Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet Osijek
Preddiplomski studij filozofije i hrvatskog jezika i književnosti

Karla Močković
Metastaze

Esej iz kolegija Filozofija filma

Mentor:prof. dr. sc. Marijan Krivak

Osijek, 2020
Film Metastaze adaptacija je književnog teksta Ive Balenovića oživotvorena u režiji Branka
Schmidta te kroz scenarij Ognjena Sviličića. Izvorni istoimeni književni predložak objavljen
je 2006. godine pod Balenovićevim pseudonimom Alen Bović. Metastaze su se godinu dana
kasnije pojavile kao predstava, ali niti kazališni medij, očito, nije osigurao zadovoljavajuć
doseg te učinkovitu formu što ju je predložak zahtijevao. Nekoliko, pak, godina kasnije
Balenović piše roman Ljudožder vegetarijanac koji je imao vrlo sličnu sudbinu kao njegov
prethodnik – oba su romana prošla nepravedno nezamijećeno i na oba je romana Branko
Schimdt bacio novo svjetlo ekranizirajući ih u svoj njihovoj nemilosrdnoj i neiskrivljenoj
brutalnosti. Ovaj je podhvat neupitno značajan jer je bio svojevrsni „šah“ potez koji je još
jednom pokušao usmjeriti pogled i pozornost publike u Hrvatskoj i „regionu“, a koja je
odabrala predložak i Metastaze općenito ignorirati (vjerojatno zbog boli, slabosti i sramote) te
ga ne prihvatiti kao vlastiti kolektivni odraz, bez obzira koliko mislili da su od njega osobno
daleko. Kako i Marijan Krivak navodi, romanu Metastaze nedvosmisleni je uzor filmska
adaptacija romana Trainspotting pa su one u velikoj mjeri ne tek Trainspotting-prerada, već
njegova prekrojena inačica po hrvatskim mjerama sa sličnim učinkom, a koji je poražavajući
te neprihvatljiv kao umjetnička stvarnost, ali upravo to i jest, artistička prerada okružujuće
zbilje. Roman Metastaze u brojnim je momentima eksplicitniji i slikovitije nasilniji od svojeg
filmskog srodnika, no njegova ekranizirana verzija bez mnogo truda prenosi sav
nacionalizam, fašizam, (čak!) nacizam, vandalizam, kriminal, nagonski neandertalizam,
„poslijeratnu PTSPovsku mudrost“ koja nije niša drugo doli ignorantska mržnja i
testosteronski debilizam koje likove pokreću kao životna snaga.

Već na samome početku filma, uprizorena je grupa očigledno problematičnih prijatelja;

njihova su imena Kizo (Robert Ugrina), Krpa (Rene Bitorajac), Filip (Franjo Dijak) i Dejo
(Rakan Rushaidat). Iako već na prvi pogled pružaju dojam da su prepuni samopouzdanja te
vrlo hrabri, oni su zapravo izgubljeni te niti jedan od njih nema zacrtan životni put. Može se
rećo kako svaki od četvorice prijatelja u sebi nosi dozu agresivnosti, podmuklosti i frustracije,
no ipak se doima kako u tome ipak Krpa ima primat: »Krpa svoje vrijeme provodi u
iživljavanju frustracije koja ga iluzorno drži na površini ustajale “kaljuže hrvatstva”. Njezin je
talog sastavljen od žabokrečine “podgrijanog domovinskog populističkog nacionalizma”.« 1
Krpa, u jednu ruku, predstavlja one, koji svoju unutarnju muku utemeljenu na nepoštivanju
političkih raznolikosti iznose na vidjelo putem divljaštva, nasilja te korištenjem ''enormne''
količine psovki. To je jedini način kojim on smiruje svoje 'tegobe'. Krpa je oličenje osobe

Marijan Krivak, »Metastaze hrvatske zbiljnosti«, str. 99

1
koja ne podnosi različitosti te smatra kako su isključivo njegova opredjeljenja ispravna. Osim
što tuče ženu s kojom živi, ne suspreže se učini isto bilo kome. Nikoga ne poštuje i živi onako
kako smatra da je ispravno. Na kraju je filma prikazan u pokušaju bijega nakon pljačke
kladionice za koji saznajemo da je bio neuspješan, zbog klika pištolja uperenog u njega.

