POVIJEST KRISTIJANIZACIJE

PREGLED POVIJESTI CRKVE

POVIJESNI ISUS I OSNIVANJE CRKVE

- 18. i 19.st. pokušavalo se osporiti povijesno postojanje Isusa -> Reimarus, Baur, Strauss, Bauer,
Robertson, Smith, Drews…
- Svi ti autori trudili su se kršćanstvo prikazati kao pronalazak apostola, a Isusov lik kao nestvarnu
pjesničku, mitsku personifikaciju religijskih čežnja i predodžbi
- Poletna komparativna povijest religija otkrila je odjednom sličnosti Isusa s bogom Sunca Mitrom
-> s junakom eposa o Gilgamešu, s mitskim likom umirućeg i uskrsavajućeg boga spasitelja…
- Te teorije i dalje žive u određenim zemljama zbog toga što su Marx i Engels prenijeli ideje Bauera
na radikalniji način
- Istraživanja na temelju povijesti književnih vrsta uspjela su iz teksta Novog zavjeta i Evanđelja kao
cjeline jasnije izvući pojedine dijelove koji vrijede kao izvori prvog reda za život Isusa -> time su se
mogle provjeriti činjenice koje kritika ne bi mogla oboriti
- Isusovo rođenje datira se za vrijeme Heroda Velikog, otprilike 4. i 5. g. prije naše ere, a njegova
smrt na križu u vrijeme Poncija Pilata dana 14. ili 15. 4. između godine 30 i 33. naše ere.
- I ne kršćanski izvori posvjedočuju Isusovu povijesnu egzistenciju -> Tacitove izjave oko 117.,
Plinija Mlađeg 112./113. (pismo caru Trajanu), Svetonija oko 120., Josip Flavije
- Povijest osnutka Crkve od Isusa Krista od početka je predmet mnogih sporova -> pitanje jeli Krist
propovijedao samo općenito kršćanstvo ili je svojoj religiji dao također čvrst organizacijski oblik u
jednoj institucionalnoj Crkvi
- Spiritualističko poimanje Crkve s kraja srednjeg vijeka dovelo je u vrijeme reformacije do
odbacivanja papinske Crkve i do žestoke borbe protiv nje -> nju su reformatori okrivili da je
krivotvorila izvornu volju Isusa Krista
- U novije vrijeme protestantski profesor Rudolf Sohm zastupao je je tezu da Krist nije želio
osnovati Crkvu, nego je propovijedao posve duhovno kršćanstvo - > zbog toga je pretkršćanstvo
bilo bez ikakvog izvanjskog uređenja i organizacijske povezanosti -> vodio ga je i održavao
isključivo duh ljubavi -> postapostolsko vrijeme krivo je razumjelo Kristovu volju i krivotvorilo
njegovo djelo -> iz tog krivog nastala je rana katolička Crkva u kojoj se kasnije slobodna vjera
prvih vremena okamenila u dogmu
- Kristova predodžba Crkve: gradnja kuće traži čvrstu stijenu za temelj i da je za vodstvo stada
potreban dobar pastir, on je između svojih učenika izabrao 12- oricu, a Petar je prvo ovlašteni
pastir -> tako je on sam uspostavio prve službe
- Službeno postavljanje daje službi značaj trajnosti pa zbog toga služba donosi sa sobom i
nasljeđivanje -> jednako je mislila i prva crkva pa je to toj službi izgrađena Crkva
PRACRKVA U APOSTOLSKO VRIJEME

- Protestantski teolozi hoće da između onoga što je Isus htio i onoga što se stvarno razvilo u
crkvenom smislu bude suprotnost
- Nakon Isusova uzašašća apostoli su sasvim sigurno postupili kao autentični tumači njegove volje
kad su životu svoje općine dali čvrsto uređenje i Crkvi hijerarhijsku strukturu
- Apostoli su i sami bili nosioci božanske objave koju su primili neposredno od Krista, nadahnjivao
ih je Duh Sveti kada su kasnije propovijedali -> to su činili propovijedanjem, Svetim pismom,
konkretnim uputama na području kulta, discipline i crkvenog uređenja
- Reforma znači vraćanje svijesti na ono što je Krist dao svojoj Crkvi na put kroz vrijeme kao
obvezni program -> pracrkva je to ostvarila u posebnoj čistoći pa zbog toga ima određeno
normativno i uzorno značenje što ne isključuje daljnji razvoj
- U tom dubljem smislu katolička Crkva usprkos univerzalnoj proširenosti i silnoj unutrašnjoj
razvijenosti živi u svijesti da je savršeno jedna te ista i identična s Crkvom apostola iz pravremena
- Apostolsko vrijeme objave računa se od Isusova uzašašća na nebo pa sve do smrti posljednjeg
apostola -> to vrijeme moći ćemo razlučiti u širem smislu na prvu i drugu kršćansku generaciju ->
prva generacija koja je neposredan svjedok Isusova vremena dok je druga ona koja nije poznavala
Isusa ali su bili obrazovni kršćani (poslanica Hebrejima)
- Izvori o tom vremenu su djela apostolska, Novi zavjet, Poslanice svetog Pavla, spisi apostolskih
otaca (klementova poslanica, Didahe)
- Pretkršćansko vrijeme -> u pracrkvi duhovna služba smatrana je kao bitan element, Crkve se
nikad ne javljaju kao jednooblične nego kao raščlanjene zajednice koje su uvijek građene po
načelu glava-tijelo
- nosioci službe postavljeni su da predstavljaju svog gospodina i da u njegovo ime riječju i
sakramentom nastave djelo spasenja -> oni jedini vrše službeno vodstvene funkcije bilo u službi
cjelokupne Crkve kao apostoli, proroci ili evanđelisti bilo u službi pojedinih općina kao biskupi,
prezbiteri, đakoni, učitelji i pastiri. Posvuda vlada načelo nasljedstva u službama u strogom
stupnjevanju koje je uveo Krist i apostoli
- karizme su se u normalnom vodstvu crkve morale podrediti funkciji - > sve više se redovito
vodstvo usredotočivalo u rukama biskupa i đakona - > pri tome su biskupi izrasli iz kolegija
prezbitera u kojem su držali vodstvo kao nadstojnici i nadglednici (episkopi)
- funkcija naočitih karizmatika bila je da izgrade pracrkvu, budu joj na raspolaganju za različite
usluge, ali ne i da je vode
- pohod mlade crkve od Jeruzalema do Rima -> tri razdoblja :
 1. judeokršćanstvo s Jeruzalemom kao središtem
- jeruzalemska matična Crkva od početka je imala velik ugled
- ovdje su djelovali praapostoli, koji su s Petrom na čelu vodili pracrkvu kao živi svjedoci
Gospodinovi
- u Jeruzalemu se počeo izgrađivati vlastiti kršćanski pojmovni jezik i oblikovati služba Božja
- mlada pracrkva u prvom početku osjećala se kao ostvarenje židovstva -> učestvovala je u
židovskoj službi Božjoj živjela je s tradicionalnim židovskim oblicima pobožnosti, a preuzela je i
osnovna načela židovske organizacije
- u isti mah ta je pracrkva zajedno s apostolima tvorila zasebnu zajednicu -> održavala je vlastitu
službu Božju u zahvalničkoj euharistiji i u kultnom uprisutnjenju žrtvene Kristove smrti -> kršćani
su u svojim privatnim stanovima lomili kruh i zajedno objedovali i tako slavili svetu večeru
- ta pracrkva dala je odlučan pečat zajedničkom životu, ustrojstvu pobožnosti i molitvenom pravilu
Crkve
- na prvom koncilu u Jeruzalemu oko godine 50. odlučeno je da kršćani iz poganstva u načelu nisu
podvrgnuti židovskom zakonu
- Petar je imao vodstvenu ulogu, a pored njega označava se još Pavao, Jakov i Ivan kao stupovi
pracrkve -> nakon Petrova odlaska iz Jeruzalema Jakov je stupio na njegovo mjesto (u predaju
prvi jeruzalemski biskup)
- Na apostolskom koncilu susreću se prvi put prezbiteri, a prije toga spominju se đakoni sa
Stjepanom na čelu
- Razrješenje od židovstva -> kršćanske značajke urodile su nepremostivom oprekom prema
sinagogi -> krštenje, molitva upravljena Kristu kao Gospodinu, slavljenje euharistije izazivale su
sumnju kod Židova, a na kraju i neprijateljstvo
- Vjera u Krista dovodila je do otvorenih sukoba koji su rezultirali dvama progonima -> prvi progon
je 32/33.g. urodio time da je Stjepan kamenovan, helenistički judeokršćani protjerani iz
Jeruzalema, a Savao nastavlja progon koji je pred Damaskom između 33. i 36.g. doživio obraćenje
i kao Pavao postao „ odabrano oruđe“ kršćanskog naviještanja -> drugi val progona koji je
pokrenuo kralj Herod Agripa I. urodio je 42/43 mučeničkom smrću apostola Jakova Starijeg i
utamničenjem Petra koji je na čudesan način spašen iz tamnice
- Progoni su uglavnom bili upereni protiv helenista, odnosno Židova koji su prešli na kršćanstvo te
imali pozitivno djelovanje jer su dalje u svijetu prenosili vjeru
- hebrejski judeokršćani ostali su u Jeruzalemu i bili su lojalni prema židovima i njihovom obredu i
službi u hramu -> suprotnosti se trajno nisu mogle sakriti -> 62/63. g. kamenovan je apostol Jakov
Mlađi -> bačen s vijenca hrama, a zatim ga je neki lončar umlatio toljagom (optužen da krši
vjerske zakone)
- sve veća mržnja navela je sinagogu da oko 100.g. službeno prokune kršćane -> za vrijeme
posljednjeg ustanka Židova pod vodstvom Bar Kohbe palestinski Židovi još su jednom krvavo
progonili kršćane s propašću Jeruzalema 70.g. izgubila je jeruzalemska pracrkva svoje prvenstvo
među ostalima
 2. prijelaz s judeokršćanstva na kršćanstvo iz poganstva s Antiohijom kao središtem
- Antiohija je bila prva pogansko-kršćanska pracrkva i kršćanski misionarski centar
- Antiohijski spor dao je poticaj da se razjasni odnos judeokršćana prema kršćanima iz progonstva
- Ne zna se mnogo o unutrašnjoj izgradnji pracrkve -> vjerojatno se sastojala od nežidova tako da
nije izgledala kao židovska sekta nego po prvi put kao zasebna religijska zajednica kršćana
- Pavao je bio taj koji je kršćanstvo odvojio od njegova židovsko-palestinskog tla i koji je iz Antiohije
prenio kršćanstvo svijetom
- Pavao je s Barnabom poduzeo svoje 1.misijsko putovanje 45-48.g. na Cipru i u Maloj Aziji (Ikonij,
Perge, Listru, Derbe)
- Na drugom misijskom putovanju 49/50 – 52.g.prodro je preko Male Azije u Europu gdje je
osnovao pracrkve u Filipima, Solunu, Ateni i Korintu
- Njegovo treće putovanje išlo je preko Galatije i Frigije u Efez, odande u Grčku, pa natrag u Troju,
Milet, Cezareju i Jeruzalem gdje je završilo prvim njegovim utamničenjem
 3. razdoblje misije sv. Pavla kod pogana
- Rimska pracrkva već je prilično cvala kad je Pavao objavio svoju poslanicu Rimljanima koju je
pisao 57/58.g. iz Korinta
- Nekoliko godina prije toga (oko 50.g.) bilo je prema izvještaju carskog biografa Svetonija nereda
među rimskim Židovima zbog Krista i Pavao je dvoje tih prognanika bračne drugove Akvilu i
Priscilu upoznao na svom drugom putovanju u Korintu -> slušao je od njih o rimskim kršćanima
- Rimljani su bili prisutni i za prvi blagdan Duhova u Jeruzalemu pa nije čudno da je u Rimu
pracrkva bila već osnovana -> najstarija predaja osnutak općine (pracrkve) veže uz Petra jer se
misli da je on 42/43.g. kada je bježao otišao u Rim i tamo osnovao pracrkvu – i on je bio prožet
misijskim žarom pa je krenuo dalje čim je osnovao rimsku općinu
- O Petru u Rimu svjedoči 1. Petrova poslanica, kao i njegova mučenička smrt za vrijeme Neronovih
progona vjerojatno u srpnju 64.g. -> pokopan je u bazilici sv. Petra u Rimu
- O Petru kao osnivaču prve crkve zajedno s Pavlom koji je također bio mučen, svjedoče biskup
mučenik Ignacije Antiohijski, 1. klementovo pismo, Dionizije Korintski …
- Za Petrom su dolazili Lino, Irinej, Klement, Aleksandar, Siksto, Higin, Pio, Eleuterije i dr.
- Euzebije Cezarejski (339 umro) otac crkvene povijesti pokušao je u svojih deset knjiga početkom
4.st. sinkronizirati 2 imena papa s istovremenim imenima careva -> kod njega nalazimo i prvi put
podatak da je Petar s 25.g. bio rimski biskup

