RA

BIBLIOTEKA

NASLOV IZVORNIKA
March Ballalion

Copvright © Sven Hassel, 1970.

Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ие smiju se reproducirati ili koristiti
u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim,
uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim
sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 821.113.4-31 = 163.42=03.111

HASSEL. Sven
Kažnjenička bojna i Sven Hassel; prevela Rebeka
Totli. - Zagreb : Zagrebačka naklada, 2005. - (Biblioteka
Ratne priče)
Prijevod djela: March battalion.

ISBN 953-6996-84-7

450628020
 PREVELA
REBEKA TOTH

Ф
[ZAGREBAČKA NAKLADA!

ZAGREB, 2005.
 SADRŽAJ

Posebni zadatak ............................................... 7

Ophodnja na saonicama................................. 29
Krvavi Schmidt ................................................ 39
Streljan u potiljak ............................................ 49
Tenkovska bitka kod Luganska ...................... 81
Zatvor Torgau ............................................... 113
Umorstvo "Čeličnog Gustava" ...................... 129
Gestapo ........................................................ 157
General von Grabach ................................... 177
Javna kuća na Crnom moru ......................... 215
Maleni i prijeki sud ........................................ 249
 1

"Bilo je to u španjolskom građanskom ratu ”, rekao je

Barcelona Blom, nemarno pljunuvši kroz otvor na bočnoj strani
ruskog tenka u kojem smo se vozili. “Počeo sam se boriti za
jednu stranu, a završio rat boreći se na drugoj. U početku sam
bio miliciano u specijalnim jedinicama. Onda su me se
dočepali nacionalisti, i nakon što sam ih uspio uvjeriti da sam
samo nevini Nijemac kojega je general Miaja prisilno
unovačio, bacili su me u 2. bojnu, 3. satniju i primorali me da
se borim za njih. Iako, znajte, što se mene tiče, nije bilo nikakve
velike razlike između tih dviju strana ... Dok sam bio u
specijalcima, običavali smo okupiti sve osumnjičene da su
fašisti ili petokolonaši i odvesti ih u Calle del Ave Mario u
Madridu. Postrojili bismo ih ispred zida klaonice. Pijesak je
ondje bio tako suh, da bi se krv upila u njega za nekoliko
sekundi. Nije se bilo potrebno zamarati čišćenjem... Većinom
smo ih radije ubijali stojećki, ali neki od tih nesretnika bi se
jednostavno smotali u hrpu i ne biste ih mogli točno pogoditi ni
pod koju cijenu. U posljednjim trenucima uvijek bipovikali:
‘‘Živjela Španjolska!” ... Naravno, kada su me uhvatili
nacionalisti, bilo je isto, samo obrnuto. Jedina je razlika bila
što su nas tjerali da ih ubijamo dok su sjedili, okrenuti leđima
prema nama. No, na kraju se sve svodilo na isto. Svejedno su
vikali: “Živjela Španjolska! "prije no što bi umrli.
Čudno je to: svi oni su mislili da su domoljubi. Ali,
kada bolje razmislim, postojao je samo jedan pravi način
pokazivanja da ste na pravoj strani. Morali ste izdati nekoga.
Nije bilo važno koga, sve dok biste nekoga izdali. Ionako nisu
niti dobivali priliku da kažu bilo što u svoju obranu.

7
Uvijek bi im rekli da zašute prije no što bi ovi stigli i otvoriti
usta ...
Kad je došao kraj rata, našli smo se pred pravim
problemom. Imali smo gotovo petogodišnju listu čekanja za
ljude koje je trebalo smaknuti. Morali smo preuzeti arene za
borbe s bikovima. Natjerali bismo ih u arenu i pokosili teškim
strojnicama. Pomagalo nam je četiri eskadrona Maura. To su
bili pravi nasilni gadovi... Nakon nekog vremena, čak se i
policija umiješala u to. Svi su htjeli sudjelovati . . . A zapravo su
svi umirali na isti način. Nije bilo nikakve razlike u tome na
kojoj strani ste bili. ”
Nastupio je trenutak tišine za razmišljanje, a potom je
Maleni progovorio. Na svoj uobičajeni izravni način.
“Pun mije kurac prokletog građanskog rata. Zar nema
nikakvih koka u Španjolskoj, zaboga? ”
Barcelona je slegnuo ramenima i nadlanicom obrisao
oči, kao da pokušava potisnuti sjećanja na pokolje. Počeo je
pričati o drugim stvarima. O nasadima naranči i vinogradima i
ljudima koji su plesali na ulicama.
Malo po malo zaboravili smo na ledenu hladnoću i
hladne ruske snjegove, i na neko vrijeme osjećali smo samo
sunce i pijesak Barcelonine daleke Španjolske.

8
 POSEBNI ZADATAK

Širokim otvorenim stepama puhao je vjetar, noseći

snijeg u virovima i vrtlozima. Tenkovi su se protegnuli jedan
za drugim u dugačkoj liniji. Sada su mirovali, a njihove su se
posade skupile zajedno u zavjetrini vozila, tražeći bilo kakav
zaklon.
Maleni je ležao ispod našeg tenka. Porta sije napravio
gnijezdo između gusjenica, i sjedio je ondje zguren poput
snježne sove, vrata uvučenog duboko među ramena. Između
njegovih nogu čučao je Legionar, zubi su mu cvokotali, a lice
bilo svijetloljubičasto.
Na trenutak, naše je mahnito napredovanje bilo
zaustavljeno. Nitko od nas nije znao zašto, a iskreno, nikome
od nas nije niti bilo previše stalo da sazna. Rat je svejedno bio
rat, bez obzira na to napreduju li naši tenkovi ili stoje na
mjestu. Nije nas uopće bilo briga.
Julius Heide, koji se ukopao u rupu u snijegu, predložio
je da zaigramo ajnca, ali ruke su nam bile previše smrznute da
bismo držali karte. Legionar je uistinu imao ozbiljne oze- bline
na ušima i prstima, a mast koju je koristio kao tretman, samo je
pogoršavala njegovo stanje. Porta je bacio svoju zalihu još
prvog dana, žaleći se da zaudara na mačje govno.
Nakon nekog vremena pojavio se Stari Un, probijajući
se prema nama kroz vjetar. Podigli smo pogled upitno prema
njemu, znajući da dolazi izravno od časnika.
“Dakle?” rekao je Porta.
Stari Un nije odmah odgovorio. Bacio je svoj pištolj na
tlo i nešto opreznije se spustio na snijeg pokraj njega. Sljedeći
korak činilo je ritualno paljenje lule, poznate stare lule s

9
poklopcem, koju sije sam izradio. Legionar mu je dodao svoj
upaljač. Bio je to najbolji upaljač na cijelome svijetu i još
nikada nas nije iznevjerio. I on je bio ručno napravljen,
proizveden od stare olovne kutijice, žileta, nekoliko komada
tkanine i jednog komada kremena.
“Dakle?” ustrajao je Porta, postajući nestrpljiv. “Što je
rekao?”
Maleni, koji je bio ispod tenka, počeo se udarati
rukama po bedrima kako bi povratio cirkulaciju.
“Isuse Kriste, smrzavam se!” Nježno je pro trljao svoje
blijede obraze. “Čujem li ja to da je netko rekao kako je
proljeće na vratima?”
“Malo sutra, tek će prokleti Božić za tri tjedna!”
nimalo veselo odvratio je Porta. “A ja ti kažem sada i odmah
da je jedini poklon kojega ćeš dobiti metak u glavu od Rusa.”
Stari Un je, otupjelim prstima, izvadio kartu iz džepa
gornjeg dijela uniforme i pažljivo ju raširio na snijegu.
“Evo dečki. Upravo onamo idemo.”
Pokazao je označenu točku na karti. Maleni je ispu-
zao iz svoga skrovišta kako bi bolje pogledao.
“Kotilnikovo”, rekao je Stari Un, uprijevši prstom u
označeno mjesto na karti. “Trideset kilometara iza naših linija.
Iz Kotilnikova krećemo u smjeru nekog mjesta imenom
Obilnoje, kako bismo pogledali ruske jedinice. Kako bismo
malo vidjeli što rade i koliko ih ima ... Drugim riječima, to je
izvidnica. A ako se kojim slučajem nađemo odsječenima bez
ikakvih izgleda da se vratimo Stari Un se nasmiješio - “naše
zapovijedi glase da trebamo pokušati uspostaviti kontakt s 4.
rumunjskom armijom, za koju se vjeruje daje negdje
jugozapadno od Volge ... Barem u ovim trenucima. Sam Bog

10
zna gdje će se oni nalaziti kada mi budemo htjeli stupiti u
kontakt s njima. Vjerojatno će biti izbrisani s lica zemlje.”
Trenutak tišine. Portin prdež koji je odjeknuo, više- -
manje je iznio mišljenje cijele skupine.
“Kome fale daske u glavi, tebi ili zapovjedniku? Rusi
nisu slijepi, znate. Primijetit će te tenkove kilometrima
daleko.”
Stari Un se ponovno nasmiješio svojim toplim
smiješkom.
“Ovo što sam rekao nije sve. Najbolje tek dolazi. Samo
čekajte da vam sve ispričam.”
Izvadio je lulu iz usta i zamišljeno njome počešao
gornji dio svoje uške.
“Zamisao je da se preobučemo u ruske uniforme i pro-
bijemo iza ruskih linija u dva T-34 koja smo im zarobili.”
Legionar se iznenada uspravio munjevitom brzinom.
“To je ravno samoubojstvu.” Zvučao je optužujuće.
“Nemaju prava to činiti. Ako nas Rusi uhvate odjevene u
njihove uniforme, s nama je svršeno.”
“To će možda biti brža smrt od polaganog smrzavanja
u Kolymi”, promrmljao je Stari Un. “Sve u svemu, mislim da
bih ja to više volio.”
Ne dopustivši nam da dalje komentiramo, zapovjedio
nam je da ustanemo, pa smo se, nimalo vojnički, odvukli kroz
snijeg prema zapovjednikovom vozilu.
Natporučnik Lander nije dugo bio s bojnom. Došao je
iz Lesviga i bio je poznat kao fanatičan nacist. Dvosmislene
glasine, koje su njegovo ime povezivale s različitim
slučajevima zlostavljanja djece, stigle su i do naćuljenih ušiju
ljudi na bojištu. Porta je, kao i uvijek, bio taj koji je iskopao
istinu, preko svog prijatelja Federsa. Pojavila se priča o
ledenim

11
kupkama na određenom “obrazovnom mjestu”, s kojim je
natporučnik Lander izgleda bio povezan. Nismo bili posebno
iznenađeni. Mnogi od onih koji su se pridružili bojni imali su
prošlosti koje ne bi podnijele bilo kakva ispitivanja. Ljudi koji
su nas prijateljski udarali po ramenu i nazivali nas prijateljima,
ljudi koji su dijelili svoje cigarete suborcima, koji su dobivali
pakete sa slaninom i šunkom iz Danske, koji su se hvalili time
kako su se slagali s ljudima iz okupiranih zemalja — prije ili
kasnije, njihove bi ih prošlosti dostigle, a tada su za njihovu
budućnost bili odgovorni Porta ili Legionar.
Neki od njih dobili bi nož u leđa između lopatica
tijekom napada; neki bi bili ostavljeni da umru na hladnoći; a
drugi bi bili izručeni Rusima. Što su oni radili s njima, nikada
nismo točno saznali. Možda je tako bilo i najbolje.
Natporučnik Lander nas je čekao, stojeći raširenih
nogu, s rukama oslonjenima o bokove. Bio je onizak, debeljuš-
kast čovjek, star četrdesetak godina, bivši vlasnik zalogajni-
ce. Sav je bio predan citatima iz Biblije i govorima koji su
zvučali proročanski. Kad god bi izvršio prijeki sud nad nekim,
rekao bi: “Ovo me boli mnogo više no tebe, ali to je volja
Božja. Neshvatljivi su njegovi putovi kojima On dovodi
zabludjele ovce natrag na put pravednosti.”
Natporučnik Lander mnogo je molio. Prije obroka
izricao bi duge molitve zahvalnice. Prije no što bi uzviknuo
naredbu za pogubljenje ruskih civila (koje je isključivo on
smatrao partizanima), zazvao bi Duha svetoga. Pogled na izna-
kažena i mecima izrešetana tijela samo bi izazvao primjedbu
da bi oni koji se mača laćaju, od mača trebali i poginuti.
Onoga dana kada je sam pogubio neku djevojku,
promijenio je i svoju popratnu izreku: “U kraljevstvu Božjem

12
pronaći ćeš bolji svijet od ovoga.” Potom ju je nježno pogladio
po kosi i morao dva puta pucati prije no što ju je uspio
otpremiti u spomenuto kraljevstvo.
Općenito, činilo se da su u njegovoj glavi bili
pomiješani Bog i Adolf Hitler.
Natporučnik je uvijek ostajao na dovoljnoj udaljenosti
od stvarnih borbi. Njegov Željezni križ bio je, posve
jednostavno, rezultatom kolosalne administrativne pogreške.
Kada su u pukovniji pokušali otkriti koja su junačka djela
stajala u pozadini odlikovanja, bojnik Hinka dobio je zapovijed
izravno od onih koji su bili na najvišim pozicijama u
Bendelstrasse da smjesta prestane s istragom.
Stari Un podnio je izvješće, a natporučnik Lander se
ozbiljno okrenuo prema nama.
“Rat”, objasnio je, svečanim glasom, “zahtijeva svoje
žrtve. To je volja Božja. Ako rat ne ubija, tada to nije rat.
Misija u koju vas šaljem će za većinu vas, bez sumnje, završiti
smrću. Ali to će biti smrt vojnika. Časna smrt.”
“Jebote, hura”, promrmljao je Maleni, vrlo glasno.
Natporučnik je ušutio. Uputio je Malenom pogled
kojim mu je pokazao svoje neodobravanje, ničime ne otkrivši
koliko je uzrujan. Tako su ga naučili u vojnoj školi u Dresde-
nu: časnik nikada ne smije izgubiti živce. Dok je bio kadet,
Lander je ispunio dvadeset i šest vježbenica bilješkama o
ponašanju časnika u svim mogućim okolnostima, uključujući i
cijeli odlomak o tome “kako se ponašati na biciklu”. Stoga se
sada zadovoljio oholim pogledom u smjeru Malenoga i
nastavio svoju propovijed.
“Smrt može biti prelijepa”, rekao nam je. Podigao je
glas i zapjevao prema pahuljama koje su padale. “Čak može
biti i slatka!” povikao je. “Smrt čak može biti i slatka ...

13
Dužnost je njemačkog vojnika boriti se za Domovinu. Dati i
svoj život ako se to od njega zatraži. Sto bi više jedan vojnik
mogao tražiti no junačku smrt?”
“Ja bih ti to mogao reći, ako te to doista zanima!”
Ponovno Maleni. Iz trzanja natporučnikovih usana bilo
je očito daje napet. Njegovo lice, ionako plavo od hladnoće,
brzo je promijenilo boju u grimiznu, a potom polako probli-
jedjelo.
“Bit će mi drago, desetniče, ako ljubazno utihneš sve
dok ti se ja ne obratim.”
“Da, gospodine!” rekao je Maleni bistro. “Ostati tiho”,
promrmljao je, kao da želi te riječi sigurnije pohraniti u svom
pamćenju. “Ostati tiho sve dok se natporučnik ne odluči
obratiti tebi.”
Porta je prasnuo u smijeh, a Legionar se bezglasno
nasmiješio. Steiner je pljunuo na leš koji je ležao u blizini
napola ukopan u snijegu.
Natporučnik Lander grizao se za donju usnu. Desnom
se rukom uhvatio za pojas, opipavajući revolver marke Wal-
ther kojega je imao sa sobom.
“Misija koja će vam biti povjerena je od ključnog
značaja. Trebali biste biti ponosni i sretni što ste za nju
odabrani. Očito je Božja volja da se vi probijete iza ruskih
linija.”
“Božja?” rekao je glas Malenoga, zamišljen i začuđen.
“Mislio sam daje to volja naših generala?”
U samo jednom trenutku, dvadeset i šest vježbenica s
bilješkama o ponašanju časnika bilo je odbačeno. Lander je
zakoračio prema Malenome i stao ispred njega dršćući, dok mu
je glava bila u ravnini s prsima Malenoga. Dok je govorio,
kapljice sline i la ile s m na sta

14
 “Neposlušna pijanice! To je tri dana prisilnoga rada za
tebe, momče. Vrijeđanje časnika neće se tolerirati u njemačkoj
vojsci! Još samo jednom pisni, i ubit ću te na licu mjesta!
Ponovi ovo što sam upravo rekao.”
Maleni je izmučeno okrenuo očima prema nama
ostalima.
“Kako da to učinim?” upitao je ponizno. “Još samo
jedan zvuk i bit ću ubijen.”
Na trenutak se činilo da će doista tako i biti. Landero-
va ruka uhvatila je revolver. Sekunde su prolazile.
“Na koljena!”
Maleni je zakoračio korak unatrag i nagnuo glavu kako
bi mogao bolje vidjeti natporučnika.
“Tko, ja?” upitao je.
Zapovijed se začula i drugi put, ponovljena u falsetu.
“Na koljena!”
Poslušno, Maleni se bacio u snijeg, poput vreće
krumpira koja pada s velike visine. Lander je udahnuo,
prezirno pljunuo i okrenuo se natrag prema nama ostalima.
“Ovaj čovjek služi samo na sramotu pukovniji. S njim
će se pozabaviti prijeki sud.”
Maleni je nešto promrmljao za sebe u snijegu, ali
Lander to nije čuo, ili je odlučio ignorirati to. Napustivši svoj
uobičajen biblijski način obraćanja, prepričao nam je
pojedinosti veličanstvene misije koju trebamo poduzeti za
Domovinu. Poprilično jednostavno, plan je bio da se
preodjenemo u ruske uniforme i krenemo u dva zarobljena T-
34 prema neprijateljskim linijama. Bilo je to jasno kršenje
Ženevske konvencije, ali natporučnik Lander odmahnuo je
rukom i prema nama i prema Konvenciji. Bilo je posve jasno
da što se njega

15
ticalo, nas se već moglo smatrati “nestalima, vjerojatno
poginulima.”
Prva poteškoća s kojom smo se susreli bilo je
pronalaženje dovoljno velike uniforme da bi u nju stao
slonovski lik Malenoga. On je izjavio kako problem nije bio u
kršenju Ženevske konvencije, nego u kršenju osnovnih
ljudskih prava, jer su ga tjerali da obuče takvu uniformu. Samo
nekoliko minuta prije no što smo trebali krenuti, još smo se
uvijek borili da ga uguramo u hlače ruske uniforme skrojene za
čovjeka mnogo skromnijih proporcija.
Dok se naša desetina udaljavala od ostatka pukovnije,
nije se čuo zvuk fanfara. Naši su tenkovi krenuli preko stepe i
uskoro smo nestali s vidika iza snježne zavjese. “I to je
posljednji put da ćemo ih vidjeti”, mislila je većina onih koji su
nas promatrali dok smo odlazili.

