naslov izvornika Brady Udall

The Miracle Life of Edgar Mint

copyright © Brady Udall 2001.
nakladnik
Naklada OceanMore d.o.o.
VI. Ruždjaka 37, Zagreb www.oceanmore.hr e-mail: info@oceanmore.hr
ISBN 953-7056-19-8
urednica
Gordana Farkaš-Sfeci
za hrvatsko Izdanje Naklada OceanMore Zagreb, 2004. prvo izdanje
Brady Udall Čudesan život Edgara Minta
s engleskoga preveo Marko Kovačić
oceanmore

POŠTAR
Kad bih o svojem životu trebao red samo jedno, bilo bi to ovo: kad mi je bilo sedam
godina, poštansko mi je vozilo prešlo preko glave. Kako to biva s događajima koji
nas oblikuju, ništa se ne može mjeriti s time; moje kolebljivo i nestalno
življenje, povrijeđeni mozak i vjera u Boga, moji susreti s radošću i nedaćama, sve
je to na ovaj ili onaj način proizašlo iz trenutka kad je toga ljetnog jutra
stražnji lijevi kotač džipa pošta Sjedinjenih Država ukopao moju glavicu u vrući
šljunak apačkoga indijanskog rezervata San Carlos.
Bio je tipičan srpanjski dan, deset sati, a temperatura se već penjala na trideset
stupnjeva i sve je oko nas blistalo bolno zasljepljujućom svjetlošću. Naša je kuća
bila osobito osjetljiva na vrućinu jer je, za razliku od drugih socijalnih kuća na
cesti, bila prekrivena crnom krovnom ljepenkom - drveni zid uopće nije bio
postavljen - a nije bilo ni drveća koje bi pružalo sjenu, ni grma da suncu stane na
put. U dvorištu je bila stara pamu-čika pogođena munjom, pougljenjen kostur od
stabla, koji nije bacao sjenu sve dok majci nije prešlo u naviku da o njegove
garave grane pomoću povraza vješa limenke piva. Te su limenke, kojih je bilo na
stotine, a svaki dan broj im se povećavao za više od tuceta novih, umirujuće
zveckale kad bi dahnuo povjetarac, no time nisu nimalo rashlađivale kuću.
Kad se poštar toga dana zaustavio pred našom kućom, majka je u kuhinji, mrkloj
poput spilje, upravo slistila doručak (četiri jeftina piva Pabst Blue Ribbon i pola
pladnja kocaka
leda), a baka Paul je mljela žirove straga pod strehom od pruća u tradicionalnoj
suknji i majici s likom Mikija Mausa, nekako bez znojenja odolijevajući vrućini. Ja
sam bio vani, prčkao po korovu uz cestu ili možda haračio po mravinjaku - nije
sasvim ni bitno gdje sam bio ni što sam radio.
Bitno je to da je poštar, sitni pticoliki čovječuljak znojne kose, riđe kao
rasporena bundeva, parkirao džip i uputio se k mojoj majci da s njom razgovara.
Bitno je to da me za to vrijeme dok ga nije bilo, nešto, sam Bog zna što, ponukalo
da se zavučem pod taj džip. Možda sam ispod ugledao nešto zanimljivo, stranicu iz
kataloga ili otpali poklopac kotača, ili mi se možda ljubičasti trokut sjene pod
džipom učinio kao pravo mjesto da se rashladim. Moram se ipak zapitati: je li
moguće da je sedmogodišnji Edgar, sa svojom vječno pijanom majkom slaba srca i
odbjeglim ocem, da ne spominjemo ludu vješticu od bake, razmišljao o samoubojstvu?
Zar je moguće da je Edgar u dobi od sedam godina i sit svega jednostavno položio
glavu pod kotač tog džipa i čekao?
Prema oskudnim meni poznatim pojedinostima o mojem dotadanjem životu ne mogu
potpuno isključiti tu mogućnost. Čak i sa svojim svakakvim, samo ne idealnim,
djetinjstvom, pomalo žalim za krupnim, za mene zauvijek izgubljenim dijelovima tog
dječaka; sjećanje na njega mi je skršeno, u najboljem slučaju maglovito. Mnoge to
vjerojatno ne bi previše smetalo - tko uostalom više pamti kako je to bilo imati
sedam godina? - ali meni, opsjednutom sjećanjem, činjenicama, poviješću u najmanjem
razmjeru, pitajući se ne samo zašto, nego i tko, što i gdje, to je bolna praznina,
poput one koja ostaje iza odlomljenog zuba. Više znam o potpunim neznancima nego o
sedmogodišnjem Edgaru. Nikad neću saznati koja mu je bila omiljena tv-reklama, gdje
je sakrio različite prikupljene trice, ni čega se najviše bojao kad je usred noći
morao na zahod. Nikad neću doznati zašto se zavukao pod taj džip.
Ali znam što se dogodilo kad je pticoliki poštar ponovo sjeo za upravljač svojega
poštanskog džipa, otpustio ručnu kočnicu i pritisnuo papučicu gasa. Kad je osjetio
da džip nailazi na otpor
- misleći možda da se radi o kvrgi ili kamenu na cesti - dodao je još gasa.
Stražnji dio džipa poskočio je uvis, pao natrag i
motor se ugasio. Poštar je izašao da ispita slučaj i kad je ugledao moje maleno
tijelo pod branikom, moje nagnječeno lice u šljunku i krv koja je već bojila
krhotine crnog kamenja, kao da izvire iz podzemlja, tako je glasno počeo vrištati
da su okolni psi, većinom lisasti lutalice navikli na najgore i najglasnije urlike
i pijane povike, stali prestrašeno zavijati.
Samo je nekoliko ljudi izašlo iz kuća uz cestu, zaklanjajući dlanovima oči od
sunca. Baka Paul nije žurila dok je obilazila hrpu drva da dođe do ceste: znala je
da je netko mrtav ili na samrti, preostalo je samo još da sazna tko. Vidjela je
pet-šest okupljenih ljudi i još nekolicinu kako izlaze iz kuća i zaključila da je
zasigurno posrijedi prilično ružan slučaj kad ih je toliko izašlo na vrućinu. Čak
je i nekoliko vrana, udebljalih od prehrane pregaženim životinjama, sletjelo na
pivsko stablo da vide što se događa.
• - Ludi poštar je pregazio nečijeg klinca - rekao je krupni Emerson Tuskogie
nikome određenom, cuclajući na slamku zadnje kapi koka-kole. Emerson Tuskogie bio
je dobro znan u rezervatu kao osoba koja je vladu držala odgovornom za sve.
Kad se baka Paul napokon našla na mjestu događaja, deset do dvanaest ljudi gledalo
je uplakanog poštara koji me položio na leđa, skinuo sa sebe košulju i držao je oko
moje glave, nastojeći zaustaviti krv koja mi je šikljala kroz uši.
Kad je poštar shvatio da tankom službenom košuljom neće zaustaviti krvarenje,
svukao je hlače - gotovo nemoguć pothvat onako uzdrhtalim rukama - i pritisnuo mi
njima glavu kao da će time krv zadržati tamo gdje i pripada. Svi su gledali njegovu
jarkocrvenu kosu i kožu boje majoneze, koja kao da je blistala vlastitim svjetlom.
- Hitnu! - poviknuo je, bjesomučno se ogledavajući. Stara Oonie Neal već je
poslala unuka po plemensku policiju, no nitko se nije potrudio išta reći.
Poštar je prislonio uho na moje grudi, a kad nije ništa čuo, pogledao mi je u oči
čije su bjeloočnice postale demonski crvene od kapilara rasprslih pod pritiskom.
Podigao je pogled k suncu, kao da će ondje pronaći odgovor, no to ga je po svoj
prilici još više smelo. Napokon, i dalje mi držeći glavu umotanu
u gužvi svoje odjeće, prisloni usta o moja i stade puhati u mene, premda su mi
pluća i dišni sustav bili neozlijeđeni - stvar je bila u glavi.
- Hitna stiže - reče netko, no poštar je i dalje neumorno puhao u mene. Krv mi
je krkljala u grlu, otežavajući zraku da uopće uđe.
Emerson Tuskogie je obzirno potapšao polugolog poštara po ramenu i rekao:
- Malac je gotov.
Svi su se u tome uglavnom slagali s Emersonom, čak i baka Paul; ne možeš prijeći
nečijem klincu preko glave i očekivati da ćeš ga održati na životu pomoću malo
umjetnog disanja.
Vrane su gledale odozgo i kao da su se došaptavale, sunce je pržilo, a sirotom
poštaru nije preostalo drugo nego da kleči na oštrom kamenju u mršavoj sjeni
pivskog stabla, polugol i uzdrhtao, lica prekrivena suzama i šmrkljima, usta
musavih od krvi, držeći mi svoju odjeću oko glave, i čeka hitnu pomoć da dođe i
odvede me.
RODEO
Ne zamjeram majci što toga dana nije izašla iz kuće. Kad je začula poštarov vrisak,
znala je, baš kao i baka Paul, da se dogodilo nešto strašno i nije htjela imati
posla s time. Ostala je sjediti u stolici za kuhinjskim stolom i nije se ni
pomakla, nije čak ni ustala da protegne noge, sve dok kasnije te večeri nije bilo
nikoga da joj doda pivo. Iz onoga što znam o njoj, majka nikad nije bila vrsta
osobe koja bi se suočila s nevoljom. Uvijek se branila uzmakom. Zato je, između
ostalog, i pila toliko piva
- ako ga popiješ dovoljno, pivo te može zaštititi od svega.
Dok nije zatrudnjela sa mnom, majka nije ni okusila pivo ni ikakvu vrstu alkohola.
Smrt oca i brata bake Paul i obojice njezinih sinova bila je na neki način povezana
s alkoholom, te je
ova Gloriji, svojem zadnjem preživjelom djetetu, zabranila da ga primiriše. Majka
je baki bila poslušna bez pogovora - do svoje osamnaeste godine. Trebalo je da
zatrudni sa mnom da bi se do kraja života odala alkoholu.
- Bila je dobra djevojka - govorila je baka Paul - a onda je upoznala onog
bijelca.
Taj bijelac bio je moj otac, Arnold Kessler Mint. Arnold Mint bio je tobožnji
kravar, kauboj koji je, sasvim prigodno, moju majku upoznao na rodeu. Bio je tamo
kao gledatelj, premda je htio postati krotiteljska zvijezda, dok je moja majka
prodavala šećernu vatu na glavnoj tribini. Bilo je to sjeverno, u Holbrooku, gdje
je majka provodila ljeto sa sestričnom Lily da se makne od bake Paul i prašnjave
pustoši San Carlosa, a ujedno nešto zaradi. Imala je osamnaest godina i vjerojatno
nije bila spremna za nešto tako zgodno i šarmantno glupavo kao što je bio Arnold
Kessler Mint.
Vidjevši moju majku, Arnold je najprije pokupovao svu šećernu vatu koju je imala na
pladnju. Upravo se vratio s dvomjesečnog rada na ranču ovaca u Luni, u Novom
Meksiku, lisnica mu je bila nabrekla od novčanica i nastojao je pustiti pošten brk.
Pružio je majci novčanicu od deset dolara, uzeo s pladnja svu šećernu vatu i
krupnim medvjeđim zagrljajem sve to privinuo na grudi. Ogledao se, nesiguran što da
učini, zatim krupnim zalogajem zagrizao u hrpu koju je držao u naručju i duga mu je
nit ostala visiti prilijepljena o bradu te je izgledao kao Ujak Sam na plakatu
američka vojska te treba i svima oko sebe izjavio:
- Ljudi, što ja volim šećernu vatu!
Na taj se način nastojao svidjeti mojoj majci. Majka je Arnol-du Kessleru Mintu
pružila kusur i otišla po novu količinu vate. Kad se ponovo opskrbila, pošla je na
drugi kraj tribina, što dalje od Arnolda, no on ju je spazio i mahnuo joj
novčanicom kao rupčićem.
Arnold Mint se svim silama trudio da postane veliki neustrašivi kauboj kojem se
fućka za sve. Rodio se u Lebanonu u Connecticutu, što nije moglo biti dalje od
svijeta kauboja. Stigao je na Zapad prije dvije godine, misleći da će se
priključiti nekoj
skupini radnika i u čas posla postati bezbrižan pastir - pročitao je svaki strip i
svaki roman Zanea Greya, kojeg se domogao, upisao se u klub obožavatelja Johna
Waynea i gledao sve pucnjave na televiziji; smatrao se spremnim i pozvanim da
žigoše goveda. No, nije sve išlo po planu. Prvih je osamnaest mjeseci prao zahode u
Arizoni i prevozio konjske strvine u tvornicu hrane za pse. Stočari se jednostavno
nisu otimali za došljaka s istoka u samtenim hlačama i čudna naglaska. Napokon, dva
mjeseca prije nego što će sresti moju majku, Arnold je, unatoč samtenim hlačama,
dobio posao šišanja ovaca kod očajnog uzgajivača ovaca te se, dovršivši posao,
našao na rodeu općine Navajo, pun sebe, džepova punih novca (od čega je trinaest
dolara već potrošio na mišje sivi kaubojski šešir stetsori), s naramkom šećerne
vate i mislima punima planova za moju majku.
Da je Arnold bio pravi kauboj, vjerojatno ne bi majku udo-stojio pogleda. Kauboji
se, barem bijelci, drže svojih. Hispanke
i Azijke su dobre za jednu noć, ali Indijanke ili Velike crvene, kako ih je
većina kauboja nazivala, gotovo nisu dolazile u obzir. Prema tajnoj kaubojskoj
birtijaškoj predaji, Indijanke su imale nepoželjnu sposobnost da zatmdne u sto
posto slučajeva, nataknuo ti kondom ili ne. Takav je kobni vudu više od svega u
smislu svake romanse držao kauboje podalje od Indijanki.
Ali Arnoldu Kessleru Mintu, koji nije poznavao kaubojske kodekse,
osamnaestogodišnja je apačka djevojka vrane kose jamačno bila nešto najegzotičnije
što je mogao zamisliti. Majka se penjala i silazila stubama, nastojeći ne obraćati
pažnju na Arnolda, ali momak debela vrata u novom kaubojskom šeširu (još je imao
etiketu na obodu) nije se predavao. Mahao je novcem, zviždeći i tražeći još šećerne
vate. Toliko je tad već bio prekriven plavoljubičastom smjesom da je bio nalik na
veliku, goluždravu, netom izleglu pticu.
Mojoj majci još nitko nije poklonio toliko pažnje, osobito ne na javnom mjestu,
naočigled skupini od dvije tisuće ljudi. Nije znala što da čini, pa je hodala gore-
dolje tribinama, nastojeći se sakriti iza preostale šećerne vate na pladnju.
Arnold se smirio dok nisu preko zvučnika pozvali jahače amatere. Tko god je htio,
mogao se okušati na starom oronu-
lom biku zvanom Ljuti Joseph. Jahač koji se na životinji uspije održati deset
sekundi dobiva poklon-bon na pedeset dolara za dućan živežnih namirnica B&B
Williams. Osim Arnolda, osmjelio se jedino još jedan očito pijani debeli momak u
pretijesnoj majici; sagibao je koljena i vrtio stražnjicom dok je silazio niz
stube, zbog čega mu se pozamašno salo, sapeto u majici, treslo i bi-balo. Svi su na
tribinama pljeskali i zviždali, složni u mišljenju da nema bolje zabave od debeloga
pijanog klinca. Ne želeći biti nadmašen, Arnold je silazio niz stube zamahujući
petama i zabacujući kukovima poput trbušne plesačice - no pijani debeljak bio je
puno smješniji, tako da se samo dvoje ljudi udostojalo ohrabriti Arnolda.
Debeljuco je išao prvi i pao s bika ravno u hrpu žitke goveđe balege prije nego je
i izašao iz boksa. Ljuti Joseph uopće nije imao prilike ni ritnuti se; velika su se
vrata otvorila i debeli se odmah strovalio sa starog bika kao da je ovaj od glave
do pete premazan hladetinom. Momak je ustao, napola prekriven zelenkastim goveđim
izmetom sličnim pudingu, pobjedonosno digao obje mesnate šake u zrak i mnoštvo ga
je burno pozdravilo.
Nepokoleban slavom koju je prisvojio pijani debeljko, Arnold je uzjahao Ljutog
Josepha i održao se na njemu mnogo dulje od traženih deset sekundi; tako mu je
dobro išlo da nije sišao na zvuk roga, niti je znao kako bi to učinio. Stari se bi-
konja i dalje ritao dok su mu divovska muda mlatila među nogama poput zvona
katedrale, a Arnold je, držeći se sada objema rukama, počeo polako kliziti u
stranu, uspijevajući se održati na biku tako što ga je obgrlio oko šije i stezao
tolikom silinom te se činilo da ga nastoji ugušiti. Ljuti Joseph, kojem je Arnol-
dova upornost očito dojadila, otišao je do kuta arene i stao se zalijetati u
čelična vrata za držanje stoke, što je podizalo takvu buku kao da netko čekićem
nabija po ratnom brodu. Arnold se i dalje držao, novi šešir koji je bio snažno
nabio na glavu sada mu je spao, sitniš mu se uz zveket rasuo iz džepova, a na
krupnom ovalnom licu i dalje mu je stajao ukočen osmijeh. Svud uokolo arene kauboji
su stajali uz ogradu, psujući i vičući:
- Popusti stisak, glupane!
Napokon je Arnold tolikom silinom odbačen u ogradu da mu je pukla ključna kost, pa
je sirotoga starog Ljutog Josepha
morao osloboditi svojeg stiska. Čak i sa slomljenom kosti smjesta je skočio na
noge, ogledao se i poviknuo: - Gdje mi je šešir?
Iscrpljeni Ljuti Joseph odgalopirao je u širokom krugu i bez mnogo volje pokušao
probosti Arnolda s leđa, no Arnold ga je ugledao i provukao se kroz letve u ogradi.
Ovaj put mnoštvo mu je odalo zasluženo priznanje. Arnold je doživio ovacije.
Pošto je pronašao šešir i primio poklon-bon, a rame mu je na licu mjesta pregledao
doktor koji mu je rekao neka što prije nosi svoje šašavo dupe u bolnicu, Arnold je
potražio majku kod prodajnog štanda. Stao je do nje, lica još zajapurenog od
pobjede nad bikom. Nastojala je ne obraćati pažnju na njega dok je čekala da joj
zakupac odbroji plaću; vidjela ga je kako jaše na biku i držala ga luđakom.
Nakašljao se kao da se sprema održati govor: - Htio bih, ehm, htio bih te zamoliti
za uslugu, znaš kako je kad čovjeku treba pomoć - rekao je.
Arnold je skinuo šešir, zdrobljen jednim od papaka Ljutog Josepha, neko ga vrijeme
promatrao i ponovo stavio na glavu gdje mu se objesio poput čuperka stare mahovine.
Pokazao je prstom na slomljeno desno rame koje je dobra tri palca visilo niže od
lijevog.
- Čini se da sam slomio rame i pitao sam se bi li mi ikako pomogla. Imam ručno
mijenjanje brzina i treba mi netko tko će prebacivati mjenjač da dođem do bolnice.
Onaj doktor što mu dlake rastu iz ušiju kaže da bih mogao nadrljati ako smjesta ne
odem tamo.
Arnold se vraški trudio da zvuči poput kauboja.
Ovaj ga je put majka odmjerila svojim uljanocrnim očima, nadajući se da će ga
otjerati, no Arnold Kessler Mint nije bio vrsta čovjeka koji bi shvatio poruku.
Nastavio je: - Uglavnom, dobio sam ovaj bon vrijedan pedeset dolara i ako mi
pomogneš, dat ću ti ga.
Zastao je, trljajući povrijeđeno rame. Nije se prestajao smiješiti.
Napokon je rekao: - Pedeset dolara je mnogo novca.
Majka se nije dugo premišljala. Premda je Arnolda smatrala najčudnijom osobom koju
je upoznala, pedeset dolara jest
mnogo novca, više nego što će zaraditi u tri dana na rodeu. Razmišljala je o odjeći
koju će kupiti, lijepim cipelama - razmišljala je o tome da si nabavi par naočala
kakve je Marilyn Monroe nosila u Neki to vole vruće. Sirota moja majka nije bila
svjesna da je to bon za prodavaonicu živežnih namirnica.
Zdravom rukom Arnold je poveo majku na parkiralište, otvorio vrata starog
ulubljenog forda i uveo je unutra. Vozili su se tako; Arnold, moj otac, upravljao
je papučicama i volanom, a Gloria, moja majka, mjenjačem. Točno devet mjeseci i dva
dana poslije ja sam se rodio.
HITNA POMOĆ
Jarkobijeli poštar uplakan nad dječakom napukle glave, iz čijih je ušiju istjecala
krv i moždanokičmena tekućina, podalje skupina Apača, jedna stara baka do brijesta
po strani, koja je već počela naricati, a sve to pod paskom dviju tustih vrana na
stablu punom plavo-bijelih limenki - takav su prizor zatekli Ed i Horace Natchez,
blizanci i dobrovoljci plemenske hitne pomoći, kad su zaustavili improvizirana
plemenska kola hitne pomoći. Ed i Horace su živjeli tek pola kilometra od kuće bake
Paul i bili su bijesni što nisu imali dovoljno otvorene ceste da razviju punu
brzinu.
Treba naglasiti da to što su Horace i Ed vozili nisu bila prava kola. Bio je to
zapravo golemi crni dodge karavan koji je plemenska policija nedugo prije
zaplijenila skupini njemačkih hipija, uhvaćenih uz autocestu kako prodaju
marihuanu. Nitko se još nije potrudio da ih preboji, a u proračunu nije bilo
dovoljno novca da se opreme suvremenom opremom za hitne slučajeve. Imala su samo
spremnik za kisik, poljski pribor prve pomoći, ne veći od ribičke kutije za mamce,
i vojna nosila iz Drugoga svjetskog rata, koja je netko pronašao u podrumu škole.
Nije to bilo nešto osobito, no kao što se za većinu toga u rezervatu može reći:
bolje išta nego ništa.
17 KNj«£N;CA SAVSKI G/J
Ed i Horace su prošli tek osnovni tečaj, pa su, čim su me ugledali, došli do istog
zaključka kao i svi ostali: dječak čija je glava bila umotana u poštarevu odjeću
pripada prošlosti. Nisu se čak ni trudili mjeriti puls i provjeriti zjenice,
jednostavno su skinuli poštareve ruke s dječakova ramena i nježno položili mlitavo
tijelo na nosila koja su svojedobno možda služila za prenošenje ranjenih mladića
bojištima u Francuskoj ili na Okinavi.
- Možete mi, dečki, donijeti kutiju pali malla iz Globea? -upita Emerson
Tuskogie. Emerson je morao vikati da nadjača naricanje bake Paul.
- Nemam niš love! - dovikne mu Ed.
Emerson je stao kopati po džepovima tražeći sitniš, dok su Ed i Horace smjestili
nosila u stražnji dio karavana.
Horace je maknuo odjeću s glave mrtvog dječaka i dobacio krvavu gužvu poštaru koji
je klečao u šljunku bez ikakva izraza na licu.
- Pazite da ne izgorite na suncu - reče mu Horace.
Ed zalupi teška stražnja vrata karavana, a Emerson reče: -Vraga, imam samo trideset
i pet centi.
Podalje, u grmlju meskita, molitve bake Paul postale su još glasnije. Molila se
Isusu i Yusenu, bogu svega živoga, i duhovima pokojnika. Nije se molila da
preživim, nego da pronađem put kroz nedaće zagrobnog života, da umaknem opakim
pandžama vraga i dospijem u Isusov dom. Baka Paul je kukala i molila se, zastavši
samo na sekundu kad su Ed i Horace zauzeli mjesta u vozilu, zatvorili velika crna
vrata karavana i krenuli oštećenom cestom rezervata odvodeći me u neobičan novi
život.
Malo mi je teško prihvatiti vlastitu smrt jer je se uopće ne sjećam. Kao za većinu
svega što se dogodilo u prvih sedam godina mojeg života, morat ću drugima vjerovati
na riječ da se uopće i dogodila.
Jedino u što mogu biti siguran jest da sam negdje između trenutka kad mi je kotač
zdrobio glavu i trenutka kad sam doguran u malenu sobu za hitne slučajeve u bolnici
St. Divine’s u Globeu prestao živjeti. Moj je izmrcvareni mozak priznao poraz, a
ostali vitalni organi su se nedugo zatim prepustili sudbini. Srce mi je uz zadnji
drhtaj otkazalo, pluća su obustavila rad, a ja sam postao nešto beživotno - jednako
živo ili jednako mrtvo kao i zdjela zobenih pahuljica ili klupa u parku.
Našao se tamo Barry Pinkley, mladi doktor dječjeg lica koji me odlučio prizvati iz
svijeta umrlih. Svaki drugi liječnik bacio bi pogled na mene, ubilježio otprilike
vrijeme kad je nastupila smrt i pozvao bolničkog kapelana. Ali ne prgavi Barry,
student s Johnsa Hopkinsa, koji je nedugo prije završio specijalizaciju u bolnici
Hartfell Memorial u središtu New Orleansa, gdje se nagledao grozota i gadosti od
kojih bi protrnuo i ratni kirurg. Barryju je bio tek drugi dan u St. Divine’s i
toliko ga je ubijala dosada zbog sporosti svega oko njega da je, kad su mu unijeli
sedmogodišnjeg polutana zdrobljene glave, odlučio unijeti malo živosti i izvesti
čudo.
Barry je poslije, uz dozu liječničke bahatosti, izjavio da nije imao namjere
gledati svojega prvog pravog pacijenta kako ga voze u mrtvačnicu umjesto na
intenzivnu njegu (Prije toga imao je dva pacijenta koje nije računao: čovjeka s
udicom u kapku i dvogodišnju djevojčicu koja je popila pola litre motornog ulja.)
Provjerivši vitalne funkcije malog Edgara, Barry ga je prvo priključio na infuziju
i ugurao mu cijev u grlo. Kad ni nakon pola minute nije bilo pulsa, prešao je na
sljedeći korak: perku-siju prsa. Umjesto da dlanove položi na dječakovu prsnu kost
i pumpa, kao što ćete često vidjeti u filmovima, Barry je mesnatim dijelom šake
mlatio malog Edgara po grudima i nije u tome bio nimalo bojažljiv: zamahivao je
rukom nad glavom,
kao da je dječak vampir kojem se sprema utjerati kolac u srce. Takvom ga je silinom
mlatio da je maleno tijelo poskočilo nekoliko palaca s kolica, a nazočne sestre su
vrisnule i ustuknule kao da bi mogao i njih napasti.
Rekao mi je poslije da je bilo potrebno dvanaest snažnih udaraca da mi srce ponovo
privoli na rad.
- Gdje god da si bio, jamačno ti je bilo lijepo - rekao je. -Morao sam te
dobrano izmlatiti da te vratim.
Nakon toga Barryju nije preostalo zamalo ništa drugo nego da mi uštrca steroide, u
nadi da će mi oteklina oko mozga splasnuti. Barry je nevoljko pristao da budem
hitno prevezen u Phoenix (ovaj put u pravim kolima) gdje me očekivao neu-rokirurg.
Barry me vratio među žive i mislim da me Barry, poput dr. Frankensteina koji je
čudovištu podario život, držao nekom vrstom svojeg vlasništva, odgovornosti. Nije
mu se nimalo sviđalo kad me morao prepustiti neurokirurgu, plaćenom dvije tisuće
dolara po satu.
Taj neurokirurg nije učinio mnogo, osim što mi je malo po-slikao glavu, vratio mi
djeliće lubanje gdje im je mjesto i pro-svrdlao nekoliko rupa da se kroz njih
odliju tekućina i krv. Nakon trosatne operacije svukao je rukavice i rekao nazočnim
sestrama da će ih sve častiti večerom i pićem ako preživim noć.
Ostao sam u Phoenixu manje od mjesec dana. Svi su se složili da je moje
preživljavanje pravo čudo ili čudovišna okolnost, kako već gledate na to; nije bilo
nikakvih izgleda da ću se mentalno i fizički moći mjeriti s običnom repom. Premda
sam za dva tjedna skinut s respiratora i premda mi je srce bilo snažno, jednostavno
nisu mogli vjerovati da mozak nakon takve traume može ponovo ispravno
funkcionirati. Zato su me i poslali natrag u Globe. Službeni razlog za povratak
odnosio.se na blizinu obitelji. Stvarni je razlog bio što im je moj krevet trebao
za nekoga tko je imao barem nekakve izglede.
Zasad je sve što sam ispripovijedao bilo iz druge ruke, ništa pouzdanije od glasina
u crkvi. Priča je to o meni, no sve o čemu sam dosad pričao, zbivalo se dok nisam
bio nazočan, ili sam bio u nesvijesti, ili mrtav. Prava je raskoš, dakle, napokon
doći do onog dijela mojeg života kojeg se sjećam.
Nakon tri mjeseca u komi, jedino što je možda dramatično u vezi s dolaskom malog
Edgara k svijesti jest da to nitko nije očekivao. Zabili su me u kut sobe koju sam
dijelio s još trojicom kojima je bilo drago da su u društvu nekoga tako tihog i
nezahtjevnog, tako lijepo odgojenog.
Edgar je ležao u krevetu potpuno miran, poput ribe na ledu, svih prozora i vrata u
mozgu zapečaćenih. Nakon kojeg tjedna gotovo su zaboravili na njega“- bio je jedva
više od komada namještaja odbačenog u kut sobe. Osobito je lako bilo ne obraćati
pažnju na njega stoga što mu u ona tri mjeseca nitko nije došao u posjet.
Nisu me svi zanemarili; svaki su mi dan liječnici malim svjetiljkama bljeskali u
oči, prstima grabljali po prsima, ukopavali mi ih u očne duplje, ubadali mi
jagodice vrškom spajalice ili olovke, činili sve da izazovu ikakvu reakciju.
Bolničari su mi masirali mišiće, razgibavali zglobove, sestre mi mijenjale boce za
infuziju i noćne posude, svi s istom mišlju u sebi: krasnog li gubitka vremena.
Negdje potkraj ta tri mjeseca um mi je počeo nakratko zalaziti u područje svijesti.
Ne mogu baš reći da sam u tim trenucima bio svjestan, nisam tada imao misli, želje,
osjećaja boli. No neki djelić mene privremeno bi odlebdio prema životu, poput crpke
kad se stavlja u pogon, i pratio što se zbiva oko mene. Znam to jer, premda sam bio
u komi, tu i tamo se nečega ipak sjećam.
Sjećam se prokletih lampica kako mi svijetle u oči. Sjećam se glasa kroz zvučnik u
hodniku, dubokog i bestjelesnog, poput Božjeg, kako doktore šalje amo-tamo, proziva
ljude. Pamtim isječke razgovora, zveckanje posuđa na pladnjevima, izvana muklo
brujanje strojeva za kopanje, klopot cipela sestara, poput gumenih čekića, dok žure
hodnicima. Pamtim od riječi
do riječi razgovor dvojice mladića — zasigurno bolničara - nad mojim krevetom:
Prvi bolničar: - Kažem ti, čovječe, kao da svi na televiziji viču na mene. Koja
strava. Kao da se u svakoj sobi u koju uđem televizor dere na mene.
Drugi bolničar: - Koliko si te bočice ulio?
Prvi bolničar: - Cijelu.
Drugi bolničar: - Cijelu! Rekao sam ti da uliješ, što ja znam, polovicu možda?
Prvi bolničar: - Ne znaš ti kako je to kad uđeš u prostoriju, a Walter Cronkite
počne vrištati na tebe.
Drugi bolničar: - Cijelu bočicu!
Prvi bolničar: - Trebao si čuti što mi je rekao.
Drugi bolničar: - Tko?
Prvi bolničar: - Walter Cronkite.
Drugi bolničar: - Sranje.
Prvi bolničar: - Rekao mi je da sam čupavac.
Drugi bolničar: - Da si što?
Prvi bolničar: - To što si čuo.
Drugi bolničar: - Svašta. Možda ćeš onda drugi put mene slušati.
Prvi bolničar: - No barem je ovaj malac miran. Stalno šuti. Što se mene tiče, on je
dobro dijete.
Drugi bolničar: - Pregazili su ga policajci. Dobar je i miran zbog policajaca.
Pamtim i neke snove koje sam počeo sanjati: kratka, klau-strofobična priviđenja
kakva može imati samo osmogodišnjak u polusvjesnu stanju (dok sam bio u komi, imao
sam rođendan): leteće hamburgere i kartonske svinje s očnjacima i pokvarene robote
koji se na mene bacaju s drveća. Pamtim šapat liječnika koji izmjenjuju seksualna
maštanja o sestrama, pamtim sestre kako se tuže na doktore i nezahvalne pacijente,
pacijente kako se tuže na doktore, sestre i hranu.
Najedanput, kao da se negdje prebacila neka sklopka, počeo sam osjećati mirise. Još
danas mi miris sredstva za čiš-
ćenje od amonijaka, kakvim se peru podovi, izaziva mučninu. Miris sestara, nekih na
znoj, drugih na sapun ili parfem; zadah doktora na češnjak dok mi po tisućiti put
provjeravaju zjenice; miris gaze natopljene slinom, koju treba promijeniti -
slankast, obilan i neživ. Katkad bi dolutao miris cvijeća, slabašan vonj mojega
govna i, najjači od svih, gotovo i od sredstva za čišćenje: jeftina kolonjska
vodica Arta Croziera.
Art je bio pacijent na krevetu do mojeg. Njegovo je lice bilo prvo što sam ugledao
nakon tri mjeseca provedena u tami.
Moje buđenje iz kome bilo je postupno; nije to bio prizor kao u filmovima ili
sapunicama u kojem se čovjek prene i zatraži toplu čokoladu i primjerak New York
Timesa. Za posljednjih tjedana kome doktori su primijetili da pokazujem znake
života - počeo sam reagirati na neke podražaje, noću sam micao udovima. A tada sam
jednoga sunčanog poslijepodne-va otvorio oči i zaokružio pogledom. Vidio sam Artovo
sitno zastrašujuće lice kako se nadnosi nada mnom. Srećom mi je vid bio zamućen
zbog blještavila oko mene. Sve je u bolnicama bijelo - bijeli zidovi, bijela
posteljina, bijeli ljudi koji se kreću u bijeloj odjeći. Čemu toliko bjeline? Nemam
pojma. Znam samo kako bjelina i sve to sunce koje se od nje odbija može omamiti
mrežnice nekoga tko je toliko vremena proveo u crnini. Stoga nisam bio sasvim
svjestan da je ono nešto izobličeno preda mnom nečije lice.
- Ma vidi ti! - kliknuo je Art kroz svoja zakrpana usta, dovoljno glasno da mi
zazvoni u bubnjićima. Njegov je glas zvečao poput jeke u pećini. - Klinac je
otvorio oči!
Zamalo se oko mojeg kreveta sjatilo čudo doktora, sestara i drugih pacijenata. Kad
bi se netko pomaknuo, vidio bih zaostali lik te osobe kako ide za njom, poput duha,
prespora da prati svoje tijelo. Ljudi su žamorili, probijali se, borili za bolji
položaj. Nisam htio imati ništa s time, sa svjetlom, mrskom zaglušujućom bukom.
Poradio sam na jeziku koji je bio poput komada starog kruha. U glavi mi je bila
jedna riječ i ta mi je riječ provalila iz usta, prašna i promukla: - Ne!
To je izazvalo reakciju. Želio sam ih sve stišati, ali postigao sam suprotno. Sad
je tek počela prava stiska i strka: doktori su
izdavali zapovijedi, sestre zvale bolničare da raščiste sobu, pacijenti se tužili i
prosvjedovali. Nad žamorom se prolomio Artov snažan glas: - Dajte djetetu prostora,
do đavla!
Sklopio sam oči u želji da pobjegnem od svega, no nije bilo pomoći; srećom ili
nesrećom vratio sam se na svijet.
ROMANSA U REZERVATU
Kad bi se moj život mogao sažeti u jednoj riječi, ona bi glasila: nesreće. Ne samo
da sam sudjelovao u obiteljskoj tradiciji nezgoda i nesreća, ne samo da mi se sa
sedam godina dogodila nesreća koja mi je promijenila život, ne samo da ću tijekom
života doživjeti još drugih nesreća, nego sam zapravo i sam bio nesretan slučaj.
Kao što ste mogli pretpostaviti, moje se rođenje zalomilo.
Dva dana nakon što su zajedno otišli s rodea, moja majka i Arnold Kessler Mint
otišli su u Wig Warn motel na Autocesti broj 70, nešto zapadno od Holbrooka. U Wig
Warnu turisti mogu platiti užitak noćenja u jednom od dvadeset i pet ružičastih ili
ljubičastih (po izboru) deset metara visokih šatora, opremljenih zahodom,
televizorom i vibrirajućim krevetom. Bilo je doba izvan sezone, samo se nekoliko
japanskih turista vrzmalo s gumenim tomahavcima u rukama i slikalo sve oko sebe, pa
je Arnold upravitelja uspio nagovoriti da im spusti cijenu za tjedan dana.
Sumnjam da je majka ikad shvatila što joj se sprema. U obi-telji pijanaca i
pustolova, moja je majka bila povučena, mažena i pažena djevojčica koja nije popila
ni kapi alkohola dok nije zatrudnjela sa mnom, koja nije imala spolnih odnosa dok u
dobi od osamnaest godina nije u cementnom ljubičastom šatoru legla s bijelcem po
imenu Arnold Kessler Mint.
Tijekom tog tjedna koji su imali samo za sebe, Arnold je svu svoju ušteđevinu, sve
što je zaradio timareći i strižući ovce, pro-
fućkao na moju majku. Častio ju je velikim doručkom s palačinkama, vodio je u kino,
kupio joj parfem i haljine i par cipela od tamne krokodilske kože, do kojih će ona
držati više nego do sve svoje druge imovine. Arnold Kessler Mint se zaljubio.
A moja majka? Ne znam je li tada bila zaljubljena u Arnol-da; njoj taj tjedan
proveden u motelu Wig Warn možda nije bio ništa više od prvog okusa velikog bijelog
svijeta, no činjenica je da je majka, ako ga tada nije voljela, s vremenom prema
Arnoldu osjetila ljubav koja će uljepšati ostatak njezina života. Volim makar o tom
njezinom tjednu razmišljati kao slobodnom i nesputanom jer će se situacija vrlo
brzo pogoršati.
Kao prvo, bila je tu baka Paul koja ju je čekala u San Car-losu. Baka Paul nije
bila na glasu kao strpljiva žena, ili popustljiva, čak ni draga, i odveć je pazila
na svoju kćer. Već je izgubila muža, smrt joj je rano odnijela dva sina i prokleta
bila ako joj bijelac odnese zadnje preživjelo dijete.
Kad se majka pojavila pred kućicom u Arnoldovu plavom fordu iz' 56, baka Paul je
užurbano prešla zaraslo dvorište i is-trgla majku iz Arnoldova kamioneta, kao da je
izvlači iz požara. Baka Paul nije bila krupna žena, no objema je rukama moju majku
uhvatila za nadlakticu i stala je vući prema kući, dok je majka prosvjedovala
vrišteći. Baka Paul ju je psovala i odrješitim je kretnjama trzala, dok se Arnold
Mint smiješio i znojio stojeći uz kamionet, kao da mu netko drži pištolj uperen u
glavu.
Baka Paul se s njom hrvala sve do ulaznih vrata, dok se majka napokon nije istrgla
i otrčala natrag do mjesta na kojem je stajao Arnold. Uspjela mu je žurnim šaptom
reći neka ode i vrati se sutradan, da se mogu naći u podne kod znaka za
zaustavljanje - a tada je baka Paul ponovo navalila, zgrabivši je za košulju i
vukući unatraške poput tvrdoglava malog pseta.
Arnold je sjeo u kamionet i otišao. Sporo je vozio ispucanim zemljanim putem i
mahao ljudima koji su izašli iz kuća da vide što baka Paul sad opet izvodi, no
nitko mu nije odmahnuo. Arnold nije znao što da čini; novca gotovo više nije imao i
točno je pretpostavljao da ne bi bilo mudro prenoćiti sam u rezervatu. Na kraju je
završio u Globeu, gdje je za deset centi večerao lire-
novku u pecivu i proveo noć u stražnjem dijelu svojeg kamioneta na parkiralištu
Safeu>aya.
U međuvremenu je moja majka učinila sve što je bilo u njezinoj moći da uvjeri baku
Paul da je Arnold samo stranac koji ju je ljubazno poveo od Holbrooka, no baka Paul
bila je malo oštroumnija - vidjela je da moja majka nije ista ona djevojka koja je
prije tri tjedna otišla u Holbrook. Drugačije se kretala, imala je nemiran divlji
pogled i čak je drugačije mirisala; baka Paul mogla je lako na njoj nanjušiti miris
ljubavi, kao da se valjala u hrpi komposta.
Nekako su majka i Arnold našli načina da se sretnu. Baka Paul tu nije mogla ništa;
majka se od pokorne, poslušne djevojke premetnula u nekoga tko bi naglo jurnuo kroz
ulazna vrata niz stazu na dogovoreno sastajalište s Arnoldom, a baka Paul se vukla
za njom i sipala psovke sve dok je stara pluća nisu izdala. Majka se vratila kasno
navečer ili rano sljedećega jutra vonjajući na seks i cigaretni dim, i baki Paul
nije preostalo drugo, nego se nadati da će se bijelac osobno pojaviti, tako da mu
može usaditi strah od Isusa.
ČETVORKA OD NESREĆA
To je dakle bilo to. Mali se Edgar probudio iz kome i graknuo: “Ne”. Manje
dramatično nego što bi se očekivalo, ali svejedno
- pravo čudo. Ta riječ: čudo. Edgar ju je u bolnici St. Divine’s čuo dvadeset
puta na dan, toliko puta da je svojom afrikatom u njegovu mozgu izazivala bol poput
pokvarenog zuba. Nitko si nije mogao pomoći: sestre, bolničari, čak ni doktori,
neskloni bilo kakvim riječima koje imaju prizvuk natprirodnog: čudo, čudo, čudo.
Edgar je bio čudesan dječak, divota, svetac, najsretnije dijete na svijetu. Čak su
i Meksikanke, koje su radile u kantini u prizemlju, zbog njega dolazile u prostor
ograđen zavjesama, pobožno poput hodočasnica, pritišćući raspela na usne, šapćući
molitve.
Ni doktori me nisu ostavljali na miru, premda se nisu dolazili pokloniti. Odasvud
su pristizali da me proučavaju, da ustanove kamo da u svoje tabele i statistike
smjeste pravo malo čudo mojeg postojanja. Činilo mi se tih prvih nekoliko mjeseci
da mi kad god se probudim uz krevet do nogu stoji neki doktor, proučava tabele i
postavlja nemoguća pitanja. Premda sam jedva mogao izustiti riječi ili rukom
počeškati nos, nisu prestajali zapitkivati i zahtijevati.
- Možeš li odbrojiti od deset unatrag?
- Gdje te štipam?
- Koje je boje ova kemijska?
- Možeš li zakolutati očima obrnuto od smjera kazaljke na satu?
- Kako se osjećaš?
Da odmah odgovorim na ovo posljednje: osjećao sam se usrano. Koža me pekla,
iskidanim su mi živcima sijevale iskre, jabučice mi pulsirale, a kad god sam se
nastojao na nešto usredotočiti - doktorovu kravatu ili lice bolničarke - boje i
oblici bi se pomakli i stopili, miješajući se dok me ne bi spopala tolika mučnina
da su mi sve kosti drhtale. Ležao bih tako sklopljenih očiju, nastojeći ostati
savršeno miran, udišući, izdišući, u, iz, polako, polako.
Većinu vremena što sam bio budan, što je tih dana bilo dva do tri sata dnevno,
halucinirao sam. Priviđali su mi se duhovi kako lebde nada mnom, duše mrtvaca
dolazile su da me odvedu kamo pripadam. Moje rubno vidno polje proganjao je šapat
utvara. Katkad sam noću osjećao da me diraju, ruku blago položenu na moju, poljubac
na čelo, i ja bih se otimao tako užasnut da bih poskočio iz kreveta, kidajući
cjevčice, gužvajući plahte, rušeći stalak za infuziju na sebe.
Pošto se to dogodilo dva-tri puta, sputali su me, svezavši me za krevet platnenim
povezima oko gležnjeva i zglobova i kožnatim remenom preko prsa.
- Hrpo bezdušnih šarlatana - derao se na njih Art dok su me prvi put vezali. —
Ta to je dječak a ne šugavi zločinac!
Meni je zvučalo kao da viče s dna rudokopa. Kao i obično, bolničari i doktor nisu
obraćali pažnju na njega. Kasnije, noću,
Art je, sve vrijeme mrmljajući i kunući, sišao sa svojeg kreveta i prišao k mojem.
Bili smo četvorica u sobi, a Art jedini nije bio potpuno nepokretan. Jedna mu je
ruka bila u gipsu titanskih razmjera, lijeva strana lica bila mu je uništena, a
većina unutarnjih organa u trajnom kvaru. Sve u svemu se, međutim, osjećao dobro -
bio je jedini od nas koji je mogao otapkati do zahoda kad god mu se prohtjelo.
Prije pet mjeseci svojim se pontiacom zaletio u betonski odvodni kanal. Izletio je,
pao deset metara dalje na stube seoske kuće, završio sa smrskanom rukom, naprslom
slezenom, slomljenom nogom, kao i većinom rebara i nekoliko kralježaka, i uglavnom
ostavivši lijevu polovicu lica na ogradi od kovanog željeza. Ispalo je da je on još
imao i sreće. Njegova žena i dvije malodobne kćeri bile su vezane; sve tri udavile
su se, uronjene naglavce u smrdljivu vodu prožetu insekticidima.
Usprkos licu koje kao da je bilo slijepljeno žicom i žvaka-ćom gumom, usprkos
sraštenim kralješcima na leđima i zdrobljenoj ruci, te krajnje nepredvidivu stanju
unutarnjih organa i pluća, iz kojih je vječno trebalo pumpati tekućinu, Art je, što
se oporavka tiče, sve u svemu bio na pravom putu da dobije ružičasti karton. No
svaki put kad bi tko potaknuo tu temu, on bi se stao tužiti na novu boljku,
uvjeravajući doktore da ga zadrže još koji tjedan.
Te je noći teškom mukom ustao iz kreveta. Čuo sam kako mu zglobovi pucketaju poput
hrđom zapečenih zupčanika.
- Ne dam im da ti to rade, sinko - rekao je, unijevši se licem u moje. Smrad
njegove kolonjske vode toliko me omamio da sam mislio da ću se onesvijestiti. - Ne
možemo dopustiti da to rade ikome od nas.
Otkopčao je remenje - trebalo mu je neko vrijeme da ga ot-petlja onom jednom
zdravom rukom - zatim je uzeo svaki jastuk i pokrivač viška koji je pronašao i
rasporedio ih oko mojeg kreveta da me dočekaju pri padu. Te sam se noći dvaput
bacio s kreveta i svaki put se Art našao da me vrati, provjerivši da si nisam nanio
trajne ozljede, i da se prepire sa sestrama kad su ulazile i tražile da im objasni
zašto je remenje skinuto.
- Baš me briga i da svakog svakcatog dana padne s tog šu-gavog kreveta, baš me
briga i da si opet smrska lubanju! - vikao je Art na njih, čučeći nada mnom poput
psa čuvara dok su mu brazgotine na licu sjale ružičastim odsjajem, a glas luđački
odjekivao hodnicima.
- Dečko je dovoljno propatio. Mali je pravo čudo. Čini mi se da vama to baš
nije jasno. Ne možete dječaka tako vezati.
Moje noćne zgode trajale su još samo dva tjedna, a Art se sve to vrijeme borio sa
sestrama i liječnicima.
- Samo pipnite dečka - režao bi na sirote bolničare kad bi došli vratiti
remenje, dok mu je zlatni zub sjao u usnoj šupljini - pa ću ja pipnuti vas.
Kad nije izluđivao bolničko osoblje, Art je uglavnom ležao podbočen na jastuke i
gledao kroz jedini prozor u sobi, obično u polusjeni smećkaste prašine sa starog
rudnika Ildicott, otkupljena stranim novcem i vraćena u rad nakon dvadeset godina
mirovanja. Teretnjaci s kotačima veličine bačve pokrenuli su se, prevozeći hrpe
zemlje i šljake, dižući oblake prašine. Cijele se dane iz stare talionice
razlijegala škripa i tutnjava mašinerije, što je već postalo sastavni dio života.
Nešto dalje, krivudale su padine taline poput nepojmljivo visokih pješčanih dina, a
iza njih manji rudnici poput čudovišnih zemljanih virova.
Noću, dok su kamioni i jaružala mirovali, Art bi zurio u strmine gradskih
brežuljaka, posute svjetlima koliba i stambenih prikolica, nasađenih na površinu
vapnenca. Tek vrlo kasno, kad bi se sustav rashlađivanja ugasio, a većina ljudi u
bolnici usnu-la, izdaleka se s radija čulo zvonko treperenje meksičkih truba kako
leprša nad širokim mračnim prostorom.
Art se vraškim silama trudio da ne obraća pažnju na Jeffreyja čiji je krevet bio
odmah nasuprot mojem: Jeffrey se nije mogao suzdržati da govori čak i da je to
htio. Činilo se da ne vlada vlastitim ustima. Držao je govore o tome kako nas
kuhari nastoje otrovati, kako je bolnica St. Divine’s zapravo vladina ustanova za
pokuse na ljudima, kako ga je jedan od bolničara, krupni po-grbljeni momak po imenu
Herb, nekoliko puta pokušao napastovati i stalno ga značajno pogledavao.
Jeffreyja bi također spopala nagla nužda za recitiranjem stihova i manje poznatih
citata. Uspravio bi glavu na jastucima, jednu bi ruku podigao k nebesima i drhtavim
britanskim naglaskom odrecitirao:
svakoga dana i svake noći netko u bijedi na svijet će doći noću i danju netko se
rađa kome je životna sudbina slađa nekom je životna sudbina slađa netko u vječnome
mraku se rađa
- Pih - komentirao bi Art svaki put.
- William Blake - odvratio bi Jeffrey. - Taj nesretnik. Jeffrey se mogao
posvema opisati jednom riječju: bolesnik.
Izgledao je da bolesnije nije mogao: voštano-žućkaste kože, sivih podbuhlih očiju.
Neprestano se trzao, kašljucao i kihao -činilo se da ga je spopalo pet-šest bolesti
odjedanput. Imao je dug čupav kuštrav busen kose u stilu Fu Mančua, koji mu je
izbijao iz glave poput plamena.
Jeffreyjeve su noge bile spojene metalnim klinovima i nosio je protezu koja je
slomljene kosti njegovih kukova držala na okupu. Bila su potrebna dva bolničara da
ga podignu iz kreveta, prebace u posebna kolica i tako odvezu u sobu gdje bi mu
iznurene bubrege prikopčali na stroj. Mjesec dana prije nego što sam stigao u St.
Divine’s, Jeffrey je pao s vrha trokatnice. Priredio je slavlje na krovu svojeg
stana prigodom svojih zaruka s djevojkom koja je tek zatrudnila. Negdje za vrijeme
proslave, Jeffrey je, potaknut mješavinom vina, marihuane i svečarskog veselja,
stao poskakivati u istočnoeuropskom stilu, cupkajući nogama i plješćući rukama nad
glavom, sve dok u divljem ritmu gitara i bubnjeva i općeg povikivanja i zviždanja
nije unatraške otplesao ravno s krova.
Njegova ga je zaručnica prestala posjećivati nakon samo tjedan dana. Zadnje smo
čuli da je otišla pobaciti u Meksiko.
Da nisu bili nepokretni, siguran sam da bi se Art i Jeffrey počupali poput mačaka
zaključanih u kovčegu. Jeffrey bi naklapao
i trabunjao, a Art bi govorio “pih!” ili povremeno, kad mu je stvarno bilo dosta,
kad stvarno više nije mogao slušati priče o kantovskoj duši ili marionetskom ratu
insceniranom u Aziji i fašističkim porukama kojima vrve predstave na Broadwayu,
tada bi pukao, glas bi iz njega provalio poput grmljavine, te bi s toliko snage
riknuo da bi čitava bolnica na trenutak zanijemjela:
- HOĆEŠ VEĆ JEDNOM NA SEKUNDU ZAČEPITI TU ŠU-GAVU GUBICU, TI NESRETNI BLESANE!
Svi su se slagali da Art ima snažan par pluća.
Obično bi se Jeffrey neko vrijeme durio, ali nije si mogao pomoći, počeo bi
filozofirati o tome da su guske kojima se služimo napravljene od radioaktivnog
otpadnog materijala ili da su sve sestre koje se potajno sporazumijevaju i rukuju
zapravo republikanke i čitavo bi kolo ponovo krenulo u krug.
- Ma gdje vam je sućut? - Jeffrey je stalno pitao doktore. -Ovdje sve vrvi od
bakterija i nastranosti, a nikoga nije briga.
Jeffreyjevo je blebetanje jedino mogao zaustaviti pogled koji bi mu uputio Ismore,
čovjek koji je doživio prometnu nesreću (u bolnici uglavnom punoj oboljelih od raka
i drugih bolesti bili smo poznati kao četvorka od nesreća) i završio je kao kvadri-
plegičar koji diše kroz respirator. Ismore je bio krupan Indijanac duge kose, koji
je izgledao kao da je uliven u šuplje nazu-bljenje svojeg kreveta. Jedini njegov
živi dio bile su oči iz kojih je plamtio žar gnjeva koji čak ni Jeffrey nije mogao
podnositi dulje vrijeme.
Jeffrey na mene uglavnom nije obraćao pažnju, nego je vrijeme radije trošio na
draženje Arta ili žicajući sestre sredstva za umirenje: morfij, penicilin, tablete
Bayer, što god su imale. No jednog poslijepodneva, dok je Art zbog nečega bio na
rendgenu, Jeffrey je sjeo u krevetu i cijelu me minutu odmjeravao. Bilo je to
negdje potkraj studenog, dok je vani još uvijek bilo vruće, no iz nekog su razloga
stari barokni radijatori bili upaljeni i s obojice se cijedio znoj.
- Znaš li kakvu ti sreću imaš, dijete? — reče, tresući se tolikom silinom da su
mu zubi cvokotali poput kocaka leda u čaši. Krupna kaplja znoja visila mu je i
drhtala navrh nosa.
Jeffrey je čekao odgovor, ali ga nije dobio. Znao sam kakvu imam sreću. Tko god je
naišao, rekao mi je upravo to isto.
- Mislim, izgubiti pamćenje, sve zaboraviti, ima li što bolje? Pomisli samo!
Pogled u Jeffreyjevim očima, uokvirenima krvavim kolo-barima, gubio se u daljini,
kao da će zaplakati od radosti na tu pomisao.
- Sve one govnarije u tvojem životu, sva krivnja, kajanje, otišlo bi, nestalo.
Strada ti glava i Jiju! novi si čovjek.
Ponovo je zastao, duboko dišući.
- Kažem ti, nema ništa bolje - dahtao je. - Da smo barem svi te sreće.
GOSPOĐA RODALE
Za mene zaborav ne postoji, ništa mi nije maglovito ni nejasno. Svega se sjećam:
svakog imena, svakog pogleda, svake riječi, čak i svakog tadanjeg otpatka. Od svega
se najviše bojim zaboravljanja i tako sam postao sakupljač, smetlar - sve je važno,
ništa se ne baca.
U svojem sveobuhvatnom pamćenju savršeno vidim bolničku sobu, onaj jedini prozor,
vječno zastrt smećkastom prašinom iz rudnika, izlizane, šahovski raspoređene
pločice poda, gole električne žice, crne i mračne, isprepletene u kutovima stropa,
glatke poslužavnike od nehrđajućeg čelika, u zraku obasjane boce za infuziju, kako
bacaju vodenaste odraze na zidove. Čak se mogu na trenutak odmaknuti i gledati
malenog Ed-gara u preveliku krevetu, dok mu kosa još nije prekrila ožiljke od
operacije, kako pokušava odrediti različite mirise u bolnici - vazelin, urin,
limunasta tekućina za dezinfekciju, mast iz samoposluživanja - i sluša žamor, kao u
košnici, razgovore, uzdahe, vriske pacijenata, krckanje radioaparata, povlačenje
vode u zahodu, bipkanje i škljocanje medicinskih aparata,
zujanje fluorescentnih lampica, visok kričav smijeh sestara u njihovoj prostoriji,
duboko brujanje golemih rashladnih uređaja montiranih na krov, koji su usisavali
zrak u vlažne ustajale prostorije i hodnike.
Nekoć katoličku bolnicu, punu mrkih kipova, starih vrata od hrastovine i stubišta
koja nikamo ne vode, St. Divine’s je preuzeo kotar, te je postala zadnje utočište
siromašnima, nezakonitima, obespravljenima koji su došli preko goleme pustinje što
se protezala k Bijelim planinama i južno prema Meksiku. Za dvije godine St.
Divine’s će biti zauvijek zatvorena. Kotar koji je njome upravljao presudit će joj
i za bijednu je svotu prepustiti rudarskom poduzeću koje će joj izvaditi utrobu i
pretvoriti je u spremište za svoje strojeve i kamione.
Premda pamtim svaki miris, zvuk i prizor, sjećanje me izdaje kad nastojim prizvati
što se točno odigravalo u kvrgavoj upropaštenoj glavi toga dječaka onih prvih
nekoliko mjeseci njegova novog života. Edgare, tko si tada bio? Što si osjećao,
osim boli, mučnine i bunila?
Znam da mu se sve činilo velikom zagonetkom, poput mozaika koji ne miruje. Znam da
su ga većinu vremena zaokupljale one neposredne muke: izlaženje na kraj s
glavoboljom, neprestana zapitkivanja liječnika, nastojanje da se ne pomokri u
krevet od straha kad bi ga noću pohodili duhovi.
No je li mu nedostajala majka? Je li plakao za njom prije nego što bi zaspao, kao
što bi svako dijete na njegovu mjestu? Ne vjerujem ni da je se tada sjećao, ne
svjesno - nije se raspitivao za nju. Sigurno je osjećao određenu čežnju, samoću, no
nijedan grč u utrobi koji bi značio: hoću mamu, hoću da me grli.
Prva osoba koja je uopće spomenula moju majku bila je državna socijalna radnica,
crnkinja po imenu Rodale, s tako bujnom neposlušnom afrofrizurom da se činilo da
ima vlastitu volju. Nikad još nisam vidio takvu kosu, nisam vjerojatno bio siguran
ni da to jest kosa, pa me teško mogla natjerati da obraćam pažnju na njezine
riječi.
Bolničarke su oko moje postelje navukle zavjese da nam daju malo privatnosti, a
gospođa Rodale je primaknula metalnu stolicu sasvim blizu meni, dok joj se kosa
ocrtavala poput tmurna
oblaka. Upitala me osjećam li se dobro, odnosi li se osoblje dobro prema meni, a ja
sam samo opčinjeno kimao glavom.
U ruci je držala svežanj papira koje je na trenutak listala, pri čemu su joj krupne
narukvice na zglobovima zveckale poput biljarskih kugli. Izgledala je iscrpljeno;
oči su joj bile podlive-ne krvlju i neprestano se borila sa zijevanjem.
- Došla sam razgovarati s tobom o nečemu vrlo važnome, Edgare. Nadam se da
nemaš ništa protiv - rekla je. - Znam da ćeš možda imati poteškoća s pamćenjem, ali
htjela sam malo popričati o tvojoj majci. Sjećaš li se majke?
- Majka - rekoh, važući tu riječ i naglo mi se u mislima ukaže njezina slika;
duga, plavkastocrna kosa koja je pucketala poput vatre dok bi preko nje prelazila
četkom koju je držala tankim prstima punima jeftinog srebrnog prstenja. Mogao sam
gotovo osjetiti voštan miris ružičastog ruža koji je upotrebljavala, čuti njezin
prodoran smijeh. Zavrtjelo mi se od toga.
- Zamolili smo ovdašnje osoblje da ti ne spominje majku dok je ne pronađemo, no
nismo uspjeli u tome - reče gospođa Rodale. - Koliko smo uspjeli doznati, negdje je
u Kaliforniji, samo to znamo. Baka ti je u bolnici u Tucsonu, malo je bolesna, baš
kao i ti. Ako ozdravi, možda ti dođe u posjet.
- Kalifornija - rekoh. Znao sam za Kaliforniju. Bio je to nekakav otok s
palmama, vidio sam na televiziji. Bilo mi je razumljivo da je majka htjela poći
onamo.
Gospođa Rodale uzdahnu. - Učinit ćemo sve što bude u našoj moći da stupimo u vezu s
tvojom majkom. Nastojimo pronaći i bilo kakvu drugu tvoju rodbinu. U međuvremenu
želimo da prizdraviš. Jesi li sretan ovdje?
Sretan? Nitko mi još nije postavio to pitanje. Kimnuo sam, zbog čega se gospođa
Rodale činila zadovoljnom.
Nasmiješi mi se i reče: - Želiš mi dodirnuti kosu?
Sasvim mi primakne glavu i, umjesto da rukom prijeđem površinom njezine
afrofrizure, uronio sam rukom duboko u nju, u nadi da ću nešto pronaći, nisam znao
što, možda nešto što bi sve razjasnilo, odgovor na sva pitanja, no nije bilo
ničega, tek paperjast oblak kose.
Pošto je gospođa Rodale otišla, a bolničarka razgrnula zavjese, Art je sjeo u
krevetu i rekao: - Ova stvarno ima frizuru.
Legao sam glavom na jastuk i priljubio koljena na prsa. Art je najprije gledao
mene, a zatim van, kroz prozor, gdje je puhao olujni vjetar: oblaci pijeska,
prigušeno zavijanje. Poče govoriti
o šišmišjem govnu. Reče:
- Jesi li znao da je šišmišji drek, zapravo guano, šišmišji guano dosta
vrijedna tvar?
Ispriča mi kako je u vrijeme njegova djetinjstva u Novom Meksiku obitelj živjela od
skupljanja šišmišjega guana po pećinama, pretvarajući ga u gnojivo.
- Moja braća i ja većinu smo djetinjstva proveli do koljena u njemu, kao da smo
cijeli dan kopali hladan sivi puding u mrk-lome mraku. Mislim, ne možeš ga se
riješiti. Sve je smrdjelo po šišmišjem guanu: kuća, auto, pas. Šimišji guano ne
miriše baš najljepše ako nisi znao. Kad smo išli u crkvu, klupe ispred i iza nas bi
se praznile. Čak je naša mačka loše prolazila među ostalim mačkama u gradu. Možda
da majka još tada nije umrla -itekako bi nam dobro došla. Nigdje žene da nabavi
pravu vrstu sapuna ili nas natjera da se svaki dan peremo, nije bilo lako. Hoću
reći, ti imaš mamu, možda ne upravo ovdje i upravo sada, ali ona te voli, u to te
uvjeravam. Majke vole svoju djecu. To je Božji zakon, jedini na koji možeš
računati.
Šutio sam, nisam pogledao Arta. Sklopio sam oči, osluškujući kako vani uskovitlana
zrnca pijeska grebu i stružu po prozoru, i nastojao zaspati.
PODRUM
Koja je razlika između nezgode i čuda? Večina bi vam ljudi rekla da je razlika
jasna, ali ja nisam u to sasvim uvjeren - život mi je toliko bio prepun obojega, da
razliku više ne vidim. Moji prvi dani u St. Divine’s bili su, međutim, puni nečega
što bi gotovo svatko ipak nazvao čudom. U mojem se slučaju radi-
lo o nizu čuda.
Najprije sam preživio to da mi poštanski džip prijeđe preko glave. Zatim sam se
nakon tri mjeseca u komi jednostavno i gotovo bez najave probudio, s tek minimalnim
oštečenjem mozga. Prema zakonima znanosti i pukom zdravom razumu, trebao sam biti
biljka, sretna da ostatak života može provesti u pelenama, hranjena na žlicu,
lubanje ispunjene želatinom. No tako sam dobro napredovao da doktori nisu znali što
da misle
0 meni; mahali su glavom, mrmljali ispod glasa, gledali i pregledavali moje
tabele krajnje zbunjeni, kao da ih moje neprekidno čudo nagoni da gube vjeru u sve
što su oduvijek držali najvećom svetinjom.
Čuda nisu prestajala: dva mjeseca po buđenju iz kome mogao sam sjediti u krevetu i
sam se hraniti, na Božić sam bio spreman započeti s fizikalnom terapijom, a na
Uskrs sam mogao sam do zahoda. Poput malog djeteta koje svladava osnovne radnje,
dobivao sam pohvale za pokrete u crijevima, za tek,
1 sve što bih, koliko god nesuvislo, oblikovao ustima. Začas sam počeo učiti
čitati, bez muke sam svladavao sve testove koordinacije. U bolnici, uglavnom punoj
mrzovoljnih starih ljudi u očekivanju nekog neugodnog načina smrti, bio sam
zvijezda večeri, junak dana. Kad bi Meksikanke iz kantine odozdo dolazile u sobu da
mi raspelima dodiruju čelo, Jeffrey bi u podrugljivu falsetu zakričao:
- Slavimo svetog Edgara, blaženog dječaka iz kome.
Dakako, nisam prolazio glatko. U glavi mi je nešto muklo odzvanjalo, što bi katkad
postalo jače i preraslo u tako oštru i neumoljivu bol da bih se sav uvukao u sebe i
nadao se jednostavnom čudu u obliku smrti. Većinom mi se činilo da svijet tinja na
rubovima, katkad se kvrčeći i nabirući poput zapalje-
ne plastike. Viđao sam sablasti, likove čiji su se obrisi isticali bijelom i žutom
svjetlošću i koji su nestajali i ponovo se pojavljivali, a glasovi su im u mojem
umu bili poput izobličenih podvodnih zvukova. A tada su počeli moji zanosi jer
doktori nisu zapravo znali o čemu je riječ, zvali su ih kraćim neepileptičnim mini-
napadajima. Glava bi mi se ispunila šištavim naletima svjetla i na sekundu bih se
isključio, ostao sasvim bez svijesti i umjesto da mlatim oko sebe poput obična
padavičara, prema Arto-vim sam riječima: “drhtao poput buicka istrošenih ležajeva”,
a jabučice bi mi se izbuljile iz kvrgave glave.
Prvi put me jedan od tih neepileptičnih mini-napadaja spo-pao u Podrumu, velikoj
podzemnoj prostoriji niska stropa u kojoj se obavljala sva fizikalna i radna
terapija - u kojoj ću provesti mnoge trenutke do kraja svojeg boravka u St.
Divine’s.
Osim prilikom nekoliko brzinskih pregleda na radiologiji, nisam pet mjeseci bio
izašao iz sobe, pa sam se vrpoljio od uzbuđenja što uopće nekamo idem. Kad smo
prastarim škriputavim dizalom došli u Podrum, malo sam se pokolebao. Sjeo sam u
svojim prevelikim invalidskim kolicima poput malena kralja u improviziranu
prijestolju, i pokušavao sve upiti. U Podrumu su se obavljale terapije od ranih
pedesetih i još uvijek je bio pun prašnjavih, malo rabljenih naprava, ostataka od
kožnog remenja, kolotura i kopči - sprava za mučenje, ne-kome tko nije upućen.
Prostorija, tako golema i obavijena sjenom da treperavo fluorescentno svjetlo nad
glavom nije imalo većeg učinka, bila je puna koještarija svake vrste: algama
prekriven mali tank za terapiju u vodi, dva-tri slikarska stalka, propali stol za
ping-pong, komplet bubnjeva, staromodni tkalački stan, tračna pila, urušeni
dinosaur od klavira, dugi stolovi iz kojih viri triješće, prekriveni mrljama boje,
škare, novinski papir, drveni kalupi, glina, poludovršene košare, kuhinjske
potrepštine.
Na zidu u dnu visio je velik izgužvani natpis od trgovačkog papira na kojem je
crvenom razmrljanom bojom stajalo: želim, mogu, zašto ne bih? Na natpisu je još
bilo žućkastih mrlji otkad se jedan bivši pacijent ispružio iz kolica, u naletu
bijesa strgnuo natpis sa zida i pomokrio se po njemu.
Nije veličina prostorije djelovala uznemirujuće koliko njezin sadržaj, kaos koji je
u njoj vladao. Bio je utorak ujutro, dan kad vanjski pacijenti dolaze odasvud na
terapiju koju subvencionira vlada. Soba je bila krcata, posvuda bolesni slomljeni
ljudi: dječak izmrcvarene ruke u dasku zabija čavle, žrtva požara umotana u zavoje
baca pikado, pretila žena, leđa prekrivenih dekubitusima, do kukova se namače u
tank, djevojka cvili od boli na manualnoj pokretnoj traci, čovjek bez nogu u
invalidskim kolicima diže bućice, par staraca - muž i žena koji se ne mogu više
sjetiti kako se drugi zove - ne miče se s mjesta, žena koju masira i pljeska malen
mišićav crnac vještim zamasima ruku. Sue Kay, voditeljica terapeuta čija je kosa
bila tako crvena da je upadala u oči poput signala za nuždu, krstarila je
prostorijom nimalo smetena metežem oko sebe, poput prijazne domaćice raskalašene
pijanke, i sokolila nazočne, unosila bilješke, izdavala zapovjedi suradnicima i
kojem god dobrovoljcu što je toga dana bio tamo.
Sue Kay me smjestila za mali stol u kutu, s nešto plastelina i noćnom posudom punom
komadića pastela.
- Želim da mi načiniš nešto lijepo, mišiću - rekla je. Sue Kay je bila s Juga i
svakoga je zvala medeni, zlato ili mišiću. - Navra-tit ću svako toliko da vidim što
radiš.
Jedva sam pipnuo glinu i pastele; nisam mogao skinuti pogleda s cirkusa oko sebe.
Na desetak metara od mene mršav čovjek, koji se lelujao poput podvodnog raslinja,
svim je silama nastojao objesiti par metalnih obruča o drvenu kuku, no činilo se da
nije vladao rukama. Svaki put bi promašio, ispustio obruče i svaki put bi očajnički
zavapio: - Nije pošteno, nije pošteno.
Ispod velikog natpisa sitna tamnoputa žena sjedila je sama u stolici i pjevala.
Žena je na oku imala debeli zavoj i činilo se da nema nosa, no pjevala je prekrasno
i vrlo osjećajno: Sa-hranit će nas rijeka u sveto Isusovo ime, o ustaj, ustaj iz
vode.
Dalje, lijevo od nje, odvijalo se uzbudljivo natjecanje u ško-lici, između čovjeka
s jednom plastičnom nogom i bolničara, mladog Meksikanca po imenu Pito. Hopsali bi
koju minutu, a tada bi se jednonogi oglasio:
- Varaš! Evo gledaj, propustio si polje!
A Pito bi se tipu unio u lice kao trener u bejzbolu kad se prepire sa sucem i derao
se:
- Ja varam? Ja? Ti stalno padaš, ti stalno puštaš polja, i to meni kažeš.
Razbijem te, ti jednonogi kreten, i onda kažeš ja varam?
Pjevušio sam, češkao se i grickao plastelin. Tvrdoća mi je odgovarala, ali je za
moj ukus bio malo preslan. Kušao sam pastele koje su se lako mrvile i nisu imale
dobar okus.
Među svim tim tijelima u pokretu, napokon sam spazio Arta koji je vježbao
povrijeđenu ruku služeći se napravom koja se sastojala od niza užadi i kolotura
pričvršćenih za vreću pijeska. Znojio se i dahtao, mrštio i kleo onom svojom
glasinom jačom od svega. Svako malo odmaknuo bi se od naprave i gledao me preko
cijele prostorije.
U jednom sam se trenutku zaželio vode: ožednio sam od plastelina. Fontana je bila
ni pet metara od mjesta gdje sam sjedio, pa sam mislio da to mogu prijeći i bez
kolica. Već sam uz pomoć bolničarke načinio nekoliko trapavih koraka oko kreveta -
bio sam uvjeren da mogu hodati kamo god treba. Zavrtjelo mi se samo što sam stao na
noge, ali koraknuo sam dva-tri puta nogama ukočenima poput čačkalica, stekao nešto
pouzdanja i načinio još nekoliko koraka. Kad sam došao do fontane, iscrpljen i
slab, neki mi je električni naboj prostrujio do nogu poput zapaljenog fitilja i
potresao mi cijelo tijelo dok su mi žarulje iza očiju popucale.
Ne sjećam se da sam se onesvijestio, samo da sam se probudio i zatekao krhku
razroku ženu kako mi se smiješi poput izobličena anđela. Položila mi je čvornati
prst na čelo s kojeg je otrla nešto krvi. Rekla je:
- Bu-bu.
Prošla je minuta dok je itko primijetio kako sam se zabio u kut uz fontanu. Došao
je Pito, onda još dvojica i čuo sam kako Art viče preko cijele prostorije:
- Doktora! Sestru! Sranje!
Po svemu sudeći, udario sam glavom o cijev koja je fontanu opskrbljivala vodom -
zaradio sam malu posjekotinu za koju
Nije veličina prostorije djelovala uznemirujuće koliko njezin sadržaj, kaos koji je
u njoj vladao. Bio je utorak ujutro, dan kad vanjski pacijenti dolaze odasvud na
terapiju koju subvencionira vlada. Soba je bila krcata, posvuda bolesni slomljeni
ljudi: dječak izmrcvarene ruke u dasku zabija čavle, žrtva požara umotana u zavoje
baca pikado, pretila žena, leđa prekrivenih dekubitusima, do kukova se namače u
tank, djevojka cvili od boli na manualnoj pokretnoj traci, čovjek bez nogu u
invalidskim kolicima diže bućice, par staraca - muž i žena koji se ne mogu više
sjetiti kako se drugi zove - ne miče se s mjesta, žena koju masira i pljeska malen
mišićav crnac vještim zamasima ruku. Sue Kay, voditeljica terapeuta čija je kosa
bila tako crvena da je upadala u oči poput signala za nuždu, krstarila je
prostorijom nimalo smetena metežem oko sebe, poput prijazne domaćice raskalašene
pijanke, i sokolila nazočne, unosila bilješke, izdavala zapovjedi suradnicima i
kojem god dobrovoljcu što je toga dana bio tamo.
Sue Kay me smjestila za mali stol u kutu, s nešto plastelina i noćnom posudom punom
komadića pastela.
- Želim da mi načiniš nešto lijepo, mišiću - rekla je. Sue Kay je bila s Juga i
svakoga je zvala medeni, zlato ili mišiću. - Navra-tit ću svako toliko da vidim što
radiš.
Jedva sam pipnuo glinu i pastele; nisam mogao skinuti pogleda s cirkusa oko sebe.
Na desetak metara od mene mršav čovjek, koji se lelujao poput podvodnog raslinja,
svim je silama nastojao objesiti par metalnih obruča o drvenu kuku, no činilo se da
nije vladao rukama. Svaki put bi promašio, ispustio obruče i svaki put bi očajnički
zavapio: - Nije pošteno, nije pošteno.
Ispod velikog natpisa sitna tamnoputa žena sjedila je sama u stolici i pjevala.
Žena je na oku imala debeli zavoj i činilo se da nema nosa, no pjevala je prekrasno
i vrlo osjećajno: Sa-hranit će nas rijeka u sveto Isusovo ime, o ustaj, ustaj iz
vode.
Dalje, lijevo od nje, odvijalo se uzbudljivo natjecanje u ško-lici, između čovjeka
s jednom plastičnom nogom i bolničara, mladog Meksikanca po imenu Pito. Hopsali bi
koju minutu, a tada bi se jednonogi oglasio:
- Varaš! Evo gledaj, propustio si polje!
A Pito bi se tipu unio u lice kao trener u bejzbolu kad se prepire sa sucem i derao
se:
- Ja varam? JeS Ti stalno padaš, ti stalno puštaš polja, i to meni kažeš.
Razbijem te, ti jednonogi kreten, i onda kažeš ja varam?
Pjevušio sam, češkao se i grickao plastelin. Tvrdoća mi je odgovarala, ali je za
moj ukus bio malo preslan. Kušao sam pastele koje su se lako mrvile i nisu imale
dobar okus.
Među svim tim tijelima u pokretu, napokon sam spazio Arta koji je vježbao
povrijeđenu ruku služeći se napravom koja se sastojala od niza užadi i kolotura
pričvršćenih za vreću pijeska. Znojio se i dahtao, mrštio i kleo onom svojom
glasinom jačom od svega. Svako malo odmaknuo bi se od naprave i gledao me preko
cijele prostorije.
U jednom sam se trenutku zaželio vode: ožednio sam od plastelina. Fontana je bila
ni pet metara od mjesta gdje sam sjedio, pa sam mislio da to mogu prijeći i bez
kolica. Već sam uz pomoć bolničarke načinio nekoliko trapavih koraka oko kreveta -
bio sam uvjeren da mogu hodati kamo god treba. Zavrtjelo mi se samo što sam stao na
noge, ali koraknuo sam dva-tri puta nogama ukočenima poput čačkalica, stekao nešto
pouzdanja i načinio još nekoliko koraka. Kad sam došao do fontane, iscrpljen i
slab, neki mi je električni naboj prostrujio do nogu poput zapaljenog fitilja i
potresao mi cijelo tijelo dok su mi žarulje iza očiju popucale.
Ne sjećam se da sam se onesvijestio, samo da sam se probudio i zatekao krhku
razroku ženu kako mi se smiješi poput izobličena anđela. Položila mi je čvornati
prst na čelo s kojeg je otrla nešto krvi. Rekla je:
- Bu-bu.
Prošla je minuta dok je itko primijetio kako sam se zabio u kut uz fontanu. Došao
je Pito, onda još dvojica i čuo sam kako Art viče preko cijele prostorije:
- Doktora! Sestru! Sranje!
Po svemu sudeći, udario sam glavom o cijev koja je fontanu opskrbljivala vodom -
zaradio sam malu posjekotinu za koju
će trebati pet-šest šavova. Ne bi čovjek očekivao da će u jednoj bolnici prizor
krvi uzrokovati toliku zbrku - ljudi stadoše vrištati i naguravati se užasnutih
lica: Edgar, čudo od djeteta, ranjen je i nepomičan.
Poslije, istoga dana u mojoj sobi, pošto su me pričvrstili za nosila i prevezli me
u istu prostoriju za hitnu pomoć u kojoj sam, prije osam mjeseci, bio privremeno
umro, te mi odstranili četvorinu kose i zašili me, Art mi je postavio pitanje koje
ću si i sam postavljati ostatak života:
- Čovječe, zar ne možeš tu glavu držati podalje od nevolja?
Idućeg mi je jutra bolničarka došla pregledati šavove i oprati mi ostatak kose.
Bila je zaokupljena masiranjem mojeg vlasišta kad se nešto na mojoj glavi odvojilo
i palo mi u krilo. Uzeo sam to u ruku i pogledao: mala krhotina crnog kamena,
veličine novčića, prevučena krvlju i listićima suhe kože.
- Kriste - reče sestra - odakle je to ispalo?
- Iz moje glave - rekoh.
- Smijem pogledati?
- Ne - odgovorili i čvršće stisnuh šaku.
Odjurila je i dovukla dr. Watersa, proćelava čovjeka okrugla grubog lica, poput
mogranja. Vraćali su se zajedno, dok je sestra doktoru objašnjavala da mi je nešto
ispalo ravno iz glave.
- Ispalo mu je ravno iz glave - ponavljala je razrogačenih očiju.
I dr. Waters je htio pogledati kamenčić, ali nije dolazilo u obzir. To je bio moj
kamenčić. Nisam imao ništa na ovome svijetu, osim bolničke košulje i ispunjene
životinje, dlakave mrkve s očima, koju mi je dala jedna sestra.
Napokon smo se sporazumjeli. Smijem zadržati kamenčić ako samo otvorim šaku tako da
dr. Waters može vidjeti što je to.
- Neću ga ni pipnuti - reče dr. Waters.
Rastvorio sam šaku i pustio dr. Watersa da ga gleda s rukama za leđima. Zurio je
minutu, a zatim mi pregledao glavu.
- Evo, odavde je ispao - reče, dodirujući točku odmah iznad mojeg desnog uha. -
Pogledajte ovo. Mora da je tu još od
nesreće. Viđao sam već komadiće stakla da izlaze mjesecima nakon nesreće, ali kamen
još nisam.
Temeljito mi je pregledao glavu, ali nije uspijevao pronaći još krhotina.
- Samo nekoliko kvrga - reče. - Morat ćeš neko vrijeme mirovati, Edgare. Nema
hodanja. Ako nekamo ideš, drži se kolica.
Bio sam uzbuđen zbog tog kamenčića. Imao sam osjećaj da sam nešto postigao time što
sam ga toliko zadržao u glavi a da ga nitko nije otkrio. Zavukao bih se pod
pokrivač i na trenutak ga proučavao pri slabome svjetlu, zatim ga ugurao pod
madrac, ako me tko gleda. Bilo mi je kao da posjedujem važan, dokaz: taj je
kamenčić pripadao nesreći koje se nisam sjećao, nesreći koja je otjerala moju
majku, a mene dovela u bolnicu.
Kamenčić je postao prvi primjerak moje neobične zbirke koještarija. Tijekom ostatka
prebivanja u St. Divine’s počeo sam sakupljati razne predmete. Postao sam stručnjak
za trice i kučine. Nisam mario za darove, samo za ono što sam sam uzimao, ono što
nisam nužno smio imati. Zdipio sam s pisoara u zahodu pločicu dezodoransa, šahovsku
figuru s ploče u Podrumu, džepnu lampicu iz doktorske kute prebačene preko stolice,
raspelo s malim krvavim Isusom, koje sam pronašao iza radijatora. Te sam predmete
držao u praznoj kutiji kleenexa i kad bi svi pozaspali ili se nečim bavili, izvukao
bih kutiju ispod kreveta i slagao ih između nogu prevrćući ih i zamišljajući što
znače, čemu su nekoć služili, kakvu su povijest sadržavali. Činilo mi se da su to
dijelovi nekoga golemog zamršenog mozaika i, nastavim li ih skupljati, napokon ću
sve shvatiti.
KAUBOJI 1 INDIJANCI
Kad se Arnold Mint spetljao s mojom majkom, nije imao pojma u što se upušta. Kako
je bio iz Connecticuta, jednostavno nije shvaćao opasnosti koje uključuje druženje
s Indijankom.
Budući da je Arnold svaki teško zarađen dolar spiskao na ostavljanje dojma na moju
majku, nije se vječno mogao motati po rezervatu, nastojeći ostati neprimjećen,
čekajući trenutak kad će se naći i voditi s njom ljubav uz rijeku, u stražnjem
dijelu svojeg kamioneta, sat-dva prije nego se bude morala vratiti kući.
Arnoldu je trebao posao. Tjedan dana je odlazio u agenciju za zapošljavanje u
Globeu, pregledavao rubriku potražnje u oglasima koje je vadio iz kanti za smeće, i
odlijevao benzin iz cadillaca starih gospođa na parkiralištu pred Safewayem.
Tražile su se sve vrste majstora i tajnica i polagača opeka na određeno, ali Arnold
nije mario za takve ponude - imao je svoj ponos. Došao je u Arizonu da jaše i
žigoše goveda, a ne da popravlja grijače za vodu.
Napokon je pronašao posao kod nekog žilava tvrdokorna tipa koji je prodavao opremu
za telad i junice nedaleko od gradića zvana Hope. Čovjeku je trebao par ruku preko
ljeta i bio je voljan Arnoldu dati minimalnu plaću za fizičke poslove oko
prodavaonice.
Dva tjedna Arnold je veselo crnčio, postavljao je ogradu, čistio korale lopatom,
kopao grabe, sve vrijeme u nadi da će imati prilike zajahati konja. Kad je dobio
slobodan dan, odvezao se u San Carlos, pokupio moju majku i doveo je natrag na
ranč. Htio joj je pokazati branike za stoku, koje je ukopao, i bodljikavu žicu koju
je postavio. Drugi radnici bili su ljubazni kad ju je predstavio kao svoju
zaručnicu, no kad je otišla nisu mu dali mira. Što on misli s tom skvo? K tome još
apačkom skvo, te su najgore. On je s istoka i očito ne razlikuje vlastiti šupak od
slivnika u kadi, pa su ga uputili u sve: skvo su pune bolesti, spavaju s vlastitim
očevima i bez obzira na sve, čak i ako staviš kondom, ako staviš i pet kondoma,
uvijek zatrudne, bez obzira na sve, imaju takvu sposobnost. One i žele s tobom
zatrudnjeti tako da ih odvedeš iz rezervata i što dalje od njihovih incestuoznih
očeva. To je puka istina.
Arnold je pokušavao protusloviti, tvrdeći da je puno puta spavao s dotičnom
Indijankom i da je prilično uvjeren da nije trudna. Također, koliko je mogao
prosuditi, pimpek mu je bio sasvim zdrav..
Vidjet ćeš već, graknuli su svi na njega. Glupane glupavi! Vidjet ćeš ti već!
Sljedeća dva tjedna, Arnold je radio i brinuo se i na sve se načine trudio izdržati
rugalice i šale. Počeli su ga nazivati “poglavica” i “Geronimo”, i svaki dan su ga
zapitkivali je li mu pim-pek otpao. Svakog jutra kad bi ustao, Arnold si je
pregledavao pimpek i svako jutro bi mu odlanulo što nije pretrpio značajne
promjene.
Arnold Mint bio je zbunjen i jadan kad je te nedjelje došao u San Carlos potražiti
moju majku. Čekao je na treperavoj za-sljepljujućoj žegi na dogovorenu mjestu, uz
autocestu br. 60, pred malim izblijedjelim natpisom na kojem je stajalo pitaj
Isusa, ispod čega je netko nažvrljao ne trudi se. Kad ni nakon pola sata nije
došla, odvezao se do njezine kuće. Izgledalo je kao da nema nikoga - ulazna vrata
bila su zatvorena, što je bilo neuobičajeno, i sve je bilo savršeno tiho. Nakon što
je čekao petnaest minuta u kabini svojeg kamioneta, ustao je, oprezno prekoračio
nisku nazupčanu ogradu u koju se uplela svaka vrsta vjetrom nanesena smeća i
zavirio kroz prašinom zavijene prozore, u nadi da će spaziti moju majku. Upravo je
zaokretao iza stražnje strane kuće kad je upao u zasjedu bake Paul koja ga je po
plećima i glavi stala mlatiti nekim dugačkim predmetom, bedrenom Jcosti davno
uginula jelena ili goveda, koju je držala objema rukama kao palicu za bejzbol.
Arnold se smiješio, kao što je činio u stresnim prilikama, i trudio se ostati
pristojan dok postavlja pitanja:
- Htio bih znati - paf- znate li možda - paf- au! Dobro dakle - paf paf -
recite mi molim vas - paf - gdje bi - paf-mogla biti Gloria?
Arnoldu nije preostalo drugo nego da se okani ljubaznih pitanja i nosi se odatle.
Zgrbljen se provukao pored bake Paul, štiteći glavu rukama, i otišao u dvorište
gdje je ugledao moju majku ispruženu u sjeni strehe od pruća. Gloria nije izgledala
nimalo dobro; lice i ruke su joj blistali od znoja i čak se na otvorenom zraku
osjećao prodoran smrad bljuvotine.
- Uh - reče Arnold.
Majka se podboči na laktove. Imala je rastresen luđački izgled nekoga tko će svaki
čas povratiti.
- Bolesna sam, Arnolde - reče majka. - Mislim da ću roditi.
Arnold osjeti kako mu koljena klecaju. Posvuda po vratu i
rukama nicale su mu modrice i počeo se i sam osjećati bolesno. Upravo mu se tada
prikrala baka Paul i zadala mu udarac u desni bubreg, od kojeg se presavio na pola.
Uspravljajući se i držeći se za ozlijeđeno mjesto, Arnold je dahtao. - Ispričavam
se - i istrgne kost iz bakinih ruku. Bacio ju je na krov kuće gdje je glasno
zazveketala po limu dok se nije zaustavila na hrđavoj anteni.
Arnold se okrenuo mojoj majci i gledao kako se u prazno grči nad starom limenkom
kave do njezine glave. Krenuo je prema njoj ispružene ruke, a zatim ustuknuo.
Očajnički je trz-nuo bradom. Rekao je: - Ma što...?
Baka Paul dograbi staru lopatu prislonjenu uz kuću, što je odmah privuklo Arnoldovu
pozornost, no ne nasrne njome na njega, nego ode do gredice graha, gdje je tlo bilo
rahlo, i iskopa malu jamu, ni pola metra duboku. Odbaci lopatu, priđe Ar-noldu i
strgne mu s glave ljubljeni stetson na kojem su se još vidjeli tragovi Ljutog
Josepha. Morala je poskočiti da ga dohvati, a kad je uspjela, bacila ga je u jamu i
počela govoriti apački, pogledavajući povremeno Arnolda i izvodeći rukama sitne
kružne pokrete. Gloria je vikala na majku neka prestane, ali baka Paul nije
prestajala dok šešir nije prekrila zemljom i utabala je.
Arnold je stajao kao ukopan, sunce mu je tuklo u proćelavo bijelo vlasište. U tom
je trenutku Arnold poželio da je u Con-necticutu gdje je sve išlo lako, gdje su svi
znali što se od koga očekuje, gdje je sve imalo smisla.
Nije mogao gledati majku. Gledao je svugdje drugdje, u strehu u čijoj je sjeni
ležala, kao da nastoji proučiti kako je pruće raspoređeno, u čizme, u dva oronula
magarca koji su žvakali različak na zapuštenom dijelu.
- Žao mi je - reče.
Baka Paul povikne nešto na apačkom, zgrabi grudu zemlje i baci je na njega tako da
mu je proletjela tik pored glave.
Arnold baci pogled na posljednje počivalište svojeg šešira, rukom obrisa čelo, a
zatim se okrenu, dok su posvud pored
njega fijukale zemljane grude, i pretrča ulicu, gdje ga je čekao njegov ford s
upaljenim motorom.
HERMES JUBILEE
Unatoč ružnu početku, počeo sam uživati u vremenu provedenom u Podrumu. U
nastojanju da me spase od novih povreda, stavili su mi na glavu posebnu kacigu,
podstavljeno kožno pokrivalo s remenjem i kopčama. Kaciga je bila stara i pohabana,
kao da se upotrebljavala u nacionalnoj nogometnoj ligi prije upotrebe plastike i
maski za lice.
Svugdje drugdje mogao sam se kretati samo tako da me guraju u invalidskim kolicima,
ali u Podrumu mi je Sue Kay dala malo slobode. Kad bih bio gotov s kockama, glinom
i slagali-cama, smio sam tumarati prostorijom, nositi stvari Sue Kay i njezinim
suradnicima, igrati dame s nekime kome je nedostajao protivnik, pomagati senilnu
pacijentu da se sjeti kako da se služi sjeckalicom za nokte. Katkad bi me Art u
invalidskim kolicima odveo na zapušteno dvorište, gdje bi nas žestoka vrućina
dočekala poput pljuske, i gledali bismo ljude s plastičnim protezama i kukama
umjesto ruku kako igraju odbojku sa svake strane konopa razapetog između dva
okrhnuta kipa. Jedanput ili dvaput na mjesec Sue Kay bi mi dopustila da se kupam u
vodo-tanku. Sjećam se kako prskam naokolo, gutam vodu bakrena-sta okusa, sretan što
živim, dok je pokraj mene sa stropa visio čovjek svezan remenjem, poput nasukana
kita prije nego što će ga otplaviti na sigurno, lamatajući nogama po vodi i
stenjući iskonskom nepojmljivom patnjom.
Nisam bio sasvim siguran što se događa u toj prostoriji, meni se to uglavnom činilo
kao mnoštvo ljudi koje se nastoji zabaviti i ne uspijeva sasvim u tome. Bilo je
ondje neke beznadnosti koja je graničila s očajem: proživjeli smo bol i napatili
se, pa budemo li igrali dovoljno badmintona, nacrtali dovoljno crteža i ispleli
dovoljno košara, možda se oporavimo.
Ubrzo mi je dojadila glina, lego-kocke i slagalice. Sue Kay mi je odredila program
čitanja; naime, premda sam u vrijeme nesreće već davno prerastao potrebnu dob,
nisam još uopće išao u školu. No, brzo sam napredovao; začas mi je bilo dosta onih
nekoliko dječjih knjiga kojima su raspolagali i naposljetku sam prešao na
šundliteraturu koje je u knjižnici Podruma bilo na pretek, a radilo se zapravo o
hrpi od dvjestotinjak pljesnivih knjiga u raspadu, koje su darovali prijašnji
pacijenti, nabacanih na hrpu iza klavira. Nije u toj hrpi bilo baš neke
književnosti: nešto Dickensa, jedna neotvorena Jane Austen, rastrgan primjerak
Huckleberryja Finna. Većim dijelom su to bili naslovi kao Udovica ne čeka, Hladna
noć, Uzbudljivi stranac, Smrt mladoženje, Božično truplo - knjige kričavih korica
na kojima su bile žene s dubokim izrezima, brkati muškarci na konjima, sjenoviti
likovi u mračnim uličicama - koje se mogu čitati a da se riječi i ne prate.
Kad nisam spavao, jeo ili boravio u Podrumu, vjerojatno sam čitao neke od tih
knjiga. Najviše sam volio priče s Divljeg zapada. Bile su najiskrenije,
najrazumljivije. Netko ti ubije brata? Goni prokletnika i upucaj ga ravno u srce.
Netko ti ukrade konja? Objesi ga s mosta. Bilo je nečeg prekrasnog i jednostavnog u
tim knjigama, nešto čega nije bilo u ljubavnim romanima.
Kad nisam razumio neku riječ, obično bih upitao Jeffreyja. Premda nije bio sav
svoj, raspolagao je bogatim rječnikom. Mogao sam Jeffreyja probuditi iz najdubljeg
sna i pitati ga što je “sarkofag”, a on bi rekao “ha? oh, ah, sarkofag - veliki
kameni odar u kojem leže mumije” i odmah bi ponovo zaspao.
Art je međutim teže izlazio na kraj s mojim pitanjima. Što sam se više oporavljao,
to sam imao više energije i bolje sam razmišljao; mali je Edgar imao mnogo pitanja,
a Art je bio jedina osoba na raspolaganju s dovoljno vremena i strpljenja da ih sva
sasluša, premda bih mu ponekad dojadio.
Jednog sam jutra primijetio da mi se jedan donji zub klima. Premda sam imao i većih
problema u životu, još mi se nikad dotad nije klimao zub, i to me zabrinulo. Za
vrijeme doručka u krevetu: jaja u prahu, prešana šunka i keks kojim si mogao nekoga
ubiti, upitao sam Arta što da radim sa zubom.
- Ispast će ti, nema se tu što - reče. - Ali dobra je strana što ga možeš
staviti pod jastuk, a mišica će ti ostaviti deset centi ili četvrt dolara, tako
nešto.
- Mišica?
- Ne znaš za mišicu? - upita, pogledavši me prodorno. -Dobro - uzdahnu. -
Dakle, mišica. To je kao nekakva vila koja ti usred noći zadigne jastuk i odnese ti
zub. Skuplja zube, shvaćaš, tko zna zašto. Ona je sakupljačica zubi. Za uzvrat ti
pod jastukom ostavi novčić.
- Što je to vila?
- To je sitna starica s krilima koja leti okolo.
- Starica ima krila?
- Ma ne postoji ona zapravo, kao nas dvojica, ona samo lebdi. Tako bar mislim.
- Kao duh? - nisam htio imati posla s duhom koji lebdi okolo i diže jastuke.
Art se trudio zvučati mirno. - Ma nije ona duh. Ona je dobra, jesemu. Ona je vila.
Art me štočemu naučio, ali ako je on nešto naučio od mene, to je svakako
strpljivost. Bio je umoran i ogorčen, propao čovjek, ali pazio je da shvatim kako
sve na svijetu djeluje: dočekivao je moja pitanja, postavljana u svako doba dana i
noći, dok nije izgledalo kao da će mu lice puknuti. Na sve se načine trudio da me
opskrbi znanjem, ali najviše sam mu zahvalan na zgodnoj ideji koja mu je u Podrumu
pala na pamet odmah nakon doručka.
- Zašto malome fino ne nabavimo vražji pisaći stroj? - rekao je tog jutra Sue
Kay.
Nekoliko su već tjedana doktori radili na rješavanju jedne od trajnijih posljedica
povrede mojeg mozga: Edgar nije znao pisati. Mogao je biti prvak u čitanju, bez
poteškoća prepoznavati oblike i slova, ali iz nekog razloga kad bi prislonio olovku
na papir da napiše slovo A ili L, koliko se god trudio i znojio i nastojao ruku
skloniti da to učini kako valja, to bi svaki put urodilo nažvrljanom petljom,
složenim hijeroglifom. Nije uspijevao opisati kružnicu ni povući ravnu crtu.
Kao i inače sa svime u vezi s njim, doktori su bili zapanjeni; takvo nešto još nisu
doživjeli. “Disgrafija” je bila riječ koju su napokon uspjeli prišiti mojem stanju,
riječ koja jednostavno znači “nesposobnost pisanja”.
- Imaš disgrafiju - rekli su mi s olakšanjem, kao da je ta dijagnoza nekakvo
rješenje.
Više od mojih napadaja, glavobolja ili noćnih duhova, morila me ta disgrafija
(riječ koju sam stalno pjevušio u nadi da ću umanjiti moć koju ima nada mnom).
Doktori su smatrali da bih je uz dovoljno terapije mogao savladati. Svakog sam dana
sat-dva škigutao zubima, nastojeći izvesti najjednostavnije oblike
- križ, kvadrat, krug - ali nije mi uspijevalo. Umjesto da se motam Podrumom
kao prije, vrijeme sam provodio za svojim malenim stolom, nastojeći precrtati
oblike i slova u stare početnice, upirući pastelama u papir dok mi suze ne bi
navrle na oči. Grizao bih ruke, kažnjavajući ih za neposlušnost, no stvarni je
izdajnik bio moj mozak, moj pire-mozak. Neki njegov djelić bio je nepovratno
pokvaren, beskoristan kao pokvareno meso i zato nisam mogao izvesti ni ono osnovno:
napisati vlastito ime.
Tako se Art dosjetio rješenju. Nabaviti malome vražji pisaći stroj.
Moram priznati da između Edgara i stroja marke Hermes Jubilee 2000 nije planula
ljubav na prvi pogled. Sue Kay ga je unijela jednoga dana nakon terapije, svečano
ga noseći službenom ukočenošću, kao da drži baršunasti jastučić na kojem počiva
kraljevska kruna. Bila je u Artovoj praznoj kući, prema njegovim uputama pronašla
stroj negdje u njegovoj garaži i požurila s njim natrag, kao da se radi o organu
koji treba presaditi.
- Ovo je za tebe, zlato - oduševljeno će Sue Kay, polažući pisaći stroj na moj
krevet. - To se Art sjetio.
Bio je sjajno crn i zlokobna izgleda, namijenjen nanošenju boli. Nakon sveg vremena
provedena u bolnici, osobito u Podrumu, bio sam uvjeren da ne postoji stroj čija
svrha nije povezana s vađenjem krvi, čišćenjem bubrega ili zračenjem, da postoji
stroj koji može čovjeku pružiti zadovoljstvo. Povukao sam noge dalje od njega i
pogledao Sue Kay.
- Oho, vidi ti - reče Jeffrey stavljajući jastuk na glavu -napravit ćemo od
čudesnoga dječaka tajnicu.
Art se uhvatio za okvir kreveta i prebacio noge na stranu, stenjući i dašćući poput
stare harmonike. Dovukao se do nas, živahna izraza na licu, kakav prije nisam
vidio.
- Evo ga, stroja. Građen je kao oklopnjak. Baciš ga s nebodera i već u
sljedećoj sekundi možeš pisati ljubavnu pjesmu svojoj dragoj, e da.
- A, jebemu - dopre Jeffreyjev prigušen glas ispod njegova jastuka.
- To je pisaći stroj, mišiću - reče Sue Kay na isti polagani način na koji se
obraćala senilnim i retardiranim ljudima dolje u Podrumu. - Mislimo da će ti
pomoći. Možeš pisati što god želiš i zaboraviti na neposlušnu olovku i one
početnice.
- Pazi ovo - reče Art strgnuvši jednu temperaturnu listu s pločice koja mi je
visila na krevetu i usuče je u stroj služeći se samo zdravom rukom. - Tako stavljaš
papir, vidiš, i onda možeš tipkati riječi kako god želiš. Pazi sad.
Naciljao je prstom jednu tipku i od zupčasta udarca koji je bat proizveo trgnuo sam
se kao da je puška opalila.
-Jesi vidio? Udariš tipku na kojoj je K i evo ti K na papiru.
Udarajući tipke jednim prstom, Art ispiše “T-i-p-k-a-nj-e j-e p-lj-u-g-a”.
Sue Kay je uzela stroj i stavila ga na stol do mojeg kreveta.
- Možda ga sutra isproba.
- Nek’ sad odma’ proba! - prosvjedovao je Art.
Sue Kay je stala pred njega i povela ga natrag do njegova kreveta. Rekla je ispod
glasa:
- Hajde, zlato, dajmo mu malo vremena.
Osjetio sam već na sebi Artovu nestrpljivost, katkad čak i ravnodušnost, ali nikad,
otkako sam ga poznavao, nisam osjetio razočaranje. Dva dana gotovo i nije
progovorio ili me čak pogledao. A Hermes Jubilee je čučao na mojem stoliću poput
zlog bića, netaknut.
Idućeg jutra čuo sam kako kroz halabuku Podruma govori Sue Kay:
- Boji se pisaćeg stroja?
Zbog cijelog sam se slučaja osjećao grozno. Razočarao sam Arta, bio sam žrtva
disgrafije, bojao sam se pisaćeg stroja. Nije moglo biti gore.
Trebalo mi je nekoliko dana, ali prikupio sam hrabrosti da isprobam stroj. Artovo
razočaranje mnome bilo je previše za mene; strmoglavio bih se s trećeg kata samo da
ponovo zado-bijem njegovu naklonost, da sve opet bude kao prije.
Jednoga jutra, dok su svi osim Ismorea bili u Podrumu, ustao sam i uzeo pisaći
stroj sa stolića. Bio je čak teži nego što je izgledao: kao da nastojim na krevet
povući sidro. Sjeo sam prekriženih nogu, rastreseno se poigravajući klimavim zubom
i neko vrijeme promatrao stroj. Zbog njegova neobična oblika i mehaničke utrobe
izložene pogledu, gotovo sam očekivao da će pokušati šmugnuti, no ostao je na
mjestu, i širio uljani strojni miris. Neprekidno sam iznova čitao rečenicu koju je
Art bio napisao prije nekoliko dana: “Tipkanje je pljuga”.
- Tipkanje je pljuga - izgovorih naglas, nadajući se da će mi to uliti
hrabrosti.
Pružio sam ruku i blago položio jagodicu prsta na E, a zatim na D. Tipke su bile
lakirane i glatke, veličine jednog centa i svaku sam prešao prstom, osluškujući
kako škljocaju i reagiraju na najmanji dodir - osjećao sam u njima moć, skrivenu
mehaničku živost. Udario sam prstom tipku E. Poskočio sam kad je batić udario o
papir, munjevito, gotovo ga nisam mogao pratiti pogledom, no nije se dogodilo ništa
gore od toga, ništa nije prasnulo niti iskočilo da me ugrize. Nije se dogodilo
ništa, osim što se na papiru pojavilo E gdje ga prije nije bilo.
Bilo me uplašilo kad je to Art učinio, ali sada kad sam ja udarao u tipke, bilo je
to poput čarolije. E gdje ga prije nije bilo, dok si okom trepnuo. Bio sam tako
ushićen da sam se zasmijuljio.
Udrih Di 6’ a potom sam odmah odustao od namjere da napišem svoje ime - kakva
korist od toga? - nego sam počeo zbrda-zdola lupati po tipkama, bubnjao sam u
odličnom plesnom ritmu, sve dok slova nisu počela ispadati izvan stranice. Uhvatila
me panika na minutu-dvije, dok nisam otkrio kako da
vratim kolica stroja na mjesto, da nastavim mlatiti po tipkama.
Bilo je toliko zadovoljstva u tom udaranju - u početku blagi otpor, zatim tipka
napokon popušta, kao da povlačiš obarač pištolja.
Dok se Art i Jeffrey nisu vratili s terapije, ja sam već strgnuo i dobrano zacrnio
sve temperaturne liste u sobi.
- Gledaj - rekao sam kad je sestra dogurala Arta u sobu. -Odlučio sam tipkati.
Art je uzeo jednu temperaturnu listu preko koje sam bio tipkao i razgledao je.
- Neka sam crvenokosi Kinez - rekao je i proučavao je kao da traži pogreške. -
O da. Hmmm. Tako. Stvarno dobro, Edga-re. Bome, reko bi da si pričepio stvar.
Od tog sam dana postao manijak za tipkanje. Od tog jutra u veljači ne sjećam se
dana da nisam barem sat vremena proveo za svojim malim pisaćim strojem, svašta
zapisujući, bilo da nastojim unijeti u to smisla ili lupam nasumce, bez obzira na
smisao i značenje, poput bubnjara koji bubnja pošto je ispao iz ritma, unesen u
slova i riječi nabacane na papir.
Stekao sam osjećaj da Hermes Jubilee ispunjava nešto u vezi s mojim boravkom u St.
Divine’s; počeo sam se osjećati ugodnije. Moje stanje bližilo se stopostotnoj
izliječenosti. Rado sam išao u Podrum, volio sam svoj pisaći stroj, druženje s
Artom, čak sam volio slušati i Jeffreyja i njegove teorije. Kao što je Sue Kay
rekla, postajao sam “punopravni član bolničke zajednice”.
Budući da nisam imao posjeta, nikoga izvana da mi donese cvijeće ili balone, kao
većina drugih pacijenata, Sue Kay je uz blagoslov osoblja započela kampanju
nagovaranja ljudi da razgovaraju sa mnom u vrijeme posjeta - gotvo svakoga u
bolnici je pritisnula i natjerala da joj obeća da će me obići. Vjerojatno je
mislila da će ih na kraju doći tek nekoliko, no prevarila se. Toliko ih je došlo da
sam morao praviti raspored: pacijenti, medicinske sestre, osoblje iz južnog krila,
tajnice odozdo, rođaci drugih pacijenata koje nisam nikad prije vidio.
Sestre bi oko moje postelje navukle zavjesu, dovukle stolicu i bio sam spreman
primiti posjetitelje. Neki su došli samo jedanput, no mnogi su se vraćali. Bila je
među njima kućanica sa
51
_______A
želučanim virusom, maloljetnik po imenu Moony kojem je veći dio stopala odsjekla
kosilica, tužni stari mehaničar koji je govorio prislanjajući na grlo krckavi
mikrofon, djevojka s hidrocefa-lusom, skrhani marinac sa zašivenom posjekotinom,
koji se grebao po preponama otvaračem za pisma u obliku sablje.
- Oprosti - ispričavao se. - Često me svrbi tu dolje.
Edgar je ležao u postelji, nepomičan poput guštera na kamenu i slušao ljudske
ispovijedi. Što to ima u djetetu što tjera odraslog čovjeka da mu se otvori i
podijeli s njim sve tajne, svoje najmračnije grijehe? Možda zbog ukočene atmosfere
zastrte sobe, baš kao u ispovjedaonici, i zbog mene, čudesnog dječaka koji leži u
postelji poput sitna blagonaklonog svećenika. Većina ljudi, kao Art, započela bi
pripovijedanje svojim djetinjstvom ili bi mi govorili o svojoj djeci - valjda su se
samo htjeli poistovjetiti - a zatim bi često zagrebli u dublje, mračnije područje;
o pogreškama iz mladosti, roditeljima koji nisu imali razumijevanja ili nezahvalnoj
djeci, poslovnim promašajima, najgorim trenucima, sumnji u Boga, nedjelima i
propustima, slomljenim srcima.
Čuo sam valjda sve što čovjek može zamisliti i premda nisam sve razumio - nisam
većinu razumio - svejedno sam uživao. Svrbjeli bi me prsti dok su govorili, htio
sam sve zapisati. Stvarno ima nekog zadovoljstva, možda i nečeg zabavnog u tome
kako ti ljudi koje jedva poznaješ sjede uz krevet, razotkrivajući svaku škakljivu
pojedinost.
Često bi za vrijeme tih posjeta Art provirio kroz procijep u zastoru da vidi je li
sve u redu. Katkad, kad bi se netko posebno dugo zadržao, imao na dnevnom redu dug
popis nedaća i grijeha, Art bi poviknuo - Idemo, skrati to, mali treba ubit oko!
Kako mi se zdravlje popravljalo, postajalo mi je sve teže mirovati u postelji.
Često bih ustao i lutao hodnicima s kožnom, znojem umrljanom, kacigom na glavi, tek
toliko da nešto radim.
Hodao bih, leđa ravnih poput daske - Jeffrey mi je jednom rekao da bih se trebao
nastojati držati uspravno jer bi vijci koje su mi doktori ugradili u lubanju mogli
popustiti, na što bi mi se mozak prosuo po podu. Zato sam prolazio hodnicima
uglađena držanja, kičme uspravne kao proštac, pazeći da mi mozak ostane gdje mu je
mjesto.
____Jtk
Tek toliko da imam izgovor ustati iz kreveta i ići hodnicima, izaći među ljude od
kojih me većina poznavala, dozivala “Edga-re!” i tapšala po kacigi, uvijek sam
govorio da trebam piškiti. Proveo bih i petnaestak minuta sjedeći u jednom od
odjeljaka u zahodu i čitao grafite. Zapravo grafiti su mi postali opsesija. Kome su
namijenjene sve te poruke? pitao sam se. Što to zapravo znači Reggie jepederčincS I
tko je Reggie? I zašto nije došao razgovarati sa mnom?
Svaki put kad sam išao na zahod, odabrao bih drugu kabinu - katkad se čak iskrao na
drugi kat - i zapamtio koliko sam god mogao grafita. Odjurio bih zatim natrag do
svojeg Hermesa Jubilee i dodao ih svojem dugom popisu:
Lizika sprijeda nabujak straga Molim vas, moum vas, dajte mi da umrem Cunnilingus
je pola zdravlja genitalije više vole plavuše Bože blagoslovi farmaciju
jeljoš neko osim mene imao posla s guzicom sestre falinski? sad mije bolje jedi
govna, Marty!!!
Potajno bih se nadnosio nad te popise i sve ih pamtio. Imao sam favorite: Jedi
govna, Marty!!! činio mi se posebno urnebesnim i tako bih se u sebi pod pokrivačima
smijuljio zamišljajući Martyja kako jede govna, sve dok me ne bi zaboljelo te bi
sestra došla provjeriti jesam li u redu. Žalim jedino što ni uz najbolju volju
nisam na zidove kabina mogao naškrabati svoje ime ili vlastitu poruku.
No, neki mi se osjećaj pojavio - gospođa Rodale, socijalna radnica, upitala me toga
dana jesam li sretan i bio sam prilično uvjeren da sam unatoč svemu počeo osjećati
upravo to: sreću. Počeo sam se osjećati ugodno, stekao uvjerenje da bi mi dobro
bilo ostati u St. Divine’s, sve dok se dr. Barry Pinkley, čovjek koji mi je spasio
život, jedne noći nije uvukao kroz prozor i sve to poremetio.
PRVO PIVO
Sedam godina, koliko smo majka i ja bili zajedno, bio sam joj samo teret, balast,
izvor boli, a njezina trudnoća sa mnom nije bila iznimka. Kad je Amoldova sperma
probila njezino jajašce da stvori stanicu od koje će naposljetku nastati Edgar, sve
je pošlo k vragu; teško se razboljela, povraćala svaki sat, nemoćna da čini išta
drugo nego da leži na starome madracu i uhvati nešto sna između dva napadaja
mučnine.
Dva tjedna otkako je Arnold odbjegao, majka je gajila nade da je nije sasvim
napustio; možda se samo uplašio prizora njezine trudnoće, možda bake Paul, no znala
je gorku istinu: više se neće vratiti.