Filip (u izvedbi Dijaka) jest bivši narkoman, koji se nakon liječenja u Španjolskoj vraća kući.
No, zbog pritiska oko pronalaska posla (prvenstveno kako bi se odmaknuo i nikad ne vratio
'staroj navici') kojeg mu stvaraju roditelji (ponajviše strogi otac), korak po korak približava se
problematičnome društvu. Vjerojatno najupečatljivija scena u kojoj se isti pojavljuje jest ona
u kojoj on i Dejo odlaze u Bosnu te pretres njihova auta. Naime, tu pokazuje svoju snalažljivu
stranu (stavljanje droge u vreću krumpira). Odlazak kod njegove tetke nije samo obični,
'obiteljski' sastanak, već je u suštini prikaz Bosne i njezinih ljudi. U istoj je situacija, prividno
bolja od one zagrebačke. Pak, dolazi do veličanja ''bolje slike'' Zagreba, čemu svjedoči izjava
susjeda Reufa (Emir Hadžihafizbegović) ,(koji kasnije nenamjerno upada u probleme zbog
gore spomenute 'vreće krumpira'): » “Zagreb, to ti je Europa, kultura – Velesajam, tramvaji,
zoološki vrt, Dinamo.”«2Na kraju je filma Filip prikazan kako odlazi u Amsterdam, što bi se
moglo protumačiti pokušajem bijega od bolne i mukotrpne svakidašnjice. Kizo je alkoholičar,
koji očigledno ili ne vidi svoj problem ili ga je svjestan, a ne priznaje ga. Njegov je svaki dan
gotovo pa identičan; bazira se na nemilom i neograničenom ispijanju alkohola sa svojim
društvom. Iako je vrlo vjerojatno to ono što ga najviše ispunjava, Kizo ostaje razočaran nakon
što su ga 'prijatelji' izigrali glede odlaska na nogometnu utakmicu, a scena koja tome najbolje
svjedoči jest ona s mačićima. Kizo je u toj sceni uprizoren tužnim likom, koji pati jer je
'izdan'. Na kraju Metastaza, prikazan je 'na samrti u bolničkom krevetu. Upravo je ta scena
(vjerojatno) jedini prikaz osjećaja i emocija njegovih buntovnih prijatelja, koji postaju
razočarani situacijom i vidno šokirani Kizinim stanjem (jer je doktor rekao da Kizo neće
dočekati jutro). Zatim, posljednji je na redu »karakter “uljeza”, zagrebačkog Srbina Deje u
nacionalno kompaktnoj grupi, zapravo grupi Dinamovih “tifoza”, kojega kao flegmatičnog
narkomana i šaljivdžiju igra Rakan Rushaidat«3. Iako je Srbin, prihvaćen je u društvu, osim u
jednome trenutku. Naime, nakon što je nehotice izgovorio psovku u kojoj su uključeni i
Hrvati i katolici, Krpa ga prisiljava da za kaznu poljubi Oltar domovine, jer je po Krpi on
gadno pogriješio. Na kraju je filma uprizoren s Krpom u spomenutoj pljački.

2
M. Krivak, »Metastaze hrvatske zbiljnosti«, str. 99
3
Isto, str.100
Film nudi poprilično anksioznu atmosferu, u kojoj se teško može predvidjeti idući potez
glumaca. Koliko god ih ekran fiktivnima činio, u svakom od njih realizira se određena
problematika kojoj podliježu, ili koje su protagonisti. Njihov vulgaran jezik i razgovori
ispunjen žargonom i slengovima zvuče prirodno i spontano te služe izgradnji kolektivnog
karaktera: „Uza sve to, jezik likova, koji naizmjence preuzimaju uloge pripovjedača i
fokalizatora zbivanja, iznimno je nasilan. Uglavnom, sudeći po Metastazama i njihovu
prikazu narkoalko-navijačke subkulture, kojemu u filmu notu autentičnosti pridodaje kamera
iz ruke, a u predstavi ga dinamičnim čini rotirajuća bina, groteskna ozbiljnost života i
nogometa manifestira se u njihovu nezaustavljivom odmicanju od slobodnog i frivolnog
područja igre.“4 Najbrutalnije prikazane situacije od kojih bi se očekivalo zaziranje čak i na
ekranu upravo su one koje su pamćene i citirane kao interni generacijski humor mladih. Ova
činjenica koju mogu potvrditi iz vlastitog iskustva i okruženja svakako daje svjetlo uvidu u to
za kakvu je recepciju društvo sposobno, a što možda ostaje (ili postaje) najsnažija poruka koju
je film Metastaze dao.

Literatura

Biti, Ozren, »Umjetnost kao dokaz i utočište Metastaziralog nogometa«, Narodna umjetnost:
hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 49, No. 2 (2012)

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=138040

Krivak, Marijan, »Metastaze hrvatske zbiljnosti. Diskurs o fašizaciji: uz roman Alena

Bovića(2006) i film Branka Schmidta (2009)«

https://bib.irb.hr/datoteka/911285.Krivak_Metastaze_HFL90-91-final.pdf

4
Ozren Biti, »Umjetnost kao dokaz i utočište Metastaziralog nogometa«, str. 9