Tenk se zaustavio, stenjući, na vrlo okomitoj strmini.

Plavičasti dim pojavio se iz ispušne cijevi, a zvuk motora
odzvanjao je dolinom. Pobočnik, Blom - Barcelona Blom, koji
je sanjao o španjolskom suncu i nasadima naranči - otvorio je
jedan od bočnih otvora na tenku i provirio u noć.
“Planine”, rekao je s gađenjem. “Ništa osim prokletih
ogromnih planina prekrivenih snijegom.”
“I Rusa”, dodao je Stari Un nimalo veselo. “Možeš se
kladiti životom da su ih one planine pune.”
“Misliš li da smo već iza linija?”
“Već satima.”
Stari Un je čvrsto pritisnuo čelo o gumenu oplatu
otvora kupole. Već je neko vrijeme bezuspješno pokušavao
vidjeti van, ali snježni je pokrivač bio predebeo i vidljivost je
bila ravna nuli.

16
 “Samo se nadam da nećemo uletjeti ravno u minsko
polje”, promrmljao je.
Maleni se kiselo nasmiješio i natukao svoj stari sivi
cilindar čvršće na čelo. Njegov cilindar bio je ponos i veselje
cijele bojne - iako je bilo onih koji su pričali daje bio
odgovoran za apoplektične napade više od jednog časnika - a
on se odbijao rastati od njega i na jednu minutu.
“Eto Okrenuo se pun nade prema Legionaru. “Kakvi su
izgledi da ja dospijem u onaj Alahov vrt o kojem ti uvijek
pričaš?”
“Ne baš veliki”, rekao je Legionar. “S druge strane, kad
bi ti mogao prestati griješiti i počeo moliti, ne sumnjam da bi
Alah uspio pronaći dobro mjesto za tebe.”
Porta je niječno mljacnuo usnama.
“Alah ne bi htio da smeće poput tebe zagađuje njegov
vrt!”
“Osim toga”, dodao je Heide ozbiljno, “ako bi pustio
Malenoga unutra, zamisli kakvo bi ga sve smeće slijedilo. Prije
no što bi se stigao okrenuti, to više ne bi bio vrt, nego jedna
najobičnija hrpa smeća.”
“Začepi gubicu”, upozorio je Legionar, koji je bio vrlo
osjetljiv na tu temu. “Alah posve dobro zna što hoće, i ne treba
mu pomoć nekoga poput vas.”
Prigušeni krik Starog Una vratio nas je sve na zemlju.
Ponovo smo bili vojnici, profesionalni ubojice. Nabasali smo
na začelje ruske pješačke pukovnije, i Porta je nagazio na
kočnicu u posljednjem trenutku. Rusi su nam mahali, vikali
nešto prema nama, ali zvuk motora prigušio je njihove glasove,
i uskoro su nam ponovno nestali iz vida u gustom snijegu. Na
naše veliko olakšanje, pojavio se naš drugi tenk poput masivne
crne sjene u tom bijelome svijetu. Među Rusima nije

17
bilo nikakvih znakova uzbune: očito je sve bilo u najboljem
redu s našim T-34 ukrašenima crvenom zvijezdom Sovjeta.
Stari Un rekao je preko radija:
“Razmak među vozilima.”
Drugi je tenk usporio, njegova je sjena izblijedila, i
njihovog smo prisustva bili svjesni samo zbog zvuka gusjenica
koji se čuo preko radija.
“Dora ovdje, Dora ovdje”, govorio je Stari Un
monotonim glasom. “Smjer 216, brzina 30. Gotovo,
prekidam.”
Zvuk drugog tenka naglo je nestao i ponovno je
zavladala tišina.
“Bože, tako je prokleto hladno”, rekao sam.
Nikome nije bilo stalo.
“Iziđi van i trči za nama vičući ‘Heil Hitler’”, predložio
je Porta. “Neće ti dugo biti hladno. Ne ako su oni Rusi još
uvijek dovoljno blizu da te mogu čuti.”
“Sve je to u redu”, rekao sam, “ali nije baš zabavno
prolaziti tako blizu neprijateljskih jedinica. Ako posumnjaju da
mi nismo oni za koje se izdajemo -”
“Tada je to naš kraj”, rekao je Stari Un kratko. “A tko
bi ih i mogao kriviti za to? Prekršili smo sva pravila igre.”
“Pa zašto onda to uopće radimo?” upitao je Maleni.
“Zato što je to naša prokleta zapovijed!” odbrusio je
Heide. “A zapovijedi su zapovijedi, to si do sada već trebao
naučiti.”
Nastavili smo dalje kroz noć, naizmjence se prepirući i
mireći. Upravo smo bili usred jedne od naših neprestanih
prepirki kada je Stari Un iznenada kratko i uplašeno kriknuo
visokim glasom. Nadmudrivanje je smjesta prestalo.
“Stoje?”
“Pripremite se za bitku ”

18
 Svi smo zašutjeli. Legionar je uzeo svoju pušku, ja sam
u tišini zgrabio ručnu bombu, Barcelona je prilijepio pogled za
navigacijsku ploču. Grubi je glas iznenada povikao nešto na
ruskom, a Stari Un odgovorio mu je baltičkim dijalektom.
Drugi T-34, koji nam je bio za petama, ugledao nas je prekasno
da bi se stigao zaustaviti, pa se zabio u naš stražnji dio. Ruski
glas izlio je bujicu psovki, sa svim mogućim prostotama koje
su se na tom jeziku mogle izreći. Vlasnik glasa potom je
skočio na naše vozilo i izviknuo neku zapovijed.
“Slijedi onu kolonu tenkova na desnoj strani!”
Bio je to časnik, koji je na glavi imao kapu sa zelenim
križem NKVD-a. I sam pogled na njega bio je dovoljan da se
ukočimo od straha. Maleni je otvorio usta kako bi zavrištao, ali
na sreću, nije ispustio niti glasa. Jedini među nama, Stari Un je
zadržao prisebnost.
“Odakle dolaziš? S Baltika?” upitao je Rus.
“Da.”
“To sam shvatio i po tom odvratnom dijalektu kojim
govoriš. Pokušaj naučiti pristojno govoriti ruski nakon što
dobijemo rat... i pokreni ovaj prokleti tenk.”
“Brzo, brzo, vi bando lijenčina!” povikao je Stari Un u
našem smjeru, i dodao uobičajeni niz psovki.
Poslušno smo zauzeli svoje mjesto na začelju duge
kolone tenkova. NKVD-ovci su bili posvuda oko nas, vičući,
gestikulirajući, pokušavajući uspostaviti nekakav red, ali
stvorivši samo kaos.
“Odakle ste se sada vi stvorili?” upitao je časnik,
ponudivši Starog Una makhorkom.
Stari Un je promrmljao nešto nesuvislo o nekakvom
posebnom zadatku, ali činilo se kako taj časnik nije bio previše
zainteresiran, i njegovu je pozornost zaokupio iznenadni

19
zastoj koji je uzrokovao zaustavljanje cijele kolone tenkova.
Čuli smo ga kako se žustro prepire s jednim od policajaca,
zahtijevajući da se raščisti prolaz za naša dva tenka - činilo se
da se i njemu jako žuri nekamo stići, i nakon nekoliko žustrih
replika, u kojima se strahovito često ponavljala riječ Sibir,
policija je uzmaknula i mahnula nam da prođemo naprijed.
“Punom brzinom!” podviknuo je časnik.
Porta je to previše poslušno učinio, pa je njegovo
manevriranje teškim tenkom uzrokovalo gunđajuće riječi
pohvale i zahtjev da Stari Un porazgovara sa svojim
zapovjednikom
0
mogućnosti Portina unapređenja u osobnu službu ovog
Rusa. Stari Un je ozbiljno obećao da će tom pitanju posvetiti
svu dužnu pažnju.
Nakon petnaestak minuta, časnik je napustio svoj
izloženi položaj na vanjskoj strani našeg vozila i pridružio se
nama, običnim vojnicima, unutra. Stari Un je u tišini nama
ostalima dao znak upozorenja kada su se dvije čizme pojavile
na vidiku. Već trenutak kasnije, časnik se pojavio u tenku.
Glasno je lupio nogom o metalni pod tenka, pokušavajući
povratiti cirkulaciju.
“Ova rupa smrdi poput bordela.” Osvrnuo se prema
nama, proučavajući svakoga ponaosob, i zaustavivši pogled
neko vrijeme na Malenom i njegovom sivom cilindru. “Gdje je
votka?” naposljetku je upitao.
Stari Un mu je dodao bocu, i mi smo u tišini promatrali
kako je izlijevao njezin sadržaj ravno u grlo.
Došli smo do kontrolne točke, gdje je narednik iz
NKVD-a zatražio od nas lozinku.
“Poplili tumani nad rjekoj'”, odgovorio je naš časnik.
1
Nad rijekom se podignula magla.

20
 “Pripadaju li ovi tenkovi 67.?” upitao je narednik.
“Njet. Oni su na posebnom zadatku.”
Narednik nam je rekao da pričekamo dok se konzultira
s nadređenima.
“Dovraga i bestraga!” Rus se izvukao iz tenka i skočio
na tlo. “Ne mogu čekati ovdje cijeli dan. Vrijeme je
dragocjeno, a ja sam u žurbi.”
Mrmljajući i psujući ispod daha, slijedio je narednika.
Promatrali smo ih kako se približavaju bojniku, koji je sjedio
na platnenoj stolici ispod nekog stabla i bio okružen rojem
NKVD-ovaca. Vidjeli smo kako časnik maše hrpom papira,
vidjeli bojnika kako ih prelistava; vidjeli kako naposljetku
pogledava prema našem tenku i smije se, a potom upire prstom
prema drugom vozilu koje se nalazilo u blizini. Naš je časnik
također gledao i također se smijao. Očito su mu nudili
udobnije prijevozno sredstvo od T-34.
Nakon nekoliko trenutaka, narednik nam je prišao i
pružio nekoliko listova papira.
“Izvolite. Nova lozinka. Ostale možete zaboraviti.”
“Kako to?” upitao je Stari Un vrlo ležerno i
neobavezno.
“Čuli smo glasine da šačica Švaba luta iza naših linija u
nekoliko naših tenkova, ali uskoro ćemo ih se dočepati. Za
svaki slučaj, promijenili smo sve lozinke ... Gdje je votka?”
Stari Un mu je dodao osobnu zalihu Malenoga, i još
smo jednom imali priliku kao začarani promatrati kako votka
brzo nestaje niz žedno grlo Rusa. Boca je bila odbačena u
snijeg, i narednik je vrlo glasno ispustio zrak na obje strane
probavnoga trakta.
“Tako je već bolje ... dobro. Nova lozinka.
Najpametnije bi bilo daje pažljivo pribilježite. Posebno je
odabrana

21
tako daje niti jedan zalutali Švabo u okolici ne može izgovoriti,
čak i ako je uspije saznati - nije da ćeš ti biti u boljem položaju
sa svojim šugavim baltičkim naglaskom, ali ipak, mogu te ja
naučiti dobar ruski za pet minuta ... sada je pokušajte utuviti u
svoje glupe glave. ‘Rascvjetili jabloki i gruši2’. Panjemajete3?
Odgovor glasi ‘Šumjana ulica’. A ako itko kaže nešto drugo,
prvo pucaj, a onda postavljaj pitanja. Šumjana ulica. Sjedište
NKVD-a u Tomsku, u slučaju da je tvoje neznanje još veće no
što sam zamišljao. No, sada Popeo se na tenk i nagnuo bliže
Starom Unu. “Ovo je vaš novi plan puta. Krenite cestom za
Sadovo, ali nemojte ići kroz grad, već je pretrpan, u njemu je
cijela 14. divizija. Idite cestom prema jugu, do Krasnoga.
Ondje ćete dobiti novu lozinku. Panjemajo, gospodine?”
“Da”, rekao je Stari Un.
“Onda dobro.”
Narednik je podigao ruku na pozdrav i skočio s tenka.
Ponovno smo bili slobodni da idemo kamo želimo - samo smo
ovaj puta sa sobom imali i ruski blagoslov!
Nekoliko smo sati vozili prema istoku, naširoko
zaobilazeći sva sela koja su nam se našla na putu. Nekoliko
puta smo prošli pokraj skupina ruskih vojnika, ali samo
jednom smo morali reći lozinku.
Kasno uvečer stigli smo do planina i privremeno se
zaklonili u šumi, gdje su tenkovi bili dobro skriveni od
znatiželjnih ruskih pogleda. Stari Un je pozvao stožer kako bi
dobio nove upute, i zapovijed je stigla istog trenutka: nastaviti
prema Tuapsi.

R
22
 Ponovno smo krenuli, u smjeru jugozapada, i prešli
nekoliko kilometara u relativnoj tišini, koju je na kraju
prekinuo zloguki Portin glas:
“Uskoro će nam nestati goriva.”
Nitko od nas nije reagirao na to, osim Malenoga, koji je
htio znati kako ćemo nastaviti bez goriva, i upozorio sve oko
sebe da s (a) njegovim kurjim očima i (b) njegovim he-
moroidima nema nikakvog smisla očekivati od njega da preho-
da pola Rusije. Nitko mu se nije udostojio odgovoriti.
Dok smo nastavljali dalje, olujni su se oblaci skupljali
iznad nas, a planine su nas zatvarale s obaju strana. Krajolik je
postajao sve više divlji, sve turobniji. Odisao je neprijateljskim
raspoloženjem. Cesta kojom smo išli na karti je bila široka i
ravna, ali postajala je sve uža i sve strmija svakim prijeđenim
kilometrom. Teški tenkovi klizali su se po glatkoj površini, i
vozači su morali uložiti veliki trud i biti vrlo umješni kako bi ih
držali pod kontrolom. Kontrolna ploča pretvorila se u
najobičniji komad leda, i bila je potpuno beskorisna. Morali
smo otvoriti bočne ploče, što je rezultiralo time da nam je
vjetar u unutrašnjost tenka upuhivao hladne rojeve snježnih
pahulja.
Posve iznenada, naš drugi tenk, kojim je upravljao Ste-
iner, okliznuo se na ledenoj plohi i polukružno se okrenuo, pa
smo bili prisiljeni zaustaviti se i priskočiti im u pomoć. Slomili
smo dva čelična kabla pokušavajući ga vratiti na cestu
okrenutoga u pravom smjeru. Jednostavno su puknuli, kao da
su bili načinjeni od pamuka. Nakon toga smo pokušali
upotrijebiti teški lanac za vuču. Tako smo ga uspjeli pokrenuti,
ali tenk se još jednom okliznuo na istoj ledenoj plohi, i ovoga
se puta zaustavio na samom rubu ceste, ali tako da mu je
prednji dio visio iznad ponora. Nastala je posvemašnja

23
zbrka. Potom je Porta odlučno stisnuo gas, lanac se zategnuo i
izdržao, a tenk se počeo polako vraćati na cestu. U trenutku
kada smo počeli uzdisati s olakšanjem, lanac se odvojio od
tenka, koji je pojurio u bezdan, i nekako uspio odvući
malenoga Miillera sa sobom. Sam Bog zna kako se to
dogodilo. Nekoliko trenutaka smo zbunjeno šutjeli, ali, kao i
obično, Stari Un je bio prvi od nas koji se uspio pribrati.
“Koliko goriva još imamo?”
Porta je razmislio o tome.
“Taman dovoljno da operemo Malenom hlače.”
“Pa to je posve u redu”, rekao je Heide veselo. “To bi
trebalo značiti da ima dovoljno da nas odveze skroz do Sibira i
natrag.”
Stari Un se okomio na njega.
“Daj se priberi. Ovo nije nimalo smiješno. Želim znati
koliko još točno možemo očekivati da ćemo prijeći.”
“Sudeći prema kazaljci na mjeraču, niti metra više”,
priznao je Porta.
“Dobro. U tom slučaju, gurnut ćemo ga preko ruba, baš
kao što je završio i onaj prethodni. Uzet ćemo sve oružje i
municiju, sve što bi nam moglo poslužiti - i upamtite: strojnice
su korisnije od votke. Još je 600 kilometara između nas i
njemačkih linija.”
“Nema ništa ljepše od šetnje prirodom”, rekao je Porta,
veselo nas promatrajući.
“A što je s mojim kurjim očima” siktao je Maleni.
“Baš me briga za tvoje kurje oči”, odbrusio mu je Stari
Un očajno. “Ako ne želiš hodati, možeš ostati ovdje i istru-
nuti.”
Heide je slegnuo ramenima.
“Što se tiče onih gadova, mi smo bili otpisani u
trenutku kada smo krenuli u ovu akciju.”

