Marina Šur Puhlovski:

TROJANSKA KOBILA
 Marina Sur Puhlovski:

TR
°JANSKA
B i b l i o t e k a G e a — 2

Marina Sur Puhlovski:

TROJANSKA KOBILA

KOBILA
Nakladnik: STAJER GRAF d.o.o.
Slavka Batušića 4, Zagreb

Za nakladnika:
Stanko JERKIĆ

Urednica:
Marijana RUKAVINA JERKIĆ

Redaktira, lektura, korektura:

Ana KOLESARIĆ
Antipojmovnik
Grafički urednik i korice: Zlatko u praksi
REBERNJAK

Prelom i priprema za tisak:

FORMA ULTIMA, Mesnička 15,
Zagreb

Tisak:
STAJER GRAF, Zagreb, 2006.

ISBN 953-688 l-39-X

Na koricama:
Kula - XVI. velika arkana tarota, kartu oslikala Frieda Harris
© Copyright: STAJER GRAF & Marina Šur Puhlovski, 2006.
STAJER GRAF

Zagreb, 2006.
 o
Ci

#
K ad je gospodin Martin zaprosio gospu Rozaliju, najmlađu kćer
imućnog n-skog bačvara, ona je rastom konačno uspjela nad-
mašiti metlu, već četiri godine mijenjala je u gaćicama krpe od ko -
jih bi zaudarala na prijesan, znala je šivati, vesti, iskuhavati sapun i
napraviti krvavice od svježe ispuštene krvi (pomiješavši krv s mli-
jekom, juhom, prženim lukom i slaninom, paprom, solju, mažura -
nom i prekrupom), potajno je na sebi ispitivala krivine i raskršća
koja su joj pružala potajne užitke (onanija, masturbacija ili bludni-
čenje rukom), i potajno je mijenjala svoje smeđe obojene poglede
s pogledima Šegrta koji je kod njezina oca učio za bačvara...
Godina je završavala dvosmislenim brojem »9« (broj susreta
Kraja s Početkom), a u igri je bila još jedna devetka ( 1 9 2 9 ) ; gđa.
Hulda Borowska, vvall-streetska novčarka, osjetivši nestvarnost
svojih životnih utvrda, s četrdesetog je kata skočila kroz prozor
(podijelivši burzovsku sudbinu s gospodinom R. M. Searleom,
predsjednikom »Kompanije za plin i elektriku«, koji se zbog istog
razloga otrovao plinom); gospa Rozalija je, zaprošena od poduzet -
na gospodina Martina i uskrativši mu odgovor, sedam dana ostala
bez apetita; istodobno, na Floridi, radi nerazjašnjenih pobuda, Ethel
Granger započinje dijetu mršavljenja, da bi struk opsega 65 cm su-
zila na rekordnih 33 cm, uspostavivši nikada domišljenu vezu iz-
među sebe, gospe Rozalije i Caterine de Medici koja je propisala
da njezine dvorske dame ne smiju u struku premašiti Ethel Gran-
gerine centimetre; engleske miss i missis su već po drugi put gla -
sovale; bačvarski je Šegrt tajno pozvan na sastanak u spremište
gdje se nije pojavio uz ispriku da je »uganuo nogu« (nepotvrđeno
uganuće zbog kojega će gospa Rozalija, idućih noći, ostati bez
sna); istodobno, potaknut nagovaranjem majstora Bačvara — oca,
gosp. Martin je iz n.-a otputovao u Grad, da bi kod firme »LORD —
ODIJELA PO MJERI ZA GOSPODU« kupio svadbeno odijelo za pola
svoje plaće; gospa je Rozalija, sedmoga dana shvativši konaćnost
tog čina, pomiješavši u kotlu užeglu mast, sodu, sol, gašeno vapno
i kišnicu, u tisućljetnoj šutnji stala iskuhavati sapun, i kad je gosp.
Martin, ohrabren svadbenim odijelom, u vrijeme kad je zrak već
mirisao na Božić, drugi i zadnji put zaprosio gospu Rozaliju, ona je
izdanim pogledom tražeći bačvarskog Šegrta, ne ispuštajući iz ruke
u sapun uronjenu kuhaču, kroz zaparu koja je zaudarala na stare
kožice i mast, ne našavši podrške ni na Nebu ni na Zemlji, riječima
koje joj nikada nisu ništa predstavljale, glasom koji je odredio i
sudbinu gosp. Martina, izrekla svoj tihi, odrečni, ni na što ne pris -
tajući »Da«...
U vrijeme kad je gosp. Martin zaručio gospu Rozaliju, istodobno
potresen prizorom mlađahne vjerenice koja je svježim krvavicama
proždrljivo nadoknađivala sedmodnevni post, buduća majka Luđa-
ka, iz kojega će istjerati Mojsija, sjedila je na tronošcu iza plota pr-
ljavog dvorišta, ispred trošne, drvene, na golu zemlju položene ku-
ćice i rukama, koje još nisu dosegle punu veličinu, pokretima koji
nikada neće znati za odlučnost, usredotočenošću koja je zapravo
značila odsutnost, čerupala perje guske prethodno umorene ku-
gom... Dok je napola svjesna svoje kratkovječnosti i siromaštva sje-
dila usred zapuštenog i prohladnog dvorišta, podno desne noge
odlažući perje, podno lijeve guske, prošarane plavkastim mrljama,
Guščarica je, kako joj je to nedavno proreklo i olovo (rastopljeno,
pa skrućeno u zdjelici s vodom), preko vrha nakrivljenog, trulog
plota, kroz zakrpani i zamazani kaput svoga brata, pod Suncem
koje je tog časa stajalo u zenitu, a u trenutku kad je — da bi odmo-
rila oči — podigla pogled s očerupanih, na gomilu naslaganih gu -
saka (dugih vratova tajanstveno isprepletenih u Čvor), onako kako
se to zbivalo otkako se uopće zbivalo, bila primijećena od Luđako -
va budućeg oca, visine: 168 cm, stasa: snažnijeg, kose: riđe, brko-
va: obrijanih, obrva: rijetkih, lica: punog, oblog, očiju: modrih, če -
la: visokog, nosa: malog, neravnog, širokog, usta: debljih, zuba:
manjkavih, podbratka: obrijanog, ruku: kratkih, jakih; od posebnih
znakova i tjelesnih mana: ljevak... 1
I dok je na Selu, neumoljivošću u vodi rječitog olova, Gušča -
rica, ne dospjevši prerasti u ženu, isprošena uoči darivanja za Bo-
žić 1930., u 20 km od Sela udaljenom Gradu, na lokaciji između
Trga i Tržnice, pod čijim će se stubama zbiti za Priču odlučujući
susret, radnici, nezadovoljni lošim nadnicama, postavljaju — izra -
žavajući sve glasnije prosvjede — crveni mramor na stubište već
gotovo dovršene Kuće. (Mramor je ugrađivan za potrebe židovskih
bankara i prokurista, te njihovih žena, ljubavnica, prethodnika i
nasljednika, a po sugestiji arhitekta M. Feldmana, koji je toga časa
u Gradu nadgledao gradnju).
Istovremeno dok su na Selu Guščarici grubo objasnili da je
trudna (znaci panike: izostanak menstruacije, jutarnja mučnina,
proždrljivost, nabreknutost grudi, nemir, rastresenost, jak osjećaj
stvarnosti, neobuzdana potreba za mokrenjem i snom), u Gradu,
na Trgu, u prizemnom skladištu »PODUZEĆA ZA DISTRIBUCIJU FIL-
MOVA« smještenom dvije zgrade dalje od upravo dovršavane Kuće,
pod nerazjašnjenim okolnostima došlo je do eksplozije i požara,
koji je zgradu nad sobom pretvorio u lomaču, na kojoj je izgorjelo
13 raznodobnih stanara, a za što je javnost tiho optužila mešetara
I. Hohnjeca s Fratrovca koji je zemljište na kojem je izgrađena
zgrada, u trenutku neshvatljivo pogrešne procjene, u bescjenje
prodao Prvom dioničarskom društvu, te je, da bi se obranio od po -
tajno izrečenih optužbi kako je »iz osvete zbog te prodaje dao za -
paliti zgradu«, uzrok požara okarakterizirao kao »mahniti čin luđa-
ka«, ipak ne mogavši — unatoč »rezignaciji nad trinaest nedužnih
žrtava« nastradalih što neposredno u požaru, što naknadno od
opeklina — odšutjeti otrovnu provalu radosti zbog »štete što su je
dioničari od te nezgode pretrpjeli«. 2
Prvi Ludakov pokret — udarac u trbuh — zlosretna će Guščarica
osjetiti istodobno kad će se u četiri sata hoda od Sela udaljenom
Gradu, u konačno dovršenu Kuću, dovršenje koje je bilo odloženo
radi požara, kao prethodnica židovskih bankara i prokurista, u
Opis je preuzet s policijskog kartona Gradskog redarstva od 1 2. VII 1 934. 2
Citirano iz I. Hohnjec: »Zapisi 1929. — 1944.«, arhiv Povijesnog instituta H., grupa XV,
od 1918. do 1945.
stan u razizemlju, u svojstvu pazikuće, useliti obitelj bankarskog
podvornika Mullera (mlinara), čija je supruga u brak dovela van-
bračnog sina, inače posmrče postolara Antuna Kožara, kože izgub -
ljene kod Piave 1918.
Prve prerane trudove Guščarica će osjetiti u vrijeme kad će, u
već najvećim dijelom useljenu Kuću (židovskim bankarima, proku-
ristima, njihovim suprugama i nasljednicima) doseliti par Činovnica
i Pijanac, inače budući roditelji još nerođene Kćeri, kojoj će pripasti
posebna uloga u ovoj Priči, da bi u času kad je, kao
posljednji od stanara, u Kuću uselio student prava M. Remenar i to
u služinsku sobicu zamjenika direktora, dr. Grossmanna, odnedav-
na oženjenog za studentovu raspjevanu sestru Idu, Guščarica, koja
je silom morala prerasti u ženu, nakon dva dana mučenja, propus-
tila kroz svoju iscrpljenu, rahitisom suženu zdjelicu, 5 kg teško i 56
cm dugačko, svijetu zatkom okrenuto biće, koje je u sebi već sadr-
žavalo i Luđaka i Mojsija, i čiji ju je usporeni, naopaki, na Zlo slu-
teći dolazak toliko umorio, da se s olakšanjem prepustila nadirućoj
babinjoj groznici — bolesti ravnodušja, ženomrzja i neopranih ru -
ku — i ne žaleći za godinama koje bi taj umor mogle povećati, rav -
nodušno prihvatila svoj Kraj (15. VIII. 1932.).
Tako, istodobno dok je, u 100 km od Grada udaljenom n.-u,
gospa Rozalija pokapala prvog, malog gosp. Martina i to u osmom
mjesecu starosti, naizgled preminulog od urođene mane srca, no
stvarno umorenog njezinim odbijanjem da gosp. Martina produlji,
ponovi ili udvostruči, na Selu, na četiri sata hoda od Grada udalje -
nom groblju, Ljevak, iznenada učinjen Udovcem, pokapao je Ženu
koja se neočekivano pretvorila u Sina, kojega je — iako s glavom
što je završavala oteklinom — uz naplatu uzela na brigu prva Lje-
vakova Susjeda.
Iste noći kada je Ljevak prvi put zamišljen (zbog Guščarićine
nepodnošljive mu pretvorbe u Sina), uzalud nastojao zamisliti Bu-
dućnost koju, da mu je netko tada mogao predočiti, uopće ne bi
prepoznao kao svoju, gospa Rozalija, u međuvremenu iz n.-a pre-
seljena u Grad, u nekomforni dvosobni stan bez kupaonice, koje-
ga će se riješiti tek devet godina kasnije, kad će je slučaj doseliti u
već poznatu nam Kuću, osjetila je u utrobi micanje daigoga malog
gosp. Martina.
Tri mjeseca nakon što je Ljevak, i dalje suviše zamišljen, dao
Siroče zakašnjelo krstiti imenom Ivan, drugi, neželjeni, umanjeni
gosp. Martin, nastojeći se uspuzati uza zid pokraj kolijevke, rasta -
vio se, također u osmom mjesecu starosti, od svoga manom opte-
rećenog srca, ostavivši mjesto za trećeg umanjenog gosp. Martina,
koji će mu se, sa sumnjivo istom dijagnozom, pridružiti samo se-
damnaest mjeseci kasnije.
Veljače 1933., istoga dana kada je Ljevak, ostavivši Siroče Su-
sjedi, nadajući se poslu u gradskoj tvornici cipela, s jedinim odije-
lom spremljenim u tajnoj utrobi kovčega, lokalnim vlakom stigao
do Grada i, iskrcavši se u noći u kojoj se nije prepoznao, zauvijek
izgubio osjećaj za Stvarnost, Paul von Beneckendorff und von Hin-
denburg, lažni pobjednik kod Tannenberga i na Mazurskim jezeri -
ma, imenovao je u nastupu senilnosti i straha (znaci senilnosti: us -
poreno mišljenje, smanjen interes za stvari, nesanica, sumnjičavost,
ispadanje kose, lažna mršavost, neshvaćanje, tvrdoglavost i zabo -
ravnost) za državnog kancelara 44-godišnjeg Adolfa Hitlera, od
djetinjstva obilježena tzv. »sindromom preživjeloga«, jedina preživ-
jeloga u muškoj liniji potomstva, što istoga može navesti na pomi-
sao o »izabranosti«, odn. »pozvanosti«, ili na misao o »božanskom
određenju«, na što će već sutradan, u Selu ostavljeno Siroče, reagi-
rati teškim napadom »frasa« — dječjom stravom ili »zahlipima«, odn.
grčenjem mišićja kojem je već poznata Budućnost.
Svibnja 1933-, Ljevak, zaposlivši se u kožarskoj tvornici, u ko-
ju je slučajno dospio umjesto u tvornicu cipela, sprijateljivši se s
radnikom Marijanom Vogrinecom, budućim ministrom, prethodno
divizijskim komesarom koji će, mnogo godina kasnije, Luđaka
obavijestiti o Ljevakovoj smrti, u želji da vrati izgubljeni osjećaj
Stvarnosti, tj. da ponovno počne prepoznavati stvari, prvi put, pod
predsjedanjem upravo Marijana Vogrineca, prisustvuje sastanku
»partijske ćelije« i u »dimu da bi ga se moglo nožem rezati« pali svoju
prvu, loše mu prijajuću cigaretu, marke »Zeta«, medu radništvom
cijenjenu po jeftinoći, zbog koje ga Vogrinec u šali naziva »Zetov-
cem« — šala koju će Ljevak odveć dobro zapamtiti, kako ćemo vid-
jeti u nastavku ove Priče.
Istodobno, na Selu, Siroče, prepušteno velikodušnosti Susje-
de, čini prve, još nesigurne korake u Život, prevaljujući poučan
put od postelje do sredine sobe, gdje ga napušta hrabrost i gdje os-
taje vrišteći, nesposoban vratiti se, poći dalje ili pasti, da bi konač -
no prohodao nekih šest mjeseci kasnije, odlučivši se za herojsko, u
pjesmama opjevano »poći dalje«...
U isto vrijeme, Ljevak, u podrumu Ade Cindler, kuharice koja
je svoj stan ustupila Partiji i Pravdi, stavljajući između njih u misli -
ma fatalni znak jednakosti, tj. Partija=Pravda, izjednačavanje u ko-
jem je veće (Pravda) zauvijek podvedeno pod manje (Partija), saz-
naje da Guščaricu nije umorila Sudbina, čitljiva u olovu skrućenom
u zdjeli s vodom, nego Nepravda, Neukost, Obespravljenost i Siro-
maštvo, te veljače 1934., izgubivši »osjećaj da sanja«, a prisjetivši se
šale sekretara Marijana Vogrineca, vezane uz po jeftinoći ozlogla-
šene cigarete, uzima konspirativan nadimak Zetovac, da bi inteli -
gencijom, koja se na Selu nije dala uočiti i koja će, naslijeđena u Si-
ročetu, iz ovoga izmamiti Luđaka, uskoro napredovao od kurira do
člana mjesnog komiteta KP, i odande, policijskom provalom, do
(već nam poznatog) policijskog kartona i Robije, čime je, premda
se to tada činilo drukčijim, dospio do svoga životnog vrhunca.
Istodobno, 1934. u Chicagu, skupina agenata, pod ravnatelj -
stvom Edgara Hoovera, uz pomoć Ane Sage, Rumunjke bez putov-
nice, nasukane u javnoj kući, pod slikom Clarca Gablea ubija
Johna Dillingera, prividno državnog neprijatelja broj 1, a lovac
Frank Hammer, pod istim ravnateljstvom (Hoower Hammeai: »Tra-
žim od vas da po bilo koju cijenu uhvatite Bonnie i Clvdea žive ili
mrtve!«) postavlja u Lousiani posljednju uspješnu zasjedu Ljevako-
vu vršnjaku Clavdeu Barrowu, petmilijuntom od — toga časa —
deset milijuna nezaposlenih; zapamćenom zbog dirljive odanosti
Bonnie; u Berlinu, pošto je u 88. godini života pokopan Hinden-
burg (uzrok smrti: starost), Hitler se proglašava Reichkancelarom i
Fiirerom, podiže kraj Miinchena konc-logor Dachau (u kojem će,
deset godina kasnije, medu 80.000 likvidiranih, otrovnim plinom
biti usmrćeni bank-direktor Rosenberg, dioničar Rosenzweig i pro-
kurist Grunwald, sve stanari već poznate nam, mramorom ukraše-
ne Kuće), dijeli uokolo izjave o miai (»Rata više neće biti, jer je
Njemačka više nego ijedna zemlja osjetila zlo što ga rat nanosi« —
»Daily Maily«), i tajno nastavlja s poletnim vježbama za rat (započi-
nje gradnju krstaša »Scharnhorst« i »Gneisenau«, organizira ubojstvo
austrijskog kancelara Dollfussa, utrostručuje broj regrutiranih voj-
nika); u Lenjingradu, komunist Nikolajev, u kancelariji ubija Serge-
ja Kirova, revolucionara iz 1918., a 1934. gubernatora Lenjingrada,
što će kod u Lenjingrad iz Moskve hitro pristiglog Staljina (poput
Hitlera obilježenog tzv. »sindromom preživjeloga«, jedinoga izabra-
noga, zadnjega u muškoj liniji potomstva), premda je sam naručio
to ubojstvo, potaknuti već tinjajući sustav sumanutih ideja proga-
njanja, sustav na čijem je početku stajalo logično pitanje: »Što ako
netko pokuša atentat i na mene?«, a na čijem je kraju kad je suma-
nutost postala masovnom pojavom,3 ostala višemilijunska legija de-
portiranih i likvidiranih, čiji će pritok zaustaviti tek smrt onoga ko -
jega više nitko nije mogao proganjati, pojavivši se neočekivano de -
vetnaest godina kasnije, s prividnom isprikom appoplexiae cere-
bri; u Californiji, na sveučilištu Duke, psiholog J. B. Rhine, po miš-
ljenju Pisca lišen novčanih problema, uz pomoć studenta H. F.
Pearcea, dokazuje dokonima postojanje ESP (Ekstrasenzorne per-
cepcije), kao tajne moći proroka, vračara i telepata, a gospa Roza-
lija, koja se u ESP razumjela bolje nego Rhine, uništava, opet u os-
mom mjesecu starosti, četvrtog od ukupno sedam malih gosp.
Martina, na neopisiv očaj njegova odrasloga uzora. Tada će ovaj,
»iako i dalje jednako odano zaljubljen«, privremeno napustiti »raz-
mišljanje o sinu...« te, u vezi s tim, i postelju svoje iscrpljene (opas-
ka Pisca) žene, što će pak ova, a što je gosp. Martin saznao tek
naknadno, vješto iskoristiti za brojna »švrljanja sa strane« — kako
diskretno izvještava gosp. Martinov ljubazni, nepostojeći Brat, neo-
čekivano se pojavivši da pomogne Piscu, u nadi da neće uvijek os-
' I mehanizom tzv. inducirane psihoze, odnosno prijenosom sumanutih misli na druge; po -
java poznata još iz 1 3. i 14. stoljeća, kad se — kao posljedica straha od kuge — javlja
kolektivna histerija u vidu masovnih bičevanja (flagelantizam], masovnih plesanja (saltoma-
nija] i sličnog.
tati nepostojeći, već da će se baš u Priči domoći postojanja, tj. pos -
tati stvarni Brat postojećega, ali nevoljenoga, i dalje nesretnoga, 2.
nerješivoga gosp. Martina.
 1934., potkazan od dvadesetdvogodišnjeg kožarskog
radnika Josipovića, kojem su na policiji izbili nenadoknadivo mu
oko, Ljevak, ilegalna imena Zetovac, oprostivom izdajom dospijeva
u zatvor, te vezanih ruku i nogu šutke podnosi batine zbog kojih će
do smrti s mokraćom izbacivati krv, prema poluostvare-nom
obećanju agenta Miladina Durića da će »ako ne progovori — krv
pišati«, da bi na 450-om od ukupno 493 politička procesa te
godine, po uspostavi diktature kralja Aleksandra — u času suđenja
Ljevaku već tri tjedna mrtvom od posljedica listopadskog atentata
u Marseillesu — bio osuđen na ukupno šest godina Robije, gdje će
od muvala i pušača iz podruma Ade Cindler, pa kurira i člana mjes-
nog komiteta KP, biti pretvoren u »prekaljena komunista«.
Istovremeno, Siroče, prepušteno dvojbenoj ljubavi Susjede, iz-
nenada gubi s glave krvlju natopljenu oteklinu i nakon dvije godine
svakojako tumačene šutnje, prvi put se Susjedi dok je u dvoriš tu
hranila kokoši, tečne Chochinchine i nesilice Bramaputre, obraća
riječju koja ovoj nije sasvim pristajala (»mama«), no koja će joj,
pošto dvogodišnjaka prvi put zagrli, točnije pridigne i privije na
grudi, pristajati isto koliko bi u osamnaestoj pristajala Guščarici, da
je u šesnaestoj Ljubav nije otjerala u Smrt.
I dok Siroče, zahvaljujući prvoj izgovorenoj riječi (mama), i
usprkos — tihom, pa glasnijem, pa svadljivom tvrđenju susjedstva
da se »oteklina s glave naprosto preselila unutra«, tvrđenju uzroko-
vanom manje Siročetovom šutljivošću, a više ESP napadima histeri-
je i »frasa«, vremenom obzirno proširujući rječnik na jelo, piće, ži-
votinje i stvari, zaštićeno od u Susjedi probuđene majke, sigurno
provodi prve godine života, Ljevak, na Robiji, polugladan od »ajn-
prenjuhe«, crnog kruha, kisele repe i krumpira, u stalnom ratu sa
stjenicama, koje uništava nabadajući ih na duge, usijane žice, sas -
tavljajući papir i ljepilo u vrećice, točnije u šest tisuća vrećica mje-

