Je li Isus Krist uope postojao?

Je li postojao udesni Isus Krist Nazareanin - Bogoovjek? Je li kranstvo rtva monumentalne

zablude koja traje skoro 19 stoljea?
Biblijski Isus Nazareanin je mogao biti sasvim sporedni propovjednik kojega su kranski
poklonici, u svojim priama, kasnije iskovali u zvijezde i od njega nainili boanstvo, iako je bio
samo ovjek. Je li ipak Isus iz evanelja alegorijski lik evanelista Marka, konstruiran prema
oekivanom mesiji iz Starog zavjeta, kojega preuzimaju ostali pisci i prilagoavaju i nadopunjuju
tu priu prema "podacima" iz Starog zavjeta?
photo jesusfade2_zpsbaf68019.gif photo jesusfade_zps7ccb8589.gif
Isus iz Nazareta
nije povijesna osoba
Ortodoksna ideja tvrdi da je Isus jedini Sin Boji -- Bog sam u ljudskom obliju -- i da je stvoritelj
nebrojenih milijuna blijeteih sunaca i svjetova koji se prostiru beskrajem univerzuma; da su sile
prirode bile sluge njegovoj volji i da su se mijenjale na njegovu komandu -- takva je bila ideja koju
je odavno napustio svaki neovisni mislilac u svijetu -- svaki mislilac koji se pouzdaje u razum i
iskustvo radije nego u puku vjeru -- svaki ovjek znanosti koji integritet prirode stavlja iznad
izazova drevnih religijskih bajki.
Nije samo naputena Isusova boanstvenost, nego nema povijesno relevantnih dokaza da je ta
osoba postojala. Brojna literatura koja se time bavi, znaajna po ozbiljnosti i dubini, i temeljita u
svom istraivanju, raste u svim zemljama i iri uvjerenje da je Isus Krist sve tee dokaziv kao
realan. Ovo pitanje je od iznimna znaaja; kako za slobodne mislioce, tako i za krane. Kranstvo
je bilo i jo jest, snano nazoan svjetski imbenik. Stoljeima je apsorbiralo najbolje energije
ovjeanstva, kako za dobro tako i za zlo. Zaustavljalo je napredovanje civilizacije, kao to je i
napravilo muenike od najplemenitijih umova, a i danas je esto neprijatelj znanosti, slobode,
drutvenog i ostalog razvitka, kao i istinskog ljudskog bratstva.
Napredne sile ovjeanstva su u stalnom konfliktu s tim bliskoistonim abrahamskim
praznovjerjem, i taj e se sukob nastaviti dok god istina i sloboda ne prevladaju. Pitanje: "Koje
povijesne dokaze imamo za Isusa Krista Nazareanina?" zalazi u sam korijen konflikta izmeu
razuma i religije; i o njegovom odgovoru ovisi, u odreenom stupnju, odluka o tome, trebaju li
religije ili humanost vladati svijetom.
Je li biblijski Isus postojao ili nije, nema ama ba nita s onime to nam Crkve govore, ili u to
vjerujemo - radi se u potpunosti o pitanju dokaza. To je pitanje za znanost. Pitanje je -- to kae
povijest? I to pitanje treba biti rijeeno na suditu povijesnog kriticizma. Ako e svijet nastaviti
drati Isusa stvarnim likom, mora postojati dovoljno dokaza da se to vjerovanje opravda. Ako se
dokazi za njegovo postojanje ne mogu nai, ako povijest presudi da njegovo ime nije napisano na
njezinom pravorijeku, ako se nae da je ta pria stvorena umjetno, poput pria o izmiljenim
herojima, Isus Krist e morati zauzeti mjesto meu ostalim mnotvom polubogova iji izmatani
ivoti i junaka djela ine ono to nazivamo svjetskim mitovima.

Najnovija peer review knjiga PhD povjesniara Richard Carrier-a, na 600 stranica uvjerljivo
dokazuje da je Isus prvo bio idovski mit o mesiji, dok nije kasnije pretvoren u ovjekoboga od
krvi i mesa.
On the Historicity of Jesus: Why We Might Have Reason for Doubt
By Richard Carrier

Saetak:
Pretpostavka da je Isus postojao kao povijesna osoba, povremeno je dovoena u pitanje tijekom
posljednjih stotinjak godina, ali bilo kakve sumnje su obino ostavljane po strani u korist
zamiljanja spoja povijesnog, mitskog i teolokog, u preivjelim zapisima o Isusu. Carrier ponovno
ispituje cijelo to pitanje i pronalazi snane razloge za vjerojatnost kako je tona pretpostavka o
Isusu kao mitu. On izlae opsena istraivanja o dokazima za Isusa i podrijetlu kranstva te
predstavlja kljuna pitanja na koja se sada mora odgovoriti da bi povijesnost Isusa mogla opstati
kao dominantna paradigma. Carrier suprotstavlja najvjerojatniju rekonstrukciju povijesnog Isusa s
najvjerodostojnijom teorijom o kranskim korijenima ako povijesni Isus nije postojao. Takva
teorija pretpostavlja da je lik Isusa prvotno zamiljen kao nebesko bie poznato samo putem
privatnih objava i skrivenih poruka u Pismu; onda su nastale prie koje su to bie stavile u realnu
povijest naspram alegorija; u takve prie su na koncu povjerovali i promicali u borbi za kontrolu
nad kranskim crkvama koje su preivjele nevolje prvog stoljea. Carrier nalazi da je potonja
teorija vjerojatnija nego se prije mislilo. On objanjava zato ona nudi bolje objanjenje svih
razliitih dokaza koji su preivjeli prva dva stoljea kranske ere. On tvrdi da nam treba paljivija
i robustnija teorija kulturnog sinkretizma izmeu idovske teologije i politike iz razdoblja drugog
hrama i najpopularnijih znaajki poganske religije i filozofije tog doba.
UVOD
Kao plod tisuljetnog fanatinog rada i pisanja nebrojenih narataja odanih kranskih apologeta,
teologa, kristologa, sveenika i mase vjernika i redovnika, a sve to potpomognuto silnim
Vatikanskim novcima, dolazi nam knjiica toboe krunskih dokaza da je Isus Krist povijesno
dokazana osoba: "Isus iz Nazareta povijesna osoba" od Tomislava Ivania, doktora teologije na
slavnoj katolikoj Gregorijani u Rimu, koju sam uzeo kao primjer analize Isusove (ne)povijesnosti.
U toj maloj knjiici bi se trebao kriti odgovor na pitanje o kojem ovisi cijela Crkva i religija s njom
povezana: to provjereno znamo o Isusu Nazareaninu koji se proglasio Bogom (i Kristom Mesijom - Pomazanikom - to je sve ista rije). Ima li ikakvih svjedoenja ljudi iz Isusova doba o
tome ovjeku? Bilo pozitivnih, bilo negativnih. Na osnovu golema dojma koji je Isus Krist morao
ostaviti na svoje suvremenike, od neponovljivih udesa do surove, nepravedne smrti do kasnijeg
uskrsnua od mrtvih, oekivali bismo masu materijala zapanjenih pisaca. U njegovu smrt upletene
su sve znaajnije osobe toga doba, od vrhovnog Sinedrija koji ga je silno mrzio, a u kojemu je Isus
imao jednog svog poklonika, do Heroda i Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i mase naroda koju je
lijeio, propovijedao, prijetio, nahranio, zapanjio udesima, nevienim do tada! Oivio je TROJE

mrtvih ljudi (Lazara nakon 4 dana, Jairovu ker na posmrtnom odru i sina udovice iz Naina na
pogrebu)! A njegovi uenici su se potrudili da se taj glas proiri cijelim carstvom, opet sa udesima
Petra i Pavla, njihovi vezama s poznatim rabinom Gamalielom itd.
Tisue (negdje pie deseci tisua) idova je napustilo svoju vjeru i preobratilo na kranstvo, te
poelo vjerovati u Isusa kao Boga po Novom zavjetu, neto to je trebalo izazvati goleme revolte
meu preostalim idovima, jer vjera u ovjeka kao Boga bila im je krajnje mrska pogantina. Zar je
mogue da ba nitko iz toga vremena nije napisao ama ba nita o svom izravnom doivljaju sa
svim tim ljudima? ak niti kritike i pobijanja od strane neistomiljenika ili otvorenih neprijatelja,
kojih takoer nije uzmanjkalo!?
Kao da udesa o kojima piu evanelja nije dosta, Ivan dodaje na kraju svoga pisanja: "A ima jo
mnogo toga to uini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga
koje bi se napisale." *
Iv 21, 25
Dakle otpada apologetsko izvlaenje da se povjesniari nisu htjeli baviti "neuglednim i
nezapaenim, sirotim propovjednikom".
__________________________
* Je li Ivan imao pred sobom veliku hrpu praznovjernih apokrifa prepunih udesa, koji su se
raspisali o raznim Isusima, a kojih se Crkva poslije odrekla?
"Dokazi" za povijesnost Isusa, koje teolozi stalno ponavljaju, odnose se na mnogo kasnije
postojanje kranstva kao sekte, i ne tiu se povijesnog postojanja ovjeka Isusa ili njegovih
najbliih suradnika. To to su postojali krani, nikako nije dokaz da je postojao i njihov slavni
Bogoovjek. Postojali su i tovatelji Zeusa, pa mu to ne daje nikakvu povijesnost.
Pogubno po utemeljenje kranske religije u povijesti (a radi se o par reenica koje se stalno
ponavljaju) "dokazi" su zapisani desetljeima i stoljeima nakon navodne Isusove smrti, a radi se
esto o krivotvorinama kranskih prepisivaa. "Svjedoci" koje spominju teolozi, redom su roeni
nakon navodne Isusove smrti.
Kakvo razoarenje !
Zar o toj najznaajnijoj osobi i najvanijim dogaajima u povijesti ovjeanstva presudnim za
vjenu budunost i spasenje svih ljudi, o Bogu samome, znamo samo preko rekla kazala - varala?
Zar je mogue da je pria o Isusu nastala na osnovu alegorija i prepriavanja, a ako je postojao
ovjek od kojega je sve poteklo, bio je tako beznaajan da o njemu ne znamo nita pouzdano, pa se
niti ne moe drati povijesnom osobom?
1. POGANSKI "DOKAZI" (tj. iz pisanja ne-idova)
1.) Prvi kandidat za svjedoka mogao bi biti Plinije Stariji
Rimski povjesniar i filozof koji je ivio od 23. do 79. nae ere kada je poginuo od erupcije Vezuva
u Pompeju. Proputovao je Rimsko Carstvo, premda veinom sjevernim regijama. ak spominje
Pilata, pie o esenima (Kainitima), i stvarno je udno da ne bi spomenuo sektu koja je prouzroila
"tolika previranja" u Jeruzalemu i Rimu. Napisao je "Povijest njegovih vremena" (21 knjiga),
"Povijest Germanskih ratova" (20 knjiga), enciklopediju "Naturalis Historia" (37 knjiga) koja je
ostala ouvana u cijelosti. Nita nije napisao niti o Isusu niti o kranima.

2.) Drugi kandidat mogao bi biti Seneka Mlai

Rimski filozof i dravnik koji je ivio od 4. pr.n.e. do 65. nae ere. Rimski stojiki filozof,
dravnik, pisac drama. Proputovao je Rimsko Carstvo i bio privatni tutor cara Nerona. Preivjela su
brojna Senekina djela, ukljuujui preko 100 pisama o moralu. Isusa ni krane nije spomenuo niti
jednom.
Neke njegove izreke za pamenje:
"Ako eli biti ljubljen, ljubi!" - Seneka, Epistulae Morales 9.
"Cijeli ivot nije nita drugo do li put u smrt."
"Pazi da ne povrijedi druge, tako drugi nee povrijediti tebe." - Seneka, Epistulae Morale 103.
"Kad ovjek umije da bude zadovoljan sobom, zadovoljan je i svim ljudima."
"Nije siromaan onaj ko ima malo, nego onaj ko eli vie."
"Zloba sama ispije najvei dio svoga otrova."
Rani crkveni otac Tertulijan, naziva Seneku - "na Seneka", a kolale su i lane priice da se
pokrstio. Valjda ih je posebno impresionirao njegov stav da ljudska patnja ima povoljan utjecaj na
duu.
3.) Trei kandidat bio bi Valerius Maximus
Rimski pisac koji je ivio od 20. pr.n.ere. do 50. nae ere. Proputovao je raznim mjestima kroz
Rimsko Carstvo, ukljuujui istone regije. Napisao je popularnu seriju knjiga o znamenitim
izrekama i pothvatima prikupljenim iz cijeloga carstva: "Devet knjiga o djelima i izrekama za
pamenje". Tu se nita nije nalo od Isusovih izreka ili pothvata, ili bilo emu drugom u svezi
kranstva.
Za spomenute pisce nitko ne kae da su ba MORALI pisati o Bogoovjeku. No predstavljaju
primjer i profil ljudi koji su napisali mnoge knjige i bili Isusovi suvremenici. Njihova posvemanja
utnja nam ipak glasno govori da je "udesna pojava Boga na zemlji" prola neopaeno.
Branitelji vjere nabrajaju sljedee neidove:Tacit (54-119 n.e.) + Gaj Svetonije (69 140 n.e.) +
Plinije Mlai (61 114 n.e.). Ve iz godina njihova roenja, sasvim je jasno da nisu mogli vidjeti
ivoga Isusa. Pa zato se onda spominju kao najvrjedniji svjedoci? Njihovi spisi su nastali oko 100
godina nakon Krista. Oni su od tadanjih krana/idovske sekte uli glasine da oni vjeruju u
nekakvoga Mesiju Boga, pa su ti pisci zapisali kranska vjerovanja, drugim rijeima: Rekla
kazala - zapisala. Svi odreda ismjehavaju kranska vjerovanja. Dakle svjedoci su kranskih
praznovjerja, a ne Isusa kao povijesne osobe.
a.) Kornelije Tacit u svojim Analima XV,44 (117 god.), navodno opisuje kako je Neron okrivljavao
krane za poar Rima 64 n.e.
Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva dareljivost, ni pomirni obredi, ne zatomie javno
govorkanje, nego se dralo da je poar nareen. Da stane dakle nakraj tim glasovima, podmetne
Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraeni sa svojih gadosti, a koje
prosti narod nazivae kranima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude
pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata.

Oni koji posvjedoie da su krestijani (Chrestians), odmah su uhieni, ali prema svjedoenju,
optueno je golemo mnotvo ljudi, ne toliko na osnovu optube o podmetanju poara, koliko zbog
mrnje prema cijelom ljudskom rodu.
1.) Tacit navodno upotrebljava titulu Krist kao imenicu - to na grkom znai Mesija. U nekakvim
rimskih arhivama (knjinice na Kapitolu su spaljene dva puta) sigurno nije moglo pisati "Mesija je
pogubljen danas ujutro", niti je Tacit mogao itati vojne arhive, niti je naveo izvore za svoje
podatke, niti se u tekstu radi o osobi Isusa, nego o tome u to su "krestijani" vjerovali.
2.) Niti jedan kranski apologet stoljeima poslije nije nikada citirao taj ulomak "Tacitova
svjedoanstva" sve do trenutka kada se, od rijei do rijei, pojavio u pisanjima Sulpicijusa
Severusa, prema suvremenicima: "vjetog u oponaanju drevnog stila", tek u 5. stoljeu, pomijean
s raznim drugim udesnim mitovima o svecima! Progoni koji su nastali nakon poara Rima, ticali
su se idova, kojima je nametnut teak porez, diljem carstva, radi obnove grada. Nije niti udo da
su se bunili i trpjeli teke progone. U to vrijeme se uope nisu spominjali nekakvi krani u Rimu!
Ali kod sumnjivog navoda pripisanog Tacitu, spominju se "golema mnotva krana" u Rimu. To
nije niti prvi niti posljednji sluaj da su kranski pisci prepravljali povijest i podlo izokretali patnje
drugih naroda (idova), sebi u slavu. Teoloki je od presudne vanosti dokazati da su krani bili
progonjeni i masovno ubijani poradi vjere u njihovog boanskog Spasitelja Isusa, jer im je to
posljednja slamka spasa da je ta religija time vjerodostojnija.
3.) Veliki Tacitov prijatelj Plinije Mlai, po prvi puta doznaje za krane na sjeveru dananje Turske
112. god. Kako su Tacitovi anali dovreni pet godina kasnije (117. god.) postoji mogunost i da je
Tacit o njima neto doznao preko este korespondencije s Plinijem Mlaim.
Nema uope nekog drugog povijesnog dokaza da je Neron progonio krane. Svakako nije bilo
"golema mnotva krana" u Rimu u to doba oko 60 nae ere). U stvari, pojam "kranin" nije bio u
uobiajenoj uporabi u Rimu u prvom stoljeu.
Ivani pie da ak i u crkvenim krugovima postoji sumnja da je to napisao Tacit ! Naime, jedina
postojea kopija njegovih Anala je nastala tek u osmom stoljeu, u doba praznovjernih religijskih
fanatika koji su bili spremni na sve kako bi pridobili sljedbenike!
Moemo zakljuiti da jedan njegov, itekako sumnjiv kasniji zapis o tome u to su krani vjerovali,
nikako ne moe biti dokazom povijesnog postojanja Isusa. Pogotovo stoga, jer postoje sumnje
ubacivanja spominjanja krana i Krista kao fusnote, koja je kasnije ubaena u tekst.
Meutim, Ivani pompozno i neosnovano zakljuuje odlomak o Tacitu : "On (Isus) je dakle
povijesna osoba, o kojoj se znalo ak i u dalekom Rimu."
b.) Gaj Svetonije (69-140. god)
Ovaj je napisao "On (Klaudije, car od 41. do 54.) izagna idove iz Rima koji podigoe veliku bunu
na poticaj pobunjenika Chresta."
"Judaeos, impulsore Chresto, assidue tumultuantes (Claudius) Roma expulit".
idovi su se pobunili, podigla se praina pa ih je car sve istjerao iz grada. No granii s nemoguim

da su deseci tisua idova istjerani iz Rima, skupa sa svojim sinagogama, poslovnicama, kao i
idovski robovi u privatnom i javnom vlasnitvu. Pojam "Impulsore Chresto" oznaava
"pobunjenika Kresta", a ne "na poticaj Chresta", tako da otpada da bi to mogao biti Isus Krist.
ini se da niti Gaju Svetoniju nije ba jasna uloga buntovnika Chresta*. Je li to bio Isus koji je
preivio razapinjanje i pojavio se 15 god. nakon toga, neki drugi pobunjenik, ili je Svetonije neto
pobrkao? Tvrditi da se radilo o masi krana u Rimu 54. god. je naprosto besmislica. Tek poetkom
drugog stoljea oni se identificiraju po ovom ili onom svome sektakom voi.
* "Chrestus" znai 'Dobar" na grkom, dok "Christus" znai "Mesija/Pomazanik/Krist."
Djela 28.17-30 isto tako opisuju idove u Rimu koji malo znaju o kranstvu doli odreenih
dalekih glasina, to ini besmislenim da bi cijela populacija idova u Rimu se pobunila radi Isusa
Krista tek desetljee prije toga. Pavlovo pismo Rimljanima takoer ne pokazuje znanje o iemu
slinom..
Uoite da Svetonije ne povezuje progone krana zbog vatre koja je poharala Rim, to je sastavni
dio kasnijeg mita. Ovu referencu je najvjerojatnije dopisao u 5. stoljeu krivotvoritelj Sulpicius
Severus, koji je uvelike preinaio i djela drugog rimskog povjesniara Tacita s prikladnom
bajkom o brutalnim progonima ('paljenje kranskih muenika') koja je od Nerona uinila prvog
Antikrista u oima kranske Crkve.
Ivani nekako umorno, na brzinu zakljuuje: "Iz odlomka se doznaje da je Krist bio buntovnik, a
pisac je mogao itati rimske arhive, a tu je bilo opisano (on izmilja dalje kako mu pae) raspee
itd. i zakljuuje da su postojale kranske zajednice, a one ne bi mogle postojati da nije bilo
stvarnog Krista, a ne nekog izmiljenog boanstva."
idovi koji se meusobno tuku su dokaz da je bog neke njihove sekte stvarno postojao? Vjernici
vjeruju u neki lik pa je taj sigurno postojao? Nemam komentara.
Kakvi su to bili dokazi? to je to? Skriva li se glavni dokaz jo u rukavu, a ovo su bile samo probe?
Idemo dalje.
c.) Plinije Mlai
Vrlo visoko pozicionirana osoba u rimskom carstvu, kvestor - koji je nadzirao dravne financije,
napisao stotine pisama koja su od goleme vrijednosti za povjesniare tog vremena, narodni tribun,
politiar i knjievnik; uenik Kvintilijanov, pretor, konzul i na kraju carski legat Bitinije i Ponta, te
veliki prijatelj s Tacitom s kojim je esto komunicirao.
To baca dodatnu sumnju (pored ostalih argumenata) da je odlomak Tacita o "Krestijanima u Rimu"
ustvari opis pobune idovskog Krestusa, a reenica "Krista kojega je smaknuo prokurator Poncije
Pilat za vrijeme Tiberija", naknadno umetnut u 4. stoljeu.
Dakle Plinije Mlai, bio je izuzetno informiran politiar, s velikim ugledom. Ako je itko trebao ita
znati o kranima ili Isusu, to je bio on. Ali to je uope znao o Isusu na poetku 2. stoljea?
Oko 112.god., u prepisci izmeu Imperatora Trajana i provincijskog guvernera Pontusa/Bitinija
(provincija na obali Crnog mora, danas u sjevernoj Turskoj), Plinije Mlai se udi nekakvim
kranima, za koje po prvi puta uje nakon jedne godine dana obnaanja slube tamo, i doznaje to
vjeruju. On otkriva u ispitivanjima da vjeruju u neko praznovjerje koje ukljuuje "Krista" koji je
bio neto poput Boga (quasi deo), ali nita dalje ne pie (ne spominje ime Isus). Moemo samo

nagaati da su mu ponavljali vjerske tekstove koji su ve kolali, tako da je to beskorisno kao ikakav
neovisan dokaz povijesnosti Isusa.
Prije pisanja tog izvjetaja bio je odvjetnik nekoliko desetljea, Trajanov pravni savjetnik upuen u
unutarnju politiku (svojevrsni ef policije i dravni odvjetnik), pretor. A ipak on po prvi puta uje
za nekakve krane tek nakon godinu dana slube u Bitniji. To je jo jedna potvrda da njegov
pooim Plinije Stariji, iako je pisao o poaru u Rimu pod Neronom, nikad nije uo za krane.
Plinije izvjetava svog imperatora:

