Nikola Hohnjec, UMIJEĆE BIBLIJSKE MUDROSTI.

Egzegetsko-teološki uvod u
knjige i sadržaj, Zagreb, 2011.

Uvod
Biblija po židovskom poimanju sadrži tri velika dijela: Zakon, Tora ili Petoknjižje,
Proroke, Nebiim i Spise Ketubim. Tako je Stari zavjet u svojim dijelovima obuhvaćen i prema
početnim slovima svojih dijelova nazvan Tanak.
Treći i najmlađi dio Biblije su Spisi, Ketubim. Taj dio Biblije nije precizno zaokružen i o
njegovom opsegu se Tanak, Septuaginta i Vugata ne slažu. Ovdje se nalaze i knjige koje su u
Bibliju ušle kroz Septuagintu i latinski prijevod Vulgate. U hebrejskoj Bibliji u mudrosnu
zbirku odnosno spise ubrajaju se: Psalmi, Job, Pjesma nad pjesmama, Mudre izreke,
Propovjednik. Ali toj zbirci se pribrajaju i deuterokanske knjige, Knjiga mudrosti i Sirahova
mudrost. Ovamo pripadaju narativne i poučne knjige s glavnim ženskim likovima: Ruta,
Tobija, Estera i Judita. Zatim slijede proroci: Baruh, Jona, Daniel (i Josip Egipatski). U zbirku
hebrejskih Spisa pripadaju Tužaljke, djelo kroničara: Prva i Druga knjiga o ljetopisima, Ezra i
Nehemija. Tu su i povijesne Prva i Druga knjiga o Makabejscima.
Mnoge knjige te zbirke, remek djela židovske orijentalne književnosti nazivaju se
mudrosna književnost. Druge su didaktičke ili poučne. Sve one ukazuju na čovjekov napor da
stekne i nauči Božju mudrost i prenese je u društveni, svagdanji red ponašanja novim
generacijama da bi mladi živjeli mudro i pobožno. Neki spisi ističu mudrost Božju u
kozmosu. Mudrac se trudi i podvrgava tom redu učeći mudrost življenja, hokma. Druge
knjige raspravljaju o egzistencijalnim problemima čovjeka. One postavljaju pitamje o smislu
života, o uzroku patnje, nagrade i kazne ili o zagrobnom životu. Traže uzore mudrog življenja
u povijesti i povijesnim likovima koji svijetle i privlače mudrošću i krepostima. U ovom
izlaganju ne obrađuje se djelo kroničara koje odiše kultom, hramskom teologijom,
materijalnom i duhovnom obnovom. Za njega je Hram zapravo država. Oslikana je povijesna
tragičnost razorenja Hrama. I pod konac židovske povijesti slijedi makabejski ustanak i
uspostava hazmonejske nedavidovske dinastije i blagdan Posvećenja hrama, hanuka.
Ovdje se prvo obrađuje pet mudrosnih spisa hebrejske Biblije: nedužni patnik Job,
Psalmi kao mudrosna knjiga, knjiga Mudrih izreka, Propovjednik (Kohelet) kao veliko
pitanje, Pjesma nad pjesama o ljubavi. Njima se pribrajaju dva deuterokanonska mudrosna
spisa: Knjiga mudrosti – najmlađi starozavjetni spis i Knjiga Sirahova – židovska mudrost
koju kršćanska podjela stavlja na konac mudrosne zbirke. Tematski se biblijskoj mudrosti
pridružuju i mudrosni proroci: Jona, Daniel, (Josip Egipatski) i Baruh. Zatim slijede narativni
mudrosni spisi: Ruta, Tobija, Judita i Estera s gotovo isključivo ženskim glavnim likovima.
Dva priloga nude teološki sažetak odnosno perspektivu biblijske mudrosti. Starozavjetna
mudrost ima svoj vrhunac u poosobljenju mudrosti. Na nju se perspektivno nadovezuje tema
o odnosu mudrosti i Isusa Krista u središnjim novozavjetnim mudrosnim temama kod Pavla,
Sinoptika i Ivana. Pojedine teme su dobrim dijelom objavljene u Vjesniku Đakovačke i
Srijemske biskupije 128(2000). Rukopis je za ovo izdanje ujednačen pa su neki već objavljeni
prilozi neznatno prošireni a drugi skraćeni. Djelo želi biti vodič u čitanje biblijskih mudrosnih
i poučnih spisa. Dobro može poslužiti, prvenstveno, studentima teologije, svećenicima za
permamentnu izobrazbu, vjeroučiteljima, pastoralnim djelatnicima i svima koji se zanimaju za
biblijsko-teološku misao.
Nedužni patnik Job
Među mudrosnim, tj. poetskim ili poučnim knjigama remek-djelo Job stoji na prvom
mjestu u kanonu. Knjiga je pisana biranim riječima, bremenitim značenjem pa ju je teško
prevesti. To je bez sumnje jedno od najljepših i najpotresnijih djela u biblijskoj i svjetskoj
literaturi, najzreliji plod izraelskog pjesništva. Po važnosti i sadržaju Job zauzima mjesto uz
Danteovu Božansku komediju. Sam Goethe se na njemu nadahnuo pišući Fausta. Životno
ozračje govori da su ljudi za Jobova vremena bili generacijski povezani. Nije postojao nauk o
zagrobnoj nagradi već poneko sjećanje potomaka i sjenovito bivovanje u podzemlju, šeolu.
Obrazovanje je ovisilo o usmenoj predaji. Nečiju su pravednost trebali i drugi prihvatiti.
Jobova je knjiga aktualna kada se suprotstavlja predrasudama, kolektivizmu ili nametnutoj,
(oktroiranoj) krivnji. To su bile metode nacističih konclogora kao i komunističkih gulaga.
Nad ljudskim se dostojanstvom, slobodom vršio svaki mogući teror: optužujući i gazeći po
savjesti, pranju mozga i torturama tražile su se tobožnje ispovijesti. Grčke tragedije poznaju
sličnu problematiku. Postoje i dva akadska Joba i jedan sumerski. Egipatski Job je dijalog
patnika i njegove duše.
Sadržaj knjige je razrađena struktura a ujedno je to i podjela. Polazi se od poštenog i
pravednog, bogatog i uspješnog Joba, oca obitelji i bogobojaznog čovjeka. Proslov u prozi
razlikuje se od glavnog poetskog dijela no oni ostaju međuovisni i povezani. Govori se kako
je Bog kao u nekoj okladi dopustio Sotoni iskušenje Joba da bi se vidjelo hoće li ostati vjeran
Bogu i u bijedi (1,1 – 2,13). Biva lišen dobara, djece i vlastitog zdravlja. Job je šaka jada;
prekriven je čirevima i posut pepelom. Veliki pjesnički dijalog, glavni dio knjige donosi
govor u četvero, u tri niza govora, (3X3=9). Tu Jobovi prijatelji Elifaz, Bildad i Sofar
ogledavaju svoje razumijevanje božanske pravednosti (3,1 – 31,40). Oni zapravo dolaze
utješiti Joba. Razgovori između Joba i prijatelja dosižu vrhunac napetosti između
tradicionalne nauke, preuske i beskorisne za Jobov problem nedužnog trpljenja. Nakon što se
Job ogorčeno tužio na svoju sudbinu tri prijatelja ustaju na Božju obranu. To i nisu dijalozi
nego monolozi i solilokviji, složeni umjetno sve dok Job nije izrekao gorljivu zakletvu
nedužnosti. Job traži da mu prijatelji protumače uzrok i cilj kušnje. No, njegova patnja u njih
je poravnanje Jobove krivnje. Savjest međutim Jobu ništa ne predbacuje. Prijatelj Elifaz
govori odmjereno i strogo i uvijek iz ljudskog iskustva. Sofar uzvraća žestoko kao neki mladi
čovjek. Bildad, drugi po redu, nastupa kao mudrac i drži sredinu. Job pred njima izlijeva bol i
glasno razmišlja o svome udesu. No sva trojica brane tradicionalno poimanje: niječu istinitost
Jobovih razmišljanja, on trpi jer je sagriješio. Jobovi prijatelji zastupaju naime poznato
tradicionalno načelo: ‘kakav jesi, tako će ti biti’. Job ne niječe ovozemaljsku naplatu, koja mu
je uskraćena. Poriče međutim svoju krivicu i dokazuje nevinost. Po prijateljima Job je
svakako sagriješio, ako ne javno onda potajno, ako ne svjesno onda podsvjesno. Ako nije
sagriješio on, onda su to učinila njegova djeca. Prijatelji ustraju, ali Jobu ne mogu dokazati
krivnju. Job iznosi svoje bolno iskustvo nepravednosti u svijetu. Ne zna za razlog trpljenja i
zato se buni. Neprestance se sukobljuje s otajstvom pravedna Boga koji ipak pogađa
nevinoga. Koprca se u tami, duševno je smeten i zato se buni i proživljava tešku krizu. Job uz
prisegu čiste savjesti ušutkava prijatelje. Jobovi su prijatelji ‘forum externum’. Gotovo u
začaranom krugu i velikoj rječitosti kruže oko Joba pa mu otuda proizvode još veće patnje.
Job pri svemu izgovara čin vjere: “Ja znam dobro: moj Izbavitelji živi i posljednji će on nad
zemljom ustati” (19,25) i izriče vlastitu nevinost (31). Gl. 28 o božanskoj mudrosti iznosi
drukčije poimanje od Joba i njegovih prijatelja, što se ogledava u uosobljenju mudrosti.
Rasplet slijedi u času kad se iznenada i kao neko strano tijelo pojavljuje prijatelj Elihu sa
svoja četiri govora (32,1 – 37,24). Mijenja se jezik i rječnik. Tekst započinje u prozi. Autor je
u govoru neposredan pa rabi zamjenicu ti, vi... Elihu poput drskog mladića prekida raniji
dijalog i govorničkom rječitošću opravdava Božje ponašanje. On prelazi na ‘forum internum’.
Uz malo novosti ne daje pravo Jobovim prijateljima jer nisu dobro zastupali Božju
pravednost. Ne daje pravo ni Jobu koji je možda nedužan, ali ustraje u samozadovoljstvu i
svakako je zgriješio time što se diže protiv svoje kobi a Bogu predbacuje nepravednost i
poziva ga na sud. Četvrti je prijatelj unio nepažnju i propust i misli da patnja štiti od većih
grijeha. Tako svi prijatelji tvrde da postoji veza između trpljenja i osobnih grijeha. Job se buni
i to ne prihvaća. Mnogi bibličari smatraju da je taj dio kasnije umetnut jer prethodi Jahvine
govore, nije najavljen, posjeduje drugi stil. No, taj je dio nadahnut i sastavnica je Jobove

2
knjige. Job je svakako bio u slijepoj ulici. I Bog dolazi k njemu. Elihuov govor je prekinut
Jahvinim govorima. Po uzoru bogoobjava nastupa Bog: ne odgovara na Jobove upite,
prigovore i bunt već pokazuje svoju mudrost i svemoć (38,1 – 42,6). Bog je, dakle, na koncu
preuzeo riječ i obratio se Jobu u dva podulja govora. Čovjek ne može Boga pozvati na
odgovornost. Bog ušutkava Joba. Traži u drugom govoru Joba da ga zamijeni. Job nema
dovoljno znanja, ne može uspostaviti red, malen je i ne mjeri se s Bogom, stvoriteljem. Bog je
‘forum aeternum’. Job se u iskustvu susreta s Bogom mijenja: kaje se i poriče sve što je rekao.
Neki sumnjaju u autetntičnost Jahvinih govora. No, tu je u pitanju čitava knjiga koja uistinu
dobiva Božji odgovor a on glasi: Božje postupanje ostaje tajna. Pokušaji redigiranja Jahvinih
govora htjeli bi izbaciti egzotičnosti, kao što je govor o noju, vodenom konju ili krokodilu.
Pogovor donosi obrat i Joba vraća u prvotno stanje (42,7-16). Bog se obraća Jobovim
prijateljima, kritizira ih, a afirmira Joba koji je za razliku od njih pravo govorio. Uporno je
čuvao cjelovitost svoga iskustva i iskreno ga je izrekao kroz tužaljku, prepirku i molitvu.
Pravo je govorio o Bogu i iskreno o sebi. Tako Jobovi prijatelji tek po njegovom zagovoru
mogu zadobiti oproštenje. Pogovor u prozi nakon pohvale Jobu završava s povratom sinova i
kćeri i udvostručuje mu prijašnje imanje.
Valja dotaknuti pitanje o autoru, mjestu i vremenu. Ne zna se tko je napisao knjigu.
Job je Izraelac, mnogo je putovao, posebno poznaje Egipat. Arabija i Edom postojbina su mu
kao i prijateljima. Djelo sadrži podosta arameizama. Oprezno i s rezervom vrijeme nastanka
stavlja se u 5. stoljeće. Uzima se vrijeme nakon Ezekiela, tj. razdoblje nakon babilonskog
zarobljeništva kada se govori pretežno o pojedincima. Prorok Ezekiel smješta Joba u drevna
vremena i povezuje ga s rodozačetnikom Noom ali i sa suvremenim pravednikom Danielom
(14,14.20). Job je za Ezekiela već tradicionalni velikan. Jakov pozna Jobovu postojanu
strpljivost (5,10-11).
Job se tuži: ako trpljenje treba biti, treba imati i smisla. Ostaje vjeran i parbi se. Jobov
bunt ne odvaja od Boga. Kazna mu je preteška jer postoji nepravedno trpljenje. On je ostao s
Bogom pravednim u kontaktu. Bog hvali Joba. I Job se smiruje kada vidi Boga. Job će dobiti
nagradu. Ponuđen je odgovor: patnja je misterij. No patnja čini čovjeka boljim: Bog po njoj
ispituje ljudske kreposti prije svega pravednost. Kod pomirbe ljudskog nedužnog trepljenja i
Božje pravednosti patnja se veže uz odnos s Bogom. Job najviše pati zbog svog poremećenog
odnosa s Bogom: bili su prijatelji a sada Job doživljava kao da mu se Bog prometnuo u
neprijatelja. Job po iskustvu patnje stupa u pravi odnos s Bogom. Za tim je zajedništvom
žudio posebno na početku patnje. Bog je kroz patnju upoznao Joba, a Job je kroz patnju
susreo Boga. Istinsko Jobovo blagostanje utemeljeno je na prokušanom prijateljstvu s Bogom
koje je prošlo kroz veliku kušnju. Tako Knjiga o Jobu uistinu obrađuje prijateljstvo. Job
prevladava negativno prijateljstvo žene i prijatelja, svojih istražitelja, tužitelja i mučitelja. A
Job je pozitivno želio, očekivao i tražio podijeliti svoju muku sa ženom, prijateljima i Bogom.
Na koncu u pogovoru nazire se nova dimenzija prijateljstva: ljudsko i Božje prijateljstvo po
susretu.
Život kao trpljenje zapravo je radni i filozofski naslov Jobove knjige. Posrijedi je
klasik za sva vremena. Knjiga je čarobna i zastrašujuća. Fascinantna je, otajstvena, nježna i
moćna. Tajnovita je bez dna, ali je jednostavna u svom završetku. Ako je Job govor o zlu,
onda Job ne zna odgovor. Ali filozofija spremno i beznadno pita i uči: ‘zašto se zle stvari
događaju dobrim ljudima’. Job ne razumije tu životnu činjenicu, a ne razumiju je ni ljudi oko
njega. Jobova knjiga je zagonetka koja odgovara na drugu zagonetku. Job rješava problem
zla, patnje, nepravde u svijetu kojim upravlja dobri, pravedni Bog. Bog je prije svega potresni
misterij. A i Job je misterij. Jobovi su prijatelji racionalisti. Job je bujica, izgovara nekoliko
stvari. Riječi su mu veza s okomitošću, (vertikalom) koja vodi Bogu gospodaru. Rješenje,
ključ za knjigu o Jobu je objava Božjeg imena, svetog tetragrama: Izl 3,14: ‘Ja sam koji
jesam’, tu sam, prisutan i proegzistentan za ljude.

3
 Iz mnošta govora o Jobu, po P. Kreeftu, mogu se izdvojiti neka pitanja i valja ih
postaviti kao polazišta i zračnice za razumijevanje Jobove knjige: Prvo je tu problem zla. Sv.
Toma razmišlja da je Bog beskonačna dobrota. Ako Bog postoji, zlo će biti potpunoma
odstranjeno. No, postoji zlo. Augustinova tvrdnja je dulja i nešto izričitija: predobri Bog htio
je samo dobro. Ali tu je i dobro i zlo. Zar nije Bog dobar ili svemoguć? Ali kako Bog predobri
i svemogući dopušta da se zle stvari događaju dobrim ljudima? Jobovo stanje nameće problem
ljudske patnje. I uistinu postoji zlo nepravde. Jobu su se dogodile veoma zle stvari a on je
veoma dobar čovjek. Poznato je da se dobre stvari doigađaju i zlim ljudima. U život ulaze šok
i apsurd. To je život a ne neka racionalna zavrzlama koju se može odgonetnuti. Jobova tri
prijatelja nemaju pravo da Job nije dobar. To potvrđuje Bog u proslovu i pogovoru knjige. Job
se međutim poigrava da Bog nije dobar, pomišlja da bi neutralan sudac pokazao da on ima
pravo i da Bog nije pravedan. Stoga traži Boga odsutnoga. Bog se na koncu pojavljuje ali
transcendentno: ne odgovara na Jobove upite, sumnje i očaj. Ovamo treba doći Krist u svojoj
muci. Apostol Pavao tvrdi da kršćani svojim životom dopunjuju Kristovu muku (Kol 1,24).
Sadašnje patnje = buduća slava (Rim 8,18). Kristovo uskrsnuće govori da dobrota i
pravednost nisu odvojene. Isus pravedan i dobar pobijedio je zlo, smrt. Bog nije indiferentan
prema zlu. Čovjek je voljena osoba. Bog je dobar, snažan i jak. Religiju ne valja dijeliti od
etike. Bog nije usitnjen na mnogo dijelova dobrote = politeizam. Osnovna je istina da je Bog
pravedan. Nagrada je dodatak pravednosti. Postoji tradicionalni nauk o ovozemaljskoj naplati.
Na zajedničarskoj razini o njoj govore Pnz 28 i Lev 26. Osobna odgovornost bila je proročka
tema (Ez 14; 18). Postavka je etike: ljudi su u nagradi sretni. Ljudi ipak mogu reći: ja znam da
imaš pravo ali ne želim dopustiti da je to pravo. Tu je samo govor o sugovornicima. Bog je
dobar. Ali to nije isto kao dobar čovjek. Razlika je i između dobra čovjeka i dobra psa. Otac je
dobar ako ide pomoći da dijete ne nastrada. Ali na duge staze Bog gleda i pušta čovjeka da se
opeče. Isto i otac zna za rizik, ali obično zna i za granice. I otac pušta nadareno dijete da ima
dvostruku zadaću i da ide u dvije škole. Tako npr. general ne maršira ali je odgovoran za
marširanje. Bog je drukčije dobar i pravedan, postoji i niža dobrota i pravednost u slijedu
stvorenja. Pravda nije jednakost. Harmonija u glazbi dobro zna da tu nije sve jednako. Postoje
razlike, dopune i nadilaženja. Upravo sklad približava božanskoj pravednosti. Najviši i
najtajanstveniji oblik božanske čuvene pravde jest evanđelje Božje pravednosti: Isus je postao
čovjekom i umro na križu. Sv. Pavao to evanđelje naziva Božjom pravednošću (Rim 3,21-26).
Ta pravednost, kojeg li pardoksa, ima svoje središte u muci i smrti na križu. Božja pravednost
proslavlja se u Jobu: “Poput ovaca svi smo mi lutali i svaki svojim putem je hodio, a Jahve je
svalio na nj bezakonje nas sviju” (Iz 53,6). Dobrota i pravednost vode prema sreći. Ona je
plod svjesnih susreta subjekata. No osjećaji ne pokazuju činjenice: čovjek je zdrav a mala
glavobolja čini ga bolesnim. A ima ljudi koji se osjećaju najzdravije i za dvije minute već
umiru. Job patnik, trpi, ali je hrabar i želi to riješiti. ‘Blago ožalošćenima’ iz Govora na gori
može se primijeniti na Joba (Mt 5,4). On je sretan i na smetlištu. Trpi, ali nije odbačen već
blagoslovljen. Job je sretan na dugu stazu i bit će tako i zadovoljan. Božje rješenje zla je
konkretno ne apstraktno, dramatično a ne sustavno, događaj u vremenu a ne bezvremenska
istina. Treba proći kroz đubrište. Zlo je katkotrajno, dobro je vječno. Valja biti strpljiv, valja
čekati u vjeri. Job nije strpljiv ali čeka. Jobova vjera ima sumnji, nije sunčana i jasna. Job je
junak vjere: čeka u vjeri i na koncu gleda slavu Božju.
Nadalje valja razmisliti o vjeri. Nije sukob između vjere i razuma nego između vjere i
iskustva. Job cijeli život ulaže u pravednost, poslušnost, vjernost i pobožnost. A doživio je
samo gubitak. Najgore od svega je bogonapuštenost. Bog je tu i odgovara kažu molitve, a u
Joba je možda Bog tu ali ne i za njega. Ne valja se u nikoga nikada apsolutno pouzdavati. A
Job se pouzdava, a nije mu ostalo ništa osim gole vjere. Job je gubitnik. Gubi dobra i Boga. A
sigurno je poznavao prošnju: tražite i naći ćete. Ali uzalud: “Na istok krenem li, naći ga ne
mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga” (Job 23,8). U srednjem vijeku koji je slab u

4
iskustvu, (psihologiji), krucijalno pitanje je bio odnos između vjere i razuma. Današnje
vrijeme nije na strani razuma, pa je pitanje između vjere i iskustva. Tako ljudi gube vjeru jer
misle da ih je Bog napustio. Bog iskušava Joba. Lako je vjerovati kada čovjeku ide dobro.
Vjera treba nastajati u dubini i u jakoj volji. Bog utvrđuje i usavršuje Jobovu vjeru. Njegova
vjernost prolazi kroz peć trpljenja. Bog nije drugi nego prvi. On je subjekt a ne objekt,
(predmet) Jobovih istraživanja. Bog nije odgovaratelj već začetnik i ispitivač. Tkogod je
susreo Boga, ne stavlja ga u ljudske pojmove. U bogosusretu kao da Bog postaje ja i ljudska
osoba ja sam njegov ti. U mistika Bog je u osobi, on je u čovjeku kao u ekranu. Isusa
pokušaju pobiti a on pobija njih. Sude ga a on osuđuje njih. Treba li kamenovati preljubnicu
ili ne (Iv 8,7)? Mora li se platiti porez (Mk 12,14)? Tko je bez grijeha neka baci kamen! Ljudi
su upravo Božji dužnici! Job se stavio na mjesto Boga. Samo onda kada Job zatvara svoja usta
pokazuje se Bog i govori. Job se ponašao pred Bogom kao i njegovi prijatelji pred njim:
prezaposleni su, ne slušaju Joba, Job prezauzet ne sluša Boga. Potrebni su šutnja i govor: na
početku, usred šutnje bijaše Riječ zasijana i oplođena.
Job pita o smislu života kada pita Boga: zašto sam rođen, zašto živim? Sumnjičavi
Propovjednik pita, tri Jobova prijatelja filozofiraju a Job kao i Mosije traže odgovor od Boga.
Tu je posrijedi dugo, mučno i frustrirajuće traženje. No Bog ne dokazuje svoju svemogućnost.
Jobovo traženje završava nalaženjem. Svijet je velika kiparska radnja gdje kipovi prolaze kroz
obradu dlijeta i kalup odlijeva. Čovjek se do Boga penje. I križ je velik dar. Job se trudi ali ne
događa se svima da izgube sve. Na koncu svi izgube sve. Ali Job vidi Boga. I to ga
zadovoljava. Job uči kako učitelj ne daje učeniku svu istinu. Do istine se treba doći radom i
životom. Job je hrpa rana na hrpi smeća. Odbačen i izdovjen. I to je patnik pred kojim ljudi
skrivaju lice (Iz 52,13 – 53,12). I tako je Job slika Krista, neprepoznatljiva crva, izopćenog od
ljudi i izbačenog (Ps 22). Job pronalazi svoj identitet u pronašašću Boga.
Govor o Bogu nije pitanje Božje opstojnosti. Nije ni pitanje što je Bog u sebi. To su
ispravna ali samo filozofska i teološka pitanja. Job se pita što i tko je Bog za mene. Job
mučno traži, nestrpljiv je i predbacuje svoju muku. I evo iznenađenja: Bog dopušta kletvene i
heretičke Jobove riječi a ne odobrava pravovjerne i pobožne riječi prijatelja (42,7) Bog hvali
Joba da je ispravno govorio a kori njegove prijatelje. Kako je to moguće da su lude, čak
blasfemične riječi označene ispravnima? No, tko da pred Bogom ima pravo? Neka bude Bog
pravedan a svaki čovjek lažac (Rim 3,4). Job nije možda objektivno ali je subjektivno govorio
istinito. Naime Job prianja uz Boga: ostaje s njim zabrinut, intiman, strastven dok tri prijatelja
zadovoljavaju točne riječi i beživotno pravovjerje. Job se u duši i srcu, u bogoodnosu bori na
život i smrt. Bori se s Bogom za Boga. Jobova je ljubav načeta mržnjom. A ljubav Jobovih
prijatelja je indiferentna. Job se bunii ali ostaje u zajedništvu. Naime, još je razlika u tome da
tri prijatelja govore o Bogu a da Job govori Bogu. Job računa s Bogom prisutnim, njega
oslovljava, on je tu nasuprot. Job je sumnjivi Toma Starog zavjeta. Kao neki židovski Sokrat
odjednom je zadovoljan. Bog uopoće nije odgovorio ni na jedno Jobovo pitanje. I da je Bog
odgovorio Jobu, iskrslo bi deset novih pitanja. Bog odgovara svojim srcem, samim sobom.
Isus također ne odgovara na pitanje. Tražitelj je ono pravo pitanje, srce a ne riječi (Iv 18,28-
38). Job vidi Boga licem u lice, vidi istinu. Job odgovara: “Po čuvenju tek poznavah te dosad,
ali sada te oči moje vidješe” (Job 42,5). Evo vrhunca i najvažnijeg retka! Tu je smisao života.
To je rješenje problema zla. U Joba Bog je bio izgubljen, zaboravljen, bez lica. Sv. Augustin
dobro moli: daj da umrem da ne bih umro, samo daj da vidim tvoje lice. Jobovo traženje =
filozofija Čistilišta = Nebo. Job: čovjek u nevolji ide Bogu stvoritelju = otkupitelju Kristu.
Psalmi kao mudrosna knjiga
Psalmi svjedoče o hebrejskom istančanom smislu za pjesništvo: slikovitom
izražavanju, ritmu i paralelizmu. Zapravo, religiozna lirika nalazi svoj najjači izražaj u zbirci
od 150 pjesama koje se u hebrejskom zovu himni, pohvalnice, hvalospjevi a u grčkom psalmi.
Psalmi se danas nabrajaju rednim brojevima prema hebrejskom originalu ali postoji i

