BIBLIOTEKA BESTSELER

JOA HORVAT
CRVENA LISICA
G
O A
 1.
Lugarnica.
Pred mojim prozorom dvije srebrne omorike, dvije tihe
stidljive sestre u raskonom praznikom ruhu. Oko kue
zbor vitkih zelenih plesaa granate jele u struku opasane.
Meu granjem zlati se kamara. Djeli dvorita. ivad. Vrt.
Uz vrtnu ogradu dva reda crvenih i bijelih georgina. U vrtu
ostaci ljetine. Pozadi uma, beskrajna, tamnozelena,
duboka, mrana uma.
Danju stojim uz prozor i promatram polje. Dozrijevaju
kukuruzi, kosi se otava. Krstovi konoplje, sputene glave
suncokreta. Panjakom tumara stoka, i potok, jedva
zamjetljiv, vijuga vrbikom. U daljini selo, zvonik...
neizbrisive slike moga djetinjstva. Negdje blizu mora da su
konice. Neprestano ujem zujanje pela. Traim ih okom,
ali ih ne vidim. Brojim ptice u preletu, promatram nebo.
Svakim je danom svjetlije plavo.
S polja dolijeu grlice. Pune su im gvalje rane jeseni.
Uveer sjedim pored bunara i oslukujem prelet divljih
pataka. Naputaju ribnjak i ure noivati. Na nebu se roje
zvijezde i mjesec se die u punome sjaju. Toe se magle. Na
prosjeci crni se stari naputeni zasjed. To as je snova,
smiraja i zaborava.
Nema zaborava.
Helen, prije etiri godine stajala si uz mene tu na rubu
ume, gledala si kako trepere zvijezde i oslukivala otkucaje
srca. Blizu nas jelen je dozivao koute i svaki put kad bi
umom odjeknuo njegov dubok, eznutljiv zov, zadrhtala si poput pruta na vodi, pritisla si glavu uz moja prsa, obasipala me
poljupcima i svoje otre, njegovane nokte duboko utiskivala u moju podlakticu. Da, bili smo sretni... Ove godine nee biti pored mene. Ni
ove, ni idue. Nikad vie.
Tiina. Daleko u selu lave pasa. Sneno, tugaljivo, na rubu polja oglasio se rog. To uvari polja tite kukuruz i plae divlje svinje i
jelene.
Mjesec je nestao, zalutao je negdje u umi.
Gdje sam, to traim ovdje?

2.

Traim zaborav. Traim jelena.

Ni daka lahora. Nad nama teki zeleni ogrta ume, pored nas skromna lovaka koliba jedva zamjetljiva pod kronjama drvea. Ugarci
vatre. Dva leaja sijeno pod granjem velelisnog hrasta. Tu smo danovali. Poslije jutarnjeg vrebanja, da se ne vraamo u lugarnicu,
ostali smo u umi, odmarali umorne noge i oslukivali cvrkut sjenica i grmua. Sad naputamo kolibu, odlazimo. Skupljamo stvari,
zabacujemo puke. Stojimo jedan nasuprot drugome spremni za lov.
Kod Crne bare jutros je rikao jelen...
To meni govori lovouvar i gleda me podozrivo. Znam to znai taj pogled ali su moje misli daleko od Crne bare. Oslonjen na lovaki
tap, odgovorim pratiocu:
Ako ste uli jelena, poite...
Zar vi ne mislite sa mnom?
Ne, ja u u Obodak, na onu paljevinu. Neemo biti
daleko jedan od drugoga.
Smjeka se, die ruku do oboda eira i tiho izusti:
Dobra vam kob!
I vama dobra kob!
Okrenuo se i poao laganim, smirenim korakom. Gledam kako se prosjekom udaljuje i sve mi vie nestaje iz vida moj
stari, dugogodinji pratilac, lovouvar Martin Moha. Ide na Crnu baru da osmotri jelena kojega je jutros uo ali ga nije zavrebao.
Otkrije li dobrog, snanog jelena, zrelog za odstrel, brzojavit e umariji i umarija e uputiti lovca...
Sad sam sam. Ne uri mi se nikamo. Rano je poslijepodne i jo dobar sat utjet e jeleni. Stojim na raskru prosjeka stare, debele ume.
Nad sobom, meu granjem, jedva razabirem plavetnilo neba. Palim cigaretu, putam kolute dima i provjeravam vjetar. Jedva zamjetno
vue zapadnjak.
Gledam oko sebe... nigdje nikog! Tek zujanje pela, cvrkut ptica. To je as za kojim toliko udim. Biti sam meu drveem, osjeati
puku na ramenu, zavui ruke u depove i polako tumarati umskim stazama, obilaziti prosjeke, vrebati divlja, zaboraviti sve, postati
djeli ove beskrajne ume.
Stavljam metak u cijev, kreem.
Niz lea curi mi znoj. Vani sunce, u umi omara. Daleko ispred mene kouta proturila glavu. Gleda me. Diem dalekozor i motrim je.
Vrat dugaak, tanak, glava potpuno sijeda. Zbog uzgoja trebalo bi je ustrijeliti. Neka ivi. Nije moj posao ubijati stare, jalove koute.
Negdje u blizini javio se djetli. Neumorno dube koru stare osuene topole. Ta. . . ta, tata... tatata... ta...! Kad bih pticama i
ivotinjama u umi morao odrediti zvanje, djetliu bih namijenio da bude radiotelegrafist. Njegova bi dunost bila da, im primijeti u umi
neto sumnjiva, otkuca svima: oprez... oprez... oprez ...! Vuku i lisici povjerio bih organizaciju saniteta u umi. Orlu bjelorepanu to isto na
ribnjaku. Starom srnjaku sveuilinu katedru. Sojki razgla- snu slubu. Jazavcu dounitvo. Divljoj svinji ratarstvo. Jelenu. . . eh, jelen!
Gordi, pijani svat! Kad doe njegovo vrijeme, kad zarumeni uma, nema takvog lole i bekrije u umi.
Jelen rie u ranu jesen.
Sad je njegovo doba.
Ljepotan!
Svaka ivotinja ima as kad blista u punoj ljepoti. Vuk, kad po tragu goni rtvu, to je vuk! Tetrijeb kad u
osvit zore sputenih krila pjeva ljubavnu pjesmu. Vidra u igri. Vjeverica kad capicama podrava i gricka ljenjak. Lisica u asu vrebanja.
Divlja maka neposredno pred skok. Vepar, osamljen. Srna u asu nemira, kad zastane u hodu, kad okrene onu svoju ljupku glavicu, a
prednju nogu jo nije spustila. Divokoza u skoku, kad podvinutih prednjih nogu lebdi nad ponorom. Jastreb na vrhu drveta uz rub ume.
Orao na nebu, pod oblacima. Jelen u doba rike. Kad god zamislim jelena, uvijek ga tako gledam: ide za koutom, ni za koga ne haje, kao da ga
se osim koute nita ne tie. Zabacio rogovlje, zastao usred prosjeke ili na skrivenoj istini usred branjevine i rie da uma odzvanja! Briga
njega za cijeli svijet! Digao glavu, klatari rogovljem... ide! Ide umom jak, snaan, okien grivom, stasit, skladan, okretan, ohol, lijep. . . i lud!
Lud kao to moe biti lud onaj kome milovanje i enja za dragom pomuti pamet. Pria se da i ivotinje stjeu iskustva... Kroz stotine
godina, jelena obino doeka lovac i hitac u asu kad pratei koutu izie na istinu. Da li je jelen togod nauio? Gonjen strau i ljubavnim
arom on i sada u stopu prati svoje ljubimice, rie. . . i ide u smrt!
Na prosjeku iskoio zec. Tek toliko da me prene i podsjeti da sam blizu cilja.
Zastanem, ogledam se, oslukujem. Negdje daleko javio se jelen. Razmiljam gdje li bi mogao biti? Na Cvetnjaku? Na Djevojakoj bari?
Bez urbe stupam na stazu koja me vodi tu u blizini na visoki zasjed. Oprezno i neujno uspinjem se ljestvama, strah me strljenova. Prije
nekoliko godina popeo sam se ba na taj zasjed ne znajui da su u njegovu potkrovlju strljenovi sagradili gnijezdo. Videi me, uznemirili su se
i prijetei zujali oko mene. Nekoliko njihovih uboda ponekad mogu za ovjeka biti kobni. Ostao sam tada iv zahvaljujui jedino svom
nepokolebljivom miru. Uveer smo im, Martin i ja, zapalili kuu . . . I evo me, uspeo sam se. Nema strljenova. Tim bolje... Zvjeram na sve
strane. Nigdje divljai. Skidam karabin, prislanjam ga uz ogradu zasjeda, vadim dalekozor. Preda mnom krevina, gust podrast mladih lipa,
topola, ljesaka i jasena. Desno u
polukrugu protee se osuena bara, gubi se i nestaje u visokoj umi. Lijevo se prostire paljevina, prorijeeno bunje, crni trn, divlja
kruka i do pasa visoka, osuena trava. Tu, pedesetak metara lijevo od zasjeda, ubio sam svoju prvu divlju svinju...
Na rubu visoke ume zakliktab je orao. Kliktao je pobjedniki i dugo, a ja odlaem dalekozor, skidam eir, pozdravljam umu i dajem
sam sebi rije: ma koja divlja izala danas pred mene, neu pucati! Neka je slava ovom sunanom danu, ovom izuzetno slikovitom
umskom predjelu, neka je mir zvijerima koje tu ive i obitavaju. Moja ih puka danas uznemiriti nee...
U visokoj travi rokaju se dva mlada jelena, esterca. Jedan je od njih mrkan, drugi neto vie ukast. Obojici je rogovlje tamno, raspon
skladan, u tijelu su dobro ishranjeni, bit e to snani jeleni. Nisam ni primijetio kad su izali. Pasu jedan pored drugoga, miruju, a onda, kao po
dogovoru, ukrste rogove i odmjeravaju snagu.
Posve blizu zasjeda pase srna. Crvenkastouta boja njezine dlake lako je uoljiva izmeu zelenila. Svakog asa trgne glavu, okree uima,
strie, oslukuje. Napreem se da otkrijem stoje to uznemiruje. Konano i ja razabirem neki um. to bi to moglo biti? Fazan? Lisica?
Srnjak?
Iz ikare proviri njukom jazavac! On je! Probije se do poljskog puta i zastane. Desetak je metara ispod mene. Die glavu, njuka, zacijelo i
njemu neto smeta. Ide sve blie zasjedu, nemogue da me ne osjeti. Vrti se, okree glavu, fuca, unjka... Naposljetku me nanjui i opazi.
Okrenu se kao da ga munja oinula i bje! Tri nespretno, tupka stranjicom, die prainu s puta, fuca... Jedva se suzdravam da ne
prasnem u smijeh.
Srna jo uvijek stoji nepomina. Blizu ona dva jelena izala je kouta s teletom. Kouta je mlada, tuasta, ishranjena, tele jedro i dobro
razvijeno. Zanima me da li e jeleni pouriti kouti kad je primijete. Evo, opazili su je. Promatraju je i ostaju na mjestu. Jo su premladi i ne
znaju za ljubav...
Prosjeku iarale sjene, sunce porumenilo od umora, sve
 " '"*$& V" ^
.:'M
blie je zapadu. To je as kad se divlja kree
Ne znam da li sam ba mudro postupio to sam dao rije
da neu veeras ogariti cijev. A to ako pred mene izae
kakav izuzetan jelen? Kako ono kau iskusni lovci:
Susretne li jelena koji ti se svia, ubij ga smjesta, sutra ga
nee vidjeti! To se meni ve jednom dogodilo. Davno,
prije mnogo godina.
3.
Davno, prije mnogo godina... Lugarnica, moj prvi
posjet.
Lovocuvar ita dozvolu kojom se meni, Ivanu Tintom,
direktoru Fazana, poduzea za izvoz i uvoz divljai,
odobrava odstrel jednog jelena uz naplatu odstrelne takse.
Okree papir, opet ita, mrmlja, popravlja eir, vidim neto
razmilja i tek nakon dugog vremena progovori:
A vi biste dakle jelena?
Da... ja bih jelena.
A da li biste vi. . . dobrog jelena?
Da, ako je mogue, ja bih snanog jelena.
Velite snanog... A da li biste se vi zadovoljili s
jednim osamnaestercom?
Nisam odmah odgovorio. Nisam bio siguran dri li
lovocuvar mene za budalu ili je preda mnom neodgovoran
brbljavac.
Ako hoete, moete ga jo veeras ubiti.
Pitam: Koga? Osamnaesterca?
Da, njega. Svakog jutra i svake veeri izlazi tu na
oblinju livadu. Dri se voznog reda, pojavljuje se u isto
vrijeme. Moete ga promatrati, pa ako vam se svidi, moete
ga ubiti.
Ako vam se svidi...! Nasmijeio sam se podrugljivo.
Mislio sam. . . i tebe drava plaa! Njemu osamnaesterci
izlaze na livadu po voznom redu. Bezveznjak! Da, tako sam
mislio, a kako sam se prevario! Ni sanjao nisam da preda
mnom stoji jedan od najsposobnijih lovouvara jelenjih
lovita, ovjek s kojim u kasnije godinama loviti i dijeliti
najljepe uspomene. Bio je to Martin. Ovaj isti Martin s
kojim sam i danas u lovu.
Dakle, osamnaesterac...? pitam ga ironino, a on
smireno kimne glavom i samo ree: Da. I dok sam
iao u lugarnicu da u lovakoj sobi odloim i sredim svoj
prtljag, on se pojavio na vratima, spreman za lov. Jo danas
ga vidim: zeleni olinjali eir irokog oboda, ojkino pero...
Ispod oboda prosijeda kosa, dvije ravne, snane obrve,
jedva primjetno svinut orlovski nos, sputeni brkovi,
naborano elo. Brazde po licu. Otrcan kaput. Preko desnog
ramena zabacio je rog-vabak, a preko lijevog, staru
dotrajalu dvocijevku. Vidjevi da promatram tu njegovu
puku, ree ispriavajui se:
Karabin sam dao drugovima . . . u ratu.
Zauti. Objema rukama podboio se na lovaki tap, eka
dok se spremim i kao usput pita:
Jeste li ve ustrijelili jelena?
Jesam.
Poli smo. Nakon nekoliko koraka zastane.
Moje je ime Martin. Lovocuvar Martin Moha.
Kazao sam mu svoje ime i pruio mu ruku. . . ne suvie
oduevljen. utei smo uli u umu. Iao je lagano, oprezno.
Nastojao sam ga jednako tako slijediti. No u to doba bio
sam jo mlad, neiskusan lovac i moje su izme i suvie esto
udarale u bunje, u korijenje ili bi suhe granice zapucketale
pod mojim nogama. Od zgode do zgode lovocuvar bi se
okrenuo i upitno me pogledao. Znao sam da sam kriv, i to
smo dublje ulazili u umu, po mnogim pojedinostima ja sam
u njemu otkrio prvorazrednog lovnog vodia, pravog
ovjeka ume. Moj posprdni smijeak davno je nestao.
Izmeu kroanja i granja drvea, sve se vie otvarala
istina. Stigli smo na livadu usred ume. Bila je pokoena i
tri ogromna plasta sijena sjedila su na njoj. Rukom mi je
dao znak da smo na cilju, pokazao mi je gdje da sjednem i
da se strpim. Sve to bez rijei. Pogledao sam na sat. . . Hoe
li uistinu po voznom redu? Nismo ekali ni desetak minuta
kad se jelen oglasio u neposrednoj blizini i, dok sam
poskoio uzbuen rikom, jelen istri na livadu! Prvo to sam
vidio bila je uma, uma rogovlja!
Izaavi na istinu, jelen se uputi ravno k nama! Digao
sam puku, traio ga u dogledu i, dok mu je smrtonosni kri
zeisove optike skakutao po prsima, jelen odjednom
zastane i legne... usred livade!
Moda sam bio blijed, moda mi je srce udaralo kao
nikada u ivotu. Ne znam. Znam samo da sam spustio
puku i sav oajan pogledao svog pratioca. aptom me
upita:
Svia vam se?
Kimnuo sam glavom i progutao slinu koja mi je
nezadrivo navirala.
Ako vam se svia i ako ga elite ustrijeliti, pripremite
puku. Ja u zazvidati i kad ustane... pucajte!
Dodao mije svoj ljeskov tap da oslonim puku. Ponovo
traim obris jelena u vidnom polju dogleda koji mi je
uvren na karabinu i naavi ga, dajem znak lovouvaru.
Martin fiukne, a jelen samo okrene glavu i ostane dalje
leati! Fiukne jo snanije i tek se tada jelen uspravi i
krene... k nama! Bio nam je na pedesetak metara, jo
uvijek okrenut prsima.
Pucajte! ujem kako mi ape lovouvar, a ja
ponovo traim jelena u dogledu i hvatam ga u kri, dok mi
ruke dru i tisue kojekakvih misli prelijeu glavom.
Pucajte!
Da pucam...?! Kako u...? mucam neto,
vrpoljim se, gledam as njega, as jelena. Mora da sam
izgledao omanut, blijed, izbezumljen.
Neete pucati?
Sluajte. . . apuem sav znojan ja sam tek
danas stigao . . . prvi put sam u umi...
Shvatio je.
Spustite karabin!
Kako mu je suzdrljiv i miran bio glas!
Ukoite puku! Tako. . . U redu. Smirite se. Mi emo
njega ustrijeliti sutra ili prekosutra. On je na. Privezan...!
Povukli smo se, a da nas jelen nije primijetio. Tek sam
12 ................-_____.............-....-........
tada smogao snage da mu objasnim do kraja: Ne mogu!
Mjesecima sanjarim o jelenjoj rici, spremam se za lov, svoj
sam godinji odmor podredio tome, ne mogu sada na prvom
izlasku u umu pucati i ustrijeliti jelena. Ne mogu! to u
onda raditi u umi preostalih desetak dana?
Martin me paljivo slua, kimne glavom i sloi se odmah:
Imate pravo. Kakva bi vam to bila uspomena da ste
ga ubili ovako usred livade? Ni riknuo nije. Nego mi emo
sutra poraniti, pa emo doi ovamo da malo sluamo riku,
da ujemo kakav mu je glas. Pa kad svane, promatrat emo
njegove djevojke, koute... e, da, nek' se momak pokae u
svatovima, jest, neka rikne, neka malo luduje, onda emo
mi njega. . . pa kad kod kue bacite pogled na njegovo
rogovlje, znat ete da ste ubili jelena, a ne kravu!
utio sam. Bio sam mu duboko zahvalan za to
razumijevanje.
Treba li napomenuti da tog jelena nismo nikada vie
vidjeli? Ni ja, ni Martin. Propao. Nestao u zemlju. Zauvijek!
4.
Jo uvijek na zasjedu
Sretne li jelena koji ti se svia, ubij ga smjesta. Sutra ga
nee vidjeti!
Kad bi mi sada izaao lijep osamnaesterac kao to je bio
onaj, da li bih ga ubio? Osamnaesterac?! Priznajem, ne bi mi
ba bilo lako. Eto, ne bih ga ubio! Ne bih! Dao sam rije
sam sebi da veeras neu ogariti cijev i drat u se toga.
Sigurno. Mogao sam ve pucati na jazavca, ali neu.
Veeras neu pucati.
Pa to onda trai ovdje?
Tko me to uznemiruje, tko me to pita? Helen? Da, to je
ona. Ponekad se javlja u meni i, kao uvijek, smjeka se
podrugljivo.
to traim ovdje? Eto, sjedim i gledam. Uivam.
Da, ali si na lovite doao radi jelena.
Doao sam prije svega radi jelenje rike. Zna i
sama...
 Zgrabim karabin, ostavljam zasjed, sputam se to bre
Sve su to fraze. Meni ve veoma dobro poznate fraze.
mogu. Na oblinju baru, tamo su! Spustio sam se na zemlju,
U nekom pseudosveanom raspoloenju, ti, ljubitelju
trim. Jo stotinu metara, jo pedeset! Treba umiriti srce.
prirode, zadao si sam sebi rije da nee veeras pucati na
Jo nekoliko koraka, samo jo nekoliko koraka. Disati to
divlja, a kad tu negdje zauje jelena, izbezumit e se od
dublje, samo ne ostati bez daha! Stigao sam do ruba
neke primitivne strasti, pourit e s tog zasjeda i ganjati ga
zelenila, sad e mi se otvoriti pogled. Povlaim osigura na
kao lud. Vijat e ga do mraka, vabit e ga na rog, drhtat
karabinu, pritisnem ubrziva, metak je odranije u cijevi, sad
e na premetima, izut e cipele i uljati se u gusti...
samo polako, polako... Izvirujem oprezno, aram oima,
Istina, sve to govori, tako je. Ali ga neu ubiti! Meni
pretraujem svaki djeli, svaki bun. Tamo gdje mi dopire
je strast vrebati jelena, sretan sam kad nadmudrim koute,
pogled, nigdje nikog. Zaviriti jo malo, jo malo... Eno
uivam mu prii na desetak koraka, promatrati ga kako
koute, eno jelena, pasu bezbrino. . . jo malo. . . da vidim
svatuje, ocijeniti mu trofej...
to je dalje... eno srne, stoji nepomino, kria uima,
Prvo, jelen nema trofej, nego rogovlje! Zatim...
oslukuje... naginjem glavu jo malo... jo malo... pusto,
poznam te vrlo dobro. Izae li sada, po tvome miljenju
osamljen grm i to je kraj. Nema svinja, nema. Sad u miru
dobar jelen, ti e ga ustrijeliti!
promatram srnu, koutu i jelena. Jelen je etrnaesterac, ve
E, ba neu!
se toliko smrailo da mu teko razabirem krunu.
E, hoe!
etrnaesterac ili dvanaesterac, nisam siguran. Ali to je to
Neu. Eto, dajem ti asnu rije! I ne samo da neu
sad? Zar onaj grm nije stajao posve osamljen a sad su tamo
danas pucati, sumnjam da u bilo kojeg jelena ustrijeliti u
dva grma! Zar sam se prevario. Ne! Mie se! On je! Vepar!!
ovogodinjoj rici. Zar nemam kod kue dosta tog rogovlja?
U stotinki sekunde zabacujem karabin... kri... hitac...
Ali kad jeleni zovu, ja ne mogu ostati kod kue, ne mogu.
dum!!!
Kad doe jesen, kad doe vrijeme rike, ja postajem nemiran
to je sad?! Ne vidim nita. Srce mi tue u grlu, dru mi
ba kao i jeleni. Sve je to tebi poznato, sve to zna...
ruke, gdje je? Tamo gdje je vepar stajao neto se valja u
Da, kojeta ja znam. Znam i to da si bezbroj puta
travi. Napinjem se da ga vidim. Uzalud. Propinjem se na
pogazio tu svoju asnu rije. Nataa, Mileva, Sanja...
prste, po svaku bih mu cijenu htio dati jo jedan metak.
Uostalom, emu taj razgovor?
Oajan sam. Ne mogu ga vidjeti. Mrak! Spustio se mrak i ja
Ima pravo.. . da, emu? Evo, ve suton prede
sam bespomoan.
koprenu snova i skoro e magla pokriti umarke i prosjeke.
Ne valja se vie. Smirio se. To je dobro. Lei nepomino i
Ne spominji to je bilo, zaboravi prolost. Uivaj ovog
samo pue: Pi.. .hu! Hu... huhuhuhu!
trenutka sa mnom, gledaj! Iznad tamnozelene ume na
No.
zapadu, ljubiast oblak pruio se unedogled. Tamo negdje
Koim karabin i polako se povlaim. Jedva nekako
smirilo se sunce. Purpurno crvenilo pretapa se i gasne u
izbijam na prosjeku. Tu odahnem. Srce tue uznemireno.
hladnom preljevu zelenoute boje limuna. Tihne cvrkut
Jo mi uvijek dru ruke. Ubio sam dakle vepra! Ogario sam
ptica. Daleka zvonjava. Nad zagasitom plohom visoke
puku, pogazio rije. Nita zato. Za ovakvog vepra isplati se
ume...
pogaziti rije. Kakav susret! Dobro je to sam odmah
Stres!
pojurio na baru. Da sam se objanjavao s Helen, vepar bi
to je to?!?
otiao.
Nije li to svinja ugrizla svinju?
U daljini treperi svjetlo. To Martin, uvi hitac, uri k
Cvile! Evo, jo jednom!
is
meni. Ne mogu ga ekati, idem mu u susret. Kako mi je
lagan hod, kako mi je srce puno radosti! Evo Martina.
Na to ste pucali?
Na svinju. Vepar.
Pa...?
Lei i pue.
Gdje?
Na onoj bari blizu zasjeda.
Hajdemo.
Kamo?
K njemu!
Sad?
Nego?
to da mu kaem? Bezbroj smo puta razgovarali o tome i
znam to e mi odgovoriti. Ima ljudi koji ne vjeruju da je
morski pas ikada progutao ovjeka. Martin Moha, koji je
pobio u ivotu ezdesetak divljih svinja i veprova, ne vjeruje
da bi ranjena divlja svinja ili vepar navalili na ovjeka. Za
njega, to su izmiljotine kojekakvih mukotresa, a ne lovaca.
I to sad mogu? Pustiti ga sama? Capkam za njime u
mraku i mislim: Eh, to emo se provesti! Ponavljam
u sebi onu poljsku uzreicu: Kad ide na medvjeda, pozovi
ranarnika, kad ide na vepra, povedi duhovnika. Ovo to
sada radimo u mraku prilaziti ranjenom vepru vie je
nego bezumno.
I evo nas na bari. No, zvjezdano nebo.
Gdje ste bili kad ste pucali?
Tu, uz rub.
A vepar?
U ovom pravcu... Eno, u tami se nazire grm. Tamo.
Pojavio se mjesec i osvijetlio bojite. Valjda radoznao da
vidi kako e to zavriti, nadvio se nad umu, pun, sjajan,
dobroduan. Stojimo naas nepomini, oslukujemo. Tiina. najbolje da odemo k Nikoli, on je uvar na ribnjaku. Za dva
Huk sove. Muk.
Krepao je! Proao je cijeli sat otkako ste pucali.
Hajdemo k njemu!
Nismo jo valjano zakoraili kad onaj grm zapue:
Pi... hu! Pi... huuu... huhuhu...!
Ono je! apne Martin, zgrabi me za nadlakticu da
me zadri, na trenutak uuti, razmilja, eka se po vratu, a
onda predloi: Pripremite karabin. Ja u ga osvijetliti, vi
pucajte!
Digao sam puku i ekam. Prsne mlaz svjetla... Nita!
Grm! Martin ugasi svjetiljku a grm se opet javi:
Pi. . . huhuhu . . . Pi. . . huuuu!
Morao se zavui iza grma. Hajdemo jo blie!
Sve se u meni buni. Zlo, nesrea, pred nama je sigurno
nesrea. Slijedim Martina i evo nas na desetak metara od
grma. Zvijer se ne javlja. Da veprina ipak nije zauvijek
protegnula papke? Martin mi ponovo daje znak. Dignem
karabin, reflektor izbaci svjetlo... grm, eto, pred nama je
grm. Nigdje vepra. Jedva stoje Martin ugasio svjetiljku, kad
se onaj grm odjednom pone tresti, ujemo kako vepar
sijee kljovama, trga granje, upa korijenje, pue, dae...
svakog asa krenut e u napad! Prokleti ivot! Preda mnom
ranjeni vepar, pored mene ludi Martin, zbog njih e jo
noas biti krvavih gaa!
Hajdemo! javi se konano Martin i ja brzo
zabacujem karabin. S olakanjem se povlaimo, tiho i
oprezno.
Pala je rosa i mokri smo do koljena. Zastali smo kod
zasjeda da odahnemo, da se smirimo. Palimo cigarete.
Evo vam vae teorije! Zato nas vepar nije napao?
utim. Martin nastavlja:
Nee dugo, mrcina. Oca mu, zbog njega u izgubiti
cijelu no! Gdje smo mi od lugarnice, a ve bismo u svitanje
trebali biti ovdje!
Predloim: Da prespavamo u umi...? Topla je no.
Da, bilo bi najbolje ostati blizu vepra sloi se
Martin ali ve izjutra trebamo kola i konje! Bit e
sata smo tamo. Spavat emo na sijenu.
Poli smo. Pred nama neobian, tajanstven krajolik, kao
da smo na nekom drugom svijetu: to pod maglom, to pod
mjeseinom, prostrla se uma, livade i no. Neujni koraci.
Niotkuda glasa. Ni umora, ni drijemea. Razmiljam o
16 17
 vepru. Dobro smo proli. Mogao bih Martinu ispriati podosta sluajeva kako su smrtno stradali lovci kad su prije reda uznemirili
ranjenu divlju svinju ili vepra. Neke sam od tih nesretnika svojim autom prebacivao u bolnicu, ali priati Martinu o tome jednako je
promaeno kao gluhog jelena vabiti na rog! Ba me briga. Ustrijelio sam vepra, sutra emo jesti bijelu digericu... Helen! Ve je
gledam kako se posprdno smijei. Neka. Imala je pravo... ona uvijek ima pravo! Martin zastane, okrene se k meni. ape:
Nisam vas pitao jeste li ve bili kod one ivotinje?
-- Koje ivotinje?
Tamo kamo idemo. Kod Nikole?
Nisam.
A poznajete li Andu?
Ne. Tko je ona?
To mu je ena. Pogledajte je dobro. Ako vam se svidi,
pozovite je u sjenik. Neete poaliti ni vi, ni ona.

5.

Pun mjesec zlati no. Izbili smo na nasip i pred nama se ukaza slika kao iz djejih bajki: zaarano jezero! Osamljena kua uz rub
ribnjaka, bjelasanje vode, zupasti vrhovi okolnih uma i nad svime zlatna mjeseina. Mir. Tajanstvene slutnje. Tu negdje
blizu mora da je koliba vjetice. . . Na dnu jezera sniva ukleta kraljevna... Nonu tiinu uznemiri vodeni bik, bukavac nebogled.
Proli smo kuu. Pas laje neumorno i rei uz ogradu... Martin pokuca na prozor: Hej, komija...! Iznutra dopire uznemiren
glas ene: Ustani! Ker laje, uje li?
Javio se dubok muki glas:
Tko je?
Komija. . . Ja sam... Martin.
A,vi ste...! Zijeva otegnuto, uje se kako silazi s
kreveta i otvara prozor. Proturi kutravu glavu i pita:
to je?
.18
 Evo, imam gosta. Ustrijelili smo vepra, trebat e kola.
Koga ste ustrijelili? Vepra? Uite...!
Ker...? Nee?
Nee. Udarite ga nogom.
Obili smo kuu i naili na velika ulazna vrata. Uskoro zatim uli smo u kuhinju. ovjek koji je otvorio prozor, jo nas je jednom
pozdravio, a zatim se zavukao u leaj pored tednjaka. ena je zapalila petrolejku, u asu potakla vatru. . . i ne pogledavi nas!
Kuhinja je bila prostrana, skromno namjetena, ista. Domain vjeto smota cigaretu, pripali i povue dim. Moglo mu je biti oko
trideset. Crn, dugih koatih ruku, neobrijan, rutav. Glas mu je bio dubok, ugodan. Pita:
Je 1' koliki bio taj vepar?
Gospodin ga je ubio ... bila je no. Jo pue, ali nee
dugo.
A gdje je pao?
Kod Obodka, na bari.
Da niste Marka ustrijelili, ne dao vam bog!
Kakvog Marka? priupita Martin.
I ne od govori vi, Nikola se obrati eni:
Hajde, to stoji? Ponudi ljude, vidi da su iz ume!
ena, ustavi iz kreveta, jedva da se zaogrnula, podloila
vatru, sa stola uklonila sue i stala naas, osluhnuvi razgovor. Pri onom turom svjetlu zapazio sam jedino daje stasita plavojka,
duge zlatne kose. Javio se opet domain:
Ma odloite puke...! Puni ste remenja, niste u ratu!
Sad e ena!
Moda malo topla mlijeka za mog gosta! oglasi se
Martin.
Odbijem odluno: Ne, hvala... nita za mene!
Kakvog mlijeka? namrti se domain. Nismo
telad! Nego, eno, poslui goste rakijom i zakolji pijevca!
Pijevca?! zaprepasti se Martin. Sad u pono?!
Pa to onda ako je pono? I bez tog pijetla svanut e
zora. Kad vi ustanete, pijetao e biti peen. Hajde, eno!
Stajala je nasred sobe kao daje ekala to emo odluiti. I kad je vidjela da smo ustali, spremni da odemo, ona dohvati
 bocu s rakijom i stavi je pred nas. Pronala je aice, obrisala ih, stavila na stol i ponudila: Pijte! To je bila prva rije koju je dotad izgovorila.
Ispio sam i natoi mi jo jednu au. Sad kad je bila posve uz mene, zamijetio sam dva mirna svjetloplava oka, lice njeno, bljedoliko, usta zaobljena,
puna i napadno rumena. Donja usna jedva primjetno ispupena. D a . . . bila je lijepa. Kad bi me poastila barem jednim pogledom, bio bih joj
zahvalan.
Vi odmah kola. A vepar, veli, jo pue!
Neka pue, otpuhat e! uvjerljivo odgovori Martin.
Ama, sunce vam, da vi ipak niste ubili Marka?!
Gdje ga ono naoste? U Obodku?
Jest, tamo.
Eh, mogao bi biti. Je 1' velik?
Rekao sam, bila je no.
No... e, da, no! Samo da vi niste ubili majmuna!
Majmuna? namrgodi se Martin, a i ja iskosa
pogledam domaina.
Jest, majmuna! Ja bio na bentu, na etvrtom ribnjaku,
kad neki dan k meni dotri stari Mate Medenica i, kako
dotri, onako zajapuren vie: Eno u umi majmuna!
Gdje? pitam ja, a on veli: Eno, uz stari bunar u estom
odjelu! Velim ja njemu: Ne moe biti majmun, nema u
nas majmuna a on se krsti, kune i proklinje: Majmun,
majmun! Odoh ja u umu, brzo naoh stari, usahli
bunar. . . a kad tamo, uistinu na drvetu majmun! Ve sam
podignuo puku, kad ono, na vrhu djeak! Bere divlje
kruke!... Tako isto dotrao k meni Stevica, onaj Lianin,
dotrao i veli: Eno u Obodku medvjeda! Kakvog
medvjeda, vrag te odnio, nema u nas medvjeda! A on
uporno: Medvjed, medvjed, eno na tri je koraka iskoio
pred mene! Medvjed?! Jest! ponovi on medvjed!
Valjda ja znam stoje medvjed, stotinu puta vidio sam ih u
Lici! Ja puku i u Obodak. Mislim, vrag ne spava, moda
je iz cirkusa pobjegao ili je Ciganima utek'o. Poli smo
zajedno, Stevica i ja. Kad stigosmo tamo gdje je medvjed
pred njega iskoio, sagnem se da pogledam trag, a ono
vepar! To je Marko pred njega iskoio, snaan, rutav, crn,
a on pomislio, medvjed! Nego, hajdemo mi sljutiti jo jednu rakiju!
Rakija je bila krukovaa pomijeana s jabukama. Zaudarala je na plijesan. Imala je sladunjavo kiselkast okus. Uzeo sam puku, torbu i rekao:
Laku no!
Kad kreemo? upita Nikola, a Martin odgovori:
U svitanje! pa i on dohvati puku.
ena je pola za nama nosei svjetiljku i pokrivae. Uli smo u tagalj. Bili smo sami. Namjerno ili sluajno, Martin se vratio u kuu i ujem ga kako
u kuhinji pria s onom ivotinjom. ena je stajala pored mene i uzdigla fenjer da mi olaka pripremiti leaj. Kad sam joj pristupio da preuzmem
pokriva, stanem joj suelice i pitam:
Tebi je ime Ana?
Da.
Izgovorila je tiho, bojaljivo. Srna! Gledam je. U lijevoj ruci dri pokriva, desnom uzdigla fenjer i valjda se od toga na njezinoj nonoj koulji
rastvorio prorez. Dojke. Kad bih je sada obujmio, u prvi se as ne bi mogla braniti. Da pokuam...? Ako vam se svidi, pozovite je u sjenik...
Sama je dola. Svia mi se! Grickam usnu, raskopavam je oima. Osjetila je valjda taj izazovan, gladan, pohotljiv pogled i da prekine tu neugodnu
utnju, da me vrati zbilji, upita tobo zaueno:
Vi ste ubili vepra?
Da, ja sam. . .
Mislio sam da e uu'jeti i da e opet treperiti uznemirenim oima, no ona odmah nastavi:
Kad ste prije tri godine ustrijelili jelena, bili ste
zajedno s Martinom u naoj kui, u Kuancima. Moj je otac
uprezao konje da ode po jelena, a vi ste sjedili na cjepalitu
zaogrnuti kabanicom. Bilo je hladno, kiovito jutro...
A gdje si bila ti?
U kui. Stajala sam kod prozora i promatrala vas iza
zavjese.
Diem sve bre. Jo samo trenutak i neu se moi svladati. Stao sam posve uz nju, sputenih ruku, dok u meni tutnji uznemirena krv.
71
 Prije tri godine, bilo je jutro, tvoj je otac uprezao
konje, ti si bila iza prozorskog okna, a ja te ni vidio nisam.
Sad stojimo jedno nasuprot drugome, no je, nema oca
blizu tebe, ni stakla izmeu nas.
Istina je ree ona samo, ja sam sada udata ena.
Imam mua i tri godine stoje iza nas.
Tiina. Sve tii otkucaji srca.
Laku no, Ando!
Laku no, gospodine!

6.
Utrnuo sam svjetiljku na nonom ormariu.
Laku no, Helen.
Laku no, Ivane.
U krevetu pored moga lei Helen. S ulice dopire dovoljno svjetla da vidim njezine otvorene oi. Lei nepomino. Nije me ni pogledala kad mi
je poeljela laku no. ime sam je opet povrijedio? Zar sam uistinu surov drvosjea u mladoj, brezovoj umi, koji obara drvee i ne vidi
kako padaju stabla?
Posljednji mjeseci naeg branog ivota ne slute na dobro. Sa svih strana skupljaju se sivi, tugaljivi oblaci osjeam da se sprema
nesrea, a potpuno sam nemoan da je uklonim. Iskreno bih elio da bude sve kao to je neko bilo: etnje ulicama, itanje knjiga,
zajednike veere, strastan zagrljaj, duga no. Meutim, neto se dogodilo, a ja ne znam to. Prezaposlenost? Umor? Dosada? Iivljenost
jednog odnosa kojemu je samo strast bila osnova?
Helen, da legnem uz tebe?
Umorna sam...
utim. Ona je umorna. Od ega? Nekoliko sati predavanja prirodopisa u osmoljetki i to je sve, a ja sam radio od jutra do kasno u
no bez prekida. Ja nisam umoran? Tiina. Na ulici proe auto i njegov um utopi se u noi.
Helen, ljuti se togod na mene?
Ne.
 Dogovorili smo se da emo danas posjetiti izlobu
umjetnike fotografije. Nisam dospio. Imao sam sjednicu,
zna i sama. Moje poduzee zavisi od izvoza ivih zeeva,
doputovala su dvojica predstavnika talijanskih uvoznih
firmi, nisam mogao odgoditi ni sjednicu, ni poslovnu
veeru.
Zatvorila je oi i uzdahnula tiho:
Znam...
Promatram je u onom krtom osvjetljenju: dakle ova koja lei pored mene, moja je ena. Tu u krevetu, kao i uvijek, njezina blistavo crna
kosa paljivo je zaeljana, lice njegovano, blijedo, elo visoko bez i jedne bore. Pametna. Da, ona je mudra i neusporedivo vema
obrazovanija od mene. Gledam je smireno. Uvijek me nanovo iznenaivala ljepota njezina profila, sputene vjee, ravan, jedva primjetno
povinut nos, usta i brada kao u grkih skulptura. Vitak vrat, jabuica i njihova uzbudljiva bjelina. Da li volim ovu enu? Da, volim je. Mislim
daje volim. Mislim da je jo uvijek volim.
Helen?
Molim.
Otvorila je oi i promatra me pogledom bez htijenja, bez elja, kao da promatra neku blijedu, zaboravljenu fotografi ju uz koju je ne veu ba
nikakve uspomene. Savreno je ne zanima zato sam je zvao i to elim od nje. Polako sputam glavu, htio bih je poljubiti. Odmakla se jedva
primjetno, ali dovoljno da ovjek osjeti tugu i samou jedne noi koja je bila jo suvie duga da ostanem budan i suvie kratka da utonem u
san.
Laku no, Helen.
Laku no.

7.
Sjenik. Mjeseina. Miris otave.
Martine, to ste vi?
Ja sam. Ne spavate?
Ne.
 Ja sam malo kratio n o . . . s onom ivotinjom.
Gnijezdi se, pali cigaretu. Zar ni njemu nije do sna?
Svia vam se Ana?
utim.
Sviala se ona mnogima, a eto, zaglavila u ovoj
umetini. . . i sve to zbog ludog oca. Sirotinja, i bogu je
teka.
Kroz zraila na zidu sjenika, snop mjeseine pada blizu nas. Vani, s ribnjaka, povremeno se javlja vodeni bik. Martin nastavlja:
Moda bi sve to bilo drugaije da nije bilo jednog
jelena.
Jelena?!
Da, jelena... Ako niste umorni, ja u vam ispriati tu
priu. Zanimljiva!
I ne saekavi moj pristanak, Martin zapone:
ivjela u Lopoevcu seoska ljepotica Marija. Jedinica
imunijih roditelja. Vrag od djevojke! Crnka. Lice joj puno,
rumeno, a prsa kao dva zvona. Makne li, zvonjava! Imala je
sitne bijele zube, poravnate kao eta soldata. Kad te sretne
na ulici, pa ti se u oi unese i nasmije, napasnica, eh,
najradije bi joj kundakom izbio zube! Ne moe joj odoljeti,
betija! Smotala pola sela. Sve muko to vrijedi. Klatarila
se sa svim i svakim, samo to jo s jeom nije spavala. S
jeom i s Nikolom... ovim tu. A Nikola, zagledao se u nju,
raspametio se. Cijelo selo gleda, igra se ona s njim kao
maka s miem, svi vide, samo on ne vidi. Nikola bio kova,
jo mladi, ali majstor. Doe ona na vrata njegove
radionice, stane, smjeka se i pita: Ima li, Nikola,
potkovice za moje izmice? Imam veli on imam sve
to eli. Potkovao sam mnoge kobile, potkovat u i tebe!
Ona uti, svejednako se smjeka i ode... Uveer su esto bili
zajedno. Dopustila bi da je ljubi, a dalje... jok! Nikola je
stanovao sa svojom majkom na kraju sela i odmah iza
njihove kue prostirala se stara, bukova uma. Jedne
nedjelje dola ona k njemu kasno poslijepodne. Proetali
prosjekom i dobrano zagazili u umu. Sjela pored njega, a on je miluje, otkopava dugmad na njezinoj bluzi, onim svojim uljevitim
rukama miluje joj dojke i govori zaneseno: Uzet u te za enu... volim te, budi moja! Ona pola ko skloni njegovu ruku i ape mu pod
uho: Ne sada, ne jo...! Tad blizu njih, na prosjeku izae jelen. Mlad, lijep, pravilan esnaesterac. Jelen! ree ona tiho i
zagleda se u ivotinju. Pogleda ga i Nikola i na svoju nesreu ree: Kako je lijep! Ona uti, uti, gleda jelena i ne trepnuvi okom
veli: Ako me voli, ubij ga! Pokloni mi rogove. . . to e mi dati? upita je on. Dat u ti sve to eli. Ba sve? Ba sve!
odgovori ona i nadoda: Samo pazi, neu drugog jelena. Hou ba ovog! Martin naas prekine priu, okrene se k meni i veli: Jeste li
vidjeli betiju!
I stoje bilo dalje pitam radoznao, a Martin ponovo
zapali cigaretu, otpuhne dva, tri dima i tek onda ree:
to je bilo dalje? Zlo, bogami! Kamo sree da je tada
imao pored sebe karabin, da je ustrijelio jelena i rekao:
Na, eto ti rogovlja, a sad se skini... gaduro! Zasitio bi se
moda on nje ili ona njega, napasli bi se jedno drugog
i poli moda svaki svojim putem. Ali, sueno je bilo
drugaije... Drugog je dana Nikola negdje nabavio cijev i
u kovanici izradio puku. Preklopnicu. Otada zaredao u
umu. Selo i kovanica sve ga rjee vidjelo. Ni Mariju nije
sretao. Traio je jelena, onog esnaesterca. A jelen osjetio da
je progonjen, postao plaljiv i nestao! Nikola zatvorio ko-
vanicu, po nekoliko dana nije izlazio iz ume. Izludio ga je
len, izbezumila ga Marija. Kumi ga majka, dolaze mu prija
telji, uzalud. uti. Omravio, propao. Dola zima. Zapao
snijeg. Sjetio se Nikola da divlja zimi obilazi hranilita, ona
skrivena mjesta na kojima lovouvari jo za jeseni pripreme
i smjeste hranu za divlja. Na takvom jednom hranilitu
konano je zavrebao jelena... onog, njezinog! Priulja se
jelenu na desetak koraka, okine iz puke i oplete ga
samom! Ali. . . nije jelen ljuka! Jelen odskoi ranjen i bje!
Cijeli dan progonio ga po krvavom tragu, ali uzalud.
Prenoio je u umi, usred zime, u snijegu i u svitanje
 zaboravi. I nisu ba ivjeli loe. Onda kao lavina potee zlo.
produio hajku. Sat nakon toga naletio je na lovouvare.
Ona zatrudni i rodi sinia, ali na sreu dijete ubrzo umre. I
Planue puke i Nikola osjeti ubod, usijano eljezo iznad
to ja znam dokle bi sve bilo tako da jednog dana Nikolu
desnog koljena. Uvue se u ikaru i nekako se dovue kui.
vrag ne odnese u Lopoevac. Ide ulicom, ide... kad njemu u
Pokuca majci na prozor, slomljen, satrt od zime, bola i
susret Marija! Napustila onog skretniara, pobjegla, vratila
umora. Legao je u vruici i te noi zamalo se nije preselio
se natrag u selo. I kako on ugleda nju, a ona njega, jo nisu
bogu na ispovijed... etiri mjeseca nije izlazio iz kue,
ni ruke pruili, ve su jedno drugo progutali. Tog se dana
a kad je ozdravio i opet stao na noge, te otiao u selo, do-
Nikola ne vrati kui. Spavao je kod one mrcine. Kuka, nije
znao je ono to su mu dugo tajili: nema vie Marije!
vie traila rogovlje. Od onda pa do danas. Cijelo selo zna.
Napustila selo, otila u oblinji gradi, udala se! Odveo je
I Ana?
neki bezvezni, goljavi skretniar... Spavate?
I ona. Zato nikud ne izlazi. Tu u osami krije svoju
Ne, ne spavam.
mladost i sramotu. ivi tu na ribnjaku, daleko od svijeta,
Eto, to je doekao nakon sviju svojih snova i patnji...
niti 'ko k njoj, niti ona kome. A kad vidi Nikolu kako se
Nikola sasluao seljane, utio i primio do znanja. Svi
pere, brije i navlai isto rublje, tad zna, otii e u selo i
mislili... pregorio! Otvorio kovanicu, kao da se nita nije
noivati kod one... kurvetine!
dogodilo, radio od zore do mraka, potkivao konje da su
Mjesec je davno prestao sjati. Potonuo je, siao u dubinu
iskre vrcale... Ali ne zadugo. Proda, napusti kovanicu!
jezera gdje sniva njegova draga, zaarana kraljevna...
Preko noi! Malo zatim umre mu mati. Otac odranije nije
bio iv. . . Pokopa i majku. Nita ga vie nije moglo zadrati
na rubu ume. Valjda je suvie patio. Proda oevinu, proda
sve to je imao i preseli se ovamo. Postade uvar na 8.
ribnjaku i tu se nekako smiri. Proe nekoliko godina.
Radian, priskrbio konje... Jutro
I Anu! Tu gdje je stajao vepar u asu kad sam okinuo iz puke
Jest, priskrbio konje i Andu. Imala je ona i boljih nali smo povaljenu travu i nita drugo. Ni dlake, ni kapi
prosaca, suseljana. Ali doao Nikola, razgovarao s njezinim krvi. Nigdje traga odstrelu. Ali je zato iroka staza
ocem, ne trai miraza, samo nju. Anu! A otac, misli, povaljene trave pokazivala kuda se micala zvijer. Ranjen,
misli... eto, rijetka zgoda. Nikola svakog prvog prima vepar se najprije dovukao do grma crnog gloga i legnuo. Tu
plau, u slubi je. . . uz to marljiv, tedljiv, trijezan... ima je bio juer uveer, kad smo mu pokuali prii. Nekoliko
konje, gazda! I ode Ana! slomljenih i satrtih mladica svjedoi o njegovom gnjevu.
A ona! Da li je pristala, da li ga je voljela? ak ni tu nema krvi! Vjerojatno sam mu slomio obje
Koga, Nikolu? lopatice a zrno je ostalo u njemu. Od grma dalje vukao se na
Da. prsima, uzorao je cijeli drum! Sad smo stajali pred ikarom,
drum je vodio u najgue grmlje. Nas trojica, Martin,
Eh. . . ne pita se to uvijek. Pored Ane, otac je imao
Nikola i ja, stojimo jedan pored drugog sa spremnim
jo dvije keri, neudate. Treba i njega razumjeti. Sirotinja.
pukama. Stojimo, oslukujemo, zvjeramo.
Selo. Zaostalost.
Kako emo sada? pita Nikola. Da jedan ostane
I tu je prii kraj...
ovdje, a dvojica da uu, ili obratno?
Krai? Kamo sree daje tu prii kraj! Poeli oni ivjeti
Ui emo sva trojica, nije on vie iv! veli Martin i
u braku... Rad krati dan, milovanje no, pa se tota
.. .. ______.......-. . ..._....................-.....................
_____________71
 krene. Imao je pravo. Nali smo ga svega desetak metara dalje, mrtva. Leao je na desnom boku usred male istine koju je stvorio satrvi
u smrtnim mukama sve to je bilo uokrug njega. Tek mu je tu, na usta izbila krv. Imao sam pravo: mala, jedva primjetna rana u visini
pleke. . . I dok mi Martin prilazi s hrastovom granicom i estita na izuzetnoj lovakoj srei, ja jo uvijek stojim zaprepaten i ne mogu
vjerovati svojim oima. Zar je toliki gorostas stajao preda mnom?!
Nikola je sjeo pored vepra, gleda mu kljove i veli alosno: Ubili ste Marka!
Jesi li siguran...? pitam Nikolu a on kima glavom,
miluje vepru ekinje i neprestano tuguje:
alit e za njim cijeli ovaj kraj. Jest, inio nam je tetu,
no tko je god iao u umu, nadao se, moda e negdje sresti i
vidjeti Marka! Bio je strah i trepet, ali i ukras naih uma!
U selu su ene prijetile djeci: Pazi, ako ne slua, doi e
Marko! Eh...!
to kuka, nije ovjeka ubio! dobaci mu Martin, ali
to ne smiri Nikolu.
Nije... znam da nije. Niste vi ovdanji, ne boli vas
srce... Tko sve nije pucao, tko sve nije pred njim bjeao!
Kolike su hajke na njega pokrenute, kolike su prie o njemu
ispriane! A sad ... nema ga vie. I tko ga ubi? Godinama je
carevao u ovim umama, nikog se nije bojao. . . i eto, doao
nepoznat ovjek, niti je ikada uo o Marku, niti ga ikada
vidio, niti je njemu Marko ljetinu harao, niti se ikada s
njime nosio. . . i taj ga ubi!
Samo to ne zaplae. Takva tuga viri mu iz oiju da i mene neto steglo u grlu. Gledam ga . . . drugi ovjek! Pridigao se, klatari se u
hodu, ide po konje. Martin skinuo kaput, zasukao rukave na koulji i sprema se otvoriti vepra. Negdje je blizu riknuo jelen. Trebam li vam
pomoi? pitam Martina a on zanijee i pristupi vepru drei no u ruci.
Okrenem se jo jednom. S bare se die magla i prve zrake sunca prelijevaju se u milijunima kapi rose. A tu, uokviren zelenilom, kao na
odru, lei Marko. Oko njega satrto
..28 ......,..._.,.............-.-._.........
grmlje, iupano korijenje, krv. Posljednji napor i smrt. Smrt umskog diva!
Uzeo sam karabin i poao u smjeru odakle se javljao jelen. Rikao je u prorjedu visoke ume i bio sam uvjeren da u ga ubrzo otkriti.
Vjetar mi nije bio povoljan, zato sam pokuao jelena zaobii. Zapalio sam igicu da jo jednom provjerim vjetar. Jelen i nadalje rie, rie u
mjestu, to mi olakava uljanje, zavrebat u ga sigurno. Polako se kreem njemu u susret. aram oima. Jelen opet rie. Ve sam blizu njega.
Sad bih morao skinuti cipele i jelenskom stazom prikrasti se k njemu. Nisam raspoloen. Ne mogu se otresti slike Marka. alit e za njim
cijeli ovaj kraj... Niste vi ovdanji, ne boli vas srce...! Jelenje ponovo riknuo, ve posve blizu. Moram zastati, ni koraka dalje. Gdje je?
Pogledom pretraujem grmlje i raslinje. Eno ga...! Vidim mu djeli lijevog roga, vrat i poetak pleke. Sve je drugo liem prikrito. Nita
zato, sad treba saekati, treba biti strpljiv. Kao i uvijek u takvim zgodama, srce mi nemirno tue. Samo da se malo pomakne, vidio bih
mu cijelo rogovlje. Zvjeram desno... lijevo... Odjednom se tiho nasmijem... ravno u mene bulji kouta! Otkuda se samo stvorila? Sad
znam to slijedi. Mirne due mogu jelenu rei zbogom! Kouta me motri uznemireno, izbeila oi, istegla vrat... sad e odskoiti.
Vodilja! Tako i bude. itavo krdo natisnulo za njom. Jelen takoer. Dospio sam mu vidjeti tek krunu. Dvanaesterac. Osrednji jelen...
Kad sam se vratio, vepar je ve bio natovaren i prekrit hrastovim granjem. to je bilo? pita me Martin, a ja odmahnem rukom i
velim: Nadmudrile me koute!
Gadure! veli Martin, a zatim se obrati Nikoli:
Moemo?
Moemo, samo ne znam kako emo?
Kako? Ti i ja, mi emo u umariju. Tri sata tamo, tri
sata natrag. Eto, tako emo mi. A vi. . . obrati se meni
vi ete polako na ribnjak i tamo nas saekajte. Usput, ako
zavrebate srnjaka, kakvog starog gospodina, oinite po
njemu, neka Ana pripremi digericu.
Na komadiu papira napisao sam adresu preparatora i

