Zbigniew Herbert

POEZIJA

KRŠTENJE

Veterani četrdesetodnevnih potopa

s iskustvom provale neba
što vidješe smrt planina
i spasenje miševa
sad sjede na nasipu
promatraju ustalasano klasje
lijepo kao povlačenje voda
- to je bila baš sretna ideja
povjeriti nadu pticama
otad je njihova vjera snažna
poput golubinjaka

spašeni iz gorućih kuća

gdje čovjek gori kao perje
zagledaju u nutrinu lubanja
u nerazumne svitke ružičaste anatomije
oni koji znaju težinu tijela
govore
dobro su zaslužili nepokretnost

DODIR

Dvostruka istina sviju čula –

kroz oči jezdi karavan slika

kao odraz u vodi
a među crninom među bjelinom
boja curi nesigurnost
i njiše se u zraku čistom
naš pogled je zrcalo il' sito
kroz koje se cijedi kap po kap
vlažnih očiju uzbibana mudrost

na dnu sladora gorčina drijema

pa vrišti poludjeli jezik

iz središta zemlje pramenje mirisa

svijet među njuhom i čuđenjem

onda dođe izvjestan dodir

stvarima vraća nepokretnost
pred laži ušiju očiju zbrkom
od deset prstiju raste brana

nevjerica tvrda sumnjičava

uvlači prste u ranu svijeta
i od privida stvar odvaja

o najistinitiji ti jedini
umiješ izreći ljubav
ti me jedini utješit možeš
jer smo oba gluhi slijepi

- na ivici istine raste dodir

HTIO BIH OPISATI

Hto bih opisati najobičniju ganutost

radost ili tugu
ali ne tako kako to drugi čine
sežući po zrake kiše ili sunca

htio bih opisati svjetlo

što se u meni rađa
ali znam da ne liči ono
nijednoj zvijezdi
nije čisto
ni nesigurno

htio bih opisati hrabrost

ne tegleći za sobom prašnjava lava

a i nemir
ne treskajući čašom punom vode

drugim riječima
dajem sve metafore
za jedan izraz
iščupan iz grudi kao rebro
za jednu riječ
koja se nalazi
unutar granica moje kože

ali nije to očito moguće

i da kažem – volim
trčim k'o lud
trgajuć' bokore ptica
i nježnost moja
koja dakle nije od vode
traži od vode lice

i gnjev
različit od vatre
posuđuje od nje
blagoglagoljiv jezik

tako se miješa
tako se miješa
u meni
ono što su sijeda gospoda
podijelila jednom zanavijek
i rekla
ovo je objekt
a ovo subjekt

usnivamo
s jednom rukom pod glavom
a drugom u humci planeta

a stopala nas napuštaju

i kušaju zemlju
sitnim korjenčićima
koje ujutro
osjećamo bolno

GLAS

Idem do mora
da čujem taj glas
međ jednim udarom vala
i drugim

ali glasa nema

samo staračka brbljivost vode
slano ništa
krilo bijele ptice
usahlo na kamenu

idem u šumu
gdje traje stalni
šum ogromna pješčanika
što presipa lišće u humus
humus u lišće
moćne vilice kukaca
žvaču zemljinu šutnju

idem na polje
ploče zelene i žute
pribijene iglicama bića kukaca
zvone na svaki dodir vjetra

gdje je taj glas

trebao bi se javiti
kad na tren zamukne
stalni monolog zemlje

ništa samo šušnji

pljesci eksplozije

vraćam se kući
i iskustvo se uobliči
u dilemu
ili je svijet nijem
ili sam gluh

ali možda
smo oba
obilježeni sakatošću

moramo se onda
uhvatiti pod ruku
ići naprijed
k novim horizontima
ka stisnutim grlima
iz kojih izlazi
nerazumljivo krkljanje

ANKHENATON

Natpis
Duša Ankhenatonova, u obliku ptice, sjela je na ivicu čela da odahne prije daleka
puta. Ali umjesto da gleda u horizont, pogleda u lice umrloga. A to lice je bilo
ogledalo bogova.
Pokušaj rekonstrukcije

Zašto da lutam
- pomisli duša –
kroz teška pitanja
k božanstvima koja laju

čemu mračnim hodnikom

ići kroz hrapave dlanove
ka vagama zmijama i skarabejima

ostat ću ovdje
upoznati tajnu ušiju
koja leže uz glavu
pljosnato kao psi

pridržat ću barke
slatkih vjeđa
da ne otplove
k ispupčenom čelu

ući ću u nozdrve
sve do mjesta
gdje se sasušio
posljednji miris zemlje
i izbrisati taj trag

svit ću dva gnijezda

u kutovima usana
koja šute
i pune se plačem

radit ću na tome
da pomirim
Ankhenatona sa sjenom
tako govoraše duša

ali mi
koji kamenu glavu Ankhenatona
držimo na koljenima
osjetimo
kako ona njuši
kako ona udara
kako ona vrišti

