Andrijana Kos Lajtman

Stepenice za Stojanku K.
biblioteka
TRIDVAJEDAN
PJESNIŠTVO
knjiga ??.

glavni urednik:
Drago Glamuzina

izvršna urednica:
Sandra Ukalović

Andrijana Kos Lajtman

Stepenice za Stojanku K.

izdavač:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr

za izdavača:
Mladen Zatezalo

urednik:
Marko Pogačar

lektura i korektura:
Nada Gluhak

grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb

tisak:
??? d.o.o., Zagreb
listopad 2019.
Andrijana
Kos
Lajtman
Stepenice za
Stojanku K.

2019.
PJESNIŠTVO
knjiga ??.

copyright © 2019. Andrijana Kos Lajtman

All rights reserved.

copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:

V.B.Z. d.o.o., Zagreb

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem ???

ISBN: ?????

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
 sadržaj

7 VOLANDOVA OBLJETNICA

9 I. Onaj koji je govorio ćuku

11 DŽEPNA PRAŠINA
13 BIOGRAFIJA
14 PARAF
15 HOLOGRAMI TIŠINE
16 EVOLUCIJA
17 OKVIRI ZA TAMU
18 „BEI SICH SELBST SEIN“
19 ŠTORGA, RUPA
20 U SAMICI
21 DJEČAK
22 ANESTEZIJA
24 ZRCALNO, KAO ZIMA

27 II. Noli me tangere

29 E-GROBOVI
30 SLONOVI
31 IZA UMA, IZA HODA
32 CAMERA OBSCURA
34 OGLEDALA
35 SLIJEGANJE SNIJEGA U UKRASNOJ KUGLI
36 CVRKUT U PRAZNOJ KRLETCI
37 MJESTO ZA BOŽIĆNU ZVIJEZDU
39 BODOVI, TKANJA
40 ASTROGNOZIJA, KAO NAKON SNA
42 VOLFRAMOVA NIT
43 ONO ŠTO OSTAJE ŠUMI
44 JUŽNI ZIDOVI
45 LEPTIR JE SANJAO
46 SKICA, PRIJE PORTRETA
47 MJESTA KOJA GLEDAJU PREMA OCEANU
49 DELFIN, GUMENI
51 LAŽNI RED
53 „I KAO U DAVNA VREMENA,
MOĆI ĆEŠ U MORU SPAVATI“
55 SVLAK
57 „JA SAM OVDJE RADI NEČEG DRUGOG:
DA VAM KAŽEM NE I DA UMREM“
59 KOCKA
60 NOLI ME TANGERE ILI DIPTIH O SAVRŠENSTVU

63 III. Ruže Franje Ferdinanda

65 ČESTICE
67 TRI SORELE
68 PRIZOR IZ PERASTA
69 SOLILOKVIJ TRISTANA TZARE
71 RUŽE FRANJE FERDINANDA

73 O AUTORICI
VOLANDOVA OBLJETNICA

Kada je lift u crvenom soliteru odsjekao glavu

šestogodišnje Stojanke K.
bio je srpanj 1992. i rat.
Struje nije bilo već danima.
Potom je došla na četiri sata.
I dvije su se djevojčice igrale na stubištu
drugoga kata.
Treća se vozila liftom i začuvši glasove
Ukočila ga na drugome.
Na kojem je razbijeno staklo na teškim vratima.
Stojanka K. nije otvarala vrata lifta.
Provukla je glavu kroz razbijeni otvor i dozivala
frendice.
Netko je pozvao lift.
Stojanka K. bila je prelaka za prikazivanje težine.
Lampice su se na katovima pogasile.
Dekapitirano tijelo još se treslo u kabini
Kada je taj (netko) otvorio vrata
s namjerom da uđe.
Za dva će dana biti 19 godina od tada.
Još uvijek nitko nije oprao krv
Koja je i sada ogromna crvena mrlja.
Neprepoznatljiva u općoj prljavosti
međukatnog zida.
A on.
Koji ispipava presušena jaja i mrvi u njima
Bivše angele.
Sjedi na krovu lifta i drži ulje u bočici.
Nasmiješen mašući repom gleda njih dvije
Sada mlade žene.
Kako se došminkavaju u liftu.
Pred izlazak u grad.
(Darko Cvijetić, iz zbirke
Konopci s otiskom vrata, 2013.)

7
I. Onaj koji je
govorio ćuku
DŽEPNA PRAŠINA

Riječi i simboli
džepni su svemir ljudskoga bića,
piše Edgar Morin.

Prašina iz dna kaputa

hvata ti se na jagodice
dok čekaš ženu
u dnu hodnika za kemoterapiju.

Na stolici pokraj
starica miriše na vlagu
i ima zatvorene oči.
Pa ti dođe da joj prašnim dlanom
prođeš kroz kosu,
da se opereš ti dođe
dok čekaš.

Kasnije vani prigušeno sunce,

tri dječaka nose loptu i žamore.
I lopta ti se učini kao gruda prašine,
kao oblaci davni
nagutani
dok si s dečkima kotrljao
kolutove za burad.