zamolio Martina da mu ekspresnom potom uputi glavu
vepra.
Krenue. Kad kola prooe pored mene, jo jednom
svrnem pogled za njima. Ispod granja proviruje Markova
glava i bijeli derai cere se na mene. Diem ruku na
pozdrav... Nisam siguran pozdravljam li Martina i Nikolu
ili to odajem posljednju poast Marku.
Odoe.
Na nebu treperi vjetrua. Opet sam sam. Kud je samo
nestala, kud se rasplinula sva ona radost koju sam jo noas
osjeao ubivi vepra? Neka neobjanjiva tuga gnijezdi se u
meni. Zbog Marka, Nikole, Ane...?
U svakom lovcu ivi bezbrini djeak i drijema opasna,
krvoedna zvijer.
9.
Ana i ja sjedili smo jedno pored drugoga ispred kue na
nasipu ribnjaka. Dan je bio miran, topao, i brojna jata
pataka, kra i gluhara, uzlijetala su i slijetala neprekidno.
Negdje u blizini gukali su divlji golubovi. Jato kormorana
zasjelo uz rub spruda usred ribnjaka i stoji nepomino, sito,
dremljivo i bezbrino.
A ti si znala tu priu o jelenu?
Znala sam.
I prije nego to si pola za njega?
Da. Sam mije sve to ispriao. Ali mi se kleo daje sve
to mrtvo u njemu, da je davno zaboravio... onu, i ja sam
povjerovala. Mislila sam... zato da je ne zaboravi? Otila,
napustila ga, preselila se u grad, udala se, prole su
godine. . . pa tko bi slutio! Pristala sam. Preselio me ovamo,
u poetku smo ivjeli dobro. Kad nadola prva zima, zapao
snijeg. Jednog dana vidim ja njega, napunio vreu, sprema
se u umu. U vrei kukuruz! Kamo e, Nikola?
pitam, a on neto vrda, vrpolji se, izmotava i veli: Nosim
u hranilite. Pa zar si ti lovouvar? Prima li ti kukuruz
od drave da zimi hrani divlja?! Ne odgovori. uti i
ode... Uskoro sam doznala od lugara da nosi hranu onom
svom jelenu! Tad sam prvi put osjetila kako me neija hlad -
na ruka stegla oko srca. Pa ipak, utjela sam. Mislila sam...
zato da mu diram uspomene? Ali se u meni ugnijezdio
nemir i neki mi je tajanstven glas aputao: Nisi ti
njegova, nisi!
Jo se blie primiem k njoj. to je mogue njenije
prebacio sam ruku preko njezina ramena i milujem joj kosu.
Podatljivu, njenu, zlatnosvilenu kosu. Iznad nas glasa se u
letu jato vivaka. Blizu nas trkare dvije ljuke movarice.
Pitam Andu:
Je li taj jelen jo uvijek iv?
Ove zime jo je bio iv.
Pa koliko je tome godina otkako je pucao u njega?
Koliko...? to ja znam... Nisam ga nikad pitala.
Puta da joj dodirujem vrat i da joj mrsim kosu. Zaudo
kako ova ena svojim dranjem i svojim rijeima na
trenutak unosi u mene neku blagost i smirenost, a odmah
zatim uzbuuje me do te mjere da bih je najradije tu
odmah...!
Ano... ako eli, ja bih njega moda mogao
pronai... pronai i ubiti.
Koga? Jelena?
Njega. Nije on igla. Negdje u ga otkriti pa makar
cijelu umu preokrenuo!
Nije se ni trenutak dvoumila:
Sada to vie ne bi pomoglo. Pa da ste ga ubili i ranije,
svejedno, nita se ne bi izmijenilo. Nosio je drugu u srcu, ni
sam moda toga nije bio svjestan. Moje je da trpim. I trpjela
sam sve dok nije ruku poloio na mene. Tad sam odluila da
ga ostavim.
Zna on to?
Ne zna. Spremit u mu ljetinu i otii.
Kamo misli?
Imam brata u gradu. Pisala sam mu da mi nae neko
mjesto. U tvornici, kod neke obitelji, bilo gdje.
Zautjela. Zasitila se tog razgovora, a kad ponovo iznad
nas prelete vivci, ona ree: A znate li da ptice na ribnjaku
odlaze noivati tono u odreeni sat?
Ne, to nisam znao.
Najprije krenu kormorani... oko etiri i po, sada, u
ovom mjesecu. Meu movaricama to su najvei pospanci.
Zatim se skupe vrane i odlete u visoku jasenovu umu. Za
njima odlete guske, gaui iz svega glasa. Odu i vivci. U
suton dignu se patke i zacrne nebo, toliko ih ima. Kad
padne no i na ribnjaku zavlada mir, ostanu samo aplje i
vodeni bik.
Prolih godina, kad god bih se nalazio u blizini
ribnjaka, barem jedno poslijepodne navratio bih i proma
trao ptice. Jednom sam ak vidio i dralove.
Nisam vas nikada susrela ovdje.
Ne, ovamo nisam dolazio. Ribnjaci su veliki...
A hou li vas vie ikada vidjeti?
Ako eli. I ove godine, prije negoli odem, doi u,
ako eli.
Nije odgovorila. U daljini se pojavio oblak praine. Konji
na poljskom putu.
Idu! velim, spustim ruku s njezina ramena, a ona
kimne glavom, ustane i ree: Zbogom!
10.
Kroz umu se vraamo kui. Sadanja moja kua. . . to je
tamo gdje dvije srebrne omorike stoje pod prozorom...
Idemo lagano, s noge na nogu. Do mraka valjda emo stii.
Pa to onda ako ne stignemo? Sjene ve bdiju nad
prosjekom, posve je ugodno tumarati umom.
Ostavit e ga?
Veli, spremit e mu ljetinu i otii.
A ona ivotinja, mislite li da e zaplakati?
Ne znam. A zato vi njega neprestano zovete
ivotinjom? Zar je on tako opak? Ili zbog ene?
Kakve ene?
Zbog Ande?
32
Ma, da...! To se mene ne tie, to su njihove stvari.
Nego, jeste li vidjeli kad se on skine?
Nikola?
Dlakav je, oslobodi me bog, kao majmun! Prava
ivotinja! Po leima, po trbuhu, svagdje. Zvijer...!
Ah, tako...! A ja sam mislio zbog Ane.
Ne, to nije moja briga.
Neko smo vrijeme hodali bez rijei i onako, kao usput,
upita me Martin:
Mislite li vi ove godine ustrijeliti jelena?
Ne znam. Dozvolu imam, vidjet u. Ne uri mi se.
Rika je tek poela. Ako jesenas ne ustrijelim jelena, to nee
biti nikakvo zlo.
Nee dabome. . . sloi se Martin. Ama, kad ste
ve ovdje. . . Ne brinite, nai emo mi jednog... Samo treba
traiti! Kad god idete jelenu koji rie, a niste ga prije toga
ocijenili, morate uvijek vjerovati da je to upravo onaj jelen,
onaj strani jelen, kojega traite.
Nikad nisam traio stranog jelena!
Znam... htio sam samo rei kad god vrebate jelena,
morate mu prilaziti s takvom opreznou kao da je upravo
to onaj jelen kojega traite. Neka vas nikad ne zavarava
dubina glasa. Sreo sam ve starog jelena izvanrednog
rogovlja, a glas mu je bio tanak, piskutljiv kao u mladia. I
jo neto. Rie tu jelen... Ah, ne idem k njemu, juer sam
ga vidio. To je pogreno. Sjeate li se i sami, koliko smo
puta uvee ostavili takvog i takvog jelena, a ujutro, na tom
istom mjestu, nali drugog.
Jaeg... kaem i ne mislei mnogo.
Nekad jaeg, nekad i slabijeg. Koute, to su
zavodnice! One njih odvlae, one! A vjerujte, nikad ih nisam
zavrebao u poslu, a cijeli sam ivot proveo u umi. Jest,
vidio sam kako jelen potjera koutu, vidio sam ve kako
skoi, ali se ona izmakne, ne da mu, gadura!
Stid ju je to je gledate!
Jest, vraju mater. Mui ona njega. ensko je, vue ga
za nos! A on siromah ide, osilio se, nadraio, ide za onom
mrcinom i usput baca svoje sjeme kud ide, tolika mu je
 muka od ljubavi. Vidio sam jelena bez koute. Izae na
baru, stane pred vrbu i kad je stane vijati...! Roi, rie,
tue rogovima da sve zvoni, isturio ono svoje udo, a ima
ga. . . i trca sjeme! to moe kad nema koute! itav
kolovoz lei, tovi se, a kad doe rujan, kad doe njegovo
doba, poludi! Ne jede, gotovo ne spava, samo ganja, bear!
Trideset, etrdeset kilograma izgubi u dvadeset dana. To je
ljubavnik!
U susret nam prilaze dvojica seljaka. U svakoga rog i
sjekira na dugom drku. Pozdrave i prou.
uvari polja. . . veli Martin, a ja kimnem glavom i
utim. Odnekud s ribnjaka odjekne pucanj. Srna s dvoje
lanadi stoji ispred nas na prosjeci i gleda nas uznemireno.
Pustila nas je na pedeset koraka. Zaudo, prvo je utekla
lanad.
Stigli smo do raljevake bare. Martin zastane, digne
ruku, pokae prstom prema istini i pita:
Sjeate li se onog osamnaesterca, kad ste prvi put doli
k meni?
Sjeam. Nikad to neu zaboraviti.
A da li se sjeate kako su vam drhtale ruke kad ste
podigli puku?
Da, i toga se sjeam. I danas se tresem kad pucam na
jelena. . . i nije me stid.
Martin se smjeka i zadovolji se da svoje misli same
samo u jednu rije: Lov...! Da, to je lov! Malo zatim
nastavi: Prije rata dolazio k nama loviti neki Nijemac,
Katz, kapetan. Prije nego bi uao u umu, uvijek bi
provjeravao karabin. Na sto i pedeset metara, svaka mu je
kugla sjela u toku. A kad bi pucao u srnjaka ili jelena,
drhtao je kao iba na vodi! Nikad nije promaio, ali im bi
okinuo iz puke, pourio bi do mrtve divljai da vidi to je
ustrijelio, a zatim to bre u lugarnicu, u krevet! Poslije
svakog hica na visoku divlja, dobio bi temperaturu i dva ili
tri dana odleao u groznici! To je bio lovac! Onaj, kome je
svejedno stoji li pred njim krava ili jelen, tome nee
zadrhtati ruka, taj nee promaiti. Pravi je lovac onaj koji
strepi, kojega uzbuuje slika divljai. . . i razumljivo, srce
34
mu tue nemirno. . . i promai... Nego taj Nijemac, taj je
odnio s naeg lovita nekoliko lijepih jelena. Odnio je i
jednog kronenzehnera, krunaa, kako mi to velimo. Eh,
kakav je to bio jelen! Vi ste ve ubili krunaa?
Ne, nisam.
Imali smo u predjelu Topolovca jednog, jo prije rata.
Znate krunaa... Nadonjak, srednjak i kruna ili ledenjak i
kruna. Ali kakvu je krunu taj imao! Na vrhu svakog roga tri
visoka, bijela pravilna paroka. Kale! Kakva je to bila
slika! Ljepi od svake djevojke! Dvije sam ga godine pratio,
a da grofu, tadanjem vlasniku lovita, nisam ni spomenuo!
Znao sam da bi ga brzo pospremio, pa sam utio. Doao je
rat. . . i tad sam ga izgubio. Ali kad bih ga danas vidio, znao
bih, to je! Jeleni su kao i ljudi. Svi su naoko isti, a ipak svaki
je drugaiji. to je ovjeku lice, to su jelenu rogovi... Eto,
ako primjerice veeras vidim jelena, ako ga dobro
osmotrim...
Pao je sumrak, ujem kako Martin govori o jelenima, ali
ga ne sluam. Kruna! Kao i Ana, odjednom me ispunio
svega. Njega elim! Hou krunaa. U mislima ve ga gledam
kako stoji prikrit u jaliku. Okrenuo se, promatra me. Jedan
jedini pogled na njegovo rogovlje i hladan drhtaj prostruji
mi tijelom. Sad se jelen pomaknuo i vidim mu samo ona tri
bjelokosna paroka... kale! ujem kako mi srce tue
nemirno. Prsti se gre, steem karabin. Poznam se dobro i
znam: sretnem li bilo gdje jelena krunaa, okinut u, ubit u
ga smjesta! Okinut u i Anu. . . na sjeniku, prvi put kad je
sretnem!
11.
Bila je no kad smo stigli. Daleko pred nas istrao je
Lojko. Laje, skakue, cvili od zadovoljstva i radosti. Puna
dva dana nije nas bilo. Na pragu kue doeka nas
Mamuka, lovouvareva ena.
Gdje ste?!
 Martin joj odgovori veselo: Zdravo, matora! Jesi li iva?
Ja jesam, Garov nije. Ugrizla ga zmija, krepao!
Bez rijei ulazimo u kuu i dok skidamo torbe i oruje, starica nam pria, vie meni nego Martinu:
Jutros, hranim ja ivad, kad gledam, nema Gare,
nema naeg psa redara. Kolju se dvije pure. Zovem:
Garo! Nema ga! Mislim, odskitao nekuda, doi e.
Poslije, kad sam hranila svinje, teko mi. Stara sam, bole me
noge, ne mogu se nositi s njima. Garova se boje. im ga
vide, jedu u miru. Pokua li se makar samo jedna uzlakomiti
pred kopanjom, eto Gare u asu kod njezinih nogu. Ui je
redu i pristojnosti. Vidjeli ste i sami, boljeg redara u
dvoritu nije bilo. Dou li tue guske ili pure u nae
dvorite, ve ih Garo vitla i tjera na ulicu. Povazdan lei u
prisoju i drijema, no uje li bilo kakvu galamu koka, gusaka
ili purana, eto njega, ve ih smiruje. U asu rastjera
zavaene i uspostavi red.
Pa gdje je naao zmiju, oca mu njegova! udi se
Martin.
Poslije, kad sam ila po slamu, primijetim kako lei uz
kamaru. Garo...! zovem ga, a on dalje lei i tek malo
pokrene repom. Priem i- sve mu prijekorno apem:
Garo...! Garo...! mislim zadrijemao je, a kad priem
blie, vidim, natekla mu glava! Strahovito! Uvila sam ga u
ebe, stavila mu obloge od kamilice, poloila ga ispod
pei... suze mi navrle. Vani se uznemirili purani, oku do
beskraja, svaaju se a on lei nepomino. Vidim, zlo! Pitam
ga: Garo... Garo... to se dogodilo? a on jadnik sa
mo cvili, ponekad maljucno mahne repom, ne mie se. Mi
slim, daje sad barem moj ovjek kod kue, moda bi mu on
nekako pomogo, od mene koristi nikakve. Oko podne
uginuo. Zakopala sam ga u ljiviku. Bio tu komija Ivan,
pregledao ga i veli: Zmija. Zmija ga ugrizla. Ria!
U pei pucketa vatra, treperi petrolejka. Martin skinuo kabanicu i kaput, sjedi u koulji.
 to emo... bolje da je njega ugrizla nego mene.
Riovka! Sigurno smo toga vraga dopremili kui s otavom.
Nego daj ti nama neto prigristi. Gladni smo.
to vas nisu nahranili tamo gdje ste noivali!
uti, babo, vepra smo trojili!
Vepra?
Izvagao sam ga u umariji. Dvjesta i jednu kilu imao
je ist! Od papka na lijevoj prednjoj nozi, preko pleke do
hrptenjae, imao je stotinu etrdeset i dva centimetra! Visok
delija! Takva krmka nisi imala, niti e ga ikada imati u
svinjcu!
E, kad je bio toliki, dobro da on vas nije ustrojio!
Iskapismo rakiju. Jednu, drugu, treu... ena prostrla
stol... Topao mirisav grah draka mi nosnice. Maminka zna da volim mlijeko, pokazuje na tednjak i smjeka se: Bit e skoro...
Ne mogu jesti grah bez luka, ni luk bez slanine, ni slaninu bez rakije. Sve je na stolu. utim, jedem, uivam.
A gdje ste noili?
Na ribnjaku odgovara Martin.
Ana je jo iva?
Ni iva ni mrtva pored one ivotinje. Da sam neto
mlai, pozvao bih je k sebi, preselio bih je ovamo...
Gle ti njega! A ja? uznemiri se starica.
uti, matora! I srna i kouta i ena, sve to je mlado,
eljno je milovanja. A ona ivotinja...
Nije dovrio reenicu. Odgurne ispranjen tanjur, izvadi cigaretu i zapali je. Zamisli se nekud, gleda u strop pa uzdahne:
Zmija...! I tako ostasmo bez Gare!... Pura zimus
zaklao vepar, Cibiku proljetos uguili jazavci, Garu ujela
riovka... Ostade nam jedino Lojko. S njime u zimi jo
koji put povitlati svinje... Ako! Ni ja se ve ne osjeam
najbolje. U knjizi svetog Petra na nebu, pored mog imena
sigurno ve pie: kart, zreo za odstrel! ... ezdeset i peta
na leima, tri u logoru, a to se rauna dvostruko...
Na zemlji. Na nebu ne! velim a Martin kima
glavom, prisjea se neeg, obrati se meni i pita:
17
 Znate li zbog ega sam doao u logor?
Ne znam.
Da oprostite, zbog jedne usrane krave! Da. etrdeset i
druge, ba nekako poslije rike, obilazim umom, kad pred
mene ispadne moj sinovac s jo nekoliko svojih pajdaa,
partizana. Sluaj, ujae veli on gdje bismo mi
najbre ustrijelili jednog jelena ili koutu?
Jelena ili koutu? Zato?
Dojadila nam je suha hrana, a imamo i ranjenika,
njima bi juha bila kao majino mlijeko. Sutra idemo dalje,
jo bismo veeras morali neto ustrijeliti. Pomozi!
Razmiljao sam, gdje nai jelena? Jo e mi ubiti neto to
vrijedi. Taman posla! Samo treba da ih nauim ganjati i
ustrijeliti jelena. No, kako se izvui da partizanski vuk bude
sit a moja koza cijela. U pravi se as sjetih... i odmah
predloim: Sluajte, drugovi, teko ete sada nai jelena,
nego imam ja- kod kue tri krave. Te e krave iz tale izvui
ili partizani ili neprijatelj. Onda je bolje da vi to uinite.
Doite veeras... ako ba hoete, moemo odmah. . . I
tako oni odvedoe kravu. Netko to prijavio, valjda moj
dobri komija, mene uhapsie i otpremie u logor, partizani
uskoro odvedoe mog komiju i tako on izgubi glavu, a ja se
nekako spasih i vratih opet ovamo meu jelene . . . a nadam
se da u za koju godinu i crknuti ovdje...
Promatram ga. Od naeg posljednjeg vienja znatno je
ostario. Skupio se, smanjio, smeurao. Hrabrim ga: Ne
tako skoro, Martine! Ne tako skoro...!
Pustite... znam svoje. Na poetku slube, kod grofa,
imao sam psa... bio ukastocrn. Zvali smo ga Tigar. Eh,
koliko sam divljih svinja pred njim postrijeljao! Kad bi on
pojurio u ikaru, sve to je bilo unutra, frcalo bi napolje!
Svog prvog vepra, prvog i najveeg, ubio sam pred njim. Bio
snijeg, polegla kitina... Idem umom, kad Tigar zarei i
kao munja sukne u gusti. Laje, cvili. . . u mjestu! Dosjetih
se odmah da su tu svinje. Pojurim za psom, a na desetak
metara preda mnom crni se u snijegu vepar! Lei! Dignem
puku i po njemu... dum! Tog asa vepar ustane. Ja po
drugi put. . . dum! i tad se vepar svali ali se odmah
38.................................______..........._____.......-.......- ...............
pridigne i sjedne! Sjedi veprina, pue i gleda u mene, a ja se
smijem kao ciganin bijelom kruhu i velim vepru: Kume,
jesam li te udesio! Dvadeset i dva centimetra bile su mu
kljove! Da... etrnaest punih godina lovio sam s Tigrom.
Koliko je rana zadobio, koliko mejdana podijelio! A onda
ostario, ogluio. Najgore, satrla ga reuma! Kad bi vidio da
uzimam puku i da se spremam u lov, poeo bi cviliti, jedva
jedvice izvukao bi se iz zapeka, sjeo bi preda me i poeo
lajati. Laje, laje... Kad bih krenuo, on bi me epajui
ispratio sve do druma i tamo usred druma sjeo bi opet,
cvilio i lajao dokle god me ne bi izgubio iz vida. I tu, na
putu, uveer bi me opet doekao. Jedne veeri, vraajui se
iz ume, nisam ga naao. Nije me doekao. Ujutro, naao
sam ga mrtva blizu onog mjesta gdje smo se posljednji put
rastali. ekajui mene, uginuo je ili su ga satrla neija kola.
Preselio se, kako to lovci kau, u vjena lovita. Da, to je
bio pas! Dok je pobolijevao, nekoliko sam puta htio
zamoliti komiju da ga ubije, ali nisam imao srca. Jo ga
danas gledam kako sjedi na putu, ja idem, sve sam dalje od
njega, a on cvili, die glavu i laje, sve dok nisam skrenuo u
polje. E h . . . ! Vele, ivotinja nema due. Naravno da je
nema, ali ima srce! Poteno, vjerno!... Doi e i meni dan,
kao mom Tigru, vi ete doputovati, odloit ete prtljag,
uzeti puku, tap i spremiti se u lov, a ja u stajati, gledati u
vas. . . i neu moi s vama. I kad krenete, ispratit u vas do
ruba ume, poeljet u vam dobru kob! i ostati. ekat
u vas dok se vratite, a u srcu e mi biti kao Tigru...
Dogorijeva svjetiljka. Trebalo bi nadoliti gorivo. ia sve
vie treperi. Umire ukastomodra. Martin se snudio i
zautio. Promatram ga ispod oka. Suvie volim tog starca
da bih progovorio i jednu rije. Da idemo? pita me
Martin, a ja uzimam karabin i velim:
Moemo.
Vi se neete ljutiti, mi emo noas opet na sjenik. U
gostinjskoj sobi noivat e neki stranci, Nijemci. Sutra idu u
lov...
Nijemci?
D a . . . Nijemci. Pitao me lovni inspektor da li biste
 moda vi htjeli biti pratilac jednom od njih. Nama je teko,
ne znamo jezik...
12.
uma.
Partizanski odred na izmaku snaga. Iscrpljujui pokret,
kia, susnjeica... Svie magleno, tugaljivo jutro. Negdje s
ela kolone prenese se nareenje: S t oj . . . ! Odmor...!
Borci zastali, neki odmah sjeli na mokru zemlju, neki po -
legli uz rub blatnjava puta i zaspali. S jaruga diu se magle.
U sivilu jutra gube se injeli boraca, iscrpljeni, izgladnjeli,
na smrt umorni. Tu i tamo zapaluca igica, cigareta, dim.
Tiina. Drijem... Ogoljelo drvee, kasna jesen.
Leim oslonjen na tanak hrasti. Sluam kako kia
romori. ulja me uturica, trebalo bije odmaknuti. Nemam
volje ni snage. Zaspati... makar samo na trenutak zatvoriti
oi, zaspati.
Odozdo iz jaruge doskakue zec. Gledam ga. . . sve mi se
vie pribliava. Zec... zeko... Tihi, plaljivi zeko. Kai
otkuda ide, kakve nam vijesti nosi, tko li te tako rano
dignuo s loge? Zeko, zveko... zeko, zveko! Simboli
djetinjstva. Snijeg, jela... etverolisna djetelina, dimnjaar,
zeko... Sretna Nova godina! Sretna... Hoemo li u njoj
slaviti pobjedu i doekati mir? Tko e doekati...?
Ispod kape niz potiljak cijedi mi se kia. Trebalo bi
dignuti okovratnik injela, ali. . . Samo ostati u miru, ne
micati se! Kroz poluzatvorene oi opazim liju. Srebrnobije-
la, ve je u zimskom ruhu. ulja se oprezno, prilazi sve
blie... Magla. Moda sve to sanjam. Vlaga. Topla vlaga.
Sve je na meni prokislo. Peku me tabani. Kako prija voda u
izmama! Gdje je lisica? Eno, jo je u blizini. Trai mjesto
gdje bi se povukla. Ima sreu, lijo, svi spavaju mrtvi
umorni. Moe se provui gdje hoe. Odluila se. ulja se s
noge na nogu, izmeu boraca tekomitraljeskog odjeljenja.
Teta lija. . . U svakom je rodu jedna teta mrcina. Pitigrili...
40.....................-.. -..............----------------- ..........
Trgnem se. Dolje iz klanca dotri uplaena srna s dvoje
lanadi. Ukopala se na desetak metara, ne zna kuda bi. Kao
munja zaskoi me misao: zec, lisica, srna...! Dojurili su iz
istoga pravca! Tko ih je uznemirio tako rano? Netko je u
umi! Sluam napregnuto. . . ne drijemam vie, posve sam se
razbudio. Sad samo napregnuti sluh, izotriti vid! Ovo to
sada ujem, zar je to romor kie? Zar mi nije dopro do uha
neki suanj? Ili se varam...? Ne! Ne! Posve sam jasno
razabrao pucketanje granica! Skaem na noge, budim
najblie, apuem uznemireno: Faisti! Neprijatelj! Di'
se...! Banda! Lijevo od sebe vidim vodnika ulibrka kako
ve tri pogrbljen k mitraljeskom odjeljenju. Uzima zaklon,
steem automat, to vie mogu priljubljujem se k zemlji.
Mir... slatko jeziva tiina
Jedva primjetno podiem glavu. Traim srnu. Ne vidim
je. Sve jasnije dopire pucketanje granica. Nema vie
nikakve sumnje, tu su! Pojavi se srna i lanad. Srna vrluda
nemirno, ne zna kuda bi. Na sve strane njoj onaj
nepodnoljiv miris, miris ovjeka! Nestaje. Napreem oi.,.
Magla. Crne se ogoljela stabla kao krievi na starom,
naputenom groblju.
Gdje je grobova, bit e i mrtvaca!
Sjena! Jo jedna! Iz magle izranjaju zelenkastosive
kabanice, naprtnjae, runolist! Alpinisti! Poravnam najbli-
eg, pritisnem obara i automat vriti na uzbunu. Na
lijevom krilu ve tutnje bombe. Ne oekujui vatru, Nijemci
polegli, a njihovi arci ru bjesomuno. Negdje za mojim
leima udari baca. Eno opet srne! Nema lanadi! Kuda e?
Bjei odavle, bjei, spasi se! Jo jedan skok, jo jedan...
Glavinja, pada...
Pored mene u pravcu neprijatelja potri nekoliko
drugova, polegli i tuku. Du cijele linije vidim borce kako
pod vatrom napreduju, prebacuju se, podilaze neprijatelju,
pripremaju juri. Poletim i ja. Desno od mene lei mrtva
srna...
 Odlino! Sjajno ste to . . . ba je tako! veli gospodin
13. konzul i oinski me potapa po ramenu... Popuivi cigaru,
povukao se na spavanje. Gospoa takoer. Naravno,
Da pratim Nijemce u lov? Ja sam ih ve pratio.... mogao sam mu kazati tko sam. Mogao sam mu rei da sam
Gospodin Ludwig Rosenstock, konzul Nikaragve u direktor poduzea Fazan, upravo onog poduzea ijim je
Bremenu.
posredstvom dobio dozvolu za odstrel jelena. Ali emu?
Gospoa Ana Rosenstock, njegova ena.
Nije vano ...
Lugarnica.
Oko ponoi doputovao je drugi lovac. Stigao je dan ranije
Mercedes. Jedna gomila paketa, kofera, putnih torba,
negoli je bio najavljen. Bio je to gospodin Wildmann,
nesesera, zamotaka, aparata, puaka...
takoer Nijemac. Visok, snaan. Dobrih stotinu kila
Za vrijeme veere gospodin je Rosenstock rekao: Za smjetenih ravnomjerno od pete do glave. Na pitanje to
koji dan, tono osmog rujna proslavit u dvanaestu eli prije spavanja, zamolio je mineralnu vodu. Pet boca
godinjicu braka. elim za taj dan pokloniti svojoj eni mineralne vode da mu se po mogunosti jo noas dopremi
jelenji rog teak dvanaest kilograma! u spavau sobu.
Smjekao se. Ona takoer. Imao je preko ezdeset. Ona U svitanje izveo sam gospodina konzula u lov. Znao sam
etrdeset. Bio je gotovo potpuno elav. Imala je plavu, za dobrog etrnaesterca i odveo sam ga tamo. Tu, gdje je
skoro riu kosu. Bio je gojazan, ispod oiju visjele su mu obino rikao, jelena nije bilo. Dva odjela dalje, neprestana
kesice, podsjeao je na ugojenog dabra. Imala je njegovano rika. Po svemu sudei, dva suparnika. Odluim k njima.
lice bez i jedne bore. U tamnozelenom lovakom kostimu, Preem stotinjak metara, zastanem. Oslukujem. Jeleni
bila je vitka, dopadljiva. to bi se jo moglo kazati njemu u odmiu. Brzo naprijed! Mahnem gospodinu konzulu, trim,
prilog? Sitnice... Motorna jahta, imanje desetak kilometara urim koliko mogu. Obazrem se, vidim, zaostao je. Die
od Bremena, jahai konji, titula konzula i u pozadini svega teko, sipljivo, sav je u znoju. Crven, ba kao da je u
vlastita tvornica konzerviranog mesa. Dosta? Za Anu groznici. Ovako emo teko loviti. Smirila me misao: ne
Rosenstock dosta. Za njega takoer. znam kako u ja izgledati u ezdesetoj!
Tko e me ujutro pratiti? upita gospodin konzul. Iduu prosjeku jeleni su preli prije negoli sam dospio stii
Ja. do nje. Napokon sam zavrebao jelena na uskoj i nevelikoj
Vi ste lovouvar? krevini, kuda je neko prolazila umska pruga. Moje
Nisam. iznenaenje nije bilo malo, promatrajui jelena. To je bio
Nadlovac? upravo onaj etrnaesterac kojega sam namijenio gospodinu
Ne. konzulu! Rikao je na rubu istine, lamatao rogovljem i
umar? stajao kao ukopan. Petnaestak metara od njega, moda ni
Ni to. Lovouvar koji vas je trebao pratiti, lei u toliko, stajao je drugi jelen! Ne manje snaan, dvanaesterac!
groznici. Ja sam zamoljen... Dvanaesterac mora da je bio stari jelen. Vidjelo se to po
Poznajete li lovite? monoj vratini. Rogovlje mu je bilo tamno i debelo. Izuze tan
Poznajem. trofej! Oba jelena bila su bez koute.
A da li se togod razumijete u jelensku divlja? Ve posve bez daha, stigne i gospodin konzul. Ja mu
Tako, t a k o . . . Jeleni su kao i ene, najee rukom pokaem na jelene i kod toga pomislim svoju sam
nepredvidivi! dunost izvrio, sad je na vama! apnem: Lijevo
A / ._ . . . . - . . - . - . . . . . . . . . - . ....................._ ^ j _ j . a . . . ^ - , . . . . , . . - .................................................................. - - '--^

43
 " cetrnaesterac, desno dvanaesterac. Pucajte na onog koji vam
se vie svidi. Po prvi put promatra me paljivo. Sputa vjee, govori
mirno, suzdrljivo:
Gospodin konzul kroz dalekozor promatra jelene i uti.
Nije bitan rog od dvanaest kilograma. Prije svega
Da sam na njegovom mjestu ne bih se dvoumio. U asu bih
elim ubiti jakog, po mogunosti lijepog jelena. Sa svojom
poravnao onog dvanaesterca. Rogovi su mu sigurno preko
sam enom namjeravao posjetiti jo i vae more, ako to
stotinu i deset centimetara! Prekrasan jelen!
bude mogue. Imam vremena, imam novaca, zato da
Dvanaesterac ima slabe ledenjake... apne
ubijem prvog jelena do kojega ste me doveli?
gospodin konzul, a ja ne vjerujem svojim uima! Uostalom,
Prije svega doveo sam vas do dva jelena!
on ima pravo. Dvanaesterac ima slabe ledenjake, ima slabe i
Tono, ali ni jedan od njih nije bio onakav kakvog
srednjake, ali zar je to sve? Zar ne vidi nadonjake? Dvije
elim. Neu pucati u bilo to!
sablje krivoije! Takve nadonjake jo nisam vidio! A
I cetrnaesterac i dvanaesterac bili su lijepi i snani
debljina roga? Raspon? Iskriavost? Nevjerojatno! Razoa
jeleni!
ran, apnuo sam bezvoljno: Pucajte u etrnaesterca!
Da, nisu bili slabi. . . primjeuje gospodin konzul i
Sad na dalekozor promatra etrnaesterca. Gleda
bojei se da nisam zapazio te nijanse u ocjeni, on nadodaje:
motri... ocjenjuje... Dodavola, jeleni nisu krave! Otii e!
A to je razlika, gospodine!
Pucajte! opominjem ga, no on ne skida dalekozor s
Shvatio sam: dragi moj zastupnice Nikaragve, ti e u
oiju. Vidim, nee biti dobro.
ovome lovitu kititi boino drvce, ali jelena kakvog eli,
Nema deset kila...
teko e ustrijeliti. Lovac ponekad tumara umama deset
To on misli na teinu roga. Grizem usne. utim.
godina da jednom, i to samo jednom, sretne jelena svog
Pita: Ima li preko dvjesta toaka?
ivota. Nadati se takvom jelenu u toku jedne lovne sezone i
Ima. Jamim.
to lovei svega nekoliko dana, to je nemogue. Ne sumnjam
Jo ne skida dalekozor.
da gospodin konzul ima vremena i novaca, ali tu novac ne
Cetrnaesterac je lijep... veoma lijep. . . da. . . ali ima
igra ulogu. Vrijeme da. Srea neto vie. Moda gospodin
uski raspon. Uski raspon... a ni rog mu nije dugaak...
Rosenstock ima pravo, zato da ubije jelena na prvom
Osjeam kako mi se grlo sui. Neete pucati? pitam
izlasku? Zar se i ja nisam jednako tako ponio kad mi je
ga jo jednom, a kad on zanijee, ja se okrenem, zabacim
Martin kao na pladnju ponudio osamnaesterca?
karabin na rame i dadem mu znak da me slijedi.
Krenuo je za mnom. Videi da izlazimo iz ume, upita: Sjedili smo za stolom i dorukovali, kad se gospodin
Zar jutros neemo vie loviti? Wildmann vratio s jutarnjeg vrebanja. Upoznavanje.
Ne, dosta je. Vi ste doli ubiti srnjaka? pita ga gospodin konzul.
Ali jeleni jo riu! Ne. Jelena! odgovori gospodin Wildmann, sjedne
ujem ih i ja. za stol i zamoli au mineralne vode.
Pa zato onda...? Boravak stranog lovca u naem lovitu stoji po danu
Zastao sam. Nastojim da mu to smirenije objasnim: dosta novaca. Kad strani lovac uprkos tome sjeda za stol i
Ne znam to vi zapravo oekujete na ovom lovitu? trai au mineralne vode, s njime oigledno neto nije u
Kakvog jelena traite? Zar vi zaista namjeravate pokloniti ' redu.
svojoj supruzi, za dvanaestogodinjicu braka, rogovlje je Moj eludac nije u redu. Prije dva dana pojeo sam
lena teko dvanaest kilograma? neto to nisam smio. Nadoknadit u to brzo. Sada vas
molim neki biljni aj i mnogo limuna.
44
 Gospodin je konzul iskoristio prvu priliku da me diskretno upita: Gdje e loviti ovaj...? U istom reviru gdje i ja? Umirio
sam ga objasnivi mu da je predio u kome e gospodin Wildmann loviti udaljen tri kilometra od revira gdje smo jutros lovili.
Da, to je dobro sa zadovoljstvom primjeuje
gospodin konzul ne volim da mi netko puca u stranjicu.
U stranjicu mu gospodin Wildmann nije pucao, ali mu je jo isto poslijepodne pred nosom gaao jelena! Jelena na koga je tog asa, sa
suprotne strane, i gospodin konzul ve dignuo puku! Idui preko revira u kome je lovio Rosenstock, prema svom predjelu lovita,
gospodin Wild-mann iznenada opazi u prorijedu jelensku divlja. Njegov pratilac, lovouvar, iao je nekoliko koraka pred njim. I lovouvar je
opazio jelena, ali se nije osvrtao, nije u njegovu predjelu... Meutim iza njegovih lea gospodin Wildmann zastane, digne dalekozor i opazi
meu koutama lijepog jelena. Ne oklijevajui ni trenutak, skine karabin i opali. Jelen odskoi, rairi prednje noge kao da e pasti a zatim
se uspravi, potri i nestane u umi. Osamdeset metara dalje od mjesta gdje je utrao jelen, pojavi se izbezumljeno lice gospodina
Rosenstocka! Stajali su jedan nasuprot drugome bez rijei.
Spremaj stvari! rekao je gospodin konzul svojoj
supruzi. Putujemo odmah!
Putujemo odmah! suglasila se supruga, ne manje
uzbuena.
Ipak nisu otputovali. Zadrala ih je, za njih veoma povoljna vijest, ranjeni jelen gospodina Wildmanna, nije pronaen! Na mjestu
nastrela pronaeno je neto krvi, jedna sitna koica, vjerojatno od prednje noge i to je bilo sve! Gospodin e Wildmann morati platiti
trofej koji moda nikada nee vidjeti.
Molim vas pozvao me u stranu gospodin konzul
on mora platiti i meso! Ne mislite mu valjda pokloniti!
Meso, kou i rogovlje, sve nek' plati, sve!
Sto mislite pitam ga koliko je trofej mogao imati
toaka?
 Koliko? zamislio se gospodin konzul. Koliko?
Sigurno preko dvije stotine! Da nije bio kapitalac, ja ga ne
bih odabrao. Pucao je sekundu prije mene! Skandal! Dvjesto
i deset toaka! Taj bi jelen na svakoj izlobi dobio zlatnu
medalju! Otima! Nek' plati! Sve!
Tog sam jelena poznavao dobro. Nikako nije mogao imati vie od stotinu i devedeset poena. Ali, to se to mene tie? Nek' plati...
Za vrijeme veere gospodin je konzul odbio da sjedne za stol zajedno s gospodinom Wildmannom.
Drugog jutra nastavilo se traganje za ranjenim jelenom. U podne je gospodin Wildmann prekinuo uzaludne napore, izjavivi: Smatram
jelena izgubljenim. Plaam to mi se odredi. Molim dozvolu da ubijem drugog jelena.
Dozvolu je dobio.
Ali ne u mom reviru! prijetio je gospodin konzul.
Naravno, ne u njegovom reviru... Tog istog dana,
poslijepodne, gospodin je Wildmann ubio drugog jelena. etrnaesterca. Da je gospodin konzul malo bolje osmotrio rogovlje tog jelena,
moda bi prepoznao onog lijepog etrnaesterca koga sam mu nudio dan ranije!
Bolje da ga nije prepoznao. Dosjetio bi se valjda da je i ovaj drugi jelen ustrijeljen u njegovom reviru!
Bilo pa prolo.
Sad leim pored Martina na sjeniku i razmiljam o Nijemcima. . . i Ani Rosenstock. Dodavola, u lovitima na jelensku divlja, uvijek se
nae neka Eva, Ana ili Ana... Koute!
Spavate? pitam Martina.
Ne.
Znate li tko su ti Nijemci?
Ne znam. udim se to ve nisu ovdje. Trebalo je da
stignu u pono. Hoete li pratiti jednog od njih?
Ne znam. udim se to ve nisu ovdje. Trebalo je da
stignu u pono. Hoete li pratiti jednog od njih?
Neu. Neka se inspektor snae kako zna. Zato da se
dijelimo? Ljepe mi je s vama.
.47
 14.
Jo su zvijezde sjale na nebu kad sam napustio sjenik i
izaao na dvorite da osluhnem riku. Jeleni su se javljali na
sve strane. Orguljaju. Jedinstven noni koncert. Pored mene
stajao je Martin i izdvajao jednog po jednog jelena.
Taj to se sada oglasio, taj rie u Topolovcu...
Dvanaesterac, hajde, de... ima lijep raspon. Ovaj to ima
tako dubok glas, taj rie u Babinom grobu. etrnaesterac,
stari jelen, bio bi dobar za strance... Stotinu i devedeset
sigurnih! Ovaj to rie za naim leima, toga bi trebalo
ustrijeliti. Osmerac, a rie! Degenerik! Nikad od njega dobar
jelen... Ovaj kojega sad ujemo, daleko, daleko. . . taj je
kod Cvetnjaka. Krasan jelen, ali jo mlad. Nepravilan
esnaesterac. Nuzljub mu je dvanaesterac. Ima osam kouta!
Taj e se naskakati! Neka, mlad je. . .
Jeleni su utihnuli i no je odjednom postala teka i
sanjiva. Osjeam kako me proima studen i poelim da se
vratim na sjenik. Mogao bih jo drijemati pola sata. Neu
zakasniti. Ionako mi je svejedno kamo u krenuti.
Javio se opet jelen. Kako je ovome neobian glas! Martin
mi objanjava:
Ovaj piskutljivi, taj rie na abljaku. Bit e da je
bolestan.
Bolestan, a rie?
Zat o ne bi ri kao? P a i ako j e bol est an i on j e u
svatovima. Jedne godine barun Rukavina pucao je ba
kao danas uveer na jelena, na Cvetnjaku. Jelen je stajao
porebarce, barun je pucao i pogodio ga. Jelen je pao, ali se
odmah pridignuo i bje! Ode! Drugog jutra nali smo tog
istog jelena gdje rie na tom istom mjestu! Tu smo ga i ubili.
Rikao je, a imao je preko itavih prsiju ranu od metka,
duboku etiri centimetra! Kad se koute otvore, kad omame
jelene, jelen rie bio bolestan ili zdrav, ranjen ili orav,
opav i l i . . . Sluajte! ujete li ovog...?
Kojeg?
Evo ovog... Pazite... eto, sad je riknuo!
Da. to je s njim?
48
Eh, tog bi jelena trebalo vidjeti. Betija! Ja sam ga ve
tri puta pokuao otkriti, ali me uvijek izigra. Rie nou, rie,
rie. . . a kad svane, zauti kao zaliven! A mora da je neka
stara mrcina. ujete li mu glas?
Gdje rie? Na staroj pruzi?
Jo dalje. Znate li gdje je onaj presueni bunar? Tamo
gdje je onaj Medenica vidio majmuna! Tamo.
To je kod Brea?
Jest, u prvom odjelu. Tu mu je leaj. Tog bi jelena
trebalo svakako vidjeti.
Sluam tog jelena. Glas mu je dubok kao da dolazi iz
nekog podruma. Da idem...? poluglasno pitam sam
sebe, a Martin to jedva doeka:
Idite! Ako ga nadmudrite i osmotrite, svaka vam
ast...
Hoemo li zajedno?
Ne mogu. Moram poslati umariji izvjetaj o rici, a
zatim i ti Nijemci... to u ja vama? Vi ste u ovim umama
kao kod kue!
Daleko je. . . pokuavam se izvui, ali Martin ne
odstupa:
to je to za vas? Mlad ste. . .
Pa to je jo iza ribnjaka!
I onda? Ako sad odmah krenete, u svitanje ste tamo.
Uzmite biksu. Ne naete li jelena, svratite na ribnjak.
Ani. Ona ivotinja sigurno nije kod kue.
utim. Svud oko nas no i uma. Kolebam se. Da idem?
Pitam:
Koliko je sati?
Blizu tri.
Ako naem krunaa da li da ga ubijem?
Krunaa...? Teko ete nai krunaa. Ubijte ga, samo
pazite da ne ubijete mladog jelena!
Mlad ili star, ako mi se bude svidio. . . Dok ja doem
k sebi, jelen e ve biti mrtav!
 Vraam se na sjenik, uzimam puku i torbu te se
opratam od Martina. Stisne mi ruku i savjetuje:
uvajte se kouta!
I one na ribnjaku? pitam lopovski, a starac se
smjeka, kima glavom i guna:
Dobra vam kob!
15.
Prija mi sunce. Sjedim na nasipu ribnjaka ispruivi
umorne noge. Skoro do pasa oprala me rosa kad sam jutros
vrebao jelena. Sad gledam kako se u vodi pod ranim
jutarnjim suncem praakaju arani, veliki, uti i okrugli kao
mjesec. S jedne i druge strane nasipa izrasla visoka trska.
Daleko, preko nekoliko odjela ribnjaka, uz rub visoke
ume, bijeli se Anina kua.
Jato gakavaca krui nada mnom. U vodi, nedaleko od
mene plove liske, dvije po dvije, jedna za drugom. Crne se
kao alobna povorka. Kome idu na sprovod? Tko je
mrtvac? Ana...? Nikola...? Ja? Ne. Prvi e mrtvac biti
jelen. I jutros sam ga mogao ubiti. Malo mu je nedostajalo.
U svitanje je uistinu prestao rikati, kao to me Martin
upozorio, ali sam tada potraio uz rub gutika jelenji premet
usku i jedva primjetnu stazu divljai uvukao se u
ikaru i oprezno mu se pribliio. Zavrebao sam ga na
pedesetak metara. Nepravilan etrnaesterac. Stari jelen.
Pinije s dvije koute. Ono to je na njemu bilo osobito
zanimljivo i zbog ega sam ga zamalo ubio, to je lopatasta
kruna. Zapravo, lopata! Kratki paroci gotovo su se izgubili
i ostala je samo kruna u obliku lopate. Rijedak trofej. U
jednoj sekundi kolebao sam se da dignem karabin, ali im se
kolebam... jelen ostaje iv. Ako ga ne ustrijelim u prvom
trenutku kad ga opazim, zanesen prvim utiskom, rijetko ga
poslije ubijem. Obino ga tada paljivije promatram, brojim
mu paroke, ocjenjujem rogovlje, vabim ga, uzbuujem ga
rikom, traim pogledom koute, pratim ga da vidim kamo
ga koute odvlae. . . i tad ga ostavljam. Jedno je vrebanje
time zavreno, jedno je jutro iskupljeno. Zadatak koji mije
Martin postavio, izvrio sam. Jelen koji onako duboko rie
kao da se javlja iz podruma, nepravilan je etrnaesterac, star
i zreo za odstrel.
Sad sjedim, gotovo leim na kosini nasipa i razmiljam o
Ani. Da sam kod nje, leao bih na sjeniku. Ona bi mi
donijela plahtu, pokriva, a kad bih se odmorio i ustao,
sjedio bih pred kuom pored nje i zajedno bismo promatrali
ptice u preletu. Iznad mene prelijeu patke. Ne primjeuju
me i lete nisko. Nailazi jo jedno jato. Ne diui se, uzimam
puku, nianim i okinem. Loe sam pucao. Gaao sam
prvu, a pala je jedna od posljednjih. Pada okomito i svom
teinom udara o vodu. Mrtva? Uzimam dalekozor i motrim.
Ne! Glava jo uvijek stoji uspravno, tu u patku izgubiti
sigurno. Zavui e se negdje u trstiku, psa nemam,
obradovat e se lisica! Predaleko je da opalim jo jednom.
Sve je dalje od mene. Pliva prema suprotnoj obali. Martin je
imao pravo. Uzmite biksu... Jedna cijev, kugla, druga
sama. Na lovitu, Martin uvijek ima pravo!
Patka, kao i ostale movarice, im osjeti da je ranjena,
naputa vodu. Izae na obalu, ako joj to snaga doputa,
zavue se u travu ili trstiku i tu obino ugine, ili je jo za
ivota otkrije lisica, rjee jastreb ili orao. Taj nagon ranjene
movarice da napusti vodu, povezan je valjda s vjekovnim
saznanjem: voda ispija krv! Bezbolno, ali sigurno pospjeuje
smrt. Obratno, na kopnu, na zraku, krv se zgrua i rana
se zatvori. Pa i divlja takozvanog visokog lova, jeleni,
divlje svinje, srnjaci, divokoze, medvjedi, vuci... kad su
ranjeni, najee legnu na onu stranu gdje krvare. Borba za
odranje, iskustvo vrste. Eto, i patka mi je ve daleko
izmakla. Ako elim da je ne izgubim, moram ustati.
I ustao sam. Obiao sam ovaj dio ribnjaka i sada, skriven
u trstici, gledam kako mi se patka pribliava. Oba joj krila
vise... Okree glavu desno, lijevo, pliva, zastaje, polako
napreduje. Gluhara. uti joj se kljun, dvije crne toke, dva
iva oka. Na slomljenom krilu dvije metalnoplave crte,
takozvano krilno ogledalo, jedini njezin ukras... Sluti li smrt?
Zastala je i gleda ravno u mene. Sirota. Da li me otkrila? Moja biksa ima kratke cijevi i prema tome neveliki domet. Ako pucam,
opalit u uzalud.
Jo je uvijek na istom mjestu, osamljena. Nigdje u blizini oko nje, ni lisaka, ni kormorana, ni vodenih koka. Sama na brisanom prostoru,
sama kao osuenik na gubilitu.
Sve mi se ini da neu ni trebati pucati. Glava joj je klonula, je li uginula? Ne, nije! Eto, opet je podigla glavu, pliva... pliva sve blie
trstici, sve blie k meni! Polako diem puku. Nije me primijetila. Hitac! Da, to je smrt. Spustila je glavu i smirila se. . . mrtva.
Gledam je kako lei nepomina na vodi i razmiljam: to u sad? Moram potraiti amac, izgubit u jo pola sata. A emu? Zar nisam
mogao ostati u miru, odmarati se, uivati u suncu? Zar sam ba morao podignuti puku i pucati? to e mi ova patka?
Psujem sam sebe i traim amac. Pitaj boga gdje je. Moda ak na ispustu! Jato lisaka pliva u smjeru ustrijeljene patke. Idu li na pogreb?
Eto, nije jelen, patka je mrtva! Ba sam heroj! S obje strane nasipa gusti a i trstika. Gdje u nai amac? Odjednom se pored mene stvori
Nikola. Prikrio se uz rub trstike kao u zasjedi, nisam ga opazio do zadnjeg trenutka. Kad se pridignuo, onako visok i koat s pukom u ruci,
podsjetio me na seosku strau za vrijeme rata.
Vi ste pucali?
Ja. Ubio sam patku. Traim amac.
uo sam hitac. Rekoh, hajde da vidim tko to puca.
Zato si uvar.
Naravno. A gdje je patka?
Eno je, trista metara uz nasip, lijevo.
- Mrtva?
Mrtva.
E, onda idemo. amac je blizu.
 Nali smo ga nedaleko, uvuenog u evar. amac je bio povelik ali veoma troan. Crn, premazan katranom. Primao je dosta vode. Uli smo i
napredujemo polako. Nikola sjedi na krmi, od zgode do zgode odgurne se dugakim krivudavim kolcem, a ja sjedim na pramcu, drim
puku u krilu i gledam... ivotinju. Koliko mu samo dlake vire iz uiju!... Oko amca itava povorka arana. Suvie su ishranjeni, jedva se
vuku. Nema tuka. Medu ljudima ima ih previe, tu meu aranima, premalo!
Jeste li ubili jelena?
Nisam... Traim onog tvog esnaesterca!
Zagnjurio je motku, otiskuje se, promatra kalnu vodu i uti. Zato sam to izvalio? to mi je skrivio ovaj ovjek? Ili, zar uistinu elim
ustrijeliti onog jelena?... A kad vidi Nikolu kako se pere, brije i uzima isto rublje, tad zna, otii e u selo i noi vati kod one...
Ispred amca preleti zelenoplavi vodomar, iskosi krila i vjeto se zaustavi na rubu trstike. Nikola odjednom vikne:
Pazite! Odnijet e patku!
Trgnem se, vidim kako Nikola zabada motku to bre moe i tek mi oima ukazuje na nebo... Osvrnem se. Orao tekavac bjelorepan,
raskriljen, krui nad nama. Pedeset, ezdeset metara dijeli nas od mrtve patke. Ne vjerujem da e se usuditi...
Pucajte! vie mi Nikola, ali dok se ja kolebam, jer
znam da je bjelorepan, kao i svi orlovi, potpuno zatiena
ptica, orao se strmoglavo obrui i zgrabi plijen. Bio nam je
na dvadesetak metara! Gledam kako odlijee. Uzdie se
lagano, teko. Obim kandama zgrabio je patku i sve se vie
udaljuje. Preletio je nasip, nestaje u pravcu visoke ume.
Ode! uzdahne Nikola.
Ode! suglasim se tiho.
E, da ste pucali, moda bi se prestraio!
Prestraio?
Da, prestraio i ispustio patku.
 Jedva primjetno vjetar je uzbibao povrinu vode. uti trstika. Satrt e nas... Ne! Ne...! To ne moe biti, Helen nije bila u ratu,
Gomilaju se oblaci. Daleki zupasti rubovi uma. Tiina. Kud sve ja to sanjam, rat je proao... sve je to san! Treba se probuditi,
su nestale ptice? Kako je odjednom sve opustjelo! Kako je treba otvoriti oi. Treba smoi snage i otvoriti oi... Jao!
neprijatno uta postala voda ribnjaka. Osamljen crni amac. Danje svjetlo! Uzdah olakanja.
Nad nama crno jato vrana. Odjednom svega me ispuni tuga. Gdje sam?
Crne oi patke. Crno srce. Crne slutnje. Gdje sam, to traim Gdje sam?!
ovdje? Iscrpljen, neispavan, na meni prljavo rublje, mokre noge, Trljam oi i sjedam. Nada mnom kronje drvea... uma,
oko mene blatna voda, odurne ribetine, komari, leinari, blagoslovljena naa uma! Poda mnom kabanica. Kraj mene
ivotinja, divljina, oaj... Kao nedostini priin, meni se tinja vatra... dim. Uz vatru Nikola razgre eravicu i dva arana
ukae moja soba u gradu, knjige, cvijee. . . i tuga. Za kim to okree na ranju. Gledam ga kao priin. . . ne mogu doi k sebi,
eznem? I tamo je samoa i tamo me nitko ne oekuje. Sam nikako da se vratim zbilji. Sav sam mokar od znoja. Prokleti
sam... Jesen u meni, jesen oko mene... Crna povorka lisaka rat! Uvijek me mue snovi...
pliva mi u susret. Jeste li se probudili?
Helen...! Gdje si...? . utim.
Eto, i arani e skoro biti peeni. Spavali ste etiri
sata.
16. Osvrnem se. Tu blizu protjee Vuica... Kako sam doao
ovamo? Nijemci? Ne! Martin, jeleni... ranjena patka, orao.
Nikola mi je ponudio da se odmorim kod njegove kue ali sam
Uas! odbio i legao u umu nedaleko od ribnjaka. Legao i zaspao.
Od jednog do drugog kraja sela neprijatelj je stegnuo obru. Sad gledam Nikolu kako ui i pee arana. iv sam... Kako
Dim. Plameni jezici. Pokolj! Drumom tre seljaci, stoka... je lijepo to sam iv! Ne samo to sam iv, ve je i iv ovjek
Negdje tue teki mitraljez. Uzmiu partizani, povlae se ne pored mene. Nikola. Kako mi je odjednom postao blizak. Kao da
znam ni sam kamo. Izmeu zapaljenih kua gmiu faistiki smo nas dvojica upravo preturili neprijateljsku ofanzivu.
tenkovi. Prilaze sve blie. Zvjeram oima, gdje je protukolac?! Gotovo svake tree, etvrte noi sanjam da sam u ratu. I uvijek
Nema ga! Obazrem se, nigdje vie nikog! Oko mene samo se borim za goli ivot. Tjei me da faisti, koji su preivjeli rat,
mrtvaci, leine, poubijani konji, ljudi, djeca... dim. I tenk! svake druge ili tree noi sanjaju nas, partizane. Prokleti rat!
Ogromno crno udovite nailazi sve blie, gmie, valja se, ide Da vas moda nije probudio jelen? Rie tu blizu kao lud!
ravno u mene! Zgazit e me, smrvit e me! Spasiti se! Pobjei! Jelen? pitam jo uvijek dremljivo i trljam oi.
Trim mimo zapaljenog sjenika, pored mene tri vol i sumanuto Da, sad ete ga uti. Izao je malo prije tu na
rie. Uz njega krava crvenih ara. Nije li moja majka imala takvu prosjeku, ni pedeset metara od nas, i riknuo kao vol!
arulju? Gui me dim. Zar u iv izgorjeti? Iz tenka tue po meni Jednom sam i to vidio. Na pai uz umu bila goveda i meu
mitraljez. Ubit e me! Bjeati, to dalje! Preda mnom vrtna njima vol. I vol zatuli onako kao vol, kad ne budi vrae, iz
ograda. Ruim je, preskaem, upadam u grmlje kupina, ume rikne jelen! Vol opet zatuli, a jelen odgovori borbeno:
padam, diem se i opet padam. iva e me uhvatiti, iva! Evo Au... Au... Auuuuuaaa...! Pa sve blie, pa sve blie!
tenka, tu je! Golema masa elika valja se na me. I Helen je
___..........____,__ rc
pored mene.
5.4.................
 Rie jelen, tuli vol! Kad evo ti jelena, izaao iz ume na
panjak i ravno potri k volu! Tri, rie, ne boji se ni vola, ni
pastira, ide ravno na dumanina! I da nije skoio pastir i
jelena nekoliko puta dobro opleo biem, nek' vrag zna to
bi bilo. Bi li jelen vola opatrnuo ili bi vol jelena. Pitanje je
tko bi od njih izvukao deblji kraj.
Promatram Nikolu. Sad sam ve posve budan i smiren.
Osjeam glad i golica me miris peene ribe. Gledam
aranine, ugarke vatre, kronje, umu... i eto me opet u
partizanima. Koliko sam puta tako... Neizbrisive slike
nepovratnog ivota!
Nikola s ranja skinuo arana i prua mi ga-
Pazite da se ne oprite!
Prihvaam arana. . . da, jo je suvie vru. Cvri mast,
crveni se koica, ispeen je majstorski. Svaka ast!
Je li, Nikola, za vrijeme rata, osim to si ganjao onog
svog jelena... to si jo radio?
Bio sam veza.
ija?
Zna se. . . partizanska. Eh. . . koliki su drugovi u
mojoj kui omrkli! A u ratu nisam ganjao jelena.
Nisi...? Taj tvoj jelen, da li je jo uvijek iv?
Jest... ako! Zimi ga mogu dozvati na fiuk, kod
hranilita. Ljeti znam uvijek gdje se nalazi. Samo sad, u
jesen, kad doe rika, kad i njemu doe o n o , . , divlje, tad
ode. Nekoliko puta sam ga pokuao otkriti da ga vidim, da
ujem kako rie, ali jok. Ni traga! Ode nekuda, tko zna
kamo ga koute odvedu.
I ne zna gdje je?
Ne znam.
A poslije rike?
Vrati se. . . Znam gdje je i mogu ga uvijek nai.
Jo dok sam spavao, Nikola je od kue donio rakije,
paprike, rajica, kruha... Nikad u ivotu nisam jeo arana
na ranju. Nikad u ivotu nisam jeo ribu s toliko slasti kao
ovog arana. Ispekao ga da je milina. Vidi se, nije mu
prvi... -^- Kako si ga samo uhvatio?
arana?
Da.
Na udicu.
A da te opaze?
Tko? Jedared... lovim ja arana kad odjednom naie
neki seljak, naie mi za leima, nisam ni primijetio kad je
priao. Aha! veli on uvar si, a krade! Jesam li te
ulovio! Nisi ti mene ulovio, ne kradem ja arane.
Hajde reci, to radi ako ne krade! Velim ja njemu:
Zavei gubicu! A nego to radi? Ui udicu plivati?
Jest! Ba tako, uim udicu plivati i gledam da li arani
grizu. Pa ako grizu, moram na oku imati takve lopove kao
to si ti, a ako ne grizu, mogu u umu otii i spavati pod
bukvom! Tako ja njemu, a on se pokupi i ode bez rijei.
Dobro si mu odbrusio! velim. A da li i ostali
uvari isprobavaju arane tako kao ti?
Svi! Jednom me uhvatio glavni direktor ribnjaka, evo,
ba kao sada, skinuo sam arana s ranja, jo se mast
cijedila. Bogami, zastao mi zalogaj! Zdravo, Nikola! Je li
dobar aran? pita on mene, a ja velim kao to jest:
Izvrstan je, drue direktore, je li po volji komad? Dat u
vam s repa... nije tako masno. Ne veli on. Hvala!
Ja sam ve ruao, a ti nastavi. Kad ve krade veli on
pametno je to ga tako izjede sam u umi da te nitko ne
vidi. Jer ja tebe i ne plaam zato da ti ne krade, nego da
pazi da drugi ne kradu!
Dobar direktor! mislim i briem prste u hrastovo
lie. U blizini zagrmi jelen iznenadno i otro: Au...
Au... Aaaaa...! Nikola slavodobitno usklikne:
To je taj! Ima li dobru uturu?
Ima.
Ako ga ubijete, donesite digerice ovamo, pa na
raanj. Evo, vatra je tu!
Ako ubijem onoga tvoga, hoe li i onda digericu na
raanj?
Neete vi njega. On je star. Ima slabo rogovlje, nije to
jelen za vas.
 Rado bih ga vidio velim, a Nikola to odmah
prihvati bez razmiljanja i obea mi kao za sigurno:
Ako jo budete na lovitu kad proe rika, pokazat u
vam ga. Vama se nee svidjeti ali, ja ga rado vidim.
Znam ...
Oprostili smo se srdano. Otvorenih bistrih oiju smjekao se na me i vrsto mi stegnuo ruku.
Doite jo koji put. Vi patke, a ja u arane...!
Hou velim doi u. Omastio si mi brk. Neu
tako brzo zaboraviti ovog arana. Bio je izvrstan.
Ima ih! veli Nikola zgrui vatru.
I ve sam poao zabacivi puku, kad se odjednom sjetim... Zastanem. Da se vratim? Da se vratim...?! Priao sam polako i stao
pred Nikolu.
Sluaj, nemoj da bijes Anu!
Htio sam ga moliti da to ne ini, ali sada, izgovorivi te rijei osjetio sam da to zvui kao prijetnja. Glas mi je bio neprijatan, suh,
gotovo ga nisam prepoznao. Dok sam mu to govorio, gledao sam ga u oi. Nikola je stajao nijem, stisnuo eljusti i grickao usnu
postien! Na eravici dogorijevali su ostaci arana... Sve ono toplo i prijatno, to smo jo malo prije osjeali jedan za drugoga, kao da je
nestalo, otilo unepovrat.
Au aa a. .. A ua aa .. . Aa aa a a. .. !
Okrenuo sam se i poao stazom u susret jelenu, koji me zvao. Zar sam mogao slutiti da me u tom jelenu zove glas moje sudbine, glas
koji e me voditi i uskoro dovesti do ruba iznemoglosti i oaja?