NEFRETITI
Šta je bilo s dušom
nakon tolikih ljubavi

ah to nije više ptica ogromna

što bijelim krilima tuče
do zore svake noći

leptir
izleti kroz usta
umrle Nefretiti
leptir
kao šareni
uzdah

kako je dalek put

od posljednjeg uzdaha
do najbliže vječnosti

leti leptir nad glavom

umrle Nefretiti
ovija ju u čahuru
svilenu

Nefretiti
larvo
koliko dugo čekati
na tvoje odlijetanje
na udar krila
koji će te ponijeti
u dan – jedan
u noć – jednu

nad sve kapije propasti

nad sve provalije nebesa

PUT U KRAKOW

Čim je vlak krenuo

progovori visoki brinet
ovako kaže dečku
s knjigom na koljenima

- volite čitati, kolego

- Pa, volim – odgovara ovaj

brže vrijeme prođe
kući uvijek nekog posla
ovdje ne upada u oči

- Naravno, imate pravo

a šta sad čitate

- Seljake - odgovara ovaj

vrlo životna knjiga
samo malo preduga
taman za zime

I Svadbu sam čitao

to je u stvari drama
vrlo teško za razumjeti
previše likova

Potop to je druga priča

čitaš i kao da gledaš
dobra – kaže – stvar
skoro tako dobra k'o kino

Hamlet – stranog pisca

isto interesantan
samo taj danski princ
malo previše smotan

tunel
mrak u vozu
razgovor se naglo prekinu
utihnu pravi komentar

na bijelim marginama
tragovi prstiju i zemlje
obilježeno tvrdim noktom
oduševljenje i osuda

TRNJE I RUŽE

Sveti Ignac
bijel i vatren
prolazeći pored ruže
na grm se bacao
ranjavajući tijelo

zvonom crne mantije

žudio je zaglušiti
ljepotu svijeta
koja je brizgala iz zemlje kao iz rane

i dok je ležao na dnu

kolijevke od trnja
vidio je
kako krv teče s čela
i suši se na trepavicama
u obliku ruže

i slijepa ruka
koja je tražila trnje
ubodena je
slatkim dodirom latica

plakao je prevareni svetac

usred sprdnje cvjetova

trnje i ruže
ruže i trnje
tražimo sreću

ŠTA RADE NAŠI MRTVI

Jan je došao jutros

sanjao sam oca
kaže

vozio se u hrastovom sanduku

ja pored karavana
idem a otac će meni:

lijepo ste me bome obukli

i pogreb vrlo lijep
toliko cvijeća u ova doba
mora da je jako skupo

ne brini se ništa oče

kažem – nek ljudi vide
da smo voljeli oca
ni na šta ne žalimo

šestorica u crnim livrejama

lijepo kroče sa strane

otac se zamisli
pa kaže – ključ od radnog stola
je u srebrnoj mastionici
u drugoj ladici slijeva
ima još nešto para

za te pare – kažem –
kupit ćemo ocu ploču
veliku od crnog mramora

ne treba – kaže otac

bolje razdijelite siromasima

šestorica u crnim livrejama

lijepo kroče sa strane
nose zapaljene baklje

otac kao da se zamisli

- čuvajte cvijeće u vrtu
prekrijte ga zimi
neću da propadne

ti si najstariji – kaže –
iz vrećice iza slike
uzmi dugmad za manžete s pravim biserom
neka ti donose sreću
dobio sam ih od majke
kad sam položio maturu
onda više ništa nije rekao
mora da je zaspao dublje

tako se eto brinu za nas

naši umrli
napominju u snu
vraćaju izgubljene novce
brinu se za naš posao
šapuću brojeve srećki
ili kad to ne mogu
kuckaju prstom u prozor

a mi im iz zahvalnosti goleme
izmišljamo besmrtnost
tihu kao mišju rupu

PARABOLA

Pjesnik
oponaša glasove ptica
isteže dugi vrat
a ispupčena Adamova jabučica
nepokretan je prst na krilu melodije

pjevajući vjeruje duboko

da ubrzava izlazak sunca
od toga ovisi toplina pjevanja
i čistota visokih tonova

pjesnik oponaša san kamenja

s glavom uvučenom u ramena
liči na komad kipa
što diše rijetko i bolno

spavajući vjeruje da će samo on

dosegnuti tajnu postojanja
i da će bez pomoći teologa
uhvatiti u žedna usta vječnost

šta bi bio svijet

da ga ne ispunjava
neprestano motanje pjesnika
među pticama i kamenjem

ČEGRTALJKA

Ima takvih što u glavi

uzgajaju vrtove
a kose su im staze
u gradove sunčane i bijele

lako im je pisati
zatvaraju oči
a već im s čela teku
rojevi slika

moja mašta je
komad daske
cijeli mi je instrument
drveni štapić

udaram u dasku
a ona mi odgovara
da – da
ne – ne

drugima zeleno zvono drveta

plavo zvono vode
ja imam čegrtaljku
od nečuvanih vrtova

udaram u dasku
a ona nameće
suhu poemu moralizatora
da – da
ne - ne

IZABRANICI ZVIJEZDA

To nije anđeo
to je pjesnik

nema krila
ima samo obraslu perjem
desnu ruku

udara tom rukom u zrak

podigne se za tri pedlja
odmah pada natrag

kad je sasvim nisko

osgurne se nogama
na tren visi gore
zamahujući pernatom rukom

ah da se otkinuti od privlačenja gline

mogli bi stanovati u gnijezdu zvijezda
mogli bi skakati sa zrake na zraku
mogli bi –

ali zvijezde
na samu pomisao
da bi bile njegova zemlja
preneražene padaju

pjesnik zaklanja oči

pernatom rukom
ne sanja više o letu
nego o padu
što crta kao munja
profil beskraja