Li
sečno, i to za plaću od četiri dinara, od čega za dnevne troškove
dobiva tek polovicu, a što mjesečno iznosi šest jaja, ili par čarapa,
ili jednu kutiju »Zeta« cigareta, ali prvi put sposoban zamisliti Bu-
dućnost, koju bi, da mu je netko tog časa mogao predočiti, ovaj
put lako prepoznao kao svoju, na tajnim partijskim sastancima iz-
noseći što je naučio iz prokrijumčarenih brošura Manta, Engelsa,
Lenjina, Luxemburgove, Hilferdinga i Kautzkog, »uspijeva zanema-
riti činjenicu zatvora i neljudske tjelesne uvjete...« i »uz podršku na
Robiji daleko iskusnijih drugova...«, »održati u sebi osjećaj povijes -
ne važnosti...« (Citirano prema Ljevakovu sudrugu s Robije, prof.
povijesti Branimiru V., koji taj osjećaj označava kao »tajno oružje
Partije«),
Istovremeno, u Gradu, u nekomfornom dvorišnom stanu bez
kupaonice, gospa Rozalija, koja već tada, za čestih putovanja u n.,
kamo odlazi u posjete obudovjeloj majci i sestrama, medu dječurli-
jom uz prugu, što su domahivala vlaku, kroz prozor vagona pri-
mjećuje tada tek trogodišnje Siroče (već prćasta nosa, zdepasto,
sitnih iskošenih očiju, koje se izbliza pokazuju plavima, kratkovra-
to, pogrbljeno, s naznakom tika na usnama, kojim će kasnije, po
sudovima, zbunjivati suce i svjedoke), zaposlivši se u »DOMAĆOJ
TVORNICI MUŠKIH KOŠULJA I RUBLJA«, gdje radi više zbog česte od-
sutnosti gosp. Martina, angažiranog na nadzoai kotarskih električ -
nih postrojenja, nego radi plaće od 400 dinara mjesečno, pronalazi
u prostorijama dopreme-otpreme, kuda povremeno silazi po tvrde
umetke za ovratnike, tridesetdvogodišnjeg Stjepana Stankovića, pr-
vog od četvorice svojih ljubavnika, koji u živahnoj gospi Rozaliji —
živahnost koju će zadržati i kad je godine prošire, pokazujući je br -
zim i odrješitim hodom — još vjernoj bačvarskom Šegrtu, koji živi
prvu od preostale mu četiri godine života na način da se gotovo
uopće ne trijezni, budi ono što gosp. Martin, unatoč otužnoj bilan ci
od četiri neizrasla sina, nije nikada probudio, tj. prvu od tri nuž ne
»komponente spolnosti«4, sposobnost za nasladu ili libidnost,
skraćeno O. (Orgazam), ostavljajući, međutim, nezadovoljene pre-
ostale dvije »komponente spolnosti«, tj. sposobnost razmnožavanja
4
Izraz preuzet iz knjige »Spol, ljubav i brak« dr. Marijana Košićeka
ili genitalnost, skraćeno R. (Roditeljstvo), isključivo i jedino pod-
ručje gosp. Martina i sposobnost za ljubav ili erotičnost, skraćeno
Lj. (Ljubav), isključivo i jedino područje bačvarskog Šegrta.
Pošto je s bačvarskim Šegrtom otkrila samo po sebi nedovoljno
Lj. (sposobnost za ljubav ili erotičnost), pa s gosp. Martinom sa mo
po sebi nedovoljno R. (sposobnost za razmnožavanje ili geni-
talnost), te, konačno, s Prvim tvorničkim ljubavnikom, samo po se-
bi nedovoljno O. (sposobnost za nasladu ili libidnost), a u nužnoj
potrebi da ostvari sintezu barem dviju od triju »komponenata spol-
nosti«, tj. sintezu Lj. (Ljubavi) i O. (Orgazma), kad već ne može sin-
tezu Lj. i O. s R. (Ljubavi i Orgazma s Roditeljstvom) — ovo pos -
ljednje zbog nesretne udaje za neodbijajućega gosp. Martina i po-
duke s četiri plitko iskopana groba — na vječnu uskraćenost osu -
đena gospa Rozalija mijenja 1937. Prvog ljubavnika za Drugoga,
1938. Drugog za Trećega, 1939- Trećeg za Četvrtoga i 1940., samo
u mislima, Četvrtog za Petoga, pri čemu su sva četvorica — i peti
— skladištari, plavooki, zdepasti, kratkonogi, skloni debljanju i ne-
čistoći, i sva četvorica — bez petoga — pukim slučajem Stjepani;
Stjepan Stanković, Stjepan Borota, Stjepan Vranicki i Stjepan An-
drovčić, a koji gospi Rozaliji, motrenoj od sumnjičava gosp. Marti -
na, pribavljaju naziv »laka«, »laka roba«, »pokvarena«, do koje se
»prebrzo dolazi«, o »čijim osjećajima ne treba voditi računa«, a da
joj, istodobno, ne pružaju ono zbog čega se s njima uopće upusti-
la, tj. sintezu barem dviju od triju »komponenata spolnosti«, što je
razlogom da Četvrtog ljubavnika, najzad, odlučuje zamijeniti Pe-
tim, ostvarenje čega sprečava Rat.
Napomena 1.
Za ono »laka«, a koje se premetnulo u »kurva«, bio je zaslužan
upravo Četvrti ljubavnik — budući ustaški poručnik Stjepan An-
drovčić — ogorčen time što ga je gospa Rozalija htjela zamijeniti
Petim...
Prema Piščevu odnedavna neiscrpnom izvoru — gosp. Marti-
novu ljubaznom, nepostojećem Bratu — gospa Rozalija se Stjepa-
nu Androvčiću toliko »uvukla pod kožu«, da se zbog nje brzopleto
»obvezao na spremnost«, tj. položio ustašku prisegu Poglavniku, a
kad je (četiri godine kasnije, prim. Pisca) »trebalo bježati«, odbio je
»otići bez nje«, te na »uzaludno nagovaranje izgubio dragocjeno vri-
jeme« čime se, zapravo, »osudio na smrt« (1945.).
Istodobno, Siroče, nasukano na aikama Pomajke, poput Moj-
sija na rukama faraonove kćeri, zanemare li se ESP napadi »frasa«,
od kojih najžešći izbija 1. aijna 1939. uoči Hitlerova napada na
Poljsku, bezbolno mijenja Četvrtu godinu života za Petu (1937.),
Petu za Šestu (1938.), Šestu za Sedmu (1939.), i Sedmu za Osmu
(1940.), s tim što bezbolnost posljednje zamjene zahvaljuje činjeni-
ci da zbog »manjkava izražavanja« i »zaostalosti općenito«', nije na
vrijeme krenulo u školu. Za to vrijeme Ljevak, izdajom otpremljen
na Robiju (tada mjestu drugarstva, školovanja i općeg duhovnog
razvitka, u okviru jednadžbe Partija jednako Pravda), zamjenjuje
Drugu godinu Robije za Treću (1937.) Treću za Četvrtu (1938.), Če-
tvrtu za Petu (1939.) i Petu za Šestu (1940.), sve relativno bezbol -
ne, osim nakratko Četvrte kad mu otkazuje ionako nepotrebno cri -
jevo (slijepo) i kad se — pošto su mu ga izvadili — razbolijeva od
posljedica organizirana štrajka glađu (ciljevi štrajka prema doku-
mentima arhive: 1. povećanje tjednih obroka mesa, 2. zamjena tru-
lih krumpira zdravima, 3- zagrijavanje spavaonica od studenog do
ožujka, 4. čeličenje volje i podizanje morala), da bi u kolovozu
1940., napustivši zatvor, dvostruko stariji no što su pokazivali do -
kumenti, lica čija je zaobljenost zamijenjena oštrinom, gledajući i
već vidjevši Pravdu i Jednakost tamo gdje još vladaju Nepravda i
Nejednakost, tj. posve nesposoban usredotočiti se na Sadašnjost,
čak i onu koja se, npr. na dan izlaska iz zatvora, sastoji od tempe -
rature zraka 18°C, pirkanja vjetrića i listopadskog spektra boja, po-
vezavši se s ćelijom Marijana Vogrineca i promijenivši nadimak Ze-
tovac u Riđi, pri čemu je riđu kosu prefarbao u žuto, naoružan Zna -
njem, Uvjerenjem i Odanošću, u ime Siročeta, čiji ga je napredak
zgranuo, konačno i nepovratno otišao u Budućnost (srpnja 1941.).
Istovremeno gospa Rozalija, trajno zarobljena Prošlošću, uza-
lud je iz naručja Stjepana Četvrtog Androvčića bacala Lj. (Ljubavi)
željne poglede na plavookog skladišnog radnika zaustavljivog na
5
Karakterizaciju formulirao dr. I Malinov, obradivši »primjerak« u raspravi »O MENTAL-
NOM ZDRAVLJU SELA«.
ime Jura, dok Siroče, kome je, kao najmlađem, preostala Sadaš-
njost, s obzirom da su gospa Rozalija i Ljevak podijelili Prošlost i
Budućnost, sa svojih devet dobro prikrivenih godina, u broju 33
novonabavljenih škripavih cipela, s torbom koja mu poskakuje na
pogrbljenim leđima, prebrojavajući mlake na blatnim seoskim ces-
tama, već spremno da iz njega istjeraju Luđaka, konačno, nakratko
kreće u školu...
Toga časa, u 100 km od Grada udaljenom n.-u, nekadašnji Še-
grt koji se prisilno odrekao gospe Rozalije, živi prvi od preostalih
mu dvaju tjedana života, mučen svojom natečenom, gangrenom
zahvaćenom nogom — onom koju nikada nije uganuo, na kojoj je
(zato jer je nije uganuo) otada uglavnom pijan teturao, i koju je, za
kaznu (opet zato jer je nikada nije uganuo) već trećeg dana ratova-
nja ravnodušno prepustio granati koja je, rastrgavši je, pustila u nju
bakterije, stanje koje je uskoro nazvano »gangrenom« — koju dese-
tog dana upale najzad mora prepustiti nožu, nakon čega ga već
nepostojeća noga, pošto je amputirana prekasno, čudnim putovi -
ma Pravde, odvlači za sobom u grob (14. X. 1941.).
Istodobno na Selu, kraj rupe zvane Jama, trojica dječaka iza-
zvana kako vlastitom prirodom, tako i prirodom Siročeta u školi
prozvanog »dudekom« (odnosno glupanom, slično i u drugim jezi -
cima , engl. Dumb, njemački Dumm, itd.), a koja (priroda) nije bila
daigo nego naopako nasađena, guščjom kugom zaražena inteli -
gencija Ljevaka, »dudeka«, pošto su ga pretukli, bacaju u Jamu, otada
zvanu »Dudekovom jamom«, iz koje »izvan sebe« izašla Pomajka
(stanje koje se prepoznaje po tome što onaj tko se poziva ne od -
govara na poziv), tri dana kasnije, više nije izvukla Siroče, nego tri
godine starijeg, na grabež i palež već pripravnoga Luđaka...
Ovaj će, otada, nemajući se još ni na što usmjeriti (njegove
buduće žrtve Pisac će predstaviti kasnije, uz pomoć nepostojećeg
Brata pok. gosp. Martina i još nerođene Kćeri Činovnice i Pijanca),
i istodobno koristeći sumnjivo nasljeđe Ljevaka, tijekom iduće dvi -
je godine uspješno savladati slova, naučivši ih naopačke, od kraja
prema početku, tako da mu je posljednje usvojeno slovo bilo od
svih u razredu već odavno svladano »A«.
 dobno gospa Rozalija, prestrašena slovom »U« na novosaši-
^venoffrfapi Stjepana (Četvrtog) Androvčića, (U = ustaša
1943. po naređenju samoga Hitlera; transporta pošteđen zamjenik
= uhititi, 'štiti, uništiti, uhoditi, ubosti, uskratiti), pristaje
direktora bankar dr. Grossmann, nastanjen vrata do vrata ucijenjene
da se — za-s i dalje nevoljenim gosp. Martinom, četiri
gospe Rozalije, živi zarobljen zidovima svoga četvorosobnog stana,
plitko iskopana groba, četvoricom Stjepana i nikad
odbijajući izaći na ulicu obilježen Davidovom zvijezdom, odn.
ostvarenom sintezom barem dviju od triju nužnih
(citiramo dr. Grossmanna) »apsurdnom žutom trakom na rukavu«...
»komponenata spolnosti«, u svojstvu »ljubavnice« ustaškog poručnika
(iz stana će odbiti izaći i kad se prilike promijene, kao da je u
Androvčića, — čin koji je za nju zauvijek ostao neobjašnjiv —
odbijanju pronašao mjeru svoga života); Mešetar I. Hohnjec s
preseli iz nekomfomog dvorišnog stana bez kupaonice u poručniku
Fratrovca, iako i dalje u srdačnim odnosima s vlašću, zarobljen je
Stjepanu Androvčiču nelegalno dodijeljen stan bivšeg prokurista
osjećajem krivog odabira strane... (kasnije će hitrom promjenom
Grunwalda (odvedenog u Dachau zajedno s Rosenzweigovima i
strane spasiti trećinu imovine i dogurati do direktora golemoga
Rosenbergovima, na još u to ne vjerujuče oči zamjenika direktora dr.
građevinskog poduzeća); Ljevak (Riđi, Zetovac), nastanjen po bu-
Grossmanna, pošteđenog toga transporta zbog braka s pjevačicom I.
kovim šumama, i dalje živi zarobljen Idejom: Bratstva, Jedinstva,
Remenar), odnosno, u jednom useljenu (od židovskih bankara), pa
Jednakosti i Slobode, do te mjere da previda kako mora spavati na
raseljenu (u smjeru plinskih postrojenja), pa drugi put useljenu (od
zemlji, kako su mu jedina hrana šumske bobice i korijenje, kako je
zlorabitelja slova »U«), no još uvijek uspravnu, četverokatnu, solidno
riđu kosu zamijenio sijedom, kako mu na desnoj ruci manjkaju dva
građenu, crvenim mramorom na Stubištu i dalje ukrašenu Kuću...
prsta i kako od jutra do mraka razgovara jedino sa smrću, u obliku
Tako, 1943., kad je ponovo susrećemo, na vječni nepristanak
krvarenja, tifusa, raskomadavanja, gangrene; Ada Cindler, kuhari-
osuđena gospa Rozalija živi zarobljena sve neugodnijim zagrljajima
ca, koja je Partiji ustupila stan u kojem je Zetovac (Riđi, Ljevak) us-
ustaškog poručnika Androvčića; nekadašnji skladištar, Stjepan An-
pio pronaći Budućnost, zarobljena je predosjećajem da neće izdr-
drovčić Četvrti (koji se — kako će se kasnije objasniti na sudu —
žati torturu, nakon što je u ime druge Partije i Pravde koje su Bu-
propio »jer je sve to daikčije zamišljao«) živi zarobljen zloupotre -
dućnost zamišljale daikčije od one prve, podvrgnuta batinanju, pa-
bom slova »U«, zloupotrebom koja će to slovo otjerati u stogodišnje
ljenju tabana i cupkanju noktiju na nogama, pri čemu joj je izdržlji-
progonstvo, sve dok ga Zaborav opet ne izjednači s ostalim slovi -
vost, čega se i bojala, konačno otkazala poslušnost (umrla je od is-
ma; gosp. Martin, koji se u politiku razumio jedino pijan (trijezan
crpljenosti, mjesec dana kasnije, ostajući zapamćena kao »izdajica
se razumio samo u strah), živi zarobljen zarobljenom gospom Ro-
Cindler«); Siroče, u sebi tek mogući Mojsije — mogućnost koja se
zalijom, ponašajući se kao da u Kući nije više od podstanara i od -
povećala otkako je svladao slova — živi zarobljeno u osobi na
bijajući povjerovati u »trokut«, čak i kad je prisiljen priznati da mu
vrapce usmjerena Luđaka; Marijan Vogrinec, budući ministar, tre-
gospa Rozalija »nije uvijek bila vjerna«, kako je povjerio svom lju-
nutno politički komesar u brigadi, zarobljen je krivnjom zbog stri -
baznom, nepostojećem Bratu, koji je sve svoje znanje stavio na ras -
jeljanja dvaju svojih boraca, nevino optuženih da su »trockistički
polaganje Piscu; bivši stanar stana nastanjenog »trokutom«, ranije
agenti«, te na brzinu likvidiranih po naređenju »odozgo«, kako se
poznat kao prokurist Grunwald, a inače čuven po čudesnom izlje -
nazivaju naredbe suprotne od onih »odozdo«, s tim da se prve od
čenju od sušice, prije no što je plijesan konačno otkrila Fleminga,
drugih razlikuju time što se za njih ne preuzima osobna odgovor-
zarobljen je u Dachau kao »pokusna osoba« (PO) poduzetnog dr.
nost; ostaci Šeste armije već pedesetčetverogodišnjeg A. Hitlera, za
Rachera (Brzica), nacističkog liječnika (kolege neuhvatljiva dr.
jedne Fiihrera, za druge Plinara, pod komandom generala, pa feld-
Mengelea), strijeljanog zbog prijevare s pokusima nad logorašima
maršala von Paulusa, zarobljeni su staljingradskom svesmrzavaju-
ćom zimom (-30°C), što će za konačnu posljedicu imati i to da će
se, 28 mjeseci kasnije, gospa Rozalija osloboditi posljednjeg od če-
tvorice svojih Stjepana, da bi otada to ime izbjegavala »kao kugu«
(citirane riječi pripadaju samoj gospi Rozaliji); Posmrče postolara
Antuna Kožara, raznesena kod Piave 1918., zarobljeno je kao do-
mobran u toku Pete ofanzive, nakon čega će još tri puta prisilno
promijeniti stranu te, kao vječiti dezerter, napokon završiti u Kući;
pjevačica Ida Grossmann, rođena Remenar, zarobljena je razmješ -
tajem konsonanata i vokala (G-r-o-s-s-m-a-n-n), preuzimanje kojih
je svojedobno bilo proglašeno »karijerom«, premda suprotnom od
onakve kakvu je sebi zamišljala; pravnik M. Remenar, konspirativ-
na imena Seljanin, lažno ubijen prilikom racije na korzu, trenutač -
no angažiran na poslovima prve partizanske vlade, zarobljen je
ambicijom da postane ministar (kraj te ambicije ugledat će, pet go -
dina kasnije, u kamenu tzv. »Petrove rupe«, jame na Golom otoku
iskopane zbog vađenja boksita, kasnije zatrpane promašenim ge -
neralima i ministrima); Pomajka, koja je zauvijek ostala pomalo »iz-
van sebe« otkako je na tri dana izgubila voljena Posinka (Luđaka),
zarobljena je prijetećim snovima o jednoj drugoj Jami — i dalje
zvanoj »Dudekovom jamom« — koja se pred njom, međutim, ne
smije ni spomenuti; Elaine Espozito, s Floride, i dalje je zarobljena
komom u koju je iščezla dvije godine ranije i iz koje se neće pro -
buditi ni četrdeset godina kasnije, pretvorivši sve to vrijeme Jave u
San; 96% svijeta zarobljeno je Ratom, uključujući Zemlju, Vodu,
Zrak i Stanovništvo, i jedini koga u tom času, uz Pisca, možemo
smatrati slobodnim je ljubazan, susretljiv, u sve sjajno upućen, no i
dalje nepostojeći Brat neljubaznoga, nesusretljivoga, ni u što upu -
ćenoga, no i dalje postojećega, upornoga gosp. Martina.
3
S lijedeći trag kuharice (Ade Cindler) iz koje su iščupali izdaju,
svibnja 1944. tri agenta u civilu, svaki sa slovom »U«
utisnutim na čelo (U = udaviti, udariti, unakaziti, usmrtiti, utišati,
upotrijebiti), upadaju, bezrazložno razvalivši vrata, u sirotinjsku
kuhinju Susjede pretvorene u Majku, te od tanjura poriluka bez
mesa odvajaju tek dvanaestogodišnjeg Luđaka, koji, zahvaljujući
utjecaju Jame, izgleda kao da mu je najmanje petnaest ili šesnaest,
te istoga, pred očima u pomoć zovuće Pomajke, odvoze u njoj
nepoznatom pravcu, odn. kako je naknadno saznala, raspitujući se
uokolo dva tjedna »kao luda«6, do policijske ispostave u B-ovoj ulici,
smještenoj u istočnom predgrađu Grada, od Sela udaljenoj oko dva
i pol sata pješačenja. Tamo, u nastojanju da od uhićenoga iznude
odgovor na pitanje »Kuda i kamo ti je nestao otac?« poznat pod
konspirativnim nadimkom Zetovac, zadnji put viđen srpnja 1941. za
posjete uhićenom, agenti uz primjenu batinanja, izgladnjivanja i
prijetnje, i unatoč tomu ne izvukavši odgovor ne zato što bi im ga
Luđak namjerno uskratio, već zato što ništa nije znao, iz Luđaka
konačno uspijevaju istjerati Mojsija, koji će otada neprekidno
ratovati s Luđakom, i kojega će Pomajka, ne razlikujući ga od
Siročeta (koje nije razlikovala ni od Luđaka), posuđenim
zaprežnim kolima vratiti na Selo, opet najmanje dvije godine
starijega, što je s one tri prijašnje, kad je bačen u Jamu naglo počeo
starjeti, činilo već pet suvišnih, nigdje zavedenih godina.
Istodobno, major Marijan Vogrinec, komesar u štabu divizije,
napredujući s vojskom prema još nedostižnom Gradu, u koji će
pobjednički ujahati tek godinu dana kasnije, noseći pred sobom,
na konju, tek rođenu Slobodu, u šumi zvanoj Bukvica, pretežno
bukovoj, uz nešto smreka, jela, pitoma kestena i graba, pronalazi
' Stanje inače prepoznatljivo po tome što se čuju samo vlastita pitanja.
razapetoga između dviju tek prolistalih bukvi, čije su se grane taj -
novito ispreplele u Čvor, iskopanih očiju, odrezanih jaja i zapešća
ruku i nogu probodenih željeznim klinovima, od života namjerno
rastavljena Ljevaka — onoga kojega je svojevremeno ponudio pr -
vom cigaretom, kojem je, imenovavši ga konspirativno Zetovcem,
usadio osjećaj za Pravdu i Jednakost, kojega je, naoružanoga Uvje-
renjem i Odanošću, poslao u nikad dosegnutu Budućnost, i kojega
je, tri dana prije nego što će ga naći medu bukvama, zbog »nepo -
sluha prema komandantu divizije«, general-majoru Petru Ranogaj-
cu, odnosno zbog krivog tumačenja riječi Sloboda i Jednakost, ko je
su od vremena Ustanka promijenile značenje, a što Ljevak nikada
nije uspio shvatiti te je, pozivajući se na »svoju« Slobodu i Jednakost,
odbio izvršiti Ranogajčevu zapovijed o likvidaciji ustaškim
potomstvom naseljenog sela, a na izričit zahtjev samoga Petra Ra-
nogajca (zahtjev je potjecao kako iz ljutnje zbog Ljevakova nepo-
sluha, tako i zbog Ranogajčeve potrebe da se suprotstavi Vogrine-
cu, što je bio začetak njihova kasnijega sukoba), po kazni iz divizije
premjestio u brigadu, udaljenu tri dana hoda od divizije, i do koje je
Ljevak, prema zapovijedi, morao stići sam.
Da Ljevak do brigade nikada nije stigao, tj. da je na putu ostao
razapet između dviju tek prolistalih bukvi, posljedica je toga što je
prolazeći kroz šumu zvanu Bukvica, susreo Kurta, Wilhelma, Giin-
tera i Heinza, sva četvorica plavooki, Ljevakovih godina, bivši rad-
nici u Miinchenskoj tvornici cipela i sva četvorica SS-podoficiri, koji
su mu, kao što bi mu, kao obućari, nekada napravili cipele, sada,
kao nacisti, odstranili testise i oči i iz potrebe da isto podvedu pod
neku formu, a nemajući križa, razapeli ga gologa između bukvi,
ostavivši mu odjeću uredno složenu na zemlji.
Tu je Ljevak viseći na istegnutim rukama, točnije na ranjenom
živcu »medijanu«, od čega su mu se odmah paralizirali palci, dobiv-
ši seroznu upalu osrčja, bio izdan od svoga prividno pouzdanoga
Srca, iz kojega će mu, u času kad ga major Marijan Vogrinec s di-
vizijom pronalazi razapetoga u šumi, iz rane na boku koju mu je
ostavio Heinz, poteći krv (grupe A), obilno pomiješana s vodom,
odnosno, krv iz pretklijetke i voda iz osrčja, isto kao i onome o ko-
jemu je davno izvijestio evanđelista Ivan: »Kada dođoše Isusu i
vidješe da je već mrtav, jedan od vojnika kopljem mu probode bok
iz kojeg odmah poteče krv i voda...«. Na to je pola očevidaca, biv -
ših suboraca već bivšeg Ljevaka, ne vjerujući svojim očima, poski-
dalo kape, a neki su čak i kleknuli, što nije izmaknulo na sve pa-
zećem pogledu, svih relikvija Prošlosti oslobođenoga, tek u tvar
vjerujućega, Ljevakovom smrću do stopala pogođenoga, tj. prvi
put poljuljanoga komesara Marijana Vogrineca.
I dok major Vogrinec, pošto je pokopao Ljevaka i, da Grob ne
bi podsjećao na Čudo, dao ga brižljivo poravnati sa zemljom, već
suviše moćan da bi se osjetio krivim, s divizijom koja ipak nije za -
boravila Čudo, te je već nezaustavljivo šaputala o Uskrsnuću, na-
stavlja put u sveopravdavajuću Budućnost, dakle, Budućnost ko-
jom se opravdava Sadašnjost i kojom će se jednom opravdavati
Prošlost, u zaselku zvanom Selo, u kuhinji s popravljenim vratima,
bivša Susjeda sada već bivšega Ljevaka uzalud, podučena od zad-
nje seoske vještice, u kotlu koji služi za iskuhavanje sapuna, izgo-
varajući u njega nerazumljive joj riječi, namijenjene ušima vila i de-
mona (tj. čarajući), kuha demonima nastanjene trave, ne bi li iz sta-
nja koje nikad nije pojednostavljeno imenom, probudila onoga koji
je, prije nego što će postati Mojsijem, bio: za Ljevaka — zalog
Budućnosti; za dr. Malinova — primjerak sa Sela; za gospu Rozali-
ju — derište viđeno uz paigu; za školu — glina; za trojicu derana
— hvalisavac i žrtva; za Selo — »dudek« i tamanitelj ptica; za vrapce
— kamenom pristižuća smrt; za Pisca — Luđak, dok je za nju, što
je zauvijek i ostao, jedini, nečekani, jednom riječju prepoznati,
putovima Čuda velikodušno joj dodijeljeni Sin.
Stanje u koje su — zloupotrebom šaka i palica — trojica agenata u
civilu, u košuljama »DOMAĆE TVORNICE MUŠKIH KOŠULJA I RUB-
LJA«, dovela sa Sela greškom pokupljenoga Luđaka potrajalo je,
unatoč napicima u vješticu obraćene Pomajke, devet mjeseci i če -
trnaest dana, da bi se osmoga dana žetvenih radova u Kini, Japa -
nu, Alžiru i Maroku, na nečistoj postelji prvi put uspravio Mojsije i
glasom ne više trinaestogodišnjeg derana, nego već vičnim zahtije -
vanju i zapovijedanju, te s prvim tikom na sve pohlepnijim ustima
(kojim se Luđak suprotstavljao u sebi rastućem Mojsiju i koji će
otada svjedočiti o njegovoj prisustnosti), pokazujući prstom na mi-
rišljavu tekućinu u kotlu, začinjenu naklonošću vila i demona, od
one koju je kao Siroče proglasio Majkom, a koja je toga časa po-
slovala oko u dim zavijenog ognjišta, kao da je bio odsutan svega
nekoliko dana, vladalačkim nestrpljenjem, «smjesta» zatražio jesti...
I dok se na Selu, uz pripomoć vila i demona, tek rođeni Moj-
sije već odupire Luđaku, major Marijan Vogrinec, pod zapovjedniš-
tvom već poznatog nam generala Petra Ranogajca, inače ženskara
i nekadašnjega kraljevskoga gardista, koji već razmišlja o zamjeni
vojne karijere političkom, oslobađa Grad od zlorabitelja slova »U«
(U = ustrijeliti, uvrijediti, ugušiti, uloviti, unesrećiti, unerediti), hva-
tajući one koji iz Grada nisu utekli na vrijeme, te su, ili upravo za -
počinjali bijeg kroz pobjedničkom vojskom jedini nezaposjednuti
izlaz (Zapad), ili su se, odlučivši ostati uz ono što je trebalo napus -
titi, predali nepomaku i zlogukoj im Sreći (poput nekadašnjeg
skladištara Stjepana Androvčića Četvrtog koji je, sve dok ga pod
puškama nisu izveli iz Kuće, uzalud nastojao privoljeti gospu Ro-
zaliju da, pošto je s njime dijelila Dobro, sada s njim podijeli i Zlo,
ili da mu se dobrovoljno pridruži u progonstvu, nikako ne vjeruju ći
da bi mu privrženost gospi Rozaliji na ikoji način mogla ugroziti
život).
Tako je 1945., zahvaljujući majoru Marijanu Vogrinecu, Stje-
pan Androvčić oslobođen prekratko mu naklonjenog života, na-
klonost kojega mu se najednom iskazala kao Smrt, što je, premda
se osuđeni s tim nikada ne bi složio, bio njegov već ranije izvršen
izbor; gospa Rozalija, iako se to moglo činiti drukčijim, oslobođe -
na je četverogodišnjeg ljubavnog sužanjstva; gosp. Martin, kojega
Pisac nikada nije oslobodio krivice, kao ni prestrašenoga, već po -
kojnoga bačvarskoga Šegrta, oslobođen je nepodnošljivog mu tu -
poga kuta u »trokutu«; Pomajka, obaviještena o Ljevakovoj pogibiji,
oslobođena je straha da bi jednom mogla ostati bez Sina, dok je
Luđak, udvostručen pojavom Mojsija, najzad oslobođen iz Buduć-
nosti mu dolazećih »frasova«, od kojih se zadnji zbio osam dana
prije nego je major Vogrinec s divizijom ujahao u Grad, a istodob -
no dok se u bombama uništenom Berlinu Jama zvana Vučjom za-
tvarala nad glavom također Smrti namijenjenoga, od tri vještice
prevarenoga, od žive šume pregaženoga, već bivšega A. Hitlera...
Istodobno je gospu Rozaliju, oslobođenu Stjepana Androvči-
ća, dopalo novo sužanjstvo, tj. zatvor, opet neformalno optuženu
kao »kurvu« i u svibanjskom šišanju, upriličenom na gradskom Tr-
gu,7 jednako neformalno lišenu frizure, — formalno okrivljenu za
»suradnju s okupatorom«, »stjecanje ratne dobiti« i »protužidovsku
djelatnost«, ovo posljednje zbog S. Androvčiću nelegalno dodijelje-
na stana bivšega prokurista i Pokusne Osobe Griinwalda, čija je
rodbina, dok je gospa Rozalija boravila u istražnom zatvoru, došla
iz stana odnijeti Grtinwaldove stvari i, našavši tamo samo napušte -
noga gosp. Martina, koji se od straha zaključao u kupaonicu, odni-
jela i ono što je gospa Rozalija donijela u miraz. Šest mjeseci kasni -
je, gospa Rozalija će se, naizgled zbog »pomanjkanja dokaza«, a za-
pravo intervencijom Stjepana Vranickog, trećega od četvorice svo -
jih predratnih ljubavnika (koji je za Rata skladište zamijenio šu -
mom, te se kao Osloboditelj vratio u Grad) opet, naprečac, naći na
slobodi, nakon čega će se uzdignute glave vratiti u Kuću, tj. u dio
stana bivšega prokurista Griinwalda, od kojega je gospi Rozaliji, uz
zajednički zahod, na samostalnu upotrebu pripala soba i sobica s
kuhinjom (57 m 2), kao jedna polovica skoro odvojenoga sustanar-
stva, dok su se u drugoj sobi s kupaonicom otada izmjenjivali sta -
nari, odnosno sustanari, sve do useljenja još neudate Kornelije
(Koke) Švast, koja će gospi Rozaliji predstaviti i budućeg joj muža,
ing. Joba, koji će za upoznavanja gospa Rozalijinu ruku u svojoj
zadržati točno toliko predugo da mu ona otada, kako je kasnije
povjerila Koki, »više nije vjerovala ni kad je govorio istinu« (a što
valja zapamtiti zbog budućih događaja Priče).
I dok su se u Kuću, ispražnjenu od zlorabitelja slova »U« te, s
iznimkom gospe Rozalije, njihovih ljubavnica, supruga, nasljedni -
ka i predaka, čime je Kuća drugi put promijenila stanare, useljavali
Osloboditelji, Osvetnici, Izboritelji, Pravednici i Beskućnici, odnos-
Sišanje tzv. »okupatorskih kurvi« u Gradu, svibnja 1945: inspiracija potječe od biblijske
Dalile koja je Samsonu — ošišavši ga — oduzela snagu, tj . od vjerovanja da se ličnost iz-
vana nahodi u kosi.
no začetnici budućih Stanara; onih koji nikoga ne trebaju osloba-
đati, nikoga osvećivati, ni za koga se boriti i ni za koga istjerivati
Pravdu, mešetar I. Hohnjec s Fratrovca, lišen jedino dvaju trećina
nečasno stečenog imutka, požurio je Osloboditeljima ponuditi svo-
je »neprocjenjivo iskustvo« ne ratnika, nego trgovca i mešetara, a
što je Vlast, još prije dolaska u Grad, »strogo povjerljivom direkti -
vom«, dakle, zaobilazeći javnost, ocijenila kao »poželjno«.
Istodobno Posmrče postolara Antuna Kožara, pošto je u me-
đuvremenu ostalo i bez očuha i bez majke (umrli su zajedno, od
posljedica gripe, ostavljajući otvorenim pitanje čudesnih putova
Slučaja), izgubilo je, makinacijom Općine, nekad bankarskom
podvorniku Mulleru dodijeljen razizeman stan, koji biva priklju-
čen, kao »pomoćne prostorije«, novootvorenom frizerskom salonu,
cijena dostupnih samo ženama ministara, odakle će, izbačen, za-
jedno sa stvarima, ilegalno preseliti na dio tavana Kuće, koji će
otada godinama pokušavati pretvoriti u stan.
Istodobno Ida Grossmann, nekada predstavljana Remenar,
ponovno pomišlja obnoviti karijeai pjevačice, da bi svršetak ove
ugledala, nešto kasnije, u istom boksitnom kamenju u kojem ga je
prethodno ugledao i njezin brat — pravnik M. Remenar, s Golog
otoka otpušten 1953-, iste godine emigrirao u inozemstvo — pono-
vo »kriva« zbog razmještaja konsonanata i vokala, sada ne više G-r-
o-s-s-m-a-n-n, nego R-e-m-e-n-a-r.
