To m a ž Š a l a m u n

RIJEČ JE
TEMELJ SVIJETA
I Z B O R, 1 9 8 7 – 2 0 1 1

Sa slovenskog preveo
Josip Osti
To m a ž Š a l a m u n
RIJEČ JE TEMELJ SVIJETA
IZB O R, 1987–2011
2012.

I zdava č
OKF
Cetinje

Za i zd ava ča
Milorad Popović

Ure d n i k
Pavle Goranović

Pre vo d sa slove n sko g

Josip Osti

G ra f i č ko o b li kova n j e
Suzana Pajović

Št a m p a
Ivpe, Cetinje

Ti ra ž
300
 MJERA
VREMENA
(1987)
MOJE PLEME

Moje pleme
ne čuje više
slobodu.

Ne prepozna je,
ne vidi je,
kad ga dotakne.

Moje pleme
misli
da je polagano

ubijanje
njihovih tijela
i duša

prirodno.
Samo katkada.
kada za trenutak prodre

u njega
malo ozona,
sličnog

djetinjstvu,
obriše oznojeno
čelo,

otrese
tu moru,
te lance

sa sebe,
okrene se i
zaspi.

|5
 PTICE

Sanjao sam da mu je iz usta tekla krv.

Ležao je na pijesku i zurio u prazno.
Naokolo je mirisalo stijenje.
Stao sam cipelama na njega i zdrobio mu
nos. Činilo mi se da ga se ptice
boje. Da ga neće rastrgati
bude li pretanak curak krvi. Slomio
sam mu vrat u potiljku. Od ušiju i
obraza napravio sam kašu. S pijeskom
izmiješan škripao je. Nebo se
provalilo i produbilo. Ptice su se
počele okupljati u jatima i približavati.

6|
KRIVICA I STRAST

Vozila gradskog prometa su zelena.

Mjesec je pun. Pazi! Postavio sam ti
zamku. S lakomošću
svoje, ne tvoje fatalnosti se
borim. Moja pneuma te kotrlja
po prostorima koje ne poimaš
čulima. Ranjen sam. Pazi! Daleko
vidim. Istina je ono što su ti šaptali.
Gospod sam, koji raspolaže
žarenjem drugih. Pazi! Opominjem
te. Otklanjaš rane, jer si zaspao
u kristalu. Kladim se, da bih zaplijenio.
Da bih te otvorio i provalio. Da bih
probio dno vremena, jer tako treba.

|7
 ČITATI: LJUBITI

Kada te čitam, plivam. Kao medo me šapama

guraš u blaženost. Ležiš na meni, kojeg si
uništio. Na smrt sam te zavoljeo, prvi među
rođenima. U jednom jedinom trenu postao sam tvoj krijes.

Siguran sam, kao što to nisam bio još nikada. Konačno si

osjećanje dovoljnosti: znati otkud je žudnja.
U tebi sam kao u mekom grobu. Režeš i žarom prožimaš
sve slojeve. Vrijeme se upali i nestane, himne čujem,

kad te gledam. Strog si i zahtjevan, stvaran. I ne

mogu govoriti. Znam da žudim za tobom, tvrdi sivi
čeliče. Sve dam za jedan tvoj dodir. Pogledaj, kasno sunce

udara u zidove dvorišta u Urbinu. Umro sam za tebe.

Osjećam te i trebam te. Šutiš. Izrivaš me i sažižeš.
Stalno. A u prostore, koje si uništio, teče raj.

8|
ZONA B

Sastrugao sam kašu.

U trbuhu sam imao zabodena koplja budućih dana.
Nisam ih jeo ustima, nego izdajstvom.
U vrtu je procvjetala breskva,
noću su se parile mačke.
Bio sam posljednji stup obitelji.
Ništa za to.
Još uvijek imam ispeglanu košulju.
Marija, koju si mi ti ispeglala.
Odnesite taj lonac za svoje praščiće i kokoši,
sve je pospremljeno i oprano,
možete ići, sada ću čitati.
A onda je moja mama slušala concerto d'ogni sera,
dok sam se ja zalijetao u
zid, sve dok ga nisam razbio
i bili smo priključeni Jugoslaviji.

|9
 U LJUBAVI ČUVAM

Imao sam sedam rijeka. Sve su bile

bez glave. Puštao sam dim. A
nebo, orasi, tamna i tjeskobna
pomjeranja moje divljači ostali su
sjetni. Osjećao sam da nekoga
spasavam. Bio je mlad mjesec. Prihvatio
sam se crvene kugle. Korijenje je
počelo škripati kao pod snijegom.
Bio sam tijelom na toplom, u
dvije sunčeve zrake. Selo je
tonulo u nebo. Osjećao sam kako
mogu skinuti težinu. I probudio
se. Njegove trepavice su se
počele doticati crte života.

10|
***

Ne ubojstvo,
šutnja dovede opet na
mjesto zločina.

|11
 IMAM VIŠE DJETINJSTAVA
NEGO RUSI DIVIZIJA
Sjećam se da sam se rodio šloseru,
daleko od crvenih vrtnih jagoda.
Tamo je bila samo korpa, prazna,
muhe su miljele po bijelim stolnjacima.
Susjedi su donosili
kekse i razgovarali.
Žene su vikale: sapun! sapun!
Moj otac se igrao s ključevima,
nosio je uprljanu plavu
kapu, koju je neprestano
okretao na bujnoj crnoj
kosi. Kada je moja majka već
kriknula, savjetovao je lakiranje.
Stranka nije htjela ni
čuti, tobože da joj je preskupo,
tvrdila je da će ipak voziti po
cesti sve dok auto bude izdržao.
Sjećam se svoje skepse.
Sunce je lebdjelo nad Krimom.
Moj otac je obrisao ruke o
kombinezon i otišao piti, a ja
mozgati šta znači za moju
karmu taj nevjerojatni trening.

12|
***

Cvijet, koji se otvori, umre.

Zakrcka kopito konja koji se
dotakne smrznute soli.

|13
 O MARKIRANJU PUTA

Kornjače su spasile Staljina. Njegova Obra

poetica bi raspala, da nije bilo
kornjača. Raspala bi na koru i sredinu,
na mamu i na poslije-mame, na feniksa i na
prvog plodonosnog razbojnika svih
vremena. Zamislimo li, kako je
žlicom mučio ljude! U žlici je prirodnog
prostora za dvije tabletice, a on je htio
u nju zgurati dvorce. Prvo su se
oduprli konji, koji su stanovnike
vraćali s smućanja. Kad je Alenka skinula
svoj after-ski, više nije bilo, takoreći,
traga o strogo lomljenim stijenama, o
šuštanju šaša. Kopito konja stalo je
na kornjačina leđa i skliznulo.

14|
OBEĆAVAM TI

Kao kruh si me prelomio.

Jedeš me kao pticu.
Na križu sam.
Osjećam da sam na križu.

Sat, kad ću umrijeti za tebe,

skuplja se poput kaplje soli.

More sam, koje će se vratiti u tebe.

Zalit ću te, prikovati i odrediti.
I ti ćeš grgljati od boli
i slatkog. I ti.

Ne boj se.
Sve rane su tvoje.
Nema izlaza.
U težinu i slast padamo zajedno.

I ti nećeš moći brojati

više nego do pet.
I ti, uništen od
tajne i sreće.

|15
 PASTRMKE!

Jeo sam ih u Ohridu, potom

čučao na molu i igrao se laksom!
Okudžava je imao one crne špicaste
cipele – jednu je stavio na pletenu stolicu –
a onda pjevao prodornim glasom,
koji je dolazio iz cipele,
strahote potlačenog naroda.
Komunizam će požderati mamuta,
mamut će požderati lozinku!
Htio sam poljubiti drvenu stolicu,
jer je na njoj sjedio Van Gogh!
Na nju se naslanjao cipelom,
Van Gogh je na nju slagao maramice!
Te čekiće, neprestano lete po
nebesima, zovu petardama!
Potom padaju na masu koja kleči, svjetlosti!
Ko utone na dno jezera,
ne naleti na zemlju, nego padne u
oaze, koje gore, gore u zraku poput
fatamorgane, pod jezerom.
Hrastovi dobiju svoje izrastke!
Pticama se tope krila u kapnike!
O, Rusijo! Kada ćeš položiti
bijele vijence na čelo svojih djevojaka!
Sunce sija na sred stola,
direktno u čelo bogovima i životinjama!

16|
PONT-NEUF

Moj cvijet si, moja usta, moja nebesa.

U tvom pogledu zanijemi sedam zrna.
Nosim ih, sve dok se ne srušim.
Dok ne preplavi drugi zadah stepeništa.

Moj puls si, moj dah, moja trava.

Najnježniji zločinac, crveni baršun.
Zdrobit će te oko labirinta. Moj dlan te
skuplja kao staklo boje sistematično.

Živimo za ubojstvo. Sena valja trulo voće.

A kada te naslonim na zid i okrenem se, kako bih
vidio približava li se netko, skloniš se u kristal.
Poput izdajnika mi produžavaš život.

|17
ŽIVA RANA,
ŽIVI SOK
(1988)
ROĐENJE PJESNIKA

Trbuh toplog teleta je na mom

čelu. Muhe zuje i mile mi
u usta, kao da sam mrtav. Krajnjim
naporom zatvorim električnu centralu. Veslom

zaskočim splav. Glavom udaram

u trešnje i pravim praćku. Vol pada poput
bronce, otac ne. Riža se zatiče
za vratom, za čelom. U cementu su

obruči. Njihovo meko drvo tone u moj

plamen. Ne nastavlja se. Mišićem mi
razdire lice. Sav je išaran. Muči se

i zagledan zuri. Drob mu je razmazan kao

da će pogoditi kuda idu ptice. Trbuh
toplog teleta dozrio je za zapovijed.

|21
 JELEN

Najstrašnija stijena, bijela bijela želja.

Vodo, koja izvireše iz krvi.
Neka mi se sužava oblik, neka mi se zdrobi tijelo,
Kako bi bilo sve u jednom: šljaka, kosturi, pregršt.

Piješ me, kao da čupaš boju duše.

Ločeš me, mušicu u sićušnom čunu.
Glava mi je razmazana, osjećam, kako su
planine nastale, kako su se rodile zvijezde.

Izmakao si mi svoje tjeme, tamo stojim.

Pogledaj, u zraku. U tebi, koji si sada sliven i
moj. Zlatni krovovi se ugibaju pod nama,

lišće pagode. U ogromnim sam svilenim bombonama,

nježan i žilav. Maglu ti potiskujem u
dah, dah u božju glavu u mom vrtu, jelene.

22|
PISMO

Crveno, purpurno, plavo,

to je moj krov, tamo spadam.
Mrvice, đugumi, papiri i
vjetar, koji sve to diže prema moru.
U trup parobroda se zalijeću,
o, kako zovem tijelo svog mlađega
sebe, volio bih ga vidjeti i zagrliti.
Zašto te nema?
Čega se bojiš?
Razrezali bi spiralu, ako hoćeš,
razapeli dokument.
Sunce u crvenim opekama predveče bit će
naše, naš bit će kontinent.
Zgnjećit ćemo naše kolijevke kraj trbuha lađe.
ustat ćemo sigurni, svježi.
Dođi!
Pogledaj, sve newyorške mostove
polomio sam kao piruete,
ljudi se guše, hrčci nemaju vode
i ogromna lavina, naše more i
veliki vašar, gnjurci, koji se probijaju
kroz oštar zrak, mek i kristalan,
kroz želatine oca, sjedaju nam na ramena.
Taksisti su sretni.
Svijet se suče, kamo zataknemo rukave.
Noć znamo skoncentrirati u pumpu i knedlu,
Zlato talimo.
Nešto između brenti i buradi za benzin,
uvrnut modri rub i tijelo metala.
Znamo sve i znamo samo ovdje.
Bobi, spusti ga!

|23
 ZIDOVI

Pjesnik laže, rijeka teče, žena diše.

Istinu govorimo udarcima, lomljenjem
napola. Šta je između, kada se kruh prelomi?
Šta je između goreće Varšave?

Prstenje koje dotiče tlo, kada ljudi umiru?

U podrumu nam je krompir podivljao, u klici.
Zaspi u parku, zaspi unutar svjetlosti,
da te ukomponira u svoje biserne zidove.

Ako si ogrnut dekom, pod kojom se

malo ranije pušio plećat konj,
počivao, bio je umoran,
istrošen, ne propusti trenutak:

u vrtu na zemlji je za svakoga

jedna, jedina breskva. Izdaleka,
kao gorostas, kao cvijet osjećam, kako
sam je zgrabio i u svjetlosti prosuo.

24|
TVOJA SAM DUŠA, TVOJA KOŠUTA

Spalio si me i razbacao.
Spaljuješ me i kidaš.
U tvojim sljepoočnicama je moj cvijet, one
okrugle, tupe kugle zemlje, na kojima
umirem,
na njima se zgrušavam.

Daviš me, tako da oplođujem zemlju, da izvirem rijeke.

Sitni kolibriji su zakrili sunce
od boli i slasti.
Pljačkaš si. Ja sam tvoj pokorni sluga,
škripim od tvoje čizme.

Uđi, uđi, zdrobi, obezvrijedi!

