Sveske (1957-1972) Ako je iko promaaj apsoluta, to sam ja. Kaem to sa svom potrebnom gordou.

* ujem u sebi, ako bar malko tamo uronim, pozive i razdor Kaosa prije nego se obrati ili izrodi u svijet * Posjedujem negativnu hrabrost, hrabrost protiv samog sebe. Usmjerio sam svoj ivot van puta koji mi je ivot odredio. Osakatio sam svoju budunost. * Ogromna je moja prednost pred smru. * Ja sam filozof-urlator. Moje misli, ako to jesu, laju; ne objanjavaju nita, galame. * itav ivot posvetio sam kultu velikih silnika ogrezlih u krv i grinju savjesti. Zalutao sam meu Rijei iz nemoi da ih ubijem ili da me ubiju. Ta nemo, taj kukaviluk, napravili su od mene piskarala. * Toliko se odupirem inu da moram najprije proitati bilo koji Napoleonov ivot kako bih se odluio neto preduzeti. Kad bi Bog mogao znati kakav je teret za mene ma i najmanji in, savladalo bi ga milosre i ustupio bi mi svoje mjesto. Jer moje nemogunosti imaju neto beskrajno nisko i istodobno boansko. Niko nije manje stvoren za zemlju nego to sam to ja. Pripadam nekom drugom svijetu, takorei pod-svijetu. Ispljuvak satane, eto od ega sam napravljen. Pa ipak, pa ipak! * Juer u vozu od Compignea do Pariza. Preko puta mene djevojka (devetnaest godina) i mladi. Nastojim se oduprijeti zanimanju za djevojku, za njenu ljupkost, i da bih to postigao, zamiljam da je mrtva, da je le u raspadanju, njene oi, obrazi, nos, usne, sve je trule. Nita ne pomae. Dra kojom zrai i dalje djeluje na mene. To je udo ivota. * Sve moje proturjenosti proishode iz toga to se ivot ne moe voljeti vie nego to ga ja volim, a istodobno gotovo neprekidno imati osjeaj nepripadanja, egzila, naputenosti. Nalik sam na prodrljivka koji bi izgubio apetit mislei na glad. *

Mojoj nesposobnosti da ivim jednaka je samo moja nesposobnost da zaraujem. Novac ne prianja uz moju kou. Stigao sam do dobi od etrdeset i sedam godina, a da nikad nisam imao stalnog prihoda. Ne mogu nita misliti kroz termine novca. * Neki ameriki izdava na proputovanju kroz Pariz pie mi i pita me moe li me posjetiti u kancelariji. Moja kancelarija! Neto od ega me moe spopasti munina za sva vremena. Pred telefonom, automobilom, bilo kojom mainom osjeam nepodnoljivo gnuanje i uas. Sve to je proizveo tehniki genij ulijeva mi gotovo sveti strah. Osjeaj posvemanjeg nepripadanja pred svim simbolima modernog svijeta. * Ve dvadeset i pet godina ivim po hotelima. To je prednost: nigdje nije stalno. Ni do ega vam nije stalo, vodite ivot prolaznika. Osjeaj da ste uvijek u odlasku, opaaj sasma privremene stvarnosti. * Osjeam se izvan svega, izvan onoga to nazivaju svim. Mora da sam proklet. Zaaran. Dre me. Ali ko me dri? * Gospodine, zato nemam dar molitve? Niko na svijetu nije Tebi blii ni dalji. Mrvicu sigurnosti, trunak utjehe, to je sve to od tebe item. Ali ne moe odgovoriti, ne moe. * Prije nekoliko dana upravo sam se spremao izai, kad sam se, da bih namjestio svileni rubac, pogledao u ogledalo. I odjednom neizreciv uas: tko je taj ovjek? Nisam se mogao prepoznati. Lako sam prepoznao svoj ogrta, rubac, maramu, eir, pa ipak nisam znao ko sam; jer to nisam bio ja. Trajalo je to tridesetak sekundi otprilike. Kad sam se uspio prepoznati, strah me nije namah napustio, nego je pomalo jenjavao. Sauvati razum povlastica je koja nam moe biti oduzeta. * ta radite? ekam se. * Nije sve izgubljeno dok smo nezadovoljni sobom. * Najvei uitak za mene bio bi vidjeti kako se sunce rasprskava, mrvi, nestaje zavazda. Ah, s koliko nestrpljenja i olakanja oekujem i promatram suneve zalaske! * Toliko sam nesretan to ivim u vrijeme kada je rije oaj obeaena i kada sluiti se njome znai osramotiti se!