5
tradicionalno odstupanje u brojenju Septuaginte i Vulgate. Nekadašnja podjela psalama
slijedila je sadržaj a danas se ravna prema književnim oblicima. To se dvoje međusobno
uvjetuje i prožima. Tako se govori o himnima ili hvalospjevima. Ovamo se ubrajaju kantici i
psalmi Jahve kralja. Slijede prozbeni psalmi ili tužbalice. Ovdje valja izdvojiti zajedničke i
pojedinačne tužbalice. Treći skupinu čine pohvalnice naroda ili pojedinaca. Psalmi imaju
poseban odnos i vezu prema bogoštovlju. Oni tvore nežrtveno bogoštovlje i molitvu izraelske
zajednice i kasnije Crkve. Postoji među ostalim skupina hodočasničkih psalama (120 - 134).
Valja spomenuti aleluja psalme (111 - 118; 145 - 150). Postoje psalmi o Božjem kraljevanju
(93 - 99). Psalme je dobro podijeliti na jahvističke (1 - 41; 90 - 150) i elohističke skupine (42
- 83). Mnogi su zasebni psalmi mesijanski a Crkva je i više psalama primijenila na Krista.
Postoji podjela psalama prema tri velika i četiri mala zaziva Očenaša. Kao što se mudrosna
književnost pripisuje mudracu, kralju Salomonu, tako je stara tradicija psalme pripisala
Davidu, pjesniku. Psalmi stvarno i sežu do Davida. Naslovi psalama nisu nadahnuti i govore
samo o skupnoj pripadnosti pojedinih psalama. Skoro polovina (73 psalama) pripada Davidu,
bilo da se pozivaju na njegovo autorstvo, govore sadržajno o Davidu, izvode se prema
Davidovoj harfi ili su mu posvećeni. Grčka davidizacija psalama dosiže čak 85 psalama.
Drugu veliku skupinu čine 35 odnosno 46 anonimna psalma, ovisno o tome kome se pripisuju
drugi psalmi. Postoje zbirka od 12 Asafovih (73 - 83) i 11 psalama Korahovih sinova (42 -
49). Još valja spomenuti psalme Hemana, Etana (Jedutuna), Mojsija i Salomona. Psalterij ima
raznih produžetaka. Gotovo da je u nekim sredinama otvoren sve do dolaska Krista.
Sinagogalno bogoslužje dijeli Psalme prema kontinuiranom čitanju Zakona pa se i psalterij
dijeli na pet knjiga. Ta je podjela kasnijeg nadnevka, ima samo funkcionalnu važnost.
Nauka izraelske mudrosti odražava se u poučnim i mudrosnim pjesmama. Ovamo
pripadaju tzv. alfabetski psalmi za školske uzorke i lakše pamćenje (9; 10; 25; 34; 37; 111;
112; 119; 145). Tu su psalmi o Zakonu (1; 19; 119). Dugi Ps 119 je prvotno himan Zakona,
ali i osobna tužbalica i izlaganje mudrosnog nauka. U međustadiju psalterija Ps 1 je kao i
danas na početku a zbirka je završavala sa Ps 119. Mudrosna obojenost bila je okvir čitavog
psalterija. Mudrost znade biti tako zastupljena da se često govori o poučnim psalmima. Ps 1,
112 i 127 čisti su mudrosni sastavci. Konačno se može govoriti o psalmima gdje je čovjekov
život usklađen s voljom Božjom (14, 15, 24, 32, 52, 62, 101, 112, 127, 133). Spasopovijest
(78, 105, 106) liturgija (15, 16, 91, 95, 134), proročki poticaji (14, 50, 52, 53, 75, 81, 95)
često sadrže mudrost pa su pretočeni u poučne psalme. Upravo mudrosni psalmi povezuju
knjigu psalama u poučnu, pjesničku ili mudrosnu biblijsku književnost. Dakako da Psalmi
kolaju kao zasebna i samostalna zbirka, pa se tako uz Zakon i Proroke nabrajaju i Psalmi
(Spisi).
Iz mudrosne skupine slijedi izlaganje triju kraćih psalma. Tako Ps 112 dolazi iz
alfabetske skupine. Naslovljen je kao pohvala pravednika. On je u toj skupini kratak jer slova
broje samo stihove. Ps 112 je prikladan i stoga što pohvalno, tj. mudrosno govori o
pravedniku. Tako ovaj pslam započinje blaženstvom: “Blago čovjeku koji se boji Jahve / i
koji uživa u naredbama njegovim” (112,1). U sintetičkom paralelizmu izdvaja se i hvali
bogobojaznik. Pobožnik tjelesno uživa u ispunjenju Božjih naredaba. Takav čovjek ima
budućnost: “Moćno će mu biti na zemlji potomstvo, / na pravednu će pokoljenju počivati
blagoslov” (112,2). Pravednikova sreća očituje se u snažnom potomstvu, dioniku blagoslova.
A blagoslov je drugo ime za Božju naklonost i čovjekovu dobrobit: “Blagostanje i bogatstvo
bit će u domu njegovu, / njegova pravednost ostaje dovijeka” (112,3). Blagoslov će donijeti
blagodat materijalnih dobara jer ona su stečena i počivaju na pravednikovoj vjernosti. Garant
je blagoslova sam Bog: “Čestitima sviće ko svjetlost u tami: / blag, milosrdan i pravedan
Jahve” (112,4). U pravednika, tj. čestitih sve je transparentno. Oni hode u Božjoj stvarnosti,
svjetlosti. U njima je na djelu Božja dobrota, njegova ljubav, hesed i Božja pravednost. I
čovjek od Boga uči: “Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam, / koji poslove svoje

6
obavlja pravedno” (112,5). Pravednik djeluje iz svoje obdarenosti, nezainteresirano posuđuje
i posluje pravedno. On živi i djeluje ispravno: “Do vijeka neće on posrnuti: / u vječnome će
spomenu biti pravednik” (112,6). Pravednik će etički živjeti, tj. hodati pravim putem. I
njegov će spomen biti trajno svjedočanstvo poštenja. Pravednik bez straha gleda u budućnost:
“Žalosne se vijesti neće bojati, / mirno je njegovo srce uzdajuć se u Jahvu” (112,7).
Pravednik ne očekuje zlogukih vijesti. Čitavo pravednikovo biće i život počivaju u Božjem
pouzdanju. I psalam ponavlja: “Hrabro mu je srce, ničeg se ne boji, / neprijatelje svoje
prezire” (112,8). Pravednik je hrabar. Nikog se ne boji. No pravednik se ne ponaša preuzetno.
Živi odvojeno i mrzi ono što drugoga čini njegovim neprijateljem. Psalam u dva retka po tri
stiha zaključuje svoju pouku. Pravednik se odlikuje altruizmom, dijeli potrebnima, pravednost
mu je zalog budućnosti od koje očekuje nagradu: “On dijeli, obilno daje sirotinji: /
pravednost njegova ostaje dovijeka, / njegovo će se čelo slavno uzdići” (112,9). Bog je pozadi
pravedna života, on je temelj i okvir ponašanja i razlog uzdignuća. Suprotnost bezbožnika
izražava se na koncu: “Ljutito će to gledati bezbožnik, / škrgutat će zubima i venuti, / propast
će želja opakih” (112,10). Reakcija bezbožnika je ljutnja: no on će trpjeti i nestajati. Konačni
mu je ishod vlastito izjedanje, trpljenje, iscrpljenost i konačno propast.
U skupini psalama o Zakonu posebno se ističe Ps 1. Donosi temu o dva puta, tj. dva
života, život pravednika i život bezbožnika. On uvodi u bogoslužnu knjigu, psalterij. Čak i
počinje alefom (a), prvim slovom židovskog alfabeta. Tonalitet u psalterij ulaznih vrata je
sapijencijalan. Ta mudrost nije nastala na profanom već u liturgijskom životnom ozračju. Ps
1 u svojoj nutrini sadrži blaženstvo i prokletstvo kao dva puta, tj. dvije sudbine: s jedne strane
to su pravednici, a s druge strane opaki, bezbožnici. Tako Ps 1 iznosi proturječje između
pobožnika i bezbožnika. U 1,1-3 stoji fizionomija pravednika a u 1,4-5 pojavljuje se figura
bezbožnika. Tekst započinje: “Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, / ne staje na putu
grešničkom / i ne sjeda u zbor podrugljivaca” (1,1). Ps 1 započinje s blaženstvom kao i
novozavjetni navještaj u Govoru na gori (Mt 5 - 7). Blaženstvo je Božja osobitost, a čovjeku
je ponuđena kao ostvarivo obećanje. Blaženstvo je u čovjeka vezano uz odluku jer postoji i
mogućnost neblaženstva. Da bi čovjek ostao na putu rasta i sazrijevanja mora se odvratiti s
negativnog puta. Bezbožnik i njegovi istomišljenici stavljaju sebe, pojedinca, ili kolektiv u
središte. Njihovo vijeće je sijelo konflikata. Hipoteza nadnaravnog nipošto ne dolazi u obzir.
Pravednik ne staje na grešnom putu. Opak čovjek se ne slaže s Božjim radom već se povodi
za sebičnošću. On ne stoji nego se uvijek kreće krivim putem. Pravednik ne sjeda u zbor
podruglljivaca. Lijepo i dobro za njih su iluzija. Oni su promatrači, skeptici i cinici, a ako
djeluju čine to pomodarski, prosječno i polovično. Pravednik je, međutim, pozitivan: “Već
uživa u Zakonu Jahvinu, / o Zakonu njegovu misli dan i noć” (1,2). Pravednik se raduje
zakonu Gospodnjem. On, međutim, nije gledatelj već njegov slušatelj i gotovo zaljubljenik.
Pravednik je naučio, razmišlja, i voli zakon. On ga čita kao što se može čitati zemljopisnu
kartu. Poznaje njegovu partituru. Pobožnik prianja uz Zakon i institkivno Božju riječ prima
kao normu života. Zakon kao ispunjenje Božje volje nije preuzak. Pobožnost je ovdje
jednostavno Tora, Zakon kao drugo ime za Bibliju. Pravednik je u svom držanju životno
ukorijenjen: “On je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica / što u svoje vrijeme plod
donosi; / lišće mu nikad ne vene, / sve što radi dobrim urodi” (1,3). Blažen čovjek uspoređen
je sa stablom. Zeleno i rodno stablo pored vode slika je uspješnog i ispunjenog života. I
pravednik je uspravan, provodi miran i staložen život. Stablo se hrani i napaja iz zemlje i
zraka i nema nikakvih izvanjskih ciljeva. Donosi plodove daleko iznad potrebe samoodržanja.
Plodovi su i inače kriterij raspoznavanja dobrote. Sretan čovjek živi iz svog središta., djeluje
mirno i usredotočen je na bitno. Njemu je dobro pa ako i nema uvijek vidljiva uspjeha:
ispravno je djelovanje dobar urod. Kod opakih stvari stoje drukčije: “Nisu takvi opaki, ne,
nisu takvi! / Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi” (1,4). Kontrast prema pravednicima su
opaki. Njima odgovara ništavna i prazna slika pljeve. Pljeva je balast. Ona ne služi ničemu.

7
Njome se poigrava vjetar. Čak ne služi ni za gnojivo. Nju valja odstraniti, tj. spaliti. Pljeva u
protivnom čuva sjemjenje korova. Zato je ona nešto opasno i parazitsko. Opako i bezbožno
ponašanje je suvišno i treba ga zanemariti, odbaciti. Prelagano je da bi nešto vrijedilo. Teška
kob čeka opake i bezbožne: “Stoga se opaki neće održati na sudu, / ni grešnici u zajednici
pravednih” (1,5). U zlih ljudi nema mjerila za veliko i malo, značajno ili nevažno. Opaki
nema pravo i ne dobiva pravo. U nekim procesima i na nekim sudovima grešnik može dobiti
pravo, ali ovdje je riječ o konačnom sudu. Njegova zlodjela ga isključuju. K tome nema ništa
zajedničko sa zajednicom pravednika. Pravednici se prepuštaju Bogu: “Jer Jahve zna put
pravednih, / a propast će put opakih” (1,6). Bog poznaje pravednika jer poznaje njegov put.
A poznavati u biblijskom jeziku znači biti jedno kako u jedinstvu tako i u simbiozi. Isus veli
da je učenicima i vjernicima put. On je pravi put do života u Bogu Ocu (Iv 14,6). Put opakih
vodi u propast. U slučaju opakih Jeronim nije ni upotrijebio put, via nego marš iter. Put
bezbožnika i nije pravi put nego autonomni smjer i marš bez cilja, a na svršetku mu dolazi
kraj i smrt. Ps 1 sadrži sve ono u jezgri što je Isus donio kao put u Božju domovinu. Jer zakon
o evanđelju konkretiziran je i ostvaren u osobi Isusa Krsta. Isus je donio proglas o ostvarenju
blaženstava i kroz neimaštinu, žalost, jednostavnost, glad i žeđ za pravednošću, milosrđe,
čistoću srca, mir i odricanje (Mt 5,1-12). Tako je Ps 1, kao predslovlje psalterija, snažan
poticaj uspješnom životu za dobro, istinu i pravednost.
Ps 14 je po sadržaju blizak proročkom navještaju i mudrosnom nauku. Psalam iznosi
neusklađenost čovjeka s voljom Božjom pa je s pravom oslovljen kao čovjek bez Boga.
Čovjek molitelj se pita kada će ljudi prestati sramotiti Boga, otpadati od njega i biti bijesni.
Opisani su vjerski odnosi Božjeg čovječanstva u godinama nakon izgnanstva, kada su pobožni
Izraelci bili izloženi napadima liberalnih krugova. Psalam se dijeli na uvod (1), tvrdnju (2-3),
proroštvo (4-6) i zaključak (7). Moguće je također govoriti o prvoj proročkoj opomeni zbog
pokvarenosti (1-3) što je potvrđeno drugom opomenom (4-6). Zaključak donosi Božju pomoć
spasenja (7). U Ps 14 postoji tužaljka u uskom srodstvu s proročkim ukorima (1-4), a umjesto
prošnje nalazi se vjerna perspektiva pravednih (5-7). Tako individualna tužaljka prelazi u
proroštvo i mudrosni nauk. Povijesno govoreći, David u recima 1-3 tvrdi da su njegovi
neprijatelji i protivnici njegovih drugova u stvari Jahvini neprijatelji, otpadnici (4-7). Molitelj
ne misli na teoretski ateizam kao rezultat razumskog razmišljanja što Stari zavjet ne poznaje.
Poznato je da je Jahve stvoritelj i upravitelj svijeta a ujedno i njegov sudac. Prvo se briše
svaka viša božanska instanca. Sve se iskvarilo i sam Bog je provjerio bezumlje i ne nalazi
dobročinitelje: To potvrđuje i nijekanje Boga: “Bezumnik reče u srcu: / ‘Nema Boga’. /
Pokvareni rade gadosti; / nitko da čini dobro” (14,1). Bezumnicima se naziva one koji ne
vjeruju u Boga, točnije one koji su držali da Bog ne vodi računa o onome što rade ljudi, te da
neće intervenirati. ‘Nema Boga’ slogan je svih bezbožnih. To nije filozofsko, metafizičko već
praktično poricanje Boga. Nema Boga kojii bi mogao izbaviti. Nema Boga, govori luđak.
Bezbožnik ne radi ispravno: Ps 14 započinje konstatacijom kako tvrdnja ‘nema Boga’ povlači
za sobom ‘nema dobročinitelja’. Suprotno gornjoj tvrdnji stoji da je Bog svejedno na djelu:
“Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske / da vidi ima li tko razuman Boga da traži” (14,2).
Taj redak pripada rasprostranjenoj slici o Jahvi tražitelju i sucu (Ps 102,20). Jahve gleda s
nebesa i u nebeskoj pojavi prosuđuje ljudska djela. Sam Bog gleda, ispituje i, nažalost, uzalud
traži razumne. A tražiti mudrost jednako je traženju dobra u samog Boga. Jahve dolazi do
potresnog rezultata: “No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: / nitko da čini dobro – nikoga
nema” (14,3). Za bezbožnike je isto činiti dobro ili činiti zlo. Čovjek kao da se onesposobio
za pravo. Svijetom, dakle, vlada iskvarenost bezbožnika. To su nerazumni, drski i pokvareni.
Oni taje Boga i bježe od njegove volje i okreću se protiv pravednika. U recima 4-6 stoji
proroštvo. To su pouke i prijetnje. Bog će zahvatiti i uspostaviti pravednost. U ovom dijelu Ps
14 pojavljuje se kolektivitet pravednih i siromaha. Pravedan i ponizan narod (Sef 3,12) ne
poziva se na svoja dobra i velika djela (Am 5,15) već se u svijesti svoje nemoći utječe Bogu.

8
Njemu svetom i eshatološkom ostatku Bog će pomoći a otpadnike će kazniti (4-5). Redak 4 se
trudi da urazumi bezakonike i izrabljivače: “Neće li se urazumiti svi što bezakonje čine, / koji
proždiru narod moj kao da jedu kruha? / Ne zazivaju ime Jahvino” (14,4). Ovaj redak
svakako pretpostavlja nevine žrtve kao skup patnika s kojima je psalmist solidaran. On se tuži
zbog krajne neuviđavnosti i sljepoće zločinaca koji tjeraju svoje probitke i u vlastitom narodu.
Nitko ne može nekažnjivo ugroziti Božji narod (Jr 2,3). Vanjski neprijatelji stalno ometaju,
potiskuju, pljačkaju i uništavaju Božji narod. Psalmist a još više proroci govore o izjedanju
naroda. Prorok je Mihej opisao najsramniju iskvarenost i tlaku: “Oni proždiru tijelo moga
naroda i deru mu kožu i lome mu kosti” (3,3). Ne začuđuje psalmistova tvrdnja o šutnji i
zaboravu Jahvinog imena. U recima 5-6 trijumfira iskustvena sigurnost jer skršeni su
utjerivači straha i progonitelji. Bog se zauzima za ugrožene i patnike. Makar zločinac ne
poznaje nikakav strah pred Bogom u Ps 14 naslućuje mu se varljiva sigurnost: “Jednom će
drhtati od straha, / jer je Bog s rodom pravednim” (14,5). Bog, nebeski sudac, na strani je
pravednika. Zlikovce odbija, a zauzima se za žrtve pravednih. Zlikovci će nijekati da im je
Bog protivnik, a suprotstaviti se njemu velika je ludost. Izraelci u babilonskom ropstvu ističu
da će Jahve ipak intervenirati kao i u Davidovom slučaju (6-7). Jahve će za stalno osloboditi
svoj narod. Bog je čuvar nedužno osuđenih. Siromah je privilegiran jer Jahve je njegovo
utočište: “Želite razbiti nakane ubogog: / Jahve je utočište njegovo” (14,6). Susljedni redak
zaključno glasi: “O neka dođe sa Siona spas Izraelu! / Kad Jahve promijeni udes naroda
svoga, / klicat će Jakov, radovat se Izrael” (14,7). Završni je redak kasnija živa želja i draga
liturgijska prošnja. Zadnji redak spominje Jakova/Izraela. Jakov je obdaren milosnim izborom
nad Ezavom a sačuvao je čvrstoću vjere i nakon odužeg boravka u tuđini (Post 32,28). Sadržaj
upućuje na poegzilsko razdoblje. Restauracija Siona odnosi se na stoljeće nakon babilonskog
izgnanstva. No, ovdje hram nije razoren. Ta perspektiva upućuje na vrijeme kralja Jošije (Hš
6,11; Sef 2,7) kada se teži sveukupnom oslobođenju. Psalam ne voli toliko političke promjene
koliko Božje milosrdno izbavljenje. I molitva je usmjerena na novo stanje stvari i spasenjski
obrat. Jahve će sve okrenuti na dobro, donijet će spasenje. Kao da nastupa novozavjetna
radost i klicanje. Da je Bog uz pravednika najjasnije dolazi u liku Isusa Krista u kojem su svi
neprijateljski planovi obezvrijeđeni. Isus sam u svojoj ljubavi prema ljudima nema iluzija o
ljudskom ponašanju (Mk 7,21-23; Mt 15,10-20; Iv 2,23-25). Apostol Pavao govori da se ljudi
nisu držali savjesti te se zlo i iskvarenost proširila (Rim 1,22-25.29-31; 3,23). Psalam uslijed
grešne svijesti i nepravednosti pred Bogom vodi do spasenja po Kristovoj milosti (Rim 5,10-
25). Ps 14 susreće se ponovno u Ps 53 gdje u oba psalma dolazi jedan te isti tekst. Ps 53 iznosi
tzv. elohističku predaju dok Ps 14 čuva jahvističku. Uzima se da je Ps 14 izvoran. Ps 14,5b-6
govori o utjehi i pomoći prevednicima i slabima a i o sudu zločincima. Ps 53,6b se na istom
mjestu neprestano zanima o ishodu bezbožnoga. Tako se zločinci boje i tamo gdje nema
razloga za strah. Psalam je posjedovao različitu liturgijsku uporabu te je bio i u dvije različite
zbirke koje su onda ušle cjelovito u psalterij.
Uvod u poučne psalme i posebno prikaz i tumačenje gornjih psalama pokazuje da
psalterij pripada u mudrosnu književnost i da ga kršćanski kanon s pravom ubraja među,
mudrosne, tj. poučne i poetske knjige Starog zavjeta. Naime i Crkva psalterij smatra svojom
molitvom i primjenjuje ga na Krista i njegove nasljedovatelje. Krst je psalme molio, njihov je
sadržaj mudro ispunio. Stoga poradi ljudske krhkosti preostaje molitva: “Nauči nas dane naše
brojiti, / da steknemo mudro srce” (Ps 90,12).
Knjiga Mudrih izreka
Mudre izreke su mudrosna knjiga i najtipičniji primjer izraelske mudrosti. Knjiga je
prvi i najvažniji mudrosni spis. Predstavlja skup više zbirki iz različitih vremena. Tako nudi
razvoj mudrosne književnosti. Izražavanje je jezgrovito. Stil je oštrouman. Srž knjige
predstavljau kratki stihovi s mudrim izrekama. Na početku i koncu knjige stoje rasprave tj.
pjesme od više redaka i povezanih govora. Životna se mudrost izricala mašalom, mudrom

9
izrekom. Ta stilska figura kao umjetnička tvorevina krije se u poslovici (latinski:
proverbium). Salomonove izreke dolaze od mašala što je hebrejska riječ za sličnost ili
usporedbu. Izraz se rabi šire od Mudrih izreka, a stvorili su ga uvaženi pjesnici kao omiljeni
jezični stručnjaci. Pjesničke slike prikazuju prirodu ili život u obitelji. Važna je metafora ili
analogija iz običnog iskustva. Zle čari u preljubnice učitelji nazivaju medenim poslasticama
koje uzrokuju želučane boli (5,3-4). Obljubljena stilska predaja govori o protivnosti između
ljenčine i mrava (6,6-11). Glavni pjesnički oblik čini paralelizam. Zatim dolaze zagonetke,
metafore, prispodobe, personifikacije, alegorije, poučni nagovori. Postoje i izreke kao što su
retorička pitanja, priče i ironija. Konačno su tipični književni oblici hijazam, ukršteni položaj
protivnih pojmova, aliteracija, podudaranje početnih suglasnika, igra riječi i akrostih,
alfebatski pjesnički okvir. Dakako, ove zadnje figure pojavljuju se samo u hebrejskom
govoru. Mudre izreke govore da su ostan za gonjenje volova ili šatorski klin za pričvršćivanje
(12,11). Mudre izreke iznose iskustvo životnih pravila. Mudre izreke tvrde da je mudrac
pravednik.
Sadržaj određuje i vrijeme nastanka Mudrih izreka. Mudrost se na starom Bliskom
istoku pripisivala kraljevima. Prvo se stvarala, prikupljala i prenosila sasvim naravna i
profana mudrost. Nabrajaju se zla, poznata u svim vremenima i na svim mjestima: pokvarena
i brbljava žena, zloporaba vina, lijenost, pokvarenost i lakomislenost. Salomon piše izreke kao
i susjedni mudraci (Izr). Postoji egipatski model jednostavnog mudračevog govora (22,17).
Salomonu iz 10. stoljeća pr. Kr. pripisuje se veliki središnji dio knjige (10 – 22) s 375 izreka.
Gl. 25 - 29 tvore 128 izreka sabranih za kralja Ezekije iz 8. stoljeća pr. Kr. Dovoljna je naime
bila osnovna kraljeva zamisao pa da mu se cijelo djelo pripiše. Dakle, neke mudrosne izreke
dopiru do Salomona jer on je uistinu izrekao 3000 mudrih izreka i 1500 lirskih pjesama (1 Kr
5,1-12). On je najveći mudrac, otac biblijske mudrosti. U Mudrim izrekama Salomon zauzima
kao i općenito u mudrosnoj biblijskoj literaturi, ono mjesto koje ima Mojsije u Petoknjižju,
David u psalteriju ili Izaija u proroštvu. Mudre izreke imaju dodirnih točaka i najuže su
povezane s kanaanskom mudrosnom literaturom. Zanimljiva je sličnost s asirsko-babilonskim
izrekama. Izvanbiblijska i prijebiblijska mudrost nadahnula je i izvršila utjecaj na biblijsku
mudrost. Već u Salomonovo vrijeme postoji izraelsko mudrosno pjesništvo. Vrednote stare
mudrosti su ovozemne pa su tako i u Mudrim izrekama na cijeni: blagostanje, dobar glas,
zdravlje, dugi život i uspjeh. Knjiga je jednostavno naslovljena: “Mudre izreke (mišle)
Salomona, sina Davidova” (1,1). Ipak ton knjige je bezimen i nije ga lako povezivati sa
Salomonom. Mudre izreke su stare i već su postojale zbirke Salomonovih izreka i drugih
neovisnih i uhodanih izreka kada su ih Ezekijini ljudi u 8. stoljeću pr. Kr. sabrali. Proslov i
tumačenje o “tuđoj ženi” potječu iz pobabilonskog razdoblja (5). Konačna redakcija zbila se u
4. stoljeću pr. Kr.
Stil je u Mudrim izrekama vlastit, autonoman i orgininalan. Tako iz njega proizlazi
mnogostruka poruka. Tu se rabe bogata pjesnička odličja. Ona po paralelizmu ponavljaju
isto, izriču protivno od prvotne tvrdnje ili razrađuju početnu tvrdnju. Gledano književno
izreke se nalaze usred retka. Metrički se ravnaju ritmom tri plus tri stope, a ta mjera daje
ponuđenoj poruci svečanost i težinu. U školi ih je bilo lakše zapamtiti. Mudre izreke posebno
bilježe: 1. Sinonimni paralelizam u Izr 14,13 glasi: “I u smijehu srce osjeća bol, / a poslije
veselja dolazi tuga”. 2. Antitetički paralelizam rabi se u 10,7: “Pravednikov je spomen
blagoslovljen, / a opakom se ime proklinje.” 3. Sintetički paralelizam stoji u 16,3: “Prepusti
Jahvi svoja djela, / i tvoje će se namisli ostvariti”. Druge varijacije se susreću povremeno, a to
su: 4. Usporedbe s izričajem ”bolje nego” (15,17): “Bolji je obrok povrća gdje je ljubav / nego
od utovljena vola gdje je mržnja”. 5. Obične usporedbe (25,11): “Riječi kazane u pravo
vrijeme, / zlatne su jabuke u srebrnim posudama”. 6. Brojčani nizovi su sasvim profanog
značenja pa i kritičkog ali nemaju funkciju strašne osude kao što je to slučaj u brojčanim
nizovima ili proročkim govorima protiv okolnih naroda (Am 1 – 3). Usp. brojčani niz u