17.
Stojim na raskru prosjeka i bespomono zurim u ikaru, u pravcu odakle se javlja jelen. Jelen? Vrag, a ne jelen! Ve dva sata vijam se s
njim po umi, mokar sam od znoja, dru mi koljena, jedva diem. to da radim? Da ga napustim, da priznam svoj poraz? Eh...! Da
sam ga barem vidio u miru jednu stotinku sekunde! Da sam mu barem u
5 8 ____________.........................
trku osmotrio rogovlje! Nita... Jest, vidio sam ga jednom, i to ne tako daleko, kad je prelazio prosjeku, ali sputene glave! Rogove mu
nisam vidio. Lud je, to li? Rie pola sata u mjestu vjerujem tamo su mu koute, kad odjednom ritne se i pojuri s jednog kraja ume na
drugi! Sam! ujem ga kako u gustiu rogovljem tue raslinje, pored njega rie drugi jelen, valjda nuzljub mislim, sad e ga taj zadrati.
Zaletim se u ikaru, napredujem prema njemu, kad jelen opet odskoi, ode kao vjetar i tako neprestano. Niti se dri jelenskih premeta, niti
se osvre na riku drugih jelena ne znam to mu je? Da li ga zaista toliko oamutio miris kouta, pa luduje jer ih nema, ili je naiao na
gnijezdo strljenova pa ga oni sada progone? Lud je u svakom sluaju. To je taj jelen kojega je Nikola vidio i koji je rikao izaavi na
prosjeku dok sam ja spavao kraj ribnjaka.
Evo, sad opet rie i ne tako daleko od mene. Koja korist od toga? Kao da zna koliko me izmuio, kao da sluti koliko strasno elim da ga
vidim rie, stoji u mjestu i ne mie se! Luda!
Svake godine u doba rike sretnem pokojeg jelena-lutalicu. Iz iskustva znam kako je teko, kako je gotovo beznadno pratiti takva jelena. Ali
ipak, mogao sam ih barem vidjeti. Mogao sam ih prestii, doekati na iduoj prosjeci, i dok bi je on prelazio, fiuknuo bih, jelen bi zastao...
Dosta! Bio je vien i ocijenjen. Ali ovo to se danas zbiva, to jo nisam doivio.
I opet rie. to mi to vrijedi, kad znam, za koju minutu odjurit e bez traga. I dokle e tako? Iz dubine ume ulja se ve mrak. to da
radim? Preletjela je sojka i opazila me. Spustila se tu negdje u blizini i krijeti, die uzbunu kao da sam umu zapalio. Da je vidim, od jada
bih je ubio! Od onog prokletog arana osjeam muninu u elucu. Prederao sam se. Sama mast! Nemam rakije. Ni kapi! Usta su mi
suha, osjeam neiskazivu e. Da su tu negdje barem divlje kruke! Bez jabuka nikad vie neu ii u umu!
Jelen je uutio... Sad uti, mrcina, sigurno se izvlai. Opet e me nasamariti! uti, a onda e odjednom riknuti
59
 dva odjela dalje. E, nee! ekaj, sad u ja tebi zasvirati! Iz
torbe izvadim koljku i prinesem je ustima...
Auuu... Auuu... Auuaaa...!
Oslukujem.
Uzalud. Ne odgovara. Da pokuam jo jednom?
Aaaa... Auuu... Auuaaa. .!
Sputam koljku. Tiina. Zujanje komaraca. Tog asa,
lijevo od mene, tu odmah, oko Crne bare rikne drugi
jelen.
Au . . . Au... Auaaa...!
Dakle, jo jedan svat. U redu, nisam dakle zvao uzalud. A
ona moja luda uti. Dobro, neka uti! Ne sjeam se da li
je Martin ve osmotrio ovog drugog jelena koji mi se sada
odazvao. Da odem k njemu? I dok razmiljam da li da
konano napustim onog svog luaka i pourim u susret
ovom drugom jelenu, ba tada jelen luda odjednom krene
riui upravo tamo kamo sam i elio na Crnu baru, u
susret jelenu koji mi se odazvao.
Naprijed! Sad samo brzo naprijed! Brzo, to bre!
Trim koliko mogu. Dva odjela moram obii da stignem na
Crnu baru na zasjed. I dok trim, drei puku u ruci
razmiljam o toj posljednjoj mogunosti: da ona luda krene
u napad, da se jeleni zavade i da mi time prue mogunost
da vidim i jednog i drugog.
Evo me na podnoju visokog zasjeda. Uspinjem se i dok
pripremam puku, oima pretraujem baru i traim jelena.
Smea mrlja! Eno ga. . . rie! To nije luda. To je onaj koji
mi se odazvao na vabak. Diem dogled, motrim ga. . .
Dvanaesterac. Vrat pokriven krasnom tamnom grivom.
Pravilan dvanaesterac. Izvanredno razvijeni nadonjaci.
Desni rog neto jai... Tijelo mu ne vidim posvema. Prikrit
je granjem i visokom travom. Rie, tue rogovljem... Oko
njega koute. Jedna, dvije, tri. . . Eno jo jedne. . . Pa taj je
skupio cijeli harem! Ima zato i rikati... Koute pasu u
miru, tek bi po koja podigla ui i oslukivala glas jelena koji
je dolazio sve blie. Onaj koji dolazi, to je luda. Hou li ga
konano vidjeti? Hoe li imati smjelosti da izae na istinu i
podijeli megdan? Kakav e to biti jelen? Jednom zgodom
60
promatrao sam dva jelena kako se bore. Bio je to jelen
bojovnik, gospodar kouta, i drugi jelen, suparnik, ne manje
lijep i snaan, koji je traio koute. Ukrstili su rogovlje i
napeli svoje tetive u borbi za koute, u borbi na ivot i smrt.
Tukli su se nemilice dobrih pola sata, ogrezli u krvi i pjeni, a
koute ni da ih pogledaju! Iznenada pojavie se na parilitu
dva mlada jelena nuzljuba. Svaki je od njih dohvatio jednu
koutu i pokuavao je rogovljem otjerati u oblinje grmlje.
Bili su izvan sebe od uzbuenja. Htjeli su na brzinu
iskoristiti zgodu i obljubiti koute, a one se nisu dale.
Djeaci, kradljivci ljubavi.
Hou li togod slina doivjeti danas? Hou li barem
imati toliko sree da vidim jelena - ludu? Dvanaesterac se
ukopao. Mrak sve vie pada. Vidim kako mu suklja para iz
nosnica kad rie. Ali to vie nije rika. To je grmljavina!
Okrenuo se u pravcu odakle dolazi suparnik, zabacio je
rogovlje, ne sputa glavu, rie neprestano. Ona moja luda
rie takoer, sve je blie, a svakog asa mogu oekivati da
iskoi na baru. to e biti tada? Hoe li ukrstiti rogovlje?
Vitlao me cijelo poslijepodne, iznemogao sam pratei ga u
stopu, a sad mi eto sam prilazi, imat u ga kao na pladnju.
Kakav e biti? Mlad, slab jelen? Ne vjerujem daje slab. Ako
je dobar, hou li ga ubiti? to znai to dobar jelen?
esnaesterac, osamnaesterac? Lijep ili snaan? Broj toaka
ili estetski izgled? U bokbiksi imam kuglu 7 x 57 R. Hou li
njome pucati u jelena?
Na zapadu je sunce utonulo, postidjelo se valjda mene i
jo se uvijek rumeni. Iznad ume protegli se dugi, uski oblaci
kao brazde na uzoranom nebu. Koliko je sati? Eto, prevarit
e me mrak.
Na rubu visoke ume riknuo je luda takvom snagom
da sam zadrhtao tu, na zasjedu! Ba si luda! Traim
dvanaesterca. Nema ga! Gdje je...? Eno ga bjei! Bjei
kukavica, sram ga bilo! Bjei, uti, spaava glavu! O,
bijednice! Onaj na rubu riknuo jo jednom i tad se zaletio na
baru ravno meu koute! Sad ga vidim! Ispruio je glavu,
po leima polegli mu divni rogovi, ide od jedne do druge
koute, tri oko njih, njuka ih, drhti, upija im miris, zbija ih

u hrpu, r i e . . . suklja para! Rie da odzvanja uma, rie
svim srcem, svom snagom svojom. I dok on tako oblijee
oko njih pun sree, dok koute mirno pasu dalje ne hajui za
doljaka, s kojim e od sada dijeliti no meni drhte ruke i
ledi mi se krv. ujem kako mi srce tue u svakom djeliu
tijela, sluam kako govorim sam sebi: Ubij ga to prije,
ubij ga odmah! Diem puku, sputam smrtonosni kri.
Kruna, Kruna, Kruna! Evo mu glave... vrata... Traim
pleku. Drhte mi ruke, diem duboko. . . ne mogu se smiriti!
Ubij ga, ubij! apem sam sebi, muim se, traim prolaz
za kuglu, ne mogu ga dobiti. Jelen je pokrit zelenilom,
nemiran, rie, sputa se no, gubim ga opet u vidnom polju,
briem dogled na puki, opet ga imam i opet uzalud,
pokriva ga kouta! Daj se makni, samo dva koraka kreni
naprijed, jo samo korak... Moda jo nije sve kasno, evo,
sad u ga dobiti. . . Ne mogu, ne mogu! Gube se obrisi, pala
je no! ujem ga kako tjera koute, kako rie, ali ga vie ne
vidim. . . U ustima gorina, u srcu oaj! Kruna!
18.
No. Konano sam u lugarnici, u krevetu. Leim,
odmaram se i sanjarim. Treperi svjetiljka. Iznad kreveta na
zidu uokvirena je slika motiv iz lova u Africi. Na tlu lei
ustrijeljeno divlje govedo, pored njega klei crnac i dere mu
kou noem, a iz oblinjeg busena visoke trave iskoio je lav
i baca se na plijen. Neto malo dalje stoji lovac naravno
bijelac i smireno gaa napadaa. Crnac izbezumljena lica
oekuje lava. Da li e lovac pogoditi cilj? Da li e lav
usmrtiti crnca? Godinama dolazim u ovu lugarnicu, spavam
u tom krevetu i motrim tu sliku. Uvijek nanovo gledam je
paljivo i ocjenjujem situaciju, gledam lava i pitam se ako
lovac promai, da li e se crnac spasiti?
Veeras ne promatram lava. Sanjarim o jelenu. O mom
jelenu. Sanjarim o ludi. Kako je divan, kako je lijep! Sa
mnom u sobi jo je i Martin. Sjedi kod stola, ispruio
umorne noge i pria o jelenima. Ne znam pria li on to meni
ili sam sa sobom glasno razgovara:
Jeleni su ponekad kao mala djeca. Svaaju se, ganjaju
po umi, tuku, riu..., a kad proe njihovo doba, kad se
koute zatvore i padne lie skupi se tada njih pet, est
zajedno, tumaraju plaljivi, tihi, kao da se stide svadbenih
ludorija... etrdeset godina ivim medu jelenima, pratim
njihov ivot i znam to su neozbiljna djeca... Riu,
galame, prijete jedan drugome, a kad udari dlanom o dlan
razbjee se i nestanu glavom bez obzira.
to to govori Martin. Kakva neozbiljna djeca! Ja u
ustrijeliti Krunaa bez ikakve milosti! Jo sutra. Sigurno.
Neki ljudi misle da svi jeleni riu podjednako, a to nije
istina. Drugaije rie jelen koji trai koutu, a drugaije onaj
koji ima koute. Drugaije rie jelen kad ide u napad, a
drugaije onaj koji se prestrai suparnika i ostavlja parilite.
Ne sluam ga. Zatvorio sam oi i u mislima gledam svog
jelena. Od svih jelena u umi on je najljepi! Kruna! Kakav
divan Kruna! Bez ledenjaka i srednjaka! Fantastian!
Nadonjak golem, svinut, uzdie se do polovice visine roga,
a na vrhu, u kruni, etiri visoka paroka kao etiri bijele
votane svijee! Kako je velianstven i lijep! Martin jo
uvijek govori. Zar ne primjeuje da ga ne sluam?
Ni po udi svi jeleni nisu jednaki. I meu njima ima
lola i bekrija, ima hrabrih jelena, ima i kukavica. Samo
koute, one su sve jednake. Drolje. Vidio sam jednom, tuku
se dva jelena, mlatare jedan po drugome da sva uma zvoni.
Koute niti da ih pogledaju. Njihov je jelen ve krvav, ile su
mu nabrekle na vratu, bori se na ivot i smrt, a koute
ba ih briga! Znaju, jedan e ostati, one e svoje dobiti, ne
tie ih se kakav e to biti jelen, star ili mlad, deseterac ili
dvanaesterac, glavno je da ima kitu. Mrcine! Sav sam sretan
kad koju zimi ustrijelim!
Potpuno sam duhom odsutan. Martin ubija koute. Na
zidu lav. I crnac s noem. Da li u sutra ubiti jelena? O emu
to Martin govori?
Mi, lovci, naravno, mi se ljutimo na koute. Kad
lovimo, one nam najvie smetaju. Obino nas one zapaze i
odvedu jelena. Je li pravedno da se ljutimo na njih? Kad
tetrijeb pjeva, na kraju svoje pjesme niti vidi, niti uje. Jelen,
kad rie gotovo je isto tako slijep i gluh kao i tetrijeb. Da
nema kouta kraj sebe, ovjek bi ga esto mogao batinom
dotui. Jest, ali tu su koute! One njemu uvaju glavu!
Nikada koute ne putaju jelena da prvi izae na istinu.
Ako ih je i petnaest u njegovu haremu sve e poi ispred
njega. Ona prva, najstarija vodilja izviri glavom,
osmatra, gleda, die gubicu, ispituje vjetar, pa ako je sve
kako treba, proe, a druge ve idu za njom bezbrino. Jelen
posljednji. Kad ga ujutro koute odvedu na spavanje
opet one vode brigu o njemu. Polijeu sve uokrug jelena i
na prvi sumnjivi um, dignu se i odvedu ga opet! Kod
vrebanja ista stvar. Jelen rie, luduje, a one paze! Obino
prve opaze lovca, ili ga osjete mirisom i neprimjetno odvedu
svata. Jelen rie, rie... lovac misli daje jelen jo uvijek na
svome mjestu, kad odjednom tajac! Nestao. Odvele ga
koute... Eh, idem i ja. . .
Ustao je namrtio je elo i dodao uvjerljivo: Sutra
ete ustrijeliti jelena. Laku no!...
Laku no, Martine!
Da vam utrnem svjetiljku?
Utrnite. Laku no!. . .
Sutra ujutru ustrijelit e jelena. Zar ti nije ao te
jadne ivotinje?
To mene pita Helen. Martin je utrnuo svjetlo, izaao, a
toga istog asa pojavila se pored mene Helen. Stoji usred
sobe u kinoj kabanici i promatra me uznemireno.
Helen, ove godine nisam namjeravao ubiti jelena.
Vjeruj mi. Ali posve sluajno otkrio sam Krunaa, otkrio
sam jelena o kome sam toliko sanjario. Vjeruj mi, ubit u jo
toga jelena i onda u prekinuti. To e biti moj posljednji
jelen.
Helen stoji preda mnom nadohvat ruke, ozbiljna, zami-
ljena kao i uvijek, i ja posve jasno razabirem u sebi njezin
glas:
Svake godine govorio si to isto. elim jo toga ubiti, i
to e biti moj posljednji jelen... Tvoje elje! Da li postoji i
jedna koju nisi zadovoljio? Ja sam u svome ivotu imala
samo jednu veliku elju: da imam dijete. Da imam sina ili
ker, da rodim, da budem majka. to si sve uinio da me
odvrne od te elje!
I kakva je to igra sluajnosti povezala nae ivote? Ja
sam nastavnica prirodopisa, a ti si lovac... direktor
poduzea koje uvozi i izvozi divlja! Ja djeci svakog dana
predajem o prirodi, o ivotinjama, govorim im o
neodoljivom nagonu odranja vrste, uim ih voljeti prirodu,
a moj mu ubija jelene, ubija ptice i ostale ivotinje i pri to
me ne primjeuje kako polako i sustavno ubija i mene. Sad
si opet tu, u lovu, ganja jelene i sanjari... o Ani! Bilo ti
sretno!
Helen... Samo sam jednu enu volio svim srcem, svim
biem svojim. Ti zna, to si bila ti. I kad bi danas bila pored
mene, ovog bih te asa zagrlio i poljupcem ti zatvorio usta.
Helen... Gdje si?
Nema odgovora. Oko mene no. Na zidu slika.
Izbezumljeno lice crnca i no. Zaspati. Velom snova prikriti
ranu u srcu. Helen, ma gdje bila i ma s kim bila, elim ti
laku no!
19.
Kako sporo gasnu zvijezde! Koja je od njih zvijezda mog
Krunaa? U svitanje gasnu zvijezde i mnogi ivoti. Jelenji
napose. Gasnu u svitanje i u sutonu, u prijelomu dana...
Blijedi no, sve je jo mirno. Ni cvrkut ptica, ni suanj lia
ne remeti raanje dana. Samo moje srce tue suvie
nemirno, suvie glasno. Nema jelena! Nema mog jelena! Tu
gdje sam ga ostavio sino, u blizini visokog zasjeda, tu se ne
javlja. Kamo su ga odvele koute, gdje je? Zar je mogue da
je nestao, da je poludio i odjurio, kao to je to uinio juer
podveer? Zar e me opet vijati po umama i ganjati s
jednog predjela u drugi? I mene i koute?
Nekoliko stotina metara desno od zasjeda rie jelen. Da
li je to moda Kruna? Nekoliko stotina metara ulijevo, rie
M
drugi jelen. Da lije moda on Kruna? Oko mene i
Cijelu sam no sanjario o jelenu, o Krunau, bio sam
Martina svuda mrak, tama i neizvjesnost. Oba jelena riu
siguran da u ga nai tu, pod zasjedom, a evo, to me
rijetko, svaki dri svoje mjesto. Imaju li oba koute? Nije li
doekalo! Ni jelena, ni jutra! Magla! Kako se samo
jedan od njih gospodar harema, bojovnik, a drugi tek
spustila iznenada!
nuzljub i nedorasli suparnik? Koji?
Aaaaa... Auaaa...!
Sad nema druge, vi desno k jednome, ja lijevo k
Jo je tu! Kako je lijepo to je jo uvijek tu! Kako
drugome, pa emo vidjeti.
sladostrasan nemir izaziva u meni taj njegov uzbudljiv zov!
Tako mi predlae Martin. Razborito. Drugo ionako ne
Opet rie. Koji je? Kruna? Ne sjeam se kad se u meni
preostaje. Krenuo sam dakle desno prema jelenu koji rie
ugnijezdila elja da ubijem Krunaa. Nikad ga ranije nisam
nedaleko, u drugom odjelu. Pribliujem se polako, nikud
susreo. Gle, nestaje magle! Cijepa se, kida, kopni kao
mi se ne uri. Jo je no. Tu negdje u blizini morao bi biti
snijeg. Sve vee plohe raslinja otkrivaju se oku, svakog
taj jelen.
asa mogu opaziti jelena. Diem dalekozor i paljivo
Kako sporo svie! Svako je svitanje u umi jedan priin.
pretraujem bunje, maglu, nebo, sve! Kako se brzo
Rije i boja nee nikada do kraja i u potpunosti doarati
mijenja slika! Magla pada, vrci grmlja i drvea ve se
tajanstvenu ljepotu ove arolije, nestajanje noi, igru
kupaju u suncu. Blistaju dragulji u kapima rose, arobna
svjetla i tame svitanja! Muzika. Moda ona, jedina.
svjetlost otvara dan. Sad bih ve morao vidjeti jelena, tu
Muzika moe sve.
negdje mora biti... to je ono? Koje...? Eno, ravno ispred
A ua aa .. . Au aa a a. ..
nas, ni stotinu metara! Granje? Ne moe biti granje kad
I to je muzika. Strasna, puna udnje... Koga doziva?
nigdje u blizini ne vidim drvee ni raslinje. Ili je moda
Koutu ili smrt? Jeleni umiru u svitanje. U svitanje i u
stablo pokrito maglom...? Ne! Ne! Ono je jelen! Kruna!
suton. Oni pjesmom dozivaju smrt. Opet rie. Tu je preda
Pomaknuo se! Eno, vidim mu krunu u desnom rogu! On je!
mnom moda na stotinu metara. Ni toliko! Moda ba on,
Stoji u mjestu i ne mie se! Fantastina slika! Jelena uope
Kruna! Ma koji bio, kad svane, ako ostane gdje sada
ne vidim, sav je u magli, samo rogovlje, uzbudljivo
rie, imat u ga kao na dlanu. Visoka trava, rijetko
rogovlje Krunaa die se nad maglenom koprenom, blista u
bunje, lako u ga zavrebati. Preda mnom je zapravo neka
suncu! Priin, san! Kako je prekrasan, kako je lijep! Samo
poljana. umska poljana. Ako je Kruna tu, ubit u ga,
da se jo malo slegne magla, samo malo, samo malo, dok
ustrijelit u ga sigurno i nee me biti stid. Stid neka
se nije pokrenuo, dok nije nestao! Brzo briem staklo
bude ovo jutro. Ni svjetla, ni sunca. Odnekuda i kradomice
dogleda na puki, uvrujem lovaki tap, da mi ruka ima
dovukla se magla i natopila jutro. I to kakva magla! Rezat
to sigurniji oslon, otkoim puku, pritisnem ubrziva...
bije mogao, tako je gusta. ujem jelena kako rie, svanulo
ekam. ekam milost neba. ekam daak vjetra da
je, a ja ga ne vidim! Ne vidim ni tri metra pred-sobom,
odagna i skine ovu prokletu koprenu. ekam samo as
nadohvat ruke gubim obrise raslinja! Zar je to jutro? I gdje
da ugledam jelena u cjelini. I tad u okinuti, ustrijelit u
je sunce? Eno ga crvenouta kugla izgubljena u sivilu i
ga. Sad moram biti miran. Disati duboko, smiriti srce.
tkanju magle. I dokle e tako? Oko mene ve cvrkuu
Tue mi nemirno prokleto srce! Smiri se! Vidi da je
ptice i golubovi guu u visokoj umi. Raa se dan... Zar
tu, ne mie se, ubit u ga sigurno, smiri se! Ako ode...!?
e mi tako malo donijeti ovo jutro? Jelen je zautio. To
Nee! Evo, nestaje magle, ve mu vidim glavu, oi, vrat!
je najgore! Moda je ve krenuo za koutama koje ga
Evo ga, sav je preda mnom. Stoji u visokoj travi, nigdje
odvode na poinak. Kamo? to da radim, to da
grma oko njega! Tono je okrenut prema meni. Da pucam?
radim...?! Puno mi je srce zlih slutnja.
Vidim mu ono malo udubljenje, u kome jednjak
66 ...______................ .. . ................................ ................._. .___

i dunik ulaze u prsni ko. Sve drugo pokriva trava. Priin!
Da pucam? Ne mogu, ne smijem. Pucati, a vidjeti samo
djeli prsa ne, to se ne smije! Jelen se mora pomaknuti
desno ili lijevo, otkriti mi pleku i tog asa u ispaliti hitac.
U srce ili kraj njega!
Sve je isto! Fantastino! Oko njega koute, jelen stoji na
istini, sunce sije tu i tamo jo magla. I ja sam jo
vrijeao ovo jutro! Ubit u Krunaa! Sigurno! Gledam ga.
Drijema. Spustio je malo glavu, kunja. Prija mu valjda ovo
jutarnje sunce. Moda i on ovdje danuje. Tko zna. Evo, sad
je uzdignuo glavu, otvorio usta kao da e riknuti i' nita.
Evo ga, rie!
Auaaaaa... Aaaaa... Auuuuaaaaa...!
Rii! Posljednji put okruen si koutama! Rii, koliko
moe i zna, oprosti se od svojih ljubimica, oprosti se od
ume i ikara, umrijet e! Tu gdje stoji pod ovim
suncem, tu e i umrijeti. Lijep si, suvie si lijep da ti
oprostim. Otvorio je usta i jedva ujno oglasio se:
Aaaaa...! Krenuo je! Ide jo blie k meni! to hoe? Da
mi se ispovjedi? Nisam duhovnik. Trai li moda milost?
Nemam je u srcu. Sad stoji na stotinu metara, jo uvijek
jednako prikrit. Stoji kao na stratitu. Pa i jest sad je na
stratitu.Sve je spremno: rtva i krvnik je tu. Ajde, kreni!
Okreni se porebarke, desno ili lijevo, pojuri jo jednom za
koutom i padni! Dostojna smrt u ovom nezaboravnom
jutru! Eto ide! Ide mi jo blie! Jo korak. . . i jo jedan ...
Sad stoji kod grma mlade lipe. I vrat mu je sada prikrit.
Spustio je glavu, ali ne pase. Umoran je od probdjevene
noi. Drijema i ne sluti smrt. Koute stoje oko njega, as
jedna, as druga digne glavu, oslukuju, promatraju,
ispituju vjetar... Ne, ne! Ovog puta nee te spasti dragana!
On mora otkriti pleku. Mora!
Ne vidim ga! Je li legao? ini mi se da mu vidim vrak
lijevog roga. Da provjerim u dalekozoru. Ne, ono nije rog.
Neki hladni srsi proli su mi tijelom. To je iskljueno. Jelen
mora biti tamo. On lei. Nije igla da se izgubi u onoj travi.
Jest, prikrio se onom mladicom lipe, ali nije u zemlju
propao. On mora biti tamo. Morao sam ipak pucati u njega.
U vrat? Makar u glavu! No, to su ludorije! Jelen je tamo, i
koute su eno jo tamo. Sad u pucati. Sad u fiuknuti, i
kad jelen ustane, pucat u. Nemam vie ivaca. Stegnuti
dobro kundak, ne trepnuti okom. Kroz dogled na puki
uhvatio sam mladicu lipe i mjesto gdje lei jelen. Sad u
pucati!
Fiuk.
Nita! Koute digle glavu i gledaju u me. To nije prijatno.
to sada? Fiuknem jo jednom... jelen se ne die.
Nepojmljivo! Drhtim cijelim tijelom. Ne smijem se
pomaknuti, odskoit e koute, a ne vidim jelena. Znam da
lei iza onog grma a ne ustaje! Mrcina! Kao da zna to ga
eka. Fiuknem jo jednom iz sve snage. Koute odlaze. Evo
ve trapaju, sad e jelen! Daj- ustani, kumim te bogom...
kreni! Nita! Koute su nestale, poljana ista, jelena nema!
Da li je to mogue da jelena zaista nema? Polako se
naginjem desno, lijevo, ne bi li ga opazio iza one lipe. Ne
vidim nita. Oprezno krenem tamo. Srce mije stalo, osjeam
kako mi se gri lice, svisnut u! Zar je mogue...?! Sad sam
na pedeset metara, fiuknem jo jednom sve je propalo!
Mog jelena nema! Sve je tu poljana, uma, sunce, eno jo
su tu i tamo krpice magle sve, samo jelena nema. Zato
nisam pucao! U grlo, u vrat, u oko! Luda! Kakva sam luda!
Nevjerojatno! Ovako me izigrati! Mene! Kako se samo
izvukao? Nee mi utei! Ubit u te danas ili sutra, ti e biti
moj, ti mora biti moj!... to da radim? Da plaem? Kako
sam upropastio jedinstvenu zgodu! Neka me bude stid! Ta,
tko bi mislio da e ovako... Da li me vidio? Da li je
namjerno uinio onih dvadesetak koraka prema meni samo
da doe do onog lipovog grma? Da se zakloni, da se
neprimjetno izvue? Je li to sluaj? Inteligencija?
Intuicija? Moda nita od svega toga. Moda sam sve to
sanjao. Priin ... Fatamorgana jednog jutra. San...
Stojim usred poljane i budim se. Sunce, rubovi ume,
rosa... Gdje sam? Jo uvijek stojim u travi do pasa i gledam
tamo gdje je malo prije bio jelen. Moj jelen. Kruna.
Guguu golubovi, visoko pod plavim nebom krui jastreb.
Sve je priin. arolija j u t r a . . . San!
 20.
Eto takvi su jeleni! Nemojte se uzbuivati. Niste vi ni
prvi ni posljednji lovac kome se to dogodilo. To je lov. . . I
ne alite to niste pucali. Pucati u prsa pic kako to
vele Nijemci, takav hitac izbjegavajte kad god moete. Jedne
godine pucao je tako, tu u Topolovcu, grof Pejaevi na
dobrog deseterca. U prsa. Kugla mu je raznijela desnu
lopaticu, i imali smo trista uda dok smo ga nali. Otiao je
preko pet kilometara! I ne bismo ga bili nali da nije bilo
snijega. Pucao je zimi. Jelen je otiao molim vas preko
pet kilometara i onda krepao. Kad sam ga otvarao, vidio
sam, jedan mu je priter ipak probio prsni ko i taj ga je
zaguio. Da nije bilo tog sitnog djelia zrna, tko zna . . . U
lovu na jelena, samo se nemojte prenagliti kad pucate. Samo
polako. Vi ete tog jelena ustrijeliti moda jo veeras
propisno, u pleku. I imat ete ga sigurno. Jednom sam
pucao na jelena-karta. Nakon hica pao je kao pokoen.
Kad sam doao k njemu, leao je nepomino. Skinem
kaput, zasuem rukave od koulje, izvadim no i spremim se
da ga rasporim. Onako, kao usput, udarim ga nogom u
stranjicu i velim: Ti si otpjevao svoje! Meutim, kako
sam ga ritnuo, jelen se trgne, digne se, odskoi i bje! On
bjei, a ja drim no u ruci i gledam za njim zaprepaten.
Dok sam dohvatio puku, jelen je nestao. Toga istog jelena
ustrijelio sam tek druge godine. Znate li gdje sam ga prvi
put pogodio?
Znam. Negdje blizu kime.
Tako je. Pao je od oka. Eto, tako ponekad proe
lovac poslije nesolidnog hica. Zato vam i velim, bolje da
jutros niste pucali nego da ste ga ranili pa da je otiao.
Tako me jutros tjeio Martin. Hou li ga zaista ubiti?
Evo, ve je deset sati prolo od tog susreta, a ja jo uvijek ne
mogu doi k sebi. Kako je taj jelen nestao to je
neobjanjivo. udo! Dan smo proveli odmarajui se u umi
a sad stojim na raskru prosjeka i ekam opet Krunaa.
Martin stoji nasuprot meni na drugom raskru. Ne znamo
jo tono premete Krunaa i zato smo se podijelili. Jedan
e e? Nisam mogao! Zbog kouta. Nita od toga nemam to
70 ...............................................................-..............-
ga valjda zapaziti kad ga koute budu dovodile na parilite.
Tu bi negdje morao proi. Iza mojih je lea ona poljana...
Bolje da se ne sjetim toga. Sunce ve polako silazi, ali je jo
uvijek rano. Hou li veeras imati neto vie sree negoli
jutros? Srea u lovu to je to? Drim puku u ruci,
pas preda mnom, idem, idem, a odjednom prhne mi ljuka
za leima! Ja se okrenem, dummm... dummm...! Da! Ode
o n a . . . ! Ili: Ba sam ispalio oba metka na zeca i
ispraznio puku, kad netko vikne tiro! pogledam, a
nad glavom mi leti prekrasan jastreb kokoar. Dok sam
napunio puku... Da! Ode o n . . . Ili: Pogon je bio jo
daleko, bio sam umoran, sjednem malo da se odmorim,
pojest u togod, dohvatim naprtnjau, kad u taj as iskoi
preda me lisica! Na pet koraka! Dok sam zgrabio puku...
Da! Ode ona... Ili: Pas je stajao na trideset koraka,
vidim stoji kod divljai. Idem polako tamo, kad odjednom
Frrrrr! Ispod nogu izleti mi trka. Ja se trgnem, okrenem,
okinem... Da! Ravno mi je sunce udaralo u oi. Ode...
Da li ti lovci nisu imali sree? Naprotiv, ne mogu se
potuiti da su uzalud lutali poljem. to nisu iskoristili
sreu
to je drugo! Po tome se poznaje lovac. Jedan iskoristi
svaku priliku, drugi tek pedeset posto, trei tri posto, etvrti
ni jedan. Taj se vrati kui i pria: Eh, da mi puka nije
bila zakoena. . . Rijetko se kada dogodi da u toku
jednodnevnog lova ama ba nita ne iskoi ili ne izleti pred
lovca. Da li je tada bio spreman i iskoristio zgodu to je
drugo pitanje. U lovu na visoku divlja isto je tako. Samo,
lovei jelena, ponekad danima eka mogunost da okine
puku. Nisi li iskoristio povoljan trenutak, izgubio si
nekoliko dana, a moda nikad vie nee vidjeti tu divlja.
Da li sam jutros imao sree? Da! Imao sam. Ustrijelio tog
jelena ili ne, ja u do smrti nositi u sebi sliku tog jutra,
magle, jedinstvenu sliku onog fantastinog rogovlja koje se
crnjelo iznad magle, pa onda, kad se magla digla, sliku jele
na do pasa u travi kako me gleda i kunja pod suncem...
Zar nije srea doivjeti to! Da sam bio vjetiji, moda sam
ga mogao ubiti. Moda... Ali kako? Da sam mu priao bli

 sada muim sam sebe i predbacujem si da sam ovo, da sam
ono ... Sve to treba zaboraviti. Opet sam u lovu, sad trebam
misliti na ovo to je sada.
Raskre na kojem se nalazim nije osobito pogodno za
lov. Prosjeke su prilino zarasle, i moram biti veoma paljiv
i dobro osmatrati da mi ne promakne jelen ako bude
prelazio s jednog odjela u drugi. Kao i inae kad doem na
mjesto na kome u ekati divlja ponajprije oistim lie
pod nogama, uklonim suhe granice, pokidam sve to je
potrebno da se na tom mjestu mogu neujno okrenuti,
premjestiti teinu s jedne noge na drugu ili sjesti. Sve to
uinio sam i sada. Pored toga odmaknuo sam ili potrgao u
blizini sve one granice i lie to mi prijee i zatvaraju
niansku liniju u jednom ili drugom pravcu. Obrisao sam
zatim staklo dalekozora i dogled na puki, otkoio puku,
uinio sam dakle sve to sam mogao da me u onom odlu -
nom trenutku poslui srea.
Koliko je sati? etiri. Jeleni e poeti rikati oko etiri i po.
Ali, tko zna? Doe li odnekud jelen lutalica ili se nuzljub
suvie priblii koutama, evo rike u asu. Zar sam jednom
doivio da grmi uma usred bijela dana! Jednog dobrog
dvanaesterca ustrijelio sam u dva sata poslije podne! Tek
sam krenuo u umu, za tog jelena nisam ni znao, idem po
irokoj prosjeci, sunce je visoko, pri, kad odjednom:
Auuu! Izleti nuzljub na prosjeku osamdeset metara pred
nama i odmah za njim dvanaesterac mrcina stara, imao
je vratinu kao bivol. Dok sam dignuo karabin i traio ga u
dogledu, Martin ga je iza mojih lea osmotrio i apnuo:
Pucajte! Kugla mu se rasprsnula u srcu, raznijela ga u
tisue komadia, a ipak je jelen trao svom snagom jo
stotinu metara, i to ravno po prosjeci, kao da je na
lakoatletskom mitingu! Kojom brzinom tri jelen? Lisica
pedeset kilometara, zec ezdeset, a srna i jelen? itao sam
negdje da je neki jelen na sjeveru, irvas, prevalio tisuu i
sedam stotina kilometara u etrdeset i osam sati. Dakle
jurio je u prosjeku trideset kilometara na sat i uz to vukao
saonice i ovjeka! Da li je to mogue?
Nije li neto unulo tu blizu mene?
ekajui divlja u zasjedi, najtee je zadrati panju. Ne
valja nikada dopustiti mislima da vrludaju kojekuda kao
na primjer sada meni. Ja ne lovim irvasa nego- Krunaa i to
se mene ovog asa tie kojom brzinom tri lisica ili zec! U
lovu na jelene izvanredno je vano neprestano biti svijeu
prisutan, stalno osmatrati i biti u svakom asu spreman
dignuti puku i okinuti u stotinki sekunde! Naravno, to
nije lako. Misli u umi rado lutaju. Odu na sve strane kao
stoka na pai. Naroito ako je ovjek umoran.
Neki avo ipak oko mene uka! Lisica? Zec? Traim
pogledom i konano otkrijem vjevericu! Skae. as je na
zemlji, as na grani. Trai ljenjake ili skuplja irove?
Nataa!
Tamo gdje stanujem u gradu, pod mojim prozorom rastu
marelice. Kad dozrijevaju, svakog jutra posjete ih vjeverice.
Dou iz oblinjeg parka i aste se bezobzirno.
Mama! Mama, doi da vidi takore! vie Nataa.
Gdje su?
Eno ih na marelici.
Starica bi se pojavila na prozoru i ukorila ker:
Nataa, koliko sam ti puta rekla da to nisu takori
nego lasice!
Nataa stanuje s majkom u prizemlju, a ja u prvom katu
iste zgrade. Njezina majka svakoga tjedna doe jedno
poslijepodne i uredi mi stan. S Nataom ponekad kratim
veer, ponekad no. Moda ona sa mnom. Svejedno. Kad bi
se u ivotinje razumjela tako dobro kao u sve drugo, mogla
bi biti nastavnik ha prirodoslovnom fakultetu. Ovako je
samo sekretarica mog prijatelja, direktora tvornice slatkia.
Stoje s jelenim, jo uvijek ute! To je glupo! uma kao da
je mrtva. Niti se to javlja, niti se to mie. Kruna! Gdje si,
javi se! Ludo! Ta valjda nisi odjurio opet na kraj svijeta.
Rikni samo jednom, da ti ujem glas, da znam da si blizu
mene. Sve u ti oprostiti. Hajde, rikni javi se!
Sunce tone nestaje. Izgubljen dan. Nepovratno
izgubljen dan. Nevjerojatno! Niotkuda glasa, ne rie ni
jedan jelen. Stravino! Da pokuam. . . da pokuam
 posljednje to mogu? Vadim iz torbe koljku i riknem:
Auuaaa... Auaa...!
Oslukujem
A u . . . ! A u . . . ! Auuuaaa...!
To mi se Martin odaziva rogom. Kad ne bih znao da je
tamo, prevario bi me. Moram priznati, unato mojoj triton
koljci, on neusporedivo bolje rie i oponaa jelena
volovskim rogom.
Niotkud glasa. S polja se vraaju svrake, svuda oko mene
gasne dan. Iz dubine ume, uz rubove prosjeka, ulja se
sumrak. Gdje je Kruna? Gdje su drugi jeleni? Zar je
mogue da se ba ni jedan ne javlja? to se dogodilo da
usred rike zaute svi! Nigdje jelena, ni koute, ni srne, ni
laneta zar je cijela uma mrtva?
uma nije mrtva. Samo je u nju stigao djeak.
Djeak?!?
Da, djeak:.^ Radonja!
Sumrak je pao, prekidam lov. Idui u susret Martinu,
razmiljam o Radonji.
21.
U tronom mlinu, uz tihu vijugavu rijeku, ivio neko u
davna vremena starac s unukom. Sami samcati. Danju bi
starac mljeo ito ili bi s pukom etao poljem i lovio zeeve i
jarebice. Uveer, kad bi sunce klonulo i zamraile se ume,
starac bi zaustavio rvanj, zapuio lulu, sjeo uz brezu pored
mlina i promatrao ptice kako odlaze noivati. Sjetio bi se
unuka i dozivao: Ej...! Radonja! Iz daljine bi se
javljao djeak: Oooo...! Evo me, djede! to radi...?
pitao bi djed, a djeak bi otegnuto odgovarao: Lovim
linjake!
Malo zatim djeak bi se pojavio na okuci rijeke.
Jesi li togod?
Jesam. Dva linjaka i arana.
Mnogo! emu loviti ribu koju neemo izjesti. Doi,
sjedni pored mene.
74
Djeak bi odloio mreu i udice i sjeo pored djeda.
Podboio bi glavu rukama, zagledao se u rijeku i apnuo:
Poinji! I djed bi zapoeo:
U daljini konji juri vrani,
nesedlan, u visini soko leti
smion, slobodan, pored
rijeke ribar sjedi tuan,
isplakan...
Djeak se zamisli, posuti pa zatim upita starca:
Kad si to izmislio?
Danas.
Zna li jo togod?
Ne znam.
Ako ne zna pjesmu, da ujem priu.
- Priu?! nasmije se starac i lukavo zatvori oi.
P r i u . . . ! Za priu treba platiti. Odgovarati!
Odgovarat u. Pitaj! rekne djeak, okrene se starcu,
spreman da odgovara kao uenik na ispitu. Ajde,
pitaj...!
U redu... Strpi se! veli djed ispusti nekoliko
plavih kolutova dima, poee prstima svoju kosu bijelu od
starosti ili brana nakalje se, smiri, digne glavu i
odrjeito upita: to zna o lisici?
Radonja odgovori brzo i spremno:
Lisica ivi u jamama, koti se u proljee, hvata se
eljezom ili pukom, tetna je, za etiri krzna dobije izme!
Za etiri krzna dobije izme...? To si dometnuo.
Nisam! branio se djeak. Rekao si!
Dobro... Rekao sam. A kara?
Kara ivi u barama ili u rijekama u muljevitom dnu,
lovi se mreama, za udicu najbolja je meka crv, od njega je
dobra juha.
I to o juhi si dometnuo ali, neka. Juha je dobra i
hranljiva. Da ujem to zna o . . . zlatovrani!
Zlatovrana? Lijepa i korisna ptica plavozelena perja,
7S
 jaja lee po dupljima, iz duplja ne kradi jaja ni mlade jer
ponekad u gnijezdu bude zmija. Jesam li odgovorio?
Jesi.
Da ujem sada priu.
Koju priu. O emu?
O jelenu.
Starac digne bespomono ruke: Ajde, ti i tvoji jeleni!
Zar ti nisam ispriao stotine pria o jelenima. Otkuda da
izmiljam nove?
Zato da izmilja branio se djeak priaj koju
zna. Meni je svejedno, samo... priaj o jelenima.
Priaj, priaj, a ti sve zaboravi!
to sam zaboravio? uznemiri se djeak.
Sve. Reci gdje ive jeleni?
U umi.
Nije istina. Jelen ivi u dvorima.
U dvorima?!?
Eto, vidi da ne zna. Jelen ivi u dvorima zato to je
kralj.
Kralj?!
Da. . . zato to je kralj. Prije mnogo godina sakupile se
ivotinje da izmeu sebe izaberu kralja. I dugo se prepirale i
svaale koja je od njih mudrija, snanija, pametnija. Neki
predlagali medvjeda, jer je najjai. Drugi vuka, jer je
najuporniji. Trei liju, jer je najlukavija. etvrti vepra, jer je
najsmioniji.. i tako redom. Gotovo se potukli, nikako da
se sloe. U taj as iz ume izae jelen i uputi se k njima.
Vidjevi ono njegovo rogovlje, sve ivotinje povikae:
Dolazi kralj! I okruie ga u tiini i svi mu se poklonie.
Tada se svrsta povorka, sve dva i dva zrdav, puhovi,
krtice lasice, kune, tvorovi zeevi, lije, jazavci vuci,
svinje, medvjedi... i povorka krene.
A je? Njega si zaboravio?
Naravno, i je.
A tko je bio njegov par?
Tko je bio njegov par? Vjeverica! Da. . . eto, i tako
povorka krene da odvede kralja u njegove dvore. Ili su ili
visoko u planinu, dok izmeu jela i borova ne opazie
76............................................................_................_.................._^
jelenske dvore. Ljeti su dvorovi tamnozeleni, puni duboke
hladovine. Zimi, kad padne snijeg, a mjesec natkrije
planinu, bijele se dvori srebrom i zlatom okovani, blistaju
u neiskazivoj ljepoti, a u njima kao kralj ee jelen Vitorog.
Starac zauti naas, zanio se valjda i sam slikom jelenskih
dvora. I djeak utihnu. Samo s tugom uzdahne:
Nikad nisam vidio jelena!
Da... nikad ga nisi vidio. Ne ivi u naim umama.
Ali tamo gore u planini...
Sve znam o njemu. Tolike si mi prie priao, a vidio
ga nisam...
Vidjet e ga. Kad doe jesen, otii emo u planinu,
trait emo jelena.
Djeak je brojio dane, sanjario o jelenu i ekao jesen. A
kad su bezbrojna jata divljih gusaka uvee prelijetala rijeku i
odlazila na jug, kad je mrazovac niknuo uz obalu i poutjelo
lie drvea djeak je znao dola je jesen! Jednoga
dana starac je paljivo oistio puku, spremio hranu,
zatvorio mlin, ispod stare breze spremio klju, okrenuo se
unuku i rekao: Idemo!
I poli su.
Nemirno je tuklo srce djeaku. Pred njim u daljini plavila
se gora, tamo negdje jelenski su dvori, tamo negdje susrest
e jelena jelena o kome sanjari otkad pamti prie svoga
djeda. No ih je stigla visoko u planini. Zastali su. Ispod
granate jele starac je naloio vatru i do svanua priao prie
o jelenima. O tome kako i gdje ive, o rici i o zlim ljudima
koji love jelene, i snuju im smrt, upravo dok oni pjevaju i
slave ljubav i ivot.
Ako u svitanje vidimo jelena, ja u mu rei.
to e mu rei? zaudi se djed.
To. . . da ne pjeva, da ne rie tako glasno da ga ljudi
uju.
Ne koristi. Kad bi to mogao kazati Vitorogu, moda
bi pomoglo. On je kralj...
A gdje je Vitorog?
Rekao sam ti u jelenskim dvorima.
Djede, hajdemo k njemu.
 Zablistale su oi od sree i jo isti dan kradomice napustio
U dvore? selo i krenuo u planinu. Satima je prtio snijeg. U poetku
Da.
iao je lako i brzo, poslije sve tee i tee. Ali on se nije
Ljudska noga prag njegovih dvora jo nije prekorai obazirao ni na studen, ni na umor. Samo bi kadgod
la. U jelenske dvore moe ui samo onaj ovjek koji iza sebe okrenuo glavu i s radou osmotrio kako brzo nestaju
ne ostavlja trag. A zar se rodio takav ovjek? Ptice, da. One tragovi njegovih stopala. Snijeg je padao sve gui i gui, a
mogu, ali ovjek ne.
pred njim uma sve dublja i dublja. Posljednjim naporom
Negdje u blizini javio se jelen: Auaaa, auuuu, dovukao se do one granate jele pod kojom je s djedom
aaaaa...! ekao jelena. I tu ga svlada umor i san. Mislio je otpoinuti
To je! apnuo je djed i pokuao svojim slabim malo i produiti dalje sve dotle dok mu oi ne ugledaju
oima prodrijeti kroz tamu noi. A kad je svanulo, nedaleko jelenske dvore. I sklopio je oi, uvukao ruke u depove da se
od njih, na malom proplanku pojavio se jelen! Pred zatiti od studeni i snijega koji je jo uvijek padao. Kako je
njihovim oima zabacio je glavu i riknuo da je uma sjeo tako je odmah zadrijemao. U snu ili na javi tko bi
odzvanjala: Uaaa... Auu... Aaaaaa...! Kako je bio znao odjednom otvore se pred njim grane, razmaknu se
lijep! Kako je bio divan! Kao priin. I nestao je odmah, jele i borovi i u daljini, u punome sjaju zablistaju jelenski
vratio se u umu i zautio upravo kao priin. Ali i onih dvori! Prekrasni, raskoni, srebrom i zlatom optoeni,
nekoliko asaka to je stajao pred njihovim oima bilo je upravo onakvi kao to je o njima za ivota govorio djed.
dovoljno da mu djeak do smrti ponese sliku u srcu. Eh, kako je neiskazivo sretan bio djeak! Poskoio je ve da
Naila je kasna jesen. Kia, vjetar, susnjeica. Nabujala krene prema njima, kad odjednom otvore se zlatna vrata na
rijeka, opalo lie. Kad je posljednji list pao s breze pored dvoru i na njima se ukae jelen Vitorog! Lagano,
mlina, i stari je mlinar zauvijek zaklopio svoje oi. Iz sela dostojanstvenim hodom jelen se pribliavao djeaku. Sad se
dooe ljudi, pokopae starca. Jedan od njih smilovao se ve jasno moglo raspoznavati razgranato rogo vije koje je
djeaku i poveo ga sa sobom u selo. Zaplakao je djeak za blistalo u bjelini snijega kao da je pokrito bezbrojnim
onim to ostavlja. Rijeku... udice, mree, amac, mlin, draguljima. Sve blie i blie dolazio je jelen i kada je doao
snove, prie, ptice, ribe... djeda, sve! Kako da mu srce ne posve do djeaka, sagnuo je glavu, spustio rogovlje do
pukne! zemlje i rekao: Dugo te ekam. Sjedni meu rogovlje! I
Doao je u selo, pokazae mu to e raditi i gdje e djeak je sjeo, prihvatio se rogovlja, i jelen ga u laganom
spavati. Radio je po cijeli dan, a uveer, kad bi pao mrak, hodu odvede u svoje dvore...
legao bi na sjenik i razmiljao to e i kamo e. U mlin se
vie ne moe vratiti, sve je tamo mrtvo. Ali u planinu tamo Od onda, nikada vie nitko nije vidio malog djeaka.
su jelenski dvori! Morao bi potraiti Vitoroga, morao bi ga Nestao je zauvijek. Ali kad u nekoj umi usred rike
upozoriti da kae jelenima da ne riu tako glasno, da uvaju odjednom zaute jeleni i ne izlaze na vidjelo, tad lovci
svoj ivot od opakih lovaca. Da, morao, morao bi otii smrknuta lica zabacuju puke i naputaju umu. Znaju,
tamo, ali zar je on ptica? Bezbroj puta osvrnuo se i uvijek stigao je Vitorog i djeak. Obilaze umu i uutkuju jelene...
bi iza sebe opazio svoj trag. Sjetio se rijei svoga djeda: Tiho pucketa vatra. No je. Leim i sanjarim o jelenu.
Takav se ovjek nije rodio... I zaplakao bi opet i tuna Nada mnom grane stare bukve i lie koje vidljivo treperi
srca promatrao planinu koja se plavila u daljini. kad Martin razgori plam. Svud oko nas gluha no. No bez
Ali, dola je zima. Snijeg, studen, vijavica zamela selo.
zvijezda, bez mjeseca, bez rike. Niotkud glasa. Samo negdje
Okrenuo se djeak, a tragova nema! Zameo ih snijeg!
78.............................____...............................----------.. .-.....-................................- ........._..........,................ .............._____..._ 70

 daleko javljaju se uvari polja i duvaju u rog. Tuuuu... Tuuu...! '*

To je, naravno, pria, to o djeaku. Ali je ipak tajanstveno kako ponekad jeleni svi odjednom prestanu rikati. Kao da su se
dogovorili. Tko zna, moda i jesu!
Ne sluam Martina. Zatvorio sam oi i drijemam. Iz jelenskih dvora, drvoredom izmeu jela i borova, ide mi u susret Vitorog. Sad kad
mi je priao blie, vidim da to nije Vitorog, ve Kruna. Stao je preda mnom, kao pred djeakom, spustio rogovlje i veli: Dugo te
ekam...

