Je li Isus postojao?

Je li postojao udesni Isus Krist Nazareanin? Je li kranstvo rtva

monumentalne zablude koja traje skoro 19 stoljea?
Biblijski Isus Nazareanin je bio sasvim sporedni propovjednik kojega su
kranski poklonici, u svojim priama, kasnije iskovali u zvijezde i od njega
nainili boanstvo, iako je bio samo ovjek? Je li Isus iz evanelja
alegorijski lik evanelista Marka, konstruiran prema oekivanom mesiji iz
Starog zavjeta, kojega preuzimaju ostali pisci i prilagoavaju i nadopunjuju
tu priu?

Isus iz
Nazareta nije
povijesna
osoba

Ortodoksna ideja tvrdi da je Isus jedini Sin Boji -- Bog sam u ljudskom obliju -- i da je
stvoritelj nebrojenih milijuna blijeteih sunaca i svjetova koji se prostiru beskrajem
univerzuma; da su sile prirode bile sluge njegovoj volji i da su se mijenjale na njegovu
komandu -- takva je bila ideja koju je odavno napustio svaki neovisni mislilac u svijetu --
svaki mislilac koji se pouzdaje u razum i iskustvo radije nego u puku vjeru -- svaki ovjek
znanosti koji integritet prirode stavlja iznad izazova drevnih religijskih bajki.
Nije samo naputena Isusova boanstvenost, nego nema povijesno relevantnih dokaza da je ta
osoba postojala.
Brojna literatura koja se time bavi, znaajna po ozbiljnosti i dubini, i temeljita u svom
istraivanju, raste u svim zemljama i iri uvjerenje da je Isus Krist sve tee dokaziv kao
realan. Ovo pitanje je od iznimna znaaja; kako za slobodne mislioce, tako i za krane.
Kranstvo je bilo i jo jest, snano nazoan svjetski imbenik. Stoljeima je apsorbiralo
najbolje energije ovjeanstva, kako za dobro tako i za zlo. Zaustavljalo je napredovanje
civilizacije, kao to je i napravilo muenike od najplemenitijih umova, a i danas je esto
neprijatelj znanosti, slobode, drutvenog i ostalog razvitka, kao i istinskog ljudskog bratstva.
Napredne sile ovjeanstva su u stalnom konfliktu s tim bliskoistonim abrahamskim
praznovjerjem, i taj e se sukob nastaviti dok god istina i sloboda ne prevladaju. Pitanje:
"Koje povijesne dokaze imamo za Isusa Krista Nazareanina?" zalazi u sam korijen konflikta
izmeu razuma i religije; i o njegovom odgovoru ovisi, u odreenom stupnju, odluka o tome,
trebaju li religije ili humanost vladati svijetom.
Je li biblijski Isus postojao ili nije, nema ama ba nita s onime to nam
Crkve govore, ili u to vjerujemo - radi se u potpunosti o pitanju dokaza.
To je pitanje za znanost. Pitanje je -- to kae povijest? I to pitanje treba
biti rijeeno na suditu povijesnog kriticizma. Ako e svijet nastaviti
drati Isusa stvarnim likom, mora postojati dovoljno dokaza da se to
vjerovanje opravda. Ako se dokazi za njegovo postojanje ne mogu nai, ako povijest presudi
da njegovo ime nije napisano na njezinom pravorijeku, ako se nae da je ta pria stvorena
umjetno, poput pria o izmiljenim herojima, Isus Krist e morati zauzeti mjesto meu
ostalim mnotvom polubogova iji izmatani ivoti i junaka djela ine ono to nazivamo
svjetskim mitovima.
UVOD
Kao plod tisuljetnog fanatinog rada i pisanja nebrojenih narataja kranskih apologeta,
teologa, kristologa, sveenika i mase vjernika i redovnika, a sve to potpomognuto silnim
Vatikanskim novcima, dolazi nam knjiica toboe krunskih dokaza da je Isus Krist povijesno
dokazana osoba: "Isus iz Nazareta povijesna osoba" od Tomislava Ivania, doktora teologije
na slavnoj katolikoj Gregorijani u Rimu, koju sam uzeo kao primjer analize Isusove
(ne)povijesnosti.
U toj maloj knjiici bi se trebao kriti odgovor na pitanje o kojem ovisi cijela Crkva i religija s
njom povezana: to provjereno znamo o Isusu Nazareaninu koji se proglasio Kristom -
Mesijom - Pomazanikom? (to je sve ista rije) Ima li ikakvih svjedoenja ljudi iz Isusova
doba o tome ovjeku? Bilo pozitivnih, bilo negativnih. Na osnovu golema dojma koji je Isus
Krist ostavio na svoje suvremenike, od neponovljivih udesa do surove, nepravedne smrti do
kasnijeg uskrsnua, oekivali bismo masu materijala zapanjenih pisaca. U njegovu smrt
upletene su sve znaajnije osobe toga doba, od vrhovnog Sinedrija koji ga je mrzio, a u
kojemu je Isus imao svog poklonika, do Heroda i Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i mase
naroda koju je lijeio, propovijedao, prijetio, nahranio, zapanjio udesima, nevienim do tada!
Oivio je TROJE mrtvih ljudi (Lazara nakon 4 dana, Jairovu ker na posmrtnom odru i sina
udovice iz Naina na pogrebu)! A njegovi uenici su se potrudili da se taj glas proiri cijelim
carstvom, opet sa udesima Petra i Pavla, njihovi vezama s poznatim rabinom Gamalielom
itd. Zar je mogue da ba nitko iz toga vremena nije napisao ama ba nita o svom izravnom
doivljaju sa svim tim ljudima?
Kao da udesa o kojima piu evanelja nije dosta, Ivan dodaje na kraju svoga pisanja: "A ima
jo mnogo toga to uini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi
obuhvatio knjiga koje bi se napisale."
Dakle otpada apologetsko izvlaenje da se povjeniari nisu htjeli baviti "neuglednim i
nezapaenim propovjednikom".
"Dokazi" za povijesnost Isusa, koje teolozi stalno ponavljaju, odnose se na mnogo kasnije
postojanje kranstva kao sekte, i ne tiu se povijesnog postojanja ovjeka Isusa ili njegovih
najbliih suradnika. TO to su postojali krani, nikako nije dokaz da je postojao i njihov
slavni Bogoovjek. Postojali su i vjerovatelji u Zeusa, pa mu to ne daje nikakvu povijesnost.
Pogubno po utemeljenje kranske religije u povijesti (a radi se o par reenica koje se stalno
ponavljaju) zapisano je desetljeima i stoljeima nakon navodne Isusove smrti, i radi se o
krivotvorinama kranskih prepisivaa. "Svjedoci" koje spominju teolozi, redom su roeni
nakon navodne Isusove smrti. Kakvo razoarenje ! Zar o toj najznaajnijoj osobi i
najvanijim dogaajima u povijesti ovjeanstva presudnim za vjenu budunost i spasenje
ovjeka, o Bogu samome, znamo samo preko rekla kazala - varala? Zar je mogue da je
pria o Isusu nastala na osnovu alegorija i prepriavanja, a ako je postojao ovjek od kojega je
sve poteklo, bio je tako beznaajan da o njemu ne znamo nita pouzdano, pa se niti ne moe
drati povijesnom osobom?
1. POGANSKI "DOKAZI" (tj. iz pisanja ne-idova)
1.) Prvi kandidat za svjedoka mogao bi biti Plinije Stariji
Rimski povjesniar i filozof koji je ivio od 23. do 79. nae ere kada je poginuo od erupcije
Vezuva u Pompeju. Proputovao je Rimsko Carstvo, premda veinom sjevernim regijama. ak
spominje Pilata, pie o esenima (Kainitima), i stvarno je udno da ne bi spomenuo sektu koja
je prouzroila tolika previranja u Jeruzalemu i Rimu. Napisao je "Povijest njegovih vremena"
(21 knjiga), "Povijest Germanskih ratova" (20 knjiga), enciklopediju "Naturalis Historia" (37
knjiga) koja je ostala ouvana u cijelosti. Nita nije napisao o Isusu niti o kranima.
2.) Drugi kandidat mogao bi biti Seneka Mlai
Rimski filozof i dravnik koji je ivio od 4. pr.n.e. do 65. nae ere. Rimski stojiki filozof,
dravnik, pisac drama. Proputovao je Rimsko Carstvo i bio privatni tutor cara Nerona.
Preivjela su brojna Senekina djela, ukljuujui preko 100 pisama o moralu. Isusa ni krane
nije spomenuo niti jednom.
Neke njegove izreke za pamenje:
"Ako eli biti ljubljen, ljubi!" - Seneka, Epistulae Morales 9.
"Cijeli ivot nije nita drugo do li put u smrt."
"Pazi da ne povrijedi druge, tako drugi nee povrijediti tebe." - Seneka, Epistulae Morale
103.
"Kad ovjek umije da bude zadovoljan sobom, zadovoljan je i svim ljudima."
"Nije siromaan onaj ko ima malo, nego onaj ko eli vie."
"Zloba sama ispije najvei dio svoga otrova."
Rani crkveni otac Tertulijan, naziva Seneku - "na Seneka", a kolale su i lane priice da se
pokrstio. Valjda ih je posebno impresionirao njegov stav da ljudska patnja ima povoljan
utjecaj na duu.
3.) Trei kandidat bio bi Valerius Maximus
Rimski pisac koji je ivio od 20. pr.n.ere. do 50. nae ere. Proputovao je raznim mjestima
kroz Rimsko Carstvo, ukljuujui istone regije. Napisao je popularnu seriju knjiga o
znamenitim izrekama i pothvatima prikupljenim iz cijeloga carstva: "Devet knjiga o djelima i
izrekama za pamenje". Tu se nita nije nalo od Isusovih izreka ili pothvata, ili bilo emu
drugom u svezi kranstva.
Za spomenute pisce nitko ne kae da su ba MORALI pisati o Bogoovjeku. No predstavljaju
primjer i profil ljudi koji su napisali mnoge knjige i bili Isusovi suvremenici. Njihova
posvemanja utnja nam ipak glasno govori da je "udesna pojava Boga na zemlji" prola
neopaeno.
Branitelji vjere nabrajaju sljedee neidove:Tacit (54-119 n.e.) + Gaj Svetonije (69 140
n.e.) + Plinije Mlai (61 114 n.e.). Ve iz godina njihova roenja, sasvim je jasno da nisu
mogli vidjeti ivoga Isusa. Pa zato se onda spominju kao najvrjedniji svjedoci? Njihovi spisi
su nastali oko 100 godina nakon Krista. Oni su od tadanjih krana/idovske sekte uli
glasine da oni vjeruju u nekakvoga Mesiju Boga, pa su ti pisci zapisali kranska
vjerovanja, drugim rijeima: Rekla kazala - zapisala. Svi odreda ismjehavaju kranska
vjerovanja.
a.) Kornelije Tacit
u svojim Analima XV,44 (115 god.), navodno opisuje kako je Neron okrivljavao krane za
poar Rima 64 n.e.
Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva dareljivost, ni pomirni obredi, ne zatomie javno
govorkanje, nego se dralo da je poar nareen. Da stane dakle nakraj tim glasovima,
podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraeni sa svojih
gadosti, a koje prosti narod nazivae kranima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za
Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata.
Oni koji posvjedoie da su krani, odmah su uhieni, ali prema svjedoenju, optueno je
golemo mnotvo ljudi, ne toliko na osnovu optube o podmetanju poara, koliko zbog mrnje
prema cijelom ljudskom rodu.
1.) Tacit upotrebljava titulu Krist kao imenicu - to na grkom znai Mesija. U rimskih
arhivama sigurno nije moglo pisati "Mesija je pogubljen danas ujutro", niti je Tacit mogao
itati vojne arhive, niti je naveo izvore za svoje podatke, niti se u tekstu radi o osobi Isusa,
nego o tome u to su krani vjerovali.
2.) Niti jedan kranski apologet stoljeima poslije nije nikada citirao taj ulomak
"Tacitova svjedoanstva" sve do trenutka kada se, od rijei do rijei, pojavio u pisanjima
Sulpicijusa Severusa, prema suvremenicima: "vjetog u oponaanju drevnog stila", tek u 5.
stoljeu, pomijean s raznim drugim udesnim mitovima o svecima!
Progoni koji su nastali nakon poara Rima, ticali su se idova, kojima je nametnut teak
porez, diljem carstva, radi obnove grada. Nije niti udo da su se bunili i trpjeli teke progone.
U to vrijeme se uope nisu spominjali nekakvi krani u Rimu! Ali kod sumnjivog navoda
pripisanog Tacitu, spominju se "golema mnotva krana" u Rimu. To nije niti prvi niti
posljednji sluaj da su kranski pisci prepravljali povijest i podlo izokretali patnje drugih
naroda, sebi u slavu. Teoloki je od presudne vanosti dokazati da su krani bili progonjeni i
masovno ubijani poradi vjere u njihovog boanskog Spasitelja Isusa, jer im je to posljednja
slamka spasa da je ta religija "vjerodostojna".
Nema uope nekog drugog povijesnog dokaza da je Neron progonio krane. Svakako nije
bilo "golema mnotva krana" u RImu u to doba oko 60 A.D.). U stvari, pojam "kranin"
nije bio u uobiajenoj uporabi u prvom stoljeu
Ivani pie da ak i u crkvenim krugovima postoji sumnja da je to napisao Tacit !
Naime, jedina postojea kopija njegovih Anala je nastala tek u osmom stoljeu, u doba
praznovjernih religijskih fanatika koji su bili spremnai na sve kako bi pridobili sljedbenike!
Moemo zakljuiti da jedan njegov, itekako sumnjiv kasniji zapis o tome u to su krani
vjerovali, nikako ne moe biti dokazom povijesnog postojanja Isusa. Pogotovo stoga, jer izvor
svojih informacija nije naveo.
Meutim, Ivani slavodobitno i neosnovano zakljuuje odlomak o Tacitu : "On (Isus) je
dakle povijesna osoba, o kojoj se znalo ak i u dalekom Rimu."
b.) Gaj Svetonije (69-140. god)
Ovaj je napisao "On (Klaudije, car od 41. do 54.) izagna idove iz Rima koji podigoe veliku
bunu na poticaj Chresta." "Judaeos, impulsore Chresto, assidue tumultuantes (Claudius)
Roma expulit".
idovi su se sukobljavali, podigla se praina pa ih je car istjerao iz grada. ini se da niti Gaju
Svetoniju nije ba jasna uloga buntovnika Chresta*. Je li to bio Isus koji je preivio
razapinjanje i pojavio se 15 god. nakon toga, neki drugi pobunjenik, ili je Svetonije neto
pobrkao? Tvrditi da se radilo o masi krana u Rimu 54. god. je naprosto besmislica. Tek
poetkom drugog stoljea oni se identificiraju po ovom ili onom svome voi.
* "Chrestus" znai 'Dobar" na grkom, dok "Christus" znai "Mesija/Pomazanik/Krist."
Uoite da Svetonije ne povezuje progone krana zbog vatre koja je poharala Rim, to je
sastavni dio kasnijeg mita. Ovu referencu je najvjerojatnije dopisao u 5. stoljeu krivotvoritelj
Sulpicius Severus, koji je uvelike preinaio i djela drugog rimskog povjesniara Tacita s
prikladnom bajkom o brutalnim progonima ('paljenje kranskih muenika') koja je od
Nerona uinila prvog Antikrista u oima kranske Crkve.
Ivani nekako umorno, na brzinu zakljuuje: "Iz odlomka se doznaje da je Krist bio
buntovnik, a pisac je mogao itati rimske arhive, a tu je bilo opisano (on izmilja dalje)
raspee itd. i zakljuuje da su postojale kranske zajednice, a one ne bi mogle postojati da
nije bilo stvarnog Krista, a ne nekog izmiljenog boanstva."
idovi koji se meusobno tuku su dokaz da je bog neke njihove sekte stvarno postojao?
Vjernici vjeruju u neki lik pa je taj sigurno postojao? Nemam komentara.
Kakvi su to bili dokazi? to je to? Skriva li se glavni dokaz jo u rukavu, a ovo su bile samo
probe? Idemo dalje.
c.) Plinije Mlai
Oko 112.god., u prepisci izmeu Imperatora Trajana i provincijskog guvernera
Pontusa/Bitinija, Plinije Mlai, spominje krane po prvi puta. Plinije izvjetava svog
imperatora:
'Krani ...tvrdili su, meutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome to su se odreenih
dana sakupljali prije zore i slavei Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da nee initi
prestupe, da e se uzdravati od kraa, grabei, preljuba itd.'
(Plinije Trajanu, Pisma 10.96-97)
Uoite da Plinije govori o tome to su mu uhieni govorili da vjeruju (i ovdje nema nikakve
reference o 'Isusu.'). Ivani na brzinu zakljuuje: " budui da Plinije kae: "Pjevali su himne
Kristu kao Bogu" a ne "Pjevali su himne Kristu Bogu", on je postojao, a nije bio fiziki
nepostojei Bog." Ako ita to pismo dokazuje, dokazuje da su neki ljudi pjevali nekom svom
junaku kao kakvom bogu. Pjevali su himne i Odiseju, Herkulu, Posejdonu, Artemidi i Ateni.
Plinije je vodio procese protiv krana, ne zbog njihove vjere, ve stoga jer je sumnjao da
imaju ' zabranjena i opasna politika udruivanja'. On nastavlja:
'Prema tome, prosudio sam da je nuno doi do istine muenjem dviju ropkinja koje su nazvali
akonesama. Ali otkrio sam da nema nita u tome osim izopaenog, naglaenog praznovjerja.'