10
30,15-16: “Postoje tri stvari nezasitne, / i četiri koje ne kažu: ‘Dosta!’ / Carstvo smrti, / jalova
utroba, / zemlja nikad gasna vode / i vatra koja nikad ne kaže: ‘Dosta!’” (usp. 6,16-19). 7.
Mudre izreke s izričajem “blago”: “Blago čovjeku uvijek bojaznu, / jer čovjek okorjela srca
zapada u nesreću” (28,14). 8. Izreke koje ističu poticaj riječima: “poslušaj, sine moj” putem
kojim se stječe zrelost: “Poslušaj, sine moj, pouku oca svoga / i ne odbacuj naputka svoje
majke!” (1,8). Izreke su se prenosile u obitelji ili u školi, ali i na gradskim vratima kao mjesto
okupljanja i raznovrsne izmjene. Koristila su se i druga prikladna javna mjesta. Odavde se
dade zaključiti da mjesto i poziv mudraca nije izdiferenciran kao što je proročko poslanje i
djelovanje.
Podjela knjige se u više prijevoda i autora sastoji od sedam dijelova: (1) rasprava o
mudrosti (1 – 9); (2) Salomonove izreke – prva zbirka (10 – 22); (3) govori mudraca – prva
zbirka (22 – 24); (4) govori mudraca – druga zbirka (24); (5) Salomonove izreke – druga
zbirka (25 – 29); (6) Agurovi govori (30) i (7) Lemuelove izreke (31). Postoji dakako i
naslov i opći uvod u cijelu knjigu (1,1-7). Opis idealne žene jest dodatak Lemuelovim
riječima, ali taj sadržaj ima akrostih, tj. alfabetski okvir, pa se uzima kao pogovor Mudrih
izreka (31,10-31) ili zasebna jedinica. Gornja podjela je po sadržaju i opsegu odveć
neujednačena. Također je nesrazmjerna podjela prema autorima jer se uz Salomona i Ezekiju
veže veći dio knjige. Među zbirke povezane s poznatim i manje poznatim imenima ulaze i
duži ili kraći sadržajni dijelovi. Knjiga Mudrih izreka u većem svom dijelu liči, jednostavno,
velikoj zbirci, gotovo riznici mudrosnih aforizama za svakidašnji i višeslojeviti obiteljski,
društveni, narodni život. Knjiga u svojim odlomcima ili mudrosnim izrekama ne poznaje neku
strukturu, osim što je zbirka uokvirena uvodom i pogovorom. U kasnije doba su izričaji širi pa
postoje pravi spjevovi. Uvod s napucima prekinut je s dva govora o poosobljenju mudrosti
gdje ona nastupa kao propovjednik o čemu je riječ u zasebnom prilogu. Inače kratke
mudrosne izreke govore o sreći na osobnom, obiteljskom i društvenom planu. Knjiga žigoše
preljub i posjećivanje tuđih žena (2,16-19). Proslov (1 – 9) na početku Mudrih izreka uvod je
u zbirke mudrosti. On uči o pravdi, pravici, nepristranosti, znanju i umijeću.
Knjiga Mudrih izreka nije sistematiko izlaganje za seljake, sluge, djecu, službenike,
kraljeve. Sve se događa slučano i prigodničarski. Ali slično je i u Petoknjižju: Izraelcima je
udžbenički prikaz zakona, morala i običaja stran. Knjiga Mudrih izreka predstavlja skup od
više zbirki. Prva, najstarija i najopširnija je Salomonova zbirka (10 – 22). Na nju su se
nadovezale i druge zbirke mudrosti kao Izreke mudraca (22 – 24), riječi Agura (30), brojčane
izreke (30) I riječi Lemuela (31). U Agurovim i Lemuelovim riječima uočava se arapski
utjecaj. Alfabetski niz pohvala je znalački sastav o savršenoj ženi i očituje najveće poštovanje
žene (31). Tako se unosi protuteža ranije opisanoj zloj ženi. Tu se iznosi lik idealne žene,
uzor života i prave životne suputnice. Dugi uvod o očevim mudrim preporukama sinu opisuje
kako sama mudrost uzima riječ (1 – 9). Uvod se nadahnuo na primjeru egipatskih mudrosnih
pouka ali i starih akadskih savjeta oca sinu. Proslov po prvi puta daje suvislu pouku o
mudrosti, njezinoj vrijednosti i njezinoj ulozi voditeljice. U njemu se veliča mudrost:
“vrednija (je) od biserja i nikave se dragocjenosti ne mogu usporediti s njom” (8,11). Ona
prelazi u uosobljenu mudrost prema životu. Mudre izreke opisuju važnu ulogu kralja, njegove
administracije. Ali dotiče i zemljoradnju, trgovinu, obrt a i političke odnose. Gl. 22 – 24
iznose društvenu stvarnost sličnu Egiptu za Amen-em-opa. Iznose se osjećaji, pažljivost
prema siromasima. Valja izbjegavati srdžbu. Valja učiti od Agura, legendarnog mudraca.
Brojčane izreke su zagonetke: to je mudrost izreke i algorije. Lemuel želi odgojiti kraljevića
za pravednost i milosrđe.
U Mudrim izrekama odjekuju Petoknjižje, Proroci i Spisi. Prvo stoji činjenica da se
mudrost ne poziva na Mojsijev zakon nego na utjecaje izvanbiblijske mudrosne literature.
Valja ipak spomenuti Pnz 4,5-8: “Držite ih i vršite (zakone i uredbe): to će u očima naroda
biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan

11
narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod’. Jer, koji je to narod tako velik da bi mu
bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod
tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas
iznosim’”. Autor preporučuje kreposti vjeru, ufanje, ljubav, mudrost, pravednost, jakost i
umjerenost. A kori loše navike oholost, lakomost, nečistoća, zavist, proždrljivost, srdžba,
lijenost. Mudre izreke obećavaju sretan život onome koji drži zapovijedi i proriču kaznu,
trpljenje i smrt onomu tko ih ne poštuje. No, zlo se događa i pravednom a kako li neće
nepravednom.
Mudre izreke je teško sistematizirati. One nisu nikakav zakonik. Citate, pojedinu
izreku, odnosno pjesmu treba razmatrati. U njima su sabrana iskustva, spoznaje, mišljenja i
priznanja, opažanja o čovjeku i svijetu (14,10). Ne daju sud ili pouku, ali od pouke nisu
daleko. Tako npr., pusto polje ili neobrađeni vinograd vjerojatno govore o lijenčini (24,30-
34). A kada govore o ljubavi izdižu se iznad svakidašnjice pa govore o orlovom letu ili vožnji
broda (30,18-20). Mudre izreke su sadržajno upravo povezane s intelektualnim djelovanjem,
namjerama, razumijevanjem i razmišljanjem. Tu su na najodličnijem mjestu mudrost koja
donosi životno razmišljanje i uspješno djelovanje. Hvali se disciplina s izvjesnom dozom
prisile. Postoje dobri savjeti i kritična oštrina. Tu je provjerena razboritost. Čak se izlaže da se
uspješno poslovanje odvija po kompententnosti. Mudre izreke se pozivaju na političko
iskustvo. Dakako da se uvažava inteligencija. Postoji i obazrivost prema prijekoru. U dobroj
ravnoteži protivnosti postoje posebni izrazi za one koji ne uče. To su neodgojeni primitivci,
neotesanci, zaglupljeni, rugači, arogantni, grješnici koji nemaju nikava respekta, bezbrižni
liječine, hulitelji. Knjiga Mudrih izreka sadrži vježbanje u misaonim i životnim vrlinama.
Ideal je u Mudrim izrekama prizemljen, tj. valja izbjegavati pretjeranost, pokoravati se
vlastima, poštovati običaje i ugovore, biti pravičan i suzdržljiv, ovladati sobom, čuvati svoje
dostojanstvo i vjernost, biti velikodušan. Izreke govore o mudrosti i ludosti, ispravnom i
krivom ponašanju. Izraelska mudrost inzistira na refleksiji i traži praktične rezultate. To nije
stvorila samo jedna generacija već mnoga stoljeća. Mudrost govori o odgoju u obitelji,
plemenu. Ne spominju se zasebno zvanja i staleži, Mudre izreke obraćaju se svakom čovjeku.
Govore o zemljoradnicima: “Tko obrađuje svoju zemlju, sit je kruha, a tko trči za ništavilom,
nerazuman je (12,11). Prvi učitelji mudraci su roditelji: traži se dobar primjer, savjet,
opomena i ukor. Djeca poštuju, slušaju i spremna su na djelovanje. Ima više pouka djeci nego
roditeljima. Odgoj su preuzimali učitelji koji se također nazivaju roditelji. Pored seljaka i
stočara govori se o činovniku i kralju. Činovnik služi (23,4) i prenosi volju vladara (13,17).
Sam austrougarski car Franjo Josip I. je na svoj grb stavio latinski natpis “iustitia regnorum
fundamentum” iz rečenice: “Mrsko je kraljevima počiniti opačinu, jer se pravdom utvrđuje
prijestolje” (16,12). Trgovci se doduše spominju (11,1; 31,14.18) ali su bez dostojanstva i
profila. Posebno važna tema je uspjeh i neuspjeh, korist i šteta (13,21). Poznata je izreka: tko
pod drugim jamu kopa sam u nju padne (26,27). Tu se govori o kazni kao povratnoj sudbini
(usp. Dn 6; Est 7). Poukom su se bavili profesionalci, te su izreke gotovo školske lekcije. Zna
se da su pismeni bili malobrojni. Knjiga mudrih izreka je bila školski priručnik ali škola nije u
to vrijeme bila obvezatna. Stariji tzv. Salomonovi dijelovi iznose familijarno i popularno opće
socijalne pouke za školu i javnost. Naime, kasnije mudre izreke imale su funkciju odgoja. U
starini se pretežno učilo napamet. A kućno blago je knjiga Mudrih izreka.
Životna mudrost počiva, makar prešutno, na vjeri i pouzdanju u Boga. Mudre izreke
su i tajnovite. U njima se ne susreće službena državna religija kraljevine. Ne spominje se
hram kao Jahvino mjesto, nema žrtava, ne susreće se svećenstvo, ni blagoslovi, niti je riječ od
Boga postavljenim vladarima ili prorocima. Ne govori se o pravu ili izraelskoj spasopovijesti.
Jedino je važan Jahvin izbor i vodstvo naroda. Ali postoji osobna pobožnost pojedinaca.
Kreposna žena posjeduje istinsku religioznost (31). Agurove su molitve moralne i religiozne.
Tu je mudrost povezana s onostranošću. Pojedinac shvaća sebe kao i svoju sudbinu pred

12
Bogom. U Mudrim izrekama se ne izlazi s etikom za druge. Svi su naime na istoj razini. Bog
kao da u njoj nije donositelj pravednosti. Ipak se po primjeru Joba i Propovjednika dolazi do
Božje pravednosti. Samo prvi pogled na najstariji sloj Mudrih izreka ne vidi ništa
religioznoga. A svaka sedma izreka ima religiozno obilježje (JB). Mudrost se kreće između
intelektualnog i etičkog. Iraelska mudrost je moralna i religiozna. Moral je u Mudrim
izrekama ovozemaljski. Ali promiče strahopoštovanje i vjernost Bogu. Oni bez respekta pred
Bogom nazivaju se bezbožnicima (usp. jedino mjesto u Izr 11,9). Dnevna životna mudrost
ostvaruje ljudsko i vjersko dostojanstvo. Izr 3,33 osigurava “blagoslov u stanu pravednika”.
Respekt prema Bogu je početak spoznaje, počelo, izvor, korijen istinske religioznosti,
predanje, ljubav i spasenje i izvor kreposti (15,16.33; 16,6; 22,4). Izr 1,7 jedno je od šest
mjesta u mudrosnoj literaturi koja iznose: “Strah je Gospodnji početak spoznaje (mudrosti),
ali ludi preziru mudrost i pouku.” Strah Božji je zapravo drugo ime za pobožnost. Nema tu
užasa pred Božjom veličinom ili straha pred kaznom. Pobožnost je, naime, pretpostavka
mudrosti. Posljednja ljepota kreposne žene krije duboku vjeru u strahu Božjem (31). Znanje i
vjera u Boga govore o redu, stvaranju. Zato biblijski mudrac ispunjuje zakon. Čovjek se treba
uzdati samo u Boga (20,22; 29,25). Time je olakšan kriterij između dobra i zla. Prava mudrost
sadrži poučenost u Bibliji. Tako i današnji židovski molitvenik za nekog uvaženog
pismoznanca sadrži blagoslov da Bog dijeli svoju mudrost onima koji ga se boje. Kralj je npr.
bliži božanskoj sferi, ali svejedno se treba ponašati mudro. Isto vrijedi i za druga zvanja.
Židovi su poznavali onostranu vjeru Egipćana ali su joj se kao i obnovi otvorili tek u 2.
stoljeću pr. Kr. Tako je religiozno u Mudrim izrekama dijelom neutralno. Naime, kasnija
izraelska mudrost postaje religiozna. Ipak ta knjiga pokazuje moralni optimizam. Tko ima
znanje i uvid djeluje pravedno. Bogobojaznik ne želi ražalostiti Boga, voljeno biće.
Utemeljenje pravednog djelovanja dolazi od ljudskog iskustva a ne od Božje objave. Jednim
dijelom mudrost je opečaćena vjerom u Jahvu.
Teologija knjige Mudrih izreka prolazi kroz razvoj. Prvo se obrađuje etika. Od trajne
je vrijednosti građa o obiteljskim idealima, djetinja poslušnost i apsolutna pravednost u
društvu. Više puta se spominju poštenje, istinitost i cjelovitost. Čitatelj uči da se valja brinuti
za siromaha i bespomoćnog čovjeka. Tvrd rad, samokontrola, neudovoljavanje željama i
strastima predstavljaju zajednički savjet koji valja ostvariti. Uvijek iznova se govori o
protivnosti između pravedne i zle osobe. Mudrost je kao i zakon (1,29; 6,23; 15,8) izraz Božje
volje i djelovanja. Postoji trajno uvjerenje da zlo nije nekažnjeno. Tu se Izr slažu s Pnz da
Jahve blagoslivlja i nagrađuje vjernost a proklinje i kažnjava nevjernost (15,3). Bog štiti
pobožna i potrebna zaštite (15,25.29). Nagrađuje ljubav, istinu, čistoću srca, poniznost.
Čovjek usklađuje svoje djelovanje prema vječnoj mudrosti. Mudrost se uosobljuje, ona je
odraz misli i slika Božja. Tako se mudrost identificira s božanskim autoritetom. Valja
zaključiti da je mdrost dovela ljude u pravi odnos prema Bogu i ljudima. Mudrost Starog
bliskog istoka povezana je sa specifičnim uvidima Izraela o Bogu koji je uistinu prisutan i
brine se za svakidašnji život. Tko Jahvu traži, razumije sve (28,5). Samo je pobožnik ispravno
mudrac.
Knjiga je izvršila utjecaj i pripremila je izraelski ostatak na evanđelje. Novi zavjet 14
puta citira i 20-ak puta prisjeća na knjigu. Isus Krist, utjelovljena mudrost, veći je od mudrosti
Salomonove (Mt 12,42). U pouci često se služi mudrosnim rješenjima i zaključcima. Ova je
mudrost i danas korisna kršćanstvu jer ono se razvija na naravnim moralnim temeljima koje
su predali stari mudraci. Tako neke izreke naviještaju evanđeoski moral. Druge omogućuju
govor o Duhu Svetom. Kršćanska liturgija mudrosno uosobljenje primjenjuje i na Mariju.
Propovjednik / Kohelet kao veliko pitanje
Već općenit pristup smješta Propovjednika (Prop; Koh) među najznačajnija djela. On
je za osudu i zadovoljstvo. Knjiga je cinična, pesimistična, svjetovna i potpuno heretična. Ali
autor je duboko pošten: odstranjuje klišeje i površnost (7,1.13.28; 8,11-12). Zna da postoji

13
stupnjevita nadležnost i odgovornost. Koh dodaje gorku narodnu izreku: “Korist zemlje je
nada sve; i kralj ovisi o zemljištu” (5,8). Utvrđuje: “Svašta vidjeh... pravednik propada...
bezbožnik i dalje živi... Ne budi prepravedan i ne budi premudar; zašto da se uništavaš”
(7,15). Prop je međutim lako čitljiv, misli teku. No, želi li se pročitano ponoviti, misao
zaključiti, izbija na površinu nedorečenost. Tako je za jedne pisac pesimist a za druge
optimist, za neke fatalist, za malobrojne (7,16) nihilist pa čak i materijalist. Čak se naziva
“elegantnim skeptikom”. Po nekima Koh je anti-religiozna knjiga. Za pokojeg agnostika Koh
je zadnji most prema Bibliji. Prop raspravlja o smislu i vrijednosti čovjekovog života. Nije
prorok i ratnik već učitelj i mislilac. U svojoj radikalizaciji nije ikonoklast već realist. Kao
rijetko tko poznaje probleme: “Nitko ne može dokučiti ono što se zbiva pod suncem... Pa ni
mudrac to ne može otkriti, iako misli da zna” (8,17). Svakako začuđuje da se ova knjiga sa
zajedničkim nazivnikom ispraznosti nalazi uopće u Bibliji.
Vrijeme, mjesto i poruka su veoma zanimljivi. Već prije jamnijskog kanona Koh se
čitao na Blagdan sjenica. Govorilo se o dva, tri, četiri i osam autora. Izdavač je učenik, autor
naslova (1,1) i završetka (12,12-14). U Prop se misao razvija u varijacijama, kontrastima.
Vlastite refleksije rabe prvo lice, opomene drugo. Mnoštvo se može pripisati razmišljanju o
nerješivim tajnama. Time se izbjegava komadanje. Postoji jedinstvo stila i jezika u 3,2-8 sa
sedam paralelnih antiteza. Poveće cjeline su u 1,12 – 2,26; 3,1-15 i dr. Koh raste kroz
suprotstavljanja. Koh je konzervativan i radikalan. Pristaje uz židovstvo i radikalno
reinterpretira neka gledišta. Vjeruje da je Bog stvorio dobar svijet (3,11), život je Božji dar
kao i čovjekova duša (3,19). On ga opet svodi na prah kada umire (3,20; 12,7). Šeol je bez
pozitivnosti (9,10). Prop rabi cikličku sliku svijeta, stranu Bibliji, a ne poznaje povijest
spasenja (1,2-9). Zna naime za zle dane (9,12). Po ponavljanju Koh unosi ispraznost u
sadašnji svijet (1,3-11). No, svi imaju vrijeme i priliku (5x). Knjiga se u kršćanskim
prijevodima naziva Prop. Stariji hrvatski prijevodi je prema latinskom zovu Crkvenjak. U
hebrejskom naslov Koh je po obliku ženskog a gramatički muškog roda. Opći naziv izvorno
označava čovjeka koji govori i poučava. Moderni jezici to ime rabe za knjigu i autora. Autor
je povezan sa zajednicom. Bio je pretežno profesor i akademičar. Literarna fikcija je
pseudonim Salomona, oca mudrosne književnosti, makar ne spominje ime. Salomonovo
nadjevanje stoji u 1,12 – 2,26 (usp. Izr i Mudr). Uz pretpostavljenu mudrost spominje se i
njegovo bogatstvo (2). Salomon je nadišao svakoga u znanju i raskoši (1,16) a ostao je bez
zadovoljstva. Bogatstvo i užitak su Božji darovi (5,17-19) ali ovise o Božjoj volji (6,1-3).
Ljubav prema novcu je beskorisna (5,9). Pisac se i distncira od Salomona i kao podanik daje
upute kralju (4,13; 8,1-4), a na kraju i je jednostavno mudrac (12,9). Mudrost se također
probija: Prop je dužnost (1,13). Iz malobrojnih podataka knjigu se može smjestiti u 3. stoljeće
pr. Kr., u vrijeme ptolomejskog ovozemaljskog humanizma. Jezik poznaje mnoge arameizme,
ima i dvije perzijske riječi. Ben Sirah se u II. stoljeću služio knjigom. Paleografija kumranske
prijepise također smješta u II. stoljeće. Prop je vjerojatno bio učitelj u Jeruzalemu. Naslućuje
se da je židovsko školstvo iznad ostalog u starom svijetu jer je uz Hram bio organiziran sustav
od osnovne do visoke škole. Koh je pripadao časnim članovima intelektualne zajednice. Bio
je narodni mudrac (12,9). Donosio je pouke o vjerskom ponašanju (4,17 – 5,1), učio
izbjegavati srdžbu (7,9), obezvrjeđivao je ogovaranje (7,21), uvodio suzdržavanje u sudovima
(11,1-2), savjetovao je u ponašanju (7,16-17) i užitku (9,7-10; 11,9 – 12,1). Za djecu govor o
Bogu, svijetu, čovjeku i društvu bio bi nerazumljiv (1,3 – 3,15). Očito je bio sretno oženjen,
barem u mladosti. Uporaba “sina” konvencionalni je izraz za učenika, studenta. U obraćanju
mladom čovjeku (11; 12,8) rabi njegov govor (11,9, 2 x; 11,10 1 x). Pisac dobro poznaje
važnost novca i finacijske zavrzlame i vjerojatno živi u trgovačkoj četvrti. Poznaje filozofska
grčka strujanja stoicizma i epikureizma, egipatsko djelo Očajnikov dijalog s dušom i
mezopotamski ep Gilgameš. To je bila zajednička baština istočne mudrosti. Koh je, međutim,
izabrao popularnu i glasnu grčku filozofiju srednjeg sloja. On je poznavao trpljenje,

14
nesigurnost i bespomoć. Dobro i zlo trajno se događaju. Koh zastupa da nema fundamentalnih
promjena (1,4-15). No, ne treba bježati u smrt. Bog je čovjeku dao život koji će opet tražiti.
Za kreposno bi se življenje očekivala nagrada i uspjeh, mir, obitelj i radost. Starija je mudrost
uzdizala tvrdi rad, umjereni užitak i mudru disciplinu. Prop se s time ne slaže. Koh je kao
učitelj djelovao u permanentnoj izobrazbi svojih studenata koji su mu se vraćali s iskustvima i
problemima. Potaknut, dalje je razvijao svoj kritički put i metodu o korisnosti i ispraznosti.
Knjiga je bila kao omiljeni esej za darivanje među studentima. Autor vidi ponavljanje i
mirovanje. Život zadržava trenutak (12,1-8). Prop, označen sumnjom, ima strahopoštovanje
pred Bogom Stvoriteljem. Koh radosna karaktera ispovijeda: “Jer tko je među živima, ima
nade: i živ pas više vrijedi nego mrtav lav” (9,4). Bog je “Deus absconditus”: “jer Bog je na
nebu, a ti si na zemlji” (5,1). Prop odvraća od zavjeta njemu (5,3-4; 7,16-17). On je filozof-
polemičar protiv dogme o nagrađivanju nakon smrti. Na etičkom području Koh ne cijeni
prikupljanje bogatstva. On razmišlja realno: bogatstvo je naporno (2,10-11; 4,8 i dr.). U
malom traktatu govori znalački o novcu 5,9-19. Čovjeka najviše kvari nezasitnost i
opsjednuće bogatstvom. No, radnik se raduje privređenome a bogataši su bez sna. Bogatstvo
može biti propast i ne može se zadržati. Čovjek ništa ne nosi s ovoga svijeta kao što ništa nije
ni donio. Bogatsvo je, međutim, dar Božji i valja ga primiti, njime se okoristiti jer ono može
donijeti životnu radost. Prop suosjeća s izrabljenim ljudima (4,1-3). Kritizira nepravedne
moćnike (5,7-8). Slično reagira i pred mudrošću (6,7-9). Mudrost je ograničena i rezervirana
za Boga. Daruje je čovjeku. Koh se potrudio za mudrost (7,23-24). Božje djelovanje je
tajanstveno i valja ga prihvatiti (7,14). U Koh njeguje estetska gledišta (2): slavi jelo i piće,
uzdiže eros, hvali odjeću. Zna za pjevače i pjevačice, ne izostavlja ni ptičji pjev i prepoznaje
ljepotu prirode. Živ čovjek smije uživati (9,7-10). Prop unosi optimističku obojenost. No, ne
sudjeluje u smijehu i pjesmi luđaka. Draži mu je napor i ukor mudraca (7). Čovjek je
proizašao od Stvoritelja i njemu se vraća (12,1-7). Prop e jednostavno pjesnik i filozof.
Sadržaj obuhvaća svjetovna razmišljanja o čovjeku. On je prigodno biće: promjenjiv i
trpi. Svaki ga čas može iznenaditi sreća ili propast. Utvrđuje da svaki čovjekov trud ima dobru
i slabu stranu. I konačni zbroj i zajednički nazivnik svega je ništa. Prop nije indiferentan: “I
spoznadoh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je svjetlost bolja od tame (2,12-14). Stoga
Prop i priznaje Božju providnost. Bog je na strani života Ali tu su prolaznost i smrt. Prop je
odjednom ostario (12). Jaki se čovjek zgrbio. Narikače se prikrivaju kada prolazi. I ptice su
prestale pjevati. Konačno se približio izvoru života. Ali vrč se razlupao i slomio se kotač na
bunaru: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao”
(12,7). Što se nakon toga događa, nitko ne zna. Strah Gospodnji je čest motiv u mudrosnoj
literaturi a ovdje u Prop se pojavljuje 4 puta. Bog je vrhovni gospodar svijeta i povijesti.
Čovjek se može uklopiti u Božji plan. Prop ne gaji prazna obećanja zato nije malodušan.
Životna načela nailaze na iskušenja i izazove a to su: mudrost, pravednost, hrabrost i
umjerenost. U knjizi ne postoji neki red. Ipak je intuitivno zanimljiva makar malo usiljena
shema i struktura knjige: N. LOHFINK, Kohelet, Die neue Echter Bibel, Kommentar zum
Alten Testment mit der Einheitsübersetzung, Echter Verlag, Würzburg, 1980.:
Okvir 1,1-2 Okvir 12,8
Kozmologija (pjesma) 1,4-11 Etika (pjesma) 9,7 - 12, 7
Antropologija 1,12 – 3,15 Kritika ideologije 6,11 - 9,6
Kritika društva I. 3,16 - 4,16 Kritika društva II. 5,7 - 6,10
Kritika religije (pjesma) 4,17 - 5,6
Koh dakle rabi grčki strukturalni palindrom, obrtaljku sa središnjom tvrdnjom prekretnicom.
Usprkos ovoj strukturi Koh nema neke kontrolirane forme. Postoje tek varijante jedine teme:
ispraznosti. Za pojam stoji riječ “hebel”, ispraznost, uzaludnost i ništavilo. Suprotstavlja se
riječi “jitron”, korist. Dolazi preko 40 puta u Prop, polovina svih starozavjetnih mjesta (usp. i
Rim 8,20). Pojam spominje početak i kraj knjige i sve njezine dijelove. Sve je varavo: nauka,