24
 Istovarili srno stvari iz tenka, Porta je uključio motor,
usmjerio ga prema rubu ceste i iskočio van. Promatrali smo s
određenim zadovoljstvom kako je teška siva masa polako
klizila prema ponoru.
“To je to”, rekao je Steiner, zabacivši jednu od strojnica
na rame. “Dođite, vi družino krvarećih junaka ... put pod
noge!”
“Ne osjećam se baš kao kod kuće u ovom snijegu”,
žalio se Maleni. “Nije nimalo poput Reeperbahna ... broj 26.”
“Što je toliko drugačije?”
Oči Malenoga zamutile su se, a izraz sanjive
imbecilnosti pojavio se na njegovu licu.
“To je kupleraj”, rekao je blaženim glasom.
Nastavili smo hodati kroz noć i sljedeće jutro, ne
zaustavivši se do kasnog poslijepodneva. Maleni je iz džepa
izvadio paketić makhorki, one vrste koje su se dijelile ruskim
jedinicama, pa smo posjedali u snijeg pušeći ih, željno uvlačeći
žestoki dim u pluća, ispuštajući ga u dugim uzdasima
zadovoljstva. Naši gladni želuci, naša bolna stopala, naše
smrznute ruke i lica, kao i naš očajni položaj bili su
privremeno zaboravljeni uz ovozemaljske užitke u liku boce
votke i paketića cigareta.
Šestog dana sišli smo s planine i ponovno se našli u
ravnici. Stari Un, Steiner i Barcelona tvrdoglavo su žurili dalje,
dok smo se mi ostali, Porta, Maleni, Legionar, Profesor i ja,
privremeno zaklonili iza nekih stijena i podijelili, s pomnom
pažnjom, naše posljednje komade kruha. Slabost nas je sve
lišila naše prijašnje budne pozornosti. Kada se grubi povik
“Stoj, tko je?” začuo kako odzvanja ravnicom prema nama,
jedva smo mogli povjerovati svojim ušima. Ili, samo nekoliko
sekundi kasnije, svojim očima, kada smo se okrenuli u smjeru
iz kojega je dopirao zvuk i ugledali saonice s

25
psećom zapregom kako idu prema nama. Naišle su posve
neočekivano, do prije svega nekoliko trenutaka zaklonjene
neravninom u tlu, i našle su se na nama prije no što smo se
uspjeli pribrati.
Saonice su se zaustavile svega nekoliko metara od
Starog Una i ostale dvojice. U njima su bila samo dvojica
vojnika, niska i nabijena, koja su na sebi imala zeleni križ
NKVD- -a. Obojica su imali skije na nogama i oružje. Kada su
se saonice zaustavile, jedan od vojnika je izišao iz njih u snijeg
i krenuo prema Starom Unu, ispruživši nadmoćno svoju ruku,
dok je drugi stajao i pokrivao ga. Nama ostalima, koji smo se
sada skrili iza stijena i napeto promatrali svaki njihov pokret,
bilo je jasno da traže dokumente. Ta nadmoćna gesta bila je
vrlo prepoznatljiva, čak i u vjetrom pokošenim pustopoljinama
Kavkaza.
Činilo se kako ne možemo učiniti puno toga da bismo
im pomogli. Naši vlastiti drugovi stajali su između nas i
dvojice Rusa, izravno na vatrenoj liniji. Bilo je nemoguće
pucati a da ih ne pogodimo. Legionar, očvrsnuo zbog dugih
godina provedenih u borbama u planinama i pustinjama
Afrike, bio je jedini od nas koji je bio u stanju nositi se s
takvom situacijom. Centimetar po centimetar, napustio je
sklonište u stijenama i odvukao se potrbuške kroz snijeg. Stari
Un i ostali su na sreću stajali blizu jedan drugome, a snijeg je
prigušio sve zvukove, pa se Legionar mogao prikrasti točno iza
njih prije no što je itko postao svjestan njegova prisustva. U
posljednjem trenutku, uspravio se poput duha osvetnika i
otvorio vatru, ne dopustivši Rusima niti da se pokušaju braniti.
Jedan se, uistinu, uspio okrenuti i početi bježati, ali nož
Malenoga našao mu se među ramenima prije no što je prošao
nekoliko metara.

26
 Na zvuk pucnjeva, psi su pojurili naprijed. Stari Un ih
|c na sreću uspio dostići i uhvatiti uzde predvodnika. Pasje
zarežao, prijeteći, pokušao zariti svoje zube u najbliži komad
ljudskoga mesa, ali Stari Un je čvrsto stisnuo rukom njegovu
njušku i počeo mu nešto umirujuće govoriti.
U saonicama su bile rezervne skije i zaliha hrane i
oružja, te dvije bačvice pune votke. Za pet minuta nalili smo
sc volkom, a ruski vojnici bili su lišeni svega osim
identifikacijskih pločica. Ostavili smo ih da leže u snijegu i
ponovno krenuli na svoje prekinuto putovanje, koristeći i
saonice i skije. Prije no što smo stigli otići otamo, dva su gola
tijela već bila posve smrznuta.

27
j!

.'II
 2

Nazivali smo ga Profesorom. Bio je Norvežanin, a kada

je rat izbio, bio je student. Dragovoljno se pridružio SS-u.
Nitko ga nije mogao posve razumjeti. Porta je govorio da je on
izdajica i da će biti obješen u Gudbrandsdalu ako se ikada
vrati u Norvešku. Stari Un ga je pokušao braniti, istaknuvši
kako ne znamo što ga je točno navelo da se pridruži SS-u, ali
Porta je ustrajao pri svom mišljenju da, ako već nije kriv za
izdaju, tada je kriv za glupost, a svaka glupost zaslužuje da
bude kažnjena.
Posve je sigurno da je bio naivan. Nakon što je počinio
osnovnu pogrešku i pridružio se Hitlerovim snagama, na svoje
veliko čuđenje i očaj, otkrio je da se nikako ne može složiti s
određenim metodama SS-a — i bio je dovoljno budalast da
pomisli kako može glasno iznijeti svoje mišljenje o toj temi i
proći nekažnjeno. Istoga je trenutka bio premješten u
koncentracijski logor, a otamo na prve linije bojišta, u kažnje-
ničku pukovniju. Našu pukovniju.

29
 OPHODNJA NA SAONICAMA

S vremena na vrijeme, Maleni bi se spotaknuo na svoje

skije i pao potrbuške u snijeg. A svaki put kada bi Maleni pao
potrbuške, čitava stepa bi odzvanjala bijesnim psovkama.
Profesor je posrtao za njim, nimalo vičniji skijanju od
Malenoga, čak i ponešto nespretniji od njega. Naočale su mu
bile zaleđene, i grčevito je jecao, po mom mišljenju, posve
nesvjestan toga.
“Prokleti SS-ovci!” izrugivao se Porta. “Eto što
dobijete kada se dragovoljno prijavite u vojsku!”
Profesor je previše približio skije jednu drugoj, pa je
posrnuo naprijed. Naočale su mu pale u snijeg.
Julius Heide trčao je pokraj pasa, potičući ih bujicom
psovki.
“Hajde, vi gadovi! Pokrenite se, brže!”
Pas predvodnik trčao je pokraj njega, iskezivši usne
preko zuba i povremeno, kada bi se našao pokraj čovjeka, brzo
zagrizao u Heideovom smjeru. Heide bi tada zagrmio od bijesa
i zaprijetio mu šakom.
“Smrdljivi šugavi psu! Svinjo! Ugrizi me još jednom i
udarit ću te u vrat, ti šugavo žuto pseto! Ako postoji nešto što
mrzim više od Zidova, onda su to psi ... A ako postoji nešto što
mrzim više od pasa, onda je to snijeg ...”
Heide je dao sve od sebe i u jednom trenutku protrčao
ispred pasa. Pas predvodnik je skočio naprijed i prestigao ga, a
drugi psi su pojurili za njim, i dok su saonice prolazile, Heide
se spotaknuo i pao naglavce.
“Hoha! Hoha!” povikao je Stari Un, pucnuvši dugim
bičem iznad psećih glava.

зо
 Saonice su nastavile dalje, brze i tihe. Heide se
podigao, ljutito im zaprijetio stisnutom šakom i nastavio
koračati svojim dugim koracima.
“Mislim da ovo doista više ne mogu podnositi”,
povjerio sam se Porti.
“Onda lezi dolje i crkni”, začuo se bezosjećajan
odgovor.
Počeo sam brojati svaki svoj korak. Jedan korak dug je
oko jednog metra. Više-manje. Možda nešto više ... Ne. Jedan
korak iznosi jedan metar. Stoga je tisuću koraka jedan
kilometar. Prelazili smo po jedan kilometar svakih tri minute.
Za dvanaest sati - dvadeset i četiri sata - četrdeset i osam sati -
nastavio sam brojati korake. Pao sam, ustao, zatvorio oči, noge
su mi se same pomicale, prestao sam brojati, ponovno počeo,
usred svega toga počeo sam sanjariti. Ali, preračunao sam da
bismo za četrnaest dana mogli stići do njemačkih linija.
Naravno, uz pretpostavku da još uvijek postoje te linije.
Stari Un je često provjeravao smjer uz pomoć svog
kompasa. Daleko, daleko na sjeverozapadu bio je Baltik, a na
suprotnoj strani Baltika bile su Švedska i Danska.
Sanjario sam o Švedskoj i Danskoj kada je Profesor -
morao je to biti on - očajnički kriknuo i objavio nam da se
jedna od njegovih skija slomila. Ta nas je vijest natjerala da se
istoga trenutka zaustavimo. Stari Un viknuo je psima da stanu,
polako zakoračio sa saonica u snijeg i izvadio iz džepa svoju
lulu. Maleni je potonuo u snijeg i ostao ležati raširenih nogu.
Već za nekoliko sekundi bio je prekriven debelim slojem
snijega. Izgledao je poprilično smiješno. Porta je sjedio
naslonjen na saonice, a Heide je legao potrbuške. Mi ostali
bacili smo se dolje u različitim položajima. Bili smo previše
umorni da bismo govorili, čak i razmišljali. I psi su se smirili.

31
Skupili su se zajedno, nosom dodirujući repove, poput velikih
krznenih pahulja snijega. Zurili smo u njih, ni ne vidjevši ih,
sve dok Stari Un naposljetku nije izvadio lulu iz usta i
probudio nas iz letargije.
“Ne možemo ostati ovdje i ne micati se. Idemo završiti
za danas i ukopati se.”
Mehanički, počeli smo grepsti snijeg rukama, pužući na
sve četiri, poput djece, praveći čvrste blokove snijega za naš
iglu za ovu noć. Maleni je radio sa žarom kojega smo se svi mi
ostali mogli sramiti, praveći po četiri bloka snijega dok bismo
mi napravih po jedan. U svojoj žurbi i entuzijazmu povremeno
bi ispustio i razbio neki od blokova koje bi napravio. Potom bi
potrošio dodatnu energiju gazeći ga nogama uz nizove psovki
usmjerenih djelomično prema vremenu, djelomično prema
“tim prokletim Rusima”.
“Pravi kolačić, pravi kolačić, pekaru jedan”, pjevušio je
Porta, s ljubavlju.nabijajući prhki snijeg u oblik kocke. “Je li
vam ikada palo na pamet da više klase troše ogromne svote
novaca da svake zime odu na zimovanje? A mi smo tu, i sve to
imamo besplatno
“Daj, začepi tu gubicu!” režao je Heide.
“Ti doista ne znaš kada ti je dobro, to je tvoj problem
“Budite tiho!” Legionar se iznenada uspravio, nagnuvši
glavu u stranu. “Nešto se čuje.”
Svi smo osluškivah.
“Kurac!” rekao je Porta kratko. “Kao što sam govorio
“I oni su nešto čuli.”
Legionar je pokazao glavom prema psima. Uši su im
bile naćuljene, a dlaka na šiji podignuta. Svi smo počeli
ponovno osluškivati, ali u tihoj stepi nije se moglo čuti niti
zvuka.
“Sanjaš” rekao je Barcelona

32
 “Da? A što je onda s psima?”
“Oni se povode za tobom. Ti misliš daje nešto tamo, pa
zato i oni tako misle. Snježno ludilo, poput vode u pustinji.”
Legionar je samo napućio usne, uzeo svoju pušku i
pripremio se zapucati, kao daje očekivao da će netko ili nešto
iznenada dojuriti iz bjeline. A potom su psi počeli smeteno
zavijati. Sjeli su, uspravni i ukočeni, glavama okrenuti prema
zapadu. Svi smo zurili u tom smjeru. Profesor je mahnito
brisao snijeg sa svojih naočala i škiljio svojim kratkovidnim
očima.
“Ništa ne vidim”, požalio se.
A potom je Stari Un upro prstom točno naprijed.
“Psi! Ležite dolje, svi vi ... Profesore, ostani s našim
psima, i neka ti Bog pomogne ako počnu lajati. Porta i Hei- de,
tamo preko na strojnice. Sven, ti i Barcelona na lijevo s
bacačima plamena. Ostali neka se rasporede. Pedeset metara
između svakog čovjeka.”
Izvršili smo njegove zapovijedi gotovo prije no što ih je
do kraja izrekao, ukopavši se s oružjem na gotovs. Snijeg nas
je brzo prekrio.
Uskoro smo već svi mogli čuti pse koji su se
približavali, iako ih još nismo mogli vidjeti. Iznenada su nam
došli u vidokrug: dvoje duge saonice, s trojicom NKVD-ovaca
na svakima od njih. Prolazili su četrdesetak metara od nas,
krećući se prema jugu zadivljujućom brzinomjer ih je vuklo
šest pasa. Čuli smo pucketanje biča i povike, “Ho aho! Ho
aho!” i ležali drhtureći u našim rupama, moleći se da naši psi
ne odgovore na te povike.
Čudo: ništa se nije dogodilo. Zadržali smo dah, tako da
su nam gotovo prsnula pluća, ne vjerujući svojoj sreći.

33
Dvoje saonice su prošle pokraj nas, uskoro ih više nismo mogli
ni vidjeti niti čuti, a ipak smo ostali ležati kao smrznuti.
“Isuse!” uzdahnuo je Heide naposljetku. “Ovo je bilo
blizu.”
“Mogli smo se snaći s njima daje do toga došlo”,
izjavio je Maleni. “Stoje šest Rusa više ili manje?”
“Trebali smo ih ubiti”, rekao je Barcelona. Obraćao se
Starom Unu. “Trebali smo ih ubiti. Jedan mrtav iz NKVD-a
vrijedi kao pola tuceta drugih.”
Stari Un samo je slegnuo ramenima i zaškiljio prema
nebu. Činilo se da se vrijeme pogoršava, ako je to bilo ikako
moguće. Nebo je u potpunosti bilo prekriveno snijegom, a
ruski vjetar je zavijao kao da suosjeća sa svojom šestoricom
zemljaka koji su prošli na tako maloj udaljenosti od
neprijatelja, a da ih nisu niti primijetili. Činilo se kao da je
cijela ta zemlja protiv nas, kako odjekuje mržnjom prema
svojim osvajačima.
Iznenadnim zapuhom, vjetar je pojačao. Vidjeli smo
kako nam razbacuje opremu u svim smjerovima, i uz bijesne i
očajne povike potrčali smo za njom, bauljajući u lice mećave.
“Prokleta ova zemlja!” vrištao je Heide.
Profesor je doteturao natrag s rukama punim opreme.
Suze su mu tekle niz lice.
“Tako sam umoran. Tako sam umoran. Tako sam
“Daj zaveži već jednom!” povikao je Porta. “Da si
imao imalo razuma, ostao bi na sigurnom kod kuće u
Norveškoj. Sam si se uvalio u ovaj nered, zar ne? Htio si
postati junakom, zar ne? Uglađeni mladi Norvežanin koji se
bori protiv zločestih boljševika? Moj Bože, stari Quisling bi
zacijelo bio ponosan na tebe!” Okrenuo se i pljunuo uz vjetar.
“Samo čekaj da se vratiš kući, to je sve što ti ja imam za reći.”

34
 Profesor je obrisao nos o rukav.
“Neću se više nikada vratiti kući.”
“Nećeš?” upitao je Porta. “Pa, u tom slučaju, Rusi će le
dohvatiti. Jesi li slušao radio Moskvu u posljednje vrijeme?”
“Naravno da nisam. Zabranjeno je slušati strane radio postaje.”
Maleni se lupio šakom po čelu.
“Sveca mu, slušaj ti njega! Ti još uvijek misliš da će
velika njemačka vojska pobijediti u ovom ratu?”
Norvežanin je sumnjičavo odmahnuo glavom.
“Misliš da ćemo izgubiti?” upitao je.
“Daj da ti ja nešto kažem.” Maleni je uzeo Profesora za
ruku, okrenuo ga u suprotnom smjeru i pokazao rukom prema
nekoj neodređenoj točki na sjeveru. “Ovi tamo imaju dovoljno
topova da cijelu Šestu armiju dignu do neba. I sve ostale, sve
do posljednjeg vojnika.” Zastao je. “Znaš tko će to biti?”
upitao je.
Profesor je kratkovidno žmirkao.
“Nitko drugi do mene glavom i bradom!” izjavio je
Maleni, napuhnuvši grudi. “A kada središte Reicha bude samo
hrpa ruševina, ja ću stajati između njih i pljuvati na to sve. I na
sve kosti naših slavnih mrtvih junaka.”
“To me ne bi niti najmanje iznenadilo”, promrmljao je
Stari Un.
Maleni je ljutito šutnuo snijeg, a potom iznenađeno
kriknuo, pao na koljena i počeo kopati. Iznenada, pojavila se
nečija ruka, poput biljke koja izrasta iz zemlje. Ubrzo nakon
toga Maleni je otkrio i lice, koje je bilo užasavajuće pogledati,
plavo, smežurano, usana razvučenih preko zuba, očiju uto-
nulih duboko u očne duplje. Nakon kratkog trenutka u kojem

35
smo svi bili šokirani, bacili smo se na razgrtanje snijega poput
čopora terijera. U tom plitkom grobu bila su dva tijela. Dvojica
njemačkih pješaka. Ruka jednoga od njih bila je još uvijek
uzdignuta uvis, povijenoga prsta smrznutoga u tom položaju,
kao da nas poziva da mu se pridružimo. Maleni ju je gurnuo
vrškom čizme i okrenuo se s gađenjem.
“Nikada ne prihvaćam pozive nepoznatih ljudi”, rekao
je-
“Pregledajmo mu džepove”, predložio je Barcelona.
“Pregledaj mu ih sam”, odvratio mu je Maleni. “Ne
zanimaju me leševi.”
Barcelona je oklijevao.
“Pa hajde, ako te to toliko zanima!”
Legionar je iskoračio naprijed. Brzim pokretom
izvukao je nož iz džepa, nagnuo se nad jedno od tijela i
odsjekao pljosku koja je bila pričvršćena za pojas. Dobacio ju
je Hei- deu, koji ju je nespretno uhvatio i ostao tako stajati
nekoliko trenutaka, otvorenih usta, gledajući je. Naposljetku je
odvr- nuo poklopac i prinio pljosku pod nos. Odmjereno je
ponju- šio sadržaj.
“Miriši poput votke.”
Pružio ju je Barceloni, ali Barcelona je samo odmahnuo
glavom. Maleni je također odbio ponudu. Iznenada se učinilo
kako smo svi postali antialkoholičarima.
“Prokleti idioti.”
Legionar je zakoračio naprijed i zgrabio pljosku.
Napeto smo promatrali dok ju je prinosio usnama. Promatrali
smo kako mu se Adamova jabučica podiže i spušta. A potom
smo čekali, očekujući bog zna kakvo čudo. Legionar je obrisao
usta nadlanicom.
“Nije loše”, rekao je. “Nije votka, ali je u svakom
slučaju alkohol.”

36
 Čuvši tu rečenicu, smjesta smo se bacili na posao. Porta
i Maleni uskoro su se dočepali druge pljoske, pa smo ih
između sebe obje dovršili za nekoliko sekundi. Steiner je
pažljivo uzeo osobne dokumente i identifikacijske pločice s
dva tijela, a tada smo se povukli u svoj grubo izgrađeni iglu,
skupivši se u zbijeni krug. Ignorirajući proteste Starog Una,
pripremili smo se za noć i namjeravali smo zaspati na licu
mjesta. Nitko nije bio željan stražarske dužnosti. Kao što je
Maleni primijetio nedugo prije no što sam utonuo u bunilo,
imali smo dvanaest sposobnih pasa koji će nas čuvati.