TRI STUDIJE NA TEMU REALIZMA

1
Oni koji slikaju ogledalca jezera
oblake i labuđe scene uz potok
oni koji kao niko umiju prenijeti slast sna
golo rame pod glavom otvoreni list i nebo
a ako se već usude pripovijedati more
lako drže tu riječ u ustima s ružičastim ivicama

oni nas nose u malim korpama od trske

i spuštaju na grudi s kojih jednom smo pili
ne vičemo na njih da će njihov svijet bez bure
uvenuti kao cvijet ubran o zalasku sunca
njihova mala obla stvarnost
kao obraz pastira kad na fruli svira
oni su mislili da ćemo naći sreću
u tihome srcu pejsaža sa dugom

2
Oni što slikaju unutrašnjost brijačnica
neuredne starice magarce i povrće
scene pijanaca brutalne soldate
sve to teškim i smeđim okerom
a zraka svjetla koja se provlači
među gredama čađave sobe
pada na stol na njemu bačene
sočne žute i maglene modre boje
zraka služi tome da se na njoj oštri
sirovi krst pogrbljenog majstora

pa prolaze kroz zgrade sa stanarima

i zagledaju u srce kao u vrećicu srebrnjaka
i samo vide slijepca koji broji bisere
osramoćenu djevojku premlaćene prevarene
mračni plač nisko i konopce u potkrovlju

za blistavu vodu potopa

moli kist

3
na kraju oni
autori planova
podijeljenih na desnu stranu i lijevu stranu
koji znaju samo dvije boje
boju da i boju ne
pronalazači jednostavnih simbola
otvorenih dlanova i stisnutih pesnica
pjevanja i plača
ptica i bombi
osmijeha i cerenja

koji govore
kasnije kad budemo stanovali u voću
upotrebljavat ćemo suptilnu boju „možda“
i „pod jednim uvjetom“ bisernog sjaja
ali sad vježbamo dva hora
i na praznu scenu
pod osljepljujuće svjetlo
bacamo tebe
s uzvikom: biraj dok je vrijeme
biraj šta čekaš
biraj

I da ti pomognemo neznatno pritišćemo jezičak vage

NIKAD O TEBI

Nikad o tebi ne usudim se govoriti

ogromno nebo moga kvarta
niti o vama krovovi što zadržavate vodopad zraka
lijepi punašni krovovi kose domova naših
šutim i o vama dimnjaci laboratoriji tuge
što ostavljeni od mjeseca protežete vratove
i o vama prozori otvoreni – zatvoreni
što pucate poprijeko dok umiremo za morem

Neću opisati čak ni kuću

koja zna sve bijegove i moje povratke
iako je mala i ne spušta zatvorene vjeđe
ništa neće prenijeti miris zelene porte
ni pkripu stepenica
po kojima nosim upaljenu lampu
ni lišće iznad kapije

Htio bi zapravo napisati o kvaki kapidžiku te kuće

o njenom hrapavom stisku i prijateljskoj škripi
i mada znam o njoj tako mnogo
ponavljam samo okrutno običnu litaniju riječi

Toliko osjećaja stane među jedan otkucaj srca i drugi

toliko predmeta se može uzeti u obje ruke

Ne čudite se što ne umijemo opisivati svijet

samo se stvarima obraćamo nježno po imenu
NEPOPRAVLJIVOST

Evo moje neozbiljne ljepote

a lomna je kao kosa i kao staklo

slažem svoje pjevačke pribore

na ivici središta dan uoči užasa

ovdje mala šolja zanosa

i struna kao ubijeni cvrčak
lutnja ne veća od dječjeg dlana
lažna sjena izmišljeni smijeh

evo kutijice boja zalaska

paketić milovanja bočica suza
muzike pramen i mladosti
to ću nositi kao kruh i ljubav
obilazeći tijelom tok željeza

evo moje lomne ljepote

slažem svoje pjevačke pribore
na obali mora na nestalnom pijesku
a val vidjevši plahost moju
kamen mi daje umjesto cvijeta

BIJELI KAMEN

Samo zatvoriti oči –

lorak moj od mene se udaljva

kao gluho zvono progutat će ga zrak
i glas moj vlastiti glas što izdaleka zove
smrzava se u klupko pare
ruke padaju
skupljene oko usta koje viču

slijepa životinja dodir

povuče se u dubinu
u pećine tamne i vlažne
ostane miris tijela
vosak koji gori

onda raste u meni

ne strah ne ljubav
nego bijeli kamen
dakle tako se ispunjava
sudbina što nas riše na ogledalu reljefa
vidim upalo lice ispupčene grudi i gluhe školjke koljena
zadignuta stopala svežnje suhih prstiju

dublji nego zemlje krv

bujniji nego drvo
bijeli je kamen
ravnodušna punoća

ali ako opet vrište oči

kamen se povlači
opet je zrnce pijeska
utopljeno pod srcem

gutamo slike ispunjavamo prazninu

glas se bori sa prostorom
uši ruke usta drhte pod vodopadima
u školjku nozdrva uplovljava
brod što vozi arome Indije
i procvjetaju duge od neba do očiju