Da se i drugi hrušti napiju,
Da vas zalijem.
Kompost sam, sasvim na dnu, tvoj plijen.
Tvoj ogromni drhtavi imperij, koji me valjaš
po rukama kao jagnje.

Koji me griješ.
Koji si me srušio u lance žada.
Koji sam tvoj, samo tvoj, koji me držiš
U ustima među zubima.

Kidaš me, kao što su kidali Afriku od Indije.

Himalaja sam.
Dok me ti gledaš, brijeg od mene.
Dok me ti njušiš, brijeg od mene.
Dok me ti ljubiš.
Za tebe.
Nijem.

O, mili moj, hrani me!

|25
 ***

Čujte me, svijet

nije u opasnosti.
Tako kao što se spoje prsti na ruci,
gore brinu o nama.
Svaka boja je raspoređena
potpuno i skladno,
jer ljubav je beskonačna.
Nema ruba, nema izvan svijeta.
Nema mračnih špilja, nema hladnog.
Sve je samo za upotrebu
i za naše zrcalo.
Ljubi nas, troši nas,
hrani nas.
Život je šum.
Bijela breza pase svoju rasu.
Sve je strašno.

26|
DIJETE
I JELEN
(1990)
EDVARDU KOCBEKU ZA
SEDAMDESETOGODIŠNJICU
Izbjegavao sam te, veliki pjesniče
i mislioče, jer si mi bio preteško
breme. S bijesom sam povukao rez za sobom,
jer sam htio biti odmoran, lagan,

okretan. Sitno zrno praha svjetlosti,

koje za vrijeme plesa hrska hostije muza
šale radi i pljuje košpice svih narančastih
plodova visoko u zrak. Ti si

izgledao snažan, a ne narančast. Da

blješte, da se vide, da djeca prstima
pokazuju za letom šarenih zmajeva. Bio sam poput
jabuke koja sama nije svjesna tko joj je

navodnio zemlju. Danas znam tko je,

više od bilo koga od nas, tvorac
naše slobode. Sada me potresa
ganuće i brzo ću dići čašu

u Tvoje zdravlje. Znaš, baš zato što je

praznik, moram nastaviti
sa svojim hrskanjem. Osjećam da
radost svakim trenutkom snaži.

(1974)

|29
 ACQUA ALTA

U nosu imaš svijetlu, probušenu

dugmad kako bi mogao disati kao vodoskok.
Krešte nepoznate vrste ptica,
psi laju u dolini. Noge i bokovi

bijeli, usta crvena. Ne vidi ti se

koža ispod površine. Svijet je pojeo
bombu. Zavolio bijeli, prhki
šećer. Provalio u ostavu.

Digao vrata sa baglama.

Krv ptičjih vratova kljuje
u tvojim zapešćima. Kamen

mudrosti još je topao i vlažan.

Leži. Ti spiš. Cvijet drhti.
Monsuni se prelijevaju u svili.

30|
ŽIVI ZAZIDANI

Komunisti upotrebljavaju iste stolice, iste

stepenice. I pod njihovom kožom teče
krv. Kada jedu, gutaju; očima gledaju,
ista elektrika gori po stanovima tih

ljudi. Godinama je moj najbolji prijatelj

bio komunist. A moja vlastita
djeca: strašan primjer polukomunista, polu-
ljudi. Rastjerana su. Komunisti postavljaju

uvijek: ili, ili, a pošto me nisu likvidirali

u svom zenitu, ranili su svoje vrijeme. Ali
još uvijek imaju svu moć i vlast, satove,
zvonce, još uvijek usred bijela dana mogu

u lice reći tvom djetetu: dođi,

budi komunist. Usta su im kao mravi
i ne odriću se vlasništva. Ekserima
su ih prikucali o Izvršno vijeće. Zazidali

ih u hodnike palača, zvane

Centralne. Mada je okolo sve zeleno,
mada je okolo puno drveća, usred
grada. Komunisti su točan udarac u

krv. Njihova rosa udiše se nevidljivo.

A u grob se polažu u miru, uz glazbu,
zauvijek. Žalosni i potreseni, kao
da se radi o nekoj istoj smrti kao što je naša.

(1986)

|31
 OBRIS I VJEČNOST

Savez sa smrću. Riba s rakom.

Bijela usta. Krug, krug tinja.
Paoci. Koci. Bat.
Stenjanje gomile. Tih tek u muku.

Zrnje pada u curku i odnosi pljevu.

Zalije jaslice. Zalije jaslice.
Zalije meki napeti rub.
Boje koje uključuju guste forme.

Koje miluju, miluju, smekšaju i podređuju.

Slije se svaki spoj, svako drvo.
Prošlost muklo zagrmi, jurne

u ambar. Žito je doma. Rad je

milovanje. Drhtaj. Dar.
Med. I ne oteče više ni kap.

32|
ST. JEANNET

Moćan sam u tebi.

U tebi sam sebi vlastit.
Ti si moja pergola, moje mlijeko,
moj limes.

Šarka ujede i ode, usta listaju.

Osvit je brat.
Lom je sablastan.

Kada pružim ruku i otvorim dlan,

osjećam tvoju toplinu na svom zapešću.

Kao kutija sa svicima vijorim,

u mekom ognju te milujem.

Zahvatam te, Vence, Tourretes sur

Loup, La Gaude.
Sve to je moje jestivo ulje.
Moj diktat.

Potom otvorim auto i opet uzmem

teniski reket i nabijam
loptice o zid, jer hoću biti
gibak i strašan.
Spasiti te i umrijeti u tvojoj vlagi.

Pogledaj! Tvoja usta mi se

vrte oko šake.

|33
 METKI

Zapalim li bijelu dasku kuće, hoće li plamen

biti svjetliji od težine koja pada s naših tijela?
Više od sambe? Više od moje sočne glave?
U bijelom sam snijegu. Ti plešeš. Pod zelenim

gorostastnim stablima za svojim sočnim i žalosnim

očima. Slušamo rime i papučice kista. Lukove
iz kojih se vidi mahovina i ono što je ispod mahovine
između. Bijeli ris pucketa u tamno zelenom grlu.

Zapuši li se kada nebo i zašumi? Gdje odmaraš?

U lavini ili na zemlji? Ovdje se gostim, gostim,
žderem da me u visini ne rastrgaju ružičasti,

plavi i ljubičasti oblaci i cvijeće

kao Tiepola, za kojim se zrak umije,
prije nego nas svjetlost oblije i zdrobi.

34|
ČOVJEK

Danas je Božić.
Kurčić mi landara.
Već cijeli dan se ljubim s Tobom
i gledam kišne kapi.
Padaju na snijeg.
Nosim tamnoplavi pulover.
Malo me trese.
Ganuće mi je prilično iznurilo vrat.
Ali zahvalan sam kao pas, kao slon,
kao krava.
Tvoje noge su veličanstvene.
Tvoje ruke bole od mirisa,
ljubljenja, milovanja.
Jedem svaku Tvoju stanicu.
Rastapam Ti mrenu.
Urlam.
Tijelo mi narasta.
Je li velika ljubav osjećanje
svake kapi vode, koja klizne kožom zemlje,
kada se pretače u more?
Sat sam i pijesak u njemu.
Cvijet sam i rukavica.
Slatko srce, koje se napuše pri svakom pulsiranju torbe.
Mač me boli.
Pleća mi šište.
Bazen me okružio i trlja me o svoje zidove.
O, kruhu!
Kao kada dlanom pipaš morske vile,
njihove crne nježne gubice, koje ih
malo bole i malo svrbe,
a snaga Boga baca te kao klepe na pod.

|35
 BIJELO OGROMNO BIĆE

Bijelo ogromno biće ljubi me na bijelom jastuku.

Meko me gazi.
Miran sam.
Meko me gazi.
Meko me gazi.
Meko me gazi.
Vidim Nietzschea.
Miran sam.
Meko me gazi.
Meko me gazi.
Meko me gazi.
Vidim Krista.
Miran sam.
Meko me gazi.
Meko me gazi.
Meko me gazi.
Vidim Babita.
Tebe ne. Ti si u meni.

36|
GRANICA

Znaš li, i patnja istruli i ostane

prašina.
Granica je moje živo tijelo.
Kada seljak naloži svoje jarebice.
Grabi. Grabi.
Spaljuje suhu travu.
Šumu posijeće i prodaje.
Djeca mu nose mlijeko na kolica, da mu
zadruga plaća za plin.
Raduje se kiši, kada je treba.
I suncu, kada paše žitu, ne njemu.
Slobodan je.

|37
AMBRA
(1995)
NA BIJEGU

Trese me razjarena rana Parda.

O, laguno! U kojoj se Aleksandar sunčao nag.
Mjeri: bjelina Himalaja, kičice,
gležnjevi plesača. Je li
Nurejev u viru udahnuo?
Jesu li opne između planina i dolina
zavezale ono rano jutro? Površina.
Zemljina kora je imala maksimalno dva metra
nadmorske visine, vojnici se nisu penjali.

Tigrovi su bili mace.

Vojnici su bili sami.
Otkuda onda ona blond, crvena rasa,
koje su tvoji vojnici nabili u
zapuštene doline Indije?
Tko je mazao svetim uljem Kreza?
Tko je naručio mir nad vodama i
tisućljeća za sazrijevanje jantara?
Misliš da će se razmirisati sjećanje?
U onoj rijetkoj točki – prikriveni kraj Bohinjskog jezera –
gdje su oboje preplanuli. Prije braka.

Kamo si se vraćao, kada si pobjegao?

Jesi li se izgubio, tako da ne možeš natrag?
Kakav je bio kao između sunca i Pršivca i
brzina okretanja vaših tijela?
Jesi li ga skoro doveo?
Vrtjelo ti se dvanaest katova,
svaki na svojoj osi i
grudi slučajnih dokoličara na hodnicima,
prerezane.

|41
 Balkonske ograde, ne očišćene od krvi
i turski karanfili na osulinama.

Gledaj sine, gleda te moj puls, samo

odloži svoju kost, dok
ne strune.

42|
PREVRUĆE JE

Prevruće je. Sve je izgubilo svoju bijelu

pastu. Lađe će se potopiti, ptice
razletjeti. Na nebu će hostija zaškripati
i otići. Ostat će vonj mrtvih desni.

Pečati će biti obrubljeni žutim. Crtamo, kada

se potapljamo. Kile gorčice ostaju na našim
ramenima. Trube su nam zgnječile koljena. Teško je
kleknuti. Nježno, nježno. Udahni truplo i

prenesi ga dalje. Na dnu rijeke će biti okruglo kamenje.

Hoće li lastavice letjeti nisko? Tko će nam odrezati
ruke? Kako će padati sunce? Hoće li se vratiti?

Hoće li kraj svijeta biti gvozden, snažan i kreštav? Ili

ćemo misliti da trče miševi po kutovima, vlakovi
po kolosjecima, ruka po tvojoj bjeloj crvenoj košulji?

|43
 JURE DETELA

Čuješ bol kroz jezik?

Kao Hindujci bacaš prašinu.
Tko rani bubu? Tvoj
trbuh, obrasla ruševina u
Chateaubriandu u njemačkim
šumama. Ili Hugoovo registriranje iz
kočije u vrijeme divlje jebačine.
Not Lake poets.
Koža je teška. Čuješ
bol kroz jezik?
Još uvijek sam bijesan na tebe i na tvoje
duge gazelje skokove.
Bio si atletičar.
Uništio te užitak,
mi, koji smo bili previše preplašeni
da bi te dotaknili.
Samo smo disali i pušili.
Predavali se tušu, tvojemu glasu.
Mozgovi – plavičasti cvjetovi i zlobni psi –
dizali su zid tvojega tijela.
Potkupio si ih. Iz
užitka si me stisnuo i
prestrašio u divljenje.
Nisam si uzeo za pravo biti puten i
ohol, jasan u svojoj gladi, kada si bio
živ, biti pobijeđen.

44|
FOTOGRAFIJA S CITATOM YAZOO
DEEP IN EACH OTHER’S DREAM
Krist je moj seksualni objekt, zato
nisam etično problematičan. Gonim ga
na livade. Pasem ga, kao pastirčić.

Trijebim mu uši i žlijezde. Pod

drvetom se oplaknemo? Kada obojica ležimo
leđima na zemlji i gledamo u nebo,

šta se pomiče? Hoće li biti ogrjeva za zimu

dovoljno? Hoćemo li guliti krompiriće? Hoćemo li
izlijevati olovne vojnike? A kravama

ćemo ruku zavlačiti u gubice, nas dvojica

grickati preslicu. Gledat ćemo Nanos.
Pritajiti se u mahovinu, zajedno s prozorskim staklima.

Kada si fotografirao drvo, pobrinuo si se

za eksploziju? Šta time misliš? Ono
bijelo mlijeko, koje po žilama putuje u

vječnost i zastakli tamu? Ja sam

kamenčić, koji je pao u tvoje meso. Trgnuo te
i zavezao. Mi smo te pribili na križ.

|45
 POLJUBI OČI MIRU

Poljubi oči Miru, koji neka se razlije po

drveću. Napolju sija sunce i ne buči više
tako nepodnošljivo. Duša se nada da će opet osjetiti svoja
rebra, svoj sok. Hladnoća mi je prijala. Kada
puše i šetam i gledam automobile, život
me vrati k sebi. Najstrašnije bi
bilo, kada pri odlasku ne bih nikoga upoznao.
Predaleko bi bili da bi ih dotaknuo ili
osjetio. U crnoj tami ne bih očuvao uspomenu na
ljubav. Kora leda se pravi preko vrele lave.
Polako ću se možda moći ponovno zaklizati. Hodati
po prašnjavim cestama. Otresti sako, bude li
prašno. Previše je bilo meda i miline, to je
sve. Od prevelike raskoši čovjek se rasprsne.