'Krani ...tvrdili su, meutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome to su se odreenih dana
sakupljali prije zore i slavei Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da nee initi prestupe, da
e se uzdravati od kraa, grabei, preljuba itd.'
(Plinije Trajanu, Pisma 10.96-97)
Uoite da Plinije govori o tome to su mu uhieni govorili da vjeruju (i ovdje nema nikakve
povijesne neovisne reference o 'Isusu.'). Ivani na brzinu zakljuuje: " Budui da Plinije kae:
"Pjevali su himne Kristu kao Bogu" a ne "Pjevali su himne Kristu Bogu", on je postojao, a nije bio
fiziki nepostojei Bog."
Ako ita to pismo dokazuje, dokazuje da su neki ljudi pjevali nekom svom junaku kao kakvom
Bogu oko 110. godine. Pjevali su himne i Odiseju, Herkulu, Posejdonu, Artemidi i Ateni.
Plinije je vodio procese protiv krana, ne zbog njihove vjere, ve stoga jer je sumnjao da imaju '
zabranjena i opasna politika udruivanja'. On nastavlja:

'Prema tome, prosudio sam da je nuno doi do istine muenjem dviju ropkinja koje su nazvali
akonesama. Ali otkrio sam da nema nita u tome osim izopaenog, naglaenog praznovjerja.'
Valja uoiti da Plinije ispituje ropkinje o tome tko su krani i u to vjeruju. Oigledan dokaz da o
njima prije nije nita konkretno znao. Pogotovo o njihovu Bogu Osnivau. Dakle Plinije nije
argument u korist dokaza da je Isus postojao, nego ba suprotno, dokaz da su ak i krani bili
nepoznanica do tada - sto godina nakon pojave njihova Boga na zemlji.
Neki od uhienih su odali dunu poast imperatorovim slikama i dravnim bogovima i prokleli
Isusa. Ali Plinije nije bio naisto kako postupiti s mnogima drugima, to je opisao kao
rasprostranjena 'zaraza', pa trai savjet od cara Trajana. Trajanov slavni odgovor je bio:

' Ne treba ih traiti; ako su predani sudu i proglaeni krivima, treba ih kazniti, uz uvjet, da tko god
porekne da je kranin i to dokae, -- odajui poast naim bogovima, -- ak i ako je pod sumnjom
iz prolosti, treba dobiti oprost jer se pokajao.'
Stvarna vrijednost ove prepiske (jedini primjer te vrste koji je preivio mrano doba kranstva)
nije bio nekakav dokaz Isusova postojanja (to oito nije) nego dokaz tolerancije Rimskog
zakonodavstva u 'zlatnom dobu' Rimskog carstva. Trajan kae:

'Ali anonimne optube o krivici ne smiju imati nikakvog mjesta u bilo kojem sudskom procesu. Jer
to bi bio opasan presedan i protivan duhu naega vremena.'
(Trajan Pliniju, Pisma 10.96-97)
Usporedite ovu odluku 'poganskog' Trajana iz 113. god., sa kranskim Inkvizitorima 13 stoljea
kasnije za koje su 'anonimne optube' i 'potrage' za hereticima bile modus operandi !

photo isus_zpsc909ac14.jpg
Isus je prema znanstvenim analizama, najvjerojatnije ovako nekako trebao izgledati, da je postojao
(BBC).
d.) Celzo
Celzo je kao filozof osporavao postavke kranske vjere u djelu iz 178. god. Sve to je znao o
kranskim priama, doznao je od tih istih u svojim meusobnim kontaktima i raspravama. Nema
anse da je imao nekakve izravne podatke o Isusu. Samo se dobro informirao od krana, da bi
mogao s njima kvalitetno diskutirati o njihovu Boanstvu i vjerovanju. Napisao je:
"KAO TO VI TVRDITE, bio je sitan rastom, neugledan vanjtinom, nije imao plemenitosti."
Dakle opet rekla-kazala.
Ova izjava ranih krana o Isusovoj neuglednosti nije bila usmena predaja "oevidaca" o tome kako
je taj ovjek stvarno izgledao, nego opet tekst staroga zavjeta iz kojeg su vjernici crpili informacije
i kovali mitove. Naime u Izajii pie o "Sluzi Jahvinu" za kojeg oni tvrde da predstavlja
proroanstvo o Isusu:
Ne bijae na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.
Prezren bjee, odbaen od ljudi, ovjek boli, vian patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren
bjee, odvrgnut.
Na to mu kranski apologet Origen odgovara, prihvaajui da je Isus bio neugledan (toboe prema
spisima od Izaiji od prije 700 godina), ali tome u prilog "suprotstavlja drugi "proroanski" citat od
Izaije: 'On nije poinio grijeha, "nije poinio nepravde nit' su mu usta lai izustila." Te fraze, opet,
citirane su iz Izaija 53, i nemaju nikakve veze sa stvarnim Isusom, osim u Origenovoj mati.

Isusova bezgrjenost nije dola preko bilo kojeg povijesnog zapisa o tom ovjeku, nego od onih
koji su stotinama godina prije "ispriali nekakva proroanstva".
Kasnije u Contra Celsum (VI, 75), starozavjetni izvor Isusova opisa jasno se raspoznaje, i to ne
samo u svezi samog Origena. Dok bi bilo logino zakljuiti da je Celzo (170. tih) mogao neto od
svojih ideja pokupiti iz trenutne kranske misli, ak i da je ona bazirana na Izaiji, Origen to ne
kae, nego naprotiv, pripisuje Celzove podatke najgorem moguem tumaenju pisanja Starog
zavjeta. Da bi to pobio, on se opet vraa Izaiji, i nikad ne spominje nita drugo.
Dakle, prvi kranski apologeti/propovjednici su u nedostatku ikakvih konkretnih podataka o svom
mitskom osnivau, vrsto vjerujui da je upravo On bio idovski Mesija, jednostavno preuzeli
svaki spomen o Mesiji/Izraelu kao Sluzi Jahvinom iz Staroga zavjeta i na osnovu tih sporadinih, i
esto proturjenih, opisa, skrpali lik u kojeg su odluili vjerovati. Tertulian u svom djelu Marcion,
vol 3/17 [Ante-Nicene Fathers, p.335], jasno kae da je Isus izgledao onako "kako je najavljeno da
e izgledati, i tu nam Izaija opet pomae" (a ne izjave svjedoka koji su vidjeli Isusa).
Celzo nam je iz prve ruke o ranim kranima posvjedoio ovo:
"Krani, nepotrebno je ponavljati, krajnje preziru jedni druge. Kleveu se neprestano na najgore
mogue naine i nikako se ne mogu dogovoriti ni oko ega u svojim uenjima. Svaka njihova sekta
zastupa svoje odvojeno uenje, puni glave svojih pripadnika vlastitim prijevarnim besmislicama, i
proizvodi savrene ovce od onih koje pridobije za sebe." -- Celzo (2. stoljee n.ere.).
Celzo takoer poruuje: "Jasno mi je da su kranski spisi la, a vae bajke nisu dobro konstruirane
da bi prikrile tu monstruoznu fikciju."
S druge strane, sljedei odlomak nam svjedoi o Celzu kao etinom ovjeku i njegovoj vjerskoj
toleranciji:
"Neka nitko ne misli da predlaem prisiljavanje krana na odricanje od svoje vjere i obmanjivanje
vlasti prividnom vjerom i lanim odstupanjem. Ljudi proeti uzvienom milju i tenjom da se
priblie Bogu s kojim se osjeaju srodni, dostojni su potovanja."
"Reeno nam je da je Isus osudio bogatae izjavivi bukvalno da e "prije deva proi kroz uice
igle nego bogata u kraljevstvo nebesko". Ali poznato nam je da je Platon izrekao istu tu ideju u
istijem obliku. On ree:
'Nemogue je da izuzetno dobar ovjek bude izuzetno bogat.' "
Origen (185-253)
Za razliku od razvikanog Origena, Celzove mudre rijei su zadrale svoje znaenje i danas, nakon
18 stoljea !
Ivani konstatira da Celzovo djelo nije sauvano u izvorniku, nego u citatima u Origenovu spisu
"Protiv Celza". teta to nam je Celzo poznat samo iz pera njegovih najljuih neprijatelja.
Vjerojatno zakljuujete gdje su "vraji originali" zavrili. Masovna kranski nadahnuta spaljivanja
njima nepoudnih knjiga trajala su stoljeima.
Time smo zavrili s par triavih 'poganskih' izvora o rekla-kazala-varala-utjela. Vie idu kontra
Isusa nego u prilog Isusa.

IDOVSKI IZVORI
Ivani potom navodi idovske svjedoke. Pa oni su zasigurno primijetili najvee udo o kome su
matale generacije smrtnika - oivljavanje mrtvaca ! Takvo udo je netko morao zapisati, a onaj
koji je to bio u stanju uiniti nikako ne bi mogao proi nezapaen. Ali to nije sve! Imamo i zombije
koji su hodali Jeruzalemom nakon Isusovog uskrsnua uz pomrinu sunca 3 sata usred bijela dana
(a bio je puni mjesec!) i potres, hrome koji su prohodali, slijepe koji su progledali, mrtve koji su
oivjeli, kad je nahranio 5000 ljudi s 5 kruhova i dvije ribe i hodao po vodi, izgonio demone, a
posebno kad je vodu pretvorio u vino; najprominentniji idovski poglavari ustali su protiv njega,
podmitili su ak rimske vojnike da bi priali kako su Isusa apostoli izvukli iz groba, a njegovi
apostoli su nastavili propovijedati i initi ista udesa te preobratili ak 5000 idova !? Na osnovu
svega toga, oekivali bismo obimnu tradiciju i brdo spisa poznatih pisaca koji oduevljeno ili
zgranuto opisuju ta neviena udesa kada je sam Bog po prvi puta pohodio Zemlju. Jo vie od
toga, bila bi ostala golema literatura estokog POBIJANJA kranskih teza, kako bi obranili svoju
vjeru od tog "udesnika" i njegove "opasne" vjerske ideologije.
Kao uvod u idovski stav o Isusu evo jedne kratke prie:
U subotu (abat), 4.8.1263. god., sinagogu u Barceloni je posjetila okrunjena glava. Aragonski
kralj Jakov I, doao je popriati sa svojim idovskim podanicima. Kralj je pokuao uvjeriti
sakupljene idove da bi trebali prijei na kranstvo. Kada je kralj zavrio sa svojim govorom,
rabin Moshe ben Nachman istupio je pred njega da prenese stav svoje subrae. Nakon poetnog
iskaza potovanja, dunog prema nositelju krune, rabin se obrati kralju ovim rijeima:
"Zapanjen sam. Rijei koje ste izrekli u naoj nazonosti kako biste nas uvjerili da je Nazareanin
bio Mesija, rekao je i sam Nazareanin kada je tu istu poruku prenio naim predcima i njih pokuao
uvjeriti. Oni su pred Njim opovrgavali njegove tvrdnje snanim i utemeljenim argumentima unato
injenici da je to bio On koji im je govorio, koji je znao i mogao raspravljati u korist svojih tvrdnji
da je Boji Sin, prema vaem vjerovanju, daleko bolje nego to to vi moete sada uiniti. I sada,
ako se nai predci koji su ga gledali i poznavali, nisu na Njega obazirali, kako bismo mi mogli
vjerovati i posluati kralja, ije jedino znanje o tim dogaajima potjee samo od prepriavanja
starih pisaca koji su to uli od osoba koje niti su Ga poznavale niti su bili njegovi sugraani, kao
to su to bili nai predci koji su Ga poznavali i bili neposrednim svjedocima Njegova ivota?
I izvod iz knjige Wernera Kellera "Povijest idova":
"Pred nama su dvije injenice" pie dr Joseph Klausner, profesor na Hebrejskom univerzitetu u
Jeruzalemu, "prvo, da je Isus roen kao idov, ivio i umro meu idovima i u svakom pogledu
bio idov; a drugo, da su se njegovi uenici, a jo vie njihovi uenici udaljili od Izraela..."
..."Moemo oekivati", tvrdi prof. Klausner "da se najranije vijesti o Isusu i njegovom nauku mogu
pronai u Talmudu. Jer Isus je ivio u doba kada su kole jednog Hilela i amaje doivljavale
najvei procvat i kada je ve bio poloen kamen temeljac velianstvenom vjersko-literarnom
zdanju koji nazivamo Talmudom. No tome u stvarnosti nije tako. U starim rukopisima Talmuda
koji nisu podlegli kranskoj cenzuri, nema mjesta posveenih Isusu i njegovom nauku. U doba
velikih nemira uslijed vladavine Herodove obitelji i rimskih upravitelja pojava Isusa je tako

neznatan dogaaj da ga suvremenici nisu ni zapazili." A kada se kranstvo ve ustalilo, te poelo

utjecati na svjetsku povijest "pismoznancima je previe odmaklo doba u kojem je ivio Isus, a da bi
se u potpunosti mogli prisjetiti povijesnih dogaaja ije je sredite predstavljao kranski Mesija.
1.) Prvi kandidat za svjedoenje Isusovog postojanja bio bi svakako Filo Aleksandrijski
Taj idovski filozof je ivio od 3. dekade prije nove ere do oko 50. god. nove ere. To ga ini pravim
Isusovim suvremenikom.
Boravio je s Esenima i Terapeutima dosta godina (za koje e tri stoljea kasnije kranski
propagandist Euzebije rei da su to bili u stvari prvi kranski redovnici !!! a da je Filo za boravka
u Rimu razgovarao sa svetim Petrom !!!); proputovao cijelom Palestinom i carstvom, a njegova je
rodbina bila jedna od najbogatijih i najutjecajnijih toga doba, te izravno upletena u politiku
tadanjeg Jeruzalema. Svi skupa nemaju pojma ni o kome iz Isusove ekipe. Filo ak spominje
Pilata i njegove konflikte sa idovima, i pokazuje zavidno znanje o prilikama u to doba i na tom
prostoru. On spominje i mnoge druge beznaajne vjerske voe, filozofe, sektu esena i sl.
U njegovoj filozofiji nalazimo koncept Logosa - Rijei Boje, koji je on nazivao Sinom Bojim Paraclete, posrednikom izmeu Boga i ovjeka (Citat: "Slika Boja je Rije, po kojoj je sve
stvoreno".
("Posebni zakoni"; Philo).
Prvoroeni Sin Boji:
2Logos ima svoj poetak/uzrok (u Bogu), ali kao Boja misao istodobno je i vjean. Kao takav,
postojao je prije svega drugoga to je Bog stvorio, i zato nosi naziv "prvoroeni". Logos je vie od
puke karakteristike, snage ili kvalitete Boga - on je entitet koji se vjeno stvara/raa kao (Boji)
"produetak"," i njemu Filon daje razna imena i funkcije. Logos je prvoroeni sin Nestvorenog
Oca. "Jer Otac svemira je uzrokovao da nastane kao najstariji sin, i koga, u drugom retku Mojsije
zove prvoroenim; i on koji je tako roen, slijedei obrazac stvaranja svoga Oca, formirao je takve
i takve vrste, traei njegove arhetipske uzorke."
(Conf. 63).
Sve su to kasnije besramno preuzeli krani kao referencu na Isusa. Filo je pokazivao iv interes za
dobrostanje Izraela. Da je postojao itko tko bi se nazivao Bojim Sinom i Logosom (kako nam to
pria evanelje po Ivanu za Isusa) koji se udesno uzdigao iz mrtvih, krajnje je nevjerojatno da Filo
o njemu ne bi uo i pisao. A ipak u vie od PEDESET (50) - neka su online na adresi:
http://www.earlychristianwritings.com/yonge/index-2.html; Filosovih djela, nema niti najmanje
naznake o Isusu Kristu niti o njegovim sljedbenicima ili udesima.
[1. Graham, The Jesus Hoax: str.145-146 Guignebert, Jesus: str.16]
Veleasni Dr. Giles pie u "Hebrew and Christian Records", sv. ii, str. 61. : "Veliko je nae
razoarenje kada ne nalazimo NITA u djelima Fila o kranima, o njihovim doktrinama ili o
njihovim svetim knjigama. O knjigama naravno, ne moramo oekivati bilo kakvu zabiljeku u
njegovim djelima, ali o kranima i njihovim doktrinama, njegova utnja je jo udesnija, znajui
da je bio oko 60 god. star u vrijeme raspea, i ivio veinom u Aleksandriji, tako blisko povezan s
Judejom, i idovima, teko da bi propustio znati neto od udesnih dogaaja koji su se desili u
gradu Jeruzalemu."
Filova djela daju uvid iz prve ruke o idovskim religijskim praksama, obiajima i vjerovanjima. U
svojim djelima ne spominje nikad nita o Isusu, ali ima reference o Sinu Bojemu, 'Rijei', ovcama

bez Pastira, ribarima koji putaju svoje mree, bogatau i njegovoj riznici, eni uhvaenoj u
preljubu, podizanju u zrak da se bude s Gospodinom zauvijek, o provjeri zlata kroz vatru, detaljima
o tome kako su Rimljani bievali i razapinjali idovske voe u Egiptu, to se desilo priblino u
vrijeme navodnog Isusova raspea. Nije niti udno da se namee ideja kako su pisci evanelja
crpili svoje podatke i od njega (Bruno Bauer).
2.) Drugi kandidat bio bi Justus Tiberije
On je bio poznatiji idovski povjesniar, roen u Galileji u vrijeme navodnog Isusovog raspea.
Odrastao je, dakle, meu ljudima koji su, valjda, bili puni ivih impresija na slavnog (bilo po
udesima, bilo po dobroti, bilo po blasfemiji, bilo po sramotnom kraju) Isusa i uenike. ivio je u
Tiberiji, koja je navodno nedaleko Kapernauma. Stvarno je udnovato da u njegova dva velika
djela: 'Povijest rata za neovisnost' i 'Kronika o idovskom narodu od Mojsija do Agripe II' (AD
100), nema niti jedne jedine rijei o "idovskom kralju" Isusu. Oba njegova djela preivjela su do
dananjih dana samo u fragmentima. Fotije, izuzetno naitani bizantski teolog iz 9. stoljea, poznati
svetac za pravoslavce, poznavao je obje knjige i, oekujui neto o Kristu, detaljno ih je prouio.
On komentira nespominjanje Isusa s vidnim uenjem: "Kod njega (Justusa) nema niti najmanjeg
pomena o pojavi Krista, stvari koje su mu se desile, ili udesnih djela koja je uinio." Pripisao je to
"bolesti" tj. nevjeri idova.
(Photius' Bibliothecam code 33).
[2. Graham, The Jesus Hoax: str.145 Guignebert, Jesus: str.16;
http://www.jewishencyclopedia.com/view.jsp?artid=738&letter=J&search=justus]
3.) Ivani navodi svog jedinog aduta - Josipa Flavija (37. - 100. n.ere)
Roen je tek oko 37. n.e. Znai taj nije bio Isusov suvremenik, ali njegov otac jest. Njegov otac je
bio sveenik, u sveenikoj i uvaenoj obitelji. ivio je u Jeruzalemu u vrijeme Poncija Pilata.
Mogao je lijepo svome sinu kasnije ispriati iz prve ruke sve o udesnim vjerskim dogaanjima
vezanim uz krane. Zaudo, nije.
Flavij, idov, potomak Makabejaca s majine strane, ali i rimski graanin, NIKADA ne spominje
rije Mesija. U svojim golemim djelima (20 knjiga napisanih 93. n.e., on ima navodno na dva
mjesta par reenica ba o naem Isusu-Mesiji. U 'Hebrejskim starinama' koje je Josip Flavije
dovrio u Rimu oko 94. godine nae ere, u jednom odlomku je toboe na brzinu izdeklamirao sve
osnove kranskog vjerovanja kao da je bio gorljivi kranin. Sasvim je nevjerojatno i apsurdno da
je ovaj poznati idovski povjesniar napisao sljedee:
"U to vrijeme ivio je Isus, mudar ovjek, ako ga se uope moe i nazvati ovjekom. inio je
neobina djela i bio je uitelj ljudi, koji su s radou prihvaali istinu. Mnoge idove i pogane
privukao je k sebi. On je bio Mesija. A kada ga je na optubu naih najpoznatijih ljudi Pilat osudio
na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. On im se naime treega dana ukazao kao
iv, kao to su boji proroci o njemu prorekli i mnoge druge zauujue stvari. Jo do danas nije
nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime krani (18,III,3)"
To je krajnje neuvjerljivo, jer i sam Origen nikada NE spominje taj citat ni u kakvom obliku (iako
citira Flavija), a u svome djelu Contra Celsum kritizira Flavija zbog toga to nije vjerovao da je
Isus Mesija. Za idove je pitanje pojave njihovog Mesije od najvieg znaaja, ak i danas. Da bi
takvu titulu Josip Flavije nekome dao tek tako, naprosto je nemogue.

