Naslov izvornika Shadowplay

Joseph O Connor
Igra sjena
Prevela s engleskog Ivana Šojat
FRAKTURA
Za Carol Blake
Abraham BRAM Stoker, službenik, poslije ravnatelj kazališta, honorarni pisac, rođen u Dublinu 1847., umro u
Londonu 1912., za života nije doživio književni uspjeh.
Henry Irving, rođen kao John Brodribb 1838., umro 1905., najveći šekspirijanski glumac svojega doba.
Alice ELLEN Terry, rođena 1847., umrla 1928., najbolje plaćena glumica u Engleskoj, publika ju je obožavala.
Njezin duh, navodno, opsjeda Kazalište Licej.
U svakom biću koje živi postoji drugo Ja, koje nitko ne poznaje.
Ti koji ovo čitaš posjeduješ istinsku osobu skrivenu ispod svoje bolje poznate osobnosti, a teško da to itko
zna - to je najbolji dio tebe, najzanimljiviji, najneobičniji, najherojskiji, i baš on objašnjava dio koji nas najviše
zbunjuje. To je tvoje tajno Ja.
Edward Gordon Craig sin Ellen Terry iz djela Ellen Terry i njezino tajno Ja
9
Aeqní euzpÍA
NI? lAHd
Victoria Cottage Hospital, u blizini Deala,
Kent
20. veljače 1908.
Najdraža moja Ellen,
molim te, oprosti mi ovaj moj predugo odgađani odgovor. Kako ćeš doznati iz priloženog, bojim se da nisam
bio dobro. Financijski problemi i opterećenost pretjeranim poslom oslabili su me tijekom ove ružne zime,
sve dok se nisam slomio kao stari tegleći konj uz cestu. Dobro je što vele kako je malo trajne štete. I moja
jadna bračna svetica također se iz Londona preselila ovamo, u maleni pansion na samoj morskoj obali, te mi
svakodnevno dolazi autobusom da bi mi čitala, sve kako bismo mogli i dalje iritirati jedno drugo sa
zadovoljstvom svojstvenim samo onima koji su u braku. Uživamo prepirati se oko sitnica kao što su sendviči
ili demokracija. Kao što vidiš, još uvijek sam u stanju služiti se pisaćim strojem.
Noćas sam sanjao Znaš-već-koga - pojavio se u trećem činu Hamleta - a nekako si mi se ukazala i ti, kao šum
stabala umornoj ptici, i zato me evo, u kašnjenju, ali iskrena srca.
Predivno je znati da pišeš Memoare, kao i spoznaja koliko će to zastrašujuće biti svim tvojim nesuđenim
supruzima. Pitaš me je li mi preostalo išta od programa predstava Liceja, kostimografskih skica, Henryjevih
crteža ili fotografija, popisa premijernih uzvanika, jelovnika i tako dalje. Bojim se da ne raspolažem više
takvim stvarima. Jesi li još u kontaktu s Jen? Gotovo sve čime sam raspolagao ugurao sam u Sjećanja, a zatim
sam, kad je knjiga izašla iz tiska, sve utrpao u pet dupkom punih kofera i predao u Britansku nacionalnu
knjižnicu. Ostavio sam si samo nekoliko osobnih sitnica koje nikome nisu zanimljive.
Dobro se sjećaš da sam u jednom trenutku posjedovao svežanj pisama što sam ih primio od nesretnog
Wildea, no smatrao sam da je mudro spaliti ih kad su ga zadesile nevolje.
Ono što, međutim, imam jest svežanj dnevničkih stranica i osobnih zapisa što sam ih tijekom godina
sporadično bilježio te ih počeo uobličavati u roman pomalo odmaknut od mojega uobičajenog stila, ili
možda dramu, ne znam. Nadao sam se vražju stvar dovršiti prije nego što obolim od staračkog ludila. No ne
vjerujem da će se to dogoditi sad kad vidim da sam izgubio svoju nekadašnju krepkost.
U svakom slučaju, budući da nemam nikakve ušteđevine, a kuća u Londonu je pod velikom hipotekom,
moram sabrati sve snage kojima još raspolažem i pronaći posao koji će mi donijeti zaradu koju mi moje
piskaranje nikad nije donijelo. Plan nam je preseliti se u Njemačku, možda Hamburg ili Lübeck, jer život je
ondje jeftiniji, a i Florence govori njemački. Bog zna da smo malo prestari za emigraciju, ali drugog izbora
nemamo.
Po pitanju črčkarija: neki su dijelovi zgotovljeni, drugi su još u dnevničkoj formi. Namjeravao sam izmijeniti
imena, no nikako da dođem do toga - tvoje ime koje je sastavni dio tebe doima se odveć lijepim da bih ga
mijenjao - a onda sam, prije nekoliko mjeseci, naišao na djelo jednog Amerikanca, nekog Adamsa, u kojemu
autor o sebi piše u trećem licu, kao o liku iz fikcije, i to me je zagolicalo, pa sam pomislio kako imenima
trebam dopustiti da budu imena.
A kako si i sama uključena u ovaj postupak, vidjet ćeš da je razmatranje ruševina u svakom slučaju začudno
te bi ti možda moglo izmamiti osmijeh ili dva starim danima vatre i ludila, ludilu tog vremena. Među
stranicama ćeš pronaći i par ulomaka iz intervjua što ih je prije mnogo godina za The Spectator dala jedna
glumica bez premca: tu su transkripti njezinih odgovora, ali ne i pitanja, ne znam zašto. Ako možeš iskoristiti
ijednu dasku preostalu od brodoloma za svoje Memoare, slobodno se posluži, prava na spašavanje su tvoja.
Dobro, možda bi bilo poželjno da me prvo pitaš.
Veliki dio materijala zapisan je stenografski, a ti stenografiju poznaješ, koliko znam. Ako ne znaš, znat će
lokalna djevojka iz sela, ili na raspolaganju imamo tajnički servis gospođice Miniter, čiji je ured u blizini
Covent Gardena - ulicu pred očima vidim jasno kao dan, no ne mogu se sjetiti imena servisa. Možda je se
sjećaš.
U imeniku je.
Neki materijali ispisani su kodovima koje je čak i njihov tvorac zaboravio. Pitam se što li sam samo
pokušavao sakriti i od koga.
Dakle, stara moja - moja voljena prijateljice - sveta je pomisao zamisliti kako se moje riječi kreću kroz samo
srce tvojega srca, jer tad bi se nešto moje združilo s nečim tvojim, pa bismo na istoj kiši jedno vrijeme stajali
ispod istoga kišobrana.
Pregršt ljubavi tebi i tvojoj obitelji, najdraža moja zvijezdo zlatna.
I sretan rođendan sljedećega tjedna, ako se dobro sjećam?
Zauvijek tvoj, Bram.
P. S. Poput svih glomaznih, dobrih priča, i ova započinje u vlaku.
I.
Kad dvojica kazališne gospode iz Londona kreću za Bradford
Netom pred zoru, 12. listopada 1905.
Iz gustih vrtloga magle grmi usijano crno čudovište, škripi i riga svoj jedak i nadražujući dim, prodoran,
eksplozivan smrad. Grmljavina i troska, ložač i kotlovničar, crno kovano željezo i bijelo usijanje izazvano
trenjem, štropot na čeličnim tračnicama i staroj hrastovini pragova, dok kapi rose vijugaju niz bokove vlaka.
Lisice se skrivaju u jazbinama. Lanad poskakuje i bježi. Sokolovi se u krošnjama tisa okreću i zure.
U odjeljku prvog razreda osvijetljenom prigušenim svjetlom u ranoj jutarnjem vlaku koji je polazio s King s
Crossa dvojica kazališne gospode sjedaju jedan nasuprot drugome, omotani dekama i otrcanim šalovima, s
bijedno ofucanim rukavicama bez prstiju i smradnim isparinama ranojutarnjeg mamurluka. Premda slab,
njihov dah u zraku stvara oble oblačiće pare. Još nije sedam sati. Noćne ptice, nisu naviknuti na ovako rano
ustajanje, osim ako je riječ o povlačenju kući iz kakva noćnog bara.
Noge u čizmama Henryja Irvinga na sjedalu su nasuprot njemu, a on smušeno proučava tekst jezovite
melodrame Zvona, koju je igrao stotinama puta tijekom svoje glasovite karijere, od Londona do San
Francisca, od Kopenhagena do Munchena. Zašto mu je onda nakon tolikih godina uopće potreban tekst i
zašto još u njega unosi zabilješke, zašto napola sklopljenih očiju mrmljajući izgovara dijelove dijaloga dok se
polja nižu ispred prozora vlaka? Njegov suputnik sjedi uspravan kao svijeća, kao da izvodi vježbu joge
namijenjenu ispravljanju kralježnice. Knjigu što je čita drži ispred sebe kao štit. Vlak škripi prema naprijed,
prema sjevernim predgrađima Londona.
Nekoliko je stoljeća prošlo otkako su razmijenili ijednu riječ ili barem jedan od onih prijetećih, podbadajućih
prodornih pogleda ispod podignute obrve kojima su tako vični svi ljudi iz kazališnog svijeta. U hitnji na King s
Crossu kupljeni ovčji papci i ukiseljene jegulje nepojedeni leže umotani u prljavi novinski papir i kao da se
znoje usprkos hladnoći. Boca madere koja počiva na podu pretrpjela je napad. Na njezinu dnu preostalo je
samo nekoliko kapi, valjda kako bi oni koji su iz nje pili sami sebe uvjerili da nisu
poput one gospode koja maderu počinju ispijati još u taksiju, prije sedam ujutro, a iskape je u vlaku koji
polazi prije osam. Među njima vlada masonska tajnovitost svojstvena starim parovima koji su već oplovili
čudne geografske širine i krševite arhipelage monogamije, koji su spoznali mnogo, vidjeli mnogo i oprostili si
gotovo sve, odavno si rekli sve što su si trebali reći, a što zapravo nikad nije bilo bogzna što.
Kakvo to smeće čitaš? pita Irving intonacijom maestra koji svoju sofisticiranu dosadu demonstrira u
prostoriji punoj ljudi koje je lako zabaviti.
Povijest Chislehursta , odgovara Stoker.
Dragi Bože.
Chislehurst je iz nekoliko razloga zanimljiv grad. Napoleon Treći u egzilu je ondje umro u strašnoj agoniji.
A sad mnoštvo ljudi ondje živi u strašnoj agoniji.
Dan bi mogao biti dug i napet.
Krvlju umrljano, grimizno nebo bilo je prošarano crnim, kao tragovima što su ih iza sebe ostavili prsti, i
snopovima svjetlosti nalik na teško, kovano zlato. Vodenasta zora sviće ponad močvara, blijedomodre i sive i
nekako blatom uprljane zelene nijanse, poput rođenja dana u nerazblaženu akvarelu.
Raštrkane, teturave bukve, platane, jarebike, a zatim skup kraljevskih, vjetrom udaranih brijestova i divovska
slova V divljih gusaka koje preko golemog neba plivaju prsno poput strijela što hitaju odapete prema
nekakvu beskraju.
Onkraj u pari okupanog, masnog prozora počeci središnje Engleske: udaljena svjetla gradova, visoki dimnjaci
i crkveni tornjevi, ciglane i kamenolomi što ih opslužuju nove, čelične ceste. Između gradova meke,
zavaljene livade sa svojim stajama i hambarima i razapetim strašilima, stazama uz zelene i mirne kanale,
ladanjske kuće i njihovi voćnjaci i zidovi međa od crvene opeke, labirinti od živice, lovačke kuće i župni
dvorovi. Toliko je to nalik na irske krajolike, a opet nije nimalo nalik na njih. Nešto drukčije, nedefinirano,
određena kakvoća svjetla, tuge, možda, odsutnost koja je prisutnost. Dobrodošlica u odsutnost koja se zove
Engleska.
Polagano zibanje vlaka koji se napinje u usponu uz Stubblefield Hill, olovno njihanje i poskakivanje dok se
spušta i nastavlja dalje, zabrinjavajući zamah u okuci koja se uvija nizbrdo, a s vremena na vrijeme iznenadna
težina, nekakva zabrinjavajuća drama, dok vagon škripi ili jezovito tetura. Užetom privezani kofer pomiče se
na polici za prtljagu iznad njihovih glava.
Nosač je kofer htio ubaciti u vagon za prtljagu, no Irving je odbio - a sad porubi grada.
Stražnja pročelja naguranih kuća na kiši. Kiša koja se poput niti tanka konopca slijeva preko prozorskih
klupčica ili lijeva po gomilama kućanskog otpada što ga lavežom čuvaju gnjevni psi. Dijete prljava lica maše
kroz prozor bez stakla. Jezivo mršav hrt nateže lanac za koji je privezan. Kao more crno nebo i slomljen nokat
mjeseca i pljusak tako silovit i iznenadan da obojica muškaraca pogledavaju kroz prozor.
Dostojanstven, bradat, u četvrtom desetljeću života, Stoker još izgleda kao sportaš kakav je nekoć i bio. Na
Sveučilištu u Dublinu trenirao je boks, veslanje i plivanje. Jednom je prilikom spasio čovjeka od utapanja. Na
sebi ima trodijelno odijelo Gievesa Hawkesa sa Savile Rowa sašiveno od tvida suptilna uzorka riblje kosti,
bilo je moderno prije trideset godina. Huntsmanov zimski kaput od grube je vunene tkanine, doima se poput
generalskog šinjela. Talentiran je za nošenje svoje odjeće, koja na njemu uvijek izgleda udobno, premda je
sve što jutros ima na sebi mnogo puta prepravljano, zašivano, otpuštano, krpano, poput prijateljstva. Možda
su njegove cokule novih potplata svježe premazane crnom kremom za cipele.
Ruke su mu prošarane žilama i kvrgave, pomalo opscene, kao ruke istesane iz drveta močvarnoga hrasta.
Irving je krhkije građe, usukan od bolesti, ispijeno i konjasto lice doima mu se poput lubanje. Deset je godina
stariji od Stokera, ali izgleda još starije. No živopisan je, dugih udova i nemiran. Grimizni plišani fes, šalovi od
organdija i lanenoga platna, kaput s krznenim ovratnikom, cvikeri od sedefa. Crnom olovkom izvučene crte
oko jezera njegovih tamnih, umornih očiju, u crno obojena kosa koju njegov osobni sluga svakog jutra
oblikuje u kovrče, svakog, pa tako i ovog jutra. Štap za hodanje s minijaturnom lubanjom na dršku smanjena
glava Georgea Bernarda Shawa . Poput svakog velikoga glumca, i on je u stanju odlučiti koliko će staro
djelovati. Igrao je Romea, kojemu je četrnaest godina, i Leara, koji je prastar, tijekom iste turneje, ponekad i
iste noći.
Pripaljuje kratku, debelu cigaru, pogledava van, kišu. Die Todten reiten Schnell , kaže. Smrt putuje brzo.
Stokerov odgovor prijekoran je i mrk pogled.
Vlak ulazi u tunel. Iskre što ih baca kremen osvjetljavaju im lica.
Uvuci oči, ti bijedna dadiljo , kaže Irving. Pušit ću kako želim i kad poželim.
Liječnikov savjet bio je da se odrekneš pušenja. Dobro to znaš. A tome ću pridodati i da nas je njegov savjet
skupo stajao.
Otkantaj doktora.
Bio bih ti zahvalan da do večerašnje izvedbe ostaneš živ.
A zašto bih?
Prekasno je da otkažemo najam dvorane, a i platili smo polog.
Tako mi svega, baš si obziran.
No, tvoja je stvar ako se odlučiš za samoubojstvo. Što prije, to bolje, ako ti je to nakana. Samo nemoj reći da
te nisam pokušao upozoriti.
Da, mamice. Brižne li starice.
Stoker ne prihvaća mamac. Irving dokono uvlači dim cigare, a vlažne mu se oči mokro cakle kao da iz njih
prokapava sirovi viski.
Izgleda kao da mu je tisuću godina, kao da je karikaturalno utjelovljenje samoga sebe.
Velim si, možda ću imati sreće, Bramsie, starino moja.
U kojem smislu?
Možda okončam kao momak iz tvog prokletog petparačkog romana. Kao neumrli, dragi moji. Stari Drakulan.
Prenemažem se po Piccadillyju i zabijam očnjake u poželjnu mladež. Nije to najgore što se čovjeku može
dogoditi, ha?
Pokušavam čitati.
Ah, da, Chislehurst. Bizant predgrađa.
Razmatramo mogućnost da se tamo preselimo, ako baš moraš znati.
Želiš reći da tvoja ženica razmatra preseljenje onamo, a ti razmišljaš o tome da učiniš što ti ona kaže, kao i
obično.
Nisam to mislio.
Gospa odveć zanovijeta.
Oh, začepi.
Hlače bi joj sjajno pristajale, to joj moram priznati. Kako li se samo uspiješ ugurati u njezin korzet?
Tvoje navodne dosjetke su zamorne. Od ovog trenutka ću te ignorirati. Doviđenja.
Irving se bolno smijulji smijehom koji mu izvire iz ždrijela pa tone u zagušljivost dima i pospanosti. Stoker
pruža ruku, između prstiju mu grabi cigaru i gasi je u praznoj limenci u kojoj su nekoć bile pastile za grlo, a
koju uvijek nosi sa sobom baš za tu namjenu. Ovakve stvari mogle bi izazvati nezgodu.
Promatra zimski prizor, vrtlog snijega među hrastovima, duge kamene zidove i živice. Ovaj je krajolik
nadahnuo tolike stranice poezije. Spali Ircu
samostan, i on će posegnuti za teškim mačem. Spali samostan Englezu, i on će se dohvatiti pera.
S njim je sad Ellen, njezin blag i drag osmijeh, vraća mu se večer koju su proveli u šetnji u blizini rijeke u
Chichesteru, uz jedan od onih potoka što ljeti presuše. Kako se to zove? Treptajem je vraća u tu neku zemlju
zlatnih livada iz koje je došla.
Stara pjesma koju je prije mnogo godina čuo u Galwayu cijelo ga jutro prati poput aveti.
Morski psi sve oceanske tame
Grudima ljubavnika mojega se hrane.
Tijelu njegovu mir ondje brane,
Duša njegova u vječnu nemiru nek ostane.
Koracima noć ću mjeriti do sudnjega dana, Dok mi zločinačka duša ne bude okajana. Ime mi je John
Holmwood,
A sudba mi imade zlokobnu ćud.
Tko može objasniti kako se to događa, ta sposobnost pjesme da vam postane suputnik, da vas opsjeda? U
tami ranoga jutra čudna se balada do njega u kovitlacu uzverala iz zdjelice za pjenu za brijanje ili se u njega iz
njemu nepoznatog razloga zagledala iz zemlje koja je onkraj ogledala. I on sad zna da će ostati s njime cijeli
dan. Pokušava se prisjetiti detalja trenutka kad ju je prvi put čuo.
Svi pisci koji su doživjeli neuspjeh - a on je neuspjehe doživljavao češće od ostalih - razviju ljekovitu amneziju
bez koje bi njihovi životi bili nepodnošljivi. Danas mu to ne polazi za rukom.
Carna. Okrug Galway. Njegov dvadeseti rođendan. U blizini gradskog okruga Ardnaghreeva. Došao je onamo
zbog posla, u sudnicu, zapisivao je bilješke, kad je objavljena odgoda izricanja presude u suđenju za ubojstvo
upravitelja posjeda lorda Westenra, nekog Bannona. Predviđenih dvadeset minuta rastegnulo se na sat
vremena, a zatim i na dva. Izašao je van kako bi si pronašao nešto za piće.
Ljudi su ondje govorili gelski jezik. Osjećao se izgubljeno, nelagodno, plašio se nečeg što nije znao imenovati.
Mnogi su bili bosonogi. Djeca mršava poput starih, duguljastih ključeva. Nije uspijevao dokučiti. Dvadeset je
godina već bilo prošlo od strašnoga gladomora - zašto su ljudi i dalje bili mršavi kao kosturi i odjeveni u
dronjke? Zašto su se svi uopće okupili ovdje?
Pjevačica koja je bila tako mršava da su joj se kroz kožu mogle vidjeti kosti ruku zapjevala je baladu na
engleskome. Netko je rekao da se pjesma zove "Little Holmwood . Iz zgrade suda baš su tad stigle užasne
vijesti. Sudac je umro, sam u svome uredu, sjeo je za svoj radni stol, no u trenutku kad je na glavu položio
svoju crnu periku, srce i oči su mu se rasprsnuli. Krv je iz njega kuljala u potocima natapajući pod njegova
ureda, sve dok od njega nisu preostale samo kosti i koža nalik na prazno odijelo. Zatvorenik je pobjegao.
Vrag je obavio svoje. Neki su smireno kimali, dok su se drugi križali ili se udaljili. Pjevačica balade ni u
jednom trenutku nije prestala pjevati.
Po povratku u Dublin bio je nemiran, jer potreslo ga je ono čemu je svjedočio. Bilo je nečeg zastrašujućeg u
pjevačičinoj bešćutnosti, ako je bešćutnost bila posrijedi. Mračno mrmorenje ćutjelo se onkraj pjesme, kao
da je zapravo ona uzrokovala smrt.
Budući da nije mogao spavati, posegnuo je za laudanumom, no nije mu pomogao, nego se zbog njega samo
osjećao još gore, izdvojeno iz svijeta, bio je prepušten priviđenjima. Sljedeće noći otišao je u kazalište, u koje
je kasnio s posla u Dublin Castleu. Nekoliko mjeseci prije počeo je pisati kazališne kritike za kulturnu rubriku
u novinama. To mu nije donosilo novac, ali ulaz u kazalište bio mu je besplatan.
Treći čin već je bio otpočeo kad je stigao. Vani je divljala kišna oluja. Posve promočen i promrzao, u mraku
nije mogao pronaći svoje sjedalo, pa je stajao u prolazu, u blizini šaptačičina sjedala. Munje su bljeskale kroz
visoke prozore kazališta - poput mnogih starih kazališta, i ovo je nekoć bilo crkva. Uzdasi publike
prestravljene gromovima.
Henry Irving zastao je nasred scene i mrko se zagledao u njih, oči su mu se ljeskale crveno obasjane
svjetlošću plinskih svjetiljki. Boja se cijedila niz oštre crte njegova lica poput boje kojom je netko poprskao
zemljovid, kapljice su mu padale po čizmama, njegov dugi prsluk i uvojci kose bili su natopljeni znojem,
njegov srebrnom bojom obojeni drveni mač ljeskao se na svjetlosti plinskih svjetiljki, baš kao što se i njegova
žičana košulja ljeskala na bljeskovima munja. Tijekom intervala koji se doimao dugim nije rekao ništa, samo
je zurio, polako se primicao rubu pozornice, s lijevom rukom na boku, dok je drugom rukom, rubom rukava
otirao znoj s usana. Podrugljivo se smiješeći, promatrao ih je. A zatim je pljunuo.
Dok su se ponovno čuli uzdasi, on je nastavio izgovarati svoj tekst, inzistirajući na tome da ga se čuje, da
užasnutost publike uopće nije važna, nego je ona dio predstave, dar bez kojega se drama o zlu ne bi ni
mogla odigrati.
Sada je pravo vještičje doba noći, kad groblja ZIJEVAJU - razjapio je čeljusti i ispustio grlen jecaj - I SAM
PAKAO izdiže pošast! Zatresao se, uhvatio za grkljan kao da će povratiti. Sad bih mogao piti vrelu krv i
obavljati tako grozan posao - u ždrijelu je grgljao te strašne riječi - te bi dan zadrhtao da to vidi!
Ljudi su sad već vrištali. On im počinje uzvraćati vriskom. Nije to povik, ni rika - nego ženskast vrisak.
Izvlačeći mač iz toka, vitlajući njime kroz zrak, on vrišti poput vile narikače. Bilo je to zastrašujuće, odveć
zbunjujuće. Muškarac ne bi trebao vrištati. Dio publike počeo je glasno negodovati, neki su čak pokušavali
otići, drugi su ustali kao jedan i u opernoj maniri počeli glasno odobravati, začuo se topot peta čizama koji je
na daščanome podu zvučao poput grmljavine. Stiješnjen u pretrpanom prolazu, Stoker je osjetio žeđ,
slabost.
Okrenuo se i pogledao prema jeftinim sjedalima smještenim iza kaveza.
Propalice, ispičuture, zabljuvani i odurni. Prekriveni bradavicama i protuhe, muške prostitutke. Luđe žene,
zle žene, gulikože. Prevaranti, krivotvoritelji, uličari, patuljci, rahitični i deformirani. Kaljavci, pijanci, nasilnici,
varalice, provalnici, derani, vojnici na dopustu, obogaljeni sjekirom, staklenih očiju, smeće ovisno o opijumu,
zvijezde cirkusa nakaza i uličnih burleski. I smrad. O, Isuse Bože. Taj vonj čovjeka zapahne kao žestok smrad,
poput dima vlaka koji putuje ravno u čistilište.
Zašto ti ljudi dolaze ovamo? Stoker ne zna. Zna samo da dolaze i da će uvijek dolaziti. Počnu li vrištanjem
iskazivati bol svojih nevažnosti, nitko ih neće slušati. Trebaju nekog tko će vrištati za njih. Trebaju Henryja
Irvinga.
U vlaku za Bradford sjećanja Stokeru dolaze u prezentu, kao da nekog drugog podsjeća na ono što je u
svakom čovjeku.
Slab, drhtav, mladi kritičar probija se do izlaza i ulice, obilazi zgradu i dolazi do ulaza za umjetnike. Gomila se
ondje već počinje okupljati. Predstava još traje - mogu se čuti prigušeni povici glumaca - no ljudi su ovdje, na
kiši. Deseci, mnoštvo, uskoro stotine. Primiče se natkrivena kočija, konji su nervozni, udaraju kopitima,
kočijaš viče na ljude neka se maknu, dogodit će se nezgoda. Dolaze policajci kako bi pokušali obuzdati ljude,
gomila se gura prema ulazu, skandiraju njegovo ime.
Ir
Ving.
Ir
Ving.
Iznenada, naprasno, izlaze dvojica razvođača publike, jedan nosi kišobran, drugi palicu, požuruju ga van kao
boksača koji se udaljava od
ringa, kroz oluju malenih bilježnica koje preklinju za autogram, kroz zloslutnu šumu razjapljenih škara koje
žude za uvojcima njegove kose, uza sklopive stube, do kočije. On je još u scenskoj odjeći, kostimu, samo je
preko njega prebačena kabanica, a u ruci mu je boca pjenušca.
Dok kočija kreće niz Sackville Place, policija uspijeva zapriječiti put rulji.
Budite dobri i ostanite gdje jeste, gospodine, ova ulica je zatvorena.
Radim u Dublin Castleu , izgovara Stoker tihim glasom i pokazuje akreditaciju koju nosi u novčaniku. Radim
za Vladu. Bolje me propustite.
Zašto slijedi kočiju? Što to radi? Posljednji tramvaj za Clontarf uskoro će krenuti s Pillara i on bi morao biti u
njemu, ali nije. Ispred njega kočija se sad približava mostu. Isprva hoda polako, tetura po masnom pločniku,
upinje se vidjeti, ne žuri.
Na južnoj strani mosta kočiju zaustavlja krdo stoke koju odvode na tržnicu, pa je sustiže. U trenutku kad
kočija poskakuje i hita dalje preko kravlje balege, on nastavlja. Oko Trinity Collegea, na kojemu je završio
školovanje s osrednjim ocjenama, niz Nassau Street, pa Green, na kojemu izlozi trgovina svjetlucaju od kiše.
Pod jasikovom krošnjom s koje kaplje kiša na rubu parka, gleda kako kočijaš s cilindrom na glavi silazi sa
svojega sjedala i otvara vrata kočije. Hotel Shelbourne blista poput palače s božićnih ilustracija, bliješte
kristalne svjetiljke na stupovima.
Iz nekog razloga dolazi do zastoja. On zamišlja prostorije, vidi sebe kako se kreće kroz njih, veliku krasotu
plesne dvorane s talijanskim mramorom i pozlatom, hotelski orkestar koji svira Mouretovu Simfoniju fanfara
, portrete sudaca i aristokrata u nišama, kante s ledom, uspravne boce u njima, očišćene kamenice, nedužne
jabuke, sluškinje kako obzirno skidaju prašinu s razgolićenih kipića. Zamišlja Irvinga koji žustrim korakom
korača kroz obilje koje je toliko nalik na visoku talioničku peć, zamišlja kako mu konobar iz ruke uzima šešir,
rukavice i štap, a šef sale odvodi ga do diskretnog stola smještenog iza ukrasne paprati.
Kiši po jasikama. Vratar i nosač kroza staklena vrata hitaju van s kišobranima. Iz kočije izlazi graciozna žena u
dugom krznenom kaputu. Nakratko zastaje, podiže pogled prema nebu, ulazi u hotel. Kočija uz klopot
nastavlja dalje.
Winterbourne: rijeka koja ljeti presušuje.
II.
U kojemu je osvrt predan, a neželjeni gost izbjegnut
U straćari noćnoga bara smještenog onkraj sporedne uličice u blizini
Tržnice voćem on podiže šalicu nečeg što bi trebalo biti kava i začinjava to mjericom jakog jamajčanskog
ruma, najjeftinijom vrstom koja najžešće opija. Voli biti ovdje među kurvama i pijancima, talogom noćnog
života grada, otpadnicima. Voli slušati njihovo blebetanje, njihovu sočnost i zlobu. Obraćaju mu se s časni , i
to ne sasvim ironično. Gledaju na njega kao na nešto čudnovato, kao na svojevrsnog maga-čudaka; zbunjuje
ih time što piše stenografijom.
Ponekad ga pitaju da im protumači rune u svojoj bilježnici, smatrajući kako je teško povjerovati da jedan
načrčkani simbol zapravo predstavlja riječ. U pravu su. Doista je teško. Pazi da se svakome ovdje obraća s
poštovanjem. Boraveći uz ove noćne ptice, on smiruje nešto u sebi. Ne može pisati kod kuće, u svojoj radnoj
sobi. Riječi se ondje pretvaraju u pepeo. Ovdje ključaju i izviru potaknute rumom. Voli promatrati umorne
farmere koji, mutnih očiju, zaprežnim kolima dolaze sa sela, trgovce koji se teretnim kolima vraćaju s
pristaništa, tegle kutije pune američkih jabuka, nizozemskog cvijeća, engleskoga kukuruznog brašna; mesare
u njihovoj bijeloj odjeći umrljanoj krvlju. Kad pomisli na to da grad spava dok bruji toliko života - osjeća se
suučesnički.
Dok se saginje nad prazan list papira i nastavlja zapisivati okružen neprikladnima, prljavima i predivno
malicioznima, postaje svjestan da je pjesma s njim, da se oko njega leluja poput Dickensova duha, poput
kletve krivnje, te se pita hoće li ga ikad minuti i pustiti na miru.
O, majko, gdje lije kržljavi dječak Koji sinoć došao je k nama? Mrtav je i u paklu, tajne tu nema", Otac joj
njezin reče bez srama.
Onda, oče, okrutni oče, ti umrijet ćeš na stratištu Jer ubio si Johna Holmwooda
Koji uzorao je dolinu tu.
Korača sad sjevernim dijelom pristaništa Liffeyja, bori se sa zapusima vjetra, kroz vrtloge prljavih galebova i
starih novina. Čudna je dublinska pustoš noći usred tjedna, prazna, jezovita, ubojita. Vikendima je postojala
nada da će lady Wilde organizirati jednu od svojih večeri, kultivirani mladi muškarci i žene, mudrost,
profinjena hrana, flertanje na elegantnom stubištu gdje čovjek može susresti nekog lijepog, pa čak i bolju
verziju samoga sebe. No srijeda navečer je u Dublinu najsamotnija na svijetu, zamračenih prozora,
zakračunatih vrata, zatvorenih trgovina, praznih ureda, a noćne misli zadirkuju ga ako pokuša zaspati.
Hodanje je za njega jedini način da to podnese.
Ukazuje se sad prva svjetlost. Ribarske brodice na jedra brode u daljini, na ušću, vuku za sobom podsuknje
mreža i odlaze prema morskom prostranstvu. Posljednje blatne i promočene kurve vuku se svojim kućama,
u svoje sobe. On se boji pogledati svoj džepni sat, ne želi znati koliko je sati.
U mislima mu se ukazuje zaljev, nadolaženje plimnih valova, tugaljivo zavijanje trube za maglu sa svjetionika.
Duh mornara koji se utopio privezan za jarbol broda isklesanog od leda, s jedrom sašivenim od pokrova
pogubljenih vješanjem. Prizor iz drame koju još pokušava napisati. No još je nije uspio uobličiti.
Drugi irski pisci za koje je čuo zainteresirani su za Irsku. Pokušao je čitati ih, suživjeti se s njima, no nije uspio.
Organizirali su se u klubove, malene akademije pušača lula i onih sklonih mistici, okupljaju se ponedjeljkom
navečer kako bi uronili u keltsko sumračje ili prevodili epske poeme koje nitko zdrava razuma ne želi čitati ni
na jednom jeziku, a zatim se razilaze i tramvajima odlaze u predgrađa. Narodne priče, mitovi, vile, vile
narikače, sve ono o čemu je njegova majka podrijetlom iz Sligoa znala mrmljati nakon jednog ili dva serija.
Sve te prašnjave, stare šuplje bombastičnosti irskih naklapanja što ih pamte samo prastari i ludi. I premda
nazire da one sadržavaju određeni prijemčiv zanos, ostavljaju ga ravnodušnim poput rosulje. Manekeni koji
promišljaju i jadikuju diljem ovog otoka prožetog neuspjehom, koje se prozrelo, ali kojima se nikad nije reklo
da su umišljene propalice, kojima se reklo, ali nikad i pokazalo kako biti junačan ili vrijedan divljenja, a njemu
se čine plošni, pa su samo blijede imitacije nečega čemu se još nije nadjenulo ime, nemušti dječji crteži
ondje
gdje je potreban Caravaggio. Barem u kazalištu mora biti publike. Ako je nema, drama se brzo okonča.
On prolazi pokraj zgrade Carinske uprave, ulazi u sumornu, staru poslovnu zgradu koja već stotinu godina
prezire vlastiti odraz na površini rijeke Liffey, korača popločenim podom predvorja, uspinje se strmim,
mračnim stubištem, njegovo snažno tijelo sad već škripi od umora. Na trećem odmorištu dolazi do vrata
ureda na kojima je pločica s natpisom NOĆNI UREDNIK. Vrata se otvaraju i prije no što je imao prilike
pokucati. S vrata ga promatra gospodin Maunsell.
Brame, momče moj dragi. Rano si izašao. Nije li zastrašujuće hladno?
Zapravo sam dokasna ostao vani.
Hoćeš li malo ući, baš sam kanio pristaviti čaj? Što to nosiš? Ovoga tjedna nisam od tebe očekivao ništa.
Moja recenzija. Henry Irving. U sinoćnjem Hamletu.
Noćni urednik trlja desno oko i zijevanjem iskazuje potpunu nezainteresiranost dok pogledom prelazi preko
stranica. Keramička lula u njegovim ustima prazna je, no on je svejedno cucla proizvodeći zvuk zviždukava
srkanja, koji je ljudima koji su umorni neugodniji nego u uobičajenim okolnostima. Nizak je to čovjek koji
nekako izgleda još niže tijekom sumračnih sati, sitni kicoš sa smaragdnozelenim sjenilom za oči, u ofucanom
prsluku s porculanskim gumbima i s grimiznim naramenicama. Govorka se kako u Kimmageu ima priležnicu.
Hamlet, veliš, Brame? Sumnjam da će to podignuti prašinu.
Doista.
Ne znam, momče, ne znam. Nije li to za nas malo odveć profinjeno? Bog ih blagoslovio, no čitatelji Dublin
Maila nisu stručnjaci za Barda.
Čovjek ne mora biti stručnjak da bi uživao u drami. Ni sam nisam stručnjak. A ni Shakespeare nije bio
stručnjak.
Shakespeare nije bio stručnjak za Shakespearea?
Samoga je sebe doživljavao kao zanatliju. Doživljavao je sebe kao jednog od stolara u svojemu kazalištu.
Htio sam razgovarati s tobom o kazalištu, Brame. Nisi to očekivao? Malo nedostaje doličnosti, dame su
pomalo raspuštene, a dvojica ili trojica momaka su pomalo - znaš već.
Pomalo što?
Pomalo kao da su iz Haymarket Harveyja? I sam sam svjetski čovjek, no moram misliti na oglašivače. A da
možda malo proširiš svoj djelokrug?
Kako to misliš?
Imaš li možda mačku?
Ne, nemam.
Čitatelji vole tople priče o mačkama. Osobito ako je riječ o mački bez jedne noge.
Imat ću to na umu.
Ili možda priče o starom, vjernom psu koji ne želi otići s groba svoga gospodara? Gutaju takve stvari i traže
još. A tu su i priče o dobrom i poštovanom, vrijednom momku koji upadne u loše društvo i uživa u džinu sve
dok ne zastrani i izgubi pamet, pa zadavi svoju zaručnicu, znaš već, priča s moralnom porukom? Ili je on
uništi, a ona nema drugog izbora nego prihvaća njegovu igru. Trezvenjaštvo u današnje vrijeme prodaje
kamare novina.
Irving je u brojnim intervjuima izjavio da mu je namjera kazalište učiniti respektabilnim.
Isto kao što i ružu možemo zvati bilo kojim drugim imenom. Želiš li da budem iskren? Ima onih koji govore
kako je tvoj ljubljeni Irving pomalo ofucan.
Kako to misliš?
Proslavljeni pantomimičarski cirkusant, a pomalo i karnevalski lajavac.
Osobno ga smatram velikim umjetnikom i genijalcem bez premca.
To je krasno. Ja ga smatram lošim.
Mogu svoj osvrt ponuditi i nekom drugom. Budući da me ne plaćaš, ne bi se trebao ni ljutiti.
Gospodin Maunsell se smijulji. Ne plaća li te kraljica, gospodine medeni. Ona to može, sam Bog to znade.
Onda, hoćeš li uzeti moj osvrt?
Nema žurbe. Smiri se i popij čaj.
Moram znati. Sad.
Čudna si ti mustra, mladi Stokeru.
Budilica zveči svoju budnicu sazdanu od lomljave stakla. On pruža ruku iz kreveta, pipajući traži budilicu i
isključuje ju. Na trenutak je odraz njegova pokojnog oca u zrcalu na ormaru, s crnom krletkom u ruci; prizor
zaostao iz neugodnog sna. Iz kuta sobe dolazi neugodan zadah noćne posude,
ledena kiša gnjevno tuče u prozor. Četrdeset minuta sna bolje je nego ništa. Ali samo po četrdeset minuta.
Četvrt sata poslije on bosonog trči Clontarf Beachom u jahačkim hlačama i potkošulji kakvu nose boksači.
Svakoga jutra pretrči tri kilometra bez obzira na vremenske uvjete. Svakoga dana to čini već godinama, to je
dio njegove kolotečine. Često je bio bolestan kao dječak, znao je biti prikovan uz krevet mjesecima,
godinama. To se više neće ponoviti. Sluša topot svojih stopala na pijesku, pljuskanje prljave vode kad god
zagazi u potočiće koji se slijevaju, sluša udare vjetra, psikanje pjene koja se gomila, unutarnji metronom
svojega disanja. Zastaje i počinje zamahivati šakama u prazno, zatim napravi sto sklekova pa kratko uranja u
vodu. Šokantna hladnoća mora, pikantnost soli.
Iznad njega, golema zdjela irskoga neba, spokojnog, staklastog neba koje se gotovo nikad ne mijenja,
stakleno zvono ispod kojega se živa bića uvijaju čekajući sljedeći eksperiment nad njima. Daleko na pučini
zaljeva sad vidi trajekt iz Kingstowna koji se ziba prema Muglinsu prije no što će se zaputiti prema
Holyheadu.
Privlačna sila Londona za njega je tako jaka da osjeća opasnost te magnetne privlačnosti. Nekoliko poslovnih
posjeta glavnome gradu ostavilo ga je sipljivim i grozničavim, kao da je prašina na Piccadillyju sadržavala
nešto osmišljeno da uskrsne njegovo izblijedjelo dječaštvo. Taj ga je grad vidio odveć usijana ljeti,
skamenjena zimi, žedna u prostranim parkovima, gladna u galerijama, zadivljena u ogromnim muzejima
krcatim carskoga plijena od pljački, u strahu da otvori usta jer se bojao da će starosjedioci iz njegova
naglaska oblikovati nekakav stav o njemu. Prosjaci na Holbornu doimali su se tako revnima, kao da oni
potajno vladaju, kao da u cijeloj predstavi plemstvo nehotično igra ulogu statista.
A ima London i previše skrivenih ulica, previše uličica i stražnjih prolaza gdje je za određenu cijenu sve
dopušteno. Potleušice iza Paddington Stationa, vrtovi zadovoljstva u Chelseaju, tajna karta grada koji pršti
mogućnostima. Šaputanje u klubu, gurkanje laktom, kimanje glavom, to su putokazi. Plaše ga odredišta.
Jedno je vrijeme razmišljao o odlasku u Sjedinjene Države, možda u Chicago, Boston ili New York. Govori se
kako muškarci i žene ondje mogu krenuti iznova, krenuti ispočetka s novim izgledom i novim stavovima,
novim načinom govora, pa čak i novim imenom, ako je potrebno. Nikog ondje nije briga otkuda si. Ondje
sam pišeš vlastitu priču. No on se pita može li doista tomu biti tako.
Tijekom dnevnih sanjarenja pred očima mu se ukazuju visoke zgrade, dugi kanjoni avenija, u ušima čuje
metalni zveket tvornica, lepršava i drska imena mjesta: Cincinnati! Bronx! Baton Rouge! No ta propetost i
žestoka prodornost nove republike njemu nisu privlačne. Pomišlja kako bi mu sve to naposljetku bilo
zamorno.
Utješno u vezi s Irskom jest to što se ovdje sad više ništa neće dogoditi. Dani borbe su minuli, godine ratova i
revolucija također. Vješala su izvojevala pobjedu nad Irskom, kao i nad Indijom, kao, uostalom, i posvuda.
Izjaviti kako je pero moćnije od mača znači samo zaći u fikciju, znači samo poticati buntovništvo, koje ništa
ne mijenja.
Šakama zamahuje u prazno na plaži dok trajekt klizi dalje, dok konjušari izvode konje u šetnju. Nikog nije
briga što će netko raditi, jer ionako nitko neće raditi ništa. A čak i kad bi netko nešto radio, to ionako ne bi
bilo važno.
Po povratku u svoj sobičak u pansionu smještenom uz obalu, s pogledom na more, postavlja čajnik na
štednjak s jednim plamenikom smješten na klupici pokraj kamina i priprema sve potrebno za brijanje.
Njegovo deveto prebivalište u posljednjih šesnaest mjeseci. Uvijek su to maleni stanovi ili garsonijere u
nekom od obalnih sela smještenih sjeverno od Dublina, sobe na vrhovima stubišta. Vjerojatno će se ubrzo
ponovno seliti.
Misao na večernji objed sa sustanarima u pansionu sliježe se poput prašine. Kvintet savršene, uzajamno
neshvatljive bijede, neuspjeha, pantomime i zadaha iz usta. Tableau vivant za dobrih dana propalih prilika,
uštogljene strahote. U kakvu li je distopiju grlate sramote ušetao, pa da mora sjediti za stolom s tom
konfederacijom prokletih? Gospodin Miggs, gospodin Biggs, visoki gospodin Lawlor, niski gospodin Lawlor i
gospodin Strange. Bljedooki gospodin Miggs, računovođa u Guinnessu, koji je došao s nekog vjetrom
češljanog raskrižja Bogu iza nogu smještenog u Midlandsu. Odlazak iz rodnoga kraja iz njega je isisao i
posljednju kapljicu muškosti što ju je imao. Školjke pokazuju više živahnosti od njega. Potiho se govorkalo
kako je gospodin Briggs nekoć bio profesoru djevojačkoj školi u Exeteru, no nakon što je nekoliko puta
uhićen u javnim parkovima toga grada, bilo je malo vjerojatno da će mu ponovno dopustiti da bude
profesor. Niski gospodin Lawlor imao je šokantno loš ten, dok je njegov visoki i mršavi prezimenjak imao
gušu i običavao je potezati si ušnu resicu. Financijski upropašteni gospodin Strange bio je bolno ponizan, no
zbog toga nije bio predodređen baštiniti zemlju. Ah, Stokeru, upitao bi uništeni sjedajući za tanjur juhe od
kupusa, kako veseli život u Castleu? Na nakrivljenoj prozorskoj dasci njegovi su stari primjerci knjiga
Sheridana Le Fanua, Maturina, Orkanski visovi, Frankenstein, njihove su stranice
raskupušene i ispadaju iz korica, njegova često listana Shakespeareova Sabrana djela. Crni prorok Williama
Carletona što ga je ukrao iz knjižice u Marinou. Vodič kroz münchensku kuću mrtvih. Na ploči od prešanog
pluta iznad njegova redovničkoga kreveta nalaze se spomen-razglednice njegovih omiljenih glumaca:
William Terriss, Henry Irving, Ellen Terry.
Sedam puta gledao je Irvinga, Ellen Terry trinaest. Očarava ga njezina darovitost, njezina prisutnost. Poput
podmetnute djece o kojoj je čitao u šabloniziranim knjigama pripovijedaka svoje majke, ona u sebi ima
čaroliju koja nije od ovoga svijeta, opasnu magiju.
Na prozorskoj je klupčici kositreni okvir s dagerotipijom vjenčanja: oboje bjelooki, ukočeni, odjeveni u crno
kao da su na pogrebu. Zamisliti te dvije voštane figure posvećene aktivnostima koje će ih učiniti njegovim
roditeljima nadilazi snagu njegove najluđe mašte. Prije nekoliko godina emigrirali su u Bruxelles s njegovim
sestrama kako bi uštedjeli. On je odlučio ostati u Clontarfu.
Nakon brijanja priprema si lončić čaja od morskih trava što ih je sakupio na obali te počinje u serijama dizati
bučice, dašče od napora, osjeća probadanje u zapešćima. Sad je osam sati. Morao bi požuriti. Bučice od
kilograma, dva kilograma, pa tri. Pokušava stenjanje svesti na minimum kako ne bi uznemirio stanodavku
koja živi kat ispod njega, ili njezinu staru majku, čiji je sluh oštar poput psećeg. Otiđi gore i reci onoj mustri
od Stokera da ovo nije ona vrsta kuće.
Gospodin Stoker vježba, majčice, za Boga miloga, prestani vikati.
Izvježbat ću ja već njega. Vrhom svoje čizme. Taj čudak, protestantska ptica grabljivica.
Bol se širi mišićima njegovih podlaktica, zateže ih, uspravlja dok se on počinje pitati diže li i Irving utege; bilo
bi pametno da svi glumci to čine. Koliko god bila vezana uz riječi, gluma počiva i na tijelu, a tijelo postaje
lijeno, kivno na činjenicu da je nastanjeno. Katolici vjeruju u bol, smatraju kako on otkupljuje, krijepi poput
potpornoga stupa neke stare katedrale, bol nas spašava od urušavanja. Oni svoja tijela kažnjavaju kako bi
platili zalog svojih duša. Dobro je što kazna nečemu služi.
Maleni čajnik počinje krotko zviždati na plameniku, kao da je zastrašen razgolićenom muškošću koju je
prisiljen gledati. Dok prilazi plameniku kako bi ga ugasio, kroz požutjele čipkane zavjese na ulici vidi poznati
lik.
Prvo prepoznaje hod, njegov razmetljivi osjećaj za javni nastup, poskakivanje razvratnika koji na sebi nosi
najskuplju odjeću u ovom protektoratu Carstva, čovjeka kojemu je činjenica da ga ljudi promatraju postala
oblik umjetnosti.
Stoker saginje glavu i skriva se iza ruba zastora. Ne želi da ga vidi. Osobito ne on.
Zašto li je uopće ovdje, u Clontarfu, i to tako rano? Zašto je dolutao iz grada? U prizemlju zveči zvono, a
zatim i tri odrješita udarca zvekirom. Čuje kako gazdarica sebi u bradu pjeva The Verdant Braes of Screen
dok šepa predvorjem, čuje zveket dok otvara ljepljiva vrata. Čuje zatim štake na stubištu koje škripi, njezinu
zadihanost dok mu kuca na vrata.
Ja sam, gospodine Stoker, gospodine? Spremate li se otići na posao?
On stoji kao ukopan. Jedva trepće. Upire prstom u čajnik. Ti, kopile, šuti , šapuće.
Minutu poslije, dok hita iz kuće, sa stolića u predvorju uzima posjetnicu i rukom u hitnji napisanu poruku.
Dragi moj Brame. Udisao sam jutros morski zrak, pa sam skoknuo ne bih li vidio jesi li raspoložen za kratku
higijensku šetnju. Quel dommage što smo se mimoišli. Moje poštovanje. Zauvijek tvoj, Oscar Wilde.
III.
Gdje mladić prima savjet kako izbjeći grešna iskušenja
Selo izgleda kao da spava, njegove su trgovinice zamračene, olujama udarano pročelje pogrebnog društva
urešeno je trakama promočenoga, crnoga krep-papira i vijencima sivih rozeta. Pokraj trgovine tekstilom
bara je nalik na jezero na čijoj je površini pjena, oko nje se često vrte i njuškaju gazdaričini psi. Iz odvodnih
kanala i oku nevidljivih dvorišta dopire ilovast vonj. Vjetar lamata britanskom zastavom na krovu poštanske
zgrade, zastava proizvodi zvuk nalik na oganj koji buja dok se omata oko stupa koji podrhtava.
Djevojka u jarkožutom izlazi iz sjenovita prolaza pokraj mljekare, preko lijevog ramena prebačen joj je jaram
o koji su obješene pocrnjele metalne kante za mlijeko. Kratko ga promatra dok prolazi puteljkom i za sobom
ostavlja sladak i topao miris sapuna. Njezina su bosa stopala bijela, smeđa joj je kosa raspuštena, na prsima
joj, preko bluze leži križ. Iznenada mu se u sjećanje vraća jutro u Parizu, kad je usput svratio do crkve Notre
Dame posjetiti kriptu, a na ulici mu je prišla tamnooka djevojka, koja ga je zamolila da joj pokaže put do
Mabillona. Bila je to Irkinja iz Dublina, za njega je mislila da je Englez, a on joj iz nekog razloga nije rekao da
nije. Znao je što se događa, bio je pročitao Vodič kroz Pariz za gospodu, te je znao da takve djevojke na takav
način prilaze muškarcima.
Razgovarala je s njim o vremenu, o štandovima s knjigama pokraj Seine dok su studenti pokraj njih žurili na
predavanja na Sveučilištu, a zatim ga je, gotovo šapućući, upitala želi li s njom poći u sobu. Soba se nalazila u
blizini, kako je rekla, neposredno iza Rue des Canettes. Govorila je tiho, bez srama. Bilo ga je strah učiniti to,
pa ju je otpravio. Nije imao dvadeset franaka, tako joj je rekao. Onda deset, gospodine. Nema razloga da
budete stidljivi. Dao joj je koliko je mogao, no nije pošao s njom.
Razmišlja sad o njoj dok korača promočenim Clontarfom, kroz balegu i blato gotovo puste ulice i zujanje oku
nevidljivih muha. Te večeri u Parizu misao na ono što je odbio toliko ga je pržila da nije mogao zaspati. U
ponoć se navrat-nanos odjenuo i pohitao natrag do Rue de l Universite opijen
ognjem koji nije htio nazvati pohotom. Pomisao na tople ruke, na tihi, irski smijeh. Pomisao da je u sobi
nasamo s nekim.
Predvorje policijske postaje u Clontarfu maleno je i slabo osvijetljeno, a zidovi su prekriveni plakatima na
kojima su licence za pse, zabrane, uredbe, otrcanim plakatima s upozorenjima na nekontrolirane požare u
šikarama. Plakat sa zabranom javnih okupljanja čavlima je prikovan za zid odmah pokraj šaltera.
Sve je tiho. Još nije prekasno da odustane. Ono što će učiniti, suludo je. Crv grčevita bola uvija mu se u
utrobi. Bubnja mu u sljepoočnicama. Iza pulta, stari ga policajac odmjerava pogledom, iz niše u zidu izvlači
knjigu za vođenje zapisnika koja je uzetom privezana za pult i otvara je.
Želite prijaviti uljeza, gospodine. Možete li mi, molim vas, dati svoju adresu?
Broj petnaest, The Crescent, na drugom kraju sela. To je kuća moje gazdarice. Ondje stanujem.
Gospodin Stoker, zar ne, gospodine?
Kako znate moje ime?
Oca mi, nisam siguran. Ljudi govore, pretpostavljam.
Policajac namrgođeno pijucka iz okrhnutog emajliranog lončića i metodično lista krute stranice, uklanja
kožnatu vrpcu koja igra ulogu knjižnog označivača. Prsti njegove desne ruke umrljani su nikotinom.
Kad se dogodio incident, gospodine?
Ranije jutros. Tamnokos momak, mišićav, prilično živopisno odjeven za muškarca. Srednje građe. Pusteni
šešir. Slučajno sam pogledao kroz prozor i vidio ga kako tumara po vrtu.
A zatim?
Zatim sam otvorio prozor i dao mu što ga sljeduje.
"Verbalno, gospodine?
Naravno, verbalno.
Policajac kima dok zapisuje.
Nastavite, gospodine. Još nešto?
Vrtlar moje gazdarice, stari Hoggen, ondje ima šupu. Vidio sam tog lika kako iskušava bravu, pa sam odmah
reagirao. Odustao je od pokušaja i pritom izgovorio nekoliko primjedbi koje si i sami možete zamisliti.
Kakve su to primjedbe bile?
Ružne i besramne vrste. Odnosile su se na protestante i tako dalje. Zapadne Britance . Prilično je naprasno
utekao u smjeru Stranda kad sam mu rekao da u kući imam sačmaricu.
Imate li je, gospodine
Imam li što?
"Sačmaricu u kući.
Da sam u kući imao sačmaricu, sigurno bih se njome bio poslužio.
Je li, po vašim saznanjima, gorespomenuti išta otuđio?
Nisam siguran. Mislim da nije. No zabrinut sam za svoju gazdaricu i njezinu majku. Njezina majka je invalid.
Koliko je visok naš ljubazni prijatelj?
Procjenjujem da je moje visine.
Postoji li išta po čemu se ističe?
Njegova odjeća, kao što sam spomenuo. Bio je odjeven prilično feminizirano. Šešir kao iz talijanske četvrti,
nekakav kaput s krznenim ovratnikom.
U Clontarfu?
Ali, gledajte, ono što me najviše zabrinjava jest da sam ga još ranije vidio kako se mota oko ulaznih vrata
kuće.
Policajac ga ozbiljno pogledava svojim starim očima kao da je baš taj dio izjave izuzetno važan.
Ispričajte me na trenutak, gospodine , kaže on i polako odlazi do slabo osvijetljena ureda iza sebe u kojem
njegovi kolege razgovaraju i puše u oblaku grimiznog, prašnjavog dima. Mrmlja nešto s kolegom, čovjekom
jajolike glave koji izgleda kao da ga život nije mazio. Vraća se do šaltera navlačeći kabanicu.
Prošetat ću s vama do kuće i malo pronjuškati, gospodine.
Mislim, morate li baš? Kasnim na posao.
Za to će nam trebati samo nekoliko minuta. Budite tako dobri i pođite sa mnom. Naposljetku, iznijeli ste
prilično ozbiljne optužbe.
Korača sam avenijom sa starim policajcem pokraj sebe. Čavrljaju o vremenu, o pticama. Policajac je
podrijetlom iz Galwaya, dopalo ga je , kako sam veli, ovo mjesto, a njegova rečenica kao da skakuće u zraku
između njih. Dječak koji do škole šepa sa svežnjem knjiga ispod ruke preko ramena pogledava čudan dvojac.
Osim ako grdno ne griješim, gospodine, vi radite u Castleu?
Čini se kako znate mnogo o meni.
Mnogo se patnje dogodilo na tom mjestu, gospodine, tijekom godina, sam Bog znade. Zatvorenici bi završili
na tom mjestu i više nikad nisu ugledali svjetlo dana. Zazidali bi ih. Ili žive zakopali. Ali, zaboravi i oprosti,
tako samome sebi velim. Pa ipak, kruništem bedema ondje luta jedan ili dva duha, to vam jamčim. Slažete li
se?
Možda to i jest točno, ali nikad nisam vidio nijednog.
Na svijetu se ne događa samo ono što vidimo. A kakvim se poslom bavite u Castleu, gospodine, ako smijem
pitati?
Ja sam službenik u Uredu za sitne prekršaje.
Sudovi i tako dalje?
Djelomično.
Znači, vi ste čovjek zakona, gospodine. Baš kao i ja.
Policajac otvara škripava vratašca i hoda po prednjem dijelu dvorišta, bez riječi zuri u humke zemlje koji
nalikuju na grobove, a zatim prilazi vrtlarevoj šupi i proučava bravu.
Nekoliko puta pokušava povući zasun, mršti se. Vjetar pomiče grane. Okružuje ga filigranska igra sunčeve
svjetlosti. Zijevalice si olizuju usne. Koprive se uspravljaju. Guštara divljih ruža počinje sliniti.
Ovdje ste vidjeli mog sumnjivca, gospodine? pita policajac. Ovdje, pokraj vrata.
Da.
Jer, nema ovdje otisaka stopala. Zemlja je vlažna. Vrhom cipele čeprka glinu kao da će time nešto razotkriti.
Vidio sam što sam vidio.
Siguran sam da jeste, gospodine. Vidjeli ste što ste vidjeli.
Policajac se s mukom saginje i podiže predmet s cvjetne gredice, opipava ga svojim neuobičajeno oblim
vrhovima prstiju.
Rajčicama u stakleniku puca koža.
Trebat ćete svom vrtlaru dati do znanja da ne ostavlja opasne stare spone da leže uokolo. Ovo je nešto što bi
moglo nanijeti tjelesne ozljede. Doista bi moglo.
Postavljao je ogradu , odgovara Stoker primajući u ruku lišćem urešeni tridesetak centimetara dugi klin.
Policajac na njega nasrće pokazujući sitne bijele sjekutiće.
GOSPODINE STOKER.
Osušenih usta, usijan, u trzaju se budi za svojim radnim stolom. Njegov nadređeni, gospodin Meates, stoji na
vratima kao pogrebnik koji je došao
naplatiti svoj račun. Duboko biblijski čovjek iz Ulstera, govori s primjesom potkresanog prezira prema svemu
što bi, kako sumnja, moglo biti ljudske prirode.
U koje doba ste nas jutros počastili svojim dolaskom na posao, gospodine Stoker?
Nešto iza pola deset, gospodine.
Savršeno sam svjestan da se to dogodilo iza pola deset, gospodine Stoker. Nisam još izgubio svoja osjetila.
Moje pitanje je, ako ćete biti toliko dobri - ako to neće poremetiti vaša sanjarenja - koliko je vremena tad
bilo prošlo nakon pola deset.
Rekao bih deset ili petnaest minuta, gospodine. Bio sam spriječen doći ranije u ured.
Gospodin Meates radnom stolu prilazi kao bojni brod koji će se okomiti na pobunjenički otok. Promatra
hrpu nesređenih dokumenata na knjizi dnevnih zapisa, bodljikavi snop nenašiljenih olovaka, visoku gomilu
dosjea, ladicu iz koje kuljaju papiri, naizmjenično pući i stišće dio lica gdje bi mu trebale biti usne.
Gdje vi to mislite da sam ja rođen, gospodine Stoker?
Oprostite, ne shvaćam što želite reći, gospodine.
On ne shvaća što želim reći, gospodine. Nije li to, u najmanju ruku, krajnje neobično. Ne bi li se čovjek
trebao zapitati čemu ih sad uče u Trinity Collegeu? Izgubljen u istančanim meandrima misli.
Ovo je još jedan od neobičnih manirizama njegova nadređenog, taj način govorenja kao da parafrazira
nekog trećeg, nevidljivog sudionika u razgovoru, ukratko prepričavanje onog što si upravo rekao.
Kad čovjek to čuje, onda zna da je nagrabusio, da će ovaj uskoro nastaviti blebetati unedogled o tome kako
je poznavao njegova oca.
Ovo je, gospodine Stoker, mjesto gdje se provodi upravljanje. Ovo nije nikakvo jeftino prenoćište ili ,
neodređeno zamahuje rukom, jazbina ovisnika o opijumu.
Da, gospodine.
Posao što ga radimo od velike je važnosti. Vama to možda nije uvijek očigledno, pa čak ni meni. No nije na
nama da propitujemo volju svojih nadređenih kada je riječ o utemeljenosti i oštroumlju što su ga uložili
organizirajući naš rad.
Molim te, ne počinji s pčelama, razmišlja Stoker.
Pitam se jeste li upućeni u apiologiju, gospodine Stoker. Jer u košnici, gospodine Stoker, svatko igra svoju
ulogu. Jer kad tomu ne bi bilo tako,
matica bi umrla. A na vama je, gospodine Stoker, da precizno izvršavate namijenjene vam zadaće i da
budete primjer mlađima, primjer uzajamne ovisnosti i smirene svrsishodnosti.
Sigurno ste primijetili da ovdje radi i određeni broj žena, obnašaju podređene uloge čišćenja i tome slično.
Što mislite da bi se dogodilo kad bi se tim ženama dao loš primjer?
Kaos, gospodine.
Kaos, gospodine Stoker. Izgubile bi razum. I ne bi im trebalo mnogo. Gospodine.
Shvaćate li pojam prisutnosti?
Mislim da shvaćam, gospodine.
Ne juriti za vilama dok ste plaćeni da budete ovdje i radite svoj posao. Ne smišljati gluposti za svoje
bezbožne petparačke socijalističke novine.
Ako smijem napomenuti, gospodine...
U publikacijama kojima ni na kraj pameti nije boljitak bjelačkoga kršćanskog društva, jer znamo da je njihov
konačni cilj svrgavanje takvog društva i uspostavljanje nekakve Zulu-zemlje-na-Liffeyju. Banane i anarhija.
Bananarhija.
Gospodine, ja...
Ne prekidajte me, gospodine Stoker. Vidio sam vaše književne uratke. Vještice i zlodusi i sam Bog znade što
još. Trebali biste se malo sabrati, znate to.
Mislim da nikad nisam napisao priču o zlodusima, gospodine.
Lice gospodina Meatesa postaje grimizno. Oči su mu vlažne.
Oh, vi ste pametnjaković, gospodine Stoker. Učenost i dovitljivost. Što mislite da bi se dogodilo kad bismo se
svi mi predali nemuževnoj mlitavosti, kad bismo zalegli kad god poželimo? Kad bih, primjerice, ja cijeli dan
ostao kod kuće, kad bih vrtlario, ili besposličario ili samoga sebe plašio? Što mislite da bi se dogodilo kad ne
bih uopće došao ovamo?
Po svim je standardima to bilo nepošteno pitanje.
Ne pričekavši odgovor, gospodar mumija nastavlja: Poznavao sam vašeg oca, gospodine Stoker. Mnogo smo
godina zajedno radili u ovom uredu. I moram biti izravan i reći kako svoju poziciju ovdje dugujete njegovom
zagovoru. Bilo mi je mrsko primiti vas, niste mi bili po volji, no zanemario sam svoju prosudbu iz odanosti
odgovornom i pouzdanom čovjeku, čovjeku koji se nije kockao s vremenom koje mu je Svemogući udijelio
na ovom svijetu, za razliku od onih površnih, lakrdijaša i onih odanih putenim užicima.
Ne bih mario da mi se oholo ne cerite, gospodine Stoker. Dublin je malen. Rečeno mi je da zalazite u
kazalište. Ne niječite to.
Povremeno odlazim u kazalište.
On ponekad odlazi u kazalište. U Luciferov centar za novačenje.
Dopustite mi da kažem, gospodine, možda to malo preozbiljno shvaćate.
Sačuvali nas svi sveti i nebesa od tog zla! Vama se posrnuće posve izvjesno ne može pripisati. Jeste li u tom
svom teatru ikad susreli ženu koja je bila više od dva koraka udaljena od bluda? Mislite na svog oca,
gospodine. Mislite na sebe. Teatar je kuća laži, uzavrela jama idolopoklonstva. Peto poglavlje Poslanice
Efežanima opširno nas savjetuje: A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer
što potajno čine, sramota je i govoriti. Kako bi se osjećao vaš otac da vidi sina izgubljenog u prizemnoj zabavi
namijenjenoj bijednim priprostima i društvenome talogu?
Posljednja predstava koju sam gledao bila je Shakespeareova, gospodine. Sinoć.
I mislite da ste se time oslobodili grijeha?
Koliko znadem, Shakespeare je bio kršćanin, gospodine.
A Sotona je bio jedan od anđela.
Gospodin Meates natraške napušta prostoriju kao Metuzalem na stoliću za posluživanje na kotačićima, vizija
opomene na dvokolici.
Drugi službenici zure. Zlovoljno se vraćaju svome poslu. Stoker uzima debeli svežanj sudskih dosjea koji su
pristigli iz provincija te počinje zapisivati presude i osude. Svaku novčanu globu i zatvorsku kaznu, svako
žalosno slanje u umobolnicu: sve to mora biti zapisano i provedeno. Stečajevi, pljačke, klevete, zakasnjele
isplate stanarina, krađe identiteta, paljevine, deložacije. Gladna je djevojka u Sligou golom šakom razbila
izlog kako bi kroz njega ukrala štrucu kruha. Žena za pultom dohvatila je sjekiricu i u jednom je zamahu
djevojci odsjekla ruku, jer je mislila da ima koleru .
Ponekad se pita zašto plamen patnji i bitke sadržan u ovim dokumentima nikad nije razradio u svojim
pričama, ali iz nekog se razloga to nikad ne dogodi. No, tu su napori što ih iziskuje sastavljanje priručnika na
kojima radi, rokovi koje mora poštovati, kao i rad na popisu stanovništva. Tajna Carstva počiva na činjenici
da je sve zapisano.
U vrijeme ručka odlazi do obale rijeke i sjeda ispod platana, gleda duge čamce na vesla i sluša dovikivanje
lučkih radnika. Opori miris hmelja širi se
iz pivovare. Prljava djeca iz sirotinjske četvrti okupljaju se da bi promatrala kako bačve Guinnessa brodovima
odašilju u svijet koji ona neće nikad vidjeti. Prizori i slike iz sinoćnje predstave trepere mu pred očima kao
zaostale vizije nakon zurenja u sunce. Čeka gotovo sat vremena, no njegova Florence ne dolazi. Na putu do
Castlea slučajno susreće njezinu sluškinju, koja kupuje ribu na Usher s Quayu. Gospođica se danas ne osjeća
dobro, gospodine. Jedna od onih njezinih glavobolja.
Po povratku u ured i njega spopada glavobolja, no ne može ništa poduzeti po tom pitanju, nego nastavlja
raditi. Pismonoša donosi vreću punu poslijepodnevne pošte, stotine omotnica s izvještajima o popisu
stanovništva. Veliki sat u kutu neumoljivo glasno odbrojava vrijeme. Sirene plinare izdaleka ispuštaju svoje
kreštavo zavijanje.
Dok počinje sortirati izvješća, cijele pregršti dokumenata koji svi odreda zahtijevaju transkripciju, zamjećuje
nešto čudno.
Omotnica je drukčija, manja, djeluje skupocjeno poput rukom motanih jutarnjih novina kakve se prodaju u
Parizu. Siva kuverta s crnim porubom, s vodenim biljegom koji prikazuje preokrenuti križ u krugu. Kurziv je
elegantan bakrorez, graciozan poput niza labudova.
Osobno
Gospodin Bram Stoker
Kazališni kritičar
Dok otvara kuvertu i čita, po licu mu izbijaju grašci znoja.
Prva mu je pomisao da je pismo prevara, šala što su je smislili kolege, tipični primjer dublinske podmukle
okrutnosti koja se prikazuje kao dobar smisao za humor. No nitko ga ne gleda kad se okreće, nitko ne
procjenjuje njegovu reakciju. Sve su glave nadvijene nad radne stolove.
Do kraja života sjećat će se ovog trenutka. Pognute glave, sat, pismo.
U sedam je sati navečer u St Stephen s Greenu, puši i nervozno korača amo-tamo uz jezero. Njegovo ga
polovno odijelo zateže i nije mogao pronaći čisti ovratnik, a kako plaće neće biti sljedećih deset dana, nema
novca da si kupi novi. Košulja na njemu preokrenuta je naopako, manšete na njoj malo su
požutjele i ofucane su. U glavi je ponavljao što kani reći, kao glumac prije izlaska na scenu.
Neće imati puno vremena. Važno je da ništa ne zaboravi. Od ključne je važnosti da umiri nervozu koja ga
onesposobljava. Možda bi mu dobro došao džin za hrabrost? Bolje ne. Bilo bi užasno da pijano guta slogove.
Kratko podigavši pogled, vidi čudaka Yeatsa koji žustrim korakom prelazi preko malenog u luk izvijenog
mosta, gorila s monoklom.
Ne ulazi, govori Shelbourne Hotel. Ne pripadaš ovamo. Samo ćeš se osramotiti. Budalo. Produži dalje.
Dok prolazi kroz okretna vrata, preko stotinama milja dugog hotelskog predvorja, pokraj niše za nosače
obložene kožom, uz široko mramorno stubište, žene na koljenima četkaju grimizne sagove, sluškinje s
bijelim rukavicama na rukama glancaju porculanske kvake, konobar gura kolica za posluživanje s blistavim
srebrnim posudama. Bogataška tišina. Svi šapuću. Može čuti pulsiranje krvi u svojim sljepoočnicama.
Odnekud dopire zvuk tihog ženskog smijeha dok zalazi u mračan hodnik. Plinske svjetiljke psiču. Korača
dugim prolazom, broji sobe, čudni su brojevi s desne strane, pa čak i brojevi na lijevoj strani, sve dok ne
dođe do vrata sobe broj 13.
Kuca. Nitko se ne javlja. Ponovno kuca. Tek tad zamjećuje da su vrata blago odškrinuta. Gura vrata i ona se
škripeći otvaraju.
Teški brokatni zastori navučeni su preko prozora u velikoj prostoriji. Vatra pucketa i paluca u kaminu, iza
rešetke. Crvenonarančasta svjetlost pleše na sjajnoj površini tamnih tapeta, na kapljicama kristala lustera,
na kristalnim vinskim čašama i dekanteru, na jedaćem priboru koji je postavljen na dva mjesta na malenom
stolu od mahagonija. Glave jelena staklasto zure sa svojih postolja. Jedna jedina crna svijeća lije vosak niz
stalak svijećnjaka od alabastra.
Dobra večer? doziva on.
Sjene, pucketanje vatre.
Sad uočava da je ova prostorija samo dio apartmana, da su tu masivna vrata s kvakom u obliku obruča na
zidu obloženom pločama od hrastovine, desno od kamina.
Što učiniti? Bi li trebao prići? Ili izaći i pokušati ponovno s kucanjem?
Tko je? doziva glas iza njega.
On se trza i okreće iza sebe.
Svjetlost vatre podrhtava.
S vrata nije primijetio blijedu svjetlost svijeće koja je dopirala kroz uzak prolaz smješten uza sam ulaz u
apartman. Tiho se zaputio kroz taj prolaz.
U salonu na kraju prolaza Irving u tamnosivoj večernjoj halji sjedi na chaiselongueu. Na polici gore tri crne
svijeće koje su postavljene na tri bakrena tanjurića, u pepeljari od crnog oniksa počiva turska cigareta. Ne
podiže pogled prema posjetitelju, nego nastavlja zuriti u špil igraćih karata koje su rasprostrte na otomanu
ispred njega.
U sjeni ste , kaže on tiho.
Gospodine?
Vid mi je slab. Uzmaknite pola koraka, molim.
Stoker postupa kako mu je zapovjeđeno, Irving podiže pogled, šarenice mu blistaju kao svježe iskovane
kovanice, njegova crna kosa glatka je poput tuljanova krzna.
Čarobnjak ljubaznih riječi , veli on.
Ja... nisam znao trebam li prihvatiti vaš poziv. Nisam vas htio uznemiravati.
Oh, znao sam da ćete prihvatiti. Iščitao sam to iz tarot-karata. Niste imali izbora, bilo je predodređeno.
Pogledajte.
Brzo okreće prste lijeve ruke i ni iz čega mu se u ruci pojavljuje karta Obješenika. Zatim pucketa prstima, i
karta nestaje. Njegov mlačan osmijeh. Mali mađioničarski trik, Stokeru. To je vještina kojoj se divim. Moju
ćete potpisanu fotografiju pronaći na stolu, unutra. Zahvaljujem vam na tankoćutnoj bilješci o mom
sinoćnjem Hamletu. Vaše pisanje baca čini. Laku noć.
Bio sam toliko slobodan, ako dopuštate, da vam donesem nekoliko svojih jezivih priča koje sam napisao i
objavio. Cijenio bih vaše mišljenje. Volio bih znati vidite li i u jednoj od njih mogućnost da se preradi u
kazališni komad. Priče su objavljene u manjim časopisima. Imaginarne priče. No mojemu je srcu najveća
nada da ću jednom napisati kazališni komad.
Kazališni kritičar s maštom. Nije li vam to smetnja? To je poput pijanista s tri ruke koji zapravo ne zna što bi i
s jednom od tih ruku.
Smatram kako bi život bez mašte bio beskrajan pakao.
Nije li to ionako?
Nisam ovamo došao kako bismo se nadmetali dosjetkama. Glumac zijeva i ponovno spušta glavu prema
kartama. U vašem pisanju nisam zapazio ništa što bi me navelo na pomisao da ste umjetnik, Stokeru. Ako ste
k meni došli tražeći afirmaciju, bit ćete razočarani. Vaše kritike posjeduju
određenu senzibilnost, ali vi niste stvaralac. Na tome biste trebali biti zahvalni. Put umjetnika je mukotrpan.
Samoća je njegov fenjer koji ga vodi kroza svijet.
Možda - a da pogledate priče?
Smjeli ste, vidim.
Mogu li ih na izlasku ostaviti na stolu u drugoj prostoriji? Ili možda želite da vam pročitam jednu od njih?
Još jedan je došao s vama, Stokeru. Stoji između nas. Imam dar da osjećam duhove, on vas ne želi ovdje.
Preklinje vas da, u svrhu spasa njegove duše, napustite ovu prostoriju.
Ja...
Mislim da se pitate zašto vas nisam pozvao da sjednete sa mnom. Nikada nikog ne pozivam. To je stara
odlika pripadanja mojoj sekti. Morate odlučiti hoćete li stupiti na pozornicu ili zauvijek ostati iza nje.
Praznovjerje je slabost svih kazalištaraca.
Ako ste sigurni da vam neću smetati, smatrat ću ogromnom čašću budem li nakratko mogao sjediti s vama.
Onda sjednite , odgovara on tihim glasom. Ne grizem.
IV.
U kojemu se par, možda kako bi izbjegao svađu, zaručuje i čuje se glas jedne stare žene
Rođen u kavezu, iz kojeg nikad nije izašao, veliki orangutan vjeruje da je kavez sloboda, da su zatočeni
zapravo oni nesretnici s druge strane rešetaka. Kako li se samo doimaju sumornima. Čeznutljivo u njega
zure, a jedina im je razbibriga to što ga darivaju lješnjacima i grožđem koje mu dobacuju. Dodijava mu taj
njihov danak, no stvoreni su za robovanje. Mogao bi ih ubiti jednim udarcem. Ali zašto se zamarati? Njihove
očajne, staklaste oči. Krpe u koje se moraju odijevati. Kad samo pomislim da su mi rođaci. Gotovo su
majmunoliki.
Nedaleko od kuće majmuna u vrtovima Kraljevskog zoološkog društva, blijedi Stoker i mlada žena koju su
opisivali kao najprpošniju u Dublinu zastali su pokraj fontane od kovanog željeza s vodom za okrepu u
ružičnjaku. Koža Florence Balcombe bijela je poput mramora iz Carrare u crkvama, njezine su kestenjaste oči
krupne, a dok iznosi svoje duboke osjećaje, rukama gestikulira kao Talijan. Trenutačno poprilično gestikulira.
Orangutan ponekad misli da su oni neočekivan par. Zapravo i oni sami sebe povremeno smatraju
neočekivanim parom. Bila je to jedna od onih ljubavi koje ne započinju čestitkama za Valentinovo na finom
papiru, nego se dogode protivno svim očekivanjima.
Sad nastavljaju koračati, kreću se puteljkom koji vodi uz jezero s plamencima, Kuće guštera, pa natrag oko
Mravojedova brežuljka. Jedno vrijeme samo šute. A to mnogo govori. Kratak međučin ima svoju svrhu.
Jedno drugo poznaju dovoljno dobro da bi bili svjesni kako je kratko hlađenje nužno da njihov susret ne
završi svađom.
Dadilje guraju dječja kolica, a djeca guraju kolute. Slon s fesom na glavi njiše se po stazi posutoj bijelom
piljevinom kojom ga vodi dječak opasan samo komadom tkanine, no koji na sebi ima čiste irske gumene
čizme. Velika galama papiga koje kriješte na lavove.
Na godišnji odmor, hoćeš reći? pita mlada žena ledenim glasom.
Ne na godišnji odmor.
Taj tip kojeg nikad prije nisi sreo, o kojem gotovo ništa ne znaš - u svakom slučaju ništa važno - poziva te da
svoj dosadašnji život odbaciš kao usijanu vilicu i pohitaš u London?
Kao njegov tajnik, Flo, u njegovo novo kazalište.
Kao njegov honorarni tajnik. Na honoraru.
Bit će to novi početak u književnom životu. Tko zna kamo bi me to moglo odvesti? Možda do toga da
napišem pravu dramu.
A pravu dramu ne možeš napisati u Dublinu?
Ne znam mogu li. Ali znam da dosad nisam.
Brame...
A nije niti itko drugi.
Ima li on investicijski kapital za to svoje kazalište? Glumac? Da upravlja poslom? Tko je ikad čuo za takvu
budalaštinu? To je kao da čimpanze upravljaju dječjim vrtićem.
Sve je organizirano, pokazao mi je planove. Riječ je o starom Liceju blizu Stranda, predivna lokacija. Ima
investitore, utjecajne podupiratelje -njegovi bankari su Couttsi - već se priprema prvorazredni program.
Shakespeare, grčki klasici, klasične priče iz cijele Europe. Njegova je zamisao učiniti kazalište respektabilnim.
Doista ambiciozno.
Ali i divljenja vrijedno.
Moj problem je, Brame, to što ne razumijem. To je tako naprasno, tako neočekivano. Jedva poznaješ tog
čovjeka.
Osjećam se kao da ga poznajem cijeli život.
Zbunjuješ me kad daješ tako apsurdne izjave.
Gledao sam ga na pozornici i nekako imam osjećaj da ga poznajem. Svi imaju taj osjećaj, to je njegova
veličina.
Ako je to njegova veličina, u što sumnjam, onda to zvuči poprilično nategnuto, ali i prenapuhano. Tko može
biti istinski velik velikom broju ljudi?
Znaš na što mislim. Ne razlikuje se to ni po čemu od onog što publika čuje u nekoj velikoj simfoniji ili vidi na
velikoj slici.
"Ne bježiš u London kako bi bio sa slikom.
Nikamo ne bježim , Flo, bit će to privremeno. Samo sam mislio da bismo o tome trebali razgovarati, ti i ja.
Zvučiš kao da si pomalo zaljubljen u njega, u tu svoju hodajuću simfoniju. On je moj suparnik.
Nikad nećeš imati suparnika, lutko, ne budi blesava. Teško je objasniti to. Ne znam što mi je danas, nije li i
tebi danas ovdje malo vruće?
Vodi je prema sjenovitome hladu Kuće pingvina i njorki, no čudna jeka i vonj mrtve ribe sliježu se poput
magle, a očajna nespretnost tih stvorenja izvan vode doima se poput prijekora i okrutnosti, uslijed čega on
počinje osjećati potrebu za sunčevim svjetlom. Nakon što su napustili prikaz općeprihvaćenog poimanja
Antarktike, pronalaze klupu ispod tužne vrbe i jedno vrijeme promatraju pauna. No studen je pošla za njima.
Imaš život ovdje u Dublinu, Brame. Imaš posao sa zajamčenom mirovinom. Znam, plaća trenutačno nije
velika, ali posao je stalan i dovest će te do nečeg boljeg. Imaš prijatelje...
Nemam.
Imaš nekoliko prijatelja.
On šuti.
Mogao bi ih imati više , nastavlja ona, kad bi se potrudio. Kad ne bi bio toliko ozbiljan i povučen. Sve je za
tebe pripravljeno kao odijelo na krevetu. Zašto okrenuti leđa svemu tome? London ti se čak i ne sviđa."
Nije da mi se ne sviđa. Samo se nikad ondje nisam osjećao kao kod kuće, i to je sve. Nebo se ondje doima
tako velikim, a Londonci tako sveznajućima, kao pantomimičari čiju poruku nitko iz publike ne shvaća. No, u
drugu ruku, London je moj san. On to mora biti za svakog pisca koji želi da njegovo pisanje bude više od
puke fusnote. Osjećam da mi se ovakva prilika više neće ukazati, Flo.
A ti i ja?
Što s nama?
Nije li ovo naše potucanje također šansa?
Dakako da je ovo daleko više od toga.
Ne zvučiš pretjerano sigurno.
Siguran sam.
Onda ću otvoreno reći da shvaćam svoju minornu ulogu u toj predivnoj junačkoj drami koju ste osmislili i
predložili ti i Veliki gospodin Irving. Trebam pohitati na pristanište u Kingstownu i čipkastim ti rupcem
mahati u pozdrav kao poslušno maleno štene i pristojna djevojka. Je li tako? A sve da bi ti započeo svoj
uzbudljiv život u Londonu. Prije no što se vratiš meni kako bismo uz šalicu kakaa uživali u vezu i proučavanju
Biblije.
Flo, molim te...
Njezine oči pune se suzama. Tako mi svega, čini se kako si dojmljivo siguran u moje strpljenje, stari.
On je hvata za ruku. London nije daleko, dušo. Dolazit ću svaki drugi vikend. A i ondje ću ostati najviše šest
mjeseci.
Miruj, srce moje uznemireno.
Moja te je nepromišljenost uzrujala. Žao mi je. Raspravit ćemo o tome nekom drugom prilikom. Hajde,
nemojmo si kvariti dan.
Nijedna djevojka, nesumnjivo, nikada ni o čemu ne bi smjela tako otvoreno govoriti. A to je muškarcima
silno prikladno, dakako, ali je i razlog stanju u kojemu se svijet nalazi. Ti si moj ljubavnik. Ja sam tvoja.
Nadala sam se da ćemo se možda vjenčati. Pretpostavljam da si to sigurno znao. U svakom slučaju, eto, rekla
sam.
Ali, Flo, i ja sam se nadao istome. Sad smo na raskrižju, uvjeravam te. Žudim da budem uz tebe. Oduvijek
sam za tim žudio. Ona izgleda žalosno dok mu dodiruje lice. Kad bi barem mogao vidjeti moje snove, Brame.
On se saginje da je poljubi. Ona ga strasno ljubi.
Brame?
Dušo?
Kakav je to ožiljak na tvome vratu?
Ništa, ljubavi. Porezao sam se tijekom brijanja.
Glas Ellen Terry
Na fonografskom cilindru ga je 1906. snimila kostimografkinja i spisateljica Alice Comyns Carr kao pripremni
materijal za cijeli niz članaka u The Spectatoru
Zašto je to učinio? Čovjeku nije jasno... Morat ćeš ga izravno pitati... Odbaciti tako nečiji život, tako naprasno
pohitati u London. On i ja o tome nismo nikad razgovarali. Znam, teško je povjerovati. Imate li ponekad
dojam da se najočiglednija pitanja nikad ne postavljaju?
Možda biste mogli pitati njegovu suprugu. Ne, nikad je nisam dobro poznavala. Bistra žena, mnogo je
naučila iz knjiga. Malo me je plašila.
Sve što vam mogu reći jest da Harry - pod tim mislim Gazda - ima određeni hipnotički učinak na čovjeka. I to
ne govorim na nekakav metaforički način, nego doslovno. Pitajte bilo koga, isto će vam reći. Muškarac ili
žena. Jednako.
Susretnete li se s njim nakon što ste pripremili monolog o tome zašto nećete učiniti nešto što on želi od vas,
deset minuta poslije ćete se složiti s njim. Takav je. Veličanstven način da vas uvjeri kako je nešto što od vas
želi zapravo vaša zamisao. Onako kako muški romanopisci opisuju supruge.
On je jedan od onih koji su u stanju uvjeriti vas da šuštanje lišća proizvodi vjetar, a ne obrnuto. I čovjek ga,
dakako, obožava. Tu izopačenu hulju.
... A tu je i ulomak s početka Bramove knjige, znate. Dio gdje pripovijeda o Londonu. Čovjek osjeća da tu
opisuje kako se i sam osjećao. Imate li uza se primjerak te knjige? Doista ste se dobro pripremili. To je ovaj
dio, na samom početku. Stari krvopija je veliki obožavatelj engleske književnosti, jeste li zamijetili? Oh, da.
Imao bi izravan ulaz na top-ljestvicu najčitatelja. Bilo kako bilo. Dajte da pogledam. Dajte mi moje naočale.
Oh, da. Ovo je iz Drakule, dvadeset četvrta stranica.
Dok sam promatrao knjige, vrata su se otvorila i Grof je ušao. Srdačno me pozdravio i priupitao jesam li
noćas dobro spavao. Zatim je nastavio.
Drago mi je što ste pronašli put ovamo, jer siguran sam da će vas ovdje mnogo toga zanimati. Ovi pratioci ,
rekao je polažući ruku na neke od knjiga, bili su mi dobri prijatelji, a tijekom niza proteklih godina, otkako mi
je na um palo pohoditi London, pružili su mi sate i sate zadovoljstva. Kroz njih sam upoznao vašu veliku
Englesku, a poznavati je znači i voljeti je. Žudim za šetnjom ljudima prepunim ulicama vašeg moćnog
Londona, a kako bih bio usred vrtloga i strke čovječanstva, kako bih dijelio njegov život, promjenu, smrt, sve
što ga čini onim što jest. Ali, avaj! Vaš jezik sam upoznao samo kroz knjige.
Čovjek na neki način osjeća da je tu prikazao samoga sebe. Kao provincijalca. Vrtlog i strka . Prilično dobro.
No, to je samo nagađanje, draga, nagađanje koje bi moglo biti posve pogrešno. Nagađanja obično i jesu
pogrešna. Ali, dovraga, Dublin baš i ne zvuči zabavno u posljednje vrijeme, zar ne? Ljudi obožavaju Irce,
dušo, njihov romanticizam i tako dalje, taj profinjeni osjećaj za prokletstvo i kišu s okusom viskija i sve
ostalo, ali nikome se ne bi trebalo sviđati živjeti ondje. Prilično sivo. Radije ne. To je kao Hull sa zrncima
krunice, tako si to čovjek zamisli.
A mogu i dosaditi čovjeku, Irci, njihov način da ustraju, stalno uvjerenje da nekog zanimaju, čak i kad čovjek
to čini iz čiste pristojnosti. Ti dragi ljudi
zaključuju da su zastrašujuće drukčiji od svih ostalih. Da su po tom pitanju poput Amerikanaca. To je sigurno
zamorno.
Veselo sam odmaglila s tog mjesta, tako je jednostavno moralo biti, pretpostavljam. Mladost tome i služi,
zar ne? Mladi Brambles i njegova supruga tako su se odvukli u London. Nasreću, velim.
Dok crni, zahuktali parobrod polako napušta kingstownsku luku, jutros vjenčani par zajedno je viđen pokraj
čamaca za spašavanje na gornjoj, prednjoj palubi, dok je svoju intimnost skrivao iza bijelog svilenog
suncobrana.
On sad sjedi na priveznoj bitvi, a ona mu sjedi u krilu. Zajedno gledaju u smjeru mjesečinom obasjanog
Howth Heada dok joj on usnama miluje zatiljak, sve do trenutka kad se ona sva rumena počinje smijati te
usnama prinosi prste njegove desne ruke. Svjetionici blizanci namiguju im kao da znaju nešto o čemu oni
nemaju pojma.
Nad njima lebde jata debelih sjevernih gnjuraca.
Mjesec je gotovo pun. Svjetlost treperi na vodi. U trenutku kad snijeg počinje padati, iznenadna ljepota
oduševljava par koji nikad dotad nije svjedočio snijegu na moru, za koji mornari vele da donosi sreću. Poslije,
u kabini koja je dovoljno mala da se iz kreveta na kat rukom mogu dodirnuti sva četiri njezina zida, oni leže
jedno drugome u naručju. On ne bi volio da među njima sad bude ikakvih tajni, šapuće, a ona se jamačno
osjeća kao da mu može reći sve, on će joj biti najbolji prijatelj. Fenjer obješen o strop od hrastovine klati se.
Njegov zlaćani sjaj naizmjenično obasjava i baca sjenu na kutove prostorije. Tijekom noći brod škripi i stenje
dok se uspinje i propada na valovima.
Pred zoru, kroz vodom poprskano brodsko okno kabine vide ispupčenje Snowdonije. Odijevajući se, zajedno
doručkuju ostatke svadbene torte uz vruć čaj i gutljaj pjenušca.
Holyhead, najružniji grad u Britaniji. Pepeljasti dim već kulja iz lokomotive na željezničkoj stanici. Dok hitaju
kroz erumpiranu prljavštinu, para vlagom priljepljuje pramen kose za njezino čelo, a on joj tako nježno
miluje lice da nosač prtljage, metodist po vjerskom opredjeljenju, odvraća pogled i na pamet mu padaju
barem dvije Božje zapovijedi dok tegli njihov kovčeg do vagona trećeg razreda.
Divovski oblaci žutog svjetla vise točno iznad obzora. Kroz kanjone Snowdonije, tunele i prijelaze, preko
čudnovatih mostova na kojima je cijeli
svijet zavidan i ravnih dolina, do prijestolnice Carstva. Spavaju veći dio puta, tek pred kraj budi ih dugotrajno
i polagano škripanje vlaka koji ulazi na King s Cross.
Gladni su i umorni dok svoju prtljagu vuku uza stube, do ulice na kojoj se tisuće pripremaju za posao.