37
 3 .
Legionar se izrugivao svemu, i nikoga nije žalio.
Postojale su samo dvije teme o kojima je imao vrlo ozbiljno
mišljenje: jedna od njih bila je njegova religija (bio je
fanatični Musliman), a druga je bila Francuska. On sam je,
naravno, bio Nijemac, ali godine provedene u Legiji stranaca
načinile su od njega pravoga Francuza.
Ispod crne uniforme tenkovske pukovnije nosio je
Trikoloru, omotanu oko vrata poput šala. U džepu na grudima,
sa svojim vojničkim dokumentima, nosio je malenu požutjelu
fotografiju čovjeka kojega je on uporno nazivao "mon
General". Poručnik Ohlsen jednoga nam je dana rekao da je to
fotografija jednog Francuza, Charlesa de Gaullea, koji se
borio sa Slobodnim Francuzima u Africi.
Heide je pohranio taj podatak i iskoristio ga jednom
kasnijom prilikom, tijekom jedne žestoke prepirke koju je vodio
s Legionarem kada je, ničim izazvan, "mon Generala ” nazvao
"seronjom iz pustinje ”. Prije no što se itko od nas stigao
pomaknuti, Legionar je izvukao svoj nož i urezao duboki križ
na Heideov obraz. Ozljeda je bila sanirana s nekoliko šavova,
ali čak i sada, kad god bi se Heide naljutio, oblik križa pojavio
bi mu se na licu. Nama ostalima je to bilo beskrajno zabavno,
ali i Heide i Legionar uzeli su tu cijelu stvar k srcu.
“Možete reći bilo što o bilo kome drugome ", rekao je
Legionar, "ali ako čujem još jednu jedinu riječ protiv mon
Generala, netko će dobiti ovaj nož ravno između rebara. To
vam ozbiljno govorim."

39
 Ozbiljno smo shvatili njegovo upozorenje, iako smo se
smijali. Nikada više nitko nije uvrijedio mon Generala —
barem ne u Legionarevom prisustvu.

KRVAVI SCHMIDT

“Dobro, idemo se malo odmoriti. Stat ćemo na pola

sata.”
Stari Un je zapovjedio psima da stanu. Mi ostali smo
zahvalno skinuli skije i bacili se u snijeg. Psi su ležali dašćući,
a njihov je dah stvarao oblake u ledenom zraku. Stari Un
pripalio je lulu, a Barcelona je žvakao smrznuti komad korice
kruha. Bila je tišina, relativan mir. I iznenada, prekinuvši tu
tišinu, Heide nam je počeo pripovijedati svoju životnu priču.
Riječi su same tekle iz njega, i na početku nitko od nas
nije na njih obraćao pažnju. Nije bilo neuobičajeno da netko od
nas počne pričati, besciljno, ni o čemu posebnome, ne
očekujući niti ne želeći da itko razmišlja o njegovim riječima.
Bila je to posljedica života kojega smo vodili, snijega,
hladnoće, neprestanog straha i blizine smrti. Spavali smo
zajedno i jeli smo zajedno, nikada se nismo razdvajali jedan od
drugoga, a ipak postojao je osjećaj individualne izolacije,
očajne osamljenosti, koji nas je s vremena na vrijeme navodio
na duge razgovore sa samima sobom kao da kilometrima
uokolo nije bilo nikog drugog.
I tako je Heide počeo govoriti. Riječi su tekle iz njega
poput rijeke. Nije se obraćao nama, nego stepi, psima, snijegu i
vjetru. Mi, ako smo ga uopće slušali, bili smo najobičnija
prisluškivala.

40
 “Moj starije bio pijanica”, rekao je, i prezirno pljunuo u
vjetar, koji je sve to vratio u njega. “Pio je kao smuk, doista.
Znate to? Pio je kao prokleti smuk ... I Bože svemogući, stoje
taj sve mogao popiti! Ne šalim se, šest boca nije predstavljalo
nikakav problem mom starome. Nikakav. Vi mislite da vi
možete popiti?” Prezrivo se osmjehnuo prema psima koji su ga
slušali. “Popio bi više od vas kad god bi to htio ... Ne daje
ikada bio trijezan, ne kažem to. Zapravo, nisam siguran mogu
li se sjetiti da sam ga ikada vidio trijeznoga.” Heide se
namrštio. “Nikada nije bio trijezan, to je živa istina. Nikada
trijezan, uvijek pijan ... A kad god je bio pijan, tukao bi nas
djecu dok ne bismo poplavjeli s nekim debelim kožnim
remenom kojega je nosio. Tukao nas je gotovo svakoga dana.
Mi smo to jednostavno prihvatili, na kraju, ali moja stara, ona
se cijelo vrijeme molila. Nikada nisam znao za što je to molila,
samo je nešto mrmljala sama sebi u kutu. Dragi Bože, molim
te, učini ovo, dragi Bože, molim te učini ono ...”
Heide je zurio pokraj nas nekamo prema zapadu, očiju
nevjerojatno jasnih i plavih, vjerojatno ne vidjevši vječni
snježni pokrivač i visoka borova stabla, nego gradić u Ve-
stfaliji i straćaru u kojoj je bio rođen.
“Znate što je moj stari govorio dok bi nas tukao? ‘To
nije zato što sam pijan’, rekao bi on. ‘Ne radim to zato što sam
pijan, ne smijete to misliti. Radim to zbog Njemačke. Sve zbog
Njemačke. Ovo grešno meso mora biti umrtvljeno.’ To bi on
nama govorio. Grešno meso mora biti umrtvljeno ... Svoje
grešno meso je uspješno umrtvljavao, to je istina. U krevetu, sa
starom ... Ponekada smo ležali i slušali ih, a u drugim bi nas
prilikama poslali u park na pola sata. Ondje bismo sjedili i
gledali statuu Cara na konju. Samo smo sjedili i gledali ga, sve
dok ne bismo pomislili da se možemo ponovno vratiti kući.
Čak sam morao voditi svoju mlađu sestru sa

41
sobom, morao sam je posvuda nositi, jer još nije znala hodati
... Imao sam još jednu sestru. Berthu. Ona je bila najstarija, ali
je umrla. Dali su mi njezin šal. Sjećam se da sam otišao u
crkvu i rekao hvala ti što si mi dopustio da dobijem Berthin šal,
jer je bilo tako hladno te zime, a ja nisam imao kaput... Nikada
i nisam imao nikakvog kaputa. Osim jednom prilikom, kada
sam ukrao jedan, samo što su to saznali prije no što sam ga
imao prilike staviti na sebe. Morao sam otići porazgovarati sa
svećenikom o tome. On me udario tako jako da sam pao i
srušio njegov ormarić s porculanom. Potom me udario još
jednom, jače no ikada. Gotovo jednako jako kao što nas je
običavao mlatiti moj otac. Bio je više ljut zbog svog razbijenog
porculana no zbog toga što sam ja ukrao kaput...
Jedan od moje braće otišao je od kuće i prijavio se u
vojsku. Napisao nam je jedno pismo i poslao fotografiju na
kojoj se vidjelo kako izgleda u uniformi, ali nikada nam se više
nije javio. Sebe je nazivao komunistom. Vjerojatno je završio u
koncentracijskom logoru. Taj je doista uvijek tražio neprilike.
Nikada nije znao držati jezik za zubima. Uvijek je govorio o
slobodi proletarijata.”
Heide se nasmijao, cinično, naivnosti svoga brata.
“A tu je bio i Wilhelm. Još jedan od moje braće. On je
bio onaj tko me naučio skakati na tramvaje dok kondukter ne
gleda, a kada bi on došao naplatiti nam kartu, ponovno bismo
iskočili van izvikujući sve nepristojne riječi koje smo znali. A
znali smo ih podosta, vjerujte mi... Mislili smo daje to
zabavno, psovati ga kada bismo sišli i pobjeći, a on bi morao
ostati stajati ondje i nije nam ništa mogao. Samo jednoga dana
je uspio, i Wilhelm je pao pod tramvaj i bio je zdrobljen.”
Heide je odmahnuo glavom.

42
 “Mene su okrivili za to. Rekli su da sam gaja uvijek
uvlačio u neprilike, ali to nije bila istina, bio sam mlađi od
njega. Nije bila moja krivnja stoje poginuo ... Htio sam
njegove cipele, ali mi nisu pristajale. Bio sam krupniji od
Wilhel- ma. Mlađi, ali krupniji, shvaćate? Wilhelm je oduvijek
bio mršavko. Tako da su njegove cipele dali Ruth, ali to je bilo
pravo rasipanje. Ona ih nije dugo trebala jer su je kupili neki
bogati ljudi iz Linza - oni su to nazvali usvajanjem, ali je moj
stari dobio novaca za to, i zato ja to nazivam prodajom. Ona
nije mogla prestati plakati kad je saznala da mora otići. Stari ju
je tukao bez milosti sve dok nije prestala ... Dobio je pedeset
maraka za Ruth. To vama možda ne zvuči kao puno novca, ali
nama je to bilo cijelo bogatstvo, vjerujte mi. Stari je imao za
piće za nekoliko dana, u svakom slučaju ... Prodao bi on nas
sve, samo da nas je netko htio kupiti, ali nikome nije trebala
gomila balavih derišta. Tako je on uvijek govorio. Te večeri je
izišao van i napio se, a kada se vratio skrili smo se ispod krova
i nismo sišli sve dok se on nije onesvijestio, ali svejedno nas je
uspio istući ujutro ... Nedugo nakon toga, jednoga sam dana
došao kući iz škole i pronašao staru kako sjedi na krevetu i
plače. Sjećam se toga dana. Uvijek ću se sjećati toga dana.”
Heide je pogledao snijeg koji je i dalje padao, a potom
pružio ruku prema svom omraženom neprijatelju, psu
predvodniku, ofucanom žutom psetu kojemu je uvijek prijetio
da će ga udariti u vrat. Na naše zaprepaštenje, pasje potrbuške
dopuzao do njega i počeo ga lizati po licu, dok je I leiđe
zamišljeno češkao psa iza uha. Tada smo već svi slušali n
jegovu priču.
“Nikada nisam saznao zašto je plakala”, rekao je. “Ali
sjeo sam na krevet s njom i počeo plakati, i samo smo plakali
zajedno sve dok ja nisam zaspao. Druge djece nije bilo, nisam
znao kamo su se izgubili. Vjerojatno su se igrali na ulici. No,
kada sam se probudio, već je bio pao mrak. Znao sam da nešto
nije u redu - znate taj osjećaj? Mogao sam osjetiti da stara još
uvijek leži ondje, ali osjećao sam se usamljeno, kao da sam
posve sam. Nisam je čuo kako diše niti ništa drugo. Bio sam
tako uplašen da se nisam mogao pomaknuti... Nakon nekog
vremena, upalio sam svijeće, a ona je samo ležala ondje, zureći
u strop širom otvorenih očiju. Istoga sam trenutka shvatio daje
mrtva. Bilo mije samo deset godina - devet i pol - ali čak i u toj
dobi znaš kad je netko mrtav.”
Heide je iznenada pogledao ravno prema nama, a
njegove plave oči bile su pune suza.
“Moja majka”, rekao je iskreno, “bila je dobra žena.
Potekla je iz dobre obitelji. Poštene i marljive. Nikada nas nije
tukla niti nas psovala. A vjerovali vi to ili ne, ali ja vam tvrdim
da je to istina, moja majka se nije napila u cijelom svom
životu. Stari ju je jednom pokušao napiti. On ijedan od susjeda.
Pokušali su joj silom naliti cugu u grlo. Ali nije htjela ništa
popiti. Znate što je učinila? Zgrabila je bocu i udarila staroga
po glavi njome. A kada se on razljutio, jednostavno je uzela
nož za kruh i zarila ga u njega.” Heide se zamišljeno
nasmiješio. “To je bio kraj toga, vjerujte mi! Imao je nekoliko
šavova u nozi... Naravno, kasnije ju je prebio na mrtvo ime. To
se moglo i očekivati. Ali nije ju mogao prisiliti da radi nešto
što je ona smatrala lošim.”
“A što je bilo s onim što si nam pričao?” upitao je
Maleni, iznenada prekinuvši njegov monolog. “Kada si se
probudio i pronašao je?”
Heide se počešao po svom promrzlom licu, skinuo
krastu i dao je psu. Pas ju je sumnjičavo onjušio, a potom je
pojeo. Heide se namrštio.

44
 “Starije došao. Pijan kao zemlja, kao i obično. Tražio je
s kim će se zakačiti. Sa sobom je doveo i jednoga od svojih
prijatelja. Momka imenom Schmidt. Pravog propalicu.”
Heide se još više namrštio. Oči su mu ponovno
presušile, pogled mu je bio ukočen i bistar, a usta su mu se
pretvorila u tanku, ogorčenu liniju, koju smo tako dobro
poznavali, stisnutih usana kao da siše limun.
“Jednog od ovih dana, dočepat ću se tog gada Schmid-
ta”, rekao je.
“Zašto?” upitao je Maleni, odjednom zainteresiran.
“Što ti je on učinio?”
“On je jedno obično govno”, rekao je Heide, kao daje
samo to bio dovoljan razlog. “Radio je u rudniku s mojim
starim, a potom su ga izbacili otamo, pa je otišao u lokalnu
ludnicu i nazvao se muškom medicinskom sestrom. Pravi je
bio! Prema svim pričama koje sam čuo, tukao je pacijente na
mrtvo ime. Zasigurno sada uživa kao nikad u životu. Voditelj
je krematorija i, vjerujte mi, mnogo tijela čeka na spaljivanje.
Ondje ljudi ginu kao muhe. To bi trebala biti nekakva državna
tajna, ali svi to znaju.”
“Zašto?” upitao je Maleni ponovno. “Zašto bi trebalo
biti tajnom ako neki tamo luđaci umiru, kada nije tajna da ti ili
ja umiremo?”
“To je drugačije”, rekao je Heide ljutito. “U ludnici im
injektiraju nešto i nazivaju to eutanazijom.”
“Zašto?”
“Kako bih ja dovraga mogao znati zašto? Zato što oni
nisu od nikakve koristi nikome, pretpostavljam. Liječnici su ti
koji to rade, sve je to posve legalno, samo najstroža ta jna.”
Nastala je tišina, dok smo razmišljali o problemu luda
ka koje sklanjaju s puta jer nisu nikome od koristi. Moglo sc
vidjeti nekakvu logiku u tome, ali nekako smo se svejedno loše
osjećali zbog toga.
“A stoje s onim Schmidtom?” upitao je Porta. “S onim
prijateljem tvog starog. Nisi nam rekao stoje to on navodno
učinio.”
“Ono što on jest učinio”, ispravio gaje Heide. “Ono što
je učinio i što je rekao ... Kada su došli, njih dvojica, urlajući i
psujući i vičući na staru da ustane i napravi im nešto za jesti...
rekao sam im daje mrtva, ali nisu mi vjerovali. Schmidt se
samo nasmijao i rekao da se pretvara. Rekao je da to rade i oni
luđaci kod njega u ludnici. Znao je on kako treba postupati s
njima. Rekao je, zašto joj batinama ne pokušaš utjerati život u
kosti? Pretpostavljam da će je to nagna- ti da se okane glume i
da nam malo nečega ... To su bile točne riječi koje je
upotrijebio.”
Heide nas je pogledao.
“Tada sam se zakleo da ću mu stati na kraj jednog
dana.”
“Kako?” upitao je Legionar.
Uslijedila je žustra diskusija o najboljem načinu
poravnavanja računa s nekime poput Schmidta. Heide je
slušao, ali nije nam se pridružio.
“Ja ću srediti tog gada”, rekao nam je. “Ja ću ga srediti,
ništa se vi ne brinite.”
Nasmiješio se jednim od svojih poznatih dijaboličnih
osmijeha.
“Isprebijali su staru gotovo je pretvorivši u kašu prije
no što su priznali da je mrtva. Potom su mi slomili ruku i šutali
me po podu neko vrijeme prije no što su se ponovno vratili
piću. Otišao sam i doveo policiju. Rekao sam da se ničega ne
sjećam, pa su uhitili njih dvojicu pod optužbom ubojstva.
Držali su ih u buksi šest tjedana prije no što sam ja

46
odlučio progovoriti. Kada su izišli, stari je bio tako bijesan da
me gotovo ubio ... I tako, nakon što sam bio pušten iz bolnice,
spakirao sam svoje stvari i sam otišao. I na tome je i ostalo.”
Ponovno je nastupila tišina. Mnogi od nas u kažnje-
ničkim bojnama imali smo svoje slične priče, ali mislim daje
Heideova jedna od najstrašnijih koju sam imao prilike čuti.
Tog se čovjeka nije moglo voljeti, ali sada smo ga barem
razumjeli. Daje u našim srcima bilo mjesta za osjećaje, možda
bismo ga čak i žalili.
“A taj Schmidt”, rekao je Porta naposljetku. “Malo si
dugo čekao na osvetu, zar ne? Hoću reći, bio si samo dijete —”
“Prije sedamnaest godina”, rekao je Heide. Odgurnuo
je psa od sebe i ustao. “Ne brinite, nisam zaboravio. Znam gdje
je, i jednog lijepog dana ću i srediti tog gada.”
Vjerovali smo mu. Bila je to još jedna od onih tema,
poput Legionara i mon Generala, s kojima se jednostavno nije
šalilo. Većina nas imala je nekakvu slabu točku, nekakvu
opsesiju dragu srcu, i nije nam bilo lako pričati o tim stvarima.
“Kažem vam”, ponovio je Heide, “to kopile će loše
završiti.”
“Možeš se kladiti!” rekao je Porta, potapšavši ga po
ramenu. “Već ćeš ga ti srediti, ne brini.”

47
 i

Turska! Nismo mogli vjerovati svojoj sreći kada smo

shvatili da smo u blizini granice. To nam se činilo previše
dobro, a da bi bilo istinito. Nekoliko sekundi nakon što smo
čuli tu vijest, bacili smo se na uobičajene seksualne fantazije.
Sanjarili smo o bordelima i haremima, o trbušnim plesačicama
i egzotičnim ženama.
U blizini granice! Tako blizu, a ipak tako daleko ...
Činilo se previše dobro, a da bi bilo istinito. Naše fantazije bile
su kratkoga vijeka. Nije bilo nikakvog načina da prijeđemo
granicu...
Otišli smo iz sela isto kao što smo i ušli u njega, Stari
Un je tjerao pse, a mi ostali bili smo na skijama, Heide je
psovao žuto pseto. Jedina razlika bila je u tome što smo sada
imali zarobljenika koji nas je pratio na našem dugom putu.