Jo vei je apsurd da bi idovi prihvatili ikakvu naznaku da bi obian ovjek bio Svemogui Bog.
Pa najvee bune su se dizale upravo zbog inzistiranja Rimskih vlasti da se njihove careve tuje kao
boanstva. Naratajima idova je tako neto bilo mrsko do kostiju. Flavije spominje i druge
"proroke" i njihova udesa, ali o "naem" Isusu nita. Kao osoba odgovorna rimskom caru
Vespazijanu (imao je pristup dravnim arhivama), takoer je nezamislivo da bi Isusa koji je kao
pobunjenik raspet od strane rimskih vlasti, hvalio do neba. Smijeno je i rei da "do dan danas nije
nestala zajednica krana", ako to Flavij pie krajem prvog stoljea.
Flavijevo "svjedoenje" ne spominje ni Justin Muenik. Tog kranskog najrevnijeg i najpoznatijeg
apologetu II. st., Katolika Crkva slavi kao sveca i ubraja ga meu Crkvene Oce. On nikada ne
spominje TF u svojim naporima da uvjeri rabina-teologa Trifu u "Dijalogu s Trypho-m idovom".
U tom dijalogu, TF bi bio pravi tenk od argumenta protiv Trife, pa su strunjaci jo odavno to uzeli
kao kljuni argument da TF tada jo nije postojao. Za Justina se zna da je bio upoznat s djelima
Josipa Flavija i vrlo ih je cijenio. U svojoj oajnikoj apologetici, on ak posee za "argumentima"
tipa: "Sotona je bio upoznat s proroanstvima o Isusu Kristu te je putovao kroz vrijeme i u
odreene antike mitove umetnuo sline bogove kako bi kasnije mogao diskreditirati Isusa Krista."
Sa Flavijevim svjedoanstvom, mogao je mnogo bolje obraniti vjeru u Isusa, da je postojalo.
TF ne spominju niti Irenej, Klement Aleksandrijski (poznaje Josipova djela, vidi: Stromata Book 1
pogl. 21.), sveti Ivan Zlatousti (koji inae citira Flavija), Ciprijan, Anatolius, Arnobius, Fotij
patrijarh Konstantinopolisa (ima 3 lanka o Flaviju, ali izriito tvrdi da Flavij nita nije zapisao o
Isusu), Augustin, Laktantius, Sextus Julius Africanus kranski povjesniar poznaje Josipa (pogl.
17.38 njegove Kronografije), ali ne i TF. Origen i Celzo, u svojim raspravama, uope se ne dotiu
Flavija: niti Celzo da bi napisao protiv Isusa, niti Origan da bi spomenuo Flavijevo hvaljenje Isusa.
Nita. Osim Origenove izjave da Flavije nije vjerovao u Isusa.
Hippolit (c. 170-c. 235), svetac i muenik, nita o TF.
Autor drevnog sirijskog teksta "Povijest Armenije," navodi Flavija, ali ne i TF.
Minucius Felix (d. c. 250) (odvjetnik i obraenik, apologet, citira Josipa u pogl. 33 ali ne i TF).
Anatolius (230-c. 270/280)-- nita o TF.
Metodij, svetac 9.st. -- ak i u to doba je oigledno bilo kopija Flavijevih djela bez TF, jer Metodij
to ne spominje.
Cca.170 Teofil, Patrijarh Antiohije pie duge polemike protiv poganskog odbijanja da povjeruje u
kranstvo. Nema spomena o TF, premda CITIRA Josipa u svojoj Apologiji Autolikusa, Bk 3, pogl.
23. Tertulijan (poznaje Josipova djela, vidi: Apologeticum pogl. 19.) ali ne i TF), plodan pisac
Ciprijan i Arnobius, uz mnogo drugih, u svim svojim diskusijama o tome kako je vanjski svijet
gledao na krane i lik Isusa, u svim njihovim obranama od poganskih neprijateljskih kritika, niti
najmanja referenca nije napisana o Josipovu mudrom ovjeku koji je "uinio mnoga udesna
djela, koji je pridobio mnoge idove i Pogane, koji je moda bio uitelj istine, koji je
prokazan od (dugo prezrenih) idovskih vladara, raspet od Pilata, ali poluio toliko ljubavi i
potpore od svojih sljedbenika, da su njihovi brojevi rasli, a njihova odanost nastavila do dananjih
dana. Ta utnja je nevjerojatna, jer bi rani kranski apologeti sigurno ispalili takvu municiju da su
je samo imali! Ova utnja, sama po sebi, presudni je dokaz protiv tvrdnje da bi bilo koji dio
Testimonium Flavianum-a mogao biti prisutan prije Euzebija u kopijama Josipovih djela.
Moram neto spomenuti i o tvrdnji da se tu radi o "'neovisnom dokazu da je Isus povijesna osoba'.

ak i kada bismo nekim udom prihvatili da je tekst autentian, ili dijelom autentian, a ne kasniji
kranski dodatak, taj tekst ne prua nikakve nove/neovisne informacije. Ako autor samo ponavlja
ono to je douo od krana, a oni su doli do svojih informacija iz nekog spisa, onda tekst u
pitanju ne prua neovisnu potvrdu Novog zavjeta, jer tvrdnje koje sadri ustvari potjeu iz NZ
(preciznije iz Lukinog evanelja, jer je raunalnom analizom pronaena jaka korelacija).
Euzebij sumnjivac broj 1:
Isti je PRVI koji navodi Flavijevo svjedoenje (TF), i to TRI puta u svojim djelima:
Demonstratio Evangelica (tu Euzebij pokuava dokazivati da Isus nije "goes" (arlatan, arobnjak) i
navodi TF da se ustvari radi o "sophos" (mudracu).
Povijest Crkve i Theophany.
U djelu "Adversus Hieroclem" Euzebij raspravlja s Hieroklesom koji usporeuje Apolonija iz
Tijane s Isusom, kao "sophos-om" (mudracem). Djelo je nastalo prije i upada u oi da Euzebij
uope ne spominje TF koji govori o Isusu kao mudrom ovjeku. Namee se zakljuak da mu jo
nije palo na um napraviti tu krivotvorinu. ak to vie, pomnija analiza njegovih rijei jasno
upuuje da je stil esto frapantno slian TF-u. Imamo pojmove kao to su:
- boanstven ovjek
- inio je neobina djela (premda Euzebij kae da su Apolonijeva djela bila arobnjatvo, a ne
istinska),
- proroanstva o njemu od strane hebrejskih proroka,
- uvjerio mnoge koji vole istinu, bijahu iskreni, i ostali lojalni ak i nakon njegove smrti, i koji su
nastavili sve do danas.
- od sviju ljudi, idova i Pogana,
- osuen od vladara, a opet je nadvladao njihovu mo i tovanje su nastavili njegovi poklonici.
Takve podudarnosti u izraavanju sugeriraju da je Euzebij bio ili totalno zaboravan, ili jo nije
konstruirao TF u vrijeme kada je pisao protiv Hijeroklesa. Moe se vidjeti kako je misaoni uzorak
postao okvirom njegove odluke da sastavi TF.
TF jezik nije Flavijevski, ali je Euzebijevski. Euzebije uope ne spominje da NITKO od slavnih
kranskih otaca prije njega ne spominje TF. Dobro je znao zato...
Istraiva Ken Olsen dokazuje da je Euzebijevo pero upisalo Flavijevo svjedoenje o Isusu.
http://www.mountainman.com.au/essenes/article_008.htm
- spominje apologetskog pisca Meiera (Meier, 80-83, n. 41), koji je uspio dokazati samo to, da
dotini tekst ima vie podudarnosti s flavijevim, nego s novozavjetnim rjenikom. Naravno da bi
vjet krivotvoritelj to izbjegavao. No isti ne spominje i injenicu da je rjenik Flavijeve
krivotvorine sasvim prisutan u Euzebijevu opusu. Npr. u pokuaju pobijanja boanstvenosti
Apolona iz Tijane, Euzebij svrstava posebne ljude u tri kategorije:
- bogoovjek - to je po njegovom vjerovanju samo Isus
- mudri filozof - SOFOS
- arobnjak - GOHS.
"U to vrijeme ivio je Isus, mudar ovjek,"
U TF, Euzebij je ubacio da je Flavij vjerovao u Isusa kao sofosa - mudra ovjeka, a Apolonija je
drugdje svrstavao u gohs- arobnjaka. Euzebijev stil je nazvati nekoga mudrim ovjekom, te tako
negirati da je bio puki arobnjak.

"A kada ga je na optubu naih najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su
ga od ranije ljubili."
- Euzebij nairoko raspravlja kako su apostoli ostali uz Isusa i nakon njegove smrti, to mora
ukazivati da je bio mudrac, a ne arobnjak.
"Moda e mi rei da su i apostoli bili arobnjaci, nimalo manji od njihova voe. Da - ali oni su
sigurno vidjeli kraj njihova uitelja, i njegovu smrt. Zato bi nakon vienja njegova mizerna kraja
oni ostali u svom uvjerenju?" (D.E. 111).
Ta argumentacija stoji u pozadini TF teksta.
"Jo do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime krani"
U Adversus Hieroclem, Eusebius napada one koji su drali Apolonija iz Tijane "boanskim biem i
vie od filozofa, nadljudskim po svojoj prirodi" da mu pokau njegov utjecaj koji je trajao "Jo do
danas" (EISETI NUN; A.H. 7). Isus, prema grkom biskupu Euzebiju, ostavio je takav uinak
(EISETI KAI NUN; A.H. 4 x2). Rije "krani" nema nigdje kod Josipa, ali "nacija (FULON)
kriana" nalazi se kod biskupa Euzebija (H.E. 3.33.2, 3.33.3). U prvoj knjizi Demonstratio,
Euzebij pie da su krani "nacija" (EQNOS) obeana Abrahamu (D.E.: Ferrar 10, Migne 25c). On
koristi termine FULON, EQNOS, i LAOS, koa istoznanice, da opie kranstvo.
"Jo do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime krani"
Prva fraza EIS ETI TE NUN, ne pojavljuje se NIGDJE u Josipa, ali nalazi se na drugim mjestima u
Eizebija (H.E. 2.1.7). EIS ETI NUN je vrlo uobiajena fraza u Historia Ecclesiastica (Euzebijevoj
Crkvenoj povijesti). Opaska da su krani dobili svoje ime od Hristusa je vrlo esta (D.E. 80, 131,
H.E. 1.3.9-10), pojavljuje se i u Tacita (Annals 44).
ZAKLJUAK
Slaganja izmeu inaica Testimonium naenih u Euzebijevim knjigama "Antiquities 18" i onih u
"Historia Ecclesiastica" naspram inaice u "Demonstratio Evangelica", pokazuju da je inaica iz
"Historia" ona koju su kranski prepisivai ubacili u dananji Flavijev tekst. Oni su prihvatili
autoritet biskupa Euzebija da Josipove idovske starine moraju sadravati taj tekst, pa su
"korigirali" svoje tekstove prema pisanju u "Historia Ecclesiastica". Inaica u TF je Euzebijeva
inaica i, ako je ikada postojala Flavijeva inaica, to ostaje za dokazati.
Do 16. stoljea, svi kranski teolozi bez izuzetka, slavodobitno su tvrdili da je TF u cijelosti istinit
i da je kljuan dokaz da je na Spasitelj postojao. Danas vie ne! Teolozi kau: "OK. Interpolacija
je stvarno napravljena, i nitko to ne spori, ali zato ne bismo malo podrezali dijelove koji su
sumnjivi, da bude uvjerljivija? I takva nam moe posluiti kao dokaz Isusove povijesnosti.
Pedanterijski izreimo neuvjerljivije dijelove, i sve sloimo tako kako je to 'moda moglo
izgledati', moda je ak opisivalo Isusa u negativnom svjetlu, pa je to kranima zasmetalo i tekst
su malo uljepali."
U onom to je "moglo biti tako da nama pae", teolozi su pravi majstori.
No i pedanterijski smiljeni tekst lien bombastinih kranskih fraza, ne moe prijei preko
injenice da Origen, najvei rani crkveni apologet, paljivo ita i citira Flavija u svojim pokuajima
obrane vjere, ali razoarano lamentira da je Flavije mnogo teksta posvetio Ivanu "Krstitelju" i
nekim samozvanim Mesijama, i tumaio propast Jeruzalema nepravednom ubojstvu Jakova, a ne
Isusa (iako Flavije to uope ne tvrdi).
Origen se pola svog ivota bavio dokazivanjem suvislosti kranstva i napisao barem etvrt
milijuna rijei u svojim prepirkama s poganskim piscem Celzom. On nairoko "pobija poganske"

kritiare kranstva i citira Josipa Flavija. Ali o njegovom dopisanom odlomku o mitskom
Bogoovjeku nema niti jedne jedine rijei iako je neki drugi njegov minoran i neuvjerljiv tekst
pokuao iskoristiti za dokaz da je Isus postojao kao osoba!
Flavijevo svjedoenje se prvi put navodi kao Flavijevo u Euzebijevoj Crkvenoj povijesti tek u
4. stoljeu. Taj nekritini i lakovjerni pisac je kao autentian i vjerodostojan tekst, u svoje djelo
uvrstio pisma koja su razmijenili bolesni edeki kralj Agbar i sam Isus Krist, koji mu je toboe
poslao odgovor u pismu. U njegovoj knjizi, u zakljuku prvog poglavlja, ta golema la stoji kao
krunski dokaz Isusove povijesnosti, nakon dugih laprdanja o tome da je Isus navijeten u Starom
zavjetu, i nikakvih drugih, konkretnih podataka. Crkveni oci su bili prisiljeni to pismo na koncilu u
Rimu 495 god. proglasiti "pobonom krivotvorinom" (tj. laljivom podvalom). Euzebije je
godinama skupljao materijale za pisanje svoje inaice crkvene povijesti i trudio se koliko je god
mogao. Glede Isusa, kod njega imamo, dakle, plitka tumaenja idovskog "starog zavjeta" i laljiva
Isusova pisma. U drugom poglavlju, Euzebij iznosi jo jednu kolosalnu la: da se car Tiberij
zalagao pred rimskim senatom za Isusa i njegove vjernike - neto tako apsurdno, da su to
povjesniari odavno odbacili kao nonsens.
Ivani kao i mnogi drugi zadrti apologeti (npr. McDowell) nastavlja da "neki" doputaju
autentinog Josipovog ulomka. Meutim, golema veina kae da se radi o falsifikatu koji
predstavlja prepravku u prijepisu njegovih djela iz 4. stoljea (tonije 324. to se zgodno poklapa s
Nicejskim koncilom), najvjerojatnije ba od strane biskupa Euzebija (glavni nadzornik doktrinarnih
spisa imperatora Konstantina, podloan carici Jeleni koja je na zapovijed cara pronala lani
"Istinski Isusov kri i grob" itd.) koji ih je odjednom "sluajno" prvi spomenuo (njegova omiljena
izreka je bila da je la dozvoljena ako promie Kraljevstvo Boje (Ch. 51. bk. xii Eusebius Prae
paratio Evengelica), pa ak i Katolina enciklopedija na svoj tipino okolini i vrludavi nain
priznaje da "njegovo potenje nije toliko da bi nam omoguilo drati ita naeno u njegovim
djelima kao nesumnjivo istinito.").
Glavni "dokazi" da je Flavije ipak "neto slino napisao", svode se na terminoloku slinost,
drugim rijeima, koriteni su pojmovi koje je Flavij koristio u svojim knjigama. No upravo to je bio
nain kako je netko poput biskupa Euzebija mogao konstruirati taj tekst, da bi ga zamaskirao. On
oigledno ne bi pisao da se lako otkrije kransko pero, nego bi sastavio tekst tako da izgleda kao
da ga je napisao nekranin.
Najstariji dananji primjerak Flavijevih Starina (s dotinom krivotvorinom) imamo iz pera
kranskog prepisivaa iz 10. stoljea. Kako to da nema primjeraka bez krivotvorine? Mislim da je
6 stoljea sasvim dovoljno da krani unite sve takve primjerke, "gdje se netko drznuo izbrisati
spominjanje naega Gospodina", kao i 2 stoljea za unijeti taj tekst u Starine.
Dokazi koji otkrivaju krivotvorinu
Kod spornog odlomka (trei odlomak treega poglavlja - 18.3.3) naprosto upada u oi da je
umetnut. Naime, u prvom odlomku Josip pie o nemirima izmeu idova i Poncija Pilata povodom
njegova izlaganja Cezarove slike u Jeruzalemu, to su graani drali groznom blasfemijom. U
drugom odlomku, Josip je opisao drugu svau izmeu Pilata i idova. Pilat je odredio da se neto
novca predvienog za Hram dodijeli za izgradnju akvadukta. idovi su opet protestirali. Ovaj put,
za razliku od prolog incidenta, kada ih je Pilat pustio na miru, napravio je pokolj. Taj drugi
odlomak je Josip zavrio sa: "I tako je zaustavljena ova pobuna."
Tu sada slijedi krivotvoreni trei odlomak s tobonjim hvalospjevom Isusa. Odmah nakon toga,

treega odlomka, dolazi etvrti koji zapoinje:

"Nekako u to vrijeme, jo jedna tuna nesrea je dovela idove do pobune..." Javlja se logino
pitanje: na to je Josip Flavije mislio, u kontekstu prethodnih ulomaka, pod "jo jedna tuna
nesrea koja je dovela idove do pobune"? U svome sadanjem poloaju, etvrti ulomak slijedi
nakon odlomka o Isusu. Je li mudri Isus bila "tuna nesrea"? Ili njegovo uskrsnue od mrtvih? Ili
postojanje krana u vrijeme pisanja o "tunoj nesrei"? Radosna vijest? Ukratko, poetna reenica
4. odlomka nema smisla ako slijedi za treim. Ima smisla samo ako slijedi odmah za 2. odlomkom.
U njemu je veliki masakr idova zaista tuna nesrea o kojoj je Josip pisao (to naravno neete uti
na vjeronauku niti od "uenih" profesionalnih teologa). Iako apologeti ponavljaju da je Flavije
imao vie takvih mijeanja tekstova, to ne umanjuje injenicu da taj tekst ispada iz konteksta, to
jo vie poveava sumnju na njegovu izvornost.
Sljedei odlomak nairoko raspreda priu o kontroverzi izmeu idovstva i Izis kulta (AJ 18.6580
osam puta due od TF-a, ali o daleko trivijalnijoj aferi) to navodi da bi Josip mnogo vie pisao o
Isusu da je ita pisao o Njemu, dok je krivotvoritelj bio ogranien preostalim prostorom na
standardnom papiru (to objanjava bizarnu kratkou TF-a, u usporedbi s prethodnim i naknadnim
opisima, kao i u svjetlu zapanjujuega sadraja, koji bi normalno zahtijevao mnoga objanjenja i
digresije, koji zaudno izostaju). Obje injenice snano sugeriraju da nije moglo biti nikakve
reference na Isusa u originalu, ak niti drugaije sroenog teksta od onoga koji danas imamo.
James Carleton Paget, Some Observations on Josephus and Christianity, Journal of Theological
Studies 52 (2001): 539624, esp. 54654
Treba dodati jo jednu injenicu koja podupire izostanak odlomka o Isusu: Feldmann kae:
"injenica da kazalo, ve spomenuto u latinskoj verziji iz 5. ili 6. stoljea, isputa spominjanje
Testimoniuma, jest daljnji pokazatelj da nije bilo takve biljeke."
Apologetima tako ne ostaje nita doli pokuavanja pobijanja ovih vrlo jakih argumenata. alosno
po njih, u svojim rukama nemaju nita to bi potvrdilo Flavijevo spominjanje Isusa Krista, tek svoja
nategnuta pobijanja kritiara. Poput kreacionista koji stalno "pobijaju evoluciju", a dokaza za svoj
boanski dizajn nemaju, tako se i ovi bave oajnikim "pobijanjem i odbijanjem injenica", a od
konkretnih dokaza Isusove povijesnosti, od njih nita pa nita.
Drugo sumnjivo Josipovo spominjanje Isusa kao Krista je u odlomku o Sveeniku Ananu (20.9.1):
"Zato je (sveenik Anan) sazvao Veliko vijee i pred njega izveo brata Isusova, /koji je nazvan
Kristom/ Jakova, kao i jo neke druge koje je optuio za krenje Zakona i dao ga odvesti na
kamenovanje."
Ivani navodi da to citira Origen na 3 mjesta, pa je "ve" na poetku 3. stoljea ta reenica u
Flavijevim djelima. Dakle 200 godina je proteklo od Flavijevog pisanja, u tom razdoblju nitko nije
spomenuo tu reenicu prije Origena. Sasvim dovoljno vremena da netko ubaci "dopunu" - u obliku
marginalne zabiljeke uz Isusa - "koji je nazvan Kristom". Naime, est je sluaj da su prepisivai sa
strane ubacivali svoje kratke komentare i pojanjenja (npr. svoje shvaanje da se radilo o Isusu zvanom Krist - a ne nekom drugom), a sljedei bi prepisiva tu pobonu marginalnu zabiljeku,
moda i grekom, ubacio u tekst kao da je bila dio cjeline.
Ali i sam tekst od Origena je vrlo problematian.

