Naslovna | Politika | Drutvo | ARTivizam | GRADovanje | Razgovori | Objavljotina

Pretraga

ARTivizam

Godinjica smrti Milana Miliia ivot za slobodu

Pie: Milan Milii 05/10/2014 | 16:14

Tweet Recommend 14

Povodom godinjice smrti pesnika i pisca Milana Miliia, koji je poginuo tokom
granatiranja Dubrovnika 5. oktobra 1991. godine, objavljujemo njegov tekst "ivot za
slobodu".

Milan Milii
 Samo se jedan ovjek rodio, samo
jedan ovjek je umro na zemlji.
Tvrditi suprotno ista je statistika.

]. L. Borges

Ispisane jakim i neitkim pismom djetinjstva dvije me slike vezuju za osloboenje Dubrovnika 1945.
godine.
Sjedim na tepihu nasred velike dnevne sobe - saloe, kako se to u gradu zove - i igram se krpicama.
Krpice su retaji koje mi je dala gospoa Mici. To je ona tete to svako veer sjedi za ivaom
mainom. Ona je najderica. Ovo veer, meutim, koluti maine miruju. Mirni su na neki osoben nain
i svi koji sjede u saloi, izuzimajui gospou Mici i njenog mua koji se glasno prepiru. Prepiru se sad
na njemakom, sad na hrvatskom. Nitko se ne mijea u njihov razgovor mada svi emocionalno njore
kroza nj.
Veer je uoi osloboenja Dubrovnika. Nijemci se te noi povlae iz grada. Gospoa Mici ima austrijski
paso. Ona je vapski pedantno zapakirala svoje i muevljeve kofere, i oslanjajui se na opreznost,
razbor i intuiciju odluila da ona i mu napuste Dubrovnik s Nijemcima. Ali mu nee. Odgovara i nju.
Mirko utar, eh koji godinama ivi u Dubrovniku, dri na Stradunu bife. On je jednostavan ovjek i
njegovi razlozi su jednostavni: Zato bih ja bjeao odavde, sa nekim i nekamo? Ovdje je moja kua, ja
ivim ovdje; u svakom drugom mjestu sam izbjeglica bez krova i kruha. Nikomu nisam nikakvo zlo
uinio, gledam svoj posao, nikomu nisam duan.
Kontra ovoj, naizgled razlonoj poziciji, stoji uvijek utegnuta gospoa Mici, i sve se vie ljuti. Ona ne
porie nita od onoga to on kae, ali su njeni zakljuci potpuno opreni njegovima. Otprilike: Nikad ti
nee odrasti! O emu ti pria? Jesi li zaboravio da je rat, svjetski rat? Da u ratu ne vai ta tvoja
djetinjasta logika. Jesi li oenjen Njemicom? Jesi. Je li tvoj bife stalno pun Nijemaca? Jest. Komu e ti
objasniti da je za tebe gost samo gost? Ima li ikoga na partizanskoj strani tko e se zauzeti za tebe?
Nema. Pa kako onda moe biti tako glup, tako nedokazan!? I lupka u ljutnji petom izmice o pod.

K utarevima smo preselili iz straha od bombardiranja. Otac, majka i ja dijelimo jednu sobu njihovog
stana u gradu. Zato smo napustili svoju kuu? Uostalom, zato se kriti od eventualnog bombardiranja
unutar zidina? Zar nije loginije da su kue van zidina, sa manje katova i rasporeene u manjoj gustini,
daleko sigurnije ako sigurnost mjerimo realnim procentom rizika. Da, ali postoje tu i "emotivno-
povijesni" razlozi. Jedna je osobita vrsta zatvorenosti kojom je prostor unutar zidina natopljen.
Konstruiran da bi zatitio i osigurao, taj prostor istodobno zrai nadmo prema vanjskom, divljem
svijetu. Kao da e svojim srezanim blokovima zgrada i svojim mostovima skrenuti tovar bombardera,
zavrnuti i samu putanju letjelica. U grad se dolazi trgovati ili slaviti; smrt u gradu nije u skladu sa
njegovim znaenjem za koje se svijest u to divlje vrijeme otima; ona je u gradu, ne budui u skladu s
pretpostavljenim i dugo ivljenim- neskladna. U gradu se moe umrijeti od trenje, od kuge ili
prirodnom smru. U svakom sluaju od neega to je vis maior, Boja volja, a ne neka "tamo prdarija,
gvera, bumbardavanje, revolucijom... Ta sigurnost katule je oiti anakronizam jo od Napoleonova
vremena; ali stoljetno uvjerenje da se gine vanka, tamo, na Primorju, u Konavlima, u Hercegovini, na
moru, sagradilo je, kamen po kamen, jednu drugu vrstu utvrde, zid psiholoke nadmoi mjesta koji
generacije oito batini.