15
bogatstvo, ljubav i sam život. Kohelet mrzi život (2,17) i okrenuo se od napora (2,20) no, sve
je mučno (2,23). Bit će mnogo dana tame (11,8). Valja se držati zlatnog pravila umjerenosti
(7,16). Kohelet ne revnuje i prepušta se indiferentizmu. Ipak, zlu suprotstavlja pravednost.
Sve je podložno promjenama i prolaznosti. U knjizi se naziru tri dijela. 1,1 – 3,15 sadrži niz
razmišljanja. Trajno kruženje i rad završavaju pjesmom o vremenu prikladnom za svako
događanje. Srednji dio sadrži mudre izreke, prispodobe ili podavanje poeziji (3,16 – 11,8).
Zvršni odsjek obuhvaća 11,9 - 12 i obraća se mladim čitateljima. Valja potpunoma živjeti
život. Starost i prebrzo dolazi. Priznaje da je pisanje knjige beskrajna muka (12,12). Život je
slijed nepovezanih i bezvrijednih čina (3,1-11) i završava mučno opisanom starošću (12,1-7).
Smrt pogađa mudraca i luđaka, bogataša i siromaha, životinju i čovjeka (3,14-20).
Propovjednik se pita ima li dobro i zlo svoju naknadu na zemlji? I odgovor je: ne (7,25 –
8,14). Problem trpljenja Prop postavlja pesimistički ali ne istražuje razloge trpljenja. Bol i
patnja u ljudskom životu ostaju neriješena tajna. Djelomično rješenje trpljenja nudi Mudr a
potpunoma Isus Krist, sin Božji. Sumnjičavo gledaje zna osuditi gorki i stravični život. Prop
ustanovljuje ispraznost sreće, i nezadovoljan, tješi se i prihvaća skromne radosti života (3,12-
13; 8,15; 9,7-9). Muči ga i tajna onostranog svijeta i ne uspijeva nazrijeti rješenje (3,21; 9,10;
12,7). Prop, kao i mudrosna književnost, općenito ne poznaje kult, objavu, savez ili osobni
odnos s Bogom. Kao vjernik tvrdi da Bog ne mora polagati račun o tajni ljudske sudbine
(3,11.14; 7,13). Posjeduje prave pojmove o Bogu i životu (3,10-17), vjeruje u prekogrobni
život i Božji sud (8,12; 9,1). Zato treba vršiti zapovijedi i bojati se Boga (5,6; 8,12-13). U
duhu biblijske tradicije ovozemaljske vrednote ne mogu posvema usrećiti čovjeka. Prop
rješava zagonetke teološki.
P. Kreeft rješava problematiku knjige filozofski. Govori o veličini Prop. Koh je jedina
filozofska biblijska knjiga. On luta, često mijenja svoje mišljenje. Veličina ne dolazi od oblika
nego sadržaja. Oblik je jednosložan. A sadržaj je najveća stvar koju filozofija može izreći.
Knjiga je iskrena, prakticira ono što naviješta. Knjiga o ispraznosti je isprazna. No, ispraznost
ne može zaraziti kao što budalaština ne zarazuje. Samo mudrac poznaje ludost. Upravo tako
se uzima mudrost da se upozna ludost, svjetlo da se upozna tama, dubina da se upozna
ispraznost, smisao da se upozna besmisao. Pascal kaže: “Svatko tko ne vidi ispraznost života,
mora biti uistinu isprazan”. Kreeft spominje pustinjaka koji je 40 godina živio u divljini.
Izgledao je pametniji od mnogih u civilizaciji (ne i od kršćana): svježinu je crpio iz Prop. Koh
se bavi pitanjem društvene, individualne etike, o krepostima i konačno o “summum bonum”.
Moderni se etičari međutim pitaju zajedno sa starima samo o društvenoj etici: kako izbjeći
sudar. Egzistencijalisti, prvi među njima Prop pitaju o svemu. Prop je alternativa ostaloj
Bibliji. Dok čitava Biblija nudi odgovor Koh je pitanje. Jer ništa nije besmislenije nego
odgovor bez pitanja. I zato valja u moderno doba započeti upoznavanje Biblije s Koh. Tako je
Koh moderan na više načina, on je egzistencijalist (1), suočava se sa strahom životnog
vakuuma (2), pošten je makar je napisao beznadnu knjigu (3), pita o ‘summum bonum’. Od
21 civilizacije samo naša ne pita: zašto čovjek žiivi? (4). Prop zastupa umjereni, pošteni
hedonizam (5). Ton daje sekularizirani svijet. Bog je samo jedna sastavnica u životu (6). Koh
je veliko pitanje: “Kako znate da je to istina? “U čije ime ti govoriš?” (7). Prop ne
dijalogizira. Bog nije subjekt i ne govori. Objava se događa i tamom. Prop je okvir za Bibliju.
Koh je izabrao ništa. No, i Bog znade biti strmina, ponor i bezdan: on je sve i on je ništa. A
tako je teško bez uporišta, mjerila i temelja. Mnogi zamišljaju život na trenutak. No, skraćena
smislenost postaje dugometražno beznađe. Danas postoje mehanizmi i načini kako prikriti
stvarnost. Problematiku se može sakriti po mnoštvu, većini i raznolikosti (1). Veliku ulogu
igra propaganda (2). Suvremen je indiferentizm (3). Život trebaju označiti radost i veselje.
Ton daje starorimska lozinka o "kruhu i igrama" (4). Trajna konstanta života je subjektivizam
(5). Kreeft se ispričava što drsko i sramotno, odvratno i nepristojno preriče Koh u silogizam:
(I.) Sav trud (rad, napor, muka ) je pod suncem. (II.) Sve je pod suncem ispraznot (ništetnost,

16
vjetar). (III.) Zaključno: sav je trud ispraznost. (1) Mjesto bivovanja i života odvija se na
zemlji, pod suncem. (2) Trud je peterostruk. Prvo dolazi napor kao mudrost, filozofija, pamet
i um o čemu govori 1,12-18. Životu nadalje pripada tjelesni užitak s uzornim opisom
bogatstva u 2,1-11. Autor je prošao kroz rad, doživio je uspjeh i radost a zaključuje da je sve
praznina, dosada i apatija. Prop je iskusio zadovoljstvo moći na potenciju: vojno je,
gospodarski i prostorno jak, nagomilao je srebra i zlata “sve škrinju na škrinji” a nije sretan
(2,4-8). Nije egoista makar po etici ne poznaje pomaganje. U pouci opisuje mudrog siromaha
koji se uspeo na prijestolje (4,13-16) i siromašnog mudraca koji je izbavio grad iz opasnosti
(9,14-15). Prop 4,9-11 se trudi oko prijateljstva i radi potomstva traži smisao. Prednost pred
samoćom (Vae soli!) ima zajedništvo. Poznata mu je tvrdnji da slijepac ne može voditi
slijepca. Autor zna za delikatnu situaciju kod eventualnog prepuštanja baštine (2,18-19). Trud
se konačno tiče duha, religije. On shvaća Boga kao razum (7,14-17). Koh ne zna ništa o
dolasku, približenju Božjem. Kad govori o Božjem darivanju, zaostaje za Zakonom,
Prorocima, Evanđeljem. Ne služi se jezikom milosrđa, praštanja i ljubavi. Bog je to filozofa,
nepokretni pokretač i deist. Čini se da je autoru i u religiji ponajviše stalo do stilskih
kontrasta. U duhu konvencionalne vjere gurnuo je Boga u stranu (4,17 – 5,6). (3) Postoji isto
niz od pet ispraznosti. Tako je autor prvo indiferentan i opisuje samoću (9,1-2). Ipak je
nadalje ljudima draži život od smrti, ljepota od ružnoće. Koh gleda istu kob u dobrih i zlih. Ne
dobivaju, naime, trku hrabri. O smrti govori mučno i s dozom crnog humora. Pred zagrobnom
stvarnošću autor se zadovoljava pitanjem “Tko zna? i ostaje na “možda”. Dapače u 3,19-21
izjašnjava se da je kob ljudi i zvijeri jedna te ista. Svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
Vrijeme kao treće pripada u ispraznost (3). Sve ima svoje vrijeme (3,1). I mudrac zna vrijeme
i put ili djelo (8,1-5). Bog raspolaže i određuje vrijeme (8,8; 9,11). Vrijeme je druga riječ za
prolaznost. Prop je strano pavlovsko razumijevanje: “kairosa” vremena kao prilike, šanse.
Kada čovjek relativizira stvari (8,14) umjesto pravice vlada nepravda (3,16). Tako Prop
govori o čovjekovoj zloći u 7,20 a o ženinoj u 7,27. Sa sumnjičenjem se potiho prisjeća
kraljevog lika u 8,6 a posebno nepravde svijeta u 8,11. Autor nastoji ispraviti nasilja koja se
događaju pod suncem (4,1). Konačno u Prop vjeri Bog je razum. On je priroda, veliki arhitekt,
dizajner. Za Prop Bog uistinu postoji, on je Stvoritelj, ukrasio je svijet i usadio mu harmoniju
i stvorio ljepotu. Bog je u njega neshatljiva sila, nepoznanica (Prop 8,17). U govoru o Bogu
Prop se utječe neznanju kao i pri pokretu vjetra ili razvoju života u trudnice (Prop 11,5). Jahve
je ipak s bogobojaznima i i po svom promislu ih daruje (8,11-13). Koh ima sumnje i postavlja
pitanja. No, ne dopušta se Prop zaključak: sve je ispraznost. Psihološko iskustvo odstranjuje
osjećaje krivnje. Koh dotiče i područje religije. Vjera govori o nadi. Tek religija može
odstraniti grijeh. Dolazi i razina razuma, filozofije. Prop pita o uzroku i otvara racionalni
svijet.
Bog ne poštuje uvijek red i zakonitosti koje je stvorio, tu su vjerske stvarnosti kao što
su objava, utjelovljenje i uskrsnuće i dr. Prop postavlja pitanja o svemu što je jedna strana
biblijskog diptiha, preostala Biblija je njegovo drugo krilo, a to su odgovori na Prop pitanja.
Toma Kempenac Nasljeduj Krista započinje s početkom Prop “vanitas vanitatum omnia
vanitas” kojim uvodi pomalo tašti prezir zemaljskih a čežnju za nebeskim dobrima. Koh i Isus
su slični. Obojica su nevezani propovjednici. Koh sumnjiči, pita i Isus u usporedbama
napušta ondašnja uvjerenja. Koh relativiziranje nagrade dotiče Isus kod radnika jedog sata i
cijelog dana. Koh je neuračunjljiv a i Isusovo Kraljevstvo Božje iznenađuje. Koh nije
ortodoksan a ni Isus nije vjeran zakonu kada su posrijedi obredna pranja, subota i dr. Koh
nakon pouke otpušta učenike na put. Isus čini isto i traži evanđeosko nasljedovanje. Koh ne
pozna ljubav Božju a Isusov nasljedovatelj je voljeno biće.
Pjesma nad pjesmama o ljubavi
Uvod već govori o remek-djelcu. Pj pripada biblijskom kanonu. Zapravo, Pj kao niz
lirskih pjesama o ljubavi, izazov je ljudima najrazličitijih nazora i zanimanja. Čitatelj se pita:

17
koju istinu želi Bog poručiti? Pj se tradicionalno uvrštava među mudrosne knjige. Židovsko
gledanje na Pj najljepše izražava mučenik rabi Akiba: "Sve su biblijske knjige svete, ali ovo je
najsvetija". Naziv knjige ‘Šir haširim’ doslovno znači: Pjesma pjesama, što je hebrejski
superlativ i označuje najljepšu, najuzvišeniju nad pjesmama. Autorstvo se pripisuje Salomonu
(1,1), no on je pseudonim, istočnjački običaj da se naglasi važnost spisa, dok pisac u službi
poruke ostaje nepoznat. Spjev je niz povezanih pjesama, koje pokazuju isti jezik i stil sve do
vrhunca u Pj 8 gdje se pri kraju naslućuju i kasniji dodaci u 8,5-7.8-14. Vrijeme nastanka,
izvedeno iz jezika zaključuje da je knjiga mnogo mlađa od Salomona u 10. st. pr. Kr. Ponešto
temeljne građe može biti staro, ali gotovo djelo potječe iz pobabilonskog razdoblja, negdje iz
prve polovine 4. st. pr. Kr. Jezik i stil u Pj svjedoče o ljubavi ondašnjeg ozračja. Literarno je
srodna s ranijim egipatskim ljubavnim pjesmama koje rabe: sestro (Pj 4,10.12) i brate (Pj 8,1).
Javlja se izraz ‘biti bolestan od ljubavi’ zbog odsutnosti voljene osobe (Pj 2,5; 3,1-2; 5,6-8)
kao što je slučaj seoskih svatova u sirskim pjesmama. Sličnost je normalna, jer ljubav je
temeljni ljudski osjećaj i rabi jednostavno jezik svih civilizacija. Podjela knjige pokazuje
subjektivni pogled na tekst, pa nije čudno što ih je više. Ovdje slijedi podjela Jeruzalemske
Biblije: Naslov i prolog 1,1-4 / Prva pjesma 1,5 - 2,7 / Druga pjesma 2,8 - 3,5 / Treća pjesma
3,6 - 5,1 / Četvrta pjesma 5,2 - 6,3 / Peta pjesma 6,4 - 8,4 / Pogovor 8,5-7 (himan ljubavi) /
Dodaci 8,8-14. Sadržaj pokazuje dramu ljubavi. Takva bi se drama dobila uz poveća
premještanja. Već je, naime, na koncu prve pjesme ostvareno zajedništvo, ali traženje se
nastavlja. Kaže se, da se ljubav za neko vrijeme prekinuta rasplamsava s dubljim zahvatom i još
većim žarom. Neobično je da zaručnica traži ljubljenoga u svijetu gdje to čini zaručnik. I na
koncu sve traženje ostaje otvoreno: kao da se želi reći da se ljubav nikada potpuno ne ostvaruje,
već je čežnja i težnja za vječnom ljubavlju. Važno je skrenuti pažnju na Pj 8,5-7, gdje se nalazi
vrhunac cijele pjesme u pobjedi, trajnosti i vrijednosti ljubavi: “Stavi me kao znak na srce, / kao
pečat na ruku svoju, / jer ljubav je jaka kao smrt, / a ljubomora tvrda kao grob. / Žar je njezin žar
vatre / i plamena Jahvina. / Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav / niti je rijeke potopiti. / Da
netko daje za ljubav / sve što u kući ima, / taj bi navukao prezir na sebe”. Ovaj jezik i stil smješta
Pj u mudrost (usp. Izr i Sir). Tumači se preko dvadeset stoljeća muče da tu ljubav protumače.
Nema općeprihvaćenog tumačenja. Postoji rašireni pristup: (1) alegorijsko tumačenje
označava neposrednu ljubav Boga Jahve prema izabranom narodu, (2) doslovno tumačenje
poznaje pohvalu ljudskoj ljubavi kakvu je Bog stvorio i hoće da postoji, (3) teološko
tumačenje je u stvari pjesnička pohvala ljudske ljubavi iz proročkih spisa. Naši bibličari su u
Zagrebačkoj Bibliji utanačili: “Pj se najprije pjevala za vrijeme svadbenih svečanosti: opjevala je
zaručničku i bračnu ljubav u prigodi nastajanja novog obiteljskog ognjišta. Uvrštena u Bibliju na
temelju novog konteksta, mogla je dobiti i novu funkciju: da veliča ljubav Jahve prema
njegovom narodu i težnju Izraela da i posred politeizma, što ga okružuje, ostane vjeran ljubavi
Jahve, koga smatra svojim Zaručnikom”. Poznato je i tumačenje primijenjeno na odnose
između Krista i Crkve. Krist je glava i zaručnik, a Crkva tijelo i zaručnica, što je uzorak bračne
povezanosti (Ef 5). No, može se govoriti i o sjedinjenju pobožnika s Bogom čemu u prilog
govore sveci u služenju Crkvi i svijetu. Veliki kršćanski mistici našli su u ovoj knjizi nadahnuće i
ostavili su uzorna tumačenja Pj (Sv. Bernard, Toma Akvinski, Ivan od Križa, Terezija Avilska i
Mala Terezija).
P. Kreeft vidi u Pj život kao ljubav. Pj govori o ljubavi a ljubav vrijedi za svakoga.
Simbolično gledano ova je knjiga najintimnija u Bibliji. Opisuje posljednju životnu svrhu,
prisutnu na kraju Joba: susret između čovjeka i Boga. To je uzvišena, sveta i radosna nada
ljudskog srca, stvar gladi i žeđi, borbe i težnje. Pj sadrži skriveni ključ svega ostaloga u
Bibliji. Biblija govori o stvarnom životu i naravno da je to trijezno napisana knjiga. I središte
te životne stvarnosti je ljubav. Čitava je Biblija ljubavna zgoda, ‘love story’, jer Bog je ljubav.
Pozadi ratne povijesti, detektivske povijesti, tragedije, komedije ili farse - život je ljubavna
priča. Pj je konačni odgovor na upit Prop o ispraznosti i Joba o trpljenju. Knjiga pjeva

18
dvostruku ljubavnu priču: vertikalnu, božansku i horizontalnu, ljudsku. Zapovijed ljubavi tiče
se Boga i bližnjega. Tako Pj valja tumačiti, na božanskoj i ljudskoj razini. Zaručnik
simbolizira Boga ali literarno je bilo koji čovjek. Zaručnica simbolizira dušu, ali doslovno
bilo koju ženu. Pj upotrebljava ljubav braka više nego koji drugi način ljudske ljubavi i njezin
obljubljeni simbol za Božju ljubav. Ta ljubav uključuje prijateljstvo, osjećaje, želje i ljubav u
veliko iskustveno bogatstvo. Muž i žena daju jedno drugome tijelo, dušu, život, vrijeme,
prijatelje, svijet, posjed, djecu. Zato Crkva ne prihvaća umjetnu kontracepciju: prokreacija
pripada braku jer neprirodno začeće ispušta jedinstvo i zanemaruje erotičnost. Bog želi
vezivanje, erotiku, intimnost dvoje u jednom tijelu, pravu ekstazu ljubavi i prokreaciju. Pj s
ljubavlju viši je stupanj od Jobova trpljenja, čistilišta na zemlji i Propovjednikove ispraznosti
pakla na zemlji. Salomonova ljubav je nebo na zemlji. Kada se otvore zemaljska izlazna vrata,
Božje svjetlo obasjava penitenta i ulazi u zlatno nebo, izbjegao je paklu makar se nalazio u
čistilištu. Čistilište je tako radost i patnja. Ono nije punina i savršenstvo nego težnja za onim
više. To je egzaktno Jobova pozicija, kada Bog dolazi k njemu. Njegove su noge u smetlištu a
glava u slavi. To je prispodoba o stanju svakog kršćanina. Jer Krist nije uspostavio
neposredno nebo na zemlji. On nije ozdravio sve, samo je zasijao sjeme sveopćeg otkupljenja.
U međuvremenu čovjek je dužan moliti i raditi za rast do žetve i berbe bez uvida u cvat, lišće,
plodove. Bog po vjerskom utjelovljenju i sakramentima sije i oplođuje. Pj završava ljudsku
Božansku komediju. Zahvaljuje Prop i Jobu, pokretačima dovde. Pj rabi oko, dvogled i leće
da otkrije dimenzije ljubavi. Kakvoću i količinu su iskusili sveti. Ovdje slijedi Kreeftovih
sedam značajki ljubavi iz Pj.
1. Ljubav je (najveća) pjesma. Naravno da je to slika ili simbol. Ljubav nije književna
ili fizička pjesma, makar se izražava u tom obliku. Tom se slikom sugerira da Bog je ljubav.
Glazba je jezik ljubavi i dublja je od riječi. Takav osjećaj ima čovjek kod velikog glazbenog
djela. Velika glazba ne budi samo osjećaj dobra. Velika glazba sugerira poneku duboku istinu
ili tajanstveno značenje, objektivno istinito ali neprenosivo u riječi. Glazba i simboličnost
ljubavi ima višeslojevitu strukturu: (a) nije samo subjektivni osjećaj nego objektivna istina,
(b) misteriozna je i smislena, (c) značenje je nesvedivo na riječ. Glazba je jezik po kojem je
Bog stvorio svijet. Moderni ljudi razmišlju o glazbi kao ukrasu uz neki govor. Nasuprot tome
P. Kreeft razmišlja da je govor kasniji razvoj glazbe. Razlog je tomu činjenica kako u početku
bijaše Bog (a), Bog je ljubav (b) a ljubav nije govor (c). Nikada se ne govori o ljubavnim
govorima nego o ljubavnim pjesmama. Tako se može reći na početku bijaše Pj. Ta knjiga ide i
dalje od Postanka, u vječno okrilje Božje. U naslovu stoji da je ljubav najveća od pjesama.
Salomonova Pj je prvi stih svitka koji donosi pravo vrednovanje ljubavi. Pri koncu spjeva to
se potvrđuje: “Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe” (Pj
8,7). Ljubav se ne može kupiti jer je dragocjena i nemjenjiva. Pj nalazi sažetak u himnu o
ljubavi u 1 Kor 13: “Ali najveća je među njima ljubav”. Pj je Božja pjesma stvaralačkoj
ljubavi. I ljudi predstavljaju note u božanskoj simfoniji. Tako je povijest čovječanstva velika
glazba. Bog prilazi ljudima po objavi. Vjera se pouzdaje u Božji govor. Nerazumljiva galama
samo je ispraznost Prop. No životno muziciranje je ljubav. Stoga je i Job tako dramatičan i
traži muziku. Tako Isus ustrajno rabi dramatske slike zvane prispodobe da bi sugerirao
tajanstveno ali veoma stvarno i određeno ‘kraljevstvo Božje’: kao gorušičino sjeme, mreža za
ribolov, dragulj ili vinograd. Takve slike više sugeriraju nego govore. Pred ljudskim
postojanjem i životom Prop odgovara s ispraznošću, Job trpljenjem. Pj odgovara pjesmom
ljubavi. I svaki događaj ulazi u tu simfoniju. I pad kose s glave i vrapca s krova ulazi u tu
melodiju. Pjevač vodi računa o svakome. Pitagora žali što se ne čuje glazba sfera. Kreeft
zaključuje da crni kovač ne čuje udaranje po nakovnju. Blizina i uhodanost suzuju cjelinu.
Treba izaći u vječnost i nebo. U nebu se, po Kreeftu, čuje vlastiti pjev i svijest o otpjevanoj
pjesmi.

