Mihaela Helešić

Požarnost
UJUTRO
pojavljuju se
kao refleksija buđenja
omot stihova iz sna
pokriva ranjivost
otvaram se
osjećaju punine
tebi
OTISNUO SI SE
o moju plahtu
na koju nikad nisi položio tijelo
otisnuo si se u more
mojih unutarnjih stanja
tonemo u san da odijelimo
na trake
sav film našeg rasta
STAROST TRENUTKA
u tišine se zavuku
cvrčci s krošnje
šum rijeke
zapleten u mrak
kao oštre dlake s tvojih prsa
dok zvijezde lete
padaju
poput mene u tvoj zagrljaj
spontano i spretno
neumorno se razapinju nad nama
i vrijeme je sjajno
a krivo
ZA NAS
more nikad neće biti krigi
nebo je ono
što brije očekivanjem
naših zemaljskih očiju
pa se opusti
kad se opustimo
preda se
da se predamo
i poklanja
tek kad se jedno drugom poklonimo
šalje vjetar
da grije vrela tijela
gdje nema ničeg hladnog
gdje hladna udaljenost doba gubi
neizmjerno smo mladi spram zvijezda
hladni i vreli
u prolaznosti
PJENA
poput granice
pjena se rasteže
prostire se

valja

bezobrazno skriva obalu

slavodobitno dolazi
pa u treptaju iščezne

ako je ne vidiš
povuče te sa sobom

dole
na dno
POŽARNOST
zaljubljen ili zadubljen
u mene ili sebe
zaljubljeni su ionako
samo zadubljeni u nježnosti nečije pojave
ne slute
drtureći svakim vjetrom
kao dahom
beskrajnu požarnost situacije
iz čije vatre ostaju
samo

samo
ozebline
HVALA TI
na ljetu
biram jesen
umjerenost manje boli
manje od razlike mog ranog ljeta i tvoje jeseni
doba nam se nikad neće poklopiti
PALAČINKE
nitko ne zna
uz krčenje radija
uz smijeh
i pljeskanje kože
da se sakrio uzdah

strašću se utkao međ' plahte

dok smo se motali

jedno o drugo
kao palačinke
jedno o drugo
kao ljubav u rastezljiv osmijeh
TE VEČERI
poslije tajnih ljubavi
bačeni samo opušci
sagorijeli žudnjom
tamo gdje ne zavlači se
ni krajičak perifernog vida
gdje se među rukama
tvog iskustva
i mog žara
gdje se o čelo naborano brigama
naslonim sigurno
spremna za nova sagorjevanja
u ljubavi s rokom trajanja
S JUTROM
jutro se smanjilo
strelovito
nebom slalo svjetlost
san proletio onkraj svijesti
VODOM SAM te isprala
tu
s usana
grudi
i kreveta
UČIO SI ME
bacivši me u rijeku
izraza
hoću li sutra postati
mali čovjek koji piše

meni su uvijek radovi u tijeku

provjera si moje autentičnosti

straha je li dobro
pa ti dolijem dio ove strasti
kao niz l i n i j a
u pjesmi
RIJEČI
čitala bih ti
ali jedino što se dalo pročitati
linije su tvog lica

šutiš

ulaziš u mene
riječima koje sam trebala
izvlačiš me
da ti kažem
nema nijeme ljubavi

molim te
vrisni moje ime
STIH
kao pod majčine skute
skrijem se pod stih
da ne bude
i nakon pustih godina
nisam te sita
da ni sekunde
ne pišem
doli o zabranjenom čvoru
oko moga struka
granicama stereotipa
i nacionalnosti bez pokrića
o
da se pod sunčano nebo
nekad prikrade pljusak
onaj tren kad ne bivaš mi zabranjen
kad sam samo žena
i ti samo muškarac
kad si stari stih
mlade pjesnikinje
VRIME ZA TO