Stojimo s puno drugih ljudi ispred crkve svetog Vlaha. No je proarana nekim neobinim
osvjetljenjem koje dotad nisam bio vidio. U nepravilnom krugu oko Orlandovog stuba trupkaju neki
dinovi u robi koju takoer ranije nikad nisam vidio. Glas kolovoe koji poinje pjesmu tako je otar da
mi se ini kako bi svojin bridom mogao presjei zvonik napola. Gledam na tren u jednog dina s
raskopanom sivozelenom kouljom iz koje nadiru gusto maljave grudi.
Kolo se iri i mati me povue za ruku da me ne ugazi neka od ogromnih, kao tenk tekih cipela koje
dinovi nose. Vidim u pretapanju slika neka razdragana enska lica, neka ozarena bahatim
zadovoljstvom, druga napeta od smijeha i pjesme. Ali uglavnom ne vidim nita osim guve, nogu,
donjih dijelova kaputa ... Atmosfera je elektrizirana mjeavinom slavlja i straha.

Kategorije ivota i slobode kategorije su koje tako lako uzimamo za jasne po sebi i tako olako
izjednaavamo. ivot dijelimo od neivota (smrti) i slobodu od neslobode (ropstva) nekom osjenenom
crtom to kao dravna granica razmeuje predio na karti. Tamo pak gdje ta granica prolazi, u
planinskoj vrleti ili na puini, ovjek se nema za to uhvatiti; u neveri ili snjenoj oluji granica za njega
ne postoji. Priroda postavlja granice njegovoj slobodi i njegovom ivotu. Jai i slobodniji on moe biti
od tih fizikih datosti, ali samo prema unutra. Sloboda i ivot su zato najprije kategorije unutranjeg
ovjekovog svijeta, a ne pitanje klinike smrti ili javnog deklariranja.
No rat je jedna od onih kataklizmi kad jedno lako postaje drugo, a sve skupa - nita.
Svoju slobodu - zbir svojih poriva i stremljenja - neprestance rtvujemo ivotu, ivotu kao sklopu
uvjetovanosti i komornosti. Pa zar nije logino da se sve to jedanput i obrne? Da sloboda bude in
(akt), a ivot vrijeme u kojemu se taj in moe odvagnuti, u kojemu moe potrajati.
Samo samoubojica na isti tas vage stavlja svoj ivot i slobodu; da bi jedno unitio drugim. On uzima
slobodu da bude mrtav i uzima sebi ivot da bi (ga) se oslobodio.
Mislim da je tako nekako rezonirala gospoa Mici na vrhuncu svog razlonog jeda: "Ako ve hoe
izvriti samoubojstvo - izvoli! Ali nemoj to nametati i drugome."
Da li je Mirko utar vjerovao da e se spasti? Nesumnjivo. No upravo vjera u spasenje, vjera u bolji
ivot na zemlji i (ili) na nebu, ona je nezamjenljiva hrana svakog opredjeljivanja za muenitva. Zato
znam da njegov ostanak nitko nema pravo naprosto otpisati u stavci "naivnost". Taj crni optimizam, to
ljekovito graenje nade, trai svoje preimenovanje. I dugo mi je trebalo dok sam shvatio da je, bez
trunke fanatizma, nasuprot svakoj ideologiziranoj svijesti, nasuprot razlogu i eni, Mirko utar, mali
gostioniar iz ratnog Dubrovnika, stao te noi u obranu slobode. Kao da je, ne znajui sam kako, u
porobljenom Dubrovniku, par sati prije slobode koja dolazi, stao u obranu onih principa koji su mnoge
odveli u umu i borbu. Njegov trenutak izjanjavanja je stigao odista kasno. Pa ipak, na vrijeme.
Pitanje koliko je u tome otporu, u tome izboru da se bude pasivan i mogua rtva, koliko je u tome
samoubilakog, ostat e, naalost ili na sreu, bez preciznog odgovora. I mada je samoubilaki poriv
dovoljno irok da ponese teret otpora, estinu opredjeljenja, sa njim uvijek kao da ide, kako to kae
Alvarez, i neka primjesa frivolnog. I zato bih volio da ga jednostavno iskljuim. Onaj tko do
samozatajnosti tuje svoj nazor moe u oima razlonog djelovati kao samoubojica. Meutim on sam
kao da na pola puta uvijek pokree neki mehanizam koji obesnauje izvoenje gornjeg zakljuka. U
stavu "ginem za pravdu" teite je uvijek na onome za pravdu, nikad na ginem. A zakljuivanje je u
principu jedna logika operacija suvisla samo dotle dok djeluje (ograniavajua) svijest koja
bespogovorno usvaja tu logiku. Istoga asa kad se iz tog odnosa iskorai, ostaje tako malo onog na
to se moemo pozvati. To je upravo ono mjesto gdje se otvaraju vidici traginog.