Službenici s crnim polucilindrima na glavama, ulični trgovci voćem i povrćem, trgovci sapunom, bojama i
svijećama, bankari, krojači, trgovkinje, operateri na telegrafu, teklići, sluškinje, kočijaši, nadničari koji na
ramenima nose nosiljke s opekama i žbukom, cestovni radnici koji kopaju cestu, dimnjačari, policajci,
djevojke iz tvornice papirnatog cvijeća, američki mornari na dopustu čiji se sleng i otegnuti govor uzdižu
iznad Euston Roada poput slatke izmaglice blagoslova. Skupina radnika na koljenima, s četkama i vjedrima
vode pokraj sebe, pokušava ukloniti slogan ispisan preko pročelja knjižnice. Pravo glasa ZA ŽENE.
Pansion u sporednoj uličici, onkraj kolnoga prilaza u blizini Stranda, malen je i nema toliko priželjkivani
pogled na Temzu, no dvije sobe u potkrovlju do kojih ih vodi vlasnica pansiona, Talijanka, čiste su i dovoljno
uredne, a i u peći ondje gori vatra. Pogled na okolne krovove i dimnjake oku je ugodan, prizor nalikuje na
slike francuskih slikara. U daljini se nazire brdovita kupola Svetog Pavla.
Dok on raspakirava svoje papire i knjige, njegova supruga odlazi na tržnicu, s koje se vraća s pregršti cvijeća:
visokim ljiljanima, potočnicama, končarama. On na pećici pripravlja čaj, pažljivo s karniša skida zavjese,
dolje, na unutarnjem dvorištu, s njih otresa prašinu udarajući ih teniskim reketom. Nakon nekog vremena
zamjećuje da ga ona odozgor promatra, počinje skakutati dok otresa prašinu, psuje i prijeti zavjesama te je
tako nasmijava. Tako krupan čovjek, njezin suprug, čudan medo, koji u sebi ima daleko više jednostavne
dobrote od svih koje poznaje. Sve u njemu žudi za spokojem. Nikad joj ne govori o svome djetinjstvu, pa ona
zaključuje da je ono bilo nesretno. On da je do znanja da ne želi da ga o tome ispituje.
S vremena na vrijeme ona njegovu odjeću slaže u komodu i prastari ormar - teške čizme, hlače od tvida,
kapu, ofucani kaput - odjeća odiše njegovom prisutnošću, nečim blagim i čistim i intimnim skrivenim iza
mirisa sapuna od timijana i štirke. Privija porub kaputa uz lice i osjeća kako joj on ulazi u tijelo, kako joj puls
njegove suštine ulazi u krvotok.
Njegova dugmad za manšete i igle za kravatu, lanac sata, četka za odjeću s plišanim naličjem, izlizana
kožnata torbica u kojoj su češalj od slonovače i brijaći pribor, turpijica, škarice, britva i remen za oštrenje
britve. Kako je čudan taj muški svijet.
U predivno je izrađenoj, malenoj kutiji od ebanovine sedefni češalj koji je uspomena na njegova oca; u
bočnom je džepu kovčega svežanj neupotrijebljenih poštanskih marki, knjiga pod naslovom Poznavanje
seksa za muževe i pismo na francuskom. Ona se pita što joj je činiti, treba li mu reći da je pronašla sve te
stvari. Dok se to pita, ispod sloja starih novina otkriva pomičnu pregradu na dnu kovčega. Podigavši je,
pronalazi bilježnicu čije su korice svezane lokotom, preko čije naslovnice rukom i tintom stoji napisano:
Strogo privatno - NIPOŠTO NE OTVARATI.
Flo, srce moje najdraže? Čime se baviš?
On zadihan stoji na vratima, brada i obrve sive su mu od prašine, izgleda kao živi kip s teniskim reketom u
ruci, sa zavjesama koje je prebacio preko ruke kao togu.
Ona će uvijek pamtiti taj prizor.
Rano sljedećega jutra budi ih suprug vlasnice pansiona, Đenovežanin nevjerojatno žalosnih očiju, koji im je
donio košaru s voćem, kruhom i konzerviranim mesom te kutije najfinijih čajeva i pola boce madere. Momak
iz kazališta donio je košaru odmah nakon zore, objašnjava on, dar dobrodošlice od signora Irvinga .
Doručkuju u malenu unutarnjem dvorištu, promatraju konjušare koji osedlavaju konje. A kad se vlasnica i
njezin suprug počinju diviti mirisu indijskoga čaja, skupocjenoj sorti koju je i u Londonu teško pronaći, sretan
par inzistira da čaj podijele s njima.
Jutro je hladno i vedro. Navlače tople kapute i žustrim korakom šetaju sjenovitom stranom Stranda, dive se
izlozima zlatara, izlogu krojača haljina, obilju boja i odvažnih novih krojeva. Ni svojom cijelom godišnjom
plaćom ne bi mogao platiti jednu haljinu iz te radnje. Nastavljaju prema Piccadilly Circusu - on prstom upire
prema Giuliano su - a zatim zastaju ispred veličanstvenog izloga Solomon sa, trgovca voćem: nektarine,
trnošljive, mango, smokve iz Smirne, kutije pune ušećerene narančine kore i turskih rahatluka, ananasa,
španjolskih naranči, bobičastog voća čije im je ime nepoznato.
Jezovit izlog trgovine lutkama na uglu Regent Streeta. Porculanska lica, malena usta nalik na ružin pupoljak,
oči koje pucketaju kad trepću, kosa koja je doista ljudska, a koju djevojke po sirotinjskim četvrtima prodaju
za crne penije. Okreneš li lutku potrbuške, ona će reći mama .
Posjedni je na pult. Odjeni je. Očetkaj joj kosu. Gledat će te dok spavaš. Kao da je živa.
Polukružno skreću prema Charing Crossu, ulaze u slatkim zrakom namirisani Green Park s paviljonima za
promenadne koncerte,
pozornicama za plesače, sjenicama i ružičnjacima, koji je čišći i uredniji od bilo kojeg parka u Dublinu.
Kako si spavala, draga moja djevojko? Izgledaš malo umorno.
Ona ga hvata za ruku. Bojim se, ne baš dobro. S ulice je dopirala buka, nekakvi grubijani ili pijanci, što li,
pjevali su serenade svojim djevojkama. Počinjali su uvijek iznova kad god bih počela tonuti u san, točni kao
ura. Na neki je način to bilo gotovo zabavno.
Bojim se da je tako u gradovima. Pretpostavljam da ćemo se uskoro naviknuti. Tišina u Irskoj nas je prilično
razmazila.
A i ti hrčeš kao morž. Ona se smiješi. Nisi mi rekao.
On osjeća kako mu se obrazi žare. Bojim se da ni sam nisam znao.
Opijenost. Lastavice moja jadna, malena, držao sam te budnom.
Postoji i onaj ljepši način kojim si me držao budnom.
Je li bilo dostojno tvojih očekivanja?
U svakom smislu. Ona ga ljubi. Jutros u cijeloj Engleskoj nema sretnije žene od mene.
Kako ćeš se danas poslijepodne zabavljati dok ja budem na svome sastanku u kazalištu?
Mislila sam da bih mogla nakratko poći s tobom? Voljela bih upoznati svog suparnika.
On se smije. Dok sam živ, nikad nećeš imati oponenata.
Tako bi se zakleo i svaki Casanova kako bi pridobio srce neke djeve u novome kraju.
Ne izazivaj me, luda ženo. Dozlogrdit ću ti koliko ću te voljeti.
Pozdravit ću i ubiti svaku zgodnu glumicu koja se možda uokolo mota u svome rublju, a zatim ću tebe i tvoj
dragocjeni Licej ostaviti na miru, ne boj se.
A kako ćeš provesti dan nakon što odigraš ulogu dobre protestantske supruge i spasiš me od napasti?
U Nacionalnoj knjižnici u dva sata imam dogovoren sastanak.
S prijateljicom?
Ne, kanim dotjerati svoj njemački. Ondje imaju zbirku predivnih starih gramatika i čitaonicu. Bit će ugodno
tmurno učiti na tom prelijepom mjestu, osobito bude li kišilo. Volim zvuk kiše na staklu, to čovjeku zadaje
đačku glavobolju.
Ne smatraš li njemačku književnost pomalo zakučastom, Flo, prilično lišenom svjetla?
Ona se smijulji. U školi me osobito privlačila baš strogost tog jezika. Druge djevojke su obožavale francuski i
sve smo bile lude za sestrom Marijom Terezom, ali nikad nisam uspjela svladati ono nazalno r , znaš, kao ni
rod imenica. A govorni talijanski je tako vokaliziran, to je kao da jedeš sljezov kolačić koji nikako ne uspijevaš
sažvakati, ne misliš li i ti da je tomu tako?
Ne bih znao, bojim se. Morat ćeš me malo poučiti.
Ona mu stišće ruku. A zatim ću proučavati zakon o autorskim pravima i patentima.
Čemu to?
Kako bih ti mogla pomoći u tvom poslu. Kad nam budeš napisao ogromnu uspješnicu.
Tako mi svega, dan ti je krcat događanjima.
A kasno poslijepodne imam sastanak sa zamjenikom ravnatelja Tehničkog instituta u High Holbornu.
Što je to?
To je organizacija radnika i njihovih obitelji. Ubrzo ondje kanim održati niz poduka iz čitanja, pisanja i
algebre. Među siromašnima vlada velika potreba za tim.
Kaniš davati poduke, draga? Radnicima?
I njihovim suprugama, da.
Ali, ljubavi, to je iznenađenje. Prilično sam šokiran.
Mislila sam da će ti biti drago.
Nikada mi se ne bi moglo ne sviđati ništa od onog što ti činiš ili misliš, draga moja, ali nemaš na ovom
području nikakvih iskustava...
Oh, iskustvo, sveca mu, ne budi stara cjepidlaka. Iskustvo se lako stječe, ono je obično ponavljanje nečega.
Nemoj me koriti, Brame. Zaboga, doimaš se tako uvrijeđeno i ljubomorno.
On joj dodiruje lice. Oprosti mi.
Sigurno nisi mislio da ću poput majke ptice po cijeli dan zabrinuto oblijetati naše gnijezdo, prati ti košulje
iščekujući tvoj povratak kući?
Nisam li?
Ona ga nježno udara šakom u nadlakticu. "Bit ćeš zaposlen. A bit ću i ja. Namjeravam cvasti tamo gdje me
posade. Na taj ćemo način oboje biti sretni. Što se, zaboga, događa ondje, Brame? Pogledaj. On baca pogled
prema čestaru lipa smještenom stotinjak metara dalje, preko livade. Eskadron stražara londonskog Towera u
grimiznim i crnim livrejama, s
isukanim bajunetama oblikuje ljudski kvadrat oko skupine skupo odjevenih dama dok nekoliko slugu preko
travnjaka odmotava golemi crveni tepih. Batleri raspakiravaju košare za piknik i vjedrice s ledom ispod šume
srebrnih suncobrana. Među njima fotograf postavlja svoj tronožac i kukuljicu. Čuju se poklici iz gomile koja
ih promatra. Netko podiže britansku zastavu.
Doima se mlađe , izjavi Florence. Ne misliš li tako, Brame?
Tko?
Pogledaj ponovno, blesavče. U sredini. Na nogama su joj lijepe svilene cipele. Imaš mnogo talenata, no moć
opažanja ti nije baš sjajna, dragi. Zamisli, ovo je naše prvo jutro u Londonu, a već smo vidjeli kraljicu. To
mora da je dobar znak, zar ne?
V.
Gdje se djelomično mijenja početna poslovna ponuda
Galebovi ponad Waterloo Bridgea dok visoki brod klizi niz rijeku, kao u snu. Zvona londonskih crkava u
ekstazi zvone obilježavajući podne.
Vrata Liceja okovana su lancima, stakla oglasnih ploča napukla su, stube koje vode do ulaznih vrata
prekrivene su debelim slojem suhog lišća i staklom razbijenih boca. Uličari su trijem omeđen stupovima
upotrijebili kao latrinu; lokoti na ulaznim vratima crni su od hrđe. Nešto dalje niz ulicu, velebno mramorno
zdanje Royal Opera Housea pogledava s prezirom punim sažaljenja. Ti bijedna, napuštena stračaro.
Obilaze Licej, zalaze u usku Exeter Street koja je popločena kamenom i mračna, tminu na nju bacaju visoke
skladišne zgrade s obje strane. Negdje mora postojati ulaz na pozornicu, no nigdje nema nikakva natpisa ili
putokaza. Uličari drijemaju u nišama. Ulična prostitutka pogledava kroz svoj maleni prozor u obliku križa.
Stoker pomišlja: što sam učinio? Iza ugla se pojavljuje debeljuškast, nizak čovjek sa židovskim molitvenim
šalom oko vrata i crnim šeširom na glavi vodeći za ular teškoga teretnoga konja koji vuče teška teretna kola.
Prijatelji, možda ste se izgubili? Što tražite?
Pokušavamo pronaći ulaz u kazalište , odgovara mu Florence. Pođite sa mnom. Ja sam lugar Yenkel. Dođite.
Doći ćete do ulaza.
Slijede ga dok stara kobila klopoće i skreće u Burleigh Street, dok njezin ljubazan vlasnik objašnjava da
isporučuje gorivo za peći u Liceju, da to radi već godinama i da je vidio već mnogo zabavnih likova .
Tamo , kaže on upirući u metalom okovana drvena vrata sa špijunkom. Pokucajte triput. Walter će vas
pustiti unutra. Hajde, hajde.
Prije no što su uspjeli postupiti kako im je savjetovano, teška se vrata otvaraju, ali ne otvara ih Walter, nego
bljedolika djevojčica od trinaestak godina, koja se, bez riječi pozdrava, okreće i bježi niz mračan hodnik.
Ušavši, zatvaraju vrata za sobom.
Sve je tako tiho. Samo se izdaleka čuju kapanje vode i prigušeni povici uličnog prodavača s pločnika.
Pseće meso ovdje. Fino pseće meso.
Na kraju prolaza nakrivljeni je radni stol. Dok joj prilaze, s bugačice ih promatra jednooka crna mačka, koja
sad podmuklo sikće.
Ne budi tako neugodna , smije se Florence.
Sad vide njezina tri pajdaša koja zure iz sjene: koščati, žutooki, kraljevskog držanja, kivni. Klaunovi se cere s
prastarih plakata, ispod kratkih zastora. Trulo voće smrdi s dugo neopranog platna. Gljive bujaju na
zidovima.
Uza stubište. Niz hodnik optočen crvenim baršunastim plišem. Još mačaka. Mačke u udubinama zidova.
Mačke na potrganim stolcima. Oštre kandže na zidovima kazališnog bifea. Provlače se između prljavih
zastora loža. Ispred njih su sad harmonika-vrata. Iza njih čuje se graja.
Gledalište je šuma šipki, opreme i skela, platforme se njišu sa stropa, ljestve, užad, lanci o koje su obješene
svjetiljke. Ovdje je sigurno stotinu ljudi koji rade. Stolari, scenski slikari, tapetari koji postavljaju sjedala,
glazbenici na pozornici usred galame, pokušavaju se nekako uštimati dok onkraj pozornice sve grmi.
Piskutavi klarineti. Povici. Cilik violina. Radnici kratkim i dugim polugama čupaju sjedala iz njihovih ležišta,
razbijaju maljevima dijelove od drva i gipsa. Slažu se dijelovi scenografije - ondje vrh stijene, ondje krunište
bedema. I čudan osjećaj kako se sve to događa samo za tvoje oči, da se apsolutno ništa nije događalo prije
tvog ulaska.
Oprostite. Stoker zaustavlja čovjeka koji hita pokraj njega noseći na rukama divlju životinju, za koju se
naposljetku ispostavlja da je naramak krila.
Kako molim, gosparu?
Trebam se javiti gospodinu Irvingu. Ovo je moja supruga.
Kome?
S mosta iznad pozornice čuje se povik - Pazi, dolje - dok se razmotava golema oslikana pozadina s prikazom
olujnoga mora, tamnoplave i srebrnosive nijanse, veliki brod koji se probija kroz visoke valove, nebo
prošarano munjama, no platno je uništeno mrljama od vlage, prošarano zvjezdastim rupama i dubokim,
vodoravnim paralelnim usjecima jer je predugo bilo smotano. Gledajući prizor zapuštenog platna, glazbenici
ispuštaju tmuran uzvik.
Tu ste, dakle.
Stoker se okreće.
Irving, cereći se. Njegovo je dugoljasto, mršavo lice zacrnjeno, na senzualnim mu je usnama teška, crvena
šminka. Halja što je na sebi nosi
grimizna je i srebrna, ima druidski ovratnik koji je tako visok da mu doseže uši.
Dobro došli na naš otočić ljepote , veli on. Nadam se da ćete ovdje pronaći sreću koja vam je dugo izmicala.
Rukovanje je mlitavo i dugotrajno. Ima u njemu nečeg dojmljivog, ali i apsurdnog, kao kada je riječ o najvišoj
djevojci u razredu, no osmijeh sad iščezava s nategnutih usana, a oči su mu mrtve kao prazne puževe kućice.
Ispričavam se ako vas je moja halja zaprepastila. Pozirao sam fotografu portretistu jutros kao Otelo. Neka
hulja me zamolila da to učinim, a ja sam u trenutku slabosti pristao. Zašto čovjek uopće želi pridobiti tako
prolaznu zahvalnost budala? Ali, ja ne volim kad me portretiraju. Uvijek izgledam kao netko drugi. Jeste li
ikad pozirali za portret?
Ne, nisam.
Trebali biste. Imate dobre crte lica. Muževne. Područje oko brade. Pod određenim svjetlom netko bi se
mogao prevariti i pomisliti da ste zgodni.
Prebacuje zatim prigušenu svjetlost svog pogleda na Florence. Došli ste se prijaviti za posao garderobijerke,
dušo? Obratite se gospođi Reilly sa svojim preporukama. Pronaći ćete je u njezinoj jazbini iza pozornice.
Nemojte se samo, molim, spotaknuti preko drška njezine metle.
Gospodine Irving , kaže Stoker. Ako mi dopuštate...
Među kazalištarcima se jedni drugima obraćamo imenom. Prezimena donose nesreću.
Henry onda, ako inzistirate. Mogu li vam predstaviti svoju suprugu, Florence.
Vaša supruga, kažete? Pa, stara moja pubična dlako. Oprostite mi, gospođo Stoker. Nisam znao da je Bram u
braku. A posve izvjesno, lijep ste par. Imate tako krupne oči, gospođo Stoker. Kako vuk jednom reče.
U ovom trenutku se u rukopisu pojavljuje paragraf načinjen od riječi pisanih kodom što ga je nemoguće
dešifrirati. Tekst se nastavlja grubim zabilješkama pisanim u Pitmanovu stenografskom sustavu ovako kako
slijedi, uglavnom u dijaloškome obliku.
Flo je smetena. A tko ne bi bio? On se ponaša čudno, odbija pogledati nas.
On: Trebao sam plakati na vašoj svadbi, samo da sam bio pozvan. Sad hvata F. pod ruku. Osjećam da ćemo
biti veliki prijatelji, vi i ja. Imam instinkt za takvu vrstu povezanosti. Marite li za kazalište?
F.: Marim za svog supruga, kao i za ono što mu pruža radost i zadovoljstvo.
On: Svetica, a ne supruga. A nosite i ime meni najdražeg od velikih gradova petnaestoga stoljeća. Zvijezde su
se posložile.
Kratko je govorio o renovaciji, njezinim enormnim troškovima. Predradnici su mu neprestano donosili
dokumente na potpis, a on ih je potpisivao bez gledanja. Zatražio je neka mu donesu ručnike i lavor s vodom
kako bi lakše s lica isprao boju, koja nije bila šminka, kako sam bio pretpostavio, nego obična vodena boja i
ulje od trnjine, sustav što ga je sam osmislio. Podsjetnik: njegov garderobijer zove se Walter Collinson.
Među kulisama se sad pojavio golemi crni bulmastifi on mu se obratio. Ovo je Fussy. Gubica mu je bila puna
sline. Očigledno ga obožava.
Zatim kažem:
Mislio sam da bismo tijekom ovog poslijepodneva mogli razmotriti neke od mojih dužnosti? Ako imate malo
vremena. Ili mogu navratiti poslije ako ste prezaposleni, a čini se da jeste.
On: činiti se je moja poštapalica.
Ja: Baš tako.
On: Ali, kako to mislite: vaše dužnosti ?
Ja: Pretpostavljam da je riječ o pisanju pisama i tomu slično, odgovaranju na vašu korespondenciju? Pomoć
oko angažiranja glumaca. Jesu li to dužnosti osobnog asistenta?
On: Čovjek bi to pretpostavio.
Ja: Mislio sam da bih možda mogao razgovarati sa svojim prethodnikom i sastaviti popis obaveza. Ili možda
taj popis već postoji?
On: Nemate prethodnika.
Ja: Ali, tko se onda skrbio o vašoj korespondenciji?
On: Nisam u potpunosti siguran. Mogu li vama i vašem suprugu pokazati ovu staru ruševinu, gospođo
Stoker? Mislim na zgradu. Ne na sebe.
Flo: Uvjerena sam da ste silno zauzeti. Već sam vidjela pozornicu.
On: Oh, pozornica je samo lice, dušo, oči tijela. Moramo se zbližiti s nutrinom. Kakva je bila. Allons-y.
Poveo nas je preko lijeve strane pozornice, iza kulisa, u prostor koji vapi za vojskom majstora i čistačica, no
koji je veličanstven, izvorni pristup pozornici s početka osamnaestog stoljeća, trideset metara visok strop,
brojni prolazi do pozornice, četiristo užadi. U tijeku je isporuka scenografije Planinskog prijevoja za Kralja
Leara , a ovdje i glazbenici odlažu svoje instrumente. Štakori i miševi su posvuda, usprkos velikoj količini
mačaka u neposrednoj blizini. Posvuda su mnoga vjedra koja hvataju kišnicu koja prokapava s kosih krovnih
greda. Općenito je to žalosna slika oronulosti i prljavštine.
Na mjestu gdje skrećemo kroz prolaz koji je toliko uzan da kroz njega moramo jedan po jedan prema samom
zakulisju, dojmljiv je asortiman kolotura, klizača, propadališta, zupčanika, poluga, pozadina kulisa na
cugovima, utega za cugove, vodilica, koloturnika, uporišta, kao u utrobi broda, samo sve obasjano svjetlošću
svijeća, sumračno, čudno ljeskanje. Pomisao na gelsku riječ ambdorchacht, sumrak, kojoj me je prije mnogo
godina naučila Bridget čijeg se prezimena ne sjećam ili netko drugi, naša sluškinja iz Roscommona zadužena
za sve kućanske poslove, u vrijeme kad mi je bilo šest godina. Znači prije no što se tama skuha .
Bio mu je užitak pokazati nam Gromovitu stazu, cjevastu crvenu traku niz koju se puštaju topovske kugle
kako bi proizvele zvukove oluje. Tijekom osamnaestoga stoljeća zgrada je bila kapela, rekao nam je, a poslije
okupljalište kvekera, pa likovna galerija, koja je prije stotinjak godina pretvorena u kazalište. Mnogo je puta
igrao ovdje, sve dok, prije tri mjeseca, nije preuzeo njezin zakup, duga priča, zamorna, odvjetnici, banka,
izgovaranje neiskrenih obećanja .
Iskoristio sam priliku da ga pitam gdje se tu točno nalazi slavna i legendarna licejska Biftek odaja u kojoj su
se običavale prepričavati stare priče uz koje se pijančevalo, kockalo i dozivalo Lucifera.
Nasmijao se kao majmun. Silno se i sam nadao da će je pronaći, čitao je o tome u starim knjigama, no
nijedna prostorija u aktualnom kazalištu ne
odgovara opisu iz zločestih starih priča, među kojima su i neke o kojima ne bi bilo pristojno govoriti u Floinoj
nazočnosti. Osim toga, izrazio je sumnju da je takva odaja ikad i postojala te da je priča o njoj samo zbroj
drugih, sličnih jazbina. Velik dio kazališnog života sazdan je od privida, pridodao je vodeći nas kroz polumrak.
Glumci vole prljave priče. To ih spašava od monotonije posla. U našem je poslu mnogo stajanja.
On vodeći nas : Kao što vidite, dragi moji, još nismo u najboljem izdanju. Hvala usudu što ste došli da sve
dovedete u red. No čovjeku je na neki način draža natrulost, ne mislite li tako? Čistoća je tako dosadna.
Uza zavojito stubište, veoma strmo, pokraj Sobe orkestra i Zelene dvorane - pazite kako koračate - kroz
nekakvo novo, prilično dugo krilo, pa niza stube kamene , pa sve do nečeg što je jamačno stari Fundus
kostima. Haljeci što ih vitezovi nose ispod oklopa, uski haljeci na kopčanje, čarape i pletenina, raskošne
haljine, arturijanske halje, sve što su moljci odavno uništili. Nema stakla na prozorima s rešetkama.
On: Mladac poput vas sigurno ne zna za Willsovu dramu Vanderdecken?
Ja: Dvaput sam vas u Dublinu gledao u toj drami.
On: Prokletstvo, niste valjda? Bilo je to prije tisuću godina. Trenutak kad, u četvrtom činu, duhovi
odgovaraju na Theklino pitanje?
Ja citiram : Gdje smo?
On: U prostoru između živih i mrtvih.
Zatim, obraćajući se Florence:
On: Shvaćate, glavni junak je mrtav, dušo. Zastrašujuće. Čovjek o tome uvijek razmišlja iza kulisa. Jer, i mi
smo ni živi ni mrtvi. Čovjeku je to začudno utješna misao. Ne mislite li da je tomu tako?
Flo: Bojim se da me te umjetničke apstrakcije slabo zanimaju. Biram živjeti u stvarnome svijetu.
On: Ah, stvarni svijet, podmukla tamnica okrutnosti i gladi. Dobrodošli ste u nj.
Flo: Jamačno je teško breme tako promišljati o svijetu.
On: Nikad ne vjerujem misliocu - osjećati je jedini poziv. No, bez onoga što mi umjetnici činimo, vaš stvarni
svijet bio bi manje podnošljiv, zar ne?
F.: Nemam povjerenja u one koji vele da život bez umjetnosti ne bi bio moguć. Za milijune siromašnih tako
mora biti. Po tom pitanju, oni nemaju izbora. Život ne bi bio moguć bez sitnica kao što je hrana. Ili krov nad
glavom. Svi drugi argumenti samo su prenemaganje.
On: Obdareni ste duhom, gospođo Stoker.
F.: Imam daleko više od toga.
On: Dakako. Imate Brama.
F.: I kanim ga zadržati.
On: Na katu su uredi, također i moj privatni dnevni boravak, glumačke garderobe s lijeve strane, u smjeru
skladišta ugljena. A zatim bojadisaonica, sitna rekvizita, vlasuljarnica, skladište plina, stolarija, garderoba
glavne glumice, soba zbora, soba koncert-majstora. Neko gunđalo trčaka uokolo s planom kazališta. Ne
mogu se sjetiti njegovog imena, mali, krivonogi čovječuljak, s prhuti, Velšanin, uvijek izgleda kao da je
upravo prošao kroz snježnu oluju. Predivan je ovo stari labirint, ali ubrzo čete se snaći. A sad vas molim da
me ispričate, moram se vratiti u svoj bijedni dnevni boravak, ako ga uopće budem mogao pronaći, a prije
toga moram dobiti injekciju strihinina u grlo - astma, znate. S radom ćete početi sutra ujutro? Mislio sam da
vam titula bude "glavni upravitelj ?
Ja: Pretpostavit ću da se šalite.
On: Šale su za školarke.
Ja: Ne bih mogao upravljati kazalištem. Nemam iskustva na tom području.
On sliježući ramenima : Koliko to može biti teško? Neka ono upravlja vama.
Ja: Gledajte, s dužnim poštovanjem, nismo se tako dogovorili. Spomenuli ste honorarni tajnički posao i
isključivo to. Moram misliti i na svoje pisanje. Vrijeme...
On: Oh, ne ponašajte se kao da ste nespretnjaković, uspjeli ste upravljati samim sobom i nitko, usuđujem se
reći, nije umro, zar ne? Doimate se zabrinuto. A imate i suprugu, ni manje ni više. Ne baljezgajte tolike
gluposti.
Ja: Ali, vi sigurno priželjkujete nekog tko je već obnašao dužnost glavnog upravitelja u nekom velikom
kazalištu. Ovdje vas očekuje silan posao.
On: Bojite se novih iskustava? Kako onda uopće kanite postati umjetnikom?
Ja: Nadam se postati umjetnikom tako što ću tome posvetiti dovoljno vremena. Lažne pretenzije loš su
temelj bilo čemu.
On iznenada bijesan, napet, bezbojan osmijeh : Dopustite mi, Stokeru, da vas izvijestim koliko mi je stalo do
vaše prosudbe: negdje između približne nule i nule. No nećete me ocrnjivati u mom vlastitom kazalištu,
gospodine, dok ja pred vama stojim i kimam. Dopire li vam do ušiju ovo što govorim, gospodine? Ili ćemo
izaći van?
Jedno vrijeme vlada tišina. On pripaljuje cigaretu.
On: Ispričavam se, gospođo Stoker. Nisam trebao u vašoj prisutnosti posegnuti za tako sirovim jezikom. No,
čini se, nažalost, kako je između vašeg supruga i mene došlo do nekih nesporazuma. Nadao sam se ponuditi
mu jako poslovno uporište ovdje, u profesionalnom teatru, dobro plaćen položaj koji bi mu omogućio da uči
i apsorbira te istodobno radi nešto vrijedno truda. Očigledno sam pogrešno shvatio. A možda je i on. Ako mu
je draže vratiti se činovničkome poslu u Dublinu, onda neka ide uz moj
blagoslov i natruhu mojega razočaranja. Otiđite Walteru da vam namiri troškove. Oboma vam pružam ruku.
F.: Dopuštate li nam da sat-dva promislimo o vašem prijedlogu, moj suprug i ja?
On: Dakako. Ponovno, ispričavam se. Mogu vam ponuditi samo sat vremena. Nakon toga moram pronaći
zamjenu.
Ja: Kad otvarate?
On: Za šest tjedana, s Hamletom.
Ja: Za Boga miloga, šest tjedana. Krov je prepun rupa!
On kamena lica : Onda podijelite publici kišobrane.
Ja: Trebao bih pogledati temeljna sredstva kojima trupa raspolaže. On: Gledate u njih.
Ja: Pod tim podrazumijevam račune, knjigovodstvo, ugovor o najmu prostora.
On iznenadni, zbunjujući smijeh i pljeskanje po mojim leđima : Malo me zbunjujete, vi kukcoglavo staro
gunđalo. Tolika uskogrudnost u tako glomaznim razmjerima vašeg volovskog tijela. Ugovor je u
odvjetničkom uredu Braithwaite, Lowrey i Klopstock, s adresom Strand jedanaest. Glavnu poslovnu knjigu
čete pronaći u uredu, odmah s desne strane ako dolazite s lijeve strane kulisa. Turobno štivo, bojim se.
Poput eseja Bernarda Shawa. Evo ključeva. Udobno se smjestite. Oh, dao sam si slobodu da jednom od
radnika naložim neka na vrata postavi pločicu s vašim imenom.
Ja: Gledajte, kasnije ću tijekom dana još morati s vama razgovarati, bit će pitanja, dogovora...
On: Idem, idem, gle, idem: to nije muka! Brže negoli strijela iz tatarskog luka.
Otvorivši prljavi prozor, on promatra Exeter Street i gleda kako njegova supruga doziva taksi koji će je
odvesti u muzej, na dogovoreni sastanak. Žao mu je što je izgubio živce, što je bio tako sirov. Ona ga nije
često viđala u takvom stanju. Nadao se to sakriti od nje ili se potpuno odviknuti od takvih stanja.
Pjevač balada na ulici rukama pokreće marionetu vještice. Oko njega se okupljaju djeca, plješću, smiju se;
jedan dječak maše dugom, uskom zastavicom.
Oluju je podignula
Vještica podmukla
Djetešce je svoje vrećom omotala
Vreću je s njime u more bacila
Oluju je podignula Za tebe i mene.
Vrijeme ručka izbacilo je iz ureda i trgovina gomile ljudi, uski pločnici bili su preplavljeni, prosjaci su radili
punom parom.
Iznenada, na suprotnoj strani ulice, na vratima ljekarne, uočava djevojku koja im je nešto prije otvorila
stražnji ulaz u kazalište. Ima u njoj nečeg bolesnog i dotučenog, sva je u crnom, poput skitnice, vuče bosa
stopala dok korača, sablastan ples. Pruža ruke prema prolaznicima, ali nitko se ne zaustavlja. Nije ugodno
vidjeti dijete u toj nježnoj dobi kako prosi. Još je gore kad su posrijedi djevojčice, jer to može dovesti samo
do jedne stvari.
U Regent Streetu lutke polagano trepću.
Ako radi ovdje, u kazalištu, trebala bi biti plaćena, zaštićena. A ako ne radi, nekako bi joj se trebalo pomoći.
Polako, ona podiže pogled kao da je osjetila da je on promatra. Osmijeh joj je hladan, ledeno nasilan. Što je
učinio pogrešno? Je li ga zamijenila za nekog drugog? Ona se okreće i šepajući odlazi niz ulicu.
Jak je on muškarac, no potreban mu je velik napor da otvori zahrđala vrata zidnoga sefa koja škripe. Iz sefa
vadi tešku poslovnu knjigu, debeli snop od stajanja krutih dokumenata zapečaćenih voskom, polaže ih na
radni stol, raščišćava prostor za svoju bilježnicu. Sat vremena pažljivo proučava stupce s brojevima, unosi
ispravke, podešava izračune, tuče mu u
sljepoočnicama od napetosti. No, koliko god ih uštimavao, brojevi se ne poklapaju. Iznova im se posvećuje,
ovoga ih puta samome sebi izgovara naglas. Jaz je manji, ali i dalje je tu.
Izludit ćemo te, govore mu brojevi. Sažvakat ćemo ti razum. Bježi dok još imaš šanse.
Ispred otvorenih vrata njegova ureda povremeno prolazi majstor ili spremačica. Pita ih znaju li možda koliko
je u kazalištu sjedećih mjesta, postoji li plan loža i balkona, nekakva karta? Koliko bi ulaznice trebale stajati?
Gdje oglašavamo? Isplaćuje li se glumcima honorar u gotovini na ruke? Gdje je blagajna? Gdje su zahodi?
Tko je šef orkestra? Kako ovdje stvari funkcioniraju?
Nitko ništa ne zna. Neki jedva da zastanu dok prolaze. Osjeća se kao nezanimljiv izložak u cirkusu nakaza, ili
kao da igra u predstavi koju nitko ne želi gledati.
Te večeri, uz jednostavnu večeru u njihovu apartmanu u pansionu, Florence je blijeda, doima se odsutno,
šutljiva je. On donosi glavnu poslovnu knjigu na blagovaonički stol, tijekom objeda nastavlja raditi izračune i
rebalanse, ispod glasa proklinje tvrdoglavost brojeva. Ona zuri u svoju šalicu kave. Nešto bi ga htjela pitati.
Je li ikako spominjao tvoju plaću?
Ne u lice, no kasno poslijepodne mi je poslao poruku. Za početak mi je ponudio tri gvineje na tjedan, s
povećanjem na četiri gvineje za godinu dana.
Pa to je predivno, Brame, moći ćemo uzeti kućicu, možda u Chelseaju ili Pimlicou?
Mislim da bi bilo bolje da ostanemo u blizini kazališta, ako se slažeš.
Nisam sklona složiti se.
Hajdemo o tome raspraviti neki drugi put?
Odnekud do njih dopire isprekidani pseći lavež, a zatim se čuju i zvona crkve St Mary koja zvone devet sati.
Danas sam u knjižnici provela zanimljiv dan , kaže ona. Osoblje je ljubazno i upućeno.
Lijepo.
Možda bi i ti, Brame, mogao neko vrijeme provesti ondje. Fascinantna je zbirka keltske literature. Bolja je i
od čega što čovjek može pronaći u Dublinu.
Trebao bih.
Jedan od knjižničara pokazao mi je manuskript o nekom Averlocku. Dotični je ljude skraćivao za glavu i radio
barbarske stvari djevicama. Svojski su se potrudili ubiti ga, ali on, dakako, nije mogao umrijeti.
Možeš li si uopće predočiti što je učinio?
Averlock?
Pozajmio je novac u jednoj banci kako bi platio najamninu, a zatim je pozajmio od još tri banke koristeći se
istim tim najmom kao kolateralom. A tu su zatim i kostimi, stolarski radovi, dekorateri, to je mazanje očiju.
Naručena su nova glazbala. Venecijanski lusteri. Zastori na pozornici koštali su sedam tisuća gvineja.
Mogu li nekako pomoči?
Ta rasipnost - to je sumanuto. Iznemogao sam pokušavajući dokučiti.
Mogla bih sad poći leći.
Za zastore.
Zašto i ti ne bi pošao sa mnom, Brame?
Samo ću dovršiti ovo. Evo me za tili čas.
Sljedećega jutra, oko osam, on se budi na kauču. Pronalazi njezinu poruku na kojoj piše da je otišla u
knjižnicu. Vatra u peći gori, no soba je hladna. Kišne kapi koje klize niz prozore bacaju čudne sjene po
zidovima.
Sat vremena poslije, vraćajući se s plivanja u kupalištu na Jermyn Streetu, dok prolazi hodnikom, vidi da je
stiglo pismo za njega. Prepoznaje majčin sitni, odmjereni rukopis. Otvarajući omotnicu, uviđa da je vlasnica
pansiona izašla iz svoje sobe i da ga zabrinuto promatra dok otire ruke o pregaču.
Come sta, signore? Sve u redu?
Jest, gospođo. Hvala vam.
Možda bismo, molim, mogli kratko razgovarati?
Ima li kakvih problema?
Signora je danas vesela i čila?
"Sve je u najboljem redu. Otišla je u šetnju.
Želim i pitam vas jedno pitanje, gospodine. O signor Irvingu.
Da?
Kako to moguće?
Oprostite?
U moja selo - kod kuće - stari ljudi kazala da je Gospod s razlogom ljudima dao dva uha i jedna usta,
gospodine, zato da slušamo dvostruko više
nego što pričati, gospodine, e vero? Ali glasine. Mnogi glumac stanovala u ova kuća godinama, a njihove
priče o njemu? Santo Cielo!"
Bojim se da nisam od onih koji slušaju naklapanja.
Si, si, certo. Ništa ja ne kazati. Ali, tu je jedan glumac, signore. Nekad raditi, nekad ne. Kao i svaki glumac. Ali,
on živjeti u peterosobni stan na Duke Streetu u Saint Jamesu, ne? Ići na aukcije. Kupovati slike. Nositi kicoška
odjeća, rukom šivane čizme. Ellen Terry je najveća glumica u Engleska, ali ona ne živjeti tako, ona živjeti
skromno. Ovaj čovjek na odijela i odjeća trošiti novac koji drugi potrošiti za godinu dana hrane. Recite mi,
kako je to moguće?
Ispričavam se, ali malo kasnim na posao.
Si, i jedan od ona drugih, on često kasniti. I tako - prstom si prelazi preko grla - arrivederci.
Drugih?
Signor Irving imati četiri tajnika prije vas. Sve mladi ljudi. Oni ne potrajati.
"Mislim da to nije točno.
Stai attento, signore. Vrhovima prstiju dodiruje zdjelicu s posvećenom vodom koju drži na stoliću u hodniku,
hitro se blagoslivlja te mu preko čela iscrtava znak križa. Dio ti benedicta.
Ulica je hladna, zrak miriše na kišu. Dok hita pokraj izloga trgovina na Covent Gardenu, letimično uočava
odraze samoga sebe, onog što bi htio utjeloviti. Odlučan, postojan, s polucilindrom na glavi, trezven,
djelotvoran kad je pod pritiskom, bez vremena za seljačke ludosti. Čovjek koji ne vjeruje glasinama.
Ono što uznemirava jest činjenica da povremeno vidi i druge odraze. Lutke s ljudskom kosom. Njihova
porculanska stopala zveckaju. No kad zastane i ponovno pogleda, nema ih više.
VI.
Gdje novinski izrezak stiže s jutarnjom poštom i susreće se lik važna imena
Iz NEW YORK TRIBUNEA
30. STUDENOG 1878.
Portret glumca
Autora G. Grantleyja Dixona
Na zidu njegova prostrana, ali začuđujuće otrcana ureda u londonskome
Kazalištu Licej uramljen visi vez poput onih što ih čitatelji često viđaju po brojnim obiteljskim domovima.
Takve vezove obično izrađuju djevojke na pragu odrasle dobi kao vježbu za ono čemu će se posvetiti u
starijoj dobi, a ti prvi pokušaji često nude citate iz Biblije, stihove poučne poezije ili mudre izreke.
Slogan uratka na ovome zidu nešto je prpošniji: Sladak li je neuspjeh dobra prijatelja.
Lice je ozbiljno, mrko, zaposjednuto hladnom dubinom te pomalo podsjeća na Michelangelova Davida. Crna
mu je kosa duga, nalikuje na pjesnika. Ima jake čeljusti, usta su mu naglašena, ima masivno lice i dug nos;
obrve su mu guste, crte lica neobično mediteranske za Engleza. Krupan i zgodan, kao od granita sazdan
muškarac, poput poljoprivrednika ili mornara, osobe koja radi vani, na otvorenom prostoru, povremeno je
začudno graciozan u kretnjama, inače ne nespretan, govori iscrpljujuće brzo, no dugo je u stanju posve
mirno sjediti dok govori.
Kad ga se upitalo što je najvrjednije od svega što posjeduje, on je ovom novinaru pokazao fotografiju Šarah
Bernhardt koja spava u svom lijesu u srebrnom okviru.
Pitao sam ga ne misli li da je čudno što su reklamni agenti gospođice Bernhardt uopće pustili da ta
fotografija cirkulira u javnosti, s obzirom na činjenicu da je ona još živa i, po svemu sudeći, zdrava. Možda i
jest zdrava,
odgovorio je, no nijedan glumac nije istinski živ. Za mene to i jest značenje ove fotografije.
Njegove se krupne sive oči pod svjetlošću svjetiljke doimaju smećkasto. Pati od poprilične kratkovidnosti, pa
često naprasno, čudno škilji kao da ispred sebe vidi sablast koju nitko drugi ne opaža. Čita njemačka i
nizozemska djela te u manjim razmjerima sakuplja umjetnička djela i srednjovjekovne knjige o negromanciji
i alkemiji .
No, nisam imućan čovjek. Niti to želim biti. Čovjek si ne može pojmiti goreg prokletstva od toga.
Od bogatstva?
"Od bogatstva koje od svog vlasnika ne iziskuje rad. Nakon svih kupljenih drangulija, ono kupuje samo jedno,
a to je zlo što ga predstavlja previše vremena za razmišljanje, kojim nikad ne bih volio raspolagati. To nije
dobro za čovjeka. Čovjek tad počinje zamišljati poniženja.
Kad smo se susreli, na njegovu je radnom stolu ležala zbirka talijanskih narodnih priča. Svoj život sam
započeo kao lutak , nedokučivo je uvjeravao ovog novinara. A onda sam postao pravi dječak.
Neprestano puši ili zaboravno cigaretu ostavlja u pepeljari da izgori do kraja dok naširoko o nečemu
raspreda ili posprdno kleveće neke važne ljude mekim, pustenim glasom. Nedostaje mu vrh lijevog palca. To
je posljedica nesreće. Zabio sam ga Shawu u oko.
Gospodin Irving ne voli gospodina Georgea Bernarda Shawa nadjenuo mu je nadimak Dosadnjaković od
Skepse , i to zato što pisac inzistira na pisanju priča o običnim ljudima i njihovim životima. To je kao da
pođete na konjičko trkalište Royal Ascot očekujući da ćete ondje vidjeti punokrvne konje, kaže Irving, no
ondje zatječete samo dvije mazge pune buha koje se glavama zabijaju u nasip.
Ovaj novinar načuo je da je Irving sklon davanju prava glasa ženama?
Svakako sam sklon oduzimanju tog prava muškarcima.
Poput mnogih glumaca u Engleskoj, i on govori odsječnim naglaskom koji ostavlja sumnju da se nije njime
služio od rođenja, a kao i kod apsolutno svih glumaca u svim dijelovima svijeta, njegova je skromnost oblik
razmetanja. Čovjek ima dojam da je svjestan kako je najdjelotvorniji način da ovacije potraju spustiti se na
koljeno i pognuti glavu.
Promatrati ga kako navlači rukavicu ili se polako povlači na dno pozornice tijekom probe, znači promatrati
na djelu glumca koji je svjestan da ga se promatra. Njegov nedavno zaposleni čovjek za sve, Irac, rijetko se
od njega udaljava i oko svojega šefa skakuće onako kako to čini svaka mlada supruga oko svojega supruga,
povremeno dovršava njegove rečenice ili mu
donosi čaše vrućeg čaja od limuna i paprike, o kojemu je Gospodar Scene ovisan. Dablinac tek rijetko
progovara u društvu, odlikuje ga stoička uzvišenost patriota na vješalima. A to je prikladno, jer njegov
poslodavac dojmljivo nalikuje na nekoć slavljenog Roberta Emmeta, kojemu su mnogi dijelovi raspareni od
mnogih drugih na najprodavanijem engleskom izvoznom artiklu: vješalima.
Čudna se stvar zbila kad je ovaj novinar počeo čitati zabilješke što ih je zapisivao tijekom intervjua koji je
trajao dva ugodna sata, tijekom u tom trenutku iznimno zanimljiva razgovora koji se dotaknuo velikog broja
tema: te zabilješke su se sastojale od tričarija i nesuvislih izjava, u njima gotovo da nije bilo ničeg vrijednog
spomena. Kao da su istinske zabilješke ostale zapisane nevidljivom tintom.
Istaknuo se, međutim, jedan dio, koji doslovno citiram:
Gluma je moja trgovina, maslac na mojemu kruhu. No umješnost je i duh, tajna odaja u duši. Mjesto gdje se
točno nalazi ili ključ koji otvara njezina vrata teško je pronaći, tako da je ponekad nužno ta vrata otvoriti
silom. To zapravo podrazumijeva ono kad za nekog kažemo da ima stila. To je ta sila. Kad netko zađe u
vlastiti stil, proporcije se mijenjaju. Ona odaja postaje posvuda: šuma, ocean, zatvorska ćelija, zemlja iz
bajke, broj sfera koje se okreću jedna oko druge, sve istodobno, svaka oko osi o kojoj druge ne znaju ništa.
Tako si barem čovjek to predočava. Biti umjetnik znači znati da postoje duhovi.
Cijeli kazališni svijet Londona bruji o njegovim ekstravagantnim planovima. Mnogi bi voljeli svjedočiti
neuspjehu ovog duha.
Ured upravitelja
Kazalište Licej
Stražnji ulaz, Exeter Street, London
11. prosinca 1878.
Draga majko,
zahvaljujem Vam na Vašem, meni izuzetno dragom pismu, kao i na članku o mojemu poslodavcu što ste ga
uz njega priložili, premda je štošta u tom članku karikaturalno iskrivljeno. Nisam znao da se i u Bruxellesu
mogu kupiti američke novine.
Jedno od neslućenih iznenađenja života u Londonu jest pronalaženje neočekivanih primjeraka Nerv York
Timesa ili Chicago Tribunea, na koje čovjek nailazi začuđujuće često na klupi u parku ili tijekom vožnje
tramvajem, kao da Londonom tumara vojska američkih poštara-duhova. Kad ga promotri američkim očima,
čovjek svijet doživljava prilično drukčije. Molim Vas da mi oprostite ovaj žurni odgovor, pisat ću Vam više
čim uhvatim vremena.
Drago mi je znati da Vam Bruxelles i dalje godi. Da, moja supruga i ja smo se sad smjestili ovdje i sve se
dobro odvija. Bilo mi je žao što Vi i moje sestre niste mogli prisustvovati našem vjenčanju, no jasno mi je da
su financijska sredstva ograničena. Osjećam da ćete, kad je upoznate, zavoljeti Florence i odnositi se prema
njoj kao prema rođenoj kćeri.
Ona je obzirna, brižna, zabavna i pronicava djevojka plemenite i optimistične prirode te izuzetno
inteligentna. Istodobno je i suosjećajna te duboko osjeća stvari.
Moram priznati kako u posljednje vrijeme nije baš svaki trenutak među nama bio ispunjen srećom, osobito
otkako smo se doselili u London, no pretpostavljam, barem se nadam, da to nije neobično kod tek vjenčanih
parova koji se međusobno još ne poznaju najbolje. A tu je i nemir kojemu je uzrok promjena. Bojim se da
sam tijekom godina postao prilično tvrdokoran po pitanju nekih stvari te da sam se možda i previše
priviknuo na samoću.
Moja supruga je puna razumijevanja i tolerancije, no moram reći da je bilo teških trenutaka, koje sam sve
osobno izazvao svojim ponašanjem. Volio bih biti bolji suprug te se nadam da ću i biti.
Zaduženja što ih imam ovdje u kazalištu od mene iziskuju veći napor od očekivanog, ali nadam se da će s
vremenom biti lakše i da ću se priviknuti. Hvala Bogu, noć otvorenja kazališta odgođena je za nekoliko
tjedana, da nije do toga došlo, skončao bih u ludnici.
Zasad često dnevno moram napisati i više od pedeset pisama te obavljati kojekakve zadaće koje sam morao
brzo naučiti. Imam dojam da po cijeli dan govorim i kući se vraćam mrtav umoran.
Moj poslodavac se čudno ponaša, što nije rijetka pojava među umjetnicima, koji, koliko znam iz iskustva,
imaju sklonosti ekscentričnim oblicima ponašanja i grandioznosti. No, kad promislim, tko nema takvih
sklonosti. Smatram da svatko ima vlastite osobitosti, bio on brijač, vodoinstalater ili kralj. Često se može čuti
da su žene nepredvidiv spol. Meni se to ne čini točnim.
Ugodno nam je ovdje, premda još ne raspolažemo dovoljnim prostorom. Planiramo se seliti čim se situacija
smiri. Poštujem ono što ste rekli o moralnim opasnostima kazališnog svijeta, no nemate razloga za brigu.
Moja pozicija ovdje je prvenstveno upraviteljska. Uz ugovor što sam ga sklopio sa svojim poslodavcem, on će
čitati dramska djela što ću ih možda napisati, kao i moguće dramske prilagodbe, tako da sam gorljivo pun
nade u uspjeh na tom polju u nekom trenutku. Mislio sam da bih možda mogao napisati dramu o
Američkom građanskom ratu, Ubojstvo predsjednika Lincolna taj se barbarski skandal, kao što znate,
dogodio u kazalištu, a u djelo ga je proveo razočarani glumac , ili o borbi brata protiv brata, i tako dalje, no
vidjet ćemo. Možda se to dogodilo odveć nedavno da bi bilo pristojno.
To su, majko, dakle sve novosti što ih imam.
U posljednje vrijeme duboko u sebi osjećam nelagodu, ne mogu dokučiti zašto. Molite za mene.
Pismu prilažem dvije funte.
Oprostite mi moj neuredan rukopis. Čini se da mi se rukopis pogoršao otkako smo došli u London.
U hitnji, ali i s mnogo ljubavi pune poštovanja prema Vama i mojim sestrama.
Glas Ellen Terry
Začudno - imate li, dušo, možda cigaretu? - zahvaljujem - ne, začudno, imam vrlo malo jasnih sjećanja na
samu zgradu... nerazgovijetno ... Znate, kad čovjek toliko vremena provede u kazalištima, sva mu počinju
izgledati jednako. Znam, međutim, da je dragi stari Harry potrošio pravo bogatstvo obnavljajući to kazalište.
Tako barem govore. Možda je pretjerivao, ne bih se čudila. Uživao je nagnati vas da povjerujete kako skriva
nešto šokantno.
Znate, uopće se ne mogu sjetiti kad sam zapravo upoznala Harryja, on je jednostavno oduvijek bio tu, poput
neba. Zajedno smo radili Romea i Juliju, koliko se sjećam, u Cirencesteru ili negdje drugdje, kad mi je bilo
devetnaest ili dvadeset godina. Bio je ljubazan, utjelovljenje utjehe. Razorno privlačan. Imao je tu nekakvu
nježnost prema starijim glumcima, obraćao im se s mnogo poštovanja i kolegijalnosti, čak i ako su mnogima
od njih davno minuli dani slave. Neki od njih zapravo nikada nisu ni bili neke
zvijezde. Putujući glumci - Bog blagoslovio svakog od njih. No, on bi svakog od njih poveo u šetnju jutro
nakon predstave, sjedio bi s njima jedno vrijeme u parku. Silno bi skrbio za svakog od njih, slušao njihove
profesionalne priče. Budno bi pazio da im se obraća s gospodine ili gospođo . Meni su takve sitnice važne.
Oduvijek mislim da je, vezano uz Harryja, važno reći da je nekoć bio veoma siromašan. Mladi glumac koji je
karijeru započeo na cesti - a tad je čovjek znao što je glad. Harry je znao kako je to biti iscrpljen i pothlađen,
kako je to hodati i po osamdeset kilometara od grada do grada u potrazi za poslom, kako je to nemati ležaj,
ni mjesto gdje ćeš se oprati. Jedne je zime bio previše siromašan da bi si priuštio toplo rublje, a spavao je u
poljima i pred tuđim vratima. Zato su stari glumci bili njegovi junaci. Jer i on je prošao sve što su oni prošli.
Povremeno smo poslije znali naletjeti jedno na drugo na užasnim gažama po provinciji. Bio je zabavan i
šarmantan, imao je dobar zavodnički trik zahvaljujući kojemu biste se osjećali kao da ste jedina osoba u
prostoriji, a čak i ako ste bili upućeni u trik, bilo je zabavno gledati kako ga uspješno izvodi. Na zabavama bi
uvijek izvodio satiričko utjelovljenje samoga sebe kao Lady Macbeth. Pogledajte me, ne uzimam samoga
sebe strahovito ozbiljno , bio je on taj tip čovjeka. A to vam je uvijek znak da se takvi shvaćaju ozbiljno.
Druga taktika, dušice draga, bila je da laska vašoj kosi. Oh, ti tvoji prelijepi rusi uvojci, anđele, je li ispravno
reći rasi? Vidite, znao je da će svaki drugi momak u prostoriji, ako vam uopće bude laskao, blebetati o vašim
očima, jer to momci uvijek čine. Zato je kod Harryja to uvijek bila kosa.
Na taj ste način trebali zamijetiti da se razlikuje od drugih. Bio je dojmljivo prepun osjećaja, senzitivnosti i
profinjenosti. Nebrojeno puta sam ga vidjela na djelu. Gospodin Rusi. Moglo je biti rano jutro, mogla je to
biti zabava nakon premijere, mogli ste izgledati kao portret u potkrovlju Doriana Graya, on bi svejedno
započinjao s: Dušo, tvoja prelijepa kosa Smijeh.
I naravno, zaljubio bi se u tebe, gorljivo, beskrajno, tako jako da je bio spreman ubiti se ako mu se ne podaš,
no već nakon tri minute zaljubio bi se u neku drugu. Ne biste stigli ni jaje skuhati, a on bi već drugdje
propovijedao vječnu odanost, govorio kako će odjuriti do London Bridgea i baciti se u rijeku ako doživi
odbijanje.
Njegova energija je bila zadivljujuća. Bilo mu je drago kad se otvorio Westminster Public Gasworks, ne znam
više koje je godine to bilo, jer to mu
je omogućilo da se na nov način prijeti da će si oduzeti život u slučaju odbijanja.
Samo mlati po lopticama za golf, jedna od njih mora upasti u rupu. Takav je to momak. Njegov pristup
snubljenju je poput strojnice.
Jednostavno je to tako bilo s Harryjem, kao čekanje izlaska sunca. No kad biste mu jasno dali do znanja da
nećete s njim u krevet, na čudnovat bi način izgledao kao da mu je laknulo i smirio bi se. Toj temi se više ne
bi vraćao, to bih rekla za njega. Nije dodijavao. Zabavni stari mangup. Nikad dosadan. Ima muškaraca koji
uopće ne biraju trenutak kad će progovoriti ako je već prošlo deset sati navečer i ako su popili čašu piva.
Harry nije bio takav dosadnjaković.
Ljudi zapravo ne žele biti idioti. Ali, to vam je isto kao i s katolikom koji ne želi osjećati krivnju. To je kao da
od vode zatražite da teče uzbrdo. No i tome čovjek može domišljato doskočiti. S pomoću pumpe.
Jednom je moju sestru zamolio neka s njim pobjegne u Rotterdam, mislim da je bila riječ o Rotterdamu. Ona
ga je odbila, pa je pitao mog brata. Najvažnije je bilo dokučiti kod Harryja upravo to. Ono što je suštinski htio
- a tko ne bi, dušo - bilo je da netko s njim pobjegne u Rotterdam.
Svi žudimo za tim, zar ne? No nitko u tome ne uspijeva. Vjerojatno čak ni nesretnici koji su već u
Rotterdamu. Čovjek se pita kamo bi oni htjeli pobjeći. U Crouch End?
No, odrastao je i stekao malo razbora - postoji li uopće pojam "razbor ? - do trenutka kad je otvorio Licej. U
kojoj dobi? Oh, pretpostavljam da je bio u srednjim tridesetima, dušo, u našem zanimanju nitko pažljivo ne
broji godine. Godinama mu je bilo trideset šest. Smijeh. A do trenutka kad je navršio trideset šestu, stekao je
zrelost školarca koji je samo povremeno iritantan te jednom tijekom polugodišta zavrijedi ćušku. Naš Harry
je rano sazrio. Za muškarca.
Smatram da je lokacija bila najbolja odlika starog Liceja, u srcu Londona. Kad čovjek igra u zastrašujućem
broju gradova diljem zemlje i u inozemstvu. Köln. Berlin. Pariz. Sydney. U predivnim kazalištima, tako mi
svega, a tu je i New York. No nekako imam osjećaj da je London mjesto kamo kazalište pripada, ubij me ako
znam zašto. Ima to nekakve veze s vremenom.
I Shakespeareom. Kad čovjek pomisli da možda korača istim ulicama kojima je i on koračao, krv mu se
uzburka. Vidite Temzu i osjetite, tako mi svega, da je Globe ondje. Možda je pomišljao na Macbetha u
Southwark Rowu ili na Embarkmentu. Pepys. Kit Marlowe. Ti duhovi su posvuda. Do
te sam spoznaje barem ja došla, kao mlada glumica na početku karijere. No davno je to bilo, dušo. Čovjek je
tad pun - koja je prava riječ za to?
Ne, nisam bila ondje kad je došao Bram, premda, začudno, često mislim da sam bila. Nekako je on oduvijek
bio ondje, poput kišnoga svjetla koje se cijedi kroz prozore. Bio je to drag čovjek, prilično opsesivan,
delikatno ozbiljan. Znao je biti i odsutan duhom, jedan od onih koji su u stanju izaći van u rasparenim
cipelama. Često mi je padalo na pamet da bi bio predivan redovnik.
Uopće nije nalikovao na nekog kog bi čovjek uposlio kao upravitelja. Momak s glavom u oblacima, nije imao
pojma o stvarima istinski važnim za kazalište, o novcu i ulaznicama, nije znao da treba čistiti oluke, da treba
nekog tko će mu pomesti foaje, da treba paziti da se glumci između sebe ne pokolju. Malo od svega toga je u
redu, održava moral na razini. Ali publika počinje zamjećivati kad se pretjera.
Harry je bio prokleto beskoristan, smatrao je da je upravljanje ispod njegove razine, tako da Bram nije
mogao imati, kako se to kaže, bilo kakvog mentora. Harry je bio pomalo bahat. Bio je svjestan činjenice da je
on Harry.
Kralj Henrik Deveti , tako sam ga nazivala kako bih ga podbola.
No genijalac se naposljetku uživi u ulogu. To se, pretpostavljam, dogodilo i Bramu. Sam Bog znade kako.
Pokušava dokučiti točan broj sjedala u gornjim ložama, ali njegov mu mamurluk to otežava. Konačni broj mu
izmiče, mijenja se i leluja. Triput je počinjao ispočetka, ispostavilo se kako je cijeli, četrdeset godina star plan
toga kata netočan, a graja koja vlada u parteru odbija se od ograda i zabija u njegovu samoću.
Trubač se svađa s biljeterom iz Liverpoola, zvuk što ga proizvode je poput arije iz pakla. Skupine štukatera
dreče poput mačaka u doba parenja i šale se dok rade, oblikuju pozlaćene ukrase i anđele i grbove na
izbočenim ogradama loža. Kao da se sjedala sama premještaju čim im okrene leđa, poput školske deriščadi
koja izluđuje novog učitelja.
Nemoguće je izbrojiti nas, govori red plišanih stolaca. Ti misliš da prašina pada po nama, a zapravo je mi
stvaramo. Škripimo kad ustajete s nas, stenjemo kad na nas sjedate. Mi smo najprofinjeniji oblik drvene
građe, a zaudaramo na stražnjice. Kaznit ćemo vas za duga stoljeća sjedačke uslužnosti tijekom kojih su se
donji dijelovi vaše vrste sljubljivali s našim
preokrenutim licima. No, bliži se naš dan. I mi ćemo sjesti na vas. Ne krvarimo li i mi kad nas se probode?
Prilazi rubu balkona. Pogledava prema parteru. Obuzima ga prolazna želja da se baci.
Skupine radnika po podu bacaju komadiće limunove kore i šake cimeta - netko je došao do spoznaje da ti
mirisi rastjeruju divlje mačke - dok čistačice na koljenima lopaticama sakupljaju mačji izmet, kojemu nema
kraja. Na pozornici istodobno sjede tri ružne mačketine i promatraju ih, povremeno olizujući šape. Nema
nikakve sumnje o tome koja je vrsta publika, a koja izvodi predstavu.
Iza njega, na vrhu stubišta koje vodi do loža, sad se pojavljuje vitak momak lisičjeg lica u preuskom odijelu.
Gospodin Stoker, gospodine?
Glavom i bradom.
Mladić silazi stubama.
Ime mi je Jonathan Harker. Njegov londonski naglasak istinska je glazba. Pitam se, jeste li primili moju
poruku?
Nov sam ovdje, gospodine Harker. Kako stvari stoje, još se snalazim.
Uzeo sam si slobodu da pišem gospodinu Irvingu, gospodine, vezano uz mjesto šegrta scenskog slikara?
Imam uza se i mapu sa skicama, biste li pogledali?
Šume, pustinje, prelijepi portreti vojnika, pažljivo tintom iscrtani labirinti, morski krajolici, turski bazari.
Lijepi su ovo radovi, gospodine Harker. Gdje ste naukovali?
U Parizu, kad god sam mogao, gospodine, odnosno kad god sam si to mogao priuštiti. Ali zapravo sam
uglavnom samouk, ako smijem reći.
Bavite li se dugo time?
Od djetinjstva, gospodine.
Malo ste predobri za kazalište, ovakva razina detalja veća je od one koju trebamo. Jeste li razmišljali o tome
da potražite posao u Illustrated London Newsu?
Kazalište je ono što volim, gospodine. Odlučan sam u tome. Rad u novinama nimalo me ne privlači.
Zašto ne, momče?
To je odveć tužno, gospodine. Sve te eksplozije i potresi i ratovi koje nitko nije želio. Jedan moj bliski prijatelj
je za News otišao u Zululand,
svakoga tjedna izrađivao slike. Zavuklo mu se to u glavu, doista, ne može to više izbaciti iz sebe.
Nisam siguran možemo li vam trenutačno ponuditi ikakav posao. Možete li nam se javiti za nekoliko mjeseci,
kad stanemo na noge?
Brz sam u čišćenju, gospodine. Nećete požaliti.
Ne sumnjam. Čini mi se da ste drag i bistar momak. Koliko vam je godina?
Dvadeset, gospodine, uskoro će mi rođendan. Radit ću u svako doba dana ili noći, gospodine, hoću, tako mi
svega.
Ne znam. Ne znam. Koji su vaši uvjeti?
Prihvaćam sve uvjete koje vi smatrate poštenima, gospodine, sve što želim jest iskustvo. Ne žudim za
bogatstvom, samo da mi se dade prilika da počnem raditi i nešto novca za pivo.
Znate li brojiti, gospodine Harker?
On se smije. Mislim da znam, gospodine, da.
Prebrojite sva sjedala u ovom kazalištu. Smatrajte se zaposlenim.
Tri su sata ujutro. Svi pristojni Londonci u svojim su posteljama.
Trenutak je kad se gradski spomenici počinju uvijati i škripiti, silaziti sa svojih lišajevima obraslih pijedestala
u oblacima hrđave prašine.
Brončani Lord Poručnik s posmrtnom maskom umjesto lica. Napukli mramorni Vikont s jezivim prazninama
umjesto očiju. General na svome konju, uništen vremenom i govnima londonskih galebova, svi oni zvekeću
kroz Hyde Park kako bi utapali dojenčad u Serpentini koja polako otječe kroz gradske noćne more.
Vodorige se gule sa zvonika uz crkvu, anđeli smrti s mauzoleja, maleni Isusi s deset tisuća nadgrobnih
spomenika. Mrtvi grofovi i njihove udove ustaju s granitnih pokrova sarkofaga. Kameni carski orlovi polijeću
sa stupova pokraj palače, zamahuju svojim izrezbarenim krilima ponad Whitechapela.
Na samrtne postelje od Kenta do Camdena strovali se težina koja drobi. Liječnici to nazivaju moždanim
udarom, infarktom, kolapsom. Spomenici su ponovno napali.
Njegova supruga ulazi u blagovaonicu s paketom što ga je poslao njezin bratić koji radi u britanskom
konzulatu u Berlinu. Riječ je o ilegalnoj antologiji Najbolje engleske priče o duhovima na njemačkome u kojoj
je i jedna od njegovih ranih priča.
Prilično laskavo iznenađenje , kaže on.
U kom smislu?
Pa, činjenica da se netko potrudio prevesti nečije djelo. Ili da se uopće potrudio pročitati ga, kad smo kod
toga.
I ne smatraš pogrešnim to što nitko od tebe nije zatražio dopuštenje?
A pretpostavljam i da nećeš biti plaćen.
Autorsko pravo je oblik neumjerene samosvijesti, čak je na određeni način sebično. Kako itko može
posjedovati išta s područja mašte? To je kao da netko posjeduje autorsko pravo na ptičji pjev. Ili zoru.
Autoru ptičjeg pjeva i zore svakoga se dana odaje počast stotine milijuna puta.
To je drukčije, draga, i nije vrijedno uzrujavanja.
Kako možeš reći takvo što?
Knjige većinom umiru mlade. Žalosno, ali istinito, bojim se. Postotak smrti u dojenačkoj dobi u knjiga je velik.
Svako rođenje zavređuje da ga se zabilježi, Brame.
Lijepa zamisao. Ali to se ne događa.
No knjiga bi mogla imati naknadni život o kojem njezin autor nema pojma.
Kako to?
Može pronaći čitatelje i godinama kasnije, čak i nakon piščeve smrti.
Nikad nisam čuo za takav slučaj.
I što? Svejedno se može dogoditi.
"Teoretski da, ali...
Postoji i dobro i zlo, Brame. Ili ni to nije važno?
Moram na posao. Ne uzrujavaj se.
Malo nakon jedanaest sati na sastanku je na koji je pozvao sve kazališno osoblje. Otvarače loža, biljetere,
scenske radnike, krojače, dekoratere, slikare, glazbenike, sveukupno sedamdeset osam ljudi. Dijeli im
rasporede njihovih zaduženja, odgovara na pitanja zaposlenika, koja su uglavnom
vezana uz kašnjenje plaće, premda se neka pitanja odnose na mačke. Treba vam samo da se nekako
domognete dva galona lisičje mokraće, gospodine. To će ih otjerat. Iznose se razlozi zašto upravitelj kazališta
možda ne bi htio kazalište poškropiti lisičjom mokraćom, kao i vjerojatne poteškoće u pronalaženju te
mokraće.
Nadao se da će i Irving prisustvovati sastanku, no njemu nema ni traga ni glasa, niti je poslao kakvu poruku.
Gazda ostaje u postelji do sumraka , šali se netko.
U vrijeme ručka, bolne glave, Stoker sjeda u taksi i odlazi do Green Parka, lice rashlađuje u fontanama,
črčkavim rukopisom zapisuje nekoliko bilješki na manšete.
Onaj stariji gospodin u invalidskim kolicima što ga gura sluškinja. Dvojica školaraca zvekeću štapovima po
željeznim pritkama ograde. Onaj bosonogi čovjek ispod nakrivljena brijesta, drijema na hladnom suncu.
Kakve su njihove priče? Kamo idu?
Zamišlja svoju Florence u grobnoj tišini muzeja, okruženu svojim knjigama i papirima. Njegova Florence
zatim svlači svoju spavaćicu i pušta je da joj padne do gležnjeva, prilazi mu. Tako je čudan taj brak. Osjećaju
li se svi tako? Poput glazbe koju čovjek nije sasvim u stanju pročitati.
Po povratku u ured na radnome stolu čeka ga paket s porukom. Pogledajte ovo, lijepo Vas molim, i vidite
može li se iz toga izvući drama. Ako može, mogli biste napisati dramatizaciju. Iskreno,
Henry. P. S. Pretpostavljam da čitate francuski. Izgledate kao netko tomu vičan.
Knjiga je zbirka grozničavih priča koje je napisao neki njemu dotad nepoznati američki autor, a objavila ju je
malena nakladnička kuća u Parizu. Jezive, bolesno nevjerojatne priče od kojih čovjek zadrhti. Ljudi zazidani u
podrumu, mrtva srca koja i dalje kucaju, ljudi koje uznemiravaju njihovi dvojnici koji ih pohode. U jednoj ili
dvije priče moglo bi biti nekog scenskog potencijala - čini se, međutim, kako bi ih tesanje na prizore na neki
način satralo - no u njemu se rađa vlastita zamisao poput mirisa iz pepela, priča o duhovima koja nije
smještena u prošlost, nego u sadašnjost, i to na Piccadillyju.
Kako bi samo publici zastrašujuće bilo vidjeti na sceni vlastiti grad, vlastiti grad nad koji se nadvilo čudovišno
zlo. Njegov demon-ljudožder odijevao bi se aristokratski, u najboljim trgovinama odjećom na Savile Rowu,
imao bi vlastitu ložu u operi, kočije, članstvo u klubu Mayfair, izrazit britanski naglasak. Svake noći penjao bi
se uza stotinu stuba koje vode do tornja na njegovoj kući u gradu, gdje bi sjedio u sobi staklenih zidova te
kroz
neprestane oluje čemera prodorno zurio u High Holborn. Spustio bi se zatim do ulica s britvom skrivenom u
prsluku. Uslijedila bi, o, dragi moji, osveta.
A glavni preokret - da - bio bi taj da čudovište nije muškarac, nego žena u muškoj odjeći, žena kojoj muškarci
cijelog njezina života nanose nepravde. Prvo im otima supruge. A zatim, kasno noću, napada.
Bi li to funkcioniralo? Bi li možda uznemirilo ljude, izazvalo nespokoj, potaknulo beskorisna pitanja?
Nikad dovoljno vremena da osmisli priču do kraja. Nikad dovoljno novca da prestane o njemu razmišljati.
Novac je sve. Nije to prije znao. Ono za čim pisac žeđa, jest vrijeme, da doživi neuspjeh ako je potrebno,
oslobođenje od škripca u koji je doveden uslijed činjenice da mora plaćati stanarinu. Novac je fikcija, ali
svejedno je potreban. Jedina istinska vrsta fikcije.
Kostimograf inzistira da s njim razgovara, šef orkestra uzrujan je zato što još nisu zaposlili drugu violinu,
glumci prijete pobunom zato što su mnoge perike prepune buha. Dva prozora u garderobi za brzo
presvlačenje razbijena su. Tiskar koji je trebao tiskati programske letke iščeznuo je s lica zemlje zajedno s
novcem. To je kao stajati na doku, usred vjetrova koji se kovitlaju i čekati koji će vas odnijeti.
Kupuje sudačku zviždaljku i nosi je na produkcijske sastanke. Kad okupljeni da ju naslutiti da će izmaknuti
njegovoj kontroli, onako kako to postojano čine, on u zviždaljku puhne što jače može. Ništa se ne može
postići ako jedni druge nadglasavaju vikom, objašnjava im. Evo vam moj šešir. Postavit ćete si ga na glavu.
Samo osoba sa šeširom na glavi ima dopuštenje govoriti. Svi drugi članovi trupe u tišini će ga slušati s mnogo
poštovanja.
... Gospodine Stoker, gospodine Stoker, ja sam bio prvi...
Jedan po jedan! Ne budimo neuljudni...
Šefica garderobnog osoblja ozlojeđeno prihvaća šešir i objavljuje da da je otkaz.
On sanja o tome da je u kazalištu veličine katedrale koje je isklesano u ledu, u ledenjački tihom kazalištu,
prozirnoj bazilici. Irving sjedi na prvoj galeriji, bodežom guli nar, hrani svog psa šakama punim krvavih
bobica.
VII.
Čitatelj štovanja vrijednih moralnih osobina poželjet će preskočiti ovo poglavlje koje iznosi stranice dnevnika
pisane Pitmanovom stenografijom, a uključuje i nejasne izraze
5. siječnja 1879.
Danas je poštom iz Dublina stigla moja prva knjiga, koju su bili naručili moji prijašnji šefovi u Castleu, dok
sam još bio njihov zaposlenik.
Dužnosti državnih službenika u prekršajnim postupcima u Irskoj. Očaravajuće kao što i sam naslov govori.
No, Florrie je ljupko reagirala na knjigu. Ispili smo čašu pjenušca.
6. siječnja 1879.
Izvijestio sam H. I.-ja kako tražim načine da uštedimo. Jedna od mjera mogla bi biti ta da glumcima ne
laštimo cipele pčelinjim voskom prije svake predstave, onako kako je on to poželio, nego jednom tjedno, i to
samo glavnim glumcima, koristeći se običnim kućanskim laštilom, koje je višestruko jeftinije.
H. I.: Sve cipele će se svakodnevno laštiti pčelinjim voskom, a na dane kad imamo matineje i dvaput dnevno.
Ja: Je li to doista prijeko potrebno?
H. I.: Jest.
Ja nevoljko : Neka vam bude po volji.
H. I.: Svi mačevi, krune i oklopi će biti posrebreni prije svake izvedbe, svi kostimi oprani i izglačani, a glumci
će platiti globu u iznosu honorara za
jednu večer ako ih umrljaju. Na pozornici ne smije biti ni mrvice prljavštine. Ljudi žele vidjeti magiju. Pa će je
i dobiti.
Dok je to govorio, na istoj je toj pozornici prljava siva mačka skakala sa sanduka za transport na preokrenuti
kovčeg za prijenos violončela, a zatim i na rekvizit u obliku grčke skulpture, na koji je zasjela pa me ledeno
gledala kroz uskomešane oblake prašine prije no što će se popisati na glavu Atene.
Bio je to prizor koji ću dugo pamtiti.
Naručio sam pčelinjeg voska u iznosu od trideset funti.
7. siječnja 1879.
Danas poslijepodne nakon kratkog ručka otišao sam s probe koja je bila vrlo iscjepkana i zaputio se u
knjižaru Hatchard s na Piccadillyju kako bih se raspitao o dospijeću djela što sam ga naručio prije nekog
vremena, pa me iživcirala pomalo oholo iznesena informacija da knjiga još nije došla iz Sjedinjenih Država, ili
je zadržana u Carinskome uredu u Southamptonu. Čovjek bi pomislio kako je ovdje, u prijestolnici
civiliziranog svijeta, lako udovoljiti jednom takvom, relativno jednostavnom zahtjevu. Prokleto frustrirajuće.
No onda, začudno, u trenutku kad sam napuštao knjižaru, obratio mi se mladić drska jezika, sjajne crne
kose , pozvao me da se vratim do pulta i rekao, mimbile dictu, da je u paketu što ga je otvorio u trenutku
kad sam se zaputio van bila i knjiga što sam je naručio.
Riječ je o djelu Principi i umijeće suvremenih kazališnih efekata i kako ih osmisliti Edwarda Helsinga i
Edmunda Lagrangea. Letimičnim pogledom na tekst učinio mi se slabo napisanim - ti kolonijalci imaju
pristup engleskome jeziku kao da je odgovoran za ubojstvo - no vidio sam da knjiga sadržava niz dojmljivih i
detaljnih ilustracija modernog pristupa postizanja efekata kao što su autentična grmljavina, zvukovi oluje,
zahuktala rijeka, vojni napadi, topovska paljba, potresi, tornada, tajfuni, oblaci dima, duhovi i tako dalje.
Mnogi od tih efekata zastrašujuće su skupi - nešto oko čega se nijedan američki impresario ne zabrinjava
previše, dakako, jer knjiga je pisana kao da novac pada s neba - ali neki od tih efekata intrigantni su i možda
bi mogli biti izvedivi čak i u kazalištima koja ne raspolažu milijunima. Osobito je korisno poglavlje o šminki,
gdje se da ju upute kako postići izgled poput marokanskog , arapskog , majmunoliko irskog , mediteranskog
crnomanjastog , kriminalnog , španjolskog , plemićkog , vanjštinu ubojice , muškarca lošeg morala , žene
lošeg morala i nevine djevojke kojoj je vojvoda uništio život . A tu
je i najdojmljivije i najkorisnije poglavlje o stvaranjima efekata zalaska sunca i svitanja s ptičjim pjevom , ovo
posljednje istinski je čudesno, no ono što se doima istinski đavolskim i zadivljujućim jest trik s pomoću kojeg
se čini da je glumac iščeznuo publici pred nosom. Trik se izvodi triangulacijom zrcala iza niza prozirnih
zastora.
Kanim pozorno i opširno proučiti ovakve studije jer sam uvjeren da će se kazališna publika ubrzo umoriti od
starinskih pristupa. U Londonu se već zamjećuje taj rasap. Ljudi žude za novim, modernim dojmovima svijeta
oko nas. Budemo li samo korak ispred svojih rivala, mogli bismo izvojevati pobjedu.
Mnogo se postiže odvraćanjem pozornosti ili skrivanjem naočigled sviju , iznosi Helsing u svom mjestimično
literarnom predgovoru. Kao da to i bez njega nismo znali.
Na povratku u kazalište otkrio sam da je policija zatvorila Piccadilly Circus zbog nekakva incidenta - neka
žena bojom je zalila taksi u kojemu se nalazio premijer - pa odlučio krenuti zaobilazno preko Leicester
Squarea, i požalio. Jer ondje se okupila vojska sirotinje u bijednom i srceparajućem stanju, izuzetno mršavi
ljudi, i to na najstrašniji način. Vidjeti ljude lišene svakog ponosa užasan je prizor, a mnogi od njih svoje su
stanje pogoršali ovisnošću o alkoholu ili pak opijumu. Osobito je grozno vidjeti među njima žene i djecu.
Mnogo tih nesretnih ljudi bilo je podrijetlom iz Irske, čuo sam to ih njihovih preklinjanja. Dao sam im koliko
sam mogao. Volio bih da sam mogao dati više.
Kako taka bijeda može biti dopuštena u tako bogatom i raskošnom kraljevstvu? Zašto mislimo da su osjećaji i
potrebe tih ljudi drukčiji od naših?
Jedan sitan događaj izmamio mi je suze. Golub je skakutao po komadiću prljave trave, a kako je bio pretrpio
nekakvu ozljedu uslijed koje se nije mogao služiti jednim krilom, samo je mlatio onim drugim krilom i
nespretno teturao. Maleni divlji pas jurnuo je prema njemu s gomile smeća, režeći, u namjeri da ga ščepa.
Jedno od djece u dronjcima poskočilo je prema njemu i divljački povikalo Marš, gubi se pa mahalo ručicama
sve dok mješanac nije umaknuo, a jadni, invalidni golub gegajući se udaljio prema Bog zna kojim drugim
gradskim čeljustima. No, do srži me je ganulo kad sam vidio kako i u malena djeteta koje je za svojega života
susrelo tek malo ili nimalo milosti i poštenja na ovome svijetu postoji barem želja za pravičnošću.
S namjerom da nastavim dalje prema kazalištu, skrenuo sam niz Charing Cross Road, prošao prolazom
pokraj crkve St-Martin-in-the-Fields
i izašao na Strand. Kroz izlog Frcnch Cafea na uglu Villiers Streeta tad sam ugledao poznati lik, nepogrešivo
poznato lice Gazde. Sjedio je sam za stolom i čitao Manchester Guardian. Kratko je podigao pogled i uočio
me te mi, srdačno se nasmiješivši, kretnjom ruke dao znak neka mu se pridružim.
I kako je naš vladarski gospodin Stoker ovog lijepog jutra?
Rekoh mu da sam dobro.
Tako i izgledate, reče on, poput moćnoga Cortesa koji orlovskim pogledom motri Pacifik.
Upitao me želim li s njime popiti šalicu najfinije kave od zrnaca iz cibetkina izmeta.
Odgovorio sam mu da me u kazalištu čeka gomila obaveza, no on nije odustajao, nego mi je objašnjavao
kako je to mjesto preživjelo već dvije stotine godina bez ičije pomoći, pa će preživjeti i sljedećih pola sata
bez našeg upletanja.
Bit ćete dobrodošlo opuštanje od svojeglavih novina , izjavio je šaljivim tonom. Ne znam zašto ih uopće
kupujem. U njima nikad nema onog o čemu bi čovjek htio čitati, ne mislite li tako? Uvijek samo ono što drugi
misle da bi čovjek trebao čitati kako bi se informirao.
Bio je daleko bezbrižniji nego inače, srdačan, dopadljiv, nježan. Jeo je zaslađenu zobenu kašu koju je zalio
nekakvom žesticom iz pljoske. Bourbon County viski , objasnio je. Nunc est Bibendum, mon brave.
U njegovim je kretnjama bilo nekakve jutarnje snenosti, koja kod muškaraca zna biti šarmantna.
Sinoć sam gadno zabrazdio , izjavio je kiselo se keseći. Zapao sam u loše društvo, u podzemlju. Na mjestu
gdje čovjek može pronaći zabavu koju god poželi. Glava mi pulsira. Obično ne posežem za alkoholom.
"Kako to?
Postajem nedojmljiv.
Rekoh mu kako je on jamačno jedini gospodin u kazalištu koji nije odan kapljici.
Pa, razmotrimo stanje, odgovorio je, ako se mogu pouzdati u vlastito sjećanje. Ujutro, kao što ste i sami
svjedočili, popijem mjericu burbona uz svoju kašu, kao dobar stari konj. A zatim, oko jedanaest sati, kao
aperitiv popijem čašicu ili dvije laganog bijelog vina sa sodom. Bocu crnog vina ispijem uz ručak, a zatim i
bocu kakva francuskog vina. Oko tri strusim čašicu ledenog pjenušca kako bih održao radnu temperaturu,
čašu dobrog piva, pa čak i dvije prije samog nastupa - ljudi vole vidjeti kako se znojiš za
njih - a zatim grog ne pijem sve do nakon predstave. A i tad popijem samo čašicu-dvije. Samoga sebe zato
smatram praktičkim trezvenjakom.
Nasmijao sam se, a zatim mi je na pamet palo kako je ovo prvi put da ga vidim istinski izvan pozornice. Bio je
posve drukčiji čovjek.
Kad se smijete, lice vam je blago , rekao je. Trebali biste to raditi češće. To vam da je priliku da predahnete.
Na stol nam je tad već došla kava, kao i pladanj svježih krvavica.
Kako se snalazite, dobri moj Brame?
"Nije bez izazova. No snalazimo se, barem mislim da je tako.
"Probe se uspješno odvijaju?
"Vjerujem da je tako.
Kratko smo razgovarali o inovacijama koje unosi u Hamleta, dramu sa samo dvije ženske uloge. On želi da
budemo smioni, da uvelike povećamo broj dvorjana dvorca Elsinore, ispuniti ga damama i gospodom, u što
većem broju. Ništa nije strašnije od mnoštva ljudi koji oholo hodaju pozornicom i plješću se po bedrima. Kao
na nogometnoj utakmici.
Rekao sam mu da ću se za to pobrinuti čim bude moguće.
"Razmišljao sam, nastavio je, vaše breme je teško. Morate mi dati do znanja kako vam možemo pomoći, bi li
vam tajnik ili nešto tomu slično bio od neke koristi. Vaš entuzijazam nam je važan, ne bih htio ostati bez
njega. U međuvremenu bismo trebali čavrljati o korijenu svih zala.
Pogledao sam ga.
Mislim na plaću , rekao je. Želim podignuti iznos na, recimo, četiri gvineje tjedno. Ne mogu to učiniti odmah,
ali uskoro ću biti u mogućnosti.
Hvala vam, moja plaća i više je nego dostatna, izdašna je.
Dopustite mi da inzistiram. Radnik zavređuje biti plaćen za svoj rad.
Razmotrimo kako stvari trenutačno stoje.
Dobro. Imate li nekih problema za koje bih trebao znati? Ubijaju li se glumci međusobno? Dajte im nogom u
stražnjicu ako je tomu tako.
Rekao sam da bih s njim htio razgovarati o nečemu drugom vezanom uz glumce, pitanje koje bi možda htio
razmotriti s njihova stajališta.
Sumnjam da bih to htio. To se još nikad nije dogodilo.
On je jedan od onih ljudi koji vole ostati nedokučivi.
Jedno vrijeme razgovarali smo o njegovoj uobičajenoj praksi koja je meni čudna, a ta je da on ne dolazi na
probe, nego pušta da se glumci sami snalaze i bez njega, jer u kazalištu ga gotovo i nema.
Stajališta je kako se treba izbjegavati prevelika prisnost, da iskra koju bi, prema njegovoj želji, ova produkcija
trebala proizvesti proizlazi iz svježine i opasnosti . Kako to misli? Usudio sam se priznati mu da, premda
shvaćam i cijenim njegov pristup, koji je proizvod dugog iskustva, imam osjećaj kako bi osobito mlađim
glumcima njegova prisutnost među njima bila od velike koristi te da im možda treba nešto poput sidrišta,
svjetionika, ili očinske figure. Kimnuo je.
Ne sviđa mi se ta prokleta engleska potreba za pripremama , izjavio je. Najbolje stvari se nikad ne
pripremaju unaprijed, one se odvijaju, jednostavno se dogode. No to sigurno i sami znate, budući da ste moj
sunarodnjak Kelt.
Vaš sunarodnjak?
Pred vama nije Saksonac. S majčine strane u sebi imam cornwallske krvi. Imamo svoj vlastiti keltski jezik i
nauk, svoje običaje.
Nisam to znao.
Činilo se u tom trenutku da smo razgovorom zašli u slijepu ulicu. Zavladala je tišina, čulo se samo zveckanje
žličica po porculanu, a on je zatim ponovno progovorio: Gospođa Stoker je dobro, nadam se? Život u
Londonu i sve vezano uz to za nju je velika prilagodba. Znate, ne biste nama trebali poklanjati sve svoje
vrijeme.
Neću.
Supruga se lako obeshrabri ako je prečesto sama. Često sam u svojim profesionalnim krugovima viđao kako
se to događa. Ne želite da vam se to dogodi.
Ne.
Ne mogu vam iskazati, stari moj, koliko mi znači to što ste se priključili našoj pustolovini. Čovjeku se čini da
je pri pokušaju opasnost manja kad su uz njega dobri prijatelji.
Počašćen sam , rekao sam pomalo zbunjeno, time što me smatrate prijateljem.
Tad je rekao nešto čudno.
Prijateljstvo je za mene stvar prepoznavanja. Poput povratka kući, ako hoćete. Čovjek to ne može objasniti.
No nema živa čovjeka koji to nije iskusio barem jednom ili dvaput. Prepoznao sam vas kad smo se susreli. To
je sve što mogu reći. Osjećate li što želim reći? "Dakako.
Noću zalazim u samoga sebe. Ovo je poput ispovijedi. Povremeno popijem malo laudanuma, zbog stare
boljke, kao momak sam si potrgao leđa. Otkrio sam da me to odvodi u kraljevstvo u kojem borave samo
duše,
ne i tijela. Ondje sam susreo ljude. Susreo sam čak i sebe. Izazvat ću kod vas nelagodu kad vam kažem da
sam susreo i vas. Bili smo zapravo vjenčani u nekom prethodnom svijetu, vi i ja, naša bića. Ili ćemo možda
biti vjenčani u nekom budućem. Tko zna? Nasmijao sam se. Tko je od nas bio nevjesta, a tko mladoženja,
pitam se.
Nasmiješio mi se. Kako li ste samo ponekad dosadni vi za zemlju prikovani glupani. Evo nas, sanjarimo i
blebećemo ovdje kao zaljubljene školarke. Natrag na posao, velim. Brzo, brzo.
Izašavši na ulicu, zviždukom je dozvao taksi koji ga je trebao odvesti na sastanak u banku. Iz nekog mi se
razloga tad u misli vratio prizor sirotinje koju sam vidio prije, na Leicester Squareu. Rekoh mu: Mogu li vas
nešto pitati?
Što god poželite.
Onoga jutra kad smo moja supruga i ja prvi put došli u kazalište, ulazna vrata s Exeter Streeta otvorila nam je
djevojčica u dobi od možda dvanaest ili trinaest godina. Izgledala je izgladnjelo i zlostavljano. Tko je ona?
Nema nikakve djevojčice, stari vepre.
Ali, vidio sam je jasno kao dan.
Zatresao je glavom. Djeci je zabranjen rad u kazalištu, to je jedna od strogih stavki najma.
Baš čudno. Zakleo bih se.
Ne znam koga ste ili što vidjeli. No nikakve djevojčice ondje nije bilo.
Stigao je taksi i on je otišao mahnuvši mi.
Odlučio sam promijeniti rutu i proći kroz Soho. Zaputio sam se pronaći podrum pjesme , The Drakes,
smješten u uličici pokraj Dean Streeta, za koji sam čuo od nekih momaka koji su ga između sebe spominjali.
Riječ je o privatnome klubu gdje se muškarci kasno noću okupljaju i pjevaju. Ali možda sam pogrešno čuo
adresu, jer nisam ga mogao pronaći.
Šteta. Volio bih zaci u podzemlje i pjevati s društvom dok London spava. Možda ću ga poslije ponovno
potražiti.
12. siječnja 1879.