19
 2. Ljubav je dijalog pa je Pj oblik u kojem zaručnik i zaručnica jedno drugome pjevaju. U
ateističkoj filozofiji života postoji samo ljudski monolog s ne-Bogom. Prema panteizmu postoji
opet božanski monolog sa svijetom i ljudima. Samo po teizmu postoji dijalog između Stvoritelja
i stvorenja. Samo se u teizmu ljudi sučeljavaju s Drugim. Tako dijalog očituje svu filozofiju
života. Nije slučajno da ljubavno pjesništvo cvate posebno u teističkim kulturama. Dijalog
muških i ženskih stvorenja održava dijalog sa Stvoriteljem, dijalog između Oca i Sina što vječno
postaje Duh Sveti. Život je naposlijetku dijalog jer život je odraz Božji i sam Božji život. Vječni
unutarnji život Trojstva je dijalog ljubavi. Ljudi trebaju biti jedni s drugima jer Bog je vječno s
drugima, u samo srce Božje pripada biti s drugima. Tako pluralnost, individualnost, društvo i
ljubav tvore jedinstvo. Tu pada panteizam jer biti s drugim je pravo bivstvovanje. Vrijeme i
mjesto su uključeni u sveopća svojstva bića, u jedinstvo i mnoštvo, u ono isto i drukčije, u istinu
i dobrotu, u ljepotu i posebno ljubav.
3. Ljubav je evanđelje, radosna vijest. Ona je obećanje budućeg blaženstva, nada buduće
nagrade, pogled prema budućem izvršenju. Njezine riječi pozivaju naprijed. I Freud je to
shvatio, on dijeli osnovne sile psihe na dvoje: ‘eros’, životnu snagu prema naprijed i, ‘thanatos’,
smrtnu snagu, želju za utrobom. Za ateistu Freuda život je bitka između te dvije sile. No nije mu
krivo veliko Mojsijevo viđenje života kao borbe između životnih i smrtnih sila, poslušnosti i
neposlušnosti (Pnz 30,19-20). Nevjesta vjeruje svome ženiku, izabire život i pjeva: “Dragi moj
podiže glas i govori: / ‘Ustani dragano moja, ljepoto moja, i dođi, / jer evo, zima je već minula, /
kiša prošla i nestala. / Cvijeće se po zemlji ukazuje, / vrijeme pjevanja dođe / i glas se grličin
čuje. / U našem kraju, / smokva je izbacila prve plodove, / vinograd, u cvatu, miriše. / Ustani,
dragano moja, ljepoto moja i dođi’” (2,10-13). Odgovor mora biti izlazak iz prošlosti, smrti i
tame, utrobe i sna. U Pj 3 zaručnica je tako pospana da svome dragome ne odgovara na vrijeme
pa je on ostavlja da trpi, žalosti se za njim i traži ga. Kao što nema sna u Nebu, san je slika smrti,
nema ni sna u ljubavi. Sva slikovitost u Pj je jutarnja simbolika: “Prije nego dan izdahne / i sjene
se spuste” (Pj 2,17). Ljubav je evanđelje jer je živa. Svadbeni je poziv. Približava se čovjeku.
Sama se obraća čovjeku kao što se nažigač okreće svjetiljci.
4. Ljubav je slobodno dana i slobodno prihvaćena. Postoje tri metode i tehnike utjecaja i
ponašanja: guranje, nošenje ili vuća. Može se uporabiti sila i strah, može se ljude gurati. No, to je
protiv njihove volje pa su pasivni. Netko drugi, kao roditelji za dijete, obavlja posao i nosi njihov
teret. Konačno, ljude mogu vući, provlačiti ih, motivirati ih da se pokreću prema naprijed kao
magnetizmom želje. To upravo zaručnica traži da učini zaručnik: “Povuci me za sobom,
bježimo!” (Pj 1,4). Ona ne želi biti ničija robinja ni gurnuta, ni dijete, ni nošena nego privlačna
zaručnica. Ima inicijativu i odgovara s istom slobodom i istom vrijednošću. Biti privučen je tako
slobodno kao izbor na povlačenje. Poći je toliko slobodno kao i poziv “dođi”. Ni Bog ne može
promijeniti unutarnji zakon slobodne ljubavne prirode kao što ne može mijenjati svoju narav.
Bog ne može prisiliti čovjeka na ljubav. Ni Bog se ne daruje ljudskom ljubavlju. Bog je stvorio
svemir, ali Bog ne može stvoriti ljubav, ne može izmamiti ljubav. Ljubav naime nije stvorenje,
stvorena stvar poput svemira. Stvorena je stvar pasivna. Svemir nije ništa učinio da bude stvoren.
Ali ljubav je aktivna, ne pasivna, slobodna, neprisiljena, nutarnja ne izvanjska. Raste poput ploda
po svojoj unutarnjoj tajni. Tako zaručnik ponavlja u spjevu: “Zaklinjem vas, kćeri
jeruzalemske, / srnama i košutama poljskim, / ne budite, ne budite ljubav moju / dok sama ne
bude htjela” (Pj 3,5). Sloboda ljubavi je najtvrđa stvar u svijetu, treba biti strpljiv jer ona je
poželjna i potrebna, jer ako ljubav nije slobodna nije ljubav. Ljudi danas mnogo više nego ranije
govore o slobodi. Ljubitelji su već slobodni. Ne žele slobodu od drugoga već slobodu za njega,
vječno vezivanje.
5. “Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18). Ljubav i strah
su poput ulja i vode, ne mogu zauzimati istovremeno isto mjesto. Jedno istjeruje drugo. U Pj
zaručnica se skriva (Pj 2,4), u strahu da sretne svoga dragoga. Smiješno je tipično moderno
odsustvo straha. Tako ljubljeni slobodno ne mijenja nečiju ljubav. Ljubav je ranjiva, olako se

20
krivo shvaća ili odbacuje. Prije svega i dobrota se boji. Bog je savršena dobrota, apsolutna
svetost i savršena pravednost. Sigurno da ljubav nije potpuno dobra, nije potpuno pravedna i nije
100% na strani svetosti. Bi li čovjeku bilo udobno sresti Boga upravo sada, tog časa, licem u lice,
bez skrivanja, bez ispričavanja? Tko može potvrdno odgovoriti na taj poziv, najveći je svetac ili
najveća luda. Dobro je što ima straha koji ljubav može otjerati. Ako nema straha koji tjera od
sebe, ljubav onda zapada na nepripremljeno tlo. Ako strepe ljudski pojmovi uvjeta i straha onda i
pojam ljubavi gubi strahopoštovanje. Ako je duša tako sitna i arogantna da se osjeća udobnom i
blizu Boga onda je jedina mjera također udobna i skučena ljubav. Kada postoji veliki i pravi
strah, velika i prava ljubav zauzima svoje mjesto. Strah je veza, doduše dječja veza, između duše
i Boga. Ljubav je savršena i intimna veza. Veća veza tjera od sebe manju vezu. Eksperti u
pastoralnoj psihologiji i religiozni odgoj neće dozvoliti krađu dragocjenog sjemena jer ako sjeme
straha padne u tlo ljubavi i umre, donosi mnogo roda. Ljubav tjera strah jer ljubav je ‘agape’,
dar gozbe ne ‘eros’ žuđeni i pohotni objekt. Strast ne odgoni strah ali ‘agape’ to čini jer
‘agape’ uključuje istinu. Samo istina pobjeđuje strah. U sumnji odbačene ljubavi nastupa
strah. Ali u voljenom pouzdaju i iskustvu vraća se ljubav. “Nema straha u ljubavi”, tvrdi da je
strah samo izvan nje. Božja je ljubav pouzdana, ljubav istjeruje strah. Bog potpunoma
poznaje, prihvaća i potvrđuje ljude. Psalmista zna “Ako me otac i majka ostave, Jahve će me
primiti” (27,10).
6. Ljubav je vjerna prisutno je u zapovijedima pa ljubav ne krade, slavi šabat, lažno ne
svjedoči itd. Iznimka je, čini se, preljub. No, ljubav ne počinja preljub. Ne treba izvanjski zakon
da bude vjerna: prava je ljubav naravno istinita. Ljubav želi dati sve od sebe jednome, ne rasipa i
ne dijeli s mnogima: “Ti si vrt zatvoren, / sestro moja, nevjesto, / vrt zatvoren i zdenac
zapečaćen” (4,12). Ljubav štiti protiv uljeza: “Stavi me kao znak na srce, / kao pečat na ruku
svoju” (8,6). Čovjek se ne daje više nego jednoj osobi, jer cjelinu može dati samo cjelini i samo
je pojedinačna osoba cjelina. Skupina nije cjelina. Ne može čovjek dati sebe kao cjelinu dvjema
(ili više) osobama. Ako se pomnoži primaoca onda se dijeli dar i darivatelj. A podijeljeni
darivatelj, podijeljena osoba to je strašna gotovo pocjepana ličnost. Samo Bog može dati sebe
čitavog više nego jednome, svakome, istovremeno. Čovjek daje istovremeno sve samo jednome.
Tako Bog ljubi svakoga čovjeka, njegova ljubav za svakoga od ljudi je zapečaćena i vjerna.
Božanski suprug neće više dijeliti zaručnicu-ženu, čovjekovu dušu s drugima. Umjesto toga on
želi svoga “muža” kao izvor, posjed. U bračnoj ljubavi vrijedi: “Sto naime Bog združi čovjek
neka ne rastavlja”.
7. Ljubav je spolna dotiče pitanje seksualnosti. Mnoge predrasude otežavaju govor i
zdravo prosuđivanje. Postoji zamršeno naslijeđe. Valja proći kroz čistilište. Ljubav poznaje
razliku među spolovima. Muškarac i žena se ograničavaju na biološko a žensko i muško proteže
se dalje u duše i u tijela. Netko može poreći jedinstvo duše i tijela ali nitko ne može poreći da je
tijelo djelo muškarca i žene. Ispravno je uvjerenje da postoji nešto paralelno između muškarca i
žene: ljudi su međusobno muško ili žensko. Bogu su svi žensko. Sama riječ za dušu je ženskog
roda. U Pj zaručnik je simbol Boga a zaručnica duše. To ne znači da je muškarac viši, ali kada
Bog potakne, on izvodi muškarca, tj. funkciju, analogno on prožima ženu, dušu. To je najdublji
razlog zašto je u Bibliji ljudska slika za Boga muško, nikada žensko, makar Bog imao i svojstva
majke. Bog je nespolno biće. No, iskustvo rabi sliku Boga kao muža duše. Činjenica je da Bog
prožima čovjeka a ne obratno. Bog stvara novi život i dolazi ljudima. Muškarac isto tako
prožima ženu. To je upisano u vječne zakone.
P. Kreeft spominje prvo da je ljubav pjesma i zasebno najveća pjesma. Od koristi je
nabrojiti i sva ispuštena Kreeftova odličja mudrosti: ljubav je harmonija, život, snaga, djelo, želja
i punina, nadilazi trpljenje, istinoljubiva stvarnost, brižljiva je, jednostavna, osobna, ljubav sve
pobjeđuje, iznenađuje, mijenja ljude, ljubav je trijumfalistička, naravna, spremna, sveobuhvatna,
jaka kao smrt.

21
 Knjiga mudrosti – najmlađi starozavjetni spis
Djelo je naslovljeno Salomonova mudrost, a latinska predaja zove ga Knjigom
mudrosti. Knjiga ističe vrijednost mudrosti u pojedinca, čovječanstva i posebno izabranog
narda. Salomon je jasno opisan makar nije imenovan: govori kao kralj, obraća se sebi
jednakima. Njegovo ime temelji se na gl. 6 – 9, gdje veliki židovski kralj hvali i poučava
mudrost. Pod naslovom se prikriva pisac koji mladu mudrost želi prisloniti na staru. U
Salomonovo autorstvo sumnjaju već crkveni oci. Zanimljivo je da sv. Jeronim poznaje samo
židovsku istinu, ‘hebraica veritas’, pa je zato tu knjigu isključio iz starozavjetnog kanona i
svoga izlaganja. Stari i moderni pisci slijede tu predaju. Nepoznati autor morao je biti pobožni
i učeni Židov helenističke dijaspore, u čijem su djelu našle sretnu simbiozu starozavjetna
biblijska tradicija i grčka filozofija. Augustin i kasniji koncili uzeli su i Mudr u kanon Staroga
zavjeta. Autor se obraća Židovima grčkoga jezika koji se dobro snalaze u grčkoj Bibliji i
židovskoj predaji kao i u grčkoj literaturi i ondašnjoj filozofiji. Nije, strogo uzeto, filozof
određenog smjera. Autor je manje teolog a više žarki propovjednik. Ističe opreke između
Egipćana i Židova i kritizira štovanje životinja (1,15; 12,23-27; 13,10; 15,18-19) i opsežno
izlaže egipatska zla i pogibiju (11,5-14; 16 - 17). U svoje djelo bez citiranja ugrađuje Post, Izl,
Iz, Izr i Sir. Poznavao je LXX a služio se i drugim prijevodom. Mudr je najmlađe djelo Starog
zavjeta, iz prve polovine 1. stoljeća, 50. godine pr. Kr. Židovi grčke dijaspore rado su ga
čitali. Mjesto nastanka knjige smješta se u Aleksandriju, središte staroga svijeta, ‘orbis
antiquus’. Tamo je bila knjižnica, cvala je znanost. Židovi se u Aleksandriji bore za identitet.
Autor smatra da David i Salomon nadilaze Ptolomejeviće u mudrosti, bogatstvu i snazi.
Sadržaj predstavlja utjehu progonjenim Židovima. Prvo su tu davni progoni iz 13.
stoljeća pr. Kr. No, pisac u 1. stoljeći pr. Kr. želi svoje zemljake posebno učvrstiti u vjernosti i
štovanju Boga, ohrabriti ih u kušnjama i očuvati od zavodljivosti poganske civilizacije.
Obraća se poganima, prilagođava im se u jeziku, govori im o ludosti idolatrije i želi ih dovesti
do vjere u pravoga Boga. Bog je stvoritelj, naplaćuje svakome, milosrdan je i pun ljubavi. U
filozofiju je upućen kao općeobrazovani stanovnik Aleksandije. Razne religije ovog podneblja
našle su svoj izraz u filozofsko orijentiranoj vjeri. Prema njoj, mudrost sve prožima i svime
upravlja. Mudrac govori obrazovanima kako je svjetski um kojega se oni drže, identičan
božanskoj mudrosti Izraela. U djelu se zrcali helenističko pjesništvo, govorništvo, znanost kao
i grčki pisac Homer, filozof Platon ali samo po smilu a ne doslovno. S pogledima stoičke
filozofije povezan je kult velikih ljudi, uspješnih vladara i poznatih filozofa. Izvorno grčki
jezik pokazuje čvrstu ukorjenjenost u izražavanju. Pisac Židovima grčkog jezika i kulture
prenosi židovsku mudrost. Temelji se na teološkim i kozmološkim dokazima od stvorenja
prema Stvoritelju, što je često posvjedočeno u sokratovaca i stoika (13). Biblijsko povijesno
shvaćanje tvori temelj filozofskog razmišljanja u Mudr. Tako želi ohrabriti pobožne u
nevoljama života. Čitateljima pod utjecajem grčke filozofije Mudr želi opravdati tradicionalnu
vjeru. Prisjeća na plemenitost njihove stare religije. Knjiga ih poziva da se obrate. Konačno su
tu pogani koje uvjerava o besmislu idolopoklonstva. Čitatelji su morali biti obrazovani jer
knjiga obiluje prisjećajima, profinjenom građom i slikovitim govorom. Rabi grčke oznake da
predstavi svojim čitateljima tipičnu izraelsku baštinu i utvrdi židovsku vjernost. Posjeduje
grčki stil života: umjetnost, književnost i filozofiju. Veže svoju grčku izobrazbu sa židovskom
baštinom. Zna Bibliju i ophodi s njome kao učeni rabini. Rabi birani jezik i brojne govorničke
slike, grčke veznike i čestice. Židovi su u Aleksandriji imali i svoju autonomiju. Bili su
zapostavljeni pred grčkim građanima kojima će se pridružiti i rimski građani. U vrijeme
tolerancije cvalo je školstvo. Tako je autor Mudr bio književnik i učitelj u sinagogi.
Struktura i kratki sadržaj polaze od literarnih blokova knjige. Knjiga tvori, za jedne,
zatvorenu cjelinu. Za druge je to spis za pridobivanje sljedbenika. U sva tri dijela nalaze se
koncentrično ustrojeni odsjeci koji se ne poklapaju s cjelokupnim dijelovima, osim u prvom

22
dijelu, makar Ziener donosi i u drugom dijelu septenarij (broj 7) kao podjelu knjige. Knjiga se
svakako dijeli na tri velika dijela: mudrost i kob čovjeka (1,1 - 6,21), bit mudrosti (6,22 -
11,4), mudrost u izabranog naroda (11,5 - 19,2). Knjiga krije raznolikost. Stil i jezik vodi do
razumijevanja o više autora. Sadržaj kao da je rastao postupno, u više mahova i razdoblja.
Neki su govorili o prethodnom sastavu na hebrejskom jeziku (usp. 1 - 5). Moderni autori
smatraju da je knjiga velika cjelina. Nema, naime, velikih razlika u teologiji, filozofiji među
pojedinim dijelovima. Završetak je odsječen, pa se na prvi pogled doima kao da knjiga nije
dovršena. Struktura je mudra, bistra i složena, autori se slažu o glavnom sadržaju knjige.
Razlikuju se u protezanju pojedinih dijelova u svezi spojnica prethodnog i sljedećeg dijela
knjige (6; 10). Cijela knjiga pisana je u pjesničkoj i govornoj formi, ali ne i stihovima i
određenim mjerama. Knjiga posjeduje inkluzije, iste riječi i uporabu na početku i završetku
knjige. Zanimljiva su dva kataloška nabrajanja: u 7,22-23 gdje stoji 21 (3x7) svojstvo duha
mudrosti, i 22 pogreške i propusta koliko ima i slova u židovskom alfabetu u 14,23-26.
Postoji još niz septenarija (7,8-10; 7,17b-20; 10, 7 članaka; 17,18b-19d, 7 paralelnih
elemenata; 11,2 - 19,22 (prema Engelu): 7 protivnosti. Suprotstavljanja i poredbe u knjizi su
česte. Odnose se na privid-stvarnost, ispravan-kriv i dobar-zao. No, knjiga prenosi jednu
kulturu, istu književnu osobnost. Autor je uspio ponuditi privlačno i staru poruku.
U podjeli tri velika odsjeka predstavljaju situacijske refleksije i važne brige. Srednji
dio, poistovjećen sa Salomonom, svakako je najkraći. Treći, završni dio, je najdulji pa ima
podjela koje mu pripisuju polovinu teksta. Egipat je velika autorova preokupacija. U knjizi se
pokazuje zgusnuti jezik aleksandrijske aristokracije. Autor je majstor stila i njeguje jezik.
Mudr opširno opisuje pojedinu građu. Knjiga je sastavljena na grčkom i nema neki hebrejski
predložak. Hebrejska obojenost vidi se tek u pojmovima: srce je npr. sjedište razmišljanja a ne
samo volje. Također je židovstvo sačuvano u pjesničkom stilu. Tako je autor uporabio
ohrabrenje da bi pokrenuo svoje slušateljstvo na praktično djelovanje. Židovski tragovi su u
paralelizmima i uspoređivačkoj strukturi. Pjesnički stil je pretežno prisutan u gl. 1 - 9.
Tradicionalnim metodama pripadaju i personifikacije, govori protivnika zajedno s autorovim
odgovorima, ismijavanje, zazivanje prošlih junaka. Što se tiče sadržaja valja napomenuti dvije
stvari: besmrtnost duše i poosobljenje mudrosti. Pitanje je nastalo kada je pravednik umro i
dobrota mu nije bila uzvraćena. Progoni na ovome svijetu dobit će naplatu na dan suda. Da bi
izrekao nadnaravni povrat pravednima, autor rabi dvije grčke riječi i to besmrtnost (1,5 i dr.) i
nepropadljivost (2,23 i dr.). Želi dokazati da pravednik ne završava sa smrću već se nastavlja
u vječnoj slavi kod Boga. Besmrtnost u Mudr nije neki apstraktni pojam povezan s dušom
pravednika. Mudr poznaje platonski dualizam da je duša besmrtna, ona se probija, čisti i
sjedinjuje s Bogom. Ona je dio čovjeka. No u Bibliji je govor o čitavom čovjeku.
Prekoračenje praga života i smrti i nadilaženje, događa se po Božjem djelu. Čovjek ne
preživljava iz duhovnosti i besmrtnosti duše nego po posmrtnom postojanju kod Boga.
Bezbožnici nemaju zajedništva s Bogom, na neki način su već mrtvi. Nije to svjedočanstvo za
dvostruku eshatologiju posebnog i općeg suda. Nema uskrsnuća po Bogu. Nema ni gnostičke
vjere u oslobođenje od materije. To je zapravo teodicejski problem kako pravednost
pobjeđuje. Život nakon smrti ima budućnost ne u žalosnom šeolu nego kao zajedništvo s
Bogom. Mudrost je jedan od glasova o eshatologiji u židovskoj dijaspori koja nastoji da ljudi i
nakon smrti sretno žive. Hvaleći mudrost, autor iznosi njezine važne elemente: bit (7,8),
porijeklo (9), djelovanje (10). Poosobljenje mudrosti osvjetljuje biblijsko istočnjačko
razmišljanje, koje mimo teorije individualizira i personificira mudrost. Ona je majka i
učiteljica svih umijeća, znanosti i kreposti, kćerka Božja, spasiteljica svijeta, pratilja u životu,
pomoćnica i tješiteljica u nevolji, temelj religije. Mudrost je umjetnica svemira (7,22),
roditeljka (7,22), mističarka (8,4a), savjetnica (8,4b) i gospodarica (9,4). Ta mudrost poznaje
Božju volju i ona se objavljuje od početka do izlaska iz Egipta. Grčka mudrost, u prvom redu,
znači najviši uspon inteligencije. Starozavjetna mudrost ne uključuje samo duhovnu moć,

23
umijeće življenja i primijenjenu umjetnost svake vrste, već obuhvaća i etički odsjek i
religiozno područje. U 7,22 - 8,1 produbljuju se prethodne personifikacije mudrosti.
Tako prvi dio Mudr (1 - 5; 6) opisuje čovjekovu sudbinu. Posrijedi su zli nasuprot
dobrima i njihov se sukob dramatizira. Zli su u prednosti. Ali budućnost će izmijeniti uloge.
Prvi dio čak i po nasuprotnosti želi uspostaviti židovsku vjeru. Pravedni uzimaju ulogu
siromašnih i potlačenih dok bezbožnici djeluju kao podjarmljivači pravednih. Autor se
osobito trudi oko pravednosti. ‘Ljubite pravednost’ poziv je u 1,1. Izgleda, doduše, da
bezbožnici trijumfiraju nad pravednicima, muče ih i osuđuju na smrt (2,17-20), ali nakon
smrti, u vječnosti, očitovat će se rehabilitacija pravednosti Božje: pravednik će od Boga
primiti svoju plaću (3,1-3). U sredini koncentrične strukture stoje tri kazusa ili primjera
obilježena kontrastima. Prividna nevolja i nasilna smrt pravednika u stvarnosti jest odlazak k
Bogu (3,1-9), a bezbožnici propadaju (3,10-12). Krepostan život vredniji je, makar i sterilan,
nego mnogobrojno potomstvo (3,13 - 4,2), jer djeca bezbožnika, nemaju postojanosti i nisu
izvor blagoslova (4,3-6). Rana smrt može značiti posebnu naklonost prema pravedniku (4,7-
14), a duboka starost ne donosi korist bezbožniku, već ga čeka bijedan svršetak (4,15-19).
Stoga će doći sud kao priznanje pravednicima ili odbačenje grešnicima, 4,20 - 5,23. Nijedna
knjiga u Starom zavjetu ne govori tako jasno o pravednikovom vječnom životu kao ova. To
ima veze i s utjecajem jer u Grčkoj i Egiptu se već od starine vjerovalo u život poslije smrti.
Tako je i Mudr usmjerila nadu starozavjetnih pobožnika u onostransko pravednikovo
zajedništvo s Bogom koje nikad ne prestaje a nagradu donosi dan suda (2,22; 3,1-9; 4,7-14;
5,15-23).
U drugom dijelu autor želi prikazati sadašnji trenutak mudrosti (6,22 - 11,4). U ovom
dijelu postoji oblik pripovijedanja u prvom licu koje predstavlja mudrog Salomona, kralja iz 1
Kr i 2 Ljet. Čovjek je tjelesan i duhovan (9,15), Bog ga je stvorio za neraspadljivost (2,23),
nagrađuje mu mudrost (6,18-19) i osigurava mjesto kod sebe (6,18-19). Čini se da autor
ostavlja prostor za uskrsnuće tijela u nekom produhovljenom obliku te uspijeva pomiriti grčki
pojam besmrtnosti i biblijski nauk prema tjelesnom uskrsnuću. Pohvala mudrosti izvodi
velika djela u Salomonovim ustima. Od mudrosti se izvode četiri stožerne kreposti:
umjerenost, razboritost, pravednost i hrabrost (8,7). Ovaj dio iznosi veliku molitvu za
mudrost. Tekstovi s pohvalnicom mudrosti donose prezentaciju i preporuku mudrosti. Ovdje
Salomon skuplja sve kraljeve svijeta i poučava ih o privrženosti, pravednosti i mudrosti.
Salomon nastupa u svim životnim razdobljima za rođenja, u mladosti i starosti. Autor je
izmolio od Boga mudrost (7) i po njoj je zadobio sve drugo. Mudrost priopćuje drugima.
Mudrost mu je postala savjetnicom i učiteljicom. Mudr u natuknicama nabraja onda poznate
znanosti, posrednice mudrosti (7,15-21). Pohvala mudrosti spominje 21 odličje mudrosti
koliko je u to doba bilo znanosti (7,22-23). Stoga Salomon moli da ga mudrost prosvjetljuje
da postane dijete Božje (9,4). Gl. 10 prikazuje djelovanje mudrosti u biblijskoj prapovijesti.
Autor traži razloge i zacrtava religioznu filozofiju povijesti. Traži razloge i zacrtava
religioznu filozofiju povijesti. Mudrost je svakako prefiguracija, uobličenje Duha. Mudrost se
nastoji identificirati sa svom Objavom Božjom u izraelskoj povijesti i u stvorenom svijetu.
Ona ispunja i ravna svemirom 8,1. Tako predoznačuje božansku milost koja se utjelovljuje u
Isusu Kristu. Monoteizam je bio atraktivan: u helenizmu je bilo mnogo simpatizera vjere u
jednog Boga. Vjera je stoga prava mudrost. Govor o vječnom životu susreće se u kasnom
židovstvu: vladari naroda dobivaju obećanje vječne vladavine (6,21), Gospodin pravo
nagrađuje (5,15).
Treći dio je najduži ali i najzapleteniji (11,2 - 19,22). Izlaganje aktualizuira Sveto
pismo pa su neki govorili o midrašu (11,5-14; 16,1 - 19,17). No, midraš može preuzeti samo
različite literarne oblike i nije zasebna književna vrsta. Mudrac je jasan: "Jer čime si kaznio
naše protivnike, time si proslavio nas" (18,8, usp. i 11,5). Ovaj dio sadrži poziv na mudrost i
njen navještaj narodima. S jedne strane je tu kazna a s druge nagrada i dobrobit. Engel vidi pet