čekaj bijeli kamenu

oči samo zatvoriti

BALKONI

Balkoni ehej nisam pastir

nije za mene mirtin gaj potok i oblaci
ostali mi balkoni prognani arkadijac
promatrati moram krovove kao pučinu
gdje brodova što tonu dugi dimi žal

šta mi je ostalo šta vrisak mandolina

let kratak i pad na kameno dno
gdje se čeka među dokoličarima na plimu vječnosti
dajući zauzvrat malo kravu

nisam to čekao ne to nije mladost

stajati s glavom u zavojima i kršiti ruke
i govoriti glupo srce upucana ptico
ostani tu na litici u zelenoj je škrinji
mirisni grašak i cvijet dragoljuba

ide vjetar predvečerni od potkresanih vrtova

s peruti na kragni maestarl hroma oluja
mrvi se malter na palubu na palubu balkona
s glavom u zavojima i komadićem užeta kao pramenom kose
stojim usred kamene ozbilnosti staračkih elemenata

da satu da otrove to će biti jedino putovanje

putovanje trajektom na drugu obalu rijeke
nema tamo sjene mora niti sjene otoka
tamo su samo sjene naših bližnjih

da samo putovanje trajektom samo trajekt za kraj

o balkoni kakv bol prosjaci pjevaju na dnu
i njihovim jadikovkama pridružuje se glas
glas omirenja prije putovanja trajektom

- oprostite nisam vas dovoljno volio

proćerdao sam mladost tražeći vrtove prave
i prave otoke u grmljavini valova

NAMJEŠTENA SOBA

U ovoj sobi su tri kofera

krevet ne moj
ormar s plijesni ogledala

kad otvaram vrata

namještaj se ukoči
zapahne me miris poznt
znoj nesanica i posteljina

jedna sličica na zidu

predstavlja Vezuv
s peruškom dima

nisam vidio Vezuv

ne vjerujem u aktivne vulkane

druga slika
holandska prostorija

iz mraka
ženske ruke
naginju bokal
iz kog curi pletenica mlijeka

na stolu nož krpa

kruh riba luk

idući za zlatnim svjtlom

penjemo se tri stepenice
kroz odškrinuta vrata
vidi se kvadrat vrta

lišće diše svjetlom

ptice podržavaju slatkoću dana

neistiniti svijet
topao kao kruh
zlatan kao jabuka

odrpane tapete
nepripitomljen namještaj
mrene ogledala na zidovima
to su prave sobe

u sobi mojoj
i triju kofera
dan se rastapa
u lokvinom snu

KIŠA

Kad se moj stariji brat

vratio iz rata
imao je na čelu srebrnu zvjezdicu
a pod zvjezdicom
ponor

to je komadić gelera
pogodio ga je pod Verdunem
a možda i pod Grunwaldom
(detalja se nije sjećao)

govorio je puno
mnogim jezicima
ali najviše je volio
jezik historije

do posljednjeg daha
izvlačio je iz zemlje pale drugove
Rolanda Feliksa Hanibala

vikao je
kako je to posljednji križarski pohod
kako će uskoro pasti Kartagina
a onda među jecajima priznavao
da ga Napoleon ne voli

gldali smo
kako ga je slijepo
napuštao razum
polako se pretvarao u spomenik

u muzičke školjke ušiju

stupila je kamena šuma

a koža lica
zakopčana je
na slijepa i suha
dva dugmeta očiju

ostao mu je samo dodir

kakve je priče
pričao rukama
u desnoj je imao ljubavne avanture
u lijevoj ratnička sjećanja

odveli su moga brata

odvezli ga izvan grada

sad se vraća svake jeseni

mršav i šutljiv
neće da uđe u kuću
kuca na prozor da izađem

hodamo ulicama
a on mi priča
neobične priče
dodirujući lice
slijepim prstima plača

GOSPODIN IZ PRIRODE

Ne mogu se sjetiti
njegovog lica

stajao bi visoko iznad mene

na dugim raskrečenim nogama
vidio sam
zlatni lančić
sivi sako
i mršav vrat
za koji je bila pripeta
neživa kravata

on nam je prvi pokazao

nogu krepane žabe
kako se dotaknuta iglom
naglo grči

on nas je uveo
kroz zlatni binokular
u intimni život
našeg pradjeda
paramecijuma

on je donio
tamno zrno
i rekao: glavnica raži

na njegov poticaj
u desetoj godini
postao sam otac
kaod se nakon napetog očekivanja
iz kestena uronjenog u vodu
pojavila žuta klica
i sve se raspjevalo
uokolo

u drugoj godini rata

ubili su gospodina iz prirode
barabe iz historije

ako je otišao u nebo –

možda sada hoda

na dugim zrakama
obučenim u svie čarape
s ogromnom mrežom
i zelenom škrinjicom
koja veselo lupka pozadi

ali ako nije otišao gore –

kad na ljetnjoj stazi
sretnem bubu koja se uspinje
na gomilu pijeska
prilazim
cupkam
i kažem:
- dobar dan gospodine profesore
dozvolite da vam pomognem –

prenosim ga nježno
i dugo gledam za njim
dok ne nestane
u mračnom profesorskom kabinetu
na kraju hodnika lišća