Uvečer s balkona
vidiš kako magla obestjeljuje brda
11
i to zapišeš.
Morin bi rekao
kozmomorfička metafora,
kao kada pripadnik plemena Kanana
kaže „sok teče“
gledajući u venu na svojoj ruci.

Istu večer baki iz čekaonice

iz očiju se prospe zvjezdano nebo,
pokušala je zrnca pokupiti prstima
no zrak je bio gust
i trepavice su drhtale prašinom.

Cijele noći sadio si siva slova

u sivi vrt,
zakašljan i slijep.

12
BIOGRAFIJA

Dok pišeš po crnom papiru

tamnim hodom,
slijepi ti tabani
urastaju u mrak.
Kada umreš
ili se stvarnost raspara
hrapavim piskom celuloze,
čut ću kako ti koraci pjevaju
kao izgubljene riječi
u šumi koja teško diše
i u kojoj se skriva ćuk,
onaj kome si govorio.

13
PARAF

Prah mi ulijeće u oči

iz tvojih grafitnih pustinja.
Dok se voda ne odinati,
ne zagrcne da nas ispljune.
Kao razmočenu granu,
nabreklu olovku
doplavljenu do jednonožne čaplje na obali.
Dohvatit će je prstima i utisnuti u pijesak,
potpisati svoju usanjanost.
Pokoje zrnce zažuljat će je pod noktom.
Pokoje zrnce zažuljat će te pod kapkom.
Pa prislanjaš okular uz šarenicu,
gledaš kroz leću.
Vidiš kako se svijet vrti, šaren i vruć.
Suze i nisu drugo nego rastaljeno svjetlo,
nemoć čaše da se spasi od žeđi.

14
HOLOGRAMI TIŠINE

Učim govoriti bjelinama,

zrakom između slova.
No prozor je na koncu samo nebo
zagledano u oko kuće.
Kao i harmonika što udahne zorom
pa joj se užegnu pluća od preširoke vasione.
I tek kad se iz maramice porode ptice,
propiska svod.

Još samo malo, i s određenih točaka u svemiru

uređajima ćemo primati prizore
koji su se davno dogodili.
Ugasli životi kao utrnuli žišci
drhtat će pred našim očima.
I one će drhtati pred zaboravljenim slikama
koje će gledati po drugi put.

Daljina ima smisla samo kada je govorom omeđena,

inače je bezdan, mrena na oku kiklopa.
Dosoljavamo si praznine među prstima,
opravdavamo znoj na ruži.

15
EVOLUCIJA

Ribe su ljudi nekada lakše lovili

kad su tek izmislili štap,
objašnjava mi desetogodišnji dječak.
Sada one znaju da ih se lovi.

I uvijek odnekud ta točka

razdjevičene plaveti.
Kažeš, ne mogu,
a u brazdama između riječi
čujem kako vjetar diše.
Sve ono što ne donosi sjemena.
Kao grudice mraka na biljnim peteljkama
ili oblak prašine u obliku ruže.

I nestajanje ima svoj hod

srebrni i odgovorni sat.
Plač pijeska u klepsidri
ugušen
kao i trotočje u samoobješenom grkljanu.

Ono što nije započelo

ne može se ni završiti, misliš.
Pa zavidim ribama na krljušti,
na skliskosti
većoj od vode.

16
OKVIRI ZA TAMU

Iz uokvirene tame nastaje slika:

životinja što se trese u zamci
ili zamrznut amputirani ud.

Iza blatnog govora slijedi tišina:

a u njoj, kao u formalinu,
potopljene sjenke onoga
što nije trebalo biti izrečeno.

Prometej je superioran Kristu,

smatra mladi Kiš.
Njegova je patnja vječna, dok Golgota traje
tek jedan dan.
Iz korijena, kao žalac u nastavku pčele:
način na koji zriju povrede
za koje smo predodređeni.

Tek ponekad, prokapilari iznutra

kao dalek i razrijeđen krvotok:
dodirnuti ti vrat, opipati ključnu kost.
Meridijane oprženosti.
Pa se poviti kao svitak,
kao rola krte pergamene
i disati.

Umiriti tetoviranog kukca

kad se pomakne na nadlaktici.
17
„BEI SICH SELBST SEIN“

Javor pun crvenih petokraka

izgara vriskom
znakom prinuđenih predaja.

Riječ Apaša za svijet je šuma.

Jer slobodni smo tamo
gdje je uz nas strah
i gdje nužnost uzmiče
kao plankton
pred nabubrjelom usnom školjke.

Ispravno vidimo
samo kroz životinjske oči,
mislio je Rilke.
Pogled je tada okrutan i bijel.
Pa ni ime nije moje
nego ime kamena i stijene
što mi ne daju da se odlijepim.

Zato mi ne vjeruj kad kažem

da se bojim
i da će mi pustinja skršiti srce.
Noć je samo noć
a voda voda
uzaludna
kao i svaki prekriveni bunar.