24
odsjeka i sedam protivnosti. Ziener je jednostavniji i govori također o pet usporedbi koje
popunjava sa 4 (6) umetaka. Usporedbe govore o nagradi odnosno kazni: 1. Egipćani imaju
nezdrave i smrtonosne vode a Izraelci piju vodu iz pećine (11,2-14). 2. Umjesto kazne
Egipćanima, životinje su pravednim Izraelcima hrana (11,5-15s; 12,23-27; 15,18 - 16,4). 3.
Egipćani su bili pogođeni nevremenom, pravednicima rosi s neba mana (16,16-23). 4.
Umjesto tmine u Egiptu Izrael je pokrivao oblak i pratio ih stup od ognja (17,1 - 18,4). 5.
Egipatski prvorođenci umiru, Egipćani ginu u potjeri za Židovima a Izraelci su oslobođeni
(18,5-19; 19,1-5). U umecima aktualizirani su egipatski problemi: a) Pravednici su na
iskušenju. Čak su ih ujedale zmije, no, Mosije je stavio protulijek, mjedenu zmiju (16,5-15;
18,20-25); b) Bog je blag i milosrdan i strpljiv s bezbožnicima, pravednikovim neprijateljima
(11,7 – 12,22); c) Idolopoklonstvo je prikazano najdetaljnije i po primjerima odstranjeno (13 -
15). A. U štovanju prirode autor želi razumijeti divljenje pred veličninom pojava i stvorenja.
No, neoprostivim smatra manjak zaključka o Stvoritelju (13,1-9). B. Krivoboštvo je
obezvrijeđeno (13,10 - 15,17). Prvo su tu likovi životinja, izrezbarenih od neuporabljivih
klada i kvrga, ili isklesanih od bezvrijednog kamenja. Izdjelani komadi drveta i kamena
obješeni su na zid. Idoli pričvšćeni na lađi u oluji prvi stradaju. Daljni primjer jest ucviljeni
otac koji od mrtve kćerke pravi lik i sa svojima dojučerašnjem mrtvacu prinosi žrtve kao
božanstvu. Autor pobija i štovanje kralja čiji lik po zakonu valja štovati. Izraelski narod ne
ulazi u red lončara, srebrnara i zlatara koji bi proizvodili i poslovali beskorisnim i
bespomoćnim proizvodima svojih ruku. Pisac budi pouzdanje u Boga; d) Stvorenje
jednostavno služi Bogu (16,24-29; 19,6-21). Naime, autorovo hrabrenje želi steći pristalice u
mladih Židova. Povratni pogled na prošlost izlaska i pustinje daje svjetlo za sadašnje nevolje
(11,5 - 19,17). Bog je uvijek pomagao. Prošlost ima značenje za sadašnjost i budućnost.
Mukama Egipćana autor suprostavlja odgovarajuća dobročinstva Izraelu u pustinji. Autor
obogaćuje temu novim domišljanjima, spaja razlike, zgode i uveličava događaje. Egipatska
zla ne želi historizirati već objasniti. Izrael je trajno na putu, u prolazu i želi u obećanu
zemlju. Bog je obazriv prema Egipćanima i Kanaancima (11,5-14). Nalazi se i kazna (11,15 -
12,27). Razlog ili svrha zala u izlasku su dvojaki: Egipat i faraon trebaju doznati tko je Jahve,
a Izrael treba upoznati kolika moć stoji njegovu Bogu na raspolaganju. Na životnom putu
pravednih-nepravednih, jedni te isti događaji jednima su dar, a onima koji lutaju bez Boga,
već je nastupila kazna. Niz usporedbi o sudbini Egipćana i Izraelaca polazi od egipatskih zala.
Osobito dolazi do izražaja demitologizacija morskih zaštitnika (usp. idolopoklonstvo u 14,1-
6). Autor brani židovske vrednote i pazi na sve koji ugrožavaju njegovu zajednicu. Za autora
Mudr Zakon je nepropadljiva svjetlost (18,4).
Četri rukopisa sadrže tekst. Vatikanski rukopis (B) tvori preuzeti tekst, ‘textus
receptus’. Mudr uči da je Bog svugdje aktivan i poznaje svoja stvorenja. Bog kažnjava i
nagrađuje ali nagrada ne mora biti vremenita. Zlo u svijetu je plod đavlove zavisti (2,23-24).
Mudrost proizlazi od Boga i odgovorna je za izvršenje Božje volje u svijetu. Postići mudrost
znači približiti se Bogu, poistovjetiti se s njim. Pravednost je ključ do besmrtnosti: ljudi su
slobodni tražiti Boga i odbaciti zlo. Ne spominju se žrtve. Mojsije je prvotno prorok. Ne
pojavljuje se osobni Mesija. Kršćanska Crkva je od Židova u dijaspori preuzela knjigu u svoj
kanon. Misli Mudr 1,10-23 susreću se u Kol 1,12-17; Heb 1,1-3. Nijedan spis Starog zavjeta
ne izlaže tako sažeto Božje djelovanje u prirodi i povijesti. Mudr jasno govori da je samo onaj
koji živi po Božjem zakonu uistinu mudar i besmrtan. Pravednik se predaje vodstvu
mudrosti, cijeni zemaljske i pretpostavlja duhovne vrednote: krepost i prijateljstvo s Bogom
(11,24 - 12,1). Mudrost postaje osnova za razgovor s ’prosvjetiteljstvom’ onog vremena.
Dolazak Isusa Krista unio je novi pristup Starom zavjetu. Već je Mudr omogućila i potakla na
novo razumijevanje. Ziegler Riječ, ‘logos’ (Iv) nadomješta mudrošću. Valja spomenuti i
Pavlovo razumsko razmišljanje o bogospoznaji u Rim 1,16 – 3,20. Mudr po Božjem duhu i
poosobljenju tvori trinitarnu kristologiju.

25
 Knjiga Sirahova – židovska mudrost
Sir se navodi kao Iz, Jr, Ev i dr. To je jedina knjiga u Starom zavjetu, ako se izuzmu
proroci, u kojoj je do izvjesnog stupnja autor poznat. Hebrejski naslov je Ben Sirah, grčki
naslov glasi Mudrost Isusa sina Sirahova (50,27; 51,30). Tako se knjiga i zove Sirah ali
kršćanska predaja sve od sv. Ciprijana smatra je krsnom poukom pa se naziva Crkvenica,
Liber Ecclesiasticus. Grčki rukopisi i današnji bibličari djelo zovu Knjiga Sirahova. Sin
Sirahov je morao biti jeruzalemski uglednik, od mladosti prožet ljubavlju prema Zakonu i
zauzet da ga priopći drugima (24,34; 33,18). U školi želi prenijeti plodove svoje meditacije
(32,15) i iskustva (51,23). Obično se u starozavjetnoj knjizi govori o sadržaju knjige. No, o
autoru se zna ono što se izvlači iz knjige. Sir je bio obiteljski čovjek, imao je ženu i djecu.
Mnogo je čitao i poučavao (51,23). Putovao je i preporučivao putovanje. Spis se vjerojatno
odnosi na aristokraciju. Predstavlja unutarnje nepovezanu zbirku životnih pravila. Prevodioc,
unuk, je potpuno nepoznat čovjek. Na kraju je dugog razvoja mudrosne književnosti – i to joj
daje veoma složenu fizionomiju. Prenošenje je bogato peripetijama: Sir ne stoji u židovskom
kanonu ali zato grčki tekst ima osigurano mjesto kao deuterokanonska knjiga. Sv. Jeronim je
još poznavao hebrejski tekst. On se bio zagubio pa je pod konac 19. stoljeća ponovno otkriven
u Kairu, a potječe iz 11. i 12. stoljeća. Starije verzije donijela su nedavna mudrosna otkrića
kraćih tekstova u Kumranu i na Masadi. Tako su otkrivene 2/3 hebrejskog teksta. Poteškoća je
u tome što nije sigurno da su hebrejski rukopisi stariji od grčkih. U cjelini hebrejski i grčki (i
sirski) tekst je identičan pri čemu je kadkada hebrejski tekst jasniji. Razlike u jezicima
svjedoče o prilagodbama u ondašnjem razmišljanju i govoru. Obljubljen je pisac u židovstvu.
Razlikuje se od rabinskoga židovstva u kojem će farizejska nadmoć pokazati monolitnost.
Tekst valja usporediti s ostalom deuterokanskom Biblijom i sa spisima iz Kumranu. Ipak Sir u
predgovoru i u 39,1-3 otkriva podjelu židovskog kanona: Zakon, Proroci, Spisi. Kada je ušla u
kršćanski kanon u Aleksandriji farizeji su je zabacili makar su je cijenili. Talmud i pisci
srednjeg vijeka navode Sir. Kod protestantskog vrednovanja Zeilinger tvrdi da je osobito
vrijedno žaljenja što knjiga nije preuzeta u kanon. U Sir židovstvo se identificira, dobiva svoj
identitet kao biblijska religija.
Sir već kao mladić nastoji steći mudrost studijem, molitvom i putovanjima. Kasnije se
smirio u Jeruzalemu. Uživajući izvjesnu financijsku sigurnost, otvara svoju školu i poučava
ugledne sinove. Knjigu zamišlja kao priručnik o židovstvu. S hebrejskog je knjigu na grčki
preveo Sirahov unuk u 38. godini egipatskog kralja Euergeta II., tj. Ptolomeja VII. kada je
boravio u Egiptu (138. pr. Kr.). Hebrejski je izvornik napisan oko 190. pr. Kr. Knjiga još ne
reflektira o revolucionarnom makabejskom ustanku 168. god. Sirah je morao djelovati oko
180. god., jer spominje, pokojnog velikog svećenika iz 200./190. Šimuna II. On je službovao
kada je Antioh III. god. 198. zauzeo Jeruzalem. Jeruzalem, mjesto nastanka, bio je glavni
centar palestinske kulture, odgoja i njezina religioznog života. Iz prologa piščeva unuka
proizlazi da je s hebrejskiim izvornikom pri prevođenju imao poteškoća. Predgovor je složen
u Egiptu, učenjaci uzimaju u obzir Aleksandriju, središte židovske kulture, odgoja i religije.
Ne može se tvrditi da je bio svećenik. Autor se smatrao braniteljem klasične židovske tradicije
koji se usprotivio helenističkoj kulturi. Time se htjela poduprijetii politička samostalnost
protiv pritisaka za helenizaciju i ujedinjenje.
Kod podjele i tema autor na početku daje kratku pouku o mudrosti, subjektivno se
poklapa sa strahom Božjim a objektivno je isto što i božanski zakon (1,1-30). Prvi dio knjige
predstavlja veliku zbirku mudrosti (2,1 – 42,14). Sir izlaže bogobojaznost, vjernost, životna
pravila raznim generacijama, klasama u duhu stare mudrosne književnosti a posebno Izr. Drugi
dio donosi teologiju povijesti spasenja (42,15 – 50,29). Počinje vjerskom pohvalom stvaranju
(42,15 – 43,33) i čudesno se nastavlja u povijesti izabranog naroda što se izlaže kao pohvala
otaca (44,1 - 50,29). Bog ostvaruje svoj plan spasenja. Sir završava himnom zahvale za
izbavljenjem (51,1-12) i poticajem na stjecanje mudrosti (51,13-30). Sir je najopsežnije djelo u

26
starozavjetnoj mudrosti. Autor je skupio materijal, poslagao ga nesustavno. To potvrđuju mnogi
odlomci na istu temu raspršeni u knjizi: žena (9; 23; 25; 26; 36), prijatelj (6; 19; 22; 25; 37),
odgoj (mnogo mjesta), medicina (38) i dr. Kod svrhe valja reći da u Sir pobožnost i običaj, vjera
i poslušnost tvore jedinstvo. Cimosa je prvi dio podijelio na šest odsjeka a drugi na dva.
Svakako je zanimljiv Zeilingerov septenarij: 1,1 - 16,23: porijeklo i bit mudrosti / 16,24 –
23,37: Bog u stvaranju i čovjekov odnos prema njemu / 24,1 – 30,27: mudrost i Zakon / 31,1 –
36,22: Gospodin i njegov krepostan narod / 36,23 – 39,15: pravila za suživot / 39,16 – 42,14:
stvaranje i čovjek / 42,15 – 50,26: Božja proslava u prirodi i povijesti.
Sir pokazuje da je helenizam s miješanjem kultura, vjerskim sinkretizmom,
univerzalizmom, uzdizanjem naravnih sila i kultom čovjeka bio kadar uzdrmati i židovstvo.
Autor ima otvoren duh, ne zatvara oči pred helenističkim razmišljanjem ali je svijestan da se ta
novost protivi židovskoj vjeri. Tako se latio pisanja da bi pokazao vjersku i kulturnu izraelsku
baštinu, židovsko poimanje Boga, svijeta i židovskog izabranja. Svojim suvremenicima svjedoči
da ne trebaju žaliti za nekim grčkim prednostima. Tradicionalnu vjeru potkrepljuje mudrošću i
produbljuje iskustvima. Usprkos poganskoj sili i unutarnjem razaranju narod ne zaboravlja
vlastiti identitet (1 Mak 1,11-15). On ne sumnja da postoji dobro, a tako i zlo, smatra prevažnim
zadatkom pronaći najprimjerenije djelovanje: mnoga su djeca blagoslov ako posjeduju strah
Božji (16,1-3), savjetnici savjetuju ponekad sebi u korist, pa je savjet srca najbolji (37,7-13),
ljudi koji se zovu prijateljima mogu iznevjeriti (6,7-17; 37,1-6), ne biva svaka žrtva od Boga
prihvaćena (34; 31,21-23). Sir svaku temu potkrepljuje iskustvima. Govori o pravovremenom
govoru i šutnji (20,1-7), o vremenu nevolje i osobne i zajedničke krize. Mojsijev zakon je trajni
božanski red stvaranja.
Izr, Job i Prop su skrupulozno izbjegavali i najmanji prisjećaj na izraelsku svetu
povijest. Prenaglašena univerzalnost osiromašila je židovsku mudrost koja je važna sastojnica
života. Prava mudrost je skrivena u Mojsijevom zakonu. Sir Bog je blizak, prisjeća se
izraelske povijesti. Mudrac Sir postao je vjernikom. Središnji pojam nije više mudrost nego
strah Gospodnji. A zaključak veličanstvene pjesme o mudrosti u Sir 24,1-29 završava tako da
uspoređuje svoje učenje s proroštvom. Sir se bavi smrću: Moje danas je tvoje sutra (10,10;
38,22). Razvio je nove odgovore na problem teodiceje: Bog poznaje stvari i prije nego su se
dogodile i vidi ih kada se ostvaruju. Svaka će nepravda biti poravnata u pravo vrijeme.
Vjeruje da svemir kažnjava zlo a nagrađuje dobro. Sve stvari postoje u parovima, dobre stvari
da ohrabre ispravno ponašanje i zle da kazne zlo. Uvrštenje starozavjetnih junaka u mudrosno
učenje omogućilo je Sirahu da Stari zavjet shvati kao Božji dar i sastavi božanske riječi i
ljudsko razmišljanje. On misli da grčka filozofija ne postiže visinu i doseg židovskih spisa.
Pokazuje, međutim, spremnost da obogati svoje učenje iz helenističkog školskog sustava.
Sam Sir ne sažima svoje učenje. Ugradio je slike iz prirode i ponudio obilje
pisanog sadržaja. Za razliku od Joba i Prop ne obrađuje pojedinačnu temu. Sličan je Izr 1 - 9
ali tumači jezgrovito i blago pojedinačne izreke (18,29). Poput kasnije Mudr, Sir se interesira
za povijest. Ovisi o Izr ali se od njih razlikuje i povezuje teme i obrađuje kontrasne parove:
mudrost – ludost, siromaštvo – bogatstvo, stega – razuzdanost, robovi - gospodari, prijatelji,
žene. Čitatelja smeta Sir odbojni govor, gotovo ženomrstvo. Valja istaknuti zdravlje – bolest,
smrt. U Izraelu, kao i inače na Istoku, narodna je medicina igrala veliku ulogu. Neki su imali
predrasude glede liječnika, kao npr. kroničar koji smrt judejskog kralja Ase povezuje time,
što su mu bolesnu nogu liječili nežidovi, a nije se obratio Bogu (2 Ljet 16,12). Drukčije je
ovdje u Sir 38,1-11: liječnik ima svoje mjesto u svijetu koji je Bog uredio. Liječnikova
mudrost dolazi od Boga kao i lijekovi. Nije na mjestu pitanje da li pomaže Bog ili liječnik.
Liječnik je opunomoćenik Božji. Prvo moli i prinesi žrtvu, a onda zovi liječnika! Problem
naplate je u Sir neizvjestan kao i u Jobu i Prop. Osobito ističe vjeru u Božju pravednost i
osjeća svu tragiku smrtnog časa. Bibličari su prozvali Sir ranim saducejem. Njegovo učenje
valja usporediti s Isusovim učenjem u Evanđeljima gdje se pojašnjava i žigoše farizejstvo.

27
Bezvremensku i svjetsku, i svemirsku mudrost autor tumači u pohvali otaca. Originalan je u
poosobljenju mudrosti (24). O samoj mudrosti pisac razvija slutnje Izr i Joba. Za Izr i Sir strah
Gospodnji je ključ mudrosti. Strah Gospodnji traži žrtve (2,1-6) i rađa plodovima. Sir
poistovjećuje mudrost, hokma sa zakonom. Sir je sličan Pnz gdje je jezik sapijencijalan:
mudrost, razumijevanje, slušanje, čuvanje, pouka, govor. Sir se bavi Izr: razmišlja o njima i
tumači ih. Nije originalan kao Koh ili Job. Prikupljač je, glosator ali revan u pisanju. Stare
spise želi aktualizirati. Izr i Sir su slični po argumentaciji, rječniku i mudrosnim temama. A
približuje ih škola, pismoznanstvo i religioznost. Sir uzima Izr i objašnjava ih mladima.
Možda ga je preokupacija oko helenizma prisilila da je mudrost poistovjetio sa zakonom na
Sionu (24,23). Svakako je novost Sirahovo poistovjećenje mudrosti s Mojsijevim zakonom
(24,23-24; usp i Bar 3,9 - 4,4). Sir preporučuje za obdržavanje Zakona savjesno bogoštovlje
(35,1-10). Mudri i pravedni u strahu Gospodnjem vrše volju Božju. Strah Gospodnji je tako
čest motiv da su ga neki smatrali osnovnom idejom knjige. Strah Gospodnji početak je
mudrosti i oblikuje mladost. Dolazi od Boga, Božji je dar, prisutan u pobožnosti. Čovjek
treba ići pokorno ako želi uspjeh i sreću kod Boga.
Autor o Bogu govori više iz iskustva nego razmišljanja. Njeguje osobnu pobožnost
prema Bogu. Brani objavljenu vjeru. Bog je vječan i jedan (18,1; 36,4; 42,21). On je Stvoritelj
svega stvorenja (42,21.24). Pred stvorenjima Sir je usprkos zapletenosti dirnut kao i psalmista
(16,24 – 18,14; 42,15 – 43,33). Bog poznaje i jest sve (42,18-25; 43,27). Pravedno i
providonosno vlada svemirom (16,17-23). Milostiv je (2,11). Bog je Otac u najboljem smislu
Izraelu (17,17; 24,12) ali i svakom pojedincu (23,1). Individualizacija označava napredak u
židovskoj teologiji. Sir se lača i filozofskog pitanja zla. Čovjek je stvoren slobodan (15,14), u
njemu je izvor zla (21,27; 25,24) a ne u Bogu (15,11-13). Nagrada se mjeri ovozamaljski:
zdravlje i dug život, brojno potomstvo, bogatstvo i ugled. Onostransku stranu gleda kao
njegovi predšasnici: mračna vrata u razvodnjeno bivovanje. Ne poznaje onostransku stvarnost
i zagrobni život. Brzo nakon Sir pod grčkim (i iranskim) utjecajem govori se o besmrtnosti i
uskrsnuću (2 Mak 7,9 i Dn 12,2-3). Pogođen je smrću pa ima mjesta razočaranju (40,1-11).
Sirahova eshatološka nada je ograničena zemaljsko-politički na nacionalni horizont. No nije
razvio Davidovo mesijanstvo. Proroci su se bili otvorili univerzalizmu ali okolnosti
izgnanstva odvele su Izrael u partikularizam izabranja i strogog obdržavanja zakona kao što
su obrezanje, subota, propisi čistih i nečistih jela, ženidbeni propisi i dr. Sir nije ustuknuo pred
pomodnim uvjerenjem da je čovjek građanin svemira, već je izabran i sama se Mudrost u
njemu nastanila (24,7-9). Preporuča odstojanje što će se ostvariti u kumranskoj zajednici i u
farizejstvu (odijeljeni). Svijet je po Sir podijeljen na dobre i zle, na mudre i lude (21,11-28).
Autor pokazuje tankoćutnost evanđeoskog oproštenja (27,30 – 28,7). Glavna krepost je
bogobojaznost (1). Za Sir ispunjavanje Mosijeva zakona je velika mudrost. Zakon propisuje i
bogoslužje. Sirahova se duhovnost može zvati liturgijskom. Nejasno je da li ljudi mogu biti
slobodni ili su podložni sudbini. Svakako je jasno da će krepostan život biti nagrađen a grešnički
kažnjen. U Sirahovo vrijeme izraelski narod proživljava teške dane. Palestina je od egiptske
vlasti prešla pod sirijsku. U Izrael pojačano ulazi poganski grčki duh. Vladajuća stranka se otvara
zavodljivoj poganskoj kulturi. Helenizacija se sprovodi i silom, osobito za Antioha Epifana (175-
163). I mnogi Izraelci se odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U takvoj religioznoj i kulturno-
povijesnoj krizi Sirah pruža mladima i vođama praktične opomene, pouke i smjernice iz Biblije i
povijesti da bi se snagom vjere i predaje oduprli kobnim utjecajima. Kao pismoznanac, Sirah,
poznavalac otačke predaje i učitelj mudrosti, spaja ljubav prema mudrosti i ljubav prema
Zakonu. Poznavao je svjetske tijekove i bio je izložen opasnostima (34,12; 51,2-12). Veći dio
života proveo je u rodnom Jeruzalemu, revnovao je za Hram i obrede, vršio zakon. Hranio se
svetim spisima: prorocima i mudrošću.
Kao u nekom mimohodu autor niže velike likove Starog zavjeta od Henoha do Nehemije.
On izriče strogi sud i nad Salomonom makar je bio mudrac, kao i nad Roboamom i

28
Jeroboamom. Tako je činila deuteronomska predaja. Za njega, suprotno židovskoj tradiciji,
idealni kraljevi su samo David, Ezekija i Jošija. U povijest spasenja su ugrađeni pravednici poput
Noe, Abrahama, Jakova, Mojsija, s kojima je Bog sklopio savez. Bog je sklopio savez sa svim
narodom ali svećenici Aron, Pinhas i autorov bliski suvremenik Šimun II. bili su povlašteni. S
tugom promatra sadašnjost i priželjkuje obnovu divne prošlosti da se karizmatski suci zauzmu,
da procjeta 12 proroka i da se umnože spasitelji (46,12; 49,10). Povijest spasenja ostvaruje se u
velikim likovima Starog zavjeta, oni su uzori mudrosti, vjernosti Savezu i zakonskoj pobožnosti.
Sir ističe savez ali nema nade za budućnost. U Sir 36,1-37 molitva podsjeća na obećanja i
smilovanje Sionu da se saberu Jakovljeveva plemena. Taj izričaj proročkog nacionalizma
iznimka je u Sir. Nada se budućem oslobođenju kao plodnost za vjernost Zakonu a ne nekoj
zasluzi spasitelja.
Sir se obraća svakom čovjeku. Mudrost se čuje u hramu i sinagogama. Mudrosno
iskustvo polako se ograničuje na Petoknjižje, hebrejsku Bibliju, dok je ranije svako mjesto
moglo biti pogodno za mudrost. Po uvjerenju kasnog židovstva, mudrost je ostala kod
pismoznanaca. Već je stara izraelska mudrost govorila o vladanju na gozbi, a sada u Sirahovo
vrijeme, kad grčki običaji banketa sve dublje ulaze u društvo, mudrac ima dužnost čuvati se
poganskih običaja, ali ne izbjegavajući gozbe. Sirah ne povezuje uzdržljivost i mudrost, već
umjerenost i mudrost (31; 34,22). Hvali Boga za gozbu (32; 35,11). Ponašanje na gozbi slovi kao
društveni ispit pristojnosti uopće. Grčko razmišljanje i život odnosi se na uglednije Židove. Sir
navodi i parafrazira grčke tekstove. Učeni grčki stil zabavlja. A židovski su učitelji tvrdo
zarađivali za život.
Sir je radio među mladima. Bio je pun ravnoteže i razboritosti. Proučavao je svete
knjige, nije zapuštao usmenu predaju i želio je priopćiti studij i iskustvo. Radio je kao da
skuplja posljednju grožđicu i ispunja badanj (33,16-18; usp. i 24,30-34). On je didaktičar
budućih generacija. U oduševljenju za grčku i opiranju židovske kulture, otkrivenu novost
ucjepljuje u svoju civilizaciju. Sir prihvaća i granice razuma (3,21-24). Mudrac je više čovjek
prakse nego misli. Traženje istine se poistovjećuje s traženjem dobra (1,11-20). Stečena dobra
treba dati na raspolaganje drugima (20,30-31; 41,14-15). Njegov moral nije moral heroja već
moral sviju, ljudski moral. Sir govori jezikom sviju. Predstavlja se kao pismoznanac, učitelj
(38,24 – 39,11). To je vrhunac njegove karijere. Po prvi puta unuk prevodi djeda Siraha i
pojam musar, odgoj na grčki prevodi s paideia – odgoj za školu. Didaktika uvodi dijalog:
učitelj-učenik i autodijalog. Ta je metoda u Grčkoj rješavala teoretske probleme. Sir cijeni
pisanu književnost ali i usmenu pouku i narodnu predaju (8,8-9). Predaja je za njega najbolja
garancija ispravnosti. Učenik uči u školi sadržaje, produbljuje ih molitvi i prenosi drugima.
Middendorp smatra da je Sir školski priručnik. Pozadi grčkih pojmova valja tražiti hebrejske
pojmove. Sir se nadovezuje na Izr, približava stoički odgojni svijet Starom zavjetu. Uči mlade
4. Božjoj zapovijedi prema roditeljima (3,1) i obećava nagradu. Autor prelijepo opisuje
mudrost kao disciplinu (6,19-22): treba se prepustiti igri mudrosti (6,23-27), mudrost je sladak
jaram (6,28-31; usp. Mt 11,25-30). Sir savjetuje vladanje požudama (18,30 – 19,3) i
suzdržanost u tjelesnim željama (6,2-4). Mladi čovjek treba vladati radoznalošću (3,17-24).
Gospodin se slavi u malenima (3,17-20) i mudrome je dovoljan zakon (3,21-24). Treba
istraživati istinu (3,25-29) u strpljenju (1,22-24) i biti suosjećajan prema drugima u nevolji
(7,11.32). Valja biti (samo)kritičan (20,27; 41,14 - 42,8), ne preambiciozan (7,4-7), postojan u
prijedlozima i pažljiv u govoru (5,9-13). Valja biti cjelovit (33,4-6). Treba razmisliti i onda
odlučiti (22,16-18).
Crkva je uzela grčki tekst, a ponekad uzima u obzir ponovno pronađene tekstove.
Predgovor nije kanonski i ne smatra se nadahnutim. Novi zavjet rjeđe navodi Sir, ali on
navodi Stari zavjet. Jak crpi iz Sir mnoge izričaje, Mt odrazuje također Sir. Kršćanska liturgija
uz Ps najviše rabi Sir. On je izvrsni predstavnik pobožnih, hasidim, pa će branit vjeru i stvoriti
u Izraelu prostor za Kristovo propovijedanje i tlo za kršćansko korijenje.