* Odjednom osjeaj da sam Gospodar svijeta i da posjedujem klju svih tajni! Kako je mogue, s obzirom na moju uobiajenu slabost, moj zagrieni pogled na svijet, svijest o vlastitoj beznaajnosti kako je mogue osjetiti tako snaan i nezasluen zanos? * Svaki put kad mi se budunost uini razumljivom i prihvatljivom osjeam da sam postigao pobjedu nad svojim raspoloenjima i mislima. Tanije: da me pohodila Milost. * Dogaalo mi se da osjetim samilost prema komadiu metala, bilo emu, toliko mi se sve to postoji inilo naputenim, nesretno neshvaeno. Moda i granit pati. Sve to ima oblik trpi, sve to se izdvojilo iz kaosa da bi slijedilo izdvojenu sudbinu. Materija je usamljena. Sve to jeste usamljeno je. Niko, niti jedan bog ne moe osloboditi ovaj svijet od tako drevne usamljenosti. * Zauuje me koliko sam vremena proerdao lamentirajui nad svim, a posebno nad sobom. Ali ako ita vrijedim, to mogu zahvaliti vremenu koje sam uzalud proerdao, po ljudskim, a ne boanskim mjerilima. * Juer u zoolokom vrtu morski lav iziavi iz svog bazena drijema na suncu. Ta tupoglava, iznemogla gomila masti nije me prestala opsjedati: teko bi bilo nai vjerniju sliku tupe, sveobuhvatne, praiskonske dosade(Taj bezvoljni morski lav, to sam ja. Zato me progoni i opsjeda.) * Prolog jutra (kao svakog dana) otiao sam na trnicu. Nakon to sam je tri puta obiao, otiao sam u nemogunosti da se odluim za bilo ta. Nita me nije mamilo, nita privuklo. Izbor u svemu bi je cijelog mog ivota. * Kriza dosade koju sam osjetio u petoj godini (1916) jednog poslijepodneva neu nikad zaboraviti, bilo je to moje prvo i istinsko osvjetenje. To poslijepodne dan je mog roenja kao svjesnog bia. Ko sam bio prije svega? Bie i nita vie. Moje ja poelo je tim neskladom, tim otkriem to ukazuje na dvostruku prirodu dosade. Odjednom sam osjetio da je nitina u mojoj krvi, u mojim kostima, u mom dahu i svemu oko mene, bio sam prazan kao stvari. Nije vie bilo ni neba ni zemlje, samo ogromno prostranstvo vremena, okamenjenog vremena. * Bez dosade ne bih imao identitet. Kroz nju, radi nje omogueno mi je da se upoznam. Da ja nisam nikad osjetio, nikad za nju znao, ne bih bio ono to jesam. Dosada znai susret sa samim sobom otkrie vlastite nitavnosti.