Majka nije shvaćala zašto bi ga njezina trudnoća odbila. Nekoliko puta u onim
ugodnim noćima u stražnjem dijelu Arnol-dova kamioneta, nakon vođenja ljubavi, dok
se mjesec dizao nad rijekom, a suhe stabljike šuštale na rijeci, razgovarali su o
potomstvu. Arnold je rekao da bi volio imati obitelj, kupiti nešto zemlje daleko od
bake Paul i rezervata, možda uzgajati nešto konja i krava uz nešto djece.
Jedini razlog kojeg se majka mogla dosjetiti bio je da je Arnold bijelac. Ako ništa
drugo, od bake Paul naučila je da su bijelci čudaci, da su bijelci nerazumni i da
bijelci uvijek, bez greške govore jedno, a rade drugo. Baka Paul rekla je da u
cjelokupnoj ljudskoj povijesti zna samo za jednu bijelu osobu od povjerenja, a to
je sam Isus Krist. Baka je bila uvjerena da je čak i velečasni Bernardine, župnik
njezine Duhovske crkve, varalica.
Kad se u nedjelju ujutro majka probudila, pronašla je omotnicu proguranu noću kroz
vrata. Odmah je znala od koga je i neko je vrijeme samo zurila u nju, zamišljajući
Arnolda kako stoji pokraj njezina prozora pri srebrnastoj mjesečini i gleda je dok
spava.
U omotnici se nalazilo pismo na dva lista i osamdeset i pet dolara i trideset pet
centi, Amoldova cijela plaća za protekla dva tjedna. Arnoldovo pismo počinjalo je
ovako: Draga Gloria, OPROSTI mi, OPROSTI mi, OPROSTI MI. U nastavku je pisao
da istoga dana polazi u Rock Springs u Wyomingu gdje će se on i jedan novi
prijatelj s ranca u Hopeu pridružiti pravoj kau-bojskoj skupini. Arnold se i dalje
nadao prilici da uzjaše konja.
Na svoj smotan i pretjerano ljubazan način pisao je da kao netko iz Connecticuta
nije shvatio da bijelci i Indijanci nisu stvoreni da žive zajedno. OPROSTI MI pisao
je. Da mi je barem to netko prije rekao! Molim te, uzmi ovaj novac i kupi njime
nešto lijepo. Izruči moje pozdrave baki Paul. Sretno! Tvoj prijatelj, Amold.
Majka je vratila pismo u omotnicu zajedno s novcem i stavila ga natrag na pod gdje
ga je i našla, nadajući se da će, ode li na minutu iz sobe, pismo nestati. Izašla
je pod strehu i klek-nula uz kantu za napoj, osjećajući očajničku potrebu da
povrati, ali nije mogla. Gledajući u kantu, prisjetila se kako je njezin otac, djed
Lonny, znao sjediti pod strehom i cijeli dan piti dok ne bi povratio u istu tu
kantu. Sjetila se kako je uvijek izgledao sabrano, sasvim opušteno i mirno, srčući
pivo Pabst Blue Rib-bon, katkad ga ispirući gutljajem džina kućne izrade iz kade.
Čak i kad je izbljuvao sve iz sebe u tu kantu i gotovo iščašio vilicu, zadržao bi
izraz savršene mirnoće, kao da je ciklus pijenja i povraćanja nekakva meditacija.
Majka je ustala, vratila se u spavaću sobu i podigla omotnicu s poda. Izvadila je
iz nje dvije novčanice - od jednog i od pet dolara - i prinijela ih nosu, nadajući
se na njima otkriti neki trag Arnolda, ali novac joj je smrdio na ono što je i bio:
izdaju, samoću i druge užase za koje je tada znala da je progone cije-
li život.
Izašla je na dvorište i pozvala Nolu Herreru, malu mješan-ku koja je živjela preko
puta. Reče Noli da će joj dati novčanicu od jednog dolara ako petaka odnese u kuću
Arlissa Sloana (Arliss je bio opće poznat kao pijanac spreman na sve, koji ništa ne
prepušta slučaju; hladnjak mu je uvijek bio dobro opskrbljen pivom i domaćim
kiselim krastavcima) i zatraži nekoliko pakiranja po pola tuceta Pabst Blue Ribbona
ako ih ima.
Kad je majka dobila pivo, izašla je pod strehu, sjela u staru stolicu djeda Lonnyja
do kante za napoj i otvorila prvo pivo u
životu. Pila je i pila, i za vrijeme ostatka trudnoće više nijedanput nije
povratila.
DUH U NOĆI
Dogodilo se usred vruće noći u ožujku da se Edgar trgnuo iz duboka sna znajući da
po njega dolazi duh. Dva se tjedna služio svojom pločicom dezodoransa da odbije
duhove koji su dolazili u ranim jutarnjim satima i sve do tog trenutka činilo se da
izum djeluje.
Čulo se prigušeno zveckanje od kojeg je pod podrhtavao i koje se kretalo prema
meni. Sjeo sam u krevetu, razbuđen u hipu. Uzeo sam pločicu ispod jastuka i
bjesomučno je protrljao osjećajući kako mi njezin prodoran dezinfekcijski miris
žari nosnice. Zveckanje je stalo, a na prozoru se pojavio lik; crni izrezak bez
lica i dubine, osvijetljen straga svjetlima Globea i zvijezdama posutim nebom.
Prilika je dugo stajala nepomično, kao da kroz tamu nastoji promotriti sobu. Nisam
trepnuo ni progutao slinu. Čulo se lupkanje i prozor se malko odškrinuo, zatim još
malo, škripeći sa svakim pomakom. Lik muškarca opsovao je ispod glasa i trzao
prozorom, ali ga nije uspijevao jače otvoriti. Taj je duh, nema sumnje, bio sasvim
drugačiji od svih onih prije.
Lik gurne glavu kroz prozor, ogleda se, provuče ruke i baš se trupom našao unutra
kadli se prevali, povučen svojom težinom, i provuče noge kroz otvor, tako da se
čitav svalio na popločen pod.
Art se okrene u krevetu i zavikne:
- Kog vraga... - a prilika se na koljenima dokoprca do Arto-va kreveta i oštro
prošapne kroz zube:
- Gospodine Crozier, to sam ja, dr. Pinkley! Šutite, molim vas.
Art zdravom rukom dobrano zgrabi dr. Pinkleyja za košulju i gotovo ga izvuče na
krevet. - Tko je ovaj?
- Molim vas! - gotovo je cvilio dr. Pinkley - šapate! Zovem se dr. Pinkley.
Prije nekoliko mjeseci obavljao sam ovdje vizite. Ja sam doktor.
Art je na sekundu promotri Barryjevo lice, zatim mu pusti košulju, pa se Barry
morao uhvatiti za pokrivače da ne klizne na pod. Jeffrey je i dalje duboko disao, a
kroz otvoren prozor dopirala je prašina i dim i daleko štektanje čagljeva. Bio je
to prvi put da je prozor otvoren, otkad sam bio ondje, a ti mirisi i zvukovi -
cafcaf-caf vrtnih prskalica, bodljikava pustinjska žega koju si gotovo mogao
okusiti - mojim su osjetima bili jednak šok kao i taj duh što nam se usred noći
uvukao u sobu.
- Isuse, Arte - reče Barry ustavši na noge i poklopivši lice rukom. - Još
uvijek upotrebljavaš taj miris? Mislim da su mi poi-spadale dlake iz nosa.
Prođe k podnožju Artova kreveta i stane na put uskom snopu svjetla koje je s
parkirališta bacala ulična svjetiljka. Barry mi je bio nalik na dijete, na dijete
visoko metar i osamdeset. Lice mu je bilo okruglo i meko, obrazi ružičasti, usne
mesnate, a kosa kovrčava i vlažna iznad ušiju. Koža mu je bila mliječ-nobijela te
su mu se vidjele plave žile na sljepoočicama. Ni njegova iznošena kabanica nije
mogla sakriti trbuh koji mu je stršio, a grudima kao da je hvatao svaki dah. Toliko
se znojio da mu se lice iskrilo u mračnoj sobi.
Art zastenje i izvine se do uspravnog položaja.
- Valjda je negdje vražjih tri sata ujutro.
Dr. Pinkley je škiljeći razgledavao sobu, no vladao je mrak, osim zrake svjetla
kojoj je stajao na putu.
- Samo sam svratio u posjet, da vidim kako vam ide.
- Tri su sata ujutro, a ti si se samo malo provukao kroz prozor.
- Iskreno se Ispričavam, ali nisam imao izbora. One me barabe neće pustiti kroz
glavni ulaz. Sasvim su mi zabranili da se uopće tu pojavljujem, da ne povjeruješ.
Zar toga ima u Americi, da nekome zabrane da dolazi na nekadašnje radno mjesto?
Sjebano je sve to, Arte, eto zašto se provlačim kroz prozor u ovo doba noći.
- Nemam pojma kog vraga pričaš.
- Nema veze. Je li mali tu?
- Koji to?
- Edgar Mint. Čuo sam da bi mogao biti u ovoj sobi.
Art se nagne i pokuša zgrabiti dr. Pinkleya za ruku. - Nemoj slučajno probuditi
maloga.
Barry iz džepa izvadi lampicu i prijeđe zrakom po sobi dok je nije zaustavio na
meni. Šutio sam škiljeći pri svjetlu.
Barry klekne sasvim blizu mene i ugasi svjetlo. Vidio sam kako mi se smiješi, zubi
su mu bili sitni i četvrtasti i pravilno raspoređeni - dječji zubi. Barry je možda
izgledao poput djeteta, ali nije nimalo slično mirisao; zaudarao je u naletima na
cigarete i benzin.
- Bože, Edgare - reče položivši mi ruku na rame. U očima mu je poigravao
grozničav plamen. - Toliko sam htio svratiti i vidjeti kako si. Svašta sam čuo o
tebi. Kako se osjećaš?
Gotovo sam popustio i rekao “dobro”, ali sam držao jezik za zubima. Baš kad sam
pomislio da sam se uvelike riješio liječničke profesije, evo ti opet doktora ni pet
ni šest nego kroz prozor usred noći, s džepnom lampicom, kravatom i vječnim “kako
se osjećaš?”
- Super je - reče Art. - A sada, diži sidro.
- Da dignem sidro? - Barry se u okretu našao licem u lice s Artom. - Neću dići
sidro jer se netko mora brinuti za dobrobit ovoga dječaka. Roditelja nema, pokušava
se oporaviti od povrede glave za kakvu još nisam u životu čuo, i strpali su ga u
ovu usranu bolnicu s ovakvima kao što si ti. Možda si zaboravio, ali ja sam ovom
djetetu spasio život i čini se da sam jedini kome je stalo do njega.
- Dosta je bilo - reče Art. - Idem zvati konjicu.
Htio je pritisnuti dugme za poziv do svojeg kreveta, no srušio je metalni pladanj
za lijekove, izazvavši strahovit zveket. Jeffrey se probudi kao iz puške i
hvatajući se za zrak povikne: -Ne, samo ne prste!
Barry Pinkley uzdahne.
- Gledaj, nisam došao ovamo stvarati nevolje.
Lampicom je posvijetlio svoj ručni sat.
- Sestra Lovett obilazi drugo krilo dolje, trebat će joj još dvadeset minuta,
tako da se ne morate gnjaviti s pozivnim dug-metom. Nemate opet posla s potpunim
idiotom.
- A tko je ovaj? - upita Jeffrey. Barry lampicom posvijetli Jef-freyja čije su
oči pulsirale, a kosa mu na glavi lelujala poput morske trave.
Barry ode do prozora i dohvati nešto iz otvora za nuždu: staromodnu kožnu
liječničku torbu sa srebrnom kopčom. Izvadi iz nje pakiranje od pola tuceta piva i
doda Artu zlatobojne limenke muklog odsjaja. Uze zatim papirnatu vrećicu u kojoj je
bilo pivo i navuče je preko svjetiljke do Artove postelje. Kad je upalio
svjetiljku, razlegao se narančast magličast odsjaj, dovoljan tek da se svi mogu
nazrijeti.
- Sjećam se kad si govorio što ti ovdje najviše nedostaje -reče Barry, mahnuvši
prema pivu koje je Art držao kao da se radi o bombi. - Nešto sam kupio i Jeffreyju.
- A tko si ono ti? - upitao Jeffrey.
Barry iz džepa izvadi smeđu bočicu, a kad je Jeffrey shvatio što je to i što na
njoj piše, potpuno je zaboravio na Barryjev identitet i latio se odvrtanja kapice.
- Barry mi pogleda zjenice, zatraži da stisnem jedan od njegovih mesnatih
prstiju i da pratim njegovu svjetiljku dok mi njome maše pred očima. Tada mi rukama
stade prolaziti kroz kosu, blago mi vršcima prstiju pritišćući glavu na raznim
mjestima, kao kad netko procjenjuje lubenicu na tržnici.
- Malo kvrgava, ali nije loše.
Barry podigne ruke u zrak. Postao je nekako ushićen.
- Ovo je malo neobično, zar ne? Stvarno sam mislio da me vuku za nos. Fraktura
lubanje, tri mjeseca u komi, a evo ga spremnog da stupi u mornaricu. Takvo se što
jednostavno ne događa, ne. Ima u tebi nešto posebno, Edgare, očekuje te ispunjenje
nekakve sudbine. To je jedino objašnjenje.
- Sudbina! - kliknu Jeffrey koji je uspio otvoriti bocu, slisti dvije pilule i
podboči se na jastuku s izrazom uzvišenosti na licu. Bilo je još prerano da bi
pilule počele djelovati, no činilo se da je sama mogućnost, očekivanje omamljenosti
Jeffreyju bila dovoljna. Izgledao je kao da će uskoro pronaći odgovor na sve.
Art reče Barryju: - Kad si već ovdje, htio bih znati što je bilo s policajcem koji
ga je pregazio. Nije mi jasno kako neki policajac može pogaziti dijete a da ne
dobije ni dana zatvora.
- Policajac?
- Policajac koji ga je pregazio.
- Nije bio policajac, nego poštar. Neki poštar u poštanskom džipu.
- Pih - reče Art. - Tako je to ovdje. Dečko zamalo ne umre, a mi ne dobijemo ni
točne obavijesti o tome. Da nemamo ovaj radio, mogli bi nam reći da je Mjesec pao s
neba i da su u Kan-zasu poginuli svi do jednoga, pa ne bismo bili ništa pametniji.
Barry nas sve pogleda. - Stvarno ne znate što se dogodilo?
Art se uzbuđivao. - Mislim, imaš dečka, samog samcatog u bolnici, ne zna što se
zbiva, a neće mu objasniti što se dogodilo. Pita mene o tome, pita me za mamu i za
sve drugo i što da mu kažem? Zašto nam ne objasne?
-Jer su jeberi - reče Barry. - Ovdje je sve puno jebera kojima se jebe za sve osim
za njihovu reputaciju.
- Kontroliraj se pred djetetom - reče Art.
- Jeberi! - prodere se Jeffrey pobjednički.
- Krista ti, u rano jutro - reče Art.
Barry mi se ispriča zbog psovanja - reče da neće to više dopustiti - a zatim iznese
priču o mojoj nesreći sa svim bolnim pojedinostima. Ništa nije ispustio; pričao je
o improviziranim kolima hitne pomoći i o tome kako je baka Paul naricala, a poštar
skinuo hlače i omotao mi ih oko glave. Opisao je kako me udarcima šake vratio u
život, a novine su zasluge pripisale neu-rokirurgu koji mi je samo spojio glavu što
bi mogla svaka budala s bušilicom i malo žice.
- Izgleda da je poštara to prilično pogodilo - reče Barry smiješeći se i
klimajući glavom. - Mislio je da te ubio. Svi su bili uvjereni da si mrtav! Svi.
Kako bi dijete preživjelo poštanski džip na glavi? Na kraju je poštar pokušao
počiniti samoubojstvo.
- Samoubojstvo? - ponovih.
- Oho, samoubojstvo - rekao je Jeffrey - ma bravo!
Barry Jeffreyja prostrijeli pogledom.
- Pokušao se ubiti. Zabio si je nož za led u vrat, da ne povjeruješ. Svi su
mislili da si mrtav i nitko se nije potrudio da mu javi stanje stvari. Zašio sam ga
upravo ovdje na hitnoj. Mumljao je nešto nesuvislo, a njegova žena mi je samo rekla
da se povrijedio, nije mi rekla da je to taj koji je pregazio Edgara. Stavio sam mu
nekoliko šavova, uputio ga našem psihijatru i otpustio ga. Poslije sam čuo da su on
i žena nestali, otišli iz grada.
Jeffrey pucne jezikom.
- Tragično - reče. - Tragično, tragično, tragično.
Barry opet klekne do mene i unese mi se u lice. - Nemoj ništa od ovoga uzimati k
srcu - rekao je. - Pobrinut ću se za tebe. Ne dam ti da se bojiš.
Izvadi iz džepa malu igračku - crveni traktor od lijevana željeza - i pruži mi je.
- Ovime sam se igrao kao dijete. To mi je bila omiljena igračka. Želim je
predati tebi.
Daleko u hodniku začusmo cipele sestre iz noćne smjene kako sve glasnije škripe.
Barry ugasi svjetiljku, dograbi torbu i žurno se provuče kroz uski otvor na pomoćno
stubište, stvarajući zveket dok je cipelama udarao o prozorski okvir.
=- Valjda ćeš se vratiti - Jeffrey je očima gutao bočicu koju je držao u ruci. -
Nema ovdje baš toliko tableta. Ako ti treba novaca, imam ga ja. Novac ništa ne
znači.
- Vratit ću se, ne brini - prošaptao je Barry izvana. Zatvorio je prozor i
nestao.
DUŠA OD DOKTORA
Tek smo kasnije doznali zašto je Barry te noći morao ući kroz prozor, umjesto da
normalno dođe u vrijeme posjeta. Barryja su otpustili iz St. Divine’s mjesec dana
nakon što mi je spasio život. Premda je način na koji me oživio bio fantastičan,
nije se pri tome držao propisane procedure i glavna sestra, kojoj je Barry
postao krajnje antipatičan već u ona dva dana koliko ga je poznavala, podnijela je
prijavu. Liječnički odbor poslao je Barryju pažljivo sročenu opomenu što bi bio
kraj priče, no Barry nije dopustio da ostane na tome. Spasio je život nedužnom
djetetu i zbog toga dobiva opomeni# Jednostavno nije to mogao podnijeti; ponos mu
je to branio. Pisao je pisma svakom članu odbora, usred noći nazvao državnog
liječničkog istražitelja, uputio duge gnjevne poslanice svim područnim novinama i
poveo takvu kampanju protiv bolnice da ga je odbor zamolio da prihvati premještaj.
Kad je Barry odbio, otpustili su ga.
Između njegova prvog i drugog posjeta, Jeffrey i Art su se neprestano prepirali o
Barryju. Art nije želio da im se Barry ušu-ljava noću. Ako opet dođe, rekao je Art,
nahuškat ću na njega sestru iz noćne smjene, svezat ću ga u čvor, budem li morao.
Jeffrey je dušom i srcem bio na Barryjevoj strani. Barry je anđeo, tvrdio je
Jeffrey, čovjek koji za ljudske patnje ima nešto suću-ti, za razliku od vampira u
bijelim kutama koji se vrzmaju po St. Divine’s. Za koji dan liječnici su počeli
primjećivati Jeffreyjev rumen i zdrav izgled, njegovu mirnoću i sabranost. Svake
noći Jeffrey bi ostao budan, umotan pod pokrivače i zurio u prozor poput siročeta
na Badnjak. Do kraja tjedna Jeffreyju bi ponestalo pilula. U ponedjeljak je bio
žut, boležljiv i očajan.
Kad se Barry pojavio u utorak noću, Jeffrey je gotovo ispao iz kreveta od radosti.
Barry je povukao prozor i skotrljao se u sobu.
- Prokleti prozor! - prošapta ustajući s poda i hvatajući se za koljeno. Art je
zamumljao i prdnuo, ali se nije budio.
Barry je obavio isti ritual kao i prošli put: zatvorio je vrata na hodnik, prebacio
papirnatu vrećicu preko svjetiljke i razdijelio darove. Kad je Barry Jeffreyju
predao novu bočicu pilula, ovaj mu uzvrati srdačnim zagrljajem kakav se obično čuva
za povratnike iz rata. Kad je Barry htio predati Artu njegovih pola litre Jack
Danielsa, Jeffrey je usred gutanja dviju pilula glasno reče:
- Eh, nemojmo uznemiravati gospodina. Postane razdražljiv kad ga se budi.
Pobrinut ćemo se da dobije svoje piće.
Barry odloži bocu na noćni stolić i dođe do mene.
- Edgare - reče i dovuče stolicu do moje postelje. Te noći nosio je prljav
ogrtač, bijele cipele i kravatu koja je izgledala kao da je njome brisao pod. Dah
mu je teško zaudarao na duhan.
Izvadi iz džepa stetoskop i stade mi osluškivati srce. Činilo se da se gotovo
trenutačno primirio - prestao je trzati licem i zvjerati pogledom, te usporio
disanje.
- Snažno je to srce. Čista D pumpa.
- Čista D? - ponovih.
- Sviđa ti se traktor koji sam ti donio?
- Ne - rekao sam. - Kako to da Ismoreu nisi donio ništa?
Barry je djelovao iznenađeno, kao da ne zna o kome govorim, a tada se okrenuo da
pogleda Ismorea. Ismore je zurio u njega iz svojeg mrtvog tijela, a Barry je
smjesta odvratio pogled - nitko, pa ni bolničarke, ne može predugo gledati Ismorea
u oči.
- Zaboravio sam na njega. Imaš pravo, trebao sam i njemu nešto donijeti. Kako
me nije sram.
- Znaš - reče Jeffrey, kojem je već nestao blaženi izraz s lica
- vjerojatno bismo trebali ubiti Ismorea. To bi bio dar za njega. Siguran sam
da to želi. Što kažete? Injekcija puna inzulina u djevi za infuziju i više ne bi
morao tako pizditi.
- Malo sam istraživao - reče mi Barry, pogledavajući povremeno Jeffreyja. -
Otkrio sam gdje ti je baka. Nalazi se na mjestu za bolesne stare ljude. Pa sam
mislio, ako želiš, mogu je potražiti, vidjeti kako je, reći joj da sam te vidio.
- A poštar? - pitao sam.
Barry namršti čelo.
- Poštar kojem se dogodila nesreća - dodah. - Što je s njim?
- Mora da je... gledaj Edgare. Ne mislim baš da je poštar u svemu ovome važan.
- Možeš li ga pronaći?
- Hej, doktore - dovikne Jeffrey. - Htio sam te nešto upitati. Zašto peremo
ruke nakon zahoda, a ne prije? Pa zar; se ne bih morao više brinuti da ne dobijem
klice na stanovitom dijelu tijela nego na rukama?
- Daj zašuti, dobro? - reče Barry.
- Da - reče Jeffrey.
Barry mi primakne stolicu i preko ramena dobaci Jeffreyju:
- Htio bih razgovarati s Edgarom bez ometanja. Je ii to u redu?
- Neću vas prekidati - reče Jeffrey odmahujući rukama. -Odustajem od upletanja.
Barry se opet okrene k meni i ispuca standardni rafal liječničkih pitanja započevši
s otrcanim uvodom: “Kako se osjećaš?” Odgovarao sam standardnim odgovorima, sve dok
mi Barry nije postavio pitanje kakvo još nisam bio čuo.
- Muči li te nostalgija?
- Nostalgija?
- Želiš li se vratiti kući?
-Ne.
- Pa i ne krivim te. Koliko sam vidio, nije baš nešto. Više neka koliba.
Nedostaje li ti majka?
Razmislih na trenutak.
- Da - rekoh.
- Da, da, nedostaje ti. A baka, želiš li nju vidjeti?
- Ne znam.
Jeffrey stade fićukati poletnu obradu pjesme “Radnik sam na željeznici”. Barry je
pucnuo prstima i začas ušutkao Jeffreyja.
- Jesi li usamljen? - upita Barry. - Jesi li katkad tužan?
- Ne znam.
- Da, teško je. Nema se tu što. Ne brini se. Pobrinut ću se ja za sve.
Barry ustade, odškrinu vrata i proviri u hodnik.
- Bolje da pođem - reče, oponašajući provalnika, na vršci-ma prstiju. - Ona bi
me gamad dala na strijeljanje da zna da sam ovdje.
- Ne bih vas prekidao, ali nabavljam novac da ti mogu platiti - Jeffrey će
Barryju. - Rekao sam majci neka mi gramofon odnese u zalagaonicu.
- Ne želim nikakav novac - reče Barry. - Samo se potrudi da Art dobije svoj
viski. I budi dobar prema Edgaru. On nema nikoga.
Jeffrey podigne svoju novu bočicu punu pilula kao da nazdravlja čašom šampanjca.
- Vi ste, gospodine, svetac - izjavi.
Prije nego što će se opet provući kroz prozor, Barry priđe mojoj postelji, sagne se
i spusti mi blag suh poljubac na čelo, ravno među oči.
ROĐENJE POLUTANA
Na dan kad se Edgar rodio, padao je snijeg u pustinji. Grmljavina je uz snježnu
mećavu tutnjala i pao je palac suhih snježnih kuglica koje su se začas stopile u
zrnat pokrov - prvi snijeg koji je pao na tlo San Carlosa u četiri godine. Majka se
probudila odmah nakon ponoći s prvim trudovima i nakon dva-tri sata nije više mogla
mirno ležati u krevetu. Ustala je, ogrnula se pokrivačem i izašla u zvijezdama
posutu noć, nizbrdo do rijeke, da uzme pivo.
Majka je pivo držala u rijeci jer ga baka Paul nije htjela u kući i jer je voljela
da bude ledeno hladno. Dok je hodala nizbrdo, drugi ju je val trudova natjerao da
stane kao ukopana, gotovo je oborivši na koljena; mali Edgar je silom htio van.
Majka je jedva primjećivala snijeg. Hodala je bosa po suhoj, oštroj i napukloj
ledenoj kori, držeći se za trbuh objema rukama čak se i ne lecnuvši kad je zagazila
u studenu vodu, pipajući nogama u potrazi za dva pakiranja koja su bila zavezana za
korijen stabla, poput kakvih pastrva. Kad nije uspjela napipati limenke, uspaničila
se, prigibajući se nespretno da rukama pretraži dno, pljuskajući i stenjući, gotovo
izgubivši ravnotežu. Upravo kad je rukama napipala jedno Pabst Blue Ribbon,
presjekli su je novi trudovi - najgori dotad - ali je i za to vrijeme uspjela
skinuti jezičac s limenke i izliti pivo kroz čvrsto stisnute zube. Gorak okus,
osjećaj isparavanja piva u njezinu grlu začas ju je smirio i stajala je u toj
rijeci odrvenjenih stopala i popila
još tri piva, mimo ih cuclajući dok joj nije pukla voda, a topla kašasta tekućina,
koja je okruživala, štitila i sadržavala malenog Edgara tijekom čitava njegova
postojanja potekla joj je niz noge i pomiješala se sa studenom vodom rijeke San
Carlos na putu k muljevitim barama i kanalima za ispiranje cementa pustinje Sonora.
Majka ispusti pivo i jauknu. Bol od trudova bila je jedno, ali ovo, nagli potok
medu njezinim nogama, otjecanje tekućine, tople i guste kao krv - nitko je nije
pripremio za takvo što. Razmišljala je o tome da sjedne u rijeku i prepusti se
struji, potpuno se preda, no nešto ju je natjeralo da izađe i krene uzbrdo prema
kući, na odrvenjenim, ledom okovanim nogama, vukući sobom dragocjeno pivo na
obraštenu komadu žice.
Baka Paul već je stajala vani, paleći vatru u jami do strehe
i stavljajući madrac moje majke uz vatru. Baka Paul je posjedovala moć
predosjećanja; nije znala pretkazati vrijeme ni vidjeti budućnost, no vladala je
nevjerojatnom sposobnošću kad su tragedija i bol u pitanju. Njih bi osjetila kako
nadolaze, poput vjetra.
Majčin je porođaj trajao cijeli dan do u iduću večer. Ležala je podbočena na
madracu uzdišući, jecajući, pijući međutim Pabst Blue Ribbone. Tijekom cijele
trudnoće pila je samo tri do četiri piva dnevno, nedovoljno da se baš napije, ali
dovoljno da suzbije mučninu, da skrene misli s Arnolda, toga gdje bi mogao biti, da
joj skrene misli s djeteta u njoj. Sada se bila baš nalila, obeznanila. Između
trudova derala se na škanjce koji su poput mračnih planeta kružili svijetlim nebom,
udarala baku Paul kad bi ova pokušala uzeti praznu limenku koja joj se izvrnula iz
ruke, i gušila se od smijeha.
Bijesno sijevajući pogledom, baka Paul je zapovijedala mojoj majci da šuti, da ima
dostojanstva, no majka nije marila. Cucla-la je pivo, smijala se suncu i vikala do
promuklosti:
- Arnolde!
Hihotala je dok še ne bi stala gušiti, kao da je samo to ime nešto najsmješnije što
je mogla zamisliti. - Arnolde! Arnolde! Arnoldeee!
Na ulici se nešto djece pokušavalo u kartonskim kutijama sanjkati niz ulicu, no
snijeg je bio tek kašasta bljuzga, pa su im se kutije uskoro pretvorile u tešku
vlaknastu masu. Kako je dan prolazio, a snijeg se sasvim povukao pred jesenjim
suncem, više je susjeda zastalo na ogradi zureći kroz šiblje da vide odakle tolika
buka. Počela ih je smetati neprekidna vika, no nitko se nije požalio. Što sam bio
bliže izlasku na vidjelo, više se gledatelja okupljalo. Rođenje polutana bilo je
rijedak događaj u rezervatu; ljudi su se htjeli uvjeriti neću li se roditi s kakvom
nakaznošću, recimo ružičastim ili albino očima ili, još bolje, dugim kukastim
repom.
Bio je sumrak kad je majka prestala blebetati i počela stvarno vrištati, zavijati
prodorno i bez riječi. Većina promatrača otišla je kućama kuhati grah, pržiti kruh,
gledati televiziju ili i sami piti pivo, tako da nisu dočekali moj veliki dolazak
(ili izlazak). Izašao sam krvav i žmirkav i nisam zaplakao ni kad me baka Paul
pograbila za vrat i protresla poput lutke. Dahnuo sam i šutke progutao slinu, poput
ribe na umoru, ostavivši nekoliko preostalih promatrača da se razočarani raziđu
kućama, jer nisam bio čudan i ni po čemu drugačiji: tek još jedno crnokoso crve-
nokožno novorođenče u rezervatu.
ĆUP ZEMLJE
Barry Pinkley ubrzo je postao uobičajena i redovita pojava u St. Divine’s: svake
srijede oko jedan ujutro njegovi bi tamni obrisi zaklonili svjetla grada i on bi se
uspeo kroz prozor poput nekog jeftinog utjelovljenja Djeda Mraza, noseći liječničku
torbu punu alkohola, cigareta i lijekova.
Trebalo im je neko vrijeme, ali Barry i Jeffrey su napokon uspjeli pronaći načina
da usreće Ismorea: pomoću porno časopisa. Svaki tjedan Barry bi se pojavio s dva
otrcana izdanja časopisa Gent ili Dude koje bi postavio pred Ismorea na iskrzan,
iša-
ran muzički stalak za koji je platio jednom od bolničara da ga zdipi iz mjesne
srednje škole.
- Samo drži to dalje od maloga - rekao bi Art svaki put.
Pošto bi me pregledao, Barry bi se obično zadržao kojih
pola sata. Naširoko bi prepričavao bolničke tračeve i glasine, koja sestra je
spavala s kojim doktorom, koji je bolničar uhvaćen da mažnjava morfij iz kabineta
za narkotike. Hodao bi prolazom između postelja gore-dolje razglabajući o gamadi iz
liječničkog odbora koja se svim silama trudi da uništi liječničku praksu kakvu
znamo, svako toliko zastajući da Ismoreu okrene stranicu časopisa.
Jedne noći, pošto je Art zaspao, a Jeffrey se bavio svojim pilulama, Barry sjedne
na moj krevet i reče: - Drago mi je da se ovo sve dogodilo, Eddie.
- Edgar - rekoh.
Zasmijuljio se i odmahnuo glavom glumeći veselje.
- Pomislio bi čovjek da tvoja nesreća i moj otkaz nisu dobri za nas dvojicu, a
vidi nas sada! Da još uvijek radim ovdje kao doktor, nikad ne bismo ovako
razgovarali kao dva muškarca, sve bi se svelo na “Kako se osjećaš? Koje ti je boje
mokraća danas?” Kad si doktor, ne postoje nikakvi osjećaji. Sve je mjerljivo, nema
tajnovitosti. Zato je mozak najzanimljiviji od svili organa, najtajnovitiji.
Tada mi vrškom prsta dirne glavu, malo je opipa i zadovoljno uzdahne.
- Ljudi će ti reći da je sve u srcu, ali srce je samo pumpa, ništa složenija od
motora kosilice. Naši nas mozgovi čine onime što jesmo. Srca nemaju veze s time.
Često sam tipkao dok je Barry govorio, tip - tip - tipkajući poput sudskog
stenografa što ga je, to sam vrlo jasno vidio, beskrajno živciralo. Ramena bi mu se
ustobočila do ušiju, a mišić donje čeljusti stao mu podrhtavati. Što se više
uzrujavao, to sam više tipkao. Pokušavao je nadglasati moje tipkanje, nervozno me
pogledavajući i napokon bi zašutio, sasvim se ukočio i poviknuo: - Isuse, zar ne
možeš prestati s tim na sekundu?
Premda je Arta, u to sam uvjeren, moje tipkanje jednako živciralo, uvijek je
Barryju govorio neka pazi što govori. No, kad god bi se Art tako zauzeo za mene,
zamijetio bih mu slabost u glasu, neku vrstu rezignacije koju je sasvim sigurno
zamijetio
i Barry, jer počeo je ignorirati Arta, počeo je uviđati kakvu moć ima nad našim
žalosnim društvom: kvadriplegičarem, pajdašem pošašavjelim od lijekova, ucviljenim
pijancem i dječakom povrijeđene glave.
Dječjom sam intuicijom slutio da Barryjev dolazak označava kraj moje kratkotrajne
sreće doživljene u St. Divine’s. Pronašao sam malenu oazu zadovoljstva jer bio sam
relativno pošteđen boli, u Artu sam imao prijatelja i zaštitnika i osjećao sam se
dijelom nečega. Vjerovao sam da mi je život pošteđen nekim čudom tako da ostanem i,
dokle živim, proboravim u toj kužnoj oronuloj bolnici. Što je još važnije za mene,
došao sam do uvjerenja da bih nekome čak nedostajao kad bih otišao.
Barry je u meni izazivao nemir, katkad gotovo i paniku, no njegovi su dolasci
nekako najviše djelovali na Arta. Ni prije suviše razgovorljiv, Art je sasvim
zamuknuo, danima nikome ne uputivši ni riječi, osim da sebi u bradu opiše sestre
kao “stare krave kisela lica”, a bolničare kao “pametnjakoviće prvoga stupnja”. Čak
je prestao upotrebljavati svoju kolonjsku vodicu zbog čega mu se prvi put mogao
osjetiti alkoholni zadah. Postajao je sve napetiji od mojeg tipkanja i
zapitkivanja, a jednom, kad sam ga ganjao Podrumom da doznam što je to “bušač
vranja” (čuo sam nekog starca zakrpanog raskoljenog nepca da je primjenjuje na
jednog bolničara), Art mi se okrenuo i zarežao: - Dosta s pitanjima, molim te
začepi već jednom.
Bilo mi je kao da me udario nogom u želudac. Povukao sam se i sjeo za svoj stolić
dok su me oči pekle, te sam izgnječio pla-stelin u bezbojnu smjesu.
U sobi je te večeri Art navukao zavjesu oko svoje postelje, što nije činio nikad
prije, osim nekoliko minuta za vrijeme Bar-ryjevih posjeta, i šutio je kao zaliven.
Kad su svjetla ugašena, čuo sam ga kako ravnomjernim gutljajima otpija viski, uz
meki prasak kad bi odvojio grlić od usta. Napokon sam uspio zaspati, ali me u
ranojutarnjim satima probudilo Artovo kretanje.
Vukao je noge u papučama po podu, upalio svjetiljku uz svoj krevet i otvorio ladicu
noćnog ormarića, na čijem je plastičnom podmetaču stajala lampa. Zagunđao je, opet
se zavukao u postelju i bio miran na trenutak dok s druge strane njegove zavjese
nije fijuknuo pisak, kao kad zrak šišti iz pukotine u zračnici.
Sišao sam s kreveta i kružio oko zavjese dok nisam pronašao otvor u tkanini od oko
šest palaca. Art je sjedio na postelji pri malom trokutu svjetla, i plakao. Nije
glasno ridao, više je mumljao, niskim, jedva čujnim tonom. Lice mu je bilo crveno i
blistavo od suzdržavanja. Na postelji je rasprostro nekoliko predmeta: neke
fotografije kojima sam vidio samo rubove, pohabanu staru knjigu, bocu Wild Turkeyja
s još nekoliko palaca viskija u dnu i staklenku “mason” punu zemlje. Znao sam za
staklenku “mason”: prije nekoliko mjeseci, nedugo pošto sam se probudio iz kome,
žilavi čovjek u tamnom vunenom odijelu - svećenik ili možda vlasnik pogrebnog
poduzeća - donio je taj ćup jednoga dana u doba posjeta, predao ga Artu i rekao da
je to zemlja iz grobova njegove žene i kćeri. Niskim jednoličnim glasom čovjek je
dodao kako je mislio da bi Art, kad već nije mogao osobno pribivati, želio imati
spomen na sprovod.
Čovjek je htio nastaviti i izraziti Artu sućut, ali Art mu je rekao da ga ne želi
više vidjeti, da mu je bolje da se gubi dok još može. Čovjek je ustao, razrogačenih
očiju klimajući uzbunjeno glavom naprijed-natrag i uzmaknuo iz sobe kao da Art drži
pištolj uperen u njega.
Nakon toga nisam više vidio tu staklenku “mason”, ali sad je bila tu, u Artovu
krilu, dok je on drhtao i hvatao se za lice, kao da u sebi hoće zadržati nešto što
nastoji izbiti na površinu. S mjesta na kojem sam stajao mogao sam nanjušiti viski,
gorak i oštar. Sve žešće ridajući, Art je upro da zdravom rukom odvrne poklopac na
ćupu koji je stezao koljenima. Bol i gnjev iskrivili su mu lice u grimasu očaja i
užasa koja me prestravila. Kad je otvorio ćup, prstima je zahvatio nešto zemlje,
tek se trunku smirivši dok je gledao kako mu sipi u krilo. Zagrabio je još zemlje i
ovaj put je gledao samo sekundu prije nego što ju je strpao u usta, ubadajući
svojim debelim prstima da ne bi što ispalo. Grabljao je još, trudeći se svim silama
da proguta,
proizvodeći zubima u sudaru škrgutave zvukove mrvljenja dok mu s usana nije stao
curiti crni mulj i niz šupljinu grla. Žešće je jecao gotovo nečujno, pocrnjelih
zuba i. jezika nasuprot blijedom čemernom licu.
- K vragu - rekao je blatom natopljenim glasom. - K vragu.
Razmišljao sam o tome da nešto poviknem iz svega glasa, bilo što, samo da prestane,
ali u grudima mi je bilo kao da sam omotan užadi stegnutom zapinjačem. Gledao sam
dokle god sam mogao izdržati. Povukao sam se, pogledao Ismorea koji je bio budan i
zurio u mene poput samog vraga, te sam se stro-poštao u krevet i ostao tako ležati
dok plač nije zamro, trljajući pločicu iz zahoda o obraz dok nisam zaspao.
DANJE SVJETLO
Sljedeći dan Edgar je bio u jutarnjoj šetnji hodnikom Odjela B pozdravljajući i
tetošeći bolesne i nemoćne, kad mu je Delan-cey, jedan od bolničara, prišao s leđa,
uhvatio ga za ruku i rekao: - Edgare, ljudino, prošetaj se minutu s crnčugom.
Delancey je bio krupan, još ni punoljetan, a ruka mu je poput golemog glatkog pauka
stezala moju. Pošli smo dizalom na prvi kat i hodali slabo rabljenim hodnikom pored
vrata na kojima je pisalo održavanje i skladište. Delancey je stao pred vratima bez
ikakve oznake, dvaput pokucao, brzo se ogledao u oba smjera da vidi ima li koga u
blizini, a zatim me uvukao unutra. Soba je smrdjela na staro ulje i bila ispunjena
prašnjavim prigušenim svjetlom koje je dopiralo s jedinog prozora napola za-
krivenog iza naslaganih kutija. Osim kutijama, soba je bila ispunjena pokvarenim i
odbačenim strojevima: nekoliko starih invalidskih kolica, masivni aparat za
dijalizu, zahrđali dijelovi rasuti po stolu, nekoliko podnih odbojnika odbačenih u
kutu.
- Hej - prošapta Delancey u prazno. - Doveo sam malog.
Kao da se radi o optičkom triku, dr. Pinkley se pomolio iza stroja za dijalizu.
Delancey je odskočio kao praćka i rekao: -Jebemu, čovječe!
Barry sklopi ruke i kruto se osmjehnu. Nosio je bijelu liječničku kutu, a umjesto
četverodnevne ili petodnevne brade bio je glatko obrijan i sav obavijen nekakvom
izmaglicom rumene svježine. Meni je Barry oduvijek bio tek jedan od noćnih duhova,
pa su mi se od prizora njega takvog, tek ošišanog i daha ispranog metvicom, pravog
i opipljivog, za dnevnoga svjetla ježile dlake na rukama.
Delancey se i dalje oporavljao od straha koji je Barry izazvao - psujući potiho i
topćući nogama - kad mu je Barry Pinkley rekao neka se vrati za točno tri minute da
me povede natrag. - A ako te tko pita što namjeravaš, reci mu da se dečko izgubio i
da ga vraćaš natrag.
Delancey je izašao kroz vrata mumljajući si u bradu: -Jebemti, što me kreten
prepao.
Barry me pograbio pod pazuhe i podigao da sjednem na stol do njega.
- Gledaj kakvu su ti kacigu nabili - reče mašući glavom. -Treći svijet.
Uzeo je stetoskop koji mu je visio oko vrata i dao mi ga da se njime igram. To je
lukavstvo zasigurno naučio na studiju medicine; znao sam da u predmetu trebam
vidjeti igračku, staviti ga na uši kao pravi doktor, zabavljati se i tješiti njime,
ali sam ga držao podalje od sebe, poput mrtve zmije. -1 mene si prepao - rekoh
gledajući si u krilo.
- Nisam mislio nikoga prepasti, ali pioram se paziti ovdje. Da znaju da sam
ovdje, strpali bi me iza rešetaka dok si rekao keks.
Razmišljao sam o tome da iz svega glasa dreknem “keks”, dovoljno glasno da me čuju
na drugom kraju hodnika.
- Nemamo puno vremena i zato me slušaj - reče Barry. -Odvest će te. odavde.
Zaključili su da je tvoja majka izgubljen slučaj, pa su ti našli zakonitog
staratelja, stavit će te s nekim davno izgubljenim rođakom kojeg nisi vidio nikad u
životu. Čuješ li što ti govorim, Edgare?
Zurio sam u stetoskop u ruci. Barry me uhvati za bradu kažiprstom i palcem i okrene
mi glavu tako da sam ga gledao u oči.
- Razumiješ li što govorim? Poslat će te odavde, riješiti te se. Ne žele više s
tobom imati posla pa su pronašli najlakši način da te se oslobode.
Unese mi se jače u lice tako da sam mu vidio skupljene paperjaste kolute šarenica.
- Odvest ću te odavde. Ovdje nikome nije stalo do tebe, nikome nigdje. Majka te
je napustila, Edgare, smatra te mrtvim. Dvaput se Indijanska zdravstvena služba
morala pobrinuti za tebe dok ti je majka bila u bolnici zbog trovanja alkoholom.
Jednom dok ti je baka bila u Novom Meksiku u posjetu rođacima, socijalni radnik je
naišao i pronašao te kako si se zavukao ispod kuće s obiteljskim psom, a majke
nigdje u blizini. Znam da ti nije drago ovo slušati, no to je jednostavna istina i
to moraš shvatiti. Nije im stalo. Doktori, sestre? Samo čekaju plaću. Možda misliš
da ti je Art prijatelj, no on je samo bolesni starac kojem treba sugovornik. I sada
te hoće uvaliti nekom sedamdeset-petogodišnjem kućepazitelju koji te i ne poznaje.
Neću im to dopustiti, Edgare. Pobrinut ću se za tebe.
- Jedi govna, Marty - prošaptah.
- Što? - reče Barry.
- Jedi govna - rekoh, ovaj put ne šapćući.
Vidjeh grč u nekim mišićima Barryjeve vilice, no zatim mu se izraz lica ublaži.
Stavi mi ruku oko ramena, a zatim je brzo povuče. Kao da se nije mogao odlučiti je
li ljut ili žalostan.
- Mislim da... - reče prekinuvši se, zatim se sagnuo te smo ponovno bili licem
u lice. - Znam da me se možda pomalo bojiš, znam da Art govori loše o meni, a
bolnica misli da sam bešćutni gad, ali nastojim ti pomoći, doista nastojim. Ne
varam te, ne želim ništa od tebe. Ali znam kako je to biti sam, nemati nikoga.
Cijeli se život nosim s time. Grozno je to, Edgare, najgroznije na svijetu. Tebi
treba netko tko će se brinuti za tebe. Zato sam sada ovdje. U četvrtak navečer
dolazim po tebe. Odlučio sam. Sve sam pripremio i hoću da budeš spreman. Odvest ću
te odavde i dat ću ti što god budeš htio. Bit ćeš sretan, obećajem ti. Pobrinut ću
se za tebe.
Nekoliko smo trenutaka tako ostali, od u oči i bilo mi je vrlo jasno da Barry misli
to što govori i da vjeruje u to.
Uze svoj stetoskop. - Je li ti to u redu?
Čekao sam nekoliko otkucaja, a tada rekao: - U redu.
Barry me nespretno napola zagrli i upravo se tada Delan-cey provuče kroz vrata
skakućući na onim loptama od nogu, nervozan poput zeca. Barry mi je pomogne da
siđem sa stola i tutne nešto novca u Delanceyjeve krupne ruke.
- Budi spreman - prošapta mi Barry dok me Delancey izvodio u hodnik. - I nikome
ni riječi.
TALIONICA
Artu je bilo teško držati ruku spuštenom. Prije koje minute skinuli su mu gips i
dok je sjedio u postelji, ispruženih krupnih stopala s rožnatim noktima, gledao je
svoju ruku koja mu je virila iz tijela poput pilećega krilca.
- Jeste li vi to vidjeli? - reče. Zdravom je rukom povukao . onu koja mu je
stršala i gledao kako se opet podiže. — Neće
nikako ostati dolje.
Artova novooslobođena ruka bila je blijeda i mlitava poput rezanca, prekrivena
ružičastim tkivom ožiljka na mjestu gdje je meso bilo oguljeno, no činilo se da ga
to previše ne smeta. Povukao sam zavjesu da i Ismore može vidjeti i svi smo gledali
Artovu ruku kako lebdi kao da ima vlastitu volju.
- Zabava za svakoga - reče Jeffrey. - Šteta što će te napokon najuriti odavde.
Tko će nas onda zabavljati?
Artova je ruka naglo obustavila svoju točku levitiranja. On ošine Jeffreyja
pogledom i okrene nam obojici leđa.
Već prije tog je dana jedan liječnik ušao i, dovoljno glasno da smo svi mogli čuti,
priopćio Artu da sve na njemu izgleda dovoljno dobro te da može zauvijek kući.
Poslat će mu tera-
peuta da radi s njim dok se ne oporavi dovoljno da sam dolazi u Podrum na tjedne
terapije.
Dan prije doznao sam sličnu vijest: gospođa Rodale svratila je da mi potvrdi ono
što je Barry na svoj sablastan način već bio otkrio. Ujak Julius, polubrat bake
Paul, preuzet će nada mnom skrbništvo i brigu o mojem obrazovanju. Gospođa Rodale
me izvijestila da je ujak Julius kućepazitelj u školi Willie Sherman, internatu za
indijansku djecu. Bio je to u mnogočemu savršen stjecaj okolnosti, rekla je,
zatakavši olovku u kosu tako da je nestala s vidika. Ne samo da bih završio s
nekime iz obi-telji, nego bih stanovao u samome domu s drugim učenicima, učio,
rekreirao se i sudjelovao u društvenim događajima svake vrste. Iz njezinih je usta
zvučalo kao da odlazim nekamo gdje nema brige, samo sunce i sreća, nešto poput
Kalifornije. Potrebno je još samo, rekla je, srediti papire, dobiti otpust od
liječnika i krećem k Fort Apache.
Namjeravao sam Artu prepričati sve o čemu sam razgovarao s Barryjem, ali sam se
predomislio. Nisam htio ići s Bar-ryjem, ali nisam htio živjeti ni u školi s nekime
tko se zove ujak Julius, kojeg nisam ni poznavao. Mislio sam da će mi Art možda
smisliti neki način da ostanem u St. Divine’s - to mu je uspijevalo kad je on bio u
pitanju - no sada je išao kući, a ja nisam baš gorio od želje da provodim dane u
razgovoru s Jeffreyjem i Ismoreom.
Iduća se dva dana činilo da Art ponovo postaje onaj stari. Reče mi da sam se
previše unio u kljucanje po pisaćem stroju, pa je išao sa mnom u šetnje hodnicima i
čak me izvodio u dvorište gdje smo igrali igricu koja se sastojala od pokušaja da
napola ispuhanu odbojkašku loptu šutnemo u nečist zdenac. Usred zdenca bio je
oronuo umrljan kip neke zakukuljene svetice. Kad bih uspio ubaciti loptu u zdenac,
Art bi prekoračio rub, pridržavajući objema rukama hromu nogu i noseći je kao putni
kovčeg. Stajao je na prstima usred lokve zelene vode pune komaraca, obgrlio kip
tako što bi joj ruku položio na bedra i poljubio je ravno među kamene usne. Smijao
sam se kao nikad prije, pao na leđa i zavijao poput luđaka, dok se s prozora na
drugome katu nije začuo nečiji glas:
- Hoće li netko napokon ušutkati tog malog?
U srijedu navečer, dan prije nego što će Barry doći i oteti me, Art me poveo na
krov da gledam njegovu talionicu.
- Mislim da će je večeras staviti u pogon - rekao je kimajući ozbiljno glavom.
- Imam takav osjećaj. Već dva dana dovlače tu rudu. Nadao sam se da ćemo ih
uhvatiti kako izlijevaju šljaku. To vrijedi vidjeti u mraku.
Mi smo tobože bili u menzi na večeri, ali je Art zgrabio nešto slanih dvopeka,
dvije brašnaste jabuke i bocu vrhnja, sve to potrpao u džepove svojeg haljetka i
poveo me uza stube koje su vodile na ravni krov administrativnoga krila. Sunce tek
što je zašlo, a nebo je rubila rumen, mjesec blijed i nerazaznatljiv poput otiska
mraza na prozoru. Preko prostranstva ravne guš-tare ležala su brda Globea, gdje su
asfaltne ulice, ispucale od vrućine, krivudale i vijugale škrtim tlom među barakama
i kamp-kućicama. Nisko dolje uski je stup dima kuljao iz golemoga dimnjaka
talionice.
Natrpah usta dvopekom i gucnuh vrhnja, dok je Art izvadio mali teleskop i motrio
stanje na terenu. Krovna ljepenka na kojoj smo sjedili bila je još topla i došlo mi
je da zaspim.
Arta uhvati nemio napadaj kašlja i nije ga puštao barem minutu.
- Ah - reče kad je prestalo. - Imam snage ko zgažena mačka.
Pošuti promatrajući talionicu kroz teleskop. Tada pokaže na prostranu pustoš između
talionice i brda na kojem je počivala St. Divine’s.
- Vidiš onu tamo rupu u zemlji, onu ograđenu? Zovu je Bobova jama. To je staro
rudarsko okno. Otkad je rudniku odzvonilo, niz tu rupu bacaju trupla. Duboka je
jedno osamsto metara i neće je zatvoriti jer da se iz nje može vaditi još srebra.
Bit će da su već svi zaboravili na nju, no nekad je bila najpopularniji način da se
riješiš mrtvaca. Razmišljao sam, možda bi mogo otić onamo jednoga dana i skočit da
nekog poštedim gnjavaže.
Pogledah Arta, a on se nasmije i potapša me po leđima.
- Samo glasno razmišljam, Edgare, ne brini. Ne bi skočio u tu rupu i da oću.
Bojim se visina ko rogatog vraga.
Usmjeri dalekozor k svjetlosti grada.
- Eno moje kuće tamo, ona mala zelena pod vodotornjem. Mislim da ću je spaliti,
tek tako da vidim plamen, a onda ću potražit neki motel. Ne znam si ni krevet
namjestiti. Propo bi da živim igdje drugdje nego u motelu.
Art iz džepa svoje halje izvadi litru viskija i otpije tri duga gutljaja tako da mu
je jabučica šetala poput klipa. Strese glavom, ne mareći za viski koji mu je iz
oštećenoga dijela usta curio niz vrat.
- Sada kad odlaziš, trebao bi ti vjerojatno dati neki savjet, da se po nečem
ravnaš, znaš, ali ništa mi ne pada na pamet. Budi ljubazan, jedino ti to mogu reć.
Sve drugo bi ti se moglo obiti o glavu.
- Obiti o glavu - ponovih. - Dobro.
- Znaš što smiješ, a što ne?
-Ne.
- Dobro onda. Kloni se cura, no to si valjda već čuo. Žene će te svaki put
iznevjeriti. Ne daj nikome da ti nešto sere, jedi povrće k vragu, što ja znam.
Artu se jezik stao plesti. - Propao sam. Imaš kakvih pitanja za mene? Ne moš nać
goreg prijatelja od mene.
- Je li sutra četvrtak? - upitah nakon malo razmišljanja.
- Reko bi da je. Nemaš ništa teže?
- A danas je srijeda?
Art se zamalo udavio u idućem gutljaju viskija. - Pa mislim da je. Skoro da nema
nikakve sumnje da je danas srijeda.
Odnekle izdaleka doprli su glasovi muškarca i žene, svađa vođena na španjolskom,
žena je naglo stala bolno cviljeti. Na trenutak smo osluškivali, a Art je uzdahnuo
kao da nastoji u pluća potrpati sav zrak.
- Gospode, pomozi nam, ovaj je svijet grozota.
Pao je mrak. Dugo smo šutjeli i samo promatrali treperenje svjetala oko talionice,
no nije se ništa drugo događalo. Tamni su se humci šljake zloslutno ocrtavali prema
nebu posutom zvijezdama. Art je srkao viski, a ja sam si prčkao po pupku.
Najedanput nam nešto fijukne nad glavom, zrak se uskomeša, pro-
para ga neobičan visok cvilež kao da je projurila tanad iz zračne puške, a Art
stade mahati rukom i mumljati:
- Isusa ti Boga - i zatim: - Ma to su šišmiši. Cijelo krdo ih traži komarce.
Gledao sam oblak šišmiša kako leprša pri žutoj svjetlosti parkirališta, u nekoliko
ga sekundi očistivši od leptira i mušica, i razmišljao sam o Artu, o njegovoj priči
o tome' kako je lopatom skupljao guano u pećinama i kako su on i njegova braća
smrdjeli poput svinja i kako su mu žena i kćeri zauvijek mrtve i više se neće
vratiti. Razmišljao sam o svojem ocu, Arnoldu Mintu, koji se također više neće
vratiti, i o svojoj majci u Kalifor-niji i bolesnoj baki Paul u bolnici nedaleko od
St. Divine’s i o crvenokosom poštaru koji mi je prešao preko glave, koji negdje
živi u mračnom uvjerenju da je skrivio smrt jednoga dječaka. Razmišljao sam kako
bih, umjesto da odem s Barryjem Pink-leyjem ili s ujakom Juliusom u internat, možda
trebao sam nekamo otići, dati se u potragu za nekim od tih ljudi, sam ih potražiti
da im kažem da sam dobro, da ću biti u redu, da se ne trebaju brinuti.
Čekali smo u mraku da se nešto dogodi prijeko, u talionici, da najedanput bukne u
prekrasan noćni prizor, no samo je ležala ondje, u tami, pod treperavim alarmnim
svjetlom dimnjaka. Žena je još koji put vrisnula, no ničeg uzbudljivog više nije
bilo.
- Lažna uzbuna - napokon će Art dok smo silazili u vlagu St. Divine’s.
PAKLENI OGANJ
Vruća travanjska noć u četvrtak, a Ismore i Edgar jedini budni. Obično su na dan
Barryjevih redovitih posjeta Jeffreyju blistale oči i vrpoljio se, pomalo se u licu
boreći s rumenilom izaz-
vanim iščekivanjem, no te je večeri mirno pištao, sasvim pošteđen noćnih mora.
Protrljao sam pločicu iz pisoara među dlanovima i pogledavao prema Ismoreu koji je
pogledom pržio strop, kao da želi da se sruši na njega. Zamalo, primijetio sam kako
narančasti odsjaj oblijeva prozor te sam ustao da pogledam. Preko ravnice,
talionica je na mahove izbacivala jarku svjetlost, a nešto se slično magmi
slijevalo niz crne humke u gustim žitkim potocima. Kroz jedna od velikih otvorenih
vrata gledao sam frcanje iskri i naglo narančasto blještavilo nalik na prasak
vatrometa, iz čega je proizašlo još rastopljene šljake koja je nešto niže vijugala
između humaka. Od prizora me proželo uzbuđenje, ali nisam imao srca buditi Arta;
spavao je jednako blaženo kao i Jeffrey, škripeći plućima kao starim šarkama.
Umjesto da se zavučem natrag u krevet, zgrčene sam utrobe koračao popločenim podom.
Povremeno bih virnuo kroz vrata da vidim je li sestra iz noćne smjene na svojem
mjestu, no hodnik je bio obavijen mrakom i tišinom, cijelom je bolnicom vladao
neprirodan muk.
- Jedi govna - govorio sam si dok sam koračao - jedi govna, jedi govna, jedi
govna.
Prstima sam opipao Hermes Jubilee i priljubio hladnu pločicu iz pisoara uz obraz.
- E tako, to je dobro, samo tako - graknu Jeffrey u snu.
Pet sekundi prije nego što sam osjetio vibracije od Barryje-
va penjanja Ijestvama za nuždu, znao sam da je došao. Za razliku od njegovih
prijašnjih posjeta, nije bilo onog klang klang klang, tek blago podrhtavanje - veću
buku ljestve bi dizale i na proljetnom povjetarcu.
Zastao sam na trenutak, sleđen pred prozorom, i sagnuo se u okretu, pa mi se lice
našlo ravno pred Artovim.
- Budi se - rekoh, mašući mu sanitetskom pločicom ravno pod nosom, kao što sam
vidio da medicinske sestre čine kad onesviještene u Podrumu bude mirisnim solima.
Art se malo promeškoljio, a ja sam mu položio ruku na vilicu punu ožiljaka i micao
njome dok mu glava nije poskočila. Činilo se da se svim mišićima na licu upinje da
otvori oči.
para ga neobičan visok cvilež kao da je projurila tanad iz zračne puške, a Art
stade mahati rukom i mumljati:
- Isusa ti Boga - i zatim: - Ma to su šišmiši. Cijelo krdo ih traži komarce.
Gledao sam oblak šišmiša kako leprša pri žutoj svjetlosti parkirališta, u nekoliko
ga sekundi očistivši od leptira i mušica, i razmišljao sam o Artu, o njegovoj priči
o tome' kako je lopatom skupljao guano u pećinama i kako su on i njegova braća
smrdjeli poput svinja i kako su mu žena i kćeri zauvijek mrtve i više se neće
vratiti. Razmišljao sam o svojem ocu, Arnoldu Mintu, koji se također više neće
vratiti, i o svojoj majci u Kalifor-niji i bolesnoj baki Paul u bolnici nedaleko od
St. Divine’s i o crvenokosom poštaru koji mi je prešao preko glave, koji negdje
živi u mračnom uvjerenju da je skrivio smrt jednoga dječaka. Razmišljao sam kako
bih, umjesto da odem s Barryjem Pink-leyjem ili s ujakom Juliusom u internat, možda
trebao sam nekamo otići, dati se u potragu za nekim od tih ljudi, sam ih potražiti
da im kažem da sam dobro, da ću biti u redu, da se ne trebaju brinuti.
Čekali smo u mraku da se nešto dogodi prijeko, u talionici, da najedanput bukne u
prekrasan noćni prizor, no samo je ležala ondje, u tami, pod treperavim alarmnim
svjetlom dimnjaka. Žena je još koji put vrisnula, no ničeg uzbudljivog više nije
bilo.
- Lažna uzbuna - napokon će Art dok smo silazili u vlagu St. Divine’s.
PAKLENI OGANJ
Vruća travanjska noć u četvrtak, a Ismore i Edgar jedini budni. Obično su na dan
Barryjevih redovitih posjeta Jeffreyju blistale oči i vrpoljio se, pomalo se u licu
boreći s rumenilom izaz-
vanim iščekivanjem, no te je večeri mirno pištao, sasvim pošteđen noćnih mora.
Protrljao sam pločicu iz pisoara među dlanovima i pogledavao prema Ismoreu koji je
pogledom pržio strop, kao da želi da se sruši na njega. Zamalo, primijetio sam kako
narančasti odsjaj oblijeva prozor te sam ustao da pogledam. Preko ravnice,
talionica je na mahove izbacivala jarku svjetlost, a nešto se slično magmi
slijevalo niz crne humke u gustim žitkim potocima. Kroz jedna od velikih otvorenih
vrata gledao sam frcanje iskri i naglo narančasto blještavilo nalik na prasak
vatrometa, iz čega je proizašlo još rastopljene šljake koja je nešto niže vijugala
između humaka. Od prizora me proželo uzbuđenje, ali nisam imao srca buditi Arta;
spavao je jednako blaženo kao i Jeffrey, škripeći plućima kao starim šarkama.
Umjesto da se zavučem natrag u krevet, zgrčene sam utrobe koračao popločenim podom.
Povremeno bih virnuo kroz vrata da vidim je li sestra iz noćne smjene na svojem
mjestu, no hodnik je bio obavijen mrakom i tišinom, cijelom je bolnicom vladao
neprirodan muk.
- Jedi govna - govorio sam si dok sam koračao - jedi govna, jedi govna, jedi
govna.
Prstima sam opipao Hermes Jubilee i priljubio hladnu pločicu iz pisoara uz obraz.
- E tako, to je dobro, samo tako - graknu Jeffrey u snu.
Pet sekundi prije nego što sam osjetio vibracije od Barryje-
va penjanja ljestvama za nuždu, znao sam da je došao. Za razliku od njegovih
prijašnjih posjeta, nije bilo onog klang klang klang, tek blago podrhtavanje - veću
buku ljestve bi dizale i na proljetnom povjetarcu.
Zastao sam na trenutak, sleđen pred prozorom, i sagnuo se u okretu, pa mi se lice
našlo ravno pred Artovim.
- Budi se - rekoh, mašući mu sanitetskom pločicom ravno pod nosom, kao što sam
vidio da medicinske sestre čine kad onesviještene u Podrumu bude mirisnim solima.
Art se malo promeškoljio, a ja sam mu položio ruku na vilicu punu ožiljaka i micao
njome dok mu glava nije poskočila. Činilo se da se svim mišićima na licu upinje da
otvori oči.
- Edgare? - reče nastojeći fokusirati pogled očima podlive-nima krvlju.
- Barry upravo stiže - rekoh siktavim glasom. - Rekao je da će me odvesti
odavde. Rekao je da će doći po mene.
Činilo se kao da me Art prvi put vidi. Rekao je: - Idi u krevet. Idemo, požuri.
Navlačio sam pokrivače preko glave kad se Barryjev lik pojavio na izlazu za nuždu.
Povukao je prozor koliko je više mogao i polako stupio unutra, graciozno poput
mačka. Imao je vojni telećak prebačen preko ramena i žutu svjetiljku u ruci.
Ogledao se po sobi, postrance se prikrao mojem krevetu, sjeo na rub i počeo vaditi
stvari iz naprtnjače. - Spreman za polazak? - upita živahno, ne trudeći se ni
šaptati.
Pogledao sam prema Artu koji se nije ni pomaknuo.
- Ne brini sad za njih - reče Barry osmjehujući se. - Čuj ih kako pile.
Pobrinuo sam se da u njihov ručak dospije nekoliko tableta za spavanje. Evo, obuci
ovo što sam ti nabavio. Jesi li spreman da kreneš širokim obzorima? Čovječe, kako
je ovo uzbudljivo!
Barry je nosio svilenu jaknu sa zmajem na leđima, utkanim zlatnom niti. Kako se
kretao, zmaj se pri nejasnom svjetlu grčio i previjao.
Dok je bio zaokupljen vađenjem čarapa i hlača i novih nov-catih tenisica iz torbe,
Barry nije primijetio da se Art iskrao iz postelje, stao koliko je god mogao
uspravno, leđima okrenut prozoru, te mu je sitan pogrbljen lik osvjetljavalo
treperenje narančaste svjetlosti.
- Makni se od dječaka - reče Art.
Barry se i ne okrene. Samo uzdahne i osloni se o moj krevet objema rukama, vrteći
glavom kao da je to sve vrijeme očekivao.
- Arte, ovo te se ne tiče. Vrati se u krevet i nećemo imati neprilika.
- Smjesta se makni od dječaka - Art koraknu bliže.
- Nema sad vremena za ovo - reče Barry trpajući odjeću natrag u torbu. Kad je
pružio ruke da me podigne, Art je bio
na njemu, prikliještio ga straga, stegnuvši ga oko struka objema rukama, i povukao
na pod. Barry pade na lijevi bok mlateći rukama i nastojeći se istrgnuti, dok
obojica nisu udarila o metalni okvir Jeffreyjeva kreveta oborivši pritom
Jeffreyjevu bocu za infuziju, koja se jedanput odbije od madraca, a zatim razbije o
pod, gdje ostade lokva bistre tekućine, u kojoj su se kao u zrcalu odražavali
mračni predmeti u prostoriji.
Barry prvi ustane. Šakama je gužvao Artovu halju i uz glasno ječanje potegne Arta,
a zatim ga pusti, odbacivši ga u zid. Nastupio je trenutak tišine - Art se nije
micao, a Barry se pre-savio duboko dišući - a tada se Art ponovo digne i zaleti u
Barryja poput bika, spuštene glave i raširenih ruku.
Kakav neobičan prizor vidjeti Barryja, diva, prekrupno dijete, u borbi s Artom,
starcem veličine djeteta, kako migolje i grabe se među krevetima. Edgar je,
ispunjen nesvakidašnjim adrenalinom od nasilja i straha nabio kacigu na glavu i
hvatao se čega god što mu se našlo na dohvat ruke - pločice iz pisoara, pastele,
guske - i bacao ih usred tučnjave.
Barry i Art se opet nađu na podu, pod laktovima i koljenima su im krčkale krhotine
stakla i sada je Barry stekao znatnu prednost opkoračivši Artov trup, svijao mu je
povrijeđenu ruku, dok Art nije ispustio zvjerski urlik, a nauljena mu se kosa
raskuštrala i padala na lice. Kad mi je ponestalo manjih predmeta, nisam više ni
razmišljao. Uzeo sam Hermes Jubilee s noćnog stolića, namjestio se na donjem kraju
kreveta i bacio ga preko ruba. Jednim je krajem zapeo o rub mojega madraca, što mu
je promijenilo putanju tako da je dohvatio Barryja u križa, pri čemu je, kad se
stroj skotrljao na pod, nastao stravičan zvonak zvuk, buka od koje me trenutačno
ujela grižnja savjesti.
Barry izvine leđa bolno jauknuvši, što je Artu dalo prilike da se okrene i izruči
podlakticom udarac u Barryjevo grlo, od čega je ovaj pao licem ravno na pod,
presavivši se kao da je sav od gume. Art je prešao na seriju kratkih, opakih zečjih
udaraca usmjerenih u Barryjevu glavu, pri čemu su kosti njegove šake stvarale
šuplji pucketav zvuk u sukobu s Barryjevom lubanjom. Vidio sam kako iz tih udaraca
izbija sva povrijeđenost i gnjev, a s toliko ih je okrutnog zadovoljstva dijelio, s
tako gorljivim
sjajem u očima, poput svećenika u propovjedaonici. Nije posu-stajao, nije pokazivao
namjere da popusti, sve dok kroz vrata nije nahrupila sestra na noćnoj smjeni,
bijesno gunđajući i kriješ-teći kako je pacijentima potreban odmor, poskliznula se
na infu-zijsku tekućinu i sletjela na guzicu.
Na nekoliko je sekundi zavladala tišina dok se Jeffrey nije prevrnuo u postelji,
strgnuo pokrivač, ovio ga oko brade i zagunđao:
- Isuse, ovdje se ne da spavati.
Zapanjio sam se kad sam vidio kako je Barry, pošto je odležao poput mrtvaca,
odgurnuo Arta, ustao i stao kašljati kao da laje, u nastojanju da se kroz oštećen
dušnik domogne zraka. Zateturavši prema prozoru, zastao je i osvrnuo se na trenutak
prema meni, te sam vidio krhotine stakla koje su mu se zabile u bradu i obraze,
desetke sitnih posjekotina nastalih pod udarcima Artovih šaka. Iz uha - natečenog i
krvavog poput svježeg svinjskog kotleta - tekla su mu niz vrat dva potoka krvi.
Barry se nije ni pokušavao uspeti kroz prozor, samo se naglavce bacio kroz njega,
pri čemu su mu hlače zapele za kvaku i rasparale se, a cipele zakloparale pri
sudaru s podbojem. Slijedila je vrtoglava lupnjava niz ljestve za nuždu i škripanje
guma, te je odjurio u mrkli mrak, kao da se uputio ravno prema talionici gdje je
lava u tami tekla i žarila poput paklenog ognja.
- I da se više nisi vratio! - grmio je Art kroz prozor, iskrivljena lica,
oblivena dijaboličnim narančastim odsjajem. - Još se jedanput približiš ovom
dječaku i ubijem te ko cucka!
ODLAZAK IZ ST. DIVINE’S
Slavlje prilikom mojeg odlaska, premda s malo uzvanika i vese-
lo otprilike kao pogrebno bdjenje, bilo je jedino slavlje prilikom nečijeg
odlaska, koliko je pamtio itko u St. Divine’s.
- Bože, oslobodi, koliki si rusvaj stvorio ovdje - reče sestra Lovett koja je
imala kičaste crvene usne nacrtane preko pravih
- ali mislim da ćeš nam nedostajati.
Uz još nekoliko sestara i bolničara koje su privukli besplatni kolači i punč, bila
je ondje i Sue Kay kao i gospođa Roda-le i Jeffrey, koji se po običaju znojio i
patio u svojim invalidskim kolicima. Gospođe iz kantine napravile su mi tortu na
kojoj je izažetom ružičastom glazurom pisalo VAYA CON DIOS EDGAR! i bilo je
nekoliko zdjela modrih slatkiša od maslaca i metvice, toliko stvrdnutih i kredastih
da slavljenicima nije preostalo nego da ih pljuju u ubruse ili ravno u praznu
aluminijsku kantu za smeće, koja je svaki čas odzvanjala šupljim, zvonkim din-do-
nom. Događaj se odigrao u staroj kapeli (koja sada služi za liječničke kolegije),
prostranoj, visokoj odaji s raspelom tako visoko gore da svih ovih godina otkad je
vlada preuzela katoličku crkvu, nitko nije imao želje ni hrabrosti da se popne do
njega i skine ga. I dok smo pili vodenasti punč i odlamali pločice stvrdnute
glazure, krvavi nas je izmučeni Isus sažalno gledao odozgo s križa.
U tjednu nakon tučnjave između Barryja i Arta u našoj bolničkoj sobi, tjednu
ispunjenom dolascima policije koja se raspitivala o Barryjevim noćnim posjetima, te
hihotavim naklapanjima među sestrama i pacijentima u Podrumu, tjednu u kojem je
Art, unatoč svježe natučenim rebrima i iščašenom ramenu, zanemario savjet
liječnika, spakirao se i otišao u svoju samotnu kuću u brdima, Edgaru je ispao
jedan prednji zub. Gotovo preplavljen stravom i užasom, osmjehivao se što je šire
mogao, prenavljajući se svojim manjkavim osmijehom. Za sat vremena po njega će doći
službeni kamion i odvesti ga u školu William Tecumseh Sherman, gdje će ostati tko
zna do kad.
Proslava nije trajala ni petnaest minuta kad je žamor stao zamirati, a sestre su se
počele razilaziti radi obilazaka. U tom je trenutku u prostoriju stupio Art odjeven
u uredno tamno-plavo odijelo, poput mrlje od tinte u onoj bolničkoj bjelini, vukući
na kotačima golem zeleni kovčeg, zbrčkana izbrazda-na lica koje je blistalo
ružičastim sjajem i kose zaglađene na tjemenu. U vrećastu civilnu odijelu Art se
doimao tako sitno i jadno da sam ga jedva prepoznao.
- Vidi ti - reče. - Prijatelju mi je ispao zub.
Jeffrey se namršti i nitko ne pozdravi Arta, osim Sue Kay koja ga je nazvala medeni
i pozvala ga da uzme torte prije nego što se Delancey skine s jutarnje smjene i
pojede sve živo.
Sad se soba brzo praznila: Jeffrey sudarajući se okolo kolicima i udarajući na
izlasku gipsom o dovratnik, Sue Kay predavši mi pregršt pribora za školu iz Podruma
i tako me čvrsto zagrlivši da su mi rebra krenula, sestra Lovett izručivši mi hrpu
razglednica i zahtijevajući da pišem. Uskoro smo ostali ja, gospođa Rodale i Art,
koji je stalno zaboravljao kako su gadni maslac i metvica i već mu je tri komada
kloparalo među zubima, odveć uljudnome da ih ispljune.
Vratismo se u sobu, Ismore nas nije puštao iz vida, zureći prodorno, dok mi je
gospođa Rodale pomogla da svučem halju i stavim čvrst novi par traperica i majicu
koja je još nosila miris dućana, te mi pokazala kako da stavim i svežem vezice
prevelikih bakandži koje je pronašla u izgubljeno-nađeno u YMCA. Cijelo to vrijeme
je brbljala, tumačeći mi da su ona i ostali u agenciji sve dobrano provjerili, da
je ujak Julius dobar, brižan čovjek, premda nije mogao doći u bolnicu jer nema
automobil, ne zna voziti i odbija putovati kakvim god motornim vozilom.
- Bit će ti dobro u Fort Apache - rekla je dok sam pločicu iz pisoara,
svežnjeve papira i ostale tričarije spremao u platnenu vreću (također iz YMCA). -
Znaš, to su tvoji ljudi.
Pošto sam posljednji put prošetao hodnicima kojima su sestre jurcale k meni da me
poljube u čelo i potapšaju po kacigi, sve se kretalo u izmaglici, izašli smo u
prazno bijelo svjetlo vanjskoga svijeta. Bio je tek travanj, no topli dašak vjetra
zapahnuo nam je lice, te nam se odjeća pripijala uz tijelo, dižući perjanicu
prašine i tjerajući je u golemo brdovito prostranstvo hrđe i vododerina. Osjećao
sam se tako lagano, tako neopterećeno da bi me vjetar, da sam ispustio platnenu
vreću i izuo cipele koje su mi okovale noge poput limenih kutija, bez poteškoća
otpuhao.
Art zamoli gospođu Rodale da nas načas ostavi nasamo. Slijedio sam ga dok nismo
obišli stari saguaro kaktus što se izdizao iz bijelog šljunka, gdje Art otvori
kovčeg koji je vukao
sa sobom poput psa na uzici i pokaza mi ono za što se nisam usudio pitati: moj
Hermes Jubilee. Uzeo ga je sa sobom i kod kuće ga potpuno uredio, nadomjestio
svinute poluge, učvrstio olabavljeni valjak, a sa strane u metal urezao moje ime:
Vlasništvo Edgara P. Minta. U kovčegu je bilo i nešto posložene odjeće: majice,
traperice koje su nekoć nosile njegove kćeri -velik čajnik dupkom pun bombona -
“mora se čovjek tu i tamo osladiti” - i hrpa National Geograpbica da ih listam ako
mi bude dosadno.
-Još ti hoću dati dvije stvari - reče kleknuvši do mene. Uze novčanik i izvadi snop
novčanica. - Zamolila me mišica da ti to predam. Znala je da nisi baš doma s vilama
pa me zamolila da budem posrednik.
Uzeh novac i gurnuh ga u gaće; dugo već nisam nosio hlače, pa se valjda još nisam
bio srodio s cijelom idejom džepova.
Art me pogleda, počeška se po čekinjama na vratu, a potom iz čizme izvuče dugački
nož na sklapanje sedefaste drške. Izvadi oštricu s kojom je do kraja drške nož bio
preko dvadeset centimetara dugačak. Preokrene ga u rukama, pri čemu su se sede-
fastom drškom prelijevale razne boje, dok je okrhnuta nauljena oštrica odbijala
sunce.
- Djed mi je ovaj nož darovao kad su me krstili. Ja ga želim darovati tebi, ali
prvo mi moraš nešto obećati.
Kimuh, a Art me pogleda u oči držeći nož između nas.
- Ako ti se onaj dr. Pinkley ikad približi, od tebe tražim da mu ovo zarineš
ravno među rebra.
Pokaže kratkim debelim prstom nekoliko palaca ispod srca da naznači točku koju
moram ciljati ako kucne čas.
- Nemaš se što ustručavati. Zabij mu ga tu što jače možeš, možeš ga malo i
zaokrenuti ako ti dođe.
Presavine oštricu noža i sklopi je natrag u držak, a zatim mi ga pruži. Bio je
težak poput čekića, a njegova sedefasta drška u duginim bojama izgledala mi je
poput svoda nekoga malog udaljenog svijeta. Povevši se za Artom, zadigoh nogavicu i
ugurah nož u čarapu te mi se slegao sve do cipele.
Sada, kad sam imao Hermes Jubilee, nešto novca u donjem rublju i nož u čarapi,
osjećao sam se bolje. No, nisam Artu
imao što dati za uzvrat. Ne pločicu iz pisoara, odlučih, od nje se ne mogu
odvojiti. Otvorih torbu koju mi je dala gđa Roda-le i probrali kroz odjeću dok ga
nisam pronašao: svoj zub. Prema onome što mi je Art govorio i prema snopu novčanica
koji mi se udobno gnijezdio pod mošnjama, uvidio sam da zub mnogo vrijedi.
Art uze zub između vrška kažiprsta i palca i protrljao ga. Pošto je dugo zurio u
njega, zatakne ga u džep košulje.
- Hvala ti, Edgare - reče hrapavim promuklim glasom. -Dobar si ti dečko.
Pruži mi svoju ruku posutu ljubičastim ožiljcima i čvornatim, nejednakim
zaglavcima, te smo se rukovali. Stisak mu je bio tako čvrst da me zaboljelo, a ja
sam imao dojam da bih zbog to malo boli mogao zaplakati. Nisam shvatio zbog čega me
to peku oči, samo to da mu je ruka bila tako snažna i ustrajna u gnječenju moje.
Zapahnuo nas je nalet vjetra, dižući nam kosu na glavi tjerajući me da odvratim
pogled. Art mi je nekoliko puta stresao ruku, kao da pumpa vodu iz bunara, a zatim
polako odšepesao k parkiralištu, vukući povrijeđenu nogu.
Bilo je još rano jutro, a sunce je već tlačilo Edgara poput utega: znojio se,
škiljio i zaklanjao od njega rukama, sve dok krupna Indijanka, s komadom šunke
umjesto lica, nije izašla na pokrajnja vrata i graknula:
- U kolonu, idemo! Kolona!
U pet sekundi nemirna gužva djece, u koju sam bio upetljan, postrojila se u dvije
kolone: dječaci s jedne strane, djevojčice s druge, a meni je preostalo da se
polako priključim straga. Svake dvije-tri minute neka mesnata žena bi ispružila
vrat i poviknula:
- Curo! - ili: - Momče! i učenik bi ušao kroz vrata, nisam imao pojma kamo.
Već prvoga školskog dana u Willieju Shermanu uvidio sam da više nisam sveti Edgar
ni čudo od djeteta, miljenik bolnice, svačiji ljubimac, nego pokretna meta, kokos u
lisičjem leglu. Ne samo da sam bio novi učenik, tako živčan da sam do krvi grizao
zgrčene prste na objema rukama; ne samo da sam bio mješanac, što je bilo očito
svakome, ne zato što su mi kosa, koža ili oči nužno bili svjetliji ili različite
boje negoli svačije druge, nego jer me odavalo nekoliko izdajničkih pjega posutih
po nosu. Također su mi u drhtavome osmijehu zijevali kojekakvi procijepi - zubi su
mi ispadali alarmantnom učestalošću - a znojem umrljana kožna kaciga čvrsto mi je
prianjala uz glavu.
Svaka bi budala uvidjela da mali Edgar još nije ovladao umijećem uklapanja.
Premda mi je to bio zapravo prvi dan škole, živio sam u Fort Apacheu već više od
četiri mjeseca, što nije nimalo umanjilo moje strepnje. Kad sam bio stigao u
travnju, odlučeno je da ću, umjesto da pohađam nastavu samo četiri tjedna, čekati
početak sljedeće školske godine. Moj ujak Julius, prastar i smežuran, s kožom koja
je bojom i uljanom kakvoćom pristajala karameli tootsie roll, živio je u
kotlovnici, u podrumu muške spavaoni-'ce. Tamo sam proboravio te prve mjesece,
spavao na poljskom krevetu i hranio se - kad je čega bilo - na sanduku za mlijeko.
Često je u toj prostoriji dolje bilo kao u sauni, no dok bih se ja znojio tako da
mi se sve cijedilo niz laktove i vrške prstiju, na ujaku Juliusu se nigdje ne bi
pojavila ni kap vlage, iako je uvijek nosio istu košulju od flanela, zakopčanu do
grla.
- Indijanci se ne znoje - povjerio mi je jednom. - Budi malo više Indijanac.
Za tih posljednjih tjedana škole, dok su učenici bili na odmoru ili imali slobodno
između svršetka nastave i objeda, ujak Julius me nije puštao od sebe. Dodavao sam
mu kliješta dok je popravljao pokvarenu slavinu, raspoređivao sam čavle i vijke u
alatnici, pomagao mu u traganju za štakorima koji su se vječno zavlačili u najdalje
kutke grijaćih vodova da tamo crknu. Mogu reći da mi nije trebalo nimalo poticaja
da se držim podalje od druge djece, naime, plašila su me. Bio sam jedinac kojeg su
druga djeca cijeli život izbjegavala, a zadnjih sam osam mjeseci proveo u bolnici
punoj odraslih - meni su se djeca svake vrste činila jednako strana i nepredvidiva
koliko i neki kukci.
Kad je proljetni semestar završio, većina je učenika otišla kući, a ostalo ih je
nekoliko: dvije djevojčice, pet-šest dječaka koji su poput mene ostavljeni ili su
im roditelji umrli, pa nisu imali kamo otići. “Stalnjaci”, tako su nas zvali.
Premda više nije bilo nastave, bilo je još nešto onog režima kojeg sam ja bio
pošteđen. Jeli su dvaput dnevno u kantini, ujutro čupali korov na paradnoj pisti
ili pobirali otpatke uz ograde i ceste, a katkad su ih autobusom odvezli u Show Low
ili Globe u kino. Rečeno mi je da se držim dalje od njih, da se ponašam kao da ih
nema.
- Nisi još tu učenik - rekao mi je ujak Julius svojini dahta-vim, gotovo
nečujnim glasom. - To je zla balavurdija.
Možete onda zamisliti kako sam se osjećao stojeći pred stacionarom prvoga jutra
škole, u najboljoj školskoj odjeći (dva broja prevelikim cipelama, trapericama
marke Toughskin, svi-jetlozelenim džemperom koji je nekoć pripadao jednoj od Arto-
vih mrtvih kćeri), s gotovo dvjesto djece koja su vikala, cvilila, gurkala se,
kričala, uživala u posljednjim trenucima slobode. Gutao sam slinu i rukom pritiskao
prepone da se ne upiškim u gaće.
Čuo se hihot i šapat djevojčica, zaklonjen dlanovima i nisam znao drugo nego se
smiješiti, kao što sam činio dok sam se šepirio hodnicima St. Divine’s,
uljepšavajući svakome dan. Ubrzo smo sasvim dobro uskladili interval - učenik bi
prošao kroz vrata nakon čega bi uslijedila nagla navala divljanja, nagu-ravanja,
dreke i tobožnje karate-tučnjave, a tada, kao masovnom intuicijom, sve bi se
smirilo prije nego što bi žena otvorila vrata, sve nas značajno pogledala i pustila
sljedećeg učenika.
Kad nas je pred vratima ostalo samo dvadeset ili trideset, osjetio sam udarac po
vrhu kacige, okrenuo se i ugledao žgo-ljava krivonoga klinca u crvenoj vjetrovci
kako mi se ceri ustima punima gnjilih zubi. Nekoliko mu je dugih dlaka izbijalo na
bradi, a zamršena mu je kosa izgledala kao nešto što se nakupi u kadi.
- Imaš nešto na glavi, ha, ha? - reče i još me jedanput opali, zamahnuvši
cijelom rukom i teško spustivši dlan na vrh moje kacige, kao da sam kolac koji želi
nabiti u zemlju.
Zateturah natraške, nastojeći održati ravnotežu. Odasvud se začulo smijuljenje i
povici oduševljenja. Netko me straga nabio tako da se na trenutak sve oko mene
rastočilo. Okrenuo sam se i nastojao se osmjehnuti - htio sam da me vole - ali tada
je uskočila djevojčica s naočalama zamagljenih stakala i udijelila mi pljusku od
koje mi se vrat sabio i u vidokrugu su mi zaiskrile šiljaste zelene munje, a tada
sam se našao okružen četvoricom ili petoricom dječaka koji su me veselo mlatili po
glavi, kao da čisto uživaju u zvuku oštroga pljeska dlana po kožnoj kacigi.
Sljedeće čega se sjećam jest da sam sjedio u prašini s rukama na tlu pred sobom, a
slina koja mi je kapala iz usta stvarala je tamnu mrlju u prašini. Bjeloočnice kao
da su mi ispale iz ležišta
mogao podići da se ogledam.
Sve je najedanput utihnulo i vrata su se otvorila. Čuo sam korake žene i prije nego
što sam ugledao njezina blijeda stopala u sandalama kako zastaju preda mnom.
Pomogla mi je da ustanem i pogledom prešla preko gomile dok se Gnjilozubi nije
oglasio:
- Mislim da je ovaj klinjo bolestan, tako nešto.
Svi se nasmijaše, a netko straga, na kraju vrste, zavijao je poput vuka.
Žena mi pomogne da uđem u zagušljivu vlažnu sobu bez prozora, gdje je druga žena,
ova pak bijela i koščata, odjevena u bijelu haljinu od poliestera i s bijelim
cipelama debelih potplata, sjedila za stolom raspoređujući štrcaljke. Medicinska
sestra', pomislih pomalo ponesen radošću koja se začas premetnula u nostalgiju.
Onakav izubijan, priđoh joj, čeznutljiv za nečim što nisam znao odrediti, i rekoh:
- Sestro.
Odmjeri me i ušilji pogled: - Što ti je to na glavi?
- Kaciga - rekoh.
Ona nabra čelo: - A zašto će ti to?
Je li to bila neka varka? Premda mi je glava još uvijek bila poput kugle nasađene
na dršku metle i već je dobila dobrih batina, svejedno sam se pošteno mlatnuo po
njoj da sestri pokažem kako bi kaciga trebala štititi moju povrijeđenu glavu od
divljaštva kakvom je maloprije bila izložena.
Velika uzdahne: - Možda bismo ih trebali sve natjerati da nose kacige.
Pomogne mi da otvorim kopče i kad je kaciga skinuta, uze aluminijsku bočicu s
rupama izbušenima na vrhu i pospe mi glavu i kacigu iznutra bijelim praškom od
kojeg me zapeče vlasište i oči, a grlo mi se stisne od vrućih jetkih isparavanja.
Kašljao sam i grcao, dok mi je sestra, u nadi da će me iznenaditi, prišla straga i
zabola mi iglu u nadlakticu. Nisam se gotovo ni lecnuo - znao sam već sve o
injekcijama; bol je bila donekle i utješna - a tada sam ponovo podvrgnut glasovitoj
liječničkoj rutini: oči, uši, srce, grlo, pluća, refleksi. Tek što sam
se počeo osjećati kao kod kuće, bio sam otpušten, izguran kroz druga vrata i na
jaru sunca.
Do ručka sam ogladnio i oslabio. Stajao sam na začelju još jednog vrlo dugog reda -
učitelji i osoblje su tada bili izmiješani s učenicima - i trudio se da budem na
oprezu od svakog tko bi se prikrao i lupio me po glavi. Na moju sreću, svi su bili
gladni koliko i ja, i kao da su izgubili interes za daljnje nasilje. Uzeo sam
poslužavnik s hranom - hrenovka u tijestu, pire krumpir, stvrdnuti čokoladni puding
- i sjeo za stol uz red napaćenih čeličnih bačvi koje su služile kao kante za
smeće. U nastojanju da uspostavim rutinu, da pronađem svoje mjesto, sjedao sam na
isto mjesto za isti stol do svršetka školske godine, istovremeno želeći samo da me
ostave na miru, a nadajući se da će se netko smilovati i sjesti do mene.
Za vrijeme odmora nisam znao što ću sa sobom; svim sam se silama upinjao da ne
pobjegnem u brda ili ne otrčim niz stube kotlovnice, preskačući tri odjedanput, i
ne sakrijem se pod svoj ležaj do konca dana. Paradna je pista bila veliko
prostranstvo korova i busenja s košarkaškim obručima na jednome kraju gdje je
skupina starijih dječaka igrala opaku igru prepunu psovki i zvukova pljeskanja po
koži. S druge je strane nekolicina manjih dječaka gumenom loptom prošaranom rupama
igralo suludu igru gađanja, a na suprotnom se kraju nekoliko djevojčica međusobno
dodavalo odbojkaškom loptom. No, sve u svemu, odmor je bio pravi metež pun
trčkaranja, šaputanja i bezrazložne dreke. Nisam znao što da radim, nego da stojim,
izgubljen usred svega toga.
Nije me iznenadila brzina kojom me Gnjilozubi pronašao. Bila su s njim još dva
dječaka, došetali su se do mene osmjehujući se kao da smo si svi najbolji
prijatelji, Bilo mi je drago što su, kao i ja, još uvijek imali bijelog praška
protiv gnjida za ušima.
- Hej, jesi ti bolestan5 - dobaci Gnjilozubi. Njegova su dva paj-daša prasnula
u smijeh i nervozno se ogledala. Jedan od njih, trbušasti i niži, zdepastih ruku i
štakorskog lica, zabio je ruke u hlače, provirio prstom kroz otvoren rasporak i
migoljio njime.
Meni se to činilo dobrim štosom, ali nitko drugi nije ništa primijetio.
- Šta se ti smiješ? - reče Gnjilozubi.
- Ovome s prstom - pokazah.
- Ja bi reko da si ti peder.
- Nisam - rekoh, premda nisam imao pojma što je to peder.
- Onda bi reko da ti je mama crnčuga.
-Ne.
- Onda si valjda neki šupak, jel da?
Stresoh glavom, ali mislim da sam počeo shvaćati bit ovog razgovora. Pogledah
Gnjilozubog ravno u oči i rekoh mu: - Jedi govna, Marty.
Čini se da je to ostavilo dojam na sve njih. Prestali su se cerekati i ostali
zuriti u mene. Gnjilozubi je bio posebno iznenađen; stajao je tako zabezeknut, sve
dok mu lice nije prožeo izraz potpunog zadovoljstva i nestrpljenja. Koraknuo je, no
umjesto da me zvekne po glavi, kako sam očekivao, uhvatio me u kravatu i odveo
straga iza muških spavaonica, gdje se nalazio niz poljskih zahoda.
U Williamu Tecumsehu Shermanu bile su provedene cijevi, ali je sustav kanalizacije
bio tako zastario i toliko se začepljivao da su ti poljski zahodi, zaostali iz
davnina, uvijek bili u upotrebi. Dok su njegovi pajdaši pazili da ne pobjegnem,
Gnjilozubi je bez žurbe potražio zahrđalu limenku, izbušio na njoj rupu i svezao za
nju nešto plavog konca koji je pažljivo otkinuo s poru-ba hlača. Potom je nestao u
sraonici i veselo zviždukao dvije-tri minute.
Tek kad je napokon izašao, ozaren uspjehom, držeći pred sobom limenku, palo mi je
na pamet da bježim. Odmaknuo sam dobra tri metra prije nego što su me straga
dohvatili. Dva su me dječaka držala za ramena, dok je Gnjilozubi stao nada mnom,
mašući limenkom kao da je posuda s tamjanom.
- Vidi kakvu sam ribicu ulovio - reče. - Velika je! A ovaj će nam je mali
popapati.
Odmah sam tada. odlučio da mu nikako neću dopustiti da mi to sranje ugura u usta.
Tako sam čvrsto stisnuo zube da me glava zaboljela, ali Gnjilozubi je stajao nada
mnom, strpljiv kao pop, cereći se i pjevušeći, dok nije prosudio da je kucnuo čas,
uhvatio me za nos i začepio mi nosnice dvama žuljevitim prstima. Izdržao sam dobrih
deset sekundi prije nego što sam bio prisiljen otvoriti usta da udahnem zrak, a on
mi, kao da se radi
o nečem što je vježbao godinama, vješto ubaci govno u usta, pa sam ga posrkao
zajedno sa zrakom.
Otimao sam se i koprcao, pljuvao i grcao, no Gnjilozubi je sve što sam uspijevao
izbaciti gnječio hrđavom limenkom i trljao mi u lice i oči, dok su se druga dva
dječaka cerekala poput kakvih starih baba. Prije nego što su otrčali da svima
ispričaju što su učinili, Gnjilozubi je teatralno mahnuo rukom pred licem i rekao:
- U, kako nekome smrdi iz usta!
Zvonce za odmor je zazvonilo tri puta. Edgar je ležeći slomljen na podu osjećao
podrhtavanje od topota stotina nogu što su u stampedu trčale u školsku zgradu.
Ležao je tako nepomično, osluškujući zrikavce u travi i zureći u bezlično bijelo
nebo. Kad je napokon ustao, nije otišao u razred ni u kupaonicu da se opere, nego
je sišao u kotlovnicu gdje je sjeo za svoj Hermes Jubilee i natipkao si mali
podsjetnik: Više nikome ne reći da jede govna.
KRIJUMČARENA ROBA
Prespavao sam cijeli put od St. Divine’s do Fort Apachea te nisam ni vidio promjenu
krajolika, požutjele izdanke i pustinjsko šipražje Globea, kako malo-pomalo ustupa
mjesto cedrovini i borovici, i napokon gustim šumama žute borovine i zelene
duglazije rezervata Bijele planine. Zaspao sam gledajući pješčanu oluju kako se
širi velikim prostranstvom pješčanih brda, a probudio se s mirisom rijetkoga
planinskog zraka.
Moj ujak Julius Čekao me iza branika za stoku. List koji mu je vozač pružio
potpisao je pažljivo izvučenim X, bez riječi uzeo moj kovčeg i uputio se u glavnu
zgradu, bijelo ožbukanu građevinu iznad čija je dva glavna ulaza stajalo crvenim
slovima ispisano Škola William Tecumseh Sherman.
Škola je zapravo bila preuređena vojna tvrđava, upravo Fort Apache, iz vremena kad
je general Crook natjerao Geronima na povlačenje. Kad su Apači svladani, utvrda je
izgubila svrhu. Nekoliko su je godina još održavali, za svaki slučaj ako bi
nepredvidivi divljaci stvarali još nevolja, no naposljetku su je zatvorili i
pretvorili u školu. Imalo je to smisla: Fort Apache je bio ključ pokoravanja
Indijanaca, zašto ga ne upotrijebiti za njihov odgoj?
I tako je izgrađena glavna zgrada, s kantinom i dvije čudovišne trokatne spavaonice
(nekoliko su godina učenici stanovali u starim prostorijama konjice), sazidane od
blokova pješčenjaka veličine lijesa, i smještene sa svake strane stare paradne
piste. S jedne strane bila im je glavna zgrada i kanti-na, a s druge niz elegantnih
kamenih kuća, stara časnička boravišta, ispred kojih je prolazila uska staza
natkrivena visokim krošnjama brijestova. Za neveliku stanarinu učitelji su
stanovali u starim časničkim domovima. Boravište glavnog časnika, troredna kamena
kuća s ukrašenom oslikanom strehom, staklenim vratima i 12 metara visokom
promatračnicom, bilo je namijenjeno ravnatelju.
U usporedbi s trošnom klimavom St. Divine’s, ovo se mjesto doimalo prostranim,
širokim, u prvi mah prevelikim. Osim spavaonica, školskih zgrada i kuća, bile su tu
i vojarne u raspadu, kamena intendantska zgrada, stražarnica, skladište, a preko
autoceste, konjičke staje, spremište i žitnica.
Stigao sam sredinom poslijepodneva, učenici su već svi bili u razredima, te je sve
bilo tiho, osim jedva čujnog rezuckanja iz kuhinje. Stajao sam do branika za stoku
i tupo se ogledavao dok nisam spazio da je ujak Julius već došao do glavnog ulaza i
ondje me čekao.
Dok sam sjedio u primaćoj sobi pod paskom mlade Indijanke koja je svijala spajalice
za stolom, ujak Julius je ušao k ravnatelju - ravnatelju Whippleu, prema pločici na
vratima. Po svemu sudeći, moj je dolazak iznenadio ravnatelja Whipplea jer sam čuo
kako viče na ujaka Juliusa, premda ga nisam vidio. Gdje mu je potvrda da je
indijanske krvi? Zar su ovo sve isprave? Gdje su obrasci s pristankom roditelja?
Ima li uopće vražji
broj socijalnog osiguranja? Još mi samo treba neki nesretni nahod bez dokumenata.
Nahod, trznuh se naglo se prepoznavši, kao kad u mnoštvu spaziš nekog starog
znanca. Ne vjerujem da sam tu riječ ikad prije čuo, ali znao sam točno što znači i
da se odnosi na mene. To je to, to sam ja, nesretni nahod. Tješilo me da imam
mjesto u svijetu, i naziv za njega.
Tajnica mi reče neka uđem i stajao sam na vratima, ne znajući što da dalje učinim.
Ravnatelj Whipple bio je napola zakri-ven lavinom papira i neopranih šalica za
kavu, a ujak Julius bio je s druge strane radnog stola sa šeširom u krilu, ukočen i
drven kao i stolica na kojoj je sjedio.
Ravnatelj Whipple jedanput me pogleda i reče: - Bože, oslobodi.
Ravnatelj je imao prorijeđenu prosijedu kosu i taman čupavi crvenkasti brk koji je
gotovo odvlačio pažnju od madeža na vrhu njegova lijevog uha, koji se doimao živim
i dlakavim poput bumbara. Nosio je industrijske crne okvire sa staklima za
povećavanje, zbog čega se činilo da mu oči lebde nekoliko palaca ispred lica. Nije
zvučao iskreno, te me podsjećao na doktore u St. Divine’s.
- Sjedi - reče. - Koliko uostalom imaš godina?
Pogledah ujaka Juliusa koji je gledao ravnatelja Whipplea
koji je, pak, kopao po naslaganim papirima, kao da se nastoji iskobeljati iz nereda
oko sebe. Pritisne puce na stolnoj kutiji interkoma.
- Maria, gdje je dosje ovog malog?
- Što? - zakriješti interkom.
- Gdje je dosje ovog malog?
Sada je iz kutije samo zujalo.
Ravnatelj Whipple ustane i zaurla:
- DONESI MI JEBENI DOSJE OVOG MALOG!
Maria se začas stvori sa žutim fasciklom. Kad je došao do papira koji je tražio,
ravnatelj reče:
- Ovaj mali nema još devet godina. Što radi on ovdje? Od deset na više, to je
naše pravilo, nije li? Zna li uopće engleski, je li ikad prije išao u školu?
Tamnoplave žile iskočiše mu na onom plosnatom batrljku od nosa. Obrati mi se:
- Znaš li i riječi engleskog?
Ponovo pogledah ujaka Juliusa čije su se ruke jako tresle ispod šešira.
- Žena mi je rekla da zna čitati.
Ravnatelj Whipple otpuhnu nosom, što je proizvelo visoki zvižduk, poput loše
odsvirane flaute. Kimnuo je, dograbio neku vrstu brošure i držao je nad stolom.
- Momče, hajde ustani i pročitaj nam ovo, samo nekoliko rečenica.
Nisam morao ustajati; vidio sam sa svojeg mjesta. Gore u lijevom kutu stajalo je
priručnik za osoblje i u prvom je odlomku bilo riječi o disciplini učenika i kako
su nastavnici i osoblje dužni sustavno postupati u smislu kažnjavanja i
popravljanja. Počeh u sebi čitati drugi odlomak kad je ravnatelj Whipple maknuo
brošuru i bacio je preko ramena, te je na trenutak lepeta-la zrakom poput
ustrijeljene patke i pljesnula na ormar za spise.
- Sumnjam da je ikad prije i vidio knjigu - reče ravnatelj Whipple.
- On nema kamo - prošapta ujak Julius sebi u krilo.
Ravnatelj Whipple odgurne se od stola tako da se načas
vozio na stolici. Podigne ruke u zrak i reče:
- To je standardna rečenica, nije li? Nema kamo. Nitko ga neće uzeti.
Posljednja postaja. Ma onda ga samo pošaljite k nama. Naravno, itekako ćemo ih
uzeti! Pošaljite nam sve što imate.
Drhtanje je ujaku Juliusu iz ruku prešlo u ramena i činilo se da, kao i ja, najviše
od svega želi izaći iz ureda. Ali nije to bilo sve. Ravnatelj Whipple otvori ladicu
na stolu i izvadi veliku platnenu vreću na kojoj je šabloniziranim slovima bilo
ispisano KRIJUMČARENA ROBA. Poslije ću doznati da je ravnatelj Whipple svoju vreću
i njezin sadržaj volio pokazivati svakome tko bi prvi put ušao u njegov ured, bio
to novi učenik, novi nadzornik spavaonica, roditelj, trgovac bojom ili predstavnik
Ureda za indijanske poslove.
- Iako ne znaš jezik, dijete, mislim da ćeš razumjeti što ja govorim - reče
pošto je pažljivo raščistio prostor do šalice iz koje je pio kavu. Vadio je jedan
po jedan predmet iz vreće i pažljivo ga polagao na stol, kao da drži relikvije
neprocjenjive vrijednosti: lovački nož, britva, meksički bič, praćka, vrećica sa
smotuljcima trave, šarene pilule, gužva marihuane, naoštren nož za maslac,
nehrđajuća metalna čuturica za viski, željezni bokser kućne izrade, žica za garotu,
mali pištolj bez bubnja.
- Ovo je samo dio robe zaplijenjene u dvije godine koliko sam ovdje, mali
uzorak - reče sjetno. - Znaj da će ti, ako sa sobom imaš bilo koji predmet sličan
nekom od ovih i smjesta mi ga ne predaš, to biti zaplijenjeno - naći ćemo ga - i
bit ćeš kažnjen. Dakle, ako imaš bilo kakvu vrstu oružja, drogu, cigarete, alkohol,
budi dobar i ubaci ih u ovu vreću odmah sad.
Ispružio je ruku s vrećicom prema meni i čekao poput strpljiva žicara. Nož u čarapi
mi je gotovo pržio gležanj i jedva sam odolijevao želji da se sagnem i dirnem ga.
Zurio sam u ravnatelja Whipplea i on u mene, onim očima koje su lebdjele u prostoru
između nas. Poče me svrbjeti bolnička narukvica koju sam još uvijek nosio. Napokon
stavi svaki zaplijenjeni predmet natrag u vreću, jednako pažljivo kao što ga je i
izvadio, i vrati vreću u ladicu. Zatim se obrati ujaku Juliusu:
- Sutra ću biti na sastanku u Show Lowu. Bilo bi dobro da navratite i pokušate
mi popraviti klimu.
Ujak Julius ustane sa stolice, natakne šešir na glavu i istetura iz sobe, a ja za
njim. Na sekundu zastadoh pred vratima, okre-nuh se i odrecitirah što sam glasnije
mogao:
- Disciplina je u školi WTS daleko najvažnija. Atmosferu u vašem razredu i
spavaonicama odredit će vaša očekivanja i nastojanja da učenicima postavite granice
vladanja. Osoblje mora posjedovati snažan autoritet i uvijek težiti kontroli,
diskriminaciji i dosljednosti...
Ali ravnatelj se već okrenuo i na svoj se ženskast način smijuljio nečemu što mu je
netko govorio na telefon.
MAJKA SVIH POBJEDA
Isprva mi je bilo drago da se mogu odseliti iz podrumske prostorije ujaka Juliusa
na drugi kat gdje sam dijelio sobu sa šesnaest novih štićenika škole Willie
Sherman. Osluškivati u mraku disanje, nečije prigušene zvukove zbog noćne more,
meko tapkanje nadzornika spavaonice dok nas obilazi usred noći - sve me to tješilo.
Čak i plač, nostalgično jecanje tih prvih nekoliko noći pomagalo mi je da se i sam
osjetim manje usamljeno. Za četiri godine provedene u Willieju Shermanu nikad
nikoga nisam vidio da plače usred bijela dana, ali u mraku, anonimno, bilo je to
nekako prihvatljivo. U tu je sobu bilo nagurano osam ležajeva na kat, izrađenih od
borovine i katkad se činilo zbog škripanja drva i zvukova od spavanja da smo
natrpani u trupu nekoga velikog broda na moru.
Prvi put kad sam se upiškio u krevet, naš nadzornik spavaonice, Raymond, nije se
previše ljutio. Bilo je rano ujutro i smrad se u sobi nije jako osjetio. Drugi su
dječaci namjestili krevete i odjenuli se, smijuljeći se, zadovoljni da je netko
drugi doživio sramotu da piša u krevet.
Raymond, niski nabijeni Apač koji je iz nekog razloga govorio španjolskim naglaskom
ušao je u sobu i prije nego što je stigao zaurlati svoj jedinstveni zov: Noge na
pod! Noge na pod! malo je ponjušio i rekao:
- Hombre, tu gadno smrdi neka pišalina!
Raymond je to rekao tako veselo da sam bio sretan što sam zaslužan za to djelo.
Napokon, često sam u bolnici mokrio u krevet i nitko se zbog toga nije uzrujavao;
bolničarke bi čavrljale i korile, a bolničari mrmljali sebi u bradu dok su skidali
plahte s madraca, no bilo je to sve uvriježeno; gotovo su svi u St. Divine’s
mokrili u krevet.
Izgleda da se u Willieju Shermanu na mokrenje u krevetu nije gledalo s toliko
odobravanja. Treći ili četvrti put kad sam se pomokrio u krevet, Raymond nije morao
ni ući u sobu. Još je s hodnika poviknuo svojim čudnim naglaskom:
- Bože, Ed-ga-r, ne opet. Morad ćemo ti esmisliti nekakvu
beliku pelenu, tako nešto, nekakve gumene plakte.
i
Već sam skinuo plahte, no potkošulja i gaće su mi bili mokri, a Raymond me zgrabio
za vrat i odveo u kupaonicu. Dok su me drugi dječaci gledali ispod prskanja tuševa
u nizu, ja sam gol stajao nad umivaonikom, ribajući plahtu i donje rublje
ružičastim komadom pnnzosapuna dok su mi se mošnje smežurale te se gotovo sasvim
povukle. Raymond je sve vrijeme stajao sa strane, ali nije nudio pomoć; odlučio me
nečemu poučiti. Kad sam sve dobrano isprao i ižmikao, vratio sam plahte na krevet,
stavio na sebe potpuno mokro donje rublje i cijeli dan bio u promočenom rublju i te
noći u tako vlažnoj posteljini da je počela tamnjeti od plijesni.
Moje mokrenje u krevet nije nimalo pridonijelo mojem društvenom položaju u Willijeu
Shermanu, ali sam se počeo domišljati kako ću si malo olakšati život. Moj prvi
genijalni potez: bacio sam svoju kacigu u istu onu sraonicu u kojoj je Gnjilo-zubi
upecao ono govno. Nedostajat će mi ta kaciga - bila je jedan od nekoliko predmeta
koje sam posjedovao, i trznuo sam se od grizodušja na žbljunk koji se čuo kad je
kaciga pala na mračni izmet, ali uvidio sam da mi na kraju više šteti nego koristi.
Druga izmjena koju sam unio bila je manje očita, ali jednako važna. Postajao sam
naklonjen anonimnosti. U razredu nisam govorio baš ništa. Kad bi mi postavili
pitanje, uzvraćao sam samo tupim pogledom. Kad su učenici svoje zadaće slali prema
ploči, ja sam predavao prazan list papira. Činilo se da nastavnici odobravaju moj
pristup i mene. Katkad bi me srdačno potapšali po ramenu, kao nekog slijepca ili
prastarog psa.
Bio sam tako tih i dobar da sam često morao voditi Zavjet odanosti koji smo svi
nesuvislo mumljali, kao da smo smislili novi jezik da izrazimo dosadu i manjak
poštovanja.
Igralište je bilo nešto teže prokljuviti. Tjedan-dva glavna mi je briga bila
izbjeći Gnjilozubog, što je uključivalo što bolje prikrivanje i stapanje s
okolinom. Da bih to postigao, morao sam pronaći načina da se pridružim jednoj od
onih skupina koje su se na igralištu stvarale jednako prirodno i brzo kao i ulje
kad se nakuplja na cesti kad pada kiša. Premda je škola Willie Sherman bila u
rezervatu Fort Apache, učenici su pristizali iz različitih plemena (bilo je zapravo
vrlo malo Apača): Pima, Papago, Yavapai, Maricopa, Havasupai, Hopi. WS je postao
odlagalište
za škole u sustavu Ureda za indijanska pitanja, posljednja postaja u nizu za
izgrednike, odbačenike, delinkvente, lutalice, ranjene u glavu i nahočad poput
mene. Svi smo na neki način bili Indijanci, ali tu su sličnosti uglavnom prestajale
- govorili smo drugačijim jezicima. Neki su od nas došli iz velikih gradova, kao
što su Phoenix ili Albuquerque, neki iz mjesta u pustinji gdje se struja i tekuća
voda tek spominju, osim što smo svi imali crnu kosu, a kožu u različitim nijansama
smeđeg, jedino nam je bilo zajedničko to da smo bili ondje jer nas nigdje drugdje
nisu htjeli.
Igrališni su se klanovi doduše sastavljali prema plemenskim crtama, no bilo je i
drugih vrsta savezništva. Učinilo mi se da najviše izgleda imam kod jedne skupine
koja se sastojala od pet-šest manjih dječaka, koji su bili novi u WS-u, a našli su
se jer ih ni njihova braća, ni rođaci, ni suplemenici nisu htjeli. Za vrijeme
odmora i u slobodno vrijeme pratio sam ih u nadi da ću biti uključen zbog same
blizine, ali oni su mi mrko okretali leđa i pravili se da me nema. Bio sam mješanac
ranjenog mozga koji mokri u krevet i znali su da privlačim upravo onu vrstu
pozornosti koje su se svim silama trudili kloniti.
Ali bio sam uporan. Dok su se drugi dječaci igrali bijesnih igara sličnih košarci i
slanja tajanstvenih znakovnih poruka na drugu stranu paradne piste gdje su se
igrale djevojčice, moja je malobrojna grupa pikulala u širokoj četvorini zemlje, u
sjeni starog konjičkog zvona. Džepovi su im uvijek bili nabrekli od pikula -
porculanki, koraljki, željeznih - koje su razmjenjivali i služili se njima kao
platežnim sredstvom za sve vrste robe i usluga. Igrali su raznolike i složene igre,
meni, pjegastoj budali, gotovo nedokučive.