29
 Poosobljenje mudrosti
Prva mudrosna djela u Izraelu slična su mudrosti u susjeda. Niču na istom tlu i u isto
vrijeme. Donose se i njeguju pravila ljudske mudrosti. Ranije mudrosne knjige – za razliku od
kasnijih - se ne bave velikim temama Staroga zavjeta kao što su zakon, savez, izabranje,
spasenje. Prve izraelske mudrace ne muče pitanja povijesti i budućnosti njihova naroda, nego
se radije bave sudbinom pojedinaca, svakidašnjom mudrošću, sasvim profanom mudrošću kao
što su činili općenito svi istočnjaci starine. No, Izraelci sve to promatraju i pod višim
svjetlom svoje religioznosti. Zbog toga izraelska mudrost i uz isto porijeklo i istu tematiku i
isto vrijeme svoje okoline, bitno je različita, i to sve različitija i bogatija što više napreduje
objava. Nasuprotnost između mudrosti i ludosti u njoj postaje nasuprotnost između
pravednosti i nepravednosti, između bogoljubnosti i bezbožnosti. Prava je mudrost, naime,
strahopoštovanje pred Bogom, a strahopoštovanje pred Bogom postaje bogoljubnošću. Ako se
istočnjačka mudrost može nazvati humanizmom, izraelska mudrost s pravom se smatra
teološkom mudrošću jer ju opečaćuje ‘bogoljubni humanizam’.
Religiozno vrednovanje mudrosti razvija se tek malo pomalo. Sam hebrejski izraz za
mudrost (hokma) ima mnogostruko značenje, može naznačavati obrtničku ili profesionalnu
umješnost, političku okretnost, razboritost, ali i lukavost, snalažljivost, pa čak i neku magijsku
vještinu. Tom se univerzalnom ljudskom mudrošću čovjek može poslužiti i na dobro i na zlo,
i upravo ta dvoznačnost opravdava nepovoljne prosudbe proroka o takvim mudracima (Iz
29,14; Jr 8,9). To nam tumači činjenica zašto se tako dugo moralo čekati na govor o mudrosti
Božjoj, makar je i ona trajni dar Božji ljudima. Mudrost je već u Ugaritu bila pridjevak
velikoga Ela koji je i univerzalno semitsko i biblijsko ime za Boga sve do islama.
U velikom pročelnom proslovu Mudrih izreka (1 - 9) božanska mudrost nastupa kao
osoba. Mudrac se upravo obraća odraslima koji uređuju i vode javni život pojedinca, društva i
naroda (8,1-21). Mudrost uzima riječ, sama se hvali i određuje svoj odnos prema Bogu; u
njemu je od vječnosti, s njim je bila kod stvaranja svijeta, jamačno poznaje i najdublje
zakonitosti svijeta i života na njemu. Tako prvi tekst personificirane mudrosti i vrhunac nauka
o njoj sugerira identitet između mudrosti i Boga (8,22-31). No, naslov o drugom govoru ili
poosobljenju mudrosti gl. 8 nadovezuje se na prvo poosobljenje ili govor mudrosti u 1,20-33
makar se tamo oslovljava samo kao opomena mudrosti. Valja naglasiti da se mudrost u 1,20-
33; 3,16-19 i 8 – 9 predstavlja kao osoba. Prvo se uočava i obrađuje poziv personificirane
mudrosti (8,1-21). Mudrost sama otkriva svoje porijeklo jer je stvorena prije svakog stvorenja
(8,22-26). Ima aktivni udio u stvaranju gdje u 8,30 rabi i rijetku riječ kako je mudrost
graditeljica. Taj pojam označava veoma aktivnu ulogu mudrosti u stvaranju. Suvremeniji
prevodioci radije rabe pojam izabranice, ljubimice. Taj pojam bolje odgovara kontektsu gdje
se govori o stvaranju kao igranju. Bog je velemajstor, bolje otac koji svome voljenom djetetu
iznosi, priča i pokazuje remek djelo stvaranja. Tako se naglašava sličnost, naime činjenica da
je mudrost pred Božjom prisutnošću uzor svakom stvaranju. Mudrost si pridržava posebni
zadatak: ljude privodi Bogu (8,31.35-36). Ona ljubi red, jer upravo red vlada svijetom (8,32-
36). Poosobljena mudrost poput proroka (Jr 5,1) kruži ulicama da ljudima-putnicima prokaže
nebrigu i lažnu sigurnost i izloži svoju zdravu nauku života (Am 6,1; Sef 1,12). Mudrost je
gospođa domaćica koja poziva za prostrt stol jela i pića (9,1-5). Valja je brižljivo čuvati i s
poštovanjem njegovati jer sveto pripada svetima (9,6-12). Gospođa ludost, skladno svojoj
protivnici mudrosti, također poziva na gozbu na koju se odazivaju samo neiskusni i ludi ljudi
(9,13-18).
Ideja poosobljene mudrosti, jednostavna književna tvorevina razvila se u Izraelu
nakon progonstva u Babilon, kada mnogoboštvo nije više bilo prijetnja za pravu religiju.
Mudrost, naime, izražava kako transcendentni Bog postaje prisutan na osobni i nutarnji način
kada se priopćuje ljudskoj pameti, razumijevanju i vjeri. Personifikacija ne sugerira da
mudrost postoji izvan Boga nego iznosi način kako se izražava odluka Božje volje, kako se

30
Božja mudrost očituje u svijetu (8). Bez tog poosobljenja mudrosti kršćanska teologija o Isusu
Sinu Božjem i utjelovljenoj riječi ne bi mogla naći takav izražaj.
U srednjem vijeku su vitezovi tražili sreću. Pod konac 18. i 19. stoljeća francuski i
američki lik slobode označavao je ostvarenje mudrosti i nudio utočište i budućnost. A
židovski su učitelji u Bibliji, tj. u književnom obliku, davno prije stvorili lik mudrosti. Ona je
učiteljica ali uzima i obličje božanskih pridjevaka na sebe. U mudrosti religiozno znanje i
etičko usmjerenje djeluju zajedno kao jedno. Mudrost donosi život i blagostanje. Mudrost je
Isus Sirah poistovjetio sa židovskim zakonom. Novozavjetna paralela starozavjetnoj mudrosti
je predpostojeći Logos (riječ) u Iv 1. I Pavao među ranokršćanskim teolozima mudrost
povezuje s Isusom Kristom (Kol 1,14-17). Tako se Kristu pripisalo sudjelovanje pri stvaranju
(Mudr 7,21; Iv 1,2). Slika o predpostojanju mudrosti duboko se usjekla u kršćansku
predodžbu pa se duh mudrosti izjednačio s Duhom Svetim. Biblijski darovi i odličja Duga
Svetoga se označavaju uostalom pretežno mudrosno pa od 6 biblijskih odličja postoje 2/3
mudrosnih naziva: duh umnosti i mudrosti, duh savjeta... duh znanja (Iz 11,2). Kršćanska
liturgija je sasvim legitimno i u duhu tradicije prilagodbeno mudrost, Stvoriteljevu suradnicu
u 8,22-31 primijenila na Bl. Dj. Mariju, suradnicu Otkupiteljevu.
Job se pita otkuda dolazi mudrost (28,12.20). Pohvalnica odgovara kako mjesto
mudrosti ostaje čovjeku skriveno (28,21-23). Da bi saznao što je i gdje je mudrost Job poziva
Boga u pomoć, jer samo on poznaje put do mudrosti koja može izvesti iz slijepe ulice na pravi
put. U Jobu se mudrost pojavljuje razlučena od Boga, koji jedino zna gdje se ona skriva. U
samim dijalozima neki su tumači osporavali autentičnost pojedinih odlomaka. Po njima
pjesma o mudrosti u tom dijaloškom nizu (28) teško bi mogla biti izvorno Jobova, jer ona
usred dijalog sadrži drukčije poimanje mudrosti od Joba ili njegovih prijatelja. Ima međutim
sličnosti s potonjim Jahvinim govorima (38 – 42). Tako se pjesma povezuje s mudrošću
predstavljenom kao nadahniteljicom Božjih djela u samom početku stvaranja. Pjesma o
mudrosti potječe naime iz istog okružja, možda i od istog pisca, i bila je sastavljena usporedno
s knjigom. Ne zna se zašto je kasnije bila uključena baš na to mjesto, gdje uistinu nema veze s
ostalim kontekstom. Bar 3,9 – 4,4 će govoriti o mudrosti koja je objavljena u zakonu u korist
Izraela. Tako isto i Sirah obrađuje mudrost zajedno sa zakonom. Po Jobu mudrost inače
iščezava u susretu s čovjekom. Čovjek se doduše suočava s otajstvom mudrosti ali ona ga
nadilazi. Ljudi mukotrpno traže mudrost i kopaju u dubini, u rudnicima. Ustrajnim radom
dolaze do srebra i posebno do zlata. Čovjek otkriva, spoznaje, rabi zemaljska dobra i poznaje
tajne zemlje (28,1-11). Svojim razumom nadmašuje zvijer i vadi dragocjenosti. Čovjek
otkriva i “stvari skrivene nosi na svjetlo” (28,11b). Mudrost, međutim, ostaje skrivena makar
je najdragocjenija (28,12-22). Mudrost drugdje ima svoje boravište. Nema je među rudačama.
Nema je ni u životinjskom carstvu. Nema je ni među pticama nebeskim. Čovjek do mudrosti,
kao uostalom, ni do Boga svojim snagama ne može. Biblijski pisac zna već tradicionalno
uhodano rješenje: “Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi” (28,23).
Samo Bog zna za mjesto i put mudrosti (28,23-28). Mudrost je pridržana Bogu. Kao
samostalno biće mudrost stoji nasuprot Bogu. Ne govori se da je stvorena. A i ne dijeli se od
Boga. Bog zna gdje je mudrost i njome raspolaže. Bog je po mudrosti izmjerio težinu vjetra,
omeđio je neuhvatljive vode, utvrdio je vremena padavinama i usmjerio je nevrijeme. Bog je
mudro uredio ovaj svijet. I kao što se ljudska mudrost očituje u ljudskom ponašanju tako se i
Božja mudrost očituje po Božjem djelovanju. Neko je kasnije vrijeme oslabilo tvrdnju o
skrivenosti i nepristupačnosti mudrosti (28,28). Postoji naime mudrost koja je čovjeku
pristupačna: strah Gospodnji. Bog je čovjeku objavio drugu mudrost, strahopoštovanje prema
mudrosti: “Strah Gospodnji – eto što je mudrost; ‘Zla se kloni’ – to ti je razumnost” (28,28).
Pobožna je to i pristupačna utjeha: biti mudar znači bojati se Boga. I valja čovjeku živjeti u
mudrosti - strahopoštovanju prema onome koji ga nadilazi. Da bi tako otkrio strahopoštovanje
i među sebi jednakim ljudima. A strahopoštovanje će njegovati i prema nižim stvorenjima u

31
biljnom i životinjskom svijetu. Tako se mudrost iscrpljuje u strahu Gospodnjem i etičkoj
poslušnosti (28,28). Mudrost stoji isključivo na Božjoj strani te pokazuje neosporno daleko
odstojanje skrivenog i svemoćnog Boga pred ograničenim čovjekom. Mudrost je bila prisutna
kod stvaranja svijeta (28,25-27). Povezivanje mudrosti sa stvaranjem u starozavjetnom
mudrosnom svijetu već pomalo postaje tradicionalnim. Kod stvaralačkog djela po njegovom
svjetskom planu imao je pred očima mudrost, ona je ušla u stvaranje kao njegov uzor, kao
formula svijeta. Čovjek nema uvid u nju. Čovjek se mora odreći posljednjeg pitanja zašto.
Božja mudrost je kao inženjer ili arhitekt ušla u izgrađivanje. Mudrost utjelovljuje otajstvo
putova Božjih. Ona poprima božansko svojstvo. A to je svojstvo na čudan, svojevrstan način
personificirano: postaje osoba. Tako mudrost ima svoje vlastito boravište. Mudrost je
nadahnula Božji naum, tumači sva Božja djela i utjelovljuje Božju providnost.
Sirah 24 na neki način predstavlja sumu o mudrosti. Knjiga stoji na kraju mudrosne
zbirke ali vremenski gledano prethodi Mudr. U toj mudrosnoj knjizi mudrost kaže da je
proizašla iz usta Svevišnjega te prebiva u nebesima, a Bog je otposla Izraelu (Sir 24). Prvo
želi da se mudrost sama predstavi. Gl. 24 predstavlja središnju poruku knjige gdje je nauk
mudrosti prikazan cjelovito, s mnogim odjecima Mudrih izreka i Joba. Tako autor razvija
temu o naravi mudrosti (24,1-22). Hvalbeni i slavljenički izričaji tvore pohvalnicu mudrosti
(24,22). Dvije strofe nude praktično izlaganje o mudrosti (24,23-34). Autor izjednačuje
mudrost s Mojsijevim zakonom i uspoređuje je s rijekama i samim morem. Govoreći
pojedinačno valja posvijestiti da Isus Sirah otkriva mudrost u židovskom hramu i sinagogi, tj.
u bogoslužju (24,1-9). I Jeruzalem joj je rezervirano mjesto. Tako je mudrost židovski
nacionalni posjed. U 24,10 spominje se stanovanje (šekina), Božja prisutnost u hramu: “Pred
njim sam služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu”. Božansko udomljenje po
Bibliji je boravište Jahvina imena u hramu. Subordinacija mudrosti Bogu jasna je: mudrost je
Božji dar Izraelu. Ona, kao i gospođa domaćica iz Izr, poziva na gozbu: “Dođite k meni svi
koji me žudite i nasitite se plodovima mojim” (24,19). Plod mudrosti je Izraelov zakon,
Petoknjižje: “Tko mene sluša taj se ne stidi, i tko sa mnom radi taj ne griješi” (24,22). Tako
Sirah izjednačuje zakon i mudrost. Uzdignuće mudrosti u bogoslužje i na razinu
poistovjećenja sa zakonom predstavlja i suženje mudrosti kojom će se baviti samo svećenici i
pismoznanci. No, Sirah i dalje i šire od zakona tumači mudrost: govori naime kako je ona
izvor, rijeka, obilje voda i ocean što natapa, daje rast i izvodi plodove (24,23-34). Tako Sirah
mudrac izlazi iz sebe i postaje učitelj, pismoznanac, prorok. A prorok i mudrac tumači Božje
providnosno vodstvo. Stoga poziv mudrosti i zakona i danas mogu odzvanjati iz židvskog i
kršćanskog moralnog nauka i bogoslužja.
Posebno zadivljuju oni izričaji koji nagovješćuju poosobljenje mudrosti: mudrost je u
isto vrijeme tijesno povezana s Bogom i od njega različita što će se kasnije primijeniti bilo na
osobu Riječi, bilo na osobu Duha. Ovaj je odlomak, čini se, posebno nadahnuo Ivanov
proslov koji Logosu (riječi) pripisuje mnoge djelatnosti i značajke mudrosti. Za Isusa Siraha
hramsko je bogoslužje u Jeruzalemu još jedno djelo mudrosti, bilo zbog toga što je kao i
poredak u svijetu izraz Božje savršenosti, bilo još točnije, zbog toga što je propisano zakonom
koji je za autora isto što i mudrost (24,23-34).
Knjiga mudrosti doprinosi među ostalim novom spoznajom mudrosne literature o
poosobljenju mudrosti. Po toj knjizi mudrost je božanskog porijekla jer je “čist odvir slave
Svemogućeg... odsjev vječne svjetlosti...slika dobrote njegove” (7,25-26). Pohvala tvori
središte i vrhunac mudrosti u odlomku 7,22 – 8,1. Čitav kontekst o mudrosti u 7,22 – 8,1 valja
nasloviti kao narav mudrosti. On se naslovljava čak kao bit mudrosti. Ispravno je također
odlomak 7,22 – 8,9 zvati pjesmom nad pjesmama o mudrosti. U 6,22 autor obećava
pravorijek o mudrosti: “A sad ću vam priopćiti što je mudrost i kako je postala. Neću vam
skriti tajne, nego ću je pratiti od početka i na vidjelo iznijeti znanje njezino, i neću istinu
mimoići”. Mudrost onamo od stvaranja sve uređuje te upravlja događajima povijesti. Zahvati

32
u biblijskoj prapovijesti i za izlaska iz Egipta (10 – 11) izravno se povezuju s Bogom i to
stoga što se mudrost poistovjećuje s Bogom upravljačem svijeta. Mudrost ima baš 21
svojstvo. Odlomak 7,22-27 po shemi 3 (punina) X 7 (savršenstvo) krije i iznosi (=) 21
(najveće i bolje rečeno apsolutno) savršenstvo mudrosti. Odličja mudrosti dijele se i nabrajaju
po dvije ili tri u skupini, vrednuju se kao naravne, moralne i Božje osobitosti. Takvo je
nabrajanje značajno za ondašnju grčku ili židovsku okolinu. Neka svojstva potječu iz
različitih grčkih filozofskih sustava. Tako je u stoičkoj filozofiji svjetski razum
(Weltvernunft), kao i ovdje mudrost, tanan, pronicav, neoskvrnjen, što prodire kroza sve duše,
mudre, čiste i najtanje (7,22-24). Mudrost je snaga koja prožima cijeli svemir i sve vodi
svome cilju. Filozofija je otkrila snagu koja sve pokreće. Isto i Salomon kao otac mudrosti
smatra da mudrost može sve, sve obnavlja. Porijeklo mudrosti (7,25-26), djelovanje mudrosti
(7,27-28) veličina mudrosti (7,29-30), stoičko djelovanje mudrosti (8,1) i udioništvo u
mudrosti spominju odnos mudrosti prema Bogu. Pohvala mudrosti jednostavno niže odličja
mudrosti: mudrost djeluje u ćudoređu, sveta je, dobrotvorna i čovjekoljubiva. Djelotvorna je
kroz stoljeća pa podiže proroke i prijatelje Božje. Djelotvorna je u svakom vremenu i na
svakom mjestu. Mudrost optimistički djeluje u prirodi, povijesti i u ljudima. Sve svjetsko
događanje odvija se pod vodstvom Božje mudrosti. Zloća nema moći nad mudrosti (7,30b).
Autor čak poistovjećuje mudrost s Božjom providnošću (8,1). Mudrost posjeduje
Božju svemoć (7,23-25.27). Mudrost posebno ima stvaralačko udioništvo (7,12.22; 8,4-6), pa
i svemirsku ulogu (7,24; 8,1). Mudrost ima udio na Božjem životu, upravlja svemirom (8,3-4)
i otkriva zajedno s Bogom Božju volju (9,13.17). Ta je mudrost izvor svakog znanja i
spoznaje (7,16-21). Mudrost nagoviješta teologiju Duha – s njim se mudrost izjednačuje
(9,17). Tako sam Duh djeluje u mudrosti. Za autora, kao i za njegove predšasnike, mudrost je
pridjevak Božji, od njega se samoga odvaja i uosobljuje. Različna je od Boga, ali u isto
vrijeme ona je zraka njegove biti. Uza sve to autor, čini se, ovdje ne ide dalje od ostalih
mudrosnih knjiga te ne hipostatizira mudrost. Ipak sav ovaj ulomak o naravi mudrosti (7,22 –
8,8) bilježi napredak u izričaju i produbljuje prethodna poimanja o personifikaciji mudrosti.
Pisac svakako izvorno razvija prethodne personifikacije. Čini se da u vjeri Staroga zavjeta ti
izričaji, koliko god bili živi, ne nadilaze granice književnog poosobljenja. Da li je ipak
mudrost neke vrste posrednice, osobe, između Boga i njegovog stvorenja? Sveto pismo ne
daje jasnog odgovora. No, autor rabi izraze kako je mudrost dah, odvir, odsjaj, zrcalo i slika
Božja (7,25-26). U Novom zavjetu ti potezi se prenose na Krista (Kol 1,15; Heb 1,3). Mudrost
u otajstvenosti na svoj način ipak pripravlja objavu božanskih osoba. Jer tu i tamo mudrost
preuzima Božje aktivnosti. Njezina povezanost s Duhom po duhu mudrosti ukazuje na sam lik
Duha Svetoga (1,6; 7,7.22-23; 9,17). Ipak je teško podržati ovakvu tvrdnju. Mudrost se
jednostavno želi poistovjetiti s Božjim objavljivanjem u povijesti izabranog naroda i u
stvaranju. Mudrost kao da nadopunjuje Božju ljubav jer dobrostivo vlada svemirom (8,1).
Židovska religija je prava mudrost. Na djelu je i milost Božja koja izvodi ostvarenje mudrosti
u povijesti spasenja. Središnji pojam 7,22 – 8,1 je poosobljena mudrost koja se kod Iv zove
riječ i u Isusu Kristu ona se utjelovila i stvarno postala božanskom osobom. Tako je mudrost
Ivanova Riječ i u Bogu i izvan Boga. Veliki mudrosni tekstovi opravdavaju naslov ‘mudrost
Božja’ koju na duboki način Pavao pridaje Kristu (1 Kor 1,24). Mudrost tako nagovješćuje
ivanovsku misaonu i uzvišenu kristologiju (1,1-18) i pavlovsku proslavljenu i kozmički
shvaćenu kristologiju u Ef (1,3-14) i Kol (1,15) i, dakako, izdvojenu ali starozavjetno
utemeljenu, potvrđenu i nadograđenu kristologiju poslanice Hebrejima (1,3).
Mudrost i Isus Krist
Tematika odnosa biblijske mudrosti i Isusa Krista nadovezuje se na personifikaciju
mudrosti u starozavjetnim knjigama Izr, Job, Sir i Mudr. Upravo kasniji starozavjetni tekstovi
govore ponaosob o poosobljenju mudrosti. Personifikacija kao literarno umijeće upućuje na
božansku mudrost koja nadahnjuje čovjeka mudraca. Ta je personifikacija literarno sredstvo

33
čija je svrha da izrazi Božju prisutnost i blizinu čovjeka koji poštuje božansku
transcendenciju. Tako se Bog u obraćanju čovjeku služi mudrošću. Novozavjetni tekstovi
obrađuju Isusa Krista kao mudraca. Povijesno tumačenje svjedoči kako mudrost zauzima
važno mjesto u nauku Isusa Krista. Normalno da Novi zavjet započinje govorom o običnoj
mudrosti. Isus govori mudro, ljudi mu se dive. Tako je mudrost odmah obojena kristološki jer
pridonosi stvaranju Mesijinih odličja i njegovom spasenjskom djelovanju. Takvo shvaćanje
mudrosti pomoglo je razumjeti tajnu Isusovog djela i osobe.
Među novozavjetnim mjestima valja izdvojiti Pavla i mudrost: 1 Kor 1,17-31: “Jer ne
posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne
obeskrijepi križ Kristov. 18 Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama
spašenicima sila je Božja. 19 Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost
umnih. 20 Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi
Bog mudrost svijeta? 21 Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću,
svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. 22 Jer i Židovi znake ištu i Grci
mudrost traže, 23 a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost,
24 pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. 25 Jer ludo
Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. 26 Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane:
nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. 27 Nego lude
svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; 28 i
neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, 29 da se
nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. 30 Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama
posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje i otkupljenje, 31 da bude kako je pisano:
Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali.” Korintsko strančarenje sastoji se u krivom
shvaćanju mudrosti. U polemici oko mudrih propovjednika Pavao hvali govor križa koji se
protivi govoru mudrosti. I tako započinje govoriti o Kristu, mudrosti za ljude (1 Kor 1,30).
Odlomak se dijeli na 1,18-25: navještaj o križu i 1,26-31: govor o vjernicima. Svaki dio ima
dva odsjeka. Tako mjesto 1,18-20 po negiranju prethodnoga unosi novi Božji red vrednota.
Govori se i pozitivno o mudracima (1,21-25). Židovi posjeduju Božju mudrost. I Grci, tj.
pogani su dijelom mudraci. I Židovi i Grci su iznenađeni ludošću vjernika. Ima među jednima
i drugima ludih koji prihvaćaju logiku križa. I u drugom dijelu, po sličnoj shemi, mjesto 1,26-
29 negativnim pristupom spominje slabog i odbačenog raspetog Krista koji, međutim, očituje
Božju moć. Konačni odsjek 1,30-31 pozitivno prikazuje vjernike u odnosu s Kristom. Postoji
stvarno tematsko napredovanje: Kristov paradoks (rr. 21-25), vjernički paradoks (rr. 26-29) i
odnos vjernika prema Kristu (r. 30). Pavao mudrost suprotstavlja ludosti. Postoji, naime,
ludost svijeta i ludost Božja. A postoji i mudrost svijeta i mudrost Božja. To je razlikovanje
komplicirano: mudrost Božja je ludost za mudrace svijeta a ludost Božja je pametnija od
mudrosti ljudi. Bog čini ludom svjetsku mudrost (rr. 18-19) a bira ludo svijeta da bi
obezvrijedio mudrace (rr. 28-29). Bog je Isusa učinio mudrim (30). Bog pozitivno djeluje u
spasavanju i izabiranju, i negativno kada svjetovnu mudrost čini ludošću. Jezično gledano,
Pavao koristi mudrost s atributom Božji (1,21.24; 2,7) ili mudrost mudraca (1,19), svijeta
(1,20; 2,6) i ljudi (2,5). Susreće se i pojam mudrosti sam za sebe (1,21.22.30; 2,1.4.6). Govori
se jednostavno o ljudskoj mudrosti (1,21.22; 2,1.4) i o mudrosti u Kristu (1,30). Mudrosno
razmišljanje iznosi čovjekovo znanje, spasenjsku Božju volju i samog Krista. Svijet, naime,
smatra Isusovu smrt na križu ludošću ali po njoj nas je Bog oslobodio. Bog započinje
mudrosni odnos po daru (1,30) za spasenje ljudi (1,18.21.24.30; 2,7). Taj dar je moguće
prihvatiti ili odbiti, prezreti. Krist se naziva mudrost Božja i mudrost jednostavno (1,24.30).
Mudrost Božju kako stoji u 1,23-24 ne valja identificirati s mudrošću Kristovom: “A mi
propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i
Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost”. To je samo način funkcioniranja
Krista jer njegova je djelatnost usporediva s mudrošću Božjom. Mudrost i Krist ovdje su