Istodobno gosp. Martin pod zabrinutim pogledom svoga i da-
lje nepostojećega Brata, čija se sličnost s Piscem nahodi u tome da,
kao i on, sve može razumjeti, a baš ništa promijeniti, pod utjeca -
jem stalno spominjane Obnove i Proizvodnje, kao da su se ove ti-
cale i same utrobe gospe Rozalije, stvara petoga, maloga, neželje -
noga gosp. Martina, unatoč forsiranoj Obnovi i Proizvodnji već
unaprijed osuđenoga od svoga nenaklonjenoga mu srca.
Za to vrijeme, u pola sata vožnje od Grada udaljenom Selu, do
kojega i dalje ima četiri sata pješačenja, onaj koji je s mukom skup -
ljao riječi, ne znajući kako ih povezati uz stvari, zbog čega je, od
sebi sličnih, pogrdno nazvan Dudekom, i koji je svojedobno po -
služio kao primjer tezi da se »...izvjesni oblici njege i prehrane mo -
gu teško i presudno odraziti na govor...« (u raspravi »O MENTAL-
NOM ZDRAVLJU SELA«, dr. I. Malinova), izgledajući u četrnaestoj
kao da mu je najmanje osamnaest (u šesnaestoj će izgledati kao da
mu je najmanje dvadeset, a u osamnaestoj kao da se već približio
polovici života, kad će — zaokruživši suvišne godine na broj od
ukupno sedam — nastaviti starjeti uobičajenim tempom, izgledaju -
ći, međutim, uvijek tih sedam godina stariji), prvi put se, zajedno
sa svoje četiri suvišne godine, pred krčmom zvanom »Slavuj«, na
neslavljenu uskršnju nedjelju, kad su se ipak, potajice, ofarbala ja -
ja, javno umiješao u javnu prepirku između pedesetčetverogodiš-
njeg Alojzija (Lojzeka) Svračića i također pedesetčetverogodišnjeg
Alojzija (Lojzeka) Račića, a oko toga je li Alojzije Račić imao pravo
zaklati i pojesti kokoš svoga prvoga susjeda, Alojzija Svračića, na-
kon što je ista provalila u Račićev ograđeni vrt, te iz zemlje koju je
on prije toga zasijao zeljem, pozobala teško nabavljeno sjeme;
pošto se sjeme time preselilo u kokoš ova je — barem prema miš -
ljenju vlasnika sjemena A. Račića — prešla u njegovo vlasništvo,
nakon čega je on s njom postupio na isti način kojim se postupa s
onima koji su izvan pravne »osobnosti«, tj. zaklao ju je, skuhao i —
tako skuhanu — pojeo. Prema mišljenju pak vlasnika kokoši, Aloj -
zija Svračića, ova, bez obzira na spomenutu seobu sjemenja, nije
postala vlasništvom Alojzija Račića, već je on pojeo njegovo —
Svračićevo — vlasništvo, te je stoga »dužan nadoknaditi ga«, s tim
da »ne može tražiti naknadu za sjeme« jer ga je, pojevši kokoš »sam
sebi vratio«, iako sjeme — kako se priznavalo tužbom — »nije po -
služilo svrsi«, dakle (prim. Pisca) nicanju tvrdih, zelenih, sočnih
glavica zelja, koje je Alojzije Račić zasadio za kiseljenje zimi. I
premda ga, dok se o tome raspravljalo, nitko nije ništa pitao, ni
pozvao za svjedoka ili mu se bilo kako obratio, ipak se Luđak,
pred gomilom raspravom privučenih seljana, opredijelio, isprva
mumljanjem (iz sredine gomile), zatim dobacivanjem (proguravši
se bliže zavađenima), najzad (istupivši) nezaustavljivom tiradom,
na stranu tuženog Alojzija Račića, ne zato što bi mislio da je ovaj u
pravu (da je išta mislio mislio bi suprotno, kako je o tome mislilo i
Selo), nego jer je osjetio neodoljivu duševnu naklonost prema
onome što se drznulo posegnuti za tuđim; naklonost koja je u Lu -
đaku buknula u trenutku kad je Alojzije Račić rekao Alojziju Svra-
čiču da je kosti njegove kokoši »prepustio svome psu«. Time je, Selu
još nepoznati Mojsije, toliko rasrdio Alojzija Svračića, da je od
njega stvorio inatljivca i parničara, potakavši ga da ono što bi inače
riješio u krčmi »Slavuj« prenese u nadležnost sudova i odvjetnika, ili
da — kako se poslije govorilo po Selu — »od buhe napravi slona«,
a da ni Alojzije Svračić, ni ostali, toga časa nisu bili svjesni činjeni ce
da je spomenuta pretvorba buhe u slona bila prvo djelo smutnje
Mojsijem konačno nastanjenoga Luđaka. I iako je Luđak smjesta,
unatoč svome devetnaestogodišnjem izgledu, kao autentični četr-
naestogodišnjak, bio od strane A. Svračića nabijen u tur, pri čemu
su mu obećane daleko znatnije batine nastavi li »lajati kada ništa
nije pitan«, ipak je, istodobno, našao najspremniju zaštitu ne samo
u Alojziju Račiću, nego — a što će se pokazati presudnim za Bu -
dućnost — u već dvije godine mrtvom u zemlji skrivenom Ljevaku,
posmrtno, zalaganjem Marijana Vogrineca, odlikovanomu »MEDA-
LJOM ZASLUGA ZA NAROD« i to u svrhu sprečavanja neugodnih gla-
sina o Ljevakovoj mučeničkoj, s Čudom povezanoj Smrti, te na pri -
godnoj svečanosti u Vatrogasnom domu uaičenoj Luđaku, kao je -
dinom Ljevakovu potomku... Na ovoga se (Oca — Ljevaka — Ze-
tovca — Rideg), upravo zahvaljujući primljenoj medalji, smjesta
pozvao u Luđaku udarcem probuđeni Mojsije, vičući Alojziju Svra-
čiću da je on »dijete palog borca«, te da će »Lojzek već vidjeti na ko-
ga je podigao ruku« tj. nogu; zabunu valja pripisati afektu. Riječi
»dijete palog borca« Mojsije je pritom preuzeo izravno iz ustiju Ma-
rijana Vogrineca, koji ga je istima predstavio publici na spomenu-
toj svečanosti u Vatrogasnom domu, kada se Luđak, radi preuzi-
manja medalje, popeo na pozornicu, te prestrašeno ustuknuo pred
fotografijama Lenjina, Staljina, Engelsa i Marxa, pričvršćenima na
goleme panoe otada mu, zajedno s panoima, zauvijek pohranjeni-
ma u glavi. Nakon toga će Luđak te riječi do beskraja ponavljati,
pokazujući čudesnu maštovitost u vezi riječi »pali borac«, mijenjajući
ih za: »žrtvu fašizma«, »narodnog mučenika«, »izbavitelja«, »heroja« i
tupu jednoličnost u vezi »borčevoga djeteta«, kako će se nazivati i
kad mu na glavi već počnu nicati sjedine... Kako se, međutim, da
se vratimo prepirci, Alojzije Svračić, ljutit zbog propale kokoši, nije
htio osvrnuti na Mojsijevu prijetnju već mu je odmah čak udvostru-
čio batine, drugoga dana, u ponedjeljak, Luđak se pojavio na cesti
okićen očevom medaljom, pričvršćenom na grudi, na moljcima iz-
griženom kaputu, u kojem je Guščarica nekada bila primijećena od
Ljevaka, i tako kostimiran stao defilirati Selom, uzdignute glave, is-
taknutih prsa, mrk i s pojačanim tikom na usnama... najzad tim či -
nom izazvavši hitnu sjednicu MO (Mjesnog Odbora), na kojoj je,
uz konzultaciju Marijana Vogrineca, jedva dobivenog na novi, tek
instalirani telefon, odlučeno da mu se »medalja vrlo oprezno oduz -
me« (riječi »vrlo oprezno« pripadaju Marijanu Vogrinecu), što je is-
tog dana i učinjeno, u prisutnosti i uz pomoć predsjednika MO, ni
po čemu zaslužnog tridesetogodišnjeg Alojzija Gačića, na položaj
predsjednika MO postavljenoga namjernom pogreškom. Ovaj se,
da bi od Luđaka izmamio medalju i time se domogao nedostajućih,
a toliko željenih zasluga, pred četrnaestogodišnjim deranom ski -
nuo do gaća, na, u prisutnih sa zgražanjem dočekan pa uz konspi -
raciju prihvaćen, zahtjev s Mojsijem i dalje se nadmećućeg Luđa -
ka8... Nakon toga je medalja završila zaključana u kancelarijskoj vi-
trini, zajedno s peharima, zastavicama, pohvalnicama i sličnim tro -
fejima, gomilica kojih se godinama mogla promatrati kroz staklo,
da bi se konačno tiho izgubila za posljednje seobe Općine, uz po -
moć dugopamtećeg, sada već šezdesetogodišnjeg A. Gačića, od-
nosno njegovog na Općini također uhljebljenog sina.
Pošto je tako Mojsije iskusio svu vlast prepiranja, tj. upletanja,
sukoba, kazne i osvete, kao čudom se počeo pojavljivati svugdje
gdje se prepiralo, otimalo, zahtijevalo, poricalo, odricalo, iznuđiva-
lo, prijetilo, posezalo, ustezalo, izokretalo, nametalo, podmetalo
(ima još, ali se Pisac umorio), osobito otkako je, neprekidno prevr -
ćući po smeću — aktivnost čije je draži otkrio odmah nakon Rata,
kad je na Smetlištu završavalo, dakle se tamo moglo i pronaći, sve
što je vrijedilo zadnjih dviju tisuća godina, točnije: tisućudevetsto-
četrdesetpet godina 9 — poput Mojsija na gori Sinajskoj, iskopao,
8
Ludakov zahtjev da se predsjednik MO Alojzije Ga čić, želi li dobiti medalju, pred okup-
ljenima mora skinuti do gaća, potjecao je iz prezimena istoga, što nikome od prisutnih nije
palo na pamet.
'Tekuća godina 1946. bila je tako prva godina od konca Rata, nulte točke Početka Povi-
jesti, koja je — kao prethistoriju — obuhvaćala i četiri prijašnje godine, da bi se daljnjim
tko zna kome pripadajuću knjižicu, več punih mjesec dana neva -
žećih, ali ni novima zamijenjenih »ZAKONA I PROPISA O ZEMLJIŠNO-
KNJIŽNIM DIOBAMA I OTPISIMA«, tiskanu 1930. dakle po prilici u
vrijeme početka ove Priče. Od knjižice je Mojsije krivo protumačio
otprilike jednu četvrtinu, ostalo uopće nije ni shvatio, međutim je,
učeći iz knjižice, kao iz Biblije, napamet, osim vlasništva nad
onom jednom četvrtinom »ZAKONA...«, postao vlasnikom iskrivlje-
noga pravničkog jezika, koji mu se učinio pogodnim da njime raz-
djeljuje, prisvaja i upravlja tuđom imovinom. Preko toga jezika
Mojsije se ubrzo osjetio i vlasnikom cijeloga Sela s okolicom, gdje
se počeo i ponašati poput vlasnika, samozvano se miješajući, kao
zakonodavac Mojsije, odnosno kao onakav Mojsije kakvim si ga je
Selo predočavalo, a što nije bila nimalo povoljna predodžba, u na -
sljedstva, darovnice, prepirke oko meda, katastarske manjkavosti i
gruntovne propuste, s gazdinskom ravnodušnošću prema svim
vrstama uvreda i spreman da zaboravi sve vrste batina. Ove bi (ba -
tine), međutim, uvijek ispadale manjima od zasluženih, jer bi Lu-
đak, u žrtava svojih upletanja, izazivao »gađenje da njime prljaju
aike«, kako je to objasnio zemljoradnik M. Žuljević, kome je isti
ukrao i uništio skoro nove tačke.
Posljedice Ludakovih upletanja ipak nisu u najvećem broju
slučajeva bile onakve kakvima je završila zavada između Alojzija
Svračića i Alojzija Račića, a u kojoj je Mojsije odigrao nedovoljno
procijenjenu ulogu, dakle, time da je, šest godina kasnije, Alojzije
Svračić vilama usmrtio Alojzija Račića, viknuvši mu »neka SADA dade
kosti svome psu« te, na suđenju kao svjedoka optužbe, protiv sebe
imao upravo Mojsija, do dna svoga ludila potresenoga činjenicom
da se, nakon što se godinama intimno osjećao »fiškalom«, prvi put
i tjelesno našao na Sudu, ogledajući se po njegovu mra morom
ukrašenom Stubištu, na kojem će prepoznati svoj nedosegnuti,
oduvijek priželjkivani Dom...
Tako je, zahvaljujući maloj seoskoj zavadi i nekontroliranom
poslijeratnom odlaganju smeća, Selo opet bilo upozoreno na ono-
zahvaćenjem u vrijeme, idući »rakovim korakom«, u »prethistoriji« dospjelo sve do prvih se-
ljačkih ustanaka...
ga koji je — kako su Piscu priopćili seljaci — bio »svakoj juhi za-
čin«, »svakom loncu poklopac« i »svakoj rupi zakrpa«, tj. koji je »u
sve zabadao nos«, »svakoga podučavao« i neprekidno »istjerivao
pravdu« (kao što ju je istjerivao za Alojzija Račića), držeći se kao da
je »pozobao svu pamet svijeta«, tj. kao da mu je sam Bog — Jahve
— na Sinaju predao Zakone, da bi otada ovima mogao prozivati
seljake, ne dopuštajući ničemu da postoji mimo njega bez obzira
radilo se o gradnji kuće, uzgajanju pilića, ili sadnji mrkve i krumpi -
ra, zbog čega ga je Selo, zbog samoobrane, pogrdno nazvalo Moj-
sijem, upozoravajući na njegovu naopaku vezanost uz Život, od-
nosno, na strast da donosi Zakone, mijenjajući stare, izazivajući
pritom netrpeljivosti, mimoilaženja, svađe i ubojstva, i pozivajući
se, baš kao i njegov veliki uzor Mojsije, na s njime tajanstveno po-
vezanoga Boga, tj. na iz groba ga uporno štitećega Ljevaka. Ovo će
upozorenje, izraženo nadimkom »Mojsije«, imenovani opravdati tek
nakon osamnaeste godine, do tog vremena sputavan krsnim listom
Siročeta, odnosno, samo batinam dosegnutim punoljetstvom, kad
se, iako ga nisu primili u vojsku, i premda se uzalud okušao u pola
tuceta zanata, postolarskom, bravarskom, tokarskom, električar-
skom, krojačkom, stolarskom, po onoj: »Bil je svugde, probal se,
ali z ničeg fajde ne!«, osjetio sposobnim sam sobom upravljati, ili
samoupravljati (ugledajući se na općenite tokove života) te se, za
početak, opet na čuđenje svih osim Pomajke, koja se prestala ču-
diti onoga jutra kad ju je Siroče pozvalo, a ona se odazvala na riječ
»mama«, a nakon sukoba sa stolarom Nikolom Pokupcem, kojem je
upropastio pedesetpet za obradu pripremljenih dasaka, nakon če -
ga ga je ovaj, tek oblanjanom nogom za stolicu, zauvijek elimini-
rao iz stolarskog zanata, oženio dvadesetosmogodišnjom Štefani-
jom Hrs, nepoželjnom kćeri posljednje seoske Vještice, one iste čije
su ga trave nekad vratile iz kome; »nepoželjnom« jer je hodala na
dvije lijeve noge i gledala očima različitih boja, tj. desnim okom
plavo, a susjednim crno, na što je Mojsije zažmirio zbog u njima se
iskrećeg miraza, sadržanog u kućici, zemljici, ušteđevini i postelji -
ni, tek ohlađenoj od tijela posljednje seoske Vještice, iz postelje
prenesene na loše održavano groblje.
 Dočepavši se — ženidbom — nužnog kapitala, Mojsije će za -
početi seriju sporova s rođacima oko zemlje preostale mu za Guš-
čaricom i Ljevakom, sporeći se ne zato što bi ga ta zemlja zanima -
la, iako se ne bi moglo tvrditi ni da ga nije zanimala, već zato što
se oko nje uopće mogao sporiti, odnosno kontaktirati odvjetnike,
sastavljati predstavke i svaki tjedan odlaziti na Sud, trošeći pritom
miraz svoje zbunjene, raznooke žene, koja je, dok je plavo uspjela
spojiti s crnim, tj. dok je shvatila na što odlazi njezin miraz, ostala
još jedino u posjedu kućice i posteljine, dakle, bez zemlje, ušteđe -
vine, iluzija i muža, koji je, opljačkavši je, jednog dana jednostavno
nestao put Grada... (o čemu će Pisac opširnije izvijestiti kasnije).
Nakon toga će Štefanija još godinama trpjeti Mojsijeve špekulant-
ske napade na svoj trošni, napušteni, odavna prokišnjavajući krov,
te dotjerati do toga da je na pitanje: »Gdje bi se moglo pronaći Moj-
sija?«, postavljeno joj prilikom sakupljanja grade za Priču, odgovo-
rila: »Recite vi meni gdje je, pa da ga propustim kroz šake!«, tako
žestoko stežući dvije kvrgave šake, kao da se već tada medu njima
moglo vidjeti Mojsija...
I tako dok u na pola sata vožnje od Sela udaljenom Gradu,
koji slavi treću godinu Slobode u tmurnoj atmosferi posvuda otkri- ,
vane Krivnje onih što su se izjasnili za što se nisu smjeli izjasniti, tj.
za Staljinovu Rezoluciju informbiroa, ili za koje se mislilo da su se
za to izjasnili, gospa Rozalija, pošto je pokopala šestoga maloga
gosp. Martina, pod utjecajem i dalje trajuće Obnove, već osjeća
sedmog i posljednjeg, pod jednako ga neželjenim Srcem, na Selu,
dvije godine nakon nezaboravljenog defilea, dakle, u vrijeme kad
je Štefanija tek »cura za udaju«, iako »bez izgleda da će se ikada
udati«, kako je to presudilo Selo, i dalje pet godina starije izgleda jući
Luđak, koji je u sebe sve više preuzimao Mojsija, kao što je Mojsije
u sebe sve više preuzimao Luđaka (obojica su već, dakle, izgubila
prvobitnu čistoću, kada se Luđak potpuno razlikovao od Mojsija),
pronalazi na Smetlištu odbačenu Staljinovu sliku, koju je nekadašnji
vlasnik, Alojzije Gačić, gaćevito se prilagodivši fantastičnoj promjeni
vremena, koje je na Smetlište već bacalo i tek proizvedene stvari, na
brzinu likvidirao zajedno s pozlaćenim okvirom, sjaj kojega je
najviše i privukao Luđaka, premda je po viđe-
nju, znao i brkatu osobu sa slike. Sliku će, u kući ništa ne shvaća-
juće Pomajke, još istog dana objesiti iznad svog kreveta, da bi us-
koro, raspričavši se o tome što je sa Smetlišta »spasio«, jer o pro -
mjeni vremena nije znao ništa, usput ponavljajući kako »postoje
drugovi koji sliku druga Staljina bacaju u smeće...«, na već bikovski
vrat navukao radnike UDBE (UPRAVA DRŽAVNE BEZBEDNOSTI),
potkazan upravo od do gaća skinutoga Alojzija Gaćica, koji si ni-
kako nije mogao oprostiti da se baš Luđak dokopao njegova po-
zlaćenog okvira. Radnici UDBE ga, uvjereni da je već odslužio voj-
sku, tj. zavedeni s onih pet suvišnih godina, odvode zajedno s in-
kriminiranom slikom, te ga u policijskoj stanici u B-ovoj ulici, u is-
točnom predgrađu Grada — po zlu nam već poznatoj iz svibnja
1944. nakon izdaje kuharice Cindler — prvo obraduju crnom »služ-
benom palicom« (pendrekom), pri čemu je to da »nema ništa za
priznati« ponovo shvaćeno kao »zafrkavanje vlasti«, kako se o tome
izrazio jedan od prisutnih radnika UDBE, sivooki i sivokosi Radivo-je
Kurjak, odgovarajući na Luđakove uzvike da je »dijete palog borca«
kako bi mu bilo »bolje da je dijete svetog Petra« jer su »baš ti, njegovi
borci sada pali!«. Kurjak je pri tome imao u mislima nedavnu afeai s
uhićenjem pomoćnika ministra Vogrineca, pravnika M. Remenara,
odnedavna oženjena lakonogom ruskom balerinom, koju je
upoznao i zaprosio za službenog puta u SSSR te, za prosla ve
vjenčanja u Operi, neočekivano dobio čestitke iz samoga Stalji-nova
kabineta!... Konačno ga prestaju mlatiti nakon predočenja krsnog
lista iz kojega se vidjelo da nema više od šesnaest godina — a
koju im je na uvid sa zakašnjenjem donijela Pomajka, u času hapšenja
zabavljena iskopavanjem kržljavoga krumpira. Kako se za Luđaka
istodobno založio i ministar Vogrinec, koji je, tajno se htijući
iskupiti pred Ljevakom — potreba koja će u ministra uskoro prerasti
u mržnju — njegovu ispravnost garantirao svojom, dakle
ispravnošću jednog prvoborca i ministra, uhapšeni je, uz preporu ku
da »više ne kopa po smetlištima«, nakon mjesec dana istrage, ot -
pušten kući, kamo se vraća dvije kile lakši i još dvije godine stariji,
što s onih pet prijašnjih, ukupno čini sedam suvišnih godina.
Istodobno, u Gradu, gospa Rozalija, potkazana jednim od tzv.
svibanjskih šišača, točnije od Marice Vranicki, supruge trećeg od
gospa Rozalijina četiri iskušana Stjepana, nekad skladišnog radnika
Stjepana Vranickog, po povratku iz partizana šefa pogona i dalje
postojeće »DOMAĆE TVORNICE MUŠKIH KOŠULJA I RUBLJA«, postaje
predmetom mučne, višemjesećne policijske istrage, pokrenute oko
pitanja kako se moglo dogoditi da izgubi svih šest od šestorice ro-
đenih sinova — Petra, Filipa, Andriju, Mateja, Jakova i Tomu — i
to uvijek u istom, osmom mjesecu života, tj. čim bi se koji prvi put
uspravio na noge, te »ručicama iz krevetića posegnuo prema zidu i
noktićima s ovoga pokušao sastrugati kreč«, kako je svjedočila sa ma
gospa Rozalija. Iza te istrage, unatoč liječničkim nalazima, pri jeteći
je stajala teška, nikad izrečena optužba da je gospa Rozalija svu
šestoricu sinova, na neki način likvidirala, optužba koja se ne će
moći nikada dokazati, zbog istražiteljeva nevjerovanja u nadze -
maljske fenomene, odnosno zbog nevjerovanja u neobjašnjive po-
jave duha, iako je njegova sumnja upravo na njima počivala! Nai -
me, u četvrtom mjesecu istrage, pred očima tridesetosmogodišnjeg
inspektora Vukmanović Vuka, sedmi, mali nevoljeni gosp. Martin,
prije osam mjeseci registriran na ime Ivan, nastojeći se uspuzati
uza zid pokraj krevetića, tj. grabeći ručicama prema nevidljivim
prečkama, kao i nekad njegova napredna, brzoodrastajuća braća,
pogledavši majku posljednjim prijekornim pogledom — koji gospa
Rozalija neće zaboraviti nikada — rastavlja se od svoga manom
opterećenoga srca, opet nesraštenih otvora i nepravilnih arterija,
kako je pokazala obdukcija obavljena dan kasnije. Tada, premda i
dalje uvjeren u gospa Rozalijinu krivnju, za koju shvaća da je nika-
da neće dokazati, Vuk Vukmanović konačno prekida istragu, a
gospa Rozalija, pamteći pogled posljednjeg od sedmorice nikada
odraslih sinova — koji će ponovno pronaći trideset godina kasnije,
u vrebajućem pogledu na ulici stojećeg Luđaka — prestaje rađati
nesvjesno uništavanu djecu, znajući da je kriva jedino po tome što
se za istu osjećala cijeli život prikraćenom... Pri tome je potajno li -
kovala nad poraženim gosp. Martinom, zbog čega se ovaj, nema -
jući se više ni za što uhvatiti, a ne znajući otići, najzad uhvatio boce,
čime je ponovio usud prestrašenog bačvarskog Šegrta, kojega, za
razliku od nesretnog gosp. Martina, Pisac ni mrtvoga nije razri-
ješio krivice (što ne isključuje mogućnost da je, u međuvremenu,
to učinio netko drugi).
Približena četvrtom desetljeću, opterećena gosp. Martinovim
sve većim izdacima za piće, a nakon što ju je gosp. Martin pijan pr -
vi put udario, što će uskoro prerasti u redovitost, gospa Rozalija se,
na intervenciju trećeg od svoja četiri Stjepana, šefa pogona Stjepa na
Vranickog, koji se, zbog gospe Rozalije, do batina posvađao sa
ženom, usput doznavši da je baš ona na njegovu ljubavnicu nahuš-
kala sisanja željnu gomilu, ponovno zaposlila u pogonu »doprema-
otprema« »DOMAĆE TVORNICE MUŠKIH KOŠULJA I RUBLJA«, odne-
davna Zakonom prepuštene samoupravnom mehanizmu. (Taj će
mehanizam — da napomenemo — gospu Rozaliju ostaviti tamo
gdje ju je i zatekao, tj. u skladištu, dok će Stjepana Vranickog, odu-
vijek sklonog promicanju, progurati do mjesta »direktora proizvod-
nje« i dvadesetpet godina kasnije, do broja 3859 KAZNENOPOPRAV-
NOG DOMA Lepoglava, jer je — citiramo iz službenog dokumenta
— »zbog stjecanja protupravne dobiti spomenutu tvornicu doveo
do stečaja«). Time je već poznatom nam skladištu bilo omogućeno
da, nakon mnogih godina pauze, ponovno vidi svoju staru junaki -
nju izvaljenu na gomilu za krojenje pripremljenog platna, gdje je, s
onima koji se pouzdano nisu osvrtali na ime »Stjepan«, i dalje uza -
lud nastojala ostvariti sintezu barem dvije od tri nužne »komponente
spolnosti«, tj. sposobnosti za ljubav ili erotičnost, skraćeno LJ.
(Ljubav), nekad isključivo područje već mrtvog bačvarskog Šegrta,
i sposobnosti za nasladu ili libidnost, skraćeno O. (Orgazam), ne-
kad isključivo područje četvorice napuštenih Stjepana.
*
Istodobno, u sve manje sati vožnje od Grada udaljenom Selu, do
kojega se više uopće neće moći pješačiti, Mojsije, koji od slučaja sa
Staljinovom slikom i dalje drži korak pred Luđakom, spoznavši da
je dosegnuo punoljetnost, zaključuje da, pošto ga nisu primili u
vojsku, nema s ovim što drugo započeti nego ga potvrditi tako što
će se pretvoriti u »muža« (o čemu je Pisac već izvijestio požurivši
naprijed; a sad je opet primoran vratiti se), a po čemu se, začudo,
nije razlikovao od svojih u vojsku spremno primljenih vršnjaka...
Pošto se, dakle, odlučio pretvoriti u muža, Luđak dolazi u vezu s
nesreći sklonom Štefanijom, kojoj, začudo, nisu bile dosta dvije li-
jeve noge, zbog kojih mora kupovati po dva para cipela, raznoboj ne
oči i činjenica da je kao novorođenče bila ostavljena u šumi, gdje
ju je pod glogom pronašla posljednja seoska Vještica, nego se
zainatila udati za od svih već odbijenog Mojsija, i čak prodati njivu
da bi pripremila svadbu. Na svadbu je, zbog dvosatne počasne pri-
sutnosti Marijana Vogrineca, pristiglog u pratnji šutljivoga vozača,
koji s ministra nije ni načas skidao pogled kao da će mu — ako ga
makne — Vogrineca netko ukrasti, došao je i, privremeno zabora-
vivši na ucjenu sa skidanjem gaća, sam predsjednik MO (MJESNOG
ODBORA), Alojzije Gačić, nekoć najglasniji protivnik posljednje
seoske Vještice, koja se, kako se po Selu govorkalo još prilikom
objave vjenčanja, zbog toga braka sigurno »prevrtala u grobu«. U
tom će braku Ludak/Mojsije provesti sedam, za Stefaniju nesretno
poučnih godina, koje bi možda bile i »sretno poučne« da je nakon
njih, što nije, mogla krenuti od početka. Prve godine braka, začu do
razumno podijeljene na postelju i stol, Luđak se ustalio u zva nju
tobožnjeg »električara« — »tobožnjeg« jer za tu profesiju nikad nije
dobio diplomu, jer se kao električar nigdje nije prijavio i jer je posao
»električara« po selu obavljao iz radoznalosti, da bi suseljanima
mogao zalaziti u kuće, usput izazvavši, što je otkriveno tek mnogo
godina kasnije, dva manja, brzo ugašena požara, u kućama Jele
Beneković i Bare Mikloušić, otad u selu znanih kao »pogorel-ke«.
Daige godine braka Luđak, pošto je uz pripomoć Mojsija do šao do
odlučnog otkrića da svoju zavadenost sa Selom može pro širiti na
Sud, pretvara privatne prepirke u prave »službene parnice«, dakle,
sporove koji se vode na Sudu, zbog čega u vlastitim očima toliko
narasta da više ne može bez sagibanja prolaziti kroz vrata 10. Treće
godine braka kao Mojsije započet će s rođacima voditi spo rove ne
samo oko otete mu zemlje, na koju je pravo polagao preko
Guščarice i Ljevaka, nego i zbog »verbalnih uvreda«, »fizičkih
napada«, »prijetnji« i »smetanja posjeda«, tako da se uskoro našao
zapleten u tolike parnice da na Sudu postaje gotovo »viđena oso-
10
Sposobnost duhovnog rasta koja u fizici dokazuje vezu između mase i energije, ali se
suprotstavlja zakonu o održanju energije.
ba«, pri tome, za svoje suseljane, toliko »upućen u pravo«, dakle u
iskrivljeno vladanje složenim juridičkim jezikom (one jedne četvr -
tine koju je pokupio iz na Smetlište bačenih »ZAKONA I PROPISA O
ZEMLJIŠNOKNJIŽNIM DIOBAMA I OTPISIMA«), da će mu se dvije, s
trećom zavađene susjede, pred presretnom Štefanijom, obratiti za
pomoć, odnosno, od njega zatražiti »pravni savjet«, da ga »ne bi
morale tražiti od fiškala«, kako su mu polaskale sretne što neće
morati platiti, od čega je Mojsije pred sobom opet toliko narastao
da je tjedan dana četveronoške ulazio u kuću, te od zahvale Štefa-
nije u kojoj je također narastao, pri čemu je, prvi put, narasla i ona,
na dar dobio crnu kožnu »aktentašku«, u kojoj će otada zaposleno
prenositi spise, trpajući u nju — uz spise — i predmete osobne
garderobe, gaće, potkošulje, čarape i rupčiće. Četvrte godine (pre-
lomne), opet kao Luđak, ali s Mojsijem pazećim ga iz neposredne
blizine, navaljuje na Stefaniju da mu u Gradu »unajmi bilo kakvu
sobu«, jer bi (citiramo ga) »bolje zarađivao u Gradu«, a zapravo stoga
što ga privlači mogućnost da svakog dana može skočiti do Su da, tj.
vidjeti se po njegovim liftovima, zahodima, hodnicima i mramorom
ukrašenim Stubištima, na što Štefanija, premda nevoljko, pristaje,
zapečativši time sudbinu preostale joj imovine, već ranije — prema
običaju — prenesene na muža. Pete godine braka posjećuje
Stefaniju još samo jednom mjesečno, donoseći joj, u poklonjenoj
»aktentaški«, čarape, marame, lijepo umotane bombone te, tu i
tamo, nakit od obojenog stakla, ispričavajući se za nedolaženje
»nagomilanim poslom električara« u Gradu, što se, istina, nije odra-
žavalo u novcu, no što Štefanija, podijeljena između plavog i cr -
nog, naprosto nije sposobna vidjeti. Šeste godine braka, nakon fi-
zičkog obračuna s limarom Vjekoslavom Hlačom s kojim se u Gra du
zavadio oko naklonosti čistačice Klanjić Katarine, opet nakrat ko
kao Mojsije, prorjeduje posjete Štefaniji na samo jednom tro-
mjesečno, žaleći joj se pritom na napore s tako pojačanim tikom
da ga je Štefanija prvi put pogledala kao stranca, iako još daleko
od toga da u tog stranca počne sumnjati... Sedme godine braka,
prisiljava Stefaniju da ga, pošto je pola godine zaludno gledala
kroz prozor i dva puta dnevno izlazila na cestu, konačno sama po -
traži u Gradu, gdje otkriva da stanuje sa čistačicom Klanjić Katari-
nom — njezinih godina, neznatno razrokom, i kojoj je »njezin Ivek
obećao brak« — u kom je času Štefanija prvi put progledala jedna-
ko na dva različita oka, te prvi put shvatila da je s mužem izgubila
i miraz, s iznimkom svoga prizemnoga, već ruševnoga, prokišnja-
vajućega doma, u koji se skrhano vraća na dvije lijeve noge, rone-
ći, bez obzira na njihovu raznobojnost, na oba oka posve jednake
(sive) suze... Kako ga istodobno Katarina — ugledavši, u trenutku
nadahnuća, u Štefanijinom prvi put jednako, crno obojenom po-
gledu, svoju vlastitu unaprijed propalu Budućnost — bez milosti
II. DIO
izbacuje iz zajedničke »sobe sa šparhetom«, Luđak se prvi put na -
šao ostavljen na sivoj i prohladnoj Ulici, lišen svega osim crne kož -
ne »aktentaške-, natrpane donjim vešom i spisima, raznostepenim
presudama mnogobrojnih parnica, a pod zabrinutim pogledom tu-
da slučajno prolazećega gosp. Martinova i dalje nepostojećega Bra-
ta, koji sve može razumjeti, a ni na što utjecati, i to točno dvadeset-
četiri godine od dana kako se, pošto se iskrcao iz parom pokreta-
nog vlaka, nadajući se poslu u gradskoj tvornici cipela, da bi se,
umjesto u ovoj, zaposlio u tvornici kože, s jedinim odijelom
spremljenim u tajnoj utrobi kovčega, koje je kasnije trampio za Si-
ročetovu školsku torbu i cipele, i s Budućnošću koju — da mu je
netko predočio — ne bi prepoznao kao svoju, na istoj Ulici našao
od Guščarice naglo napušten, prvi put zamišljen, od Stvarnosti već
zauvijek odvojen Ljevak...
 4.