Hoću si nabaviti nekoliko pikula, zapisao je Edgar kao da njegov pisaći stroj ima
sposobnost ispunjavanja želja. Plave, zelene i prozirne, s vrpcom u sredini. VOLIM
PIKULE!
Koliko je Edgar žudio za tim pikulama? Toliko da bi rado pojeo još jedan komad
govna, samo da nabavi vlastitu koraljku.
Igra koju sam najviše volio - jedna od nekoliko koje su mi imale smisla - zvala se
“jamica”. Bila je to jednostavna igra u kojoj/pobjednik odnosi sve: iskopa se mala
rupa i svaki igrač
polaže u nju za početak tri do četiri pikule. S udaljenosti od oko šest metara,
svaki zakotrlja pikulu, bačenu kao u kuglani s nad-lanicom prema gore, nastojeći
pogoditi jamu. Ako promaši, pikula se dodaje hrpi, a ako uspije, osvaja sve: glavni
zgoditak.
Igre s jamicom uvijek su igrane s najviše žara; igrači su bili živčani i napeti,
grizli su se za usne i pljeskali po bedrima, vičući i čupajući kosu kad bi pikule
zamalo promašile, likovali i pohlepno grabili pikule iz prašine kad bi pobijedili.
Jednoga četvrtka popodne, nakon dnevnih dužnosti, a moje su bile četkanje mrlja s
kuharskih pregača, odigrao se epski megdan u igri na jamicu. Igrači su se mučili da
pikulama pogode jamicu, tako da se počela puniti i ubrzo je svima počelo po-
nestajati pikula; tko pobijedi, odnijet će kući hrpu pikula, pa su veća djeca
odasvud s paradne piste dolazila gledati što se zbiva.
Klinac po imenu Delvis stalno je bolno vrištao: - Jebena majka svih igara!
Svaki put kad bi pikula idućeg igrača promašila, s olakšanjem bi se bacio na tlo,
ritajući se nogama i rujući nosom po zemlji poput svinje.
Toliko sam se unio u igru, toliko me obuzela pomisao da bi netko mogao osvojiti sve
one divne pikule da sam za vrijeme stanke, dok su se igrači prepirali o tome je li
netko napravio prijestup, ja prišao i bacio jedino što sam posjedovao a da se moglo
dovoljno dobro kotrljati da ima ikakvih izgleda da završi u toj jami: svoju pločicu
iz pisoara. Kotrljala se u širokom luku prema lijevo poskakujući neravnim terenom,
dok se sunce odbijalo s njezine mliječne ledenobijele površine, ali kako se
primicala jami, sudarila se s malim busenom trave, lijeno zate-turala i nekim čudom
skrenula ravno u jamu ugodno zveknuvši kad je sletjela na hrpu pikula.
Edgaru čuda nisu bila ništa novo.
Vrištao sam i skakao dok su me drugi igrači gledali razjapljenih usta. Pošao sam
prema jami kako bih se uvjerio da je moja pločica doista upala unutra, a drugi su
dječaci, misleći da ću odnijeti njihove pikule, začas bili na meni. Jedan me
uhvatio za ruku, drugi zgrabio za košulju i razvlačili su me poput konopa, dok sam
se ja nastojao probiti do jame trzajući se i
laktajući; htio sam svoju pločicu. Čuo sam nekoga kako je poviknuo “Maknite se” i
tako su me naglo pustili da sam pao na crvenu prašinu, sletjevši ravno na lice.
Netko me podigao i okrenuo te sam se našao licem u golemo nasmijano lice Nelsona
Normana. Viđao sam Nelsona i čuo njegovo ime; Nelsona nisi mogao promašiti. Za
početak, bio je star: premda je bio u šestom razredu, Nelsonu je bilo petnaest
godina - odrastao čovjek, kako god se uzme. Osobina kojom se isticao bila je
njegova veličina; imao je valjda preko 150 kila i bio širok poput spojenih sjedala
u kinu. Nelson je bio Pima i premda su Pime većinom bili snažni, Nelson je pripadao
sasvim drugačijoj kategoriji; glava mu je kao polovica lubenice počivala na
ramenima, prsti su mu bili debeli i tupi kao soljenke, stopala tako široka da ih
nije mogao zaprimiti nijedan par cipela. Čak i za najhladnijih zimskih mjeseci, po
ledu, snijegu i blatu nosio je japanke.
A Nelson je bio veseljak. Imao je izgled osobe pripravne i voljne da se smije svemu
i svačemu, a kad se smiješio, oči su mu se izgubile u naborima lica, a jagodične
kosti bi mu iskočile kao Djedu Mrazu u izlogu.
Nelson mi se smijao tako veselo da se nisam mogao suzdržati a da mu se ne
osmjehnem. Rekao je:
- Sve sam vidio i čini mi se da si osvojio neke pikule.
Ode do jame i klekne uz velik nadljudski napor. Podiže
moju pločicu, okrene je u rukama, slegnue ramenima i dobaci mi je. Potom zagrabi
punu šaku pikula i pusti da mu cure među debelim prstima.
- Bolje bi bilo da dođeš po te pikule koje si osvojio. Čitavu hrpetinu pikula.
Napunio sam džepove, prednje i stražnje, dok mi nisu poče-
li pucati šavovi na hlačama. Kad sam pronašao na sebi mjesta za svaku pikulu,
sve do zadnje - neke sam morao ugurati u čarapu, a nekoliko u lastiku gaća -
podigao sam pogled prema Delvisu i drugima koji su stajali na sigurnom razmaku s
mješavinom gnjeva i straha na licima. Smjesta sam krenuo ponovo natrpati pikule
natrag u jamu - najmanje mi je bilo potrebno da naljutim te dječake - ali Nelson me
pograbio za ruku i rekao:
- To su tvoje pikule. Drži si ih. Dođi tu za mnom.
Slijedio sam Nelsona u stana stražarnicu, kamenu razrušenu
građevinu, sasvim s druge strane školskih terena, iza ženske spavaonice. Između
muških i ženskih spavaonica bila je nevidljiva crta koju nam je bilo zabranjeno
prelaziti. Tko zna što bi bilo da su se Indijanci i Indijanke smjeli miješati. Ali
Nelson se progegao ravno prijeko i ne udostojivši pogledom dežurnog na igralištu
ili ikoju od djevojčica, koje su zastale u preskakivanju konopa ili skupnom
ogovaranju i zurile. Bio sam mu za petama poput pokornog štitonoše, zveckajući i
klepećući pri hodu.
U staroj stražarnici bilo je sve tamno i ustajalo, a zemljano tlo prekriveno
opušcima, komadićima trulog madraca i izbli-jedjelim stranicama kataloga Searsa.
Čitavo se zdanje nakrivilo i bilo je u zidu rupa odakle je veliko okruglo riječno
kamenje poispadalo zbog djelovanja kiše i mraza.
- Ti si Edgar - reče Nelson, a ja kimnuh, potežući si hlače koje su sad težile
preko sedam kila i bojao sam se da mi ne spuznu do gležnjeva.
- Imaš nekih problema s glavom?
Ponovo sam kimnuo.
- A što joj je?
Položih prst odmah iznad lijevog uha gdje se mogla napipati uska metalna pločica,
hladna i bešćutna, koja mi je držala djeliće lubanje na okupu.
- Poštar mi je prešao preko nje.
Nelson se nasmije. Taj njegov veseli prodoran zvuk odjekne od kamenih zidova i
snažno mi odzvoni u ušima. Pljesne se po zamašnom bedru koje je alarmantno
podrhtavalo.
- Znači, zaostao si? Neka vrsta idiota?
Potegnuh opet hlače i rekoh: - Ja sam nesretni nahod.
Nelson proviri iz jedne rupe u zidu pregledavajući igralište, a licem mu se razvuče
širok osmijeh.
- Dobro, dakle, samotni jahaču - reče. - Nadao sam se da ćeš mi pomoći. Mislim
da si vjerojatno pametno momče. To ja mislim.
Bilo je to nešto najbliže ponudi prijateljstva što sam ikad čuo. Pažljivo stavih
prst u džep (samo je jedan i stao) i izvadih piku-lu, prekrasnu svijetloplavu s
crvenim vrtlogom u sredini. Pružih je Nelsonu, a on me na sekundu pogleda, uze
pikulu, stavi je u usta i proguta poput aspirina. Reče: - Tako ćemo onda, ha?
Pomagat ćemo si.
VEČER KING KONGA
Nelsonu nije trebalo dugo da pronađe kako da mu pomognem. Dva dana poslije, nakon
večere, svi smo se okupili u gimnastičkoj dvorani na jednoj od poslastica koje su
se nudile u Willieju Shermanu: filmskoj večeri. Dječaci s jedne strane, djevojčice
s druge, sjedili bismo u škriputavim metalnim stolicama i gledali Jimmyja Stewarta
kako razgovara s anđelom, Johna Waynea kako se šepiri krvlju natopljenim pijeskom
Iwo Jime, Audrey Hepburn kako pleše s nekim bogatašem na teniskom igralištu - sve
projicirano u veličini dvostruko većoj od prirodne na trošnome napuklom cementnom
zidu. (Filmska je večer odavno ondje bila tradicija, još iz vremena staroga Fort
Apache. Jedne je posebne večeri, zimi 1898. jedan časnik u utvrdu pozvao nekoliko
Apača na “pokretne slike” u dvorani za zabavu, na čijem je jednom kraju bio
postavljen projektoskop a na drugom je obješena plahta. Dvorana je bila krcata i
sve je bilo dobro do scene parnih vatrogasnih kola koja vuku tri golema konja u
punom galopu. Kako su konji jurili prema kameri, postajući sve veći, časnik je
naizmjenično udarao u gong i puhao u zviždaljku radi dodatnog efekta. Bilo je to
previše za okupljene Apače koji su se ispentrali iz dvorane i okupili vani na
snijegu gdje su kliktali i vitlali noževima, bijesno prosvjedujući, sve do dobrano
nakon ponoći.)
Te noći prikazivao se omiljeni film u Willieju Shermanu, onaj koji se neprestano
vrtio, često i dvaput u polugodištu: King Kong. Bio je to stvarni favorit,
djelomično jer su drugi filmovi
koje je gospođa Theodore držala u ormaru uglavnom bili dosadni ljubici u kojima
glume stari tipovi, kao Cary Grant ili Montgomery Clift, ali uglavnom zbog zgodne
tradicije započete godinama prije; čim se velika zvijer iz džungle, King Kong, prvi
put pojavi u kadru, netko - jamačno unaprijed određen - drekne neprirodnim strahom
“O ne, pa to je golemi majmun” i svi se raspadnu od smijeha, bockajući jedni druge
dok na kraju ne postane potrebno prekinuti film, upaliti svjetla i uspostaviti red.
Te večeri sve je teklo prema planu i, premda su u meni provala meteža, razulareno
bučanje i topot nogu na trenutak izazvali paniku, uskoro sam se smijao sa svima u
mraku, dok nisam osjetio kako me netko uhvatio. Bio je to Nelson i smijao se toliko
da se počeo gušiti:
- Hajde - reče gutajući zrak - Dok ne upale svjetla.
Nitko nas nije primijetio dok smo se probijali do stražnjeg
ulaza i izbili u bistru svježu noć ispunjenu glasanjem zrikavaca i noćnih sokola
koji su ponirali i kliktali. Još je na nebu bila pruga ružičastog svjetla, tik nad
zapadnim mesama, a nad nama su se počinjale pojavljivati zvijezde. Slijedio sam
Nelsona, koji nije prestajao uzdisati i mahati glavom, oko zgrade do pročelja gdje
je drugi Pima, manji i mlađi od Nelsona, sjedio na stubama. Odatle se još čuo
smijeh iz dvorane kako mrmori poput statičnog naboja.
Kad nas je ugledao, dječak ustade i reče:
- Čovječe, zar ćemo propustiti večer King Konga?
- Glene, seronjo - rekao je Nelson. - Zato i idemo večeras jer svi gledaju
film.
- K vragu - reče s neskrivenim žaljenjem. - Tako volim tog King Konga.
Glen slegnue ramenima i prodorno me pogleda. Imao je izblijedjelu tetovažu kućne
radinosti, tri slova ispisana na srednjem prstu lijeve ruke:
S
E
- Ovaj mali mi ne izgleda kao bijelac - reče.
- Valjda je samo dijelom. Kaže da ga je poštar pregazio preko glave. Smiješan
je.
Dok je noć bivala sve mrklija, ja sam hodao preko paradne piste s novim
prijateljima, Nelsonom i Glenom, i trudio se što sam bolje mogao da pikule ne buče
previše. Nosio sam ih sa sobom na večeru s namjerom da ih vratim dečkima (osim
nekoliko koje sam stavio u jastučnicu), ali s toliko su me mržnje gledali sa
stolova da im nisam uspio ni prići.
Na pola puta preko piste prikrade nam se rezervatski pas zamagljena pogleda,
nadajući se da će nešto dobiti, no Nelson ga tako divljački ritne da se ovaj tri
puta prevrnuo u prašini prije nego što se uspio osoviti na noge i odšepesati dalje,
osvrćući se i cvileći od boli. Stadoh gledati psa, ali Nelson me pograbi za rukav i
uze vući za sobom. Prokradosmo se duž niza kuća građenih velikim riječnim kamenjem
koje su apački ratni zarobljenici dovukli s kanjona. Nekoliko je svjetala gorjelo,
ali zadnja tri, skupljena pod noćnim sjenama golemoga brijesta, bila su ugašena.
Išli smo okolo, do drugog kraja onog zadnjeg, i stali u visokoj travi pod malim
okruglim prozorom oko dva metra iznad tla.
- Ovaj prozor nikad ne zaključavaju - prošapta Nelson.
Objasnio mi je moju ulogu u ovoj psini. Oni će me podići
tako da mogu pogledati kroz prozor i u kupaonicu, locirati hladnjak i uzeti koliko
god budweisera mogu ponijeti. Ako naiđem na nešto novca ili slatkiša ili gumica,
neka uzmem i to. Zatim moram izaći kroz glavni ulaz i zaključati za sobom. Sto se
njihova dijela posla tiče, Nelson i Glen će me čekati u staroj stražarnici da im
donesem njihovo pivo.
- Kakav budiveiser? - upitah.
- Pivo - reče Glen. - Što ne znaš što je pivo? Čovječe, jebote.
- Bijele konzerve s crvenim slovima - reče Nelson
Odlučio sam da za gumice neću ni pitati.
Glen mi je pomogao da se uzverem Nelsonu na ramena, podigao me kao novorođenče, a
zatim su me ugurali glavom naprijed kroz uski prozor, kao na brodu. Kad su mi se
oči prilagodile na tamu, utvrdih da sam stvarno u kupaonici; u kutu
je bila kada sa šapama i okrhnut porculanski umivaonik iz kojeg su virile cijevi od
nehrdajućeg čelika i svijetlile u mraku. Uvidjeh da ću se teško dokopati poda a da
ne kliznem kroz prozor i ne padnem naglavce na zahod ispod mene.
Začuh šum, muklo uh-uh-uh koje je dopiralo kroz hodnik, pored kupaonice iz spavaće
sobe preko puta. U toj je sobi bilo više svjetla, vjerojatno od odsjaja s trijema,
koji je dopirao kroz prozor. Vidio sam ugao kreveta, a na krevetu su se kvrčila dva
para nogu, jedan na drugome, dva su stopala bila okrenuta prema stropu, a dva prema
podu. Noge su se trzale gotovo kao da se bore, a zvuk iz spavaće sobe postao je tad
jasniji: uh uh ah ah unnh unnh.
Tada začuh, sasvim razgovijetno, kako muški glas kaže: -Još malo, mala moja.
Zvučalo mi je kao da je netko u mukama.
Sklopih ruke oko usana i psiknuh: - Nekoga tu ima!
- U kupaonici?
- U kući! Čuo sam da je netko rekao “mala moja”!
- Zajebi to, nema tamo nikoga - čuo sam Nelsona. - Gospođa Thomas je na
projekciji. Idi sad unutra i nađemo se kod stražarnice.
Pustili su mi gležnjeve, što mi je omelo centar za ravnotežu i malo me zanijelo,
tako da sam se rukama morao uprijeti o popločen zid da ne prokliznem. Čuo sam ih
kako odlaze kroz visoku travu, a zatim pljaspljaspljas Nelsonovih sandala.
Žarko sam htio biti u dvorani sa svima, smijati se u mraku, čekati što će učiniti
veliki majmun. Ondje i tada činilo se da imam dvije mogućnosti, od kojih nijedna
nije bila vrijedna razmatranja: pasti naglavce u zahod s više od metra visine ili
se povući s prozora i morati se suočiti s Nelsonom i Glenom, bez piva i izlike. Dok
sam nastojao smisliti neku alternativu, visio sam na prozoru čiji mi se rub zabio u
trbuh, a pikule u džepovima su mi zaustavljale protok krvi u bedrima i gledao sam
noge u spavaćoj sobi, slušajući potmulo ječanje i škriputanje madraca. U tom
trenutku, kad se stenjanje počelo mijenjati i pretvorilo se u nešto što je zvučalo
kao skvičanje od boli - aj!
aj! aj! - osjetih drhtanje u nogama, što je navijestilo bliženje napadaja.
Imao sam samo sekundu-dvije, prije nego što sam se onesvijestio i u tom vremenu
nisam ni pokušavao smisliti najbolji način da padnem naprijed ili se iskobeljam
unatraške, jednostavno sam visio tamo, osuđen, i čeznutljivo razmišljao o svojoj
kacigi zauvijek izgubljenoj u govnari sraonice broj dva.
UŽARENA ŽICA
Ambulanta u WS-u sastojala se od velikog ormara, poljskog kreveta s vojnog otpada,
ulubljene rotirajuće stolice za medicinsku sestru i ormarića na kotačićima, u kojem
su bili zavoji i druga oprema, ali meni je i to bilo više nego dovoljno da se
osjetim kao da sam se vratio u St. Divine’s jer pružena mi je njega, a moje potrebe
su namirene. Ovdje, razmišljao sam, mogu piški-ti gdje god hoću i nitko se neće
žaliti zbog toga.
Sestra DuCharme, šupljeg lica (koja je također posluživala u kantini), bila je ista
ona koja mi je glavu zasipala praškom protiv uši na prvi dan škole. Silno se
mrgodila, ispunjala sobicu cigaretnim dimom, pjevušila pjesme Johnnyja Casha
promuklim monotonim glasom i potpuno ignorirala Edgara. On je potajno čeznuo za
bilo kojom od sestara iz St. Divine’s - velikom sestrom George, sa stražnjicom
sličnom vreći punoj mokre odjeće, sestrom Lovett i njezinim crvenim usnama, sestrom
Sweet i njezinim dahom na slatki korijen - ali zaključio je da s obzirom na
okolnosti može biti sretan onime što se nudi.
Ne vjerujem da mi je uopće bilo mjesto u stacionaru; imao sam samo malenu kvrgu na
čelu od pada na zahodski kotlić
- nije bilo potresa mozga, slomljenih kostiju, čak ni posjekotine - ali netko
je odlučio da je s mojom poviješću bolesti bolje biti siguran. Pokazalo se i da
nisam jedina žrtva prethodne noći. Gospodin Thomas, suprug knjižničarke gospođe
Tho-
mas, koji je radio kao građevinar u Phoenixu i boravio u Wil-lieju Shermanu samo
subotom i nedjeljom, prekinuo je s onim čime se bavio u spavaćoj sobi da vidi
odakle tolika lomljava i na kraju iščašio lakat kad se okliznuo o pikule rasute po
podu kupaonice.
Bio sam u nesvijesti samo nekoliko sekundi - od napadaja, ne od udarca u glavu - a
kad sam se probudio, ugledah gospodina Thomasa, golog golcatog i smetenog, kako se
drži za zglob i vratolomno kotrlja na pikulama koje su posvuda pljuštale. Tvrdo je
sletio na pločice poda, a ja nisam mogao odvojiti pogleda od njegova pimpeka - bio
je golem i ljubičast i presijavao se glatkim sjajem pri slabom svjetlu. Štoviše,
bio je nadi-gnut, ali je brzo venuo, uvlačio se u se, kao da je posramljeniji od
svih zbog nastale situacije. Premda je ravnatelj Whipple nakratko razgovarao sa
mnom te večeri o svemu što se dogodilo, tog je jutra ušao sa žutom tekom u koju je
žvrljao dok sam ja govorio, podbočen na jastuk koji je smrdio kao da ga je mačka
zapišala prije nekoliko godina. Na kraju sam mu rekao sve, osim onoga kako je
gospodin Thomas bio gol i kako mu je penis izgledao. Nisam smatrao da bi takva
vrsta detalja ikome mogla biti od koristi.
U počeku sam nastojao zatajiti Nelsonovu upletenost, no ravnatelj Whipple nije
prestajao postavljati pitanja i ja sam nastavio davati odgovore sve dok nisam rekao
sve. Ravnatelj Whipple nije odavao znakove ljutnje na mene - uglavnom je bio umoran
i smeten - dok mu nisam rekao da sam vidio neke ljude u kući gospođe Thomas.
- Ljude? - ponovi. - Misliš, gospodina Thomasa?
- Ne znam - odgovorih. - Vidio sam dvoje ljudi na krevetu. Vidio sam im noge.
Proizvodili su nekakve zvukove.
Na sekundu razmislih, a zatim se potrudih da što bolje oponašam stenjanje i uzdahe,
ciktanje i soptanje od prethodne noći. Očito sam to dobro izveo jer je ravnatelj
izgledao kao da ga je netko ošinuo novinama po licu. Strgnuo je naočale s nosa,
stisnuo usnice i nešto mu je gnjeva kao zvižduk izašlo na nos.
- Kažeš dvoje ljudi? Tko to? Jesi li im vidio lica?
Pokušah mu objasniti da nisam vidio ničije lice, samo noge, no zamahne mi rukom
pred licem da me zaustavi.
- Dakle nisi ih vidio, ali si im vidio stopala, točno?
Kimnuh. Vrlo sam im jasno vidio stopala.
- Reci mi nešto - nastavi. Bez naočala oči su mu izgledale kao sitne naborane
rupe u kojima nije bilo ničega. - Jesu li nokti jednih od tih stopala bili obojeni?
- Ružičasto - odgovorih i ravnatelj Whipple je izašao prije negoli sam dospio
reći i riječi više, ostavivši bilježnicu na podu.
Ostao sam u stacionaru dva dana, jeo u krevetu, slušao radio koji je donijela
sestra, suvereno vladajući u svojem osobnom malom carstvu, ali nije to moglo
potrajati. U utorak sam poslan natrag na nastavu, a kad je nastupio trenutak
jutarnjeg odmora, moja mi je razrednica, gospođica Clemente, stavila ruku na rame i
priopćila mi da ću iduća dva tjedna biti u kazni; za mene nema odmora, slobodnih
aktivnosti, eventualnih izleta (kojih ionako nije bilo). Također, sljedeća dva
tjedna radit ću u kantini za vrijeme doručka, prati tace, ribati podove i strugati
zagorenu zobenu kašu s dna lonaca veličine kanti za smeće.
- Imaš sreće da zbog ovoga nisu doveli plemensku policiju
- reče. - Obično uhvate nekoga kako provaljuje u kuće zaposlenika i evo ti
svjetla sirena i lisičina. Sjajna predstava za svakoga.
Gospođica Clemente je to rekla bez imalo zlobe. Osjećao sam da sam joj drag: nisam
joj pravio nevolje, a to je otprilike najbolje što nastavnik može reći za učenika u
Willieju Sher-manu.
Moja kazna je možda bila sreća u nesreći, dvotjedni predah prije nego što me se
Nelson dočepa, no Nelson je bio pametniji: ne uspije li doći do mene za vrijeme
odmora ili nakon nastave, smislit će drugi način. Uviđao sam to i prihvaćao; doista
nije bilo izlaza. Premda su nastavnici i osoblje znali koliko je Nelson opasan i
što je sposoban učiniti, nisu ga sve vrijeme mogli držati na oku; imali su dovoljno
brige s dvjesto kriminalaca u usponu.
Dvije noći nakon što su me otpustili iz stacionara, probudih se i ugledah Nelsonovo
okruglo lice kako lebdi nada mnom poput izlazećeg srebrnog mjeseca.
- Bok, Nelsone - rekoh, ali mi je začas zapušio usta golemim mekim dlanom poput
rukavice hvatača.
- Idemo sad u stražarnicu - šapne mi u uho. - Ideš s nama?
Čak i pri ponoćnim sjenama mračne sobe, lice mu je odavalo navještaj prijetnje; na
njemu je bio onaj osmijeh od uha do uha.
Samo u donjem rublju i tenisicama, izađoh s Nelsonom u svježu noć. Bila je sredina
rujna, a već je planinski zrak noću bivao dovoljno hladan da se na travi uhvati
korica mraza. Te noći bilo je nešto blijede mjesečine i potmulo je zavijanje kojota
odjekivalo gudurom. Dok nismo došli do stražarnice, ja sam se toliko tresao da sam
jedva uspijevao hodati.
Unutar zdanja tri su se dječaka okupila oko komadićka svijeće koja je na kamene
zidove bacala neobično iskrivljene sjene. Mutnih pogleda i bezizražajnih lica
dodavali su si papirnatu vrećicu i udisali isparivanja ljepila za sastavljanje
maketa zrakoplova. Jednog od dječaka, mršavog, duge kose, s maramom, nisam
poznavao, ali drugu dvojicu jesam. Jedan je bio Glen, koji je žvakao cigaretu
dogorjelu do filtra, a drugi je bio Gnjilozubi.
- Oho, pa to je Edgar! - uskliknuo je.
I ne podigavši glavu, Glen dlanom odalami Gnjilozubog i kroz batrljak cigarete
promrmlja: - Umukni, pederu.
Nelson je za mene pronašao neku staru kanticu za boju i smjestio se na madrac do
Glena.
- Sjećaš se kad sam te prošli put doveo ovamo? - upita me.
Kimnuh.
- Što sam tada rekao?
- Rekao si da sam pametan dječak.
Gnjilozubi prasne u smijeh i zaradio još jednu pljusku od Glena.
- Rekao sam također da ćenio jedan drugome pomagati, jel da? Ali znaš što? Nisi
mi uopće pomogao. Otkucao si me. Rekao si im da smo ti Glen i ja pomogli da uđeš u
onu kuću. Ti si se lako izvukao, znaš, jer si samo klinac i jer si zaostao, ali ja
i Glen
smo dobili tri dana suspenzije i rad u kantini vikendom za mjesec dana. A nisi nam
čak nabavio ni pivo.
Nelson ustane s madraca i stane razgrtati smeće, dok nije pronašao zahrđalu
vješalicu na kojoj je još uvijek bio papirnati omotač s natpisom Kemijska
čistionica Crvena raketa. Predano poput kirurga razderao je papir i ispravio svaku
vijugu na vješalici dok nije dobio dugačak komad ravne žife bakrene boje. Svi smo
napeto promatrali dok je jedan kraj žice držao nad plamenom svijeće dok se nije
užarila, najprije u tamnocrvenu boju, koja je brzo postala žuta kao i sam plamen.
Glen protrlja dlanove i reče: - Idemo peči hrenovke - na što je iz Gnjilozubog
provalio hihotav cerek. Doimao se sretnim što ga nitko ne nastoji udariti.
Kad je Nelson podigao žicu, druga su me dvojica pograbila, bez poteškoća me
prikovavši za tlo, držeći me za ruke i noge. Slobodnom mi je rukom Nelson povukao
gaće do bedara i kleknuo do mene. Uz lice je držao užareni vršak čije se svjetlo
odbijalo od finih dlačica u njegovim nosnicama.
- Možemo i dalje biti kompići - reče. - Ali više nikad nećeš izdati bilo koga
od nas, jel tako?
Kimnuh i iz mene je provalio smijeh od čistog straha. Gnji-lozubi mi se unese u
lice keseći se, a dah mu je zaudarao na spaljenu gumu. Škiljeći izjavi:
- Moj pimpek je puno veći nego od ovog malog.
Nelson pusti užarenu žicu da se polako spušta, poput zmije
što naslijepo pipa za obrokom, dok nije bila tek koji palac od mojeg međunožja.
Izvijao sam se i batrgao nogama, ali sam iz pluća tek dobio dovoljno zraka da
promuklo zakriještim.
-Još smo i nježni prema njemu, zar ne? - reče Glen. - Ima sreće da je ne dobije
ravno u oko.
Nelson se nasmija i spusti žicu. Istog trenutka kad je vršak dodirnuo moj penis,
mjehur mi popusti poput probušenog balona. Zbog mojih nevolja s mokrenjem u krevet,
Raymond me svaku noć tjerao na zahod prije spavanja i često me motrio dok sam to
tamo obavljao, no te sam večeri zaspao rano i vjerojatno nije imao srca da me budi.
Stoga je moj mali mjehur bio
dupkom pun i da nisam proživljavao mučenje usijanom žicom u staroj stražarnici,
zasigurno bih se bio pomokrio u krevet.
Taj je mjehur, manji od normalnih, spasio Edgara od prekomjernih patnji te večeri.
Iz mene šikne uzak laserski mlaz piša-line koja je dosegla točku iznad Nelsonove
glave i u luku se spustila prema njegovu pladnju od lica, pogodivši ga ravno u oko
i dospjevši mu u otvorena usta. Zaurla i tržnu se unatraške, zamahnuvši vješalicom
u stranu i utjeravši usijani vršak u vanjski kanal Gnjilozubova uha. Usred te
dreke, Gnjilozubi je ustao da toptavim plesom malo izrazi bol i oborio svijeću,
zavivši nas trenutačno u mrkli mrak.
Dobio sam udarac u glavu i nagazili su me, ali sam se bez muke prevalio i na rukama
i koljenima ispuzao kroz vrata. Dao sam se u trk, ali sam se sapleo o gaće, koje su
mi s koljena spale do gležnjeva, i pao koliko sam dug i širok u injem prekrivenu
travu paradne piste. Ustao sam i, kad sam navukao gaće dovoljno da oslobodim noge,
osvrnuo se prema stražarnici, ali nitko se još nije pojavio; još uvijek su bili
zaokupljeni pljuvanjem i psovanjem i međusobnim izdiranjem. Dao sam se opet u bijeg
i projurio pored muških spavaonica, prešao cestu i uronio u guštaru meskita, gdje
sam proveo ostatak noći, drhtureći i pokrivajući objema rukama međunožje, sve do
pred zoru, kad sam se ušuljao natrag u zgradu i uvukao se u krevet pet minuta prije
nego što je Raymond upao u sobu iz svega glasa poput narednika gromko oglašujući
kraj spavanja.
SYLVIA ORTIZ
Malome Edgaru bilo je više nego jasno da je gotovo s čudima, sreća je presušila.
Činilo se najboljim i jedinim rješenjem uhvatiti maglu - no tu uvijek zapnem. Kamo
bih otišao ako pobjegnem? Razmišljao sam o tome da odem u Kaliforniju i potražim
majku, ali Kalifor-
nija mi se, gdje god bila, činila dalekom i nedohvatljivom kao sam Mjesec. Jedino
kamo sam doista htio pobjeći bila je St. Divine’s. Maštao sam kako dolazim onamo i
dovlačim svoj kovčeg, sestre mi priređuju velik doček, a tamo je i Sue Kay i svi
pacijenti iz Podruma: Edgar i njegov veličanstveni povratak. Zamišljao sam Arta
ponovo u njegovoj postelji, kako se mršti onim licem nalik na pregaženu zvjerčicu
dok se oštar myis njegove kolonjske vodice širi zrakom poput oblaka insekticida, a
moja postelja bila bi prazna: pokrivač podvinut. Mogao bih tada zbaciti teške
cokule, ubaciti se u bolničku smjenu, vratiti se u postelju i ponovo biti
bezbrižan.
Većinu listopada proveo sam u nastojanjima da se vratim u stacionar. Prvo sam
pokušao tako da sam se provukao kroz čelične šipke i skočio sa svojeg prozora na
drugom katu. Morao sam to izvesti dva puta dok nisam uspio iskrenuti gležanj
dovoljno da mogu odšepesati do kantine i natečenu nogu pokazati sestri DuCharme,
koja je bila zaokupljena stavljanjem masnih komadića govedine u stroj za mljevenje
mesa. Bacila je pogled na moju nogu i rekla da ima masa starih štaka naslaganih sa
stolovima za gozbe ispod pozornice; ako želim, mogu potražiti par koji mi odgovara.
Šepao sam uokolo nekoliko dana, žaleći samog sebe, dok nisam zaključio da ću morati
poraditi na tome. U St. Divine’s me dovela glava pa sam zaključio da bi to bio
najbolji način da se onamo vratim. Kad god sam imao prilike, stegnuo bih zube i
zabio se glavom u najtvrđe što mi se našlo u blizini: zid, klupa, bandera, jedanput
čak i konjičko zvono koje je proizvelo potmulo izduljeno ooooung što je sve
prebacilo u višu brzinu jer su mislili da je vrijeme za večeru. Čak sam pokušavao
baciti staru ciglu u zrak i čekati da padne, ali bih se svaki put u posljednjem
trenutku izmaknuo i ostao s natučenom ključnom kosti ili porezanim uhom. Uspijevao
sam si zadati glavobolje, vrtoglavice i čak.manje krvarenje na glavi, no moja je
glava preživjela džip od pola tone, pa zasigurno može odoljeti mojim patetičnim
nasrtajima.
Drugi se učenici nisu morali gađati ciglama i skakati s prozora da pobjegnu iz
Willieja Shermana - jednostavno su bježali. Imali su domove, obitelji, prijatelje,
mjesta i ljude kamo su
mogli uteći. I kako su samo bježali. Za prvih bi nekoliko tjedana škole gotovo
svaki dan netko pobjegao. Obično su to bili novopristigli: djeca koja nikad nisu
bila daleko od doma i obiteljskoga kruga, koja nisu dobro govorila engleski, koja
nisu nikad sjedila u klupi, spavala u krevetu, takvi su bježali a da se ne bi ni
osvrnuli. No drugi su bježali iz različitih razloga. Neki da bi mogli biti s dečkom
ili curom, drugi iz puke nostalgije. Mislim da su neki bježali tek toliko da čuju
kako im vjetar šumi u višima.
U školi je postojalo nešto što se zvalo “Plan potrage i spasa”. Budući da je učenik
mogao nestati u svako doba dana i noći, svako se jutro i večer, na početku svakog
školskog sata i svakog obroka prozivalo. Katkad bi se, usred noći, zviždaljka iznad
kotlovnice oglasila tri puta i mi bismo izbauljali na paradnu pistu, umotani u
pokrivače s vojnog otpada, i postrojili se po visini da se može obaviti proziv.
Govorili su nam da su ta prozivanja usred noći vježba za slučaj požara, ali nismo
im vjerovali. Namjerno su nas držali u neizvjesnosti da znamo da smo uvijek pod
nadzorom i provjerom - pokušamo li išta usred noći, bit će nam za petama.
Kad bi učenik međutim nestao, tražili bi ga po terenu, plemenskoj bi se policiji
poslao izvještaj o odsutnosti bez dopuštenja, roditelji bi bili obaviješteni i
počela bi prava potraga. Ako učenika ne bi bilo dulje od dvadeset i četiri sata,
ime bi mu bilo zapisano crvenom tintom na popis neopravdano odsutnih ispred ureda
ravnatelja Whipplea i u pet minuta svi bi znali da je jedan od nas imao sreće.
Sjećam se jedne večeri, odmah nakon večere, kad se plemensko policijsko vozilo
zaustavilo i dva su policajca pivskih trbuščića sa stražnjeg sjedišta izvukli
suhonjavu pripadnicu Chi-ricahua po imenu Sylvia Ortiz. Sylvije nije bilo pet dana
i čini-
lo se kao da je svih pet provela u brdima; duga joj je kosa bila zamršena i puna
nečisti, odjeća natopljena blatom, usnice toliko ispucane od sunca i vjetra da su
bile prošarane crnim krastama. Svim se silama trudila ritnuti i ugristi policajce
i, premda su joj ruke bile na leđima svezane lisicama, bilo je očito da je se ta
dva snažna muškarca s pištoljima i pendrecima boje.
Kako bi spriječili Sylviju da opet pobjegne, morali su je noću vezati za krevet, za
vrijeme nastave lisicama za klupu, a za vrijeme ručka za stol. U vrijeme odmora
lisicama su je vezali za stup pred administrativnom zgradom gdje bi uporno
navlačila kratki lanac i zveckala njime, sve dok joj zglob ne bi prokrvario.
Tako je to išlo tri-četiri dana dok nismo vani čuli neku pomutnju, a kad smo ustali
do prozora, vidjeli smo Syiviju Ortiz kako trči preko paradne piste gola golcata i
vezana lisicama za metalnu stolicu koju je vukla za sobom. Gospođa Theodore ju je
svezala za stolicu tako da se Sylvia može otuširati sama, bez nadzora - gospođa
Theodore je imala drugog posla nego da pazi na vrata dok se jedna od djevojčica
tušira. No čim je gospođa Theodore izašla iz kupaonice, Sylvia je kidnula,
podigavši tešku metalnu stolicu iznad glave i otapkavši niz stubište.
Sam ju je ravnatelj Whipple vidio kako se na prstima šulja iza jednog od školskih
kamiona. Dok ju je proganjao, dvaput su obišli zgradu sa spavaonicama, a zatim
jđppotekla preko paradne piste. Odustala je od nastojanja da tešku stolicu nosi nad
glavom, nego ju je vukla za sobom, pri čemu je stolica štropotala i dizala prašinu.
Ravnatelj Whipple trčao je za njom kao u usporenom filmu: činilo se da će mu se
debele naočale uz zveket otkotrljati s nosa, a duge su mu krilne kapice kle-petale
kroz travu kao na klaunskim cipelama.
- Nek’ netko zgrabi tu malu - urlao je, lamatajući rukama kao da daje upute
zrakoplovu za slijetanje.
Nitko nije pokazao namjere da se priključi progonu. Svi smo mi, učenici, nadzornici
spavaonica, radnici u kantini i tajnice, s različitih mjesta gledali kako će to
natjeravanje završiti. Naposljetku se Sylvia počela umarati. Stolica joj je
zatezala ruku, trzajući je poput životinje na uzici, i ostavila je na njoj traga.
Usporila je, povremeno pogledavajući sustiže li je ravnatelj Whipple. Napokon ju je
dohvatio na šljunčanoj cesti kod kan-tine. Mogao ju je jednostavno zgrabiti - bila
je ona sitna djevojka - ali on ju je oborio bacivši se straga na nju, te su se uz
velik oblak prašine ispružili posred ceste.
Ravnatelj Whipple, čije su naočale sad bile zamagljeno neprozirne, svom se težinom
navalio na nju, prignječivši je o
tlo. Sylvia je, uvaljana u prašinu i prekrivena sjajnocrvenim ogrebotinama, grebla,
ritala se i vrištala “Jebemti! U kurac!” dok napokon nije odustala i ostala tako
ležati izgrebana, krvava i gola, klonula duhom.
Naposljetku su Sylviju pustili kući, k njezinoj baki i djedu koji su živjeli u
gradu na rubu Nogalesa. Što su drugo mogli, što bi drugo s djevojkom kao što je
Sylvia Ortiz? Odveli su je i, premda je nikad više nismo vidjeli, nikad spomenuli
njezino ime, za mene i za svakog učenika u Willieju Shermanu Sylvia Ortiz bila je
junakinja.
RAZGLEDNICA
Mali je Edgar ostatak prve godine u Willieju Shermanu proveo samotno, tako što se
za vrijeme odmora krio u travi, držeći se podalje od nevolja i divljih jabuka
ubranih sa starog kvrgavog stabla nedaleko od vodenog tanka. Ujesen bi učenici
natrpali džepove tvrdim trpkim jabukama i gađali se njima kad pazitelj igrališta ne
gleda. Onako krajnje nezaštićen i krećući se sam, bio sam omiljena meta svakome,
čak i djevojčicama koje su te jabuke znale zavitlati jednako snažno i podlo kao i
svaki dječak. Nisam se izmicao niti odskakao u stranu - time bih samo privukao
pažnju i pozvao nove bacače da se okušaju. Primio bih jabuku ravno u križa ili sa
strane u vrat i preostalo mi je samo da se trudim ostati uspravan i nastavim hodati
da ne vide koliko to boli.
Daškin! (bijelac na apačkom) dobacivali su mi. Hej pjegavi, zaostali, bijelče-ej
bijelče-oj!
Gospođa Rodale mi je bila rekla da odlazim u Fort Apache da budem među svojima. Ako
sam i u što bio siguran, onda je to da ta djeca, ti učitelji nisu bili moje vrste.
Postojim samo ja, tipkao je Edgar na svojem Hermes Jubilee. Osim mene nema nikoga.
Kad sam dobio Artovu razglednicu, takvo se razmišljanje raspršilo poput dima.
Razglednica je prikazivala magarca sa slamnatim šeširom na glavi i naramenicama, a
na poleđini je Art napisao drhtavim seizmičkim škrabanjem koje se jedva uklapalo u
okvire ljudske komunikacije:
Dragi Edgare
Mislio doći kod tebe al nedaju mi voziti, noge mi loše. Daj otipni poruku na tvom
stroju. Kažu da je Ismore umro. Pao s kreveta, otkvačio sve aparate. Doktori vele
nemoguće da je to bilo al bilo je, ko i sve drugo. Kako tvoj novi zub?
Tvoj prijatelj, Art
Tijekom idućega tjedna pročitao sam razglednicu sto puta, provjeravao da nisam što
propustio. Tada sam započeo pisati svoje pismo. Što je trebalo pisati u njemu?
Nisam bio siguran, pa sam pisao o svemu: pisao sam Artu kako sam stigao u Willie
Sherman, o hladnim noćima i mokrenju u krevet. Rekao sam mu za Nelsona Normana i
Gnjilozubog i svoju zgodu gutanja govna. Opisao sam svoj pad na zahodski kotlić i
kako nemam samo ranjeni mozak nego i ranjeni penis s malim crvenim ožiljkom u
obliku upitnika. Pisao sam mu da još uvijek imam novac koji mi je dao, nisam
potrošio ni centa, i još uvijek imam nož. Pitao sam što bi se dogodilo kad bih se
jednoga dana vratio u Globe. Bih
li mogao ostati kod njega? Bi li me prepoznao bez kacige?
Kad sam napokon otipkao Od Edgara, imalo je trinaest stranica ispunjenih velikim
krivudavim odlomcima, sve bez proreda. Pažljivo sam od dva lista papira načinio
omotnicu, naslovio je na svojem Hermes Jubilee i odnio je u tajništvo. Tamo je bila
Maria, uređivala nokte turpijicom. Imala je dugu crnu kosu i naušnice u obliku
obruča, dovoljno velikih da kroz njih skoči manji zec.
Izjavih da želim poslati pismo.
Uze pismo i pogleda ga.
- Nema marke. Moraš stavit marku ii neće nigdi stić.
Samo sam ostao zuriti u nju. Mirisala je slatko i čisto, na slatkiš od cimeta i što
još? Možda kišu. Možda niklu travu. Mirisala je čak bolje nego medicinska sestra.
Pogleda me i uzdahne, od čega su joj se obruči na ušima zanjihali i zazveckali.
- Dobro, stavit ću ti marke, al drugi put moraš platiti, dečko.
Izvadila je dvije marke iz jedne ladice, liznula ih šiljastim
ružičastim jezikom i tresnula njima o omotnicu.
- Tako, sve spremno.
Ubaci pismo u poštansku vreću i podigne pogled, iznenađena da sam još uvijek tamo.
- Moš sad ić.
Nisam se ni pomaknuo. Ruku na preponama, zurio sam u nju s usiljenim osmijehom,
nesposoban da se pomaknem.
- Idemo, đada! - vikne mašući rukama i smijući se. - Imam posla!
U spavaonici sam legao na svoj ležaj, nastojeći u napukloj glavi točno zadržati
sjećanje na Marijin miris, tako da ga mogu prizvati kad god mi zatreba. Razmišljao
sam o tome da odem po pisaći stroj i nekako ubilježim taj miris na papir, ali čak
sam i tada znao da riječi ponešto jednostavno ne mogu. Umjesto toga sam razmišljao
kamo bi mogla ići svake večeri nakon što završi s poslom, u kakvoj kući živi, što
tamo radi. Pitao sam se živi li sama ili tu kuću dijeli s muškarcem, ili djedom i
bakom, ili s kćeri, možda sinom.
ODSKOČNO MJESTO
Bilo je doba objeda, jednoga vjetrovitog proljetnog dana, a ja sam se sakrivao iza
klada starih ruševina časničkih boravišta, trudeći se na svaki način da ostanem
neprimijećen. Iz tog sam položaja vidio ravnatelja Whipplea kako s promatračnice
nad svojom kućom vojnim izviđačkim dalekozorom pregledava brda. Vitki toranj, koji
je stršao šest metara iznad kuće poput pošašavjelog dimnjaka, služio je u apačkim
ratovima kao meteorološka postaja i toranj za motrenje, ali sada je ravnatelj
svakoga dana gore provodio sat-dva s dalekozorom i eventualno limunadom ili
gaziranim sokom, i svim se silama trudio što bolje uhoditi svoju ženu kestenjaste
kose, gospođu Whipple.
Gospođa Whipple, žena čije vječno krute bra8avice nikad nisu promakle trenutačnoj
pažnji svakog dječaka u školi kad bi se kretala područjem prema uredu svojeg muža i
nosila mu ručak, voljela je odlaziti u duge šetnje brdima i vožnju uskim putovima
divljine rezervata. Nisam bio nimalo upućen u krug glasina i ogovaranja u WS-u pa
sam bio prepušten odgoneta-vanju neobičnih aluzija. Čuo sam kako je neki od dječaka
nazivaju “Mama Dabar”. Čuo sam kako se nešto spominju njezine “dude”. U sraonici
broj tri stajao je znamenit natpis, urezan uz školjku, na kojem je pisalo: Ja bi
cuclao teti Nipples. Dečki, osobito stariji, hvatali bi se za jaja i osmjehivali
jedni drugima kad je radila u vrtu ili sjedila na trijemu one velike kamene kuće,
pijuckajući viskije koje joj je donosila grbava služavka Aurelia.
Začuo sam neki zveket, pogledao niz obronak i ugledao Sterlinga Yakezevitcha,
djelomično zaklonjena grmljem, kako korača nedaleko od ruba gudure dok su mu
čelične i kožne proteze za noge škripale i zveketale. Kakav je to Indijanac koji se
zove Sterling Yakezevitch? To je svima bila nepoznanica. Osim mene, Sterling je bio
jedini koji se za vrijeme odmora klonio igrališta, jedini koji nije našao mjesta ni
u jednom igrališnom plemenu. Sumnjam da je njegovo ime imalo veze s tim. Kosa mu je
bila spletena u debeli konop, a način na koji je hodao, svinutih koljena, i zvukovi
sedla i ostruga koje je proizvodila njegova proteza, podsjećali su me na Toma Mixa,
Johna Way-nea, Jamesa Coburna - kauboje koje smo katkad viđali za filmskih večeri.
Pogledao sam gore, prema ravnatelju Whippleu koji je bio unesen u svoje
špijuniranje, te sam ispuzao niz obronak, šuljajući se ispod obješenih grana
Gambelova hrasta i jeruzalemskog trna, no nisam prilazio preblizu. Prije nekoliko
mjeseci, dok sam još mislio da bih mogao pronaći nekoga da mi bude prijatelj,
pokušao sam za vrijeme odmora sjesti do Sterlinga na stubama zgrade u kojoj se
nalazila učionica, ali on me tako surovo oki-nuo laktom u rebra da mi je još tjedan
dana nakon toga najblaži udah bio bolan pothvat. Sterling Yakezevitch bio je
samotnjak
kao i ja, a k tome bogalj, ali nitko ga nikad nije kinjio. Nitko se nije nabacivao
jabukama na njega, nitko mu se nije rugao i bockao ga prilikom tuširanja, nitko ga
nikad nije gurnuo na začelje u vrijeme ručka. Htio sam doznati njegovu tajnu.
Stajao je na rubu litice i gledao nešto u dnu gudure, što nisam mogao vidjeti iza
grma gdje sam stajao. Gudura se zvala Istočne rašlje i bila je jedan od razloga što
je Fort Apache sagrađen baš na tom mjestu; ponegdje i preko dvadeset metara duboka,
s brzom rijekom koja je tekla na dnu, i preko milju dugačka, bila je savršena
obrana od indijanske vojske koja bi se eventualno slila s brda na sjeveru.
Ubrzo Sterling primijeti da ga promatram. Prodorno me pogleda i ja sam razmišljao o
tome da strugnem, ali onda povikne:
- Ej! Šta gledaš?
Slegnuh ramenima, nastojao sam se što bolje pretvarati da gledam svoja posla onako
napola zakriven grmljem. Sterling se osvrne kako bi se uvjerio da nas nitko ne
gleda i domahne mi da siđem. Spustih se niz obronak, ali sam ostao dobra tri metra
udaljen od njega - nisam zaboravio onaj lakat i sada sam znao dovoljno da budem
nepovjerljiv prema svakoj dobronamjernoj gesti, od koga god potekla.
- Gle tamo dolje - reče Sterling upirući prstom u dno gudure petnaestak metara
ispod nas. — Vidiš ono tamo kamenje?
Korito gudure bilo je posuto kamenjem. Vidio sam brojno glatko, sivo i bijelo
riječno kamenje koje je uglavnom bilo duboko zbog prelijevanja Bijele rijeke, i
glomazne crne izdu-bene vulkanske komadine koje su tisućama godina polako pucale i
odlamale se od litica.
Sterling je pokazivao u smjeru gotovo neposredno ispod nas. - Ono crveno.
Teško ga je bilo uočiti onako izmiješano s riječnim kamenjem, no nije bilo sumnje
da je doneseno s nekog drugog mjesta, pet-šest krhotina pješčenjaka, svaka manje-
više veličine tanjura, uloženih poput kamenja za staze u vrtu.
- Misliš da bi došo do njih da skočiš odavle? - prošapta Sterling.
Začas se odmaknuh od ruba. Nisam namjeravao nikamo skakati.
Sterling me gledao gorljivim mračnim pogledom. Bilo je u njemu nečega što me
podsjećalo na Ismorea. - Strah te, a? Nisi ti mali hrabri bijelac?
- Kakvo je to kamenje?
- Takvo na koje treba skočiti. Kad dođe vrijeme, skočiš prema njima. Sam jedan
dečko je došo do najdaljeg, zato su i stavili oznaku. Svako ko dođe do onog
najdaljeg dobi vlastitu oznaku.
Sterling ispusti rezak ratnički poklič koji je odjeknuo stijenama gudure i proparao
nebo, dovoljno glasno da ravnatelj Whipple usmjeri na nas dalekozor samo na
trenutak prije nego što se vrati špijuniranju.
Iskoračih da još jedanput pogledam kamenje. S mjesta na kojem smo stajali izgledalo
je nemoguće daleko. Svatko dovoljno lud da skoči morao bi uzeti dobar zalet da
sleti bilo gdje blizu njih.
- Nemoj niš govorit učiteljima ni nikom. Znam da si ti bijelac, al si i
Indijanac pa bi to morao znat.
- Što to?
Sterling strese glavom, baš kao i nastavnici kad bi ugledali prazne listove koje
sam im predavao: s izrazom krajnjeg žaljenja. *
- Da je tu odskočno mjesto, evo točno tu. Jebemu, čovječe! To je to. I nikom
nemoj reć da sam ti reko. Znaš kako je danas, neko će pojest hrpu tableta ii se
upucat u glavu s pištoljom, ali ovdje se to radi ovako, to je to.
Sterling načini nekoliko koraka naprijed - cvilež njegove proteze zvučao je gotovo
životinjski - stao je tako da su mu obje oguljene čizme virile nekoliko palaca
preko ruba.
- Odavde su dečki skakali otkad je počela škola, a bit će i prije. U sto
jebenih godina sam je jedan došo dotle. Kladim se da je taj luđak valjda znao
letjet. Neki su došli blizu, oni su označeni na kamenju iza onog najdaljeg. Neki
nisu došli ni
blizu, ni do kamena, a to je najgore što ti se može desiti. Krv svih njih je dole,
sve zmiješano skupa.
Sterling je bio toliko zaokupljen kamenjem pod sobom da sam se mogao povući,
polako, a da me ne primijeti. Dok sam se penjao natrag uz padinu, uvidio sam da
pratim jedva primjetnu stazu kroz travu i grmlje, koja je savršeno ravno vodila do
mjesta na kojem je stajao Sterling, razmišljao o udaljenostima, maštao o smrti.
Bila je poput uske piste, malo zarasle, ali vrlo svrsishodne.
Sada sam se brže stao verati nagibom. Sterling krene za mnom, mrmljajući i
zabacujući noge prema naprijed divljim zamasima kukova, ali nije bilo nikakvih
izgleda da bi me bogalj poput njega mogao sustići.
- Nikom da nisi reko, kurcoglavi - vikao je za mnom. - Da te ne bi ja bacio
dole!
ŠPALIR
Ostatak tog proljeća i ljeta maštao sam o tome kako sam se zatrčao pistom, odrazio
se od korodiranih litica, zaveslao rukama i nogama po zraku poput skakača u dalj,
žudeći za onim Icrvavo-crvenim kamenjem petnaest metara niže. Sama me pomisao
plašila, prožela bi me adrenalinom svaki put kad bi mi pala na um. Od tada sam se
svojski trudio da se držim podalje od Sterlinga čije su se noge činile svakim danom
sve iskrivlje-nijima i svojeglavijima, poput dviju zvijeri koje se nastoje
osloboditi proteza koje ih sputavaju.
I dalje sam također ulagao mnogo energije u izbjegavanje Nelsona, ali polako me
uspio opet upecati. Učinio mi je nekoliko usluga, odgurnuo dvije krupnije djevojke
dok su mi nastojale ukrasti kutiju soka koju sam si sačuvao od doručka, nabavio mi
dodatni par plahti da ih na brzinu zamijenim kad se upiškim u krevet, nahuškao
Glena i Gnjilozubog na klinca
Frankieja koji me jedne nedjelje ujutro zaskočio kad nije bilo nikoga i udarao me
do besvijesti rukama i nogama, iz puste obijesti, kako se čini. Nisam se još ni
snašao, a već sam mu uzvraćao usluge. Počelo je običnim sitnicama: krađom
propusnice za kupaonicu sa stola gospođe Theodore, na primjer. Ali nedugo zatim
šuljao sam se noću kuhinjom blagovaonice i krao limenke sirupa i kvasca za kućnu
proizvodnju piva, i vreće bijelog šećera koje je Gnjilozubi rado držao pod ležajem
i jeo kad mu dođe želja. Uskoro sam se usred dana prokradao učiteljskom sobom da
izvadim pivo iz hladnjaka i odlijevao benzin iz školskih vozila, tako da Nelson i
njegovi kompanjoni mogu udisati pare dok im oči u glavi ne proključaju.
Za Nelsonove sam potrebe bio savršen. Za razliku od većine ostalih, bio sam
dovoljno sitan da se provučeni kroz prozorske rešetke. Znao sam svaki pedalj
školskog terena, napamet poznavao vodoinstalacije i imao pristup alatu ujaka
Juliusa kad god bi mi zatrebao. I imao sam dara za provaljivanje: bio sam temeljit,
oprezan i strpljiv poput kipa. No, što je još važnije, bio sam debil povrijeđena
mozga koji u sebi nije imao dovoljno razuma da se izmakne jabuci kad je bace na
njega -nisam nikad budio sumnje.
Za svoje usluge bio sam pod Nelsonovom zaštitom - na neki način, imao sam sada
svoje pleme. Premda nisam doista shvatio kako se to dogodilo, sklopili smo ovakav
pakt: obavljat ću njegov prljavi posao, a Nelson će svima razglasiti da me
posjeduje i da sa mnom ne valja ulaziti u sukob, niti me smijg itko drugi
koristiti. Dakako, zbog toga su me neki, poput Gle-na i Gnjilozubog, samo još više
mrzili. Premda više nitko nije ništa na mene bacao na paradnoj pisti niti me ikad
prilikom tuširanja ošinuo ručnikom, svako toliko primio bih u redu za ručak
podmukli udarac u trbuh ili bi mi u leđa bacili sulicu kućne izrade.
Osjetio sam golemo olakšanje kad je došao svibanj i svi su, osim nas pet-šest
stalnjaka otišli kući na ljetne praznike. Kakva je to bila raskoš tri-četiri sata
dnevno mlatiti po Hermesu Jubi-lee i sve zapisivati. Tipkao sam jer sam se od toga
osjećao dobro, jer nisam imao što drugo raditi, jer sam mislio da ću zapisujući,
pretačući bezimeno u riječi, bolje sve shvatiti. Izmišljao
sam priče o svojoj majci u Kaliforniji, kako živi na plaži s palmama i svaki dan
šalje pisma policiji, nastojeći doznati gdje sam ja; o Artu kako je utvrdio da je
došlo do zabune, da mu žena i kćeri ipak nisu mrtve, nego žive u dvorcu s hrpom
opatica;
0 poštaru koji me pregazio, koji svaki dan odnosi ljudima pisma
1 pakete i govori im:
- Ja sam zlikovac, ubio sam jednog dječaka.
Tipkao sam jer je tipkanje za mene bilo jednako vrijedno kao i razgovor. Tipkao sam
jer sam morao. Tipkao sam jer sam se bojao da ću nestati.
Pomagao sam ujaku Juliusu u poslovima održavanja, njuškao po kućama učitelja,
nastojao špijunirati gospođu Whipple kad god sam mogao. Svako toliko, poneki
turist, obično stranci - Danci, Šveđani, Nijemci koji su idealizirali časnog
crveno-košca i njegov duhovni pogled na život - došao bi razgledati stare povijesne
zgrade, vidjeti mjesto na kojem su posljednji ostaci divljeg pobješnjelog Apača
natjerani na pokornost. Pleme je postavilo nekoliko natpisa koji upozoravaju na sve
od imalo povijesnog značaja, čak je otvorilo malu prodavaonicu suvenira u staroj
pošti, ali Fort Apache je bio toliko izdvojen od svega da je mogao proći cijeli
tjedan a da ne vidimo nijednog stranca.
Prvi turist s kojim sam razgovarao bio je krupni hipi koji je svu svoju imovinu
gurao u kolicima iz samoposluživanja. Nosio je samo kratke hlače, skrutnute od
prljavštine, i kožne sandale te se šetao terenom vozeći kolica kroz šljunak i travu
kao najsretniji kupac.
Kad je primijetio da ga gledam, prišao mi je i pogledao odozgo kroz zaraslu grivu.
Širom je raskrilio ruke pokazujući prema časničkim domovima, staroj vojarni,
stajama konjice gore na brijegu, planine u daljini.
- Ludo - reče sporo izvlačeći tu riječ. - Sve je to ludo.
Ostao je tako samo se malko ljuljajući, a potoni opet usredotočio pažnju na mene.
- Znaš nešto reći, znaš ono, na nekom svom jeziku?
- Cunnilingus - rekoh.
Neko je vrijeme škiljio prema meni.
- Ludo — reče.
Kad je kolovoz bio pri kraju, toliko me izmučila dosada da nisam mogao a da ne
osjetim veselje zbog početka školske godine, zbog pomisli da ću imati što raditi.
Prvoga dana škole pošlo mi je za rukom ostati neprimijećen do pauze za ručak, a
tada sam vidio kako stariji dječaci tjeraju nove na hrpu poput stada i gone ih na
centar paradne piste poput zalutale stoke. Gnjilozubi me prepao kad mi je prišao
straga u skrovištu pod tribinama, zgrabio me za dlačice na vratu i izvukao prema
okupljenim preplašenim dječacima. Pokušao sam se oduprijeti, podsjetivši ga da smo
Nelson i ja u dobrim odnosima, ali vukao me još jače.
- Ovo je za sve nove, bez obzira ko su - rekao je.
- Ali ja nisam novi.
- Dovoljno si novi.
Svečanost je vodio Scotty Pena, Papago oštre vilice. Pokretom je pokazao kako drugi
stariji dječaci moraju načiniti dvije paralelne vrste s razmakom od oko metar, a
zatim dograbio prvoga novog koji mu se našao na dohvat ruke, bucmastog dječaka žute
kože. Drugi su dječaci skinuli remene ili potražili štapove na tlu. Vidio sam
Sterlinga, daleko na kraju, kako fijuče zrakom novim štakama bez kojih se više nije
mogao kretati.
- Tako su to radili stari Indijanci! - veselo klikne Scotty, nikome određenome.
- Gledao sam to na televiziji!
Dječak žute kože jecao je i prije prvog udarca, i dok se probijao špalirom, bolno
je jauknuo svaki put kad bi ga netko dohvatio štapom, nogom ili remenom. Najviše su
ga izudarali kad je pao te su ga okružili stariji dječaci, gazili ga uz cerek i
škrgutanje zubi i opakim kratkim zamasima šibali remenjem. Kad se pojavio na
drugome kraju, srušio se na trbuh i dahtao poput ribe nasukane na obalu rijeke.
Gledao sam još trojicu-četvoricu kako su prošla, pri čemu bi se mali oblaci praška
protiv uši dizali svaki put kad bi dobili udarac u glavu, i došao sam do ovog
jednostavnog rješenja: trči brzo i ostani na nogama bez obzira na sve.
Kad je došao red na mene, nisam oklijevao, nisam umornim mlatiteljima dao prilike
da se saberu od posljednje runde. Pok-
rio sam glavu rukama najbolje što sam mogao i pognuo se kao da izlazim u vijavicu.
Luđački sam zaokretao, sudarajući se s koljehima i trbusima, tu i tamo primajući
pokoji jači udarac, ali se održavajući na nogama, i napokon se pojavivši na drugome
kraju s osjećajem da sam nešto postigao; uspio sam se barem jedanput izvući bez
teže ozljede. Usprkos rascijepljenoj usnici i žarkoj ogrebotini ispod zatiljka,
osjetio sam se snažnim, punini životnih sokova. Mislio sam da sam napokon počeo
hvatati konce. U tom trenutaku mi se Gnjilozubi prikrade s presavi-nutom zahrđalom
žicom za vezanje slame i tako me žestoko ošine po donjoj strani leđa te sam imao
osjećaj da sam presječen na pola. Ispustih visok štektaj poput psa, na što se svi
grohotom nasmijaše.
Dvoje pazitelja igrališta toga dana, gospodin Stevens i gospođica Oliver, sjedili
su i ručali dvjesto metara dalje za jednim od stolova vani, leđima okrenuti prema
nama, i čavrljali o svojim bezazlenim odraslim životima. S druge strane igrališta
djevojčice su se sjatile da vide što se događa, a uskoro su i one okupile
novopridošle i organizirale vlastiti kazneni špalir.
Za ručkom, izgrebeni, natučeni i pokunjeni, novi su dječaci za jednini stolom
potiho žalili sami sebe, trpajući hranu u usta dok su budno pazili na moguće znake
nove opasnosti. Htio sam poviknuti: “Ovo još nije najgore. Da samo znate.” Ali
produžio sam dalje. Mogao sam im se pridružiti i nitko se ne bi pobunio, možda bih
čak bio i dobro došao, ali određen se ponos pojavio u meni - nisam bio novi, imao
sam iskustva, bio sam u šestom razredu. Premda mi je bilo samo deset godina i nisam
predao još nijednu zadaću ni rekao ijednu riječ u razredu, osim da pitam smijem li
na zahod, ipak sam prošao peti razred.
Na drugome kraju blagovaonice nabijene emocijama vidio sam da netko sjedi na mojem
mjestu ispod košarkaškog obruča. Nije bilo sumnje da je to još jedan novi: šljiva
na oku, zapraše-na odjeća, zgrušana krv na nosnicama. Položio sam tacu na stol
nasuprot njemu i počeo jesti. Sjedio je nepomično i gledao u jelo, kao da ne zna
što je to. Imao je plosnato mesnato lice, uski procijep umjesto usta i kosu koja je
bila crna i blistava poput sirove nafte, savršeno podrezanu na kahlicu. Osim što je
nosio grubu ilanelsku košulju i traperice, izgledao je točno kao Wino-
mami - uglavnom goli amazonski urođenici o kojima sam čitao u National Geographicu
koji mi je Art darovao. Zar je doista prevalio sav taj put da dođe živjeti u Willie
Sherman? Znao sam da neka djeca pristižu izdaleka, ali Amazonija je bila prašuma.
Uhvatio sam njegov pogled i upitao: - Winomami?
Gledao me u oči i šutio.
Pokušao sam s drugim plemenom iz džungle, o kojem sam se sjetio da sam čitao: -
Kayapo?
Možda je za mrvicu pomaknuo rame - slegnuo njime - ali to je bilo to. Ako je bio iz
amazonskog plemena, valjda nije imao namjere govoriti o tome.
Ostatak smo ručka proveli u šutnji, povremeno se krišom pogledavajući. Nije ni
pipnuo hranu, a kad je ustao, pruži mi neotvorenu kutiju čokoladnog mlijeka. Uzeh
je i iskapih sadržaj, ne skidajući pogled s njega, i bio sam gotovo uvjeren da sam
uočio najblažu naznaku osmijeha. Obojica smo bili pretučeni i krvavi, a na rubu
lica bijeli od praška protiv uši. Zvao se Cecil i postat će mi najbolji prijatelj u
životu.
SUSRET KOD BRANIKA ZA STOKU
Bilo je to onoga dana kad sam upoznao Cecila, čas prije nego što se oglasilo zvono
za objed, kad je William Dye ušao u kuhinju gdje sam malom sklopivom vojničkom
lopaticom nastojao sastrugati zagorenu zobenu kašu s dna aluminijskog lonca,
veličine kante za smeće, u kojem sam stajao.
- Neki tamo vani oće s tebom razgovarati! - vikao je, nadglasavajući se s bukom
automatskog sudopera. William je bio neka vrsta školskog klauna, klinac upaljenih
očiju, koji je za vrijeme nastave mijaukao i prdio po želji.
- Koji to? - poviknuh.
- Neka dva kod branika za stoku - reče William, vukući me iz lonca. - Dali su
mi dolar da te nađem. Ako ti dadu novac, dat ćeš ga meni, jel da?
William mi je zario prste u ruku.
- Dobro?
Prijeđoh šljunčani put i dalje s umrljanom iznošenom pregačom oko struka, nastojeći
mršteći se kroz prašinu vidjeti do branika za stoku, dok nisam uspio razabrati
dvojicu muškaraca kako se naslanjaju na automobil u sjeni starog izbrazdanog
brijesta. Mali trzaj negdje u mozgu, nervozni drhtaj, nešto slično instinktu
govorilo je Edgaru da se okrene i pobjegne glavom bez obzira, ali polako im je
prilazio, obilazeći automobil, držeći razmak. Obojica su bila mladi i mršavi i
nosili su sunčane naočale, ali tu sličnost staje. Jedan je bio svježe podšišan,
gotovo savršeno dotjeran, odjeven u zasljepljujuće bijelu košulju i iz-glačane
hlače, dok je drugi, podivljale frizure i neujednačene brade, nosio usku prugastu
majicu i karirane trapezice koje su stršale nad špičastim kaubojskim čizmama.
Onaj uredni se nasmiješi kad me ugledao, ispruži ruke kao da mi želi dobrodošlicu,
dok je drugi, koji se razvalio na poklopcu motora, izgledao kao da spava uza sve
treštanje gitare koje je grmjelo iz radija u autu. Onaj uredni mi nešto reče, ali
nisam mogao čuti kroz bijesnu tutnjavu basa. Ogleda se, pozove me pokretom ruke i
ja nakon koje sekunde oklijevanja uđoh u krug sjene koju je bacala krošnja
brijesta.
Onaj uredni čučne pred mene i vikne: - Edgare!
Pogledah ga, zapanjen. Lice mu je bilo četvrtasto, sjajilo se od znoja i bio mi je
dovoljno blizu da mu u sunčanim naočalama vidim dvije zaobljene izokrenute verzije
sebe. Ponovo reče nešto što se izgubilo u buci, potom stavi dlanove oko usta,
okrene se i zadere: - Gasi to!
Onaj na poklopcu motora se prene, izbaci laktove i odskli-že postrance s branika
dok nije kroz otvoren prozor dohvatio radio. Zavlada trenutak mrtve tišine prije
nego što me čovjek preda mnom nezgrapno privukao k sebi. Prepoznao sam ga tek kad
sam osjetio njegove ruke na svojim ramenima i trgnuvši se nanjušio njegov
antiseptički dah: grlio sam doktora Pinkleyja.
Jamačno sam se ukočio jer se Barry povrijeđeno povukao:
- To sam ja - reče neobičnim hrapavim glasom, kao kad se papir podere. Skine
naočale s ušiju. - Stvarno me ne prepo-znaješ?
Bio je to dr. Pinkley, bez sumnje, ali nekako se od noćnoga duha masnog podbratka i
ružičastih obraza poput djetešceta pretvorio u taj vitki klin od čovjeka, sazdan od
samih trokuta. Tamna mu je kosa stršala na glavi poput bodljika čička. Čak mu se i
glas promijenio od udarca Artove podlaktice one travanjske noći davno prije.
Onaj bradati stajao je do mene i blago me pljesnuo po leđima.
- Hej, pa to je Edgar, čudo od djeteta - reče.
Vilica dr. Pinkleyja se zašilji i on okrene glavu. - Jeffrey, začepi već jednom.
Stajao sam u prašini, zaklonjen od sunca, gledajući ih obojicu s osjećajem da sam
sa sunčeva svjetla Willieja Shermana odstupio u sjenovitiji alternativni svijet.
Otkako sam otišao iz St. Divine’s, stekao sam dojam da jednom kad netko nestane iz
mojeg života - moja majka i otac, baka Paul, Sue Kay i Art -da tu osobu više nikad
neću vidjeti i da sam zauvijek odsječen od svega. A ipak su Barry Pinkley i Jeffrey
- ili makar njihovo utjelovljenje - sa mnom stajali pod velikim brijestom na tlu
Fort Apachea, obojica sa urotničkim osmijesima. Smijao sam se jer nisam znao što
bih drugo.
Barry me uhvati za ruku i reče: - Valjda si mislio da sam digao ruke od tebe. Ne,
Edgare, ma kakvi. Samo sam morao biti oprezan. Tražili su me, još uvijek me traže.
- Tražen čovjek - reče Jeffrey, kvrcajući srednjakom mrave s čizama.
- Jeste li vi duhovi? - upitah.
- Ha! - Jeffrey se pljesne po koljenu. - Da duhovi, ha!
- Bio sam tu već nekoliko puta da vidim kako si - reče Barry. - Ali morao sam
biti oprezan. Opasno je i razgovarati ovako s tobom.
Škiljio sam gledajući Barryja i nastojeći pomiriti pojavu toga gipkog čovjeka
hrapava glasa, koji je sjedio do mene, s onim kvrgavim tipom pekmezasta glasa koji
se mučio s prozorom u St. Divine’s. - Što se dogodilo s tobom?
- Sa mnom? - ponovi. - Misliš na moj izgled? Pa je, malo sam smršavio, već su
mi to rekli. Dobro mi ide ovih dana, ali došao sam stvarno vidjeti kako si, što
mogu učiniti za tebe.
Barry me upita kako se osjećam - je li bilo napadaja, glavobolja, ima li škola
prikladan bolnički smještaj - a kad mu nisam odgovarao, ^izvuče medicinsku torbu,
koja je bila krcata bočicama, vrećicama i štrcaljkama, i počeo me udarati po
trbuhu, tiskati mi glavu, dirati mi pregibe, provjeravati mi uši.
- Što je ovo bijelo po tebi?
- Prašak protiv gamadi - odgovorih.
- Bože - reče Barry.
- Je li ti dobro ovdje, je li užasno?
Slegnuh ramenima. - U redu je.
- Dobro onda, tako treba, možemo o svemu tome kasnije, ali uglavnom sam došao
jer imam za tebe divnu vijest. Pronašao sam tvoju majku.
Barry je čekao moju reakciju, ali samo sam zurio u njega. U tom trenutku ne bi me
iznenadilo ni da mi je majka iskočila iz prtljažnika cadillaca u bikiniju s
rođendanskom tortom u ruci.
- Želi te vidjeti, Edgare, sredit ću to, ne brini. Nemaš pojma koliko je truda
bilo potrebno, ali pronašao sam je i nije daleko odavde. Vidjet ćeš svoju majku.
Uto se oglasi zvono za objed i podiže se graja zbog gungule i guranja prema vratima
blagovaonice. Pokušah se odmaknuti od Barryja, ali držao me čvrsto za ruku.
- Nikome ni riječi o ovome i sve će biti u redu - reče Barry.
- Događaji nam idu na ruku.
Istrgnh ruku iz njegove i pođoh prema blagovaonici probijajući se poput
izbezumljenog jelena kroz grmlje i travu. Tek što sam preskočio branik za stoku,
čuo sam kako Jeffrey viče za mnom: - Trči komatozni! Daj petama vjetra.
Onda sam Cecila poveo u obilazak. Pokazao sam mu alatnicu, gdje sam ljeti pomagao
ujaku Juliusu, stare konjičke staje, i dalje pune prastarih jabuka za konje i
pljesnivog dvopeka, kotlov-nicu, u kojoj sam svakoga dana tipkao, tajne putove
kanala i mjesta za zavlačenje kojima sam znao puzati, stijene koje mi je Sterling
pokazao i crvene oznake dolje uz njih:
- Kad dođe vrijeme, tu ćeš skočiti - rekoh mu. - Ono kamenje je crveno jer su
po njemu krvarili ko ludi.
Svečano kininu glavom, kao da sve razumije i ne treba mu dodatnih objašnjenja.
Kamo god smo išli, Cecil je kupio otpatke - kutije soka od naranče, opuške, stare
zadaće iz matematike - i trpao ih u džepove. Predano bi pobirao papiriće koji su
zapeli u trnju opuncije ili ocotilla i skrenuo bi i tri metra s puta da pokupi čep
boce. Nisam ga pitao što to radi. Mislio sam: kad se već vrzmamo okolo, zašto malo
ne počistiti.
Još jedna Cecilova zanimljivija navika bila je njegova ovisnost o dum-dumu.
Posjedovao je nevjerojatnu sposobnost da lizalicu iz te serije štedi tri do četiri
sata prije nego što je pocu-cla do samoga štapića. Ni jedan jedini put nije mi
ponudio dum--dum, a kad god bi otvorio novi, pažljivo bi presavio voštani omotač,
kao da obavlja svečani obred, poput marinca kad slaže zastavu. Tada bi strpao
omotač u džep odakle bi konačno bio prebačen u najbližu kantu za otpatke.
Cecil i ja nismo mnogo razgovarali. Cecil je dosta slabo znao engleski, a ja nisam
bio, štono se kaže, razgovorljiv. Šetali smo uokolo, uglavnom šutke, sjedili u
kantini i zajedno jeli. Kome treba razgovor? Samo sam htio biti s nekim.
Nije bilo lako, ali napokon sam doznao da Cecil uopće nije amazonski urođenik, nego
pripadnik Havasupaija, plemena koje živi u rezervatu na dnu Grand Canyona. Objasnio
mi je to služeći se starom turističkom brošurom koju je nosio u džepu košulje.
Nikad prije nisam bio čuo za Grand Canyon, ali Cecil me uvjerio da je tamo još
uvijek dobro, premda ga izletnici i debeloguzi jahači na magarcima zagađuju. Rekao
mi je da je sve
što je naučio reći na engleskom poteklo od čuvara parka i izletnika kojima je
prodavao ledenu izvorsku vodu za pet centi po čaši. Bio mu je ovo, prema njegovim
riječima, prvi put da je u Sjedinjenim Američkim Državama, prvi put da je u školi.
Budući da su mu roditelji umrli još dok je bio dijete, živio je s ujakovom obitelju
do prije nekoliko mjeseci kad mu je ujak ostao bez posla u Lugarskome društvu jer
je pio na radnom mjestu. Stoga je Cecila poslao u školu i dopustio mu da navraća
samo ljeti kad je prodajom vode mogao zarađivati za uzdržavanje.
- Sviđa ti se ovdje? - upitah dok smo stajali u redu za injekciju protiv dječje
paralize.
Cecil se polako ogleda onim svojim blagim pogledom. Tiho fićuknu i reče:
- Malo je traljavo.
Novost druženja s Cecilom, bivanja s nekim, bila je gotovo dovoljna da mi odagna
misli od dr. Pinkleyja i onog što mi je rekao o majci. Noću, u postelji, pokušao
bih se uvjeriti da zapravo nisam vidio Barryja i Jeffreyja, da sam si to umislio
ili da su duhovi iz mojeg života u St. Divine’s, baš kao i duhovi koji bi me došli
progoniti jer nisam umro kao što sam trebao. A moja majka - ona je za moja
shvaćanja bila pravi duh. Bila je tek dašak parfema za mene, maglovit, raspršen lik
u mojem sjećanju, nekoliko sekundi zvonkoga grohota. Duhovi koji su me proganjali u
St. Divine’s bili su mnogo stvarniji od nje.
Prošlo je više od tjedan dana otkako je počela škola, a Nelson mi još nije došao sa
zadatkom da nešto ukradem, da uhodim ili sabotiram. Gotovo sam priželjkivao da
dođe: to bi mi noću dalo nekog posla, umjesto da samo ležim i ne mogu oka sklopiti
pitajući se kad će se Barry opet pojaviti. Štoviše, zabrinuo sam se da me Nelson
više neće trebati, da je možda pronašao nekoga novog dječaka da mu obavlja poslove
i mene će opet baciti vukovima.
Gotovo mi je laknulo kad me Nelson jednoga jutra, trenutak prije nastave, satjerao
u kut kod stražnjih stuba spavaonice.
- Uživaš u ljetu, a? - reče odvlačeći me u mrak. Bilo je rano ujutro, ali zrak
se već pretvorio u zagušljiv pokrov vrućine koji je otežavao disanje.
Nastojao sam poprimiti izraz lica na kojemu sam radio nekoliko mjeseci, pogled
krajnje praznine koji nije ništa odavao.
- Šta, ne pričaš više? Zapamti, nisi ti šutljivi Indijanac. Ti si bijelac, a
bijelci vole govoriti, samo to i rade, govore, govore, blebeću, blebeću, bla bla
truć truć. Znaš? Pričaj mi dakle o tom malom glavolovcu s kojim ideš okolo.
- Cecil - rekoh.
Nelson pokuša zgaziti žutoga skakavca i promaši.
- Baš sam malo popričao s njim u kupaonici. Mislim da nije dobro da se s nekim
takvim smucaš okolo. Pokušao sam se s njim sprijateljiti, ali nije bio baš
pristojan.
- Jesi ga ozlijedio?
Nelson, velik poput Regoča, širom se nasmiješi.
- Ozlijedio? Ma ne. Samo malo.
- A mene ćeš ozlijediti?
Brzim pokretom ruke Nelson me dohvati i zgrabi za među-nožje čvrsto ukopavši prste.
Pokušah se otrgnuti, ali me počeo gnječiti dok mi nije uhvatio genitalije između
palca i kažiprsta, poput seljaka kad muze kravu.
- Boli? - upita.
Začas sam se utekao planu za nuždu, koji je uključivao mokrenje u gaće. Međutim,
tako me čvrsto stisnuo da nisam mogao procijediti ni kapi.
- A ona dva bijelca od neki dan? Sad imaš svakakvih prijatelja, ha? Koja su ta
dvojica? Iz FBI-a? Sad si u FBI-ju? Hoće da radiš za njih?
Rado bih mu sve objasnio, ali bilo mi je kao da mi s jajima Nelson stišće i dušnik;
mogao sam samo pucketati usnicama.
Izvadi uredno presavinut list papira i gurne mi ga u džep košulje.
- Ovo je poruka od tvojih prijatelja iz FBI-a. Za tebe je, ali najprije je
došla do mene. Mogao bi im reći da imaš posla, znaš, da imaš drugih stvari. Mislim
da bi možda to trebao.
Nasmija se, pusti me i ode. Sjedio sam na tlu dovoljno dugo da se oporavim, da
ponovo dođem do daha, a zatim sam otišao potražiti Cecila. Pronašao sam ga u
njegovoj spavaoni-
ci, preko puta moje. Sjedio je na ležaju, mokre kose koja mu je stršala kao da ju
je netko uvrtao rukom.
Upitah: - Nelson te udesio?
Cecil je prepričao što se dogodilo, većinu toga mimikom. Nekoliko puta su mu zabili
glavu u zahod i povlačili vodu, okrhnuvši mu pritom zub o porculan školjke. Zatim
su mu svukli hlače i šibali ga ručnikom dok nije uspio umaći i sakriti se u ormar
za metle.
- Bježao si od njih? - upitah. Premda sam i ja učinio upravo to kad me Nelson
prvi put dohvatio, sada mi se to činilo čistom glupošću.
Cecil kimnu.
- Oni me tuklo - Puf!pufpuf!puf!Ja brzo trčao.
Prevuče palcem preko okrhnutog prednjeg zuba i uze lijeno prčkati po nosu. Izvadi
iz rupe u madracu dum-dum od ananasa i nastavi s ritualom omota. Dobro je proučio
žutu lizalicu, držao je prema svjetlu kao da joj traži mane i svečano je položio na
jezik.
Bio sam zbunjen. Nisu ga tjerali da jede govna? Nitko mu nije stavio užarenu žicu
na pimpek? Glavu u školjku, malo peckanja ručnikom - i to je bilo nešto, ali činilo
mi se da se Cecil nekako jeftifto izvukao, što se nikad, koliko znam, nije dogodilo
meni.
Cecil zakotrlja dum-dum u ustima i poče češljati kosu nad obrvama ravno dolje,
onako kako je to volio. Nije bilo sumnje: bio sam zavidan.
Sjetih se poruke u džepu. Bila je napisana na ružičastom listu receptu na kojem je
u gornjem lijevom kutu bilo otisnuto Dr. Barry Terrence Pinkley M.D. Pisalo je:
Edgare,
Nađemo se večeras u jedanaest kod ulaza. Nemoj nikome
reći. Imam veliko iznenađenje za tebe!
Vidimo se uskoro
Barry
Kuća je stajala podalje od ceste pod razgranatim jablanom širokoga debla,
prekrivena čupavim pokrovom od bijele žbuke. Njezinim su ravnim krovom bili
razasuti naslonjači, kartaški stolovi, ulubljene aluminijske bačve, a dva kudrava
psa žvakala su gumu bicikla na nabijenoj zemlji dvorišta ispred kuće. Svaki je
prozor bio obasjan žutim električnim svjetlom i čuo sam nerazgovijetan žamor
glasova, potmulu tutnjavu bubnjeva. Pun mjesec nada mnom osvjetljavao je prizor
poput reflektora.
-Je li to tvoja kuća? - upitah Barryja tek što je ugasio motor Cadillaca. Prije te
večeri, iskrao sam se iz spavaonice i našao se s njim kod ulaznih vrata te smo se
vozili gotovo sat vremena. Barry me ispitivao o svemu, od uvjeta u Willieju
Shermanu do kakvoće prehrane i kakvoće moje prehrane do školskoga gradiva. Kad sam
ga upitao hoće li me majka uzeti kući, samo je odmahnuo rukom i rekao nešto o
trčanju pred rudo. Neprestance je pogledavao u retrovizor i prtljao sa sunčanim
naočalama koje je nosio i po mraku.
- Prijateljeva - reče Barry. - Neka te ne zabrinjavaju ti psi. Grizu samo
policajce.
Psi nas nisu ni pogledali kad smo prošli kroz vrata. U kući koju je ispunjala dimna
zavjesa, kao da je tu upravo ispaljen rafal petardi, bilo je posvuda ljudi,
utonulih u kauče, oslonjenih
o zidove, koji su pili, pušili i došaptavali se. U suprotnom kutu žena s
povezom preko oka pljeskala je po paru velikih afričkih bubnjeva.
Držeći me za ruku, Barry me povede kroz kuću, pozdravljajući ljude i rukujući se,
smijući se i namigujući, zastajući svaka dva koraka da razmijeni nekoliko
prošaptanih riječi. Prekoračili smo čovjeka lica uronjena u čupavi tirkizni tepih i
našli se pred vratima na kraju uskoga hodnika.
- Unutra je - reče Barry. - Možda je malo umorna, ali moći ćeš s njom nakratko
razgovarati.
Moja majka sjedila je za stolom obloženim ultrapasom u maloj jarko osvijetljenoj
kuhinji. Kosa joj je sad bila kratka, loše pošišana, a ni na jednom njezinom smeđem
prstu nije bilo
nijednog prstena. Ušao sam uvjeravajući se da to vjerojatno neće ni biti moja
majka, nego netko drugi, uljez ili čak duh koji je živio u mojoj glavi, svakako ne
žena od krvi i mesa koja me rodila. Osjetio sam kako mi se nešto pomaklo u grudima,
kao kad se kamen kotrlja u koritu rijeke.
- Gloria - reče Barry svojim lažnim doktorskim glasom. -Ovo je tvoj sin, Edgar.
Dugo je čekao priliku da te vidi.
Majka je gledala svaki dio prostorije osim mene.
- Imaš još? - prozbori, obrativši se Barryju slabim tanahnim glasom od kojeg mi
se utroba zgrčila i ostala tako.
Barry uzdahne, otvori hladnjak i izvadi limenku piva.
- Ovo je zadnje. Kasnije ćemo morati po još.
Ostavio ga je na stolu pred mojom majkom i blago zadrmao njezinu stolicu.
- Gloria, to je tvoj dječak. Evo ga.
Majka skine zaklopac i ispije pola limenke prije nego što me pogledala. Činilo se
kao da me gleda iz velike udaljenosti. Oči su joj bile podlivene krvlju, pogled
pomračen, a lice joj se trzalo.
- Kako je velik - reče. Rukom pokrije usta i brižne u plač.
Barry me posadi na stolicu nasuprot njoj i pred mene stavi
limenku toplog pepsija.’
- Samo vas dvoje pričajte - reče. - Doći ću po Edgara za nekoliko minuta.
Majka je nijemo plakala; jedna joj se ruka mahnito tresla pred licem, drugom je
stezala pivo, kao da bi moglo umaći. Gledao sam je i šutio. Dvaput je duboko
uzdahnula, sabrala se i iskapila preostali sadržaj limenke.
- Kako brzo rasteš - reče kimajući, kriveći glavu i brišući zglobom usta.
- Pih - rekoh tek toliko da čujem neki glas od sebe, da se uvjerim da sam
doista nazočan.
Majka me iznenađeno pogleda. Lice joj se napelo i činilo se kao da bi mogla opet
zaplakati, ali smirila se, uzela soljenku i vratila je opet na mjesto. Slegne
ramenima i reče:
- Svi smo mislili da si mrtav.
Iz neke druge sobe čulo se: - Jen... dva... jen-dva-tri - a zatim zbor kako pjeva:
I’m All Shook up. Čuli su se povici, poklici i pljeskanje, a netko je uzviknuo:
- Uništit ćeš me!
Majka uze moju limenku pepsija u ruku, neko ju je vrijeme promatrala, a potom je
polako pogura preko stola. Gledao sam kako joj prsti trepere nad plohom stola, kako
mamurnim pogledom prelazi preko prostorije u potrazi za još jednim pićem i nisam
nimalo sumnjao da sam joj to ja učinio.
Čuli smo kako je netko s druge strane vrata zaprao po bubnjevima od čije su
tutnjave okna podrhtavala u ritmu. Kad se klicanje i tuljenje stišalo, rekoh:
- Ispalo mi je nekoliko zubi.
Premda su mi ispali uglavnom svi zubi koji su trebali, nekoliko ih nije još sasvim
naraslo i pretjerano sam se široko nasmiješio da to pokažem. Majka ispruži ruku i
prstom prijeđe preko uskih procijepa. Htio sam je ugristi do krvi, ali sam držao
usta otvorenima dok me nije zaboljela vilica.
Ostatak vremena, dok se Barry nije vratio noseći sa sobom dim cigarete i prodornog
miomirisa, majka i ja smo zurili jedno u drugo, dvoje neznanaca u sobi, puštajući
vrijeme da teče. Zastao sam na vratima da je pozdravim, ali ona je već okrenula
leđa i kopala je po kuhinjskim ladicama i ormarima u potrazi za nečim, bilo čime,
za piće.
VABLJENJE ŠKANJACA
Kad smo mogli, Cecil i ja smo šetali brdima. Navečer, za ona dva sata nakon
završetka nastave i prije večere, penjali bismo se pored cedrova i borovice do
podnožja mese gdje su zlatni borovi debele kore preko svega bacali sjenu, Cecil mi
je pokazao spilju koju je pronašao među crvenim hridinama te bismo se zabili u
ustajalu prašnjavu tminu i samo sjedili u potpunoj tišini i sigurnosti koje su
ovdje vladale. Katkad bismo se krajem tjedna odvažili i dalje, hodali duž prašnih
cesta i tragovima divljači pod sjenama borova. Vidjeli smo kojote i košute crno-
repog jelena i golema uspuhana losa, vapitija kako se probija kroz grmlje na
obroncima iznad nas. U sumrak bismo šutke gledali kako stabla, jedno po jedno, tonu
u navali tame.
Cecil mi je pokazao kako mogu slijediti leptire da pronađem alkohol domaće
radinosti, zakopan poput blaga na periferiji Willieja Shermana. Slad, kvasac,
javorov sirup, krumpiri, zobene pahuljice - piće kućne radinosti moglo se praviti
od svega čega se učenik domogao. Često sam krao sastojke, ali nikad nisam vidio što
se s njima radi. Znao sam samo da se to obično čini usred noći, a sastojci prema
nekom tajnom receptu stavljaju u kantu, bačvu ili drvenu kutiju koja se premaže
kerozi-nom i katranom da bude nepropusna za vodu. Zatim se zakopa i ostavi da
fermentira u jeziv napitak od kojeg se možeš napiti, sve dok te ne natjera da ga
povratiš.
Gdjegod smo našli novo skrovište, ondje je uvijek bio roj bijelih i narančastih
leptira koji su se ludo zalijetali, Cecil bi rukama razgrnuo zemlju, skinuo
poklopac i šakom zagrabio nešto štetnog pjenastog napitka. Svatko je domaći napitak
radio drugačije i svako je skrovište imalo jedinstvenu aromu. Katkad je vonjalo na
benzin, katkad na žuč, često na trulo voće. Cecil bi uvijek prvo ponudio meni, a ja
bih svaki put odbio. Sam bi jedva srknuo, što bi izazvalo grč gađenja, lice bi mu
se iskrivilo, oči izbečile. Stisnuo bi grlo objema rukama i dahnuo:
- Gadno! Ljak! Jao! Gadno! Uh!
Gledao bi leptire kako se nakupljaju uz rubove jame i opijaju sve dok više ne bi
mogli letjeti, nego bi samo pali i
bespomoćno lepršali krilima poput papirnatih konfeta na povjetarcu. Bila je to za
nas dobra zabava.
Drugo što mi je Cecil pokazao bilo je vabljenje škanjaca. Dok sam se ja skrivao iza
stabla, on bi pronašao zgodnu čistinu gdje bi legao i čekao da ga škanjac spazi -
obično nije trebalo više od petnaest do dvadeset minuta da pet-šest ptica počne
kružiti, nošenih strujama ravno nad nama. Polako bi se spuštale poput velikih crnih
sjenki, naginjući se u zavoju i šireći veliko krilno perje poput prstiju. Nije mi
jasno kako je to uspijevao, ali Cecil je bio sposoban ležati potpuno miran, bez
najmanjeg trzaja, prsni mu se koš ne bi ni najmanje pomicao. Škanjci bi se spuštali
sve niže i niže, izvijajući ružičaste puran-ske glave vrebajući i najmanji znak
pokreta i očekujući znakove smrti, a kad je prvi bio toliko blizu tla da si mu
mogao čuti tihi lepet krila kroz težak zrak, Cecil bi poskočio na noge, zamahnuo
rukama i kliknuo:
- Marš, gadni usrani lešinaru! Goni se! Ha-ha!
Jadni škanjci gotovo bi popadali na tlo od zaprepaštenja. Trznuli bi se i
zalepetali, mahnito se nastojeći domoći visine onim velikim nezgrapnim krilima
pogodnima da njima klize zrakom, te bi otišli osvrćući se i gledajući nas ispod
krila, posramljeni koliko to već škanjac može biti.
Jednoga studenog popodne, nakon niza uspješnih mamlje-nja škanjaca, začusmo u
drveću ravno pod nama neke glasove. Smjesta smo potražili zaklon; obojica smo znali
što bi se dogodilo da nas Nelson ili netko drugi uhvati zajedno. Na igralištu, u
spavaonici i blagovaonici nismo smjeli obraćati pažnju jedan na drugog; Cecila su
stalno progonili jer je odbijao prijeći u Nelsonovu bandu i bilo bi još gore - za
obojicu - da su znali da smo uopće zajedno.
Došuljali smo se iza dva cedra, dok nismo ugledali crni dodge kamionet s dvoje
ljudi na stražnjem sjedištu. Muškarac, Indijanac, sjedio je oslonjen u kabini. Što
se druge osobe tiče
- činilo se da se radi o ženi - vidjeli smo joj samo kestenjastu kosu kako se
miče gore-dolje u muškarčevu krilu. Muškarac se pak doimao vrlo sretnim. Svako
toliko mašio bi se dalekozora i gledao u smjeru Willieja Shermana.
Žena je prestala kliziti i čuli smo kako kaže: - Je li gore?
- A-a - reče muškarac. - Bit će da šiba curice po guzama ili tako nešto.
Žena se uspravila i poljubila muškarca duboko stenjući, poput mačke kad prede.
Počela je dahtati — aj aj aj— a bluza koju je nosila nadula se na sekundu otkrivši
par tamnih bradavica, poput para zagonetnih očiju. Začas mi je sinulo ne samo da je
ta žena gospođa Whipple nego i da je to ista osoba koju sam čuo kako one noći dahće
u Thomasovoj kući, vlasnica onih ružičastih noktiju na nogama. Gledali smo i
slušali, a grlo mi se stalo stezati dok mi je srce udaralo o grudi čujnim dum--
dumom.
- Što to rade? - prošaptah nekako Cecilu.
- Fuki-fuk - reče Cecil.
- Fuki-fuk - ponovih.
- Jao, mama - reče Cecil.
Bilo je to samo dva dana nakon što je ravnatelj Whipple stupio na podij auditorija
i, pravednički grmeći glasom, rekao nam da je vrijeme da se snose posljedice. Na
tom nam je posebnom skupu priopćio da su mu pozornost odvukli drugi događaji, da je
pustio da se sve previše opusti. Zaredale su krađe, osobna je imovina nestala iz
spavaonica, neki papiri iz upravnih ureda, alat iz radionice za održavanje, hrana
iz kuhinje, američka zastava je skinuta sa stijega. Gotovo svakoga dana bilo je
tučnjava na paradnoj pisti, vandalizma po ćijeloj školi, pijančevanja na školskim
dužnostima, vrijeđanja učitelja i uposlenika. Jedan učenik je ozlijeđen britvom dok
je spavao, drugi je odvučen u šumu i svezan za stup ograde. Dok je sipao razne
prekršaje, zamagljene su mu naočale polako klizile niz nos, a iz usta su mu u luku
iskakale bijele kapljice pljuvačke, poput sićušnih kometa i nestajale u tami iznad
naših glava.
Gdje vam je samo ćudoređe, pitao nas je mlateći po podiju tako da je mikrofon
cvilio. Zar ne znamo za dostojanstvo! Zar smo divljaci? Kad ćemo se početi vladati
kao uljuđena ljudska bića?
Netko je tamo u mraku - vjerojatno William Dye - ispustio glasan mokri prdac. O
kako smo se smijali: grohot i grcanje
nadglasalo je učitelje koji su nas nastojali stišati. Ravnatelj Whipple malko je
klonuo, stresao glavom, a zatim stao uz podij, uspravio se i činilo se da nas
svakog pojedinačno motri kao da želi reći: Neće meneprdac poraziti.
- Dok se ne uspostavi red - oglasio se - dok ne otkrijemo tko je odgovoran za
ova nedjela, svi će stradati. Nema više jutarnje pauze, nego ćete za to vrijeme
sjediti u klupama i pisati zadaće. Nema više gledanja filmova subotom navečer, nema
više plesa svaka dva mjeseca. Svaki učenik, ne tiče me se koji, dobit će nedjeljno
zaduženje. Standarno trajanje kazni bit će podvostručeno. Kad će vam biti vraćene
povlastice koje ste imali? Kad ih zaslužite.
Upravo dok smo gledali gospođu Whipple kako se fuki-fuka s nekim Indijancem na
stražnjem dijelu kamiona, trebali smo zapravo, u sklopu našega novog radnog
zaduženja, strugati plijesan sa zidova kupaonica u našim zgradama s još petoricom
ili šestoricom dječaka. Ali otišli smo s posla, dovevši se u opasnost da ostanemo
cijeli mjesec u kazni i dobijemo zaduženja u kuhinji. Ne samo da smo imali prilike
odgledati cijelo fuki--fukanje usred bijela dana nego smo načas ugledali i
glasovite bradavice gospođe Whipple, i to sasvim otkrivene.
Prije nego što su ušli u kabinu i odvezli se, gospođa Whipple i muškarac tako su
glasno dahtali i stenjali da je jato malih smeđih ptica prhnulo preplašeno iz
staroga hrasta i uzbunjeno odletjelo.
Na povratku sam zapitkivao Cecila zašto se ne pridruži Nel-sonovu plemenu, učini mu
koju uslugu - ukrade nešto, možda nešto zapali - stvarno to nije toliko teško. Tada
bismo mogli biti zajedno u spavaonicama i na igralištu i ne bismo se imali zbog
čega brinuti. Cecil kao da me nije slušao: promatrao je malu debelu krastaču koja
se skrasila u udubini zahrđale kape kotača, tiho se napuhujući na toploj četvorini
izloženoj suncu. Bez muke ju je primio i preokrenuo je gladeći joj blistav trbuh,
sve dok nije sklopila oči i ukočila se trzajući minijaturnim aliga-torskim kracima.
Cecil je izvadio čelični skalpel, koji je skrivao ispod pojasa, i vrškom oštrice
uredno rasporio širok trbuh krastače načinivši dva pravokutna preklopa koji su se
mogli podići
i razotkriti blistavu šarenu utrobu, poput dragulja zapakiranih u ulju. Krastača se
nije otimala ni opirala, samo se činilo da se omamljeno zadovoljno osmjehuje
krmeljavim očima.
Cecil pokaza na sebe, a zatim na krastaču: - Ja sam Nelson, a ovo si ti, Razumiješ?
Pogledah krastaču: - To sam ja?
Cecil kimnu. - A ja sam Nelson, shvačaš? Dobro? - Napuh-nu obraze da pojača učinak.
Na taj način, šaradom punom gestikulacije, Cecil je volio ilustrirati svoje
mišljenje. Kimnuh da pokažem Cecilu da sam razumio: on je Nelson, a ja sam
krastača.
Cecil uze skalpel i pažljivo, kao da vadi biser iz školjke, izvadi sitno srce koje
je još kucalo. Činilo se da krastači uopće ne nedostaje. Cecil se okrenuo prema
meni široko se keseći, razotkrivajući sve zube - odlična imitacija Nelsona - i na
trenutak ga držao da se trza pred njegovim ustima prije nego što ga je gurnuo među
usne i zagrizao, puštajući da mu osmijeh oblije krv.
BOŽIĆ U WILLIEJU SHERMANU
Božić u Willieju Shermanu zapravo je samo još jedna kazna. Svi su se razbježali na
dvotjedne praznike, osim nekoliko stalnjaka i nešto osoblja da paze na nas.
Raymond, koji je bio jednako stalan u školi kao i ja, neprestano nas je nastojao
razvedriti. Poveo bi nas u brda da potražimo božično drvce te bismo, prteći mokar
snijeg mokasinkama nimalo prilagođenima vremenu, prepilili preveliko stablo,
ulijepili se smolom i izgrebli se dok smo ga, stenjući ujednačeno poput robova na
galiji, teglili nizbrdo do prazne dvorane, gdje smo ga okitili papirnatim ukrasima
u boji i vijencima od užeglih kokica, nikad ga više ne pogledavši.
Na Badnjak su svratile članice Ženskoga društva za pomoć iz Show Lowa, s objedom
pripremljenim kod kuće i vrećicama
darova za nas, a sve smo to morali zaslužiti pjevanjem koleda, kojima nismo znali
riječi, i prikazanjem Kristova rođenja koje je uglavnom uključivalo stajanje okolo
s ručnicima na glavi. Gospođe - stare babe velikih stražnjica, koje su se gegale
okolo ovijene oblakom parfema - uljudno su pljeskale i komentirale kako smo mi
slatka tamnoputa djeca. Samo su nas promatrale, ali nam se nisu pridružile dok smo
vučjim apetitom gutali purice s krumpirima i brusnicama i napokon otvorili darove
koji su uvijek bili jedno te isto: plastična vrećica puna prastarih slatkiša tvrdih
kao kamen, izbor probnih proizvoda (šampon, pasta za zube, pjena za brijanje,
dezodorans, voda za ispiranje usta), češalj, jo-jo, komplet olovaka u boji.
Izdašno smo zahvaljivali gospođama pod Raymondovom paskom: - Hvala, teta, sretan
Božić, teta - a kad su otišle, osjećajući se poput dobrih božičnih ženica, mogli
smo se zabi-ti negdje i jesti svoje slatkiše iz doba građanskog rata dok nam ne bi
pozlilo - jedne sam godine pojeo cijelu tubu paste za zube i podmazao je gutljajem
vodice Listermint - te bismo pali u san bez snova o kuhanom šećeru i Svetom Nikoli
kako nam plešu u glavi.
Te smo godine, međutim, doživjeli iznenađenje. Probudili smo se i vani ugledali ne
jednoga, nego dva zalutala Djeda Mraza kako se kreću paradnom pistom, vukući kroz
snijeg dvije teške vojne platnene vreće i vičući: - Ho ho ho! Evo Božića! Ho ho!
Gdje su svi, do vraga?
Prvi se do njih stvorio Raymond, mamuran i u boksericama i hvatajući se rukom za
kosu.
- Hej, što je ovo? - poviknu s ulaznih vrata spavaonice.
- Gdje su djeca? - uzvrati jedan od Djeda Mrazova. - Imamo darove!
Prepoznao sam Jeffreyjev visok piskutav glas. Zamahnuo je vrećom s malo previše
oduševljenja, pa je izgubio ravnotežu. Ostao je raskrečen u snijegu, vrteći nogama
po zraku.
-Jebem ti! - zaurla. - Pala mi je brada!
U predvorju muške spavaonice dijelili su darove. Okupili smo se oko njih, zablaćeni
i zaprepašteni, dok su dijelili plastične vojnike, pištolje na vodu, barbike,
kaubojske pištolje,
naranče, jabuke, autiče i brdo slatkiša i žvaka. Očito su očekivali više djece, ali
bilo nas je samo nekoliko: četiri dječaka, tri djevojčice i Raymond, svi na istom
katu muške spavaonice da uštedimo na grijanju. Jeffrey je bio bez brade i obojica
su zaudarala na cigarete i osvježivače zraka s mirisom bora, ali su svoju ulogu
odigrali s oduševljenjem, pljeskajuči se po trbusima od jastuka i ponavljajući “ho-
ho” do promuklosti. Mislim da sam tada prvi put u životu doživio strku veselja
pravoga božičnog jutra; bilo je cike i guranja oko darova, koji je čiji, i
bjesomučne sumanutosti oko otvaranja kutija. Raymond je sve to gledao tupom
opčinjenošću.
- Ali tko... što... - reče, okrećući se oko sebe i češkajući se po trbuhu.
Chester Holland, mali Pima s golemom gvaljom žvakaće gume u ustima, toliko se
uzbudio da je u gaćama trčao po prostoriji ne uspijevajući zastati dovoljno dugo da
bi se igrao ikojom od svojih igračaka.
Jedno za drugim, Jeffrey je svako dijete uzeo u krilo, poput Djeda Mraza u kupovnim
centrima, i postavljao pitanja: - Jesi bio dobar ove godine? ili: - Jel pereš zube
svake večeri?
Barry uhvati trenutak da me odvuče u stranu, obgrli me rukom i upita me uživam li u
Božiću. U ruci sam držao dva plastična vojnika, lutku Lone Rangera i vatrogasna
kola; nisu me previše zanimale te igračke, ali znao sam da će, gledano na duge
staze, nekome nešto značiti i bila bi pogreška pustiti druge da sve razgrabe.
Bio je to prvi put da sam vidio Barryja otkad me poveo da vidim majku. Nekoliko
tjedana prije poslao je šifrirano pismo u kojem je pisao da je vrlo zauzet i da će
mi doći u posjet kad bude siguran da nema opasnosti. Priložio je novčanicu od
dvadeset dolara i potpisao se sa Znaš tko.
- Je li mi ovdje majka? - upitah ga. Možda je čekala vani u autu, možda će se i
sama pojaviti odjevena kao Djed Mraz. S Barryjem je, čini se, sve moguće.
- Kako ti se sviđaju ove igračke? - upita. Uze me u krilo, baš kao Jeffrey
drugu djecu.
Ponovo sam upitao za majku. Barry se zaho-ho-hotao i šapnuo mi da ćemo o tome
kasnije.
- Ti si tako ozbiljan dječak - zagrmi lažnim djedamrazov-skim glasom koji je
zvučao više kao loš pokušaj oponašanja grofa Dracule,
- Živni malo.
Naposljetku su Barry i Jeffrey uspjeli umaći prije nego što ih je Raymond dospio
nešto ispitivati. S čistog djelića zamagljena prozora gledali smo ih kako grabe
paradnom pistom prema cesti, psujući kad bi se spotakli o otvrdle snježne nanose, a
kape su im svaki čas padale s glave, jastuk ispod Jeffreyjeva kaputa derao se po
šavovima dok je ispadao i za njim ostajao trag uskovitlana perja. Stojeći iza nas,
Raymond reče:
- Isusa ti Boga presvijetloga.
Svim smo se silama trudili da ih gledamo, ali su čak unatoč jarkim crvenim
odijelima postajali sve manji i teže vidljivi, gubeći se u turobnoj boji oblaka i
drveća, a onda su nestali, izgubivši se brzo poput duša, anđela ili bića s drugoga
svijeta.
RUPA U ZEMLJI
Vani su padale teške mokre pahulje snijega kad me ravnatelj Whipple izveo iz
matičnog razreda. Bio je kraj veljače, a on je šutke gazio preda mnom kroz prljave
grude skorene bljuzge. Otkrili su me, znao sam. Moje krađe, uhođenje i šuljanje
uoko-
lo otkriveni su i sad me vode da snosim posljedice. Edgar je bio toliko izvan
sebe od olakšanja da je gotovo pao u snijeg, do peta ravnatelja Whipplea.
Mjesecima su svi u školi obavljali dodatna zaduženja, propuštali filmove petkom
navečer, posebne događaje i jutarnji odmor, ne samo zato što ja nisam preuzimao
odgovornost za svoje zločine, nego zato što sam ih i dalje počinjao. Unatoč rav-
nateljevim mjerama, Nelson nije prestao smišljati projekte za mene: bušenje guma na
kotačima odabranih učitelja, šuljanje u žensku spavaonicu noću i uključivanje
požarnog alarma tako
da ih vidimo u donjem rublju, prenošenje paketića pilula, cigareta i boca ljepila,
krađa propusnica za grad s Marijina radnog stola, i to njoj pred nosom. Nisam ja
bio jedini kriminalac u Wil-lieju Shermanu, ali sam bio najuspješniji; nikad me još
nisu uhvatili, nikad ispitivali.
U uredu nas je čekala sitna žena u sivom ženskom odijelu i galošama.
- Evo Edgara - objavi ravnatelj Whipple i odmah izađe.
Žena je povjerljivim tonom objasnila da joj je ime Penny Miller, da radi u Uredu za
indijanska pitanja te da joj je žao što me mora izvijestiti da mi je majka
preminula.
Nastojao sam shvatiti. Je li to bila kazna koju su mi namijenili?
- Majka ti je preminula - reče Penny Miller vrlo razgovijetno, naglašavajući
svaku riječ.
- Preminula - ponovih. - Zar se vratila u Kaliforniju?
Penny Miller je zaškiljila gledajući me. Ustala je kao da će pozvati pomoć iz
drugog ureda, ali je ponovo s uzdahom sjela.
- Slušaj. Majka ti je umrla. Mrtva je. - Penny Miller je pre-birala papire. -
Zoveš se Edgar Presley Mint?
- Nedavno sam je vidio - rekoh. Vlastiti mi je glas zvučao tako dalekim, a vid
kao da mi se mračio u kutovima očiju. -Razgovarali smo u kuhinji.
- Kako bilo da bilo - reče Penny Miller.
Zurio sam sebi u krilo. U tom trenutku osjetih kako u meni raste mržnja prema toj
ženi, Penny Miller, poput kišnog oblaka. Bavio sam se mišlju da izvučem ladicu iz
stola ravnatelja Whip-plea, uzmem prokrijumčarenu robu i izbodem je, udavim,
ustrijelim i mučim svim oružjem i oruđem koje tamo zateknem. Uzeh metalni rezač za
pisma i stadoh razmišljati o različitim ozljedama koje bih joj mogao nanijeti.
Razmišljao sam o tome da joj rukama počupam kosu. A tada, jednako naglo kako je
došao, taj se osjećaj povukao i ostavio me opet izgubljena prije nego što je sve
postalo mutno i nejasno.
- Mislim da ti je poznato da joj već dulje vrijeme nije bilo dobro - reče
roštajući listovima. - Kaže ovdje da se ugušila u
posteljini, bez sumnje povezano s alkoholom. Namučili smo se dok nismo pronašli
neku rodbinu. Trebalo je neko vrijeme da naš ured sve obradi, ali smo obavijestili
baku i sad traju pripreme za sprovod. Edgare, vrlo mi je...
Pokrila je nos rukom i podigla pogled prema meni. Naime, dok je govorila, meni su
popustile kočnice; ne samo da je piša-lina punila narančastu plastičnu stolicu na
kojoj sam sjedio nego je kapala iz lijevog suvratka mojih traperica, cureći mi niz
cipelu na pod.
- Oprostite - rekoh i kao da ju je to nekako smelo jer zaustila je upravo da mi
kaže to isto. Htio sam da bude ljuta na mene, udari me ili izgrdi, ali samo se
doimala razdraženom i smetenom.
- Oprostite - prošaptah.
Penny Miller je zurila u mene i sklopila fascikl. Napući usne i reče: - Ništa zato.
Pošto je Penny Miller odbrzala van, Maria je ušla da me očisti. Pogledala me
umilnim tužnim izrazom lica i rekla: - O, zlato.
Kleknula je da mi rupčićem obriše cipele, a ja sam blago položio ruku na njezinu
sjajnocrnu kosu i ostavio je da počiva ondje.
Dva dana poslije sjedio sam u kabini staroga zelenog GMC--a između ujaka Juliusa i
Raymonda koji nas je vozio u San Carlos na sprovod. Klizili smo ledenim planinskim
cestama, a kotači staroga kamiona proklizavali su i bacali bljuzgu dok se nismo
izravnali, a snijeg i borovi su nestali i prepustili mjesto obroncima prekrivenim
žalfijom i niskim cedrovima povijani-ma vjetrom. Ujak Julius se obim artritičnim
rukama držao za podnožje vjetrobrana, popuštajući stisak samo da potegne gutljaj iz
bočice za viski koju je držao u džepu kaputa. Bio mu je to prvi put u petnaest
godina da se vozi u motornom vozilu.
Pokazalo se da zapravo uopće nema sprovoda, nego kratak ukopni obred na groblju San
Carlos, punom utonulih bezimenih grobova i nalik na strnište s posvuda razasutim
izbije-ljenim plastičnim cvjetovima, krhotinama grnčarije i šarenog stakla, kostima
manjih životinja svezanih u stručak, grobova na
kojima su trunuli tuceti karanfila i čupave punjene životinje, dječje majušne
cipelice obješene za vezice o krak drvenoga križa, slojevi smeća koje je dopuhao
vjetar, zarobljenog u hr-đom izjedenoj ogradi od kovanog željeza. Ne računajući
grobara i debelog propovjednika, koji je sjedio u Volkswagenovoj bubi odbijajući
dimove ručno smotane cigarete, bili smo prvi koji su stigli.