Teolozi obino ne navode daljnji tekst paragrafa, gdje doznajemo o kojemu moguem Isusu je
rije! Ali i o kojemu Jakovu je rije!
Josipov ulomak govori o borbi visokih idovskih sveenika za prevlast. Anan dolazi iz dinastije
visokih sveenika. On pie o osudi minornog Jakova, iji je brat Isus oito bio vaniji po rangu, jer
je stavljen ispred njega. Likvidiranjem brata suparnikog sveenika, Isusa Damneusa, Anan se htio
lake uvrstiti u svojoj poziciji:
"Zato je (sveenik Anan) sazvao Veliko vijee i pred njega izveo brata Isusova, //--koji je nazvan
Kristom--//, Jakova, kao i jo neke druge koje je optuio za krenje Zakona i dao ga odvesti na
kamenovanje."
Albinus prekorava Anana, ne radi toga to je kamenovao Jakova, koji je poinio nekakav
nespomenuti zloin, nego to nije slijedio propisani postupak koji ukljuuje izvritelje zakona.
Kralj stoga Anana skida s vlasti:
"... Albinus se sloio s onim to rekoe, te napie u bijesu pismo Ananusu, i zaprijeti da e ga
kazniti za to to je uinio; na to mu kralj Agrippa preotme visoki sveeniki poloaj, nakon
vladanja 3 mjeseca, i uini Isusa, sina Damneusa, visokim sveenikom."
Iz ovoga se vidi da je Josip pisao o Isusu Damneusu, bratu ubijenoga Jakova, kojega je kralj
postavio na Ananovo mjesto, a ne Isusu Kristu Nazareaninu. Jednostavno je Josip napisao, Anan
je nezakonito likvidirao Isusova brata, to je izazvalo reakcije; za taj zloin, on je svrgnut i
zamijenjen s Isusom, bratom upravo onoga Jakova, kojega je Anan ubio.
Luka je na mnogo mjesta navodio Rimljane kako kanjavaju idove radi krana (npr. Gallio Djela
18.1223,
Lizija i Festus u Djela 2324, i rimski straari Djela 16.1940, 27.4244). ak opisuje neke iz
idovske elite da su bili manje negativno raspoloeni prema kranima (npr. Gamaliel u Djela
5.3442 , i "dobro je prouio povijest Crkve". On bi svakako naveo to o ubijenu Jakovu bratu
Isusovu, da je tako pisalo i ispalo.
Odakle dakle Origenu Jakov Pravednik, kada toga nije bilo nigdje u Flavijevim djelima? Oigledno
od Hegezipa, koji je legendu o pravednom Jakovu napisao prije Origena i povezao njegovo
smaknue s Vespazijanovim osvajanjem. Najloginije rjeenje zagonetke o Origenovoj greci
pripisivanja Jakova Pravednika Flaviju, zbrka je s pamenjem ili papirima iz kojih je o tome itao.
Pomijeao je Hegezipa i Flavija. Knjinica u Cezareji imala je 30.000 rukopisa. Flavijeva knjiga
koju je Origen itao, nije imala spomen "brata Isusa zvanog krist". Euzebije je itao prijepis te iste
knjige u kojem se taj izraz naao, vjerojatno grekom prepisivaa, koji je marginalnu zabiljeku
unio u tekst kao da je to Flavij napisao. Sve kasnije kopije vjerojatno potjeu od te knjige koju je
itao biskup Euzebij.
Dakle izraz koji je nazvan Kristom tj. Mesijom umjetno je uletio u kranski prijepis Josipovih
Anala!
Treba naglasiti da Josip Flavije vie nikada ne spominje Jakovljevo kamenovanje. Umjesto toga,

njegove simpatije su na strani Anana, koji ga je dao kamenovati:

"Neu pogrijeiti ako kaem da je Ananova smrt bila poetak unitenja grada (Jeruzalema), i da je
upravo od toga dana poelo ruenje njegovih zidina, i njegova propast, kada su vidjeli svoga
visokog sveenika, i vlastitog obdravatelja, ubijena usred svoga grada."
Neto kasnije (20.9.4 u svojim "'Hebrejskim starinama") Josip objanjava kako je "Ananova
frakcija" ponovno preuzela poloaj visokih sveenika, ali i kako su dvije zaraene frakcije nastavile
sa svojim neprijateljstvima:
"A sada, Isus, sin Gamaliela, postade nasljednik Isusa, sina Damneusa, kao visoki sveenik, iji
poloaj je kralj uzeo od drugoga; nato je nastala pobuna izmeu visokih sveenika, koji sakupie
najdrskije meu ljudima, pa je, u njihovim meusobnim svaama, esto dolazilo do bacanja
kamenja, jednih na druge."
Dakle onaj Isus, brat Jakovljev, biva smijenjen, pa na vlast opet dolazi Ananov pristaa, opet
nekakav Isus, ali Gamalielov (taj slijed sveenika jasno je zabiljeen u idovskoj povijesti).
Je li uvjerljiva tvrdnja da Origenovo pisanje dokazuje postojanje drugog Flavijeva zapisa o
"Jakovu, bratu Isusovu koji se nazivao Kristom"? Ili je Origen pripisao Flaviju neto to je proitao
kod Hegezipa, pa je Euzebij slavodobitno zakljuio da Flavij otvoreno pie o Isusu Kristu?
Teoloka teza je da Origenovo spominjanje tog citata iz Flavija, dokazuje da je citat postojao u
Origenovo vrijeme. No i tu nailazimo na mnotvo problema.
- Rana Crkvena predaja kae da je Jakov Pravednik umro 69 A.D., to je sedam godina nakon to je
Flavijev Jakov smaknut.
- Navode se dva mjesta kod Origena:
PRVO:
Origen (c. 182-251 CE) pie:
"Flavije Josip, koji je napisao "idovske starine" u 20 knjiga, kada je elio razloiti uzrok zato mu
je narod pretrpio tako veliku nedau pri emu je i sam Hram razoren do temelja, ree, da su se te
stvari njima odigrale radi Bojega gnjeva, kao posljedice onih stvari koje su se usudili poiniti
protiv Jakova, brata Isusova zvanog Krist. A udesna stvar je, premda on nije prihvatio Isusa kao
Krista, ipak je dao svjedoanstvo da je pravednost Jakova bila tako velika; i on kae da su ljudi
mislili da su propatili zbog tih stvari zbog Jakova." (O Matejevu evanelju, 1:15) [om]
Tu imamo hrpu netonosti (da je Flavije govorio o nekakvoj velikoj pravednosti Jakova - a samo ga
je spomenuo imenom, i da su ljudi mislili da su ih snale nedae zbog Jakovljeva pogubljenja - opet
greka - Flavij kae da su ih snale nedae jer je pogubljen Anan, onaj koji je dao kamenovati
Jakova - dakle obratno od Origena).
Ne ukazuje li sve to na to da je Origen ustvari komentirao neki sasvim drugi odlomak, a ne na o

"bratu Isusovu koji se nazivao Kristom"? Dakle nema potvrde te reenice kod Origena. Origen to
nije proitao u Flavijevoj knjizi. Taj umetak jo nije napravljen.
DRUGO:
"Jer u 18.toj knjizi idovskih starina, Josip svjedoi o Ivanu kao Krstitelju, koji obeava
proienje za one koji su obavljali ritual. Onda isti pisac, premda nije vjerovao u Isusa kao Krista,
tragajui za uzrokom pada Jeruzalema i unitenjem Hrama, premda je trebao rei da je urota protiv
Isusa bila uzrokom tih nedaa koje su zadesile narod, budui da su oni skrivili Isusovu smrt, koji je
bio prorok, kae usprkos tome, premda protiv svoje volje, ne daleko od istine, da su se te nedae
dogodile idovima kao kazna za smrt Jakova Pravednika, koji je bio brat Isusov (zvan Kristom), idovi su ga ubili, premda je on bio ovjek istaknut po svojoj pravednosti. Pavao, istinski Isusov
uenik, kae da je drao tog Jakova kao brata Gospodnjeg, ne toliko na osnovu njihova krvnog
srodstva, ili toga da su odrasli zajedno, ve zbog njegove vrline i doktrine" (Origen, Protiv Celza,
1:47) [oa]
Tu vidimo Origenovu konsternaciju da Flavije za nedae uope ne okrivljuje ubojstvo njegova
Bogoovjeka u kojega je Origen vjerovao svim srcem. On ponavlja - brka Hegezipa i Flavija - da
su nedae pripisali Jakovu Pravedniku. Flavije ga ne naziva Pravednikom, niti mu pripisuje to to
Origen tvrdi.
Origen pie i da za razorenje Hrama i Jeruzalema Flavije okrivljuje smaknue Jakova, a ovaj to ne
kae, nego samo spominje da je narod tako tumaio poraz Herodove vojske, da je to bio (tek)
poetak razorenja grada, a ne kasnija propast Jeruzalema i Hrama.
Kad Euzebij navodi Origena, onda po prvi puta spominje reenicu o "Jakovu Isus Kristovu bratu", s
navoenjem dijela Flavija gdje se sada nalazi. Origen to nikad nije naveo. Nije uope govorio o toj
reenici, nego odnekud drugdje. Dakle ta reenica je iskrsnula u meuvremenu, u kasnijem
prijepisu knjige Flavija o idovskim starinama, koju je imao biskup Ezebij.
Zakljuak:
Dakle prema povjesniaru PhD Carrieru, najvjerojatnije objanjenje je da se radi o marginalnom
komentaru ("identifikatoru"), koji je netko napisao sa strane, kako bi oznaio da misli da se radi o
Isusu KRISTU. Istu biljeku sa strane imamo kod Tacita (Adjoining Tacitus, Annals 15.44, desna
margina papira 38r od "Codex Laurentianus Mediceus 68 II", cf. Codices Graeci et Latini
Photographice Depicti 7.2 (Leiden: A. W. Sijthoff)Ne radi se niti o referenciranju na TF, jer tamo se ne spominje niti da Isus ima brata, niti ne navodi
da bi brat bio rtva progona, jo manje da su ga branitli drugi VODEI idovi. Ne spominje niti
progone krana, ve naglaava da neometano prosperiraju "do dananjih dana". Pojam Saduceji (i
razne druge idovske pojmove nepoznate neidovima kojima je Flavije i namijenio svoje spise),
Flavij detaljno tumai na vie mjesta. Pojam Krist svakako bi zahtijevao neko objanjenje, kojega
nigdje nema.
Likvidacija krana Jakova, sasvim je besmislena u kontekstu dogaaja. Ne samo jer razlog nije
spomenut, ve stoga jer je to ogorilo mnoge utjecajne idove, koji su traili i dobili provedbu
kazne nad Ananusom od strane idovskih i rimskih vlasti. Da je Jakov bio lan omrznute i ilegalne

kranske sekte, kanjavanje Ananusa nema mnogo smisla. Stvarno, piui za rimsku publiku u eri
Domicijana, Josio bi opisivao neobjanjiv slijed dogaaja, gdje je likvidacija krana drana
zakonitom stvari, a ne in koji izaziva bijes i izbacivanje sa slube.
***
Upravo smo pobili "najvei i jedini adut" za dokaz da je Isus postojao kao povijesna osoba, a ne
mit, ili mitologizirani marginalac. Uostalom, zar bi Flavij, koji NITI NA JEDNOM DRUGOM
mjestu u svim svojim djelima ne spominje krane, napisao "koji je nazvan Kristom" tj. Mesijom?
Mesijom se ljudi ne zovu tek tako, to nije nikakvo ime niti prezime, ve vjekovno oekivani
jedinstveni i neponovljivi idovski religijsko-politiki voa koji OBVEZNO mora donijeti mir i
prosperitet, ako je dostojan te titule. Uostalom, kranstvo nije stalo na noge do drugog stoljea, i
do tada se vjerojatno radilo o neizdiferenciranim sitnim sektama.
Flavije spominje razne pretendente na ulogu Mesije - Krista. Tih samozvanih kristova ima u
njegovim djelima sigurno barem 5:
1. Theuda (45 n.e.)
Tvrdio da moe razdvojiti rijeku, djelovao "iz pustinje", a i Djela ga spominju.
2. Egipatski prorok (52-58 n.e.)
Obeavao da e idove izbaviti od neprijatelja, nazvao se idovski "Kralj mesija - Krist", ali Flavije
ga naziva "tyrannein" ('jedini vladar'). Utaborio se na Maslinskoj Gori, jo jedan simbol Krista Mesije.(Zaharija 14.4).
3. Menahem, sin Jude Galilejca (66 n.e.)
Uao u Jeruzalem obuen kao kralj, svaao se s visokim sveenikom, i uao u Hram.
4. Vespasian (67 n.e.)
Rimski general, koji je napadao idove, udan je kandidat za Krista, ali njegov udar 70. god, dran
je ispunjenjem slavnog Balaamova proroanstva.
5. Simon bar Giora (69-70 n.e.)
Njegovi novii su imali natpis "Otkupljenje Siona". Nosio je kraljevsku odoru u Hramu.
Imamo dakle neke sigurne pretendente na Mesiju spomenute kod Flavija, ali on niti na jednom
mjestu, u svim svojim knjigama, ne koristi tu rije Mesija - izbjegava ju ko kugu, iako je mogao
napisati da je "lani pretendent na titulu Mesije" i tome slino. Jedino naega Isusa DVA puta
spominje s tom titulom (ne izravno nego 'zvan Mesija'). To je krajnje sumnjivo.
Naime, Flavije je osjetljiv na to iz vie razloga: kao idov, mesija (krist) mu je sredinji pojam, i
svetinja, a kao suradnik Rimskih vlasti, nikako ne bi smio pozitivno govoriti o pobunjeniku protiv
Rima, to je eventualni Krist svakako bio. Dakle sve te Kristove, koji su se pokazali lanima, jer
nisu uspjeli u svome naumu, Flavije naziva raznim imenima (tiranin i sl.) ali naziv Krist ne
spominje NIKADA, OSIM u kranskom prijepisu njegovih djela i to ba za Isusa razapetog kao
pobunjenika protiv Rima. Zato bi njemu pruio takvu ast, makar napisao "zvani krist"? Treba li
vei dokaz da se radi o namjernoj "interpolaciji" prepisivaa-vjernika?

Ivani zatim brzo prelazi na Ivana Krstitelja, za kojeg postoje neki dokazi da je postojao. Kako
Ivani rjeava paradoks da o Ivanu imamo "dokaznih materijala", a o Isusu nita? On kae: "Ivan
Krstitelj "stoji u zraku" ako Isus iz Nazareta nije postojao. Opiran opis Poncija Pilata, Ivana
Krstitelja i drugih povijesnih osoba potvruje da su autentini i dijelovi evanelja koji govore o
istoj situaciji, istim ljudima i vremenu".
Ne znam na koje on to dijelove misli. Valjda na one u kojima se opisuju upravo ti ljudi za koje
povijest zna. A ne na opise udesa i silnih djela mitolokog Spasitelja Svijeta, koji stvarno, visi u
zraku izvan svake povijesti.
________________
* Josip Flavije spominje mnoge Isuse (ak 19 !, od kojih je polovica ivjela na poetku nae ere),
npr: Isus, sin Sapphije, osniva revolucionarne grupe pomoraca; drugi je Isus voa grupe bandita
iji su se pripadnici razbjeali kada je uhien; ili Isus koji je 7 godina obilazio Jeruzalemom i
vikao: "Jao, jao tebi Jeruzaleme!", pretuen mnogo puta, ali se nije odupirao; konano je poginuo
od kamena tijekom opsade Jeruzalema. Spominje ludorije i drugih samo-proglaenih
Kristova/Mesija, ukljuujui Judu Galilejca, Teudu arobnjaka, i neimenovanog 'Egipanina
idova' mesiju. Pie i o Ivanu Krstitelju.
Jesu li prvi pisci spisa iz kojih su kasnije nastala "evanelja" upotrebljavali i Flavijeva djela pa
sklepali iz tih raznih Isusa/Mesija jedan lik koji je trebao pokazati gnosticima da se "Rije"
utjelovila, da ne ostane sve samo na "Nebeskom Isusu", kako su mnogi u poetku vjerovali?
injenica je da su mnogi detalji, imena i prie naprosto prekopirani u Novi zavjet. Pisci Novoga
Zavjeta obilno su se sluili Flavijevim djelima kao povijesnom referencom da konstruiraju priu o
povijesnom Isusu i Pavlu.
Flavij je pomno istraio sve tadanje sekte - o kranima niti rijei
Bilo je to oko godine 53. kada je Josip odluio istraivati sve poznate sekte meu idovima. Ako
znate Djela apostolska, to je trebalo biti u vrijeme eksplozivnog rasta kranske vjere:
"Kad su apostoli u Jeruzalemu uli da je Samarija prigrlila rije Boju ... "
Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uivala mir, izgraivala se i napredovala u strahu
Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha. Djela ap. 9:31.
Djela 2,41 kau da je 3000 ljudi u Jeruzalemu prelo na kranstvo nakon to je Petar zavrio svoj
govor, a zatim je slijedio porast, prema Djelima 4,4, na 5000 preobraenih na Salomonovim
vratima.
...pa mu rekoe: "Vidi, brate: deseci su tisua idova povjerovali
Djela 21,8
Ujedno je to vrijeme tzv. "Koncila u Jeruzalemu" kada je Pavao navodno podario brau bajkama o
"znamenjima i udesima" meu poganima (Djela 15,12).
A opet Josip (niti itko drugi) ne zna nita o tome:
"Kada sam imao 16 god., odluih pribaviti iskustva raznih sekti koje su meu nama. Bile su tri: kao
to smo mnogo puta spominjali, prva, Farizejska, druga Saducejska i trea Esena. Jer miljah da bih

najbolje odabrao, ako bih ih brino sve prouio. Stoga, podvrgnuvi se strogom treningu, proao
sam kroz sve te tri grupacije." ivot, 2.
Josip na drugom mjestu spominje i "etvrtu sektu idovske filozofije" i izvjetava da je ta bila
"bolesno poremeena" agitirajui po cijeloj zemlji. Ali nije imala nita s kranstvom i njegovom
Superzvijezdom. Oigledno im nije bio naklonjen, ali ih je ipak spominjao. Dakle otpada da bi
preskoio krane, jer mu nisu odgovarali. To nigdje u svojim djelima nije inio. U sekti iz Galileje
pie:
"Ali 4. sekti idovske filozofije, autor bijae Juda Galilejac. Ti su se ljudi slagali u svim drugim
stvarima s farizejima; ali imahu krajnju posveenost slobodi, i govorahu da je Bog njihov jedini
Vladar i Gospodin. Takoer ne polagahu nikakvu panju bilo kojoj vrsti smrti, niti doista ne
obraaju panju na smrt svojih roaka i prijatelja, niti ih strah od smrti moe natjerati da bilo kojeg
ovjeka nazovu Gospodinom. ... U vrijeme Gessius Florus-a se nacija poela zaluivati s time ... I
to su bile sekte idovske 'filozofije'." Antiquities 18.23.
Nita ne moe bolje oslikati lanu prirodu Flavijevoga "svjedoanstva o Isusu" nego preostali opus
Josipovih djela. Treba dodati da je ak 3 godine ivio u Jafi, tek kilometar jugozapadno od
dananjeg Nazareta (ivot 52). Ali taj "grad" nikad ne spominje, kao niti Isusa Nazareanina. Kako
bi i mogao, kada je na mjestu dananjeg Nazareta bilo groblje za grad Jafu (neisto mjesto za
boravak idova!).
___________
* Apologeti se nabacuju i nekakvom arapskom inaicom Josipovog teksta iz 10. stoljea. Tvrdnje
da taj odlomak potjee iz 4. stoljea je neodriv. Pisani arapski jedva da je tada postojao. A
Agapijus, iz ije Povijesti svijeta citat potjee, bio je pro-kranski (pro-bizantijski) arapski biskup,
u vrijeme intenzivne islamizacije njegove rodne Sirije. Odlomak Josipa je brino prepravljen da
nalikuje Muhamedanskim idejama o Isusu koji je preivio raspee. Ukratko, Josip na arapskom iz
10. st. nije nikakav dokaz kranskog Isusa, ve slui samo kao mamac za lakovjerne. Spominje se
i "Slavonski Flavij", ali to je odavno odbaeno.
** Druga taktika apologeta je tvrdnja da su nali kako rani crkveni oci nisu nikada citirali ita iz
idovskih starina, pa prema tome moemo zakljuiti da je svjedoenje moglo i postojati, ali ga nisu
itali. Lukavo, nema to. Teolozi su stoljeima mozgali kako dokazivati svoju ideologiju. Ne pada
im na pamet rei da Starine nisu spominjali, jer u njima nije bilo nita bitno za kranstvo. Da je
sluajno tamo bio hvalospjev o Isusu, nema sumnje da bi to barem netko iz mase krana ili
nekrana proitao, i spomenuo svetim ocima te im dao tako mono oruje obrane vjere. O tome bi
sigurno trubili na sva usta, da su to imali. Neki pisci spominju ak 11 (Louis H. Feldman) crkvenih
otaca prije ili uz Euzebija koji citiraju razne ulomke od Josipa Flavija (ukljuujui Starine) ali ne i
Testimonium". Neki drugi, pak, to estoko negiraju. Kako god, da je Isus Krist spomenut kod
Flavija bilo gdje, nemogue je da bi to prolo neopaeno od bilo koga tko je to itao, i da to ne bi
dolo do crkvenih uiju i bilo iskoriteno za vjersku propagandu.
4.) Talmud *
Knjige Talmuda:
Knjiga 1: Tract Sabbath (390 odlomaka)
Knjiga 2: Tracts Erubin, Shekalim, Rosh Hashana