46|
 CRNI
LABUD
(1997)
***

Onaj koji jede s Drveta života, izgubi sve grijehe.

|49
 ***

Snijeg se uvlači pod pulover i u rukave.

Pečena jabuka podsjeća na Tatare.

50|
***

Iznad rijeka je zrak

kupastiji od oblaka.
Voda je hladna.

|51
 O SLIKARKINOJ ODJEĆI

To nije košulja, to je
atlas. Bila je skinuta, smotana,
otrcana.

Lepršala je. Probušio ju je

gigant. Svako
jutro, kada ju je

oblačio. Podređuje li tvoje

otkucaje srca?
I moje stare hlače, koje

krpaš, zakrpu na
zakrpu, samo još
očeve iz Barija imaju

više zakrpa. Dobro je da smo se

dobro razumjeli. I da ti možeš
kombinirati košulju i

hlače. Kada je
umirao, bio je kao
bog.

Kao uporno dijete, u smrti

svjež.

52|
JEZIK

Dragulj si, načinjen od moje snage, jedem te kao

ledenu kocku. Ruke mi čupaš iz ramena i
slažeš ih kao drva. Umnožavaš ih. Opustošen sam.
Razbio mi se idol. Ti si moja glina,
jezik moj, pljuvačka na stisnutoj šaci. I da mi se
krv ne uguši od tvojega sjemena, moraš me
rezati. Pogledaj, u kravlju gubicu stavim pesnicu i sipam ti
krasuljke po viru. Siv, vlažan i
pepeljast si, kada se zagledam u stijene na obali
jezera. Znaš li, kakav trbuh imaš iznutra? Takav,
kao da se nadlanicom snažno protrljaš po svom
bijelim obloženim jezikom, kada si još bio dijete.
Hoću da klecneš od ljubavi i da se
bar malo udariš u glavu. Hoću da se onesvijestiš.

|53
 JONA

Historiju piše užitak. Bombe su slične

čovječjim jajima. Odtrgneš ih i razbacaš.
Prskaju. U planinama se bude pastiri.
Evo, granata ti pada na glavu, tamo će.
Dosadno je bilo posluženima. Nisam još
vidio kita. Tobože pliva u moru. Tobože
možeš mu zariti jarbol kroz oči. Jučer su
prebili mog ljubavnika Jeffreya Dahmerja
kada je čistio klozet. Pojeo je sedam
mladih momaka i završio u krvi. Vlast se
još uvijek nasljeđuje, ne dijeli. I ako se negdje
neko tijelo rascijepa, doštikla ga se. Moć
ne smije ishlapiti. Obnavlja se na svečanim
gubilištima. Mi ljudi, koji gazimo po krvi,
erotični smo i zanimljivi. Pišemo visoku poeziju.

54|
HRAM

1.
Tamo, gdje se nema šta reći,
postoji svjetlost nestajanja.

2.
Vrijeme se pomiče.
Lava žari.
Ispod žlijeba sam, tiha gljiva.

Bronca ljulja.
Plamen je nijem.
To je za mene.
Strašno.
To je za mene.

3.
Kutić, suh crven kutić.
Tko je opruga?
Tu sam pokopan s tobom.
Time imam sve.

4.
Kao Buda zurim u nepomičnoga.
U džamiju i stijenu.
Ruke uzimam.
Savu pijem.
Vidim čaku. Žrijebam se.
Glava mi je sasvim mala i bujna.
Govoriš mi. Govoriš mi.
Sa svatovima sam povezan.

|55
 5.
Povraćam od sreće.
Tko su tihi, bijeli konji?
Bože, kako si okrugao.
Bože, kako si dobar.

6.
Položaj trna u tvojoj kruni,
mlin se zaustavio u stijeni.
U jabuci, u sjemenu,
nema pod nebom usta za tebe.

7.
Sve koje satovi zebu,
vrijeme ne začuje.
Nema kaska blagog.
Divljak ne leži na štitu.
A grom, koji ti je iz usta krenuo,
pita dragulje.
Drobi vrata mozganja.

8.
Pjena na gubici govori o boli.
Kravu obrišem.
Tikvo! Čuješ li me?
Drugog nemam.

9.
U suncu se izobličio tvoj oganj,
koji je bio bratu brat.

56|
***

Budnost čovjeka istisne iz života.

|57
 CVIJET

Ljudi smo. Ruža i rana.

Cvijet. Zgusni proljeće i za mene.

58|
 KNJIGA ZA
MOJEGA BRATA
(1997)
IDI

Idi.
Zdrobi i obriši čisto svjetlo.
Uđi u čisto svjetlo.
Tamo je i leluja kao zastava.

Kleči.
Pretopiti ne treba baš ništa.
Svuda je, u vlazi.
U bijeloj škrgi srebrne niti.

Izreka stoji: nina te.

Nosić možeš napraviti od svjetla.
Da diše lađe, grobove i zrak,
zid bijeloga mi.

|61
 KIČ

Post prehrani gladne.

Bijela šibica spava.
Čerupaju mi perje.
Tatra cirkulira.
Čudaštvo je sedam tašnica na ramenu,
one s ljepilom, one s perjem.
Zgaze me, da mi mogu iščupati
ud za nekoliko minuta za nekoliko centimetara.
Da, potom, skoči natrag, u
slavi i preporodu.
Lokomotiva klikće.
Rebra su modrica neba.
Madraci žure u svoj položaj.
Ti si gost na zemlji.

62|
1962–1995

Po Dalmaciji uopće nisi spavao. Pravio si se

da spavaš u vreći za spavanje. Moje naočale bacio si
na čelistu u Kneževom dvoru. Ništa nisi govorio,
jer smo se posvađali oko Dostojevskoga.
Il m'a volé ma voix, rekla je madame
Bruneau. Ja sam joj se otišao odmah požaliti.
Je suis déprimé. U tri sata sam rasvijetlio
sobu. Hodam ogromnim koracima, jer su
grèves. Andro je 8222. Ja zovem njega, on mene
ne zove. Plašljiv je i boji me se. Na Rabu
smo spavali u Loggi. Sretna vremena, kada se
dalo drkati ispred oltara. To sam sam, kada je
on otišao. Rodio se kao ljepši brat.

|63
 BOG

Bog ključa i motri.

U med stupi glavom.
Bradu namače u kašu.
Kada načini planine, sijevaju.

Vadi trn. Ima.

Opere kičice, koje su se stvrdnule.
Briše lice i oči,
tako da je svijet tih i nijem.

Otvori mu prozor.
Kada lupa oknom,
kitom, staklom,
zna se: utisnuto.

64|
KOŠULJA

Pocijepati košulju i očistiti dušu je važno,

ono što radi jezik je akcidentalno.
Spaliti Joanno Darško.
Jeanne D'Arc ima kljun.
Grablje su izujedale pčele.
Tada nije bilo električnih centrala.
Vode su se valjale slobodno.
Polja, nepregledne mase vojnika, koplja.
Majstor Eckhart upotrebljava riječ
odmaknut točno tako kao ljubljanski
teenager riječ odbijen.
Obojicu bih lizao od slobode.
Obojicu ližem od slobode.
Njih dvojica samo prstom pokažu: tamo!
I tamo davi, čupa, Bog ti proizvodi slap po glavi.
Ljestve nasloniš na zrak i ne padnu.
Čiodom ispumpaš zrak.
Glista je nadarena.
U ušne dlačice je otišla.
Tamo se ovije oko debla,
kao drvo u raju oko Zmije.

|65
 HVAR

Na rukama, u procesijama neka tandrče poput

jegulje koja dojuri iz usta sunca.

66|
BOG

Ukrao
sam
komad
mesa
živoga
prijatelja
i
razdijelio
ga.
Sve, što je on, sam sam.

|67
MORE
(1999)
MANA

U moru je hladnjak,
koji spava, lišćem posuta
glava. Ruke su

jake,
koža na njima napeta poput
svile. Vlas vidim u

staklu, kombiniranu s
koljenom i
fikusom, rastlinom, kojoj je

vrijeme
odbrojano. A kada
padne i zaustavi se,

tkivo je ljubazno
prihvati, razvijori se
svjetlost kose.

|71
 RAT

Prvo je led. Onda borove šume.

Onda opet led. Ljudski životi su
dlačice. Kolone bjegunaca, kuće u plamenu,

krici poput grebanja boje daždevnjaka na

koži milione godina. Hoću imati žutu
fleku. Sunce je sada iščašeno. Poprilično

razmišljamo šta su naše šape. Pritke,

na koje se stere žito? Dovoljan je
crveni prah. Dovoljno je malo sulfata. A ona

glatkoća na porculanu, je li čvrsta? Talog

kave kao da bi ga izlivali divovi iz kanti.
Tu stoji Odesa. Tu su lovački psi. Kruna,

koja se zaustavi u grudima vremena. Sekularizirana

varijanta je kako se vrti pile na
ražnju. Prozorsko staklo ne propušta toplotu. Tko ga je

napravio prozirnim? Čija je energija koja

krcka pod zubima? Jeste li kada razlili kantu
u pustinji? Kao da bi bacili kokoškama snijeg.

72|
POESIA VERTICAL

Juarroz je bio onakav kao što su mi govorili

da je bio Castaneda, imao je masnu, ravno
počešljanu kosu, zurili smo u vrtaču, gdje je bio
sami kamen, o sebi mi nije znao reći
ništa više kao o Danteu moja bakica.

|73
 IZ MELOSA

Geniji gurnu jezik u usta,

sunčevi sustavi im oslabe.

Ustanu svježi, kao žilet

iz špilje Šalamun.

Povraćam u sunce.
Treba me.

Kada bismo ogromnu užarenu kuglu sapeli,

travu bi scvrlo bez svjedoka.

Da počne ovca: be… be… be…

Pođi na pašu trbuhom za kruhom i dodaj glinu.

Baci štap, kengure!

U visinama pleća nisu potrebna.

74|
*

Cipele su prohodale,
pupoljci su ocvali.

Uzeo sam daščicu za ravnanje malte.

Noge su tonule u ulje.

Suza, prikovana na dno bor-mašinom,

kao da bi lokomotiva gurnula snijeg
sa safirom pješaka uzbrdo.

Gdje ti dušu gasi?

Odlazi među dva kamena.

Rudu sam izmolio za amalgam.

Barmen jede s nostalgijom.

|75
 ŠUMA
I KALEŽI
(2000)
***

U vrijeme osjeke stope su plave

i želim u vrtaču.

Šalji mi šta si napisao.

Moje pjesme su genitalije.

|79
 RAZGOVOR S FRIZEROM U TAŠKENTU

U New Yorku stvarno imaš sve što ti treba.

Kineščića, da ti opere odjeću,
kino, da gledaš sablasti i
vazu, koja se usiljuje u nebo.

Važno je samo, da mi se ne prehladi

dojenče,
koje neprestano
pljuska i pomalja
nogice preko ruba kaleža.

80|
PIJESAK I KOTURALJKE

Menelaj izreže kocke, podupre kocku.

Ptice imaju kose, s brusom.
Tuba se savije kao cijev iz pluća, a šofer

stoji. Pri prelasku stoljeća u stoljeće keksi su

bjelji. U bljuzgavici, u rosi, u vati. Brojanja su
kao vratila, svatko se može na njima

vrtjeti, samo raspored sati treba dati potvrđivati.

Ptica ima slabo oko. Pri ispitima ne popušta.
Hoda po prostirkama, prozore topi.

Zemlja je čioda. Planine su crte i

pjesme. Note se penju kao patent
životinje, sve imaju isto, od dušnika do

Krista. Hoće li obgrliti cjelokupnu masu? Jesu li

pripadnici bezbjednosti i u piti riževog mesa. Tko
kljune? Tko odumre vezu, presiječe

korak? Svojim dlanovima pravi valjuške.

Popeće ih radiacija. Tada nema ni
leđa, ni kosti, ni kože. Ruke se

dižu i nestaju kao rampe.

Pogledaj tip zahvalnosti i prirodu
obezbjeđenosti. Nema više osjećanja, da se

može provaliti. Osjećaj je klonuo.

Osjećaj je, da će led trajati, da će
na ledu ozelenjeti ljubičice.

|81
 VLAK NEW YORK-MONTREAL, 24.1.1974.