prisikla san konope

odveza se moj brod
bižin ća
na svoje
svatko će sebi doć
dok još tkogod ima kome
tebi dragi, laka noć
plava me sila reže odozgo
a zemljana me prašina drži doli
i teško je odrišit ti kraj
kad konope zapeče sunce
kad kožon upijam sol
pod valima lupa briga
kontra krmi
frigam te na ulju misli
tamo di
nećeš ne staješ u teću
di bivaš sve van mene
ubrala sam
MEĐUGENERACIJSKO RASTEZANJE
među trenucima kojih se sjećamo
stežeš me čvršće
da ne pr(o)letim s vremenom
vrijeme je koža
tebi ono curi
meni se vuče
zato i voliš
biti opet mlad
duša mi je stara
tijelo mi je mlado
duša ti je mlada
tijelo ti je staro
kakvo je ovo
rastezanje
u vremenu
ŠAMAR
šta ako si
samo produžena ruka
moje podsvijesti
nestrpljivosti i straha
pa bih ti iz bijesa
odgrizla usne
što ako si
pandan onih koje sam slomila
što si
da si
ne odlazi još
i nama će kucnuti čas
šamar društvenih normi
SIKAVCI
u soli tvog pogleda
peku me oči
nisu pikavci
sikavci su koji sikaju
ležimo na travi
na tišini
u obilju strasti
naših stražnjica otisci
na ručniku
da znam koliku širinu
imamo mi
DOBRO
dobro,
šuti
dobro,
budi daleko
dobro,
ne zovi me i dalje
dobro,
za osjećaj se ne ispričavam
jer dobro,
ljubav nije trofej
nagrada
za koju se treba boriti
TITRAJ
u gornjoj sredini donje usne
živi titraj
i otkriva s tebe
skida
sve nove slojeve oklopa
tvrde
protiv ranjivosti
da budeš kamen
hladan
pa me poljubiš
da ne primijetim
PROLAZ
bijelo grožđe
pored Kupe u prolazu
ceste su za prolaz
a ostaju
ljudi za ostajanje
prolaze
i odlaze
i razvlače se među ljudima
izvijaju se među pribadačama mjesta
u mrak upisuju zaborav
dok manijakalno skupljam rukopise
usnopise
uzduž trupa
s bedara ih gulim
iglama od svijesti
budim okus najdražeg piva
duge noćne vožnje
i jos jedno ljeto
s bezbroj krajeva
hajde odaberi jedan, svoj
da i ovom jeseni prođem sama
odavde pa do ostajanja
kao Velebit što odlazi
tek kad odeš
ali ni milimetra
STANI
soba na dnu mora
nema kisika
ljubomora u ljubavi
nema sobu
iz zidova izbijaju proglasi
zabrana svega što povrijeđuje
ne pišem ti
jer riječi su oružje
zavrnut cu slavinu
stat će riječi
sve riječi u rijeci što ječi
koje su poput udaha
trebale biti snažne i važne
na površini mora
pjena od pjeva cvrčaka
i kadgod se odlazi
ne postoje riječi kraja
ne dišu
zatvorene u sobi na dnu mora
RAK
ona je trn
pukotina škrape
i pukotina
i rak koji se u nju nastanio
rak
galopirajući zloćudni rak patrijarhatu
bez grama zle ćudi
uvuče ti se pod kožu
zarije klješta u srž
pa čeka zrnce ljubomore
da nestane
da vidiš da iz trna raste cvijet
i cijeli njen svijet
kad može sama
STRUJANJA
sunce prži ramena
zahtjeva nova prelijevanja
morskim valima
zarile mi se riječi u prsa
zahtijevaju nove udisaje
daleko od zraka
daleko morskim valima
plićak oko naših nogu
bjezi s osekom
a mi razumijevamo
čekanje plime poseže za željom za ostajanjem
ubija želju daljine
bježimo od plima
sebe
naših unutarnjih strujanja
ZAMOR MATERIJALA
odrasla razbacana okolo
u svojoj teoriji kaosa
osvaja sve što predstavlja strah
želeći se uvući u sigurne muške ruke
tek kad ih zavede
zarobi
u zadovoljavajuću razinu inferiornosti
kad promijenjeni kroje monotoniju
zamor materijala u punom cvatu
stvara alergiju na privrženost
ROĐENDAN
sutra ti je rođendan
znači, i moj je blizu
bliže
dolazi korakom
tvojih će se plamena 30
teško ugasiti
kao ti
zvoniš mi u ušima
stružeš s mene želju za drugim
poput zmije si mi uštrcao to
čeka me 20
ali plameni
zbrojeni u pola stotine istih
neće ni gorjeti
kad ne slavimo
umjesto čestitke
pružam ti stihove
u ruku, na daljinu
kroz ekran, virtualno
pišem ti stihove
pruge po papiru
dulje
kraće
i najdulje
i najkraće
kao valovi se preklapaju
da bi te dosegli
kao onda
kao kad među rukama si mi
kao kad među rukama sam ti
okusila ljubav
još je i sada
još je sapirem s očiju
čitaj me kratko
ljubi me jedan dugi trenutak
pojavi se na kratko
pamti me dugo
PRAŠINA