Knjiga 3: Tracts Pesachim, Yomah and Hagiga

Knjiga 4: Tracts Betzh, Succah, Moed Katan, Taanith, Megilla and Ebel Rabbathi or Semahoth
Knjiga 5: Tracts Aboth, Derech Eretz-Rabba, Derech Eretz-Zuta, and Baba Kama (First Gate)
Knjiga 6: Tract Baba Kama (First Gate), Part II and Tract Baba Metzia (Middle Gate)
Knjiga 7: Tract Baba Bathra (Last Gate)
Knjiga 8: Tract Sanhedrin: Section Jurisprudence (Damages)
Knjiga 9: Tracts Maccoth, Shebuoth, Eduyoth, Abuda Zara, and Horioth
Knjiga 10: History of the Talmud
(Napomena: u ovim knjigama nema raznih izmiljenih "citata" koje objavljuju gorljivi anti-semiti)
http://talmud.faithweb.com/
Palestinski Talmud je napisan izmeu 3. i 5, stoljea Nove Ere, kao i Babilonski Talmud, dakle
barem 200 godina nakon navodnog raspea! U njemu se spominje neki Ben Pandera, Ben
Pantera sin Pantere koji je dijete ene koju je mu odbacio zbog preljuba s rimskim vojnikom.
Ben Pantera je na kraju objeen, jer se bavio magijom i zavodio narod. Ni prvi ni posljednji.
Postojali su bezbrojni samozvani mesije i proroci koji su doivjeli slinu sudbinu. Nisu li idovski
pisci namjerno pisali loe stvari o Isusu da bi se suprotstavili rastuem kranskom utjecaju?
U nekim verzijama Talmuda u Sanhedrin 43 a spominje se stanoviti Jeu i njegovih 5 uenika
(Mathai, Natai, Necer, Boni i Toda) nad kojima je izvrena smrtna kazna kamenovanjem. Prije
kamenovanja poslane su obavijesti u sluaju da postoji netko tko bi mogao svjedoiti u njihovu
korist (uobiajena praksa idovskih sudova). Pogubljeni su zbog bavljenja arobnjatvom. Osim
toga stoji da su u prijateljskim odnosima s rimskim vlastima, a to im zasigurno nije ilo u prilog.
Je li to dokaz o postojanju Isusa Nazareanina? (najbolje da sve navode o svima koji su se zvali
Jeu prepravimo da pau kranskim potrebama).
Ukratko: Ben stada ne moe biti Isus, jer je njegov pooim Papos Ben Jehuda, a ne Josip. Paposa
Ben Jehudu su ubili Rimljani nakon pobune Bar Kohbe, dakle negdje oko 140 n.e. Vremenski ne
odgovara. Dapae, Ben Stada je ivio kasnije nego to su napisana evanelja... Jeshu je ivio oko
100 pr. ne. ivio je u isto vrijeme kao i Johanan Hirakanos, Rav Jehoshua Ben Perahija, Shimon
Ben Shetah, itd. Opet ne odgovara. Ben Pandira je ivio oko 100 n.e., ima pria o njemu u Tosefti
Hulin, a pria ukljuuje Rabi Ishmaela koji je ivio izmeu dvije pobune... Talmud dakle, ne
spominje novozavjetnog Isusa... Spominje neke druge Isuse, kao i Novi zavjet, uostalom.
Novije podvale s "Isusom u Talmudu"
Kako bi pobili znanstvenu kritiku Isusove povijesnosti, kranski apologeti piu razne pamfletie,
koji samouvjereno tvrde da je Isusova povijesnost oita, a kritiari namjerno preuuju injenice tj.
zlobno lau jer "mrze Isusa" i "militantni su neprijatelji Crkve i Boga". Tipian primjer je npr. ovo:
http://responder.blog.hr/2008/05/1624792978/je-li-isus-krist-povijesna-osoba.html
Gdje pie **:
"Talmud, zbornik idovske uenosti i predaje, spominje Isusa na vie mjesta. Najznaajnije je ovo:
'U predveerje blagdana Pashe, bio je razapet Isus iz Nazareta. Prije toga, etrdeset je dana iao
pred njim glasnik i vikao da e Isus iz Nazareta biti kamenovan, jer se bavio magijom,
sablanjavao Izrael i otpao od prave vjere. Tko ima to rei u njegovo opravdanje neka doe i kae.
Budui da nita nije bilo reeno njemu u prilog, on je u predveerje blagdana Pashe bio raspet.' Iz

evanelja znamo da ovaj tekst tono govori o danu Isusove smrti, te o njegovoj osudi, budui su
idovi govorili da on ini udesa pomou Beelzebula, poglavice avolskog (Mk 3,22). Osim toga,
u tekstu talmudski pisci nastoje opravdati nepotivanje zakona prema kojem je nakon osude trebalo
ostaviti osuenog etrdeset dana da podnese albu, pa navode kako je i Isusu bila ostavljena ta
mogunost."
Ama ba nigdje se u talmudskom odjeljku ne spominje nikakav Isus iz Nazareta (Talmud nikada ne
spominje Nazaret!). U ovom odjeljku se govori o osobi s imenom "Jeu" (vrlo esto ime!). Nadalje,
ne pie da je spomenuti Jeu bio razapet (LA)! Lijepo pie i to sasvim jasno da je bio objeen*. A
idovi nikada nisu razapinjali. Zgodno je spomenuti i to da je spomenuti Jeu objeen stoljee prije
Isusova navodnog roenja. Nadalje, kako se vidi, prije pogubljenja 40 dana je iao glasnik ne bi li
se javio netko tko bi mu imao rei to u prilog, a to bi promjenilo presudu.
_______________
* Ne dajte da vas apologeti prevare. Oni kau da se "mislilo pod objeen da je raspet". Ali odlomak
jasno kae da e Isus biti kamenovan. A, naravno, propis za kamenovane je nalagao da budu
objeeni nakon smrti. Ubacivanje razapinjanja u ovaj odlomak je kristijaniziranje idovskog
izvjea o nekom Isusu, Isusu kojega su kamenovale idovske vlasti za "nepotivanje idovskih
zakona i koji je zaveo Izraela".
U nastavku talmudskog teksta (a to je onaj dio koji se u ovom fabriciranom citatu izostavlja!),
dovodi u pitanje ovu praksu (ovo s glasnikom) s obzirom na narav prijestupa. Odgovara mu se da je
sud tako odluio jer je optueni Jeu blizak vladi (ili da pojasnim - dananjim rjenikom, Jeu je
imao veze u vladi, a kako su odnosi izmeu suda i vlasti bili zategnuti u tom razdoblju, sud ne
elei produbljivati sukob ipak alje glasnika itavih 40 dana).
Eto, to je ono to pie u Talmudu. Sve ostalo su dodaci onih kojima takve fabrikacije trebaju. Isto je
i s ostalim talmudskim "navodima" koje apologeti iznose. Krivotvorine, podvale, fabrikacije i
fabrikacije - kranska mainerija obrane vjere slui se svim moguim trikovima da podupre svoga
nepoznata heroja. Kod povijesnih analiza dogaaja, najrazumnije je itati to o tome kau
znanstveni povjesniari, a nikako se ne pouzdati u "religijske tumae", jer e isti izvui samo ono
to njima odgovara, nepovoljno preutjeti, a ostalo izokrenuti da potvrdi njihovu "svetinju".
______________
* Iako to nije tema, treba spomenuti da Internetom kolaju razni citati koji s Talmudom nemaju
nikakve veze i oita su podmetanja raznih neo-nacistikih, rasistikih i drugih antisemitskih
skupina koje pokazuju opsesivnu patoloku mrnju prema svemu idovskom.
Ti navodni citati, redom su podvale tipa: neto reeno za proroka Baalama prekrsti se u Isusa,
svako spominjanje nekog Jeue u negativnom svjetlu, automatski se proglaava da je to Isus
Nazareanin, bilo kakva kritika nekog odmah postaje napad na krane itd.
No dovoljno je potraiti izvorni tekst, i nacistike podvale odmah padaju u vodu.
Naravno, i Talmud, kao i bilo koji drugi, religijski bazirani tekst (Kuran, Biblija, Katekizam...),
posjeduje odreenu dozu vjerske iskljuivosti i "pobonog ponosa", uz osude "nevjernika i
heretika", kao i bilo koji drugi takav spis.

esto se meu zadrtim propagandistima nae i kranskih/muslimanskih fundamentalista, koji bi

vrlo rado vidjeli jo krvi prolivene u ime njihovih bogova. Ujedno bih elio naglasiti da je bilo
kakvo koritenje biblijskih, talmudskih, kuranskih ili bilo kojih drugih citata iz prastarih religijskih
knjiga za irenje mrnje prema dananjim pripadnicima tih religija podmetanje i poticanje mrnje
od strane bolesnih umova. Stranice "Znanosti i Biblije" nemaju za cilj mrnju prema nikome. Jedini
cilj im je oduzeti titulu neprikosnovene svetosti toj knjizi zvanoj Biblija, i zauzeti se za prirodnu
ljudsku humanost i trezvenost, nasuprot raznim religijskim tvorevinama koje to gue.
Spominjanje Isusa u mnogo kasnijim idovskim spisima, idovski pisci tumae nekritikim
preuzimanjem Isusova lika, kao mudrog idovskog rabina, iz kranske literature. Znajui koliko
krani cijene lik pripadnika njihove nacije, nisu se bavili iznoenjem dokaza o tome da uope nije
postojao. Da su samo znali kakve im sve progone spremaju ti isti oboavatelji idova Isusa, bili bi
mnogo oprezniji.
5.) Zapisi naeni na obalama Mrtvog mora
Jo jedan idovski izvor predstavlja vie od 500 svitaka naenih u peinama blizu Kumrana, samo
oko 30 kilometara od Jeruzalema. Esenska zajednica je tamo ivjela od oko 200 pr. n.e. do oko 68
n.e. Nema nikakva pomena o Isusu, Ivanu Krstitelju, njegovim uenicima ili ranim kranima.
Rukopisi idovskog Tanakha (Tora - petoknjije, proroci i psalmi), koje su kasnije krani uzeli bez
pitanja i proglasili "Starim Zavjetom", dijelom su vjerno stoljeima prenoeni. Za to su se pobrinuli
revni idovski pisci, kojima je tono prenoenje svakog "zarezia i tokice" bilo od ivotne
vanosti. No detaljna prouavanja su otkrila brojne izmjene, dodatke i brisanja koja uvelike
mijenjaju sadraj tih tekstova kako ih danas znamo. Biblijski idolatri esto spominju samo neke od
tekstova koji su se vjerno prenijeli do danas. Preskau tekstove koji su mijenjani. Ujedno koriste
argument da su (neki) tekstovi starog zavjeta vjerno ouvani, pa tvrde da je Biblija cijela
"vjerodostojna". No to je samo laljiva taktika da se pod idovske tekstove ubaci i kukavije jaje
Novoga zavjeta kao "nepromjenjivo" i "vjerodostojno".
Posebna zanimljivost je sljedei opis iz kojega se moe iitati ozraje u kojemu je nastalo
Markovo evanelje:
Tekst iz etvrte peine:
Naslovljen je "Mesijanska Apokalipsa" (4Q521). Sadri 3 zapanjujue paralele Kumranske
zajednice s ranokranskim pokretom. Prvi tekst govori o liku Mesije koji e vladati nebom i
zemljom. Drugi spominje oekivanje da e isti oivljavati mrtve tijekom svog djelovanja. A trei
sadri doslovne paralele s Matejevim i Lukinim evaneljem glede identificiranja budueg Mesije Krista.
[ne]besa i zemlja e sluati Njegovog Mesiju (Krista), i nitko u njemu nee zabludjeti od zapovjedi
svetih.
I On e slaviti pobone na prijestolju vjenog Kraljevstva.
On koji oslobodi zatoene, povrati vid slijepima, ispravi krivo
I pl[od . . .] nee zakasniti za nikoga.
I Gospodin e ostvariti slavne stvari koje nikad nisu bile postignute
Iscijelit e ranjene, i oivjeti mrtve i donijeti dobre vijesti siromasima

(Michael O. Wise, prijevod)

Luka 7:22-23 i Matej 11:4-5 koriste upravo tu formulu da bi "dokazali" kako je Isus taj Mesija:
Tada im odgovori: "Poite i javite Ivanu to ste vidjeli i uli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi
se iste, gluhi uju, mrtvi ustaju, siromasima se navjeuje evanelje.
Isus im odgovori: "Poite i javite Ivanu to ste uli i vidjeli: (5) Slijepi progledaju, hromi hode,
gubavi se iste, gluhi uju, mrtvi ustaju, siromasima se navjeuje Evanelje.
Je li to jo "ispunjenih proroanstava", ili materijal na kojemu su pisci gradili svoju teologiju?
6.) Razni fragmenti iz 2. stoljea i kasnije
Sulpicije Sever, Lucijan iz Samosate, Talus, Afrikanus, Flegon i jo dva koji spominju neke
fragmente kranskog uenja.
Iako teolozi nabrajaju "svjedoke" iz 2. i kasnijih stoljea, pa ak i Kur'an, takvo "svjedoenje" je
oito povijesno bezvrijedno.
Sulpicije Sever (umro 403 god.) ne moe posluiti kao ikakav svjedok Isusa. Jedino kao
apologetski orak.
U svojim ''Kronikama'' mijea svoje prie s najprozirnijim kranskim mitovima, kao priu o
imunu Magu, putovanju Petra u Rim, itd. Izrazi koje Sulpicij koristi, djelom su, skoro rije po
rije, one od Tacita. Meutim, vrlo je sumnjivo, znajui utnju drugih kranskih autora koji su
itali Tacita, da je manuskript Tacita koji je Sulpicij koristio sadravao poglavlje o kojemu je rije.
Stoga moemo s velikom vjerojatnou pretpostavljati da je odlomak (Anali, xv, 44) prekopiran od
Sulpicija i ubaen u tekst od Tacita naknadno, redovnikom rukom prepisivaa ili krivotvoritelja
(Poggio?), za veu slavu Boju i jaanje istine kranstva meu poganima od strane poganskog
pisca, da bi bilo uvjerljivije.
Apsurdan "argument":
Kau apologeti:
"Kroniar Talus Samarianin oko 52. godine je jedan od prvih poganskih pisaca koji je spomenuo
Krista, razapee i popratnu tamu u podne, koju tumai obinom pomrinom."
Meutim, to je totalno lano tumaenje dostupnih podataka.
Njegovi su spisi izgubljeni, ali imamo neke fragmente sauvane u citatima njegovih djela kod
drugih pisaca. Tako kranski kroniar George Syncellus iz 9. st, citira kranskog pisca Julija
Afrikog (Julius Africanus), oko 221. god. n.e. kako komentira Talusa. Taj tekst glasi: "Talus, u 3.
knjizi svoje Historije, objanjava ovu tamu pomrinom Sunca, po mom miljenju nerazumno
(nerazumno, naravno, jer se suneva pomrina ne moe dogoditi u vrijeme punog mjeseca, a kad je
Krist umro bilo je vrijeme pashalnoga punog mjeseca)".
Dakle crkvenjak Afrikanus pretpostavlja da je pomrina Sunca o kojoj je Talus pisao, a on ju
izraunavao, bila udo a ne prirodan fenomen. No jedini koji spominje Isusa je Afrikanus, a ne
Talus. Dakle cijela pria se ne moe uzeti kao povijesni dokaz da je netko neovisan iz tih vremena
spominjao Isusa.

Skoro sa sigurnou moemo rekonstruirati Talusov tekst: "32. god. "Sunce je pomrailo; Bitniju je
pogodio zemljotres; a u gradu Nicei mnoge kue su se sruile'. Nema spomena o Judeji, a jo manje
o Jesusu. Afrikanus je taj koji je ubacio Isusa, a ne Talus.
Apologeti koji spominju Afrikanusa u prilog dokaza da je nastala "tama po svoj Zemlji kad je Isus
izdahnuo na kriu", spadaju u dno-dna kranske apologetike i teologije. Naime, tko bi pri zdravoj
pameti iao DOKAZIVATI da je za vrijeme Isusove smrti doslovce "PO SVOM SVIJETU" nastala
tama u trajanju od tri sata?! Kao i kod sekte kreacionista, tu je virus deluzije Bogom uzeo toliko
maha, da je religijsko sljepilo sasvim okupiralo racionalni um.
_____________________
Marko je to "udo" ubacio kao starozavjetnu paralelu, da naglasi Isusovu vanost. Raspukline u
stijenama koje isti opisuje, morao bi napraviti izrazito snaan zemljotres, ali jedini koji je
zabiljeen u ta vremena, nije bio jak, za razliku od jednoga koji se zbio 31 god. pr. n. ere, o kome
pie Josip Flavij.
Mara bar Serapion svom sinu Serapionu
On iz zatvora pie sinu da ga ohrabri, potie ga da slijedi mudrost, istiui da progonitelje mudrih
ljudi prije ili kasnije snae nesrea. Za primjer navodi Sokrata, Pitagoru i "mudroga kralja kojega
su idovi ubili". Za to pismo, konzervativni F.F. Bruce kae da je "pisano u neko vrijeme poslije
73., ali koliko poslije, ne moe se znati." Ostali (Cureton i M'Lean ) ga smjetaju u 2. ili 3. stoljee.
Spominjanje nekakvog idovskoga kralja uz Sokrata i Pitagoru, moe govoriti o mnogo ranijem
vremenu od Isusovog. No mogue da to pismo (postoji prijepis u rukopisu iz 6. st.) naprosto
prepriava neto to je dotini uo od krana (to otkriva detalj kranskog pripisivanja Isusove
egzekucije idovima, a ne Rimljanima).
Lucijan iz Samosate (125-180 CE) nije nikakav neovisan svjedok za Isusa. Bio je to grki satiriar
poznat po svojim dijalozima u kojima je ismjehavao grku mitologiju. uvi apsurdne kranske
mitove, pisao je i o tome. Uzimati ak i toga komedijaa kao "svjedoka da je Isus postojao" mnogo
govori o oaju Isusovih sljedbenika.
Pobijanje Isusove povijesnosti:
Evo i navoda koji je s historiografskog motrita vrlo znakovit. ak i ako pretpostavimo da je
postojao neki Isus iza alegorija koje su mu pripisali nakon smrti, onda je svakako bio nebitna
osoba. Ta izjava stoji na neoborivoj injenici da NITI JEDAN povjesniar, politiar, pisac, rabin,
slubenik ili dravni zapisi ne donose niti najmanjeg spomena o njemu (niti je on sam ita napisao).
To slijedi ne samo iz izvora koje imamo u rukama danas, nego i iz djela "Protiv Galilejaca" (Loeb
Classical Library, Volume, str. 376-377, 206 B) imperatora Julijana (332?-363 C. E.) koji je
zapisao sljedee, to je od presudnog povijesnog znaaja za nae izbacivanje Isusa Krista iz reda
dokazanih povijesnih osoba:

Ali ako mi moete pokazati da je bilo koji od ovih ljudi [Isus, Pavao, Barnaba, Kornelije, Sergius
Paulus, itd.] spomenut od strane dobro poznatih pisaca toga vremena - pod vladavinom Tiberija ili
Klaudija - onda moete dokazati da o svemu tome govorim pogreno.