22.
Jo je no. Crna bara, crna no
Auaa.. .Aouuuu... Aaaa...!
To je on! Poznam ga po glasu! Gle, gdje sada opet rie? Martin oslukuje, jelen se opet javlja. Znate li gdje rie? Na istom mjestu gdje
ste ga ostavili juer uveer. Kod visokog zasjeda. Hajdemo!
Za koji as bili smo tamo.
Aua... Aaaa... Oua...! Aaaaaa...!
Svie, sve podatljiviji postaje mrak. Na istoku zelenkasto-sivo praminja nebo, nevidljiva svjetlost natapa kraj. Kako su blage, kako su
diskretne boje u prijelomu jutra! Srebri se lie topole, jedva primjetno rumeni se brijest. Blijedi zora, krade se jutro, ali pod svakim
grmom, u liu meu granjem, na rubu ume skriva se jo uvijek dremljiva no.
K l i . . . k l i . . . k l i . . . k l a . . . k l a . . . k l a . . . kla...!
Orao kliktavac. Prvi meu pticama javio se ovog jutra.
Nije li mi taj isti pozdrav bio upuen one veeri kad sam ubio vepra? Neka je slavno ovo nezaboravno svitanje!... Njemu u ast, ubit u
jutros sve to mi izie pred puku!... Ne, ne sve! Ubit u samo jelena. Moga divnog, prekrasnog jelena! Ali, treba jo saekati. Neka se
razdani do kraja da mogu pucati.
Jelen rie negdje na rubu bare, a ja i Martin stojimo na zasjedu i ekamo jutro.
. .80................_____
L
 Pod zasjedom skakue zec. Svanulo je. Rumeni zora... jelena nema! Rie u umi, ali na bari nema ni kouta ni jelena! Da li e se vratiti
pitam se uznemiren i neumorno pretraujem oima rub ume.
Davno su ugasle zvijezde. Martin glasno razmilja:
Jelen rie u mjestu, sad nam drugo ne preostaje nego
da ostanemo ovdje. Jo jedino moemo popiti gutljaj rakije
to je sve. ekati i vidjeti kuda e vui koute. Ako idu na
poljanu dospjet emo tamo. Dok rie tu u umi, nema
smisla da se miemo bilo kuda.
Iz torbe vadi pljosku i prua je meni. Uz rub bare ulja se lisica. Izala je sada na prosjeku, zastala i sjela kao da razmilja kamo bi i kuda?
Mogao bih je lako ustrijeliti... Krenula je i zastala opet. Kopa neto uz rub prosjeke. Uzimam dalekozor i promatram. Izvanrednom
brzinom iskopava gnijezdo osa! Ose uzlijeu, napadaju je sa svih strana. Lija se brani, vitla repom, ali ne prekida posao. Sa zemljom uskoro
pone izbacivati komadie saa. Izvue jedan komad irok kao dlan, zgrabi ga i s njim ravno u ikaru!
Javio se jelen: Auaaa... Aaaa...!
to je sada, gdje se to javio?! Bez rijei grabimo puke i brzo se sputamo niz ljestve.
Na Vuicu! vie mi Martin i pojuri naprijed, a ja
provjeravam vjetar i bjeim za njim. Dok jo trim sa
zaprepatenjem se sjetim kud je ve otiao jelen! Jedva smo
ga uli! I ne na poljanu! U suprotnom pravcu!
Brvno na Vuici staro je i trono. Vidim Martina kako ga oprezno prelazi i domahuje mi rukom. Stiem ga.
Moramo ovuda zbog vjetra. Jeste li vidjeli kamo su ga
betije odvukle! Sad e ga voditi preko stare pruge u
sastojke. Moda ete pucati. Pourimo!
Pred nama vijuga Vuica. Povrh nje diu se magle. Uz obalu visoka vrbovka, sirak, trava do koljena.
A u . . . A u . . . Auaaaaa!
Trimo koliko moemo. Do pasa u rosi! Jo stotinu metara dijeli nas od raskra Vuice i stare pruge. Da li emo stii na vrijeme ili
e jelen ve prijei prugu?
 Tu sam! Oprezno provirujem drei puku u pripremi. Na
pruzi nigdje nikoga. Tamni, zeleni tunel... Stanem posve uz
rub. Zabijam tap u vlanu zemlju, puku oslonim o tap i
stegnem je u ramenu. Tako, sad moe doi. Ja sam
spreman!
Diem uznemireno, skoro sam bez daha. Sav sam mokar.
Krupne kapi znoja cure mi niz lice, naviru mi u oi, trebao
bih obrisati elo ali ne mogu. Drim puku u pripremi,
ekam jelena. Stigao je i Martin. Stisnuo se iza mojih lea,
pita: Gdje su? Slegnem ramenima: Ne znam!
Prosjeku preleti kukavica i oglasi se tuno: Kuku...
kuku...! Kuku je i meni, ne samo tebi! Ve deset minuta
strepim u iekivanju. Ni glasa! Jelen uti, kouta nema rie...! Hvatam ga u kri, samo to b r e . . . povlaim
da li sam zakasnio? U ustima mui me neki bljutav okus
valjda od one proklete krukovae koju pijem ve danima.
Na leima osjeam sunce. Sve manje nade, sve manje...!
Znoj. Ja nemam te sree da s koije ubijam jelene kao
baruni i grofovi. Sve svoje jelene teko sam zasluio. Muim
se, strepim, patim, ne spavam, gotovo i ne jedem. Vrludam i
lutam umama, spadnem s nogu, oslabim, omravim
upravo kao i jeleni. Ali za mene to je lov. Pravi lov! U doba
rike i oni i j a . ..
Mir!
Mir!
Eno ga! Jelen? Kouta! Proturila glavu i gleda ravno u
nas. Prokleta mrcina! Jo nisam doivio da bi kouta
proturila glavu na prosjeku, a da ne bi najprije pogledala
tamo, gdje je bio lovac! Sad samo mir... sad samo mir...!
Vjetar je povoljan, sunce joj tue u oi, moda nas nee
opaziti.
Stoji kao ukopana, stoji i bei u nas. Ako se samo malo
pomaknemo, znam to e biti... Idi, prolazi! Za tobom jo
ide cijela kolona a ti, matora, ti si prethodnica. pijun.
Osmatra! Vodilja! Proi... samo jo danas proi, nikada u
ivotu neu ubiti koute! Kunem ti se. . . prolazi!
Sad je okrenula glavu na drugu stranu. Odmah mi je
lake. Ispit je proao jelen je moj!
Krenula je! Izala je na nasip pruge, okrenula se jo
jednom desno, lijevo. .. njuka zemlju, die gubicu, ispituje
vjetar. . . i polako kree dalje. Sad e doi koute jedna za
drugom, njih etiri, a zatim...! Evo ih!
Drhtim. Srce mi tue u ustima! Stiskam zube. Evo i
trea kouta je vani. Stoje na pruzi, pasu u miru. Smiriti se,
disati duboko! Koute su nestale, ule su u ikaru za
vodiljom. Sad e doi etvrta i za njom jelen! Da li u
izdrati?! Evo i etvrte. Nije se uope zadrala na pruzi! Sad
e doi on... sad e doi jelen! Steem puku, kroz dogled
na puki promatram prugu. Ustrijelit u ga . . . sad u ga
ubiti!
Evo ga! Kruna! Iskoio je na nasip pruge, zastao i
ubrziva, sputam kri na lopaticu. Jelen stoji, kri malo
unazad, da mu dobijem plua. Sad treba okinuti...
Zadrati dah ne trepnuti okom. Sad!...
Ne! Ne!! vie Martin i grabi me za rame.
Pomaknula mi se ruka, poremetila mi se nianska linija,
nemam ga vie u kriu! Okrenem se kao munjom oinut.
Pitam ga uasnut: to je? to se dogodilo?!
Nemojte ga ubiti...! cvili Martin, drhti, oi mu se
krijese kao u groznici. . . Molim vas, nemojte ga ubiti!
Jelen se spustio niz nasip pruge i produio za svojim
krdom... Zurim u Martina, oima u ga satrti! Osjeam
kako su mi nabrekle ile na vratu, prsnut u od jada i
gorine. Viem:
Kako ste mogli, kako ste se usudili?! Kojim pravom?
Tko ste vi?
Jedna jedina misao obuzela me svega: Kui! Odmah kui,
spremiti stvari i otputovati. Ukoim puku, prebacim je
preko ramena i zagazim u travu.
Kamo idete? pita me Martin ne miui se s mjesta.
Kui. Iz lisnice izvadim dozvolu za odstrel jelena i
bacim je Martinu pod noge. Evo vam!
Martin podigne papir i polako krene za mnom. Bijes!
Oaj! I uma, i nebo, i zvijeri, i ptice sve je za mene
izgubilo dra. Na obalu Vuice izaao je srnda, pase, ali ga
 oima. Jelen? Trapa izmeu drvea, izmie mi lijevo. Koji
ne gledam. Kui, samo kui. Za mnom polako koraa j e . . . ? Sagnem se naas, da mu bolje osmotrim rog. Tog
Martin. Ide, ide i govori kao za sebe:
istog asa jelen primijeti i mene. Pucajte! vie Martin u
Vi ete otii, a ja u ostati. Dolaze lovci, ubiju i odu a sav glas, a ja sam ve bacio puku u rame, metak grunu kao
ja ostajem ovdje, ja ivim s njima. etrdeset godina ja ivim
baca i potrese umu. Za mojim leima okine Martin.
s jelenima... Takva krunaa jo nisam vidio. Zar niste Pritisak njegove puke zagluio mi ui. Jo vidim jelena...
primijetili da je mlad! Pustite ga neka ivi, neka jo ostavi
jo jedan metak rasparam za njim! Vie ga ne vidim. Stojimo
svoje potomstvo, a vi ete doi na godinu, ili za dvije ili za Martin i ja jedan pored drugoga i oslukujemo sve tie
tri godine, i tad ete ga ustrijeliti... Oprostite, ne mogu,
krhanje grana. Tiina. Uzbudljivi otkucaji srca i to je sve.
boli me srce... Traim Martinove oi. Drhti kao i ja. Pita me:
Ne sluam ga. Potpuno mi je svejedno to govori.
Jeste li ga vidjeli?
Osjeam se prevaren. Pokraden! Pritisak u sljepooici, u
Jesam.
rukama, u srcu. Prsnut u od gnjeva i gorine. Kako se
Sabija!
samo usudio! Nikad mu to neu oprostiti! I to on tu pria
Da.
mlad, lijep jelen. . . Je li to bilo kapitalno grlo? Nije!
Lijevi rog!
Obian kruna stotinu osamdeset toaka. I meni on ne da
Da. Bez paroaka. Dok ste viknuli: Pucajte! ve
pucati! Hvala... Lijep? Naravno, bio je lijep. Zato sam ga i
sam ga hvatao na nian.
htio ubiti. Otii u. to prije. Napustit u lovite i nikada
Ja sam promaio! veli Martin i gleda svoj karabin.
vie moja noga nee gaziti ove staze. Autobus mi odlazi
ini mi se da ste ga vi pogodili prvom. udno je
sutra izjutra, uveer u biti kod kue. Tako je prolo i to. . .
odskoio.
Iznenadna rika prekine mi misao i korak. Tamo kamo je
Bojim se. . . Pucao sam nasumce meu granje i
otiao Kruna, zatutnji rika.
drvee. . . Da smo samo malo prije stali! Na cijev bi nam
Au... Au... Aaauuaaa...!
doao!
U neposrednoj blizini oglasi se odmah drugi jelen.
Koimo puke. Traimo tragove naih zrna, poprilici
Oua... Auuu.. .Uoooaaa...!
onuda kuda je protrao jelen. Dva zrna nali smo ubrzo.
Stojimo bez rijei. Sudei po glasu, jeleni se pribliavaju
Kao da smo gaali s naslonom iz leeeg stava ravno u
jedan drugome. Riu sve borbenije, sve strasnije, sve lue.
stablo! Jedan hitac u hrasti zrno ga posve prepolovilo.
Tutnjava ume. Pakao. Kakva boanska muzika! Odjednom
Drugi usred debla stare bukve. Treega zrna nigdje.
jeleni utihnu. Stoje sada? Napinjem sluh. Jedva zamjetljivo
To je u njemu. To je prvi hitac i njime ste ga ranili.
dopire do nas lom rogovlja. Tuku se! vikne Martin,
Ako smo ga ranili negdje mora biti tragova odstrela.
priskoi k meni i ape mi uzbudljivo: Sad ete ga ipak
Mora negdje biti koja dlaka, kap krvi... Paljivo i briljivo
ustrijeliti! Brzo za mnom!
osmatramo svaku granicu, svaki list. Uzalud. Promaaj.
Nije traio stazu. Zaletio se meu trnje, pukom je krio Ode neranjen! velim i stanem, a Martin jo uvijek trai,
put. Jurim za njim, prestiem ga u prorjedu i tu naas
trai...
zastanem. Sada jasno razabirem i ujem lomljavu rogovlja. Drugi put u ivotu sada sam susreo jelena sabljaa. Neki
Jo se tuku. To je dobro. Trim dalje. Zar sam jednom
ga zovu i ubojica. To je opi pojam za jelene kod kojih se
priao jelenima na desetak koraka kad su spleli rogove i zbog starosti ili iz nekih drugih razloga izoblie oba ili samo
omjerili snagu. Naprijed, samo naprijed! Tu bi ve negdje
jedan rog. Izgube paroke i ostane im goli rog. Sablja. Takvi
morali biti... Odjednom, neka sjena promakne mi pred
su jeleni ponekad opasni. U tunjavama oni mogu ozbiljno
ozlijediti svog takmaca, a ponekad mu zadati i smrtonosnu
ranu. Iako su ovako tragini sluajevi vrlo rijetki, ipak se
jeleni sabljai svagdje odstranjuju s lovita u toku uzgojnog
odstrela, ili kad se za to prui povoljna zgoda. Eto, meni je
to drugi put da sam susreo takva jelena. Prvi put bilo je to
ba prole godine. Vidiio sam ga isto tako samo na tren.
Nestao mi je prije nego sam dospio dignuti puku. Ovaj
kojega smo sada susreli, neobino mu je slian. Ne bih se
zakleo moda je isti! I njemu je lijevi rog bio bez
paroaka, nisam siguran, moda je imao nadonjak. Rog
mu je bio savijen kao sablja, a na kraju iljat i bijel kao
bode.
teta to nam je otiao! veli Martin, uvidjevi
valjda da se prevario. Kakva mrcina! Jeste li vidjeli
kakvu ima vratinu! A ipak gaje Kruna nadjaao. Pobjegao
je, na alost!
Iz karabina izbacim praznu ahuru i novi metak gurnem
zatvaraem u cijev. Gledam u mislima sliku tog jelena na
kojega sam malo prije pucao. Kako je podmukli izgled imao
u asu kad su nam se sreli pogledi!
Izali smo na Vuicu na ono isto mjesto gdje smo bili kad
smo zauli jelene. Ve se razgorio dan, odskoilo je sunce i
mali umski svijet kukaca i ptica razmilio se, zaposlen. Uz
rub Vuice koraa nam roda u susret.
Idemo... to sad moemo? veli Martin. Krunaa. Za mojim leima vijuga Vuica. Negdje blizu
No meni se ne ide nikamo. Iznenada, obuzela me tuga.
Kako je sve to zavrilo alosno! U nekoliko minuta izgubio
sam dva izuzetna trofeja; izgubio sam Krunaa i promaio
Sabljaa. Ne mogu se smiriti.
Martine, ja u ostati ovdje.
Ovdje? emu?!
Tako. Vi idite, ja u ostati.
Onda u ostati i ja.
Ne, Martine, ne bih htio da budete danas pored mene.
Idite, ja u ostati ovdje, ekat u Krunaa. Moda e pod sjedila pod zasjedom na Crnoj bari. Da sam... Da sam
vee doi, moda e se javiti, moda e ga opet koute voditi okinuo sekundu prije nego me Martin zgrabio za ruku -^
na Crnu baru.
SA
Martin uti. Gleda me saalno i kima glavom.
Vidim, vi se srdite na me. Tuno vam je srce. to ja
mogu... popraviti se vie ne da. . . Kad je Kruna izaao na
nasip i kad sam ga vidio kako rie, onako obasjan suncem,
kad sam mu vidio rogovlje... nisam mogao! Zaboljelo me
srce za njim! A sada, evo, sad me prolo. Danas ili sutra, vi
ete ustrijeliti tog jelena i neka, ubijte ga! Gdje se izlego
taj, izlei e se i drugi. Tu se rodio, tu neka pogine...
Ne, Martine, nikad vie ja tog jelena neu ustrijeliti.
Pa zato onda ostajete ovdje?
elio bih ga jo jednom vidjeti. Kad ga nisam ubio
jutros, dok sam drhtao nad njim sad ga vie neu ubiti.
Martin stoji, gleda me i ne shvaa.
Zar vam nisam rekao, kad smo uli da se tuku, idemo,
sad ete ga ustrijeliti! Zar mi ne vjerujete da sam ga
pregorio?
Vjerujem, ali ja ga vie ne bih ustrijelio ni po
koju cijenu. Takav sam... Do vienja, Martine. Vidjet
emo se noas ili sutra ujutro. Sprmite mi prtljag i ostavite
me u miru. Zbogom!
23.
Popodne
Sjedim u sjeni granate topole i ekam svog jelena. ekam
spustilo se jato divljih pataka. Preda mnom stara pruga
usjeena u umu. Od zgode do zgode bacim pogled tamo
gdje mi je jutros stajao Kruna... Kako se sve to dogodilo
ne mogu jo sada vjerovati.
Sunce se naginje zapadu, sputa se za visoku umu.
Ugodilo je toplo jeleni jo ne riu i ovjek u miru
moe zatvoriti oi. . . Negdje guu golubovi. Kad bih barem
malo mogao zaspati! Kraj mene karabin Mauzer 8 x 60
Magnum. Da sam barem ubio jutros onu lisicu! Onda kad je
jelen bi bio mrtav. D a . . . !
 Drue, doputa li da ja ubijem tog jelena?
Pred mojim oima stoji ulibrk, stari banijski partizan.
Poginuo je u IV. neprijateljskoj ofenzivi. Poginuo je, ali eto,
sad stoji preda mnom, oslonjen na karabin.
Ti bi ubio jelena?
Da.
A kakva jelena, kojeg?
Bijelog. Ja ubijam bijele jelene!
Bijele jelene?! Ti ubija bijele jelene?!
Ja i ulibrk leimo, jedan pored drugoga, na maloj
uzvisini. Oko nas partizani i nekoliko pukomitraljeza jedan
do drugoga. Ispod nas, u zranoj liniji moda etiri stotine
metara, lei neprijateljsko uporite, eljeznika postaja
okruena rovovima, bodljikavim icama i nagaznim
minama. Jutro je, sunce se diglo ... Promatramo neprijatelj-
ske vojnike kako izlaze iz rovova, okupljaju se oko vatre,
pue, priaju..-. Kuhar, sav u bijelom, s velikom kapom na
glavi, debeo, na malim nogama ziba se amo-tamo kao
pingvin.. Cestom koja vodi stanici dolazi kolona domo-
brana. To su nai. Partizanski vod koji smo preobukli da
varkom pokuamo postii ono to bi teko ilo bez rtava Eno mog jelena! smije se ulibrk i zabacuje puku.
osvojiti stanicu! Mi odozgo gledamo jedne i druge. Partizani
idu nehajno, lagano u koloni po jedan. Puke prebacili kako
koji... vraaju se s ophodnje. U poetku nitko od
neprijatelja nije im obraao panju. No, uskoro opazismo
kako vojnici grabe oruje i skau u rovove. Zebnja u srcu.
Da li su ih otkrili? Pukomitraljesci pored mene ve su
poravnali niane strana, napeta tiina. A domobrani
idu, idu, kao da ih se nita ne tie. Evo, ve su na pedeset
metara od kruga. Netko ih zaustavlja povicima. Objanjava-
nja. Strepnja. Leim. Puna su mi usta trave. Moja je bila
ideja da presvuemo borce... Domobranski i na oficir idu
jedan u susret drugome. Rukovanje... provjeravanje ..
Stoje, razgovaraju. Pantomima strepnje. Na oficir die
ruku. Prolaz! Gutam slinu i tek sad primjeujem bljutavi
okus t r a v e . . . Nita, sve je u redu. Gotovo cijeli na vod
uao je u krug opasan icom, kad odjednom plane metak!
Uzbuna! Borba! Doznali smo poslije. Jedan od neprijatelj-
skih vojnika, stojei u rovu, opazio je civilne hlae ispod
injela jednog naeg partizana. Hlae ovite ovijaem...!
Istog asa opalio je metak, i tako otpone borba. Sve se
uskomea. Grunu bombe. Da unesemo jo veu zabunu,
nai mitraljesci puste nekoliko kratkih rafala iznad uporita.
Pored mene stoji ulibrk. Veli: Sad u ja skinuti jednoga
i die puku. Ne! viem ja ubit e kojeg naeg!
Neu veli on ja ubijam jelene. Eno, kuhara! Njega
u! I zaista u onom meteu nije bilo teko zapaziti jadnog
kuhara. Motao se, skakutao as amo, as tamo, pokuao se
sakriti iza kotla, pa bi opet iskoio ne znajui gdje bi spasio
glavu. Znao sam da je ulibrk izvanredan strijelac, pa ipak
u onom kovitlanju teko je bilo razabrati tko je partizan, a
tko domobran. Ubit e naeg, naletjet e na zrno a zato?
Ne! jo jednom viknuo sam, no ulibrk je ve
poravnao svoju rtvu, i metak planu. Kuhar se uhvati za
grudi, skupi se polako, padne i ostane nepomian. Bijelio se
na zemlji kao hrpa snijega. Sjetim se djetinjstva. Porueni
snjegovi...! Borba se umirila. Gledam kako nai odnose
plijen i pale uporite. Pusto. Nasred kruga hrpa bjeline.
To je bilo na Baniji u proljee devetstoetrdesetidruge, a
sad ulibrk stoji kraj mene i trai dozvolu da ubije jelena.
Kakvog jelena?
Bijelog. Ti zna, ja ubijam bijele jelene!
24.
Bijeli jeleni ive na sjeveru. Ja sam roen na sjeveru. Na
sjeveru nae domovine. Kad bi dola zima i pao snijeg, ja
bih postajao mali Laponac. Dobio bih ubaru, izme i
kratke, iroke skije i s djedom odlazio u lov. Djed bi me
odvodio na rijeku, i ja bih u iroku krugu obiao obalu i tad
se uljao uz vodu i plaio patke. One bi se dizale, prelijetale
nebo, a djed bi pucao. Uvee, doekivali smo divlje guske
koje su se u beskrajnim jatima sputale s maarskih jezera,
prelijetale rijeku i odlazile na jug. U maglene dane uljali
smo se poljem i vrebali guske iza stogova. Na povratku, ja
bih nosio ubijenu gusku. Drao bih je za glavu, a guska,
prebaena preko ramena, tukla bi me ispod koljena.
Slavodobitno i ponosno vraao sam se kui. Kako je bilo
sretno moje djetinjstvo! Sjeam se: jedne jeseni uveer
vraali smo se s polja kad opazismo u zraku kako lete
neke udne velike ptice. Ne znam ni danas to su bile
dralovi ili labudovi? Jedna je od njih sve vie zaostajala,
valjda od umora ili je moda bila ranjena, silazila je i kruila
sve nie i nie, kao daje odabirala mjesto gdje e se spustiti i
oprostiti sa ivotom. Konano je pala. Traili smo je dugo,
ali uzalud. Psa ptiara nismo imali... izgubili smo pticu.
Djedu je bilo ao ptice, i drugi dan odosmo ponovno traiti
pticu. Dousmo, naao ju je seljak iz susjednog sela. Mi k
njemu. Djed dri mene za ruku, ispituje seljaka. Jest
veli seljak vidio sam ja nju kako krui, sputa se sve nie i
sjela upravo kao ti pred mene. A ja sam imao u ruci batinu i
ve sam je gotovo lupio po glavi ali ptica odskoi pa bje!
Ja za njom. Tu pred selom sam je i zatukao. Odnio sam je
kui, oupao joj perje i pravo u lonac! Kuhao sam je est
sati i nita! Tvrda kao drvo! Bacio sam je svinjama...
Tako seljak dovri priu, gleda u moga djeda i pita ga: A
to bi ti sada? Perje? Pokazao nam je i perje. Koliko se
mogu danas prisjetiti, to je morao biti dral.
Ova zgoda sa dralom duboko mi se usjekla u sjeanje
zbog jo jedne stvari. Moj je djed bio u ruskom
zarobljenitvu, nauio je ruski i to je za mene bilo
mnogo znaajnije nauio je mnogo lijepih ruskih
pjesama. Kad smo ili u lov ili iz lova, esto bi se prisjeao
Sibira, tamonjih lovova i ne znam po koji put priao bi mi
kako je ubio vuka pomou zastavica. Nije mi tada bilo
shvatljivo zato vuk nije pobjegao, zar samo zato to su
okolo ikare stavili konop i arene krpice? To je zacijelo bio
neki ludi vuk svakako ne onako dovitljiv kao onaj iz
prie o Crvenkapici koji se posluio tuim ruhom i legao u
krevet!... Ponekad kad bi djed bio dobre volje, naroito
kad bi malo vie popio, pjevao bi satima ruske pjesme.
Mnoge od njih govorile su o lovu i ivotinjama. Jedna od tih
90
pjesama govorila je o tunoj sudbini galeba kojega je lovac
ustrijelio i poao dalje i ne pogledavi svoju rtvu! Pjesma je
bila lijepa, tugaljiva, i jo danas nakon toliko godina ostala
mije u pamenju. Vot vspihnulo utro, rumjanjatsa gori...
Nad ozerom blistaja ajka l j e t i t . . .
Moj djed je odavno mrtav.
Moje djetinjstvo takoer.
Bijeli jeleni ive na sjeveru...
25.
Veer u umi
Stojim na raskru prosjeka i razmiljam kamo da
krenem? Daleko je za mnom ostala Vuica i stara pruga.
Oko mene tama. Da podignem glavu, negdje meu granjem
otkrio bih zvijezde. Oko Raljeva jelen rie bez prestanka.
Mjesec e i ove noi pretvoriti umu u svadbene dvore. U
srebrnom sjaju, okruen svitom, moj e jelen proi umom,
najljepi od svih... Neka!
Tamo gdje sam bio i ekao Krunaa, nisam vidio ni jelena
ni koute. Sad stojim na raskru i razmiljam. Krenem li
prosjekom ravno, doi u do stare ciglane, izbit u u
Topolovac i kui. Tamo me eka Martin. Martin... Moda
je njemu danas jednako teko kao i meni. Uzmem li drugi
pravac, krenem li prosjekom lijevo, doi u na ribnjak.
Tamo me eka... tamo me eka... Tamo me nitko ne eka.
Svejedno, ipak idem da se oprostim s njima. I s Nikolom i s
Anom. Neu se zadrati dugo. Tek toliko da im pruim
ruku i reem: Zbogom! Moda bi bilo dobro da nekoliko
minuta razgovaram s Nikolom nasamo. Da mu kaem koju
drugarsku rije, da ga pitam dokle on misli tako i kamo ga
to vodi? Izvui jedno stvorenje iz ljudske zajednice, zabiti
ga ovamo u umu i tada ga napustiti i sramotiti je li to
dostojno ovjeka? A to onda ako mi Nikola kae:
Drue, ako eli jo jednog arana, ako eli jo stotinu
arana, idem, sada u ih ukrasti ali ostavi ti Anu i mene,
to se tebe ne tie! Da, moda on ima pravo to se mene
ne tie. Uostalom, imam ja dosta svojih briga, emu se
petljati u tue. Pa ipak, neka mi kae to hoe, idem na ribnjak. Ne urim. Tu i tamo oslukujem jelene. Prisjetim se Martina. Onaj to rie
na Cvetnjaku to je mlad e- trnaesterac... Na Babinu grobu rie dvanaesterac, zreo za odstrel. Oko raljevake bare kao i uvijek svatovi...
Svake godine posljednju no, prije nego bih napustio lovite, prenoio sam s Martinom u umi. Naloili smo vatru, priali smo i
oslukivali jelene. To bi trebalo da uinim i ove noi. Makar sam... Sutra ujutro sluat u ih posljednji put na ovom lovitu. Nita zato. Idue
godine lovit u jelene negdje drugdje. Kad bih ponovo doao ovamo u lov, ja ni jedanput ne bih mogao s pukom otii u umu a da se ne
sjetim svog jelena Krunaa, steglo bi me u srcu, ne bih mogao dalje... Znam, ja bih sutra ili prekosutra moda jo mogao nai i ubiti
Krunaa. Moda... Ali, kako da to objasnim, ja mogu danima i tjednima ganjati jednog jelena u namjeri da ga ubijem i bit u uvijek pun
onog strasnog lovakog uzbuenja, koje zapravo i jest ono to se zove: biti sretan u lovu, ali imati ve jednom jelena na nianu, imati
mogunost da ga ustrijeli, pa to ne uiniti, a poslije ga opet ganjati da doe pod puku ne! To za mene nema drai. Moda je to glupo, ali ja
prema takvom jelenu osjeam stanovitu odbojnost. Kako to objasniti, ne znam. Moda je to vezano za moje mladenatvo, za sudbinu jedne
od prvih mojih ljubavi. . . ne znam. Nikada vie takav jelen nije za mene ono stoje bio. Pa ni ovaj Kruna. Ja bih ga vrlo rado jo jednom
vidio, ali ustrijelio ne. Nikako! To je ono to Martin ne moe razumjeti. Ja jelena ubijem odmah, u f>rvom onom asu kad ga mogu
ubiti ili ga uope ne ubijem. Glupo, ali je tako. No vrijeme je da prekinem te besplodne misli. Preda mnom je ribnjak, svijetle prozori...
uje se pas. Kako je ono rekao Nikola? Udari ga nogom! Aha!
Uao sam, pokucao na vrata.
Tiina.
Pokucam jo jednom. Javi se Ana tiho, zabrinuto.
Tko je?
Gost!
92
 Po tome to nije odgovorila odmah, po onoj napetoj tiini, ja sam osjetio, ja sam znao da Nikole nema kod kue i daje sama. Sad
vjerojatno stoji nasuprot vratima kao i ja lomei se da li da otvori ili ne.
Zato mi tako nemirno udara srce?
ujem kako Ana povlai zasun i lagano otvara vrata.
Dobro vee!
Dobro vee.
Skidam eir, oslanjam se na puku.
Sama si?
Da, sama.
Gledam je zbunjeno, ne znam sam to da radim.
Ja sutra odlazim pa sam doao da se oprostim. Mislio
sam da je i Nikola kod kue...
Ne, nije. Poslije podne obrijao se, oprao, promijenio
rublje i otiao...
uti ona, utim ja. Jo uvijek stojimo nasred sobe kao u asu kad sam uao. I Ana sva smetena, niti mi nudi stolicu, niti se mie, oborila oi
kao da sam je ovog asa uhvatio na nepotenom djelu. Tek da neto kae, ona podigne glavu i upita:
Odlazite?
Da.
Ubili ste jelena?
Ne. Nisam.
uti. Konano se trgne, ivne, zgrabi i prinese stolicu.
Sjednite... Jelena niste ubili, a odlazite. Zato?
Tako...
Sjednem. Ana otila k ormariu, vadi bocu s rakijom, skuplja i brie aice, a ja je gledam ispod oka smrknut.
Hoete li ispiti?
Hou. U tvoje zdravlje, Ano!
U vae!
Ispila je, sjela k stolu i pria...
Kad sam ula lajanje psa i korake pred vratima,
protrnula sam. Kad ste pokucali, samo to mi srce nije
iskoilo od straha ...
A zar nisi mislila moda je Nikola!
 Ah...! odmahnula je beznadno rukom. Nego,
gotovo sam zaboravila, vi ste iz ume. . . Da ne biste malo
mlijeka, toplog?
Ako ima...
Imam.
Donijela je mlijeka i opet sjela. Promatra me kako jedem,
zabacila je kosu, igra se njome i ne znam zbog ega,
smjeka se. Po oima, po kretnjama, po svemu sam opazio
da se neeg oslobodila, postala je neposredna, blia,
govorljiva.
A komija Martin, gdje je on?
Otiao je kui.
Kui? A v i . . . ? Noivat ete ovdje?
Noivat u ovdje?! Ne, to nisam mislio idui ovamo.
Ali sada, odgovorio sam bez predomiljanja: Da. Sjenik
je valjda slobodan...? Jest ree Ana, va je leaj jo
uvijek nedirnut. Kad god sam ila u sjenik, bacila sam oko
na njega.
Veerao sam. Ana me ispituje o jelenima, zanima je
kakvu sam divlja vidio u umi, eli znati kad u opet doi u
lovite, hou li u svibnju navratiti i vrebati srnjake, pita me
zato ne ostanem jo koji dan na ribnjaku lovei patke a
ja na sva ta pitanja odgovaram sve krae i krae, dok
konano ne zamuknem.
Pijem rakiju i utim. Bolje daje ne gledam. Pogledam li je
dobijem volju da budem grub i opak.
Diem se, uzimam karabin. Idem! velim a Ana
stoji malo pognute glave i gleda me uznemireno.
Da uzmem pokrivae?
Ako ima, bit u ti zahvalan.
Da, ve su noi hladne...
Otila je u drugu sobu uzeti posteljinu, a ja sam izaao u
no ne ekajui je. Gledam ribnjak, trstiku, bjelasanje vode,
mjesec ... Kakva arobna no! Negdje daleko rie jelen. Na
ribnjaku bacaka se aran... Tiina. Ana proe pored mene
utljiva, bez rijei.
Da. Leaj gdje smo spavali one noi Martin i ja jo je
stajao nedirnut. Ulegnulo sijeno. Kad je to bilo? Prije dvije,
tri noi, a ini mi se tako davno. Gledam leaj. Ne moram
ga ni dirati. Samo uzeti plahtu, pokriva... Ana stoji gdje
je bila i one noi. U jednoj ruci dri svjetiljku, u drugoj
plahtu i pokrivae. Idem k njoj, gledam je, drhtim.
Napreem se da govorim mirno i razgovijetno:
Prije tri godine otac je uprezao konje, ti si bila iza
prozorskog okna, a ja te nisam ni vidio. Sad stojimo jedno
nasuprot drugome, nema oca blizu tebe, ni mua kao neki
dan. Dijeli nas samo ova svjetiljka i nju u sada utrnuti.
Ne znam da li zbog onog treperenja svjetla ili zbog
nemira, vidio sam kako joj je drhtala donja usna. Gledala
me irom otvorenih oiju, htjela bi neto kazati, ali ne
uspijeva. Topao, uzbudljiv dah osjetim na licu. Prigrlim je k
sebi. Klonusmo oboje. Sretni.
26.
Leimo smireni. Pored nas snop mjeseine, oko nas tiina
i mir. Anina glava poiva na mom ramenu. Moja ruka na
njezinoj dojci. Ona govori o sebi i Nikoli, a ja jedva da je
ujem. Umoran sam od lova i milovanja. Pospan sam.
Kuja je dvoje udavila u jami, a tree ivo iznijela.
Nikola ga donio kui i veli: Evo, iskopao sam mlade
lisice. Dvije su krepale, udavila ih jazavarka, a ovog u
mladog lisca dresirati. Danju e biti kao pas uvar, a nou
e hvatati fazane i nositi ih kui. Ja sam ve tada bila
pred porodom, gledam to mlado i saalim se. Mislim u
redu, hranit u i tebe, kad on to eli. Drugog jutra Nikola
skinuo krletku sa zida, izvadio eljugara, strpao ga pod
lonac i veli pazi da ne odleti! Mladog lisca metnuo u
krletku, uzeo puku, vidim sprema se u umu. Kamo e?
pitam ga, a on se smjeka i odgovori: Idem po lovinu!
I ode. Ne proe sat, evo ga natrag. Dri staru lisicu za
rep i vue je za sobom mrtvu. Doe, baci je preda me i
veli: Na! Ako e biti takva mati kao to je bila ova, bit
e dobro! A ja ne razumijem, ne shvaam i pitam ga:
to je? Eto veli odnio sam krletku blizu jame,
 stavio je u grm, a ja se popeh na drvo i ekam. Mislim,
valjda e stara traiti mlade! U krletki cvili mali lija, cvili i
ne proe nekoliko minuta, eto majke lije. Ubio sam je na
nekoliko koraka. Prila na metar krletki!. . . Toga asa
zamrzila sam onoga malog lijaa, premda znam da nije kriv.
Ipak, u smrt je dovabio majku. I kad sam uskoro rodila, ne
jednom sjetila sam se te izdaje i sve sam ga vie mrzila.
A zato te tukao?
Rekla sam. Kad sam ubila lijaa. Narasto je, bio je na
lancu, hranila sam ga, ali sve se ee ogledavao na koke.
Kad je prvu zgrabio i zaklao, udarila sam ga vilama ba
su mi bile pri ruci i dotukla. A znao je ve svata! Kad se
Nikola vratio, vidio i uo to se dogodilo, tad me prvi put
udario.
Prvi put...? Zar te jo koji put?
Da, jo me jednom udario, kad sam odbila da ga
pustim k sebi. Proljetos. . . Od onda i ne ivimo vie...
Privijam je k sebi, umoran i dremljiv. Miluje mi obraze i
poljupcem zasladuje no. Kao kroz san ujem psa kako sve
ee laje. Ona se tiho izvije iz zagrljaja i tog se asa
prenem.
Tko je? Da nije Nikola?
Kleei pored mene, Ana mi ape pod uho: Ne! Ti
samo spavaj. To su jeleni doli u bau, u kukuruz. Spavaj,
ja u odmah doi...
Poljubila me i otila. Zora mi je prekinula san. Sam
sam. Trljam oi i ne znam sanjam li ili sam budan?
27.
Da uem, da je pozdravim i da joj kaem zbogom?
emu? Svaki pogled njezin ili moj, svaka rije, svaki stisak
ruke, samo bi remetio mir, onaj sladak mir to ga nosim u
sebi.
Zaokrenuo sam u bau i idem stazom pored kukuruza
do ume, koja me tu oekuje na pedesetak metara. Bilo bi
dobro da se okrenem i da jo jednom pogledam to to
ostavljam, moda zauvijek. I okrenuo sam se. . . Kua,
dvorite, tagalj, orah koji blijedi. U pozadini nasipi i mrtva
voda ribnjaka. Iza ribnjaka jo spavaju tamne, duboke
ume. Kako bi bilo lijepo vratiti se jo jednom ovamo...!
Ali, to nije mogue. Bolje je ovako. Zbogom, Ano,
zbogom!
Skidam karabin i utisnem metak u cijev. Ako mi jutro
donese i djeli one sree koju mije poklonila no, onda ovaj
metak nee dugo biti u cijevi... Kamo da krenem? Prosjeka
lijevo, prosjeka desno, svuda oko mene uma i radost jutra
koje svie.
Niknuo je mrazovac i rumeni se pod rosom. Nad barama
vuku se dremljive magle, na prosjeci srna samica, na nebu
sunce bakreno. Cvrkut ptica... Idem, idem polako kui.
Zbogom ume i prosjeke, zbogom Ano i ribnjaci, zbogom
srne i orlovi ja sada idem, zbogom! Jeleni, kao i uvijek,
vama posebno skidam eir. Najljepi ste ukras naih uma,
ivite, radujte se i pjevajte! I ti, Krunau ivi!
Zaudo, pomisao na mog jelena koji nikada nee biti
moj nije me mnogo uzbudila. Pregorio sam ga. tovie,
gotovo da mi je sada drago, to ga nisam ubio. Neka ivi
takav ljepotan, neka pinije, neka miluje svoje drage.
Rumeni uma... Jesen stie, dunjo moja... Moja je dunja
Ana! Kako divne grudi ima! Eh, da sam lonar i da su joj
dojke od gline, do smrti bi mi ruke drhtale na njima. Da
sam lonar...
Na pedeset metara pred mene iskoi vrag. Pravi pravcati
mali crni vrag. Lasica! Preskoi prosjeku i nestane.
Zastanem, stavljam dlan na usta i oponaam cijuk mia.
Moda e se prevariti, moda e se vratiti! Tiina. Vabim jo
jednom. Opazim je na desetak metara u ancu kako izmeu
trave izdie glavu. Skidam karabin i mislim: ako te pogodim
ovom kuglom, ni dlaka od tebe nee ostati! Uostalom ne bih
ni dospio. Okrenula se strelovito i frknula u ikaru. Tjeim
se barem sam je vidio! Na stotinu metara preda mnom
izala srna s lanetom i pase. Sva srea to je tu blizu
raskre. Krenut u desno da ih ne smetam.
 I krenuo sam desno. Stoj! ovjek! U dubini prosjeke crni se ovjek! Stanem uz rub, bre prinosim dalekozor. Da nije krivolovac?!
Osmatram, gledam... ne, ono je Martin! Martin? Zar ono pored njega nije pas? to e Martin sa psom u umi? Ipak, tono! Ono je pas i
ono je Martin. Stanem usred prosjeke i eirom mu dajem znak. Sad i on opazi mene, posmatra me kroz dalekozor i, prepoznavi me, mae
eirom.
Drago mi je to ga vidim. avo neka ga nosi! Zavolio sam tog starca, bio sam juer grub, surov... a nije zasluio. Sva srea to je
naiao. Dat u mu rije da u na godinu ipak doi ovamo. A kuda bih, gdje bih naao sve te ljepote koje mi prua ova divna slavonska
uma? Gdje bih naao takvog pratioca, takvog druga kao to je Martin! Gledam ga, sve mi se vie pribliava. Eto, ve mi Lojko juri u
susret
cvili, skae pored mene dobri, ludi, runi Lojko! Ima li
na svijetu vrednijeg i runijeg psa? Krianac crnog jazavara
i magarca! Upravo tako izgleda krianac crnog jaza vara
i obinoga naeg domaeg, ludog, tvrdoglavog magarca!
Kad god ga vidim uvijek mu se nasmijem. Nizak, crn,
sedlast a glava mu golema, i na glavi jo vea, prava
pravcata magarea uesa. I dranje mu kao u magarca.
Ponekad po pola sata stoji nepomino usred dvorita,
mirka i ne mie se ma ta se zbivalo oko njega. Da umre
od smijeha! Jest, ali kad ta rugoba doe na trag svinja, budi
bez brige, pucat e! Naie li na trag vepra samca, uporno i
neumoljivo e ii za njim danima. Naie li na trag ranjene
divljai, dovest e te do cilja. No, evo i Martina.
Znao sam da u vas nai veli on.
to e vam pas? Ne mislite valjda loviti svinje!
Ne! Nego... sino, leim onako u krevetu, ne mogu
zaspati i sve razmiljam kako se to dogodilo... ono, juer.
Stalno mi je bila pred oima slika jelena. Onog na kojega
smo pucali vi i ja. Sabljaa. Vi ste ipak morali njega raniti.
Pokazao je pogodak!
Ne, Martine, na alost nije. To je on odskoio...
Ali je tog asa i dobio! Sluajte, ja sam satima
razmiljao o onoj slici... o slici kako sam ja vidio tog jelena.
98
Siguran sam da je dobio kuglu, i znate li gdje ste ga pogodili? U nogu! U lijevu zadnju nogu ili but. Niste li primijetili kako je malo
epao, kad je trao?...
Vi ste divni, Martine ali, vi ste sve to noas sanjali!
Nije se uvrijedio.
Dobro, moda sam sanjao. . . Ali uzeo sam Lojka.
Ako je ostavio samo jednu kap krvi, on e ga nai. A moda
sam uistinu sanjao. Duga je no pa ovjek svata prevre u
g l a v i . . . Moja je dunost da provjerim.
Sad me zbunio. Pokuavam i ja jo jednom tono sagledati sliku koju sam juer ujutro imao pred oima . . . Ja sam trao, Martin
nekoliko koraka za mnom. Sjena! Tono, jelen nije stajao, nego je i on trao nama u susret. Tada je zastao i odmah krenuo udesno,
okrenuvi nam svoj lijevi bok. Tog asa ja sam se sagnuo da mu bolje vidim rogovlje, i to je bilo dalje, ne bih se mogao zakleti. Jelen je
odskoio u asu kad sam okidao iz puke. Da li sam ga pogodio? Ako jesam, onda je to zaista moglo biti samo u lijevu zadnju nogu ili but.
Drugi je metak sigurno promaio, jer sam pucao... nasumce nisam ga ni imao poravnatog. No, moda je Martin ipak bolje vidio
pogodak s obzirom na to to toga asa jo nije pucao. Da li je jelen odskoio u asu kad sam pucao, ili je odskoio kad sam ga pogodio,
ne mogu se zakleti.
Martine, nita sigurno ne mogu rei.
Vidjet emo. Vae su stvari spremljene, na autobus jo
stignete, a ja u tamo u sastojke. Dunost mi je. . . elim
vam sretan put, i ne ljutite se zbog Krunaa...
Pustite, Martine. Krunaa sam ve zaboravio...
nego... to sad? Da idem kui, a vi ete traiti jelena koga
sam ja ranio?! I jo k tome Sabljaa! Ni govora! Ostajem
onda i ja, dok ne vidimo to je s jelenom. Idemo...!
Krenuli smo. Usput Martin komentira...
Tako da . . . to je najbolje. Znate li da sam juer htio
svoj vlastiti jezik pregristi. Vikali ste na me, tjerali ste me
kui kao psa! Pravo ste imali.
Nisam imao pravo. Oprostite za ono.
Imali ste pravo.
 konano nisam ugledao mrtva! Leao je na stotinu
Nisam!
metara od mjesta gdje sam pucao. Tek tu u blizini gdje je
Jeste, imali ste pravo! Ta ono nije bio nikakav
pao, pustio je krv. Hitac je bio propisan, pravo u pleku!
kapitalan jelen. Lijep... istina, bio je lijep, a znate, i ja
Bio je to stari deseterac izoblienog rogovlja. Ne samo zbog
imam neku slabost za krunae. Ta priao sam vam.
toga to mi je to prvi trofej, i ne samo zbog njegove
Oprostite...
zanimljivosti lijevi mu je rog posve iskrenut to mi je
Martine, zaboravimo to. Oprostite i vi meni. Bilo pa
jo danas jedan od najmilijih trofeja, medu ostalim i zbog
prolo...
toga to sam jelena pronaao kad sam ve mislio da je
Stigli smo na Vuicu. Evo nas, tu smo bili kad smo zauli
izgubljen. Toga sam se sjetio i sada, traei Sabljaa. Budi
riku suparnika... Evo zgaene trave, ovdje smo uli u
strpljiv...! Tragaj paljivo i neumorno, makar trai jelena
gutik kad smo uli da se biju. Sve je isto kao to je juer
za kojega nisi siguran da li si ga okrznuo kuglom!... Kamo
bilo. Tu smo stajali kad smo pucali. Evo prazne ahure...
nas je to odveo Lojko? Gdje smo mi ve od mjesta na kojem
tamo je prelomljen hrasti, eno drugog zrna u brijestu...
su se tukli jeleni! Evo, sad je i Lojko zastao. Valjda je
Jo jedanput pokuavamo otkriti bilo tragove treeg zrna,
shvatio da je na krivom tragu... Priem blie i vidim da je
bilo kap krvi, dlaku jelensku ili ma kakav drugi dokaz
pas zastao na sjecitu dvaju premeta. Iznenada Lojko
pogotka. Uzalud. Nita. Tono vidimo kuda je proao jelen,
postane veoma nemiran. Stane cviljeti, njuka amo-tamo,
promatramo svaki list, provjeravamo svaku granicu, nigdje
kad odjednom svom snagom baci se ulijevo i zalaje! Martin
traga odstrelu. Lojko njuka, pokuava nas odvui sve dalje.
ga jedva zadra na uzici.
Martin ga dri na uzici i paljivo prati kamo ga to pas
to je sad?!
odvodi. Sad je izbio na utabanu stazu divljai, na jelenski
Gledamo. Doli smo jednim premetom, a pas pod svaku
premet. Napreduje sve bre, ja i Martin gledamo desno,
cijenu vue u drugi. Martin zvjerka, desno-lijevo, kad u
lijevo, ne bismo li ipak otkrili bilo to. Lojko ide premetom
jednom asu uhvati me za ruku, privine mladi jasen i pokae
koji sve vie zavija udesno. Produi li ovako, uskoro emo
na list. Zagasita crvena mrlja. Kap osuene krvi! O, kako mi
doi na polaznu toku. to sad moemo? Nita nam ne
je radosno poigralo srce! Nisam mogao odoljeti da ga ne
preostaje nego pratiti psa. A Lojko vue... vue...! Moda
udarim po ramenu i da mu ne stegnem ruku. Bravo,
je to svjei trag jelena koji je jutros proao ovuda?
Martine! Otkinuo je taj list, smjeka se slavodobitno i jo
Moda... Izgubio sam svaku nadu. Ali iz iskustva znam
ga uvijek dri pred oima. Lojko cvili, otkida se, trza, poju-
koliko je vano biti uporan kada se trai izgubljena divlja.
rio bi dalje, ali mu Martin ne da. Gleda list i govori:
Nisam li svoga prvog jelena gotovo izgubio tako? Pucao
Sve do sada bili smo na krivom tragu. Kako je taj
sam na njega u Podravlju, imao sam dva pratioca. Pucam,
jelen motao vrag nek' zna. Sad je lake. Lake ako i dalje
jelen ode... Odu ta dva majstora, pregledaju mjesto gdje je
bude krvi. Molim vas, pridrite psa veli meni Martin a
stajao jelen, nadu neto dlaka. Krvi nigdje. Trae, trae i
ja u se malo vratiti unatrag, da pogledam. Jelen nije doao
nakon deset minuta vrate se i vele: Nita. Okrznuli ste
ovuda kuda smo mi ili, nego onim drugim premetom, i iao
jelena, otiao je. Pogodili ste mladu bukvu. I zaista, imali su
je nama zdesna ulijevo. Evo, to se lijepo vidi i po ostatku
pravo. Tono ispred jelena koji mije stajao u grmlju, kugla
krvi i obrisu na listu. Vidite, kuda je vukao. . . Gledam
je dodirnula mladi bukvi i okrznula ga. to sad? Da
list, gledam tu krvavu mrlju, ali priznajem, do takva
primim za gotovo da sam promaio jelena? A otkuda onda
zakljuka teko bih doao. Martin je poao ulijevo i vidim
dlaka? Pratioci prestali traiti, kau hajdemo, nai emo
ga kako paljivo promatra svaku granicu. Dakle, ipak sam
drugog jelena. A ja dr, dr, te lijevo, te desno, dok ga
....................... 101
 ga ranio! Evo dokaza da se Martin, taj stari majstor, nije uzalud prevrtao noas u krevetu i analizirao po stoti put onu sliku, koju je imao u
asu kad sam ispalio metak!...
Martin je nestao u ikari paljivo pratei tragove, traei obrise krvi, a mene je odjednom svega ispunila ona ugodna tjeskoba koju poznaje
svaki lovac na visoku divlja, kad nakon hica nade kap krvi tamo gdje je stajala divlja. Zar sam jedanput drhtao nad znamenjem jedne takve
crvene pjege, jedne jedine kapi krvi! Gdje je pogoen? Da li u ga nai? Po boji krvi pokuava se zakljuiti da li je zrno ozlijedilo plua,
jetru, butinu, srce... Kakve sve probleme otvara lovcu jedna jedina kap krvi, svjea ili osuena na travi ili na listu! Sjeam se jedne svoje
koute koju sam ustrijelio zimi za vrijeme uzgojnog odstrela. Bila je to neka stara jalovica, koju je trebalo ukloniti iz lovita. Odluio sam daje
ubijem, ali je neprestano stajala prikrita bunjem, sva osim trbuha, u koji nisam htio pucati. Stojim, ekam, ekam da se makne, konano mije
dozlogrdilo, a i zima mi je bilo okinem i udarim je ravno u trbuh. Nita! mislim jaki kalibar puke, teko zrno, nee ti ii daleko.
Sad samo miruj! I ostavili smo je u miru, kao stoje i red, ali kad smo poli daje pronaemo, koute nigdje. A snijega tek bilo tu i tamo. Jest, jasni
su bili tragovi, ali sve rjei i rjei. Bome smo se namuili. Nali smo je mrtvu tek drugi dan poslijepodne i to zahvaljujui samo Martinu,
njegovoj izvanrednoj sposobnosti u pronalaenju tragova ranjene divljai. Pa i sada, ekajui ga da se vrati moja jedina nada bila je
njegovo izvanredno iskustvo, koje do danas, barem u lovovima sa mnom, nije zatajilo. Ono to znam o jelenskoj divljai, i najvei dio moga
iskustva i znanja u lovu na jelene, dugujem tom ovjeku. Da... a juer... kako sam samo mogao biti onako grub! Ako naemo jelena, morat u ga
dobro nagraditi... Pomisao da u imati trofej jelena--sabljaa, ispunila me radou, nita manjom nego da sam ubio Krunaa. Ali, je li rana
koju sam zadao tom jelenu zaista smrtonosna?
Vratio se Martin, i kao da zna o emu razmiljam, veli: Mi smo juer imali sreu. Mnogo sree!

1Q2____.........._
 Zato?
Imali smo sreu to smo vjerovali da jelen nije
pogoen i to ga nismo pratili po tragu. Znate li kamo ste ga
pogodili? U trbuh!
U trbuh?!
Jest! Vratio sam se gotovo stotinu metara. Naao sam
rijetke tragove krvi u visini trbuha, neto sluzi, neistoe...
to je trbuh. Glavu dajem! Pogodili ste jelena u trbuh, i naa
je srea to ga juer nismo dirali.
Svakom lovcu kad uje da je divlja na koju je pucao pogoena u trbuh prisjedne ivot. Nema nita strasnije od toga. Takva divlja
neiskazivo pati i ugiba u stranim mukama. Ako nije uznemirena poslije hica, divlja ranjena u trbuh brzo legne da olaka boli, i tu obino
ugine, pet-est sati nakon to je pogoena. Pet-est sati paklenskih muka! Ponekad se digne, mui je e, trai vode... No, osjeti li da je
progonjena, ustane, ide, ide. . . ide satima, zabija se u sve gue grmlje i tu napokon klone i ugine. U takvim sluajevima za lovca je obino
izgubljena. Tragove ne ostavlja tko e je pronai? Nitko!
O svemu tome razmiljam sada, tu usred ikare, na raskru jelenskih staza, tu gdje smo nali prvu kap krvi, tu gdje sam osjetio prvu radost
ovjeka koji se unaprijed veseli rijetkom trofeju. Znam ako je Martinova ocjena da je jelen primio hitac u trbuh tona tada je sve ve
gotovo. On lei mrtav jo od juer poslijepodne, i sad preostaje samo jedno pronai ga. No, ako se Martin vara? Ako je jelen dobio u nogu ili
but tada znam to slijedi. Ganjat emo ga moda satima, a moda i danima! Prenuo me Martin.
Vi ete sada izai napolje, otii ete na Vuicu i okolo
na prosjeku, stat ete kod visoke topole odmah blizu
raskra, tamo je prijelaz. Ako jelen tu negdje lei i ako nije
mrtav, dignut e se i izai tono pred vas. Dajte mu jo
jedan hitac. Vjerujem da u ga ja nai mrtva. Pazite da ne
pucate u zdravog jelena. Ja u saekati desetak minuta, a
onda produiti i slijediti trag s Lojkom. Kad stignete, dajte
mi znak.
 Stigao sam brzo do svoga mjesta. Nije mi bilo teko
pronai visoku topolu. Dao sam mu ugovoreni znak i sad
ekam. Drim puku u pripremi, gledam niz prosjeku i tek
sad primjeujem kako je sunce visoko odskoilo i dobrano
zagazilo u dan.
ekam... ekam . . . i odjednom se sjetim kako je
smijena situacija u kojoj se nalazim. Vrebao sam jednog
jelena, a pucao sam u drugog. Rekao sam jutros da u
otputovati, a evo me u umi! Traili smo trag jelena u
jednom pravcu, nali smo ga u drugom. Tvrdio sam da ga
nisam ranio. Martin je naao tragove krvi! Juer mi je rekao
pogodili ste ga u nogu ili but, danas mi veli u trbuh!
Nita me ne bi iznenadilo da sada umjesto ranjenog jelena
iskoi ranjena svinja! To je lov. I kada o svemu tome
pria nekome tko nije lovac, nasmije se i veli ah, vi lovci!
Pucketanje granja! Bre puku! to bre pokriti ni -
anom mjesto gdje izlazi premet ekam. Da li e izai?
Jelen? Kouta? Da ne ubijem zdravog? Oprez, sve se blie
uje pucketanje i suanj. Divlja? Zar to nisu ljudski koraci?
Fiuk. Zove me Martin.
Skidam puku. Dakle, sve je gotovo, je li ga naao? Eto,
pojavio se na prosjeci. urim k njemu.
Jeste li ga nali?
Jesam. Doite. . .
Mrtav?
Mrtav.
Rekao je to tako udno, hladno. . . i ve se okrenuo i bez
rijei vraa se jelenskom stazom kroz ikaru odakle je i
doao. Idem za njim, ukoio sam puku i prebacio je preko
ramena. Neshvatljivo mi je Martinovo dranje. Ni estitao
mi nije! Nepojmljivo! Moda ga jo uvijek grize savjest to
nisam ubio Krunaa? Ali estitati... barem reda radi!
Uinit e to valjda pored jelena. Odrezat e hrastovu
granicu, umoiti je malo u krv, staviti mi je za eir i pruiti
ruku uz estitku: Dobra vam kob! Idem sada za njegovim
leima, Lojko izmeu nas jo uvijek na uzici, idem i
razmiljam to je Martinu. Ljuti li se?
Je li dobio u trbuh? pitam ga, a Martin uti, niti se
okree, niti odgovara, samo potvrdno kimne glavom i ide
dalje. Koji mu je vrag? Svejedno, ja sam zadovoljan. Makar
i u trbuh, glavno je da sam ga ubio. I neu se morati stidjeti
toga trofeja. Sabija! To se ne vidi svaki dan! Ipak sam ga
dobro poravnao! Gledam drvee kako se grana, oslukujem
ptice i milujem rukom izbojke mladog raslinja. Kako vedro i
radosno djeluje na me ova prekrasna uma. Sjetim se: Ako
mi jutros donese i djeli one sree koju mi je poklonila
no...! Ne, to nije djeli sree. To je mnogo vie od toga.
Odjednom Martin zastane, odmakne se u stranu, i ja meu
drveem opazim mrtvog jelena. Proboden rogom lei
povaljen na desni bok, ve pomalo nabrekao od vruine. Na
trbuhu zjapi mu iroka rana, oko nje muhe i crna, zgruana
krv. Gledam Martina, gleda Martin mene... Gui me neto,
drhtim. Surovom, elinom rukom netko mi trga utrobu i
srce. . . Je li to mogue, je li to mogue?! Pred mojim oima
lei mrtav K r u n a !!!
Zaklao ga Sabija. Ubio ga Ubojica!
28.
Pred mojim prozorom dvije srebrne omorike, dvije tihe
sestre u istom praznikom ruhu. Oko kue zbor vitkih
zelenih plesaa granate jele u struku opasane. Meu
granjem zlati se kamara. Djeli dvorita, ivad, vrt. Uz
vrtnu ogradu dva reda crvenih i bijelih georgina. U vrtu
ostaci ljetine. Pozadi uma, beskrajna uma.
Danju stojim uz prozor i gledam u polje...
Ne! Ve dva dana leim i ne miem se. U lovakoj sobi,
suelice mom krevetu, privren je na zid trofej Krunaa.
Trofej... Kako nepotpun i slabaan izraz za ovo rogovlje!
iji je to trofej? Moj? Va, i treba da bude va! rekao
mi je moj dobri Martin, ali ja znam, svjestan sam toga da ni
po emu nemam pravo prisvojiti ovo rogovlje i odnijeti ga
kui. Zamolio sam Martina da rogovlje iskuha, ja sam ga
oistio, uvrstio na plou i odredio mjesto gdje e visjeti na
zidu. Sad kad leim, mogu ga u miru promatrati bez bojazni da e odskoiti kao u umi i nestati mi iz vida. Tu, na zi du, na bijeloj pozadini,
njegova ljepota jo vema blista. Kako je tamno i iskriavo to rogovlje! Vrci paroaka isti, bijeli, neokrnjeni, poravnati u savrenoj simetrali! I
ne znam emu da se vie divim skladnosti i ljepoti tog rogovlja ili onoj osebujnosti koju tom rogovlju daje odsustvo ledenjaka i srednjaka.
Ako sam ikada vidio krunu za koju bi se moglo rei rascvjetala rua onda je to ova koju sada promatram. etiri bijela paroka kao
etiri bijele latice rue.
Kako je raskoan, kako je lijep moj jelen!
Ne, nije moj!
Nije moj i nemam sebi to predbacivati. Niim nisam pridonio smrti tog jelena, ali sam se zakleo: uinit u sve to mogu da ga osvetim. I
neu mirovati dokle god ne pronaem i ne ubijem onog drugog jelena, jelena-ubojicu. Nisam uzbuen, govorim mirno: ili e taj jelen
biti ustrijeljen ili u se ja sav satrti i krepati od muke i napora. On mora biti ubijen! Mora! Nas dvojica ne moemo ivjeti na istom lovitu. Ili
on, ili ja! Ve dva dana leim u ovoj sobi, leim, odmaram se, gledam Krunaa i natapam se mrnjom. Kad ustanem i kad krenem, trait u i
ganjati Ubojicu danonono, bez prestanka, bez predaha i bez milosti. Taj jelen mora biti mrtav. I tek onda kad njegovo rogovlje bude visjelo
na zidu, tu, u ovoj kui, tek tada u skinuti Krunaa i ponijeti ga sa sobom. Jer Kruna je ipak moj. Od svih jelena najdublje sam ga zasadio u
svoje srce i ponijet u ga da zauvijek bude pored mene.
Ve je druga no kako Martin izbiva. Poao je obii oblinje lugare, lovouvare, fazanare, uvare polja i ribnjaka, pastire koji u blizini
ume napasaju goveda sve one koji bi moda mogli susresti Ubojicu. Uinit e sve to moe da nam se odmah dojavi ako bi se bilo gdje vidio
takav ili slian jelen. Te smo mjere poduzeli meu ostalim i zbog toga to potkraj rike, kad se koute zatvore, jeleni tumaraju po cijeli dan, i
nije rijedak sluaj da se u po bijela dana pokae pokoji na prosjeci, na rubu ume pa ak i u polju! Predio u kome sam pucao na Ubojicu
pretraili smo Martin
106
 i ja paljivo, no tamo ga nema. One etiri koute nali smo
bez jelena. Kruna je dakle zaista obranio svoje koute,
ali je u borbi bio smrtno ranjen. Napustile su ga mrtvog.
Martin uporno i dalje tvrdi da sam ubojicu ranio i da je
jelen, u asu kad je odskoio, pokazao pogodak, a i poslije,
u trku, kao da je malo vukao zadnju nogu...! Ja nita od
svega toga nisam vidio i duboko sam i sada uvjeren da je
otiao nedirnut.
U toku ova dva dana to leim i odmaram se, bezbroj puta susreli su se nai pogledi. Ja obino stojim s pukom uz rub ume, a Ubojica se
iznenada pojavi na pedesetak metara u ikari i promatra me,.. Motri me upravo onim istim, podmuklim pogledom, koji sam u njegovim oima
zapazio kod prvog naeg susreta. Imao sam sada vremena da paljivo ispitam taj pogled. Onaj dojam podmuklosti ostao je i dalje, ali sam
pored njega, u oima tog jelena otkrio i neto neodreeno, neto po emu bi ovjek mogao naslutiti zasienost ivotom, starost, umor... ili jo
tonije: mutan, tugaljiv izraz koji ponekad susreemo u oima krave, kad je mesar odvodi iz staje. Ili sam se moda prevario? Uostalom, to nije
vano. Tko zna to je sve i taj jelen proivio u ivotu
ali to se to mene tie. Za mene on je samo Ubojica, jelen
osuen na smrt. Zapravo, on je ve mrtav. Treba ga samo
pronai i ustrijeliti! Da, treba ga pronai... Hrabri me
injenica da e jeleni rikati jo dobrih osam dana, a to je
vrijeme u kojem se moe svata uiniti.
Kad bih mogao i kad bi to imalo smisla, raspisao bih tjeralicu za tim jelenom. Umnoio bih njegovu sliku, prilijepio bih je na stotine i
tisue debala u umi i odredio ucjenu za njegovu glavu. Neka ga ustrijeli tko hoe, ja u platiti ne samo odstrelnu taksu, nego u i bogato
nagraditi sretnoga strijelca. Sadraj tjeralice mogao bi otkucati i djetli: Svima... Svima... Svima...! Trai se ubojica Krunaa!. . . U tom
sluaju trebalo bi da dam i lini opis Ubojice: desni rog deseterac, lijevi bez paroaka, svinut kao sablja. U tijelu krupan, debele vratine, tamne
grive, boja dlake svijetla.
Tog jelena ubit u ja!
.......______ ..................,,..;.._ 107
 Kraj mene stoji opet partizan ulibrk. .
Ti? A zato ti?!
Zato to ja ubijam bijele jelene!
Razmiljam: kako to da se sjeanje na ulibrka javlja
uvijek u meni povezano s razmiljanjem o jelenima ulibrk
ubija bijele jelene... Pitam ga: Ti si ubio i onog kuhara.
Zar je i on bio bijeli jelen? I on!
29.
Kroz polusan ujem kako mi netko lupa na prozor
Tko je?
Ja sam... fazanar. Imam pismo za vas.
Ustanem iz kreveta, dremljiv, mrzovoljan. Ispod prozora,
u tami noi, neka mi sjena prua papir. Zapalim svjetlo. Po
grbavim slovima prepoznao sam rukopis. Jelen pronaen,
uzmite ator i sve drugo. Martin.
Tiina noi. Drim komadi papira u ruci, podrhtavaju
slova, a ja ih itam sve iznova i sve se vie opajam sreom.
Kako mi srce bije radosno! Nemam koga zagrliti. U
susjednoj sobi spava lovouvareva ena pa ne smijem vikati.
Kako i na koji bih nain izrazio radost koja mi je iz srca
buknula u grlo, u ruke, u svaki djeli tijela! Sa zida gleda me
Kruna. Dostojanstveno, ozbiljno, hladno. . . Strpi se,
osvetit u te skoro! Ubojica je pronaen, uje li? Pronaen!!
Pozvao sam fazanara u sobu. Zdrav, jedar momak crvena
lica, sivih stisnutih oiju. Natoio sam mu zaredom tri aice
rakije. Neka prvu popije u zdravlje Martina, drugu u svoje
zdravlje, a treu u zdravlje svojih fazana. Lijepe mi je vijesti
donio! Uurbano spremam ator, vreu za spavanje, hranu,
pie, oruje... ispitujem fazanara. elim od njega saznati
to vie o jelenu!
Ja ga nisam vidio. Vidjela ga moja ena.
Tvoja ena?
Da. Pepica. Mi smo zajedno bili u umi, mi smo uvijek
zajedno, obilazili smo fazanska hranilita i Pepica ga vidjela.
ins
Gdje ga je vidjela?
Gdje bi ga drugdje vidjela u umi! U treem odjelu.
Dva odjela iza Pikorovog jarka.
Dva odjela iza Pikorovog jarka... Prvi put ujem za taj
jarak. Pitam ga koliko je dotamo.
Dobra tri sata ... hodom.
Pa kada si ti krenuo?
Ja sam krenuo jo za dana, ali sam navratio u selo.
Nestalo mi kukuruza.
Pridrava mi naprtnjau, i sad vidim da mu je kosa
crvena, neoeljana, koulja prljava, neoprana. Lovouvare-
va ena, uvi razgovor, ustala je i na brzinu dopunjuje nam
zalihe. Zna ve otprije, im uzimam ator i vree za
spavanje, nee me biti tako brzo. Ni mene ni Martina.
Kad u vidjeti svoga starog?
Kad i mene! odgovorim joj smijeei se, zabacujem
naprtnjau, drugu stavljam na lea fazaneru, uzimamo
puke i trnem svjetlo.
Vani nas doeka mrana uma i ugodna svjeina jesenje
noi u pono. Tri sata hoda... Treba ih neim ispuniti.
Pokuavam ponovo navesti razgovor na jelena. Ubrzo sam
primijetio da ga mnogo ne zanima ni moj jelen, ni jeleni
uope.
Kako ti je ime?
Joa.
Sad se tek prisjetim... Fazanar Joa...
Ne zove li tebe Martin Jazavac?
Eh, znate vi njega . . . I moju enu on tako zove.
Uvijek veli za nas: Oni jazavci! Martin svakome
pridoda neto, takav je ovjek. Ja sam jazavac, Nikola
ivotinja, lugar Mato vidra, cestar hrak ...
Moe li tie govoriti? upitam ga, jer me smetao
njegov glasan govor. Godinama se kreem u umi, prije kao
partizan, poslije kao lovac ulo mi je u krv da u umi
apuem bez obzira bio dan ili no.
Zautio je. Prosjeka kojom smo ili bila je oiena, ravna
i dovoljno iroka da smo udvoje mogli ugodno i brzo
napredovati. Zastali bismo samo pokatkad i oslukivali jelene kako riu.
A zato on tebe zove Jazavac?
Zato to tamo na fazaneriji imamo tijesnu sobu, pa
ivimo kao u jami... Jazavci! A fazanerija malena, jedva da
su sobu pregradili za mene.
Kako dugo radi na fazaneriji?
Dvije godine.
to si radio prije toga?
Prije?.. Pa. . . prije toga bio sam u zatvoru.
U zatvoru?!