18
ŠTORGA, RUPA

Za oblake misliš da su brodovi

na kojima se odmaraju ptice.
A onda se odjednom istanji nebo
kao jeftin papir
i mahanja postanu nalik
nespretnom raskršću sjena
po bolničkim zidovima u provinciji.

Vrane slijeću na asfalt

buše orahe
i nude te hranjivim srcem.
Poneseš tu sliku
sljubiš tamu i tintu
u oslijepljeno pismo.

Pa ne govoriš više.
Osim s ponorom ispod ponora
i mrakom u mraku.

Sve te mrtve babuške

koje su ti jednom posudile lice
pa malo sakrile u manje.
Da se barem promeškolje
jedna u drugoj
pred noć.

19
U SAMICI

Vratit ću se iz pustinje, kažeš.

Dok se slova cijede niz nijema usta
u bezbojnom soku.
Višnja, nepomična na jeziku,
kao bogomoljka u parenju.
U tišini namata vriske
na brojanicu.

Mislim na ptice
koje su se vratile u Osvjenćim.

20
DJEČAK

Dok razmišljam
jesi li ikada bio dijete,
vidim male ribe
i veliki vodoskok.

Prvo su uvijek prsti

smežurani od smijeha,
potom pijeskom zamrljana usta,
a onda se blatni mlaz širi niz tijelo,
do struka
i niže,
sve dok ga vjetar ne osuši
u guste gomolje tišine
pa ih pribode
kao leptire u grkljanu.

Stablo za tvoj lijes još uvijek lista

u nekoj šumi.
Mladunče lisice
onjušilo mu jutros koru
pa o nju protrljalo svoje krzno
nakostriješeno od svjetlosti.

21
ANESTEZIJA

Kanalizirati bol u razručeno drvo

začvoreno pod zimskim nebom.
U aneurizmu pjesme,
u vunu oranice
razmotanu kažiprstom vrane.

Neka zanimanja izumiru,

tehničar crtanja,
daktilografkinja,
objašnjava žena u autobusu iza mene
dok listam Semezdina Mehmedinovića
čija rečenica dovoljno titra
da mi ne pobijele oči u ovom peronskom danu.

Sunčane naočale u jutru bez sunca.

Skloniti se od vode,
od sjećanja kristala.

Postoji sadržaj zaborava, čitam,

dok čupkam šavove operiranih slika,
rezove na usnama taksista,
kraste ispod pogleda
djevojčice koja traži sitniš.

Okomite i vodoravne linije

križaju se na šalu onoga

22
koji je zakoračio na odlazak
i utiskuju brazde oko vrata.
Potrošene ulaznice zažmirene u džepu
kao ždralovi na umoru.

Događaji su tek neznatan dio naših života.

Ostalo je tetovaža ispod kapka
i zapjenjen zvuk na obzorju.

23
ZRCALNO, KAO ZIMA

Na poleđini snijega
svijet se sklupčava
u tamnu uterusnu svilu.

Ledom poškropljen šaš

posprema sunce u rebra.
Voda je svečana
kao kupka za božje mladunče
ili umiranje na fotografiji.

Vidim te, ali to nisi ti,

to drhti moja žuta pjega
pothlađena
nenoć.

Kao privid kontinuiteta

iluzija o pokretu cvijeta
kojim se otvara ujutro.
Kao pažnja onih
koji nas trebaju.

U udubljenom ogledalu
slika se odmiče
a predmet približava.
Pidžama žudi ulicu,
tulipan kojeg ću u travnju ubrati
već samuje u vazi.
24
„Dođi prije deset godina“,
govori jedna djevojka u filmu.
I ove noći netko je umro u bolnici,
nečiji dim iz pluća
zalijepio se za staklo.

25
II. Noli me tangere
E-GROBOVI

Točke raspršene internetom

što tinjaju i kada ljudi odu.
Novorođene krvave planete
elektroničke adrese i profili
otvorena groblja.

Roje se zjapeća svetišta

kao mahnite vinske mušice
u samotnim podrumima nove ontologije.

Neka stopala koračaju večeras

po zgarištu nečijeg odlaska.
Stihovi neki zubima se drže za pokojnika.
Slike s ljetovanja drhte od pothlađenosti.

Zaborav je genom svijeta.

Samo se riječi cakle u tami
kao oči umrlog iz treće daljine
kao nabrekle zagnojene zvijezde
pod rebrima onih kojima ni plač ne pomaže.

29
SLONOVI

Slonovi, kažu,
mogu predosjetiti smrt
pa čak i plaču.

Šuška se o njihovim grobljima

u žutim pustinjama Saudijske Arabije
o piramidama gigantskih kostura
o zlokobnoj tišini
i o vjetru koji svira na bjelokosti.

Ima i onih koji tvrde

da kada slonovi naiđu na slonovsko groblje
svaki član krda dotakne kosti
i oglasi se tamnom rikom.