Neki od uhienih su odali dunu poast imperatorovim slikama i dravnim bogovima i
prokleli Isusa. Ali Plinije nije bio naisto kako postupiti s mnogima drugima, to je opisao
kao rasprostranjena 'zaraza', pa trai savjet od cara Trajana. Trajanov slavni odgovor je bio:
' Ne treba ih traiti; ako su predani sudu i proglaeni krivima, treba ih kazniti, uz uvjet, da tko
god porekne da je kranin i to dokae, -- odajui poast naim bogovima, -- ak i ako je pod
sumnjom iz prolosti, treba dobiti oprost jer se pokajao.'
Stvarna vrijednost ove prepiske (jedini primjer te vrste koji je preivio mrano doba
kranstva) nije bio nekakav dokaz Isusova postojanja (to oito nije) nego dokaz
tolerancije Rimskog zakonodavstva u 'zlatnom dobu' Rimskog carstva. Trajan
kae:
'Ali anonimne optube o krivici ne smiju imati nikakvog mjesta u bilo kojem
sudskom procesu. Jer to bi bio opasan presedan i protivan duhu naega vremena.'
(Trajan Pliniju, Pisma 10.96-97)
Usporedite ovu odluku 'poganskog' Trajana iz 113. god., sa kranskim
Inkvizitorima 13 stoljea kasnije za koje su 'anonimne optube' i 'potrage' za
hereticima bile modus operandi !
d.) Celzo
Celzo je kao filozof osporavao kransku vjeru u djelu iz
178. god. i napisao:
"KAO TO VI TVRDITE, bio je sitan rastom,
neugledan vanjtinom, nije imao plemenitosti."
Dakle opet rekla-kazala.
Ova izjava ranih krana o Isusovoj neuglednosti nije bila
usmena predaja "oevidaca" o tome kako je taj ovjek
stvarno izgledao, nego opet tekst staroga zavjeta iz kojeg
su vjernici crpili informacije i kovali mitove. Naime u
Izajii pie o "Sluzi Jahvinu" (tj. Izraelu kao Bojem
narodu ! ) za kojeg oni tvrde da predstavlja proroanstvo
o njihovom Isusu:
Ne bijae na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj
zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. (3) Prezren
bjee, odbaen od ljudi, ovjek boli, vian patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren
bjee, odvrgnut.
Dakle, prvi kranski pisci/propovjednici su u nedostatku ikakvih konkretnih podataka o
svome mitskom osnivau, vrsto vjerujui da je upravo On bio idovski Mesija, jednostavno
preuzeli svaki spomen o Mesiji/Izraelu kao Sluzi Jahvinom iz Staroga zavjeta i na osnovu tih
sporadinih, i esto proturjenih, opisa, skrpali lik u kojeg su odluili vjerovati.
Ima neto interesantno na kraju eseja o Celzu. Ivani slavi Origena koji je: "bio genij svoga
vremena, izvrstan stilist, inteligentan i dubok vjernik." On je fanatiki pobijao sve kritizere
kranstva. Ali poznatiji je po tome to se navodno kastrirao, po onoj Isusovoj: "..ako te neki
ud navodi u napast odrei ga." Da, fanatini vjernik, ali ni to ga nije spasilo da ga ti isti
krani kasnije proglase heretikom. Povod je bila Origenova tvrdnja da ako je Sotona pao u
grijeh po svojoj volji, isti se moe pokajati, te da je Sin inferioran Ocu.
Celzo nam je iz prve ruke o ranim kranima posvjedoio ovo:
"Krani, nepotrebno je ponavljati, krajnje preziru jedni druge. Kleveu se neprestano
na najgore mogue naine i nikako se ne mogu dogovoriti ni oko ega u svojim
uenjima. Svaka njihova sekta zastupa svoje odvojeno uenje, puni glave svojih
pripadnika vlastitim prijevarnim besmislicama, i proizvodi savrene ovce od onih koje
pridobije za sebe." -- Celzo (2. stoljee n.ere.).
Celzo takoer poruuje: "Jasno mi je da su kranski spisi la, a vae bajke nisu dobro
konstruirane da bi prikrile tu monstuoznu fikciju."
S druge strane, sljedei odlomak nam svjedoi o Celzu kao etinom ovjeku i njegovoj
vjerskoj toleranciji:
"Neka nitko ne misli da predlaem prisiljavanje krana na odricanje od svoje vjere i
obmanjivanje vlasti prividnom vjerom i lanim odstupanjem. Ljudi proeti uzvienom milju i
tenjom da se priblie Bogu s kojim se osjeaju srodni, dostojni su potovanja."
"Reeno nam je da je Isus osudio bogatae izjavivi bukvalno da e "prije deva proi kroz
uice igle nego bogata u kraljevstvo nebesko". Ali poznato nam je da je Platon izrekao istu tu
ideju u istijem obliku. On ree: 'Nemogue je da izuzetno dobar
ovjek bude izuzetno bogat.' "
Za razliku od razvikanog Origena, Celzove mudre rijei su zadrale
svoje znaenje i danas, nakon 18 stoljea !
Ivani pie i da Celzovo djelo nije sauvano u izvorniku, nego u
citatima u Origenovu spisu "Protiv Celza". Vjerojatno zakljuujete
gdje su "vraji originali" zavrili. Masovna kranski nadahnuta
spaljivanja knjiga trajala su stoljeima.
Time smo zavrili s par triavih 'poganskih' izvora o rekla-kazala-varala.
IDOVSKI IZVORI
Ivani potom navodi idovske svjedoke. Pa oni su zasigurno primijetili najvee udo o kome
su matale generacije smrtnika - oivljavanje mrtvaca ! Takvo udo je netko morao zapisati, a
onaj koji je to bio u stanju uiniti nikako ne bi mogao proi nezapaen. Ali to nije sve! Imamo
i zombije koji su hodali Jeruzalemom nakon Isusovog uskrsnua uz pomrinu sunca 3 sata
usred bijela dana (a bio je puni mjesec!) i potres, hrome koji su prohodali, slijepe koji su
progledali, mrtve koji su oivjeli, kad je nahranio 5000 ljudi s 5 kruhova i dvije ribe i hodao
po vodi, izgonio demone, a posebno kad je vodu pretvorio u vino; najprominentniji idovski
poglavari ustali su protiv njega, podmitili su ak rimske vojnike da bi priali kako su Isusa
apostoli izvukli iz groba, a njegovi apostoli su nastavili propovijedati i initi ista udesa te
preobratili ak 5000 idova !? Na osnovu svega toga, oekivali bismo obimnu tradiciju i
brdo spisa poznatih pisaca koji oduevljeno ili zgranuto opisuju ta neviena udesa kada
je sam Bog po prvi puta pohodio Zemlju. Jo vie od toga, bila bi ostala golema literatura
estokog POBIJANJA kranskih teza, kako bi obranili svoju vjeru od tog "udesnika" i
njegove "opasne" vjerske ideologije.
Kao uvod u idovski stav o Isusu evo jedne kratke prie:
U subotu (abat), 4.8.1263. god., sinagogu u Barceloni je posjetila okrunjena glava.
Aragonski kralj Jakov I, doao je popriati sa svojim idovskim podanicima. Kralj je pokuao
uvjeriti sakupljene idove da bi trebali prijei na kranstvo. Kada je kralj zavrio sa svojim
govorom, rabin Moshe ben Nachman istupio je pred njega da prenese stav svoje subrae.
Nakon poetnog iskaza potovanja, dunog prema nositelju krune, rabin se obrati kralju ovim
rijeima:
"Zapanjen sam. Rijei koje ste izrekli u naoj naonosti kako biste nas uvjerili da je
Nazareanin bio Mesija, rekao je i sam Nazareanin kada je tu istu poruku prenio naim
pretcima i njih pokuao uvjeriti. Oni su pred Njim opovrgavali njegove tvrdnje snanim i
utemeljenim argumentima unato injenici da je to bio On koji im je govorio, koji je znao i
mogao raspravljati u korist svojih tvrdnji da je Boji Sin, prema vaem vjerovanju, daleko
bolje nego to to vi moete sada uiniti. I sada, ako se nai pretci koji su ga gledali i
poznavali, nisu na Njega obazirali, kako bismo mi mogli vjerovati i posluati kralja, ije
jedino znanje o tim dogaajima potjee samo od prepriavanja starih pisaca koji su to uli od
osoba koje niti su Ga poznavale niti su bili njegovi sugraani, kao to su to bili nai pretci
koji su Ga poznavali i bili neposrednim svjedocima Njegova ivota?
I izvod iz knjige Wernera Kellera "Povijest idova":
"Pred nama su dviie injenice" pie dr Joseph Klausner, profesor na Hebrejskom univerzitetu
u Jeruzalemu, "prvo, da je Isus roen kao idov, ivio i umro meu idovima i u svakom
pogledu bio idov; a drugo, da su se njegovi uenici, a jo vie njihovi uenici udaljili od
Izraela..."
..."Moemo oekivati", tvrdi prof. Klausner "da se najranije vijesti o Isusu i njegovom nauku
mogu pronai u Talmudu. Jer Isus je ivio u doba kada su kole jednog Hilela i amaje
doivljavale najvei procvat i kada je ve bio poloen kamen temeljac velianstvenom
vjersko-literarnom zdanju koji nazivamo Talmudom. No tome u stvarnosti nije tako. U starim
rukopisima Talmuda koji nisu podlegli kranskoj cenzuri, malo je mjesta posveeno Isusu i
njegovom nauku, a i ta su mjesta bila bez povijesnog znaaja, jer imaju vie karakter
polemike ili rasprave...nego objektivnog povijesnog prikaza... U doba velikih nemira uslijed
vladavine Herodove obitelji i rimskih upravitelja pojava Isusa predstavljala je tako
neznatan dogaaj da ga suvremenici nisu ni zapazili." A kada se kranstvo ve ustalilo, te
poelo utjecati na svjetsku povijest "pismoznancima je previe odmaklo doba u kojem je ivio
Isus, a da bi se u potpunosti mogli prisjetiti povijesnih dogaaja ije je sredite predstavljao
kranski Mesija. Zbog toga su se zadovoljili pukim pripovjestima koje su kruile o
njemu i njegovu ivotu."
1.) Prvi kandidat za svjedoenje Isusovog postojanja bio bi svakako Filo Aleksandrijski
Taj idovski filozof je ivio od 3. dekade prije nove ere do oko 50. god. nove ere. To ga ini
pravim Isusovim suvremenikom.
Boravio je s Esenima i Terapeutima dosta godina (za koje e tri stoljea kasnije kranski
propagandist Euzebije rei da su to bili u stvari prvi kranski redovnici !!! a da je Filo za
boravka u Rimu razgovarao sa svetim Petrom !!!); proputovao cijelom Palestinom i carstvom,
a njegova je rodbina bila jedna od najbogatijih i najutjecajnijih toga doba, te izravno upletena
u politiku tadanjeg Jeruzalema. Svi skupa nemaju pojma ni o kome iz Isusove ekipe. Filo ak
spominje Pilata i njegove konflikte sa idovima, i pokazuje zavidno znanje o prilia u todoba i
na tom prostoru. On spominje i mnoge druge beznaajne vjerske voe, filozofe, sektu esena i
sl.
U njegovoj filozofiji nalazimo koncept Logosa - Rijei Boje, koji je on nazivao Sinom
Bojim - Paraclete, posrednikom izmeu Boga i ovjeka (Citat: "Slika Boja je Rije, po
kojoj je sve stvoreno".
("Posebni zakoni"; Philo).
Sve su to kasnije besramno ukrali krani kao referencu na Isusa. Filo je pokazivao iv interes
za dobrostanje Izraela. Da je postojao itko tko bi se nazivao Bojim Sinom i Logosom (kako
nam to pria evanelje po Ivanu za Isusa) koji se udesno uzdigao iz mrtvih, krajnje je
nevjerojatno da Filo o njemu ne bi uo i pisao. A ipak u vie od PEDESET (50) - neka su
online na adresi: http://www.earlychristianwritings.com/yonge/index-2.html; Filosovih
djela, nema niti najmanje naznake o Isusu Kristu niti o njegovim sljedbenicima ili udesima.
[1. Graham, The Jesus Hoax: str.145-146 Guignebert, Jesus: str.16]
Veleasni Dr. Giles pie u "Hebrew and Christian Records", sv. ii, str. 61. : "Veliko je nae
razoarenje kada ne nalazimo NITA u djelima Fila o kranima, o njihovim doktrinama ili o
njihovim svetim knjigama. O knjigama naravno, ne moramo oekivati bilo kakvu zabiljeku u
njegovim djelima, ali o kranima i njihovim doktrinama, njegova utnja je jo udesnija,
znajui da je bio oko 60 god. star u vrijeme raspea, i ivio veinom u Aleksandriji, tako
blisko povezan s Judejom, i idovima, teko da bi propustio znati neto od udesnih dogaaja
koji su se desili u gradu Jeruzalemu."
Filova djela daju uvid iz prve ruke o idovskim religijskim praksama, obiajima i
vjerovanjima. U svojim djelima ne spominje nikad nita o Isusu, ali ima reference o Sinu
Bojemu, Rijei, ovcama bez Pastira, ribarima koji putaju svoje mree, bogatau i njegovoj
riznici, eni uhvaenoj u preljubu, podizanju u zrak da se bude s Gospodinom zauvijek, o
provjeri zlata kroz vatru, detaljima o tome kako su Rimljani bievali i razapinjali idovske
voe u Egiptu, to se desilo priblino u vrijeme navodnog Isusova raspea. Nije niti udno da
se namee ideja kako su pisci evanelja crpili svoje podatke upravo od njega (Bruno Bauer).
2.) Drugi kandidat bio bi Justus Tiberije
On je bio poznatiji idovski povjesniar, roen u Galileji u vrijeme navodnog Isusovog
raspea. Odrastao je, dakle, meu ljudima koji su, valjda, bili puni ivih impresija na slavnog
(bilo po udesima, bilo po dobroti, bilo po blasfemiji, bilo po sramotnom kraju) Isusa i
uenike. ivio je u Tiberiji, koja je navodno nedaleko Kapernauma. Stvarno je udnovato da u
njegova dva velika djela: 'Povijest rata za neovisnost' i 'Kronika o idovskom narodu od
Mojsija do Agripe II' (AD 100), nema niti jedne jedine rijei o "idovskom kralju" Isusu. Oba
njegova djela preivjela su do dananjih dana samo u fragmentima. Fotije, izuzetno naitani
bizantski teolog iz 9. stoljea, poznati svetac za pravoslavce, poznavao je obje knjige i,
oekujui neto o Kristu, detaljno ih je prouio. On komentira nespominjanje Isusa s vidnim
uenjem: "Kod njega (Justusa) nema niti najmanjeg pomena o pojavi Krista, stvari koje su
mu se desile, ili udesnih djela koja je uinio." Pripisao je to "bolesti" tj. nevjeri idova.
(Photius' Bibliothecam code 33).

[2. Graham, The Jesus Hoax: str.145 Guignebert, Jesus: str.16;
http://www.jewishencyclopedia.com/view.jsp?artid=738&letter=J&search=justus]
3.) Ivani navodi svog jedinog aduta - Josipa Flavija (37. - 100. n.ere)
Roen je tek oko 37. n.e. Znai taj nije bio Isusov suvremenik, ali njegov otac jest. Njegov
otac je bio sveenik, u sveenikoj i uvaenoj obitelji. ivio je u Jeruzalemu u vrijeme
Poncija Pilata. Mogao je lijepo svome sinu kasnije ispriati iz prve ruke sve o udesnim
dogaanjima vezanim uz krane. Zaudo, nije.
Njegov sin, Flavij, idov farizej, potomak Makabejaca s majine strane, ali i rimski graanin,
nikad ne spominje nikakvog Mesiju. U svojim golemim djelima (20 knjiga napisanih 93. n.e.,
on ima navodno par reenica ba o naem Isusu-Mesiji na dva mala, krajnje sumnjiva mjesta.
U 'Hebrejskim starinama' koje je Josip Flavije dovrio u Rimu oko 94. godine nae ere, u
jednom odlomku je toboe na brzinu izdeklamirao sve osnove kranskog vjerovanja kao da
je bio gorljivi kranin. Sasvim je nevjerojatno i apsurdno da je ovaj poznati idovski
povjesniar napisao sljedee:
"U to vrijeme ivio je Isus, mudar ovjek, ako ga se uope moe i nazvati ovjekom. inio je
neobina djela i bio je uitelj ljudi, koji su s radou prihvaali istinu. Mnoge idove i
pogane privukao je k sebi. On je bio Mesija. A kada ga je na optubu naih najpoznatijih
ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. On im se naime
treega dana ukazao kao iv, kao to su boji proroci o njemu prorekli i mnoge druge
zauujue stvari. Jo do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime
krani (18,III,3)"
To je krajnje neuvjerljivo, jer i sam Origen nikada ne spominje taj citat (iako citira Flavija), a
u svome djelu Contra Celsum kritizira Flavija zbog toga to nije vjerovao da je Isus Mesija.
Za idove je pitanje pojave njihovog Mesije od najvieg znaaja, ak i danas. Da bi takvu
titulu Josip Flavije nekome dao tek tako, naprosto je nemogue. Jo vei je apsurd da bi
idovi prihvatili ikakvu naznaku da bi obian ovjek bio Svemogui Bog. Pa najvee bune su
se dizale upravo zbog inzistiranja Rimskih vlasti da se njihove careve tuje kao boanstva.