to si uinio?
Ja nita. Lisica...
Aha! prisjetim se ja ti si onaj koji si operuao
kokoi cijeloga sela. Koliko si dobio?
to sam dobio... est mjeseci!
Zar si ti zaista toliki majstor?
Ne ja. Lisica.
Da, ali ti si je dresirao!
Nisam. To se pria, ali nije istina. Vjerujte. Ja sam
lisicu uhvatio dok je jo bila posve malena. Jedva sam je
pridignuo. I mlijeko sam joj davao. A znate kako je ovjeku
kad je sam. Ni iva dua nije bila sa mnom pod krovom.
Sirotinja, a i kua mi napola poruena. ivim tako sam kao
pae pa mislim, hajde, barem u lisicu imati! Otkidao
sam od usta da nju prehranim. I rasla je i odrasla. Ali uvijek
na lancu!
A kokoi nije dirala?
Nikad! Doe koko blizu nje, a ja se sakrio iza taglja
pa promatram. Lisica sjedne i ne gleda je. Proe joj koko
pred nosom lisica ni da se makne. Vidjeli i susjedi.
udom se ude lisici koja ne hvata kokoi.
Pa kako si onda doao u zatvor?
E.. ut ete. Jednoga dana odnio je vrag! Otkinula se
s lanca i otila. Lanac ve bio star, rav, dotrajao, i lisica ga
prekine i ode! Bilo ba pred vee Obiem vrt, pogledam
desno, lijevo, nema lije nema. Kad u sumrak, zacvili
neto pred mojim vratima, cvili, grebe... Mislim, doskitao se neiji pas. I viknem: Mar, mrcino! ali, ono pred vratima cvili i dalje.
Poem, polako otvorim vrata, a unutra mugne lisica, sjedne nasred sobe i gleda me. Sjedi, gleda me, gledam ja nju imam to i vidjeti . . .
U gubici dri koko!
ivu?
Ne, zaklanu. Ama, velim vam, sjedi i dri je u gubici
kao pas kad gazdi aportira fazana.
Dobra lija!
Jest... Obazrem se ja, to vani mrak, nigdje niko
ga, priem lisici i velim joj: Daj ovamo! I ona meni
lijepo preda koku. Poteno, kao brat bratu. Uzmem koku,
ogledam je, da vidim nije li sluajno moja. Gledam,
gledam. . . ali da! Ni susjedova! to da vam priam. Naloio
sam vatru, operuao koko, oistio je, iznutricu dao lisici, a
kokom zamastio brk.
I tako je poelo. . . velim, a fazanar se ee iza uha,
smije se i veli: Da, tako je poelo...
A perje?
Perje sam spalio... Kad sam koko izjeo i kad je sve
bilo gotovo, odvedem lisicu na njezino mjesto. Lanac
okrpim, uvrstim ga, mislim gotovo, sve je u redu.
Nikom nita. Pojeo vuk magare a ja koku. Pa?! Kad drugu
veer krst joj njezin nema lije! Gledam, opet je
prekinula lanac, sad na drugom mjestu. to u? Da je
traim? Ne proe sat, cvili ona pred vratima. Pustim je
unutra, sjedne ona usred sobe, gleda me, a koka u gubici!
to sam mogao? Pojeo sam i tu koku. Treu veer..
Opet koka uskoim mu u rije.
Ne, prevarili ste se. Treu veer donijela mi pijetla!
Ama pijetla! Koiju bi vozio!
I dokle je tako ilo?
Strpite se. . . tek je poelo! Vidim ja, dakle, da glada u
kui vie nema Sretnem ja jednog dana Pepicu i velim joj:
Hajde, preseli se k meni da ivimo kao mu i ena. A
ona isto bila siroe, posvoje vie gladna nego sita. Da
idem k tebi? A kako emo ivjeti? Od ega? Ne boj se ti
 velim ja njoj ja tebe volim, ja u tebe i kokoima
hraniti!
I? Je li dola Pepica?
Dola je
Voljela je i ona kokoi?
Znate, sirotinja ne bira. I tako se Pepica preseli k
meni, ja kupim nov, jak lanac za lisicu da ne pravi psine i
pustim je samo kad je trebalo svaku drugu, treu no..
I koka je tu!
Da. ivjeli smo dobro.
Ne sumnjam. ivjeli ste dobro sve dok nije banula
milicija.
Ne. Najprije su doli seljaci. Vele: Sluaj, oca ti i
majku, tvoja nam lisica krade kokoi! Bilo njih pet, est.
Viu, viu i silom bi htjeli ubiti lisicu. A meni lisica kao
krava!
Tako je. Ne da ti nju!
Ne dam. Velim: Ljudi, gledajte ovaj lanac, da li ga
lisica moe prekinuti? Ne moe! Da li ga moe skinuti? Ne
moe! Ne viu oni lisica ga ne moe skinuti, ali joj
ga ti skine i puta je u selo, lopove! Da, tako oni meni
viu, a ja ih pitam zato bih putao lisicu? Da krade kokoi?
Pa, ljudi, moja lisica uope ne jede kokoi! Gledajte. . . I
ja pred njima uzeo koko i bacio je lisici gotovo ravno u
zube. A ona, prokleta bila, kao da zna daje na ispitu. Sjedi,
mae repom i ne gleda koko! Doli i susjedi, potvrdili i oni.
Kau ova lisica ne hvata kokoi! Tako me susjedi spasie.
Mene i lisicu.
A kad si zaglavio?
Kad je, mrcina, poela krasti susjedove. A ja nisam
primijetio da su ve njihove dole na red! I tako me
napokon uhvate. Meni lance na ruke, lisici kou dolje.
A Pepica?
Njoj nita. Zato? Mi jo onda nismo bili pravi mu i
ena.
A danas jeste?
Danas jesmo.
I kako je onda bilo dalje?
in...........
Mene poslije suda otpremie u Lepoglavu i, da vam
pravo kaem, u mojih dvadeset i pet godina ivota prvi put
sam est mjeseci ivio bez brige. Radio sam, naravno, ali to
je meni rad? Najprije smo gradili neku veliku kuu, opinu,
kino, tako neto ... Onda jednog dana doao k meni uvar
kaznionice i veli: Sluaj, ti si na slobodi vjeto krao
kokoi i dresirao liju. Sad emo mi dresirati tebe, da zna
kako se uvaju koke i pilii. Hajde sa mnom. Da vam
pravo kaem, nije mi bilo lako. Mislio sam, sad e me
izlupati da do smrti pamtim kad sam krao tue kokoi.
Trese se meni tur, a uvar me dovede u neku upu gdje je
bilo tisue pilia, maine za legla, inkubatori, cijela farma.
Eto veli on pomagat e ovim ljudima, hranit e
pilie. I hranio sam, svi su bili zadovoljni. Uskoro, osnu
je se fazanerija. Oni rukovodioci u kaznionici govorili su:
Zato i u Zagorju ne bi bilo fazana? Biraju trojicu i medu
njima izabrae i mene. Doli instruktori, poslije sam i ispit
polagao i kad je prolo est mjeseci, ja sam dobio knjiicu
kvalificiranog fazanara!
A ta si platio dravi to te osposobila?
Nita. Kad sam izlazio iz zatvora, jo sam dobio 2457
dinara. Vele: Evo, to je tvoja uteevina, ostalo smo ti
odbili za stan i hranu.
I tako si postao fazanski majstor.
Jest. Doao sam kui, i ba tada naa umarija
osnivala fazaneriju, ja se ponudim, uzmu mene i zadovoljni
su. Ja isto.
A Pepica? Ona je s tobom?
Da. Mi smo uvijek zajedno. Htjela je i sada ii sa
mnom, ali se boji...
Koga se boji?
Jelena. ula je jednom da je nou neki jelen da
oprostite, povalio enu, povalio onako kao muko, pa se
boji. Boji se jelena... kad rie!
Prelazimo Vuicu. Tek tu uz obalu kud vijuga voda,
bjelina magle rastvorila je no. Negdje u blizini huhue
sova. Na sve strane riu jeleni. Uskoro emo proi pored
mjesta gdje smo ekali Krunaa. . . Eh, kako bi sve bilo
 drugaije da me Martin nije zadrao! Jo sat i bit emo
tamo. . . apne mi fazanar, a ja nikako da se snaem i da
shvatim gdje je to tamo? Da me Martin nije zadrao, ja
bih ubio jelena i ne bih sad iao tamo, nego bih ve
odavno bio u gradu, kod kue
Helen! Ti, naravno, nisi kod kue. Posljednja tvoja pisma
nosim uza se Znam ih napamet..
30.
Smatrala sam normalnim da tu veer bude kod kue.
Trea godinjica jednog braka pa makar taj brak bio i
tako tugaljiv kao to je na zasluuje ipak neto vie
panje. U takvim sluajevima (danima ili satima) postoje
ipak neke obaveze jednog partnera prema drugom Niti sam
eljela, niti sam oekivala reprizu svadbene noi, ali sam
smatrala razumljivim da tu veer budemo zajedno.
Pripremila sam neku skromnu veeru, kupila neto cvijea,
uredila sam kosu, ekala te. Mislila sam, sluat emo
zajedno muziku, razgovarat emo, zaboravit emo neke
stvari ili emo barem nastojati da ih zaboravimo. ekala
sam te do deset, zatim sam legla i itala do dvanaest. Nije te
bilo. Boljela me glava, digla sam se i pola u kupaonicu da
uzmem neki neuralgin. Vraajui se preko tvoje sobe,
odjednom sam zastala. Pogledala sam oko sebe i
zaprepastila se kao da sam prvi put u toj sobi. Gdje sam?
Svud oko mene rogovlje jelena, srnjaka, divojaraca,
preparati kojekakvih ptica, glave ivotinja, neke kosti, zubi,
kljove vepra... Uas! Stajala sam izgubljena meu tim
udovitima i pitala se ne znam po koji put: to radim
ovdje, kako sam dola ovamo? Drugog si dana slubeno
otputovao u Belgiju i nee te biti
tri tjedna. Poslao si mi do sada tri razglednice i pozdrav.
Zamolio si mi da ti piem. Evo, ispunjavam ti elju...
Sjedim u tvojoj sobi i razmiljam o nama. Ti zna, jo
prije vjenanja, govorila sam ti kako bih rado
imala dijete. Muko, ensko svejedno. Ti si govorio:
114 ......-...............................
Bio sam u jednom ratu, znam da e doi do drugoga, ne
elim strepiti za ivot jo i svoga djeteta. U doba atomske i
hidrogenske bombe suludo je raati djecu... Tako si
govorio i ja sam se tome povinjavala odriui se godinama
onog na to sam kao ena imala puno pravo. Te svoje
strasne elje sjetila sam se i sada kad stojim meu tvojim
trofejima i piem ti pismo.
Na zidu pored kamina stoji preparirani orao. Orao
tekavac. Toga si orla ubio onako usput vraajui se
jednog jutra u lugarnicu nakon to si lovio jelene. Bilo je
sunano prijepodne, orao je sjedio na vrhu osuene johe, uz
rub visoke ume, iznad jedne bare na pol presuene i obrasle
travom i aom. Stajao ti je na dvije stotine metara, prsima
okrenut. Digao si puku, oslonio se na drvo i gledajui orla
kroz onaj svoj dogled na puki, razmiljao si da li bi ga na
toj udaljenosti mogao pogoditi kuglom! Okinuo si i
orao se sruio. Kad si doao do mjesta, gdje je orao pao,
naao si ga iva u blatu, u prljavoj vodi... Orla! Stajao je i
promatrao te u smrtnome strahu. Slomio si mu krilo u
korijenu. Stajao je bespomoan, ali se ipak nisi usudio da
mu pristupi. Potraio si neku batinu, udario ga njome
nekoliko puta kao da tue abe, i tek kad si vidio kako mu
je glava klonula pristupio si blie i iz onog blata i mulja
pridignuo si pticu. Pa ipak, orao je jo uvijek bio iv, i da
mu se smiluje, izvadio si svoj maleni depni noi i jedva
jedvice ugurao mu vrak u potiljak, ili da upotrijebim
tvoj struni termin zatiljio si ga! Iz potiljka iknula
mu je krv, zadrhtao je u smrtnom gru, stisnuo posljednji
put svoje otre kande i zauvijek se smirio mrtav. Ti dobro
zna da u ovom opisu nisam dramatizirala nita. Sam si mi
ispriao sve ove detalje, a ja sam ih upamtila upravo zbog
toga to su jezoviti! Danas taj orao stoji u tvojoj sobi, eto,
upravo je preda mnom. I sada dolazi najstranije. Na to
tebe podsjea ova mrtva ptica? Na ono divno sunano jutro
kad si se vraao iz ume u lugarnicu? Ne! Da li te moda
podsjea na onu prekrasnu sliku zbog koje je vrijedno
danima lutati u prirodi: vidjeti orla na osamljenom drvetu
kako sjedi i osmatra kraj? Ne! Da li te podsjea na onaj
pogled, pogled smrtno ranjenog orla koji nepomian lei u
prljavoj barutini i gleda pred sobom ubojicu? Ne, ak ni to!
Taj preparat podsjea te jedino na dobar hitac! Zar sam
te jednom sluala kad si prijateljima pokazivao svoje trofeje
i doavi do orla slavodobitno uskliknuo: A ovog sam
udario kuglom na dvije stotine metara! Kuglom!!... Koliko
sam puta razmiljala, pa evo i sada razmiljam bio si u
ratu, pucao si u ljude, moda si i ubio koga, ali to su bili
neprijatelji koji su isto tako pucali na tebe, neprijatelji koji
su sijali smrt svima nama. Ali stoje tebi skrivio ovaj orao
bez obzira na injenicu da nisi ni imao pravo ubiti tog
orla, jer je ta ptica zatiena zakonom. Zato si ga ubio? Tek
toliko da vidi kako ti nosi puka. . . da vidi hoe li ga
pogoditi, tek toliko da ga ubije. Ubiti ga, ubiti bilo to i
bilo gdje, to je ono strano to nosi u sebi. Sad je ve prola
pono, i kad ti piem ovo pismo, svuda oko mene mrtvi
jeleni, mrtve divokoze, srnjaci; tek sada primjeujem koliko
si toga poubijao! I koute si ubijao, jest, sad se i toga
prisjeam i njih si ubijao premda nemaju rogovlje. Zato?
Da ubija, da iivi jednu strast koja sa sportom, pa prema
tome ni s lovom, nema mnogo dodirnih toaka. Jedna se
strana misao raa u meni: ti mi brani da rodim, ne veseli
se i ne eli dijete, ne toliko od straha pred buduim ratom,
nego prije svega zato to ti sam ne voli ivot. Ili jo
tonije ivot za tebe ne vrijedi mnogo. Ni ivot ptica, ni
ivotinja, ni ljudi! Zato ne eli da budem majka, ne veseli
se djetetu, liava me neiskazive sree, i osiromauje na
zajedniki ivot, koji je ionako veoma siromaan. I ja u koli
i ti u uredu mnogo smo zaposleni. Rijetki su asovi kad smo
slobodni, jo rjei kad smo zajedno. Pa i onda kad se
naemo o emu razgovaramo? Kako su isprazni i povrni
ti nai susreti! Ja ti govorim koliko sam potroila ovaj
mjesec, a ti mi svaki put mudro savjetuje da budem
tedljiva i to je sve. Ili gotovo sve. Moj ivot i problemi
kole ne zanimaju te mnogo. U tri mjeseca odemo jednom u
kazalite i dva puta u kino. . . Ti ita jednu knjigu, ja
drugu. Kakva je perspektiva naeg ivota? I nisam li ja u
tvojim oima samo mrtva, punjena ptica, jo jedan trofej
vie u kui? Ne znam. Znam samo da se zadnje tri godine
naeg zajednikog ivota mnogo toga izmijenilo i da nema
nikakva smisla ivjeti dalje tim ivotom. U meni praznina, a
oko mene u kui sami spomenici smrti. itava kosturnica.
Groblje! Ja ne elim ivjeti na groblju, ja ne elim spavati u
mrtvanici. Na mi dom samo o smrti apue, i ja znam da
je i naa ljubav ve davno mrtva. ovjeka kojega sam
susrela prije etiri godine, kojega sam zavoljela i s kojim
sam poela zajedniki ivot tog ovjeka vie nema. Takav
kakav si danas, takvog te nisam susrela, takvog te nisam
zavoljela i takvog te nisam nosila u srcu. to se dogodilo s
tobom da si se toliko izmijenio da li je tome razlog lov,
tvoja prezaposlenost ili to drugo ne znam. No, tvoja je
unutranjost do tog stupnja deformirana, da ja dalje ne
mogu zamisliti na zajedniki ivot. Razmisli o svemu tome
sada kad si daleko od mene, na putu. Vratit e se uskoro,
pa emo razgovarati. Pokuat emo jo jednom sagledati da
li je naa prolost do kraja pokopana, ili jo neto ivi u
nama. Meni se ini da je sve mrtvo i da je najbolje da se
rastanemo. aljem ti pozdrav. Helen.
31.
Primila sam tvoje pismo. Oprosti to ti odgovaram s
izvjesnim zakanjenjem. Kraj je polugodita i pune su mi
ruke posla. Ocjenjivanje, sjednice, predavanja... nisam
mogla stii. Zatim, eljela sam u miru jo jednom razmisliti
o svemu i ne pisati ti napreac. Iz tvog pisma izdvojit u tri
reenice, tri pitanja ili tri misli koje zasluuju naroitu
panju. Pie mi:
Sjedim u hotelskoj sobi. Oko mene goli zidovi, rasklimani
eljezni krevet, stol, stolica... Pusto, bijeda. Bijeda jednog
treerazrednog hotela koji je i suvie skup da bude nevaljao, i
suvie jeftin da bude dobar. Kroz prozor promatram vrevu
ulice. U daljini slavoluk pobjede. Pariz. Na stolu kraj mene
lei tvoje pismo. Reci, da li si me ikada voljela?
-^.......... 1 1 A
 Bez obzira na to to odgovor na ovo pitanje bio
pozitivan ili negativan ne moe bitno izmijeniti sadanje
nae odnose, ja se ne udim to si ga postavio. to je to
pitanje u velikoj mjeri poniavajue za mene to, naravno,
nisi primijetio.
Da li sam te voljela?
Nas dvoje sreli smo se u zrelim godinama naeg ivota.
Niti si ti bio djeak, niti ja djevojica. Ako danas razmiljam
o rastavi, to nije zbog toga da li si ti mene volio ili ne
ve zbog toga to bih htjela spasiti jo neto od svoga
budueg ivota, koji je s tobom, u ovakvim uvjetima,
potpuno promaen.
Da, ja sam te voljela! Voljela sam tvoje ive, crne,
nemirne oi, voljela sam nain tvog hoda, ono jedva
primjetno lelujanje, voljela sam tvoja iroka ramena, tvoje
prie iz rata, sjeanje na tvoje drugove, voljela sam tvoje
povratke iz lova kad si bio dremljiv, umoran, natopljen
mirisima ume i divljai... Voljela sam s tobom proetati
ulicom, razgledavati izloge i sluati tvoje duhovite
primjedbe
0 prolaznicima, o svemu to smo susretali. Voljela sam kad
bi spustio svoju ruku na moje rame i kad bi me prigrlio k
sebi i lomio bezobzirno i grubo. Priznajem, voljela sam te
1 ti mene. Postojala je ipak jedna mala razlika. Ti si mene
zavolio na prvi pogled, kod prvog susreta, tamo kod Elvire,
gdje smo se susreli posve sluajno. Vidjevi me, ti si bio
spreman da me odvede kui, da ti budem ena i da ivi sa
mnom, premda me nisi poznavao. Naprotiv, ja sam tebe
zavoljela tek naknadno. Zar smo jednom proetali, zar smo
jednom bili zajedno? I kad si prvi put otputovao na due
vrijeme mislim u vedsku ja sam odjednom shvatila
da te volim. Tih dana bila sam kao luda. Nigdje da se
smirim, nigdje da odahnem. Ma kuda ila, ma to radila, ja
sam sanjarila o tebi i brojila dane i asove kada e se
vratiti. Sjea se, na stanici kad sam te doekala zagrlila
sam te i izljubila pred svima. Prvi put! Nisam osjeala stid
ni pred prolaznicima, ni pred znancima. Znala sam vo
lim te!
.118.........................,...........____. ...............
Da li te moda mui ljubomora? Poznaje me valjda i zna
kakav sam. Moji odnosi s Olgom do tog su stepena sluajni,
trenutni, da nisu vrijedni spomena. Jedan povran flert i nita
vie.
Ne, ne mui me ljubomora. Tvoju igru s Olgom zapazila
sam dosta davno, ali me to nikada nije uzbuivalo. Meu
ostalim upravo zbog toga to te poznam. Uostalom,
nemam ja nikakvih iluzija o svima vama. Normalan
mukarac koji ima blizu etrdeset godina ima iza sebe
poprilici gotovo isto toliki broj kojekakvih Olga, Elvira,
Nataa, Irena, Greta... i tako dalje. Zidovi jo jedne
tvoje sobe mogli bi biti ispunjeni trofejima te vrste. Prema
tome, jedan flert vie ili manje ne zasluuje naroitu panju,
pa makar se radilo i o mojoj tako dobroj prijateljici kao
to je Olga! Ono to je mene zapanjilo kod svih tih tvojih
avantura jest pomanjkanje svakog osjeaja. ini mi se da ti
nikog ne voli, da nikoga nikada nisi volio. U asu se
zanese, uinio bi sve da stigne do cilja, a poslije... Ti si
ushien ljepotom i jelenima ali ga u sekundi ubije ako
ti se svide rogovi? Tako si postupao sa svim enama koje si
susreo, tako si na alost postupio i sa mnom. Ti si u biti
siromaan ovjek. Gonjen strau, luta po svijetu i ubija
bez ljubavi! Ptice, ene, jelene sve! Kao djeak volio si
skupljati marke? Stoje ostalo od toga? U podrumu nekoliko
prljavih unitenih albuma. Kanarinci, harmonika, kamera
to je ostalo od njih? Jedino su tvoje puke bile uvijek
oiene, podmazane, ispravne. Jedino one! Puke! Srce ti je
prazno i bez ljubavi bez obzira da li se radi o Olgi ili meni.
Ti si u mnogim stvarima ugodan drug, ali mu eni kao to
sam ja nikako!
Neko sam drhtao nad tvojim korakom. Nemirna srca
etao sam pred tvojom kolom i ekao da zavri sat i da te
ugledam. Slao sam ti pisma, cvijee, molio te i zaklinjao da
bude moja a sada kad mi predlae rastavu, ja ne mogu
smoi ni jednu jedinu rije. Zar sam sve to sanjao?
Moda si sanjao. Recimo da smo sanjali, ostanimo kod te
rijei, upotrijebimo taj glagol koji divno prikriva svu onu
........ ..........._. .
119
bijedu koju bi neminovno odrazila prava rije na ovom
mjestu.
Zbogom, Ivane! Kad se vrati, mene vie nee zatei.
Jedan tvoj trofej, jedna punjena ptica, makar i mrtva
otprhnut e i nestati.
Kamo sree da sam ptica. Otila bih na jug u toplije
krajeve. Gdje e nai toplije krajeve ena koja u mojim
godinama cijepa svoj ivot? Zbogom! Helen.
32.
Gdje e nai toplije krajeve...
Gdje u nai Martina? Da li je jo daleko do tog
Pikorovog jarka? Uli smo opet u visoku umu, tamno je
kao u rogu i jedva pratim vodia. Jazavac!
Gdje e nai toplije krajeve ena... Kakav nespora-
zum! Moja je ena lisica. Crvena lisica. Moja crvena
lisica!
Prije mnogo godina pria se tako ivio je u nekom
selu lovac. Kuica trona, a zemlje pedalj. Jedne veeri,
ekajui patke, opazio je lisicu kako sjedi na panju. Crvenu
lisicu! Nije mogao vjerovati svojim oima. Crvena lisica?
Jest, crvena lisica! Obradovao se lovac, digao je puku i
opalio. Ide lovac tamo gdje je stajala lisica, ide, smije se sav
sretan i razmilja koliko e novaca dobiti za krzno crvene
lisice. Zlatnik! Kakav zlatnik! Sto zlatnika nije mnogo za
krzno crvene lisice. I mislei tako stigne do panja na kojemu
je drijemala lisica u asu kad je ispalio metak. Panj je sada
bio pred njim, sagne se da dohvati lisicu, ali lisice nema!
Kako to? misli lovac ta vidio sam kako je pala, ubio
sam je! Trai lovac desno, trai lijevo, no lisice nigdje. Kao
daje u zemlju propala. Smrkne mu se pred oima i ode kui.
Vrativi se u selo, ispriao je seljacima, a oni se smijae:
Odakle bi u naem kraju bilo crvenih lisica? Takve lisice
nema. Ne postoji! Pametno su ljudi govorili lovcu, no on je
odmahnuo rukom. Nije valjda bio slijep, vidio je crvenu
lisicu. I ne samo vidio. Ula mu je u srce i nije mu bilo
120
spasa! Zakleo se pred svima da e tu lisicu ustrijeliti.
Zapustio je lov na zeeve i fazane, samo je vrebao lisicu. Iz
dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Nekoliko puta bila mu je lisica pred pukom i uvijek bi
nekim udom izmakla. Ali je svaki put siromah dospio
vidjeti njezino krasno, crveno krzno, koje ga je sve vie
zanosilo bojom i ljepotom. Da li je lisica bila uistinu crvena
ili se to njemu samo priinilo u zalasku sunca, onda kad ju
je prvi put vidio tko bi znao? No ta je lisica postala
njegova sudbina. Iz dana u dan sve ga vie zaokupljala, dok
nije zapustio kuu, enu i posjed lovei crvenu lisicu. Ni
trnje, ni rosa, ni vlaga, ni zima, ni vjetar, ni kia, nita ga
nije moglo zadrati. Vrebao je lisicu iz dana u dan, sve
nemirniji, sve slabiji. Nou bi sanjario kako je lovi i kako joj
se priuljao nadohvat ali bi redovito puka slagala ili bi
sama popadala na korak od usta cijevi, i lija bi opet utekla.
Danju bi obilazio polje, ispitivao tragove i odabirao mjesto
gdje e je uvee saekati. Videi ga kako propada, ljudi
su mu govorili: Ostavi u miru crvenu lisicu, zar nema
dosta drugih? I zeeva ima u izobilju, eno na panjaku, kolo
vode! Nije mario. Lud je! Oarala ga lisica! aputali
su ljudi, slijegali ramenima i prestali govoriti s njim. Pustili
ga u miru. Dola opet zima, ne znam koja po redu otkada je
lovac ganjao crvenu lisicu. Jedne veeri pronae u snijegu
svjei trag. Cijelu no probdio je u umi. Prehladio se,
gotovo je umro. U proljee, kad se pridigao nastavio je
lov. Satrt, izlomljen, jedva iv. Tog proljea smilovala mu se
srea. Ubio je konano svoju lisicu. Jo prije hica pogledao
je ono njezino divno crveno krzno i opalio. Lija se smotala i
ostala u mjestu mrtva! Posljednjim snagama potrao je
do nje, a kad ju je pridigao, pred njegovim oima bila je
obina, utosmea lija. ak pomalo ugava! Ni svjetlija, ni
tamnija od stotine drugih. enuo je umom prije nego se
vratio u selo.
Tako govori pria...
Zar sam jednom aputao sam sebi uvaj se lisice, uvaj
se crvene lisice!
A kako da je se uvam? Ne znam. Ali ako je bilo gdje ili
121
 bilo kada susretne u ivotu ne dii puku, ne pucaj u
nju! Okine li samo jednom nema ti spasa. Kad je vidi
gdje sjedi na prosjeci i kako se sva rumeni u onom crvenilu
reci sam sebi: Nije istina, nije crvena! Pa ako ti oi
kau: Jest, crvena je! ti ih zatvori i govori neprestano:
Nije crvena, nije. . . sve je to priin, opsjena, zamka,
nema crvenih lisica, nema, nema...! No ako ti srce samo
jednom apne: Gledaj, kako je divno crvena! propast
e, jer e tog asa otvoriti oi, dignuti puku i pucati u nju.
Priin, opsjena, varka... Snovi, sanje...! Slutnje! Kako je
siromaan ivot ovjeka koji nikad nije povjerovao u
realnost snova, kako je bijedan ivot onih, koji nikad nisu
kao onaj lovac strepili nad priinom. A tko zna,
moda ipak postoji negdje crvena lisica. Moda i pak...!
Tko zna?! I tko od nas nije u ivotu susreo i ganjao jednu
takvu crvenu lisicu? emu zatvarati oi, emu siromaiti
ivot. Malena kuica uz obalu gorskog jezera, osamljena
jahta usidrena u skrivenu zaljevu, zelenilo palmi i otoci
junih mora, daleke zemlje, divne nepoznate ene, i mnogo
jo, mnogo toga, zar sve to nisu crvene lisice? Netko ih
susretne jednom, drugi nikad u ivotu. Ja zavidim onima,
koji vjeno pred oima imaju crvenu lisicu.
Moja ena bila je jedna takva crvena lisica. Moja
crvena lisica. Rastali smo se sudski prije sedam mjeseci.
Sedam mjeseci! Dovoljno vremena da se liim iluzija; i
suvie malo da zaboravim priin.
Anda! Da li je i ona crvena lisica?
Ne, ona to nije. ovjek u mojim godinama mnogo rjee
susretne crvenu lisicu. Mnogo rjee! Na alost.
33.
Kako divno, kako uzbudljivo jutro!
Jo je bila no kad me Jazavac doveo na fazaneriju. Ja i
Martin krenuli smo odmah dalje do predjela u kojemu se
nalazio Ubojica. Rikao je dosta snano u mjestu, na
parilitu, i ja sam vjerovao da u ga u svitanje zavrebati i
122
ubiti. Martin me upozorio da jelen ima dvije koute i taj mi
podatak u mnogoemu olakava posao. Samo neka
svane... Odjednom, jo u potpunoj tami, u blizini zagraku
vrane. Tisue vrana! Noivale su tu u visokoj umi,
probudile se i umjesto da jedna drugoj poele dobro jutro,
odmah su se posvaale. Graku svuda oko mene, ja buljim
u no, a ne vidim nijedne. Uas. Kao da sam u ukletoj umi.
Zaarana bia, pretvorena u lie i granje drvea, zazivlju,
vape, prijete, zaklinju... Nepodnoljivi glasovi paraju mi
ui i pretvaraju tiinu jutra u sumanuti vaar bezbrojnih
luda. Da nisam ekao jelena, pucao bih ili pobjegao, ovako
to sam mogao? Valjda e prestati. Opazit e me u
svitanje pa e odletjeti... Odletjele su prije svitanja. I opet,
kao po dogovoru iznenada i sve odjednom. Zaleprale su
i nestale. Nisam vidio ni jedne. Fantastino. Za njima
zavladala je uobiajena tiina i ona ugodna i podatna
mekoa noi kad je u umi jo tama, a na nebu ve gasnu
zvijezde i sluti se jutro.
Sad stojim uz rub ikare i oslukujem jelena. Negdje s onu
stranu odjela stoji Martin i isto tako kao i ja ovdje eka
svanue. Otiao je tamo da pazi i osmatra prosjeku, ako bi
se jelen ili koute povlaile na onu stranu.
Jedva primjetno svie. U grmlju sam, u rosi do grla. No
se pretapa i blijedi, oko mene ve skakuu ptice. Sve jasnije
razabirem raslinje i obrise drvea. Jelen rie snano,
dubokim mranim glasom, a njegova rika odzvanja u meni
kao sirena kad poziva na uzbunu. Da li on to mene zove?
Ruga li se ili izaziva? Ne mogu vie izdrati, moram k
njemu. Preda mnom na crnom trnu, paukova mrea
razapeta o dvije grane blista kao da je srmom okovana.
Trgam je, saginjem se do korijenja, podvlaim se pod
bunje, puem ispod granja sve blie k jelenu, koji rie
zlobno, slavodobitno! Evo, naiao sam na jelenju stazu.
Sad u lake napredovati, samo neka jelen rie. Palim i -
gicu i osmatram vjetar. I on je povoljan. Naprijed, samo
naprijed! Drhte mi ruke, sav sam mokar. Diem teko.
Oslukujem. Tu je, blizu je! ujem ga kako hoda i kako
rogovljem kri granje. Blie ne smijem. Jo nema dovoljno
svjetla za hitac. Tu je. Moda osamdeset do stotinu metara
udaljen od mene. Rie neto rjee, tek toliko da me upozori
da je jo uvijek tu na svom mjestu. Prenik u kome se kree
iznosi oko pedesetak metara. To mu je parilite. Tu ganja
koute, vitla se s njima, miluje ih i piruje. Moram ga
ustrijeliti. Miran sam. Vjetar mi je povoljan, za sada je sve u
redu.
Od vremena do vremena izgubi mu se glas kao da se jelen
udaljuje. Ne jednom prevario sam se tako. Pourio bih
naprijed mislei da jelen odlazi i time upropastio vrebanje.
Promjenu u glasu esto prouzrokuje razliit poloaj u kome
se nalazi jelen kad rie. Nevjerojatno kolika je razlika rie li
tono u pravcu u kome se nalazi lovac, ili u suprotnom.
uma snano upija zvuk, i ovjek se lako prevari.
Ubojica jutros rie vrlo dobro. Glas mu je malo hrapav,
ali pun. Kao da se iz bave izvija. Stari jelen. Jo onda, u
prvom susretu, kad sam u sastojcima pucao na njega, vidio
sam da ima dobru vratinu, vratinu koja je tako
karakteristina za stara grla. Jelen ivi neto preko dvadeset
godina. Pari se valjda od tree ili etvrte. Koliko kouta
obljubi za svoga ivota?
A uu u. .. Au uu uu .. . Aa aa a .. .!
Zalutale su mi misli. Oprosti. Tu si dakle jo uvijek. Tu
sam i ja. Neto si otiao ulijevo zar ne? A gdje su ti
koute? Kraj tebe? Neka samo pasu u miru. Ali tebe u
ustrijeliti. Jo jutros. Ustrijelit u te, jer si ti ubio drugoga.
Ubio si Krunaa, najljepeg jelena kojega sam susreo u
umi. Moga jelena!
Auuu... Ouaaaa...!
Ne zovi me vie. Evo, jutro je svanulo, idem. Sad idem k
tebi bez milosti i bez srca, a ti se spaavaj kako zna! Za
koju minutu bit e sve gotovo. Ili e biti mrtav, ili . . .
Skinuo sam cipele. Tri para debelih vunenih arapa
omoguuju mi da idem beumno kao maak. Tiho s noge na
nogu. Korak po korak. Pod stopalom treba izbjei svaku
granicu. Oi mi araju desno, lijevo. Otkriti koute! Kako
bi to bilo divno! Stoj! Jelen ne rie. Ni korak dalje. Da se
124 ...'.......................................- . - ..................-........ -
nije izmijenio vjetar? Rie! Naprijed! Jo dva koraka... jo
jedan. Ne moe vie biti daleko. Napeti sva ula! Oprez!
Svakog asa mogao bih negdje opaziti jelena ili on mene!
Jo samo malo... eno, otvor u zelenilu. Prorjed. Da nije
parilite? to se ono pomaklo? Nije li...? Jest! Eno mu rog!
Lijevi! Sabija! Ubojica! Tijelo mu je prikrito. Pripremiti
puku... prokletstvo, zamuen mi je dogled. Briem ga
nervozno. Srce, smiri se! Ne tuci tako, promait u Ubojicu!
Eno, jo mu vidim rog, puka mi je spremna. Samo da se
malo pomakne. Da mi barem djeli vrata otvori. Ne bih ni
asa premiljao. Makar u oko. Samo neka se otkrije.
Magnum. Satrt u mu vratne ile, past e u vatri. Samo da
mi se malo otkrije. avoli, gdje ste sada, nuzljubi? Nema
sada nijednog da ga uznemiri... to je ono? Kouta?
Jest, ne znam otkuda se pojavila. Iznenada kao fantom.
Kuda e, gdje je druga? Stoji tono meni nasuprot i bulji
u mene! Prokleta bila! Makni se. Ne! Ide jo blie k meni!
Stoji i bei! Die gubicu, ujem je kako snano uvlai zrak.
Vjetri. Zar me osjetila? Nemogue. Zar se izmijenio vjetar?
Javio se jelen. Nije li se neto udaljio? Evo, javio se ponovo.
Jest! Jelen odlazi! Jelen odlazi, a kouta stoji kao ukopana i
ne da mi da se maknem. titi mu uzmak? to u, to da
radim? Da se povuem? Kamo? Ne poznajem jo ovaj
predio. Postoji li neka staza ljukarica...? Gdje? Treba brzo
odluiti. Jelen opet rie. Nema nikakve sumnje, povlai se.
Izvlaim se i ja. Ostavljam koutu i nasumce bacam se u
gusti. Zaobii jelena, izbiti to prije na prosjeku!
Prokletstvo, jelen vue udesno, nee ga ni Martin vidjeti!
Mokar sam, sav sam mokar. Zar tu nigdje nema staze?
Probijam se kroz gusti, padam, diem se ponovo. Zaplakao
bih od muke, od jada i gorine! Tako sam bio blizu cilja...!
Tu bi ve negdje morala biti prosjeka. Jelen je zautio. Da li
je ve preao prosjeku? Pouri govorim sam sebi ali
uzalud. Ne mogu bre. Iskoit e mi srce, ispustit u duu!
Posljednjim naporom krim si put.
Prosjeka!
U daljini primijetim Martina. Ide laganim korakom i daje
mi rukom znak da je jelen proao...
 Sve je izgubljeno. Tjeim se: glavno je da smo pronali jelena. Nee mi utei. Ustrijelit u ga i skinuti mu rogove, danas ili sutra. Jamim.
Uzbudljivo, nezaboravno jutro!

34.
Podigli smo ator na rubu omanje istine ispod grana debele bukve. ator je naranaste boje s dvostrukim krovom, doima se u onom
zelenilu kao kuica patuljka iz djeijih bajki. Sad leim pored atora i promatram nebo. U daljini golemo jato lastavica treperi gotovo
nepomino. Sele na jug. . . Sa svih strana skupljaju se oblaci i rastuuju nebo. Pored mene Martin je naloio vatru i pee na aru klipove
kukuruza. Gdje ih je samo naao, sada, mlijenjake! Umoran sam od hoda, iscrpljen od uzbuenja, ali ne mogu zaspati. Peku me noge.
arape su mi mokre, pune znoja, trebalo bi ih skinuti, zamijeniti ali tko e sada prekopavati po prtljagu i traiti druge! Kako kukuruz
divno mirie! Koji je danas? Koliko mi jo dana traje dopust? Neu se brijati dok ne ubijem jelena. Meso mu ne vrijedi mnogo. Seljaci ga
ipak kupuju. Seljaci kupuju sve. I crnci! Svi smo mi pomalo crnci! Na Crnoj bari vidio sam prole godine krmau s petero nazimadi. Rovali
su i do uiju zagnjurili gubice u a. Da sam bio malo vjetiji, mogao sam ubiti nazime. Krmau sam ubio. Trebalo je najprije nazime, pa
poslije krmau. Ispekli bismo ga na ranju. Raanj. Nikola pee arane na ranju. Zna li da sam onaj isti dan noivao na ribnjaku? Ana...
Zna li ona da sam jo uvijek na lovitu? Jelena u ustrijeliti danas ili sutra. Sigurno! To e mi biti posljednji jelen. Neu ih vie ubijati.
emu? Moja ena, moja biva ena smatra da sam ubojica. Nju ubio nisam. Prije je ona mene. Kakav nesporazum! A to znam, moda sam
ipak ubojica! ovjek bez srca! Gledajui na cesti nemonu staru enu, prosjakinju, meni esto udare suze na oi. Meni, ubojici! Bezbroj
puta brisao sam suze gledajui u kinu kakvu glupu melodramu ili
sluajui kakvu osjeajnu muziku. To isto doivio sam itajui dobru knjigu ili gledajui u teatru kakvu potresnu scenu. Moja ena veli da
nemam srca ni ljubavi za ljude, da sam bezosjeajan. Smijeno, pa odakle mi onda suze? Istina, nikada nisam plakao nad mrtvim jelenom. Zar
je to dokaz da nemam srca? A moda ga uistinu nemam?!
U redu, nemam ga! Ima lovaca koji ni za kakve novce ne bi ustrijelili koutu, srnu, a kamoli lane! Ja sam ubio i koutu, i srnu, i lane, ja
mogu ubiti sve! Ja mogu jesti abe, pueve, jeeve, mlade psie, ja s jednakim uitkom jedem dobro pripremljenu konjetinu kao i svinjetinu.
Jedem sve ali i ubijam sve! Svi ti farizeji koji kolutaju oima i snebivaju se nad nama lovcima istovremeno iste savjesti jedu kokoi, pilie,
fazane, janjce (na ranju!), patke, telad, krave sve! Savjest im je ista. To su zaklali drugi, a ne oni! Licemjeri! Orla sam zaklao, to je istina.
Ali zar je bolje pustiti divlja da se mui i da pati pred smrt? Ranjenu trku poneki lovac uzme u ruku i udari joj glavom nekoliko puta u
kundak, dok se ne smiri. Drugi to rade na taj nain to ptici izvade krilno pero i njime joj probodu potiljak. Zatilje je, kao to sam ja zatiljio
orla. Smrt nastupa gotovo trenutano. Ranjenog srnjaka ili jelena jo ne tako davno dotukli su lovouvari probivi mu srce posebnim
noem, koji su u tu svrhu uvijek nosili uza se. Danas je drugi obiaj. Ranjenoj visokoj divljai lovac daje fang us kako to kau
Nijemci. Na naem jeziku reklo bi se. . . Kako? Hitac iz milosti? Nije dobro. Uope, ta naa lovaka terminologija ne vrijedi piljiva boba! I
ne samo lovaka. U svakoj oblasti nedostaje na stotine rijei, pa ak i tamo gdje to ne bi oekivao. Kad si gladan, pa se najede, veli sit
sam! Kad si edan pa se napije veli kako onda veli? Napit sam? Gasan? Nije dobro, ne valja. Nema izraza. Fernrohr stoje to?
Dalekozor, dogled, dvogled? Nita od svega toga, kad te rijei imaju ve otprije odreeno znaenje i to posve drugaije od dalekozora koji je
uvren na puki. Da bi kako tako ispunili tu prazninu, po nekom preutnom dogovoru nazivamo Fernrohr (optiku spravu uvrenu na
puki) dogledom, za razliku od dalekozora. Krpanja!
 Utjecaj njemake lovne kulture osobito u terminologiji Noas, dok me pratio, Joek mi je rekao da su
pojmova lova na visoku divlja oit je. Uostalom, to je oni
razumljivo. Gospoda su grofovi lovili, a muzi su bili
raubici. Da bude raubic, ne treba ti ni Fernrohr ni jesmo...!
Wechsel, ni Anschuss, ni Hochstand, ni Schvveishund Pa neka budu..
dosta da ima zamku, a ima li i puku tko ti je ravan?
Grof? Kakav grof! sada zakoniti mu i ena. Vele, prije nismo bili, ali sad
Martin me lagano dirne nogom, prui mi peeni
kukuruz i veli: samo za koga? Prije godinu dana
Idu jazavci.
Tko ide?
Jazavci.
Okrenuo sam glavu, tek toliko da vidim prosjeku koja
izbija na livadu, tu blizu atora. Fazanar i njegova ena
vukli su nekakva mala kolica i urili prosjekom.
to rade? pitam Martina, a on mi veli da
obilaze
fazanska hranilita i, govorei mi to, stavlja na raanj
jo
jedan klip kukuruza. Nita na svijetu ne mirie tako
ugodno
kao mladi kukuruz ispeen na aru u umi.
Pazite, sad pazite! ape mi Martin.
Tek to su opazili ator, Jazavci zastali kao ukopani.
Upravo kao divlja kad zastane iznenaena pojavom
ovjeka.
Sad e se okrenuti i pobjei!
Jo Martin to nije izgovorio do kraja, a fazanar i
njegova ena okrenue ona mala, drvena kolica i bje!
Kod prve poprene prosjeke skrenue i nestae nam s
vida.
Uvijek oni tako veli Martin. Gdje god
mogu
izbjegnu ljude. Naroito ona! Sad e bjeati koliko im
snage
dopuste, zapuhat e se i utati, a onda e povaliti on nju
ili
ona njega. Kud god prou, smrdi uma za njima. Pare
se
gdje stignu!
Imaju pravo. Zato su mu i ena.
Otkada?
 otili su u opinu da se registriraju. To je istina. Matiar je
sluajno nekamo otiao i nije ga bilo. ekali su, ekali, a
kad im je dojadilo, pokupili su svojih pet ljiva i otili.
Usput su na izlazu zamolili vratara da kae matiaru da su
oni, Joek i Pepica, bili ovdje i da ih matiar upie u knjige
kao zakonitog mua i enu.
I to je sve?
Sve! Ba ih briga za cijeli svijet. Zdravi su kao dren,
jesti imaju, a uma je dosta iroka da se izgube u njoj kad im
treba.
A to rade?
Rekao sam vam pare se! To im je glavni posao.
Gdje stignu, povale jedno drugoga i usput hrane fazane.
Prije je dresirao lisicu da krade kokoi, sad ne mora ni to.
Fazana ima dosta. Skicu se po umi, skupljaju mravlja jaja,
obilaze hranilita, dre se za ruku, smiju se, ute, a kad im
doe... pogledavaju jedno drugoga i hop u ikaru. Ako
ona ostane kod kue, a on ode i ne bude ga due, nije
rijetkost vidjeti je kako ga trai prosjekama i im ga opazi
potri k njemu i gotovo! Svali ga na licu mjesta. Oprosti mi
boe, kao psi! ive bogu za leima, jesti imaju, zdravi su. . .
na drugo i ne misle. Rado ih sretnem. Kao da mi donose
sreu. Uvijek kad sam ih sreo, tog sam dana ili neto ubio,
ili sam vidio punu umu divljai.
A djece nemaju?
Ne. udo!
Da... udo! velim i tada se sjetim da ni Martin
nema djece. Da ga pitam?
Imati djecu, to je briga. Ne imati ih, to je alost.
Izaberite to hoete. Ja sam imao jedno i drugo. U mladosti
imali smo dvoje djece, pa su pomrli. Poslije to ja znam
kako, ostali smo bez podmlatka. Doekao sam starost bez
unuadi. Sam kao stari panj bez izbojaka. To je tuno. A vi?
ini mi se, ni vi nemate djece. Zar ne?
Ne, Martine, ni ja nemam djece. Zautio sam i
zatvorio oi. Neu o tome da govorim.
Skinite cipele s nogu, sve vam je mokro. Jo ete
zaspati ovako...
 35.
Martin priprema ruak, ja u umi upoznajem lovite. Od
mjesta gdje sam prvi put-pucao na Ubojicu do ovih predjela
ima po prilici tri kilometra zrane linije. Ne mnogo, ali
dosta s obzirom na tenju jelena da se za vrijeme rike
zadre na svom prostoru. Sad obilazim odjele, promatram
umske staze, kasine svinja, jelenske premete, traim visoke
zasjede, hranilita, gledam kuda se proteu bare, gdje su
sjeine, gdje paljevine i pleine, promatram tragove divljai,
odreujem strane svijeta. Kratim dan i spremam se za lov.
U borbi s odreenim jelenom izvanredno je vano poznavati
svaku pojedinost, svako drvo na onom prostoru gdje se
zadrava jelen. Uvijek sam se drao tog naela i samo tome
imam zahvaliti mnoge svoje uspjehe u lovu na visoku
divlja, posebno na jelene.
Na nebu jedva primjetna koprena. To nisu oblaci ve
izvanredno fina olovnosiva navlaka iza koje se sunce utapa i
gui.
Podne. Omara. Zrak je u umi zasien truleom, mirisom
gljiva i divljai. Na prosjeku je izala kouta i uputila se
ravno k meni. Stojim nepomian, da vidim dokle e. Prila
mi je na pedesetak metara, stala i promatra me. Mrava je
i slaba. Vjerojatno je bolesna. I nju bi trebalo ubiti. Hajde,
idi, ne izazivaj me! Nisam dobre volje! Mahnuo sam rukom
i kouta je odskoila i utrala u umu.
Jo jednom paljivo posmatram i obilazim odio u kojemu
je jutros rikao jelen. Prokleti jelen! Znam da nije mudro
mnogo vrludati po reviru u kojemu se lovi. Ma kuda
prolazio, ovjek ostavlja iza sebe ogavan, nepodnoljiv miris
za divlja. Jo nekoliko sati nakon to je ovjek proao
prosjekom, divlja to osjeti. Kouta naroito. Doe do
traga, stoji, njuka, vjetri. . . ne mie se. . . i opet njuka,
die gubicu, ispituje vjetar i ako joj je togod sumnjivo,
polako se okrene i ode! Da, znam ja to, ali tek je podne,
zrak je suh gdje je jo veer kad e koute povesti jelene!
Osim toga za mene je izvanredno vano da zapazim svaki
detalj, jer bez toga je veoma teko uspjeno vrebati. To sam
i jutros osjetio. Vrebati! Kako je to lijepa rije! Lov
vrebanjem neosporno je najljepi nain lova. Za mene
gotovo iskljuivi! Ima lovaca koji idu umom i pucaju.
Ima ih koji se uljaju i love! Hitac je samo nagrada i
posljednji in. Ja pripadam u ovu drugu grupu. Kad bih
mogao, ja bih se jelenu najradije priuljao na metar! Bio bih
najsretniji kad bih ga rukama mogao uhvatiti za nogu ili
rogovlje, svinuti mu iju i ubiti ga! Nikada nisam pucao u
jelena na udaljenost veu od stotinu i pedeset metara, u
srnjaka na udaljenost veu od stotinu metara. Ako mi ne
uspije priuljati se divljai danas, uinit u to sutra. Samo
lovci, koji ele pod svaku cijenu ustrijeliti jelena u dva ili tri
izlaska u umu, samo oni pucaju s udaljenosti bilo kakve.
Rezultat? Veoma esto nepreciznim hicem rane divlja, trae
je satima i danima, a esto je izgube zauvijek. I kakav je to
uitak pucati u jelena na takvoj udaljenosti? Ja sam sretan
kad mu mogu prii, kad mu vidim vratinu, grbu iznad
lopatice, drhtim kad mu osmatram rogovlje, kad mu brojim
paroke u kruni, sretan sam kad mu vidim cijeli vrat, pleke,
butine... elim da budem posve uz njega prije negoli
dignem puku i poravnam niane. Zato nerado ekam jelena
na prosjeci. Mnogo je ljepe i uzbudljivije uljati se k njemu.
Ptice to je neto drugo. Volim ptice gaati kuglom. Stoje
dalje, to bolje. Ako je pogodim, padne mrtva, promaim li
odleti netaknuta. Nema ranjenih. Ali pucati u srnjake,
divlje svinje i jelene samo to blie. To mi je luda,
neutaiva strast.
Naravno, nije mogue uvijek prii jelenu. Ako jelen uti,
ako se ne javlja, a ne zna tono gdje se nalazi, tada budi
miran i ne mii se. Ne bude li strpljiv, otkrit e te ili on ili
koute.
Tu negdje smrdi po previni. Ovuda je jutros morao proi
jelen. Svaki je jelen u rici mladoenja. Jadnik. Kud ide, tud
baca sjeme. Ubojica? Moda i on. Kad sam mu jutros
opazio rog, onu njegovu sablju, zadrhtao sam tako snano,
kao da me iznenada dirnula struja. Udar. ok. Kad god
osjetim takav ok vidjevi jelena, ja znam, to je upravo onaj
jelen kojega traim i kojega elim ubiti.
 Priznajem, kad sam prvi put u ivotu susreo Helen, Zagrlio sam je i poljubio. Priredba u ast oktobarske
osjetio sam isti takav drhtaj. revolucije zavrena je. Borci i seljaci polako se razilaze i
naputaju kolu. Duanka jo stoji pored mene, priljubljena
uz injel. Recitirala je pjesmu: Daleko je Sibir s toliko
36. ara, s toliko smisla za rije, za ritam, za misao da sam
ostao zapanjen. Nezaboravan doivljaj! Privila se uza me i
No
gladim joj kosu. Lijepa je kao to su lijepi anelii na
I popodnevni lov na Ubojicu ostao je bez rezultata.
slikama renesansnih majstora. Tamna kestenjasta kosa i
Koute su ga neprimjetno i neujno odvele na parilite. Jelen
divne plave oi. Obrazi njeni, rumeni, usta puna, crvena
se poeo javljati tek kad je pao mrak, i lov je bio izgubljen.
eh! Ako ostanem iv, ako ne poginem, elio bih imati dijete
Koji je danas? Dvanaesti rujna? U redu, jo imam nekoliko
slino ovoj djevojici. Kako je draesna, kako je lijepa!
dana. Do petnaestoga e jeleni sigurno rikati.
Pored nje stoje roditelji otac i majka oboje uitelji.
Ako ovjek ima ator, to jo ne znai da mora spavati u
Jedinica. Ponos. Smjekaju se zadovoljno... sretni!
njemu. Leati uz vatru i oslukivati nou jelene neusporedi -
Hoete li navratiti k nama na kavu? Evo, tu odmah je
vo je ljepe. Martin stavlja na vatru itavu hrpu granja.
na stan. Jo emo nai pravu tursku! nudi me njezina
Plamen lie, zahvaa granje, pucketaju ogranci, die se dim.
majka no ja sam taj veoma primamljivi poziv morao
uto, treperavo svjetlo baca nemirne sjene koje lepraju i
odbiti, jer se moja brigada pripremala za pokret. Pozdravili
nestaju na obodu tame, iza koje se crni no. Da li nas netko
smo se i jo sam jednom zagrlio djevojicu. Tko je slutio da
promatra iz onoga mraka? Uvijek sam pomalo tuno
se posljednji put vidimo.
raspoloen kad nou sjedim ili leim pored vatre u umi. To
Nakon etverodnevnih borbi, potisnuvi neprijatelja,
nije samo sjeanje na partizanske vatre. Tisuama godina
vratili smo se u isto selo. Dimila su se posljednja zgarita. Po
ovjek je ovako loio vatru u umi, sjedio pored nje,
ulicama desno, lijevo leali su mrtvaci. Iz itava sela rijetki
promatrao zvijezde i razmiljao o tome to e mu donijeti
su se spasili. Selo je bilo opkoljeno u svitanje i uniteno.
sutranji dan. to e meni donijeti dan ne znam. Tu, dok
Blizu crkve lealo je desetak djece u hrpi. Mrtvi. kola
sada leim pored vatre, znam samo jedno: neto sam
spaljena. U dvoritu, na grani jabuke, visjela je Duanka.
nepovratno izgubio u svome ivotu. Neto sam izgubio
Objeena, potpuno naga. Na prsima, tamo gdje su se jedva
zauvijek, a ne znam to.
vidljivo zametale dojke, zjapile su sada dvije duboke, krvave
Imati djecu to je briga. Ne imati ih to je alost. Ja
rane. Iz trbuha. . . iz trbuha izvirivala je glava ive make!
nikada neu imati dijete. Eto, to sam izgubio. Zauvijek.
Ustaki razbojnici rasporili su djevojici trbunu upljinu i
unutra ugurali i saili maka. ivog maka, samo su mu
glavu ostavili vani... Mijaukao je neprekidno. Jedva sam se
37.
suzdrao da ne povratim.
Rat. Osloboeno podruje Na jabuci pred mojim oima jo danas visi objeena mala
Soba je bila jo puna dima i amora. Duanka. Moja Duanka. Prvo i jedino moje dijete u ivotu!
Kako ti je ime?
Duanka.
A koliko ti je godina?
est.

38.
Tuga.
Imati djecu, to je briga. Ne imati ih to je alost... A
ja ak ni alost ne osjeam. U menije praznina koja se niim
ne da ispuniti. Da, neto sam izgubio nepovratno. Sad znam
i to. Radost. Ti mi brani da rodim, ne veseli se i ne eli
dijete, ne toliko od straha pred buduim ratom, nego prije
svega zato to ti sam ne voli ivot... Ne, Helen, nije tako.
Ja ne mogu zaboraviti sliku moje male Duanke. To je sve.
Golo dijete objeeno na jabuci, rane na prsima... i glava
maka. Ti, Helen, ne moe to shvatiti. Ti mnogo toga nisi
razumjela. Jedan od uzroka nae rastave, mislim, lei u to-
me to smo svaki za sebe proveli ratne godine. Ti u gradu, a
ja u umi. teta. Bilo pa prolo. Ostavila si me. Neka.
Koliko je sati? Hoe li skoro pono? Vatra se davno
utrnula. Tama i tiina. Martin spava. ujem mu disanje.
Duboko, ravnomjerno.
Uaaaaa...!
Jelen. Rie negdje blizu fazanerije. Blago jelenu. Miluje
koute i pjeva. Kako mnogo ima opaine u ivotu! Strano!
Auuuaaaa... Ouuuaaa...!
To rie drugi. Taj je blizu nas. Ubojica? Tko zna... Sutra
bih morao posjetiti Anu. Otiao sam, a nisam joj ni pruio
ruku. Doznat e da sam jo uvijek na lovitu, a rekao sam
joj da odlazim. to e misliti o meni? A to e misliti Nikola
ako dozna... ono? Neka misli to hoe. Sretnem li jo
jednom Andu, uinit u ono isto.
Ooouuuu... Aaaaaauuuuaaaa...!
Gle, primaknuo se blie. Probudit e Martina. Kako bi
divno bilo da je umjesto Martina sada Ana pod atorom.
Gnijezdio bih se pored nje i ne bih oslukivao jelene.
Anda... Jelen, Nikola, Anda i ja. . . Jedna luda misao pada
mi na pamet. Nije li jelen koga progonim Nikolin jelen? Nije
li sadanji ubojica onaj isti esnaesterac na koga je Nikola
pucao prije mnogo godina? Pretpostavka je dosta bizarna,
priznajem, ali zar je uistinu nemogua? Zato ne? Godine
starosti mogle bi se podudarati. Isto lovite, gotovo isti
predjeli. Nikola je ranio jelena, zar nije deformacija rogovlja
mogla nastupiti ba od te ozljede? Jelen je izgubio sve
paroke na lijevom rogu zar to ne bi mogla biti posljedica
rane na desnoj strani...? Nije li Martin tvrdio da taj jelen
epa na zadnjoj nozi? Na desnoj ili lijevoj? Kad bi to bio isti
jelen no to bi bila lijepa pripovijest. A ako ipak jest?!
Ana! Zar bi nam igra sluajnosti toliko preplela sudbine?
Morat u paljivo ispitati Nikolu. Moda se jo sjea na
koju je udaljenost i ime pucao na jelena i kako mu je stajao
jelen u asu kad je okidao iz puke. Sutra moram govoriti s
njime. Neu mirovati dok to ne raistim.
to znam do sad o tom Nikolinom jelenu?
Marija: Kako je lijep... Ako me voli, ubij ga. Pokloni
mi rogove... dat u ti sve to zaeli. Sve.
Martin: Kamo sree daje tada imao karabin pored sebe,
da je ubio jelena i da je rekao: Na, eto ti rogovlje...
Nikola: Neete vi njega. On je star. Ima slabo rogovlje,
nije to jelen za v a s . . .
Ana: Pa da ste ga ubili i prije svejedno. Nosio je
drugu u srcu...
To je sve.
Kao i obino, Ubojica stoji u visokoj umi i promatra me
onim svojim podmuklim i pomalo umornim pogledom.
Gledam ga i govorim mu: Priznaj, da li je zbog tvojih
rogova ona kuka bila spremna. . . Da li je zbog tebe Nikola
gotovo izgubio glavu? Ubojica! Zaklao si Krunaa, ustrijelit
u te. Evo, sad u te ustrijeliti! Diem puku, traim ga u
vidnom polju dogleda, kad mi netko opet spusti ruku na
rame. Martin zar opet on! Ne, nije Martin. To pored
mene opet stoji ulibrk, dobar moj drug iz ratnih dana.
Spustio mi je ruku na rame, motri Ubojicu i govori mi:
Tog jelena ustrijelit u ja. Ti zna, ja ubijam bijele jelene...
Zato ulibrk ubija bijele jelene? Ne znam. A ipak, negdje
u meni mora daje zakopana neka uspomena iz rata koja bi
mi vjerojatno mogla odgovoriti na to pitanje. ulibrk je
mrtav. Poginuo je u sastavu VII. banijske divizije negdje u
istonoj Bosni. Tko e mi dakle otkriti tajnu?
No, umor i san.
 39.
Jutro
Stojim u ikari okruen zelenilom, umiven rosom. Steem
karabin i oslukujem Ubojicu. Tu sam, gotovo na istom
mjestu gdje sam bio i juer. tap mi je zaboden u zemlju, a
puka spremna za hitac. Preda mnom je prorjed i mala
istina usred odjela. To je parilite. Ubojica se neprestano
javlja uznemiren rikom jednog drugog jelena, nuzljuba, koji
mu se, sudei po rici, opasno pribliio. Ijedan i drugi jelen
meni su neto naprijed i udesno. Ja ih ne vidim. U istoj liniji,
meni ulijevo, ujem neprestano ukanje. To su vjerojatno
koute. Sluam ih ve desetak minuta kako se motaju na
rubu parilita. Ni njih ne vidim. Ne moram ih ni vidjeti.
Znam da e se jelen vratiti k njima, dakle mora prijei
istinu koja je preda mnom na osamdesetak metara i koja ih
dijeli. Moe li ubojica i ovaj put izbjei smrti? Sumnjam.
Gotovo nemogue. Prijee li prosjeku, vidjet e ga Martin.
On je opet tamo, na strai.
Auuu... Ouaaaaa...!
Au... Au... Au...!
Oko mene nemirno cvrkuu dugorepe sjenice. Prelijeu,
skakuu zabrinuto, oito neto s njima nije u redu. Da nije
tu negdje zadanila sova ili se divlji maak ulja u blizini?
Gledam paljivo oko sebe, oslukujem, ali ne mogu nita
takva primijetiti. Ptiice su sve nemirnije. Samo to mi na
puku ne slijeu. Neki avo tu ipak mora biti. Gledam
desno, gledam lijevo, kadli protrnem! Pogled mi se
susretne s oima odvratne crne zmije, koja se tu odmah
pored mene savila oko granja divlje kruke i promatra me
nepomino. Brrr...! Kakav pogled! urim nekoliko koraka
naprijed, samo to dalje od nje.
A uu u. .. Au uu u. .. A aa a a. .. !
Jelen rie jo vie udesno. Vjerojatno ganja nuzljuba.
Miran sam. Moe jelen otii i nekoliko stotina metara, moe
otii ak i u drugi odio, on e se ipak vratiti na parilite,
vratit e se svojim koutama, koje po obiaju mirno pasu i
ne haju za ljubavne jade svoga dragoga.
Auuu... Aaaa... !
O, to je ve jako daleko! Predaleko. to se to tamo
dogaa? Ne ujem vie ni koute. Da me nisu izigrale dok
sam promatrao uplaene sjenice. Zar je mogue da su se
koute provukle kroz onu istinu a da ih ja nisam
primijetio?
Auaaaaa...!
Pa to je ve u drugom odjelu! Moram odmah na prosjeku.
Doekat u ga tamo kad se bude vraao. Tim bolje. Imat u
barem istu niansku liniju. Samo bre naprijed, dok se jo
nije vratio. urim jelenskim premetom i usput se sjeam:
I Krunaa sam zavrebao na prosjeci. Da mi nije Martin
zadrao ruku... Rosa. Potpuno sam mokar. Bre, samo
bre! Jo malo i evo me. Izbijam na prosjeku, tu je i Martin.
Gdje ste? pita me nervozno.
Ta znate gdje sam. Ne pecam ribe na Vuici. Je li
proao?
Proao!
U redu, ekao sam ga tamo, sad u ga doekati ovdje.
Stanite uz rub! Sve mu to govorim apatom, uzimam
zaklon na rubu prosjeke i pripremam puku. Martin stoji
nepomino i promatra me zaueno.
Koga vi ekate?
Jelena. Valjda e se vratiti koutama!
Kakvim koutama?
Glupo pitanje. Ta valjda zna kakvim! utim i samo mu
rukom dajem znak da se skloni. Ne mie se.
Koute su otile zajedno s jelenom.
Zaprepastio sam se. Koute su otile... s jelenom?!
Izale su-lijevo od mene na dvadeset metara!
Martine, nemogue! Koute su stajale u ikari meni
slijeva, dakle, vama zdesna kako su onda mogle otii s
jelenom?
Martin me gleda smrknuto. Jeste li sigurni da su
koute bile vama slijeva? Jeste li ih vidjeli?
Ne, vidio ih nisam, ali sam ih uo. Dobrih desetak
minuta ukale su oko mene, a ja ne vjerujem da su
mogle...
.,_..^..................
m
 Gleda me otuno, nasmije se, poravna eir i kimne
glavom: Ono to je bilo vama ulijevo i to je ukalo oko
vas, to nisu bile koute nego divlje svinje!
Svinje?!
Jest. I njih ste najprije pokrenuli. Izale su meni
zdesna, na petnaestak koraka. Najprije je izala stara
krmaa, za njom u koloni osam malih praia i na zaelju
jo jedna stara krmaa. Deset komada! Mogao sam ih
batinom...!
Grickam usnu. Dakle tako!
Malo poslije svinja na prosjeku je proturila glavu
kouta, za njom je izala druga i onda jelen. Ubojica.
Konano sam vidio izbliza i toga gospodina. Na dvadeset
metara.
Na dvadeset metara? I niste pucali?
U koga? U jelena?
Naravno!
Ja? Ja da pucam?! zaudi se Martin. Tko ima s
njim proistiti raune, ja ili vi? Zar je ubio moga Krunaa ili
vaeg? Zar sam ja tu da ubijam jelene ili vi?
I to je istina. Do avola! Ljutit sam sam na sebe, na
Martina, na svinje, na jelena, na cijeli svijet! Da ste
barem pucali u svinje! velim Martinu, no to ga povrijedi
do kraja.
Da sam pucao na svinje i sluajno vam time pokvario
jelena, to biste mi onda rekli? Hajte, molim vas...! Zato
niste ostali na prosjeci sa mnom, kao to sam vam jutros
predlagao? Da ste me posluali, sad bi jelen bio mrtav. Ali,
da. . . Vi uvijek po svome. Cipele dolje, pa hajde u ikaru.
Zato uope nosite karabin? Vi biste mogli i s pitoljem ii
na jelena.
S pitoljem?
Da! Lovac doeka jelena na prosjeci i puca na sto,
dvjesta metara, a vi po svaku cijenu elite, da oprostite,
jelenu opipati muda! Jelenu se ne prilazi na pet metara! I da
znate, dosta mi je toga vaeg vrebanja. Od danas ete loviti
pod mojom komandom. Jeste li razumjeli? I udo to do
138 .............................
podneva niste ostali u ikari. Zar niste po glasu uli da jelen
odmie?
emu da se opravdavam? Sve te muke, sva ta uzbuenja,
krive pretpostavke, neslueni obrati, sigurni promaaji i
iznenadni uspjesi, zar to nije sastavni dio lova na jelene, zar
to nije upravo ono to nas toliko uzbuuje i po emu je lov
na jelene najljepi lov. Gledam Martina. Izvadio je
duvankesu i priprema cigaretu.
Jeste li se izvikali, Martine?
Jesam.
Da li vam je sada srcu lake?
uti.
Dobro, Martine, od danas u loviti pod vaom
komandom. Kaite mi jo samo jeste li barem dobro
osmotrili Ubojicu?
Jesam.
Da li hramlje?
Jest. opav je na desnu zadnju nogu.
Nastojim u mislima prisjetiti se slike naega prvog
susreta, tamo u sastojcima. Tako je! Ako jelen hramlje na
desnu zadnju nogu, tada je sigurno da ga ja nisam mogao
ozlijediti. Martin kao da pogaa moje misli.
Na toga jelena pucao je netko prije vas.
Jest, Martine. Na toga jelena netko je pucao prije nas i
ja znam tko.
Pogledao me iznenaeno. Oekivao sam taj pogled. Da li
da mu otkrijem svoje sumnje? Hoe li me ismijati? Ako se
potvrde moje slutnje, nee li se Martin pokolebati u
daljnjem lovu na Ubojicu? Zar nije, govorei mi prvi put o
tom jelenu, poalio njegovu sudbinu?
Vi znate tko je pucao?
Da mu kaem?
Da, Martine, znam. Mislim da znam. Na tog je jelena
vjerojatno pucao Nikola. To je onaj isti jelen, nekadanji
esnaesterac, kojeg je poeljela Marija i zbog kojega je
Nikola gotovo izgubio glavu.
Po emu to zakljuujete?
Tako. Imam nekih osnova. Ja to, naravno, ne mogu
______ 1 TO
 dokazati. Noas sam razmiljao o tome, a sada idem na
ribnjak, ispitat u Nikolu. to kaete na tu mogunost?
Martin se oslonio na puku i ree: Ne kaem nita. Sve
moe biti.
Pitam ga: Koja me prosjeka vodi do fazanerije? Dalje
znam a on uti i gleda u zemlju. Dugo sam ekao dok mi
je odgovorio:
Trea lijevo. . .
I dok ga naputam, on jo uvijek stoji smrknuta ela,
naslonjen na cijev puke, zanesen u svoje misli. O emu
razmilja, to ga je to zabrinulo? Marija, Nikola, Ana,
jelen ili ja?
40.
Trea prosjeka lijevo...
Idem prosjekom, a gazim visoku travu kao da sam na
nepokoenoj livadi. Na mnogim mjestima sputene grane
zaklanjaju mi vidik. Prosjeke u ovom kraju nisu oiene
kako treba. Valjda umarija nema dovoljno novaca ili ne
vodi rauna o tome. Ureenje lovita iziskuje mnogo
sredstava. Koliko jednu umariju stoje jeleni? Ako su jeleni
najljepa divlja naih nizinskih lovita, oni su istodobno i
najvee tetoine. Jeleni i svinje. Jeleni tu i tamo unite cijele
prostore poljskih kultura, osobito kukuruza. Ponekad ni
uvari to ne mogu sprijeiti. Zimi, kad nema dovoljno
hrane, jelen u umi skida koru mladica i hrani se njome.
Zagrize deblo i povue gubicu. U dva trzaja drvo je ogoljeno
i uniteno. Vidio sam unitene cijele komplekse mlade
kanadske topole. To su neprocjenjive tete. Navodno u
Engleskoj jelen je proglaen tetoinom i zakon ga ne titi.
Moe ga ubiti svaki lovac kao lisicu i jazavca. Naravno,
njihovi jeleni nisu ni sluge naima, ni po snazi, ni po ljepoti.
Na alost, vjerojatno ni po tetama koje uine. Oprez!
ovjek na vidiku!
Diem dalekozor i osmatram neznanca. Seljak. Bez
oruja. Stoji uz rub prosjeke, saginje se kao da neto trai.
140 ...........-...............-..................-......-........
to radi ovdje? Zar nije za vrijeme rike seljacima zabranjen
ulaz u umu? Ovaj se igra glavom. Ako zaluta kugla, tko e
biti kriv?
ovjek stoji nepomino. Ve sam blizu njega. Promatram
ga paljivo. Da nije krivolovac? Zar je malo krivolovaca?
Istini za volju moram priznati da ih je neusporedivo manje
negoli prije pet, est godina. Dva puta sam i ja gotovo
izgubio glavu. Zbog jelena. Prokleti jeleni!
Seljak preda mnom ne lii na krivolovca. Starac. Sitne
oi, sitno, smeurano lice. I sav je nekako zguren, olinjao,
blijed. Prosjed. Dvije bijele platnene torbe zabaene preko
ramena podsjeaju me na prosjaka sa seoskih sajmova i
protenja. Doekao me smireno i dubokim naklonom
skinuo eir.
Dobar dan, drue!
Zapazio sam odmah ovo drue, rije koju tako rijetko
ujem u ovome kraju.
Dobar dan, prijatelju, to radi ovdje?
A e t o . . . traim gljive. Vrganje...
Gljive? Da ti moda ne trai smrt? Zar ti nije poznato
da za vrijeme rike i lova na jelene nije doputen ulaz u
umu?
Seljak se uznemiri, trgne vlat trave i guva je meu
prstima.
Zabranjeno je, znam. . . ali pazim ja.
Ti vjerojatno pazi da te ne uhvati lugar, ali kugla iz
puke, ona ne pazi.
Istina. . . ree seljak i zauti. Izvadim kutiju i
ponudim mu cigaretu. Pitam ga je li togod ubrao.
Jesam, lisiarke, ali vrganja nema. Nema kie. . . A vi,
jeste li ubili gospodina?
U prvi mah inilo mi se kao da nisam dobro uo.
to si rekao, gospodina?
Da. Jeste li ve ubili gospodina?
ovjee, ta nisam ja razbojnik. Ne ubijam ja ljude. Ja
lovim jelene.
E, d a . . . jelene! Na njega sam i mislio.
 Ve sam se pobojao da moda nije malo lud. Ali nije. One sitne oi sjaju ivo i razborito. Skinuo je eir i brie znoj s lica, arenom,
prljavom maramicom.
Ne, jelena jo nisam ubio. Traim g a . . .
teta. Da ste ga ubili, poklonio bih vam sve gljive koje
sam jutros ubrao. Jo bih vas pozvao kui i poastio
rakijom. Jelen je moj najvei dumanin.
Nasmijao sam se od srca.
A to? ime ti se toliko zamjerio? Ne ekajui
odgovor, skinuo sam karabin, prislonio ga na oblinje
deblo, te zapalio i ja cigaretu. Dakle, veli dumanin!
Jest, dumanin... Znate, ja nisam ovdanji. Ja sam iz
Like, a tu sam doseljenik, kolonist. Doao sam onako...
kako da kaem, po direktivi. Od Partije. U nas kamen i kr,
a ovdje zemlje napretek. Kao i uvijek, posluao ja Partiju i
doao. Nisu me ovdanji ba lijepo doekali ali mislim u
sebi, na tebi je Dule da radi i da pokae da si vrijedan
zemlje. I radio sam i ja i moja ena, a pomagala i djeca, a
ovi ovdanji samo se smijuckaju i misle, alaj e biti koristi i
pogae od Liana! Ilo mi teko, vidim, bit e zla. Znao sam
nekog druga, agronoma, i ja k njemu. Pitam ga i savjetujem
se s njime. Doao on k meni, tu u kuu, govori mi,
pokazuje, tumai... ode i opet se vrati. to da priam.
Polo nabolje, ja sretan. Sve buja, cvate, vidim, bit e dobro.
Zametnuli se ve i kukuruzi, pridigla se ljetina, kad jednoga
dana zlo! Sve povaljeno i uniteno. Obno dolo krdo
jelenova i unitilo sve. Zaboljelo me srce, gotovo sam
svisnuo! Ode muka! Ode ljetina! A oni domai ute,
podsmjehuju se. . . Ja torbu na leda i pravo u kotar.
Drugovi, velim ja, kome da se alim i kome da tuim zvijer?
Zvijer mi unitila ljetinu. Kakva zvijer, pitaju me oni.
Jelen, velim ja. Jelen? Jelen nije zvijer. Pazi se ti, stari, to
govori o jelenu! Gle, molim te, zaudim se ja, jelen nije
zvijer. . . da jelen moda nije ptica? Dakako, da je ptica
veli on i ,to bi ti sada, stari, htio? Htio bih da mi
platite tetu ili da mi dadete karabin da ubijem jelena.
tetu ti platiti neemo, zato to nisi uvao svoju ljetinu.
Zato nisi nou sjeo pored kukuruza i duvao u rog, kako to
rade i drugi, a puku ti dati ne moemo, nema pravo da je nosi. Dobro, onda u jelena sikirom doekati velim ja, a ile mi iskoile na
elu od gnjeva. Ako ga sikirom doeka i ubije, ii e u zatvor. U zatvor? zaprepastim se ja pa zar ja nemam pravo ni ubiti
takva dumanina? Nema, veli on, a ja ga pitam, zar jelen ima pravo meni ljetinu odnositi? Rekao sam ti uvaj je! Doi ti, drue,
pa je uvaj cijelu no, a ja koji preko dana radim, ne mogu. to u ti ja, veli opet on, i zaklopi neku knjigu da mi time kae idi, stari,
gotov je razgovor. Idem, velim ja, ali da zna da u ga ubiti. Moe, stari, ali da zna, da e dobiti est mjeseci zatvora, ako ubije jelena bez
dozvole. Dobro, onda mi daj dozvolu. Ne mogu, veli, kamo bismo mi doli kad bi jelene ubijao svatko tko se sjeti i zatrai dozvolu.
Pa zar je jelen toliki gospodin pitam ja njega ne vjerujui svojim uima. Jest, veli on, jelen je gospodin, i nema pravo da ga dira. Zar
nemam pravo da ga diram ni onda ako mi doe u kuu i razvali krov onim svojim rogovljem? Ni onda, veli on, a ja mu se lijepo zahvalim
kao.brat bratu na uputama i odoh kui. Odonda kad god ujem da je koji lovac u umi i da lovi jelene, ja rado navraam u umu, uljam se
u blizini i sve molim boga da lovac ubije jelena. Pa ako ga ubije, doem i ja do njega, i kad me nitko ne vidi, dobro udarim gospodina nogom
u stranjicu. Tako se makar malo naplatim i dadem srcu oduka!
Nasmijao sam se jo jednom, dao sam starcu nekoliko cigareta i oprostio se. On se vratio u ikaru traei gljive, a ja produio svojim
putem mislei o jelenu, koji ponekad uistinu moe postati zvijer.
Trea prosjeka lijevo...
Da, prosjeke ovdje nisu ureene kako treba. Kad bi mi ovdje izala divlja svinja, teko bih je ustrijelio. Svinju ove godine vie ne moram
ubiti. Ustrijelio sam Marka. Nikola. Nikolu moram paljivo ispitati. Najvanije je utvrditi s koje je strane pucao u jelena. Ako mu je
jelen stajao otvoren s lijeve strane kao meni, sve moje pretpostavke padaju u vodu. U tom sluaju Ubojicu je ranio
 netko drugi. S Nikolom moram razgovarati vrlo oprezno.
Nasluti li zbog ega se zanimam za njegovog jelena, nee
pisnuti. Ako Nikolu ne naem kod kue, nai u Anu. To
e biti jo bolje. I s njom bi trebalo jo jednom razgovarati u
etiri oka na sjeniku. Eh, Ana, kakve dojke ima! Da
sam puh, podvukao bih se pod njih i tri zimska sna redom
prospavao pod njima. Imao bih se gdje smjestiti i to
grickati cijele zime. Ana... Imam li ja prema njoj kakvih
obaveza? to znai obaveza? Koliko se sjeam, obeao
joj nisam nita. Moda imam nekih obaveza prema samom
sebi. Zar u napustiti lovite ostavivi je i nadalje u ovoj
pustoi na milost i nemilost one ivotinje? ime joj mogu
pomoi? Misao na tu enu, trajno me uznemiravala. Zar je
to ljubav? Ne, to nije ljubav. To je. . . kako da kaem, to je
neka simpatija, igra sluajnosti, dokolica lova. Ili moda
ipak neto vie od toga?
Ti e nju zatiljiti kao to si zatiljio mene i orla. Ti, sam ubio srnjaka? Ba mije to trebalo! Daje barem Martin
siromani, jadni ovjee! Strepi nad sudbinom jednog
jelena, a ne uznemiruje te sudbina jednog ljudskog ivota s
kojim se poigrava, ne u dokolici jednog lova, nego u
dokolici jednog ivota, koji je izgubio ljudski sadraj.
Crvena lisica. Helen. Moja mudra crvena lisica. Trea
prosjeka lijevo...
Gdje sam? Da nisam u razmiljanju neopazice ve preao
raskre? Ne, nisam. to se ono uti u ikari? Tamo iza onog
crnog trnja? Diem dalekozor. uta mrlja. Dio srnee
divljai. Pase. Nikako da podigne glavu da vidim je li srnjak
ili srna. ekaj, ni meni se nikamo ne uri. Sudei po tijelu,
bit e daje srnjak. Hajde, digni glavu. Pu, mu, prui roge
van, da ti kuu ne prodam, staroj babi za dinar...! Ba se
zainatio. Nee li dignuti glavu? ekaj, sad u te prevariti!
Fiuknem. Dignuo je glavu. Srnjak! Sitan ubod u srce.
Sad samo oprezno. Lagano skidam karabin... Gledamo se
netremice. Samo lagano puku staviti u rame... uhvatiti ga
u kri dogleda, gurnuti ubrziva... tako! Negdje u blizini
una dube koru. Kroz vidno polje dogleda ugledam mu
njuku. Jo uvijek me motri napeto, kao da se koleba bi li
odskoio ili ne. Sluti li da je pred njim smrt? Da li mu
moda to otkucava una na oblinjem deblu? Sputam kri
na pleku i jedva osjetan dodir na obarau okine metak.
Kao teki baca grune osamputaezdeset, magnum. Srnjak
je pao u vatri. Ubio sam ga... Slegnuo se pucanj; umirile
ptice. una dalje dube koru bukve. alba. Opravdanje: sr-
njaci s tako slabim rogovljem ne treba da eu lovitem.
Tanki, svijetli, svinuti u obliku srpa i jo k tome niski!
kart. U redu. Dobro sam ga pogodio. Ni maknuo se nije
poslije hica. Izbacujem praznu ahuru, gurnem zatvaraem
ponovo metak u cijev i ukoim puku. Sjednem na oblinji
panj i po obiaju zapalim cigaretu. Srnjak lei mrtav. Ne
uri mi se k njemu. Neka se ohladi... Jo uvijek mi srce
tue nemirno. Uvijek se uzbudim kod hica. Proi e to. Sun-
ce se polako die. Osjeam toplinu i umor. Neto uti tu
blizu mene. Osvrnem se. Ispod suhog lia voluharica pro -
virila glavom i gleda me zaueno... Ne znam samo zato
pored mene. Sad u ga morati otvoriti i nositi sam.
Kuda? I to u s njim? Ba sam luda. O svemu tome mogao
sam misliti prije.
Auuu... aaaaa a...!
Jelen! Tu u blizini! Nevjerojatno. Malo prije ispalio sam
metak, a on rie tu, ni dvjesta metara od mene. Da
pogledam tog deliju? Srnjak mi nee utei. Na alost. Zaista,
nije trebalo da ga ubijem. Idem u susret jelenu.
Auuu... Auuuuaaa... Au... Au... Au...!
Kakav je to jelen, koji rie sada kad je ve sunce
odskoilo i kojega ne smeta pucnjava. Vjerojatno neki
siromah koji nema koute, a eljan je ljubavi. Ili moda
nuzljub drugom jelenu? Tu bi ve negdje morao biti, tu sam
ga negdje uo.
Aooooaaa a... Aaau... Aaaa a...!
Oprez! Stojim nepomino. Kroz rijetko drvee kao da se
nasluuje istina. Moda je tamo. Napredujem polako,
paljivo, ali i ne suvie obzirno. Imao sam pravo. Tu usred
odjela protezala se omanja bara pokrivena aem i rijetkim
raslinjem. Usred bare opazim koutu. Stoji nepomino,
otkrita desnim bokom. Gdje je jelen? Traim ga dalekozo-
rom i nigdje ga ne mogu nai. Skrivaica. Tu je sigurno, a ne
vidim ga. Ta gdje je? Odjednom mi neto promakne u
vidnom polju. Sjena? to je ono? Drvee, rogovlje? Nije
mogue! Ta valjda nema...? Jest, ono je! Stoji iza grma i
vidim mu samo lijevi rog. I to kakav rog! Brojim bre
paroke u kruni. Jedan, dva, tri, etiri, pet... est, sedam,
osam... devet! Osamnaesterac!! To je nevjerojatno. Takav
silan jelen tu, usred bijela dana! Rogovlje? uma! Ispod
krune vidim mu debljinu roga. Neuveno. Eno, sad mie
rogovljem, tue grm pred sobom. . . to da radim? Kouta
jo uvijek stoji nepomino. Da li e se jelen otkriti, da li e
poi kouti? Ako se otkrije to da radim? Da ga ubijem?
Da ga ubijem? Nemam takva jelena. Nikada u ivotu nisam
imao pred pukom jelena tako monog rogovlja. Ako nema
blizu dvjesta trideset, etrdeset toaka, glavu dajem. Evo ga,
krenuo je. Izlazi, otkriva se, ide u susret kouti. Otkrit je po -
svema! Na rogovlju, na parocima, nosi cijelu hrpu trave i
pokidanih granica. Oslonio sam puku na tap i hvatam
jelena u dogled. Ve mu smrtonosni kri prati pleku. Jelen
se polako kree, i ja ga pratim u nianskoj liniji. Da pucam?
Povukao sam ubrziva, puka mi je otkoena, samo mali
dodir, i metak e planuti. Jelen jo nije stao. Gui me neto
u grlu. Dozvolu imam samo za jednog jelena. Ubijem li
ovoga, Ubojica e ostati nekanjen. Da, ali nikada vie u
ivotu sigurno neu susresti ovakva jelena. Evo, sada je
doao do koute i stao. Kouta je uinila nekoliko koraka i
stala uz njega. Pokriva ga. Digla je glavu i miluje ga. Lie
mu vrat, mazi se oko njega, trlja svoju gubicu o njegovu;
podvija svoj vrat pod njegov i opet ga lie, a jelen stoji
nepomino i ni jednim pokretom ne pridruuje se
milovanju. Stoji nepomian, tu usred bare, okruen
zelenilom, obasjan jutarnjim suncem, kao spomenik, dalek,
indiferentan, gluh i nijem za sve to se oko njega zbiva.
Kouta kao da je to i sama osjetila. Povrijeena valjda
njegovim nehatom, odskoila je iznenada, udaljila se u trku
desetak metara i tad se naglo zaustavila, okrenula glavu k
jelenu, spremna da produi trku primijeti li da se jelen
otisnuo za njom. No jelen se nije micao, nije prihvaao igru.
1 Af, ...............____......__......_...........................
Spustio je glavu i ostao nepomian. Sad mi je bio potpuno
otvoren, porebarce i ist. Da ga ubijem? pitam po stoti
put sam sebe, muim se i svakog asa dolazi mi pred oi as
slika Krunaa, as Ubojice, as ovog divnog osamnaesterca,
koji kao priin stoji preda mnom. Ne mogu odoljeti.
Osamnaesterac! Moram ga ubiti, moram! Jo jednom
dignem puku, palcem vratim konicu, zatim ga uhvatim u
kri, poravnam mu lopaticu, gurnem ubrziva, i govorim
sebi: Tako, sad se spremi za hitac. Smiri se, ne dii, ne
zatvori oko u asu okidanja... Sad! Povukao sam obara.
Jedva primjetno ulo se tip! Jelenje mrtav. Gotov je! Niti
je u smrtnim mukama odskoio poslije hica, ritnuvi se u
gru zadnjim nogama, niti je pao u vatri pokoen tekim
zrnom. Ne. Poslije ovog hica osamnaesterac jo uvijek stoji,
i kouta je opet pored njega i lie mu vrat. I sve je na svome
mjestu, nedirnuto, mirno. Pao je hitac, i jelenje mrtav, a niti
su ptice prhnule prestraene pucnjavom, niti je kouta u
izbezumljenom strahu napustila dragoga. Pucao sam s
ukoenom pukom. Eto tajne tog hica. Htio sam tako. Ja
sam tog jelena ustrijelio. On je za mene mrtav. Ubio sam ga.
Ne samo njegovo rogovlje, cijelu tu sliku jutra i milovanja
koute i jelena ponijet u u srcu kao drag trofej. Moda
najdrai koji sam stekao.
Polako i neujno povlaim se i naputam baru. Samo tiho
i neujno, da ne uznemirim ono dvoje. Jelen i kouta!
Koliko ljepote, koliko drai u ovom sunanom jutru!
Opet sam na prosjeci. Tek sada kad sam se izvukao i kad
sam podalje od jelena, tek sada primjeujem kako sam opet
sav mokar. Ponovo sam se okupao u rosi i znoju.
Sjedim na prosjeci i jo uvijek ne mogu doi k sebi. Kakva
glupa igra sluajnosti! Kakva napast! Tog osamnaesterca
kao da mije sam avo podmetnuo. to ja znam, moda je i
to bio samo priin... Crvena lisica. I da sam uistinu ispalio
metak i ubio tog jelena, moda i ne bih tamo pored grma
naao osamnaesterca, nego bi usred bare leao nekakav
prosjean jelen, moda i kart, a s ruba ikare smijao bi mi
se Ubojica i promatrao me onim svojim podmuklim
oima... Tko zna moda sam ipak pogrijeio: moda je ipak trebalo da ga ustrijelim.
Aaaaauuuaaaa...!
To jo uvijek mogu. Evo, jo uvijek rie.
Neka rie. Neka miluje koutu i neka ivi. I u mome e srcu ivjeti kao draga uspomena. Za mene je mrtav. I do smrti sjeat u se slike:
istina usred ume, rijetko bunje, rosa, a. . . kouta miluje lijepog, monog vitoroga, a preko cijele te slike prelilo se blago, toplo jutarnje
sunce. San ili java, stvarnost ili tlapnja? Kad budem umirao, alit u jedino za umama, za rijekama, za planinama, za morem alit u za
neiskazivim ljepotama ove zemlje koju toliko volim.
Au... Aaaaa...!