(Loebov prijevod)
Tiberije je umro 37, a Klaudije 54.)
Ove rijei i izazov zapisao je Julian Veliki, ovjek moralne snage i Imperator koji je imao na
raspolaganju sve tadanje zapise, arhive, uene povjesniare u svojoj slubi i druge resurse carstva!
Posljedino tome, Isus NIJE po definiciji povijesna osoba, jer povijesne osobe su upravo one o
kojima postoje reference iz pouzdanih izvora. Taj njegov izazov koji je postavio kranima,
braniteljima vjere, ujedno negira da je postojalo Flavijevo svjedoenje o kojemu smo govorili
(Flavije je roen zadnje godine vladavine Tiberija). Krani bi to odmah dali Julijanu na uvid. Da je
Flavijev odlomak negativno pisao, pa korigiran, kako neki tvrde, onda bi se, pak, Julijan pozvao na
taj odlomak da jo vie izvrgne "Galilejce" ruglu. Tako otpada i "prepravljeni" Flavij.
Zakljuak: rekla kazala. Nigdje oevidaca "udesnih" dogaaja tijekom jedinog posjeta
Bogoovjeka na Zemlji, a svakako ne meu idovskim suvremenicima. Triavih par reenica iz
kasnijih razdoblja, za koje je povijest odavno dokazala da su krivotvorine, jedini su "dokaz"
postojanja Isusa.
Zubi-Vila
Apologeti iz vlastitog interesa pokuavaju zamagliti razliku izmeu:
a.) dokaza da su postojali krani i njihovi liturgijski spisi
b.) dokaza da je postojao Isus.
Nema sumnje da su krani postojali, od ranih godina drugog stoljea naovamo sasvim sigurno.
Samozvanih Mesija-Kristova, bilo je na stotine.
Ali vjera u Nebeskog Krista nije jednaka s vjerovanjem u 'Isusa iz Nazareta' od krvi i mesa. Kada
se 'heretine' i 'gnostike' poglede ranih krana poblie osmotre, 'Isus iz Nazareta' oito nedostaje.
Dakle, naglasimo da vjera u 'Isusa iz Nazareta' ga ne ini stvarnim samo je vjera ta koja je
stvarna. To to postoje neka djeca koja vjeruju u "Zubi Vilu" sigurno nije dokaz da ta vila postoji.
Nimalo obeshrabreni, apologeti sastavljaju svoju sumnjivu 'logiku' ukljuujui poznate poganske
pisce kao "svjedoke"; kao i pisce koji su inili najbolje u svojoj moi da pobono obrane sumnjivi
kult. A kao to je to oduvijek bilo u povijesti kranstva, u rukama njihovih prepisivaa,
krivotvorine su rasle na onome to su drevni pisci pisali, kako bi se nevjernici priveli Jedinoj i
Istinskoj Vjeri.
Ali na kraju svega iznesenoga, Ivani odjednom umjesto nas samozadovoljno zakljuuje:
" zakljuujemo da je Isus bio poznat u svom vremenu."
Kao to smo vidjeli iz njegovih "dokaza", potenije bi bilo rei da usprkos "golemim udesima i
pompoznoj boanskoj pojavi" On uope nije bio poznat u svom vremenu ! Proao je neopaeno.
Ako je relativno nepoznata osoba, o kojoj nitko nije naao vrijedno neto napisati, onda moemo
Isusa odmah izbrisati s popisa nama poznatih povijesnih osoba.
Ivani ne spominje bezbrojne KRIVOTVORINE koje su opepoznate, a koje su poinili "poboni
boji laljivci", npr. Tertulian (c. 160-230 n.e.), idovski povjesniar Philo, Isusova, Pilatova i
Herodova pisma, pisanja Ambrozija Milanskog, i bezbroj drugih "fantastinih i matovitih spisa"
(sve ih kranska enciklopedija proglaava za krivotvorine !). Protestantska Encyclopedia Biblica
kae, "Skoro svaki od apostola je imao svoje navodno evanelje koje je oko sebe sakupilo

odvojenu sektu." Ta religiozna knjievna grana je imala svoj procvat u ranokranskim vremenima.
Pisci su oito osjeali potrebu popuniti nedostatak konkretnih informacija o Isusu i ispuniti rupe
bajkama i mitovima. Kada je trebalo odluiti koje knjige ulaze u "kanon", biskupi su pred sobom
imali hrpu raznoraznih spisa iz kojih se lako mogla sloiti bilo kakva pria. Tako marljiva
produkcija lanih spisa, pribavila je kranima titulu najveih falsifikatora u povijesti pisane rijei.
Kako do 19. stoljea nije bilo sustavne kritike crkvenih podmetanja, lai su neometano cvjetale
stoljeima i zavodile narode, dok se glas istine nemilice brutalno guio. Crkva je imala svoju
vlastitu, paralelnu povijest, paralelnu vlast i paralelnu teoloku logiku.
Neki apologeti slavodobitno uzvikuju: "ak i krivotvorine idu u prilog postojanja Isusa! Da nije
postojao, nitko ne bi pisao lai o Njemu!"
Mislim da takav "argument" ne zasluuje komentar...
photo jesusheads_zps839d49d5.jpg
Evanelja
Rana kranska literatura imala je ak 8 naina kako su poredali evanelja. Dananji poredak
(Matej, Marko, Luka Ivan) smatra se pogrenim - veina se slae da je prvo nastalo Markovo, jer su
Luka i Matej obilno prepisivali od njega, neto proirivali, a neto skraivali, najee uljepavali.
Markovo evanelje koje danas postoji, datirano je na 200.tu godinu, dakle oko 150 godina nakon
to neki misle da je napisano. Imamo dakle kopiju-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopijekopije-kopije-kopije. Kopiralo se runo, kopirale su se greke, kopirali su se ispravci ispravaka
kako je netko ispravljao itd. Zato nam boanska Providnost nije osigurala originalnog Marka kad
je ve nadahnula biblijskog pisca? Je li Marko doista prvi "prema sjeanju" sastavio to evanelje na
osnovu prianja Svetog Petra u Rimu? Nikako!
Papa Klement I (umro 97 n.e.?), prvi-do-etvrti nasljednik Pape Petra, nita nije znao o velikom
"Evanelju po Marku" svoga prethodnika, jer Katolika enciklopedija kae: On nikada ne citira
Novi Zavjet. Isusove izreke se spominju tu i tamo, ali ne rijeima iz evanelja. Stoga se ne moe
dokazati, da je on koristio bilo koje od sinoptikih evanelja. (CE. iv, 14.) Naravno da nije mogao,
jer jo nisu niti bila napisana. A niti jedan papa, biskup ili crkveni otac (osim Papije, kae Euzebije,
koji svjedoi da su oivjeli mrtvaci svjedoili o Isusu i do Ireneja koji tvrdi da mu je Polikarp rekao
da je Isus imao 50 godina kad je raspet.), skoro stoljee nakon Pape Klementa, nikada ne
spominje ili citira Evanelja, ili imenuje Mateja i ostale. Didache s poetka II stoljea ne spominje
evanelja. Ignacije Bogonosac, nadglednik Crkve u Siriji, ni u jednoj od sedam poslanica ne
spominje niti jedno evanelje. Hermin Pastir, nastao oko 140.-150. godine u Rimu, od strane brata
rimskog biskupa Pija, iako obiman spis, ne spominje niti jedno evanelje. Znameniti bogoslov II
stoljea Justin Muenik takoer ne spominje niti jedno evanelje!
Dakle stoljee i pol, dok knjige nisu iskrsnule u rukama biskupa Svetog Ireneja i nazvane evanelje
po ovom ili onom izmiljenom apostolu, nije postojala niti jedna rije niti postoji bilo kakav
opipljivi dokaz o njima.
Sveti Irenej je 185. g. objavio svoju raspravu u kojoj optuuje neke kranske grupe (npr. markoniti
ili valentijanci) zbog koritenja razliitog broja Evanelja, to on smatra herezom i obrazlae da
samo etiri evanelja koja on zagovara sadre istinu. Nastojanja Ireneja i njegovih sljedbenika su
postupno urodila plodom, pa je (ali tek) u 5. st. sadraj Biblije kanoniziran, prema dogovorima i
odlukama crkvenih otaca iz prethodnih sinoda. Nakon toga, na tom kanoniziranom sadraju nastao
je latinski prijevod Biblije poznat kao Vulgata, koji je osnova kasnijih prijevoda i tumaenja

Biblije.
Zamislite da danas netko napie o udesnim dogodovtinama nekog fascinantnog lika koji je ivio
1850.te godine, i da ne prui nikakav dokaz u prilog tome. Bismo li mu povjerovali i klanjali se
tom liku cijeli ivot kao svom Spasitelju? Teko, ali u religijskim krugovima lako mogue.
Evanelja su pisana na grkom, dok su apostoli valjda govorili aramejsko-idovskim dijalektom, a
vjerojatno su bili i nepismeni. Nije teko objasniti zato nema aramejskih originala, ako su uope
postojali. Vremenom se toliko toga dodavalo i mijenjalo, kako su to prilike diktirale, da bi ponovno
prevoenje na aramejski radi dokazivanja vjerodostojnosti bilo vrlo teko. Grki pisci/prevoditelji
koriste Septuagintu - prijevod Starog Zavjeta sa hebrejskog na grki, to jasno dokazuje tko su oni
bili. Zato bi idovi citirali iz njima stranog grkog prijevoda umjesto iz originala na hebrejskom?
Treba naglasiti da dananja Septuaginta nije idovskog podrijetla, nego kranskog. Naime, prava
Septuaginta je bila prijevod 5 Mojsijevih knjiga i nita vie. Ova dananja, nastala je u perima
kranski orjentiranih prevoditelja nakon 2. stoljea nae ere.
Brojne nesuglasice izmeu pojedinih evanelja jasno pokazuju da pisci (bilo grki bilo aramejski)
nisu komunicirali izmeu sebe. Na primjer, pretpostavili bismo da su se sastajali zajedno nakon
raspea i razgovarali o proteklim udesnim dogaanjima. Meutim, kako objasniti da se nisu mogli
usaglasiti o tako prevanoj stvari kao to su Isusove posljednje rijei na kriu i vremenu
razapinjanja? Ako su to znali samo Ivan i Marija, zato to nisu jasno rekli svima ostalima?
Meutim, imamo razliite prie o tome koje su bile Isusove zadnje rijei, u koji sat je raspet, to se
zbivalo poslije Isusova "nestanka iz groba" itd. Otac Origen svjedoi: Moemo uoiti ne 4 nego
vrlo mnogo evanelja, od kojih su ta 4 odabrana crkvama. (Origen, In Proem. Luc., Hom. 1, vol.
2, p. 210.) Kako i zato su od skoro pedesetak (krivotvorina?) izabrane te etiri, od kojih dvije
dokazano nisu napisali apostoli, to nitko ne zna (priznaje Katolika enciklopedija).
Ono to teolozi priznaju je da je svako od 4 evanelja izraeno po narudbi za pojedinu publiku:
tako imamo Markovo Evanelje nastalo iz propovijedanja u rimskom okruenju (ima geografske
greke, uveava Isusova udesa); Matejevo evanelje prepisano je od Markovog i prilagoeno
vrbovanju idova (ali pisano na grkom, duplira Isusova udesa); Lukino evanelje podilazi
potencijalnim kranima grkoga podrijetla i, konano, "tajanstveno" Ivanovo evanelje navodno
nastalo u Maloj Aziji.
EVANELJA PISANA PREMA POTREBI
Citiram iz Jeruzalemske Biblije, Kranska sadanjost 1996. god.*
Matej :
"Pisac je grkoga Mateja zacijelo nama neki nepoznati judeokranin kojega obzorje nije sueno
samo na judeokranstvo ....... ". "pojednostavljeno emo ga zvati - Matej"
to se tie Luke:
"Iz evanelja se dade zakljuiti da mu je pisac kranin obraen s poganstva i grki obrazovan..... ".
" pojednostavljeno emo ga zvati - Luka."
Marko:
"Ve smo spomenuli da je predaja stare crkve evanelja pripisivala jeruzalemskom judeokraninu
Ivanu Marku, koji da se oslanjao na navijetanje apostola Petra, ali se u evandjelju po Marku ne
zapaa neka naroita srodnost s navijetanjem Petra....."

Znaci, crkvenim strunjacima* nije 100% sigurno.

U vezi Ivana:
"Predaja kae" - Ivan kojeg je Isus ljubio. Meutim, postoji i priica da je Ivan rano umro kao
muenik, te da nije mogao napisati evanelje. Tako imamo 2 predaje: jedna govori da je Ivan
doivio duboku starost, a druga da je rano umro kao muenik. Opet se ne moe biti vrlo siguran o
autoru. Na samom kraju Ivanova evanelja stoji dopisano: "Taj uenik za ovo /ove stvari/ svjedoi i
ovo napisa. I znamo da je istinito svjedoanstvo njegovo." Poetak Luke ne djeluje uvjerljivo glede
konkretnih izvora odakle je Luka crpio svoje prie. "Luka" zapoinje ovako:
"Kad ve mnogi poduzee sastaviti izvjee o dogaajima koji se ispunie meu nama - kako nam
to predadoe oni koji od poetka bijahu oevici i sluge Rijei - poto sam sve, od poetka, pomno
ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedoi o pouzdanosti svega
u emu si pouen."
Drugim rijeima: "Hajde da i ja neto napiem, moj Teofile, o tome to sam uo od nekih, da te
uvjerim u ono to sam ti kazao."
_____________
* Komentari su iz La Bible Jerusalem, les editions du cerf, Paris, 1987. god (novo, pregledano i
proireno izdanje). Urednici su Adalbert Rebi, Jerko Fuak, Bonaventura Duda - najvei hrvatski
katoliki autoriteti za to podruje
"Evanelja su napravljena, to jasno reflektira koncepciju praktine potrebe zajednice za koju su
bila napisana. U njima je upotrijebljen tradicionalni materijal, ali nije bilo oklijevanja u njegovom
mijenjanju ili dodajui mu ili u izostavljanju onog to ne odgovara pievom cilju".
(T.G. Tucker: Histary of the Christians in the light of Modern Knowledge, str. 32o)
Moderna nesklonost metafizikom razmiljanju dovela je do tvrdnji o povijesnosti Isusa, koliko
god ta vjera bila iracionalna.
"Moemo sa sigurnou rei da je pokuaj iskapanja povijesnog Isusa ispod katedrale kristologije
koju je tradicija podigla iznad njega, bila motivirana eljom oslobaanja zapadne kulture od
zloporaba institucionalne crkve. Ime Isus Krist je poelo funkcionirati poput korporativnog
logotipa. On je bio umjetni lik, kao izmiljeni junak kojega je stvorila kompanija iz potrebe
poosobljenja svoje propagande. Isus je bio ono to je teologija i eklezijastika politika trebala od
njega."
[Walter Bauer str.1169-70]
GLEDITA PREPISIVAA UNESENA U EVANELJA
"Prepisiva je katkad umetao, ne ono to je bilo u tekstu nego ono to je mislio da treba biti. On bi
povjerovao prevrtljivom pamenju, ili bi nainio da tekst bude u skladu s gleditima kole kojoj je
pripadao. U dodacima varijantama i citatima od "kranskih otaca", bilo je poznato da postoji skoro
4.000 grkih MSS testamenata. Kao rezultat postoji znaajna raznolikost itanja".
(Prof. J.R. Dummelow: Commentary of the Holy Bible, str.16).

Fragment "Ivanovog evanelja" koji se uva u John Rylands Library u Manchesteru, smatra se
najstarijim novozavjetnim tragom, a sastoji se od par redaka spomenutih u tzv. Ivanovom evanelju
(najvjerojatnije gnostikog podrijetla), naen u Egiptu, veliine kreditne kartice, pisan s obje strane
(dakle dio knjige) grkim jezikom, pod katalokom oznakom P52, na komadiu papirusa (sprijeda i
straga), a datira se uglavnom negdje izmeu 125. - 160. godine, u Hadrijanovu eru.
Najranije datiranje (crkveno) smjeta ga negdje oko 100-te godine nae ere, a najstarije ak u
sredinu druge polovice 2. st. Dakle, ni povjesniari ni paleografi uope nisu jedinstveni u datiranju
tog fragmenta, kao ni u tome ega je on bio dio i kako je izgledao cjeloviti tekst - stoga se fragment
ne moe uzimati kao dokaz u rjeavanju pitanja njegove starosti (ukljuivi tu i tzv. Ivanovo), kako
su Evanelja originalno izgledala i tko su zapravo bili njihovi autori.
Najstarija postojea kopija svih etiriju kanonskih Evanelja nije starija od 4. st., a cjelovitih ranijih
izvora s kojima bi se mogla usporeivati njihova autentinost - naprosto nema pa nema. Mnotvo
kopija koje su bile prepisivane iznosi danas golemih 5700 (fragmenata i veih dijelova). Kada
usporeujete te kopije, niti jedna nije ista. 1700-te John Mill je naao 30.000 razlika izmeu raznih
(200) rukopisa koje je prouavao. Naveo je samo bitnije razlike! To su razlike tadanjih 200
komada. Dananjih 5700 rukopisa ima vie razlika meu njima nego to ima rijei u cijeloj Bibliji
(jo uvijek nisu pobrojane ak i uz pomo raunala)!
Posebno zapanjuje injenica da se radi o "svetim" spisima, koji imaju poseban tretman od strane
vjernika i koji ih inae brino uvaju "kao zjenicu oka svoga". Gdje su dakle originali? I odakle
toliko mnotvo varijacija na temu?
Katolika Crkva i njezino uenje konano je potpuno prevladalo u tom stalnom natezanju i dobilo
presudnu udarnu mo, nakon to je Justinijan u 6. st. jedinom dravnom kranskom crkvom
proglasio Katoliku Crkvu, sebe je proglasio njezinim Pontifexom Maximusom, a u zakon unio
odredbu da se svaka hereza i apostatizam (otpadnitvo) od uenja Svete Katolike Crkve kanjava
smru...
U svojoj knjiici, Ivani pravi silne manevre ne bi li izbjegao istinu o Evaneljima, nepoznatu
obinom puku, a ta je da 4 pisca nisu nikada vidjela niti Isusa niti njegove uenike (grki
prevoditelji sigurno ne, to se vidi po brojnim grekama u prevoenju s aramejskog na grki, npr.
'gamla'=ue, a ne deva u poznatoj izreci o provlaenju kroz uicu igle!). On dovodi u pitanje
"Pojam povijesti", pria o nekakvom "Mostu izmeu Isusa i autora evanelja", mata da su se svi
tako ivo sjeali Isusa da nije bilo ama ba nikakve potrebe pisati o njegovom konkretnom ivotu,
izrekama i nauku tijekom 150 godina od njegove smrti! *
* Pretpostavka da je Isus roen oko 3. godine, te njegovo smjetanje u doba Poncija Pilata i slino,
vrlo lako moe biti naknadno smjetanje mitolokog lika u nekakav poznati povijesni kontekst (npr.
prema Flavijevim povijesnim zapisima). Nema nikakvih indikacija da je Isus postojao ba u to
vrijeme.
Ivani prvo dobro tumai znaenje rijei "apostol" kao ivog svjedoka - ime ta rije moe
oznaavati samo jedno - neposredne svjedoke koji su trebali vidjeli ovjeka Isusa. Meutim,
kasnije unosi svu moguu zbrku ne bi li progurao drugaiju "definiciju" apostola kao nekoga tko
navijeta, propovijeda, "vjeran je jedinstvenom iskustvu" itd. pa ak spominje Pavla koji ponosno
izjavljuje za sebe da je Isusov apostol s "apostolskim igom" (iako ga isti nikad nije ivoga vidio) sve opet u svrhu izbjegavanja porazne injenice - ponavljam - EVANELJE PO MARKU,
MATEJU, LUKI, IVANU nisu djela Isusovih apostola - to su imena navodnih apostola kojima su
naslovljena 4 djela nepoznatih autora oko 150 god. nakon navodne Isusove smrti.