Naratajima idova je tako neto bilo mrsko do kostiju. Flavije spominje i druge "proroke" i
njihova udesa, ali o "naem" Isusu nita. Kao osoba odgovorna rimskom caru Vespazijanu
(imao je pristup dravnim arhivama), takoer je nezamislivo da bi Isusa koji je kao
pobunjenik raspet od strane rimskih vlasti, hvalio do neba. Smijeno je i rei da "do dan danas
nije nestala zajednica krana", ako to Flavij pie krajem prvog stoljea.
Flavijevo "svjedoenje" ne spominju ni Justin, Irenej, Klement Aleksandrijski (poznaje
Josipova djela, vidi: Stromata Book 1 pogl. 21.), Irenej, sveti Ivan Zlatousti, Ciprijan,
Anatolius, Arnobius, Fotij, Metodijus, Augustin, Laktantius, Sextus Julius Africanus
kranski povjesniar poznaje Josipa (pogl. 17.38 njegove Kronografije), ali ne i TF, Hipolit,
Minucius Felix (apologet, citira Josipa u pogl. 33 ali ne i TF). Cca.170 Teofil, Patrijarh
Antiohije pie duge polemike protiv poganskog odbijanja da povjeruje u kranstvo. Nema
spomena o TF, premda CITIRA Josipa u svojoj Apologiji Autolikusa, Bk 3, pogl. 23.
Tertulijan (poznaje Josipova djela, vidi: Apologeticum pogl. 19.) ali ne i TF), plodan pisac
Ciprijan i Arnobius, uz mnogo drugih, u svim svojim diskusijama o tome kako je vanjski
svijet gledao na krane i lik Isusa, u svim njihovim obranama od poganskih neprijateljskih
kritika, niti najmanja referenca nije napisana o Josipovu mudrom ovjeku koji je "uinio
mnoga udesna djela, koji je pridobio mnoge idove i Pogane, koji je moda bio uitelj
istine, koji je prokazan od (dugo prezrenih) idovskih vladara, raspet od Pilata, ali poluio
toliko ljubavi i potpore od svojih sljedbenika, da su njihovi brojevi rasli, a njihova odanost
nastavila do dananjih dana. Ta utnja je nevjerojatna, jer bi rani kranski apologeti
sigurno ispalili takvu municiju da su je samo imali! Ova utnja, sama po sebi, presudni je
dokaz protiv tvrdnje da bi bilo koji dio Testimonium Flavianum-a mogao biti prisutan prije
Euzebija u kopijama Josipovih djela.
Moram neto spomenuti i o tvrdnji da se tu radi o "'neovisnom dokazu da je Isus povijesna
osoba'. ak i kada bismo nekim udom prihvatili da je tekst autentian, a ne kasniji kranski
dodatak, taj tekst ne prua nikakve nove informacije. Ako autor samo ponavlja ono to je
douo od krana, a oni su doli do svojih informacija iz nekog spisa, onda tekst u pitanju ne
prua neovisnu potvrdu Novog zavjeta, jer tvrdnje koje sadri ustvari potjeu iz NZ
(preciznije iz Lukinog evanelja, jer je raunalnom analizom pronaena jaka korelacija).
Euzebij sumnjivac broj 1:
Isti je PRVI koji navodi Flavijevo svjedoenje (TF), i to TRI puta u svojim djelima:
Demonstratio Evangelica (tu Euzebij pokuava dokazivati da Isus nije "goes" (arlatan,
arobnjak) i navodi TF da se ustvari radi o "sophos" (mudracu).
Povijest Crkve i Theophany.
U djelu "Adversus Hieroclem" Euzebij raspravlja s Hieroklesom koji usporeuje Apolonija iz
Tijane s Isusom, kao ""sophos-om" (mudracem). Djelo je nastalo prije i upada u oi da
Euzebij uope ne spominje TF koji govori o Isusu kao mudrom ovjeku. Namee se zakljuak
da mu jo nije palo na um napraviti tu krivotvorinu. ak to vie, pomnija analiza njegovih
rijei jasno upuuje da je stil esto frapantno slian TF-u. Imamo pojmove kao to su:
- boanstven ovjek
- inio je neobina djela (premda Euzebij kae da je Apolonijeva djela bila arobnjatvo, a ne
istinska),
- proroanstva o njemu od strane hebrejskih proroka,
- uvjerio mnoge koji vole istinu, bijahu iskreni, i ostali lojalni ak i nakon njegove smrti, i koji
su nastavili sve do danas.
- od sviju ljudi, idova i Pogana,
- osuen od vladara, a opet je nadvladao njihovu mo i tovanje su nastavili njegovi poklonici.
Takve podudarnosti u uzraavanja sugeriraju da je Euzebij bio ili totalno zaboravan, ili jo
nije konstruirao TF u vrijeme kada je pisao protiv Hijeroklesa. Moe se vidjeti kako je
misaoni uzorak postao okvirom njegove odluke da sastavi TF.
TF jezik nije Flavijevski, ali je Euzebijevski. Euzebije uope ne spominje da NITKO od
slavnih kranskih otaca prije njega ne spominje TF. Dobro je znao zato...
Do 16. stoljea, svi kranski teolozi bez izuzetka, tvrdili su da je TF u cijelosti istinit i da je
kljuan dokaz da je na Spasitelj postojao. Danas vie ne! Teolozi kau: "OK. Interpolacija je
stvarno napravljena, i nitko to ne spori, ali zato je ne bismo malo skratili da bude uvjerljiva?
I takva nam moe posluiti kao dokaz Isusove povijesnosti. Pedanterijski izreimo
neuvjerljivije dijelove, i sve sloimo tako kako je to 'moglo izgledati', moda je ak opisivalo
Isusa u negativnom svjetlu, pa je to kranima zasmetalo i tekst su malo uljepali."

U onom to je "moglo biti tako da nama pae", teolozi su pravi majstori.
No i pedanterijski smiljeni tekst lien bombastinih kranskih fraza, ne moe prijei preko
injenice da Origen, najvei rani crkveni apologet, paljivo ita i citira Flavija u svojim
pokuajima obrane vjere, ali razoarano lamentira da je Flavije mnogo teksta posvetio Ivanu
"Krstitelju" i nekim samozvanim Mesijama, i tumaio propast Jeruzalema nepravednom
ubojstvu Jakova, a ne Isusa (iako Flavije to uope ne tvrdi).
Origen se pola svog ivota bavio dokazivanjem suvislosti kranstva i napisao barem etvrt
milijuna rijei u svojim prepirkama s poganskim piscem Celzom. On nairoko "pobija
poganske" kritiare kranstva i citira Josipa Flavija. Ali o njegovom dopisanom odlomku o
mitskom Bogoovjeku nema niti jedne jedine rijei iako je neki drugi njegov minoran i
neuvjerljiv tekst pokuao iskoristiti za dokaz da je Isus postojao kao osoba!
Flavijevo svjedoenje se prvi put navodi kao Flavijevo u Euzebijevoj Crkvenoj povijesti
tek u 4. stoljeu. Taj nekritini i lakovjerni pisac je kao autentian i vjerodostojan tekst, u
svoje djelo uvrstio pisma koja su razmijenili bolesni edeki kralj Agbar i sam Isus Krist, koji
mu je toboe poslao odgovor u pismu. Crkveni oci su bili prisiljeni to pismo na koncilu u
Rimu 495 god. proglasiti "pobonom krivotvorinom" tj. laljivom podvalom.
Ivani kao i mnogi drugi zadrti apologeti (npr. McDowell) nastavlja da "neki" doputaju
autentinog Josipovog ulomka. Meutim, golema veina kae da se radi o falsifikatu koji
predstavlja prepravku u prijepisu njegovih djela iz 4. stoljea (tonije 324. to se zgodno
poklapa s Nicejskim koncilom), najvjerojatnije ba od strane biskupa Euzebija (glavni
nadzornik doktrinarnih spisa imperatora Konstantina, podloan carici Jeleni koja je na
zapovijed cara pronala lani "Istinski Isusov kri i grob" itd.) koji ih je odjednom "sluajno"
prvi spomenuo (njegova omiljena izreka je bila da je la dozvoljena ako promie
Kraljevstvo Boje (Ch. 51. bk. xii Eusebius Prae paratio Evengelica), pa ak i Katolina
enciklopedija na svoj tipino okolini nain priznaje da "njegovo potenje nije toliko da bi
nam omoguilo drati ita naeno u njegovim djelima kao nesumnjivo istinito."). Ako i nije
bio izravni laac, mogao je "samo" prerevno podmetati pod istinu kojekakve prie koje su
odgovarale njegovoj ideologiji. Nije morao "drsko lagati". Najstariji dananji primjerak
Flavijevih Starina (s dotinom krivotvorinom) imamo tek iz 10. stoljea. Kako to da nema
primjeraka bez krivotvorine? Mislim da je 6 stoljea sasvim dovoljno da krani unite sve
takve primjerke, "gdje se netko drznuo izbrisati spominjanje naega Gospodina", kao i 2
stoljea za unijeti taj tekst u Starine.
Kod spornog odlomka (trei odlomak treega poglavlja - 18.3.3) naprosto upada u oi da je
umetnut. Naime, u prvom odlomku Josip pie o nemirima izmeu idova i Poncija Pilata
povodom njegova izlaganja Cezarove slike u Jeruzalemu, to su graani drali groznom
blasfemijom. U drugom odlomku, Josip je opisao drugu svau izmeu Pilata i idova. Pilat
je odredio da se neto novca predvienog za Hram dodijeli za izgradnju akvadukta. idovi su
opet protestirali. Ovaj put, za razliku od prolog incidenta, kada ih je Pilat pustio na miru,
napravio je pokolj. Taj drugi odlomak je Josip zavrio sa: "I tako je zaustavljena ova
pobuna."
Tu sada slijedi krivotvoreni trei odlomak s aluzijom na Isusa. Odmah nakon toga, treega
odlomka, dolazi etvrti koji zapoinje:
"Nekako u to vrijeme, jo jedna tuna nesrea je dovela idove do pobune..." Javlja se
logino pitanje: na to je Josip Flavije mislio, u kontekstu prethodnih ulomaka, pod "jo
jedna tuna nesrea koja je dovela idove do pobune"? U svome sadanjem poloaju,
etvrti ulomak slijedi nakon odlomka o Isusu. Je li mudri Isus bila "tuna nesrea"? Ili
njegovo uskrsnue od mrtvih? Ili postojanje krana u vrijeme pisanja o "tunoj nesrei"?
Radosna vijest? Ukratko, poetna reenica 4. odlomka nema smisla ako slijedi za treim. Ima
smisla samo ako slijedi odmah za 2. odlomkom. U njemu je veliki masakr idova zaista tuna
nesrea o kojoj je Josip pisao (to naravno neete uti na vjeronauku niti od "uenih"
profesionalnih teologa). Iako apologeti ponavljaju da je Flavije imao vie takvih mijeanja
tekstova, to ne umanjuje injenicu da taj tekst ispada iz konteksta, to jo vie poveava
sumnju na njegovu izvornost.
Treba dodati jo jednu injenicu koja podupire izostanak odlomka o Isusu: Feldmann kae:
"injenica da kazalo, ve spomenuto u latinskoj verziji iz 5. ili 6. stoljea, isputa
spominjanje Testimoniuma, jest daljnji pokazatelj da nije bilo takve biljeke."
Apologetima tako ne ostaje nita doli pokuavanja pobijanja ovih vrlo jakih argumenata.
alosno po njih, u svojim rukama nemaju nita to bi potvrdilo Flavijevo spominanje Isusa
Krista, tek svoja nategnuta pobijanja kritiara. Poput kreacionista koji stalno "pobijaju
evoluciju", a dokaza za svoj boanski dizajn nemaju, tako se i ovi bave "pobijanjem i
odbijanjem injenica", a od konkretnih dokaza Isusove povijesnosti, od njih nita pa nita.
Drugo sumnjivo Josipovo spominjanje Isusa kao Krista je u odlomku o Sveeniku Ananu
(20.9.1):
"Zato je (sveenik Anan) sazvao Veliko vijee i pred njega izveo brata Isusova, /koji je
nazvan Kristom/ J akova, kao i jo neke druge koje je optuio za krenje Zakona i dao ga
odvesti na kamenovanje."
Ivani navodi da to citira Origen na 3 mjesta, pa je "ve" na poetku 3. stoljea ta reenica
u Flavijevim djelima. Dakle 200 godina je proteklo od Flavijevog pisanja, u tom razdoblju
nitko nije spomenuo tu reenicu prije Origena. Sasvim dovoljno vremena da netko ubaci
"dopunu" - u obliku marginalne zabiljeke uz Isusa - "koji je nazvan Kristom". Naime, est je
sluaj da su prepisivai sa strane ubacivali svoje kratke komentare i pojanjenja (npr. svoje
shvaanje da se radilo o Isusu - zvanom Krist - a ne nekom drugom), a sljedei bi prepisiva
tu marginalnu zabiljeku, moda i grekom, ubacio u tekst kao da je bila dio cjeline.
* Matej 1,16 (pie "ho legomenos Christos" = Isus koji se zove Krist, a Josip je dao slinu
frazu, neto neizravniji oblik: "tou legomenou Christou").
Teolozi ne navode daljnji tekst paragrafa, gdje doznajemo o kojemu Isusu je rije! Ali i o
kojemu Jakovu je rije! Krani su cijelu stvar prijevarno preokrenuli u svoju korist.
Josipov ulomak govori o borbi visokih idovskih sveenika za prevlast. Anan dolazi iz
dinastije visokih sveenika. On pie o osudi minornog Jakova, iji je brat Isus oito bio
poznatiji, jer je stavljen ispred njega:
"Zato je (sveenik Anan) sazvao Veliko vijee i pred njega izveo brata Isusova, //--koji je
nazvan Kristom--//, J akova, kao i jo neke druge koje je optuio za krenje Zakona i dao ga
odvesti na kamenovanje."
Albinus prekorava Anana, ne radi toga to je kamenovao Jakova, koji je bio minorni heretik,
nego to je sazvao vijee Sanhedrina. Kralj Anana stoga skida s vlasti:
"... Albinus se sloio s onim to rekoe, te napie u bijesu pismo Ananusu, i zaprijeti da e ga
kazniti za to to je uinio; na to mu kralj Agrippa preotme visoki sveeniki poloaj, nakon
vladanja 3 mjeseca, i uini Isusa, sina Damneusa, visokim sveenikom."
Iz ovoga se vidi da je Josip pisao o Isusu Damneusu, bratu ubijenoga Jakova, kojega je
kralj postavio na Ananovo mjesto, a ne Isusu Kristu Nazareaninu. Oito je da je izraz koji je
nazvan Kristom uletio u kranski prijepis Josipovih Anala!
Treba naglasiti da Josip Flavije vie nikada ne spominje Jakovljevo kamenovanje. Umjesto
toga, njegove simpatije su na strani Anana, koji ga je dao kamenovati:
"Neu pogrijeiti ako kaem da je Ananova smrt bila poetak unitenja grada (Jeruzalema), i
da je upravo od toga dana poelo ruenje njegovih zidina, i njegova propast, kada su vidjeli
svoga visokog sveenika, i vlastitog obdravatelja, ubijena usred svoga grada."
Neto kasnije (20.9.4 u svojim "'Hebrejskim starinama") Josip objanjava kako je "Ananova
frakcija" ponovno preuzela poloaj visokih sveenika, ali i kako su dvije zaraene sekte
nastavile sa svojim neprijateljstvima:
"A sada, Isus, sin Gamaliela, postade nasljednik Isusa, sina Damneusa, kao visoki sveenik,
iji poloaj je kralj uzeo od drugoga; nato je nastala pobuna izmeu visokih sveenika, koji
sakupie najdrskije meu ljudima, pa je, u njihovim meusobnim svaama, esto dolazilo do
bacanja kamenja, jednih na druge."
Dakle onaj Isus, brat Jakovljev, biva smijenjen, pa na vlast opet dolazi Ananov pristaa, opet
nekakav Isus, ali Gamalielov (taj slijed sveenika jasno je zabiljeen u idovskoj povijesti).
Je li uvjerljiva tvrdnja da Origen dokazuje postojanje drugog Flavijeva zapisa o "Jakovu,
bratu Isusovu koji se nazivao Kristom"?
Teoloka teza je da Origenovo spominjanje tog citata iz Flavija, dokazuje da je citat ve
postojao u Origenovo vrijeme. No i tu nailazimo na mnotvo problema.
Navode se dva mjesta kod Origena:
PRVO:
Origen (c. 182-251 CE) pie:
"Flavije Josip, koji je napisao "idovske starine" u 20 knjiga, kada je elio razloiti uzrok
zato mu je narod pretrpio tako veliku nedau pri emu je i sam Hram razoren do temelja,
ree, da su se te stvari njima odigrale radi Bojega gnjeva, kao posljedice onih stvari koje su
se usudili poiniti protiv Jakova, brata Isusova zvanog Krist. A udesna stvar je, premda on
nije prihvatio Isusa kao Krista, ipak je dao svjedoanstvo da je pravednost Jakova bila tako
velika; i on kae da su ljudi mislili da su propatili zbog tih stvari zbog Jakova." (O Matejevu
evanelju, 1:15) [om]
Tu imamo ubaenu hrpu lai (da je Flavije govorio o nekakvoj velikoj pravednosti Jakova - a
samo ga je spomenuo, i da su ljudi mislili da su ih snale nedae zbog Jakovljeva pogubljenja
- opet la). Je li Origen dopisao na svoj raun i "zvanog Krist" kao pojanjenje, i jer nije htio
ime Isus ostaviti bez presvete njegove titule? Pa je kranski prepisiva, koji je itao Origena,
poslije to umetnuo u Flavija? Ili je umetnuto prije Origena?