41.
Preda mnom je mrtvi srnjak. Na desnoj mu je pleki gotovo neprimjetna ulazna rana. Lei u lokvi krvi. Ni star ni mlad. Barem po
vanjskom izgledu. Kad sam ga otvorio, vidio sam da mu je unutranjost grudnog koa pretvorena u kau. Kugla je eksplodirala u lijevoj
lopatici i razbila itav prednji dio. Oito, prejaka kugla za tu divlja. Oistio sam ga, uredio i obrisao ruke. Bile su krvave do lakata. Ve dugo
nisam otvarao divlja. Povezao sam mu sve etiri noge zajedno, provukao izmeu njih cijev karabina i zabacio ga na lea. Sad putuj!
Kamo?
Jazavcima. Neka ga Joek natovari na ona svoja kolica i neka ga odveze u umariju. Glavu u mu odrezati, a oni u umariji neka rade s njim
to ele. Prodat e kou i nekoliko kilograma mesa, trofej u platiti i gotovo. Pojeo vuk magare.
ulja me cijev. Ipak je teak. Nije trebalo da ga ubijem. Pustio sam u ivotu mnogo gorih srnjaka, mogao sam pustiti i toga. Istina, ve
dugo nisam nita ubio, ali svejedno ovim se nisam proslavio. Nek' sam vrag zna to mi je
bilo. Da li mi je sada srcu lake? Pa. . . jest. Rijeio sam se jedne brige, jo da ubijem jelena pa mogu o t i i . . .
Preda mnom je fazanerija. Da li su Jazavci kod kue? Gledam... Nigdje nikoga. Bacam srnjaka u travu i ulazim u dvorite. Cjelokupna
fazanerija sastoji se od jedne voliere, nekoliko kokoinjaca ijedne potleuice u kojoj ive Jazavci. Ova fazanerija i nema drugi zadatak nego da
uzgoji fazane koji se onda putaju u slobodu, tu odmah u okolne branjevine. Svake zime odri se jednom lov i zbog toga lova i uzgajaju
se fazani. Dou gosti iz Zagreba i Beograda, pojedini lanovi diplomatskog kora, i u jednodnevnom lovu padne pedesetak fazana,
pijetlova. Relativno malo s obzirom na investicije i prirodne uvjete. Meutim, fazan je lutalica. Pijetlovi ne trpe jedan drugoga i sele. Uzalud
su postavljena hranilita koja imaju ba taj zadatak da zadre fazane do l o v a . . . Oni ipak sele. Neto pijetlova i koka potamane lisice, neto
ugrabe divlje make, neto ulove jastrebovi, neto pokolju tvorovi, neto onako usput postrijeljaju oblinji lovouvari i krivolovci, neto
strpaju u lonac Jazavci, neto se postrijelja u tome slavnom lovu i to je najzanimljivije jo uvijek ostane neto koka i pijetlova koje
poslije lova pohvataju u klopke, strpaju u volieru i u proljee nasade nova legla. Tako se svi namire. I drava i narod ...
Sjedim uz ogradu fazanerije i gledam niz prosjeku. Nigdje divljai. Iznenada ukazu se Jazavci. Vuku kolica i ure. Dre jednom rukom rudo, a
drugom mlataraju kao da se utapaju. Kamo i emu toliko ure? Jo malo pa e naletjeti na mrtvog srnjaka. Ona ga zapazila prva. Stali su
kao ukopani. Motre srnjaka i ogledavaju se na sve strane. Javljam se iz hladovine:
Dobar dan, Jazavci!
Dobar dan...
Opazivi me, Joek se nasmije. Vi ste ga ucmekali?
Da, ja.
Promatram Pepicu. Moe imati oko dvadeset godina. Niska, zbita od glave do pete, sedlasta, vrsta kao mlada drebica. Sva gori od
zdravlja i rumenila. Lice okruglo kao
u mjeseca, usta velika, noge temeljite. Ispod rupca vijori joj
uperak tamne kose. Dobra!
Ti e, Joek, ovog srnjaka utovariti na kola i
otpremiti ga u umariju. Kazat e da sam ga ja ustrijelio i
da im ga aljem.
Odmah da idem? uzvrpolji se Joek.
Moe odmah, moe i za pola sata.
D a . . . Nismo jo jeli.
Jedite velim, dignem se i poem srnjaku da mu
skinem glavu. Idui pored Pepice upitam je: Koliko ima
do ribnjaka? a ona pocrveni, okrene se i bje! U kuu.
Jazavci! Izvadim no i polako srnjaku rubim glavu. Gledam
mu zube, pa. . . nije ni tako mlad. Nikakva teta. Glavu
umotam u lie i spremim je u naprtnjau. Kad sam ve
otvorio naprtnjau, vadim rezervne arape, koje uvijek
nosim uza se. U lovu na jelene uzimam dvoje ili troje cipele i
desetak pari to debelih to tankih arapa. Toga nikad
dosta. Na svakom jutarnjem izlasku rosa mi potpuno
promoi obuu. Ne trpim gumene izme. Nikad u njima
ovjek ne moe tako vrebati kao u arapama!
Kraj mene je opet Joek.
Zar si ve jeo?
Jesam.
_Fazana?
___ 71?
Kai mi koliko imam do ribnjaka?
Imate jedan sat hodom.
Hodom... Valjda ne misli da u koijom!
42.
Kako je lijepa, kako je ugodna uma u ovo doba jutra.
Sunce je ve poskoilo iznad kroanja, ali tu izmeu drvea
jo uvijek je svjeina i kapljice rose blistaju na zelenilu.
Rumeni se mrazovac. avrljaju sjenice i drozdovi, prelijeu
golubovi, blag, gotovo neprimjetan vjetar donosi miris
medovine. Kroz lie i granje toi se blistava svjetlost dana,
150
a u dubini prosjeke srna s lanetom pase bezbrino. Sam sam
opet u umi, sam i radostan.
Kako je nekad malo potrebno da ovjek bude sretan!
eli li da bude sretan jedan dan opij se. eli li da
bude sretan nekoliko dana oeni se. eli li da bude
sretan cijelu godinu budi lovac! Tako veli kineski
mudrac. Opio sam se: bio sam sretan jedan dan, oenio sam
se i bio sam sretan nekoliko dana lovac sam i to je sve.
Pucanj. Jedan, drugi, trei...! Blizu sam ribnjaka.
Pucnjava ne prestaje. Dvocijevke, automati. itave salve.
Ne, to nisu uvari. Tko bi to mogao biti? Koji je danas dan
ponedjeljak, srijeda, petak? Netko lovi patke. I to ne
sam. Da nije danas neki praznik? Glupo. Intimno u sebi
prieljkivao sam da u nai Anu samu, a sad u susresti
tko zna koga!
Izmeu drvea ve se nazire kamara i djeli krova
poznatog zdanja. Sad moram napustiti prosjeku i stazom
krenuti desno. Na nekoliko metara ispred mene iskoi
vjeverica. Tu u blizini ribnjaka navikla je na ljude i ne
strahuje mnogo. Stoji iza debla i lukavo me promatra
provirivi svoju malu glavicu. Gotovo bih je mogao rukom
dohvatiti. Da pokuam? Jo prije enidbe imao sam kod
kue jednu takvu malu, pripitomljenu vjevericu. Ujutro, im
bi vidjela da sam ustao, pojurila bi k meni i pretraila mi
depove. Znala je da u jednom od njih obino imam skriven
po koji ljenjak. Kakve je sve ludorije izvodila! Kad se
Helen uselila u kuu, vjeverica je nestala. Uzalud smo je
traili kod susjeda i po oblinjim vonjacima. Nestala je
zauvijek. Otila je prijepodne na svoju uobiajenu etnju
pretraila voke ispred naeg prozora i nije se vie vratila.
Ja znam zato je otila. Nije mogla podnijeti moju enu. Iz
iste ljubomore. Ljubomora je u ivotinja veoma razvijena.
U mome susjedstvu jedna je ivotinja imala svoju ljubimicu
koku. Obinu seosku koku. Koka je ivjela na balkonu,
na treem katu, i tu se djevojica igrala s njome. Jednog
dana kad je majka donijela s trga jo jednu koku, ona prva
prestala je jesti. I nije jela tako dugo dok ona druga,
uljezica, nije nestala iz kue. Bila je dozlaboga smijena. Ta,
 ljubomorna koka! ivotinje! U Dreznici, u Gorskom kotaru sve abe u okolnim barama prestale su regetati kad su Talijani zauzeli mjesto. I utjele
su tako dugo dok su god Talijani bili tamo. Dva dana poslije njihova odlaska zaregetale su ponovo. Helen je napustila moj dom i otila, ali se
moja vjeverica nije vie vratila. A moda bi se vratila kad bi znala da sam opet sam.
Ribnjak. Neuobiajena slika. Puno dvorite koijaa, seljaka, lugara, lovouvara, dvoja-troja seoska kola, koije mete! Iza kue, na sve
strane pucnjava.
Tko to lovi? pitam prvog koijaa, a on mi
odgovori znaajno:
vicarci!
vicarci? Zar su iz vicarske doli ovamo loviti patke?
Tko je s njima? Inspektor?
Da. Tomo.
Jedan od prisutnih lugara objasnio mi je ostalo. Trojica vicaraca koji love jelene u reviru tridesetak kilometara udaljenom od ribnjaka, u Boljari,
poeljeli su da se malo ispukaraju i doli su ovamo na ribnjak. Pucaju u patke, u liske, u kormorane, u galebe, rode, male vodene koke, u aplje, u
gakavce, u svrake, u vrane. . . u sve! Sve to na vodi pliva ili se digne i leti u sve pucaju! Svaki ima u amcu jednu naprtnjau municije!
Da li je i Nikola s njima?
Jest.
Ana je kod kue?
Jest, sprema objed. Lugar Mato joj pomae.
Lugar Mato? Prisjetim se, to je onaj kome Martin govori
vidra. Voli se vrzmati oko tuih ena. Olakavajua okolnost: izvrsno priprema divlja.
Hoete li rakije? pita me koija, vadei iz kola
bocu izvozne ljivovice. Gucnite!
I dok naginjem bocu objanjava mi: Imamo puna kola svega. Traminca, sovinjona, konjaka, kajzerflaja, gavrilo- vike... Ako ste gladni,
samo kaite. Imamo...
Tog asa opazim smrt! Zastane mi gutljaj, skinem bocu s usta, gledajui netremice u crno ljudsko klupko koje se
.-152.
skuilo i stislo na bukovim trupcima u dubini dvorita. Dakle, i ti si stigao! pomislim ne bez zlobe i nasmijeim se zadovoljno.
ovjek u crnom podupro je glavu rukama, sjedio je nepomino i buljio preda se. Polako sam se uputio k njemu. Sad stojim svega nekoliko
koraka pred njim i gledam mu lice. ut je, ispijen, neispavan, neobrijan. Na njemu crna izlizana eljezniarska uniforma i oaj. Dakle, to
je on, mu one betije... Skretniar!
Dobar dan, drue!
Naglo je trgnuo glavu, pogledavi me uznemireno. Odgovorio mi je na pozdrav i opet utonuo u svoje misli. Bilo bi plemenito da se sada
okrenem i odem. Ali eto, ne mogu. Nisam plemenit. Naprotiv. Neki zluradi avo golica mi jezik. Ne mogu se oduprijeti.
Vi ste dovezli vicarce?
Rekao je: Ne! i ne podigavi glavu.
Doli ste u lov?
Ne.
Trebate li doznaku za drva?
utio je.
elite li loviti arane?
Ne.
Da moda ne ekate Nikolu?
Tek je tada podigao glavu i promatrao me oprezno. Budui da ne odgovara na pitanje, ja nadalje traim pogodne rijei.
Ako traite Nikolu, nisam siguran da ete ga nai. U
ovaj dan, on obino ode nekim poslom. . . u Lopoevac!
uti. Gleda me krvavim oima. Okrenuo sam se, svoju sam misiju izvrio. avo me vie ne draka, valjda je zadovoljan mnome. Otiao
sam do onih kola i jo sam se jednom okrijepio rakijom.
Niz nasip sputa se inspektor u pratnji nepoznata ovjeka. Valjda jedan od vicaraca. Uzmem eir i dajem mu znak. Inspektor
podigne dalekozor, prepozna me i veselo mi domahuje. Do avola, i tog sam ovjeka zavolio iznenadno i ludo, kako to samo umiju ljudi u
umi, lovci.
Kl ,*~.^.-*,.
 Sad mi uri u susret, i ja njemu. Zagrlio me surovo,
divljaki, kosti mi pucaju. Pita:
uo sam hitac. Jesi li ti pucao?
Da.
Jesi li ubio?
Jesam odgovorim mu smireno i pokazujem na
struak hrastova lia koje mi krasi eir.
Jelena?
Da.
Dobrog?
Osamnaesterca.
Osamnaesterca?
Otvorio je usta i razrogaio oi. Zaprepastio se.
Podrhtava mu brada, htio bi mi neto rei, mui se, a ja se
pravim kao da sve to ne zapaam.
Da, ubio sam osamnaesterca. Zavrebao sam ga blizu
fazanerije, usred neke bare, ve je sunce bilo odskoilo...
Imao je samo jednu koutu. Krasan jelen. Rogovlje sigurnih
dvanaest kila. Kapitalac.
Jadni inspektor. Problijedio je.
to me tako gleda, zar mi nee estitati? granicu za mojim eirom pita me to sam ustrijelio.
Jedva jedvice pruio mi je ruku i neto promumljao.
Nisam ga vie htio muiti. Ne boj se, nisam ubio
osamnaesterca.
Nisi?!
Ne, nisam ni pucao u jelena. Ubio sam srnjaka. Evo,
tu u naprtnjai, nosim mu glavu. Ali sam jutros zaista imao
osamnaesterca na stotinu metara. Rikao je u sedam sati
pored koute, koja se mazila oko njega. Mogao sam ga
ubiti. Kri sam mu stavio na pleku i okinuo sam. Naravno,
ukoio sam puku. Eto, zato sam ti i rekao da sam ubio
osamnaesterca. Mogao sam, a nisam. Traim drugog jelena.
Nije mogao sakriti radosno uzbuenje. To je prirodno.
On uzgaja jelene, ja ih prodajem, a ponekad i ubijam. U
deset godina, ovjek jednom susretne osamnaesterca.
I nisi ga ubio?
Nisam!
Da! uo sam to ti se dogodilo. Trai onog sabljaa liska na suhom. aka jada, tuge i gorine. Bit e svega!
Ubojicu. U lugarnici vidio sam rogovlje Krunaa. Eh,
kakav jelen...!
Stisnuo je malo oi, okrenuo se, zagledao se na ribnjak i
kao usput pita me: A taj je osamnaesterac ostao i nadalje
na bari?
Da, ostavio sam ga tamo i jo kasnije sam uo kako
rie. Prekrasan jelen. Od vrha krune do nadonjaka svi su
mu paroci poravnati. Klasino rogovlje.
A gdje je ta bara? Blizu fazanerije?
Da, otprilike dva odjela iza fazanerije. To je ona bara
koja se od iroke prosjeke protee u pravcu Pikorova
jarka.
Odmah uz prosjeku?
Ne, malo je uvuena u ikaru. S prosjeke vidi se
prorjed.
Toga nam je asa pristupio onaj gost, vicarac. ovjek
blizu pedesete. Odjeven jednostavno, praktino. Paljivo
izbrijan, doima se simpatino. Upoznavanje. Pitam ga zato
je prekinuo lov? Odgovara mi da je potroio svu municiju.
Sad se opet snabdio i vraa se na ribnjak. Videi hrastovu
estita. Inspektor mu ispria moj jutronji doivljaj s
osamnaestercom. Nakon toga obrati se meni.
Hoe li mi pokazati mjesto na kome si jutros vidio
osamnaesterca?
Hou.
U redu. Poslijepodne odvest e me tamo.
Rekavi to, inspektor se okrenuo i s gostom poao prema
nasipu ribnjaka. Bio je ve podalje, kad zastane i dovikne
mi: Dobio si pismo. Ostalo je u umariji. Poslat u ti ga!
Okrenuo sam se i ja. Idem pozdraviti Andu. Usput
razmiljam o pismu. Tko mi gaje poslao? Od koga je moglo
stii? Sigurno iz poduzea. To je zaista glupo da ovjek ni tu
u umi, za vrijeme svoga godinjeg odmora, nema mira. I
to bi sad moglo biti tako vano? Moda jo koji stranac
trai odstrel jelena? Jest, na vrijeme se sjetio. Pogledam
skretniara. Jo uvijek sjedi nepomino. uurio se kao
155
 Kad sam uao u kuhinju, Ana samo to me nije zagrlila. Toliko mi se obradovala da mi je gotovo bilo neugodno pred Vidrom.
Meutim, on to nije zapazio. Nije ni digao oi sa tednjaka, na kojemu je bila sva sila kojekakvih lonaca. Priznajem, pomalo sam se
bojao tog susreta s Anom. Kako emo jedno drugome pogledati u oi? Da li e porumenjeti, da li e spustiti pogled? Ili u se moda
zbuniti ja i osjeati se krivim? Na sreu, nita od svega toga. Doekala me tako prirodno, tako ljupko, neposredno i veselo kao da smo se
jue rastali i kao da nas veu duge godine zajednikog, intimnog ivota.
Nije mogla odoljeti pokazala je prstom kroz prozor na onog siromanog skretniara i zlurado se nasmijeila. Kako smo tog asa bili
bliski! Ortaci! Poeljela je da budemo sami.
Mato, hoete li mi donijeti vode? I kad je lugar
uzeo vedro i otiao na bunar, Anda se okrene k meni i primi
me za obje ruke: Znam to vam se dogodilo, izgubili ste
Krunaa. elim vam da ubijete jelena kojeg traite.
utio sam neko vrijeme.
Ano, a ako je jelen kojega traim onaj Nikolin jelen
eli li i onda da ga ubijem?
Na objema miicama osjetio sam lagani stisak njenih ruku. Gledala me pravo u oi i gotovo moleivo apnula:
Ubij ga ubij ga to prije!

43.
Sad leim na sjeniku, htio bih zaspati i odmoriti se. Bole me noge, umoran sam. Na ribnjaku neprestano pucaju. Ta mo je i Nikola. On i ne
sluti tko ga oekuje. Neka. To je i zasluio. Kad god pomislim na Nikolu, uvijek se u meni javlja neka otrina. To je zbog Ane. Ali da li je to s
pravom? Zar taj ovjek nema izvjesno opravdanje za svoje postupke? Zar i on ne ganja cijeli ivot svoju crvenu lisicu? A tko zna kako e
zavriti. Ona njegova Marija mora ipak biti vraki lijepa, kad je zbog nje napustio Anu. Ili to nema nikakve
veze? Kad bih ja Anu odveo kui, zar ne bi mnogi govorili: Gle, rastao se od profesorice, a kui je doveo seljanku! Seljanku? Da. A kako bi
bilo da ja nju zaista dovedem kui? Nju?! A zato ne nju? Malo bizarno... Jest, malo je bizarno, ali ja bih time rijeio mnoge probleme, i
objektivne i subjektivne. Ana se meni svia, rastavljen sam, ivim onim pasjim ivotom samca. . . da, to ne bi bilo loe. Kad kaem doveo
kui, to jo ne znai da bih se njome oenio... Ne, to nisam rekao. Ali, zar mi ona ne bi mogla voditi kuanstvo, prati sue... uostalom
to drugo i radi veina naih ena ako ne to isto: peru sue, pospremaju sobe i spavaju s nama u krevetu. Moja je ena bila profesorica. To
je neto drugo. Imala je fakultet. I koja korist od toga? to ima pametniju enu gluplje zavri brak. Barem je to moje iskustvo.
Rastali smo se. Na raspravi nisam progovorio ni rijei. Govorila je samo ona. Ja sam priznavao. I priznao sam sve to je bilo i to
nije bilo. Mi smo blaena zemlja. Neusporedivo je kompliciranije oeniti se negoli provesti rastavu braka. Za enidbu mora pronai
stan, zatim mladenku, prikupiti dokumente, otkriti kumove, svjedoke. Jest, svjedoci! Zanimljivo: kod vjenanja mora imati svjedoke, kod
rastave ne. Sudei po tome, vjenanje je u stanovitom smislu sumnjiviji poduhvat od rastave ak i organima vlasti. Zato i trae svjedoke. A
ja sam se rastao i ostao sam. Naravno, mogao bih uzeti Natau. Onu koja kad vidi vjevericu vie: Mamo, eno takora! No, koja mi
korist i od nje. Grickati bombone, kucati u pisau mainu i ono neto drugo to je sve to zna. A tko e raditi? Zar u ja prati rublje i
krpati arape? A za Anu nitko ne mora znati. Dovest u je kui, po danu e mi voditi gazdinstvo, a tko zna, moda bismo se jednog dana i
vjenali. Tko zna! Morat u dobro razmisliti o tome. Govorit u s njom. Oprezno. Ionako se sprema otii u grad, kad napusti Nikolu. Ponudit
u joj da doe k meni. Valjda e razumjeti... Naravno, ona je seoska ena. Moda ima etiri razreda osnovne kole i to je sve. Ali, zar je to
jedino mjerilo ljudske vrijednosti? Njezina unutarnja fizionomija daleko prelazi okvir etiri ili pet razreda osnovne kole.
M
 razgovarati s Inspektora, a on mi
Uzmimo samo tu da odzvanja:
Inspektorom. Na odgovori da je tu, u
reenicu: elim vam Izdajico.
dvoritu sve je kui, sa strancima.
da ubijete jelena Tko je izdajica? utihnulo. Ljudi i stoka Jedu i piju.
kojega traite. Zar to Ti! Za vrijeme povukli su se u A Nikola? Da li
nije jednostavno i okupacije ponekad su hladovinu, samo
veoma lijepo izraena ljudi pod se vratio?
skretniar jo uvijek
misao. I kako je samo muenjem klonuli i Nije. Vele da
sjedi osamljen na
paljiva! Zna da me odavali okupatoru prikuplja ranjene
svome mjestu i
mui onaj jelen i imena svojih patke. Doi e. . .
eka... Idui pored
suosjea sa mnom. drugova suradnika. I Mislim u sebi: ako
njega pitam ga da li
elim da ubijete pored onih muka koje zna da ga ti eka,
je gdje vidio
jelena kojega su pretrpjeli, na nisam ba uvjeren
traite...! Ana! njihovu je obrazu ipak da e tako brzo doi.
Danas je naroito ostala do smrti ljaga Ulazim u kuhinju i
privlana. Dotjerala izdajice. A to si kroz nju u sobu u kojoj
se, valjda zbog uinio ti? Tebe nitko gosti ruaju. Bili su za
stranaca. Ali zar je nije dirnuo, a izdao si stolom, njih desetak.
nisam uvijek naao jelena. I kome ga Zamolio sam
ureenu i u istom izruuje, tko e ga Inspektora da izae
rublju? ubiti? Stranci! Ubit e naas. Odloio je
ga sigurno. Zna i pribor, obrisao usta i
Nikako ne mogu
sam da je jelen ostao i ispriao se
zaspati. Uskoro u
dalje na bari, uo si prisutnima.
morati ustati i vratiti se
Martinu ako jo veeras ga kako rie i Bili smo u kuhinji.
elim dospjeti na poslije tvog dolaska, Upita me:
vrebanje. Sunce je zna i sam da e eli?
pripeklo, na sjeniku se veeras izai na isto Sluaj, ti valjda
osjea zapara. Zaspati mjesto, dovest e ga ne namjerava voditi
barem pola sata. ona njegova ljubimica, vicarce na onog
Sklapam oi, muim se kouta, a jelen osamnaesterca?
i prevrem na rubu sna. e izai na istinu i ne Naprotiv. ak
Jedna iznenadna misao slutei da je izdan i da sam i tebe mislio
trgne me i razbudi ve u zasjedi zamoliti da nas
posvema: Zato se stoje lovci, koje je odvede tamo. vicarci
Inspektor toliko doveo onaj isti ovjek nisu do sada ubili ni
zanimao za onog koji mu je jutros jednog jelena.
osamnaesterca? Ne poklonio ivot. Moda e ustrijeliti
misli li valjda odvesti Poklonio? Neka rie, toga.
vicarce i ubiti tog neka miluje koutu i Leden iljak dirne
jelena? A ako misli? to neka ivi. I u mom e mi srce.
onda? Odbacio sam srcu ivjeti... Kakva Ja vas voditi
plahtu, sjeo na leaj i la! Izdajica... neu!
pitao se: to onda? izdajica... izdajica...! Kako god eli.
Ako on to zaista Diem se, ne mogu Objasnio si mi, i ja po
misli? Htio ili ne htio, vie izdrati. urim na prilici znam
svuda oko mene kao dvorite, elim to prije gdje se taj jelen
nalazi.
Ne! Ni ti nee
ii tamo!
Zato?
Zato to onda,
kad si me ispitivao i
kad sam ti otkrio
mjesto gdje se taj jelen
nalazi ja nisam
znao, a niti si mi
rekao, da iza tebe
stoje tri gladna
vicarca s nabitim
karabinima
osamputezdesetiest
magnum.
Inspektor se naas
zbuni, pocrveni i
primi me za ruku.
Ivane, shvati...
Ne! Ja sam tog
jelena pronaao,
poklonio sam mu
ivot, premda sam ga
imao na nianu i
mogao ga ubiti.
Ne mogu se pomiriti
da ga sada ubije
netko drugi.
Inspektor je ostao
uporan.
Oprosti, Ivane,
sad je to nezgodno. Ja
sam tim ljudima
ve rekao, oni znaju
za tog jelena...
A sada im kai
da sam sve to izmislio
i da taj jelen
uope ne postoji.
Ne mogu.
Uostalom shvati da
je to za nas vie od
 milijun deviznih dinara! Naa je umarija s obzirom na
lovstvo deficitarna...
Pokuao sam posljednje to sam mogao: Inspektore,
nas dvojicu vee dugogodinje prijateljstvo. Ja ti predlaem,
ja te molim, ne vodi vicarce na tog jelena. Ako ga ubijete, ti
za mene vie nisi ni drug ni ovjek. Ja odoh, zdravo!
Uzeo sam svoje stvari, zabacio naprtnjau i s vjealice
skinuo karabin. Inspektora vie nisam pogledao. Ni njega,
ni Anu, koja je, kao i on, stajala bez rijei i promatrala me
zabrinuto. Od gorine i muke jedva sam smogao snage da
kaem: Zbogom! Otvorio sam vrata, istrao na dvori -
te i odmah iza taglja zaokrenuo stazom u umu. Ja izdajica
nisam, a on neka radi kako zna!
44.
Predveer u umi.
Kako je sve tiho i mirno oko nas. Niotkuda glasa. Ni mi,
ni voluharica, ni je, ni vjeverica, ni suanj lia, ni cvrkut
ptice. Umor jednog dana, koji tei smiraju. to mi je donio
taj dan? Sliku jednog jelena, rogovlje jednog slabog srnjaka
i puno srce brige. Kraj mene Martin.
Dakle, sada u loviti pod vaom komandom?
Jest. Sjednite tu pored mene i utite.
A plan?
Kakav plan?
Rekli ste jutros da emo loviti po planu...
Nema nikakva plana. Kad se jelen bude javio, znat
emo gdje je i tada emo napraviti plan. Za sada je glavno
da utite i da budete mirni.
To meni Martin govori kao malom djetetu. Dobro, neka
mu bude. Sluat u ga. Sad eto sjedim zajedno s njime na
raskru prosjeke i ekam Ubojicu. Strpljiv sam i miran.
Miran, koliko ve ovjek moe biti miran u lovu, na mome
mjestu, kad jednim uhom oslukuje ne bi li gdje uo riku
jelena, a drugim svakog asa oekuje pucanj, koji e mi
javiti da je jelen osamnaesterac mrtav! Ubit e ga vicarci,
to je sigurno. Od mjesta gdje sam jutros ostavio
osamnaesterca do ovog gdje sada ja i Martin oekujemo
Ubojicu nema ni kilometar zrane linije. Hitac e se dakle
uti posve dobro. I kad padne znat u svoju sudbinu.
Sudbinu izdajice! Gorina u ustima. emer. A to mogu
sada kad sam se onako glupo izbrbljao. Neka sve ide do
avola. Sit sam ve svega. I lova na jelene, i Nikole, i Ane
svih! Umoran sam, neispavan, zlovoljan, jadljiv.
Popustili su mi nervi i krajnje je vrijeme da ubijem tog jelena
i da odem kui. Vratit u se s odmora potpuno iscrpljen i bit
e mi potrebno dobrih desetak dana rada da doem k sebi i
da se odmorim od odmora.
Sunce sve vie naginje zapadu. uma tihne. Nisam ni
primijetio kad je na prosjeku izaao srnjak i pase. Svakog
asa die glavu i osmatra. Kroz dalekozor pregledam mu
rogovlje. Obian esterac, ni dobar, ni slab. Rogovlje
svijetlo. U ovome kraju rijetko se kada nae dobar srnjak.
Naoko svi su uvjeti povoljni, a ipak im je rogovlje slabo.
Valjda im ne odgovara sastav tla. Pa i onaj kojega sam
jutros ubio, i njemu je rogovlje izvanredno svijetlo. Glavu
sam ostavio kod Ane da iskuha i oisti trofej. Naravno,
srnjak koji sada stoji pred nama, neusporedivo je ljepi. Bit
e da je i mlai. Eto, sad nas je primijetio. Malo se pognuo,
stoji napeto, spreman svakog asa da odskoi. Bulji u nas, a
mi sjedimo nepomino i motrimo ga bezbrino. Ni jeleni ni
srnjaci nemaju osobit vid. Ako ovjek stoji i ne mie se,
srnjak i jelen dugo e se kolebati ne znajui tono to se to
nalazi pred njim. To vrijedi samo u sluaju kad je srnjaku ili
jelenu nepovoljan vjetar. Ako mu je vjetar povoljan, ne
treba nas ni vidjeti da osjeti i zna da se pred njim nalazi
ovjek. Srnjak pred nama jo nas uvijek napeto promatra, a
onda zapone smijenu i poznatu igru: spusti glavu u travu
kao da pase, a zatim je naglo trgne i provjerava da li smo jo
uvijek na svome mjestu. Ali ni ta mu lukavost nije pomogla.
Da raisti sumnje, odvano se priblii za kojih desetak
metara i sad nas gleda netremice okom u oko. Taj e
uznemiriti umu! apne mi Martin, no on to jo nije do
kraja izgovorio, kad srnjak odskoi i zabaue iz svega grla.
Bau... bau... bau...! Ljuti se na nas to smo mu pokvarili
poslijepodnevnu etnju. Gospodin! Baukanje srnjaka, kao ni
krijetanje sojke, nikada nije ugodno lovcu. Sva divlja u
blizini pootri panju, a ve sam doivio i to da su koute jo crni vragovi. Jo je na sceni ostala ona druga stara krmaa,
u svitanje, uvi baukanje srnjaka kojega sam uznemirio
vrebajui jelena, odvele svoga dragog s parilita, i jelen toga
jutra nije vie od sebe pustio glasa. Siguran sam da me
koute tada nisu mogle dobiti u nos, jer mi je vjetar bio
povoljan. Odvele su jelena, jer im je bilo sumnjivo ono
nemirno baukanje srnjaka.
Zaudo, jeleni se veeras slabo javljaju u naoj blizini.
Ubojica uti. Kad ne bih u daljini uo druge jelene kako
riu, mislio bih daje opet djeak Radonja stigao u umu.
Da riknem u koljku? pitam Martina, no on mi daje znak
da se ne slae s time. ekati dalje i biti miran. U redu. Htio
sam ga pitati da li je po njegovu planu i to to se Ubojica ne
javlja, no toga asa se neto zacrnilo na prosjeci. Trgnem se.
Vepar? Ne, svinja! Bre bacim puku o rame i dok u
dogledu traim iznenadni cilj, Martin mi pritisne cijev puke
k zemlji, udei se: to vam je? Ne mislite valjda pucati?
A zato ne? pitam ga apatom.
A jelen?
Svinja jo uvijek stoji na prosjeci i ruje. Udaljena je kojih
stotinu i pedeset metara, okrenuta plekom! Eh, kakva
zgoda za hitac! Prokletstvo...! to mogu, moram sluati
Martina. Znam da ima pravo. Pa ipak, kako bih rado
okinuo iz puke, ustrijelio svinju i otiao pod ator preki-
nuvi dananji lov. Moleivim oima gledam Martina
apem mu: Martine, hajde da je ubijemo. No, on je
odluan. Ne, i ne! Tog asa kao da se digao zastor, otvorila
se scena, i pred naim oima zapone predstava. Pravi mali
umski teatar. Iz ikare kao na scenu poeli su jedan za
drugim dolaziti glumci... mali crni praii! Osam komada!
Kao mali Tatari jure amo-tamo, koprcaju se jedan preko
drugog, motaju se, cvile, skice, puna ih je pro sjeka. Tad se
pojavi i druga krmaa. Naravno, to su moji jutronji
znanci.Moje koute! Gledam ih kako bezbrino ruju i
mislim: kad bih sada opalio iz puke ajme, kakva
bi trka bila! No, zastor se polako sputa. Stara krmaa vo -
dilja ve je prela preko prosjeke i ula u drugi odjel, a za
njom, gotovo neprimjetno, nestaju jedan za drugim oni mali
koja na zaelju pazi da koji prai ne zaostane. Samo as,
ve i ona nestaje iz vida. Zastor je pao, predstava je za-
vrena. Tek sada pogledasmo se Martin i ja. Kako rijedak i
lijep doivljaj. Poznate ih? pita me Martin, a ja mu
samo kimnem glavom i opet sam dobre volje, i nisam vie
pospan, i sretan sam i ne znam tko mi je ravan. Ni Ubojica
koji se sve do mraka nije javio nije mi mogao pokvariti
osjeaj zadovoljstva i sree. Gotovo je ve pala no kad je
riknuo prvi put. Rikao je usred odjela na svome parilitu,
tamo gdje je i jutros bio. Mora da su ga koute dovele sa su -
protne strane odjela, i mi vie tu nemamo to traiti do ju -
tra. Tama dozivlje no.
Na povratku prate nas zvijezde, umor i rika jelena koji
strasno i uzbudljivo doziva smrt!
45.
Iz atora izvlaim vreu za spavanje, prostrem je pored
vatre i legnem. Kako je ugodno protegnuti umorne nogel
Zatvaram oi i razmiljam o Krunau. Njegovo rogovlje visi
na zidu u lugarnici, u lovakoj sobi. Tamo je i lav i crnac s
noem... Ve nekoliko dana osjeam kako se u meni taloi
gorina, a ne znam pouzdano to je razlog tome. Sve ee
me progoni panina misao da e mi proi vrijeme dopusta, a
da neu ustrijeliti Ubojicu. Ako ga ne ustrijelim ja, ubit e
ga ulibrk. On ubija bijele jelen. Ne znam samo zato bi
Ubojica bio bijeli jelen? Jest, on je siv, glava mu je gotovo
prosijeda, ali to nije bijeli jelen. Kod jelena lopatara, susreo
sam ponekad bijelog jelena albina, ali kod ovih
naih...? Bijeli jelen. ulibrk je ubio kuhara, zar je i to bio
bijeli jelen?
Martin me trgne iz snatrenja.
Taj jelen, taj e jo nama zadati muke.
 Otvorim oi. Koji jelen?
Taj, Ubojica. Da ste danas pucali, mogli ste ustrijeliti
krmau. Priznajem, imali biste jedan trofej vie. Divljih
svinja niste mnogo pobili. Ali od tog hica, mi bismo moda
imali vie tete negoli koristi. Jelen kojeg lovimo, to je stari
jelen, koji je ve svata doivio. Na njega su mnogi pucali, a
moda i Nikola. Svejedno. Osjeti li jelen da ga progonimo,
nestat e. Ostavit e koute i preselit e se u drugi kraj. Tko
e ga onda nai? Jedan pucanj u njegovoj blizini moe biti
dovoljan da prestane rikati i da izmijeni mjesto. Sjetite se
naega prvog susreta s njim. Gdje smo pucali, a gdje smo ga
opet nali! To nam se i sada moe dogoditi.
Kao ogromno mrano zvono nad umu se spustila no. U
kronjama drvea nada mnom umi vjetar i povija granje.
Pored mene uz ar Martin na ranju okree fazana kojega je
danas ustrijelio na rubu polja. Mast kaplje, cvri na eravici,
pucketa. Miris peenja golica mi nosnice. Pridignem se i
dohvatim bocu s rakijom. Tog asa sjetim se osamnaesterca.
Da su pucali, hitac bi se uo, zar ne?
Naravno, uo bi se. . .
Ubit e ga.
Hoe sloi se Martin na onoj bari, to je Dupan
bara, tamo nije teko zavrebati jelena. Zato ste govorili
inspektoru? umarije su u stisci, nemaju novaca, kao
nasuni kruh doi e im tisuu dolara. A takav jelen bit
e tu i dvije tisue...!
Ako su mu dolari vredniji od naeg prijateljstva, neka
ga ubije. Ionako e svi ubiti, samo ne ja.
Martin ui, okree fazana i uti. Da li sam ga
povrijedio? Valjda ne misli da ja to njemu predbacujem, to
do danas nisam ustrijelio jelena. Na alost, ba je to mislio.
Da, vi jo niste ustrijelili jelena. Znam, ja sam krivac.
To vie ne mogu ispraviti... Ima jedna udna stvar: kad vi
zavrebate jelena, vama je dovoljan samo jedan pogled na
rogovlje i ve ste stvorili odluku. Sami velite ako ga ne
ubijete u prvom asu, kad ga zapazite, ako ga ne ubijete
zaneseni prvim dojmom, rijetko ga kada poslije ubijete.
Takav sam i ja, samo s tom razlikom to vama, kad vidite
lijepa jelena, prije negoli promislite, srce odmah vikne:
Da, ubij ga! a meni jo prije negoli sam promislio, meni
jezik i srce vikne: Ne, potedi ga! Poslije, kad
promislim, pamet i meni ponekad ree: Da! Znam,
Kruna je mrtav, i nikada vie neu moi ispraviti onu
greku, ali kad bih opet opazio onakva jelena, mladog i
lijepog, ja bih opet viknuo: Ne! emu da alostim
starca?
Martine, nisam namjeravao da vam predbacim.
Rekao sam ono...
Ne morate vi meni nita predbacivati, dovoljno sam
sebi predbacujem. Zar mislite da mene ne mui to to smo
jo uvijek bez jelena. Eto, koliko ve dana lovimo, a gdje
nam je rezultat? Vi ste se i danas skitali kojekuda, od
fazanerije do ribnjaka, a ja sam razmiljao o Ubojici,
obilazio sam premete i kovao planove kako bismo i na koji
nain doli do tog prokletog Copavca. Ja sam plaen da
pomognem lovcu, ja sam odgovoran da i vi doete do hica.
Mi ga moramo pronai, vi morate ustrijeliti jelena.
Pokuao sam da ga smirim: Ubit emo ga, Martine...
Mi bismo njega sigurno ve ustrijelili da sluate mene.
Ali da! Vi imate u sebi onu prokletu krv divljeg maka, vi
biste pod svaku cijenu htjeli zavrebati jelena na deset koraka
i onda ga ubiti.
Martine, nemojte me vie muiti. Ja nisam u umi
samo zbog toga da ustrijelim jelena. Vie od toga, ja elim
loviti, elim se uljati, nadmudriti jelena u ikari, a ne
doekati ga kao drumski razbojnik u zasjedi na prosjeci i
ustrijeliti ga na prvom koraku. Martine dragi, rogovi jelena
kao i svaki drugi trofej imaju svoju istinsku vrijednost ne u
duini debla i broju paroaka, nego u lovakim doivljaji
ma, osjeajima i sjeanjima, koje nam daje pogled na taj
trofej. Ako tih doivljaja nema, ako je sjeanje na jelena
vezano iskljuivo na okidanje iz puke, sve je onda mrtvo i
promaeno.
Martin okree fazana, kima neto glavom, dugo razmilja
da li da mi kae to misli i napokon se ipak odvai: Nije
meni to se vi volite uljati, ja znam, to je vaa strast.
Mnogo godina lovimo zajedno, i uvijek ste bili takvi. Ali ove godine neto s vama nije u redu. Kojekakve misli nosite u sebi. Doli ste u
umu, a misli su vam jo uvijek daleko od ume. Vi ne govorite o tome, ali ja to osjeam. Niste takvi kao to ste bili. Pa i ti jeleni... Muili
smo se najprije oko Krunaa, poslije smo se zainatili da ubijemo tog opavca, Ubojicu, a sad vam ni to nije dosta, sad jo brinete brigu o
osamnaestercu, kao da nema dosta jelena u umi. Pustite u miru Inspektora i vicarce, neka ubiju to ele i to nau. Posluajte me:
Zaboravite sve! Izbacite iz glave sve misli koje vas mue, primite moj savjet dr'te se vaeg jelena i' Ane. Kad ste ubili onog vepra, rekao
sam vam neete poaliti ni vi ni ona. Pa to jeste li me posluali? Da ste pametni, razveselili biste-duu sebi i njoj. Mogu li mu rei da
sam primio taj savjet?
Martine, skinite tog fazana s ranja. Zar ne vidite da
mu ve puca koica. Gladan sam, ne mogu vie izdrati.
Imamo li jo vina?
Imamo jo dvije boce. Da otvorim jednu? Sluajte,
hoete li se okladiti za litru rakije da ete sutra ustrijeliti
jelena? Pogodit ete ga u srce, i jelen e jo trati stotinu
metara, kao to je trao onaj va dvanaesterac koga ste ubili
na prosjeci. Sjeate li se?
Sjeam se, Martine. To je bilo davno.
Da, to je bilo davno, odmah poslije rata.
A za vrijeme rata, dok ste bili u umi, da li ste kada
ustrijelili jelena?
Nisam. Ni jelena, ni srnjaka, ni vepra, ni medvjeda. U
ratu smo ubijali dvononu divlja. Samo dvonone zvijeri.
Zautjeli smo. Kidam zubima toplo fazansko meso, kraj mene Martin, vatra koja jo uvijek tinja, u kronjama vjetar, oko nas no, uma...
etiri godine rata, zar se to moe zaboraviti? Gdje su oni divni drugovi s kojima sam neko teturao nou u koloni ili sam kao sada leao uz
vatru nou u umi i sanjario o slobodi. Gdje su? Lee po gajevima, umama i jarugama, lee na prilazima sela i naselja, lee pored
ivice du cesta i putova, lee pod kamenim krapama, na itnim poljima, u neprohodnim klancima, u
tamnim gudurama, lee uz litice planinskih grebena, poivaju na morskom alu ili snivaju u plavim dubinama. Od partizanskog voda
kojem sam pripadao tisuudevetsto-etrdesetprve koliko nas je preivjelo? ini mi se da sam ja jedini! I ulibrk je nestao. I on! Nikad
neu zaboraviti kako smo nas dvojica doekivali Novu godinu. uma... zbjeg... vatre... Jelen! Jelen? Jest, jelen! Bijeli jelen! Tako je,
bijeli jelen! B i j e l i j e l e n ! Sad znam, sad znam sve. ulibrk ubija bijele jelene!