49
 STHELJAN U POTILJAK

Psi su bili iscrpljeni. Ispružili su se, dašćući u snijegu,

trbusi su im se dizali i spuštali, a jezici su im bili ispruženi.
Bilo je očigledno da nismo imali nikakva iskustva u pogledu
vođenja psećih zaprega. Čak i Stari Un, taj sveznalica, nije
imao pojma o tome. Po zanimanju je bio mlinar, bez sumnje
vrhunski. Iz nužde je postao vojnikom. Prvoklasnim vojnikom.
Ono prvo je volio, a ovo drugo prezirao. A što se ticalo pseće
zaprege, davao je sve od sebe i postupao je s psima bolje no
što bismo to mogli mi ostali, ali bez obzira na to, psi su bili
iscrpljeni.
Niti mi sami nismo bili u boljem stanju. Priroda je bila
negostoljubiva. Svaki zapuh vjetra sa sobom je donosio ne-
gostoljubivost. Osjećali smo je svake minute, cijeloga dana, i
osjećali smo kako nas polako uništava. Tukli smo se i svađali
međusobno, beskrajno smo jecali, raspoloženje je bilo loše, a
živci su nam bili na rubu. Upravo toga jutra Maleni i Heide su
se potukli golim šakama, i tukli se u ogorčenoj tišini dulje od
dvadeset minuta. Heideov nos pretvorio se u krvavu ranu.
Starom Unu smo prepustili da prekine borbu zaprijetivši njima
dvojici svojim revolverom. Nitko nije niti pomislio da bi ga
mogao upotrijebiti, i obojica su, i Maleni i Heide, bili svjesni
te činjenice, ali bilo je više autoriteta u tihom glasu Starog Una
no u cijeloj pukovniji stožernih narednika. Tučnjava je
prestala, iako je svađa nastavljena. Prijetili su jedan drugome
smrću, a činilo se kao da to doista i misle.
Jedan od pasa je gadno šepao i trpio strašne bolove.
Bilo je odlučeno da ćemo mu skratiti muke, i Maleni se
ponudio da to obavi. Presjekao je vrat jadnoga stvora od uha
do

50
uha, cereći se cijelo vrijeme poput manijaka. Začuvši naše
proteste, bijesno se okomio na nas.
“Zašto ne bih uživao u tome? Nisam ubijao psa, bio je
to Julius Heide i njegove luđačke predrasude!”
Nastavili smo dalje s preostalim psima. Posve iznenada,
bez ikakva očitog razloga, Stari Un je zaustavio saonice na
vrhu brda. Požurili smo do njega i zapanjeno zurili naprijed.
“Tako mi Alaha!” rekao je Legionar začuđeno. “Ovo
mi izgleda poput mora.”
“To je nemoguće.”
“Pa što je to onda?”
Provjerili smo kartu, provjerili smo kompas, i kada smo
podigli pogled, more je još uvijek bilo ondje, u svoj svojoj
čudesnoj nemogućnosti. Stari Un je odmahnuo glavom. Nije
pogriješio put kojim smo išli, a more je bilo stotinama
kilometara dalje. Ili je barem trebalo biti.
“Čudno”, rekao je Porta. “Mogao bih se zakleti daje
samo tridesetak metara od nas.”
“ljest.”
“Pa koji je to onda vrag?”
“Jezero?”
“Koje jezero?” rekao je Legionar.
Ponovno smo pogledali kartu. Na njoj nije bilo
naznačeno nikakvo jezero.
“Nije mi jasno”, priznao je Stari Un.
Stajali smo jedni pokraj drugih, u tišini razmišljajući o
ovoj velikoj površini zamrznute vode.
“Možda močvara?” predložio je Profesor, zaškiljeći
kroz jedino preostalo staklo njegovih naočala: drugo je razbio
još danima prije prilikom jednog od svojih čestih padova “To
nikako ne može biti more. More se ne može snu/nuli "

:> i
 “Pa, nije niti močvara. Nikada nisam vidio da močvara
ovako izgleda.”
“Pa dobro, što je to onda?”
Mjesec se uzdigao na nebu, i pri njegovoj nam se
svjetlosti učinilo da možemo razabrati suprotnu obalu, možda
dva ili tri kilometra u daljini.
“Sada je sve jasno”, rekao je Steiner. “To je rijeka.”
Ponovno smo proučili kartu. Legionar je sa žarom promatrao
noćno nebo, mjerio udaljenost kompasima, ponovno gledao
nebo - a potom je slegnuo ramenima i odustao od rješavanja
zagonetke. Tu nije trebalo biti nikakvog mora, nikakvog jezera,
niti rijeke.
“Kompas zasigurno ne griješi. Moramo nastaviti prema
zapadu. Ništa nam ne preostaje nego prijeći led.”
“Pretpostavljam da je tako.” Stari Un se naslonio na
saonice, izgledajući zabrinuto. “Bože, samo se nadam da smo
krenuli u pravom smjeru. Već nam polako ponestaje hrane i ne
možemo si priuštiti nikakve pogreške.”
Prvi koji je krenuo na led bio je Porta. Puzio je
potrbuške, a mi ostali smo ga slijedili, puni straha. Veliko
ledeno prostranstvo sve nas je pretvorilo u drhtave kukavice.
Sam Bog zna koliko je bila duboka ledena voda ispod nas, ali
za- ranjanje na toj temperaturi značilo bi gotovo sigurnu smrt.
Legionar, praktičniji od nas ostalih, pokušao je probiti gornji
sloj nožem. Naposljetku je uspio, i zadovoljno izvukao nož.
Led je bio dovoljno debeo da bi mogao izdržati naš teret. To
nas je otkriće bacilo u stanje djetinjastog oduševljenja. Maleni i
Porta veselo su pojurili naprijed, kližući se i padajući, uz glasne
krike oduševljenja.
“Nikada me nećete prestati iznenađivati”, primijetio je
Stari Un. “Jeste li možda kojim slučajem zaboravili da smo
otprilike 1500 kilometara iza ruskih linija?”

52
 “Rusi se mogu slikati!” vikao je Maleni razdragano.
Zavrtio se u krug. Začulo se glasno zlokobno pucke-
tanje leda i svi smo se zaledili na mjestima gdje smo stajali i
zurili pred sebe očima u kojima se očitovala panika.
“Idemo dalje”, rekao je Stari Un trezveno.
Ponovno smo počeli promatrati led s poštovanjem,
puzeći polako naprijed, pokušavajući se učiniti što lakšima.
Svako pucketanje, svaka škripa smrznute mase izazivala je
uzdahe i jauke. Svaka je minuta sa sobom donosila nove
strahove, i trebalo nam je nekoliko sati da prijeđemo na
suprotnu obalu.
Stigavši onamo, našli smo se između brezovih stabala i
naše je napetosti nestalo jednako brzo kao što se i pojavila.
Istoga smo trenutka odlučili odsjeći dovoljno grana kako
bismo zapalili vatru, pa smo se svom snagom bacili na posao.
“Ovo je ludilo”, rekao je Stari Un kada su se plamenovi
počeli uzdizati prema hladnom nebu. “Zasigurno sam lud. Ovo
se sigurno vidi kilometrima daleko.”
“Pa što?” Maleni je prkosno bacio na vatru još jednu
granu. “Ako se ijedan Rus usudi pomoliti svoj nos ovamo,
udarit ću ga po glavi i baciti u najbliži lonac s gulašom, tko
zna? Čak i šugavi Rus može biti dobrog okusa ako je netko na
rubu gladi. A sjećate se mačaka iz vojarne Dibuvilla? Dobro
uhranjeni Rus bio bi mnogo ukusniji od neke izgladnjele
mačke.”
“Dakle, sada ćemo biti i ljudožderi?” prezirno je rekao
lleide. “Ne bih je pustio da prođe pokraj tebe. Ne bih ništa
ostavio u tvojoj blizini.”
Maleni se nagnuo naprijed.
“Reći ću ti što ću učiniti, Julius: Rezervirat ću gornji
dio buta posebno za tebe, iako je to najbolji dio.”
“Ugasite tu vatru!” izderao se Stari Un.

53
 Učinili smo što smo mogli šakama snijega, ali na neki
čudan način, on je samo još pojačavao našu vatru. Drva su još
uvijek sijala crveno u noći kada smo naposljetku legli spavati.
Probudio nas je prodoran krik. Istoga smo se trenutka
našli na nogama, zgrabili oružje, stišćući oči, naprežući se
kako bismo ugledali nešto u tami. Krik se ponovno začuo, dug,
tugaljiv, a od njega nam se ledila krv u žilama.
“Bože dragi na nebesima, pa što je to?” upitao je
Barcelona.
Vatra se već gotovo bila ugasila. Nekoliko je cjepanica
još uvijek tinjalo, ali davale su vrlo malo svjetla. No, kako su
nam se oči sve više navikavale na mrak, razabrali smo krupni
obris čudovišta koje je vrebalo između stabala. Porta je
prestravljeno kriknuo i bacio se iza Malenoga. Profesor je
jecajući pao na tlo. Još je jedan zavijajući krik proparao noć. A
potom se Legionar počeo smijati. Smijati iz čistoga veselja.
Pomislio sam kako gaje zdrav razum iznenada napustio.
“Tako mi Alaha!” Naposljetku se pribrao i okrenuo
prema nama ostalima, koji smo i dalje drhtali od straha. “To je
deva, vi budale jedne! Divlja deva. Tu oko nas su joj vjerojatno
i prijatelji.”
Oprezno, još uvijek sumnjajući u njegov zdrav razum,
krenuo sam naprijed s ostalima, s pištoljem spremnim da za-
pucam. I tu je i stajala, ispred nas. Bez greške, prava deva. Dok
smo je promatrali, prišle su joj još dvije druge pa su stajale
jedna pokraj druge na ledenom vjetru, promatrajući nas pomalo
neprijateljski.
“Moj Bože!” povikao je Steiner, načinivši nekoliko
hrabrih koraka naprijed. “Ovo mjesto vrvi ovim zvijerima.”

54
 “Tu je cijelo krdo ovih prokletih deva”, promrmljao je
Porta.
“Dromedara”, rekao je Heide, na svoj uobičajeni
uobraženi način. “Imaju dvije grbe.”
“To su onda deve”, rekao je Porta.
“Dromedari.”
“Deve.”
“Dromedari, kad ti kažem.”
“Daj, zaveži!” povikao je Porta iscrpljeno. “Koga
uopće briga koji su to vragovi? Ono što mene zanima jest
sljedeće - može li se njih jahati?”
“Naravno”, rekao je Legionar, opušteno gladeći njušku
najbliže životinje. “Zar nisi nikada jahao na devi u zoološkom
vrtu?”
“Dromedaru”, promrmljao je Heide.
“Devi”, rekao je Legionar. “Postoje u obje varijante.
Jednogrbe i dvogrbe.”
“I žive u Africi” dodao je Maleni mudro. “Dobro ih
pogledajte, momci - ono tamo, sve smrznuto, jest Sredozemno
more!”
Legionar je odmahnuo glavom.
“Nismo mi te sreće! Deva ima i u drugim krajevima
osim u Africi. Može ih se naći čak i u Kini. Ovo je zasigurno
neki dio Kavkaza u kojem uspijevaju. Znate da Rusi imaju
cijele divizije koje jašu na devama -”
Ušutio je kada nam se novi i mnogo alarmantniji prizor
pojavio pred očima: trojica muškaraca, zanimljivo od jevena u
otrcane kaftane i životinjske kože, približavala su nam se
između stabala. Zastali su i nasmiješili se, a potom pokazali
prema zapadu i počeli govoriti jezikom koji nam se ni je činio
previše sličan ruskome. Heide je automatski posegnuo za
pištoljem, ali Legionar mu gaje oteo iz ruke.
 “Ne budi glupi idiot! Vjerojatno su prijateljski
raspoloženi. Možda bi nam mogli biti od pomoći.”
Stari Un se okrenuo prema najstarijem od trojice ljudi.
“Nemec?” upitao je.
Odgovor je bio posve nerazumljiv. Stari Un slegnuo je
ramenima i napravio grimasu.
“Niks panjemajo.”
“Germanski?”
Oklijevali smo, razočarani shvaćanjem da su nekako
prepoznali tko smo mi zapravo. Jesu li imali na umu predati
nas Rusima? Ovako odjeveni, nismo mogli očekivati ništa
drugo osim smrti kada bismo bili uhvaćeni. Stranci su se nešto
smijali za sebe. Činilo se vrlo vjerojatnim da nisu imali zle
namjere, iako je bilo očito da ih je Maleni, dvostruko viši od
bilo kojega od njih, sa svojim izudaranim licem i slomljenim
nosom, plašio kao daje sam crni vrag.
Ponudili su nam kruha i kozjeg mlijeka, a mi smo im
zauzvrat dali paketić makhorki. Nastavili su se veselo smijati. I
mi smo se smijali, bez ikakva razloga, osim što je takvo
neprestano veselo raspoloženje bilo zarazno. Nakon nekog
vremena njihov je vođa dao diskretan znak rukom upitavši nas
imamo li viška votke, i Stari Un mu je poslušno pružio svoju
pljosku. Njezin je sadržaj nestao uobičajenom brzinom i, očito
postajući još raspoloženiji, trojica su muškaraca odvela Starog
Una u stranu i počela nešto energično gestikulirati i govoriti
jezikom za koji nam se činilo da je pidgin verzija njihova
vlastitog jezika. Crtali su nešto neodgonetljivo u snijegu, cijelo
vrijeme pokazujući prema zapadu. Stari Un je zamišljeno
pratio što mu govore. Potom je jedan od njih počeo trčati u
krugovima, pri tome vičući “Bum, bum”, i iznenada se srušio
kao mrtav. Stari Un je promatrao tu predstavu dva

56
ili tri puta, a potom poslušno kimnuo glavom. Trojica su se
muškaraca ponovno počela smijati. Činilo se da imaju dobar
smisao za humor, iako mi nikada nije postalo jasno što im je
bilo toliko smiješno.
Dva dana nakon toga ušli smo u selo s njima trojicom.
Nitko od nas nije bio previše sretan zbog toga. Selo je značilo
ljude, a sudeći prema našim iskustvima, gdje je bilo ljudi bilo
je i NKVD-ovaca. Činilo se da naša trojica suputnika shvaćaju
kako se osjećamo, ali to je samo pojačalo njihovo sveopće
veselo raspoloženje.
“Njet politruk!” povikao je jedan od njih veselo.
Naš dolazak u selo nije pobudio nikakav poseban
interes. Fjodor, vođa goniča deva, pokazao je prema nizu kuća
i pozvao Starog Una da ga slijedi. Ne bez razloga, Stari Un je
oklijevao.
“Njet politruk!” ustrajao je Fjodor, veselo se smijući.
Legionar je zabacio pušku na rame i ponudio Starom
Unu da mu se pridruži.
“Dobro”, okrenuo se Stari Un prema nama ostalima.
“Ako se ne vratimo za pola sata, najbolje bi bilo da nas dođete
potražiti.”
Nismo dugo ostali besposleni. Smjestili smo se u kolibi
koju se smatralo lokalnom gostionicom, i prije no što smo
imali vremena postati doista nervozni, Stari Un i Legionar su
se vratili, gurajući ispred sebe dječaka, ne starijeg od
osamnaest godina, koji je na sebi imao uniformu njemačkog
topnika.
“Pogledajte što nam je Fjodor dao!”
Gledali smo i bili zapanjeni.
“Ovdje je već tri mjeseca. Pogodio gaje ruski strcijaćk i
vod, i još otada ga skrivaju u selu.”
 Momak nas je promatrao razrogačenim, prestravljenim
očima, kao da ćemo ga i mi izvesti pred streljački vod. Bez
sumnje, bilo mu je teško povjerovati da smo mi, usprkos
svojim uniformama, njegovi zemljaci.
“Paul Thomas”, rekao je iznenada. “Topnik, 209.
topnička pukovnija.”
Stari Un je uzeo bocu i pružio mu je.
“Popij nešto. Sad si među prijateljima.”
“Ne mogu piti.”
“Ne možeš piti?” nagnuo se Porta prema njemu, strašno
zainteresiran. “Zašto ne?”
“Jer se od toga loše osjećam.”
Momak je okrenuo glavu, i ugledali smo žarkocrvenu
brazgotinu koja mu se protezala od čela do vrata.
“Nisam niti najmanje iznenađen”, promrmljao je
Barcelona. Rana je još uvijek bila svježa i zagnojena. “Loše mi
je od samog pogleda na ovo. Sto ti se dogodilo?”
“Uhvatili su nas jedne večeri. Cijelu desetinu. Bilo je to
prvi put da smo bili u akciji, većina nas.”
Slegnuo je ramenima, kao daje to bilo sve stoje imao
snage reći. Fjodor, koji je prijateljski stajao na rubu skupine,
pružio mu je zdjelicu mlijeka. Momak ju je pohlepno zgrabio i
popio je naiskap brzim gutljajima. Nasmiješio se Fjodo- ru.
“Spasibo, tovariš”, rekao je zahvalno.
Fjodor gaje potapšao po obrazu, promrmljavši nešto na
svom jeziku.
“I što se dogodilo?” ponovio je Porta nakon nekog
vremena.
Momak je nervozno oblizao usne.
“Pa ... pa, Tauber - bio je to naš zapovjednik - htio je da
se predamo. Neki drugi su se htjeli nastaviti boriti. Tauber

58
je rekao da je to ravno samoubojstvu. Omjer snaga bio je
otprilike stotinu njihovih na jednoga od nas. Tauber je rekao da
će se prema nama ponašati kao prema ratnim zarobljenicima
ako se predamo. Neki od momaka rekli su da su čuli kako se
Rusi ponašaju prema svojim zarobljenicima, no mogli smo
izdržati još otprilike pola sata, a u tom se vremenu moglo
svašta dogoditi. No, Rusi su nastavili vikati da se predamo.
Obećali su nam da će se lijepo ponašati prema nama. A potom
je Tauber rekao da ne namjerava još umrijeti, te daje on
narednik, a mi samo vojnici pa moramo činiti ono što on
zapovijedi. I tako smo se predali”, zaključio je momak svoju
priču jednostavno.
S obnovljenim čuđenjem zurili smo u njega.
“A gdje vam je bio ostatak pukovnije?” upitao je
Barcelona naposljetku.
“Već su se bili povukli. Nas su ostavili da čuvamo
odstupnicu.”
“A što se dogodilo kada ste se predali?”
“Pa, u početku je bilo u redu. Dali su nam rakije i onih
svojih cigareta, znate, ijedan od njihovih dočasnika zamijenio
je štrucu kruha za Tauberov željezni križ. A potom su nas
počeli ispitivati, upravo kao što i mi ispitujemo naše
zarobljenike. Pitali su nas jesmo li članovi Hitlerove mladeži.
Kao što i mi uvijek pitamo njih jesu li komsomolci.”
“Porekli ste to, naravno?”
“Jesmo, ali otkrili su da lažemo. Pa, jedan idiot, nosio
je sa sobom dokumente koji su dokazivali da to nije istina, pa
su počeli vikati na nas, a potom su se doista razljutili. (iptu/.ili
su nas za mučenje ljudi i Bog zna što sve ne ... Odveli su nas u
neko selo imenom Daskovo. Tako nekako. Čak nisam mli
posve siguran gdje se nalazi. Nisu se loše odnosili prema

'.u
nama. Samo su nam oduzeli sve što smo imali - satove,
prstenje, novac, baš sve.”
Momak je oklijevao, prestrašeno nas promatrajući, kao
da bismo mu mogli učiniti nešto nažao.
“Nastavi”, rekao je Stari Un nježnim glasom. “Što je
bilo onda?”
“Pa, ubijali su nas, zar ne? Jednoga za drugim. Morali
smo stati u red i iskoračivati naprijed jedan po jedan. Ja sam
bio posljednji u redu, jer sam bio najmlađi i rekli su kako
imam pravo živjeti dulje no ostali. Kada je došao red na mene,
izvukli su me naprijed i natjerali da kleknem, a onaj koji je
pucao je rekao da držim glavu okrenutu u stranu, i natjerao me
da je držim ravno. Osjetio sam cijev njegove puške na potiljku.
Bila je tako hladna ... A potom je došlo do eksplozije, znate, i
osjetio sam kao da mi se cijela glava rastvorila.” Obuhvatio
nas je sve pogledom, a Starom Unu uputio smiješak pun nade.
“Više ništa ne znam, sve dok se nisam probudio i otkrio da su
svi Rusi nestali, a ja jedini preživio. Ostali su ležali na tlu oko
mene. Tauber i Willy i svi ostali. Bili su mrtvi. I ja sam htio
biti mrtav, također”, rekao nam je iskreno. “Bio sam strašno
uplašen, tako ležeći ondje posve sam.”
“I što si učinio?”
“Pobjegao sam što sam brže mogao, prijatelju! Nisam
mogao uspravno stajati, previše mi se vrtjelo u glavi. Morao
sam puzati, a i to sam jedva uspijevao jer sam bio strašno slab.
A tada me pronašao Fjodor, ali mislim da u početku nije znao
što sam ja. Bio sam prekriven krvlju, pretpostavljam da nisam
baš izgledao poput ljudskog bića. On me doveo ovamo i otada
se brinu za mene.”
“A što je s tvojom glavom?” upitao je Porta. “Što su
učinili u vezi toga?”