svi smo prašina davne planine

a gdje nosiš danas tu prašinu od jučer
kad previše ti je svega
s dlana tako sipa ti se se sreća od sad
iz druge ti šake žuri vrijeme
i zašto uvijek vidiš znakove upozorenja
a nikada putokaze suncu
šapućeš li još kome
da danas ti se sutra skutri u jučer
ako ne promotriš svoja znca pjeska
ako ne prozreš sebe u sebi
ČAJANKA
pola litre vruće vode
teglica za pekmez
planinske trave
u vrećicama za čaj
hektolitri magle
glavni gradovi Jugoslavije
ti i ja
u balončićima obaveza
uvijek sljepljeni skupa
kad otežamo
kao vrećice čaja
ZASTAVA
nizovi zastavica
u svakom dvije najbolje
tvoja i moja
cijeli ulični festival zastavica
ispod kojih ljudi gaze
bez upiranja pogleda u njih
zvuk smijeha odjekuje tisinom
svjetlo kroz maglu probija
poznat okus zadovoljstva
filmski prizor
u danu za pamćenje
šteta što uvijek
uvijek strepimo od crvene zastavice
CRNA PJESMA
možda sam
u crnu zamotala
ne i zakopala
pjesmu
pjesničke figure nas
vizualom dio se sakrio s druge strane
s poleđine i prednje strane platna
i možda samo želim
razmazati
zamrljati
i maljati
crnilo
da poput pjesme
i ja se utopim
u boju bez koje
u crnu
PETI ELEMENT
uzdigneš se do stropa svijesti
stopalima dirajući zemlju
izdisem sve što ne daje snagu
udišem inspiraciju
sastava neobičnog
gotovo nepoznatog
jer sve samo je zrak
uranjajući među razne parove ruku
među parom vesla
plovim dalje vodom vremena
voda vodi me
na zemlji
gorim
vatru raspiruju naleti zraka obogaćenog kisikom
ne gasi me voda
moj peti element
i gorivo
ljubav je
TIRKIZ
na paleti samo tri
korijena
crvena, plava i žuta
boje
ponosito, ali prazno stoje
pored crne i bijele
svih njihovih sredina
suprotnosti u spektru
dala bih ti radost žute
uranjenu njenu jesen
i sunce
zeleno more kad se pod njim njiše
život i proljeće
proljetnice i ljubičastu
ljubičice u divljini brzo nestaju
pripitomljene stalno žive svoje proljeće
crvena sagorijeva u smeđu
svaka nijansa vodi svome značenju
iz tvog vrela iskopanu
samo tirkiz
vodi tebi
KORA
vanjski sloj
unutarnjih stanja
ponekad slojevit
u razinama grubosti
ili gradaciji debljine
u mogućnosti puknuća
samo u uvjerenju
imati koru može biti loše
jer oljuštiti se sebi
nekome
samo je uranjanje u intimu
sigurnosti i spokoja
vjerujem da poput zmije
uvijek rastem
kad kora ili koža
tijesna mi je
ni jednu ne zadržavam predugo
tek toliko da me štiti
i ne odrveni
jer svaki udisaj je rast
kad odrveni
uokvirit ce me beživotnošću
OKVIR
bliži se ljeto života
onda kad ti kažu
da moraš naći
stalni vez
čvrsti okvir
jer to je kao smisao
ali more nema okvir
ni vrijeme
ljubav uokvirujemo granicama fotografije
sreću društvenim konstruktima
privrženost četirima zidovima
ljude vrstama
našim izmišljenim
crno bijelim
ili duginih boja
ne uokvirujem se
svaki je okvir granica tvojih misli
o slici unutar
POTAPANJE BRODOVA
tamo poslije kraja jednog
prije početka drugog
zapleo se jedan
u vodi brod
rastegnuta se stjenovita obala
samozatajno pokrila betonom
da ne bude sama
u divljanju mora
u oluji
šetam tamo
nespretno i polako
u divljenju olupinama
njihovom mrtvom miru
POSLJEDNJE PLATNO
napeto o okvir vremena
platno od kvalitetnih vlakana
dugo spreman za slikanje
prvih par poteza
koji su laki, brzi, nepromišljeni
kao da se popravljaju
usmjereniji i zreliji
tragovi su koraka
ima li prva ljubav svoju prirodnu boju
gdje je boja suza
ne znam
ali znam
preko linija drugih
na platnu kao i na koži
prelazit ću sama
ODNOS
u srži prirode
plima
mora i mjeseca odnos
rast je odnos
okoline i mene
susret zime i ljeta
odnos je u proljeću
poništavanje vrućine i hladnoće
iz nule rastemo
odasvud i posvuda
u hladnoj zemlji
na vrućem zraku
u odnos se dovuku sreće
isprepletu noge
u novu kompoziciju
na stolu šalice
u hodniku tenisice
smjehovi i škakljanja
odnosi iz ljubavi
koja je kao jedna
uvijek u odnosu sa sobom
SUPERNOVA
eksplozija udaha
zamagljuje dahom
sva stakla automobila
ne rasipa se cijela
nego vanjski sloj
ono što predamo odnosu
sjaji u daljini
našim svjetlucavim znojem
omotana koža
bez oklopa morala
strast
ne vraća stari oklop
kad može rasti
raste
ostalo je sve u crnoj rupi
POZADINA TIŠINE
pogledi u tami
pomiču se poput zastora
ritmom pjesme
u pozadini tišine
uspavljujem te neskladnim pjevom
srećom voliš moj glas
najdraži se stihovi
prekidaju nizom poljubaca
efektnije dodirima
iznova
na promjenjenom mjestu
poznatim prstima
dok s nama samo su
pogledi u tami
NA VRHUNCIMA