Pavao - pisac najvie tekstova u Novom Zavjetu

Ivani nam otkriva podatak da su Djela "apostolska" napisana prije evanelja, a ne kako su
poredana u Bibliji - poslije (noviji prouavatelji ih nazivaju "Djela Apologetska"). To je uinjeno da
se prikrije porazna injenica. U poslanicama nema konkretnog Isusa, nita iz njegovog zemaljskog
ivota. Pie o nekakvom bestjelesnom, gnostikom Isusu koji se rtvuje, itd. Evanelja su nastala
mnogo kasnije. Oko netjelesnog Isusa, tijekom vremena se ispredala pria. "Povijesni materijal"
uzimao se iz proroanstava Starog zavjeta o idovskom Mesiji. Budui da je postojala ideja da su
se proroanstva morala ispuniti u Isusu, onda su pisci to i koristili.
Jasno vam je i zato sam Djela "apostolska" napisao u navodnicima. Pavao - pravi osniva i tuma
kranstva, najvie zasluan za njegovo irenje, koji je ispisao najvie materijala u Novom Zavjetu,
prvo je progonio "Brau Gospodinovu" (ubijao, bacao u tamnice...?), a Isusa je odjednom, po prvi
puta ugledao kao privienje kada je pao s konja. Dotini je ivio u Isusovo doba, ali uope nije s
njim razgovarao niti ga sluao! Isti ne navodi niti jednu Isusovu izreku, udo, ikakav podatak,
Josipa, Blaenu Djevicu Mariju, razapinjanje na kriu, moralnu pouku, propovjed Isusovu na
Maslinskoj gori, Isusovu molitvu koja se dan danas moli u svakoj crkvi ili bilo to od Isusovih
uenja. U 13 poslanica (koje ine najvei korpus Novoga Zavjeta) Pavao niti jednom ne citira
Isusa, osim u "Gospodin ree: 'blaenije je darivati nego dar primati... " to nije zabiljeeno kao
Isusove rijei ama ba nigdje, niti u "slubenim" niti u odbaenim evaneljima (apokrifima).
Isusove "izjave" potjecale su iz Pavlovih halucinacija.
Tek nakon tri godine nakon svoga iznenadnog preobraenja, on 15 dana posjeuje Jeruzalem. To je
nekoliko godina nakon navodnog Isusova raspea. On to ne ini da bi posjetio Isusov grob, bacio se
niice i poljubio "svetu zemlju na Kalvariji natopljenu Isusovom krvlju", osnaio vjeru na
Maslinovoj goru, posjetio jo ivu Isusovu majku Mariju, ve - kako nam priznaje u Galaanima samo da se upozna s Petrom, bez da je posjetio apostole, osim "brata Gospodinova" Jakova. Od
dotinog Petra, on ne doznaje ama ba nita o konkretnom Isusu ili njegovim izrekama (osim nekih
opih, nedefiniranih podataka koji pod detaljnijom analizom otkrivaju ustvari lik Isusa koji nikako
nije niti tjelesan niti povijesan - biva raspet i rtvuje se u nekim spiritualnim prostorima) ! On zatim
14 godina namjerno izbjegava posjet Jeruzalemu. Zato?
Zar nije ponio kakav predmet, kao svetu relikviju, sa sobom? Nita od Velikih relikvija o kojima
moete itati pod temom: Pobone lai? Zato se relikvije i hramovi pojavljuju tek u 4. stoljeu? I
od onda zapoinje manija hodoaenja u Svetu zemlju. Totalni izostanak takvih dogaanja u prvih
stotina godina kranstva vjerojatno je najsnaniji dokaz da su prie iz evanelja o stvarnom
Isusovom ivotu nita doli mitologiziranih religijskih izmiljotina.
Dovoljno je baciti pogled na prvih 180 godina nae ere. Crkveni oci kao da se stide spominjati
"tjelesnog Isusa". Nema ga nigdje osim u nebeskim sferama, mijeaju se Platonova filozofija,
gnosticizam i idovska teologija, ali povijesnom Isusu ni traga. Tek nakon 180 godina, netko slae
izvjetaje o ovjeku Isusu. to vie vrijeme odmie, detalji se umnoavaju.
Zato Pavao NIJE povjerovao u Isusa?
Pavao je, prema prii, mogao biti nazoan Isusovim propovjedima i udesima, ili uti samo par
godina (mjeseci?) poslije, zgranuta mnotva koja su mu priala o Isusu Kristu. To ga nije uvjerilo.

Morao je uti (moda je i vidio) da je Isus razapet i pokopan i da je grob prazan! Bio je blii
dokazima nego itko od dananjih vjernika, a bio je i sam idovski vjernik (ve predisponiran
povjerovati u udesa i Boje intervencije). Mogao je porazgovarati s rimskim vojnicima koji su bili
na Isusovu grobu, a trebao je osjetiti i onaj golemi potres koji je otvorio kamene ploe na
grobovima u Jeruzalemu, ili tamu 3 sata. Mogao je sasluati mnotva koja su vidjela zombije u
gradu, priati sa sveenicima na procesu, na svoje se oi uvjeriti u proderani pa pokrpani slavni
Hramski zastor, poznavao je Isusove izravne uenike koji su tvrdili da su Ga opet vidjeli. Znao je
da su svi oni riskirali svoje ivota radi Isusa. Mogao je znati svaku pojedinost i jo vie toga to mi
danas ne znamo, jer je ivio i radio u toj sredini i vremenima.
A opet je Pavao ostao nekranin. ak ih je i progonio!
Nita ga od svega toga nije uvjerilo da bi prigrlio Isusa.kako bismo to mogli onda mi danas?
Jedini nain za uvjeriti i pokrstiti Pavla bila je izravna objava (Pavao) ili vizija (Luka).
Ali to je bila VIZIJA, a ne izravan susret s Isusom. Vizija koju danas imaju mnoga seoska djeca i
razne osobe sumnjiva mentalna zdravlja. Dakle jednaka je vrijednost te njegove vizije i vizije
lokalne bakice.
Nezgodna nedoumica za katolika:
1. Pavlu je njegova vizija (halucinacija) bila vrjednije od svih materijalnih dokaza (uklj. prazan
grob) koji su ga okruivali neposredno uz Isusov ivot i tijekom njega.
ili
2. Isus niti nije postojao kao obian ovjek, pa je vizija onda mogla imati tako jaku snagu za
konverziju na kranstvo. Apostoli tj. Braa Gospodnja, nisu bili izravni uenici i oevici Isusova
djelovanja, nego su svog Jouu nali teoloki "u Pismima", kao mesijanska grupa unutar idovstva.
Kasnije su krani (daleko od Izraela) nali u prijevodu dodatne detalje, a Markov midra im je
posluio da priprostom puku bolje bukvalno priblie patnikog Bojeg Sina, dotad profinjeno
tumaena gnostikim simbolizmima, koji se konkretno i opipljivo rtvovao za nepravedno
potlaene, neobrazovane i siromane duhom.
*******
Ivan iz Otkrivenja vidi samo vizije anela (vrlo arolike, kao da je uzimao droge, bjesni na one koji
ga ne sluaju), a mnogi smatraju da je druga Petrova falsifikat (kao i prva). Niti preostale poslanice
i pisma ne spominju izravne svjedoke, pa takoer potpadaju pod kategoriju rekla-kazala. Spise su
napisali fanatini religiozni propagatori kojima nije bila strana la ne bi li progurali "radosnu
vijest" (to uostalom Pavao otvoreno priznaje !).
Evanelja su kanonizirana, tj. "crkveno verificirana", tek poslije drugog stoljea, a najvie
zahvaljujui Ireneju koji je iz mase heretinih evanelja izabrao etiri, vie "prema etiri kuta
zemlje, etiri vjetra, etiri (glavne zodijane) zvijeri (Bik, Lav, Orao-korpion i Aneo-Vodenjak)",
etiri elementa (zemlja, voda, vatra i zrak) (Irenej, "Against Heresis). etiri su izabrana, veina

drugih su spaljena i unitena.

Irenejeva logika (zato 4?):
"Budui da je isti Bog stvorio etiri strane svijeta i etiri vjetra (?), a Crkvu rasuo po cijelomu
svijetu, onda moraju biti i etiri evanelja, jer je evanelje stup i svod Crkve."
Gnostika evanelja naena 1945.: Na Hamadi
Procjenjuju se ne starija od 350-400 n.e. kopije kopija sumnjiva originala. Crkva ih se davno
odrekla i spalila ih, ali opet su uskrsnula. Nude sasvim drugaiji pogled na kranstvo i
gnosticizam. Neka od njih djeluju mnogo uvjerljivije od "priznatih" evanelja.
S druge pak strane, ak se u poslanicama spominje da su mnogi vjerovali u "drugaijeg Isusa". (1
Ivanova 4,2-3; 2 Iv. 7) Poricanje da je "Isus doao u tijelu" nego je bio neka vrsta privida, i da je
prividno umro, je vrlo rana "hereza" nazvana "Doketi," iji pristalice su bile brojne u prvim
stoljeima kranske ere.
Gotovo! Nema vie nikakvih "dokaza".
Protudokaz: zagluujua TIINA
Razmislite o ovome. NITI JEDAN od barem 40 poznatih povjesniara, kroniara, filozofa,
sljedbenika niti pisaca prve polovine prvog stoljea, nije napisao niti slovca o njemu ! A napisali su
mnotvo informacija o sitnim lopovima, o stotinama samozvanih mesija i proroka, iscjelitelja,
arobnjaka, o ljudima koji su tvrdili da su bogovi itd.
Ivaniev (apologetski) odgovor na zagluujuu tiinu Isusovih suvremenika je sljedei:
" Kad bi, naime, idovi htjeli dokazati kranstvu njegovu neistinitost i nevjerodostojnost, bilo bi
dovoljno da ustvrde i dokau da Isus Krist uope nije ivio i da nije pripadnik njihova naroda. No,
o tome nigdje ni traga. tovie, nema nikakva traga da bi idovski narod Isusa proglasio mitskom i
izmiljenom osobom. "
Ne pada mu na pamet, da je Isus, kao marginalni pobunjenik kakvih je bilo na stotine, proao
nezapaeno (ako je uope postojao) i nije bilo nikakve potrebe da njegovi suvremenici piu o tome
da nije postojao. Ili zamislite da glasnik vie po Jeruzalemu najnoviju "vijest": "Razapeti
pobunjenik Isus ostao je mrtav u grobu!".
to ako je Isus bio nebeski lik iz Pisma? Onda nije niti bilo potr5ebe za dokazivanjem da ga nema,
kad ga niti nije bilo na zemlji?
Ono to teolozi sugeriraju - da su idovi tako dobro znali za Isusa da se nitko nije usudio nita
napisati protiv njega - je smijeno. Radi se o "argumentu iz tiine". Npr. juer nitko nije napisao da
je la da je preletio ruiasti slon preko Zagreba ==> znai, preletio je!
Jedan od kljunih dokaza da nije bilo ikakvog znaajnijeg lika koji bi odgovarao kranskoj
predodbi Isusa Krista je i utnja idovske rabinske tradicije. Oni bi svakako zapisali neto od
njegova uenja (posebno u dijelovima u kojima se sukobljavao sa Zakonom), kako bi ga pobili
argumentima. Naivna kranska ideja da ih je Isus tako dobro pobio u argumentaciji da ih je bilo
sramota o tome pisati je naprosto suprotna svemu to poznajemo o sklopu religijskog uma. Niti
jednom zagovorniku kakve religije, koliko god egzotina i suluda bila, nee uzmanjkati rijei da
obrani svoje dogme. Dovoljno je prisjetiti se Mormonskih propovjednika ili Jehovinih svjedoka.

Profesionalni diskutanti, kao to su bili rabini, teko da bi bili uutkani od nekakvog glasnog
provincijskog propovjednika, kakav je Isus bio prema prii. Isusovi argumenti, zabiljeeni u
Novom Zavjetu, da je upravo On vjekovno iekivani idovski Mesija, odmah padaju u vodu
nakon malo analize iole upuenijeg poznavatelja Tore, a kamoli rabina.
S druge, pak, strane, u poetku se radilo o sitnoj kranskoj sekti, koja je skoro 100 godina
postojala skoro nezapaeno. Nekrani su na nju gledali kao na malu, udnu, asocijalnu, protureligijsku meusobno posvaanu sekticu, koja je svoje lanove vrbovala u najniim slojevima
drutva. Nikoga jednostavno nije bila briga za tih par udaka da bi ih pobijali argumentima. Ako je
ta sekta vjerovala u mesiju na osnovu Pisama, onda je bila u sklopu idovstva, pa ju nitko nije niti
trebao pobijati.
Povijest poznaje mnoge osobe iz poetka prvog stoljea, za koje postoje konkretni pisani
dokumenti, predmeti i spomenici, kao i svjedoanstva suvremenika. Iz idovskih i poganskih spisa
toga razdoblja, mogla bi se sastaviti biblioteka. Ali o Isusu Kristu kao niti o njegovim apostolima,
Bogorodici, Petru i Pavlu, i velianstvenim udesima, nikada vienim do tada, nisu napisali niti
jedne rijei:

Josip Flavij Persius Lucanus Arrian

Pompon Mela Phaedrus
Philo-JudeusPlutarch
Epictetus
Petronius Quintius Curtius
Damis Seneka Justus Tiberij
Silius
Italik Dion Pruseus
Lucian Auls Gellius
Plinije stariji Apollonius Plinije mlai Paterculus
Columella Suetonij Ptolemej
Apian
Statius Valerius Flaccus Dio Chrysostom Juvenal
Tacitus Hermogones Martial Florus Lucius
Lysias Quintilian Valerius Maximus Phlegon
John E. Remsburg ih sve navodi u svojoj knjizi "The Christ: A Critical Review and Analysis of the
Evidence of His Existence"
Evanelja spominju VELIKA MNOTVA ljudi iz Galileje, Dekapolisa i Judeje do iza rijeke
Jordana, koja su slijedila Krista; visoke idovske sveenike i rimskog guvernera Pilata; kralja
Heroda koji je uo za ISUSOVU SLAVU (Matej 14,1)".
Pomrina sunca pri raspeu je trajala TRI sata, a niti jedan astrolog/astronom nigdje u svijetu to
nije zabiljeio, kao niti potres, pokolj djece u Betlehemu i sl.

Mnogi su "pismoznanci" ivjeli u to doba. Uzmite, na primjer ve spomenute radove Filo Judejca
roenog 20 pr.n.e. i umro 50 n.e..
Poznat je kao najvei idovsko-helenistiki filozof i zapisniar tadanjeg vremena, ivio je u
Aleksandriji ba u to doba, a njegov sin je kasnije sudjelovao u ruenju Jeruzalema. Kada je imao
65 godina, navodni Isus je bio na vrhuncu svojih aktivnosti. Filo ga je nadivio 10 godina. udesni
dogaaji koji bi zapanjili cijeli svijet, da su se ikada zbili, bili su mu potpuno nepoznati. Upravo je
Filo bio taj koji je razvio doktrinu Logosa, ili Rijei, i premda je ta Rije Tijelom postala, i
utjelovila se u prostorima o kojima je pisao i pratio zbivanja, Filo nita od toga nije vidio niti je ita
uo o tome.
Detaljno je opisivao idovska dogaanja tog podruja. Ali niti jednom ne itamo, u svim njegovim
svescima, o nekakvom Isusu "Kristu." Nema ga niti kod Seneke (4? pr. n.e. - 65 n.e.) , niti kod
povjesniara Plinija Starijeg (23? - 79 n.e.).
U to vrijeme je ivio povjesniar Justus Tiberius, stanovnik Galileje, Isusovog zaviaja. On je
napisao povijest koja obuhvaa vrijeme kada je Isus navodno ivio. Ta je povijest izgubljena
(vjerojatno su to uvrijeeni krani spalili), ali kranski uenjak Photius iz 9. stoljea je to itao i
sa zebnjom napisao sljedee: "On [Justus] ne spominje ama ba nita o pojavi Krista, o stvarima
koje su se dogaale oko njega, ili o udesnim djelima koja je napravio." (Photius' Biblioteka, kod
33)
Gradovi i imena koja se spominju u Bibliji, ne mogu se uzeti kao dokaz da je sve ostalo istinito,
kao to i Homerova Odiseja spominje stvarne grke otoke. Meutim, Nazaret koji se u Bibliji
spominje kao grad sa vlastitom sinagogom, ne nalazi se NIGDJE do 2. stoljea n. ere, ak niti kao
naziv sela. Tamo gdje se sada, radi turista, nalazi grad Nazaret, prije je bilo idovsko groblje. Po
idovskim zakonima, najstroe je zabranjeno imati groblje unutar gradskih zidina. Turistima se
pokazuju spilje gdje su toboe ivjeli stolari Josip i Isus. Ali to su bile grobnice, a idovima je
zabranjeno ivjeti blizu grobova. Uostalom, uope ne postoji proroanstvo Staroga Zavjeta da e
Mesija biti zvan Nazareaninom kako se ponosno tvrdi u Novom Zavjetu.
"Apostoli su bili idovi. U evaneljima se o idovima uvijek govori s udaljenosti, skoro s rasnom
mrnjom i prezirom. Uoavaju se stvari koje pravi idov nikada ne bi napisao. O farizejima se pie
pogrdno i s prezirom, a o Rimljanima s potovanjem, iako su farizeji bili reformatori i uvari
nacionalnog identiteta, a surovi okupatori Rimljani sravnili Jeruzalem sa zemljom prije nego to su
evanelja napisana i ubirali poreze. Pisci oito nisu bili idovi." (Wheless)
Naime, Farizeji (P'ruim - odijeljeni) zalau se za odvajanje idovskog naroda od helenske kulture.
Osim toga zalau se za prouavanje Tore u svim slojevima. U tom su smislu u sukobu sa
Saducejima koji nisu neskloni helenizmu, inzistiraju na centralizaciji uenja (naravno oko
sveenstva i Hrama koji bi tako postali ekskluzivni tumai Nauka). Znamo da je preivjelo
farizejsko uenje (gledite). Uzevi sve to u obzir ini se da su Isusove kritike ustvari kritike
Farizeja upuene Saducejima. No budui da NZ tekstovi nastaju kasnije, u doba kad su Farizeji
vodea struja koja sada ulazi u teoloke sukobe s mladom kranskom crkvom, u NZ-tekstu kritika
se upuuje i Farizejima i Saducejima, to je, poznavajui onovremenske prilike i farizejske stavove,
paradoksalno.
Osim "utnje" idova, Grka i Rimljana o ikakvom konkretnom ovjeku Isusu, najglasnija je utnja

upravo krana iz drugog stoljea, koji u veini nemaju pojma o Nazareaninu. Oni koji ga
spominju (poetkom drugog stoljea) toliko se razlikuju u izvjetajima da je jasno da se radi o vie
osoba tj. tad smatranih mesija. Npr. onog poznatog Isusa Pandere razapetog na Pashu za Aleksandra
Janneusa ili mesijanskih sinova Jude Galilejca iz etrdesetih godina ili Isusa voe ustanika u
Galileji poslanog iz Jeruzalema (prije pada Jeruzalema) itd.
Kranski apologeti poetkom drugog stoljea jo uope ne citiraju evanelja, nego samo Stari
zavjet, neke apokrife i grka proroita.
Slavni Origen trai Nazaret i ostala mjesta, ali nitko nema pojma o njima (do Helene i Euzebija
poznatih krivotvoritelja relikvija i spisa). Pavla sredinom drugog stoljea jo uvijek smatraju
heretikom, ali uskoro e u aktima koji se piu krajem drugog stoljea postati stjegonoa poklonika
Isusa Nazareanina, iako o Istome ne kae niti rijei, jer je njegov Joshua Ha Messiah, ipak samo
ona nebeska idovska Sophia od prije par stoljea tj. Logos i Duh Sveti u njegovo vrijeme.
Origen protiv Celza
Slavni kranski apologet Origen, u svom odgovoru skeptinom Celzu koji je kritizirao krane (2.
stoljee), umjesto da jasno prui svjee i uvjerljive povijesne dokaze o Isusu, govori: "
"Prije odgovora Celzu, nuno je priznati da u stvarima povijesti, koliko god istinita bila," pie
kranski Otac Origen " esto je vrlo teko, a ponekad i nemogue uspostaviti istinitost preko
dokaza koji bi bili drani dostatnima."
Jer bismo mogli rei idovu: "Kako vi moete dokazati, da je Gospodin govorio Adamu ili Evi, ili
Kainu, ili Noi, ili Abrahamu, ili Izaku, or ili Jakovu te rijei za koje je zapisano da ih je On izrekao
tim ljudima?"
[Origen kontra Celsus. 1. 58 et Suiv.]
Ovo je jasno priznanje, da ak u 2. i po. 3. stoljea, nije bilo nikakvih pozitivnih povijesnih
dokaza. Origen niti rijeju ne spominje ita o konkretnom povijesnom Isusu, i, u nedostatku boljeg
odgovora, dalje pokuava uvjeriti skeptinog Celza koji kae:
"Jasno mi je da su pisanja krana la, i da vae bajke nisu dovoljno dobro konstruirane kako bi
sakrile ovu monstruoznu fikciju: ak sam uo da neki od vaih prevodilaca, kao da su doli pravo iz
krme, navale na kontradikcije, i, s perom u ruci, mijenjaju prethodne spise, tri, etiri i jo nekoliko
puta, kako bi mogli negirati te kontradikcije kada su suoeni s kritikom."
Na to Origen kae:
1. " Ako su istinite prie o poganskim boanstvima, zato ne bi bile istinite prie o kranskom
Mesiji ? "
2. " One moraju biti istinite, jer su ispunjenje proroanstava iz Staroga Zavjeta. "
3. " Pruite mi dokaze da je va Mojsije, ili Noa postojao, pa u vas pitati je li vjerojatnije
postojanje Isusa ili njih.
4. " Sada, ako je ono to se tie Isusa lano, budui da ne moemo, kako ti kae (Celzo), jasno
dokazati da je istinito, vieno ili sluano od Njega samoga (udesa), i, kako izgleda da uoava, isto
tako od onih koji su kanjeni, zato ne bismo radije rekli da je Ezekijel takoer bio upleten u
udesa, kada je rekao, "Nebesa su se otvorila," itd.?
Drugim rijeima, jedini dokaz koji Origen prua protiv zdrave kritike Celza je, da bi negiranje