Usprkos činjenici da je nedjelja, jutros mi je došao moj Harker. Na mene je ostavio još jači dojam, pa mi je
tako sad želja imati vojsku Harkera. No u ovome je poslu trenutačno lijepo imati i jednog od njih. On i ja
izveli smo maleni eksperiment iz knjige, bezuspješno smo pokušali proizvesti kemijski dim s pomoću crnila iz
svojih kravata. Prilagodit ćemo omjere i uskoro pokušati ponovno. On mi je u međuvremenu od velike
pomoći, dobro je to
raspoložen, smiren i zgodan momak. Zajedno smo sat vremena proveli ispod pozornice, prekriveni prašinom
i uljem, popravljajući mehanizam hidrauličkih vrata propadališta, kao i jednu jako zahrđalu osovinu. Sa
zadovoljstvom mogu reći da smo naposljetku uspjeli. Ispostavilo se kako je mahanje čekićem zabavno i
okrepljujuće. Ništa muškarce ne povezuje tako uspješno kao dobro znojenje.
Harker, koji mi je doista drag, pokazuje zadivljujuću znatiželju, kao i gorljivu želju za učenjem.
Uvjeren sam da i on čovjeka može poučiti mnogočemu.
13. siječnja 1879.
Moj Harker nacrtao mi je najatraktivniji i najdetaljniji plan kazališta na koji je ucrtano baš svako sjedalo te
lože, galerije, balkoni. Zahvaljujući tome možemo na bilo koji datum točno znati koliko će ljudi biti u
kazalištu. Trebamo samo svako prodano sjedalo na planu obilježiti pečatom sa znakom x. Još jedna važna
inovacija koju je uveo jest to da je uz cugove postavio običnu školsku ploču na koju se zapisuju promjene na
sceni, a kako bi cug-majstori točno znali tijek predstave. Pun je sjajnih ideja.
Impulzivno sam ga, ničim izazvan, upitao je li možda pohodio pjevački klub u The Drakesu. Izbjegavajući
pogledati me u oči, rekao je kako osobno nikad nije bio ondje, no kako su klub pohodili neki momci koje
poznaje. Rekoh mu kako sam neki dan tražio taj klub, ali nisam pronašao nikakav natpis, ni ploču. Nema
toga, gospodine , odgovorio mi je skrećući pogled. The Drakes sam pronalazi svoju klijentelu.
Klijentelu uglavnom čine neženje, Harkeru, biste li tako rekli?
Rekao bih gospoda koja više vole društvo gospode, gospodine. Da tako kažem.
Znači, kao i u svakom drugom klubu u Londonu , rekao sam pokušavajući se našaliti.
Na neki način, gospodine , odgovorio je.
Kakve pjesme se ondje pjevaju? oprezno sam upitao.
Svakog utorka ondje gostuje Molly Cockleshells, oko tri ujutro.
Komične pjesme, tako mi rekoše.
A ima li ona ugodan glas?
Podnošljiv, gospodine.
Ah.
Zapravo, nema ondje baš puno pjevanja, gospodine , nastavio je. Momci počnu pjevati tek ako policija dođe
u raciju, to im je krinka.
Shvaćam.
Da , odgovorio je on. The Drakes nije mjesto na kojem bijedan džentlmen volio biti uhvaćen. Postoje druga
mjesta na koja zalazi bolja gospoda, mjesta koja su sigurnija.
Mislite, kad je o policiji riječ?
I ucjenjivačima.
Ta opreznija vrsta gospode, kamo oni zalaze?
Čuo sam zajedno mjesto, gospodine, u blizini Portland Placea. No tamo se pristupa isključivo na poziv, a
članarina je tisuću gvineja godišnje. Ne znam kako im se pristupa.
Pitam iz čiste znatiželje, shvaćate?
Dakako, gospodine. Već sam zaboravio da smo o tome razgovarali.
Što se negativne strane života u Liceju tiče, ispostavilo se kako moja sugestija da bi Gazda trebao
prisustvovati probama Hamleta što je danas poslijepodne i počeo činiti nije dočekana s oduševljenjem. S
mladim Harkerom stajao sam pokraj scene te smo zajedno razmotavali novu užad za cugove i zbijali šale,
kad je na pozornici došlo do nedolične razmjene riječi između nositelja glavne uloge i glumca koji će
utjeloviti duha preminulog oca.
Gazda: Igraš li ti danskoga kralja koji je ustao iz groba ili pijanog dimnjačara koji se samozadovoljava iza
živice? Ponovimo, budaletino! I ovoga nas puta prestraši. Zaboga, djeluješ nezemaljski koliko i pljuvačnica u
bordelu.
Gospodin Dunstable kao duh : Gotovo je stigla moja ura, kad se mukama sumpornog plamena moram
predati.
Gazda nestrpljivo : Jao, jadni duše!
Gospodin Dunstable: Nemoj me žaliti, nego ozbiljan posluh podastri onomu što ću ti otkriti.
Dugotrajna tišina. Postalo je neugodno očigledno da je duh zaboravio svoj tekst.
Gazda: Otkrij, za Boga miloga, što čekaš, prokleti telegram?
Gospodin Dunstable: Oprostite, gospodine, mogu li dobiti kratku stanku?
Gazda je u bijesu nogom udario skupocjeni stolac i prevrnuo ga.
On: Pet minuta, magarče! Idi i najedi se zobi! A ako se ovamo vratiš i ne budeš znao svaku prokletu riječ svog
teksta, odsjeći ću ti glavu i ugurati ti je u guzicu. Ti tupoglavi, bezmudi, stari makrou, gubi se!
U tom sam trenutku Harkeru rekao neka ode raditi nešto negdje drugdje te sam se obzirno zaputio na
pozornicu. Neki glumci iz trupe, poglavito oni mlađi, ozlojeđeno su pogledavali Gazdu. Nije dobro kad
general pred svojim trupama izgubi živce. A ako mu se to dogodi, ljudi se počinju pitati čemu uopće general.
Nalazio se sad u dnu scene, s lijeve strane, krajnje je opsceno psovao samome sebi u bradu i ispijao velike
gutljaje viskija što mu ga je donio njegov garderobijer. Njegov pas nečujno je otišao dalje vukući za sobom
uzicu načinjenu od lanca te sije njušku zabio u međunožje na najgnusniji način, kao čovjek u kostimu psa.
Ugledavši me, Gazda je kimnuo na način koji sam prepoznao. Nije to bio ni poziv, ni odbijanje. Što činiti?
Čudna je sitnica tijekom dana privukla moju pozornost. Zabavila me, pa sam se ponadao da bi mogla i njemu
odvratiti misli, isisati otrov iz ovog trenutka. Kad to obavim, već ću pronaći neko mjesto gdje ću ga ispljunuti.
Pitao sam ga možemo li nakratko razgovarati o nekim sitnicama.
Poput?
Pisala nam je vaša supruga , rekao sam mu, kako bi nas izvijestila da neki članovi njezine obitelji priželjkuju
ulaznice za premijeru.
Dajte im ih.
Primijetio sam da se gospođa Irving, baš poput moje supruge-svetice, također zove Florence.
I što s tim?
Pa, ništa, dakako. Riječ je o koincidenciji.
Lice mu je bilo olujno mračno. Otuđili smo se. Ako vas se to uopće tiče. Imate li mi još išta reći, a prema
čemu bih se trebao odnositi kao prema vašem mišljenju?
Bio sam zatečen tim naprasnim omalovažavanjem, pa sam se morao dosjetiti nečega. Mislim da ćemo
trebati još stolara , bilo je najbolje čega sam se dosjetio.
Pronađite ih onda.
Čini se da trenutačno ne raspolažemo dostatnim sredstvima. Možda biste mogli dogovoriti dodatnu
subvenciju od banke? Moju je posljednju rečenicu ponovio karikaturalnim, grakćućim glasom, s irskim
naglaskom koji mi se uopće nije svidio, a zatim je nastavio: Nije li vam možda palo na pamet kako
trenutačno imam neodgodivijih problema nego da zbog vas ponovno vadim svoj šešir za milodare?
Zbog mene?
Zbog svih vas! Svih vas! Morate li me baš neprestano uznemiravati tim tričavim vulgarnostima? Plaćeni ste
da budete upravitelj. Upravljajte onda malo. Prestanite me cijediti kao prokletu krpu za pranje posuđa.
Pas na lancu jurnuo je prema meni, iz prljave gubice cijedila mu se slina. Neki su se glumci uplašili, a uplašio
sam se i ja. Gazda je pucnuo prstima, i pas se povukao.
Dao sam najbolje od sebe , rekao sam, uzrujan, u teškim okolnostima. Nastavit ću činiti to, ali, dakako, samo
ako vi tako želite. Ako moja usluga nije ono što očekujete...
Upao mi je u riječ, pregazivši me. Vi ovo mlataranje guzicom nazivate najboljim od sebe, gospodine? Volio
bih vidjeti kako je to kad dajete najgore od sebe. Za tjedan dana nam je premijera, a scenografija još nije
obojena. Pretpostavljam da je tomu tako zato što to nisam osobno učinio.
Uboden u srce, okrenuo sam se i povikao: Gospodine Harker, umoljavam vas, ako ste spremni?
Zahvaljujem, gospodine Stoker, gospodine , začuo se povik s cugova, a zatim i težak štropot, nakon čega se
razvila velika kulisa.
Polako se podigla prašina s poda, a platno se kratko mreškalo, zatim nategnuto. Nikada još nitko vidio nije
veličanstveniji Fisinore od onog mladog prijatelja Harkera, kao noć crno krunište bedema, uznositi otvori za
strijelce na njemu, visoki prozračni prozori, crne i srebrne vodorige, srebrnastosivo nebo u koje rasvjeta
pozornice baca svjetlost raskošna sjaja.
Sedamnaest metara visoko i dvadeset četiri metra široko, platno je zvečalo i pulsiralo živošću koja je bila
toliko električna da ju je čovjek gotovo mogao čuti. Glumci, stolari, radnici u gledalištu, svi su ušutjeli u
divljenju punom strahopoštovanja, a zatim je iz svih kutova kuće počeo odzvanjati aplauz, pljeskale su žene
koje čiste lože, nažigači plinske rasvjete na lusteru, štukateri, plinari, ložači ispod pozornice, violinisti su
gudalima udarali po svojim instrumentima. Bravo za tog čovjeka! Svaka čast slikaru! Hura za Kazalište Licej!
Svi su pljeskali, osim jednog.
Mogao sam vidjeti da je pod dojmom, onako kako bi pod dojmom bio svaki svjedok zdrave pameti, no,
poput nadurena školarca, nije si mogao dopustiti da ga drugi vide zadivljenog. Nije se pridružio sveopćem
divljenju, nego se oholim korakom, u pratnji svog psa, zaputio preko pozornice do uskog stubišta koje vodi
do njegove privatne dnevne sobe. Hitajući za njim, rekao sam mu da bi riječ ohrabrenja dobro došla ljudima
i Harkeru.
Isplaćujem im plaće , odgovorio mi je ledenim glasom s vrha stubišta. Hvala Kristu, nisam im ja majka. Neka
negdje drugdje potraže nekog tko će ih tetošiti.
Rekavši to, ušao je u prostoriju i tako energično zalupio vrata za sobom da se sa zida pokraj mene oglasna
ploča stropoštala na pod.
Danas više nije bilo proba.
Začudno, mačke kao da su masovno emigrirale, kao po nalogu kakva vrhovnoga gospodara koji im je naložio
da odu.
17. siječnja 1879.
4.33
Uzeo sam sredstvo za spavanje, sedam grama morfina u prahu i kamfor, ali to mi je donijelo zastrašujuće
snove. Gazda je izdisao maglu u prljavim žutim pramenovima koji su se oko njega kovitlali poput dima
cigarete, no doimali su se živima.
Ta se magla zgušnjavala i razilazila, zastrašujuće se cijedila kroz prozore. Oni koji bi je udahnuli, padali bi
mrtvi ili bi se grčevito uhvatili jedni za druge. Probudio sam se sasvim promočen znojem. Sam u kući.
Florence se sinoć vratila u Dublin kako bi ondje prisustvovala krštenju svog nećaka u crkvi svete Ane na
Dawson Streetu, u crkvi u kojoj smo se i mi vjenčali, kako me hladno podsjetila.
Prije njezina odlaska posvađali smo se i nismo imali vremena da se pomirimo.
Ponovno su je bile obuzele mušice oko nečeg nevažnog, po pitanju piratskih izdanja mojih djela, ovoga puta
u Mađarskoj. Kao i uvijek, napomenuo sam joj kako bih time zaradio sitniš te da to nije vrijedno živciranja,
ali čini se kako je ono što govorim iritira. U svakom slučaju, po ne znam koji put napomenuo sam joj kako je
izuzetno teško zaštititi knjigu autorskim pravima.
Kontrirala mi je izjavom da je tu temu proučila u Nacionalnoj knjižnici te da je čak upitala javnog bilježnika za
savjet. Rješenje za mene jest da svaku svoju priču dramatiziram i barem jednom je izvedem na sceni, pa će
tako svako djelo steći pravnu zaštitu autorskih prava u kojima uživaju sva dramska djela. Rekao sam joj da je
to smiješno i da bez mog dopuštenja nije trebala konzultirati nijednog odvjetnika.
Nastavila je: Svaki izumitelj patentira svoje ideje, kao što sigurno već znadeš. Nije li i knjiga izum poput
tkalačkog stana ili vage? Odgovorio sam joj: Ne tako koristan izum, bojim se. Bijesno napuštajući prostoriju,
rekla je: Odrasti već jednom. Vratila se tek kad je već bila spakirala svoje stvari. Pitala me smeta li mi što ide
u Dublin. Rekao sam joj da mi ne smeta premda mi smeta . Bilo je to kao da jedno od drugoga tražimo
dopuštenje za nešto drugo ili postavljamo neko drugo, skriveno pitanje. Nakon toga sam se osjećao kao da
sam rekao nešto pogrešno. A zatim mi je nedostajala.
Dokasna sam šetao East Endom, Shadwell Stairom. Dugo sam stajao i promatrao rijeku.
Razmišljao sam o svemu što je svršeno, o svemu što će skončati bračnim životom.
Možda nikad na to nisam pomislio. Licemjerno.
Misli su mi cvrčale i zabijale mi se u glavu. Ne volim zoru. Ako lutke hodaju, onda je zora vrijeme kad to čine.
18. siječnja 1879.
Pola sata nakon ponoći.
Jučer ujutro sam bio na Strandu s Harkerom i nekoliko glumaca-šegrta koji su bili u kostimima te smo
prolaznicima dijelili program Hamleta koji će, Bog nam pomogao, premijerno biti izveden sutra navečer, kad
sam u izlogu papirnice Atkinson s ugledao jedan od onih prenosivih strojeva o kojima mnogi već uzbuđeno
naklapaju. Nakon što smo odradili oglašavanje predstave, koje je bilo prilično razdragano i ispunjeno
prostodušnim prijateljskim zadirkivanjem - sumnjam da smo prodali veliku količinu ulaznica, no radost nas je
povezala - otišao sam izbliza pogledati stroj. Amorova strelica žestoko mi je probola srce.
Gospodin Atkinson dopustio mi je da jedan takav stroj ponesem sa sobom u kazalište i isprobam ga, pa tako
sad pišem na njemu. Tako mi svega, sjajna je to zabava. Uhu mi je ugodan krckavi zvuk što se čuje kad
udaram po tipkama. A kad se između dvaju listova papira umetne karbon-papir, onda pišući po jednom listu
odmah dobivate kopiju. Kakav pothvat.
Prije nekoliko trenutaka na stroju sam napisao poruku koju ću postaviti na kazališnu oglasnu ploču, a koja
veli: HVALA VAM NA PREDANOM RADU U posljednje vrijeme, Bog vas BLAGOSLOVIO I ČUVAO, gazda.
No pisanje pisama na stroju oduzima poprilično vremena, pa se u tu svrhu vraćam nalivperu.
Sa strojem, čovjek može biti tko god poželi.
VIII.
Gdje se iznose dodatni ulomci iz dnevnika, razmjenjuje se prstenje i uvažena posjetiteljica dolazi iza kulisa
19. siječnja 1879.
Kakva li izvanrednog dana i noći. Nikad to neću zaboraviti.
Iza kulisa je vladalo veliko uzbuđenje, muževni glumci u kostimima, šminki, oklopima, lijepe glumice koje
poskakuju uokolo u svojim svilenim haljinama i grimiznim cipelama, divan prizor, poput ljetom omamljena
vrta ili izloga zlatarske radionice koji je oživio čarolijom nekog čarobnjaka, premda sam našu Ofeliju morao
spriječiti da pepeo cigarete otrese po kostimu i izgovori riječi koje priliče mornarskome vokabularu. U
jednom je trenutku, dok sam pokraj njih prolazio, glumici koja je glumila Gertrudu šaljivo dobacila: Oh, pravi
je lijek, draga moja, poći u krevet s momkom. Najbolji način da preboliš jednog jest podvući se pod drugog
muškarca. No, kad čovjek ima posla s mladim ljudima, ponekad je bolje da malo ogluši. To je samo nevina
drskost.
Sve do devetnaest sati čitava je vojska ličilaca i lakirera rintala poput Egipćana radeći mjestimične popravke,
dajući završni sjaj, radeći vrag će ga znati što sve ne. Cijelo je gledalište zaudaralo na svježu boju i sagove,
zbog čega je Harker na pozornici zapalio tamjan.
Točno u devetnaest sati i dvadeset devet minuta - provjerio sam svoj džepni sat - počeo sam dozivati
razvođače publike koje sam pažljivo rasporedio po parteru, ložama i galeriji. Svi su se odazvali mom pozivu:
Spremni, gospodine, hvala vam. Točno u trenutku kad su zvona na St Mary le Strandu označila devetnaest
sati i trideset minuta, objavio sam: Gospodo, sedam i trideset je, zastor se podiže za točno trideset dvije
minute. Zahvaljujem. Možete otvoriti ulazna vrata.
I dok je publika u dvoranu počela nadirati poput plime, zamijetio sam vlažnu mrlju na zidu lože tik uz
šaptačevu poziciju, a kako u blizini nije bilo nikog kome bih se obratio, u hitnji sam pronašao četku i sam je
zakamuflirao.
Prva je ušla sirotinja, oni su uglavnom bili pijani, u dronjcima, krtičjem krznu i kratkim mornarskim kaputima.
Prilično su se pogrdno odnosili prema biljeterima, ali na prostodušan način. Jedan od njih u prolazu me mrko
pogledao i rekao: "Oj, uštogljeni sluge, šta me tak gledate? Rekao sam mu neka se malo sabere, pa smo
razmijenili nekoliko pošalica. On i dvjestotinjak pripadnika rulje sprovedeni su na izdvojeno područje, iza
loža i iza ograde od kovanog željeza, za koju moram reći da djeluje izuzetno atraktivno. Dali smo im pivo a na
Harkerov prijedlog i prazne boce u određenu svrhu . Kad se smjestila, rulja je počela zadovoljno pijuckati i
uzajamno se prepirati; zatim je puštena respektabilna publika.
Jedno škriputavo sjedalo za drugim, red za redom, gledalište se brzo popunilo, parter, galerije, redovi koji se
protežu nebu pod oblake. Činilo se kako je graja razgovora među publikom, smijeha i dovikivanja preplavila
cijelu zgradu - osjećaj je bio kao da je stara Dama Licej transfuzijom dobila novu krv. Neki glumci i ja
provirivali smo iza zastora. Bilo je to uzbuđenje kakvo nikad dotad nisam iskusio. Bio sam ošamućen,
smušen, bio sam u stanju zaplakati od sreće, ali znao sam da moram sačuvati dostojanstvo i ostati pribran.
Oh, tetkice Bram - tako su mi se neki već počeli obraćati - nije li to prekrasno? Podbadali su me: Tetkice,
odjeni kostim, izađi s nama na scenu, izađi, bit će to takva lakrdija.
Sedam minuta do dvadeset sati, obratio sam se cug-majstorima prije no što će se spustiti sa svojih ljestava
kako bih ih podsjetio da u našoj verziji Hamleta imamo sedamdeset devet promjena te da pomno prate
tekst što ga glumci izgovaraju. Rekao sam im i da ih sve volim i vjerujem im. Povikali su: Triput hura za
Tetkicu! Obratio sam se zatim cvjećaricama i šegrtima-scenskim radnicima, koji su većinom bili veoma mladi
i podrijetlom iz siromašnijih dijelova susjedstva Gazdina je, ali i moja želja bila da se tim ljudima omogući put
k boljoj budućnosti . Često mislim da su ti mladi kojima nije pruženo gotovo nikakvo obrazovanje, kao niti
ikakva prilika u životu, meni najdraži ljudi u kazalištu, ako ne i sve što u kazalištu volim.
Rekao sam da smo zajedno u plemenitu poslu, da svatko od nas predstavlja Kazalište Licej. Moraju dekor
pomicati okolo visoko uzdignute glave, kao vrijedne djevojke i momci, te da bi njihovi roditelji trebali biti
ponosni na njih baš kao što sam i ja. Rukovao sam se zatim s njima i svakom od njih uručio predujam u
iznosu od dva šilinga, kao i primjerak pisma zahvale što sam ga napisao na pisaćem stroju. Dirnuli su me ti
mladi ljudi, kao i njihovo jednostavno prijateljstvo koje kao da se podrazumijeva.
Veliko mi je zadovoljstvo i činjenica da je Gazda izdao nalog da se sva zarada od premijere uplati u fond za
potrebite naše župe. On je sam u taj fond uplatio sto gvineja.
Vani je bljesnula munja, koja je kroz naše visoke prozore bacila sjene po gledalištu i našim predivnim
draperijama, a gledatelji su šaljivo uzdahnuli, pozdravljajući oduševljeno svaku novu munju. Kao da nam je
Majka Priroda htjela pomoći da stvorimo gotičko ozračje. U pet do osam glazbenicima sam dao do znanja
neka se spuste u rupu, što su oni i učinili uz gromoglasne ovacije prisutnih. Započeli su s par lepršavih
aranžmana, koje su oni s jeftinih mjesta popratili vikom koja je zvučala poput drečanja mačaka tijekom
parenja, nakon čega je uslijedilo God Save the Queen , što je većinom bilo popraćeno tišinom punom
poštovanja većinom , a nakon toga su došle skladbe Lilliburlero i The Harp That Once Through Tara s Halls .
Baš kad sam htio naložiti neka se pogase svjetla u gledalištu, k meni je dojurio inspicijent i rekao mi kako
imamo nepremostiv problem.
Kao gromom ošinut, nisam se mogao ni pomaknuti dok sam ga slušao. Zatim sam izgovorio mnoštvo
opscenih riječi, zapravo sam neprestano ponavljao jednu te istu zvonku psovku, što mi je ni sam ne znam
kako pomoglo da razmišljam. Inspicijentu sam naložio neka tu informaciju zadrži za sebe, jer se među
glumcima ne smije proširiti nelagoda, zato što kad duh jednom napusti svjetiljku, teško ćemo ga lijepim
riječima nagnati da se vrati u nju. Poslao sam poruku šefu orkestra da nastave s programom otvorenja sve
do primanja daljnjih naredbi, bez obzira na publiku, pa čak i ako se u publici pojavi Isus Krist glavom i
bradom, a zatim sam s inspicijentom i njegovim pomoćnikom otišao do prve garderobe i rekao im neka me
čekaju ispred vrata.
Stajao je pokraj prozora, posve nag, zaogrnut samo ogrtačem, a u ruci je držao bodež duga drška. Kiša je po
prozorskome staklu bubnjala kao uvrnuti simulakrum aplauza, dok su munje bljeskanjem stvarale čudan
chiaroscuro. Čuvši me kako ulazim, okrenuo se prema meni ispijen i beživotan poput stabla kojemu je šuga
otrla sav lisnati pokrov.
Povraćao sam , prošaptao je. Otkažite predstavu.
Rekao sam mu da nas minuta dijeli od dizanja zastora, te da je ono što od mene traži nemoguće.
Nismo spremni , rekao je. Kažem vam. Otkažite predstavu. Izgledao je preplašeno, šokirano, kao dijete koje
se naprasno probudilo iz košmara ili mjesečar koji se probudio u mjesečinom obasjanom parku. I mogao
sam vidjeti kako nije riječ o primadona-prenemaganju, ni pukom privlačenju pozornosti, nego da ga je
zaposjela neka mračnija sila.
Kazalište je puno obožavatelja , usudio sam se. Vole vas. Zar ne čujete kako vas dozivaju?
Jer, publika je u tom trenutku već skandirala njegovo ime. Jadne budale. Vratite im novce od ulaznica. Recite
im da sam indisponiran.
U kom smislu?
Da nisam dobro. Astma. Što god poželite. Samo vas molim da glumcima ne spominjete moj kukavičluk
šugava goluba. Ne bih mogao podnijeti spoznaju da znaju da im je Gazda trtaroš.
Ne shvaćam. Čega se treba bojati?
Nije rekao ništa, samo se zgrčio preda mnom i bez riječi palčevima otirao suze. Nikada još nisam takvo što
naslutio u njemu, niti sam to mogao zamisliti i u najluđim fantazijama. Najiskrenije, nisam znao što reći.
Možete mi vjerovati kao najboljemu prijatelju , bilo je sve što sam mogao reci.
I nećete mi se rugati?
Imajte povjerenja, obojica smo muškarci.
Znate da mi je vid loš.
I što s tim?
Gore je no što sam mislio. U posljednje vrijeme se pogoršao. Večeras, kad sam sjeo da se našminkam, jedva
sam mogao svoje lice vidjeti u zrcalu.
Mogu zamisliti koliko to može zbuniti čovjeka, ali ujutro možemo potražiti okulista. Sad je važno...
Ponekad na pozornici pogledam oko sebe i vidim samo tamu. Ne vidim im lica. Sa mnom su od djetinjstva.
Bojim se čudovišta. Tek tad sam zamijetio da se na toaletnom stoliću, među buketima cvijeća i brzojavima,
nalazi i boca škotskog viskija kojoj je nedostajala pozamašna količina sadržaja. Na pamet mi je pao duh
razočaranja s dna čaše, te sam pomislio kako je on zapravo u škotskom raspoloženju u kojem kroz maglu
nazire cijelo Hebridsko otočje. Smatrajući kako smo već ionako izgubili bitku, nalio sam mu mjericu viskija, a
sebi još i veću.
Kao dječak sam mucao , rekao je. Učitelji su me podmuklo tukli. Ponekad - iritantno je to - mislim da me
čekaju u tami. Potiču me da pokleknem. Pa da me svi zaborave. Osokoljeni sin trgovačkog putnika. Nikad
ništa od njega. Tako vele moji demoni.
Svaka senzitivna osoba ima demone.
Čini se da vi nemate nijednog.
Imam ih mnogo.
Ne vidim nijednog.
Moj otac i majka su me napustili. Emigrirali su prije nekoliko godina. Kao dijete sam bio veoma bolestan,
nikad nisam pohađao školu. Nedostajali su mi.
"Ja nemam vašu hrabrost.
Nemam ja nimalo hrabrosti. Ja sam dosadni činovnik iz Dublina i ništa više.
Imate srž u svome srcu. Tko god vas upozna, nakon dvije minute osjeća njezinu prisutnost. Znate li što ja
imam u svome srcu? Ništa.
Ne pričajte gluposti.
Noćima sam brodio, stari moj. U sebe. Kroz oluje kakve ne možete ni zamisliti. Zle prikaze. Da možete vidjeti
misli u mojoj glavi, ubili biste me iz samilosti.
Munje su sad počele jenjavati poput nezahvalnosti kakva kopileta, pa je on prikladno izgledao kosturski
mršavo i jezovito, čemu je pridodavao poseban dojam tako što je povremeno zabadao vrh bodeža u plutom
obloženi zid. A ja nisam sumnjao u ono što govori. Istodobno, bio sam već u blizini popriličnog broja
glumaca, pa sam znao kakve su sve gluposti u stanju izgovoriti, osobito kad im je želudac pun viskija.
Izađite na pozornicu , rekao sam. Borite se protiv demona.
Ne mogu.
"Tijekom cijele predstave stajat ću uza samu scenu. Povremeno pogledajte prema meni. I izgovarajte riječi.
Ne.
Zabijte si svoju hrabrost u guzicu. To je vaša sudbina. To je ono što vas čeka. Muškarci i žene koji rintaju dali
su sve što imaju. Hoćete li im reći da to njihovo sve nije dovoljno?
Možete im reći da nisam dobro.
Vraga ću im reći. Prokleto im to recite sami.
Kimnuo je. Tad je učinio nešto čudno. Na prstenjaku lijeve ruke dugo je nosio pečatnjak s opalom za koji se
govorilo da je nekoć pripadao Edmundu Keanu, a koji mu je prije dosta godina darovao neki obožavatelj.
Skinuo je prsten s prsta s ponešto napora i inzistirao da si ga stavim na ruku.
To je za sreću , rekao je. Uspomena na premijeru.
Rekao sam mu da od njega ne mogu prihvatiti ništa toliko vrijedno.
U mojoj je branši staro vjerovanje da se na premijernu noć ne smije odbiti dar što ga jedan od nas da je
drugome. No, i vi meni možete darovati nešto zauzvrat. I ja to moram uzeti.
Što ja to imam, a da vi priželjkujete?
Oh, Tetkice , tiho se zahihotao i lice mu se blago ozarilo. Stari nevaljalče.
Na ruci sam nosio tipični irski, kositreni prsten što ga je nekoć nosio moj otac. Takvo prstenje nije skupo i
prodaje se po selima na obali oko Galwaya za nekoliko šilinga izletnicima i njima sličnima. Skinuo sam prsten
i dao mu ga. Oči su mu se napunile suzama dok ga je navlačio na prst.
Smrt ili slava , prošaputao je. Pomognite mi da se odjenem.
Tad je moj tjeskobni džepni sat već kazivao da je dvadeset sati prošlo prije dvadeset minuta i kucajući bušio
rupu na mome prsluku. U kazalištu su vladali buka i nemir, iz pozadine je dopiralo podrugljivo dovikivanje.
Nekako sam ga uspio odjenuti dok je on mrmljao nešto na nekom meni nepoznatom jeziku, za koji se
ispostavilo da je cornwallski, no mogao je biti i jezik nekog afričkog plemena, toliko mi je bilo svejedno.
Naškrabao je poruku i naložio mi neka je isporučim u ložu u kojoj sjede njegova supruga i njezino društvo, a
zatim je izvukao bodež iz zida i triput ga poljubio. Došli su Collinson i inspicijent da ga odvedu do pozornice.
Mrtav pijan teturao je kao prostitutka koju izvode pred suca. Posve potrganih živaca, izbezumljen, dugo sam
se zadržao u garderobi nakon njegova odlaska. Čuo sam graju u trenutku njegova izlaska na scenu, treštanje
trublji.
Koliko li sam samo čeznuo vratiti se u Dublin Castle, među poslovne knjige, u umirujuću prašinu,
umirujućem povjetarcu negodovanja gospodina Meatesa, nemogućnosti da se išta učini, umirujućoj
kolotečini, bujnoj sporednosti, utješnoj neveselosti, mirom prožetom podrigivanju činovnika nakon jauzna.
Prokletstvo čovjeka jest da se nikad ne može smiriti ondje kamo ga sudbina postavi.
Kad sam napustio prostoriju, u boci više nije bilo viskija.
Do trenutka kad je Stoker pristupio pozornici, policija je već bila pozvana, a policijski službenici razmjestili su
se oko kazališta, prekriženih ruku ili isukanih pendreka. Obasjan samo jednim blistavim svjetlom, Irving je
koračao oholo kao kralj, gestikulirajući prema svojoj divovskoj sjeni na pozadini koju je oslikao Harker. No
glas mu je još bio promukao, preslab, nesiguran, onakav kakav je bio i u garderobi. Njegova skrušenost
zbunjivala je druge glumce. U samo tri minute tako su promašili čak sedam promjena.
Ne čujemo te, momče , doviknuo je netko iz zadnjih redova loža.
Činilo se kako ga smijeh obeshrabruje. Otirao je čelo. Zamuckivao. Gutao pljuvačku.
U-u-u-mrijeti, s-s-s-pavati... Nema više s-s-s-lučajnosti... Stoker se okrenuo prema Harkeru.
Je li ona poruka isporučena gospođi Irving?
Gospodine, odnio sam je do njezine lože, ali gospođa Irving ondje nije bila, gospodine. Ondje je bila njezina
sestra s nekoliko njezinih prijatelja.
I što je rekla?
Rekla mi je neka samo produžim dalje, gospodine.
Započelo je psikanje. Irving je zurio u daske. Činilo se kao da je neka ogromna zmija dopuzala amo iz
kanalizacije.
Što da radimo, gospodine?
Budite strpljivi. Neka se bori.
Ali, on gubi bitku.
Smirite živce. Pobijedit će.
Iza kulisa je dojurio pomoćnik inspicijenta u pratnji malena dječaka ozbiljnih, naboranih očiju.
Ovo je on?
Da, gospodine Stoker.
Stani pokraj mene, momče , rekao je Stoker. Hajde. Ne boj se. Kad čovjek promisli, ovo je prilično uzbudljivo.
Budi jak i snažan, sjajan si ti dečko. Budi siguran da te Tata može vidjeti. Harkeru, donesi mi limunadu.
Tri metara udaljen od njih, Irving se okrenuo i ugledao svoga sina. Dječak mu je stidljivo mahnuo. Otac mu je
uzvratio kimanjem, teško je gutao pljuvačku, niz lice mu se cijedio znoj, s rukom na boku zaputio se u dno
pozornice, zagledao u pozadinu. Iz publike se začulo polagano pljeskanje, koje je postajalo sve glasnije, pa
zvižduci, lupanje čizmama o pod, hukanje, ruganje.
Obraćanje bogova: Irving, ti mucava budalo!
Okrenuo se poput izazvanog revolveraša.
I jednim snom - ispljunuo je te riječi - reći da okončavamo bol u srcu i tisuću prirodnih SRAZOVA kojima je
tijelo baštinikom. To je s-svršetak da se usrdno poželi. Umrijeti - usnuti, usnuti, možda i snivati. Da, tu je
zapreka, jer u toj usssnulossti smrtnoj...
Gospodine , rekao je Harker. Da spustimo zastor?
Irving je došetao do samog ruba pozornice, do srca rugalačke oluje. Prodorno je zurio u publiku. Razdrljio je
košulju. Demonski sjaj zaiskrio mu je u očima.
Kakvi sni mogu doći , zagrmio je. Publika je poustajala. Kad se već otresemo ovog smrtničkoga meteža, i sad
nitko nije mogao čuti njegov glas, jer gomila je grmjela. Pustio je da njihova graja pljušti po njemu, protresao
je kovrče, podigao ruke iznad glave. A zatim je, dok su oni zavijali, kokodakali i vrištali, učinio ono što nikada
nijedan glumac u povijesti svijeta nije učinio.
Spustio se među gledatelje.
Krenuo je kroz prolaz između sjedala sa zaprepaštenim gledateljima.
Preko zapanjenog partera, prema ogradi od kovanog željeza.
Iz rukava je izvukao bodež dok se uz ogradu penjao stubama.
Režao im je u lica dok su oni pobijeđeni pružali ruke pokušavajući ga dodirnuti.
Tko bi nosio terete da STENJE i ZNOJI SE pod tegobnim životom. Kad GROZA od nečega poslije smrti... ne bi
smela volju... Tako svijest tvori KUKAVICE od svih nas.
Urlali su. Hučali njegovo ime. Pokraj pozornice, Stoker je plakao. Dok su lusteri podrhtavali od ovacija,
Harker ga je podbo laktom. Mlada žena u svjetlucavoj večernjoj haljini boje slonovače zašla je iza kulisa i bez
riječi pozdravljala neke od glumaca, grlila, rukovala se. Bilo je nečeg muškobanjastog u njezinu držanju, no
bilo je i čudne gracioznosti. Doimala se opušteno u svome tijelu, pitka u tihom smijehu, a kroza sjene se
kretala kao da je rođena u njima. Svlačeći rukavice, poljubila je prema njoj podignuto lice Irvingova djeteta,
rukom mu prošla kroz nestašne kovrče.
Iščupala je cigaretu inspicijentu iz usta, povukla dim pa mu je zataknula natrag između usana te je s
osmijehom odbila stolac što joj ga je ponudio glumac koji je igrao Rosencrantza.
Moram reći , šapnula je Harkeru pružajući mu ruku. Veličanstvena pozadina. Ja sam Ellen Terry.
IX.
Gdje se iznosi jedna jeziva epizoda, otkriva čudesna zemlja te se razmatra pitanje golotinje
Na domjenku nakon premijere koji se odvija na pozornici, Irving je tih, doima se povučeno i iznureno.
Kako to mislite, nije ostala?
Kao što rekoh, samo nakratko se zadržala uz pozornicu.
I nije me htjela vidjeti?
Zadržala se ovdje trideset sekundi, ako i toliko.
Je li ostavila poruku?
"Samo ovu posjetnicu.
Pročitajte mi je, možete li? Nemam naočale uza se.
Dragi, čestitam. Tvoja Ellen.
I to je sve.
Izvijestio sam novinare da je i ona bila u publici. Dođite, popijte čašu pjenušca. Čestitam.
No pjenušac ga ne razvedrava. Mrgodi se pred fotografom, tek povremeno pristaje rukovati se ili zagrliti s
drugim glumcima, duri se dok promatra druge kako se domahuju i međusobno očijukaju. Kuhari su postavili
rešoe za pečenje kobasica i kuhanje potočnih rakova, dobavljači su stupove uresili metrima i metrima
tkanina. Nižu se putujući muzikanti, prebiranje lutnji i udaranje udaraljki po cimbalu. Vjedro s jastozima
prevrće se i njegovi stanari bježe van, polako se preko dasaka primiču rubu pozornice.
Najbolji su živi skuhani , mrmlja on. Baš kao i kritičari.
Moram ići , izjavljuje Stoker. Zatrpan sam poslom, pa se nadam da ću prije svitanja nešto i napisati, sad smo
se osovili na noge.
Ne smijete otići. Odete li, bacit ću na vas kletvu. Po vašem smijuljenju vidim da ne vjerujete u kletve.
Vjerujem u znanost.
Religija budala.
Znanost je mjerljiva istina. Kletve su fikcija.
Čitajte Darwina, stari vepre. Čak je i budala povremeno u pravu. U povijesti Zemlje postojalo je vrijeme kad
majmuni nisu govorili. A onda je jedan od njih otkrio moć - ispija svoju čašu do dna - dok su drugi ostali u
nevjerici.
I?
I tako, u svakoj generaciji maleni broj njezinih predstavnika posjeduje moć koju drugi majmuni ili nemaju ili
ne vjeruju u nju. Ta elita donosi svaki, pa i najmanji napredak.
Takvo poimanje smatram neutemeljenim. Ja sam demokrat.
Na volju vam. Zlovoljno zabija svoj bodež u zdjelu s rebarcima i slabo pečenom jetrom, krvlju prožeti sokovi
od pečenja slijevaju mu se niz bradu i ostavljaju mrlje na njegovu ovratniku. Triput u životu sam iskreno
poželio zlo nekom neprijatelju. Njegovo sam ime izgovorio devetnaest puta, crnomagijski broj. U sva tri
slučaja neprijatelj je umro unutar mjesec dana.
Prilazi mu njegov pas. On ga hrani odreskom s kojeg kaplje sok od pečenja. Tri mlade glumice prilaze nam
smijući se s pladnjem grožđa. Tetkice, izgledate izgladnjelo, dopustite nam da vas nahranimo.
Pažljivo, moje dame , smijulji se Irving. Vaša tetka je čestita djevojka koja se zaputila natrag u samostan.
Oh, ne, Tetkice, ne idite!... Zbilja, ne smijete, to je ružno od vas... Tetkice, hoćete li plesati sa mnom, ja ću
biti momak?
Konobaru , doziva Irving. "Još pjenušca za moju tetku.
Pretpostavljam da mogu ostati još toliko da ispijem jednu čašu.
Teturajući kući nakon svitanja kroz gomile radnika i školaraca, sjetio se kupiti novine na štandu na Tavistock
Streetu. Šeprtljavo po džepovima traži ključeve, ulazi u kuću. Sa stolca za zajedničkim blagovaoničkim
stolom promatra ga signora, vizija zajapurene ozbiljnosti među tanjurima s kašom.
U sobi na katu pali vatru, pristavlja čajnik i sjeda na prozorsku klupčicu. S druge strane prozorskoga stakla
šugava londonska vrana promatra ga poput uličara. Nebo je žućkastosivo od smoga, kao da su bogovi
upravo povratili.
IRVINGOV TRIJUMF
LICEJ SE VRATIO U ŽIVOT
NA GALA PONOVNOM OTVARANJU BILA I GOSPOĐICA TERRY
IRVING SE VRAĆA
Ruke mu drhte dok čita i oči ga počinju boljeti, a tad shvaća da u sobi nije sam.
Florence. Najdraže srce moje.
Kosa joj je duga i raspuštena, njezin kućni ogrtač plavičast je poput galebova jajeta.
Brame, je li sve u redu? Bila sam malo zabrinuta.
Imali smo - domjenak nakon predstave. Prilično se odužio. Bojim se da sam malo pijan.
Je li sve prošlo kako si se nadao?
Iskrsnula su dva-tri problema. No to je bilo očekivano s toliko malo vremena za pripremu. Ellen Terry je bila
ondje. Rukovao sam se s njom.
Nisi dobio moju poruku? Sinoć sam ti poslala momka s porukom. Imao sam previše posla, znaš, nisam je
stigao otvoriti. Ali, hvala ti. Na čemu?
Na poruci kojom si mi poželjela sreću. Lijepo od tebe.
Nije to bila poruka za sreću. Jučer sam bila kod liječnika.
Ljubavi. Je li sve...
Ona sjeda uz ognjište, lice joj je blijedo kao sol.
Veli da očekujem bebu.
20. siječnja 1879.
U podne sam otišao do kazališta, no dočekala su me zatvorena i zaključana vrata. Prazne boce, opušci i
sumnjive lokve. Izgledalo je doista jadno. Uzeo sam vjedro i krpu. Očistio pišalinu. Bezbrojna uzbuđenja
dramskog života.
Jedan me detalj uznemirio, premda je sigurno riječ o običnoj slučajnosti: na gornjem rubu jedne od oglasnih
ploča na trijemu bila je lutkina cipelica.
Svileni kauč u foajeu bio je potrgan, dok su tri velika francuska ogledala bila umrljana nečim za što bih rekao
da je crno vino. Razočaravajuće je i srcu bolno svjedočiti tolikoj nepristojnosti kod glumaca. Pretpostavljam
da bi čovjek trebao biti zahvalan što jedan od tih kučkinih sinova nije upao u blagajnu i pokupio svu zaradu.
Na svu sreću, budući da su glumci, odveć su glupi da bi isplanirali takav čin. Većina glumaca nije u stanju
razabrati ni prečke na ljestvama.
Cijeli pod predsoblja blagajne bio je prekriven novčanicama. Nabrzinu sam ih sakupio i prebrojio utržak te
ostao pod dubokim dojmom tišine koja je oko mene vladala, koja se doimala izuzetno jezovitom. Nisu se čuli
nikakvi zvukovi s ulice, samo grobni muk, kao da sam u mrtvoj prostoriji duboko u srcu piramide. Nikad to
prije nisam zamijetio, vjerojatno je uzrok tome debljina zidova. Mogao sam doista čuti trčkaranje miševa u
stropu iznad sebe. Izuzmemo li njih, bio sam sam. Tako sam barem mislio.
Dok sam ulazio u gledalište, zaprepastilo me kad sam ispred sebe, na pozornici ugledao muški lik. Visok
muškarac širokih ramena, zaogrnut plaštem, bio mi je okrenut leđima. Kad se okrenuo, prepoznao sam
Gazdu, koji je u ruci ponovno držao bodež od sinoć.
Nije mi odgovorio kad sam ga pozdravio. Doimao se kao da me nije vidio ili je u transu. Oprezno sam mu
prilazio, za slučaj da mjesečari, jer su mi Collinson i neki stariji glumci rekli da mjesečari kad je pod stresom.
A te koji noću tumaraju ne smije se naprasno buditi.
Gazda , rekao sam. Ja sam.
Sad se činilo da izranja na površinu vlastitog bića i postaje svjestan gdje je. Ispod donje usne imao je ranu
koja je izgledala kao da se gadno gnoji. Zamijetio sam da je bosonog.
Jeste li je vidjeli? upitao je.
Koga?
Djevojčicu. Na balkonu.
Nema nikog, ovdje smo samo nas dvojica. Uzmite si vremena da se saberete.
Kretnjom ruke pozvao me da mu priđem, no dok sam došao do pozornice, on je već šmugnuo ustranu.
Ugledao sam svjetlost u njegovu uredu, na vrhu stubišta.
Lice mu je bilo bijelo i sjajno, a ruke su mu se gadno tresle. Prostorija je zaudarala na plijesan i imala težak
zadah, kao da je u njoj netko spavao, a on možda i jest. Na bugačici njegova radnog stola ležale su šprica i
bočica s nekakvom prozirnom tekućinom.
Znao sam o čemu je riječ i poželio da ne posegne za njome da ne konzumira prečesto , jer posezanje za tim
sredstvom često je kod ljudi koji rade noću ili su izloženi nervozi. Otišao sam razgrnuti zastore i otvoriti
prozor.
Zatvorite ih.
No, vani je svjež, zdravi jutarnji zrak. Samo sam mislio...
Rekao sam ZATVORITE IH. Jeste li gluhi koliko i glupi?
Bio sam šokiran načinom na koji mi se obratio. Svjedočio sam već njegovoj otresitosti, no tako se nikad nije
odnosio prema meni, nego samo ponekad prema nekim glumcima. Pa ipak, učinio sam što je zatražio. Svaki
pas jednom ugrize. Na pamet mi je palo da gubi razum, da proživljava nekakav mentalni ili živčani napadaj
uslijed iscrpljenosti zbog priprema koje su trajale tjednima, jer cijelo mu je lice izgledalo izobličeno, kao da
nije njegovo. Čak mu se i glas doimao drukčije, bez muškosti ili osjećaja, poput glasa mehaničkog psa.
Idite se pozabaviti onim zbog čega ste došli , rekao mi je taj glas.
Došao sam pregledati pristiglu poštu. I to je sve.
Onda se pozabavite time.
Došlo je Tennysonovo pismo čestitke, poruka od Wildea, kao i poruke od Beerbohma Treeja i Shawa.
Usrani licemjer.
Pozivi na intervjue od The Timesa i lllustrated Newsa. No, to bi možda moglo pričekati dan-dva. Dok se malo
odmorite.
Ništa iz palače?
Pogledao sam ga.
Pomislio sam da je kraljica možda pisala , rekao je zureći prodorno u svoje ruke kao da ih prvi put vidi.
"Čovjek bi pomislio da će možda htjeti potaknuti izvrsnost barem jednom u svom dokonom, glupom životu.
Vulgarna osrednja prostitutka.
Sad sam već bio u strahu i bilo mi je jasno da će nam trebati liječnik. No, kako u tom trenutku nisam imao
izbora, dao sam sve od sebe da mu udovoljim.
Jeste li zadovoljni kako je prošla večer?
Ispustio je ukočen, gorak smijeh. Pitate Krista je li zadovoljan raspećem. Nikad neću zaboraviti tu sramotu.
Vidio sam bolje predstave u izvedbi pijanih prosjaka na ulici.
Bila je to premijerna nervoza. Ali publika je bila i više nego zadovoljna. Pretpostavljam da još niste pročitali
jutarnje novine? Pljesnuo se po glavi.
Ne trebam ih ni vidjeti. Vidim ih ovdje. Vidim svaku rečenicu i prije nego što je ti kurvini sinovi napišu. Ništa
mi nije srcu milije od pohvale budale.
Ja čitajući naglas : Majstorska izvedba.
On otresito : Spalite to.
Ja: Za Boga miloga.
On glasnije : Kako se usuđujete spominjati Boga kad ste me poslali u pakao? Vi i ostali mediokriteti koji
svojom prisutnošću kaljate ovo mjesto. Zaboli me želudac kad pomislim da je Ellen Terry morala izdržati to.
Ja oponirajući mu usprkos njegovu stavu : Izvedba trupe je, po mojemu mišljenju, bila na jedinstveno visokoj
razini s obzirom na poteškoće što smo ih tijekom rada susreli.
Njegov bijes sad je bio tako ekstreman da je počeo mucati i sliniti. Niste više u M-M-Micklandu. Ne
prihvaćam vaše nečiste standarde. Mora biti besprijekorno! Svaku večer. Ne prolazi ništa manje od
savršenstva.
Plemenita je to težnja, rekoh, ali nije provediva u praksi. Molim vas, smirite se.
Sad je rikao iz dubine pluća, cijelo lice bilo mu je gnjevno grimizno i prokrvljeno. To nije težnja! Tako će biti.
Ponovno, apeliram na vas...
Tko god mi se ne želi pridružiti, tamo su mu vrata, samo mu napominjem da ću prije no što ode imati svoju
funtu mesa. Izbacujući te ružne riječi iz usta, uperio je bodež prema meni, pa sam se pobojao da uskoro
neću imati izbora, nego ću ga morati udariti i oboriti na pod, što radije ne bih, jer nikad još nisam udario
čovjeka koji je lakši i niži od mene. No bilo je dobro znati da ću ga moći oboriti budem li morao.
Sad je prelazio u novu fazu bijesa, tišu, hladniju i gorču. Šutio sam, jer kad čovjeku uzavre krv, bolje je pustiti
ga neka govori bombastično i da si oduška, jer što se brže bijes izlije van, on se brže smiri. Uzeo je cigaretu iz
srebrne kutijice na svom radnom stolu, pripalio je i činilo se da će je cijelu popušiti u tri ili četiri manična
uvlačenja dima. Iz njegova sam si dekantera nalio čašicu apsinta i ispio gutljaj u potrazi za nečim
nemilosrdnim da mi smiri živce. I tad smo došli do pravog razloga njegova bijesa.
Iz ladice u stolu izvadio je primjerak magazina Belgravia i prezrivo ga bacio na sag između nas kao da je riječ
o najodurnijoj opscenosti.
Pretpostavljam da znate što je ovo , rekao je i ne pogledavši me.
Dakako.
Niječete li da ova podrtina sadržava takozvanu priču potpisanu vašim imenom?
Riječ je o časopisu koji je cijenjen među ljudima od knjige. Zašto bih to zanijekao?
Ljudima od knjige , oksimoron, ako takvo što uopće postoji.
Možete se šaliti, ako želite.
Vi ste zaposleni - i dobro plaćeni - da mi pomažete u mome poslu. Ne kako biste sklapali neinteligentne
pričice za kuje koje su tek nedavno naučile hodati na stražnjim nogama. Imam pravo na svaki djelić vaše
pozornosti i podrške. Niste mi to dali. Izdali ste me. I što je još gore, povezali ste ovo kazalište sa smećem
koje se pojavljuje u ovoj publikaciji. Što imate reći?
Malo pišem tijekom ono malo slobodnog vremena što mi preostaje s obzirom na dužnosti koje ovdje
obnašam. Žao mi je što vam to nije po volji. Ne namjeravam prestati.
Učinit ćete točno ono što kažem, i kada to kažem, bez pogovora.
Ne, kad je o ovome riječ.
Prkosit ćete svom nadređenom?
Ako je potrebno.
Sad sam već mogao čuti glasove i smijeh glumaca s pozornice ispod nas, a čuo se i potmuli zvuk zatvaranja
vrata propadališta. Neki od cug-majstora i glumaca sigurno su došli na probu Macbetha. Njegov pas pojavio
se na vratima i gledao nas, dugi jezik visio mu je iz gubice. Netko je pokraj pozornice zasvirao veselu pjesmu
na violini.
Vidio sam već brojne izraze na Gazdinu licu, no nikad ovakav izraz odlučno prepun sirove mržnje.
Gubite mi se s očiju , rekao je. Prije nego što vas ozlijedim.
Glas Ellen Terry
Voljela sam tad odlaziti na londonske premijere. I obožavala sam tragediju.
Dušo, a tko ne bi?
Preljub, osveta, okrutnost, požuda, izdaja.
I sve to prije nego što stupiš u foaje.
Nadala sam se da me nećete pitati. Moramo li o tome? Oh, shvaćam... Pa, pretpostavljam da je to bilo tako
davno da više nije ni važno. Ali, da, došetala sam na premijeru kojom je Harry otvorio svoj Licej.
Bit ću iskrena, nije mi se baš svidjelo.
Harry zna biti užasan stari gazitelj, on žvače scenu, kako kažemo. Tako bude kad je nervozan, malo potegne
iz čaše. I gazi kao noj. Znoj i pljuvačka lete na sve strane. Dušo, da ste sjedili u prvim redovima, sigurno biste
poželjeli da na glavi imate jedan od onih nepromočivih mornarskih šešira.
Ima ljudi koji to obožavaju, no bojim se da ja nisam od tih. Da želim čuti momka kako urla, udala bih se.
Da ne griješim dušu, bio je on glumac bez premca. Najveći kojeg ste mogli vidjeti. Maestralan, moćan, kao
životinja, a ne čovjek. Niste mogli maknuti pogled s njega, ni na tren, kao da bi vam se vrat ukočio, a oči se
prikovale na pozornicu. Dok ga gleda, čovjek prokleto ne može ni trepnuti. Ni pomaknuti se. Harry je bio
samo jedan, bio bi nedodirljiv za dobrih večeri. A glavninu večeri bio je dobar.
Nikada nisam vidjela nikog tko je u tolikoj mjeri bio u stanju izaći iz vlastite kože. Bio je poput zmije, nekoć
smo se tako znali šaliti. No znali smo da je najbolji. Ma, Harry je bio nezemaljska pojava. To je izraz kojim bih
se poslužila. Kunem se Dickensom, bio je u stanju naočigled se promijeniti. Čovjeku bi se utroba stisnula
gledajući ga. Veličanstveno.
Istinu govoreći, obožavao je aplauz i baš to mu je stalo na put. Postoji jedna određena vrsta glumaca - psi
pljeska, tako ih zovemo - koji će za aplauz učiniti sve, pa čak se i zapaliti ako je potrebno. A Harry je bio kralj
pasa pljeska.
Lošijem glumcu čovjek to ne bi ni zamjerio, čak bi mu se zbog toga možda i divio. Naposljetku, svatko radi
ono što može.
Ali živciralo me kad bi to radio Harry. Prečesto je to radio. Bilo je to kao gledati kako najveći pijanist na
svijetu žonglira kokosovim orasima na štandu na Southend Pieru. Sve je to, u neku ruku, u redu. Ali, dušo, iza
tebe je Steinway. Odsviraj nam nešto dok si tu.
Tako se čovjek osjećao i one noći. Prestani šeniti za aplauz, idiote. Ne budi tolika kuja. Budi Harry.
Znate, gluma nije pretvaranje da si netko drugi, nego pronalaženje te druge osobe u sebi i izbacivanje te
osobe na površinu. Nije to nikakva mistifikacija, to i djeca rade; jeste li ikad vidjeli djecu u igri? To nije
prepuštanje, nego bivanje. I sama sam to naučila još kao djevojčica, moj otac je bio putujući pantomimičar.
Nikad mi nije rekao: Pretvaraj se da si vila. Rekao bi mi: Danas si vila, Len. Leti.
Zato ne volim vidjeti glumu, volim vidjeti kad vile lete.
No, nitko to ne govori, dakako. Ne može. I ne smije. Ono što se tijekom predstave učini, učinjeno je, postoji
nova izvedba i nikad ne smiješ u brata
ili sestre izazvati veliki strah. Ključno pravilo. Jedanaesta zapovijed. I tebi samome će se jednom dogoditi
loša izvedba. Svakome se to dogodi, često baš na premijeri, kad su ljudi tjeskobni. I ne biste htjeli da to drugi
učine vama.
Nježan način da to ipak kažete jest taj da ne odete na domjenak nakon premijere. Zato i nisam otišla. Malo
sam tvrdoglava. Takvi smo.
Bila sam dovoljno mlada da mislim kako su uzvišeni principi važni. Sad bih postupila kao i svi ostali, prokleto
bih se napila i nažderala.
Najbolja gluma premijerne noći nikad se ne odvija na pozornici. Uvijek se događa na domjenku.
Teško je znati kako upravljati pojedinim i važnim aspektima života iza scene, a da se pritom nikog ne
povrijedi ili nanese šteta samopouzdanju mlađih. Čovjek poželi uza se imati pouzdanu osobu koju bi to
pitao.
Činjenica je da se tijekom predstava, a ponekad i tijekom proba iziskuje određena količina brzih promjena ,
jer Gazda od nas u Liceju želi da se dičimo veličanstvenošću svojih kostima, kao i spretnošću kojom ih
prikazujemo. Običava tako prilično često nas izvještavati kako reakcija publike koju očekuje nije izjava To je
čudesno , nego pitanje Kako jeb..o to rade?
To zapravo znači da mnogi mladi glumci običavaju bezbrižno hodati naokolo u stanju poprilične
razgolićenosti, djevojke u donjem rublju, prilično izlažući tijela pogledima, mišićavi momci u čarapama ili s
ručnikom oko bokova, bez košulja. A kako se u teatru očekuje određena količina ljepote, u prostoru iza
kulisa vlada određeno ozračje, kao u rasadniku za tropsko bilje.
Čudno je samo to što nijedna od orhideja ne zamjećuje paru, nego sve odreda samo bezbrižno skakuću oko
pozornice, ili jedna drugoj uskaču u garderobe, ili odlaze do Zelene sobe kako bi zapalile cigaretu, zvižduću,
blebeću, šegače se skromno zaogrnute samo tananim ogrtačima. Osim toga, običavaju masirati jedni druge,
ponekad si pritom nanoseći ulja i meleme, a pomažu si i pri vježbama istezanja.
Ne budi previše pravedan , savjetuje Knjiga Propovjednikova. Mudro.
Ne kažem da ta mladenačka nevinost nije divna, no čak su i u edenu postojali neki limiti. Osim toga, često
nam iza pozornice zalaze svakojaki posjetitelji - bravari, dostavljači, stolari i tako dalje - a oni nisu naučeni na
tako bezbrižnu ekscentričnost usred bijela dana, premda je jedan čistač
kotlova šaljivo napomenuo kako je on naviknut na to s obzirom da je radio u Domu lordova .
Danas poslijepodne, primjerice, gospođica Bowe, gospođica Hughes i gospođica Blennerhassett na pozornici
su radile uvodni prizor s tri vještice - kad ćemo se nas tri opet naći, kada? Ako grmi, sijeva ili kiša pada? - a
dok su to radile, šefica garderobijera je na koljenima uzimala mjere za njihove skupocjene, a tako oskudne
kostime. Njezin metar privlačio je velik broj zavidnih pogleda dekoratera iz Manchestera koji je došao
popraviti kraljevsku ložu, a koji si je iglom gotovo probo ruku. Meni je pak na pamet pala drukčija misao,
koja je ipak bila povezana s prizorom: toliko novca za tako malo svile.
Mladi Harker stajao je na pozornici, a ružičasto lice bilo mu je ushićeno. Izgledao je poput harmonike na
kojoj je netko trenutak prije žestoko svirao. Mislim da mu je pogled bio uprt u gospođicu Blennerhassett.
Došetao sam do njega i obzirno mu pokušao odvratiti pozornost mađioničarskim trikom s igraćim kartama i
kovanicom od šest penija što sam ga naučio, no moj ga trik nije privlačio koliko ga je privlačila gospođica
Blennerhassett. Premda je ona bila ugodna i prpošna osoba, primijetio sam kako nije jedna od naših
najboljih glumica.
Vjerujem da ima skrivenih talenata, gospodine , rekao mi je on nervozno se osmjehujući.
Te talente u tom trenutku nije baš pretjerano skrivala.
Dobro je biti u godinama kad čovjeka više uopće ne zaluđuju glupe distrakcije.
16. veljače 1879.
Odlučio sam prestati pisati zabilješke na naslovne stranice knjiga. Loša, prljava navika.
Probudio sam se u izuzetno veselom raspoloženju, doručkovao s Flo. Čitao sam joj Petrarcin sonet Aura che
quelle chiome bionde et crespe . Nasmijao ju je moj dublinski talijanski.
Zaputio sam se pješice na posao, ispunjen čudnom uzvišenošću duha, poželio da postoji neki poznanik koji
mi je učinio nešto nažao, da mu oprostim. Ali nisam se uspio sjetiti nikoga.
Dobar, naporan dan. Macbeth je lijepo napredovao. Gazda je u potpunosti briljirao na probama.
Poslije probe pozvao me nakratko k sebi. Čestitao mi je za Flo, rekao da želi platiti sve troškove liječnika, jer
njegov je liječnik najbolji u Londonu. Rekao sam mu da ne mogu prihvatiti njegovu ponudu, koliko god
velikodušna ona bila, na što je on rekao kako je Flo i ja svejedno ne smijemo smetnuti s uma. Rekao sam da
nećemo.
Večeras sam u svome uredu pisao pisma vezana uz skoro gostovanje u New Yorku, kad mi je poput smrada
kanalizacije u kolovozu u ured ušao Patrick Golub O Shaughnessy, šef pozornice. Nisu mi dragi ljudi poput
njega, zapravo bih ga se trebao riješiti, jer je sklon piću, a i sumnjiči ga se da krade i odlazi u kvar s nekim od
naših djevojaka, no čovjek mora biti pažljiv i ne pokazivati što mu je na umu. Kad je Golub u prostoriji,
čovjeku je bolje da ima oči i na stražnjici.
Pitao me jesam li poduzeo išta u vezi s onom stvari, gospon , a ja sam mu rekao da nisam. Pod tim je mislio
da nam hitno treba još prostora za skladištenje scenografije. On je jedan od onih Iraca koji uživaju u tome da
sami otkrijete što su mislili.
Sat poslije pušio sam cigaretu na ulici iza ulaza na pozornicu i zurio u zvijezde, kad mi je prišao mladi Harker,
bio je to oku ugodan prizor. Na sebi je imao svoje plavo odijelo i ofucani kaput kao nekakav ribar. Vrijeme
smo proveli zajedno tako što sam mu pokazivao pozicije zviježđa Orion i Veliki medvjed - pomalo zavodnički
tad mi je rekao Vi ste veliki medvjed, gospodine , a ja sam mu na to rekao kako bih ga trebao prebaciti preko
koljena i nalupati po stražnjici bude li mi se tako zločesto obraćao, pa smo se kratko obojica nasmijali i
uglavnom se pljeskali po ramenu - a zatim sam mu rekao kako bismo trebali djelotvornije promisliti o
skladišnom prostoru.
Pitao sam ga kako napreduje sa zadatkom što sam mu ga povjerio, a riječ je o sortiranju i sistematizaciji
ključeva. Licej, koliko znam, ima oko sto pedeset vrata i približno jednak broj masivnih željeznih koluta i na
svakom od njih nekoliko desetaka ključeva, dugih, kratkih, debelih, zahrđalih, koji nemaju smisla, koji možda
nikada nisu ni bili od neke koristi. Lakše bi bilo raspetljati gordijski čvor. No moj Harker je odlučan momak.
Odveo me u sobičak u obliku slova L iza pozornice što ga je pretvorio u svoj vlastiti kutak, postavio police po
zidovima i na njima genijalno rasporedio svoje slike, skice i uzorke tkanina, postavio čak i viseću ležaljku. Na
njegovoj sam radnoj klupi oduševljeno uočio plod njegova napornoga rada. Etiketom je obilježio baš svaki
ključ i kupio nove kolute, po jedan za svaki kat, kako bismo mogli vidjeti čime raspolažemo.
Dok je prebirao ključeve i objašnjavao, došao je do neuobičajeno velikoga, crnoga ključa od kovanog željeza,
dugačkog oko dvadeset dva centimetra, a koji, kako je rekao, vodi u Mininu jazbinu . Nisam imao pojma na
što se odnosi njegova čudna izjava, a on mi se samo vragolasto nasmiješio. U takvim trenucima u njemu ima
nečega zbog čega ga čovjek poželi poljubiti. Minina jazbina ime je što su ga stariji scenski radnici nadjenuli
drevnom labirintu podruma smještenih ispod sjeveroistočnog dijela pozornice. Pitao sam ga može li nam to
biti rješenje naših problema, odnosno može li podrumski sustav biti raščišćen i upotrijebljen za skladištenje
scenografije. Čak i ako to bude iziskivalo mnogo rada, taj prostor imao bi dvostruku prednost blizine i
minimalnih troškova. Krajnje ozbiljan, zatresao je glavom i rekao da ljudi neće htjeti ići onamo.
Pitao sam ga zašto.
Mina je bila sluškinja koja je ondje ubijena, gospodine Stoker, gospodine, u vrijeme bivše kraljice. Tu gdje se
sad nalaze dokovi, nekoć je bio niz prelijepih plemićkih vila, ali izgorjele su. Djevojka iz Škotske, u službi,
spetljala se s vikontom, zatrudnjela je, a on je ugušio i nju i dijete te ih zazidao u podrum. Uznemiravati je
donosi nesreću.
Prokleta praznovjerna glupost , nasmijao sam se. Dajte mi taj ključ, bedače jedan.
Doista radije ne bih, gospodine.
Oh, tako mi svega, momče, odmah mi ga daj.
Učinio je što sam od njega tražio, no pritom je izgledao tako zabrinuto da sam se nasmijao. Doista, postajao
je sve zeleniji u licu, poput trule mesne pite. Bio je on svjetski čovjek, inzistirao je što me ponovno nasmijalo
s obzirom na to koliko je mlad , no scenski radnici već će mi ispričati svoje priče. Govorilo se kako je, kad su
prije trideset godina ta vrata posljednji put otvorena, spremačica koja je okrenula ključ u bravi planula sama
od sebe, a zatim vrišteći iskočila kroz zatvoren prozor. Na njezinu nadgrobnom spomeniku nacrtan je
preokrenuti križ.
Govorkalo se o čudnim krikovima, tihom plakanju i grebanju koji se čuju iza tih vrata, a o tome ne govore
momci koji rade na sceni, nego ljudi koji povremeno nešto dostavljaju ili se iz nekog drugog razloga nađu u
blizini. Katolički svećenik iz crkve svetog Patrika na Soho Squareu jednom je došao pohoditi glumca koji se
razbolio i bio na samrti.
Dobri Otac preklinjao je scenske radnike neka tog čovjeka odnesu s ovog prokletog mjesta , nakon čega su
ga vidjeli kako ta vrata škropi posvećenom vodom i pritom izgovara obred istjerivanja đavla. Rekao sam
Harkeru neka ne bude smiješan, no nije se dao urazumiti.
Kad sam ga zamolio da pođe sa mnom, rekao mi je da ne može jer ima dogovoren sastanak s krojačima
zastora znao sam da s njima nema dogovoren sastanak . Zato sam se onamo odvukao sam.
Trebalo mi je vremena da pronađem vrata o kojima mi je govorio -doista bismo trebali numerirati sva vrata -
ali naposljetku sam ih pronašao nakon niza pokušaja i promašaja: malena, crnom bojom umrljana vrata od
hrastovine, toliko niska da se čovjek mora sagnuti kako bi kroz njih prošao, u uskom hodniku od opeke, na
stražnjoj strani prostora za utovar, otvor pokraj kojega bi čovjek mogao proći da ga i ne primijeti. Kad sam se
primaknuo špijunki, bilo mi je zabavno vidjeti da je, po svemu sudeći davno, neki šaljivdžija na jednu od
dasaka na vratima urezao veliko slovo M i lubanju s prekriženim kostima ispod nje.
Upuštajući se u pothvat otključavanja vrata, a da pritom ne slomim ključ, bilo mi je jasno da vrata doista
dugo nisu bila otvarana. U arhitravu su se ugnijezdili pauci. Sama vrata doimala su se masivnima. No tad sam
vidio da su ispala iz gornjih šarki te da zapravo počivaju na podu. S velikim sam ih naporom uspio pridignuti i
istodobno otvoriti.
Ubrzo se razotkrio izvor strašnoga grebanja. Za to je bio odgovoran naš stari londonski prijatelj, Rattus
norvegicus. Mi, njegovi sugrađani, uvijek se toliko bojimo tog njuškala, gadi nam se njegovo prekapanje,
njegova pohlepna znatiželja, no menije drago što s njim dijelim svijet, čak i ako ne mogu ustvrditi da ga
volim i da bih ga volio imati za podstanara u svojoj kući. On jednostavno čini što mora, nije tražio da bude
ovdje. Za razliku od ljudskih bića, on ne ubija svoje ženke ili druge pripadnike svoje vrste, niti je ikad okrutan
prema svojima.
Očekivao sam da ću ispred sebe ugledati stubište koje se spušta u podrum, ali ono što sam u mraku uspio
razabrati bilo je baš suprotno. U malenu predsoblju nalazilo se jednostavno, nelakirano, strmo drveno
stubište bez rukohvata koje nije vodilo dolje, nego gore. Poput idiota, uhvatio sam se kako vičem Ima li koga
gore? Nimalo začudno zapravo nasreću , nitko mi nije odgovorio. Upalivši svjetiljku, počeo sam se penjati.
Stube su me ubrzo dovele do drugog odmorišta, a zatim i do trećeg i četvrtog. Sva su se ona, dakako,
međusobno preklapala. Drvo je bilo vrlo grubo obrađeno, mjestimično prilično raskoljeno, a miris stare
prašine, nipošto neugodan, bio je intenzivan, no začudo nije mi otežavao disanje, zrak je čak zapravo
djelovao hladno i okrepljujuće. Nakon deset nizova stuba izgubio sam se u brojenju. Nekoliko puta tijekom
uspona bio sam samo nekoliko centimetara od starih krovnih greda i mogao sam čuti, činilo se daleko ispod
mene, povike prodavača ljepila i voća s ulice, kao i gugutanje golubova koji su se gnijezdili vani, na obodima
zgrade i olucima.
O, čudne li i magične zemlje! Osjećao sam se kao istinski Gulliver na Strandu. Ispred mene se prostirao niz
međusobno povezanih, prostranih potkrovlja, u dužini od možda čak stotinu osamdeset metara, potkrovlja
koja su međusobno bila odijeljena cijevima dimnjaka i stupovima, obasjana kvadratima mutnog danjeg
svjetla koje je dopiralo kroz prljave krovne prozore. Na tlu su mjestimično ležali stari kovčezi, polomljene
škrinje, gomile sagova, a posvuda su se lelujale po dva centimetra debele paukove mreže nalik na zastore,
koje sam morao zarezivati džepnim nožićem kako bih se probio kroz njih. Bilo je očigledno da ljudska noga
desetljećima nije ovamo stupila.
Mnoge udubine nastale urušavanjem zidne građe prostoru su davale ozračje čudnih katakombi, a u
mnogima od njih ležale su odbačene pljesnive knjige i drugi otpad. Efekt što ga je stvarala crvenkastožuta
svjetlost moje svjetiljke koja se lomila kroz zastore od paučine bio je dojmljiv, činilo se kao da se širi poput
mijazma silueta i polusjena. Pokraj jednog od dimnjaka naišao sam na ostatke nečeg što sam odmah
prepoznao kao veliku harfu, koja se, kako se činilo, slomila na tri dijela, no čije su zahrđale, isprepletene žice
još držale na okupu njezino trojstvo. Od tog me prizora obuzela tuga. Izgovorio sam u tom trenu smišljenu
molitvu za palu sestru harfu, amblem moje zemlje, nakon svega što je rečeno i učinjeno, kao i za ruke
nekoga, tko god to bio, koje su tu harfu nekoć davno svirale.
Pohitao sam naprijed, u čudnom svjetlošću obasjanu tamu, kroz gukanje golubova i kapanje prastarih cijevi,
pazeći kamo stajem, jer na podu su mjestimično bile rupe ili olabavljene daske kroz koje su se mogle vidjeti
poprečne grede nalik na rebra i spojevi. I ponovno, iz tame koju sam remetio čuo se zvuk sitnih, brzih koraka
i iznenadno grebanje, no to me nije pretjerano zabrinjavalo.
S kose krovne grede klatila se obitelj marioneta koje su u mene zurile iskosa, kralj, kraljica i jednooki dečko,
ali bili su toliko poprskani ptičjim izmetom da ih nisam oslobodio uzica. Boja na njihovim tijelima posve je
izblijedjela i ogulila se kao prašina, ostavila iza sebe površinu blijedu kao pepeo od vrbova drveta od kojeg su
marionete i istesane, samo su im, međutim, obrazi još bili crveni kao da se žare od hladnoće.
Zatim još kovčega, kovčega naslaganih jedan na drugi, a zatim - oh, jeziva li zvuka - niska praporaca koji
prigušeno zveckaju na povjetarcu. Moje sljedeće otkriće bio je stari, preokrenuti tron čiji su jastuci i naslon
bili prilično nagrizeni i svedeni na mrvljive ostatke. Postavio sam ga natrag na noge, pa mi se učinilo da, dok
sam nastavljao dalje, bespomoćno u mene zuri, ali ipak s trunkom kraljevskog dostojanstva. Kiša je
proizvodila ugodan
klokotav zvuk dok se slijevala niz prastari krovni pokrov od škriljevca iznad moje glave, ali onda je iznenada i
taj zvuk utihnuo. Utihnuo je moj Liliput.
Dotad sam već sigurno došao do kraja onoga za što sam mislio da je cjelokupna površina potkrovlja, no sad
sam, na svoje iznenađenje, vidio da potkrovlje skreće i nastavlja se u obliku kraćega kraka velikog slova L.
Pohitao sam pogledati.
Ovdje je bilo mračnije jer nije bilo krovnih prozora ni rešetki. Miris je bio drukčiji, nalik na miris starog sijena,
no moja je svjetiljka pronašla lijepo izgrađene kamene zidove - sitno, crno kamenje nalik na oblutke ili
komadiće antracita - kroz koje se, kako sam mogao vidjeti, vlaga nije mogla probiti.
U svojoj blizini zamijetio sam dugačko, grubo, od konoplje ispleteno uže koje je visjelo s vrata postavljenih
na stropu. Postavivši svjetiljku na izbočinu na zidu, pokušao sam potegnuti uže rukama. Nakon neuspješnih
potezanja zaključio sam da su vrata zaključana, i to vjerojatno s razlogom. Morao sam se malo potruditi bio
sam zahvalan na danima provedenima u gimnastičkoj dvorani da se popnem uz uže koje je visjelo pokraj
vrata, a kad sam rukom pogurao vratašca, ona su se uz tresak otvorila prema gore.
I van sam se uzverao. Prvo dolje kratkim, željeznim ljestvama -predivnima! - te sam se našao na povjetarcem
zapuhivanom krovu kazališta, s najdojmljivijim pogledom koji nadahnjuje, a koji čovjek ne može ni zamisliti.
Ispred mene pucao je pogled na London i rijeku, jugoistočno sve do kupola, za koje mislim da su pomorski
koledž u Greenwichu, pa onkraj poljoprivrednih polja i šuma sjevernoga Kenta.
Vjetrom šamaran, još ne posve zadovoljan, oprezno sam se počeo penjati uza šindru prema samome vrhu
najbližeg dijela krova pa iscrpljen stajao jedno vrijeme ondje propet, sretan, s Kazalištem Licej između
bedara, koliko je to bilo moguće, dok su se posvuda oko mene okretali kokoti vjetrokaza, udari povjetarca s
rijeke mojem su licu vraćali krepkost, a u maglovitoj daljini vidjele su se stroga, autoritativna ljepota šiljatih
tornjeva i vrhova dimnjaka te brdovite kupole crnih i riđih oblaka.
Poput avetinjskog cereka, srp mjeseca već je bio vidljiv tisućama kilometara iznad Piccadillyja. Ispod sebe, u
prozorima ureda, mogao sam vidjeti činovnike i druge nesretnike pri poslu, kako jurcaju amo-tamo, no nitko
od njih nije imao pojma da sam ovdje. Na pamet mi je palo kako u tom trenutku baš nitko na cijelome
svijetu ne zna gdje sam. Bila je to čudna, ali iz nekog razloga i ugodna misao. I doista me tad obuzeo, do suza
radosnica, osjećaj silne samoće. Ne znam zašto je tomu tako.
Sad sam se morao spustiti sa svoga kokošinjca. Činio sam to polako i pažljivo, preko mokre šindre obrasle
mahovinom pa kroz krovna vrata, koja sam zatvorio za sobom. Svjetlost u potkrovlju nekako se izmijenila,
kao da ju je osvježio zrak, ili sam je možda samo drukčije promatrao.
Na nakošenu podu uske udubine u zidu ležala je dugoljasta drvena kutija koja je pomalo nalikovala na lijes,
samo je od lijesa bila i duža i šira, načinjena od daleko skromnijeg drva od onoga koje upotrebljavamo za
izradu ljesova. Nazovimo tu kutiju škrinjom. Nije u njoj bilo ničeg neobičnog, no taj je predmet odašiljao
čudne vibracije, neobičan magnetizam koji mi nije dopuštao da se od nje odvojim. Na poklopcu su bili
urezani čudni simboli, vrlo proporcionalno i precizno, tako da su jednostavno morali nešto značiti, ali ja
nisam znao što.
Zapisao sam ih.
Avaj, nesrećo ljudskoga roda. Izvorište svih problema počiva u činjenici da kad vidi neku kutiju, čovjek ne
može odoljeti da je ne otvori.
No moji djetinji strahovi bili su neutemeljeni. Nije bilo razloga za uzbunu. U kutiji je bila samo zemlja -
bogata, rahla i crna - koja je, po svemu sudeći, nekoć bila upotrijebljena kao balast.
Uronio sam prste u tu zemlju, no žustro sam ih izvukao čim sam vidio da zemlja vrvi bijelim puževima
golaćima debelima i gotovo jednako odvratnima poput kamenica iz Weymoutha. Nakon kratkog
promišljanja zaključio sam, međutim, kako i ti puževi, baš poput Prijatelja Štakora, moraju živjeti. Možemo
prelaziti oceane nošeni parnim pogonom, graditi divovske mostove, bušiti tunele, konstruirati zastrašujuće
ratne strojeve, liječiti bolesti, boriti se protiv neznanja, kartu cijeloga svijeta možemo zacrveniti grimizom
kraljevske Engleske, ali ne možemo stvoriti život. To možemo samo na stranicama knjiga.
U tom trenutku, ili ubrzo nakon toga, bacio sam pogled na svoj sat uvjeren kako je prošlo četrdesetak
minuta. Na svoje čuđenje, međutim, u gornjem sam svijetu proveo više od tri i pol sata. Duboko ispod mene,
predstava je trebala započeti.
Glas Ellen Terry
... Grozno se napuhala ta priča o tome koliko je Harryjevo raspoloženje bilo promjenjivo. Istina, imao je on
svojih stanja, loših raspoloženja, pa čak i mračnih, na kamare. Kako bismo bili pošteni prema njemu, što ljudi
koji ga nisu poznavali najčešće nisu, po tom je pitanju zapravo bio prilično ljudske prirode. Samo to nije znao
sakriti.
Molim?
Ne, Harry nije bio neuljudan, dušo, mislim da to nije pošteno. Na neki je način bio neuobičajeno pristojan i
pošten. Sitnica: u londonskim kazalištima bilo je uobičajeno da pozornicom i svime oko nje upravlja Šef
pozornice, on je bio taj koji postavlja pravila i određuje kako će se svakodnevno odvijati rad, upošljava
ispomoć i tako dalje. Kućno pravilo, ako hoćete. Važna je to tradicija. E, pa scenski radnici bi tako na zidove
pribijali razglednice određene vrste, znate već, iz Pariza. Neke su bile prilično nevine, pretpostavljam da bi ih
neki možda mogli nazvati malo riskantnima, ali neke su bile preočigledne, kao iz medicinskih udžbenika.
Zamorno, no bilo je to dopušteno u svim kazalištima u Engleskoj. Čovjek bi odvratio pogled ili bi se priviknuo
na njih.
Danas to ne bi prošlo, dušo. Zbog njih bi netko sad bio u stanju zapaliti cijelo kazalište. U svakom ugovoru
što ga potpisujem stoji okruženje pozornice bit će prilagođeno standardima gospođice Terry . Pa, mora im se
dati do znanja tko ima talent.
Ne plaćaju oni da gledaju tebe, momče. Plaćaju da gledaju mene. Onda je bolje da ne bude ničeg
neprikladnog. Ili se zastor spušta.
Harryju u prilog ide činjenica da on to nije htio u Liceju i to je dao do znanja. Poznato je da je šefu pozornice
ili već nekom drugom rekao: Ne tiče me se što će s tim šilingom što ga zarade, no pozornica je radni prostor,
nije točionica alkohola, osim tog, ovdje rade i žene. Muškarci ovdje mogu na zid pribiti sve što ne bi uzrujalo
moju majku. A moja je majka prokleto osjetljiva žena, upozoravam vas.
Kad je šef pozornice pokušao inzistirati, Harry mu je kontrirao izjavom koja je postala legendarna u
londonskim kazališnim krugovima: "Šesnaestogodišnje djevojčice kod nas rade kao čistačice, a imamo i
švelje i glumice. One ne bi trebale prolaziti kroz bludilište na putu do svog posla.
Svoju je odluku i proveo. Prekršitelje je kažnjavao novčanom kaznom u iznosu dnevne plaće. Kućna pravila
su u redu, no i car se povremeno znao umiješati. A za to je potrebna hrabrost, domaći to ne vole.
I tako, Harry je znao biti prava duša od čovjeka. Ali nije uvijek bio takav.
Samo, svatko od nas u sebi ima gospodina Hydea, drugu verziju samoga sebe. Možda smjer kojim nije
krenuo. Put za koji nije ni znao da postoji, ili mu nije nadjenuo ime. Svatko od nas uokolo nosi svoje izbore,
nije li tako, dušo? A kad bolje promisliš, svaki je izbor odbacivanje.
No postoji i svojevrsna sjenovita zemlja u kojoj uvijek živi taj Drugi. Ili gdje barem nikad ne umire. Samo
nastavlja. Teško je nabasati na sreću ako iza sebe ne ostaviš svoju sjenovitu zemlju. Harry je nikad doista nije
ostavio iza sebe. A nije ni Bram. Po pravilu, kazališni ljudi to ne čine. To ide u rok službe. Sve je tako
neizvjesno, gotovo neprestano. Teško je ustaliti se na jednome mjestu. Čovjek se vrpolji. A kad ste svake
večeri netko drugi, subotom čak i dvaput, može vam se dogoditi da zaboravite tko ste zapravo.
Znate, uvijek sam imala dojam da su ovdje potrebne dvije ruke. Jedna koja maše publici i pozdravlja je,
druga koja počiva na srcu. Jedan drevni pjesnik o tome je napisao odu, ali ne mogu mu se sjetiti imena. No,
lakše je reći nego učiniti. Ne poznajem nikog tko je u tome uspio.
Preispitivanja. Misli koje vas obuzmu u zoru. Um koji otkucava poput sata. Četiri su sata ujutro, no ti zuriš
kroz prozor. Što da sam se udala za onog? Ili ostala neudana? Što da sam prihvatila onu poslovnu ponudu, ili
emigrirala, ili ostala, ili živjela svoj život drukčije, ili na način koji bi mi bolje odgovarao, možda, ali bojala
sam se što će ljudi reći ili misliti o meni?
Vidite, dio vas doista to čini. Zamisliti znači činiti.
A ima trenutaka kad ubojito žudite za tim dijelom sebe. Tim dijelom koji vam je pobjegao. Dijelom koji je
odabrao slobodu.
I tako izbija bijes. No već je prekasno.
Samo to čovjek nauči. Živimo u sjenovitoj zemlji.
17. veljače 1879.
2.15
Cijele noći nakon svog uspona do Minine jazbine nisam bio u stanju usredotočiti se na pripremne radove
vezane uz našu američku turneju. Silazeći, shvatio sam da imam ideju za priču. Kao da sam nabasao na nju
gore u sjenama, a ona se kao čičak prilijepila uz moju odjeću, bradu i obrve.
Priča će biti podijeljena na deset ili tucet dijelova raspoređenih po mjesecima, pripovijedana u obliku pisama
i dnevničkih zapisa koji će uzajamno biti u raskoraku. To znači da pripovjedač u pismima prikriva
činjenice ili, kao u pantomimi, ne shvaća što mu se događa, ali publika je svjesna svega i u iskušenju da mu
dovikne: Pogledaj iza sebe, momče!
Prvi dio. Mlad, realan čovjek, možda znanstvenik ili matematičar, putuje u daleku, njemu nepoznatu zemlju.
Perziju? Afriku? Na neki otok onkraj Connemare? Neko mjesto onkraj svijeta ucrtanog u zemljovide.
Recimo da je docent medicine, ali ne neki važan profesor. Mora, međutim, posjedovati zrnce gluposti što ga
imaju svi uvjerljivi protagonisti, osobinu da ne shvaća odmah sve. Recimo da je stažist iz kirurgije na
Dablinskome sveučilištu ili Sorbonni, toliko zaokupljen svojim studijem da mu zdrav razum nikad nije bio ni
važan ni potreban. Tip čovjeka koji vidi, ali ne vidi.
U potrazi je za dragocjenim eliksirom, napitkom koji jamči vječni život, koji izvire iz nekog davno
zaboravljenog izvora ili iz pukotine u stijeni. Tko god ga popije, više ne može umrijeti.
Neka taj mladić bude siroče. Činjenica da nema ni majku ni oca znači da mu je moralni kompas poremećen,
nema uzora, mora se boriti sam.
Stigavši u nepoznatu zemlju, otkriva da su sva svratišta puna. Usred žestoke oluje k sebi ga prima stariji
plemić, gospodar puste i zlokobne palače. Isprva je njegov domaćin ledeno gostoljubiv, mogli bismo reći i
ekscentričan, što mladi liječnik pripisuje njegovoj osamljenosti i poodmakloj dobi. Ili nesretnom braku.
Plemenitaš iskazuje čudnovato besprijekorno gostoprimstvo. Uvijek gomila hrane, no stalno isto jelo, neko
neobično meso.
Vino u potocima, iz njegovih vinograda, no gospodar nikad ne sudjeluje u objedima. Nikad ga nije vidio kako
jede. Kasno sam doručkovao, pa neću ručati. Teška vrata uvijek su zaključana. Rešetke na svim prozorima.
Možete otići ujutro , ali jutro nikad ne dolazi. Svake noći pada u težak, komatozan san, budi se u trenutku
kad je već pao mrak, a domaćin mu veli kako je predugo spavao, prošao je dan, a s njim i mogućnost
odlaska.
Poslije
Pet i petnaest ujutro. Upravo sam se probudio iz strašne noćne more.
Radio sam za nakovnjem, maljem sam udarao željezo. Crna kapija sa šiljcima poput kopalja otrgnuta je s
neke drevne katedrale i bačena u visoku talioničku peć.
Koračam zatim nekim gradom u kojem sam već bio, dijelom podsjeća na Rotterdam, dijelom na München,
možda čak i Prag, no nije nijedan od tih gradova, nego kao da je sastavljen od različitih njihovih dijelova.
Sumorne ulice, čeznutljive veže, kao kosturi tanane, visoke kuće koje se uzdižu nad kanalom. Čudni likovi
koji hitaju kroz tu pustoš, vučje rezanje, modri plamenovi umjesto očiju.
Na sebi sam nosio oklop koji je bio toliko težak da sam se jedva pokretao. Upravo sam taj oklop izradio na
onom nakovnju. Kapljice znoja psikale su kad bi pale na usijano željezo.
A onda, iznenada, sjedim na raskošnome prijestolju za koje sam svezan, ruke i noge su mi sputane.
Ispred mene su tri nevine djevojke iz kazališta, no koje su se sad pretvorile u crvolike grešnosti što ih je moja
mašta izopačila u razbludnost, opscenost i porugu. Prisilile su me da gledam kako se uvijaju jedna oko druge,
a njihova usta sad su mi bila tik uz lice, njihovi prsti u mojoj kosi, ne mogu ni opisati nemoralnosti koje su mi
radile.
Oh, on je tako mlad i snažan, šaputala je jedna od njih, ima poljubaca za sve nas , dok se ispred mene
spuštala na koljena i raskopčavala mi košulju. Koliko god da sam se izvijao i izmicao, njezine usne uskoro su
bile na meni.
Pojava s kukuljicom na glavi sad je ušla u prostoriju, ili je već ondje bila. Dijamantna kruna na kukuljici, žezlo
i kraljevska jabuka u rukama u rukavicama.
Vratite se u svoje grobove , povikalo je to nešto. Taj čovjek pripada meni.
Preslabo je reći povikalo . Bilo je to grozomorno više od povika.
Bio je to vrisak poput ženskoga. Ali muški.
KRAJ PRVOG ČINA
X.
Međuigra. Gdje se vraćamo putovanju vlakom kojim je naša avantura i započela, naši putnici sad imaju
stanku.
12. listopada 1905., željeznička postaja Sheffield, 14.17
Uz kondukterovi! pomoć Stoker silazi iz vlaka.
Zapuh suhog, prašnjavog lišća vrtloži se po peronu i to mu priziva suze na umorne oči. Rano je poslijepodne,
no nebo je sivo poput mrtvačkog pokrova i ledeno poput kovanog željeza. U zraku je čađa gradskih tvornica.
Ukočen od sedam sati sjedenja od King s Crossa, okreće se i pomaže Irvingu da siđe. Krhak i umoran, stariji
muškarac drhti. Stoker zakopčava velike gumbe na svojoj pelerini.
Moramo biti oprezni , kaže on. Najavljuju da bi uskoro trebao zapuhati uragan.
Glupost , odgovara Irving prinoseći maramu ustima kako bi zaustavio prašinu. Ja sam ispuštao gore vjetrove
nakon jednog jajeta.
Crna olovka kojom su mu iscrtane oči da je mu pogled Egipćanina. Nestrpljivo lupka štapom po peronu.
Stoker zviždukom doziva nosača. Prilazi im krivonogi muškarac, koji počinje njihovu prtljagu tovariti na ručna
kolica.
Bradford, zar ne, gospodo? Doći će na šesti peron u pola četiri.
Hvala vam , kaže Stoker. Imate li ovdje možda čajanu?
On i Irving hvataju se pod ruku pod udarom vjetra dok slijede nosača niz kolodvor. U parku, na suprotnoj
strani ulice, šugavi brijestovi uvijaju se i stenju. Pod pothodnika klizav je od prljavih barica - kanalizacija se
izlila, obzirno im povjerava nosač, što je posljedica žestoke jutarnje oluje. A bit će ih još.
Prokleti Yorkshire , mrmlja Irving. Otok prokletih.
Začepi, molim te.
Daj mi moj sprej za grlo.
Ne možeš li malo pričekati s tim?
Nosaču je teško ne gledati ih. Ne viđa čovjek u Sheffieldu tako često muškarca s ružem na usnama.