DALJNJE ŠIRENJE KRŠĆANSTVA DO 3.ST.

- Pavao se obraća najprije na židovske općine kojih je bilo po čitavom rimskom carstvu -> odazivali
su se i one skupine koje su se iznutra priključile židovstvu a da mu nisu pripadale izvana ->
prelazeći taj most evanđelje je uskoro stiglo do pravih pogana
- Svi kršćani propovijedali su svoju vjeru pa se tako kršćanstvo putovalo i širilo se preko trgovaca,
vojnika, propovjednicima duž cesta dok su prve crkve nastajale na ključnim prometnim putevima
i raskrižjima
- Težište širenja nalazilo se na Istoku -> u Bitiniji u Maloj Aziji carski namjesnik Plinije Mlađi naišao
je na toliko kršćana da je morao pitati cara Trajana kako se ponašati prema tim ljudima
- Već je u 1.st. bilo rašireno kršćanstvo po svim većim mjestima i ondje osnivane crkve zahvaljujući
apostolima
- Iz Male Azije i Sirije kršćanstvo prodire u Mezopotamiju pa je Edesa postala kršćansko
misionarsko središte a kad je kralj Abgar prešao na kršćanstvo oko 200.g. pokrštavanje je uzelo
sve više maha
- U Eufratu je pronađena najstarija sačuvana kršćanska kapela bogato ukrašena freskama ->
nastala oko 232.g.
- Aleksandrija je postala duhovno središte napose po slavnoj teološkoj školi
- Na Zapadu je Rim bio crkveni centar -> papa Fabijan je sredinom trećeg st. preuredio gradsku
kršćansku općinu što ukazuje na to da postojalo i više desetaka tisuća vjernika
- Car Decije brojnost rimske općine smatrao je toliko opasnom da je izjavio kako ga više uznemiruje
vijest o biranju novog biskupa nego što se protiv njega digao novi carski pretedent Ciprijan
- Usprkos progonima rimska crkva se razvijala pa Euzebije izvještava da se na crkvenom sinodu na
kojem je osuđen protu biskup Novacijan skupilo oko 60-ak talijanskih biskupa
- U Africi je u drugom stoljeću bilo kršćanstvo rašireno, ali prvu sigurnu vijest o tome imamo tek iz
izvještaja o mučeničkoj smrti kršćana u Sicilijumu
- Biskup Agripin oko 220.g. mogao je skupiti oko sebe sinodu s više od 70 biskupa - > dvanaest
godina kasnije bilo ih je oko 90
- 117.g. u Lyonu umrlo je 49 kršćana mučeničkom smrću
- U 3.st. raste broj općina u Galiji
- Izvan Rimskog Carstva bilo je oko 226.g. dvadesetak biskupija oko Tigrisa,
- Armenija je pod kraljem Trdatom II. oko 280 najvećim dijelom pokrštena
- U Indiji je moguće da je Toma apostol prvi propovijedao evanđelje ali je ipak vjerojatnije da su
kršćansku vjeru onamo donijeli kasnije iz Perzije i da ime „Tomini kršćani“ potjeće od Mara Tome
iz 8.st.
- Ludwig von Hertling kaže da je u Zapadnom Rimskom Carstvu bilo oko 100.g. nekoliko tisuća
kršćana, oko 300.g. oko 2 milijuna, a oko 400.g. oko 4-6 milijuna
- U Istočnom Rimskom Carstvu oko 300.g. bilo je 5-6 milijuna, a oko 400.g. 10-12 milijuna ->
mnogo snažnije rašireno negoli na zapadu
- Ako se ti brojevi usporede sa sveukupnim stanovništvom rimskog imperija koje je oko 300.g.
iznosilo 50 milijuna ljudi dolazimo do zaključka da su kršćani tek slaba manjina -> izvangradska
područja još su dugo bila poganska