K ad se Luđak, zasluženog nadimka Mojsije, zakoniti sin

Budućnosti žrtvovana Ljevaka, iznenada napušten od žene,
točnije, od dviju žena, Štefanije Hrs i Klanjić Katarine, našao kao i
otac mu, iako ne s kovčegom, nego s crnom »aktentaškom«, krcatom
donjim mbljem i spisima, na ružnoj, negostoljubivoj, ledom
popločanoj Ulici, temp. -7°C, koja će se do podneva popeti na
podnošljivih -2°C, slučajem tek nekoliko ulica udaljen od suđene
mu gospe Rozalije, koja toga časa leži u krevetu, zbog gripe, te
tajno biva posjećena od gosp. Martinova ljubaznoga, nepostojećega
Brata, uspijeva, već poplavjelih ruku, nosa i ušiju, u potrazi za
onom koja bi ga milostivo primila na stan, iz mase s Mladošću
davno rastavljenih žena, koje su to subotnje dopodne krenule u
kupnju, izdvojiti jednu s pod kaputom loše prikrivenom grbom,
koja onome tko je dodirne, kažu, nosi sreću... Ovoj prvo pomaže
nositi pretrpane mreže, da bi, pošto usput saznaje da se mrežama
ulovljena zove Filipović Fi-lomena i da je uboga, bez-igdje-ikog
udovica, od iste ishodio i poziv u stan, pod izgovorom da bi joj
mogao »nacijepati drva«, u kojem je ne samo prespavao, nego i
ostao, doslovce natovaren na Fi-lomeninu loše prikrivenu grbu, na
koju je, još dok ga je udovica uvodila u stan, sjetivši se priče o
grbi-srećonoši, s nadom, nježno položio kratkoprstu ruku.
Istodobno ministar Vogrinec (iz ministarstva za privredu), već
oženjen lakonogom ruskom balerinom, inače bivšom suprugom
svoga nekadašnjega pomoćnika, sada emigranta M. Remenara, ko-
joj je, po muževom hapšenju, pružio tajnu, opasnu, po život odluč -
nu podršku, omogućivši lakonogoj da se odrekne svoga muža i s
neokrnjenom karijerom ostane u zemlji, i to usprkos okolnosti da
je »krivica« M. Remenara bila temeljena upravo na činjenici da se
oženio Ruskinjom, čiju je baletnu karijeru nadzirao sam Staljin,
zbog glasina koje su obnavljale pripovijest o razapinjanju i Čudu
(Uskrsnuća), obilazi medu bukvama već trinaest godina sakriven
grob isto toliko godina s ljevicom rastavljenoga Ljevaka, smješten u
neposrednoj blizini slabo se razvijajućega Mjesta, iz kojega je Vo-
grinčeva majka svojedobno otišla služiti u Grad, te se kao sluškinja
zaposlila kod tvorničara dr. Raucha. Ovdje, medu bukvama, u pri -
sutnosti svoga i dalje šutljivog Vozača, koji i dalje s njega ne odmi če
pogled, kao da će mu, ako ga odmakne, ministra netko ukrasti,
primjećuje kako se iz zemlje, na njegov nalog poravnane, javlja do -
bro mu poznati lik (Obris) nekadašnjeg »druga Zetovca« (Ljevaka),
lik s kojim se Vogrinec susretao još jedino u snu. I premda Vogri-
nec, za viđeno, nema svjedoka, jer šutljivi Vozač, kao u čudo, gle -
da tek u svoga ministra, te za njega ništa drugo ne postoji, ne mo -
že u isto to posumnjati, a da istodobno ne posumnja u vlastite, oš -
troumne, dalekovidne, od kožarskog radnika do ministra dotjerale
oči, u koje nikako ne može sumnjati. Ljevakov Obris, međutim —
a što se pokazuje odlučnim za Priču — opovrgava sve u što je Vo -
grinec dotad vjerovao, pa i njegov herojski put od tvornice do mi -
nistarstva, posut žrtvama Cindlerove, Ljevaka, Zetovca i Rideg,
dvojice koje je strijeljao po naredbi »odozgo« i pedesetorice koje je
strijeljao po naredbi »odozdo«, tj. po vlastitoj odluci, začudo su-
kladnoj onoj »odozgo«, te M. Remenara i njegove raspjevane sestre,
Ide Grossmann, rođene Remenar, koja mu se, želeći nastaviti kari -
jeru pjevačice, preko bivše šogorice obratila za pomoć, ipak ne
dospjevši u ministarstvu dalje od portira i, čime popis nije iscrp-
ljen, žrtvom ljeponoge, lakonoge, nevjerne ruske balerine, koja
možda nikada ne bi bila nevjerna da je ministar, kako ju je vidio,
nije zaželio za ženu.
Pošto je tako prvi put osjetio nepodnošljivu mu Sumnju, ne
računa li se događaj s Ljevakovim krvarećim Srcem, sjećanje na ko-
jega je Vogrinec već iz sebe istisnuo, kožarski radnik, sada oslov -
ljavan ministrom, odlučuje jednom zauvijek obračunati s »tim Ču-
dom«, i istovremeno ubrzati prespori razvoj Mjesta, gdje je, što mu
je još živo u sjećanju, bio dočekan kao Mesija Napretka i Blagosta -
nja — u to vrijeme temeljnih pojmova kojima se Sutra prividno mi-
jenjalo u Danas, naizgled obrnuto nego u vrijeme Budućnosti žrt-
vovanog Ljevaka. U tu svrhu daje područje šume Bukvice, počevši
od mjesta nepodnošljivog mu Čuda, odnosno od prostora Ljevako-
va raspeća, tajno od Mještana, »zasijati zlatom«, nabavivši ovo što
kupnjom, što iz državnih rezervi, uz dogovor s ministrom financija,
nekad komandantom divizije, Petrom Ranogajcem — istim onim
koji je, unatoč Vogrinčevoj zaštiti, tražio za Ljevaka bukvama ome-
đenu Smrt, te otada bio s Vogrinecom u neprestanoj zavadi, da bi,
kad mu se Vogrinec obratio za pomoć, posebice zbog stvari radi
koje mu se obratio, tj. zlata koje je trebalo podmetnuti u zemlju,
ugledao u tome neponovljivu priliku da, kako se izrazio u povjer-
ljivom razgovoru sa suprugom, »Vogrineca jednom zauvijek sre -
di...«, baš kao što je ministar Vogrinec tom »podmetaljkom« namje-
ravao »zauvijek srediti« Ljevaka — s tim da je potvrde o »nalazištima
zlata« istovremeno izdalo 104 stručnjaka, o čemu su napisane 104
studije koje će, mnogo godina kasnije, tajanstveno nestati iz pov-
jerljivih državnih arhiva, na isti način na koji je, iz općinske vitrine,
svojevremeno nestala nezgodna Ljevakova medalja.
Tako je, uskoro, zalaganjem para Vogrinec/Ranogajac iako iz
naizgled sasvim suprotnih motiva, Mjesto proglašeno bogatim »na-
lazištem zlata«, što bukova stabla ubrzo pretvara u ogrjev, osim
nešto drveta što odlazi za bačve, a cijeli dotad poljoprivredno ori -
jentirani kraj u POGON ZA ISKOPAVANJE ZLATA, skraćeno PIZ, po-
pularno zvan PIZDA, u kome se, što na sječi, što na gradilištima,
što na otvaranju rudnika, što na djelatnostima koje PIZ-u »pružaju
usluge«, od trgovina do stanova i restorana, zapošljava trećina
mjesnog stanovništva, odnosno sve što je uopće sposobno za rad
(kojima će se uskoro pridružiti i odasvud pristižući došljaci), na-
predujući, uz dolične hvalospjeve ministru Marijanu Vogrinecu, iz
»puke sirotinje« u vrlo »imućne mještane«.
I dok »puka sirotinja« (zasad) prerasta u »imućne mještane«,
zemlja s u Obrisu čudom uskrslim Ljevakom toliko se puta preko -
pala, pregledala i pročistila, da je Marijan Vogrinec, samo pet godi-
na kasnije, to jest pet godina nakon PIZDINOG idejno-politički pot-
rebnog osnutka, mogao zadovoljno izvijestiti Grad, iz kojega je Vo-
grinec i upravljao PIZ-om, tek povremeno dolazeći u zlatorodni
kraj, gdje je usput, radi sjećanja na majku, za sebe i još ljeponogu
balerinu gradio vilu, da su »priče o pojavljivanju nekadašnjeg dru-
ga Z.« (Ljevak je za Vogrineca uvijek ostao Zetovac), »u kraju gdje
je tobože razapet«, čega se Vogrinec u izvještaju nikako nije mogao
sjetiti, unatoč postojanju pola divizije svjedoka, »ne samo jenjale,
nego su na najboljem putu da se posve zaborave«, odnosno, kako
se izrazio privatno, »da se pretvore u pričice za plašenje neposluš -
ne djece«. Ipak, dok priče »sasvim ne prestanu«, valjalo je PIZDU i
dalje održavati, odnosno, kako je objašnjavao ministar, »pošto su
sredstva za rad već bila na izmaku, trebalo je za PIZ ponovno pro-
naći kredite«, tim prije što ni ostvarenje podcilja, tj. iskopavanja zla-
ta, postojanje kojega su potvrđivala čak 104 stručnjaka, nije po Vo-
grinecu bilo drugo do samo »pitanje vremena«... Ne škrtareći s na-
gradama u obliku masnih provizija Vogrinec je na temelju tih 104
studija u postojanje zlata uspio uvjeriti i partnere iz inozemstva, či -
me je PIZDI pribavio za opstanak nužne kredite, kojima će opet
nastaviti tajno kupovati zlato — da bi se uopće imalo što iskapati
— od čije će prodaje vraćati tek kamate kredita... Kako je zlato
kupovao skuplje nego ga prodavao, te kako je novac kredita
odlazio i na uzdržavanje PIZ-a, odnosno na podržavanje ideje
Napretka i Blagostanja, transakcija je vremenom proizvela deficit
koji će se za Mjesto pokazati kobnim...
Napomena 2.
Da je Marijan Vogrinec, u pet proteklih godina, sasvim zabo-
ravio na svoju podmetaljku — tj. da iz zemlje vadi zlato koje je
sam u nju zakopao — te počeo vjerovati da će zlato i pronaći, kao
da se radilo ne o zlatu nego o pšenici, pripada istom redu fenome-
na kao i Ljevakovo po Smrti krvareće Srce i pojava njegova Obrisa
na Grobu; dakle nečemu čega se Vogrinec »iz dna duše« plašio, tj.
po njegov život opovrgavajućem Čudu, premda su moguća i druk-
čija objašnjenja (primjerice, da je Vogrinec u potaji već ludio...).
Tako se zlato, uz sve veća zaduživanja, sve upornije tražilo, tj. za
njim se išlo sve dublje u zemlju, bez prave predstave koliko se du -
boko prodire, sve dok, kako se kasnije, gotovo u obliku narodne
legende, pričalo, prva skupina Kopača — sve prvaci Omladinskih
radnih brigada, popularno zvani Akcijaši — krenuvši od Ljevakova
uništenoga Groba, tj. od tzv. Neznančeve aipe, koju će Pisac odsa -
da zvati Ljevakovom rupom, na kraju tunela kopanog punih dva-
deset godina, nije, bez ikakvih »zlatnih rezultata«, probivši zemalj-
sku koru, izbila ponovo na površinu, ali na drugoj strani zemaljske
kugle, osvanuvši u zemlji popularno zvanoj ADZIP, a smještenoj
točno suprotno od PIZDE, nastanjenoj žiteljima popularno zvanima
ANTIPODI... kad je .konačno shvaćeno da su »sve nade izgubljene«,
tj. da traženog zlata neće ni biti, ne samo u tom, nego ni u ostalim
rudnicima, otvorenim po uzoru na ovaj prvi — u cijelom kraju njih
ukupno dvadesetčetiri. Tog su časa, međutim, PIZ i Mjesto, zahva -
ljujući Vogrinčevu »zatvorenom krugu« transakcija, tj. istodobnoj
kupnji i prodaji zlata, pri čemu se isto skuplje kupovalo nego pro-
davalo, bili već toliko zaduženi da je, u ime duga, čitav PIZ prešao
u ruke svojih kreditora, inozemnih banaka, odnosno njihovih ban-
kara, odnosno bankarskih supruga, ljubavnica i nasljednika, a rad-
ništvo PIZDE je prodano u roblje, u kom se statusu, radeći, razmi-
ljelo svijetom, dok su do jučer »imućni Mještani« opet pretvoreni u
»puku sirotinju« koja će otada raditi isključivo za otplatu PIZDINIH
dugova, koje će otplaćivati ne samo njihovi unuci, nego i unuci
unuka unuka njihovih unuka... Kako je, pak, Marijan Vogrinec, ko ji
je sa svime time započeo, otišao iz PIZDE nakon nagle, u fotelji ga
dočekane smrti, na smrt nepripravljenoga ministra Ranogajca, pet
godina prije neminovnog kraha, ili izbijanja Akcijaša s druge strane
Zemlje, prepušteno je rukovođenje PIZ-om izvjesnom Slavoljubu
Pehu (s kojim će se čitatelj u Priči još susresti), koji je PIZ-om
rukovodio prekratko da bi odgovarao za katastrofu, osim onoliko
koliko je trebalo da bi se umirila javnost, od čega Slavoljubu Pehu
nije posijedjela ni vlas, no, s druge strane, ipak je u PIZ-u bio pre-
dugo da bi se za katastrofu mogao optužiti, još prije pet godina
otišli, ministar Vogrinec
Napomena 3-
Također se pripovijedalo da je, prilikom kopanja tunela (neg -
dje na petnaestom, šesnaestom kilometru), iz zemlje izbio neki
plin, ili nešto što se iz neznanja nazvalo »plinom«, koji je vremenski
zamrznuo ekipu prvih Kopača (Akcijaša) učinivši ih otpornim na
vrijeme, tj. promjenu; za njih je tako bila ukinuta i Povijest, tako da
su ovi, bez potrebe za hranom, vodom i snom, u tunelu ostali svih
dvadeset godina — Čudo koje, začudo, nije zasmetalo Vogrineca,
možda zato što Čuda nije ni bilo — ukupno dakle 7.325 dana, koji
su za njih svi bili isti jedan drugom; naime, svi su bili isti onom pr-
vom danu kad je iz zemlje izbio tzv. »plin«, i svi su zajedno završili
u zemlji ADZIP, iz koje su se, pričalo se, u PIZ javili razglednicom
na kojoj je pisalo: »KOPAČI SRETNO STIGLI U ADZIP! DO NEVIDENJA!
VJEČNI ANTIPODI!« Tada je, izgleda, prestalo i djelovanje »plina«, ta-
ko da su se spasioci, upućeni u tunel, unatoč najsuvremenijoj
opremi i odličnoj opskrbi, već nakon stotinjak kilometara neobav -
ljena posla morali vratiti natrag, ne mogavši, kako su vani izjavlji -
vali, izdržati »zagušljivost, tamu i tišinu u tunelu«, očito izdržljivu je-
dino pod utjecajem »plina«. Time su, naravno, izgubljene i nade da
će se itko osim Akcijaša ikad dočepati ADZIPA, tj. zemlje kojom te -
če »med i mlijeko«, i u društvu vječno sretnih Antipoda, uz radosno
zveckanje čaša i bešteka, kako je Pisac već negdje napisao, »tražiti
rješenja za buduća pokoljenja...«
Napomenu 4.
Isto se tako pripovijedalo (za sve vezano uz PIZ nema nikak -
vih dokaza, jedino je pouzdano da je postojao i propao) da je neš to
»plina« iscurilo iz tunela — »plin« zapravo nije iscurio, nego je
dvadeset godina curkao — prodrijevši i u krajeve kilometrima uda-
ljene od Mjesta, čak i do Grada gdje je, premda oslabljen, u Građa -
na, kao i u Akcijaša, ostalih Kopača i Mještana, izazvao zaborav
Prošlog i usredotočenost na Buduće (Cilj), da bi to stanje Građani
kasnije uspoređivali sa Snom, ne svojim, već nametnutim im, u ko-
jem su se našli po »plinu« (kako se ne radi o fiziološkom snu, Pisac
će ga, zbog razlikovanja, zvati KOLEKTIVNIM ili SOCIJALISTIČKIM
SNOM; skraćeno SS-om, a spavače SANJAČIMA SOCIJALISTIČKOG
SNA, skraćeno SSS-ovcima), iz čega je proizlazio i njihov osjećaj da
su tih dvadeset godina bili ne oni, već »netko drugi«, kao da je sva -
ki od njih bio »nastanjen nekim drugim«, slično kao što je opsjed -
nuti, recimo, nastanjen demonom, pri čemu su također osjećali
kao da je »vrijeme stalo« — ovo naizgled »stoji« uvijek kad se netko
orijentira na Sutra, pa i onda kad se Sutra pobrka s Danas, kako se
to dogodilo pogođenima »plinom«. Vrijeme, međutim, ipak nije sta-
jalo, nego je, poput »plina, neprekidno teklo, tj. curkalo, tako da se
Spavači (SSS-ovci), kad su ih probudili (iz tuđeg Sna nas mogu pro-
buditi samo drugi), a što se poklopilo s prestankom djelovanja »pli-
na«, propašću i zatvaranjem PIZ-a, te bolešću (spiritofobija) i smrću
ministra Vogrineca (događaje će Pisac temeljitije opisati kasnije) ni-
su, kao nekadašnji Akcijaši, našli u vječnom ADZIP-u, nego — kao
i obični Kopači i Mještani — na ostacima vlastite upropaštene Jave,
tj. na ruševinama vlastitog neponovljivog života, a suprotno tvrđe -
nju dobro poznate nam bajke 11).
Napomena , 5 .
Ako se ne pristane na »teoriju o plinu«, odn. na teoriju zabora va
uzrokovanog »plinom« (kemijsko objašnjenje), Vogrinčevo nes-
hvatljivo inzistiranje na zlatu moglo bi se objasniti njegovom tajan -
stvenom bolešću, spiritofobijom (medicinsko objašnjenje), ili pak
njegovim sukobom s ministrom Ranogajcem (psihološko objašnje-
nje), s tim da sve tri teorije: plinska odn. kemijska, medicinska i
psihološka, nisu sposobne iscrpiti svoj predmet, dakle ga do kraja
objasniti, jer upravo one otvaraju prostor četvrtoj »teoriji«, što ujedno
pokazuje manjkavost svakog objašnjenja: izbor jednoga samo je
odustajanje od nekoga drugoga, što je, kažu neki, izgovor onih koji
ne uspijevaju ništa objasniti.
U međuvremenu, tj. dok su, po prospavanoj ideji gorljivog
Marijana Vogrineca radnici, toga časa još perspektivnog PIZ-a, ko-
pali u Povijesti još neviđeni tunel — kojega je, da ponovno požu-
rimo naprijed, odmah po PIZDINOJ propasti Marijan Vogrinec, iz-
među dva napada straha, spiritofobije, htio proglasiti osmim svjet-
skim čudom, u rangu, recimo, egipatskih piramida, što je odušev-
ljeno prihvaćeno, pa zatim naglo odbačeno, jer je shvaćeno da bi
se time mogla uznemiriti javnost, već uznemirena vijestima da su
PIZ-ovci, protivno zakonu o svakome zagarantiranoj Slobodi, ne-
milosrdno iz Mjesta odvedeni u roblje — u 300 kilometara od PIZ-
a udaljenom Gradu, do kojeg će se uskoro iz PIZ-a moći stići avio-
nom, jer će Vogrinec, uz Mjesto, dati sagraditi aerodrom, Luđak,
nastanjen Mojsijem, oslonjen na mrežama ulovljenu sreću (Mojsije-
»Trnoružica« gdje se — nakon sto godina sna — život nastavlja kao da se u
međuvremenu ništa nije promijenilo, tj. kao da je vrijeme sto godina stajalo...
va je glavna aktivnost toga trenutka, napomenimo, da uz pomoć kom odgodila za idućih šest godina, kad će ga opet odgoditi za još
Zakona i Suda svojoj bivšoj supruzi, Štefaniji Hrs, nastoji oduzeti i četiri godine, te ga tako odgađati ukupno dvadeset godina, tj. sve
ono posljednje što joj je preko volje ostavio, tj. nad glavom prokiš- do kišom obilježenog, u maglu zavijenog jutra, kad je, otvorivši na -
njavajući krov), živi zadnju od pet sretno provedenih godina s nig- tečene, pola stoljeća na jedno usmjerene oči, tj. na čas kad će se
dje-nikog-nemajućom Filipović Filomenom, trampeći svoju snagu konačno riješiti gosp. Martina, kako će se vidjeti u nastavku Priče,
za hranu i stan, da bi mu, po izmaku te godine, pošto su on i Filo- i istrljavši iz njih noću nakupljene krmelje, posljedicu upale spojni ce
mena već dogovorili vjenčanje, udavača (citiramo ga) »u zadnji čas i rožnice, a za što je gospa Rozalija, u vječnoj potrazi za Kriv cem,
izmakla« (Piscu se nameće usporedba s mišem), odlučivši se za okrivljavala vječno prizivani Propuh, onako kako je to bilo
moždanu kap ili apoplexiu cerebri, baš dok su sjedili za svečanim određeno još na početku, »po štukinoj zapovijedi, a po našoj želji«,
zaručničkim ručkom, tj. za stolom 60% prekrivenim zdravlju ško- poželjela za objed jesti pečene krvavice sa zeljem...
dećim mastima u obliku odojka, purice, domaćih kobasica i šunke.
Tada će se Luđaku, pet godina vjerno služeći ga Sreća odjednom
I tako, dok u tunelima PIZ-a, dvadeset godina nakon Ljevakova
pokazati grbavom, dovevši mu, pošto je Filomena (pokoj joj duši)
raspeća, da li pod djelovanjem »plina« ili zbog razloga daleko ma -
preminula, iz na karti nenalazljive mu Australije, koja je u njegovoj
nje plinovitih, koje ipak ne bi mogli izbrojati na prste, Akcijaši,
glavi bila isto što i klokan, Filomenina nikada spomenutoga sina,
predodređeni da završe u ADZIP-u, sanjaju nikad postojeće zlato,
iz njezina drugoga, također nikada spomenutoga braka. Klokan će
odnosno san ministra Marijana Vogrineca, ponikao na Grobu u
Luđaka, iako se ovaj odmah stao pozivati na Zakon, ne zaboravivši
Čudu uskrslog Ljevaka, u pola sata leta od PIZ-a udaljenom Gradu,
i dobrodržeće »dijete palog borca«, jednostavnim zahvatom noge
odnosno u četverokatnoj, solidno građenoj, crvenim mramorom
izbaciti iz stana na Ulicu — nasilje je bilo primijenjeno jer se Luđak
na stubištu i dalje ukrašenoj Kući, a pošto su, u »pijanstvu« i »boles-
opirao — bacivši za njim jedino crnu kožnu »aktentašku«, iz koje
ti« riješenom, tj. istima prepuštenom gosp. Martinu gemišti i vinjaci
su, pošto se rastvorila, poispadali na donje rublje zaudarajući neri -
amputirali jedan bubreg, nakon čega mu je liječnik, ako s ovima
ješeni sudski spisi i na sudske spise zaudarajuće neoprano donje
ne prekine, odredio »još jedva šest mjeseci života«, pedesetdvogo-
rublje... U tom se trenutku Luđak našao samo tri ulice udaljen od
dišnja gospa Rozalija počinje, pošto gosp. Martin s gemištima nije
Ulice kojom je toga časa široko mašući rukama — kako se to mog lo
prekinuo, »kao u snu« trpjeti od gosp. Martina dolazeće udarce, po-
vidjeti kroz prozor na trećem katu, odakle je Pisac promatrao
tječuće iz područja »bolesti« i »pijanstva«, što će zbog određenja od
Ulicu — žurila, ne zato jer je nekamo htjela stići, nego jer se, bje-
još »samo šest mjeseci«, strpljivo trpjeti idućih dvadeset godina, za
žeći od gosp. Martina, trideset godina nalazila u žurbi, već otežala
isto toliko godina strpljivo odlažući propisanu potrebu za sintezom
(okrupnjela), no još uvijek neosijedjela (dakle smedokosa, s tajnim
barem dviju od triju nužnih »komponenata spolnosti«, a što će —
tonovima rideg), i dalje Lj. (Ljubavi), O. (Orgazma) i R. (Roditelj-
otkrijmo — ostvariti tek po pojavi Luđaka.
stva) željna gospa Rozalija. Pošto je, tik pred Luđakom, skrenula u
Istodobno, pod tavanskim krovom, a iznad nikad s razumije -
susjednu ulicu, gdje se nalazio, kako će se pokazati, nepotreban
vanjem približenih glava gospe Rozalije i gosp. Martina, Posmrče
joj dućan, istim će se putem, mimoišavši se s Luđakom — koji se,
postolara Antuna Kožara, odnosno vanbračni sin pazikuće koju je
izbačen iz Filomenina stana, i dalje panično osvrtao Ulicom, ne -
upropastila gripa, u istom Snu (SS-u), sastavlja prvu uzaludnu
sposoban vratiti se, poći dalje ili pasti — vratiti opet kući, još od
predstavku Općini, u njegovom Svemiru izjednačenu s Nebom,
jutra pripitom i svadljivom gosp. Martinu, »nerješivost« kojega je
tražeći dozvolu da dio tavana pretvori u stan, da bi, budući da je
konačno razriješena u »nasilju« i »pijanstvu«, čime je susret s Luđa-
sve bilo »dobro i moguće«, kao što je »dobro i moguće« bilo i traže-
nje Vogrinčeva nepostojećeg zlata, isto to činio punih dvadeset go -
dina, tj. sve dok mu u Kuću prokrijumčareni Mojsije ne oduzme
nad glavom ionako nedostatan krov...
Istodobno, u stanu smještenom tik do stana uplakane gospe
Rozalije, njezina dvadesetšestogodišnja sustanarka Kornelija — Ko-
ka Job, a kojoj gospa Rozalija bježi pred udarcima gosp. Martina,
već tko zna koji put prevarena od nevjernoga ing. Joba, u istom
snu (SS-u), glasno razmišlja o tome kako bi se »trebala rastati« i na-
kon dvadeset godina nevjere neodlučna išta poduzeti, budući da
bi se »još sve moglo okrenuti na dobro«, kako je do kraja, tj. do bu-
đenja, govorila gospi Rozaliji.
Istodobno, u stanu nasuprot na polovice podijeljenoga stana
nekadašnjega prokurista, pa PO (Pokusne Osobe) Grunwalda, a
koji se (stan) zbog dobrosusjedskih odnosa gospe Rozalije i Kor-
nelije-Koke Job, koristi kao jedan, bivši zamjenik direktora, bankar
dr. Grossmann, već dvadeset godina dobrovoljno zatočen u stanu,
pod utjecajem Sna, mijenja ženi Idi (rođenoj Remenar, a koja je ka-
rijeru pjevačice zamijenila karijerom činovnice zaposlivši se u ne -
kadašnjoj banci svoga muža) nedavno na Javi dano obećanje da će
s njom »otići prošetati do parka«, u odluku da zatočenje produži za
idućih dvadeset godina, ili točno onoliko koliko mu je preostalo
od života, jer je tamo gdje je sve bilo »dobro i moguće« u isto to
»dobro i moguće« spadalo i dobrovoljno zatočenje; konačno »iz
nužde pretvoreno u izbor«, kako je to dr. Grossmann objasnio svo-
joj razočaranoj ženi....
Istodobno, u stanu nasuprot stana ponovno zatočenoga, ne-
transportiranoga dr. Grossmanna, koji potajno vjeruje da se, i dalje
odbijajući izaći na ulicu, otrgao Kolektivnom Snu (SS-u), kao da ga
Život ničem nije podučio, tramvajem oboren četrdesetšestgodišnji
školski Nadzornik, svojevremeno zapažen po ženidbi za »najljepšu
djevojku na školi« — danas okrupnjaloj matroni s prst debelim ve -
nama na nogama — počinje sanjati kako će doseći onaj nepreža -
ljeni dio sjećanja koji je izgubio pod kotačima presporo kočećeg
tramvaja, i u kojem su se, osim »najljepše djevojke na školi«, nalazili
još strpljivost, marljivost, odanost, upornost i trijeznost, osobine
koje su ga dogurale do položaja školskog Nadzornika, s kojega je
poslije nesreće uljudno poslan u mirovinu.
(Za naknadu svoga izgubljenoga dijela osobnosti i tijela, Nad-
zornik će nabaviti psa, dok će njegov San — kao i ostale — obus -
taviti tek vatreno upletanje Luđaka...).
Istodobno, ispod stana već bivšeg školskog Nadzornika, na-
dopunjenog vučjakom zvanim Rexi, još nikada zatvaran Poslovođa