DRUGO:
"Jer u 18.toj knjizi idovskih starina, Josip svjedoi o Ivanu kao Krstitelju, koji obeava
proienje za one koji su obavljali ritual. Onda isti pisac, premda nije vjerovao u Isusa kao
Krista, tragajui za uzrokom pada Jeruzalema i unitenjem Hrama, premda je trebao rei da
je urota protiv Isusa bila uzrokom tih nedaa koje su zadesile narod, budui da su oni skrivili
Isusovu smrt, koji je bio prorok, kae usprkos tome, premda protiv svoje volje, ne daleko od
istine, da su se te nedae dogodile idovima kao kazna za smrt Jakova Pravednika, koji je bio
brat Isusov (zvan Kristom), - idovi su ga ubili, premda je on bio ovjek istaknut po svojoj
pravednosti.
Pavao, istinski Isusov uenik, kae da je drao tog Jakova kao brata Gospodnjeg, ne toliko na
osnovu njihova krvnog srodstva, ili toga da su odrasli zajedno, ve zbog njegove vrline i
doktrine" (Origen, Protiv Celza, 1:47) [oa]
Tu vidimo Origenovu konsternaciju da Flavije za nedae ne okrivljuje ubojstvo njegova
Bogoovjeka u kojega je Origen vjerovao svim srcem. On ponavlja - la - da su nedae
pripisali Jakovu Pravedniku - to je dvostruka kranska la. Flavije ga ne naziva
Pravednikom, niti mu pripisuje to to Origen tvrdi.
Uz to, imamo (jo jedan) sporni dodatak - o kojemu sve ovisi ! - U ZAGRADI (zvan Krist).
Zato je u zagradi? Jel to Origen doslovce citira Flavija, ili opet unosi svoje pobone
kranske matarije i "pojanjenja" u tekst? Marginalnu napomenu koja je zavrila u tekstu
kao njegov dio, to je bio nerijedak sluaj s takvim spisima?
Dalje nastavlja sa svojim podvalama, proglaavajui Pavla istinskim Isusovim uenikom (a
ovaj ga nikad nije vidio uivo, samo u svojim halucinacijama), pa si podmee klip pod noge
tvrdei da isti nije drao Jakova Isusovim bratom, ak niti roakom, nego pajdaem po vrlini.
Po njemu ispada da Jakov uope nije brat/brati Isusov. To je stvarno previe Origenovih
teolokih prepravljanja Flavija, da bi se mogli pouzdati u njega kao pouzdanog prenositelja
doslovnih Flavijevih rijei iz njegove knjige.
Upravo smo pobili "najvei i jedini adut" za dokaz da je Isus postojao kao povijesna osoba, a
ne mit, ili mitologizirani marginalac. Zar bi Flavije, koji NITI NA JEDNOM DRUGOM
mjestu u svim svojim djelima ne spominje krane, napisao "koji je nazvan Kristom" tj.
Mesijom? Mesijom se ljudi ne zovu tek tako, to nije nikakvo ime niti prezime, ve vjekovno
oekivani jedinstveni i neponovljivi idovski religijsko-politiki voa. Uostalom,
kranstvo nije stalo na noge do drugog stoljea, i do tada se radilo o neizdiferenciranim
sitnim sektama.
Flavije spominje razne pretendente na ulogu Mesije - Krista. Tih samozvanih kristova ima u
njegovim djelima sigurno barem 5:
1. Theuda (45 n.e.)
Tvrdio da moe razdvojiti rijeku, djelovao "iz pustinje", a i Djela ga spominju.
2. Egipatski prorok (52-58 n.e.)
Obeavao da e idove izbaviti od neprijatelja, nazvao se idovski "Kralj mesija - Krist", ali
Flavije ga naziva "tyrannein" ('jedini vladar'). Utaborio se na Maslinskoj Gori, jo jedan
simbol Krista - Mesije.(Zaharija 14.4).
3. Menahem, sin Jude Galilejca (66 n.e.)
Uao u Jeruzalem obuen kao kralj, svaao se s visokim sveenikom, i uao u Hram.
4. Vespasian (67 n.e.)
Rimski general, koji je napadao idove, udan je kandidat za Krista, ali njegov udar 70. god,
dran je ispunjenjem slavnog Balaamova proroanstva.
5. Simon bar Giora (69-70 n.e.)
Njegovi novii su imali natpis "Otkupljenje Siona". Nosio je kraljevsku odoru u Hramu.
Imamo dakle neke sigurne pretendente na Mesiju spomenute kod Flavija, ali on niti na
jednom mjestu, u svim svojim knjigama, ne koristi tu rije Mesija - izbjegava ju ko kugu, iako
je mogao napisati da je "lani pretendent na titulu Mesije" i tome slino. Jedino naega Isusa
DVA puta spominje s tom titulom (ne izravno nego 'zvan Mesija'). To je krajnje sumnjivo.
Naime, Flavije je osjetljiv na to iz vie razloga: kao idov, mesija (krist) mu je sredinji
pojam, i svetinja, a kao suradnik Rimskih vlasti, nikako ne bi smio pozitivno govoriti o
pobunjeniku protiv Rima, to je eventualni Krist svakako bio. Dakle sve te Kristove, koji su
se pokazali lanima, jer nisu uspjeli u svome naumu, Flavije naziva raznim imenima (tiranin i
sl.) ali naziv Krist ne spominje NIKADA, OSIM u kranskom prijepisu njegovih djela i to
ba za Isusa razapetog kao pobunjenika protiv Rima. Zato bi njemu pruio takvu ast, makar
napisao "zvani krist"? Treba li vei dokaz da se radi o namjernoj "interpolaciji" prepisivaa-
vjernika?
Ivani zatim brzo prelazi na Ivana Krstitelja, za kojeg postoje neki dokazi da je postojao.
Kako Ivani rjeava paradoks da o Ivanu imamo "dokaznih materijala", a o Isusu nita? On
kae: "Ivan Krstitelj "stoji u zraku" ako Isus iz Nazareta nije postojao. Opiran opis
Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i drugih povijesnih osoba potvruje da su autentini i
dijelovi evanelja koji govore o istoj situaciji, istim ljudima i vremenu".
Ne znam na koje on to dijelove misli. Valjda na one u kojima se opisuju upravo ti ljudi za
koje povijest zna. A ne na opise udesa i silnih djela mitolokog Spasitelja Svijeta, koji
stvarno, visi u zraku izvan svake povijesti.
________________
* Josip Flavije spominje mnoge Isuse (ak 19 !, od kojih je polovica ivjela na poetku nae
ere), npr: Isus, sin Sapphije, osniva revolucionarne grupe pomoraca; drugi je Isus voa grupe
bandita iji su se pripadnici razbjeali kada je uhien; ili Isus koji je 7 godina obilazio
Jeruzalemom i vikao: "Jao, jao tebi Jeruzaleme!", pretuen mnogo puta, ali se nije odupirao;
konano je poginuo od kamena tijekom opsade Jeruzalema. Spominje ludorije i drugih samo-
proglaenih Kristova/Mesija, ukljuujui Judu Galilejca, Teudu arobnjaka, i neimenovanog
'Egipanina idova' mesiju. Pie i o Ivanu Krstitelju.
Jesu li prvi pisci spisa iz kojih su kasnije nastala "evanelja" upotrebljavali i Flavijeva djela
pa sklepali iz tih raznih Isusa/Mesija jedan lik koji je trebao pokazati gnosticima da se "Rije"
utjelovila, da ne ostane sve samo na "Nebeskom Isusu", kako su mnogi u poetku vjerovali?
injenica je da su mnogi detalji, imena i prie naprosto prekopirani u Novi zavjet. Pisci
Novoga Zavjeta obilno su se sluili Flavijevim djelima kao povijesnom referencom da
konstruiraju priu o povijesnom Isusu i Pavlu.
Flavije je pomno istraio sve tadanje sekte - o kranima niti rijei
Bilo je to oko godine 53. kada je Josip odluio istraivati sve poznate sekte meu idovima.
Ako znate Djela apostolska, to je trebalo biti u vrijeme eksplozivnog rasta kranske vjere:
"Kad su apostoli u Jeruzalemu uli da je Samarija prigrlila rije Boju ... "
Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uivala mir, izgraivala se i napredovala u
strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.
Djela ap. 9:31.
Ujedno je to vrijeme tzv. "Koncila u Jeruzalemu" kada je Pavao navodno podario brau
bajkama o "znamenjima i udesima" meu poganima (Djela 15,12).
A opet Josip ne zna nita o tome:
"Kada sam imao 16 god., odluih pribaviti iskustva raznih sekti koje su meu nama. Bile su
tri: kao to smo mnogo puta spominjali, prva, Farizejska, druga Saducejska i trea Esena. Jer
miljah da bih najbolje odabrao, ako bih ih brino sve prouio. Stoga, podvrgnuvi se strogom
treningu, proao sam kroz sve te tri grupacije." ivot, 2.
Josip na drugom mjestu spominje i "etvrtu sektu idovske filozofije" i izvjetava da je ta bila
"bolesno poremeena" agitirajui po cijeloj zemlji. Ali nije imala nita s kranstvom i
njegovom Superzvijezdom:
"Ali 4. sekti idovske filozofije, autor bijae Juda Galilejac. Ti su se ljudi slagali u svim
drugim stvarima s farizejima; ali imahu krajnju posveenost slobodi, i govorahu da je Bog
njihov jedini Vladar i Gospodin. Takoer ne polagahu nikakvu panju bilo kojoj vrsti smrti,
niti doista ne obraaju panju na smrt svojih roaka i prijatelja, niti ih strah od smrti moe
natjerati da bilo kojeg ovjeka nazovu Gospodinom. ... U vrijeme Gessius Florus-a se nacija
poela zaluivati s time ... I to su bile sekte idovske filozofije." Antiquities 18.23.
Nita ne moe bolje oslikati lanu prirodu Flavijevoga "svjedoanstva o Isusu" nego preostali
opus Josipovih djela. Treba dodati da je ak 3 godine ivio u Jafi, tek kilometar jugozapadno
od dananjeg Nazareta (ivot 52). Ali taj "grad" nikad ne spominje, kao niti Isusa
Nazareanina. Kako bi i mogao, kada je na mjestu dananjeg Nazareta bilo groblje za grad
Jafu (neisto mjesto za boravak idova!).
___________
* Apologeti se nabacuju i nekakvom arapskom inaicom Josipovog teksta iz 10. stoljea.
Tvrdnje da taj odlomak potjee iz 4. stoljea je neodriv. Pisani arapski jedva da je tada
postojao. A Agapijus, iz ije Povijesti svijeta citat potjee, bio je pro-kranski (pro-
bizantijski) arapski biskup, u vrijeme intenzivne islamizacije njegove rodne Sirije. Odlomak
Josipa je brino prepravljen da nalikuje Muhamedanskim idejama o Isusu koji je preivio
raspee. Ukratko, Josip na arapskom iz 10. st. nije nikakav dokaz kranskog Isusa, ve slui
samo kao mamac za lakovjerne.
** Druga taktika apologeta je tvrdnja da su nali kako rani crkveni oci nisu nikada citirali ita
iz idovskih starina, pa prema tome moemo zakljuiti da je svjedoenje moglo i postojati, ali
ga nisu itali. Lukavo, nema to. Teolozi su stoljeima mozgali kako dokazivati svoju
ideologiju. Ne pada im na pamet rei da Starine nisu spominjali, jer u njima nije bilo nita
bitno za kranstvo. Da je sluajno tamo bio hvalospjev o Isusu, nema sumnje da bi to barem
netko iz mase krana/nekrana proitao, i spomenuo svetim ocima te im dao tako mono
oruje obrane vjere. O tome bi sigurno trubili na sva usta, da su to imali. Neki pisci spominju
ak 11 (Louis H. Feldman) crkvenih otaca prije ili uz Euzebija koji citiraju razne ulomke od
Josipa Flavija (ukljuujui Starine) ali ne i Testimonium". Neki drugi, pak, to estoko
negiraju. Kako god, da je Isus Krist spomenut kod Flavija bilo gdje, nemogue je da bi to
prolo neopaeno od bilo koga tko je to itao, i da to ne bi dolo do crkvenih uiju i bilo
iskoriteno za propagandu.
4.) Talmud *
Knjige Talmuda:
Knjiga 1: Tract Sabbath (390 odlomaka)
Knjiga 2: Tracts Erubin, Shekalim, Rosh Hashana
Knjiga 3: Tracts Pesachim, Yomah and Hagiga
Knjiga 4: Tracts Betzh, Succah, Moed Katan, Taanith, Megilla and Ebel Rabbathi or
Semahoth
Knjiga 5: Tracts Aboth, Derech Eretz-Rabba, Derech Eretz-Zuta, and Baba Kama (First Gate)
Knjiga 6: Tract Baba Kama (First Gate), Part II and Tract Baba Metzia (Middle Gate)
Knjiga 7: Tract Baba Bathra (Last Gate)
Knjiga 8: Tract Sanhedrin: Section Jurisprudence (Damages)
Knjiga 9: Tracts Maccoth, Shebuoth, Eduyoth, Abuda Zara, and Horioth
Knjiga 10: History of the Talmud
(Napomena: u ovim knjigama nema raznih izmiljenih "citata" koje objavljuju gorljivi anti-
semiti)
http://talmud.faithweb.com/
Palestinski Talmud je napisan izmeu 3. i 5, stoljea Nove Ere, kao i Babilonski Talmud,
dakle barem 200 godina nakon navodnog raspea! U njemu se spominje neki Ben Pandera,
Ben Pantera sin Pantere koji je dijete ene koju je mu odbacio zbog preljuba s rimskim
vojnikom. Ben Pantera je na kraju objeen, jer se bavio magijom i zavodio narod. Ni prvi ni
posljednji. Postojali su bezbrojni samozvani mesije i proroci koji su doivjeli slinu sudbinu.
Nisu li idovski pisci namjerno pisali loe stvari o Isusu da bi se suprotstavili rastuem
kranskom utjecaju?
U nekim verzijama Talmuda u Sanhedrin 43 a spominje se stanoviti Jeu i njegovih 5
uenika (Mathai, Natai, Necer, Boni i Toda) nad kojima je izvrena smrtna kazna
kamenovanjem. Prije kamenovanja poslane su obavijesti u sluaju da postoji netko tko bi
mogao svjedoiti u njihovu korist (uobiajena praksa idovskih sudova). Pogubljeni su zbog
bavljenja arobnjatvom. Osim toga stoji da su u prijateljskim odnosima s rimskim vlastima, a
to im zasigurno nije ilo u prilog.
Je li to dokaz o postojanju Isusa Nazareanina? (najbolje da sve navode o svima koji su se
zvali Jeu prepravimo da pau kranskim potrebama).
Ukratko: Ben stada ne moe biti Isus, jer je njegov pooim Papos Ben Jehuda, a ne Josip.
Paposa Ben Jehudu su ubili Rimljani nakon pobune Bar Kohbe, dakle negdje oko 140 n.e.
Vremenski ne odgovara. Dapae, Ben Stada je ivio kasnije nego to su napisana evanelja...
Jeshu je ivio oko 100 pr. ne. ivio je u isto vrijeme kao i Johanan Hirakanos, Rav Jehoshua
Ben Perahija, Shimon Ben Shetah, itd. Opet ne odgovara. Ben Pandira je ivio oko 100 n.e.,
ima pria o njemu u Tosefti Hulin, a pria ukljuuje Rabi Ishmaela koji je ivio izmeu dvije
pobune... Talmud dakle, ne spominje novozavjetnog Isusa... Spominje neke druge Isuse, kao i
Novi zavjet, uostalom.
Novije podvale s "Isusom u Talmudu"
Kako bi pobili znanstvenu kritiku Isusove povijesnosti, kranski apologeti piu razne
pamfletie, koji samouvjereno tvrde da je Isusova povijesnost oita, a kritiari namjerno
preuuju injenice tj. zlobno lau jer "mrze Isusa" i "militantni su neprijatelji Crkve i Boga".
Tipian primjer je npr. ovo: http://responder.blog.hr/2008/05/1624792978/je-li-isus-krist-
povijesna-osoba.html
Gdje pie **:
"Talmud, zbornik idovske uenosti i predaje, spominje Isusa na vie mjesta. Najznaajnije je
ovo: 'U predveerje blagdana Pashe, bio je razapet Isus iz Nazareta. Prije toga, etrdeset je
dana iao pred njim glasnik i vikao da e Isus iz Nazareta biti kamenovan, jer se bavio
magijom, sablanjavao Izrael i otpao od prave vjere. Tko ima to rei u njegovo opravdanje
neka doe i kae. Budui da nita nije bilo reeno njemu u prilog, on je u predveerje
blagdana Pashe bio raspet.' Iz evanelja znamo da ovaj tekst tono govori o danu Isusove
smrti, te o njegovoj osudi, budui su idovi govorili da on ini udesa pomou Beelzebula,
poglavice avolskog (Mk 3,22). Osim toga, u tekstu talmudski pisci nastoje opravdati
nepotivanje zakona prema kojem je nakon osude trebalo ostaviti osuenog etrdeset dana da
podnese albu, pa navode kako je i Isusu bila ostavljena ta mogunost."
Ama ba nigdje se u talmudskom odjeljku ne spominje nikakav Isus iz Nazareta (Talmud
nikada ne spominje Nazaret!). U ovom odjeljku se govori o osobi s imenom "Jeu" (vrlo esto
ime!). Nadalje, ne pie da je spomenuti Jeu bio razapet (LA)! Lijepo pie i to sasvim jasno
da je bio objeen*. A idovi nikada nisu razapinjali. Zgodno je spomenuti i to da je
spomenuti Jeu objeen stoljee prije Isusova navodnog roenja. Nadalje, kako se vidi, prije
pogubljenja 40 dana je iao glasnik ne bi li se javio netko tko bi mu imao rei to u prilog, a
to bi promjenilo presudu.