Ipak, ljudi su jedinstveni

zbog veće važnosti što je pridaju
tijelima svoje djece i roditelja.
Slonovima su sva tijela jednaka
i za svima jednako plaču.

Samo dok umire, slon ostavlja tugu.

Vrti se u krug
da zavara čovjeka što ga prati.
Ne otkriva mu mjesto groblja
ne rastaje mu se od samosti.

30
IZA UMA, IZA HODA

Slutnja nije znanje, ali ponekad jest.

Recimo, kad se dvije slutnje susretnu
kao ponornice učvorene u istom zdencu.

Sumnja nije znanje, ali ponekad jest.

Kao kada riblje oko ispuni voda
i som više ne zna što je nebo
a što mulj.

Pa galopiramo tako
između slutnje i sumnje
bunovni
i umrijet ćemo kao pregrijani konji
ranjivi, neizjahani.

31
CAMERA OBSCURA

Kada luk prerežeš napola

i položiš bočno,
nalik je na dojku.
Mnogo sitnih žilica
i mnogo ranjivosti.

Kada s obližnjeg brda

usijane kugle padaju na grad,
rupe u asfaltu nalik su na ruže.
Grad je ružičnjak
u ratu.

Istina je da se može nositi

i noževe i križeve.
Ali je istina i ono što kažu Jasmina
i Albert,
da se može pucati
i ne pucati.

Knjige nas ne uče ničemu,

one tek pomažu da krošnja
koja naraste u priči
zamiriše u nosnicama zemlje.
Da groblja dišu
kao sve moderne galerije
i proljetna mjesta.

32
U dnu objektiva
jedna žena ispija arsen,
brnistra cvate.

33
OGLEDALA

Travka prelomljena u struku

i nagnuta nad rijeku,
nalik je obješenom.
Prepoznaješ ih po kičmi
što se klati kao olovka,
piše zrakom
i nikako da se zaustavi.

Vrana na vrhu zgrade

nalik je strahu,
a malo i bogu.
Povezuje ih crno krilo
i pogled preko horizonta.

Dječaka kojeg je majka bacila u more

usvojile su ribe suznih očiju
i tople krvi.
Ranije, dok je još disao na pluća,
običavao je trčati stubištem
i jednom se, kažu,
čvrsto uhvatio za nogu susjedi
što mu je poklonila igračku.

34
SLIJEGANJE SNIJEGA
U UKRASNOJ KUGLI

Kada ih gledaš u visini,

ptice ti se prije ili poslije
pomiješaju u oku.
Vrana je ćuk,
ćuk je kos,
kos je vrana.

I glasovi onih koje smo znali

srastu u nama,
spletu se kao divlja trava.
Pa pužemo kroz šipražje
dok nad nama lete pobrkane ptice.

Čekam da se zemljina kugla smiri,

govorio bi Perhan.
Sjetim se toga
zureći u plave makove uz cestu
do jučer još crvene.
Obeskrvljeni, a živi.

35
CVRKUT U PRAZNOJ KRLETCI

Lepršanje pahulja iznutra

kao da padaju po organima.

Aureliano Buendia proplakao je u majčinoj utrobi

i razrogačenih očiju skliznuo u svijet.
Mnogo godina kasnije pred streljačkim vodom
barut je mirisao na jezero
pa se sjetio onog hladnog popodneva
kada ga je otac poveo da upozna led.

***

Jedna tužna žena govori da je smiruje

gledati pjenu kako se sliježe u džezvi
kada u nju sipa kavu.

***

Ribe ni plakati ne trebaju,

voda im sama ulazi u oči.
Pomislim toga jutra
gledajući mrtav komad sunca
u akvariju.

36
MJESTO ZA BOŽIĆNU ZVIJEZDU

Pred kućom smo imali maleni bor

kojem je neki zlonamjernik odrezao vrh.
Hitrošću mlada vojnika, gotovo preko noći,
stablo je podiglo jednu granu
i uperilo je prema nebu.
Nitko ništa nije primjećivao,
borić se srebrio i opet je imao vrh.
No svaki put kad bi nam se pogledi sreli,
moje dječje oči s njegovim očima šume,
smola kojom je krvario onoga dana
prokapala bi mi na vratu, iz kucavice.

***

U hindskom jeziku ne kažu: „Ja imam brata“,

nego „Moj brat postoji“,
objašnjava mi mlada pristupnica na prijemnom ispitu
koja je odustala od indologije.

I naranča dolazi iz sanskrta,

obla, i nespoznata od boga.

***

Nježnost nam odmjeruju na početku, odoka,

onom istom nehajnom kretnjom

37
kojom teške ribarske ruke sijeku gigantske sabljarke
na tržnici u Cataniji.
Posljednje na stolu uvijek ostaju oči,
krvave i neželjene.
Kao i omoti bombona
što se prazni njišu na božićnom drvcu.
Grana na kojoj je postojala radost, rekli bi u Indiji.

I smrt je jednom bila dijete,

ostavljeno na tržnici.

38
BODOVI, TKANJA

Svaki put kada nas smetnu s uma.