špeceraja, u istom Snu u kojem je sve »dobro i moguće« počinje sa-
njati »višak« od kojega bi sagradio vilu (ovu je svojevremeno obe-
ćao svojoj ženi) što će ga, kad se sanjani »višak« u trgovini iskaže
kao »manjak«, prvi put odvesti u zatvor, da bi se, pušten, opet za -
poslio u špeceraju, i opet počeo sanjati o »višku«, odnosno proiz-
voditi »manjak«, zbog kojega će Poslovođu drugi put zatvoriti, a da
nikada neće biti shvaćeno kako je uzaludno htjeti zatvoriti San, do-
kaz čega se mogao pronaći i u najduljem PIZ-ovom tunelu kojim
su se, prema ADZIP-u, upravo probijali Akcijaši...
Istodobno, u stanu pod spuštenim stopalima već na 80 kilo-
grama otežale gospe Rozalije, vječito nasmiješen Policajac u civilu,
praćen jednako nasmiješenom, no nikada progovarajućom ženom,
pošto je prethodno, u vezi članka »O VIZIJI MARIJANA VOGRINECA«,
anonimnog autora, potpisanog kao »Ljevak«, objavljenog u »Student-
skim novinama« koje su zaplijenjene i — po naredbi Suda — spa -
ljene, pozvan na razgovor kod samog ministra Vogrineca, kojom
mu je prilikom naloženo da »anonimnog pisca« (Ljevaka) obavezno
pronađe, »bez obzira koliko potraga trajala«, pada u San (SS) u ko-
jem planira brzo uhićenje »anonimnoga«, traganje, koje će nakon
dvadeset godina, kao i sve ostalo, završiti u slijepoj ulici Luđaka.
Istodobno, u SSS-ovcima (Sanjačima Socijalističkog Sna) pre-
napučenom stanu, stisnutom između stanova još nikad zatvaranog
Poslovođe špeceraja i vječito nasmiješenog Policajca u civilu, 15-
godišnja Kćer Činovnice i Pijanca, koji je na stan primio obitelj svo -
ga brata, zatočena snovima čije značenje ne može razumjeti, jer je
njezin San od posve druge vrste, tj. San u kome se postoji oduvi-
jek, te se iz istoga ni ne može probuditi; kao što je nemoguće pro -
buditi se iz Djetinjstva, počinje, pod utjecajem SS-a, u svom Snu,
razgovarati s nekim tko će se naknadno razotkriti kao nepostojeći
Brat pokojnoga gosp. Martina, a koji će je, naučivši je svemu čemu
ju je mogao naučiti, tj. svemu smještenom između Fantazije (Bu-
ducnosti) i Sna (Prošlosti), dvadeset godina kasnije, prerušivši se,
da je ne bi probudio, u psa očiju velikih poput mlinskih kola, us-
pavanu, na leđima, iznijeti iz Kuće, sačuvavši je tako u njezinom
vlastitom Snu i onda kad je uokolo započinjalo sveopće jezivo bu-
đenje...
Istodobno, u stanu smještenom pod naizgled u Javu uronje-
nim nogama vječito nasmiješena Policajca u civilu, zadihani Pravnik
koji se odmetnuo u advokate, i koji će, petnaest godina kasnije, po
»službenoj dužnosti« na Sudu zastupati Mojsija, braneći ga protiv
optužbe za »pokušaj ubojstva«, nevjenčane supruge Majstorović Mi-
lene, pada u San u kojem će Pravdu zamijeniti Nepravdom, jer se
tamo gdje je sve »dobro i moguće« Nepravda ne može razlikovati
od Pravde, primjerice: obećavajući prebijenoj stranci B. P. 12, koja je
njegovu »firmu« opazila kroz prozor tramvaja, da će »njezin slučaj«,
jedan od najtežih oblika sustanarstva, i u Snu i na Javi najčešće
beznadne prognoze, riješiti »najkasnije za iduća tri mjeseca«, da bi,
kad je dvadeset godina kasnije, odjeven samo u plavu, prugastu
pidžamu, prekasno probuđen, istrčao iz Kuće, za sobom ostavio
ne samo svoju majku, nego i 1800 neriješenih, neutješnih »bivših
pjevačica«, (s iznimkom onih koje su se — poput prve — riješile
parnica činjenicom vlastite smrti), odnosno golemi, papirnati, za-
boravljeni spomenik Nepravdi...
Istodobno, u stanu smještenom pod nogama petnaestogodiš-
nje Kćeri Činovnice i Pijanca, koja, otkrijmo, sanja Piščevo Djetinj-
stvo, dvadesetosmogodišnji, u zboru izgubljeni Bas, koji je do zbo -
ra putovao punih deset godina — vrijeme potrebno za putovanje
od Provincije do Grada, ako taj put netko nasilno ne uspije skratiti,
što onda, međutim, znači obrtanje smjera; tj. putovanje natrag u
Provinciju, a postiže se provincijalizacijom prebrzo dosegnuta Gra -
da — počinje sanjati kako će se basom uzdignuti iz zbora, što je je-
dino uzdizanje koje će, nakratko, omogućiti velika pojava Mojsija...
Istodobno, u stanu tankim zidovima odvojenom od stana u
zboru nesretno izgubljena Basa, koji se povremeno, iz Sna, javlja
arijom iz »Rigoletta«, dva kata više potajno prihvaćenom od dr.
Grossmannove Ide (napjev koji ju je vraćao u raspjevanu mladost,
tj. u vrijeme prije udaje za bankara dr. Grossmanna, kamo ju je
gurnuo pogrešan osjećaj za Stvarnost), Udovica Knjigovođe koji je
u proračunima pronašao omču, svezavši je potom, da bi se na njoj
objesio, za kuku u bivšoj veš-kuhinji — poslije samoubojstva pre-
farbanoj i pretvorenoj u zajedničku sušionicu rublja — počinje u
kćer, preostalu joj za Knjigovođom, toga časa mladom od sedam
godina, »polagati nade«13 koje je izgubila lošim knjiženjem svoga
muža, tj. počinje sanjati i za sebe i za kćer, namjenjujući ovoj isto
što i prije toga Knjigovođi, ulogu ispunitelja svojih snova o sposob-
nosti, uspjehu, bogatstvu i ugledu, da bi se, dvadeset godina kas -
nije, usred noći probudila pred zaključanim vratima stana, za čije
joj je otključavanje zauvijek uzmanjkao ključ...
Istodobno, u stanu smještenom pod nogama Pravnika koji se
na vrijeme odmetnuo u advokate, Profesor, koji je propustio pos-
tati ministrom (avijacije), i koji to nikome nije spreman oprostiti,
uključujući svoju ženu, sinove, kolege s posla, rodbinu, te proda-
vačicu koja mu je na kiosku svakodnevno prodavala novine, u Snu
(SS-u) u kojem je sve »dobro i moguće«, počinje rad na nikom po-
trebnoj Studiji, u koju će unijeti sve svoje golemo neznanje, i kojoj
će — dvadeset godina kasnije — stavljen pred dilemu: »Shakespe-
are ili kobasica« žrtvovati svoju jedinu, vjerno ga služeću ženu, si -
lom prilika ovdje uspoređenu s »kobasicom«, iako bi bila točnija
skromnija usporedba s »otiračem«.
Istodobno, u stanu smještenom zid do zida Profesora čije su
nade zauvijek ostale pred ministarstvom (avijacije), te ih se i danas
može tamo pronaći... Daigarica koja je oduvijek vjerovala u ideale
(Drugarica Idealistica), pošto je pištoljem, naslijeđenim od u iste
vjerujućeg oca, ubila svoju mladu, ni u što vjerujuću sestru, u sa-
moobrani, jer se sestra okomila na Ideale, upada, jer u samoobra -
nu nitko nije povjerovao i jer se Idealistica nije mogla pokajati, u
San u kojem je proglašena ludom, s blagom dijagnozom »sumanu-
tost ili paranoja«, da bi se te dijagnoze, upravo zbog istaknute bla-
gosti, iz dana u dan oslobađala punih dvadeset godina, dokazujući
12
Lik iz »Pripovijesti o bivšoj pjevačici, bivšem sucu Banskog stola, bivšem upravitelju
Kaznenog logora i bivšoj logorašici« iste autorice. 3
Fraza proizašla iz fraze: »polagati jaja«, te stoga nosi i sva njezina značenja.
s vremenom sve nevidljiviju razliku između Ideala i sumanutih ide -
ja veličine, kako su liječnici označili Drugaričine Ideale, da bi se
zatim, ne zato jer bi tu razliku i dokazala, nego jer je Ludnici zatre-
bao njezin krevet, »ne izgledajući starija ni dan«, kako je ustvrdila
Gospođica kojoj je nedostajao telefon, također jedna od junakinja
ove Priče, iz Ludnice, nepobijedena, vratila u mramorom ukrašenu
Kuću, te u njoj, kao i ostali, na koncu bila pobijeđena od Luđaka.
Istodobno, u stanu smještenom dva koraka od stana Drugarice koja
će ipak biti izdana od Ideala, tj. koju konačno neće ubiti Nepravda
udružena s Neznanjem, Obespravljenošću, Izrabljivanjem i
Siromaštvom, nego Sila potječuća iz u Luđaku pomiješanih trava, ili
Sudbina čitljiva iz olova skrućenog u zdjeli s vodom, Krojač koji je
— premda s cipelama dosežući jedva 165 cm — jednim udarcem
usmrtio sedam konjskih muha, svih sedam veličine najvećih
Krojačevih »driickera«, i svih sedam pristiglih iz improviziranog
svinjca u stanu pet ulica dalje nastanjenog V. K., a koji je prasici za
stanovanje ustupio svoju kupaonicu", istim zamahom lopatice
upada u San u kojem svoje majstorstvo vidi bolje unovčenim u
inozemstvu, istom onom u koje će Mještani biti odvedeni kao rob -
lje, opravdavajući, prema već poznatoj formuli 15 svoj izdajnički od-
lazak budućnošću svoje djece; njih troje, ostavljenih također na-
puštenoj ženi, da bi se, dvadeset godina kasnije, u toku kojih se,
sanjajući, nije stigao javiti osim dva puta, za rođendane najstarijeg
sina16, vrativši se tamo gdje ga više nitko nije poznavao, konačno
probudio u Javi u Kuću prokrijumčarenog Luđaka, odnosno na,
u
V. K. = Viktor Kovačević, junak pripovijesti »Trave ili pripovijesti o tome što se dogodilo s
Viktorom Kovačevićem koji je na glasove da sa Sjevera pristi že pobjednička vojska iz
svog stana na prvom katu druge Pavlove ulice br. 7. požurio u novoizgradenu vilu pod
Sljemenom, da se tamo nade pri ruci svojoj vili, ukoliko se dogodi da ova nekom zapne
za oko«, iste autorice.
15
Formula o »iskupljivosti vremena« opovrgnuta u »Četiri kvarteta« T. S. Eliota stihovima:
»Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo / Možda su oba u vremenu budućem / A vrijeme bu
duće u prošlom sadržano. / Ako je sve vrijeme vječno prisutno, sve je vrijeme neiskuplji-
vo«, prijevod A. Šoljana.
16
lako se Krojač, otputovavši, oteo djelovanju »plina« — teorija koju Pisac nije posve od
bacio — i dalje je ostalo u Snu (SS-u), jer je ionako izvorno iz njega potjecao (tj. jer je do
šao iz bajke).
kako je pogrešno vjerovao, lomači potpirenoj njegovim teško zara -
đenim markama što ih je pred obitelji, predstavivši se »sirotinjom«',
iz šale bio skrio u kovčeg — šala koju je, najzad, morao platiti ži-
votom.
Istodobno, u stanovima polukata i prizemlja, koji su se među-
sobno razlikovali kao vojarna od hotela, u Stan iz kojeg će ih, kao
stanare s katova, probuditi tek intervencija Luđaka, padaju: Gospo-
đica iz prizemlja kojoj je nedostajao telefon — dvadeset godina te -
lefonirajući iz stana Policajca, što bi ovome najavljivala svaki put
barem dva mjeseca ranije; konobarica, pa Kuharica u obližnjoj
menzi, pa u restoranu — dvadeset godina sanjajući kako će se
osloboditi kuhinje, zapare i smrada užegle masnoće; stolar, pre-
kvalificiran u Referenta prodaje — dvadeset godina planirajući ka-
ko će »otvoriti svoju radionicu« i time se opet prekvalificirati iz »re-
ferenta« u Stolara; Blagajnica, razumno udata za Škrca — dvadeset
godina sanjajući putove do Škrčeva srca, uporno ne vjerujući da
Škrtac i prema svom srcu gaji isti odnos kao i prema novcu; doma-
ćica, koja je preko noći ostala bez muža, tj. Raspuštenica — dvade -
set godina nagađajući zašto je napuštena, kao da će joj se odbjegli,
ako to dokuči, vratiti; Majka studenta koji je upisao medicinu —
dvadeset godina vjerujući da školuje doktora; Pjesnik, koji je pri-
vremeno postao zubarom — dvadeset se godina provlačeći kroz
razvaline tuđih zuba, tražeći pukotinu kroz koju bi mogao izaći;
Učiteljica, koja je tugu htjela utopiti u piću — dvadeset godina uz-
gajajući sreću-dijelećeg-miša 17, kojega će najzad i stvoriti, uz pomoć
alkoholne kome; Portir, koji se nazivao vratarom, od mladosti
zaljubljen u Povijest, točnije, u događaje vezane za kamenu statuu
Konjanika svojevremeno tajanstveno iščezlu s Gradskoga Trga —
dvadeset godina dotjerujući seminarsku radnju o Konjaniku, vjeru -
jući da će ga ista ugurati u Povijest; pisanju naklonjen Grafičar —
dvadeset godina pišući još nedovršen roman; još neotkriveni Slikar
— dvadeset godina spremajući nikad postavljenu izložbu; djece
željna ne-Rodilja — dvadeset godina nastojeći ostati noseća; sa-
stavljač nikad objavljenih memoara — bivše Vojno lice u penziji,
»Miš bijeli — sreću dijeli«, kako to propovijedaju Cigani.
 koje je dvadeset godina i dalje proživljavalo Rat; i, od svih navede -
nih Supruge, Supruzi, Prethodnici i Nasljednici, njih još ukupno
dvadesetdva, čije će Snove pisac ostaviti njima samima.
U međuvremenu, Luđak, posljednji put viđen kako oklijevajući
stoji na prohladnoj Ulici, ne usuđujući se vratiti, poći dalje ili
pasti, udarcem Klokana opet pretvoren u Mojsija, odlučuje se, si-
lom svoga talenta, za herojsko, u pjesmama opjevano »poći dalje«,
te u potrebi ostvarenja sinteze barem dviju od triju nužnih uvjeta
opstanka, tj. sinteze potrebe za krovom i potrebe za punim stolom,
kad već ne može ostvariti sintezu krova i stola s posteljom, i već iz -
ložen djelovanju »plina« tj. Socijalističkog Sna, u kojem će, kao Lu-
đak, htjeti postati Mojsijem, dok će, kao Mojsije, htjeti postati Luđa -
kom, zbog čega će se taj San jedva razlikovati odjave, samo toliko
što će Luđak i nadalje izigravati Mojsija, dok će Mojsije izigravati
Luđaka, u prisutnosti gosp. Martinova nepostojećega Brata, prona-
lazi četvrtu od svojih što vjenčanih, što nevjenčanih žena, od kojih
su prve dvije žive (Hrs Štefanija i Klanjić Katarina), dok je treća po-
kojna (Filipović Filomena), odnosno, pronalazi treću nevjenčanu,
ili drugu »sretnu udovicu« — »sretna« znači: lako utješljiva — pede-
setosmogodišnju Urošević Uršu, lažnu crnku, najkraćeg opisa
»smrknuta«, a kojoj će Mojsije privremeno promijeniti opis u »smek-
šana«, izraz koji bi, priznaje se, bolje pristajao kruhu. Na Uršinim
prsima, presječenim samoubilačkom usjeklinom, provest će udom-
ljeni tuce sitnih, pretežno dremljivih godina — »dremljiv« se odnosi
na Ludakovo sudovanje koje tih godina doseže najnižu moguću
granicu aktivnosti, svodeći se na svega pet parnica godišnje, od
kojih je jedna sigurno posvećena bivšoj Štefaniji, čiji se pogled mo -
gao tada trajno opisati kao »siv« — da bi Uršu, jednom nogom za-
pevši u usjeklini, koja je tome i bila namijenjena, progutavši već
dvojicu legalnih i trojicu nelegalnih muževa, spašavajući glavu, za -
mijenio za petu ženu, odn. četvrtu nevjenčanu, tj. treću »sretnu
udovicu« (»sretna« i dalje znači »lako utješljiva«), šezdesetdvogodiš-
nju, zlatozubu Zlatarević Zlatu, kod koje bi se zadržao dulje, da
Zlata, držeći se uzrečice: »KUĆA ČISTA — POPUT ZLATA BLISTA«,
plavim koncem izvezene na ukrasno; krpi u kuhinji, nije tako revno
kroz prozor istresala tepih, da je skupa s njim ispala s petoga
kata na ulicu, nakon čega je Luđak prvi put od neke žene nešto
naslijedio, iako manje nego se nadao prije no što je počeo brojati,
a u što se (nasljedstvo), na nesreću, nije ubrajao i stan, privatno
vlasništvo izvjesnog Vladimira dr. Hrčka, koji je Mojsija iselio na -
kon godinu dana parničenja, samom svojom titulom dokazavši
postojanje zakonitosti u praksi. Tako je, samo četiri godine kasnije,
Luđak, petu ženu morao zamijeniti šestom, ili petom nevjenčanom,
ili četvrtom »sretnom udovicom«, šezdesetosmogodišnjom već spo-
menutom, ljubomornom Majstorovic Milenom, boje kose identične
netom popadalom lišću, koju je »jednu godinu varao« a »drugu go-
dinu trovao«, kako je Milena — treće godine — dokazivala na Sudu,
»isto kao što je« — tvrdila je — »njezinu prethodnicu, pokojnu
Zlatarević Zlatu, po svoj prilici gurnuo kroz prozor«, dok je »pokojnu
Filipovićku najvjerojatnije otrovao«... Pošto je Majstorovićka (ci-
tiramo Luđaka) «... u svoje laži uspjela uvjeriti Sud«, Luđak je, pod
vodstvom Pravnika odmetnutog u advokate — branitelja dodijelje-
nog mu od strane Suda — Majstorovićkin krov, stol i postelju mo -
rao zamijeniti za isto u zatvoai, u trajanju od punih sedam fatalnih
godina, od kojih je pet dobio, kako je to već nagoviješteno na-
prijed, zbog »pokušaja trovanja iz grabežnih pobuda« nevjenčane
supruge Majstorovic Milene, dok je iduće dvije zaslužio zbog onih
pet prethodnih, točnije »zbog prijetnji i napada« na suca predsjeda -
telja koji, kako mu je rekao na suđenju, »Ne zavređuje sjediti na
sudu, kad se zbog 'jedne kapitalističke prasice' usudio strpati jed -
nog sina palog borca u zatvor« — slučajem isti u kojem je, četrde set
godina ranije, Ljevak prošao svoju herojsku, života ga koštajuću
Školu. Najzad, po isteku tih sedam godina, koje je, unatoč poziva -
nju na Marijana Vogrineca, u cijelosti odslužio, budući da je mini -
star, kad mu se osuđeni iz zatvora obratio pismom za pomoć, za -
brinut sve lošijom situacijom u PIZ-u, u odgovor samo odmahnuo
rukom, Luđak se ponovo našao tamo odakle je svaki put kretao,
dakle, na kišovitoj, prohladnoj, životu mu prijetećoj Ulici, kojom se
ovaj put morao nešto dulje osvrtati, u tijeku čega je izgubio sedam
prištedenih kila i skoro navukao upalu pluća, dok, utegnutu u stro -
gu, još uvijek udovičku odjeću, koju upravo tih dana namjerava
zamijeniti običnom, ondulirane i svježe obojene kose, tako da
oponaša riđu boju zemlje, uzgeganu na dva, težinom izravnana
stopala, zbog čega mu privlačno nalikuje na patku ili kokoš (valja
uzeti u obzir Mojsijevih sedam izgubljenih kila), živahnošću prikri-
vajući svoje sedamdesetdvije godine (dugovječnost koju Pisac ne
smatra nedostatkom), s na srcu bližoj ruci obješenom torbom, nije
ugledao onu s kojom se mimoilazio punih dvadeset godina, pre-
vidjevši je i kraj prsiju smrknute Urošević Urše, i kraj zlatnih zuba
marljive Zlatarević Zlate, i kraj lukavog pogleda ljubomorne Maj-
storović Milene. Pošto je istoj pristupio pod mokrim stepenicama
Tržnice, ni sto metara udaljena od zemljišta koje je mešetar I. Hoh-
njec s Fratrovca — u trenutku svoje jedine sasvim pogrešne procje ne
— prodao dioničarima »PRVOG DIONIČARSKOG DRUŠTVA«, ot-pratit
će je, uz njezinu privolu, do obližnjeg Mesara, hvaleći joj usput
frizuai i dobroočuvanu privlačnost, tj. ono što je, preko svih
promašenih godina, iz gospe Rozalije još željno posezalo u Život,
nepromijenjeno otkada je izdana od prestrašenog bačvarskog Še-
grta, kome je Bačvar zaprijetio smrću »približi mu li se kćeri«, prijet-
nja za koju gospa Rozalija nije nikada saznala, i koja je Šegrta sta -
jala života, iz tisućljetne šutnje g. Martinu izrekla svoj »da«, držeći
ga potom nevažećim čitavih pola stoljeća... Nakon što ju je, dakle,
ispratio do od sebe duplo stasitijeg mesara (usporedba koju ne tre ba
shvatiti doslovno), pomoći će joj pri izboru omčastog para krva vica,
neustrašivo se pritom porječkavši s od sebe »duplo stasitijim
Mesarom« (kako se poslije hvalio osvojenoj gospi Rozaliji), naiz -
gled oko kakvoće suviše svijetlih krvavica, a zapravo oko ridoko-
se, obojici se smiješeće udovice, koju je Mesar, iako oženjen, već
ranije namijenio sebi, te joj tu i tamo navraćao u posve nedužne
posjete, što je gospa Rozalija povjerila sustanarki Koki Job, uz na-
pola skeptičnu, napola taštu primjedbu da »ne zna što taj Mesar za -
pravo hoće od nje!?«... U neprekinutom razgovoru o kakvoći krva-
vica, »ni sluge onima«, kako je govorio, »spravljenim kod njega, na
Selu«, slijedit će je do mirišljavih bačvica sa zeljem, gdje su se od -
mah složili da ne treba kupiti »rezano«, nego »glavicu« koju će on da,
kod kuće, »sasvim tanko narezati«... Potom će je otpratiti do su -
sjedne ulice, nad kojom je Nebo bilo nepomično poput bare, gdje
će je, u trenutku kad se trebalo rastati, prvi put prisno uhvatiti pod
ruku, nastojeći je osvojiti kako tjelesnom blizinom, za koju je osje-
tio da joj je predugo uskraćena, tako i riječima koje su zaboravljale
obilje njezinih godina, na identičan način na koji ih je i ona zabo -
ravljala, a što je iz gospe Rozalije, toga časa, ponovno stvorilo dje-
vojku, dakle ono uvijek spremno da se crveni i hihoće... Konačno,
nakon oklijevanja, koje mu se, jer je svoje udomljenje već počeo
držati sigurnim, činilo beskrajnim, i tokom kojega je ona od njega
više puta odvraćala glavu, kao da zamišlja da će on nestati kad se
slijedeći put okrene, i tako je poštedjeti donošenja ikakve odluke,
gurnula mu je u ruku plastičnu torbu s krvavicama, koju je on pri-
hvatio kao da mu je poklonila prsten, da bi ga, držanjem kvočke
koja vodi svoje mlade, odn. prednjačeći pred njim jedno pola ko -
raka, nastojeći ne gledati ni lijevo, ni desno, nego samo ravno is -
pred sebe, prokrijumčarila u Kuću, točnije, gurnula ga u vežu, kao
da ga želi požuriti, zbog čega je on pomislio da »tu nisu čista po -
sla«, i, kad je već bio unutra, na sigurnom, te se mogao ogledati po
mramorom ukrašenom Stubištu, kakvo je imao prilike vidjeti jedi-
no na Sudu, još jednom provjerila da li ih je tko opazio s ulice,
prozora ili iz dućana preko puta, mogućnosti čega su bile smanje -
ne zbog kiše, te najzad, iako još nesigurna da je sve prošlo bez
svjedoka, no ipak štiteći leda već donesenoj odluci — kako je či -
tao s njezina k sebi okrenuta lica — još jedan gušeći trenutak drže -
ći ga u napetosti, u trenutku kad on napetost više nije mogao pod-
nijeti, za sobom odlučno zatvorila kućna vrata...
Istovremeno je par Mojsije — gospa Rozalija, na putu od buč-
ne Tržnice do u mir uvučene Kuće, slijedio ljubazni, nikad posto -
jeći Brat već godinu dana mrtvog, neoplakanog gosp. Martina, koji
je (Brat), kad je gospa Rozalija konačno donijela odluku, te zajed -
no s krvavicama u Kuću prokrijumčarila i Luđaka, točnije, Luđaka
koji je izigravao Mojsija i Mojsija koji je izigravao Luđaka, ostao
usamljen stajati pred vežom, ispred nepromjenljivo mu pred no -
som zatvorenih vrata — »nepromjenljivo« ne stoga jer par nije mo-
gao slijediti, već stoga jer ga nije mogao razdvojiti, tj. baš ništa uči -
niti da bi spriječio Budućnost, koju je, za razliku od Pisca, pozna-
vao — shvativši tada ono u što potajno nikada nije ni sumnjao, ia -
ko je učinio sve da bi izgledalo suprotno, uspjevši prevariti čak i
Pisca, naime da se nikada neće domoći postojanja (Sadašnjosti),
već će zauvijek ostati tek nepostojeći Brat, nekada uporno postoje - 5.
ćega, a sada uporno nepostojećega, već u bivše postojeće uvršte -
noga gosp. Martina.
I tako je sedamdesetdvogodišnja gospa Rozalija, udovica pokojno-
Iga gosp. Martina, pred smrt nađenog prošaranog gomilom sum-
njivih modrica — koje je gospa Rozalija pripisala noćnim padovi-
ma s kreveta, prvom, kad je umirući htio otići na zahod, drugom,
kad je potpuno izgubio prisebnost i, kao svi umirući, htio napustiti
krevet, te je ona, uplašivši se, otišla pozvati liječnika, da bi ovaj,
došavši, konstatirao smrt — izašavši za objed kupiti dva para krva-
vica (kobasice s kojima je jednom utolila sedmodnevni post) —
pokupila s Ulice pedesetjednogodišnjeg Mojsija, koji je tog časa
izigravao Luđaka, jer je u njegovom paničnu, plavo obojenom
pogledu, opazila s krivnjom je gledajuće oči nekadašnjeg bačvar-
skog Šegrta, i istodobno, iz srca optužujući pogled svoga posljed-
njega, životu uskraćenoga sina, sva trojica ne slučajno kršteni ime -
nom Ivan. Nakon toga je gospa Rozalija Luđaka zbog dvadesetjed-
ne razlike u godinama, tek nedavno u modricama upokojenoga
gosp. Martina i pretežno joj na usluzi stojećih Stanara, koji su dva-
deset godina strpljivo slušali kako je »gosp. Martinu preostalo još
šest mjeseci života«, ne uvela, nego, utrpavši mu u ruke plastičnu
torbu s kobasicama, što je trebalo opravdati njegovu prisutnost na
Stubištu, i zaustavljena ga daha provevši mimo Kornelijinih vrata,
prokrijumčarila u Kuću, da bi ga sutradan predstavila Korneliji kao
»rođaka iz n.-a«. U to se rodaštvo, međutim, već druge večeri, na
dva zdrava oka razuvjerilo već šezdesetčetverogodišnje Posmrče
postolara Antuna Kožara (raznesena kod Piave 1918.) ugledavši,
kao prvi svjedok ljubavi gospe Rozalije i Luđaka, kroz prozor hod-
nika, tj. s druge strane svjetlarnika, kako gospa Rozalija u koritu sa-
puna »rođaka sa Sela« 18, sa smiješkom koji je, kako je Posmrče od-