ljuske od oblaka

svlače se pred suton

u tišinu padaju za obzor

ljudi se svlače

potpuno odjeveni

okamenjene maske

zveckaju kad razlome se o tlo

hvatamo živote između života

tamo gdje nas vide

gdje se vidimo

i gdje jesmo

a ti zadrži me ovdje

u ovom kraljevstvu popluna

među kružnicom tvojih ruku

ugrijana tvojim dahom

dopusti da sav trepet razbijem

dodirom usana

da te gledam kroz kovrče

u polusnu te povučem u zagrljaj

u onu stranu snova

daleko stvarniju od sjećanja

na vrhuncima užitaka
ONA

gledam je kako stvara

oblikuje i priprema prostor

razmata platno

kvači ga na ploču

i s prelijevanjem boja

jedne u drugu

dviju u treću

tako i ona postaje sredstvo boja

daje se

svoje strasti misli i dušu

prstima boji

u novom pikazu

na komadu platna

drži sjećanja obuzetosti

nanosi nanose utjehe

debele linije vjernosti sebi

koju upoznaje okrećući stranice

BESANO

besane noći nemaju dna

čak i kad pod sobom osjećamo

mekanu plahtu

oko sebe tišinu i

vidimo u mraku

nježne boje dodira

nejasno sjećanje nepoznate sreće

ne znam jesmo li usnuli i na časak

zatvaram ti oči poljupcima

budi me blijedo danje svjetlo

jutro

nakon noći od prelijetanja aviona

nema daljine privlačnije

od tvoje blizine

spuštaš mi dlanove na obraze

i mislima me u pamćenje

kao kistom u platno uslikavaš

jer od ove ljubavi nećemo načiniti ništa

ali ona će napraviti nas

RUKA

drhti ti ruka

kad preko njenog struka

niže klizi

o odlasku san

spušta ti se uz dlaku

ne znajući da

zaroniš pod brigu svaku

jer ne varaš

ne povlačiš me za inat

iz sebe izranjaš tragove pošsteenja

prevarom okoštene gene

jer ne zna ona

ne zna da si voda

bez smjera

razlamaš si tijek

u rijeku

bez smjera

a moje su ruke otvorene

bez drhtaja

za utjehu

njoj, ne tebi

jer ne vrti se više u glavi

ne hvata me udarac nesvjesti

u svakom strahu

a još sam ja ja

za razliku od tebe njega

ODRAZ

započinje novo doba

razmiču se zastori

zeleno i plavo svlače se

kasnije nego inače

još dobro je ozvučen dah ljeta

diše mi na zatiljku

uvijek me prati

u promatranju guli ljude

vraćanjem u stvarnost

dok je jesen spremna

za kišu izazova

i cvijeće poprima oblik žutih listova

ljetna zvijer po ramenu tapša jesenju

u kiši se naziru odrazi nade

tonu pod težinom lokve

jer ionako u svemu

svatko vidi sebe

GRANICE

granice zadržavaju svoje kapacitete

raznih oblika

zarobljene i neiskorištene

smislene i nasumično sabrane

u svojoj šarolikosti

bit ce burno

ako me vidiš van granica

ako me sam pokušaš povući

jer beskraj ima kraj

za nas

prolazni smo

promjenjivi u graničnosti

u kojima držimo život

ne migriraj unutar mojih granica

jer to je kraj
OŠTRENJE

koristim ovaj odnos

konzumiram njegove tekućine

zalijevam se svim kišama nase tuge

podgrijavam se strašću

sve izljeve ljubavi straha i strasti

ne iskorištavam

jer dijeljenjem se množe

poput gljiva sporama

sporo sporije

rastemo

u jednom ili više smjerova

sve dok se

negdje daleko pod zemljom

daleko od svjetlosti