34
povezani općenito. Izrazi Božja moć i Božja mudrost suprotstavljeni su sablazni i ludosti u r.
23. Ne inzistira se na identifikaciji Krista i vječne mudrosti. Križ Kristov za jedne je ludost, a
za druge je savršeni izraz Božje spasenjske volje. Po Kristu na križu izražava se veličina,
uspješnost i sukladnost spasonosne Božje mudrosti. U r. 30 identifikacija mudrosti i Krista
također je funkcionalna: “Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od
Boga, i pravednost, i posvećenje i otkupljenje”. Reći da je Krist postao za ljude mudrost
upućuje na priznanje da vjernici ne mogu govoriti o spasenjskoj mudrosti Božjoj a da ne
govore o Kristu raspetome kao sažetku spasenjske volje. U 1 Kor 1 – 2 Duh se ne naziva
mudrošću ali je u odnosu s njom jer Bog nam je po njemu objavio mudrost (2,10). No pojam
Duh, pneuma, povezan je s Božjom moći, dynamis kao što je to bila i mudrost u 1,24. Tako se
Duh i Božja moć suprotstavljaju ljudskoj mudrosti (2,4.13). Duh ispituje dubine (2,10) i
objavljuje mudrost Božju. U pitanju poistovjećenja Krista i mudrosti valja uočiti da se
zapravo govori o Duhu i mudrosti i o ljudskoj i božanskoj mudrosti. Otvorene i skrivene
protivnosti kriju se u misaonom paru: mudrost-ludost (1,18-25). R. 22 nudi sadržaj kerigme:
raspeti Mesija. Taj Kristov naslov tvori osobno ime. No, križ, tj. stup sramote (Pnz 21,22-23),
određen je za zločince. Pravi je skandal povezati križ s Kristom koji se bori, pobjeđuje i
gospodari. Pavao tvrdi: Bog je u križu zanijekao mudrost velikih. Kršćani su većinom bez
sredstava i privilegija (1,28-29). Pavao razmišlja eklezijalno, imajući u vidu utemeljenje
zajednice. U kršćanstvu se ostvarila mudrost križa. I kršćanska samohvala počiva na križu
Isusa Krista (Gal 6,14). Isus kao raspeti Mesija pokazuje neistraživi Božji plan i spasenje.
Važno, pavlovski obojeno, mjesto je zatim Kol 1,15-20 koje obrađuje Krista i
mudrost: “On je slika Boga nevidljivoga, / Prvorođenac svakog stvorenja. / 16 Ta u njemu je
sve stvoreno / na nebesima i na zemlji, / vidljivo i nevidljivo, / bilo Prijestolja, bilo
Gospodstva, / bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - / sve je po njemu i za njega stvoreno: 17 on je
prije svega / i sve stoji u njemu. / 18 On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, / Prvorođenac
od mrtvih, / da u svemu bude prvak. / 19 Jer svidjelo se Bogu / u njemu nastaniti svu Puninu /
20 i po njemu / - uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji,
bilo na nebesima.” Pohvalnica o Kristu kao pravoj slici Božjoj uvrštava se u širi kontekst (rr.
12-14; 2-14). Odlomak sadrži dva dijela: rr. 15-17: slika Božja, Prvorođenac i rr. 18-20:
Glava, Prvorođenac. Ta dva dijela stoje jednostavno jedan kraj drugoga. Tekst inzistira na
izričajima o Kristovoj jedinstvenosti u odnosu prema ostalim bićima. On je prije svega, u
njemu sve stoji, on je glava Crkve, prvak. Krv križa donosi pomirenje. Prije sapijencijalnog
vrednovanja himna, dobro je uočiti da se riječ “Bog” pojavljuje u grčkom jedanput a u
prijevodu dva puta. Zna za Božje stvaralaštvo, a ipak više iznosi Kristov nadređeni odnos
prema ostalim bićima. Valja uočiti centralnost zamjenice “on, njega, u njemu, po njemu”, za
Krista, i pojma “sav, sve, svega ili sva bića”, za vjernike. Prijedlozi upućuju da je stvaranje i
pomirenje povezano s Kristom. Krist je postavljen nasuprot ostalih stvorenja i ljudi. I on je
stvorenje, ali prvijenac, ne po redoslijedu nego zato što su ostala stvorenja po njemu i za
njega. Izraz pas, sav, rabi se osam puta i pokazuje da nema stvarnosti koja je isključena iz
stvaranja i pomirenja. On je izabran kao što je i Izrael prvorođenac među narodima. Himan u
svezi budućnosti nema eshatološkog naboja. Krist je konačna nada, uveo je stvaralačko
posredništvo i sveopće pomirenje. Po tom djelovanju Krist ima prvenstvo. Kol 1,15-20
pokazuje apsolutni “credo” u Krista. Slika Boga nevidljivoga u tekstu označava uzvišenog
odnosno predegzistentnog nosioca. Mudrost je slika Božje savršenosti (Mudr 7,26; Izr 8,26-
30). Mudrost pripada Božjoj stvari i obavijena je tamom. No, ušlo je mudrosno razmišljanje o
Kristu kao slici Božjoj. Kristovo gospodstvo stoji prije svega stvorenoga. Pojam ”u njemu"
označava Krista kao "prostor" u kojem je stvaranje nastalo. Podržavaju ga i ostvaruju: nebo-
zemlja, vidljivo-nevidljivo u grčkom poimanju i prijestolja-gospodstva, sile-moći u
židovskom poimanju. “Prema njemu” pretpostavlja Krista kao konačnog suca i dovršitelja.
Stvaranje kao takvo pripisuje se Bogu Ocu. Krist drži stvaranje na okupu i čuva ga od rasula.

35
Slika glava-tijelo naglašava Kristovo kozmičko izdizanje. On je glava Crkvi. Kristovo
uskrsnuće je početak novog stvaranja. On je kao prvi prije i iznad onoga što slijedi. Krist je po
uskrsnuću izvor, glava-početak i uzvišeni lik punine. Po Kristu se događa pomirenje svega i
mir. Pjesma o Kristu ograničava se na nadsvjetskog Krista, tj. na Krista predegzistencije,
glavu i posrednika ali i na križ i Crkvu. Novo u svezi starozavjetnog razumijevanja u
stvaranju govori da je stvaranje usmjereno po Kristu, u Kristu i s Kristom. Kol 1,15-20 (pored
Iv 1) tvori važno kršćansko tumačenje o stvaranju. Tako himnički navještaj o Kristovom
misteriju poučava o otkupljenju i oslobođenju. Polazište je personificirana mudrost po kojoj je
Krist posrednik stvaranja i prethodnik svim stvorenjima. Mudrost je posrednica svega
stvorenoga. Isus, slika Božja, posrednik je stvaranja i ima prvenstvo u Crkvi. Krist, kao slika,
ima istu funkciju kao Mudrost mudrosnih knjiga po svojoj stvaralačkoj aktivnosti i svome
nadilaženju, prvenstvu. Nadalje “početak, počelo” također je sapijencijalni izraz.
“Prvorođeni” je pojam prethodnog ali i privilegiranog i gotovo mesijanskog. Krist svakako
ima mudrosnih odličja. To je njegova bogosličnost, prethodnost, stvaralačko posredništvo i
jedinstvenost. Nema, međutim, identifikacije Krista i mudrosti. Mudrost još nije božanska a
Krist je stavljen ne božansku razinu. Kol ne uzima mudrost kao cjelokupnost divinizacije
mudrosti nego sve pripisuje misteriju Krista. Identifikacija mudrosti i Krista ne postoji, makar
je prisutna mudrosna obojenost njegova lika. Sama mudrost bi ograničila osobu i djelo
Kristovo. Personificirana mudrost ne izriče misterij, a tumači posredništvo.
Evanđelja o Kristu govore sapijencijalno. Isus je učitelj mudrosti. U govoru na gori
(Mt 5 – 7) nastupa kao mudraci i u sveukupnom navještaju rabi prispodobe, zagonetke,
aforizme i dr. O Isusovoj mudrosti govori se u polemičkom kontekstu. Židovi postavljaju
pitanje o Isusu. Mt 13,54 (usp. Mk 6,2 i Lk 4,22) prenosi Isusov pravorijek mudrosti: “I dođe
u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: ‘Odakle ovomu ta
mudrost i te čudesne sile?’” Isus je živio povučeno i skromno, nije na sebe svraćao pažnju kao
što čini javnim nastupom, odličnim riječima i čudesnim djelima. Znaju ljudi da se mudrost
stječe po rođenju, odgoju i kulturi. On nije samo vješt u govoru nego čini čudesa, ozdravlja.
Otkuda mu je to? Riječi i djela govore o njegovoj izvanrednosti. Može shvatiti i ostvariti i
paradokse božanske mudrosti. U sinoptika se suprotstavljaju mudri i maleni. Samo
jednostavni i ponizni razumiju Isusovu mudrost: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje,
što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25; usp. Lk 10,21).
Evanđelje govori o mudrima, umnima i malenima na koje se nadovezuju radnje sakriti i
objaviti. Oni nepriznati prihvatili su objavljeno otajstvo, otajstvo kraljevstva. Bog uistinu daje
mudrost (Dn 2,20-21). To je u skladu s Božjom voljom (Mt 11,26; Lk 10,21). Isus smatra
sebe slugom mudrosti. Zna i tvrdi da se ovdje kod njega, u usporedbi sa Salomonom, radi više
od mudrosti (Mt 12,38-42; usp. Lk 11,29-32). Isus posjeduje mudrost, mudrac je među
mudracima i daje mudrost. Mt 12,42 govori da je Isus na najodličniji način mudrac, mudrost u
osobi. U židovstvu je Salomon mudrac i otac mudrosti (1 Kr 3 i dr.). A Isus govori da nadilazi
mudraca Salomona. Najmudriji je na zemlji, što znači Bog ili jednak Bogu izvoru svake
mudrost. Usporedba Salomon - Isus, ili na istom mjestu Isus- Jona, govori da je Isus vrhunac
mudrosti i proroštva. Priznali su Salomona mudraca, Jonu proroka a kako ne prihvaćaju Isusa
mudraca i proroka posljednjih vremena? Stranci u Salomonu spoznaju mudrost a u Joni
Božjeg proroka. Po djelima i riječima u Isusu mogu priznati najodličnijeg poslanika i
mudraca. Bilanca sinoptičkog priloga je oskudna. Sinoptici su krajnje diskretni o
personifikaciji mudrosti. Prema Kristu vode proroštva i mudrost.
U Evanđeljima ističe se Ivanov proslov i mudrost (Logos, Riječ) (Iv 1,1-18): “U
početku bijaše Riječ / i Riječ bijaše u Boga / i Riječ bijaše Bog. / 2 Ona bijaše u početku u
Boga. / 3 Sve postade po njoj / i bez nje ne postade ništa. / Svemu što postade / 4 u njoj bijaše
život / i život bijaše ljudima svjetlo; / 5 i svjetlo u tami svijetli / i tama ga ne obuze. / 6 Bi
čovjek poslan od Boga, / ime mu Ivan. / 7 On dođe kao svjedok / da posvjedoči za Svjetlo / da

36
svi vjeruju po njemu. / 8 Ne bijaše on Svjetlo, / nego – da posvjedoči za Svjetlo. / 9 Svjetlo
istinsko / koje prosvjetljuje svakog čovjeka / dođe na svijet; / 10 bijaše na svijetu / i svijet po
njemu posta / i svijet ga ne upozna. / 11 K svojima dođe / i njegovi ga ne primiše. / 12 A
onima koji ga primiše / podade moć / da postanu djeca Božja: / onima koji vjeruju u njegovo
ime, / 13 koji su rođeni / ne od krvi, / ni od volje tjelesne, / ni od volje muževlje, / nego – od
Boga. / 14 I Riječ tijelom postade / i nastani se među nama / i vidjesmo slavu njegovu / -
slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca / - pun milosti i istine. / 15 Ivan svjedoči za njega.
Viče: / ‘To je onaj o kojem rekoh: / koji za mnom dolazi, preda mnom je / jer bijaše prije
mene!’ / 16 Doista, od punine njegove / svi mi primismo, / i to milost na milost. / 17 Uistinu,
Zakon bijaše dan po Mojsiju, / a milost i istina nasta po Isusu Kristu. / 18 Boga nitko nikada
ne vidje: / Jedinorođenac – Bog - / koji je u krilu Očevu, / on ga obznani.” Ivanov prolog ima
sličnosti s početnim svećeničkim stvaranjem (Post 1). Donosi temu stvaralačke riječi i njezine
efikasnosti (Ps 33,6; Ps 148,5). Prisutno je nezaustavljivo djelovanje Božje riječi (Iz 55,10-
11). Riječ oživljuje i spašava čovjeka (Ps 50,2; Iz 42,14). Postoji jukstapozicija Riječ /
Mudrost: “ti koji si riječju svojom stvorio svemir, i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom
da vlada nad stvorovima tvojim” (Mudr 9,1-2). Proslov kombinira i sjedinjuje temu o
stvaralačkoj mudrosti koja je oduvijek kod Boga, ulazi u svijet, izabrani narod i temu o Riječi,
stvoriteljici i objaviteljici. Govori o Riječi a ne mudrosti? Ipak je Krist prikazan sapijencijalno
kada po njemu dolazi milost i istina (Iv 1,17). Prava inkarnacija mudrosti nije došla tek s
Isusom Kristom. Mudrost je ukorijenjena u našem svijetu kao neotuđivi dar Božji. Zakon kao
inkarnacija mudrosti još nema eshatološkog savršenstva. Riječ (Logos) dobro izražava
Kristov misterij. Također je Riječ najbolje sredstvo za prijenos Objave. Upravo taj termin
izražava savršenu i konačnu objavu u Kristu. U kasnoj Bibliji Riječ i Mudrost su sinonimni i
na djelu su u stvaralačkim funkcijama (Mudr 9,1-2). Riječ je predmet izvjesne personifikacije.
Mudrost izražava trajnu Božju prisutnost u stvaranju. Ono što Bog i čovjek imaju zajedničko
već je prisutno u Zakonu. Proslov uvodi Isusa kao Krista autora zajedništva između Boga i
čovjeka. Obrisi i pobliže određenje himna o Riječi ostaju diskutabilni. Na početku stoji
predkršćanski mudrosni spjev. Stari zavjet poznaje teologiju Riječi. U grčkoj filozofiji Logos
kao razum svijeta igrao je izvanrednu ulogu. Osobno shvaćeni Logos, kao posrednik
stvaranja, ukorijenjen je u Filonovoj židovsko helenističkoj mudrosnoj spekulaciji. Kristološki
himan nastao u judeokršćanstvu, slavi utjelovljeni Logos očitovan u Kristu posredniku
milosti. To ne znači implicitnu identifikaciju utjelovljene Riječi i biblijske mudrosti. Ivanov
proslov po Riječi pokušava osvijetliti Kristov misterij. Ukazuje na neostvarivo ljudsko
stremljenje i upućuje na Božji ususretni dolazak. Krist je božanski objavitelj. Riječ je bila u
osobnom zajedništvu s Bogom, imala je udjela u njegovoj biti i bila je Bog. Pored Logosove
biti nastupa i Logosova funkcija. Sve postoji zahvaljujući Riječi. Logos u stvaranju daje život
i održava stvaranje u bivstvovanju. Nastaje, međutim, dualizam odluke. Ljudi ne prihvaćaju
svijetli Božji red. Pristaju radije za tamu. Kristu Riječi se protive i odbijaju ga: ostaje tuđinac
u svijetu. A on je otvoreno mjesto Božje prisutnosti, shvatljive u vjeri (Iv 2,21). Prolog iznosi
Objavu Boga od stvaranja do punine u utjelovljenom Logosu. Riječ, Prvorođenac, Sin Božji
objavio je ljudima Boga.
Isus je učitelj, rabi, posredovao je mudrost. U njegovoj osobi, po mudrosti, postoji
priprema, kontinuitet i rast prema novosti i punini. U njemu su na djelu Riječ, Duh i Mudrost
Božja. No, Kristova muka i smrt na križu ostvaruju otkupljenje i sveopće spasenje. Isus Krist
je, po mudrosti, riječju, djelom i sudbinom pravi put i jedini posrednik između Boga i ljudi.

37
 Izabrana biliografija
Izvori, komentari, priručnici i monografije
DAS ALTE TESTAMENT DEUTSCH, Neues Götttinger Bibelwerk, Vandenhoeck &
Ruprecht, Göttingen, 1972. i kasnije godine.
ANDROVIĆ, IVAN, Pjesma nad pjesmama, Split ,1927.
LA BIBLE, Traduction oecuménique, (TOB), Les Éditions du Cerf, Paris, Société Biblique
Française, Villiers-le Bel, 1997.
BIBLIA HEBRAICA, R. Kittel, P. Kahle, Stuttgart, 1971.
BLAZOVIĆ, A., - MERŠIĆ, M., - MIKIŠIĆ, J., Psalmi, Beč, 1981.
BOADT, LAWRENCE E., Proverbs, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota, 1986.
BOLONIĆ, MIHOVIL, Uz Feretićev prijevod “Pjesme nad pjesmama”, Bogoslovska smotra
40(1970) 2-3; 250-263.
CIMOSA, MARIO, Temi di Sapienza Biblica, Edizioni Dehoniane, Roma, 1989.
COLLEGEVILLE BIBLE COMMENTARY, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota,
1986. i kasnije godine.
CRENSHAW, JAMES L., Old Testament Wisdom, An Introduction, John Knox Press, Atlanta,
1981.
DOPISNA TEOLOGIJA, Psalmi (8 pisama), Zagreb 1981-1982.
DUDA, BONAVENTURA, Imprekativni psalmi, Bogoslovska smotra 33(1963), 2, 84-88.
ENGEL, HELMUT, Das Buch der Weisheit, Katholisches Bibelwerk, Stuttgart, 1998.
ÉVANGILE ET VIE (Service biblique), CAHIERS ÉVANGILE, Aux racines de la Sagesse, 28,
Les Éditions du Cerf, Paris, 1979.
ÉVANGILE ET VIE (Service biblique), CAHIERS ÉVANGILE, La Sagesse et Jésus-Christ, 32,
Éditions du Cerf, Paris, 1980.
FISCHER, JAMES A., Song of Songs, Ruth, Lamentations, Ecclesiastes, Esther, The Liturgical
Press, Collegeville, Minnesota, 1986.
GIBSON, JOHN C. L., Job, The Westminster Press, Philadelphia, 1985.
GROŠIĆ, JOSIP, Psalmi - naša molitva, Spectrum 1(1967), 4, 51-59.
GROSS, HEINRICH – REINELT, HEINZ, Psalmi, Besedilo in razlaga, Mohorjeva družba,
Celje, 1989, (Prijevod).
GUARDINI, ROMANO, Pred Boga bez krinke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1968, (Prijevod o
psalmima).
GUINAN, MICHAEL D., Job, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota, 1986.
HAAG, HERBERT, Bog i čovjek u psalmima, Družba katoličkog apostolata, Zagreb, 1981,
(Prijevod).
HENTSCHEL, GEORG – ZENGER, ERICH, (Izdavači), Lehrerin der Gerechtigkeit, Studien
zum Buch der Weisheit, Benno Verlag, Leipzig, 1991.
HOHNJEC, NIKOLA, Psalmi, Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 118(1990), po jedan
prilog u svim brojevima.
HOHNJEC, NIKOLA, Izabrani psalmi, U pravi trenutak, Đakovo, 1994.
HOHNJEC, NIKOLA, Biblijska mudrost, Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 128(2000),
po jedan prilog u svim brojevima.
JAKOVLJEVIĆ, MARIJAN, P. Vlašić, Psalmi Davidovi, Bogoslovska smotra 12(1924), 3, 358-
369; 4, 469-488.
JEROTIĆ, VLADOJE, Jedan suvremeni način pristupanja “Knjizi o Jovu”, Encyclopaedia
moderna 9(1974), 27, 15-21.
JERUZALEMSKA BIBLIJA, Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz “La Bible de
Jérusalem” (JB), A. Rebić, J. Fućak, B. Duda, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.
THE JEROME BIBLICAL COMMENTARY, Geoffrey Chapman, London, Dublin, Melbourne,
1971.

38
JOB, preveo Jurij Bizjak, uredio Franc Bolé, Ognjišče, Koper 1989.
KEEL, OTHMAR, Das Hohelied, Mit 168 Abbildungen, Theologischer Verlag Zürich, 1986.
KREEFT, PETER, Three Philosophies of Life, Ecclesiastes: Life as Vanity, Job: Life as
Suffering, Song of Songs: Life as Love, Ignatius Press, San Francisco 1989.
KRESINA, ANTE, Pjesma nad pjesmama, Parenetska parabola, Bogoslovska smotra 55
(1985), 1-2, 3-8.
MARBÖCK, JOHANNES, Zur Theologie des Buches Sirach, Herder, Freiburg-Basel-Wien-
Barcelona-Rom-New York, 1995.
NEHER, ANDRÉ, Notes sur Qohélét (L’ Ecclésiaste), Les Éditions de Minuit, Paris, 1994.
DIE NEUE ECHTER BIBEL, Kommentar zum Alten Testament mit der
Einheitsübersetzung, Echter Verlag, 1980. i kasnije godine.
NOVI ZAVJET, B. Duda – J. Fućak, S uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije
(TOB), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992.
OBERŠKI, JANKO, E. Orozović, Pjesma nad pjesmama, Beograd 1937, u: Bogoslovska smotra
26(1938), 2, 226-229.
OBERŠKI JANKO, “Verba Lamuelis regis...” (Izr 31,3), Bogoslovska smotra 30(1942), 2, 134-
139.
OBERŠKI, JANKO, Osvrt na kritiku, “Knjige o Jobu”, Bogoslovska smotra 30(1940), 1, 59-63.
OBERŠKI, JANKO, Komentar Knjige Proverbia, Zagreb 1962, (Ciklostilom).
OBERŠKI, JANKO, Komentar Knjige Mudrosti, Zagreb 1969, (Ciklostilom).
ODOBAŠIĆ, BOŽO, Psalmi-objavljena molitva, Vrelo života 16(1990) 24-40.
RUPČIĆ, LJUDEVIT, Pjesma nad pjesmama, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973.
RUPČIĆ, LJUDEVIT, Pjesma nad pjesmama, Encyclopaedia moderna 9(1974), 27, 22-29.
RYBOLT, JOHN E., Wisdom, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota, 1986.
SCHUTZ, RUDOLF, O tobožnjoj predegzistenciji duša u Knjizi mudrosti, Bogoslovska smotra
25(1937), 3, 301-309.
SEPTUAGINTA, A. RAHLS, Stuttgart, 1979.
SMERDEL, TON, Poema o Jobu, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1968.
SOVIĆ, ANTUN, Ekonomij liječnicima u Svetom pismu, Sirahova premudrost ili Crkvenica
38,1-15, Summarium, Bogoslovska smotra 29(1941),5 320-340; 6, 395-414; 30(1942), 1, 1-42.
SOVIĆ, ANTUN, Moj komentar Nila Monaka Pjesme nad pjesmama, Zagreb 1932.
STUTTGARTER KLEINER KOMMENTAR, Katholisches Bibelwerk, Stuttgart, 1974. i
kasnije godine.
ŠTAMBUK, IVAN, Psalmi, Prijevod i kratak tumač, Makarska 1975.
ŠTAMBUK, Ivan, Psalmi posvećenja hrama (Ps 67 - 68), Summarium, Bogoslovska smotra
33(1963), 2, 33-43.
ŠTAMBUK, IVAN, Psalmi u molitvi svećenika, Služba Božja 6(1966) 192-105.
ŠTAMBUK, IVAN, Pjesma nad pjesmama, Šibenik, 1983.
TOMIĆ, CELESTIN, LJ. Rupčić, Pjesma nad pjesmama, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973, u:
Bogoslovska smotra 44(1974), 2-3, 439-441.
TOMIĆ CELESTIN, Kriza mudrosti, Bogslovska smotra 55(1985), 1-2, 9-20.
TOMIĆ, CELESTIN, Psalmi, Kratki uvod i tumač, Provincijalat hrvatskih franjevaca
konventualaca, Zagreb, 1986.
TOMIĆ, CELESTIN, Začeci židovstva, Knjige: Ezr i Neh, Drugi i Treći Iz, Hag i Zah, Mal i Ob,
Jl i Jn, Job, Ps, Izr, Pj, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb, 1988.
VLAŠIĆ, PETAR, Psalmi Davidovi, Svezak I. (Ps 1 – 23), Svezak II. (Ps 24 – 67), Svezak III.
(Ps 68 – 105), Svezak IV. (Ps 106 – 150), Jadran, Dubrovnik, 1923-1925.
VELIKA BIBLIJSKA KONKORDANCIJA, I. i II., T. Vojnović, Kršćanska sadašnjost i Dobra
vest, Zagreb – Novi Sad, 1991.
ZAGREBAČKA BIBLIJA, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.

39
ZENGER, ERICH, Die Nacht wird leuchten wie der Tag, Psalmenauslegungen, Herder,
Freiburg-Basel-Wien, 1997.
ZIENER, GEORG, Pravednost i mudrost: put u život, Knjiga Mudrosti, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb 1995, (Prijevod).
ŽUVIĆ, NIKOLA, Eshatologija Knjige mudrosti, Bogslovska smotra 23(1935), 4, 429-434.

Sadržaj
Uvod
Job
Psalmi
Mudre izreke
Propovjednik
Pjesma nad pjesmama
Knjiga mudrosti
Knjiga Sirahova
Poosobljenje mudrosti
Mudrost i Isus Krist
Izabrana bibliografija
Sadržaj

40