Kad kažu slavuj, a bio je kos.
Jer krilo je pitomo,
kao i lipanjsko lice šume.

Kada pogled iz blizine zakloni kadar.

Kada oko preraste lice, vidokrug platno.
Tada zapucketa zemlja u korijenu zjene
i slika se drobi, kao porculanski vrč.

Povjeravaš vodu nečijoj utrobi od stakla,

no i čaša ima svoju usnu što drhti
već uračunatu u žeđ.
Pa se šćućuruje bezrječno
skvrčena kao mušmula na mraznoj grani.

Konac kojim je porubljen svijet

čeka da ga netko raščvori.

39
ASTROGNOZIJA, KAO NAKON SNA

Svaki je čovjek kombinacija petero drugih ljudi

koji su mu bliski, tvrde znanstvenici.
Pa odstranjuješ, za probu,
tuđe misli i prste
slova i slike
nježno, kao da vadiš grašak iz mahune.

Koncem lipnja nebo je visoko

a noći plave kao u Africi.
Sjećanje na zvijezde kao na polomljenu igračku
nagaženu u mraku balkona
nehotice, nakon dvadeset godina.
Bio je trokut, veliki
i još dvije male s lijeve strane.
I nebo je bilo plavo, kao u Africi.

Ljudi su danas sretni samo u autu

dok se voze i putuju,
kaže pisac, tumačeći napuknuće svijeta.
Nakon toga zamišljaš vijadukt s nogama u zraku,
s malim žutim i crvenim automobilima
koji voze nasmiješene ljude
dok se u stražnjem planu drobe horizonti
i oblaci nestaju bezglasno
u točkama bezmjerne gustoće.

40
Nebo miruje kao protok u zaleđenoj veni
i samo još neke odjavljene oči pucketaju,
šušte ti po pidžami.

41
VOLFRAMOVA NIT

Prekrivač za krevet s velikim nacrtanim stablom

(kupljen da od njega iskrojiš dvije male presvlake
za sjedeću garnituru u obliku slova L)
koji ti nešto ne da prerezati.
Pa ulaziš svake noći u krošnju
kao neotkrivenu raspuklinu svijeta.
Drvo koje smo mogli i ne vidjeti,
tako bi napisao Mehmedinović.

Svaki je prvi put tamni prolaz među galaktikama.

Pozvoniti na vrata stana u koji ne žele da uđeš.
Napipati kvržicu, mjesto u kojem se začinje mrak.
Sudar, izbjegnut u zadnjoj sekundi.
Makovi koji su svukli crveno.

Devedesetogodišnja, potpuno dementna baka,

govori mi da ju je u staračkom domu pohodila Smrt.
„I, kaj je rekla?“, treniram nehajan ton.
„Da bu dobro“.

42
ONO ŠTO OSTAJE ŠUMI

Postoji knjiga koja je objavljena u dva primjerka.

Slovima: dva, baš tako piše.
S prednje strane naslov joj je napisan crvenim,
sa stražnje plavim slovima.
Naletiš na nju nakon godina
pa osjetiš kako joj se voda prelijeva preko korica,
rastače ti prste kao razmočen kruh.

Ako čovjeka vidimo onakvim kakav jest,

činimo ga gorim, misli Frankl.
Precjenjujući ga, dovodimo ga pred kolibu
čiji zidovi drhte ili se raduju.
Postoji veliko nasmiješeno sunce na zidu špajze
slikano od onoga koji je već riješio da odlazi.
Smiješi ti se dok guliš krumpire,
taj dječji narančasti bog
narisan u vječnosti bočnog zida špajze.

Četveroredno plačemo samo onda

kada u nama prosuze već zapakirane oči.
Tada i jelen raskopča svoje rogove
pa noću sluša kako mu glog probija čelo,
kako jauče granje u tihom mraku
na potezu između uha i oka.

43
JUŽNI ZIDOVI

Kada je sedmomjesečna djevojčica

ostavljena ispred crkve,
dan je bio vruć, a njezina točkasta haljina
primjerena okolnostima i godišnjem dobu.
Žutila se kao raspolućeno sunce
ili rana naranča
čiji će joj se okus rastakati ustima
srh po srh
dok se vrijeme ne odmota do kraja
sve do bijele, hrapave praznine.

Agave cvjetaju jednom u sto godina

i nakon toga uvenu.
Iako je to običaj prirode,
svečanošću podsjeća na upornost starih seljanki
što žele umrijeti u krevetu
u kojem su rodile svoju djecu.

Umirući uvijek preklinju da ih se vrati kući.

Možda je to vezano uz činjenicu da krv ne hrđa
i da je u svakom gradu poneki zid
stubište, lift
prekriven talogom eritrocita
osnažen nečijim zamusanim suzama.
Ganutljiva je ta dosljednost žbuke,
vjera u čitko pismo –
recesivna kao i gen za melankoliju
ili sjeta za jugom.
44
LEPTIR JE SANJAO

Kada se dno torbe okrene,

kada sipi samo sitni pijesak.
Kada prokapilare pluća,
a u njih si sklonio nečiji logorski krijes.
Kada čučneš iza neba, i ne vidim te više.