Grubo otesan lijes od borovine visio je na užadi nad crnim otvorom rake.
- Ona je unutra? - upitah ujaka Juliusa, ali on me samo pogledao onim svojim
vodenastim pogledom i šutio. Zanimalo me smijem li otvoriti lijes i vidjeti je —
htio sam se uvjeriti da je to doista ona, da mi ne izvode neki trik.
Izađosmo iz kamiona i priđosmo grobu. Niski sivi oblaci jurcali su nad mesama na
istoku i najedanput je zapuhao hladan vjetar cimajući nam odjeću, a zatim se stišao
pustivši da nas obavije gluha tišina.
Propovjednik se dogega za nama. Bio je to mlitav Indijanac u drap odijelu i frizure
začešljane tako da se jedva održavala na vjetru. Propovjednik ju je neprestano
tapšao, poput žene tek izašle iz frizeraja.
- Zar ih ne dolazi više? - povikne veselo.
- Strpite se malo — reče mu Raymond. Propovjednik se nasmiješi i kimne, pa
pruži ruku da debelim prstima prijeđe preko ruba lijesa, kao da se ponosi njime,
kao da ga je sam izradio. Iza nas dva su grobara u narančastim kombinezonima, s
crnim serijskim brojem ubilježenim na grudima, čučala uz bodljikavu divlju krušku i
pila iz boce umotane u papirnatu vrećicu. Htio sam prisloniti uho uz lijes ne bih
li što čuo.
Dotrucka se zeleni kombi i dva liječnika u bijelim kutama otvore postranična vrata,
propuštajući baku Paul koja je već zavijala poput sirene. Bolničari su joj htjeli
pomoći da siđe, ali je zamahnula aluminijskim štapovima koje je držala u rukama
poput dvocijevki. Bila je to sitna ženica, očiju poput dugmadi i posve bijele kose
umotane u punđu na tjemenu. Nosila je svoju žutu majicu s Mikijem Mausom, toliko
izlizanu da je bila mjestimično prozirna, zakrpana višebojnim koncem i krpicama
od crvenog rupčića. Zbog tog je Mikija Mausa nešto u meni popustilo i osjetio sam
kako me probada nostalgija, tako nenadana i bolna da su mi koljena stala klecati.
Hvatao sam dah i primicao se sve bliže, dok se nisam licem zabio u kratke crvene
hlačice Mikija Mausa. Miris bake Paul - mješavina znoja, dima spaljenoga drva i
kreme za kožu od lavande pomiješana s tužnim antiseptičkim vonjem bolnica - još je
više pooštrio bol u mojim grudima. Držao sam je za majicu dok nisam ponovo osjetio
noge pod sobom.
Bolničari su se otišli pridružiti grobarima, a jedan od njih je rekao: - Stara skvo
je šašava kakve već jesu.
Baka zabije oba štapa u zemlju sa svake moje strane i nastavi sa svojim bijesnim
naricanjem - visokom sveobuhvatnom vriskom koja je povremeno tonula u drndavo
mumljanje dok se svećenik svim silama trudio da obavi kakav god obred. Čitao je iz
Biblije i nadglasavao se s galamom, govoreći o uskrsnuću i kako ćemo svi zajedno
ustati toga velikog slavnoga jutra, redom Božja djeca. Uperio je prst u nebo i
zaviknuo. Zazvao je Isusa, molim te, Isuse, izliječi nas u našem čemeru. Isuse
ukloni naše grijehe. Isuse! Sada, o Isuse! Pročisti nas svojom krvlju!
Nije ni spomenuo ime moje majke, ni riječi o njoj nije rekao.
Kad je završio, sklopi Bibliju i reče grobarima neka se okane lokanja vražje kupke
i prihvate se posla. Uz mnogo mrmljanja i psovki na apačkome otpustili su užad i
spuštali lijes u raku dok nije legao uz tup udar. Pograbili su lopate, ali ih je
baka udarcima oba štapa otjerala, pljujući na njih. Kleknula je u žutu hrpu zemlje
i stala je skvrčenim koščatim rukama gurati u grob. Prve velike grude proizvodile
su zvonko bubnjanje po pokrovu lijesa, koje je postajalo prigušeno dok se nije čulo
samo tiho šuštanje sipljenja zemlje.
Baka Paul me nije napadala štapovima kad sam se popeo na humak do nje i počeo
rukama ubacivati zemlju. Ponovo je zajaukala, zapravo visokim žalosnim pojem
zapjevala staru apačku pjesmu bez riječi. Naposljetku je netko poveo grobare natrag
u zatvor, a svećenik je odškrebetao u svojem auto-mobilčiću. Bolničari su pušili
cigarete i pohvalili se jedan drugom da su se barem na neko vrijeme maknuli od
bljuvotina,
govana i zapomaganja. Raymond i ujak Julius sklonili su se s vjetra u kamion i
gledali.
Trebalo nam je više od sat vremena da rupu napunimo zemljom. Bacali smo je dok nam
ruke nisu ogrubjele, a prsti nam pod noktima prokrvarili. Sive trunke magle bile su
tako nisko da bi s vremena na vrijeme pokoja posegnula za tlo, i vukla se tako,
ostavljajući nas na trenutak izgubljene, ovijene slijepom bjelinom. Kad smo
zgotovili, kad smo napokon skupili svu okolnu zemlju u duguljast humak, zadržao sam
zadnju šaku zemlje za sebe. Baka Paul je sad šutjela i stajali smo zajedno...
gledajući naših ruku djelo bez ikakva zvuka, osim vjetra poput statike u ušima.
Na povratku kući, dok je Raymond slušao Roya Orbisona na radiju, a ujak Julius
mrtav pijan, drijemao oslonjen o prozor meni s druge strane, promatrao sam grudu
zemlje na dlanu. Namjeravao sam je sačuvati, zadržati kao dokaz, taj jedini fizički
podsjetnik na moju majku koji sam imao, ali sam je strpao u usta i zadržao je ondje
dok se nije pretvorila u zrnatu smjesu koja mi je počela curiti kroz usne. Žvakao
sam je, gušeći se i grgljajući, ali koliko sam se god trudio, nisam je uspijevao
progutati.
Vrativši se u Willieja Shermana, umjesto da odem za Ray-mondom u spavaonicu,
odšetao sam do administrativne zgrade, gdje je na prozoru gorjelo svjetlo. Padao je
gust snijeg i svje-tlost je vani bila sačinjena od tamnih čestica sivila koje su se
brzo pretvarale u tamu. Odvukao sam se uz stepenice i ušao u fluorescentno blistavu
vrevu Marijina ureda. Ona je bila za radnim stolom, već je na sebe stavila teški
kaput i čizme, pje-vušeći potiho, promatrajući svoje trepavice u zrcalu pudrijere.
Netom počešljana kosa šumila je od statike, a miris laka za nokte lebdio je
posvuda. Kad je vidjela da stojim na vratima dok mi se snijeg topi sa siga u koje
mi se kosa pretvorila, blago nakrivi glavu i ispruži ruke. Bacih joj se u naručje.
- O, zlato - reče i privuče me k sebi u krilo. Ovila je ruke oko mene, a ja sam
jednu stranu lica prislonio o glatku smeđu kožu njezina vrata. Bio sam potpuno
miran, u strahu da će me otjerati ako se samo pomaknem ili progovorim.
L
POPIŠANKO
Nekoliko dana poslije probudio sam se prije svih i namjerno se pomokrio u krevet.
Dobro sam se smočio. Raymond me za jutarnjega buđenja nanjušio već na pola puta.
- Edgare? - reče sav začuđen, strgnuvši mi pokrivač. Prošlo je barem šest
mjeseci od moje zadnje nezgode i svi smo došli do uvjerenja da je mokrenje u krevet
samo loša navika koju sam ostavio za sobom.
Raymond zabaci ruke u zrak. Svojim smiješnim isprekidanim naglaskom reče: - Sad
imaš deset godine? Jedanest? Nekolko? Što sad?
Svukao sam pidžamu prije nego što mi je stigao i zapo-vijediti, skinuo plahte s
kreveta i s cijelom mokrom smrdljivom gužvom posteljine otišao u kupaonicu. Raymond
je hodao za mnom i znao sam i ne gledajući da maše glavom. Dječaci su posrćući
izlazili iz soba, zaležane kose i snenih lica zastali su dovoljno dugo da se nacere
i otfrknu u prolazu.
Kad se Raymond vratio s ružičastom kockom sapuna, rekoh mu: - Umrla mi je majka.
Raymond uzdahne i ogleda se. Tiho reče: - Da, znam.
- Gdje je sada?
Tko? - Raymond je bio preneražen.
- Moja majka. Sad će zauvijek ostati u zemlji?
- Ne, nije ona u zemlji. Nego... ona je u nebu, razumiješ?
- Nebu?
- Tamo je lijepo, gdje mrtvaci idu.
- Kao Kalifornija?
Raymond je podviknuo na dva dječaka koji su se pod tušem natjecali u pišanju.
- Možda je kao Kalifornija. Tamo ima anđela. Tamo je Bog, imaju muziku, mislim.
Reko bi da je dosta ljepo tamo.
- A mišica?
- Što?
- Na nebu je mišica?
- Isuse, Edgare - reče Raymond, uzevši mi namočenu plahtu iz ruku i žmikajući
je sve dok iz nje nije iscijedio svu vodu.
- Samo nemoj više to raditi u krevet.
Dok sam se vraćao u sobu, mali Walter Reed, novi dječak s madežom poput crvene
mrlje plijesni na čelu, iskosa me pogledao u prolazu i rekao: - Popišanko.
Nije stigao ni pomisliti na bijeg, a već sam bio na njemu. Pograbio sam ga za kosu,
trznuo ga unatrag i snažno njime tresnuo o zid od betonskoga bloka. Ispružen na
podu, podigao je ruke da me odbije od sebe, ali ja sam se nadnio nad njim, gol i
izvan sebe, i usmjeravao udarce u taj madež kao da je sredina mete. Mali Walter je
nemoćno cvilio, a dječaci su se pojavljivali iz tuševa da vide što se događa.
Raymond me uhvatio straga i podigao, obgrlivši me objema rukama. Bio sam klizav od
vode i sapuna i podigao sam ruke, izvinuo leđa i poput jegulje izmigoljio iz
njegova stiska. Mali se Walter već pridizao, plaho se osmjehujući i nastojeći se
pribrati, kad sam opet navalio na njega, tresnuvši ga u bubreg i grabeći ga za uho
u nastojanju da mu ga iščupam iz glave. Ovaj put Raymond me obori, pritisnuvši me
svom težinom o pod. Trzao sam se i napinjao dok mi nije ponestalo snage.
Prije nego što me poveo gore, Raymond mi šapnu dahnuvši mi toplim dahom na obraze:
- Nemoj postaneš zločest, Edgare, jebemu, nemoj postaneš zločest.
POVEČERJE
Režim pooštrenih mjera ravnatelja Whipplea zašao je već duboko u proljeće a da nije
riješio ništa: nije zaustavio svakodnevne tučnjave, vandalizam, ponoćne pijanke uz
alkohol kućne radinosti, krađe, sabotaže, općenito nasilje i psine, od čega sam u
svemu ovako ili onako sudjelovao. Morao je smisliti nove načine da nas kazni. Jedan
od njemu omiljenih bio je požarna
vježba usred noći, koja nije imala veze s požarnom vježbom, nego je to bila prilika
za namještenike da nam prekopaju imovinu, u potrazi za krijumčarenom robom, dok smo
mi vani na hladnoći Smrzavali guzice. Za svaki pronađen komad robe -makar i prosti
strip pod nečijim jastukom - morali smo stajati postrojeni dodatnih petnaest
minuta, sasvim mirno, dok nam noge ne bi utrnule, i počeli bismo se ljuljati i
klimati poput voda pijanaca u subotu navečer. Drugi se sastojao u manjim obrocima
jela: rolade za večeru su se smanjile, uskratili su nam mlijeko, deserta nije bilo,
zbog čega je samo porasla potražnja za hranom koju sam redovito krao iz skladišta.
Za najgore među nama ravnatelj je smislio nešto što je nazivao osobnim pritvorom.
Umjesto da nakon nastave i za vrijeme odmora sjediš u sobi za pritvor s drugim
učenicima, zaključali bi te u jedan od praznih opskrbnih ormara, bez prozora i
ičega osim stolice i radnog stola. Mogao si provesti od nekoliko sati do cijeloga
tjedna u osobnom pritvoru, jedući ondje, pišući ondje zadaće, a pustili bi te samo
na zahod i da prespavaš u spavaonici.
Napokon Nelson je završio u osobnom pritvoru kad su on i Glen uhvaćeni kako se
opijaju bocom od litre vanilije koju sam ukrao za njih. Čak se ni Nelson nije mogao
delinkvencijom baviti uobičajenim intenzitetom dok je zaključan u Ormar, kako smo
tu kaznu počeli nazivati.
Navečer, prvoga dana u Ormaru, Nelson me pronašao u zahodu upravo prije gašenja
svjetla dok sam sjedio na zadnjoj školjki u nizu i čitao grafite. Na odjeljcima
nije bilo vrata, pa se Nelson jednostavno stvorio preda mnom pomračujući mi
svjetlo, kao za pomrčine.
-Jesi gotov s tim? - upita.
Čvrsto sam se uhvatio za genitalije i pogledao ga. Čak i kad je bio cijeli dan
zaključan, nisam uspijevao imati mira od njega.
Nelson se zahihota kao na neku internu šalu i reče:
- Trebam jednu uslugicu.
Izvadi iz džepa dimnu bombicu domaće izrade - klupko čvrsto namotane žice
natopljene kerozinom - i pruži mi je.
- Ne volim biti tamo cijeli dan - reče. - Mi, Indijanci, moramo biti na suncu,
kužiš?
Znao sam točno što misli; nakon dvije godine Nelson i ja smo se mogli razumjeti na
način koji nije uključivao previše riječi. Moj je zadatak bio jednostavan: trebao
sam zapaliti bombu, ubaciti je iza rešetke jednog usisnog ventilacijskog otvora i
za koju minutu cijelu bi zgradu ispunio dim, što bi Nelsonu omogućilo da izađe i
počini kakvo god nedjelo toga dana. Odlanulo mi je što se radi o nečemu tako
jednostavnom.
Nelson je opet zaustio da nešto kaže, kad je, uz cvilež gumenih kotača invalidske
stolice po vlažnome podu, u kupaonicu ušao Sterling Yakezevitch. Proteklih mjeseci
Sterlingova je bolest napredovala toliko da se više ni na novim štakama nije mogao
održati na nogama. Stalno je padao, beskorisne su mu se gumene noge savijale,
pregibale i iščašivale pod njim. Poslali su ga u bolnicu, zbog čega sam gorio od
zavisti, a kad se vratio, bio je vezan za invalidska kolica dok su mu izdajničke
noge bile pričvršćene za dvije čelične ploče.
Vezan za tu stolicu morao je manevrirati preko neravnog terena punog krtičnjaka,
kamenja i čičaka - u Willieju S^hermanu nije bilo pločnika. Kamo god je išao, ljudi
su mu se stalno prikradali straga nastojeći ga gurati, pomoći mu možda, podići ga
uz stube, ali on bi uvijek bespomoćno vikao: - Halo! Ne! Sranje! Odjebi od mene!
Fijukao je svojom antenom odlomljenom s automobila, nastojao nas pogoditi kamenjem
i napokon straga na kolica zalijepio debelim crvenim slovima rukom ispisano
upozorenje: NE GURAJ.
Nije bilo lako, ali pustili smo ga da se sam trapi kroz žitko blato ili se deset
minuta muči dok ne odriješi kopče i ustane iz stolice, doguzelja se po stubama
povlačeći sve vrijeme stolicu za sobom, zvekećući i udarajući o priručje od
čeličnih cijevi.
Odabrao je kabinu pored moje i upravo se prebacivao iz kolica na školjku. Pao je na
pod, zaurlao “sranje’’ i kroz rupe u pregradi između kabina vidio sam kako se diže
na zahod, rukom preko ruke, kao da se penje uz provaliju. Ponovo se okliznuo,
mlatnuvši o kabinu, psujući i stenjući i gotovo išču-
pavši školjku iz poda dok se još jedanput pokušavao uspraviti držeći se za nju.
- Jel’ sve u redu tamo kod tebe? - zazva ga Nelson.
- Ma jebi se ti i tvoja debela guzica! - zaurla Sterling.
Nelson mi se i dalje smiješio, kao da nije ništa bilo. Kunem
se da bih bio dao valjda sve da sam se mogao mijenjati sa Ster-lingom
Yakezewitchem, bez obzira na invalidska kolica.
Držao sam dimnu bombicu: -1 želiš to za sutra?
- Da, ali neću da ti to obaviš. Neću da te ćope. Daj je svom prijatelju Cecilu.
Učinit će to, ne? Znam da ste vas dva...
Iza susjednih vrata Sterling zareža: - Pokušavam srati, jebem vam - a Nelson
nastavi i ne zastavši - pederi i prašite se u grmlju, a? Nije tako?
Smijao se i pljeskao po trbuhu.
- Reci mu da treba samo tu i tamo nešto učiniti za mene, pa se vi pederčite
koliko vas volja, što se mene tiče. Reci mu da bi mi odgovaralo sutra, odmah nakon
trećeg sata.
Uto ode, a sandale su mu pljeskale niz hodnik, dok je moju kabinu opet preplavilo
svjetlo. Sterling je povukao vodu i mrmljao dok se spuštao na pod, kako bi se mogao
opet dovući do stolice koja se zbog sveg toga napinjanja otkotrljala metar dalje.
Hodnikom se prolomi poziv na gašenje svjetla, što je značilo da nam je preostala
točno jedna minuta da se pre-svučemo i zavučemo u krevete ili nas čeka rani posao u
kuhinji sljedeća tri dana.
Iskočih iz zahoda, kližući se iz kabine i odmah mi je bilo jasno da Sterling neće
stići. Ležao je potrbuške, košulje i hlača natopljenih vodom s poda, raskopčana
pojasa, jedne crne cipele izute, gmižući i koprcajući se na mokrim pločicama poput
tek oteljenog teleta. Pružio sam ruke da mu pomognem - viđao sam stotinu puta kako
bolničari prebacuju ljude u invalidska kolica - ali prije nego što sam ga dospio
uhvatiti pod pazuhe, zamahnuo je laktom i ošinuo me odmah ispod uha te sam pao na
leđa preko metalnoga korita za vršenje nužde.
- Misliš da me briga za gašenje svjetla? - zareža na mene, grabeći naslone za
ruke na kolicima. - Što mi mogu?
Edgar protrlja glavu na mjestu gdje je lupio u odvodnu cijev. Te povrede glave već
su počinjale ići na živce.
Čvrsti mali mišići u Sterlingovim rukama su se napeli kad se pridigao. Namjestio je
noge na njihovo mjesto, u kose metalne papučice, i pogledao me s visoka, sjedeći u
stolici.
- Upamti - reče. - Indijanac si, a ne bijelac. Bjelačkim ponašanjem nećeš ništa
postići. Čuješ me? Čak i ako imaš u sebi samo nekoliko kapi indijanske krvi, to ti
je dovoljno. To je kao bolest. Tu te zovu malim bijelcem, ali nemaju pojma. Ti si
Indijanac i to je to. Radije imaj više muda.
Gledao sam ga kako se odgurao iz zahoda i ostao sjediti pod koritom, kao da se
zaklanjam od zračnog napada. Svjetla su se pogasila.
BICIKL NA GUZICI
Pričepili su Cecila pod tribinama u sportskoj dvorani. Prvo su ga s igrališta
izgurali u praznu dvoranu gdje su ga za zagrijavanje malo izritali. Zatim su ga
držali licem nadolje: tri do četiri para ruku držala su ga za glavu i leđa dok mu
je netko svlačio hlače.
Otprilike u tom trenutku dovukli su i mene. Gnjilozubi me za sobom vukao za kosu.
Ozračje u dvorani bilo je drevno i sivo, kao u polumraku katedrale, i svaki je zvuk
odjekivao i pojačavao se, odzvanjajući od dalekog stropa i preličenih prozora. Pod
tribinama je bilo još mračnije: ispresijecane metalne šipke nad nama, pod na kojem
smo stajali pun ostataka sirupa ili prolivene Coca-Cole, smeće nakupljano tijekom
košarkaških utakmica nekoliko godina unatrag.
Tri dana prije dao sam Cecilu dimnu bombicu i preklinjao ga da učini što Nelson od
njega traži, ali on je izvadio šibicu iz džepa, zapalio kratak fitilj na bombi i
poviknuo “buuum”, od čega sam poskočio. Gledali smo kako tinja i nestaje jer je
vje-
tar odnosio većinu dima. Kad je sasvim dogorjela, Cecil je pokupio prah koji se
mrvio i strpao ga u džep, tako da ga poslije može baciti u smeće.
- Sredit će te - rekao sam, premda je to već znao.
Cecil je samo slegnuo ramenima i pokupio polovicu igraće karte izblijedjele od
sunca iz grma koprivića. Točno tada htio sam ga više od svega opaliti po tom
širokom samouvjerenom licu.
Nije trebalo dugo da Cecil dobije što mu se spremalo. Nel-son je upravo odradio
kaznu i bio spreman za malo barbarstvo kako bi opet ušao u kolotečinu. Većina
učitelja i osoblja bila je na tjednim sastancima, i to je bilo savršeno vrijeme da
Cecilu da što ga ide.
Kad sam ga vidio svučenih hlača, znao sam da će biti gadno. Kad si odjeven, mogu te
mlatiti, pljuskati, nabijati u rebra a da se pritom ne osjetiš odveć poniženo. Ali
kad ti svuku hlače, radije duboko udahni.
Nelson se vrzmao u onoj gustoj prašnjavoj tami i nešto tražio, prekapajući po
nagomilanu smeću ispod tribina: užeglim kokicama, plastičnim čašama, limenkama
piva, jarko narančastim slatkišima od kikirikija, mucicama prašine koje su
treperile i poskakivale na svaki ćuh zraka. Naposljetku se pojavio sa starim
novinama i motao ih dok nije dobio čvrst uzak tuljac.
- Dižite mu dupe u zrak - reče i dječaci su podvukli Ceci-lova koljena pod
njega pa je klečao u gotovo fetalnom položaju, lica zabijenog u skorenu prljavštinu
na podu.
Nelson stavi uži kraj tuljca u usta i navlaži ga pljuvačkom. Cecil se izvijao i
stenjao, ali čvrsto su ga prikovali. Zatim palcem i kažiprstom pažljivo razdvoji
Cecilove guzove i utakne mu kraj tuljca u čmar. Ni sestra u St. Divine’s ne bi to
učinila stručnijom mirnoćom.
Mađioničarskim pokretom Nelson iz džepa na košulji izvadi blistavi zippo. Upaljač
je daleko bacao plamen od kojeg su sjene poigravale na sjedalima i tribinama iznad
nas. Cereći se poput izrezbarene tikve, Nelson mi preda zippo i reče:
- Ja mislim da bi trebali pustiti Edgara da zapali bicikl.
Umjesto da uzmem upaljač od Nelsona, okrenuo sam se i opalio Gnjilozubog u jaja.
Valjda sam dosegao tu točku: bila mi puna kapa. Gnjilozubi zatuli i začas mi pusti
kosu, a ja navalih na Nelsona, udarajući iz sve snage. Bilo je to kao da napadam
vodeni krevet: udarao sam ga šakama, ali jedva su proizvodile ikakav zvuk Opali mi
zaušnicu od koje kao da mi je popucala jedna strana glave. Za očima mi je bljesnula
crvena zvijezda i utrnula se. Samo sam sekundu bio na tlu, a Gnjilozubi se pribrao
dovoljno da me opali nogom u usta, od čega mi se rascijepila unutrašnja stijenka
obraza te mi se krv slijevala niz grlo.
Nisam vidio kako je papir zapaljen, nego je narančasti odsjaj na trenutak sve
obasjao, a dječaci su zadivljeno ciknuli i zaplje-skali poput publike na
mađioničarskoj predstavi. Osovio sam se na koljena i vidio da papir gori, svi su
vikali i pljeskali, a kad je stao dogorijevati do Cecilove stražnjice i počeo
tinjati i gasiti se, svi su uzeli puhati u nj, natiskujući se licima, te se užario
postavši ljubičast i vruć. Cecil nije vrisnuo ni jauknuo, ali sam vidio kako mu se
mišići u nogama čvrsto priljubljenih listova trzaju poput žica na gitari. Dim je
sukljao i pekao me za oči, a sve je prožeo miris spaljenog mesa.
Kad se plamen napokon ugasio, za rastanak su mi zadali nekoliko udaraca dok su
jedan za drugim prolazili i trčali preko dvorane, a koraci su im tutnjali i
odzvanjali poput potmule topničke paljbe.
Dopuzao sam do Cecila. Navukao je hlače, a lice mu je bilo blijedo od šoka. Čučnuo
sam uz njega i rekao mu da ću prvo ubiti Nelsona, imam skriven veliki nož, a zatim
ću potražiti sestru DuCharme.
- Ulja - reče podbočivši se na kuk. Izvadio je iz džepa dum--dum s biljnim
okusom i cuclao ga, kao da mu samo to može spasiti život. - Ne sestru. Ulje.
Otrčao sam do kuhinje, upao unutra kao da sam oran za odradu kazne i zgrabio
limenku od pet kila koja se nalazila do peči. Privinuo sam je na grudi i izašao
osjećajući da kuhar Erne-st ne skida očiju s mene.
Pomogao sam Cecilu da skine hlače i razmazao mu ulje po cijeloj crno sparušenoj
guzici. Činilo se da mu je od toga laknulo: noge su mu se prestale tresti i on je
klonuo uza zid.
- Nećeš umrijeti, ha? - upitah. Iz iskustva u bolnici nisam strahovao da bi se
od spaljenog šupka moglo umrijeti, no nisam bio siguran ni u što.
Cecil je držao sklopljene oči i disao kroz nos. Vani je zvonilo na večeru.
- Nećeš bolničarku? - upitah. - Možeš spavati na ležaju i donijet će ti jesti.
Žmirnuo je i isprekidano uzdahnuo.
- Možeš spavati cijeli dan i nitko ti neće prigovoriti. Možeš jesti u krevetu.
Koji put te premažu spužvom.
Cecil mi je rekao da mu pomognem ustati. Načinio je nekoliko probnih koraka trudeći
se da se ne tržne. Oslonio se o moje rame i tako smo hodali preko paradne piste do
spavaonice. Zastali smo na trenutak usred polja. Bili smo sami: svi su se potrpali
u blagovaonicu, žderali hranu koje kao da nikad nije bilo dovoljno.
- Neću više ništa raditi za Nelsona — rekoh Cecilu. — On je debela guzica.
Čak ni spaljenog šupka, Cecil nije uspio potisnuti smiješak.
KONJSKE STAJE
Probudio me zbrkani žamor glasova u mraku. Sjeo sam u krevetu, ogledavajući se po
sobi prepunoj dječaka koji su se strča-li u hlače i cipele. Čuo sam nešto o nekakvu
truplu i zvuk policijskih automobila s autoceste što vodi iz Whiterivera. Gilber
Cooya ušulja se u sobu samo s iznošenim gaćama na sebi i objavi da Raymonda i
gospodina Fitzsimmonsa nema nigdje na vidiku, zrak je bio čist.
- Neki mrtvac - sikne mi Willis Martinez, s kojim sam dije-
lio ležaj. Od silnog uzbuđenja navukao je hlače naopako. - Ići ćemo ga vidjeti!
Sjurio sam se niz hodnik u Cecilovu sobu da se uvjerim da nije on taj mrtvac. Bio
je u svojem ležaju, živ, i gledao posljednje radoznalce kako se navrat-nanos
spotiču kroz vrata. Prošla su dva tjedna od njegova guznog bicikla, a svejedno je i
dalje morao poput malog djeteta tapkati na prstima s najgorom vrstom osipa u
predjelima pelena. Koža pod očima postala je papirnato siva, a obrazi su mu stršali
poput oštrice sjekire.
Bio sam zabrinut za njega. Strahovao sam da mu je spaljeno nešto važno u utrobi, da
mu je možda proključala ili mu je vatra sparušila pluća, što sad sporo uzima svoj
danak, i sve sam ga vrijeme nagovarao da ode k bolničarki, no nije htio ni Žuti za
to. Pio je samo vodu i jeo samo juhu i žele jell-o kad ga je bilo jer se bojao kako
bi njegov šupak u takvom stanju podnio odlazak na sranje.
Prostorija se ispraznila za nekoliko sekundi i sad zjapila toliko da je sve zujalo.
- Hoćeš da ostanem? - upitah ga.
- Idi - reče. - Poslije ćeš mi pričati.
U gaćama sam se sjurio niz stubište, nisam htio zaostati. Vani je bila topla,
sparna proljetna noć, a tlo s kojeg je tek okopnio snijeg bilo je mokro i sklisko.
Čim sam zašao za ugao zgrade spavaonice, opazio sam da se nešto miče meni s desna.
Razabrao sam skupinu dječaka kako trče preko paradne piste, pogureni poput vojnika
pod neprijateljskom paljbom, na putu južno prema konjičkim stajama preko puta
ceste, gdje su najedanput usred tame bljesnula crvena i plava svjetla policijskih
sirena, osvjetljavajući na mahove drveće i cementni žitni silos koji je stajao nad
svime poput kule samotna čarobnjaka.
Pojurio sam da ih stignem, skrenuvši prečicom iza stare zgrade logističkog časnika,
a kad sam napokon prešao cestu, vidio sam desetke i desetke dječaka, neke gole do
pojasa, neke poput mene samo u majicama, kako se prokradaju kroz grmlje i uz drveća
poput duša umrlih. Uz konjičke staje ispred nas bila su četiri automobila plemenske
policije i jedna bolnička kola. Staje, dva golema izduljena štaglja izgrađena da
udome konje Šestog konjičkog odreda, bile su okružene gustom šumom pamučike i vrbe,
kojom smo se raštrkali te je svatko pronašao fino mjesto u sjeni da čučne i gleda
što se zbiva.
Na sjevernome kraju jedne staje nije bilo prozora ni vrata, ali smo vidjeli kako
kroz procijepe među daskama dopire svjetlo džepne svjetiljke. Ravnatelj Whipple,
Raymond, Fitzsimmons i još nekoliko učitelja stajalo je nedaleko od starih korala
sa zamjenikom koji je zubima držao džepnu svjetiljku i drljao po notesu. Drugi su
policajci, naslonjeni o jedno od vozila, urotnički razgovarali i smijali se. Svi su
bili ošišani do kože i imali snažne smeđe ruke, a značke su im bljeskale pri svakom
pokretu. Ubrzo su se pojavila dva pomoćna bolničara u narančastim košuljama,
gurajući kolica s nosilima na kojima se nalazilo tijelo prekriveno plavom plahtom.
Kako su kolica poskakivala po neravnom tlu, s njih je spuznula noga obuvena u crnu
čizmu debelog đona i ostala mlohavo visiti sudarajući se s aluminijskim okvirom.
Bila je to Sterlingova noga. To smo svi začas shvatili.
- Čuo sam već za to da si pucaju u glavu, da se nagutaju pilula ili da skaču s
one proklete litice u kanjon kao krdo koza
- govorio je jedan od zamjenika. - Ali ovaj je prvi za kojeg znam da si je
stegnuo kravatu. Možda griješim, ali mislim da je prvi.
S druge strane čistine vidio sam oči drugih kako poput mene zure iza debla drveća i
busena korova. Jedan od dječaka, puka sjena, gledao je s najgornje prečke silosa za
žito, koji je na mjesečini sjao bijel poput slonovače. Privukao sam koljena na prsa
i ruke ovio oko potkoljenica da suspregnem drhtanje. Meni s lijeva neki je
pametnjaković puhao u sklopljene ruke, loše oponašajući glasanje legnja mračnjaka
vuu-vuu-vuuuu. Zamjenik s džepnom svjetiljkom u ustima na sekundu je podigao pogled
pa se vratio drljanju.
Na drugom kraju staja pojavio se krupan Indijanac s kau-bojskim šeširom na glavi —
šerif — i rekao svima da stvar privedu kraju jer se tu više nije imalo što raditi.
Bolnička kola su ugasila treperava svjetla i polako krenula cestom do autoceste
krčkajući kotačima po šljunku, a ostali policajaci i drugi ušli su u automobile i
odvezli se. U roku od dvadeset minuta svi su otišli i čuo se samo šum lišća i
povremena daleka tužbalica sovuljage. Polako i oprezno ispuzali smo iz skrovišta i
skupljali se pred širokim ulazom u staju, gdje je jedan od zamjenika raz-vukao žutu
policijsku vrpcu.
Iznutra je u staji bilo mračno kao u rogu i premda pedeset godina nije bila u
upotrebi, još uvijek se u njoj osjećao vonj konjskoga gnojiva, trule kože i sijena.
Pukotine i čvorovi u starim drvenim daskama propuštali su uske zrake mjesečine.
Predstavljali smo nezanemarivu masu sada kad nas se okupilo sedamdeset ili
osamdeset te smo tako zašli u mračni krug poput hodočasnika u katedralu: rame uz
rame i tako pažljivo i u tišini da smo stvarali dojam svetosti. Čulo se samo
šuštanje naših nogu kroz slamu i zvuk našeg disanja.
Kad je Harris Nail kresnuo šibicu, svi smo se trgnuli kao da je prasnula granata.
Udarcem noge rascijepio je trulu dasku i zapalio odlomljeni dio na čijem je kraju
bio tvrdi čvor. Smola u čvoru je cvrčala i pucketala, a vatra šištala sve jače,
dovoljno da blijedim narančastim odsjajem obasja taj dio staje. Uže o koje se
Sterling objesio rascvalo se na kraju gdje ga je netko prerezao, oko dva metra
iznad tla. Ravno ispod, Sterlingova prevr-nuta kolica zlokobno su blistala pri
slabom treperavom svjetlu.
Na njima je pisalo NE GURAJ.
Uže je vodilo u mrak među grede, svezano za jednu grubo otesanu traverzu. Njihalo
se tek mrvicu, gotovo nezamjetno, a sjena mu je vijugala po našim licima. Svi smo
se, čak i Sterling, bili njihali na njemu, hvatali se za čvor i skakali s jednog
potpornja nad vratima, odolijevajući gravitaciji čvrstim stiskom, leteći na
trenutak prema suprotnom zidu i opet natrag.
Dok još nisam otišao iz Willieja Shermana, učitelji i osoblje katkad su iznosili
mišljenje da je Sterling Yakezevitch ubijen, da se netko u onakvom stanju, kljast i
vezan za invalidska kolica, nipošto nije mogao dogurati s druge strane piste, preko
autoceste, šljunčanim putem do konjskih staja i još uvijek imati snage i
pribranosti da se osovi na naslone za ruke i tako se besprijekorno objesi. Ali mi
smo dobro znali: znali smo da je dječak kao što je Sterling mogao gotovo sve osim
umrijeti na način koji je smatrao prikladnim.
Nekoliko je dječaka prislonilo letve na Harrisovu baklju te smo u roku od jedne
minute svi imali neku vrstu plamena i sve je bilo obasjano prštavom mješavinom
sjena. Raširili smo se, razbacujući nogama slamu, tražeći još štogod što bi nam
odvratilo
pogled od konopa s prevrnutim invalidskim kolicima pod njim, no nije bilo ničeg
novog: tek pivske boce, crne jame za vatru zatrpane smećem i polomljeni boksovi,
svaki označen metalnom pločom s imenom nekog odavno uginulog konja i vojnika kojem
je bila doznačena dužnost da ga hrani, timari i jaše u bitki:
SREĆKO/871 prč. Greenfield
VELIKI DARAC/445 red. Moe
CRVENI VRAG nar. Barker
Ernest Snyder, jedan od najstarijih dječaka u školi, zastao je na trenutak ispod
konopa i najprije gledao gore dok nije podigao baklju od izgužvana kartona i
obasjao njegov rascvali kraj. Ispočetka je konop slabašno zatinjao, plavi plamičak
sporo se kretao naviše dok nije dosegao rožnik i proširio se zahvativši cijelu
traverzu poput goleme narančaste ruke.
Mi ostali prislonili smo baklje uza što god smo stigli - hrpe istrunule slame,
drvena hranidbena korita, koja su konjske njuške izgladile do staklaste glatkoće, i
uz daske i stupove same staje. Za nekoliko sekundi sve je bilo obasjano poput
pozornice, a sve jače plamsanje bilo je poput silovitog udisaja koji je isisao zrak
i od kojeg nam je u ušima pucketalo. Svi smo iste-turali natrag u svježu noć,
kašljući, žmirkajući i izvijajući vratove da vidimo jezike plamena kako već šište
iz jedne od rupa za čavle u valovitom limenom krovu.
Netko je ispustio prodoran ratni poklič na koji je dobio pet--šest odgovora i
krenuli smo oko staja, poskakujući, zureći u sve jači odsjaj, odveć preplavljeni
adrenalinom i vrućinom da bismo mogli mirovati. Začas se cijela staja pretvorila u
buktinju: poprečne i stropne grede žarile su se u crveno usijanim kostima,
prastarim isušenim daskama borovine koje je vatra gutala kao da su zavjese od gaze
te bacale žeravicu i kolile se uz oštru
puščanu pucnjavu. Krov je pao uz provalu iskri, a potom se sve urušilo, izbacivši
plamenu kuglu, koja je bijelim bljeskom obasjala drveće i silos i daleke mese. Pao
sam nauznak, prekrivši lice, prožet čudnim peckavim uzbuđenjem kao strujom. Ustao
sam i zaviknuo iz svega glasa jadikovku u sopranu, koji mi je razderao pluća,
pridruživši se ostalim dječacima dok smo se vrtjeli i urlali uz vatreni rub svjetla
pod pljuskom iskri. Začu-le su se sirene i kočnice automobila, a policajci i
učitelji držali su se podalje, u mraku, nedaleko od ceste, ali nismo zastali, nego
smo, ne hajući za njih, kružili oko plamena, goli do pojasa i očiju punih dima i
toptali zavijajući poput divljaka kakvi smo i bili.
NOĆNA VOŽNJA
Bilo je ljeto nakon požara kad je Bany počeo redovito navraćati u školu Willie
Sherman, uvijek u drugom automobilu, uvijek s drugim odredištem. Poveo bi me sa
sobom prilikom dostava i preuzimanja tajanstvenih paketa umotanih u crni plastični
ili mesarski papir ili srebrnu samoljepljivu vrpcu, katkad u zgužvanoj papirnatoj
vrećici. Ostajao sam u autu dok je on obavljao svoje primopredaje. Obično to nije
trajalo dulje od minutu-dvije, a tada bismo se vratili istini puteni kojim smo
došli. Vozili smo se u Superior, Gilu, San Ramone. Dvaput smo se spustili u za-
sljepljujuće more svjetla zvano Phoenix.
- Imam nekoliko prijatelja na pravim mjestima, Edgare -rekao mi je jedne večeri
na povratku iz grada zvanog Snow-flake, gdje se sreo s dvojicom sitnih tamnoputih
muškaraca na parkiralištu građevinskog poduzeća. - Radio sam dugo i naporno i sad
mi se to vraća. Sad se mogu kretati nekažnjeno.
Ljeti nitko nije osjetio da me nema. Katkad i do zore. Od vremena do vremena Barry
bi poveo Jeffreyja i nas bismo se trojica vozili do Velikog jezera ili Escudille i
sjedili oko vatre, slušajući Jeffreyja kako loše svira gitaru. Barry je katkad
dovodio
žene, svaki put drugu, koje bi pet ili deset minuta skakale oko mene, a ostatak me
večeri ignorirale. Protiv svoje volje počeo sam se veseliti Barryjevim dolascima:
ubijali su mi tešku dosadu praznoga ljeta, a što je još važnije, Barry mi je svašta
pričao. Bio je jedina odrasla osoba koju sam poznavao a da ne krije sve nekako
namjerno.
Jedne od tih prvih noći zamolio sam ga da mi ponovo ispriča priču o tome kako sam
umro, a on me izmlatio šakama i vratio u život. Barry je čvršće uhvatio upravljač i
izredao cijelu priču, kao da iznosi ep koji je sam napisao i zapamtio. Drugih
večeri Barry bi mi ispričao sve drugo što zna o meni, uz prilično umjetničke
dramske opise: kako su se upoznali moj otac i majka, kako je otac nestao, a majka
se propila, okolnosti mojeg rođenja, moj život prije nesreće.
- Kladim se da nisi sve to znao, ha? - rekao je jedne srpanjske večeri na putu
za Superior. Vozili smo se u novome drap dusteru s namreškanim vinilnim sjedištima
i sve je bilo natopljeno mirisom plastike. - Istoga trenutka kad si ponovo uhvatio
dah ležeći na onim kolicima, znao sam da u tebi ima nečeg posebnog. Znao sam odmah
da ćemo na neki način ostati povezani. Stoga, kad sam čuo sve to, da ti je otac
otišao, majka pobjegla, a baka završila u bolnici, znao sam da ja moram biti taj.
Razgovarao sam s tvojom bakom, sa svim tvojim starim susjedima, s ljudima koji su
dovezli bolnička kola, sa svakim koga sam našao. Postao sam pravi pravcati detektiv
- htio sam znati sve. Eto zašto sam velik dio svojeg radnog rasporeda posvetio tome
da uđem u jtr^g tvojoj majci. Sve sam to učinio zbog tebe.
Kad su mu priče o meni počele ponestajati, Barry se lako prebacivao na priče iz
vlastitog života. Pričao mi je o svojem ocu, otresitu naftašu na platformi, koji ga
nikad nije zvao pravim imenom, nego Debeloguzi, Dupeglavac, Deps; majci koja je
umrla kad je bio malo dijete; skrbnicima kod kojih je živio pošto mu je otac
poginuo dok je radio na bušotini u Venezueli.
- Posljednja obitelj koja se brinula za mene, Shapiro, odlučila me posvojiti.
Htjeli su da studiram pravo, postanem političar, ukinem poreze ili što bilo. Stari
je bio gradonačelnik Rutt-stowna u Ohiju, a držao se kao da je sijamski kralj.
Rekao sam
im da želim na medicinu, ali su se držali hladno. Možeš to zamisliti: obitelj koja
se srami što im sin želi biti doktor, da pomaže i ozdravlja ljude. Smatrali su da
im nešto dugujem. Rekli su da “ne poštujem njihove želje”. Nisu mi došli na
promociju, nisu mi poslali dar. Dva mjeseca poslije poslali su mi dopisnicu. Pisa-
lo je: “Čestitke. Steven i Annie”. Ne “Volimo te, mama i tata”, ne “Ponosni smo
da si naš sin”, nego “Čestitke. Steven i Annie”. Ma jebeš njih. Razumiješ što hoću
reći? Jebeš njih.
Pogledah ga. Jednolični zeleni odsjaj upravljačke ploče osvjetljavao mu je lice i
začudilo me da mu vidim oči pune suza.
- Znam kako je to. Zar ne vidiš? Bio sam sam od prvoga dana života i ništa ne
pomaže, koliko god se trudim.
Šmrcnue i obrisa se oko usta, opuštenih i vlažnih.
- Razumijem, znam da to nije lako. Zato sam ja tu. Trebaš li bilo što ili imaš
bilo kakvih problema, samo mi javi. Reci meni i ja ću ti to srediti.
Stigli smo, krivudajući, do podnožja kanjona Slane rijeke oštrim zavojima nad
provalijom bez zaštitne ograde. Pod nama, negdje u tami, Slana rijeka bila je puki
potočić među kamenjem.
Htio sam olakšati dušu na Barryju, ispričati mu sve. Posljednja dva mjeseca šestog
razreda, prije nego što je otišao kući na ljetne praznike, Cecil je govorio o tome
kako će ubiti Nelsona. Premda je Cecila spaljeni šupak spasio od kazne zbog
spaljene staje - nije kao mi ostali morao dva tjedna prazniti zahodske jame služeći
se samo lopatama i kantama - nije ga spasio od proganjanja Nelsona i njegova klana.
Ne, Cecilov spaljeni šupak nije pomogao nijednome od nas. Svakoga dana bi nas
zaskočili, tukli, mučili, prijetili. Nismo mogli sjesti u knjižnici ili stati u red
za ručak a da ne zaradimo barem podmukli udarac u bubreg ili nas netko hitro snažno
ne uštipne za stražnji dio ruke od čega bi ti se oči začas ispunile suzama. Pod tuš
sam ulazio samo kad je Raymond bio u blizini; piškio sam u kantu za pranje poda u
domarevu ormaru, samo da ne moram na zahod; bdio bih sve do jutarnjih sati od
straha da bi se štošta moglo dogoditi ako zaspim. Vratio bih se i učinio sve što bi
Nelson zatražio od mene da mi nije bilo do Cecila. Trpio je kad su
nas Nelsonovi kompanjoni sustigli dok smo među cedrovima slijedili leptire ili
šetali u nadi da ćemo ponovo vidjeti gospođu Whipple, i udarali nas, ćuškali ili
nas pustili da trčimo dok su oni na nas bacali kamenje i potom nas opet progonili
poput čopora kojota kad se poigrava s ranjenim lanetom. Kao i ja, sav se odrpao,
pohabao, ali se nikad nije požalio. Govorio je samo jedno:
- Mislim da ću ubiti Nelsona.
A onda je stigla vijest o smrti bake Paul. Ujak Julius me zatekao jednoga jutra
kako tipkam u podrumu i rekao mi da su zvali iz bolnice s obaviješću da je baka
Paul pretrpjela srčani udar. Sprovod će se obaviti koji dan kasnije i ujak Julius
me upitao želim li ići. Okrenuo sam se u stolici, prožet sramom, i odmahnuo glavom.
Mrzio sam se ne samo zato što nisam imao hrabrosti naći se na još jednom sprovodu,
nego i zato što je novost o bakinoj smrti tako slabo djelovala na mene-, nisam
osjetio ništa osim blage tuge što sam ponovo napušten, što sam postao preživjeli
samotnjak iz prošlosti s kojom sam izgubio veze.
Koliko god sam snažno želio sve povjeriti Barryju, svejedno sam šutio dok je
automobil škripao i cvilio, ulazeći u krivine i izlazeći iz njih. Tako mi je dugo
šutnja bila jedino oružje za obranu: bilo što reći, makar samo nekoliko riječi,
bilo je kao odavanje nečega.
Pošto je Barry te večeri obavio svoju primopredaju - tutnuo malu papirnatu vrećicu
dvjema ženama pod tendom benzinske crpke - stali smo u kamionskom svratištu koje
radi cijelu noć i pojeli hrpu palačinki sa slaninom i jajima. Primijetivši moje
upalo lice i blijedu kožu, Barry je zaključio da nisam dobro uhranjen te mi je
zatim donio bočice vitamina i ribljeg ulja i svaki put mi je prigodom vožnje
kupovao voćni frape, hamburgere, banane u sladoledu i debele porculanske zdjelice
pune kamionskog variva.
Kad me tog jutra ostavio kod branika za stoku, nebo je uz rub rudjelo, a ptice su u
drveću dizale graju. Bilo mi je udobno sjediti i nije mi uopće bilo do toga da
izlazim iz vozila i proživim još jedan dan u Willieju Shermanu.
Čim sam otvorio vrata, Barry me upita: - Hoćeš li doći živjeti sa mnom, maknuti se
odavde?
- Ne znam - odvratih.
- Misliš li da s^m loš čovjek?
Iskoračio sam iz automobila i zalupio vrata za sobom. - Ne mislim da si loš.
- Onda ćeš razmisliti o tome da pođeš živjeti sa mnom?
- Dobro - rekoh.
- Trudim se, Edgare, znaj to dobro. Neću ovako vječno živjeti. Malo ušteđevine,
prava žena i mogu se srediti. Govorim
o stabilnosti, sigurnosti. Još samo malo.
Ostatak toga dana, baš kao i svakoga drugog ljetnog dana, proveo sam tipkajući u
kotlovnici, lutajući pistom, misleći na Cecila, sjedeći na skakalištu, puštajući
noge da mi se njišu preko ruba, nastojeći ne misliti previše o baki Paul, što me
opet nagnalo da mislim na majku u lijesu, na to kako je kliznuo u mračnu rupu, kako
sam pomagao da se ukopa. Maštao sam o tome kako sam došao do San Carlosa, iskopao
je vlastitim rukama, skinuo pokrov, a moja se majka pridigla, kao da je samo
odspavala pa zbori: - Hvala ti, Edgare, hvala ti. Neću više popiti ni kapi piva.
Noću bi me takva razmišljanja stalno dovodila do nesanice, pa bih se ispeo kroz
prozor i provalio u kuhinju da uzmem štogod za jelo ili bih tumarao pistom i
skrivećki gledao koje god učitelje, koji su ostali preko ljeta, kako mirno spavaju
u krevetima. Provaljivao sam katkad u prazne kuće i njuškao po ormarima i
kupaonicama, kradući samo ono što nikome nije trebalo. Satima bih ležao u praznim
raspremljenim krevetima, zamišljajući kako bi to bilo imati majku ili oca da uđu iz
susjedne sobe, donesu mi čašu vode i požele laku noć. Često bih se uvlačio u kanal
koji je vodio u Marijin ured da sjednem u njezinu stolicu i mirišem njezin parfem.
Kad bi mi krađa i tipkanje toliko dojadili da više nisam mogao, ležao bih na ležaju
i listao stare medicinske knjige koje mi je Barry donio. Rekao mi je da razmislim o
tome da jednog dana postanem liječnik, premda nipošto ne bi htio vršiti nikakav
pritisak na mene.
Bio sam prestravljen onima koje su sadržavale ilustracije. Malo sam zazirao od
prizora bjeloočnice koja visi iz duplje, ognojenih povreda i rana razjedenih
gangrenom, izrovane izrasline tumora navaljene na nečiji vrat poput grozda lupara,
krvave kosti koja viri iz bedra, nagorjele ruke sve crne od plikova, crijeva koja
cure iz rane - ali najviše su me uznemiravale slike golih ljudi, izloženih jasnom
svjetlu na oštrim crno-bijelim slikama. Muškarci i njihovi penisi poput palica,
žene i njihove dojke s tamnim bradavicama, tajanstvena dlakava praznina među
njihovim nogama.
Zar se sve svodi na to? Pitao sam se. Zar smo tako trebali ispasti? Doživiš
nesreću, slomiš kosti, razboliš se, a zatim te preplavi ta čudna dlakavost i uskoro
si mrtav, ubačen u drveni sanduk i pokopan pod hrpom zemlje?
Drugi stalnjaci katkad bi se toliko nasmrt dosađivali da bi razgovarali čak i sa
mnom. Krupna pripadnica Ute, po imenu Prissy, rado je sjedala do mene na stubama
nakon kuhinjskog zaduženja i pričala mi o starijem bratu koji je bio kriminalac
prvoga stupnja. Čak se ni ljeti djevojčice i dječaci nisu smjeli družiti, no tada
bi situacija bila još manje podnošljiva. Prissy mi je rekla da joj je puna kapa
drugih dviju stalnjakinja i da mora govoriti još s nekim, pa makar to bio i ja. S
ponosom mi je pripovijedala o tome kako je njezin brat pljačkao prodavaonice, ukrao
zebru iz cirkusa, spalio restauraciju (nenamjerno) i u Tek-sasu ubio dvije starije
bijelkinje koje su ga nazvale crnčugom.
- Ubit ću te ako to nekome ispričaš - upozorila ga je. - Warren je pobjegao iz
zatvora i nitko ne zna gdje je. Mogao bi biti negdje u blizini. Možda dođe po mene.
Zna da sam ovdje, pisala sam mu i ne bi mu se ovdje nimalo svidjelo. Warren mrzi
školu.
Jednog jutra, baš dok mi je prepričavala kako je kriminalac Warren neku zalutalu
kozu jednom raznio štapom dinamita, biciklima su se cestom dovezla dva mlađa
bijelca u bijelim košuljama. Još izdaleka vidjelo se kako se osmjehuju, a zubi im
se bjelasaju na suncu.
- Ove zovu starješine - protumači mi Prissy. - Govore ti o Isusu Kristu i sve
tako.
- Isus Krist - ponovih.
- A ako im pristupiš, prijeđeš u njihovu crkvu, pošalju te da živiš negdje s
bogatom bjelačkom obitelji. Većinom u Utah. Moja rođaka Bertaline im se pridružila
i poslali su je nekamo gdje svatko ima komad zelene trave pred kućom i sva djeca
imaju crvene bicikle, i to nove, a kad je vruće, okolo ide kamion i dijeli
sladoled. Bertaline mi je sve ispričala. Jedina je nevolje u tome što si Indijanac,
a svi oko tebe bijelci. Postavljat će ti glupa pitanja.
Gledali smo kako se starješine kreću oko udaljnijeg kraja paradne piste i staju
pred kućom gospodina Hansena. Katkad sam sumnjao u Prissyne priče, ali znao sam da
mi o ovoj dvojici mladića govori istinu. Izgledali su kao da su se dovezli odnekle
iz svijeta koji je opisala, svijeta punog zelenih travnjaka i nasmiješenih ljudi
obasjanih onom vrstom sreće kakva može proizaći samo iz novih bicikala i besplatnog
sladoleda.
Starješine su nestali u Hansenovoj kući i namjeravao sam pričekati dok ne izađu,
možda se raspitati o mogućnosti da im pristupim, ali uto dojuri dugi plavi
kabriolet sa ženom umotanom u šal i s malini dječakom do sebe. Bio je to rekordni
dan: četiri stranca, a nije još bilo ni deset sati. Registarska tablica na
automobilu glasila je California, a majka je držala dječaka za ruku dok su se,
pokazujući na oronule kuće, kretali terenom u novoj odjeći, čitajući pogrešno
napisane oznake. Slijedio sam ih, nastojeći čuti što govore, namirisati ženin
parfem. Nastojao sam zamisliti kuću u kojoj žive - nešto veliko bijelo blizu oceana
s palmama i travnatim prostranstvom - i pokušao shvatiti zašto bi netko takav došao
na mjesto kao što je Willie Sherman.
Gledali su konjičko zvono kad se dječak okrenuo i ugledao me. Imao je crvenu kosu i
pjegice kojima su mu lice i ruke bili posuti kao da je poprskan sokom od rajčice.
Prišao mi je i odmjerio me, unio mi se u lice.
- Smrde ti Indijanci - reče. Njegova se majka okrenula, skinula sunčane naočale
i nasmiješila mi se. Dječak se iskesio i začepio nosnice tako da mu je mali prst
ostao viriti.
U tom trenutku mrzio sam tog dječaka stotinu puta više nego Nelsona, Glena ili
Gnjilozubog. Povukao sam se nekoliko
koraka, uzeo kamen s tla i nabio mu ga u trbuh. Ispustio je sitan nenadan zvuk -
pahhh - a majka je vrisnula, na što je Raymond istrčao iz sraonice broj jedan gdje
je nakon doručka volio sjediti i listati časopise.
- Udario mi je sina - graknu žena. Pograbila je cmizdravca za ruku i odvukla ga
u automobil.
Raymond me nekoliko puta svojim časopisom zveknuo po glavi.
- Ne, Edgare! Zločesti dečko, jako zločesti!
Zajedno smo gledali kako se automobil zanosi na šljunku i kako je odgrmio u smjeru
Whiterivera.
- Čime si ga udario? - upita me Raymond kad su nestali s vidika. Vidio sam da
se Raymondov časopis zove Krupne tete.
- Kamenom
- Jesi ga dobro odvalio?
- Prilično, u trbuh.
Potapšao me po leđima. - Tako se to radi.
SEDMI RAZRED
Posljednjih nekoliko dana prije početka sedmog razreda Edgar je stajao pored
branika za stoku očekujući da se pojavi njegov prijatelj Cecil. Prolazili su
automobili i kamioneti puni obitelji koje su dovodile jednog ili dva svoja člana.
Hrpa djece došla je autobusom sivim poput ratnog broda, jedna je djevojčica došla
na biciklu s platnenom vrećom prebačenom preko leđa. Tek u nedjelju kasno popodne
spazio sam crni kamionet kojim je, znao sam, stizao Cecil.
Veliki je ford proškrebetao pored mene i zastao pred upravnom zgradom. Preskočio
sam branik za stoku i jurnuo preko parkirališta. Dalje ispred vidio sam Cecila kako
stoji iza kamiona i uzima torbe. Doimao se uzrujano: njegovo inače bezizražajno
lice bio je zajapureno i zgrčeno, a kad se otputio dalje,
nešto je preko ramena dobacio svojem stricu koji je u kabini srkao pivo. Stric,
koji je nosio prugastu vozačku kapu, nagnuo se iz kamioneta i jednim udarcem s leđa
oborio Cecila na tlo. Graknuo je nešto na jeziku koji nisam razumio, dograbio jednu
od torbi i istresao svu odjeću Cecilu na glavu. Odbacio je torbu, poviknuo nešto
Raymondu, koji je gledao s prozora jedne spavaonice, i odvezao se, usput srušivši
jedan stup ograde.
Pomogao sam Cecilu da pokupi odjeću i odnese stvari u sobu. Sjeo sam s njim na
njegov ležaj i rekao: - Tvoj stric.
Cecil je kimnuo. - Prvo ubijem Nelsona, onda njega.
Pokazalo se, međutim, da Cecil neće ni trebati ubiti Nelsona. Nelson se prvoga dana
nije pojavio na nastavi i svaki dan nakon toga bio je za nas dvojicu praznik. Jedva
smo znali što bismo sa sobom: pikulali smo se s petašima, pokušavali uhoditi
djevojčice u spavaonici i šetali paradnom pistom s osjećajem nepobjedivosti. Svako
toliko Glen bi nam zviznuo pljusku
ili nas gurnuo pod tuševima, ali kao da bez Nelsona nije to činio dovoljno
zdušno. Navečer, prije spavanja, pokazao sam Cecilu kako da se provuče kroz rešetke
i popne na krov gdje smo sjedili osluškujući kojote i bacajući papirnate aviončiće
preko ceste do poziva na povečerje. Kružile su glasine da je Nelson završio u
zatvoru zbog prodavanja droge, da je ubio vlastitog rođaka tako što je sjeo na
njega, da je umro od udara svojeg debelog srca.
A tada se jednoga dana pojavio, s nekoliko novih crvenih tragova od ospica, ali
inače mu nije bilo ništa. Lijepim vremenima došao je kraj. Za nekoliko sati Nelson,
Glen i još pokoji dječak pronašli su me kako se krijem u sraonici broj tri. Cecil i
ja smo mislili da bi bilo pametno razdvojiti se, ali koga smo mislili zavarati?
Nelson bi nas se dočepao kamo god pošli.
Izvukli su me te sam žmirkao pri jakom svjetlu. Nelson se iskesio, a Glen me
pograbio za vrat i dobrano me i dobrohotno potresao. - Bok, debilu - reče.
Novi dječaci su se na to dobro nasmijali. Obojica su izgledala prestrašeno; tek su
drugi tjedan bili u Willieju Shermanu i, kao većina novih, bili su toliko
prestrašeni da su se smijali na bilo što.
- Kažu mi da još uvijek trčkaraš okolo sa svojim pederom, ha?
- reče Nelson. - Šteta što mu se šupak pokvario.
Odmjerili Nelsona, zatim Glena i rekao: - Odjebite, debele guzice.
Za vrijeme ljeta, sa svim vremenom za razmišljanje na raspolaganju, odlučio sam
nastaviti tamo gdje je Sterling stao, zaključio da mogu postati Sterling. Nisam se
vozio u invalidskim kolicima, ali sam imao napuklu glavu. Zasigurno ne smeta ako
pokušam.
Glen iskorači i svojski me poklopi postrance baš po napukloj glavi i moram priznati
da je prilično boljelo.
Nelson je novima zapovjedio da me dokrajče. Navalili su na mene oštrini udarcima. S
lakoćom sam ih eskivirao, otkotrljao se i stao opet na noge. Nisam bio neki borac,
ali u protekle dvije i pol godine toliko sam primio udaraca rukama i nogama da sam
ih znao predvidjeti i svesti štetu na najmanju mjeru. Premda mi je zujalo u ušima
od udarca koji mi je udijelio Glen, poigravao sam se s tim dječacima i dobro ih
potkvačio kad god bi se približili; bio sam sada u sedmom razredu i nisam si smio
dopustiti da me srede neka dva nova. Povremeno bi se uključio i Nelson i pljusnuo
me da ubrza stvar, tako da su me napokon novi uspjeli oboriti i izritati dok im
ruke nisu počele drhtati te su omlohavile od napora. Nabio sam koljena pod bradu,
pokrio glavu i pustio ih neka rade što hoće. Kad više nisu imali snage dići šake,
poskočio sam da im pokažem da mi nisu ništa napravili. Nelson i Glen su već
izgubili interes i otišli su da rukama pošalju poruku nekim djevojčicama preko
granične crte. Dvojica novih klekli su u prašinu iscrpljeni, a ja sam jednoga svom
snagom, tolikom da je pao na tlo i stao pljuvati krv, nogom nabio u zube.
Manji je, klečeći, jedanput pogledao druga, zatim sebe, iz-grebenog i prekrivenog
prašinom i zavapio: - Mrzim tu biti.
Te sam se noći iskrao i susreo s Cecilom u kotlovnici. Ujak Julius, koji je bio u
osamdeset i petoj, postao je gluh kao panj. Počeo je nekako postrance vući nogu, a
artritične su mu se ruke skvrčile poput potrošenih tuba za zubnu pastu. Katkada me
nije razlikovao od drugih dječaka.
Cecil i ja smo mogli razgovarati, prekopavati po prostoriji, mlatiti po starome
kotlu lopatom, da smo htjeli, i svejedno ne bi ništa primijetio. Ukrali smo
nekoliko mliječnih bombona iz prednjih džepova njegova kombinezona i sjeli na dva
sanduka da ih pocuclamo. Cecil je bio dobro izgreban po vilici i reče mi je da je
umoran od svega, da će doista ubiti Nelsona prvom prilikom koja mu se ukaže.
- Čime? - upitao sam. Premda sam bio prestravljen zbog onoga što bi se moglo
dogoditi ako to doista učini, zanimalo me kako je to namjeravao učiniti
Cecil je slegnuo ramenima. - Nabavit pušku, upucati ga. Luk i strijele možda.
Sasjeći ga mačetom.
Cecil izvadi svoj skalpel i prevuče ga preko grla. - Ovako i mrtav, pa/'ravno na
pod.
- Mogao bi ga odalamiti maljem na spavanju - predložih.
Cecil uzdahne. - Puno načina. Puno, puno.
Pokazao sam Cecilu nož koji mi je Art bio dao. Skrivao sam ga u Hermesu Jubilee, u
malome odjeljku iza tipki. Kad su pretresali, pregledavali su svaki pedalj
spavaonica, čak i Ray-mondovu sobu, čak i ujaka Juliusa, a svejedno nisu pronašli
moj nož. Cecil ga je prevrtao u rukama, puštajući svjetlo da se poigrava na
sedefastoj drški dok sam se ja prisjećao onoga dana kad mi ga je Art dao i njegove
upute što da učinim s njime. Otad sam odavno izgubio svaku nadu da ću dobiti još
koje pismo od Arta - on je ostao samo još jedan gubitak u mojem životu - ali kad
sam vidio taj nož, shvatio sam da mi nedostaje, čak sam se osjetio krivim jer nisam
Barryju zarinuo nož među rebra prvom prilikom koja mi se ukazala, kao što sam mu
bio obećao. Makar je bio daleko i znao sam da' ga vjerojatno više nikad neću
vidjeti, imao sam osjećaj da sam ga iznevjerio.
Rekao sam Cecilu ako itko treba ubiti Nelsona, onda bih to trebao biti ja. Što mi
mogu? Bio sam baš kao Sterling Yakeze-vitch. Znao sam to, ali činilo se da drugi
nisu.
Cecil mi se nasmijao. - Ti ubiješ Nelsona? Kako?
- Tim nožem - odgovorih. - Zarineš ga ravno među rebra, točno tu - ubo sam
prstom Cecila sa strane - i možda ga malo iskreneš. Tako ubijaš ljude.
- Zabiješ ravno tu? - ponovi Cecil, dobrano me ubovši među rebra svojim debelim
prstom cereći se. - Tako ubijaš?
Skočih na njega, uhvatih ga u kravatu te smo se hrvali po sobi smijući se i
zavijajući, prevrćući sanduke. Izvodili smo kara-te-udarce, mahali nogama po zraku,
čvrgali se, ubadali prstima u oči. Bili smo kauboji koji pucaju jedan na drugoga,
superju-naci iz kojih sijevaju munje: tih nekoliko minuta vladali smo se kao prava
djeca. Ganjao sam Cecila oko staroga klepetavog kotla, a rukama prekrio glavu,
hineći silnu prestravljenost.
- O ne, veliki dečko ubijač me oće ubit! Jao! Pomagaj! Pomagaj!
Znam samo da me tada netko primio za uho. Bio je to ujak Julius, uprljan i
ustreptao, i gnjevno nas je vukao uza stube natrag u naše sobe. Ipak nije bio tako
gluh.
DVOČLANO PLEME
Cecil se odlučio za luk i strijele. Svaki slobodan trenutak u sljedeća tri tjedna
posvetio je izradi oružja kojim bi djelotvorno ubio Nelsona. Razmotrio je sve
mogućnosti i zaključio da su luk i strijele najbolji način da to obavi a da se ne
dovede u neposrednu opasnost. Pokušati to nožem kao što je moj, reče, bilo bi kao
da želiš čačkalicom ubiti divlju svinju.
Ponudio sam mu pomoć, ali odmahivao je glavom i frktao nosom, što je značilo da je
zauzet i ne želi da ga se ometa. Svejedno sam gledao, prateći kako reže - nožem za
maslac koji je satima brusio na kamenu - luk dugačak jedan metar od mlade borovice
spržene gromom, debljine gotovo kao drška metle. Zamišljeno se obješenjački
smiješio dok je djeljao i strugao, šiljeći i oštreći krajeve, a kad je gotovo
dovršio, premazao ga je cijeloga mašću da bude savitljiviji. I dalje se trudio,
ogulio bi komadić uz držak ili zasjekao dublji rez. Napokon, kad je bio zadovoljan
oblikom, zategnuo ga je čvrsto isprepletenom
dvostrukom žicom koju je pronašao upetljanu u granu što se nadnosila nad rijekom.
Za naših šetnji pretraživao je tlo u potrazi za starim vršci-ma strijela, iz
gnijezda jastreba uzimao najbolje perje za krilca. U rijetkim trenucima kad je
osjetio potrebu za razgovorom, objasnio bi da ga je pokojni djed poučio kako se
izrađuju luk i strijele, kako se lovi. Reče da je uglavnom lovio zečeve, ali
rijetko ih je pogađao. Zečevi, reče, mogu čuti strijelu kako para zrak, osjetiti
kako se ustremljuje na njih, i izmaći joj, uvijek u zadnji čas.
- Pukneš strijelu, pogodiš zeca? - reče. - Debeloguzog zeca.
Pokušao sam zamisliti Nelsona kako se izmiče strijeli i
zaključio da bi on bio sretan da uspije izbjeći i jabuku izbačenu s druge strane
paradne piste.
- A ljude? -upitah.
- Kakve ljude?
- Je li ljude lako pogoditi?
Cecil se naceri. - Ljudi nisu zečevi.
Sve to vrijeme nadao sam se da ćemo naposljetku dojaditi Nelsonu, da će prijeći na
neki novi projekt, ali mučenje nas dvojice postalo mu je jedan od omiljenih hobija,
uz prodaju zaplijenjene robe, koju su mu nabavljali njegovi lakaji i udisanja
ljepila u stražarnici. Osim redovitih batina, na koje smo navik-
li na igralištu, šibanja ručnikom u kupaonici, podmuklih udaraca šakom za
vrijeme proziva, sulica od gumice (pribadača provučena kroz komadić gumice,
ispaljena kroz slamčicu soka) u razredu kad bi učitelji izašli popušiti cigaretu
ili se jedni drugima žaliti, Nelson je počeo smišljati nove kreativnije načine da
nas ugnjetava. Mrtvi tvor, izjedan crvima, natrpan u moju jastučnicu, žilet umetnut
u stolicu moje klupe, žabica bačena u sraonicu broj tri dok sam sjedio i čitao kako
netko po imenu Bardito vječno voli nekoga po imenu Vicky. Ili kad je na igralištu
hrpa novih dječaka na prepad ščepala Cecila, strgla s njega hlače i gaće i ostavila
ga da klipše natrag u spavaonicu tek s jednom cipelom preko intimnih dijelova i
pred stotinama zabezeknutih djevojčica koje su rukama pokrivale usta.
Ne vjerujem da je Nelsonu više bilo do osvete ili demonstracije sile. Htio je
ispitati naše granice izdržljivosti, vidjeti koliko možemo izdržati dok se ne
slomimo. Nelsonu je to bila zabava.
Kad nam ništa drugo nije preostalo, pokušali smo uzvratiti. Kad bi me tko udario,
udario bih i ja njega, po mogućnosti dvostruko jače. Ako bi me za vrijeme nastave
netko pogodio bombicom, progonio bih ga po dvorištu i, makar u blizini bio Nelson
ili Gnjilozubi, ili bilo tko drugi, stjerao bih ga u škripac
i ozlijedio koliko god sam mogao, prije nego što bi me ostali dohvatili. Grizao
sam, grebao, urlao, kleo. Čak sam počeo posezati za nožem iz čarape, spavao s njim,
čvrsto ga držeći u ruci. U redu za ručak svakome sam dao do znanja da ću sljedećega
koji me pipne skalpirati i iskopati mu oči. Osjećao sam se tako opako,
prestravljeno i iscrpljeno da sam iz dana u dan bio na rubu suza.
Što se Cecila tiče, činilo se da se povlači u sebe. I inače nije bio baš pričljiv,
a sad danima ne bi progovorio ni riječi. Koža oko očiju blago mu je požutjela, a
kad bismo zajedno odlazi-
li u brda, sjedili bismo u potpunoj tišini i zurili u divlje boje sumraka, bez
ijedne riječi.
Cecilu nije trebalo dugo da se povede za mnom: počeo je džepove puniti kamenjem
kojim bi gađao svakoga tko bi mu se samo približio i ukočio bi se u polučučnju,
spreman uzvratiti i na najmanju provokaciju. Dakako, uzvraćanjem smo si samo
dodatno zagorčali život. Uzvraćajući, prestali smo biti nevidljivi. Umjesto da se
zadovoljimo time da nas u tišini premlate, što su učitelji i nadzornici u principu
tolerirali, stvarali smo nered, zadajući svima nevolje. U samo nekoliko tjedana, od
uzornih učenika Willieja Shermana, vrste učenika koji se umiju neprimjećeno provući
kroz školu, postali smo najgori šte-meri. Ubrzo smo nakupili više sati kuhinjske i
zahodske kazne od bilo koga drugoga u školi.
Cecil i ja bili smo dvočlano pleme, a to, kao što smo ubrzo uvidjeli, nikad neće
biti dovoljno. Cecilu je trebalo još dva tjedna da izradi strijele. Pronašao je
savršene vrške, prekrasno obrađene i oštre poput žileta, jastrebovo perje za krilca
i uske
vrbove štapove koje je stvrdnuo na vatri i izravnao neravnine starim otvaračem za
boce. Načinio je ukupno četiri strijele i svaku odvagnuo na vrhu svojeg tustog
kažiprsta.
- Dobre strijele - reče jednoga dana uz najblaže natruhe osmijeha. - Nisu
toliko šugave.
Jedne prosinačke nedjelje Cecil uze luk i strijele i krene u potragu za zečevima.
Pošao sam za njim, ali me zaustavio, rekavši da želi loviti sam jer ja stvaram
previše buke dok se krećem, kao da medvjed gazi po žaruljama.
Cijelo sam poslijepodne čekao i durio se. Nisam mogao sakriti zadovoljstvo što se
vratio praznih ruku, zabrinuta izraza lica.
- Zečevi — zakuka.
Nakon nekoliko probnih ispaljivanja u stog trule slame, Cecil je sakrio oružje pod
hrpom hrđave krovne građe iza stare oružarnice.
Nisam mogao a da Cecila gotovo svakoga dana ne zapitkujem namjerava li doista ubiti
Nelsona. Cecil bi me svaki put pogledao onim svojim tamnim nedokučivim očima i tek
malo uzdigao obrve kao da govori: tko zna što će biti.
Došao sam do zaključka da nije nimalo dobra zamisao ubiti Nelsona lukom i strijelom
usred bijela dana. Ne bismo li, pitao sam se, mogli pronaći bolji način, nešto
tiše, podlije, nešto nakon čega nas ne bi uhvatili? Dovoljno sam dugo radio za
Nelsona da znam cijeniti kradomičnost, šuljanje, zametanje tragova,
i upitao sam Cecila ne bismo li se možda najprije okušali u nekoj od tehnika
koje smo ranije spominjali: Nelsonu usred noći žiletom prerezali grkljan. Meni se
to činilo savršenim planom.
Školom William Tecumseh Sherman kružila je tajna predaja, priče koje se
pripovijedaju nakon gašenja svjetla: o duhu koji se nastanio u silosu, o čarobnjaku
koji živi u brvnari daleko u brdima i gega se noću, dlakav i nakazan, skupljajući
životinjske kosti i bacajući čini, o dva dječaka koji su skočili u kanjon
i umalo poletjeli. Jednu sam priču čuo nekoliko puta: o učenicima - i dječacima
i djevojčicama - koji su se budili mrtvi, prerezanih grkljana, u krevetima
natopljenima vlastitom krvlju. To se vječno ponavljalo tijekom godina, a da nitko
nikad nije uhvaćen. Neki su tvrdili da je u pitanju čarobnjak, neki da je
luđak koji spava ispod jedne napuštene kuće u Whiteriveru, neki da je sablasni
konjanik kojeg su ubili Indijanci i sad žeđa za osvetom.
Mogli smo Nelsonu prerezati grkljan, baš kao u priči, a krivnju bismo svalili na
luđaka, čarobnjaka ili duha. Cecil ne bi morao zauvijek nestati, a ja ne bih bio
prepušten samome sebi u Willijeu Shermanu. Nisam mogao ostati bez Cecila, znao sam
to. Sve dok je Cecil u blizini, mogao sam podnositi batine, mučenje, dosadu. Bez
njega ne bih izdržao.
- Ne - odmahnu Cecil. - Luk i strijele su daleko. Pokušaj ga ubiti iz bliza
žiletom i možda on prvo ubije tebe.
Cecil zategnu zamišljeni luk, nacilja na mene i ispusti strijelu. - .šSsfišsssčcap!
Shvaćaš? Nema problema.
Gledali smo se. Nisam ga mislio razuvjeravati. Stoga sam smislio drugi plan, koji
ću morati obaviti sam.
EDGAROV PLAN
Jedne večeri usred veljače, dok je snježna mećava zametala tlo, ustao sam iz
kreveta, otkračunao prozor, provukao se kroz šipke i sišao niza zid, nasumce
pipajući nogama i rukama u potrazi za poznatim osloncima među velikim blokovima
pješčenjaka, čvrsto se držeći za njih dok me snijeg zapuhivao na mahove. Otputio
sam se ravno u vjetar, probijajući se paradnom pistom, sav nakrivljen, kroz bijele
perjanice što su se dizale desetke metara uvis, ubadajući me poput pribadača na
svakoj pori moje gole kože. Imao sam na sebi samo gaće i majicu. Kad sam se dokopao
glavne zgrade, imao sam osjećaj da mi je koža snažno izribana smirkom i umočena u
alkohol.
Provalio sam u Marijin ured kroz zračni odušak, istrgnuo čeličnu rešetku, provukao
se kroz uski ventilacijski otvor dok mi je dah hučao u ušima, a metal pod koljenima
se ugibao i svijao, i potom se odgurnuo od stranica uske četvrtaste djevi
i otklizao ravno na Marijin stol, naglavce poput gmizave zmije. Dalje je trebalo
samo uzeti ključ iz prednje ladice njezina stola i otvoriti vrata ureda ravnatelja
Whipplea, ništa lakše.
Vreća zaplijenjene robe bila je gdje i uvijek: u velikoj donjoj lijevoj ladici.
Ravnatelj nije zaključavao ni svoje uredske ormare ni ladice stola - ta tko bi bio
toliko lud da njemu nešto uzme?
Prebacio sam torbu preko ramena i na izlazu zgrabio pet-šest špula vrpce za pisaći
stroj iz ormara s opremom. Torba je bila teška i nespretna, što je znatno otežavalo
povratak. Penjući se kroz cijevi i preko zida spavaonice, morao sam je čvrsto
držati zubima dok se nisam za njih pobojao da će mi ispasti iz desni. Kad sam se
dokopao svojeg prozora, mećava je jenjala. Sjeo sam na rub, tri kata nad tlom, i
otpočinuo hvatajući dah, gledajući preko snijegom zametene paradne piste da vidim
nisam li ostavio kakva traga.
Unutra sam se šuljao među krevetima punima usnulih dječaka niz mračan hodnik do
sobe većih dječaka gdje su spavali Nelson i sedmorica najstarijih i stoga
povlaštenih dječaka. Jednog dana, opstanem li do tada, i ja ću ovdje spavati.
Nelsonov ležaj bio je u kutu i on je ležao u njemu pod zelenim pokrivačem, velik
kao tank propana. Stajao sam ni metar , od njega i gledao njegovo široko žuto lice,
veselo i u snu.
Tako lako, pomislih.
Prekapao sam po vreći, izvadio prekrasan lovački nož koštane drške sa štitnikom od
srebra. Mogao sam ga ubosti petnaest puta, cijeloga ga izrešetati prije nego što bi
i shvatio što mu se događa. Izvadio sam šiljak za led zamišljajući kako ga njime
bušim, kako bi se ispuhao poput balona ispunjena plinom i postao jedno mlohavo
ništa. Držao sam mu britvu nad grlom i razmišljao o jednom laganom potezu, kao da
rukom prelaziš kroz dim.
Dugo sam stajao drhtureći, sa snijegom na ramenima i kaplji-cama vode u kosi, koje
su mi polako klizile niz leđa. Prislonio sam mu britvu na grlo, oštricom jedva
dodirujući kožu, i držao je ondje dok me ruka nije zaboljela.
Hajde Edgare, pomislih. Polako. Polako.
S druge strane sobe netko nešto zamumlja, nerazgovijetno i žalobno, otfrknu i
ponovo umuknu.
Edgar to nije mogao učiniti. Ne, nije imao dovoljno snage ili zlobe, ne još, i
toliko ga je razočaralo vlastito kukavstvo da je na sekundu razmišljao o tome da
okrene britvu na sebe.
Nelson se promeškolji u ležaju koji zaškripi pod njegovom težinom. Odlučio sam se
vratiti na početni plan: vratio sam britvu u torbu i potiho, polako, gurnuo je pod
Nelsonov krevet koliko god sam daleko mogao.
Na pola puta, u hodniku, vraćajući se u sobu, osjetih nadahnuće. Došuljao sam se
natrag i dohvatio torbu ispod Nelsono-va kreveta, podigao rub njegova madraca i
uvukao lovački nož i nekoliko šurikena kućne izrade između kvrgavog sloja vate i
drvene šperploče ispod njega. Zatim sam otišao do ležaja Gnji-lozubog gdje sam
ostavio skakavac i par metalnih boksera, potom do Glena koji je dobio grubo koplje
od zašiljene drške metle i ljupki meksički bič. Razdijelio sam zaplijenjenu robu po
cijeloj sobi. Poštedio sam jedino zubatog dječaka iz Hulapaija po imenu Bruce koji
mi je jednom tutnuo u ruke svoj paketić grožđica nakon što mi je Gnjilozubi izbio
tacu hrane i prosuo je po cijelom podu menze.
Sljedećeg jutra nebo se razvedrilo, a snijeg se brzo otopio i sveo na srebrnaste
lokvice koje su odražavale zasljepljujuće svjetlo, poput tisuće razasutih zrcala.
Istuširao sam se, oprao zube, doručkovao i stalno se morao siliti da pravilno
dišem, normalno se ponašam. Jedva sam držao ruke dalje od prepona.
Na putu u ured ravnatelja Whipplea nisam obraćao pažnju na lokvice i gazio sam
ravno kroz njih.
Marija je bila za svojim stolom uz šalicu kave. - Edgare? -zovne me.
- Ravnatelj tu?
- Želiš razgovarati s njim? Jesi siguran?
Kimuo sam, zureći u strop, činilo mi se da ću se onesvijestiti.
Ravnatelj Whipple je držao jednu od svojih velikih ružičastih nogu na stolu i rezao
nokat nožnoga palca nečime sličnim škarama za lim. Premda sam u istoj toj sobi bio
prije svega neko-
liko sati, izgledala je potpuno drugačije osvijetljena, prošarana mreškavim
svjetlom.
- Što je? - reče
Stajao sam nasred sobe, skamenjen, promočenih cipela.
- Što hoćeš?
- Pa... - rekoh, boreći se da dođem do daha.
Odložio je škare za lim na stol i skinuo naočale da ih otare tkaninom. Bez naočala
izgledao je kao da su mu oči nestale s lica.
- Želiš mi nešto reći?
- Nelson - propentah. Laknulo mi je kad je vratio naočale na nos.
- Nelson?
Odlučno sam kimnuo. - Radi se o Nelsonu.
- Ma što se radi o Nelsonu?
- Nelson je uzeo zaplijenjenu robu. U krevetu mu je. Svugdje zaplijenjena roba.
Ravnatelj Whipple je trzajem otvorio ladicu koja je proizvela jak metalni zveket.
Lice mu se trunku smrklo i podigao je pogled prema meni.
- Kako si znao za to?
- Htio je da ja to učinim, odbio sam pa je to učinio sam.
, Slušao sam svoj glas kao da prisluškujem iz druge sobe. Ponovo je otvorio ladicu.
- Ma nek sam proklet.
- Još sam nešto vidio da radi - rekoh. - Ono prosto s jednom gospođom.
Odlučio sam ići do kraja. Htio sam se pobrinuti da Nelson ode daleko i da se nikad
više ne vrati. Nisam mogao riskirati.
- Vidio sam kako radi... fuki-fuk.
Ravnatelj Whipple se primaknuo bliže i nakrivio glavu. -Fuki...?
- Fuki-fuk - rekoh. - S gospođom Whipple. Otvorio joj je košulju. Izvodili su
zvukove.
Slabašnim sitnim glasićem proizveo sam zvukove, pokoji ub--uh i nekoliko aj-ajeva.
Ravnatelj Whipple kao da se rastopio u stolici. Uhvatio se za obraze i razvukao ih.
- Nelson? - odjekne.
Zatetura i upre prst u mene.
- Ostani ovdje. Ne miči se.
Odskakuće iz sobe sa samo jednom cipelom na nozi. Prišao sam k prozoru i gledao
kako se probija kroz hrpu djece, idući prema auditoriju. Toga dana nastupao je
veliki govornik
0 kojem su nam učitelji govorili tjednima. Veliki izvornoame-rički pjesnik
Vincent DeLaine, neki poznati tip za kojeg nikad nismo čuli. Izvorni Amerikanac
govorili su, kao da to nešto znači, premda mi još uvijek nije bilo jasno kakva je
razlika između izvornog Amerikanca i običnog Indijanca.
Ravnatelj Whipple mi je na trenutak nestao iz vida, a zatim je izronio iz mase,
držeći Nelsona oko bicepsa, koliko ga je već mogao obujmiti rukom. Lice mu je bilo
semaforski drečavo crveno, a stopalo bez čarape izgledalo je kao da je preliveno
čokoladom. Neka djeca su se došaptavala zakrivši usta dlanovima i upirući prstima:
nije se svakoga dana događalo da ravnatelj Whipple odvlači Nelsona u ured, sa samo
jednom cipelom na nozi.
Pognuo sam se šmugnuvši pored Marije i stopio se s ostatkom djece na putu u
auditorij. Nisam se, nakon onoga što sam učinio, namjeravao suočiti s Nelsonom, čak
ni ako je ravnatelj u sobi. Nadao sam se da će ravnatelj Whipple biti dovoljno
bijesan na Nelsona da zaboravi na mene.
Vidjeli smo blistavi metalno-zeleni town car kako je zapljusnuo kroz blato i stao
ispred velikih dvokrilnih vrata. Iz njega je iskoračio visok Indijanac kraljevskoga
držanja, s pletenicama
1 naočalama tankog okvira, i niska bjelkinja, držeći kutiju s nekim papirima na
vrhu. Žena se nagnula kroz suvozački prozor i rekla vozaču: - Svakako zaključajte
vrata.
Unutra je gospodin Hansen ustao i na mikrofon objavio da je ravnatelj Whipple
trenutno zauzet te da mu je izuzetna čast najaviti izvornoameričkog pjesnika
impozantne stature, autora
pet knjiga sa samo trideset i tri godina starosti, glasa svoje generacije i imamo
strahovitu sreću što je u svojem pretrpanom rasporedu pronašao vremena da nam se
obrati za tako skroman honorar, uistinu divno, molim vas, poželimo dobrodošlicu
gospodinu Vincentu DeLaineu
Gospodin Hansen je zastao i jedini zvuk iz auditorija bilo je škriputanje stolica i
šaputanje nekih djevojčica straga.
- Smijete sad zapljeskati - reče gospodin Hansen u mikrofon, i mi zapljeskasmo
što smo jače mogli, uistinu smo podigli galamu dok nas izvornoamerički pjesnik
Vincent DeLaine nije stišao pokretima ruku.
Prva pjesma koju je Vincent DeLaine pročitao bila je nešto
0 krađi konja i ponija koji njište i o krvi konja na travi. Vincent DeLaine
čitao je svoju pjesmu neobičnim glasom, s naglašenom jednoličnošću u sebi, na način
na koji bijelci govore kad nastoje ismijavati Indijance, na način na koji nekad
čujemo kuhare ili učitelje kako oponašaju učenike. Neki od nas su se smijali, ali
smjesta smo se stišali kad je podigao pogled s knjige i zagledao se u mrak. Nosio
je majicu boje rajčice, ogrlicu s kuglicama i životinjskim pandžama, a pletenice su
mu beživotno počivale na ramenima poput sjajno uglačanih policijskih palica.
Napokon smo shvatili da nije uopće nastojao biti zabavan.
Vincent DeLaine čitao je još pjesama onim monotonim glasom, pjesama o klanju
Indijanaca, o boli starica, o kojotu, orlu
1 gavranu i masi drugih životinja koje su išle okolo i pričale jedna s drugom.
Svi su se oko mene doimali zbunjeno ili umirali od dosade i bilo mi je drago
vidjeti da nisam jedini kojem uopće nije jasno o čemu govori. Katkad bi Vincent
DeLaine podigao ruke uvis i izvikao neku od svojih pjesama glasnim gnjevnim tonom;
usta bi mu se iskrivila, a oči uvukle u kožu na licu te bi povicima izgovarao riječ
po riječ uz nešto nalik na prezir. Nisam shvaćao što ga toliko ljuti s onim zelenim
toum carom, zgodnom prijateljicom i tako lijepom odjećom.
Uspravih se u stolici i zaokružili pogledom po mnoštvu crnih glava tražeći Cecila.
Htio sam mu reći što sam učinio, da se nećemo više morati bojati Nelsona, pođe li
sve kako valja. Dok je Vincent DeLaine i dalje trtljao o plesačima, perima i
zvoncanju zvona, ja sam se prepustio razmišljanju o tome kako će to izgledati bez
Nelsona - kretati se igralištem bez straha, tuširati se ne osvrćući se stalno iza
sebe, šetati se bezbrižno brdima sa Cecilom.
Blizu kraja, ravnatelj Whipple ušao je sa strane pozornice. Lice mu je još uvijek
bilo zajapureno, a suvraci hlača skoreni od blata. Jedna mu je cipela bilo umrljano
smeđa, dok je druga sjajila poput boce. Nastojao je izmamiti osmijeh na vlastito
lice, ali nekako mu to nije baš išlo.
Kao zadnju pjesmu, Vincent DeLaine je otpjevao neki stari indijanski napjev ej-na-a
ej-no-o, pojao je i recitirao uistinu se trudeći i pokazao se vraški dobar u tome.
Za veliko finale stisnuo je ruke u šake i svojim pretjeranim indijanskim glasom
poviknuo u zrak iznad nas: - Danas je dobar dan za umiranje! Dobar dan za umiranje,
braćo i sestre.
Nastupila je duga šuškava tišina i gledao nas je s govornice očekujući reakciju.
Tada je Russell Binten, općenito smatran najglupljim klincem u školi, čak i
glupljim od mene, prošaptao nikome određenome: - Meni baš i nije.
O, kako smo se smijali. Ravnatelj Whipple morao je nekoliko puta prstom udariti
po mikrofonu da nas stiša. Potom je zahvalio gospodinu DeLaineu što je došao i
podijelio s nama svoju umjetnost te nas podsjetio da se straga mogu kupiti
primjerci knjiga gospodina DeLainea.
Vrata su se straga otvorila, svjetlo dana je prodrlo i svi smo nagrnuli na izlaze
kao noćni leptiri na svjetlo.
Tražio sam Cecila po paradnoj pisti, među drugom djecom koja su se prskala u
lokvama, djevojčicama i dječacima koji su ugrabili priliku da se slobodno
izmiješaju dok su učitelji i ravnatelj ostali unutra da se rukuju s Vincentom
DeLaineom i kažu mu kakav je on sjajan izvorni Amerikanac. Ugledao sam Cecila iza
tribina kako nastoji ostati neprimjetan i krenuo sam prema njemu kad sam osjetio na
vratu ruku koja me trgla u zrak s mjesta na kojem sam se zatekao.
Bio sam gotov i znao sam to. Negdje sam pogriješio u postupku - kako sam mogao
znati da će Nelson, zaključan u uredu ravnatelja Whipplea, pobjesniti dovoljno da
se zaleti u
vrata, smrska dovratnik i istrči da me zgrabi, poput bjesomučna bika iz tora?
Okrenuh se i vidjeh Nelsona i ono što sam ugledao uža-snulo me: nije se smiješio.
Usnice su mu bile iskrivljene od bijesa, a oči dva ugarka utisnuta u glinu. Nabio
me tolikom snagom da sam čuo kako mi vjetar fijuče pored ušiju dok sam padao i
sletio sam u lokvu tako da mi je ledena voda začas obavila lice. Prevrnuh se i
ostadoh ležati u blatu, osuđen na najgore. Razmišljao sam o tome da bježim, ali
ruke i noge su mi obamrle, pretvorile se u nepokretne i beskorisne udove od voska.
Jedina mi je nada bila da će jedan od učitelja izaći iz auditorija i zateći Nelsona
kako me prebija nasmrt.
- Hej-ja - začuh nekoga dok su se druga djeca okupila gnjeckajući blato
cipelama.
- Ovo će biti dobra šora.
Nelson me uhvati za pojas, zavitla me i baci na tlo, na što je šiknula blatna voda
i djevojčice su vrisnule. Imao sam tek koju sekundu vremena da se priberem prije
nego što me stao nabijati u blato, zabijajući mi svoje krupne šake u glavu i leđa,
kao da po meni pljušti teško kamenje s velike visine. Pokušao sam se sklupčati, da
se koliko god bolje zaštitim, ali sam se osjetio paraliziranim, isključenim iz
svega, pa sam počeo sisati vodenasto blato i gušiti se ne mogavši podići glavu
dovoljno da srk-nem malo zraka, a tada sam se malo-pomalo prepustio ugodnoj toplini
mraka iz kojeg nisam htio više izaći.
PONOVO SPAŠEN
Ali naravno da sam izašao - kao i svaki put. Gotovo dva sata kasnije, nakon što me
gospodin Fitzsimmons izvukao iz blata i prebacio u stacionar, čuo sam što se
dogodilo.
Dok je Nelson, pred očima većeg dijela učenika Willieja Shermana,.bio zaokupljen
ubijanjem boga u meni Cecil je imao
taman dovoljno vremena da otrči do hrpe lima gdje je sakrio luk i strijele.
Namjeravao je ubiti Nelsona u povoljnijem trenutku, bez toliko svjedoka u blizini,
ali je, blažen, odlučio da nema više izbora.
Prva je strijela promašila metu više od jednog metra. Cecil se primaknuo bliže i
odapeo novu pogodivši Nelsona tik iznad pojasa. Kažu da je Edgaru zadao nekoliko
solidnih udaraca u zatiljak prije nego što je uopće primijetio da viri iz njega.
Ogledao se, uzrujan kao da ga je netko pogodio bombicom iz plju-caljke, kad mu je
sljedeća probila unutarnji dio bedra, pogodila ga straga, proizvevši vlažni mesnati
zvuk od kojeg su neki od nazočnih zadrhtali i kliknuli. Šiljak je izbio niže, pod
oštrim kutom, odmah iznad časke koljena, a krv je curila s kraja kao iz pipe.
Htio sam ga pogoditi u šupak, pisao mi je kasnije Cecil iz maloljetničkog zatvora u
Nevadi. Šteta.
Nelson se okrenuo i ugledao Cecila kako na četvrtoj stubi tribina mirno namješta
zadnju strijelu. Kažu mi da se kesio, savršeno oponašajući Nelsonov cerek i nije
odustajao čak ni kad je ovaj pustio jadnog Edgara da onako leži kao puka siva hrpa
odjeće, cipela i kose. Teturao je prema Cecilu s već ukočenom probodenom nogom, a
japanke su mu bacale kapljice blata sve do leđa.
Cecil je čekao kao pravi lovac, i čekao. I cerekao se. Cerekao se kao lud, rekli su
mi kasnije. Cerekao se kao dijete prije nego što puhne u svjećice rođendanske
torte.
Nelson je hodao dalje, grabeći strelicu iznad svojeg kuka, okretao je i napokon
iščupao, ostavivši duboko unutra velik odlomljen komad opsidijana. Cecil je čekao
dok Nelson nije dosegao podnožje tribina, prije nego što se uopće potrudio
zategnuti tetivu. Tada je tek Nelson zastao. Gledao je ravno duž štapa strelice u
dječaka koji se cerekao kao lud, vrstom cereka koja je Nelsonu bila prirođena
cijeli život, ali tada ga nije mogao izmamiti. Nepokolebljivo se popeo na prvu
stubu, a Cecil je odapeo strijelu.
Pogodio ga je u srijedu, najlakši mogući pogodak. Petnaest centimetara strijele,
koliko je ostalo viriti iz Nelsonova trbuha,
treslo se zujeći poput ose, a potom se smirilo. Nelson je čvrsto uhvatio strijelu
blizu krilaca da ispita kako se čvrsto usadila, te se polako zavrtio i sjeo,
gledajući kako se mrlja slična mali-novcu na njegovoj košulji širi u sve širem
krugu.
Cecil je odložio luk, prošao pored Nelsona, prišao mi i podigao mi glavu iz vode,
zabio mi prst u usta da utvrdi dišem li. Onda je ustao, ogledao se, a zatim
otkaskao preko paradne piste, provukao se ispod bodljikave žice do ruba ceste i
izgubio se medu cedrovima na drugoj strani.
Nije stigao do Grand Canyona. Uhvatili su ga nakon dva dana dok je stopirao
sjeverno od Paysona i osudili ga na trideset mjeseci maloljetničkog zatvora za teže
slučajeve u Nevadi. Nel-sonova debljina spasila ga je od dugotrajnije kazne.
Liječnik je objasnio da je sve ono salo spriječilo zadnju strijelu da nanese veću
povredu time što je samo okrznula jetru.
Izašavši iz auditorija, izvornoamerički pjesnik Vincent De-Laine vidio je kako me
odnose u stacionar kao netom iskopano truplo, i Nelsona kako leži razvaljen uz
cestu s dvije strijele koje su još uvijek stršale iz njegova tijela dok ga je
sestra DuCharme njegovala, a sirene kola hitne pomoći postajale sve glasnije iz
smjera Whiterivera. Vincent i njegova pomoćnica zapravo su se bacili u town car;
koji je kotačima zaparao po šljunku, ostavivši hrpu neprodanih knjiga koje će
naposljetku napuniti cijelu polovicu školske knjižnice.
Došao sam k svijesti na ležaju u stacionaru, iskašljavajući talog, ponovo spašen.
Bio sam natučen i prekriven modricama i skorenim blatom, ali za koji tjedan bit ću
kao nov. Edgaru toga dana po tko zna koji put nije bilo suđeno da umre.
VREMEŠNI STARAC
Dva tjedna poslije, jedne vjetrovite noći u ožujku, Barry zaustavi zeleni
Volkswagenov kamionet do branika za stoku. Ušao sam, zalupio vrata, a Barry sa žuto
obojenim naočalama na nosu i antilop-jaknom s resicama koje su treperile poput
slapa reče:
- Di si, stari? Što ti je?
Pogledao sam kroz prozor nekoliko svjetala Whiterivera skupljenih u zdjeli doline
pod nama. Što mi je? Pomislio sam. Sve mi je. Sve što se može zamisliti.
Tih posljednjih tjedana obuzela me sjeta: lutao sam besciljno, jedva išta jeo,
ujutro me Raymond ili neki drugi pomoćnik morao izvlačiti iz kreveta, sve sam
slobodno vrijeme provodio na odskočnom mjestu, navirujući se preko ruba litice,
zamišljajući kako bi to bilo skočiti u neki drugi svijet. Sjedeći na rubu te
stijene, njišući nogama nad ponorom, razmišljao sam o tome da nekoga ubijem pa da
me pošalju u Nevadu k Cecilu, ali isključili su sve koje bih poželio smaknuti:
Glena, Gnjilozubog i nekoliko drugih starijih dječaka kojima sam smjestio.
Ravnatelj Whipple pronašao je svoju ljubljenu zaplijenjenu robu skrivenu ispod
njihovih madraca, i to je bila kap koja je prelila čašu
- istjerao je svu šestoricu, pobrinuo se da dospiju na sud i obećao im da se
neće vratiti sve dok je on ravnatelj.
Na kraju se dogodilo da nije više dugo bio ravnatelj. Spoznaja da njegova žena čini
neizrecive gadosti s Nelsonom Normanom bila je doista kap previše. Kao i svi drugi
u Willieju Shermanu, čuo je glasine, a od mene čak i izvještaj iz prve ruke o
gospodinu Thomasu i gospođi Whipple kako proizvode zvukove u domu Thomasovih.
Gospodin Thomas - dobro, rekao je, to još može shvatiti. Gospodin Thomas je bio
krupan, kršan muškarac, sasvim pristala izgleda. Bilo je i drugih glasina o Joeu
Harrisu, prodavaču udžbenika, i nešto o učitelju matematike, gospodinu Cardu koji
je radio samo pola godine. Ali Nelson, debeli Nelson Norman, delinkvent nad
delinkvenatima, isti onaj Nelson Norman koji je tek prije koji dan pokušao ubiti
malog polutana? Takvo što nije mogao zaboraviti, ne, nije mogao.
Zapravo su svi učenici imali prilike čuti kako sve to izlazi na vidjelo jedne
večeri za žestoke jednosatne svađe koja se odigrala u unutrašnjem dvorištu
Whippleovih. Svi smo pootvarali prozore da možemo sve jasno čuti, a glasovi
Whippleovih pronosili su se i odbijali od stijena kanjona dopirući ravno do nas.
Vikali su, potom su prešli u oštar šapat, a glasovi su im rasli dok nisu počeli
drečati jedno na drugo, te su im riječi zvučale više kao životinjsko režanje.
Gospođa Whipple bjesnjela je što živi ondje, u predvorju pakla, sa svim tim
Indijancima, gdje nema što raditi nego šetati brdima, zar očekuješ da se ni u
mislima ne zabavljam? Da ne uživam u tuđem društvu dok je on u svojem uredu s onom
malom skvo-droljom i njezinim crvenim ružem.
Sve je završilo kad je usred nesuvislog krešenda odjeknula pljuska s potresnim
odjekom, još jača zbog tišine koja je uslijedila. Tada smo, natisnuti na prozore
sjeverne strane zgrade gledali kako je gospođa Whipple bacila kovčežič na stražnje
sjedalo njihova buicka i odvezla se u noć. Idućega jutra ravnatelj Whipple dao je
ostavku, spakirao stvari i, bez ijedne riječi ikome od učenika ili učitelja, ukrcao
se u kamion čovjeku koji kamionom dovozi kruh i slučajno je jedan od redovitijih
udvarača gospođe Whipple.
A sve to zbog mene.
Ubrzo sam počeo uviđati svoju moć. Nisam mogao umrijeti. Možeš me premlatiti na
mrtvo ime, paliti me žicom, nabiti me u rebra, prijeći mi džipom preko glave i
nećeš me ubiti. I kamo god išao, sasvim svejedno, ostavljao sam pustoš. Kad-tad sve
bi se raspalo.
Kako sve to objasniti Barryju? Nisam se trudio ni pokušati. Smijao sarti se u sebi,
a Barry me pogledavao ponešto nervozno. Prtljao sam po slomljenom gumbu na rukavici
i rekao:
- Dobro sam.
- Ali ne izgledaš dobro - žmirnuo je Barry. - Je li ti to modrica na glavi?
Teško mi je bilo vjerovati da još nije otkrio što se dogodi-
lo - obično je svugdje gurao nos. Prije ili poslije sve će saznati, bio sam
uvjeren, a dotle radije ne govorim o tome.
- Bio sam bolestan - rekoh malko šmrcajući. - Nisam baš najbolje.
Barry navuče doktorski izraz lica - profesionalnu zabrinu-tost - i posegne da mi
opipa čelo.
- Znam da je neka gripa harala okolo. Pogotovo se po školama bez školovanog
liječničkog osoblja gripa širi kao nigdje drugdje.
Zajedno smo kroz vjetrobran promatrali cestu kako se pred nama otvara poput crnog
tunela. Barry mi je rekao da možemo kamo god poželim - može poslove obavljati
sutradan - možda bih volio u Show Low na ponoćnu projekciju ili u Superior na
cjelovečernju večeru koja uključuje jedanaest različitih vrsta pite.
- Želim vidjeti Arta - rekoh, iznenadivši samog sebe. Pogledah Barryja koji je
držao ruke na upravljaču kao da grli bačvu. Zurio je ravno naprijed, kao da me nije
čuo.
- Zar je umro? - upitah.
Barry ispusti uzdah kroz nos.
- Ne, nije mrtav, ali nisam se već dugo raspitao.
Mišići na licu bili su čvrsto zategnuti, a jagodične su mu kosti stršale poput
velikih crvenih zaglavaka.
- Znaš gdje je?
- Znam.
- Želim ga vidjeti.
- Želiš ga vidjeti? Arta, divljaka, pijanca koji sere u gaće? Radije bi išao k
njemu nego na pitu Kod sestre!
Kimnuh.
- E pa dobro - procijedi Barry. - Idemo vidjeti Arta, baš kao u stara vremena.
Mali motor kamioneta zacvili kad je Barry nagazio na gas. Četrdeset i pet minuta
nije dizao nogu s papučice, osim kad bi ga vozilo ispred nas usporavalo. Šutio je,
činilo se da i ne diše, a lice mu je na isti način ostajalo zgrčeno. Bojao sam se,
ali sam se trudio to sakriti, suzdržavao sam se hvatanja za sjedalo ili posezanja
za upravljačkom pločom kad bismo ušli u zavoj tako oštro te se činilo da lebdimo
nad cestom.
Na dugom potezu autoceste koja se protezala kroz ravničarsku šikaru, počeli su se
pojavljivati divlji zečevi. Činilo se da su na svakih kilometar i pol barem dva, a
oči su im, zablje-
snute farovima, imale crveni odsjaj. Samo ih je nekoliko imalo dovoljno razuma da
se makne s puta, a oni neoprezniji proizveli bi sasvim razgovijetan va-vap kad bi
ih kamionet pregazio. Barry je i dalje gledao ravno preda se, čvrsto stežući
upravljač. Trebalo je trinaest va-vapova da se drznem upitati: - A što je s tim
zečevima?
Barry se uplašeno osvrnuo. - Zečevima? - ponovi.
Dovezli smo se u Globe i najedanput je bilo toliko svjetla da se činilo kako se
kupamo u njemu. Znao sam da je nama s lijeva, s druge strane brda, St. Divine’s
koja, kako mi je Barry objasnio, više nije bila bolnica, nego velika garaža u kojoj
su držali kamione i strojeve iz kojih je kapalo ulje i smrdjelo na dizel.
Porasla mi je nervoza kad je Barry skrenuo s autoceste i izveo niz zaokreta,
poskakujući na rupama i kližući se po šljunku kad bi pritisnuo kočnicu. Okrenuo je
upravljač i našli smo se na parkiralištu pred zapuštenim motelom Sjeverni medvjed.
Ispred je na neonskom znaku bio medvjed s crnim cilindrom, s dupetom zabijenim u
vrata iglua.
- Evo nas - reče Barry ne gledajući me. - Broj devet, ravno ispred. Valjda je
još tu. Nekoliko puta sam ga tražio, nosio mu što mu treba. Nisam zlopamtilo. -
Barry odmahnu glavom. - Nadao sam se da si ga dosad već zaboravio, da si ga
progledao.
Na kraju niza vrata, samotni lik koji se oslanjao o zid i pušio cigaretu stao je
hodati prema nama. Barry ispruži glavu kroz prozor i odmahnu mu da se ne
približava.
- Stani gdje jesi. Nemam ništa večeras. Imam posla osobne prirode večeras.
Molio bih malo privatnosti.
Čovjek koji je, kako sam sad vidio, nosio košulju s golemim crvenim jezikom na
njoj, nešto je promrmljao, zgazio opušak i nestao u sobi.
- Dakle? - pogleda me Barry. - Unutra je. Čini se da mu je svjetlo upaljeno.
Čekat ću te ovdje. Ostani koliko hoćeš. Za svaki slučaj ostavi vrata otvorena.
Držat ću te na oku.
Izašao sam iz kamioneta i prišao iskrzanim vratima. S mjesta na kojem sam stajao
mogao sam jasno vidjeti sobu kroz veliki prozor čije je staklo bilo ispresijecano
vrpcom za prekrivanje. Unutra je jedino svjetlo dopiralo iz televizora montiranog
na zidni nosač, na kojem je samo šumio statički snijeg, obasjavajući sobu poput
debelog punog mjeseca. Isprva je sve nalikovalo na mješavinu svjetla i sjene, ali
kad su mi se oči pri-vikle, razabrao sam krevet natrpan odjećom, kutijama i
limenkama, niži stol opkoljen praznim bocama svih veličina, a otraga Arta u
invalidskim kolicima.
Dugo sam ga promatrao, a on se nije micao. Bio je sav usukan, dlanova prevelikih za
tolicke ruke, s prorijeđenom i sad već uglavnom sijedom kosom na glavi. Čak i pri
neobičnom treperavom svjetlu te sobe vidio sam žućkast ton njegove kože,
kaligrafiju popucalih kapilara ispisanu nad njegovim nosom i obrazima, mliječno
sivilo njegovih očiju.
Položio sam ruku na kvaku i povukao je. Osvrnuo sam se prema Barryju koji je bio
tek sjenka za upravljačem kamioneta. Nisam htio da Art zna da sam s Barryjem, da
nisam održao obećanje, da ga nisam napao nožem koji mi je dao. Art se promeškoljio,
nešto zamumljao i prinio bocu usnama pri čemu su mu se ruke tresle toliko da mu se
pjena iz boce slijevala na prsa.
- S-sranje - začuh mu slabašan šupalj glas vrlo stara čovjeka. U meni se nešto
slomilo i otpalo.
Trljao sam pločicu iz pisoara u svojemu džepu dok se s nje nisu stala trusiti sitna
zrnca. Izvadio sam je i preokrenuo: odavno se počela raspadati, pa sam je počeo
zamatati izolir-trakom. Sad je bila sličnija izobličenoj hokejskoj pločici negoli
nečemu što bi se našlo u muškom zahodu.
Prisjetio sam se dana u St. Divine’s kad me sestra George ulovila da je držim.
Sjedio sam ispod pokrivača, okrećući je, kad mi je strgla posteljinu i pokušala mi
je zgrabiti.
- Jezuš Marija - kliknula je. - Kakvu to gadariju imaš?
Kosa joj je bila jarko narančasta, činilo se da plane u buktinju svaki put kad se
naljuti.
Stegnuo sam svoju pločicu objema rukama. Da mi ju je oduzela, ne znam što bih.
- Pusti ga - rekao je Art. - Dao mu ju je onaj mali kineski bolničar, Liu što
li već. Čista, iz ormarića za nabavu. Nije prljavija od bilo čeg drugoga ovdje.
Sviđa mu se njezin miris.
Sestra George je izbočila bradu. - Ne mislim da bi se takvo nešto smjelo...
- Pustite dečka na miru - prekide je Art. - Radije ugurajte toplomjer nekome u
piknju.
Pošto je sestra bijesno izašla zalupivši vratima, Art me upitao što ću zaboga s
dezodorantom pisoara.
- Duhovi - rekoh mu.
- Duhovi? - ponovi.
- Noću me ponekad uznemiruju. Ovo ih tjera.
Art je kimnuo, prešao vrškom prsta preko gipsa na ruci kao da čita Brailleovo
pismo.
- Pa drago mi je da si se snašo.
Podigao je pogled i nastojao izmamiti osmijeh ustima koja su bila podobna samo za
iskrivljenu grimasu. - Valjda bi i meni tako nešto dobro došlo.
Gledajući ga sada kroz prozor, osjetih da mi je utroba puna leda. Oklijevao sam
samo na trenutak prije nego što sam ostavio pločicu na napukloj cementnoj stubi
pred njegovim ulazom.
ŠETNJA U MRAKU
Prvoga tjedna u travnju gotovo je neprestance kišilo, krupna se masa oblaka rojila
oko planina, nagli zapuši bacali su izmaglicu i sipylju postrance i natrag uvis.
Sunce bi, kad bi se i pro-molilo, sve obasjavalo blijedim zelenkastim svjetlom.
Edgar uopće nije primjećivao kišu. Hodao je paradnom pistom, šljapkajući kroz
drhtave lokvice vode, i hodnicima Wil-lieja Shermana koji se sad doimao neobično
pustim. Svi su otišli: Gnjilozubi, Glen, Nelson, Sterling, Cecil, ravnatelj Whipple
i,njegova žena. U roku od nekoliko tjedana Willie Sherman se potpuno preobrazio i
mrzio sam ga više no ikad. Premda sam se mogao kretati bez ometanja, tuširati se
bez straha da će me
zaskočiti, ručati bez nužnog opreza pred vječnom opasnošću od paljbe ili napada s
leđa, teško sam to podnosio: žmirkava fluorescentna svjetla, potmuli miris plijesni
svojeg ležaja, sirovu samoću koja me izjedala poput bolesti.
Cijele jedne nedjelje nisam radio ništa drugo nego samo u kotlovnici tipkao cecil
cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil
cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil
cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil
cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil
cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil
cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil
cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil cecil
cecil cecil cecil cecil cecil dok mi nije ponestalo vrpce, a ruke mi se skvrčile u
šape.
A i duhovi su se vratili. Sad kad sam ostao bez svoje dezo-dorantske pločice, više
me nisu ostavljali na miru. Opet sam počeo mokriti u krevet, noću se budio s
krikom. Čak sam i danju imao priviđenja, činilo mi se da zrak poprima ljudsko
obličje, da vidim likove što se kreću samo rubom mojega vidnog polja i govore mi
nešto šaptom koji mi u glavi pucketa poput elektriciteta.
Otkrio sam da u Willieju Shermanu sve vrvi duhovima, a mogao sam ih odagnati jedino
tako da sjedim u stolici i tipkam kao da zveckam lancem. Tipkajući bih zapao u
trans, to mirno stanje u kojemu me nitko, uključujući i vlastite misli, nije mogao
pronaći. Iskušao sam druge načine da otjeram duhove: kamen koji mi je ispao iz
glave, svoje krvavo raspelo. Isprobao sam čak i novu dezodorantsku pločicu - ova je
bila četvrtasta i svijetloplava - i nosio je u džepu, držao pod jastukom, ali nije
imala učinka. Kao ni sve ostalo u Willieju Shermanu, nije vrijedila ni pišiva boba.