PRVI DUHOVNI RAZVOJ KRŠĆANSTVA

- Iza razdoblja prve crkve i polaganja njenih temelja od strane prve i druge skupine apostola, dolazi
razdoblje nazvano „poslije apostolsko vrijeme“
- Poslije apostolsko vrijeme karakteristično je po tome što je ono moralo od apostola preuzetu
vjersku nauku predati trećoj generaciji i svim ostalim nasljednicima te time zasnovati predaju u
užem smislu -> to vrijeme predstavlja most između apostola i kasnije Crkve -> mlado kršćanstvo
moralo je osvojiti svoje mjesto u svijetu te je trebalo daljnju teološku obradu i promišljanje
predaje u skladu s duhovnim rastom kršćanskih općina
- Imenom apostolski oci označavamo skupinu pisaca iz neposredno poslijeapostolskog razdoblja
koji su u svojoj vlastitoj osobi utjelovljivali živu vezu s apostolima -> učenici i slušaoci apostola
koje se ne mogu ubrojiti među novozavjetne autore -> Klement Rimski, Ignacije Antiohijski,
Polikrap Smirnski
- Pored te prve skupine pravih apostolskih otaca postoji i velik broj ranokršćanskih spisa koji prema
definiciji ne spadaju u apostolske oce, ali ih zbog starine i sadržaja obrađujemo s njima ->
Diognetevo pismo, Barnabino pismo, Didahe, Hermin Pastir…
- Iz tih pisma doznajemo: kako se odvijao prijelaz od općine na prakršćanski konstitucionalni oblik ,
kakaj je institucionalni značaj, kako se oblikovao kanon Novog zavjeta, kako su teološki pojmovi
oblikovani ili dalje razvijeni
- Klementovo pismo -> sastavljeno oko 96.g. u Rimu izgleda kao molidbeno pismo i opomena koju
rimska općina šalje korintskoj zahtijevajući da se sporovi koji su ondje nastali smire i ponovno
uspostave mir i sloga -> Klement je biskup općine i treći nasljednik sv. Petra u Rimu -> to je pismo
najstarije svjedočanstvo o mučeničkoj smrti apostola Petra i Pavla u Rimu, a također donosi i
vijesti o progonima kršćana za vrijeme Nerona i Domicijana
- Klement Rimski bio je vjeran učenik Petra i Pavla kao što je bio i Ignacije Antiohijski
- Ignacije je kao biskup sirijske Antiohije bio drugi nasljednik Petrov, koji je sam neko vrijeme vodio
antiohijsku kršćansku općinu, a sveti Jeronim u 4.st. prenosi i vijest da je bio izravni učenik sv.
Ivana koji je do kasne starosti života boravio u Efezu
- Od Ignacija je ostalo 7 pisama koja su pisana poslije Klementova pisma -> za vrijeme cara Trajana
vjerojatno oko 110.g. uhićen je i odveden u Rim gdje je mučenički ubijen tako što je bačen pred
divlje zvjeri
- Didahe iliti nauka dvanaest apostola sadrži prvo crkveno ustrojstvo te otkriva obredni život ranog
kršćanskog vremena -> potječe iz 1. polovice 2.st.
- Ranokršćanski apologeti 2.st. -> preuzeli su zadatak da spisima brane kršćanstvo -> nastojeći da ih
okolni svijet razumije, apologeti su se služili pojmovnim jezikom svoga vremena (materinjim)
- Apologeti se često obračunavaju s ostalim religijama poput židovstva, poganskim politeizmom,
misterijskim kultovima…
- U tu skupinu ranih apologeta ubrajamo Justina , Aristida, Atenagoru iz Atene, Tacijana, Teofila iz
Antiohije, Apolinarisa iz Hijerapolisa, Melitona iz Sarda, Aristona iz Pelle
- Imenom Crkveni otac zovemo one velike teologe koji se nisu zadržali na obradi već su sebi
postavili cilj da dublje teološki poniknu blago vjere -> većina njih su bili biskupi pa ih zato zovemo
ocima jer su tako u prvo vrijeme zvali biskupe u općinama
- Kasnija doktrina spominje ove značajke za pripadnost skupini crkvenih otaca: 1. pravovjernost u
nauci, 2. svetost u životu, 3. crkveno priznanje, 4. pripadnost crkvenoj antici (razlikuju se oci od
učitelja)
- Prvi znameniti teolog 2.st. bio je biskup Irenej Lionski -> napisao djelo „protiv hereze“ u kojem je
razradio značenje prave apostolske predaje za održavanje čiste vjere -> ostavio i najstariji popis
rimskih biskupa
- U sj Africi u isto vrijeme djeluje Tertulijan koji je u svom djelu odbio krivovjerce s pomoću dviju
tvrdnji: 1. Krist je svoju nauku predao samo apostolima i nikome drugome pa s toga nemogu
crpiti neka tajna saopćenja od drugih ljudi; 2. apostoli su sami svoju nauku prenijeli isključivo
biskupskim Crkvama -> nauka koja ne počiva na apostolskoj tradiciji – heretička je
- Početkom 3.st. prezbiter Hipolit sastavio je crkveni ustav Apostolska predaja -> nakon što nije
izabran za papu, 217.g. dao se od svojih pristaša izabrati za protupapu te je tako u Rimu izveo prvi
raskol -> kasnije se ponovno izmirio s crkvom ali je umro u progonstvu 235.g. zajedno s papom
Poncijanom mučeničkom smrću

POČECI KRŠĆANSKE ŠKOLE U ALEKSANDRIJI

- U velikim općinama svakodnevno je na kršćanstvo prelazilo mnogo ljudi da su morali urediti

naročite katehumenate za katehumene -> još više tražilo se od njihovih učitelja -> za učitelje su
se morale stvoriti katehetske škole u kojima su dobivali više teološko obrazovanje -> sigurno je
takvo učilište postojalo u Aleksandriji u 2.st.
- Posebnost u tom školstvu bilo je to što je počivalo na slobodnoj inicijativi -> nije bilo nikakvo
crkveno odgajalište, niti katehetska škola ili visoko crkvena škola -> Sicilijanac Panten otvorio je
svoju školu kao i Atenjanin Klement čiji je najznamenitiji učenik bio Origen koji će nastaviti njegov
učiteljski rad nakon progona
- Odijevali su se kao i svi ostali filozofi i predavali na takav način te se služili njihovom tematikom ->
željeli su da budu vjesnici kršćanstva u filozofskom ruhu

UNUTRAŠNJE KRIZE : RASCJEPI I KRIVOVJERJE

- Već Euzebije, otac crkvene povijesti kaže da je kršćanstvo u 2.st. bilo znatno više ugroženo iznutra
herezama i raskolima negoli izvana progonima
- U judeokršćanskim krugovima nastali su u Palestini i Jeruzalemu napose poslije smrti sv. Jakova
62/63.g. judaistički rascjepi koji su se slili u hereze ebionita, nazareaca i elkesaita -> zadržale su
vjeru u Isusa Mesiju, ali su negirali njegovo božanstvo
- Gnoza je sekta koja je težila sintetizirati kršćanstvo sa židovskim učenjem i poganskom
(pretkršćanskom) filozofijom
- Različiti gnostički sistemi su proizvodi sinkretizma i sežu još u pretkršćansko vrijeme -> otkriće
velike gnostičke biblioteke 1946. u Nag Hammadiju u Egiptu omogućilo je sagledavanje njihovih
misli
- Gnostici su obećavali svojim sljedbenicima tajanstvena otkrića o podrijetlu i usmjerenju ljudskog
života, o tome kako je postao kozmos i kakav je smisao zla i nesreće na ovom svijetu
- Baš zbog toga što je kršćanstvo objavljena vjera gnostici su se vrlo rano počeli zanimati za nju -> o
njima saznajemo u novozavjetnim spisima -> odlučno ih napada Pavao
- Njihovo tumačenje Svetog pisma sadržavalo je platonovska i pitagorejska umovanja pomiješana s
mislima o spasenju poganskih misterija i s mitološkim kozmogonijama i astrologijama starog
Istoka
- Krist se kod gnostika javlja kao duhovno bićem (eon) i njegov je zadatak da ljudima objavi do tad
nepoznatog boga -> u Isusu iz Nazareta taj bog je uzeo samo prividno tijelo -> smrt na križu
nema neko spasiteljsko značenje -> samo je nauka značajna i samo će oni biti oslobođeni koji
razumiju i slijede tajnu nauku o Kristu – Logosu
- Glavni predstavnici bili su Satornil u Antiohiji, Bazild u Aleksandriji i Valentin u Rimu
- Ta je gnoza predstavljala pokušaj da se kršćanstvo povuče u opasan krug sinkretizma -> počivala
je i na prividno strogom asketskom obliku života
- Preko manihejstva preživjela je gnoza čak u srednji vijek -> živjela je u sektama pavlićana,
bogumila i katara -> u novom vijeku nastavila je živjeti kroz spiritizam, teozofiju, antropozofiju…
- Manihejstvo vuče svoje korijenje od Perzijanca Manija koji je kao posljednji Božji izaslanik želio
Božju objavu privesti konačnom završetku
- Čovjek se prema Maniju treba uzdržavati od zle materije, uživanja mesa i vina, a i spolnog užitka
te tako jačati u sebi svijetlo
- U Rimsko Carstvo manihejstvo prodire krajem 3.st. no zato se u 4. st. vrlo brzo širi -> u isto je
vrijeme primalo mnoge kršćanske elemente pa je predstavljalo opasnost za kršćanstvo -> i sveti
Augustin je zapao u manihejstvo prije nego se pokrstio
- Marcionstvo je bilo u 2.st. najopasniji protivnik kršćanske Crkve kao cjeline
- Marcion je bio sin biskupa u Sinopi na Crnom moru -> oko 139.g. dolazi u Rim širiti svoje vlastite
ideje
- Nakon što su ga izopćili i protjerali osnovao je svoju crkvu koja se brzo širila -> Krist je uzeo samo
prividno tijelo i zato su ga oni mogli samo prividno ubiti -> dualističko neprijateljstvo prema tijelu
- Enkratitima se nazivaju predstavnici asketskog smjera vrlo oštro i neprijateljski raspoloženog
prema tijelu
- Tatijan koji je bio apologet pripadao je enkratitima
- Dogmatski su bili ispravni ali su u svojim zahtjevima tražili da se odreknu mesa, vina i
konzumiranja braka
- Montanstvo – sadržavalo je neke ankratitske značajke
- Montan -bivši svećenik prigovarao je općoj Crkvi da je postala odviše svjetovna pa je počeo
zahtjevati strogu moralnu reformu i askezu, osuđivao je bijeg pred mučeništvom i tražio da se
kršćanin dobrovoljno javlja pa čak i nastoji da postane mučenik
- Izdavao se za proroka Duha svetog u kojem je posredstvom Kristovim Božja objava postigla
zaključno savršenstvo
- Potpomagale su mu i dvije žene : Priscila i Maksimila
- Njegovi su se pristaše okupili u Perpuci u Frigiji da bi dočekali dolazak Krista na sudnji dan
- Oko 207. g. proširuje se i na sjevernu Afriku kada se sekti pridružuje i Tertulijan prije nego se
preobratio na kršćanstvo
- Kad su se nakon konstantinovskog preokreta po prvi put mogli sastati svi biskupi u Rimskom
Carstvu sazvan je ekumenski koncil u Niceji 325.g. kako bi raspravili o općim crkvenim pitanjima,
sektama i herezama