Prvo sam se tresao kao šiba na vodi

zbog »lanca slučajeva«. Druga misao je
bila da bih volio biti toliko sistematičan

kao što je to bio Swedenbrog. Je li bio okvir jasan

i jesam li ga prihvatio, mada još svi pasovi
tijela nisu išli kroz utor? Odmah zatim –

u munji sam vidio – anđeli su cenzura i

magla, samo polje prostora, koje te povuče u
središte. Brzo su izblijedjeli i slijepili se u

grudu. Osjetio sam fizičke ruke, koje su me

nježno uhvatile ispod pazuha. Zrak je
brujao, ali ne onako kao kada ide tijelo

kroz njega, bilo je kao da me netko vuče

kroz mlijeko. Svi su me očekivali, mada
su moju fizičku prisutnost primijetili tek

postupno: prvo stari, onda oni

srednjih godina, potom mladi. Kao da bi netko
reostatom širio njihovo vidno polje.

Neki su mi pripovijedali (dali do znanja),

da su bili korijenje i da su s njih sastrugali
kožicu već na zemlji. Neki su imali

samo jasan osjećaj da moraju glavom kroz

slap. Zanimalo me, po kakvoj su selekciji
tu, ali ta misao je iščezla, jer su je

82|
zaustavili i nisam je mogao izreči.
Zaustavljanje je bilo poput kaplje, koja
padne u vodu i potom se širi u krugovima.

Jasni valovi, putovao sam s njima.

Kompaktna gruda (nad glavom) lizala me
i preplavljivala s ganutošću i

užitkom. Pramen (stožac), koji je dolazio

iz te grude, vukao me na sve strane,
širio horizontalno, mada sam bio isti.

Znao sam: druge izvore imaju, beskonačno

jače, beskonačno mirnije.
Primijetio sam prividnu srodnost u odjeći.

Koprene (oblake), u visini grudi. Nisam hodao po

tlu, nego po nečem obješenom, sličnom
ledu ili staklu (optički), mada sam osjetio sve:

mahovinu, parket, travu, asfalt (zelen!). To

nisam vidio očima, nego kožom, slično je
kao da bi gledala koža. Ujedno čitao, Haiku, I. G.

Plamen i neko vrijeme Village Voice. Bio u

vlaku i gledao kroz prozor, ponovno čitao. Odmah sam
razumio sve. Jezik je »artikuliran« i »nijem«

ujedno, događa se u mlakim bljescima. Slučajevi

su humus. Kao da lete ping pong loptice
iz svih pravaca najednom i masiraju te.

|83
 O KNJIZI

Ni mrtav ni mokar nije, ni tramvaja nije u mojem

dlanu. Špicasto mu paše. Rijeke je razgrizao.
Je li zvono Andreja Rubljova pohrstalo zemlju?

Nije imao onoga čudnoga mira Stupice?

Velasqueza i dvor, sjekiru i Gorenjsku.
Hrana sebe nije svjesna. Mama, ja sam

pohrstana celuloza, već davno. Samo

maloljetnici me još grizu u vrat. Smrači se.
Užitak je velik. Prvi put se osjete. Jer tako

šapućem, jer sam tako skroman i

pristojan. Nikada se ne imenujem. Još
uvijek mogu pokazati mišiće. Pljuješ i

gledaš se. Gongora strpa zlatni vijek i kad su

kapljice Nijagarski slapova ljubile
torzo, pitao si se, jesi li sve

predvidio? Nisi latinist. Grmlje probodeš

kao janjičar. Nasučeš se, ako lažež, a lažeš
često. Šta si listao? Ja sam tebe pio.

84|
TABLE
(2001)
ANTON GOJMIR KOS

Nema otpora, zato smo žalosni. Fedra je

puna glicerina. Čempres, koji bi trebao
ispljusnuti sok na Tavridi, posustaje.

Znam da pužić gleda kroz brda.

Znam da se popenje. Vidim da
divovima sijeva u čeljusti. Topli

trbuh kozmosa je elastičan.

Pokroviteljski i prazan. Kosa, srp,
čioda i mačeta, svi su isti. Ne

vrše svoju funkciju. Smrt

odmjeriš kao cjepanicu i odložiš.
Sjećate li se? Anton Gojmir Kos,

prije nego umre, kako zasikće svjetlost

po ledenicama na škofjeloškim
krovovima, koje slika? Tako veliki gospodin

na nešto tako ranije uopće nije pomislio.

Zažario je kada mu je žena prala
kist. Naslonio se na svjetlo i ugasio.

|87
 QUID PRO QUO

Čista rečenice, stresi sjeme u moj grad. Tatar je

uzeo skakavca. Riba i šušti očima.
Došao je do zvona, opipao ga, skakavac

ga je štipao oko kose. Je li se rastao od

svojega konja, kada se pokliznuo? Je li za svoj
tobogan upotrijebio Aziju? Pješaci imaju

svoja lica umotana u marame. Kote su

izrasle na rubovima sjena. Ninive putuju po
dugoj cijevi i onda špricaju. U liftu se

sreću kradljivci. Merkur na kosi

i na masi. Okrugao sam. Tintast, tako da mi se
očni kapci šire. A dok susjetka, dolje,

doji svoje dojenče na balkonu,

sunce dahće uzbrdo. Ivi sam rekao.
Iva je sada opterećena šamarom.

Peče. Hladi se. Pauk baci svog

insekta na metronom. I opet smo kod
Tatara koji je prvi put vidio stepenice

i otišao leći na njih. Stavljeni u

kištre i niše, ne čini li ti se da je tu više
elemenata nego u bombonu? Historija

čuči. Kad tešeš kolijevku, kad udariš konja

(udariš ga kao ormar) i duše seliš s
mišem. Čovjek je putna torba. Kapci su mu

88|
zalili blizinu. Viljuške, šibice, kaput
Nike sam usisao iz bitumena. Tačke
su se prilijepile. Tenis, dok je loptica

prazna, priručno miriše. Rub reketa

pretvori ti se u parobrod. Složi palazzo.
Zadihtuj krpe i otvori srebrni ekser.

|89
 PALLADUM

1
Ništa ne znam, a i pitam malo.
Pop korn je zakopan među grenadire.

2
Ušao sam u dva.
Uzeo ecstasy i svijetlo se kretao.
Izašao sam u pola dvanaest prijepodne,
na sunce, među travestite.

3
Pojeo sam si laktove i sestru.

4
Kada bih pretvorio sortu u kino,
mogao bih pojesti svih pet jabuka.
Zečići puštaju svoje tragove.

5
Šta možeš uhvatiti za rosu
kada je na zapadu primirje.
Okret i kruh padaju i razrjeđuju se.

6
Pod reformacijom su vile i škrinje i
tulipani i šivilje.
Nos legne ispod električne centrale.

90|
7
František čaplja je gesta sivila.
Inteligencija izvire jabuke, kruške i nebodere.

8
Sljepoočnice možeš objesiti i na kuke.
Suviše je oznojena.

9
Sedam braće psića.
I jedna maca majka.

10
Šamlica, koja se s obsidijanom prepire,
neće oblikovati pokop za majstora Talesa.

11
Citat:
Thought is, in fact, the blood
around the beating heart. Bringhurst.
Ruke su mu se osušile namjerno.

12
Bogovi i papiri ne zastare.

13
Izujedali smo podjarmljene.
Tko su ptice, koje lete i lete?

14
Pobijeliti se možemo samo cinkom.
I travom i drvetom i lopticom.

|91
 15
Trema trojice braće je pocrnjela.
Rđa ju je oblikovala.

16
Plavetnilo je crno i grahorasto i slabašno.
Larry Rivers se nije zaboravio.

17
O, okrepljujući!
Žalostno tijelo vodi naše listove.

18
Izuzetno mnogo oštrih kritika
preživjeli smo i mi.

19
Svjetlo se zgazi.
Šapcelj otvori uho samo vatiranim.

20
Brisati prašinu s Trnoružičinog
oka je mokar posao.

21
Mutno jedro,
bijeli biser u koptskoj vodi,
u drvetu peremo cvijet,
vrijeme žuri.

92|
SAKO STEFANEL

Buljim u izlog u Arezzu. Prsti se naslanjaju na

staklo. Kavu proguta tunel, slavoluk je pun sitnih
svjetiljki. Zvonik se diže od kamena do fuge, od
kamena do fuge i potom pljuješ s pticama s
Badie. U papučicama sam prešao put, u dottu e
grassu. Gdje su imali gradonačelnika Valtera. U mojoj vitrini
leži divlja svinja koju je ubio Maurizio. Seljaci se
podijele u grupe. Otkrio sam je, kad je spavala.
Sad peče orade. Čvrsto meso je šmugalo u moru.
Posut sam bazilikom. Moj campanile sanja. Parkiram
kao životinja. Abruptno vučem svoj plijen po stepenicama,
Metku. Provalim vrata i bacim je na kauč, tako da je boli,
da je boli, da je boli, sve dok ne zanjače poput sivaca. Sivci
stoje na ledu i gledaju zalazak sunca i pjevaju.

|93
 POSLJEDNJI SVJETIONIČAR

Mojzese, odjavi se.

Ne osvjetljavaj više planinu.
Tvoje table su suviše

špicaste,
neupotrebljive.
Sličnije su tetraedrima nego mirisnim

slonićima. U plavo dolaze

pokretni mostovi,
mahovina, koju sebi nabiješ pod

uzglavlje.
Svjetlo je montirano na
mjestu na kojem su bile oči

pijanista, koji su javljali

o lađama. Svjetioničari su prestali
ručati kada se radilo o visokim

valovima. Hodali su po
zarđalim
letvama,

razgrtali
plahtu, kada bi neko pao u
obruč.

94|
RALPH

Sastavljen sam kao ogromna olovna

vaza, ujedno od majolike i putera.
Bdijem nad dolinom Drave. Izmislio sam je
i produbio. Očni kapci mi postaju teški.
Grabe i trepavicu. I kapci i trepavica
i splavari, pljus! pljus! Lijevo je castrum.
Zašto lijevo, zašto takva glupa ideja,
zašto ne tamo odakle su Canetti i Ralph
Angel. Žene polude, a i vojnici. One se same
uspinju na balkone po puzavicama i
kidaju vitice. Mi, sva trojica sefarda, upotrebljavamo
bijelu šminku. Oči su nam izmiksane,
najsličnije kašastim sanjivim
pogledima žalosnih etruščanskih pasa.

|95
 VRELE STRASTI

Pogledajmo.
Šta se je razdijelilo.
Šta je otvorilo kruh.
Dva kruha, bijele ruke.
Spaljena polja, male ruke.
Šta dotiče san.
Riječi lijepe.
Zaboraviš što otplešeš.
Što otplešeš izbaciš.
Tu unutra je zamak.
Vlaga je praktična.
Pristup je u otvorima.
Istrgnu se iz gvožđa i olova, obruči.
Oproštaj ukida lavinu.
Iz sela banu vojnici.
Jezgro je zaplombirano, zaštićeno, ima bijelu kožu.
Moć krcka sve.
Ono što smo izdubili, padne.

96|
OD TAMO
(2003)
KAKO RAZGOVARAMO NA KROVU

Da?
Batistno plave oči.

|99
 SAD KUĆA KAREN I RICHARDA

Ti, koji si mi milovao njuškicu i šapicu, trebam te.

Nije gomilica metra bijele gline ruku srca?
Pij, pij, zadušnicu.
Loči Blatno jezero.
Vladike oblikuju krila, crtaju
rombove, samo ako smo nas dvoje protočni.
Ako ih možemo usrkati i razvezati.
Noću su studenti donijeli na postolje:
eksere,
kožu zečjih usta,
malen zvončić iz Alpa.
Audna, koji je bio prijatelj mrtvog predstojnika,
čudne ljuske,
čudan prah
i cvjetove ljubičica.
Cijelu noć su
pjevali i tiho se kretali u šumi.

100|
ŠUTKE POSTOJIM

Radi se o natječaju.
Svijet se počeo mahanjem hladiti.
Domine su prepravili u rukave.
Po kutovima leže crni ormari i bijele točke.
Kada kljun ptice raskopa grudi, tek
stvarno ugledaš sjajnu lukovicu glave ubojice.
Ujedno je Marica i Crvenkapica.
Robespierru su donijeli hladnu kavu.
Ukusi su različiti.
U šumi sam sreo pleća jelena.
Odgurnula su me u pravcu
gdje je bio sapun-šutke-postojim.
Šutke, s biserima jagnjetine i ponovno šutke.
Kino je napravljeno u kutijicama za kruške.

|101
 TKO JE BERKOPEC

Berkopec je čovjek, koji je,

kada sam imao skoro več četrnaest godina
i otac me prvi put poveo sobom
avionom, kako bih gledao zemlju,
išao pored parka u Sarajevu, kada je
otac spavao na klupi, a ja
gledao i nazvao sam ga
Berkopec.

102|
GLATKO

Veliki majstor se uvijek takmiči s jajetom.

Kada ga ukeba, digne ga u zrak.

O, vlasniče! Ja imam
vlastito parno nebo.

Oči puževa na patuljicma ga dotiču.

Mirišu po kalajisanju.

Indija uvlači nos, ja izvlačim.

Sjećate li se, da je bila ispod žirafinog

vrata nacrtana ograda, ne stvarni
patuljci?

Bombe ne uzrdmaju stabla.

Izrastu poput vulkana.

Guli pile natrag do

bijelog perja.

|103
 TIEPOLO

Stajao sam tamo u kaki gaćama.

Kidao sam zavjesu vremena zubima.

Jebemti, jebemti, rekao sam otvorenih

usta i urlao, sve s namjerom da, dadnu li mi
u usta živu kokoš, ta ne bi grmjela.