18
Da li je »rođak« bio »sa Sela« ili iz »n.-a« (koji se po svemu može smatrati gradićem) os-
talo je u Kući predmetom ozbiljne rasprave još dugo nakon što je dilema postala bespred-
metnom, tj . pošto se prokrijumčareni pretvorio u muža.
mah shvatilo, pokazivao da je prvi put, za čitavih pola stoljeća, do-
živjela sintezu Ljubavi i Orgazma kakvu zahtijeva »priroda« (ili
stručnjaci za »prirodu«), a što je, znamo, uzalud tražila i kod već
mrtvog bačvarskog Šegrta, i kod već mrtvog, neželjenog gosp.
Martina, i kod još što živih, što mrtvih Stjepana. 19 Tako se, već trećeg
dana pošto je prokrijumčaren u Kuću, u okupanom, ispavanom,
dobro nahranjenom Mojsiju, koji je uz krvavice dobio i štaidl od
jabuka, probudio stvarni, do tada tek izigravani Luđak, koji će,
potaknut osjećajem neslućena uspjeha, što ga je s kišne ulice do-
veo na mramorno Stubište, te hvalisanjem gospe Rozalije kako je u
toj Kući »njoj nekada pripadalo sve, pa i dio stana sustanarke Ko-
ke« — pri čemu je prešućeno postojanje ustaškog poručnika An-
drovčića — još istog, trećeg, dana banuti u sobu začuđene Koke
Job, gdje će, koristeći izdajničku odsutnost njezina muža (izdajničko
— jer se baš tada zahtijevala njegova prisutnost), objasniti Kor-neliji
i njezinoj osamnaestogodišnjoj kćeri, kojoj je usput zainteresirano
piljio u debela koljena, kako bi telefon, primijećen na stoli ću u
kutu, valjalo prenijeti u sobu gospe Rozalije, jer — kako je tu mačio,
prihvativši ponuđenu kavu uz koju je, srknuvši, zatražio još šećera,
što su ga zahtijevale njegove poremećene žlijezde — »nije u redu da
podstanari (Koka) imaju telefon, dok ga pravi stanari, gospa
Rozalija i on, nemaju«. Ovu je izjavu Kornelija, osporena i kao
stanar i kao vlasnica telefona, plaćenog novcem »krvavo zarađenim
u banci«, još dok je uljezu jednom rukom obuzdavajući rasrdenu
kćer, drugom rukom šutke pokazivala vrata, na koja je Luđak naj -
zad izašao, mumljajući nešto u nikad obrijanu bradu — jer na ovoj
nikada i nije bilo ničeg za brijanje — shvatila onako kako je jedino
i mogla shvatiti, dakle, da se »taj čovjek namjerava proširiti na nje -
zin stan«, kako se, sutradan, pred liftom, požalila Supruzi šezdeset-
šestgodišnjeg Školskog Nadzornika, nekad »najljepšoj djevojci na
školi«, nestaloj pod kotačima presporo kočećeg tramvaja, u javi za-
mijenjenoj otežalom matronom s prst debelim, plavim venama na
nogama. Kako je, pak, supruga školskog Nadzornika, upoznala
Luđaka dan ranije, na Stubištu, gdje se motao privučen blistavilom
crvena mramora, kad se ljubazno ponudio ponijeti joj krcate ceke-
re (lift je opet bio u kvaru), primila je Kornelijino žaljenje ne baš
onako kako bi se to od nje očekivalo, tj. s razumijevanjem za žale-
ću joj se Korneliju, nego nešto drukčije — nastojeći ovu u sebi
okriviti za sukob — zbog, čega je, nešto kasnije, u razgovoai sa
suprugom već dvaput zatvaranoga Poslovođe špeceraja, Korneliji
nenaklonjeno pripisala osobine koje su tobože »izazvale Susjeda«,
kako su Stanari, medu sobom, jednostavno prozvali Luđaka, i to
ljubomoru, svadljivost, umišljenost i prkos, dakle osobine koje su
»već prije«, kako se bezobrazno izrazila, »izazvale i od nje otjerale
uvijek pristojnog ing. Joba«... I premda je supruga Poslovođe špe-
ceraja o ing. Jobu imala mišljenje suprotno od onog supruge škol-
skog Nadzornika, ne shvaćajući, kako se već prije izrazila u razgo -
voru sa suprugom Krojača, »čovjeka koji ne misli na svoju djecu
(što se istovremeno netaktički odnosilo i na sugovorničina supru -
ga, Krojača), ipak se sada, na Stubištu, osjećajući se krivom zbog
svog već dvaput zatvaranog muža, dakle iz potrebe da se ulaguje,
s tim mišljenjem složila, prenijevši ga, po inerciji, a i zato da bi se
opravdala, na Blagajnicu razumno udatu za Škrca, koja je, ugradiv-
ši to mišljenje u vlastitu žalosnu »pripovijest« o nečuvenoj i nepod-
nošljivoj škrtosti svog muža, primjeri koje su zadobivali gotovo bi-
blijske razmjere2", tobožnju Kokinu »krivicu« ne prijenosom tj. tra-
čem, nego zračenjem postupno raširila Kućom... Tako je zahvalju -
jući kako pokvarenom liftu, tako i povećim krcatim cekerima no-
šenim do vrata nekadašnjega školskog Nadzornika, iza kojih se,
kao i uvijek na približavanje Luđaka, luđačkim lavežom oglasio
pas Rexi 21, za što je, umjesto nagrade, kažnjen udarcem nogom.
Luđak po drugi put prokrijumčaren u Kuću kao »čovjek koji uvijek
želi biti na usluzi«, kako se o njemu izrazila supaiga nekadašnjega
" Stjepan Androvčić IV. umro je od posljedica dobro izvedenog vješanja — kad mu je život
naglo okrenuo leda, pokazavši se u svojoj biti kao smrt; Stjepan Vranicki III. umro je od 20
posljedica ljubomore svoje žene, tj. od posljedica susreta svoje šije sa sjekirom koja je lju- Kao kad je ženi za trudnoće odredio prehranu od pola kilograma kruh dnevno.
21
bomornoj — kako je tvrdila — »ispala iz ruku«, ne mogavši objasniti kako je »ispala« baš na Usporedimo li ga s ljudskom dobi, tog časa star šezdesetšest godina, jednako kao i nje-
suprugovu šiju. gov sa skepskom ga ušutkavajući gazda.
školskog Nadzornika. Pošto je, na njihovo posve usputno jadanje
kako »nigdje ne mogu nabaviti teletinu«, nabavio »nenabavljivu te-
letinu« kako Gospođici iz prizemlja kojoj je nedostajao telefon, ta-
ko i Udovici u omču proknjiženoga knjigovođe, proglašen je od
Udovice »čovjekom koji sve može nabaviti...« Zatim je, promijenivši
tri osigurača, dva dotrajala prekidača i, na pegli, flasterom već sto
puta pokrpanu žicu, u stanovima alkoholizirane Učiteljice, siro-
mašne Blagajnice i odveć same Raspuštenice, napredovao u »čo-
vjeka koji se odlično razumije u struju«. Od »čovjeka koji se odlično
razumije u struju« unaprijeđen je u »čovjeka koji izgleda ima prili -
čan imetak« — prema informaciji supruge u gastarbajtera pretvore na
Krojača, a vezanoj uz zemlju preostalu mu na Selu, onu za koju se
sporio s rodbinom Guščarice i Ljevaka, i onu nasljedenu za u
umirovljeničkom Domu preminulom Pomajkom, umrlom u vrije-
me zlatozube Zlatarević Zlate, od čijeg je novca posinak platio
troškove pogreba. Nakon toga je, pošto je od supaige Profesora
koji je propustio postati ministrom kupio dva stara tepiha, suvišna
joj vrata i polukauč s raspadnutom presvlakom, na kojem je Profe -
sor napravio mlađeg od svoja dva sina (starijeg je napravio već pri-
je, na tepihu) i sve to, s nikome dokučivom namjerom, bučno ote-
glio na tavan, zauzevši i dio tavana pripadajući Korneliji Job, od is -
te supaige Profesora (valja primijetiti da su sve Luđakove zagovor -
nice žene) proglašen »čovjekom boljim nego se na prvi pogled či -
ni«, čime je Ludakovo udomljavanje u Kuću bilo okončano. Time je
Kornelija, lišena ičije podrške — u Kući se, pošto su skoro svi Sta -
nari stali na Susjedovu stranu, mogla požaliti tek Drugarici fdealis-
tici, jedinoj uz Rexija imunoj na Luđakove ljubaznosti, koje je javno
žigosala kao da je riječ o silovanjima — ostala izložena njegovu
sve većem pritisku, izraženom zlogukim fićukanjem prilikom pro-
lazaka kroz hodnik, kojim je prolazio četrdeset puta dnevno, ako
se broju izlazaka pribroji broj ulazaka i prijetnjom da u stan »više
ne može dovesti supruga« (nevjernog ing. Joba), jer je »taj otišao i
vratiti se ne može nikada«, kako joj je napisao na cedulji uguranoj
ispod vrata. Istodobno je Kornelija bila izložena Ljubomori gospe
Rozalije, koja je odbijala svaki mogući razgovor, u njezinoj kuhinji,
kod Kornelije ili u kavani u susjedstvu, kamo bi Luđak gospu Ro-
zaliju subotom odveo na piće, vraćajući se u vrijeme nesretnog
bačvarskog Šegrta — i konačno je tamo vrativši kad joj je, jednog
popodneva, pokazao oko bijele golubice ushodana goluba, objaš-
njavajući joj kako se »... eto, i golubovi vole«, pri čemu ju je stiskao
da je »ostala bez daha«, upravo onako kako je zamišljala da će biti
stiskana u naručju bačvarskog Šegrta... Najzad je Kornelija, iznervi-
rana gospa Rozalijinim prolaženjem kraj nje »kao pokraj turskog
groblja«22, kako se pred liftom požalila Drugarici Idealistici, na Lu-
dakovo ponovljeno pitanje kada misli iseliti, točnije: »Kada misli
pokupiti svoje prnje?«, postavljeno joj bez prisutnosti svjedoka, u
zajedničkom prethodniku, odvojenom od Stubišta, bila prisiljena
odgovoriti da će »iseliti ne ona, nego oni koji u stanu šire ustaški
kurvarluk«, što se čulo ne samo do gospa Rozalijine kuhinje, već i
do frizerskog salona u prizemlju, tj. do bivšega stana bivšega pod-
vornika Miillera, kasnije otetog Posmrčetu postolara Antuna Koža-
ra, raznesena granatom kod Piave 1918. Time se ono što je dotad
držano »dobrosusjedskim čarkama«, kako se o sukobu Ludak-Kor-
nelija izrazio promašeni Referent prodaje, kome se Kornelija, kao
odgovornom, obratila za savjet 2' pretvorilo u udaiženi Ludakov i
Mojsijev pohod protiv Kuće, koji su svi stanari osjetili, a nitko pre -
poznao kao Zlo, bez obzira koliko se ovo konačno iskazalo kao
Dobro, kako stoga jer su se još uvijek nalazili u SS-u, premda u
zadnjem, buđenju prethodećem satu, odnosno, jer su još uvijek bili
vezani uz svoje poslove i televizor (što će im Pisac, za poduku,
jednim potezom oduzeti), tako i stoga što se Zlo, kao i uvijek, pre-
rušilo, pojavivši se u odjeći u gluposti odbačene, u smijehu prihva -
ćene, svima dobrodošle Lude...
Napomena 7.
Zamislite »dijete palog borca«, kako Luđak o sebi nikad nije
prestao misliti, a zbog čega je sedam metara gospa Rozalijina hod-
nika, kako je činio i s hodnicima svojih dotadašnjih žena, ukrasio
22
Pisac priznaje da pokraj turskog groblja nikad nije prolazio, ali uz pomoć ljubaznog,
nepostojećeg Brata gosp. Martina i to mu je moguće zamisliti.
23
Tj. kao predsjedniku tzv. kućnog savjeta — samoupravnog mehanizma primijenjenog
na stanovanje.
fotografijama Marijana Vogrineca, njegovih nadređenih i njegovih
podređenih, te fotografijama Lenjina, Marxa i Engelsa, kako, uvje -
ren u svoje golemo zalede — upravo u fotografije obješene po ze -
lenim zidovima — dohvaća riječi do nestrpljivosti dotjerane Koke
Job o onima koji »šire ustaško kurvanje« te, trljajući kratke, tupe, na
Selo mirišuće prste (iako je u Gradu živio već više od dvadeset go -
dina, i dalje je i okupan zaudarao na štalu), obavještava od srdžbe
do pojasa mokru Korneliju da će »to što je rekla morati i polizati«, i
to ne samo »pred Ružicom«, kako je tepao gospi Rozaliji, nego i na
»za to određenom mjestu«, tj. na Sudu, gdje njega ne samo zovu
»advokatom«, nego i gdje odlično znaju čiji je on sin, »prvoborca« i
»herojskog komunista«, a kojega su ovdje pogrdno nazvali »usta -
šom«... Tako će Kornelija morati platiti ne samo »osobnu uvredu«
nanesenu »što njemu, što njegovoj .budućoj« — tada je prvi put naz-
vao gospu Rozaliju »budućom«, od čega se Kornelija do koljena oz-
nojila, zorno si predočivši svoju pokoru vječnom — nego će platiti
i »uvredu nanesenu ovoj zemlji«, time što se »komunista« usudila
nazvati »ustašom«... Za sve će to on, govorio je gurkajući Korneliju
u grudi, od čega se njezina zatečenost nije znala obraniti, »ako tre ba
smjesta pronaći i svjedoke«, premda i »Ružica«, naglasio je, »može
doći svjedočiti«... Ovu je (»Ružicu«) toga časa u prethodnik doz-vao
»ustaški kurvarluk«, već naoružanu riječima da »bogme hoće
svjedočiti«, pri čemu uopće nije mislila na svjedočenje, nego na to
kako ju je »njezin Ivek« prvi put nazvao »budućom«, na što je Lu -
đak, kao da svjedoci vani već čekaju, s jednim (Korneliji): »Vidjet
ćeš!«, izjurio na Stubište, gdje je, s lavorom rublja u rukama, naslo -
njena na stubišnu ogradu, odakle je prisluškivala svađu iz prethod-
nika, zaustavljena na putu prema sušionici Riblja na tavanu, stajala
Gospođica iz prizemlja kojoj je nedostajao telefon, a koju je Luđak
odmah, uhvativši je za suviše tanko zapešće, glasno obavezao da
»mora doći svjedočiti«, a kad je ona to, unatoč nabavljenoj »nena-
bavljivoj teletini«, ispričavajući se istodobno i njemu i Korneliji
(iako je ova već utekla u svoj dio stana) odbila, zaprijetio joj da će
i ona »završiti na Sudu«, jer on »dobro zna da se bavi posteljar-
stvom«, tj. izdavanjem kreveta na noć, a za što nikad nije dobila
dozvolu. Vjerojatno bi toj prijetnji nadodao još koju, psujući usput
i dotle već posve podivljalog Rexija, kojeg su gazde baš tada mo -
rale ostaviti samog u stanu, da ga gospa Rozalija, izašavši i uputivši
Gospođici samo neprotumačivu grimasu, za koju se nije znalo da li
je isprika ili pokuda, ljubomora ili gazdinsko likovanje, nije sa Stu -
bišta uvukla u stan, odnosno u zajednički prethodnik, pa u prvi
metar »fotografijama lijepo ukrašenog hodnika«, te mu, iako je on
taj metar opet htio napustiti, poput svog zodijačkog znaka Lava na-
srćući na kvaku, uspjela pred nosom odlučno zatvoriti vrata... Na -
kon toga je Luđak, ohrabren vlastitim nastupom, otišao napisati pr-
vu tužbu protiv Kornelije, jadikujući što »još uvijek nema pisaći
stroj« — koji će potom od gospe Rozalije dobiti na poklon... Gospa
Rozalija je, likujući što je nazvana »budućom«, a što se svom stana-
ru nije usudila sugerirati, ne znajući da se on isto boji predložiti
njoj, otišla u kuhinju umijesiti mu pitu od jabuka... Kornelija, kojoj
se kći nalazila u školi, popivši valerijanu i skuhavši lipov čaj, prvi
put je počela razmišljati o advokatu, manje iz nade da će spriječiti
najavljeno vjenčanje, više iz općenite potrebe za Pravdom, za koju
je vjerovala da se »mora moći istjerati« — kako je samouvjereno
rekla kolegici iz banke... Gospođica iz prizemlja, je, u želji da iz -
bjegne ponovni susret s Luđakom, odustala od namjeravanog od -
laska u sušionicu rublja, iskusivši pri silasku isto što i prije nje Kor -
nelija, tj. da, susrevši pred liftom knjigovodinu Udovicu, pošto joj
se požalila na »Susjedovu drskost«, u odgovor dobije podsmijeh i
svadljivu izjavu kako je »u Kući općepoznato« da bi Gospođica »Su-
sjeda, kad bi mogla, odmah preselila k sebi...«
Istodobno je, u namjeri da protegne noge, iz Kuće izašla Kći
Činovnice i Pijanca, i to baš u času kad je mrak rasvijetlio prozore
na Kući, obojivši u crveno one gospa Rozalije i Luđaka, a što je Kći
asociralo na budoar, pakao i požar, a iza čega su stajali gospa Ro -
zalija, Ludakovo ludilo i 150 W, crveno obojena žarulja, da bi se iz-
razom lica, držanjem i povremenim odmahivanjem glave približila
nepostojećoj brizi gosp. Martinova ljubaznog, nepostojećeg Brata,
kao svojoj — otkrijmo — još nedosegnutoj Budućnosti, s kojom će
se jednom konačno stopiti u Piscu, a čime se nepostojeći Brat po -
kojnoga gosp. Martina ipak neće domoći postojanja...
 Napomena 8.
Pisac misli da gospa Rozalija, unatoč zagrijanosti za Luđaka,
nije ovome predočila Korneliju kao »podstanara«, što je najniži mo-
gući oblik stanovanja iza vlasništva, suvlasništva, stanarstva i susta-
narstva, nego je, hvaleći se svojim dugim boravkom u Kući, a ne
spominjući okolnosti, npr. Stjepana Androvčića, pod kojim je u
Kuću uselila, u Ludakovim očima — svojim pričanjem — Korneliju
toliko umanjila, da ju je Luđak u sebi srozao do podstanarstva, či -
me je počeo smatrati i njezino dokumentima dokazljivo sustanar-
stvo... Krenuvši od toga, slijep i gluh na bilo kakve dokumente, vi -
dio se zatim proširenim ne samo na Kornelijinih 50 m 2, nego i na
sve ostale prostore i stanove u Kući, otkuda je već ciljao na Grad,
pa i na Zemlju, nikad se, međutim, ne usmjerivši na Nebo... ambi-
cija u kojoj, uza sve moguće ograde, Pisac ne može ne prepoznati
istu onu ambiciju koja je od čovjeka koji se jednom popeo na vlak,
u namjeri da se zaposli u gradskoj tvornici cipela, putovima koji će
se kasnije nazivati raznim imenima, od onih uzdižućih do Neba
(hvalospjevi), do onih spuštajućih do zemlje (pokude), stvoriti s
raspećem i Čudom po smrti povezanoga Ljevaka...
Na taj je način, zahvaljujući kušnji izloženim živcima bankovne
činovnice Kornelije Koke Job, Luđak, njoj usprkos, prijevreme no
pretvoren u Muža (iako izgleda da bi se to ionako dogodilo,
pogotovo jer je naviješteno i jer se stvarno dogodilo, ipak se mora
dopustiti i suprotna mogućnost koja ukida razliku između uzroka i
povoda, onako kako se to podučava u školi, tj. mogućnost da Kor-
nelija nije spomenula »ustaško kurvanje«, ne bi možda do vjenčanja
ni došlo, što bi eventualno ukinulo i ovu Priču), s tim da je vjenča -
nje gospa Rozalija objavila kako novim crvenim kostimom, koji je
zamijenio njezinu dotadašnju, do gaćica duboku crninu, tako i, za
prvog slučajnog susreta s Kornelijom pred liftom, svojom dotjera-
nošću, odmjerenoj u Kornelijinoj zapuštenosti, ili za-puštenosti na-
puštene žene. Što se Luđaka tiče, on je, nezadovoljan samo dvo -
smislenim znakovljem, kao što je odjeća i dotjeranost uopće, že -
nidbu s gospom Rozalijom objavio tako što je, krišom od svoje
gospe, pozvonio na Kornelijina vrata te joj, kad ih je otvorila, pred
oči gurnuo vjenčani list, s nedvosmislenim riječima: »Ja sam sada
Muž!«, gdje je »sada« značilo — a o čemu Kornelija nije imala ni
pojma — da je »Muž« prvi put nakon braka sa Štefanijom, da bi te
riječi, u Luđaku, zbog čak pet prethodnih promašaja, kad svoje žrt -
ve nije uspio dovesti pred matičara, bile popraćene osjećajem
upravo neizdrživa ushićenja... Te su riječi (»Ja sam sada Muž!«),
iako to u Kući još nitko nije znao — iz tog neznanja valja isključiti
slutnje, recimo Rexijevu ili Dmgarice Idealistice, kojoj se Luđak na
Stubištu nastojao uklanjati s puta — također predstavljale nešto
kao Ludakov bojni poklič (»Naprijed!«), poklič pohoda na u Snu
(SS-u) još zatočene Sanjače (SSS-ovce), kojima on sam nikada nije
pripadao, kao što im, iako na svoj način, nisu pripadali ni Pisac, ni
nepostojeći Brat pokojnoga gosp. Martina, ni s njima neraskidivo
povezana Kći Činovnice i Pijanca... Medu Sanjačima (SSS-ovcima),
prva će Luđakova žrtva biti upravo Kornelija Job, kojoj će Luđak,
nakon pokliča »naprijed!«, izraženim kroz: »Ja sam sada Muž!«, pre-
sjeći telefonske žice, točnije, dio žica sprovedenih kroz zajednički
prethodnik, te joj uputiti prvo od četrdeset uvredljivih pisama, sim-
boličnih crteža i tendencioznih plakata, dostavljenih joj što poš -
tom, što kroz prostor pod vratima, dakle na dva načina koji će se
za Korneliju pretvoriti u dvije more, moru dolaska poštara i moru
pogledavanja ispod vrata, da bi se mora uskoro proširila i na Sud,
tj. na moru odlaska i odgovaranja na Sudu.
Napomena 9-
Posljednjoj »mori odlaska i odgovaranja na Sudu« kriva je, uz
Mojsijevu sklonost parničenju, također i Kornelijina iskrivljena pre-
dodžba o Pravdi, tj. uvjerenje da istu i treba tražiti na Sudu... zbog
čega će se i Kornelija prepustiti mehanizmu parničenja, pojavljujući
se kao tužitelj protiv gospe Rozalije i Mojsija, iako svoju odboj nost
prema parničenju neće nikada svladati... da bi, na Sudu, na pokon
shvatila kako »Pravdu neće nikada istjerati«, tj. da je neće moći
istjerati upravo na Sudu, te da je »na Sudu ne valja ni tražiti«, kako je
već ranije bila upozorena na »gatarskoj seansi«, gledanjem u karte,
bijeli grah, te talog od crne kave, kod Vračare kojoj je Kor neliju
odvela kolegica iz banke.
 Istodobno je, u 300 kilometara od Grada udaljenom Mjestu, tj.
u PIZ-u, kojeg je pomnije praćenje na neko vrijeme napušteno, ia -
ko se i dalje cijeni kao pozadina stvari, Marijan Vogrinec, toga časa
u PIZ-u prisutan u tzv. »neslužbenom posjetu«, zadnji put u pratnji
manje šutljivog Vozača, posjetio mjesto Ljevakovog raspeća, gdje
je (događaji se navode prema kazivanju Vozača), »kleknuvši kraj
još otvorene rupe u nju, uz psovku, povikao neko ime« — Vozaču
je ono zazvučalo kao »Zetovac« — nakon čega je »uzalud ostao če-
kati da mu iz rupe odgovore«, čak usput na nju »prislonivši uho«,
što je Vozač kasnije nazvao »savršenim prizorom«, imitirajući — na
veselje slušateljstva — sasvim nesuvisle pokrete ministra, koji su u
slušateljstvu izazvali ugodan osjećaj nadmoći. Konačno, kako mu
»iznutra nitko nije odgovorio«, počeo je rupu »zatrpavati zemljom,
kao da u nju želi nekoga zatvoriti«, sa čime je prekinuo samo za-
hvaljujući pratnji, tj. Vozaču koji je — prema vlastitoj izjavi — na
mogućnost ministrova ispada u PIZ-u bio još prije puta diskretno
upozoren. (Iako to nije ostvareno, diskrecija je podrazumijevala i
tajnost navedene priče...). Nakon toga, budući je već ranije zaklju-
čeno da niti će Kopači (Akcijaši) izaći iz tunela, niti je do njih uop -
će moguće doprijeti — spasilačka ekipa je još uvijek boravila u
mjesnoj bolnici, s pojedinačnim simptomima potpunog duševnog
rasula — Slavoljub Peh, na mig Marijana Vogrineca, kojem je ipak
prepušteno donošenje konačne odluke, kao ocu čitavog, sad već
propalog projekta, na samu dvadesetu godinu izricanja točno su-
protne naredbe, tj. naredbe o otvaranju PIZ-a, a što je tada bilo po -
praćeno odgovarajućim narodnim veseljem, čija je prva žrtva bio
jedan vol, izdaje naredbu da se »rupa« (PIZDA) po »hitnom postupku
zatrpa« (»hitan postupak« je bio, međutim, tek govorna figura, iza
koje je ležao Sizifu namijenjen posao, na kome su dva radnika, po-
lomivši 500 limenih lopata, uspjela zaslužiti za smrt im dovoljnu
mirovinu, a da još nisu uspjeli zatrpati »rupu«), zatim, da se strojevi
PIZ-a »svi u istom času zaustave« (što je za posljedicu imalo iznenadnu
pojavu tišine, koja je Mještane istjerala iz njihovih kuća, da bi na
ulicama, jedni drugima, zabrinuto pokazivali na uši...), te »preostali
radnici pošalju kućama na odmor«, dok ih ponovno ne okupe radi
transportiranja u inozemstvo, izuzev radnika određenih
iu. ..._-
za čuvanje PIZ-ovih postrojenja, koja će se uskoro pretvoriti u do-
maćine Raspadu i Hrdi, i u čijoj će se Propasti otada gnijezditi tek
poljski miševi i ptice... Potom se Slavoljub Peh s ministrom Vogri-
necom vratio u Grad Vogrinčevim službenim sportskim avionom, i
to »incognito«, kako bi se odložila »izjava za javnost« koja, i kad je
konačno sročena — s dvogodišnjim, točno odmjerenim zakašnje-
njem — i dalje nije priznavala da u Mjestu nije bilo zlata, »zlato bi
se našlo«, tvrdilo se u Izjavi, »da je direktor Peh u PIZ-u pokazao
upornost svoga prethodnika, ministra Vogrineca« (mislilo se na Vo-
grinčevu upornost od prije dvadeset godina), dakle da opet nije
zatajio čovjek (»faktor čovjek«, kako se preciziralo u Izjavi), pri če-
mu se zaboravilo, kao što se neprekidno zaboravljalo, toliko uče -
stalo da je Zaborav već napola preuzeo ulogu Pamćenja, da je za-
pravo Marijan Vogrinec prvi zatajio kad se, pet godina ranije, vid-
jevši da se tu više ništa ne može učiniti, tj. shvativši da će PIZDA
otići »pod stečaj«, ispričavajući se »zdravljem« (spiritofobijom), bo-
lom zbog smrti supruge (nekad lakonoge niske balerine koju je
preoteo od svoga izigranoga, u zatvor smještenog pomoćnika), te
»gubitkom prijatelja«, ministra Ranogajca (u koje je — prijateljstvo
— javnost uvjerila štampa, dok Pisac raspolaže posve drugim po -
dacima), prodavši tamo sagrađenu vilu, što je diskretnije mogao,
zauvijek povukao iz PIZ-a...
U međuvremenu, iz SS-a (Socijalističkog Sna) polako bude-
ćem se Gradu, tako polako da će proteći godine dok probuđeni ne
uoče promjenu, da više nisu zaštićeni Snom, već su izloženi pod -
muklim udarcima Jave 2", u četverokatnoj, solidno građenoj, spava-
čima nastanjenoj Kući, Mojsije, ohrabren prvim uspjesima s Korne-
lijom, čija se uspravna pojava otada može vidjeti na Sudu, nastavlja
pohod na Stanare slijedeći »pravilo blizine«, dakle krećući u napade
od bližeg k daljem, tj. od četvrtoga kata s tavanom prema razi-
zemlju s podrumom; tako je, zaobišavši Posmrče postolara Antuna
Kožara (iako ne zauvijek, na povratku će mu se vratiti), za početak
napao Rexijem nadopunjenu polovicu nekadašnjeg školskog Nad-
24
Udarcima koji će se pojačavati od svojih vlastitih zamaha, kao što se pojačava brzina
niz nizbrdicu gurnutih kola.
zornika, tuživši ga (citiramo), »da izmetom zagađuje Stubište i lift«,
da »grize i lajanjem smeta posjed stanarima«, s tim da su stanari bili
»jedna majka od djeteta« (Kornelija koju je unatoč njihovim sporo-
vima, mirno navodio kao svoga svjedoka), te »njegova supruga« od
»na svijetu neviđene tragedije osoba« koja je »sedam puta izgubila
porod od djeteta«, radi čega »to lajanje ne može trpiti na živcima«,
inače će »završiti na groblju ili u bolnici« — pri čemu raspored riječi
»groblje« pa »bolnica« sadrži Mojsijeve još neoblikovane želje. Kako
je tužbu preuzela supruga tuženoga školskog Nadzornika, pročita la
ju je u sukobu sa svojim naočalama poduprtim očima, s kojima je
dotad živjela u prijateljstvu, slažući se onim što su oči vidjele i ne
uznemiravajući se onim što nisu vidjele, da bi, nešto kasnije,
doživjela isto što i nekada Kornelija, pa Gospođica iz prizemlja kojoj
je nedostajao telefon, tj. da, kad je tužbu sa zgražanjem pokaza la dr.
Grossmannovoj Idi, od iste svadljivo začuje kako bi »toga njihova
psa« (Rexija) »stvarno trebalo maknuti«, jer je »njezin muž« (dr.
Grossmann) »zbog njega sasvim izgubio živce« — što je, valjda, tre-
balo značiti da ih je upravo Rexi odnio... Nakon toga je supruga
školskog Nadzornika, u sebi za sve optuživši ni za što krivu Korne-
liju kao Luđakova crno na bijelo dokazana svjedoka, zauvijek »pre-
stala računati« na Stanare, kao što su oni, primjerice, Kornelija, već
otprije »prestali računati« na nju... (citirana fraza »prestati računati«
pokazuje matematičku utemeljenost stvari, odnosno njezinu neute-
meljenost u životu...)... Potom je Luđak, okrznuvši Idu, kad joj je
»pred nosom« zalupio vratima lifta, ostavivši je na Stubištu kao »ko-
mad dreka«, a za što je Ida, gluha na »jedini glas savjesti u Kući«25
optužila ni za što krivoga Rexija, napao Pravnika odmetnutog u
advokate, jednostavno prisvojivši njegovu TV-antenu na koju je
spojio gospa Rozalijin televizor (aktivnost koju valja zapamtiti!), a
kad mu je, otkrivši kradu, Pravnik zaprijetio ponovnim zatvorom,
istome napisao da će ga »dati deložirati iz stana«, jer se zna da on
»ima još jedan stan u vlasništvu i u njemu podstanare od kojih ubi re
devize...« (Na prostote pisma Pravnik je morao zažmiriti, jer su
insinuacije sa stanovima i devizama bile točne)... Nakon toga, poš-
1
Kako bi se o Rextju, da su ga o tome pitali, izrazio Pisac.
to je Poslovođa špeceraja odbio Ludakovu ponudu da za spremište
»viška« unajmi gospa Rozalijin tavan, u čemu je vidio sasvim pristoj-
nu zaradu, Mojsije ga prijavljuje da na »svom tavanu skriva ukrade -
nu robu«, što je Poslovodin tavan učinilo prostorom policijske pre -
metačine, a Poslovođu, premda na tavanu ništa nije pronađeno, jer
se »višak« tada nalazio skriven u stanu, žrtvom vlastita, na »manjku«
temeljena straha, i žrtvom dvotjedna protesta svoje žene, koja se
odmah nakon premetačine protestno preselila majci... Slijedi Luda-
kov kraći intermezzo s u zboru nesretno izgubljenim Basom, s ko -
jim Luđak, zapravo, nije znao što bi i pred čijim je glasom osjećao
strah, tako da ga je jedino opomenuo kako »ima prijaviti podstana-
re«, jer, u protivnom, on će se »obratiti Organu«... (citirano iz pisma
koje mu je nepotpisano gurnuo pod vrata; riječi »obratiti se Orga -
nu« tog su se časa zadovoljile samim ulaskom u tuđi stan). Iduća
na redu bila je Udovica knjigovođe, kojoj je, kako je ova ispričala
odveć samoj domaćici (Raspuštenici), »iz stana ukrao naočale i
upaljač«, iako, čudila se, uopće »ne puši«, što je iz krade isključivalo
neposrednu korist, isto kao što ju je isključivalo i po pitanju Udo-
vičinih na »-5« izbrušenih naočala, zbog krade kojih, međutim, nije
našla razloga za čuđenje. Zatim je, izbjegavši Drugaricu Idealisticu,
uzalud zatraživši od odveć same domaćice (Raspuštenice) da se
malo prošeće Drugaričinim stanom, napao Profesora koji je pro-
pustio postati ministrom (avijacije), prisvojivši Profesorov već godi-
nama neupotrebljavani podrum, koji je pretvorio u skladište za iz -
najmljivanje prekupcima s tržnice. (Što se tiče Profesora, on je u
tom činu otkrio još jedan od razloga zbog kojih nije postao minis -
trom, tako da su se time otvorila čak dva nova spora, oko podru -
ma i oko Profesorove Sudbine, s uobičajenim potpitanjem: »Što
sam joj ja skrivio?«, na koje Profesor nikada nije pronašao odgo -
vor)... Sljedeća na redu bila je supruga u gastarbajtera pretvoreno ga
Krojača, kojoj se muž konačno iz Njemačke vratio kući (pred -
stavivši se, kako je već rečeno, pukim siromahom, namjeravajući
tajnu svoga kovčega otkriti za rođendan najstarijeg sina, ne znajući
da taj rođendan naprosto neće doživjeti), kojoj je, pozivajući se na
poznanstvo s ministrom Vogrinecom, do toga trenutka već u vlasti
svoje fobije koja će u Priči imati presudnu ulogu, obećao zaposliti
najmlađeg od trojice sinova, te joj za to uzeo i manji novčani pre -
dujam, iako ne toliko malen da bi ga se jednostavno moglo otpisa -
ti... Nakon toga je istodobno napao Gospođicu iz prizemlja kojoj je
nedostajao telefon — prijavivši je za »posteljarstvo«, kako je i zapri-
jetio — alkoholiziranu Učiteljicu i odveć samu domaćicu (Raspuš-
tenicu), za prvu razglasivši da u stanu »uzgaja miševe« (što će se,
na svoj način, kasnije pokazati točnim), dok je drugu optužio da
ga kleveće kako je »bio u zatvoru«, što se, po Mojsiju, moglo »oprati
samo sudski«, tako da je odmah i započeo s »pranjem«... Također
nije poštedio siromašnu Blagajnicu, studentovu Majku, Grafičara s
ambicijama pisca i djece željnu ne-Rodilju, dok su preostali napada
bili pošteđeni samo stoga što mu za njih naprosto nije preostalo
vremena...
Lišeni tako temelja na kojem bi se mogli udružiti — udruživa-
nje su isključivali sami pojmovi »stanarstvo« i »stanari«, kao oni koji
nikoga ne trebaju oslobađati, nikome se osvećivati, ni za koga se
boriti i ni za koga istjerivati Pravdu, a zbog čega ih Pisac ipak ne
može voljeti — stanari su se, gdje god je to bilo moguće, jedni s
drugima zavadili... Tako je, recimo, napadom na Poslovođu špece-
raja, Luđak potaknuo Poslovodinu suprugu da, pošto se vratila od
majke, za pretragu tavana optuži suprugu Policajca u civilu, sum-
njičeći je samo zato što nikada nije govorila, a što je supruzi Poslo -
vođe odjednom »postalo sumnjivo«, tj. što je doživjela kao napad
na sebe, dakle, nešto nužno povezano s time da je Poslovođa već
dva puta bio u zatvoru... Luđak je, također, podigavši tužbu protiv
školskog Nadzornika, natjerao njegovu suprugu, nekad »najljepšu
djevojku na školi«, nestalu pod kotačima presporo kočećeg tram -
vaja, da Idu Grossmann proglasi »prokletom Židovkom« koja »iz ja-
lovosti mrzi i životinje i djecu«, posve gluha na činjenicu da Ida pri-
pada katoličkoj vjeroispovijedi, da je jedino dijete nesretno izgubila
pri porodu, te da na prozoru, u krleci, uvijek drži papigicu koju, kad
ugine, zamijeni drugom... Istodobno je, uputivši pismenu poruku u
zboai izgubljenom Basu, Luđak istoga naveo da tu poruku pripiše
najbližoj susjedi, knjigovodinoj Udovici, na koju se požalio
promašenom Referentu prodaje, koji je u međuvremenu, kao pred -
sjednik kućnog savjeta — funkcija koju je Luđak želio prisvojiti —
bio od Luđaka javno u Kući optužen za »nesposobnost«... Usput je,
otudivši knjigovodinoj Udovici naočale i upaljač, potaknuo istu da,
kada se s Advokaticom posvađala oko upotrebe sušionice, čiju je
svu užad Advokatica zauzela svojim rubljem, uzurpatoricu užadi
posredno optuži za nestanak svojih naočala i upaljača, jer ovi, ka ko
je izjavila, »ne bi bili ukradeni, da Advokat na Sudu nije zastupao
lopovluk« — oličen, razumije se, u osobi Luđaka, za istu tu
Udovicu do jučer još »vrlo sposobnog Susjeda«... Konačno je, otu-
divši Pravniku antenu, potaknuo od Udovice knjigovođe napadnutu
Advokaticu da za »nestanak antene« — budući joj je suprug pravog
krivca zatajio — okrivi nezaposlena Krojačevog sina, za koje ga je
najednom »postalo jasno da izrasta u lopova« (pogrešno; izrastao je
u trgovačkog pomoćnika). Krojačev je sin optužen za ne stanak
antene samo zato jer mu je majka, također Krojačica, odbila
Advokatici za proljeće prepraviti stari kostim...
Tako su stanari, premda nitko od njih nije o tome razmišljao,
jer niti je itko znao da se tu radi o Pohodu, niti je itko imao ikakav
osjećaj cjeline kakvu stanari — već je rečeno — nisu niti mogli
predstavljati, postali do te mjere međusobno zavađeni, da je ta za-
vadenost, poput dimne zavjese, prekrila Luđaka (»prekriti« znači:
više ne vidjeti opasnost...), čime je Luđaku bilo omogućeno da,
primijećen jedino od već tridesetpetogodišnje Kćeri Činovnice i Pi -
janca i nepostojećeg Brata pokojnoga gosp. Martina, dio stana gos -
pe Rozalije pretvoriti u »vojni štab«, odakle će planirati »pohode« po
Kući, a što je izvršeno uz potpuni pristanak ljubomorne gospe Ro -
zalije, ionako već zavađene sa ženskim dijelom Kuće, koji je izjed -
načila s mrljama, šumovima i sjenama, dakle s nečim na što se ne
treba obazirati; s muškim se, pak, dijelom Kuće gospa Rozalija za-
vadila prihvaćanjem Luđakova mišljenja da su ona i on »pravi vlas-
nici Kuće« kompliciranim »izvodom iz vlasništva« ustaškog poručni-
ka Androvčića kojega bi Pisac rado nazvao »luđačkim«, da se sa
sličnim »izvodom« nije susreo — prilikom osnivanja PIZ-a — u osobi
samoga ministra Vogrineca...
Uskoro će Luđak, uz pripomoć gospe Rozalije, stan Kornelije
Job pretvoriti u logor, gdje će Kornelija biti »logoraš«, dok će on izi-
gravati njezina »zatvorskog čuvara«; zajedničke prostorije Kuće,
podrum i tavan, pretvoriti će u svoja skladišta, s iznimkom zajed-
ničke sušionice rublja, sukobivši se usput, oko tavana, s tamo ile -
galno stanujućim Posmrčetom postolara Antuna Kožara, kojemu je
Luđak pismeno »otkazao boravak« na tavanu, s obrazloženjem da
je »isti protivan članu 222/34 Zakona o stambenim odnosima«, jer je
inkriminirani »od tavana napravio Golubarnik«, koji »njemu i njego-
voj supruzi prijeti zarazom«, zbog čega će »ako se iseljenje ne izvrši
u propisanom roku«, on »otvoriti vrata sudskim i stambenim pu-
tem«; mramorom ukrašeno Stubište prenamijenio je u svoju »pro-
menadu«, tj. šetalište, četrdeset puta dnevno 26 što izlazeći, što ulazeći,
što opet vlasnički »čuvajući« ulaz u Kuću, provjeravajući posjetioce
»kome idu«, odnosno, »tko su«, »što su« i »kome idu u posjet«,
pravdajući se da to čini radi »zaštite stanara«; zvukove u Kući sveo je
na zvuk svog fićukanja, naviku što ju je stekao u braku s Urošević
Uršom, fićukajući kad god bi se ona smrknula, a za koju — takvu
naviku — Kinezi drže da priziva nesreću, po čemu Pisac i sebe
uvrštava u Kineze; a kućne mirise sveo je na vonj svojih oboljelih
žlijezda 27. Istodobno je, što će se pokazati odlučnim za Priču,
pretvorio kućne instalacije — lift, stubišnu rasvjetu, uličnu ploču sa
zvoncima, glavni ventil za vodu i zajedničke instalacije za struju i
plin — u predmet svoje danonoćne brige, odn. brige »Električara«
uzgojena u braku sa Štefanijom, zahvaljujući kojem se svojedobno i
preselio u Grad. Pošto je, dakle, »električara« spojio s ku-
ćevlasnikom«, kakvim se osjećao posebice kad bi stražario pred
Kućom, na svoj način od stanara ubirući »stanarinu«, uspjelo mu je
da, krišom od s tavana još neiseljenog Posmrčeta, istom nesposob-
nošću kojom je, kao devetnaestogodišnjak, izvodio električne spo -
jeve u kućama Jele Beneković i Bare Mikloušić, još dugo poslije to-
ga u Selu zvanima »pogorelke«, preko električnih žica na tavanu,
svoje instalacije priključi na Kućne, čime su njegove žarulje i kućni
aparati — električna pećnica, fen, stroj za pranje rublja, usisivač za
26
Broj izlazaka i ulazaka odgovara broju Ali-babinih 40 hajduka.
27
Oboljenje je pretpostavljeno u već zaboravljenoj studiji »O mentalnom zdravlju sela« dr.
I. Malinova, čiji su posmrtni ostaci — pošto više nitko nije plaćao grobne pristojbe — iz
groba iskopani i prebačeni u zajedničku grobnu jamu.
prašinu, električni mikser, mlinac za kavu, glačalo — potpali pod
platežnu nadležnost stanara, a da tu prijevaru, stanari ogrezli u od -
bijanju, slijeganju, okretanju i grimasama, kao posljedicama i dalje
im nametnutoga Sna (SS-a), i onda kada su Luđaka najzad prozvali
»luđakom«, više nisu bili u stanju primijetiti... Zbog toga je i bilo
moguće da uoči katastrofe, koju Pisac otvoreno najavljuje, kako bi
se čitatelj na nju mogao pripremiti, gospa Rozalija — s ljubavlju ti-
jestom obavijajući nadjeve od sira, jabuka, oraha i maka i kad je
god moguće spremajući krvavice sa zeljem i žgancima od doma-
ćeg kukuruznog, grubo mljevenog brašna, dopustivši usput »svom
Iveku« da zauvijek otjera »nasrtljivog Mesara« (tako da će i dalje os-
tati nepoznato »što je Mesar zapravo od nje htio?«) te, istodobno,
pošto je ostvarila dugoočekivanu sintezu Lj. (Ljubavi) i O. (Orgaz -
ma), očekujući da će se ovoj pridružiti i R. (Roditeljstvo), a da ni
sama nije znala da nešto takvo očekuje, jer za to nije bilo nikakve
tjelesne osnove — ostane prikraćena saznanja da ju je »njezin Ivek«
proglasio »neizlječivo bolesnom«, pozivajući se na stanje njezine
bolesne utrobe, čime mu je ona sama objasnila pomor sedam ma lih
gosp. Martina, i da sada on njoj, kao nekada ona nevoljenom gosp.
Martinu, formulacijom koju je upravo od nje preuzeo, daje »još
jedva šest mjeseci života«... Isto tako je bilo moguće da stanari, pošto
su Luđaka imenovali »luđakom«, koristeći pritom frazu: »ostavi
luđaka« i podrazumijevajući pod »ludaštvom« nešto za njih
bezopasno, odnosno nasilje koje je ponajprije usmjereno protiv sebe
sama, tako da drugima, njima, jedva da može nauditi, povjeruju
kako su se time istoga riješili, te mu kao »bezopasnom« dopuste da
ih ospori i u onome čime je i on sam bio toliko prestrašen da je ti -
me ispunio hodnik gospe Rozalije (kao i hodnike većine svojih
prijašnjih žena), dakle u njihovim Funkcijama, Titulama, Statusima
i Zvanjima, a što je bilo jedino što su ovi od sebe imali, i na što su
se — kao na jedino — pozivali... Na taj je način Luđak pretvorio,
primjerice školskog Nadzornika u — »tramvajca«, Idu Grossmann u
— »kavansku pjevaljku«, Pravnika u — »diplomiranog prevaranta«,
Policajca u civilu u — »tamo nekog prometnika«, Profesora u —
»gimnazijskog portira«, Gospođicu iz prizemlja u — »podvodačicu i
posteljarku«, odveć samu domaćicu (Raspuštenicu) u — »kurvu«,
itd. itd... čime ih je, jednovremeno, u svojoj glavi ukinuo, odnosno, vatre (Agni) hinduizam još poznaje: vatru prijelaznog svijeta
svijeta, Surva (Sunce).
bez njihova znanja, sveo ih na »ništa« ili, jezikom »pohoda«, »prega-
zio«, pošto ih je, kako je već ranije napisao Korneliji Job, »već iona-
ko pregazilo vrijeme...«
U isto vrijeme, u jednom od odjeljaka tavana — onom u koji
je Luđak, s tada nedokučivom namjerom, dovukao vrata, dva tepiha
i raspadnuti polukauč supruge Profesora koji je propustio postati
ministrom, i gdje je, pred tim nijemim svjedocima, svoje instalacije
priključio na Kućne, počela je, od Luđaka odnosno od Neznanja,
Neodgovornosti i sklonosti Zlu, u sebi poremećena sila elektriciteta,
nasrtati na postavljene joj granice moći (električne instalacije), što se
izvana očitovalo žestokim iskrenjem (ljudskim jezikom: početak
opasnosti), što u Kući nitko nije primijetio, jer na taj odjeljak
tavana više nitko nije zalazio... Najzad je, ni od koga primijećena, od
Luđaka poremećena Sila elektriciteta, prešla postavljene joj granice
moći (električne instalacije), jednostavno pretvorivši iskrenje u
plamen28, ili — po hinduizmu — u Vatru prodiranja ili upijanja... Ta
je Vatra prvo u sebe upila dugo trpljene granice (izolacioni
materijal), da bi zatim prodrla u raspadnuti polukauč supaige
Profesora koji je propustio postati ministrom (a što ga je
Profesorova supaiga svojedobno donijela u miraz), od kojega je
upila prvo njegovu strunom ispunjenu utrobu, pa raspadnutu ša renu
presvlaku, i na kraju drveni okvir, kako bi se upijeni, struna, tkanina
i drvo mogli izjednačiti u Vatri 29, odnosno, kako bi od mnoštva
postali jedinstvo3", sada ne više polukauča, nego Vatre... Osnažena
strunom, tkaninom i drvom, pa s dva tepiha, pa skinutim vratima,
pa — kako se širila — pregradnim letvama tavana, Vatra će
konačno prerasti u sveobuhvaćajući Požar, ili u veliku Vatru
uništenja11, »sveobuhvaćajući Požar«, jer je htio sobom sve