BERAČ BAMBUSA

Kakva gusta magla

siva izmaglica nad glavom
samo bambusove štapove
vidim pred očima

gdje je nebo
koje drmusa oblacima
i svjetlom

lijepa gospoda
na terasi sunca
razgledaju slavuja i ružu
na svilenim nitima

lijepa gospoda
recitiraju molitve
pred očima im se klati
zelena pletenica vremena

krik divljih ptica

gusta magla
vidim gustu sivu
kišu bambusa

GOSPA S LAVOM

Zemljom se može na magaretu

ali zaista jaše Marija
na mjesecu masnom kao šaran
i blještavom kao bricin atnjur
Drveće Postanka podiže glave
cvjetovi inicijala uzdišu čudesno
hvaljena budi – viču ptice
- dobar dan – odgovara kraljica proroka
tesarova žena
Marija

ali najviše voli putovati

na plavom i atletičnom lavu
koji ide nježno i lako
a kad grivom protrese
pucaju pripitomljeni gormovi
Taj lav je neljudski dobar
sve uzima zaozbiljno
pod svakim drvetom njuši simbole

iza Marije kroči Angečus dvosjekli

pun riječi sudnjih
a malo za njima miljenik Marijin – Janiol
nosi za Njom ogrtač i njenu sjenu složenu načetvoro
Janiol je bucmast i dobrodušan
samo nema sluha

već stižu
lav pomalo riči osjeti štalu punu mrkve
na kraju špalira šimšira
šarena ograda raja

SEDMI ANĐEO

Sedmi anđeo
je sasvim drugačiji
čak se drukčije zpve
Szemkel

nije to kao Gabrijel

zlatasti
oslonac trona
i baldahin

ni kao Rafael
štimer zborova

niti kao Azrael

vozač planeta
geometar beskraja
savršen znalac teorijske fizike

Szemkel
je crn i nervozan
i bio je više puta kažnjavan
za šverc grešnika
među ponorom
i nebom
njegov topot neprekidni

uopće ne cijeni svoj položaj

i drže ga u sastavu
samo zbog broja sedam

ali nije kao drugi

nije kao hetman armija
Mihovil
sav u krljuštima i perjanicama

niti kao Azrafael

dekorator svijeta
zaštitnik bujne vegetacije
krila što šume kao dva hrasta

čak ni kao
Dedrael
apologet i kabalist

Szemkel Szemkel
- šmrcaju anđeli
- zašto nisi savršen

bizantijski slikari
kad slikaju sedmoricu
predstavljaju Szemkela
sličnog onima

smatraju naime
da bi pali u herezu
kad bi ga naslikali
onakvog kakav jest
crn nervozan
sa starim olinjalim oreolom

KUTIJICA ZVANA MAŠTA

Kucni prstom o zid –

iz hrastove cjepanice
iskočit će
kukavica

prizvat će drveće
jedno i drugo
dok se ne stvori šuma

zazviždi tiho –
i poteći će rijeka
jaka nit
kojom su svezane
planine s dolinama

nekešlji se značajno –
evo grada
s jednom kulom
škrbavim zidom
i kućicama žutim
kao kocke za igru

sad
zatvori oči
past će snijeg
ugasit će
zelene plamičke drveća
crvenu kulu

pod snijegom
ja noć
s blistavim satom na vrhu
sova pejzaža

O PREVOĐENJU POEZIJE

Kad je nezgrapni bumbar

sjeo na cvijet
i savila se tanka stabljika
gura se kroz redove latica
slične stranicama rječnika
teži ka središtu
gdje je aroma i slatkoća
i iako je prehlađen
i nema osjećaj okusa
ipak teži
u udara glavom
o žuti stubić

i tu je kraj
teško je proniknuti
kroz pehar cvijeća
do korijena
pa bumbar izlazi
jako ponosan
i glasno zuji:
bio sam u središtu
a onima
što mu ne vjeruju sasvim
nos pokazuje
s žutim peludom

RUŽIČASTO UHO

Mislio sam
pa znam ju dobro
toliko godina živimo skupa

znam
ptičju glavu
bijela ramena
i stomak

sve dok jednom

jedne zimske večeri
nije sjela pored mene
i u svjetlu lampe
koje pada otraga
ne ugledah ružičasto uho

smiješni komadić kože

školjka sa živućom krvlju
unutra
ne rekoh tad ništa –

dobro bi bilo napisati

pjesmu o ružičastom uhu
ali ne takvu da kažu
baš je našao temu
pravi se originalan
da se niko ne osmjehne
da razumiju da objavljujem
tajnu

ništa tad nisam rekao

ali u noći dok smo ležali skupa
nježno sam probao
egzotični okus
ružičastog uha
EPIZODA

Hodamo kraj mora

držeći čvrsto u rukama
dva kraja drevnog dijaloga
- voliš li me
- volim

iza namrštenih obrva

skraćujem cijelu mudrost
dvaju zabjeta
astrologa proroka
filozofa iz vrtova
i samostanskih filozofa

a zvuči to skoro ovako:

- ne plači
- budi jaka
- vidi svi ljudi

napućiš usne i kažeš

- trebao bi biti propovjednik

i ljuta odlaziš
ne voli se moraliste

šta da kažem na obali

malog mrtvog mora

voda polako ispunjava

oblik iščezlih stopa

SVILA DUŠE

Nikad
nisam s njom govorio
ni o ljubavi
ni o smrti

samo slijepi okus

i nijemi dodir
trčali su među nama
dok smo udubljeni u sebe
ležali blizu

moram
zaviriti u njenu unutrašnjost
vidjeti što nosi
unutra

dok je spavala
s otvorenim ustima
zavirih

i šta
i šta
šta mislite
šta sam vidio

nadao sam se
grani
nadao sam se
ptici
nadao sam se
kući
nad vodom velikom i tihom

a tamo
na staklenoj ploči
ugledah par
svilenih čarapa

moj Bože
kupit ću joj te čarape
kupiti

ali šta će se tad pojaviti

na staklenoj ploči
male duše

hoće li to biti stvar

koju se ne dotičće
niti jednim prstom sna

MOJ GRAD

Ocean slaže na dnu

zvijezdu soli
zrak destilira
blistavo kamenje
nepouzdano sjećanje stvara
plan grada
sazviježđa ulica
planete dalekih trgova
vrtova zelene galaksije

emigranti u slomljenim kačketima

žale se na nestajanje materije

blagajne s probušenim dnom

rone drago kamenje

sanjao sam da idem

iz roditeljske kuće u školu
pa znam kud idem

s lijeve strane radnja Paszande

treća gimnazija knjižare
čak se kroz izlog vidi
glava starog Bodeka

hoću skrenuti u katedralu

prizor se naglo prekida
nema daljnjeg toka
jednostavno se ne može dalje
a znam vrlo dobro
tu nema ćorsokaka

ocean nepouzdana sjećanja

odnosi odranja slike

na kraju ostaje kamen

na kome su me rodili

svaku noć
stajem bos
pred zaključanom kapijeom
moga grada

PETORICA

1
Izvode ih ujutro
u kameno dvorište
i poredaju pod zid
petorica muškaraca
dvojica vrlo mladih
ostali u najboljim godinama

ništa se više
ne može o njima reći

2
kad streljački vod diže
oružje ka očima
sve se naglo nađe
u blistavom svjetlu
očiglednosti

žuti zid
hladno plavetnilo
umjesto horizonta

to je trenutak
pobune pet čuka
koja bi rado utekla
kao pacovi s tonućeg broda

prije no metak stigne na cilj

oko primijeti dolijeće zrno
sluh zabilježi čelični fijuk
nozdrve se pune ljutim dimom
dotakne nepce latica krvi
a dodir se zgrči i opusti

sad već leže na zemlji

sjenom pokriveni po glavi
streljački vod odlazi
njihova dugmad remeni
i čelični šljemovi
su življi
od onih što leže pod zidom

3
nisam saznao danas
znam to ne od juče
dakle zato sam pisao
nevažne pjesme o cvjetovima
o čemu su govorila petorica
u noći pred pogubljenjem
o proročkim snovima
o avanturi u bordelu
o auto dijelovima
o morskom putovanju
o tome da ako je imao pikove
nije se trebalo otvarati
o tome da je votka najbolja
od vina boli glava
o djevojkama
voću
životu

a dakle može se
upotrebljavati u poeziji imena grčkih pastira
može se pokušati zabilježiti boja jutarnjeg neba
pisati o ljubavi
i također
još jednom
sa smrtnom ozbiljnošću
ponuditi izdanome svijetu
ružu

BIOGRAFIJA

1
Napisao je prvu pjesmu o ruži
i vještačku umio kišom suza
gimnazija
razred IIA

kleo se jedinim srcem

da će uvijek lijepu braniti
i neće se uplašiti nasilja
da nikad nikad
uvijek uvijek

pod pločom klupe

leđži taj dječak
dtežući na grudi
nezgrapnu ispovjest

na klupi njegovo prezime

formula za volumen kupe
deklinacija puer bonus
i riječ Jadzia

2
podvornik je istrčap s velikim zvonom
otvorio usta
i zazvonio na požar

vrtjele su se brzo slike

bijela zgrada je postala crvena

a onda je u sliku ušlo drveće
što je stajalo iza škole

u dvorište
gdje su se igrali dječaci
utrčaše naoružani muškarci
i poče lovica
oni koji su uspjeli
pobjeći u šumu
igrali su se dalje
žandara i lopova

3
onaj iz IIA –
ali zapravo je to bio
sasvim drugi dječak

trgovao je devizama
tukli ga po licu
zatvarali do pogubljenja
ležao je na betonu
uporno je puzao
za zdjelom punom
gladi života
oguljen do kosti
a ipak živ

kad je oslobođen
od stida
zaplaka drugi put

4
treba mu odati priznanje
sporo je pristao na život

rastao je brzi potok zbivanja

on je stao u pustari i jadikovao

tražio je uspomene po ruševinama

i molio se imenima umrlih
poezija je kćerka sjećanja
stoji na straži tijela u pustari