Perje u mojim ustima raste.

Sanjao sam Hlebnjikova. Imao je

vlažnu sivu njuškicu životinje, koja je pripadala
tami. Nisam ga vidio. Potresli su me
glatkoća, oblina i sivilo njuškice.

104|
S ARHILOHOM
PO KIKLADI
(2004)
JUHE SU SE IZLILE
NA KORNJAČINU GLAVU
Dimnjaci izrone. On je
Benjamin. On se najviše dimi.
Gol ležiš na obrnutoj kadi.
U tečnom stanju. Na frižideru bi se
stvrdnuo. Kada se ubojica iz užitka potopi u
karizmu, zaboravi na detalje.
Zaboravi redoslijed.
Udovi počnu mirisati, što ne
razumije. Optimalno je devet do deset
žrtava, raspoređenih u
frižidere, kojih nekoliko mora biti i u
podrumu. Kupljeni moraju biti na
različitim krajevima. Ceduljice moraju biti
izbrisane. Kada pojedeš
ud umrlog ljubavnika, počnu zjenice kružiti u
rem kretnjama, kao kada su djevojčice vidjele
Mariju. Uživanje
ponovi kretnju očiju, tako da su kao
lutke. Zjenice plove kao parobrodi u medu.
Svjetiljka u frižideru se pali i gasi.
Vjeđe postaju teške.
Sve gušće miriše.
Jedem šator od kore.
Moje koljeno se otiskuje kao posmrtna
maska.

|107
 ALEKSANDRIJSKI KVARTET

Kada gledam Abdel Halim Hafeza iz filma

Lahn Al Wafaa, hoće li i mene probadati tako kao
Johna? Charlie je bijesan što smo smrtni, John

nije. On je prosto žalostan i zuri u sliku. Još

uvijek se budim s cvrčcima. Jurim prema stroju i
tipkam. Melissa je uspjela, a i neće uspjeti.

Iz grube šake plivala, nećemo je ni

pitati. Potom zastane. Idem natrag u
postelju. Sat misli za mene. Jučer sam u

jednom američkom selu kupio Let‘s go Eastern

Europe. Je li to plivanje i zurenje u Abdel
Halim Hafeza stvarno to što čovjek obuhvati?

Gorazd je u pravu, kada kaže, ideš mi na živce,

jednostavno, ideš mi na živce, jednostavno, radi se
o dubokom, dubokom sporu. I Primož, koji se ukoči kao

muha koju lovi pauk, kad bi morao samo

otpisati za papire i otploviti u svijet. I ja
Šumiju: Neću biti direktor Zavoda za

zaštitu spomenika u Piranu, čak ako

tu preda mnom i popljujete svoju šubaru od puhovine.
Hoću biti slavan. On neće. Slavnim

grobovi ne cvrkuću više. Bogzna je li i

Jabès zurio u Abdel Halim Hafeza 1955. godine u
Egiptu i je li Naser tada uopće već imao

108|
djece. Bogzna zašto je telefonirao Stamatović.
Naser hoće Šalamuna, odmah, sada, tako
da je bio i Nino Giorgesi sav uzrujan,

kada su on i otac jurili između pinija prema

Portorožu. Laž je da se John ne sjeća
ručka u tri i da Bob u ovoj pjesmi uopće nije

pomenut. Rječnik: Abdel Halim Hafez,

egipatski filmski glumac; Lahn Al
Wafaa, egipatski film, 1995.; Charlie,

Charles Simic; John, John Ashbery;

Melissa, prva žena Igora Štruklja; Let‘s go
Eastern Europe 2000, vidi Slovenia; Gorazd,

Gorazd Kocijančič; Primož, Primož Čučnik;

Šumi, profesor dr. Nace Šumi; Jabès,
Edmond Jabès; Stamatović, general

Stamatović, ime zaboravljeno; Šalamun, prim.

dr. Branko Šalamun; Naser, naš prijatelj; Nino
Giorgesi, naš šofer; Bob, Bob Perelman.

|109
 PISTOIA

Jesen je. Sada nije.

Bob Creeley me nazvao
čuvarom plamena.

Tko će krotiti Indijance,

ako ne naše obzorje.

Zabij ekser. Saznaj.

Ono što je bilo čvrsto,
skoči u svjetlost sjene.

Vremena, koja smo proživjeli.

Šuma je čista.

U Solunu sam krao marmaladu po cesti.

S Jeanom i Christine išli smo na svadbu.
Brisali smo se o stupove.
Kao konji,
kada bi se znali obrisati.

Sada netko tuče macolom po mesu.

To se čuje.
Kuhar priprema hranu.
U maju pada kiša za ljepotu kože.
Izet je umro.

110|
SAMO SUNCE I TEBE

Približi se zidu.
Približi se kamenu.
Protrljaj licem po zidu i kamenu.
Bijela gruda je gruda sunca.
Prijatelja se vidi u oči,
koje mu nedostaju i danas.
Boga smo donijeli na ramenima.
Zarez imaju obojica u istoj visini.
Bog sije u zemlju.
Jednom ćeš me popišati.

|111
SUNČEVA
KOLA
(2005)
PJESMA

Gdje sam?
Gdje stoje moja vješala?
Zašto imam zrnate oči?
Grad će te pratiti.

Krokodil mi nabija tijelo u jezik.

Kakav smisao ima ostati bez
žalosti usred umjetnih vatri?

Povraćam, jer više nemam nimalo

žalosti. Nimalo se ne
odmorim. Ne
milujem tvoje tjelešce, Metka.
Daleko si, a jezik je blizu.
Jede me u čoporu.

Na mene se sručuje kao Hanibal sa svojim magarcima,

slonove sam već previše naglašavao,
nadam se da je imao i magarce.
Moja poezija već odavno nije više
vjerodostojna.

Od samog blistanja trune.

|115
 SLUH

Želja me, da bih bio brz, klonira.

O kako tamno i teško i tiho je zvono.
Ravnomjerni razmaci umire.
Zašto ne bih jednom sasvim jednostavno
rekao da se bojim smrti?

116|
MODRA
KULA
(2007)
FARAONI I KRALJEVI, KASSEL, PARIZ

Imali smo lijepe djevojke, bili odlični u disku.

Andro i ja. Dvojina iščezava. Skliznuli smo po
kraškim brdima, odvezli do mora. Sjećaš li se
Kabirije? Krila su bila duga, ljudi zapanjeni.
Svuda si razmaknuo prostor. Ali u Parizu,
pri tvom Biennale des jeunes, ja sam otišao u noć.
Lijepo je kada mladi ljudi plaču od uživanja, a ti plivaš i
slušaš njihovo dahtanje. Robert je postao gej u
sakristiji, kada je na njega nasrnuo dlakonja. Podsjećao sam ga
na tog svetoga čovjeka. Prebrojava li tko one duše, koje su
zahvalne njemu? Tomaž Brejc je rekao, šta si
radio, tako si odmoran, mi smo svi iscrpljeni i
umorni. I stvarno. Tada bih morao biti uz Andraža,
krila mu trimati. Braća ne mogu spavati jedan s drugim.

|119
 MARAIS

Sanjao sam da je Martinique podžonila voda.

La bouche, la bouche, ponavljao je André, kad smo
Andraž i ja živjeli u Sing Singu. Hvatao sam ga,
jer je imao tako blisko ime? Pričao sam mu
kako sam iskusio Senghora, barke su doletjele s neba,
pale na Ohridsko jezero kao vilinske mušice,
diskali s nećacima, pranećakinjama i body guards,
onima koji su tu da ne bi tamo pripremili puč. Domaćini su me
namamili u samostan. Okudžava je imao crne
cipele. Bio sam slatka nomenklatura, slađa od tvojih
usta. U Senegalu vijore palme. Mantije nose svećenici.
I kada sam se jednom vraćao iz metroa Saint-Paul, kada smo
Semolič i ja pili kod Georgea, zaveo me
isti momak, koji me uhvatio na riječi la bouche, la bouche.

120|
 NJANJA ME OD
NIOTKUD POSJETI
KAO RIBA
(2008)
***

Grabljica je tristezza. Slaveni imaju rupe.

Automobili imaju rupe. U srcu,

za njima i pred njima snijeg. Slaveni imaju

rupe u srcu, pred njima i za njima je

snijeg. Miris smeta. Sumpor pada i

raste. Iza mene se govori slovenski.

Miris smeta. Podložen. Pod jastuk.

Obraz. Ètape hotel. Slaveni imaju rupe u

srcu, možemo ga dobiti na istu

uplatnicu. Možeš pogriješiti. Ima dvije

kićanke. Uvijek piše po kojem perčinu,

moguće je pogriješiti. Francuzi okreću

pletenice kao mjesečeve ostatke. Dnevnik

postoji. Sat postoji. Radni dan sata postoji.

|123
 PUTOVANJA

Sjekiricom protiv perspektive?

Crtom?

Zašto?
Jesu li obline takt?

Je li Bog stupio na zemlju u njuškama?

Jednom, svakih petsto godina jednom.

Tada promijenimo navike i jedemo drugačije

knedle. Lađice pršču.

Za loženje u dubinu zemlje trebaš

dimnjak. O, kakva lavanda.

Noktom iznad šatora poglavara. Zašto?

Moj trbuh odjekuje po Epidaurusu

kao kada sam prvi put vidio kipove u Olimpiji.

Ne pustite utjecati na vas, ne pustite

prestrašiti se onoga što vidite, rekli su mi

i ja sam ih izdao. Jer:

prije smo bili dušice. Fifiju smo poklonili

razgovore s Eckermanom.

124|
 LAVU SAM
NARIBAO GLAVU
DO POLOVINE
NJUŠKE
POTOM PRESTAO
(2008)
***

Ne imenujem strašno.
Let.
Vrzdenec.
Krave muču.

Vertikala.
Pojela ju je piroška.
Bol je pojela piroška, kada se
pitala.

Pljosnat sam.
Od rada.
Moji sinovi su viši od oca.

Godine donesu mir i

dobro.

|127
 NA STOLU

Gledao sam žuto perje.

Gledao crvenkaste šupljine skauta.
Kao naši bunari, kornjače, naše oči.

Košnica, u kojoj vrije mlijeko?

Kome sam pomagao?
Nas dvojica smo popili bocu refoška.

Dugim koracima je
izbjegavao lokve. Mnogo stršljenova
se roji i čuje među gredama.

Gdje se istresla vreća sjemenki?

Gledao sam žuto perje.
S pet kila lota svoje ponjave otkrit ćeš

fresku. Kome sam

pomagao?
Košnica, u kojoj vrije mlijeko?

Ta, koja bivakuje u struni.

Tabanima, sjećanjem, trulim
ovčicama. Tap, tap,

odjekuje tvoj trbuh, ne boli

te? Ne. Fino mi je.
Leptirići lete iz moje lubanje, ljudi

u svilenim čarapama idu

u četveroredima pored Save.
Svjetlucaju ogledalcima, a prosjak jede breskvu.

128|
PRENOS KRISTA IZ RIJA
POD ZEMLJU U PUSTINJU
Kriste
od
betona,
prilijepio
si
se.

Poslije približno dvjesto milja, sam pod zemljom,

moje žile boji jezik.

|129
 ŠENI, ŠENI

Svlači li te vino, gipki molju?

Odzvanja li ti obraščić?

Da li ti tihe, bijele rukavice čemu

služe? Šepav sam prema

sjeveru i prema jezeru.

Doping jaknice, na koje si

uhvaćen. Broj, je li
broj primaran?

Nije li srce umorno i ludo?

Nitima pripada sol,

valovima pripada oblak.

Razmjenjujemo kapi rose.

Svlači li te vino, gipki molju?

Odzvanja li ti obraščić?

130|
***

Dođe smrt, dođe s bisagicom,

odnijela je Ajgija, odnijela je djevojčicu i kruh.

Dođe glad, zapuše na zemljicu.

Odnijela je usta moja i moj trbuh.

|131
HLADNE
BAJKE
(2010)
KINESKO MUČENJE

Siromasima rastu trepavice na drvima,

zemlja je bila nasuta da se ne vide pekari.
Zemlja se digla da bi zakrila Boga,
potoci su poludjeli da bi potapljali
tišinu. Naime, voda prska. Samo
nijemi mogu bilo šta podnijeti. Podnesu,
prevedu, kažu. Nijemima se otvori.
Nijemi, kada se ožene, utapljaju se
u riži. U buci slažem kvadre. Kamenje
stenje. Uši između kamenja su tako
male da zdrobe zrak između kamenja.
Disanje za sve je blamaža. Disanje za
sve je laž. Pauk ulaže molbe u mrežu,
najviše voli odlučne i crvene jabuke.

|135
 ***

Oblaci su krasni.
Opet pušim kao mona.

Ispred prozora je parkirao mafiozo glatke kosice.

Gladan sam.
Lišće udara u prozorska stakla, niko mi ne kuha.

U duši mi se otvara velika rupa.

Samo Metka je otišla.

I ostavila mi šaličicu, na kojoj je pečenjem utisnut crtež, kako se

ljubimo.