S obzirom na kemijski sastav

čovjek i svemir obrnuto su proporcionalni.

Zato postoji udaljenost

i kada se dovoljno odmakneš,
zvuk se više ne čuje.
I lice bude, kao ispod vode.
No istinski te samo zjene pune nelagodom,
jer iz njih još samo šuma raste.
Leptir je sanjao, kaže dječak,
hodajući livadom.

A slikar Franjo kaže, naslikao sam svoju smrt.

Pa se nagnem iza staračkog kreveta,
i vidim busen bijelog cvijeća
kako proklijava kroz lubanju
i velika vrata.
I paučinu,
ali oko platna.

45
SKICA, PRIJE PORTRETA

Štene je kupljeno na tržnici za 30 kuna

a onda je djeci postalo vreća za udaranje.
Kažu, obitelj je godinama tako nabavljala psiće,
ljeti, a kasnije bi netragom nestajali.

Krošnja u plamenu u jednom primorskom mjestu

podsjeća te na zlatni broš iz windsorske palače,
a bolesna mačka s okovratnikom na glavi
nalik je astronautu.

Velázquez je poznavao 27 nijansi

crne boje.
Dok s namazima mraka na kapcima
toneš u san
pokušavaš ih zamisliti u paletnom nizu.

Olovo i olovka.
Grlo i zagrljaj.
Purpurina.
Ranar.
Krvotok planeta i dalje ostaje nezapisan.

46
MJESTA KOJA GLEDAJU
PREMA OCEANU

Kada se okreneš prema vodi,

vidiš da i stvari umiru.
Knjige na polici, koje više nećeš
uzeti u ruke.
Portret, sklonjen iza kreveta.
Postoje i riječi
koje te više neće trebati da ih izgovoriš.

Ljudi si najčešće uzimaju život

na mjestu koje gleda prema oceanu,
istražila je Anita Muhl.
U doba dana
kada sunce zalazi za vodu.

Možda je to zato jer su valovi koraci putnika,

a možda ih tek začara neobično svjetlo
na vrhu kreste.
Kad svijet čudno zasja i sklizne niz vodeni dol.

Iza leđa ostaju jezici koje ne razumijemo,

poruka napisana na letku u Anatoliji,
ovalni komad jantara iz Krakowa
prenošen iz ruke u ruku.
S nepomičnim mravom
u stvrdnutom svjetlu.

47
Nepotrošene ampule zraka
blistaju neupotrebljive
posvuda
kao muzejski izlošci.

48
DELFIN, GUMENI

Za nekoliko trenutaka,
cijeli prizor će nestati.

Unervoženo more,
meduza u plićaku,
djevojka u točkastoj bluzi
udubljena u roman.
I druga, koja radi selfije uz obalu,
pa onda dugo razmišlja
što je tako beskrajno tužno
u samofotografiranju:
blizina objekta i objektiva
koja negira sve ono što živi u odmaku
ili odsutnost nečije ruke
koja bi mogla okidati.
Ta neprisutna ruka, glavno je lice
svakog selfija.

Brat i sestra plivaju,

nastojeći dohvatiti napuhanog delfina
koji je odlučio samostalno zaplivati.
Selfie-plivač razljutio je njihova oca
i on, psujući s obale, navija da ga uhvate.

Sve će to, dakle, nestati za koji tren,

još jedno okidanje protiv sunca,

49
a onda život može početi iznova
samoroditi se kao i uvijek s ruba kolovoza
pitom i bezračan
kao ispuhan delfin.

50
LAŽNI RED

Tako je naslovljena ploča

pored pješčane plaže.
Pročitaš numerirana pravila
pa tek tada shvatiš
da se P odlijepilo.

***

Bila je najstarija u pilates grupi

i ponekad smo komentirale
da joj skidamo kapu na praćenju tempa
djevojaka duplo mlađih od nje.
Kada je nakon dvomjesečne pauze
započela nova sezona,
dinamične vježbe snage već je bila zamijenila
mirnijom varijantom
anaerobnog podzemnog istezanja.
Ljetni trening vodio je kancer
ubrzan i u solo izdanju
u danima kada smo mi sunčale svoja gipka tijela
po obalama
ne sluteći da se upravo odvija gimnastika
na koju nismo bile pozvane.

51
***

Kada se Katarina objesila, bio je petak

i rujan se taman pripremao da udahne
kroz zavjesu svoje kišne sezone.
Naprežem se i pokušavam detektirati
svaki djelić dana u kojem je zadnje bila:
kakve je nijanse bilo nebo
koliko je stupnjeva bilo u zraku
je li na granama bilo ptica
koje su vijesti bile na radiju.
Na njenoj fejs fotki narcise i leptiri
i zadnji post s katružama.
Proljeće.

***

Nedostajuće slovo,
gluho mjesto abecede.
Samoodbjeglost, prazan grob.