_______________
* Ne dajte da vas apologeti prevare. Oni kau da se "mislilo pod objeen da je raspet". Ali
odlomak jasno kae da e Isus biti kamenovan. A, naravno, propis za kamenovane je nalagao
da budu objeeni nakon smrti. Ubacivanje razapinjanja u ovaj odlomak je kristijaniziranje
idovskog izvjea o nekom Isusu, Isusu kojega su kamenovale idovske vlasti za
"nepotivanje idovskih zakona i koji je zaveo Izraela".
** To pie i u srednjokolskom udbeniku za vjeronauk na stranici 172 (uz ostale lai i
podvale, s posebno posprdnim osvrtom na druge religije).
U nastavku talmudskog teksta (a to je onaj dio koji se u ovom fabriciranom citatu izostavlja!),
dovodi u pitanje ovu praksu (ovo s glasnikom) s obzirom na narav prijestupa. Odgovara mu se
da je sud tako odluio jer je optueni Jeu blizak vladi (ili da pojasnim - dananjim rjenikom,
Jeu je imao veze u vladi, a kako su odnosi izmeu suda i vlasti bili zategnuti u tom razdoblju,
sud ne elei produbljivati sukob ipak alje glasnika itavih 40 dana).
Eto, to je ono to pie u Talmudu. Sve ostalo su dodaci onih kojima takve fabrikacije trebaju.
Isto je i s ostalim talmudskim "navodima" koje apologeti iznose. Krivotvorine, podvale,
fabrikacije i fabrikacije - kranska mainerija obrane vjere slui se svim moguim trikovima
da podupre svoga nepoznata heroja. Kod povijesnih analiza dogaaja, najrazumnije je itati
to o tome kau znanstveni povjesniari, a nikako se ne pouzdati u "religijske tumae", jer e
isti izvui samo ono to njima odgovara, nepovoljno preutjeti, a ostalo izokrenuti da potvrdi
njihovu "svetinju".
______________
* Iako to nije tema, treba spomenuti da Internetom kolaju razni citati koji s Talmudom nemaju
nikakve veze i oita su podmetanja raznih neo-nacistikih, rasistikih i drugih antisemitskih
skupina koje pokazuju opsesivnu patoloku mrnju prema svemu idovskom. esto se meu
njima nae i kranskih/muslimanskih fundamentalista, koji bi vrlo rado vidjeli jo krvi
prolivene u ime njihovih bogova. Ujedno bih elio naglasiti da je bilo kakvo koritenje
biblijskih, talmudskih, kuranskih ili bilo kojih drugih citata iz prastarih religijskih knjiga za
irenje mrnje prema dananjim pripadnicima tih religija podmetanje i poticanje mrnje od
strane bolesnih umova. Stranice "Znanosti i Biblije" nemaju za cilj mrnju prema nikome.
Jedini cilj im je oduzeti titulu neprikosnovene svetosti toj knjizi zvanoj Biblija, i zauzeti se za
prirodnu ljudsku humanost i trezvenost, nasuprot raznim religijskim tvorevinama koje to gue.
( http://www.geocities.com/Athens/Cyprus/8815/ )
Spominjanje Isusa u kasnijim idovskim spisima, idovski pisci tumae nekritikim
preuzimanjem Isusova lika, kao mudrog idovskog rabina, iz kranske literature. Znajui
koliko krani cijene lik pripadnika njihove nacije, nisu se bavili iznoenjem dokaza o tome
da uope nije postojao. Da su samo znali kakve im sve progone spremaju ti isti oboavatelji
idova Isusa, bili bi mnogo oprezniji.
5.) Zapisi naeni na obalama Mrtvog mora
Jo jedan idovski izvor predstavlja vie od 500 svitaka naenih u peinama blizu Kumrana,
samo oko 30 kilometara od Jeruzalema. Esenska zajednica je tamo ivjela od oko 200 pr. n.e.
do oko 68 n.e. Nema nikakva pomena o Isusu, Ivanu Krstitelju, njegovim uenicima ili ranim
kranima. Rukopisi idovskog Tanakha (Tora - petoknjije, proroci i psalmi), koje su kasnije
krani uzeli bez pitanja i proglasili "Starim Zavjetom", dijelom su vjerno stoljeima
prenoeni. Za to su se pobrinuli revni idovski pisci, kojima je tono prenoenje svakog
"zarezia i tokice" bilo od ivotne vanosti. No detaljna prouavanja su otkrila brojne
izmjene, dodatke i brisanja koja uvelike mijenjaju sadraj tih tekstova kako ih danas znamo.
Biblijski idolatri esto spominju samo neke od tekstova koji su se vjerno prenijeli do danas.
Preskau tekstove koji su mijenjani. Ujedno koriste argument da su (neki) tekstovi starog
zavjeta vjerno ouvani, pa tvrde da je Biblija cijela "vjerodostojna". No to je samo laljiva
taktika da se pod idovske tekstove ubaci i kukavije jaje Novoga zavjeta kao
"nepromjenjivo" i "vjerodostojno".
Posebna zanimljivost je sljedei opis iz kojega se moe iitati ozraje u kojemu je nastalo
Markovo evanelje:
Tekst iz etvrte peine:
Naslovljen je "Mesijanska Apokalipsa" (4Q521). Sadri 3 zapanjujue paralele Kumranske
zajednice s ranokranskim pokretom. Prvi tekst govori o liku Mesije koji e vladati nebom i
zemljom. Drugi spominje oekivanje da e isti oivljavati mrtve tijekom svog djelovanja. A
trei sadri doslovne paralele s Matejevim i Lukinim evaneljem glede identificiranja
budueg Mesije - Krista.
[ne]besa i zemlja e sluati Njegovog Mesiju (Krista), i nitko u njemu nee zabludjeti od
zapovjedi svetih.
I On e slaviti pobone na prijestolju vjenog Kraljevstva.
On koji oslobodi zatoene, povrati vid slijepima, ispravi krivo
I pl[od . . .] nee zakasniti za nikoga.
I Gospodin e ostvariti slavne stvari koje nikad nisu bile postignute
Iscijelit e ranjene, i oivjeti mrtve i donijeti dobre vijesti siromasima
(Michael O. Wise, prijevod)
Luka 7:22-23 i Matej 11:4-5 koriste upravo tu formulu da bi "dokazali" kako je Isus taj
Mesija:
Tada im odgovori: "Poite i javite Ivanu to ste vidjeli i uli: Slijepi progledaju, hromi hode,
gubavi se iste, gluhi uju, mrtvi ustaju, siromasima se navjeuje evanelje.
Isus im odgovori: "Poite i javite Ivanu to ste uli i vidjeli: (5) Slijepi progledaju, hromi
hode, gubavi se iste, gluhi uju, mrtvi ustaju, siromasima se navjeuje Evanelje.
Je li to jo "ispunjenih proroanstava", ili materijal na kojemu su pisci gradili svoju teologiju?
6.) Razni fragmenti iz 2. stoljea i kasnije
Sulpicije Sever, Lucijan iz Samosate, Talus, Afrikanus, Flegon i jo dva koji spominju neke
fragmente kranskog uenja.
Iako teolozi nabrajaju "svjedoke" iz 2. i kasnijih stoljea, pa ak i Kur'an, takvo "svjedoenje"
je oito povijesno bezvrjedno.
Sulpicije Sever (umro 403 god.) ne moe posluiti kao ikakav svjedok Isusa. Jedino kao
apologetski orak.
U svojim ''Kronikama'' mijea svoje prie s najprozirnijim kranskim mitovima, kao priu o
imunu Magu, putovanju Petra u Rim, itd. Izrazi koje Sulpicij koristi, djelom su, skoro rije
po rije, one od Tacita. Meutim, vrlo je sumnjivo, znajui utnju drugih kranskih autora
koji su itali Tacita, da je manuskript Tacita koji je Sulpicij koristio sadravao poglavlje o
kojemu je rije. Stoga moemo s velikom vjerojatnou pretpostavljati da je odlomak (Anali,
xv, 44) prekopiran od Sulpicija i ubaen u tekst od Tacita naknadno, redovnikom rukom
prepisivaa ili krivotvoritelja (Poggio?), za veu slavu Boju i jaanje istine kranstva meu
poganima od strane poganskog pisca, da bi bilo uvjerljivije.
Jo jedan lani adut:
Kau apologeti:
"Povjesniar Talus Samarianin je jedan od prvih poganskih pisaca koji je spomenuo Krista,
oko 52. godine. Njegovi su spisi izgubljeni, ali imamo neke fragmente sauvane u citatima
njegovih djela kod drugih pisaca. Tako Julije Afriki (Julius Africanus), kranski pisac, oko
221. god. poslije Krista komentira Talusa u vezi s pomrinom sunca za vrijeme Isusove smrti.
Taj tekst glasi: "Talus, u 3. knjizi svoje Historije, objanjava pomrinu sunca, po mom
miljenju nerazumno (nerazumno, naravno, jer se suneva pomrina ne moe dogoditi u
vrijeme punog mjeseca, a kad je Krist umro bilo je vrijeme pashalnoga punog mjeseca)".
Dakle crkvenjak Afrikanus pretpostavlja da je pomrina Sunca o kojoj je Talus navodno
pisao, bila udo a ne prirodan fenomen. Ima pravo, jer pomrina nikada ne traje 3 sata, nego
samo par minuta, niti je mogua za puna mjeseca, niti obuhvaa velik dio Zemljine povrine,
a kamoli cijelu. No jedini koji spominje Isusa je Afrikanus, a ne Talus. A apologeti koji
spominju Afrikanusa, spadaju u dno dna kranske apologetike i teologije. Naime, tko bi se
pri zdravoj pameti usudio ii DOKAZIVATI da je za vrijeme Isusove smrti "PO SVOM
SVIJETU" nastala tama u trajanju od tri sata?! Kao i kod kreacionista, tu je virus deluzije
Bogom uzeo toliko maha, da je religijsko sljepilo sasvim okupiralo racionalni um.
Mara bar Serapion svom sinu Serapionu
On iz zatvora pie sinu da ga ohrabri, potie ga da slijedi mudrost, istiui da progonitelje
mudrih ljudi prije ili kasnije snae nesrea. Za primjer navodi Sokrata, Pitagoru i "mudroga
kralja kojega su idovi ubili". Za to pismo, konzervativni F.F. Bruce kae da je "pisano u
neko vrijeme poslije 73., ali koliko poslije, ne moe se znati." Ostali (Cureton i M'Lean ) ga
smjetaju u 2. ili 3. stoljee. Spominjanje nekakvog idovskoga kralja uz Sokrata i Pitagoru,
moe govoriti o mnogo ranijem vremenu od Isusovog. No vjerojatnije je da to pismo (postoji
prijepis u rukopisu iz 6. st.) naprosto prepriava neto to je dotini uo od krana (to otkriva
detalj kranskog pripisivanja Isusove egzekucije idovima a ne Rimljanima).
Lucijan iz Samosate (125-180 CE) nije nikakav neovisan svjedok za Isusa. Bio je to grki
satiriar poznat po svojim dijalozima u kojima je ismjehavao grku mitologiju. uvi
apsurdne kranske mitove, pisao je i o tome.
Evo i navoda koji je s historiografskog motrita vrlo znakovit. ak i ako pretpostavimo da je
postojao neki Isus iza alegorija koje su mu pripisali nakon smrti, onda je svakako bio nebitna
osoba. Ta izjava stoji na neoborivoj injenici da NITI JEDAN povjesniar, politiar, pisac,
rabin, slubenik ili dravni zapisi ne donose niti najmanjeg spomena o njemu (niti je on sam
ita napisao). To slijedi ne samo iz izvora koje imamo u rukama danas, nego i iz djela "Protiv
Galilejaca" (Loeb Classical Library, Volume, str. 376-377, 206 B) imperatora Julijana
(332?-363 C. E.) koji je zapisao sljedee, to je od presudnog povijesnog znaaja za nae
izbacivanje Isusa Krista iz reda dokazanih povijesnih osoba:
Ali ako mi moete pokazati da je bilo koji
od ovih ljudi [Isus, Pavao, Barnaba,
Kornelije, Sergius Paulus, itd.] spomenut
od strane dobro poznatih pisaca toga
vremena - pod vladavinom Tiberija ili
Klaudija - onda moete dokazati da o
svemu tome govorim pogreno. (Loebov
prijevod)
Tiberije je umro 37, a Klaudije 54.)


Ove rijei i izazov zapisao je Julian Veliki, ovjek moralne snage i Imperator koji je imao na
raspolaganju sve tadanje zapise, arhive, povjesniare u svojoj slubi i druge resurse carstva!
Posljedino tome, Isus NIJE po definiciji povijesna osoba, jer povijesne osobe su upravo one
o kojima postoje reference iz pouzdanih izvora. Taj njegov izazov koji je postavio kranima,
braniteljima vjere, ujedno negira da je postojalo Flavijevo svjedoenje o kojemu smo govorili
(Flavije je roen zadnje godine vladavine Tiberija). Krani bi to odmah dali Julijanu na uvid.
Da je Flavijev odlomak negativno pisao, pa korigiran, kako neki tvrde, onda bi se, pak, Julijan
pozvao na taj odlomak da jo vie izvrgne "Galilejce" ruglu.
Zakljuak:
rekla kazala. Nigdje oevidaca "udesnih" dogaaja tijekom jedinog posjeta Bogoovjeka
na Zemlji, a svakako ne meu idovskim suvremenicima. Triavih par reenica iz kasnijih
razdoblja, za koje je povijest odavno dokazala da su krivotvorine, jedini su "dokaz" postojanja
Isusa.
Zubi-Vila
Apologeti iz vlastitog interesa pokuavaju zamagliti razliku izmeu:
a.) dokaza da su postojali krani i njihovi liturgijski spisi
b.) dokaza da je postojao Isus.
Nema sumnje da su krani postojali, od ranih godina drugog stoljea naovamo sasvim
sigurno, a kao heretini idovi i pod raznim nazivima do generacije prije. Vjerovanje u
Mesiju ('Kristos' na grkom) bilo je, uostalom, endemsko meu idovima, a samozvanih
Mesija-Kristova, na stotine.
Ali vjera u Nebeskog Krista nije jednaka s vjerovanjem u 'Isusa iz Nazareta' od krvi i mesa.
Kada se 'heretine' i 'gnostike' poglede ranih krana poblie osmotre, 'Isus iz Nazareta' oito
nedostaje. Dakle, naglasimo da vjera u 'Isusa iz Nazareta' ga ne ini stvarnim samo je vjera
ta koja je stvarna. To to postoje neka djeca koja vjeruju u "Zubi Vilu" sigurno nije dokaz da
ta vila postoji.
Nimalo obeshrabreni, apologeti sastavljaju svoju sumnjivu 'logiku' ukljuujui poznate
poganske pisce kao "svjedoke"; kao i pisce koji su inili najbolje u svojoj moi da pobono
obrane sumnjivi kult. A kao to je to oduvijek bilo u povijesti kranstva, u rukama njihovih
prepisivaa, krivotvorine su rasle na onome to su drevni pisci pisali, kako bi se nevjernici
priveli Jedinoj i Istinskoj Vjeri.
Na kraju svega iznesenoga, Ivani odjednom umjesto nas zakljuuje:
" zakljuujemo da je Isus bio poznat u svom vremenu."
Kao to smo vidjeli iz njegovih "dokaza", potenije bi bilo rei da usprkos "golemim
udesima i pompoznoj boanskoj pojavi" On uope nije bio poznat u svom vremenu !
Proao je neopaeno. Ako je relativno nepoznata osoba, o kojoj nitko nije naao
vrijedno neto napisati, onda moemo Isusa odmah izbrisati s popisa nama poznatih
povijesnih osoba.
Ivani ne spominje bezbrojne KRIVOTVORINE koje su opepoznate, a koje su poinili
"poboni boji laljivci", npr. Tertulian (c. 160-230 n.e.), idovski povjesniar Philo, Isusova,
Pilatova i Herodova pisma, pisanja Ambrozija Milanskog, i bezbroj drugih "fantastinih i
matovitih spisa" (sve ih kranska enciklopedija proglaava za krivotvorine !). Protestantska
Encyclopedia Biblica kae, "Skoro svaki od apostola je imao svoje navodno evanelje koje je
oko sebe sakupilo odvojenu sektu." Ta religiozna knjievna grana je imala svoj procvat u
ranokranskim vremenima. Pisci su oito osjeali potrebu popuniti nedostatak konkretnih
informacija o Isusu i ispuniti rupe bajkama i mitovima. Kada je trebalo odluiti koje knjige
ulaze u "kanon", biskupi su pred sobom imali hrpu raznoraznih spisa iz kojih se lako mogla
sloiti bilo kakva pria. Tako marljiva produkcija lanih spisa, pribavila je kranima titulu
najveih falsifikatora u povijesti pisane rijei. Kako do 19. stoljea nije bilo sustavne
kritike crkvenih podmetanja, lai su neometano cvjetale stoljeima i zavodile narode, dok se
glas istine nemilice brutalno guio. Crkva je imala svoju vlastitu, paralelnu povijest, paralelnu
vlast i paralelnu teoloku logiku.