ne naoštrimo

jedno o drugo

jedno protiv drugog

TU SI

karakter linija određuje atmosferu

naginje u vfijeme
vrijeme odvažnosti protivi se lazurnosti boja
sve se sapire, blijedi
mali motor je zakačen na srce
struji
dok stvaras
u ritmu otkucaja
otkucava emocije u linijama tvojih usana
sprešanom drvetu daješ život tintom
suludo
nakon toliko si godina
u linijama snoviđenja našla
dječja sanjarenja
sebe u njima
u nepostojanim trenutcima šutnje
slutnje i daha
vrisnula si sliku
da te svi vide
tu si
DOBA
kotrlja se novo doba
izniču nove boje
zeleno plavo ljeto svlači se
kasnije no inače
još na zatiljku čujem mu dah
ljeto uvijek me prati
promatram ga kako guli ljude
stvarnošću
jesen čekam spremna
za kišu izazova
i cvijeće žutih listova
ljetna zvijer po ramenu tapša jesenju
u kiši naziru se odrazi smisla
tonu pod lokvom
jer ionako
svatko vidi sebe
i kroz sebe
SANJARENJE
glava u ritmičnom podizanju i spuštanju
sluša vibracije glasa
redove Norveške šume
na tvojim prsima
i ništa drugo me želim
ne planiram smjestiti u raspored ove noći
zajednički smo posjedovali od besane noći
tek pospanu iscrpljenost jutra
na prepunom kolniku
razgivbavala sam misli
u nenadanoj opčinjenost očima
poklanjam ti mir na trepavicama
da vidiš jasno gdje je čar
otvorene su na silu
ali san nas ne napušta
jer skupa s ljubavlju
sanjamo više nego spavamo
JUTRO
možda se privrženost
diže poput oblaka magle nad jezerom
poput sunca nad grad
dok miluju nas snene plahte
u tvojim je rukama uvijek ljeto
osjećam teksturu tvog daha na leđima
prožima me pripadanje
tkani smo koncem nježnosti
s rupičastim brazdama života
znamo se ispreplesti
kao moje tamnije i kraće
tvoje dulje i svjetlije
ruke
dok vežu se u zagrljaj
u san
u noć
jer sviće dan
uvijek kad si tu
OBRAZ
užljebljenje pored nosa
korito je jezera od tvojih snova
od tvojih suza
s druge se strane
one slijevaju
zapliću se o bradu
i slijeću na plahtu
slušam te
dišem te
obraza naslonjenog na tvoj
ćutim te
tamo gdje ne znam zaći
pod one ljuske svjesnosti
gurnuo si obraz
da mi spoznaš dubine
držim te nježno
s obraza ti čitam neizgovorene tišine
VRIME ZA TO
prisikla san konope
odveza se moj brod
bižin ća
na svoje
svatko će sebi doć
dok još tkogod ima kome
tebi dragi, laka noć
plava me sila reže odozgo
a zemljana me prašina drži doli
i teško je odrišit ti kraj
kad konope zapeče sunce
kad kožon upijam sol
pod valima lupa briga
kontra krmi
frigam te na ulju misli
tamo di
nećeš ne staješ u teću
di bivaš sve van mene
ubrala sam
da pod ovim nebom
nema sutra
sutra je već drugo
a danas nije bilo prvo
vrime je za odrišit kraj
KOMORA
tvoja je soba tamna komora
za moje misli,
umjesto fotografija
za njihov razvitak
na svjetlu se čini da je sve jedna velika misao
jedan veliki film za razvijanje
a kad se ispreplićemo
naše se misli slažu kao trakice
vertikalno
okomito
isprepliću se
unutar prepleta
sve naše tišine
sva drhtanja plamena svijeće
skriveni strahovi izdahnuti u snu
sve gorljive strasti
sijeku se pod pravim kutem
u toj tamnoj komori
čija je atmosfera sjajno svjetla