2a
Tj. pretvorivši »još nerođeno« (iskrenje) u »rođeno« (plamen

Tj. Jedno
Po hinduizmu, Vatra uništenja je drugi aspekt zemaljske vatre, Agni. Osim zemaljske
itre (Agni) hinduizam još poznaje: vatru prijelaznog svijeta, Indra (grom) i vatru nebeskog
29
Po hinduizmu — zemaljskoj vatri, Agni.
30
Tj. Jedno
I \J I I I I I\J Lf I Z_l IU^ T \J I I ^* J UVI V^ I P I *_" I V *—1 I w ^*J I i_- ta" p^ v^ I M ^—*_/ I
obuhvatiti, tj. sve pojedinačno pretvoriti ujedno, sebe, »Vatru uniš-
tenja« jer, nakon nje, pošto bi ukinula sve što se ukinuti može, pa,
kad više ne bi imala što dokidati, konačno i sebe, ne bi više preos -
talo ništa... Time je, u jedan sat po ponoći, kad su — zbog prazni ka
— svi stanari već spavali, uz pomoć Neznanja, Neodgovornosti i
sklonosti Zlu, na od Luđaka osvojenom odjeljku tavana, izbio
sveobuhvaćajući i sveuništavajući Požar, koji će ukinuti dvadeseto -
godišnji kolektivni San (SS), ne djelujući samo kao Vatra uništenja,
tj. toplina koja guši, pali, guta, uništava, nego i kao Vatra pročišće-
nja, dakle, svjetlost, koja Oplođuje, Pročišćuje i Prosvjetljuje, dakle
kao Vatra koja privodi k Istini, još otkada je prvi put uopće išta ras-
vijetlila32...
Tako se, zahvaljujući Vatri prosvjetljenja, Posmrče postolara
Antuna Kožara33, probudilo usred 555 kopija do u Nebo vapijućih
molbi za uređenje sada zauvijek nestajućeg tavanskog stana, da bi
mu ove, dok je oklijevao bi li ih prepustio Vatri, predočile svih
dvadeset, na njih uludo utrošenih godina... (Posmrče će završiti u
Umirovljeničkom domu, i tamo do smrti naširoko — jer ništa nije
izgubilo — pripovijedati o svojoj u Požaru zauvijek izgubljenoj ku ći,
da bi u tu pripovijest s vremena povjeravalo i samo...)
Istodobno je Kornelija Job, dok je s kćeri hitala k Stubištu, us-
put pozvonivši na vrata gospe Rozalije (iznenadivši tom velikoduš-
nošću čak i sveočekujućeg Pisca, koji se Dobru ne nada više nego
Zlu), pred »Vatrom koja privodi k Istini«, shvatila svoju dvadeset
godina dugu osamljenost, trpljenu strpljivošću preuzetom iz prezi -
mena Job, koju više nije mogla promijeniti nikakva »parnica za raz-
vod« (tj. Pravda), pa ni ona kojom se tajno nadala povratiti muža...
(Misao da je »sve moglo biti drukčije« ostat će nerješivim stožerom
preostalog joj života, onemogućivši joj da u njemu ikad opet uspo -
stavi početak...).
Istodobno se, dva puta po dvadeset godina u stanu zatočen
dr. Grossmann, probudio usred otkrića da je nemoguće ograditi se
od Ulice (ako se povučeš, ova će se probiti do tebe), te je namet-

32
Vidi »Bibliju« — Stvaranje svijeta.
33
Raznesenog kod Piave 1918.
nuto mu utočište odlučio pretvoriti u grob, u koji će ga, pošto je
oslobodila papigicu, također po vlastitoj odluci, slijediti i supruga
Ida... premda se — kad su se prebrojavale žrtve — za njezinu smrt
optuživalo dr. Grossmanna, tvrdnjom da ju je »silom zadržao u sta -
nu«...
Istodobno se, Rexijem nadopunjeni nekadašnji školski Nad-
zornik, probudio u onoj polovici koju je zaboravio pod kotačima
presporo kočećeg tramvaja (za kojom je — polovicom — čeznuo
posljednjih dvadeset godina), da bi shvatio kako strpljivošću, oda-
nošću, marljivošću i upornošću, tj. osobinama koje su ga dogurale
do položaja školskog Nadzornika, ne može ništa učiniti protiv Vat-
re, niti da mu — u toj polovici — konačno pronađeno sjećanje
može vratiti nekad »najljepšu djevojku na školi«... (Ostatak života
Nadzornik će provesti u zaludnoj čežnji za povratkom u onu drugu
polovicu koju — zbog onoga što je sada predstavljao — nije više
mogao zamijeniti ni psom!)
Istovremeno je, već dva puta zatvaran Poslovođa špeceraja,
probudivši se pošto je Vatra već prodrla u stan — kako se sa za -
kašnjenjem budila i većina ostalih stanara, okomito, odozgo prema
dolje, onako kako ih je Vatra otkrivala, nalazeći ih, budući negaše-
na, rijetko viđenom brzinom, tako su oni odozgo već izašli iz sta -
nova, dok je one ispod Vatra tek budila — spoznao da ima stvari
važnijih od »viška«, u protivnom se sve može pretvoriti u »manjak«,
koji više neće moći iskupiti ni zatvor, te je, misleći jedino na kćer
(žena mu je te večeri slučajno spavala kod majke), prepustio Vatri
svu svoju imovinu, koju je treći put kao »višak« doteglio u stan i za
kojom neće propustiti žaliti kad opasnost opet bude zamijenjena
sigurnošću, dakle, čim zaboravi da je opasnosti uopće i bilo... (Či -
me je dokazao da iskustvo nikoga ničemu ne nauči, tj. da se uvijek
valja pročistiti iznova...).
Istovremeno je, na Stubištu, prvi put progovorila šutljiva su-
pruga Policajca u civilu, iz koje je pred Vatrom valjda progovorio
strah, označivši Požar kao »kaznu«, na koju — vikala je — »čeka
dvadeset godina«, sve otkako se »spetljala s đavolom«, odnosno
»njegovim ministrom«, kada se, nasmiješenom Policajcu u civilu,
»đavolov ministar« koji mu je povalio ženu, naglo razotkrio kao mi-
nistar Vogrinec osobno, odmah pogrešno pretpostavivši da je i pi-
sac članka »O VIZIJI MARIJANA VOGRINECA« (Ljevak) bio isti mini-
star, koji ga je zbog te zloupotrebe i zaposlio na traganju (Vogrine-
cu — za zloupotrebu — to nije bilo potrebno, prim. Pisca), te ga
zatim još godinama ucjenjivao neuspješnošću njegove potrage,
osuđene na neuspjeh već od samog početka! (Pisac članka — da
otkrijemo — bio je ministar Ranogajac, koji se sasvim slučajno pot -
pisao kao Ljevak!). Policajac se s prvi put progovorjelom nevjer-
nom suprugom vratio u Vatrom pročišćen stan, u čemu ih nitko od
stanara nije ni pokušao spriječiti, te su oboje završili kao »žrtve Po -
žara«, kojih je, bez Mojsija, nabrojano točno dvanaest 3'...
Istodobno je, Vatra, budući i »Vatra oplođenja«, omogućila u
zboru nesretno izgubljenom Basu, da se iz zbora prvi put sam za
sebe izdvoji, zavijanjem koje će doprijeti čak do pokojnoga gosp.
Martina (kako je Piscu ljubazno povjerio gosp. Martinov nepostojeći
Brat), i koje je Grad okružilo poput stotina sirena, konačno ga
probudivši iz Kolektivnog Sna (SS-a), iako se svaki San svome sa-
njaču činio posebnim, tj. ni po čemu temeljen u ostalim snovima...
(Činjenicu da je Bas našao smrt u Požaru valja pripisati suprotnim
pojmovima no što ih Pisac inače pripisuje, ne, dakle, Mržnji i Ne-
sreći, nego Ljubavi i Sreći, Ljubavi koja ga je vezala uz u plamenu
nestajuću Idu, i Sreći da je konačno dao oduška svome Glasu, do-
segavši istim najviše što je ikad mogao dosegnuti, svoj Glas kao je -
dinu zvukovnu prisutnost u Gradu, koju nije mogla nadglasati ni
sva nasilnost tehnike, tj. sirene...).
Tog je časa Pravnik, koji se odmetnuo u advokate uzalud mo-
lio Susjede — obitelj nastanjenu kod Činovnice i Pijanca, koja je si-
lazila natovarena spašenim stvarima — da mu iz stana pomognu
izvući nepokretnu Majku (zbog šećerne bolesti amputirane noge),
da bi konačno Majku morao prepustiti Požaru, što je iz njega kas -
nije stvorilo Pijanca, ostajući surovo podučen od Vatre prosvjetlje-
M
Broj žrtava time je, napomenimo, bio za jednu manji od broja žrtava nastradalih u po-
žaru pola stoljeća ranije, kad se, u blizini još neuseljene Kuće, zapalilo skladište »PODUZE-
ĆA ZA DISTRIBUCIJU FILMOVA«, za što je — prisjetimo se — javnost tada optužila mešetara
I. Hohnjeca s Fratrovca, sada već četvrt stoljeća počasnog stanovnika blistavih grobljan-
skih Arkada.
nja, da se Milost neće nikad moći zamijeniti Pravdom, jer uz Prav -
du i Nepravdu idu tek Nemilost i Ravnodušnost.
Istovremeno se Udovica knjigovođe probudila u javi sobe za-
ključane dugo zaključanom mržnjom, nosilac koje se ispostavila
njezina kći — kako je od iste čula u odgovor na svoju lupu, nakon
čega je ključarica jednostavno istrčala iz stana... ostavivši majku da
— doslovce — izgori na njezinoj mržnji.
(Pošto se vrata sobe nikada nisu dobro zatvarala, Udovica ih
je mogla lako provaliti, da se usudila suočiti se s onime što ju je vani
čekalo umjesto uspješnosti, bogatstva i ugleda, ovako je radije
ostala umrijeti u sobi...).
Kako je te noći bio u stanu samo sa suprugom (sinovi su s
djevojkama otišli van Grada), Profesor koji je propustio postati mi-
nistrom, probudio se tek na zavijanje iz zbora izdvojenoga Basa,
pomislivši prvo na svoju vatrom ugroženu Studiju, ostavljenu u
radnom kabinetu u drugom dijelu stana... Po ovu se, zbog osjećaja
krivnje što joj muž nije postao ministar, ponudila otići Profesorova
supruga, a na što je Profesor bez oklijevanja pristao, doviknuvši joj
da će je »čekati pred kućom«, gdje je međutim, nikada nije dočekao
— ugušila se, u kabinetu, od dima — istovremeno dok je Profesor,
čekajući je, shvatio da mu nikada nije ni bilo stalo do Studije već
mu je jedino bilo stalo do žene... (Profesorov život će otada biti sa
moživo usmjeren na krivnju, kao što je ranije bio samoživo usmje
ren na ministarstvo i Studiju, sabijajući se u rečenici, »A što sam ja
sve izgubio?!«, za koju se nikada nije moglo točno odgonetnuti od
nosi li se na pokojnu suprugu, ili pak na izgubljenu Studiju.)
Istodobno se Drugarica koja je vjerovala u Ideale (Drugarica
Idealistica), pošto je već izašla iz Kuće, u istu, unatoč već nesavla-
divoj Vatri, pojačanoj eksplozijom plina u stanu odveć same doma-
ćice (Raspuštenice, gdje se ova, baš te noći, pokušala otrovati pli -
nom) i unatoč u šumi, od Ciganke davno izrečenog proročanstva
(gledanjem u dlan) da će »poginuti od Vatre« opet vratila po u sta -
nu ostavljenu Pravnikovu majku", da bi se pred smrt (jer će u toj
akciji poginuti), a u vezi izrečenog šumskog proročanstva, našla
pred jasno uobličenom mišlju da su zvijezde, trave i likovi od ras-
topljenog, pa u vodi skrućenog olova, moćniji od njezinih od oca
preuzetih Ideala, zbog obrane kojih je nekada pucala u sestru...
(Odnosno, spoznala da je, uperivši oružje u sestai, i sama bila ne-
čije oružje što je — istrgavši ga iz područja slobode — do te mjere
obesmislilo njezin čin da joj je smrt predstavljala gotovo utjehu).
Istovremeno je, u gastarbajtera pretvoreni Krojač, koji još nije
obitelji otkrio tajnu svoga kovčega, tj. da se radi o »kovčegu s bla-
gom« odn. njemačkim markama, hoteći ponijeti kovčeg, otkrio da
istoga više nema pod krevetom i da nitko od obitelji »ne zna ništa
o nikakvu kovčegu«, što su mu ponovili prije nego će ga svi skupa
napustiti... Ostavši u stanu tražiti kovčeg sve dok izlazak nije pos -
tao nemoguć (pošto je, u međuvremenu, eksplodirao plin u stanu
odveć same domaćice), Krojač se našao suočen s velikom Vatrom
Uništenja, koja mu je, budući i Vatra Prosvjetljenja, razotkrila da je
svoj život, kao neprenosiv, zatočio u nešto prenosivo (kovčeg), či-
me se života temeljno odrekao, te je — i ne znajući — bio mrtav
posljednjih dvadeset godina, spoznaja čega je Krojača nepovratno
odvela u smrt (dok je odveć sama domaćica, za razliku od Krojača,
bila spašena).
Napomena 1 0 .
Kovčeg je ukrao znanac najmlađeg Krojačeva sina (onoga ko-
me Luđak nije našao posao) kad je, dan ranije, bio kod njega u po -
sjetu. Kako obitelj nije ni znala za imetak, nije nakon Požara kov -
čeg ni tražila. Zatim je isti kovčeg — od onog znanca — ponovno
ukraden i otada kruži zemljom kao »fantomski kovčeg« čije se bla -
go ni kod koga ne može zadržati dulje od »trajanja osjećaja da je
postao bogat«, za što je dovoljno imati ga nekoliko dana... Prema
općem mišljenju, kovčeg je za vrijeme Požara bio ukraden iz tzv.
Vogrinčeve palače (o čemu će u Priči još biti riječi), a sadržavao je
zlato ukradeno za ministrova upravljanja PIZ-om, koje je ministar
tajno htio prebaciti u inozemstvo 36...
 36
35
Ublaživši tim postupkom u Pravdi sadržanu ravnodušnost, odnosno uz Pravdu ustanovljenu Fame o prebacivanju zlata u inozemstvo, tj. u inozemne banke, potječu iz vremena uoči
Nemilost. izbijanja II. Svjetskog rata, kad su kralj i dvor upravo to učiniti, zajedno sa zlatom zauvijek
pobjegavši iz zemlje...
 Istodobno je velika Vatra oplođenja suočila Učiteljicu, koja je
tugu htjela utopiti u piću (ne mogavši ni u čemu pronaći svoju Sre -
I jedini put pronašla druga (o kojoj je prvi put čula dok su bježali
ću otkako ju je, davno prije, izgubila) s divovskim Mišem proizaš-
lim iz plamene kome (Miš je, zapravo, proizašao iz njezine alko -
holne kome), kao ne posve beznačajnom dometu života, bez obzi-
ra na nekorisnost tog dometa za druge. (Smislivši životu odgovara-
jući kraj — da svom Mišu posluži za objed — Učiteljica je nad
ovim iskazala nadmoćnost prema kojoj Pisac ne može ne osjetiti
poštovanje, bez obzira, ponavlja, na nekorisnost tog dometa za
druge.)
Istodobno je, Vatra oplođenja omogućila Portiru koji se nazi-
vao vratarom, da se, makar na čas, izjednači s kamenom statuom
Konjanika, svojedobno tajanstveno iščezlom s gradskog Trga (o
kome još nije dovršio seminarsku radnju), ostajući čekati kraj vrata
bez ikakve vidljive potrebe, dok svi stanari ne izađu iz Kuće, a ka ko
su neki odlučili unutra ostati (njih dvanaest, isključujući trinaestoga,
Mojsija), morao je »vratarstvu« u sebi konačno žrtvovati život
(umirući intimno uvjeren da će ući u Povijest kao žrtva jednog od
najvećih Požara u Gradu, odnosno da će se jednom naći u istoj
knjizi s Konjanikom, što se — naknadno — pokazalo točnim 37).
Istodobno, velika Vatra Pročišćenja, Prosvjetljenja i Oplođe-
nja, probudila je Gospođicu iz prizemlja kojoj je nedostajao tele -
fon, u Javi u kojoj više nije bilo ni tuđeg telefona (onoga nastrada-
loga Policajca u civilu); razotkrila je konobarici, pa Kuharici u
obližnjoj menzi (restoranu) da će kuhinja ostati njezina sudbina i
onda kad je zamišljala zamijeniti je mirovinom (za koju joj — kako
ćemo vidjeti — neće dostajati vremena); suočila je nekadašnjeg
stolara, sada Referenta prodaje, s u njemu zauvijek usađenim Refe-
rentom, tj. s činjenicom da je »stolar« još živio samo u riječima, sav
život i supruga pripadali su »Referentu« (u svojstvu kojega će od
poduzeća ponovno zatražiti stan); predočila je Blagajnici razumno
udatoj za Škrca, da su za nju svi putovi do Škrca zatvoreni, i da je
37
Portir i Konjanik našli su se — u razmaku od stotinjak stranica — medu koricama iste stu-
dije: »GRAD — POSLJEDNJIH STOTINU GODINA«; portir je spomenut kao jedna od žrtvi po-
žara.
pred Vatrom, kad se Škrtac stao brinuti o budućnosti te druge);
predstavila je odveć samoj domaćici (Raspuštenici) kako se smrt
može pretvoriti u život — pošto je čudom spašena sigurne pogibije
od plina; otkrila je majci Studenta koji je upisao medicinu — kad je
ova, u bijegu od Vatre, podsjetila sina da »ne zaboravi indeks« —
da je od upisa na medicinu proteklo dvadeset godina, te da njezin
sin indeks više ne može ni imati (tj. postavila joj je nerješivo pita -
nje: »Na što je, zapravo, utrošila svoj život«); pokazala je Pjesniku
koji je postao zubarom — pošto je, bježeći u panici, spasio vrijedne
instrumente, dok je teke s pjesmama prepustio Požaru — da će
zubna šupljina ostati njegova sudbina, tj. da ne-traženi izlaz nikada
neće ni naći; probudila je u ne-pisanju Grafičara, u ne-slikanju Sli-
kara, u ne-porodu ne-Rodilju i u ne-objavljivanju sastavljača nikad
objavljenih memoara (bivše Vojno lice u mirovini koje je dvadeset
godina ponovo preživljavalo rat).
U međuvremenu, Kornelijinom zvonjavom tek iz tjelesnog sna
probuđena gospa Rozalija otkriva da »njezinog Iveka« nema, ni u
krevetu, ni u kuhinji, ni u zahodu, ni u zajedničkom prethodniku,
kuda je izašla odjevena samo u dugu, bijelu spavaćicu (spoj platna,
čipke, konca i spretnosti stečene još za davnog boravka u n.-u), te
se, napustivši prethodnik, budeći se iz daige vrste Sna (SS-a, u ko-
jem je živjela posljednjih dvadeset godina), našla na od Vatre već
pregrijanom Stubištu, s liftom izbačenom iz pogona, i tek je tu, na-
kon što se nakratko suočila s Idom izvirujućom iz stana — koja se,
opazivši je, smjesta povukla; možda baš tog časa odlučivši da osta-
ne uz dr. Grossmanna — shvatila što je značila zvonjava, tj. da ju
je »njezin Ivek« jednostavno prepustio Vatri, čime joj je, što je u tom
trenutku tek napola shvaćala, neodlučna želi li shvaćati ili ne,
obesmislilo ne samo posljednjih dvadeset godina, koliko je čekala
gosp. Martinovu smrt, doživljavajući sve te godine kao jednu, tj. ne
primjećujući da je s godinama starjela, nego i sve godine prije tih
godina, za kojih je također uzalud čekala, budući da je na koncu
dočekala samo Vatru (s tom se dvosmislenošću Pisac ne može slo -
žiti; sve te godine, naime, nije čekala, nego tražila), te sve godine
koje su još bile pred njom i u kojima se više nije imala čemu nada-
ti, osim Zaboravu da se ikada ičemu uopće nadala, čime bi postala
nepopravljivo stara, a da prethodno, kako je mislila, »nikad nije ni
živjela«.
I dok je gospa Rozalija, neodlučna da se suoči s Istinom, okli-
jevala na još kratko mramornom stubištu četverokatne, solidno
građene, Vatri već zauvijek prepuštene Kuće, u pet kilometara od
centra Grada udaljenoj vili, neuobičajena razmještaja i broja soba
(30), u Gradu poznatoj kao »Vogrinčeva palača«, čuvanoj što zidom
(kamen), što tehnikom (brave, kamere, alarmni uređaji), što naoru-
žanim ljudstvom (stražari s puškama, revolverima i dresiranim psi-
ma; straža je — napomenimo — utrostručena nakon katastrofe u
PIZ-u, što opet navodi na zaključak da se pritom radilo manje o ču -
vanju Vogrinčeve osobe, a više o čuvanju njegove »nečiste savjesti«,
tj. o čuvanju savjesti od njezine nečistoće, kako je to lijepo sugeri -
rano samom frazom 38), nekad kožarski radnik, pa komesar divizije,
pa ministar, Marijan Vogrinec, posljednjih godina u vlasti spiritofo-
bije ili straha pred nadnaravnim pojavama duha, sablastima, demo -
nima, zagrobnim glasovima, uskrsnućima, odn. svime što se može
svrstati pod »čudo«, a sa čime ministar nije računao otkako je pos-
tao ministrom, kada se konačno osjetio nedosezljivim i za samu
smrt, našao se sam (jer k sebi, još od nestanka lakonoge ruske ba-
lerine, nije nikoga puštao), osam sati udaljen od svoje ipak nenad-
vladive smrti, greškom tehnike neopozivo zatočen u posljednjoj od
30 soba, što ih je sagradio bježeći od duhova, prikaza, glasova i
neobjašnjivih svjetlosnih pojava, zatvarajući sobu po sobu kako bi
se u kojoj pojavio »duh«, te tako iz nužde dograđujući nove odaje,
sve dok, u neiskorjenjivoj vjeri da tehnikom može zaustaviti »du-
hove«, odn. vjeri u materiju i kvantitet, nije dosegao broj od 30
prostorija, pri čemu je posljednju, 30-u sobu tako dobro utvrdio da
se ista, pošto se Vogrinec u nju uselio, nije više mogla otvoriti ni s
jedne od svojih ukupno dvanaest raspoloživih strana, ako se unu-
trašnjima pribroje vanjske, točnije: iznutra se nikako nije mogla ot-
voriti, dok se izvana mogla otvoriti jedino ako se, kako su stručnja-
ci vrlo brzo zaključili, »zajedno s prostorijom uništi i u njoj zatoče-
ni stanar!«
I tako, dok se Marijan Vogrinec približavao svojoj prividno
nadvladanoj smrti, nedohvatljiv znanstvenicima, vatrogascima i ču-
varima reda, što će se za Kuću i Grad uskoro pokazati kobnim 39,
gospa Rozalija se, već odveć zamišljena da bi se uplašila Vatre, sa
stubišta vratila u stan, zaogrnula bordo crvenim kućnim ogrtačem,
Ludakovim poklonom za prvu godišnjicu braka, pokupila, ne pod-
liježući žurbi, tašku i nešto pod posteljom skrivena novca, za koji
nije znao ni Mojsije, sa zida u hodniku skinula, a da svoj postupak
ne bi znala objasniti fotografije Marijana Vogrineca i Lenjina, da bi,
opet izašavši na stubište, obje fotografije neprimjetno izgubila, po -
tresena zavijanjem iz zbora prvi put izdvojena Basa (koji je tog časa
shvatio da je urastao u Idu, kao što je Ida shvatila da je urasla u dr.
Grossmanna, i kao što je dr. Grossmann shvatio da je urastao u
stan; što opovrgava tvrdnju da je sloboda iluzija: svatko je slobo -
dan urasti u što hoće...). Na trećem katu, gdje je prisustvovala pre-
ljubničkoj izjavi prvi put progovorjele supruge Policajca u civilu, te
njihovu zajedničkom samoubilačkom povratku u stan, gospa Roza-
lija, susrevši Činovnicu i Pijanca, obuzete neshvaćanjem činjenice
iščeznuća svoje Kćeri, zadnji put viđene sinoć, kad se, bez večere,
povukla čitati u svoju sobu, a koju je nepostojeći Brat pok. gosp.
Martina, u obliku psa, očiju velikih poput mlinskih kola 40, već tajno
iznio iz Kuće, u njihovu odsutnost umetnula pitanje jesu li »negdje
vidjeli njezina Muža?«, na koje je odgovor, da je isti viđen kako »se
mota po tavanu«, dobila iz smjera u kojem ga nije uputila, tj. od
Posmrčeta postolara Antuna Kožara, i to tonom koji je traženog
predstavljao palikućom i lopovom, tako da je gospa Rozalija od -
mah prestrašeno morala napustiti taj smjer... Još kat niže (II.) isto
pitanje »Je li netko vidio njezina Muža?«, ponovila je Blagajnici ra-
zumno udatoj za Škrca, već u slutnji da će ostati bez svog muža i
 39
38
Da su psi i puške bili tek kazališni rekviziti, dakle nešto iste vrste kao nečistoća savjesti, »Kobno«: riječ pod kojom Pisac zamišlja zaokret, ili nagli uvid u drugu stranu stvari, na
dokazuje to što nikad nisu bili stvarno upotrijebljeni, jer se nikad nisu pojavili ni stvarni na- kon čega ista izgleda bitno drugačijom...
padači... 40
Inspiraciju za prerušavanje dobio je iz Andersenove bajke.
da se tu više ništa ne da učiniti — do Škrčeva srca put je našla dru -
ga, a time i put do njegova prištedenog imetka — što je Gospi Ro-
zaliji pružilo tek neprisutno lice, koje više nije mogla ni gledati...
Još kat niže (I.), u zadnji se čas sjetivši nikad vraćenog predujma
za zaposlenje sina, odustala je istim se pitanjem obratiti zavežljaji ma
natovarenoj Krojačevoj supaizi (čiji je »ludi muž«, čula je, »ostao u
stanu tražiti nekakav kovčeg«...), da bi ga, još kat niže (polukat),
ponovila konobarici, pa Kuharici u obližnjoj menzi, pa restoranu,
koja će joj — umjesto odgovora — pokazati nepokretnu ruku što
je »kao mrtva« visjela pridržavana drugom, pitajući: »Što mislite, što
mi je?«, na koje je ispravan odgovor značio smrtnu presudu (para -
liza uzrokovana tumorom mozga)... Izašavši u već Požarom rasvi-
jetljenu noć, gospa Rozalija je ponovila uzalud postavljeno pitanje
(»Je li netko vidio njezina Muža?«) supruzi pod tramvajem raspolov-
ljenog školskog Nadzornika (čija se druga polovica odjednom pre-
strašila Rexija, tako da je briga o ovom bila povjerena kćerima), te
se, kako opet nije dobila odgovor, vratila u Kuću, potražiti Posmr-
če postolara Antuna Kožara, jedinog od kojega je dobila ikakav
odgovor, a ne znajući da je ovaj već izašao iz Kuće. Tu je, na dru-
gom katu, ponovno bila zaustavljena od Vatre, koja je — i dalje hi -
tajući sve pretvoriti u sebe — posegnula za njezinim sintetičkim
kućnim ogrtačem, kojega joj gospa Rozalija nije htjela prepustiti,
kao da bi time Vatri prepustila i svoj brak, ili prvi put ostvareno je -
dinstvo barem dviju od triju »komponenata spolnosti«, kako su to
odredili staičnjaci, ravnodušni na pojmove kao što su »Uzašašće« ili
»Sreća«, da bi konačno bila prisiljena prepustiti joj ga na polukatu
gdje se Vatra osnažila eksplozijom plina u stanu suviše same do-
maćice (Raspuštenice), kad je, u izgaranju svoga sintetičkog kuć-
nog ogrtača, koji je odigrao ulogu taloga kave, bijeloga graha i li -
kova od rastopljenog, pa u vodi skrućenog olova, shvatila već po
Posmrčetu joj sugeriranu misao da je »njezin Ivek« taj kojega će op-
tužiti za Požar, i da je to razlog što je otišao, a da je nije probudio.
To je, pak, značilo (s tom se mišlju gospa Rozalija ponovno našla
na ulici, ne primijetivši kraj vrata strpljivo stojećeg Portira), da je
»njezin Ivek« zapravo nije napustio, nego je samo »pobjegao kao
neposlušno dijete«, što je za nju i bio, barem onim dijelom kojim je
obnavljao sedmog, malog, neželjenog gosp. Martina, ne slučajno
krštenog imenom Ivan, te da će joj se kad-tad vratiti, a ona ga treba
samo strpljivo čekati. Stoga, dok se Požar širio na kuće u su -
sjedstvu, nedohvatljiv građanima koji ga nisu gasili, već su čekali
da to za njih učine nepristižući vatrogasci, prizivajući svojim pla -
menom Požare Aleksandrije, 47. g. pr. n. e. (izgorjela biblioteka),
Rima, 64. g. za vladavine Nerona (što je postalo neposrednim po-
vodom velikog progona kršćana), Londona, 1666. g. (kad je zbog
demokratizacije, nepažnjom pekara Farinera, izgorjelo dvije trećine
Londona), te sve dosadašnje Požare Grada (1643., 1706., 1731. ...),
tek sada zaslužujući veliko »P« u nazivu, gospa Rozalija se ponovno
vratila u San (dakle dobrovoljno, bez pomoći »plina«), koji ju je,
dok se s ostalima udaljavala prema Trgu, kao prostoru najsigurni -
jem pred velikom Vatrom uništenja, sačuvao očaja nad gubitkom
njezine jadne imovine, tj. pomisli da je tim Požarom zapravo pos -
tala prosjakom41, jer onaj tko je usmjeren samo na Budućnost, nije
više sposoban vidjeti Sadašnjost, kako je to već pokazano i na
primjeru davno razapetog Ljevaka.
Tako je bilo moguće da je tri dana kasnije, pošto su prekasno
pristigli vatrogasci konačno otjerali vatru u pepeo i dim, ostavivši
za sobom samo srdito zgarište — srdito zbog srdžbe u njemu uga -
šene Vatre — gospa Rozalija, obilazeći zgarište Kuće, razmišljala,
ne o svom izgubljenom domu, nego, upotrijebivši sve svoje ESP 42
sposobnosti, za koje nikada neće saznati da ih ima, o tome hoće li
iz zgarišta dobiti kakav znak od »svog Iveka«, ili od Luđaka, Siroče-
ta, Posinka, Dudeka, Mojsija, Palikuće, nazivi kojim će ga spomi-
njati u štampi, ili od derišta svojedobno viđenog uz prugu (kroz
prozor drvenog vagona, za davnih putovanja u n., kad je posjeći -
vala svoju obudovjelu majku i sestre), jer je sve njih — i ne znajući
— upoznala preko »svog Iveka« i sada, na zgarištu, sa svakim od
njih pokušavala uspostaviti vezu... Konačno ju je uspostavila upra -
vo s posljednjim (»derištem viđenim uz prugu«), iako joj je ovaj bio
najdublje zagubljen u sjećanju, koje se ovdje može usporediti s la-
" Od prosjačenja ju je dijelila samo skromna mirovina neodbijivog gospodina Martina. 42
ESP — Ekstra senzorna percepcija.
birintom, te se, dobivši očekivani »znak« kroz tik na svojim vlasti - kom, Vrijeme Palikućom, dok će jedini koji ga nikad nikako neće
tim ustima, kao garanciju da je »njezin Ivek« nije napustio, ili ju je nazvati iako će ga, poput ostalih, jednako uporno tražiti (vidi Epi -
napustio »tek kao kad bi otišao na put«, mirno prepustila na brzinu log), biti nepostojeći Brat nekad postojećeg, a sada nepostojećeg i
osnovanom »ŠTABU ZA ZBRINJAVANJE NASTRADALIH OD POŽARA« za razliku od traženog već od svih zaboravljenog, nikad voljenog,
(skraćeno ŠTAZNOP). pokojnog gosp. Martina...
I dok je gospa Rozalija, smještena u Umirovljenički dom, če-
Napomena 11.
kala povratak »sina razmetnoga«, uprava ŠTAZNOP-a je povjerena
To što su vatrogasci, pozvani od supruge školskog Nadzorni-
Slavoljubu Pehu, posljednjem neslavnom direktoru PIZ-a, koji je,
ka (nakon čega su uslijedili i pozivi ostalih stanara) stigli u vrijeme
umjesto ministra Vogrineca, radnike PIZDE i Mještane eksportirao
kad je od Kuće preostalo još samo srdito zgarište, uzrokovano je
u roblje... Slavoljub Peh je, uz »korupciju određenih predstavnika
činjenicom da se u vrijeme poziva, dospjelih tek do Ravnodušja
vlasti«, kako su to kasnije nejasno pokušavale objasniti novine, na -
dežurnog na telefonu, sva raspoloživa tehnika i ljudstvo smanjeno
zivajući »predstavnicima« one koji su imali imena kako bi se poje-
zbog praznika, Dana rada, sjatilo oko vile ministra Vogrineca, tzv.
dinačno moglo skriti u općem 43, preko ŠTAZNOP-a prikupljena
Vogrinčeve palače, gdje je ovaj iz posljednje, 30-e sobe, u kojoj je
sredstva za pogorelce jednostavno prisvojio za sebe, te ih tajno i
greškom tehnike ostao hermetički zatvoren, okolini slao — TV sli -
na vrijeme iz zemlje prebacio u inozemstvo, neposredno pred izbi-
kom — panične pozive u pomoć, ne mogavši, zbog kvara na pri -
janje tzv. »ŠTAZNOP AFERE«, jedne od mnogih što su se pojavile
jenosniku zvuka, pomoć istovremeno tražiti i tonom, tj. glasom, što
prestankom djelovanja plina... Pridaiživši se svojoj imovini u ino-
je cijeli događaj činilo komično sablasnim; pozive sve očajnije kako
zemstvu, »Mister Pech« — kako su ga nazivali u inozemnoj štampi
je pomoć izostajala, jer je nije niti bilo moguće paižiti...
— će, u suradnji s već 70-godišnjim Milanom Remenarom, studen-
Konačno su ove zamijenili negledljivi prizori mučenja gdje je,
tom prava, pa diverzantom, pa odbornikom, pa pravnikom, pa po-
međutim, postojala samo žrtva (Vogrinec), dok je krvnik promatra-
moćnikom ministra, pa suprugom, pa logorašem, i nakon svega
čima ostao nevidljiv... Ministar je, pak, krvnika ne samo vidio, ne go
emigrantom (posljednje otkako je, prije trideset godina, izbavivši
i očito trpio njegovo mučenje, sudi li se prema Vogrinčevim gri-
se iz Petrove rupe, ilegalno napustio zemlju), napisati odmah raz-
masama i pokretima tijela, da bi u jednom času pao u katatonični
grabljenu knjigu višeznačnog naslova: »VIZIJA«... Knjiga — na gra-
stupor, s katalepsijom koja je oponašala raspeće — s raširenim,
nici između politike i trača, s poviješću predstavljenom kako su je
uvis podignutim rukama, iz čijih je dlanova istjecala krv, te ustranu
vidjeli njezini autori — započinje datumom 13. VIII. 1932., dakle
opuštenom glavom iznad koje je lebdjela tzv. »svetačka aura« — pri
danom kad je, tada student, M. Remenar, kao posljednji od Stanara
čemu je tijelo, prvi put razapeto bez krvnika i križa, bilo četvrt me -
uselio u Kuću, točnije; u sobicu bankara dr. Grossmanna — tek
tra uzdignuto u zrak, dakle lebdjelo je (levitiralo) kao da je savla -
oženjenog za njegovu raspjevanu sestru — odnosno, istim danom
dalo silu gravitacije...
kad je, dvadeset kilometara istočno od Grada, Guščarica, koja je si-
... U tom je položaju promatrani ostao punih osam sati, tije -
lom morala prerasti u ženu, nakon dva dana mučenja, propustila
kom kojih su stručnjaci i dalje umnažali postupke kojima i dalje ni su
kroz svoju iscrpljenu, rahitisom suženu zdjelicu, svijetu zatkom
uspijevali prodrijeti u sobu, da bi devetog sata samorazapeti iz-
okrenuto biće, koje će otac nazvati Ivanom, Pomajka Sinom, selo
nenada pomaknuo glavu, kao da s nje hoće otjerati muhu, iako se
Mojsijem, gospa Rozalija Suprugom, Kuća Susjedom, Pisac Luda-