Južnjak, dakako. Čovjek ih prepozna na kilometar. Zamisli da moraš živjeti ondje sa svim tim tetkicama.
Obuzet samilosnim nerazumijevanjem, vodi ih do čajane, koja je, nasreću, gotovo pusta. Irving sjeda za
najupadljiviji stol, otvara usta valjda najviše što može pa u grlo prska sprej, grglja. Iza prljavog šanka u njega
zuri Velika Jean, konobarica, stroga poput Budike u kardiganu. Krvoločno krpom otire čašu što je drži u ruci.
Jednom je pljusnula siroče zato što je plakalo.
Ne misliš li , šapuće Stoker Irvingu, da bi mogao biti manje upadljiv?
Zašto ovdje nema novinara?
Molim te, ne počinji.
Je li dolazak sir Henryja Irvinga u ovaj grad Bogu iza nogu sad postao nevažan događaj?
Nisam mislio da ćeš htjeti novinare. Znam da cijeniš svoju privatnost. A sad, za boga miloga, pogledaj
jelovnik.
Zapravo je isto sa svim sjevernjacima diljem svijeta, jesi li primijetio? Ljudi koji žive na sjeveru bilo koje
zemlje uvijek se pare između sebe i podmukli su. Darwin ili netko drugi je to objasnio.
Preklinjem te...
Darwin ili taj netko drugi je savršeno u pravu. Seljačine. Glupani. Budalasti psetari. Ne bi prepoznali
umjetnika ni da im se u guzicu zabije. A to se neće ni dogoditi.
Naručuju sendviče s dimljenim jezicima i veliki čaj.
Irving počinje gristi, a zatim i guliti nokte na svojim rukama, pritom zviždi kroza zube. Povremeno rukom
zamahne kroz zrak u pokušaju da uhvati muhu zunzaru, no to mu ne polazi za rukom, baš kao ni svima
onima koji su to ikad pokušali.
Jesmo li dobili vijesti iz Chicaga? pita.
Još ne. Siguran sam da hoćemo.
Zaboga, moja oproštajna američka turneja. Što čekaju? Gdje smo točno dogovorili gostovanja i koja su
potvrđena za ovo ljeto?
Već sam ti rekao.
Reci mi ponovno.
Philadelphia, Boston, Detroit, Baltimore, Washington, Des Moines, pa zatim San Francisco, nakon toga
Helena, Montana, novo kazalište.
Ali ne i Chicago ili New York?
Kao što rekoh.
Jadna li je to američka turneja ako ne uključuje New York ili Chicago.
Zato radim na tome da uključimo i njih.
Što to čitaš?
Nije važno.
Očigledno nije važno, dušo, nije važno ništa što radiš. Mislio sam da bismo možda mogli malo poludjeti i
malo se družiti.
Znaš da čitam Walta Whitmana, vidiš na koricama.
Tetkica uživa u tome da odbija svađu, to ga čini baš superiornim, zar ne?
Baš tako.
Voli sve što stegne utrobu i ne popušta. Drži se svog dostojanstva stare gospođe.
Jesi li završio?
Vi krupnije djevojke sklone ste starom Wallyju Whitmanu, nije li to čudno?
Mnogi ljudi diljem svijeta duboko cijene Whitmanovu poeziju. On je bio medicinski brat u Američkom
građanskom ratu.
Kao i moj kurac.
Predivno.
Podsjeća me na nekog od onih debelih Nijemaca što ih čovjek povremeno susreće po lječilištima. Drže ruku
na boku, kao čajnici, i sve na njima poskakuje. Užasno ponosan na sebe i muževan i nedostaje mu
buržujskog stida i tako dalje, da se čovjek zapita zašto. Čovjek poželi da se malo ogradi od njega.
Ako se osjećaš iole rezervirano, molim te, predaj se tom osjećaju.
Hvala, dušo. Još jedan sendvič s dimljenim jezikom?
Ignoriram te.
To je najukusniji jezik Yorkshirea.
Pokraj njih grmi direktni vlak za London.
Netko bi ih trebao nalupati brezovim prutom, razmišlja Velika Jean. No, budući da su to južnjaci, možda bi im
se to moglo i svidjeti.
Koje smo godine igrali u New Orleansu? pita Irving. Osamdeset šeste. Ili osamdeset sedme?
Osamdeset osme. Bila je to naša sedma američka turneja. Ondje smo započeli.
Mislim da nije tako.
Brodom smo iz Southamptona došli u New Orleans. Zalihe smo preuzeli u Philadelphiji.
Tako je, sad se sjećam. Turneju smo započeli u New Orleansu. A okončali smo je u Washingtonu, zar ne,
Bramzie?
Ne, okončali smo je u New Yorku. U Washingtonu smo održali pretposljednju predstavu.
Jesi li siguran?
Potpuno.
Zakleo bih se da je Washington bio posljednji.
U Washingtonu smo igrali četiri večeri zaredom, a zatim smo tjedan dana proveli u New Yorku. Posljednja
izvedba je bio Faust, dvadesetog kolovoza tisuću osamsto osamdeset osme. Predstava je kasnila zbog
tramvajske nesreće. Bio si prehlađen.
Mislim da nisi u pravu.
Jesam.
Šute, samo sjede u izlogu čajane. Stariji ima krokodilsku sposobnost da bude nepomičan, čak i ne trepće,
njegov pomoćnik rijetko okreće stranice knjige.
Nemoguće je da čita. Zašto se pretvara? Kao da čeka dopuštenje, nekakav mig što će mu ga dati šalice čaja.
Nekakav znak da će njihovoj priči biti dopušteno da se nastavi, dolazak vlaka, za koji sumnjaju da će doći.
DRUGI ČIN
Ne krvarimo li?
XI.
Pismo
27 Cheyne Walk,
Chelsea,
London
13. kolovoza 1888.
Najdraži moj supruže, moj Brame koji mi toliko nedostaješ.
Ovo ti pismo šaljem na adresu hotela u Washingtonu u nadi da će onamo stići prije tebe.
Vjerujem da se američka turneja odvija kako si se i nadao, a nadam se i da se brineš o sebi, da nisi
preumoran sad kad se kraj nazire na obzoru. Nolly je u vrhunskoj formi, ali nedostaje mu njegov tatica. Šest
mjeseci bez tebe dugo je razdoblje u životu devetogodišnjeg dječaka. Silno se, međutim, radovao tvojim
paketima s igračkama koje si mu slao svakoga tjedna, a koji su uvijek stizali baš u trenutku kad bi se počinjao
osjećati melankolično.
Na zid njegove sobe pribila sam tvoj raspored, kao i veliki zemljovid Sjedinjenih Država, tako da on može
pratiti tvoju putanju. Pa tako čim dođeš u neki grad, pribijemo veliku pribadaču u mjesto gdje se na karti taj
grad nalazi i tako dalje, grad po grad, a gradove međusobno povezujemo crnim debelim koncem. Mreža je
postala nevjerojatno isprepletena, na zapad se proteže sve do Portlanda, Oregona i San Francisca, a na
sjever sve do Chicaga, pa niže do Charlotte, Lynchburga i Richmonda, niti su ispresijecane, mjestimično se
vračaju, pa sve nalikuje na čudovišnu jazbinu nekog Gospodara Paukova. Osim toga, Nolly je sa mnom
započeo zabavnu igru, pa tako primjerice kaže: Tatica je večeras u gradu u kojemu se nalazi Zvono slobode ,
a ja se moram pretvarati da ne znam da je to Philadelphija, ili Tatica je danas na 41,6. stupnju geografske
širine i 93,6. stupnju geografske duljine , a dadilja ili ja moramo pokušati pogoditi gdje je to. Des Moines.
Velik je i snažan za dječaka svojih godina - nećeš moči povjerovati koliko je velik - i u stanju je cijepati drva.
Bilo bi mi draže da to ne čini, jer nova je sjekira još oštra, ali on me vrti oko malog prsta. Sljedećeg tjedna ću
ga vjerojatno odvesti u Dublin na kratak odmor povodom njegova rođendana, jer moji ga roditelji jako vole.
Malo zaostaje u učenju slova, no i to će s vremenom svladati. Maloprije sam mu rekla: Noele Irvinže
Stokeru, pisat ćeš svome ocu. Pa tako uskoro možeš očekivati pisamce i od njega.
Moram ti ispričati zabavnu priču, oh, Bee, voljela bih da si tu, pa da možeš osobno svjedočiti. Prije nekog
vremena - jesam li ti rekla -Institut za mehaniku zaključio je kako su moji tečajevi čitanja i pisanja tijekom
godina bili izuzetno uspješni, pa su odlučili zaposliti osobu koja će osmišljavati daljnje programe takve vrste.
Predložila sam, zapravo sam inzistirala, da budem članica komisije koja će odlučiti o najboljem kandidatu za
taj posao, oni su moj prijedlog naposljetku i prihvatili, doduše nakon mnogo gunđanja i ljutitog
komentiranja.
Zaprimili smo pola tuceta aplikacija te ih sveli na tri. Ta je zadaća od mene iziskivala veliku količinu
kršćanskog strpljenja, jer moji su kolege pokušavali među izabrane ugurati neke od svojih prijatelja ili dragih
im ljudi, a ponekad su to činili zabrinjavajuće bez okolišanja. U više sam navrata napuštala prostoriju u kojoj
je zasjedalo povjerenstvo, tvrdeći kako mi treba svježeg zraka, te sam od Našega Gospoda uzalud iskala neka
mi prišapne ime, što je bilo okrepljujuće. Došao je i utorak kad smo odabrani trojac trebali staviti na
razmatranje. Naša komisija je bila četveročlana. Gospodin Masterson, gospodin Madison, gospodin
Mowbray i ja. Čovjek ne bi poželio početi zamuckivati na slovu "M .
Pred nas je izašlo troje kandidata koji su nam se predstavili. Sa svakim smo razgovarali po dvadeset minuta i
zapisivali njegove odgovore.
Kad ti kažem da je jedan od kandidata bila ugodna i inteligentna žena u tridesetima koja trenutačno radi kao
guvernanta u Blackhearthu i tečno govori francuski, njemački i talijanski jezik, drugi kandidat bio je također
ugodan, zgodan, no gotovo priglup mladić koji je neprestano križao ruke na prsima i opuštao ih, a treći
škrofulozni davež koji je u prostoriju doteturao zaudarajući na viski i osrednjost no bio je odličan prijatelj i
kolega gospode Mowbraya i Madisona , odmah će ti biti jasno koji se kandidat najviše svidio mojim
kolegama, koji su isprva skrivali svoje karte.
Mladi glupan brzo je eliminiran, ali iz različitih razloga. Mojim kolegama koji su stariji momci nije se svidio
zato što je mlad. Meni se nije svidio zato što je glup. Svojom je ljepotom ostavljao bez daha, kao što rekoh,
ali nije mu se mogao povjeriti nikakav posao koji bi bio zahtjevniji od brojenja gumba na njegovu prsluku.
Zapala me dužnost da mu priopćim našu odluku, čekao je u predvorju. Činilo se da mu je laknulo kad je
saznao da smo ga odbili te se zadovoljan udaljio podižući i spuštajući ruke, spotičući se preko vezica svojih
cipela na hodniku, općenito je bio divan.
Pokrenuli smo zatim raspravu o guvernanti, a ja sam se gorljivo zalagala za nju. Rekoh kako je ona izuzetno
kvalificirana i ima golemo iskustvo te da imamo sreće što smo ovim natječajem privukli tako talentiranu
osobu. Tijekom razgovora s njom dojmila me se svojim smirenim, odmjerenim glasom koji me podsjetio na
tvoj način govorenja .
Poučavati djecu oplemenjuje, rekla je, no to se možda nije odnosilo na sve. Bilo je iskrenosti u njezinu
ophođenju i dopadljive izravnosti. Htjela je unijeti promjenu u svoj život. Osim toga, ona je jedina od troje
kandidata progovorila o planovima vezanim uz radno mjesto na koje je aplicirala, te predložila da se tečajevi
prošire i da im se pridodaju higijena i upravljanje kućnim budžetom, što bi bilo korisno suprugama naših
članova.
Gospodo, rekla sam, pružimo joj šansu. Takav ishod svima bi išao u korist.
Da samo znaš kakva je tišina zatim zavladala, Bee! Kao da smo se zatekli na Mjesecu. Pušili su, razmišljali i
razmatrali i zurili si u ruke i pušili. Da se viteška titula stječe sposobnošću da se puši i šuti, kraljica bi tog
utorka imala pune ruke posla.
Naposljetku je gospodin Madison ustao kako bi iznio svoj stav. Guvernanta, znate, nije baš uvijek neki izbor,
gospođo Stoker.
Zamolila sam ga da obrazloži.
Ponekad postoji razlog što žena nije udana , izjavio je ozbiljnim glasom.
Pogledavši ga, na pamet mi je palo nekoliko razloga.
Svaka guvernanta ima neku priču , pridodao je. To je bjelodana činjenica. U prošlosti svake guvernante
postoji nekakav skandal ili zatajena neugodnost. Moramo misliti na naše članstvo. Mnogi od njih su mladi
muškarci.
Slažem se , objavio je gospodin Mowbray, krupni neotesanac bez vrata. Guvernante nisu poželjne u Institutu
za mehaniku. I bez njih već imamo dovoljno problema.
A vi, gospodine Masterson? upitala sam više u nadi nego u iščekivanju. Hoćete li mi viteški priskočiti
upomoć?
Gospodin Masterson je podrijetlom iz Yorkshirea i jedan je od onih koji govore izravno, bez okolišanja, što je
ovoga puta i potvrdio.
Guvernante nek odveslaju , izjavio je.
Pod tim mislite da čamac opremimo još jednim veslom? upitala sam.
Guvernante su vam, gospođo Stoker, roba s greškom. Jah govorim kako jah smatram. Tak vam je to. A jah ću
vam objasnit zašt ova nema muža. Muža nema jer joj ne treba. Zašt bi se mučla? Susjeda ima muža koj će
ovoj, jelte, poslužit.
Glasno sam se nasmijala, što je bilo prilično neugodno. Gledali su me kao trijumvirat pećinskog čovjeka.
I ne marim za higijenu , izjavio je gospodin Mowbray drhtavim glasom. A koliko je njemu stalo do higijene,
mogao je zaključiti svatko tko je ikad stajao niz vjetar od njega.
Doista , složio se gospodin Madison tresući glavom. Ne želimo da takve stvari započinju kod nas, svakako ne
pod našom paskom. Ne možemo sa sigurnošću znati kako bi se to okončalo.
Započeli su tad s hvalospjevima o svome pijanom drugu, kojeg su proglasili izuzetno finim momkom i
svjetskim čovjekom poput nas samih . Ustvrdili su kako se nama četverma, članovima komisije, obratio
dobro raspoložen i drugarski.
Mislio je da nas je osmero , rekla sam.
Nastavili smo tako još sat vremena, na sva usta hvalile su se njegove navodne kvalitete, a njegova gotovo
paralizirajuća nesuvislost pripisala se tjeskobi uslijed komunikacije sa skupinom ljudi, a to je iskustvo s kojim
se većina učitelja mora znati suočiti, naglasila sam, jer oni u razredima rijetko imaju samo jednog učenika.
Pušući kao glavate pliskavice, pušili su i izvlačili se. Naposljetku sam izvukla tešku artiljeriju.
Gospodo, rekla sam, svake godine za miraz dobivam pedeset funti, koje, kao što znate, svake godine
doniram Institutu. Sutra ujutro ću pisati banci i naložiti joj neka prekine s tom praksom
nastavite li odbacivati zdrav razum. A pisat ću i svim novinama u Londonu, kao i svakome od vaših članova te
im objasniti razlog svoje odluke. Oni će se možda složiti s vama. A možda i neće. Spremna sam riskirati.
Ugodno poslijepodne, gospodo, svako dobro vam želim.
Gledajte, gospođo , rekao je gospodin Mowbray i time samo dolio ulje na vatru.
Nisam ja gospođa , uzvratila sam mu uzimajući svoj kaput i torbicu. A vi, gospodine Mowbray, niste
mehaničar. To je nešto najgore što netko može reći nekome u Institutu. To je kao da Belgijancu kažeš da je
Francuz.
Drago mi je što mogu reći da je guvernanti naposljetku ponuđen posao i da ga je prihvatila. Ali, dragi moj
Bee, bila je to drama, smiješna komedija. Možda ćeš je jednoga dana napisati.
Evo, Nolly me sad zove da mu dam jesti, a jede kao div ljudožder.
Hvala ti na knjigama koje si mi poslao iz Chicaga. Budeš li imao vremena, možeš li ondje potražiti sabrana
djela Louise May Alcott? Ali nemoj se opterećivati, nego samo ako se zatekneš u knjižari. I pronađi neko
luksuznije izdanje, bit će lijepo imati njezina djela na našoj polici.
Nedostaješ mi i ludo te volim i žao mi je što smo se onako žestoko svađali tjednima prije tvog odlaska. Vrati
nam se kući, dragi moj supruže. Pa da krenemo iznova. Imam osjećaj da su ljepši dani pred nama.
Tvoja Flo
XII.
Gdje susrećemo mumiju iz dublinske crkve StMichan i zapaža se čudna muževnost jednoga kupca knjige
Dok hita sjevernim dokovima Liffeyja, prolazima iza Four Courtsa, Mary s Abbeyja i uličicama u blizini
klaonice i tržnica, zorom obasjana kanalizacija, cvjetače koje trunu, kravlje lubanje. Na Coppinger Rowu
zastaje, iznenada postaje crv koji njuši, divljačkom se snagom vrtložno zabija u zemljinu utrobu, u
najmračnije zakutke, strmine i ispuste, kanalizacijske cijevi, pukotine, do potajno pokopane djece,
zdrobljenoga granita i škriljevca, obala sazdanih od gline i zuba Vikinga, kroz kamenom popločenu kriptu St
Michana.
Iznad glave lebdi mu večernja molitva. Tantum Ergo, Amen. Ovdje dolje zaudara na vapnenac i truli lijes.
Demon koji ždere ljudske lešine umorno se uspinje uz kameni stup iz svoje kutije, kosa mu je do poda, u
prsnome mu je košu gavranovo gnijezdo, trake istrgane pancirne košulje klate mu se preko bedrenih kostiju
dok poseže za štitom što ga je nosio za opsade Jeruzalema i ostale plaćenike glasno doziva neka mu se
pridruže.
Stoker se budi u svojoj kabini. Atlantik se žestoko uzburkao. Oko njega čuju se Škripanje i stenjanje broda,
onkraj brodskog prozorčića mrkla je noć.
Križar je još bio ovdje ili u zemlji ispod njegovih vjeđa, sa sjekirom zabijenom u šljem, ali još uvijek je mahao
ponad pijeska. No zapljuskivanje golemog vala protresa ga i vraća u ništavilo. Stoker osluškuje bubnjanje, ali
uskoro i ono jenjava i nestaje.
Kiseo, težak okus brodskog vina.
Pod crvenom svjetlošću svijeća iživcirano zamjećuje da se njegov džepni sat zaustavio.
Navlačeći kućni ogrtač, malo-pomalo probija se kroz brodsku kuhinju držeći se za uže koje je ondje
privezano uza zid, kroz zadah bljuvotine i prolivena piva koji baca suze na oči, uza stube pa kroz staklena
vrata do salona na glavnoj palubi. Gore lanterne, nekoliko glumaca za stolom
prekrivenim pustom bučno igra poker sa scenskim radnicima. Za šankom naručuje koktel od porta i brendija.
Harker u kutu skicira prizor. On joj prilazi. Ona podiže pogled i smiješi mu se.
Loša noć, gospodine , kaže ona. Kapetan veli da se more smiruje.
Nadam se da je u pravu, dobri moj Harks.
Jeste li dobro, gospodine?
Bila je to samo noćna mora. Preobilna večera. Jeste li imali prilike prebrojiti utržak iz Bostona?
Sedam tisuća dvjesto trideset tri dolara, gospodine. Sve je u sefu, dolje u blagajnikovom uredu. Dogovorio je
naoružanu stražu kako ste i naložili.
Hvala vam što mi pomažete u ovome, Harks, bio sam satrt i premoren. Koliko smo sveukupno utržili,
gospodine? Trideset dvije?
Procjenjujem da je riječ o trideset tri tisuće tijekom cijele turneje, kad se oduzmu troškovi. U San Franciscu
smo zaradili devet tisuća, no ne mogu svi gradovi biti tako dobri.
Nije nam ovo uopće loša sezona, gospodine. Još jedan koktel? To će vam nadahnuti pero.
Hvala, Harks, ne bih. Je li Gazda ovdje negdje?
Nisam ga vidjela već tri sata. Mislim da je pošao leći, malo je bio nacvrckan.
Koliko je sati, znate li?
Uskoro će pet ujutro, gospodine, po Greenwichu. Približavamo se domovini, kako se čini.
Neko vrijeme korača po palubi u nimalo neugodnoj osamljenosti morskog putnika. Hladno je, no
uskomešani ocean donosi svoje utjehe. U zori koja vas ispunjava spoznajom o vlastitoj ništavnosti, na
oceanu u usporedbi s kojim niste ni kapljica, sve odlazi kao isplahnuto vodom.
Gleda kako se polako ukazuju otoci u akvatoriju Kerryja dok iza njegovih leđa sunce zlatom posipa porube
neba. U daljini se mogu vidjeti pramenovi dima koji se dižu iz dimnjaka seoskih kućica, iz zaljeva isplovljavaju
okrugli čamci od pruća opšiveni kožom kako bi izvlačili mreže. Nekim trikom vode, jasno se čuje zvonjava
zvona kapelice, no koliko god se upinjao, ne uspijeva vidjeti crkvu, pa sad shvaća kako je to zvono s gornje
palube.
U čamcima su muškarci s lanternama koji izvlače duge harpune. Na što bi mogli nalikovati njihovi životi,
životi ljudi koji žive Bogu iza nogu? Živjeti na jednu plimu od smrti. Zašto ne emigriraju?
Odlazite, šapuće Križar, Jeruzalem je izgubljen.
Kosturska bjelina otoka Skelling Michael preko visokih se valova nazire poput gore koja je pala s neba. Ondje
su nekoć živjeli redovnici i pokajnici. Sve muškarci.
Tko bi to mogao otrpjeti? Kakvo je bilo njihovo poimanje Boga, jesu li vjerovali da će Ga njihova osamljenost
umiriti?
U vrijeme jedne od drevnih kuga neki od pustinjaka samoga je sebe uvjerio da je posljednji preživjeli na
cijelome svijetu, pa je ugravirao svoj pozdrav u granit te divlje bazilike, uvjeren kako će njegovu poruku
pročitati isključivo anđeli osvete. Tisuću godina prije Chaucera, prije engleskoga. Majka mi je tu priču
ispričala jedne večeri, uz vatru. Proteze na mojim nogama bile su tako teške, a noge slabe kao voda. No otac
mi je rekao kako ta priča uopće nije istinita.
Stoker zamišlja svoju majku. Sedam je godina prošlo otkako je posljednji put vidio Dublin. Čini se kako više
nema prikladnog trenutka da ode onamo.
Šest mjeseci na turneji, dva tjedna otkako su njegova supruga i njihov sin otišli na odmor u Dublin. Kako će
to biti, ponovno živjeti s njima?
Iz huke uskomešana mora i kliktanja galebova izvire prisjećanje na njihov dolazak u New Orleans. Sparna
vrućina, arogancija i čudna ljepota ljudi, njihove priče o zombijima, vuduu, živim mrtvacima,
Barunu Samediju s cilindrom na glavi. Neki Luizijanci bivši su robovi, drugi na sebi nose dijamante i svilu. U
Stokerovim očima svi imaju dostojanstvo, smirenost; drže se poput aristokrata koji su došli u posjed
nasljedstva. Žene su podrugljivo lijepe.
Grob Marie Laveau, za koju neki vele da je bila vještica. Čemu one tisuće čavala zabijenih u njezin drveni
nadgrobni spomenik? Čuvar groblja objasnio je kako je to način da baciš kletvu na neprijatelja. Bilo je i
drugih načina: kost crne mačke i talisman u obliku dlana s okom, mračna moć raspela i posvećena hostija.
Priče o podmuklim osvetama koje ključaju poput variva od bamije u koje netko ubaci prstohvat baruta.
Začini. Mirisi. Kratak pogled iz veže. Miris bamije i španjolske mahovine koja visi sa stabala. Jutro kad su on i
nekoliko glumaca otišli na izlet vidjeti močvarni rukavac rijeke. Lovci na aligatore, Kajuni, sa svojim
festivalima junkanoos , čudnim hlačama. Jezero Ponchartrain. Viteška kurtoazija svakodnevnoga govora.
Huka Mississippija koji se ulijeva u zaljev. Nikada nije putovao dalje od Dublina.
A zatim, 72 grada u 25 tjedana, 122 predstave. Iscrpljenost, vlakovi. Papirologija koja se slijeva poput
Niagarinih slapova. Potvrde o primitku i izgubljene putovnice, otkazane rezervacije u hotelima, glumci koji
pate od proljeva, zubobolje i groznice, potraga za liječnikom usred noći, gubitak plaće na kartama,
zaljubljivanja u atraktivne žene Srednjeg zapada i odbijanje da se nastavi dalje, na gostovanje u novi grad,
nasjedanje na trikove prevaranata, pljačke uličnih dama, uhićenja, prepadi, istražni zatvori, jamčevine, ubodi
komaraca, ugrizi stršljena ili polagano izgaranje na plamenu američkog uspjeha, dok ih svi žele dodirnuti i
preklinju ih neka nešto kažu na tom naglasku , impresariji koji se prepiru oko svake klauzule ugovora,
cjenkaju, teroriziraju, koji su u nekoliko gradova cmizdrili, nisu htjeli platiti, proglašavali bankrot ili se
pravdali smrću nekog bliskog rođaka, nestajala je scenografija, jedna je glumica pobjegla s kaubojem,
scenski radnici koji su zahtijevali veće plaće, pet polomljenih udova, tri trudnoće, jedan kirurški zahvat
uklanjanje metka iz glumčeva bedra nakon nesporazuma na nekoj zabavi, 80 troškova , tornado uništio
kazalište u Detroitu.
Završna večer u New Yorku. Scenski radnici u znoju, goli do pojasa, dolje, u rupi ispod pozornice, pumpaju
benzin pola kilometra dugim cjevovodom od Osme ulice i Astor Squarea pa gore, kroz vrata propadališta.
Plamen suklja, iz publike se čuje vriska, cilik gudača u orkestru.
Stotinu djece iz sirotinjskih četvrti, iz Orchard Streeta i Lower East Sidea, koja su angažirana da glume
demone zavijalo je i izvodilo kretnje kao da kandžama grebu zrak u svojim crnim kapuljačama dok se na
konopima na scenu spuštala tri metra visoka drvena lubanja.
Irving je u duplji lijevog oka stajao kao Mefisto s crveno-srebrnim plaštem i jelenskim rogovima, došao je
bijednog Fausta odvući u pakao. Za njega su za tu prigodu izrađene gotovo metar visoke štule. Uzdizao se
iznad dvorane u žamoru, gnječio je krv iz zraka, dozivao, ispuštao čudnovate zvukove, mahnito drhtao,
upirao prstom u suprugu korumpiranoga gradonačelnika u prvim redovima gledališta te je zahvaljujući
ustima punim benzina i šibici sunuo vatru prema parteru.
Pozvana je policija, cijeloj kazališnoj skupini izdana je prijetnja uhićenjem bude li se ponovio tako opasan
trik. Mark Twain došao je iza pozornice čestitati, Gazda mu se naklonio, poljubio mu ruke. Na kraju večeri
upravitelj kazališta preklinjao je Irvingaza još jednu izvedbu, da otkažemo povratak u Englesku. Gomila od
desetak tisuća ljudi okupila se na Astor Placeu, uzvikivali su njegovo ime, borili se s policijom samo kako bi
dobili priliku da ga vide, dodirnu. Tapkaroši su već prodavali ilegalne ulaznice za dodatnu predstavu, svi
tiskari južno od Četrnaeste ulice već su
tiskali lažne letke. Gazda je rekao ne. Ostavimo ih neka žele još. Pritužbe na bogohuljenje sljedeći će nam
put ići u prilog.
Pokraj Cape Cleara, fjordova Kerry, uvalica West Corka, Sherkina, Ballyferritera, Skibbereena. U blizini
Kinsalea brod se zaustavlja i čuje se pljusak pada sidra u vodu. Umor ga svladava dok gleda kako iz grada
prema njima hitaju brodići sa zalihama hrane, kojima je gaz dubok zbog tovara svježe vode i hrane.
Svjetionik hrabro svjetluca, baca svoju žutu svjetlost preko brazdi iza brodova. On postaje svjestan da nije
sam.
Dobro jutro, Brame.
Gazda.
Stara domaja, zar ne? Maloprije sam promatrao tuljane. Dojmljiva lica. Kao ljudska, ne mislite li tako?
Tako kažu.
Jeste li uspjeli zbrojiti sve potvrde o primitku uplata?
Harks mi je bila od velike pomoći.
Trideset dvije, dakle?
Trideset tri.
Zajedno stoje uz ogradu i promatraju kako se svjetlost razlijeva preko udaljenoga grada dok radnici s
pomoću užadi na palubu podižu pakete i kutije te ih predaju brodskim ekonomima koji čekaju. Nebo iza
Kinsalea bogato je crvenim i zlatnim nijansama.
Čudno , kaže Irving. Toliko je vremena prošlo otkako nam je malena Harks povjerila svoju tajnu i priznala da
nije muško, a još uvijek mi je teško o njoj razmišljati kao o djevojci. I potpuno joj oprostiti laž.
Stoker prihvaća američku cigaretu iz srebrne tabakere koju mu ovaj pruža. Bojala se. Ne može joj se
zamjeriti. Ženama je gotovo nemoguće zaposliti se na ovakvom radnom mjestu. Nevina je ta njezina laž, a s
njom smo svi mi na dobitku.
U potpunosti se slažem. Pa ipak, malo je čudno. Odijevati se kao momak i takva hodati okolo. Kao što znate,
i dalje to čini, i to prilično kicoški. Prošloga tjedna u Seattleu sam joj rekao: Jenny, dušo, vi ste Beau
Brummell naše kazališne trupe. Znate li što mi je na to rekla?
Na drugom sam mjestu, iza vas, gospodine.
Ha. Rekla vam je?
Rekla je svima.
Draga djevojka. Darovita na mnogim poljima. Zapravo mi se prilično sviđa. Znate li, ima li kakvog momka u
igri?
Koliko znam - premda nismo pretjerano o tome razgovarali - naša gospođica Harker ne vidi sebe kao
potencijalnu udavaču.
Ah, tako. Pa i to je sasvim u redu, znate.
Doista.
Nisam još zapravo nikad ni upoznao neku koja je bila materijal za udaju, da budem iskren.
Nikada?
Možda tek par katoličkih svećenika.
Hoćete li se, kad pristanemo, iz Southamptona zaputiti ravno u London?
Bit će mi najpametnije, da lovu deponiram u banku? Idete li i vi s trupom?
Dakako.
Oh, hvala vam na pomoći, stari Brame. Trebao sam to reći i prije. Oduševljen sam ishodom turneje,
naposljetku je tako dobro prošla. Bez vas ne bih uspio.
Zadovoljstvo mi je.
U svojoj kabini ćete pronaći približno ovoliko visoku kutiju od lakiranog drva. U njoj je maleni dar. Nabavio
sam ga u Philadelphiji.
Nije bilo potrebe.
I utrostručite plaće svima, lijepo vas molim. I napišite pismo zahvalnosti u moje ime, uobičajene fraze,
srdačno i tako dalje? Sad sam malo umoran, odoh odrijemati.
Fonografski transkript
Govori Stoker.
Danas je koji datum. Prvi rujna 1888.
Žao mi je što moram reći da se ponovilo. Ni petnaest minuta nakon što sam, na povratku iz Southamptona,
ušao kroz vrata, jedva stigao raskopčati kaput, poljubiti Nollyja i Flo i dati im njihove darove, kad se umiješao
stari neprijatelj i uništio ono što je trebalo biti lijepi povratak kući. Florence je ta koja ga je pustila unutra.
Autorsko pravo.
"Dogovorila sam nam sastanak s javnim bilježnikom, rekla je, sutra u jedanaest sati. On će nas odvesti u
Ministarstvo obrane. Ondje se registriraju patenti.
Objasnio sam joj da sam zauzet.
Ona je rekla da će promijeniti termin sastanka.
Rekao sam joj: Uvijek sam zauzet.
"Zašto si tako osoran?
Rekao sam joj da nisam namjeravao biti osoran, da sam vjerojatno malo umoran od putovanja.
Znaš li što mrzim, Brame? Način kako me pretvoriš u suprugu koja zanovijeta. U rospiju. Svađalicu. U
dežurnu vješticu. Tvoja tvrdoglavost u usta mi stavlja replike koje nisam namjeravala izgovoriti, jer dovodiš
me u situaciju da nemam izbora.
"Uvijek ima izbora.
Bespogovorno slaganje, to ti je na umu?
Partnerska potpora je možda bolji izraz.
"Potpora supruge u svemu što njezin suprug želi, bilo to nešto sitno ili krupno.
Koliko se sjećam, izgovorila si zavjete koji nisu daleko od toga.
Zar se usuđuješ dijeliti mi lekcije, Brame, o zavjetima na koje sam se obavezala? Nakon šest mjeseci
provedenih daleko od nas, mogao bi se možda malo zamisliti nad zavjetima što si ih i sam izgovorio.
Skrušeno priznajem pogrešku.
I bolje ti je, gospodine. Tako je.
Jesi li završila?
Neću tolerirati tvoju snishodljivost, Brame. Nećeš me ponižavati. Ne govori mi ono što si htio izgovoriti
negdje drugdje. Partnerska potpora je nešto za što si i ti sposoban. Samo ne kad je posrijedi tvoja supruga,
kako se čini.
Moje pisanje je samo moje. Tako stvari stoje. Sam ću donositi sve odluke vezane uz moje pisanje.
Nema mojega i tvojega među ljubavnicima.
Je li tomu tako?
Postoji bolji Bram od ovog ovdje. Kamo je otišao?
Otišao je u Ministarstvo obrane kako bi se prokleto patentirao. Loše raspoložen, napustio sam kuću i dugo
hodao, pet kilometara do Bowa i natrag. Nakon onog što se dogodilo osjećao sam se vrlo potišteno,
izgubljeno, s puno samosažaljenja. Bo sam zbunjen, jer nije mi bilo jasno kako smo dospjeli u ovu slijepu
ulicu. Kao da smo, ponovno suočeni sa zajedničkim životom, ispred sebe vidjeli kartu nekog mora koju nismo
znali pročitati.
Užasan dan za London. Jutros su stigle vijesti o ubojstvu još jedne nesretnice, neke Mary Ann Nichols, čije je
neopisivo osakaćeno i izmrcvareno tijelo pronađeno blizu Blackwall Mansionsa u Whitechapelu. Treća
djevojka u posljednjih pet mjeseci koja je skončala tako strašnom smrću. Sad znamo da na području
Londona imamo čudovište.
Tijekom večerašnje šetnje vidio sam brojne žene koje su brzim korakom hitale preko Leicester Squarea.
Izgledale su prestrašeno, a kretale su se u skupinama od tri ili četiri, držeći se pod ruku i pogledavajući oko
sebe. Stotine policajaca na dužnosti, no to nije način da se otkloni prijetnja. Kolporteri na Charing Crossu
izbezumljenih su pogleda glasno objavljivali ubojstva. Načuo sam muškarce koji su ispod uličnih svjetiljki
razgovarali uglavnom o zločinima i formiranju naoružanih skupina koje bi patrolirale East Endom. Čitave
vojske glasina. Ubojica je plemenitaš, uokolo se šulja prerušen u katoličkog svećenika, ili je Rus, kirurg,
vojnik, zapravo je riječ o dvojici, ili čak trojici. Odijeva se kao žena.
Pridodajte svemu tome činjenicu da je londonska magla trenutačno otrovno gusta i prljava, prožeta
užasnom crnom i škodljivom prašinom sazdanom uglavnom od čađe, pa tako neke dame preko usta nose
velove, a muškarci kapuljače ili marame svezane preko usta, a ozračje je zbunjujuće. Osim toga, na ulicama
je nevjerojatno velik broj pijanih ljudi, kao i mnogo nesretnica koje su poput onih koje je zadesila zla kob.
Čovjek bi pomislio da će ih strah otjerati s ulica. Ovaj grad doima se poput perverznoga karnevala čiji je
kolovođa ubojica koji nas vodi u grotesknu maskaradu na kojoj se svi odreda pretvaramo da ništa ne vidimo.
Na Exeter Streetu slučajno sam naletio na Harks u muškoj odjeći, doimala se blijedo i bolesno, kao loš
akvarel. Bila je sa svojim bratom, koji se, mislim, zove Frank, a koji je imao luđački pogled i doimao se
izgubljeno zbog nekog šoka, ili možda samo zato što je bio pijan. Kratko smo razgovarali, a zatim su otišli.
Priče o sramoti i sakaćenju jadnih djevojaka širile su se poput groznice, poput delirija koji se hrani vrućicom.
Kao i kod mnogih vrsta otrova, razvija se ovisnost.
Na sat-dva svratio sam do kluba smještenog u podrumu blizu Frith Streeta, ali ondje mi nije bilo po volji:
premladi momci i starci pohotnih očiju. Jednome od momaka rekao sam da neću ništa, da sam došao samo
radi društva. Opsovao me. Što onda radiš ovdje, djedice? Sam Bog znade da bih trebao prestati zalaziti na
takva mjesta. No onda se spusti noć i izađem van, kao da nekog tražim. Ili kao da tražim samoga sebe.
Poslije, budući da nisam imao kamo - da nisam nekako zametnuo lisnicu, mogao sam otići u hotel - došao
sam ovamo, do Liceja, i ušao.
Nije bilo žive duše. Bilo je to - samo da pogledam - prije nekih tri sata.
U rekviziti sam pronašao deku i došao ovamo, u kazališni bife, gdje sam spojio dva naslonjača, zavalio se i
vrijeme proveo pokušavajući dokučiti kako funkcionira ova genijalna naprava - dar od Njega glavom i
bradom, uspomena na Ameriku - i vjerujem da sam dovoljno svladao princip kako bih nerazgovijetno .
Sad je već jedanaest sati navečer minulo prije četiri minute. U mraku smo večeras. Nikog nema.
Neugodna je ovo prostorija za pokušaje spavanja, možda zato što je sva prekrivena ogledalima. Mašta se
razmaše. Neprestano imam dojam da čujem korake na pozornici. Savjest nas sve pretvara u kukavice.
U postelju.
Loše sam spavao i probudio se prije sat vremena. Jako mi je hladno, čudovišno sam žedan.
Gotovo je pet ujutro. Glavobolja. Posvuda sam tražio čajnik ili neku drugu posudu u kojoj bih si pripremio
čaj, ali nisam pronašao ništa.
Užasni snovi. Zastrašujući. Najgori što sam ih ikad imao.
Stvari koje sam učinio, a za koje nitko ne zna.
7. rujna 1888.
Budući da je situacija kod kuće najblaže rečeno turbulentna, a budući da svaki vražji dosadnjaković Londona
nekako uspijeva prodrijeti do mojega ureda u Liceju u bilo koje doba dana ili noći, poveo sam se ludom
zamisli te sam svoj pisaći stroj i nekoliko nužnih predmeta ponio sa sobom u Mininu jazbinu.
Drago mi je što sam to učinio.
Ne treba smetnuti s uma da ima ljudi kojima glupe tjeskobe priječe da žive ili spavaju na ovome mjestu avaj .
No otkrio sam kako mi moja nova odstupnica među paukovima savršeno odgovara kao mjesto za rad ili
jednostavno kao mjesto gdje povremeno mogu biti sam. Osim privatnosti
što mi ga pruža, i koja je zapravo najveće blago, ovaj je prostor dobro osvijetljen, udoban, premda ne
pretjerano, čime zapravo čovjeka drži budnim i vrijednim.
Dok sam si mogao priuštiti sobe s pogledom, svoj sam radni stol uvijek okretao od prozora.
Nesumnjivo će tijekom zime ovdje biti izuzetno hladno, no deka ili dvije spriječit će ekstremne situacije. A
mogao bih si ovamo donijeti čajnik, pa čak i prenosivo kuhalo.
Ako moj prijatelj krov poželi procuriti, neka mu je na volju. Premjestit ću se i ostati suh. Ovdje nema nikakva
stola - barem ga još nisam pronašao u ovom džumbusu - na koji bih odložio svoj stroj za slova, ali postavio
sam dva sanduka uspravno i pretvorio ih u pisaći stol, a staro prijestolje s kojeg su nekoć grmjeli Lear ili
Hamlet prilično je udoban radni stolac. Da, kanim ovamo donijeti nekakvu pećicu na kojoj ću si moći
pripremiti čaj ili u lončiću podgrijati varivo. Jednu takvu vidio sam u izlogu trgovine Army and Navy.
I eto. Ideja za priču: ukleti pisaći stroj. Stroj koji sam ispisuje svoje mračne priče što užasavaju njegova
vlasnika, neuspješnog i netalentiranog autora koji živi sam u izuzetno skromnoj kući koju je naslijedio od
svojih roditelja, a koja se nalazi na nekom turobnom mjestu punom lopova, mjestu kao što je Deptford.
Nakladnici sustavno odbijaju sve rukopise tog autora. On svakoga jutra dolazi u svoju radnu sobu i pronalazi
novu, svaki put sve jezovitiju priču koju je pisaći stroj napisao tijekom noći. On zaključava kuću, otpušta
slugu, postavlja rešetke na sve prozore, ali čudne priče i dalje ga dočekuju svakoga jutra, na uredno
složenom snopu papira pokraj stroja.
Izluđen vlastitim neuspjesima i zavidan na uspjehe drugih, on počinje slati te priče časopisima. Priče se
objavljuju pod njegovim imenom i doživljavaju golem uspjeh. Dolaze veliko bogatstvo i slava, okružuju ga
ljepotice, kupuje građansku kuću na Piccadillyju, koju puni renesansnim slikama i skupocjenim predmetima,
no ono što sam piše i dalje je bljedunjavo i bez snage; stoga se iznova vraća svom ukletom pisaćem stroju i
njegovim jezivim uracima.
Svake noći preznojava se u krevetu dok sluša skaredno lupkanje tipki, sve do dana kad ga pokraj stroja
dočeka priča koja predviđa njegovu vlastitu strašnu smrt. Sjekirom zato smrska stroj, no dok to čini, policija
upada u njegov dom i uhićuje ga. Dokazni materijal koji je večer prije poštom dostavljen Scotland Yardu
njegovo je pisano priznanje ubojstva nesretne prostitutke. Priznanje je napisano na njegovu pisaćem stroju.
Obješen je.
Jutros, iza jedanaest sati, nakon što su scenski radnici počeli sklapati scenografiju za Doktora Jekylla i
gospodina Hydea, zaputio sam se u knjižaru Hatchards na svojevrsnu privatnu misiju. Opremio sam se
naočalama i kačketom za slučaj da putem nekog susretnem.
Ispostavilo se to zanimljivom pustolovinom, ali ne na način na koji sam zamišljao.
Ono što se dogodilo, bilo je čudno. I dalje jest.
Ušao sam i bio zadovoljan spoznajom da me mladi trgovački pomoćnik ne prepoznaje, tako da nisam ni
morao posezati za smicalicama. U svakom slučaju, pobrinuo sam se da se stopim s onima koji su također
gledali knjige izložene na policama. Čineći to, naišao sam na staru knjigu koja me zaintrigirala, Rymerova
Vampira Varneyja, veliku i debelu knjižurinu o kojoj sam čuo zabavan komentar Njega Samoga, a koji je tu
knjigu prozvao najgorom ikad napisanom knjigom u Engleskoj, i to najblaže rečeno . Iz znatiželje sam je
kupio. Možda je preradim u dramu. Loše knjige često se dramatiziraju. U jednom trenutku, slučajno
pogledavši van, prema Piccadillyju, na kojemu su se mnogi momci izvjesne vrste vrzmali u potrazi za
prostitutkama, kroz izlog sam ugledao dostojanstvenu figuru u dugoj večernjoj haljini. Bila je sva u crnom, s
debelim velom od brokata s motivom srebrne zvjezdače. Bilo je u njoj nečeg što je podsjećalo na kip, kao da
je riječ o nekom tko nije posve prisutan, zapravo me pogled na nju podsjetio na poznate narodne pjesme
koje mi je majka nekoć pjevala, u kojima seljačko momče susreće sablasnu ženu koja se ukazuje na nebu ili
pokraj jezera. Okuražen tom muzom, odnio sam odabranu knjigu do blagajne, platio je i izokola započeo
misiju zbog koje sam ovamo i došao.
Pitao sam se , rekao sam pomoćniku zacrvenjevši se do korijena svojega bića, imate li možda na skladištu
roman prvijenac autora koji je, ako se dobro sjećam, iz Dublina - ne mogu se sad sjetiti njegovog imena -no
naslov njegove knjige je Zmijski prolazi O knjizi su pohvalno pisali u najnovijem broju The Spectatora.
Danteov deveti krug pakla, najdublja rupa inferna, rezerviranje za najgore grešnike, izdajnike dobročinitelja,
koji u najusijanijoj, najprljavijoj podzemnoj tamnici Hada trpe vječnu sramotu i poniženje. Da nekim
slučajem postoji i deseti krug, bio bi rezerviran za još bjednije stvorenje kojemu je nemoguće oprostiti: za
autora koji promovira vlastita djela.
Mislim da nisam čuo za tu knjigu, gospodine , odgovorio mi je pomoćnik pjevnim, velškim naglaskom.
Dopustite mi da pogledam naš katalog.
Mislim da je prošloga tjedna i u Hampstead Tribuneu knjiga dobila sjajne kritike , besramno sam izjavio.
Možda biste trebali pribaviti takvu knjigu, uvjeren sam da će biti tražena.
Ne možemo nabavljati baš sve, gospodine, no dopustite da pogledam katalog.
Ostao sam hladnokrvan dok je momak za blagajnom prelazio prstom preko popisa.
Ne vidim baš ništa pod tim naslovom, gospodine, znate li možda o kakvom je djelu riječ?
Mislim da je riječ o nadnaravnoj priči , rekao sam. The Spectator piše kako je mjestimično jezovita i
premoćno čitka .
Gospodine Huntley? mladić je sad kurtoazno dozivao starijega kolegu. Nešto pod naslovom Zmijski prolazi
Imamo li?
Napisao je neki Irac, na to misliš? doviknuo mu je stariji kolega. "Bacio sam oko na ogledni primjerak, totalna
besmislica. Nisam je naručio.
Začuo se tad čudan glas osobe koja je stajala odmah iza mene u redu.
Dobro je to djelo.
Okrenuo sam se. Iza mene je stajala crnim velom zastrta vizija izvana.
Zahvaljujem, gospođo , rekao je mladi pomoćnik, prilično posramljen. Naš problem je što ima toliko knjiga
koje moramo pratiti, a ne ostave baš sve nekog trajnog traga.
Ova će ostaviti traga , uslijedio je iskren odgovor.
Platio sam kupljenu knjigu i izašao iz knjižare, preneražen. Nakon nekoliko minuta izašla je i ona.
Znatiželjan, žurnim sam je korakom počeo slijediti preko Piccadillyja, a onda je, iznenada, žestok zapuh
vjetra uskomešao suknju i podsuknje njezine duge crne haljine. Dok smo zalazili u Strand, radnici su lijepili
plakate: Traži se zbog okrutnog ubojstva. Čovjek s kožnatom pregačom.
Objekt mojega praćenja skrenuo je sad u uzanu bočnu ulicu čije sam ime zaboravio, ali znam da je riječ o
jednom od prolaza koji vode do Temze. Slijedio sam je izdaleka, no u trenutku kad sam došao do samog
prolaza, potpuno mi je iščeznula iz vida. Ošamućen sam koračao amo-tamo, ali nije joj bilo ni traga ni glasa.
Kad sam se okrenuo kako bih se vratio na Strand, na vratima stražnje kuhinje neke kavane pojavio se visok,
čunjoglav muškarac i počeo me promatrati.
Imate nekakvih problema, gospodine?
Rekao sam mu da nemam nikakvih problema, da samo idem svojim poslom.
A kakvim se to poslom bavite?
Poslom koji se osim mene ne tiče nikog drugog.
Prišao mi je i iz džepa izvadio službenu značku, kojom se predstavio kao pripadnik policije, detektiv.
Rekao sam mu da sam glavni upravitelj Kazališta Licej. Lice mu je bilo bezizražajno, no to je već samo po sebi
prilično ekspresivno. Moje se lice naprasno zažarilo i obuzeo me strah.
Samo sam stekao dojam da slijedite onu damu, gospodine. Još od Piccadilly Circusa.
Nisam je slijedio.
Oh, niste?
Mogu li ići?
Budite ljubazni, gospodine, i podignite nakratko ruke iznad glave.
Smatrao sam kako nema razloga da ne surađujem, pa sam postupio kako mi je rekao. Drhtao sam dok mi je
pretraživao džepove i mene cijelog. Uzeo je neke papire iz džepa mojega kaputa - scena iz drame koju sam
pokušavao skicirati - mrko ih pregledao i vratio ih gdje ih je i pronašao.
Otkuda ste, gospodine?
Londonac sam.
Ne zvučite kao Londonac. Dođite nakratko ovamo, gospodine, okrenite se prema zidu i razmaknite noge.
Rodio sam se u Dublinu. Ovdje živim već niz godina.
Stara Irska. Problematično mjesto. Svako malo svoje probleme prebacuje ovamo, na kopno, nije li tako?
Vole Irci eksplozive i crno pivo.
Dotad me već cijelog pretražio. Promatrao me dok sam se okretao prema njemu.
Već sam vas negdje vidio , rekao je. Pitam se, gdje li samo?
Uvjeravam vas, nemam pojma.
Zalazite li noću u Soho, gospodine?
Ne.
To je čudno, gospodine Stoker. Jer baš sam vas u Sohou i vidio. U uličici ispred The Drakesa, jedne ponoći,
samo, niste ušli. Promišljali ste hoćete li ući. Pogledavali ste preko ramena. Mislim da ste htjeli ući.
Zamijenili ste me s nekim, ne znam za to mjesto.
Izbjegli ste za dlaku, gospodine Stoker. Te noći smo imali raciju. Svi koje smo ondje zatekli dobili su po šest
mjeseci.
Šutio sam.
Mali savjet, gospodine. Pazite kuda šećete. A pratiti dame? Nije mudro.
Uvjeravam vas, detektive, nisam slijedio nikakvu damu.
Nadam se da vas jedne večeri neću morati posjetiti u vašem domu, gospodine, kako bih istražio slučaj i
tražio od vas službenu izjavu. To bi moglo uzrujati gospođu Stoker.
To mi se ne bi svidjelo , rekoh.
Kimnuo je. Dok sam vam pretraživao džepove, primijetio sam da u lisnici imate dvije novčanice od jedne
funte. Trenutačno sakupljam priloge za Policijsko dobrotvorno društvo. Možda biste htjeli dati donaciju,
gospodine.
Dakako.
Kako velikodušno od vas, gospodine Stoker. Mislim da ćemo zaokružiti na tri funte. Usuđujem se reći, vidimo
se.
Vrativši se u kazalište, otišao sam u svoj gornji svijet. Malo sam pisao. A zatim zaspao.
Sanjao sam da s velike visine padam na London. Urlikanje vjetra. Crveni mjesec.
XIII.
Gdje je na Piccadillyju ponovno viđena velom zastrta prikaza i napisano pismo očinskoj figuri u Sjedinjenim
Državama
Danas poslijepodne imao sam dogovoren sastanak s Njim, a taj se sastanak pokazao zbunjujućim i na
određeni način uznemirujućim.
Kad sam došao u njegov ured, upravo je isprobavao periku i na sebi je imao nos Židova Shylocka. Načeli smo
neke poslovne teme koje su se odnosile na probleme vezane uz najam skladišta na Southwarku, no bilo je
razvidno kako onome o čemu govorim posvećuje i manje pozornosti nego inače. Zaključio sam da je dobro
ručao i da je na određeni način još pod utjecajem njemačkog vinarstva i škotskih destilerija. Sad je glavnu
garderobijerku otpravio iz svog ureda i rekao da sa mnom mora razgovarati o određenoj problematici. Ta
ubojstva , rekao je. Što mislite o njima?
Rekao sam da sam šokiran kao i svi ostali.
Nisam to mislio , prekinuo me. "Naslućujete li u njima dramu? Mislim da bi to bila veličanstveno
zastrašujuća predstava. Osigurali bismo si puno gledalište na godinu dana.
Na trenutak sam bio toliko preneražen da nisam znao što reći. A zatim sam rekao - bila je to neukusna šala -
kako sumnjam da će nam ubojica prodati autorska prava za predstavu.
Šteta , rekao je. Uzeo je primjerak jutrošnjeg Timesa, škarama izrezao tekst s naslovne stranice i pribio ga na
zid. Naslov je bio: JOŠ jedno grozomorno ubojstvo na east endu.
Moj junak , rekao je. Knez impresarija. Uspio je cijeli London nagnati da govore o njemu. I to besplatno.
Gazda je već duže vrijeme imao zamornu naviku da bez nekog razloga dovodi lakovjerne u zbunjujuću
situaciju, samo kako bi se zabavljao ili promatrao njihove reakcije. Sad smo, međutim, zalazili na posve novo
područje.
Ljudi vole kad ih se užasne , rekao je. To je jednostavno u ljudskoj prirodi. Strah je novac, draga moja
Tetkice. Shakespeare je to znao.
Rekao sam, ubijte me, ali ja ne mogu vidjeti što bi Shakespeare učinio s tim grozomornim događajima. Time
sam mu samo dao dodatni materijal. Bolje da sam šutio.
"On bi to objeručke prihvatio, Tetkice, pogledajte njegove drame. Trovanja, samoubojstva, majke koje
proždiru rođenu djecu. Ova ubojstva se u usporedbi s tim doimaju poput zločestih školaraca koji župniku u
džem potajno ubacuju papar.
Dobro , rekao sam. Je li naš sastanak gotov?
Sažaljenje i strah , nastavio je. To su govorili Grci. Tajna drame. Znali su kako to funkcionira.
I ponovno sam, protiv svake zdrave pameti, klizio niz navoz, u uskomešano more njegove prepredenosti.
Izopačenosti ovog svijeta umjetnosti su nevažne , rekao sam mrzeći samoga sebe u trenutku dok sam to
izgovarao, jer već sama upotreba riječi umjetnost od nekog tko nije slikar odaje osobu koja je pozer i
zaslužuje batine.
U tom je trenutku ispustio eksplozivan, podrugljiv smijeh, koji je u njemu, nesumnjivo, sve vrijeme bujao,
vjerojatno još od jutra, otkako se probudio.
Tetkice, vi jednostavno oduzimate dah razmjerima svoje hipokrizije. Valjate se u prljavštini i užasu kao crv u
govnima. Odjezdite kući, svojoj ženici, obavite svoju emocionalnu dužnost, ali vi uvijek sumnjate da postoji
nešto više od toga, zar ne, ljubavi?
Pijani ste , rekoh. Pođite leći u neku rupu.
Sumorno se cerekajući, posegnuo je u svoj ogrtač i iz njega izvadio primjerak moje knjige.
Zmijski prolaz, napisao taj i taj , podrugljivo se nasmijao. Uzbuđuje vas to, zar ne, Tetkice? Podignuti kamen.
Vidjeti crve koji se uvijaju i napajaju gnojem vaše požude. Šteta što vam nedostaje istančanosti s kojom biste
to iskazali. Ta frustracija vas sigurno izluđuje.
Prišao sam mu i oteo knjigu, što s obzirom na njegovo stanje nije bilo teško. Zadah trulih jabuka iz njegovih
usta oborio bi i trkaćega konja.
Taknuo sam vas u živac, zar ne, Tetkice? Oduvijek sam znao kako vam pronaći živac.
Da razjasnimo jednu stvar , rekao sam. Nećemo izvesti nikakvu dramu nadahnutu tim ubojstvima.
Zatresao je podvaljkom i počeo oponašati moj govor, a dok sam se spremao izaći iz prostorije, našao je način
da me zadrži.
Usput, znam tko je to.
Zastao sam na vratima.
Vi mirni tipovi znate biti divljaci , rekao je, u svojim gnjevnim, malim srcima. Daleko ste okrutniji nego što
pokazujete.
Okrutnosti prepuštam onima koji su se za njih specijalizirali , rekoh.
Oh, lijepo je što su stavili vašu sliku u Punch , nastavio je on. Jeste li vidjeli?
Upro je prstom prema svom radnom stolu, na kojemu je ležao taj časopis otvoren na stranici sa slikom. Slika
je prikazivala majmunoliko lice razjapljenih čeljusti, majmunoliko lice, ali sa svinjskim nosom i prljavim
očnjacima s kojih se cijedila slina, na glavi mu je bio vilinski šešir s djetelinom, a oko vrata krunica s raspelom
koje se klatilo.
Reklamna poruka glasila je: Irski Vampir.
Bilo je trenutaka u mojemu životu kad mi je bilo drago što nemam pušku nadohvat ruke. Ovo je bio jedan od
tih trenutaka.
Glas Ellen Terry
... I da, znate, bilo je to vrijeme Trbosjeka. Zastrašujuće vrijeme za London. Ne znam jeste li ikad živjeli u
gradu gdje se odvijaju serijska ubojstva, vrlo krvava ubojstva, no, to inficira sve, kao otrov u rezervoaru s
vodom ili prljavština u zraku.
Čovjek počinje drukčije gledati svoje susjede. Počinje se prisjećati stvari koje se nisu dogodile. Onaj momak
koji me je prošlog tjedna čudno pogledao u knjižari ili onaj neobični uzani prolaz u prodavaonici duhana.
Pitam se nije li on ubojica. Je li isjekao svoju suprugu na komade, zazidao je u podrum? Dan-dva sam mislila
da je to naš župnik, čovjek koji vam nikad ne gleda u oči dok s vama razgovara. Vidite, baš to se događa.
Postajete sumnjičavi prema svima. Bilo je glasina kako je riječ o strancu, ljudi su govorili da je takav stav
opravdan. Englez nikad ne bi mogao počiniti tako užasne stvari. Po zidovima su se pisale užasne gadarije o
Židovima. Kad ljudi žive s tim, u stanju su izgovoriti gomilu besmislica. Ljudi se žele utješiti. Zato to mora da
su učinili Drugi . Engleska je čudna po tom pitanju. Vjerojatno je posvuda tako.
Ne, ne bih rekla da sam osjećala strah. Nije to prava riječ. Dušo, igrala sam u kasnonoćnim predstavama u
Liverpool Apollu, subotom. Ne bojim se ja ni samog vraga.
Rekla bih da sam osjećala više ozlojeđenost i bijes nego strah. Sitan detalj: u to sam vrijeme živjela u
ruralnome kraju blizu Richmonda, a to je gotovo dvadeset kilometara udaljeno od West Enda, i nakon
predstave sama bih se kući vozila jednopregom. Bilo je to nešto što sam voljela, održavalo mi je duh
zdravim. Gasilo je svu vatru koja se u čovjeku rasplamsa dok je na pozornici. Nikad nisam trebala, a ni htjela
vozača. Bilo mi je draže biti sama. U ponoć ili sat iza ponoći, ponekad u svitanje, nije mi bilo važno. Kući sam
se uvijek vozila bez pratnje.
Nakon predstave i razgovora koji nakon nje slijede, vrlo je umirujuće i opuštajuće iz kazališta izaći ponekad i
oko dva ujutro, pa onda sat i pol slušati zveket kopita na putu kući. To ispire aplauz iz ušiju. Ušutkava povike.
Polagani kas Oxford Streetom dok ondje nema žive duše. A zatim Park Laneom, Bayswater Roadom, Maida
Valeom, pa onda van, prema Actonu. Imala sam tad preslatkog ponija, Firefly, koketnu, ali jaku i čvrstu
kobilu. Zajedno smo išle kući barem tisuću puta.
Drukčije ptice čovjek čuje kad se primakne rubovima grada, kad zađe u okolna polja: malene konopljarke,
sjenice, šumski golubovi i zebe, nema više nasrtljivih londonskih galebova. Može se čuti rijeka. Miris kleke
koji podsjeća na kokos. Ako bi bilo kasno, ako bih se vraćala, recimo, oko pet, za topla proljetnog jutra, ptičji
zbor u zoru znao me je dirnuti do suza radosnica. Zlaćano nebo iznad glave. Aleluja konopljarki. Firefly i ja i
noć ispunjena napornim radom koja je iza nas. Nema na svijetu boljeg osjećaja.
Zaustavile bismo se na kamenom mostu preko jednog od meandara Temze, dala bih joj jabuku ili mrkvu i
pripalila posljednju cigaretu prije počinka. Rekla bih joj: Evo, draga moja, iza nas je još jedna predstava,
preživjele smo još jednu noć. U daljini se nazire Richmond, još malo pa smo kod kuće, curo.
Trbosjek mi je to oteo.
Maleni, osoban razlog da ga prezirem.
Drugima je uzeo sve, znam. Menije oteo Englesku.
Jer morala sam se urazumiti, noći poput onih o kakvima pričam morale su se okončati. Pa su se i okončale.
No nisam mu htjela dopustiti da mojim strahom dobije na važnosti.
Svejedno, bilo mi je žao mladih djevojaka, koje su u toj dobi izuzetno ranjive. Čak i u najboljim vremenima,
oko pozornice se uvijek šmucaju likovi koji vas uznemiravaju. Muškarci o glumicama uvijek imaju takve
nekakve stavove, ne znam zašto, oduvijek je tako bilo. A kad malo promislim, to je poput jednosmjernog
zrcala. On tebe vidi pod svjetlima, ali
ti njega ne možeš vidjeti. Žene koje dolaze na predstavu bolje poimaju kako je sve to izmišljeno. Mi, žene, ne
dopuštamo da nas to ponese.
Tko god da jest, očigledno je da se kukavički Trbosjek namjerio na određenu vrstu žena. Ne volim se služiti
tim pojmom kojim se ljudi često koriste kako bi ih opisali. Često tako nazivaju i glumice. Oh, da, točno, tako
se na nas gledalo. Žena u kazalištu samo je korak od one koja stoji na uglu ulice. Znate, bit ću iskrena, nisam
sigurna da je takvo poimanje glumica potpuno iščeznulo.
U svakom slučaju, kad se ubojica razmahao, poduzela sam neke vlastite mjere opreza.
Možda bolje da ne kažem. Ali, dobro, kad već inzistirate.
Osamdeset šeste, tijekom turneje u Baltimoreu, kupila sam si zgodan maleni revolver Smith Wesson veličine
damske torbice. Zapravo, sad se sjećam, osvojila sam ga na nekakvoj dobrotvornoj tomboli za ratne udovice,
siročad ili takvo što. Ili možda za amputirane. Znate kakvi su Amerikanci, uvijek su u nekakvom ratu.
No, u Baltimoreu se revolver mogao kupiti bez problema, onako kako ljudi drugdje kupuju šećernu vunu ili
ušećerene jabuke na štapiću u Engleskoj. Uglavnom, ponijela sam ga sa sobom na brod kojim sam se vratila
u Southampton, pomislila sam, eto neobična suvenira. Ne, nisam to spomenula momcima na Carini, samo
sam oholo prošla kroz njihovu kontrolnu točku obijesno se osmjehujući. Oh, lažem. Carinik me zamolio za
autogram. Ispunila sam mu želju. Vražji revolver bio mi je zataknut za podvezicu. Iskreno, mladenačka
ludost.
Kad se Trbosjek razmahao, uzela sam revolver s police. Jedne večeri sam ga ponijela do Hampstead Heatha.
Pucala sam iz njega u stablo tise. Prilično zabavno. Na putu kući pogodila sam i kantu za smeće na Earls
Court Roadu. Priznajem, prilično vragolasto. Ali i zabavno.
Razmišljala sam: gospodine Trbosječe, bolje za vas da se ne upoznamo. Iskočite pred mene iz magle, i nećete
načiniti ni koraka više. Možete pokušati smaknuti Len, ali ona će vam u tom slučaju vaše prljave zube
propucati kroz zatiljak.
Ovu curu nitko neće rasporiti. Ne bez borbe.
Mislila sam, hajde, samo priđi lijepoj Len, dušo, pa ćeš vidjeti što će te snaći. Razbucat ću te, dušo. Rastrgati.
Revolver mi je još negdje u kući. Nekoć sam ga držala u kutiji za šešir, ispod stubišta. Sjećam se da sam to
jednom pokazala Shawu, Smith Wesson, ne kutiju za šešir. Pitao me bi li mogao pucati iz njega - sve pacifiste
oružje užasno uzbuđuje i opsjednuti su njime. Ali nisam mu htjela dopustiti
da puca. Kako bi normalan čovjek mogao Ircu dati revolver u ruke? Sigurno mislite da sam poludjela.
Bilo kako bilo. Gdje sam stala? Da, bilo je to vrijeme Trbosjeka. Još uvijek se pitam tko je to bio. A vi?
28. rujna 1888.
Locirali smo mjesto koje bi nam, uz minimalne preinake, moglo poslužiti kao skladište za našu scenografiju.
Riječ je o dva široka željeznička mosta koja više nisu u upotrebi, a postavljena su jedan do drugog blizu
četvrti po imenu Buck s Row, u pomalo pustom i gladnom susjedstvu East Enda. Struktura mostova suha je,
sazdana od masivnih granitnih blokova, visine dvadeset sedam i pol metara, a bit će zaštićena bodljikavom
žicom i kapijom od kovanog željeza koju sam naručio iz ljevaonice Sun u Glasgowu.
Danas smo Harks i ja otišli na lice mjesta kako bismo proveli opsežna mjerenja, a i kako bismo potpisali
ugovor sa željezničkom kompanijom, čiji su se predstavnici doimali kao da im je laknulo što se rješavaju
odgovornosti, a k tomu i dobivaju pozamašnu najamninu za nešto čega su se htjeli riješiti. Odmah po
potpisivanju ugovora pobjegli su kao aveti u zoru, tinta na papiru još se nije bila osušila.
Harks se doimala manje uvjerenom u uspješnost ovog pothvata. Napravila je izračun-dva u svojoj glavnoj
poslovnoj knjizi - što nikad nije dobra vijest - te me izvijestila kako ćemo za nekoliko tjedana ondje
pohranjenu držati scenografiju u vrijednosti od oko sedamdeset tisuća funti, scenografiju čiji neki
pojedinačni dijelovi imaju neprocjenjivu vrijednost i nezamjenjivi su, scenografiju trideset jedne od trideset
četiri predstave koje su nam na repertoaru. Spominjala je vlagu, krađe, štetočine, prašinu. A brinuli su je i
štakori.
Mislim da je sklona panici, i to ne uvijek iz opravdanih razloga, no njezina je panika, po mojemu mišljenju,
imala barem jedan koristan aspekt: odmah sam organizirao cjelodnevnu čuvarsku službu.
Rekao sam joj da će lokalni momci dobro poslužiti toj svrsi, jer u njih možemo imati povjerenja, a za svoju
službu neće tražiti više od nekoliko šilinga. Ako sam dosad išta naučio o lokalcima, znam da vole lako
zarađen novac, osobito ako je zarada popraćena mogućnošću da vrše nasilje. Osim toga, uz čuvanje skladišta
mogli bi redovito postavljati stupice i kaveze kako bi spriječili da ijedan četveronožni posjetitelj skladišta
nagrize, recimo, dvorac Elsinore.
"Hvala, gospodine, pobrinut ću se za to , rekla je čudno zureći u gornje lukove mostova kao da ondje vidi
kakva sumnjivca.
"Kako ste uopće pronašli ovo mjesto, gospodine? upitala me zatim.
Rekao sam joj istinu, a taje da noću pomalo šetam.
Nije vam to baš pametno, gospodine, s obzirom na ovo što se događa u East Endu. Jednu od djevojaka su
pronašli samo par ulica dalje.
Pročitao sam u The Timesu."
Moj rođak radi u mrtvačnici, gospodine, onoj u koju su poslije dovezli djevojku. Rekao je da čovjek ne može
vjerovati što joj je onaj radio. Taj čovjek je čudovište.
Šutio sam. Vjerovanje kako je podmuklost svojstvena isključivo čudovištima, a ne ljudima, utjeha je onima
koji su još mladi.
Počela mi je nabrajati i opisivati strašne ozljede nanesene tijelu te djevojke, ali ja sam je preklinjao neka
prestane, jer nisam više mogao podnijeti. Slušati takve stvari na neki je način bilo kao da ponovno sakatimo
tu djevojku.
Znate li što ljudi govore, gospodine? Kažu da se taj čovjek odijeva kao žena.
Mislim da ne biste trebali posvećivati preveliku pozornost glasinama, Harks.
Čudna je pomisao da u bilo kojem trenutku možemo pokraj njega proći na ulici, gospodine, a da toga nismo
ni svjesni.
"Da.
Po povratku u Licej shvatio sam da se uopće ne mogu usredotočiti na narudžbenice. Došao sam ovamo u
potkrovlje. U čudnom raspoloženju.
Razmišljao sam o nesretnim djevojkama. Koliko li su samo patile.
Glavobolja, pomalo zadihan, cmizdrav.
Otišao sam na krov i dugo promatrao grad svisoka. U glavi sam zamišljao desetke tisuća prostorija, sve
odreda prazne, kao da ih je poharala neka pošast ili strašno prokletstvo. Velika crkvena lađa St Paula, Mali,
Palače, sirotinjske četvrti i potleušice i točionice razvodnjenog ruma, sve pusto, zatvorske ćelije bez
zatvorenika, radionice u plamenu, otvorena vrata kaveza u zoološkom vrtu, zvijeri tumaraju Paddingtonom.
A u Londonu je preostao samo jedan čovjek.
Kroz mutan zastor vremena učinilo mi se da nazirem samoga sebe. Trenutak iz vremena kad mi je bilo
sedam ili osam godina, ležim u krevetu, kao i obično, ne mogu hodati, pa čak ni pomicati svoje usahle noge,
a tog sam poslijepodneva bio iznimno klonuo duhom, onako kako klonuti može
osamljeno i bolesno dijete. Neke školarke vidjele su me kroz prozor i strašno me počele zadirkivati,
oponašati me gestama i kreveljenjem koje je tako nemilosrdno baš zato što je vjerodostojno.
Majka mi nije mogla pomoći, cijeli dan sam plakao. Otac je došao kući s posla. I dalje sam plakao. Bilo je
poput meda zlatno ljetno poslijepodne, mogao sam čuti kako drugi dečki šutaju loptu po našoj uličici, a
djevojčice iz susjedstva preskaču uže i pjevaju svoje pjesmice. Premda nije bio jak muškarac, otac me je
podigao, ubacio u svoj kaput i u njemu me kao u zavežljaju nosio preko tramvajskih tračnica, sve do Fairview
Parka.
Na podiju su ljudi plesali kvadrilju. Lutkar - Talijan, koliko se sjećam -snubio je prolaznice, a njegov lutak
Lakrdijaš vrištao je na svoju Suprugu koja se umiljavala onima koji bi pokraj njih zastali. Dama sa štafelajem
kredom je na platnu skicirala krajolik. Svećenik iz obližnje župe, sumorni Derryman, koji je uvijek mirisao na
pepermint, ispod hrasta je čitao svoj brevijar. Upitao sam oca po čemu se katolici razlikuju od onog u što mi
vjerujemo te zašto se ne možemo sprijateljiti s njima. On je odgovorio da smo mi protestanti u čamcu, da u
tom čamcu prelazimo veliku rijeku, a naša je sigurnost zajamčena Istinom i milošću Božjom, no da uvijek
moramo moliti za nesretne susjede katolike, koji mogu samo plivati. Neki od njih možda i preplivaju tu
rijeku. Većina ne. Kruh je kruh i nikada ne može biti tijelo.
Majka ga je ušutkala. Bila je blaga. Razblažila ju je večernja toplina.
Moji roditelji i ja ondje smo se zadržali do devet ili deset sati, odnosno do tog nekog trenutka kad se park
zatvarao. Majka je bila ponijela jastučiće i u hitnji pripremljenu košaricu za piknik, dok je otac ponio svoju
lulu od štive i staru knjigu bajki pokrajine Connaught, iz koje je čitao naglas dok sam ja ležao na travi i zurio u
nebo. U jednom je trenutku jedan od šetača zapjevao čudnu pjesmu: Bila jednom žena jedna u šumi koja je
živjela, ladida, ladida, da. To je sve što se događalo. Ovako zapisano, ne doima se kao nešto osobito. No, i
kad bih živio tisuću godina, ovo bi mi i dalje bilo nekoliko najsretnijih sati u životu.
Kad sam se vratio s krova, jedno sam se vrijeme nadvijao nad nesretni pisaći stroj, no ništa iz mene nije
izlazilo, ni najmanja riječ. U misli mi se tad vratila Dickensova opaska, pa mi je na pamet palo današnje
događaje prebaciti u treće lice i malo izmijeniti detalje. Ali dotad sam već bio iscrpljen, i dalje u čudnom
raspoloženju, jer su me opsjedala ona ubojstva i lica onih djevojaka.
U nekoliko sam primjeraka na stroju napisao objavu koju će Harks postaviti u sve garderobe iza pozornice,
kao i u ženski zahod.
Pozor
NIJEDNA ŽENSKA ZAPOSLENICA KAZALIŠTA Licej do novog naputka ne smije nakon mraka IĆI KUĆI BEZ
PRATNJE. UPRAVA ĆE ANGAŽIRATI i PLATITI KOČIJE IZ TAKSI-SLUŽBI NA DOBRU GLASU, a taksiSTIMA ĆE BITI
NALOŽENO DA ČEKAJU ISPRED ulaza za glumce. KUĆI ĆE VAS VOZITI U skupinama od dvije dO TRI ŽENE, A
VOZAČ ĆE ČEKATI DOK NE UĐETE U svoj dom. Ovo nije zamolba, NEGO IZRIČIT NAPUTAK KOJEG ĆETE se
PRIDRŽAVATI.
Po nalogu - Gazda
No bilo je tu previše riječi i to me živciralo.
Zato sam poderao papir.
Dok je izlazio iz trgovine Army Navy s paketom u ruci, šokirao ga je prizor koji je ugledao.
Na suprotnoj strani ulice. Na hladnom sunčevu svjetlu. Ispred zlatarnice Hillenbrand. Crnim velom zastrti lik
što ga je već susreo u knjižari Hatchard s.
Njegov pogled prati je poput reflektora dok korača nogostupom.
Ona zastaje kako bi pogledala izloge trgovina, butik sa skupocjenim haljinama, kitničar. Čini se kao da nešto
zapisuje. Škraba po knjizi? Čudno je to njezino držanje, način na koji se kreće u svojoj odjeći.
Prelazi Southampton Street, hita u Grantchester Alley. Trenutak predugo on održava udaljenost između njih,
pa u trenutku kad zalazi u prljavu uličicu, njoj više nema ni traga ni glasa. Nekakav instinkt govori mu da na
uglu skrene ulijevo, a onda, stotinjak metara ispred sebe vidi dugi crni kaput, žustri hod.
Neženstveno.
Je li to istina? Zar je moguće da se to događa? Znojeći se, on je slijedi.
Ona skreće udesno. Pa ulijevo. Uz Strand. Prelazi Exeter Street. Uza stube. Kroz ulaz za glumce Liceja.
Stoker trči. Kazališni hodnici. Kamo su svi nestali?
Kaput klizi kroz lože, niz prolaze između redova sjedala u parteru, uza stube koje vode na pozornicu, prema
stubištu do Gazdina ureda, Stoker teško diše i spotiče se dok je slijedi.
Hej, stani tamo , viče. To je...
Brame , kaže Gazda. Izgledaš kao da si vidio duha. Zašto si tako zadihan?
Velom zastrti lik stoji ispred prozora i promatra ulicu.
Sad kad si tu, nastavlja Gazda čudno se, nekako usiljeno smiješeći, dopusti mi da ti predstavim spasenje
svijeta, ponajbolju glumicu u Engleskoj. Molim te, upoznaj moju veliku prijateljicu, Ellen Terry.
Ona se polako okreće i spušta veo. Svjetlost pada na njezine ljubičaste oči.
Jednom smo se već nakratko susreli, gospodine Stoker. U kulisama, prije nekoliko godina.
Što je, Brame, stari moj? Za Boga miloga, rukuj se s Ellen. Izgledaš kao da si ugledao duha.
Ja...
Maca mu je popapala jezik, Len. Jadni Bramzie je ostao bez teksta.
Molim te, ne kinji zbog mene gospodina Stokera, Henry, dušo. I ti si bio pomalo izgubljen kad smo se
upoznali.
Ne bih rekao.
Nepopravljivi lažac, oduvijek si takav bio i dobro to znaš. Tako mi svega, istinu velim, gospodine Stoker, vaš
Gazda je samo sjedio u restoranu i lupkao prstima po stolu, povremeno pogledavajući svoj odraz u žlicama
za juhu.
Bram je upravitelj i ovdje glavni za sve, Len, i prokleto je dobar. Umjesto mene dnevno piše po osamdeset
pisama. Đavao s perom. Relativno je dobro evoluirao kao sisavac, vidjet ćeš da je pristupačan.
Upoznata sam - ali hvala ti, dušo - s umijećem kojim gospodin Stoker barata perom.
Jesi?
Pročitala sam roman Zmijski prolaz gospodina Stokera i smatram ga dobrim. Neke od njegovih ranijih priča
objavljenih u časopisima preporučio mi je Shaw osobno. Obožavam vaše pripovijedanje, gospodine Stoker.
Držali ste me budnom cijele noći.
Oh, a sad malo dobrih vijesti, Brame. Gospođica Terry pridružuje se našoj trupi, i to već danas. Neka uđe u
zapisnik.
Nisi spominjao da će se gospođica Terry pridružiti našoj trupi. Nisam?
Ne, nisi.
Pa, sunce je jutros izašlo i večeras će zaći. Možda ti ni to nisam spomenuo.
Ona se tiho smije. Imam osjećaj da sam upala u bračnu svađu.
Uopće nije tako, draga moja, odgovara joj Irving, mi to radimo kako bismo se malo zagrijali.
Svejedno, kaže ona, moram poći, oprostite mi ovako kratak posjet. Adieu, dragi moj kneže. Pruža svoju ruku
u rukavici kako bi je Irving poljubio. I drago mi je što vas ponovno vidim, gospodine Stoker. Unaprijed se
radujem našim ugodnim razgovorima o pisanju.
Rukuju se i ona odlazi. Kao da je nikad nije ni bilo, Irving se naginje nad svoj radni stol i pretvara se da čita
neki rukopis.
Čovjek bije pojeo, zar ne? kaže on. Promiješala je staru lavu.
Ona je najbolje plaćena glumica u Engleskoj. Kako si možemo priuštiti isplatu njezine plaće? Već sad smo u
opasnim dugovima.
Možda bi mogao prodati svoje tijelo? Po kilogramu, ne po satu.
Mogu li inzistirati na tvom odgovoru?
U posljednje vrijeme si mi malo debeljuškast. Ženica te kod kuće tovi? Lakomislenost neće voditi ovo
kazalište.
Malo lakomislenosti bi moglo biti od koristi.
Trebao bih ovdje biti glavni upravitelj, trebao bih sudjelovati u odlučivanju...
Čudno je što to spominješ, dragi, jer činilo mi se da te više zanima škrabanje onih tvojih dosadnih priča koje
nikog ne zanimaju. Osim, dakako, idiota Shawa. Mogao sam si i misliti.
Nije pošteno.
Tražiš sudjelovanje u odlučivanju, dok ja u tvojim poslovima uopće ne sudjelujem? Dobra pogodba, Tetkice.
Pokušaj barem jednom u životu ne manipulirati ljudima.
Ako je tvoje stajalište glavnog upravitelja, carskog vražjeg vješca ili kako već nazivaš svoju funkciju, takvo da
smatraš da je angažman najveće glavne glumice na svijetu pogreška, bit će mi, dakako, drago raskinuti
ugovor s njom. Možda bi ti bilo draže da sam igraš Ofeliju umjesto nje? Odlično bi utjelovio luđakinju.
"Kažem ti da sveukupnom iznosu što ga mjesečno dajemo za plaće ne možemo pridodati toliki dodatni
trošak. Ne možeš zagrabiti iz posude u kojoj ničeg nema.
Oh, može se i to. Ako znaš kako.
Prenemažeš se.
Kruške i jabuke, kako mi se čini. Zatvori vrata za sobom, tako, dragi.
2 7 Cheyne Walk, Chelsea, London
2. listopada 1888.
Najdraži moj i najizvrsniji dobri čovječe, Walte Whitmane, zahvaljujem ti na razglednici brodogradilišta u
Brooklynu, koju sam postavio na zid iznad svog radnog stola u Liceju. Drago mi je čuti da si i dalje dobro i
oporavljaš se od nedavne prehlade. Neki od naših glumaca ovdje u teatru koji se moraju čuvati infekcija
kako ne bi ostali bez glasa predano se hrane češnjakom. U zimsko doba imaju običaj vjenčiće te biljke vješati
po prozorima i vratima svojih garderoba.
Moja vlastita metoda izbjegavanja bolesti jest dizanje bučica svakoga jutra u kupalištu na Jermyn Streetu u
blizini Covent Gardena. Pola sata energičnog podizanja bučica uz čučnjeve, a zatim skok u frigidarij dobra je
priprema za nastavak dana; naposljetku stanem ispod tuša s rezervoarom od dvjesto litara vode i to vrijeme
iskoristim za razmišljanje.
Čuvam drage uspomene na naš susret u Brooklynu tijekom turneje našega teatra prošlog ljeta, na ugodno
poslijepodne što smo ga proveli zajedno, na tvoju sjajnu gostoljubivost.
Kao što znaš, dugo sam se nadao da ću se jednoga dana moći rukovati s čovjekom koji je na svijet donio Vlati
trave. Tvoj rad bio mi je svet tijekom cijelog mog odraslog života, no vjerujem da sam i kao dijete čekao to,
onako kako čovjek iščekuje nekakvu uzvišenost, kako sjeme čeka sunčevu svjetlost. Nisam ni sanjao da
bismo jednoga dana mogli zajedno sjediti na verandi tvojega doma i
razgovarati na tako slobodan i opušten način o tolikim osobnim temama.
Za nekog kao što sam ja, ono što je u djetinjstvu bilo najstrašnije bila je pomisao da sam sasvim sam, bez
prijatelja, otpadnik - i da ću uvijek biti takav - a onda su mi tvoji stihovi tiho zapjevali da ima i drugih kao što
sam ja, mnogo drugih koji su u srcu isti kao ja. Nijedna samoća nije tako strašna da se ne bi mogla udružiti s
drugom.
Sretan je dan kad sam ugledao mudro i drago lice svog svjetionika. U ovim za London mračnim vremenima
čovjek se mora usredotočiti na neku utjehu.
Moj voljeni grad što sam ga posvojio drhti u lancima straha. Nesumnjivo si već čitao o valu ubojstava. Dvije
nesretne, jadne žene u jednoj su noći zaklane prošloga tjedna, prva u Berner Streetu, ni trideset minuta
hoda od mog radnog mjesta, druga na Mitre Squareu - a obje su pritom nezamislivo osakaćene. Ljudi
između sebe šapuću - užasne li pomisli - kako je u sve uključen kanibalizam, kao i neke druge radnje koje su
previše opscene da bih o njima pisao. Jedna je nesretnica silovana drvenim kolcem. Novine su jučer ujutro
objavile dijelove užasne poruke koju je, navodno, policijskim istražiteljima poslao počinitelj tih
monstruoznih, krvavih zlodjela. Na poruci je stajao potpis Jack Trbosjek .
Prilažem kopiju.
Jezivo je šetati noću, što ponekad činim nakon što publika ode, a kazalište se zatvori, jer zrak mi pročišćava
um i umiruje moju ponekad pretjeranu tjeskobu od koje patim cijeloga života.
Zagađuje nas pomisao da je ubojica u blizini, da je možda blizu kao i naša sjena, da se kreće kroz isti zrak.
Pogledam neku crkvu, galeriju, ulicu, željezničku stanicu i kažem samome sebi on je hodao ovuda ili možda
je mogao biti ovdje . Pogledam publiku kroz prorez na zastoru i mislim možda sjedi na nekom od balkona .
Kad sam jednoga jutra dolazio na posao, na stubama Liceja dočekala me krvava kutija. Kunem se, bilo me je
strah otvoriti je, drhtao sam dok sam je otvarao. U njoj su bili bifteci što ih je naručio moj poslodavac.
Taj strah iz nas crpi dobrotu i milosrđe. Karta grada uprskana je krvlju. Osjećamo se združenima s tim
nasilnikom, kao da smo blizanci, kao da nešto unutar nas samih želi ubijati. Ne znam hoću li ikad više vidjeti
London onakvim kakvim ga poznajem.
Kad se spusti noć, široke ulice i avenije su puste. Ljudi su nemilice preplašeni, novine vrište svojim
naslovima. Jedne sam večeri u ponoć sjeo u taksi, koji me je odvezao do Ičensingtona, a zatim sam se pješice
zaputio preko Hyde Parka do Porchester Squarea blizu Bayswatera. Putem sam izbrojio manje od deset
duša, a svi koje sam susreo bili su policijski službenici.
Na East Endu, kamo me moje šetnje često odvedu, noć donosi užas, kao da je riječ o najezdi osa. Ispred
brojnih sirotinjskih stambenih zgrada postavljene su improvizirane barikade sklepane od starih kola,
potrganog pokućstva, otpadnog željeza, svega što sirotinja već uspije pronaći. Jedna od sumornih epizoda
dogodila se kad su provalili na posjed jednog pogrebnika i ukrali mu ljesove. Te ljesove su zatim postavili u
niz ispred prljavog ulaza u svoju ulicu, kao zid, ako hoćete.
Čovjek čuje ljude kako se kreću iza svojih tananih zastora dok krišom prolazi kroz mrak. Istodobno, možeš iza
ponoći provesti i tri sata u šetnji, a da ne susretneš baš nikog.
I na osobnome planu stvari ovdje loše stoje, moram priznati.
Govoreći bez uvijanja, a na moju žalost, moja supruga i ja trenutačno živimo odvojeno, jer su se ona i naš sin
vratili njezinima u Dublin. Pišem joj svake večeri ili svake druge, a ona mi otpisuje. Naš odnos je prilično
civiliziran. Mislim da smo oboje svjesni činjenice da moramo biti uljudni jedno prema drugome zbog sreće
našega sina. No, naš odnos se urušio s obje strane i došlo je do zahladnjenja.
Kada je riječ o uzrocima našeg nesklada, ima ih nekoliko, neki su previše komplicirani da bih ih navodio,
druge bi me bilo stid prenijeti na papir. Nakon našeg razgovora u Brooklynu nesumnjivo ćeš i sam
pretpostaviti koje su neke od tih poteškoća, ali ima i drugih koje nije lako podnijeti, možda čak i teže.
Moj rad u Liceju samo je otežao situaciju. I dok nas je s jedne strane ojačao u sigurnosti, oslabio je naš
odnos. Radim dugo i do kasnih sati, zahtjevi su beskonačni, a odgovornosti vezane uz moju funkciju samo
niču poput mladih vitica graha oko Jackova kolca, tako da nikad zapravo ne znam što mi je činiti, nego samo
znam da moram obaviti ono što netko drugi nije, odnosno obaviti to brže i uz manje troškova.
Neprestano sam pod znatnim pritiskom, pa sam zaboravio kako je to biti miran i smiren, a s takvim je
čovjekom teško biti u braku.
Poput mnogih kazališnih ljudi, i moj poslodavac zna biti nepostojan, izuzetno promjenjiva raspoloženja, pa je
teško ugoditi mu, jer postavlja izuzetno visoke standarde, kojih se sam ne pridržava, osobito kada je riječ o
njemu podređenom osoblju. Kao i mnogi emotivni ljudi, ili, bolje rečeno, ljudi koji sebe takvima doživljavaju,
on zna biti tiranin lišen bilo kakvih emocija prema osjećajima drugih ljudi. Istodobno, plača je daleko iznad
mojih očekivanja, odnosno daleko je veća od plaće kakvu bi čovjek očekivao za činovnički posao ili
piskaranje. Bilo kako bilo, mislim da ne bih bio u stanju baviti se nekim drugim poslom. Kao što znaš, sad mi
je četrdeset jedna godina. Prekasno sam to uvidio. Još jedna otegotna okolnost s kojom mi je teško suočiti
se jest činjenica da sam previše vremena protraćio na pisanje. Nekoliko šilinga što sam ih tijekom godina
zaradio pišući neće biti dovoljno ni za nadgrobni spomenik, a to me pisanje skupo stajalo ne samo na
obiteljskome planu - gdje je najveća šteta nanesena mojom odsutnošću - nego i u drugim, osobnim
aspektima mojega života. Kad smo mladi, o vremenu ne razmišljamo kao o platežnom sredstvu. Primijetimo
to tek kad nam ga ponestane na računu.
Gorko žalim što sam ikad u životu ugledao knjigu, a proklet bio dan kad sam strašnome demonu Ambiciji
dopustio da mi naoštri pero.
Kako li se samo divim tvojemu umijeću, koje je daleko čišće, neokaljano i muževnije. Ti pišeš vjetrovima koji
su neiskvareni nadom i nije te taknuo rođak nade, očaj. Ta vrsta nepopustljive sigurnosti i odbijanje
zamaranja besmislenošću podsjećaju me na Chaucera, koji je jamačno osjećao, ako je uopće ikad o tome
promišljao, da ga možda nitko neće čitati, ali svejedno je ustrajao. No u posljednje je vrijeme moje
hodočašće, čini se, pošlo nemirnim putevima koji, kako vidim, ne vode do ispunjenja.
Čovjek si gradi utvrdu najbolje što znade, sa zidinama otpornim na topovsku tanad, no otvori za strijelce
povremeno će ipak propustiti poneki metak. A što je s otvorima kroz koje bi strijelci utvrdu trebali čuvati od
žalaca zavisti? Ova knjiga, ona drama, ona zbirka priča - djela u kojima mi se sva iskrenost doima osrednjom
ili neambicioznom, premda, ruku na srce, njihovim autorima ne želim baš nikakvo zlo - žare i pale Londonom
i svijetom. Moja vlastita nastojanja, međutim, ne uspijevaju užgati ni jeftinu svijeću. Osjećam se kao netko
tko si je prerezao žile, pa otkrio kako je u
njima samo voda iz kanalizacije. Možda bih i ja trebao objesiti češnjak na svoje prozore.