Bojeći se zaspati, noću bih sjedio čekajući majku. Katkad bi mi se učinilo da je
osjećam u blizini, da čujem njezin prodoran živahan smijeh. Sad kad je umrla,
mislio sam da možemo razgovarati, da će mi reći zašto me ostavila, otišla u
Kalifomiju, i zašto me nijedanput nije posjetila kad je saznala da sam živ i zdrav.
Ali nije došla; u smrti, kao i za života, imala je pametnijeg posla. Morao sam se
zadovoljiti onime što sam povremeno sanjao, nakratko i iznenada - poput bljeska dok
spavam - prizorima, tračcima sjećanja iz života: majka gnječi grah u zdjeli ili,
dok pokraj nas bruji zagrijani automobil, kleči do mene uz cestu, i drži mi pimpač
dok piškim po travi što raste u procijepima među asfaltom.
Jednoga dana nakon nastave, kad se naoblaka raskinula, a nebo razjapilo poput
ralja, otputio sam se na zapad, prema mesi ravnoga vrha. Na dnu klanca nabasah na
stazu koju je utrla divljač i prijeđoh u lagani trk; mislio sam da će me, ako se
dovoljno udaljim od Willieja Shermana, proći ta mračna potište-nost, koja mi je
kidala utrobu. Nisam se okrenuo ni kad se smračilo; sada kad je ravnatelj Whipple
otišao i nitko ga još nije došao zamijeniti, u školi je vladala prilična anarhija.
Nevolja bi bila jedino ako se ne bih vratio do povečerja.
Noć je bila bez mjesečine i uskoro sam izgubljeno kaskao neravnim kamenitim
terenom, probijajući se kroz guštaru me-skita, katkad se i plivačkim pokretima
boreći za prolaz. Svaki čas bih zagazio u potok, zapinjući nogom o vlažne hrpe
pijeska, koje bi se raspršile i pljuštale mi straga u košulju, puneći mi gaće i
džepove traperica. Nebo prošarano zvijezdama sporo se vrtjelo oko neke daleke osi.
Posrćući rahlim nagibom, naletio sam na skup opuncija. Tanke bodljikave iglice
izbole su mi hlače do goljenica i koljena, ali nisam zastajao sve dok se nisam spo-
taknuo preko nečega i odsklizao se dalje na prsima tako da su mi se bodljike
kaktusa žarile još dublje u noge. Ležao sam licem u blatu dok-su mi pluća
izbacivala paru u gusti zrak.
Kad sam došao do daha, postao sam svjestan nekog mirisa. Spotaknuo sam se naime
preko daske što je virila, a pokrivala je nečiji domaći alkohol. Raspoznao sam po
jetkom mirisu kvasca da je razmjerno nov, nedavno pripravljen, što je značilo da
nisam više daleko od škole. Razgrnuo sam rukama nešto blata, odignuo dasku i
zagledao se u vrenje nalik na tintu, koje je podrhtavalo i mreškalo se poput
sićušnoga crnog mora, obasjanog zvijezdama sa svoda.
Zbog njegova oštra mirisa toliko sam se najedanput uželio Cecila kao da mi je nešto
probolo srce. Prevrnuo sam se, do
kraja zaronio licem u tekućinu i usrkao koliko god sam mogao dok mi se grlo nije
steglo, a na obje mi nosnice šiknula pjena. Gušio sam se, kašljao, duboko disao i,
premda mi se činilo da mi se utroba topi, a glavom mi prelijeću magle, gotovo začas
osjećao sam se dobro. Prije nego što sam se osovio na noge, otpih još gutljaj i
morao sam hvatati zrak i režati dok me piće istodobno pržilo i smirivalo.
Ne znam koliko sam dugo lutao kroz guštaru, gotovo ne osjećajući da nogama
dodirujem tlo. Zvijezde je zakrio tanak sloj oblaka i naslijepo sam gazio, spoticao
se i posrtao preko stabala cedra i borovice dok su mi iglice bole oči. Našao sam se
na šljunčanoj stazi, skrenuo s nje, opet joj ušao u trag, pa se zatekao na stazi
divljači, koja mi se činila poznatom, premda sam bio izgubljeniji no ikad prije u
životu. Sinulo mi je tek kad sam stao i začuo huku rijeke. Staza me vodila niže,
potom se kojih tristotinjak metara penjala kosinom, no ja sam, ne mareći, jezdio
dalje, prepoznajući svaku okuku i zavoj prije nego što sam i došao do njih, a kad
sam stupio na ono usko kameno postolje, osjetio sam kako mi se ježe dlake na
rukama. Nakon nekoliko sati posrtanja kroz mrak završio sam ondje: na odskočnom
mjestu.
Neko sam vrijeme nepomično stajao, drhteći čitavim tijelom. Nešto mi je zujalo s
unutrašnje strane očiju i na trenutak sam pomislio da ću dobiti napadaj, ali prošlo
je, i ja sam stajao okružen potpunim mrakom dok je poda mnom šištala rijeka i nije
me morio strah, ni bol, ništa. Primio sam se među noge i zapanjilo me koliko sam
želio skočiti i kako mi je teško bilo pronaći razloga da to ne učinim.
Polako sam uzmaknuo stazom koju smo Sterling i ja utabali tijekom naših posjeta u
proteklih nekoliko godina: dvadeset, trideset koraka. Stao sam i čekao. Osluškivao
sam hučanje rijeke i samotnoga zrikavca u daljini. Razmišljao sam o dječacima i
djevojčicama kako spavaju u svojim krevetima u Willieju Sherma-nu, tek nekoliko
stotina metara dalje od ruba šume. Razmišljao sam o Artu u njegovoj motelskoj sobi
kako se opija pri svjetlu snijega na televizoru i o Cecilu negdje u nekakvoj Nevadi
gdje je čamio u ćeliji s tri druga mala kriminalca. Razmišljao sam o svojem ocu,
nekakvu neznancu koji se, u to sam bio uvjeren,
svakoga dana trudio zaboraviti da ima dijete, i poštaru koji se trudio zaboraviti
da je ubio dijete. Razmišljao sam o majci na nebu i nadao se da je okružena
glazbom, kao što je Raymond rekao, i da joj piva nikad ne ponestane. Razmišljao sam
i o Ster-lingu koji je, po mojem uvjerenju, postao jedan od onih bijesnih duhova
što se motaju Williejem Shermanom - možda je čak i mene pohodio nekoliko puta - i
bilo mi je lijepo pri pomisli da je možda sada ovdje i da me gleda.
Koraknuo sam, zatim još jedanput, a tada su mi noge dobile krila i jurnuo sam u
prazno. Nisam se odrazio ni skočio, nego samo trčao, sve dok mi pod nogama nije
više bilo ničega i dok nisam shvatio da padam samo sekundu prije doskoka, prije
nego što mi je udar uzdrmao kosti.
Isprva nisam bio svjestan ničega, osim crvene boli koja je sve ispunjala. Potom je
stala prodirati hladnoća, u ušima mi nastala zbrka, a kad sam pokušao disati, usta
mi je ispunila ledena voda, što me sasvim osvijestilo. U deset jezivih sekundi
naučio sam plivati dovoljno da se izravnam i održim glavu izvan vode. Ritao sam se
i otimao sili koja me vukla dolje, a u mislima mi se neprestano javljala ista
zapanjujuća spoznaja: skočio sam u rijeku.
Struje su me potezale, zabijale u koji kamen ili deblo pod vodom, vrtjele me i
vukle, sve dok se rijeka nije proširila i postala dovoljno plitka da mi se morsko
dno približilo i plje-snulo me poput velike neumoljive ruke. Ukopao sam prste u
mulj poput kuka-hvataljki, ukopao pete i napokon uspio nesigurno stati na noge dok
mi je struja plićaka rezala listove. Rijeka me svaki čas obarala, tlo pod nogama mi
je izmicalo, vukla me pet, deset metara prije nego što bih se uspio baciti
naprijed, spotičući se na skliskom obraslom riječnom kamenju, svakog pregiba
ukočena od hladnoće, i dokopati se meke obale obrasle travom. Morao sam se uprijeti
svom preostalom snagom da se izvučem iz vode i izvalim u mulju koji mi se tada
učinio toplim poput tek zgotovljenog pudinga.
Neko vrijeme samo sam dahtao i kašljao da uhvatim zrak u pluća puna vode. Kroz
oblačni svod dopiralo je tek dovoljno svjetla da mogu vidjeti na drugu stranu
rijeke, nabujale i bije-
sne, dvostruko šire nego ikad. Ne, uvidio sam da nisam skočio dalje nego itko ikada
prije, nisam letio pored crvenog kamenja u vodu. Rijeka nabujala od kiše i
otopljena snijega, zbog nekoliko prošlih toplih dana, na nekim je mjestima doprla
sve do stijene klisure. Skočio sam, vjerojatno ne predaleko, a rijeka me prigrlila.
Svaki mi je dio tijela odrvenio ili sam u njemu osjećao bol. Trebalo mi je kojih
pola sata samo da smognem hrabrosti i pomaknem lijevu ruku - koja me najmanje
boljela - pa da se prekrijem toplim kašastim blatom. Prije nego što sam zaspao,
iznenadio sam samoga sebe promuklim smijehom koji je odjekivao niz kanjon sve do
tamnoga neba.
STARJEŠINE
Tapkao sam ukočeno šepesajući šljunčanom stazom poput jadna izgubljena močvarnog
čudovišta ustalog iz gliba. Bio sam oklopljen skorenim blatom, a lijevo mi je
koljeno toliko nateklo da sam vukao nogu kao da je načinjena od čistog željeza.
Povrh svega, rijeka mi je otela obje cipele, jednu čarapu i jedan od dva para hlača
koje sam posjedovao. Na svu sreću, Edgar je na sebi zadržao gaće.
Bilo je lijepo britko svježe jutro, ptičice su cvrkutale, a toplina sunca širila se
poput blagoslova. Ispred sebe začuh zveckanje lanaca bicikla, koje je najavilo
pojavu dvojice muškaraca na uzbrdici ispred mene. Brzo su se približavali. Sišao
sam s ceste i pokušao se prikriti među grmljem i tlom. Najmanje sam želio nekoga
uplašiti. Gledao sam ih krajičkom oka i bilo ih je lako prepoznati: dvojica mladića
u košuljama kratkih rukava i kravatama - starješine.
Kad su me ugledali, obojica su zakočila te su im gume stražnjih kotača zaštektale i
stale poskakivati na labavu kamenu. Jedan je imao debele udove i široko oblo lice,
a drugi je bio
manji i mršaviji, s crvenkastoplavom kosom na glavi, koja se presijavala na svjetlu
poput kovanog bakra.
- Hej - povikne krupniji - sve u redu?
Pogledah svoja stopala koja su krvarila od krhotina šljunka i razbijenih boca piva
na cesti. Mislio sam da će me ako se ne pomaknem i ne podignem glavu, pustiti na
miru i produžiti svojim putem.
Sjahali su s bicikala, pustili ih da padnu posred ceste i prišli mi. Onaj plavi je
iskrivio vrat, pognuo se i zabuljio u mene kao da sam pao s neba. Gotovo savršenim
apačkim upita:
- Što ti se dogodilo?
Podigoh pogled prema krupnome koji se doimao pomalo uznemireno i slegnuh ramenima.
Odvratih na engleskom: -Skočio sam s hridine.
- Što? Što si učinio? - iščuđavao se krupni.
Glas mu je bio previsok i presladunjav za tako golemo tije-
lo. Na crnoj pločici na njegovoj košulji pročitao sam da se zove starješina
Turley.
- Skočio sam s hridine. Nije mi sasvim dobro.
Starješine su se zgledali.
-Jesi li pio? - upita plavi, koji se prema pločici na košulji zvao starješina
Spafford.
Stresao sam glavom, a potom klimnuo. - Nisam - odvratih.
- Jesam.
Starješine su se začas složili da bi me trebalo što prije odvesti doktoru.
Starješina Turley posadio me na guvernal i stao sumanuto gaziti pedale, dahćući mi
toplim dahom za vrat. U okruglom retrovizoru nad njegovim gumenim držačima ugledao
sam svoj odraz. Oči su mi bile jezivo bijele, kao dva kuhana jajeta uvaljana u
zemlju. Kosa mi je bila tako zamršena da je na svaku stranu stršala poput dvaju
rogova.
I
- Gdje živiš? - poviknu starješina Spafford, okrećući bjesomučno pedale kako bi
vozio usporedo. Odgovorih mu, a on me upita ima li ondje liječnika.
- Ima bolničarka - odvratih glasno, a drmusanje bicikla stvaralo je u meni
osjećaj kao da mi iz svakog živca frcaju iskre. -Ali nije baš neka.
Vrativši se u Willieja Shermana, vidjeli smo da je operacija Ureda za indijanska
pitanja u punom jeku. Pred glavnim uredom bila su parkirana dva šerifska vozila, a
nekoliko je zamjenika u daljini pročešljavalo grmlje iznad konjičkih staja.
Prvi nas je ugledao Raymond, koji je na stubama razgovarao s gospodinom Hansenom.
Pogledao me i rekao: - Što je bilo, za ime Bogovo?
Odnijeli su me u stacionar, a starješina Spafford je Raymon-du pomogao da me polije
toplom vodom, da odstrani s mene blato, dok je starješina Turley otišao potražiti
bolničarku.
- Našli smo ga uz cestu - reče starješina Spafford.
- Baš mi ne se čini dobar - složi se Raymond. - Baš nikako.
Kad se pojavila, sestra DuCharme je povukla dobar dim iz
cigarete prije nego što je stupila unutra. Položila je ruke na bokove i otpuhujući
dim rekla:
- Izgleda da ćemo ovu ustanovu morati nazvati spomen-bol-nica Edgara Minta.
Napokon su iz indijanske klinike doveli doktora koji je odstranio hrpu kaktusovih
iglica što su mi još uvijek bile pod kožom, očistio mi ogrebotine i površinske
ozljede kojima sam bio prekriven od glave do pete, položio mali prst na moju lijevu
ruku na kojoj su bila dva prijeloma, povukao me za gadno izvinuto koljeno i prozvao
me najsretnijim djetetom koje je u životu vidio.
Kad sam bio previjen i sav natopljen alkoholom i mastima, starješine upitaju
Raymonda mogu li se pomoliti za me.
- Taj mali, da vam rečem, njemu to treba.
Starješina Turley sklopi krupne tuste ruke i izrekne kratku molitvu preporučivši me
Božjoj pomoći, ozdravljenju, pažnji u Njegovoj ljubavi.
- Niste mi vi spasili život - graknuh s kreveta na njih prije nego što su
otišli. Ne znam što mi bi da to kažem. Znao sam samo da mi je već bilo dosta toga
da me spašavaju.
BOŽJI PRST
Starješine su svratili dvaput toga tjedna dok sam bio u stacionaru. Donosili su
stripove i kikiriki-pločice i neko mi vrijeme pravili društvo. Kad je ušla sestra
DuCharme cuclajući cigaretu, starješina Spafford joj je sasuo ravno u lice da nije
nimalo ženstveno ni zdravo pušiti u nazočnosti bolesnog djeteta. Lice joj se
zajapurilo i ona je žurno pošla natrag preko ceste, mrmljajući nešto o mudrijašima
koji misle da znaju sve.
Starješina Turley strese glavom. - Kakvih sve ljudi ima -reče.
Kad su došli treći put, upravo mi je završila nastava, prvi dan nakon povratka iz
bolnice. Bio sam zdrav, osim što mi je bio slomljen mali prst i što sam šepao,
čineći to što sam naglašenije mogao. Starješina Spafford me upita možemo li se
maknuti nekamo i porazgovarati o Bogu. Reče mi da ima poseban osjećaj u vezi sa
mnom, da sam pošteđen zato što sam posebna osoba kojoj je predodređeno da čini
nešto posebno.
Uzdahnuo sam jer sam sve to već prije čuo.
Dan je prodorno bliještao okupan suncem, a povremeni naleti vjetra uskovitlali bi
svu silu prašine duž paradne piste. Sjeli smo za stari izletnički stol odmah ispred
vrata blagovaonice. Svaki djelić stola bio je zašaran, no jedna se poruka isticala
više od ostalih: netko je uz silnu pomnju i trud urezao riječ kuja savršeno
oblikovanim, četiri centimetra velikim slovima. Pažljivo sam pogledao starješine,
ali činilo se da ništa ne opažaju.
Za početak je starješina Turley izmolio molitvu, a zatim me starješina Spafford
upitao što znam o Bogu. Odgovorio sam da ne znam ništa ni o čemu. Starješina
Spafford upita me znam li zašto sam ovdje, na Zemlji, koji bi mogao biti smisao
mojeg postojanja.
- Mislim da ću to od vas doznati - odvratih.
- Hoćeš - kimnu starješina Spafford krajnje uvjerljiva izraza lica.
Na obližnjem košarkaškom igralištu okupila se grupa djece te su se rugali
starješinama i psovali ih na četiri-pet različitih jezika, od kojih nijedan nije
bio engleski. To bi inače uključivalo
i mene, ali bilo je opće poznato da je Edgar Mint ne samo zaslužan za udaljavanje
Nelsona, Gnjilozubog i ostalih, nego i da je skočio s odskočnog mjesta i preživio.
Nitko ga više nije dirao za preostalog dijela njegova boravka u Willieju Shermanu.
- Oni balavci su zločesti - reče starješina Turley pogledavajući preko ramena.
- Stvarno bi ih trebalo malo nalupati.
Starješina Spafford je u nastavku govorio o velikom Božjem planu, o evanđelju Isusa
Krista vraćenog na svijet i kako je sve to predstavljeno dječaku otprilike moje
dobi, mladome proroku Josephu Smithu. Glasom prožetim uvjerenjem reče mi kako se
mladi Joseph zbunjen postojanjem tolikih religija koje propovijedaju različite
istine, jednoga dana pošao moliti u šumu, moliti Boga da mu pokaže put. Slušao sam
i dokono prelazio pogledom preko stola u potrazi za novim žvrljotinama otkad sam
posljednji put gledao. Kad smo došli do dijela gdje dječak Joseph moleći se kleči u
gaju i ugleda obrise dvaju svijetlih likova kako lebde u zraku, podigao sam pogled
tako uzbuđen da mi se otelo: - Duhovi!
- Što? - zgrane se starješina Turley.
- Duhovi - rekoh. - I ja katkad vidim duhove.
- Duhove vidiš? - ponovi starješina Spafford.
Starješina Turley nagne se k starješini Spaffordu i čuh kako
mu šapće zaklonjen rukom:
- Duše zla.
Starješina Spafford s mukom proguta. - Ne duhovi, Edgare. Josephu Smithu ukazali su
se sam Otac i Sin Isus Krist. Osobno. To je jedan od najljepših događaja u ljudskoj
povijesti. Rekoše mu da nijedna religija nije prava, a njegovo će poslanje biti da
tu istinu iznese na vidjelo, da je ponovo uvede na svijet.
- Oh - rekoh.
Starješina Spafford stade premetati po torbi i izvadi knjigu tamnoplavih korica na
kojima je ispisano zlatotiskom stajalo:
MORMONOVA KNJIGA.
Ova knjiga nam je dostupna zaslugom Josepha Smitha -reče starješina Spafford,
važući je rukom, kao da joj je vrijed-nost u težini. - To je knjiga koja će
promijeniti svijet.
- On ju je natipkao?
Starješina Turley prasne u smijeh, no starješina Spafford ga prostrijeli pogledom.
- Nije on imao pisaći stroj - odgovori mi starješina Spafford, a mali mu je
mišić na vilici iskočio. - Ali to stvarno nije bitno. Bitno je da pročitaš ovu
knjigu i otkriješ je li istina ono što u njoj piše. Učiniš li to, Edgare, obećajem
da će ti promijeniti život. Umiješ li čitati?
Kimnuh. - Jedino ne znam pisati. Zato i imam pisaći stroj.
Prije nego što su otišli, upitali su smiju li me blagosloviti. Ovaj put, umjesto da
sklope ruke i pomole se, kao inače, prišli su mi straga i položili mi ih na glavu,
blago mi prstima dirajući vlasište. Djeca s druge strane ceste udriše u ciku i
smijeh, i stadoše prstima upirati u nas, a nagli nas zapuh vjetra zapljusne
prašinom. Gotovo vriskom starješina Spafford zazove ime Božje, a ja začas osjetih
toplinu na tjemenu, blage, protočne trnce kako mi mile u vrat i prsa.
- Molimo Te da blagosloviš ovo dijete - zazove starješina Spafford
nadglasavajući se s cerekanjem djece i hujanjem vjetra u travi.
- Oslobodi ga zlih duhova što ga progone, pruži mu mir, izliječi ga, izliječi
mu tijelo i dušu.
Starješina Spafford zastade na trenutak, a meni se učini kao da lebdim nad klupom.
- Pusti da ga Tvoja Ijubav preplavi i daj mu do znanja da nikad neće biti
napušten, da će uvijek biti zaštićen, da će uvijek imati Tvoju ljubav. Ovaj Te
blagoslov tražimo u ime našeg Spasitelja Isusa Krista, amen.
Oči mi se neobjašnjivo ispuniše suzama. Starješine maknuše ruke s moje glave, a ja
žudno zabih lice u skut košulje da obrišem dokaz. Prije nego što su zajahali
bicikle, svaki se nasmiješio i rukovao sa mnom.
Ošamućen sam se preko paradne piste otputio u spavaonicu, osjećajući se kao da mi
je tjeme odvaljeno od glave. Stadoh se penjati stubama i na tom sam mjestu doživio
spoznaju. Nije bilo sumnje: Edgara je dotakla Božja ruka.
Sljedećih su mjeseci starješine dolazili dvaput tjedno i poučavali me evanđelju.
Tumačili su mi nebesa i pakao i kako kamo dospjeti, poučili me molitvi. Umjesto da
sklopim oči, sklapao sam ruke i molio se na glas, kako su mi pokazali. Molio sam se
pomoću svojeg pisaćeg stroja.
Moja je prva molitva bila nevješt pokušaj:
Bože
Je li mi majka tamo? Molim te, pozdravi je. Žao mi je zbog svega što sam učinio.
Popravit ću se. Tvoji prijatelji starješine mi nastoje pomoći.
Hvala, Edgar
Kad sam svoju molitvu pokazao starješinama, kimali su i rekli da je vraški dobra,
nema sumnje, na pravom sam putu. Zajedno smo čitali stihove iz Mormonove knjige i
Biblije, razgovarali o tome kako je Isus umro za naše grijehe. Katkad bi starješine
donijeli boce gazirane narančade ili nešto drugo, katkad kutiju keksa, pa bismo
sjeli za stol, na kojem je pisalo kuja, i raspravljali o Božjim pitanjima.
Samo to što me dotakla Božja ruka, samo to što me na trenutak oblio strujom
svjetla, napunio mi glavu glasovima i otjerao duhove, nije značilo da ga moram
prihvatiti. To mi je objasnio starješina Spafford. Slobodan sam da biram: da
prihvatim Boga svim srcem ili ga smjesta odbacim. Biram sam - bib je to važan
odabir u svijetu u kojem za mene nije bilo nekih izbora.
Starješine su me poučili čemu god su mogli, a ja sam se svojski trudio da sve to
upijem. Saznao sam da bismo majka i ja ponovo mogli biti zajedno i doživjeti
vječnost, gdje nitko ne bi ostario niti se razbolio, niti se - to su mi starješine
obećali -dosađivao. Naučio sam da je Isus, jedini Božji sin, propatio za svaki moj
grijeh, za svu krivnju i tugu koja je iz toga proizašla. To mi se nije činilo u
redu, ali sam držao jezik za zubima. Naučio sam da su cigarete, pivo i kava posve u
no-no kategoriji i da je krijepost, koja, koliko sam shvatio, znači potpuno izbje-
gavanje ženski, obvezna. I, što je najvažnije, naučio sam podosta o tom Bogu koji
je bio na čelu tog raja gdje mi je bila mama, koji je imao planove za mene, koji me
volio bez zadrške, koji je pazio na mene. Naučio sam da Bog nikad neće umrijeti,
neće netragom nestati, neće nikoga pretući, nikad se neće razboljeti, ostarjeti
niti se umoriti od života. On se može razgnjeviti i razočarati, to da, ali On te
nikad neće napustiti.
Dobro, prihvatit ću Ga, odlučih. Nisam valjda idiot da to ne učinim. Stoga sam Mu
otipkao kratku molitvu koja je glasila: Bože. Ovdje Edgar. Pristajem.
Jednog je jutra starješina Turley izjavio da su previše oni govorili, da žele
doznati nešto više o meni. Rekao sam im sve svoje priče: o majci, poštaru, baki
Paul, dr. Pinkleyju kako me šakama vraća u život. Pričao sam im o St. Divine’s i o
majčinoj smrti, o tome kako me Cecil spasio od Nelsona i kako su ga zbog toga
odveli.
Dok me slušao, oči starješine Spafforda kao da su postajale sve blistavije, a kad
sam završio, položio mi je ruke na ramena.
- Edgare, Bog te poštedio za neku vrjedniju svrhu - reče.
- Spasio te od smrti da obaviš određeni zadatak. Htio bih da Mu se moliš i
pitaš Ga o čemu se točno radi. Duh mi tako govori. Osjećaš li to? Bog će ti
odgovoriti, trebaš samo pitati.
Te sam se noći ušuljao u kotlovnicu, sjeo za pisaći stroj i molio se. Nekoliko sam
minuta slušao ujaka Juliusa kako hri-plje, prije nego što sam se dao na tipkanje.
Došao sam tek do pola stranice, a već sam imao odgovor, već mi je prazna polovica
papira rekla sve što trebam znati.
- Imam je - rekoh im tri dand poslije, kad smo sjeli zajedno pri jarkom svjetlu
kasnoproljetnog jutra. Prešao sam prstom preko jednoga dijela stola, na kojem je
kemijskom olovkom drhtavim rukopisom bilo ispisano Mrzim gospođu Fielding.
- Što to? - upita starješina Turley.
- Ta svrhu. Znam što mi je činiti.
- Fino, pričaj - reče starješina Turley otvorivši jednim trzajem vrećicu
pereca, koju je izvadio iz naprtnjače. - Da čujemo.
- Radi se o poštaru - rekoh.
- Kakvom poštaru? - odvrati starješina Spafford.
- Onom koji mi je prešao preko glave. Misli da me ubio, a nije. Pronaći ću ga i
reći mu da sam dobro. To moram učiniti.
Dugo sam nosio taj odgovor u sebi, samo ga je Bog još morao potvrditi. Starješine
se zgledahu.
- Hoćeš reći - reče starješina Spafford, trljajući glavu rukom kao da je želi
na brzinu ulaštiti - da te Bog poštedio smrti kako bi pronašao onoga koji te gotovo
usmrtio i kazao mu da si preživio?
Kimnuh - da, točno tako. Starješina Turley rukom pokrije usta, činilo se da
pokušava prigušiti smijeh. Vidjelo se da su obojica zbunjeni razvojem događaja, ali
meni je to potpuno imalo smisla. Moja majka i otac, Art, baka Paul i Cecil, svi su
otišli, ali poštar - za njega sam nešto mogao učiniti. Bio je živ, negdje je, tko
zna gdje, patio. Mogao sam mu olakšati breme koje je nosio. Mogao sam, sada ja,
malo nekoga spašavati.
Te nedjelje starješine su me poveli u crkvu, zgradu od građevnih blokova, na
zapadnom rubu Whiterivera. Očekivao sam da će svi pripadnici biti bijelci, ali
pastva se sastojala većinom od Indijanaca, osim bjelkinje zabrinuta izgleda, koja
je sasvim sama sjedila u prednjoj klupi i nervozno pogledavala tamnoputu svjetinu
iza sebe. Većina muškaraca nosila je kravate, a žene haljine, i njihova je pjesma u
onom malom prostoru odjekivala glasno i skladno.
Poslije smo stajali vani, na jarkoj vrućini, i ljudi su prilazi-
li, pružali mi ruku i željeli dobrodošlicu, govorili “drago nam je što si s
nama”, “javi nam ako ti što zatreba”. Neki su mi se obraćali na apačkom, pitali me
je li u Willieju Shermanu doista tako grozno kako su čuli. Žmirnuo sam i kimnuo i
nastojao ne misliti na to da mi je kosa strašno zamršena, da imam na sebi masne
traperice, košulju na kojoj je na leđima pisalo Pivovara Budweiser i tenisice tako
stare da su bile slijepljene izo-lir-trakom i lijepkom. Kamo god bih se osvrnuo,
vidio sam nečije sinove i kćeri kako se igraju lovice na goloj livadi, očeve
okupljene oko nečijeg kamioneta Chevrolet, majke su nastojale okupiti sve svoje da
pođu kući na ručak. Nikad još tako nešto nisam vidio.
Na povratku rekoh starješinama da se želim krstiti. Već su mi to nekoliko puta
spomenuli, ali im nisam davao odgovor, ne zato što nisam bio siguran, nego zato što
sam mislio ako se krstim da će me prestati posjećivati.
Sjedio sam na guvernalu starješine Turleyja i govorio mu da cesta skreće desno ili
lijevo.
- U pomoć! - vikao bi on. - Pomagaj, molim te. Ništa ne vidim. Smeta mi nečija
glava.
Katkad bi skrenuo u travu, urlajući da ćemo se zapaliti, da ćemo svi pomrijeti.
Inače bi starješina Spafford bijesno pogledao starješinu Tur-leyja, možda mu
napomenuo da je sabat, ali sada je zadovoljna izgleda usporedo gurao pedale.
- Znam da se Bog sada smiješi - povikne starješina Spafford, nadglasavajući se
sa zveketom lanaca i mljevenjem guma po zemljanoj cesti. - Zadovoljan je tobom,
njegovi se anđeli raduju.
Dalje pred nama, na zadnjem usponu prije Willieja Sher-mana, kad smo sjahali s
bicikala da nastavimo pješice, upitah starješine ima li za mene izgleda da odem
živjeti nekamo drugamo, s bjelačkom obitelji, gdje svako dijete ima vlastiti
bicikl, za večeru dobiješ sladoled, gdje svatko ima majku i oca, možda neku braću i
sestre, po mogućnosti i psa.
Starješina Spafford stade nasred ceste i uozbilji se.
- Netko ti je govorio o programu premještaja? No, obično
o tome ne govorimo prije krštenja jer smo već imali slučajeve da nam se klinci
krste samo da bi zbrisali iz rezervata. Ali ti si i inače nešto posebno. Pobrinut
ću se za to. Moramo te maknuti iz te škole, nekamo gdje te zlo ne uhodi kamo god se
okreneš.
Iza nas cestom je dojurio automobil podižući gust oblak prašine. Maknuli smo se u
stranu, a automobil je usporio i potom se blago zaustavio malo ispred nas. Bio je
to oldsmobile izjeden hrđom, bijelih guma na kotačima i pomična krova toliko
izgrebena da je nalikovao na debeli splet mreža kakvim bi se pokrilo sklonište od
zračnih napada.
S vozačkog mjesta izašao je Barry Pinkley i strgnuo s nosa sunčane naočale da nas
bolje promotri. Nosio je trapez-hlače
i žutu košulju otvorenu na grlu, ovratnika opšivena ružama i tulipanima.
- Edgare? - zovne. - Tko su ti ovi?
Starješina Turley pusti da mu bicikl padne pred niene. Na drugoj strani automobila
pojavi se žena, ljupko odbijajući dimove iz duge cigare, izbijeljene plave kose
koja je sjala na suncu poput obrađenog kristala.
- Trebate nešto? - upita starješina Spafford.
- Gledajte - reče Barry. - Ja sam doktor, u redu? Ja skrbim za ovog dječaka, za
Edgara, pa ako biste ljubazno produžili dalje, poveli bismo ga na piknik.
Žena rukom posegne prema stražnjem sjedištu i, poput odvjetnika koji u sudnici
predočuje dokaze, podigne košaru iz koje je virila štruca kruha i vreća čipsa s
okusom sira.
- Doktor? - ponovi starješina Turley, primaknuvši se korak bliže Barryju.
- O.. .ovaj, trenutno ne radim u struci, ali, tehnički gledajući, ja sam
Edgarov skrbnik. - Barryju su se uši zacrvenile. - Ovo nema smisla. Edgare, reci
ovim punoglavcima tko sam. Marlene i ja smo došli po tebe da te vodimo na piknik uz
rijeku. Imamo rolade i Dr. Pepper. Ponio sam čak i štap za pecanje.
Na trenutak su svi gledali u mene. Oldsmobile je kašljucao i brujao u tišini žege.
Ja sam pognute glave stajao u sjeni starješine Turleyja, prateći pogledom
smrdljivog martina koji mi je hodao po cipeli i zalijepio se u izolir-traku.
- Kako bi bilo da nam samo kažete svoje ime, gdje živite i mi ćemo
provjeriti...
Barry se okrenuo i unio starješini Spaffordu raj/no u lice.
- Svoje ime? Da vam kažem svoje ime? A koji si ti kurac, ti najobičniji dreku?
I kog bijesa radite s tim dječakom? Ispirete mu mozak? Punite mu glavu vjerskim
pizdarijama o Isusu na križu, ha? Ja sam ovom dečku spasio život!
Barry koraknu prema meni kao da će me uzeti za ruku, ali starješina Turley baci se
na njega i pribije ga uz bok automobila prije nego što sam uopće shvatio što se
događa. Marlene vrisne i zahihoće se kao da je sve to igra.
- Gubi se u auto - promrsi starješina Turley, držeći tustu pjegavu ruku na
Barryjevim prsima. - Vozi odavde.
- Reci im, Edgare - otpljune Barry gledajući me preko ramena starješine
Turleyja. - Reci im tko sam.
Jednim pokretom starješina Turley otvori vrata automobila i ugura Barryja unutra.
Reče Barryju da ode prije nego što se ozbiljno naljuti.
- Bože, vidi ga koliki je - kričala je Marlene dok se pomicala na suvozačko
mjesto.
Barry doda gasa automobilu i stražnji su kotači zaparali podigavši dva vrtloga
prašine. Oldsmobile se zanio i u široku luku, poput glisera, vratio se i uz trzaj
stao do nas.
Ovaj put Barry je držao srebrni kratkocjevni pištolj i preko Marlene se naginjao
držeći ga uperenog u grudi starješine Turleyja. Na nas se slijegao oblak prašine
poput fine izmaglice. Barry je na trenutak nišanio u starješinu Spafforda, a zatim
opet okrenuo cijev k starješini Turleyju.
Barry skide naočale i oči mu izgledaše poput dva čavla zabijena u lice.
Izjavi: - Sretnem li ikad više vas dvojicu, poslat ću vas u najgori pakao u koji
možete.povjerovati.
ZADNJA ISPOVIJED
Prije nego što ću uopće pristupiti krštenju, morao sam se ispovjediti! Starješine
mi rekoše da je ispovijed ključni dio pokajanja, jedini način da ostaneš neokaljan
pred Gospodom.
I tako su jednoga dana krajem svibnja doveli sa sobom još jednog misionara, niskog
tipa mahunastog oblika, koji je trebao poslušati cijelu moju ispovijed i presuditi
je li mi duh dovoljno slomljen, jesam li dovoljno skrušen, ponizan i pokajan da se
vječnim osobnim zavjetom vežem uz Boga.
Dan prije čovjek iz crkve, koji je radio u Programu premještanja Indijanaca,
navratio je da porazgovara s ujakom Juliu-som koji je trebao potpisati neke
obrasce. Nosio je blistavo plavo odijelo od poliestera i dao mi da cuclam bombon
dok sam mu odgovarao na pitanja o majci i ocu, o tome gdje sam živio prije nego što
sam došao u Willieja Shermana, zašto mislim da bi mi koristilo da živim s
mormonskom obitelji i idem u školu negdje daleko odavde. Kad je otišao do
automobila, ja sam ga pratio.
- Ima neka obitelj koja će me uzeti? - upitah ga. - Uopće mi nije važno kakva
je obitelj. Možda samo majka i brat, tako nešto.
- Mislim da će se naći - reče namignuvši mi. - Nikad se ne zna što nam Gospod
sprema.
Bio je tu zatim drugi misionar, starješina Doyle, koji mi je postavljao pitanja o
Isusu i prorocima, htio je znati jesu li me moji starješine poučili svemu što sam
trebao znati. Radi privatnosti smo bili dolje u kotlovnici i starješina Doyle se
toliko znojio da mu je s nosa kapalo na bilježnicu kao što voda kaplje iz pokvarene
slavine.
- Uh - reče smiješeći mi se. Stiskao se na ležaju ujaka Juliu-sa, a ja sam mu
sjedio sučelice na plastičnoj kanti od 20 litara.
- Tu fino kuha, a? Čovječe.
Zaključivši da dovoljno poznajem evanđelje da mogu sam donijeti odluku, objasni mi
da ćemo razgovarati o tome jesam li počinio neke ozbiljnije grijehe koje treba
srediti prije nego što krštenjem zađem u vode pročišćenja.
- Mislite sve moje grijehe? - rekoh.
Kimnuo je. - Makar one krupnije.
Neko sam se vrijeme vrpoljio na onoj kanti, a zatim mi se jezik razvezao.
Lagao sam nebrojeno puta.
Gledao sam gospođu Whipple kako se fuki-fuka. Dvaput.
Mnogo puta sam uhodio gospođu Whipple u nadi da ću vidjeti još fuki-fukija.
Pogodio sam Barryja Pinkleyja pisaćim strojem.
Bio sam odgovoran za isključivanje Nelsona i drugih, za otkaz Barryja Pinkleyja, za
rastavu Whippleovih, za to što je baka Paul završila u ludnici, što je Cecil poslan
u zatvor, što mi se majka propila i od toga umrla.
Gledao sam kroz prozor kupaonice kako se djevojčice svlače.
Sudjelovao sam u podmetanju požara u konjičkim stajama.
Ukrao sam pločice iz pisoara, kemijske olovke, raspelo, slatkiš od maslaca,
kukuruzne pahuljice, kantice benzina, donje rublje, boce vanilije, tutkalo, čahure
za pušku, igračku krumpir na rastavljanje, vreće šećera, brašna i kvasca, štrcaljke
za injekcije, stripove, pilu za metal, pivo i viski, špil karata, novac, vreću
zaplijenjene robe, vrpcu za pisaći stroj, cigarete, čekić s rascjepom, najlonsku
nit, plakat filmske zvijezde u bikiniju, kakao u prahu, medicinski alkohol,
petarde.
U mislima sam ubio Normana Nelsona.
Istukao sam Chestera Hollanda i Waltera Reeda i udario Vic-tora Ortiza dok nije
gledao.
Pokušao sam počiniti samoubojstvo.
Na sve to starješina Doyle nije ni trepnuo. Kad sam završio, podigao je prst kao da
će nešto reći, a zatim se predomislio. Po-češkao se po glavi i pravio se da nešto
piše u svoj vlažni notes.
- Hmmm - napokon će. - A jesi li sebe dirao?
- Udarao sam se ciglom u glavu - priznah.
Starješina Doyle pope se stepenicama da porazgovara s drugim misionarima. Kad je
otišao, gotovo sam se skljokao s kante; bilo mi je kao da su se sve spone i kopče u
meni otvorile, ostavivši me slobodna, sposobna da opet dišem. Starješina Spafford
reče mi nek se ne bojim, da je ispovijed nešto divno, Božji dar, i sad sam u to i
vjerovao.
Nakon koje minute, starješine me pozovu gore. Svi su sjali od sreće. Mogao sam se
krstiti sljedeće subote, rekoše. Uspio sam. Starješina Turley me podigao i okretao
u zraku dok mi se nije zavrtjelo. Bilo mi je dvanaest godina i trebao sam postati
članom Božje crkve, Mormonske Crkve Isusa Krista. Prihvatio sam Boga i On je
prihvatio mene. Nekoć sam bio čudesno dijete, a sad sam trebao postati svetac.
Na dan mojega krštenja nad planinama su ključali oblaci, mr-moreći i remeteći zrak;
obrisa svijetlih poput bijelog mramora nasuprot tmurnome nebu. Stajao sam pred
crkvom u bijelom kombinezonu od poliestera, koji mi je bio za dva-tri broja
prevelik, svim se silama trudeći da se ne hvatam za prepone. Starješina Spafford i
starješina Turley ustrčali se okolo dohvaćajući crkvene pjesmarice, rukujući se s
pridošlicama, pregledavajući pocinčani tank straga, koji se punio vodom iz vrtnog
crijeva spojenog na malu klokotavu pumpu. Starješina Spafford reče mi da su
pokušali skupiti novac za doličnu krstionicu u zgradi, ali zasad smo morali po
starom: u kravljem koritu.
Bilo mi je drago kad me starješina Turley potapšao po ramenu i pozvao da pođem za
njim u kupaonicu. Počeo se presvlačiti iz svoje misionarske odjeće u bijelu
košulju, par bijelih hlača i bijelu kravatu s malom zlatnom iglom. Imao je čak i
bijeli pojas. Da si je nasadio još par krila, bio bi pravi kršni pjegavi anđeo.
- Jesi li uzbuđen? - upita me. - Imaš li tremu?
Nastojao sam podviti nogavice koje su mi stalno padale tako
da su već bile prekrivene mrljama trave i zemlje.
- Malo sam uplašen - rekoh.
- Uplašen? - ponovi starješina Turley zatežući čvor kravate. - Nemaš se čega
bojati. Ma daj. Ovo je velik dan za tebe! Nemaš se zašto brinuti.
Nije shvaćao. Nisam se bojao toga što postajem nova osoba, što ću zauvijek sprati
sve grijehe - tomu sam se veselio. Radi-
lo se o kravljem koritu i o vodi u njemu. Kad su mi misionari objasnili tijek
krštenja, zamišljao sam kako mi netko iz kante prelijeva vodu preko glave; kad su
rekli uranjanje, mislio sam da to podrazumijeva samo namakanje. Ali kravlje korito
je bilo veličine bazena i dosta duboko - provjerio sam nekoliko puta. Znao sam da
mi voda iz crijeva ne može naškoditi ni približno koliko riječna, ali ni to me nije
dovoljno utješilo.
- Gledaj - reče starješina Turley. - Ne bih ti smio govoriti ništa dok za to ne
dođe vrijeme, ali možda ćeš se bolje osjeća-
ti kad čuješ. Nazvao nas je brat Kalb iz programa za premještanje i javio nam da
ima obitelj za tebe. Nije rekao o kome se radi, ali kaže da žive u Richlandu. To je
samo sat vremena od mojega rodnog grada, zamisli to. Tamo je odlično, Edgare,
stvarno će ti biti dobro.
Osmijeh je sasvim oblio lice starješine Turleyja. Prijateljski me pljesnuo po
ramenu.
- Sad se možeš smiješiti. Izvadit ćemo te iz škole. Imat ćeš pravu obitelj.
Prave, bogobojazne ljude, ljude poput tebe.
U kapeli je prije krštenja održana mala misa, u kojoj su starješina Spafford i
jedan Apač po imenu brat Mendosa ukratko objasnili značenje krštenja, zašto je ono
simbol smrti i uskrsnuća: biti sahranjen u vodi i opet ustati. Otpjevalo se
nekoliko himni. Sjedio sam sprijeda, do starješine Turleyja, koji se držao
uspravno, nije skidao zgrčeni osmijeh s lica i jedva išta čuo. Ja sam mislio na
Richland u Utahu i o toj obitelji koja će me uzeti, zamišljao kakvi su ti ljudi
koji bi uzeli nekog poput mene da živi u njihovu domu. Dok su okupljeni pjevali
“Daleko je zelen brijeg”, ja sam u mislima stvarao širok panoramski prizor gradića
s obojenim kućama i zelenim travnjacima kakve mi je opisala Prissy - bez korova i
savršena oblika - i s djecom kako voze bicikle glatkim crno asfaltiranim ulicama,
kamionom iz kojega svira glazba i dijeli se sladoled svakome tko ga želi. Meni se
to tada činilo nemogućim, snovitim, u što nisam imao pravo vjerovati niti se tome
nadati.
Misa je brzo završila i mi smo izašli u redu, jedni za drugima. Daleko na obzoru
činilo se da se nebo otvorilo te se stu-štio crvenkast stup kiše. Uporna je struja
vjetra donosila njezin vlažan čist miris. Nad nama prhne jato vrabaca uzbunjeno
živčući i začuh dijete straga kako pita majku ili oca hoće li jednoga dana imati
karate odijelo poput mojega. Starješina Spafford poveo me do korita, a starješina
Turley pridajući tome veliko značenje, ubadao je prstom unutra i vadio ga, kao da
iskušava vodu u peći. Svi su se smijali, a jedan starac s umrljanim kaubojskim
šeširom na glavi reče:
- Idemo smočiti tog malog prije nego se mi smočimo.
Starješina Turley klekne preda mnom. - Spreman? - upita.
- Dobro je, sad samo disi.
Uspe se u korito, podigne me preko ruba i blago položi u vodu, tako hladnu da me
žeglo. Njemu je bila negdje do struka, ali meni je obuhvaćala ramena i činilo mi se
da mi od nje preskače srce.
- Voda ko voda - osmjehnu se starješina Turley pastvi. -Možda ćemo jednog dana
kao lovci na glave zapaliti vatru ispod ovog kotla.
Starješina Turley povede me do sredine korita, gdje su mi noge tonule u mekom
spužvastom sagu od algi i mahovine. Pruži mi podlakticu da se za nju uhvatim, i
snažno mi stegne desni zglob.
- E dakle - šapnu mi. - Sad kreće.
Podigne desnu ruku, ispružena dlana i pričeka da nebo propara udar groma prije nego
što je izrekao molitvu: snagom punomoći Isusa Krista, krstim te u ime Oca, Sina i
Svetog Duha, Amen.
Polako me spuštao unatrag. Nisam zatvorio oči kad se voda sklopila nada mnom i u
trenutku dok me ondje držao, vidio sam svijet nad sobom kao kroz plohu neravna
stakla - sivi rub neba, mala tamna lica natiskana oko mene, daleki obris starješine
Turleyja. Ležao sam, lebdeći u tom savršenom trenutku dok nisam, izvučen jednim
žustrim potezom, probio površinu vode, žmirkajući, pijuckajući i bez težine, sazdan
od pukog zraka.
i
DOBRO DOŠAO KUĆI
U novoj postelji, u novome domu, Edgar je uronio lice u svoj meki jastuk dok su
tamu oko njega ispunjali živahni zvuci: gre-banje pandži po staklu, skvičanje
zamorca i prigušeno kriještanje papiga. Bilo mu je kao da sanja, a probuditi se
mogao jedino ako zapadne u dubok, tvrd san.
Prije, toga sam dana s Raymondom stajao pred Alchesay Mer-cantileom u Whiteriveru,
čekajući autobus koji će me odvesti u Richland u Utahu. Imao sam nov kovčeg u kojem
je bilo nešto odjeće, moja zbirka koještarija, nož, moj Hermes Jubilee i 11.789
stranica na kojima se nalazila svaka svakcata riječ i besmislica koju sam ikad
otipkao (osim pisama koja sam poslao Cecilu i Artu), sve u svemu preko pedeset
kilograma ispisanog papira.
Prije dva dana jedan me kuhar poveo do Show Lowa gdje sam cijelo jutro obilazio
prodavaonice rabljenom robom i zala-gaonice dok nisam pronašao kovčeg ispod
preparirane anti-lopine glave u ustanovi zvanoj Prava južnjačka prodajna točka.
- To je antikvitet - reče prosijedi vlasnik koji je čeličnom četkom čistio
svoje lažne zube. Izdubio je za sebe malu nišu usred lavine starih zemljoradničkih
alatki, punjenih fazana, željezničkih fenjera, bočica za mlijeko, cipela na visoko
kopčanje, kožnih korica, sjekirica, navoja bodljikave žice, ručnih granata,
zahrđalih zamki za medvjede i životinjskih lubanja, a uz svaki taj predmet visio je
na koncu jajoliki papirić s cijenom. Visoko na suprotnom zidu, nad svime, nalazila
se mumificirana raža s natpisom NIJE ZA PRODAJU.
Da mu život ovisi o tome, Edgar se ne bi mogao domisliti zašto bi ikome trebao
komad bodljikave žice.
- Taj kofer je relikvija - reče vlasnik. - Vidio je više svijeta nego cijeli
ovaj tupavi grad.
Na cedulji na kovčegu pisalo je 40$. Izvadih svežanj novčanica, koji mi je dao Art
kad sam odlazio iz St Divine’s, od čega još nisam potrošio ni dolar - i brižno na
pult položih dvije dva-desetice.
Čovjek je odložio zubalo na staru požutjelu knjigu poslovanja i sumnjičavo zurio u
novac. Pažljivo sam gledao zubalo da se ne bi pomaklo. Tip samo što se nije licem
sav usukao u vlastita usta.
- Gdje su tvoji? - upita.
- Nemam nikoga - rekoh.
- Dvoje bijesnih pijanaca, bit će, jel da? Previše se pijanih crvenokožaca
zalijeće kamionetima u drveće. Nije na meni da sudim, jasno, ali ti ljudi ne znaju
piti.
Pokupio je novac s pulta i upro u mene krivi prst umrljan duhanom.
- Nemoj mi u tom kovčegu držati stripove, smrdljive teni-sice ili jebene prazne
boce viskija i druge pizdarije. On posjeduje povijesnu dimenziju, jasno? Zaslužuje
doličan tretman, uz dostojanstvo, premda takav mali skidač skalpova poput tebe i ne
zna ništa o tome.
Zgrabih kovčeg za ispucanu kožnu dršku i odvukoh ga kroz vrata, oborivši usput
portret Johna Waynea.
Dva dana poslije, kad je autobus stao ovijen gustim oblakom dizelskog dima, Raymond
i ja smo počeli nabijati kovčeg u prtljažnik, ali nas je vozač, veliki crnac
pivskog trbuha, otjerao. Na jedroj bijeloj košulji, koja mu je pokrivala prsa i
trbuh, njegova je kravata bila tek poput komadića plave vrpce.
- Odmaknite se - reče. - Pustite me da radim svoj posao.
Postavio se pred kovčeg poput olimpijskog dizača utega i
zgrabio ručke s obiju strana. Napeo se da ga podigne sa zemlje i ispustio
gromoglasan prdež na koji se žena do mene lecnula i ustuknula, kao da je pukla
autobusna guma.
Vozač je pogledao Raymonda i mene, potom putnike koji su gledali s otvorenih
prozora iznad nas. Široko se smiješio, otkrivajući ružičaste desni.
-Još mi nijedan komad prtljage nije ovakvo nešto priredio.
Raymond se rukovao sa mnom, a ja sam se popeo stubama. Na rastanku mi reče: - Ne
daj da ti bijelci previše seru. To najviše vole.
Sjeo sam do žene s mačkom sklupčanom pod njezinim džemperom i gotovo začas, usprkos
svem nastojanju da se othrvam, zaspao. Trebalo je gotovo tri mjeseca nakon mojega
krštenja da se svi potrebni dokumenti probiju nakon kruženja amo-tamo kroz
različite crkvene i vladine ustanove, a za to vrijeme moja se nesanica još
pogoršala. U mislima su me salijetale razne mogućnosti: hoću li dobiti vlastiti
krevet u vlastitoj sobi? Hoću li moći tamo gledati televiziju? Hoće li mi dopustiti
da tipkam kadgod budem htio? Hoće li me poslati natrag ako im se ne svidim?
Danju sam iutao terenom, a krajem tjedna svratili bi starješine da čitaju Bibliju i
uvjere me da se dokumenti sređuju, trebat će još neko vrijeme, nema razloga za
brigu. U ta sam tri mjeseca jedva i s kim riječ prozborio, jeo sam svoje obroke u
dnu blagovaonice i svu sam energiju trošio na nastojanja da opet budem nevidljiv,
na to da pazim kako ne bih učinio ništa što bi ugrozilo moj bijeg iz Willieja
Shermana. Cijeli tjedan prije mojeg puta autobusom nisam spavao više od jednog sata
u komadu.
U autobusu sam spavao tako tvrdo da sam dvaput odskočio iz sjedala u prolaz. Oba
sam puta stao na noge širom otvorenih očiju i spreriian za tučnjavu ili bijeg, a
putnici koji su bili budni gledali su me omamljeno, očiju na pola koplja.
- Netko nek sveže tog malog za sjedište - oglasio se vozač sprijeda.
Kad sam se drugi put probudio, autobus je bio mračan i prazan. Čuo sam zrikanje
zrikavaca i zvuke automobila kako prolaze autocestom negdje u blizini. Svjež zrak
strujio je kroz prozor i čuo sam ispod vozačev glas.
- Nisam još doživio da dijete tako zaspi — rekao je. — Baš nikad. Pet stajanja,
večera na odmorištu za vozače, jedna pro-bušena zračnica, a ni pomaknuo se nije.
Poviknuo bih “Jel taj mali mrtav, što li?”, a oni bi rekli “Ne, još diše. Prsa mu
se dižu i spuštaju”. Ljudi su zapinjali za njega torbama dok su izlazili i zaslinio
se poput novorođenčeta. Kad vam kažem, taj mali stvarno može spavati.
- Mogu li ga malo pričekati?
Bio je to drugačiji glas, muški, ali niži i tiši od vozačeva. -Kad je tako umoran,
možda bih ga trebao pustiti da se sam probudi. Ne želim ga prepasti.
- Kako vam drago - reče vozač. - Frank će doći poslije da ga vozi na tankanje i
pregled, dotle možete čekati. Ali kažem vam, ako ga pustite, mali će spavati dok na
vrbi ne rodi grožđe. I pazite na taj kovčeg. Mislim da je unutra sakrio još dva
svoja brata.
Čuo sam vozača kako odlazi zvekećući ključevima, a ja sam kleknuo u sjedištu i
nagnuo glavu kroz prozor. Na betonskom peronu stajao je muškarac, sam. Ulična
svjetiljka bacala je na njega svjetlo, ostavljajući mu lice u sjeni, ocrtavajući mu
kosu i bradu zlatastim sjajem. Bio je visok i žgoljav, a prevelike su mu ruke
visjele niz bokove poput dviju teških grablji.
- Ehej - rekoh.
- Ti si to, Edgare?
- Jesam - odvratih.
- Probudio si se?
Kimnuh.
- Zovem se Clay - reče. - Došao sam po tebe da te vodim kući.
- Dobro - rekoh.
- Izađi iz autobusa pa da počnemo prebacivati tvoje stvari.
- Može - rekoh. - A gdje sam to?
- U Cedar Cityju. Richland nije daleko odavde. Spavao si cijelim putem.
- Uh, da.
- Nek ti ne bude žao. Autobus je vozio duže nego što je trebao. Drago mi je da
si stigao.
Izašao sam iz autobusa i pokazao Clayu svoj kovčeg. Nije ništa rekao, samo je ovio
krupne prste oko njegovih drški i podigao ga na bok. Na trenutak se zaljuljao
tražeći uporište dok su mu koljena drhtala, potom krenuo prema parkiralištu, polako
i oprezno, a svaki njegov kratak korak bio je borba za sebe. Mišića na vratu tako
čvrsto napetih te se činilo da će pući, na sve načine se trudio izgledati nehajno,
kao da nosi vrećicu potrepština iz dućana. Kad je podigao kovčeg do platforme
svojeg crvenog kombija, opruge vozila su jezivo zacviljele.
- Težak je - rekoh.
Kimnuo je i polako ušao u kabinu. Pokušavao je doći do daha i činilo se da s mukom
uspijeva izravnati leđa. Strese glavom i nasmiješi mi se. Reče: - Mislim da sam
ovime dokrajčio kičmu.
Neko smo se vrijeme vozili kroz mračnu pustinju, a potom stigli među raštrkana
svjetla od kojih se sastojao Richland. Prolazili smo pored kuća uredno poredanih
duž ceste, velikih svježe obnovljenih kuća sa po dva-tri automobila i uvijek nekim
kamionetom parkiranim ispred. Zaustavili smo se kod velike bijele kuće čije je
pročelje bilo tako zastrto lišćem dviju prastarih žalosnih vrbi da sam vidio samo
ispupčeni trijem, prozor s bal-končićem poduprtim ukrašenim potpornjima i strmi
kosi krov, taman i prazan poput obrisane školske ploče.
- Što kažeš da za večeras tvoj kovčeg ostavimo u kamionu?
- reče Clyde. - Sutra ujutro okupit ću nekoliko susjeda pa ćemo ga odvući
unutra.
Doista je pred kućom bio bujni travnjak na kojem se cak-lila ranojutarnja rosa,
savršeno četvrtast, zelen i poravnan, poput biljarskog stola. Pogledom sam potražio
bicikle, ali u mraku ih nisam nalazio. Preko ruba trijema visio je malen natpis
ispisan uskim plavim slovima: dobro došao kući, edgare!!
- Lana i djeca su te htjeli dočekati budni - reče Clay. - Ali trebalo ti je
više nego što smo očekivali. Valjda su već pozaspali. Sutra je škola, znaš već.
Uspeli smo se na dugačak trijem i prvo što sam primijetio bilo je da ima dvoja
ulazna vrata, umjesto da budu jedna. Vrata su bila jednaka, s razmakom od oko metar
i pol. Što sam ja
mogao znati o kućama? Mislio sam da se kroz jedna ulazi, a kroz druga izlazi. Ušli
smo kroz lijeva vrata i našli se u velikom mračnom boravku s debelo podstavljenim
foteljama i policama punima knjiga, biljaka, zidova načičkanih slikama slinave
dojenčadi, male djece u bazenčićima, vjenčanja sretnih parova, staraca sapetih u
odijelima i starica u haljinama zakopčanima do grla kako se mršte prema kameri.
Kuća je bila prepuna svih vrsta koještarija: keramičkih figurica, drangulija od
bronce, zbirke srebrnih zvončića i kristalnih zdjelica, a dalje u kutu starinska
ura čije se njihalo u prozirnu trbuhu nečujno zibalo s jedne strane na drugu.
Bože mi prosti, ali prva misao u umu maloga Edgara bila je: Toliko toga da se
ukrade.
- Jesi pospan? - prošapta Clay
Slegnuh ramenima. Činilo mi se da neću više nikad spavati.
- Jesi gladan? Da smislim nešto za jelo?
- Ne treba - rekoh. Nisam tog dana ništa okusio i na sam spomen hrane grlom su
mi potekle sline te sam morao neprestano gutati.
Clay se povuče za korak i odmjeri me pogledom. - Ali sendvič bi ti dobro došao.
Dođi u kuhinju da nađemo neku klopu.
Pošto smo jeli - ja dva sendviča s puretinom i gotovo sam sam pojeo cijelu vrećicu
krumpirića - Clay me malo proveo kućom. On se uglavnom sav sastojao od lopatica,
štitnjaka i rebara, a pri hodu su mu čizme glasno kloparale drvenim podom. Reče mi
da je kuću izgradio njegov pradjed, mnogoženac.
- To znači da je imao dvije žene. Nekad je to bila normalna stvar. Neki su ih
imali deset, čak dvadeset ali odavno su prestali s tim. Clay se nasmija. - Sad
imamo samo po jednu, što je možda i najbolje za sve.
Nisam to rekao naglas, ali činilo mi se da nije ni tako loša zamisao imati dodatnu
ženu ili majku, za rezervu, ako se prvoj što dogodi.
Clay mi je pokazao kako je kuća napravljena gotovo kao dvije kuće u jednoj,
razdvojene zidom po sredini te su dvije polovice bile potpuno jednake: svaka
zrcalni odraz druge, svaka s prizemljem i katom, kuća s četiri prostorije, reče,
poput srca
s klijetkama. Bila su u dnu stubišta jedna vratašca koja su vodila s jedne strane
na drugu, vratašca kroz koja je suprug mno-goženac prolazio amo-tamo, od obitelji
do obitelji, od supruge do supruge. Dvije obitelji nisu se mnogo miješale, reče
Clay, jer nijedna žena nije odveć marila za drugu.
Vrata, koja su se oduvijek zvala “portal”, bila su uska i niska te se Clay morao
sagnuti, a kad smo prošli kroz njih, bilo je kao da prelazimo iz jednog svijeta u
drugi. S jedne strane tišina, izmiješani mirisi i zvukovi koji su me na neki čudan
način podsjećali na St. Divine’s. Jedino svjetlo u sobi dopiralo je iz dva velika
akvarija koji su zujali, klokotali i sjali nevjerojatnim pla-vičastim odsjajem,
poput komadića podnevnoga neba zarobljenog u četvorini. Šarene bi ribe svaki čas
šmugnule i zaronile, presijavajući se poput novčića što se prevrću u vodi. Posvuda
po sobi bilo je kaveza i kutija i čuo sam premještanje malih tijela u piljevini:
cijuk glodavaca, kuštranje krila. Vonjalo je na vlažne novine, strunjače od vije,
perje i dlake. Zaudaralo je na plijesan i bilo prožeto amonijakom - osjećao se
životinjski vonj.
- Ovaj dio kuće nazivamo zvjerinjakom - reče Clay. Gazi-
li smo po prostranom istočnjačkom ćilimu koji je bliještao poput vrta
egzotičnoga cvijeća.
- Chingada puta - začu se nečiji glas.
Osjetih da se Clay malko lecnuo. Pokazao je na veliku krletku kupolasta oblika
prekrivenu plahtom. - To je bio Abelardo, jedan od papagaja. Govori samo
španjolski.
- To je bila ptica? - začudih se. Oko mene je sve postajalo sve čudnije.
- Sve u svemu imamo sedam papiga - reče Clay. - Neke govore više od drugih.
Imamo i neke papigice, nešto zamora-ca, ne znam koliko desetaka skočimiševa, nešto
klokanskih miševa i štakora Kekeca. To je tek unutra. Zamolit ćemo Bray-tona da ti
sutra pokaže sve životinje, a sada bi ti mogao prvo u krevet.
Pošao sam za Clayem na vrh stubišta gdje mi je pokazao kako je srušio zid da
napravi mjesta za dodatni prolaz, još jedan portal, da spoji dvije gornje strane
kuće stvorivši dugi hodnik na katu. Na ulazu, koji je Clay izradio, visjelo je
nekoliko niski
drvenih kuglica i Clay rukom prijeđe preko njih te se tromo zanjihaše i stadoše
međusobno sudarati.
- Lana ih je tu objesila. Nikad nisam uspio dokučiti njihovu svrhu.
Tiho je otvorio vrata nama s desna i pojavio se s papirnatom vrećicom iz koje je
izvadio novu, još zapakiranu pidžamu i cijeli paket novih gaćica, uključujući i
četkicu za zube, vlastiti komad sapuna i bočicu šampona. Objasni mi da ću neko
vrijeme morati dijeliti sobu s Braytonom jer je u gostinjskoj spavaćoj sobi neka
žena po imenu Trong koja je morala negdje odsjesti dok joj iz Kampućije ne stigne
ostatak obitelji.
Oprao sam zube i navukao novu pidžamu, a Clay mi pomogne da se uspnem na gornji
ležaj u mračnoj spavaćoj sobi. Dječak ispod mene, moji novi susobnik, moj novi
brat, promeškolji se i progunđa nešto u snu.
- To je Brayton - reče Clay. - Premjestio se na donji ležaj jer je mislio da će
ti se više sviđati gornji. Radili smo s njim na izgradnji ljubavi prema bližnjemu.
To je bio njegov dobrostiv čin za ovaj tjedan.
U usporedbi s ležajevima u Willieju Shermanu, ovo je bio raj: madrac debeo i mek, a
ponjave su odisale svježim jedva primjetnim mirisom sapuna. Clay mi položi jednu od
svojih krupnih ruku na prsa i blago me potapše: - Jesi dobro? - upita.
Htjedoh mu reći da jesam, ali grlo mi se steglo pa sam gutao riječi jer znao sam da
bih, otvorim li ponovo usta te večeri, iz meni nepoznatih razloga, mogao udariti u
plač.
Prije nego što je izašao, reče: - Samo nam reci ako ti štogod zatreba. Čvrsto
spavaj i sutra ćemo te upoznati sa svima. Doista nam je drago što si s nama,
Edgare.
Dugo je još Edgar ležao u mraku osluškujući kako se dječak ispod njega prevrće i
frkće u snu te noćne zvukove prašume odozdo. Nije to uopće bilo ono što je
očekivao. Ali prihvatit će,
o da, hoće.
MADSENOVI
Probudih se zatekavši nad sobom nadvijenog malog dječaka čije je lice lebdjelo u
zraku pri izmaglici ranojutarnjeg sunca. Žmimuh da izoštrim prizor, a dječak guste
smeđe kose začešljane na čelo oprezno me promotri.
- Ti si Apač? - bilo je to prvo što me upitao. Bio je nizak, plećat i imao je
na licu nešto slično buldogu zbog čega bi se čovjek osjećao ponukanim da ga zagrli,
kaže mu da će sve biti u redu. Imao je okruglo lice, mali grumen brade, poput
polovice gumene lopte.
Kimnuo sam i podbočio se laktom. Sad sam vidio da je soba obojena žuto te se činilo
da blista poput samoga sunca. Sobom je svjetlucalo svjetlo s blistavih plakata
klasičnih automobila i astronomskih tvorevina. Strahovao sam da mi je malac došao
reći da ustanem jer nisam želio ustajati iz tako meke i divne postelje.
- Među meksičkim robovlasnicima Apače su cijenili više od svih - reče. - Nije
smetalo ako su pretučeni, izgladnjeli ili zlostavljani, uvijek su bili najskuplji
jer su mogli podnijeti sve, nadživjeti svakoga. Jesi li to znao?
- Ne - odgovorih.
- General Crook, jesi ikad čuo za njega? Nazivao ih je lavovima ljudskog roda.
Malko se namršti. - Meni ne izgledaš baš čvrst.
- I nisam - odvratih.
- To je sve istina, znaš. Apači bi svoje neprijatelje rasporili
- to znači da bi im prerezali trbuhe tako da im ispadne utroba - žive bi ih
skalpirali, kopali im štapovima oči, rezali im, znaš već, intimne dijelove tijela.
Voljeli su zakopavati ljude u mravinjake i premazivati im lica medom. Ponekad
pekmezom, ako su ga imali.
-Ja nisam radio baš sve to - rekoh smiješeći se. Dječak pro-blijedi u licu, ali
nije se pokolebao.
- Kako se zoveš? - upitah. Sjećao sam se da mi je Clay sinoć rekao, ali previše
je toga bilo da odjedanput upijem. Zapamtio
sam samo da se negdje u kući nalazi štakor po imenu Kekec i žena po imenu Trong.
- Mozak - odgovori dječak.
- Mozak? - ponovih.
- Nije mi to pravo ime - reče. - Ali tako me svi zovu.
- Ja sam Edgar - rekoh.
- Da, znam - reče Mozak.
- Koliko ti je godina?
- Sedam. Ali pametan sam za svoje godine. Puno čitani. Svaki dan idem u
knjižnicu. Imam komplet enciklopedije Britannica koje najradije čitam na zahodu.
Prijeđe na drugi kraj sobe i otvori uska vrata kroz koja se ukaže mali zahod s
komodom i umivaonikom. Desno, odmah uz školjku, doista se nalazio komplet blistavih
knjiga čije su se sjajne korice presijavale, crvene poput svježe krvi.
- Molim te da ih ne diraš - reče. - Valjda si čuo za klice.
Mozak me obavijesti da je doručak na stolu ako me zanima.
- Oblate s breskvama i vrhnjem - reče. - To jedemo svaki put kad imamo gosta.
Nevoljko sam ustao iz postelje i slijedio Mozga do zoološkog vrta gdje su životinje
dizale pravu graju - skočimiševi i obični miševi okretali su se u svojini kotačima,
papige su si dobacivale gluposti - pa kroz uska vrata na drugu stranu. Kako opi-
sati divotu prvog bosonog hodanja po sagu? U tom trenutku nisam razmišljao o
vlastitom biciklu i besplatnom sladoledu. Što mi je više uopće trebalo dok sam
stajao na tom sagu u novoj pidžami, s mirisom oblata u zraku?
U kuhinji sam upoznao svoju novu majku, Lanu, koja me privila u frotirne pregibe
svojeg ogrtača, grleći me i ljubeći u čelo i govoreći mi koliko su čekali taj dan,
kako im je drago da sam tu. Ovila me rukama i tako čvrsto i srdačno zagrlila da sam
gotovo ostao bez daha.
Za stolom je sjedila moja starija sestra Sunčica, minijaturna verzija Lane: objema
je koža bila blijeda, tako nježna da je izgledala kao da bi dovoljno bilo uštipnuti
je da se razmrvi, a duga pepeljastoplava kosa bila joj je podijeljena po sredini
poput raz-
dijeljenih zavjesa. Sunčica je klonula u stolici, izra-žavajući svoj prezir napola
spuštenim kapcima. Osine me pogledom, a potom ga skrene prema velikom izbojku gdje
su kolibrići lebdjeli i obrušavali se prema hranilici. Najedanput se osjetih
smiješno u svojoj novoj crvenoj pidžami sa zaležanom kosom i osmijehom sreće koji
mi se nije skidao s lica. Posegnuo sam za svojim preponama, ali se uspjeh
zaustaviti u zadnji čas.
- Sunčice - reče Lana - mogla bi barem pozdraviti.
I ne pogledavši me, čak se i ne okrenuvši prema meni, Sunčica reče: - Zdravo. Drago
mi je.
Lana uzdahne, prepuni mi tanjur oblatama i kajganom. -Mozgu, ponašaš li se
pristojno prema Edgaru? - upita.
- Baš i ne - odvrati Mozak.
Okomio sam se na jelo, natrpavajući usta, stežući vilicu poput oružja. Činilo mi se
da se ne mogu zaustaviti, premda su me Mozak i Sunčica gledali jedva pipnuvši svoju
hranu. Lana se uzvrpoljila oko mene, točila mi sok od naranče i mlijeko, stavljala
još oblata kad bi ih nestalo, potpuno zanemarujući vlastitu djecu. Reče mi da je
Clay unio moj kovčeg, da će mi pomoći prenijeti ga na kat kad se vrati s posla.
Dok je govorila, ja sam jeo poput svinje na koritu, ne toliko što bih bio
izgladnio, nego jer sam na taj način imao što raditi. Nisam znao što da kažem ni
kako da se vladam i stoga sam jeo sve dok nisam mogao u sebe strpati više ni
zalogaja.
- Morat ćemo te uskoro upoznati s Trong - reče Lana. - Tu je negdje.
- Ona ne zna engleski - reče Mozak. - A jede samo rižu i nekakvu ribu od koje
smrdi cijela kuća. Nisam još nijedanput vidio da se istuširala.
- Mozgu - rekne Lana.
- Ja se tuširam - rekoh.
- Ma naravno - Lana će. - Mozak nema još dosta godina da bi shvatio kako se
ljudi iz drugih kultura ponašaju drugačije. Svatko od nas je poseban.
- Osim što većina nas ne jede riblju paštetu i ne zaboravi onda počistiti za
sobom - reče Mozak. - K tome ima i brkove.
Sunčica uzdahne kroz zube: - Moram u škol\i.
Prebaci zelenu vjetrovku, uze naslagane knjige, odrješito zabaci kosu u širokom
luku i nestane kroz vrata. Dok je hodala, nisam si mogao pomoći a da ne opazim kako
su joj uske traperice sapele stražnjicu poput dviju ruku.
Lana me još jedanput na brzinu zagrli. - Moram i ja žuriti. Žao mi je da je sve
ovako na brzinu, Edgare, ali večeras ćemo se upoznati kako treba. Dopustila sam
Mozgu da danas izostane iz škole i povede te u razgledavanje, pomogne ti da se
snađeš. Kaže da ionako ništa ne nauči u školi.
Mozak zgroženo strese glavom. - Drugi razred - reče.
Poslije, pošto sam iz svojeg kovčega iskopao nešto odjeće, a Mozak je kojih pola
sata na zahodu čitao svoje Britannice (upravo je proširivao znanje o karipskim
trgovačkim putovima i procesu unutarnjeg izgaranja), izveo me u dvorište koje je
bilo golemo: hektar tla ograđen bodljikavom žicom. Bila je tu omanja suša, koral
ograđen daskama, veliki pomno izrađeni koko-šinjac pun kokoši svih boja, stari žuti
vagon i red za redom nečega nalik kunićnjacima. Kudravi pjegavi poni stajao je
prsima oslonjen na ogradu i stojećki spavao, a do njega se u metalnom koritu za
vodu protezao plavosivi mačak.
Madsenovi su živjeli na rubu grada gdje su među raskošnim kućama mnogoženaca s
dubokim trijemovima i filigranskim balkončićima, tipičnima za srednji zapad, bile
rasute novije jed-'fiokatnice od'dasaka ili opeke. Živice svih kuća prianjale su uz
makadamsku cestu s hektarima zemlje otraga. Sjeverno su susjedi održavali
besprijekorne cvjetnjake i povrtnjake sa staklenikom i ribnjakom, a na jugu je bila
labirintna zavrzlama od po-cinčanih korita za stoku, kosturi kamioneta, kosilica,
PVC-cijev, kreveti od cementnih blokova i zglobna prikolica za sijeno, ska-lupljeni
oko dviju montažnih koliba domaće izrade. Iza svakog ograđenog imanja nalazila se
divlja netaknuta šikara: meskit, cedar i poneki izdanak pješčenjaka.
Slijedio sam Mozga oko suše, a ondje je na suncu, leđima okrenuta prema jarko
crvenim daskama, sjedila sitna tamnoputa žena, tako mršava da je izgledala kao
isklesana iz sjene.
- Eno Trong - reče Mozak. - Vjerojatno će te užasnuti.
Trong nam se nasmiješi bljeskom bjeline i vrati se nekakvu pletivu, šuljajući se
sitnim rukama u krilu.
- Zašto je ona ovdje? - upitah, nastojeći odgurnuti pjegava susjedova ovčara
koji je dotrčao i živahno me njuškao među nogama.
Mozak slegnu ramenima. - Trebalo joj je mjesto gdje će nakratko ostati. Mi uzimamo
svakoga.
Podigne pogled prema meni, a zatim ga spusti na mravinjak koji je razarao vrškom
tenisice.
- To mama stalno nalazi sve te ljude. Prije Trong bio je neki student na
razmjeni iz Sirije. Zvao se Ibrahim. Zanimao ga je samo ping pong, a i čudno je
zaudarao. Mjesec i pol s nama je živjela cijela obitelj ilegalaca. Zauzeli su
cijeli gornji kat, a ja sam morao spavati dolje s papigama koje su cijelu noć
kriješ-tale na španjolskom.
- Mogu te nešto pitati?
- Smiješ.
- Jel ja smrdim?
On me ponjuši. - Ne smrdiš - reče. - Ali i ne mirišeš.
S izrazom dosade, svojstvenim turističkom vodiču, pokaže mi stražnje dvorište i
životinje u njemu. Objasni mi da njegova majka radi u Državnom uredu za divljinu,
ima doktorat iz zoologije i prihvaća svaku životinju koje bi se bilo tko htio
riješiti. Tako su osim kokoši, presahle krave muzare, stada koza i cijelog čopora
dvorišnih mačaka, imali i tronogog pasanca po imenu Otis, gluhu mazgu Doroteju i
crvenoglavog strvinara po imenu Dag. Madsenovi jedino nisu imali psa.
- Moj otac mrzi sve te životinje - reče Mozak. - A i naši susjedi. Zato im
prema susjedima i dajemo imena. Svaki put kad dobijemo novu životinju, nazovemo je
prema nekome iz ulice. Uglavnom su to starci koji stalno nešto rogobore.
S druge strane ulice Doroteja prodorno zareve, kao da potvrđuje rečeno. Stajali smo
pred Dagovim kavezom, gledajući velikog strvinara klonulih krila kako se
dostojanstveno timari na prečki, a Mozak mi objasni da Dag ima nekakvu upalu uha i
da je trajno izgubio osjećaj ravnoteže te ne može letjeti. Netko
ga je pronašao kako Iepeće uokolo cementare i donio nam ga jer svi znaju da će Lana
Madsen uzeti svaku životinju, pa čak
i starog strvinara.
-Jede hranu za pse - reče Mozak. - Vrstu Alpo. Na sve drugo diže kljun u zrak.
Ispričah Mozgu o Cecilu, svojem prijatelju koji je u Arizoni znao nasamariti
strvinare, pretvarati se da je mrtav, a zatim ih prepasti kad bi doletjeli blizu.
Mozak me sumnjičavo pogleda.
- To što jedu crkotine ne znači da su i glupi. Pametniji su nego što ti misliš.
- Nisu baš tako pametni - rekoh glasom čovjeka koji zna o čemu govori.
- Pa što - reče Mozak. - Uglavnom, ispričat ću ti o najgorem ljubimcu kojeg smo
imali, majmunu po imenu Omar. Pripadao je meksičkoj obitelji, a kad su ovi nestali
a da nikome nisu ni zahvalili, ostavili su za sobom majmuna. Crnorukog hva-taša,
ako ti to nešto znači.
- Imao si majmuna? - zgranuh se. Zadnji put sam vidio majmuna kad sam gledao
King Konga u Willieju Shermanu, iste one večeri kad sam se provukao kroz prozor
Thomasovih, s džepovima punima pikula. Nakon nereda povezanih s filmom te večeri,
gospođa Theodore je zaključila da joj je dosta smijeha
i sprdanja i bacila je sutradan role u smeće. Tako sam doživio jedino prvih
petnaest minuta i nikad nisam otkrio što se dogodilo s velikim majmunom.
- Taj majmun nas je maltretirao - reče Mozak. - Mama je razvukla žicu između
ona dva velika stabla i svezala ga za rastezljivu uzicu tako da se mogao svugdje
kretati. Sjedio bi cije-
li dan na stablu ne mičući se s mjesta, čekajući da se neki pas iz susjedstva
zaboravi i zađe ispod. Tada bi se stuštio odozgo poput kamikaze i sletio na psa,
grizući ga po vratu i jašući na njemu. Mama je rekla da se Omar samo igra, da su
majmuni takvi. E pa, objasni to onom psu.
Mozak ogorčeno nogom nabije staru balu sijena.
-1 ja sam ga se bojao, to je bilo prije dvije godine kad sam bio sasvim mali pa sam
se odlučio sprijateljiti s njim. Uzeo sam
nešto dražeja i stavio mu ih na tlo. Brzo ih je požderao i ostao sjediti onako
ispružene smežurane ruke, kao da čeka kusur u dućanu.
- Što su to dražeji?
- Pa slatkiš - reče Mozak. - Znaš što je to?
- Znam što je dum-dum.
Mozak naškilji gledajući me. - To ti je neki štos?
On nastavi. - Dao sam mu još bombona i sljedeće čega se sjećam bilo je da se
uzverao na mene stežući me oko vrata i cmakajući me. Dah mu je zaudarao na otpad,
ali davao sam mu slatkiše dok ih nije ponestalo. Kad sam ga pokušao skinuti sa
sebe, ugrizao me za čelo... - Mozak mi pokaže blijedi naborani ožiljak iznad
lijevog oka - .. .a potom mi se opet zavukao na krilo, kao da smo opet najbolji
prijatelji, ponovo me grleći
i zavlačeći mi prste u džepove. Sjedio sam tako sat vremena zovući mamu, tatu,
bilo koga, a naša susjeda, sestra Brindle, po kojoj smo nazvali magarca, izašla je
iz kuće i rekla mi neka se stišam jer pokušava gledati Kolo sreće. Onda sam
poludio, opalio Omara po glavi i dao se u trk. Dobrano me ugrizao straga, ali sam
pobjegao. Mama mi je bila u Seattleu na nekakvoj konferenciji, a tata je rekao neka
ja odlučim što ćemo s Omarom. “Uspavajmo ga” rekoh. I dalje bi grizao ljude i pse.
Ja sam morao na tri injekcije u ambulantu, što je bilo gore od ugriza. Doktor pita
“i što ti se dogodilo?”, a ja kažem “ugrizao me majmun” i svi se nasmijaše.
-1 znači, ubio si majmuna - rekoh.
- Nisam ga ja ubio. Tata je nazvao Marvina Johnsona, nekog klinca iz mjesta,
koji voli pucati. Došao je kamionetom i odvezao Omara u pustinju. Čuo sam kako
Marvin nekome priča da je Omaru dao deset sekundi prednosti. Omar nije ni toliko
zaslužio; bio je zločest majmun.
Mozak se nasmiješi, - Mami smo rekli da smo ga odveli u zoološki vrt u Salt Lake.
Nemoj joj reći jer će nas sve postrijeljati.
Mozak mi je pokazao kako da hranim i napojim svaku životinju, reče da ću morati
naučiti kako da “zaslužim svoj boravak”, a zatim išao prskati kokoši crijevom dok
sam ja prebacivao 25 kila teške glave lucerne iz stražnjega dijela stare prikolice
za
konje u pojatu gdje je bilo naslagano sijeno i zob. Dovukao sam posljednju vreću na
hrpu i srušio se na nju. Bilo je samo petnaest vreća, a činilo mi se kao da su mi
ruke iščupane iz ramena.
Mozak je i dalje polijevao kokoši koje su kokodakale i izbezumljeno lamatale
krilima.
- Zašto to radiš? - poviknuh mu.
Mozak odvikne: - Jer kokoši mrze vodu!
Napokon zatvori vodu i stane na vratima.
- Rado bih ti bio pomogao, ali tako je to sa mnom kad sam mali.
Sjedne do mene i službeno sklopi ruke u krilu.
- Reći ću ti nekoliko stvari koje će ti olakšati život. Kao prvo, ne diraj mi
stvari. Kao drugo, ne obraćaj pažnju na moju sestru. Ona je na lijekovima zbog
nekakve bolesti, ima problema s mozgom. Kao treće, ne brini se ako ti se učini da
moji roditelji međusobno ne razgovaraju. Kažu da izglađuju stvari. S čim u vezi, ne
znam. Kao četvrto, kad jedeš, drži vilicu kao normalni ljudi.
- Jesu i drugi mormoni kao tvoja obitelj? - upitah.
- Ma kakvi - Mozak strese glavom. - Još su gori.
Rukom je rastjerao čestice prašine koje su padale i plesale
na svjetlu što je prodiralo kroz pukotine između drvenih dasaka. Približi mi se i
prišapne mi: - Znaš li išta o spolnom odnosu?
- Ne - rekoh.
- K vragu - reče Mozak.
Izađoh iz staje i pokušah usmjeriti Mozga prema kući. Htio sam se vratiti u nju,
ižuti se i još malo hodati bos po tepihu.
- Samo još nešto što trebaš znati - reče Mozak kad smo se vratili do stražnjih
vrata. - Prije tri godine umro je moj mlađi brat Dean. Imao je tada dva mjeseca.
Zbog njega su sve te životinje ovdje. Zbog njega je Trong ovdje. Zbog njega si ti
ovdje. On je razlog svemu ovome.
UDOMAĆIVANJE
Majka, otac, sestra, brat, meka postelja, deset pari novoga donjeg rublja, tri
poštena obroka dnevno s međuobrocima -Edgar je prvi put u životu imao sve što mu
treba. I više od toga. Madsenovi su mi kupili dva nova para platnenih tenisica,
cijeli ormar pun sjajnih košulja od poliestera i hlače koje su mi usko prianjale,
nedjeljno odijelo s bijelom košuljom, kravatom
i cipelama debelih potplata, čak i ručni sat na kojem je bila slika trkaćeg
bolida. Oko dva tjedna nakon što sam stigao iz Willieja Shermana, upitao sam Mozga
ima li bicikl; nisam vidio nijedan u krugu kuće. Sljedeći dan Clay je donio kući
bicikl s produženim guvernalom, na dva kotača s banana-sicom i šarenim resama na
drškama. Bicikl je bio obojen svjetlucavom me-talik-zlatnom bojom i na trenutak sam
povjerovao da je od pravoga zlata - samo je metal velike vrijednosti mogao tako
svjetlucati.
- Našao sam ga na vrtnoj rasprodaji kod Willardovih - reče Clay. - Mislio sam
da bi Edgaru mogao dobro doći.
Pred gledateljstvom na trijemu zakotrljao sam se nizbrdo, izgubio ravnotežu i
završio upetljan u bodljikavu žicu Chri-stensenovih. Otkvačio sam košulju, brzo
pregledao bicikl da vidim je li ogreben ili oštećen i popeo se natrag s luđačkim
osmijehom: Edgar je imao vlastiti bicikl.
Pa onda hrana. Tko bi i pomislio da takva postoji? Osim kajgana kasno navečer i
palačinki na kamionskim odmorištima s Barryjem, nisam pamtio da sam ikad jeo obrok
koji nije skuhao neki potplaćeni radnik i koji nije poslužen na taci. Lana je rado
pripremala složence - složenac s tunom, s mljevenim mesom, brokulama i musakom i
svaki put sam, bez ičije pomoći, mogao pojesti pola pladnja. Katkad, kad nikoga
nije bilo u blizini, kopao bih po ormarima, smočnici i hladnjaku i kušao sve na što
god sam nailazio: pokoje tvrdo kuhano jaje, pregršt čokoladnih mrvica iz plastične
vrećice u smočnici, kekse iz kutije, koji se nadrobe u juhu, tučeno vrhnje u
obiteljskom pakiranju, možda hladan komadić pohane piletine. Kad mi je bilo dosta,
sve bih sprao velikim gutljajem rasola.
A tek sladoled! Što će ti sladoledarski kamionet kad je u zamrzivaču bilo sladoleda
koliko ti srce poželi.
Obožavao sam duge dane kad su svi bili u školi ili na poslu, a kućom smo tumarali
samo Trong, ja i životinje. Teško sam odolijevao kušnji da nešto ne ukradem; kuća
je bila tako puna svega: radioamaterski uređaj u podrumu, hrpe časopisa, ploča i
crkvenih knjiga, šahovska ploča od slonovače i opsidijana, trofeja, svakakvog
alata, nakita, starih igračaka, sportske opreme i društvenih igara. Poput arheologa
na iskopinama izgubljene civilizacije, otkrivao sam predmete za koje nisam ni znao
da postoje: žrvnjevi, sušila za kosu, irigatori, kastanjete, zračne puške, figure
biblijskih likova u prirodnoj veličini, tamponi, metal za lemljenje, bezimene
drangulije i kojekakvije bez naziva i očite svrhe, a sve to izloženo, kao da se
nudi. Pretražio sam svaki pedalj, zavirio u svaku pukotinu, svaku ladicu i ormar, u
svaki kutak. Na tavanu sam pretresao kutije s fotografijama, uspomenama i božičnim
nakitom. Uzimao sam čipkaste vezene stvari iz Sunčičinih ladica i slagao ih po
sebi, ležeći u njezinu krevetu, trljajući si njezino donje rublje pastelne boje o
lice. Poput psa sam danima njuškao po toj kući. Kako je sve divno mirisalo! Došao
sam iz pakla za osjetilo mirisa - amonijačnog zadaha urina, smrada sraonica, koji
se za vrućih ljetnih dana dizao poput smrtonosnog oblaka, vonja znojnih ručnika i
sredstava za dezinfekciju, pljesnivih madraca, podnoga voska, prašnjavog mirisa
povijesti isisane kroz ventile cijevi za grijanje
- i zatekao se u raju za osjetila mirisa: čisto se rublje kao čarolijom
pojavljivalo u mojim ladicama, svježi kruh u kuhinji, kupaonica koja je odisala
finim zapahom lavande, limuna i parfema, popluni i jastuci koji su mirisali poput
svježeg zimskog jutra.
Ti bezbrižni dani hrane i njuškanja nisu, međutim, potrajali. Nakon dva tjedna Lana
je zaključila da sam se dovoljno “akli-matizirao”. Bilo je vrijeme da pođem u
školu. Rekoh joj da bih vrlo rado ostao kod kuće, hranio životinje, gledao sapunice
na televiziji i pazio da Trong ne prilazi kokošinjcu (jedanput je u znak zahvale
obitelji zaklala dvije kokoši, koje nisu bile predviđene za jelo, i skuhala ih s
đumbirom u umaku od ljute paprike). Ali Lana je ustrajala na tome da moram u školu
rekavši da joj je doista stalo do toga da postanem član zajednice koji
pridonosi njezinu napretku. Lana je bila svojevrsna politička aktivistica,
pripadala različitim klubovima i društvima - Audubonu i Sierra Clubu - i djelovala
u sklopu kampanje dovođenja Johna Swaverlyja u kongres. John Swaverly je bio
demokrat, što znači da nije imao nikakvih izgleda u Richlandu ili igdje u Utahu,
ali Lana je vjerno pohađala okupljanja povodom kampanje i držala rekvizite Johna
Swaverlyja u kongres posvuda po kući.
- Škola se ne sastoji samo od brojeva i sprezanja glagola -reče mi. - U njoj se
uči kako se slagati sa svojim bližnjim, kao postati društveno biće. Šteta što Mozak
to još nije shvatio.
Nakon hodanja hodnicima i trpljenja pogleda drugih dječaka i djevojčica u prolazu,
začas sam shvatio da Richland High neće biti ništa drugačiji od Willieja Shermana.
Bilo je tu mnogo ljepše: imali smo nogometno igralište s tako zelenom travom da je
izgledala umjetno, asfaltirano parkiralište puno kamioneta, buba folksića i starih
friziranih automobila zastrašujućih boja; atletsku trkaću stazu, za koju se često
posebno naglašavalo da je , jedna od samo tri u cijeloj državi Utah; veliku
betonsku učionicu s golemim dabrom velikih prednjih zubi, naslikanim na vanjskom
zidu sportske dvorane. Dabar je bio oko pet metara visok, blesasto se smiješio i
vitlao golemom sjekirom. Podno dabrovih šapa, krupnim šaljivim slovima pisalo je
Dabrovi do daske!!!
Prvog dana u školi Richland obreh se gdje sjedim sam za praznim stolom u
blagovaonici, zureći u svoju tacu s hranom: pohana hrenovka, kukuruz, ljubičasti
žele, mlijeko. Želio sam da sve pođe drugačije, htio sam promijeniti sudbinu:
službeno držeći tacu pred sobom, hrabro sam sjeo do tri ružnjikave djevojke
nadnesene nad svojim pladnjevima s toliko tajnovitosti kao da snuju neko ubojstvo.
Sve su me pogledale, a jedna od njih, koja je bila našminkana tako da je nalikovala
na klauna, okrenula se i rekla: - To mjesto je rezervirano.
Nisam nikad prije čuo taj izraz, ali sadržavao je neku zakonsku težinu. Moje mjesto
je rezervirano! Što mi je drugo preostalo nego da potražim prazan stol gdje, barem
sam se nadao - nijedno mjesto nije bilo rezervirano. Sam samcat, sa svojom pohanom
hrenovkom, pomno sam gledao sve oko sebe; blago-
vaonica je izgledala, mirisala i zvučala baš kao i blagovaonica u Willieju
Shermanu. Nije bilo razlike, osim što su djeca općenito bila bolje odjevena, a
grafiti urezani u stolove nisu bili ni približno onako zabavni.
Svim sam se silama trudio da se ne sažaljevam. Imao sam bicikl i obitelj, i nitko
mi još nije pokušao nauditi. U tom sam trenutku, usred žamora blagovaonice, odlučio
da ću u trenutku kad mi tko pokuša učiniti nešto nažao biti spreman.
Trebalo je za to četiri dana, mnogo više nego što sam očekivao. U svlačionici,
prije sata tjelesnog, poče me ugnjetavati dječak po imenu Clint, zovući me
“poglavica” i “Nancy”, čupajući me za kosu, pitajući me zašto se nisam normalno
ošišao, jesam li stvarno nekakav Indijanac? Živim li u čadoru? Nasmiješio sam se i
na sve se načine trudio da ne obraćam pažnju na Clinta, ali bilo je očito da neće
odustati. Naposljetku je doveo drugog dječaka u pomoć te su me oborili na hladne
pločice poda, a Clint mi je zajahao na prsa dok mi je drugi dječak držao ruke iza
glave
- Nemojte me ozlijediti, molim vas - rekoh. Smatrao sam da nema zla u tome da
zamolim.
- Nećemo ti mi ništa, Nancy! - reče Clint. Clint je bio posut ružičastim
pjegicama, nabijen poput hrvača i nosio je protezu za zube. Proteza mi je bila
nešto novo. Viđao sam drugu bje-lačku djecu kako hodaju okolo sa željezom u ustima,
neka od njih imala su čak i remenje i žice omotane oko glave, ali sad sam prvi put
iz takve blizine vidio tu zavrzlamu metala punog zaostalih komadića hrane i zubnih
naslaga, a sve sapeto gumenim vrpcama. Clintova su me usta plašila više nego što je
to mogao on sam po sebi.
Navalivši se svom težinom na moja prsa, Clint je zauzeo pozu mislioca.
- Hmmm, čini se da ćemo ti priuštiti pisaći stroj. Znaš li što je pisaći stroj,
Geronimo?
Pokušao sam čak i objasniti da imam svoj pisaći stroj, Hermes Jubilee 2000, ali
Clint se nije doimao baš zainteresirano. Zgrabio me za oba uha i zavrnuo ih,
proizvodeći duboko u grlu
mehanički zveket. - Vidiš? - reče. - Umećem papir. Kužiš? Pisaći stroj.
Stao me vršcima tupih prstiju ubadati u prsa, prilično dobro oponašajući udaranje
tipaka pisaćeg stroja, cokćući jezikom tik--tik-tak-tak-tik-tik-tak-tak. Svako
toliko načinio bi ding!- zvuk valjka koji je došao do kraja - i dobrano me pljusnuo
po licu, kao da vraća valjak na mjesto. Činilo se da se Clint dobro razumije u
pisaće strojeve.
Bilo je to neizdrživo, to tipkanje po mojim prsima, vrlo bolna vrsta škakljanja te
sam se koprcao i batrgao, ali Clint je bio krupan dječak, a njegov ortak, kojeg
nisam dobro vidio, čvrsto me držao za zglobove. Clint stade tipkati sve jače,
njegovi prsti su mi poput malih, batića ostavljali masnice na prsima, a i pljuske
koje mi je dijelio postajale su sve žešće te sam osjetio kako mi lijevo oko počinje
oticati. Gledao sam Clintovo ružno lice nad sobom i, usprkos strahoti prizora
njegovih usta, znao sam da mi zapravo ne može ništa. Tada sam popustio i prestao se
otimati, na što je Clint tipkao i pljuskao me još žešće.
Počeo je naglas čitati pismo koje je pisao. Reče da je to ljubavno pismo za moju
majku. “Draga skvo”, tipkao je i sa svakom me riječju ubadao prstom u prsa. “Hvala
ti što si mi sinoć super popušila iza smetlišta. Jako to cijenim.” Dječak koji me
držao za zglobove počeo se cerekati i osjetih kako mu stisak popušta. Clint nastavi
“Znam da mi visi kao mulcu, što bi nekima predstavljalo poteškoću, ali ti si se
svojski potrudila.”
Dječak iza mene stao se gušiti od smijeha, a ja sam istovremeno istrgnuo oba zgloba
i svom snagom koju sam skupio nabio sam korijenom dlana Clinta u njegov prćasti
nos. Srušio se ravno unatrag poput prevrnutog kipa i bio sam na njemu, baš kao i on
na meni sekundu prije. Izručio sam mu pet-šest udaraca u lice, ciljajući svakim
udarcem u onu protezu, i svakim mu je glava zveknula šupljim tup o pločice poda. Na
svaki moj udarac ispuštao je iznenađeni pištav škripavi zvuk - hiik! hiik! hiik!-
vrlo sličan onome koji bi štakor Kekec ispuštao kad god je bio gladan ili
uznemiren. Sad se već okupilo desetak dječaka, ali me, suprotno mojim očekivanjima,
nitko od njih nije dohvatio. Clint je na trenutak ostao mirno ležati, pritišćući
obim
rukama krvavo lice, a zatim gotovo pomirljivo vedro rekao: -Ma vidite vi to.
Netko je otišao po trenera Millera koji je nosio tijesnu zelenu majicu i vrlo
kratak gimnastički dres koji mu je jedva držao genitalije na kupu.
- E pa - zagrglja Clint - mislim da mi je sjeban nos.
- Ne prostaci - reče trener Miller.
Trener Miller pogleda Clintov nos, iz kojeg se krv neometano slijevala niz lice, i
zaključi da nije slomljen, nego iščašen.
- Ljudi misle da se nos ne može iščašiti, ali varaju se - trener Miller načas
je prestao pružati pomoć da nam to priopći. Kad je podigao Clinta na noge s
ručnikom pritisnutim o lice, upita što se dogodilo. Znao sam da mi se ne piše
dobro: Clint na podu sav u krvi, usne na onim protezama pretvorene u ko-sano meso,
ja na njemu. Nisam se pokušavao ni opravdati, znao sam da ne bi bilo koristi, ali
na kraju me spasi tužibaba. Neki debeljko s neposlušnim čuperkom i puti slične
salami izreciti-rao je cijelu priču o tome kako se Clint iživljavao, onda je tipkao
po meni uz pomoć Paula Hallowaya - upro je prst u Paula Hallowaya poput odvjetnika
u sudnici - i kako je Clint izrekao neke ružne primjedbe na račun moje majke na što
sam ja po-bjesnio, opalio Clinta i udarao po njemu čak i kad je već ležao, što je
sasvim razumljivo nakon svega što je rekao o mojoj majci, stvari koje se tiču
oralnog općenja. Dječak je stao tek kad je trener Miller rekao: - Budi tako drag,
Jeremy, i začepi njupalicu.
Poslije sam shvatio da postoji bitna razlika između bjelačke i indijanske djece.
Kod bjelačke su tužibabe sveprisutni. Indijanac, naprotiv, ne bi nikad tužakao, ni
da spasi vlastitu mater. Indijanci su kroz godine spoznali važnost držanja jezika
za zubima.
Trener Miller je čuo dovoljno od tužibabe i zaključio da je Clint dobio što ga ide.
- Dimi u nekoga - zaokružio je pogledom sve dječake, pogledavši svakoga
prodorno u oči, zadržavši najdulje pogled na Paulu Hallowayu - i mogao bi netko
dirnuti i u tebe. Misliš da je nekoga lako gnjaviti. Možda su mršavi ili sporije
razmišljaju, što li već.
Na to mi položi ruku na rame.
- Ali možda imaju u sebi sposobnost da te ispraše po turu. Razmislite sljedeći
put kad odlučite dirnuti u nekoga.
Svi smo pogledali Clinta. Bilo mi ga je žao gledati onakvog s iščašenim nosom i
rascopanim usnicama i s ručnikom namotanim na lice. Činilo se da mi ništa ne
zamjera. Prišao mi je i pljesnuo me po leđima.
- Disam sbio dižda goboriti o tbojoj bajci - reče. - Tu sab pogriježio.
- Moja majka je umrla - rekoh mu.
On tužno strese bradom. - Do di ubravo i goborim.
Činilo se da se dogodilo nešto nalik na pravdu i to me smelo. Za svaki slučaj do
kraja tjelesnog držao sam se trenera Millera, što bliže njemu, ali nitko mi nije
prilazio, nije bilo pokušaja osvete. Clint je čak igrao odbojku u mojoj momčadi, no
mogao se služiti samo jednom rukom jer je drugom morao pritiskati vrećicu leda o
lice.
Kasnije toga dana u razredu svi su zurili u mene. Tada sam još bio na posebnom
programu; trebalo im je šest tjedana da otkriju da doista mogu čitati i nešto
računati, a pisati uz pomoć pisaćeg stroja, zbog čega sam napokon dospio u normalnu
nastavu s ostalom djecom. Još su osmorica učenika pohađala posebnu nastavu, nijedna
djevojčica, i učiteljica, gospođa Cuth-bert koja je dvadeset minuta svakoga sata
provodila u čajani uz kavu i ogovaranje s pomoćnicom ravnatelja.
Ravno ispred mene sjedio je Pendleton Rittenhouse, debeljko koji si je neprestano
čeprkao ušnu mast i njušio je prije nego što bi je obrisao o opšav košulje.
Nekoliko puta su me nazvali debilom - znao sam da je to povezano s mojim oštećenim
mozgom - ali bio sam siguran da je Pendleton, zdravog ili nezdravog mozga,
retardiran da retardiraniji nije mogao biti.
- Ti si Clintu Crosbyju razbio nos? - upita Pendleton.
- Iščašio ga.
- Kako se zoveš? - upita drugi dječak, Kyle, koji je sjedio ispred.
- Edgar.
- Kažu da si bio u zatvoru prije nego što si došao ovamo. Indijanskom zatvoru.
Slegnuo sam ramenima. Svi su buljili u mene. Gospođe Cut-hbert nije bilo nigdje na
vidiku. Rekoh: - Ja sam Apač. Apači katkad ubijaju ljude.
Oči Pendletona Rittenhousea ispred mene se zacakle. Prinese ruku ustima i ispusti
indijanski poklič, onako kao na televiziji: vuu-vuu-vuu-vuu-vuu. Pridruži mu se
ostatak razreda, svi su kliktali i gledali me.
Po svoj prilici bio sam junak.
Kad sam se tog poslijepodneva vratio kući, Sunčica je sjedila u kuhinji,
pregledavajući svoje sjenilo u sklopivom zrcalu, što je radila valjda svakih
minutu-dvije. Podigla je pogled prema meni.
- Čujem da si isprašio Clinta Crosbyja po turu.
U mjesec dana što smo živjeli pod istim krovom tada mi se obratila tek drugi put.
EDGAR NIŽE BLAGOSLOVE
I tako su se Edgar i Mozak pogodili: ja ću obavljati većinu njegovih poslova, a on
bi me između pola pet i sedam zauzvrat pustio da tipkam u sobi. Žurno bih obavio
poslove - Mozak bi se uglavnom motao okolo i bacao sijeno Doroteji ili čistio
novine iz papagajskih krletki, tek toliko da izgleda dobro - a tada bih otrčao
natrag gore u sobu, gdje sam držao Hermes Jubilee navrh kovčega, i nastojao tipkati
koliko god sam stigao do večere. Lana mi je ponudila da će nabaviti stol (Mozak mi
nije dopuštao da se služim njegovim, rekao je da bi ga to omelo u njegovu
“stvaranju”), ali sam počeo uživati u klečanju pred tim kovčegom - sag je bio topao
i ugodan za moja koljena i bilo da sam tipkao pisma Artu ili Cecilu ili samome
Bogu, uvijek je to ostavljalo dojam molitve.
Dok sam tipkao, Mozak bi sjedio na zahodu i čitao Britan-nicu zabavljen svojim
mislima. Katkad bih začuo njegov neobičan smijeh, tiho ku-hu-huu koje je zvučalo
kao da je u kupaonici ostao zatvoren par goluba. Premda mi je Mozak izričito
zabranio da mu diram enciklopedije, listao sam ih povremeno pregledavajući slike
raznih vrsta pingvina ili čitajući o kukuruznom pojasu. Nikad nisam naišao ni na
što imalo duhovito.
Svakog bih tjedna poslao pismo i Artu i Cecilu, obično četiri do pet stranica
nezamislivo dosadnih opisa života koji sam vodio. Pogotovo su moja pisma Cecilu
sadržavala svaku pojedinost mojega novog života: stolice, sagovi, travnjak.
Opisivao sam mu ukusne složence, pite, hamburgere s roštilja, sladoled u velikim
posudama iz hladionika u garaži; opisivao sam mu debljinu i savitljivost svojeg
madraca, mekoću svojih jastuka (i to dva!), donje rublje i sportske čarape, sve
izbijeljeno, u tolikim količinama da ih ne bih sve stigao iznositi ni u dva tjedna;
opisao sam mu svaki svoj odjevni predmet, boju i kroj, 22-inčni televizor, veliku
liniju i stol za biljar u podrumu. Opisao sam mu stari sat i životinje. Pisao sam
mu o hodničnom zahodu koji se meni činio kao pokušaj zemaljske inačice Kraljevstva
nebeskog u mormonskom tumačenju raja:
Hodnični zahod je najbolji. Cijeli mu je pod prekriven ružičastim tepihom i ima
sapunčiće kao ruže i gole bebe na tapetama. Miriše na svijeće, samo ljepše. Tepih
je i NA školjki, na samom poklopcu, a i daska je podstavljena kao da sjediš u
fotelji! Sjedim tamo koliko god hoću, sve dok mi netko ne kaže da je vrijeme da
izađem.
Također, ovdje je sve tako ČISTO.
Katkad sam i pretjerivao. Napisao sam Cecilu da osim bicikla imam i vlastitog
appaloosa pastuha i gokart koji na ispuh bljuje vatru. Pisao sam mu da imam curu po
imenu Cynthia koja mi kalupom radi kolače i ostavlja ljubavne poruke na naparfe-
miranim ceduljama. Objasnio sam da sam u međuvremenu sasvim ovladao vještinom
igranja košarke i da trener u srednjoj školi želi da prijeđem u momčad zbog mojeg
nepogrešivog pogotka s krila.
Tu je i djevojka s kojom živim, pisao sam Cecilu. Vidim joj bradavice skoro svaki
dan. Bile su to sitne laži, ali mene su ispunjale stidom. Htio sam učiniti ono
pravo, držati se zapo-vijedi i povrh svega nisam htio Bogu dati razloga da me
pošalje natrag u Willieja Shermana.
- Lažete, kradete, uzalud spominjete ime Božje - tumačio nam je brat Hughes,
naš vjeroučitelj jednoga jutra na nedjeljnoj misi. - To je isto kao da zabijate nož
Isusu ravno u srce.
Nije mi se sviđala pomisao da mi Bog postane nesklon, da dopusti duhovima da me
opet počnu progoniti. I nisam htio nikome zabosti nož u srce, a najmanje Isusu,
spasitelju svijeta.
Činio sam nešto što mi je pomoglo da ublažim osjećaj krivnje: u svako pismo koje
sam slao Cecilu, umetao bih pet ili deset dolara iz snopa koji mi je Art dao; znao
sam da mu ujak nikad nije davao novac pa sam mislio da će mu dobro doći kako bi
upotpunio zalihe dum-duma.
Mozak, kojeg sam dovodio do ludila, nije nikako mogao shvatiti moje tipkanje.
- Gubiš vrijeme - govorio je. - Tako ništa ne učiš.
- Pišem pisma prijateljima.
-1 to su ti neki prijatelji! - podrugljivo će. - Nikad ti ne odgovore, zar ne?
Bio je u pravu; u Utahu sam bio već preko šest mjeseci, a od Arta i Cecila nisam
dobio ni riječi. Doista, od Arta nisam nikad ništa ni očekivao; napokon, on mi je
napisao samo onu jednu razglednicu, ali pitao sam se što je s Cecilom. Pisao mi je
dvaput kad sam bio u Willieju Shermanu; nekoliko kratkih natuknica onim svojim
krupnim rukopisom kojim mi je napisao da u Kazneno-popravnom domu za maloljetnike u
Neva-di nije lijepo, ali sve je bolje od Willieja Shermana.
- A koliko prijatelja ti imaš? - upitah Mozga te je začas umuknuo. Ležali smo u
krevetu, u mraku. Bila je večer jedne veljače pune inja, grijači su kuckali i
drhturili poput sitnih mehaničkih živina koje padaju u san. Mozak je rijetko
razgovarao sa mnom izvan spavaće sobe, no bilo je noći kad je bio široke ruke ili
nemiran i tada bismo razgovarali. Katkad bismo pričali satima;
postavljao sam mu mnoštvo pitanja, a Mozak je uglavnom znao odgovore. Kad nije,
sljedećeg jutra bi ih potražio u svojim Bri-tannicama. U tim rijetkim prilikama kad
bih mu govorio o pokojoj pojedinosti iz svojeg života u St. Divine’s i Willieju
Sher-manu, slušao bi me šutke i s nepovjerenjem.
- Imam jednog prijatelja - reče Mozak. - Zove se Gordon Dickey.
- Dickey - ponovih.
- To mi je najbolji prijatelj.
- Kako to da nikad ne dođe ovamo?
Čuo sam Mozga kako se prevrnuo i načas uhvatio u koštac s pokrivačem; katkad se
hrvao s posteljinom kao da ga je radikalno izdala.
- Znaš zašto ne dolazi ovamo? Boji se Trong, eto zašto. Jednog dana je bio
ovdje, a ona ga je isprepadala onim svojim pogledom kojim te pogleda postrance.
Sunčica ima mnoge prijateljice pa kako to da jedva vidiš ijednu od njih ovdje?
Posvuda čudaci i životinje, eto zašto. Igraš se u dvorištu s prijateljem, a lešinar
ne skida oka s vas. To ne ide!
Bljesak farova obasja inje na prozoru, bacajući mreškave svijetle odraze na drugi
kraj zida. Slušali smo Clayev kamionet kako se polako kreće i štropoće po šljunku
na prilazu. Na trenutak se umirio, a zatim kašljucnuo i zamro. Clay po svemu sudeći
nikad nije dolazio kući prije mraka, a često bi, kao te večeri, došao nakon što su
već svi davno polijegali u postelje. Tako sam ga rijetko viđao, gotovo kao da se
stopio s pokućstvom. Kad god bi me ugledao, rukovao bi se sa mnom kao da se uopće
ne poznajemo i upitao me kako sam.
Edgar bi se svaki put utekao istom odgovoru: - Dobro.
- Nego, da se vratimo našoj prijašnjoj temi, većina tog tvog tipkanja nije
namijenjena nikome određenome, nemoj misliti da to sve ne pročitam kad to ostavljaš
tako razasuto, ovo je ionako moja soba. Onda ono što tipkaš Bogu. Misliš da će Bog
to čitati? Daj, molim te.
- To su moje molitve - rekoh. - Moramo se moliti svakog dana.
- Da - reče Mozak. - Ali molitva se kaže, a ne piše. Trebaš govoriti Bogu,
misliš da možeš te stranice položiti tako i da će Bog gledati odozgo i pročitati
ih? Sretno ti bilo.
Zapravo sam upravo to i činio - nikad mi nije palo na pamet da Bog može čuti
molitve, a da ih možda ne može čitati (pitao sam se nije li mu možda nemoguće
vidjeti kroz krov kuće). Obično moje molitve nisu prelazile jednu stranicu i
jednostavno bih odložio tu stranicu do Hermesa Jubilee tako da je Bog može dobro
pogledati ako želi. U crkvi smo učili da, prije nego što počnemo tražiti usluge,
moramo ponajprije izredati sve ono na čemu smo zahvalni - to su nazivali nizanje
blagoslova. Bila je čak i pjesma:
Niži svoje blagoslove sve do zadnjega niži svoje blagoslove što nam Bog ih da
Stoga sam svakoga dana izbacio novu molitvu i odložio je do pisaćeg stroja da Bog
može pročitati.
Dragi Bože
Hvala ti što si me izvukao iz Willieja Shermana. Hvala ti na Madsenovima, na
krevetu i ovoj kući, na tepihu i svoj mojoj odjeći. Hvala ti na televizorima i
policijskim serijama. Hvala ti na piti od breskve. Hvala ti što držiš dr. Pinkleyja
i duhove podalje. Hvala ti na složencu od krumpira. Hvala ti na novoj pasti za zube
koja ima bolji okus od one plave. Hvala ti na mojem biciklu, lanac mu se olabavio i
ima gumu koja pušta. Što još? Razmišljam. Hvala ti na modelu svemirskog broda koji
sam dobio za Božić. Mozak ga je sklopio. Molim te blagoslovi Arta. I blagoslovi
Cecila u Nevadi dok ne izađe iz Kaznenog doma da ga mogu vidjeti. Blagoslovi ujaka
Juliusa koji je možda već i umro. Blagoslovi Mariju, Raymonda i starješine. Nadam
se da ćeš mi pomoći da pronađem poštara. Molim te blagoslovi moju majku koja je
valjda gore kod tebe. Možda i baka Paul, premda sumnjam.
Blagoslovi životinje, osobito skočimiševe koji ne prestaju ugibati. Žao mi je zbog
krađe i nasilja nad Clintom Crosbyjem
i zbog ružnih misli. Potrudit ću se, vjeruj mi.