* Moja je dosada eksplozivna. To je prednost koju imam pred velikim dosadnjacima koji su obino pasivni i blagi. Neki dan mi je telefonirao neki engleski novinar pitajui me to mislim o Bogu i dvadesetom vijeku. Upravo sam se spremao na trnicu pa sam mu to i rekao, dodavi da nisam raspoloen da raspravljam o tako suludom problemu. to dalje, problemi sve vie gube vrijednost i poprimaju lice vremena. * Moe me strastveno zanimati ili Bog ili krajnja niskost. Izmeu toga, ozbiljniposlovi ine mi se nepouzdani i suvini. * Nakon cijelog mjeseca lijepog vremena, sivo nebo. Uvijek, itavog ivota, bio sam zaljubljen u loe vrijeme. Oblaci me smiruju; kad ujutro iz kreveta vidim kako se gomilaju, osjeam snagu da se suoim s danom. Ali, suncu se nikad nisam mogao prilagoditi; nemam u sebi dovoljno svjetla da se uskladim s njim. Ono samo budi i uzbunjuje moje mrakove. Deset dana plavetnila i ja sam u stanju bliskom ludilu. * Najmanja promjena temperature stavlja u pitanje sve moje planove, ne usuujem se izrei svoja uvjerenja. Taj oblik poniavajue zavisnosti ne doputa mi da oajavam, dok istodobno rui ono malo iluzija koje su mi ostale u pogledu moje mogunosti da budem slobodan, i slobode uope. emu se oholiti, ako zavisi o vlanom ili suhom vremenu? elio bih manje jadnu tiraniju, bogova ili nekog drugog soja. * Juer uveer oko jedanaest sati pristupa mi na ulici zaplakana ena. Zaklali su mi mua, Francuska je smee, sreom sam Bretonka, oduzeli su mi djecu, drogirali su me est mjeseci itd. itd. U poetku nisam opazio da je luda, njen se oaj inio realnim (uostalom, to je i bio). Pustio sam je da govori vie od pola sata, uvjeren da e je to umiriti. Poslije sam razmiljao da svako od nas u svojim pritubama postupa kao ona, da smo joj nalik, samo to to ne radimo pred prvim koji naie. Zar mi se esto ne dogaa da pomislim da sam progonjen, da sam rtva ljudi, sudbine, itd? Kad bih pustio na volju svojim raspoloenjima, zar ne bih bio nalik na tu jadnu enu? * Moram napisati neto vrijedno, neto to e me iskupiti u vlastitim oima. Bit e to kao i uvijek plod ogorenosti. Ne mogu vie, moram zablistati, moram povratiti ugled, razbiti ar svog pada. * Imam nepodnoljivu naviku misliti protiv nekoga ili protiv neega! Proishodi li ta potreba da se borim sredstvima duha iz nezadovoljene zloe, pa ak i kukaviluka u ivotu? S perom u ruci osjeam hrabrost koju nikad ne bih imao pred neprijateljem.

* Pisati za mene znai osvetiti se. Osvetiti se svijetu, sebi. Skoro sve to sam napisao proizvod je osvete. Dakle, olakanje. Kad bi nekim udom nestalo elje za osvetom, gotovo bi svi ljudi bili rtve do tada nepoznatih duevnih bolesti. Zdravlje se za mene sastoji u agresiji. Niega se toliko ne bojim koliko tonjenja u spokojstvo. Napad je dio uvjeta moje ravnotee. * Kada bih svakog dana imao hrabrosti urlati etvrt sata, bio bih savreno uravnoteen. * Vei dio dana provodim razbijajui ljudima njuke, vrijeajui ovoga i ovoga dok se ne potuemo. Od jutra do mraka izazivam skandale zbog kojih se crvenim, izazivam nepoznate, ruim sve na svom putu, a sve u uobrazilji, na alost! * Sramota, sramota, sramota. Svaa s prodavaem zbog boce butana. Prijetim mu, toliko sam se razbjesnio da ne mogu govoriti, urlam, urlam, tresem se. Sasma sam izvan sebe te ne stiem sebe da vidim, ne uoavam svoje stanje, za razliku od svojih uobiajenih ljutnji kad vidim da sam planuo. * Znam ko me je razbjesnio taj trgovac kojeg ve dulje vremena mrzim, iako sam ga vidio svega tri ili etiri puta, ali sam osjetio da uiva da ne udovolji mojem traenju. * to dalje, sve vie shvaam beskorisnost i tetnost naglosti. Ali smo nemoni protiv raspoloenja i protiv udi. U svemu to mi se dogaa moj je prvi poriv silovitost; poputam i preputam joj se do bjesnila, padavice, zatim se umoran smirujem i gubim zanimanje za predmet ili povod koji me izbezumio. Iz toga proishodi da je mudrost u skepticizmu i da bi valjalo uvijek njime zapoeti. Ali to je upravo ono za to sam nesposoban. Da nije tako, ve bih bio davno rijeio sve svoje probleme. * Gare du Nord. Na satu je 16 i 43. Ta minuta ovdje, pomislih, nikad se nee vratiti, zauvijek je nestala, utonula u bezlinu masu nepovratnog. Teorija vjenog ponavljanja ini mi se nitavnom i neutemeljenom! Sve nestaje zauvijek. Nikad vie neu vidjeti taj trenutak. Sve je jedino i nevano. * Ljekar kojeg sam juer posjetio zbog svoje utrobe pita me pomiljam li na samoubojstvo. itav ivot samo o tome mislim, odgovorio sam. Pogledao me zadovoljno, hou rei neotesano. * Veeras, tokom uobiajene etnje Luksemburkim parkom, stalno sam pjevuio panjolske napjeve, dosta glasno, ini mi se, jer su se svi osvrtali. Bio sam u jednoj od onih kriza u kojima ushienost nadvladava depresiju. Mora da sam se inio kao luak ili sretnik(ne po ovozemaljskim ve po bog