PROGONI KRŠĆANSTVA U RIMSKOM CARSTVU

OSNOVE PROGONA

- Tranaj, Neron, Hadrijan – u svojim progonima postupaju nedosljedno -> tek je Decije 249-251,
izdao zakone koji su postupak protiv kršćana postavili na pravne osnove
- Kršćanski izvori o mučenicima -> tri vrste takvih izvještaja:
 1. pravi zapisi o mučenicima -> npr. o Polikarpu, Ptolomeju, Luciji, Apolonija…
 2. martyria -> prikazi koje su sastavili suvremenici djelom iz svjedočanstava očevidaca djelom iz
druge ruke
 3. legende i priče iz kasnijih vremena -> povijesno nemaju gotovo nikakve vrijednosti
- Ostala književna svjedočanstva kršćanskog podrijetla veoma su brojna -> svi kršćanski pisci pišu o
progonima
- Pogani o tome šute -> prve poganske vijesti vrlo oskudne prenose Tacit i Svetonije
- Važni su oni spisi u kojima se napada kršćanstvo -> poganin Celzo sastavio je oko 178.g.
protukršćanski pamflet iz kojeg najbolje vidimo razloge i pobude protivnika
- Kršćani su se kratili da sudjeluju u poganskom državnom obredu -> povezano s njihovim
monoteizmom -> zato su kršćani izgledali kao ateisti -> nisu priznavali kult cara -> sve više kršćani
smatrali su se neprijateljima države
- Rimska država počivala je na religijskim temeljima ali je prema drugima bila tolerantna dok su
caru iskazivali dužno poštovanje i dok su priznavali državne bogove
- Prema Židovima rimska je država bila trpeljiva jer su bili u manjini i ograničeni na određenu
narodnosnu skupinu
- Kršćanstvo je naprotiv bilo narodnosno i univerzalno pa iako je u 3.st. bilo manjina ta
univerzalnost shvaćena je kao prijetnja univerzalnom carstvu
- U 2. i 3. st. izazivali su ga baš oni carevi koji su bili sposobni vladari i koji su se trudili da carstvo u
državnom pogledu obnove i iznutra učvrste na religioznom temelju
- Kršćani su priznavali carstvo kao silu koja održava red, pokoravali su se točno i potpuno njegovim
zakonima no molili su se za cara, ne caru.
- Svjetina je od samog početka sudjelovala u progonima -> primitivni i nepbrazovani ljudi uvijek
instinktivno drže se odbojno prema svima koji su drukčiji i koji žive drugačije -> povučen život
kršćana probuđivao je sumnje i davao maha klevetnicima

TOK PROGONA

- Razabiru se tri faze:

 1. Do 100.g. država tolerira ili ignorira kršćanstvo -> smatraju kršćanstvo židovskom sektom
- Prvi veliki progon je Neronov 54.-68.g. -> kršćani optuženi da su spalili Rim (u srpnju 64.g.)
- Neron je naredio da kršćane maltretiraju i smaknu, a priredio je to u svom vrtu puku za zabavu
- Među žrtvama bili su Petar i Pavao
- Progon je bio ograničen na Rim i nije imao nikakve pravne osnove
- I Domicijan je oko 81.- 96. davao ubijati ljude jer su bili kršćani -> prema najstarijoj predaji i
apostol Ivan je bio prognan u vrijeme njegovih krvoprolića -> otišao na Patmos i ondje napisao
Otkrivenje
 2. razdoblje je od 100 – 250.g. -> kršćanstvo sada smatraju posebnom vjerom -> progone je jer ju
smatraju neprijateljskom prema državi i ljudima
- Temelj za ovo jest dopisivanje Plinija i Trajana -> kada Plinije postaje namjesnik u Bitiniji i susreće
se s velikim brojem kršćana prema kojima se ne zna ponašati
- Prema njima dovoljno je bilo biti samo kršćanin i nisu se morali dokazivati nikakvi drugi prijestupi,
samo se anonimne prijave nisu više uzimale u obzir jer bi bile loš primjer i stvar nedostojna
njihova vremena
- Pod carevima Hadrijanom, Antonijom Pijom, Markom Auelijem i Komodom smaknuti su
mnogobrojni kršćani bilo pojedinačno bilo u skupinama
- Slavni mučenici 2.st. ->
Ignacije Antiohijski oko 107/110.g.;
Justin filozof i njegovih 6 prijatelja 165/167.g.;
Polikrapo Smirnski oko 167.g.;
Iyonski mučenici 177.g.
Mučenici iz Scilija u Numidiji oko 180.g.
- Septimije Sever trpio je u početku kršćane ali je onda 202.g. iznenada proglasio prijelaz na
kršćanstvo kažnjivim i time započeo progon kršćana koji je bjesnio napose u sj. Africi, Egiptu i na
Istoku -> mučenici: Perpetua, Felicita, Leonida, Origenov otac
- Pod Karakalom, Elagabalom i Aleksandrom Severom kršćani su uglavnom uživali mir
- Maksimin Trački izdao je protukršćanski edikt upravljen napose protiv klera ali već je za vrijeme
njegovog nasljednika Gordijana bio ponovno mir
- Za vrijeme Filipa Arapina (244.-249.) zbio se povratak u fanatičko razdoblje neprijateljstva prema
kršćanima -> vojnički porazi, prijetnje na granicama, skupoća i glad u unutrašnjosti carstva rimski
nacionalni ponos ponovno su oživjeli i baštinjenu religiju -> sve to utječe na novi val mržnje u
puku prema kršćanima
 3. razdoblje je od 250.- 311.g.
- Car Decije težio je za unutrašnjom obnovom države -> smatrao da kršćani potkapaju vjerske
temelje carstva -> izdaje opće državne zakone kojima je svrha da iskorijene kršćanstvo i
stanovnike carstva ponovno privedu državnoj vjeri
- 249. dolazi do prvog vala uhićenja -> 250.g. umire papa Fabijan u Rimu mučeničkom smrću
- Sredinom 250.g. izdaje i edikt kojim svi stanovnici carstva moraju žrtvovat bogovima kako bi se
obranili od neke pošasti -> posebne komisije koje su to nadgledale -> kršćani osuđivani na smrt
kao ljudi koji izazivaju gnjev bogova i koji su time donijeli nesreću
- U Rimu je prezbiter Novacijan tražio da se prema otpadnicima (onima koji su žrtvovali ili na bilo
koji drugi način prevarili sustav pa ostali živi) postupi strogo i nepopustljivo -> dolazi do spora s
papom Kornelijem koji je blago postupio
- Novacijan je tjerao taj spor dalje i izazvao raskol u rimskoj Crkvi -> dao se posvetit za protupapu i
osnovao je protucrkvu -> pozivao se na ideal svetosti i zastupao je rigorozne poglede u čitavoj
praksi pokore
- Njegovi pristaše proglasili su se „čistima“
- Na rimskom sinodu 251.g. gdje se okupilo oko 60 biskupa isključili su ih sve iz crkvene zajednice
-> održali su se sve do 4.st.
- Kao Crkva svetih oni su izopćavali sve one koji bi smrtno sagriješili
- Nakon rane smrti Decija njegovi nasljednici Gal i Valerijan nastavili su umjereno progonstvo
- Papa Kornelije prognan je kao i njegov nasljednik Lucije
- 257.g. ponovno pod stalnim prijetnjama na granicama, skupoći i pošastima rasplamsuje se mržnja
prema kršćanima
- Valerijan izdaje svoj prvi edikt usmjeren protiv klera 257.g. -> svi biskupi, gakoni, prozbiteri
morali su žrtvovati bogovima te nisu smjeli držati mise ili se tajno sastajati -> bili bi kažnjeni
smrću
- U sj. Africi i Egiptu bacili su u tamnicu vodeće biskupe Ciprijana Kartaškog (umro mučeničkom
smrću) i Dionizija Aleksandrijskog, a mnogi kršćani osuđeni su na robiju u rudnicima
- Drugi carski edikt 258.g. naredio je da se smaknu svi pripadnici klera koji bi uskratili žrtvu,
kršćanske senatore i pripadnije viteškog staleža degradirali su, a ako nisu htjeli žrtvovati zaplijenili
bi im imetak i na kraju ih smaknuli -> kršćanske dvorjanike ili carske službenike fizički bi
zlostavljali i slali na prisilan rad u rudnike ili kažnjavali smrću -> sve crkve i groblja su se zaplijenile
i sravnile sa zemljom
- Mučeničkom smrću umrli su tada u Rimu papa Siksto II. zajedno sa svojim đakonima, među
kojima je bio i Lovro te svećenicima
- Nakon smrti Valerijana u perzijskom ratu njegov sin i nasljednik Galijen povukao je sve edikte o
progonima -> nastupa mirno razdoblje koje je trajalo 40ak godina
- Dioklecijan 303.g. započinje najkrvaviji progon do tog vremena -> pretvorio se u bitku između
kršćanstva i Rimskog Carstva i završio preko Konstantina Velikog pobjedom kršćana
- Progon je počeo carskim ediktom 303.g. koji je naredio da se razore sve crkve, predaju i spale sve
knjige te su sva bogoslužna okupljanja strogo zabranjena
- Svi kršćanski činovnici bili su otpušteni, a službenici na dvoru degradirani
- U carskoj prijestolnici Nikomediji smaknuli su svećenike i đakone zajedno s biskupom Antimom
- Dva daljnja edikta proširila su se na progon klera u cijelom carstvu -> odmah ih se hvatalo,
stavljalo na muke i smaknulo
- Četvrti edikt 304.g. naredio je da svi bez iznimke moraju prinositi žrtve -> cilj potpuno istrijebiti
kršćanstvo
- Na zapadu pod Maksimijanom i cezarom Konstantinom Klorom nisu se progoni provodili suviše
revno -> čak je progon i zaustavljen 305. nakon što su Dioklecijan i Maksimijan stupili s prijestolja
- Na istoku je međutim progon dosegao vrhunac pod Galerijem koji je postao august i pod cezarom
Maksimijanom Dazom
- U travnju 311.g. je Galerije nakon što se razbolio i vidio da nema nekog velikog uspjeha u tim
progonima u svojoj prijestolnici Serdici izdao edikt o toleranciji koji je konačno priznao
kršćanstvu pravo na opstanak