52
„I KAO U DAVNA VREMENA,
MOĆI ĆEŠ U MORU SPAVATI“

Voda jedina ne stari.

Kad je četverogodišnji dječak pao u Dunav,

njegova majka i baka skočile su za njim.
Majku još uvijek traže,
a dječak je isplivao pored čamca
srebren i tih
kao usnuo delfin.
Baka je u šoku
i od nje se, kažu, ne može ništa saznati.
Tijelo joj se nijemo trza
ritmičkim pokretima peraja
nasukanim na rujanski zrak.

Hiperborejci su moru bacali riblje kosti

da ih pretvori u nove ribe.
Ako zamislimo plavet ogledala
u kojem voda i nebo zamijene svoja mjesta,
palog anđela koji se sjeća neba
naslijedila bi riba pretvorena u čovjeka
koja se sjeća vode.

Ribe na kopnu vide mutno

kao mi pod vodom,
objašnjava mi desetogodišnji Vuk
dok se sunčamo na plaži.

53
Otada posvuda vidim razmućene zjenice
razlivene po pogrešnim bunarima svijeta.
Upiru se zagledati u dno
vjerujući da pijesak tamo uvijek svjetluca.
Kao život kojemu ništa ne izmiče
ni ispred, ni iza
ni usta opšivena tamom
duboko
ništa do kraja
čak ni smrt.

54
SVLAK

Pacifik u jutarnjem razodijevanju

kopno naplavljuje sobom,
a onda višak vode vraća istim putem
kao nepotrošivu i ničiju kožu.

Kada je mladić iz Ovčinina romana bio zatočen

na Grbavici,
zamišljao je sjećanje na sada
iz perspektive budućeg trenutka.
Pa je zamislio točan datum iz budućnosti
u kojem će se sjećati baš toga trena.
Zapisao ga, istom sigurnošću
kojom netko piše ljubavnu pjesmu
ili tetovira leptira na nadlakticu.

U heljdinom jastuku sačuvani su svi moji vratovi.

Svakodnevno, jedan otisak tone među zrnje,
samosahranjujući se kao plimni val.
Ako zagnjurim lice duboko, vidjet ću poznate oči,
no one mi neće potvrditi poznanstvo.
Kao i siluete u hotelskim sobama
pohranjene u istom ogledalu:
jer se staklo ne stidi ranjivosti.

Sjene stare brže od tijela,

iskradaju se pod tekućinama mjeseca.

55
Ostaju tamni madeži na leđima rijeke,
sve ono što ne smije biti izrečeno
jer je jednom bilo snažnije od nas.
Svijet je dalek, a stvarnost blizu.

56
„JA SAM OVDJE RADI NEČEG DRUGOG:
DA VAM KAŽEM NE I DA UMREM“

Dva su najveća izuma, kaže On u Godardovu filmu,

beskonačnost i nula.
Ona pričeka trenutak pa odgovori smjerno,
kao pred sucem: Ne.
Seks i smrt.

I to, kako je nježnost potrebna

da bi se rodio bol.
Zmijsko gnijezdo prezimljuje u vati
za Djeda Mrazovu bradu.
Primakneš li dalekozor bliže,
vidiš puno zemlje na dnu ulice,
mala razbacana brda
kako rastu preko neba.

Pa tražiš pseće oči

da ti pokažu rubove svijeta.
Da te nasele u onom gdje čovjek izgubi sebe
ako daje tako.

Na internetima prosvjedi,
na trgovima golublja krila
i puno nepotrošene slobode.
Dosadno mi je u ovom bespuću,
pisao je G. B. prije pola stoljeća;
razumiju me samo mala djeca

57
ili tužni starci.
U susjedovu dvorištu, jedna se kruška zabunila
i procvjetala početkom listopada.
Gledam je, zbunjenu i lijepu,
prezrenu od vrtne vojske.
Pčela nigdje.

58
KOCKA

Jednom kada izmile

začahurene riječi u porama planeta.
Šupljine će ostati posvuda
grobovi
s naprasno osvijetljenim snovima
i razbuđenim kosama što uviru u zemlju
kao korijenje podzemnih povijuša.
Kamo odlaze misli
koje zakasne na odredište?
Svijet je, govori rabin Nachman,
kocka koja se okreće.
Pretvara čovjeka u anđela
i anđela u čovjeka
glavu u stopalo
i stopalo u glavu.
Između bacanja
vidiš kako stvarnost sklapaju od isječaka
pa joj krvave šavove premazuju medom.
Potamnjelo srce potom omataš u krpu
i skupljaš crne ljuske
kao od kestenja.
Kada objese ujesenjeno sunce,
prošupljene krošnje miruju
kao dijete pred plakanje.
59
NOLI ME TANGERE ILI
DIPTIH O SAVRŠENSTVU

I.