U IME NAŠEG SPASITELJA
I GOSPODINA ISUSA KRISTA, AMEN
od Edgara P. Minta
Odozdo, ispod mene, Mozak uzdahne.
- Vjerojatno nema veze. Molitve ionako nemaju učinka. Možemo cijeli dan
izricati molitve a da se nikad ne dogodi ništa važno. Ali nemoj nikome reći da sam
to rekao.
- Mislim da možda griješiš - rekoh.
- Da imaš pojma i o čemu, možda bih razmotrio tvoje mišljenje - reče Mozak. -
Imaš neko pitanje za mene? Mislim da sam spreman za spavanje.
Na trenutak sam pošutio. - Htio bih da mi objasniš gdje je Nevada.
- Želiš da ti objasnim gdje je Nevada? - odjekne Mozak, prijeteći dižući glas.
- Doista želiš da ti opišem gdje se nalazi Nevada?
Ne odgovorih mu. Znao sam da je Mozgu u trenucima nervoze najbolje dati malo
vremena.
- Jesi li ikad čuo za zemljovid, Edgare? Što radiš u školi?
Edgar je puštao vrijeme da prolazi: odgovor će uslijediti prije
ili poslije.
Ležaj se zaljulja i Mozak zbaci pokrivače. Ustao je, zatvorio vrata sobe i upalio
svjetlo. Odšuljao se u mali zahod i skinuo jednu Britannicu s police. Svečano ju je
položio na stol i rastvorio pažljivo je listajući. Na tamnoplavoj su mu se pidžami
bucmasti astronauti prevrtali svemirskim beskrajem. Ne odigavši pogled, reče: -
Hoćeš li već jedanput sići?
U knjizi je bila slika Nevade: države oblikovane poput nečega iz mojeg školskog
udžbenika iz geometrije. Mozak je tupastim prstićem upirao posred nje.
- Tražim Ely - rekoh. - Ely, Nevada.
- Evo ovdje - reče Mozak. - Trebaš samo potražiti. Ta imaš čunjiće i štapiće
kao i svi mi.
- Je li daleko? - upitah zasjenivši oči kao da promatram more za vedra dana.
- Gledaj, evo ti Utah, točno tu, točno na granici. Mi živimo u Richlandu. Vidiš
ti to? To znači da jednom centimetru odgovara trideset kilometara.
Uze ravnalo s police. - Dotle ima osam i pol centimetara. Računaj malo i dobit ćeš
260 kilometara. Sve ti je tu. Stvarno ti ne bih trebao to pokazivati. Ta ti si u
srednjoj školi.
- Rekao si mi da ne smijeni dirati tvoje Britannice.
- Jesi ikad probao ići u knjižnicu? Jesi li ikad pokušao sam nabaviti nekakve
rječnike?
- Pitao sam se bih li mogao autobusom do Ely.
- Možeš autobusom uglavnom kamo god hoćeš, osim preko mora.
- Koliko će to stajati?
Mozak je izgledao kao da ga hvata mučnina. Zalupio je knjigu i obim rukama pokrio
lice.
- Nazovi autoprijevoznika - reče kroz prste. - Sunčica će ti pokazati kako da
se služiš telefonom, ona je stručnjak.
Niz hodnik začusmo glasove. Mozak poskoči sa stolice i odškrine malko vrata. To su
Clay i Lana razgovarali, najedanput podigavši glasove, ali prigušeno i
nerazgovijetno kroz zatvorena vrata. Clay i Lana su jedva i razgovarali jedno s
drugim u normalno doba dana; čak i nedjeljom nekako su samo prolazili jedno pored
drugog kao da se boje da će ih tko zateći u isto vrijeme na istom mjestu, ali noću
bi vrlo često razgovarali, katkad vikali pa čak i ako bismo Mozak i ja bili usred
nekog zanimljiva razgovora, on bi začas umuknuo i ja bih ga pogledao preko ruba
kreveta kako cijelim tijelom osluškuje, očiju širom rastvorenih, tražeći nešto
pogledom.
Hvatao sam samo djeliće i ulomke tih kasnih noćnih razgovora, koje sam drugi dan
ispisivao na svojem Hermesu Jubilee:
...ne mogu više o tome, ni sekunde više...
Gledaj me u oči.
Zašto? Zašto jednostavno ne - zašto?
...te proklete životinje, taj smrad...
... slušaš li što ti govorim?
.. .šuti, šuti, ni riječi više...
Pregledavao sam bilješke trudeći se da te krnje dijelove uklopim u neki smisao, ali
ostalo je sve ovijeno tajnom. Kad sam jedanput upitao Mozga o čemu razgovaraju,
otresao se na mene čudnim iskrivljenim glasom: - Bolje gledaj svoja posla.
Te večeri Mozak je stajao s druge strane dovratka, uha priljubljena uz sam otvor.
Kleknuh i, baš kao i Mozak, zabih uho između vrata i dovratka; htio sam jedanput
zauvijek utvrditi čemu sva ta strka.
Istoga me časa vrat poče boljeti i kočiti se. Bilo je pola minute tišine prije nego
što je Clay izustio nešto nerazumljivo, a Lana reskim povišenim glasom, koji je
dopirao kroz zatvorena vrata na drugom kraju dugog hodnika, na to rekla: - Sad mi
je dosta! Što ti misliš, što je to?
Papige na donjem katu nadahnute galamom uzeše grakta-ti i kriještati jedne na
druge, na što je cijela menažerija podivljala i udarila u dreku, grebanje i drmanje
kaveza.
- Pogodak - drekne Blondi, žutoglavi papagaj koji je tlačio druge papige i rado
je nogom razbacivao sjemenke suncokreta posvuda po podu. - Produžeci! Produžeci!
Mozgovo se lice iskrivilo u zastrašujuću grimasu. - Jednoga dana zavrnut ću šiju
svim tim papagajima.
Baš su se tada vrata otvorila, zahvativši me rubom po bočnom dijelu glave. Zaurlao
sam više zbog iznenađenosti i pao na leđa kotrljajući se. Podigavši pogled, ugledah
Sunčicu gdje stoji na ulazu u sobu. Nosila je prugastu majicu ispod koje se jasno
vidjelo da nema grudnjaka. Šiljaste su joj se grudi tek blago njihale, ali nekako
prosvjetljujuće slobodno. Kosa joj je straga bila svezana u konjski rep i sa svojeg
položaja na podu mogao sam joj vidjeti rub gaćica, samo koji centimetar smiješne
tkanine koja je pokrivala tajanstvenu tjelesnu oblinu.
Prodorno je gledala Mozga koji je ustuknuo nekoliko koraka. Oči su joj bile zelene
i blistave. Reče: - Što radiš ti, sroljo jedan mali?
- Nemoj me zvati sroljo. I mogla bi staviti neke hlače na sebe.
Sunčičine nosnice usplamtješe. - Zvat ću ja tebe i gore, ti obični mali... -
krenula je prema Mozgu kao da će ga dohvatiti, ali začusmo kako se otvaraju Clayeva
i Lanina vrata i svi se ukočismo.
- Što se to tu događa? - reče Lana.
Sunčica zakorači u hodnik. - Ova dvojica brbljaju. Ne daju mi da spavam i,
gledajte, upalili su svjetlo.
- Idemo dečki, izađite - reče Clay.
Mozak i ja se pogledasmo, počekasmo malo, a potom istovremeno stupismo u hodnik.
Vani, na drugom kraju, Clay i Lana su stajali u okviru dovratka s mekim žućkastim
svjetlom u pozadini. Clay je bio još uvijek odjeven, a Lana je nosila svoj frotirni
ogrtač. Sunčica je već prošla kroz kuglice resa koje su zveckale međusobno se
sudarajući stajala je pred vratima svoje sobe.
- Mozgu - reče Lana - smjesta mi objasni što vas dvojica radite budni u ovo
doba.
- Edgar je htio da mu pokažem gdje je Nevada.
- Aha! - reče Sunčica. - Što sam vam rekla!
- Ne deri se, mlada damo - upozori je Clay.
- Udarila je Edgara vratima - zadere se Mozak.
- O ti, sroljo mali - odvrati Sunčica.
Najedanput su svi urlali uglas, uključujući papige, a usred te graje Blondi
zakriješti: “pogodak!” još veselije nego inače. Trong je izašla iz svoje sobe na
drugoj strani hodnika i smiješila se svojim zagonetnim osmijehom. Jednako naglo kao
što je počela, galama se stišala. Svi smo stajali vani, svatko pred svojom sobom,
gledajući se iz daljine poput zvijeri netom puštenih iz kaveza i ne znajući točno
što bismo počeli jedni s drugima.
Znači, tako je to, pomisli Edgar. Tako je to u obitelji.
SAMO ZA MLADE DJEČAKE
Vedro nedjeljno jutro, a mi svi nagurani u tijesnu neprozračenu prostoriju slušamo
brata Hughesa kako čita knjigu priča o mormonima. Brat Hughes imao je duge obješene
uši, koje kao da su mu se tih dana upravo topile s glave, i zalutale vlasi što su
mu se kovrčale na sljepoočicama poput krajeva gitarskih žica. Dok je pripovijedao o
velikim krvavim bitkama koje su se vodile u Božje ime, Edgar je sjedio straga,
nedaleko od radijatora, zarobljen u bespoštednoj bitki sa svojim pimpačem.
Znao sam da je težak prijestup kad ti se digne u crkvi - bio je to jedan od onih
grijeha kojem se nema što pridodati. Još je gori bio slijed ružnih misli koje su mi
defilirale kroz glavu -nisam ih mogao zaustaviti. Ispred mene sjedila je Brenda
Hol-lander kojoj je lastika grudnjaka izložena pogledu počivala na glatkom
osunčanom ramenu te je, već sama po sebi, bila dovoljna da potakne moju upornu
erekciju u vječnom nastojanju da mi se ustoboči među bedrima.
Premjestio sam se u stolici, prekrižio noge, trgnuo hlačama i tiho zapjevušio:
“Kako velik ti si”, sve samo da malo preda-hnem. Kravata koju sam nosio - koju mi
je svezala Lana, pretvorila se u vrpcu za vezanje slame. Bio sam u četrnaestoj
godini i tek sam se tad našao na udaru znatnih naleta puberteta; kao i sve drugo,
pubertet je kasno zahvatio Edgara. Noćne polucije, neobičan osjećaj u mojim
bradavicama, brucanje, maglovita omamljenost u trenutku kad bih susreo pripadnicu
suprotnog spola i ukrućenost zatekli bi me svakoga sata u danu. Nevina riječ kao
što je “nudizam” mogla me satima održati u stanju bjesomučne napaljenosti.
Najedanput sam se prisjetio svih onih petparačkih knjiga koje sam pročitao u
Podrumu, rečenica koje su mi strujile mislima poput neonskih natpisa u mračnome
izlogu: vlažan usplamtjeli cinjet njezine spolnosti i njezina ženska čahura i
svojim se toplim deblom usadio u njezin treptavi procjep i jedna dulja koja me
zbunjivala pukom vrtoglavošću svoje tajnovitosti: jezikom joj je palucao srž i samo
središte mdeći je sve bliže blagoslovu kojem je osjetila da se penje, kao po
Ijestvama, prečku po prečku, a svaka bje načinjena od ruža,
te su je dizale sve više k uskomešanom olujnom oblaku čiste ekstaze.
Premda sam imao sasvim jasnu predodžbu o tome što se tu događa, tek mi je Mozak
zapravo hladnim neposrednim rječnikom rastumačio tehničku i krajnju svrhu seksa.
Jedne večeri, nakon obavljenih poslova, upitao me jesam li u školi dočuo kakve nove
priče o spolnom općenju i rekoh mu da nisam mnogo što naučio, ali da sam, dok sam
živio u Arizoni, vidio to uživo, i to dvaput...
- Hoćeš reći da si vidio dvoje...?
Kimnuh. - Muškarca i ženu.
On će: - Vidio sam skočimiševe da to čine, stalno to rade, ali teško je razabrati
što se zapravo događa. Jednom sam vidio krave brata Harpera, ali nikad ljude.
- Ljudi se moraju skinuti - rekoh mu. - Onda se priljube, trljaju i ispuštaju
zvukove.
Oponašao sam Mozgu zvukove. On zaškilji.
S prenaglašenim nehajem ušetao je u zahod i izašao s jednom od svojih Britannica u
ruci. Otvori je na stranici označenoj straničnikom, dvaput duboko uzdahne i poče
čitati: -Ljudska reprodukcija počinje spolnim snošajem u kojem se muško spolovilo,
penis, umeće u žensko, vaginu. Ako reproduktivni čin urodi plodom, stanice sperme
prelaze iz muškog u žensko tijelo u postupku oplodnje ženskog jajeta i začetka
novog organizma.
Mozak podiže pogled prema meni žmirkajući. - Zvuči li ti to kao točna informacija.
Slegoh ramenima i počeškah se po vratu.
- Ne sviđa mi se previše izraz “penis” - uzdahne Mozak -ali moja mama ga zove
pljuca.
Kimnuh prema Britannici. - Tamo vjerojatno ništa ne piše
o oralnom snošaju.
Kad u svesku od oligarhije do pontona nije pronašao ništa
o tome, objasnih mu što je oralni snošaj, koliko sam već znao
o tome, i gledao sam kako ostaje bez kapi krvi u licu. Malko
je zateturao unatraške, pustivši da mu se Britannica zaklopi.
- Zašto? - zavapi on jedva. - Zašto bi itko?
Nekoć sam i ja dijelio Mozgovu nevjericu - što će ikome nešto kao što je oralni
snošaj? - ali to je bilo prije nego što me preplavila plima puberteta. Sada su me
same riječi zanosile, neovisno o tome što su opisivale. Nisam ih mogao odagnati iz
misli, čak ni u crkvi gdje sam budno motrio lastiku grudnjaka Brende Hollander i,
osim o oralnom snošaju, razmišljao o bradavicama, ružičastim gaćicama i o reklami
uz cestu na kojoj je bila krupna žena s balonima od sisa, koja je nosila majicu s
izrezom na leđima i jahala na gumi Goodyeara.
- Kad smo najoholiji i najbahatiji, Bog nas obara, neka sam prvi koji vam to
javlja - reče brat Hughes. Brat Hughes bio je vrsta učitelja koji nam je svake
nedjelje silom tumačio svoje viđenje evanđelja i znao bi malo podviknuti da nam
stavi do znanja da pritom misli ozbiljno. Upravo se uživljavao, unosio osjećaje,
utirao put k velikoj konačnici. Nitko nije obraćao pažnju na njega.
Tjednima je već govorio o dvjema glavnim skupinama u Mormonovoj knjizi: Nefitima i
Lamanitima. Obje su živjele na američkom kontinentu prije nekoliko stotina godina i
sve vrijeme se borile poput pasa i mačaka - činilo se da je to i glavna okosnica
Mormonove knjige: međusobno klanje između Nefi-ta i Lamanita. Zapravo je to bilo
dosadnije nego što zvuči, ali sve je bolje od Biblije. Brat Hughes silno je isticao
činjenicu da Lamaniti nisu slijedili Božju volju i stoga ih je snašlo prokletstvo:
tamna koža.
- S tamom u njihovim srcima još se podudarala zatam-njenost njihove kože - reče
brat Hughes. - Naposljetku posta-doše toliko zli, toliko divlji i krvožedni da su
potpuno iskorijenili Nefite, izbrisali ih s lica Zemlje. Ti su Lamaniti preci
naroda danas znanog kao američki Indijanci. Edgare, možeš li ustati i prići ovamo k
meni?
Spustio sam pogled i brojio pucad na svojoj košulji.
Ponovo me zamolio, nisam se osvrtao na njega i on je napokon došao do mene, zgrabio
me za ruku i odvukao pred razred.
- Naš Edgar je na svoj način ostatak iz tih vremena o kojima zbori Mormonova
knjiga - reče brat Hughes, držeći me za lakat da se ne maknem s mjesta. Lice mi je
bilo zajapureno toliko da bi papir na njemu planuo. - Vani bi ga zvali američkim
Indijancem, ali mi znamo što je on. Zapravo je Lamanit, kao prorok Samuel ili kralj
Lamoni.
Tako sam stajao, Lamanit s ukrućenjem u gaćama. Prekrižih noge, brzo zatreptah
očima, zacoktah jezikom, sve samo da skrenem pozornost sa svojeg međunožja.
U međuvremenu je brat Hughes obavljao propovijed, pripovijedao nam o tome kako voli
Mormonovu knjigu, kako zna da je to istinita knjiga i da je Joseph Smith Božji
prorok, a Isus Krist njegov osobni spasitelj, da je patio i umro na križu zbog
njegovih, iskreno govoreći, bezbrojnih grijeha. Pogled mu se zamagli, potom oblije
suzama koje ćurkom potekoše bez zadrške, u pravilnom poretku niz glatke mu obraze.
Čovjek je plakanje pretvorio u znanost. Došlo mi je da zaplačem s njim. Ništa od
toga: ni krajnja posramljenost, ni zazivanje imena Božjeg, ni iskreni kršćanski
osjećaji našeg učitelja, ništa nije imalo učinka na krutost među nogama; činilo mi
se kao da mi nešto nastoji izbušiti rupu u hlačama.
Pošto me pustio da sjednem na mjesto, začuh Scottyja Web-stera kako je glasno
prošaptao: - Ljudi, Edgar je Lamanit, a mi ćemo biti Nefiti i imat ćemo rat!
Ogledah se, osjećajući se vrlo ranjivo, ali nitko nije prihvatio Scottyjev zov na
oružje.
Te večeri, nakon što me cijele subote morila nepopustljiva erekcija, znao sam da je
kucnuo taj čas. Nipošto nisam mogao to više trpjeti. Borio sam se s time i znao
sam, usprkos ozbiljnim posljedicama, da ću počiniti ono nezamislivo: drkat ću. Bio
je to grijeh, da, veliki; naši crkveni glavešine ulagali su mnogo truda da nam to
utuve u glavu. Isprva, dok su govorili o samozadovoljavahu, služili su se
zagonetnim, nerazmrsivim jezikom koji je zvučao poput nekog zakučastog koda. Za
naših tjednih svećeničkih sastanaka .svima su uručivali letak “Samo za mlade
dječake”. Na njemu su bile slike tekuće vrpce, velikih strojeva i nekoliko dimnjaka
iz kojih su kuljali oblaci dima, a uz to
objašnjenje da je tijelo mlada čovjeka poput tvornice, tvornice koja proizvodi
određenu tvar. Pisalo je da ponekad ta tvornica proizvede previše te tvari i
ponekad je mora odbaciti, obično usred noći. Ta “noćna izbacivanja” sasvim su
prirodna, tumačio je letak, ne treba ih se sramiti, ali kad dječak sam rukovodi
svojom tvornicom, to je dakako grijeh. Naša su tijela hramovi, zaključivao je
letak, i ne treba u njih dirati.
Pročitao sam letak četiri puta, od početka do kraja i ostao potpuno zatečen.
Poslije, nakon crkve, oslanjao sam se o stražnji zid nastojeći prokljuviti tekst,
kad mi se prikrao Vince Brown, dječak velikih mesnatih usana, koji bi se toliko
uzbudio da je pljuvao dok je govorio.
- Razumiješ o čemu se tu radi? - gotovo je vrisnuo. Smjesta sam se morao
odmaknuti izvan dohvata: pljuvačka je letjela na sve strane.
- Nisam ni ja dok mi brat nije objasnio. Radi se o navlačenju kožice - zatulio
je Vince unijevši mi se ravno u lice. Praktički me prikovao uza zid. - Kužiš? -
reče. - O drkanju.
Očito letak nije imao učinka kojem su se vođe nadali jer je biskupija dva tjedna
poslije održala poseban sastanak nakon izviđača srijedom navečer. Biskup Newhauser,
čovjek blistavo bijelog zubala i sablasno svijetlomodrih očiju, objasni da je
biskupija zabrinuta količinom “nedoličnih misli i djela” među mladima u okrugu.
- Odlučili smo poduzeti nešto s tim u vezi - reče biskup Newhauser, stojeći
pred prijenosnom školskom pločom. Sastanak se održavao na pozornici auditorija, a
vrući reflektori bili su usmjereni u jednu točku ispred dok smo mi ostali bili u
mraku, opkoljeni zastorima od lažnog baršuna, koji su odisali prašinom.
- Ne možemo ostati skrštenih ruku dok đavo među nama sije svoj kukolj.
Sposobnost reprodukcije je svetinja - reče biskup. Svjetla pozornice već su
djelovala; kapi znoja izbijale su mu na čelu poput plikova. - Pa kad se s njom
petljate -zastade naglo da se nakašlje - naime hoću reći kad je zloupotrijebite,
svi imamo tu moć, tada ne obeščašćujete samo sebe
nego i svoju obitelj, svojeg Boga i Njegovu crkvu na ovome svijetu.
Biskup Newhauser reče nam da ima štošta što možemo učiniti da potisnemo to zlo među
nama. Vrlo pažljivo na ploču ispiše:
1. Ne zadržavaj se na zahodu dulje od jedne minute.
2. U krevetu uvijek ruke drži izvan pokrivača i iznad razine struka.
3. Izbjegavaj samotne radnje.
4. U slučaju nemoralnih misli, zapjevaj himnu
5. Nosi dva para donjeg rublja
6. Moli se. Moli se. Moli se.
Prije nego što nas je pustio da odemo, podigao je ruke u zrak kao da nas stišava,
premda nitko nije ni pisnuo za sve vrijeme tog mučenja. Dotle je bio već toliko
mokar od znoja da mu je kravata visjela s vrata poput kuhinjske krpe.
- Tek toliko da ne bi bilo zabune - reče stegnuvši ruke u šake - ono o čemu
govorimo, ono o čemu ovdje govorimo jest... masturbacija. Pričekao je da se
klinička prostota riječi slegne. - Ono o čemu govorimo, mladići, jest prste k sebi.
Trudio sam se svim silama, pokušao sam se moliti i pjevati himne, čak sam srezao
vrijeme u ružičastom zahodu. Ali nisam mogao više natrag; dosegnuo sam prijelomnu
točku: namjeravao sam dati rukama na volju.
Čak i u takvom hormonski izluđenom stanju imao sam gorak osjećaj bespomoćnosti. U
ovome svijetu ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, postojala su pravila, zakoni
stvoreni za moju dobrobit, a ja sam pouzdano znao da jednostavno nije moguće da ih
se pridržavam.
Te sam noći ležao u postelji sve dok nisam ispod sebe čuo kako Mozak ispušta one
sitne šištave zvukove dok spava. Kad sam još čuo da je stari sat odjeknuo jedanaest
puta, iskradoh se iz kreveta. Provjerio sam da se ne vidi svjetlo ispod ijednih
vrata spavaćih soba, odšuljao se niz stubište, tiho da ne uznemirim papige, i
nastavio za svojim nabreknućem dalje u stražnje dvorište.
U crkvi sam naučio da je dom svetinja, mjesto obiteljskog života, hram u istoj
mjeri kao i onaj u Salt Lake Cityju. U sobi okrenutoj ulici uz stari sat visio je
veliki natpis na goblenu koji je izvezla Clayeva majka, baka LaRue: Ova je kuća
hram -nitko nek je ne okalja. Mormonima je valjda sve bilo više ili manje sveto.
Okaljat ću vlastito tijelo, vlastiti hram i nadao sam se da će mi Bog uzeti u obzir
to što sam kuću Madsenovih isključio iz toga.
Stoga se išuljah van. Izvadio sam ga iz hlača prije nego što sam došao i do
vodospremnika i trebala su samo tri-četiri poteza stisnutih zuba da mi navre
orgazam, iscrpi svu snagu iz mojih nogu i baci me na koljena. Klečao sam tako,
tijela kruta poput stupa na ogradi, nastojeći zauvijek živjeti za taj trenutak, a
tada sam osjetio ono nešto, bljesak kratkog spoja negdje duboko u mojem oštećenom
mozgu, električni trepet nadolazećega grča kako mi se uspinje uz noge te se svalih
naglavce u onu već dobro mi znanu tamu.
Probudih se s licem u zemlji. Prevrnuo sam se i gledao kako mi se dah u obliku pare
diže u noćno nebo posuto zvijezda-, ma. U daljini su kuće na dalekom brežuljku
odsijavale meku mliječnu svjetlost, kao da su uronjene u vodu. Srce mi je sporo i
snažno tuklo u ušima i osjetih umirujuću bistrinu, ništa što bih očekivao nakon
kaljanja vlastitoga svetog hrama začinjena napadom padavice. Osvrnuh se lijevo i
ugledah Adelu, jednu od ovaca, kako bleji u mene, glave nabijene u procjep u
ogradi, dok joj je crna njuška blistala poput komada ugljena. Nije se doimala
uznemirena mojom pojavom zbog čega se osjetih neobično ugodno ležeći onako na
zemlji s pimpekom u šaci, pidžame nabrane na bedrima. Shvatio sam da mi se opet
dignuo i ovaj put bilo je potrebno oko trideset sekundi neu-mješnog gnječenja i
stiskanja da bih dosegao drhtavo stanje blaženstva. Osjetih isto toplo žiganje u
živcima, ali ovaj put mi se svijest nije pomračila. Zapao sam u takvo stanje
krajnjeg zadovoljstva da sam na kraju zaspao. Probudio sam se u neko doba rano
ujutro natopljen rosom, kose pune grančica i kokošjeg perja, ruku i vrata umrljanih
zemljom, šljunkom i trunkama slame, te sam se uspeo stubištem i uvukao u meku
postelju, kao prljavi zadovoljni dječarac.
NOĆU I DANJU
Nakon te noći Edgar se prepustio neobuzdanom samozadovoljavahu: iza vodospremnika,
u starom teretnom vagonu, na daljem kraju konjskog obora, u školskom zahodu,
jedanput na stražnjem sjedištu školskog autobusa kad nije mogao izdržati da stigne
kući. Ali nikad u kući, nikad u štali; suha prašnjavo-st te štale, njezin miris i
sjenovit dojam podsjećao me na konjičke staje u Willieju Shermanu i izlizano uže
iznad Ster-lingovih invalidskih kolica. Nisam mogao drkati u štali ni da sam htio.
Zgražao sam se nad sobom, ali to nije bilo dovoljno da me zaustavi. Osim toga, nije
bilo lako dodati tu novu dimenziju mojem životu; Mozak je nešto naslutio.
Pogledavao me dok je jeo mekinje za doručak, sumnjičavo škiljeći. Bio je
nepovjerljiv još otkako sam mu objasnio oralni snošaj. Čitao je svaku stranicu koju
sam tijekom dana otipkao, uhodio me kroz veliku ključanicu na vratima zahoda, ali
bio sam odveć kradomičan i vješt da bih se dao uloviti od takvog uštogljenog tipa
kao što je Mozak.
Prvih sam otprilike mjesec dana toliko drkao da mi je ruka nastradala. Jednog jutra
probudio sam se s trncima u laktu, a cijela mi je ruka bila u nekom grču poput
pregorjelog klipa. Jedva sam je mogao pomaknuti; trzala se i podrhtavala sama od
sebe, kao da su joj to posljednji trzaji. Trebalo mi je pet minuta samo da navučem
hlače.
Lana, koja je posjedovala nevjerojatnu sposobnost da zamijeti svačiji fizički ili
emotivni poremećaj, čovjeka ili životinje, koja kao da je vječno budno tragala za
nekim kome treba liječenje ili utjeha, koja je bila spremna pružiti sućut koja se
mogla sisati kao iz kace, smjesta je zamijetila moju nevolju. Pitala me što se
dogodilo, a ja sam odgovorio da nisam siguran, da sam možda čudno spavao na njoj.
- Trebali bismo te voditi k liječniku, za svaki slučaj - reče. Već se odjenula
za posao i mirisala je na ulje od sandalovine, kojim je svako jutro škropila
zglobove.
- Ne liječniku - rekoh. - Molim vas.
Lana naškubi usne. - Liječnici su dobričine - reče. - Oni su tu da nam pomognu.
I tako smo otišli liječniku. Dr. Wand, visoki svećenik u našoj župi, bio je stari
veseljak koji je pjevušio Yankee Doodle Dandy dok je svašta piskarao u debeli blok
i povremeno se raskošnom srebrnom olovkom čohao po guzici. Odlanulo mi je kad me
nije upitao kako se osjećam niti mi ponudio da se igram njegovim stetoskopom.
Bockao mi je ruku, lupkao po njoj, povukao je kao da nastoji zapaliti kosilicu za
travu. Zurio sam pred sebe trudeći se da se ne namrštim ni lecnem.
- Možeš li si dodirnuti uho?
Pokušao sam zanjihali ruku bočno uz glavu, ali sve mi je bilo krivo pokopčano, žile
prignječene, živci zapetljani; činilo mi se da ruka koja mi visi niz rame pripada
nekome sasvim drugome. Pokušao sam još jednom i uspjeh se ubosti u oko.
Podigao mi je ruku pred lice te je beživotno visjela poput prazne vreće.
- Reci mi, mladi gospodine, kako si taj svoj ud doveo u to stanje?
Pogledah Lanu koja je sjedila na stolici do stola za pregled s primjerkom
Invalidnog Amerikanca u krilu.
- Možda sam čudno ležao na njoj.
Dr. Wand je užasnuto ustuknuo, kao da sam rekao da sam ozlijedio ruku dok sam
kopljem gađao divljeg nosoroga u afričkoj divljini.
- Sestro Wand - zovnu on. - Možete li doći na trenutak?
Sestra Wand koja je istovremeno radila i na prijemu i kao
sestra, izgledala je poput iznurene sove. Imala je oblo lice, oči nasađene nablizu
i šašavo neposlušnu sijedu kosu.
- Sestro Wand, ovaj mladić kaže da mu je ruka ovakva zato što je na njoj spavao
- kako si ono rekao - čudno? - reče dr. Wand drmusajući mi ruku te je lepetala i
povijala se pod vlastitom beživotnom težinom. - Jeste li ikad vidjeli takav slučaj?
- Mora da je na njoj spavao stvarno čudno - reče sestra Wand.
- Ima li ikakvih drugih mogućnosti? - upita me dr. Wand.
- Košarka možda - rekoh.
- Znači, igraš košarku?
- Ne - priznah.
- Ne igra košarku, sestro Wand - reče dr. Wand. - Ikakvih drugih fizičkih
aktivnosti, nešto što podrazumijeva opetovane pokrete*. Možda bacaš kladivo za
svoju momčad, možda često šmirglaš namještaj?
- Tipkam - dosjetih se. - Svaki dan tipkam.
- On tipka, sestro Wand.
- To je vještina koju više ne posjeduje mnogo dječaka - reče sestra Wand.
Dr. Wand gurne ruke u džepove kute i promotri me ispod svojih čekinjastih obrva.
Osjetih kako mi se lice zajapurilo. Dr. Wand je izgledao kao da će prasnuti u
smijeh. Sabrao se, dobacio pogled Lani koja kao da je bila potpuno zbunjena svime,
stao uz mene i prošaptao kao da ne želi da Lana i sestra Wand čuju što će reći.
- Ovako ćemo, dragi moj mladi tipkaču. Stavit ćemo ti lon-getu koju ćeš nositi
tri tjedna, danju i noću, u krevetu, na zahodu, iza šupe, kamo god se kretao.
Skidat ćeš je samo i jedino dok se kupaš, a čak i tada ti taj ud mora potpuno
mirovati, nikakvih opetovanih pokreta. Tri tjedna, noću i danju, shvaćaš li?
- Noću i danju - kimnuh.
- Pobrinut ću se ja - reče Lana. - Noću i danju.
- Moraš dati ruci da se odmori - reče dr. Wand pljeskajući me po nozi. - Još je
pred tobom mnogo plodnih godina. Ne škodi pripaziti na ritam.
- Lakše to malo, sinko - reče sestra Wand.
- Noću i danju - rekoh skočivši sa stola i uputivši se k vratima. - U redu.
Bio sam potpuno uvjeren da mi je Bog ovo učinio desnoj ruci da me kazni za moje
grijehe. Pogriješio je u jednom: poštedio je lijevu.
I tako je Edgar jedne noći pored mlina sa svojim povezom i u zelenoj flanelnoj
pidžami nespretno drkao ljevicom, toliko
se naprežući da nije bio siguran čuje li neki šum iza sebe. Možda je to bila neka
mačka; uvijek su prilazile, nadajući se češkanju iza ušiju ili ostatku hrane.
Tada je jasno razabrao ljudski zvuk, tako napadan u tom carstvu životinja: netko se
nakašljao. Skamenih se. Nisam se osvrnuo, nisam se ni pomaknuo nego ostao nepomično
sjediti među korovom, uzalud se nadajući da će moja kričava karirana pidžama možda
iznaći načina da se stopi s jednoličnom bojom zemlje, ograde i oblačnog noćnog
neba.
- Edgare - začu se glas, prodoran šapat.
Bila je to Sunčica. Nosila je vestu i prsluk, a plava joj je kosa davala prigušen
odsjaj. Ruke je presložila na struku, dlanova položenih na laktove.
- Došao sam vidjeti kako su životinje - rekoh.
Sunčica je stupila korak bliže. - Nije ti hladno? Mogao bi makar staviti cipele.
Nehajno, kao da preslagujem par čarapa, pospremih genitalije natrag u gaće.
- Nije mi hladno - rekoh. - U kući mi bude vruće.
Oboje smo zurili u mračni prostor među nama.
- Vidjela sam te ovdje već puno puta - reče. - Ali bez brige, neću te tužiti.
- Dobro - rekoh. Glas mi je bio čist, dječački. Jedva sam hvatao dah. - Neću ni
ja tebe - protisnuh.
Sunčica me činila nervoznim čak i kad me nije zatjecala kako se samozadovoljavam u
dvorištu pred štalom usred noći. Nije se radilo samo o tome da je ona bila djevojka
u neposrednoj blizini, koja spava u donjem rublju u sobi odmah do moje, služi se
istim zahodom kao i ja, katkad izađe iz oblaka pare samo s ručnikom zgodno omotanim
oko sebe dok joj se voda cijedi s kose. Radilo se o njezinoj šutljivoj
samouvjerenoj okrutnosti, njezinom prodorno mrtvačkom pogledu, dugim krvavo-crveno
lakiranim noktima. Sve su njezine prijateljice ostavljale jednako prijeteći dojam.
Jednog sam popodneva obavivši svoje poslove zatekao Sunčicu s dvjema prijateljicama
kako sjede u fotelji oko časopisa, stražnjica zbijenih jednih uz druge.
Stajao sam u hodniku pred kuhinjom i sve tri su me pogledale u isti mah. Bucmasta
se držala kao da povraća, s prstom u ustima, a visoka, s plavim sjenilom i gusto
nakovrčanom kosom, izbijeljenom do nemoguće nijanse zelene, zakolutala je očima i
rekla: - Bože.
Nisam se bio okrenuo, samo sam ustuknuo, polako uzmi-čući, zatim se našao s druge
strane hladnjaka u praznoj kuhinji i ostao tako stajati ne mičući se sve dok pola
sata kasnije nisu otišle.
Sunčica sjedne na naopako okrenutu plastičnu kantu za hranu i zamahne kosom oko
glave. Činilo mi se da bi ta kosa nekome, da joj se nađe na putu, mogla odrubiti
glavu.
- Ne ulazi mi se još unutra. Svaki vikend sam izlazila a da oni i ne znaju za
to.
Čučao sam na stvrdnutoj vreći cementa, a Sunčica iz džepa na prsluku izvadi limenku
budweisera. Otvori je, srkne nekoliko gutljaja i ponudi meni.
Htio sam ga uzeti, uzeo bih valjda sve što mi ona ponudi, ali iz nekog razloga
stresoh glavom.
- Ti dosta ozbiljno shvaćaš sve što čuješ u crkvi, zar ne? -upita.
Slegnuh ramenima, nožnim prstima zahvatih nekoliko kamenčića. - Ne volim pivo -
odgovorih.
- Ni ja ga ne volim - reče Sunčica. - Ali opet, jako ga volim. I kako ti se
sviđa život ovdje? Grozno, ha?
- Pa nije loše.
- Gdje god da si bio prije, mora da je bila neka rupa.
Nasmiješih se.
- Je Ii istina da ti je auto rascopao glavu?
- Poštanski džip - odvratih. - Poštar koji me pregazio misli da me ubio, ali
nije. Pronaći ću ga i reći mu da sam dobro -to mi je životna misija.
Sunčica me neko vrijeme promatrala; možda sam previše rekao.
- Smijem li je popipati? - upita.
- Što to?
- Pa tvoju glavu, Romeo. Da vidim kakva je na dodir.
Odložila je pivo do mene i položila mi prste obje ruke na
vlasište. Osjetih električni naboj u svakoj točki dodira, podrhtavanje topline.
Lagano mi je prelazila noktima bočnim stranama glave na što su me proželi trnci
čitavim tijelom.
- Mozak kaže da si na lijekovima - rekoh malko uspuhan.
Njezini prsti ukopaše mi se u glavu da me gotovo zaboljelo.
- Taj pederko - reče.
-Ja sam bio na lijekovima kad sam živio u bolnici - rekoh.
- Tamo su svi na lijekovima. Ja sam bio u komi. Dugo sam se morao kretati u
invalidskim kolicima.
- Što te se to tiče! - reče.
Na grbavom bilu pješčenjaka na jugu, siva se prilika kojota polako kretala kroz
grmlje kadulje i stabla cedra ukazujući se i nestajući poput prikaze.
Pritisak njezinih prstiju je popustio, ali ih je i dalje držala u mojoj kosi.
- Vjerojatno si mislio da dolaziš na neko bajno mjesto i da ćeš živjeti s
velikom sretnom obitelji i sve će biti savršeno. Znam da si to mislio. Svi oni to
misle. Ne znam zašto ih mama sve dovlači da ovdje žive. Sve te životinje, Kriste.
Misli da će to popraviti stvari. Ali neće. Ništa se ne može ispraviti.
- Što to? Kakve stvari?
- Daj, molim te. Valjda ih čuješ kako se dernjaju po noći. Zar možda ikad
razgovaraju jedno s drugim? Oženjeni su, znaš ono, muž i žena. Nekad su se voljeli,
sjećam se kako su se stalno ljubili, totalno su bili zaljubljeni, sjećam se toga.
Svake noći su nas došli pogledati. I onda mali Dean i ode sve. Još uvijek ne znaju
izaći s time na kraj. Mislim da mrze jedno drugo.
Uze svoju limenku i ovoga puta umjesto da pristojno otpije, ona potegne dug gutljaj
glasno zaklokotavši pivom u grlu. Dugo je šutjela, a zatim izlila ostatak piva na
zemlju. Kapljice piva mi poprskaše noge. Malko se prignula gledajući me u lice. U
očima su joj titrala sitna svjetlašca s dalekih kuća.
- Ne znaš ništa o tome, jel da? Nitko u kući ne priča o tome, svi se ponašamo
kao da ništa nije ni bilo.
- Mozak mi je ispričao - rekoh.
- Ne slušaj ga. Taj mali sroljo nema veze jer mu nitko nije rekao ni riječi o
tome. Mali misli da je drugi Einstein, a ne zna što se zbiva u našoj obitelji. Nema
on pojma.
- Nemam ni ja - rekoh.
- Onda ću ti ja reći - reče i sjede do mene na moju vreću cementa. Bedra nam se
dodirnu. Moja istegnuta desna ruka, ukalupljena u povezu, dodirivala je njezinu.
Gazila mi je po nozi i činilo se da to ne opaža. - Sve ću ti ispričati.
MALI DEAN
Mali Dean bio je anđeo. Svi su to govorili. Bio je plavokos na majku, ali njegova
je kosa bila kovrčava, a njezina ravna, a oči su mu bile najtamnije modre boje,
gotovo ljubičaste. Ljudi su stalno govorili da bi ga Clay i Lana trebali voditi u
Hollywood, dati ga u reklame, mogli bi zarađivati na tako slatkoj, veseloj bebi,
nikad jogunastoj, koja je cvrkutala, gugutala i pjevala, čije je lice bilo obasjano
onim glasovitim krezubim osmijehom. S godinu dana već je znao govoriti visokim i
malko promuklim glasom. Hodao bi uokolo gledajući u čudu, pokazujući predmete
bucmastim prstićem, imenujući ih: “pod! svjetlo! maca! čaša! lopta! stol!” Ako nije
znao kako se nešto zove, ispružio bi ruke dlanovima naviše s pogledom iskrene
zbunjenosti i pitao “što to?” i netko bi mu priskočio s traženim podatkom.
Susjedi bi svratili samo da ga vide, ljudi iz župe bi zvali da upitaju mogu li ga
čuvati tog dana. U crkvi bi se za njim uvijek vukao roj obožavateljica, mladih i
starih. Umiljavale bi mu se, šaputale, ciktale i blebetale, molile da ga drže i on
bi im uvijek udovoljio: očaravao ih je, izvodio grimase i ljubio svakoga po želji.
Pogledajte ga, govorili su svi, uistinu je anđeo, dijete svjetla. Nitko, pa čak ni
stare bake kojima su očevi bili mnogoženci,
nije u životu vidio tako lijepog, dobrodušnog dečkića: ravno s Neba! govorili su.
Anđeo ravno od Boga!
Bila je subota popodne, tri dana pošto je navršio dvije godine i spavao je u
kolijevci dok je Clay radio za radnim stolom u prizemlju, pripremajući se za
nedjeljno predavanje u školi. Deanova kolijevka bila je obiteljsko naslijeđe,
antikvitet koji je izradio Clayev pradjed samo nekoliko mjeseci nakon što je
njegova obitelj prešla ravnice, skroz od Ohija, da bi se smjestila u ovoj udolini
usred pustinje. Nebrojene bebe Madsenovih spavale su u toj kolijevci tijekom mnogih
godina, uključujući Claye-va djeda, Clayeva oca i samoga Claya i, napokon, Sunčicu
i Mozga. Kolijevka je bila čvrsta i krasno oblikovana od hrastovih dasaka s istih
onih pokrivenih kola kojima je obitelj dotle stigla, ali imala je jednu sitnu manu
koja nije došla do izražaja svih tih godina, nakon svih tih desetaka i desetaka
novorođenčadi: okomite šipke međusobno su bile ponešto previše razmaknute, dovoljno
široke da dijete gurne glavu kroz njih ako se stvarno potrudi. Mali je Dean u snu
uspio progurati glavu kroz šipke, ali kad se pokušao izvući, ostao je dobro usađen,
lica zarobljena u posteljini.
Dok je njegov otac dolje čitao Propovijed na gori, mali se Dean, ni deset metara
dalje potiho ugušio i umro.
Pokopan je na gradskom groblju na velikoj obiteljskoj parceli u sjeni dva brijesta.
Ni tri godine nakon sprovoda, Lana nijedanput više nije otišla na groblje, ali Clay
je odlazio svakog tjedna da uredi grob, zalije cvijeće koje je ondje posadio, da
poprska i uglača glatke granitne nadgrobne ploče sredstvom za čišćenje stakla.
Svaki put bi stao pred kućom i molio Lanu da pođe s njim i svaki put bi ga odbila.
Nakon pogrebnog obreda, kad se obitelj i velik dio građana vratio kući na ručak,
Clay se probio kroz gomilu prijatelja i tugujućih građana, potrčao stubama do
Deanove sobe i golim rukama šatro kolijevku u triješće.
MISIONARI U POSJETU
Vani, u starim željezničkim kolima, iza vreća punjenih tresetnom mahovinom i
naslaganih koluta bodljikave žice, Edgar je brojio novčiće. Bio je vrući ljetni
dan, nepomičan zrak bio je pun prašine i debelih muhetina koje su mi kružile oko
glave poput sitnih crnih planeta. Na tom sam sjenovitom skrivenom mjestu držao
raspelo, kamenčić koji mi je ispao iz glave i druge tajne predmete, pisma koja sam
pisao Sunčici ali joj nikad nisam predao, pisma koja sam pisao svojem poštaru,
molitve koje sam tipkao moleći za oprost zbog svih mojih grješnih misli i samo-
skvrnuća. Sada sam tome mogao dodati još jedan grijeh, još jedno pokajanje. Bog me
spasio od smrti, privinuo me k sebi, krštenjem mi sprao grijehe, odagnao duhove
koji su me progonili, izbavio me iz Willieja Shermana i pružio mi sve što sam mogao
poželjeti, a ja sam ga iznevjerio. Edgar je opet bio kradljivac.
Proteklih tjedana ukrao sam sitniša u iznosu od trideset i pet dolara, novčić po
novčić, s Clayeva toaletnog stolića u spavaćoj sobi, iz novčarke koju je Lana
ostavila da visi na naslonu stolice u kuhinji. Svaka kovanica od četvrt dolara,
deset i pet centi: svaka po ubod u Isusovo nježno srce.
Dobar si ti dečko, rekao mi je Art onoga dana kad sam otišao iz St. Divine’s. Znao
sam da to nije istina.
Sad sam imao dovoljno da kupim povratnu kartu do Neva-de. Za dva dana, dok Clay i
Lana budu na vjenčanju u Ogde-nu, planirao sam poći na put i posjetiti Cerila.
Prošlo je više od godinu dana otkako sam ga zadnji put vidio, još otkako me spasio
od Nelsona te su ga zbog toga odveli u zatvor, a ja sam tek tada odlučio učiniti
nešto više nego da šaljem dosadna pisma, mnoga puna laži, s pokojim dolarom
utaknutim u omotnicu. Ima nešto što sam si napokon počeo priznavati: učinio sam sve
što je bilo u mojoj moći da zaboravim na Cerila. Izjedao me stid na samu pomisao na
to. Izdao sam ga radi složenaca, mekog kreveta i nedjeljnih jutarnjih crtića.
Mislio sam da ću se umjeti sasvim predati blaženstvu života u novoj obitelji,
mislio sam da će mi potoci biljnog soka, božićni darovi i ružičasta boja raj-
skoga zahoda skrenuti misli, ali i dalje mi je ostao osjećaj poput hladnog metala
zabodenog negdje u mekoj nutrini moje utrobe: nedostajao mi je Cecil. Bez njega sam
bio sam.
Svoje sam namjere morao skrivati pred Lanom i Clayem. Htio sam da povjeruju da sam
potpuno odustao od svojeg prijašnjeg života, da sam ga zaboravio, da nema nekog
mjesta iz prošlosti kamo bih se mogao vratiti. Nisam im htio dati izlike da me ne
zadrže.
Jedino sam Mozgu rekao što smjeram. Napokon, on mi je pokazao gdje je Nevada i,
premda to od njega nisam tražio, na kraju je ipak zbog mene nazvao autobusni
kolodvor da dozna cijene i vozni red. Sve mi je zapisao na cedulju i ostavio je na
mojem pisaćem stroju. Ispod svih relevantnih podataka dodao je: P.S. Katkad me
uzrujavaš.
Nagrabio sam novčiće iz limenke za kukuruzne ploškice u džepove traperica. Tog
jutra sam iz Lanine torbice zdipio zadnjih deset centi koje sam trebao. Htio sam se
odvesti biciklom do samoposluživanja i promijeniti sve te kovanice u novčanice da
ne bi bilo neke zabune. Nedjeljom rano ujutro prići ću šalteru na kolodvoru,
platiti gospođi papirnatim novcem, autobusom poći da vidim Cecila i vratiti se
prije nego što te večeri Clay i Lana dođu sa svadbe.
Kretao sam se oko staje prema garaži kad je Clay otvorio stražnja vrata.
- Edgare - zovnu. Vratio se kući na ručak i bio od glave do pete prekriven
prašinom suhozidine. Izgledao je poput uštipka posutog šećerom.
- Uđi na trenutak. Došao ti je netko.
Okrenuo sam se postrance da sakrijem kvrge u džepovima traperica. - Sad odmah?
- Da, sad odmah, čekaju te.
Hodao sam sporo, iz petnih se žila trudeći da ne zveckam. Clay mi pridrža vrata i
kroz kuhinju uđoh u dnevni boravak. Od prizora koji sam ugledao bilo mi je kao da
me neka ruka poklopila po glavi. Sunčica je u kratkim hlačama i majici utonula u
jednu fotelju. Na drugoj su sjedili dr. Pinkley i Jeffrey. Obojica su bili odjeveni
kao misionari: bijele košulje kratkih rukava
s crnim pločicama na kojima su im pisala imena, tanine hlače i akrilički
besprijekorno ulaštene cipele. Jeffreyjeva kosa bila je tako kratka da mu se
nazirala bjelina vlasišta. Zbog načina na koji su se smješkali, nisi mogao a da ne
pomisliš kako je Bog uz njih.
Mogao sam se odmah spasiti, spriječiti raspad svega. Trebao sam učiniti što je god
bilo nužno da ih istjeram iz te kuće; možda sam mogao tresnuti nogama o pod, dići
galamu, vrištati iz svega glasa, razotkriti tu dvojicu kao uljeze, kriminalce,
prevarante prvoga reda. Ali nisam učinio ništa. Stajao sam poput zatvorenika
uhvaćena reflektorom s promatračnice, drhteći toliko da su novčići u mojim
džepovima stvarali nizak zujavi zveket.
Osjetih Clayevu ruku na svojini leđima. Blago me gurnuo naprijed. Jeffrey i dr.
Pinkley ustadoše istovremeno i obojica mi pružiše ruke. Činilo se da sve rade
koordinirano.
- Ovo je zacijelo Edgar - reče dr. Pinkley.
- Budi pristojan, hajde - reče Clay. - Rukuj se s njima.
Teško mi je bilo išta čuti jer je odnekle iz dubina moje glave
zavijala sirena. Pružih im ruku nad stolićem za kavu i oni je žestoko prodrmaše.
- Baš sam pričao bratu Madsenu i - kako ono, Sunčica? -da smo došli u ovo
područje u pregled nekih obitelji primatelja da ocijenimo kako napreduje program.
- Spomenuo sam da mi se čine malo prestari za misionare
- reče Clay.
- Mnogi nam to kažu - reće Jeffrey. U krilu je držao Bibliju i Mormonovu
knjigu, a ime na pločici glasilo je starješina wilt-bank. Bilo je to prvi put da
sam ga vidio slična ičemu drugome nego izgubljenom slučaju. - Stariji smo od većine
drugih, zato smo i dobili ovaj zadatak. Ovakvi se zadaci ne dodjeljuju kakvim god
klincima sa sela. Mi dobivamo zaduženja izravno iz Salt Lake Cityja.
- Prrrffft- rekoh.
Svi me pogledaše, a potom jedni druge. Jeffrey uzdahne. -Da, baš od njih.
Sjedoh do Sunčice. Novčići u mojim džepovima se poma-koše i zazveckaše. Barry je
sjedio na rubu jastuka fotelje, ni dva
metra od mene, i gledao me ravno u oči. Nisam mogao misliti na drugo, nego na
blještavi pištolj kojim je mahao posljednji put. Izgledao je još mršavije i
koščatije nego prije, ako je to uopće bilo moguće, ali kratka kosa koja se
presijavala od nekakvog laštila, njegova obična plava kravata, pločica na kojoj je
pisalo starješina rivers, bilo je teško poreći da mu je sve to pridavalo istinski
autoritet.
- Brat Madsen govorio nam je o tome kako si divan prilog njihovoj obitelj,
Edgare, da nemaju nego pozitivnih riječi za tebe. To nam je vrlo drago čuti.
Jeffrey je neprestano klimatao glavom gore-dolje potvrđujući rečeno. - Slava Bogu -
reče. - Slava Kristu.
- Uživaš li u Edgarovoj nazočnosti u svojoj obitelji? - upita Barry Sunčicu.
- U redu je - slegnu ona ramenima. - Imali smo i gorih.
Jeffrey zahihoće poput nekog miša iz crtica.
- I gorih! - ponovi. - Amen!
Barry ustade i povuče Jeffreyja za ruku da ustane s fotelje.
- Doista bismo vas trebali ostaviti vašim poslovima. Htjeli bismo načas
razgovarati nasamo s Edgarom ako dopuštate.
Clay ustade i pođe prema vratima, a Barry predloži da me povezu uokolo, da malo
popričamo i možda pojedemo koji sladoled.
- Bez brige - reče Barry razvlačeći usta u misionarski osmijeh. - Začas ćemo ga
vratiti.
Svi smo ustali, a Jeffrey reče Clayu da bi mu učinilo čast ako bi na izlasku smio
blagosloviti kućanstvo. Barry pogledom ošine Jeffreyja koji sklopi ruke, pognu
glavu, zažmiri, duboko i dramatično udahnu i poče se moliti:
- Voljeni Oče koji si na nebesima... - zastade. - Zahvaljujemo ti na još jednom
prekrasnom danu na ovoj Tvojoj zelenoj zemlji, na pruženoj nam prilici da se nađemo
ovdje u kući ove čestite obitelji čiji su članovi redom Tvoji sluge. Molimo Te,
o Gospode, u ime svećenstva Melchizedeka, odakle dolazimo, da blagosloviš ovu
kuću i njezine stanare svom izdašnošću Tvoje blagosti s punini obiljem Tvojega
duha, podaj im sigurnost,
utjehu i radost blagoslovi ih dok rade i igraju se, dok spavaju i bude se, dok
dolaze i odlaze i svemu onome između.
Jeffreyjev je glas postao južnjački uzvišeno unjkav. Usred molitve podigne pogled i
značajno mi namignu.
- Nek Tvoj duh stanuje u ovoj kući, Oče na nebesima, nek odsad zlo ne kroči
ovamo, pusti da mlijeko ljudske dobrote svagda teče... da, i krvjaganjca, nikad nam
ne daj da to zaboravimo, vječno nek se sjećamo. Daj nam snage da nastavimo svoj
trud, veliki Jehova, budi svagda u našim srcima, molimo se u ime svojeg Spasitelja
i Gospoda Isusa Krista, amen.
Kad smo se našli vani na sigurnom, Jeffrey reče: - Tko je ikad čuo takvu krvavu
kretensku molitvu?
Barry mi položi ruke na ramena. - Vidi kako je narastao. Vidiš ti to?
Pokušao me zagrliti, ali se izmaknuh.
- Dobro, u redu - reče. - Idemo nekamo gdje možemo u miru porazgovarati.
Bio sam ošamućen, zaslijepljen jakim popodnevnim svjetlom. Ušao sam s njima u sjenu
vrba i ponovo na otvoreno.
- Jeste li vidjeli onu zgodnu malu plavu unutra, starješino Rivers? - Jeffrey
će. - Strše joj dudice drobne. O, počujte moje riječi.
Barry zgrabi Jeffreyja za kravatu i tržne njome kao da je uzica nekog nestašnog
psa. - Stišaj se. Malo si nadrogiran, a? Rekao sam ti da moramo pripaziti. Gledali
su nas malo čudno. Bili su sumnjičavi.
Jeffrey istrgne kravatu iz Barryjeva stiska i opet je namjesti oko vrata.
- Nisam nadrogiran, Bože! Samo sam malo opušten. Dobio sam ih da mi jedu iz
ruke. Nitko nije ništa posumnjao, nitko nikad ništa ne posumnja. Ja sam Božji
čovjek, pokorni sluga Svijeta. Previše brineš.
Stajali smo pred njihovim automobilom, bijelom buick limuzinom. Barry mi otvori
suvozačka vrata, a ja se ukopah na mjestu. Nisam namjeravao ući unutra.
- Hajde, idemo - reče Barry. - Moramo te brzo vratiti.
Stresoh glavom, okrenuh se i zagledah u svoju sjenu.
- Jel vidiš sad - Barry će Jeffreyju. - Vidiš što si učinio?
Barry zalupi vratima i priđe mi.
- Mi smo ti prijatelji, Edgare, a ne ovi ljudi. Čini mi se da si to u jednom
trenutku smetnuo s uma. Oni će poduzeti sve da te zadrže u svojim pandžama, fućka
se njima za tebe. Sve dok živiš po njihovim pravilima, bit će fini prema tebi,
naravno. Ali čim pokušaš nešto svoje, sasjeći će te u korijenu. To ti jamčim.
Podigoh pogled prema njemu. Lice mu je bilo vrlo blizu mojem i mogao sam osjetiti
njegov metalni dah. Kosa mu se presijavala poput svježe prebrisane školske ploče.
Jeffrey reče: - Ti su ljudi opičeni, eto što su. Jesi im vidio kuću? Dva ulaza. Što
im to treba?
- Zašto ste odjeveni u misionare? - upitah.
- Tako je bolje za posao - Jeffrey kucne Biblijom i Mor-monovom knjigom jednom
o drugu.
- Tvoja smiješna dva debela prijatelja prvi su nam dali ideju. Možemo to
raditi, a policajci nas samo gledaju dok prolazimo. Svi vjeruju misionarima!
- Mormoni ne kažu “Slava Bogu” - rekoh. - A ne kažu ni “Slava Kristu”.
Jeffrey otpuhne kroz nos. - Izvrsno, sad još imamo i stručnjaka.
- Samo smo te tako mogli potražiti - reče Barry. - Znaš da nam je ovoliko
trebalo samo da nabavimo adresu ovih ljudi? Ne znam što je tim mormonima. Neće ni
čuti za mito, nisam to još vidio. Nisu pri sebi. Pokušao sam sve živo, ali mi nisu
htjeli ništa odati. Napokon sam morao nekoga potplatiti da provali u crkveni ured i
ukrade tvoj dosje. Eto, o tome pričam.
Timothy Boyd, dječak koji je živio četiri kuće dalje, provezao se na biciklu.
Jeffrey povikne za njim: - Heja haj, malecki!
Timothy se iznenađeno okrenu i gotovo skrene s ulice u jarak za natapanje.
Jeffrey reče: - Ovdje su svi nenormalni.
- Gledaj - reče Barry. - Nema sad veze auto. Možemo se i ovdje malo prošetati.
Samo želim popričati s tobom, čuti kako ti je, prošlo je dosta vremena. Nema
razloga da nas se bojiš.
Ponikoh pogledom prema Barryjevim glatko ulaštenim cipelama koje su se ljeskale i
crnile poput zjenice.
- Krotki - reče Jeffrey. - Krotki poput mačkica.
- Ostani gdje jesi - Barry će Jeffreyju. - Idem se prošetati s Edgarom. Ne
upuštaj se ni u kakve razgovore. I nemoj pušiti.
Jeffrey Barryju pokaže prst. - Poznaješ pravila, starješino. Partneri se moraju sve
vrijeme držati zajedno. To je prvo pravilo misionarskog života. Razdvajati se smiju
samo da bi srali, tuširali se ili brijali. Tako govoraše Gospod.
Barry obriše usta. - Možeš onda hodati iza nas. Ali nemoj više ništa dobacivati
djeci i nastoj se pristojno izražavati.
Krenuli smo nizbrdo i osjećao sam se bolje što smo se više udaljavali od kuće.
Osvrnuh se da vidim gleda li nas tko, ali popodne je bilo gluho i prazno, ispunjeno
bijelim svjetlom što se odbijalo od čepova i krhotina stakla na cesti. Prštavo
glasanje skakavaca dizalo se i zamiralo neprekidnim ritmom.
- Želim da znaš sljedeće - reče mi Barry. - Nisam ljut što si otišao za
mormonima i došao ovamo. Ne zamjeram ti čak ni što mi nisi ništa rekao o tome.
Jasno mi je da nije lako biti u školi i preuzimam potpunu odgovornost što te nisam
ranije izvadio odatle. Bila su to ružna vremena za mene.
- Što je s Artom? - upitah.
- S Artom? Što bi bilo?
- Je li živ?
Barry naglo zastade, a Jeffrey, koji se poslušno držao nekoliko koraka iza, naleti
na njega.
- Gledaj, Edgare - procijedi Barry kroz zube. Pograbi me za ruku žarivši mi u
nju prste do kostiju. - Moraš prestati misliti na Arta, to ti govorim za tvoje
dobro. Ne znam što je s njim, on je izgubljen slučaj. Je li ti ikad ičim pomogao?
Tko se potrudio da bude ovdje s tobom, da pazi na tebe? Razmisli o tome na
trenutak.
Prijeđosmo cestu te smo hodali uz preplavljeni kanal za natapanje, čija je voda
bila puna lišća, grančica i kvrga prljave pjene. Barry me upitao kako je živjeti s
Madsenovima. Htio je da mu kažem kakvi su prema meni, kakva je škola, što nas uče u
crkvi.
Jeffrey upita iza nas: - Komatozni, što ti je to u džepovima?
- Novac - odvratih.
- Novac! - klikne Jeffrey. - Čini se da napokon postaješ razuman.
Načas zastadosmo u sjeni rogačeva stabla koje se iz Suther-landova dvorišta
nadvijalo nad cestom. Na drugoj su strani kuće gospođa Sutherland i njezin sin
Roger, tridesetpetogodišnji mongoloid, zalijevali vrt: savršene gredice blitve,
mrkve, špinata, paprike i mladog kukuruza. Nedaleko od ceste bile su dvije-tri
sjenice od loze, a odmah iza njih bio je umjetnički zasad cvijeća oko nekoliko
velikih granitnih kamena. Dok su zalijevali, Roger i gospođa Sutherland su pjevali
“Stanuj u meni”. Prekrasno su pjevali, Rogerov glas, visok i sladunjav, svakim je
stihom skakao s melodije na harmoniju i obrnuto. Povremeno bi im se tankim drhtavim
zavijanjem pridružio Bacač, njihov minijaturni šnaucer.
- Ovo je prava ludnica - reče Jeffrey.
Roger nas ugleda. - Jaiiii! - dovikne on mašući oduševljenjem maloumnika.
Jeffrey mu odmahne: - Jaiiii!
- Nabijem te ludog - zareža Barry pograbivši Jeffreyja za ruku. Hodali smo
istim putem kojim smo došli, samo smo se kretali brže nego prije, mučeći se dugom
uzbrdicom. Kad smo se vratili do automobila, Barryjevi su obrazi bili jarko
ružičasti, a Jeffrey je srkao zrak kao kroz slamku.
- Moramo ići - reče Barry. - Ali moram ti prvo reći još ponešto.
Izvadio je posjetnicu i pisao sa stražnje strane. - Ako ti ikad išta zatreba, kakva
god usluga, možeš me nazvati na ovaj broj bez oklijevanja. Bdjet ću nad tobom,
Edgare. Nećemo srljati, znaš, nego ćemo polako i lagano, bez žurbe, ali ovaj put će
sve ići kako treba, osjećam to. Odlučan sam Edgare, imam sve što treba da sve
učinim kako treba.
- Imam već sad jednu želju - rekoh.
- Samo reci - reče.
- Možeš li mi pronaći poštara, otkriti gdje se nalazi?
- Poštara?
- Onoga koji me pregazio. Želim ga pronaći. Želim mu reći da sam u redu.
Barry uzdahne. - Taj je nestao s lica zemlje prije nekih, koliko ono, šest godina.
Vidjet ću što se može, Edgare. Malo ću pronjuškati.
- Idete sada doma? - upitah.
- Nisam više siguran gdje nam je dom, ali da, moramo poći. Ali još nešto. Voliš
li bejzbol?
- Da - slagah.
- Mislim da bismo trebali potražiti neke gubavce da ih liječimo - dobaci
Jeffrey ogledavajući se i namještajući hlače. -Možda otjerati koji urok, tako
nešto.
Barry otvori prtljažnik automobila, izvadi bazometnu rukavicu i preda mi je. Bio je
ozaren. - Ovo je moja prva rukavica. Možda si sad malo prevelik za nju, ali mislim
da će ti biti u redu.
- Kriste Bože - reče Jeffrey. Baci svoje Sveta pisma na prednje sjedalo i uđe u
automobil.
Bila je to rukavica za vanjskog obrambenog igrača, koža je bila istrošena, s
vremenom je postala glatka i blistava. U mrežici je imala zataknutu lopticu s
natpisom Barry Terrence Pinkley, prvi home run, juniorska liga, 1952.
Pretvarao sam se da mi se rukavica sviđa i Barry i ja se rukovasmo.
- Ne brini - reče. - Nisi sam, Edgare. Bit ćemo u blizini. Računaj na to.
Barry uđe u buick i upali motor. Pogledah posjetnicu koju mi je Barry dao.
Starješina Rivers i starješina Wiltbank
mormonska crkva Isusa Krista
“Pozvani da služe"
Barry okrenu auto i pojuri nizbrdo. Automobil je dizao gust oblak prašine. Jeffrey
gurne glavu kroz prozor i domahne mi. Jedva sam ga uspijevao vidjeti kroz
uskovitlana zrnca pijeska.
- Slava Kristu! - zaurla. - Slava Bogu! JaiiiiM
SAMOPOSLUŽIVANJE
Dugo sam ostao stajati pred vratima. Htio sam ih otvoriti i vratiti se u kuću, ali
nije mi to uspijevalo. Nakon nekog vremena otišao sam do jarka za natapanje,
izmolio kratku molitvu i uronio desnu ruku u hladnu vodu. Bila je to ruka koju je
Barry dodirnuo te sam je krstio spravši nečist s nje. Odmah sam se osjećao bolje.
Potom sam bacio rukavicu i lopticu u odvodni kanal. Rukavica je brzo upila vodu i
nestala, ali loptica se okretala i kotrljala na brzoj struji sve dok nije prošla
pored kuće Sutherlandovih. Pretvorila se u sjajnu bijelu točkicu koja se kretala
krajolikom sve dok nije propala u propust i izbila na drugu stranu.
Otišao sam u sobu i neko vfijeme tipkao besmislice na Hermesu Jubilee; stvarno sam
dobrano nabijao po tom stroju. Nije bilo dogovoreno vrijeme između pola pet i
sedam, ali Mozga nije bilo nigdje na vidiku. Vjerojatno je učio negdje u knjižnici.
Tipkao sam preko jedne te iste stranice opet i iznova, sve dok nije postala gotovo
sasvim crna i masna od tinte te sam osjetio da se smirujem. Mislio sam da nema
nikoga u kući, ali Clay je bio dolje u kuhinji i promatrao nacrte raspoređene na
tezgi. Prošao sam pored njega što sam tiše mogao krećući se prema vratima za
garažu, ali me ugledao.
- Jeste li se dobro ispričali?
Džepovi su mi i dalje bili natrpani novčićima. Kimnuh nastojeći što je prirodnije
moguće držati ruke preko izbočina u hlačama.
- Htio bih popričati s tobom o nečemu. Rekao mi je Mozak da želiš posjetiti
prijatelja u Nevadi. Kaže da ćeš ići autobusom. Rado ću te povesti kad uzmem
slobodan dan. Pogledao sam na karti, to je samo tri sata odavde. Razgovarao sam o
tome s Lanom. Smatrali smo da nije sigurno da ideš sam tako daleko.
- Ah - reče Edgar stežući kovanice u džepovima i povlačeći hlače tako da su mu
se vidjele čarape.
- Ići ćemo onda negdje idući tjedan. Slobodno nam uvijek izrazi takve želje,
Edgare, više smo nego sretni da ti udovoljimo. Trebaš samo pitati.
Sad nisam više bio siguran što ću sa svim tim novcem: činilo mi se da mi bedra gore
od njega. Otišao sam u garažu, izvadio bicikl kojem je stražnja guma bila
djelomično prazna i odvezao se dva kilometra dalje u samoposluživanje. Na putu sam
prošao pored Sutherlandovih. Roger zaurla “jaiii”, ali nisam obraćao pažnju na
njega.
Cijelim putem do tamo mislio sam na Cecila i pokušavao potisnuti dr. Pinkleyja iz
misli. Ne samo da ću sad vidjeti Cecila, nego sam imao i dovoljno novca da mu kupim
cijelu vrećicu dum-duma, zapravo cijele tačke dum-duma.
Samoposluživanje Kum-n-Go samotno je stajalo na krajnjem zapadnom dijelu grada.
Pred njim je bila benzinska crpka, sada izvan upotrebe, i stari natpis na kojem je
pisalo Cola 15 centi na koji su ljudi gubili razum dok ne bi ušli i doznali da ih
kola zapravo stoji trideset i pet centi. Debela blagajnica plave kose, premazana
ružem boje žvakaće gume, razgovarala je na telefon. Plaho sam se kretao niz
odjeljak sa slatkišima i stao pred dum--dumovima. Mogao sam, da sam htio, kupiti
cijelu tu kantu. Zamišljao sam se kako ulazim u onaj zatvor s naramkom lizalica,
šarenih i mirisavih poput kitice cvijeća, dočaravao si zapanjen izraz zahvalnosti
na Cecilovu licu.
Zagrabio sam duboko među dum-dumove i izvadio dvije pune šake. Pogledao sam
blagajnicu koja je još uvijek držala slušalicu između mesnatog ramena i glave, i
rašpicom obrađivala nokte. Umjesto da odnesem dum-dumove na pult i platim ih
ukradenim novcem, stadoh ih trpati u džepove već natrpane kovanicama od ukupno
trideset i pet dolara, ali još uvijek dovoljno prostrane da u njih stane po šaka.
Blagajnica se i dalje nije okretala i ja nagurah još više dum-dumova u stražnje
džepove, u čarape. Bilo je previše jednostavno. Jednom sam rukom razvukao prednji
dio majice, a drugom zagrabio koliko sam god mogao u tobolac koji sam tako dobio.
Stao sam pred pultom dajući blagajnici priliku da se okrene, ali nastavila je samo
turpijati nokte i govoriti:
- Mhm. Ha. Št...? Ne valjda. Tko. Nemoguće, Linda”.
Edgar otvori vrata i izađe u vruće popodnevno svjetlo nabijen dum-dumovima. Zajaši
svoj zlatni bicikl i upre o pedale,
usmjerivši ga kući s jasnim osjećajem, koji ga najedanput spo-pade, da je svijet
krug u čijem je središtu on. Sve se okretalo oko njega: njegovo staro ja u
spiralama sve bliže, sve mu se vraćalo.
PRAŠTANJE
Vozili smo se otvorenom pustinjom, glatkom ravnicom koja se širila sa svake strane
ceste sve dok se nije pretopila u sivo pro-močeno nebo. Oko nas samo tlo i ograde
od ukrštenih klada, koje su presijecale krajolik poput loše šivanih šavova, i
busenje pelinova grma i meskita slično raštrkanim oblačcima crnoga dima u daljini.
Povremeno bismo prošli pored stare vjetrenjače, oronule daščare ograđene kolcima
ili samotne prikolice spojene s ostatkom svijeta samo preko jedne ovješene žice.
Clay je vozio i slušao emisiju na radiju, a ja sam sjedio na drugom kraju sjedala
kamioneta, stisnut uz vrata, nastojeći skupiti hrabrost. U krilu sam držao školsku
naprtnjaču, a u njoj dvije vrećice, jednu punu dum-dumova za Cecila, a drugu s
nadnicom za grijeh: trideset i pet dolara od ukradenih kovanica. Zašao sam rukom u
naprtnjaču, opet je izvadio. Sat vremena sam to činio, otkad smo krenuli iz
Richlanda.
Koji dan prije Lana je nazvala kazneno-popravni dom da se raspita kad je vrijeme
posjeta i dogovorila nam je za taj dan sastanak sa Cecilom u pet sati. Imali smo za
njega posebnu večeru: kutiju punu pilećih lazanja, bageta s češnjakom i kolača od
limuna. I ponio sam svoju malu tajnu: Artov nož zataknut u čarapu. Nisam znao kakvo
će biti stanje stvari u kaznionici, ali sam smatrao da će se za nož kao što je moj
naći koristi.
- Nije često ovakvo vrijeme u ovim krajevima - reče Clay. Neko su vrijeme
rominjale sićušne kapljice i nakupljale se na vjetrobranu, sve dok Clay ne bi
uključio brisače koji bi za samo nekoliko sekundi ostali suhi, zacviljeli i počeli
poskakivati po
staklu. - Ovo je stvarno neobično. U ovim krajevima ili kiši ili ne. Ovo nije kiša,
nego neka dvojba.
U ruci sam držao vrećicu s novcem. Zadržah dah, izbrojih do deset i izvadih je iz
naprtnjače. Bile su to zapravo tri papirnate vrećice, jedna u drugoj, dovoljno
snažne da se ne razde-ru pod tolikim teretom. Položio sam je na sjedalo između nas.
- Što ti je to? - upita Clay.
- Novae - odvratih.
- Čemu to?
- Za tebe.
- Zašto mi ga daješ?
- Jer je vaš. Ukrao sam ga.
Clay kao da me nije čuo. Uvijek sam teško čitao izraz na Cla-yevu licu jer mu je
brada gotovo potpuno zakrivala lice; da se smiješi bilo je vidljivo samo po tome
što bi mu se koža oko očiju nabrala. Clayeva je brada bila omiljena tema ogovaranja
u župi. Neki su tvrdili da se protivi crkvenim smjernicama, neki da daje loš
primjer mladima, neki da je jednostavno nepotrebna. Čuo sam jednog starog visokog
svećenika, brata Retchlera, kako kaže: - Što će to dobričini kao što je Clay Madsen
da izgleda kao jedan od onih hipija s bumbarima u glavama, ne mogu shvatiti.
Clay rastvori vrećicu i zaviri.
- Ukrao si taj novac? - reče.
Ispripovjedih sve Clayu. Rekoh mu da mi je žao, da to više ne bih ponovio.
U crkvi sam naučio da ima pet koraka u pokajanju: (1) osjeti grižnju savjesti, (2)
priznaj, (3) traži oprost, (4) iskupi se, (5) nikad više ne zgriješi. Dakako, peta
je točka bila kamen spoticanja. Jednom kad se pokaješ, tako mi barem rekoše, Bog će
zaboraviti na grijeh kao da nije ni počinjen, bio bi izbrisan iz svih dosjea. U
raju su naime postojali anđeli koji su vodili računa o svemu. Znao sam da imam
mnoštvo grijeha ubilježenih u svojem dosjeu i bilo je lijepo razmišljati o tome da
bih se mogao riješiti barem jednoga od njih. Nastojao sam ne razmišljati o drugoj
vrećici u svojoj naprtnjači, prepunoj ukradene robe; trebao sam svoje prijestupe
riješiti jedan po jedan.
- Dobro da si mi rekao - reče. — Ali zašto od nas nisi jednostavno tražio? Ti
si dio naše obitelji, Edgare, možeš nas zamoliti što god zaželiš i mi ćemo učiniti
koliko je moguće da ti udovoljimo.
Zamoliti: toga se Edgar nije nikad sjetio. Cijelog je života živio u svijetu u
kojem je zamoliti značilo gubiti vrijeme, bio je to čin vrijedan rugla, uzimalo se
što se stiglo.
- Nešto ću te upitati i želim da tvoj odgovor bude koliko god je moguće bliže
istini - reče Clay. - Sviđa li ti se živjeti s nama, biti dijelom naše obitelji?
Tako sam spremno kimnuo glavom da sam se ugrizao za jezik. - Da, jako mi se sviđa.
Puno. Itekako. Stvarno mi se sviđa. Strahovito.
- Baš lijepo - reče Clay. Negdje ispod one brade kao da se smiješio. - Jer nama
je drago što smo te primili. Svima nama, čak i Mozgu i Sunčici, premda oni to nikad
ne bi priznali.
U tom trenutku Edgar je shvatio da nema ljepšega nego priznati sve svoje grijehe,
tražiti oprost, rasteretiti se krivnje. Oslonio sam se o vrata koja su ugodno
podrhtavala uz stražnji dio moje glave. Začas sam zaspao.
Probudio me zvuk gašenja motora. Bili smo usred velikog parkirališta punog
automobila. Nebo je i dalje bilo sivo, a manja stabla, koja su tu i tamo stršala
između vozila, povijala su se na vjetru šumeći krošnjama. Zgrada je bila suvremena,
načinjena od crvene opeke sa staklenim pročeljem na kojem je pisalo: Maloljetnički
kazneno-popravni centar države Nevade. Nije bilo stražarskih kula ni razapete žice,
samo tri metra visoka lančana ograda koja je okruživala cijeli kompleks. Sve u
svemu, čini-
lo mi se sasvim lijepo.
Ušli smo unutra, gdje nas dočeka niska žena nalik na bačvu presvučenu u odoru.
Držeći kartonsku kutiju u kojoj se nalazila Cecilova večera, Clay joj reče da smo
došli u posjet.
- Ime? - reče.
- Cecil Jimenez - odgovorih. Držao sam u ruci vrećicu dum-duma. Razmišljao sam
o tome da gospođi ponudim koji. Imala je lažne trepavice i smeđeljubičast ruž, a
nešto me u borama na njezinu licu podsjetilo na sestre u St. Divine’s.
Reče nam da pričekamo i dok je govorila u slušalicu, rukom je zakrila mikrofon i
usta. Odloži slušalicu, uzdahne, promeškolji se, prijeđe preko nekih papira.
- Gledajte - reče. - Ne uspijevam doći do šefa. Morat ćete prvo s njim
porazgovarati.
- Najavili smo dolazak - reče Clay. - Moja supruga je nazvala prošli tjedan.
Danas je dan posjeta, zar ne? Vozili smo se tri sata.
Žena se ogleda kao da bi joj tkogod mogao priteći u pomoć, ali osim nas nije nikoga
bilo u uredu.
- U kakvoj ste vezi? - upita.
- Tko, ja? - upita Clay.
- Sa zatvorenikom.
- Mi smo njegovi prijatelji, gospođo, i došli smo ga posjetiti. Ne razumijem u
čemu je problem.
Žena ponovo uze slušalicu u ruku i opet zalupi njome, promrmljavši nešto sebi u
brk.
- U redu - reče. - Gospodine, pođite za mnom, htjela bih porazgovarati s vama.
Clay zaobiđe pult i žena ga dočeka uza zid ispod plakata na kojem je jarkim
narančastim slovima pisalo Nije u PRAVU tko puši TRAVU. Šaputala je te joj je glas
šušketao, ali u onoj tišini koja je vladala u uredu čuo sam svaku riječ: - Žao mi
je da vam to moram priopćiti, ali ne možete posjetiti zatvorenika jer je on, uh,
prenuo.
- Prenuo? - ponovi Clay kao da jezikom nastoji zahvatiti riječ koju nije nikad
prije čuo.
- Uh, sto mu... - reče žena lupivši nogom o pod. - Htjela sam reći preminuo.
Ubija me ovo. Preminuo.
- Preminuo - ponovi Clay.
Žena je užurbano disala.
- U četvrtak ujutro. Našli su ga ujutro. Izgleda da je pokušavao pobjeći kroz
cijevi za grijanje i pao kroz jedan stari otvor za spaljivanje smeća, koji je ostao
od prijašnje zgrade. Trebali su odavno na te otvore postaviti rešetke, ali se još
nitko nije sjetio to učiniti. Bilo je u novinama. Obavijestili smo obitelj, ali
nitko nije došao po tijelo. Moglo bi naime biti tužbi na pomolu. Sad su svi tamo,
na sastanku s Popravnim vijećem.
Clay odloži kutiju s hranom na pult, a goleme mu ruke klo-nuše niz bokove, njišući
se kao na konopu. Clay i žena staja-
li su vrlo blizu jedan drugome gotovo se dodirujući. Vidio sam da me nijedno od
njih ne želi ni pogledati. Odmakne se od nje, brzo se okrene i reče da moramo ići,
no ja sam rukom već držao ručku staklenih vrata.
- Ništa od današnjeg posjeta - reče Clay blijed u licu. - Razgovarat ćemo u
kamionu.
- Hoću ga vidjeti - rekoh.
Clay me pokuša zagrliti oko ramena, ali izmaknuli se. Nisam se dao maknuti s
mjesta.
- Mislite da nas je čuo? - upita žena.
- Žao mi je, ali ne možemo ga danas vidjeti - reče Clay. -Dogodila se nesreća.
- Čuo nas je, o Bože - reče žena. Zvučala je kao da je na rubu plača. - Ta
pogledajte ga, nema sumnje.
Clay klekne bliže k meni. Obgrli me oko struka i privuče te sam mogao na obrazima
osjetiti njegove čekinje. Dah mu je mirisao na žvaku od cimeta, a glas mu je bio
tako dubok i pro-mukao da mi je zapucketao u ušima.
- Žao mi je, Edgare. On je... ništa se tu ne može učiniti.
- Hoću ga vidjeti - rekoh. Nisam namjeravao otići a da ga ne vidim, a da mu ne
dam dum-dumove koje sam za njega ukrao.
Clay upita ženu gdje je Cecil i ona mu na plavoj cedulji napiše upute za bolnicu.
Nekoliko smo se minuta vozili kamionom i stali pred zgradom od opeke, gotovo
jednake onoj iz koje smo čas prije izašli. Topla izmaglica u blagim se naletima
gotovo nečujno spuštala. Hodali smo dugim bijelim hodnicima, te su nam mokre cipele
škripale na pločicama poda, i našli se u sobi gdje je mladić čokoladne kože sjedio
za stolom i jeo sušenu govedinu. Nosio je svijetloplavu bolničku odoru i pločicu s
imenom koje je glasilo narcisco.
- Vi ste iz pogrebnoga poduzeća? - upita Claya. - Trebali su nekog poslat
jutros.
- Došli smo vidjeti Cecila Jimeneza - reče Clay. - U kaznionici su nam rekli da
je ovdje.
- Dečko iz novina? Tu je. Vi ste mu obitelj?
- Mi smo mu prijatelji.
Narcisco strese glavom. Obrazi su mu bili izrovani ožiljcima od prišteva, a
zaglađena kosa se presijavala na električnom svjetlu poput lokve najcrnje nafte.
- Ako niste obitelj ni pogrebnici, onda nemam što s vama pričat. Ako hoćete,
mogu vam pozvat ravnateljicu, al ona će vam reć isto to.
- Ovaj dječak je bio njegov najbolji prijatelj - reče Clay. -Želi ga samo
vidjeti posljednji put.
Narcisco slegnu ramenima, nastavi žvakati svoju govedinu i reče: - A što ću mu ja.
Clay se maši novčanika, izvadi iz njega sve novčanice i spusti ih na stol. Narcisco
je dugo netremice i nepomično zurio u novac.
- Canajo - reče. - Dajem vam minutu. Ako zalupam na vrata, to znači da se
nosite odavde. Nije mi do toga da danas budem otpušten.
Ustao je i povukao ručicu na širokim čistim čeličnim vratima.
- Trebali su mu napraviti autopsiju, ali su onda odlučili da ne. Nisu autopsije
besplatne.
Narcisco povuče vrata, otvori ih i domahne nam.
- On je onaj lijevi, mislim, i ne dirajte ga.
Clay je ušao prvi, a ja za njim. Prostorija je bila malena i hladna, a u njoj samo
dvoja kolica dogurana uz nasuprotne zidove, oba prekrivena tkaninom iste
svijetloplave boje kao i Narciscova odora. Vrata se zalupiše za nama. Clay priđe
kolicima na lijevoj strani, odigne tkaninu drhtavom rukom i brzo je spusti.
- Prokletstvo - reče. Ja sam zurio u blistavi limeni odvod posred tla koji kao
da je sabirao svjetlost u sobi.
- Eđgare, nisam siguran... - poče Clay. Oči mu bijahu crvene i vlažne, a
čeljust mlohava. Gledao sam kako mi ruka
poseže za tkaninom da je odigne. Clay me nije pokušavao spriječiti.
Cecil je bio položen na leđa, lica okrenuta prema nama. Koža mu je bila
žućkastobijela, a oči okružene sve tamnijim modricama, bile su sklopljene. Lijeva
ruka, crna od zgrušane krvi, malko je visjela s ruba kolica, a kosa, nekoč tako
pomno počešljana preko čela, sad je bila sva zamršena i zaležana na vlasište na
neobične načine, poput polja pšenice poharana tučom. Iz tmine ždrijela kroz blago
otvorena usta vidio sam mu zub koji je okrhnuo o zahodsku školjku boreći se s
Nelsonom i njegovom bagrom.
Gnječio sam košulju u šakama i uzalud je pokušavao poderati napola. Od trenutka kad
smo bili izašli iz ureda, nisam se prestao moliti, mrmljati molim te molim te molim
te, preklinjući Boga da poništi sve što je ona žena rekla Clayu. U kabini kamioneta
i dok smo hodali dugim hodnicima te bolnice, pogađao sam se s Bogom, obećavši mu da
više nikad neću zgriješiti ako On sve to pretvori u zabunu, laž, nesporazum. Čeznuo
sam za svojim pisaćim strojem, želeći svoja obećanja preliti u tintu, učiniti ih
trajnima. Riječi koje šapneš sebi u ruke gube se istog trena čim siđu s usana, ali
svejedno sam ih izgovorio, i to sa svom vjerom koju sam imao u sebi: Molim te,
učinit ću sve, dat ću sve, bit će u redu, molim te.
Ali bio je preda mnom onakav, potpuno prožet smrću na oštrome svjetlu i sjeni.
Usprkos svakom razumnom objašnjenju, stajao sam pred nečim što je nekoć bilo moj
prijatelj Cecil, ukočen, blijed i prazan, nečim što se dogura do zida i prekrije
tkaninom. Pokušah zaplakati, nasmijati se ili viknuti, proizvesti nekakav zvuk
protivljenja, ali svaka kost i mišić na meni bili su čvrsto stisnuti i stajah
drhtureći od bijesa, a u ruci mi se tresla vrećica dum-duma.
Začas su iskrice vjere i nade, koje sam unio u tu prostoriju, ugasle i nestale u
zaboravu, ostavivši tek crnu želju, tešku i hladnu kao pepeo u mojim grudima: htio
sam ubiti Boga koji je to učinio Cecilu, koji je to meni učinio. Može mi oprostiti
krađe i sve druge grijehe, ali znao sam da ja njemu ovo neću oprostiti. U tom
trenutku, da je bilo moguće, bio bih uzeo Artov
nož iz čarape i svom snagom svojega dječjeg tijela urinuo ga u Njegovo srce. Kakav
oprost i pokajanje, ubio bih Boga Oca, sasjekao bih Ga i izbo zbog onoga što je
učinio Cecilu i Arto-voj ženi i kćerima, malome Deanu, Ismoreu, Sterlingu, svim
mrtvacima svijeta i svima koji moraju nastaviti živjeti pamteći ih.
Teška se vrata otvoriše iza nas i Narcisco nam reče da krenemo, da je došlo
vrijeme. Zabubnjao je olovkom po pločicama zida, te je nastala luda jeka po ono
malo prostora, a zatim mi prišao i povukao me za rukav: - Nosite guzice odavde,
idemo.
Clay se naglo okrene i snažno odgurne Narcisca koji zate-tura natraške i zabije se
u čelična vrata koja su odjeknula i potresla se u šarkama.
- Odbij - prošapće Clay, a glas mu je škripao poput leda.
Narcisco ustane, pogleda je li mu odora dobro namještena.
- Ti pendejo jedan, imaš sreće da te ne pretučem, govnaru, ti Ichabod Cran^u,
jebeni Abrahame Lincolnu.
Clay me upita jesam li spreman za polazak. Kimnuh, on vrati tkaninu preko Cecilova
lica i to je bilo sve.
Žurno se udaljismo dok je Narcisco urlao hodnikom da će zvati policiju ako se ne
tornjamo dovraga. Vani smo dugo sjedili u kabini kamioneta zureći kroz vjetrobran u
nebo koje se stalo vedriti, a poslijepodnevno sunce prosipalo je svjetlo ispod
svoda tmurnih oblaka.
Clay progunđa nešto i strese glavom. Bio je blijed ispod tamne brade i držao je oči
sklopljene. - To nije ... - reče zami-rućim šaptom. Rukama prekrivenim dlakama
brončane boje na sve slabijem svjetlu zgrabi upravljač i opet ga pusti. - To nije
pošteno.
Naposljetku smo krenuli sa suncem za leđima, pustinjom ispunjenom izduljenim
sjenama koje su nam sve pokazivale isti smjer. S jedne strane u daljini su se
nijemo nizali brežuljci, a s druge pješčenjački brijezi koji su plamsali u suton
poput usijane žeravice. Otvorih vrećicu koju sam još uvijek držao u ruci i izvadih
dum-dum. Imao je okus ananasa i umjesto da ga cuclam, kao što je Cecil činio tako
pomno i predano, zdrobih ga kutnjacima zadovoljan glasnim krckanjem. Autocesta je
bru-
jala, svijet oko nas se mračio, a ja, jednu po jednu, pojedoh sve lizalice,
zgnječene u gusti gnjecavi sirup - trešnja, pjenušavi sok, lubenica, tajanstveni
okus, vanili-soda, limun, sve smiješano. Njihovi štapići su pravili smeće na podu
podno mojih nogu, poput sitnih kosti, a zrnata im je sladost bila poput otrova na
mojem jeziku.
KONAČNO USKRSNUĆE
Ostatak toga ljeta živio sam kao omamljen, obuzet osjećajem samoće, koji me
proganjao poput roja muha. Presahle su mi sve želje, svaka zabava omrzla, nije me
više nimalo zanimalo jelo, televizija ni drkanje - osjećao sam se šuplje i
nezgrapno, poput lutka sklepana od drva, starog željeza i konopa. Tih dugih
ispraznih ljetnih dana, koji su se smjenjivali bez razlike, većinu bih jutra
prespavao, rutinski zbrinuo životinje, hranio ih i polijevao, čistio torove i
kaveze, a potom dobar dio popodneva
- proveo tipkajući, pri čemu je Mozak bio dovoljno mudar da me u tome ne ometa.
Uglavnom sam tipkao besmislice, zapadajući u neku vrstu transa, uronjen u kucanje
tipki i batova o papir, sasvim unesen u ritam, nemarno jureći u vratolomnom tempu
koji je često završavao zaglavljivanjem batova, kao kad previše prstiju posegne za
zadnjim komadom pite. Katkad bi se ritam usporio - ne tvrdim da sam doista
upravljao svime time - oduljivši se dok se svaki udarac batića ne bi poklopio s
otkucajem sata ili kucanjem dotrajala srca. Mogao sam tipkati dva do tri sata u
komadu. Prsti su mi mlatili riječi i rečenice bez smisla i značenja, osim što su
izražavali moje mračno raspoloženje.
Jednog me dana Lana zatekla kako tipkam u sobi i zamolila da načas prestanem, tako
da možemo razgovarati. Bilo je kasno poslijepodne i pruge svjetla s niza rebrenica
padale su joj preko lica kao da su šipke na kavezu. Pogledala je na hrpe listova
koje sam natipkao, svaki gotovo zacrnjen rojem slova,
i zamolila me da sjednem do nje na Mozgov krevet. Ljubaznim, šaptom izrečenim
riječima ona mi objasni pojam uskrsnuća, kako će u trenutku Kristova Drugog dolaska
cijelo čovječanstvo uskrsnuti, svi ćemo ustati iz grobova, tijela će nam biti mlada
i besprijekorna, i živjet ćemo vječno. Ruku je držala na mojoj, a oči su joj
postajale sve vlažnije i mekše dok je govorila. Znao sam da misli na maloga Deana i
jedva čeka dan kad će ga ponovo podići i privinuti na grudi. Ali u onom stanju
nisam nalazio utjehe ni u čemu što mi je govorila. Zamišljao sam kako cijelo
čovječanstvo, svatko tko je ikad živio, mili iz zemlje, svi u isti mah, svi smeteni
i zatravljeni nakon dugog sna, kako im grumeni zemlje spadaju s kose i odjeće,
prašina se diže s njih poput dima i vrve milijuni zbunjenih ljudi nastojeći svi
istovremeno pronaći svoje voljene. To je lakše onima koji su imali sreće da umru i
budu pokopani zajedno - ali što je s nama ostalima? Kako ćemo mi pronaći jedni
druge? Tjednima sam sanjao o tome kako prljav i izgubljen lutam kroz uzbibane mase
u potrazi za majkom, za Cecilom, kako ih zovem dok ne promuknem. U najgoroj noćnoj
mori, među tim bi milijunima ojađenih, pohabanih ljudi, prljavih i bijednih poput
izbjeglica, zavladao nemir, spoticali bi se jedni preko drugih, gurali se kroz
zamršeno klupko udova i lica, dozivajući očeve, majke, djecu, bake, djedove, toliko
već ljuti i siti svega da bi na kraju netko naletio na nekoga i počela bi tučnjava,
kiša udaraca, izgrebena lica i u sljedećem trenutku nastao bi općesvjetski metež,
milijuni prljavih uskrslih ljudi toliko izvan sebe da urlaju i grizu se, bacaju
kamenje i vuku se za istrunulu odjeću, a Isus gleda odozgo žalostan s Njegova
zlatnog trona pitajući se kako je došlo do svega toga.
Tijekom tih dana, koji su se premetnuli u tjedne, pokušavao sam se svim silama
uvjeriti da su Bog, Isus i uskrsnuće tek gomila laži koje ponavljaju neki
dobrohotni bijelci, ali od kojih nema koristi, Bog je bio negdje. Dodirnuo me i ja
sam Njegovu prisutnost osjetio u većoj mjeri nego što bih to mogao reći za svojeg
oca.
Vjerovao sam u Njega na isti jednostavni tvrdoglavi način na koji je baka Paul u
Njega vjerovala. Ali to što vjerujem da On postoji, ne znači da mu trebam vjerovati
ili da mi se čak treba sviđati. U istoj mjeri u kojoj sam znao da je On živ, jed-
nako sam znao da on nije neki dobrohotni tip, onako kako su ga svi zamišljali, i
zakleh se da se više nikad neću naći u situaciji da ga za nešto preklinjem, tražim
od Njega. Iz svega što sam prošao i vidio tijekom svojeg kratkog života mogao sam
izvesti tek jedan od dva zaključka: ili je Bog luđak na kvadrat, ili je čisto zao.
Jedinu sam utjehu za sve to vrijeme nalazio u snovima i maštanjima o poštaru. Nisam
imao pojma gdje bi mogao biti, ali svakog bih mu dana sročio drugo pismo da mu
kažem da sam živ i zdrav. Ta pisma, kao i moja pisma Cecilu, često su bila puna
laži: rekoh mu da živim bezbrižnim životom djeteta kojemu ništa ne nedostaje. Rekoh
mu da sam sretan.
Počeo sam prema tom čovjeku osjećati neku bliskost koju nisam poznavao, vezu:
shvatio sam kako je to, slučajno ili sudbinski, biti odgovoran za smrt drugoga.
Više od svega postao sam opsjednut mišlju da skinem taj teret s njega - da mu uđem
u trag, pokucam na vrata i kažem: Gledaj! To sam ja! Živ sam! Kako će samo biti
uzbuđen kad mu se to dijete koje je mislio da je godinama prije ubio, najedanput
stvori na vratima, na neki način uskrslo, odraslo, u jednom komadu i zdravo, nekoć
mrtvo, ali sada živo i puno dobrih novosti, pravo pravcato ču-. do. Beskrajno sam
dugo maštao o tom trenutku, bez srama. Bio je to jedini način da odagnam trajnu
bol, krivnju koja mi je pržila grlo poput žuči. Zamišljao sam ga s njegovom bijelom
kožom, narančastom kosom i plavom odorom čije je donji dio ovio oko moje glave da
zaustavi krvarenje toga davnog ljetnog dana. Pozvat će me u kuću i ja ću mu
ispričati čudesnu priču. On će zadivljeno slušati i grliti me grcajući u suzama:
Hvala ti, Edgare; hvala ti. Tako sam sretan, i u jednom trenutku čovjek izjedan
krivnjom i boli preobrazit će se u nekoga prožetog shvaćanjem da se smrt može
mijenjati za život, da se ono što je uništeno može ponovo sastaviti.
STRANAC
Jednoga sunčanog rujanskog jutra prenuh se iz duboka nemirna sna, otkrivši da mi je
posteljina mokra: u dobro mi znanoj hladnoj ljepljivosti. Poskočio sam, zbacio
pokrivač i stao vući ponjave ruku preko ruke, poput otočana kad izvlači mrežu punu
riba. Kako sam ih samo mogao tako jako smočiti? Čini-
lo se kao da je Edgarov krevet prošao kroz autopraonicu.
Mozak se iskotrljao s donjeg ležaja, zamršene kose, i gledao me kako svlačim mokru
pidžamu dok me elastični rub steže oko nogu. - Što je bilo? - upita.
- Ništa - odvratih. - Ništa se ne brini, nego idi natrag na spavanje.
Mozak izađe iz sobe, a ja zaurlam za njim neka se vrati. Doveo je Lanu koja mi je
začas počela oduzimati ponjave govoreći da je u redu, ništa se ne brini, Edgare,
događa se to svakome. Uskoro smo bili kao na povlačenju konopa, Lana puna blagih
utješnih riječi, dok je povlačila i trzala, a Edgar ispričavajući se na sve načine,
ukopavši pete u madrac i omatajući krajeve ponjava oko podlaktica, ali napokon je
Lani pošlo za rukom da skrši moj stisak i istrgne mi posteljinu koju je bacila na
pod do moje mokre pidžame.
- Još samo jedna stvarčica i gotovi smo s time - reče i poput medicinske sestre
s kojom nema šale uze s mene svlačiti gaćice dok ih nije dovela do gležnjeva. Više
se nisam protivio ni opirao. Ponos mi se srozao na samo dno i nisam mogao pasti
niže.
Pošto je Lana otišla da mokru posteljinu baci u perilicu, sjeo sam gol na svoj
mokri ogoljeli madrac ne hajući ni za što. Mozak se vrzmao lijevo-desno, krivio
vrat, žmirkao.
- Hej - vikne. - Pa ti imaš dlake na luleku.
Lukavo je kimnuo kao da je upravo došao do vrlo važne spoznaje, kao da je
najedanput sve imalo smisla. - Pitao sam se - reče -...kad ćeš se iseliti iz moje
sobe.
Znao sam da će do toga doći, samo to nisam očekivao tako skoro. Sinoć je Lana za
vrijeme obiteljske večeri u kući najavila dva događaja: kao prvo, da je Trong
otišla rođakinji u Kan-
sas City, odlučila ondje ostati i više se neće vraćati. Sad kad je njezina soba
slobodna, ja sam se mogao preseliti kad god poželim. Dakako, ja se nisam htio
preseliti, nisam htio imati posla sa sobom u kojoj se prekrasno dijete ugušilo u
kolijevci. Znao sam da je duh maloga Deana u toj sobi i znao sam da će me preselim
li se proganjati do besvijesti.
Ali ništa nisam rekao, nisam prigovarao. Obiteljska večer sastojala se od sklada i
pozitivnih osjećaja, ne od sukoba, to su naši crkveni poglavari dali jasno do
znanja svima nama. Svakog ponedjeljka uvečer morali smo se okupiti, pjevati himne,
voditi rasprave o evanđelju, odigrati koju partiju neke igre, uzeti neko
osvježenje, uvijek osvježenja. Očekivalo se da ćemo naučiti voljeti jedni druge.
Lana bi nas okupila i mi bismo sjeli zajedno u pretrpanoj obiteljskoj sobi
slatkasta mirisa, suočeni s nelagodom, dok su nas smrknuti preci Claya i Lane
motrili sa svojih položaja na zidu. Sunčica bi uzdisala i grizla nokte, Mozak bi
mumljao sebi u brk kad god bi netko rekao “ko” umjesto “tko”, Edgar bi sjedio
potpuno nepomično i svim se silama trudio da ne prozbori ni riječi, Clay bi utonuo
u naslonjač dok ne bi zadrijemao, a Lana bi govorila do besvijesti, samo da razbije
mrtvilo, naglas čitala priručnik za obiteljsku večer sa zubatom ushićenom obi-telji
koja je veslala u kanuu na koricama.
Međutim, noć prije bila je drugačija. Najprije je tu bila objava o Trong, zatim se
Lana sasvim uozbiljila, a glas joj je poprimio neobičnu težinu. Umjesto da se
izležava u naslonjaču, Clay je sjeo do nje u fotelju, Mozak i Sunčica su se upitno
pogledavali. Clay i Lana su se gotovo dodirivali.
- Vaš otac i ja razgovarali smo o ovome nekoliko posljednjih mjeseci i odlučili
smo da vam kažemo sve. Radi se o nečemu što se tiče svih nas, o nečemu što moramo
svi zajedno odlučiti, a čak ni tada nitko nam ne jamči da ćemo uspjeti. Pita-
li smo se što biste mislili o tome da Edgar postane stalni član naše obitelji.
Nastupio je dugačak trenutak u kojem sam čuo kako je stari sat otkucao šest puta.
- Misliš zauvijek?
Lana kininu. - Naravno. Ali samo ako to Edgar želi i ako biste ti i Sunčica to
prihvatili. To također ovisi o Edgarovom ujaku koji je njegov zakonski staratelj, a
i zakon će imati što reći, posvojenje je složen proces i može potrajati, tako da
nećemo srljati. Želim da svi razmislite o tome, molite se za to. O tome moramo
odlučiti svi zajedno.
Jedino što sam čuo od svega toga bilo je “posvojenje”. Pogledao sam Mozga koji me
smrknuto promatrao. Čak se i na lice Sunčice, koje kao da nikad nije odstupalo od
izraza nezadovoljstva i dosade, navukao izraz blagog šoka.
Posvojenje, ponavljao je Edgar u sebi opet i iznova. Bila je to riječ koja je odveć
budila nadu.
I to je bilo sve od obiteljske večeri. Nikakvih lekcija iz priručnika, nikakve
početne ni završne himne, čak ni molitve. Lana reče: “E, pa osvježenje u kuhinji!”
i posjedasmo uokolo stola u blagovaonici nervozno se pogledavajući i gutajući
kompot od breskve preliven sladoledom.
I sad, samo dvanaest sati poslije, Mozak me već pokušava najuriti iz sobe.
Sišao sam s kreveta i navukao par izrezanih traperica.
- Nećeš se istuširati? - zapanji se Mozak. - Malo prije si se sav zapišao, baš
kao što si radio prije.
Zaboravio sam da sam za jednog od naših dugih noćnih razgovora priznao Mozgu da sam
nekoć mokrio u krevet. U tom sam si trenutku obećao da mu više neću povjeriti
nijednu tajnu.
- Otuširat ću se za koji trenutak - rekoh. - Ali prvo idem dolje.
Mozak pođe za mnom. Nije me mislio samo tako pustiti na miru. Dolje u zvjerinjaku
pravio sam se da hranim ribe.
- Pomoći ću ti danas poslije škole da se iseliš - reče Mozak.
- Ne moraš me čak ni moliti.
- Neću se seliti - rekoh.
- O da, hoćeš. Sad imaš novu sobu. Tamo borave svi gosti. To je gostinjska
soba.
- Ne želim biti u njoj.
- Nema veze što ti želiš. Zar misliš da si sad u svojoj kući, što li? Misliš
ako si spavao u mojoj sobi da sad vodiš glavnu riječ?
- Ne mislim to.
- Dobro, jer nije tako. Nastojao sam biti pristojan i prepustio ti svoj krevet.
Onda ga ti cijelog zapišaš. Eto što čovjek dobije za dobročinstvo. Sad je Trong
otišla i ne želiš ni izaći iz moje sobe. Kakvog to smisla ima?
Otišao sam do štakora Kekeca koji se bjesomučno okretao u kotaču. Potapšah krletku,
bacih mu koji grumen hrane. Nastavio je bez predaha dok su mu se oči manijakalno
caklile. Nastojao sam držati što veću udaljenost između sebe i Mozga. Bojao sam se
da bih ga mogao udaviti ako bi mi se odveć primaknuo. Bio mi je za petama, ali sam
mu namjerno okretao leđa. Zakoračio je do mene i potiho, kao da ne želi da ga
papige čuju, rekao: - Jedino zbog čega te moji roditelji žele posvojiti je zato što
te žale. Zato što nemaš oca, majka ti je umrla i najbolji prijatelj isto tako, i
nemaš kamo poći.
Okrenuo sam se i ščepao ga za rame, ubadajući ga palcem u meko tkivo odmah ispod
ključne kosti - što mi je Gnjilozu-bi često radio kad mi je htio zadati bol bez
puno napora. Htjedoh reći Mozgu da bi i on trebao biti pažljiv, mogao bi završiti
mrtav kao moja majka i Cecil, čini se da se smrt događa ljudima koji su mi bliski,
ali zubi su mi bili stisnuti od tako slijepog gnjeva da nisam mogao protisnuti ni
riječi. Umjesto toga sam prenio poruku što sam bolje mogao rujući mu rame palcem
kao šilom.
Iskobeljao se iz mojeg stiska i stao se polako povlačiti uz stube, držeći se
lijevom rukom za desno rame, lica tako zajapurenog da je izgledalo kao da je
izvrnuto iznutra prema van.
- Nikad više da me nisi pipnuo - zareži. Nije plakao kad sam ga dograbio, ali
sad su mu oči bile pune suza i kretao se ukočeno, još uvijek u boli. Ožiljak na
čelu gdje ga je ujeo Omar postao je tamnoljubičast i pulsirao je.
- Oprosti - zazvah s podnožja stubišta, ali čak je i mojim ušima isprika
zvučala šuplje, izgovorena više iz navike.
Mozak strese glavom. Pope se sve do vrha stubišta. Pogleda me odozgo i izdeklamira
izjavu koja kao da je u sebi nosila teško breme istine.
- Nikad nećeš biti moj brat - reče promukla glasa ispunjena suzama. - Ti si
stranac. Koga ti misliš zavaravati?
EDGAR I SUNČICA
Jedne noći bez mjesečine, dok je vjetrić pirio, čekao sam Sun-čicu. Ranije sam s
gornjeg ležaja slušao kad je uz škripanje otvorila vrata svoje spavaće sobe, prošla
kroz zveckave kuglice gornjeg portala, sišla niz stepenice uz zvjerinjak i van kroz
stražnji ulaz. Bio je petak navečer, a ja sam tijekom proteklih nekoliko mjeseci
shvatio da je petak navečer doba kad se najradije iskrada u tajanstveni svijet
pivopijskih tuluma na ispranom pješčenjaku i krstarenja po Glavnoj ulici do sitnih
jutarnjih sati.
Ležao sam nemiran u postelji sat-dva, a potom navukao traperice i majicu preko
pidžame. Iskrao sam se u stražnje dvorište i čekao da se Sunčica vrati. Od onog
prvog susreta s njom, prije nekoliko mjeseci, nekoliko smo puta razgovarali kasno
noću sjedeći uz vodospremnik. Na svjetlu dana me ignorirala jedva me gledajući, ali
me kasno navečer, pod okriljem dvorišta, podnosila, čak se činilo da me malko i
simpatizira. Možda je to bilo povezano s činjenicom da je obično bila pijana.
Jedne od tih večeri zatekla me blizu kaveza strvinara Daga kako lopaticom za vrt
kopam jamu. Te večeri, za razliku od većine drugih, nisam je čekao u dvorištu s
nadom da će razgovarati sa mnom, nego sam otišao onamo da zakopam svoje raspelo.
Oduvijek me pomalo plašilo, ali sad nisam mogao podnijeti da ga pogledam, nisam
trpio da ga imam igdje uza se. Previše me podsjećao na Cecila: krvavi polugoli
Isus, glave klonule u stranu, usta otvorenih kao usred zadnjeg bolnog hropca. Uz
sve ostalo, mormoni su bili protiv raspela i svake vrste
križeva. Isusa moramo pamtiti kakav je bio za života, kažu, a ne u bolnoj krvavoj
smrti.
Kao da je to samo tako.
Koji bi otac, tipkao je Edgar, takvo što učinio svojem sinu?
Činilo mi se da nije u redu odbaciti raspelo pa, držeći liječničku lampicu među
zubima, iskopah jamu duboku koliko sam rukom mogao doseći, zasijecajući splet
korijena drveća, te ubacih raspelo unutra. Dok me gledala kako bacam zemlju natrag
u jamu, Sunčica mi je bez daha ispričala kako su se ona i njezine prijateljice
zamalo automobilom otkotrljale u grabu, vraćajući se od kuće s tuluma među
cedrovima južno od grada. Nije me ni upitala što to radim. Odavno je prihvatila da
se u sitne jutarnje sate Edgara često može zateći u stražnjem dvorištu kako drka,
razgovara sa životinjama ili zakapa raspela.
Sunčica i ja smo se počeli povjeravati jedno drugome. Pričala mi je o svojim kasnim
noćnim ispadima, o dečkima u koje je bila zaljubljena i o tome što se događa između
Lane i Claya. Mljela je i oštro zabacivala kosu, katkad možda i zaboravljajući da
sam uopće tamo. Doznao sam da Lana odlazi k psihologu zbog depresije i da od smrti
malog Deana nastoji uvjeriti Claya da se odsele, koliko je god daleko moguće iz
toga sitničavog grada i te kuće prožete prisutnošću maloga Deana. Imala je nekoliko
ponuda za radno mjesto u drugim državama, ali Clay je odbijao da ode; nije mogao
ostaviti grob svojega sina.
Ja sam zauzvrat govorio Sunčici djelićke o svojem životu u St. Divine’s i Willieju
Shermanu, izbjegavajući svaku priču koja bi se ticala moje majke, Cecila ili dr.
Pinkleyja. Sunčica se užasnuto smijala na epizodu sa sraonicom, ali je sumnjičavo
zaškiljila kad sam joj pričao da sam skočio s litice a da nisam pretrpio nikakvih
spomena vrijednih ozljeda. Budući da je pokazala zanimanje za moju glavu i način na
koji sam je ozlijedio i kako mi je izliječena, ispričao sam joj o poštaru i tome
kako me pregazio.
- Tog su poštara trebali strpati u zatvor - reče Sunčica.
Stresoh glavom. - Ne, nije on kriv. Nije znao da sam ispod.
Poslije me pokušao spasiti.
- Trebao je gledati. To je poštarski kod ponašanja, tako nešto. Svaka budala to
zna. Poštari trebaju gledati ispod džipova prije nego što se odvezu. To im je dio
posla.
- Nisu ga mogli strpati u zatvor jer je pobjegao - rekoh. -Misli da me ubio,
ali nije. Ozlijedio se jer je mislio da me ubio. Pronaći ću ga i reći mu da sam u
redu.
Otišao sam do teretnog vagona i izvukao jednu od jednostavnijih verzija pisma koje
sam namjeravao poslati poštaru. Pridržavao sam joj lampicu da može čitati.
Štovani gospodine
Zovem se Edgar Mint. Prije mnogo godina, kad ste bili poštar u Arizoni, prešli ste
mi vozilom preko glave. Znam da vam je bilo ružno zbog toga. Htio sam vam reći da
nisam mrtav. Nisam čak ni odveć ozlijeđen. Imam napadaje i kvrgavu lubanju, ali to
je to. Također, bio sam u komi. Sad živim s divnom obitelji u Utahu. Ne znam gdje
ste, ali nadam se da ću vas jednoga dana pronaći. Ne brinite se za mene, dobro mi
je, nisam mrtav. Nadam se da vas više ne peče savjest. Sve je u redu,
Vaš prijatelj Edgar P. Mint
p.s. Ne mogu se potpisati jer moj mozak ima jednu malu manu. Ne mogu pisati. Ne
brinite se ni za to. Imam pisaći stroj.
Nadao sam se da će Sunčicu zadiviti moje plemenite namjere, ali vratila mi je
pismo, uzdahnula, uzela kamenčić i ubacila ga u vodospremnik.
- A kako ga misliš naći? - upita. - Ne znaš mu ni ime. Daj Edgare, budi
ozbiljan.
To me shrvalo. Budi ozbiljan. I na najmanju naznaku neodobravanja Sunčičina
neodobravanja ostao bih danima pokunjen. Ali i trunka pohvale ili zanimanja
uznijela bi me na tjedan dana u toplu sretnu izmaglicu. Bio sam siroče i, kao i
druga siročad, htio sam jedva išta više nego da budem voljen.
Te večeri bio sam pripravan zadržati je s još kojom svojom pričom. U ruci sam držao
kamičak koji mi je ispao iz glave i namjeravao sam joj ga pokazati, možda joj ga
čak ponuditi u znak svojih osjećaja. Nisam mogao zamisliti da bi ostala hlad-
na prema njemu; ta ispao mi je iz glave i na njemu je bilo nešto skorene krvi.
Također sam imao na umu smisliti neke događaje u kojima bih ispao hrabriji i
odvažniji; shvatio sam da me priče u kojima iz očaja skačem s litice ili sam
natjeran da jedem govna baš ne prikazuju kao junaka. Ali činilo se da joj treba
cijela vječnost da se vrati kuči. Više od sat vremena šetkao sam između obora i
torova nastojeći se zagrijati, češkajući koze između rogova, gledajući pasanca
Otisa koji je patio od nesanice i kloparao po kavezu poput minijaturnog sivog
tenka, razgovarao s mazgom Dorotejom koja mi je bila omiljena sugovornica jer bi me
gledala velikim okruglim okom i pomirljivo klimala glavom na svaku moju izjavu.