šumovi pjesama onoliko vrijede

koliko je u njima daha onih tamo

sjedi sam sa sobom

bubnja prstima zove prazninu

5
sjeo je s njim dobronamjerni
pa kaže
ne može se gledati koliko se mučiš

i čak pišeš sve lošije

ispit će te
željna usta mrtvih

na jednoj žici
odsvirat ćeš sam lament komarca
odbacit će te
željne ruke živih

znam
teško je pristati
nije sve onako
kako treba biti

okreni ipak
korake u budućnost
izađi iz sjećanja
u zemlju nade

pokušao si krikom nadglasati vrijeme

obraćajući se mrtvima
pokušaj krikom nadglasati vrijeme
obraćajući se nerođenima

niko ne želi
da izdaš sebe
ostani u svojoj sferi
piši o onome čega nema

6
čita pjesnik noću
brošure iz ekonomije
noću gradi pjesnik
raj za svoje mrtve
to je bijeli blok
kao komad sira
u kom će svak imati svoj otvor
mastan tih i topao

taj raj će biti gotov

kad se završi klasna borba
i kad od hektara budemo
dobivali toliko i toliko

razbljesnut će tada
milion sijalica
i zvučnici će buknuti pjesmom

7
opet pjsnik piše
priziva nerođene
u raj budućnosti

nad kamenom provalijom

propinje most od slamke
pretčava po njemu
lakomislen kao nada

8
ponovo je izgrađen pjesniku
stol u centru grada

ponovo je izgrađena kafana

akvarij za umjetnike

sad više nije sam

sjedi s njim mladi muzičar
izvjesni skulptor
riđi kritičar
i dvije manekenke

kako je dobro ići s narodom

- misli pjesnik –
i lupka nogama pod stolom

ponekad diskutuju o tome

da li diktatura proletarijata
isključuje pravu umjetnost

onda se pogledaju
i prasnu u smijeh
što se još nisu odvikli
od retoričkih pitanja

ŠACI

Pet prstiju što hodaju po strunama

savit će se kao željezo u vatri
u plod nara mrtvi čvor

i deset prstiju paževi milovanja

kleknut će strgnuti nježnu svilu
i umrijeti kako umire listopad
tisuće prstiju cvjetova dlanova
otvoreno prijateljstvo zrno važu
i dana dugog predu kukuljicu

onda prolazi veliki vladar

mrsi se konac prijateljstva zapliće
i praznih riječi zvoni mrak

onda se skorila krv na stjegovima

i prstiju iznad glave čvor
isti čvor u mozgu šaka

MOLBA

Nauči i nas svijati prste

i vrata podupirati s druge strane
soba već ohole ljubavi

nekad kad treba bude šaka

ono što tako je o sreći snilo
i štitilo tanušni plamičak

a onda kad završi se borba

dozvoli nam ispraviti prste
makar još bila samo praznina

kad u otvoren dlan primiš poraz

kad lobanju u nježne prste uzmeš
počet će tada još jednom

otvorenih dlanova velika stvar

po strunama putovanje po zabavama
posljednje zrno spasenja
ORNAMENTATORI

Hvala budi ornamentatorima

ukrašivačima i štukaterima
stvaraocima lebdećih anđelaka

i onima što prave trake što vijore

na trakama natpisi poučni žubore
(pod trakama vjetar od velikih rijeka)

a i violinistima i flautistima
što brinu se o čistim o tonovima
stražare nad Bachovom arijom na žici G

no i razumije se pjesnicima hvala

jer pjesma je na stranu djece stala
rekavši osmijeh dlanovi i oči

oni su u pravu nije umjetnosti dar

istinu tražiti to nauke je stvar
štukateri bdiju nad toplinom srca

da bude mozaik nad kapijom

golub grana il sunce sa cvijetom
(neko iza kapije povlači konce simbola)

ima već takvih riječi boja i rima

što smiju se i plaču čine se živima
štukateri čuvaju te riječi

da se pri tom vrte mračni mlinovi

ne brinu se o tom štukateri ovi
mi smo partija života i radosti

na ulici prepunoj radosne parade

sivi zatvorski zid u oči bode
ružna mrlja u idealnom krajoliku

štukatere su najbolje pozvali

cijelu su noć štukateri farbali
čak i leđa onih što sjede s one strane
u ružičasto

PJESMA O BUBNJU

Otišle su pastirske frule

zlato nedjeljnih truba
zelena eha trombona
i violina je otišla –

ostao je samo bubanj

i bubanj nam svira dalje
svečani marš posmrtni marš
jednostavna osjećanja idu po taktu

na drvenim nogama doboš svira

i jedna misao i jedna riječ
kad bubanj doziva strmi ponor

nosimo klasje ili nadgrobnu ploču

što nam mudri prorekne bubanj
dok o kožu trotoara udara korak
taj tvrdi korak što svijet proobrazi
u pohod i u uzvik jedan

konačno ide čovječanstvo cijelo

konačno je svak korak uhvatio

teleća koža palice dvije

razbila su kule i usamljenost
i stampedo je šutnja
i smrt nije strašna kad je masovna

stub prašine iznad parada

otvorit će se poslušno more
sići ćemo duboko u ralje
u prazan pakao te i više
neba provjeravamo nepravdu
i oslobođeni strahova
u pijesak će se pretvoriti cijela parada
nošen ismijavačkim vjetrom

i tako će osljednje eho preći

po neposlušnoj pjesmi zemlje
ostat će samo bubanj bubanj
diktator muzika poraženih

