„A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi.

I
ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od
Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas
sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se
natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se
razilazili obavijestiti.“ (E-Maide, 48)
Polovinom mjeseca marta na dan džume u petak bili smo šokirani viješću o strašnom terorističkom napadu
u džamiji na Novom Zelandu za vrijeme džume namaza. Koliko god su svježa sjećanja i naša iskustva o
tome koliko čovjek može daleko ići u zločinu bili smo zatečeni dodatnom informacijom da je zločinac, ime
da mu ne spominjemo, slušao četničke pjesme i evidentno bio inspiraran tom ideologijom mržnje. Očito se u
svijetu dešava svojevrsna transmisija zla koja poprima identifikacijske karakeristike u zločinu prema
muslimanima kroz četničku ideologiju.
Stoga, nije ni čudo da su prve reakcije tog petka bile iskazane u ljutnji i gnjevu spram zla i mržnje prema
muslimanima. Kao vjernici znali smo da su ubijeni šehidi kojima Allah otvara vrata najviših Dženneta. Baš
kao što je h. Omer nakon Bitke na Uhudu odgovorio Ebu Sufjanu koji se hvalio pobjedom, rekavši mu:
„Naši su ubijeni u Džennetu a vaši u Džehennemu!“ Međutim, kao ljudi još jednom smo se osvjedočili da
zlo ne miruje, odnosno da živimo, kako neko u nauci reče, vrijeme tzv „negativnog mira“. To znači, vrijeme
u kojem se ratuje, a da nema vojski i bombardovanja, a svi ostali elementi ratovanja su prisutni.
Međutim, ono što se dešavalo poslije ovog zločina mora ostati primjećeno i upamćeno. Posebno je bila hvale
vrijedna reakcija premijerke Novog Zelanda Jacinda Arden, koja je nakon samog zločina svojim otvorenim i
ljudskim nastupima, ali i oštrim izjavama protiv zločina poslala snažnu poruku svijetu da zločin mora biti
kažnjen, a žrtva zaštićena jer ni zločinac a niti žrtva nemaju naciju niti vjeru. Premijerka je poput kraljice od
Sabe pokazala ljudsku veličinu i stala u odbranu temeljnih ljudskih vrijednosti.
Poslije toga su uslijedile scene za pamćenje: bajkeri „čuvaju“ muslimane dok klanjaju u džamiji, a znak
podrške muslimanima i protivljenje zločinu izrazili su Novozelanđani svojim tradicionalnim plesom.
Prošlog petka javno su učeni ezani na Novom Zelandu a u to vrijeme se bile proglašene minute šutnje! Slike
ljudi koji su prošlog petka došli da prisustvuju džuma namazu u džamijama su više nego impresivne! U znak
solidarnosti žene su mahramama pokrile kose iskazujući poštovanje prema svojim sugrađanima
muslimanima.
Neki mediji navode kako je zbog ovog događaja na Novom Zelandu ali i u svijetu porastao opći interes za
islamom i da se, u ovo kratko vrijeme, mnogo nemuslimana riješilo vlastitih negativnih predrasuda o islamu.
Čak se navode podaci koliko je nemuslimana prešlo na islam.
Ovo su sporadične i rekao bih nebitne informacije. Važnije je u ovom trenutku ukazati na činjenicu da je
mnogo običnih ljudi iskazalo protest i zgražanje prema ovom vandalskom činu, ali i nekih političara.
Potrebno je u ovom vremenu fesada (nereda), kad se neprijateljstvo promovira kao vrijednost, kad zlo želi
zagospodariti vremenom, smoći snage i iskoristiti sve potencijale da se prepozna Dobro i afirmirati ga.
U vremenu zgusnute i bremenite historije muslimani moraju biti dosljedni u onome čemu ih Allah uči. Na
brojim mjestima u Kur'anu pozvani su muslimani da prepoznaju dobro, ali isto tako da prepoznaju zlo, s tim
da se protiv zla treba energično boriti, a dobro raditi i širiti.