KONSTANTINOV PREOKRET – OD KONSTANTINA VELIKOG DO GRGURA VELIKOG

- Konstantin, sin Kostancija Klora i Jelene rođen je oko 285.g. u Nišu u Srbiji, a svoju je mladost
proveo u Nikomediji na Dioklecijanovom dvoru
- Nakon što je Dioklecijan postavio Maksimina Dazu i Severa za cezare, a ne njega otišao je
nezadovoljan svome ocu u Galiju
- Kad mu je otac naredne godine umro, vojska ga je izabrala za cara u Britaniji 306.g.
- 312.g. nakon što je umro Galerije prešao je Alpe da bi potisnuo Maksencija iz Italije i osvojio Rim
- U bitci na milvijskom mostu kraj Rima obratio se Bogu za pomoć -> nakon što je pobijedio činilo
mu se da taj uspjeh pokazuje koliko je Krist silan, a kršćanska vjera nadmoćna
- Za vrijeme čitave svoje vladavine nije progonio kršćane, a pokrstio se tek na smrtnoj postelji o
- Konstantin se od 312.g. osobno priznavao kršćaninom i kršćanstvo je u svakom pogledu pomagao
iako je poganski državni obred ostavio na miru
- Tako je zajedno s Licinijem izdao 313.g. Milanski program tolerancije i poslao ga namjesnicima
istočnih pokrajina -> tim se programom u čitavom carstvu priznaje kršćanima potpuna
ravnopravnost s ostalim religijama
- On je odmah nakon pobjede odlučio dati svojoj vojsci zastavu u obliku križa, a vojnicima Kristov
monogram koji će kao pobjednički znak nositi na štitovima
- Otvoreno je potpomagao kršćanstvo -> svećenstvo je oslobodio od osobnih javnih poreza ,
ukinuo je smrtnu kaznu na križu, ovlastio je Crkvu da prima oporučne zapise, odredio zakonom da
se svetkuje nedjelja i ukinute su gladijatorske borbe kao kazna za zločin, neki nepristojni obredi i
pogansko promatranje žrtvenih životinja
- Dao je graditi mnoge crkve te lateransku baziliku, postavio je temelje za gradnju crkve Sv. Petra,
položio je temelje gradnje crkava u Jeruzalemu i Betlehemu
- 330.g. osnovao je Konstantinopol (Carigrad) kao svoju novu kršćansku prijestolnicu jer mu Rim
zbog izričito poganskog izričaja nije više pasao
- Biskupima svog carstva dao je sudske ovlasti, a težio je za tim da se crkva zakonskim putem
uklopi u državu
- Naredne ratove vodi u znaku vjerskog rata kao borbu protiv heretika
- Univerzalno kršćanstvo trebalo je postati temelj univerzalnog carstva
- 325.g. u Niceji saziva prvi ekumenski koncil
- Konstantinovi sinovi nastavili su njegovu politiku
- Konstancije je suzbijao 341.g. praznovjerje i poganske žrtve -> 346. zajedno s bratom Konstantom
naredio je da se zatvore svi poganski hramovi dok je car Julijan Apostat prekinuo s kršćanstvom i
počeo ih progoniti -> već je njegov nasljednik Jovijan vratio Crkvi njezin povlašten položaj
- Car Gracijan na zapadu i car Teodozije Veliki na istoku učinili su kršćanstvo jedinom ovlaštenom
religijom u Rimskom Carstvu
- Od 381. bio je kažnjavan svatko tko bi prešao na poganstvo a rimski senat koji je do tada bio
ognjište starog državnog kulta morao se pod zakletvom odreći vjere u bogove
- 392. poganska žrtvovanja smatrana su zločinom protiv cara
- Teorija dekadencije – u protestantskoj historijografiji razdoblje prosvjećenosti smatralo se
uzrokom svega zla vlastitoljubivosti svećenstva
- Kasnija katolička crkva izgledala je kao razvojni promašaj i kao krivo tumačenje Kristove volje te
skretanje s jedino ispravnog prakršćanskog ideala -> prigovaralo se Kostantinu jer se previše
petljao u crkvena pitanja
- Razvoj redovništva i velik broj svetaca -> označava poslijekonstantinovsko značajno razdoblje
crkvene povijesti

DOGMATSKE BORBE I OPĆI KONCIL NA ISTOKU

- Crkva se uplela u teške unutrašnje borbe za vrijeme Konstantina

- Donatizam u sjevernoj Africi, Melicijev raskol u Egiptu, arijevska hereza
- Tri velike skupine teoloških tema stajale su na dnevnom redu i zaokupirat će svijet naredna
tristoljeća: nauka o Trojstvu, kristologija i nauka o opravdanju (uglavnom tema na zapadu)
O NAUCI O TROJSTVU