L
u prostoriju nije mogla provući ni čestica prašine, te i u dalje de -
fektni mikrofon nešto dva puta viknuo, pri čemu se vidjelo da su
' Slična se pojava u prirodi naziva »mimikrija«.
mu se usta raspucala, kao da je unutra patio od »žege i žeđi«, mož-
da zbog istovremenog kvara na klimatskim uređajima, i najzad se,
naglom smrću lišen jedinog (duhovnog) oslonca, s nepostojećeg
križa svalio na pod, opuštenošću koja mu je morala polomiti sve
kosti, što je tada, međutim, već bilo bez važnosti... U tom su času
stručnjaci, dotad tjerani na oprez, dobili odobrenje da mogu razo -
riti prostoriju, točnije: »učiniti sve što treba« (Pisac citira naredbu)
»da bi se doprlo do tijela«, čak i »uz opasnost da se dotično razo -
ri...«, što je, uz spremnost vatrogasne službe — istodobno očajnički
pozivane iz Vatri prepuštenog Grada — istog časa i učinjeno, na-
EPILOG
kon čega od ministra nije preostalo više od onog što je cijelog ži-
vota pobijao, tj. osjetilima nedostupnog »duha« (iako »duh«, »pneu-
ma«, »spiritus«... valja razlikovati od »duše«; Pisac ih ovdje zamišlja
kao jedno), što bi neki, poput ministra, opet nazvali »ničim«, jer od
ministra nije ostalo ništa za skupljanje, spajanje, prepariranje, poka-
zivanje, zatvaranje i zakapanje; on je sa svojim prostorom (109 m 3)
takoreći ispario, povevši sa sobom u smrt, slično faraonskom odla -
ženju zajedno sa ženama i slugama, i 22 pomoćna radnika, koje su
stručnjaci smjestili preblizu razaranju namijenjenog mjesta, i od ko -
jih su, za razliku od ministra, ostali djelomice čitavi leševi, tj. stvari
koje su se dale zakopati u zemlju. Tako su, u jedan sat po ponoći,
u centar Grada panično pozivani vatrogasci, na mjesto Požara stigli
tek kad je na istoku već svanulo, spasivši od centra tek jednu de -
setinu građevina, ili jednu petinu od onog što bi uspjeli spasiti da
se nisu zadržali kod samorazapetog, s Luđakom tajno povezanog,
s Ljevakovim imenom na usnama umrlog, u posljednjem trenutku
Čudom opovrgnutoga, već bivšeg ministra Vogrineca...
P ošto je Vatra, premda sa zakašnjenjem, ugašena, formirana je
pri SUP-u Grada (GSUP-u) KOMISIJA ZA ISTRAŽIVANJE UZROKA
POŽARA (skraćeno KOUP), koja je započela istragu rukovodeći se
dvama početnim pitanjima: 1. je li Požar djelo organiziranog tero-
rizma, tj. akt uperen protiv Države i sustava, od strane neprijatelj-
ski raspoloženih grupa? i 2. je li Požar povezan sa smrću ministra
Marijana Vogrineca, odnosno, je li vremenska podudarnost tih
dvaju događaja stvar namjere, ili stvar slučaja? Iz ovih su početnih
pitanja potom izvedena i ostala: je li uzrok Požara bila eksplozija
bombe?; je li bomba (ako je postojala) bila namijenjena nekom od
stanara?; je li taj stanar (ako postoji) poznavao ministra Vogrineca?;
je li medu kažnjenima bilo kažnjavanih zbog »političkih delikata«?;
tko je od stanara (kada i kamo) putovao u inozemstvo?; je li medu
stanarima bilo narkomana?; je li tko od stanara držao podstanare?;
da li je medu podstanarima bilo obojenih?; je li medu stanarima bilo
seksualno devijantnih?; je li medu stanarima bilo neizlječivo bo-
lesnih?; ima li medu stanarima sudionika Rata?; ima li medu pogi-
nulima sudionika Rata?; koji su stanari posjećivali crkvu?; ima li
medu stanarima potpisnika peticija?; tko je medu stanarima imao
najviša, odnosno najniža osobna primanja?; itd... itd...
Iz prethodnih su pitanja potom izvedena sljedeća potpitanja: u
kakvoj je vezi s Požarom poginuli službenik GSUP-a (za nas uvijek
nasmiješen Policajac u civilu)?; u kakvoj je vezi s Požarom ilegalni
stanovnik tavana, S. T. (za nas Posmrče postolara Antuna Kožara),
kraj čijeg je tavanskog skloništa Požar i izbio?; o čemu je stvarno
govorila u Požaru izgubljena studija stanara B. D. (za nas Profesora
koji je propustio postati ministrom), zbog koje je supruga istog, V.
D. izgubila život?; s kim je bio povezan bivši bankar, dr. E. G. (za
nas dr. Grossmann, za znatiželjne Emil Grossmann), ekscentrični
Židov već godinama bezrazložno zatočen u stanu?; je li točno da je
isti izjavio da će mu »i ovi, kad-tad, dati žutu traku«?; koliko je važna
činjenica da je poginula supruga dr. Grossmanna, I. G. bila sestra
emigranta Milana Remenara, inače prvog muža supruge pokojnog
ministra Vogrineca?; čime bi se mogla objasniti nepotrebna pogibija
M. V. (za nas Drugarice Idealistice), borca od 1941., inače šest
mjeseci ranije otpuštene iz psihijatrijske klinike?; je li M. V.
(Drugarica Idealistica) već ranije bila umiješana u kakav Požar?;
zašto je u Požaru poginuo stanar D. L. (za nas Portir koji se nazi-
vao vratarom), iako je mogao pravodobno napustiti Kuću?; u kak -
voj je vezi s Požarom seminarska radnja stanara D. L. (Portira), koji
se odnosi na spomenik Konjanika odstranjenoga s Gradskog Trga?;
je li D. L. (Portir) bio povezan s kakvom organizacijom u inozems-
tvu?; da li je točna priča stanara I. K. (za nas: bivšeg Vojnog lica u
penziji, sastavljača nikad objavljenih memoara), da se radi »o diver-
ziji izvršenoj na njegove zapise, pošto bi ovi kompromitirali odre -
đene osobe na vlasti«?; ima li istine u izjavi stanarke A. R. (za nas
Blagajnice razumno udate za Škrca) da je »Požar izazvao njezin
muž, jer je za večernje čitanje, iz škrtosti, koristio svijeću«?; kako
shvatiti izjavu stanarke K. K. (za nas Gospođice iz prizemlja kojoj
je nedostajao telefon) »da se to ne bi dogodilo da je ona imala te -
lefon«?; je li točno da je nestali suprug stanarke R. P. (za nas gospe
Rozalije) bio sin narodnog heroja, pokojnog I. P.-a (za nas Ljeva-
ka), inače suborca pokojnog ministra Vogrineca?; je li točno da se
stanar I. P. (za nas Luđak), pred stanarkom K. J. (za nas Kornelijom
-Kokom Job) pozivao na poznanstvo s pokojnim ministrom Vogri-
necom?; itd... itd...
Konačno, nakon trogodišnje istrage, sprovedene na svim ni-
voima života, od onih pritajenih u arhivama do onih izloženih kod
razgovorljivih svjedoka, koristeći pripomoć politike, psihologije,
povijesti, sociologije, matematike, fizike, kemije, tehničkih znano-
sti, kriminologije i medicine (Pisac sumnja da je uspio sve nabrojati),
KOUP (KOMISIJA ZA OTKRIVANJE UZROKA POŽARA) je kao mogućeg
izazivača Požara (Palikuću) označila upravo Stanara I. P. (Luđaka),
koji se nije nalazio ni medu preživjelima, ni medu poginulima, 56
godina starog, visine: 160 cm, stasa: pogrbljenog, kose: riđe,
prorijeđene, brkova i brade: nema, oblika lica: oblog, boje li-
ca: svijetle, tena: nečistog, očiju: sitnih, modrih, iskošenih, čela:
niskog, usta: debljih, zuba: manjkavih, ruku: kratkih, jakih, od oso -
bitih znakova i tjelesnih mana: tik nad usnom kod jačih uzbuđenja;
»sin I. P.-a (za nas Ljevaka), narodnog heroja, nosioca MEDALJE ZA-
SLUGA ZA NAROD«; »1944. pretučen od ustaša«; »veze s informbiro-
om nedokazane, zbog istog uhićen, pa pušten«; »besposličar, bez
zanimanja, sklon krađama«; »lovac na bespomoćne starice, njihovu
imovinu i stanove«; »zatvaran zbog prijetnji i pokušaja ubojstva«;
»dva puta oženjen, jednom rastavljen, bez djece«; »parničar, svadlji-
vac«; »po nekima mentalno defektan, iako je ranije izvršen psihija-
trijski pregled ustanovio da za svoje postupke snosi punu pravnu
odgovornost«; »u rodnom Selu poznat pod nadimkom »Mojsije««;
»veze s političkim podzemljem nedokazane, iako ne i isključene«;
»požar mogao izazvati zbog: diverzije, osvete, ili nehotice, iz nema-
ra (primijećeno je da se rado petlja oko struje)«; »prema izjavi su -
pruge, Rozalije P., nestao samu noć uoči Požara«; »trenutno mjesto
boravka osumnjičenog: NEPOZNATO...« (SUP Grada, svibnja 1981.)
Pošto je »krivac« ustanovljen s 80% pouzdanosti, organizirana
je za Palikućom masovna potraga, potpomognuta televizijom, radi-
om i novinama, a forsirana zbog u inozemstvu upravo iz tiska izaš -
le, na 555 stranica ispisane »VIZIJE«, koja je radi Požara, Vogrineca
i iz manje određenih razloga, koje Pisac neće nikada spoznati, na -
prosto zato jer istražuje bez određenog cilja, dovedena u najužu
vezu s Luđakom, kao da se i on ubrajao u jednog od njezinih au -
tora. Toj su se potrazi, svaki na svoj način, pridružili svi kojima je
Luđak zbog nečeg ostao dužan, tj. svi koji su se osjetili Palikućinim
žrtvama; bilo da su u Požaru izgubili svu svoju imovinu (kao Kor-
nelija Job, obitelj školskog Nadzornika ili obitelj dva puta zatvara -
nog Poslovođe špeceraja; Pisac spominje samo one najviše ošteće -
ne); bilo da su izgubili koga od približno najbližih (kao zadihani
Pravnik koji se odmetnuo u advokate, ili Profesor koji je propustio
postati ministrom); bilo da su u Požaru izgubili svoju Savjest (kao
kći Udovice u omču proknjiženog knjigovođe; iako se ova konsta -
tacija odnosi pomalo na sve); bilo da su mislili da su nešto izgubili,
a zapravo nisu ništa izgubili (kao Posmrče postolara počivajućeg
 kod Piave; i ovo se odnosi pomalo na sve); bilo da ih je Luđak oš-
tetio posredno, primjerice, pošto je u Požaai izgorjela tržnica, Me-
sara kojem je nekad preoteo gospu Rozaliju, iako ovaj — prema
vlastitoj izjavi — »i sam nije znao što bi s njom započeo« (čime je
konačno razriješena nedoumica s Mesarom); bilo da ih je, bilo ka-
da prevario, izigrao, pokrao, iskoristio, ili im se na bilo koji način
zamjerio (poput bivše mu supruge Stefanije Hrs, kojoj je godinama
preotimao i pokušavao otuđiti kućicu, dajući u novinama oglase
da se ista »iznajmljuje«, što je Štefaniji na vrata dovodilo za svađu
raspoložene ljude, ili još uvijek ljumoborne Majstorović Milene, još
uvijek uvjerene da je od traženog bila »polako trovana« i koju je —
u novinama objavljena — fotografija gospe Rozalije i Luđaka toliko
rasrdila, da je od srdžbe naglo preminula s posmrtnom dijagnozom
»apoplexia cerebri«...).
Jedina koja se (osim Pisca) nije pridružila hajci, koja ga je,
dakle, tražila, a da joj u mislima nije bila odmazda ili osveta, oko
za oko i zub za zub, bila je, nemajući nikog tko bi je mogao pogle-
dati, pitati je, prostrijeti joj, uputiti je, čuti je, oprati je, potvrditi
joj... itd... u Umirovljeničkom domu zbrinuta, dugovječnosti nami-
jenjena, još živahna gospa Rozalija... Njezina se potraga za »njezi-
nim Ivekom« sastojala u tom što je u početku uz čuđenje, pa uz ne-
vjericu raznih predstavnika medicine — liječnika, medicinskih se-
stara, dijetetičara, internista, upraviteljica staračkih domova, itd. —
godinama jela isključivo kobne krvavice, što pečene, što sušene,
što, u nuždi, sirove (kako se u hranu stala upletati tehnika, krvavi ce
su se sada mogle nabaviti i ljeti, dakle, izvan nekadašnje usko
koljačke sezone), odbijajući ih zamijeniti bilo kakvom drugom hra -
nom, te bi ih uvijek i dobivala, naprosto zato jer ih joj se nije mo -
glo uskratiti, niti je se moglo uništiti postom, iskustvo poznato još
s početka ove Priče.
Konačno je postala povlaštena kao »malo čudo medicine«, na-
dajući se da će »svog Iveka« krvavicama uspjeti još jednom privući
— zamišljala je, naime, da ga je baš njima privukla — ili mu barem
dati znak mirisom, jer je ovom vjerovala više nego vidu ili sluhu,
jednako kao što je vjerovala opipu, »da mu nikad nije ništa zamje -
rila pa ni to da joj, odlazeći, nije pozvonio na vrata«... »Od tebe
očekivala sam da mi se javiš na zvoncu, a ne da pustiš zvoniti mi
ono zlo...«, tj. Korneliju Job; nevjesto mu je pisala u nikad poslanim
pismima (nije, naime, znala kamo bi ih uputila), objašnjavajući u
istima njegov postupak »lošim iskustvom« s njegovim prijašnjim že-
nama, posebno onom koja ga je »strpala u zatvor«, sada već pokoj -
nom Majstorović Milenom, i uvjeravajući ga da joj se može »kad
god hoće vratiti« da skupa »nastave život«, odnosno ono što je sma-
trala životom, sigurna da tu uvijek ima nečega za nastavak.
Međutim, unatoč drukčijem odnosu prema traženom, ne osve-
te, nego ljubavi, i vrlo suptilne »potrage«, gospa Rozalija nije u toj
potrazi, tj. aktivnom čekanju, imala više uspjeha od drugih, jer o
»njezinom Iveku«, Luđaku, Mojsiju, Palikući, itd., više nitko nikada
nije ništa čuo, ne samo medu živima, nego ni medu mrtvima, gdje
ga je, na molbu Pisca, koji se potrazi priključio ne zbog osvete, niti
zbog ljubavi, nego zbog znatiželje i čuđenja, uzalud potražio ne -
postojeći Brat pokojnoga gosp. Martina...
Tako, uz gospu Rozaliju, vodenu rukom ljubavi, jedino Pisac
nije zaboravio Luđaka, ni onda kad je ovaj ostalima već iščeznuo iz
sjećanja, bilo zato jer im je Zaborav bio ugodniji od Sjećanja koje
se nije htjelo pretvoriti u Znanje, bilo zato jer su i sami prešli u Za -
borav, tj. — kako to s ljudima biva — umrli, te i danas vjeruje da
se Luđak negdje pritajio, kao, recimo, bakterija ili virus, u knjiga-
ma, u zemlji, medu životinjama, ili u zvijezdama, otkud će se, kad
konačno bude sasvim zaboravljen, dakle, kad gospa Rozalija poje-
de svoju zadnju krvavicu, a Pisac napiše svoju zadnju rečenicu (u
kom će se času konačno i zauvijek spojiti s nepostojećim Bratom
pokojnoga gosp. Martina, i zaspalom Kćeri Činovnice i Pijanca, a
čime će se konačno ukinuti sve dimenzije Vremena 44), ponovno
vratiti kroz neku novu Guščaricu da pronađe svoju Troju (Kuću,
Grad) i svoju Trojansku kobilu (gospu Rozaliju), tj. ono što će ru-
šiti i način na koji će aišiti, da bi pokazao zaludnost svih mogućih
ciljeva, i da bi nad onima koji znaju samo za Zaborav i San zapalio
uvijek prekratko im osvjetljivajuću Vatru.
1
Tj. Prošlost, Sadašnjost i Budućnost.
<tt

Bilješka o-autorici

MARINA ŠUR PUHLOVSKI rođena je 20. rujna 1948. godine u Zagrebu, gdje je
završila gimnaziju, te komparativnu književnost i filozofiju na Filozof-
skom fakultetu.
Piše pripovijesti, romane, pjesme u prozi, eseje, putopise, zapisnič -
ku prozu...
Dosad je objavila: »Trojanska kobila«, roman, (Mladost, Zagreb,
1991.); »Zec na tavanu«, kratke priče (Menadar, Zagreb, 1996.); »Tajni ži-
vot«, kratke proze (Area-grafika, Zagreb, 1998.); »Zatočeno znanje«, pjes-
me u prozi (Stajergraf, Zagreb, 1998.); »Ništarija«, roman (Stajergraf, Zag-
reb, 1999-); »Pripovijest o bivšoj pjevačici...«, zbirka pripovijesti (Area-gra-
fika, Zagreb, 2000.); »Ispod stola«, kratke priče (AGM, Zagreb, 2001.); »Za-
pisi s koljena«, putopisna proza (Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.); »Orada«,
kratke priče (POP&POP, Zagreb, 2002.); »Izvandnevni zapisi« (Društvo hr-
vatskih književnika, Zagreb, 2003.); »Antipojmovnik« (Stajergraf, Zagreb,
2005.)
Živi kao samostalna umjetnica u Zagrebu.
E-mail: marina.sur@zg.htnet.hr
CIP- Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica -Zagreb
UDK 821.163.42-31
ŠUR PUHLOVSKI, Marina
Trojanska kobila : (antipojmovnik u praksi) /
Marina Sur Puhlovski. — Zagreb : Stajer graf,
2006. — (Biblioteka Gea ; 2]
ISBN 953-688 l-39-X
460403011
 Knjižnic
a Zelina

lili
540027421