“Dobro i zlo ne mogu biti jednaki - kaže Allah, dž. š., - suzbij (zlo) nečim što je bolje.“ (Fussilet, 34)
Zato se od vjernika traži: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini
dobro, a od zla odvraćati - oni će šta žele postići.“ (Alu Imran, 104)
Dobro i zlo, svjetlo i tmina, stalno su prisutni i to su dva pola ili dva tasa na vagi. I bez obzira koliko je tas
zla težak i možda u određenim vremenima preteže, musliman mora uporno raditi dobro i afirmirati ga. U toj
borbi za prevlast dobra musliman je sa onim snagama koje dobro čine i dobro zagovaraju.
 „Nadmećite se jedni s drugima da biste postigli oprost od Gospodara svoga i Džennet, pripremljen za
one koji Allaha stalno imaju na umu, koji udjeljuju kad su u izobilju i kad su u oskudici i koji srdžbu
savlađuju i ljudima praštaju - a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Alu Imran, 133-134)
I „Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i Džennet...“ (El-Hadid, 21)
Važno je da uočimo da nas Allah u ovim ajteima o nadmetanju poziva da to bude u činjenju dobra. Ali da bi
se nadmetali prvo moramo vidjeti to dobro, uočiti ga i prepoznati. Također uočavamo da ovim ajetima dobro
nije opisano nekim „muslimanskim dobrom“! Ne, dobro nema tu kvalifikaciju, ono je univerzalno. Nešto što
je dobro je dobro i zaslužuje pozitivan stav, zlo je uvijek zlo pa makar ga počinio i musliman. U islamu cilj
ne opravdava sredstvo, pa se tako zločinom ne može opravdati neki islamski cilj.
Pozitivni primjeri u ove dvije sedmice iz Novog Zelanda i svijeta trabaju nas podsjetiti na činjenicu da je
Muahmmed, a. s., uvijek tražio od vjernika da i u teškim trenucima pokažu dostojanstvo i čine dobro uprkos
činjenici da im druga strana na taj način ne uzvraća. Opisujući ga h. Aiša kaže: „Nikada na zlo nije uzvratio
zlim, opraštao bi i širio put.“ Poslanikov, a. s., metod jeste metod „širokog puta“ tj. otvarao bi opcije,
uključivao pozitivne snage, jer je svaki dobar čovjek važan u borbi dobra i zla. Poslanik je u tom smislu
skrenuo pažnju ashabima na njegov pravac: “Nemojte biti povodljivci koji kažu: Ako su ljudi dobri i mi
ćemo biti dobri, a ako su ljudi loši i mi ćemo biti loši! Budite principijelni! Ako ljudi čine dobro i vi ga
činite, a ako loše postupaju, vi nemojte prelaziti granice:“
Ovih dana su muslimani u svijetu dobili poruke od svojih radnih kolega, komšija nemuslimana kojim
iskazuju svoju žalost za ovim što se desilo u Novom Zelandu. To je veliko djelo pojedinaca! Borba za dobro
zahtijeva da se izađe iz kolektivnih klišea, uskih okvira i da se stvari i događaji vide na drugačiji način. U
nastavku prethodno citiranog ajeta gdje nas Allah upozorava da dobro i zlo nisu niti mogu biti jednaki i da
se na zlo treba dobrim uzvratiti se kaže „pa će ti dušmanin prisni prijatelj postati“. Ali da bi to postigli to
zahtijeva mnogo mudrosti i strpljivog građenja odnosa. I to ne postižu svi, nego samo odabrani. Allah kaže:
„To mogu postići samo strpljivi, to mogu postići vrlo sretni“ (Fussilet, 35).
Dostojanstven odgovor na zlo u haotičnom vremenu koje živimo otvara i širi puteve do ljudskih srca.
Možda je najdostojanstveniji muslimanski odgovor kojem smo ovih dana svjedočili onaj navijača
Fenerbahčea kada je 50.000 ljudi na stadionu u Istanbulu uglas učilo tekbire i salavate u znak sjećanja na
žrtve s Novog Zelanda. Suprotno od toga, poput nekih koji su s menbera pozivali na odmazdu, je svrstavanje
i slijeđenje nauma zločinca s Novog Zelanda, da mu se ime nikad ne spomene.
Neko je rekao: „Budi primjer koji želiš vidjeti!“