Krista bilo isto to i negiranje poganskih i idovskih mitologija, te navuenih i lairanih

"proroanstava".
"Ako Isus nije bio stvaran," tvrdi Origen, "onda niti Apolon nije bio stvaran, a proroanstva Staroga
Zavjeta nisu ispunjena."
Ne moe biti boljeg priznanja sumnje u priu o Isusu, nego iz usta njegovog najglasnijeg i
najsposobnijeg branitelja od rane kritike. Za osobe kao to su Celzo, Herod ili Origen imamo jasne
povijesne dokaze da su postojali, i u to nitko od povjesniara ne sumnja. Ali dokazati da je postojao
Isus jednako je pokuaju dokazivanja Odiseja, Herkula, Zeusa ili Jelene Trojanske.
Apologetika II:
Ovi bi lukavo odvojili "negiranje evaneoskog Isusa kao Bojega sina" i "negiranje Isusa kao
povijesne osobe". Radi se o triku, kojim oni ele odvojiti zapise o Isusovim brojnim udesima, koja
su zadivila na tisue suvremenika, i nekakav razumu prihvatljiv lik, s kojime bi se povijesna
znanost mogla baviti. Tako bi imali svoje povijesne dokaze, a Isusovu boanstvenost, bi mogli
ostaviti za vjersku "nadogradnju". Problem s takvim izmotavanjem je oit. Koliko se moe
reducirati lik Isusa da zadri ita to nalikuje biblijskom liku? Ako Isusu oduzmemo udesa,
golema mnotva koja su ga sluala i divila mu se, da ne govorimo o najbitnijoj stvari, uskrsnuu, o
kome uope govorimo? O "nekom" Isusu kojih je bilo slinih na stotine? Neto kao "sigurno je
postojao seljak Martin, prije 300 godina"? Nitko to ne negira, ali niti "taj" Martin nije povijesna
osoba. Apologetima je kod opravdavanja izostanka zapisa o Isusu, bitno da ga prikau kao
marginalca. Ako im se spomenu "Isusova udesa", onda odmah kau da se bavimo Isusovom
boanstvenou, ili da je bilo uobiajeno ubacivati udesa i pretjeravati. Jesu li Isusova udesa
"pretjeravanja" tj. izmiljotine? Tko je onda Isus?
Apologetika III:
Apologet kae:
"Unato tome to danas nema ozbiljnog povjesniara koji bi negirao povijesnost Isusa Krista,
pojedinci i dalje tvrde kako on nikada nije ivio, ve je to mitska figura koju je stvorilo
kranstvo".
Danas nema ozbiljnog povjesniara koji bi negirao niti povijesnost Zeusa, Mojsija, Krishne ili
Djeda Mraza. Naprosto se ne bave mitolokim likovima, a jo manje onima, ije bi propitivanje
izazvalo drvlje i kamenje vjerskih zajednica.
Dakle ovaj "argument" je bezvrijedan. Mnogo vrjedniji argument bi bio da se navede nekog
dananjeg znanstvenog povjesniara koji dokazuje da je Isus povijesna osoba. Na osnovu
vjerodostojnih artefakata i spisa. Takvoga povjesniara nema pa nema, iako se religiozni pisci trude
iz petih ila.
Da se kojim sluajem i pojavi, kljuno pitanje bi tada bilo: Bi li takav Isus ima ikakve slinosti s
velianstvenim biblijskim likom?
Realno govorei, kad bi i uspjeli pronai takve dokaze (kojih nema), bi li oni poduprli Isusa koji je
izveo mnoga udesa koja negiraju prirodne zakone, ili bismo pronali jo jednog idovskog

apokaliptikog propovjednika ili religijskog reformatora? Povijesno dokazani Isus jo bi vie

potkopao vjeru u boanstvo Isusa nego injenica da o tom liku ne znamo nita konkretno. Dovoljno
je zapitati se, kako bi otkrie jasnog povijesnog dokumenta utjecalo na kranstvo. Bismo li mogli
nai dokaze Bogoovjeka na zemlji, ili obinog propovjednika? Moda je koji zapis o obinom
ovjeku Isusu i postojao, ali sumnjam da bi preivio bijes krana, kada bi ga se domogli. Unitili
su na tone spisa, koji su bili polemiki u svezi kranstva. Kako bi li se tek obruili na spis koji
dokazuje Isusa kao obina ovjeka. Moda je i to razlog zato o njemu nema spisa. No, kako su to
samo nagaanja, ostaje injenica da se povijesnost Isusa Krista ne moe izgraditi ni na emu, a
pogotovo ne na religijskim propovjednim hvalospjevima. Inae bi i Zeus postao povijesna osoba.
ZAKLJUAK
Kranski apologeti su nakon stoljea grevitih napora i prouavanja, nali par mizernih (i
krivotvorenih) spomena Isusa koje je Ivani naveo u svojoj knjizi, a koje sam spomenuo. Svi ti
dokumenti su napisani mnoga desetljea NAKON navodne Isusove smrti, od strane nepoznatih
pisaca koji Isusa nikada nisu osobno vidjeli, ili od mase krivotvoritelja. Osoba pod imenom Isus je
bilo kao kod nas Ivana. Ako je neki od tih Isusa za sebe tvrdio da je Mesija (i Boji Sin?), onda je
bio potpuno marginalna, ali ne i rijetka pojava. Moda su postojali zapisi o njemu kao lokalnom
pobunjeniku koje su kasnije krani spalili. Mogue je da se radi o mudrom rabinu s
nekonvencionalnim idejama za to doba. Veina pria i udesa je ipak sklepana iz raznoraznih
"proroanstava" i izreka iz Starog Zavjeta o Mesiji.
Naime, bilo je to vrijeme velikih progona idovskog naroda, Jeruzalem u ruevinama, najvei
idovski hram uniten, bune uguene u krvi. Prosjean idov si je mogao postaviti ovakvo pitanje:
"Zar nas je Bog napustio? Moda se ipak Mesija pojavio, ali u prikrivenom obliku, pa ga nismo
priznali, moda ak i ubili kao neke prije, i Bog nas je kaznio!" Bilo je to vrlo plodno tlo za
nastanak mita o Mesiji koji je odbaen i preselio se u Nebo, pa odande nudi spas zabludjelima.
Evanelje po Marku (koje veina dri za prvo), potiskuje Ivana Krstitelja u drugi plan
(konkurencija), malo pria 50-ak priica o udesima i iscjeljenjima alla Apolonij iz Tijane
(identian lik Isusu iz prvog stoljea, koji nije imao sree da ga propagiraju revnitelji poput Pavla i
bude na silu proglaen kao dravno boanstvo kao Isus), a kasnije dobiva nastavak o posjeti Isusa
onkraj groba. Naime, prvotni "predloak po Marku" zavrava sa enama koje nalaze prazan grob i
nikome to ne kazuju. Kasnije verzije to nisu htjele ostaviti tako porazno nedoreeno, pa besramno
ubacuju cijelu priu o post-mortem pojavljivanjima Isusa. Marko naglaava da je Isus svima
govorio da ute i ne govore o Njemu, ak i demonima (1,34; 1,44; 3,12; 5,43; 7,36; 8,26; 8,30; 9,9).
Tako je njegov heroj, toboe namjerno proao neopaen meu idovima.
Markov Pilat opisan je kao slabi, pod utjecajem monih idovskih poglavara. Koliko god to bilo
nevjerojatno za tako okrutna ovjeka, evanelja napisana poslije Markova, jo i vie ga omekavaju
i slave: po Mateju dobiva savjet od svoje ene da se radi o pravednom Isusu od ije osude on "pere
ruke"; Luka uvodi jo Poncijeva oklijevanja, koji sad ak mora pitati Heroda Antipasa za savjet sluajno nazona u gradu - te tri puta ponovljeno pita za Isusovu krivicu, te ga eli pustiti!; evo na
kraju i Ivana, gdje je Poncije Pilat uplaen - idovi bi ga smijenili! Na kraju imamo tradiciju
Etiopske crkve koja ga po legendi pokrtava! Nita od svega toga nema niti najmanje povijesne
utemeljenosti. I Josip i Filo opisuju pravi lik Pilata: "kruta ovjeka, tvrdoglava, okrutnog
temperamenta" ija uprava je imala znaajke "pohlepe, nasilja, napada, agresivnog ponaanja,

estih egzekucija bez suenja i beskrajnih divljakih surovosti." (Gaius, 301-2). Vitellius, Rimski
Legat u Siriji, bio je prisiljen smijeniti ga i prisilno umiroviti. Pilat je tako nestao sa scene,
nesvjestan velike slave koju su mu kranski pisci dodijelili.
KRAJ
Ako vam netko kae da ima svjedoka i dokaz za Isusovo postojanje, upitajte ga za datum. Ako je
"svjedok" roen dugo nakon dogaaja, on je nepouzdan kao svjedok, a njegove rijei ne mogu
posluiti kao dokaz, jer je priu uo od vjernika. Lik Isusa Krista se, stoga, nikako ne moe
pojavljivati u povijesnim knjigama uz bok povijesnim osobama kao to su Julije Cezar, Aristotel,
Platon ili Aleksandar Veliki (kranski apologeti esto bahato izazivaju da im pokaemo dokaze da
je postojao Napoleon ili Cezar, kada izgube ivce u pokuaju dokazivanja njihova mitolokog
junaka.)
Ivani sveano tvrdi da "Nitko od ozbiljnih kritiara Isusove povijesnosti nije negirao, ak niti
sumnjao, da je on postojao."
To je, naravno, lukavi trik. Moramo napraviti distinkciju izmeu Isusove "povijesnosti" i Isusova
"postojanja", koju Ivani prikladno zaobilazi. Ako nema povijesno relevantnih dokaza, ne moe se
o nekom liku govoriti kao o povijesnoj osobi. To, meutim, ne iskljuuje mogunost da je neka
osoba koja je moda nalikovala na taj mitologizirani lik, fiziki postojala (kao i seljak Martin prije
300 godina). No dok god o toj osobi nemamo konkretnih podataka, doli religijske mitove i legende,
Isus Krist se ne moe proglaavati povijesnom osobom u strogo historiografskom smislu te rijei.
Postavlja se isto tako pitanje o kojemu Isusu govorimo? Koliko se mora skresati i izmijeniti lik iz
evanelja, da bi se mogao dokazati kao povijesan. Ako je nezamjetan i marginalan, opet se ne moe
govoriti o njegovoj povijesnosti. To onda nije Isus o kojemu govore evanelja ili u kojega vjeruju
vjernici.
Oni koji vjeruju u Isusa udotvorca, vjeruju na osnovu svoje vjere, a ne na osnovu ikakvog
relevantnog dokaza.
Popis poznatijih istraivaa koji su detaljno obradili temu iz mnogih motrita, da Isus, kako ga se
opisuje u Bibliji, nije povijesna osoba:
Richard Price
Barbara G. Walkerhttp://www.skepticfiles.org/mys3/christ.htm
George Albert Wells
R. Joseph Hoffmann
Richard Cevantis Carrier M.A., M.Phil., Ph.D in Ancient History
Gerald Massey
Albert Churchward
Joseph Wheless
Edouard Dujardin
Bronson C. Keeler
John G. Jackson
Vernal Holley
Dr. Raymond Bernard

Lloyd Graham
Edward Carpenter
Louis Jacolliot
Rev. Robert Taylor
Dr. Alvin Boyd Kuhn
G.R.S. Mead
Kersey Graves
Earl Doherty
Frank R. Zindler
M. Mangasarian
A evo ih mnogo vie, povijesno prikazanih uz saetak i ovdje:
www.jesusneverexisted.com/scholars-croatian.html
Razna literatura:
etiri preporuene knjige koje dokazuju Isusovu nepovijesnost: Robert Price "Deconstructing
Jesus", Zindlerova knjiga "The Jesus the Jews Never Knew (Isus kojeg idovi nisu poznavali)",
"The Jesus Puzzle" Earl Doherty i "The Jesus Mysteries" od Timothy Freke i Peter Gandy (unato
nekih nedostataka koje su kasnije priznali).
- Thomas Paine (The Age of Reason)
- J.M. Robertson (Pagan Christs)
- Gerald Massey, Egyptologist and historical scholar (Gerald Massey's Lectures: Gnostic and
Historic Christianity, 1900)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (Adam, Eve, and the Serpent)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (The Gnostic Gospels)
- Gerald A. Larue (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- Randel McCraw Helms (Who Wrote the Gospels?)
- Steve Mason, professor of classics, history and religious studies at York University in Toronto
(Bible Review, Feb. 2000, p. 36)
- Bishop John Shelby Spongv
- Alan Albert Snow (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- John Romer, archeologist & Bible scholar (Testament)
- Robert J. Miller, Bible scholar, (Bible Review, December 1993, Vol. IX, Number 6, p. 9)
- David Noel Freedman, Bible scholar and general editor of the Anchor Bible series (Bible Review,
December 1993, Vol. IX, Number 6, p.34)
- Gene Kasmar, Minnesota Atheists
- Michael D. Coogan, Professor of religious studies at Stonehill College (Bible Review, June 1994)
- Bruce Chilton, Bell Professor of Religion at Bard College (Bible Review, Dec. 1994, p. 37)
- Daniel P. Sullivan (Bible Review, June 1996, Vol. XII, Number 3, p. 5)
- Bible Review, October 1996, Vol. XII, Number 5, p. 39
- Bishop Shelby Spong, Liberating the Gospels
- Jeffery L. Sheler, "Who Wrote the Bible," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The Four Gospels," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The catholic papers," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)

- Maurice Bucaille (The Bible, the Quran, and Science)

- Jerome Neyrey, of the Weston School of Theology, Cambridge, Mass. in "The Four Gospels,"
(U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- David Van Biema, "The Gospel Truth?" (Time, April 8, 1996)
- Rudolf Bultmann, University of Marburg, the foremost Protestant scholar in the field in 1926
- Paul Q. Beeching, Central Connecticut State University (Bible Review, June 1997, Vol. XIII,
Number 3, p. 43)
- C. Dennis McKinsey, Bible critic (The Encyclopedia of Biblical Errancy)
- Paula Fredriksen, Professor and historian of early Christianity, Boston University (in the PBS
documentary, From Jesus to Christ, aired in 1998)
- Allen D. Callahan, Associate Professor of New Testament, Harvard Divinity School
- Robert M. Price, "Jesus: Fact or Fiction, A Dialogue With Dr. Robert Price and Rev. John
Rankin," Opening Statement
- Robert M. Price, professor of biblical criticism at the Center for Inquiry Institute (Deconstructing
Jesus, p. 260)
RAZNI IZVORI
Briant, Pierre, "Alexander the Great: Man of Action Man of Spirit," Harry N. Abrams, 1996
Gauvin, Marshall J., "Did Jesus Christ Really Live?" (from: www.infidels.org/)
Gould, Stephen Jay "Dinosaur in a Haystack," (Chapter 2), Harmony Books, New York, 1995
Graham, Henry Grey, Rev., "Where we got the Bible," B. Heder Book Company, 1960
Graves, Kersey "The World's Sixteen Crucified Saviors," 1875
Helms, Randel McCraw , "Who Wrote the Gospels?", Millennium Press
Irenaeus of Lyon (140?-202? C.E.), Against the Heresies
Leedom, Tim C. "The Book Your Church Doesn't Want You To Read," Kendall/Hunt Publishing
Company, 1993
Massey, Gerald, "Gerald Massey's Lectures: The Historical Jesus and Mythical Christ," 1900
McKinsey, C. Dennis "The Encyclopedia of Biblical Errancy," Prometheus Books, 1995
Metzger, Bruce,"The Text of the New Testament-- Its Transmission, Corruption, and Restoration,"
Oxford University Press, 1968
Pagels, Elaine, "The Gnostic Gospels," Vintage Books, New York, 1979
Pagels, Elaine, "Adam, Eve, and the Serpent," Vintage Books, New York, 1888
Pagels, Elaine, "The Origin of Satan," Random House, New York, 1995
Price, Robert M.," Deconstructing Jesus," Prometheus Books, 2000
Pritchard, John Paul, "A Literary Approach to the New Testament," Norman, University of
Oklahoma Press, 1972
Remsberg, John E., "The Christ," Prometheus Books
Robertson, J.M. "Pagan Christs," Barnes & Noble Books, 1966
Romer, John, "Testament : The Bible and History," Henry Holt and Company, New York, 1988
Schonfield, Hugh Joseph, "A History of Biblical Literature," New American Library, 1962
Spong, Bishop Shelby, "Rescuing the Bible from Fundamentalism," HarperSanFrancisco, 1991
+
1) J. Allegro, The Dead Sea Scrolls and the Christian Myth, Prometheus Books, reprinted 1991.
(Istrauje kako su drevni mitovi zloupotrijebljeni od strane rane crkve i pogreno predstavljeni kao
povijest.)

2) J. Campbell, Occidental Mythology, Penguin Books, reprinted 1985. (Pregled religijskih

mitologija Zapadne civilizacije. Ukljuuje vane dokaze koji se tiu pozajmica poganskih mitova
od strane kranstva.)
3) E.D. Cohen, The Mind of the Bible-Believer, Prometheus Books, reprinted 1991. (Razotkriva
psiholoke trikove oko kojih je izgraen Novi Zavjet i otkriva negativne uinke po kranski
fundamentalizam.)
4) R. Helms, Gospel Fictions, Prometheus Books, reprinted 1991. (Razotkriva evanelja kao
veinom fiktivne dokumente sastavljene kao kulminacija raznih mitolokih tradicija.)
5) S. Levine, You Take Jesus and I'll Take God: How to Refute Christian Missionaries, revised
edition, Hamoroh Press, Los Angeles, 1980. (Otkriva trikove koje koriste misionari i pogrene
citate iz Tore u Novom Testamentu.)
6) J.M. Robertson, A Short History of Christianity, 2nd Ed., Watts & Co., London 1913. (Jedno od
najozbiljnijih akademskih istraivanja izvora kranstva. Pie o elementima iz prie o Isusu koji su
prekopirani iz poganskih mitologija.)
Literatura i drugi mediji o pobijanju Isusove povijesnosti/tetnosti religija rastu iz dana u dan.
Znanstvenici koji se prije nisu usuivali o tome govoriti, sada javno istupaju i zalau se za istinu.
Moemo uskoro oekivali tsunami koji e obrisati lai koje su se irile stoljeima. Omiljeno pitanje
apologeta je: "Pokai mi koji znanstvenik izriito pobija Isusovo postojanje! Dakle znanstvena
zajednica se slae da je postojao." No isto pitanje se moe postaviti i za Mojsija, Krinu, Zeusa ili
Manitua. Donedavno, koji bi se znanstvenik iao bakati oko religijskih mitova i istraivati njihovu
navodnu povijesnost? Samo njegovo bavljenje mitologijom ili kreacionizmom ilo bi religiji u
prilog. Stoga se znanstvenici s time veinom nisu bavili. A oni meu njima, koji su vjernici, itekako
pokuavaju opravdati svoju vjeru mijeajui je sa znanou. Neutralni znanstvenici izbjegavaju
izvrgavati se vjernikom pljuvanju i trpjeti njihove uvrede. Dovoljno je vidjeti koliko se drvlja i
kamenja usmjerilo na Dawkinsa. Od proglaavanja tog znanstvenika "militantnim zadrtim ateistom
i rotweilerom", do izdavanja mnotva crkveno sponzoriranih knjiga koje ga toboe opovrgavaju.