46.
Zimski pejza
Leimo u snijegu na planinskoj kosi i od zgode do zgode ispalimo po koji metak. Pred nama je uvala, brisani prostor i onda opet uzvisina
na kojoj se crne vonjaci, hambari selo. Od jutros, tamo je neprijatelj. Borba jo uvijek traje. Obie nas vodnik Stevica, skae uznemireno
od jednog do drugog i sve ponavlja: tedljivije, momci, tedljivije! uvajte metke!
Stara je godina, drue vodnie!
Neka je, treba i drugu doekati!
Sa seoske crkve tue po nama teki ustaki mitraljez. Pomae povlaenju pojedinih grupica koje su tu i tamo isturene po ljivicima i
umarcima. Rano je poslijepodne, ali dok se ustae prikupe, izvuku... a treba jo stii do baza. Nee valjda zanoiti ovdje. Zato
prekidaju borbu i prikupljaju se u selu.
Dobra dva pukometa za naim leima, pukaralo se takoer. Sad je tamo tiina. To je drugi vod nae ete vodio bitku. Rano ujutro
neprijatelj je krenuo u dva pravca. Zadnji je dan etrdesetiprve, red je da preko niana poelimo jedan drugome sretnu
etrdesetidrugu.
Adame...! Adame...!
To vodnik Stevica zove ulibrka. Opazio je ustakog pukomitraljesca koji se iznenada zaletio u ljivik podno sela, oslonio cijev na
kronju i tue po nama. Vie od svega
izdaje ga tanki plaviasti dim. ulibrk napusti svoj poloaj i
doulja se k vodniku.
Vidi ga...? Eno ga u ljiviku... vidi, vidi, sad tue...
eno, dim!
Nije trebalo dugo da ga ulibrk opazi.
Vidim ga, pa to hoe?
Poravnaj ga, Adame, tako ti boga!
A ti bi htio da ga ubijem?
Jest. Bit e ti za spas due!
A to e mi dati?
Ako ga ubije, dobit e njegove obojke. izme u
uzeti ja, injel e dobiti Kijuk, hlae Jovica, a Bojana
koporan.
ulibrk nosom ruje snijeg, gleda neprijateljskog pukomi-
traljesca i razmilja. Pita Stevicu: Dakle, meni obojke?
Da, obojke i pukomitraljez. Samo pouri!
Pukomitraljez ne trebam. Nego, dat e mi injel.
Ne mogu usprotivi se vodnik ne mogu. Gledaj
Kijuka, bez ieg je.
ulibrk sjedne u snijeg, polako osloni kundak u rame,
stavi lakat na koljeno i preko niana trai pukomitraljesca.
Udaljenost blizu tisuu metara.
Dakle, injel Kijuku, a meni obojci. . . U redu. Ako ga
ubijem i ako zarobimo pukomitraljez, pustit e me veeras
kui. Stara je godina... hoe li?
Hou.
Metak plane. Pogodak je morao biti savren. Ustaa se
odijelio od oruja, previo se u pasu, pao i ostao nepomian.
Crnio se na onom snijegu zabaenih ruku kao crknuti
gavran rairenih krila ...
Sputao se suton, kad se smirilo bojite. ulibrk dahne
nekoliko puta u ake da ih zagrije, izvadi duvankesu, smota
cigaretu i pristupi vodniku: Drue vodnie, da ne idem
sam, povest u i ovog okca i pokae na mene. Neka
vidi kako Srbin sprema peenicu. Moe li?
I tako nas dvojica krenemo umom prtei snijeg. Usput
mu velim: Ti, Adame, izvrsno gaa.
Od djetinjstva ivim u umi. Divlje svinje i srnjake
gaao sam uvijek kuglom u trku.Rijetko bih promaio.
Bio si lovac?
Da, samo je lovaku zakupninu umjesto mene plaao
neki buruj. Nisam mu se nikada zahvalio. On je plaao, ja
sam strijeljao.
Nasmijali smo se obojica. Spustili smo se niz kosinu i
uskoro naili na zbjeg. Tu, usred ume, pored vatara, ljudi i
stoka itav su dan ekali da se borba dovri, da se neprijatelj
povue i da se tada vrate u selo. Zaustavie nas radosni,
nude nas rakijom, a ulibrk im pria kako je tekla borba i
kako je priskrbio pukomitraljez. Usput im ispria iju su
sve kuu ustae zapalili: Eto, tvoju Dmitre, ne ali za
njom, nikad nije vrijedila mnogo, izgorjela je za pola sata...
Planula je i tvoja, Radojica, dobro je to si je dovrio,
izgorjela je i tvoja, Sveto, pa sad barem ne mora loiti vatru
za peenicu. Ispei e krme gdje hoe, sretna ti Nova
godina!
Sretna i tebi, Adame! Pukaralo se danas i kod tvoga
sela...
Da, to je istina. To je valjda potaklo ulibrka da zamoli
vodnika da ga veeras pusti kui. I poli smo. Na kraju
zbjega zaustavi nas neki seljak, demekast, na kratkim
iskrivljenim nogama, s vreom na leima. Stane pred
ulibrka i spusti vreu.
Ide kui?
Idem.
Eto, uzmi ovu vreu. U vrei je krme. Oieno. Htio
sam ga ispei za sebe, ali. . . ostala mi ena u selu... Ponesi
ga kui, pozdravi oca, daj mu ovo prase i kai mu da mu to
alje njegov jaran Jovica Kopajti.
Bila je ve duboka no kad smo nakon dvosatnog hoda
izbili na planinsku kosu iznad zaselka u kojemu je bila
roditeljska kua ulibrka. Bacili smo pogled tamo i ostali
zaprepateni. Jo su tinjale vatre i dogorijevala zgarita. Tu
gdje je jo jutros bilo neveliko, ali bogato srpsko selo, ostalo
je sada tek nekoliko kua. Sablasna slika zimske noi,
mjeseine, snjene bjeline i zgarita. ulibrk usmjeri
pogled gdje mu je neko stajala kua, kimne glavom i ree
neveselo: Bome u i ja noas na roditeljskom pragu ispei
krmka...!
Silazili smo bez rijei i uli u selo. Ljudi su prikupljali
stoku, prinosili stvari i spaavali to se jo dalo spasiti. Neki
su ve sredili svoju sirotinju, postavljali leaje oko zgarita i
spremali se na noivanje. Naemo grupu seljaka koji su, ne
znam po koji put, prepriavali dananju nesreu. Primijetivi
ulibrka, prekinu razgovor.
Da li mi je otac preivio?
utnja.
A majka?
utnja.
ulibrk s ramena skine vreu i spusti je pod noge, prekrsti
ruke i zagleda se u lica suseljana. Njegove mrane oi traile
su rije. Suhonjav, oronuo seljak objasni mu ukratko:
Nijemci su stigli izjutra, jo za svitanja. Opkolili su selo.
Imali su skije i bijele kabanice... Teko je bilo umai.
Bjeali smo, propadali u snijegu, a oni su jurili kao jeleni.
Bijeli jeleni...
Otada ulibrk lovi jelene. Bijele jelene.
Martin spava. U kronjama pono.
47.
Jutro pod atorom.
Teturam u mraku. Nikako da se razbudim do kraja.
Martin mi tura u ruke bocu s rakijom i veli: Operite oi.
Neu. Gdje mi je karabin? Svrbi me itavo tijelo. Tama.
Ni mjeseca ni zvijezda ni baterijske lampe. Ne moemo
nai lampu. Prokleti ator. amac i ator uvijek su za metar
prekratki. Koje cipele da obuem? Ima li rose? Glupo
pitanje svako je jutro rosa. Pipam. Dolje guma, gore
koa. izme. To su. Vani Martin puta vodu i vjetrove.
Kalje. To je njegov duhan. Bagu. Stoput sam mu rekao da
e se otrovati. Meci, gdje su mi meci? Danas u ubiti jelena.
Platit u litru rakije. Platit u deset! Tog jelena neu
ustrijeliti. Ustrijelio sam Anu. Anu u odvesti kui i
oenit u se njome za inat svima. Ba u se oeniti! Hou,
asna rije! to mu se to mota pod prstima? Ovijai? Do
vraga, vas ne trebam. Gdje su mi igice? Viem Martinu:
Imate li moje igice?
Nemam! Izvucite se jednom ispod tog atora!
Lako njemu. Spava u odijelu, pored njega puka, im se
probudi i otvori oi, moe pucati. Hoe li i danas ukrasti
fazana? Kako ga je majstorski juer ispekao! Vrag stari, u
sve se razumije. U jelene najvie. Trebalo bi da on vodi
dnevnik, a ne ja.
to radite pod atorom? Da niste opet zaspali?
Nisam.
Onda izlazite! Ne mislite valjda da e jelen doi ovamo
rikati.
Konano sam se izvukao. Idemo. Ja naprijed, Martin za
mnom. Tapkam po mraku, spotiem se svakog asa, ljut
sam sam na sebe. Dok ja tu glavinjam, Inspektor se vozi u
kolima. Vodi vicarce. Ubit e jelena, mog jelena. I
opavac je ubio mog jelena. Krunaa. Smijeno, svi ubijaju
moje jelene, samo ja ubijam srnjake! Bijedu!
Kuda ste otili, k vragu idemo desno!
utim. Dobro, idemo desno. Vrlo vano idemo
desno... Ako jeleni ute, moemo mi ii desno ili lijevo,
svejedno. Ba bih volio da jutros ne ustrijelim jelena. Neka
stari plati litru rakije. Noas me sigurno oplazio neki kukac.
Sve me svrbi. Grepsti i jesti, treba samo poeti. Dalje ide.
Kad doem na raskre prosjeka, naslonit u se na drvo i
eati leda kao krava... Koliko ima kouta ovaj moj slavni
jelen? Dvije? Ako se koute zatvore, jelen e otii. Neka ode.
Ne ubijem li ga ove godine, ubit u ga idue.
Stanite, kamo ete? ape mi Martin. Stanem. Da,
tu smo. Dremljive su mi oi, jedva razabirem obrise drvea.
Jo je no. Koga me vraga Martin izveo tako rano! Bacam
kabanicu na zemlju i legnem.
Ako ste mislili spavati, mogli ste ostati pod atorom.
utim. Nemam volje ak ni da se prepirem. Suvie sam
iscrpljen. Mui me bezbroj stvari jelen, ovaj moj, zatim
osamnaesterac, mui me Nikola, Inspektor, Ana... i htio
to sebi priznati ili ne mui me Helen! Prokleta moja
crvena lisica!
Auuuuaaa... Aoooaaaa...!
Trgnem se, oslukujem jelena. Rie neto dalje od nas. To
nije Ubojica. Diem se. Dosta je glupih meditacija. Svie.
Poinje lov.
Au u. .. Au u. .. A uu ua aa a .. .!
To je Ubojica. Rie na parilitu, tu je dakle blizu nas.
Prilazi mi Martin, apue:
ujete ga?
ujem.
Kako mislite sada?
Martine, kako god vi elite. Pod vaom sam
komandom, lovit u planski, ustrijelit u jelena, platit u
litru rakije kako god elite.
to vam je jutros? Svadljivi ste kao jarac.
utim.
Ostat ete tu pored mene dok ne vidimo kamo e vui
koute.
Mogu i to.
Tiina. Oslukujemo gdje e se opet jelen javiti. Martin
provjerava vjetar. Vadi upalja, plamiak se die gotovo
okomito uvis. Dobro. Na moje iznenaenje Martin predloi:
Znam ja to je vama. Ljuti ste to vam ne dam u
ikaru... Ali, kad se ve toliko volite uljati k jelenu, hajde,
pokuajte jo jednom. Moda ete ga jutros zavrebati. Samo
pazite na koute i ne urite nikamo. Polako i samo polako!
alje me u ikaru!? Ni time me nee udobrovoljiti. Dosta
mi je svega.
Martine, vrijeme je da ga ustrijelimo.
Koga?
Jelena.
Ustrijelite ga tko vam brani! nasmije se tiho.
Nisam rekao da ga ustrijelim, nego da ga
u s t r i j e l i m o . Mi. Ja u u ikaru, a vi idite na drugu
stranu meni nasuprot i stanite na rub prosjeke. Ili u jelena
17?
ubiti ja ili e naii na vas kao juer ujutro. U tom sluaju
pucajte, ustrijelite ga!
Ja?
Jest, vi! Ja u platiti trofej, ali menije ve svega dosta.
Taj jelen mora biti mrtav i to je sve.
Ja da ga ustrijelim?
Vi ili ja svejedno. Nemojte me muiti. Jeste li
razumjeli? Menije dosta lova. Nemam vie ivaca. Iscrpljen
sam, osjeam se loe, trebalo bi da se vratim ubijte ga ili
vi ili u ja. Svejedno.
utio je, razmiljao i napokon promrmljao: Dobro,
ako vi tako elite, idem.
Auuuuaaaaa... aoooaaa...
Sad rii koliko hoe. Martin ve odlazi, klopka se
zatvara. Ba sam budala. To sam mogao ve ranije uiniti.
Evo, sve vie svie. Prelijeu golubovi, avrljaju sjenice.
Negdje u daljini javio se orao i njegov glas velia novi dan.
Kao iz duboka sna pred mojim oima budi se uma.
Rastvara se prosjeka, otkriva se jutro i ljepota svitanja.
Vrijeme je da uem u ikaru. Provjeravam puku, odjeu,
metke, dalekozor, sve je na svome mjestu, sve je u redu. Da
krenem? Razmiem granje, ulazim u gutik. Prija mi rosa i
svjeina raslinja oko mene. Sad treba zaboraviti sve i polako
krenuti naprijed. Samo polako. Za koji as ugledat u malu
istinu rikalite. Samo polako... jo jednom provjeriti
vjetar, oslukivati svaki um. Jelen rie... to je dobro. Jo
malo naprijed, sad paziti na koute... Stati! Nije li neto
unulo desno od mene? Ne micati se! Oi, samo oi. aram,
pretraujem bunje i raslinje. Na jelenskoj sam stazi, ukoen
kao kip. Koliko sam puta ovako doekivao jutro,
nepomian, s pukom u ruci, kao vojnik na mrtvoj strai.
A uu .. . A uu aa a. .. A uu u. .. !
Ide mi blie. Valjda nee k meni. Za svaki sluaj gurnem
ubrziva da mogu u trenutku opaliti. Jelen opet rie, tu je,
blizu mene. Jutros emo ga ustrijeliti, ili Martin ili ja. Samo
polako i oprezno naprijed.
Duuum...!!!
Metak!
 Straan pucanj prekinuo mi je korak! Tu blizu nas
zagrmio je hitac i zagluljiva jeka potresla je umu.
Inspektor! vicarci!
Stojim usred ikare u prvom osvitu dana, drhte mi ruke,
cvokoem zubima, vrte mi se suze od jada, od gorine, od
bola. Gr u utrobi, oaj! Ubili su osamnaesterca! Prokleti!
Tko ga je ubio? Ja! Ja sam ga ubio, ja! Izdajica! Izdajica!
Izdajica! Sad lei usred bare mrtav, mrtav pored one vrbe,
tamo gdje sam ga posljednji put ostavio. Mrtav! Lei u travi
povaljen na bok i samo mu ono granato rogovlje nadvisuje
travu i a. Za dolare, za proklete dolare, ubili smo jo
jednoga divnog jelena! Inspektor! Ne mogu disati, guim se,
muti mi se pred oima, gr u srcu... neto moram uiniti
neto moram uiniti... trebam zraka! Sav izvan sebe diem
karabin, okrenem cijev uvis i pucam nasumce. Prasak
razdere tiinu, prhnu drozdovi, zakrijeti sojka. ujem kako
desno od mene bjee koute i jelen . Lomot granja. Ubojica.
Odmie sve dalje. Tiina... Sluam kako mi srce tue, ali
sad poslije hica, sad mi je lake, mnogo lake. Iz puke
izbacujem praznu ahuru i govorim ne znam kome:
Tako... sad si me uo, sad z n a . . . !
Na prosjeci doeka me Martin.
Zato ste to uinili?
Ne znam. Slijegam ramenima.
Oprostite, Martine, to su moji ivci. Pogrijeio sam,
znam... Oprostite!
Nita, to je vaa stvar... samo izgubili smo jutarnji
lov. Jelen je otiao.
Neka ode. Izgubio sam jutros mnogo toga... Pucali
su u prvom svjetlu ...
Da, tu blizu. Nisam siguran da je to na Dupan bari.
ini mi se jo blie.
Martin i ja stojimo jedan nasuprot drugome i dugo se
gledamo bez rijei. Htio bih u njegovim oima nai makar i
malo nade, ali uzalud. Smrt. Sigurna smrt.
Da idemo k njima?
Da idem k njima?! emu? Zato?
Ne, Martine, ne idem nikamo. Vi idite, ja se vraam.
Zbogom!
I okrenuo sam se i poao k atoru. uh vjetra, kucaj srca,
suanj lia, pjev ptica, sve oko mene ape neprestano:
Izdajica!
48.
Ve sam se donekle smirio. to mogu. Jo jednog ovjeka
moram zaboraviti, i to je sve. Leim u atoru i razmiljam o
onome to se zove prijateljstvo. to je to kakva je to
ivotinja? Rijetka zvijer. Izumire. Za vrijeme rata
desetorica su bila spremna rtvovati svoj ivot da spase
jednoga. Sada? esto utapa li se netko u asu se nae
deset dobrovoljaca da utopljeniku jo dublje zagnjure glavu
pod vodu. Meu tom desetoricom redovno bude i nekoliko
prijatelja. ivot nije lak.
Tko se utapao u ovom sluaju?
Ja. Kad sam Inspektora molio da ne ubije onog jelena
zapravo sam spaavao jedan djeli svoga ivota. Jednu
sliku, jedan doivljaj, ist i plemenit, koji sam u nedovoljnoj
budnosti odjednom ugrozio. On to nije morao uiniti te
dvije tisue dolara u krajnjoj liniji niti e spasiti njega niti
umariju. Rekao sam mu to taj jelen za mene znai,
upozorio sam ga na nae prijateljstvo i on je unato svemu
odveo strance i dao ustrijeliti jelena. Vidio me kako sam
nemiran, kako mi je teko i kako patim zbog toga to sam
otkrio mjesto na kojemu jelen rie, vidio me da se utapam
i zagnjurio mi je glavu jo dublje pod vodu. Prijatelj!
Koliko mu je godina? Blizu pedeset. Pomalo elav,
srednje visine, crven u licu, opaljen. Otvoren. Ponekad
surov. Ubio je svoga psa pred nogama zato to se udaljio
desetak metara vie nego stoje smio. Hrabar. Dvije ranjene
divlje svinje noem je dotukao i zaklao. Uvijek u umi,
uvijek na terenu. Na leima mu naprtnjaa puna svega:
kouh, slanina, luk, rakija, eer, aj, sir, jabuke, rublje
sre. Na ramenu mauzer. Osamputapedesetsedam. Na.
 Kragujevac. to je radio za vrijeme rata, ne znam. Otkad su
poeli dolaziti stranci u naa lovita, kolaju o njemu
kojekakve prie. Nisam nikad vjerovao u njih. Bio sam
dakle naivan.
Toga sam ovjeka iskreno volio. Rijetko smo se susretali,
ali kad god bismo se nali bila je to za nas obojicu prava
radost. Svoga najboljeg jelena kojeg sam ubio, imam
zahvaliti njemu. On gaje otkrio, doveo me do ikare u kojoj
je rikao jelen, pokazao mi desni rog jer se samo to vidjelo
i rekao mi: Ako si majstor, ustrijeli ga. Ustrijelio
sam tog jelena trei dan. Uzeo je granicu s hrastovim
liem, estitao mi, zagrlio me i po prvi put rekao mi
Stari. Stari, estitam. Od onda me uvijek nazivao dolaze na sastanke, ute, gledaju i ute. Otvoren trbuh do
tim epitetom, iako sam dobrih nekoliko godina mlai od
njega. On, Martin i ja lovili smo jelene prije sedam godina
daleko od svakog naselja. Ostali smo bez ieg. Ni kruha, ni
vode ni jelena. Pili smo iz barutine, jeli smo kojekakve
pueve. On ih je hvatao, istio i spremao na aru. Pas ih ne
bi jeo. Mi smo ih pojeli. I bili smo sretni to smo ve peti
dan u umi, to spavamo pod bukvama, to nigdje nema
nikoga osim nas i divljai.
To su sitnice. Na takvim detaljima ne moe se
zasnivati jedno prijateljstvo.
Do avola, istina je, to su sitnice, samo ja ne znam na
emu e ljudi graditi svoje odnose ako ne na sitnicama! Ako
treba braniti zemlju i socijalizam, svi smo mi za to i u tom
nema problema. Treba shvatiti da je ivot sastavljen upravo
od bezbroj sitnih radosti, tuga, sitnih nevolja, tekoa i tu
u svakodnevnom ivotu provjeravamo jedan drugoga,
prijateljujemo, volimo se, cijenimo ili udaljujemo. Idejna i
ideoloka suglasnost i istovetnost pogleda na drutveno-
politika pitanja samo je jedan faktor (i ne uvijek presudan)
u onom suptilnom procesu u kome se izgrauju ili rue
ljudski odnosi.
Jedan jelen vie ili manje.
Naravno, jedan jelen vie ili manje. Zimi ih postrijeljamo
na desetke u uzgojnom odstrelu ali u ovom sluaju
jelen nije samo jelen. Iza njega se kriju neki ljudski osjeaji,
nad ivotom tog jelena strepio je jedan ovjek! Tu moda i
lei ono osnovno. Ima ljudi koji nevjerojatno olako
povrijede osjeaje i dostojanstvo svojih blinjih. Smatraju
ponekad da je to neminovnost naeg ivota. Zar se jednom
izvrgne ruglu ovjek koji to nije zasluio, ovjek na kojega
smo se oslanjali u doba rata, ovjek koji je i danas na, slui
istom cilju, a onda zbog sitnice poigramo se njegovim
obrazom. Kako smo ponekad surovi i primitivni! Oaj!
Otvori ovjeku trbuh ni za to, ili zbog neke sitnice onda
se ispostavi da je to bila kriva dijagnoza saije mu
trbuh i veli: Oprosti! Ponekad mu ak ni to ne kae!
Tako nastaju ivi mrtvaci. Idu, rade, kreu se oko nas,
smrti ostavlja oiljak.
Zar je Inspektor uistinu vjerovao da u mu oprostiti? Ili
mu nije stalo do naeg prijateljstva? Da moda ne pripada
onim naim konobar-patriotama, koji puu pred strancima i
za dolar bi prodali sve. Doslovno sve! U svakom sluaju
dosta! Bilo pa prolo. Zatvoriti oi i zaspati.
I zaspao sam.
Koliko sam spavao, ne znam. Probudio me Martin, drma
me i prua mi nekakav papiri.
Mogao sam ukrasti i puku, i vas, i ator. Evo, donio
sam vam pismo.
Ne shvaam. Kakvo pismo?
itajte!
Zguvani papiri istrgnut iz notesa. Otvorim i itam:
Ako ti misli da ja umjesto glave nosim bundevu, a umjesto
srca repu, ljuto se vara. ekam te na ribnjaku. Potpis.
to je to? Tko mi to alje?
Zar ste zaboravili itati? Inspektor. eka vas na
ribnjaku. Ustrijelili su jelena, ali ne onoga vaeg.
Drugog!
Drugog?!?
Da. Nepravilnog etrnaesterca. Eto, sad znate.
 49.
Martin pri slaninu i kao usput dri mi propovijed.
ivjeti treba razborito, mirno. Godinama se kreete umom
i niste mnogo nauili. U umi sve ivi polako, tiho,
odmjereno. Rast drvea, pupanje i opadanje lia, hod
zvijeri, sve. A vi ste neprestano nekako napeti. Viete,
galamite, kunete, proklinjete, prijetite... i uvijek: Do
smrti..., Dok ivim... kao da ste pod zakletvom!
emu? Kome koristi nemir? Jutros ste ispalili hitac i
upropastili lov. Zato? Nije udo to vas je ena ostavila. S
vama je teko ivjeti tu u umi, a kamoli u gradu gdje je i
tramvaj!
Zato ba tramvaj ne znam. Da je sa mnom teko
ivjeti to znam i bez Martina. Pa to onda? Zato i ivim
sam. Ne trebam nikoga. I krepat u sam.
Ustrijelili su nepravilnog etrnaesterca. Blizu Dupan
bare. Na onoga vaeg nisu ni ili. Nije ih Inspektor vodio
tamo. Promislio je i on. Vidite to vam je pisao... Ne
nosim ni ja bundevu umjesto glave... Ni taj etrnaesterac
kojega su ustrijelili nije lo. O, da. . . krasan jelen! Gdje gaje
samo Inspektor otkrio! Rekao mi je morao sam ih
odvesti nekamo blizu, kad sam im dan prije toga izbrbljao
da se tu negdje nalazi onaj osamnaesterac. vicarac je
zadovoljan, i tako je sve u redu, a vi odmah karabin pa
dummmm...! U prvu topolu, kao da se niste dosta napucali
u ratu... Evo vam slanine, niste je zasluili, ali eto, neka
vam... Ludi ste, pa to mogu.
Da, lud sam, pa to mogu. Dakle, da idem na ribnjak?
Blizu je podne. Oni tamo na ribnjaku sigurno ve slave...
Pukaraju, piju, peku odojke na ranju... Znam po prilici
kako to izgleda kad strani lovci slave uspjean lov. Po
dvoritu se muvaju koijai, lovouvari, lugari, nude jedan
drugoga, piju ljivovicu i traminac, pue dobre cigarete, jedu
sendvie... Usred dvorita postavljen je kotao, i u njemu se
iskuhavaju rogovi. Jelenova je glava u vodi, a iz kotla vire
rogovi kao dvije zgrene ruke utopljenika koji uzalud zove u
pomo! U gostinjskoj sobi Inspektor pije sa vicarcima.
1 78 ........_____..._____......_................____
Koliko e dobiti dolara? Trojica vicaraca ustrijelili su pet
jelena. Trofeji, boravak, kojekakve takse... deset tisua.
Deset tisua dolara. To nije loe. Inspektor sada pije crnu
kavu, toi vino i nazdravlja gostima. Na godinu vidjet
emo se opet. Naravno... Na dvoritu je Nikola
upregao konje i sad e odvesti jelena u umariju. Sto i
pedeset kilograma istoga mesa po stotinu dinara. Koa
posebno. Inspektor. Zato me zove? Da se provedemo? Da
se objasnimo? Nije ubio moga jelena. Tono. Pa ipak, ljut
sam na njega. Martin ima pravo. Dobro je zapazio. Uvijek
sam kao pod zakletvom. To je tako glup temperament.
Kako je moja ena bila suta suprotnost! Helen!
Dakle, hoete li ii na ribnjak? pita me Martin i
paljivo zarezuje slaninu.
Da ipak idem? Ostalo mi je tamo rogovlje srnjaka, a
moda mi je umarija uputila na ribnjak ono pismo. Zatim
moram razgovarati s Nikolom o jelenu. Ana... Kako je
svrilo ono sa skretniarom? Svakako moram tamo.
Dakle da idem?
Uzeo sam svoju bokbiksu, zabacio je na lea,
pozdravio Martina i polako krenuo. Umjesto otpozdrava
Martin vie za mnom: Donesite arana! Znam ja i njega
na ranju!
Svi putovi vode na ribnjak.
50.
Sve je dobro to se dobro svri... Tako barem vele. Pa i
jest tako. Osamnaesterac je iv. Sretan sam. Preko oboda
lovakog eira zabacio sam rubove mree koju nosim
protiv komaraca. Sada mi ne treba. Daleko preda mnom
protegla se prosjeka, prazna, iarana sjenama kao raskona
aleja poslije sveanosti. Idem njome laganim, odmjerenim
korakom, bez strasti, bez uzbuenja. Nikog ne oekujem.
Ni jelena, ni srnjaka, ni divlje svinje. uma gori pod suncem.
Divlja drijema. Blizu raskra prosjeke na kaljui naem
svjee jelenje tragove. Nije rijedak sluaj da jelen usred dana

izae na prosjeku i legne u kaljuu da se rashladi. Siromah!
Sudei po tragovima, jelen je samac. Idem dalje. Smiren
sam. Neka udna ravnotea ula je u mene. Sluam
nadmetanje ptica i sanjarim o srei. Za mene je srea lov,
prosjeke, ume, divlja, svitanje i sumraci na zasjedu, puka
na ramenu lov! Da me nije stid pred drugovima, ja bih se
zahvalio na svim astima i postao bih profesionalni lovac.
Tragikomino je i glupo kad netko mora biti trgovac i
direktor u gradu, a roen je da bude lovac ili barem
lovouvar u umi.
Jastreb! Iz ikare je izletio jastreb, lovei neku pticu!
Nadlijee prosjeku i prisiljava je da se spusti. Ve su na
zemlji... Zaklat e je! Bre skidam puku i opalim nasumce.
Jastreb zaglavinja, odskoi, poleti i nestade mi s vida.
Nisam dospio da ponovo napunim cijev svoje bikse. to je
to bilo? Neto je progonio, ali nisam vidio da bi odnio plijen
u kandama. Idem da vidim... I doao sam na mjesto gdje
je bio jastreb, ali nita ne primjeujem. udno, a vidio sam
da neto progoni. Gledam, gledam, kad odjednom
primijetim kako me izmeu opalog lia i trave promatra
ljuka!
Oho! to ti tu radi! Da li si zaostala jo od proljea ili si
se ve vratila sa sjevera? Dakle, ti si bila nesuena rtva!
Stojim korak, dva od nje i to sad? Oprezno ponovo
napunim puku, da mi ne utee ako poleti. Drim puku
spremnu u ruci gledam pticu, gleda ona mene o, pa
dokle emo tako? Polako skidam eir i bacim ga na nju.
Zaudo ni tada kad ju je eir poklopio, ptica se nije
uznemirila. U redu mislim tebe sam ulovio. Odloim
puku i polako podvuem ruku, primim ljuku a ptica ni
da se makne. Da li joj je onaj razbojnik utjerao toliki strah
ili je moda na izdisaju? ljuka dri glavu uspravno i gleda
bezbrino. udno, toliko sam puta gaao tu pticu, a sada je
drim u ruci kao pitoma goluba i divim se izvanrednim
bojama kojima je zatiena od neprijatelja, gotovo
neprimjetna za svaije oko.
to u sada s njom? U dep? Mogu i to. Tako sam i
uinio. Polako sam je spustio u dep, a ona je i to primila
mirno, kao da je to posve razumljivo, da ona ljuka
putuje po svijetu u depu jednoga lovca! Idem dalje
prosjekom, ali su mi misli neprestano zaokupljene ljukom.
Od zgode do zgode spustim ruku u dep da vidim nije li
moda uginula. Ne. ivi... Gdje ju je samo otkrio onaj
razbojnik! I kako ju je samo prisilio da sleti na zemlju!
Dobro da nisam ljuku ubio kad sam pucao u jastreba. A
moda sam je ba ja ozlijedio! Da. . . to bi bilo glupo.
Jastreb je otiao a ljuku sam ranio! Da. . . Gdje sam to?
Evo me na ribnjaku! to u s ovom ljukom? Zatiljci je!
Zatiljci je kao to si orla! To meni govori Helen. Ona
moda uistinu vjeruje da sam ivotinja. Neka vjeruje. Na
sudu nisam progovorio ni rijei. Govorila je ona. Runo.
Zato joj je to bilo potrebno? Niim nisam pokuavao daje
zadrim. to sam osjeao u srcu, zar je trebalo da ona to
zna? Da mi se moda jo ruga ili da misli daje pokuavam
obmanuti? Mnoge sam ene u ivotu volio, imao ih ili elio
imati. Za svaku od njih jo i danas u srcu nosim jednu
dragu, toplu rije. Tko zna gdje su. Mnoge su me moda
zaboravile, no ja ih pamtim do jedne i jo su mi i danas
drage. Kako je to glupo! A ena je mislila da ja nemam srca.
Ja nisam kriv stoje moje srce golemo. Svakoje ljudsko srce
golemo. Koliko ljubavi, njenosti, koliko zlobe, surovosti,
snova, sanja, slutnji, koliko samoodricanja, koliko grubosti,
zluradosti, enje stane u ljudsko srce! I moje je srce
takvo. Eto, u njemu ima mjesta i za ovu ljuku. Pustit u je
ovog asa. uje li, Helen, neu je zatiljiti!
Izvadio sam ljuku i poloio je na zemlju. Idi! No
ljuka nije odlazila. Gleda me udno, krivi svoju malu
glavicu, sjedi nepomino kao da je na gnijezdu i samo
okree i koluta svojim crnim oima. Da ti moda noge nisu
ozlijeene? Da nisi bolesna? Da ti jastreb moda nije kimu
ozlijedio? Primim je ponovo u ruke, promatram je, okreem
iz dlana u dlan kad odjednom Prrr...! Ode! Ode iva
i zdrava! Da sam i elio pucati za njom, ne bih dospio.
U redu. Putuj. Eto me na ribnjaku. Kad Inspektoru i
gostima ispriam ovaj doivljaj sa ljukom, tko e mi
vjerovati? Nitko.
1 s1
 Ve prolazim vrtnom stazom, ali me zauuje tiina. Ne
barunasta i podatljiva koa! Bjelina vrata. Raskopan
vidim ni kola, ni koijaa, ni konje, ne ujem pucnjavu da
prsluk, potisnuta koulja... Sva bogatstva ovog opojnog
nisu gosti ve otili? Ulazim u dvorite... nigdje nikoga. Ni
tijela lee mi nadohvat ruke. Nepresuni bunar. Riznica.
ovjeka, ni glasa. Idem u kuu, kucam, nitko ne odgovara.
Napio sam se na bunaru i opet sam edan. Opljakao sam
Vrata otvorena. Zavirim u kuhinju, na tednjaku lonci i
riznicu i opet u krasti. Ana! Treba je samo dobro stegnuti,
vatra na loitu. Gdje su domaini? Osvrnem se. . . Zovem
vrsto, to vre! Da li neku enu volim ili ne ili
Anu. Nitko se ne javlja. Zovem Nikolu. Tiina. Stojim i
koliko je volim i to u srcu nosim za nju, to najbolje osjetim
ekam. Koga ekam. Skinem kabanicu, eir i naprtnjau i
kad poslije milovanja leim pored nje. Kako se tada
sve to stavim na stolicu. Znat e barem da sam tu. Uzmem
osjeam, o emu razmiljam, kakve elje imam, to su za
samo puku i izaem napolje. I kako ni na dvoritu ne
mene najsigurniji podaci. Kemija. Jedan spoj i zatim analiza
naem nikoga, odem u tagalj i zavuem se u sjenik. Tu u
ostataka u epruveti. Jedan spoj i to je ostalo u meni?
sjeniku izvanredno je prijatno. Tijelo se poda mekoi,
Nejasna i neodreena elja? udnja? Smiraj tijela i srca?
mirisima svjee otave i tone u drijeme, u san... Slatki san.
Trebalo bi da govorim s njom. emu odgaati taj razgovor i
Zaspao sam brzo.
nije li ba sada najpogodniji as? Idui na ribnjak, spasio
Sanjam li? Netko se gnijezdi oko mene, osjeam poljupce i
sam ljuku. Dragu dugokljunku. Moda je to sretan znak,
polako se budim. A tu si, vrae! ujem kako mi netko
moda e i ova ljuka pored mene...
ape pod uho, a ja ne otvaram oi i znam Ana!
Ano, ve due vrijeme razmiljam o tebi, razmiljam
Pokuam je privui k sebi, no ona se brani. Otvorim oi.
o nama. Htio bih s tobom govoriti.
Klei pored mene i smije se. Htjela bi ustati, no ja je ve
Nasmijala se. A ti govori. Tko ti brani... ?
privlaim, steem i ne putam. Sve blie primiem njezine
Sluaj zaponem ponovo za koji dan otii u s
ruke i ve na licu osjeam joj dah. Ne da se. Uporno i
lovita, ustrijelio onog jelena ili ne. Predlaem ti da napusti
snano otima se i smije. U jednom asu gotovo surovo
Nikolu i da poe sa mnom.
udarim je po obrazu. Ona se trenutno zaprepasti, ustukne,
Trgla se, izvukla iz zagrljaja i nadvila nada me. Njezino
digne ruke, no toga je asa prigrlim i do kraja privinem uza
lice tako mi je blizu da bih joj jezikom mogao dodirnuti
se. Nije se vie branila. Zagrlila me vrsto, zadrhtala i
usne. Pita me uplaeno kao da nije dobro ula:
potraila mi usta.
Da poem s tobom? Kamo?
U grad. K meni.
Ana uti. Gleda me netremice kao kouta predvodnica
51. kad izae iz ikare i posmatra prosjeku. Znam treba
izdrati taj pogled, ne micati se, ne trepnuti okom!
Kroz poluzatvorene one kapke gledam iznad sebe A to u raditi kod tebe?
potkrovlje sjenika kako se blago sputa k osnovici. Osjeam Svjestan sam od kolikog su znaenja rijei, koje u sada
se pod njim tako prijatno kao da leim u umi pod atorom.
izgovoriti. to da joj kaem? Da e mi biti ena? Domaica?
Kraj mene Ana. Od teine sijeno se pod nama uleglo, pa i
Da u je vjenati ili da emo onako... to da joj kaem?
sada, kad se odmaramo, leimo tijesno priljubljeni jedno uz
to u raditi kod tebe?
drugo. Motrim je. Sva jo gori od milovanja i jedva vidljive
Ana se polako spustila u leaj i zatvorila oi. utjela je.
kapljice orosile joj elo. Ispod kose izviruje djeli uha. Da li
Da li se koleba? Jesam li rekao ono to sam htio? Da li sam
je ikada nosila naunice? Kako je tu meka, kako je
rekao ba onako kao to je trebalo? Poelio sam da je
....... 182
 poljubim i to sam odmah uinio. Njeno. Prigrlila me k sebi,
prstima mi raeljava kosu, ne otvara oi. Govori tiho,
smireno, kao da je ve davno pripremila rijei.
Ti e se vratiti sam, bez mene, kao to si i doao. Ja
sam tvoja tu, na sjeniku, na ribnjaku, u lovu. I gdje god me
sretne i kad me god sretne, ti me samo uzmi, bit u tvoja
ako me poeli. Ali s tobom neu ii, ne! Ti bi se u gradu
mene postidio. Brzo bi se pokajao to si me doveo. Ja sam
seoska ena, priprosta, nisam ja tvoj par tamo. . . u gradu.
Tu, na sjeniku da! Zagrli me jo jednom, poljubi me, radi
od mene to eli, tvoja sam!
Nisam je ni dirnuo, ni zagrlio, ni poljubio. U mislima
gledao sam koutu. Isturila je glavu iz ikare i gleda me
netremice. Znam, mogu je moliti i zaklinjati, ta kouta
nikada nee izai i prijei prosjeku. Negdje sam pogrijeio, a
ne znam gdje. Opazila me kouta!
Odnekuda je uletjela u sjenik lastavica. Oblijee oko
tramova, krui iznad nas i opet odlazi. Lasta...! Zar nije
ona, kao i ja, ve odavno morala napustiti ribnjak i krenuti
na put u toplije krajeve. Gdje e nai toplije krajeve ena,
koja u mojim godinama...
A ti nita ne pita kako je bilo juer kad si otiao.
Zna li da je Marija u bolnici.
Trgnem se. U bolnici? Marija... koja Marija? '
Eh, koja! Ona, njegova! Gotovo ju je zaklao...!
Kao da se budim iz sna. Tko je koga zaklao? Skretniar
Mariju? Zaklao?!
Jest, tako vele. Nakon to je tu na
ribnjaku"
razgovarao s Nikolom a razgovarali su nasamo, tiho kao
na ispovijedi otiao je skretniar u Lopoevac i jo
jednom je zapitao Mariju hoe li se vratiti k njemu ili ne. I
kad je Marija odbila, skretniar je pobjesnio i izgubio
pamet. Jednim udarcem oborio ju je na pod, udarao je
nogom, htio je sve ivo satrti u njoj. A kad se Marija
nekako oslobodila i potrala iz kue dozivajui u pomo
skretniar je potrao za njom i sustigavi je na dvoritu,
udario ju je odmah noem, onako s lea, pa jo jednom i jo
jednom, dok se Marija sva zakrvavljena nije sruila i ostala
na zemlji. Poslije se sam javio miliciji, a susjedi su
Mariju kolima otpremili u bolnicu, polumrtvu...
Sjeo sam, obuhvatio sam rukama koljena i promatrao
Anu zaprepaten.
Kad sam ula, bilo mi je teko. Ja tu Mariju
ne
poznajem, niti sam je ikada vidjela. Ona je meni mnogo
zla
nanijela. Zasluila je kaznu, ali zar se ena, kao to sam ja,
moe radovati tolikoj nesrei druge ene? Zar ja znam to e
jo mene stii? Evo, leim s tobom na sjeniku, a zar si mi
ti
mu? Marija ivi s Nikolom zar mu je ona ena? Tko e
razmrsiti to klupko, tko zna kako e to svriti...
Po kutovima sjenika prikuplja se sumrak, neugodan i
hladan. Nevidljiv pauk svuda oko nas plete mrane niti
sudbine. Sjetim se Martina. ivjela u Lopoevcu ljepotica
Marija. Vrag, a ne djevojka... A onaj ju je noem! Uas!
Pitam Anu: Kad je to Nikola doznao. Jutros?
Da. im je douo, upregnuo je konje i pojurio
u
bolnicu da je jo ivu nae.
I kad e se vratiti? Skoro?
Ana me pogleda paljivo, zatim se trpko nasmijei i ree:
Pa to onda ako se vrati? Zar se boji da nas ne zatee
ovdje? Zar te strah?
Ustajem i polako sa sebe otresam sijeno. Gorina.
Zakasnio sam na popodnevno vrebanje, upropastio sam
jedan lov, a to sam dobio...? Ana se oglasi rastueno:
Jesam li te uvrijedila?
Da li me uvrijedila? Neto blisko tome. Rastuila me
svakako. Kao plima raste u meni nemir. Sujeta ili
povrijeena tatina? Idem... Sad je i Ana ustala. Stojimo
jedno nasuprot drugome, a utnja, tama i zaborav padaju
oko nas.
Zbogom!
Zbogom!

52.
No. Iznad ume polako izlazi mjesec. Jeleni ute, tek
ponekad daleko iza nas uje se rika. Vatra se gasi.
Neodreena tuga treperi u posljednjem odsjaju plama.
Martin sjedi na tronocu pored vatre i govori tiho i
snudeno: Nikola bije Anu, skretniar Mariju, svaki
svoju... ovjek je gori od ivotinje. Mnogo gori. Jedino on
tue enu. ovjek. Ima samo jednu i nju bije. Pijetao ima
puno dvorite koka, ali nikada da bi se osovio na jednu od
njih. Pas grize sve i svakoga, veli se, grize kao pas ali ni
pas nikad ne ujeda kuju. Ni svoju ni tuu. Svoju... mislim
iz istog dvorita. Koliko puta sam vidio, zalutala bi k nama
kakva kuja iz sela. Psi se nakostrijee, onjue je i kad vide da
je kuja smire se. Ne grizu! Ni vepar samac, ak ni on ija
je ud najgoropadnija, ak ni on ne dira svinju. Vele da jelen
ponekad udari koutu. To bude, kad se jelen pograbi i tue s
drugim jelenom, a to iskoriste kojekakvi mladi nuzljubi i
bre bolje potjeraju svaki po jednu koutu neto dublje u
ikaru i tu na brzinu ukradu malo ljubavi, ako dospiju. Kad
jelen prekine borbu, najprije skuplja svoje koute. Nade li je
s nuzljubom, ponekad plati i ona. Istue je rogovljem. Tako
vele. Ja to nikada nisam vidio. Ali sam vidio kad je kouta
pokuala pobjei iz harema, utei jelenu koji ju je imao. To
sam vidio. Pobuni se i ode. Valjda joj se jelen nije svidio.
Ode, ali se jelen natisne za njom i ganja je da sve jezik plazi i
vraa je natrag. To sam vidio. Dotjera je natrag, u krdo, a
ona, mrcina, za koju minutu bjei opet. Na drugu stranu!
Jelen opet pred nju, spusti rogo vije i tjera je natrag. Ali da bi
je tukao, to nisam vidio. uo sam i to Inspektor pria da
jeleni znaju do smrti izubijati koutu koja zimi napusti tele.
Opkole je i tuku u krugu dok ne skapa. Priznajem, ni to
nisam vidio. Ali kad bi to i bila istina, ipak je to neto
drugo. To je kao neki sud. Kazni je krdo. Ali ovako, kao
ovjek. . . ne! Toga nema medu ivotinjama. . . I jo noem!
Dobro, hajde, Marija. . . je recimo kurva. Ali Ana... zato
ona ivotinja tue nju? Ili uzmite u selu. Koji mu ne bije
enu? To je rijetkost. Barem jedanput na mjesec! Postavlja je
u red. A ena radi... radi cijeli dan, i nitko na svijetu
toliko ne pati kao ena. I onda ih tuku. Eh...! ovjek!
Spavate?
Ne. Sluam vas... Kaete, jelen ne udara koutu. A
hoe li navaliti na enu?
Hoe, ali samo pripitomljeni jelen. Grof Pejaevi
imao je jednog pripitomljenog jelena. Zvali smo ga Janko.
Mogao si ga uvijek dozvati na fiuk. Ta je mrcina znao...
kad ene imaju mjeseno... ono svoje . . . ide na enu!
Kako, ba ide na nju?
Jest, na nju...! Na nju. . . to jest, ne ide ba na nju ali
je napada. Hoe je rogovima, i ako ne utee, odalamit e je
dobro. Jednom smo u proljee lovili ljuke na pogon. Grof
je esto uzimao i seoske djevojke za pogonie kad nije bilo
dosta djeaka. A i inae... volio je on njih u lovu. Tako mi
lovimo ljuke, kad najedanput neka djevojka usred ikare
zacvili, vie i zove upomo. Nismo znali to je. Vepar, koji li
avo? Kad smo dojurili tamo, imali smo to vidjeti.
Djevojka na leima, a jelen nad njom. Brani se ona
nogama... ba vraja stvar. Potjerali smo jelena, a to je bio
ba taj Janko, pripitomljeni i onda nam je djevojka
ispriala. Ta mrcina, jelen, ba je pojurio prema njoj. U
strahu je ustuknula, tako se spotaknula i pala na lea.
Branila se sirotica kako je znala i mogla. Poslije se prialo
kako je jelen nju htio onako . . . po muki ali to su
gluposti. Pa i ona Pepica. . . i ona se boji. Jest, kao da jelen
nema oi. Nee ni on koga god!
Utrnula se vatra. Poravnam uzglavlje i zakopavam vreu
za spavanje. Bilo bi vrijeme utonuti u san. Martin jo uvijek
sjedi, ne znam drijema li ili je budan. Ipak je budan.
Ne riu jeleni. udno, ni onaj va. Njega bismo barem
uli, nije daleko. Ni veeras ga nisam uo.
Zautio je. Prije negoli je zaspao, javio se jo jednom.
A Ana? to misli ona?
to bi mislila?
Veseli se?
emu bi se veselila?
Bolje da se ne veseli. Jo e plakati. Laku no!
.......................... __................,.....,...............,................... 187
 Laku no, Martine!
Zavukao se pod ator i smirio. Ja leim na vrei, savio
sam ruke pod glavu, gledam kako mjesec tone za umom i
doekuje no. Laku no, dane, koji si proao i dobro jutro,
noi, koja si preda mnom. Bijela noi! Hou li opet u
polusnu ganjati jelene ili e mi doi Ana da me pita to se
to zbilo s nama i zato ona sama na ribnjaku, a ja ovdje, u
umi, provodim no. Pa makar posljednji put, zar nismo
mogli zajedno doekati zoru? Govorim u sebi: Ano,
uti, zaboravi! Ako si budna, ako ti san kao ni meni ne
dolazi na oi, sanjari o srei. Ne o meni. Ja sam suvie
sebian ovjek. Suvie sebian i ne ali za mnom. Laku no,
Ano, laku no!
53.
Negdje na rubu sna.
Dan i proljee u umi. Sve je u plavom. I lie, i debla i
zrak. Bezbroj nijansi 'iste boje. Joek i Pepica skupljaju
mravlja jaja za mlada fazanska legla. I ja sam s njima.
Tumaramo prosjekama i sve troje usporedo vuemo ona
mala, drvena kolica. Pepica pored mene. Na preki ruda
nae se ruke dodiruju. Kad kolica zaglibe u kaljuu, ona se
pogne, spusti jo vie onu svoju raupanu glavu, zabaci
ramena, isturi prsa, sva se napne, zategne, noge ukopa u
zemlju i vue. Kakva divna drebica! Kad se raziemo,
povalit e on nju ili ona njega. Sve u plavom...
Na izlasku iz ume mijenja se pejza. uti pijesak, zelena
makija, visoka suncem oprena trava, udno neko
raslinje... Gdje sam?
Valjda bwana zna da se nalazimo u Africi.
U Africi?
Pored mene stoji crnac, onaj isti crnac, koji na slici u
lugarnici klei s noem pored mrtvog goveda. Pitam ga:
Zar nisu malo prije tu bili Jazavci?
Jest, bili su, gospodine.
A gdje su sada? Gdje je Joek?
188
Pojeo ga lav, gospodine?
Lav?
Jest, lav, gospodine. Zar mislite da lav ne dere
jazavce?
A Pepica, gdje je ona?
I nju je pojeo lav.
I nju?!
Jest i nju. Smrdjela je po jelenima, gospodine.
Lijepo! Pojeo vuk magare, a lav Jazavce! Dobro je to
nije progutao mene.
Eno lava, gospodine! Hoete li pucati!
Zaista, pedesetak metara dalje na malenoj istini stoji lav
i vreba nas ispod oka. Tamnosmea griva pokriva mu
vratinu, a lukave i divlje maje oi svjetlucaju prijetei:
A ako ne ubijete vi njega, ubit e on vas, gospodine!
Diem karabin. Nikako da mu otkrijem sliku u vidnom
polju dogleda. Spustim naas karabin i na svoj uas
primijetim kako mi se lav sve vie pribliava. Pucam
nasumce. Promaim. Zrno udari pored lava i uzvitla mali
oblai dima i praine. Pucam jo jednom. Lav je ve na
desetak metara. Priljubio se uz zemlju, spustio glavu na
prednje ape, sprema se na skok. Oaj! Drhte mi ruke,
mokar sam od znoja, od muke, od vruine i straha. Prokleta
Afrika! Odjednom sve je kao na onoj slici u lugarnici. Samo
ja sam u poloaju onog crnca koji s noem u ruci klei i dere
kou mrtvom govedu. Umjesto bijelog lovca pored mene
stoji crnac. Sad vie ni njega nema. Eno ga, bjei! Lav je ve
u skoku, baca se na me, sav oajan diem no i izbezumljena
lica gledam u smrt. Nema mi spasa. Lav mi pada na prsa,
sad e me zaklati...!
Naravno, tog sam se asa probudio. Probudio me Martin.
Nije lav na mojim prsima, nego me Martin drma, i ja ujem
kroz polusan: Hej, di'te se! Ne mogu doi k sebi.
Izvlaim se iz vree, skupljam stvari u onome mraku,
navlaim izme i utim. Kako glupi snovi! Moram
priznati, ipak je bolje loviti jelene...
Hoete li rakije da se umijete?
Hou.

Prua mi bocu i veli: Danas ete ubiti jelena.
Povuem nekoliko gutljaja i vratim mu staklenku. To mi
velite svakoga jutra.
Ne, danas ete uistinu ogariti cijev. Sanjao sam o
Jazavcima.
Vi ste sanjali o Jazavcima?
Jest veli Martin a kad god sanjam o njima, znam
da e biti lovine.
Zanimljivo, noas sam i ja sanjao o njima.
O Jazavcima?
Jest. Skupljali smo hranu za fazane i utroje smo vozili
ona njihova kolica.
Martin se smije. Gotovo! Jutros emo pei digericu!
Jeste li spremni? Idemo!
Kao i uvijek, poli smo utke. Ja naprijed, Martin
nekoliko koraka za mnom. Oko nas u umi jo je duboka
tama. Ni cvrkut ptica ni kliktaj orla. Jelen rie negdje
daleko, otegnuto i tuno. Ubojica uti. Pod korakom uti
lie. U ustima gorina od rakije. U glavi zbrka. Sve na
svijetu ima svoj kraj, sve na svijetu ima svoj kraj... Valjda
e jednom doi kraj i ovome lovu. Umoran, iscrpljen vojnik
u koloni: valjda e jednom doi kraj i ovome ratu. . . Da nije
bilo Ane ja bih vjerojatno ve ustrijelio svoga jelena. Da
nije bilo nje. . . A kako me samo lijepo odbila. Dostojan-
stveno, njeno, ali uvjerljivo. Rogovi srnjaka ostali su tamo,
jo u je jednom vidjeti. Ana...! Lav je pojeo Joeka, jer je
zaudarao na jazavca. Pojeo je Pepicu, jer je smrdjela po
jelenima. Daje pojeo mene, crnac bi rekao: Mirisao je po
Andi... Da, to bi lijepo rekao.
Raskre prosjeka. Tu emo ostati.
Koliko sam ve puta sjedio ovdje i oekivao Ubojicu!
Kako je to bilo davno kad sam ga prvi put sreo. Neto sa
mnom nije u redu. Neprestano me zaokupljaju kojekakve
misli koje nemaju veze s lovom. To nije dobro. Neka ide do
avola i Ana, i Nikola, Inspektor i arani, ljuka i svi!
Vrijeme je da se vratim lovu, vrijeme je da iz srca izbacim
sav suvian prtljag, kako bi se ponovo u njemu nalo mjesta
za ono za ime toliko udim: tiine jutra, vrebanje na
umskoj stazi, cvrkut dugorepe bijele sjenice, let orla
kliktavca u plavetnilu neba, luda igra vjeverice oko debla
dozrelog hrasta, ivahne oi lasice, kitnjasti rep lije, srna s
lanetom na prosjeci, jelen nuzljub, eljan milovanja... eto,
to mi nedostaje. U posljednje sam vrijeme bio suvie s
ljudima, a premalo u lovu. To svakako moram nadoknaditi.
Ovih nekoliko dana to mi preostaje potpuno u se predati
vrebanju i bit u opet sretan kao prvih dana u umi kad sam
s pukom na ramenu etao s Martinom bezbrino. Da,
suvie sam bio s ljudima, a to nije dobro. Ne, nije.
Svanulo je skoro neprimjetno. Cijelu je no nebo bilo
pokrito oblacima, puhao je suhi, topli vjetar, i jutro je nailo
bez rose i bez svjeine. Martin sjedi pored mene, savija
cigaretu i neprestano se obazire as desno, as lijevo. Neki
dan s toga istog mjesta promatrali smo srnjaka i nestane
vragolije nazimadi, malih, crnih tatara. Sad su prosjeke
prazne, niti se to kree, niti se to javlja. S jedne i druge
strane prosjeke pruaju se grane, dodiruju se, isprepleu i
pretvaraju prosjeku u valjkasti otvor, koji se sve vie suava
i gubi u spletu raslinja, drvea i granja stare, visoke ume.
Auuu... Ouuuuooo... Auuuuaaa...!
To je Ubojica. Rie tu pred nama u ikari. Moda u ga
napokon zavrebati kad ga koute budu odvodile na
poinak. Ubojica! Koliko me taj izmuio! I hou li danas
zavriti tu igru? Nisam praznovjeran, ali je zaista glupo da
smo Martin i ja sanjali istodobno o Jazavcima. Oni Martinu
donose sreu. Hoe li i meni?
Auuu... Auuuuaaa... !
Sad rie neto dalje. Neka. Tu blizu nas neprestano se
uje suanj. To su vjerojatno koute. Motaju se oko
parilita. ini mi se da se koute polako provlae udesno, to
znai prema prosjeci. Ako izau, izai e i jelen. Valjda u
biti sposoban da ga ubijem na osamdeset metara!
Auuu... Auuuaaa... Ooooaaaa... !
Jelen stoji u mjestu. Imam vremena. Paljivo dignem
puku, obriem staklo na dogledu, provjerim osigurae,
oistim dalekozor. Tog asa osjetim stisak na samom laktu
desne ruke. Znam ve to znai. Lagano, lagano okreem
glavu. Kao to iznenada grom osine ovjeka, ponekad ga
tako osine i radost.
Kouta!
Isturila je glavu i gleda nas. O, ljepotice moja, divna,
draga kouto! Ti, za kojom toliko udim i eznem, tu si
dakle! Sad samo mir! Ne micati se, ne micati se ni po koju
cijenu! Mir! Mir! Poznajem je. To je ona, vodilja. Sijedi,
tanki vrat, duga, klapava uesa. Mir... sad samo mir...!
Kouta die glavu, iri nosnice, vjetri. Nita, vjetar nam je
povoljan, moe dizati gubicu koliko hoe. Samo ne micati
se, ne micati se ni za ivu glavu. Gleda nas opet, valjda smo
joj sumnjivi, ne mie glavu, gleda netremice. To je uas! Ta
valjda se nee vratiti! Jo nas gleda! Sve, ama ba sve
zavisi o tom pogledu. Hajde, okreni glavu, i na drugu
stranu protee se prosjeka! Okrene li glavu i prijee li
prosjeku, jelen e biti mrtav! Srce mi tue sve nemirnije,
srce, prokleto srce! Eto, okrenula je glavu! Okreem se i ja
kao munja, kleknem, brzo zabacujem puku u rame,
lijevi lakat oslanjam na koljeno, gurnem ubrziva i ve
kroz okular traim koutu. Evo je! Krenula je, izala je iz
ikare i zastala usred prosjeke. Hajde, prolazi, to stoji?
Evo i druge! Idu, prelaze i nestaju iz vidnog polja. Sad e se
pojaviti jelen! Zadrati dah, umiriti srce! Tue, tue
prokleto! Umiri se, sustani, sad e doi... strpi se, sad
e svemu biti kraj!
Prolaze sekunde jedna za drugom, teko i sporo kao
beskrajna neprijateljska kolona. Nema jelena! Nita zato,
on mora izai, on mora krenuti za koutama, to je zakon
njegova ivota, to je zov njegove strasti i put njegove smrti.
Hajde, pojavi se, ui u vidno polje mog dogleda da
pritisnem obara, i da se smiri, i ti i ja. Jo jedna sekunda,
jo jedna i jo jedna. Vjenost! Drhti mi ruka, ulja me
koljeno. Ne mogu do beskraja izdrati ovako. Gdje si, hajde
izlazi! Odjednom, javio se jelen:
Auuu... Ouuuuaaa a...!
to je to? Skoio sam na noge, otvorio sam usta i sav
izbezumljen gledam Martina. Zar to nije glas Ubojice? Jest?!
Pa gdje se javlja, u drugom ili treem odjelu? Otiao je na
drugu stranu? Gotovo! Sve je propalo, sve je
izgubljeno!
Strana, surova kletva izleti mi na usta. Da, to je kraj!
Martin me gleda saalno, guta pljuvaku, htio bi mi neto
rei, ali ne moe ili se ne usuuje. Ne treba. Ja znam i sam
to se dogodilo. Podmukla bol ispuni mi prsa. Kaalj. Gr u
srcu, svisnut u! Svemu, svemu je kraj!
Krunau, da li e te itko osvetiti? Da li u ikada vie
susresti jelena kojega u kao ovog progoniti s tolikom
udnjom, s tolikom mrnjom i s tako malo uspjeha! A
svemu sam kriv ja, samo ja!
54.
Naravno da ste vi svemu krivi. Skiete se
kojekuda,
lovite srnjake, ljuke i arane, vie ste na ribnjaku nego
u
umi evo vam sada! Zar ste mislili da e jelen cijeli mjesec
skakati na dvije iste koute? Oplodio ih je, zatvorio i dao
im
nogom u stranjicu. Jest, a vi ga sad traite.
I trait u ga!
Tako sam odgovorio Martinu, i tako sam uinio.
Napunio sam hranom naprtnjau i krenuo...
Prola su otada etiri dana, etiri dana neprestanog
lutanja u umi. etiri tuna, jednolina, jalova i besplodna
dana. to sve nismo uinili da ponovo pronaemo
Ubojicu! I ja i Martin polomili smo noge pretraujui
umu. Ili smo k svakom jelenu koji je rikao, ali sve uzalud.
Zavrebali smo i osmotrili desetak jelena, to dobrih, to
slabih, ubio sam usput dvije divlje make i to je sve.
Najporaznije je to, to je vrijeme rike prolo. Jeleni se
dodue jo javljaju, ali bojaljivo, rijetko i suzdrljivo.
Mnogi su se zasitili milovanja pa sada ute i odmaraju
se. Tu i tamo ve se zapaaju po dva, tri jelena kako
zajedniki lutaju umom. Iskusnom lovcu to je najbolji
znak da su svatovi proli i da je gozbi kraj.
Ako je rici kraj, i lovu na jelene je kraj.
Ne, jo nije kraj! Jo se ne predajem. Evo me opet u lovu.
Stojim pred ikarom u kojoj sam jutros uo glas jelena koji
me po punoi, po boji, po modulaciji, izvanredno
podsjea
na glas jelena Ubojice. Moda se krije tu, moda u ga nai,
otkriti i ustrijeliti u zadnji as. Eh, kako bi to bilo divno!
Zasluio sam taj trofej, i te kako sam ga krvavo zasluio!
Samo da rikne, samo da se javi... Prije mnogo godina lovio
sam tetrijeba na Kobiljoj glavi u Gorskom kotaru. Znao
sam za bojnu jednoga dobrog starog pijevca i danima sam
pokuavao da mu priem doskokom, ali uzalud. Jamano
me je primijetio, promijenio je pjevalite i trebalo ga je
ponovo otkriti. Snijeg, vjetar, vijavica, sve se urotilo protiv
mene. Smirilo se vrijeme, nabrekli su pupovi na drveu i
mnogi su tetrebovi prestali brusiti. to mije preostalo da
se vratim? Ne, samo to ne. Danonono sanjario sam o tom
tetrijebu, kao to sada sanjarim o ovom prokletom jelenu. I
ostao sam tamo u planini i govorio sam sebi: Mora ga
pronai, mora! Osjealo se proljee i miris svibnja u
kronjama. Pronaao sam ga konano, zavrebao ga jednog
jutra, u svitanje, na vrhu tanke, visoke jele, u asu kad je
rairio onaj svoj kitnjast rep, spustio krila i dovravao svoju
pjesmu: Tik. . . tik. . . tele, pljonk! Pustio sam ga da
otpjeva jo jednu kiticu, a tada sam okinuo iz puke i
prekinuo mu ivot i posljednju pjesmu. Taj tetrijeb stoji i
danas na poasnom mjestu u mojoj lovakoj sobi.
Sjetim se esto tog tetrijeba u asu kad mi je potrebna
snaga i upornost. Bez upornosti nema uspjeha u lovu. Pa i
sada treba izdrati do zadnjega daha, pokuati sve,
provjeriti i iskoristiti svaku mogunost. Dokle god sam u
umi s pukom u ruci jelen moe pasti. Sluaj? Pa, neka
bude sluaj! Neka mi pomogne avo ili bog svjedno, samo
da ga ubijem!
Sad stojim uz rub ikare, mlade branjevine. Pozadi ve
vidim visoku umu. Ovaj je predio udaljen dobrih pola sata
od atora i nae baze. Martin nije kraj mene. On trai
Ubojicu u drugim predjelima. Dan se primie kraju. S
jugozapada se valjaju mrani, teki oblaci, vjetra nema, sve
je tiho i mrtvo. Stotinu metara oko mene u krugu morao bi
biti jelen. Tu je zadanio.
Aoooo... Auuuuaaa... Aooooo...! Evo ga, tu je.
To je. To je sigurno on! Eh, da je sada
104 ____...........__ ...:____......._. ._.._......___...............................______......
______________*.
barem Martin kraj mene. Martin ili ulibrk. ulibrk ubija
bijele jelene. ulibrk ubija ubojice, Sad nema ni Martina ni
njega. Da mi je znati kamo e jelen vui. Da li je naao
kakvu koutu? Da, to bi bilo lijepo. Tolikoj srei ne smijem
se nadati. Nisam je zasluio. A ako je sam, ako me stane
vijati iz odjela u odjel, kuda e me odvesti, gdje u zanoiti?
Auuuuaaaa... Auuuuaaaa...!
Odlazi!
Naprijed! to bre naprijed! Ne poznajem ove predjele,
nikada u ivotu nisam bio u ovom dijelu ume. Ima li
prosjeka? Gdje su? Naprijed, samo naprijed? Tuda kuda
sada trim, neko je prolazila uskotrana umska pruga.
Ostale su udubine od pragova, spotiem se o njih, trava je
visoka, prosjeka neoiena, prava divljina.
Evo me na sjecitu. Da li je jelen bio bri i preao u idui
odjel? Moram stati i priekati. Neprestano me mui sumnja
da li je to Ubojica? to mogu? Vidio ga nisam, samo me
glas namamio, samo njega slijedim. Pravo mi budi! Ana!
Ano, ako je taj jelen onaj isti Nikolin jelen eli li i
onda da ga ubijem? Ubij ga to prije...! Ne boj se,
ubit u ga, samo ako ga otkrijem. Osvetit u tebe i Krunaa.
A uu uu .. . O uu uu aa a. .. Aa aa .. . !
Prokletstvo, ve je proao! I opet naprijed... naprijed, ali
kuda? Tu vie nema prosjeka. Udesno odvaja se neki umski
put. Kamo e me odvesti? Svejedno, nema izbora. Trim
njime da to prije obiem jelena koji se udaljava
nevjerojatnom brzinom. Taj jelen mora da je lutalica. Taj
sigurno nema kouta inae ne bi napredovao tako brzo.
Moda je ipak Ubojica. Moda ipak...! Preda mnom se
uma sve vie razrjeuje. Izbio sam na usku umsku livadu,
koja se u obliku potkove protee i gubi u visokoj umi. Eh,
da mi jelen hoe izai tu na istinu!
Ooooouuuuaaaa... Ouuuaaa...!
Pa on upravo ovamo ide! Bre pripremiti puku, eno rie
ve uz sam rub ume, tek to se nije pojavio na livadi!
Kleknem, lijevom rukom stegnem omanji hrasti, poloim
puku na ruku, pritisnem ubrziva... sve je spremno! Izai,
ekam te!
 Auuu... Auuuuuaaaa... Aoooouuuaaaa...
Nita! Kamo ga opet odnio vrag! Udaljava se i rie! to
sada? Zar opet da trim za njim? Kuda? Zabacujem puku i
razmiljam to da radim. Tada se sjetim koljke! Posljednja
nada! Vadim je bre iz torbe, prinosim je ustima. Sve svoje
znanje, umijee i iskustvo, svu vjetinu vabljenja jelena
napregnut u sada da pokuam ono posljednje: zaustaviti
jelena, prevariti ga i namamiti k sebi. Duboko udiem zrak,
prilagoavam koljku usnama, lijevom rukom zatvaram
koljku, njome u modulirati glas. Nadimam se, jo je
tjenje priljubljujem usnama, jo jednom uvlaim zrak...
Sad treba pustiti glas... duboko iz eluca, iz crijeva.
Sad ...!
Au... Auuuuaa... Auuuoooooaaaaa...!
Oglasio se istog asa divlje, neobuzdano:
Au... Au... Auuuuu...!
Sad ga treba drati, ne putati ga vie!
Auuuaaa a... Auaaa...!
Odgovara sve blie! Ludo, borbeno!
Auuu... Ouu... Auuu...!
Ide, ide k meni! Moram odmah prekinuti zov i bre
stegnuti puku. ujem jelena kako u ikari razjaren vitla
rogovima i udara o granje. Sve je blie rubu, hoe li
konano izai?
Auuuu!
Evo ga! Istrao je na livadu, tu je na pedeset metara. Stao
je, okree se desno, lijevo, trai suparnika! Kako divan jelen
pun snage i ljepote! Srednjaci su mu iskoili kao dvije
snane ruke savijene u laktovima. Kakav ljepotan! Ali, to
nije Ubojica. To nije on. . . to nije on! Svi napori, sve rtve
bile su uzaludne. To nije on...! Tuna srca sputam
karabin. Jelen me primijetio, odskoio je i u propnju grabi
livadom. Utrao je u umu i nestao. Neka, neka ivi..
ujem ga jo neko vrijeme kako kri granje, a zatim se sve
smiri. U ustima gorina. Zatvorio sam oi i stojim
bespomono. Je li to kraj, je li to uistinu kraj?
Prve kapi kie prenule su me iz snatrenja. Pogledam nebo.
Primie se suton i oluja. Sad samo bre natrag. Bre? Ne
mogu nikuda vie bre. Na kraju sam snaga, iscrpljen sam
fiziki i psihiki. Naprosto, ne mogu vie. Jedva pronalazim
put, koji me doveo na livadu. Uao sam u umu, svuda oko
mene mrak. Na liu ve uti kia. Idem, ali se ne mogu
otresti slike jelena. Kakvo prekrasno grlo! esnaesterac.
Pravilan. Ne pamtim da sam ikada vidio takve srednjake.
Trebalo ga je ustrijeliti. Ubojicu ionako nikad vie neu
vidjeti. Kad sam propustio onog osamnaesterca, barem da
sam ustrijelio ovog. Kakav izuzetan sklad duine paroaka,
debljine stabla i duine roga! I onda ti srednjaci! Samo zbog
njih morao sam ga ustrijeliti.
Sijevne munja. Negdje u blizini udari grom. Cijev puke
okreem k zemlji. Kako se iznenada sve smrailo. Prava
no. Moram pouriti da izaem iz ume dok je jo malo
svjetla. urim koliko mogu. Kia lijeva. Grmi. Vjetar savija
granje, lomi suharke. Sve je tamnije. Neu valjda zalutati.
Moram to prije stii na prosjeku. Tu bi ve negdje morala
biti. Prorjed. Nije li preda mnom? Jest, tu je prosjeka. Kuda
sada? Desno ili lijevo? Nikako desno.
Tu na otvorenom prostoru doekao me vjetar i
dumanski mi iba kiu u lice. Diem okovratnik da se
zatitim koliko mogu. Opet sam na staroj pruzi. Znam to po
rupagama o koje se spotiem. Ve je pala no, i ne vidim ni
prsta pred okom. Vjetar bjesni i oplee me kiom. Osjeam
kako mi se voda polako cijedi ispod eira i tee preko vrata
na lea. Pokisnut u, dakle, do koe. U redu. Tu negdje
trebalo bi skrenuti desno. Desno, pa druga prosjeka lijevo.
Tada bih morao naii na iroku prosjeku koja e me dovesti
do atora. Da, negdje bih morao skrenuti desno. . . Tu kao
da se odvaja prosjeka. Nije. Tapkam i padam u grabu. Voda
do koljena. Do vraga, gdje je raskre prosjeke? Valjda ga
nisam proao? Idem sve dalje. Zastanem. Oslukujem. um
vjetra i romon kie. Promoila su mi i ramena. Sad u skoro
biti potpuno mokar. Neka. Negdje bih morao skrenuti
desno... Palim baterijsku svjetiljku. Eto, tu se udesno
odvaja neki put. Put ili prosjeka, glavno je da kree udesno.
Valjda e me i on dovesti na prosjeku. Sad sam opet u umi.
tedim svjetiljku koliko mogu. Osvjetljavam najnunije.
Tama kao u rogu. Tama kao u umi! Imam sree, evo me na
presjeci. Kuda sada, desno ili lijevo? Do avola, to nije
iroka prosjeka, to nije ona prava! Gdje sam. Idem, a ne
znam kamo. Prosjeka desno, prosjeka lijevo. Stanem. Po
prvi put stegne me strana misao: lutam! Oblije me znoj. Da
zovem Martina. Pokuavam, viem, oslukujem, uzalud.
Tiina. Vjetar i kia. Lijeva kao iz kabla. Nije padala gotovo
mjesec dana, sad bi htjela nadoknaditi sve. Dakle, zalutao
sam! Da opalim metak? Za to jo ima vremena. Sve mi se
ini da sam se suvie bacio udesno. Da poem prvom
prosjekom, lijevo? Krenuo sam. Prosjeka lijevo, prosjeka
desno. Labirint. Mrani rovovi. Zamka. Kia, vjetar, munje.
Strah, nemir i umor javljaju se i rastu usporedo. Zalutao
sam tu vie nema ale! Diem puku i okidam. Pucanj
odjekne i smiri se. um vjetra i to je sve. Niotkuda glasa.
Martine, avo te odnio, zar ne vidi kakva je no, a mene
nema, zar ne bi mogao zatrubiti u puku i pomoi mi da se
snaem? No, blato, vode. Prosjeka lijevo, prosjeka
desno... igice! uvaj igice! Bre ih uvijam u rupi i munje vidjeli da je jo ostala jedna stara krmaa s nekoliko
stavljam u pojas pod koulju. Moda u morati probdjeti
no pored vatre, ekajui jutro da se snaem i pronaem
put. uvaj igice i tedi svjetlo! Zalutao sam, nema to.
Kamo da idem? Sav sam mokar, sve se cijedi na meni, to da
radim, kamo da krenem?
Sad treba stati i razmisliti. Dalje ovako ne mogu. Past u
s nogu. Nije mi prvi put to sam zalutao. U partizanima
dogodilo mi se to nekoliko puta. Znam iz iskustva da je u
takvim asovima najbolje stati, ne muiti se, zavui se
negdje pod bukvu, prespavati no i u svitanje nastaviti put.
Da, ali gdje u nainiti leaj po ovakvu vremenu? Prehladit
u se sigurno. Gotovo. Ili zar u do jutra drhtati ovako
pokisao pored slabe i nikakve vatre? I to je propast. to mi
preostaje? Da lutam do svanua? Prokleta uma, pa valjda i
ona ima negdje svoj kraj. Moda bi bilo najbolje ii makar
satima, ali u istom pravcu. Valjda u nekamo izbiti, ili u
polje, ili na Vuicu, ili do kakve lugarske kue ili na
ribnjak, Ani! Ano, sve je to zbog tebe! Sve! Ti si mi
pomutila mir. Da tebe nije bilo, ve bih davno ubio jelena!
enja za tobom slabila je u meni nagon za lovom.
Kakve gluposti, kakve idiotarije! Treba ii neprestano u
jednom pravcu. U redu. Pokuat u i to. Idem. Niz vjetar, to
je najbolje. to mi se moe dogoditi? Divlje svinje? Da, one
se klatare po ovakvom vremenu. S njima bih se mogao
susresti. U Podravlju, lovei jelene, zalutao sam jednom
tako zajedno sa svojim pratiocem. Bila je tamna kina no
kao i ova. Ne sjeam se da li je lovouvar skrenuo s puta ili
je htio preacem, no nali smo se odjednom u nekoj trstici, u
nekom au, gotovo do koljena u vodi. Sijevnula je munja, i
tek smo tada opazili da smo sa svih strana okrueni divljim
svinjama. Uli smo usred opora, ravno meu njih. Svinje
su se pobunile, nekoliko veprova srdito je kljocalo
deraima. Moj pratilac ispali metak nasumce, tek toliko da
ih prestrai i bome, dobro ih je poplaio. Jurnule su u onoj
noi desno, lijevo, nastao je takav lom kao da se divizija
konjice zaletjela u trstiku. Nekoliko divljih svinja projurilo
je tik uz nas. Odjurile su sve, samo smo pod blijeskom
malih praia. Ta nije uzmakla. Puhala je, kljocala
zubima, i mi smo odluili ne ii dalje. Vratili smo se
mudro...
Tu, gdje sada lutam, nema toliko divljih svinja. Pa da ih i
ima, to mogu sada? Odluio sam da idem i krenuo sam, pa
makar vraga susreo putem. Lovei jednom kune na
Velebitu, zalutao sam nou, usred zime. Znao sam da u
tamonjim umama ima dosta vukova, pa ipak se nisam
uzverao na drvo da doekam jutro, nego sam se probijao i
konano izvukao zahvaljujui svjetlu neke kolibe koju sam
spazio u daljini. Pa i sada idem sve dalje. Teko, ali ipak
idem. Pokatkad promu me trnci. To nije dobro. Gdje sam.
Preda mnom gusti, ne mogu dalje. Obilazim neku zapreku,
pao sam u kaljuu. Negdje u blizini kao da umi voda. Da
nije moda Vuica? Ako je Vuica, bit e ubrzo kraj mojim
mukama. Njezino korito poznajem ve dobro. Oslukujem.
Napreem sluh koliko mogu. Nita. No, vjetar i kia. Sve je
na meni pokislo, vjerojatno ni igice ne bih vie mogao
upaliti.
1QQ
 Koliko ve lutam? Tri, etiri sata? Mora da je blizu pono. Zastao sam da odahnem. Ne mogu dalje, moram se odmoriti. Samo malo
da sjednem, samo malo, samo malo... I sjeo sam, spustio sam naprtnjau u blato i sjeo. Ne branim se, ne zatiujem se od kie. Voda
se do mile volje cijedi po meni, pazim jedino da ne zatvorim oi, da me ne prevari san. Ali umorne vjee sklapaju se, glava mi klone,
hvata me drijem. Tuu... tutu... tuuuuu...! Sanjam li?
Tu . . . t u . . . t u uu u. .. t u t ut u. ..
Skoio sam na noge i napreem sluh.
Tut u . . . t u . . . t ut uuu...!
to je to? Varka, prisluh ili daleki zvuk roga?
Tu u u u u . . . t u u u u u . . . t u t u . . . !
Ne, to nije varka! To netko trubi u puku ili pue u rog! Martin ili uvari polja. Kako je lijep, kako je privlaan taj zvuk!
Tuu uu u. .. t ut u. .. t ut u uu u. .. !
Spaen! Sad sam spaen! Samo brzo tamo. Leaj, krov nad glavom, smiraj, sve me eka tamo. Oh, pozlatila mu se usta! Jo jednom
paljivo provjeravam pravac odakle mi dolazi zvuk. Za leima i neto ulijevo! Dakle okrenuti se i poi natrag odakle sam doao.
Idem. Vjetar mi opet iba u lice, no sad ga lake podnosim. Palim svjetiljku, maem, dajem signale uzalud. Spotiem se,
padam. Gorim cijelim tijelom od umora, muke i nemira. Ponovo diem karabin i pucam. Oslukujem, ali nema odgovora. Samo od zgode
do zgode oglasi se rog. Tu. . . tututu. . . tu. . . tutu...! Idem polako. Glavinjam. Na kraju sam snaga. Valjda u stii, valjda u smoi snage...
Smirilo se nebo, ne sijevaju munje. I vjetar se neto stiao. Kia jo uvijek pada. Zautio je rog, ne javlja se vie. Skoro bih morao krenuti
lijevo. Valjda e se javiti rog. Vjerujem da e se javiti. Jedva diem. Nemogue da se ne javi. Mora se javiti, mora! Nita. Tiina i kia.
Zastao sam. Kamo da idem? ekam da se javi rog. A on se ne javlja i ne javlja. Zar sam malo prije sanjao, zar mi se samo priinilo da ujem