- Radilo se o tome da se točnije odredi odnos Oca prema Sinu i da se taj odnos potpuno osvijetli
- dogmatski problem je što se s jedne strane održava strogi monoteizam i jedinstvenost Božja, a s
druge se strane Krist poštuje kao Bog pokraj Oca -> tek su apologeti postavili kristološko pitanje
kao predmet umovanja
- razmišljalo se o tome kako da se Kristovo božanstvo uskladi s jednostavnošću Božjom -> nastala
dva smjera -> adopcijanizam i modalizam krajem 2.st.
- adopcijanisti su Krista smatrali pravim čovjekom kojeg je u nekom trenutku (možda prilikom
krštenja u Jordanu) ispunila božanska sila, učinila ga Bogom te je on na taj način od Boga
posvojen -> prema tome izvorni je Bog samo otac, a Krist je prihvaćen kao Bog
- Modalisti su u Kristu vidjeli samo oblik pojave jednog i jedinog Boga koji se pojavljuje i djeluje i
kao otac i kao sin i kao treći oblik u Duhu svetom
- Oba ta oblika crkva je odbila -> papa Viktor izopćio je adopcijanista Teodora koji je oko 190.g.
nastojao svoju nauku proširiti u Rimu
- Kristologiju Logosa napose je izmislio Origen u aleksandrijskoj školi -> zastupao je božansku bit
Logosa – Krista -> ipak ga je podredio Ocu kao što je Svetog Duha podredio Sinu -> i Sin i Duh
Sveti imali su istu božansku prirodu ali na smanjeni način
- Origen naglašava da je Sin po svojoj biti jednak Ocu i da je od iskona, ali je samo Otac „Bog od
sebe“ i naprosto Dobri dok je Logos tek „dugotrajni bog“ i slika njegove dobrote, a Duh Sveti
manji je od Sina -> po tome što je vječiti Logos uzeo istinsko tijelo postao je zaista Bogočovjek
- I izraz bogorodica potječe od Origena ili njegove škole
- Antiohijska škola nastaje 60ih godina u 3.st. zahvaljujući prezbiteru Lukijanu koji je 312.g. umro
mučeničkom smrću
- Lukijan je odbijao alegorijsko i mistično tumačenje aleksandrijske škole
- Njegovi učenici nazivali su se silukijanovcima -> najpoznatiji učenik je Arije i ostale vođe arijevaca
- Njegovo učenje isticalo je razlike i naglašavalo da je Logos tek drugotni Bog te je u Kristu dijeljeno
božansko od stvorenjskog
- Oko 318.g. Arije se sukobio s Aleksandrijskom školom -> sasvim je odvojio Logos od Boga -> Logos
nije pravi bog -> on se po svojoj biti od njega sasvim razlikuje, nije ni vječan ni svemoćan već je
stvoren u vremenu kao nesavršen i sposoban da trpi -> Logos je međutim prvi među svim
stvorenjima i kudikamo je moćniji od ljudi -> zato ga i možemo nazvati polubogom, ali mu
božanstvo ne pripada po sebi
- Sinod održan u Aleksandriji oko 320.g. osudio je Arijevsko učenje kao herezu i izopčili su ga iz
Crkve -> tada je otišao u Antiohiju
- Nakon što se vratio u Aleksandriju opet je došlo do problema pa Konstantin saziva sinod u Niceji
-> pobijedila je pravovjerna strana -> na sinodu je definirano ispravno učenje -> Krist je rođen iz
biti svoga Oca kao jednorođeni, Bog od Boga, Svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga
rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem
- Konstantin dopušta Ariju da se vrati 328.g. i dolazi do sukoba s aleksandrijskim biskupom
Atanazijem koji ga nije htio primiti nazad među svoje svećenstvo -> car se naljutio i prognao
biskupa -> Atanazije će na kraju 5 puta biti prognan, ali će na kraju umrijeti 373.g. kao
nepokolebljivi borac pravovjerja
- Nakon što je na vlast došao Gracijan 375.g. dolazi do smirivanja jer je on bio kršćanski raspoložen
- Da bi jednom za uvijek dokrajčio arijevske sumnje Teodozije (car na Istoku, postavio ga Gracijan)
381.g. saziva drugi opći carigradski koncil
- Dotle su sv. Atanazije i trojica velikih Kapadocijaca: Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise jasnije
obradili pojmove „osoba“ i „narav“ u Boga -> prema njima postoji jedna bit ali tri nosioca -> jedan
bog u tri osobe pa je tako Nicejsko vjeroispovijedanje dobilo dodatak -> i Duha svetog, gospodina
i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa ćasti i zajedno slavi, koji je govorio po
prorocima…
- U početku je vjerovanje bilo vezano samo za krštenje, a tek od 6.st. ulazi u svetu misu zahvaljujući
patrijarhu Timoteju u Bizantu -> kasnije u Španjolskoj, pa u Rimu na zahtjev cara Henrika II.
- Došlo je pri tome do razlike u mišljenjima -> Istok je razumio izlazak Duha Svetog da „on proizlazi
od Oca preko Sina“, a Zapad da on proizlazi „od Oca i Sina“ -> Istok je to okrivio kao krivovjerlje
što je postalo razlogom za raskol 1054.g. i ostao elementom razlike sve do danas

O KRISTOLOGIJI

- Moralo se u prvom redu objasniti uži odnos božanske naravi prema ljudskoj u osobi Isusa Krista
- Sveto pismo izriče o Kristu i božansko i ljudsko -> aleksandrijevci su naglašavali božansko ->
antiohijci ljudsko
- Origen je iskovao riječ o Bogočovjeku -> kasnije su se redovnici voljeli nadovezivati na njegovu
misao
- Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise -> i sami redovnici, pripadnici aleksandrijske škole
- Grgur iz Nise -> jedinstvo se ima tražiti u samo u božanskoj osobi, a ne u stupnju božanske i
ljudske prirode -> u Kristu jedna božanska osoba Logosa ima dvije naravi – božansku i ljudsku ->
zato se može reći da je Božji Sin rođen kada je riječ o njegovoj ljudskoj naravi
- Patrijarh Ćiril Aleksandrijski koji je 412.g. postao biskup u Aleksandriji nastojao je povezati obije
naravi -> govorio o fizičkom jedinstvu i o jednoj naravi Logosa koji je postao tijelom -> nakon
sjedinjenja u Kristu zaista se može govoriti samo o jednoj naravi – božanskočovječjoj
- U isto vrijeme razvila se i antiohijska teologija
- Diodor iz Tarza naglašava puno ljudsko bivstvo Kristovo i samostalno postavlja ljudsku narav
pored božanske da je na kraju između njih postajala samo izvanjska veza -> božanski se Logos u
čovjeku Kristu nastanio kao u kakvom hramu
- Nestorije je iz toga izveo da ustvari Marija nije bogorodica nego samo kristorodica
- 3 ekumenski koncil u Efezu 431.g. -> osudilo se Nestorija i njegove pristaše -> nekoliko dana
kasnije 43 biskupa iz antiohije stigli su na koncil sa svojim patrijarhom Ivanom i izjasnili se za
Nestorija te konstituirali protukoncil -> upleo se car -> uhićeni i Ćiril i Nestorije -> Ćirilu su
dopustili da se vrati u Aleksandriju, a Nestorije je poslan u progonstvo
- Nestojijevi pristaše pobjegli su u Perziju i ondje osnovali nestorijevsku crkvu -> raširilo se u Indiju,
Turkestan, Tibet, centralnu Kinu
- Opat Eutih razvijao je pak dalje Ćirilovo učenje -> obje naravi prisno su spojene da je ljudska
narav bila od božanske potpuno upijena -> cjelovitost ljudske naravi u Kristu nije više postojala ->
nije je ni nestalo jer je bila drugačija nego od nas običnih ljudi -> čitava kršćanska nauka o
spasenju našla se u opasnosti
- Carigradski patrijarh Flavijan pozvao je Eutiha pred jedan sinod gdje ga je osudio kao krivovjerca
-> Eutiha je zaštitio Aleksandrijski patrijarh Dioskur na čiji poticaj car Teodozije II. saziva ponovno
carski koncil
- Pod Dioskurovim vodstvom koncil je zasjedao u Efezu 449.g. -> vratio Eutiha no ostala Crkva nije
taj koncil priznala
- Papa Leon I. osudio je taj koncil i u svojoj poslanici podržao je carigradskog patrijarha i
autoritativno izložio pravu nauku o uniji dviju naravi u jednoj osobi Krista -> prva papinska
nepogrešiva odluka
- Papa je zamolio Teodozijevog nasljednika Marcijana da sazove novi koncil -> 4. opći koncil u
Kalcedonu 451.g. -> optužen i izbačen Dioskur, odbačena monofizitsko učenje, definirana dogma
o Kristu (dvije naravi, nesmješane i neodjeljive povezane u jednoj osobi)
- Na petoj sjednici koncila dolazi do teških opreka između istočnih i zapadnih teologa koje su
završile dubokom krizom -> dodatno se zaoštrila crkvenim suprotnostima između rima i istočnih
patrijaršija, posebno između bizantskog patrijarha i pape
- Istok je srljao u tzv. političko monofizitstvo -> ono se održalo u Siriji, Palestini, Egiptu
- 475.g. uzurpator Bazilisk svojom enciklikom pružio je monofizitima službenu toleranciju ->
carigradski patrijarh Akacije na to je pristao -> papa Feliks III. izopćio je patrijarha iz crkve i ukinuo
crkvenu zajednicu s Istokom -> tzk. Akcijeva shizma trajala je narednih 35.g.
- Oko 490.g. monofiziti su držali patrijaršijske stolice u Aleksandriji, Jeruzalemu i Antiohiji
- Da bi ponovno uspostavio državno jedinstvo car Justinijan je oko 543.g. osudio tri istaknuta
predstavnika antiohijske škole -> Teodora Mopsuestija, Teodora Cirskog i Ibasa Edeškog -> spor o
„tri poglavlja“ -> papa Vigilije povukao je svoju osudu nakon što je počeo gubiti autoritet kod
svojih biskupa
- 5 opći koncil u Carigradu 553.g. -> osuda „triju poglavlja“
- Monoteletstvo -> učitelj patrijarh Sergije Carigradski -> postavio je jedinstvo volje: božanska i
ljudska narav toliko su usko povezane i jedna s drugom usklađene da su u Kristu zapravo
djelovala samo jedna jedina prirodna božanskoljudska energija i samo jedna volja - > načelo
jedinstvo postavljeno u naravi, a ne u osobi -> značajke monofizitstva
- 638.g. monotelestvo je uvedeno državnim zakonom na cijelom području
- Papa Martin I. na lateranskom sinodu je odbio monoteletstvo kao krivovjernu zabludu ->
zlostavljali su ga i prognali na Krim gdje je umro
- Car Konstantin III. saziva 6 opći koncil, treći carigradski 680.-681.g. -> koncil je osudio
monoteletstvo kao i njegove osnivače i zaštitnike poput pape Honorija
- Papa Leon II. potvrdio je odluke koncila i pristao na osudu Honorija