60
 “Doveli su mi svoga liječnika. Pretpostavljam daje to
bio liječnik, ne znam. On me privezao za stol i rovao mi po
glavi škarama sve dok nije pronašao metak.”
“Škarama?” rekao je Profesor užasnuto. “Hoćeš reći
forcepsom?”
“Ne, škarama. Običnim škarama koje koristiš kako bi
nešto presjekao.”
“I bez anestetika?”
“Bez anestetika.” Momak je odmahnuo glavom, kao da
se ispričava za liječnikove primitivne metode operiranja.
“Mislim da takvo što ovdje niti nemaju. No, onesvijestio sam
se davno prije no što je obavio svoj posao.”
Omogućili smo mu nekoliko trenutaka zadivljene tišine,
koju je naposljetku prekinuo Heide.
“Kakav je ovo ludi jezik kojim svi ovdje govore?”
upitao je.
“To je turski”, rekao je Paul. “Podosta sam ga naučio.”
“Turski?” Svi smo zurili u njega. “Pa gdje smo mi to?”
“Nedaleko od turske granice.”
“Pa tko bi to vjerovao?” rekao je Maleni zapanjeno.
“Kako smo stigli tako daleko? U jednom trenutku smo bili na
Kavkazu, a već u sljedećem smo na obalama Sredozemnog
mora, potom se susrećemo s krdima divljih deva u Kini, a sada
bismo se mogli kamenom baciti do Turske!” Žustro se okrenuo
prema momku. “Reci mi, sinko, kada kreće sljedeći vlak?
Jednom kada se riješim svega ovoga, stari Ujak Adolf se može
slikati što se mene tiče!”
“Odavde ne voze vlakovi”, rekao je Paul ozbiljno.
“Zaglavili smo ovdje. Ne postoji način kako bismo mogli otići
odavde.”
Njegove riječi nisu imale nikakva utjecaja na naše
iznenada popravljeno raspoloženje. U mislima, ako već nismo
mogli tijelom, već smo bili na sigurnom u Turskoj. Porta se
istoga trenutka predao svojim omiljenim mislima: o de luxe
bordelu i divljim seksualnim perverzijama. Lamentirao je o toj
temi sa svih mogućih stajališta, pa smo se i mi zanijeli s njim.
Barcelona je na prašnjavom podu nacrtao kartu kako bi
Malenom pokazao gdje se točno Turska nalazi u odnosu na
vjerojatno mjesto našeg prebivališta, a Maleni je, željan krenuti
što prije, skočio na kartu i zgazio je do neprepoznatljivosti.
Legionar se sjetio da ima prijatelja u Ankari, pa smo razglabali
o načinima i mogućnostima prelaska granice.
“Koliko je ona točno udaljena?” upitao je Stari Un.
“Oko pedeset kilometara”, rekao je Paul. “Ali dijeli je
svojevrsna ničija zemlja koja je gusto minirana i puna NKVD-
-ovaca. Nitko se još nikada nije uspio probiti kroz nju živ.
Barem mi je tako Fjodor rekao.”
Na njegove se riječi nitko nije obazirao. Pomisao na
neutralnu zemlju tako blizu nas privremeno je zaludila čak i
najrazboritije među nama.
Prošlo je nekoliko dana prije no što smo shvatili koliko
su Paulove riječi bile istinite: jednostavno nije bilo moguće
prijeći rusku granicu s Turskom. Na sreću, na vrhuncu našeg
razočarenja, Maleni je otkrio skrivenu zalihu alkohola.
Sastojala se od nekoliko sanduka alkohola, označenih crvenom
zvijezdom ruske armije. Činjenica daje zaliha pripadala
neprijatelju samo nam je još više otvorila apetite. Pijanka je
bila dugotrajna i vesela i jedan po jedan, mještani su izlazili iz
svojih koliba i kućeraka i pridruživali se zabavi. Netko je
otkrio stare orgulje, pa smo ekstatično plesali na snijegom
prekrivenim ulicama. Ubrzo više nije bilo muškarca ni žene,
vjerojatno čak niti djeteta koje je ostalo trijezno. Cijelo je selo
bilo enfete. Bez obzira na to, kada je Stari Un iznenada

62
podignuo ruku na znak upozorenja, cijela je gomila utihnula,
instinktivno se uozbiljivši i pripremivši za slučaj opasnosti.
Sa suprotnog kraja ulice začuo se zvuk muškog glasa
koji je nešto pjevao. Zvuk nam se približavao, a potom smo
ugledali i čovjeka. Nije to bio nitko od mještana, nego potpuni
neznanac. Na ramenu je imao zabačen automat, a pjesma koju
je pjevao dubokim glasom bila je tužna i tmurna. Stajali smo
nepomično dok nam se približavao. Zastao je nekoliko metara
od ruba gomile. Pomno nas je sve promotrio, a pogled mu se
naposljetku zaustavio na jednoj od bačvi s alkoholom. Podigao
ju je, sumnjičavo ponjušio, a potom se zadovoljno nasmiješio,
zabacio glavu i otpio nekoliko dugih gutljaja. Podrignuo je,
pljunuo i otpio još nekoliko gutljaja.
“Tovariš”, rekao je Porti, koji se našao najbliže njemu,
“ti si pijana svinja. Pozdravljam te.”
Izgovorivši to, zabacio je praznu bačvu na rame, skinuo
svoju krznenu kapu i bacio je uvis uz zaglušujući povik. Po
prvi put ugledali smo zeleni križ NKVD-a. Gotovo se moglo
osjetiti kako su srca svih okupljenih zastala na trenutak.
Iznenada, na zaprepaštenje svih okupljenih, čovjek je bacio
svoj automat u hrpu snijega, prekrižio ruke na prsima, čučnuo i
počeo plesati, bacajući noge u svim smjerovima i neumorno
lupajući petama.
Brzinom munje, Maleni je zgrabio svoj revolver. Is-
pružioje ruku, nanišanio-apotom se prasnuo upijani smijeh.
Prst mu je stisnuo okidač i meci su poletjeli posvuda. Om koji
su se našli u dometu bacili su se potrbuške u snijeg, ali Rus je
neometano nastavio svoje mahnito skakanje. Na našu sreću,
očigledno je popio i previše prije no što je stigao u se lo.
Maleni se prestao smijati. Ponovno je napunio revolver i počeo
pucati u zemlju lijevo i desno od pridošlice.
I,

Ples je završio. Rus je skočio uvis, smijući se. Zgrabio

je još jednu bačvicu alkohola i nasmijao se Malenom u lice.
“Misliš daje to pametno? Pa, nisi me baš impresionirao!
Evo, popij malo.”
Dok je Maleni bio tako zabavljen, budući da nije bio u
stanju odbiti alkohol kada mu je bio ponuđen, Rus je zgrabio
svoj automat i ispucao kišu metaka oko njegovih stopala.
Maleni je zaurlao i odskočio unatrag.
“Koji je tebi vrag? Znaš li ti tko sam ja, Rusu?
Njemački vojnik, eto što sam! Tenkist! Bum, bum! I nije me
briga ni za tebe niti za Staljina niti za bilo koga od tvojih
prokletih zemljaka!”
“A sada kad si to čuo”, rekao je Porta, primaknuvši se
Rusu i zgrabivši ga čvrsto za ovratnik, “možeš isto tako čuti i
ostalo ... ti Rus, mi Nijemci, mi neprijatelji ... Shvaćaš? Ja
desetnik, glavni oslonac njemačke vojske. On Mahnuo je
rukom prema Legionaru - “on ne Rus, on ne Nijemac. On
Francuz.”
Rus se prijateljski nasmiješio Porti, pokazao glavom
prema Legionaru, zaprijetio šakom prema Malenome. Očito
nije baš shvatio suštinu onoga što mu je bilo rečeno.
“Slušaj”, rekao je Porta iscrpljeno. Izvukao je svoj nož i
prislonio ga čovjeku na vrat. “Upozoravam te, Rusu, ovaj nož
je oštar. Ako budeš stvarao probleme, završit ćeš na panju,
prijatelju!”
U tom trenutku, iznenada ponesen alkoholnim žarom,
Heide je stupio u akciju. Dotrčao je s drugog kraja ulice, pro-
bivši se kroz gomilu s po jednom ručnom bombom u svakoj
šaci. Vidio sam kako mu je Stari Un pokušao spriječiti prolaz,
ali Heide ga je samo odgurnuo u stranu i nastavio svoj napad.
A sada Rus više nije bio obični pijanac i veselo raspoložen
vojnik, nego pripadnik možda najstrašnije policije

64
na cijelom svijetu. Ukočio se, oči su mu se skupile, podigao |c
svoj automat. Meci su zapljuštali po snijegu oko Heidea.
Upozorenje je bilo zanemareno.
U tom trenutku situacija više nije bila nimalo zabavna,
već smrtno ozbiljna. Rus je podigao automat i nanišanio. Stari
Un je također podigao svoj revolver i nanišanio Rusa. Rus je to
ugledao krajičkom oka. Na trenutak je zateturao, a u tom se
istom trenutku Heide spotaknuo i pao, glavom snažno udarivši
Rusa u trbuh. Ručne bombe otkotrljale su se u snijeg, a spasio
ih je Profesor. Automat se okrenuo prema gore a Legionar nije
gubio niti časka zgrabivši ga. U međuvremenu, Heide i Rus
stopili su se u masu ruku i nogu, a Starije Un spustio svoj
revolver rezignirano odmahnuvši glavom. Uz krajnji napor,
Rus se uspio osloboditi Heideovog mahnitog stiska. Zakoračio
je unatrag, gunđajući, zaprijetio šakom svima nama, a potom
nas glasnim i arogantnim tonom obavijestio da će se on, Pjotr
Janov, osobno pobrinuti da Heide bude najstrože kažnjen jer se
usudio podignuti ruku na pripadnika NKVD-a. On, Pjotr
Janov, neće bez otpora podnositi takve uvrede. Na to, Heide je
zavrištao od smijeha i obavijestio Rusa da on, Julius Heide,
namjerava presjeći njegov vrat.
Okupljena gomila zapanjeno je ušutjela. Kao i Rus, koji
se naposljetku povukao na uobičajeno naprasno traženje
dokumenata.
“Nosi se!” vikao je Heide. “To sranje sačuvaj za ratne
zarobljenike. To kod nas ne prolazi. Njemačka vojska ne
podnosi takva govna ni od koga!”
Polako, Rus je promotrio svakoga od nas, posebnu
pažnju obrativši na detalje na našim uniformama. Kada je
progovorio, u glasu mu se začula gotovo molećivost.
“Njet Ruski?” prošaputao je.

65
 Stari Un zakoračio je jedan korak naprijed, s
revolverom u ruci. Gomila se okupila oko nas, iznenada
ohrabrena ugledavši svog smrtnog neprijatelja poniženog i bez
riječi. Neka od žena zlobno je zahihotala. Maleni je podigao
jednu od bačvi s alkoholom i pružio je Rusu.
“Nazdravimo”, zapovjedio je. “Za nas i poraz naših
neprijatelja! Za zbunjenost Rusa! Heil Hitler!”
Čovjek je otpio gutljaj. Činilo se daje posve zbunjen i
da ništa ne razumije. Razumjeli smo kako se osjećao. Prisustvo
njemačkih vojnika tako daleko iza ruskih linija - njemačkih
vojnika, štoviše, u uniformama ruske tenkovske pukovnije -
zasigurno mu se činilo poput noćne more. A ipak, bili smo tu i
stajali nepokolebljivi i prkosni ispred njega.
U tom trenutku nismo osjećali nikakvo posebno
neprijateljstvo prema tom čovjeku. Negdje u selu pronašli su i
ispekli čitavu svinjsku polutku, pa smo sada pozvali svog
neprijatelja Rusa da nam se pridruži u pobjedničkom obroku.
Tiho je protestirao kako je ta polutka sovjetsko vlasništvo, i
kako je mi nemamo prava jesti, ali mislim daje čak i on
shvaćao uzaludnost svojih riječi.
Posjeli smo ga između sebe na seoskoj ulici i golim
rukama otkidali komade mesa. Bačve alkohola dodavali smo
jedni drugima. Sve su razlike uskoro bile zaboravljene.
Barcelona je Rusa udario od milja po ramenu drškom svog
revolvera i po vikao “Živjela Moskva!” Rus je podrignuo i
počeo navijati za Malenoga, koji je pijano pokušavao silovati
debelu seljanku u hlačama.
“Živio Staljin!” povikao je Barcelona.
“Živio Staljin!” ponovio je Rus. “Živio Lenjin,
zaštitnik proletarijata!”
Izgubio je ravnotežu i pao postrance u snijeg, a
Legionar ga je ponovno uspravio. Rus je upro prstom u njega.

66
 “Uhićen si”, rekao mu je. “Svi ste vi uhićeni. Već vas
neko vrijeme imam na oku ... prljavi trockisti!”
Pročistio je grlo, pljunuo preko ramena, obavijestio
Legionara da je Karl Магх bio okorjela pijanica, ponovno pao i
zaljubljeno zgrabio Portu. Potom se osvrnuo oko sebe, kao da
si želi osigurati određen stupanj privatnosti, nagnuo naprijed i
grubo prošaputao.
“Tovariš, reci mi jednu stvar: gdje si naučio govoriti
ruski?”
“Pa, kod kuće”, prosiktao je Porta, jednako tajnovito.
Nastala je tišina, a potom se Rus zatresao od smijeha.
“Moraš me jednog dana naučiti!”
“Vrlo rado”, rekao je Porta. “Ili bi možda radije naučio
njemački?”
Rus se iznenada ponovno natmurio.
“Gdje su ti dokumenti?” upitao je. “Nisam vidio tvoje
dokumente ... Imaš li bilo kakve dokumente?”
“Naravno”, rekao je Porta. “Ali nije vrijedno truda
pokazivati ih tebi. Sve su same krivotvorine.”
Usred sveopćeg veselja, jer se ova šala jako svidjela
našem prijatelju Pjotru, Fjodor se primaknuo Starom Unu i
nešto mu brzo šapnuo na uho. Mješavinom znakovnog jezika i
lošeg ruskog, starac je mogao, u određenim granicama,
komunicirati s nama, i odmah sam iz izraza lica Starog Una
kada se okrenuo prema meni shvatio daje došlo vrijeme da se
prestanemo zabavljati i vratimo ružnoj strani rata.
“Sven! Na noge, i to brzo! Ako je Fjodor u pravu,
patrola NKVD-a je na putu ovamo.”
“Odmah! Odmah ću pripremiti saonice.”
Vijest se već pronijela među seljanima. Bilo im je
jednako stalo da nas se riješe kao i nama da odemo, bili su
željni ukloniti sve tragove našeg prisustva. Stari Un odvukao je

67
Malenoga od njegove prijateljice, pretresao Profesora i do-
zvao ga iz pijanstva, podigao Heidea s poda i pripremio nas na
žurni odlazak. Rus je sjedio promatrajući nas, držeći u krilu
praznu bačvu alkohola, očigledno u nemogućnosti shvatiti
iznenadni kraj zabave.
“A što s njim?” upitao je Porta, pokazavši prstom
prema njemu.
Heide ga se htio riješiti na licu mjesta, ali Fjodor je
pokazivao znakove takve uznemirenosti pri pomisli na mrtvog
Rusa u selu da nismo imali izbora doli povesti ga s nama.
“Pucati kasnije”, molio je Fjodor. “Mnogo kasnije. Ali
pucati. Možda presjeći vrat. Ukopati u snijeg.”
“S najvećim zadovoljstvom”, rekao je Heide. “Ja ću se
pobrinuti za njega.” Zgrabio je Rusa za rame. “Hajde, ti!
Vrijeme da krenemo.”
Apatično, Rus je stavio skije i posegnuo prema svom
automatu. Heide mu ga je brzo oduzeo.
“Vojna plenji (ratni zarobljeniče)”, rekao mu je. “Nema
potrebe više da nosiš oružje. Od sada nadalje radit ćeš što ti se
kaže.”
Tim pasa bio je upregnut, Paul je udobno smješten na
saonice, cijelo se selo okupilo kako bi nas pozdravilo. Uz
pucanj biča i povik Starog Una “Hej!”, krenuli smo.
Predvodnik pasa jurnuo je naprijed, saonice su krenule. Selo je
ostalo iza nas, a uobičajena kombinacija snijega i vjetra brzo je
poništila preostale učinke alkohola i pečenke koji su nam
zagrijali trbuhe i popravili raspoloženje. Još smo jednom bili
sami u neprijateljskoj zemlji, jureći poznatom cestom prema
paklu.

Tri je dana naš ratni zarobljenik neprestano i

natmureno šutio. Prve riječi koje je progovorio bile su upućene
Starom Unu.