Nema ničeg što bi bilo toliko vrijedno prezira kao ljubomora u čovjeka koji je vitalan, ima hranu i postelju,
no, nažalost, ona je kompulzivna i kancerogena. Spoznao sam da više nemam snage čitati stranice
posvećene književnosti u novinama, kao ni pogledati svoju policu s knjigama. A kad je riječ o kazalištu, koje
mi je nekoć bilo utjeha, ono se sad pretvorilo u tamnicu, jer u kazalište mogu ući samo ako je poslom; svaka
drama koju počnem pisati doima mi se ubojito bezvrijednom i pretvara se u prah i prije nego što dođem do
prvog monologa. Bio si u pravu kad si tijekom naše zajedničke šetnje Brooklynom iznio svoju ljubaznu
primjedbu kad si mi kao brat-otac položio dlan na rame. Koliko li se samo često sjećam trenutka kad si
prema meni okrenuo svoje mudro lice, kad su tvoje blistave oči zaiskrile iskustvom dok si mi govorio da je
kazalište mjesto iluzija, poput odaje s ogledalima u lunaparku; može se dojmiti djece, ali ne i odraslih ljudi.
I to bi bilo to, dobri moj prijatelju. Sljedeći put uputit ću ti sretnije i manje samosažalijevajuće riječi.
Budeš li molio, molim te da me se sjetiš u svojim molitvama kako bih sa sebe uspio otresti ovaj crni kal
samosažaljenja. I dopusti mi da se prisjetim onih koji su u Londonu noćas izgubili sve zbog ovog zla.
Šaljem ti ljubavlju prožete želje, ti vrsni čovječe hrastova srca
Kad travanj pljuskovima blagost raskrije Pjesma Whitmanova do korijena nas zagrije.
P. S. Prilažem jednu svoju nadnaravnu priču nedavno objavljenu u jednom od naših manjih časopisa. Nije od
neke vrijednosti, no pretpostavljam da ne treba gubiti nit. Nađe li se u New Yorku kakav časopis dovoljno lud
da mu se priča svidi, mogu je dobiti za pet ili deset dolara, pa čak i besplatno ako mi pošalju moja tri
autorska primjerka.
Riječ je o izuzetno iskvarenom grofu koji odbija umrijeti. Mrsko mi je gotovo sve vezano uz njega.
XIV.
Noćne šetnje
Glasine. Šaputanja. Imena naškrabana na zidovima. Svjetina je u Whitechapelu pretukla nevinog mesarskog
šegrta. Trbosjek je Židov , bankar, Irac, oponaša ga neki drugi ubojica, glumac je, Mađar, neki plemić iz
kraljevske obitelji, skitnica. Svake noći London se zatvara, ali on, čini se, tumara kako ga volja, kao lik iz
romana sazdan od magle.
Šetnja nasipom nakon silaska iz trajekta kojim putuje na posao, Stoker zastaje uz štand s novinama, čita
naslov o novom zvjerstvu, no više ne kupuje novine. Nastavlja dalje, prema Strandu, gdje u malenoj trgovini
na uglu Southampton Rowa starac prodaje rijetke, fantastično skupe knjige, ali ponekad se s njim može i
cjenkati ispred trgovine, pokraj kolica za ručnu prtljagu. Kako bilo, još se ne može suočiti s kazalištem.
Umiruje ga prelaziti pogledom preko hrbata knjiga, izblijedjela safijana i teleće kože - utjeha posivjelih
ilustracija na naslovnim stranicama i raskoš ukrasnih okvira.
Ljudi o zaklanim ženama govore kao da su poglavlja osporavanoga kanona. Mary Ann bila je jedna od
njegovih, Elizabeth je povalio neki drugi. Takve su bile, njih dvije, tu me reži ako griješim. Kao znanstvena
rasprava u vijećnici o Shakespeareu i Francisu Baconu. Kako mogu biti tako bešćutni?
Dobro jutro, gospodine Stoker.
Okreće se, no nakratko vidi samo tamnocrveno sunce iza nje.
Gospođice Terry.
Provjeravate imaju li vašu knjigu?
Kratko se, zbunjeno smije. Mojoj supruzi je uskoro rođendan. Kanio sam pronaći za nju neku staru knjigu.
Ljubavnu poeziju.
Kakve li lijepe ideje za dar. Mislim da ste ispod te uštogljene površine ipak romantični.
Ne bih znao. No, ona voli poeziju.
Kakvu?
Voli Dantea. Čitala ga je u izvorniku. Nekoć smo često jedno drugom obećavali da ćemo jednoga dana
posjetiti Firencu.
Voljela bih upoznati vašu suprugu. Dolazi li često u kazalište?
Bojim se da ona nije noćna ptica.
Mogu li vam pomoći u potrazi? Niste prezaposleni?
Baš sam potragu privodio kraju i kanio poći u svoj ured. Odande u banku. Vidim da jutros ne nosite svoj veo.
Ljudi me prepoznaju. Ponekad je to iritantno. Čini se kako se danas na to ne obazirem.
A idete li sad do Liceja?
Dolazim iz Liceja, nakon svađe s kostimografkinjom. Htjela me odjenuti kao Kleopatru u nešto što izgleda
poput zavjesa iz nekog župnog ureda. Bojim se da neke riječi koje sam pritom izgovorila nisu damske. Rekla
mi je da sam tašta.
Žao mi je što to čujem. Razgovarat ću s njom čim dođem u kazalište.
Molim vas, nemojte, zbog mene.
Naravno, po volji vam.
Zamislite takvo nešto, gospodine Stoker. Da jedna glumica može biti tašta.
Bilo bi to posve neuobičajeno.
Umjesto da se nasmiješi činjenici da je shvatio njezinu šalu, ona širi oči kao školarka u odaji čarobnih zrcala u
lunaparku. Hoćemo li malo prošetati, ako imate vremena, gospodine Stoker? Kanila sam preko rijeke. Ondje
je suknar koji mi je drag, u blizini Waterlooa. Ona mu pruža ruku, a on joj dopušta da ga uhvati pod ruku.
Velikim je umjetnicima sigurno dopušteno da povremeno budu tašti , izjavljuje on. Ako bismo to mogli
nazvati tim imenom. Umjetnici slijede vlastite svjetlosne orijentire.
Taština žene čini slabima. Ponos ih čini jakima. Pretpostavljam da znate sve o mom savršeno skandaloznom
životu?
Ne čitam tu vrstu novina koje šire glasine i laži. U posljednje vrijeme zapravo uopće ne čitam novine.
Bojim se da tu nema laži. Prilično sam posrnula žena. Udala sam se u sedamnaestoj, a moja djeca imaju
različite očeve. "Znam.
Oduvijek sam smatrala da je bolje da objelodanim sve svoje tajne kad susretnem osobu koja me privlači.
Shvatio sam da je reputacija često djelo fikcije.
Uh, reputacija. Imam ih nekoliko, gospodine Stoker, ponekad i u samo jednoj večeri.
Dok prelaze most, ona spušta pogled prema rijeci i upire prstom u morske ptice, no on promatra prolaznike,
koji se međusobno podbadaju
laktom čim je zamijete. Prilazi im momak grimizna lica i moli je da mu se komadićem drvenog ugljena
potpiše na manšetu košulje. Vozač tramvaja da je joj kiticu top-karanfila koju je kanio darovati svojoj majci
za rođendan. Medicinska sestra škotskog podrijetla u blistavobijeloj odori klanja joj se. Tek po dolasku
policijskog službenika, koji rastjeruje gomilu, mogu nastaviti šetnju preko mosta.
Darivaju li vas često cvijećem? pita Stoker.
Prilično često, ako im dopustim. Osobito muškarci. A zatim prijeđu na poeziju, bilo bi mi draže da to ne čine.
Veoma ste lijepi, dakako. Pretpostavljam da su vam to već rekli.
Većina žena je to već čula. Osobito kasno noću. Oprostite, oči mi suze, ova prokleta sunčeva svjetlost je tako
oštra.
Vrijeme djeluje na osjetljive ljude.
Pušite li, gospodine Stoker?
"Da, ponekad.
Volim momke koji puše. Slobodno pripalite pljugu ako želite. Zapravo, imate li jednu i za mene? Još jedan
moj tajni porok. Uzima cigaretu iz tabakere koju joj on pruža te dlanom zaklanja plamen dok je pripaljuje. On
se pokušava uzdići iznad pomisli Pušim s Ellen Terry.
A koja je vaša tajna, gospodine Stoker? Samo vaša tajna. Jer tako ste uglađeni, sramežljivi i toliko suzdržani.
Ali vaše rečenice ključaju bijesom.
Mislim da nemam nikakvu tajnu.
Ona ga prodorno gleda. Nema živog čovjeka bez tajni.
Kao dječak sam bio boležljiv , kaže on. Neka bolest kojoj nitko nije znao nadjenuti ime. Do sedme godine
nisam znao kako je to hodati, ili pak samo stajati.
Polio?
Ne.
Ali bili ste šepavi?
Što god da je to bilo, majka me kljukala lijekovima iz kućne radinosti koji su bili namočeni u jeftinom
alkoholu. Često mi zato na pamet pada misao da sam glavninu djetinjstva proveo pijan. Čitala bi mi u mome
krevetu, bajke braće Grimm i priče o duhovima. Isprobavali su na meni i vakuumsku terapiju, kao i pijavice,
moji roditelji, mislim. Bio je to užasan osjećaj, gubiti krv.
Dajte, gospodine Stoker. Mi žene to trpimo svakoga mjeseca. Vidim da vas ne šokira moja iskrenost.
Ona i moj otac ponekad bi platili nekom od lokalaca da me odnese na muzički igrokaz s njima.
Pretpostavljam da mi je bilo uzbudljivo da me plaše na sigurnome.
Neka od vaših djela su me uplašila.
I mene.
Ona se smiješi, gnječi cigaretu i baca opušak u Temzu. Harry - Gazda -veli da ste studirali književnost na
sveučilištu u Dublinu?
Kao i obično, Gazda griješi. Matematika i prirodne znanosti. Nisam predugo mučio svoje profesore. Menije
teatar otvorio oči.
Mislim da ste zaljubljeni.
Bojim se da je to nepoželjno.
Kako to?
Dok sam bio mlađi, nadao sam se da će mi pisanje biti profesija. Da ću pišući uspjeti, prehranjivati obitelj i
tako dalje. Da ću si stvoriti ime. No mnogi su pozvani, rijetki su odabrani.
Radite li sad na nečemu
Mota mi se ideja po glavi. Vjerojatno ništa.
Roman?
Drama.
Ima li u toj drami glavna uloga za taštu glumicu?
On šuti. Ona ponovno pokušava, manje oprezno.
Smijem li pitati kako počinje ta drama?
Riječ je o arogantnom aristokratu koji vreba svoje podanike.
Pitam se kako vam je to moglo pasti na pamet.
Nije to ničiji portret. Ako ste na to mislili.
Iz ničega ništa ne nastaje?
Kralj Lear je bio u krivu.
Oh, pogledajte nebo. Modro je poput različka.
Ona jedno vrijeme šuti. Do njih se uspinje pjesma rijeke. Žubor vode, njezin mrmor dok zapljuskuje stupove
mosta. Ona je jedina žena koju je ikad vidio da otpuhuje kolute dima.
Obrazi vam se zarumene kad govorite o svom radu , izjavljuje ona. Nalikujete na djevojku koja govori o
svome mladiću. Voljela bih da se možete vidjeti. Lice vam se promijeni.
Ispričati drugome neku priču , odgovara on. Dirnuti drugu osobu, nekog koga nikad niste upoznali. Ta nada
me dira. Nekog tamo negdje u
mraku, negdje u stražnjim ložama. Ili osamljenog mladog čovjeka ili ženu koji si ne mogu priuštiti sjedalo, pa
stoje na galeriji. A i riječi same po sebi su lijepe. Već sama igra njima. Poput glazbe. Dok pišem, osjećam se
kao da postajem netko drugi. Kao jači i bolji čovjek. Blesav je to osjećaj.
Ne vidim ništa blesavog u tome. A u contraire.
Ja vidim.
Grimizno ili tamnocrveno, što mislite? Uz moje oči.
Oprostite?
Moja haljina, blesavče. Za Kleopatru.
Rekao bih, ako dopuštate, sivkastoplava , odgovara on.
Ah, sivkastoplava. Pravi ste misterij, dragi i plemeniti gospodine Stoker. Vaše prelijepe riječi. Voljela bih vas
bolje upoznati. Bi li taj jači i bolji čovjek htio ženu počastiti šalicom čaja?
Dok su skretali prema čajani, pred njima se ukazao mračan prizor.
Ispred njih su na ulici bile postavljene policijske barikade. Policijski službenici okupili su prolaznike u manje
skupine kako bi ih pretražili. S vremena na vrijeme čovjek s kukuljicom na glavi proviruje iz prolaza
kotlovničareve radnje i upire prstom ruke u rukavici; prolaznik u kojeg ovaj upre prstom odvlači se, usprkos
njegovu prosvjedovanju, u vrstu.
Gospodine Stoker , tiho progovara ona. Tko bi to mogao biti?
Možda doušnik.
Mislite li da su pronašli još jednu nesretnicu?
Nadam se da nisu , odgovara on. Hoćemo li?
9. studenog 1888.
Nakon što smo gospođica Terry i ja popili kavu i razgovarali, otišli smo do njoj drage, malene suknarske
radnje na južnoj obali Temze. Radnja se nalazi u mračnoj uličici čije ime nisam ni zamijetio, a u posjedu je
indijskoga gospodina i njegove drage gospođe supruge premda mi se čini kako bi bolje bilo reći da radnju
vodi indijska gospođa i njezin suprug .
Tkanine svojom profinjenošću oduzimaju dah, uglavnom je riječ o svili, no ima i fino tkanog pamuka,
zadivljujućeg sjaja, boje i blistave živosti, a gospođa mi je objasnila - gospođica Terry to je već znala - da sari
tako velike kakvoće može imati izuzetno visoku cijenu, ali može se kao nasljedstvo prenositi cijeli niz
generacija.
Brodovi koji te tkanine tegle tisućama kilometara s Dalekog istoka usidreni su na dokovima koji se nalaze u
neposrednoj blizini, okomito na ovaj prolaz, što je samo po sebi dojmljivo kad čovjek bolje promisli.
Ponajbolji sariji načinjeni su od prozračne svile koja je toliko tanana da se cijeli odjevni predmet može
provući kroz otvor vjenčanoga prstena.
Čekao sam dok je gospođica Terry odabirala nekoliko zapravo mnogo zapravo previše artikala koje će ovi
dobri i vrijedni ljudi isporučiti u našu garderobu. Povremeno bi otišla u privatni prostor iza pulta te bi se, uz
gospođinu pomoć, zaogrtala sarijem, a zatim izlazila pitajući me za mišljenje, noseći taj odjevni predmet na
način za koji su mi rekli da je tradicionalan: omotan oko pojasa s jednim krajem prebačenim preko ramena,
tako da joj je područje oko pupka bilo razgolićeno.
Moram priznati da je to bio izuzetno dražestan prizor.
Nakon nekog vremena u trgovinu se spustilo dvoje prelijepe engleske djece koja su ovamo došla iz sobe na
katu, gdje su se, kako se činilo, igrali s indijskom djevojkom, kćeri vlasnika trgovine, kojoj je, prema mojoj
procjeni, bilo petnaestak godina, a bila je lijepa poput suncokreta i prepuna nasmijane ljubaznosti. Djeca su
dotrčala gospođici Terry te su joj se, grleći je i ljubeći je, obraćala s "majčice . Zamislite moje iznenađenje
kad mi rekoše kako je riječ o sinu gospođice Terry, Gordyju, i njezinoj kćeri Edy. Ona običava dječicu
ostavljati ovdje kako bi se o njima skrbili dok je ona na probama, objasnila mi je, a to ide naruku svima, kao
što sam mogao zaključiti prema njihovim razdraganim licima. Dao sam kćeri domaćina pet šilinga kako bi se
zajedno s djecom poslije mogla počastiti kolačima, što je za posljedicu imalo to da su mi glasno zahvaljivali
na nekoliko jezika.
Po povratku u Licej nedugo nakon ručka, dočekao nas je neuobičajen prizor. Gospođica Terry i ja - nije mi
ugodno zvati je Len , jer Len baš i nije ime našeg vodoinstalatera, ali je ime mnogih uglavnom pijanih
Velšana koje zovemo kad god nam se začepe odvodi - na pozornici smo zatekli Harks s čovjekom ribljih očiju
koji se doimao bijesno u svom kišnom mantilu, s odbojno spljoštenim idn-šeširom.
Harks je bila pomalo konsternirana, a kad joj se to dogodi, onda joj smeteno zapinju riječi. Taj čovjek omeo
ju je na način koji mi se učinio grubim i nepristojnim, no ne smijemo zanemariti golemo breme što ga na sebi
nose fizički neprivlačni. Predstavio se kao George Orbison, detektiv Metropolitanske policije. A želja mu je
bila, kako je rekao, razgovarati s Gazdom.
Kad sam ga upitao kojim povodom, Orbison je ponovno bio pomalo neprijazan. On je jedan od onih koji
uživaju izjaviti kako imaju nešto
priopćiti, no to vam nipošto ne mogu reći te se time prenemažu. Bilo mi je zanimljivo gledati ga kako kratko
promatra gospođicu Terry, a da se pritom na njegovu licu nije vidjela baš nikakva emocija. Točno ga mogu
zamisliti kako taj izraz lica uvježbava pred ogledalom.
U tom je trenutku s desne strane kulisa dojurio Gazda te je uslijedila čudna dramska situacija.
Gazda: Koji je razlog ovog upada na naše radno mjesto?
Orbison: Dobar dan, gospodine. Riječ je o ubojstvima na East Endu.
G.: Što s njima?
O.: Ta predstava koju upravo igrate, gospodine. Doktor Jekyll i gospodin Hyde. Voljeli bismo da je skinete s
repertoara, ako biste bili tako dobri.
Zašto?
Svima bi trebalo biti jasno da lovimo opasnog luđaka. Jutros je pronađena još jedna djevojka, ovoga puta u
Dorset Streetu, u blizini Spitalfieldsa. Vjerujemo da bi takozvana zabava poput ove što je igrate dotičnoga
mogla samo potaknuti. Kao i dosad. Ili bi čak mogla druge nadahnuti da ga oponašaju. Ako to već ne čine.
Stojite nasred kazališta. A mi ovdje postavljamo predstave.
Naloženo mi je da inzistiram, gospodine.
Tko vam je to naložio?
Nije mi dopušteno reći.
Ovo je Engleska, ili to možda niste primijetili? Policija ne zatvara kazališta u zemljama gdje žive slobodni
ljudi. Bit ću vam zahvalan ako sa mnom ne budete govorili tim tonom, gospodine, i molim vas da malo
spustite glas. Nisam jedan od vaših podanika, pa da me šikanirate.
Kako se usuđujete obraćati mi se na takav način u mom vlastitom kazalištu, vi odurni prdavče?
Imam ovdje omotnicu za vas, gospodine. Sve su to kopije, možete ih zadržati. Riječ je o dosjeu o vašoj dičnoj
osobi, gospodine, vrlo detaljnom, uvjerit ćete se. Neke vaše zanimacije, kasnonoćna druženja. Bila bi šteta
da završi u pogrešnim rukama.
Gazda je problijedio, naočigled ostario dok je prelistavao svežanj. Rijetko sam ga viđao tako ušutkanog,
barem nikad tako brzo, pa sam se zapitao kakav bi mogao biti sadržaj tako moćne omotnice. Pretjerivanja i
glasine, nesumnjivo. On se voli predstavljati kao veliki razvratnik i širiti glasine o svojim porocima, navika za
koju sam mu godinama savjetovao da je odbaci, neuspješno. Na pamet mi pada Hamlet, treći čin, četvrti
prizor. Stradava od vlastitog oružja.
Promatrati njegove oči bilo je kao promatrati potok u koji je netko bacio kamen, pa se zamutio, zapjenio, a
zatim razbistrio.
Neugodni je posjetitelj sad nasrnuo na njega na osobito neljubazan način. Uvjeren sam da je taj prodorni
pogled, baš kao i bezizražajni izraz lica prethodno uvježbavao u nekoj samotnoj, smrdljivoj sobi smještenoj
iznad zalagaonice u kojoj prihvaćaju čak i odjeću skinutu s mrtvaca. Mogu odmah zatvoriti ovu ustanovu ,
rekao je. Ili ćete udovoljiti mom zahtjevu. Odluka je na vama.
Orbisonov glas nekako se promijenio, postao je promukao i pomalo piskutav, kao da su mu orgulje u grlu.
U tom se trenutku u razgovor umiješala gospođica Terry, koja je sve dotad šutjela. Možemo večeras igrati
Otela , izjavila je iznimno veselim glasom. Dczdemonu znam napamet, od početka do kraja, a i scenografija
je slična. Harks, draga, pohitaj do garderobe vidjeti jesu li svi kostimi na broju, hoćeš li?
Nećemo to učiniti , prasnuo je Gazda. "Preko mene mrtvog.
Gospodine Stoker, rekla je gospođica Terry, možda biste mogli pozvati glumce neka u pola tri dođu na probu
uvodnog prizora, neka svi dođu.
Kad na vrbi rodi grožđe , bijesno je izjavio Gazda.
Hvala vam, detektive Orbison , rekla je gospođica Terry rukujući se s tim odurnim čovjekom. Licej će sa
zadovoljstvom udovoljiti vašem zahtjevu. Možda biste vi i gospođa Orbison htjeli dobiti karte za predstavu?
Neću igrati svoju ulogu , izjavio je Gazda. Neću, upozoravam vas.
Začepi i idi , rekla je ona. Idi neka ti zacrne lice.
Manje od sedam sati poslije, dok sam scenu promatrao s lijeve strane kulisa, prema meni se zaputio Otelo,
koji je djelovao zabrinuto dok su u rupi orkestra odjekivale fanfare. Gdje je Len? psikao je. "Za Boga miloga,
nastupa za devedeset sekundi
Pohitao sam prema hodniku, na kojemu sam svjedočio nezaboravnu prizoru, prizoru kojemu nije svjedočio
nitko u povijesti kazališta. Držeći se za balustradu i klizeći niza stube u pratnji gotovo histeričnog trojca
garderobijerki, gospođica Alice EIlen Terry prilazila mi je u svoj svojoj razbarušenoj divoti, bosonoga, mrka
lica, gorljiva. Haljina na njoj bila je plamteće indigo boje poput perja na paunovu vratu. U ustima joj je bio
nezapaljeni cigarillo.
Isprike , šapnula je. Morala sam piškiti. Zakopčajte me, hoćete li, Tetkice?
Okrenula se visoko podignutih ruku, garderobijerke su joj popravljale šminku, kosu i obrubljivale joj olovkom
oči dok sam se ja posvetio kopčanju gumba na njezinim leđima.
Vražjeg mu vraga , rekla je. Idemo, moje dame. Gdje su mi proklete cipelice?
Cipele nazuvene, zatoptala je pa zaplesala brzi irski ples da ih razgazi , a zatim žustrim korakom izašla na
pozornicu točno na znak. Dočekala ju je plima klicanja publike, od kojeg kao da se cijela kazališna zgrada
tresla. Ovacije su trajale pune dvije minute. Bilo je to kao gledati preobrazbu, kao da se njezino fizičko biče
preobrazilo, postalo - nemam drugih riječi kojima bih to opisao - intenzivnije ono što jest. Ni u jednom
trenutku, međutim, nije dala do znanja da čuje aplauz, nego je zurila u strop s nadlanicom priljubljenom uz
čelo.
Otelo se ponovno dovukao do mene i mrko me gledao dok je publika pljeskala.
Kravetina mi krade pozornicu , promrmljao je.
14. studenog 1888.
Sviće.
Cvrkut i graktanje.
U jedan ujutro, nakon obilne večere rakovi, šampanjac i tokajac koja je bila upriličena na sceni za glumce,
Harks i ja odveli smo Gazdu, koji je bio umoran, do poljskoga kreveta u njegovu uredu, užgali svoje svjetiljke
i izašli na ulicu kako bismo ispratili svoje dame do taksija koji su ih ondje čekali u dugom redu. Jedna po
jedna, polako su odlazile, a posljednje su otišle Harks, gospođica Terry i naša kostimografkinja, Patience
Harris.
Njihov fijaker još nije ni zašao za ugao Exeter Streeta, a ja sam već osjetio kako me obuzima moj stari poriv.
Jedno sam vrijeme ondje stajao sam. Osjećaj nije jenjavao.
Snagom volje pokušao sam ga odagnati. Ali, ne.
Kiša je pala ranije te noći i zrak je još bio vlažan, no smrdljiva je magla neumoljivo prodirala natrag s rijeke,
omatala prljavštinom blatnoga korita rijetke plinske ulične svjetiljke i prozore osvijetljene svijećama, tako da
sam jedva mogao razabrati ulaze u trgovine na suprotnoj strani ulice. Ponovno sam pokušao samoga sebe
prisiliti da se zaputim kući, ali rastuživala me već sama pomisao na praznu kuću.
Na nekoliko minuta ušao sam natrag u kazalište, poslužio se zahodom, umio lice hladnom vodom. No ono
što je u mene zurilo iz ogledala nije bila nikakva pročišćena ili umirena duša. Pronašao sam svoj teški vuneni
kaput i odjenuo ga, uzeo nož duge oštrice iz zelene sobe, pogasio sve svjetiljke i otišao.
Tišina je bila nezemaljska dok sam hodao Strandom. Hodao sam kroz prljavu maglu koja se zgušnjavala. Svi
prozori bili su mračni, široke ulice i uski prolazi bili su pusti, osjećaji su mi se u glavi vrpoljili kao štakori u
vreći. Stigavši do obale rijeke, skrenuo sam prema East Endu.
Udaljenost koja Exeter Street dijeli od Whitechapela manja je od pet kilometara, no dok sam je prelazio,
dogodilo se nešto neobično s vremenom: istodobno sam bio i hitar i usporen, a imao sam i zastrašujući
osjećaj da ne mogu treptati, kao da mnome upravlja netko drugi. Teško je u riječi pretočiti bujicu osjećaja,
žestinu osjećaja osamljenosti, zastrašujući osjećaj pasivnosti. Osjećao sam se kao da ne kontroliram vlastite
korake.
Skrenuo sam nekoliko ulica dalje od rijeke i nastavio vođen instinktom te zašao u pusto susjedstvo skladišta,
dizalica i stovarišta. Tek nekoliko stambenih zgrada i kuća bilo je ruševno, bez vrata, trošno, s krpama koje su
obješene preko prozora igrale ulogu zavjesa. Nije ondje bilo nijednog stabla, nijednog cvijeta, samo korov
koji se probija kroz zahrđale ograde, kao i poneki izgladnjeli pas koji trga odbačene madrace ili prekopava
gomile otpada koji trune. Na svakom drugom zidu bilo je ispisano upozorenje:
U OVOJ JE ČETVRTI ZABRANJENO ŠETATI SAM NAKON MRAKA - PO NALOGU metropolitanske policije.
Ispred sebe sam, u crvenom svjetlošću osvijetljenoj veži, ugledao kao kostur mršavu mladu ženu koja je
čekala mušterije. Jadno dijete.
Koliko li je samo strašna morala biti ta bijeda koja ju je gonila da tijelo prodaje i za ovako strašnih noći.
Osjetivši moju prisutnost, brzo se povukla u sjenu. Njezina se grimizna svjetiljka ugasila.
Zavukao sam ruku u džep kako bih se podsjetio da je nož još ondje.
I tad sam ga ugledao.
Ispred mene, u sjeni.
Jasno sam vidio.
Crnom pelerinom zaogrnut čovjek mračnom se ulicom kretao neobično sporo, a opet gipko, kratko je
pogledao prema ledenome mjesecu pa se udaljio u smjeru juga, prema dokovima, čudnim korakom koji se
doimao poput nekakva polukaskanja. Mogao sam vidjeti da u desnoj ruci drži kratak, težak štap, rekao bih
toljagu, a na glavi je imao šešir široka oboda nalik na one što ih nose matadori.
Dok sam ga slijedio, opirao sam se nagonu da povraćam, toliko je jak bio užas koji sam osjećao. Moja košulja
i donje rublje bili su natopljeni znojem, jezik gladak i kiseo, dok mi se krv pjenila. Bio sam grozno svjestan
zvuka svojih koraka, te sam poželio da ih nekako utišam.
Ubrzo smo osoba koju sam slijedio i ja došli do rijeke. Visoki brodovi ondje su bili privezani za vezove, a
njihovi ogoljeni jarboli i puste palube davali su im izgled brodova smrti iz snova.
Kako bih pobijedio strah, odlučio sam zapjevati u sebi. No um mi je bio toliko uzavreo da mi je na pamet
pala samo ova smiješna pjesmica:
Momak koji ljubi me gore je na balkonu,
Momak koji ljubi me odozgor gleda me.
Eno ga, rupcem mi na bis maše.
Lijep kao crvendać što sletio je na...
Vrisak koji je rasparao noć bio je jeziv, od njega se ledila krv u žilama.
Vrisak je došao s udaljenosti od stotinjak metara, ispod željezničkog nadvožnjaka, uz rijeku. Htio sam otrčati,
pretvarati se da nisam čuo. Čuli su se sad stenjanje i povici žestoke borbe, pa zvuk silovita udarca, koji me
podsjetio na udarac olovnom šipkom po opeci, a zatim iznova žensko dahtanje u užasu, pa najužasnije
moguće grleno hroptanje, tuljenje nalik na vučje zavijanje.
Osvrnuvši se oko sebe, nisam vidio nikog tko bi mi mogao priskočiti upomoć.
... Upomoć... Ubija me... Pomognite jadnoj djevojci!
Iz džepa sam izvukao nož što sam ga ponio za vlastitu zaštitu, ali ruka mi je bila toliko malaksala da sam
jedva uspijevao držati držak.
Ovdje nas je četvorica , povikao sam. Upozoravam te, izađi.
Iz usjeka je sad dopirala samo tišina isprekidana jedino pljuskanjem vode.
Ponovno sam bio u iskušenju da se okrenem i bježim koliko me noge nose kroz ulice sve do svoje kuće, i ne
osvrćući se, da nikome nikad ne prozborim ni riječ o ovome što sam čuo. No, kukavičluk je uzrok svih zala na
ovome svijetu. Ohrabrujući se što sam bolje mogao, polako sam krenuo naprijed. S leđa sam začuo zvuk od
kojeg sam se zaledio: ljudsko disanje. Samo to: udah, izdah. Nisam imao pojma da taj zvuk, zapravo dokaz
života, u čovjeku može izazvati takav užas. To je nešto što neću nikad zaboraviti.
Kad sam se okrenuo, stajao je u mlaki srebrne mjesečine, preko glave je imao masku od vreće s propaljenim
otvorima za oči. U lijevoj ruci na kojoj je bila rukavica držao je toljagu s kojom sam ga vidio prije, a u desnoj
mesarski nož.
Zaurlao sam što sam glasnije mogao u nadi da bi me mogao čuti čak i netko tko prolazi podalje od nas,
možda čak jedan od mornara s usidrenih brodova.
Psssst , psikao je čudnim simulakrumom ljubaznosti.
Ne pomaknuvši ostatak tijela, otvorio je širom svoja strašna usta, pokazao svoje pljuvačkom okupane zube i
jezik nalik na pseći. A zatim se začulo prigušeno cerekanje, koje sam prepoznao.
Kad je s glave skinuo kukuljicu i ugurao je u džep, mislio sam da će mi sljepoočnice eksplodirati.
"Sad sve znaš , rekao je.
Nisam bio u stanju govoriti.
Trebalo mu je vremena da konačno prasne u smijeh.
Slijedio sam te, idiote , rekao je. Kad sam vidio da bez pratnje ponovno krećeš u jednu od svojih prokleto
luđačkih šetnji. Misliš li da bi ijedan Gazda dostojan te titule dopustio da te dograbi Drski Jack?
Prokletniče. Bijednice. Nemam riječi , rekao sam. Ti si nitkov, a ne čovjek. Nastavio sam tim opscenim
rječnikom. No on se samo smijao. I upirao u mene drhtavim prstom.
Tvoje lice, o, draga Tetkice, kako bih samo volio da se možeš vidjeti.
Sad je već bio posve razdragan, ali nakon nekoliko trenutaka oporavio se dovoljno da počne teško disati i u
savršenom falsetu izgovori: Upomoć,, Tetkice... Oh, hajde... Ja sam djevojka u nevolji...
Dok sam se udaljavao od njega, slušao sam kako njegov okrutni smijeh postaje sve tiši.
Hej? dozivao me. Hej, stari, nećeš me ovdje ostaviti samog? Ne odlazi!
Nisam zastao sve dok nisam došao do prazne ljušture svog doma.
Zora je.
Srce tuče kao ludo.
Mozak mi ključa.
XV.
Gdje gospođica Terry razotkriva tajnu i dolazi do susreta s kazališnim duhom
U uredu prvakinje Drame na kojemu je gospođica Terry inzistirala, a čije je uspostavljanje bilo i jedna od
stavki ugovora koji je potpisala, ona ustaje od svog radnog stola i prilazi stolu za sastanke.
Do koje smo stavke na popisu došli, Brame? Bili ste na četvrtoj stranici? Možemo li malo požuriti?
Bila ga je zamolila da ga promatra dok obavlja svoj posao upravitelja, jer planirala je jednoga dana otvoriti
vlastito kazalište.
Isplatio sam plaće , kaže Stoker čitajući iz svoje bilježnice s popisom radnih obaveza. Organizirao sam
audicije, razgovarao s bankom, naručio šarke za nova vrata prema gledalištu, naručio predračun za uređenje
ove prostorije.
To ne može biti skupo , izjavljuje ona osvrćući se oko sebe. Samo treba malo osvježiti pokućstvo.
A tu je i novinar iz The Timesa, čeka u prizemlju, koštunjav tip. Htio bi s vama razgovarati nekih sat vremena
o predstavi.
Nahranite njime Gazdina psa, hoćete li? Fussy voli povremeno nešto oglodati, zar ne, stari momče?
Pseto kratko reži sa saga, pokraj vatre.
Reklama će nam dobro doći kod prodaje ulaznica.
Zaboli me za ulaznice, ako će doći, doći će.
Bez prodanih ulaznica nema ni kazališta. U to ćete se i sami uvjeriti kad budete imali svoje kazalište.
Ako inzistirate.
Inzistiram.
Predajem se.
Ona ponovno prilazi svom radnom stolu, uzima rubac iz ladice i njime otire naočale.
Od novinara uvijek čujem ista dosadna pitanja , izjavljuje ona tupim glasom. Čovjek od njih izgubi volju za
životom. A što vi mislila o Shakespeareu? Kakva to biti žena u kazalište? Kak sklapala uloga? Jedan je to od
njezinih tipičnih manirizama, kad počne govoriti s akcentom što ga naziva mađarskim u namjeri da oslika
nekog tko joj ide na živce.
Pa, kako ulazite u ulogu?
"Promatram ljude oko sebe. Kako bih inače?
Promatrate?
"Hramanje? Moja služavka. Škiljenje? Moja tetka. Draga stara cura? Vi. Pompozan, ali simpatičan
dosadnjaković? Gazda.
Stoker si dopušta smijeh. Ona ga zauzvrat tako točno oponaša da je zatečen.
Promatranje je sve , kaže ona. "Ljudi su hrana. Sigurno ste primijetili da Gazda u Macbethu oponaša baš vas,
način na koji čitate knjigu?
Teško da je tomu tako.
Liznete jagodicu prsta prije nego što ćete okrenuti stranicu. To radi i njegov M. Njegov Jago dodiruje lice
rukama kad se uplaši. Baš kao i vi. A tu je i kretnja kad dlanove spojite tako da vam se dodiruju vrhovi prstiju
kad nešto tražite - pažljivo motrite, i time će se sigurno poslužiti.
To mora da je slučajnost?
Ništa nije slučajno.
To jest.
Skoknite do ormara i otvorite onu ladicu, hoćete li, Brame? Pronaći ćete ondje svežanj blokova za crtanje.
Budite dobri, pa mi donesite jedan od njih. Bilo koji.
Stranice ovog bloka su od pergamenta koji je od starosti posivio, a svaki je centimetar tih stranica pun
života, prepun crteža ruku, usta i očiju, nasumičnih linija i povremenih notnih zapisa.
Vi ste to nacrtali?
Tako ulazim u ulogu, dušo. Promatram i to je sve. Njihove manirizme, navike, njihov naglasak. Način na koji
lik hoda jednako je važan kao i bilo što od onog što izgovori. Kako podiže čašu vina. Kako navlači zavjesu.
Koje su riječi što ih u rečenici naglašava. A najvažnije od svega je način na koji prodorno gleda. Kad to
ukapiraš, ukapirao si sve.
Stoker prelistava stranice. Glava časne sestre okreće se prema promatraču, smiješi se, pokazuje zube.
Počela sam to raditi još kao djevojčica , veli ona. Taj savjet sam dobila od oca, starog ratnika, poveo me da
gledam jedan njegov nastup u muzičkom igrokazu kad mi je bilo samo sedam ili osam godina. Uvijek osobitu
pozornost posveti svojim skicama, samo će ti one naposljetku preostati. Tvoj učitelj ima svoje školske
udžbenike. Glumac ima ovo.
Prelijepi su. Nisam znao da crtate.
Ne, nema to nikakve veze s ljepotom, to je samo promatranje, dragi Brame. To znači znati da sve sadržava
vlastitu suprotnost. To je ključ za igranje Ofelije, Dezdemone, Lady M. Dodaj nešto od toga u svakog
ljubavnika koji želi biti odbačen. I nešto u svakog zlikovca koji želi biti voljen. Sve zlo ovoga svijeta dolazi iz
uništene ljubavi. Zaboravi to, i publika ti neće vjerovati.
Nismo li se malo udaljili od upravljanja kazalištem?
Te prelijepe priče što ih pišete? Zato se ne prodaju onako dobro kao što bi mogle, dušo. Možete vi piskarati
prelijepe rečenice, ali morate u njih dodati malo začina, malo sočnosti. Niste prethodno nacrtali skice. Kod
vas nema materijala za crtanje. A sad, pođite sa mnom gledati Trbosjeka na probi, hajde.
Gazda i ne zna da su mu glumci nadjenuli novi nadimak.
Oh, mislim da će mu se svidjeti, ne mislite li i vi tako?
Mletački trgovac. Sjede zajedno uz pozornicu. Ljudi dolaze i odlaze, postavljaju pitanja, traže novac, no
njemu je teško odvojiti pogled od svjetala pozornice, kao da je podignut zastor od gaze, uklonjena nekakva
eteričnost.
Nema kostima, ni perike, samo neskladan muškarac u kućnom ogrtaču, na glavi mu je izudarani cilindar, viče
u mrak i puši.
"Uključi prokleti reflektor, čovječe! Mene žele vidjeti.
Svjetla se podešavaju. Ali Gazda još nije zadovoljan.
Rekoh RASPALI tu prokletinju, samo daj. I daj mi malo crvenog, ti cvrkutavi bezveznjače, ako ne želiš da ti
dođem i zabijem ti nogu u guzicu!
Snop svjetla se crveni. "Sad smo se našli. Dobar dečko. Gazda tromo spušta glavu kao da je naprasno
otežala. Kad je ponovno podiže, lice više nije Irvingovo.
Dugoljastije je, mršavije, četrdeset godina starije. Njegov glas drhtavi je glas starog, preplašenog i
povrijeđenog muškarca. U očima je zbunjenost, potpuni šok u grimasama, nevjerica u krivulji prezrivih usana
koje povremeno izbacuju zaprepaštene upitnike u tekst, poput kockica leda u bačvu uzavrele krvi.
On me je sramotio, sprječavao me da zaradim pola milijuna?... smijao se mojim gubicima, rugao se mojim
zaradama?... prezirao moj rod?... mrsio mi račune, HLADIO moje prijatelje?... PODJARIVAO moje
neprijatelje. A koji je njegov razlog? jer sam ŽIDOV.
Spremačice koje su čistile po ložama zastale su i okrenule se. On dugo zuri u njih i tek tad se počinje činiti da
ih vidi. Tetura do podnih svjetala. Spušta se na koljena. U tihom plaču. Upire u svoje lice. Prsti mu se tresu.
Zar Židov nema očiju? Zar Židov nema RUKU? Organa? Razmjera? Osjetila? Osjećaja? Strasti? Zar njega ne
HRANI ista hrana? Ne RANJAVA isto oružje? Ne napadaju iste bolesti? Ne liječe isti lijekovi?
On čeka. Oh, kako li samo dugo čeka. Kao da ih prisiljava da odgovore. Upitno podiže obrve u lukove, lice mu
se trza u bolovima.
Ako nas ubodete - spaja vrhove prstiju kao vrhovni sudac - zar mi ne krvarimo?
Stoker osjeća kako mu ona provlači ruku ispod ruke. Užasna stara trupina, šapuće ona, ali, vidite, on je svoje
slike nacrtao.
Novinar iz The Timesa čeka. Odlazi gospođica Terry. Karte se moraju prodati, istine sakriti, sugestije
natuknuti, svjetla spustiti u naklon.
Usijan, zadihan, Stoker podvrće lijevi rukav svoje jakne. Kao da prvi put vidi čovjeka na sceni ili zamjećuje
duha koji je oduvijek ovdje, on promatra, škraba slike po svojoj manšeti.
Neće proći dugo prije no što će se ponovno zaputiti gore, u Mininu jazbinu. Nema izbora kad je posrijedi
odredište.
Budući da stotinu godina nije spavala, buđenje je prava riječ za ovo što se događa Mini. Slično je to
izmjenama plime i oseke, sjeni koja pada preko kamena, vodi koja postaje para ili led. Vrana zuri ni u što.
Plamičak treperi. U takvim trenucima Mina zamjećuje da je ovdje.
U svom potkrovlju sazdanom od prašine i paukova, ona sluša.
Vrisak s neba, šuljanje štakora, kliktanje galebova, skakutanje vjeverica po prastarom krovu, stenjanje
hrastovih kosih krovnih greda. Škripanje koščatih nosivih stupova i dimnjaka i stubišta, soptanje presušenih
cijevi, štropot davno mrtve utrobe peći centralnoga grijanja. Budući da nema vlastitog tijela - a i dok ga je
imala, to joj je tijelo donosilo samo nevolje -ona tijela smatra fascinantnima.
Mini vrijeme drukčije prolazi. Pet godina mine u sekundi. Stotinu godina u mjesec dana. Njezini osjeti imaju
obrise koje živi ne vide. Ona razmišlja u obliku lijesa.
Težak sanduk nije
toliko težak ako je
sanduk dobro napravljen
svaki binski radnik zna da je tako no nitko ne zna zašto je to jedna od stvari koje
znam.
Ponekad se zaputi van, luta uz obalu rijeke, sporednim ulicama. Ponekad sate provodi na ulazu za glumce.
Nakratko su ju jednom ugledali u kraljevskoj loži, jednom ili dvaput na stražnjim balkonima. Ima ih koji vele
kako za noći punog mjeseca šeta Exeter Streetom. Događa se da je vide i kad ona to ne želi, a ima i prigoda
kad je ne mogu vidjeti premda bi ona to htjela.
Ukazuje se kod stovarišta duhana, uvija se oko jarbola prekooceanskih putničkih brodova, u brišućem letu
spušta se do priveznih bitvi i vode pune mulja. Vuče za sobom kometske repove priča, onostrane živote
grijeha. Prolazi tik do brodskih prozorčića, prozora kuća, niz dimnjake, kroz ključanice. Za Minu London
nema tajni.
Ima noći kad je zid prašine što se polako kreće preko Piccadillyja kojem se prolaznici čude, pa odru odjeću; a
ima i noći kad je teški uzdah crkve St Mary le Strand koji izdiše davno pokopanu uspomenu na skršenu
ljubav. Ponekad odlazi i daleko, sve do Deptforda, do dokova Gravesenda, stoji na stubištu svečanog ulaza u
Royal Opera House, među prostitutkama iza stanice na Charing Crossu. Ona je iznenadno pucketanje na
tihom i pustom hodniku iza vaših leđa, osjećaj prisutnosti u prostoriji. Bila je to Mina i onda kad ste kasno
noću bili uvjereni da vas netko promatra, kad vas je bio strah podignuti pogled sa stranice knjige priča o
duhovima, kad vas je bilo strah od onoga što biste mogli vidjeti u ogledalu.
Buđenje nije prava riječ. Tu je ona u svom potkrovnom gnijezdu, u svom čistilištu ispod šindre, djevojčica
sazdana od sumraka i izda je. Polagano se vrti oko kralježnice krovne grede, viticama obujmljuje rebra kosih
krovnih greda.
Uljez je ponovno ovdje. Sjedi nagnut nad svojim strojem u kugli blage svjetlosti svijeća i iscrpljenosti. Što on
to radi? Za koga?
Ne može vidjeti organe kojima on plete paučinu, no svejedno postoje. Oko njega je mreža ispletenih riječi. I
plete on dalje, premda ni sam ne zna zašto, kroz oblake sumnji u samoga sebe i eksplozije bijesa.
Krupan čovjek. Dostojanstven. Po tom nalikuje na njezina ubojicu. Svjetlost svijeće poprima zlatne i grimizne
nijanse. U njemu je nagomilano divljaštvo, prokapljuje mu kroz pore, no ima tu još nečeg čudnijeg, neke
ženske blagosti. Dolazi ovamo svake večeri, taj bucmasti, bradati čovjek plamenih očiju koji je uvjeren da je
sam u ovom potkrovlju. Uvija ramenima, plješće po odjeći uklanjajući prašinu, žestoko češe tjeme, uklanja
pokrov kojim prekriva svoj čudni stroj.
Mina sluša kuckanje stroja dok prašina leti u zrak i sliježe se. Njezino ništavilo preslaže se u harmoniji s tim
kuckanjem i brončana svjetlost pršti kroz krovni prozor. Ona šapuće svojim sestrama, zrakama mjesečeve
svjetlosti nad Londonom. Maše kroz potrganu šindru dok broji zvijezde, svaka je za jednu ženu koju je
pogubio muškarac, a svaka konstelacija za neuspjele, mrtve knjige.
Njegova prva. Njegova druga. Njegova treća. Njegova četvrta. Gledala je dok se za svaku od njih sićušno
svjetlucanje pridodavalo na noćnom nebu, točkica svjetlosne nevažnosti. Kad ih, međutim, on pogleda
svojim očima, tad divljački sjaje poput sunca, ali ljudi to i ne zamjećuju, a i on to zna. Svejedno se penje u
njezino potkrovlje.
Ispričaj moju priču, govori ona. Podaj mi natrag moj život. No on je ili ne može ili ne želi čuti. Njegovo je
kuckanje preglasno.
Ona ima osjećaj da on baš zato i oblikuje svoje riječi, kako ne bi morao slušati ono što će se dogoditi kad se
razmakne zastor tišine.
Njezini prsti prebiru po tijelu slomljene harfe. On misli kako tu čudnu glazbu proizvodi povjetarac.
Kad njezine suze razmažu riječi na njegovu papiru, on samome sebi veli kako je mrlja nastala zbog krova koji
prokišnjava.
Plač? Da, ona plače. Za takvo što tijelo nije potrebno. Suze su dio tuge koja je vidljiva uz rub vode, ne
događaju se na mjestu gdje je počinjeno zlo. Koliko lije samo noći stajala ispred njega i vrištala iz dubine
svog iščezlog srca, čupala mu kosu, zasijecala mu lice. Pripovjedaču, smiluj se. Ugledaj me.
On zuri u krov i vidi samo tri kapljice vode koje se niz kosu gredu cijede od njezina vriska. Jedne se noći
toliko trudila - od napora je bila u agoniji -no kad je on odvratio pogled od svojega stroja i pogledao prema
mjestu gdje je klečala preklinjući ga, ispred sebe je ugledao samo jednooku mačku.
Ja nisam jednooka mačka. Ja nisam kapljica kiše. Zašto me ne možeš vidjeti? Ovdje sam.
Okrenuo se natrag prema svom stroju, zdepasti prsti ponovno su udarali po tipkama, a njegove guste obrve
nalikovale su na gusjenice znoja. Bojao se da će izgubiti nit. Sigurno je bila zima, jer cijevi u potkrovlju su
stenjale, posvuda kao žile kucavice svijeta. Paučina je čudno mirisala na metalni zadah topline, na mjestu
gdje joj je trebao biti jezik bio je okus metalnih strugotina. On je svukao košulju i glasno ispijao vodu iz boce.
Ljepilo znoja cijedilo mu se niz leđa. Lice mu je bilo crveno kao krv. Jezik mu je provirivao između usana.
Na stolu je debela poslovna knjiga, njegove črčkarije runa. On je zurio u njih, prevodio ih, čupao iz njih
rečenice, zastajao kako bi uzviknuo neku psovku ili pripalio cigaretu na užarenom tijelu druge ili kako bi
zaurlao frustraciju zbog napora što ga je ulagao u to nešto što je pokušavao, onako kako to čine ljudi koji iz
sebe izbacuju bubrežni kamenac.
Ona se šuljala iza njega. Bila mu je toliko blizu da je mogla razabrati dlačice na njegovu zatiljku. Pogledavala
mu je preko ramena, vidjela čudne riječi što ih je stroj porađao.
Krv. Je život. Bio sam svjestan prisutnosti. Kao da se pretačemo. U oluji. Gnjeva.
Tata, hoćeš li mi pomoči sa zadaćom iz latinskog?
Gorljivi šesnaestogodišnji dječak ozbiljna izgleda s očima koje blistaju od inteligencije sjedi u noćnoj košulji
pokraj vatre i igra se maketom kazališta.
Ne sad, stari moj.
Mama, zar ga ne možeš nagovoriti?
Brame?
Zaokupljen sam ovim papirima.
Za Boga miloga, Brame, jedva da te viđao posljednjih tjedana.
Mama, tata, molim vas, nemojte se ponovno svađati... Obećali ste.
Sat vremena poslije grizodušjem mučeni otac klipše uza stube, dadilji kaže neka izađe iz sobe. Dječakov je
pogled napet, lice blijedo poput posteljine. Još jučer je bio beba. Sutra će biti muškarac. Na stolu pokraj
stalka s lavorom, figurica vojnika koji stražari, njegova blistava crvena livreja zrcali svjetlost svijeće dok
glazbena kutija na prostirci preko kreveta zveči Zastavu posutu zvijezdama .
Hej, Nolly.
Tata.
Plakao si?
Nisam.
Došao sam ti protresti taj tvoj jastuk, momče, mogu li?
Užasno si mi nedostajao dok smo bili u Irskoj, tata.
I ti si meni nedostajao, momče.
Mama kaže da pišeš još jednu knjigu.
Vidjet ćemo.
Otac prelazi pogledom po sobi, promatra gomile skupih igračaka što ih dječak dobiva, igračaka koje je
prerastao, obruči i svjetlucave marionete, mačevi i oklopi, štitovi i brodovi u boci. Ima nečeg sablasnog u
bespomoćnosti igračaka koje su poput relikvija zaboravljene religije, čudna ljepota stvorenja pred
istrebljenjem.
Ima li u njoj čudovišta, tata?
Ne bi to bila neka priča da ga nema.
Baš dobro, volim priče s čudovištima. Je li to čudovište jako strašno?
Koplje čežnje zabija se u oca dok miluje sinovljevu kosu. Strašno je na svoj način. Ali u drugim je trenucima
prepuno tuge i samo želi zaspati.
Dječak se tiho smije. Ja to nikad ne bih poželio.
No, ovaj je momak budan već tisuću godina. Umoran je.
Ne shvaćam zašto bi ga to trebalo žalostiti.
Zato i imamo priče, Nolly. Da bismo doznali kako je to biti netko drugi.
Zašto bi to netko htio?
Zato što je ponekad užasno zamorno biti ono što jesmo.
Hoćete li se ti i mama ponovno svađati?
Ne, dušo. Lijepo spavaj.
Ona u dnevnoj sobi sjedi pokraj prozora i promatra kišu. On otvara svoju aktovku, iz nje vadi papire i sjeda
uz vatru.
Dakle, još jedna knjiga? pita ona tihim, drhtavim glasom. Još nisam siguran. Vjerojatno ništa od toga.
Nemaš li dojam da te premalo viđamo kako sad stvari stoje? Izlaziš svake noći i nikad se ne vraćaš kući prije
zore. Četiri knjige s tvojim potpisom, a nijedna nije ono čemu si se nadao...
Obazrivo spominješ moj neuspjeh, ali svejedno ga spominješ.
A sad pisanje još jedne knjige kako bi nam oduzeo i najsićušniji dio svojega vremena što ga već nisi podao
tom - stvorenju.
Mislio sam još jednom pokušati. Moj posljednji pokušaj.
Tvoje pisanje, čini se, ne vodi ničemu osim što ti povređuje osjećaje.
Pretpostavljam da su muškarčevi povrijeđeni osjećaji samo njegova briga.
A zašto je taj muškarac onda uopće u braku?
Usuđujem se reći da se to i on pita.
Usuđujem se reći da si isto pitanje postavlja i njegova supruga. Plamen u peći pucketa dok se zažareno
ugljevlje sliježe. Iznijela je svoj stav. Supružnici se odlučuju na šutnju. No elektricitet je odveć snažan da bi
zavladao mir.
Zamolila sam Mary neka pripremi gostinsku sobu , izjavljuje ona.
Naravno. Ako želiš. Što nas je dovelo do ovoga?
Budiš me kad god se iz kazališta vraćaš u zoru. Doimaš se tad tako nespokojno.
Shvaćam.
Pokušajmo barem nakratko, da vidimo kako će funkcionirati.
Slažem se.
Dobro. Ona otvara svoju knjigu, riječ je o starom izdanju Dantea što ga je prije mnogo godina kupio na
nekom od štandova na Embankmentu.
Mogu li ti malo čitati? pita on. Možeš li tolerirati moj talijanski?
Lijepo od tebe, Brame. Možda nakratko.
Maloprije sam bio otresit, Flo. Žao mi je. Ne ljuti se na mene, možeš li mi oprostiti?
Nisam ljuta. Malo se bojim.
"Čega?
Kamo odlaziš, Brame? Gdje se zadržavaš cijele noći?
Rekao sam ti, u kazalište često dolaze važni ljudi kojima moram praviti društvo. Čini se kako to traje kao
prokleti Stogodišnji rat. Netko mora i to.
Kao Stogodišnji rat.
A zatim - malo pišem. U potkrovlju. Ondje sam si stvorio neku vrstu radnog prostora. Umiruje me taj
prostor. A onda mi glava bude toliko krcata svime da jednostavno moram u šetnju.
Smijem li pitati kuda te vodi ta šetnja?
Po gradu.
Ali, što dobivaš šetnjom po Oxford Streetu ili Haymarketu u gluho doba noći?
Čovjek tako dobiva - spokoj.
I nikad nemaš osjećaj da se izlažeš opasnosti?
Možda je osjećaj da si jednom u životu pomalo u opasnosti dio životnog iskustva.
Nisam trenutačno raspoložena za zagonetke, Brame. Ispričaj me, poći ću leći.
Ona ustaje, prilazi policama s knjigama i prstom prelazi preko hrbata knjiga.
Flo , kaže on. U čemu je problem? Zvučiš kao da ne postavljaš pitanje koje bi htjela postaviti.
Želiš li da ti postavim to pitanje?
A ti?
Ona zuri u vatru kao da je prvi put vidi. Prekini s tim, govori joj plamen. Napusti prostoriju. Priguši svjetla.
Načula sam šaputanja , kaže ona, da Irving i njegova supruga već nekoliko godina ne žive zajedno.
I ja sam to čuo.
Zašto?
Kako bih to mogao znati?
On ti to nikad nije spominjao?
Nisam smatrao da me se to tiče, niti sam imao drskosti da ga pitam.
Znaš što vele za Oscara Wildea?
Flo, za Boga miloga.
Da šmuca okolo s dečkima. Da se razmeće onim što jest.
Živopisni ljudi uvijek privlače glasine. Ljudi su lijeni.
Dugo on već privlači glasine. Za Constance i djecu to je sigurno okrutno bolno.
Nisam primijetio...
Ne ponižavaj me, Brame. Samo to te molim.
Nisam takav čovjek. To sigurno znaš.
Znam samo da postoji i tvoja meni skrivena strana. A upravo ondje živiš. Nekoć sam se nadala da ćeš me
možda prihvatiti, da ćemo jednoga dana moći živjeti zajedno, nas dvoje i Nolly. Ali uvidjela sam da nećemo
nikad.
Taj melodramatični pristup što si ga prigrlila, to nisi ti, Flo. Nisam ja tajnovita osoba, ne više od bilo kog
drugog. Ako povremeno imam potrebu za sat-dva samoće, to teško da je zločin. Tko god da te sad sluša,
rekao bi da nas dvoje ne živimo u istom kućanstvu.
Mi i ne živimo u istom kućanstvu, Brame, samo se zavaravamo. Nisam više sigurna kome to služi na korist ili
za zabavu. Prije mnogo godina si emigrirao. U Licej.
Jecaj tad njihove poglede odvraća prema vratima. Njihov je sin ondje, promatra ih.
Obećali ste da se više nećete životinjski svađati , plače on.
Ne svađamo se, dušo , odgovara mu njegova majka. Samo glumatamo.
XVI.
Gdje se opisuje jedno čudno kućanstvo i zvijezda se spušta na Licej
edne noći, tjedan dana poslije, kasne izvješća s predstava na kojima je inzistirala gospođica Terry. Dolazi do
neslaganja oko proba kostima, brojevi se ne poklapaju, baš kao ni datumi vezani uz planiranu turneju po
Njemačkoj. Do trenutka kad su pretresli sve, već su bila prošla dva sata ujutro. Irving predlaže da njih troje
odgode sve i popiju posljednje piće pred spavanje.
Njegova privatna dnevna soba na katu, dio nekadašnjeg fundusa kostima, renovirana je, obložena tapetama,
za nju su kupljene kvalitetne svjetiljke, pod je prekriven debelim sagovima, a po zidu vise slike s prizorima
morskih krajolika i lova.
Tri solidne sofe koje je netko pronašao u podrumu obnovljene su i postavljene u obliku slova U uz kamin, a
polomljene noge zamijenjene su hrpicama knjiga. Drveni strop nizak je kao u brodskoj kabini. Pogled kroz
malene prozore puca na krovove i zvijezde. Udobno samačko gnijezdo , kaže Irving pozivajući ih unutra.
Ništa luksuzno. A sad mislim da ćemo prijeći na viski.
S vrata se mogu vidjeti cugovi o koje je obješena pokretna scenografija, doimaju se jezivo, poput kostura
dinosaurusa. S rijeke dopire samotno tuljenje remorkera. Uklanja nekoliko krpa s bifea, koji se doima
prastaro -riječ je o crnom bifeu u elizabetanskom stilu, s dubokim rezbarijama - a zatim se spušta na koljena
i razmiče ugljevlje na ognjištu. Mir, toplina vatre, teška čaša s viskijem, ugoda niskog stropa, iscrpljenost. Sve
troje tone u san, svatko na svojoj sofi, dok samotan mjesec promatra London.
U budućnosti, mnogo godina i desetljeća poslije, postat će svjesni čudnovatosti svega što im se tih mjeseci
događalo. Njezina djeca bila su negdje na selu sa svojim očevima; ona noću nije voljela biti sama;
podrazumijevalo se da je tu bio neki muškarac - možda čak i nekoliko njih - kojima se nije htjela obratiti za
pomoć.
Irving je iskusio probleme nakon incidenta u svom unajmljenom stanu - živio je tad u Albanyju - u stambenoj
zgradi sa stanovima za gospodu - a
premda ga nisu izravno zamolili neka ode, na tipično engleski način koji je tako rječit u svojim šutnjama dali
su mu do znanja da bi možda bilo vrijeme da ode.
Stoker se pak, sa svoje strane, našao u jednom od onih snježnih zapuha što ih ljudi susreću na životnim
raskrižjima, miljokazi su bili skriveni, oboreni. Činjenica da ih je sakrio sam putnik i nije bila neka utjeha.
Njegova supruga poučavala je djecu lučkih radnika po sirotinjskim četvrtima Liverpoola, dok je njihov sin
pohađao školu u Winchesteru. Prazne prostorije njihove kuće kao da su bile uklete gubitkom, ustaljenom
tugom. Jednostavno rečeno, nije bilo nikoga kome bi išao kući.
Došla je zima. Počeo je pisati pjesme. Bez ikakva šarma, bile su to pjesme sazdane od grčevita napora, no
možda je u poeziji ipak bilo nečeg što bi mu moglo pomoći da razriješi konflikt s kojim se susreću mnogi ljudi
koji su se u hitnji oženili i našli se u oluji koju bračni zavjeti nisu predvidjeli. Čitatelji književnog časopisa
Lippincott's Monthly mogli su u travnju 1888. pročitati neobičan rondo sazdan od petnaest stihova s
potpisom Abraham Stokey .
E da su oči što smiju se u skokovima svjetla
Lepršava glazba, vedra i sva od blještavila,
Lijepom je nalik buđenju sunca nad samotnim jezerom.
Eh ta vječna mijena. Zauvijek slobodan.
Nikad ja s tobom doživjeti neću zajedno dan.
Elipsa mojega zastranjenja od istoka do zapada seže,
Latice engleske ruže poput mjesečine milovanjem veže, Luta noći kasnom uličicama londonskim.
Eh, zauvijek srce je moje pogubljeno,
Nikada s tobom neću biti,
Eh, kako nekoć znao sam sniti.
Laki korak ljubavnika gubi se iz sata u sat
Lijepi govor glumca pod svjetlima reflektora.
Eh, nikad više ja slobodan biti neću.
Nikad ja s tobom biti neću.
Samo neki od tih čitatelja zamijetili su tajnu te nespretne pjesme: ime skriveno u početnim slovima svakog
stiha, od vrha prema dolje.
U naviku ovog trojca prešlo je to da se svake noći povuku u Irvingove odaje. Dopremili su onamo i paravan
za presvlačenje.
Donijeli su i knjige i rezervnu odjeću.
O tome nisu nikad razgovarali, jer ionako se podrazumijevalo da je to privremeno.
Odlazili bi onamo uza strme stube iza kulisa. On bi otvorio bocu crnog vina, još jednu bocu viskija, jeli bi
kruh, konzervirano meso, sir, a imali su ondje i bokale s vodom. Zapalili bi vatru, navili gramofon. Jedno bi
čitalo drugim dvoma ili pričalo priču o duhovima. Nakon što bi večerali i kartali se ili samo sjedili u
prijateljskoj tišini, ošamućeni vatrom koja je znala gorjeti dugo nakon predstave, san bi se spustio nad tu
prostoriju.
Nikad u životu Stoker nije iskusio blagotvorniji san: dubok, miran, san koji briše sve. Ako bi mu se u tom snu i
pojavili snovi, što je bilo rijetko, uvijek su to bili snovi u kojima se čuje ženski glas koji tiho pjeva. Kratko bi se
tad promeškoljio, čuo tiho pucketanje žeravice, kišu. Ispod ugodne težine starih pokrivača.
Ujutro bi zajedno doručkovali te se zaputili do kupališta na Jermyn Streetu, u podne se vratili u kazalište, na
početak proba. Bila je to sezona opsesivnog rada, šutnji punih značenja. Nitko nije ni slutio da je to bio
početak kraja.
Razgovor je tako krenuo jednoga jutra u kavani blizu kazališta.
To je izvedivo , inzistirao je Stoker. Potrebna je samo dobra volja.
Irving se podrugljivo nasmijao u svoj topli sendvič, otro maslac s usana.
Struja? Na pozornici? Živiš u svijetu snova.
Nismo li plaćeni za to? izjavila je gospođica Terry.
Dragi moji, u Liceju struja već postoji , rekao je Gazda. Ime joj je Henry Irving.
Isuse Kriste, u trećem licu. Takva samoponištavajuća skromnost.
Skromnost je za djevice, dragi. Trebao bi pokušati.
Shaw se divi mojoj skromnosti i kaže kako bi volio imati mjesto u mojemu srcu.
On želi mjesto u jednom drugom dijelu tvoje anatomije, dušo. Stoker je bio uporan. Proučio sam materiju i
znam kako to ostvariti. Ako to ne patentiramo mi, netko drugi hoće, pazite što govorim.
Neka prostaci čine što ih volja. Nećemo se nadmetati s njima.
Iz pouzdanog izvora znam da je Shaw zainteresiran , prepredeno je izjavila gospođica Terry. Bilo bi ugodno
preduhitriti ga. Znam da je to podlo s moje strane.
Strijela je pogodila metu.
I, kako to funkcionira? upitao je Irving. "Ako si baš tako upućen u sve. Riječ je o sustavu baterija i metalnih
ploča koje se drže u ruci. Ako proučiš nacrt što sam ga izradio - Stoker mu je preko stola dobacio papir -
vidjet ćeš o čemu govorim.
Dovraga i tvoji prokleti nacrti, dođi u kazalište i pokaži mi. Po povratku u Licej zatekli su Harker koja je sjedila
za svojim radnim stolom uz pozornicu i kredom nešto skicirala na zidu ispred stola. Opeke su se doimale
živima onako prekrivene leptirima, zmajevima, jednorozima. Podignula je pogled kad je čula trojac koji joj se
približavao.
Jutro, Harker , rekao je Stoker. Ako imaš vremena, mogli bismo provesti onaj maleni eksperiment. Gazda je
spreman vidjeti plodove našeg učenja.
Harker je kimnula, posegnula rukom u ladicu, iz nje izvadila dvije pločice od ulaštenog čelika u obliku
tanjurića te svakom od muškaraca na pozornici pružila po jednu. Nakon što je kratko proučila priručnik,
zagledala se u cugove kao da u glavi obavlja posljednje izračune.
Hajde, Harks , brecnuo se Irving. Tratiš mi vrijeme, probost ću te.
Gazda, rekla je ona, lijepo bih vas molila da uzmete onaj tamo mač. A vas bih, gospodine Stoker, zamolila da
budete tako dobri i uzmete onaj drugi. A ovu pločicu, kako se već zove, držite u lijevoj šaci. Može li ovako?
Postupajući po naputku, svaki je od njih zauzeo položaj i podigao mač.
Pozor, gospodo , uzviknula je Harker. Uključujem bateriju.
Jesmo li sigurni da je ovo bezopasno?
Budite uvjereni.
S lijevom rukom na boku i mačem podignutim ispred sebe, Stoker je koraknuo naprijed. Nekoć je mačevao
za Trinity College, pa je znao klasične pozicije, ali nije bio potpuno spreman za ono što se imalo dogoditi.
Manje siguran u sebe usprkos tisućama izvedbi sa scenskim mačem, Irving se kretao osobito razmetljivo u
očiglednoj namjeri da na prisutne ostavi lažni dojam samouvjerenosti.
Dolazi ovamo, prokleti irski pobunjeniče , zaurlao je cereći se. Probost ću te malo engleskim smislom.
U trenutku kad su im se oštrice mačeva dodirnule, mlaz iskri poskočio je tako visoko da su scenski radnici
koji su radili po cugovima povikali od straha. Zveckanje oštrica koje se sudaraju, mlazovi srebrnih i brončanih
zvjezdastih iskri bacili su Irvinga na koljena. Gospođica Terry oduševljeno je pljeskala. Harker je glasno
navijala i grlila je.
Ponovno , rekao je Stoker. Ukrstimo mačeve.
Sad su neki glumci počeli izlaziti iz mraka iza kulisa te su bez riječi zadivljeni stajali razjapljenih usta.
Irving je ustao polako otirući oči rubom svoje košulje.
Hajde, obogaljeni, nastavi , rekao je.
Balčaci su se sudarali i odbijali udarce, gejziri pucketavih, grimiznih zrnaca, mlazovi munja koje su vonjale na
eksploziv parali su zrak.
Borite se, Gazda! vikala je Harker. Nasrni na njega, Tetkice , vikala je glumica. Pobjednik će dobiti moju
naklonost , dobacivala je gospođica Terry kroza smijeh, no njezina šala kao da je razjarila nadmetanje. Irving
je zamahivao i blokirao, iskre su frcale s njegove oštrice, Stoker je poskakivao i izbjegavao, malo brzo
udarao, malo snažno mlatio leđima okrenut prema visokome stupu na prosceniju kao da ga pokušava
odgurnuti, malo se branio, znojio, stenjao kroz psičuće pramenje dima boje bakra, smrad metalnih
strugotina u plamenu.
Samo tjedan dana poslije taj su efekt počeli upotrebljavati u predstavama, prvo u Hamletu, a zatim i Romeu
i Juliji. Novine su eksplodirale pohvalama.
Nevjerojatan spektakl u Liceju
KAKO TO RADE?
Irving ponovno trijumfira
Redovi za ulaznice počeli su se formirati rano, još u zoru; organizirane skupine preprodavača ulaznica
tumarale su Exeter Streetom i arkadama Covent Gardena kupujući i preprodajući ulaznice. Među ljudima se
govorkalo kako je i sama kraljica poželjela doći i vlastitim očima vidjeti licejsko čudo. Nije došla, no Irving je
bio vješt u umijeću da nijekanje izrekne tako da zvuči kao potvrda, pa je namigujući njezino nedolaženje
spomenuo u baš svakom intervjuu što ga je dao. Ne, ne, Njezino Veličanstvo apsolutno neće doći. Teško vam
mogu sa sigurnošću reći hoće li dolaziti.
Stokeru je dao naputak neka na ulaznice otisne kako je nevjerojatna električna borba tako nasilna i
zastrašujuća da trudnice, stariji i ljudi sa slabim živcima ne bi trebali doći na predstavu. Obučene medicinske
sestre su u neposrednoj blizini gledališta , pisalo je na posebnim obavijestima u foajeu. Osjetite li da gubite
svijest, pozovite razvođača publike. U samo mjesec dana prodano je ulaznica u vrijednosti od sedam
tisuća funti. Najbrži način da uplašite ljude jest da im kažete da će se uplašiti. Žudnja publike za poslušnošću.
Jedne subotnje večeri u veljači, kad je gledalište drugi put zaredom bilo popunjeno do posljednjeg mjesta,
Stoker se ugodno opijao gledajući predstavu iz kulisa. Gospođica Terry kao Lady Macbeth već je samim
svojim izlaskom izazvala ovacije; frcanje iskri svaki je put izazivalo gromoglasni aplauz, toliko glasan da se
orkestar uopće ne bi čuo, na Stokerovo osobno neodobravanje, no radost cijeloga kazališta ipak je bila na
prvome mjestu. Tijekom jednoga kolektivnog, dugotrajnoga glasnog uzdaha publike Lady Macbeth iskoristila
je priliku, pohitala do njega i došapnula mu kako je zamijetila nekog važnog u trećem redu. Rekla je da je
sigurna. S obzirom na njegovu odjeću, nije mogla pogriješiti.
Pobrini se da ga nakon predstave pozovu ovamo. Pošalji Harks po pjenušac.
Lukavi štakorski gad , rekao je Irving. Prokleto tipično za njega da nam ne najavi svoj dolazak. Volio bi nas
uhvatiti nespremnima. Sredit ćemo ga.
Sat vremena poslije, po završetku predstave, uslijedilo je iščekivanje posebnog posjetitelja. Žurno su
naručeni ponajbolji pjenušac i cvijeće, a iz Claridge sa i hladna zakuska za pedeset osoba. Fotografi su se
razmještali po dnu pozornice te su se tako našli na putu svima koji su se trudili izgledati kao da znaju što
rade i ostaviti dojam velike zaposlenosti.
Došao je s bočne strane, trepćući kao netko tko rijetko vidi svjetlost; bljedunjava i punašna, Irving ga je
vodio za ruku. Njegove hlače bile su od tamnocrvenog pliša, a na sebi je imao i do koljena dug ogrtač od
sobolovine, dok su mu prsti bili urešeni brojnim prstenjem. Bio je malo preglomazan da bi dugo stajao na
nogama, pa mu je trojac scenskih radnika iz rekvizite donio klupu s naslonom.
Na Irvingovu sramotu, gost mu se s vremena na vrijeme obraćao sa Sally , a to je bio nadimak što ga nikad
nitko iz Liceja dotad nije čuo.
Ah, Brame , rekao je Irving. Evo tvog zemljaka. Poznaješ mog dragog prijatelja, Oscara Wildea.
Lijepo je vidjeti te opet, Wilde. Mnogo je vremena prošlo.
Brame, kućo stara. Izgledaš zamamno. Okrenuo se prema Gazdi. Tvoj menadžer i ja smo u dugoj vezi.
Intimne prirode.
Oh?
Wilde i ja zajedno smo pohađali Trinity College , rekao je Stoker. Davno je to bilo.
Oh, naša priča sadržava malo više od toga, ljubavi stara. Hoćeš li mu ti ispričati našu grešnu tajnu, ili da ja to
učinim?
Nije osobito značajno, no Wilde je bio prijatelj moje supruge. Kad su bili mlađi. U Dublinu.
Moglo bi se reći da smo bili mladenački ljubavnici. Dobro, Flo je bila draga. Kratko smo bili zaručeni, gotovo
se vjenčali, ako si uopće možete predočiti tu divotu. No, ostavila me zbog boljeg, nije li tako, Brame? Shrvala
me tuga.
Moja supruga o tebi govori s mnogo nježnosti i ponosa na tvoj uspjeh.
Da, u posljednje vrijeme obasipaju me komplimentima, ne više trulim rajčicama. No, oduvijek sam bio
optimist. Nekoć su znali bacati i cigle.
Možda biste ti i gospođa Wilde jedne večeri mogli doći k mojoj supruzi i meni na večeru? Sigurno će joj biti
drago vidjeti te opet.
Ljubazno od tebe, dragi, ali mislim da to ne bi bilo mudro. Stari je plam bolje pustiti neka se ugasi, zar ne?
Inače bi to moglo dovesti do zle krvi.
Lijepo molim, Wilde , rekao je Irving. Dopusti mi da ti predstavim Ellen Terry.
Ah , ustajući i kurtoazno joj ljubeći ruku. Naša Gospa od Liceja.
Previše ste ljubazni, gospodine Wilde.
"Zato će me Engleska i zadaviti, gospođice Terry. U Irskoj se ljubaznost smatra dosegom. Ovdje je obiteljska
sramota, poput retardiranog rođaka.
Uf, Oscare, kućo stara, rekao je Irving, malo si preoštar prema nama.
Naposljetku, nismo li mi izvezli jezik vama primitivcima?
Doista jeste, dragi. Sad možemo na engleskom 'umirati od gladi .
Daj, Oscare, ne budi zločest, postoje i mjesto i vrijeme za sve. traćimo ovo dragocjeno vrijeme rijetkog
zadovoljstva tvoga posjeta nadmudrivanje.
Da, ne bih se trebao upuštati u bitku s nenaoružanim čovjekom.
Oko pozornice se začuo specifičan smijeh scenskih radnika koji
Ne na
su
svjedočili sasijecanju svoga poslodavca i njegovoj nesposobnosti da išta poduzme.
Sally voli mačevati , nastavio je Wilde smiješeći se i pripaljujući cigaretu u dugoj muštikli od slonovače. Zubi
su mu bili tamni, gotovo crni. Kao što smo i svjedočili večeras. A ono što je doista merveilieuse utjeha za
tebe, dragi, jest činjenica da je sve one muževne iskre oko sebe bacao Mlečanin, a ne Atenjanin. Bio sam
doista shrvan.
Znaš, proučavao sam elektricitet , pokušao je Irving. Mnogi su rekli da to neće ići. Alija sam znao da hoće.
Ali, naravno da si znao, dragi, znati bolje od drugih tvoj je najveći talent; štoviše, doveo te tako daleko da
sam ne smiješ od njega odustati. To je borba između Sally i Shakespearea, a Sally uvijek pobjeđuje. Ona je
truba u koju Shakespeare mora puhati.
Imam dojam da govoriš kao neki lik iz jedne od svojih drama.
Oh, ne vjerujem da govorim baš tako sjajno, mon petit ange, no hvala ti na pokušaju. Neiskren kompliment
jedini je lovorov vijenac vrijedan posjedovanja. Uzimajući čašu pjenušca od djevojke iz plesne trupe,
okrenuo se prema Stokeru: Živjeli, rekao je, a kako ide tvoje pisanje u posljednje vrijeme, stari moj? Rado se
sjećam vremena kad smo jedan drugome čitali svoje šestine uz čajne kolačiće u Quadu. Kad ćemo imati
priliku vidjeti neku dramu iz tvog pera?
Odustao sam od toga. No imam uza se primjerak svoje knjižice koju bi mogao pogledati. Prošle godine ju je
objavila jedna mala nakladnička kuća.
Oh, sjajno. Greben Shaste. Kakva li suptilna prisjećanja. Znaš li da je meni postojano najdraži segment tvojih
romana njihov naslov. Iskapio je zatim svoju čašu i bolno se trzajući ustao. No, sad moram poći, imam loše
društvo koje me čeka. Hvala ti na knjizi, Brame. Uživat ću odnijeti te sa sobom u postelju večeras. Kao nekoć,
zar ne? Okrenuo se prema glumcima i naklonio im se, iscrtao znak križa po zraku ispred sebe. Bravo, djeco.
Presvijetla Majka ponosna je na vas.
Dok je hitao van u oblaku samouvjerenosti i mirisa francuske kolonjske vode, aplauz koji ga je ispratio bio je
pomalo nesiguran.
Doneseno je još vina. Proslava je potrajala do kasno u noć. Mnogi glumci - osobito oni mlađi - bili su
oduševljeni gostom i zloćom koju je oko sebe prosuo. Dijelili su pozornicu s nadaleko poznatim Wildeom.
Čak i ako se to više nikad ne ponovi, dogodilo se barem jednom. Njegovu prisutnost protumačili su kao
odavanje počasti njihovu postignuću, kao pojavu zvijezde repatice ponad Liceja i njegovih ljudi. Nisu ni slutili
koliko će brzo ta zvijezda pasti.
Možda svaki glumac svojoj profesiji pristupa u želji da jednoga dana ima priču koju će prepričavati. Mnogi su
od njih tu priču pronašli te večeri. Neki od onih koje je samo kratko pogledao pričat će da su se rukovali s
njim. Nekolicina onih s kojima se doista rukovao pričat će da ih je zagrlio. Drugi će ubrzo zanijekati da je ikad
bio ondje.
Ellen je plesala s Harks, sa Stokerom, s Irvingom, a zatim su, na oduševljenje glumaca, plesali i Irving i Stoker.
Momci su verglali s momcima, djevojke su skakutale s djevojkama, Irving je plesao sa svojim psom. Od ondje
prisutnih uličnih svirača, gajdaša i violinista iz orkestra, kojima su se pridružili neki od scenskih radnika koji
su također svirali gajde i gusle, naručili su The Walls of Limerick . Kad je pjenušac presušio, na pozornicu su
donijeli i otvorili burence jabukova vina. Mogli su se vidjeti parovi koji su, držeći se za ruke, odlazili u mrak
iza kulisa, ili van, na utovarni prostor, ili čak u lože. Bila je to noć kad se ukazao Sveti Oscar.
Počelo je već svitati kad se pozornica ispraznila, glumci i pripiti glazbenici prepirali su se ili se grlili ili
pomagali jedni drugima vratiti se kući kroz hladnoću. Pomalo nesiguran na nogama, Stoker se vratio s ulice,
gdje je zvižducima dozivao taksije i ljudima predavao šake kovanica za prijevoz. U dnu pozornice, pokraj
kulisa, Harker je klečala i drhtavom rukom palila svijeću.
Još uvijek si tu, Narednice Harks? Već je prošlo pet.
Palim svjetlo za duhove, gospodine. Stara kazališna tradicija. Prije odlaska kući barem jedno svjetlo ostavlja
se upaljenim kako bi duhovi mogli igrati vlastite predstave.
Nisam znao za to. Ne želimo spaliti prokleto mjesto.
Da je bolje ugasim, gospodine? Učinit ću to ako tako kažete.
Oh, dovraga sve, ostavi je. Trebamo duhove na svojoj strani.
Laku noć, onda, gospodine Stoker.
Laku noć, Harks. Siguran povratak kući.
Kriste, kako dobra zabava večeras. Nikad je neću zaboraviti.
Neće nitko od nas. Bravo.
Nije li gospođica Terry bila lijepa kao slika, gospodine? Lijepa kao voćka u cvatu. Obnevidjela sam od ljepote
njezine haljine, gledati je slično je gledanju simfonije.
Doista je bila lijepa.
Malo ste slabi na nju, zar ne, gospodine? Možete mi povjeriti svoju tajnu.
On šuti.
I ja sam slaba na nju , Harks se smije. Mislim da su svi slabi na nju.
Gospođica Terry je izuzetna žena. Blagoslov je imati je za prijateljicu.
Znate li što je moj stari znao reći za brak, gospodine Stoker? Možeš gledati zlatarov izlog sve dok ti ne padne
na pamet razbiti ga i ukrasti izloženo.
Mudar je čovjek bio taj tvoj otac.
Smijem li vas zamoliti za uslugu, gospodine? Voljela bih vam nešto dati.
Što to?
Spustila se preko ruba pozornice i zaputila kroz prolaz između sjedala, sve do loža, gdje je on sakupljao
prazne boce u vreću.
Vi ste pravi dragulj, gospodine. Najbolji što sam ga ikad susrela. Podignula se na prste i poljubila mu obraz.
Ako sam si, postavši muškarcem, priskrbila slobodu, onda bih sad od nje odustala ako biste bili samo moji.
No, kako to nije moguće, reći ću vam samo hvala na svemu što ste za mene učinili.
Draga moja Harks. Pružio joj je ruku, a zatim je zagrlio. Bila si predivan dječarac, a sad si zgodna mlada žena.
Većina nas nikada neće biti ni jedno ni drugo.
Otišla je s blistavim osmijehom na licu. On je ispraznio posljednju bocu, sam sjeo u drugi red partera
uživajući u posljednjoj čaši crnog vina i finoj cigari iz Louisiane za koju nije imao pojma odakle mu. Trepet
svjetla za duhove igrao je na tamnim pregibima teških zastora, reflektiralo se na mesingu bubnjeva i sjajnoj
površini stupova proscenija. Ubrzo će se zaputiti u šetnju noćnim trgovinama Covent Gardena, kupiti jutarnji
tisak kod momka na Strandu. Sigurno će bar neke od novina izvijestiti o Wildeovu posjetu. Takva reklama bit
će neprocjenjiva. Velik noćni posao.
Glazbenici. Ples. Wildeovi crni zubi. Mačevi koji pucketaju. Bit će dobro spavati sve do podneva, a zatim
učiniti nešto opipljivo i manualno. Vrata propadališta trebalo bi popraviti, provući novu užad kroz sustav
kolotura. Težak, u znoju proveden dan posvećen zabijanju čavala i zavrtanju vijaka. Naporan rad odagnat će
iscrpljenost.
Zadrijemao je pod svjetlom za duhove. Usnuo je uobičajeni san.
Bio je na sceni, gol, njegove replike bile su mučno guste, poput roja leptira, riječi su samo prolijetale.
Pružajući ruku ispred sebe, prstima je dotaknuo vodu. Publika je urlala i zviždala - premda im nije mogao
vidjeti lica, znao je da je među njima i Wilde. I Florence je bila tu, mogao ju je čuti kako ga doziva. Iznenada
je počeo padati kroz prazan prostor.
U trzaju se probudio suhih usta. Kazalište je bilo tiho. Prva zvona St Mary le Stranda odzvonila su sedam sati.
Ustao je ukočen i bolan, osjećao se neudobno u večernjem odijelu u kojem je zaspao, žuljale su ga cipele,
obuzimao ga je mamurluk, osjećao je trnce u tetivi desnoga bedra, koje je utrnulo. Svjetlo za duhove
dogorjelo je,
kapljice voska hladile su se na daskama pozornice. Pronašao je žlicu i počeo strugati ukradeni vosak.
Tad ga je privukao sablastan zvuk. Pogledao je prema lusteru. Majušna ptica, možda carić, skakutala je s
jedne kristalne kapljice na drugu, naizmjenično uzlijetala i slijetala, a njezin je staklast pjev odzvanjao poput
japanskog orkestra. S lustera je padao njezin izmet. Njezin cvrkut postajao je sve piskutaviji. Stokeru se činilo
da će se zaletjeti u strop ili se nasmrt izmoriti. Njegova nemoć da joj pomogne bila je strašna, počeo je
dozivati preplašeno stvorenje, tjerati ga, opet dozivati. Iznenada, poletjela je prema parteru, no zatim je
ponovno jurnula prema krovištu, sve do jedne od gornjih loža. Cvrkut je utihnuo. Ptica se ili spasila, ili je
poginula.
Iscrpljen, popeo se stubama na pozornicu. Dok je sakupljao posljednje čaše, noževe za čišćenje kamenica i
stolnjake, iz rupe za orkestar zapljusnula ga je ludost poput fantomskog violinista. Okrećući se, našao se
licem u lice s gledalištem.
Prazni plišani redovi sjedala bili su suptilno pozlaćeni svjetlošću zore koja je prodirala kroz visoke, prašnjave
prozore.
Je li moguće da je njemu upućeno Wildeovo pitanje o pisanju drame bilo više od ruganja? Je li ruganje, ako
se pomnije razmotri, bilo zapravo lakrdijašev savjet? Bi li mogao jednoga dana stajati ovdje na premijernu
noć, dok publika imenom doziva autora ili traži još ? Njegov sin bio bi ovdje, baš kao i Florence i njezini.
Možda bi Ellen igrala u toj drami.
Možda Ellen...
Kad bi barem...
Činilo mu se da vidi naslove u novinama, kazališne kritike, svoje ime velikim slovima ispisano na plakatima.
Oh, ne bi li to konačno ušutkalo one u Dublinu?
Ne valjda Stoker? Onaj mali činovnik? Onaj mali bogalj koji nije mogao hodati? Ona čudnovata sova koja je
po cijele noći znala tumarati gradom? Kako bi on mogao biti slavan? Pa poznajemo ga!
Novac bi padao s neba. Turneje po New Yorku i Chicagu. Sloboda bez brige o novcu, bez dodvoravanja i
dočekivanja uzvanika, ne bi više bilo prepirki s glavnom garderobijerkom, ni brige oko računa. Građanska
kuća u Kensingtonu, knjižnica za Florence, ladanjski dvorac i radna soba s pogledom na ograđeni pašnjak,
život gospodina književnika koji neprestane pozive na kojekakva događanja odbija biranim i lijepo sročenim
rečenicama. Ispričavam se, zaokupljen sam skorom turnejom, pa odbijam sve distrakcije, čak i one koje su
primamljive poput vaše.
U redovima praznih sjedala sad je vidio lica svojih roditelja, činovnika iz Castlea u Dublinu - svih onih koji su
ga ikad odbili. Uništene nade, tajne, neuspjesi, sve bi time bilo izbrisano. Njegov život konačno bi dobio na
važnosti. Ne bi bio zaboravljen. Stajao bi na ovoj pozornici u žaru aplauza, suznih očiju, velikodušno
opraštajući.
Dođi, dragi snu. Uspeo se stubama do Irvingovih privatnih odaja opijen ushićenim umorom. Kad je otvorio
vrata, ljubičastocrvena što ju je bacala žeravica prometnula se u grimiznu. Čuo je pucketanje ugljevlja koje se
slijegalo u peći.
Tri stare sofe svjetlucale su na polusvjetlu. Začudilo ga je što su dvije prazne.
Na trećoj su, među zgužvanim plahtama, goli ležali Irving i Ellen. Spavali su, njezina glava počivala je na
njegovim prsima, bedra i ruke bili su im isprepleteni, sjaj njegove raspuštene kose padao je preko bijelog,
svilenog jastuka, odjeća im je ležala na podu poput odbačenih krpa. Svjetlost vatre boje viskija svjetlucala je
na njezinoj koži. Kao da je osjetila njegovu prisutnost, otvorila je oči.
Oh , prošaputala je. Bram... Tako mi svega...
Žao mi je , prošaputao je on odlazeći.
XVII.
Gdje jedan autor ubija svoje knjige, a Dezdemona posjećuje umobolnicu
Razmatajući se s prašinom ispod kosih krovnih greda svoga potkrovlja, mrtva Mina svjedoči čudnom prizoru.
Sumoran, uplakan, uljez na koljenima trga primjerke svojih knjiga. Cijela je gomila tih knjiga koje mu dosežu
do pojasa, a on ih sistematično uništava. Energično zabacuje korice pa čupa stranice. Greben Shaste. Što bi
to moglo značiti?
Otvorivši prljavi krovni prozor, on komade papira baca u zrak. Ona izliječe van i gleda kako ih vjetar odnosi
prema Temzi, pregršti istrganog papira zacrnjenog tintom, nalik na ubojstvo vrana ponad Waterloo Bridgea.
U prozorima kazališta u času svanuća ona vidi crvena zrcaljenja njegova sna. Grof povlači plahtu s
junakinjina nagog tijela, raskopčava svoju košulju, noktom si prelazi preko trbuha, od pupka do pubičnih
malja, rastvara si meso kao voće. Hvata je za zatiljak i prisiljava je da primakne usne njegovoj rani, a ona mu
rukama grli torzo dok ga siše.
Trepćući, on sad shvaća da za blagovaoničkim stolom sjedi sa svojom suprugom. Visoki sat u kutu tiho
odzvanja kao da se ispričava što narušava tišinu.
Ugodno je , pokušava ona, to što si večeras kod kuće.
I meni je ugodno.
Nećeš li im nedostajati u kazalištu?
Snaći će se jednu večer i bez mene.
Ulazi služavka s juhom. Tišina se ponovno spušta kao malj. Tek nakon njezina odlaska razgovor ponovno
oživljava, žeravica se raspaljuje daškom zraka što ga stvaraju vrata dok se zatvaraju.
"Muči li te nešto, Brame? Doimaš se malo zabrinuto.
"Ništa me ne muči.
Danas poslijepodne sam vidjela tvoju Shastu. U Hatchard su, na Piccadillyju. Pomoćni trgovac mi je rekao da
su već prodali tri primjerka.
Bogati smo.
Na određeni način i jesmo. Mnogo je načina da čovjek bude bogat.
Samo se jedan računa kad treba platiti račune.
Znaš da to nije istina. U neko drugo vrijeme i ti bi to rekao.
Volio bih onda da je neko drugo vrijeme. No čini se da nije.