zna kojim mjerilima). Na neki nain i bio sam sretan. U mislima sam mogao oivjeti onu no u Talamanki kada sam oko 3 ili 4 sata ujutro naglo ustao i uputio se do strmih hridi to nadvisuju more, da skonam. Bio sam u pidami i crnom kinom ogrtau. Ostao sam nekoliko sati na tim hridinama kada je svjetlo rastjeralo moje crne misli. ak i prije suneva izlaska ljepota pejzaa, agave na putu, um valova i konano nebo, sve mi se ukazalo tako lijepim da mi se moj naum uini neprimjerenim, u svakom sluaju preuranjenim. Ako je sve nestvarno, rekoh sebi, onda je to pejza takoer. Mogue je, ak je i istina, glasio je moj odgovor; ali ta nerealnost mi se dopada, zanosi me, tjei me. Ljepota nije potpuna iluzija, to je nagovjetaj iluzije, poetak stvarnosti. * Posjeta R. F. koji predaje francuski jezik na univerzitetu u Buffalu. Poljskog je porijekla. Roditelji su mu umrli mu Auschwitzu. Deportiran je 1942. Bilo mu je dvanaest godina. Na nekoj stanici iskoio je iz voza i popeo se na teretni voz. Kad je njegov voz (s deportircima) otiao,obuzela ga je tjeskoba; naao se u vagonu s vreama krompira. Jede ih; spaava se u Toulouseu gdje radi na nekom dobru. Nakon osloboenja odlazi u Ameriku, gdje radi svakojake poslove Kae mi da je sretan, da ima lijepu enu, da voli Ameriku, da je dobro plaen suprotno od onoga to govori veina amerikih intelektualaca evropskog porijekla, skoro svi su ogoreni. Eto to znai dobra narav: on koji bi morao biti potiten, to uope nije.Raamo se sretni ili nesretni. * X- u koji se uasno grize jer se smatra odgovornim za samoubojstvo supruge tumaim da je samoubojstvo bilo u njoj, da je samo ekala izgovor da se ubije, kriv je samo zato to joj je pruio taj izgovor; sitnicu, to je sve. Samoubojstvo je bilo u njoj kao to je u vama grinja savjesti, rekoh mu. * to je grinja savjesti? To je elja da sebe okrivimo, uitak samoprodiranja, elja da se vidimo i osjeamo mraniji od prirode. * Napoleon je u bitki kod Wagrama izgubio trideset hiljada ljudi, a da nije osjetio nikakvu grinju savjesti. Samo zlovolju. Ali emu ukazivati na to? Grinju savjesti poznaju samo oni koji ne djeluju, koji ne mogu djelovati.Grinja savjesti im nadomjeta akciju. * Jutros, oko tri sata, krenuo sam od Vojne kole prema Odeonu sasma pustim uliicama. Ni ive due. Hladno. Uinilo mi se da koraam gradom u kojem je sve ivo u mah uniteno (bioloki rat?). Ne osjeam ni tjeskobu ni zadovoljstvo. Kako brzo prihvatimo sudbinu preivjelog. * Mrzim ovjeka; ali ne mogu rei: mrzim ljudsko bie. U rijei bie ima neega to ne podsjea na ljudsko. Neega dalekog, tajnovitog, primamljivog, stranog pojmu blinjega. * Kad smo sami, ak i ne radei nita, nemamo osjeaj da gubimo vrijeme. Ali ga gotovo uvijek

gubimo u drutvu. Nemam to rei? Nije vano! To nita je stvarno, plodno, jer nema jalovog razgovora sa samim sobom. Uvijek se neto pojavi, pa bilo to i samo nadanje da emo pronai sebe jednoga dana. * Ko ste? Ja sam ovjek koji sve razara. elim da me ostave na miru, da se ne bave sa mnom, da se ne zanimaju za mene. Nastojim izazvati prema meni posvemanje nezanimanje. Pa ipak E. M. Cioran,Cahiers 1957-1972 (Paris, Gallimard, N.R.F., 1997) Preveo s francuskog Mario Kopi