Naposljetku sam legao na balu izolacije od fibera i zaspao.
Kad sam se probudio, Sunčica je već bila ondje, sjedila straga na stubama.
Zagnjurila je lice u dlanove i jecala. Onaj prijašnji povjetarac prerastao je u
oštar vjetar od kojeg je drveće škripalo i stenjalo, štropoćući granama sličnim
ticalima golemih kukaca iz filmova strave. Neko sam vrijeme stajao uz nju kršeći
ruke, nastojeći smisliti što bi najbolje bilo reći ili učiniti, dok mi je vjetar
podizao kosu i vraćao je opet na mjesto. Izolacija mi je zašla u hlače i pod
košulju te sam se vrtio od izluđujućeg svraba. Sunčičino lice bilo je obliveno
suzama, a niz oči joj se slijevala maškara.
- Što je? - reče. - Zar ćeš vječno tako stajati?
Riječi joj uguši još jedan jecaj te je kašljala i ridala dok joj se niti sline
pojačane sluzi nisu objesile od usta sve do cipela.
Sjedoh do nje i upitah: - Jesi dobro?
- Ha! - izderala se u vjetar i još malo otplakala. Položih ruku na njezinu
napuhanu najlonsku jaknu, tako blago da nije ni osjetila moj dodir. Dugo je
plakala. Svaki put kad sam pomislio da je gotova, počinjala bi iznova. Počela me
boljeti ruka, a guzica me nesmiljeno svrbjela. Kad se učinilo da napokon dolazi k
sebi, rekoh: - Imam ovdje jedan kamen...
- Poznaješ Marka Jacobsena? - najedanput će Sunčica pogledavši me odozdo. Mark
Jacobsen bio je jedan od dječaka koji su joj se sviđali, možda izabranik. Vidio sam
ga nekoliko puta
u školi. Bio je osunčan, raskliman i nosio pravu ogrlicu od školjaka. Lijeno se i
samouvjereno kretao hodnicima, lukavo upirući prstom u svakoga koga je poznavao.
Mrzio sam ga.
- Mark Jacobsen je takav gad - reče Sunčica brišući zapešćem usta. Ponovo je
zaplakala, ali više ne tako uvjerljivo. Malo pomalo, nezamjetnom progresijom,
osjetih kako klizim bliže njoj dok nam se bedra nisu dotakla. Zadržah dah, a zatim
ga ispustih što sam lakše mogao, ukočenih mišića koji su blago podrhtavali.
Sunčičina mi se kosa stalno zalijetala u lice, šibajući mi vršcima oči i golicajući
uši.
- Kladim se da se još nikad nisi ni sa kim poljubio, jel tako?
- reče ona.
- Ovaj - dahnuh. - Nisam.
Iz nekog razloga to ju je nasmijalo. - Bi li volio? - upita.
- Volio što?
Pljesne me po ramenu. - Ljubiti se s nekim, što me ne slušaš?
- S kim?
- A što misliš? Vidiš ovdje još nekoga?
Krvi mi prostruji žilama poput vode. - Ne znam - rekoh. -Vjerojatno bih mogao
razmisliti o tome.
Ponovo se nasmijala i uto se naslonila na mene i osjetih njezino lice kako dodiruje
moje, ja se okrenuh dovoljno da nam se usta nađu na istoj visini i ona me poljubi,
mek vlažan pokret puti koji me prože sve do nožnih prstiju. Prstima je prelazila
poput kišnih kapi preko izbočina, udubina i kratera moje slijepljene glave. Vjetar
joj podigne kosu oko naših lica zagradivši nas na trenutak u mali odijeljen
prostor, dopustivši samo vlažnome zvuku trenja naših usana da se čuje.
Odmakla se i povukla malo od mene na stubama. Bilo mi je kao da u meni nema snage i
htio sam se pustiti da se srušim na nju kao iscrpljen čovjek na perinu, ali nekako
se uspjeh održati uspravno. Neko vrijeme nijedno od nas ne reče ništa. Zurili smo u
plavu tamu i osluškivali vjetar.
Sunčica se nasmije smiješnim štucastim smijehom i ustade. Prije nego što smo ušli u
kuću reče: - No, barem sam nekoga večeras poljubila.
VOŽNJA PO SNIJEGU
Čekam te večeras u ponoć u podnožju brijega kod znaka stop. Dovest ću nekoga
posebnog da ga upoznaš! Nemoj kasniti!
Tvoj Barry
Pronašao sam tu poruku prije početka nastave na knjizi u školskom ormariću. Ogledao
sam se oko sebe, naglo zahvaćen osjećajem da me netko promatra i da mi krv ključa u
ušima. No samo su se jedni te isti učenici kretali hodnicima, derali jedni na
druge, cerekali i sudarali ramenima, ne mareći za mene.
Zadnji put sam dr. Pinkleyja vidio na Dan zahvalnosti. Bio sam s Lanom i Mozgom u
robnoj kući Shearer, pogledao sam kroz izlog i vidio ga u govornici na crpki preko
puta kako telefonira. Bilo je to prvi put da ga vidim otkako se pojavio u kući u
odjeći misionara. Nosio je metalizirane sunčane naočale i sivi ogrtač i tako
divljački vikao u telefon da se činilo da će odgristi komad slušalice. Trudio sam
se da mu čitam s usana, ali prebrzo je micao njima. Jedino sam uspio razabrati
“odera-ti” i “Meksiko”. Potom je uskočio u automobil, plavi torino, i nestao niz
ulicu Hamilton.
Kad smo se vratili kući iz kupovine, očekivao sam da ću ugledati onaj plavi torino
pred kućom, a dr. Pinkleyja na fotelji kako pijucka toplu čokoladu i čavrlja sa
Sunčicom. Barem još dva tjedna poslije držala me neugodna paranoja: cijelog sam
dana očekivao da ću začuti njegovo kucanje na ulaznim vratima ili tuckanje po
prozoru svoje spavaće sobe. Tražio sam ga pogledom na košarkaškim utakmicama i
misama. Ali nije se pojavljivao. Došao je sve do Richlanda a da nije pokušavao sa
mnom stupiti u vezu. To me istovremeno razočaralo i budilo nade u meni: možda je
sasvim digao ruke od mene.
Duboko u sebi znao sam da je to lažna nada, jednostavno samozavaravanje. Barry je
bio jedina stalna pojava u mojem životu. Bio je jednako neizbježan kao i vrijeme.
Svaki put kad bih pomislio na njega, osjetio bih navalu panike u predjelu između
srca i pluća, kao da navire iz velikih dubina. Osjećao
sam se bespomoćno pred samom pomišlju na njega; nisam se mogao sakriti od njega,
nisam mogao potrčati i izbjeći ga, naći načina da se provučeni ispod njegove sjene.
Mnogo sam puta razmišljao o tome da zovem policiju ili da sve ispričam Clayu i
Lani. Ali predobro sam poznavao Barryja Pinkleyja. Nitko - ni policija, ni mormoni
- nije ga mogao udaljiti od mene sve dok je želio biti dijelom mojeg života.
Jedino sam znao: ako ne dođem u dogovoreno vrijeme, on će doći po mene. Zamišljao
sam ga kako obija prozor i šulja se kroz tihe hodnike kužeći onu kuću svojom
mračnom pojavom.
Popodne je počelo sniježiti. Veljača je bila na izmaku i tjedan dana smo imali
toplo nemirno vrijeme. Toga dana je nebo, međutim, postalo sivo i bezlično, a kad
sam se iskradao iz kuće, na tlu se nahvatalo već tridesetak centimetara prhkog
snijega. Nije prestajalo sniježiti, umrtvljeni zrak bio je ispunjen krista-lićima
leda koji su padali takvom osmišljenom sporošću da se činilo kako se grbavi oblici
automobila, kuća i svjetlucavih kostura stabala penju k noćnome nebu.
Gotovo sam se odskijao nizbrdo, pršteći kroz prah koji se kovitlao poput zavjese od
blistave prašine. Imao sam na sebi samo traperice; majicu dugih rukava i tenisice -
kopanje po ormaru u hodniku, tražeći čizme i kaput, prouzročilo bi previše buke -
ali nisam nimalo osjećao hladnoću. Automobil, keste-njasti, marke Crown Victoria
čekao me na uglu, praveći dva ružičasta kolobara na snijegu svojim zaustavnim
svjetlima.
Otvore mi se vrata i ja se uvukoh u toplu unutrašnjost ispunjenu dimom. Barry je
bio za upravljačem, a do njega je sjedila brineta koja je nosila bundu satkanu od
krzna barem dva tuceta nekadašnjih stvorova. Jeffrey se smjestio na stražnjem
sjedalu, a žar njegove cigarete gorio je poput zapaljena fitilja.
Barry mi ženu predstavi kao Robertu, svoju zaručnicu. Nagne se preko Roberte da me
potapša po koljenu.
- Jesi spreman za malo zabave večeras?
- Može - rekoh kad je nagazio na papučicu. Motor je turi-rao, kotači se vrtjeli
i kotrljali, a Barry je strpljivo čekao fiću-kajući neku melodiju i pritišćući gas
do daske sve dok se automobil nije trgnuo i sa zadrškom se pomaknuo prema naprijed,
poput kola vučenih volovskom zapregom. Dok nismo stigli do autoceste, glatko smo
prtili put pred sobom u mrkloj noći, bacajući uskovitlane lukove bjeline lijevo i
desno.
Vozili smo se četrdeset i pet minuta, a naslage snijega zametale su sva stakla.
Barry se usredotočio na cestu kroz usku prugu koju su čistili brisači i odgurujući
Robertinu ruku kad ga je pokušala protrljati po nozi.
-Jesi lako izašao iz kuće? - vikao je Barry nadglasavajući se s brujanjem grijača.
- Nije te nitko vidio da izlaziš?
- Sasvim sam tih - odviknuh mu.
Roberta mi se nasmiješi i potapše me po glavi kao da sam pas. Imala je krasno
nakićenu frizuru i svaki čas bi me zapah-nuo snažan miris njezina mošusnog parfema.
Povikne prema Barryju: - Nisi mi rekao da je kao mali Tonto!
Kad smo stali, shvatio sam da se dogodilo nešto ravno čudu; bili smo u automobilu
gotovo sat vremena a da Jeffrey nije zucnuo ni riječi.
Kad je Barry otvorio vrata, ugledah obrise dvokatne seoske kuće s čijeg su žlijeba
sige visjele u redovima poput ribljih zubi, a u daljini nekakva elektrana
svijetlila je žutim fosforescentnim svjetlom i proizvodila oblake pare. Barry i
Roberta izađoše, a Barry mi reče neka ostanem u autu nekoliko minuta. Jeffrey će mi
praviti društvo dok oni srede nekoliko stvari i vrate se po mene. Čim su se vrata
zalupila, Jeffrey reče: - Taj mi tip, koma-tozni moj, počinje ići na živce.
- Zašto smo došli ovamo?
Jeffrey zdušno otfrkne nosom. - Misliš da imam blage veze? Misliš da mi išta
govori? Šenuo je. Prije se još nekako držao, ali otkad su se pojavili Meksikanci i
preoteli nam mušterije, odlučio si je naći tržište na ovom dijelu. Smioni plan,
koma-tozni, svaka čast. Tko bi ikad pomislio da bi droga ovdje mogla imati dobru
prođu? Ja sigurno ne. Kažem ti, drogeraša imaš posvuda, čak i u ovoj zemlji iz
bajki. Dolje, na jugu, svaki peti čovjek, muškarac, žena i dijete puši travu ili
guta pilule u nekom obliku. Ovdje gore je prije jedan na dvadeset i pet, teško je
reći. I što je još gore, ovdje se znaju prikriti tako da izgledaju
kao ostatak stanovništva. U mojem kraju ovisnik izgleda kao ovisnik, u interesu mu
je da bude tako.
Zazviždi kroz nos sjetnu melodijicu. - Tamo je život bio jednostavniji.
Snijeg je već zastro vjetrobran ostavivši nas u mraku, osvijetljene tek
instrumentima s kontrolne ploče. Automobil je brujao i tresao se na mjestu.
- I što sad? - produži Jeffrey. - Duša od doktora je ojađena. Ojađen je jer mu
je sreća okrenula leđa, zbog očitog neuspjeha njegova poduzetništva, a drogira se
češće nego moja malenkost. Katkad se toliko uroka da ja moram preuzeti kormilo,
znam da drhtiš i na samu pomisao. Vjeruj mi, nisam ja stvoren za vođenje i
odlučivanje. Smeta ako si tu sfrčem koju?
Začuh šuštanje tkanine, a bljesak Jeffreyjeva upaljača načas obasja šareni uzorak
koji mi zatitra pred očima. Poklopac upaljača se zatvori uz škljocaj i začuje se
duboko udisanje, a potom mi se dim uskovitla oko tjemena, grizući mi oči.
- Imam osjećaj kao da sam u nazočnosti srodne duše - reče Jeffrey. - Zašto
uopće imaš posla s njim? Ne voliš ga, jel tako?
Oklijevao sam. - Ne.
- Naravno da ne. Ali tu si svejedno. Zna on biti jako uvjerljiv. Ali ironija je
u tome da ne može dobiti ono što želi, znaš, da ostvari san, kuću od bijelih dasaka
u Ulici javora sa ženicom , koja mu peče kolače, a komatozni Edgar sjedi za
kuhinjskim stolom i piše zadaće na početku svoje liječničke karijere. Nevolja je u
tome što nijedna ne može s njim izdržati dulje od dva tjedna, što je prikopčan na
morfij, a mali Edgar je veliki -Edgar i postaje sve veći. San zastarijeva i bojim
se da bi moglo poći naopako. Sjećaš se one rukavice koju ti je dao? Bio sam u
staretinarnici s njim kad ju je kupio. Nije u životu bacio lopticu. Opak je to gad.
Udahnuo sam dim i odmah se osjetio kao da mi oči lebde u toploj bućkavoj tekućini.
Negdje duboko u mojoj glavi iskr-slo je pitanje: - Je li mi on ubio majku?
Jeffrey se nasmija: - Ha, ha, ha\ - kao da sam ispričao neki odličan vic.
- Samo joj je davao ono što je htjela, ništa više! E da, isto kao i meni, isto
kao i onom starom seratoru Artu, isto kao i svima nama. To je njegov dar. On zna
što tko želi pa mu to i da, i stvarno nema na svijetu goreg od toga.
Još me jedan zapah dima pogodi u tjeme. Jeffrey reče: -Nego, žao mi je zbog tvoje
majke. Nekima smrt dođe kao blagoslov.
- A Art? Je li i on umro?
- Nije on te sreće. Još uvijek se koprca, koliko je meni poznato. Nekako mi
fale oni dobri stari dani prizdravljanja, tebi ne? Ima nečeg u izležavanju u
krevetu i dobivanja obroka na taci. Da su samo sestre bile malko više seksi.
Vozačka se vrata otvoriše i ukaže se Barryjev široki osmijeh koji je potrajao samo
nekoliko sekundi. Snijeg mu se nahvatao po kosi poput kapice od bijele čipke.
Zapiljio se prema stražnjem sjedalu.
-Jesi ti...? Ovdje je kao grotlu!
Psujući i pljujući, otvori stražnja vrata, zgrabi Jeffreyja za dugu kosu i odvuče
ga povukavši i vitice dima za njim van, na dvorište, gdje su se poput plesnoga para
njihali u uskome krugu. Kad je Barry popustio stisak, Jeffrey je silno zateturao
una-traške, vrteći rukama po zraku, napokon izgubio ravnotežu i otklizao se u dubok
snijeg. Barry se sagnuo, položivši ruke na koljena, hvatajući dah, a Jeffrey je
nepomično ostao ležati na leđima, sasvim ukopan u snijeg, osim njegovih antilop-
cipela uperenih uvis.
- Avaj - začu se njegov prigušen glas iz snijega. - Pupoljak pade s ruže.
BAJNI EDGAR
Dočekao me domjenak iznenađenja. Barry otvori ulazna vrata i nađosmo se u mračnoj
sobi koja se naglo osula svjetlom i povicima odasvud: - Iznenađenje!
Edgar nije bio nimalo iznenađen. Vid mu se nevjerojatno izoštrio, a kosti kao da su
mu bile ispunjene nekom žitkom tekućinom. Htio se smijati, ali kao da je zaboravio
kako se to radi.
Osim Barryja i Roberte, bilo je šest drugih ljudi okupljenih oko drvenog stola na
kojem se nalazila čudovišna peterokat-na torta. Nedostajao je jedino Jeffrey koji
je ostao raskrečen u snijegu, usprkos Barryjevom nagovaranju da uđe s nama. Pokraj
torte je bilo nešto umotanih darova, a na podu pod nogama nam se motalo nekoliko
crvenih balona. Soba je smrdjela na marihuanu i limunasti osvježivač zraka.
- Roberta je organizirala tortu - reče Barry. - Jeste li ikad vidjeli takvo
nešto?
- U takvoj torti bi mogao živjeti patuljak - reče oniži ćela-vac u kombinezonu.
- Cijela obitelj patuljaka.
- Nije mi danas rođendan - rekoh.
- Znam - reče Barry. - Ovo je domjenak upoznavanja u tvoju čast. Ovo su neki
moji prijatelji i htio sam da ih upoznaš. Ispričao sam im sve o tebi.
Predstavio mi ih je jednog po jednog. Mali ćelavac se zvao Donovan. Ljudina Ned
sjedio je tiho, mlitav i blijed za stolom i zamišljeno promatrao tortu. Žena tamne
kose, otkrivena pupka, bila je Annie. Sredovječni muškarac u sportskom sakou koji
mi je prišao i prijateljski me pljesnuo po ramenu zvao se dr. Cuevas.
- Moja kuća! - reče dr. Cuevas teškim naglaskom. - Brlo brlo mi je drago da si
dozao.
Trisha i Robin, koje su izgledale kao da su sestre, čavrljale su u kutu s Robertom.
Uskoro se prolomilo klicanje kojim je Ljudina Ned pozvan da odsvira jednu svoju
glasovitu pjesmu na malom koncertnom glasoviru u dnevnom boravku. Ljudina Ned
sramežljivo je stresao glavom i nastojao se sakriti iza torte.
- Ljudina Ned može svirati sto na sat - reče mi Donovan. -1 varaš se ako misliš
da svira stare šlagere. Svaku pjesmu koju izvede smisli na licu mjesta. Jedina je
razlika između njega i Eltona Johna u tome da se Elton John ne boji izaći iz svoje
spavaće sobe dok je vani dan.
Kumili su Ljudinu Neda, žene su ga gurkale prema glasoviru, a on se stidljivo
ogledavao. Bio je toliko blijed da se činilo kao da se mjesecima natapao u bačvi
octa.
- Dopuštate? - upita, a svi povikaše: - Da!
On kimnu pomirivši se sa sudbinom.
Sjedne za glasovir, baci pogled na tipke i zasvira vješto prebirući prstima gore-
dolje po klavijaturi. Najedanput zapjeva snažnim operetnim glasom: “OEd-gar... tako
jeba... jan, tako je pre... di... van, on nam razgaljuje dušu koja pjeva LjubavUju-
bav! Lju-UUUUUUUIJUUBAV!!! On dovrši snažnim akordom i mi zapljeskasmo. Ljudina Ned
sjedio je pognute glave s rukama u krilu, skroman u svojoj genijalnosti.
Zatim sam otvorio darove: crvena vesta od Roberte, dvanaest zapakiranih češljeva u
svim duginim bojama od Annie, boca kolonjske vode Jovan Musk od nekoga tko je htio
ostati anoniman. Zadnji je dar bio od Barryja. Nježno mi ga i pažljivo položi u
dlanove, kao da mi predaje zapaljeni štapić dinamita. Znao sam što je unutra i
prije nego što sam razderao omot: stetoskop. Njegov stetoskop.
- Kupio sam ga onog dana kad sam dobio potvrdan odgovor iz Johnsa Hopkinsa -
reče Barry. Roberta ga potapša s razumijevanjem. - Otad ga gotovo nisam ispuštao iz
vida.
Dr. Cuevas priđe i pobliže ga ispita. - Ohoo - reče. - Ben-derman! Cadillac
stetoskopa!
Uze mi ga iz ruke i umjesto da mi ga objesi oko vrata kako treba, tako da razdvoji
slušalice, on mi ga svečano prevuče preko glave, kao da mi dodjeljuje važno
odličje.
Jedna mi sestra priđe njišući bokovima i južnjačkim slatkastim glasom: - Hej
doktore, hoćete obaviti taj pregled na meni?
Sve su žene zavrištale od smijeha, a Barry im reče da zavežu.
Do tada sam se i ne htijući dobro zabavljao, ali stetoskop je sve upropastio. Visio
mi je oko vrata poput olovne kugle. Dok sam jeo tortu, pio colu i gledao ljude kako
plešu oko klavira dok je Ljudina Ned svirao činka činka rockabilly napjeve,
nastojao sam smoći hrabrosti da ga skinem. Prisjetih se prazne postelje u mraku
kuće Madsenovih. Pitao sam se što bi učinili kad bi otkrili da me nema. Bi li
pozvali policiju? Bi li me oplakali i nastavili sa životom? Zamišljao sam
specijalce poput onih na televiziji kako provaljuju u kuću kroz sve prozore da me
spase i kako odvode Barryja, Ljudinu Neda i ostale, sve vezane lisicama. To me
maštanje beskrajno usrećivalo.
Kad smo odlazili, već je prestalo sniježiti i oštro je zahla-dnjelo. Na mjesto na
kojem je Jeffrey bio pao sad je zjapio prazni otisak ljudskog obličja, a stope su
mu vodile prema cesti i gubile se među tragovima kotača. Elektrana iza nas blistala
je u tami poput zlatnoga grada. Upitah Barryja gdje je Jeffrey, a dah mi se izvijao
iz usta u oblacima pare.
- Otišao se nekamo duriti - reče Barry. - Ne brini, vratit će se. Mora on
dramiti dramu oko svega.
Roberta je zaspala na fotelji, s praznom bocom piva zataknutom između grudi, tako
da smo ostali samo Barry i ja. Barry je sad vozio sasvim nepažljivo puštajući
veliki automobil da se zanosi na svježe izbrazdanoj cesti.
- Znaj da ću ovih dana biti u blizini - reče. - Nadam se da ćemo više vremena
provesti zajedno, znaš, naviknuti se jedan na drugoga. Zabavio si se večeras, zar
ne?
Kimnuh. - Ono je bila velika torta.
- Da, krasna je bila, nema što. Svidjela ti se Roberta, zar ne? Ona je divna
žena, pravo otkriće.
- Dobra - rekoh. - Dobra je.
- I prijatelji su dobri, dobri ljudi, najbolji. Nema ništa važnije na svijetu
od prijatelja. Upamti to.
Upitah Barryja je li imao imalo sreće s pronalaženjem poštara.
- Pa... - poče. - Okrenuo sam nekoliko brojeva, znaš ono, unovčio nekoliko
žetona i otkrio nešto što prije nisam znao. Ne znam kako mi je to promaklo.
Poštanska služba ne dostavlja
pošiljke u rezervat, Edgare. Taj poštar nije imao što tražiti nigdje blizu San
Carlosa. Što je radio tamo? To mi nije jasno. Itekako radim na slučaju.
Neko smo se vrijeme vozili šutke, čulo se samo zujanje ventilatora grijača i
pucketanje guma na ledenoj cesti. Stavio sam stetoskop u uši - nisam ga skinuo na
zabavi - i osluškivao svoje srce. Čuo sam psikav vodenasti buć-buć buć-buć koji bi
se očekivao od najtamnijih dubina srca.
Ne znam što mi bi da to kažem. Ne znam je li krivnja na dimu marihuane koji sam
udahnuo ili na mojem umoru, ali naglo mi je to izletjelo, kao da je samo odlučilo
izaći: - Mad-senovi me žele posvojiti.
I dalje sam imao stetoskop na prsima i riječi su mojim ušima zvučale bučno i
nedokučivo poput Božjeg glasa. Barry ugasi grijač i pogleda me: - Kako? Ponovi to.
- Madsenovi. Žele me posvojiti.
I ne osvrnuvši se iza sebe na cestu, Barry nagazi na kočnicu, ne naglo, ali
dovoljno da se vozilo zaokrene na mjestu i otkliže na bankinu gdje je stalo uz zvuk
mljevenja. Nije skidao očiju s mene. - To su ti oni rekli?
Kimnuh.
- Mogao sam i misliti!
Barry pljesne dlanovima o upravljačku ploču.
- Takvi će učiniti sve da te se dočepaju. Znam to iz prve ruke, njihove metode
uvjeravanja, u tome su nenadmašni. Mislim, samo što smo imali misionarsku odjeću na
sebi, preobratili smo troje ljudi a da nismo ni pokušavali! Čim su nas vidjeli,
pali su na koljena. “Krstite me! Krstite me, molim vas!” Stravično, kažem ti. Ako
im netko ne stane na kraj, na koncu će vladati svijetom.
Izvadih stetoskop iz ušiju. Rekoh: - Madsenovi su dobri.
- Znači to želiš? - reče Barry. - Želiš da te posvoje?
Da, pomislih. Da da da. Koliko god sam u dubini duše znao da se to neće dogoditi,
da ne pripadam njihovu svijetu, svejedno sam to htio, naravno da jesam.
- Ha? - požuri me Barry.
Slegnuh ramenima.
Barry žestoko okrene ključ za paljenje. - Vidjet ćemo kako će to završiti - reče. -
Baš da vidimo kako će to završiti.
DUGI HODNIK
I tako se Edgar, po sedmi put u šest mjeseci, probudio u hladnom natopljenom
krevetu. Nije još bila zora i vidjela se svijetla pruga podno zatvorenih vrata
Mozgova zahoda. S druge strane vrata dopirao je neobičan zvuk njegova smijeha: ku-
hu ku-hu ku-hu. Nešto je tu bilo krivo: premda sam bio mokar do kože od struka
naviše, gaće i donji dio pidžame bili su mi potpuno suhi, kao da me netko držao za
gležnjeve i uronio dopola u bazen. Čak mi je i tjeme bilo mokro. Smeten sam počeo
skidati ponjave kad je Mozak izašao iz zahoda noseći dugačku čašu punu vode.
Ugasio je svjetlo i vidio sam da žmirka dok se šuljao do ležajeva, pokušavajući oči
privići na mrak. Uspeo se na prve dvije prečke ljestava i dalje se onako
smijuljeći. U trenutku kad je nad mene nadnio čašu, zgrabih ga za zglob, na što se
tržnu zalivši vodom samog sebe po licu. On pade s ljestava, teško sleti na sag,
pijuckajući i trljajući oči poput djetešceta u kadi.
- Ti! - kliknuh.
- Što?
- Ti si to bio!
- Što? Edgare, nije to... /
Voda mu je kapala s trepavica i nosa. Osovi se na noge i stade se povlačiti prema
zahodu dok mu nisam razabirao jedino bjeloočnice.
- Misliš li me ozlijediti?
Ozbiljno sam razmišljao o tome. U proteklih je nekoliko mjeseci svakome tko ga je
htio slušati govorio o Edgaru popišanku. Posljednji put kad se to dogodilo, stajao
je uz mene dok je Lana
skidala posteljinu i rekao s uzdahom žaljenja: - Tužno je što moram reći, ali čini
se da je došlo vrijeme za plastičnu posteljinu.
Čak se poslužio mojim Hermesom Jubilee da napiše pismo dr. Peteu, umirovljenom
liječniku koji je imao svoju kolumnu u novinama i nudio liječničke savjete ljudima
koji su mu slali pitanja. U pismu je Mozak napisao dr. Peteu da “obiteljski znanac”
ima noćnih problema s mjehurom. Dr. Pete je odgovorio da je mokrenje u krevet
obično posljedica nekog psihološkog stresa i nastavi li se nakon šeste ili sedme
godine života, treba potražiti profesionalnu pomoć. Mozak je izrezao njegov odgovor
iz novina i pribio ga na pano u kuhinji gdje je ostao veći dio dana dok ga Lana
nije zapazila i skinula.
- To si bio ti - rekoh. - Sve ovo vrijeme.
U mraku mi se učini da se Mozak smiješi. - Ne pripadaš ovamo - reče. - Kako to ne
možeš shvatiti? I ne razumijem kako nisi tako dugo mogao shvatiti da tvoja pišalina
ne smrdi po pišalini. Daj, molim te.
Mozak se na sve načine trudio da mi zagorča život. Uglavnom je prestao sa mnom
razgovarati, moje tipkanje skratio je na samo sat i pol navečer, sve svoje stvari
morao sam sabrati na prostor dva na dva metra oko mojega velikog kovčega, koji je
omeđio izolir-trakom. Isprva sam mislio da me samo želi najuriti iz sobe, ali ubrzo
sam uvidio da me želi najuriti i iz kuće.
Kad sam rekao Lani i Clayu da se ne želim preseliti u Dea-novu sobu, doimali su se
zbunjeno, čak možda i pomalo ozlo-voljeno. Rekoše mi da mogu ostati gdje god želim,
ali svako toliko ljubazno bi me upitali jesam li se predomislio. Kakva šteta
ostaviti lijepu sobu neiskorištenu, rekoše, kad sam mogao tipkati po volji i imati
prostora koliko mi srce želi. Shvatio sam da je za Madsenove Deanova soba više od
sobe: bio je to prostor koji je trebalo popuniti.
Stoga sam popustio. Nisam htio ispasti nezahvalan, htio sam im samo udovoljiti. Dva
dana nakon što sam uhvatio Mozga kako mi pokušava izliti čašu vode među noge, Clay
mi je pomogao da preselim kovčeg, pisaći stroj, moju sve brojniju garderobu i razne
druge predmete. U sobi su bila dva prozora i tapete s rasplesanim medvjedima i
patkicama u čizmama. Premda je u
njoj u protekle tri godine živio niz egzotičnih stranaca, soba kao da je odisala
slatkastim pudrastim mirisom djetešceta.
Prvi put u životu imao sam vlastitu sobu. Bio sam prestravljen. Ležao sam budan,
osluškivao nemirno struganje svojega disanja, očekujući da svakoga časa začujem
čudan odjek dječjeg hihota ili tužno dahtanje dječačića dok se guši i umire na
svojem pokrivaču. Zurio bih u patkice na tapetama, koje kao da su se često
premještale, mic po mic u svojim čizmama, i pitao se nalazi li se moja postelja na
istom dijelu sobe kao i De-anova zipka i je li umro upravo ovdje, točno gdje ja
ležim. Šum tišine postao bi mi prejak i morao bih ustati iz postelje da se šuljam
oko kuće i razgledam životinje, pojedem bilo što pri ruci u hladnjaku nastojeći
skrenuti misli u drugom smjeru.
I stalno sam osluškivao kad će doći Sunčica. Tijekom zime izlazila je neredovito, a
meni je bilo prehladno da je čekani straga, te smo nakon one vjetrovite noći kad
smo se poljubili na stražnjim stubama, jedva i progovorili. Bio je to jedan od
razloga zbog kojih sam htio ostati u Mozgovoj sobi: da budem blizu Sunčici. Rado
sam je zamišljao kako spava s druge strane zida, glatke kože okupane u mjesečini,
ručica sklopljenih povrh ružičastih cvjetića njezina popluna. Ovako sam se osjećao
odbačenim, sasvim na kraju hodnika. Vrijeme je postajalo toplije, a ja je možda
neću čuti kad se bude iskradala.
Tih besanih noći često sam zato ustajao i pogledavao u hodnik, u kojem je uvijek
gorilo svjetlo, u mršavoj nadi da ću je zateći kako na prstima silazi niza stube.
Jednog sam dana vidio vrata Clayeve i Lanine spavaće sobe otvorena i na njima se
pojavio Clay. Skočio sam natrag u postelju, navukao pokrivače do brade i osluškivao
sve bližu škripu njegovih koraka, pored Sunčičine sobe, kroz kuglice i pored
Mozgove sobe, a tada se našao pred mojim vratima, mršav kao čačkalica, samo u mor-
monskim dugim gaćama, a svjetlo iza njega svodilo je njegovu mršavu priliku na
neznatnu mjeru. Gledao sam ga kroz trepavice. Postajao je tako koju minutu duboko
drhtavo dišući kroz nosnice, a potoni otišao.
Svake tri-četiri noći čuo sam njihanje i sudaranje kuglica na gornjem portalu i
isto škripanje^ dok je tapkao niz onaj dugački
hodnik. A onda se jedne noći začula svađa: Clayev i Lanin glas razlijegali su se
kroz zidove poput sve jačih strujnih naboja. Čak i dolje, na posve drugom kraju
hodnika, mogao sam razabrati pojedinu riječ. Pa? začuh Lanu kako govori visokim
oštrim glasom. Je li to sve? Zamišljao sam Sunčicu kako se u svojem krevetu napinje
da čuje, Mozga u svojem kako osluškuje cijelim tijelom, razrogačenih očiju, čak i
štakora Kekeca i zamor-ce i desetke bezimenih skočimiševa i sve papige najedanput
budne, cijela kuća napeta zbog nereda u svojoj sredini.
Nakon dvadeset minuta dernjava je prestala i opet je zavladao muk. Stari sat se
oglasio, a jedna papiga je u snu zamum-ljala dio TV-reklame. Znao sam da će doći i
čekao sam. Kad je njegova sjena ispunila prostor pod mojim vratima, učini mi se kao
da soba postaje veća, širi se svud oko mene. Ovaj put ostao je mnogo dulje, teško
dišući kroz nos, izdišući kroz usta. Tada je tiho ukoračio u sobu i nadvio se nad
mene. Sklopih oči i ležah ukočeno pod pokrivačem osjećajući lagano podrhtavanje
ispod vjeđa. Osjetih pritisak na madracu kad je kleknuo oslonivši se objema rukama
na krevet i sagnuo se da me poljubi u čelo nježnim očinskim poljupcem. Prstima mi
dodirne kosu, a zatim ustane krenuvši koljenima, istetura na svjetlo i produži
dugim hodnikom natrag.
DOBRI SAMARITANAC
- Imam ti pokazati nešto vrlo važno! - povikne Alan Lovejoy u divlji vjetar i
kroz brujanje svojeg terenskog motocikla. -Nećeš vjerovati, past ćeš na dupe kad
vidiš.
Alan Lovejoy i ja smo se sprijateljili u nedjeljnoj školi. Sestra Dill, naša nova
učiteljica koja je nedjeljom držala nastavu za četrnaestgodišnjake i
petnaestogodišnjake upravo je predavala o tome kako je važno biti ljubazan prema
potiranima, nemoćnima, zapostavljenima, slabima, zlostavljanima. Još nam je
jedanput zadala prispodobu o dobrom Samaritancu (naši su je
učitelji nekako uvijek znali ubaciti u svaku lekciju) i pokazala nam sliku Isusa s
rukama oko trojice nepoželjnih one vrste
o kojoj je govorila: gubavac pod kukuljicom, dežmekasta bludnica kojoj su se
suze slijevale niz obraze i raščupani poreznik koji je virio preko ramena kao da se
brine što će ga netko pogoditi kamenom. Sestra Dill zatražila je da tijekom
sljedećega tjedna budemo više poput Isusa, da potražimo potlačene i zanemarene i
pružimo im prijateljstvo i ljubav. Nisu prošle ni tri sekunde od završne molitve, a
Alan Lovejoy se već stvorio uz mene.
- Edgare, bi li se volio jednom provozati mojim motorom?
Opalio me po leđima kao da smo stari prijatelji.
- Imam dozvolu i sad mogu voziti po cesti.
Na trenutak smo se Alan i ja gledali. Bilo je to prvi put da mi se uopće obratio.
Obojica smo znali o čemu je riječ, ali odlučio sam nastaviti s igrom sve dok mi se
smiješi prilika da se provozam na motoru.
- Dobro - rekoh. - Možeš doći po mene poslije škole. Može u srijedu.
Alan je bio visok i lijep na neki fini način, s usiljenim nosom, tankim blijedim
vratom i modrim očima, blistavim poput svježe boje. Bio je dječak kakvi budu
popularni i omiljeni i nije uspijevao imati pravih prijatelja - bio je jednostavno
odveć pravedan. Organizirao je misne projekte, bio je predsjednik učiteljskog i
đakonskog kvoruma, postao je izviđač Orlova prije nego što je navršio četrnaest
godina. Bio je jedan od dječaka koji bi se napadno molili nad hranom u
blagovaonici. Kad se od njega tražilo da govori na sastancima pričesti - što se i
događalo otprilike svakog mjeseca - nije čitao iz pripremljenih bilježaka, nego je
po sjećanju navodio evanđelja i prenosio priče iz Mormonove knjige, tako da bi se
čak i okupljena djeca uspravila i naćulila uši. Njegova je molitva bila poput
poezije, svaka riječ jedinstvena i pažljivo odabrana, a prigušen mu je glas bio
instrument ljepote i uvjeravanja.
Jedino što-smo Alan Lovejoy i ja imali zajedničko bilo je da smo preobraćenici.
Alanova obitelj, katolici iz Ohija koji nisu ni vidjeli mormona dok nisu došli u
Utah, preselila se u Rich-
land kad je Alanu bilo jedanaest godina. U godinu dana Alan se preobratio i krstio,
ali njegovi roditelji i mlađa sestra još uvijek su odolijevali. U Richlandu, kao
valjda u većini Utaha, ako nisi mormon, onda si “nečlan”, a ako si “nečlan”, onda
moraš uvijek biti spreman na poplavu letaka, posjeta misionara i poziva na sastanke
pričesti, bdjenja, župne domjenke, plesove i zakuske. Prije nekoliko godina, u
vrijeme Božića, u odvažnom nastupu prkosa, Alanov je otac u svojem dvorištu podigao
ne jedan, nego tri petmetarska križa te su župljani, uključujući i samog Alana,
bdjeli pred domom obitelji Lovejoy, tiho pjevuckajući himne i božične pjesme, sve
dok gospodin Lovejoy nije izašao u majici s natpisom Notre Dame i poviknuo: -
Dobro, dosta već jednom, Bože! - i skinuo križeve.
Nekoliko je tjedana Alan svake srijede svraćao da me proveze na svojem motociklu.
Katkad bismo išli stazom južno od grada, katkad se vraćali u Alanovu kuću gdje
bismo sjedili kod u njega u podrumu i igrali stolni nogomet ili pikado i pili
limunadu koju bi napravila njegova majka. Alan je mislio da to sve unosi radost i
ispunjenje u moj bijedan život. Često bi tražio da ga ispitujem o temama evanđelja;
bio je tri godine za redom sjemenišni prvak u evanđeoskom natjecanju i nije
namjeravao prepustiti taj naslov drugome. Ali toga dana bio je petak i Alan se
stvorio bez najave pred kućom, turirajući sve dok se nisam pojavio na trijemu.
Čvrsto sam se držao dok je on vješto svladavao krivine starog prilaznog puta
željezničkoj pruzi. Poviknuh: - Kamo idemo?
- Vidjet ćeš! - dobih odgovor. - Odmah tu preko.
On stane sa strane i parkira motocikl za guštarom divljeg hrasta. Lijevo od nas
bila je šljunčara usječena uz bok manjeg brda. Bilo je doba godine kad se proljeće
uklanja ljetu, a popodnevno svjetlo bilo je tako šuplje i jako, poput metala
pritisnutog na zube. Daleko sa zapada nadolazila je oluja pretvarajući zrak u
golemu modricu. Alan reče: - Ostatak puta ćemo prijeći pješice. I nastoj ne praviti
buku.
Slijedio sam ga cestom dio puta dok nije presjekao kroz neke cedrove i polako
nastavio blagom nizbrdicom prema malom brzom potoku mjestimično zagušenom rogozom i
vrbom.
Smjestio se iza niska bodljikava grmlja i zagledao se u nešto pored potoka.
- Eno ih - pokaže. - Znao sam.
Čučnuh do njega i pogledah kroz otvor u grmlju. Od onoga što ugledah obuze me
trenutačna hladnoća od koje mi se stisnu mišići, kao da mi se led širi vlasištem.
Dolje uz potok, oko 75 metara od nas, Lana i dr. Pinkley sjedili su zajedno na
poklopcu motora Lanina karavana Country Squire. Na trenutak zažmirih, osjetih
utrobu kako mi se nakuplja iza rebara. Kad sam otvorio oči, i dalje su stajali
ondje. Bili su nam okrenuti leđima i sjedili su nekoliko centimetara jedno od
drugoga. Sunce je stvaralo sablasni mreškavi odbljesak između njih na poklopcu
automobila.
Proučavao sam ih, nastojeći ih svim silama doživjeti kao dvoje stranaca koje nikad
prije u životu nisam vidio.
- Znaš li tko je to? - prošapta Alan.
- Koje? - rekoh glasom od kojeg je preostalo tek šuplje škripanje.
- To je sestra Madsen, zar ne vidiš? Ne znam tko je tip, ali vidio sam ih
zajedno na skupovima za Swaverlyja. Moja majka nabavlja hranu za te događaje, znaš,
a ja pomažem oko postavljanja i raščišćavanja. Zapazio sam kako se ovaj dosta
zbližio sa sestrom Madsen, sjedio do nje, donosio joj punč i sve tako. Onda su
jednoga dana sjeli vani pokraj njegova automobila i odvezli se zajedno. Ovo je
treći put da ih vidim ovdje.
Alanove modre oči tinjale su čistim čestitim žarom. - To me stvarno morilo, Edgare.
Ne znam što je ispravno u ovakvim slučajevima. Molio sam se s tim u vezi, ali nisam
dobio jasan odgovor. Osjetio sam se ponukanim da te dovedem ovamo da mi pomogneš
donijeti pravu odluku. Ovo nije u redu, jednostavno nije. Sestra Madsen je udana
žena, a što se ovoga tiče, mislim da nije čak ni član. Puši, a i vidi mu tu kosu.
- Jesi li ikome rekao? - upitah.
- Mislio sam reći biskupu Newhauseru, ali prvo sam htio tebe doyesti ovamo.
Znaš li tko je taj tip?
Stresoh glavom. Nastojao sam im razabrati glasove koje kao da je trenutačno upijao
suncem spaljeni zrak. Barry polako pose-
gne iza Lane i prijeđe rukom preko njezinih leđa. Ona se načas ukoči, a zatim mu se
jedva primjetno poče približavati.
- Jao ne - reče Alan.
Barry Pinkley prstima zaokruži oko stražnjeg dijela Lanine ružičaste bluze
prolazeći prstima kroz njezinu kosu. Prvi put su se tako brzo poljubili da sam
jedva stigao vidjeti. Uslijedio je drugi poljubac koji je potrajao nekoliko
sekundi.
- Jao ne, nipošto - reče Alan glasom koji je poprimio prizvuk uzvišene boli. -
Ovo je sve novo. Ovo dosad još nisu radili.
U kostima, mišićima i zglobovima osjetih da se polako raspadam. Gledajući Lanu i
Barryja kako se dodiruju na način na koji nikad nisam ni približno vidio Lanu i
Claya, osjećao sam onu hladnoću, ono nešto gmizavo, onu propust koju sam nosio sa
sobom kamo god sam išao, koja me cijelog života progonila poput sjene, zaraze ili
prokletstva, oporavljajući se i opet hvatajući korak sa mnom. Mislio sam da joj
mogu umaći, pobjeći u drugi, bolji svijet. Nikad se nisam uvjerio da me Bog u svoj
svojoj dobroti i milosti pročistio nje u vodama krštenja, da sam postao novi i
bolji Edgar, preobražen i slavljen od duha. Ali kad sam prošlog ljeta stupio u
dnevni boravak Madsenovih i zatekao Barryja, stvarnijeg od ikojega duha, kako sjedi
u fotelji i ceri se poput palog anđela, znao sam da sam se zavaravao. Zatim sam u
onoj hladnoj mrtvačnici odigao plahtu da ugledam mrtvo tijelo svojeg prijatelja
Cecila, još jedne osobe koja je bila dovoljno nevoljna da se nađe u sjeni Edgarova
života, i shvatio sam da se ništa nije promijenilo, da neću nikad biti dovoljno
snažan ni dobar da uteknem onome što je, na kraju krajeva, bilo dio mene, u
jednakoj mjeri kao i moje srce, crijeva i pluća.
Nastojeći održati ravnotežu, uhvatih se za grm iza kojeg smo se krili i iglice mi
se do krvi zabodu u dlanove. Na obzoru se prolomi munja poput pukotine na
vjetrobranu. Lana i Barry nisu više dugo sjedili zajedno. Lana ustade, prekrije
lice rukama okrenuvši se prema nama i strese glavom kao da izražava ne-vjericu.
Prije nego što je ušla u automobil i odvezla se, nasmiješi se Barryju i još ga
jedanput kratko poljubi u usta.
Barry je gledao kako odlazi, zatim smjesta otišao do svojeg automobila, dijelom
zaklonjena iza nasipa obraštena travom
dugih vlati. Bio je to plavi el camino sa žutom prugom na bočnom dijelu, isti koji
je vozio kad sam ga posljednji put vidio, prije nekih šest tjedana.
Tog me dana nazvao kod kuće za vrijeme doručka, predstavivši se Clayu kao
starješina Rivers, i rekao mi da će me pokupiti poslije škole. Zamolio me da
ponesem sa sobom rukavicu i loptu koje mi je darovao; htio me povesti u park da
malo vježbam hvatanje. Cijei sat sam kopao po garaži dok nisam pronašao neku staru
Clayevu rukavicu za hvatanje lopte i nekoliko iskrzanih sivih loptica za bacanje.
Barry nije opazio da nemam rukavicu ni lopticu koje mi je on darovao -ponio je
vlastitu veliku rukavicu i bacao lopticu kao ljevak koji ne zna bacati. Izgledao je
očajno: lice mu je bilo obješeno i blijedo, a karirana košulja i traperice
izgužvani koliko god odjeća to može biti. Upitah ga je li već pronašao poštara.
- Nisi mi jasan s tim poštarom - reče. - Ali imam nekoga tko radi na tome, kaže
da ima neke tragove.
Svaki put kad je bacio lopticu, naočale bi mu spuznule skroz do vrška nosa i gotovo
skliznule. - Jesu oni kod kojih stanuješ još spominjali posvojenje?
Slegnuo sam ramenima, trudeći se svim snagama ostaviti dojam kao da mi je svejedno.
- Bit će da nešto pokušavaju. Nekoliko puta su došli neki ljudi s obrascima i
dokumentima. Rekli da su naišli na neke zapreke. Clay se vozio prošli tjedan u
Phoenix da razgovara s vlastima.
Svom sam snagom odapeo lopticu. Barry ispruži ruku s rukavicom, lopta prozuji i
pogodi ga u prsnu kost dobrano odjeknuvši.
- Dobra - kašljucne. - Ravno u srijedu.
Zahvati ga izrazita živčanost: poskakivao je na prstima poput boksača, pljeskao
dlanom po rukavici i dozivao: “Zamahni, zamahni, zama-zama-zamahnf, iako nitko nije
zamahivao nikakvom palicom. Bio je svjež vjetrovit dan, ali mu je znoj probijao
kroz košulju i nije uhvatio nijednu loptu koju sam mu poslao. Napokon mu prebacih
jednu preko glave, tek toliko da ode po nju i trčao je za njom kao da mu se radi o
glavi, dižući
koljena, teško koračajući po tlu dok mu je nauljena kosa padala u oči. Kad se
vratio, teško je disao i pritiskao dlan ruke u srednji dio grudi, kao da sam sebi
daje masažu srca. - Sekundu -zapenta podigavši prst. - Odmah se vraćam.
Ode do auta i uđe. Vidio sam mu glavu kako počiva na naslonu sjedišta. Ispod
srebrnih sunčanih naočala koje su mu zaklanjale oči, lice mu je bilo potpuno
mlohavo. Kad se vratio, hodao je rasklimano sa širokim osmijehom na licu. Koža mu
je imala neobičan i hladan odsjaj, poput ledenjaka. - Zaboravio sam rukavicu - reče
ogledavajući se svud uokolo. - I lopticu!
Činilo se da mu nije suviše stalo. Sjeli smo za izletnički stol i šutke je pušio.
Smrdio je na znoj i kemikalije. Zvjerao sam okolo da se uvjerim da nas nitko ne
gleda. Park je bio pust, osim što je neki starac pokušavao puštati zmaja. Upitah
Barryja gdje je Jeffrey.
- Nestao - reče Barry mašući cigaretom po zraku. - One noći u snijegu bilo je
zadnji put da sam ga vidio. Ionako je postao gnjavež. Osjećam da će se opet
pojaviti kad mu nešto zatreba. Možeš nekome učiniti sve usluge svijeta, možeš mu
ponuditi prijateljstvo i odanost i okrenut će ti leđa čim stvari pođu po zlu.
Skinuo je sunčane naočale i pogledao me ispod otežalih kapaka. Oči su mu bile
crvene, pogled vodenast i tup.
- Zar si bolestan? - upitah.
Nabije si naočale natrag na nos. - Slušaj, pusti sad mene. Brini se radije za sebe.
Brini se za one mormone koji ti od mozga misle napraviti francusku salatu.
Pogledom prijeđoh preko stola. Jedini zanimljiv natpis bila je poruka zapisana
čarobnim flomasterom: Jim mlađi ima velka muda.
Neko je vrijeme Barry ostao sasvim nepomičan. Pokušavao sam prodrijeti pogledom
kroz njegove metalizirane naočale, ali nisam mogao vidjeti što mu se događa s
očima. Polako, poput broda koji tone u more, on se nagne naprijed, previjajući se
sve dok mu glava nije počinula na preklopljenim rukama. U nekoliko sekundi već je
blago hrkao. Spavao je tako gotovo pola
sata. Napokon sam ga morao prodrmati da ga probudim tako da stignem kući na večeru.
Sada smo Alan i ja gledali kako Barry prolazi u svojem el caminu i izlazi s crnom
liječničkom torbom. Ostao je okrenut prema nama i spazih da je u mnogo boljem
stanju nego posljednji put kad sam ga vidio; bio je uredno obrijan, a čupava mu je
kosa bila razdijeljena u stranu i začešljana preko ušiju. Stavio je sunčane naočale
na nos i podvrnuo lijevi rukav košulje. Izvadio je nekoliko predmeta iz torbe i
pozorno ih promatrao.
- Jao ne, reče Alan.
- Što? - rekoh. Mučio sam se nastojeći dobro vidjeti kroz lišće Već je zategnuo
kiruršku gumu oko mišice i zabadao iglu u podlakticu.
- Ne, samo to ne. Ovo je već previše - reče Alan. - To je uživanje droge, nije
mi prvi put da to vidim.
Klonuvši, Barry najedanput ispusti štrcaljku i gumu na torbu i širom raširenih ruku
zalegne rva poklopac automobila. Polagano se i lijeno otklizao s automobila,
zateturao nekoliko koraka i izvalio se na pješčani prud pokraj potoka.
- Morat ćemo zvati policiju, ne preostaje nam drugo - reče Alan. - Čovječe, to
je nedolično. Ozbiljnije od ovog ne može biti. Ako si uštrca previše toga,
predozirat će se. Mogao bi umrijeti. Znam sve o tome.
Poželjeh zavrnuti Alanu Lovejoyu mršavim vratom. - Idemo
- rekoh. - Moram kući.
Kad sam se vratio kući, Lanin automobil bio je u kolnom prilazu kao da je sve
normalno, kao da je sve na svijetu na svojem mjestu. Alan ugasi motor.
- Morat ćemo ovo prijaviti vlastima - reče. Disao je duboko i teško, a lice mu
je bilo obliveno grozničavom pravednošću.
- Sestru Madsen kvari nekakav ovisnik o drogi. Moramo pravedno postupiti.
- Uđi na čas - rekoh. - Želim ti nešto pokazati.
Ušli smo kroz desna vrata, ona kroz koja se ulazilo u zvje-rinjak i Alan me
slijedio po stubama. Otvorio sam kovčeg, raz-
maknuo neke papire i izvadio nož koji mi je Art dao. Izvukao sam oštricu dok je
Alan gledao i prislonio mu vršak na trbuh.
- Hej! - povikne Alan. - Jao!
Pokušao je uzmaknuti, ali ja ga nisam puštao, nego sam mu držao nož prislonjen uz
pupak dok ga nisam satjerao uza zid.
- Obećaj da nećeš nikome reći o ovome što si vidio - rekoh.
- Edgare, moramo postupiti pravedno...
Malo sam jače upro o nož. - Zakuni se Bogom - rekoh.
- Što?
- Zakuni se Bogom da nećeš nikome reći o tome da si vidio sestru Madsen i onog
čovjeka.
Alan je pokušavao dozvati pomoć, ali ga je glas izdao.
- Zakuni se - rekoh.
- Kunem se - zakriještao je.
- Bogom.
- Kunem se Bogom.
-1 Isusom.
- Kunem se Bogom i Isusom.
Slobodnom rukom posegnuh za Mormonovom knjigom sa svojeg stola. - Poljubi ovo, a
zatim se zakuni na Boga i Isusa.
Podigoh je tako da je može poljubiti. Neki mračni dio mene uživao je u svemu tome.
Zakleo se na Boga i Isusa, a zatim proizveo cmizdrav zvuk kad sam odmaknuo nož.
- Ne znam zašto to radiš, ali moraš misliti na...
- Ako ikad ikome kažeš, ušuljat ću se noću u kuću i pre-rezat ću ti grkljan -
rekoh mu. - I tvojoj mami, tati i sestrici. I onom tvojem psu. Pučiju.
Alan se udaljavao od mene držeći se zida i zapravo iskočio kroz vrata. Slijedio sam
ga niza stube da ne bi s kim razgovarao na izlazu. U zvjerinjaku se spotaknuo preko
vreće s kuglicama hrane i pao na koljena i laktove. Nije ni pokušavao stati na
noge, nego se iskobeljao van, poput pješaka pod žestokom vatrom, dok se nije uspio
dokopati vrata.
Dovukao se do kvake, otvorio vanjska vrata i okrenuo se prema meni. Malo se sabrao,
premda mu je koža bila i dalje
mliječno blijeda, a prsa su mu se nadimala. Izraz lica bio mu je tužan, isusovski.
- Bog te blagoslovio, Edgare - reče.
Edgar mu se nasmija u lice.
OBITELJI SU VJEČNE
U mračnoj usnuloj kući Edgar je ležao budan u postelji i osluškivao. Nije se
zbivalo ništa čudno, samo uobičajeni noćni zvukovi: čudnovato cendranje papiga,
štakor Kekec dok se okretao u svojem kotaču, veliki sat i njegovo njihalo, stare
kosti kuće slijegale su se i škripale, cijevi kvrcale iza zidova, a povremeno se
niotkud čuo sitan štucavi zvuk koji je po mojem uvjerenju bio duh maloga Deana koji
se oglašavao u noćnoj tmini. Niti se Sunčica šunjala niza stube, niti je bilo
kasnih noćnih prepirki između Lane i Claya. Bilo je, međutim, nečega novog u zraku
te kuće, pritisak, gotovo neosjetna promjena ozračja koju sam mogao okusiti
jezikom. Katkad, ako sam pozorno slušao, činilo mi se da čujem pretke-pionire kako
nemirno mumljaju i šapuću sa svojih položaja na zidovima.
Tri su tjedna prošla otkako sam vidio Lanu i Barryja kod potoka i za to vrijeme sam
samo čekao i slušao, dok mi se utroba grčila od strave. Motrio sam svaki Lanin
pokret, njezinu haljinu, navike i držanje. Pregledao sam joj torbicu, prečešljao
svaki pedalj njezina automobila, zavirio joj pod krevet i u ormar, ali nisam
pronašao ništa neuobičajeno. Jedina promjena bila je u njezinu parfemu. Nije više
rabila ulje od sandalovine, kojim se služila otkad sam se doselio. Njezin je novi
miris bio cvjetni i sladunjav i svakog jutra me, kad je ušla u kuhinju, snažan
miris tog parfema toliko tjerao na muku da sam morao ostaviti svoje oblate s jajima
ili zdjelu pšenične krupe.
Premda sam znao o čemu je riječ, silno sam nastojao uvjeriti samog sebe da je ono
što sam ugledao kod potoka bio iz-
dvojen događaj, da ne postoji veza između Lane i Barryja, nego je to nešto bez
prošlosti i bez budućnosti, jednokratan događaj. Znao sam samo da svakoga petka
Lana odlazi na kampanju okupljanja radi Swaverlyja i obično se vraćala tek kasno
navečer. Svašta mi je padalo na um: od toga da nazovem Barryja i prijetim mu da ću
ga raskrinkati, pa do toga da kažem Lani da je njezin novi prijatelj poremećeni
ovisnik i bivši liječnik koji me jednom pokušao oteti. Ali naposljetku sam odlučio
da pustim sve kako jest, da čekam, vidim kako će sve teći. Poduzeti sada nešto, bio
sam uvjeren, samo bi pogoršalo stvar.
Za to vrijeme nisam mogao spavati. Ostao bih budan pola noći osluškujući neću li
štogod začuti - nisam bio siguran što
- i sljedećeg bih dana u razredu na kraju zadrijemao, glave pod-bočene rukama.
Te večeri sam zbacio posteljinu i sišao u prizemlje. Pogledao sam životinje -
štakor Kekec napokon je spokojno spavao - i kroz portal prešao u dnevni boravak. Za
razliku od zvjerinjaka, koji su uvijek osvjetljavali akvariji, ova je prostorija
bila tamna i sjenovita. Jedino je svjetlo dopiralo iskosa s ulične svjetiljke
izvana. Hodao sam u krugu, gazeći bos po debelom sagu, i gledao slike na zidovima.
Morao sam se zapiljiti da ih mogu razabrati. Na njima je bila Sunčica, u dobi od
četiri ili pet godina, s vrpcama u kosi, mrko sijevajući pogledom s krila Djeda
Mraza; Clay i Lana na dan vjenčanja pred hramom Sv. Jurja držeći se za ruke pokraj
stabla bora, Clay je izgledao smiješno kratko ošišan, a Lana je bila tako mlada,
lijepa i ozarena da sam jedva mogao skinuti pogled s nje; školska slika namrgođenog
Mozga, krutog i ukočenog kao svi njegovi preci zajedno, vjerojatno ljutita što
troši dragocjeno vrijeme na slikanje, dok je mogao u učionici čitati o ratu u
revoluciji ili složenim jednadžbama; njih četvero zajedno pored zapjenjene fontane
s hramom Salt Lakea u pozadini i, ispod, potpisom obitelji su vječne. Nigdje, ni na
jednom zidu i u cijeloj kući, nije bilo slike maloga Deana.
U mračnoj je kuhinji stari hladnjak brujao u sebi, a zatim utihnuo. Neko vrijeme
samo sam osluškivao, a jedini zvuk bio je uporno kucanje staroga sata. Otvorio sam
njegova staklena vrata, rukom zaustavio njihalo i mrtva je tišina obavila sobu
poput vode što ispunja spremnik. Stara je kuća utihla, životinje
su spavale. A tada se prenuh: čuo sam nešto, potmuli štropot, puko podrhtavanje
ispod sloja tišine, zvuk koji sam isprva shvatio samo kao kolanje svoje krvi, ali
tada uvidjeh da dopire izvana. Priđoh prozoru. S druge strane ograde, na šljunku
pod povijenim granama vrbe, nalazio se automobil koji još nisam vidio, zeleni
pierce-arrow upaljena motora. Svjetla su mu bila ugašena, a iza prozora je bio
mrkli mrak. Nisam nimalo sumnjao da se unutra nalazi Barry Pinkley i motri.
Bilo je odveć mračno da bi me vidio. Tada mu lice u onoj praznini oblije narančasti
sjaj plamena šibice. Svjetlo se odmah ugasilo, ostavivši samo višak cigarete da
tinja i trza se poput bolesne krijesnice. Barry mi je bio zagonetka, čak i
prijetnja, vječno vrebajući s ruba vidnog polja, a svejedno ga se nisam bojao, ne
sasvim. Znao sam da me na neki način voli, više nego što me itko ikad u životu
volio. I znao sam da bih kad bih se stvarno potrudio, otkrio da nekim svojim
dijelom volim i ja njega.
Slabi smo na one koji nas hoće. Tu sam izjavu čuo na obiteljskom skupu iz usta
Clayeva ujaka Barta dok je svoju debelu ženu Sharon držao jednom dlakavom rukom.
Otipkao sam to na svojem Hermesu Jubilee iste sekunde kad smo se vratili. Slabi smo
na one koji nas hoće, bio je rekao osmjehujući se kao da i ne zna za bolje. A ja
sam od svih najslabiji.
Znao sam da mogu tog časa izaći na ulazna vrata, ući u automobil i reći Barryju da
me odveze. Odosmo mi, bez ijedne riječi više i Madsenovi bi bili spašeni. Mogli bi
nastaviti, pokušavajući spoznati kako da budu vječna obitelj, baš kao što su bili i
prije nego što su Edgar i njegova oštećena glava osvanuli u njihovu životu. I bez
mene bi životinje svejedno dobivale hranu, poslovi bi se obavljali. I dalje bi bilo
oblata s bre-skvama i kremom, obiteljskih večeri kod kuće i nedjeljnih misa.
Sutradan ujutro netko bi otkrio da je sat stao i ponovo pokrenuo njihalo. Ne bi
bilo mojih slika na zidu da ih itko mora skidati.
Ali ne pomakoh se. Ostadoh na mjestu, nogu ukopanih u onaj sag koji je bio mek
poput postelje od mahovine. Žar Barryjeve cigarete polako se povlačio prema njegovu
licu, katkad bacajući upravo dovoljno svjetla da vidim blijedu sliku
njegovih usana i nosnica. Tada se cigareta ugasila i on je ostao opet sjediti u
mraku svojeg automobila, poput ribe u akvariju ispunjenu tintom. Zurio sam kroz
prozor kroz duha svojega odraza i ništa nisam čuo, osim kucanja svojeg srca. Ne
pomakoh se sve dok auto nije krenuo na cestu, dok mu je šljunak pucketao pod
kotačima i polako je ugašenih svjetala kliznuo pored tihih sjenovitih domova
dobroga, čestitog i bezbrižnog svijeta.
ONO ŠTO JE EDGAR HTIO
Izronih iz školske vreve i gužve, zaobiđoh žuti autobus i nastavili istočno prema
gradskom središtu. Mjesni dom Orson Nie-hart, gdje su se svakog tjedna održavali
skupovi za potporu Johna Swaverlyja u kongres, nalazio se nedaleko od starog
odlagališta, nasuprot Richlanda, što je značilo da imam još dosta hoda.
Nakon kojeg kilometra hoda, poželio sam da imam svoj zlatni bicikl, makar i s
vječno ispuhanom gumom. Bio je već svibanj - škola je završavala za svega dva
tjedna - i vruće mi je sunce pržilo tjeme kao da mi se na njega slijeva rastaljeni
metal. Pješačio sam Kanalskom ulicom, kroz njezine semafore i pored suvenirnica u
kojima se prodavao indijanski nakit i satovi načinjeni od okamenjena drva i udario
prečicom kroz Park pionira gdje je kip Brighama Younga, trbušast i gnjevna izgleda,
s kapicom sačinjenom od bijelih ptičjih izmetina, stršao uznosito nad klupama od
kovana željeza i suhom travom te dvojicom Meksikanaca koji su spavali pod svojim
šeširima. Kad sam stigao do mjesne zajednice, natopljen znojem i hodajući polako od
boli koja me podbadala pod rebrima, Lanin je automobil već bio na parkiralištu.
Neko vrijeme sam se zadržao iza starog skladišta opeka, čiji su visoki prozori i
nadsvođen ulaz bili zapečaćeni, i gledao kako se još nekolicina ljudi parkira i
ulazi. Na parkiralištu je bilo dvadesetak automobila od kojih mi nijedan nije bio
sličan
Barryjevom. Petnaestak minuta poslije dojurio je monte carlo boje banane i loših
amortizera te se zaustavio nakrivo na mjestu predviđenom za invalide. Barry smakne
sunčane naočale i stade na trenutak pred jednim prozorom oblikovavši velikim
zelenim češljem razdjeljak prije nego što je ušao.
Zakoračih na pločnik, na otvoreno. Pokušah ga dozvati, ali činilo mi se kao da
umjesto pluća imam dvije vreće pijeska iz kojih izlazi više promuklo škripanje nego
riječ koja bi se mogla potražiti u rječniku.
Barry zaokruži glavom i podigne pogled k nebu. Prijeđoh ulicu i on se zapilji u
mene kroz sve slabije podnevno svjetlo.
Vratio je naočale na nos kao da će me tako bolje vidjeti.
- Edgare - reče. - Sto mu... što radiš ti tu?
Stao sam koja tri metra dalje od njega i rekao: - Želim popričati s tobom.
Barry se ogleda. - Kako si znao da sam ovdje?
- Vidio sam te s Lanom - rekoh. - Vidio sam vas.
- Što si vidio?
- Vidio sam kako se ljubite - zadrhtao sam izgovarajući to.
- Ona je udana žena.
Barry blago nakrivi glavu i sunce u zalazu odbljesne od naočala na licu zacrvenivši
mi cijeli vidokrug.
- Dođi ovamo - zapovjedi. - Ne možemo ostati ovako na otvorenom.
Vodio me okolo, uz zgradu, na kraju četvrtasto oblikovane živice osute zrelim
narančastim bobicama, gdje se nalazio mali zeleni klima-uređaj.
- Gledaj - reče. Potrese glavom i zagleda se u svoje cipele. - Znam da
vjerojatno nećeš shvatiti...
Morao sam olabaviti stisak svoje čeljusti da mogu progovoriti i proizveo glas
sličan režanju.
- Više da joj nisi prišao.
Barry iznenađeno digne glavu. Nosio je čistu prugastu košulju i traperice. Širio je
oštar alkoholni miris losiona.
- Moraš se malo smiriti. Dobro? Moraš me saslušati sekundu.
Isuse.
_li
Uzeo sam naprtnjaču pred sebe, prislonio je uz prsa i zavukao desnu ruku u nju
držeći svoj nož. Posljednjih nekoliko tjedana držao sam nož u čarapi, nadajući se
da ću naići na Alana u povoljnoj situaciji tako da obnovim svoje prijetnje, ali me
on izbjegavao kao sam grijeh. Čak i u crkvi je sjedio na suprotnoj strani
nedjeljnog vjeronauka i nije me htio ni pogledati. Jednom, kad sam mu prišao nakon
pričesnog sastanka, ugledao me i povukao se do biskupa Newhausera moleći se,
pretpostavljam, da biskup iznjedri neku pravednu silu koja će odagnati mene i takve
poput mene.
Barry je zurio ravno u mene. U sjeni uz mjesni dom, zjenice mu se rašire
preplavivši mu oči crninom. Nož je u mojoj ruci bio težak i gladak i samo mi je on
davao pouzdanje i sigurnost.
- Više da joj nisi prišao - rekoh. - Nikad više da nisi došao u onu kuću.
- Ma stani, Edgare...
- Ne želim te više vidjeti.
Barry se tržnu i ostade tako kao da ga je pogodilo nešto iznutra i lice mu se nabra
od gnjeva. Stajao je uz živicu i jednom rukom zgrabio punu šaku listova i čvrsto
trznuo našto je kiša bobica, šarenih poput žvakaćih guma, prsnula u zrak. Zatim se
pokušao odmaknuti, manšeta mu zape za grančicu i dok je nastojao ispetljati rukav,
vrtio se i svijao, uši su mu postajale ljubičaste, a lice se nadimalo. Najedanput
se prestao otimati i okomi se na živicu. Naglim bjesomučnim naletom energije uze je
udarati šakama i nogama, kidati joj rukama lišće i granje stvarajući tuču bobica
koje su skakale i odbijale se na sve strane, odskakujući i napokon se nakupljajući
na travi podno njegovih nogu.
Kad je to obavio, stao je leđima okrenutim prema meni, teško dišući.
- Uh... oprosti - reče.
Koža mu je u trenutku postala znojava i masna.
- Stvarno mi je žao zbog ovoga. Ne osjećam se baš najbolje posljednjih dana.
Hodao je u krugu, stao, stavio mi ruku na rame. Kad me pokušao privući, istrgnuo
sam ruku iz njegove, i dalje stišćući nož u naprtnjači.
Barry me na trenutak gledao, pokazujući dlanove, sve dok nije cijelim tijelom
klonuo i naglo sjeo na žičanu rešetku koja je pokrivala klimatski uređaj. Rukav mu
je bio poderan sve do lakta. Nadlakticom je gnječio usta i stao plakati, jecao je
polako i promuklo. Rukavom je brisao nos i nije dizao pogled.
- Ne znam - rekao je vlažno i žitko. - Ne znam, jebemu.
Toliko se povio da mu je glava gotovo dospjela među koljena.
- Trudio sam se. Sve što sam učinio bilo je za tebe - reče.
- Kad su te doveli onoga dana na onim kolicima, bio si izgubljen, ali ja sam
vidio nade u tebi, znao sam da u tebi nečeg ima.
Barry šmrcne i potegne hračak u grlu.
- Kad su te svi drugi otpisali, ja sam te pokušao izvući iz one bolnice. Toliko
sam ti htio stvoriti pristojan dom, pronaći načina da ne moramo stalno biti u
pokretu, znaš? Nije bilo lako. Tražio sam te, slijedio te sve dovde. Što misliš da
radim ovdje? Zabavljam se? Radim to zbog tebe. Pokušavam ti pomoći.
- Molim te - rekoh jadnim iskidanim glasom.
Barry proizvede još nekoliko štucavih jecaja.
- Sad je Jeffrey otišao, a Roberta mi ne odgovara na poziva i zdravlje mi
propada. Sve je najedanput sranje. Osim tebe. Ti si mi tračak svjetla. Razumiješ? I
onda me gledaš kao da me se bojiš, kao da sam usrana babaroga.
Vrući žar gnjeva u mojim grudima pretvorio se u pepeo, ostavivši prazan ugar.
Mišići na mojim rukama i vratu su se olabavili i ja pustih nož. Svim sam se silama
suzdržavao da mu kažem da mi je žao.
Klimatski uređaj se uključio i počeo ispuštati topli zrak od kojega se Barryjeva
košulja nadula i lepetala poput jedra. Podigao je pogled prema meni, lica oblivena
suzama. Kroz lepet ventilatora reče: - Čuješ li me, Edgare? Razumiješ li što ti
govorim?
Poraženo pognuh glavu. Barry porubom košulje obrisa lice, nekoliko puta proguta i
duboko udahne. Nasmija se i otare oči. Kad je digao glavu, ponovo se smiješio.
Poskočio je s klima-uređaja, stavio mi ruku na rame i zadržao je ondje da vidi kako
ću reagirati.
- Dovoljno si pametan da držiš jezik za zubima o ovome, zar ne? - reče.
Zurio sam u svoja stopala preplavljen sramom.
Otme mu se drhtav uzdah.
- Da te odbacim kući? - upita. - Kako si uopće došao dovde?
- Volim hodati - prošaptah.
- Dobro, idi onda kući, a meni je bolje da požurim na taj skup, već je valjda
pola prošlo. Moramo se izboriti za Johna Swaverlyja, znaš?
Dođoh s njim do pročelja zgrade. Prije nego što je ušao, okrene se i reče: - Gotovo
zaboravih. Izgleda da je onaj moj uspio. Našli smo tvojeg poštara. Morao sam mu
platiti dodatno za svu gnjavažu, ali želja ti je ispunjena. Nemam je sad, ali
napisat ću ti adresu kad se sljedeći put vidimo.
Barry se nasmija i skide sunčane naočale. Jedna mu je narančasta bobica i dalje
bila u kosi.
- Daj Edgare, nasmiješi se, živni malo! To si htio, zar ne? Nabavio sam ti
točno ono što si htio.
OPASAN SVIJET
Dva tjedna poslije, došavši kući posljednjeg dana škole, zatekao sam Mozga kako je
obgrlio vreću sjemenja za ptice tešku 15 kila. Reče mi da se Lana iz glavne spavaće
sobe seli dolje, u ostavu.
- Seli se? - ponovih.
- Sve ovo ćemo preseliti u podrum i prebacit ćemo ovamo krevet, u redu? - reče
Mozak lica bezizražajna od šoka. - To je privremeno.
U ostavi, koja je bila tek veličine ormara, držale su se vreće s hranom, piljevinom
i sjemenkama za ptice, stare krletke i akva-
riji. Nije bilo prozora, smrdjelo je na kokošinjac i činilo se nedovoljnim i za
krevet, a kamoli' za stolić ili išta veće. Lana je sišla niza stube s kutijom punom
odjeće. Nosila je staru majicu i kratke hlače. Njezine noge, koje nikad još nisam
vidio tako otkrivene, bile su glatke i tako svijetle da joj se kroz kožu nazirao
splet plavih žila.
- Malo ću se zadržati tu dolje - reče mi Lana.
Usiljeno se nasmiješi i prstima mi raskuštra kosu, na što mi se stegne čvor u
grudima.
- Već sam objasnila Mozgu i Sunčici. Clay i ja moramo malo biti sami. Bit će da
živciramo jedno drugo. Ne treba se nitko ništa brinuti. Treba nam samo mali predah.
- Predah - klimao je Mozak. - Kratkoročno razdoblje.
Lana izvadi odjeću iz kutije i rasporedi je na stolici. Pjevušila je izvodeći
usnama ba-ba-ba, kao da ne mari ni za što na svijetu.
Tog dana nisam otišao ravno kući iz općinskog doma, nego se motao oko starog
odlagališta čekajući da skup završi. Barry je izašao među prvima. Sjedio je u
automobilu bubnjajući prstima po upravljaču i pogledavajući se u retrovizoru. Ljudi
su u grupicama izlazili kroz staklena vrata i Barry ih je pozdravljao dok su
prolazili, kimajući i dobacujući im “zdravo” i “uživajte”. Lana je izašla zadnja.
Ruku punih papira i letaka, zaključala je vrata za sobom. Nonšalantno se odšetala
do Barryjeva automobila i razgovarali su preko vozačkog spuštenog stakla poput
dvoje ljudi koji komentiraju nedolazak kiše ili bijednu momčad kojom su Beaversi
sudjelovali na prošlogodišnjem nogometnom turniru, a plava joj je kosa odražavala
svjetlo poput pramena slapa. Barry je uze za ruku i poljubi u svaki zglob,
pažljivo, jedan po jedan. Isparkirao se i skrenuo lijevo na ulicu Pratt, a Lana ga
je pratila u svojem karavanu.
Sad je pak punila praznu kutiju medicinskim posudama i epruvetama: pomasti, kreme i
jod. Na dugoj samotnoj cesti pjevala je ispod glasa, istočno od Abilene. Tik pred
vratima Mozak ju je gledao s nekim bolesnim čuđenjem.
- Uzmi moju sobu - predložih joj. Mozak me ošine pogledom. Vreća sjemenki za
ptice počela ga je doista tištati.
- Nećemo te sad izbacivati iz sobe - reče Lana. - Uostalom, nekako se i radujem
boravku ovdje među životinjama. Zanemarivala sam ih posljednjih nekoliko mjeseci.
Promjena će mi dobro doći.
Ostatak tjedna jedva sam viđao Lanu ili Claya, a nikad zajedno. Lana se sad služila
vratima na desnoj strani, onima koja su vodila u zvjerinjak, a on bi prolazio kroz
druga, samo da večera i doručkuje i noću počisti kuhinju. Clay bi se po običaju
kasno vratio s posla, a Lana bi već bila u svojoj privremenoj prostoriji, čitajući
ili slušajući ploče na malom gramofonu. Znati da je u toj izbi bilo je kao živjeti
s uljezom: nitko od nas nije znao što da počne. Ako smo i razgovarali, činili smo
to šaptom; dok smo gledali televiziju, utišali smo zvuk toliko da se jedva išta
čulo; za večerom se čulo samo struganje stolica i zveket posuđa. Kad bih se
mimoišao s Mozgom ili Sunčicom u kući, samo bismo se pogledali i produžili dalje,
poput zatvorenika pod budnom paskom stražara. Pretpostavljao sam da i oni, kao i
ja, žale za dobrim starim vremenima kad su Lana i Clay makar marili toliko da se
rječkaju i viču jedno na drugo do ranih jutarnjih sati.
Jednu sam sparnu ponoć dočekao sjedeći u postelji. Tišina koja je vladala u kući
nalegla mi je na bubnjiće poput utega. Napetost je postajala prejaka, a tišina
preteška; nisam imao dovoljno snage da sam nosim breme te tajne. Navukoh traperice
i majicu i iskradoh se hodnikom, tako se polako provukavši kroz kuglice, tako
pažljivo, da nisam proizveo nikakav zvuk. Dobrih sam se deset minuta zadržao pred
Sunčičinim vratima prebacujući se s noge na nogu kao da čekam autobus.
Blago sam zaglavcima kucnuo po vratima te je odjeknulo kao puko pucketanje drvenine
u kući koja se širi na nadošloj ljetnoj vrućini. Ponovo pokucah, pričekah, a zatim
okrenuh kvaku i uđoh u sobu. Sunčičina soba, koja nije nimalo odražavala njezinu
osobnost, bila je nakrcana nadutim jorganima, jastucima, punjenim životinjama i
lutkama “kuštrave Ane”, bila je to tako meka soba da si čak i u mraku osjećao kako
koračaš kroz gusti oblak.
Pustio sam vrata da zacvile i zalupe se za mnom. Prošaptah njezino ime i ona
zastenje u snu. Jedva sam je nazirao kako leži na boku, leđima okrenuta meni.
Primakoh se nekoliko koraka.
- Sunčice, ja sam to, Edgar.
Ona se prevrnu i bjesomučno zatrepta: - Tko - reče. - Što?
- Edgar - rekoh. - Došao sam ti u sobu.
Sjela je i protrljala lice dlanovima. Nosila je bijele gaćice i usku majicu bez
rukava s tri zvijezde izvezene na mjestu odmah iznad grudi.
- Ne mogu vjerovati da si tu - reče snenim glasom.
- Htio sam te upitati bi li izašla načas sa mnom.
- Možeš me i ovdje pitati - reče. - Možeš čak i sjesti na moj krevet ako želiš.
Ona odmakne poplun tako da sam joj vidio noge sve do gležnjeva, na kojima su
visjeli sićušni srebrni zvončići, s parom ukrasa oko njih. Potapšala je rukom
madrac. Toliko sam žudio da utonem u njezin madrac, da zabijem nos u njezinu
majicu, njezinu kosu i kožu, i da sve to udišem dok mi ne ponestane daha.
Rekao sam: - Mislim da se tvojima, tati i mami, ne bi svidje-
lo što sam ovdje.
- Koga briga za njih.
- Samo na minutu - rekoh. - Molim te.
Sunčica uzdahne i zbaci jorgan u stranu. Otvorih vrata i siđoh niza stube dok me
slijedio cilik njezinih srebrnih zvončića.
Sjela je do mene na stražnjim stubama. Bilo je tiho i toplo, negdje u daljini čulo
se mukanje, a zatim utihnulo. Pogledavao sam je postrance i vidio da nije ništa
odjenula: njezine glatke gole noge odražavale su mjesečinu, a lakirani nokti na
nogama blistali su poput dragulja. Na grudima, tik iznad ruba njezine majice, imala
je galaktički kovitlac pjegica.
- Već te dugo nisam vidio kako se iskradaš - rekoh.
Sunčica podigne pogled k nepreglednom moru zvijezda i
slegne ramenima.
- Jesi li znala da ću otkriti gdje živi onaj poštar? — rekoh. — Mislila si da
neću uspjeti?
- Zbog toga si me doveo ovamo, da mi to kažeš?
- Ne. Samo nismo već neko vrijeme razgovarali. Više ne izlaziš kao prije.
Sunčica podvine koljena ispod brade. - Više me to ne drži. Ne s onim ljudima.
Misliš da imaš prijatelje i onda ti govore svakakva sranja iza leđa. Bilo mi je
dosta.
Udahnuh zrak punim plućima i izdahnuh ga. - Htio sam te nešto pitati.
- Gledaj - reče ona. - Ako te muči cijela ta priča oko posvajanja, reći ću ti
odmah kako stvari stoje. To je samo još jedan način koji su mama i tata smislili da
skrenu pozornost. Nisu nikad prije spomenuli posvajanje u vezi s bilo kim drugim,
tako da bi se vjerojatno trebao osjećati polaskanim, ali od toga neće biti ništa.
Već mi je to jasno. Vidio si kako su u početku gorljivo ispunjavali obrasce i
telefonirali, a sad jedva to više i spominju. Mislim samo da bi trebao znati što se
događa.
- Znam - prošaptah.
-1 sad se još mama preselila u onaj sobičak, stvarno jadno, kao da je to neko
rješenje, kao da će im to pomoći da se opet zavole.
Glas je izda i ona se na neko vrijeme osloni čelom o koljeno teško dišući. Kokoši
koje su spavale u kokošinjcu gunđale su i meškoljile se u snu.
Sunčica podiže glavu.
- Pretpostavljam da me želiš poljubiti
Okrenula se prema meni, usta su joj bila stisnuti blistavi kolut, brada mala čaška,
a nešto je u načinu na koji me gledala u meni izazvalo tako duboku razdiruću tugu u
korijenu želuca da sam mogao zaplakati. Okrenuh glavu od nje i stadoh zuriti u
svoje ruke.
- Onda? - reče.
Nisam mogao odagnati iz misli ovaj prizor: Barryja kako ljubi Lanu, kako je dira,
grabeći je prstima poput oštrih kuka na blistavoj tkanini njezine bluze. I osjetih
kako malo pomalo klizim sve dalje od Sunčice.
Ona sune u zrak i prekriži ruke na prsima. - E pa, dobro -reče. - Nema veze.
- Ne - ustadoh za njom, ali već je otvarala mrežasta vanjska vrata, ona lijeva.
Ušao sam kroz desna vrata. Donji portal je bio zatvoren, ali čuo sam je s druge
strane, na stubi u podnožju, te smo pošli svaki svojim stubištem. Kretao sam se
polako, uha pritisnuta uza zid i slijedio njezino odmjereno namjerno škripanje,
prigušeno zveckanje njezinih zvončića. Dok sam hodao, držao sam ruku pritisnutu na
zid, kao da ću je osjetiti kroza nj, i činilo mi se da u jagodicama zamjećujem
određenu mreškavu vrućinu. Koliko god sam bio bijesan na Lanu što se prepustila
Barryju, što je pustila da joj se netko takav umiješa u život i stavila na kocku
svoju obitelj, u tom sam času shvatio, i to predobro, želju da diraš i budeš diran,
čak i kad je pogrešna, osobito kad je pogrešna.
Stigli smo istovremeno do vrha stubišta i pogledali se kroz viseće kuglice.
Počekavši, ona prođe kroz njih, a one skliznu i otkotrljaju se s nje poput zmija.
Sjeli smo zajedno na gornju stubu, a kad su nam se prvi put dotakle ruke, između
nas poskoči iskra statičkog elektriciteta i ja se lecnuh. Sunčica stavi ruku preko
usta nastojeći suspregnuti smijeh i upre svojim ramenom o moje. Zagnjuri mi lice u
vrat i osjetih kako mi se njezina usta, hladna i tako meka, spuštaju niz ključnu
kost, pošto je razmakla ovratnik moje košulje Osjećao sam miris talka i biljni
učvršćivač koji je stavljala u kosu te njezin vlastiti mošu-sni miris koji kao da
joj je probijao iz pora poput guste izmaglice. Zaboravih na Lanu i Barryja i da sam
o tome htio razgovarati sa Sunčicom, um mi je lebdio u fijuku praznine. Bio sam
tako slab i lagan, tako bestjelesan da joj se nisam uspijevao približiti, a niti se
od nje odmaknuti. Vraćala se natrag uz moj vrat do brade i tako me čvrsto poljubila
da sam osjetio kako se malko naginjem unatrag, kao pri jakom vjetru, nedovoljno
čvrst da se održim uspravno. Ruka joj krene uz moju nogu mučnim tempom, a potom mi
otkopča dugme na trapericama i stade rastvarati smičak, tako polako da su se zupci
razdvajali jedan po jedan: cap... cap... cap... cap... cap... Posegne u unu-
trašnjost mojih hlača i pritisne ruku tako da sam kroz gaće osjetio žarenje njezine
kože, vrške njezinih prstiju kako prave sitne krugove pomičući se tek toliko da
potaknu orgazam, koji je u meni ključao, u tako divljoj provali da nisam ni osjetio
kako me
zajedno s njim preplavljuje i napadaj, nisam primijetio kako nešto zahvaća splet
mojih živaca, ništa osim onog vrtloga užitka koji me usisao sve dok najedanput
nisam osjetio kako me nešto naglo baca prema naprijed, kako me prostor zahvaća. U
sljedećem trenutku ležao sam na leđima u podnožju stubišta, osvješćujući se uz
odjek Sunčičina vriska koji se odbijao od zidova kuće.
Čak ni tada, u podnožju stuba, s nogama prebačenima preko glave i dupetom koje je
stršalo ravno u zrak, i dalje nisam bio siguran što se dogodilo. Čuo sam Claya kako
viče niz hodnik želeći znati što se dogodilo i Sunčicu kako prtlja nešto
o tome kako je začula buku i izašla iz sobe, našavši me točno onako prevrnutog
u podnožju stubišta. Svud oko mene u zvje-rinjaku je zavladala pometnja:
skočimiševi su skvičali, zamorci cviljeli, a papige štropotale krletkama.
- Pogledajte - začuh Mozga s vrha stepenica. - Pao je tako da su mu se skinule
hlače.
Doista, traperice su mi se u padu svukle do koljena. Imao sam sreće da su mi gaće
još uvijek na mjestu.
Clay se strči niza stube i stane gledajući me kroz rašlje koje su tvorile moje
noge.
- Možeš li se pomaknuti? - upita panično uzdrhtalim glasom.
Zastenjah i uspjeh se prevaliti u prirodniji položaj. Potom se stvori Lana,
pomažući mi da navučem hlače dok me Clay pregledavao nisam li što slomio ili si
nanio kakvu drugu povredu. Treba li uopće napominjati: osim boli u vratu, Edgar je
bio dobro, savršeno: ni ogrebotine ni masnice, ni čvoruge na glavi.
- Što se dogodilo? - upita Lana. - Možeš li govoriti?
- Ne znam, rekoh. - Probudio sam se ovako.
- Ali odjeven si - reče Lana.
Mozak pljesne po priručju. - Znao sam - reče. - Hoda u snu.
- Bit će da je to - reče Sunčica.
Podigoh pogled prema njoj. Oči su joj još uvijek bile raz-rogačene od šoka.
- Kladim se da u snu nije navukao hlače do kraja i zbog toga se spotaknuo i
otkotrljao niz stepenice - reče Mozak. Bio je toliko uzbuđen da je jedva stajao
miran. - To je moja početna teorija.
Polako se osovih na noge i pažljivo zakopčah hlače. Bok-serice su mi bile pune
ljepljive gadosti. Clay i Lana mi pomo-goše da ustanem i ostadoše stajati zajedno,
zabrinuto me pogledavajući. Činilo se da se Clay zbog panike zaboravio te je grlio
Lanu oko struka. Ostadoše tako dvije sekunde prije nego što se Lana odmakla od
njega i potapšala me po obrazu.
- Moraš se paziti, zlato - reče. - Izgleda da je ovaj svijet preopasan za tebe.
Pošutjesmo na tren, a tada Mozak reče: - Kako bi bilo da svi popijemo malo tople
čokolade?
Svi se zgledasmo, a Clay strese glavom. - Idemo natrag u krevet. Hajdemo. Jutro će
nas zateći.
I svi se raziđosmo, svako u svoju sobu. Clay u jedan daleki kut kuće, Lana u drugi.
PUŠTANJE ŽIVOTINJA
Na Mozgov deseti rođendan svi smo sjedili za stolom u blagovaonici i čekali Claya
da se pojavi tako da proslava počne. Bio je tamo Gordon Dickey i još dva
bezveznjaka koji su s Mozgom išli na vjeronauk i povlačili se okolo kao da bi
radije sjedili u čekaonici kod zubara čekajući da im izvadi zub. Bio je prisutan i
jedan neočekivani gost: ujak Larry. Ujak Larry bio je grmalj prosijede kratke kose
i s kaubojskom “bolo” kravatom u obliku dolarskog znaka. Navratio je na povratku s
dražbe konja u Flagstaffu da nas pozdravi, a kad je doznao da je Mozgov rođendan,
odjurio je u najbližu prodavaonicu - Kreckin-govu željezariju - i Mozgu kupio čekić
koji je umotao u stranicu nedjeljnih stripova.
Bila je topla nedjeljna večer i sumrak se uvukao u kuću poput svjetlucava oblaka od
mljevena kristala. Vrpce od krep-papira visjele su sa stropa, a na torti na stolu
četvrtastim je slovima od kandisa pisalo Velika desetka! Mozak je kisela izgleda
sjedio na počasnom mjestu, odjeven u nedjeljnu košulju i zelenu kravatu. Lana mu je
napravila razdjeljak po sredini i vodom mu zagladila kosu, što mu je pridalo izgled
srditoga bizamskog štakora.
Larry, koji je bio Clayev ujak i živio u Renu, pobrinuo se za predproslavnu zabavu.
- Da vas čujem - reče. - Tko zna koja je to životinja koja kaže: muuf.
- Pas - reče Gordon Dickey.
- To je dosta osrednji pokušaj - reče ujak Larry. - Hoće se netko drugi
okušati?
- Medvjed? - rekoh.
Ujak Larry strese glavom.
- Izgleda da vam humor nije jača strana, dečki. Trebao sam početi s nekom
lakšom šalom. Odgovor je: krava kojoj strše zubi: muuf!
Gordon Dickey reče: - Imate dlake u ušima, ujače Larry.
Lana, koja je bila u kuhinji sa Sunčicom, izašla je s vrčem cedevite.
- Otac će ti doći svaki čas, dušo, reče Mozgu. Sigurna sam da samo mora nešto
obaviti.
-Jedno je teško raditi - reče ujak Larry držeći papirnu čašu na kojoj su bile male
svemirske raketice - a sasvim je drugo kad znaš zadjenuti za pojas.
Pili smo cedevitu i jeli ploškice s umakom od luka. Darovi su ostali na stolu. Ujak
Larry nam ispriča kako je za deseti rođendan dobio samo metar konopa.
- Bili smo siromašni i bio sam sretan zbog tog užeta. Hoću vam reći da sam imao
živ um. Pretvarao sam uže u što god sam htio: čegrtušu ljubimca, bič, vinčesterku —
repetirku i svašta drugo čega se sad više ne mogu sjetiti. Kad ostariš poput mene,
izgubiš maštu. Znam da sam tim konopom svezao sestru. Tako
sam je dobro svezao da nisam mogao otpetljati čvor, nego sam je ostavio u staji za
mužnju, sve dok je baka Madsen nije pronašla koji sat kasnije. O trebali ste
vidjeti to mlaćenje po guzici tog dana. To su vremena za pamćenje.
Lana uz zveket spusti nešto tanjura i posuđa na stol.
- Idemo mi na piñatu. Možda Clay stigne na vrijeme za tortu.
Piñata, šareni bik, visjela je na trijemu s kuke za vazu. Bik je imao tupaste
rogove i izbečene bjeloočnice koje su zurile u različitim smjerovima. Ujak Larry je
upravljao konopom i trzao ga poput zvonara u zvoniku na što je bik luđački skakao
gore-dolje te ga je bilo gotovo nemoguće pogoditi. Jedan od onih bezveznjaka tada
je s povezom preko očiju bjesomučno vitlao žutom plastičnom palicom nijedanput ga
ne pogodivši.
- A daj, ujače Larry - reče Gordon Dickey. - Daj mu da pogodi bika.
- Meni je to više kao neki junac - reče ujak Larry zastavši na trenutak dok je
gledao između stražnjih nogu piñate. - U svakom slučaju drž gaće, imat ćeš i ti
priliku.
Kad je bio red na Mozgu, strpljivo je čekao povezanih očiju držeći palicu pred
sobom poput učitelja samuraja, naćuljenih ušiju da čuje svaki zvuk kretanja. Jedva
se ikome obratio ijednom riječju od početka proslave i lice mu je bilo poprimilo
odlučan izraz. Zlobno se cereći, ujak Larry polako spusti bika tako da se pojavio
ravno ispred Mozga koji ga je naglim žestokim udarcem opalio po kičmi. Mozak je
potoni nekoliko puta promašio dok ga nije ponovo solidno opatrnuo pri čemu se po
četvrti prolomio zvuk kao iz puške, a zatim je pošan-drcao divljački lamatajući i
vrišteći hja! hja! hja! Povez mu je spuznuo niz vrat i on se ustremio na metu, a
palica se pretvorila u nešto nerazaznatljivo žuto. Jedan se rog odlomio, papirići
prhnuli uvis poput konfeta na paradi, ali bik se i dalje nije lomio. Jedan od
bezveznjaka udari u plač, a Lana vikne na Mozga da prekine, ali on je nastavio
zažarenih obraza i očiju, sve dok ga ruke nisu izdale. Bik je ostao bez rogova,
okrhnut i lišen svega svojeg čupavog krzna od krepa, ali iz njega nije ispao
nijedan slatkiš.
J
Ujak Larry, koji je sasvim prestao povlačiti konop bika, nego je pustio da ga Mozak
šatre gotovo u kašu, reče: - Znate što, ovaj dečko bi mogao postati uspješan
mafijaš.
Ušao je u kuću i vratio se odmatajući čekić koji je prije kupio.
- Ta lopatica za muhe nema dovoljno mase. Probaj s ovim. Ako ni to ne uspije,
kupit ću si vlastitu piñatu da u njoj držim osobne dragocjenosti.
Mozak s mukom proguta, lice mu se iskrivi u očajničku grimasu, usne mu se ovlaže
pljuvačkom i zasjaje. On pograbi čekić i jednim zamahom otkine pola bikove glave.
- Olé! - klikne ujak Larry.
Piñata se nagne naprijed i svi slatkiši provale u prštavu naletu, rasuvši se po
drvenom povišenju podno naših nogu.
Pošto smo uredno pokupili slatkiše i napunili džepove, uđo-smo unutra, gdje se
otpjevala rođendanska pjesma, otvoreni su pokloni, torta i sladoled se pojeli.
Svjetlo je otjecalo s prozora poput vode iz sudopera, a Clay se svejedno nije
pojavljivao. Mozgovi prijatelji odoše kući, a ujak Larry, koji je poveo Lanu u
kuhinju i, dovoljno glasno da svi čuju, rekao da bi trebala muža opaliti po glavi
tim čekićem jer se nije pojavio na rođendanskoj proslavi svojeg sina, otišao je da
stigne u Reno prije nego što se i njegova žena odluči na sličan čin nasilja nad
njim. Lana je nazvala trojicu iz Clayeve ekipe koji joj rekoše da su se razišli u
šest. Upravo kad je Lana krenula da ga potraži, začu-smo Claya kako parkira
kamionet.
Mozak i ja smo ležali izvaljeni na tepihu spavaće sobe. Ja sam gledao policijsku
seriju Hawaii Five-O dok je Mozak izrađivao složene naprave pomoću kompleta
mehanotehnike, koji je dobio od Gordona Dickeya. Začas smo ustali i gledali kroz
prozor. Clay je i dalje sjedio u kabini svojeg kamioneta, ne mičući se. Lana je
pošla prema kamionetu, ali je stala na pola puta; nešto ju je, bez sumnje uplašilo.
Vrata kamioneta se uz škripu otvore i Clay iskorači, umrljan od glave do pete. Imao
je žbuke po kosi i bradi, traperice poprskane spiralnim zviježđima, a u ruci je
držao komad papira. Na trenutak je bez riječi stajao uz kamionet. Već je sasvim
zanoćalo i u svjetlu koje se
prosipalo s trijema lice mu je izgledalo tvrdo i bezizražajno, kao da je načinjeno
od lakiranoga drva.
On pruži papir Lani: - Želim da ovo pročitaš i da mi kažeš je li to istina.
Lana ustukne korak kao da je naletjela na paučinu. - Clay
- reče ona s tankom molećivom crtom u glasu.
- Želim da to smjesta pročitaš - reče on.
Ona se povuče na trijem zveckajući svojim ključevima automobila.
- Što god to bilo, trebali bismo o tome gore razgovarati.
Ušla je i on za njom krene uza stube, nijedno nas ne pogledavši, poput dvoje ljudi
u snu. Zatvore za sobom vrata spavaće sobe i zavlada muk.
Sunčica izađe iz sobe i reče: - Što? Što je bilo?
Mozak i ja se uspesmo stubama te smo zurili niz hodnik iščekujući. Začusmo Lanin
glas, a zatim je nešto bubnulo po vratima tolikom silinom da je dovratak prsnuo u
iverje i zid se potresao. Čula se vika, vriska, prigušena strka i činilo se da sav
sukob i bol koje je ta soba tako dugo držala u sebi nastoje provaliti, drmusajući
vrata kao pod navalom snažnog vjetra. Cla-yev glas nadglasavao je sve ostalo i
jednu sam riječ čuo jasno i razgovijetno, poput štihače zabodene u žitko blato:
Kurvo.
Napokon Clay, kojemu su se tužne oči iskrile nekim unutarnjim nabojem, izađe
gužvajući komadić papira u ruci. Za-glavci druge ruke bili su mu ostrugani i jarko
crveni. Lana ga je vukla za košulju i pokušavala ga uvući natrag.
- Slušaj me - reče. - Molim te da me slušaš.
On je pograbi za zglob i silom tržne njime nastojeći se osloboditi, izvijajući joj
ruku u stranu, te su se tako hrvali zakvačeni u očajnički klinč, sve dok se Sunčica
nije umiješala vrišteći ne ne ne ne ne i razdvojila ih.
Clay klizne pored nas, siđe u zvjerinjak i stade ga demolirati: prevrtati akvarije,
rušiti krletke miševa i skočimiševa na pod, tjerati papige iz krletki u spavaću
sobu gdje su graktale i lepetale tražeći kamo da se sklone, ulijećući u kuhinju i
uza stube, udarajući krilima o strop. Lana je vrištala neka prestane,
ali bio je neobuzdan, smrknuta i iskrivljena lica obarao je hra-nilice, vreće
piljevine i kutiju u kojoj su se Tom i Marcus, dva zamorca, zgurili i drhturili.
Pored mene je Mozak, još uvijek s rođendanskom kravatom na sebi, drhtao kao
pogođen.
Clay je otvorio vrata i isteturao straga gdje se kretao otvarajući metodičnim
bijesom svaki obor, tor i koral iz kojih su uz graju istrčavale koze, mazga
Doroteja, krava muzilica Mimi i začas su psi u četvrti potaknuti naglom halabukom
udarili u zavijanje. Clay se okomio na kokošinjac i krećući se u krugu udarao
nogama o tlo tjerajući krilati metež kokoši kroz vrata. Dotad su već neki miševi i
papige uspjeli izaći iz kuće, a stajske su mačke krivudale uokolo, nesigurne koga
ili što da ganjaju, a tada se, jedan po jedan, pojavilo pet-šest susjednih pasa i
stalo bjesomučno uporno lajati, zastajući samo da bi ganjali mačke i škljo-cali
čeljustima na koze i užasnute lepetave kokoši.
Doroteja se u nastupu panike zaletjela u bodljikavu žicu i tamo upetljala trubeći
poput brodske sirene, nogu iskrenutih pod sobom. Jedan veliki pjegavi mačak sjurio
se u kuću i izašao s drhtavom ribicom među zubima. Svud uokolo polako se spuštalo
kokošje perje, naglo uskovitlano kakvom zračnom strujom, protrčavali su skočimiševi
i papige su prelijetale nisko nad glavama, bljeskajući zeleno i žuto u tami, a
ponad svega, na najnižim granama, sjedio je lešinar Dag, mirno gledajući kaos pod
sobom, gordo i tiho poput sjene.
BRIŽNI BRAT
Pošto su životinje pohvatane i vraćene svaka na svoje mjesto, susjedi se razišli, a
Clay se odvezao da prenoći kod brata, Edgar je sjeo na mokri sag zvjerinjaka
tješeći štakora Kekeca koji se skutrio u stražnjem dijelu kaveza, drhtureći i
ukopavši glavicu u piljevinu. Sve je manje-više bilo pospremljeno, samo je
bilo još plavičastog akvarijskog šljunka razasutog po podu i komadića mokrih
poderanih novina i gruda piljevine slijepljenih za zidove i stolove; zvjerinjak je
smrdio još gore nego inače. Premda je krletka štakora Kekeca bila prevrnuta kao i
većina drugih, bio je jedan od rijetkih koji nije istrčao iz kuće. Kad sam se
vratio unutra, pronašao sam ga kako se krije iza stalaže, trzajući repom jasno
vidljivim, ružičastim i golim poput gliste.
Susjedi s obje strane ulice pomogli su nam da sakupimo sve životinje. Tri minute
nakon početka nereda, zbili su redove i natjeravali kokoši i zečeve, otpetljavali
Doroteju iz bodljikave žice, pretraživali grmlje i premetali hrpe starudije u
potrazi za miševima i skočimiševima. Bobo Boyd, stariji brat Timothyja Boyda,
izvadio je svoj novi laso i pohvatao koze koje su dospjele u polje lucerne
Christensenovih. Nijedna se riba nije mogla spasiti, ali su dvije papige uhvaćene,
a strvinar Dag je svima olakšao stvar pošto ga je uhvatila vrtoglavica te je pao s
grane. Naš susjed, četiri kuće uz cestu, stariji tip po imenu brat Shields, svratio
je pruživši zamorca Marcusa i rekao: - Ne znam koji je ovo vrag, ali našao sam ga
kako trči posred ceste nastojeći spasiti živu glavu.
Sve se to događalo tijekom četrdeset i pet minuta, a tada je kuća ponovo utihnula.
Sunčica i Mozak bili su u svojim sobama, a Lana je gore u spavaćoj sobi telefonski
razgovarala s majkom. Clay je gotovo odmah nestao, ali je nazvao kući i razgovarao
sa Sunčicom, rekao joj da mu je žao zbog toga što je učinio i traži da mu svi
oprostimo. Rekao je da će noć provesti kod ujaka Richarda tako da može o svemu
razmisliti.
Čim sam vratio štakora Kekeca u kavez, pronašao sam na podu zvjerinjaka papir s
kojim je Clay došao kući. Bio je zgužvan i mokar, ali još uvijek čitak:
Dragi brate Madsen,
Tjednima sam se mučio da li da vam napišem ovo pismo i naposljetku se odlučio na to
jer vjerujem da su na kocki vaša obitelj i vaš brak. Nekoliko puta u protekla dva
mjeseca vidio sam vašu suprugu, sestru Madsen, s drugim muškarcem. Ne znam kako se
dotični zove ni čime se bavi i ne
mogu reći da je njihov odnos otišao dalje od poljubaca i milovanja kojima sam bio
svjedok, ali odlučio sam u ime vašeg vječnoga braka da biste morali znati za to
prije no što bude prekasno. Ne sumnjam da je sestra Madsen dobra korektna Božja
kći, ali znam također da nas je Bog stvorio od krvi i mesa i da meso vrebaju
slabosti.
Ovu sam spoznaju zadržao za sebe i dalje je ostavljam u vašim rukama.
Iskreno, Brižni Brat
Izgleda da sam ga podcijenio; Alan Lovejoy je bio toliko pravedan, ispunjen snagom
duha Božjeg da se nije dao dugo zaplašiti od takvih kao što sam ja. Razmišljao sam
o tome da odem u njegovu kuću i ispunim obećanje koje sam mu dao prije nekoliko
tjedana, ali radije sam odlučio učiniti ono što sam trebao od početka, što bi moglo
spasiti tu obitelj od raspada koji joj se te večeri i dogodio.
Otišao sam u kuhinju, šljapkajući po mokrom sagu, i uzeo slušalicu. Lana više nije
bila na telefonu i začuo sam slobodan ton iz slušalice koja mi se u ruci činila
teškom poput opeke. Progutah i odabrah broj s kartice koju mi je dao Barry. Čovjek
koji se javio reče mi da Barry više ne živi s njima i dade mi drugi broj. Zazvonilo
je dvadesetak puta prije nego što se Barry javio.
- Što? - reče.
- Edgar je - rekoh kad mi se raspleo jezik koji kao da je zahrđao na nepcu.
- Što? Tko je to?
- Edgar - rekoh. - Edgar Mint.
- Edgare! Bože što je bilo? Jesi dobro?
Na trenutak sam osluškivao njegovo isprekidano disanje koje je preko telefonske
linije zvučalo kao gusta statika.
- Halo? - reče.
Nakašljah se, pročistih grlo i odnekud iznutra začuh svoje riječi: - Hoću da dođeš
po mene.
INJEKCIJA
Vani, pod crnim nebeskim svodom, Edgar je čekao poput sa-blasti. Lišće i grmlje
šuštali su na vrućem povjetarcu koji je pirio s juga i koji kao da je hujao ravno
kroz njega. Dok je očekivao da se pojavi Barryjev automobil, ushodao se šljunkom
pored jarka za natapanje i nije čuo vlastite korake. Bilo mu je kao da je već
otišao, svi su mu se opipljivi dijelovi -kosti, utroba i tetive - rasplinuli,
ostavivši za sobom stvora saz-danog samo od zraka.
Osjetio sam to u trenutku kad sam poklopio slušalicu: svoje ja kako nestaje, svoje
atome kako se raspršuju nekamo drugamo. Uspeo sam se stubama i činilo mi se kao da
lebdim. Zatvorivši vrata iza sebe, kleknuh u svojoj sobi i otipkah kratku poruku.
Natrpah u kovčeg sve svoje papire i milijune riječi koje sam otipkao na njih, a
navrh tih hrpa i svežnjeva stavih svoj nož, Barryjev stetoskop i svoj Hermes
Jubilee. Sve sam ostalo ostavio: ormar pun odjeće, naslagano donje rublje, svoje
traperice s markom, svoje nedjeljne kravate, svoj ručni sat s trkaćim automobilom,
gramofon i stare ploče Isley Brothersa, koje mi je Lana darovala za rođendan, svoje
monogramom označeno Sveto pismo uvezano u kožu.
Još sam jedanput obišao kuću. Hodao sam dugini gornjim hodnikom, prošao kroz
kuglice i zastao pred Sunčičinim vratima za kojima sam čuo isprekidane jecaje.
Položih ruku na kvaku, povukoh je. Mozak je bio tih u svojoj sobi, a iz Lanine
nisam čuo ništa. Više se u podnožju vrata nije vidjelo svjetlo i zamišljao sam je
unutra kako zuri u mrak sama na onoj prostranoj bijeloj postelji.
Malko sam posjedio na sagom pokrivenom poklopcu školjke u ružičastom zahodu
upijajući miris sapuna, čistih ručnika i parfema. Gledao sam u zrcalo i vidio tek
sjenu sebe. Dolje, u spavaćoj sobi, na trenutak sam upalio televizor, samo da čujem
tih žamor glasova, a u mračnoj kuhinji otvorio sam hladnjak. Svjetlo kojim je
zasjao bilo je sjajno i zlaćano, gotovo za-sljepljujuće, poput onoga koje bi se
moglo prosuti s nebesa, i zatvorili ga ne uzevši ništa.
Izađoh da čekam vani. Kad je Barry stao s ugašenim svjetlima, iskoračili iz noćnih
sjena vrbe da mu izađem ususret. On iskoči i dotrči da me zagrli, utjelovljenje
brižnosti. Uzvratili mu zagrljaj koliko sam god uvjerljivo mogao.
- Što ne valja? - upita. - Što se događa?
Rekoh mu da želim da me odvede istog časa, bio sam spreman, htio sam otići s njim i
nikad se više ne vratiti. - Treba mi pomoć oko kovčega - rekoh. - Onda možemo
dalje.
- Što je bilo? - upita. Nisam mu baš ništa rekao preko telefona, samo da mora
doći i smjesta me odvesti, po hitnom postupku.
- Izbila je velika svađa - rekoh. - Ne mogu ovdje više živjeti, ne želim. Želim
otići s tobom.
- Edgare, ovo je sve pomalo naglo...
- Ostavit ću im poruku. Mislit će da sam pobjegao. Nitko ništa neće znati.
Barry je nosio izgužvanu filcanu jaknu i imao začuđen izraz lica. Prstima prijeđe
kroz razbacan grm svoje kose i pođe za mnom u kuću. Na vrhu stubišta zastane i
pozorno se ogleda, a na ono malo svjetla oči mu se zacakliše. - Gdje je? -
prošapta.
-Tko?
- Lana.
- Nije tu - slagah. - Ostat će kod prijateljice.
On pogleda niz hodnik. - Tamo je njezina spavaća soba, u dnu, zar ne?
Na trenutak je izgledalo da se naginje kao da će se okrenuti u tom smjeru, ali tad
se naglo zavrti i pođe za mnom u gostinj-sku sobu.
Pošto smo odgurali kovčeg po sagu i pažljivo ga usmjeri-
li niza stube tako da se ne odbija, našli smo se u nezgodnu položaju. Pod
zvjerinjaka bio je mokar zbog čega je klizanje bilo teže i glasno. Srećom su
životinje, ošamućene i iscrpljene od svojeg kratkog daha slobode, mirno čučale u
svojim kavezima. Kad smo izgurali, odvukli, pretegli i nabili kovčeg iz kuće s
trijema i na cementiranu stazu, Barry je teško disao i strugao plućima.
- Što do vraga nosiš unutra, Edgare?
- Riječi - rekoh odmahnuvši glavom. - Previše riječi.
Vukli smo kovčeg stružući njime stazom, preko šljunka i na
automobil gdje smo ga obojica podigli sa svake strane na stražnje sjedalo. Jedan
pas iz susjedstva, slinavi labrador Gringo, i dalje poskakujući od svih uzbuđenja
koja su se već zbila te večeri, priđe nam mašući repom i prijateljski kevćući te
zabije nos u Barryjevu stražnjicu. Barry baci šaku šljunka na Gringa i otjera ga
niz ulicu, sikćući kroz zube: - Marš, jebeno pseto!
Kad se Barry vratio, smjestili smo se s druge strane kovčega i posljednjim ga
naporom uspjeli ugurati unutra te su amortizeri zastenjali, a stražnji kraj vozila
tako se objesio da su naplatci kotača nalegli na gume.
Barry zalupi vratima i klone uza nj.
- Nevjerojatno - propenta. - Stvarno se ovo događa, čovječe. Sva sreća da sam
došao victorijom.
Rekoh Barryju neka pričeka trenutak i otrčah u kuću da na stoliću u dnevnom boravku
ostavim poruku koju sam otipkao.
Dragi Madseni (Clay, Lana, Sunčica, Mozak)
Odlazim. Ne brinite. Bit ću u redu. Sretno sam živio s vama
i žao mi je što moram ići.
Bili ste dobri prema meni. Hvala vam.
Vaš prijatelj, Edgar P. Mint
Nekoliko sekundi ostadoh ovijen tišinom kuće dok se mnome poput žitkog ulja širila
neka tupost. Negdje u tami Gringo zatuli tužnim psećim zavijanjem. Kad sam istrčao
do automobila, Barry je već bio za upravljačem cuclajući cigaretu s ne-skrivenim
očajem.
Pogledao me, kao da očekuje da nešto kažem. Postavih mu jedino pitanje koje mi je
ostalo u umu: - Imaš li poštarevu adresu?
On izvuče žutu cedulju iz džepa na košulji, a potom je utakne natrag.
- Tu mi je - reče.
Kovrčave dimne zmije izvijale su mu se iz nosnica.
- Iz pouzdanih izvora znam da je to naš čovjek. Ali o tome ćemo poslije. Sada
moramo smisliti što ćemo s tobom.
Nije palio farove sve dok nismo došli do autoceste i ispitivao me poput
istražitelja. Htio je točno znati što se dogodilo u kući Madsenovih, s čime je
svađa bila u vezi, kamo je Lana otišla. Ja sam zurio kroz prozor u mračni svijet
koji je odlazio u nepovrat i rekao mu što sam manje mogao. Kad je postao uporan,
okrenuh se prema njemu.