Blagoslov je to što imamo sina. Svakoga trenutka u njemu vidim tebe, u načinu na koji se smije dok pjeva,
kako broji na prste premda je dovoljno pametan da to ne radi. A blagoslov je i to što imamo jedno drugo.
Svakoga dana zbog toga zahvaljujem Bogu. Tvoja dobrota veliki je blagoslov Nollyju i meni, tvoja muževnost,
tvoj naporan rad. Tvoja obzirnost.
Što te navelo da mi sad to govoriš?
Moram ti nešto priznati, Brame.
Priznati?
Nadam se da mi nećeš zamjeriti. Neko jutro si ostavio svoju bilježnicu na stolu u predvorju. Malo sam čitala
o tvojoj novoj zamisli. Priči o vampirima.
S tom pričom je gotovo. Ispostavilo se da nije vrijedna spomena.
Nadam se da nije tako.
Noćas sam je spalio i drago mi je zbog toga. A sad promijenimo temu, lijepo te molim.
Ona kima, otvara ladicu u stolu i iz nje vadi snop nagorenih stranica.
Ne ljuti se , kaže ona. Spasila sam tvoj rukopis. Jadno stvorenje. Malo oštećeno na rubovima. Ali još je tu.
Poput nas.
Oči su mu usijane i vlažne. Prihvaća snop crn od čađe.
Ti si najbolji, najdivniji čovjek što sam ga ikad imala čast upoznati , kaže ona.
Kad konačno uspijeva povratiti sposobnost govora, glas mu drhti. Nikada te nisam bio dostojan, Flo. A nisam
te dostojan ni sad. Nisam dostojan radosti koju si mi podarila. Radosti da imam obitelj. Dom.
Voljen si ovakav kakav jesi, Brame. Mislim da shvaćam.
Hvala ti. Zlato moje. Nadam se samo da nije prekasno. Vraćaju se zatim svome predjelu, onome što na
okupu održava brojne brakove, u dobru i zlu, žlicama punim juhe šutnje.
U mračnoj komori pokraj Bow Streeta on i Harks gledaju kako čarobnjak izlijeva otopinu. Ono što se događa
čudesno je.
Irvingovo lice pomalja se u sablasnome negativu, a zatim - nevjerojatno - u pozitivu prodorno zuri iz
sjenovite zemlje stakla ploče. Sljedeće što svjetlucajući prelazi u postojanje jest mrgođenje Dezdemone,
bahate, prezrive, kraljevskoga držanja. Vonj kemikalije tako je jak da fotografu suze oči.
Tiskar preuzima teške ploče kao dragocjene relikvije, što one i jesu, ornata ih debelim dekama te ih
majčinski, jednu po jednu, odnosi kroz prolaz do svog radnog mjesta. Teško je povjerovati da ih štropot
klipova i klepetanje zupčanika neće zdrobiti ili im učiniti štogod manje nasilno, no sat poslije, kako je i bilo
obećano, kazališni plakati počinju se razmatati preko tiskarskog valjka.
Oh, gospodine , kaže Harks. "Ovo je zbogom konkurenciji. Pribavila je cijelu vojsku dječaka iz sirotinjskih
četvrti koji čekaju s vjedrima i ljepilom. Jedan od mangupa preuzima njihov tovar i plaću u penijima, nakon
čega svi kradom odlaze ponavljajući si naglas Stokerove naputke. Na svaku oglasnu ploču, na svaki zid.
Imamo ih u izobilju. Ne škrtarite.
Sljedećega se jutra gomila zadivljenih okuplja ispred kazališta.
Na oglasnim pločama, na stupovima, u prozorima glavnog ulaza za publiku. Plakati s fotografijama glumaca.
Nisu to crteži. Njihova lica. Dimenzija pedeset puta dvadeset centimetara. Ellen Terry osobno vas poziva na
predstavu. Zauzvrat želi samo pet šilinga. Bit ćete u istoj prostoriji. Strogi Gazda prodorno zuri u srž vaše
duše. Možete li odoljeti toj zapovijedi?
Sa suprotne strane ulice Stoker promatra. Ljudi se okupljaju i upiru prstom. Policijski službenik rogobori,
maše rukama kako bi ih nagnao da produže dalje, no nakon nekoliko trenutaka skida šljem s glave i prestaje
povicima rastjerivati ljude. S rukama na bokovima stoji i trese glavom u patriotskom udivljenju. Postoji li išta
što Britanci ne mogu osvojiti?
Stoker prelazi ulicu, ulazi u predvorje, penje se stubištem s mesinganim rukohvatom koje vodi do foajea.
Težak je njegov svežanj ključeva. Čeka ga mnogo posla.
Pokraj česme s vodom za piće Dezdemona čeka u haljini od muslina, sa šeširom široka oboda.
"Dugo te nisam vidjela, Brame. Obljepljuješ mnome London. Postala sam tapeta.
On kima, odlazi otključati vrata gledališta. Bilo je posla. A provodio sam i podosta vremena kod kuće.
Imam sitnicu za tvoj rođendan. Danas ti je, zar ne?
Zaboravio je.
Ustajući, ona mu prilazi, pruža mu u kožu uvezanu bilježnicu.
Mislila sam da bije mogao ispuniti svojim prelijepim riječima.
Svršeno je s tim.
Ne govori tako, ludice. Zašto si tako ljutit?
Oprosti, ali danas imam puno posla.
Otišla sam na seansu , kaže ona. "Iz znatiželje, ni zbog čega drugog. Medij mi je rekao da će čovjek kojeg
poznajem napisati priču koja će svijet ostaviti bez daha. Bit će objavljena na stotinama jezika. Glavnog
junaka te priče neće biti moguće ubiti.
Ne vjerujem u takve gluposti.
Svejedno je zanimljivo.
Pretpostavljam da je mislila na Shawa.
Zašto pretpostavljaš da je u pitanju žena?
Rekao sam to bez razmišljanja.
Brame, kada je riječ o noći kad nas je posjetio Wilde...
Ne tiče me se.
Zao mi je ako sam ti ikad dala povoda da pomisliš kako između nas može biti išta više od prijateljstva. Nije mi
bila namjera. Tako si mi ludo drag da sam možda prešla granicu.
Nisi. A i da jesi, bilo bi vrlo pogrešno s moje strane prepustiti se osjećajima koje opisuješ. Oženjen sam.
Misliš li da ne znam?
I on je oženjen.
I ja sam udana.
Harks i tri mlađe glumice hitaju kroz predvorje, žure na probu. Stvara se gužva pred blagajnom za prodaju
ulaznica.
Trebao bih se posvetiti poslu , kaže Stoker.
Mrziš li me?
Kako bih te mogao mrziti?
Ali, ipak me mrziš.
Nikada.
Prijateljstvo što ga s tobom imam nadživjet će sve ostalo. Znala sam to od trenutka kad smo se upoznali. I
još uvijek znam.
Ona stišće usne dok je on grli. Njihov zagrljaj zamjećuju neki od onih koji pred blagajnom čekaju u redu, pa
se gurkaju laktima i upiru prstom.
Dovraga , šapuće ona. Rasplakao si me i uništio mi šminku.
Ljepša si bez šminke. Obriši oči. Evo ti moj rubac.
Moram jutros obaviti nešto teško. Bi li mogao poći sa mnom? Učiniti mi uslugu?
Ne mogu.
Molim te, hoćeš li?
Stvarno ne. Ne mogu si to dopustiti.
Na vlaku koji od Charing Crossa vozi do Sevenoaksa ona je zadrijemala. On pregledava snop računa pristiglih
od trgovca svilom, tiskara, stolarske tvrtke koja je obnovila rupu za orkestar. Ona mrmlja u snu, doima se
neutješno, bori se s nečim. Jedna rukavica pada joj s krila, on je podiže, čipka boje slonovače još je topla.
Dok je polaže natrag na njezinu deku, ona je hitro hvata i ne probudivši se, njezini se dugi prsti uvrću pa
potežu gumb na zapešću. Pustite me, šapuće ona. Ne trebam polagati taj test.
Stigavši na kolodvor, pokraj ulaza zatječu jednopreg. Kočijaš veli da su ga poslali po njih.
Šareni su lišćem prekriveni puteljci kojima prolaze. Čist zrak koji dolazi s livada, meko sivo nebo iznad
stogova sijena. Ona zna ime svakog polja pokraj kojeg prolaze, svakog brežuljka. On je zamišlja kao
djevojčicu, kako pleše baš po ovim vagašima, kako bere kupine i luta prirodom i postaje muškarača, kako se
u božićno vrijeme gosti s čestitarima koji pjevaju.
Kroz visoke kapije od kovanog željeza ukazuje se sumorno čvrsta rezidencija, od vremena pocrnjeli dimnjaci i
zvonik i tornjevi koji zdanju da ju izgled rođendanske torte iz noćne more. Na stupu je mjedena ploča
Privatni azil za idioTE I NEMOĆNE DOKTORA Manchestera, što je isprva jedini znak da je ova kuća zapravo
institucija, no dok se kreću brijestovima porubljenim, šljunkom posutim kolnim prilazom, zamjećuju skupine
štićenika koji pod nadzorom rade u voćnjacima.
Živjela si ovdje? pita Stoker. Kako je, za boga miloga, bilo živjeti ovdje?
Daleko mirnije nego u Liceju.
Na trijemu ih čeka trenutačni vlasnik, doktor Mansfield. Tridesetak mu je godina, hispanski je zgodan,
pomalo izbezumljen od uzbuđenja, blago
posrče niza stube, stišće šake i otpušta ih kao netko tko čeka svoj znak da zapleše u predstavi. Odiše
profesionalnim strpljenjem, sklon je pretjeranom naglašavanju pojedinih riječi, usporenom govoru. Ubrzo
postaje jasno koja mu je omiljena riječ.
Gospođice Terry, sjajno je susresti vas. I više ste nego dobrodošli natrag u Azil doktora Manchestera.
Hvala vam.
A vaša je majka bila kuharica ovdje, kako sjajno.
Nisam sigurna je li joj baš uvijek bilo sjajno. No, lijepo od vas što ste me primili.
Oh, čast mi je, gospođice Terry, velika čast. Mnogo puta sam vas gledao kako igrate u predstavama, a to je
uvijek tako... sjajno. Smijem li se usuditi reći vam kako ste još ljepši izvan pozornice, na danjem svjetlu?
Laskavo od vas.
Kad sam zaprosio svoju zaručnicu, znate li što sam joj rekao? Ako me Ellen Terry ne želi, možda ti ipak hoćeš.
Božanstveno. On se okreće kako bi im pokazao vrata. Ona mu se belji. On se ponovno okreće prema njima.
Ovaj gospodin ovdje je gospodin Stoker, moj veliki prijatelj , kaže ona.
Sad hodaju kamenom popločenim hodnikom uz koji se protežu ćelije s rešetkama u kojima njihovi stanari
pletu kudjelju ili mrmljaju u luđačkim košuljama i lancima. Bolničari zamahuju palicama ili što je uokolo ili
koračaju amo-tamo. Kroz rešetke na podu probija se zadah starog mesa, a čuje se i prodoran, isprekidan
ženski vrisak. U jednoj od ćelija njezina stanarka nerazgovijetno nešto pjeva sebi u bradu prelijevajući vodu
iz jednog vrča u drugi, pa iznova. U drugoj starac u dugim gaćama stoji u stavu mirno, a brada mu, ispletena
u tri pletenice, seže do pupka.
Postoji li neki osobit razlog vašem posjetu, gospođice Terry?
Uskoro ponovno igram Ofeliju.
Pročitao sam u Pali Mali Gazetti. Sjajno ćete odigrati tu ulogu, sjajno. Stoga sam pomislila kako bi mi bilo
korisno vidjeti ljude koji su ludi. Ovdje takvih imamo u izobilju, u svim stanjima, kao što ćete se i sami
uvjeriti. Ima on u sebi neke osobine trgovca, taj gadljivi ponos na robu koju prodaje. Piromani, katatoničari.
Religiozni melankolici.
A što biste rekli, koje je Ofelijino stanje, doktore Mansfield?
Sjajno pitanje, mnogo se učenih bavilo njime. Konačni zaključak bio bi da je patila od onog što zovemo
erotomanijom. Do takvog stanja često dolazi uslijed ekstremnog šoka, premda nismo točno sigurni na koji
način.
Kako biste okarakterizirali takvo stanje?
Smijem li otvoreno govoriti?
Samo dajte.
Riječ je o intenzivnoj, bolesnoj zabludi, pogrešnom uvjerenju da netko za tobom seksualno žudi.
"Upoznala sam onda dobar broj sredovječnih glumaca koji pate od tog poremećaja.
Doktor je promatra trenutak predugo.
Baš , izjavljuje on. Biste li sa mnom pošli onamo? Pazite samo da se ne približavate ćelijama.
Na kraju prolaza metalna vrata vode do predsoblja u kojemu su tri velika kaveza, od kojih su dva prazna. U
trećem na metalnome stolcu sjedi visok, posve ćelav muškarac u večernjem odijelu koji sumorno svira flautu
dok mu se glava njiše naprijed-natrag. Kapci s dugim trepavicama su mu spušteni.
"Volio bih da upoznate ovoga gospodina , kaže doktor. Kako smo danas, gospodine Mulvey?
Pacijent ničim ne pokazuje da je zamijetio uljeze, njegovi dugi, krhki prsti žustro prelaze preko dirki dok se
melodija iznova ponavlja poput čigre u letu.
Patrick je ono što nazivamo manijakalnim zoofagom, gospođice Terry. To znači da ima fiksaciju na ubijanje i
proždiranje životinja. Počeli smo s kukcima i paucima, prešli na miševe, naposljetku i štakore. A zatim smo,
bojim se, otišli i dalje.
Zašto bi uopće htio raditi takvo što?
Ponovno se ispričavam zbog svoje iskrenosti, dijelom je to zato što seksualno uživa gledati ih kako pate, ili je
samoga sebe uvjerio da je tomu tako, što nije posve isto. Ali postoji još jedan aspekt. On je uvjeren kako
hraneći se tim bićima sebi produžava život, a možda čak i postaje besmrtan. Što je biće kompleksnije, to više
produžava život. Neki bi rekli kako je to prilično česta iluzija koju susrećemo u nekim vjerskim praksama.
Hraniti se tijelom, piti krv, i tako dalje.
Je li za ovog pacijenta uobičajeno da je ovako odjeven?
Patrick osjeća intenzivnu odbojnost prema nečistoći, ona ga uvelike uznemirava. Organizirali smo se tako da
svakih šest sati dobije čistu odjeću, bez iznimke. A kupa ga se i dvaput dnevno, to ga umiruje. Voli biti
formalno
odjeven, ovako kako je i sada. Dajemo sve od sebe da bi se osjećao ugodno. Velik je to napor.
Jadna, draga duša. Kako li itko tko stvara ovakvu glazbu može biti zao?
Otkrili smo da je glazba blagotvorna za brojne naše pacijente, gospođice Terry. Ponosni smo na svoj Luđački
orkestar, prvi takve vrste u Velikoj Britaniji. Nastupaju subotom navečer, prilično su popularni među
lokalnim stanovništvom, osobito djecom. Danas, nažalost, ne nastupaju.
On je član orkestra?
On im je dirigent.
Što mislite, hoće li ikad biti izliječen i pušten?
Nažalost, njegovo je stanje nekontrolirano progresivno. S pauka je prešao na ptice, mačke i tako dalje.
Incident koji je prije godinu dana prethodio njegovom dolasku ovamo dogodio se kad je ubodima nožem u
vrat ubio zaprežnoga konja. Često olizuje usne dok promatra čuvara koji pokraj njega prolazi, eh, Patrick?
Čovjek prestaje svirati. Polaže flautu u krilo. Namješta nabore svojih hlača. Ispravlja kravatu. Zuri u svoje
šake kao da mu ih je netko nedavno prišio za podlaktice, kao da nije siguran što je to, ni čemu služi. Oči mu
se nabiru dok zbunjeno zuri, povija vrat i polaže bradu na prsa. Toliko je ćelav da mu se na kupoli glave zrcali
hladna sunčeva svjetlost koja u prostoriju prodire kroz prozorčić u obliku križa. Njegovo mrmljanje jedva je
čujno -nervozno izgovaran živahan napjev nalik na vradžbinu.
Patrick, ovo su važni posjetitelji, došli su iz Londona, hoćeš li im poželjeti dobro jutro? Gospođica Terry je
naša najpoznatija glumica. Gospodin Stoker je njezin kolega iz Kazališta Licej.
Ničim ne pokazujući da je čuo poziv, pacijent pokušava ustati. Tek sad vide da su mu gležnjevi vezani lancima
za teške željezne obruče na podu. Bijesno pogledava prema stropu kaveza, podiže prema njemu svoju
flautu. Zureći oko sebe, pogledava uljeze. U trenutku kad otvara usta, iz njih izlazi grlen zvuk isprekidan
klokotanjem.
Čini se da ga smiruje , objašnjava liječnik, kad blebeće tako poput dojenčeta. Pretpostavljam da bismo svi
tako kad bismo mogli, jer to sigurno smanjuje napetost, reklo bi se. U svakom slučaju, puštamo ga neka to
čini. Biste li sa mnom pošli ovuda?
Smijem li se rukovati s njime? pita Stoker. Prije no što odemo dalje.
Ne bih vam savjetovao, gospodine.
A ako sam spreman preuzeti rizik?
Nemoj, Brame. Molim te.
On je moje bratsko ljudsko biće, nemam dojam da će mi učiniti išta nažao.
Pacijent prilazi rešetkama. Zglobovi na prstima postaju mu bijeli dok grčevito hvata prečku.
Slušajte, Stokeru , kaže liječnik. Moram inzistirati na tome da se udaljite. U listopadu je Patrick odgrizao
nadzorniku pola lica. Čovjek je izgubio vid. Patrick, sjedni.
Slijedi nova erupcija mrmljanja, zbrka prigušenih slogova. Slina mu kaplje iz usta i pada na tlo. Gura svoju
mršavu ruku izvan kaveza, svoje kosturski mršavo zapešće s tetovažom sidra, a njegovo je čeznutljivo,
izmučeno lice poput zemljovida zaboravljena otočja. On doziva, mrmlja, proklinje očima.
Mogu vam razriješiti jedan misterij, doktore , izjavljuje Stoker dok ga drhtavog odvode iz odaje. Jezik kojim
govori je gelski, s područja Connemare
XVIII.
Putovanje
17. OŽUJKA 1895.
Dan svetog Patrika
Sinoć sam počeo iznova raditi na priči koja se za me prilijepila poput krpelja. Koliko god da sam se trudio
otresti je od sebe, prokletinja se vraća, snove mi progoni jednako prokleto kao i dane.
Ovoj skici dajem naslov Onaj kojeg je nemoguće ubiti . Daj Bože samo da je ovo posljednja skica, želim se
riješiti toga, provesti egzorcizam. Irski sveče, ako postojiš, molim te, odagnaj ovo od mene onako kako si iz
Irske protjerao zmije.
Doživjet ću olakšanje kad ova prokletinja mine.
Priča počinje u umobolnici, na selu, blizu Dublina. Godina je 1847., hara glad. Seljaka je u umobolnicu
policija dovela u očajnome stanju. Mršav je, izbezumljena pogleda, nije u stanju govoriti, samo na papir
škraba zastrašujuće iskustvo što ga je nedavno proživio od slijedi pasus od 79 riječi koje je nemoguće
dešifrirati .
... sazdan od noćnih mora. Obilno se znoji.
No, danas smo, u nedjelju, u kazalištu proveli ugodno vrijeme koje je, budući da mu se nismo nadali, bilo tim
ugodnije. Kako je Florence bila u posjetu svojoj sestri u Limericku, poveo sam Noela sa sobom da posjeti
Harksinu radionicu za oslikavanje scenografije.
Ukrcali smo se u trajekt. Vjetar s rijeke otpuhao je moje užase.
Draga djevojka došla je samo zbog nas, što je bilo lijepo od nje, jer je bila nedjelja. Kazališni ljudi znaju biti
dojmljivi u svojoj dobroti.
Pokazala je N.-u velike četke koje se upotrebljavaju i u brodogradnji, kantice s bojama, velika slikarska
platna, kao i kako ih se razmata s njihovih špula, nabrojila mu imena svih lijepih boja. Dala mu je čak da boji
novi gotički dvorac na kojemu je radila, a on je odabrao srebrnu boju za rubove oblaka.
Bilo je srcu milo kad se pojavila i E. sa svojom djecom, a nakon nje i Gazda sa svojim sinom.
Djeca, koja su sva bila približno iste dobi, uživala su u raspojasanom i aktivnom poslijepodnevu. Gazda je za
njih izvodio mađioničarske trikove, izvlačio slatkiše i novčiće iz njihove kose, E. je iza kulisa pekla kobasice i
učila ih plesu, dok je Harks istodobno kredom crtala njihove karikature i portrete. Naposljetku je brojna
horda bučnih malenih vojnika povela bitku protiv odraslih.
Djeca su nakon nekog vremena izjavila kako bi voljela postaviti vlastitu predstavu. Uslijedilo je prekapanje
po starim košarama u fundusu kostima s Harks te skakutanje po pozornici Liceja, po kojoj su se raspršili
poput razdraganih derviša. Najzabavniji prizor dogodio se kad su derani počeli oponašati svatko svog
uvrijeđenog roditelja. Noelov ja bio je urnebesno smiješan, puhao je, nametljivo hodao uokolo i toptao,
podizao pritom svoju drvenu sablju krivošiju i vikao: U krevet s vama, punoglavci! u besmislenom pokušaju
da govori irskim naglaskom.
Mislio sam da će Len umrijeti od smijeha.
Njezina djeca bila su bistra, pažljivi govornici, rječita, obzirna, izrazito inteligentna i ozbiljna u svojemu
ophođenju. Njezin sin Gordy već je prilično upućen u Shakespeareova djela i u stanju je o njima strukturno
raspravljati. Njegova sestra posjeduje nešto od majčine mudrosti i ironične budnosti.
Gazdin je momak tiši, malo je preosjetljiv i posvuda vidi omalovažavanje. Malo se snuždio kad mu se učinilo
da ga ostali zadirkuju, što je možda i bilo točno. No, drag je to dečko. Obziran. Krupnih očiju. Nekoliko
komada ušećerenog voća, i svi su opet bili prijatelji. Ellen je pjevala pjesme Where E er You Walk i Believe
Me if ali those Endearing Young Charms , Gazda je recitirao Arturovu smrt . Harks je nedužno zapjevala
pjesmu što je po pivnicama pjevaju Londonci, a koju je naučila od svog brata vojnika.
Volim cure koje vele da hoće, a onda vele da ipak neće.
Volim cure koje vele da to rade, a onda kažu da ipak ne rade.
No, od svih cura koje sam ikad volio, jedna mi je srcu mila To je ona koja kaže da neće, ali izgleda kao da bi
mogla.
Ellenin sin tad je skršio raspoloženje kad je biskupski svečano izjavio: "Mislim da ova pjesma nije prikladna za
mlade.
U pet sati zajedno smo prošetali do Claridge sa na ranu večeru na Gazdin račun. Večera za četvero
izgladnjelih odraslih i četvero mladaca koji
proždiru sve na što naiđu sigurno ga je ondje koštala više no otkupnina za kakva sultana. Ellen je uspjela
uvjeriti Harks da odjene jednostavnu zelenu haljinu u nijansi paprati, a u kosu uplete sjajne perlice, pa je
draga djevojka izgledala prilično lijepo, mnogi su se putem za njom okretali. Njoj, Harks, ondje se toliko
svidjelo da je inzistirala da iz poštanskog ureda u hotelskom predvorju pošalje razglednicu svojoj majci koja
živi u Bowu, samo tri kilometra dalje . Bilo je zabavno promatrati dostojanstvene i uglađene konobare koji su
tolerirali našu bojama umrljanu skupinu. Limunada i sok od đumbira tekli su u potocima, a naši razulareni
mali izjelice proždirali su brda sladoleda i kolača dok su njihovi čuvari uživali u boci Kruga i Château Latoura
42, kamenicama, divljači i toplim sendvičima od lososa s kiselim krastavcima. Prežderani smo zatim veselu
zabavu okončali klicanjem svetom Patriku i povicima prezira za zmije. Šef sale sigurno je bio sretan kad je
vidio da odlazimo.
Zlata vrijedan dan što su ga svi proveli sretni, kao jedinstvena velika obitelj malo drukčija od drugih. Kad bi
barem svaka nedjelja mogla biti takva.
18. ožujka 1895.
Nažalost, jučerašnja prpošnost prilično je brzo izblijedjela. Oko 11 sam došao u kazalište na sastanak vezan
uz kostime za sljedeću sezonu, a ondje me je umjesto razigrane probe bitke na sceni dočekao mučan prizor.
Krojač John Stokely podrijetlom iz Edinburgha, koji je svoje podrijetlo uvijek napominjao, stajao je za stolom
na pozornici s blokovima sa skicama i mapama ispred sebe.
Gospodine , obraćao se Gazdi. Doista, moram prosvjedovati. Postoji odavno utemeljen pristup izradi
kostima za Macbetha.
Ne baljezgajte, molim vas , kratko je odgovorio Gazda. Činilo se da je loše raspoložen dok je ovlaš
pregledavao ugovore koje sam mu donio na potpis.
Ti kostimi su se u prošlosti pokazali uspješnima, gospodine , rekao je Stokely. "Promijeniti pristup bi bilo
krajnje pogrešno.
Zaboravite prošlost. Licej je budućnost.
Ali, gospodine, ovi tartani su autentični.
Do autentičnosti mi je stalo kao do lanjskog snijega. A i publika misli isto. Dovoljno je što moramo trpjeti
stvaran život, ne moramo plaćati ulaznicu za kazalište da bismo ga i ondje gledali.
Gospodine, nisam naučio da se sa mnom tako razgovara.
Mislim da jesi i da toga nisi ni svjestan.
U tom je trenutku Gazda pomalo arogantno zapucketao prstima. Na pozornicu je izašla Harks, koja je
izgledala kao da joj je neugodno. Za njom su došla i dvojica mladih scenskih radnika čija sam imena
zaboravio. Sve troje bilo je odjeveno u ono što ne mogu nazvati nikako drukčije nego vikinškom ratničkom
opremom, jer na sebi su imali kacige s rogovima, kožnate hlače, prsni oklop od medvjeđe kože i krznene
gležnjake. Da budem iskren, dojam što su ga ostavljali bio je uznemirujući.
Dao sam izraditi ove kostime , žustro je objasnio Gazda. Prema svom vlastitom nacrtu. Želim Island. Tora.
Hladni sjever. Pokolj. Ovo je priča o krvi i divljaštvu, drama o nasilju, a ne kutija promočenih kolača iz
sluškinjine ladice.
Ali, gospodin Stoker mi je rekao da ćemo iz ekonomskih razloga koristiti postojeće kostime na kojima ćemo
učiniti neke preinake.
Zaboli me ona stvar za ono što vam je rekao gospodin Stoker. Ja kažem ovo. I zato vadi svoje iglice i poeni
šivati kao krojač, u protivnom se gubi odavde i idi nekamo bacati ono svoje škotsko deblo u dalj.
U tom sam trenutku pogriješio. Možda zato što sam bio umoran. Bijesan uslijed činjenice da se nije
konzultirao sa mnom, obuzet mrzovoljom tipičnom za ponedjeljak ujutro, počeo sam ga ispitivati pred svim
prisutnim osobljem.
Imaš li pojma koliko će ti kostimi koštati?
Okrenuo se prema meni. Evo činovnika.
Činovnika koji upravlja ovim kazalištem.
U tom je trenutku skočio na noge i unio mi se u lice. Ti NE vodiš ovo kazalište, zabij si to u glavu, gospodine.
Moje je ime iznad onih vrata. Svakoga dana. Svake večeri. Ti si nitko i ništa, samo višak.
Gazda je jedan od onih koji su u stanju pojam gospodin upotrijebiti kao uvredu.
Ono što želim reći jest da je moja odgovornost dovesti red u naše račune , inzistirao sam. Ako to ne
postignemo, onda možemo objesiti šešir o klin i zatvoriti radnju. Nisam ti to rekao jednom, nego tisuću puta.
Ne možemo se upustiti u raskošne produkcije, banke su nam svakoga dana za vratom.
Onda IDI , zagrmio je upirući prstom prema gledalištu. Gubi se! Ili ostani! Ja rigam mlakonje.
Točan je to zapis onog što je izgovorio, jer tad se već pjenio od bijesa. Vidio sam da su neki od glumaca i
scenskih radnika uznemireni. Harks je
obuzdavao trojac radnika koji održavaju centralno grijanje. Pokušao sam sačuvati prisebnost, no nisam
mogao stajati skrštenih ruku i trpjeti njegovo tiraniziranje.
Nema razloga da se meni - ili bilo kome drugome - obraćaš na tako ponižavajući način , rekao sam. Sramotno
je što to uopće činiš, ali činjenica da to činiš pred drugima govori o tvojoj nakani da poniziš. Nije nimalo
muževno vrijeđati ljude koji ti ne mogu uzvratiti.
Narugao se. Mislim da ti se to sviđa.
Onda si lud , rekao sam. I smiješan.
A zašto si onda još uvijek tu?
To sam ignorirao. Uzvraćanje petparačkim odgovorima i nije neki dar, osim možda kada je riječ o komedijašu
iz varijetea koji želi biti šaljiv. A to nije uloga koju želim igrati.
Nastavio mi je iznova ponavljati to pitanje, no nisam mu htio odgovoriti, pa je naposljetku odjurio s
pozornice uz fanfare psovki.
Ovaj sastanak je gotov , objavio sam okupljenima. Vratite se svom poslu. To je sve.
Postupili su kako sam im rekao, ali u tišini, dureći se. To im ne mogu zamjeriti. Ovo više ne može ovako.
Flo je potpuno u pravu kada je riječ o onome što osjeća prema Liceju koji proždire novac i njegovu
arogantnom gospodaru, premda mi je dopustila da do tog neizbježnog zaključka dođem sam.
Zapravo - sve sam to već znao i samo pokušavao ignorirati - činjenica je da moram početi tražiti novo radno
mjesto. Inače će biti zlo i naopako.
Dragi, stari Brame, dragocjeni moj,
primio sam tvoje pismo ostavke, ali poderao sam ga. Ne budi blesav.
Maloprije sam otišao do tvog ureda, no srčana mi je Harks rekla da si se zaputio kući. Na radnom stolu sam ti
ostavio par skica i cijenio bih čuti tvoj sud o njima kad uhvatiš vremena da ih pogledaš. Budeš li ih smatrao
previše odvažnima, možemo probati ponovno, dakako.
Također, ova je poruka isprika za moje jutrošnje zvjersko ponašanje prema tebi na probi kostima. Bilo je to
izrazito ružno od mene. Oprosti mi, stari. U posljednje sam vrijeme sasvim izmožden.
Prije sastanka novinar neke vulgarne karikature od novina iživcirao me krajnje bezobraznim pitanjima o
mom privatnom životu. A nakon neprospavane noći i gomile uobičajenih briga, istresao sam se na tebe i žao
mi je zbog toga.
Neka bude pompozno; samo to sam htio. Žalim što s tobom nisam ranije razgovarao o svojim zamislima
vezanim uz kostime, jer znam da sam trebao. Bio si u pravu kad si me podsjetio da sam obećao da ću tako
postupiti. Nastojat ću ubuduće biti mudriji.
I obuzdat ću se u trošenju, zaklinjem se dušom. Ne mogu dopustiti da nešto tako prljavo kao što je novac
stane između nas, tebe i mene. Ono što govoriš mudro je i razborito, nema potrebe za ekstravagancijom.
Pretvorit ću se u istinsku, štedljivu staru damu kojoj ćeš se moći obraćati s Razborita Irving.
Shvaćam da, kad pogriješim i dopustim si da postanem napet, to iz mene izlazi u obliku prljavih bjesova,
kojih se, kako se čini, nikako ne mogu osloboditi. U tim trenucima koje mrzim, kao da postajem promatrač,
kao beskućnik kojeg su okružili mjesečinom obasjani vukovi, koji stoji pokraj žeravnika i gleda kako u njemu
gori njegova vlastita odjeća. Otrovne stvari koje tad vičem ljudima, osobito tebi, zapravo su sve ono što bih
htio doviknuti svom ružnom, glupom, pokvarenom, mrskom, nezahvalnom sebi.
Tvoje prijateljstvo toliko mi je važno da ga riječ prijateljstvo ne može opisati. Mi, ti i ja, živimo u nekom
prostoru između riječi. Ti si moja stijena, stari. Prežestoko se na tebe oslanjam. Ti si voda koju pijem, čovjek
kakvim bih htio biti.
Nikad neću znati pisati poeziju u koju bih pretočio svoju zahvalnost. No, dat ću naslutiti kako se osjećam ako
ti kažem da te volim kao svog kolegu i odanog i istinskog druga, kao svoje ohrabrenje i nadu, kao savjet
kojemu se utječem kad god sam u strahu. Kao izvor sve hrabrosti i cjelokupnog dostojanstva što ga
posjedujem.
Nekoć ne bih ni pomislio da je moguće da dvojica muškaraca postanu toliko bliska kao što smo ti i ja. Sad
znam da je to moguće. Ti si moje ogledalo, moja druga polovica.
Stid me je što sam te olako shvaćao i ponekad narušavao sretan spokoj što si ga za sve nas stvorio u Liceju.
Ti si naša uzvišena misao. Len te obožava, baš kao i ja. S obzirom na svakodnevni grozničav radni ritam i
neprestane zahtjeve svih nas, takve stvari prođu neizrečene, ali nemoj ni pomisliti da ih ne osjećamo.
Nijedno kazalište, nijedan poslovni pothvat ne može ni sanjati o tako plemenitom i divljenja vrijednom
promicatelju kao što si ti. Mlađi te ovdje vide kao uzor vlastitom ponašanju, stariji te znaju kao prijatelja
vrijednog poštovanja, kao blagog, ali i snažnog zaštitnika tako punog zdravog razuma, no koji nikad nije
toliko zauzet poslom da ne bi mogao udijeliti kakvu ljubaznu riječ. Ljudi to zamjećuju i cijene, i to ne samo
oni koji od toga imaju najviše koristi. Najbolje u Liceju nije nijedna od drama koje smo ikad igrali, nego je to
način na koji smo se upinjali raditi. To si ti.
Sam Bog zna da ne zaslužujem tvoj oprost, ali od svega ga srca ipak od tebe molim.
Na pamet mi je palo kako smo - svi mi - predugo boravili u prljavom, odvratnom Londonu lišenom svake
ljubavi. Volio bih cijelu družinu povesti na putovanje, na maleni odmor, na neko mirno mjesto gdje bismo
mogli sjediti na miru, čitati ili raditi na sebi, uživati u jednostavnoj seoskoj hrani i miru dan ili dva, daleko od
znatiželjnih očiju. I plivati u moru. I ne razmišljati o krojačima iz Edinburgha.
U tom smislu razmatram plan o kojemu bih volio s tobom razgovarati, možda uz doručak ili čašicu nekog
pića. Ili bi mi možda dopustio da te sutra počastim ranim ručkom u Garricku? Ondje je mnogo onih kojima je
ogovaranje glavna hrana, no možemo pronaći zabačeni stol, a i Johnny, momak koji ondje skrbi o vinu, za
mene uvijek ima koju bocu podnošljivog Mouton Rothschilda. Dakako, čovjek ondje mora izbjegavati gomilu
dosadnih lajavaca, ali uz malo lukavstva pronaći ćemo dobru poziciju koja će nam omogućiti da im sjedimo
okrenuti leđima.
Što kažeš na to? Žao mi je, dragi moj. Pruži mi još jednu priliku, hoćeš li?
Zauvijek tvoj,
Tan od Glamisa i Cawdora
Ispod velebnog željeznoga krova kolodvora King s Cross okupljeni čekaju novinski izvjestitelji. Budući da je
jutro hladno, stoje zbijeni jedan uz drugog.
Ne obazirući se na njih, scenski radnici Liceja spakiranu opremu pripremaju za utovar dok Harks u svojoj
bilježnici kvačicama označava
svaku stavku. Sanduci, kutije sa šeširima, naprtnjače i platnene torbe, velika
garderobna škrinja od hrastovine sa željeznim kopčama debelim konopima čiji je teški poklopac oblijepljen
naljepnicama američke turneje - Boston, Philadelphia, New Orleans.
Pedesetak metara dalje, na glavnom ulazu, Stoker i Irving stoje
i
s
i
promatraju. Postignut je svojevrstan kompromis. Irvingov pas na dugom lancu podiže stražnju nogu prema
zidu.
Novinari, moje mi kraljevske guzice , mrmlja Irving.
Kažeš li im riječ-dvije, strpljivo govori Stoker, obećali su da će otići.
Nemojmo se sukobljavati s njima na bilo koji način.
Irving kima. Stupimo u dolinu smrti.
Prelazeći preko kolodvora, vide novinare koji se gurkaju laktima i okreću prema njima. Pas reži i pjeni se.
Gospodo novinari , obraća se Gazda. Vi kopiladi Krvi i Sažaljenja. Vidim, lovite u čoporu.
Zašto odlazite u Škotsku, gospodine Irving?
Sljedeće sezone u Londonu kanimo izvesti produkciju Macbetha. Djelo je vama neznana dramatičara, sina
proizvođača rukavica iz Birminghama. Zastaje kako bi pripalio jednu od svojih pariških cigareta. Takva
produkcija još nikad nije viđena. Bit će to ambiciozna, spektakularna predstava bez presedana koja će
predstavljati opasnost za moral publike.
Ovo posljednje bilo je šala gospodina Irvinga , ubacuje se Stoker.
U glavnoj ulozi - dakako - nastupa moja skromna osobnost. A poletna gospođica Ellen Terry nastupit će u
ulozi Ofelije.
Kako se piše Ofelija, gospodine?
S dva T.
Gospodin Irving se ponovno šali , brzo se ubacuje Stoker. Ofelija se ne pojavljuje u Macbethu.
Ah, Brame, kvariš mi zabavu.
Kakve veze išta od svega toga ima sa Škotskom, gospodine Irving?
Oduvijek sam Škote smatrao odgovornim i divljenja vrijednim ljudima. Oni su knjiški i kulturni ljudi, zanima
ih znanost, progresivni su u svojim zakonima. Svoju trupu vodim u Inverness, a zatim u Highlands, kako
bismo sa sebe mogli otresti London i njegovu takozvanu civiliziranost.
Zašto biste htjeli učiniti takvo što, gospodine?
Zato što Macbeth radnjom nije smješten u javno kupalište na Earls Court Roadu, maleni moj, ako ste uopće
upoznati s tom lokacijom.
Ta vaša produkcija sigurno košta par šilinga, zar ne, gospodine?
Ako želimo samo trošak scenografije prikazati kamarom šilinga, onda bi ta kamara sezala od Zemlje do
Mjeseca. Tomu pridodajte cijenu kostima gospođice Terry, i iznos postaje zapravo grozomoran.
Zaboga.
Baš tako.
Ima li šanse da razgovaramo s gospođicom Terry, gospodine? Bili bismo silno zahvalni.
To ćete je, draga moja gospodo, morati pitati sami. Naći ćete je u Liceju. Ona ne ide s nama na ovo
putovanje, nego ovog poslijepodneva pozira gospodinu Whistleru, razgolićena, ali i s razborito, strateški
raspoređenim hrastovim lišćem. Dakako, gospođica Terry, a ne Whistler, hvala dragom Bogu. A sad vas
molim da ispričate gospodina Stokera i mene, čekaju nas mladi umovi koje valja iskvariti.
Dok se ukrcavaju, zapljuskuju ih izvikivana pitanja, no kolodvor King s Cross polako se već gubi iz vida.
Lokomotiva ispušta sumoran zvižduk.
Irving stoji u prolazu, cijela trupa okupila se ispred njega, ispunila cijeli vagon i onaj iza njega. Harks i jedan
od scenskih radnika otvaraju kopče na velikom sanduku od hrastovine. Iz njega izlazi najslavnija glumica
svoje generacije. Pomalo je zgužvana dok prihvaća Stokerovu ruku kako bi izašla.
Tako mi svega, kaže ona, "netko me grdno protresao.
Dakako , kaže Gazda. Možemo se sad malo opustiti. Hvala vam svima na strpljivoj pomoći u jutrošnjoj
izvedbi malenog igrokaza. Družba štakora pohitat će natrag do Liceja, a od Liceja će se vratiti na kolodvor
kako bi uhvatili kasni vlak za Inverness. Mi ćemo dotad već biti na svojem pravom odredištu.
A gdje je to, Gazda? pita Harks. Recite.
O, sumorna malena ludice. Nemaj straha, živnut ćemo. A sad, tko će povesti pjesmu? Rule Britannia ? Danny
Boy ?
Kao odgovor na njegovo zadirkivanje zapljuskuje ga val negodovanja.
Brame, hoćeš li im reći kamo smo se zaputili? Imam osjećaj da će se u protivnom pobuniti.
Vidjet ćemo , odgovara Stoker. I smiješi se.
Stranica istrgnuta iz Mithringtonova
Geografskog leksikona
Whitby, Sjeverni Yorkshire, smješten na 54,4863 zemljopisne širine i 0,6133 zemljopisne dužine, ugodno i
ljekovito ljetovalište koje je sastavni dio gradske općine Scarborough, koja je pak dio North Ridinga. Ono što
se isprva doima poput seoceta zapravo je prostrana luka u kojoj su usidreni mnogi brodovi iz mnogih
zemalja koji se ovdje često viđaju, dok se na uskim, kamenom popločenim ulicama mogu čuti najrazličitiji
jezici posjetitelja iz dalekih krajeva.
Kao i u svim lukama, mora se iskreno priznati kako i u Whitbyju ponekad dolazi do huliganskih ispada. Nisu
baš sve javne ustanove ono što bi čovjek poželio. Galanterija, nakit, češljevi, okviri i drugi suveniri mogu se
kupiti u mnogobrojnim malenim trgovinama. Ugljen se iskapa u Bilsdaleu, Snotterdaleu i Stokesleyju. Mogu
se ondje nabaviti i artikli poput rezbarija i drugih mornarskih tričarija. Stari ribar Many iz Whitbyja koji sjedi
na kamenoj klupi na pomalo jezivu groblju sve one koji ga žele slušati počastit će pričama 0 krijumčarima,
lovu na kitove i brodolomima, a neke od tih nevjerojatnih priča sadržavaju više pridjeva nego istine, kao
vjedro puno morske vode.
Otkako je željeznica došla do Whitbyja, mjesto je počelo privlačiti izletnike . Gradić se može pohvaliti velikim
brojem dojmljivih ruševina, među kojima je i ona crkve benediktinskog samostana iz trinaestog stoljeća, čija
se pusta i osamljena glomazna struktura uzdiže visoko na litici koju su podlokali valovi , a koja u promatraču
izaziva melankoličan nemir. Mještani vele da samostan pohodi duh nesretne Constance de Bcverley , časne
sestre koja je prekršila zavjet čistoće, a koja je za kaznu živa zazidana. A pohodi je i duh svete Hilde, kazuju
svjedoci koji su je vidjeli kako zuri s visokih prozora samostana.
Premda nemamo povjerenja u te nekršćanske priče, dužnost nam je prenijeti ih. I doista, za maglovitih i
vedrih noći samostan se doima nezemaljski.
Jedno u nizu avetinjskih bića jest i pas iz Bargucsta , crvenooki sotonski pas. Jedan od dvaju svjetionika na
ulazu u luku uklet je, pohodi ga njegov nekadašnji svjetioničar koji je poginuo pavši na stijene ispod
svjetionika.
Pridodamo li tome i avetinjsku diližansu za koju potiho vele da noću duše utopljenih mornara prenosi s
mjesta gdje počivaju do groblja u dvorištu crkve St Mary, i skeptici će doći do zaključka da Whitby dojmljivim
pričama obiluje kao Newcastle ugljenom, Teksas naftom, a Irska katoličkim praznovjerjem.
Poglavlje ovim završava na gornjem dijelu poleđine stranice. Ispod je tiskani tekst, a na drugoj strani
pojavljuje se novi dio teksta u Pitmanovu stenografskom sustavu.
3. travnja 1895.
Jutros je započeo sudski postupak što ga je Wilde tužbom za klevetu pokrenuo protiv lorda Queensberryja.
Drago mi je što sam daleko od Londona.
Večerao sam potočnog raka, no čini se kako mu je meso bilo dan prestaro. To mi je donijelo zastrašujuće
snove. Probudio sam se prije tri sata ovdje, u pansionu - bilo je tek nešto prije dva ujutro - užasno potresen
noćnom morom u kojoj sam bio zatočen u kutiji. Strašna, bolna, paklena žeđ. Lupanje srca. Nisam trebao
popiti viski nakon pjenušca.
Otpuzao sam u prizemlje u potrazi za vodom, ali nigdje nije bilo ni žive duše. U mrklome mraku nisam uspio
pronaći kuhinju.
Otišao sam do zahoda na hodniku, no slavina je ispustila samo majušnu kapljicu vode. Cisterna se sigurno
ispraznila, jer pansion je krcat. Vratio sam se u svoju sobu, brzo odjenuo i izašao van.
Mrzla noć, na tisuće blistavih zvijezda, polumjesec visoko iza samostana. Posvuda je sve u gradu zatvoreno i
zakračunato, svaka je zavjesa na svakom prozoru u svakoj ulici navučena. Hodao sam uokolo u potrazi za
fontanom ili pumpom s vodom za stoku, ali nisam uspio pronaći nijednu, što je čudno jer sam ih vidio
nekoliko dok smo tijekom poslijepodneva šetali razgledavajući grad. Žeđ je tad već bila toliko strašna da sam
imao dojam da mi je jezik od soli. Drhtao sam u paklenoj glavobolji.
Došao sam do luke vođen mišlju da ću ondje možda zateći kakva mornara ili noćobdiju koji će mi pomoći, no
u pristaništu nije bilo nikakvih plovila, samo su veći brodovi bili usidreni dalje u zaljevu. Vidio sam svjetla na
njihovim palubama, kao i nekoliko osvijetljenih okruglih prozorčića na bokovima. Čamac na vesla bio je
privezan uz pristanište, pa sam možda trebao odveslati do nekog od tih brodova i preklinjati posadu za malo
juhe. Ali nisam.
Shrvan, izuzetno slab, sjeo sam na bitvu dok mi se već u bljeskovima crvenjelo pred bolnim očima. Ubrzo mi
je večera izašla natrag na usta.
Osjećao sam se malo bolje, jer bilo je to olakšanje za moj želudac i glavu. No još uvijek me razdirala žeđ, sad
još i više zato što sam povraćao.
Začudo, jedino na što sam u tim trenucima mislio bila je prokleta priča.
Ošamućen, vraćajući se ulicama natrag, nekako sam se odijelio od sebe, kao da mi je um krenuo ispred
tijela, osjetio sam da će mi ponovno pozliti, pa sam se, nemajući drugog izlaza, zaputio kroz kapiju koja vodi
u dvorište crkve. Razdirao me bol u crijevima i želucu. Poslije sam se pokušao očistiti busenima trave. Pokraj
staze sam zamijetio bocu što ju je iza sebe ostavio neki mangup.
Bogu hvala, u toj je boci koja je nekoć bila puna blagog svijetlog piva preostalo nekoliko gutljaja. Pokorno
zahvalan providnosti, ispio sam tih nekoliko gutljaja. Bilo je to najslađe i najhladnije piće što sam ga ikad
popio.
Vratio sam se u pansion. Harks je sad bila budna, pa je s još nekoliko djevojaka sjedila u salonu u prizemlju.
Tiho su razgovarale i za gumbe igrale remi. Probudila ih je buka što sam je stvorio svojim izlaskom.
Razgovarale su o Wildeu, o tome hoće li pobijediti na sudu. Ona mi je donijela vrč vode i deku, jer
nekontrolirano sam drhtao i zubi su mi cvokotali, pa je jedno vrijeme sjedila sa mnom i držala me za ruke.
Njezina jednostavna, ženska dobrodušnost počela me smirivati, bilo je to poput povratka svjetlosti. Hajde,
hajde, jadna moja Tetkice, imao si lošu noć, ne boj se.
Jesam li tijekom svoje ekspedicije po mjesečini vidio čudovišnog psa?
Nisam.
Povorku potopljenih mornara?
Nisam vidio ni tu promočenu gospodu.
Nasmijala se, oboma nam pripalila cigarete te sa mnom podijelila uzrečicu svoje majke: Nisu blaženi mrtvi ti
kojih se trebaš plašiti, nego živi. Pitala me za moje osobno mišljenje o tome kolike su Wildeove šanse. Rekao
sam da sam siguran da će pobijediti, no da smatram da je velika šteta što je uopće pokrenuo parnicu, jer
lord Queensberry je nasilnik ledena srca koji će težiti osveti, pa makar se ona ostvarila tek za deset godina.
Takve pijavice su nasilna stvorenja, a nanošenje boli drugima njihova je droga. Bolje ih je zaobići nego im se
suprotstaviti.
Mislim li da se muškarac može istinski zaljubiti u drugog muškarca, ili može li djevojka za partnericu imati
drugu djevojku? Ne samo prolaznu strast i maženje - rekla je - svakome se to dogodi - nego bračnu vrstu
ljubavi koja je dugovječna i koja je srce doma u kojemu cvate sreća.
Rekao sam joj da je prekasno da bih se upuštao u rasprave, no kako sam čuo i za takve slučajeve.
Ima nas svakakvih, gospodine , izjavila je draga djevojka.
Odgovorio sam joj da je u pravu, da se svatko od nas može nadati milosti providnosti, pa sam je upitao mogu
li joj nešto iskreno reći, a ona mi je dala do znanja da mogu.
Zbog onoga što ću ti reći, Jenny, mogao bih završiti u zatvoru , rekao sam. Moglo bi to uništiti moju suprugu,
moju obitelj i odvesti me od njih u lisičinama. Volio bih da to shvatiš.
Već sam zaboravila što ste rekli, gospodine.
Rekao sam joj da je, kad ga je stvarao, Bog stvorio vraški mnogo vremena, a da se kad je stvarao ljude
njegovo umijeće nije ograničilo samo na jednu vrstu ljudi, da ljubav nije pitanje tko kome što umeće, nego je
ona dobrota i ljubaznost puna poštovanja prema onome kog volimo. Nema te ljubavi koja se negdje ne
može skrasiti. Život ima svojih okrutnosti, ali nije baš toliko okrutan.
Osjetio sam da ju je to utješilo i smirilo, drago dijete. Rekao sam joj da ću joj uvijek biti prijatelj. Ona je
odgovorila da će i ona meni uvijek biti prijateljica. Zatim smo neko vrijeme sjedili u tišini.
I dalje mi izgledaš pomalo bolesno, Tetkice , rekla je pa, otirući mi čelo, pridodala: Spavat ćeš sa mnom i
drugim djevojkama. Zahvalio sam joj i rekao kako to ne bi bilo dolično.
Rekla bih da ćemo ti i ja biti prilično sigurni jedno od drugog, rekla je i tiho se nasmijala, "s obzirom na Boga i
sve ostalo. Na to joj nisam odgovorio.
Pa ipak , rekao sam. Moram pružiti dobar primjer.
Nakon što sam joj zahvalio na svemu, a ona se povukla, došao sam ovamo gore u krevet. Bilo je to prije sat
vremena. Sunce počinje izlaziti.
Budući da još nisam u stanju zaspati, čitam knjigu koju sam prije nekoliko godina posudio u javnoj knjižnici u
Whitbyju i zaboravio je vratiti. Ovoga puta ponio sam je kako bih je vratio, jer krasti knjige loša je osobina i
donosi nesreću. Prokleta stara nevjerojatna priča, pola toga je izmišljeno. Istrgnuo sam stranicu zabilješki
koje sam načrčkao. Wilkinsonovo Izvješće o Vlaškoj i Moldavskoj kneževini. Po povratku u London moram si
nabaviti vlastiti primjerak. Pokušat ću u Hatchard su. Poglavlje pod naslovnom Vlad D .
Njegove režeće, podmukle, staklaste oči. Način na koji se provlači kroz ključanice.
Kasno noću, kad je kazalište zatvoreno, a svjetlo za duhove upaljeno, Mina se spušta iz svog boravišta i
poput vjetra prolijeće kroz redove između sjedala kao propuh u pustom kazalištu.
Prisutna je u prašini koja se pojavljuje na sjedalima, u grebanju miševa, u škripanju olabavjelih greda, u
mošusnome mirisu za koji bi netko mogao pomisliti da je tračak skupocjenog parfema u svečanim ložama
preostao nakon što su se vojvotkinje zaputile svojim kućama.
Prisutna je u samome sjaju svjetla za duhove, pucketavom, jarkom sjaju zlatnožute boje marelica koje zriju u
kolovozu.
Onima poput nje vrijeme drukčije teče. Sekunda može trajati stoljeće. Desetljeće može minuti u dahu. Svake
noći ona vidi svaku predstavu koja je ikad izvedena u ovom kazalištu, baš kao i svaku koja će biti postavljena.
Luđaci, ljubavnici, harlekini i čudovišta, kraljevi i kraljice prikazani na sceni.
Prikaze i kostimirane životinje, proroci koji grme. Veličanstvene vojske i njihovi krvlju natopljeni stjegovi.
Među njima korača pripovjedač.
Isti onaj samotni čovjek koji je nekoć dolazio u njezino potkrovlje, opterećen brigama koje je predugo nosio
na plećima, koji je na svome stroju za riječi zvonio kao da prebire po orguljama u katedrali na kojima mora
odsvirati nemoguću kantatu. Tiho stoji u dnu pozornice sa svijećom u čaši i zuri u stotine Lady Macbeth koje
kipe na pozadini puste tame. Ja bih istrgnula , govore one u zboru, bradavicu iz njegovih neokoštalih desni.
Ona je u stanju ući mu u žile, tumarati poljanama njegova uma, vidjeti vulkan njegovih rastaljenih nadanja.
Osjeća sažaljenje prema takvima kao što je on, oni su tako izgubljeni, tako neuki. Blejanje što ga nazivaju
jezikom ne može iskazati ništa vrijedno kazivanja, jer to je kao pokušati cijeli Atlantik izliti u naprstak
načinjen od pare. Pa ipak, majmuni ne odustaju.
Znoj kaplje po stranicama. Čudne rune što ih črčka. Njegova je junakinja u lijesu, grči se u blaženstvu dok joj
kolac prodire u srce.
Žešće. Sporije. O, nježnije. Umirem.
Sad njegov gospodar, njegov Gazda, u mimohodu dolazi iz dna pozornice, sa ženom koja je engleska kraljica.
Gazda kleči na jastuku, kraljica mu mačem dodiruje rame; publika se pretvara da se dogodilo nešto čarobno.
Pretendent je prvi od svoje struke kojemu je udijeljena ta čast, premda je svatko tko je ikad primio tu čast ili
će je ikad primiti zapravo glumac, baš
kao što je to i žena koja je udjeljuje, žena koja nikad nije zaiskala tu ulogu, čiji kostim uključuje krunu, čiju je
ulogu napisao netko drugi, čija sitna rekvizita uključuje i Carstvo nad kojim se Sunce boji zaci.
Kraljica Viktorija njezina je uloga. Vitez njegova.
Iz te tragikomedije rudar riječi podiže svoj pogled. Svijeća gori u boci. Njegove noći postaju duge. On stoji,
korača amo-tamo, samome sebi izgovara riječi, kao da im, čitajući ih naglas, može raspaliti žeravicu, što se i
događa. Čuje pljesak koji dopire ispod njega, no on se ne obazire.
Dvorac. Drakulin. Izdvaja se. Na pozadini sunca. Dok smo gledali. Dogodila se eksplozija. Strašna. Grčenje.
Koje nas je. Uplakane. Bacilo na koljena.
Na ulicama, riječi se okupljaju rasplamsale u crnom na naslovnicama. Knjige priča koje zovemo novinama
vrišteći najavljuju oluju.
Willde kriv za nemoral
Najgori slučaj kojemu SAM IKAD SUDIO , pravda odlučuje
DRAMATIČAR OSUĐEN na zatvor i prisilni rad
Počinje se dizati dim deset tisuća vatri dok se posvuda po Londonu spaljuju pisma iz skrovišta, od Islingtona
do Greenwicha, od Richmonda do Bethnal Greena, raspelo kompasa pokazuje najrazličitije točke u paukovoj
mreži grada, trgaju se vrpce za vezivanje koje grimizno gore u plamenu, uvijaju se spaljeni listovi.
Nova pisma, stara pisma, pisma koja četrdeset godina nitko nije ni vidio, pisma utaknuta u zbirke
Baudelaireovih pjesama ili pohranjena u tajnom pretincu tatine sobe. Srebrne tabakere bacaju se u Temzu;
njihove privatne poruke tamne tonući u mulj. Noćni vlak za Pariz krcat je do pucanja. U hitnji se dogovaraju
brakovi.
Mina promatra sve to. Kako se to moglo dogoditi? Grad je nekoć bio šuma, čvor sjenovitih prolaza, zabačeno
mjesto za koje su svi znali i nitko za to nije mario; a oni koji jesu marili, uvijek su mogli okrenuti glavu na
drugu stranu.
XIX.
Gdje je uručen sudski poziv
Na ruke Brama Stokera, zločinačkoga klevetnika.
Kazalište Licej.
London.
Gospodine,
obraćam Vam se po pitanju koje će vrlo skoro za Vas imati ozbiljne pravne posljedice.
Prije nekog vremena do mojega je doma u planinama Transilvanije, naime, došao prvi otisak Vašeg djela o
meni, dokaz A pod naslovom Neumrli ili Drakula.
Malo je važno kako je to prešlo tisuće kilometara od Londona do mene. Dovoljno je reći da kad čovjek ima
koloniju šišmiša i avet bezglavog poštara, onda i pošiljke brže putuju.
Bio sam iznenađen, zapravo zgranut činjenicom da ste odlučili napisati djelo o mojoj skromnoj personi, a
osobito činjenicom da prethodno od mene niste zaiskali dopuštenje. Ni sam ne znam čime sam Vas i kako
mogao toliko povrijediti da zaslužim tako klevetničku odmazdu.
Nije mi po volji predloženi uvez koji je predložen u popratnom pismu . Žuto? Svetih mu vatri pakla! Omotat
ćete me senfom. No, barem je ugodno svjedočiti Vašem pokušaju da se obratite i čitateljima koji su slijepi za
boje.
Vratimo se, ako mi dopuštate, sadržaju knjige, za koji moram redi da me ražalostio, a sad već i razgnjevio.
Opis mojega doma -domovine - živopisan je, dijalozi privlačni, ali bili ste grubi i nemilosrdni kad ste opisivali
mene, kao i u krađi mojega imena. Iskreno govoreći, bilo mi je teško prepoznati samoga sebe.
Kao utjelovljenje krvoločnog zla shvaćam koliko je izazovno bilo prenijeti me i prikazati u tekstualnom
obliku. No jeste li baš morali posebno naglasiti baš negativne osobine?
Želim da znate, gospodine, da nije lako biti vampir. Osamljeni ste. Nosite staromodnu odjeću. Prilike da
susretnete žensku osobu ograničene su.
Ako je netko društven, onda mu taj poziv može predstavljati težak teret, jer ako ga pogrešno shvate, ljudi od
njega bježe glavom bez obzira. Tako da vampir kao takav primjerice rijetko prima pozivnice na kućne zabave.
Prošlog ljeta sam si tako za cijenu koja nije zanemariva čak ni za gospodina koji je neizmjerno bogat kao ja
kupio nove koturaljke , no ostale su neupotrijebljene u svojoj kutiji jer me nitko nije pozvao da zajedno
pohodimo prostor za vožnju na koturaljkama, a nitko ne voli u javnosti biti sam kao prst. Ljudi znaju biti
bezosjećajni. Neću lagati, to mi vrijeđa osjećaje.
Ako mi dopuštate, želim da znate kako knjige poput Vaše uopće ne raspršuju oblake predrasuda i
neodobravanja kroz koje se mi, neumrli, moramo probijati kako znamo i umijemo. Gospodine, dobro bi nam
došla barem minimalna tolerancija. Pitam se je li Vam majka ikad rekla da pristojnost ništa ne košta. Ne
mislite li da biste bolje iskoristili talente koje Vam je bog dao kad biste napisali dobru staru priču o tome
kako je djevojka susrela momka?
Osobito me uzrujala šala na 37. stranici, da bi Grof bio dobar odvjetnik .
Nadam se da sam dobar momak, ali užasno je nekome reći da bi bio dobar odvjetnik.
Doveli ste me u situaciju da nemam drugog izbora nego da se obratim odvjetničkom uredu gospode
Klopstock, Leutner i Billreuth, trojac s kojim je bolje nemati nikakva posla. Ako sumnjate u ovo što velim,
pokušajte ime tvrtke izgovoriti nakon tri čaše crnog vina. Naložio sam im da Vas oderu do gole kože.
Kad smo se prvi put sreli - koliko je vremena prošlo? -pretpostavljam da ste mi se prilično svidjeli sa svojom
čudesnom bradom i svjetlucavim irskim očima. No ubrzo ste postali - bit ću iskren, gospodine - stalna
nelagoda. Pozivali ste se na mene noću i danju bez upozorenja, remetili mi trenutke opuštanja, davali
primjedbe na račun moje pojavnosti, neprestano me podbadali i odbijali pustiti me na miru, promatrali me
na čudan način i zapisivali svaku moju riječ. Ukratko, niste poštovali moju privatnost. Kako bi Vama bilo da ja
napišem knjigu o Vama? Možda jednoga dana i hoću.
Tijekom svih tih mnogih stotina sati što smo ih proveli zajedno mnogi od njih za mene su bili iscrpljujući i
pogubni za moju kožu stjecao sam dojam da smo barem Vi i ja prijatelji te da jedan drugog barem malo
shvaćamo. Sad, međutim, vidim da imate loše mišljenje o meni. Činjenica da čovjek zapovijeda vucima i
potuca se uokolo s lascivnim zlim duhovima ne znači da je gnjida. Imajte srca, molim Vas. Nije lako nama koji
radimo noću.
Dosad ste već sigurno zamijetili da je ovo pismo pisano rukom moje asistentice i prepisivačice, gospođice
Ellen Terry. Stravično ste joj dragi i ponosna je na Vas što ste napisali ovu čudesnu knjigu, koja ju je toliko
preplašila da su joj pale gaće, pa cijelu noć mora sjediti u krevetu. Ona Vam šalje svoju najiskreniju ljubav i
najnježnije zagrljaje. Ona zapravo veli da ste genij i izuzetno drag čovjek koji zaslužuje da ga se, posuta
girlandama, na ramenima nosi ulicama.
Mene, međutim, nije tako lako impresionirati.
Vaš
Razočarani iz Transilvanije
Gazda iz kraljevske lože promatra probu Dvanaeste noći, pas mu leži uz nogu, na otomanu je boca jakog
džina. U mjesecima nakon presude izrečene Wildeu posijedio je od bljedila koje ga je zaposjelo. Izostajao je
sa sastanaka, rastresen, raščupan, spava na ofucanom madracu, u staroj sporednoj zgradi sa zamjenskim
prostorima. Njegovi neodržavani nokti postaju sve neugodniji prizor.
Ne okreće se dok Stoker govori, nego si drhtavom rukom u čašu nalijeva novu mjericu džina.
Što si napisao? pita naposljetku.
Nadnaravnu priču.
Kriste, zar još jednu. Kakav je ovoj naslov?
Neumrli."
Mrmlja kratku porugu. Prije će biti da je naslov Nečitani."
Preradio sam je u dramu, tako da se može izvesti na sceni, a autorska su prava zaštićena.
Predviđaš bujice novca na ime autorskih prava za to majstorsko djelo, zar ne? A horde beskrupuloznih već
rade na otimačini tvojih likova?
Čovjek nikad ne može biti previše oprezan.
Može. Iskapljuje čašu, krivi lice u grimasu i zubima otkopčava manšetu. Reci, gdje si namjeravao izvesti to
vrhunsko majstorsko djelo?
Ovdje, pretpostavio sam. Malo sam šokiran tvojim pitanjem. I tvojim stavom.
Ne mogu dopustiti da u Liceju bude izvedeno amatersko djelo jednog honorarca. Nismo mi prokleti Music
Hali, imamo svoje standarde.
Naravno da sam toga itekako svjestan, jer sam se upinjao podignuti ih.
Onda si svjestan stanja. Nema potrebe za daljnjom raspravom. "Ima potrebe da se urazumiš. Inzistirat ću.
A o čemu je taj novi procvat tvog umjetničkog umijeća? "Riječ je o priči
o vampirima.
"Isuse, pomozi nam.
Zašto bi to predstavljalo problem?
"Vampiri su već potrošena roba. Tako stvari stoje.
To uključuje i da se nadam jakoj muškoj glavnoj ulozi. Hoćeš li možda pročitati?
Od sir Henryja Irvinga očekuješ da će igrati čudovište u nekom trećerazrednom uratku? Ne bih rekao, stari
moj.
Kao uslugu.
Posluži se Licejom, ako baš moraš. Mene nećeš iskoristiti.
To je tvoja posljednja?
Uplećeš se u nešto što ne razumiješ.
To je priča. I to je sve. Hoćeš li barem gledati uprizorenje?
Zauzet sam, možeš li otići? Pobrini se da me se danas više ne uznemirava.
KRALJEVSKO KAZALIŠTE Licej
Jedini zakupnik i upravitelj: sir Henry Irving
18. svibnja 1897.
Drakula
Ili
Neumrli
10.15
Samo jedna izvedba
Jutro je ugodno, a londonski je zrak zaslađen zapusima mirisa cvjetova jabuke iz parkova. Nova cvjetna
tržnica otvorila se na Covent Gardenu. Radnici na kulama skela vapnom premazuju pročelje Opera Housea.
Na gostovanje dolaze veliki tenor iz Italije i sopranistica iz Chicaga. Na palačama vise transparenti; stražari
paradiraju Mallom. Izlozi trgovina cakle se poput jezerske vode na suncu.
Dječaci koji se lijeno vuku kasneći u školu teško da će primijetiti muškarca u kaputu koji pati od hunjavice
neprimjerene godišnjem dobu, a koji pruža svežanj loše otisnutih kazališnih ulaznica. Vraća se u predvorje i
čeka.
Rano ljeto u Londonu. Leptiri na Piccadillyju. Jutro tijekom kojega je teško ubiti nadu.
On misli na Wildea u zatvoru. Pokušava mu poslati pozitivne misli. Razmišlja o ženama koje je pobio
Trbosjek. Ovo s čime se on jutros suočava tričavo je, gotovo ništavno. Ne zavređuje ovaj strah.
Kako bi uopće mogao steći autorsko pravo nad predstavom, mora se prodati barem jedna ulaznica; novac
mora prijeći iz ruke u ruku. Čeka sat vremena, promatra ulicu. Do te razmjene neće doći.
Harks tiho dolazi iz gledališta i kaže da je vrijeme da predstava započne, glumci su se iz zelene dvorane
zaputili prema pozornici. Neće biti glazbe, ni šminke, ni kostima, ni scenografije, zastor se iz sigurnosnih
razloga neće spuštati. Ona prilazi blagajni i za pola penija kupuje kartu za mjesto na galeriji.
Evo , kaže ona. Legalni smo.
Draga djevojko, hvala ti. Popušit ću cigaretu pa dolazim.
Po volji ti, Tetkice , kaže ona i ostavlja ga na miru.
Vani se svjetlost mijenja, jato čiopa obrušava se na Exeter Street, a silueta žene zamračila je prolaz.
Florie , kaže on, zatečen. Ljubavi.
Ne zamjeraš mi?
Za Boga miloga, kako bih ti zamjerio? Nisi li prezaposlena? Nisam te očekivao.
Ona mu prilazi, izgleda pomalo izgubljeno, kao da je zastrašena pozlatom i kristalom foajea, čudnim
osjećajem boravka u kazalištu za dana. Njihov kratak, bračni poljubac zamjećuju portreti na zidovima.
"Bojim se da će to biti pomalo intimna izvedba , kaže on.
Takve znaju biti najbolje. Nek ti je sa srećom.
On je vodi uza stube, kroz teška vrata do stražnjeg dijela loža. Svjetla u gledalištu upaljena su, takva će i
ostati. Glumci su se na pozornici okupili u neuspio pokušaj kruga. Tekstovi u njihovim rukama svežnjevi su
stranica iščupani iz prvog otiska knjige, replike obilježene različitim bojama, a sve skupa u hitnji je
zalijepljeno zajedno. Vlada konfuzija, jer nitko ne zna tko izgovara prvu repliku; glumci se između sebe tiho
smiju.
Sjedeći na bačvi piva na lijevoj strani pozornice, inspicijent poziva početnike . Drakula odlaže križaljku iz
Timesa i nakašljava se. Nastupa tišina. Zastor , najavljuje inspicijent iz navike. Zastor se ovom prilikom ne
podiže, a i ne spušta. Riječi su izgovorene u zrak.
Drakula je mamuran, jedva da je svjestan gdje je uopće. Svoje replike čita, ne glumi. Nijedan glas u povijesti
scenske umjetnosti nikada nije prenosio manju količinu emocija; nalik je na voditelja kladionice koji
objavljuje koji je konj pao na četvrto mjesto, ili na svećenika koji nabrzinu odrađuje jutarnju misu
ponedjeljkom.
DajasamgrofznatiželjnimojprijateljuNikadnijedanposjetiteljnijeprešao prekomojegapraga. Harks u tom
trenutku zavija kao vuk, uslijed čega mladi glumci moraju obuzdavati smijeh i gurkaju se laktima dok
omamljeni Grof u kišnoj kabanici nastavlja mrmljati između zijevanja,
djeconoćikakvulisamoprelijepuglazbustvaratezamojeuši .
S vremena na vrijeme scenski radnici i majstori na cugovima nakratko zastaju kako bi gledali te čekaju priliku
da zapale lule i prožvaču sendvič. Dekorater pomalja glavu iz lože i kratko pogledava prema pozornici. Iza
glumaca, mehaničari pokušavaju instalirati novu hidrauličku dizalicu; tijekom same izvedbe polugama
otvaraju sanduke, iz kojih vade lance i zupčanike, raspravljaju o nacrtima i mrmljaju psovke. Spremačica
mokrom krpom briše stube koje vode do rupe za orkestar, u kojoj nema nikog osim slijepog ugađača
glasovira koji nestrpljivo čeka da prestane ovo besmisleno ometanje.
Moj gospodar dolazi , kriješti glumac koji glumi luđaka Renfielda. Pohvatat ću mu sve muhe. Činim samo ono
što gospodar želi.
Dok se neugoda bliži svome kraju, dolazi teklić koji od nakladnika donosi dva paketa knjiga.
Svaki glumac dobiva po primjerak nimalo elegantne knjige kolera-žutih korica, s naslovom otisnutim
maglovitocrvenom bojom. Otrcane fraze i zahvale upućuju se autoru, čija je supruga, posramljena, već otišla
kući.
Zajapuren od posebnog srama što ga osjećaju dramatičari koji su svjedočili neuspjehu svoga djela na sceni,
opterećen bremenom da mora ostati uzdignuta čela, on priča viceve i plješće ljude po ramenu, prihvaća
neiskrene čestitke izgubljen u bujici lažne razdraganosti. Svu gorljivost koju glumci nisu unijeli u svoj nastup,
on ulaže u svoj.
Kao i predstava, život se mora nastaviti. Čovjek ne smije dopustiti da drugi vide kad je povrijeđen. A ništa od
svega toga nije ni važno, jer ono što se događa samo je pristojnost koja nalaže da bi bilo loše govoriti ružno
o pokojniku. Uskoro će sve biti zaboravljeno, nesretnoj predstavi bit će dopušteno da umre. Kao da se nikad
nije ni rodila.
Harks mu tad prilazi, hvata ga pod ruku i prekida agoniju. Dok ga vodi do kulisa, vide Gazdu koji puši ispod
stubišta. Mudro bi bilo i jedino ispravno ponašati se kao da ga nisu vidjeli i produžiti dalje. Ne pružiti mu
mač. Jer mač će biti upotrijebljen. No ima onih koje je njihovo djetinjstvo zavjetovalo na dodatnu bol.
Naposljetku si ipak gledao predstavu? pita Stoker. I što misliš?
Nastupa tišina. On puši. Pas se pojavljuje iza njega. Još nije prekasno da odu, pohitaju van na ulicu, da
pronađe prostoriju u kojoj će se skutriti sam i plakati sljedećih deset godina.
Vidim da si naposljetku u svoj rad unio i našeg starog prijatelja Trbosjeka , izjavljuje Irving. Tvoji nekadašnji
moralni skrupuli, dakle, više ne vrijede.
Ovo djelo nema nikakve veze s Trbosjekom. O čemu govoriš?
Reći ćeš da su slučajnost svi ti elementi koji se pojavljuju u djelu. Vrebanje mladih žena, bolesna opsesija
njihovom krvlju. Dakako, sve je to voda koja ide na tvoj mlin. Nije li tako, Brame?
Kako to misliš?
Radije sad ne bih o tome. Imam posla.
Ispušta cigaretu na pod i gnječi je stopalom.
Cijenio bih tvoje mišljenje.
Ne mislim da je tomu tako.
Na meni je da procijenim.
Dobro , uzdiše on i podiže pogled prema konstrukciji stubišta. Smatram da je to prljavo i dosadno smeće od
početka do kraja. Vjedro mokraće i izlučevina pučkoškolca.
Shvaćam.
Zar si to naučio tijekom godina provedenih u Liceju? Gdje je Shakespeare božanstvo? Gdje je ljepota cilj
kojem smo stremili?
Dramatizacija, takva kakva jest, sklapana je u hitnji. Da si barem pročitao roman, pa da si o njemu izrekao
svoj konačni sud.
Dovraga i ti i taj tvoj roman . Jeftino, smrdljivo zahodsko smeće. Guši se u letimičnim osvrtima i kukavičkim
aluzijama, ti lukavo, malo piskaralo. Nemaš hrabrosti stvari izreći kao odrasla osoba. Petparačka literatura
puna uvrnutog seksa i bubuljica. Tajne koje sam ti povjerio kao čovjek takozvanom čovjeku sad su citirane
poput mazarija na zidu srama. Ti umjesto srca imaš fonograf. A imao si i petlju spomenuti ime Ellen Terry u
tom svom bijednom vjedru govana? Kako se uopće usuđuješ pogledati se u ogledalu?
Dosta.
No, takvi kao ti i nemaju odraz. Ti si vampir. Uzimaš sve, a ne daješ ništa, napajaš se ljudima oko sebe. A
zatim uživaš u svom bijednom autoportretu, ti naduti ljigavče bez talenta, ti si jedini na cijelom ovom svijetu
koji će ikad uživati gledajući taj autoportret.
Harks se sad ubacuje između njih, glas joj drhti. Gazda, bit ću vam zahvalna ako odete gore i malo se smirite.
Začepi svoja besramna usta, ženo, i vrati se na mjesto kamo i pripadaš.
Ti zadrti, pozerski makrou , kaže ona. Ti nasilnički gade, ti meni govoriš o mome mjestu? Zaslužuješ da te
zakoljem britvom, ali ne želim prljati oštricu. Dođi ovamo, kicošu, i reci mi to u lice. Ja sam rođena
Londonka, ne zaboravi to, pijanice, razbucat ću te do Brixtona i natrag, razbacati tvoje kurvanjske ostatke.
Gubi se iz mog kazališta.
Ona mu pljuje na cipele. Zabij si to svoje kazalište u guzicu, Johne. Nikad mi se nisi sviđao.
Gazda žustrim korakom izlazi na pozornicu i urla na scenske radnike: Maknite mi s očiju sve što je ikad
pripadalo tom klaunu. Večeras na rasporedu imamo predstavu.
Samo smo kratko razgovarali s gospođicom Terry, gospodine. Smirite
se.
U slučaju da niste primijetili, gospođica Terry nije vaš poslodavac, baš kao što to nije ni autor onog abortusa
od djela. Mičite to.
Sad ona prelazi preko pozornice, lice joj je krinka gnjeva.
Bi li u tvome ponašanju mogla biti i trunka dostojanstva? kaže ona.
Jednoga ćeš se dana možda i ti naći na tlu, zato ne šutaj drugog koji leži.
On je mali irski činovnik, Ellen. To je sve što je ikad bio. To stremljenje prema takozvanoj književnosti
prokletstvo je svih provincijalaca. Nikada
nisam susreo nijednog od njih koji nije mislio da je prokleti pjesnik, onako kako to misli i svaki drugi divljak
na Božjem svijetu.
Prestani, molim te. On te sluša.
Moje kazalište je financijski gotovo presušilo, a on bljuje svoje glupe priče. Da ga barem nikad nisam sreo,
ako već želiš znati kako stoje stvari. Kočio me, to je cijela istina.
Bez njega bi bio nitko i ništa. Ova zgrada bi bila ruševina. Sve ovo vrijeme bio ti je odan i pun ljubavi, a ti mu
ovako uzvraćaš?
Neki su rođeni da služe. Samo to znaju.
Ti prljava, arogantna svinjo. Kako se usuđuješ tako govoriti i o jednom od mojih prijatelja? On je
mnogostruko veći čovjek nego što ćeš ti ikad biti.
IDI ONDA NJEMU. Sam Bog zna da ni prije nisi bila izbirljiva.
Onih nekoliko koraka koliko dijeli kulise od pozornice Stockeru se čini poput udaljenosti od dvadesetak
metara, a udarac što ga je u glavi pripremao svake sekunde vremena koje mu je bilo potrebno da tu
udaljenost prijeđe na Gazdu se strmoglavljuje kao na vreću za udaranje. On pada koliko je dug i širok, usne
mu krvare. Nitko se i ne pomiče kako bi mu pomogao.
Huljo , kaže Stoker. Ustani.
Ali on ne ustaje.
Uživaj u svojoj osveti, Brame. Nadam se da ćeš time umiriti zavist.
Taj je prizor Gazde koji oboren leži na tlu poput puštanja otrovnog plina iz bočice. Nitko više taj plin neće
moći vratiti u bočicu. On se pridiže na lakat, zuri oko sebe, krv mu se razlijeva iz usta i nosa, otire usne
naličjem dlana, preklinje neka mu netko da rubac, ali nitko nema rubac. Nema nikakvog teksta za ovaj prizor.
Čak se i pas doima preplašeno.
Oboreni Gazda uspijeva ustati, naslanja se na stup na prosceniju, sopće, jarkocrvena karta na njegovoj
bijeloj lanenoj košulji nalikuje na prskanjem nastalu Afriku. Saginje se, uzima nešto sićušno iz pukotine na
podu, razvezuje kravatu, u nju umata zub, cijelo tijelo podrhtava mu od teška disanja. Jedna od
garderobijerki donosi mu ručnik i vrč s vodom. Isprekidano ponavlja istu riječ... nasilje... nasilje ... dok mu
djevojka, koja sad plače, pokušava pomoći.
Ovdje je sad policijski narednik koji dovikuje iz glavnog prolaza u parteru. Želi razgovarati s vlasnikom, hitno
je, veli. Nema vremena, moraju požuriti. Odmah.
Vani se u žurbi okupila cijela flota fijakera. Svi glumci, svi scenski radnici, svi stolari koprcaju se kako bi
zauzeli mjesto, sve biljeterke, svi
razvođači publike, mehaničar. Dok konvoj u jezi prelazi preko krcatog Waterloo Bridgea, iznad glava putnika
molitve se uzdižu kao para iznad vlaka. Bože, pomozi nam. Ne daj da je to istina.
Neki plaču ili pokušavaju tješiti, drugi staklastih pogleda sjede u tišini. U daljini se uzdižu šiljci tornjeva
jugoistočnog Londona, onkraj njih i vrhovi brda Kenta. Kočijaši šibaju konje, Hajde, momče, hajde. Ispred
njih su sad planine sve gušćeg dima koji se uzdiže ondje gdje bi trebao biti Deptford, dima što ga vjetar
oblikuje u divovske spiralne vadičepe.
Na Mile End Roadu pojavljuju se troja vatrogasna kola, zvona zveče, vatrogasci sa sjekirama u punoj spremi,
odred policajaca na konjima tutnji van iz vojarne, no dim je tako zagušljivo crn i nebo tako mračno da oni
koji su ikad prije svjedočili nečemu ovakvom znaju da je već prekasno.
Vatru čuju i prije no što će je vidjeti, ona urliče, pucketa u kovitlacu, a buka postaje još glasnija nakon što su
zaobišli barikade na Tobacco Dock Yardu, konji njište i propinju se u strahu. Gore željeznički mostovi,
scenografija je u plamenu. Kako kamen može gorjeti?
Gori užad i koloturnici, ričuća buktinja, crni i grimizni plamenovi podmuklo ližu stara zidana zdanja, dim se
uspinje u nebo, leprša sa zapaljenih platna koja se trgaju i lamataju na vjetru, bičuju se poput flagelanata.
Elsinore i Venecija. Birnamska šuma i Cezarov Rim. Ardenska šuma, olujno more, sve odreda gori, njihova
stara ulja tinjaju, tope se, dime, urušavaju, eksplodiraju u kugle narančasto-crnog plamena. Ljudi nanizani u
kordone prenose vjedra vode, ali ništa se ne može spasiti. Kočijaši vatrogasnih kola, ljudi iz Liceja, svi hitaju
upomoć, vriskovi i povici odzvanjaju oko vrhova vatrom zacrnjenih lukova. Gori mahovina na zidovima, divlje
cvijeće koje je raslo između opeka, odbačeni pružni pragovi na vrhu, malene šupe i alatnice. Gore sad i same
opeke.
Oslikane pozadine pucaju i gore, jedna za drugom, eksplodiraju kante s bojom, police se urušavaju i
raspadaju. Dolazi do migoljaste, cijukave i mahnite poplave dok stotine tisuća štakora bježe iz svoje
metropole među kamenjem, dok trče preko čizama stolara, dok se u gomili kreću jedni preko drugih, preko
svoje još slijepe mladunčadi.
U visokim, oku nedostupnim zakucima gore gnijezda carića, a vatrom zahvaćeni kobac ptičar pada na tlo u
konačnoj agoniji.
Vatrogasni šmrkovi spojeni su na ispust iz kanala, no, suočeni s hučućom jarom poput talioničke peći, njihovi
slabašni mlazovi pretvaraju se u paru. Ubrzo i sami šmrkovi počinju gorjeti, pa ih se prepušta vatri. Dok se
prvi od dvaju mostova počinje klimati - nemoguć prizor - oni koji se bore protiv vatre počinju se hitro
povlačiti.
Ta planina od zidane konstrukcije drhti, ispušta jecaje koji paraju nebo dok gornji dijelovi konstrukcije
počinju padati na tlo poput kiše, polomljene cijevi i pokrovi kanalizacijskog okna, zahrđali željezni klinovi,
iskrivljene ploče, kiša žbuke, a zatim padaju i najteži blokovi, nosivi dijelovi svodova, neobično sporo, a
zemlja se trese u trenutku njihova pada na tlo, sve popraćeno zvukom od kojeg se diže želudac, u oblacima
crveno-crne prašine.
Kao da se neki zastrašujući kameni div pokušava iščupati iz okova kojima je zatočen, drugi most drhti kao
potaknut smrću svojega brata. Povlačenje , viču zapovjednici. Povlačenje, za Boga miloga!
Ratni jedrenjak na kojemu je Faust uplovio u smrt, grudobran koji je pohodio Banquov duh, balkon na
kojemu se Julija zapitala čemu imena, sve ispod razbjesnjela svoda sad bljuje vatru i žučljivo urla. Zapaljena
utroba lamata i rasipa se, vodopad kala iz kanalizacije slijeva se niz promočene i klimave zidove u tuči
prljavog šljunka i gorućih pružnih pragova. Vonj katrana i kordita, pjena iskri koje se rasipaju. Kao u transu,
Irving tetura, čudovište ga privlači kao magnet. Njegovi scenski radnici odvlače ga natrag.
Moje životno djelo. Moje drame. Moja djeca... Uništen sam.
Dok se drugi most urušava, povijena stabla na njegovu vrhu zahvaća plamen, lavina polomljenih blokova
izaziva podrhtavanje diljem jugoistočnog Londona koje je toliko žestoko da ga je zabilježio i Kraljevski
opservatorij na Greenwichu.
Stokeru , bjesni Irving dok ga odvlače kroz oblak prašine, njegove su drhtave ruke osmuđene, zaprepašteno
lice zacrnjeno kao Otelovo u nekoj jeftinoj produkciji. Ti osvetoljubivi irski parazite. Danas si mc prokleo.
Nikad ti to neću oprostiti. Moj ubojico.
XX.
Pad
Magla se preko Mininih prozora rasprostire poput naprasno ispuštenog dječjeg daha.
Ona je krvlju iscrtan pentagram.
Preokrenuto raspelo.
Sve je dobro što se dobro svrši.
Ne.
Mina poznaje sve jezike, naslijedila je sve rječnike, izbrojila je do broja kojim završava beskonačnost.
No ta stvorenja neće nikad shvatiti.
Čim su se pojavili, majmuni su započeli s običajem da imenuju sve što vide, poput osvajača koji svojim
biljegom označava svoju koloniju: stol za rekvizitu, proscenij, slikarsko platno, ciklorama, zelena dvorana,
lože, vomitor. Ali, zašto imenovati stvari koje će ionako minuti i pretvoriti se u prašinu, ostati bezimene, a
neimenovanim ostaviti sve ono što živjet će vječno?
Zrnca soli zvijezda preko crne tkanine neba.
Vrsta hvalospjeva od kojeg valovi plešu. Zašto nisu tomu nadjenuli ime? Ona mu u lice vrišti svoje ime
devetnaest puta, devetnaest je crnomagijski broj. On misli kako je to samo vjetar u strehama.
Mina
Mina
Mina
Mina
Mina
Mina
Mina
Mina Mina Mina Mina Mina
Mina Mina Mina Mina Mina
Mina
Mina
Sjena na rebrastom tkanju krova, umornom hrastovu kosturu, ona promatra čovjeka sa strojem za riječi, on
plače.
Stoker , tako se zove. On je taj koji pali vatre. Sve u njemu sasušio je i osmudio gnjev, srce mu je bezvodna
Arizona.
Najveći glumac ovdje nije nijedan od glumaca na pozornici, nego čovjek koji svake noći pohodi njezino
potkrovlje. Svih ovih godina igrao je samoga sebe, dobro poznaje ulogu, često je uvjerljiv dok je igra.
No, postoje i drugi trenuci. Svi oni imaju te druge trenutke.
To su trenuci kad sa svojom lanternom zađe u maglu samoga sebe. Kroz prostore vatri i šaputanja, šume
sjenovitih uspomena, špilje u kojima su mazarije po zidovima sazdane od čudovišta, načinjene krvlju
uprljanim dlanovima.
On ne diše zrak. On diše Minu.
Udiše je s prašinom. Ona mu tumara grozničavim krvotokom, kanjonima srca, plućima nalik na meduze,
cijelim sustavom koji ga održava na životu u svijetu za koji si on veli da je stvaran.
On vjeruje
svojim osjetilima a čak i pas čuje bolje i šišmiš bolje vidi i lisica ima
istančaniji njuh i ribe razgovaraju
dodirom, a kolibrići okusom i najniži crvi u zemlji znaju više o svojim stijenama nego ovaj majmun
koji odbija priznati
to.
Svjetlo je upaljeno na prozoru, probija se kod pukotinu zastora prašine koja se sliježe. On sluša romorenje
kiše.
Glumac se sjeća svake uloge koju je ikad igrao. Ponekad se pita zašto je tomu tako.
Mina zna.
Ono što oni nazivaju životom, jest brod duhova. Na tom brodu mnogo je prostorija. Neke su malene. Druge
velike. Neke raskošne. Neke skromne. Neizmjeran ih je broj. Uvijek postoji neka druga. Tako bježe iz zatvora
sebe samih. Vidjeti svijet kroz prozor tuđe sobe.
Samo je jedan način. On je pokušao izgraditi sobu. Jadničak slomljena srca. Brod je sada spaljen.
30. svibnja 1897.
Jutros sam se u zoru trajektom niz rijeku zaputio na posao. Hladan je, vjetrovit dan. Osjećao sam se
grozničavo, obuzimala me jeza. Hroptao sam i teško disao. Iskašljavao sam crnu sluz. Uzeo sam pola granule
arsena i kloral.
Otključao sam ulaz u zgradu - unutra nije bilo nikoga - otišao ravno do svog ureda. U posljednje vrijeme
nisam u stanju pogledati pozornicu.
Počeo sam prazniti radni stol i police, svoje knjige vezivati u pakete. Velik je to posao koji će potrajati četiri
do pet dana. Čuo sam kako u prizemlju, iz gledališta i kulisa pristižu ljudi. Ali nisam silazio.
Izašao sam na hodnik da pripalim jednu, kad sam spazio E., koja se uspinjala stubama. Izgledala je loše.
Pitala me što radim ondje. Rekao sam joj da u posljednje vrijeme radije pušim vani, pokraj velikog prozora
na odmorištu, jer ne volim smrad cigarete u uredu. Mogao sam vidjeti da me želi nešto pitati. Osjećao sam
da znam 0 čemu je riječ, no budući da je bilo moguće da griješim, nisam rekao ništa.
Hoću li ga posjetiti?
Rekao sam da neću.
Kimnula je i rekla da shvaća. Pošla je sa mnom natrag do ureda i zatvorila vrata za sobom.
Mogu li joj učiniti uslugu, iz poštovanja prema našem prijateljstvu razmotriti svoj stav? On je pretrpio tako
velik šok, ona se boji za njegovo duševno zdravlje.
Rekao sam joj kako je, po mojemu mišljenju, njegovo mentalno zdravlje zašlo nekoliko desetaka kilometara
onkraj granica zdravog razuma normalnoga čovjeka koji se još brine o svome zdravlju, a njegovo je
ponašanje prema meni na pozornici to jasno pokazalo. A ono što je nazvala mojim stavom, odavno je
formirano. Sve što mi je preostalo bio je instinkt za preživljavanje. Neću više puzati kako bi mi netko udijelio
pravo na dostojanstvo.
Sasvim sigurno znam kakav je on? Tvrdoglav, nestalan. Izgovara ono što ne misli, pa mu poslije bude žao.
Teško mu je zbog tolike tvrdoglavosti, to je breme genija. Uobičajena naklapanja i besmislice.
Rekao sam da me uopće ne zanima što je to njemu teško te da više neću pokazati ama baš nikakav interes
prema sebičnoj i okrutnoj nakupini koja prečesto samu sebe naziva genijem.