68
 “Bit će oluje”, rekao mu je. “Bolje bi bilo da odmah
postavite šator, ako ne želite da se svi skupa smrznemo.”
Stari Un je stavio lulu u usta i pogledao prema niskoj,
brzo krećućoj naoblaci na horizontu.
“U redu”, rekao je naposljetku. “Ako je to tvoj savjet,
bilo bi mudro da ga poslušamo. Poznaješ svoju zemlju bolje
nego mi.”
Mirnoća Starog Una uzrujala je Rusa.
“Kada kažem odmah, i mislim odmah! Oluja će se naći
iznad naših glava za manje od sat vremena, a ako šator tada ne
bude postavljen, bit ćemo mrtvi za nekoliko minuta.
Temperatura će se naglo spustiti. Barem na 50 stupnjeva ispod
nule.”
“U pravu je”, rekao je Legionar. “Vidio sam mnoštvo
pješčanih oluja u Sahari, i ne sviđa mi se pomisao da ću
doživjeti snježnu oluju usred Rusije, to ti mogu reći.”
Porta je bio zapanjen.
“Nećete valjda poslušati to što vam ovo smeće govori?”
upitao je.
“Zašto ne? On poznaje ovu zemlju, nije li tako?”
“Ti si poludio”, otpočeo je Porta zagrijano, ali Stari Un
se umiješao.
“Zašuti i počni slagati taj šator.”
Polako i ne baš graciozno, počeli smo istovarivati sa-
onice, Porta mrmljajući nešto za sebe, a Heide izgovarajući
uobičajene prostote psima, kao da su oni osobno bili odgovorni
za loše vrijeme. Posve iznenada, kao da se pojavio niotkuda,
strašan udar vjetra s ledenim zubima oštrima poput noža
bijesno je pojurio prema nama, prevrnuvši saonice i nas skupa
s njima.
“Sada ćete možda požuriti!” vikao je Legionar.
Radeći što su nam brže dopuštali naši otupjeli prsti i
neprestani vjetar, postavili smo smrznuto platno šatora, već
kruto poput daske, tako da je njime bilo gotovo nemoguće
rukovati, i na prijedlog Rusa počeli kopati blokove leda i
snijega kako bismo napravili zaklon od oluje koja nam se
približavala.
Kada je posao bio gotov, svi smo bili iscrpljeni. Zaspali
smo jedan pokraj drugoga, ostavivši Profesora da čuva nas i
našeg zarobljenika. Nekako se uvijek činilo daje Profesorov
red da čuva stražu.
Probudila nas je oluja. Bila je to oluja kakvu nitko od
nas nije prije vidio, i koja se mogla dogoditi jedino u Rusiji ili
na Sjevernom polu. Četiri ili pet sati morali smo zajedničkim
snagama držati šator na mjestu. Naposljetku je vjetar pomalo
jenjao, a Rus se opustio i kimnuo prema nama.
“U redu. Sada možemo spavati.”
“Spavati?” rekao je Stari Un. “Skoro će zora. Moramo
nastaviti dalje.”
Rus se nasmiješio sa žaljenjem.
“Zašto ne pokušaš? Kreni van, pa da vidimo koliko ćeš
daleko dospjeti.”
Maleni je naravno morao pokušati. Hrabreći se
riječima, izišao je iz šatora, pao u nanos snijega viši od metra i
pol, ponovno se uspravio, nakon čega gaje srušio vjetar, pa se
dokotrljao natrag u šator, potpuno prekriven snijegom.
“Zamisli da jednog tako velikog i jakog momka baca
jedan najobičniji povjetarac!” rugao mu se Porta.
“Koliko dugo bi ovo moglo potrajati?” upitao je Stari
Un.
Rus je samo nemarno slegnuo ramenima.
“Tri dana, ako budete imali sreće. Tjedan ako ne
budete.”

70
 Procjena mu je bila točna. Tri je dana oluja nosila
snijeg ravnicom. Razgovarati je bilo gotovo nemoguće i
glasovi su nam promukli od neprestanog vikanja. S vremena na
vrijeme isteturali bismo van u smrznuti bijeli svijet i vidjeli pse
šćuću- rene u zavjetrini od šatora, gotovo nevidljive ispod
debelog sloja snijega. Unutra, tukli smo se i svađali, spavali i
budili se, tukli i svađali, dok su se monotoni sati vukli pokraj
nas. Maleni i Steiner potukli su se do krvi; Steiner je potom
izazvao Profesora i napola ga ubio; Heide je došao Profesoru u
pomoć i istoga trenutka bio optužen od Porte da podržava SS;
u napadu bijesa, onesvijestio je jednim udarcem Profesora i
krenuo iskaliti ostatak svoga bijesa na svom starom neprijatelju
Malenome. Naposljetku, svi smo se okomili na Rusa, koji je
sjedio tiho u kutu i, po prvu put, složili se u odluci da je on
kriv za cijeli rat.
Četvrtoga jutra probudili smo se u neuobičajeno tihom
svijetu. Iz niske naoblake padao je gust snijeg, ali vjetar je
prestao. Nanosi su bili visoki poput planina, a mi smo se igrali
u snijegu poput djece, valjajući se, skačući po njemu, grabeći
ga rukama i bacajući jedni po drugima.
Dva tjedna kasnije konačno smo se približili
njemačkim linijama. Iscrpili smo svoje zalihe hrane i bili
napola mrtvi od umora. Tri smo dana bili bez pasa. Nisu bili u
stanju nastaviti dalje, pa smo ih jednostavno morali pustiti da
se snalaze kako znaju. Riješili smo se i saonica, koje su sada
ležale na dnu neke gudure. Naš ratni zarobljenik postajao je sve
nemirniji. Njegove nekadašnje arogancije je nestalo, i bilo je
očito da su sve njegove misli usmjerene prema mogućnosti
bijega. A tko se od nas ne bi ponašao na isti način kada bi se
našao u takvoj poziciji?

/i
 Tijekom cijelog tog vremena, nismo sreli nikoga na
svom maršu stepom, ali došao je i dan kada nas je sreća morala
napustiti. Približavali smo se nekoj šumi od koje smo bili
udaljeni oko pola kilometra kada je iznenada, odjekujući
ravnicom, odjeknuo povik kojega smo se svi plašili.
“Stoj!”
Porta i Legionar okrenuli su se istoga trenutka i ispalili
niz hitaca u smjeru iz kojega se začuo povik.
“U zaklon!” povikao je Stari Un. “Trčite prema
stablima!”
Heide i Profesor bacili su se licem prema dolje iza hrpe
snijega kako bi pokrivali naše žurno povlačenje. Bila je to
prilika koju je Rus čekao. Počeo je trčati preko otvorenog
terena prema svojim zemljacima, mašući rukama po zraku i
vičući “Hura Staljin!” iz svega glasa. Bio je to trenutak,
također, kojega je čekao i Heide. Obećao je Fjodoru, još dok
smo bili u selu, da će osobno eliminirati Rusa, a sada je to
konačno mogao učiniti s opravdanjem. Začuo se rafal iz
strojnice. Iz svog zaklona iza stabala vidjeli smo kako se Rus
iznenada trgnuo unatrag, kao da gaje povuklo nekakvo
nevidljivo uže. Okrenuo se pun krug, a potom se polako zgrčio
u snijegu i ostao mimo ležati. Heide je ispalio još nekoliko
metaka. U tom je trenutku već i teško topništvo bombardiralo
neprijatelja iz zaklona šume. Heide se uspravio, prkosno bacio
tri ručne bombe jednu za drugom prije no što je potrčao u
zaklon iza Profesora. Bombe su eksplodirale razbacujući snijeg
i ljudske ostatke. Heide je trijumfalno zapjevao pridruživši se
nama ostalima.
Bio je rođeni ubojica, taj Julius Heide. U
mirnodopskom razdoblju zasigurno bi se našao iza brave kao
opasni

72
psihopat, ali ovo je bio rat i Heide je slovio za izvrsnog
vojnika, neustrašivog, nemaštovitog, uvijek u samom srcu
borbe i u trenutku spremnog da puca u sve što bi se kretalo.
Bio je odlikovan zbog hrabrosti i nagrađen zbog agresivnosti.
Ako preživi rat - a pripadao je onom tipu koji hoće - postat će
instruktorom u vojnoj školi. Društvo uvijek može instinkte
Juliusa Heidea okrenuti u svoju korist samo ako ih prepozna na
vrijeme. No, bez obzira na sve, nije to bio čovjek kojega bi
netko volio imati u blizini.
Zadihan i oduševljen, spustio se pokraj teške strojnice
za kojom su se nalazili Porta i Legionar.
“Sredio sam ih najmanje dvadeset!”
“To im je zasigurno dalo misliti ... da na njih pucaju
njihove vlastite jedinice.”
“Vjerojatno misle da smo mi Brandenburžani.”
“U tom slučaju neka nam Bog pomogne ako nas se
ikada dočepaju.”
“Dave ih bodljikavom žicom”, rekao je Steiner.
“Jednom sam vidio dvojicu Brandenburžana koje su uhvatili.
Jednoga su zadavili bodljikavom žicom, a drugoga su živoga
ispekli na lomači.”
“Šarmantno”, rekao je Porta. “A ja tako loše podnosim
vrućinu.”
“U svakom slučaju”, naslađivao se Heide, “mislim da
od njih ionako nije nitko preživio da bi nas mogao prepoznati.”
Nastavili smo se probijati između stabala, ali jedva smo
prešli nekoliko metara kada smo začuli lako prepoznatljiv zvuk
tenkova nedaleko ispred sebe. Složno smo skočili s ceste i
bacili se u raslinje kada se prvi T-34 pojavio ispred nas
Granata je prozujala pokraj nas i stisnuli smo se čvrsto uz tlo

гл
Porta je otrčao uskim puteljkom i naglavce se bacio prema
ruskom naredniku, koji je naravno pomislio da mu je ovaj
prijatelj, a ne neprijatelj. Nije poživio dovoljno dugo da bi
otkrio svoju pogrešku: Porta je ispraznio svoj revolver u njega
iz blizine i zgrabio bacač plamena kojega je ovaj nosio.
“Sada ćemo pokazati tim gadovima!” povikao je.
Postavio se točno na put nadolazećim tenkovima i
kleknuo na jedno koljeno, strpljivo čekajući, kao da je to bila
najobičnija rutinska vježba. Mi ostali zgurili smo se u žbunju,
grizući nestrpljivo nokte.
“Pucaj, za ime Božje”, promrmljao je Stari Un.
Maleni se nije mogao suzdržati.
“Za ime Božje, PUCAJ!” povikao je Porti.
I pakao se otvorio oko naših ušiju, ali u tom trenutku
Porta je zapucao i dug se plamen pokrenuo prema najbližem T-
34. Činilo se kao da se tenk uzdigao u pokušaju da izbjegne
plamen. Kratko je još išao naprijed, a potom se zaustavio. Kao
odgovor, plamen je suknuo uvis iz kupole. Na otvoru se
pojavio neki čovjek. Napola se izvukao van, potom ponovno
povukao unutra, a plavi su plamenovi pohlepno proždirali
njegovo tijelo. Njegov dugi krik u agoniji svakome bi sledio
krv u žilama. Osim, možda, Heideu. On je vjerojatno uživao u
svemu tome. Odvratan zadah izgorjela mesa ispunio nam je
nosnice. Dva preostala tenka okrenula su se i krenula se
probijati kroz raslinje u panici. Očito su za bacač plamena
pomislili daje protutenkovski top, a nisu imali namjere ostati
na mjestu i biti uništeni.
I mi smo dali petama vjetra. Trčali smo sve dok nismo
pobjegli od šume, pojavivši se bez daha i iscrpljeni na
otvorenome, gdje smo se bacili na lizanje snijega poput
ži ti j

74
kako bismo utažili žeđ. Sve oko nas bilo je mirno i tiho, ali u
daljini se čulo zavijanje granata i teška tutnjava topništva.
“Eto ga”, rekao je Steiner, pokazujući prema
sjeverozapadu. “Bojište.”
“Bože, kako mi se gadi ovo sve.”
Profesor se iznenada bacio u snijeg, a nakon kraćeg
oklijevanja svi smo ga slijedili. Bilo nam je potrebno kraće
razdoblje odmora prije no što se susretnemo sa sljedećim
nizom problema.
“Što ti se najviše gadi?” upitao je Porta, ležeći na
leđima i zureći u stabla.
Profesor je nestrpljivo odmahnuo rukom.
“Sve. Sve laži i prevare i to bezumno ubijanje. Sve je to
zvučalo tako drugačije kada smo se prijavili u vojsku, još u
Oslu.”
“Naravno”, rekao je Porta kratko. “Pretpostavljam da
su ti obećali veličanstvenu pobjedu i malene zastavice koje će
se vijoriti na vjetru i trube koje će svirati? A neprijatelj je bio
samo hrpica olovnih vojnika koji su čekali da ih srušimo poput
čunjeva? Isuse Kriste Svemogući, u što sve ljudi neće
povjerovati!”
“Umirali smo kao muhe”, rekao je Profesor. “Poslali su
nas u bitku posve nespremne. Prije no što smo uopće dobili
priliku shvatiti opasnost u kojoj smo se našli, većina nas već je
bila mrtva.”
“Sve sam to već i prije čuo”, rekao je Barcelona.
“Da. Uvjere te daje rat poput nekakvog školskog izle-
ia”, rekao je Porta. “Kakvu su vam obuku omogućili?”
“Šest tjedana”, rekao je Profesor.
Svi smo se okrenuli i pogledali ga.
“Šest tjedana?”
“I to je bilo to.”

75
 “Moj Bože, mi smo na obuci bili tri godine”, rekao je
Stari Un polako. “Nama je rat počeo polako, s Poljskom. Poput
najobičnijih manevara, samo s pravim mecima umjesto
školskih ... šest tjedana! Sveti Bože na Nebesima! Koliko vas
je preživjelo prvi napad?”
“Na početku nas je bilo dvjesto trideset i pet. Sve
dragovoljci. Svi smo bili u Vikinškoj diviziji u Ukrajini.
Prvoga dana, stotinu dvadeset i jedan je poginuo. Još ih je bilo
izgubljeno kada su cestu izrešetali ruski lovci, a nekoliko je
ambulantnih kola nestalo u plamenu ... Zapovjednik je poludio
i ispalio si metak u glavu. Dva dana kasnije, osmorica su
ubijena zbog ‘dezertiranjapred neprijateljem’. Još je devetero
poslano u kažnjeničke bojne jer smo rekli da bi se naše časnike
trebalo kriviti više no nas. Oni su bili profesionalni vojnici i
oni su mogli znati što nas očekuje. Mi smo bili dragovoljci i
bili smo zavarani ... Tukli su me neprestano šest sati u zatvoru
u Lembergu. Prvo sam mislio da sam sretan što sam ostao na
životu. A sada nisam tako siguran.”
“Sve dok na svijetu ima kurvi, isplati se biti živ”, rekao
je Maleni veselo.
Profesor se nasmiješio, a svi smo se, automatski,
razveselili kada smo začuli riječ “kurva”. Seks je bio tema koje
nam nikada nije bilo dosta. Svi smo napamet znali što su drugi
voljeli, živjeli smo svakodnevno sa sanjarenjima svakoga od
nas, no ipak, ona nikada nisu prestala biti zanimljivom temom
za razgovor.
Nije prošlo dugo prije no što smo začuli niz pucnjeva
nama s desna i istoga smo trenutka postali oprezni.
“Vjerojatno nas traže”, prošaputao je Stari Un. “U
zaklon i ostanite skriveni.”
Tiho smo potrbuške otpuzali natrag u zaklon raslinja.
Sada je bio sumrak, a živci su nam bili na rubu zbog pomisli

76
da nas netko lovi. I ovi što su nas tražili su očigledno bili
nervozni. Ispalili bi nekoliko hitaca u grmlje, povukli se, došli
ponovno naprijed, pucali nasumce u apsolutno ništa. Bez
sumnje bi nas proglasili izgubljenima da ih nisu poticali
njihovi časnici s uobičajenom mješavinom prijetnji i psovki.
Jedan kratko trenutak smo ih i ugledali kada su krenuli
između stabala. Bili su to posve mladi vojnici, vjerojatno im je
ovo bila prva akcija. Čuli smo jednoga, koji je imao više
samopouzdanja od ostalih, kako se hvali da će pucati čim
nekoga ugleda. Nadređeni mu časnik bijesno se okomio na
njega.
“Ako budeš čekao do tada, bit ćeš mrtav! U
slučajevima poput ovoga puca se po instinktu, a ne tek kada
nekoga ugledaš. A sada ušuti i pažljivo osluškuj.”
Legionar se tiho pridigao iz grmlja i ispalio niz hitaca u
smjeru glasova. Začuli smo jauk, a potom nekoga kako psuje.
Grmlje je zašuškalo, a potom je nastupila tišina. Mogli smo
osjetiti nečiju prisutnost nedaleko od nas. Legionar se namrštio
i zapiljio kroz tamu. Heide je počeo tiho puziti naprijed uskom
stazom, a za petama su ga slijedili Porta i Maleni, dok ih je
Barcelona pokrivao svojim automatom. Čuli smo zvuk
grančice koja se slama pod nečijim korakom, a potom je neki
tamni lik izišao iz grmlja. Barcelona je istog trenutka zapucao.
Čovjek je zajaukao i rukama prekrio oči. Bio je to ruski časnik,
poručnik. Doteturao je stazom prema nama, a krv mu je tekla
niz lice. Barcelona je ponovno zapucao i riješio ga muka, a u
istom trenutku mi ostali otvorili smo vatru na nekoliko likova
koji su se pojavili iz tame. Bili su laka lovina. Oni koji nisu bili
pokošeni okrenuli su se i počeli bježati, a iz daljine začuli smo
neki glas koji je nešto ljutito vikao na ruskome. Bez sumnje,
bio je to zapovjednik

77
koji je pokušavao uspostaviti red. Stari Un pokazao nam je
smjer glavom.
“U redu. Idemo.”
Ostatak noći i sljedeći dan ostali smo skriveni i
neometani u šumi. Kako se približila večer, pripremili smo se
za putovanje prema njemačkoj liniji bojišta. Smislili smo plan
koji je u teoriji bio jednostavan, iako se barem meni činilo
problematičnim hoće li uspjeti u praksi.
Približili smo se liniji ruskih rovova. Naravno, bili smo
zaustavljeni i ispitivani. Na svako pitanje Stari Un dao je isti
odgovor: bili smo poslani naprijed u svojstvu jedinice za
razminiranje. Nitko nije niti okom trepnuo. Dobili smo
opremu, a poželjeli su nam i sreću.
“Bolje vi nego ja”, rekao je narednik koji nas je vodio
posljednjim dijelom puta kroz prednje linije ruskih rovova.
“Samo se nadam da vas čuvaju svi sveci!”
“Hvala ti, druže”, odgovorio je Porta sladunjavo.
Potom smo se našli na ničijoj zemlji, puzeći brzo preko
nje prema njemačkim linijama. Meci iz automata zabijali su se
u tlo posvuda oko nas i svi smo se zajedno bacili u rupu od
granate. Skakali smo od jedne do druge rupe, sve dok Stari Un
nije počeo inzistirati da mi pričekamo a on se pokuša probiti
sam. Jedva smo se usuđivali promatrati ga kako napreduje.
Samo smo ležali grizući nokte i čekajući da počne zabava. A
tada, nakon vremena koje nam se činilo dugim poput vječnosti,
nepoznati glas povikao je prema nama na njemačkom.
“U redu, možete se početi kretati prema naprijed, ali
nemojte pokušavati ništa izvesti. Krenite jedan po jedan, s
razmakom od minute između svakog čovjeka.”
Očito su se plašili zamke, jer kada je svaki od nas
skočio u rov, dočekao bi nas oštri kraj bajunete uperen u prsa.