MALA PTICA

O drvo razgranato kao Drvo Postanka

nama pticama suđeno za zelenu kuću
pod dahom zadržanim uskovitlanih sfera
sred pijeska i gline sred gline i pijeska
u sred pustinja u koje zaljubljeni vjetar
donosi samo suhu kišu pepela

kako stanovati drugdje nego na drvetu jedinom

kad se čuju guste kapi padajućih pčela
i šumi lišća pun vrč

ja mala ptica znam svoje mjesto znam

prikovana za granu htjela bih listom bit'
najmanjim listićem što drhturi

- jer kaže mudra zmija na drvetu što živi

koja drvo ovija koja drvom vlada
da propast' će onaj što napusti drvo
od žeđi i gladi od straha od sebe
makar i svoj bijeg nazvao lijepo sloboda

uistinu vam kažem govori mudra zmija

ako vi ne budete poslušni kao lišće
jednako pokorni slabi i vjetrima podatni
propast ćete i nestat će iza vas trag –

ja mala ptica znam svoju vrijednost znam

nisam kao onaj cvrčak pod kamenom što sjedi
slobodan lakomislen jer samo oklop ima
što uskoro će jedini mu spomenik ostati
a mi imamo historiju i ruševine gnijezda
i kuće vrlo pametno obložene paperjem
i školu pjevanja koja će nadamo se
nadživjeti rojeve zvijezda nijemih i nemuikalnih
- kad umre ptica stvori se u nebu rupa
kroz koju siplje sivi prah na zelenilo zemlje

*
žrtvovanje krila prvo boli
a iz tog bola se pjevat' može
onda se voli nepokretnost
i strah diktoira riječi pjesme

tom pjesmom udaljujući presudu

poslušni instinkti života
na dnu skrivamo iskru pobune
kad hvalimo slatkoću nasilja

kroz usko grlo duge ode

od toga sigurno grlo puca
i puca srce kad preblizu
 približi oči nepokretne

ti što pod drvetom čitaš knjigu

i među ljudima si ptica
evo ti pero – ako možeš
napiši elegiju o mojoj smrti

pero zadrži u njemu boje

straha ljubavi i očaja
možda napišeš njime poemu
o sudbi ptica u teškim vremenima

PARABOLA O RUSKIM EMIGRANTIMA

To je bilo dvadesete godine

a možda dvadeset prve
došli su k nama
ruski emigranti

vrlo visoki plavušani

sa sanjarskim očima
sa ženama kao san

kad su prolazili preko trga

govorili smo – ptice selice

išli su na gospodske balove

okolo se šaputalo – kakvi biseri

ali kad su se gasila svjetla zabava

bespomoćni su ostajali ljudi

stare novine su uporno šutjele

i smilovao bi se samo pasijans
zašutjele bi gitare pod prozorom
i čak su blijedjele oči čarne

uveče ih je na domaće stanice

vozio samovar s pištaljkom

nakon par godina pričalo se

samo o troje
o onome što je poludio
o onome što se objesio
i o onoj kojoj su išli muškarci
ostali su živjeli po strani
i polako se pretvarali u prašinu

Ovu parabolu priča Mikolaj

koji razumije nužnost historije
da me uplaši to znači ubijedi

KAKO SU NAS UVODILI

Igrao sam se na ulici

niko me nije čuvao
pravio sam torte od pijeska
gunđajući u bradu Rimbauda

jednom je to čuo stariji gospodin

ti si dečko pjesnik
mi baš sad pravimo
široki književni pokret

pomilovao me po prljavoj glavici

dao mi veliko likzalo
i čak kupio odjeću
u maskirnim bojama mladosti

tako divnu odjeću

nisam imao od prve pričesti
kratke hlačice
i veliku
mornarsku kragnu

crne lakirane cipele s kopčom

bijele čarape do koljena
uzeo me stariji gospodin za ruku
i poveo na bal

tmao su bili drugi dečki

isto u kratkim hlačicama
pažljivo obrijani
vukli su noge

e sad se igrajte dečki

što stojite po ćoškovima
- pitala su starija gospoda –
hajdete u kolo

a mi nismo htjeli lovice

nismo htjeli ćorabake
bilo nam je dosta starije gosšpode
bili smo jako gladni

pa su nas odmah posjeli

za veliki stol
dali nam vode sa sokom
i po komad torte

sad su ustajali dečki

preobučeni u odrasle
dubokim glasom hvalili
ili nas tukli po prstima

ništa nismo čuli

ništa nismo osjećali
zagledani velikim očima
u komad torte koji
se sve više topio
u vrućim našim rukama
i slatkoća ta prva u životu
nestajala je u tamnom rukavu

SUPSTANCA

Niti u glavama koje gasi oštra sjena stjegova

niti u grudima otvorenim ostavljenim na strnjištu
niti u rukama što nose hladno žezlo i jabuku
niti u srcu zvona
niti pod stepenicama katedrale
ne sadrži se sve

oni koji vuku kolica po loše kaldrmisanom predgrađu

i bježe iz požara s bocom boršča
koji se vraćaju u ruševine ne da bi zazivali mrtve
nego da pronađu sulunar željezne pećice
izglednivani – vole život
udarani u lice – vole život
teško ih je nazvati cvijetom
ali su tijelo
to je živa plazma
dvoje ruku za zaklanjanje glave
dvoje nogu brzih u bijegu
sposobnost pronalaženja hrane
sposobnost disanja
sposobnost predavanja života pod zatorskim zidom

ginu oni
koji više vole lijepe riječi od masnih mirisa
ali srećom njih je malo

narod traje
i vraćajući se s punim vrećama sa staza bijega
diže trijumfalni luk
lijepim mrtvacima