- Više nije važno, dobro? Sada možemo otići nekamo. Ne moramo se više ni
zadržavati u blizini. Možda bismo se mogli vratiti u Arizonu. Kladim se da je
Jeffrey tamo.
Barry se nasmija.
- Večeras ćemo te zadržati kod mene dok ne razradimo taktiku. Ali ne mogu samo
tako otići. Moja poslovna ulaganja se počinju isplaćivati, a Lana, pa treba joj
sada malo podrške. Čini se da je situacija večeras dosegla vrhunac.
- Ne - rekoh. - Ne možeš se vraćati tamo.
Barry uzdahne, malko potrese upravljač.
- Moraš nešto shvatiti, Edgare. Priznajem da sam s Lanom uspostavio odnos zato
da prikupim podatke, da procijenim situaciju. Bilo je to za tvoje dobro. Htio sam
vidjeti s kakvim to ljudima živiš i što ti to pokušavaju utuviti u glavu. I znaš li
što? Pokazalo se da Lana uopće nije onakva osoba kakva sam očekivao da bude.
Pametna je i duhovita, a najljepša je kod nje želja da pomaže ljudima. Pogledaj što
je učinila za tebe. A ja tu želju dijelim s njom. Zato smo se združili. A sad vidim
da joj je potrebna podrška. Ima loš brak, nesretna je kod kuće, mislim, daj molim
te - taj tip za kojeg je udana. Treba joj pomoć.
Lice mu je blistalo od znoja, a oči mu se caklile neobičnim izvanzemaljskim sjajem.
Potapša me po nozi.
- Znaš ti mene. Znaš da ne bih ostavio nekoga u trenucima nužde. Nisam ja takva
osoba.
Osjetih kako mi se grudi stežu kao da su obavijene lancem što se polako zateže i
pokrih rukama glavu. Topli noćni zrak
strujio je s prozora, a vrata automobila brujala su mi uz glavu. Napokon zapadoh u
nešto slično komi u kojoj sam živio svih onih prijašnjih godina: povukao sam se
tako duboko u sebe, toliko se isključio da mi se činilo kako sve izvan mojeg tijela
postoji na nekoj drugoj, dalekoj razini.
- Edgare? - zovne me Barry i činilo mi se kao da mi dovikuje kroz mećavu. Ne
odgovorih, ne pomakoh se. Nisam siguran bih li to mogao da sam i htio.
Ne znam koliko smo se dugo vozili. Barry ponovo zazove moje ime, položi mi ruku na
leđa.
- Spavaš? - upita.
Kad nije dobio odgovora, usporio je i stao. Kad je motor utihnuo, nagla teška
tišina bila je gotovo bolna. Začuli pokret, šuškanje papira i zveckanje stakla.
Okrenuli glavu tek dovoljno da ga vidim kroz proreze pod vjeđama. Već je ovio ruku
gumenom cijevi i ubadao se iglom držeći je očajničkom drhtavom rukom. Pošto je
ubrizgao tekućinu u sebe, odmah postade sav mlohav te mu se otme jecaj užitka poput
nekoliko tonova uspavanke. Glava mu klone u stranu, a ruka kojom je držao štrcaljku
pade mu u krilo, te ova ostade visjeti još uvijek zabodena u podlakticu.
Sjedoh. Barry se ne pomakne, činilo se da ne diše; tako se olabavio te se činilo da
se rastopio u sjedalu. Laganim pokretom posegnuh i izvadih mu iglu iz ruke. U tom
trenutku, držeći praznu štrcaljku u ruci, sine mi pomisao koja je došla odnekle iz
hladnoća i dubina: bilo bi to tako lako. Proroštah po njegovoj otvorenoj
liječničkoj torbi i izvadih jednu staklenu bočicu
- bilo ih je osam ili devet, sve iste - i usisah štrcaljkom onoliko jantarne
tekućine koliko je u nju stalo. U St. Divine’s sam stotine puta gledao kako se to
radi i cijela mi je procedura bila prirođena, poput obreda koji sam izvodio svakoga
dana u životu. Gumeno je crijevo i dalje bilo dobro omotano pod njegovim bicepsom,
a žile su mu nabrekle na natučenoj izbrazdanoj koži podlaktice. Na jednoj od tih
žila drhturila je kapljica krvi poput dragulja i ondje položih vršak igle. Barry je
ležao sasvim nepomično, lica zahvaćena izrazom blažena ushita. Grudi mu se nisu
dizale i čak ni u mirnom prostoru onoga automobila nisam čuo
rad njegovih pluća. Tako lako, pomislih, i ovoga puta nisam oklijevao, nisam prezao
pred strahom, sumnjom ni slabošću. Zatjerah iglu i pritisnuh klip.
EDGAR ZA UPRAVLJAČEM
U svjetlu niskoga polumjeseca cesta je sjala poput dna tave premazane mašću.
Održavao sam kazaljku mjerača brzine na 50 i, premda je taj odsječak pustinjske
autoceste bio ravan, leđa i ruke su mi bili napeti; bilo mi je to prvi put u životu
da vozim automobil.
Koju minutu poslije odgurnuo sam Barryja u drugi kraj sjedala te je malaksao ležao
u kutu, brade položene na grudi. Nisam znao je li još živ. Dvije-tri sekunde pošto
sam mu dao injekciju, napeo se i zacvilio djetinje iznenađeno, no otad se više nije
pomaknuo. Gledao sam ga dok mi je srce snažno udaralo o grudi: čvrsto je stezao
vilicu i opuštao je, oči su mu titrale pod kapcima, ruke izvodile sitne trzaje kao
da ih povlače neke žice. Kad se umirio, izvadih iz kovčega njegov stetoskop i
prislonih lijevak na njegove grudi. Čuo se jedino kozmički šum, poput zvuka
solarnih oluja nošenih do Zemlje na radio-valovima. Zadržah dah, i uz trud sam
mogao razabrati određeni ritam protoka krvi, ali nisam zasigurno znao dolazi li iz
njegovih grudi ili iz mojih ušiju.
Veliki je automobil imao automatski mjenjač tako da sam trebao samo održavati
stalan pritisak na papučici gasa, ali činilo se kao da želi ubrzati, sjuriti se niz
tu cestu punom drnda-vom sposobnošću svojeg motora. Pritišćući na gas desnom,
lijevom sam gazio kočnicu, zbog čega se automobil trzao i poskakivao. Svaki put kad
sam prešao preko kvrge, Barryje-va glava bi se zavrtjela poput igle na kompasu.
Hladan mi je znoj izbio na čelu, a oči su mi žarile od napora da održim vozilo
unutar zadanih crta. Obgrlio sam golemi upravljač kao da je pojas za spašavanje.
Ispred, uz cestu, najedanput se stvori čovjek, kao da je ispao iz nekog zračnog
pregiba. Opkoračio je bijelu crtu i podigao palac. Zaljuljah se na drugu traku, a
tada me nešto ponuka da nagazim na kočnicu tako naglo da sam se nabio nosom o
upravljač, a Barry je spuznuo na pod. Osvrnuh se, a čovjek je trčao do automobila,
udaljen još uvijek stotinjak metara, crven poput demona u odsjaju stop-svjetla.
Pograbih Barryja pod pazuhe, povukoh ga na sjedalo do sebe i posadih što sam bolje
mogao. Čovjek se bez riječi uvuče na prednje sjedalo. Bio je Indijanac, zamršene
kose do ramena i debelih obrva koje su mu stršale na licu poput izglodane riječne
obale. Zaudarao je na autobusna sjedala, cigarete i vino. Zagledao se ravno u
vjetrobran, strpljivo čekajući da krenemo.
- Pokušavam doći do Globea - rekoh. - To je u Arizoni.
Riječi su mu bile kratke i odrješite. - Meni paše.
- Ide li se ovuda?
Čovjek me prvi put pogleda. - Bolje bi ti bilo po 270. Nekoliko milja iza nas.
Možda da upališ svjetla.
Potiskao sam i izvukao svu dugmad koju sam pronašao, sve dok se farovi nisu
upalili. Preplašilo me kako se cesta rasvijetlila preda mnom. Uz žmiganje žmigavaca
i cviljenje brisača, zaokrenuti automobil, ostrugali nekoliko busena pelinova grma
i zavrtjeh se po rahloj zemlji uz rub prije nego što sam nas okrenuo u suprotnome
smjeru. Divlji zec sune u sjaj farova i ja trz-nuh upravljačem na što kotači
prokliznu i skrenu u drugu traku, cvileći gumama u stranu preko asfalta.
- Ne znam voziti - rekoh Indijancu.
Nekoliko sam sljedećih kilometara vozio mileći posvuda po cesti, povremeno gazeći
na kočnicu, samo da ilustriram što želim reći. Napokon upitah čovjeka ne bi li malo
preuzeo upravljač.
- Tražio sam prijevoz - reče.
I tako sam prešao u drugu traku i ostao ondje polako voziti duž puste ceste.
Pritisnuo sam papučicu i gledao Indijanca krajičkom oka dok smo ubrzavali na
šezdeset, a zatim osamdeset milja na sat. Sjedio je nepokretno poput lutke u izlogu
i činilo se čak da i ne trepće. Zaustavih automobil nasred ceste,
stadoh pipati rukom po Barryjevim prednjim džepovima i izvadih zgužvanu lopticu
novčanica.
- Dam vam ovo - rekoh. - Ako nas odvezete u Globe.
- Neću tvoj novac - reče.
Otvorih Barryjevu liječničku torbu i pokazah mu njezin sadržaj.
- A ovo?
Nije ni pogledao u torbu. - Nemam dozvolu. Ako nas policija zaustavi, bacit će me
natrag u ?atvor. Možda bolje da probam s nekim drugim.
Oslonih glavu o naslon i sklopih oči. Glava mi je bila puna žitke i teške magle i
htio sam samo zaspati.
- Ti si Indijanac? - upita on.
- Nisam - odvratih. - Jesam.
Pogledah ga i on se nasmjehnu osmijehom koji je jasno pokazao da mu nedostaju neki
zubi. On otvori suputnička vrata
i izađe. Mislio sam da će otići, ali zaobišao je straga vozilo i stao do mojeg
otvorenog prozora.
- Vozit ću - reče. - Ali ako nas policija zaustavi, bježim.
Zamijenismo se za mjesta i Indijanac si namjesti retrovizore, pregleda instrumente
i nagazi na gas kao da je rođen s njim. Kotači zacvilješe i mi se ustremismo na
jug, zabijajući svjetlima farova klin u tminu što se poput gusta dima nadvila nad
pustoši. Vozili smo se satima, zastavši jedanput da uzmemo benzina na non-stop
postaji u Flagstaffu. Indijanac sve vrijeme nije prozborio ni riječi, čak ni kad je
Barry, koji je malo pomalo klizio u stranu, položio glavu na njegovo rame.
Indijanac je držao ruku mirno položenu na upravljač i nijedanput nije skinuo
pogleda s ceste. Progovorio je tek kad smo došli do vanjskog ruba Globea.
- Kamo želiš ići?
Nebo je na istoku stalo tek malko blijedjeti, ali još uvijek je vladala noć.
Pogledah kroz prozor prodavaonicu medicinske opreme, uz koju smo prolazili, zgradu
od bloka boje sivog pepela, u čijim je izlozima bilo nekoliko lutaka boje kože, a
na njima proteze za noge i potpasači za kilu. Koliko god sam se
trudio, nisam uspijevao spavati putem i, omamljen mučninom, samo sam buljio u
široki poklopac automobila i gledao kako guta osvijetljenu cestu. Pogledah prema
Barryju i Indijancu, ugniježđenima na drugom kraju sjedala poput ljubavnog para. U
jednom sam trenutku prikupio dovoljno hrabrosti da pružim ruku, dodirnem Barryjevu
i utvrdim da nije ni topla ni hladna.
- Motel Sjeverni medvjed - rekoh.
Neko smo se vrijeme kretali krivudavom ulicom sve dok Indijanac nije stao na Circle
K da se raspita za smjernice. Zaobilazili smo osobito oštar ugao i Barry se zanjiše
preko sjedala i otkliže te mu glava završi do mojeg boka. Začuh kako mu se iz usta
otima duboko stenjanje. Indijanac je nastavio neometano voziti.
U meni se pojavi neobičan dojam déjà vu dok sam se kretao tim alejama koje su
krivudale među starim pješčenjačkim pročeljima trgovina i mrklih kaubojskih barova,
ulice koje su u meni budile neki osjećaj prisnosti, ali ih nisam ni najmanje
poznavao. Napokon se navrh brežuljka poput neonskog svjetionika ukaže znak motela
Sjeverni medvjed. Indijanac skrene veliki automobil na parkiralište i ja iskočih
još prije nego što smo stali.
Samo je u uredu s pregorenim natpisom POPUNJENO bilo svjetla. Pronašao sam vrata s
brojem 9 na njima i pokucao. Ne dobivši odgovora, zapiljih se kroz napukli prozor i
vidjeh da je prostorija prazna, a krevet namješten. Odoh u ured i pritisnuh zvonce
pokraj vrata. Prošla je koja minuta prije nego što je mršava žena u dugoj majici
odškrinula vrata i zaškiljila prema meni dok se svjetlo probijalo kroz gužvu
njezine kose poput sunca iz kišnog oblaka.
- Tražim Arta Croziera - rekoh.
- Znaš li ti koliko je sati, frajeru?
- Živio je u sobi broj devet. Prije možda dvije-tri godine.
Ruke položene na čelo, ona uzdahne dubokim pravim umorom. - Odselio se, dušo. Uz
brijeg odavde. Bože, kako me boli glava. Plaća Lucindi da mu počisti stan jedanput
tjedno. Idi ovim putem dokle god možeš. Tamo je on, na desno.
Uputih Indijanca uzbrdo prema smjernicama koje nam je dala žena, dok nismo stigli
do malog drap dvoetažnog stana okruženog lančanom ogradom. Pogledah Indijanca koji
reče:
- Čekat ću te. Nemam baš nešto na rasporedu.
Stadoh pred vrata s desna i snažno zakucah. Začuh niz nerazgovijetnih zvukova,
potom nešto slično ljutitom gunđanju. Opet pokucah. Netko bučno priđe vratima i
glas provali poput grmljavine: - TKO JE, DO VRAGA?
- Čovječe - reče Indijanac s otvorena prozora automobila.
- Taj stvarno ima opaka pluća.
- Edgar je. Edgar Mint! - poviknuh.
Vrata se otvoriše prema unutra i s druge strane vanjskih vrata nađe se Art, ispijen
i mlohave kože, oslanjajući se o aluminijski štap. Žuti mu je odsjaj iznutra
obasjavao sijedu kosu, finu poput pahulje maslačka i izgledalo je kao da bi mu se
mogla otpuhati s glave kad bi se čovjek potrudio.
- To si... - poče.
Otvorih vanjska vrata. - To sam ja - rekoh. Zacijelo sam se, usprkos svemu,
smiješio. - Edgar.
Art se smiješio, a možda i mrštio, bilo je nemoguće odrediti. Uvidjeh da smo sad
jednako visoki. Nosio je par vrećastih hlača i potkošulju bez rukava. On pruži ruku
i položi mi je na zatiljak, a prsti su mu na mojoj koži bili hladni poput granita.
Dobro me prodrma. - Ma vidi ti. Pa, ne mogu vjerovati.
Ukoračih u sobicu kojom je prevladavao stari ukrašeni kožni naslonjač. Daščani pod
na kojem sam stajao, bio je istočkan ožeglinama cigareta. S lijeva je bila kuhinja
čija je mala radna površina bila pretrpana bočicama svakojakih tableta i pića.
Drvom obložen zid bio je prazan ne računajući stari kalendar na kojem se kočila
plavuša pozamašnih grudi, koja je vitlala motornom pilom.
- Bog te blagoslovio - reče Art mašući glavom. - Evo te.
Sjedoh na preklopnu stolicu do golema televizora malog zelenog ekrana, a Art se
osloni na naslon fotelje. Izgledao je malo bolje nego kad sam ga posljednji put
vidio kroz prozor motel-ske sobe. Oči su mu bile bistrije, lice manje nateklo i
crveno.
Tkivo oko ožiljka na njegovoj čeljusti od ružičastog je postalo mliječnosivo, a
čelo i ruke su mu bili posuti smeđosivim pjegama, premda mu nije moglo biti više od
šezdeset godina.
U manje od jedne minute ispripovijedah mu što se sve dogodilo, što sam sve učinio.
Riječi su mi samo tekle iz usta i držah oči zatvorene zbog svjetla nad glavom. A
tada nisam imao više što reći pa zamuknuh.
Neko je vrijeme Art tupo buljio u pod, a zatim uz veliku muku ustane iz fotelje i
bez štapa prevali s noge na nogu ono ma-
lo udaljenosti do mene. Položi mi ruku na rame i osjetih kako se naslanja na
mene tražeći oslonac. Unese mi se licem i za-pahne me miris njegova ulja za kosu,
kože novčanika i znoja. Nisam nanjušio ni tračka njegove zloglasne kolonjske
vodice.
- Dobro si učinio - reče gledajući me ravno u oči. - Ne brini se više zbog
toga. Sredit ćemo mi to.
Othrama u sobu straga i vrati se s izlizanom traper-jaknom i parom izguljenih
cokula. Umjesto jednog, sad je imao dva štapa, jedan s četiri noge i gumenim
čepićima za bolju ravnotežu. Vani je Indijanac sjedio na poklopcu prtljažnika
pušeći cigaretu.
- Posudio sam čik iz pepeljare - reče.
Art se na trenutak zagledao kroz vjetrobran prije nego što je otvorio suvozačka
vrata i prstima popipao Barryjev vrat. Kosti su mu škripale i pucketale dok se
saginjao da uho položi na Barryjevo lice.
- Mrtav je? - prošaptah.
Art kimnu. Hripao je i već mu je sloj znoja blistao na čelu.
- Ako nije, onda je jednom nogom tamo.
- Nisam se poslužio nožem kao što si mi bio rekao - rekoh.
Art skrušeno potrese glavom. - Glavno da si na to mislio -
reče.
Zalupi vrata.
- Nije to tako velik problem kako izgleda. Samo se moramo potruditi. Nije to
ništa što malo napora ne bi riješilo.
Drvenim je štapom pokazao prema Indijancu koji je odbijao kolute dima k sjenovitim
krošnjama stabala. - A što s njim?
Iznenadila me uvjerljivost kojom sam rekao: - Neće on nikome ništa reći.
Art uze svežanj novčanica iz džepa i pruži Indijancu dvije dvadesetice.
- Svi mi daju nekakav novac - reče Indijanac.
- Nije to ni mito ni milostinja - reče Art otresito. Ruka kojom je držao novac
tresla se kao da mu neka druga nevidljiva ruka nastoji oteti novčanice. - Ovo je za
trud. Ovo je za brigu za dječaka kad mu je trebala pomoć.
Indijanac nas obojicu pogleda očiju blistavih u mraku i nasmija se. Uze novac,
gurnu ga u svoju vrećicu i odbaci cigaretu koja je u luku odletjela u korov poput
meteora. Prebaci vreću preko ramena i odšeta se nizbrdo ne prestajući se smijati.
Art je gledao Indijanca kako odlazi.
- Da mi život ovisi o vidu, loše bih se proveo - reče. - Tako da ćeš ti morati
voziti.
Art mi pokaže kako da povisim sjedalo, podesim upravljač i retrovizore i dajem
žmigavac kad skrećem. - Sigurno, samo sigurno, tako treba - reče dok sam kočio u
podnožju brijega. Najprije smo stali kraj njegove stare kuće gdje je prije nesreće
živio s obitelji. Bila je to seoska kuća boje avokada s ciglenom fasadom i natpisom
Nekretnine Dirk Fondley. Travnjak je bio splet uvelog korova, a ulazna je vrata
uokvirivala golema fina paučina puna prutića i praznih ljuštura kukaca.
Art se zasmijulji. - Ne bi mi nikad palo na pamet da prodam tu kuću, ali ne mogu ni
živjeti u njoj. Dao sam je na tržište da mi ne bi susjedi kričali s gradskim
pravilnikom i tome slično. Što misliš pod koliko je stavljena? Četvrt milijuna
dolara. Mislim da se pred njom neće tako skoro pojaviti znak prodano.
Izvadi iz džepa kolut ključeva, a ruka mu se toliko tresla da su ključevi zveckali
stalnim ritmom poput defa. Izdvoji jedan, a mene uputi da odem u garažu po par
rezača vijaka, koji je visio na zidu odmah do pijuka. - Ima žute drške - reče. - Ne
možeš fulati.
Uđoh u garažu kroz vrata sa strane kuće. Šarke vrata proiz-vedoše niz hrđavih
cvileža i ja zakoračih u mračnu garažu udišući miris starog motornog ulja, benzina
i prašine. Okrenuh
prekidač za svjetlo, no ništa se ne dogodi. Trebalo mi je nekoliko sekundi da mi se
oči priviknu na tmastom svjetlu praskozorja i vidjeh da je garaža još uvijek
zatrpana raznoraznim obiteljskim izletničkim sitnicama: koturaljkama, vrećama za
spavanje, gnojivom za ruže, dva stara tricikla i trokolica koja je visjela s kuka
na stropu. U suprotnom kutu skupio se narančasti roštilj, beznadno upetljan u mrežu
za odbojku.
Tišina je imala neku gradu, neku težinu i osjećao sam ondje neugodnu prisutnost
duhova, osjećao sam da me gledaju. Potražio sam rezač vijaka što sam brže mogao,
zadržavajući dah kao da sam u prostoriji punoj otrovnog plina. Vani, zatvorivši
vrata, vidjeh podno svojih nogu dva mala otiska ruku u cementnom prilazu. Emily,
6godina pisalo je ispod jednog od njih, a ispod drugog Sally Sue, 9 godina.
Uđoh u automobil, a Art je i dalje zurio u kuću kroz prozor. Okrene se k meni
iznenađen kao da me nije čuo kad sam ušao.
- Sve u redu tamo? - upita netremice, vlažnih očiju.
- Dobro je - rekoh nastojeći potisnuti drhtaj. - Nikakvih problema.
- Nitko nije bio unutra? Ništa nije pretumbano?
Stresoh glavom. - Malo je prašno.
On ponovo pogleda kuću. Vidio je godine i dane koje nisam ni mogao poznavati.
Ispustio je zrak gotovo dahćući, a potom se pljesnuo po nozi. - Dobro. Dakle, u
redu. Idemo to obaviti dok još nema previše svjetla.
Art me uputi da zaokružim motel Sjeverni medvjed te smo se našli na makadamu koji
je prolazio pored tvornice opeka, šljunčare i površine za demoliranje prije nego
što nam se put otvorio te smo izbili na dvotračnu cestu koja je krivudala ravnicom
načičkanom grmljem, opkoljenom s jedne strane rudnicima Ildicotta te nagomilanom
šljakom i taljevinom, a s druge razbacanom građevinom od pješčenjaka na brijegu,
koja je nekoć bila St. Divine’s. Otruckali smo se preko branika za stoku gdje je
postavljen natpis PRIVATNI POSJED, ZABRANJEN PRISTUP.
- Vidiš tamo onaj mali ograđeni krug? - upita Art. - To je Bobova jama. Staro
rudarsko okno. Mislim da sam ti ga jednom
davno već pokazao. Izgleda da tu više nema ceste koja onamo vodi. Morat ćemo
poprijeko.
Usmjerih croum victoriju prema Bobovoj jami i zaškripah zubima dok smo se drmusali
i poskakivali preko gustog pelinova grmlja i meskita koji su grebli donju stranu
automobila uz cvilež koji je podsjećao na raspadanje trupa podmornice.
Bobova jama bila je tek obična rupa u zemlji, okružena dva metra visokom lančanom
ogradom oblijepljene dodatnim nat-' pisima ZABRANJEN PRISTUP i nekoliko OPASNO i
PELIGRO, a pojedina slova su sijevala munjama radi efekta. Sjetih se davne noći kad
mi je Art to mjesto pokazivao kroz svoj dalekozor. Sjedili smo tada na krovu
bolnice u očekivanju vatrometa koji nismo dočekali.
Pomogoh Artu da izađe iz automobila i on pregleda scenu. Premda sunce još nije
granulo, istočni rub našeg svijeta plamtio je ljubičastom prugom podno svijetle
točkice izlazeće Venere. Nad nama su tisuće treperavih zvijezda visjele poput
ukrasa s tamnomodrog neba. Komadići napuklog betona i poluukopane zahrđale spojnice
i šine nagrđivale su tlo na kojem smo stajali. Dvadeset metara dalje, pored
procvale juke, ležala su prevrnuta oronula rudarska kolica.
Art je zaobilazio pustinjsko bilje i dobro razgledao vrata koja su bila zaključana
lancem i lokotom.
- Mislio sam da precvikamo lokot, ne bi bilo teško, ali bilo bi preočito.
Mislim da imam bolju zamisao.
Mučno pažljivo on zaobiđe ogradu i pronađe dio zarastao u pelinovo grmlje. Dodah mu
rezač i on, nastojeći nogom držati pelin po strani, prereže preko pola metra žice
ograde, od tla naviše.
- Provući ćemo ga ovdje ispod i nitko neće ništa opaziti. Učinit ćemo to brzo,
tako da možemo prestati misliti na to.
On mi pokaže kako da provučem ruke ispod Barryjevih pazuha i odvučem ga sedam
metara od automobila do ograde. Barry je bio teži nego što sam zamišljao. Napeo sam
se samo da ga sa sjedala povučem na zemlju dok su njegove čizme s patentnim
zatvaračem zapinjale o pretince i pod. Privio sam ga čvrsto na svoje grudi, zabio
bradu u njegovu kosu i vukao iz
sve snage. Dvaput sam se spotaknuo preko busena pelinova grmlja pavši na leđa, s
Barryjevom cjelokupnom masom na sebi. Oba sam puta legao u prašinu, dok mu se miris
cigareta i znoja dizao iz kose te sam ga pritisnuo tako snažno da je zah-ripao kao
da je živ. Kad sam dospio do proreza u ogradi, pluća su mi kuhala u grudima, a noge
odrvenjele od napora.
- Vraga, to je bio lakši dio - reče Art s usiljenim veseljem.
- Sad moramo jadnika i njegovu guzicu progurati ispod ograde.
Uz silnu muku on se sagne i odigne dio ograde poput preklopa na šatoru. Upuzah
unutra te se, što sam brže mogao, okrenuh i zgrabih Barryja za zglobove. Dobrano
povukoh, ali ovaj put su se protiv mene urotili trenje, tromost, gravitacija i
razni drugi znanstveni pojmovi za koje nisam mario, s obzirom na to da je cijelo
tijelo bilo polegnuto u rahlu zemlju i vuče-no samo za ruke.
Art se silno naprezao da drži podignut svoj dio ograde. Ruke su mu se tresle, a
mišići na vratu su mu napinjali kožu na licu u zategnutu pjegavu obrazinu. Protisne
kroz zube: - Moraš sistemom poluge. Upri se nogom o onaj stup i probaj tako.
Učinih kako je rekao i uspjeh pomaknuti Barryja za koji centimetar na drugu stranu.
Kad je bio ispod na pola puta, Art se morao nasloniti na ogradu i odmoriti. Obojica
smo otrli znoj s lica i gutali svjež jutarnji zrak poput zadahtanih hrtova. Sjedoh
s Barryjevim rukama izbrazdanima ubodima u krilu i podigoh pogled prema St.
Divine’s nasađenoj na onom brežuljku, tamnih prozora i zapečaćenih ulaza poput
uklete kuće u filmu strave. I Art se okrene da je vidi.
- Poput sna, zar ne? - reče dokono, otkvačivši Barryjevu košulju s oštrih
odrezanih vršaka žice. - Vraga, možda je ovo sad san što upravo radimo. Možda je
sve to san, svaka minuta, od početka do kraja. Pravo da ti kažem, iskreno se nadam
da je tako.
Kad smo došli do daha, nastavismo. Vršak sunca promoli se nad obzorom, bacajući
duge pruge prašnjava svjetla koje se kilometrima steralo nekoliko metara iznad tla.
Provukao sam sasvim Barryjeve noge, a Art je s uzdahom olakšanja pustio
ogradu. Još sam smogao zadnji kvant energije i povukao se, vukući Barryja barem dva
metra dok petom nisam udario u kreozotne daske u okviru okna te uteturah onamo, dok
me samo Barryjeva težina sprečavala da ne upadnem skroz.
- PAZI DA NE UPADNEŠ U TU RUPU! - zaurla Art. Povratiti ravnotežu i pustih
Barryja tako naglo da su mu ruke zale-petale nad crnim bezdanom. Usta su mu sad
bila otvorena, jezik i zubi ulijepljeni u prašinu. Očiju nabranih i sklopljenih,
doimao se kao da je stao usred grohota.
Tupo sam zurio u svoju sjenu izduljenu deset metara preda mnom, nastojeći uhvatiti
uporište, a iz jame što je zjapila u lice mi je strujio vlažan podzemni zrak.
Ostavši bez trunke snage u sebi, oklijevao sam na rubu, šupalj poput jeke. Osjećao
sam se tako slabo da se nisam mogao natjerati na pokret. Sklopio sam oči i nastojao
što sam bolje mogao zatomiti jecaj koji mi se uspinjao uz grlo.
- Još malo gurni, sinko - reče Art. - I onda je gotovo.
Osjećao sam na vratu kako sunce sviće i učini mi se da bi
bilo pametno ostati tako stajati i ništa ne raditi cijeli dan, možda i vječno. A
tada, uz neki trzaj u mozgu, prisjetih se poštareve adrese. Sagnuh se da uzmem žutu
cedulju iz džepa na Barryje-voj košulji i gurnuh je u džep traperica. Taj mi je
presavinuti pravokutnik papira poput komadića topline uz moje bedro pružio dodatnu
snagu koja mi je trebala da podignem Barryja za gležnjeve i skotrljam ga u mračan
tunel zraka. Čuo se samo jedan mukli udarac sekundu nakon što sam ga pustio, i to
je bilo to. Art i ja ostadosmo nepomični, naćuljenih ušiju, no vladao je muk i
Barryja više jednostavno nije bilo, nestao je u jednome dahu kao da nikad nije ni
postojao, kao da nikad nije kročio ovim svijetom, nikad okusio ovaj zrak ili bio
dirnut ovim sjajnim jutarnjim svjetlom.
ŽUTA CEDULJA
Vrativši se u Artovu kuću, sruših se u njegov uski dvostruki krevet te sam spavao
cijeli dan i cijelu noć. Kad sam se probudio, bilo je opet jutro, a Art je u
kuhinji upravo pripremao doručak.
- Pripremit ću ti kadu - reče. - Ispričavam se, nemam tuš. Ionako ne znam s tim
štrcaljkama.
Uzeo je moju prljavu odjeću i rekao je da će je dati Lucin-di da je dobro opere.
Namakao sam se pola sata u kadi, bez ijedne misli u glavi, a zatim pronašao nešto
Artove čiste odjeće na stolici pokraj vrata. Košulja je bila uškrobljena, bijela, i
kopčala se do grla, prevelika samo broj ili dva i hlače od zelenog kepera, opasane
remenom na čijoj je bakrenoj kopči pisa-
lo Zaposlenik godine Isringhousen Industries.
Kad sam izašao u glavnu sobu, on zastane usred slaganja narezane slanine na
papirnati ubrus i okrene se.
- Ma vidi ga. Čist ko suza.
Moj je kovčeg bio u sobi, ukliješten između naslonjača i tvorničkog sanduka koji je
služio umjesto stolića.
- Pozvao sam nekoga da nas oslobodi onog automobila -rekao je iz kuhinje. -
Zavirio sam da vidim je li taj kovčeg uistinu tvoj. Izgleda da si dobrano razgibao
onaj stari pisaći stroj.
Zajedno smo sjeli za klimavi stol za kartanje uz prozor i jeli jaja na rančerski,
slaninu, pirjani krumpir i pržene pogačice s medom. Činilo se da hrane ima dovoljno
za šestoricu, ali kad smo bili gotovi, na tanjurima i poslužavnicima ostale su sam
mrvice.
- Ima svega još - reče Art. - Mogu pripremiti novu turu dok nisi dvaput okom
trepnuo. Kad živiš ovako sam, moraš se naučiti snalaziti u kuhinji.
Uhvatih se za trbuh i natjerah se na osmijeh da mu pokažem kako više ne mogu.
Počistio je stol oslanjajući se na čet-veronožni štap, svaki mu je korak bio
zamoran pothvat, ali nije mi dao da mu pomognem. Kad je sve očistio, sjede natrag u
stolicu stružući plućima. Izvuče stolicu i otre čelo, a potom pljuvačku s brade.
- Ovdje je već vruće kao u paklu, a?
Preklopi rupčić obrednom formalnošću, vrati ga u džep i položi obje ruke na stol
ispreplevši prste kao zupce na zupčaniku. Reče: - Znaš da možeš slobodno ovdje
ostati koliko god te volja.
Pogledah kroz prozor gdje je bosonoga djevojčica hodala uz rub ceste ostavljajući
trag u prašini odlomljenom televizorskom antenom.
- Mislim da možda imam kamo otići - rekoh.
Art kimnu, pogleda u stranu i odšepesa preko glavne sobe zapinjući bolesnom nogom o
pod. Otvori antikni ormarić gdje se nalazila hrpa listova debljine nekoliko
centimetara. Hrpu je pritiskala moja dezodorantska pločica.
- Htio sam ti nešto reći - poče. Odloži štap na naslonjač i pažljivo uze snop
papira. - Nakon onog jednog puta nisam ti više pisao jer sam mislio da ćeš
zaboraviti i mene i onu bolnicu i sve u njoj i da bi ti tako bilo i najbolje. Ali
ti nisi prestajao pisati, nikad.
Nešto mu presiječe glas i on proguta, a ruke su mu toliko drhtale da je pločica
dezodoransa poskakivala preko glatke površine papira. Okrene se tako da je govorio
u zid.
- Ova pisma... - on šmrcnu i hraknu, rukom grubo protrlja naborano lice. -
Nemaš pojma kako su mi pomogla. Hoću reć, jedino sam njih imao. Ona su me držala na
životu kad mi nije ništa drugo preostalo. Nemaš pojma.
Neko se vrijeme nije ni pomaknuo. Ponikne pogledom prema hrpi naslaganih papira,
lupne po njima nekoliko puta vrškom prstiju, a zatim ih vrati na mjesto u ormarić.
Podiže svoj štap, prekorači moj kovčeg i, ne pogledavši me, ode u kuhinju gdje uze
prati suđe. Tanjuri i zdjele zveckali su u metalnom sudoperu, a para se vrtložila
nad njegovom glavom. Čuh ga kako kaže “Ma, k vragu” i on mi priđe, uhvati mi glavu
mokrim rukama i prisloni mi obraz na hladan čelik kopče na pojasu.
Potom se vrati posudu. Crnom gužvom žičane vate izriba ploče, dvije tave i okrhnutu
keramičku posudu za kavu. Sjedoh u stolicu, osjećajući se omamljeno, nesigurno,
isušeno. Čak i
poslije dugog kupanja i tri čaše soka od naranče, jezik mi je bio poput papira,
žilama je kolala samo prašina i soi.
Rukom se uhvatih za stol, podigoh se i vratih u spavaću sobu gdje je moja prljava
odjeća ležala u dnu košare. Iz džepa traperica izvadih žutu cedulju. Na njoj je
krupnim muškim rukopisom pisalo:
B-
Ovo mi se čini solidno. Javi ako bude kakvih problema-
Nicholas Petenko
107 Washington St.
Stony Run, Pennsylvania
-TC
Art je u kuhinji još uvijek bio obavijen oblakom pare. Krpom opere poklopac peči,
stavi pod sudoper limenku jubanske kave punu masti od slanine. Kad se okrenuo k
meni, voda mu je kapala na cipele s vršaka prstiju.
- Znaš li gdje je Pennsylvania? - upitah ga.
Na vrućini srpanjskog poslijepodneva Edgar iskorači iz taksija i zagleda se u niz
kuća kroz sjene stabala. Sve je bilo zeleno: gusti travnjaci, živice, žbunje
jorgovana i povijuše što su se ovijale oko ograda i ptičjih fontana gušeći čitave
dimnjake. Korijenje stabala izbijalo je iz pločnika, izmrvivši ga na nekim
dijelovima, a drugdje ga izlomivši u goleme komade slične pločama arktičkog leda.
- Evo nas - reče taksist. - Jedan nula sedam. Bing bang boing. Dobro dakle. To
bi bilo to.
Taksist je bio sitni Talijan koji nije prestao govoriti otkad me je pokupio na
autobusnoj postaji. Bio je posebno pozvan jer je njegovo vozilo - nebeskoplavi
karavan s magnezijskim naplat-cima - jedino u gradu bilo dovoljno veliko da u njega
stane moj kovčeg. Stajao je iza otvorenih stražnjih vrata automobila skrušeno
gledajući prtljagu koju je pomoću posuđenih kolica pet minuta ukrcavao. Bili smo
parkirani na strmoj kosini i činilo se da će kovčeg svakoga časa iskliznuti iz
prtljažnika i sjuriti se nizbrdo poput odbjeglih sanjki.
Taksist iz džepa na košulji izvadi blistavi čelični češalj i zagla-di prorijeđenu
kosu u umjetničkim valovima preko tjemena. Nosio je bijelu majicu i PVC-hlače. Bez
ikakve naznake ljutnje, reče:
- Odmah da ti kažem, imao sam u životu posla sa svakakvom prtljagom, ali nikad
nisam imao posla s prtljagom kao što je ova prtljaga. Odmah da to kažem.
Ukopa noge, povuče potrgano remenje kovčega i, uz po-moć sile teže, polako krene
prema van. S mojeg položaja izgledalo je kao da automobil rađa nekakvu malu kutiji
nalik na inačicu sebe, a taksist da je doktor koji nadgleda porod. Pokušao sam se
ponuditi za pomoć, ali on podiže ruku.
- Opasno - reče. - Ovo je jako opasan kofer.
Kad je kovčeg napokon tresnuo o pločnik, taksist ostade zuriti u njega kao da ne
zna što mu je sljedeće činiti. Uze češalj iz džepa i još nekoliko puta njime
prijeđe preko vlasišta. Pomo-goh mu da izgura kovčeg na rub pločnika i rekoh mu da
dalje mogu sam.
- Tvoj problem je u tome - reče - da ti moraš naučiti baciti stvari. Ti si kao
hrčak, sam pogodio? Ti sve moraš čuvati, ništa ne možeš baciti. Znam za takve. Moj
sin Michael Vincent ima isti problem. Sve čuva. I omote žvaka, zaboga. Ima ih
cijelu ladicu. Što će ikome ladica puna omota za žvake? Znaš? Ja to ne razumijem.
Prijateljski me trkne po leđima i uze novac koji sam mu pružao.
- Baci nešto tu i tamo. To ti je moj savjet. Bit ćeš sretniji čovjek.
Ode, a ja čučnuh na svoj izudarani kovčeg da se malo pri-berem. Živci su mi bili
napeti, gotovo pred pucanjem. U posljednja četiri dana vozio sam se nizom
Greyhoundovih autobusa i osjećao sam u nogama i stražnjici neprestano drmanje i
tutnjavu ceste. Plavičasti mi je tračak mučnine, podjaren kretanjem i masnom hranom
koju sam jeo na putu, svaki čas rovao po šupljini utrobe.
Proveo sam posljednji dan kod Arta u Globeu, a rano idućega jutra on me otprati na
autobusni kolodvor, kupi mi karte i tutne mi u džep smotuljak novčanica koji je,
kako se pokazalo, sadržavao tristo dolara u pedeseticama i dvadeseticama.
-Javi mi ako ti bude trebalo još - reče. Dah mu je prvi put otkad sam bio s njim
blago zaudarao na viski. - Pronaći ću načina da dođem do tebe.
Također mi je kupio nekoliko para hlača i nešto kariranih košulja s metalnim
drukerima. Pitao sam ga smijem li uzeti od-
jeću koju mi je pozajmio nakon kupelji. Osjećao sam se utješe-no, čak zaštićeno, u
onoj vrećastoj otrcanoj odjeći, namirisanoj sapunom i drvenastom aromom cedra i
Artovim karakterističnim mirisima. Samo sam nju nosio tijekom onih četiriju dana
Što sam se vozio autobusom i imao sam je čak i u tom trenutku. Bila je sva
skrutnuta od prljavštine, usprkos pokojem površnom pranju u usputnim zahodskim
umivaonicima.
Art i ja smo još sat vremena sjedili na autobusnom kolo-dvoai, vrlo malo govoreći,
jedući uštipke i pijući toplu čokoladu koje nam je kupio u zalogajnici. Kad se iz
zvučnika začuo poziv, obojica smo ustali, on me uhvati za ruku i dobro je pro-
trese, baš kao i onog vjetrovitog travanjskog dana prije gotovo pola mojeg života.
Postajao je neko vrijeme dok sam se penjao stubama autobusa. I, baš kao i onoga
davnašnjeg dana, on se okrene i polako odšepesa. Njihao je kukovima da pokrene
bolesnu nogu, škripeći gumenim čepićima štapova po pločicama poda, klimao se aulom
ne želeći valjda gledati kako opet bivam nošen u neki drugi daleki život.
Autobus se pokrene zavijajući i drmajući se poput životinje koja se budi i tako je
Edgar otišao, ponovo izručen svijetu, zastrašen i sam. Za manje od jednoga sata već
smo prolazili kroz Whiteriver te sam se provlačio kroz prolaz da vidim daleko s
druge strane kanjona, a odmah iznad krošnje stabala uz rub paradne piste, krovove
spavaonica Willieja Shermana kojim do dana današnjeg, bez sumnje, tumara nekolicina
stalnih divljaka napuštenih preko ljeta. Promatračnica ravnatelja Whipplea strša-la
je nad lisnatim svodom, a iza, na blagoj uzvisini, stajao je bije-
li silos i sjena tamnog tla gdje su nekoć bile konjičke staje.
Dalje je išao kroz borike Bijelih planina u Novi Meksiko, zemlju uskih krivudavih
pješčanih zaravni, makije i samotnih brda koja su se uzdizala nad hrpama sipina
crvene stijene. Pa dalje, preko pustinjske zaravni, ravne i prazne poput dlana,
koje se u oba smjera sterala u beskrajno prostranstvo. Negdje u Kan-zasu pojavilo
se ozbiljno zelenilo: polja pšenice, kukuruza i zobi u svim preljevima, tako
odrješitom jarkošću nasuprot tamnoj cesti, poljima na ugaru i blijedom nebu bez
oblaka, a dalje smo prešli u Missouri gdje se krajobraz nesmiljeno obrušavao biljem
koje je ispunjalo zrak svojim mokrim daškom truljenja.
Osjećao sam se dobro sve dok smo se kretali. Sitni tračak reciklirane zračne struje
dopirao je do mene iz izduška nad glavom, ali čim bi autobus stao da uzme nove
putnike ili zbog kakva kvara, gusti bi se zrak slegao oko mene u oblaku vruće pare
i ja bih pokušavao doći do daha katkad panično dahćući i izbečivši oči poput ribe
koja se guši na palubi broda.
Jedva sam uopće spavao. Ne znam je U me to vlaga održavala budnim ili bjesomučna
zbrka misli u glavi, ili neprestano postajkivanje i kretanje, kolanje putnika i
prtljage, ali u ona četiri dana nisam spavao više od jednog sata u komadu. Naslonio
sam se čelom na prozor i gledao gradove, polja i natpise kako prolaze, obuzet
čuđenjem nad veličinom Sjedinjenih Država.
Ljudi koji bi sjeli do mene uglavnom nisu pokazivali da me primjećuju ili su htjeli
ubiti vrijeme pričajući. S pričljivima sam poprimao izraz tupog pomanjkanja obzira,
koji sam uz mnogo truda poprimio u vrijeme provedeno u Willieju Shermanu. Mislim da
sam negdje u Indiani napokon uspio utonuti u duboki ranojutarnji san kad sam
osjetio da je čovjek do mene čvrsto položio ruku na moje međunožje. Bio je to
čovjek mršava vrata koji je zaudarao na lak za kosu. Kad sam ga pogledao, osmjehnuo
mi se širokim prijaznim osmijehom koji me odmah podsjetio na Nelsona Normana. Nisam
vrisnuo niti pravio scenu, samo sam izvukao Artov nož iz čarape, otvorio oštricu i
zabio mu je snažno u zapešće. Na sekundu mu se usta razjape u zaleđeni vrisak te me
zabljesnuo srebrnim plombama u ustima, a zatim je poskakivao prolazom, tresući
rukom kao da gori, govoreći: “Auuu, jao, sranje!” Ostatak puta sjedio je naprijed,
blizu vozača, povremeno se osvrćući prema meni, nastojeći pronaći načina da se
dokopa svoje torbe koju je ostavio pod sjedištem.
Nakon sveg onog nepopustljivog zelenila bilo je olakšanje prolaziti kroz cigle i
asfalt gradova kao što su Cleveland i Pittsburgh. Pogurnuh glavu kroz prozor i
blenuh poput teleta u dim koji je sukljao iz čeličana, u mostove koje je izjedala
hrđa i u četvrtaste staklene tornjeve. Što sam se više približavao mjestu Stony Run
u Pennsylvaniji, to mi je teže bilo otresti se dojma da se gubim, nestajem u
vlažnom zraku poput dima cigarete. Gotovo me dva dana nitko nije pogledao ni
gnjavio i vozio sam
se glave oslonjene na prozor, izgubljen u iscrpljenu transu, dok nisam zadnji put
još presjeo na drugi autobus u mjestu po imenu Dirksville i uputio se u Stony Run
na potezu razmrvljenog seoskog asfalta.
A u onom trenutku stajao sam, s osjećajem kao da sam izbačen s neba iz aviona u
preletu, barem sam se tako nadao, pred kućom čovjeka koji me, svojom rastresenošću,
nemarom ili pukim stjecajem loših okolnosti prije osam godina potaknuo na ovaj put.
Više sam se nego ikad osjećao poput utvare, nevidljive i nemoćne u svijetu živih, a
taj su osjećaj pojačavali ljudi u prolazu: žena koja je vukla kolica s namirnicama,
dvije djevojčice odjevene u jednake ružičaste opravice i čovjek koji je na uzici
vodio minijaturnog jazavčara, od kojih me nitko nije udostojio pogleda, kao da je
prizor prljavog adolescentnog apačkog polutana u staračkoj odjeći, koji sjedi na
izudaranom golemom kovčegu na rubu pločnika, nešto s čime se ondje svakodnevno
susreću.
Gledao sam neću li primijetiti kakav znak pokreta ili života u kući. Ta dvokatnica
od opeke boje zgrušane krvi, sa svih strana obrasla bršljanom i drugim puzavicama,
nije bila kuća kakvu sam zamišljao u maštanjima. Kuća mojih snova bila je čista,
bijela i dostojanstvena, katkad sa zelenim rebrenicama i svježe oličena uz rub
zlatnog polja pšenice. S hrđavim olucima, polomljenom ljuljačkom na trijemu i
drvenim crjepovima obrubljenima mahovinom, ta se kuća doimala gotovo otrcano. Izva-
dih žutu cedulju, koja je sad bila sva zamrljana i izderana od pretjeranog
gužvanja, da se uvjerim da sam na pravoj adresi.
Ustadoh oprezno na noge koje su me blago svrbjele. Ne znam koliko sam dugo sjedio
na onom kovčegu; duga vožnja autobusom pomela mi je osjetila i iskrivila poimanje
vremena. Nebo je bilo ovijeno jednoličnom sivom izmaglicom kao i prethodna dva dana
i nastojao sam zamisliti kako bi tek vruće bilo da sja sunce. Uzdahnuh duboko, što
je bilo kao da pokušavam progutati vlažnu krpu od flanela.
Ostavili kovčeg, prekoračih izvitopereni pločnik i stadoh pred niskim željeznim
vratima koja su ostala otvorena. Neko sam vrijeme ondje počekao, još uvijek
nespreman da pođem
onom uskom cementiranom stazom, uspnem se onim stubama i pokucam na ona teška
drvena vrata.
Nada mnom je sve lišće na drveću počelo treperiti i šumi-ti. Nekoliko sekundi potom
prolomi se nebo. Nije bilo nikakva strujanja zraka, udaljene grmljavine ni bljeska
sijevanja, nikakva upozorenja. U jednom trenutku sve je bilo mirno, a u sljedećem
je tuča kišnih kapi težine novčića fijukala kroz lišće i osula paljbu po mojem
vratu i leđima.
Začas sam bio mokar do kože. Pustio sam topli pljusak da spere nečiste naslage s
moje kose, kože i odjeće. Kiša mi se poput vodopada slijevala posred leđa, otjecala
kroz procjep u dupetu i prelijevala se u postolama. Osjećaj je bio predivan i tek
kad je počelo jenjati, uspeo sam se na trijem i triput snažno pokucao na vrata.
Nije odmah bilo odgovora te pokucah ponovo. Učinilo mi se da čujem škripanje drva
odnekle na katu i da netko tupka niz stubište. Vrata se otvore i na njima se ukaže
niska tamnoputa ženica u haljini svijetlog cvjetnog uzorka, crne kose skupljene u
rep i prošarane sjedinama. Grlo mi se osuši od razočaranja.
- Dobar dan? - reče sa zatečenim osmijehom na licu koji je malko popustio kad
me dobro pogledala. Oči su joj se zadržale negdje oko mojega remena i ja se trznuh
shvativši da se čvrsto držim za međunožje.
Posegnuh u džepove i izvukoh promočenu žutu cedulju na kojima su ramazane riječi
sada bile neprepoznatljive.
Progutah slinu. - Stanuje li ovdje Nicholas Petenko?
Slogovi njegova imena zvučali su mi čudno u ustima: tada sam ih prvi put naglas
izgovorio. Žena malo jače odškrine vrata, mršteći se. Riječima oblikovanima i
iskrivljenima nekim naglaskom, koji nisam znao odrediti, reče: - Tko si ti?
Kad joj rekoh, ona se sledi, očiju uprtih u moje lice. Kiša je bubnjala po
nadstrešnici nad našim glavama i zapljuskivala iz začepljenih kanala. Ona se rukom
osloni o dovratak.
- Kako se zoveš? - ponovi. - Reci još jedanput, molim te.
- Ja sam Edgar Mint. Pokušavam doći do čovjeka po imenu Nicholas Petenko. Radio
je kao poštar u Arizoni.
Mahao sam raskvašenom ceduljom pred sobom, kao dokazom svojih tvrdnji. Pogled joj
je potom odlutao pored mene u kišnu bujicu koja je dvorište pred kućom već
pretvorila u jezerce. Činilo se da gleda nešto što ja ne vidim. Okupanom ulicom
projuri automobil. Promrmljah nešto o tome kako mi se vani kvasi kovčeg i ona me
ponovo pogleda.
- Ti si Edgar - reče ona kao da se želi uvjeriti, a kad sam kimnuo, lice joj se
trgne iz onog tupog izraza i oblije tako snažnim osjećajem da se činilo da joj
zadaje bol. Malko je klonula prema vratima, nabirući obrve, usta se otvoriše
razotkrivši niz ravnih blistavih zubi, a oči su joj bile svijetle poput dviju
lampica iz koji najedanput kapnu suze. Ona zajeca, prekriži se, uhvati me za zglob
i klekne do mojih nogu. - Bože? - reče -Bože - kao da zove dijete na večeru, a
potom se stane moliti jezikom koji nisam razumio.
SLIKA
Zatravljen, dok mu je lokva pod nogama postajala sve veća, Edgar je sjedio na
samtenom dvosjedu u kutu velike prednje sobe pune istrošenih fotelja prekrivenih
čipkicama, psiha i vitrina za porculan čija je svaka ručka bila ukrašena crvenim i
plavim resicama, svaki zid prekriven slikama svetaca i ikonama, pod od hrastovine
izlizan i gladak poput smeđega stakla.
Žena iz kuhinje donese veliku čašu soka od limete i ustraje da je moram popiti
prije razgovora. Limunada je bila slatka i svježe iscijeđena, a njome su plivali
komadići voća i, premda sekundu prije nisam uopće bio žedan, nisam se mogao
suzdržati a da je ne progutam u nekoliko gutljaja.
To joj je, po svoj prilici, pričinjalo veselje. Ona kimnu ne mogavši odvojiti
pogleda od mene, kao da se boji da ću nestati ako ga skrene. Lice joj je bilo tamno
i punašno, s lalokama kao u buldoga, a utori sitnih bora, koje su se širile iz
sljepoočica
i usta, postali bi dublji kad se smiješila. Držala je krunicu koju je odsutno
prebirala prstima i omatala oko zgloba.
Otrah čelo rukavom i pošutjeh na trenutak u nadi da ću čuti škripu podne daske ili
nečiji korak nad nama, ali bili smo sami.
- Tražim čovjeka - rekoh - koji se zove Nicholas Petenko.
- Ja sam Rosa Petenko, da? - reče. - Nicholas je moj muž.
Pomaknuh se prema rubu stolice te sam gotovo pao s nje.
- Je li ovdje? - upitah. - Gdje je?
Pokušala je izmamiti osmijeh na lice, ali nije joj baš išlo. Priljubi krunicu na
njedra.
- Gospod ga je uzeo k sebi - reče blago slegnuvši ramenima. - Prije godinu i
pet mjeseci.
Zanijemjeh na tren, ne dišući i ne razmišljajući, a tada mi ramena klonu i ja se
usukah u se kao kad čovjek nakon dugo vremena shvati da je bio žrtva sustavne šale.
Naslonih se, kim-nuh i progutah gorčinu u grlu. Sklopih oči, pitajući se odakle mi
ikad drskosti da povjerujem da bi razvoj događaja mogao biti drugačiji od ovog.
Gotovo se naglas nasmijah.
- Edgare? - zovne me Rosa, no nisam otvarao oči. Osjetih na trenutak njezinu
ruku na svojoj, a potom začuh kako otvara ladicu kredenca iza mene. Kad sam podigao
pogled, sjedila je opet sučelice meni s naočalama od žice i držeći sliku u mjedenom
okviru.
- Vidiš? Slika. - reče.
Uzeh joj sliku iz ruke. Prikazivala je troje ljudi pokraj grma pri jarkom svjetlu
ranog poslijepodneva. U pozadini je na transparentu stajalo: Pijte Ovaltin! Mlađa
Rosa duge crne kose škiljila je u objektiv, a do nje proćelavi muškarac u bijeloj
majici gledao je dječaka koji je stajao između njih. Tamnoputi bosonogi dječarac s
nekoliko pjegica posutih po nosu držao je ostatak slatkiša koji je jeo.
- Ne znaš sve ovo, zar ne? - upita. - Ne? Ne sjećaš se. Nitko ti nije rekao.
Na trenutak se nisam mogao sjetiti tko sam ni gdje se nalazim. Stresoh glavom, a
ona kao da je bila oduševljena mojim upitnim pogledom.
Pokazah čovjeka na slici. - Ovo je Nicholas, vaš muž?
Rosa kimnu. - Reći ću ti, sve. Ali prvo želim da mi objasniš to čudo.
Ona noktom kucne po staklu iznad glave maloga Edgara.
- Kako si došao odavde - a potom me potapša po koljenu -sve dovde.
Otvorih usta, ali ništa iz njih nije izlazilo. Nisam mogao skinuti pogleda sa
slike; nastojao sam utvrditi smiješi li se mali Ed-gar ili se mršti. Sunce mu je
tuklo u lice, a onaj slatkiš je držao grčevitim stiskom. Muškarac ga je gledao
odozgo, a nos mu je bio nabran kao da je nanjušio nešto čudno. Iz usta mu je
visjela nezapaljena cigareta.
Ispripovjedih Rosi o svojem putovanju autobusom iz Ari-zone. Potom se vratih u
prošlost i u glavnim crtama ispričah koliko sam znao o nesreći i svojem čudesnom
preživljavanju i o smrti majke, o svojem boravku u St. Divine’s, Willieju Sher-manu
i domu Madsenovih. Morao sam polako govoriti, um mi je bio mračna prazna duplja u
kojoj sam nasumce tragao za riječima. Sve vrijeme nisam dizao pogled sa slike, a
kad jesam, Rosa je opet plakala.
- Edgare - reče. Ona prisloni krunicu na usne i uzdahne.
- Reći ću ti sve što želiš znati. Izgleda da oboje imamo dosta toga saznati.
ROSA I NICHOLAS
U svibnju, jednoga nedjeljnog jutra prije osam godina, Rosa i Nicholas izašli su iz
Safewaya, u središtu Globea, zatekavši prljavog malog Indijanca kako stoji uz
njihov automobil zureći u paket sljezovih kolačića na prednjem sjedištu. Upitali su
ga gdje mu je majka, na što je slegnuo ramenima. Dječakova odjeća bila je umrljana
i izlizana, kosa puna prašine, a kroz rupu u trapericama na stražnjici bilo je
vidljivo da nema na sebi
gaće. Rosa ga uze za ruku i povede u dućan gdje ga odvedoše upravitelju koji je
uzdahnuo i nekoliko puta nevoljko preko interfona oglasio da ima izgubljenog
indijanskog dječaka po imenu Edgar Mint.
- Nemojte se previše zabrinjavati - rekao je direktor. - Ti Indijanci puštaju
djecu da idu kamo žele. Kulturološka stvar. Mama će mu se pojaviti prije ili
poslije.
Počekali su dvadeset minuta, a kad nitko nije došao po dječaka, kružili su cijelim
parkiralištem, a potom i trgovinom. Jedini Indijanac kojeg su vidjeli bio je neki
starac koji je sjedio na stubama pred bankom s druge strane ulice. Poveli su Edgara
do njega i upitali ga zna li čiji je dječak.
- Rado bih vam pomogao - rekao je. - Mogu vam jedino reći da bi tog malog
trebalo oprati.
I to su i učinili. Deset minuta kasnije bio je u njihovu domu, u kadi prekriven
sapunicom, a Rosa je u kuhinji pekla mesne pogačice i roštiljala sendviče sa sirom.
Pošto je dječaku pokazao zbirku tetovaža mornaričkog pješaštva, Nicholas je
ispraznio ladicu s alatom i Edgar i on su jedan drugoga prskali i izvodili
bombarderske i podmorničke manevre s razno-raznim lopaticama, zaimačama i
gnječilicama za krumpir. Kad je dječak bio sasvim čist, Nicholas ga podigne iz kade
i izvanredno ga pomno osuši, brišući svaki njegov pedalj kao da nanosi vosak i
lašti neki skupi veteranski automobil.
Nisu imali igračaka kojima bi se Edgar igrao ni odjeće koju bi nosio, njihov dom
nije bio za djecu. Veći dio jedanaest godina svojeg braka nastojali su osnovati
obitelj, ali nije im to pošlo za rukom. Savjetovali su se s liječnicima sve do
Seattlea i Min-neapolisa, čak su odlazili u Denver po posebni blagoslov od ruke
biskupa Chekanova, no i dalje su njihove dodatne dvije spavaće sobe zjapile prazne.
Rosa i Nicholas su se upoznali na Filipinima gdje je Nicholas boravio tri godine
boreći se protiv Japanaca. Deset godina nakon rata vratio se sa skupinom veterana
II korpusa za koji je Rosa, učiteljica engleskog u gimnaziji u Manili, unajmljena
kao tumač. Oboje su bili samci, preko trideset godina stari i puni čeznutljive
nade, gotovo na rubu očaja. Druge večeri razgledavanja,
Nicholas je otpratio Rosu u njezinu hotelsku sobu i završilo je na ljubljenju i
pipanju u dizalu. Nicholas se odvojio od grupe, a Rosa uzela bolovanje te su se
ostatak tjedna upoznavali. Nicholas je sjeo na avion i prije kraja godine uštedio
dovoljno da može dovesti Rosu u Pennsylvaniju i kupiti joj zlatnu ogrlicu te su se
mogli vjenčati u pravoslavnoj crkvi Radost sviju patnika u Nicho-lasovu rodnome
gradu Stony Runu.
Nicholas se iz rata u džungli vratio s tajanstvenim virusom ili amebnom bakterijom
koju američki doktori nisu umjeli dijagnosticirati: ciklusi proljeva, iscrpljenost,
vrtoglavice, nočna znojenja i tekućina u plućima. Činilo se da se sve više
pogoršava te su liječnici iznašli konačni prijedlog: preseljenje u pustinju i na
suhi zrak. Stoga su spakirali stvari u ford i preselili se u Globe gdje se Nicholas
zaposlio na pošti. Njegovi su se simptomi počeli malo pomalo povlačiti i njih su
dvoje kupili staru žbukanu kuću na ulazu u Bakreni kanjon, no čak ni kad je
Nicholas sasvim ozdravio, nisu mogli začeti obitelj. Napokon su odustali od
liječnika i predali se u ruke Bogu. Svaki su se dan molili, a često bi navečer
sjedili u dvorištu zavaljeni u vrtne stolice razgovarajući o budućoj djeci kao da
je tek pitanje vremena kad će troje, četvero njih šarati po zidovima, vikati da su
gladni i držati ih cijelu noć budnima.
Tako je to išlo pet-šest godina dok najedanput jednostavno nisu izgubili nadu.
Nekim prešutnim međusobnim dogovorom složili su se da više neće o tome govoriti,
neće se više moliti Bogu da blagoslovi želju u njihovim srcima. Došli su do
uvjerenja da im je Bog na svoj način već dao odgovor.
A tada, nakon tolikih tihih večeri i mrtvih poslijepodneva, bilo je nečeg neobično
nelagodnog za Rosu u živahnosti koju je najedanput unio taj mali Indijanac. Nije
joj se sviđala lakoća s kojom se Nicholas snalazi s dječakom, vrteći ga u zraku i
škakljajući ga dok ne počne vrištati za milost. Bila je straga, vješala Edgarovu
tek opranu odjeću i slušala Nicholasa za stolom kako ga uči pjevati “Bojnu himnu
Republike” na ukrajinskom. Ušla je i oslonila se na prolaz da ih gleda. Sjedeći na
daljem čelu stola, samo s ručnikom oko sebe, dječak je strpao cijeli sendvič u usta
od čega njegov ukrajinski nije zvučao ništa bolje. Nicholas je prasnuo u takav
smijeh da se napola odsklizao sa
stolice, a Edgar se razrogačenih očiju počeo hihotati sve dok mu nije postalo teško
zadržati sendvič u ustima. Rosa se nije mogla suzdržati: morala se i ona smijati.
Naposljetku su odveli Edgara u rezervat. Dobrano su ga ispitali i uspjeli su
doznati samo da mu je sedam godina, da mu se majka zove Gloria i da živi u kući
pred kojom je pivsko drvo. Nisu se morali dugo mučiti da nađu pivsku kuću, a kad je
Gloria izašla po Edgara, teturajući pri popodnevnom svjetlu za-cakljena pogleda kao
da se upravo trgla iz duboka sna, nije ni pokušavala objasniti gdje je bila ili
zašto je njezin sin ostao sam na parkiralištu Safewaya.
Prije nego što su se vratili kući, Nicholas je napisao adresu i telefon i rekao joj
da bi bili presretni da u svako doba pričuvaju Edgara, samo neka ih nazove.
Sljedeće subote u deset ujutro Gloria je nazvala iz govornice u trgovini Circle K i
zamolila Nicholasa i Rosu da pričuvaju Edgara na jedan dan dok ona bude vani s
prijateljima. Tako se to pretvorilo u tjedni ritual: Nicholas i Rosa bi ustali rano
ujutro da stignu po Edgara, počastili ga bogatim doručkom i ostatak dana proveli na
rijeci ili trkalištu pasa ili na općinskom kupalištu gdje se mogao brčkati u bazenu
za djecu upola mlađu od sebe. Često bi taj dan i prenoćio kod njih i nakon čvrstog
sna u pidžami s figuricama G. I. Joea, koju su mu kupili, donijeli bi stolice iz
kuhinje, sjeli pred njegova vrata i gledali kako spava. Nicholas bi u krilu držao
pepeljaru te bi pušili i pili votku iz staklenke za pekmez. Isprva su se osjećali
pomalo smiješno, ali kako su mogli znati u svim svojim maštanjima da je tako sladak
i blagoslovljen osjećaj imati usnulo dijete u kući?
Kroz tjedan se kuća doimala praznom, puna jeke. Rosa i Nicholas živjeli su kao i
inače, ali noću, u tami svoje sobe, razgovarali su o dječaku. Bio je to momčić
kozičava lica, ali bio je pametan, u to nisu ni trenutka sumnjali. Premda nije bio
ni jednog dana u školi, znao je izdvojiti neke riječi na natpisima i znakovima, i
bio je sjajan u igri dame. Imao je vještu ruku i Nicholas je smatrao da bi jednoga
dana mogao biti dobar bacač lopte. Nisu bili sigurni je li smiješan ili neugodan
način na koji sjedi na kauču dok gleda crtice i odbija se glavom od jastuka,
naprijed-natrag ujednačenim ritmom, poput kazaljke
metronoma. Nisu mogli a da se ne smiju njegovoj navici kretanja okolo, ruku čvrsto
stisnutih na međunožje.
Tada se jednog poslijepodneva Gloria pojavila loše našminkana i s parom
aligatorskih salonki na nogama. Rosa je posjedne u blagovaonicu i ponudi je kavom.
U bujici riječi Gloria objasni zašto je došla: htjela je da Nicholas i Rosa preuzmu
Edgara. Znala je da im je prirastao srcu i bilo je očito da se njemu sviđa biti kod
njih. Znala je da nije dobra majka i htjela je bolji život za njega. Zauzvrat je
tražila samo nešto novca da podmiri dugove i kupi autobusnu kartu do Los Angelesa.
Rosi se učinilo kao da se sva svjetlost u sobi sabrala u njezinim grudima.
- Dat ćemo vam što god budete htjeli - rekla je. - Kao prvo nabavit ćemo
odvjetnika radi dokumenata o posvajanju...
- Ne - reče Gloria, naglo spustivši porculansku šalicu o stol.
- Bez posvajanja, ništa takvo. Spomeneš posvajanje i evo ti vla-sti kako
njuškaju okolo poput pasa. Gotovo su mi jedanput već oduzeli Edgara, htjeli ga
staviti u dom. Znam kako to ide. Naprave papire koji onda idu od jednog do drugog i
svaki drugi dan ti dolaze kući, njuškaju i zabadaju nos kao da su pametniji od
Boga.
Pritom je tresla glavom, bućkajući kavom u šalici, sve dok je nije prolila sebi na
ruku.
- Za dva tjedna odlazim u L. A. Doći ću do potrebnog novca tako i tako. Nije
vam do Edgara, vodim ga sa sobom.
Te je noći Nicholas nazvao jednog svojeg starog ratnog druga, veselog Grka koji je
imao odvjetničku praksu u Baltimoreu.
- Malo je zeznuto - vikao je Grk preko telefona. - Mama se najedanput
predomisli i cijela stvar propada, pozdravi se sa svim vremenom i novcem koje si
uložio. Poslušaj moj savjet, idi u Meksiko i podmiti svećenika u sirotištu ako baš
toliko umi-reš od želje za djetetom. Nema bržeg i jeftinijeg načina. Oni će ti
skucati sve potrebne papire i - cap! - gotovo.
Tri su noći za redom Nicholas i Rosa pričali o tome, sve dok se nad vrhovima gorja
ne bi pojavilo svjetlo, premećući sve moguće ishode, nastojeći se međusobno
uvjeriti u već unaprijed stvoren zaključak. Nije bilo odluke koju je trebalo
donijeti i
oboje su to znali. Bog im je, pod vlastitim uvjetima i u vlastito vrijeme, donio
njihovo dijete. Odvest će Edgara natrag odakle su krenuli i početi sve od početka.
Sljedećeg su dana stavili kuću na prodaju za tako nisku cijenu da se trgovac
nekretninama veselo smijao, sve dok nije uvidio da su ozbiljni. Nicholas je otišao
dva tjedna na bolovanje i odletio iz Stony Runa da pripremi njihov novi dom, isti
onaj u kojem je Nicholas odrastao i koji je zjapio prazan otkad mu je majka umrla.
Rosa je ostala da spakira stvari i potencijalnim kupcima pokazuje kuću koja se
prodala u deset dana.
Jednog dana, prije nego što su se trebali susresti s Glorijom na autobusnom
kolodvoru da obave primopredaju i raziđu se, Nicholas se odvezao u San Carlos da
razgovara s Glorijom i ostavi joj nešto novca od svote koju su dogovorili u znak
dobre volje. Bio mu je zadnji dan na poslu i bio je odveć nervozan da bi više i
trenutka čekao, te je, s džipom punim poštanskih vreća, skrenuo sa svoje rute i
uputio se u rezervat.
Gloria je bila u kuhinji za stolom, s četiri limenke piva pred sobom i zdjelom u
kojoj su se otapale kocke leda. Edgara nije nigdje bilo i cijela je kuća cvrčala
poput užarene pećnice. Gloria je bila pijana, Nicholas je morao vikati na nju da bi
izazvao reakciju. Napokon je stavio novčanicu od sto dolara na stol i rekao joj da
će se on i Rosa navečer vratiti.
Kad je Nicholas zakoračio u vruće zasljepljujuće svjetlo, pitao se gdje bi mogao
biti Edgar. Vjerojatno straga, zaključi, gdje kopa jame i raskopava mravinjake ili
uhodi susjede. Htio je malca pozdraviti, ali znao je da će ga uskoro dovoljno
viđati. Na izlasku je rukama prešao preko limenki piva koje su vi-sjele u dvorištu.
Na trenutak je sjeo na vruće vinilno sjedište i osluškivao neobično utješan klepet
pivskog stabla. Tada je pokrenuo paljenje, krenuo naprijed i skršio život dječaka
kojeg je zavolio kao svojeg sina.
Rosa je bila u podrumu i nije čula muža kako se dovezao i otišao u garažu. Točila
je vodu u kantu kad je začula nekoga kako silazi stubama. Okrenula se i ugledala
polugola čovjeka u gaćama i cipelama, prekrivena krvlju i s nožem za led u ruci.
Isprva nije prepoznala Nicholasa i uzela je daha da vrisne. Čak i kad je shvatila
tko stoji pred njom, njezin suprug, taj sramežljivi uljudni čovjek koji je i nakon
jedanaest godina braka pita smije li je poljubiti, još uvijek joj je strah stezao
grlo. Nije ju toliko uplašila krv razmazana. preko njegovih usta, ruku i nanesena
preko prsa u tamnim rozetama, i ne nož za led koji je očito bio uzrokom rupice
lijevo od Adamove jabučice, odakle je tekao potočić krvi. Radilo se o izrazu
njegova lica, pogledu izgubljena slomljena čovjeka kojem je iščupano srce iz grudi.
Skutom mokre suknje ona mu obrisa krv s usta i vrata. Molila ga je da govori, ali
on je samo uspijevao odmahivati glavom i cviliti poput djeteta koje nešto želi, a
ne zna kako da pita za to.
Pošto mu je liječnik u ambulanti bolnice dao injekciju za smirenje i zašio nekoliko
šavova na vratu, Nicholas ispriča Rosi što se dogodilo. Sve joj je rekao u tri-
četiri rečenice, kratko i jasno: otišao je u San Carlos. Ostavio je Gloriji nešto
novca i rekao joj da će se vratiti kasnije. Ne zna kako se to dogodilo, ali nekako
je pregazio Edgara. Ubio sam ga, rekao je. Ubio sam našeg dječaka.
Rosa ga je upitala je li siguran da je Edgar mrtav, a Nicholas je kimnuo drhtureći,
pomračena pogleda. Nije disao, a glava mu je bila zdrobljena, rekao je. Stavio sam
ruke na nju i osjetio kako se raspada.
Čak i u panici i boli, Rosa je znala što treba učiniti. Izvela je supruga iz
bolnice gdje je usplamtjelo sunce divljački pržilo, i povela ga kući. Dok je on
skrušeno sjedio na suvozačkom sjedištu, lica blijeda od šoka, ona je nakrcala
kovčege koje je već bila pripremila za put. Odvezli su se u Phoenix, platili sobu u
aerodromskom motelu i sljedećeg jutra odletjeli s praznim sjedalom do sebe kao
nijemim podsjetnikom.
Šest godina živjeli su u staroj obiteljskoj kući u Stony Runu i jedva više
spominjali Edgara. Nedugo zatim vratila se Nicho-lasova prašumska bolest, pojačana
vlagom i vrućinom pensi-lvanijskih ljeta. Njihov se život pretvorio u niz posjeta
liječnicima, beskrajni režim tableta, kapi, tonika, prašaka i pokusnih dijeta. A
ipak, svakoga jutra, šest puta tjedno, Nicholas bi se
izvukao iz postelje i odlazio na posao u postrojenje za pakiranje, gdje je radio
kao nadzornik tereta. Ostajao je dugo na poslu, dolazio kući navečer i sjedio pred
televizorom u kariranoj fotelji, gdje je večerao i gledao razne TV-igre dok ne bi
utonuo u drijemež.
Katkad je Rosa htjela sjesti s njime i razgovarati o svemu; mislila je, ako ništa
drugo, time bi ga opustila, mogla bi po-moći čirevima koji mu buše rupe na želucu.
Ali kad god bi Rosa potaknula temu, Nicholas bi sklopio oči, lagano se mr-šteći kao
da očekuje grč u crijevima, sve dok ga ne bi ostavila na miru. Među njima se
stvorila neka nelagoda i osjećala mu se bliska samo kad je petkom navečer pio votku
od koje je postajao djetinjast, čak nestašan. Tada bi s njom razgovarao i nije se
ustručavao da je dodirne. Katkad bi čak izvukao svoju prašnjavu harmoniku i svirao
polku od čega bi posuđe u ormarima zveckalo.
Uglavnom su živjeli tužnim životom, ispunjenim mučnim šutnjama i ciklusom
Nicholasovih boljetica. Mnogi njihovi stari prijatelji nisu znali što da misle o to
dvoje zlovoljnih povučenih čudaka koji su nekoć u dvorištu priređivali havajsko
svi-njeće pečenje, a jednom prilikom zauzeli drugo mjesto na emisiji za
potencijalne talente Kiwanis berba za duet na klaviru Paradni parobrod, koji su
svirali laktovima. Što je najgore, nisu više mogli tražiti utjehu jedno u drugome.
Rosa je to jednostavno prihvaćala kao sudbinu, kao ono što su zaslužili jer su
htjeli više, jer su posegnuli dalje od svojeg dometa, jer su poželjeli nešto na što
nisu imali pravo.
Tada je jedne zime Nicholas dobio viroznu upalu pluća i tri tjedna ostao ležati u
bolničkoj postelji, mučeći se svakim izda-hom, sve dok napokon nije digao ruke,
umoran od borbe sa svojim istrošenim zaraženim tijelom i jednog se jutra prepustio
utapanju u tekućini koja mu je preplavila pluća. Obiteljski liječnik, i sam veteran
Drugoga svjetskog rata, tvrdio je da je Nicho-lasa ubio rat, samo što je to
potrajalo trideset godina. Rosa je znala pravi razlog.
Nakon njegove smrti, svake bi srijede, subote i nedjelje prevalila gotovo kilometar
puta do Radosti sviju patnika da se moli
i traži životne smjernice; željela je znati što Gospod smjera s njom. Godinu i pol
čekala je odgovor, sve dok se Edgar Mint, poput Lazara iz groba, nije iz kišne
oluje ušetao u njezin život po drugi put.
EDGAROVA SOBA
Ruke su mi se držale jedna druge i osjećao sam se teško i krhko, kao da ću se
raspasti na najmanji dodir. Za vrijeme Ro-sina pripovijedanja, glava mi je bila
pognuta, a oči sklopljene, dok su njezine riječi strujile mojim umom poput prizora
nekog sna. Kad sam podigao pogled, ostao sam zatečen čudovitošću svjetla koje je
dopiralo kroz prozore niz čije se staklo slijevala voda gusta poput ulja.
Rosa me pogleda preko naočala za čitanje. Lice joj je bilo zaleđeno u svojim
crtama, zaokupljeno i nepomično, a tamna koža njezinih obraza isprugana suzama. Ode
do ormarića od mahagonija na drugom kraju sobe i iz jedne ladice izvadi hrpicu
fotografija.
- Nicky je htio da ih bacim - reče. Glas joj je bio izbrazdan i grub, a izgovor
joj je zaobljivao riječi. - Ali sam ih čuvala ispod stuba. Znaš, volim ih gledati.
Na njima je uglavnom bio mali Edgar: mali Edgar na po-kladama pokušava dići gumeni
čekić iznad glave, mali Edgar pozira s klaunom, mali Edgar u kaubojskom odijelu
nišani kroz cijev pištolja sa šest kapsula, mali Edgar oznojen i usnuo na stražnjem
sjedalu automobila, mali Edgar oponaša Supermana u gaćama i s ručnikom pričvršćenim
oko vrata. Bilo je još nekoliko fotografija s Rosom i Nicholasom, a tada sam
nabasao na jednu na kojoj sam bio s majkom. Stajali smo ispred običnog zida od
opeke. Ovjesila mi je ruku preko prsa, a ja sam se čvrsto držao za jedan od
njezinih prstiju ukrašenih srebrnim prstenjem. Smiješila se.
Sve me jače stezalo u grudima. Rosa je otišla u kuhinju po ručnik: - Ma vidi samo!
- reče najedanput smetena, gladeći mi kosu ručnikom. - Puštam te da tu sjediš sav
mokar i promrzao.
- Koliko? - upitah.
- Što koliko?
- Koliko ste namjeravali platiti za mene?
Ona ustuknu, spusti pogled na svoje ruke, mehanički pre-slagujući ručnik u čvrstu
četvorinu. - Edgare, molim te...
*
Rekoh: - Mislim da bih ipak volio znati.
Oklijevala je. Nabila si je ručnik pod bradu. - Devetsto dolara - reče.
Upitah smijem li u kupaonicu. Noge su mi odrvenjele i nisam ni osjećao da dodiruju
pod. Stao sam u podnožju stuba da provjerim ravnotežu i obim se rukama uhvatio za
priručje penjući se šaku preko šake poput planinara koji savladava strmu stijenu.
Kupaonicu je uglavnom zauzimala kada sa životinjskim no-garima i okrhnuti
umivaonik. Izblijedjele ružičaste tapete bile su istočkane ožeglinama i crnom
plijesni. Prazne su kuke za zastor bile razasute kružnom metalnom šipkom koja je
visjela nad kadom poput aureole.
Zatvorih vrata za sobom i sjedoh na zakrivljeni rub kade. Stadoh se daviti i nisam
bio siguran hoću li povraćati ili se ugušiti. Položih ruku na poklopac školjke, no
izlazilo je nešto drugo: vjetar koji se skupljao duboko u šupljinama mojeg tijela i
provaljivao mi u grudi i grlo. Pokušah ga zadržati, ali mi je izbijao kroz
procijepe među zubima i iz nosa, glasno šišteći.
Čuo sam Rosu s druge strane vrata i, premda sam znao ..da sluša, nisam se uspijevao
zaustaviti. Toliko se toga događalo a da nisam plakao. Ali sada jesam. Tijelo mi je
omlohavilo, a ja sam jecao, kašljucao i ridao. Prebacih majicu preko lica i tako
gorko zaplakah da sam osjećao kako mi se napukla lubanja napinje po šavovima.
Rosa me zazivala s druge strane vrata: - Nisi ti kriv - govorila je. - Ni za što od
svega.
Nakon nekog je vremena ušla i skinula ručnik s držača. Pomogla mi je svući hladnu
majicu i prebacila mi ručnik oko
ramena. Uskoro sam se smirio, štucajući, šmrcajući i trljajući oči korijenom
dlanova. Rosa mi prstima prijeđe kroz kosu i duž tjemena pritišćući ga,
ispipavajući mu čvrstoću.
- Kvrgavo je - primijetih i nasmijasmo se.
- Dođi za mnom - reče cimnuvši me za zglob. - Moraš još nešto vidjeti.
Skide prsten otpirača s vrha stupa priručja i povede me do kraja hodnika na katu.
Isprobala je pet ili šest ključeva dok nije pronašla pravi. Zavrtala je i drmala
staklenu kvaku sve dok vrata nisu popustila nevoljko stružući pod.
Uz rubove prostorije bile su naslagane kutije, goleme smotane bale tkanine i kalemi
vinila i kože različitih veličina. Pod jednini se prozorom skutrio industrijski
šivaći stroj s ulaštenim metalnim prstenom poput automobilskog upravljača. Sve je
bilo prekriveno krznastim slojem prašine i nekoliko se paukovih mreža njihalo s
lopatica stropnog ventilatora.
- Nered, nered, nered - zavapi Rosa, pljesnuvši rukom po prašnom jastuku iz
čijeg je šava ispadala podstava. - Artritis mi se pogoršao i morali smo sve
prebaciti tu gore.
Ona odmakne ploču pjenaste gume te razotkrije dječji kre-vetac, a iza njega,
zabačen u kutu, dječji stol, s odgovarajućom stolicom. Kauboji su bacali lasa i
tjerali krdo mustanga u trku preko pokrivača. Uzglavlje, stol i stolica također su
bili s tematikom Divljeg zapada; bili su ukrašeni konopom i sadržavali su
bareljefni prikaz čizama, ostruga i ukrštenih pištolja.
- Ova soba je bila namijenjena tebi, znaš? - reče. - Nicho-las ti ju je
pripremio kad se vratio ovamo. Sam je to napravio.
Soba je mirisala na kožu, strojno ulje i plijesan. Na zidu iznad kreveta bila je
risaćim čavlićima pričvršćena laminirana mapa svijeta, čiji se jedan ugao uvrnuo te
su se vidjeli samo Australija i neki otoci na jugu Tihog oceana. Povrh stola bile
su naslagane bilježnice Veliki poglavica i neotvorena kutija olovaka.
- To je moj krevet? - upitah.
- Samo tvoj - reče.
- Jesam li volio kauboje?
Rosa slegne ramenima. - Ne znam. Nicholas je volio kau-boje. Zašto svi muškarci
žele biti kauboji? Bog će ga znat.
Osjetivši se najedanput neobično u svojem tijelu, sjedoh na škripavi krevet i
naslonih se. Kiša je stala, a vani je hrast blago kuckao na prozorsko staklo. Rosa
stade uz krevet i stidljivo mi stavi ruku na prsa. Tiho, da sam je gotovo jedva
čuo, reče: -Nedostajao si mi svakog dana.
Te večeri, pošto sam se okupao, a Rosa je upregnula hrpu dječaka iz susjedstva da
pomognu unijeti kovčeg, sjedosmo večerati ispod staklenog lustera u blagovaonici.
Stol je bio prepun ukrajinskih i filipinskih jela: mesne rolice, juha sinigang,
žličnjaci sa zeljem. Jeo sam žudno, uz bezbrižni zanos; volio sam složence, ali
nijedan se nije mogao mjeriti s onim s kobasicama pečenim u tavi i hrskavim
rezancima začinjenima komadićima luka i jaja. Rosa je nosila dugu haljinu urešenu
šafranima, a kosa joj je bila skupljena u rep poput reflektora. Pomogao sam joj
oprati posuđe, a tada smo sjeli pred televizor i gledali “Rockfordove spise” i
“Policajku” dok se vani navlačio zeleni mrak.
- Imamo gore gostinjsku sobu s krevetom na izvlačenje i kupaonicom - reče Rosa.
- Hoće ti to biti u redu?
Sjela je u plišanu velurnu fotelju, a ja sam utonuo među labave opruge Nicholasove
počivaljke koja je mirisala na bryl-creem i dim lule. Rekoh joj da bih radije
spavao u sobi s kau-bojskim krevetom.
- Ma ne, prašnjavo - reče. - Previše stvari okolo.
Pogledala me. Plavičasti odsjaj televizora poigravao joj je na
bočnom dijelu lica i ona se osmjehne. Ode u kuhinju i donese četvrt kile sladoleda
s prženim orasima.
- Dobro, pojedi to, a ja ti namjestim sobu.
Pola sata sam opčinjeno zurio u televizor i slušao lupkanje i struganje iznad,
štropot Rosinih cipela na drvenom podu. Kad sam bio gotov sa sladoledom, pogledao
sam kroz prozor u dvorište. U plavičastozelenoj tmini nazreo sam mali travnjak
okružen bijelo okrečenim kamenjem i kostur zahrđalog starog okvira ljuljačke s
kojeg su visjela četiri prazna lanca. Posvuda su kružila i lebdjela blještava žuta
svjetla. Neko sam vrijeme zane-
sen zurio kroz prozor, a potom izašao kroz stražnja vrata na nepokošenu travu. Zrak
je bio rosan i težak, i othodah do sredine travnjaka, otirući s usana i trepavica
niti paučine. Žuta svjetla kao da su se oko mene tromo kretala nekom podvodnom
putanjom trepereći, bljeskajući i provaljujući naglo u mrkloj travi. Začuh vanjska
vrata kako se otvaraju i Rosa stane uz mene.
- Nikad još nisam ovo vidio - rekoh.
- Krijesnice? - doda. - Nicholas mi je rekao da one osamljene najjače sjaje.
Meni svaka izgleda sjajna.
Vrativši se unutra, otvorio sam kovčeg koji je prilično dobro zaštitio moju imovinu
od kiše: snopovi papira u dnu bili su pro-močeni na rubovima, ali moj Hermes
Jubilee je ostao na visokom i suh. Uzeo sam pisaći stroj i slijedio Rosu stubama do
svoje sobe koju je ona pomela, obrisala prašinu u njoj, poprskala i ulaštila. Pri
svjetlu lampe soba je izgledala potpuno drugačije, premda se golemi šivaći stroj i
dalje i dalje grbio na svojem mjestu do prozora i bale tkanine su bile naslagane
uza zid. Kaubojski je pokrivač nestao, zamijenjen jorganom sa suncokretom. Mapa
svijeta prostrla se punom širinom preko zida, prikazujući kontinente i mora, a tek
ulašteni pod bliještao je poput nepomičnih voda ribnjaka.
Rosa mi pomogne da legnem i ugasi svjetlo. Kanio sam malko tipkati prije nego što
zaspim, ali nisam mislio biti neu-ljudan.
- Sutra ćemo iznijeti ostale stvari odavde. Još nešto ti treba? Da ti donesem
nešto?
Stresoh glavom. - Ne, u redu je.
- Ništa? Možda malo vode?
- Vode — rekoh. - Može.
Rosa mi donese vodu u dugačkoj čaši i ja je ispih do kraja.
- Nekad sam mokrio u krevet - rekoh joj.
Ona strese čašom, poljubi me u čelo i reče mi da se vidimo ujutro. Pošto je za
sobom zatvorila vrata, ostao sam ležati pod onim čistim ponjavama i slušati
struganje grana o prozor i ciku djece duboko u noći te neobično električno zujanje
zrikavaca. Nisam se mogao suzdržati; ustao sam i otišao do stola. U mrk-lome mraku
pronašao sam jednu bilježnicu Veliki poglavica i
istrgnuo stranicu. Ubacio sam list papira u svoj Hermes Jubilee i otipkao koji
odlomak sretnih besmislica prije nego što sam se zavukao natrag pod pokrivače i
prvi put otkad pamtim legao u postelju u kojoj sam se osjećao kao da je moja.
ROSA I EDGAR
Oko mene događaji i snovi mojega života slegli su se poput slojeva sedimenata. Hrpe
naslaganih papira rube zidove, strše iz ormara i zatrpavaju radni stol. Poput
geologa koji proučava slojeve metamorfnih stijena, mogu čitati o razdobljima u
Edgarovu kratkom životu: od St. Divine’s, svijetloplavog papira starih ispisa EKG-a
koje su mu sestre dale da se njima služi, od Willieja Shermana, smeđeg zrnatog
papira, koji je krao u paketima iz zaliha pomiješan s debelim školskim papirom kre-
maste boje sa zaglavljem, koji bi digao iz Marijina ureda kad se odlučio počastiti;
od Madsenovih rizme recikliranog šapirografiranog papira, često umrljanog
ljubičastom tintom, koji je Lana donosila kući iz ureda. Ponegdje su unutar većih
hrpa virile manje zalihe crnog papira natopljena tintom, iz onih teških i tužnih
vremena kad je jedina Edgarova utjeha bilo mlaćenje po tipkama, mrljanje stranice
za stranicom.
Pokraj mojeg stola nalazio se vodom smočen, zgužvan i pre-savinutih rubova, povezan
žicom i gumenim vrpcama, flaksom za zmaja i električnom žicom zabilježen moj život
prije dolaska u Pennsylvaniju. Na drugome kraju, otipkana ekskluzivno na deset kila
povezanog papira boje alabastra, svrstana u redove, uredno i bijelo poput stupova
grčkog hrama, bila je jednolična svakodnevna pripovijest o mojih posljednjih
trinaest godina.
Trinaest godina. Toliko već spavam u krevetu ovog djeteta i tipkam za njegovim
stolom. To je razdoblje tijekom kojeg me Rosa molila da se preselim u gostinjsku
sobu, gdje mi stopala ne bi virila s ruba madraca ni koljena udarala u donji dio
stola
dok bih za njim sjedio i tipkao. Ali nikad se nisam uspio natjerati da se iselim.
To je jednostavno bila moja soba, to su bile moje stvari i nisam ih namjeravao
ostaviti.
Prvih oko godinu dana, dok sam još mogao stati u svoju postelju, nisam mnogo
izlazio iz kuće. Bio mi je kao da se oporavljam od pretrpljene bolesti ili gotovo
smrtonosne rane zadobivene u borbi: doručkovao sam u postelji, drijemao nekoliko
puta na dan, kosio travu u pidžami, tuširao se samo kad me bila volja (što nije
bilo često), gledao televiziju dok mi se ne bi učinilo da gubim vid. Svakog sam
tjedna s Rosom odlazio u gradsku knjižnicu i posuđivao dopušteni maksimum od
dvanaest knjiga, koje bih obično pročitao u tri do četiri dana.
Naposljetku sam se odvažio da više izlazim. Ponedjeljkom navečer odlazio bih s
Rosom igrati tombolu u Općinskoj društvenoj dvorani, montažnoj kući prekrivenoj
mahovinom, što čuči uz staru gradsku autocestu, u šumarku stasitih brijestova. Išli
bismo ulicom Garland, hodajući jedno uz drugo ispod plavih kugli uličnih
svjetiljaka, uz osnovnu školu i napuštenu akademiju Burnside za djevojke. Potom na
razmrvljenu autocestu, orubljenu sa svake strane hrpama blistave troske ugljena iz
kojih su rasle mnogobrojne zakržljale breze vitkih debala, bijelih poput kosti.
Gledano s mosta Youngstowna, društvena dvorana bi polako ulazila u vidno polje,
osvijetljena s oba kraja poput svemirskog broda prije polijetanja.
Rosi tombola nije bila tek razonoda, nego posao: prostrla bi pred sobom pet
cedulja, u svakoj bi kvrgavoj ruci držala pečat, lice bi joj se usredotočeno
namrštilo i pretvarala se u Filipinku sličnu buldogu, spremnu na pobjedu pa makar
sjekire padale. Kad bi nešto osvojila, što se većinom i događalo, prolomio bi se
njezin reski djevojački glas, povik “tombola”, odjeknuo bi od nazubljena stropa
dvorane poput krika divlje močvarne ptice i cijela bi prostorija splasnula, gotovo
se u njoj čulo mrmljanje, uzdisanje i gužvanje cedulja: o ne, opet ona.
Poslije, hodajući kući po mraku, Rosa bi prebrojila novac i konačnim bi škljocajem
zatvorila lisnicu.
- Oni tamo misle da je to stvar sreće - rekla bi mašući glavom. - Nije stvar u
sreći, nego u molitvi.
Barem triput dnevno Rosa bi klekla u svoj kut s ikonama, dio dnevnog boravka gdje
su zidove iznad radijatora zakrčile ikone svetaca, proroka i mučenika u ukočenim
nezgrapnim pozama, pogleda uprtih nekamo ne tako daleko, očima starima tisuću
godina, glava uokvirenih aureolama potamnjela zlata. Zapalila bi svijeću za bdjenje
i pjevušila i čitala iz molitvenika, katkad klečeći uporno i malko preglasno
razgovarajući s Bogom, kao da je on u susjednoj sobi i pokušava čitati novine.
Trebalo joj je više od godinu dana da me uvjeri da idem s njom na misu. Radost svih
patnika smještena je u samome središtu jezgre Stony Runa, na uglu pokraj pošte, a
izgradili su je na prijelazu stoljeća slavenski doseljenici koji su dolazili u
krdima da kopaju u ležištima antracita na kojima je grad podignut. Prije nego što
su se ona i Nicholas ondje vjenčali, Rosa se preobratila s katoličanstva i bila je,
dok nisam i ja počeo redovito odlaziti u crkvu, jedino tamnoputo lice među pastvom
Slavena blijede kože i svijetle kose (nakon mojeg dolaska u Stony Run, Rosa bi
svakome tko bi je pitao rekla da sam sin dalekog rođaka, koji je došao živjeti kod
nje do daljnjega. Premda ona i ja nismo nimalo sličili jedno drugome i imali smo
naglaske po kojima se čulo da dolazimo iz različitih kutaka svijeta, svi su
pretpostavljali da sam porijeklom Filipinac - za stanovnike Stony Runa tamno lice
je tamno lice).
Prvoga dana u crkvi nisam znao što da mislim o zamračenoj prostoriji osvijetljenoj
svijećama s vijencima tamjana, gdje su ministranti i svećenici u brokatnim haljama
mahali zlatnim križevima i njihali kadila, a zbor pjevao u nekom bizantinskom molu.
Bilo je to onosvjetski, nimalo slična prostim skromnim mormonskim kapelama u kojima
sam bio prije, a meni - dječaku s pijeska i stijena i prezagrijana zraka - toliko
strano kao i ta natekla pensilvanijska brda, izdašnija, zelenija i obraslija nego
sam Rajski vrt.
Sredinom mise uslijedio bi “poljubac mira” i najedanput su svi ljubili jedni druge,
uključujući i mene. Nikad u životu nisam sudjelovao u toliko ljubljenja. Ljudi su
tamo ljubili svećeničke skute, njegovu ruku, optočenu Knjigu evanđelja dok je
nošena u povorci, a zatim su bez najave ljubili jedni druge, natisku-jući se sa
svih strana, grabeći me nekom nehajnom ravnoduš-
nošću, kao da i ne primjećuju da sam ondje došljak, hvatajući me za ruku i
štipajući za obraz ili vrat. Tih sam se prvih nedjelja ugibao, izmicao i okretao
poput boksača koji eskivira udarce, ali svejedno bi me dohvatili - bilo ih je
previše da ih sve najedanput izbjegnem - i napokon sam popustio i počeo uzvraćati
zagrljaje i rukovanja, ljubio sam i ja njih. Ljubio sam novo-rođenčad, majke,
muškarce s bradama poput drvosječa, djevojke u kratkim suknjama i starije gospođe -
ljubio sam ih sve.
Meni je ljepota u tome: nemam mnogo što reći o ovih posljednjih trinaest godina.
Šišao sam travu. Igrao sam tombolu. Išao sam na mise i ljubio potpune neznance.
Razgrtao sam snijeg, kupovao potrepštine, čistio sam kanale, zaključao se izvan
kuće. Nema tu nikakvih epskih događaja; nikakvih krvavih nesreća, nikakve ludnice
ni izdaje, požara, mlaćenja i tučnjava, samoubojstava ni preranih smrti. Ništa osim
ravnomjer-, nih dana, vijesti u deset sati, svjetlost u krošnjama poput paučine,
inja na travi, dolijetanja nedjeljnih novina prije zore na trijem, posuđa u
sudoperu.
Ne znači to da nije bilo presudnih događaja. Edgar je s osamnaest godina dobio
vozačku dozvolu da se može vrzmati brdovitim sporednim putovima grada u narančastoj
chevette izdignute karoserije, koju je kupio od zeta oca Grineva; s dvadeset je
godina bio na prvom ljubavnom sastanku; s dvadeset i tri je izgubio nevinost sa
ženom koju je upoznao u kuglani i koju nikad više nije vidio; s dvadeset i četiri
je popušio prvu smotku trave i došao do uvjerenja da s punom jasnoćom doživljava
način i svrhu tvorbe svemira i svoje mjesto u njemu dok se nije probudio sljedećeg
jutra s tuđim cipelama na nogama.
U posljednjih trinaest godina nisam postao ništa pametniji, bolji ni snažniji. Na
mnoge načine sad postajem svjestan da sam svoj život živio naopako. Tijekom prve
polovice života morao sam donijeti sve teške odluke i prebroditi posljedice dok sam
u drugoj polovici živio zaštićen i neopterećen poput djeteta. Svake sam večeri
lijegao u dječji krevet, svakog dana sjedio za dječjim stolom, čitao i tipkao.
Šišao sam se u kuhinji sa starom ponjavom zataknutom oko vrata, a na prsa zimi
utrljavao me-tholatum. Jeo sam mnogo keksa s mlijekom.
Nisam uspio živjeti potpuno slobodan od svijeta odraslih. S devetnaest godina dobio
sam posao kod gospodina Oselskog, člana naše pastve i vlasnika/urednika jedinog
mjesnog lista u dolini, Slijepog kanarinca. Isprva sam dobivao minimalnu plaću,
uređivao datoteku, praznio pepeljare i gnjavio bivše pretplatnike preko telefona,
ali gospodin Oselski je počeo nazira-ti moju nadarenost kad mi je dao da pišem
dopunske članke
o piru prigodom nagrade Vatrogasnog društva ili o poplavi krađa travnjačkih
ukrasa u gradiću Cutleru (prije nekoliko godina gospodin Oselski mi je priznao da
su, što se njega tiče, svi članci u Slijepom kanarincu dopunski, ne samo oglasi).
Ubrzo je postalo jasno da imam sve što je potrebno da postanem sposoban novinar:
vrlo sam pedantan, ljudi su opušteni u razgovoru sa mnom, a tipkam sve u šesnaest.
Sada obrađujem sport, crnu kroniku, općinske stranice i sve što miriše na “ljudski
interes”. Pišem o sakupljačima čepova za boce, jednorukim herojima rata i prvacima
natjecanja u pravopisu, ja pokrivam viđenja NLO-a i javno zgražanje nad polugolim
plesačicama u mjesnoj gostionici. Povremeno čitateljima podastrem savjete za kuću
ili recepte ili pak bahate filmske kritike, a svaki drugi tjedan pišem besramnu
trač-rubriku pod pseudonimom Bianca Walters.
Ništa osobito, stvarno. Izađem s bilježnicom i ljudi mi se otvore. Pojavim im se na
vratima i oni me obaspu svojim životnim pričama, svojim malim uspjesima,
zatomljenim gnjevom i žaljenjem. Obično stavljam bilježnicu u stranu, koja ionako
služi samo da se pokazuje i predano slušam sve dok mi ne kažu sve što imaju reći.
Nakon toga slijedi lakši dio. Odlazim kući, sjedam pred Hermes Jubilee i činim što
sam činio svakoga dana u posljednjih dvadeset godina: natipkam sve pojedinostir
Premda sam se našao ispunjenim u profesionalnom životu, ne mogu ništa slično
tvrditi u duhovnom pogledu. Premda sam svakoga tjedna odlazio s Rosom u crkvu,
molio se s njom prije objeda i lijeganja u postelju, proveo nebrojene večernjice i
mise uz nju i odano s njom postio tijekom četrdeset korizmenih dana, Bog i ja se
nismo nikad sasvim sporazumjeli. Za razliku od Rose, ne uviđam božansku svrhu iza
zamršenosti ovoga postojanja, čvrstu zapovjedničku ruku. Sve je to zagonetka ili,
točnije, zbrka. Nema junaka i zlikovaca, spasitelja, demona i anđe-
la, samo onih koji su umrli i onih od nas koji su, iz kakvog god razloga,
preživjeli. Ništa od svega toga me neće spriječiti da vjerujem u Boga. Vjerujem u
Njega, samo ne znam hoću li ikada imati povjerenja u njega.
Mogli biste dakle reći da smo Bog i ja na nekoj mrtvoj točki. Nisam Mu oprostio i
nemam razloga očekivati ni da će On meni. Obojica snosimo odgovornost za svoje
opačine i došao sam do uvjerenja da tako treba i biti. Mnogo sam puta, šetajući
mračnim drvenini hodnicima crkve, razmišljao o tome da svratim u ured oca Grineva i
dužno se pokajem, olakšani breme koje nosim na duši. Pitao sam se: bi li me taj čin
riješio mora u kojima se Barry kotrlja niz mračnu prazninu nikad ne doprijevši do
dna? Bi li me olakšao krivnje ne samo za Barryjevu smrt, nego i za sve ostalo, za
moju majku, za Cecila, za Nicholasa koji su se svi, čak i sada mi je to jasno,
odrekli svojih života radi mene? Možda, ali nešto me priječi. Zadržat ću svoje
grijehe za sebe, naučio sam prihvatiti ih kao svoje, a u tome ima nešto utjehe.
A svejedno ima radosti. Na mnogo načina u posljednjih sam trinaest godina tipkao
jednu za drugom stranice veselih besmislica. Na kažem da nema svakodnevnih bolnih
sjećanja i razmišljanja o tome kako je moglo biti, ružnih snova i žaljenja za
prošlošću kasno noću. A vlaga u tom kraju prava je muka. Ali nisam previše zasićen
ni ponosan da ne zahvalim Bogu na malim uslugama, da nižem svoje blagoslove.
Svakoga tjedna natipkam dugo pismo Artu, a katkad razgovaramo preko telefona. Moram
držati slušalicu barem petnaest centimetara od uha da mi bubnjići ne popucaju; Art
što je stariji, to je glasniji. Dvije godine viđani se sa ženom po imenu Mitzi
Harrison. Mitzi ima dva dječačića i Art im je postao neka vrsta nadomjeska za
djeda. Na praznike im šalje darove i slatkiše i traži da ga izvješćujem o glavnini
događajima na području njihovih motoričkih sposobnosti i privikavanja na tutu.
Usprkos paničnom strahu od letenja, vezanosti za invalidska kolica i potrebe za
njegovateljicom dvadeset i četiri sata dnevno, povremeno trabunja nešto u smislu
dolaska u posjet.
Neredovito se čujem sa Sunčicom. Nakon svih tih godina, i dalje se povjeravamo
jedno drugome; osim Arta, ona je jedi-
na iz mojeg prijašnjeg razdoblja života koja zna istinu o mojem odlasku iz kuće
Madsenovih. Koju godinu nakon toga, Mad-senovi su se preselili iz Richlanda u
Olympiju u državi Washington gdje Lana radi u održavanju parka, a Clay vodi novu
graditeljsku tvrtku. Mozak se nedavno vratio iz crkvene misije u Boliviji da, od
svega na svijetu, upiše postdiplomski studij glume. Sunčica se udala i razvela,
živi u Denveru i dobro zarađuje pišući reklamne materijale za pivovaru Coors.
Prije nekoliko mjeseci poslala mi je pismo puno pojedinosti o zabavi priređenoj
povodom trinaeste obljetnice Lanina i Clayeva braka. Održali su je u Richlandu, u
starom općinskom centru krcatom susjedima, članovima obitelji i prijateljima te
devet različitih vrsta salate od želatine. Da si to vidio, pisala je Sunčica.
Posvuda hrana i zastavice, a moji plešu među svim onim starcima, tata njiše
bokovima i viče: “That’s the way aha aha I like it aha aha. Zaklela bih se da su
svi bili pijani”.
Pročitao sam to pismo na trijemu dok mi je vjetar nosio jarko lišće pod nogama, i
gotovo sam viknuo od sreće.
No najveći mi je blagoslov bila Rosa. Trinaest smo godina ona i ja radili nešto
vrlo jednostavno: bili smo dobri jedno prema drugome. Pravili smo si pića, govorili
molim i hvala i kako ti je lijepa ta košulja. Na Valentinovo smo si kupovali
čestitke i nalazili neizmjerno zadovoljstvo u gledanju repriza programa Bennyja
Hilla. Naizmjenično smo čistili zahod. Ogovarali smo susjede i ismijavali stare
udovice, cjepidlake koje bi na misi stajale u prvim redovima i pokazivale svoje
trajne frizure. Igra-
li smo scrabble i yahtzee i puštali jedno drugome.
Nakon njezine prve kapi, uspijevao sam skrbiti za Rosu gotovo bez pomoći. Izrastao
sam u krupnog muškarca (naslijedio sam očev volovski vrat i duge ruke) i nije mi
uopće bilo teško da je nosim uza stube i niz njih desetak puta dnevno, da je
prebacujem iz fotelje u invalidska kolica i natrag. Kućna je njegovateljica
dolazila nekoliko puta tjedno da pomogne u njezinom oporavku, a gospođa McPherson s
kraja ulice svako toliko bi svratila da skuha večeru ili Rosi pravi društvo dok bih
ja krajem tjedna izašao s Mitzi. Vozio sam Rosu u crkvu i bolnicu, kupao sam je i
pomagao joj u zahodu dok nije ponovo
naučila raditi to sama, kuhao sam i namještao njezina kolica pred ikonom u kutu
tako da se ujutro i navečer može moliti, počeo sam shvaćati što želi prije nego što
bi i zatražila.
U sedam je mjeseci toliko uznapredovala da se mogla kretati štapom i zasitila se
mene i moje skrbi. Pošao bih da joj pomognem ustati iz stolice ili pokupiti suđe sa
stola, a ona bi me dobrano pljesnula po ramenu i rekla onim svojim smiješnim
dječjim glasom: - Briši. Makni se odatle!
Liječnici su nam rekli da postoji velika mogućnost još jedne kapi, no nikad nisam o
tome razmišljao sve dok se prošlog ponedjeljka ujutro nisam probudio u utihloj
kući. Rosa je uvijek, bez iznimke, ustajala prije mene, čak i onih prvih dana pošto
se vratila iz bolnice kad bi sjedila u krevetu i pjevušila ili listala zdravom
rukom časopis, sve dok ne bih odlučio ustati iz postelje tako da započnemo dan.
Kad sam došao do vrata njezine spavaće sobe, već sam znao. Spustio sam pokrivač i
dodirnuo joj lice. Nisam morao provjeravati bilo; znao sam da je više nema. Nije mi
to bilo prvi put. Dovukao sam stolicu, sjeo uz njezinu postelju i čekao. Nisam htio
da upadnu neki nadobudni bolničari i pokušavaju je oživjeti. Sjedio sam sat vremena
uz nju i gledao prema prozoru gdje se mraz nakupljao poput blijedih otisaka
fosiliziranih paprati.
Sljedeću sam noć proveo u crkvi na Rosinu pogrebnom bdjenju; ležala je u lijesu pri
treperavom sjaju svijeća, a otac Gri-nev nas je vodio kroz psalme, pjesme i
molitve.
Koja zemaljska slast ostaje lišena primjesa boli?
Koja slava ostaje nepromijenjena na zemlji?
Sve su oko nas tek blijede sjene, sve su varljivi snovi
samo trenutak je dovoljan da ih smrt sve nadomjesti
Kad je bilo gotovo, kad smo svi prošli da joj damo zadnji poljubac, otac Grinev,
krupni bradonja koji me podsjeća na Atilu, zaustavi me u predsoblju. Upravo je
cijelu noć proveo predvodeći sumorne pjesme, krajnje ozbiljne i tužne, a smiješio
se. Pljesne me debelom rukom po leđima i reče: - Nadam se da to ne znači da ćeš
prestati dolaziti u crkvu!
Potom me privine u čvrst zagrljaj kojim mi gotovo slomi kičmu. Dan poslije, usred
snježne mećave, položismo Rosu ispod dva ogoljela stabla breze, u tlo do njezina
muža.
Tri sam se dana potucao tom najedanput prevelikom kućom da sve očistim i pripremim
prije nego što odem. Useljavam se k Mitzi i njezinoj dvojici dječaka, koji žive u
Bloomsburgu, dva grada dalje. Planiramo se naposljetku vjenčati i tek mi dopire do
mozga da ću zapravo biti otac. Otac dvojice dječaka čije se tipično jutro sastoji
od pretvaranja telefonskog imenika u konfete i bacanje raznih predmeta po kući u
zahod sve dok se ne začepi. Zovu se Dale i Ronny, stari su tri i pet godina. Ne
stidim se reći da sam nasmrt prestrašen.
Pomeo sam, oprao i ulaštio sve podove, prekrio namještaj, izribao kupaonicu,
ispraznio i odmrznuo hladnjak, preokrenuo madrace, pažljivo zapakirao Rosine stvari
za pohranu, isušio cijevi, isključio struju, bacio vreće za smeće, pune hrane,
lijeko-
%
va, vitamina, starih računa, izvješća i potvrda. Mitzi je navratila nekoliko večeri
nakon svoje smjene u županijskom sudu da pomogne, a gospođa McPherson tjerala je
susjede i gospođe iz crkve da donose složence kojih je sedamnaest naslagano u
omanju piramidu na mojoj radnoj plohi u kuhinji.
Sada kad sam navukao sve zastore i ugasio pećnicu, kuća je zamračena, hladna i tiha
poput grobnice. Vani je vedar dan, zimsko se sunce bjelasa i ljeska na tvrdom
pokrovu snijega i žari u svakoj sigi poput plamička. Sjedim za radnim stolom u
mraku sa svim onim posloženim, povezanim i nepotrebnim listovima, mojim životnim
krivudanjem na papiru. Razmatrao sam mogućnost da ih vucaram sa sobom kamo god
išao, svaku pogrešno napisanu riječ i zaboravljen trenutak, svaku pojedinost i
usputnu primjedbu, svaki redak besmislenoga govora prsta, ali hrpa je već davno
prerasla moj veliki kovčeg i trebao bih unajmiti kamion, kolica i nekoliko kršnih
muškaraca da ih odvuku 30 kilometara dalje u Mitzin stan, gdje ih ne bih imao gdje
držati. Čak sam se bavio dramatičnom mišlju da ih izvučem van, polijem tekućinom
upaljača i tako načinim lomaču od koje
ft
bi potekla bujica otopljena snijega ili da pričekam vjetroviti dan
i pustim da sve odnese vjetar, list po list, poput jata golubova. Ali mislim da
ću ih ostaviti ovdje gdje jesu. Tješit će me što je sve tu, zapisano, za svaki
slučaj.
Trebao bih se naći na ručku s Mitzi u Klutsnerovom zdravljaku da proslavimo ovaj
novi stadij naše veze i imam još malo vremena pa ubacujem čisti list papira u
pisaći stroj i puštam prstima na volju. Uskoro, pošto sam dodao još nešto nevažnih
riječi i stranica na tu razbacanu hrpu, ogrnut ću se kaputom, uzeti Hermes Jubilee,
zaključati za sobom vrata i izaći iz sjena ove kuće u blistavi dan, žmirkajući i
podižući ruku k nebu, omamljen svjetlom, poput čovjeka ustala iz mrtvih.

ZAHVALE
Želim zahvaliti ustanovi National Endowment for the Arts na novčanoj potpori i
stanovnicima rezervata Fort Apache na mnogim iskazima ljubaznosti. Na vremenu,
strpljenju i stručnosti zahvaljujem Leonu Mettsu, Edgaru Perryju, Canyonu Quinteru,
Odette Fuller, Michaelu Lacapi, dr. Ronu Rudyju i ocu Tonyju Ugolniku. Darrell
Spencer i Peter Rudy zadužili su me čitajući hrpu papira i upozoravajući me na
pogreške. Najdublju za-hvalnost dugujem Carol Houck Smith i Nicole Aragi koje su mi
oduvijek ugađale.

Dizajn naslovne stranice:cavarpayer Lektura: Ivan Jindra Računalni slog: Mario

Ostojić Tisak: Offset Krebeg, Zagreb
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuečilišna knjižnica - Zagreb
UDK 821.111(73)-31=163.42
UDALL, Brady
Čudesan život Edgara Minta / Brady Udall ; preveo s engleskoga Marko Kovačić.-
Zagreb : Naklada OceanMore, 2004.
Prijevod djela: The miracle life of Edgar Mint.
ISBN 953-7056-19-8