Ja naravno, ni tad ni danas, nisam mogao uspostaviti loginu vezu izmeu toga to je Dubrovnik
osloboen i injenice da nema vie dunda Mirka. Kakva je veza izmeu brane svae u saloi
utarevih i pobjedonosnog uzmaha onog kola punog grlenih glasova, irokih prsa, neobinih pokreta
...
Bilo je onih koji su izdrali muenja ne progovorivi, vjerni svojoj utemeljenosti u ispravnosti svoje
borbe. I onih koji su pali u juriu s posljednjom misli da ih zviduk metaka podsjea na fijuk iope.
Mirko utar je izdrao u svom ljudskom uvjerenju da on ni za to nije kriv.
Uvjeti su bili ratni i misli su najee same od sebe slijedile ratnost. Neka ruka je po odreenom
ablonu sainila spisak, kao to je to uvijek sa spiskovima. Zasjedao je prijeki sud, prijeko, kao to mu
i ime kae. Na plakatu s trideset sedmoricom osuenih na smrt bio je deveti po redu. Na dnu spiska
stajala je naredba da nitko ni za koga ne smije intervenirati.
utarev pojam asti bio je oito preslab tit za njegov ivot. I tako je ispalo da nita u njegovoj
osobnoj povijesti nije slavno. Malima je data mala sudbina; ivot jednako kao i smrt prolazi im ne
ostavljajui znaajnije tragove. Tko danas, skoro etiri decenije nakon osloboenja Dubrovnika, pamti
dubrovakog eha Mirka utara, vlasnika bifea na Stradunu, ovjeka koji je vjerovao da svijet moe
biti ovakav ili onakav, a ne da uvijek mora biti kakav jest.
ivot je dao za pravo njegovoj eni, rat je opravdao egzekutora, slava je naravno pravedno pripala
pobjednicima. Samo je Mirku utaru pripalo nita i nema vie nikoga tako monog da mu neto moe
dati. "Za razliku od slave", kae Isidora Sekuli, "ast nikad nije umna, burna, nikad ne znai
bezuslovni klimaks i prvenstvo. [Zato je on govorio sa svojom enom kao da se pravda.] A kad je u
pitanju oseanje asti, onda smo definitivno unutra u oveku, u jednom iskljuivo aktivnom procesu.
Oseanje asti i ljubav za ast to je samopotovanje oveka zato to osea da je potovalac velikih
stvari, da na kraju poziva svoga vidi ideal i boga."

***

Mnogo godina kasnije, ne obraajui tad na to panju uo sam kako majka razgovara sa susjedom o
gospoi Mici. Susjeda je vidjela gospou Mici u Beu. Gospoa Mici je bila dobro i zdravo. Ali mene
su tad interesirale zrane puke; davno sam ve bio zaboravio njene arene krpice i no s pedantno
zapakiranim koferima.
No uspomene ne mogu, kao ljudi, odseliti zauvijek; njihovo je neto to hoe i umije odivjeti u nama
svoj ivt do kraja. Kad-tad otvori se bunar nebeski da nas zalije i onim kapljicama koje su prskale u
stranu dok smo kao djeca gacali po lokvama.
Njegova smrt je do mene dopirala polako. Kao da je to bio sluaj koji su rjeavale kancelarije neke
beskrajne Administracije. Probijala se do mene kroz godine s malom propusnosti. Neumitna i ista kao
voda. Nelagoda koja me pecne svaki put kad prolazim barkom pokraj Dakse, idui ka nekom od
Elafita, stapa se sa onom mjeavinom emocija koja me obuzme kad - bilo odakle - polazim na otoke;
jedva da bih u njoj naao neko odreeno mjesto za utara.
Njegove smrti vjerojatno ne mogu nikad ni biti upotpunosti svjestan jer nikad nisam u potpunosti bio
svjestan ni njegova ivota. On je kao jedna od onih intrigirajuih sitnica iz djetinjstva, kao zapamena
pukotina u zidu za koji moram provjeriti da li je tamo kamo ga moje sjeanje locira.
I mada mi je njegov lik fiziki sasvim izmakao, sad drim da dok sam iv neu zaboraviti njegovu
unutranju uspravljenost koja mu je, nespremnu a ipak tako odlunom, nalagala da se izravna sa
sudbinom, i to kako je skupa sa ostalima, mada ga sa njima ne broje, dao svoj ivot za slobodu.
Moda sam, u trenutku kad mu se pred oima ukazao niz profila puanih cijevi - ja, dijete koje se igra
na podu saloe u njegovom stanu - bio jedna od slika to su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je
ionako ostavljao u toj ljubavniki neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.

* Tekst zbog kojeg je Milii bio osuen na uslovno sedam mjeseci zatvora bez prava putovanja u
inostranstvo, objavljen u knjizi Dubrovaka zrcala, objavljujemo uz dozvolu njegove supruge Jelene
Trpkovi

Kontakt
Komentari [
Copyright Kontra Press 2017. Sva prava zadrana.