AUGUSTIN I BORBA ZA NAUKU O OPRAVDANJU I O MISLOSTI

- Krajem 4.st. u Španjolskoj Priscilijan je poveo asketski pokret koji se uvelike proširio i izazvao
sablazan -> osnivača pokreta okrutno su smaknuli, a pokret se i dalje održao
- Na poprištu se pojavljuje Pelagije -> njegovo naučavanje svjedoči o visokoj etičkoj razini ->
usmjereno manihejstva koje je nijekalo moralnu dobrotu -> po Pelagiju čovjek ne treba milost da
bi dobro radio već da bi lakše dobro radio, a sve je na kraju stvar dobre volje -> Augustin je tada
nastupio protiv pelagijevstva
- Tek se u drugoj polovici 4.st. pojavljuju značajni teolozi Ambrozije, Jeronim i Augustin -> kasnije
su slijedili Leon Veliki i Grgur Veliki
- Ambrozije je bio namjesnik u pokrajinama Liguriji i Emiliji kad ga je narod iznenada 374.g. još
nekrštena izabrao za biskupa. Od toga se trena potpuno predao službi Crkve. Borio se protiv
 arijevstva i pomagao da nicejsko vjerovanje pobjedi. Njegovo izlaganje spisa i čitava teologija daju
prednost moralnim i društvenim vidovima. Zanimao se za pitanje pokore, grijeha i milosti.
Unaprjeđivao je asketski pokret i tako popravljao put zapadnjačkom redovništvu. Kao prijatelj i
savjetnik careva Gracijana, Valentinijana II. i Teodozija I. odlučno je utjecao na crkvenu politiku i
tako postao voditelj zapadne Crkve čime se udaljio od bizantskog sustava po kojem car kao
namjesnik Božji na zemlji zahtijeva za sebe isključivu vlast na objema područjima (teokracija).
Uspio je obratiti Augustina
- Augustin je rođen 354.g. odgajan je kršćanski, ali nije bio kršten. Oko 385.g. prilazi manihejstvu u
kojem ostaje narednih 9 godina. U Kartagi je završio studij govorništva pa je neko vrijeme u
Tagasti predavao kao učitelj gramatike zatim je učitelj govorništva u Kartagi. Oko godinu dana
boravio je u Rimu iz kojeg je otišao u Milano gdje je predavao retoriku i gdje je upoznao
Ambrozija i slušao njegove propovijedi. Na Uskrs 387.g. pokrstio se zajedno sa sinom. 388.g.
vratio se u Afriku gdje je vodio u Tagasti povučeni redovnički život. 391. g. biskup Valerije
nagovorio ga je da se posveti za svećenika, te ga je nakon četiri godine odredio za svoga
pomoćnog biskupa. 396.g. naslijedio je Valerija u biskupskoj stolici i u Hiponu i ostao biskup
gotovo 35.g. Umro je kada su Vandali opsjedali njegovo biskupsko sijelo 430.g. Napisao
Confessiones. Obračunavao se s Pelagijem te je 418.g. isposlovao osudu pelagijevstva. Borio se i
protiv manihejstva i donatizma. Postao je prvi koji je prisilu u pitanjima vjere biblijski opravdao
krivo interpretirajući Isusove riječi „izađi na puteve i među ograde i natjeraj svijet da dode da mi
se napuni kuća“ -> heretici se moraju radi svog spasa i protiv svoje volje prisiliti. Ta je pravna
zasada postala osnovica inkvizicije. Najveći je između antičkih crkvenih učitelja Zapada.
- Jeronim je rođen oko 347.g. u Stridonu u Dalmaciji. U Rimu stječe visoku naobrazbu. Na
putovanju u Trier upoznaje se s redovništvom i odlučuje živjeti takvim životom. U Antiohiji se
posvetio studiju egzegeze (kritičko tumačenje tekstova) te je naučio hebrejski i grčki. Od 375. –
378. g. živio je u halkidskoj pustinji pustinjačkim životom, a naredne godine dao se zarediti za
svećenika pa je krenuo za Carigrad. Na poziv pape Domaza vraća se u Rim gdje živi na njegovom
dvoru radeći na reviziji latinskog teksta Biblije -> kasnija Vulgata plod je tih studija. Nakon papine
smrti mimoišli su ga na novim izborima pa odlazi u Betlehem gdje ostaje do smrti
- Iz Rima je s njim pošla i pobožna Paula koja je dala novac da se sagrade tri ženska i jedan muški
samostan u Betlehemu. Betlehemski samostan vodio je Jeronim. Bio je bez sumnje najučeniji od
svih latinskih crkvenih otaca
- Papa Grgur I. Veliki ubraja se kao četvrti među četiri velika zapadna crkvena učitelja. Rođen je
oko 540. g. pa se nalazi na samoj granici između antike i sr.vijeka. prvo je postao svjetovni rimski
perfekt pa je nakon smrti svog oca roditeljsku palaču pretvorio u samostan koji je posvetio sv.
Andriji. Kasnije je na svojim posjedima osnovao još 6 samostana na području Sicilije. Papa
Pelagije II. poslao ga je kao svog zastupnika u Carigrad. Nakon papine smrti njega su izabrali za
nasljednika unatoč protivljenju. Iz njegovog vremena sačuvano je 854. pisama. Pokušao je
osposobit Crkvu da pomaže svijetu koji je trpio zbog germanskih provala -> dao je dijeliti žito,
preuzeo je političko vojnu obvezu kada Bizant nije mogao štititi narod, mirnim pregovorima uspio
je udaljiti Langobarde iz države. Prekinuo je ovisnost Italije i Rimske Crkve o Bizantu i počeo voditi
vlastitu politiku. Uspostavio je dobre odnose s franačkom kućom. Počeo pokrštavanje Anglosasa
u Engleskoj. Krčio je put Langobardima za prijelaz na kršćanstvo. Uklonio raskol shizme triju
poglavlja te time postavio temelje za nov crkveni razvoj u sj. Italiji. Reformirao je kler i napisao je
veliki programatski spis za svećenički život i djelovanje dušebrižnika. U svoje 4 knjige Dijaloga
ocrtao je Benedikta Nursijskog i time ga učinio pravim ocem zapadnjačkog redovništva. Na
 području liturgije reformirao je misu i dao kanonu njegov sadašnji oblik. Uz Augustina Grgur
Veliki he duhovni otac i učitelj srednjega vijeka.