136|
SLOVENSKA GLAZURA, MIKLAVŽU

Kada si bio mlad, nisam se usuđivao pogledati te

u oči, da te ne bih ubio. Ljubio si se sa
smrću. Mogao sam se okliznuti. Tada sam
to znao samo instinktivno, to još
nisam iskusio. Iskusio sam kasno,
oko tri godine nakon što si objavio Svjetlo
delfina. Samo jednom, u jednoj jedinoj
noći. Otada se više ne bojim za
tvoj život. Jure te ne može više
prizvati. Ti prizivaš Jureta.
Umoran si i siguran i lucidan i
genij. Smiješno, spašavaš i Slavoja,
kojeg Jani i Lacan s vremena na vrijeme
raztrgaju. Tebe ne može nitko rastrgati.

|137
 TOPALČIKOV

Sada crtam Topalčikova koji ide

cestom, ne cestom, dakako i
cestom, radi se o linku, ne, o molu, ne, o
vezu, vezu, to bih rekao,
vez između dva otoka.

Tu su crte.
Tu su crte i to su crte i to su crte.
Tu su krugovi i tu su krugovi i tu su krugovi.
Doline su i stijenje i pijesak i more.
Tu su vrapčići.
Vrapčići su u mojim očima.

Tu je toplo i tu su doline i tu je crna zemlja.

Lađe okreću svoje propelere unatrag.
Tu su crte na suncu.
Tu su krugovi u vodi.

138|
 KADA
PRODRE SJENA
(2010)
PRA-PRADJEDOVI

Zašto sam vukao crtu?

Crtu možete:
možete je doticati rukama
na nju možete postaviti drvo
možete je smočiti
možete leći na nju
možete zažmiriti, da je ne vidite
po njoj možete voditi sina
u šetnju po galeriji
možete stati lijevom nogom
na jedan dio, desnom na
drugi dio i reći odavdje
dovdje
možete na nju nasuti zemlju
i pojesti pšenicu
možete ustanoviti da nema mekinja
možete reći svaki romb je
od crte
možete pred galerijom povikati
Tinkara, gdje si? I Tinkara, koja je u galeriji,
poviče natrag, pasem kozice,
tako da valovi glasa dotiču crtu.

Crtu ne možete:
upotrijebiti kao začin pri
jelu
nema nikakvih atributa i
bez pukotina je
ne možete učiniti da
škripi
stavite li je u zemlju, da
proklija, neće proklijati

|141
 bez smisla je za prijepodne
i poslijepodne
ne sadrži floru
nema zavezanog logosa oko
pasa
nema zavezanog logosa
oko vrata
nema navoja i ne cijedi se kao
med
ne možete je zamijeniti za
Erwina Panofskog
ne možete je voditi po rubu
mosta.

Odnos između možete i ne možete je

umjetnost,
Zato je crta umjetnost.

142|
GODIŠNJE
DOBA
(2010)
TO ĆEMO MIRNO PROGUTATI

Ne znaju šta rade.

Bebice ostanu ležati.

Potrčao sam.
Dah papirusa.

Kada se otrgneš s lanca, još

osjećaš slano?

Prenoćio sam na rešetu.

Ispod grila bili su oči i voda.

Krpice, njima si brisao

tigrovo čelo, otkuda sjene?

Uvojak je sebi postavio drvenu kućicu

i srušio si je desnom nogom.

U slaku drhtim.
Slak mi je prerastao rame.

|145
 AZRA, GDJE ŽIVIŠ, GDJE SPAVAŠ?

Pod krovom sam lizao venecijansko

ogledalo i pio PTT. Imao sam

veliku vilu s žutim

prozorima. Naručio sam knjigu.

Udario sam o rebro. Potom

Sediški. A kada sam ugasio svjetlo,

ugasilo se svjetlo, a kada sam upalio

svjetlo, upalilo se svjetlo. Bijele

breze? Od same su kore.

Rembrandt se dotiče usana iglom,

sjenči ih. Most odvede u kolibu.

Lavi su purpurni brisači

nožica. Utapljaju se. Topli su.

Važno ulazim u grad s cvijetom u ustima.

146|
UMRIJET ĆEŠ?

Mase su namirisale rupu u kišti.

Otvorili su sebi rezervu.

Upotrijebili su ljepilo.
Mase su uspoređivale vrtešku s

bubnjem, horizontalni luk

s ventilator-propelerom.

Pticu svrbi koža koju ne pojede.

Čovjek se znoji, jede uz kompjuter,

jede juhu. Mladi slikari spuštaju

cijene, ljubit ću te pred

publikom. Ljubit ću te u
muzeju i gledati tvoje sfingaste

mrvice. Našu žalost, moju žalost,

tvoju žalost. Bijelo, strašno obzorje.

|147
 ***

Plivale su grablje.
Bila je izvorska voda.
Nisam previjao dojenče nego vjeđe.
Klonuo sam.
Bili su taksiji žuti.
Jurili su.
Išli su preko sjene.
Sljeme sam. Poliveno sljeme.
Otičem u jamu. U jamu na vrhu.
Preuredili su hram.
Polizali su mu tlo.
Mašu prolaznici.
Odazivaju se.
Ukrao sam Sabrinu.
Pogledao krov.
Sumpor se polio samo po žlijebu.
Unutrašnji patuljci voze se u redu.
Mnogo ih je.

148|
***

Plivati. Imati rasu.

Oprati, oprati, oprati plaćeno.
Otvaraju se vrata.
Kiosk je zatvoren.
Kamion prevozi. Ne znaš šta prevozi.
Čovjek ima svijetlo zelen sako.
Umoran sam. Od blaženstva me sve boli.
Dijete je zaspalo.
Naprave postoje.
Neću da odletim.
Hoću da jedem pijesak.
Nas dvoje smo išli kineskom šumom
u Central Parku.
Poslije prve cigarete bio sam pijan.
Vrištim se.
Rastem u jelu.
Bit će potop.
Neću više naprijed.
Ti živi.

|149
 ***

Jesi li tu?
Ne znam, Neimenovani, ne znam.
Pogledaj me.
Pogledaj me.
Kada budeš htio.
Kada budeš umro.
Kada bude svitalo.
Kada bude moje tijelo ugašeno.
Kada budem disao.
Kada budem išao.
Još nisam tako pisao.
Ne znam šta ću.
Vidim zvijezde.
Vrti li se?
Ne znam šta se vrti.
Čuje li se?
Iz čaše sam.
Mekinje jedem.
Kapu si našao.
Obukao sam pidžamu.
U mene ulazi sve.
Slijepio sam se.
Pišem polako.
Ti si ono što vidim.
Kada budem disao, umrijet ću.
Nagrada je strašna.
Imam sve.
Drvosječa postoji.
Kajsije postoje.
Ključaonica postoji.
Rekli su.
Plesali su.

150|
Daj mi kapu.
Disao sam.
Zaspao sam.
Bio si brz.
Zakasnio sam.
Slikao sam.

|151
 KADA
(izbor i nove pjesme, 2011)
DRUŽE SE SA KASKADERIMA

Moja novorođenčad s suncem već se rode sa

zlatnim trepavicama i krljušastim očima.

Kosa im podivlja. Oči im postanu kašaste.

Morževi prekopavaju njihov zlatni trag.

Tvorničari su. Došljaci. Fičfirići. Kada sretnu

Beatrice, okruže joj tijelo. Vidim kamenje

kroz vodu. Svjetlost ih lomi. U Kovačiča,

koji je otvorio prozor i usta, sniježilo je. Orgulje

su u njima. Crne su. Kopljanici u njih nose

baklje. Potom se snijeg pokvario u

kišu. Narasle su rijeke. Kovačič je dao znak.

Prostrli su kože po podu i ispod stola. I

od Kocbeka i mene ostala je kišica, knedlica.

Gazelama žare oči. Lopate ih ne brinu.

|155
 UJAK KARLO NA PUTU
KORTE-KOPAR-TRST-KOPAR-KORTE
Ispeći tonzuru Indijcu ispod
naočala, tonzura je masna.

Šta je s debelom nogom? Ništa. Jedan

nokat, jedna čegrtaljka, jedna

čegrtaljka, jedan nokat. Češe se.

Sjedi pored mene. Prestao je

pisati. Bulji u Bacona. Po svetilištu

šetaju i ljudi s

kratkim rukavicama. A Karlutek je bio

uvijek preplašen. Govorio je

tiho. Prao je ruke pri prestupanju

iz autobusa u autobus.

Bakica je uvijek rekla: Doći će

jadni Karlutek. Ta neće ostati dugo.

156|
BRASLOVAČE

U Braslovačama imamo vodu

i jednog pijetla, koji ima

ljubičast trbuh sa
zelenim

obrubom i kestenjaste
oči korica. U

Braslovačama imamo zvjezdanu

noć i kornjače sa potrganim

listovima u vodi. U Braslovačama

imamo točku za

točku, koja je drvo i

zmija. U Indiju

izvozimo slaninu. Ljepota je

uvijek mirna.

|157
 DOJKE

Kao da bi pečeno meso

Mojsije još jednom

čvarili na žaru, to bi bilo

neukusno. Ptice će

padati, jer neću imati

ramena. Pomagat ću

Klovisu, protestantu, koji će mi

savjetovati: nasloni svoju

tešku glavu na krušku i:

oslobodi se svojih crnih

dojki. Daj ih nogometašima.

Barši je tog puta čist

i dobar. Ono što nije uređeno,

bit će uređeno.

158|
POTKUPLJIVANJE

Gospođice! S tako tankim

nogama ja ne bih uspio

napraviti ni pet koraka.

Kako ćete nositi kosu,

hoćete li trebati slugu? Ja

ću biti samo mirno ispružen.

Svi koji su gradili tu kupolu su,

za vrijeme rada, mljaskali. Sunce

se skrivalo i oblivalo ih.

Zamislio ju je otac

epruveta. Rilo divlje svinje je

okruglo, ne golica.

Katkada zamiriše na žumanjak,

katkada na patlidžan.

|159
 SMARAGD JE KUŠTRAV

Vagani, puni kamfora, koji imate

tamne naočale. Stisnut sam

u jantar. Cirkularkom mi
režu glavu. U svoj

otvoren vrat bacam kamičke.

Žuti žito, kamičci

nikada. Kamičke otplakne

krv. Postaju stijene. Na

njima stoji medvjed, koji ima sedam

nogu. Potom pregrizeš rov

zubima. Još su dobri, još su dobri,

kamičci i krv, na koju su

kamičci položeni. U rozeti sam

čekao pauna. Nije došao.

160|
TOKIO

Fakinu, moja ruka je malina, oblivena

pidžamom, obješena na travnjak, iznad drveta.

Na toj površini se tiskaju mali stakleni

slonići, ritaju se lasice, dok

sve japanske životinje ostaju strogo

formalizirane. Noć je u figuri i šapi.

Zub boli svakoga, koji preparira snijeg.

Tour-tour pod vješalima i pod nebom.

Navukao sam vunenu soknu na glavu

i bdio. Čule su se čegrtaljkice. Pljujem,

pozovu li me, a ne požutim.

Prikradem si jelene. Vabim, vabim

uzbauljane u prozor. Gomilam si

rijeku na rijeku, dok se ne razliju.

|161
 MBUBE, ZULU ZA LAVOVE

Možda bih prestao s tom pirotehnikom

i sjetio se onoga što je stvarno bilo.

Moja gljiva prasjećanja kleči u blatu.

Ima mokar mjehur i zlatna krila.

Moja gljiva prasjećanja je zagradila

colt i rudu, otvorila je vrata. Uši

kakaju. Uši kakaju kao ljudi.

Ljudi plaču. Ljudi plaču kao

ljudi. Svaka riba se smrzne.

Otišla je moja topla bundica.

Bika izgubiti. Jelu umom,

umom lakirati. Naš soj, naš som,

naša hrana, naša vlaga, naš spavati

na trbuhu na kolicima s užasom.

162|
MOLUSK

Molusk sam.
Omotan kukama.
Ispeglan

motornim
vozilima, zar ne? Glad
molim,

da me ugleda,
glad molim da se okrene
u stranu.