2QQ ..__
zvuk? Na rubu iznemoglosti i oaja moda su mi ivci popustili, pa sad ne znam to je san, to java, ne znam i ne mogu razlikovati to je
istinski zvuk, a to priuh. Evo i vrijeme se pogorava. Opet zaredae munje i udari gromova, zafijue vjetar i kia stade sve jae padati.
Ostati, zar nije najbolje tu negdje lei i ostati, zaspati, ne micati se vie? Ne, samo to ne! Ja se moram kretati, sauvati ovo malo topline koje jo
imam u sebi, ja moram naprijed. Naprijed? Kuda naprijed? Sve je to ludost! Nikakva smisla nema glavinjati dalje, treba se spustiti na travu, u
blato, u vodu, svejedno treba legnuti, treba se odmoriti makar malo, zaspati makar deset minuta, okrijepiti se snom i krenuti dalje. Ne
zanosi se iluzijom, nitko nije trubio, nitko te nije zvao! Pono je, koga jo eka, kome se nada?
Tu . . . t utu... tuuuuuu...!
Pao sam. Kleim u vodi, sluam otegnut zvuk roga i plaem. Ne mogu zadrati suze. Teku same od sebe. Neka. Nitko me ne vidi,
nitko ne zna za njih.
Tu uu .. . t uu uu .. . t uu uu u. .. !
Komar? Ne. To nije vjetar, ni varka, ni priuh. Ili sam moda lud, ili sam moda uistinu lud? Skidam karabin, pucam. ekam. Kia,
vjetar... Odjednom, odanle odakle se javljao rog, odjekne pucanj. Jedan, pa jo jedan. Martin! I diem se i idem, a suze mi teku i plaem.
Plaem od iznemoglosti, plaem od radosti i sree to ipak nisam sam, plaem ganut spoznajom da u ovoj stravinoj noi jedno ljudsko srce
bije i bdije nada mnom.

55. ator
Trebate li togod?
Ne, hvala.
Usta su mi suha, ljepljiva kao da su puna tutkala. Leim u vruici. Temperatura blizu trideset i devet. Gorim. Martin mi stavlja obloge i
kuha aj. U maloj apoteci, koju uvijek nosim sa sobom kad na due vrijeme idem u lov, naao sam jedino Acisal i Kofepvrin. To je sve...
 Kroz zranik na atoru vidim djeli neba. Vedar sunani
dan. Ni daka vjetra. Tamno plavetnilo neba meu liem i
granjem stoljetnog hrasta. Leim u vrei zakopan do grla.
Na ulazu jedno krilo atora prebano je preko krova i kroz
taj otvor gledam prosjeku. Na rubu plavi se razliak.
Oblijeu ga pele. Izmeu trave isturio glavu mrazovac.
Pogled na taj lijepi i skromni rumenoplavkasti cvijet
oduvijek me ispunjavao sjetom. Suvie vidljivo najavljuje
jesen.
Sve je prolo. Sve!
Punih trideset dana bio sam u lovitu. Trideset dana!
ezdeset izlazaka u umu, ezdeset vrebanja! San! Sve je bio
san. Recimo da je bio san. Eto, ni trofeje ne nosim sa
sobom. San ... Kako je tome davno to sam ubio Marka!
Kao da me godine dijele od toga. Marko, Nikola, Ana,
Marija, Martin, Kruna, Ubojica...! Da li u realnosti
postoje ta bia ili je sve to plod ove groznice, koja mi sada
iscrpljuje tijelo? Na moju alost, ili na moju sreu, to ne
moe biti san. To je neto vie od toga. To ak nije ni java. uspio je da naloi vatru i da mi skuha aj. Ve je granulo
Svi ti doivljaji, sva ta uzbuenja, sve te nade, porazi,
strepnje, samo su djeli lova, sastavni i nerazdvojivi dio
jedne divne strasti, koja kao i svaka druga strast
prenosi ovjeka u jedan drugi svijet, u imaginaran svijet
zbilje i realan svijet snova. Ni zbilja, ni opsjena. Ni san,
ni java...
Vrijeme je mog dopusta prolo. Ve sam u zakanjenju
nekoliko dana. Neka. Kazat u drugovima to mi se
dogodilo. Martin je elio da me jo jutros prebaci kolima do
lugarnice i da tamo leim dok ne ozdravim, no ja sam to
odbio. Toliko sam oslabio i toliko sam iscrpljen da mi je
nepodnoljiva misao na bilo kakav pokret. Samo leati,
odmarati se, spavati...
Martin pred atorom raspiruje vatru. Ustrijelio je jutros
fazana i priprema juhu. Veli juha od fazana samo je za
rodilje i grofove. Koliko se sjeam, grof nisam. Moda sam
rodilja? Neto od svoga ivota svakako ostavljam ovdje.
Neka. Niti sam tedio ivot, niti sam molio njega da me
potedi. Onome to sam volio, tome sam se predavao bez
ikakva predomiljanja, svim srcem svojim, svakom porom
svoga ivota. Tako sam i gradio ivot. Kad mi doe zadnji
as, umrijet u s mirom. A juha od fazana samo je za
grofove i rodilje... Dobro. Kuat u i nju, premda ne
osjeam potrebu za jelom.
Da vam promijenim oblog? pita me Martin.
Ne, hvala.
edan sam. Zar to nije smijeno toliko se vode izlilo na
mene, a tijelo jo vapi za tekuinom? U termos-boci ima
aja. Bila bi mi mnogo milija aa vina. Na alost vino smo
popili. Nismo predvidjeli groznicu.
Martin! Dobri moj stari Martin. Juer se i on napatio.
Satima je duvao u puku. Vjetar je odnosio zvuk dalje od
mene, i nisam ga uo. I pucao je u nekoliko navrata, ni to
nisam uo. Nou, kad sam napokon stigao, pod svaku je
cijenu htio naloiti vatru i spremiti mi aj. Nije uspio. Cijelu
no nije oka zatvorio, bdio je pored mene i tek pod jutro
sunce kad je legao i malo prodrijemao. Nedugo zatim je
ustao, uzeo samaricu i nestao. Vratio se s fazanom i
najnunijim posuem, koje je pozajmio u Jazavaca.
Jedna tuna misao: leim tu u ovoj pustoi, okruen
beskrajnim umama, daleko od sela i naselja i nisam sam,
kraj mene je Martin. U gradu, tamo gdje ivim pored stotine
tisua stanovnika leao sam u boljetici i opet u leati
posve sam. Ponekad me obie Nataina majka, ponekad i
Nataa zabrinuta za moje zdravlje. Otkad me ostavila
Helen, ivim kao pae. Nita zato. Za nju sam bio
udovite. Zato da ivi sa mnom?
Ano! Tebi nisam udovite, tebi sam drag i ti si meni
draga. Posljednji put kad sam govorio s tobom, imala si
pravo to si me odbila. Bijedno sam se ponio, priznajem.
Bit e moja, ivjet emo zajedno... to je to? to znae
te rijei? Nita. Savreno nita. Jo gore od toga. One su
uvredljive, poniavajue. Ja sam znao, ja sam osjeao da ti
moram neto drugo rei, ali ne znam zbog ega, kolebao
sam se, nisam mogao.
 Poslije, kad si me pitala da li me strah da se Nikola vrati
prije nego to odem, umjesto da ti priznam da me uistinu
bilo strah ja sam se odjednom osjetio uvrijeen.
Uvrijeen zbog toga to si me odbila i uvrijeen to si
posumnjala u moju hrabrost. Sjea se, ustao sam i ostavio
te samu na sjeniku. Oprosti. Tada jo nisam znao, ili nisam
tako jasno znao ono to danas znam: Ano, ja te volim! Ja
sam dodue u vruici, sav gorim, ali mogu procijeniti tono
Ano, ja te volim! Volim te smireno bez ikakvih planova,
bez ikakvih ludorija, volim te, jer si priprosta, vrijedna i
plemenita ena. Lijepa si i svu svoju ljubav i strast utopit u
u tebi. Eto, da sam ti to priznao, da sam ti to rekao, zar bi
me i onda odbila? Ispravit u greku. im se malo
pridignem, im mi snage dozvole i popusti vruica, dou u
na ribnjak, kazat u ti sve ono to u srcu imam za tebe, a ti
e se nasmijeiti, zagrliti me i bit emo oboje sretni. Odvest
u te sa sobom u grad, ne da ivimo zajedno, nego da
bude moja, da mi bude ena. I bit e najljepi trofej koji
sam ikada donio kui iz lova, prvi i jedini trofej koji e biti
sa mnom u spavaoj sobi.
A zle oi?
A zli jezici?
A odgovorni i neodgovorni drugovi? to e oni rei?
Odgovornih me nije strah. Vie se plaim onih
neodgovornih. Ali neka kau ta hoe. S tobom u ivjeti ja,
a ne oni. Je li tako, Ano?
Jest!
Pristaje li da ide sa mnom?
Pristajem.
U redu, spremaj se!
Sad odmah?
Da, sad odmah. Ja jo moram ii u lugarnicu, a ti . . .
Pomisao na lugarnicu potisne naas razmiljanje o Ani.
U lovakoj sobi, u lugarnici, tamo gdje pod prozorom bdiju
vitke srebrne omorike, visi na zidu trofej Krunaa. Vjerovao
sam i nadao se da u na to isto mjesto objesiti rogovlje
Ubojice i da u Krunaa odnijeti kui. Izjalovilo se i to. Ne
moram zatvoriti oi da vidim jelena Ubojicu kako me gleda
iz prikrajka onim svojim podmuklim pogledom i kako mi se
posprdno smjeka s ruba ikare. Neka. Zakleo sam se da e
taj jelen biti mrtav, zakleo sam se da u ga proganjati
danonono, bez prestanka, bez predaha, bez milosti. Eto, ja
leim pod atorom sav slomljen u vruici, a on ee umom
iv i zdrav. Pobijedio me. Borio sam se koliko sam mogao, a
sada polaem oruje i priznajem poraz. U lugarnici na zidu
ostat e Kruna i ekati da se vratim. A vratit u se sigurno
kad se zarumene ume, vratit u se kad budu dozrijevali
suncokreti i mirisala mlada otava. Vratit u se opet u ove
ume, kad jeleni budu dozivali koute i slavili pir. Zov rike,
kao i zov krvi, e je koju nitko ne moe utaiti. Vratit u se
na ove lovne staze i uem li Ubojici u trag bilo kada i bilo
gdje, progonit u ga jednakim arom i jednakom mrnjom
do njegove ili do moje smrti. Sav sam u znoju. Gorim. Magli
mi se pred oima, jedva diem. Martin proviruje u ator,
smjeka se.
Osjeate li miris? Jo malo! Okrijepit e vam tijelo i
duu!
56.
etiri izgubljena dana
Dva dana odleao sam u vruici, jedan sam dan kunjao, a
sada se ve osjeam dobro. etiri nepovratno izgubljena
dana! Sjedim na tronocu uz rub prosjeke, okrenut suncu, i
putam da me posljednji put ove godine u ovoj umi ogriju
njegovi traci. Prija mi toplina. Miluje mi tijelo kao blaga,
ugodna kupelj poslije teka i naporna rada. mirkam!
Martin se neto muva, stalno provjerava prtljag, vee,
preslae, odjeljuje oruje, isti dalekozor, podmazuje puke i
od zgode do zgode pogleda na prosjeku da vidi dolazi li
Nikola. Nikola e me prebaciti do lugarnice, a odanle u
lako. Martin je jo jutros poslao fazanara Joeka na ribnjak
i sada svakog asa oekuje kola. Sve je spremno za odlazak.
ator je skupljen i sloen, prtljag paljivo smjeten u
naprtnjae. Jo samo da dou kola i da krenemo.
K&AJHHBI
 Promatram umu. utim. zato nije pucao jo taj je lovac spremio svoj
Traim tragove Hoete li da vam jednom? Nisam prtljag i otputovao.
jutronjeg mraza. Prvi neto ispriam?... mogao veli on Nikada se vie nije
su dani oktobra, i ume Prije mnogo to mi je prvi put to vratio. Nakon nekoliko
su sada, ovako pod godina dok sam jo bio sam u ivotu vidio dana pitao sam grofa tko
suncem, u najljepem uvar kod grofa, doao jelena. Nisam ga je bio taj udak, i znate li
ruhu. Meutim, to je je k meni na mogao ubiti, bio je tako to mi je odgovorio?
varka. Naoko sve je jo odstrel jelena neki lijep! Kad smo doli u Martine, to ti je bio neki
puno zelenila i nepoznat ovjek. lugarnicu, mu-motika, s dosta
preplanulih boja, ali to je Tvorniar, bankar, novaca, po zanimanju
samo priin. Umire doktor? nisam znao. prekupac stoke, mesar!
uma. Tiho, Ali to se to mene tie. K Ja grofu nisam nita
nepovratno. Smeuralo meni ga je odgovorio, ali koliko
se lie bukve, poslao grof i hajde, puta sam se sjetio tog
problijedio je jasen. lovi! Ubrzo sam doveo mesara i mislio o tome
Poutjelo je lie breze, lovca do kako je ovjek udna i
zakrvavio se brijest. jednog lijepog teko shvatljiva
Pocrnjelo je lie divlje etrnaesterca. Bilo je ivotinja. Eto, taj kolja,
kruke, osipa se klen. Pa jutro, jelen je rikao na mesar koji je prerezao
i ptice skakuu Cvetnjaku. Pucajte, grkljane tisuama telia,
zabrinuto, cvrkuu velim mu ja, i pokaem njemu je klonula puka
diskretno, povlae se u na jelena, koji pred pojavom i
osamu ili se izvlae iz je stajao porebarce usred ljepotom divljai, pred
ume i spremaju na put. livade. Lovac digne jelenom. Nije imao srca
Samo sojka klepetua puku, vidim da ga ubije. A vidite, kod
brblja neprekidno, kao ruke mu se tresu, dugo Karlovca, u blizini
da je se nita ne tie to niani, niani. . . i jednog sela pojavio se
pada lie i to uma konano plane nedavno jelen. Tko zna
sluti smrt. metak. Nita. Promaaj. otkuda je dolutao no
Kako mi prija sunce. Jelen se okrene k nama i cijelo selo zajedno s
Njegova toplina brzo e gleda nas milicionarom nagrnulo je
me uljuljati u san. zaueno kao da pita za njim, nastala je takva
Prilazi mi Martin, sputa to je to? Pucajte vika i strka kao da se
se pored mene, pali jo jednom, umjesto jelena pojavila
apnem lovcu, a lovac razbojnika trojka.
cigaretu i pita:
ne die puku, gleda u Seljaci, izbezumljeni od
Jeste li se ikada divlje strasti, opkolili su
vratili s lovita, a da jelena i
uzdahne u sav glas: jadnu ivotinju, natjerali
niste ustrijelili je u oblinju rijeku, onda
Kakva divna ivotinja!
jelena? su kao crnci poskakali u
Jelen, koji je
Odgovaram mu ostao nakon pucnja amce, dostigli jelena,
umorno i pospano: puke, skoio je kao lud ranili ga sjekirama i
Ne, nisam. i nestao uvi vilama, natjerali ga opet
alite li mnogo ljudski glas. Kad je k obali i tu su ga
to ga ove godine utihnuo lomot granja, konano dotukli.. Vi
niste ustrijelili? zapitao sam lovca ete rei, to su seljaci,
priprost svijet. Jest. No, objasne kako se smije
uo sam da se u ili kako se ne smije
Zagrebu jednog jutra ponaati. Seljak udari
pojavio odnekuda jedan kobilu izmom u trbuh i
ubogi, jadni, siromani veli joj: Na, to ti je
divlji zeko. Po ulicama zato da se ubudue ne
nastala je luaka trka. rita! Svinju
Preko pola sata opletu biem, a na
progonili su toga ovcu
sirotana, dok mu
konano nisu slomili
jednu, pa zatim drugu
nogu i tako ga
napokon uhvatili. U
novinama je bila ak i
slika tog junaka, koji je
ulovio zeca. Eto, vidite,
takav je ovjek. ivi sa
ivotinjama milijune
godina, a ostao je
divljak kao to je bio.
uo sam da se sada
ljudi spremaju otii na
mjesec i na druge
zvijezde i da ve
razmiljaju kakvim e se
jezikom sporazumijevati
s biima na tim
planetima. Vele da
profesori ve izmiljaju
neki elektrini jezik.
Dakle, vode brigu kako
e se sporazumijevati s
Marsijancima, a nitko
ne vodi brigu kako da se
pronae jezik kojim bi
se ovjek
sporazumijevao sa
ivotinjama, s onim
ivotinjama koje mu
slue ve tisue godina.
Kad je ovjeku maka
na putu, on je udari
nogom i po tome maka
zna da smeta. Psa udare
batinom i tako mu
nahukaju psa. Tako se ovjek sporazumijeva s domaim
ivotinjama. ovjek. . . A kako je samo glup!
Tko je glup?
ovjek. On misli da ivotinje nemaju jezik, svoj jezik
kojim se sporazumijevaju. to ovjek uope zna o
ivotinjama. Uzmite na primjer jelene. Pitajte nekoga kako
se zove enka od jelena. Rei e vam srna! Lane, srnjak,
srna... tele ili jelene, jelen i kouta. Na prste ete izbrojiti
ljude koji to razlikuju. Svi misle da jelen ima toliko godina
koliko ima paroaka na rogu! Glupost! A ako nekome
kaete da jelen svake godine baca ono svoje golemo rogovlje
i da mu za pet-est mjeseci izraste novo rei e vam da ste
ludi! Kad biste mu jo rekli da ivotinje imaju duu kao i
ovjek...
Nasmijao sam se od srca. Martine, valjda ba nemaju
kao ovjek... Duu!
Eh, i vi se hvatate za rije. Naravno da nemaju duu,
nitko ih nije krstio, ali u glavi imaju pamenje, a u srcu, kao
i ljudi, osjeaju ljubav, znaju za vjernost, osjeaju mrnju,
pate od ljubomore. . . i sve drugo... Vidim, vi se smjekate,
mislite stari, i ti si ve lud! ali sudite sami. Ja u vam
govoriti ne o tome to sam od drugih uo nego o onome to
sam ba ja doivio. Evo na primjer zahvalnost. Ja sam
jedanput zajedno s bratom iskopavao jazavce. I on i ja imali
smo dobre pse, jazavare. On jednog i ja jednog. Pustili smo
ih u jame i ubrzo smo uli da je pod zemljom zapoela
borba. ekali smo pred jamama mislei, moda e psi
togod istjerati ali da. Satima je trajala borba, i mi smo
napokon uvidjeli da moramo priskoiti psima u pomo. Ja
sam se bre bolje vratio u lugarnicu i donio lopate i kramp.
Oei! Kopamo mi da nas je znoj probio, ali uskoro lave
utihne. to je sad? Kopaj, samo kopaj, i kad se konano
probismo do rova, imali smo to vidjeti. Moj pas, zvao se
Kerempuh, lei zaklan, a pas moga brata uhvatio se s
jazavcem, dri on jazavca za guu, a jazavac njega. ute i
kolju se. A u jami poslije naosmo jednog zaklanog jazavca
i dvije zaklane divlje make. Bile su u istoj jami s jazavcima i
zajedniki su napale pse. Psa moga brata ja sam svojom
rukom izvukao, spasio ga od smrti i dotukao onog
preostalog ivog jazavca. Pas je bio sav u krvi i ranama.
Cvilio je oko mene i lizao mi ruke. Nikada me vie nije
ostavljao. Kad smo doli do moje kue, brat koji je
stanovao u susjednom selu zove toga svog psa, ali da. . .
Ni uti! Drao se mene i pod mojim je krovom doekao
starost i smrt. Osjeao je i pamtio dobro da sam mu ja
spasio ivot, a ne njegov dotadanji gazda, i ostao je uz
mene vjeran do zadnjeg daha. A sada u vam ispriati jednu
drugu priu, o jednoj drugoj vjernosti. Imali smo kod
kue krmau. Staru krmau. Jednoga jutra naem kotac
otvoren. Jest, krmaa je bila u kocu, ali su vrata bila irom
otvorena. Pitam svoju staru zar je zaboravila zatvoriti vrata,
a ona se udi i veli: Znam, zatvorila sam ih. Drugog
jutra ista pria. Dojadilo mi to i treu sam veer dobro
zatvorio vrata i povukao zasun. Ujutro naao sam opet
vrata otvorena i krmau na svom mjestu. A ta krmaa kao i
ostale moje svinje svakog su dana odlazile u umu na ir i
bukvice, ujutro dolazile i uveer se vraale. Dakle, uveer ja
opet zatvorim kotac, ali odluim postaviti zasjedu. Sjednem
u blizini da vidim tko to dolazi nou i otvara vrata. I
zavrebao sam. Vjerovali ili ne, svinja je sama svojom
gubicom iznutra povukla zasun, otvorila vrata i pravac u
umu! Tamo ju je ekao divlji vepar, parila se s njim. Mora
da su se nali i upoznali preko dana u umi i tada su
ugovorili noni sastanak! Dobio sam i podmladak, one
prugaste male vragove. Divlja! to kaete na to? utim.
Za kokoi vele glup si kao koko. Pa i jest tako.
Koko je glupa. Koliko sam puta bacio opuak cigarete
kokoima, uvijek su otrale za njim i pokuale ga progutati.
Bezbroj puta opalile su kljun, ali su uvijek nanovo potrale
za opukom. Ali vidite, i kod tih glupih kokoi ima neto to
zadivi ovjeka. Jednom je moja stara klala koku. Vani, pred
kuom. Nije ni primijetila kako je kod toga motri pijetao. I
vidio je pijetao kako je procurila krv i kako se koko smirila
i ostala na zemlji prerezana grkljana. Da, to je bilo i prolo,
ali od toga je dana pijetao bjesomuno napadao moju enu.
Uvijek bi se prikrao iza njezinih lea, priao potajice i
kvrcnuo je svojim snanim kljunom u nogu, da bi joj svaki
puta krv potekla. Uzalud se branila, uzalud ga istukla i to
'ja sve ne znam. Morali smo ga ili zaklati ili dati od kue.
Dao sam ga svom bratu i tamo se smirio.. Eto, vidite!
Obian pijevac! A taj isti moj brat jednog mi je dana donio
psa uvara, nisam ba imao nijednog. Ostao je taj pas kod
mene i sve je bilo dobro, ali volio se skitati. Gdjegod bi se
koja kuja tjerala, makar i na kraju sela, nijedni svatovi nisu
bez njega proli. I tako bi se po cijele noi skitao a po danu
spavao. Doe jednom brat k meni, pita za psa, a ja mu se
potuim. Nita zato veli on tome ima lijeka!
Uhvati psa, prebaci mu vreu preko glave da ne grize,
pozove i mene da mu pomognem i u asu odree mu kesu. I
zaista, pas se poslije drao kue, ali moj brat dvije godine
nije smio ni prii mojoj ogradi, a kamoli stupiti u dvorite.
Pas ga htio rastrgati. I to bivi njegov pas! to kaete na to?
utim.
A jednom imali smo psa, zvao se Lord. Ime gro-
fovsko, a on bio neki dukac, ali dobar za divlje svinje. U
susjedstvu bio neki Cigan kudrov, dobar uvar. I ta se
dva psa sprijateljila i nije bilo veih pajdaa nego to su bili
oni. I nikada se Lord nije vratio iz lova tako umoran da ne
bi jo prije jela otiao u susjedstvo i na onom svom pseem
jeziku ispriao prijatelju kako se proveo u lovu i da li smo
togod ustrijelili. Tako je to prijateljstvo trajalo godinama i
stalno su bili zajedno. Jednog dana doao k meni u
lugarnicu neki lovac s kujom prepeliarkom u lov na fazane.
Lord i Cigan odmah oko nje. Ta kuja nije bila u dvoritu ni
deset minuta, kad se psi dohvate, i kolji! Klali su se kao
divlji vuci i jedva smo ih razdvojili. Lovac s kujom je otiao,
ali je mrnja meu psima ostala. Do smrti! Zavadila ih
enka. Kuja! Ba kao i ljudi. I najbolji prijatelji zakrve se
zbog jedne ene. Ja vam sve ovo govorim da vam objasnim
svoje misli. Mi u ivotinjama gledamo samo ivotinje, to
jest, mislimo, eto... imaju glavu i rep, kopita ili pande,
rogove, dlaku i eludac, bog ih je stvorio da ih mi ubijamo,
da ih deremo, gulimo ili pripitomimo i onda tuemo,
izrabljujemo i to je sve. A to nije istina. Ja bih vam o tome
mogao jo kojeta priati, ali, eto, vi ete opet zaspati.
Nisam zaspao. Opazio sam na prosjeci fazanara kako uri
k nama. Valjda od vruine i urbe, pocrvenio je u licu kao
puran. I ne saekavi pozdrav, Martin ga odmah upita:
to je, hoe li doi?
Hoe, dok nahrani i upregne konje odgovori Joek,
skine eir, promrmlja pozdrav i spusti se pored mene na
zemlju.
to si sjeo pored gospodina kao pas koji eka komad
mesa!
Fazanar se uznemiri, stane prevrtati depove i odjednom
izvadi nekoliko zvuvanih pisama. Martin ga opet
poduhvati: Da nisam vikao, ti bi i to zaboravio! Jazavac!
uti siromah.
Uzimam pisma i stavljam ih pored sebe i ne
pogledavi otkuda su i od koga. Znam ve unaprijed
iz ureda. Martin dohvati puku, skine dogled s
karabina, paljivo oisti stakla, stavlja ga opet na leite
i niani. Kao usput pita fazanara:
to ima nova na ribnjaku?
Nema nita.
Nita? A jesi li kazao Nikoli da uzme rogove
srnjaka kojega je gospodin ustrijelio i koji su ostali
tamo?
Joek se ee iza uha: Eh, to sam zaboravio!
To si zaboravio! Jazavac!
Oglasim se i ja da ga zatitim:
Nita zato. Ionako sam namjeravao na povratku
posjetiti Anu i pozdraviti se s njome.
Ane nema vie na ribnjaku primijeti tiho
fazanar. Odselila se.
Martin spusti karabin i bez rijei promatra Joeka. utim,
ni da bih okom trepnuo.
Odselila se? Kad se odselila?
Prije tri dana. Ja sam upravo bio tamo, otiao sam da
vidim isputaju li ribnjake.
I? Ostavila Ana onu ivotinju?
 Jest. Doao njezin brat koji ivi u Osijeku, doao s
kolima, pokupio njezine stvari i odoe. Stajao sam kod
ograde kad su odlazili. Brat oinuo konje, a ona plae. Kod
kapije konji stadoe, i dok je njezin brat otvarao vrata, ona
me pozva k sebi i ree: Potrai u umi onog druga i kai
mu zbogom! Pozdravlja ga Ana.
Tu pored mene izgovorio je te rijei, ali ja ne okreem
glave, niti ga to pitam. Progovorim li jednu jedinu rije,
zaplakat u, kao dijete. Martin je odloio puku i prilazi
blie.
I tako Ana o d e . . . A Nikola to veli on?
to bi rekao. Nije ga bilo na ribnjaku. Pokapao je onu
svoju...
Koju svoju?
Mariju.
Pokopao je Mariju? zaprepasti se Martin.
Jest, podlegla je ranama. Znate da ju je skretniar...
noem! Imate li moda cigaretu?
Tiina. Sunce, cvrkut ptica. Nebom prolaze oblaci. Duga
povorka crnih tugaljivih lisaka pliva nam u susret. Mrtva
patka. I Marija i Ana, sve je mrtvo.
57.
Otvaram potu. Jedno pismo izdvajam. Otvaram ga
paljivo i unaprijed se smjekam. Crvena lisica! Pisala ga
moja crvena lisica!
Ivane,
Zatomi svoj posprdni smijeak, suzdri runu rije. Da, to
sam ja Helen. Ne boj se. Niti to molim, niti to
oekujem od tebe. elim samo da te ovo pismo nae iva i
zdrava negdje u umi, u blizini jelena i srna, u prirodi koju
toliko voli.
Daleko si od mene. Posljednji put bili smo zajedno u
sudnici. Stajao si blijed, bez rijei i bez otpora priznavao
sve. A ja sam govorila bez predaha i prestanka, izmiljala
sve nove i nove optube, poniavala te i vrijeala od oaja.
ime te sve nisam obijedila! ak i time da se opija i pravi
skandale to nikad nisi inio.
Dugo poslije rasprave razmiljala sam o razlozima zbog
kojih sam se tako nisko ponijela. Nisam ih nala. Moda me
izazvala tvoja utnja i spremnost da svu krivnju za rastavu
primi na sebe. Ne znam. Moda se iza onih mojih runih
rijei krila neodoljiva elja da te izazovem, da progovori
tamo pred svjedocima i da kae da sve ono to govorim nije
istina i da su sve moje optube samo plod ishitrenosti jedne
nervozne i suvie osjetljive ene, koja ne moe shvatiti ni
razumjeti da u srcu jednog mukarca pored bezgranine
ljubavi za jelene ima jo uvijek dovoljno mjesta za istinsku i
postojanu ljubav prema jednoj eni. Htjela sam i nadala sam
se da u to uti od tebe. Uzalud. I kad sam ti na kraju
rasprave predbacila da si udovite koje s jednakim mirom
ubija jelene, ptice i ljude i kad ni na to nisi reagirao, znala
sam svemu je kraj. Izgubila sam te zauvijek!
Prolo je sedam mjeseci, sedam mjeseci ispunjenih
kojeime. Ponajprije je doao svretak kolske godine.
Ocjenjivanje, sjednice, uurbana eksplikacija preostale
grae, pa opet ispitivanje i opet sjednice, sve u svemu
dovoljno malih i sitnih briga da u njima ovjek utopi jednu
veliku svoju. Zatim je dolo ljeto i kolski praznici. Za
vrijeme kole, meu mnotvom tue djece nekako je bilo
lake zaboraviti da nema svoje, roeno. Sada, u dokolici,
to se nije moglo. Osamljen ovjek, kao to sam ja, ba o
praznicima vie nego ikada osjeti prazninu jednog ivota
koji se protee u beskonanost, jalova i alosna kao
krivudavo korito rijeke bez kapi vode. Bila sam na moru i
ne tako rijetko mislila na tebe. Na alost ta sjeanja nisu
nikada bila bez potresa, bez uzbuenja i bez gorine. No
prolo je i ljeto. Vrijeme, najpouzdaniji lijenik, taloilo je
melem na rane i prikrivalo koprenom zaborava tugaljivu
prolost. Dola je jesen, poetak kole, nove brige i nove
radosti ne samo djeci nego i nastavnicima, koji se trude da
uenicima pored znanja predaju i ucijepe u srce i ono, to
ponekad i njima nedostaje vedrinu i ljubav za ivot. I eto,
bliim se kraju. Nema tome tako dugo, poeljela sam da
odem nekamo u prirodu, da iskoristim posljednje sunane
dane, ove uistinu rane i lijepe jeseni. Razmiljala sam kamo
bih i kuda? Okolica naeg grada zna i sam da je lijepa, no
odluila sam da nikamo ne idem sama. Uzela sam razred
kome sam starjeina i povela uenike (i sebe) u zooloki vrt.
Dan je bio prekrasan i kao stvoren za etnju. Obilazili smo
pojedine nastambe i uivali u ivotinjama. Ponajprije smo se
zadrali kod bijelog, sjevernog medvjeda i promatrali ga,
kako se mui u onom skuenom prostoru, kako stoji
nepomino i klatari glavom desno, lijevo... desno, lijevo,
kao da govori sam sebi i nama: Ne . . . ne. . . ne...! Tu
nije moja postojbina, tu za mene nema ni radosti ni ivota!
Poli smo dalje. Veseli poklici djeaka upozorili su me da je
tu blizu nastamba vidre. O, kakvih li majstora i kakvih li
ludorija! Vidre su arobnjaci, to su artisti prvog reda! U
dosta zgodnom bazenu as su u vodi, as nad vodom, as na
leima, as na trbuhu, jedna za drugom, jedna pod drugom,
nikad kraja igri i pokretu. ovjek pomisli kao da sve one te
ludorije izvode ne zbog sebe i svoje organske potrebe za
gibanjem, nego zbog nas, posjetilaca zoolokog vrta, koje
netko mora zabaviti, a taj netko ne moe biti nitko drugi
nego ba one vidre! Uistinu je fantastino kako je
njihovo tijelo prilagoeno ivotu u vodi i izvan nje. No poli
smo dalje. Ostavili smo iza sebe lijenog dikobraza i
pospanog jazavca. Stigli smo do kolonije ptica movarica,
koje na irokom prostoru uivaju relativnu slobodu.
Prijatno je gledati njihov porodini ivot. Neto odijeljen i
kao uvrijeen stajao je stari pelikan. Nekoliko labudova,
dostojanstveni, tui i daleki plivali su po jezeru ne hajui
mnogo za nas, ni za hranu koju su im djeaci dobacivali. Uz
obalu poredani kao strasni ribii uurile se aplje i
promatrale vodu. Do toga asa ni jednom jedinom milju
nisam se sjetila tebe. A tada, odjednom kao da me oinuo
grom. Iz neposredne blizine dopro je do mene strastan i
uzbudljiv glas jelena: Auuuaaa... Ouuoooaa... Auaaa!
Sjetila sam se: jesen, jeleni zovu! Udarile su mi suze na oi,
zaplakala sam, zaridala i potrala tamo odakle je dopirao
njegov divni, uzbudljivi glas. Ubrzo sam ga nala i
\ opazila kako dostojanstveno ee okruen koutama.
Zabacio je glavu, poloio rogovlje na plea i rie da
uma odzvanja. Bol, straan i nesnosan, svu me
prerezao, zateturala sam i jedva jedvice uspjela dohvatiti
ogradu i zadrati se da ne klonem, da ne padnem na
zemlju. Kroz suze sam gledala kako se dvije koute
miluju oko jelena. Nisam vie drugo mogla sanjarila
sam o tebi. Prvi su dani rujna, znala sam da si sada
negdje u umi, da lovi jelene i oslukuje riku, ali ne
zna i ne moe znati kako tu u zoolokom vrtu, tu pored
jelena, jedna ena neodoljivo i ludo ezne za tobom.
Ivane, volim te, volim te bezgranino, itavom
utrobom, svim srcem svojim volim te i voljet u te do
zadnjeg asa, do posljednjeg daha svoga!
Vratila sam se kui sva slomljena i uzela papir da ti
piem. Zatomi svoj posprdni smijeak, suzdri runu
rije. Ne boj se. Niti to molim, niti to oekujem od
tebe. elim samo da te ovo pismo nae iva i zdrava
negdje u umi, u blizini jelena i srna, u prirodi koju
toliko voli. Zbogom! Helen.
Crvena lisica! Eno crvene lisice!
Ne dii puku, ne pucaj!
Gle, kako je divno crvena, ubij je, ubij!
Ne! Nije istina! Nema crvenih lisica, nema!
Kako da nema. Gle, eno je na prosjeci. Pucaj!
__ Ne! Ns! Sve je to la, sve je to priin, varka
igre i
svjetla, ludost, zarrika Nema crvenih lisica niti ih je
ikad bilo. Ne dii puku, ne pucaj!
Trgam pismo na sitne djelie i bacan? ih u vjetar. On ih
prima i rasipa u blagom luku kao bijele latice ocvale
trenje. Gledam ih kako padaju i nestaju u zelenilu.
Ovdje-onujC zadri se jo koji djeli, zastane i poine na
listu, ali ga vjetar brzo ponese i zamete u travi i raslinju.
to radite? pita me Martin, a ja se smjekam i
velim: Provjeravam vjetar. . . Jedva primjetno
dopire do nas drndanje kola. Martin okrene glavu i
ree: Ide Nikola!
 58.
Sunce se polako sputa, tone i nestaje za visokom umom. Prtljag je ukrcan, sve je spremno. Martin i Nikola obilaze kola i jo jednom
provjeravaju da nije togod ostalo zaboravljeno u travi, zatim se uspinju, i Nikola zamahne biem. Konji upru, zakripe tokovi, kola krenu.
Zbogom! Na ovom mjestu, tu ispod atora, proveo sam desetak najljepih i najteih dana u svome lovakom ivotu. Neka!
Martin i Nikola na prvom su sjedalu, sprijeda. Zapalie cigarete, ute i dime. Ja sjedim pozadi njih. Zabacio sam eir na potiljak, meu
koljenima pridravam karabin. Odsutan duhom gledam kako pored mene promie drvee i kako se unedogled pruila prosjeka. Idemo
ravno u lugarnicu. Nikola je uzeo srnee rogove, tako da nemamo potrebe skretati na ribnjak. To bolje. emu jo jednom otvarati prazan
grob.
Sad dakle naputam lovite. Da li u se ikada vie vratiti ovamo? Sumnjam. U ovim umama sve je za mene izgubilo svoju dra. A kad doe
rika, kad se jeleni uznemire... Da... Kad doe rika, krenut u opet, ali u druge krajeve. iroka je naa domovina, u mnogim predjelima ive
jeleni. Tako malo poznajem planinske jelene! Poi u u gore! Moda e mi rika na proplancima divnih naih gora pruiti ne manje radosti i
cara od rike i lova na jelene u ovim beskrajnim slavonskim umama. A Ubojica, zar me ni on nee namamiti natrag? Ne vjerujem. Kad bih
i doao ovamo, pitanje je da li bih ga ikad susreo. A moda je Ubojica uistinu onaj Nikolin jelen! Da pitam Nikolu? Pokuao sam ve
jednom razgovarati s njime o tome, ali bez rezultata. Kae da se ne sjea tono kako mu je jelen stajao u asu kad je okidao puku, ispriava se
daje to bilo davno, tko bi to jo danas znao i tako, sve u svemu nita. Meutim, kad bih to i doznao, kad bih sa sigurnou znao, da je ba
Ubojica onaj isti lijepi esnaesterac ije je rogovlje poeljela Marija koja mi korist od toga? Zar sada, kada znam daje Marija mrtva, kad znam
da je Nikoli jelen ostao kao jedini dragi stvor, jedini ivi simbol njegove mrtve
ljubavi, zar bi netko imao srca ubiti tog jelena? Ja ne. Tako okrutan nisam. to bi me dakle moglo jo zadrati na tom lovitu? Martin. Samo
on. Ali i on je pred mirovinom, mislim da mu je ovo posljednja godina slube. Pa kad mu i ne bi bila nee biti ni prvi ni posljednji ovjek
kojega sam cijenio i volio i s kim sam se rastao.
Kako se osjeate, drue? Dobro? Neto dalje bit e
bolji put.
Dobro je, hvala.
Nikola. Sad kad se okrenuo k meni, u tom iznenadnom susretu, licem u lice, primijetio sam koliko se promijenio u ovih deset dana to ga
nisam vidio. Oslabio je. Koa mu se na obrazu navorala, postarao se. Moda je istog asa takve promjene zapazio i on na mome licu. Izgubio je
Mariju crnooku ljepoticu iz Lopoevca, a ja Anu ajku s ribnjaka! Nikola i ja. Kako smo daleko i kako smo blizu jedan drugome.
Ana... Evo, leim s tobom na sjeniku, a zar si mi ti mu? Marija ivi s Nikolom, zar mu je ona ena? Tko e razmrsiti to klupko...
Razmrsilo se samo kao i uvijek. Razmrsio ga ivot.
Konji odmiu sporo kao da znaju da nam se nikamo ne uri. Blizu smo fazanerije. Dva umska fauna, Joek i Pepica, idu prosjekom,
vuku za sobom ona svoja kolica i opazivi nas zastanu, domahuju nam rukom. Jazavci! guna Martin, a ja se smjekam po prvi put nakon
dueg vremena i diem ruku na pozdrav. Jazavci, Voluharice ili Jeevi svejedno kako se zvali tko vam je ravan u bezbrinosti, srei i
milovanju? Ostajte zdravo! Sjeanje na vas uvijek e pobuivati u meni sliku ume za vedra sunana dana kad cvrkuu ptiji zborovi, a prosjeke
su pune ara i smirene divljai. Zbogom, Jazavci, zbogom!
Bliimo se granici ovdanje umarije. Jo malo pa emo prijei u podruje u kome desetak godina lovim jelene. Tu mi se sigurno tako lako
ne bi dogodilo da zalutam. Ne smijem se sjetiti one odvratne noi. Jo sam dobro proao. Dobro. Jo sam dobro proao... Bio sam u
lovu na zeeve. Skupili smo se, lov jo nije poeo, kad odjednom plane puka. Nesrea. Neki se seljak objema rukama
naslonio na usta cijevi a puka iznenada planula, ne znam ni
sam kako. Izgubio je ovjek obje ake. Jo dok je krvario,
rekao je uvjerljivo: Jo sam dobro proao. A da sam glavu
podmetnuo?! Takav je ivot. Ima ljudi koji mirno prime i
doekaju zlo, tjeei sebe i druge da su mogli jo gore proi,
a ima i drugih koji i kod najmanje nesree proklinju ivot i
sudbinu. Kojoj skupini pripadam ja? Preko trideset dana
bio sam na lovitu i kakav je bilans toga lova kako sam
proao? Ustrijelio sam divlju krmau, jednog dobrog vepra,
jednog slabog srnjaka, dvije divlje make ije krzno nije bilo
upotrebljivo i to je sve. Da, i sirotu patku. Ubojica,
kojega sam tako elio ustrijeliti, ostao je iv. Kruna, kojem
sam u sebi poklonio ivot on je mrtav. Mrtva je i Marija,
mrtva je i Ana. Nikada je vie neu vidjeti. Doao sam na
lovite sam, a tako eto odlazim. Kako sam dakle proao?
Smjekam se ironino: Mogao sam i gore...
Pored mene promiu i izmjenjuju se ikare, branjevine,
sjeine, paIjCY-me> umske bare, livade, prorjedi, stare ume,
ljukarice, kasine, zasjedi..- cijeli jedan svijet umskog
carstva koji me je odvajkada uzbuaiv'20 a sada prolazim
kroz njega kao da sam slijep na oba oka. Bit da sam
suvie iscrpljen. Duevno i tjelesno.
Lijevo od nas ostala je prosjeka koja vodi na ribnjak.
Nisam se ni osvrnuo. Eh, da sam barem jo onu no ostao s
Anom na sjeniku! Da sam barem...! Proli smo jo jednu
prosjeku, kad Nikola polako pritegne uzde i zaustavi konje.
Martin i ja pogledasmo ga upitno. Moda u ikari vidi
kakvu divlja? Ve sam i puku stavio u krilo, kad se Nikola
okrene k meni:
Da li jo uvijek elite vidjeti onog mog jelena?
Nisam ga dobro razumio.
to kae jelena?
Jest, ako vam se ne uri.
Ti e nam pokazati jelena? Kojeg jelena?
Rekao sam, onog... svoga.
Tajac. Gledam ga ispod oka i utim. Kao da mi netko
ape pazi, budi oprezan! Nikola me gleda u oi, govori
___i
tiho, mirno, ne dajui nikakav naroiti znaaj svojim
rijeima:
Dok sam okretao na ranju arana, vi ste mi rekli da
biste ga rado vidjeli i ja sam vam obeao, ako ga naem...
Osjeam kako rastu udarci srca, mnoe se, postaju sve
nemirniji. Negdje se skupljaju oblaci, i barut mirie, i crne
slutnje krue oko nas. Nismo li moda opkoljeni
nepoznatim stranim zvijerima, ne ekaju li nas krivolovci u
zasjedi? utnja. Gdje smo? ini mi se kao da vie nismo u
umi. Evo, oko nas pepeljare jo su pune opuaka. Kockali
smo do svanua, a sada kad smo ve ustali i spremili svaki
svoj novac eto, u tom asu ovjek koji je gubio cijelu no,
stavlja posljednju novanicu na stol i pita: Jo jednu
kartu?
Ako ga hoete vidjeti...
Kao da ne vjeruje svojim uima, Martin paljivo
ispituje:
Ti to govori o onom svom jelenu esnaestercu?
O njemu. Samo danas nije vie esnaesterac.
Da, naravno. . . ali to je onaj jelen kojega si ranio,
onaj isti jelen ije je rogove poeljela Marija?
Jest. Taj.
I zna gdje je? pita ga Martin.
Kad doe rika, kad se jeleni uskomeaju, ne znam za
njega. Ali kad proe rika, kad jeleni ostave koute, on se
vrati i tada znam. I juer sam ga vidio tu blizu...
I juer?! zaudi se Martin. Zar si ti i juer bio
ovdje?
Bio sam. Doao sam da vidim je li se vratio, je li jo
iv. Mariju sam pokopao, poelio sam da vidim njega.
I naao si ga?
Da.
Tu blizu?
Jest. Tu na Djevojakoj bari. Ako elite... nekako u
ovo vrijeme i juer sam ga naao tamo.
Visoko iznad nas prelijee jato vrana. Vraaju se s
ribnjaka, idu noivati u visoku jasenovu umu. U ukletu
umu. Lete lijeno, dremljivo, graku jednolino, tugaljivo.
 f

Davno se spustilo sunce i suton je upio sjene. Sad stoji na dnu prosjeke i gleda nas mranim oima. Tihne ptiji cvrkut. S oblinje johe
na tankoj srebrnoj niti sputa se pauk.
Igra oiju.
Hajduija srca.

59.
Djevojaka bara
Kao daje zelena ptica pala rairenih krila usred ikare tako izgleda i takvog je oblika Djevojaka bara. Nikad na nju nisam obraao
naroitu panju. Visoki zasjed na njoj davno je oronuo, nakrivio se i poruio. Pokriva je a, visoka trava i rijetko bunje. Premeti slabi,
divlja rijetka. U doba jelenske rike nigdje u blizini nije bilo parilita. Sada sva trojica sjedimo podno zasjeda i ekamo jelena. Kakvog
jelena! Jo dok mi je Martin prvi put priao priu o tom jelenu, u meni se rodila neka tiha suut za ivotinju koja je toliko propatila samo
zbog toga to je neka glupa seoska ljepotica poeljela njegovo rogovlje. Gledam i sad tog jelena kako zimi, teko ranjen, krvari po snijegu i
vue ranjenu nogu. Gledam i Nikolu. Ta i on je patio i kao jelen ostavljao svoju krv na snijegu. Zbog Marije. A ona, govorei iskreno zar
nije i ona platila krvlju svoj ludi i neobuzdani ivot? A eto, sada sjedim tu uz rub ikare i promatram livadu na kojoj bi se svakog asa morao
pojaviti jelen, jelen koji je ne svojom krivnjom odigrao tako fatalnu ulogu u spletu sudbine troje ljudi: Nikole, Marije i Ane. Ako je taj
jelen pukim sluajem Ubojica, onda sudbinama one trojice dodajem i svoju. Ne mogu da se ne sjetim Ande i sebe na nasipu ribnjaka.
Ano... ako eli. . . ja bih njega moda mogao nai.
Nai i ustrijeliti.
Ne, sad to vie ne bi pomoglo... Nosio je drugu u
srcu, moda ni sam to nije znao.
I desetak dana kasnije:
 Znam to vam se dogodilo, izgubili ste Krunaa.
elim vam da ubijete jelena kojega traite.
Ano, ako je taj jelen kojega traim onaj isti Nikolin
jelen eli li i onda da ga ubijem?
Ubij ga, ubij ga to prije!
Da, to je bilo onda. . . U meuvremenu mnogo se toga izmijenilo. Kad bi taj jelen uistinu bio Ubojica, ja bih ga danas gledao drugim oima.
Ja ne mogu zaboraviti Nikolu. Taj je jelen danas njemu sve to mu je ostalo od ivota. I ljubav i mrnja moraju imati svojih mea. Nema
ivota bez opratanja i zaborava.
Martin, koji sjedi pored mene, prekine mi misao. Lagan stisak ruke. Polako i oprezno okrenem glavu.
Jelen!
Sablast!
Na rubu bare, uokviren zelenilom, stajao je jelen. Lijevi rog bez paroaka... Ubojica! Steem zube, gutam ga oima. Stoji nepomino, malo
sputene glave, bez ikakva traga ivota. Kao da nije iv. Moda i nije. Moda je sve to priin, san... Treba samo rukom prijei ispred oiju
i sve e nestati. Ali ne! Jelen se mie, ide! Dakle nije san, ni priin! Poao je polako preko istine, hramljui onom svojom desnom zadnjom
nogom. To je! Ubojica! Ubojica, ubojica, ubojica, ubojica, ubojica...! Krv mi je udarila u oi, neko strano bezumlje i oaj obuzelo me
svega.
Zagluan prasak tekog kalibra raspara suton i potrese umu.
Ne. . . ne! viem sam sebi, zdvojan i oajan.
Ne. . . ne! cvili Nikola i objema rukama pokriva lice, dok
jelen glavinja i polako se rui usred istine. Pao je, tijelo mu
se izgubilo u visokoj travi, samo jo onaj lijevi, fatalni goli
rog, nadvisuje raslinje, mie se i klatari tuno kao posljednji
zamah sablje smrtno ranjena borca...
Kraj mene Nikola plae, narie kao dijete i pita kroz suze: Zato, zato ste ga ubili?! Drhtim u groznici, cvokoem zubima.
Najradije bih nokte sebi utisnuo u lice. Ne mogu suzdrati suze, ne mogu se smiriti. Zato, zato sam to uinio?!
_ , . . _ _ ........J221
 to cmizdri, nisi ga ti ubio!
Nisam gaja ubio? Tko to kae? Tko to kae?! Nisam gaja
ubio?!? Obazrem se i zaprepastim. Kraj mene stoji ulibrk,
u rukama mu karabin. Cijev puke okrenuo k zemlji, okree
zatvara, izbacuje praznu ahuru i veli mi smrknuto: AUGUST CESAREC ZAGREB
Rekao sam ti bezbroj puta da u tog jelena ustrijeliti.
Izdava ITRO
Ja ubijam bijele jelene, ja ubijam ubojice!
AUGUST CESAREC
OOUR Izdavaka djelatnost
Zagreb, Prilaz JA 57
60. Za izdavaa
DRAGAN MILKOVI
Pred mojim prozorom dvije srebrne omorike, dvije tihe,
stidljive sestre u istom praznikom ruhu. Oko kue zbor Korektor
MARILKA KRAJNOVI
vitkih zelenih plesaa granate jele u struku opasane.
Meu granjem zlati se kamara, djeli dvorita, vrt. . . Danju Likovna oprema
NENAD DOGAN
stojim uz prozor i gledam u polje. Dozrijevaju kukuruzi,
kosi se otava. Uveer sjedim pored bunara i oslukujem Tehniki urednik
prelet divljih pataka. Na nebu se roje zvijezde i mjesec se FRANJO PROFETA
die u punome sjaju. Tiina. Daleko u selu lave pasa.
Sneno, tugaljivo, na rubu polja oglasio se rog. Mjesec je
nestao, zalutao je negdje u umi.

U jesen 1957.
tamparski zavod OGNJEN PRIA, Savska 31, Zagreb, 1985.
 Knjinica Zelina

540012649

"Narodne novine, Zagreb (54)