Evanelja
Rana kranska literatura imala je ak 8 naina kako su poredali evanelja. Dananji poredak
(Matej, Marko, Luka Ivan) smatra se pogrenim - veina se slae da je prvo nastalo Markovo,
jer su Luka i Matej obilno prepisivali od njega, neto proirivali, a neto skraivali, najee
uljepavali. Markovo evanelje koje danas postoji, datirano je na 200.tu godinu, dakle oko
150 godina nakon to neki misle da je napisano. Imamo dakle kopiju-kopije-kopije-kopije-
kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije. Kopiralo se runo, kopirale su se greke, kopirali
su se ispravci ispravaka kako je netko ispravljao itd. Zato nam boanska Providnost nije
osigurala originalnog Marka kad je ve nadahnula biblijskog pisca? Je li Marko doista prvi
"prema sjeanju" sastavio to evanelje na osnovu prianja Svetog Petra u Rimu? Nikako!
Papa Klement I (umro 97 n.e.?), prvi-do-etvrti nasljednik Pape Petra, nita nije znao o
velikom "Evanelju po Marku" svoga prethodnika, jer Katolika enciklopedija kae: On
nikada ne citira Novi Zavjet. Isusove izreke se spominju tu i tamo, ali ne rijeima iz
evanelja. Stoga se ne moe dokazati, da je on koristio bilo koje od sinoptikih
evanelja. (CE. iv, 14.) Naravno da nije mogao, jer jo nisu niti bila napisana. A niti jedan
papa, biskup ili crkveni otac (osim Papije, kae Euzebije, koji svjedoi da su oivjeli mrtvaci
svjedoili o Isusu i do Ireneja koji tvrdi da mu je Polikarp rekao da je Isus imao 50 godina kad
je raspet.), skoro stoljee nakon Pape Klementa, nikada ne spominje ili citira Evanelja, ili
imenuje Mateja i ostale. Didache s poetka II stoljea ne spominje evanelja. Ignacije
Bogonosac, nadglednik Crkve u Siriji, ni u jednoj od sedam poslanica ne spominje niti jedno
evanelje. Hermin Pastir, nastao oko 140.-150. godine u Rimu, od strane brata rimskog
biskupa Pija, iako obiman spis, ne spominje niti jedno evanelje. Znameniti bogoslov II
stoljea Justin Muenik takoer ne spominje niti jedno evanelje!
Dakle stoljee i pol, dok knjige nisu iskrsnule u rukama biskupa Svetog Ireneja i nazvane
evanelje po ovom ili onom izmiljenom apostolu, nije postojala niti jedna rije niti postoji
bilo kakav opipljivi dokaz o njima.
Sveti Irenej je 185. g. objavio svoju raspravu u kojoj optuuje neke kranske grupe (npr.
markoniti ili valentijanci) zbog koritenja razliitog broja Evanelja, to on smatra herezom i
obrazlae da samo etiri evanelja koja on zagovara sadre istinu. Nastojanja Ireneja i
njegovih sljedbenika su postupno urodila plodom, pa je (ali tek) u 5. st. sadraj Biblije
kanoniziran, prema dogovorima i odlukama crkvenih otaca iz prethodnih sinoda. Nakon toga,
na tom kanoniziranom sadraju nastao je latinski prijevod Biblije poznat kao Vulgata, koji je
osnova kasnijih prijevoda i tumaenja Biblije.
Zamislite da danas netko napie o udesnim dogodovtinama nekog fascinantnog lika koji je
ivio 1850.te godine, i da ne prui nikakav dokaz u prilog tome. Bismo li mu povjerovali i
klanjali se tom liku cijeli ivot kao svom Spasitelju? Teko, ali u religijskim krugovima lako
mogue.
Evanelja su pisana na grkom, dok su apostoli valjda govorili aramejsko-idovskim
dijalektom, a vjerojatno su bili i nepismeni. Nije teko objasniti zato nema aramejskih
originala, ako su uope postojali. Vremenom se toliko toga dodavalo i mijenjalo, kako su to
prilike diktirale, da bi ponovno prevoenje na aramejski radi dokazivanja vjerodostojnosti
bilo vrlo teko. Grki pisci/prevoditelji koriste Septuagintu - prijevod Starog Zavjeta sa
hebrejskog na grki, to jasno dokazuje tko su oni bili. Zato bi idovi citirali iz njima stranog
grkog prijevoda umjesto iz originala na hebrejskom?
Brojne nesuglasice izmeu pojedinih evanelja jasno pokazuju da pisci (bilo grki bilo
aramejski) nisu komunicirali izmeu sebe. Na primjer, pretpostavili bismo da su se sastajali
zajedno nakon raspea i razgovarali o proteklim udesnim dogaanjima. Meutim, kako
objasniti da se nisu mogli usaglasiti o tako prevanoj stvari kao to su Isusove posljednje
rijei na kriu i vremenu razapinjanja? Ako su to znali samo Ivan i Marija, zato to nisu jasno
rekli svima ostalima? Meutim, imamo razliite prie o tome koje su bile Isusove zadnje
rijei, u koji sat je raspet, to se zbivalo poslije Isusova "nestanka iz groba" itd. Otac Origen
svjedoi: Moemo uoiti ne 4 nego vrlo mnogo evanelja, od kojih su ta 4 odabrana
crkvama. (Origen, In Proem. Luc., Hom. 1, vol. 2, p. 210.) Kako i zato su od skoro
pedesetak (krivotvorina?) izabrane te etiri, od kojih dvije dokazano nisu napisali apostoli, to
nitko ne zna (priznaje Katolika enciklopedija).
Ono to teolozi priznaju je da je svako od 4 evanelja izraeno po narudbi za pojedinu
pobliku: tako imamo Markovo Evanelje nastalo iz propovijedanja u rimskom okruenju;
Matejevo evanelje prepisano je od Markovog i prilagoeno vrbovanju idova; Lukino
evanelje podilazi potencijalnim kranima grkoga podrijetla i, konano, "tajanstveno"
Ivanovo evanelje navodno nastalo u Maloj Aziji.
EVANELJA PISANA PREMA POTREBI
Citiram iz Jeruzalemske Biblije, Kranska sadanjost 1996. god.*
Matej :
"Pisac je grkoga Mateja zacijelo nama neki nepoznati judeokranin kojega obzorje nije
sueno samo na judeokranstvo ....... ".
"pojednostavljeno emo ga zvati - Matej"
to se tie Luke:
"Iz evanelja se dade zakljuiti da mu je pisac kranin obraen s poganstva i grki
obrazovan..... ". " pojednostavljeno emo ga zvati - Luka."
Marko:
"Ve smo spomenuli da je predaja stare crkve evanelja pripisivala jeruzalemskom
judeokraninu Ivanu Marku, koji da se oslanjao na navijetanje apostola Petra, ali se u
evandjelju po Marku ne zapaa neka naroita srodnost s navijetanjem Petra....."
Znaci, crkvenim strunjacima* nije 100% sigurno.
U vezi Ivana:
"Predaja kae" - Ivan kojeg je Isus ljubio. Meutim, postoji i priica da je Ivan rano umro kao
muenik, te da nije mogao napisati evanelje. Tako imamo 2 predaje: jedna govori da je Ivan
doivio duboku starost, a druga da je rano umro kao muenik. Opet se ne moe biti vrlo
siguran o autoru. Na samom kraju Ivanova evanelja stoji dopisano: "Taj uenik za ovo /ove
stvari/ svjedoi i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedoanstvo njegovo." Poetak Luke ne
djeluje uvjerljivo glede konkretnih izvora odakle je Luka crpio svoje prie. "Luka" zapoinje
ovako:
"Kad ve mnogi poduzee sastaviti izvjee o dogaajima koji se ispunie meu nama - kako
nam to predadoe oni koji od poetka bijahu oevici i sluge Rijei - poto sam sve, od
poetka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako
osvjedoi o pouzdanosti svega u emu si pouen."
Drugim rijeima: "Hajde da i ja neto napiem, moj Teofile, o tome to sam uo od nekih, da
te uvjerim u ono to sam ti kazao."
_____________
* Komentari su iz La Bible Jerusalem, les editions du cerf, Paris, 1987. god (novo, pregledano
i proireno izdanje). Urednici su Adalbert Rebi, Jerko Fuak, Bonaventura Duda - najvei
hrvatski katoliki autoriteti za to podruje
"Evanelja su napravljena, to jasno reflektira koncepciju praktine potrebe zajednice za koju
su bila napisana. U njima je upotrijebljen tradicionalni materijal, ali nije bilo oklijevanja u
njegovom mijenjanju ili dodajui mu ili u izostavljanju onog to ne odgovara pievom cilju".
(T.G. Tucker: Histary of the Christians in the light of Modern Knowledge, str. 32o)
Moderna nesklonost metafizikom razmiljanju dovela je do tvrdnji o povijesnosti Isusa,
koliko god ta vjera bila iracionalna.
"Moemo sa sigurnou rei da je pokuaj iskapanja povijesnog Isusa ispod katedrale
kristologije koju je tradicija podigla iznad njega, bila motivirana eljom oslobaanja zapadne
kulture od zloporaba institucionalne crkve. Ime Isus Krist je poelo funkcionirati poput
korporativnog logotipa. On je bio umjetni lik, kao izmiljeni junak kojega je stvorila
kompanija iz potrebe poosobljenja svoje propagande. Isus je bio ono to je teologija i
eklezijastika politika trebala od njega."
[Walter Bauer str.1169-70]
GLEDITA PREPISIVAA UNESENA U EVANELJA
"Prepisiva je katkad umetao, ne ono to je bilo u tekstu nego ono to je mislio da treba biti.
On bi povjerovao prevrtljivom pamenju, ili bi nainio da tekst bude u skladu s gleditima
kole kojoj je pripadao. U dodacima varijantama i citatima od "kranskih otaca", bilo je
poznato da postoji skoro 4.000 grkih MSS testamenata. Kao rezultat postoji znaajna
raznolikost itanja".
(Prof. J.R. Dummelow: Commentary of the Holy Bible, str.16).
Fragment "Ivanovog evanelja" koji se uva u John Rylands Library u Manchesteru, smatra
se najstarijim novozavjetnim tragom, a sastoji se od par redaka spomenutih u tzv. Ivanovom
evanelju (najvjerojatnije gnostikog podrijetla), naen u Egiptu, veliine kreditne kartice,
pisan s obje strane (dakle dio knjige) grkim jezikom, pod katalokom oznakom P52, na
komadiu papirusa (sprijeda i straga), a datira se uglavnom negdje izmeu 125. - 160. godine,
u Hadrijanovu eru.
Najranije datiranje (crkveno) smjeta ga negdje oko 100-te godine nae ere, a najstarije ak u
sredinu druge polovice 2. st. Dakle, ni povjesniari ni paleografi uope nisu jedinstveni u
datiranju tog fragmenta, kao ni u tome ega je on bio dio i kako je izgledao cjeloviti tekst -
stoga se fragment ne moe uzimati kao dokaz u rjeavanju pitanja njegove starosti (ukljuivsi
tu i tzv. Ivanovo), kako su Evanelja originalno izgledala i tko su zapravo bili njihovi autori.
Najstarija postojea kopija svih etiriju kanonskih Evanelja nije starija od 4. st., a cjelovitih
ranijih izvora s kojima bi se mogla usporeivati njihova autenticnost - naprosto nema pa
nema. Mnotvo kopija koje su bile prepisivane iznosi danas golemih 5700 (fragmenata i veih
dijelova). Kada usporeujete te kopije, niti jedna nije ista. 1700-te John Mill je naao 30.000
razlika izmeu raznih (200) rukopisa koje je prouavao. Naveo je samo bitnije razlike! To su
razlike tadanjih 200 komada. Dananjih 5700 rukopisa ima vie razlika meu njima nego to
ima rijei u cijeloj Bibliji (jo uvijek nisu pobrojane ak i uz pomo raunala)!
Posebno zapanjuje injenica da se radi o "svetim" spisima, koji imaju poseban tretman od
strane vjernika i koji ih inae brino uvaju "kao zjenicu oka svoga". Gdje su dakle originali?
I odakle toliko mnotvo varijacija na temu?
Katolika Crkva i njezino uenje konano je potpuno prevladalo u tom stalnom natezanju i
dobilo presudnu udarnu mo, nakon to je Justinijan u 6. st. jedinom dravnom kranskom
crkvom proglasio Katoliku Crkvu, sebe je proglasio njezinim Pontifexom Maximusom, a u
zakon unio odredbu da se svaka hereza i apostatizam (otpadnitvo) od uenja Svete Katolike
Crkve kanjava smru...
U svojoj knjiici, Ivani pravi silne manevre ne bi li izbjegao istinu o Evaneljima,
nepoznatu obinom puku, a ta je da 4 pisca nisu nikada vidjela niti Isusa niti njegove uenike
(grki prevoditelji sigurno ne, to se vidi po brojnim grekama u prevoenju s aramejskog na
grki, npr. 'gamla'=ue, a ne deva u poznatoj izreci o provlaenju kroz uicu igle!). On dovodi
u pitanje "Pojam povijesti", pria o nekakvom "Mostu izmeu Isusa i autora evanelja", mata
da su se svi tako ivo sjeali Isusa da nije bilo ama ba nikakve potrebe pisati o njegovom
konkretnom ivotu, izrekama i nauku tijekom 150 godina od njegove smrti! *
* Pretpostavka da je Isus roen oko 3. godine, te njegovo smjetanje u doba Poncija Pilata i
slino, vrlo lako moe biti naknadno smjetanje mitolokog lika u nekakav poznati povijesni
kontekst (npr. prema Flavijevim povijesnim zapisima). Nema nikakvih indikacija da je Isus
postojao ba u to vrijeme.
Ivani prvo dobro tumai znaenje rijei "apostol" kao ivog svjedoka - ime ta rije moe
oznaavati samo jedno - neposredne svjedoke koji su trebali vidjeli ovjeka Isusa. Meutim,
kasnije unosi svu moguu zbrku ne bi li progurao drugaiju "definiciju" apostola kao nekoga
tko navijeta, propovijeda, "vjeran je jedinstvenom iskustvu" itd. pa ak spominje Pavla koji
ponosno izjavljuje za sebe da je Isusov apostol s "apostolskim igom" (iako ga isti nikad nije
ivoga vidio) - sve opet u svrhu izbjegavanja porazne injenice - ponavljam - EVANELJE
PO MARKU, MATEJU, LUKI, IVANU nisu djela Isusovih apostola - to su imena navodnih
apostola kojima su naslovljena 4 djela nepoznatih autora oko 150 god. nakon navodne Isusove
smrti.
Pavao - pisac najvie tekstova u Novom Zavjetu
Ivani nam otkriva podatak da su Djela "apostolska" napisana prije evanelja, a ne kako su
poredana u Bibliji - poslije (noviji prouavatelji ih nazivaju "Djela Apologetska"). To je
uinjeno da se prikrije porazna injenica. U poslanicama nema konkretnog Isusa, nita iz
njegovog zemaljskog ivota. Pie o nekakvom bestjelesnom, gnostikom Isusu koji se rtvuje,
itd. Evanelja su nastala mnogo kasnije. Oko netjelesnog Isusa, tijekom vremena se ispredala
pria. "Povijesni materijal" uzimao se iz proroanstava Starog zavjeta o idovskom Mesiji.
Budui da je postojala ideja da su se proroanstva morala ispuniti u Isusu, onda su pisci to i
koristili.
Jasno vam je i zato sam Djela "apostolska" napisao u navodnicima. Pavao - pravi osniva i
tuma kranstva, najvie zasluan za njegovo irenje, koji je ispisao najvie materijala u
Novom Zavjetu, prvo je progonio "Brau Gospodinovu" (ubijao, bacao u tamnice...?), a Isusa
je odjednom, po prvi puta ugledao kao privienje kada je pao s konja. Dotini je ivio u
Isusovo doba, ali uope nije s njim razgovarao niti ga sluao! Isti ne navodi niti jednu Isusovu
izreku, udo, ikakav podatak, Josipa, Blaenu Djevicu Mariju, razapinjanje na kriu, moralnu
pouku, propovjed Isusovu na Maslinskoj gori, Isusovu molitvu koja se dan danas moli u
svakoj crkvi ili bilo to od Isusovih uenja. U 13 poslanica (koje ine najvei korpus Novoga
Zavjeta) Pavao niti jednom ne citira Isusa, osim u "Gospodin ree: 'blaenije je darivati nego
dar primati... " to nije zabiljeeno kao Isusove rijei ama ba nigdje, niti u "slubenim" niti u
odbaenim evaneljima (apokrifima). Isusove "izjave" potjecale su iz Pavlovih
halucinacija.
Tek nakon tri godine nakon svoga iznenadnog preobraenja, on 15 dana posjeuje Jeruzalem.
To je nekoliko godina nakon navodnog Isusova raspea. On to ne ini da bi posjetio Isusov
grob, bacio se niice i poljubio "svetu zemlju na Kalvariji natopljenu Isusovom krvlju",
osnaio vjeru na Maslinovoj goru, posjetio jo ivu Isusovu majku Mariju, ve - kako nam
priznaje u Galaanima - samo da se upozna s Petrom, bez da je posjetio apostole, osim "brata
Gospodinova" Jakova. Od dotinog Petra, on ne doznaje ama ba nita o konkretnom Isusu ili
njegovim izrekama (osim nekih opih, nedefiniranih podataka koji pod detaljnijom analizom
otkrivaju ustvari lik Isusa koji nikako nije niti tjelesan niti povijesan - biva raspet i rtvuje se
u nekim spiritualnim prostorima) ! On zatim 14 godina namjerno izbjegava posjet Jeruzalemu.
Zato?
Zar nije ponio kakav predmet, kao svetu relikviju, sa sobom? Nita od Velikih relikvija o
kojima moete itati pod temom: Pobone lai? Zato se relikvije i hramovi pojavljuju tek u
4. stoljeu? I od onda zapoinje manija hodoaenja u Svetu zemlju. Totalni izostanak takvih
dogaanja u prvih stotina godina kranstva vjerojatno je najsnaniji dokaz da su prie iz
evanelja o stvarnom Isusovom ivotu nita doli mitologiziranih religijskih izmiljotina.