Zašto bih
pasao, kad me Gospod
gleda,

tko još
pase, kad ga Gospod
gleda.

|163
 Josip Osti

ŠALAMUNOVA
OPSJEDNUTOST RIJEČIMA

One, koje mnoge knjige Tomaža Šalamuna prije toga,

pa ni izbor njegovih pjesama Glagoli sunca (1993), objav-
ljen u reprezentativnoj biblioteci domaće i svjetske knji-
ževnosti izdavačke kuće »Mladinska knjiga«, Kondor, nisu
uvjerile, vjerujem da je, pa i one najsumnjičavije među nji-
ma, knjiga njegovih izabranih pjesama Kada (2011) uvje-
rila da se radi o istinskom klasiku slovenske poezije. Koji
je, i dugo prije toga, bio najmlađi klasik među slovenskim
pjesnicima. Sam, još 1973. godine, odgovarajući na pitanja
Franceta Pibernikane u razgovoru s njim, nekonvencional-
no, kako njemu, pa i njegovoj poeziji priliči, rekavši: jedan
strašan klasik. A da je klasik i to strašan itekako je vidljivo iz
izbora Kada, obogaćenog i nekim novim pjesmama, koji je,
za njegovu sedamdesetogodišnjicu, objavila izdavačka kuća
»Študentska založba« iz Ljubljane, u svojoj biblioteci Bele-
trina, koji, s nekoliko dodanih eseja o njegovoj poeziji (Iva
Svetine, Tarasa Kermaunera, Tomaža Brejca, Kevina Harta,
Joshue Beckmana i Katice Ćulafkove), ima 1.000 stranica.
Kako i da bude drugačije kada se radi o pjesniku koji je
objavio oko 50 knjiga pjesama, koje su doživjele preko 80
prevoda na druge jezike.
Kada je Šalamun, star tridesetak godina, pojašnjavao
zašto je klasik klasik i zašto je to moguće unaprijed predvi-
djeti, tvrdio je da je to prirodno, isto kao što je slon slon, što
je, isto tako moguće, sasvim mirno, unaprijed predvidjeti.
Tom prilikom je naglasio kako je razlog, da je postao klasik,
već tada, odnosno čak i prije toga, to što je bio nesretan, za-

|165
 ljubljen i žalostan, a ne neki stvaralački koncept. Ono što je
napisao do tada i od tada, postavši dosad najproduktivniji i
u svijetu najpoznatiji slovenski pjesnik, potvrdilo je njegove
riječi. Bio je i ostao nesretan, zaljubljen i žalostan, a pošto
se ne podređuje nijednom stvaralačkom konceptu odnosno
poetici, svoju je nesreću, zaljubljenost i žalost izricao na ra-
zličite načine, najmanje na one već klišetizirane, neprestano
iskušavajući nove mogućnosti ničim ograničene slobode
pjesničke riječi.
Prva Šalamunova pjesnička zbirka, Poker, objavljena u
samizdatu 1966. godine, bila je prevratnička i prelomna za
tadašnju slovensku poeziju. To je najavio već i njen naslov.
Inverzijom promijenjena riječ Koper – ime grada u kojem je
proživio veći dio djetinjstva i mladosti, u riječ Poker, nago-
vještavala je igru riječima, koja je, svojom hrabrošću, inven-
tivnošću i raskošnošću ostala samosvojna i neprevaziđena u
suvremenoj slovenskoj poeziji. Svjež i snažan pjesnički glas
predstavljao je carski rez između već preživjelih i iskorištenih
u pjesmotvoračkoj tradiciji, opterećenoj suvišnim ideološ-
ko-socijalno-folklornim elementima i privlačnim pozivom
u nove pjesničke pustolovine. Njegova rana djela, parodič-
no-ironično-sarkastični pjesnički tekstovi, bili su iritirajući,
kako za kanone u to vrijeme važećih književnih normi, kao
i za građanski, odnosno malograđanski lažni moral i čak za
tadašnje ideološko-političke nazore. Početni stihovi prve pje-
sme ciklusa Mrak: »Umorio sam se od slike svojega plemena/
i iselio se«, iskazivali su njegov u mnogo čemu drugačiji od-
nos pema nedodirljivosti književnih vrijednosti i nacional-
nih svetinja, kao i odlučnost da sam odlučuje o svojoj sud-
bini. Njeni završni stihovi: »Moj svijet bit će oštrih rubova./
Surov i vječan.«, raskrivali su poetiku primjerenu surovosti
svijeta i života, a i njegovo klađenje na vječnost. Pošto je
pristao na pokerski rizik, tu opkladu je već dobio. Cjeloku-
pnim opusom, kakvim se može pohvaliti rijetko koji pjesnik,
a posebno najvišim dosezima svojega pjesništva, koje je već
odavno skrenulo veliku pažnju diljem svijeta.

166|
 Onaj, koji je i ranije vjerovao u Šalamunovu poeziju,
mogao bi nevjerne Tome podsjetiti na ne mali broj njegovih
proročanstava, koja su se obistinila. Naime, i u njegovom
slučaju je pjesnička imaginacija potvrdila svoju nadmoć
nad praktičnim i pragmatičnim umom. Danas je, na pri-
mjer, njegova heretička tvrdnja, stara skoro pola stoljeća:
»svijet je raspad svijeta«, neoboriva činjenica. Kao što se
ostvarilo i njegovo vjerovanje, iz već (pra)stare pjesme Prvi
put kada sam došao u New York City, da »je samo pitanje
vremena, kada će me/ New York City izbaciti pod nebo
kao/ zvijezdu«, tako se, prije ili kasnije, dogodilo i mnogo
šta od onoga što je naslućivao ili predviđao u svom izoštre-
nom pjesničkom prijateljstvu s elementima i Apsolutnim.
Aleksandar Zorn je bio u izbor Glagoli sunca, koji za-
ključuje opsežan pogovor, uvrstio pjesme ilustrativne za
Šalamunov pjesnički put, kako one značajne za njegov pje-
snički način, tako i one reprezentativne za njegov cjeloku-
pni dotadašnji opus, koji se, u međuvremenu, već udvojio.
Tako da je njegova nekadašnja tvrdnja, da se njegov život
zove onako kako glase naslovi njegovih knjiga danas još
uvjerljivija. Jer bismo njegovim nekadašnjim izricanjima
sumnje u konvencije i »nepobitne istine«, kao što je to, re-
cimo, učinio stihom: »rekli su da sunce izlazi/ u šta ne vje-
rujem« i njemu sličnim, te preko parodiranja homocentriz-
ma, do ispoljavanja ljubavi prema svemu i najsićušnijem ili,
njegovim riječima rečeno: »hoću da dišu svi, miš, govno«.
Zaključni stihovi druge pjesme, Maline postoje: »jasno/
zadovoljan sam/ jasno je da sam zadovoljan/ ooo /ooo kako
sam zadovoljan// na koncu me novinari upitaju/ zašto ste
izgubili utakmicu// maline postoje/ maline/ kažem«, svo-
jom istinskom nevinošću i prividnom prostodušnošću,
razigranošću i radošću, otvorenoću pjesmi i njenoj nepo-
dređenosti poruci i smislu, jasnoćom detalja, koji otežavaju
raskrivanje cjeline..., rječito svjedoče šta je Šalamun pje-
smama iz Pokera novo unio u slovensko pjesništvo sredi-
nom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se moderni-

|167
 zam oštro sukobljavao, kako s ideološkom doktriniranošću,
tako i sa patetikom tradicionalizma i sentimentalizmom in-
timizma. Bio je prirodna pojava ili, možda, tačnije rečeno,
blagorodna elementarna nesreća slovenske poezije.
Igra je polazište, a često i rezultat Šalamunove poezije.
Opisuje viđeno i izriče doživljeno. A vidio i doživio je mno-
go, još posebno za vrijeme kraćih ili dužih boravaka izvan
Slovenije, boraveći u mnogim zemljama, a najčešće i najdu-
že u Americi. Da o književnosti iz cijeloga svijeta, s kojom
je živio i s njom se saživio i ne govorim. Jer, gdje god bio, bio
je u njoj doma. Najveći dio njegove poezije je iskustveno,
životno utemeljen, a izveden strasnom jezičkom igrivošću.
Slobodna, ničim ograničena igra jezikom najsamosvojniji
je element i najveća odlika njegove nepredvidljive i uvijek
iznova svježe poezije. Oduzeo je dugo čuvanu nevinost i
»uprljao« takozvanu čistost slovenskog jezika i njime napi-
sane poezije. U svoje pjesme je unosio sve jezike s kojima se
sretao i iz svih područja, od uličnog žargona do jezika sve-
tih knjiga, od najrazličnijih književnosti do likovnih umjet-
nosti... Maštom bez granica i ograničenja iskuša(va)o je brojne
mogućnosti pjesničkog jezika i aktivirao (bez)brojne vatro-
mete najčudesnijih asocijacija. Sveobuhvatnim zagrljajem
svijeta i života, širinom vidnog polja, kakvo ne srećemo ni
pri jednom drugom slovenskom (i ne samo slovenskom)
pjesniku, na kraju, obogatio je, tako slovensku poeziju, kao
i slovenski jezik uopće. Za sve vrijeme ostajući poeta ludens
i zakleti, nepopravljivi logocentrik.
Svoj sadašnji izbor Šalamunove poezije, koji obuhvata
dio njegovog opusa od potkraj osamdesetih godina prošlog
stoljeća do danas, naslovio sam, kao i Zorn pogovor njego-
vom izboru do početka devedesetih godina tog stoljeća, pr-
vim stihom pjesme Riječ: »Riječ je jedini temelj svijeta.« Iza
kojeg Šalamun kaže: »Ja sam njen sluga i gospodar«, čime
je izrekao svoju neopozivu opredijeljenost i opsjednutost
riječima. Za njega »pisanje/ poezije je/ najozbiljniji/ čin/
na svijetu.// Kao i/ u ljubavi/ sve se iskaže./ Riječi/ drhte,/

168|
ako su prave. Kao što i tijelo/ drhti u// ljubavi,// drhte riječi
na papiru.« I to nam bolje od brojnih komentara ukaže na
ozbiljnost njegove pjesničke igre jezikom, u koju je uložio
svu svoju vjeru u riječ-jedini-temelj-svijeta. Hazardske igre
na sve ili ništa, »od trenutka, kada/ ... sam se spalio i rodio
prvim stihom«. Riječi su njegov jedini kapital, koji je znao
umnožiti. U njegovim stihovima uistinu drhte, trepću, grle
nas, očaravaju, potresaju... Sijaju i isijavaju njegovu snažnu
pjesničku energiju. Time, što je u poeziji već postigao, re-
čeno parafraziranjem njegovih riječi, bilanca je više nego
pozitivna.
U pjesmi Bože, kako rastem, nalazimo njegove izjave:
»Kako sam jak, strašan i lukav« i »Moji stihovi su, kao da
bih sijekao stijene«. Teško je protivuriječiti i jednome i dru-
gome, a bilo bi jednako teško i kada bih citirao veliki broj
njegovih stihova otkrite ranjive intime, neskrivenih odu-
ševljenja, ljubavi i nježnosti, izbjegavajući svaku srcepara-
juću patetiku i plačni sentimentalizam. Jedan od zahtjeva,
koji je sebi postavio, glasi: »Hoću stih napet kao bambus«. I
napetost je osjetna odlika njegovog stiha odnosno pjesnič-
ke rečenice. Pri tom luk njegovog stiha asocira i na oružje
i na glazbeni instrument, na luk i liru, kako je Octavio Paz
naslovio svoju knjigu odličnih eseja. Višeslojnost svega o
čemu piše onemogućava jednoznačno tumačenje njegove
poezije. Tako je i pri razumijevanju stiha iz pjesme History:
»Tomaž Šalamun je pošast.« treba poznavati i stih iz pjesme
Narodna: »Svaki pravi pjesnik je pošast.« Te dvije teze dove-
du do zaključka da je pravi pjesnik, što i jeste, mada najviše
zbog »atentata na logiku«. Po njegovom mišljenju: »Odgo-
vorne, logične riječi su zamka.« Zamka, kojoj uspijeva često
umaći. To, da u njegovoj poeziji, usprkos tome, naletimo
na alogičnosti i paradokse, ne znači ništa drugo, nego da je
pjesnik vremena, koje je njima i najviše obilježen.
I dok, međutim, brojni ne mogu prikriti svoje muke,
da ugotove šta je pjesnik htio reći, Šalamun pred kraj pje-
sme Iz moje sudbine kaže: »Kristalno jasan sam.« i nastavlja:

|169
 »Zabranjen je puni pogled u mene./ Nikada nisam bio čo-
vjek. Uvijek anđeo./ Kada dospije do svog potpunog obli-
ka,/rasprši se.« Njegove promjene i preobrazbe potvrđuju
da se je više puta raspršio, ali i iznova sabrao. Sabirala se
svjetlost u središtu riječi, kristala, koji nosi u grudima, pre-
lamala i još jače zasijala. Istodobno je bio Vrag s maskom
anđela i anđeo s maskom Vraga, onako kao što je mnogo šta
u njegovoj poeziji jednom lijepo, drugi put strašno ili, naj-
češće, istodobno združenje suprotnosti, kao što je, u pjesmi
Pont-Neuf, rekao i za sebe: »nježni zločinac«. A i kako da
bude drugačiji, kada je, po vlastitom priznanju, »zaljublje-
nik, ne vojnik«. I zato što su sve njegove knjige »posljedica
ljubavi«, jer, za njega, »ljubav je sve«. U pjesmi Riba kaže:
»Ja sve volim«, »Ja sam Bog i čovjek ujedno«, »Ja sam Bog,
jer/ volim« i »Ljubav je/ sve«. I ti stihovi nam otkrivaju zna-
čenje koje pripisuje ljubavi, kao i to, zašto su njegove pjesme
tekstovi divinizacije. O tome, kao i o svemu ostalom rekao
bi: »kriterij je u nama/ samima«. Ali i onda kada o sebi (pro)
govori s neskrivenim samoljubljem ili o sebi kao o najvećoj
pošasti, treba se sjetiti njegovih riječi: »Naša jedina realna hi-
storijska mogućnost je/ milost.« Naime, njegove pjesme su
božanske upravo po toj milosti, koju, opijen jezikom, eksta-
tično i delirično, ne štedeći, daruje, ostajući »čisto dijete«. I
kada ranjava. A ljubav i nije ništa drugo nego ranjavanje i
zacjelivanje rana.
Svjestan da »pjesnik pjesnika reinkarnira«, često se
predaje inicijaciji drugih pjesnika, kao što i sam, vjerojat-
no i češće, inicira druge. A kao što su mnogi pjesnici pro-
govorili posredstvom njegovih stihova, tako i sam, i tada,
kada za kraće ili duže vrijeme »zanijemi«, progovara po-
sredstvom stihova drugih. Zato je, kao svaki uistinu veliki
pjesnik i/ili klasik, a time i poezija uopće, »vječni gejzir«.
Kao što sam već rekao, Šalamun je svojim pjesničkim
prvencem, Poker, načinio radikalan odmak od tadašnje
slovenske poezije, od tradicionalnih nacionalnih sadržaja
i struktura, te, istodobno, doprinio njenom približavanju