ASKEZA I REDOVNIŠTVO U STAROJ CRKVI

- Kršćansko redovništvo svoje podrijetlo zahvaljuje evanđelju -> tri evanđeoska savjeta: tko hoće
slijediti Krista neka uzme svoj križ, pođe za njim i slijedi ga, tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će
ga, a tko izgubi svoj život radi Krista, naći će ga.
- Postojati samo od Boga i živjeti od njegove svete karizme cilj je Kristovog nasljedovanja -> da bi to
postigli pravi učenici se odriču svoje imovine (siromaštvo), svog tijela i obiteljske sreće (celibat) i
na kraju svog vlastitog ja (poslušnost, podložnost)
- U pracrkvi često susrećemo asketske likove koji su bili u službi zajednica, smatrani uzorima, a u
vrijeme progona još više dolazili do izražaja
- Askeza i redovništvo predstavljaju bitni sastavni dio u životu -> oni svojim pozivom predstavljaju
svetost, karizmu i čežnju za ponovnim dolaskom Krista u kršćanstvo
- Zadatak redovništva sastoji su u tome da kršćanskom svijetu bude uzor i primjer -> 4. i 5.st.
nakon Konstantinova preokreta sve više pojedinaca se okreće asketizmu i redovništvu
- Sv. Antun ili sv. Pahomija -> utemeljitelji monaštva
- U 3.st. najprije egipatski asketi prelaze od karizmatika vezanih za zajednicu na samotnog
pustinjaka -> prvi poznati pustinjak je Antun
- Antun je rođen oko 251.g. u srednjem Egiptu. Nakon rane smrti roditelja, s dvadesetak godina se
povukao se u samoću. Završio je s druge strane Nila u brdskom kraju koji je teško dostupan.
Obraćali su mu se svi ljudi, pa čak i car Konstantin i njegovi sinovi. Upletao se u zbivanja no ne
kao političar već kao karizmatik i Božji prorok. Oko njega se okupila brojna pustinjačka zajednica.
Postao je osnivač pustinjaštva. Umro je u pustinji u dobi od 105.g.
- Pahomije je otišao i korak dalje od Antuna. I on je počeo kao pustinjak no onda je oko 320.g.
utemeljio prvi „samostan“ -> povezao je bliže ćelije i odredio da njihovi stanovnici zajednički žive
(cenobitstvo=zajednički život). Prvi samostan nastao je u mjestu Tabenisi na Nilu, bila je to kuća
ograđena zidom s mnogo ćelija. On je stvorio 9 muških i 2 ženska samostana te ujedinio oko 9000
monaha u svojoj samostanskoj zajednici. Zajednici je dao čvrsto pravilo o molitvi i dnevnom redu,
a vještom organizacijom pobrinuo se za zajedničko uzdržavanje. On je tako postao otac
cenobitstva
- Iz Egipta se redovništvo ubrzo proširilo po cijelom Istoku -> Bazilije Veliki dao je cenobitskom
monaštvu regulu koja je prihvaćena gotovo u čitavom istočnom monaštvu -> i pustinjaštvo se
ondje zadržalo pa čak i otišlo u krajnost -> stupostojci, zazidanci…
- Zapad je prvi put upoznao redovništvo preko Atanazija -> kada su njega prognali u Trier pratila su
ga dva monaha -> njegova knjiga utjecala je da se ideja o redovništvu proširi i po Zapadu
- Augustin je napisao prvu zapadnjačku regulu za svoju kleričku zajednicu u Tagasti i Hiponu -> no
pravi oblik zapadnom redovništvu dao je tek Benedikt Nursijski
- Benedikt je pobjegao sa svog rimskog studija u samoću. Prvo je živio u asketskoj zajednici, zatim
tri godine kao pustinjak dok nije konačno kao predstojnik pustinjačke zajednice stekao loša
iskustva. Zato je redovnike okupio u samostan gdje ih je mogao strože držati. 529. preselio se u
Montekasino i sastavio ondje svoju samostansku regulu.
RIM I PATRIJARŠIJE ISTOKA. PITANJE PRIMATA

- Rimska crkva oduvijek je imala istaknuto mjesto u cjelokupnoj crkvi i uvijek su je priznavali
voditeljicom - > bila je najstarija, najveća i jedina apostolska općina na Zapadu
- Biskup grada Rima imao je naročito mjesto -> temeljilo se na tome da je mogao svoje apostolsko
nasljedstvo izvesti neposredno od Petra -> izravna povezanost s apostolima i i pracrkvom bilo je
najbolje jamstvo za čistoću vjere
- Težište teološkog rada nalazilo se svejednako i na Istoku gdje su se održavali koncili
- Pitanje primata vrlo je zamršeno -> rimski pape obnašali su dužnost rimskog biskupa i
metropolita provincije, patrijarha latinske Crkve Zapada, i nosioca Petrove funkcije, njegov
namjesnik i baštinik -> najteže je razlučivo primat i patrijarh
- Crkveni ustav se razvijao -> pojedine biskupske Crkve kao apostolske ustanove bile su jezgra
Crkve -> mnoge od njih su povezane u organizirane zajednice -> obično je i politička metropola
bila i crkvena -> provincijski glavni grad tako je bio žarište vjerovjesništva pa su ti gradovi bili u
filiacijskom odnosu prema metropolskoj Crkvi-matici -> metropoli su vršili pravo nadzora nad
provincijskim kako glede discipline tako i kod biskupskih izbora, oni su potvrđivali i posvećivali
izabranike, sazivali i vodili sinode -> Rim je ta prava vršio za Italiju, Kartaga za sjevernu Afriku,
Aleksandrija za Egipat, Antiohija za Siriju…
- Za vrijeme Dioklecijana nastala su u Crkvi nadmetropolijska područja -> Nicejski koncil
sankcionirao je da Aleksandrija, Antiohija i druge eparhije imaju ista prava kao i Rim -> Jeruzalem
je tom prilikom dobio počasno mjesto
- Novi položaj nastao je kad je Konstantin 330.g. prenio prijestolnicu iz Rima u Konstantinopol ->
koliko je Konstantinopol bivao značajniji toliko je Rim gubio na značenju -> Rimu i dalje priznato
prvenstvo među patrijaršijama
- U 4.st. dolazi konstantno do netrpeljivosti i napetosti Istoka i Zapada -> različito mišljenje u
dogmama -> sinod u Sardiki 342/3.g. koji je imao uspostaviti Atanazija u njegovim pravima, po
prvi put je pokazao svijetu da postoji raskol u Crkvi -> istočnjaci nisu htjeli priznati Atanazija i
napustili su koncil dižući protest -> rimski biskupi svečano su priznavali rimskom biskupu pravo
odlučivanja (za zapadne zemlje) -> Atanazija su uspostavili u funkciji, a arijevske poglavare Istoka
izopćili -> istočnjaci su odbili zapadnjačke zahtjeve i izopćili zapadne članove sinoda -> 381. raskol
se uklonio no netrpeljivosti je i dalje bilo -> konačan prekid 1054.g.
- Na Zapadu je Konstantinov odlazak značio slabljenje političkog utjecaja, ali je dao rimskom
biskupu prilike da se samostalno razvija -> rimski biskupi nisu dopuštali da se posumnja u to da
rimska crkva nema pravo primata nad istočnom -> na 4. općem koncilu u Kalcedonu predsjedali
su legati zapadnog pape Leona I. Velikog
- Uprvo njegovi legati nisu mogli spriječiti da se na tom koncilu priznaju carigradskom patrijarhu
ista prava koja ima i rimski biskup
- Na zapadu pape sve veću popularnost stječu za vrijeme barbarskih provala -> papinstvo je bilo
toliko učvršćeno da je bez problema preživjelo propast Zapadnog Rimskog Carstva
- Papa Gelazije I. razvio je na tim temeljima učenje o dvije vlasti – duhovna ne ovisi o svjetovnoj,
svaka je nadležna za svoje područje, a težište se nalazi kod duhovne vlasti jer i kraljevi moraju
pred Bogom polagati račune, ali i obrnuto – upravljači Crkve moraju se a području javnog reda
pokoravati carskim zakonima -> dualistička formula na kojoj će se od tada zasnivati daljnji razvoj
Crkve na Zapadu
CRKVA U SREDNJEM VIJEKU – RAZDIOBA I OSNOVNA STRUKTURA SREDNJEG VIJEKA NA ZAPADU

- Jedino je katolička crkva ostala vezom između antike i srednjeg vijeka -> tek u trenutku kada je
sklopljen savez između germanskog naroda i kršćanstva ostvarena je jedna od najbitnijih
pretpostavki za nastanak zapadnjačke zajednice naroda i kultura koja daje obilježje srednjem
vijeku
- Presudno je bilo katoličko krštenje Klodviga 496.g. -> obraćenjem franaka na bilo je omogućeno
kulturno usađivanje i religiozno stapanje s domaćim romanskim stanovništvom što arijanstvo do
tad nije dopuštalo
- I nakon što je Klodvig primio kršćanstvo zadržali su se poneki poganski običaji, navike i predodžbe
kod Franaka -> izvor za posvijest franaka Grgur iz Toursa
- Bonifacije i Karlo Veliki stvorili su preduvjete za stvaranjem kršćanskog Zapada time što su
pomogli da sveopća Rimska Crkva i franačko carstvo sklope savez
-