Dovoljno je baciti pogled na prvih 180 godina nae ere. Crkveni oci kao da se stide spominjati
"tjelesnog Isusa". Nema ga nigdje osim u nebeskim sferama, mijeaju se Platonova filozofija,
gnosticizam i idovska teologija, ali povijesnom Isusu ni traga. Tek nakon 180 godina, netko
slae izvjetaje o ovjeku Isusu. to vie vrijeme odmie, detalji se umnoavaju.
Ivan iz Otkrivenja vidi samo vizije anela (vrlo arolike, kao da je uzimao droge, bjesni na
one koji ga ne sluaju), a mnogi smatraju da je druga Petrova falsifikat (kao i prva). Niti
preostale poslanice i pisma ne spominju izravne svjedoke, pa takoer potpadaju pod
kategoriju rekla-kazala. Spise su napisali fanatini religiozni propagatori kojima nije bila
strana la ne bi li progurali "radosnu vijest" (to uostalom Pavao otvoreno priznaje !).
Evanelja su kanonizirana, tj. "crkveno verificirana", tek poslije drugog stoljea, a najvie
zahvaljujui Ireneju koji je iz mase heretinih evanelja izabrao etiri, vie "prema etiri kuta
zemlje, etiri vjetra, etiri (glavne zodijane) zvijeri (Bik, Lav, Orao-korpion i Aneo-
Vodenjak)", etiri elementa (zemlja, voda, vatra i zrak) (Irenej, "Against Heresis). etiri su
izabrana, veina drugih su spaljena i unitena.
Irenejeva logika (zato 4?): "Budui da je isti Bog stvorio etiri strane svijeta i etiri vjetra
(?), a Crkvu rasuo po cijelomu svijetu, onda moraju biti i etiri evanelja, jer je evanelje stup
i svod Crkve."
Gnostika evanelja naena 1945.: Na Hamadi
Procjenjuju se ne starija od 350-400 n.e. kopije kopija sumnjiva originala. Crkva ih se
davno odrekla i spalila ih, ali opet su uskrsnula. Nude sasvim drugaiji pogled na kranstvo i
gnosticizam. Neka od njih djeluju mnogo uvjerljivije od "priznatih" evanelja.
S druge pak strane, ak se u poslanicama spominje da su mnogi vjerovali u "drugaijeg
Isusa". (1 Ivanova 4,2-3; 2 Iv. 7) Poricanje da je "Isus doao u tijelu" nego je bio neka vrsta
privida, i da je prividno umro, je vrlo rana "hereza" nazvana "Doketi," iji pristalice su bile
brojne u prvim stoljeima kranske ere.
Gotovo! Nema vie nikakvih "dokaza".
Protudokaz: zagluujua TIINA
Razmislite o ovome. NITI JEDAN od barem 40 poznatih povjesniara, kroniara,
filozofa, sljedbenika niti pisaca prve polovine prvog stoljea, nije napisao niti slovca o
njemu ! A napisali su mnotvo informacija o sitnim lopovima, o stotinama samozvanih
mesija i proroka, iscjelitelja, arobnjaka, o ljudima koji su tvrdili da su bogovi itd.
Ivaniev (apologetski) odgovor na zagluujuu tiinu Isusovih suvremenika je sljedei:
" Kad bi, naime, idovi hteli dokazati kranstvu njegovu neistinitost i nevjerodostojnost, bilo
bi dovoljno da ustvrde i dokau da Isus Krist uope nije ivio i da nije pripadnik njihova
naroda. No, o tome nigdje ni traga. tovie, nema nikakva traga da bi idovski narod Isusa
proglasio mitskom i izmiljenom osobom. "
Ne pada mu na pamet, da je Isus, kao marginalni pobunjenik kakvih je bilo na stotine, proao
nezapaeno (ako je uope postojao) i nije bilo nikakve potrebe da njegovi suvremenici piu o
tome da nije postojao. Ili zamislite da glasnik vie po Jeruzalemu najnoviju "vijest":
"Razapeti pobunjenik Isus ostao je mrtav u grobu!".
Ono to teolozi sugeriraju - da su idovi tako dobro znali za Isusa da se nitko nije usudio
nita napisati protiv njega - je smijeno. Radi se o "argumentu iz tiine". Npr. juer nitko nije
napisao da je la da je preletio ruiasti slon preko Zagreba ==> znai, preletio je!
Jedan od kljunih dokaza da nije bilo ikakvog znaajnijeg lika koji bi odgovarao kranskoj
predodbi Isusa Krista je i utnja idovske rabinske tradicije. Oni bi svakako zapisali neto od
njegova uenja (posebno u dijelovima u kojima se sukobljavao sa Zakonom), kako bi ga
pobili argumentima. Naivna kranska ideja da ih je Isus tako dobro pobio u argumentaciji da
ih je bilo sramota o tome pisati je naprosto suprotna svemu to poznajemo o sklopu
religijskog uma. Niti jednom zagovorniku kakve religije, koliko god egzotina i suluda bila,
nee uzmanjkati rijei da obrani svoje dogme. Dovoljno je prisjetiti se Mormonskih
propovjednika ili Jehovinih svjedoka. Profesionalni diskutanti, kao to su bili rabini, teko da
bi bili uutkani od nekakvog glasnog provincijskog propovjednika, kakav je Isus bio prema
prii. Isusovi argumenti, zabiljeeni u Novom Zavjetu, da je upravo On vjekovno iekivani
idovski Mesija, odmah padaju u vodu nakon malo analize iole upuenijeg poznavatelja Tore,
a kamoli rabina.
S druge, pak, strane, u poetku se radilo o sitnoj kranskoj sekti, koja je skoro 100 godina
postojala skoro nezapaeno. Nekrani su na nju gledali kao na malu, udnu, asocijalnu,
protu-religijsku meusobno posvaanu sekticu, koja je svoje lanove vrbovala u najniim
slojevima drutva. Nikoga jednostavno nije bila briga za tih par udaka da bi ih pobijali
argumentima.
Povijest poznaje mnoge osobe iz poetka prvog stoljea, za koje postoje konkretni pisani
dokumenti, predmeti i spomenici, kao i svjedoanstva suvremenika. Iz idovskih i poganskih
spisa toga razdoblja, mogla bi se sastaviti biblioteka. Ali o Isusu Kristu kao niti o njegovim
apostolima, Bogorodici, Petru i Pavlu, i velianstvenim udesima, nikada vienim do tada,
nisu napisali niti jedne rijei:
Josephus Persius Lucanus Arrian
Pompon Mela Phaedrus Philo-Judeus Plutarch
Epictetus Petronius Quintius Curtius

Damis Seneka Justus Tiberius Silius
Italikus Dion Pruseus Lucian Auls Gellius
Plinije stariji Apollonius Plinije mlai Paterculus
Columella Suetonius Ptolemej Apian
Statius Valerius Flaccus Dio Chrysostom Juvenal
Tacitus Hermogones Martial Florus Lucius
Lysias Quintilian Valerius Maximus Phlegon
John E. Remsburg ih sve navodi u svojoj knjizi "The Christ: A Critical Review and Analysis of
the Evidence of His Existence"
Evanelja spominju VELIKA MNOTVA ljudi iz Galileje, Dekapolisa i Judeje do iza rijeke
Jordana, koja su slijedila Krista; visoke idovske sveenike i rimskog guvernera Pilata; kralja
Heroda koji je uo za ISUSOVU SLAVU (Matej 14,1)".
Pomrina sunca pri raspeu je trajala TRI sata, a niti jedan astrolog/astronom nigdje u svijetu
to nije zabiljeio, kao niti potres, pokolj djece u Betlehemu i sl.
Mnogi su "pismoznanci" ivjeli u to doba. Uzmite, na primjer ve spomenute radove Filo
Judejca roenog 20 pr.n.e. i umro 50 n.e..
Poznat je kao najvei idovsko-helenistiki filozof i zapisniar tadanjeg vremena, ivio je u
Aleksandriji ba u to doba, a njegov sin je kasnije sudjelovao u ruenju Jeruzalema. Kada je
imao 65 godina, navodni Isus je bio na vrhuncu svojih aktivnosti. Filo ga je nadivio 10
godina. udesni dogaaji koji bi zapanjili cijeli svijet, da su se ikada zbili, bili su mu potpuno
nepoznati. Upravo je Filo bio taj koji je razvio doktrinu Logosa, ili Rijei, i premda je ta Rije
Tijelom postala, i utjelovila se u prostorima o kojima je pisao i pratio zbivanja, Filo nita od
toga nije vidio niti je ita uo o tome.
Detaljno je opisivao idovska dogaanja tog podruja. Ali niti jednom ne itamo, u svim
njegovim svescima, o nekakvom Isusu "Kristu." Nema ga niti kod Seneke (4? pr. n.e. - 65
n.e.) , niti kod povjesniara Plinija Starijeg (23? - 79 n.e.).
U to vrijeme je ivio povjesniar Justus Tiberius, stanovnik Galileje, Isusovog zaviaja. On je
napisao povijest koja obuhvaa vrijeme kada je Isus navodno ivio. Ta je povijest izgubljena
(vjerojatno su to uvrijeeni krani spalili), ali kranski uenjak Photius iz 9. stoljea je to
itao i sa zebnjom napisao sljedee: "On [Justus] ne spominje ama ba nita o pojavi
Krista, o stvarima koje su se dogaale oko njega, ili o udesnim djelima koja je
napravio." (Photius' Biblioteka, kod 33)
Gradovi i imena koja se spominju u Bibliji, ne mogu se uzeti kao dokaz da je sve ostalo
istinito, kao to i Homerova Odiseja spominje stvarne grke otoke. Meutim, Nazaret koji se
u Bibliji spominje kao grad sa vlastitom sinagogom, ne nalazi se NIGDJE do 2. stoljea n.
ere, ak niti kao naziv sela.
Tamo gdje se sada, radi turista, nalazi grad Nazaret, prije je bilo idovsko groblje. Po
idovskim zakonima, najstroe je zabranjeno imati groblje unutar gradskih zidina. Turistima
se pokazuju spilje gdje su toboe ivjeli stolari Josip i Isus. Ali to su bile grobnice, a
idovima je zabranjeno ivjeti blizu grobova. Uostalom, uope ne postoji proroanstvo
Staroga Zavjeta da e Mesija biti zvan Nazareaninom kako se ponosno tvrdi u Novom
Zavjetu.
"Apostoli su bili idovi. U evaneljima se o idovima uvijek govori s udaljenosti, skoro s
rasnom mrnjom i prezirom. Uoavaju se stvari koje pravi idov nikada ne bi napisao. O
farizejima se pie pogrdno i s prezirom, a o Rimljanima s potovanjem, iako su farizeji bili
reformatori i uvari nacionalnog identiteta, a surovi okupatori Rimljani sravnili Jeruzalem sa
zemljom prije nego to su evanelja napisana i ubirali poreze. Pisci oito nisu bili idovi."
(Wheless)
Naime, Farizeji (P'ruim - odijeljeni) zalau se za odvajanje idovskog naroda od helenske
kulture. Osim toga zalau se za prouavanje Tore u svim slojevima. U tom su smislu u sukobu
sa Saducejima koji nisu neskloni helenizmu, inzistiraju na centralizaciji uenja (naravno oko
sveenstva i Hrama koji bi tako postali ekskluzivni tumai Nauka). Znamo da je preivjelo
farizejsko uenje (gledite). Uzevi sve to u obzir ini se da su Isusove kritike ustvari kritike
Farizeja upuene Saducejima. No budui da NZ tekstovi nastaju kasnije, u doba kad su
Farizeji vodea struja koja sada ulazi u teoloke sukobe s mladom kranskom crkvom, u NZ-
tekstu kritika se upuuje i Farizejima i Saducejima, to je, poznavajui onovremenske prilike i
farizejske stavove, paradoksalno.
Osim "utnje" idova, Grka i Rimljana o ikakvom konkretnom ovjeku Isusu, najglasnija je
utnja upravo krana iz drugog stoljea, koji u veini nemaju pojma o Nazareaninu. Oni
koji ga spominju (poetkom drugog stoljea) toliko se razlikuju u izvjetajima da je jasno da
se radi o vie osoba tj. tad smatranih mesija. Npr. onog poznatog Isusa Pandere razapetog na
Pashu za Aleksandra Janneusa ili mesijanskih sinova Jude Galilejca iz etrdesetih godina ili
Isusa voe ustanika u Galileji poslanog iz Jeruzalema (prije pada Jeruzalema) itd.
Kranski apologeti poetkom drugog stoljea jo uope ne citiraju evanelja, nego samo
Stari zavjet, neke apokrife i grka proroita.
Slavni Origen trai Nazaret i ostala mjesta, ali nitko nema pojma o njima (do Helene i
Euzebija poznatih krivotvoritelja relikvija i spisa). Pavla sredinom drugog stoljea jo uvijek
smatraju heretikom, ali uskoro e u aktima koji se piu krajem drugog stoljea postati
stjegonoa poklonika Isusa Nazareanina, iako o Istome ne kae niti rijei, jer je njegov
Joshua Ha Messiah, ipak samo ona nebeska idovska Sophia od prije par stoljea tj. Logos i
Duh Sveti u njegovo vrijeme.
Origen protiv Celza
Slavni kranski apologet Origen, u svom odgovoru skeptinom Celzu koji je kritizirao
krane (2. stoljee), umjesto da jasno prui svjee i uvjerljive povijesne dokaze o Isusu,
govori: "
"Prije odgovora Celzu, nuno je priznati da u stvarima povijesti, koliko god istinita bila," pie
kranski Otac Origen " esto je vrlo teko, a ponekad i nemogue uspostaviti istinitost preko
dokaza koji bi bili drani dostatnima."
Jer bismo mogli rei idovu: "Kako vi moete dokazati, da je Gospodin govorio Adamu ili
Evi, ili Kainu, ili Noi, ili Abrahamu, ili Izaku, or ili Jakovu te rijei za koje je zapisano da ih
je On izrekao tim ljudima?"
[Origen kontra Celsus. 1. 58 et Suiv.]
Ovo je jasno priznanje, da ak u 2. i po. 3. stoljea, nije bilo nikakvih pozitivnih povijesnih
dokaza. Origen niti rijeju ne spominje ita o konkretnom povijesnom Isusu, i, u nedostatku
boljeg odgovora, dalje pokuava uvjeriti skeptinog Celza koji kae:
"Jasno mi je da su pisanja krana la, i da vae bajke nisu dovoljno dobro konstruirane kako
bi sakrile ovu monstruoznu fikciju: ak sam uo da neki od vaih prevodilaca, kao da su doli
pravo iz krme, navale na kontradikcije, i, s perom u ruci, mijenjaju originalne spise, tri,
etiri i jo nekoliko puta, kako bi mogli negirati te kontradikcije kada su suoeni s kritikom."
Na to Origen kae:
1. " Ako su istinite prie o poganskim boanstvima, zato ne bi bile istinite prie o
kranskom Mesiji ? "
2. " One moraju biti istinite, jer su ispunjenje proroanstava iz Staroga Zavjeta. "
3. " Pruite mi dokaze da je va Mojsije, ili Noa postojao, pa u vas pitati je li vjerojatnije
postojanje Isusa ili njih.
4. " Sada, ako je ono to se tie Isusa lano, budui da ne moemo, kako ti kae (Celzo),
jasno dokazati da je istinito, vieno ili sluano od Njega samoga (udesa), i, kako izgleda da
uoava, isto tako od onih koji su kanjeni, zato ne bismo radije rekli da je Ezekijel takoer
bio upleten u udesa, kada je rekao, "Nebesa su se otvorila," itd.?
Drugim rijeima, jedini dokaz koji Origen prua protiv zdrave kritike Celza je, da bi negiranje
Krista bilo isto to i negiranje poganskih i idovskih mitologija, te navuenih i lairanih
"proroanstava".
"Ako Isus nije bio stvaran," tvrdi Origen, "onda niti Apolon nije bio stvaran, a
proroanstva Staroga Zavjeta nisu ispunjena."
Ne moe biti boljeg priznanja sumnje u priu o Isusu, nego iz usta njegovog najglasnijeg i
najsposobnijeg branitelja od rane kritike. Za osobe kao to su Celzo, Herod ili Origen imamo
jasne povijesne dokaze da su postojali, i u to nitko od povjesniara ne sumnja. Ali dokazati da
je postojao Isus jednako je pokuaju dokazivanja Odiseja, Herkula, Zeusa ili Jelene Trojanske.
Apologetika II:
Ovi bi lukavo odvojili "negiranje evaneoskog Isusa kao Bojega sina" i "negiranje Isusa kao
povijesne osobe". Radi se o triku, kojim oni ele odvojiti zapise o Isusovim brojnim
udesima, koja su zadivila na tisue suvremenika, i nekakav razumu prihvatljiv lik, s kojime
bi se povijesna znanost mogla baviti. Tako bi imali svoje povijesne dokaze, a Isusovu
boanstvenost, bi mogli ostaviti za vjersku "nadogradnju". Problem s takvim izmotavanjem je
oit. Koliko se moe reducirati lik Isusa da zadri ita to nalikuje biblijskom liku? Ako Isusu
oduzmemo udesa, golema mnotva koja su ga sluala i divila mu se, da ne govorimo o
najbitnijoj stvari, uskrsnuu, o kome uope govorimo? O "nekom" Isusu kojih je bilo slinih
na stotine? Neto kao "sigurno je postojao seljak Martin, prije 300 godina"? Nitko to ne
negira, ali niti "taj" Martin nije povijesna osoba. Apologetima je kod opravdavanja izostanka
zapisa o Isusu, bitno da ga prikau kao marginalca. Ako im se spomenu "Isusova udesa",
onda odmah kau da se bavimo Isusovom boanstvenou, ili da je bilo uobiajeno ubacivati
udesa i pretjeravati. Jesu li Isusova udesa "pretjeravanja" tj. izmiljotine? Tko je onda Isus?