170|
modernim trendovima svjetske poezije. Od tada do danas,
kada je već sedamdesetogodišnjak i uistinu živi klasik slo-
venske poezije, s najvećim brojem objavljenih knjiga pjesa-
ma, najprevođeniji i najpoznatiji slovenski pjesnik u svije-
tu, što potvrđuju i brojne domaće i strane nagrade, ostao je
enfant terible slovenske poezije. Sve vrijeme mlad pjesnik.
Koji ne stari, nego se neprestano obnavlja i podmlađuje. U
to nas uvjeravaju i njegove nove, odnosno najnovije pjesme,
koje potvrđuju da se radi o još uvijek mladom, odnosno
svježem, nekonvencionalnom, jezički igrivom pjesniku. Za
kojeg je riječ bila i ostala jedini temelj svijeta. Naravno, riječ
pjesničkog jezika, kojim se čovjek do sada najviše približio
tajni vlastitog života i života uopće. Šalamun svoj pjesnički
jezik neprestano revitalizira, neograničenom slobodom i
stvaralačkom igrivošću. U njemu se izmjenjuju i prepliću
vatrometi asocijacija, uspomena, viđenja, privida, snova...
monolozi i dijalozi, koji jednom naglašavaju, a drugi put
brišu granicu između unutarnjeg i vanjskog... Stvarnog
i nestvarnog, koje je, u umjetnosti, jednako stvarno. Pri
tom je, svojom hrabrošću raširivanja pjesničkih obzorja i
da u poeziji kaže i ono što u njoj, ranije, nije bilo rečeno,
na smosvojan način, bio i ostao za mnoge provokativan, pa
i neprihvatljiv. Posebno za one koji se bave tumačenjem i
vrednovanjem poezije, jer uistinu novi plodovi pjesničke
mašte, koja je, nesumnjivo, kraljica stvaralaštva, ostaju ne-
dosegljivi starim instrumentima vrednovanja.

|171
 Bilješka o pjesniku

Tomaž Šalamun, pjesnik i prevodilac, rođen je

4.7.1941. godine u Zagrebu. Dio djetinjstva i mladosti pro-
živio je u Kopru. Diplomirao je historiju likovnih umjet-
nosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, u kojoj i danas
živi, a studirao je i u Krakovu, Pisi, Parizu i Iowi. Bio je član
konceptualističke grupe OHO s kojom je izlagao i na velikoj
svjetskoj izložbi u Muzeju moderene umjetnosti u New Yor-
ku (MOMA), 1970., što mu je otvorilo mnoga vrata kasnijih
brojnih, kraćih i dužih boravaka, kao pjesnik, u Americi.
Po završetku studija bio je asistent na Akademiji za li-
kovnu umjetnost u Ljubljani, te kustos-pripravnik u Mo-
dernoj galeriji, a potom je, cijeli život, uglavnom, proživio
kao slobodni umjetnik. Od 1996. do 1999. godine bio je
konzul-kulturni ataše u New Yorku. Posljednjih 12 godina,
kao visiting professor Creative Writinga, predaje, svake ili
svake druge godine, po jedan semestar na američkim uni-
verzitetima, na kojima ima prevedenih 12 knjiga pjesama.
Dosad je objavio knjige pjesama: Poker (1966), Namen
pelerine (Namjena pelerine, 1968), Romanje za Maruško
(Hodočašće za Maruškom, 1971), Bela Itaka (1972), Ame-
rika (1972), Arena (1973), Sokol (1974), Imre (1975), Druidi
(1975), Turbine (1975), Praznik (1976), Zvezde (1977), Me-
toda angela (Metoda anđela, 1978), Pesmi (Pjesme, izbor,
sa S. Makarović i N. Grafenauerom, 1979), Po sledi divja-
di (Po tragu divljači, 1979), Zgodovina svetlobe je oranžna
(Povijest svjetlosti je narančasta, 1979), Pesmi (izbor, 1980),
Maske (1980), Balada za Metku Krašovec (1981), Analogi-
je svetlobe (Analogije svjetlosti, 1982), Glas (1983), Sonet
o mleku (1984), Soy realidad (1985), Ljubljanska pomlad
(Ljubljansko proljeće, 1986), Mera časa (Mjera vremena,
1987), Živa rana, živi sok (1988), Otrok in jelen (Dijete i je-
len, 1990), Glagoli sonca (Glagoli sunca, izbor, 1993), Am-
bra (1995), Črni labod (Crni labud, 1997), Knjiga za mo-

172|
jega brata (1998), Morje (More, 1999), Amerika (Amerika,
2000), Zelena vatra, zeleni cvet (Zelen ogenj, zelen cver /
Fuoco verde, fiore verde, 2000) Gozd in kelihi (Šuma i ka-
leži, 2000), Table (2002), Od tamo (Od tam, 2003), Z Ar-
hilohom po Kikladih (S Arhilohom po Kikladi, 2004), Šta
je šta (Kaj je kaj, 2005), Sončni voz (Sunčana kola, 2005),
Modra kula (Sinji stolp, 2007), Nanja me od niotkud posje-
ti kao riba (Njanja me od nikoder obišče kot riba, 2008),
Lavu sam naribao glavu do polovine njuške potom prestao
(Levu sem zribal glavo do pol gobca potem pa nehal,2009),
Hladne bajke (Mrzle pravljice, 2009), Kada prodre sjena (Ko
vdre senca, 2010), Godišnje doba (Letni čas, 2010), (Opera
buffa, 2011) in Kada (Kdaj, izabrane i nove pjesme, 2011),
te knjigu priča Markova kuća (Hiša Markova, 1992).
Na engleskom jeziku je objavljeno 19 njegovih knjiga
pjesama, na njemačkom 8, na francuskom 6, na talijanskom
5, po 4 na španskom, poljskom i mađarskom, na makedon-
skom 3, po 2 na češkom, švedskom i albanskom, po 1 na
slovačkom, rumunskom, finskom, ruskom i flamanskom,
a na nekadašnji srpsko-hrvatski 17 (5 na srpski, ostale na
hrvatski i bosanski). U Crnoj Gori mu je, 1989. godine, u
prevodu Josipa Ostija, objavljen izbor pjesama, s naslovom
Molitva za kruh.
Dobitnik je velikog broja slovenskih i medjunarodnih
književnih nagrada. Pored najvećih nacionalnih pjesničkih
nagrada (od nagrade Prešernovog sklada – 1973, preko Jen-
kove nagrade – 1988, do najvećega priznanja u Sloveniji za
umjetnost – Prešernove nagrade, 1999. i proglašenja za vi-
teza poezije – 2012), te Nagrade „Mladosti“ (1968) i Nagra-
de Željezare Sisak (1978, zajedno sa Danilom Kišom i Mir-
kom Kovačem) u nekadašnjoj zajedničkoj državi, Jugoslavi-
ji), dobio je nagradu u Constanci (2004, zajedno s Amusom
Ozom), Europaische Preiss u Münsteru (2007, zajedno sa
prevoditeljem njegove knjige Fabjanom Hafnerom) i na-
gradu Zlatni vijenac Struških večeri poezije (2009).
Od 2005. Godine je izvanredni član SAZU (Slovenske
akademije znanosti i umjetnosti).

|173
MJERA VREMENA (1987) 3
MOJE PLEME 5
PTICE 6
KRIVICA I STRAST 7
ČITATI: LJUBITI 8
ZONA B 9
U LJUBAVI ČUVAM 10
*** (Ne ubojstvo...) 11
IMAM VIŠE DJETINJSTAVA NEGO RUSI DIVIZIJA 12
*** (Cvijet, koji se otvori...) 13
O MARKIRANJU PUTA 14
OBEĆAVAM TI 15
PASTRMKE! 16
PONT-NEUF 17

ŽIVA RANA, ŽIVI SOK (1988) 19

ROĐENJE PJESNIKA 21
JELEN 22
PISMO 23
ZIDOVI 24
TVOJA SAM DUŠA, TVOJA KOŠUTA 25
*** (Čujte me...) 26

DIJETE I JELEN (1990) 27

EDVARDU KOCBEKU
ZA SEDAMDESETOGODIŠNJICU 29
ACQUA ALTA 30
ŽIVI ZAZIDANI 31
OBRISI I VJEČNOST 32
ST. JEANNET 33
METKI 34
ČOVJEK 35
BIJELO OGROMNO BIĆE 36
GRANICA 37

AMBRA (1995) 39
NA BIJEGU 41
PREVRUĆE JE 43
JURE DETELA 44

|175
 FOTOGRAFIJA S CITATOM YAZOO
IN EACH OTHER'S DREAM 45
POLJUBI OČI MIRU 46

CRNI LABUD (1977) 47

*** (Onaj koji jede…) 49
*** (Snijeg se uvlači…) 50
*** (Iznad rijeka…) 51
O SLIKARKINOJ ODJEĆI 52
JEZIK 53
JONA 54
HRAM (1–9) 55
*** (Budnost čovjeka…) 57
CVIJET 58

KNJIGA ZA MOJEGA BRATA (1997) 59

IDI 61
KIČ 62
1962–1995 63
BOG 64
KOŠULJA 65
HVAR 66
BOG 67

MORE (1999) 69
MANA 71
RAT 72
POESIA VERTICAL 73
IZ MELOSA 74

ŠUMA I KALEŽI (2000) 77

*** (U vrijeme osjeke…) 79
RAZGOVOR S FRIZEROM U TAŠKENTU 80
PIJESAK I KOTURALJKE 81
VLAK NEW YORK-MONTREAL, 24.1.1974. 82
O KNJIZI 84

TABLE (2001) 85
ANTON GOJMIR KOS 87
QUID PRO QUO 88

176|
 PALLADUM (1–21) 90
SAKO STEFANEL 93
POSLJEDNJI SVJETIONIČAR 94
RALPH 95
VRELE STRASTI 96

OD TAMO (2003) 97
KAKO RAZGOVARAMO NA KROVU 99
SAD KUĆA KAREN I RICHARDA 100
ŠUTKE POSTOJIM 101
TKO JE BERKOPEC 102
GLATKO 103
TIEPOLO 104

S ARHILOHOM PO KIKLADI (2004) 105

JUHE SU SE IZLILE NA KORNJAČINU GLAVU 107
ALEKSANDRIJSKI KVARTET 108
PISTOIA 110
SAMO SUNCE I TEBE 111

SUNČANA KOLA (2005) 113

PJESMA 115
SLUH 116

MODRA KULA (2007) 117

FARAONI I KRALJEVI, KASSEL, PARIZ 119
MARAIS 120

NANJA ME OD NIOTKUD
POSJETI KAO RIBA (2008) 121

*** (Grabljica je tristezza…) 123

PUTOVANJA 124

LAVU SAM NARIBA OGLAVU DO POLOVINE

NJUŠKE POTOM PRESTAO (2009) 125
*** (Ne imenujem strašno...) 127
NA STOLU 128

|177
 PRENOS KRISTA IZ RIJA
POD ZEMLJU U PUSTINJU 129
ŠENI, ŠENI 130
*** (Dođe smrt...) 131

HLADNE BAJKE (2010) 133

KINESKO MUČENJE 135
*** (Oblaci su krasni...) 136
SLOVENSKA GLAZURA, MIKLAVŽU 137
TOPALČIKOV 138

KADA PRODRE SJENA (2010) 139

PRA-PRADJEDOVI 141

GODIŠNJE DOBA (2010) 143

TO ĆE MIRNO PROGUTATI 145
AZRA, GDJE ŽIVIŠ, GDJE SPAVAŠ? 146
UMRIJET ĆEŠ? 147
*** (Plivale su grablje…) 148
*** (Plivati. Imati rasu…) 149
*** (Jesi li tu?...) 150

KADA (izbor i nove pjesme, 2011) 153

DRUŽE SE SA KASKADERIMA 155
UJAK KARLO NA PUTU
KORTE-KOPAR-TRST-KOPAR-KORTE 156
BRASTOVAČE 157
DOJKE 158
POTKUPLJIVANJE 159
SMARAGD JE KUŠTRAV 160
TOKIO 161
MBUBE, ZULU ZA LAVOVE 162
MOLUSK 163

Josip Osti
ŠALAMUNOVA
OPSJEDNUTOST RIJEČIMA (Pogovor) 165

Bilješka o pjesniku 172

178|
CIP – Каталогизација у публикацији
Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-86-85747-52-6
COBISS.CG-ID 20960272