Kako to?
Nadao sam se da ću s njom postupnije načeti tu temu, no njezina srž između nas se zatekla poput
nedobrodošla poznanika koji je ušao u prostoriju i sjeo za stol s nama. Bard je bio u pravu kad je rekao: Kad
bi bilo učinjeno, kad je učinjeno, tada bi dobro bilo da je učinjeno brzo.
Rekao sam joj da napuštam Licej, da sam napisao i poslao pismo ostavke. Jutros sam kuću dao na prodaju ili
u najam, što se već prije dogodi, te ću se sa sinom i Flo vratiti u Dublin čim to bude izvedivo.
Ubit ćeš ga postupiš li tako, rekla je. Neće izdržati duže od godinu dana.
Dobro, rekoh.
Znam, ne misliš tako.
U tom trenutku, ne znam zašto - umor i živčana napetost, moram pretpostaviti - moji osjećaji počeli su se
prelijevati i svladavati me. Slušala me dok sam rigao svoju litaniju. Doživljavati neuspjehe tijekom tako dugog
vremena samo je po sebi bilo dovoljno bolno, no ono što je on učinio javno, ostavilo je rane od kojih se
nijedno prijateljstvo ne može oporaviti.
Ljubav preživljava sve , rekla je.
Ignorirao sam tu primjedbu i očigledno licemjerje. Ako je postojalo išta čega mi je bilo dosta, onda je to bilo
tipično glumačko baljezganje.
Čovjek ih trpi dok na probama blebeću kao razmažene budale, bi li moj lik učinio to, bi li ona trebala ovo
odjenuti. Čovjek poželi da nesretni autor ustane iz groba i kaže im: Radite što vam je prokleto rečeno da
radite.
Sam Bog znade koliko mi je draga i koliko poštovanje osjećam prema njezinu umijeću, no ti ljudi koji za život
zarađuju odijevajući se u kostime svi odreda u sebi imaju nešto pogrešno, nekakvu prazninu ondje gdje bi
trebala biti svijest ili uobičajena moralnost. Oni tu prazninu teže ispuniti emocionalno dojmljivim
pompoznim govorima, koji su, međutim, suštinski besmislice nakon kojih, čim se svjetla pozornice ugase,
slijedi polukružni okret i odlazak s pozorniče. Radije ću slušati nekog mahnitog luđaka na ulici nego glumca.
Luđak od tebe barem ne očekuje aplauz.
Poput majčinstvom izluđene ptice koja se vraća svome gnijezdu okruženom zmajevima. Iznova se vratila
temi Gazde. Mahala je rukama i inzistirala. Držao sam se svog stava.
Njegovu privatnom prezrivu ponašanju pridodaje se profesionalna arogancija. Nikad nije slušao, svaku je
moju zamolbu osporavao i rugao joj se, metronomski uredno ignorirao je svaki moj savjet. Kad sam ga
zamolio da prestane inzistirati na raskošnim produkcijama, ignorirao je svaku moju izgovorenu riječ.
Izgorjele su nam sve kulise. Vodio nas je luđak. I zbog toga sam napustio svoju domovinu? Uništio svoj brak?
Svoju sreću? Utrošio vrijeme za koje bi mi bolje bilo da sam ga proveo kod kuće sa svojim djetetom?
Ne, rekao sam. Više ne.
Meni govoriš ono što bi volio reći njemu, rekla je ona.
To je bilo istina, pretpostavljam.
Tad je učinila nešto što bih volio da nije. Zavukla je ruku u svoj ogrtač i izvukla primjerak proklete knjige, za
koju bih volio da je moje oči nikad nisu vidjele, da je nikad nisam počeo stvarati. Kad samo pomislim na
tisuće
protraćenih sati što ih ona predstavlja, mauzolej načinjen od papira, stotine kilometara što sam ih
propješačio u njezinu prokletom društvu, mrzim samoga sebe zbog činjenice da sam rođen s tom bolešću
pripovijedanja, što sam služeći joj proćerdao sav život koji sam trebao živjeti.
Ovo djelo je tvoja domovina , rekla je. Nije li to utjeha?
Bio mi je potreban svaki djelić moje preostale, mizerne muškosti da se obuzdam i ne uzmem knjigu iz
njezinih ruku pa je bacim kroz prozor. Nakon knjige i nju. I sebe.
Ne , rekao sam. Nije.
Hoćeš li mu oprostiti? upitala je. Ako ni zbog kog drugog, a onda zbog mene?
Čak ni zbog tebe , odgovorio sam.
Uhvatio me napadaj kašlja, pa sam je potjerao van. Izmučen, suznih očiju, kašljao sam sljedećih pola sara.
Uzeo sam još arsena. Imao sam dojam da mi prsa gore.
5. lipnja 1897.
Večeras kad sam spakirao sve kutije, nakon što je predstava započela, pa sam znao da će svi biti zauzeti,
posljednji put zaputio sam se u potkrovlje po svoje bilježnice i pisaći stroj. Rebra su me gadno boljela. Svaki
pokret bio mi je bolan.
Stijenj moje svjetiljke bio je vlažan, pa se nije htio upaliti, no mjesečev srp bacao je kroz krovne prozore
dovoljno svjetla da se mogu oprezno kretati. Dok sam prolazio kroz tminu, povremeno sam mogao čuti
aplauz koji je dopirao daleko ispod mene. Na pamet mi je palo kako zapravo nikad nisam pretjerano volio taj
zvuk. Uvijek sam se zbog njega osjećao ozlojeđeno.
Stroj sam umetnuo u navlaku, naslagao sam sve svoje bilješke i skice na veliku gomilu te proveo ne posve
nesretnih pola sata trgajući ih na komadiće, a zatim ustao i bacio ih s krova, gledao ih kako lepršaju na
vjetru. Kako to jamačno biva i nakon ubojstva, taj posao sam po sebi nije bio ugodan, ali donosio je
olakšanje jer su njime uklonjeni svi dokazi.
Prljavi zrak barem je bio hladan, što mi je omogućilo određeni predah. Uzeo sam još jednu granulu arsena,
odlučan u namjeri da ne kašljem. Pokušao sam usredotočiti misli na svoja pluća.
Vrativši se unutra, razmontirao sam stolić što sam ga bio sastavio od starih drvenih transportnih sanduka, jer
htio sam zamesti svaki trag da sam ikad boravio na ovom prokletom zlogukom mjestu. Budem li imao
nesreću da mi se pred očima s vremena na vrijeme ipak ukaže ovo mjesto, a nadao sam se da se to nikad
neće dogoditi, htio sam ga barem pamtiti onakvim kakvog sam ga zatekao prvi put, što je značilo da treba
izgledati kako je izgledalo prije mene.
U jednom trenutku, dok sam premještao kutije i sanduke, začuo sam potmuo zvuk koji se doimao poput
zvuka koraka. Ispod mene predstava je bila u jeku, Dvanaesta noć, no činilo se kao da zvuk dolazi iz
potkrovlja, odnekud iza mojih leđa.
Uvjeravajući se kako se to moj um poigrava sa mnom na ovom pustom mjestu, nastavio sam s poslom, ali
ponovno sam začuo korak, ovoga puta još glasniji. Kad sam se okrenuo, ugledao sam ga - tridesetak metara
od mene, u sjeni - sad se nije pomicao, no njegov sam obris odmah prepoznao.
Što želiš? upitao sam.
Prišao mi je bliže.
Tu si se, dakle, pritajio , rekao je. Često sam se pitao.
Njegova me prisutnost prestrašila, no nisam mu htio pružiti zadovoljstvo da mu to i priznam. Ne obazirući se
na njega, nastavio sam sa svojim poslom.
Mislio sam da bi trebao znati , rekao je, da sam raskinuo najam. Na kraju sezone zauvijek zatvaram Licej.
Nisam imao nekog izbora nego da nešto kažem, premda mi je sva moja instinktivna mudrost govorila neka
šutim. Zašto je tako teško kimnuti i okrenuti se?
Pitao sam ga kako se usudio učiniti takvo što bez prethodnog razgovora sa mnom ili nekim drugim. Je li ovo
ovdje apsolutna monarhija?
A što bi drugo bilo?
Rekao sam mu kako nije pošteno raskinuti najam, a da prethodno nije barem raspravio o tome, no kako me
njegova drska sebičnost više uopće ne iznenađuje.
"Možda , izjavio je sliježući ramenima. Što je učinjeno, učinjeno je.
A što je s glumcima? I drugima koji ovdje rade, a trebaju im sredstva za život? Što je s Ellen?
"Pronaći će neki drugi posao.
"Jesi li barem bio dovoljno pristojan ili uljudan da im to i priopćiš? Po tvom držanju zaključujem da nisi.
U posljednje vrijeme sam bio malo zauzet i zaokupljen brigama.
Bijes je u meni sad već ključao poput požude. Imaju li njegova bezosjećajnost i arogancija uopće granica? Što
je to u njemu što mora uništavati?
No tad mi je bilo žao što sam izgovorio te teške riječi.
Imam rak grla , rekao je. Liječnici su sigurni. Prvo će otići moj glas. Svest će se na šapat, rekli su mi. A zatim
će nestati. Prije neizbježnoga.
Kratko je podigao pogled prema krovnim prozorima. Rosila je kiša.
Obojica smo jedno vrijeme šutjeli na tom turobnom, prašnjavom mjestu. A zatim sam ga upitao kad je
doznao.
Prije dva mjeseca , rekao je. Isprva nisu bili sigurni. Šetali su me od specijalista do specijalista, neugodni
ljudi, većina njih, ali nisam prezao ni od šarlatana, jer sam odavno jedan od njih. Osobno sam bio siguran,
poprilično. Neprestani bol, tijekom godina sve gori. Pljuvao sam krv. Trebao sam ranije reagirati.
Nešto se sigurno može poduzeti po tom pitanju?
Na Harley Streetu postoji nadriliječnik koji tvrdi da mi bol može učiniti podnošljivim. Trideset gvineja košta
samo jedan posjet. Umrijeti bi bilo jeftinije. No, glumac bez glasa je, kao što znaš, kao godina bez zime.
Nema smisla, bojim se. To je to.
Šutio sam, ne zato što nisam osjećao ništa, nego zato što nisam znao što reći. Njegovo držanje bilo je
dojmljivo i činilo se kao da proizlazi iz nekog stoičkog duha što ga u njemu nikad nisam naslutio, niti sam
pomislio da ga uopće ima. Osjetio sam nevoljko divljenje prema njemu, barem prema toj njegovoj
karakternoj crti. Da sam barem tijekom godina češće viđao tu njegovu odliku.
Sad je prelazio pogledom po potkrovlju s izrazom lica žalosne susretljivosti.
Volio bih ovdje provesti svoje posljednje trenutke, izjavio je, sa štakorima i paucima. Nije li čudno to da ni
pauci nemaju glasa, no ljudi ih se toliko boje? Možda baš zato. Zbog njihove tišine?
Rekao sam mu kako nikad nisam o tome razmišljao.
A mogao bi mi pronaći lijes u kojem ću spavati , brže-bolje se nadovezao.
Bio je to njegov način da otvori raspravu o našoj posljednjoj svađi, ali njegov pristup nisam smatrao
prikladnim, a nisam htio ni otvarati ranu. Neke situacije bolje je okončati bez riječi.
Znači, ovdje si je napisao? upitao je.
Moju tišinu protumačio je kao potvrdu.
Normalnog momka ovo ne bi nadahnuto, nastavio je, samo alkohol može ovako progoniti. No, s obzirom na
to koliko si ti čudna osobnost, jasno mi je kako te je ovo mjesto nadahnuto. Ima nečeg divnog u tome da si
uzdignut iznad svijeta sranja i podmuklosti i da nitko ne zna da si ovdje.
Rekao sam mu da mi je to samo odgovaralo i ništa više.
Jesi li je ikad vidio, stari?
Koga?
Nesretnu Minu?
Ne.
Imam dojam da je blizu , rekao je. Misliš li da nas promatra?
Možeš li otići? Imam posla.
Osobno sam je tijekom godina vidio triput, ili barem mislim da jesam. Dvaput tijekom predstave, stajala je
iza loža. Treći put na Exeter Streetu, u ponoć.
Kroz pod je do nas dopro zvuk aplauza publike.
Uskoro ću biti s njom , rekao je.
Ne govori tako.
Postići će velik uspjeh, znaš. Tvoja vampirska knjiga. Vidio sam to. Lupnuo se prstom po sljepoočnici. Ovdje.
Kad više ne bude ni tebe ni mene, tvoj krvožedni Grof bit će poznat diljem svijeta. Kao Juda.
Rekao sam mu da sigurno gubi ono malo razuma što mu ga je još preostalo.
Ponekad je ljekovito izgubiti razum , rekao je. Ionako se čini da nas čeka kad se vratimo.
Iz džepa svoga kućnog ogrtača izvadio je bocu mađarskog tokajca, čiji je prethodno olabavljeni čep iščupao
zubima i pljunuo na pod.
"Neću te zamoliti da se rukujemo , rekao je. Nijednom od nas to ne bi trebalo biti milo. No hoćeš li sa mnom,
kao muškarac s muškarcem, popiti piće prije odlaska? Za dobra stara vremena.
Iz drugog džepa izvadio je dvije čaše koje su bile jedna u drugoj te ih dopola napunio bogatom tekućinom
opojna mirisa. Prihvatio sam kako bih svršio s tim. Podigao je svoju čašu i kucnuo je o moju.
Kralj Lear, prvi čin, drugi prizor , rekao je. Sada, bozi, zauzmite se za kopilane! Kroz podne daske začuo se
orkestar koji je zagrmio fanfare trubama i timpanima. Nasmiješio se apsurdnosti te situacije. Ja nisam.
Predstava je gotova , rekao sam.
Sakrijmo se ovdje na neko vrijeme.
Bit će uzvanika koje treba zabaviti. Pretpostavljam da će te htjeti vidjeti.
Možeš li si to zamisliti? Smijuljio se. Morat će izvesti pravu simfoniju tipično engleskog ponašanja, jezičnu
okretnost i ljigavo umijeće govorenja, a da se pritom ništa ne kaže. Ispio je čašu do dna, zavitlao je na pod i
zgnječio čizmom. Poput čopora štakora koji te preplave prije no što ti izgrizu oči.
Trebao bi poći , rekao sam. Nije pošteno prema Ellen ostaviti je da ih sama zabavlja. Otpratit ću te do
stubišta.
Uvijek gospodin. Povedi me, Macduffe.
Pažljivo koračaj, pod između nosivih greda star je i vrlo krhak.
Poput mene , odgovorio je. Predvidivo.
Mjesec je kroz krovne prozore bio žut i velik, doimao mi se bližim no ikad, kao da je promatrao naš put kroz
potkrovlje, bio je doista tako blizu da mi se učinilo kako na njemu nazirem oblike za koje mnogi vele da ih
ima, litice, velike gudure, presušena korita rijeka i kanjone. Ispod nas publika je uzviknula posljednje Bravo!
Kroz pukotine na podu probijalo se kazališno svjetlo.
Jedno sam shvatio, stari moj , kreketao mi je njegov glas iza leđa.
Što to?
Kad se sve uzme u obzir - a imao sam vremena promisliti o svemu -boljeg Shylocka od mene nije bilo.
Zaprepašten sam zastao. I to je sve što si shvatio?
A što ti je drugo moglo pasti na pamet?
"Nije važno.
Koraknuo je naprijed. Iznenada ga više nije bilo. Ispod sebe sam čuo zvuk pada i krikove.
Iz THE TIMESA, 6. lipnja 1897., kasno izdanje
Objavljeno trenutno zatvaranje Kazališta Licej, Strand, London, a nakon nesreće koju je sinoć doživio sir
Henry Irving, njegov vlasnik.
Sir Henry, prvi glumac koji je dobio čast da ga se proglasi vitezom, propao je kroz strop iznad pozornice, s
visine od petnaestak metara, na silno zaprepaštenje publike, glumaca i orkestra. Izvedba predstave
Dvanaesta noć bila je pri kraju.
Liječnik i njegov brat, stražar, bili su u publici te su bili u mogućnosti da mu priskoče upomoć. Sir Henry
pretrpio je lomove rebara i noge, a nakratko je bio i bez svijesti. "Ovakav pad ubio bi krhkijeg čovjeka ,
izjavio je liječnik našem izvjestitelju. Čini se da je sir Henry neuništiv.
Za otkazane predstave zajamčen je povrat novca od ulaznica.
KRAJ DRUGOG ČINA
TREĆI ČIN
Dolazak u Bradford
XXI.
Gdje ponoć donosi petak trinaesti
Svoje torbe ostavljaju nosaču u hotelu Midland te pješače od Duke Streeta do Manningham Lanea. Irving je
umoran, oslanja se o svoj štap.
Pokraj njih u žurbi prolaze tkalačke radnice i radnici, radnici na parnim glačalima koji zbog velova što ih nose
nalikuju na redovničke pripravnike.
Na Darley Streetu i Victoria Streetu djeca u dronjcima igraju nogomet. Preprodavač rabarbare svoju robu
prodaje od vrata do vrata. Umorni zaprežni konji kloparaju vukući teška kola natovarena vunom.
Plakati na oglasnim pločama kazališta najavljuju:
Najuzbudljiviji prizori iz Shakespearovih tragedija ZVONA
Dobra mjesta raspoloŽIVA
VEČERAS SE Bradford ROYAL OPRAŠTA OD
sir henryja irvinga.
Kriste , mrmlja on. Zar se nitko nije udostojao provjeriti točnost napisanog?
Popričat ću s njima da isprave , kaže Stoker.
Na tvom mjestu se ne bih ni zamarao. Nitko drugi ionako neće ni primijetiti.
Nije u tome stvar. Hoćemo li ući?
Nismo li uranili?
Mislio sam da bi se volio malo udomaćiti. Pregledati pozornicu, kao i inače. Nekog ćemo poslati po hranu,
odigrati nekoliko partija karata? Nešto nije u redu?
Irving zuri, izgleda izgubljeno, kao da prvi put vidi neku ulicu na sjeveru Engleske.
Da budem iskren, malo mi je poremećen želudac. Nisi mi trebao dopustiti da spavam u vlaku. Mrzim kad se
probudim dvaput u danu, kao lučka kurva.
Bi li ti možda bilo draže da se vratimo u hotel, pa da malo predahneš?
Dovraga i ti i taj tvoj prokleti hotel. Prokleto spavanje.
Samo sam mislio...
Znaš što bih volio, stari moj? Pluća puna svježeg zraka s vriština. No pretpostavljam kako, s obzirom na naš
pretrpani raspored, nemamo vremena za to.
Pristao si na takav raspored.
Rob se mora složiti s nadglednikom.
Ako želiš, na raspolaganju imamo dva sata.
Kako ćemo doći tamo?
U tom se trenutku, kao naručen, na kraju bregovite ulice pojavio fijaker, teškim kaputom zaogrnut kočijaš
samome je sebi kimao kao da spava. Polako im, klipšući, teškom mukom prilazi, upregnuti šarac njišti dok
pokraj fijakera prolaze dvojica rudara. Kočijaš se budi, mrmlja: da, može ih povesti do vriština. Ali od kojeg
njihovog dijela žele uopće početi?
Budući da nijedan od njih ne zna, on im predlaže Hardcastle Crags, koji je nekoliko kilometara udaljen od
Top Withensa.
Kroz grad, pokraj tvornica, preko putova obraslih kupinama i vagaša porubljenih živicom, ispod lukova od
povijenih hrastova. Lovokradice i kotlokrpe zure u njih. Hrastove zamjenjuju platane. Nebo ponad Bradforda
blijedo je kao led.
Končare i potočnice u zaraslim kanalima, miris dalekog dima drveta koje gori i močvarnog češnjaka. Drveni
most preko potoka. Na pojilištu u dalekoj šikari jelen njuši zrak oko sebe i pije vodu.
Negdje na polovici te udaljenosti, zvižduk vlaka i zvonjava zvona gradske kapelice, a zatim sirena koja se u
ugljenokopu svakoga dana oglašava u četiri poslijepodne.
Čuju se sad pjesma ptica i lisičje štektanje, klokotanje vode preko kamenja. Oblaci se potucaju nebom kao
bjelobradi vješci. Oboreni miljokaz za Hardcastle Crags.
Kočijaš im pomaže da siđu s fijakera, pokazuje im put obilježen uspravnim kamenjem, pristaje čekati ih sat
vremena. Dajte si vremena. Nema žurbe.
Vrijesak se njiše u raštrkanom žbunju. Ptice hitro uzlijeću pred udarima vjetra. Guska, buljina, ševa, šljuka. U
daljini, ruševni župni dvor čuči ispod stijene.
Slijede potočić, prelaze preko mahovinom poprskanog plosnatoga kamenja, kreću prema sljemenu brijega,
metalna svjetlost postaje meka. S komadića močvare obraslog visokom travom promatra ih magarac,
njegove su blistave crne oči poput gumba na kaputu.
Tamo je Hawoth , kaže Irving. Gdje su živjeli Bronteovi, znaš. Bili su Irci, kao i ti, nesretnici.
Usuđujem se reći da ćeš uskoro sigurno otkriti da su bili Englezi koliko i umak od jabuka.
"Ne, majka je rodom bila iz Cornwalla, no tata Bronte se rodio u Micku. Šmugnuo je odatle čim je mogao,
nesretni mlatimudan. Otok sentimentalnih ubojica i Bogom izluđenih starih cura.
"Jesi li siguran? Nisam nikad čuo za to prezime u Irskoj.
Ondje su se preživali Prunty . Tatica P. svoj je nadimak promijenio na Cambridgeu. A kao završnu notu
pridodao je prezimenu i prijeglas, što je prilično otmjena krinka, zar ne? Dakako, svaki ikad rođeni Irac je
prevarant.
Stoker dlanom zaklanja oči od sunca. Irving nateže iz pljoske. Prije godinu dana na tri je minute izgubio
svijest nakon nesreće koju je doživio u kazalištu. Šalio se kako je tom prilikom došao pred vrata pakla, no
đavao ga je otpravio. Pretrpani smo. Već ovdje imamo previše glumaca.
Oduvijek sam mislio da bi to bila sjajna drama , kaže on. Orkanski visovi, znaš. Nasilje. Grobovi. Gušenje.
Kakva bi to stvar bila sa mnom kao Heathdiffom. Monstruozni, neobuzdani gad. A Len kao Catherine. Sva ta
vatra i led u njezinom stilu. Nelly, ja sam Heathcliff. Nikad to nisam pokušao. A trebao sam.
Možda još nije prekasno?
On uzvraća veselim smijehom popraćenim kašljem. Heathcliff sa štapom, s kakaom prije spavanja. S usahlim
sijedim mudima, u spavaćici.
Davno sam pročitao tu knjigu. Mogao bih je prelistati, ako hoćeš?
Nemoj se zamarati. Bilo bi lijepo da je Len s nama. Dobra stara vremena, a?
Dobra stara vremena.
Život mi je dao toliko toga. Ne mogu se žaliti. Ali nisam dobio nešto što bih volio imati, mali sretni brak. Ni
Len to nije dobila. Ponekad se pitam, stari moj, jesi li ti to dobio.
Otkuda ti to?
Tako si odan svojoj supruzi da nikad o tome ne govoriš. No, nadam se da si imao sreće, stari. Stvarno se
nadam. Naravno, promatran izvana, svaki brak se doima pomalo čudnim. Čak i naši.
Stoker se smije.
Pretpostavljam da smo se Florrie i ja vjenčali nabrzinu , kaže on. Naše udvaranje kratko je trajalo. Iskreno
govoreći, nismo se dobro ni upoznali.
A zajedno ste ostali uglavnom zbog malog, zar ne?
Oh, ne bih nikad ostavio svoju Florrie. Bilo bi to kao da ostavljam samog sebe. Ona je majka mog djeteta, a
to je nešto za što joj se nikad neću moći odužiti. No, među nama ima i više od toga. Teško je objasniti.
Pokušaj.
Sjećam se - nedugo nakon svadbe. Po dolasku u London, uzbuđenje. Mislim da smo bili u Green Parku, nije
važno gdje. Promatrali smo malenog dječaka koji je puštao zmaja u blizini muzičkog paviljona. Izraz na
Florrieinom licu, dobroćudnost i radost. Samome sam sebi tad rekao: Stokeru, stari moj, nisi baš neka
partija. Nisi osobit pisac, a nisi ni osobit muškarac. No ona ti se zavjetovala. Najplemenitija osoba koju si ikad
upoznao. Nitko mi nikad nije to udijelio. To me oborilo.
Za mene je jedina obitelj bila u Liceju , sipljivo govori Irving. Ti, Lenny, naša djeca kad bi došla. Čudno, u
posljednje se vrijeme sjećam baš tih
trenutaka, ne predstava, ni aplauza. Dakako, toliko je toga u životu zapravo predstava, mislim da se slažeš s
tim. Možemo zastati? Zadihao sam se, stari moj.
Naravno. Sjedni i odmori se. Hoćeš li sjesti ovdje, uz stabla? Nisam bio dobar prema tebi, Brame. Mislim, kad
sam
stvarnom li kratko
govorio o
piskaranju. Osobina koja kod svakog čovjeka zavređuje najviše prezira jest zavist. Žao mi je što se prokleti
stari Drak tako skljokao na guzicu.
Siguran sam da bi bio zaprepašten tvojom velikodušnošću.
Volio bih da sam i sam nešto napisao. Nikad nisam imao hrabrosti. Da se tako razgolitim, plašilo me to.
Svake večeri svog života razgolićuješ se na pozornici.
Lijepo od tebe, ali nije tako. To se događa vrlo rijetko. To se događa s Len, to je njezin dar, nešto
nevjerojatno. Len je uvijek Len, bez obzira na to koga igra. Zato je i vole. Nikad nisam vidio nikog tko
gadovima bolje govori istinu. Eto vam je na i vratite se po još. Dojmljivo.
U daljini je vodopad. Gleda ga, a ne vidi.
Dok sam još bio mlad, znaš, kad sam tek upao u igru, nisam se baš pretjerano ni trudio. Jednostavno bi
nekako izašlo iz mene. Kao kad čovjek zna pjevati. Znao sam nekoć poželjeti da netko izmisli nekakav
prokleti barometar koji bi mogao izmjeriti pritisak u mojoj glavi. Ujutro, na dan predstave, počeo bih ključati.
Kao veliki kotao. Tijekom dana tlak bi samo rastao sve do trenutka kad bih osjetio da jedva obuzdavam paru.
Ne bih mogao govoriti, misliti, osjećao bih kako mi para gotovo suklja na oči. Onda bih izašao na pozornicu i
izbacio je iz sebe. O, Bože. Nije me uopće bilo briga za publiku, ili tekst. Ili mene samoga. No, u posljednje
vrijeme -dovraga i bestraga - bojim se da ne ključam. Osjećam se kao da sam izudarani stari čajnik bačen na
ulicu. Ali, ti ključaš, stari moj. Osjeća se u tvom pisanju. Trebalo ti je samo da pronađeš način da to izbaciš iz
sebe. Šteta što nikad nisi.
Napredujem. Hoćemo li se vratiti? Hoćeš li malo predahnuti prije predstave?
Sjajna ideja. Hvala ti. Mislim da će mi dobro doći gutljaj serija, a zatim da malo prilegnem.
Sat vremena poslije on leži u krevetu u svojoj hotelskoj sobi, teški zastori navučeni su preko prozora. Budi se
i zatječe Stokera koji pali svjetiljku, donosi lavor i vrč s vodom.
Prokletstvo , mrmlja Irving. Nije valjda već vrijeme? Sanjao sam tako lijep san. Zapravo prilično zločest.
Imam iznenađenje za tebe.
Mrzim iznenađenja.
Ovo će biti izuzetak. Budi mirno.
Što, dovraga, radiš?
Četkam ti kosu prije nego što ću te obrijati.
Pusti, ti dugoprsti vraže. Nabavi si nekog momčića.
Vrata se tiho otvaraju i ona ulazi u sobu.
Tko je tamo? pita Irving. Priđi bliže. Ne vidim.
Sinoć sam igrala u Harrogateu , kaže ona. Naš prijatelj mi je poslao poruku da si ovdje.
Draga Len? Je li to...?
Jest.
Kako li se samo meko svjetlost kroz daleki prozor probija. Kako lije samo predivno od tebe, draga moja, što
si došla. Brame, ti neopisivi gade, nisi mi rekao.
Mogu se samo kratko zadržati.
Volio bih da sam znao da ćeš doći, malo bih se oprao. Pa, kako si mi, najdraži moj anđele? Sjedni, za Boga
miloga.
Preživljavam, stari moj. U ovim godinama uskačem kao zamjena u predstave, možeš li si to zamisliti?
Večeras sam u Uddersfieldu, u valjda najodvratnijoj predstavi varijetea, a već sutra na sceni Prince of Walesa
u Birminghamu, u dosadnom i zastarjelom, nasmrt dosadnom muzičkom igrokazu Velšanina koji ima trojicu
partnera, ako si uopće možeš predočiti takvo što. No, tako se barem uzdržavam.
Daj da ustanem iz ovog prokletog kreveta, pa ćemo zajedno ispiti čašu pjenušca.
Ostani gdje jesi, ti stara huljo. Stvarno nemam vremena.
Zavući se onda meni u krevet, hoćeš li? Bramu neće smetati, zar ne, Tetkice? Tetkica bi nam se zapravo rado
pridružila.
Nepopravljivi vraže. Izgledaš sjajno, pa sam zapravo u iskušenju.
Najdraža moja stara namigušo, izgovaraš tako lijepe laži.
Kakvu mi je to ludost došapnula ptičica s grane, da se ne brineš o sebi kako bi trebao? Znaš i sam da tako
neće ići.
Prokleto mi je teško spavati, to je prokletstvo. Cijeli dan muku mučim s umorom, ali cijelu noć provedem
budan. Razmišljam, znaš. Prisjećam se starih dana. Što bih samo dao da se mogu riješiti svih tih zabadala, pa
da ponovno iskusim mir. Čudno je za čime naposljetku žudimo, zar ne?
Uskoro će sedam , kaže Stoker. Trebali bismo te početi šminkati.
Oh, daj da pomognem , kaže Ellen. Hoćeš mi dodati šminku, Brame, i ručnik? Začepi, Harry. Bilo bi mi drago.
Stoker donosi pladanj s posudicama sa šminkom i četkicama, puderima i ružem.
Tvoja oproštajna turneja , kaže ona nanoseći Irvingu podlogu na bradu. Ne mogu vjerovati. Još jedno
lukavstvo kojim ćeš namamiti naivce, ti nepopravljivi prevarante. Napući usta, hoćeš? Napući. Napravi jedno
O usnama.
Stoker nanosi boju za usne, oker boja pomiješana s ljubičastom, dok mu ona izvlači crtu oko očiju, vizualno
ih povećava. Ljudi ti nikad neće dopustiti da se povučeš, jadni, stari radni konju, izgovara ona smiješeći se,
vlažeći jezikom vrhove svojih prstiju kako bi mu zagladila obrve, no čak i da se povučeš, kakvu li si samo
predivnu karijeru imao, zar ne, dragi?
Oh, da, predivan radni vijek.
Samo još malo rumenila na njegov desni obraz, Brame, pa da, ti si stari majstor. Što si dobio od svega toga,
Harry, što misliš? Ti i ja tjeramo dalje, kako kažu. Razmišljaš li ti nekad, onako kako ja razmišljam, o tome što
si dobio od života? Pogledaj u ogledalo.
Dobru cigaru, čašu vina i milosrdne prijatelje.
Ona se smije.
Oh, i majušni komadić besmrtnosti, dakako.
Kako to misliš?
Draga moja Len, obrati pozornost. Razgovaraš s Neumrlim.
Ponovno ta koještarija , uzdiše Stoker češljajući šiške na perici. Stari prdonja ne može vjerovati da jedno
škrabalo može izmisliti priču. Taštino, ime ti je Irving.
Oh, nikad mi to nije palo na pamet , kaže ona. Drakula je previše džentlmen da bi bio Harry. Što igrate
večeras, dragi?
Mislio sam Thomasa a Becketa. A oni su htjeli da izvedem prokleta Zvona, pa sam promijenio mišljenje.
Tvrdoglava stara kraljica. Volim ih nagnati na ples.
Savršeno , kaže ona. Bilo bi mi pametno da uskoro pođem.
Da, ne smiješ propustiti vlak.
Uvijek smo morali hvatati nekakve proklete vlakove, zar ne, moj Romeo? Miluje mu lice, palcem nanosi
puder i sjajilo na njegove jagodice. Mislim da sam tijekom godina više vremena provela u vlakovima nego na
pozornici.
Propustio sam vlak ili dva.
Ovaj si uhvatio.
Moj anđeo. Naša Len. Odvedite je u samostan.
Laku noć, ljupki prinče. Sretno.
Iza pozornice, Royal Theatre, tri minute do podizanja zastora
Pozvan je liječnik, koji ga pregledava pod svjetlom svijeća. Gadan napadaj kašlja, značajno krvarenje iz nosa.
Krvni tlak mu pada, puls je neujednačen.
Bolje da ne izađete na pozornicu, sir Henry. Ovo bi vas moglo previše oslabiti. Predstava mora biti otkazana
ili odgođena.
Glupost. Ja sam Irving. Mi iz Cornwalla nismo slabići.
Inzistiram, ako dopuštate, gospodine, to bi doista bilo razborito.
Neka mi netko donese pivo, želim da bude hladno kao keltski pakao. I pozatvarajte sva ulazna vrata u
kazalište prije nego što gadovi počnu bježati van.
Ponavljam, kao liječnik...
Doktore , kaže Stoker. Poznajem ga onoliko koliko jedan čovjek može poznavati drugoga. Nema smisla
pokušavati ga urazumiti. Pustite ga.
Ovamo, momče! Donesi mi tu bocu. Zašto ti je trebalo tako dugo?
Predaju mu pivo. Ispija dug, uništavajući gutljaj.
Od piva se znojim, Brame. Na Sjeveru vole vidjeti da se znojiš za njih. Iskapljuje bocu. Okreće se prema
drugim glumcima. Momci, znate svoj tekst? Dobro. Početne pozicije, budite precizni. Bude li me itko
pokušao nadigrati na sceni, dobit će nogom u guzicu. Poslije sve častim pjenušcem. Idemo.
Svjetla u publici gase se, što je popraćeno ovacijama. Glumci hitaju na svoje početne pozicije. Iz rupe
orkestra dopire zvuk raštimanoga klavira koji pokušava oponašati fanfare.
Brame? Može usluga?
Naravno.
Idi šetati gradom. Nemoj gledati.
Zašto ne?
Draže mi je tako, osjećam da večeras nisam u formi. Želim da pamtiš moje najbolje izvedbe. Vidimo se kad
se zastor spusti, može? Šibaj.
Jesi li siguran?
Jesam. Idi, Tetkice.
Vani, na masnoj ulici, Stoker gacajući prolazi ispred pročelja kazališta, kad počinje susnježica. Na nanizanim,
promočenim plakatima piše DOVIĐENJA, sir Henry Irving. Staje ispod nadstrešnice na ulazu u željezariju kako
bi izbjegao prolom oblaka. Pali cigaretu. U izlogu je dagerotip kralja Edwarda.
Ta veličanstvena i slavna noć.
Po svršetku Mletačkog trgovca flote stolara i građevinskih radnika čekaju na prostoru za istovar. Prije no što
je posljednji od publike napustio gledalište, radnici naviru, uklanjaju sjedala, zidove premazuju kraljevskom
grimiznom i srebrnom bojom, razmataju perzijske sagove i bale pliša preko svakog pedlja poda. Srebrni
stijeg razmotan je s vrha proscenija. Krunidba kralja Edwarda. Kraljevska gala izvedba.
Pozlaćene kočije na Exeter Streetu, para navire iz konjskih nozdrva. Prinčevi, radže, plemenski poglavice,
moćnici, veleposjednici u skupocjenim tartanima, sultani u tigrovim krznima, kraljevske ličnosti pridošle iz
svakoga kutka Carstva u procesiji prolaze kroz foaje, kroz redove između sjedala, do pozornice. Nadvojvode i
magistrati, najviši činovnici grofovija i admirali, kontese u svečanim haljinama posutim draguljima. Zlatna
prašina i zrnata svjetlost trepere u zraku. Konfeti od crvenih i žutih ružinih latica, vino curi iz fontana. U
aureoli svoje slave, Irving, koji je netom proglašen vitezom. Poziva Stokera, koji stoji iza kulisa. Izvode naklon
držeći se za ruke.
Okupljeni uglas pjevaju Long Live the King i jeza dvosmislenosti kome to zapravo pjevaju. Irving očima
pokazuje kralja Edwarda, koji se doima prestrašeno, a koji bi trebao istupiti i zahvaliti na aplauzu.
Parobrodi do Amerike. Raskoš luksuznih brodskih kabina. Turneje po San Franciscu, New Orleansu, Chicagu.
Ellen u Central Parku, sladoled pokraj jezera. Irving koji prigiba koljena pred Markom Twainom dobroćudnih
očiju. Zar se sve to dogodilo? Je li se išta od svega toga uopće dogodilo?
Trošnim se stubama uspinje do ulaza za glumce, pokraj garderoba i sitne rekvizite. Pokraj smrada glumačkih
zahoda, pokraj nanizanih vjedara koja bdiju kako bi uhvatila svaku kap koja pada sa stropa, pokraj plakata
starih predstava kojih se više nitko ne sjeća, spušta se drvenim, montažnim stubama do desne strane
pozornice s kulisama.
Gazdine oči doimaju se grozničavo, olabavio je biskupski ovratnik na svom kostimu, hrve se sa završnim
trenucima predstave, trenucima u kojima bi trebao biti najbolji. Stoker baca pogled na tekst što ga
inspicijent ima pred sobom.
Becket: Ja sam svoj savjet već dao, Johne. Spreman sam umrijeti.
Salisbury: Svi smo mi grešnici. Ono najbolje nije spremno umrijeti.
Becket: Bog je moj sudac. Tvojim predajem se rukama, o, Gospode. Tvojim predajem se rukama.
I dok se otrcani zastor spušta, on posrće, publika ustaje, glasno odobrava. Uz pomoć dvojice epizodnih
glumaca izlazi pred zastor i klanja se publici, kima, prkosno pući usne kao drumski razbojnik pod vješalima.
Hostesa dolazi iza kulisa s buketom ljiljana. On joj ljubi ruku i cvijeće baca u publiku.
Yorkshire zauvijek , uzvikuje.
U garderobi, zuri u izmoždenu avet koju vidi u zrcalu. Razgovarajmo o korijenu svega zla , uzdiše on. Isisao si
iz njih novac, zar ne, Tetkice, curo stara?
Jesi li gladan?
Koliko smo zaradili?
Četiri funte, više-manje. Neki nisu došli zbog lošeg vremena.
Škrti sjevernjački gadovi. Time ćemo jedva platiti hotelske troškove.
Ne rasproda se baš svaka predstava.
Da sam barem premijer, pa da mogu kišom topovske tanadi zasuti Yorkshire, jednim potezom s lica zemlje
izbrisati gomilu mještana. Prosječni kvocijent inteligencije Britanaca u trenu bi porastao za tisuću.
Sutra navečer će biti bolje. Leeds ima dobru kazališnu publiku.
Kad samo pomislim da sam nekoć bio zgodan. A pogledaj me sad, Bramzles. Lice mi je kao razbucani kolač.
Bio si bolestan, nakon toga si se vratio svome poslu, to je sve. Sad hvataš korak, uskoro će sve biti lakše.
Daj im reci neka nam donesu lavor s vodom, da malo dođem k sebi. Hoćeš li da ti pomognem?"
Sam ću. Ne želim da me diraš tim svojim lopatama od ruku, nisam ja takva cura. Imaš li u torbi neku kremu
za lice?
Evo.
Koliko smo već dugo zajedno?
Sedamsto godina.
Bodri Kriste. U raju će me okruniti posebnom krunom zato što sam cijelo vrijeme radio s dosadnjakovićem
kao što si ti. Moj prvi nastup bio je u Dublinu, znaš.
Rekao si mi.
Gadovi su me izviždali. Tssss.
Rekao si mi.
Nikad to nisam zaboravio , govori Irvnig otirući šminku s kapaka. Dublinska publika, najnemilosrdniji gadovi
na svijetu, nikad ti ne da ju
šansu. No, ti si mi to nadoknadio, Tetkice, iskupio si se za izdaju svojih sunarodnjaka. Možda sam i ja učinio
nešto za tebe, ha?
Kako se osjećaš?
Uspravno kao jarbol.
Izgledao si mi prilično loše. Kao da ćeš izdahnuti.
Malo sam se oporavio, dragi, ne brini. Majka uvijek zna što čini.
Jesi li siguran?
Voljeli bi oni da crknemo za njih, kako bi dobili priču koju će pričati. Tako mi svega, bio sam na posljednjoj
izvedbi, nitkov je umro muški, nikad nisam vidio takvo što.' Tomu služe takvi kao što sam ja. Da prokleto
umremo za njih.
Došla je poruka gospođe Lauderdale, sestrične ravnatelja kazališta. Želi uvojak tvoje kose i autogram.
Reci toj besramnoj kuji da ne može. Neka iščupa dlake s guzice svog supruga.
To bi bilo za humanitarni fond što ga je osnovala za starije glumce bez angažmana.
Kritičari su mi često otkidali i cijelu glavu. U mojoj su torbi, tamo, škarice za nokte, budi tako dobar pa mi ih
dodaj.
Sagiba glavu dok mu Stoker reže kosu. Škare su tupe, pa je potrebno ustrajati kako bi se odrezao uvojak,
krhko sijedo pero. Njegova lijeva ruka u jednom trenutku počiva na stolu za šminku.
Stoker pruža ruku i polaže dlan preko njegova dlana. Prsti im se isprepleću.
Sve je tiho, čuje se samo susnježica koja škropi po prozoru garderobe.
Omotaj si vrat, stari , šapuće Irving. Mrzla je noć. Moram paziti na tebe.
Predvorje vrvi ljudima, uzvanici dolaze i odlaze, konobari donose poslužavnike na svadbenu zabavu.
Zapaljena je vatra u peći pokraj blagovaoničkih vrata.
Navire umor do kojeg uvijek dolazi nakon predstave. Zadihan je, kašlje.
Daj da malo sjednem, Tetkice. Malo sam umoran.
Otmjeni naslonjač u alkovu podsjeća na prijestolje. Šepa do njega, sjeda, sa stola uzima jelovnik. Oh, sad je
već bolje, puno bolje, a sad čaša pjenušca, da isperem bubrege.
Znaš što je liječnik rekao o piću kasno navečer.
Ali, Brad Ford je poznat po svom pjenušcu, stara curo. Gutljajčić. Da sperem vraga.
Naložit ću da ti donesu čašu kad se budeš povukao u svoje odaje.
Nije li svadba najljupkiji prizor na svijetu? Šarm mladosti za oči starih, pretpostavljam. Donesi cugu, pa ćemo
gledati ples.
Ne.
Najdraži Isuse, ti tvoji nepopravljivo majčinski instinkti. Zabijaš mi kolac u srce.
Ponoć je. Sutra rano ustajemo. Budi razuman.
Gutljaj pjenušca neće ubiti Harryja Irvinga. U stanju sam popiti briju ispod stola, ustati i otići odigrati
Hamleta. Oh, i pitaj ih imaju li komad hladnog jastoga, hoćeš li, ili pileći batak ili nešto drugo?
Isuse, dođi onda, dosadnjakoviću, uhvati mc pod ruku.
Hajde, ti mi donesi, hoćeš li, Tetkice? Volim sjediti i gledati ljude. To je istraživanje, trebao bi znati. Ljudi su
hrana.
U baru slučajno uočava liječnika koji je Irvinga pregledao iza pozornice, sad je za bilijarskim stolom, okružen
ljudima koji puše cigare. Doktor mu prijateljski maše, stišće šaku u zraku i usnama oblikuje jedno bravo .
Stoker mu otpozdravlja kimanjem, naručuje čašu pjenušca, predomišlja se i naručuje pola boce. Oh, i,
dovraga, dvije cigare. Da, turske Latakije, ako imate.
Čudan trenutak. U ogledalu na zidu bara, iznad razine očiju, on iza svog ramena vidi Irvingovo uplakano lice.
No u trenutku kad se šokiran okreće, iza njega nema nikoga.
Ledena kiša šuštavo tuče po staklenom krovu, zbog čega svi pogledavaju gore. Pijanist počinje svirati staru
northumbrijsku baladu The Lass of Byker Hill . Nije virtuoz, ali svira izuzetno osjećajno. Neki od ljudi koji piju
uz šank pridružuju se pjesmi.
Da mi je / još jedan peni Popio bih / još jedno pivo, Gajdašu bih rekao neka svira Ljepuškasta djevojka s
Byker Hilla.
Byker Hill i Walker Shore, Zauvijek momci iz ugljenokopa. Byker Hill i Walker Shore, Zauvijek momci iz
ugljenokopa.
U predvorju, Irving leži na podu, licem prema dolje, ima krvi. Konobari ga okreću, masiraju mu srce, dozivaju
ga imenom. Liječnik hita iz bara, u ruci mu je još uvijek bilijarski štap. Dvojica policajaca dotrčavaju s ulice.
Pada kablica s ledom.
Djeveruša plače.
Okretna vrata vrte se na vjetru.
Netko donosi plahtu, koju mu prebacuju preko lica dok čekaju svećenika.
KODA
Petak, 12. travnja 1912.
Smallhythe House, Kenderten, Kent
6.31
Staroj kuharici jutros je loše, pa joj gazdarica kuće priprema doručak, pažljivo ga nosi uza stube za poslugu
pa niz odmorište, svježa jaja, čaj, dvije kriške preprženog hljeba, čašicu narančina soka i bocu vruće vode.
Nakon što je protresla jastuke i dragoj starici očetkala kosu i pomogla joj da se uredi, ostavlja je u postelji s
vrčem svježe limunade i hrpom starih brojeva The Stagea i Woman s Realma. Dobro je čitati besmislice kad
je čovjek bolestan.
Netom prije zore gospođa zatvara teška ulazna vrata kuće i hita niza stube, njihovu granitnu klizavost od
rose, prelazi zatim preko pošljunčanog prilaza kući, pokraj kokošinjaca i vrata koja vode u voćnjak sa
stablima kruške, kroz ugodno uzak kameni prolaz koji vodi do konjušnica. Pijetlu na njegovo kukurikanje
odgovara magarac revanjem s pojilišta. S rosom prekrivenog bunara uzdiže se para.
Ona voli miris staja, njihovu prizemnost i otvorenu istinitost. Svitanje se šulja oko konja. Koža, sapun za
pranje sedala, slama, travnati miris konjskog izmeta. Strogo dostojanstvo masivnog nakovnja izlivenog u
vrijeme dok je Cromwell još bio dječak, kliješta i potkove postavljeni iznad staja kao ikone nekog davno
zaboravljenoga kulta. Konjušar je pripremio njezina ponija i laku kočiju. Kaže mu neka pođe s njom, no ona
će upravljati.
Jeste li sigurni, gospođice Terry?
Sasvim sigurna, Johne, hvala ti.
Inače bi sjela za upravljač motornog vozila, no jutro je još pomalo sumorno, a i služinčad se uzrujava kad
sjedne u automobil, čak i kad je riječ o kraćim udaljenostima kao što je ova. Bilo kako bilo, zvuk kopita
njezina ponija na puteljcima umirujući je dok kreću prema Smallhythe Houseu.
Mostić preko kanala, zelena krotka voda; iza zorom obasjanih brda zlatnocrveno je nebo.
Konjušar je malo pospan, blago zaudara na jabukovaču i noge, ali njoj to ne smeta, on je odani starac koji je
uz nju već cijeli niz godina. Drage su
joj njegove seoske tišine, njegova samozatajnost. Ujutro čovjek ima mnogo toga o čemu bi šutio.
Živim bojama obojene barke spavaju. Dugovrati labud u rogozu. Most se samome sebi divi u vodi.
Chaucerovi hodočasnici koračali su ovim izrovanim kolotečinama na putu za Canterbury, čiji se vrhovi
tornjeva mogu vidjeti s vrha onog brijega s farme Amosa Blakea kad je dan manje maglovit. Ponekad, kasno
noću, umišlja da ih čuje sa svog prozora, zajedljivi, polagani zapuši njihovih priča nošenih povjetarcem,
njihova ruganja prolaznome svijetu. Tako lijepo. Za tim travnjem što pljuskovima smiruje žudim. Bila bi to
sjajna predstava. Zašto više nitko ne radi takvo što? Mjestimično bi bilo zločestoća. Stvari koje se ne smiju
izgovoriti u kazalištu. Idite polako, dobri duhovi, niz puteljak uz kanal.
Dok se približavaju selu, pokraj njih prolaze još snene mljekarice s oplećcima i kantama za mlijeko. Škripanje
tački pretovarenih repom što ih guraju najamni radnici s farmi, psuju pritom nadajući se kako repa neće
poispadati. Prvi je tržni dan nakon Uskrsa. Cigani će prodavati snažne konje i pse goniče, pljeskati se
dlanovima na koje će prethodno pljunuti, vikat će, razmetati se, njihove žene, tihe i ozbiljne, s dekolteima
prepunim papirnatih novčanica. Rašljar će doći iz Biddendena s ljeskovim prutom, s natpisom oko vrata:
Pronalazim bunare. Pokraj korita za stočnu hranu prodavač ljekovitih napitaka grakćući će hvaliti svoje
bočice - ljekovite masti i pripravci, ljubavni eliksir - kraj crkvenih vrata svirat će guslač. Dio je ovo seoskoga
krajolika gdje se ljudi još pridržavaju korizme. U tjednima nakon nje kao da se sve rasprsne od opuštanja.
Ispred nje korača ljepuškasti novi ravnatelj škole, no ne može se sjetiti njegova imena, premda ga je već
nekoliko puta susrela. Zeleno i grimiz javorova, šartrez od cvjetova pseće žive, oštar miris polena potočnice
koji tjera na kihanje. Konj puše i njišti na vodene cvjetove. Jarke, ohole zlatice u jarcima i na nasipima
flertaju s tmurnim travama. Ona zaustavlja kočiju kako bi mladom ravnatelju škole ponudila mjesto do sebe,
no on je previše stidljiv da bi prihvatio ponudu te kaže kako mora obaviti nekakav poslić koji ga odvodi na
drugu stranu, prema Woodchurchu. Njegove bubuljice sve se više cakle nakon svake nove nedužne neistine.
Svi glume, gotovo neprestano.
Krmača umiljata lica zuri kroz gustiš, njezina mnogobrojna djeca još spavaju u preokrenutoj kadi koja igra
ulogu svinjca. Kovačeva slijepa kći na vratima kovačnice dokono prebire harmonij svirajući Sally Racket .
Ona nikad neće vidjeti koliko je lijepa, neće vidjeti sve te seoske momke koji u nju zure s tolikom ozbiljnom i
ljupkom ludošću, kao Englezi kad se
spremaju izgovoriti nešto na nekom drugom jeziku. Na srednjoj udaljenosti, negdje ispod livade na padini,
ona čuje šuštanje i štropot vlaka koji putuje iz Londona, a koji sad ispušta zvižduk kao oduševljen rosom.
Još je prerano za crkvena zvona, koja se neće oglasiti prije devet. No, kome su ona uopće potrebna u ovakvo
jutro?
Dan svoju svjetlost izlijeva samome sebi u dušu.
Ona cokće poniju, koji nastavlja dalje.
Malena Sally Racket Odvedite je.
Rano ujutro.
STARAČKI DOM u Londonu
7.14
U prozoru na zadnjem katu napuštene gradske kuće svake večeri gori svjetiljka.
Jutros se sam dovezao do prozora u invalidskim kolicima i gleda.
Nadolazeći dan prelio je grimizom krovove, dimnjake i prozore.
Pita se kakva bi mogla biti priča te visoke i sablasne gradske kuće s odavno zatvorenim drvenim kapcima na
prozorima i zazidanim ulaznim vratima, korovom obraslim stupovima trijema i napola urušenim arhitravima.
Tko pali svjetiljku? Nekakav uličar? Bjegunac?
Čak ni krpari ovamo više ne dolaze kako bi pljačkali. Ondje odavno više nema ničeg vrijednog. Raskošne
stambene zgrade s obje strane, svježe okrečene svakog proljeća, njihove ulaštene kvake i oprani prozori
blistaju kao zvijezde, odlučno zure preda se, odbijaju samilosno pogledati pokraj sebe, jer neugodno im je
zbog tog otrcanog ilegalca u svojim redovima.
Pitao je medicinske sestre, vesele sluškinje, spremačice. Sve one uvijek mijenjaju temu. Mrtva kuća prazna je
već desetljećima, uvjeravaju ga. Vlasnik je umro u inozemstvu - na svojoj plantaži s robovima, na Jamajci
-bilo je dugog natezanja oko oporuke, i posljednji novčić njegova bogatstva proždrli su odvjetnici, bilo je to
nešto nalik na onaj Dickensov roman, znate onaj roman, gospodine Stoker, koji započinje strašno
dugotrajnim sudskim postupkom? Sumorna kuća.
Svjetlost svjetiljke samo je odraz, govore mu, optička iluzija. Varka oka, ništa više.
Prije nekoliko godina sustanarka u domu, simpatična i vjerski poremećena Irkinja, povjerila mu je svoju
teoriju. Riječ je o duhu glumca slomljena srca. On se pojavio pred vratima kuće u kojoj su njegova ljubavnica
i njezin suprug, lord Cashel, upravo organizirali elegantnu večeru, sluškinju je uvjerio da je i on na popisu
uzvanika, stubištem se zaputio na kat, ušao u blagovaonicu, izrecitirao Danteov stih i upucao se u usta
pištoljem što mu ga je darovala njegova ljubavnica. Kako se on ono zvao? Ne može se sjetiti.
Možda u kući počivaju drama ili roman. Možda je to značenje tog svjetla što ga vidi. Maštovita misao.
Današnji dan donijet će mu poteškoće, ali mora ih prebroditi. Odlučan je u tome.
Na stolu blizu uzanoga kreveta leži rukopis drame koju je pokušavao napisati, nekih tisuću rukom ispisanih
stranica. Djelo iziskuje divljačko sakaćenje, s kojim se nije bio u stanju suočiti, jer usprkos silnoj gomili
papira, ona sadržava tako malo toga - previše je toga ostalo neizrečeno, ispuštene su aluzije, iznesene
nespretne tvrdnje.
Ima čudan osjećaj da je tu dramu napisao netko drugi, čovjek kojemu mora prenijeti lošu vijest; nije siguran
kako će on primiti presudu. Možda bi za dramu najbolje bilo da nikad ne bude objavljena i izvedena. No ne
može smognuti snage i spaliti je. Još ne.
Kroza zidove, iz susjedne kuće, gdje mlada učiteljica glasovira ima svoj stan, dopire blagoslov Chopinove
poloneze. Sluša krhkost, melankoličnu milost. Čini se kako ta glazba posvećuje njegove prozore, ulicu ispod,
policajca u ophodnji, djecu koja su se zaputila u školu, poslugu koja napušta svoje podrumske prostore i
odlazi na tržnicu. Čak i teški teretni konj koji vuče mljekarska kola izgleda plemenito. Travanjsko jutro u
Londonu sa Chopinom. Glazba se zavlači u prekretnicu kitnjastih akorda. Negdje u njegovoj sobi knjiga je o
Chopinu i njegovoj ljubavnici George Sand - u nekom trenutku njihova mu se ljubavna priča doimala poput
dobrog materijala za dramu - no to je sad iza njega i drago mu je što ih se riješio. Prestar je da bi razmatrao
svijet i sve što je u njemu kao materijal za pisanje. Tako iscrpljujuće, tako uzaludno iskustvo. Svijet je takav
kakav jest i kakav će uvijek biti. Sirovina se rijetko poboljšava kuhanjem.
Sat vremena čita Whitmanove Vlati trave, tako utješno Ne želim da sazviježđa dođu išta bliže, ja znam da
ona vrlo dobro stoje gdje god jesu , a pijanističina glazba prolazi kroza zidove poput glasina.
Beethovenova Sonata u G-duru, Rahmanjinovljev Drugi koncert, Schumannove Kinderszenen, Lisztov b-mol.
Razmišlja o njoj, mladoj učiteljici; kakav je njezin život?
Znao ju je viđati kako navečer izlazi iz kuće; izgleda tužno za mladu ženu, uvijek odjevena u tamnu odjeću.
Jedne je noći žestoko kišilo, a ona je po kiši hodala bez šešira, krenula je niz ulicu i zastala pokraj ulične
svjetiljke, doimalo se da nekog čeka. No ta osoba nije se pojavila. Nakon nekog vremena vratila se u kuću,
crna odjeća bila joj je sasvim promočena. Dva dana iz njezina stana nije dopirala nikakva glazba.
On misli da joj treba prijatelj, možda dolazi iz nekog udaljenog dijela Londona, možda čak i iz neke druge
zemlje, kao i toliko Londonaca. Mogla bi biti Mađarica ili Ruskinja, jer odiše nekako tamnom ljepotom. Ima
nečeg baltičkog, turobnog u načinu na koji su joj usne povijene prema dolje. Bi li trebao pokušati s njom
razgovarati, uputiti joj kakvu ljubaznu riječ - možda je pitati da kod nje pohađa sate glasovira? Smiješna
zamisao s obzirom na njegovo stanje.
U osam sati iz predvorja se čuje zvuk gonga koji poziva na doručak, no on ga kao i obično ignorira, premda
želi svako dobro onome tko udara u gong. Nema ništa protiv nijednog od svojih sustanara, ni ponaosob ni
kolektivno, zapravo su mu mnogi od njih dragi, no, kao i u svim ljudskim situacijama, zajedničko jedenje
pogoršava stvari.
Čovjek mora čekati to jelo, ili ga dobije previše, ili nedovoljno, ili je riječ o pogrešnoj hrani, ili hrani
namijenjenoj nekom drugom, a tu je i činjenica da si prisiljen razgovarati s ljudima ili ih slušati ili ih gledati
kako jedu. Litanije o njihovim problemima, namještanje zubala, prosipanje šećera, ubacivanje šećera u
hranu umjesto soli, mrštenje na paprenku kao da je riječ o nekakvoj relikviji pronađenoj u piramidi, pomno
pregledavanje vilice u potrazi za najmanjim tragom prljavštine. Neki se ponašaju kao gazde, drugi su tihi i
ponašaju se kao da ih je strah pribora za jelo. Starost je protraćena na starce. Prestari su da bi u njoj uživali.
Na peć postavlja komad kruha koji je sačuvao od sinoćnje večere kako bi ga podgrijao, pristavlja čaj u
malenome metalnom čajniku što ga je prije nekoliko tjedana posudio iz kuhinje, na koji su, kako se čini, oni
iz kuhinje zaboravili. Uskoro će devet sati. Počinje pisati pismo svojoj supruzi, ali ne uspijeva se usredotočiti.
U devet povlači zvonce za poslugu, blagog i ljubaznog mladog Londonca, crnca u srednjim dvadesetima koji
ujutro dolazi k njemu kako bi mu pomogao otići na zahod, obrijati se i odjenuti.
Kad je danas završio s kupkom i odjenuo se, Chopina je zamijenio Fieldov Nocturno, koji se ubrzo pretočio u
Mjesečevu sonatu, odmjerena, ujednačena tmurnost lijeve ruke koja se spušta niz ljestvicu. Uskoro će početi
pristizati učenici učiteljice glasovira i bit će vrijeme da pođe. Postoji limit koliko Für Elise sviranih dječjim
rukama čovjek može podnijeti.
Ledeno je vani, gospodine Stoker, nećete valjda u skitnju? Upalio sam vatru u peći dolje, u dnevnom
boravku, a pripremio sam i pošteno jak čaj. Nakon jedne šalice čovjek može zajahati vraga.
Idem, Tome. I ne brini.
Jeste li vidjeli jutrošnje novine, gospodine? Lumme, moćan je to brod.
Izgrađen u Irskoj, znaš.
Kao i vi, gospodine.
Mene su porinuli prije mnogo godina, dragi momče.
I dalje ponosno brodite, gospodine.
Nisam baš siguran u to. Barem se još vučem.
I što vam je danas na umu, gospodine? Pretpostavljam, bez nekih planova?
Oh, jedan moj prastari prijatelj, pisac Hali Caine, vodi me na ručak u Garrick Klub, u centru.
Otmjeno mjesto.
Da, dajem mu savjete vezane uz pisanje njegove autobiografije. Nekoliko sitnih primjedbi. Jesi li uopće
upućen u njegov rad? "Ne mogu se pohvaliti da jesam, gospodine.
Darovit pisac, stari Caine, no on će tvrdoglavo po svom. Ne govori nam ono što bismo prokleto htjeli znati.
Savjetovat ću mu da uspori, neka si uzme vremena.
Uživat ćete u tome, gospodine.
Obitelj, je li kod kuće sve u redu, Tome?
Sve u najboljem redu. Sjedite mirno, samo da vas počešljam. Uživa slušati Toma dok mu pripovijeda
smiješne priče o svojim roditeljima, voli njegove mimikrije i gestikulacije, njegovo srdačno sprdanje. Za njega
je to postalo nešto poput predstave u nastavcima, Dickensov roman u malom, pa se svakoga dana unaprijed
raduje novoj epizodi, možda i više no što bi trebao - danas, međutim, nema nikakve priče.
Dakle, gospodine, preskočit ćete zajednički doručak? Pretpostavljam da vam je netko donio doručak u sobu?
Da, Tome, doručkovao sam zdjelu punu zobene kaše.
To će vam dati snage, gospodine. Idemo onda?
Idemo. Hvala ti.
Tom ga podiže u naručje u pieta-stilu, koljenom otvara vrata i do prizemlja ga nosi niz dva kata klimavih
stuba. U predvorju ga čekaju invalidska kolica.
Jeste li sigurni da ćete moći, gospodine?
Savršeno sam siguran. Samo mi, molim te, otvori vrata.
Naravno, gospodine. Evo vašega kišobrana. Želim vam ugodno jutro. Živjeli!
Vlak iz ruralnoga Kenta do Londona
9.11
Dok vlak koji je u 8.2 krenuo iz Ashforda jednolično klopoće prema New Cross Gateu te sad usporava, ona se
budi iz lakog sna.
Jarko, blistavo jutro. Muškarci sjede na svojoj prtljazi. Žamor kroz nesvjesticu, vožnja kroz oblak dok prolaze
pokraj plinare.
Zamjećuje kako na koljenima grčevito drži svoj štap za hodanje. Nakratko, san joj ne dopušta da ispliva na
površinu.
Irving na plaži u Warnemunderu na sjeveru Njemačke, doziva je kroz ljeskanje krhkih zrnaca pijeska,
grozdovi rododendrona, njegovo bijelo večernje odijelo - no zvižduk vlaka raspršuje taj prizor, vraća se
polaganom štropotu čeličnih kotača na tračnicama. Iznenada je žedna i vruće joj je.
Zapuh vjetra udara u prozor kako bi je promotrio. Oh, kaže vjetar. Gle tko je to. Stara cura koja je nekoć bila
slavna.
Iz svoje platnene putne torbe vadi bočicu s talijanskim biljnim čajem i dvije jabuke iz svojega voćnjaka.
Zeleno su hrskave i hladne. Njihov okus u misli joj vraća kuću, njezine elegantne prostorije i rešetkaste
prozore, prostrane, sjenovite vrtove, ostakljene verande, knjižnicu; ljuljačka koja na užadi visi s platane, na
kojoj se ljulja njezina unučad.
Imati Smallhythe, držati se te kuće toliki niz godina. Za stariju je glumicu rijetkost imati blagoslov udobna
doma, da uopće ima išta što će iza sebe oporučno ostaviti. Blesava joj misao pada na pamet. Elegantna
moja, pa ja posjedujem tvoja stubišta. Kako li se, za Boga miloga, to uopće dogodilo?
Danas će otići po prijepis na pisaćem stroju teksta što će ga čitati na cijelom nizu nastupa na turneji po
Sjedinjenim Državama. Djevojka u daktilografskom servisu na Covent Gardenu nasmiješit će joj se.
Ljepuškasta djevojka dobre figure, u London je došla kako bi postala operna pjevačica, govori prelijepim
velškim naglaskom, tako pjevno. Angharad?
Travanjske livade onkraj prozora vlaka, lijepe i oku ugodne, jarci prepuni divljeg cvijeća, poput Ofelijina sna.
Tornjevi seoskih crkvi, mlinovi koji se polako okreću, mirna i lijepa zelena boja vode u kanalima. Krave
spuštaju svoje teške glave ili otresaju muhe. Ždrijebe teturavo prilazi živici, zastaje i zuri u janjad.
To je kao promatrati Constablea koji je nekako oživio, blagost kao odmazdu Turnerovoj strasti. Trgovci
stokom sjede oko logorske vatre, zaljubljeni parovi ljube se i grle na puteljku uz živicu, mljekar sakuplja jaja
iz visoko postavljenoga kokošinjca, dječaci s farmi odlaze sa svojim očevima u polje s motikama i srpovima.
Preplavljuje ju nešto radosno-tužno, zašto engleski jezik nema izraz za to? Nije to gorko-slatko , nego nešto
teže, zbiljskije, poput crnog vina. Naočale joj se magle dok promatra.
Jedan prizor pritišće joj svijest, crni konji u vodi, voda u njihovim grivama, morska pjena posvuda oko njih,
radost njihova njištanja preko oblih valova. Konji iznenada nestaju poput ugašene svjetiljke, ali još pulsiraju
u nekoj mrežnjači uma.
On ponovno pokušava doprijeti do nje, osjeća ga kako lebdi posve blizu. Oh, dragi, misli ona, molim te,
nemoj sada, nisam u stanju. Zašto baš danas, nakon toliko vremena? Dan mi je tako prepun obaveza; ako
baš moraš, dođi neki drugi put?
On čeka u kulisama jutra, želi stupiti na pozornicu, nadigrati je. Kako bi ga spriječila, ona otvara svoju torbu i
iz nje vadi primjerak Les Modesa, no sad čuje njegov sramežljivi osmijeh, što je nemoguće, svjesna je toga.
Nitko ne može čuti osmijeh.
Ali ja tvoj čujem.
Nekoliko minuta pokušava čitati, ali riječi joj ne donose spokoj. Voljela bi da je sa sobom ponijela nešto
gušće, nešto glomaznije i zahtjevnije, neki od onih ruskih romana koji su napeti kao stare sofe. Sva ta
gungula oko šešira i mode - mon dieu, pogledaj samo te sve kraće suknje. Da sam se ikad usudila izaći van
tako razgolićenih gležnjeva, mamica bi pocrvenjela od stida!
No, mladi imaju svoj pristup, u prirodi je stvari da se mijenjaju. Gdje bismo bili da nije tako? Pretvorili bismo
se u bijedna stara gunđala i zaboravili noći kad smo se zabavljali. No, možda je i to prirodno.
Vagon je prazan, ali ona zna da je netko promatra. Osjeća da joj se obrazi žare kao školarki.
Dobro onda, pomišlja. Hajde, dođi nakratko. Samo neka ti to ne prijeđe u naviku, tako poremetiti sve.
Dosadnjakoviću.
Osjeća kako struji u nju iz nekog prostora međuzvjezdane hladnoće. Draga ludo moja. Priđi bliže. Dah
njegova uzdaha, njegova zahvalnost. Osjeća ga kako zuri kroz njezine oči u mekoću polja koja se razmataju
onkraj prozora, u tornjeve pahuljastih oblaka, u njezin odraz u prozoru. Njegova samoća povlači se poput
oseke.
Ovako sad izgledam, kaže ona. Ljepota blijedi, ako je ljepote ikad i bilo.
Nema razgovora, samo zajednička tišina. Kao da gledaju predstavu. To je sve što jutros od nje traži, što je
dobro, jer to je sve što mu je u stanju pružiti. Osim toga, ne želi više ništa imati s njim. Godinama već nije
htjela, nije imalo smisla. Glavnina stvari između muškarca i žene ne može se shvatiti, zato su ljudi i izmislili
ljubavne pjesme, to je način da ispune tišinu.
Sluša otkucaje njegova srca dok se stapaju s njezinim otkucajima, čuje pulsiranje njegova tijela, njegove
ritmove. Bi li sa mnom čitao Les Modes, naravno da ne bi, neću. Lijepo je zadirkivati ga, mala ljubavna igra,
ima neke nježnosti u tome. Tiha glazba njegova krvotoka, osjećaj koji preostaje nakon okusa njegovih suza.
Tako je osamljen, ma gdje bio.
Sjede zajedno u vlaku, a vlak se primiče velikome gradu, prelazi preko livada i mostova, pokraj malenih sivih
predgrađa, a ona se pita putuje li jutros baš svatko, svi na svim putovanjima, posvuda na svijetu noseći
nekog drugog u sebi, nekog drugog ili ranu koju je ta osoba ostavila.
Nemoguće je da je ona jedina. Bilo bi to previše okrutno. No, naposljetku, svatko je jedini. Što je također
previše okrutno.
Pa ipak, razmišlja ona. To je istodobno i milost.
Zato i imamo ljubavnu poeziju. Zato što se ništa ne može izreći.
The Porchester, JAVNO KUPALIŠTE za gospodu, Maida Vale
10.16
U lice mu udara para u obliku jare vlažnog oblaka. Dok, oslanjajući se o svoj štap, šepa kroz atrij, procjenjuje
koji mu je najkraći put do mokre
drvene klupe uza zid, parom obavijene siluete drugih muškaraca doimaju se poput skulptura, totema iz sna
o Istoku.
Niz vlažne pločice cijedi se voda. Zažareno ugljevlje psiče. Eukaliptus u zraku, miris sandalovine i smreke. U
prostoriji su desetorica muškaraca, svi su goli, većina ih razgovara, no budući da smo u Engleskoj, razgovor
se vrti oko vremena, koje bi, svi se slažu, moglo biti i gore. Vrijeme je jutros prionulo na posao.
Onkraj keramičkih pločica, vani u svijetu, ima uragana, bombi i štrajkova, no premda nitko to nije otvoreno
rekao, prešutno se zna da je te teme bolje izbjegavati kad si gol, onako kako mudri pisci izbjegavaju pasiv.
U prostoriju gegajući se ulazi debeli maser, oko impozantnog pojasa mu je ručnik, u ruci nosi snop šiblja
spreman za upotrebu. Toliko je debeo da mu trbuh izgleda kao rašireni padobran; njegovi rubensovski široki
bokovi i prsa sjaje se od ulja. Je li netko za mlaćenje?
Zašto ne, izjavljuje jedan gospodin kao da se ova prilika ukazala posve neočekivano, kao ugodno
iznenađenje, te na mokru i vruću klupu liježe potrbuške kao svježe ulovljeni losos.
Netko vodom zalijeva kamenje, para se podiže u velikom, gustom oblaku. Maser ga počinje žestoko mlatiti
prvo snopom šiba, pa ručnikom, pa opet šibama, dok se nastavlja mrmljanje o mogućnosti travanjskih
pljuskova koje se prostorijom prenosi miroljubivo poput nargile. Povremeno se čuje stenjanje gradskoga
gospodina dok maser na njemu primjenjuje zacijelo bolnu masažu. U jednom trenutku stenjanje postaje
tako glasno da ga je nemoguće ignorirati. Ako se nešto želi pošteno odraditi, izjavljuje drugi gospodin, agent
osiguravajuće kuće, onda to treba odraditi do kraja. Krilatica je to Carstva nad kojim sunce nikad ne zalazi.
Sljedeći je u redu za masažu autor nekoliko zaboravljenih romana, stariji momak koji se okolo kotrlja u
invalidskim kolicima i rijetko išta kaže, ima čudan, irsko-engleski naglasak. Živi u staračkom domu za
sirotinju, odmah iza ugla. Nekoć je radio na West Endu. Sigurno bi imao štošta reći, ali svoje priče čuva za
sebe. Kažu da je poznavao Wildea i Ellen Terry.
Stari jadnik u lošem je stanju, tijelo mu se urušava. U veljači je doživio moždani udar, četvrti u nizu. Malo je
klimav. Zaboravlja riječi. Lako se zbuni. Ali mora se priznati da je žilav, svakog jutra je ovdje, po suncu i kiši.
Sigurno mu nije lako, no odbija pomoć. Tvrdoglavac. Svaka čast, dakako.
Nakon mlaćenja šibama, hladna kupelj, nakon čega se ponovno odijeva, što u posljednje vrijeme iziskuje i
vrijeme i koncentraciju. Da je napojnicu mladiću za recepcijom - nije mnogo, ali da je mu je svakoga dana - a
zatim
u kolicima napušta kupalište Porchester. Tako je krasno osjećati se doista čistim.
Podlaktice ga bole dok skreće na Queensway, no to je bilo očekivano, jer je u posljednje vrijeme izgubio
naviku da vježba. Danas će to pokušati ispraviti. A jutro je, ako ne hladno, a onda svježe.
O, malene slastičarnice, mirisna para iz turske kupelji još prianja uz njegovu odjeću. Skupina osornih
nadničara s pijucima u rukama koje predradnik s cigaretom u gubici obasipa uvredama. Ona prostitutka na
uglu. Zvonjava zvona crkve svetog Stjepana. Bljedoliki Grk brijač u svojoj prljavoj radnjici. Časna sestra
zvecka kutijom u koju sakuplja novac za gladne.
Pogled na prostitutku u njemu budi sjećanja na vremena kad je harao Trbosjek. Strašno je što ga nikad nisu
uhvatili, vjerojatno je još živ, mogao bi to biti bilo tko. Sitni Grk brijač, predradnik radnika koji popravljaju
ceste, jedan od onih golih muškaraca u turskoj kupelji. Mogao je poslije ponovno napasti, sasvim sigurno
napadao je i prije. Kao stanovnik Londona tog doba, čovjek u sebi nosi te stvari. Nema načina da ih se
oslobodi.
Prelazeći Whiteley, budno pazi da odvrati pogled od izloga knjižare. Ne voli da ga se podsjeća, previše je
rana, razočaranja. Važno je ne potonuti, uvijek gledati daleko ispred sebe. Prošlost je luđak koji se utapa;
dobaciš li mu uže, povući će te sa sobom.
Zaprepašten. Koči.
Na nogostupu ispred sebe, ispod natkrivenog autobusnog stajališta, stoji učiteljica glasovira, u dugom,
crnom, staromodnom kaputu, oko nje je filigran sunčeve svjetlosti. No, nakon što je zatreptao i ponovno
pogledao, ona je starac s kišobranom. Čudno. Svjetlosna varka.
Sad se malo znoji. Tjeme ga čudno pecka. Siva svjetlost Londona djeluje tako umirujuće. Zamišlja sebe i
druge stanare doma kako večeras zajedno večeraju, svi oplakuju svoju jetru koja otkazuje, bubrege, srca.
Recital organa , tako to naziva Tom.
Ispred je Hyde Park. Ulicu prelazi u blizini Moscow Roada. Upomoć mu priskače mlada žena, hvata ručke na
stražnjem dijelu kolica i gura ga. Premda nije nezahvalan, bilo bi mu draže da mu nije pomogla. A ako je baš
morala, bilo bi mu draže da ga je prethodno pitala treba li mu pomoć.
Ne želi biti poput dojenčeta. On ne iziskuje pomoć. Istodobno, što da čovjek kaže? Put u pakao možda je
doista popločen dobrim namjerama, no u ovim je godinama svako popločenje utjeha.
Elegantni vojni konji paradiraju Rowom, bokovi su im glatki i mokri. Ljubavnici u sjenicama u ružičnjaku.
Maleni dječaci na putu za školu u
haljama koje im da ju izgled šišmiša. Zgodan stražar stoji na straži u svojoj lijepoj drvenoj kutiji, kao igračka
uvećana u snu.
Limeni orkestar okuplja se ispod sindikalnog stijega. Dvije školarke trate vrijeme pokraj fontane. , dobro će
tijelu doći jutro poput ovog, biti živ u londonskom vušu.
Ellenina riječ. Vuš. Zabavni dio njezina šarma, sve te riječi što ih je izmislila kako bi popunila praznine.
Mucicepucice: mrvice i ostaci koji se nakupljaju na dnu damske torbice. Trubljić: zgodan, iznadprosječno
glup mlad muškarac. Mutnjika: osoba kojoj se ne treba vjerovati.
Draga stara Len. Što se dogodilo? Izgubili su kontakt, ne zna zašto. Pita se radi li još, sjeti li se ikad starih
dana. Čuo je da živi u Somersetu.
Zastaje ispod platane, puši pola cigarete od četiri koje si danas može priuštiti. Bilo bi ugodno sad imati neke
novine, zašto si nije ponio jedne? Sljedeći put hoće. I pljosku.
Keats i džin u Hyde Parku, i umirujući dim u grlu. Konzumacija koju čovjek samo poželjeti može.
On čeka. Ima vremena za ubiti. No vrijeme ne želi umrijeti. Preostalo je još sat vremena do otvaranja kina.
Pita se što će danas prikazivati, možda filmski žurnal ili neku grčku tragediju. Možda će se odvući do
Govorničkog kutka i neko vrijeme slušati ekstremiste? Ali ne, još je prerano, nikog ondje nema. Oni su još u
krevetima sa svojim gorljivostima. Smatra kako je jedan od znakova tipično engleske blagosti to što se
luđake tolerira u javnosti, što im se da ju mjesta u parkovima kao što su fontane.
Umoran, pomalo ošamućen od pare i žestoke masaže, ne može se suočiti s enigmatskim časopisom i
njegovim križaljkama što ga nosi u džepu kaputa. Pogledava svoj ručni sat. Prošlo je samo sedam minuta.
Ima dojam da je prošla godina. Obuzimaju ga čudna glad i žeđ. Iz smjera Kensingtona puše hladan
povjetarac koji podiže mirise stabala, trave i šaša s jezera. Iz unutarnjeg džepa sakoa vadi list papira iščupan
iz bilježnice.
Dom za gospodu bez srEDSTAVA ZA ŽIVOT, Willoughby
15 16 Brickfields Terrace, London W2
- i počinje pisati
Najdraži mišu
Draga moja Flo
Draga Florence
Stara moja,
oprosti mi, molim te, moj črčkavi, nečitljiv rukopis.
Jutros nisam mogao izaći nakraj s prokletim pisaćim strojem, prsti su mi malo ukočeni i osjećam u njima
probadanje, no nije to ništa zabrinjavajuće, problem je samo u hladnom vremenu. Možeš uputiti ružne riječi
mojemu rukopisu, lutkice draga, no, u jednu ruku, nije ni loše pisati rukom zato što čovjek tako ima vremena
razmišljati 0 onome što piše i usporiti malo, ne misliš li tako? Evo. Zastao sam sad. Da dođem do daha.
Neki dan sam razmišljao o spužvama, o tome kako žive u moru. Misliš li da bi razina mora bila viša da njih
nema?
Bilo mi je milo primiti tvoje opsežno pismo puno novosti. Nadam se da se za tebe u Dublinu sve i dalje odvija
u najboljem redu, da se osjećaš bar malo bolje i da si prebrodila drhtavicu. Vlažan je to i turoban stari grad
pun starih cura i budalaša, no u pravu si, ondje znatno intenzivnije slave Uskrs, možda čak s natru hama
onog druidskog je ne sais quoi.
Nekoć sam volio čuti ta vrlo samotna zvona na katoličkoj crkvi u Fairviewu što ih spominješ, izlivena su u
Italiji, nije li jednostavno predivna ta njihova muzikalnost, tako pompozna i zvonka. Ta katolička crkva
posvećena je iste godine kad sam navršio osamnaestu. Sjećam se da sam na povratku s ubojito dosadna
predavanja te večeri ugledao veliku procesiju koja je izgledala kao da je išetala iz nečeg Chaucerova,
razdraganost biskupa i crkvenog zbora u njihovim uštirkanim i teškim haljama, redovnici koji svečano njišu
kadionice, đakoni koji nose skulpture svetaca i djevica. Nije li to neobično? Sve je ondje oduvijek, samo ako
čovjek zna u koju prostoriju zaviriti - ili ako slučajno otvori pogrešna vrata u potrazi za nečim drugim. Valja
zato ući u prostoriju, i ondje je cijeli svijet. Kao kad roniš u moru.
Jedan stariji momak carskog izgleda, pretpostavljam nadbiskup ili neki drugi sveti majstor, ispred sebe je na
ispruženim rukama držao zlatnu knjigu čije su korice bile optočene draguljima, drugi je nosio ostenzorij ili
ono što mislim da katolici nazivaju pokaznicom, znaš, to je ona okrugla posuda u koju se umetne
euharistijska hostija kako bi joj se ljudi mogli klanjati. Bucmasti kardinal je li to mogao biti kardinal? izuzetno
pokvarena lica sjedio je na nosilima na
kojima su ga uokolo nosili. I uzvišeni oblaci tamjana. I istinska vojska dosta zastrašujućih časnih sestara
oštrih lica. Prilično krasno.
Budući da se sva pompa organizirala kako bi se proslavio povratak u život čovjeka koji je umro, sve je
djelovalo strogo, ali na očaravajući način. Svidjelo mi se to.
Na ulicama kojima je procesija prolazila okupili su se mještani i pjevali himne, muškarci su s glava skidali
šešire dok su ispred njih prolazile svete osobe i sveti predmeti, žene su se spuštale na koljena i pognutih
glava ponavljale: Vjera naših očeva i dalje živi,
Usprkos tamnicama, ognju i maču.
Budući da se to odvijalo u Dublinu, okupilo se veliko mnoštvo sirotinje iz najsiromašnijih četvrti, mnoga
djeca, pa čak i neki odrasli bili su bosonogi, stopala su im čak krvarila, tako da čovjek nije mogao ne zamisliti
se nad kontrastom prizora. Sjećam se da sam to spomenuo svom jadnom ocu tijekom večere. Njegov
odgovor sažeo se u jednu jedinu ispljunutu riječ. Papisti.
Po mnogočemu on je bio dobar čovjek, no izjela ga je mržnja. A to je uvijek tužno gledati. Drago mi je što si
otišla onamo, stara moja, osobito jer, kao što i sama kažeš, nijedna od tvojih tetki neće još dugo poživjeti.
Važno je skrbiti se o starijoj rodbini. Činjenica da ćeš na kraju biti uz njih pružit će im veliku utjehu.
Neki dan sam čuo dobar vic, htio sam ga zapamtiti da ti ga prepričam, ali zaboravio sam. Dovraga. Jutros mi
je mozak poput meduze. Sjetit ću se već.
Prošlog četvrtka sam u Scali vidio prekrasan film pod naslovom Naš kralj i kraljica u Indiji. Ispred kina su neki
drznici inzistirali na tome da se umjesto onog naš ubaci vaš . Bilo mi je drago gledati lica Indijaca. Podsjetila
su me na Dablince.
Inače, bio je ovo miran mjesec. No, sve je, očekivano, u najboljem redu. Dok ti pišem ove riječi, sjedim
zaogrnut debelim vunenim pokrivačem, pokraj tople vatre u dnevnome boravku, najeo sam se toplih
kruščića i pijem obilje jakog, vrelog čaja. Stol stenje pod težinom sladoleda, jabuka i keksa, pita od limuna i
vrčeva punih tople čokolade. Svi su ovdje srdačni i ljubazni. Osjećam se kao kod kuće i ni za čim ne čeznem.
Javljali su mi se mnogi iz kazališnih dana, ali i drugi besposličari. Sinoć me je posjetio Hart Crane, pa smo se
lijepo napričali o vremenima slave, a kasnije danas susrest ću se sa Shawom. Odvest
će me na rani ručak u Pen Club na Strandu. To je otmjeno mjesto, već te čujem kako govoriš. Prilično
dosađuje sa socijalizmom i drugim idejama, a otkako je postao gorljivi vegetarijanac, još je agresivniji. Ali
dobronamjeran je. Zato uopće ne moraš brinuti za mene, ovdje je sve u najboljem redu. Ne bih volio znati
da si zabrinuta kao što si bila u svom posljednjem pismu. Osjećam se sjajno i veselo, uokolo tumaram bez
invalidskih kolica, općenito sam i živahniji i veseliji.
Ne prepoznajem samog sebe.
Što bih ti još mogao napisati, stara moja? Da vidim. Oh, okončao se štrajk kopača ugljena i drago mi je što
mogu reći da su im zahtjevi ispunjeni. Zamisli, čovjek mora štrajkati kako bi mu udijelili pravo da bude
plaćen za rad dva kilometra ispod zemljine površine. Nije li predivna pomisao na veliki brod koji iz
Southamptona uplovljava u zaljev Cork, kakav će im samo doček prirediti, baš sladunjavo. Bit će to posebna
psina i zadovoljstvo svih stanovnika Corka, činjenica da brod nije otplovio za Dublin, nego je produžio do
grada što ga oni smatraju istinskom prijestolnicom. Njihova je samodopadnost baš poput tog broda,
nepotopiva.
Gazdarica mi sumorno naviješta da će mi udijeliti uznika s kojim ću dijeliti sobu, no ne znam hoće li to doista
učiniti. Trebalo bi mi biti drago što ću se morati malo stisnuti u staji kako bih napravio mjesta za još jednog
teglećega konja, ali moja soba je tako sićušna da u nju stane još možda samo krevet za patuljka. No možda
bi bilo lijepo imati društvo, nekog kome ću dosađivati? Što ti misliš?
Čeznem da te ponovno vidim, najdraža moja. Javi mi kad se vraćaš.
Mlada Rumunjka koja drži satove glasovira povremeno dolazi kako bi nama, starim budalama, navečer
svirala, neuobičajeno je to draga osoba. Beethoven, Chopin i tako dalje, melankolija je naposljetku kraj
svega. No tužna glazba čovjeka nekako razvedri. Bilo je ugodno malo se sprijateljiti s njom, doima se
osamljeno i pomalo povučeno, kao da joj treba prijatelj. Ona i ja ponekad ugodno razgovaramo pokraj vatre
ili mi ona čita. Ja joj velim neka se ne osvrće, nego neka uvijek gleda ispred sebe. Samoća je užasna stvar.
Eto, draga moja curo, gospođe kažu da je vrijeme za jutarnju kavu, zato ću se pozdraviti s tobom, uskoro ti
se ponovno javiti. U međuvremenu, voli te tvoj Tako mi svega, ti stara napasti, kakvim se to besmislicama
opet baviš? Podižući pogled prema glasu, zadivljen je kad ispred sebe vidi nasmiješena mladića uska lica
odjevena u odijelo od tvida poput pravoga gradskoga kicoša. Toliko je nalik na Florence, stidljiv osmijeh,
životinjska gracioznost. Na trenutak se pita sanja li.
Činit ću to dok živim i dišem. Noele - moj najdraži dječače.
Guten Morgen, časni tatice, vozaču bojnih kola. Izgledaš prokleto kraljevski. Kao Budika s polucilindrom.
Ali, nebesa, što radiš ovdje u ovo doba dana? Zašto nisi na poslu? Je li nešto pošlo po zlu?
Moćni gospodari osiguravajuće kompanije Triple Shield mogu na sat ili dva poštedjeti jednog od svojih
podanika koji marljivo rintaju. Htio sam vidjeti svog starog taticu i provesti malo vremena s njim.
Ali, kako si znao gdje sam? Oči ti prekrasno blistaju.
Bio je to pravi detektivski posao, trik u stilu Sherlocka Holmesa. Skoknuo sam do Willoughbyja, poslali su me
u kupalište. Momak u kupalištu mi je rekao da te vidio kako se kotrljaš prema Oueenswayu. A to je ovog
mudrijaša ovdje nagnalo da pomisli kako planiraš jedno od svojih beskrajnih sjedenja u parku i po dobrom
starom običaju priskrbljuješ si upalu pluća. Zato sam uskočio u prvi fijaker do Kensingtona te pješice došao
ovamo.
Doista je ugodno iznenađenje vidjeti te.
Rekli su mi da opet ne jedeš. Momci u Willoughbyju.
Pretjeruju.
Jede kao vrabac, a noću ne spava.
Gluposti.
Ne želi se družiti s drugim stanarima, drži se podalje, nikad ne napušta svoju sobu.
Bedastoće.
Ti i ja ćemo sad otići nekamo nešto pojesti, a ja ću te šopati kao gusku.
Ne, nećeš.
Lijepo je vidjeti te kako se mrštiš. Nisam htio da danas budeš sam, stari moj tatice.
Ne znam što pod tim misliš. Današnji dan ni po čemu nije poseban.
Dobro znaš na što mislim. Vidio sam da su to spomenuli u The Timesu. Težak posao danas poslijepodne,
nemoj reći da neće biti, ima tu strasti.
Prilazi ocu, ljubi mu čelo te namješta deku kojom su mu prekrivene noge. Imam prilično jasnu ideju o tvom
spletkarenju, mein Vater, jedan određeni događaj počinje danas u tri poslijepodne? Mislio sam da bi ti
dobro došlo društvo, i to je sve.
Ima li štogod novog, dragi momče? Da, poguraj me malo, ruke su mi
umorne.
Imam predivne vijesti, oče, zaljubljen sam.
Zaljubljen si kad god se vidimo. Uvijek u drugu djevojku.
Samo tražim onu pravu i to je sve.
Tvoja potraga je iznimno opsežna.
Činim što moram.
Je li ti se u međuvremenu javljala tvoja majka? Još uvijek je kod pratetke Lucy u Dublinu. Da, idemo onom
stazom kroz ružičnjake.
Gotovo sam urlikao zbog njezinog posljednjeg pisma, takva opereta žalopojki o životu u Dublinu. Prljavština,
bestidnost, nepristojnost nosača. Neki momak po imenu Larkin digao je na noge sve lučke radnike. Nema
više manira, nitko više ne zna gdje mu je mjesto. Često mislim da to i jest razlog maminih odlazaka u Irsku,
znaš? Kako bi stala nakraj vlastitoj sreći.
Odavno nisam bio ondje, malo toga se još sjećam.
Pratetka Lucy veli kako neće biti dobro ako se domorocima dopusti
samouprava.
Pratetka Lucy to govori još od tamo negdje tisuću sedamsto trideset druge.
Ona kaže i da je pljuvačka u Irskoj jednako blagotvorna kao i voda u švicarskim toplicama.
Ne možeš li gurati malo energičnije, Nolly? Prokleto si triput mlađi od mene.
Ali sam i zgodniji od tebe, oče. To iz mene isisava gomilu snage. Pogledaj samo onu šmizlu tamo, prava je
zavodnica.
Malo sam prestar da bih primjećivao takvo što, ne zamaraj me.