Apologetika III:
Apologet kae:
"Unato tome to danas nema ozbiljnog povjesniara koji bi negirao povijesnost Isusa Krista,
pojedinci i dalje tvrde kako on nikada nije ivio, ve je to mitska figura koju je stvorilo
kranstvo".
Danas nema ozbiljnog povjesniara koji bi negirao niti povijesnost Zeusa, Mojsija, Krishne ili
Djeda Mraza. Naprosto se ne bave mitolokim likovima, a jo manje onima, ije bi
propitivanje izazvalo drvlje i kamenje vjerskih zajednica.
Dakle ovaj "argument" je bezvrijedan. Mnogo vrjedniji argument bi bio da se navede nekog
dananjeg znanstvenog povjesniara koji dokazuje da je Isus povijesna osoba. Na osnovu
vjerodostojnih artefakata i spisa. Takvoga povjesniara nema pa nema, iako se religiozni pisci
trude iz petih ila.
Da se kojim sluajem i pojavi, kljuno pitanje bi tada bilo: Bi li takav Isus ima ikakve
slinosti s velianstvenim biblijskim likom?
Realno govorei, kad bi i uspjeli pronai takve dokaze (kojih nema), bi li oni poduprli Isusa
koji je izveo mnoga udesa koja negiraju prirodne zakone, ili bismo pronali jo jednog
idovskog apokaliptikog propovjednika ili religijskog reformatora? Povijesno dokazani Isus
jo bi vie potkopao vjeru u boanstvo Isusa nego injenica da o tom liku ne znamo nita
konkretno. Dobvoljno je zapitati se, kako bi otkrie jasnog povijesnog dokumenta utjecalo na
kranstvo. Bismo li mogli nai dokaze Bogoovjeka na zemlji, ili obinog propovjednika?
Moda je piokoji zapis o obinom ovjeku Isusu i postojao, ali sumnjam da bi preivio bijes
krana, kada bi ga se domogli. Unitili su na tone spisa, koji su bili polemiki u svezi
kranstva. Kako bi li se tek obruili na spis koji dokazuje Isusa kao obina ovjeka. Moda je
i to razlog zato o njemu nema spisa. No, kako su to samo nagaanja, ostaje injenica da se
povijesnost Isusa Krista ne moe izgraditi ni na emu, a pogotovo ne na religijskim
propovjednim hvalospjevima. Inae bi i Zeus postao poovijesna osoba.
ZAKLJUAK
Kranski apologeti su nakon stoljea grevitih napora i prouavanja, nali par mizernih (i
krivotvorenih) spomena Isusa koje je Ivani naveo u svojoj knjizi, a koje sam spomenuo. Svi
ti dokumenti su napisani mnoga desetljea NAKON navodne Isusove smrti, od strane
nepoznatih pisaca koji Isusa nikada nisu osobno vidjeli, ili od mase krivotvoritelja. Osoba
pod imenom Isus je bilo kao kod nas Ivana. Ako je neki od tih Isusa za sebe tvrdio da je
Mesija (i Boji Sin?), onda je bio potpuno marginalna, ali ne i rijetka pojava. Moda su
postojali zapisi o njemu kao lokalnom pobunjeniku koje su kasnije krani spalili. Mogue je
da se radi o mudrom rabinu s nekonvencionalnim idejama za to doba. Veina pria i udesa je
ipak sklepana iz raznoraznih "proroanstava" i izreka iz Starog Zavjeta o Mesiji.
Naime, bilo je to vrijeme velikih progona idovskog naroda, Jeruzalem u ruevinama, najvei
idovski hram uniten, bune uguene u krvi. Prosjean idov si je mogao postaviti ovakvo
pitanje: "Zar nas je Bog napustio? Moda se ipak Mesija pojavio, ali u prikrivenom obliku, pa
ga nismo priznali, moda ak i ubili kao neke prije, i Bog nas je kaznio!" Bilo je to vrlo
plodno tlo za nastanak mita o Mesiji koji je odbaen i preselio se u Nebo, pa odande nudi spas
zabludjelima. Evanelje po Marku (koje veina dri za prvo), potiskuje Ivana Krstitelja u
drugi plan (konkurencija), malo pria 50-ak priica o udesima i iscjeljenjima alla Apolonij iz
Tijane (identian lik Isusu iz prvog stoljea, koji nije imao sree da ga propagiraju revnitelji
poput Pavla i bude na silu proglaen kao dravno boanstvo kao Isus), a kasnije dobiva
nastavak o posjeti Isusa onkraj groba. Naime, prvotni "predloak po Marku" zavrava sa
enama koje nalaze prazan grob i nikome to ne kazuju. Kasnije verzije to nisu htjele ostaviti
tako porazno nedoreeno, pa besramno ubacuju cijelu priu o post-mortem pojavljivanjima
Isusa. Marko naglaava da je Isus svima govorio da ute i ne govore o Njemu, ak i
demonima (1,34; 1,44; 3,12; 5,43; 7,36; 8,26; 8,30; 9,9). Tako je njegov heroj, toboe
namjerno proao neopaen meu idovima.
Markov Pilat opisan je kao slabi, pod utjecajem monih idovskih poglavara. Koliko god to
bilo nevjerojatno za tako okrutna ovjeka, evanelja napisana poslije Markova, jo i vie ga
omekavaju i slave: po Mateju dobiva savjet od svoje ene da se radi o pravednom Isusu od
ije osude on "pere ruke"; Luka uvodi jo Poncijeva oklijevanja, koji sad ak mora pitati
Heroda Antipasa za savjet - sluajno nazona u gradu - te tri puta ponovljeno pita za Isusovu
krivicu, te ga eli pustiti!; evo na kraju i Ivana, gdje je Poncije Pilat uplaen - idovi bi ga
smijenili! Na kraju imamo tradiciju Etiopske crkve koja ga po legendi pokrtava! Nita od
svega toga nema niti najmanje povijesne utemeljenosti. I Josip i Filo opisuju pravi lik Pilata:
"kruta ovjeka, tvrdoglava, okrutnog temperamenta" ija uprava je imala znaajke "pohlepe,
nasilja, napada, agresivnog ponaanja, estih egzekucija bez suenja i beskrajnih divljakih
surovosti." (Gaius, 301-2). Vitellius, Rimski Legat u Siriji, bio je prisiljen smijeniti ga i
prisilno umiroviti. Pilat je tako nestao sa scene, nesvjesan velike slave koju su mu kranski
pisci dodijelili.
KRAJ
Ako vam netko kae da ima svjedoka i dokaz za Isusovo postojanje, upitajte ga za datum.
Ako je "svjedok" roen dugo nakon dogaaja, on je nepouzdan kao svjedok, a njegove rijei
ne mogu posluiti kao dokaz, jer je priu uo od vjernika. Lik Isusa Krista se, stoga, nikako ne
moe pojavljivati u povijesnim knjigama uz bok povijesnim osobama kao to su Julije Cezar,
Aristotel, Platon ili Aleksandar Veliki (kranski apologeti esto bahato izazivaju da im
pokaemo dokaze da je postojao Napoleon ili Cezar, kada izgube ivce u pokuaju
dokazivanja njihova mitolokog junaka.)
Ivani sveano tvrdi da "Nitko od ozbiljnih kritiara Isusove povijesnosti nije negirao, ak
niti sumnjao, da je on postojao."
To je, naravno, lukavi trik. Moramo napraviti distinkciju
izmeu Isusove "povijesnosti" i Isusova "postojanja", koju
Ivani prikladno zaobilazi. Ako nema povijesno
relevantnih dokaza, ne moe se o nekom liku govoriti kao
o povijesnoj osobi. To, meutim, ne iskljuuje mogunost
da je neka osoba koja je moda nalikovala na taj
mitologizirani lik, fiziki postojala (kao i seljak Martin prije 300 godina). No dok god o toj
osobi nemamo konkretnih podataka, doli religijske mitove i legende, Isus Krist se ne moe
proglaavati povijesnom osobom u strogo historiografskom smislu te rijei. Postavlja se isto
tako pitanje o kojemu Isusu govorimo? Koliko se mora skresati i izmijeniti lik iz evanelja, da
bi se mogao dokazati kao povijesan. Ako je nezamjetan i marginalan, opet se ne moe
govoriti o njegovoj povijesnosti. To onda nije Isus o kojemu govore evanelja ili u kojega
vjeruju vjernici.
Oni koji vjeruju u Isusa udotvorca, vjeruju na osnovu svoje vjere, a ne na osnovu ikakvog
relevantnog dokaza.
Popis poznatijih istraivaa koji su detaljno obradili temu iz mnogih motrita, da Isus, kako ga
se opisuje u Bibliji, nije povijesna osoba:
Richard Price
Barbara G. Walker
http://www.skepticfiles.org/mys3/christ.htm
George Albert Wells
R. Joseph Hoffmann
Richard Cevantis Carrier M.A., M.Phil., Ph.D in Ancient History
Gerald Massey
Albert Churchward
Joseph Wheless
Edouard Dujardin
Bronson C. Keeler
John G. Jackson
Vernal Holley
Dr. Raymond Bernard
Lloyd Graham
Edward Carpenter
Louis Jacolliot
Rev. Robert Taylor
Dr. Alvin Boyd Kuhn
G.R.S. Mead
Kersey Graves
Earl Doherty
Frank R. Zindler
M. Mangasarian
A evo ih mnogo vie, povijesno prikazanih uz saetak i ovdje:
www.jesusneverexisted.com/scholars-croatian.html
Razna literatura:
etiri preporuene knjige koje dokazuju Isusovu nepovijesnost: Robert Price "Deconstructing
Jesus", Zindlerova knjiga "The Jesus the Jews Never Knew (Isus kojeg idovi nisu
poznavali)", "The Jesus Puzzle" Earl Doherty i "The Jesus Mysteries" od Timothy Freke i
Peter Gandy (unato nekih nedostataka koje su kasnije priznali).
- Thomas Paine (The Age of Reason)
- J.M. Robertson (Pagan Christs)
- Gerald Massey, Egyptologist and historical scholar (Gerald Massey's Lectures: Gnostic and
Historic Christianity, 1900)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (Adam, Eve, and the Serpent)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (The Gnostic Gospels)
- Gerald A. Larue (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- Randel McCraw Helms (Who Wrote the Gospels?)
- Steve Mason, professor of classics, history and religious studies at York University in
Toronto (Bible Review, Feb. 2000, p. 36)
- Bishop John Shelby Spongv
- Alan Albert Snow (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- John Romer, archeologist & Bible scholar (Testament)
- Robert J. Miller, Bible scholar, (Bible Review, December 1993, Vol. IX, Number 6, p. 9)
- David Noel Freedman, Bible scholar and general editor of the Anchor Bible series (Bible
Review, December 1993, Vol. IX, Number 6, p.34)
- Gene Kasmar, Minnesota Atheists
- Michael D. Coogan, Professor of religious studies at Stonehill College (Bible Review, June
1994)
- Bruce Chilton, Bell Professor of Religion at Bard College (Bible Review, Dec. 1994, p. 37)
- Daniel P. Sullivan (Bible Review, June 1996, Vol. XII, Number 3, p. 5)
- Bible Review, October 1996, Vol. XII, Number 5, p. 39
- Bishop Shelby Spong, Liberating the Gospels
- Jeffery L. Sheler, "Who Wrote the Bible," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The Four Gospels," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The catholic papers," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Maurice Bucaille (The Bible, the Quran, and Science)
- Jerome Neyrey, of the Weston School of Theology, Cambridge, Mass. in "The Four
Gospels," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- David Van Biema, "The Gospel Truth?" (Time, April 8, 1996)
- Rudolf Bultmann, University of Marburg, the foremost Protestant scholar in the field in
1926
- Paul Q. Beeching, Central Connecticut State University (Bible Review, June 1997, Vol.
XIII, Number 3, p. 43)
- C. Dennis McKinsey, Bible critic (The Encyclopedia of Biblical Errancy)
- Paula Fredriksen, Professor and historian of early Christianity, Boston University (in the
PBS documentary, From Jesus to Christ, aired in 1998)
- Allen D. Callahan, Associate Professor of New Testament, Harvard Divinity School
- Robert M. Price, "Jesus: Fact or Fiction, A Dialogue With Dr. Robert Price and Rev. John
Rankin," Opening Statement
- Robert M. Price, professor of biblical criticism at the Center for Inquiry Institute
(Deconstructing Jesus, p. 260)
RAZNI IZVORI
Briant, Pierre, "Alexander the Great: Man of Action Man of Spirit," Harry N. Abrams, 1996
Gauvin, Marshall J., "Did Jesus Christ Really Live?" (from: www.infidels.org/)
Gould, Stephen Jay "Dinosaur in a Haystack," (Chapter 2), Harmony Books, New York, 1995
Graham, Henry Grey, Rev., "Where we got the Bible," B. Heder Book Company, 1960
Graves, Kersey "The World's Sixteen Crucified Saviors," 1875
Helms, Randel McCraw , "Who Wrote the Gospels?", Millennium Press
Irenaeus of Lyon (140?-202? C.E.), Against the Heresies
Leedom, Tim C. "The Book Your Church Doesn't Want You To Read," Kendall/Hunt
Publishing Company, 1993
Massey, Gerald, "Gerald Massey's Lectures: The Historical Jesus and Mythical Christ," 1900
McKinsey, C. Dennis "The Encyclopedia of Biblical Errancy," Prometheus Books, 1995
Metzger, Bruce,"The Text of the New Testament-- Its Transmission, Corruption, and
Restoration," Oxford University Press, 1968
Pagels, Elaine, "The Gnostic Gospels," Vintage Books, New York, 1979
Pagels, Elaine, "Adam, Eve, and the Serpent," Vintage Books, New York, 1888
Pagels, Elaine, "The Origin of Satan," Random House, New York, 1995
Price, Robert M.," Deconstructing Jesus," Prometheus Books, 2000
Pritchard, John Paul, "A Literary Approach to the New Testament," Norman, University of
Oklahoma Press, 1972
Remsberg, John E., "The Christ," Prometheus Books
Robertson, J.M. "Pagan Christs," Barnes & Noble Books, 1966
Romer, John, "Testament : The Bible and History," Henry Holt and Company, New York,
1988
Schonfield, Hugh Joseph, "A History of Biblical Literature," New American Library, 1962
Spong, Bishop Shelby, "Rescuing the Bible from Fundamentalism," HarperSanFrancisco,
1991
+
1) J. Allegro, The Dead Sea Scrolls and the Christian Myth, Prometheus Books, reprinted
1991. (Istrauje kako su drevni mitovi zloupotrijebljeni od strane rane crkve i pogreno
predstavljeni kao povijest.)
2) J. Campbell, Occidental Mythology, Penguin Books, reprinted 1985. (Pregled religijskih
mitologija Zapadne civilizacije. Ukljuuje vane dokaze koji se tiu pozajmica
poganskih mitova od strane kranstva.)
3) E.D. Cohen, The Mind of the Bible-Believer, Prometheus Books, reprinted 1991.
(Razotkriva psiholoke trikove oko kojih je izgraen Novi Zavjet i otkriva negativne
uinke po kranski fundamentalizam.)
4) R. Helms, Gospel Fictions, Prometheus Books, reprinted 1991. (Razotkriva evanelja
kao veinom fiktivne dokumente sastavljene kao kulminacija raznih mitolokih
tradicija.)
5) S. Levine, You Take Jesus and I'll Take God: How to Refute Christian Missionaries,
revised edition, Hamoroh Press, Los Angeles, 1980. (Otkriva trikove koje koriste misionari
i pogrene citate iz Tore u Novom Testamentu.)
6) J.M. Robertson, A Short History of Christianity, 2nd Ed., Watts & Co., London 1913.
(Jedno od najozbiljnijih akademskih istraivanja izvora kranstva. Pie o elementima
iz prie o Isusu koji su prekopirani iz poganskih mitologija.)
Literatura i drugi mediji o pobijanju Isusove povijesnosti/tetnosti religija rastu iz dana u dan.
Znanstvenici koji se prije nisu usuivali o tome govoriti, sada javno istupaju i zalau se za
istinu. Moemo uskoro oekivali tsunami koji e obrisati lai koje su se irile stoljeima.
Omiljeno pitanje apologeta je: "Pokai mi koji znanstvenik izriito pobija Isusovo postojanje!
Dakle znanstvena zajednica se slae da je postojao." No isto pitanje se moe postaviti i za
Mojsija, Krinu, Zeusa ili Manitua. Donedavno, koji bi se znanstvenik iao bakati oko
religijskih mitova i istraivati njihovu navodnu povijesnost? Samo njegovo bavljenje
mitologijom ili kreacionizmom ilo bi religiji u prilog. Stoga se znanstvenici s time veinom
nisu bavili. A oni meu njima, koji su vjernici, itekako pokuavaju opravdati svoju vjeru
mijeajui je sa znanou. Neutralni znanstvenici izbjegavaju izvrgavati se vjernikom
pljuvanju i trpjeti njihove uvrede. Dovoljno je vidjeti koliko se drvlja i kamenja usmjerilo na
Dawkinsa. Od proglaavanja tog znanstvenika "militantnim zadrtim ateistom i rotweilerom",
do izdavanja mnotva crkveno sponzoriranih knjiga koje ga toboe opovrgavaju.