Točno je znala
od kojeg trenutka i kako:
snop rujanskog sunca
ulazio je kroz kupaonski prozorčić
i lomio se dijagonalno
u drški tuša od inoxa.
Kada je pljusak okruglih kapi
usmjerila prema sitnom tijelu,
osjetila je kako joj bubre pluća:
prigušen lepet iznutra
kao kad se začinje fetus
ili kad prhne prepelica.
Tako: strujom zraka koja je potrebna
da se pero i pod
nikada ne dotaknu.

II.

Poznato je da cvijeće intenzivnije cvjeta

kada mu nešto nedostaje.
Osjećajući da se bliži smrt
cijela se biljka preseli u cvijet
ovjenča se sobom.

60
/.../

Grlo zaključava sva naša lica

u tajnoj ćeliji na vrhu riječi:
balzamira mjesto gdje nas zataji svijet.

61
III. Ruže Franje
Ferdinanda
ČESTICE

Kada je Lepa Radić poslije trodnevnog zlostavljanja

dovedena među bagremove
između tunela i željezničke stanice
u Bosanskoj Krupi,
na nogama je imala samo vunene čarape
a ruke su joj bile vezane telefonskom žicom.
Bila je veljača ‘43.,
Lepa je bila sedamnaestogodišnje lijepa,
a u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi brinula je
o prijenosu ranjenika
i organizaciji zbjega u Grmeču.
Njemački vojnik koji joj je nataknuo omču na vrat
fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku
sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu,
iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima,
čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat.

Bagremov cvijet je medonosan,

cvate čak i pod snijegom,
u povremenim mirisnim zimama
kad se djeca razlatičenih lica
njišu na svijetlim granama.

Ne znaš da je najveći dio ljudskoga tijela

zvjezdana prašina,
elementi što su u svemirskoj masi

65
prisutni tek u tragovima.
Pa u nekim ionskim sutonima
pogledaš prema mraku u kojem su sahranjene
zvijezde
i dopustiš da ti vodik ispuni dušnik
kao i svakom drugom tinjajućem planetu.

66
TRI SORELE

Kada su se tri sestre u Boki

zagledale u istog mladića,
nisu znale koju će odabrati.
A kada se, kao i mnogi Bokeljani,
otisnuo na more,
nisu znale kojoj će se vratiti.
Pa su ga čekale.
Pa su ga čekale.
Pa su ga čekale.

Kada je prva umrla,

dvije sestre dale su zazidati
njezin prozor.
Kada je umrla druga,
treća je sestra, u tuzi,
dala zazidati i njen.

I danas u Prčnju stoji kuća

s jednim otvorenim okom
i čeka.
Da joj netko kaže
da je smrt došla.

67
PRIZOR IZ PERASTA

Da bi prikratila vrijeme dok je bio na brodu,

počela je vesti goblen od svoje kose.
Bod po bod.
Vlas po vlas.
Dani. Od. Kose.

Goblen je punto pitura,

besprijekoran u strukturi i izrazu.
Zlatna Bogorodica i anđeli,
radosni.
Ipak, ako pustiš pogled
od Gospe prema rubovima,
vidjet ćeš kako zlato postaje svjetlije
te na koncu prerasta u bjelinu.

Dvije kose u jednom goblenu,

ali ne govore međusobno.
Među njima nijanse iskipjela mlijeka,
herbarijske tratinčice,
vode koja drhti neodlučnošću
da se pretvori u snijeg.

Odgođena bolest u znaku je šutnje.

68
SOLILOKVIJ TRISTANA TZARE

Jer DADA ne znači ništa.

Kao kabanica sazdana od kiše.
Uvjerenja su bakteriološke naravi,
a misao nastaje u ustima.
I dada je bakterija.

Rep svete krave

kod crnaca iz plemena Kru.
Drveni konj, dojkinja, kocka.
Majka u nekom kraju Italije.
Jezici poput ruskog i rumunjskog.
Potvrda. Pristajanje. Naklon.
Do kraja života. Mucanje.
Kolajna ili uzica.
Kao antilopin skok, zatamnjenje zjene.

Isusov tekst.
Alahov tekst.
Kor. Krv.
Najviše je dade u didaskalijama.

Poslije pokolja
nada u pročišćeno čovječanstvo.
Zategnuta kao dječja pelena na vjetru.

69
U podzemnim hodnicima
leševi cvjetaju u stalagmite.
Ugošćuju školske ekskurzije
na čajanke, na tamne kolačiće.

70
RUŽE FRANJE FERDINANDA

Moja baka već tri dana spava

i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.

Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.

U pauzi između dva okidanja

puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.

U pauzi između trena smrti

i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.

71
Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.

Crna ruka.

Smrt je sinegdoha, mislim,

i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.

72
O AUTORICI:

A n d r i j a n a K o s L a j t m a n (Čakovec, 1978.)
izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija
iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je
interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti.
Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim
i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige:
Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak,
Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne
i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.).
Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad
Čakovec, Čakovec, 2008.), Lunule (Disput i DHK,
Zagreb, 2012., nagrada „Dobriša Cesarić“) i Teleidoskop
(HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran
Kovačić“).

73