Hoćemo lije pitati ima li stariju sestru? Ili pratetku?
Guraj.
Željeznička postaja CHARING CROSS
10.43
Po dolasku na peron probija se kroz odbor za doček što ga čine mršavi golubovi te se spušta dugim spiralnim
stubištem do podzemne željeznice kako bi otišla do Knightsbridgea. Podzemna joj nije nešto posebno draga,
no uvijek nekako ima dojam kako se čovjek treba njome poslužiti kad je u gradu. To je kao popeti se na
Eiffelov toranj kad si u Parizu, ili dopustiti gondolijeru da te zavede dok si u Veneciji. Nije to ništa
spektakularno, ali služinčad voli slušati o tome.
U Knightsbridgeu ispija jaku kavu u kavani na Carshalton Streetu.
Skulpturice Majke Božje i svetoga Kristofora strogo zure s polica, čuvaju debele vreće riže, kutije talijanskog
brašna, slamom omotane boce vina. Tu je i ikona Presvetog Srca Isusova, njegove razjapljene grudi, kapljice
krvi veličine loptica za golf.
Za stolom iza šanka vlasnik kavane drijema pognute glave. Njegova prelijepa kći Elisabetta mijesi tijesto.
Nakon nekog vremena njezin se otac budi te, zamijetivši da je u lokalu samo jedna gošća, ustaje i prilazi joj
otirući ruke o pregaču kako bi je pozdravio.
Ah, bellissima Signora Terry, benvenuto e buon giorno, come stai?
Sto bene, Signor Rusca,grazie tante, e tu?
Na svu sreću, to je gotovo sav talijanski što ga zna, osim dijelova Puccinijevih arija poput chegelida manina,
no tko bi normalan takvo što izgovorio u stvarnome životu? Doduše, sigurno je bilo situacija kad je nečija
ručica bila smrznuta, ali ako je tomu i bilo tako, tko bi, dovraga, pjevao toj ručici? Osobito ne neki boem.
Onih nekoliko riječi što ih je naučila iz priručnika za talijanski tijekom godina joj je dobro došlo kad bi zalazila
u Ruscovu kavanu. Sjajno se slažemo s ljudima čiji jezik ne govorimo. Unaprijed se u takvim razgovorima
eliminira sve što odmaže, poput nijansiranja i značenja. Osmijesi i geste predočavanja bolji su oblici
komunikacije. Zajedničko objedovanje najbolji je od svih oblika.
Izuzetno ukusna kava kod Rusca, natruha gorčine u sladoru. Dobra kava ne može se popiti u svakom
ugostiteljskom objektu u Kentu, a ne može više ni svoju staru kuharicu tjerati da je melje, jadna stara cura
kavi zamjera to
što je strana. Listići čaja iz Cejlona nekako su izuzeti od toga, jer oni valjda na putu do matice zemlje
dobivaju britansko državljanstvo ili prihvatljivost te su po tom pitanju poput Iraca. Ništa nije toliko englesko
kao šalica čaja, često pripominje kuharica. Pa, da. Ali, i ne.
Koliko li je samo blažen osjećaj kad čovjek uživa u ukradenom vremenu. Kako li je dobro osjećati srčanost
grada, zapljuskivanje različitih akcenata u lice, ushićenje prozorskih kapaka koji se otvaraju i zatvaraju poput
iščekivanja. Goli spokoj sela može biti tako zamoran kad nisi u tom raspoloženju. To je kao da želiš slušati
Beethovena, a moraš trpjeti folklornu glazbu i plesače.
Ona promatra automobile i kombije trgovaca koji se ispred nje kotrljaju, otkrivene autobuse koji putuju
prema Hyde Parku ili Kensington Gardensu, čija je gornja paluba prepuna izletnika. Jedan dječak maše i
skida kapu dok prolaze. I ona njemu maše, šalje mu poljubac. Smiješan maleni zavodnik. Bit će pravi vražićak
kad odraste.
Zidovi čekaonice doktora Vasiljeva prekriveni su grafikama s prikazima lova, uokvirenim starim
karikaturama, kazališnim plakatima, kao društvena prostorija kakva kluba za gospodu. Pampas trava u
visokim loncima. Na stolu s pićima teške su kristalne čaše. Na policama knjige u skupocjenim uvezima, a
među njima ona odabire knjigu poezije. Duboke meke fotelje tisuću puta udobnije nego što čovjek može
zamisliti. Bogato urešeni mjedeni samovar ohol i pompozan stoji na bifeu. Malo je uranila, pa si nalijeva seri
i sjeda kako bi se prepustila čitanju. Yeats je odvodi u Sligo, glasanju močvarnih kokoši, blijedome svjetlu i
ogorčenosti ljudi. Liječnikova tajnica ulazi u čekaonicu i kaže joj da je doktor spreman.
Ljubazni udovac, učenjak, na radnom stolu mu je Montaigneova bista, u naslonjaču pokraj izbočena prozora
često je knjiga poezije ili partitura za glasovir. Kroz taj prozor mogu se vidjeti cedrovi koji rastu u parku preko
puta Crescenta. Cedrovi su je uvijek podsjećali na obrve.
Ozbiljan, namrgođen, doktor Vasiljev čovjek je od malo riječi. Oprostiva mu je čak i njegova navika da cucla
klinčiće koja zbunjuje mnoge. Premda u Londonu živi već četrdeset godina, u glasu mu se zadržala
moskovska muzikalnost, ne samo naglasak nego i nekako baršunasta melankolija. Čestita mu - Mazel tov -
na rođenju njegova posljednjeg unuka, djevojčice. Illyana , kaže on, po mojoj majci, neka joj je laka zemlja
Kao i uvijek, nudi joj čaj. Kao i uvijek, ona odbija.
U dva desetljeća, koliko se poznaju, ona još nikad nije s njim popila čaj, ali gotovo je uvijek na putu kući zbog
toga požalila. Ponekad joj se obrazi zažare kad pomisli na njega.
Pita je pogledom. Ona mu počinje objašnjavati svoj problem.
U posljednje je vrijeme zaboravna, zna zapinjati u govoru, krenuti u pogrešnom smjeru. Ključeve i naočale
ostavlja na čudnim mjestima.
Prije dva tjedna u poštanskome uredu u Tenterdenu doživjela je manju neugodnost kad se nije mogla sjetiti
koliko je poštanskih marki kanila kupiti, ni u kojoj vrijednosti. Pismo što ga je dobila od svog trgovačkog
posrednika neki je dan odložila u smočnicu, a dramski tekst na bife. Kad je neki dan pošla van malo pucati,
zaboravila je ponijeti torbu sa streljivom. Zaboravila je koliko je stabala u njezinu voćnjaku s jabukama. Tu je
još nešto čega se ne može sjetiti, sjeća se samo da je zaboravila o čemu je riječ. Zbilja, doktore Vasiljev, to je
problem.
Budući da je uljudan, on joj nadugo i naširoko objašnjava ono što i sama već zna, da takva vrsta sitnih
problema nije neuobičajena za dob koju su oboje dosegnuli, da svako životno poglavlje tijelu donosi
iznenađenja za koja, čak i ako smo za njih čuli od prijatelja i poznanika, mislimo da se nama neće nikad
dogoditi. Voli ga slušati dok govori, tu njegovu predivnu rusku intonaciju. Srjetan sam vidjeti vas, stara moja
prijateljice. Često pokušava pregled zakazati za srijedu poslijepodne samo zbog užitka da čuje mekoću s
kojom izgovara ime tog dana.
Dobar je on čovjek, kretnje su mu ugodno usporene, mjeri joj krvni tlak, pregledava jezik i uši, sluša njezino
srce, postavlja brojna pitanja o njezinu tijelu. Oduvijek joj se doimalo čudnim to kad se netko odmakne i
promotri tijelo, to što liječnicima dopuštamo da nam postavljaju pitanja o toliko velikoj intimnosti,
dopuštenje koje bi rijetki dali čak i svom bračnom partneru. Sve je uredu, kaže on kao da tu riječ važe na vagi
sazdanoj od zraka, no možda bi bilo mudro piti tonik za krv, a mogao bi joj dati i vitaminsku injekciju, ako
ona to želi.
Možda bi joj moglo priječi u naviku da jede više svježih jaja i crvenog mesa. Držati se svakodnevne šetnje.
I spavajte uz potvoren prozor. I vježbajte svoju lijevu njogu. U vašoj dobi uopće ne bi bilo loše povremeno
popiti čašu dobrog crnog vina. Djobar burgundac. Za želudac.
Dok on ponovno pere ruke i u ladici svog radnog stola traži špricu, ona postaje svjesna da mu je zaboravila
ime.
Prolazeći ispred ordinacije doktora medicine, Nikolaja Vasiljeva, prelaze na sunčanu stranu ulice i nastavljaju
prema Chelseaju.
Proljeće je promijenilo londonski zrak, obojilo ga osobito gorljivim sladorom tipičnim za vrlo stare gradove
na suncu, no on od svog posljednjeg moždanog udara hladnoću doživljava kao smrtnog neprijatelja. Zato se i
za najtoplijih dana pokriva dekom i nosi rukavice. Ima trenutaka kad se više ne može sjetiti kako je to
osjećati toplinu, jer to je kao pokušati se sjetiti boje očiju svoje prve ljubavi te shvatiti kako nikad nisi ni znao
koja je boja njezinih očiju.
Tata, jesi li dobro? pita ga njegov sin.
Savršeno, moj Nolly.
Hoćeš li da stanemo popiti pjenušac ili nešto drugo?
Ne, momče, samo guraj dalje.
On promatra automobile i kombije trgovaca koji se ispred njega kotrljaju, otkrivene autobuse koji putuju
prema Hyde Parku ili Kensingtonskim vrtovima, čija je gornja paluba prepuna izletnika. Jedan dječak maše i
skida kapu dok prolaze. Smiješan momčić. Bit će od njega netko.
U Harrodsu, koji je neobično pust, ona pokretnim stepenicama odlazi do odjela s nakitom gdje je bila
dogovorila sastanak u vezi s narukvicom koju želi preoblikovati. Zlatna grivna optočena s četrdeset sitnih
dijamanata i trideset smaragda, a koja je deset godina provela u plišanoj vrećici u potrganom ormaru u
ropotarnici, ispod gomile starih kazališnih programa i novinskih izrezaka. Iskreno, zaboravila je na nju.
Prošlog Božića kuharica je ondje tražila otirač te je slučajno na nju nabasala.
Djelovala je teško, zadivljujuće hladna na dodir.
Izuzetno profinjen primjerak nakita s početka devetnaestog stoljeća , izjavljuje glavni zlatar promatrajući
narukvicu kroz lupu. Ne mislite li da bi bila šteta rastaviti je, gospođo? Detalji su prekrasni, bojim se da se
više ne viđa ovakvo majstorstvo, ja ga nisam vidio već godinama. Izmjenama će ova narukvica izgubiti na
vrijednosti.
Oh, stil je odveć starinski, a ionako mi se zapravo nikad nije sviđala. Previše je drečava. Takvo što nosile bi
dame iz varijetea.
Ne želim biti drzak, ali gospođa bi možda mogla biti zainteresirana za prodaju? Mogao bih vam ponuditi
tisuću gvineja? Ili biste na aukciji mogli dobiti prilično velik iznos?
Ljubazni ste, ali ne bih, samo je želim preurediti. Biste li to mogli učiniti prema skici koju sam ponijela sa
sobom? Bit će to dar mojoj kćeri, Edy.
Ugodan čovjek stoji pokraj nje dok zajedno promatraju skicu. Njegov je miris podsjeća na miris katedrale
ljeti. Njegova dugmad za manšete su malene podizne rešetke na vratima zamka, na njegovoj igli za kravatu
je opal. Polaže vrh svoje prilično veličanstvene olovke između svojih prilično veličanstvenih zuba. Njegove su
kravlje smeđe oči - nema druge riječi za to - privlačne dok se okreće prema njoj kako bi joj postavio svoja
pitanja. Manikirani nokti. Dobri, čvrsti zglobovi na prstima. Mrvica briljantina u njegovoj kosi koja polako
sijedi. Njegove cipele ulaštene do visokog sjaja. Falta na hlačama tako oštra da bi se čovjek na nju mogao
porezati.
Oduvijek je bila slaba na tako dotjerane momke. Sam Bog znade da u kazalištu baš i nema takvih. Većina
muškaraca iz kazališta izgleda kao da spava u živici.
A što ćemo s inicijalima ugraviranima na kopči, gospođo? Za E od H s ljubavlju. Je li gospođa sigurna da želi
da to izbrišemo?
Ime moje kćeri također počinje sa E, pa bismo to možda mogli ostaviti. Možete li H pretvoriti u M, kao
mamica?
To će povećati cijenu.
To nije problem.
Gospođa zna što želi. Ako smijem biti tako smion.
Oh, kad biste samo znali, ali ne kaže mu to.
Nakon toga jedno vrijeme luta blistavom zemljom iz bajke posuđa i porculana, kupuje srebrnu pjenjaču i
pamučnu pregaču za kuharicu te vrč s poklopcem u obliku konjske glave za konjušara Johna. Uskoro će
rođendani, a nešto iz Harrodsa sigurno će ih razveseliti i iznenaditi.
Primjećujem da meni nisi ništa kupila.
Ignorira njegovo blago zadirkivanje. No on je ustrajan kao sjena, slijedi je dok napušta odjel s porculanom,
prolazi pokraj pletenine, kroz odjel s muškom odjećom i opremom za lov, hita za njom niz pokretne
stepenice, smijeh mu nekako odzvanja između tezgi.
Ne zaslužujem li i ja dar? Ti nevelikodušna stara vrećo.
Teško da ću kupiti duboku tavu momku koji je mrtav.
Šofer zuri u nju. Kima i prstima dodiruje kapu. Ona shvaća da je njezina posljednja primjedba, nažalost, bila
izgovorena naglas.
Posrebrena vrata otvaraju joj dvojica paževa u livreji, a ona se zatječe u čarobnoj špilji što je predstavlja
Harrodsova Dvorana za dame.
Trio harfistica prebire Straussa jatu papirnatih golubica. Do stropa visoka piramida mirisnih sapuna,
ružičastih poput morskih školjki, žutih poput marelice, modrih kao zvjezdana noć. Vojska ruževa za usne koji
stoje u stavu mirno, od grimizne do indigo boje, od ljubičaste do boje trešnje, srebrno i crno. Posudice s
rumenilima i francuskim talkom, soli za kupke i puderi.
Staklene kutije u kojima su ruke od crnog voska na kojima su lakom izvučeni nokti bademasta oblika u
crvenoj, grimiznoj, zelenoj ili zlatnoj boji, nokti koji su ukrašeni dijamantima nalik na zvjezdanu prašinu. Ulja,
olovke za oči, kana, sjajila za usne, eau de toilette, listovi mirte, sjenila za oči, sjajilo za usne u boji
šampanjca. Bočice s kremama, tube s mastima, izrezbarene urne šampona. Puderi i jastučići za njihovo
nanošenje, četkice od najfinije dlake. Lusteri su cepelini, golemi sag je perzijski. Kažu da je papir za umatanje
uvezen iz Milana. A pomoćne su prodavačice poput živih skulptura, tamnooke, sve znaju, odjevene u usku
odjeću, metalizirane, lavovskog držanja, dok raspršeni parfem mirisom prožima zrak oko njih, one čuvaju
tajnu ljepote. Ako je takvo što uopće moguće, to je kao da udišeš Čajkovskog.
Događa se šok razbijanja izloga, žene vrište.
Jedna od pomoćnih prodavačica baca se unatrag, u piramidu prelijepih sapuna. Šokirana prodavačica
pokušava spriječiti njihovo urušavanje, ali to je nemoguće, previše ih je, kotrljaju se i ispadaju joj iz ruku,
skakuću niz stubište od alabastra, pritom obaraju nizove ruževa za usne i prolijevaju šampone.
Pomoćne prodavačice skrivaju se ispod pulta, druge, blijede od straha, bježe. Kao privučena nekim
magnetizmom, ona prilazi zvjezdastoj pukotini na izlogu i gleda van na gnjevnu ulicu.
Dvojica policajaca odvlače mladu ženu prema kombiju. Ona viče Pravo glasa za sve! Oni joj usta pokrivaju
rukama preko kojih su navučene kožnate rukavice. Prolaznici dovikuju sramota ili zatvor je za takve
predobar ; jedan stariji umirovljenik iz Chelseaja zamahuje da je udari, ali policajci ga u tome sprečavaju,
čvrsto ga drže za ramena dok se on, grimizan u licu, pjeni. Sufražetsko smeće. Ono što tebi treba su dobre
batine. A ja ću ti ih dati! Prljava mala sufražetkinjo. Batine, čuješ li me, batine...
Gospođica Terry hita van. Djevojci nos krvari, haljina joj je potrgana. Upinje se izgledati drsko, no plače od
straha, privija uza se potrgane dijelove haljine, drhti poput ždrijebeta. Ne može joj biti više od šesnaest
godina.
Dolaze tri starije žene, koje ju pokušavaju odvući sa sobom, nadmudruju se s policajcima i viču na djevojku,
dok raste broj ljudi okupljenih u
nepravilnu kružnicu oko njih, muški trgovci u svojim elegantnim odijelima hitaju van kako bi zaprepašteno
promatrali, a glavni kuhar na putu za posao zastaje i promatra dramu, za pojasom mu je snop blistavih
noževa.
Pozorniče , kaže gospođica Terry. Pogriješili ste.
Bio bih vam zahvalan kad se ne biste upletali, gospođo. Idite svojim putem, molim.
Vidjela sam cijeli incident od početka do kraja. Ova djevojka nije razbila izlog.
On je odmjerava pogledom.
Žena koja je u izlog bacila opeku bila je starija, kaže ona, barem dvadeset godina starija, koža joj je bila
bljeđa, a duga kosa joj je bila crvenkastosmeđa. S njom je bila još jedna žena koja je stražarila. Pobjegle su u
različitim smjerovima. Vidjela sam cijeli prizor od početka do kraja, kažem vam. Djevojka koju ste uhitili
samo je prolazila i potpuno je nevina. Ako je možda i uzvikivala parole, nije nanijela nikakvu štetu. Inzistiram
na tome da je pustite.
Vi niste... na koga me ono podsjećate?
Mislim da nitko nije.
Ma, htio sam reći... niste li vi... gospođica Terry?
Imate dobru moć zapažanja, ali nećemo od toga praviti cirkus, ovdje sam danas inkognito.
Jeste li baš sigurni da smo pogriješili?
Potpuno sigurna. Toliko sam sigurna da sam spremna osobno nadoknaditi učinjenu štetu. Otići ću do
upravitelja i objasniti mu što se dogodilo. Dakako da ću mu pohvalno zboriti o dojmljivoj ekspeditivnosti vas i
vaših kolega u slučaju ovog nečuvenog huliganizma.
Jedna od stvari koje je jadni Bram govorio kad bi govorio o Gazdi. Kad se sučeljava s autoritetom, čovjek ima
samo dva izbora: predati se ili pokušati ga zbuniti.
Policajac poteže svoje manšete. Pustite je, momci. Došlo je do pogreške
Hvala vam, dragi pozorniče , kaže gospođica Terry.
Dok mladu ženu sa sobom odvlače njezine bijesne tetke, njezin pogled susreće se s pogledom njezine
zaštitnice. Umirovljenik iz Chelseaja i dalje urla dok ga policajci obuzdavaju. Namlatite je štapom. Svucite je.
Istucite je.
Kad ta žena bude poginula u požaru hotela u veljači 1971., sjetit će se tog jutra ispred Harrodsa, kad je
prekipjelo, kad su podzemne rijeke ognja i
prkosa izbile na površinu, kad je žena koju nije poznavala istupila iz rulje koja ju je bila spremna linčovati.
Strogo lice milosti.
Lice solidarnosti.
Zvjezdana prašina smrskanog stakla na nogostupu.
Učinit će joj se da život nije bio uzaludan, da nismo samo majmuni i trbosjeci; da postoji razlog našeg
postojanja na ovom svijetu.
Kinematografska dvorana J. Dowlinga, Cale Street, Chelsea
12.1
Zove se Oluja , kaže djevojka na blagajni. Ne znam ko je u njemu.
Njegov sin plaća na provizornoj, montažnoj blagajni - dvije kovanice od pola penija - a vratar malteškoga
podrijetla koji izgleda kao da se dosađuje pokazuje im jeftin zastor u dnu predvorja.
Zašavši za taj zastor, zalaze u zagušljiv prostor niska stropa, gdje su se nekoć možda odvijale kazališne probe
prije izlaska na scenu ili je služio kao dvorana za polaganje ispita neke škole. Onamo su dovučene duge
klupe, preko prozora vise teški crni zastori, dok su za zid prikovane bijele plahte.
Nema tu nikog drugog, samo oni. Propuh podiže prašinu.
Osvrće se oko sebe dok čeka. Nikad još nije bio u ovom kinu.
Pita se hoće li biti poput ostalih, hoće li se uspjeti obuzdati pred sinom.
Plinske su svjetiljke pogašene. U dvoranu ulaze još dvojica klošara, skitnice koji se sklanjaju od kiše.
Dok gleda iz mraka, osjeća kako mu se oči vlaže.
Nema ničeg čudesnijeg. Osvojeno je sve što se osvojiti moglo. Sva alkemija i čarobnjaštvo. Pokretna
fotografija.
Prvo je na redu filmski žurnal. Ogroman brod, neuništiv, strašan, nalik na plovilo iz snova iz legendi o
gospodarima mora. Pristanište luke u Belfastu. Sićušni ljudi mašu britanskim zastavama. Brod klizi bahato
sporo, dim se diže iz tri od četiri brodska dimnjaka, no čak i taj dim izgleda ulašteno.
Stiglo je to doba. Naše će se fotografije pokretati. Naši brodovi neće tonuti. Naše nade bit će bez
ograničenja. Dirnut je jednostavnom elegancijom scenografije dok na improviziranom zaslonu treperavo
počinje
središnji film, riječi što ih je prije dvjesto pedeset godina napisao čovjek londonskoga teatra: Olujna buka /
groma i munje se čuje.
Nekoć bi se uhvatio u razmišljanjima o tome kako najbolje interpretirati, oponašati, proizvesti tu buku iza
kulisa. A sad je u tišini koju narušava samo promuklo kašljanje dvojice skitnica čuje jasno kao jedva
izgovoreni šapat. Preko zida hitaju promočeni kapetan i njegov užasnuti nostromo. Možete osjeti pjenu
valova, smolu što je povraća nebo. Čudesno. Nemoguće. Osjeća kako mu kreću suze.
Sve to čovjekovo divljaštvo, luđačka okrutnost nekolicine, hipokrizija, podmuklost, ignoriranje gladnih - čini
se kako je sve to nekako okajano ovom nevinošću i udivljenjem. Da jedna zvijer može stvoriti nešto tako
čudesno. Da će se potruditi pokušati. Da, stvorivši ga, to neće namijeniti nekom veleuzvišenom caru, nekom
beskrajno bogatom sultanu s gradom sazdanim od rubina, nego će svoj šator čudesa za pola penija otvoriti
svakome, čak i najvećem siromahu kako bi ovaj dokučio da nije sam, da ovaj planet nije hladna stijena koja
se bez duše okreće kroz ništavilo, da je izlječenje moguće, da je samo potrebno otvoriti oči.
Grče se i sitnim koracima grabe po projekcijskom platnu, lica su im bijela kao prazan papir, oči zaprepašteno
razrogačene kao da bježe od smrti, nelagodno im je ondje gdje jesu, usne im se pomiču, no ništa se ne čuje.
Kad bismo mogli vidjeti duhove, sigurno bi izgledali ovako.
Ponekad bi se, u drugim kinima, priključio i pijanist, koji bi tijekom filma improvizirao, s vremena na vrijeme
podizao pogled prema projekcijskom platnu kako bi vidio što se događa, prizor ljudi koji se igraju otkako su
ispuzali iz svojih špilja - i samo to puzanje iz špilje možda je i samo po sebi bilo igra, odvažnost rođena iz
dosade jednog zimskog poslijepodneva - ali najbolja pratnja je tišina, tek pucketava vrtnja projektora, kao
sad, i povremeni zadivljeni uzdasi nekog iz publike u trenucima mačevalačkog okršaja, obećanja ili poljupca.
U tišini postaje moguće čuti ono što postoji onkraj buke, ono što je sve vrijeme tu, istine koje brode zrakom,
često zanemarene, ali nikad izgubljene. U takvim trenucima ne treba ti dijalog - riječi postaju smetnja -no
svejedno ih projiciraju na ornamentima urešenim slajdovima, s lovorom i harfama u kutovima.
Nemoj se bojati; ovaj otok je pun šumova, zvukova i miloglasja, koji pružaju užitak, a ne zlijede... tako da
sam, kada se probudih, zavapio da ponovno sanjam.
U mraku osjeća kako mu sin pruža ruku. Sjede tako držeći se za ruke i tiho plaču. Čudna stvar. Ponovno
zatim izlaze na svjetlo dana, koje donosi glavobolju, nijedan od njih dvojice to neće spomenuti.
"Tata , kaže mu njegov sin. Hajde nemoj ići tamo kamo si pošao.
Idem. Ne trebaš poći sa mnom.
Ali zašto, tatice?
Nije važno. Idem i to je sve.
Tijekom pola sata jedva da razgovaraju. Sendvič, cigareta. No povezala ih je činjenica da su zajedno bili u
prostoriji s duhovima. Nježnost, blagost, ali i nešto drugo, jer nije sva glazba slatka.
OTMJENI KAZALIŠNI RESTORAN
13.18
Nasmiješi se, stara curo. Netko će te ovdje već prepoznati. Naposljetku, pa to je Savoy. Prepun je glumaca,
impresarija, ljudi od struke. Ne želiš da vide kako nervozno pogledavaš svoj ručni sat, jer to bi ih dovelo do
tvog stola i do razgovora koje ne želiš voditi. Zapravo ne želiš voditi nikakav razgovor.
Možda džin? Ne dok si sama.
Gdje li je, zaboga? Već je prošlo dvadeset minuta. Tipično za Shawa. Uvijek prokleto kasni. Namjerno to radi,
tako je zaposlen. Njegovo je vrijeme važnije od tvog jadnog vremena.
Pompozni bezveznjak.
Pompozni prokleti bezveznjak.
Pompozni prokleto oholi prokleto sebični bezveznjak.
Isuse i Marijo, pogledaj samo onaj bijedni gudački kvartet tamo na podiju, pile i prebiru po žicama kao četiri
jahača Apokalipse, ni trunke muzikalnosti ili dojmljivosti kod njih. Kad čovjek samo pomisli na agoniju kroz
koju je Haydn prolazio kako bi stvorio ovoliku ljepotu. Da je ikad čuo ovu nakupinu smotanih šeprtljavaca,
spalio bi svoju violinu i postao brijač.
Zamisli kako bi bilo biti u braku s nekim od njih. Ili bilo s kime.
Ako ih pažljivo odabereš, muškarci mogu biti predivni u toliko životnih uloga, mogu biti krasni prijatelji,
ljubavnici, krotitelji lavova, istraživači
pustinjskih i na karte neucrtanih predjela, kopači ugljena, strijelci, društvo za piće. Dojmljiva je njihova
jednostavnost, umirujuća njihova predvidivost. Poznaj muškarca petnaest minuta, i znat ćeš ga cijeli život,
nikad te više neće iznenaditi, jer neće znati kako; propitkivanje bi ga samo prestrašilo. No oni jednostavno,
avaj, nisu dobri u ulozi supruga. Bilo koja žena na koju slučajno naiđete u trgovini ili na susjednom sjedalu u
vlaku bila bi bolji suprug od gotovo bilo kojeg muškarca.
Često joj se u sjećanje vraća večer otprije dvanaest ili četrnaest godina kad je na nekom krštenju pojela
pokvarenu kamenicu, što je urodilo pogubnim posljedicama. Tri dana bilo joj je strahovito, vulkanski zlo.
Hladno, vruće, oznojeno, u agoniji, stvari koje su se događale u njezinu tijelu nagnale su je da poželi da se
nikad nije rodila u njemu, divljala je, rigala vatru, plakala, urlala na poslugu neka napuste kuću kako ne bi
svjedočili njezinim mukama i poniženju i, što je najgore, kako je ne bi čuli. Tri dana njezine su psovke
protresale dimnjake dok joj se utroba žarila poput kotla u Macbethu. Kad se sve okončalo, shvatila je jedno.
Ni u jednom trenutku to nije bilo gore nego biti u braku.
Morati ih slušati, razgovarati s njima, trpjeti njihove čudne bjesove, njihov pogrešno usmjereni gnjev čija bi
utemeljenost zapravo trebala biti predmetom rasprave. Morati ih gledati kako srču juhu, režu nokte na
nogama, njuškaju si košulje, podižu noge na otoman dok vam objašnjavaju što su izbori ili kontinenti, jer vi
to ne znate zato što ste žena.
Govori ti što da odjeneš, koga je susreo na željezničkoj postaji, zašto urođenici tog i tog protektorata
urođeno nisu u stanju upravljati svojim područjem, gurka te laktom i vedro ti naređuje da se smiješiš, nije
tako loše grrr . Moraš izgledati zainteresirano dok ti nabraja dojmljive razlike između liberala i torijevaca
zijev ili ti otkriva frapantnu činjenicu da tigrovi žive u Indiji, a ne u Africi ah! ili ti dokazuje kakav je sjajan
momak nekoć bio pripovijedajući ti zabavne anegdote koje mu uopće ne idu u prilog ili ti priopćava da je
jutros u vlaku, na putu u grad, dojmljivo brzo riješio svoju križaljku, brže od bilo kojeg dečka u vrtiću.
Njihove dlake u nosu. Njihovi mirisi. Njihova mokra stopala na drvenim podovima. Njihovo zorno
dočaravanje nesporazuma što su ih imali s drugim pripadnicima svoga spola, kad doista oponašaju glasove.
Što je mikroskop. Kako se piše paralela . Njihova iscrpljujuća potreba da im se diviš, da ih podižeš iz mrtvih. A
sve to prethodi osvrtu na ono što se događa u bračnoj postelji - zašto su toliko vještiji u postelji prije nego
što vas ožene? - gdje se žena rijetko, ali, nažalost, ne i dovoljno rijetko prisjeća Hobbesove presude o životu:
Gadan. Surov. Kratak.
Upravitelj obzirno prilazi njezinu stolu u odijelu koje je tako savršeno izglačano da je sasvim sigurno
neugodno sjediti u njemu.
Dobar dan, gospođice Terry, velika je čast vidjeti vas opet. Sve vam je po volji, nadam se?
Hvala, Paule, dobar dan. Kako ste?
Dobro se držim, zahvaljujem, gospođice Terry.
Kako obitelj?
Dogurali smo do troje djece, gospođice Terry, hvala na pitanju.
Odlično. Vašoj supruzi su pune ruke posla.
Moram vam nešto priopćiti. Gospodin Shaw upravo je telefonirao u naš ured na katu i ostavio poruku.
Poruku?
Sa žaljenjem mora priopćiti da su ga zadržali na probi u teatru Prince of Wales, tako da se neće moći naći s
vama u jedan kako ste planirali. Pita zato hoćete li biti toliko dobri da ga pričekate do pola dva. Najkasnije do
dva sata. Dobio sam upute da se brinem o vama.
Shvaćam.
Mogu li vam donijeti...? Možda čašicu nečeg oštrog? Što god poželite.
Hoćete li tom irskom dosadnjakoviću prenijeti jasnu i jednostavnu poruku kad se naposljetku pojavi?
Naravno, gospođice Terry.
Za riječi koje joj zatim prelaze preko usana dovoljno je oko šezdeset sekundi da bi ih se izgovorilo. Mnoge od
njih samo rijetko se mogu čuti u restoranu Savoya. Za neke od njih ni ona sama nije znala da ih zna.
Kad bolje promislim, nemojte se truditi. Hoćete li mi, molim vas, donijeti moj kaput, Paule?
Čini se da on osjeća blago olakšanje dok joj kima.
Aukcijska prodajna dvorana
14.15
Sa suprotne strane Foley Streeta promatraju kako se automobili obavijeni parom i fijakeri zaustavljaju i iz
njih ljudi izlaze na kišu. Iz aukcijske kuće izlaze službenici s kišobranima. Iznad ulaza je razvučena
tenda. Pristiže još kupaca. Kao da je riječ o gledateljima koji se okupljaju prije predstave.
Obuzima ga čudna nervoza. Ne želi ući. Njegov sin kao da to osjeća, pa polaže umirujući dlan na očevo rame.
Tata, možda bi ti draže bilo da ne uđemo?
Prijeđimo ulicu, Nolly.
Izlog prodajnog salona zamagljen je. S ulice se njegov sadržaj ne može dobro razabrati, doima se poput
nezgrapnih, zaštitom omotanih predmeta obavijenih nikotinskom maglom. No obavijest prilijepljena s
unutarnje strane stakla jasna je.
JAVNA DRAŽBA IZVRŠITELJA oporuke
OSOBNIH PREDMETA POKOJNOG sir Henryja Irvinga
12. travnja 1912., u 15 sati, na ovome mjestu
Budući da je prošlo sedam godina od smrti sir Henryja Irvinga, a budući da je potvrđena pravovaljanost
oporuke, izvršitelji su smatrali da je prikladno neke od njegovih osobnih predmeta dati na javnu prodaju
kako bi se skinulo financijsko breme s lady Irving te kako bi njegova obitelj mogla odahnuti. Mnogo je tu
čudnovatih predmeta, kazališnih memorabilija, kazališnih kostima koje je proizvela kuća Auguste and Cie,
luksuznih predmeta, drangulija, sitnica, džepni sat, naočale za čitanje, radni stol od orahovine, njegova
odjeća i čizme, dobar bilijarski štap, Acropolisov pritiskivač za papir, uščuvan par mačeva, dobri putni
kovčezi i kufer s monogramom, dagerotipi, skice, različite zbirke predmeta kutije sa starim novinama, mnogi
stari brojevi Puncha, Illustratsd London Newsa, Theatre Gazette. , fonografski cilindri, njegov viteški orden i
tako dalje. Prihvaćaju se ranije ponude na dražbi. Sve mora biti prodano. Gotovinsko plaćanje ili bankovni
čekovi. TAKOĐER se prodaje i svečana haljina u boji lipanjske zelene bube koju je gospođica Ellen Terry
osobno nosila u ulozi Lady Macbeth u Kraljevskom kazalištu Licej 1888. Najveličanstveniji i najživopisniji
kazališni kostim što sam ga ikad vidio - gospodin Mark Twain, američki književnik , spomen-dar gospođice
Terry pokojnome sir Henryju. Tu je i zbirka scenskog oružja, perika i drugih kazališnih predmeta, sve
očišćeno. Također, izuzetno lijepo odlivena posmrtna maska.
Prostor je krcat. Zaudara na naftalin i mokre kapute. Gotovo svi ondje prisutni muškarci puše. Profesionalni
trgovci trčkaraju uokolo s bilježnicom i katalogom, povećalima i mjernim vrpcama omotanim oko pojasa.
Vlada određena tjeskobnost, strah da bi mogli nešto propustiti.
Postavljeni su dugi montažni stolovi koji su prekriveni čohom, bolji izlošci pažljivo su položeni na njih i
etiketirani. Potpisana pisma Conana Doylea. Potpisana fotografija kraljice Viktorije. Počasna diploma s
natpisom Freedom of Philadelphia. Pečatnjaci. Igle za kravatu. Srebrn i češalj sa žigom. Par rukavica koji mu
je darovala lady Tennyson. Bodež s balčakom optočenim draguljima na kojemu je ugraviran njegov omiljeni
citat: Ako nas ubodete, zar ne krvarimo?
Lutka bez glave na postolju odjevena je u svečanu haljinu boje lipanjske zelene bube koja je osvijetljena
svijećama postavljenim ukrug. S vremena na vrijeme službenik u bijelim rukavicama podiže jednu od svijeća
te polako, svećenički korača oko postolja kako bi gornji dio haljine odašiljao smaragdne, kobaltne i srebrne
zrake koje se ljeskaju i trepere kroz prljav, dima prepun zrak kao eau de nil pretvorena u svjetlost. Neka žena
pokušava taj efekt fotografirati svojom četvrtastom kamerom na tronošcu. Ali nijedna kamera ne može
ovjekovječiti magiju.
Sam se odvozi do dna prostorije, gdje izložena stoji loše povješana zbirka loših skica. Neće ni pogledati
posmrtnu masku koja je izložena u vlastitoj staklenoj škrinji. Njegov sin odlazi prema svečanoj haljini.
Na stol je postavljen fonograf, pa kroz more pucketanja i šuštanja počinje ono što tek nakon nekog vremena
prepoznaje kao Irvingov glas. Tako je zapanjujuće čuti ga nakon toliko vremena. Istodobno i zvuči i ne zvuči
kao on, kao da utjelovljuje samoga sebe. Uzjeti. Rašjirenih ruku. Nasjuprot morju. Pvoblema. I
sjuprotstjavivši im se. Okjončati. Tako zastario pristup interpretaciji, očerupan, pretjerano deklamatoran,
njegovi problemi s govorom ovdje su daleko naglašeniji no što pamte svi oni što su ga ikad imali prilike
slušati. Glas pomalo zaljubljen u samoga sebe, ne ide u prilog tekstu. Danas bi ismijali takav pristup.
U blizini je trio staklenih kutija u kojima su medalje, okviri za slike, srebrne tabakere, kristalna vaza iz
Waterforda.
Njegova je odjeća pribadačama pričvršćena za ploče od pluta naslonjene na zidove. Sakoi, hlače, prsluci, pa
čak i potkošulje. Dva tuceta praznih i smežuranih pari cipela koje su nanizane kao detalj iz noćne more koja
se odvija u velikoj plesnoj dvorani.
Jedan od preprodavača s gomile na stolu podiže trorogi šešir i postavlja si ga na glavu, okreće se i ceri svom
kolegi, koji mu pogledom govori neka
ga bolje odloži prije no što ih službenici zamole da napuste prostor. Dojmljivo je koliko se toga može reći
pogledom. No, svaki glumac to zna.
U kutu u dnu prostorije, pokraj vrata koja vode u toalet leži smeće koje neće nitko osim smetlara i krpara,
stvari za koje će nekome morati platiti da ih odveze na otpad. Snopovi pljesnivih kazališnih programa,
umrljane kravate, rasparene papuče, omotnice pune čudne dugmadi, savijeni mač. Na prozorskoj dasci iznad
otužne gomile stoji natpis: SVAKA ponuda će biti PRIHVAĆENA. Kupac je obavezan odmah odnijeti kupljeno.
Uza stari zastor pronalazi niz oštećenih kartonskih kutija na kojima piše Asortiman polovnih knjiga. Mnoge
knjige više nemaju korice ili su ih nagrizli moljci. Potrgana Sabrana Poeova djela. Deveto izdanje Jane Eyre.
Neautorizirani Mali muškarci Louise May Alcott. Ništa što bi itko poželio imati. Odveć vlažno, tako da ne
može poslužiti ni kao materijal za potpalu. Romani koji se nikad nisu prodali. Nikad pročitane pjesme. Mrtve
knjige s kojima je nakladnik jednostavno pogriješio objavivši ih, samo zato što je tog dana bio previše dobro
raspoložen, pa je pristao, ili je htio nešto od tog autora, ili je nekom dugovao nekakvu uslugu.
A sad, na dnu jedne od kutija prepoznaje nešto, starog prijatelja koji je nisko pao. Bez hrpta, rastrgan, prvi
primjerak Drakule. Drugo je poglavlje iščupano. Netko je na naslovnoj stranici ispisao nešto što nalikuje na
popis namirnica za kupnju preko požutjelog, naboranog papira. Kruh, vino, Četvrt kilograma kobasica,
mlijeko. Ispod tog je popisa pet izblijedjelih riječi ispisanih njegovom rukom.
I dok on odvraća pogled zamućen suzama, opeklina rumenila kojim čovjek pokazuje slabost, a koju ne želi
imati, u blizini zamagljenih izloga ukazuje se prikaza. Ondje, na drugom kraju prostorije, pokraj svjetlucave
haljine, njezin duh iz nježnih, mladih dana. Tako svježa, puna dostojanstva i sigurna mladenačkog držanja,
tako prepuna znanja što ga u to vrijeme nije mogla posjedovati, ta je nevinost vrsta mudrosti vrjednija od
iskustva, spoznaja da se nijedan trenutak ne može iznova proživjeti.
Očajnički si žudio za njom. Nikad to nisi objelodanio. Jer znao si što će se dogoditi ako to učiniš.
A da se sve drukčije odvijalo, sve bi bilo drukčije. No sad je prekasno. Odavno je već prekasno. Riječi se
vrtlože. Krhki komadići kiselkastog sjećanja, pikantni poput sladoleda od limuna, gorki poput soli, nadjačava
ih
vonj lijesa koji trune. Nije čudno što to nikad nisi uspio pretočiti u roman, jadna bi to priča bila, literarno
smeće za švelje.
Možda je bilo dovoljno to što si je poznavao, što si bio dijelom njezina života. Da je njezina priča knjiga
poezije, ti bi u njoj bio tek jedan redak, ali to nije ništa, nipošto. To što si je naveo da te smatra svojim
saveznikom, osobom od povjerenja, svojom sjenkom. Koliko istinskih prijatelja čovjek može imati? A kad je
posrijedi žena, koliko će tih prijatelja biti muškarci?
Svjetlost u izlogu, kroz mutnu masu prljave pare, kroz pukotine na roletama aukcijske kuće. On sluša zvuk
ledene kiše. Zamišlja brežuljke kod Wicklowa, duge plaže u Killineyju, morsku pjenu koja leti preko Military
Roada. Zna da i ondje pada susnježica.
Okrećući se, ona zuri u prozore iza tebe, njezine ljubičaste oči svjetlucaju na susnježicom izbijeljenu svjetlu.
Duh koji je odavno naučio da u njega zure.
Sad mu prilazi. Spretno se provlači između trgovaca. Podižu ruke kako bi reagirali na ponude na dražbi, ali ne
gledaju predmete.
Oprostite, gospodine? kaže ona. Jeste li vi možda gospodin Stoker? Bili ste veliki prijatelj moje majke. Ja sam
Edy.
LICEJSKA PALAČA VOŠTANIH figura i sablasti
15.32
Od cvjećarice na Covent Gardenu kupuje samo jedan ljiljan, koji ornata stranicom istrgnutom iz jeftinog
izdanja Hamleta. Poslijepodnevna je svjetlost blijeda.
Odlazi po rukopis za svoju turneju predavanja u daktilografski servis na Exeter Streetu, no Velšanka koju se
nadala da će sresti nije ondje, otišla je, udaje se. Stara oštrokondža koja vodi ovaj servis ima stisnute usne i
lažno je uljudna kao da je u toj priči nešto što ona ne odobrava, a što ne želi otkriti.
Niz Exeter Street. Southampton Street. Slavuji cvrkuću u krošnjama platana. U glavi joj se pomalja misao -
tako si barem veli, no taje misao progoni već danima, pa čak i tjednima, tjera je i protiv njezine volje da je
otjera od sebe. Ionako je naumila poći do centra grada, obaviti neke sitne poslove. Posjetiti staro mjesto kad
je već ondje.
Danas, na drugom kraju grada, prodaju njegove stvari, na aukcijskoj prodaji, prostituiraju njegov duh.
Zabijaju svoje prljave prste u njegov šupak, u njegovu privatnost. Nepodnošljiva je ta misao, koliko bi on
mrzio toliku vulgarnost. Zato će ga šetnjom po parteru i zadržati uza se. Sjediti
jedno vrijeme u foajeu. Odložiti cvijet na pozornicu. Svatko od nas ima vlastiti pristup prisjećanju.
Ne bih ja mrzio vulgarnost. Malo vulgarnosti nikad mi nije smetalo.
Pusti me na miru. Ne još.
Pažljivo se uspinje stubama, štap lupka po kamenu, nježno gura vrata koja su nova, jedna od onih modernih
rotirajućih stvarčica koje vas pljesnu po stražnjici ako niste dovoljno brzi. Iskreno, što nije bilo u redu s
vratima kakva su postojala tisuću godina? Ta moderna manija za poboljšanjima.
Predvorje je prazno, blagajna zatvorena. Prašnjava svjetlost cijedi se kroz uske prozore u obliku raspela.
Zidovi su prekriveni odbojnim svjetloljubičastim i zelenim tapetama, sag je izlizan i zaudara na ustajao
duhan. Tuceta mramornih stuba s mjedenim rukohvatom koje su vodile do partera više nema, umjesto njih
je grimizno obojena kosina koja je odveć strma da bi se itko uz nju penjao. Na rozeti stropa mračan je krug
na mjestu s kojega je nekoć visio luster iz Tiffanyja. Ona se sjeća da je taj luster nekoć zveckao na povjetarcu.
Očekivala je da će ovdje bolje osjećati njegovu prisutnost, da će biti dijelom zraka, prašine. Ali nije. Uopće ga
ne može čuti.
Nema više starih kazališnih grafika, zamijenili su ih plakati s prizorima iz varijetea i nakazama. Žena kuglaste
glave. Divlji čovjek s Bornea. Njegovo Veličanstvo, Kralj Tetovaža Muldoon. Na stolu pokraj zahrđale fontane
s vodom za piće gomila koturaljki i blok žutih ulaznica s perforacijama za trganje.
Gubi se, kažu koturaljke. Ne želiš nas upoznati. Da smo na tvome mjestu, otkoturale bismo se dok još
možemo.
Ono je stubište na kojemu se nekoć fotografirala s jadnim Wildeom, one noći kad je bio zaogrnut slavom kao
stolom od hermelina. Rukovao se s pripadnicima kraljevske obitelji, prihvaćao poljupce od udovica plemića.
Vrh svog pera umakao je u Chateau d Yquem kontrolirana podrijetla dijeleći autograme. Umrijet će dvije
godine poslije.
U onom alkovu jedan je od potencijalnih pretendenata na prijestolje ispijao pjenušac iz njezine cipelice i
šaputao joj riječi od kojih bi se i glečer otopio, preklinjao je da postane njegovom ljubavnicom. Muškarci koji
bi stajali u redu ispred blagajne ušutjeli bi kad bi ona, odlazeći na probu, prošla kroz predvorje, kao da je vila
ili jednorog. Danas je gotovo nitko nije prepoznao. Rijetko je više uopće prepoznaju. Naočale mogu biti
sjajna krinka.
A iza onih vrata tamo, vrata koja vode u privatne lože - ne, previše je pikantno i misliti na ono što se ondje
događalo. Bila je premijera Kralja
Artura, on je bio Kralj, a ti Guinevera. Strast, požuda. Isuse, bio je poput bika. Nebesa, kakva mladost. Zidovi
imaju oči. Osjeća kako je te oči prže pogledima.
Nevjerojatna pojava sad izlazi iz gledališta i prilazi joj žustrim korakom. Odjeven samo u kupaće kratke hlače
s leopard-uzorkom, a i sam je od glave do pete prekriven tetovažama leopard-uzorka, uslijed čega nalikuje
na hodajući sag.
Dobar dan, medena , kaže on na uhu ugodnom londonskom dijalektu. Uskače u blagajnu, uzima kutiju
cigareta, pali šibicu o zid i pripaljuje si cigaretu.
Da , odgovara ona. Doista.
Sa zakašnjenjem mu sine: Cigaretu?
Hvala, ne bih.
Ako si došla vidjeti Erna, on nije ovdje.
Ah.
Da mu kažem da si dolazila?
Ne, pričekat ću.
Jesi i ti u ovom poslu, medena?
Pomalo. Nekoć sam bila.
Znao sam, znao sam. Čim sam te ugledao, sam si rekao: Frank, ova je dama sigurno scenska umjetnica. A
gdje radiš?
Cesto sam zapravo radila ovdje, u Liceju.
Ma, daj. S kim?
Oh, radila sam s velikim umjetnicima tog vremena, neki kažu i najvećima.
Oči mu se šire. Nisi valjda radila s Billyjem, Bradatom Bebom? "Ne, nisam radila s baš tako velikim
umjetnicima.
Želiš malo procunjati starom rupom? Želiš li ući unutra? Išo bi ja s tobom, al moram pazit na blagajnu. Prije
nego što se Ern vrati, znaš kakav je. Zadavit će me golim rukama.
Pa, hvala vam. Jako ste ljubazni.
On blista. Sve za kolegicu umjetnicu.
Sjedala su počupana iz onog što je nekoć bilo gledalište. Pod i zidići oko prostora za koturaljkanje obojeni su
srebrnom bojom - dobro, nekoć je to možda i bila srebrna boja, sad je siva poput mrtvačeve kože. Rupa
orkestra, baš kao i separei u parteru zatvoreni su daskama. Drvena sigurnosna ograda koja zaklanja
pozornicu prekrivena je promotivnim oglasima za kakao i sate
plesa, što je u neku ruku dobro, jer ne bi to htjela vidjeti. Odlaže svoj ljiljan ispod stupa na prosceniju, jedno
vrijeme šuti, moli u sebi Hvala ti, dragi.
Nemoj nikad ni pomisliti da sam te zaboravila.
Oko poligona za koturaljkanje, ondje gdje su nekoć bili separei, postavljene su voštane figure na loše
obojenim pijedestalima. Da nema natpisa koga predstavljaju, ne bi se znalo o kome je riječ. "Henrik VIII.
mogao bi biti bilo koji debeli muškarac u uskom prsluku i dugim čarapama, D Crippen, Ubojica Supruga
krojačka je lutka s polucilindrom. Djevičanska kraljica izgleda poput kancelara Bismarcka kojeg je netko
ugurao u korzet, Rubin Hood je poput knjižničara iz gradske knjižnice koji se odjenuo za maskenbal.
Shakespeareu nedostaje desna ruka. Je li je netko ukrao kao suvenir? Ispod jedre, mlade žene u svečanoj,
balskoj haljini stoji natpis Kllen Terry . Boja kose i očiju, visina i građa pogrešne su. Izuzmemo li to, savršeno
joj sliči.
Sjećam se jadnog Brama, kako je ondje stajao prije svake premijere kao časnički namjesnik, otresao se na
razvođače publike neka zauzmu svoja mjesta, kao kvočka, jurišao bi uokolo sa svojom pločicom i kredom. Svi
bi mu se obično smijali, ali dobrodušno. Dragi Bram. Pitam se što je s njim. Ponekad mi se kratko ukaže u
snovima. Dugo se već nismo vidjeli. Nije li netko natuknuo da se vratio živjeti u Irsku? Tko je to mogao reći?
Trenutačno se ne mogu sjetiti što je dovelo do toga da izgubimo kontakt. Jesmo li se posvađali? Teško.
Uvijek je bio odveć uljudan ili prestrašen, nikad nije bio od onih koji postavljaju pitanja, bio je skloniji tome
da ih gura pod tepih.
Možda smo se samo polako udaljili, možda je to bilo samo jedno od onih razdvajanja koja se dogode
neopaženo. Malo rjeđa pisma, zaboravljeni rođendan. Jedne godine zaboravimo poslati božićnu čestitku. A
onda slijedi trenutak kad počnemo uviđati kako je prekasno da bismo krenuli iznova, jer previše je vremena
prošlo; bilo bi neugodno objašnjavati tišinu. Uvijek postoji neki razlog što nekog nisi vidio godinama, čak i
ako ne znaš o čemu je riječ ili ako to ne znaš imenovati. Pitam se gdje je sad.
Dragi Bram ovdje je bio sretan. Lice mu je blistalo od radosti, a njegov ponos nalikovao je na odijelo iz Savile
Rowa, tih, obazriv, no svejedno vidljiv, svjestan vlastitog mjesta u svijetu. Djetinjstvo su mu obilježile
boleštine. Roditelji su ga napustili. U njegovim je knjigama dojmljiv broj siročadi. Nije ni čudo što se tako
grčevito držao teatra.
Vraća se u hladno predvorje, tetoviranom čovjeku nema ni traga ni glasa. Nikog nema. Kao da nikad nikog
nije ni bilo. Samo se rotirajuća vrata polako okreću na propuhu.
U trenutku kad kreće prema izlazu, ima osjećaj da je netko promatra sa stubišta. Ne, osjećaj nije prava riječ,
ovo je znanje, sigurnost. Zna tko je to. Pogled je toliko intenzivan da može vidjeti oči, a da ih i ne pogleda.
Teško je pogledati te oči, pa naposljetku to i ne čini.
Zbogom, Mina, šapuće ona. Bog te blagoslovio, draga sablasti. Neću više nikad doći ovamo.
Ovo je Noel, moj sin, sjećaš li ga se? A tvoja majka, je li dobro? Dobri Kriste, malena Edy, u kako lijepu mladu
ženu si izrasla. Odmakni se da te vidim, moj vid, znaš. Nemam svoje naočale. Negdje sam ih zagubio. Moje
oči. Sjećaš li se kako smo se nekad znali zajedno igrati u kazalištu? Zapravo, mnogo toga sam zaboravio
otkako sam doživio manji moždani udar. Oh, puno sam bolje, hvala ti. Teško je izbjeći loše stvari. A i tvoj brat
je dobro, nadam se? Zvao se Edward, zar ne? Oh, da, Gordy, tako je. I sam radi u kazalištu, ma nemoj mi
reći, nije li to čudo. Bože, pravi je užitak vidjeti te opet, Edy. Reci mamici da sam je pozdravio. Nolly i ja sad
moramo ići. Imamo dogovoren sastanak, znaš. Nešto neodgodivo, bojim se. Spomeni me svojoj majci. Tako
lijepa stara vremena.
Eto. Doviđenja, sad. Doviđenja, Edy. Ne, moramo.
Na Covent Gardenu vlada vreva. Toliko se toga ovdje promijenilo. Lijepe trgovine, malene pivnice, gradsko
cvijeće. Više prostitutki nego što ih je nekoć bilo, a mlađe nesretnice stoje pokraj uličnih svjetiljki i prolaznike
mole za vatru da si pripale cigarete. Kakve sreće tu ima za muškarca koji je sveden na to da im plaća za
uslugu? Ili je možda baš to ono što voli - vlastito poniženje.
Pogled na te ulične djevojke vratio joj je mračne uspomene. Nikad nisu uhvatili Trbosjeka. On je možda još
uvijek u Londonu, mogao bi biti bilo tko. Možda je to onaj s kožom prekrivenom uzorkom leopardova krzna.
Neki stari konobar u Savoyu. Nijedan stanovnik Londona neće nikad zaboraviti užas, prljavu studen tih noći.
Sumnjičavost se tad kotrljala poput magle.
Ali mora se ići dalje. Nije dobro predati se. Nikad ne treba ustuknuti pred kukavicama i nasilnicima. Treba
misliti na ljepše stvari. To je dužnost.
Bez ikakva povoda u misli joj se vraća ona ponižavajuća predstava. Srce joj se još uvijek grči pri samoj pomisli
na nju. On je, kao Artur, trebao iščupati mač iz kamena na kraju prvog čina, oko njega stoje svi njegovi
dostojanstveni vitezovi, a tu je i gospa kraljica, no binski radnici pogrešno su shvatili znak i na pozornicu
dokotrljali pogrešan kamen, tako da se ekskalibur nije dao iščupati ma koliko se on upinjao i znojio.
Publika ga je bodrila ovacijama smatrajući to nevjerojatnom glumom, golemom predanošću glumca, jer na
sljepoočnicama su mu bubrile žile, njegove ogromne oči bile su izbuljene poput boba grožđa. No tad je
izgubio živce, počeo vrijeđati i šutati kamen. Ti maleni, oholi granitni gade, izlazi van, kažem ti. A onda se
umiješao Merlin sa svojim lepršavim čarobnjačkim šeširom. Bram je sve mrko promatrao iza kulisa, bio je
tjeskobniji nego prije. Ona je morala otrčati s pozornice gutajući smijeh, držeći se za trbuh i trudeći se misliti
na nešto tužno. I Bram se smijao, poslije, u kazališnoj kavani, njegovo se strogo lice rastopilo, suze radosnice
slijevale su mu se niz bradu dok je Guinevera ispijala svoj džin s pjenušcem. A nakon nekog vremena k njima
je teškim korakom došao i Henry. Mrlje od šminke na njegovu kućnom ogrtaču. Cigareta u ustima. Mač u
ruci. Ima li itko kamen u koji bih mogao ovo zabiti?
Jadni Bram. Što se dogodilo? Kamo je pošao? To ludo, strasno vrijeme kad smo upravljali zvijezdama na
nebu.
Iz čistog hira odlazi do knjižnice Boots Booklovers na Tottenham Courtu - kuću nikad ne napušta bez članske
iskaznice - no njegovih knjiga nema u njihova posljednja četiri kataloga, a na skladištu ne drže književne
časopise. Knjižničar, Škot, uspijeva u riječ literatura ubaciti enormnu količinu slova r . Ponašanje mu je
neotesano, nikad nije čuo ni za kakvog Stokera , ionako nitko ne traži priče o duhovima, ovo je dvadeseto
stoljeće, doba znanosti i izuma, a ne besmislica i naklapanja, a ako netko želi čuti njegovo mišljenje što nitko
ne želi , priče o duhovima trebale bi se izbaciti iz svih knjižnica.
Vani provodi nekoliko ugodnih minuta u najengleskijoj razonodi: pisanju pisma žalbe koje nikad neće biti
poslano.
Pokušaj u knjižari. Možda ćeš ga ondje pronaći.
Dobri Bože, pusti me na miru.
Uzmi me k sebi?
Zastaje ispred izloga krojača za žene kako mu ne bi pružila zadovoljstvo svoje poslušnosti. Kakve li zanosne
večernje haljine. Blijeda organdi svila. Kad je povjerovala da se vratio u tu neku tišinu u kojoj obitava, ma
gdje ona bila, prelazi ulicu i ulazi u Foyles.
Zveket zvonca na vratima i umirujući melem tišine, spokoj svojstven svim mjestima gdje su se okupile stare
knjige.
Pitanje je samo odakle početi. Od koje bi police bilo najbolje? Kako veličanstveno dnevna svjetlost prolazi
kroz prašnjavi prednji izlog, kao ilustracija Boga u crkvenim pjesmaricama za djecu. Miris prastare kože i
pergamenta.
Prilazi joj pomoćni trgovac, mladić dojmljivo dobroćudnih očiju. On govori tiho, kao da se boji da će
probuditi knjige.
Mogu li vam pomoći, gospođo? Ili samo razgledavate?
Tražila sam bilo koju novu knjigu autora po imenu Stoker. Bila sam kod vas prije nekih tri mjeseca, kad sam
posljednji put bila u gradu, te sam ostavila popis s nekoliko njegovih naslova. On piše fikciju, uglavnom
nadnaravne priče.
Ime mi se čini poznatim, gospođo, sigurno sam ga već negdje čuo. Pričekajte, lijepo molim, trenutak-dva da
pregledam naše popise. Molim, slobodno razgledajte dok me nema.
Zuri van na ulicu, promatra ljude koji prolaze. Mlada žena u crnom izlazi iz trgovine glasovirima na suprotnoj
strani ulice, zastaje, kratko pogledava nebo, a zatim žurnim korakom odlazi svojim putem. Ima u njoj nečeg
ruskog, neka pijeskom obavijena turobnost. Ako ju jednom vidi, čovjek je više ne zaboravlja.
Mislim da sam pronašao osobu koju tražite, gospođo. Abraham Stoker?
To je on.
Prije dvije godine objavio je Damu od plašta, a prošle godine Brlog bijelog crva. Ništa zatim. Čudni naslovi,
zar ne?
Imate li ijednu od tih knjiga na zalihama?
Bojim se da nemamo, gospođo. Više se nisu dotiskivale, baš kao ni njegove ostale knjige. Možda biste mogli
otići vidjeti u knjižaru Boots ili na neki od štandova s rabljenim knjigama na riječnoj obali.
Znate li kako bih mu mogla pisati? Autoru. Je li to moguće?
Bože, nisam siguran kako bi to išlo. Možda preko njegovog nakladnika?
Dobro, onda ću pokušati tako. Ugodan dan vam želim. Zahvaljujem vam na susretljivosti.
Ugodan dan, gospođo , kaže on pružajući ruku kako bi se rukovali. Dođite nam ponovno. Uvijek smo tu da
vam pomognemo. Čudna je ta
njegova iznenadna prisnost. Kako li se samo vremena mijenjaju. No svejedno prihvaća njegovu ispruženu
ruku.
Sad tek shvaća da u ruci s rukavicom drži čvrsto presavijenu omotnicu.
Hvala vam što ste svrati li , kaže on. Želim vam uspjeh u vašoj potrazi. Doviđenja.
Pogledom je moli neka ode. Maše joj iza pulta.
Na Charing Cross Roadu nogostup je prepun ljudi. Ljudi koji u hitnji prolaze i ne zamjećuju staru gospođu na
vratima knjižare kojoj se naočale magle dok čita. Ramena joj se blago tresu. Zapešćem otire suze s lica.
Poštovana gospođo. Družim se s osobom koja radi u Foyle su, mladićem koji Vam je i predao ovu poruku, a
koja je odgovor na Vašu poruku od 9. siječnja. Oprostite mi melodramatičnost, nije mi namjera igrati
zakulisne igre.
Moj otac je u Odboru za humanitarnu pomoć Kraljevskoga književnog društva, a moj brat i ja ponekad mu
pomažemo u sitnim administrativnim poslovima. Postupci ovog tijela Društva su, dakako, povjerljivi, a
njihove odluke provode se u najvećoj diskreciji, što će Vam, siguran sam, biti posve razumljivo. Čast me
obvezuje da nikad javno ne raspravljam 0 bilo kojem segmentu rada Odbora.
No mogu Vam reći da on na različite načine pritječe upomoć autorima određene životne dobi koji bi mogli
imati koristi od diskretne potpore. Slučajno znam da je određeni stari gospodin jedan od tih slučajeva. Velik
broj naše stare gospode i dama zna biti ponosan i ne odveć susretljiv. No činjenica jest da je poslodavac toga
gospodina umro prije nekoliko godina, a on nakon toga nije pronašao novo zaposlenje. Doživio je nekoliko
moždanih udara, u popriličnoj je neimaštini i nema prijatelja iz prijašnjeg života. Ni njegovoj supruzi nije
dobro te boravi kod svoje rodbine u domovini.
Ako se obratite Društvu, siguran sam da će Vam oni priskrbiti dodatne informacije. Stojim Vam na
raspolaganju u punom povjerenju. Prijatelj, Foyle's Books.
Stol kod Claridge SA
16.43
Odmah je zamjećuje. Sama je u najudaljenijem kutu kavane. Pijucka čaj i čita tanku knjigu koja je sigurno
poezija.
Impulzivno osjeća potrebu da ode. Njezina samoća i spokoj odveć su lijepi da bi ih poremetio. Ali njezina kći
dodiruje mu rame i gura njegova kolica. Između redova veličanstvenih stolova, pokraj raskošnih buketa,
vjedara s ledom.
Mamice , kaže ona.
Edy.
Gledaj što sam pronašla na aukciji.
Svi šute dobrih tisuću godina.
Oh, dragi moj prijatelju , kaže ona polako ustajući od stola. Oh, najdraže, najdraže srce moje. Kakve li
radosti.
On pokušava ne plakati, ne želi biti nemuževan dok joj ispružene ruke prekriva poljupcima.
Sjedni malo sa mnom, Brame, hoćeš li? Konobaru, molim, još jedan jelovnik.
Neću jesti, hvala ti, Ellen.
Pojest ćeš nešto sitno.
Ne, hvala.
Uništio si mi šminku na očima, dragi. Evo, sad ću prestati. Nakon što je njezina kći otišla, oni zure jedno u
drugo, šute, drže se za ruke koje počivaju na uštirkanom bijelom stolnjaku. Kad konačno progovaraju, tema
razgovora njihovi su stari poznanici; Elarks je emigrirala u Južnu Afriku, kaže mu ona, povremeno se čuju, živi
u Durbanu. Gordy projektira scenografije, zastrašujuće uspješno, posjeduje automobil.
Konobar donosi jelo što ga je naručila, platu mesa pečenog na roštilju, i tiho je odlaže pred nju, a zatim joj iz
vrča u čašu nalijeva vodu.
Dopustit ćeš mi da te počastim čajem, Brame? kaže ona. Nisam gladan.
Onda ćeš sa mnom podijeliti ovu gomilu hrane, previše je to za mene.
Ja stvarno...
Ma daj, valjda se sjećaš koliko sam prokleto tašta, ne možeš mi dopustiti da pojedem ovo brdo hrane,
napuhnut ću se. Žustro se smiješi i okreće kako bi kretnjom ruke dozvala konobara da se vrati. Inzistira na
tome da se donesu još jedan tanjur i boca Mouton Rothschilda. Starinske plinske svjetiljke na zidovima
počinju tamnjeti. Kći ti je izuzetno lijepa , kaže on.
Da, jest.
Bila bi dobra djevojka mome Noelu.
To bi me začudilo, stari moj, koliko god on bio momak iz snova. Zašto?
Edy igra za drugu ekipu.
Ah.
Da. Čudan je to obrat kad se ispostavi da ti je kći jedinica neobuzdana stara lezbijka. Često mi je žao što i
sama nisam krenula tim putem. Tako bih sve poštedjela briga.
Nikad nije prekasno?
Sjajna misao.
U svakom slučaju, tvoja Edy zna kako potrošiti tvoj novac. Pokupovala je pola na aukciji ponuđenih
predmeta. Tako mi svega, imam čak dojam da je namjerno pumpala cijene.
Da, poslala sam je onamo, nisam htjela da sva krama staroga gada padne u pogrešne šape. I sam znaš koliko
je strašan snob taj fakin bio. Nisam mogla osobno otići, jer nisam htjela da me netko prepozna. Osim toga,
htjela sam i da njegova supruga od toga dobije pristojan novac. Oduvijek mi je bila draga, znaš. Teška žena,
kažu. Voli se prenemagati po gradu i glumiti relikt lady Irving, ali, Bože dragi, zamisli kako je bilo biti u braku
s tom huljom, to bi izludilo i sveticu. Nesumnjivo i sama snosim dio krivice. No, nemojmo više o tim
stvarima.
Divno je vidjeti te. Radiš li puno, draga?
Nekoliko poslova po provinciji, tamo gdje nikom ne smeta zvuk kopita starog zaprežnog konja. Igrala sam
Ofeliju u Pengeu ili nekom sličnom groznom mjestu. To je vjerojatno najstarija ikad viđena Ofelija. Oh, a
počet ću igrati i u onim besmislenim pokretnim slikama, to je tako strašno vulgarno, ali sjajno plaćaju.
Mislim da to neće potrajati duže od godine dana, blesavi hir.
Moram priznati da mi se prilično sviđaju pokretne slike. Nešto poput grešnog zadovoljstva.
Oh, svima se sviđaju, dragi. Zato to i jest loše. Budi iskren, jesi li ikad sanjao da bi se neko od djela što si ih
napisao jednog dana moglo pojaviti prikazano u pokretnim slikama?
Trebao bih biti lud da uopće pomislim na takvo što.
Ali, dosta o meni, najdraži Brame. Kako tvoje zdravlje?
Prokleto sjajno. Tiho se smije. Kako izgleda?
Moraš mi dopustiti da ti pomognem , kaže ona. Financijski i na druge načine. Barem dok ponovno ne staneš
na svoje noge. Apsolutno inzistiram.
Ne želim to, draga. Nećemo o tome.
Doći ćeš jedno vrijeme živjeti kod mene u Smallhythcu. Imam izobilje soba. Molim te, reci da hoćeš, kako bi
nam samo zabavno bilo. Jednostavna dobra hrana i čisti Božji zrak, a navečer bismo mogli i flertovati i
ogovarati stare prijatelje.
To doista zvuči poticajno, ali ja, bojim se, nisam seoski tip.
Oh, ti tvrdoglava stara sovuljago. Kako me izluđuješ.
Zaboravio sam koliko je zabavno izluđivati te. Još si ljepša kad poludiš.
Znači li to da ćeš doći?
Ne, draga, neću doći. Imam svoje ukorijenjene navike. Tumaram u krugu od kilometar i pol od Temze i sav se
zajapurim. Ova janjetina je stvarno dobra.
"Reci mi, dragi, zašto si otišao na tu groznu aukciju? Zbog dobrih starih vremena?
Ne, htio sam kupiti dar svojoj Florrie, crtež Noela kao dječaka. Uskoro će joj rođendan. Ali crteža ondje nije
bilo.
Šteta.
Čudno, bio je u katalogu. Portret dječaka. Pretpostavljam da su ga negdje zagubili. Nevažno.
Prokleto šteta. Stvari nikad nisu onakve kakvima se čine, nije li tako, mon ange?
Ne misliš li da je kod stvari zapravo najbolje baš to što nisu onakve kakvima se čine? Kao ono s jurcanjem i
vodom.
Kad je to bilo?
Pa znaš. U Norfolku. Onoga dana kad si me držala za ruku.
Ne sjećam se.
Ali, trebala bi se sjećati.
Nikad nisam bila u Norfolku, barem mislim da nisam. Jesam li, Brame?
"Otišli smo onamo, nas troje s djecom, kako bismo malo pobjegli iz Londona. Edy je bila ondje, i Gordy i
Noel. Događao se nekakav cirkus, neki problemi s bankom, mislim. Novinari su posvuda zabijali svoje
nosove, pretraživali otpad pred njegovom kućom, i sve to. Zato smo se jednog vikenda u kolovozu i odvukli
do Burnhama.
Doista? Kako lijepo. Možeš li mi ispričati do kraja?
Djeca su jedan dan provela na farmi. A mi smo se odvezli malenim čamcem na vesla, Henry, ti i ja. S plaže u
Holkhamu. U blizini grada Wells-next-the-Sea. Bilo je to jedno od onih zlatnih jesenskih poslijepodneva u
Engleskoj, kad zrak miriše na svježe oprano rublje i bijelo vino. Pjevali smo, ili smo barem pokušavali pjevati,
ti si nas poučavala harmoniji. Believe Me if All Those Endearing Young Charms. I lijeni pokušaji pecanja koji
nisu urodili plodom.
Oh, Bože. Šteta.
"Henry se počeo zezati, rekao je da će sotonski dozvati ribe iz dubina. Bio je veseo nakon dobrog ručka.
Nasmijavao nas je. Postavio je vesla u njihova ležišta. Bacio svoju kapu u zrak. Škiljio je poput vještice iz bajki
braće Grimm. Uslijedilo je zatim mantranje na nekakvom luđačkom latinskom ili tko zna čemu, nešto
prepuno orumsa , tijekom čega je križao kažiprste u znak križa.
Znak križa.
Znak križa, da, prstima. I režao je pritom.
Je li ondje, možda, bilo konja,?
Samo da znaš, draga moja, bilo ih je.
Čini mi se da se sjećam konja u moru. Je li to moguće, Brame? "Draga, Burnham je mjesto kamo konje
kraljevske konjice iz Buckinghamske palače šalju na ljetni odmor. Treniraju ih na holkhamskoj plaži, vojnici
na njima ujahuju u zaljev. Sjećaš se, vidim.
Zaboga. Veliki crni pastusi? Veličanstvena bića? Čistokrvni irski konji Draft Cross ili neki slični ljepotani. Sto
šezdeset centimetara u hrptu, ako ne i više.
Crni kao noć. Voda im zapljuskuje vratove. Jedan od najveličanstvenijih prizora što sam ih ikad vidio.
Što se zatim dogodilo?
Tako smo se jako smijali Henryju da sam ja umalo ispao iz čamca, ti si me uhvatila za ovratnik i povukla
natrag. No, tako mi svega, minutu ili dvije poslije, ribe su počele jurišati na površinu. Stotine nesretnica.
Tisuće. Puni naramci riba. U čamac smo ubacivali vjedra puna riba. Sjećaš se tog dijela?
Miša mu malog. Ne sjećam se.
A zapravo se dogodilo - otkrili smo to tek kasnije, kad smo pristali uz dok - da smo zalutali u dio zaljeva gdje
mornarica ima vježbe gađanja torpedima. Ispalili su prokleti torpedo trenutak prije nego što će Henry
započeti sa svojim bajanjima te nam odaslali naše riblje prijatelje u gomilama.
Kako bi odali počast vrhovnom zapovjedniku dubina.
Baš tako. Uživao je do samoga kraja, veliki prevarant.
Tašti đavao, rekla bih. Kakav glupan.
Čim smo se iskrcali na obalu, odveli smo ga na kat i smjestili u krevet -još je bio malo promočen - a zatim
smo ti i ja sat vremena šetali šetalištem u blizini Stranda. S rukom u ruci. Čudno je to, nismo razgovarali.
Nismo izgovorili ni jednu jedinu riječ. Ondje je bio ringišpil, jedno vrijeme smo ga promatrali. Gledali smo
vrtnju obojenih konja. Slušali automatski vergl. Sunce me je malo opalilo. Morali smo otići na farmu, po
djecu. A onda - na sekundu-dvije - držala si me za ruku. Zatim si mi poljubila ruku. Ja sam tebi poljubio ruku.
Pa smo se vratili u hotel.
Čudno je, dragi, što se ne sjećam nečeg tako predivnog. Voljela bih da se sjećam.
Sad se sjećaš.
Nisu li oni konji bili veličanstveni?
Kao mitološka bića, rekla si. Bila si u pravu.
"Nisam ti trebala ispustiti ruku, dragi. Trebala sam je držati zauvijek.
Naravno da si trebala.
Pretpostavljam da znaš da sam bila strašno zaljubljena u tebe.
Bila si. Tjedan i pol.
Ona se smije.
Sad shvaćam da smo svi mi bili pomalo zaljubljeni u svakog , kaže on. Što i nije najgore kad si mlad.
Ili star.
Ili star. Doista. Nazdravimo ludosti.
ISPRED STARAČKOG DOMA na Brickfields Terraceu
Sat na crkvi označava jedanaest. Zvona se neće oglasiti do jutra.
On taksista moli neka ga ostavi na uglu Bishop s Bridge Roada i pomogne mu s kolicima. Jasna je, hladna
noć, posuto tirkiznim zvijezdama, nebo se doima živim. Pokraj zatvorene turske kupelji, knjižare preko čijeg
je izloga navučena roleta. Ugodna posljednja cigareta prije spavanja.
Kanio je danas popušiti samo četiri, no već je posegnuo u sutrašnje sljedovanje cigareta. Ma, dobro.
Posebna prigoda. Tko bi pomislio?
Rukama poguruje kotače kolica niz terasu, podiže pogled prema oronuloj gradskoj kući. Mjesečina u
prozorima. Divlje cvijeće koje joj raste iz zidova.
Vikend će biti ugodan. Lijepo od nje što ga je pozvala. Možda dan ili dva na selu, kod nje se može pecati i
pucati. Davno je pucao. Nikad mu se to nije istinski sviđalo. No, bit će dobro malo vremena provesti zajedno,
razgovarati i smijati se. Možda će se s njom automobilom odvesti do Folkestonea, bit će lijepo gledati je
kako vozi.
Vidi samoga sebe u invalidskim kolicima ispod krošnji njezinih stabala krušaka, konfeti cvjetnih latica, starac
pokriven dekom. Netko svira Chopina.
Blago električno peckanje kao da mu se razlijeva jagodičnim kostima i kostima tjemena. A sad se javlja i bol s
unutarnje strane očiju, snažan, bijesan poput zmijskih zuba, granitne ruke stežu mu grlo, ali on nije u stanju
viknuti, pa bol iščezava poput vreline od kovanja usijane oštrice mača uronjene u ledenu vodu.
Podižući pogled, vidi učiteljicu glasovira koja mu prilazi kroz oblačiće pepeljaste studeni, ruke su joj prema
njemu ispružene u sestrinskoj nježnosti. Kao da je bol s nje uklonio nešto što ju je dotad obavijalo; jasno je
vidi, kao čovjek koji izlazeći iz špilje prvi put vidi svjetlost. Osmijeh joj je poput glazbe. Zamjećuje da je
bosonoga.
Bhfuil tu reidh? pita ga ona. Jesi li spreman?
Nekako je u stanju odgovoriti joj, ne zna kako. Jedva da zna imalo irskog. No engleski ga izdaje. Kao da
komuniciraju svjetlošću zvijezda. Trebaju mu neke stvari prije odlaska na putovanje, kaže joj. Možemo li
skoknuti do moje sobe da spakiram stvari u torbu? Ona mu odgovara da nema potrebe, da je ondje kamo
idu sve već spremno. Hvata je za ruku i pokušava ustati. Lakše je nego što je mislio.
Vrata oronule gradske kuće otvara im bradati stari mornar koji bi mogao biti i noćni stražar s Rembrandtove
slike. Poput djevojke, i on je bosonog. Oči mu blistaju kao ulaštene kovanice.
Stokeru , vedro uzvikuje on. Vrsni moj druže.
Whitmane, dragi čovječe. Kakav je bio tvoj prelazak?
Skloni se s hladnoće, uskoči odmah ovamo, ti dragi vraže. Svi čeznu da te vide. Čini se da ovdje igram
Homera.
Na stube se hvata led. Učiteljica glasovira mu pomaže. Predvorje je toplo i mračno; prolaz se žari. U ogledalu
vidi lice dječaka krotkih očiju.
Njegove sestre. Njegovi roditelj. Brat kojeg nikad nije upoznao. Ofelija je ovdje zajedno s Dezdemonom i
Julijom, s Wildeom razgovaraju o Parizu. Prospero, Heathcliff'i Catherine Earnshawkuckaju se uskim čašama
punim mjehurića. Macbeth pokazuje Jane Eyre portret Mary Shelley. Pokraj vatre malena Djevojčica sa
žigicama pikula se s Pučkom. Svaka prostorija prepuna je prijatelja koji se guraju kako bi se rukovali s njim,
zagrlili ga. Mrtvi binski radnici i monteri centralnoga grijanja, napola zaboravljeni ljubavnici i izgubljeni
grešnici koji su se susretali na sjenovitim mjestima sad su obasjani svjetlima reflektora, čovjek što ga je
nekoć spasio od utapanja, no sad je sve novo, kao da ih vidi prvi put, kao da su sa sebe svukli duge
pseudonime, pa sad imaju imena koja su im odavno pripadala.
Čuje se glazba u nekoj čudnoj ljestvici za koju nije ni znao da postoji, moćna je, ali istodobno i krhka,
nemoguće lijepa. Prozori su otvoreni u noć, ptice pjevaju na grčkom.
Hoćeš li sad sa mnom poći na kat? Netko te želi vidjeti.
Neka čeka , kaže Stoker. Okreće se prema prostorijama. Opijen je ljepotom mjesečine.
26 St George s Square
Pimlico,
London
20. travnja 1912.
Draga gospođice Terry, draga Ellen, ako mi dopuštate,
Vi i ja ne poznajemo se dobro, jer tijekom godina smo se susretale tako neredovito i uvijek u žurbi na
čudnim premijerama i gala večerima, na moje ogromno žaljenje. Smatrala sam, međutim, da bih Vam
trebala prenijeti tužnu vijest da je, nakon što je prošloga petka navečer doživio još jedan moždani udar,
nakon kojeg nije dolazio k svijesti, rano jutros umro moj suprug Bram.
Noelu i meni srce je slomljeno. Jedino što nam donosi olakšanje, hvala Bogu, jest činjenica da je pred kraj
bio pošteđen velikih bolova, kao i to da smo Noel i ja bili uz njega, držali ga za ruke i grlili.
Bee i ja zajedno nismo bili potpuno sretni, što ste i sami mogli zaključiti; no imali smo ono što se danas
doima prilično nekonvencionalnim, a to je konvencionalni brak. Poput žene koju je
oženio, ni Bee nipošto nije bio svetac. Znao je, primjerice, biti mrzovoljan i pretjerano povučen.
A ja sam bila nestrpljiva, pokatkad gnjevna. No, menije on bio jedina osoba koju poznajem a koja je svakim
djelićem svojega bića osjećala da nije ljubav ona što se preinači prema hirovima vlastitih mijena. Bio je
potpuno, strpljivo, beskrajno odan, nesposoban da namjerno iznevjeri voljenu osobu ili nekog kome je dao
svoju riječ. Bio je zabavan, pouzdan, bistar i dobrohotan muškarac ženskog srca punog milosrđa. Koliko li su
samo sretni bili naši trenuci sreće.
Bio je osoba gorljive dobrote, jak i predan otac pun ljubavi. Toliki mi je blagoslov što imam sina. On znači da
Bee nikad neće doista otići.
Bee je o Vama često govorio s mnogo nježnosti i ljubavi. Nedostajali ste mu u posljednje vrijeme, jer se niste
često viđali, onako kako se to ljudima u životu već događa. Bio je ponosan na sve Vaše umjetničke i poslovne
uspjehe, kao i na posebno prijateljstvo što ste ga vas dvoje nekoć imali. Ponosan je bio i na svoje dugo i
blisko, ljubavi prepuno prijateljstvo s H. I.-om, a tko ne bi bio. Često sam imala dojam kako su jedan
drugome lijek za rane što su ih nosili. Ili su možda u osobitoj kombinaciji vlastitih samoća otkrili da ne
moraju baš sve rane biti izliječene.
Bee je uvijek bio hrabar. Njegov ga je žar naposljetku smekšao. Mi žene u sebi nosimo toliko vrsta hrabrosti,
dočim oni, nesretni muškarci, imaju samo dvije. Mogao je tako lako i oprostivo postati jedan od onih
dosadnih starih debelokožaca i zanovijetala koji neprestano kritiziraju mlade, tvrde da sve znaju bolje od
drugih, koji na božićno jutro razbijaju led na Temzi i plivaju kako bi se svi oko njih osjećali drugorazredno. Ali
moj Bee nije bio takav. Drago mi je što je uspio pobjeći od samoga sebe. Za mene će on uvijek biti neustrašiv
i zgodan momak koji trči ususret valovima, kojeg sam prvi put vidjela kad nam je oboma bilo sedamnaest
godina.
U svome Drakuli je napisao: Postoji razlog zašto su sve stvari onakve kakve jesu. Ne mislim da je tako. No,
sad i on to zna. Ono što mogu reći jest da mu je život u kazalištu donio veliku utjehu i smisao, nadam se da
to shvaćate. Imao je bolno, samotno djetinjstvo i nije pronašao sretan brak, za koji možda nije ni bio
stvoren, no bio je posve lišen samosažaljenja, pa čak i potrebe da samog sebe analizira. Bilo je to njegovo
kazalište - život koji mu je podao hrabrost da se suoči s brojnim razočaranjima što ih je doživio, kao i
s bolešću koju je trpio tako stoički i dostojanstveno. Zahvalna sam Vam na Vašoj ljubaznosti i ljubavi što ste
je udijelili mome Beeju.
Mnogo je vrsta ljubavi. Znam to. Znao je i on.
Iskreno Vaša, gospođa Brama Stokera.
Florence
Upozorenje, bibliografija, zahvale
Premda se temelji na stvarnim događajima, Igra sjena je fikcija.
Činjenicama, karakterizaciji likova i kronologiji, pa čak i datumima objave Stokerovih manje poznatih djela
pristupalo se izuzetno slobodno.
Događaji koji se predstavljaju kao autentični zapravo su izmišljeni. Čitatelje koji su u potrazi za pouzdanim
materijalima upućujem na sljedeća djela i bibliografije što ih sadržavaju:
Edward Gordon Craig, Eden Terry and Her Secret Self; Michael Holroyd, A Strange Eventful History; the
Dramatic Lives of Ellen Terry, Henry Irving and their Remarkable Families; Jay Melville, Ellen Terry; David J.
Skal, Something in the Blood: the Untold Story of Bram Stoker, kao i na Stokerova Osobna prisjećanja na
Henryja Irvinga.
Tekst Igre sjena mnogo puta spominje Stokerovo remek-djelo Drakulu, a aludira i na neka druga njegova
djela. Na završnim stranicama spominju se ptice koje govore grčki, što je posuđeno iz pisma koje je napisala
Virginia Woolf.
Deset godina nakon Stokerove smrti, 1922., njemačka filmska kompanija Prana Film snimila je Nosferatua,
neautoriziranu filmsku verziju Drakule, romana koji je, poput ostalih Stokerovih djela, tad već bio gotovo
zaboravljen. Na Praninu žalost, nisu baš svi bili zaboravili taj roman. Zastrašujuća Florence Stoker tužila ih je i
pobijedila na sudu te tako uspostavila instituciju posjedovanja autorskih prava, kao i važne principe vezane
uz autorska prava. Svi joj autori zbog toga duguju zahvalnost.
Otada je Drakula prodan u deset milijuna primjeraka, preveden je na više od sto jezika, a prema njemu je
snimljeno dvjesto filmova.
Bram Stoker bio bi zaprepašten kada bi znao u kolikoj je mjeri njegov glavni lik postao besmrtan. Grofov
zagrobni život pokazao se dugim i
jedinstvenim. Pepeo sir Henryja Irvinga pokopan je u Pjesničkom kutu Westminsterske opatije, u blizini
Shakespeareova memorijala. Četrdeset tisuća Londonaca promatralo je njegovu pogrebnu povorku.
Obožavatelj koji je tijekom šezdeset godina na Irvingov grob donosio ruže na svaku obljetnicu njegove smrti,
1963. Opatiji je uručio dar: Irvingovo raspelo.
Neusporediva karijera Ellen Terry trajala je sedam desetljeća. Godine 1911. za Victor Recording Company
snimila je pet prizora iz Shakespearea. Poslije se pojavljivala u brojnim filmovima. Godine 1922. primila je
počasni doktorat Sveučilišta Saint Andrew, a 1925. dobila je počasnu plemićku titulu Britanskoga Carstva.
Sin njezina nećaka, John Gielgud, u Liceju je izveo Hamleta 1939. Imena Ellen Terry, Brama Stokera i Henryja
Irvinga uklesana su na vanjskome zidu Liceja u Ulici Burleigh u znak sjećanja na troje dojmljivih umjetnika.
Zahvaljujem svome nakladniku, Geofu Mulliganu, svima u Seckeru i Vintageu, Isobel, Dixonu, Conradu
Williamsu i timu književne, televizijske i filmske agencije Blake Friedmann, Paulu McGuiganu iz sjevernoirske
redakcije BBC-ja, koji mi je natuknuo kako bi se odnos Henry - Bram mogao pretočiti u scenarij, i Stephenu
Wrightu, koji je moju prilagodbu tog scenarija režirao za BBC Radio 3.
Zahvaljujem svojim prijateljima i kolegama sa Sveučilišta Limerick, dobrim piscima, Donalu Ryanu i Sarah
Moore Fitzgerald, što su mi omogućili da napišem ovu knjigu, a zahvaljujem i Sveučilištu, koje mi je odobrilo
dopust.
Jedan od razloga što bih volio da život nakon smrti nije samo pusta priča jest želja da ponovno susretnem
onu kojoj sam posvetio ovaj roman. Carole Blake bila mi je prijateljica i književna agentica punih dvadeset
pet godina. Ako drugi svijet doista postoji, znam da je ondje sigurno pronašla odličan restoran sa sjajnom
vinskom kartom, dok se na susjednome oblaku nalazi trgovina s dizajnerskim cipelama.
Ondje sigurno pjeva zbor koji izvodi srednjovjekovnu glazbu koju je voljela. A s nakladnikom se svađa
zauzimajući se za svog najnovijeg klijenta, Boga, koji ne dobiva dovoljno tantijema za Bibliju.
Kao i uvijek, najveći sam dužnik Anne-Marie Casey i našim sinovima, Jamesu i Marcusu, za njihovu ljubav,
dobrotu i podršku.
JO C, 2018.
Prevoditeljičina bilješka
Kada je riječ o citatima Shakespeareovih djela u ovoj knjizi, posegnula sam za već postojećim prijevodima
kolege Mate Marasa, koji se jezično majstorski dohvatio Barda.
Citate iz Hamleta, Macbetha, Sna ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Kralja Leara i Oluje preuzela sam iz
svezaka Tragedije, Komedije te Romance i poezija Williama Shakespearea preveo i priredio Mate Maras,
Matica hrvatska, 2007. .
oseph O Connor rođen je 1963. u Dublinu. Među njegovim djelima su i bestseleri Zvijezda mora,
Redemption Falls i Svjetlo za duhove. Svojim prvijencem Kauboji i Indijci ušao je u uži izbor za nagradu
Whitbread. Djela su mu prevedena na četrdeset jezika. Od irskoga PEN-a je 2012. primio Nagradu za iznimna
postignuća u književnosti, a 2014. je angažiran kao profesor kreativnog pisanja na Sveučilištu Limerick. Igra
sjena proglašena je najboljim romanom 2019. godine u izboru Irish Book Awards, kao i knjigom godine
Sunday Timesa. Finalistica je prestižne nagrade Costa Book Award.
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na
Pedagoškom fakultetu.
Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Za svoje romane i knjige pripovijedaka
nagrađena je brojnim književnim nagradama i priznanjima nagrade Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski,
Fran Galović te Josip i Ivan Kozarac .
Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda
Barthesa, Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija,
Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Živi i radi u Osijeku.

Opis knjige
Svjetlo i tama, i mi koji živimo između.
Kada je 1878. iz Dublina stigao u London, Bram Stoker bio je
mlad, netom oženjen činovnik, kojemu je ponuđen posao iz snova:
na poziv velikoga Henryja Irvinga postat će glavni upravitelj tek
osnovanoga Kazališta Licej. U godinama koje slijede vulkanski glumac
i suzdržani mladić s književnim ambicijama zajedno će stvoriti jedan
od najslavnijih londonskih teatara, a kada se Irvingovu ansamblu
pridruži najomiljenija glumica epohe, talentirana i neodoljiva Ellen
Terry, čini se da im je samo nebo granica.
Ali tu je i sjena, i sve ono što se skriva u njoj.
U Londonu koji svojom seksualnošću fascinira i sablažnjava Oscar Wilde,
a brutalnim ubojstvima terorizira Jack Trbosjek, troje izvanrednih
ljudi započinje zajednički život prepun drame, preobrazbi i strasti.
Hraneći se svjetlom i tamom, ljubavlju i strahom, na mjestu njihova
susreta rodit će se priča o Drakuli ona kojom će Bram Stoker,
godinama nakon svoje smrti, osvojiti književnu besmrtnost.
Nagrađivani roman Igra sjena Josepha O Connora zadivljujući je
portret Londona osvijetljenog plinskim svjetiljkama, treptavog
od siline života. O Connorov nestvarno lijepi ukradeni pogled na
zlatno doba viktorijanskoga kazališta i njegove najsjajnije
protagoniste najmoćniji je kada čitatelja uvodi u njihove
najdublje i najmračnije sjene.