78
Neki mladi poručnik iz pješaštva ispitao nas je i ostao
skeptičan u vezi svega - pa tko bi ga mogao kriviti? Njemački
vojnici odjeveni u ruske uniforme? Njemački vojnici koji se
pojavljuju s ničije zemlje iza ruskih linija? Sada kad smo se
vratili, i mi smo sami jedva mogli tome povjerovati.
“Bili biste zapanjeni i nekim stvarima koje se događaju
u njemačkoj vojsci”, rekao je Barcelona veselo.
Poručnik se okrenuo prema njemu.
“Jezik za zube, Feldvvebelu! Možda si i lunjao uokolo i
uživao nekoliko prošlih tjedana, ali sada si ponovno u vojsci i
bilo bi dobro da to i upamtiš.”
“Da, vratili smo se”, promrmljao je Steiner. “Tko bi nas
drugi tako toplo dočekao? Crveni tepih i sve ostalo! Kažem
vam, poručniče, prava je radost biti ponovno kod kuće.”
Natporučnik Lander bio je, prije svega, još manje
raspoložen za dobrodošlicu. Imali smo čudan osjećaj da mu
baš i nije drago što nas vidi. Međutim, tri dana kasnije njegovo
je tijelo bilo pronađeno izrešetano mecima u guštari, a iz
poštovanja prema mrtvima nije se činilo doličnim nastaviti
sumnjati u njegove namjere.
Kao i obično, partizani su smatrani odgovornima za
ubojstvo, iako su neki ljudi doista usmjerili svoje sumnje
prema Porti i Malenome. Na kraju su morali posegnuti za
krajnjim mjerama i prisustvovati sahrani natporučnika Landera
kako bi dokazali svoju nevinost.
 5 .
Došao je k nama iz vojnog zatvora u Glatzu. Vojni sud
ga je osudio na odsluženje deset godina u kažnjeničkoj bojni
jer se usudio reći da je rat sredstvo kojim drugorazredni
soboslikar postiže to da ga se naziva genijem.
Iz čina general-pukovnika bio je degradiran u čin
bojnika. U Africi je ostao bez lijevog oka, u Finskoj je za
sobom ostavio dio želuca. Bio je izvrstan tenkovski
zapovjednik, sposoban predvoditi cijelu diviziju, ali nikada nije
naučio držati jezik za zubima i ne izgovarati na glas ono što je
smatrao istinom.
Bojnik Mercedes bio je najbolji časnik kojega smo
ikada imali. Stojeći uspravan ispred nas na starom sanduku,
gologlav i samo u košulji, predstavio nam se.
“Uredu, ja sam vaš novi nadređeni. Karl Ulrich
Mercedes. Kao i vi, i ja sam u govnima do grla. Imam trideset i
pet godina i osamdeset kilograma. Ima li pitanja? Nema.
Nemam ništa drugo za reći vam, osim ovoga: 'vi uprite svom
snagom, i ja ću uprijeti svom snagom i već ćemo nekako ovo
izgurati.
U Lugansku je bio ranjen u trbuh i ostao je bez pola
donje čeljusti. Bio je jedan od svega nekoliko časnika koje smo
poštovali.

81
TENKOVSKA BITKA KOI) LIJGANSKA

Lugansk je bio more plamena kada smo se provezli

njime u tenkovima. Tijela su bila porazbacana po ulicama i
ležala u jarcima pokraj ceste poput hrpa smeća izvmutih iz
kanti. Kolone vojnika, rastrgane odjeće i krvavih, krenule su
prema iluzornoj sigurnosti gorućih kuća i razrušenih hrpa
cigala.
Pucanj. Pa onda još jedan, pa još nekoliko. Granate,
ručne bombe, protutenkovski topovi, zapaljive bombe. Cijela
baražna vatra namijenjena uništenju i smrti.
Unutrašnjost našeg tenka, Tigra od 52 tone, odjekivala
je grubim udarcima metala o metal: vojničkih porcija, čuturica,
limenih šalica, ključeva za matice, drugih alatki, praznih kutija
u kojima su nekada bile ručne bombe. Porta je nagazio na gas,
Tigar je krenuo naprijed i sva je ta željezarija zazveckala i
zaštropotala pod našim nogama.
Mehaničari, prekriveni blatom, krvlju i gorivom,
očajnički su po razorenim ulicama tražili svoje jedinice.
Nekog natporučnika iz pješaštva, koji je izvikivao zapovijedi
nasred ceste, zahvatio je jedan od naših Tigrova i bacio ga na
tlo. Sljedeći ga tenk nije uspio izbjeći. Jedino što je ostalo
vidljivo od njega bile su noge i kožne čizme sa sjajnim
ostrugama.
Nitko nije ništa rekao. Nikome nije bilo stalo. Sto je
predstavljala smrt još jednog čovjeka u odnosu na cijeli pokolj
u Lugansku do kojega je došlo noću 14. ožujka? Više nas nisu
zamarale emocije, naši osjećaji bili su mrtvi.
U blizini se uz gromoglasnu buku srušio neki krov i
obasuo nas je pljusak iskrica. Nastavili smo dalje, u koloni,
sve dok nas nije zaustavio oštar povik Malenoga U samo

82
jednom skoku izišao je iz tenka i potrčao natrag punom
brzinom niz ulicu u plamenu.
“Koji je njemu vrag?” upitao je Heide. “Što on misli,
da smo se malo provozali gradom?”
Radio je ljutito zašuštao. Bio je to poručnik Ohlsen,
koji je postavio otprilike isto pitanje kao i Heide i dodao
odrješitu zapovijed da krenemo dalje i prestanemo zadržavati
cijelu kolonu. Porta je slegnuo ramenima i nagazio na
papučicu gasa. Tenk je krenuo naprijed u istom trenutku kada
se Maleni ponovno pojavio. Ubacio je nešto kroz otvor, a
potom i on uskočio u tenk. Sjedili smo zureći u musavog
beskućnika, ne starijeg od četiri ili pet godina, koji je
nesigurnim pogledom zurio u nas.
“Što bi ovo trebalo značiti?” ljutito je upitao Stari Un.
Maleni je stavio dijete sebi u krilo.
“Sjedio je u jarku posve sam. Nisam mogao ostaviti to
dijete tamo vani da pogine. Već trenutak kasnije našao bi se
zakopan ispod pola tone gorućeg drveta.” Pogledao je svakoga
od nas. “On je moj, shvaćate? I od sada nadalje izvolite svi
dati dio svojih zaliha ... Ti i ja”, obratio se dječaku, “smo sada
zajedno. Dobro?”
“Da, mogu zamisliti kako će bojnik biti oduševljen
kada čuje za ovo”, rekao je Stari Un sarkastično. “Bit će
presretan.”
“Nije me uopće briga za to”, rekao je Maleni, “niti za
njega ni za bilo koga drugoga. Ovaj mali je moj i mi ćemo
ostati zajedno ... Zamislite to, ja otac! Jadan mali nevaljalac,
nasmrt je preplašen. Okreni svoju ružnu gubicu u drugu stranu,
Julius, od nje bi se svatko preplašio.” Okrenuo je d ječaka
licem prema sebi i pokazao prstom prema sebi. “Hej, tovariš!
Toi plemjanik! Ja, Maleni Očenaš!”
Porta se podrugljivo nasmijao.

83
 “Ti veliki glupi vole ... To znači da si ti Bog Otac!” “U
redu, ti mu objasni”, rekao je Maleni svadljivo. “Reci mu da
sam ja njegov otac, hajde!”
Porta je poslušno izgovorio bujicu riječi na tečnom
ruskom. Dječak je stavio prst u usta, očigledno utješen zvukom
svog jezika, ali nesiguran što bi trebao misliti o svemu što se
događalo oko njega. Bio je u nekakvim prnjama, prljavima od
prašine i imao opekotine na bosim stopalima i ružnu brazgotinu
na obrazu. Legionar ga je malo očistio i premotao mu rane, a
Heide mu je dao jabuku, koju je pohlepno pojeo, sa sredinom i
svime. Nismo imali ništa drugo što bismo mu mogli dati, ali u
svakom slučaju bilo je i važnijih problema koji su zahtijevali
našu pozornost.
Granate i zapaljive bombe eksplodirale su posvuda oko
nas, kuće su se rušile poput kula od karata, ispred nas na putu
ležale su goruće krovne grede, a građevinski otpad prekrivao je
prednji dio tenka. Probili smo se iz grada, krećući se polako i
oprezno. Skupina vojnika pojurila je prema nama iz nekakvih
ruševina, i tek kada smo pokosili i posljednjega od njih,
shvatili smo svoju pogrešku: pucali smo na svoje vojnike.
Očito su se bili skrili u izgorjelim kućama i zasigurno su
pomislili da su spašeni kada su ugledali kako im se približavaju
njihovi tenkovi. Na žalost, u tom trenutku bilo je teško
razlikovati kamuflažne uniforme koje su nosili Nijemci od
uniformi kaki boje kakve su nosili Rusi.
Tenkovi su projurili kroz predgrađa punom brzinom.
Skrenuli smo lijevo kroz nešto što je nekada bilo prekrasan vrt.
Umjetno jezerce slomilo se na dva dijela pod težinom tenka.
Okolna polja bila su masa kaki boje. Svima, kretali se oni
pješice, tenkovima, kamionima, motociklima, je bila samo
jedna pomisao na pameti: prevaliti što je veću moguću
udaljenost od gorućeg pakla Luganska.

84
 “Naprijed!” vrištao je bojnikov glas preko radija.
Napredovali smo, bez milosti; kolona od pedeset
tenkova koji su plovili morem kaki boje. Posvuda oko nas čuo
se stacatto automata, tutnjava granata. Bacači plamena zapalili
su i sam zrak, koji je bio natopljen gorivom koje je izlazilo iz
raznih uništenih i napuštenih vozila. Rusko pješaštvo jurcalo je
oko nas u stanju panike, krećući se prvo u jednom smjeru, a
potom u drugom, bacajući se na tlo i kopajući noktima u
očajničkim pokušajima da se ukopaju u zemlju. No naše
topništvo je uvijek bilo korak ispred, izoravajući duboke
brazde u tlu i ukopavajući ljude u njih. Tenkovi su milili
naprijed, drobeći sve i svakoga tko bi im se našao na putu.
A tada, iznenada, tišina. Pucnjava je prestala. Nije više
bilo potrebe pucati. Rusi su bježali pred nama, a mi smo ih
okupljali poput ovaca, gurajući ih naprijed, prema njemačkim
linijama. Osjećaj ludila, čistog užitka, gotovo žudnje za krvlju,
obuhvatio je čak i one najmanje agresivne među nama. Bilo je
to neizbježno i, uistinu, nužno za preživljavanje u ovakvoj
vrsti ratovanja.
A tada, uz grub udarac, naše je veselje bilo razbijeno.
Naš je tenk bio pogođen granatom iz protutenkovskog topa,
lakvom silinom daje na trenutak bio izvan kontrole. Nekim
čudnim čudom, granata nije probila vanjski oklop tenka.
“Bježite odavde!” povikao je Stari Un, pogleda još
uvijek prikovanoga za navigacijsku ploču.
Protutenkovski top je očito bio u neposrednoj blizini i
nekoliko sljedećih sekundi proživjeli smo u agoniji očekujući
još jednu granatu. Nije je bilo. Možda je neka dobra duša u
naše ime izbacila top iz akcije. U svakom slučaju, nastavili
smo dalje naprijed još uvijek netaknuta tenka i krenuli prema
svojim linijama.

85
 Bili smo poslani na novi položaj u predgrađu Novoja-
dra, ali tek što smo stigli onamo, glas poručnika Ohlsena začuo
se preko radija i zapovjedio nam da se okrenemo i krenemo u
drugom smjeru.
“Isuse Kriste”, promrmljao je Porta. “Ovaj rat poneka-
da zna biti vraški dosadan.”
Ponovno smo krenuli dalje, a Maleni je davao sve od
sebe kako bi utješio svog novousvojenog sina, koji je plakao
tako da su nam se slamala srca. Naši Tigrovi pridružili su se
skupini oklopnih vozila koja su bila poslana ispred kako bi
osiguravala jednu pukovniju pješaštva. Mi smo trebali ostati na
mjestu i čekati neprijateljske snage. Hladnoća je bila strašna.
Maleni je svoju jaknu dao dječaku i trčao oko tenka
pokušavajući zadržati toplinu.
Iznenada, kao niotkuda, kiša bombi zapljusnula je
okupljene tenkove. Povici ranjenih udružili su se sa zvukom
eksplozija. Maleni je ispustio krik od kojega se ledila krv u
žilama i bacio se natrag u tenk. Njegovo desno uho je u
potpunosti nestalo. Lice mu je bilo obliveno krvlju.
“Moje uho!” vikao je. “Ti kreteni su mi otkinuli
prokleto uho!”
“JeT boli?” pitao sam ga ne razmišljajući.
Maleni se bijesno okrenuo prema meni.
“A što misliš, ti glupo, prokleto kopile?”
Bilo je to glupo pitanje, naravno. Shvatio sam to.
Ponovno smo se našli u središtu same akcije. Tenkovi
su se kretali naprijed kroz baražnu vatru bombi i granata. Kuće
su gorjele, ljudi su vrištali, buka topova i strojnica ispunila je
ono što je nakratko bila prekrasna tišina.
“Nešto se gadno kuha ovaj puta”, mrmljao je Stari Un.
“Ne sviđa mi se kako ovo izgleda.”

86
 Kada bi Stari Un rekao da mu se ne sviđa kako nešto
izgleda, to je značilo da se događa nešto poprilično loše.
Iskusan vojnik s bojišta kakav je bio, mogao je osjetiti
opasnost u nekoj situaciji puno prije no što bismo mi ostali
uopće shvatili da se nešto dešava.
Poručnik Ohlsen ponovno se javio.
“Kako ti se ovo čini, Beier? Što misliš?”
Stari Un odmahnuo je glavom.
“Nije baš dobro, ako mene pitate. Rusi pripremaju
nekakve trikove ... samo je pitanje kada i što. Prokleti dim je
tako gust poput magle. Ne može se vidjeti dalje od nekoliko
metara ispred sebe.”
“Pa, napregni oči.”
“Hoću.”
Tenkovi su oprezno napredovali. Jedan po jedan prešli
smo maleni drveni most koji je stenjao i pucketao pod našom
težinom. Radio je neprestano šuštao, a ljudi su nervozno
razgovarali o napadu. Te se noći osjećala nesigurnost, a od nje
smo bili na rubu živaca.
Napad tijekom noći je strašna muka za tenkovsku
jedinicu. Ovdje smo još imali i tu nesreću daje cesta na kojoj
smo se nalazili bila uska i krivudava, a s obaju strana bila je
okružena močvarom. Bilo je očito da su Rusi precizno planirali
bombardirati nas u tom trenutku.
Jedan od tenkova izišao je iz kolone i zaglavio se u
močvarnom tlu pokraj ceste. Pokušali smo izvući ga van uz
pomoć užadi, ali utonuo je preduboko u blato i užad je
popustila pod pritiskom. Bojnik Mercedes dotrčao je do nas,
rabeći jezik nedostojan jednoga časnika; zahtijevajući,
zapravo, da mu kažemo kojeg to vraga stvaramo. Bacio se i
sam na posao, pričvrstivši novo uže. Imao je debele rukavice,
poput lučkog radnika. Prije no što smo imali priliku iskušati
novo

87
uže, Rusi su u akciju uključili i svoje teško topništvo. Bojnik
se popeo i uskočio u naš tenk brzinom za koju nisam mislio
daje može razviti čovjek njegove građe. Zatvorili smo bočne
otvore, a tenk je neugodno vibrirao pod udarcima bombi. Rusi
su nas gađali svime što su imali. Ne iznenađujuće, usvojeni sin
Malenoga počeo je vrištati od straha, a jedino kako smo mu
mogli pomoći bilo je da mu se ne pridružimo svi skupa u
zboru. Barcelonin glas dopro je preko radija:
“Stari Un! Vidiš li što?”
“Kakvo glupo pitanje”, zagunđao je Porta. “Apsolutno
ništa”, odgovorio je Stari Un veselo.
“S koje strane ti vragovi napadaju? Cijela četvrta
satnija je izbrisana.”
Nastala je iznenadna neugodna tišina. U panici smo
počeli pucati naslijepo u tamu. Naše vlastito pješaštvo ostalo je
tiho, bez sumnje čekajući da vidi što će se sljedeće dogoditi.
Inicijativa je sada bila na ruskoj strani.
Počelo je ponovno, obnovljenom žestinom. Bilo je kao
da je eruptirao vulkan, izbacujući ne samo stijene i vatru, nego
bombe, metke i granate. Zrak je bio pun zvukova smrti.
Dolazili su prema nama sa svih strana, a mi smo sjedili tihi i
prestravljeni usred svega toga, zarobljeni u čeličnoj kutiji koja
bi mogla eksplodirati i poslati nas u nebesa u svakom trenutku.
Nitko nije pokušavao govoriti. Vjerojatno to nitko nije niti bio
u stanju. Samo smo se stiskali dok je tenk podrhtavao i stenjao
pod napadom. Oči su nam bile širom otvorene, a grla suha i
bolna. Osjećali smo da su nas ostavili same u paklu, odsječene
od ostatka svijeta. Činilo se to samo pitanjem vremena, minuta
ili čak sekundi, kada će projektil pogoditi svoju metu i 1500
litara goriva eksplodirati u jednom jedinom moru plamena.
Znali smo kako će to izgledati. Vidjeli smo kako se to
događalo našim prijateljima i suborcima, i nismo imali

88
nikakvih iluzija o načinu svoje smrti. Za posade tenka bilo je
uobičajeno da završe kao sprženi kosturi: samo desetak posto
nas preživjelo je rat.
Posvuda oko nas bombe su padale i velike količine
zemlje letjele su u zrak. Činilo se da nas je smrt zgrabila za
vratove, kako je naslonila svoja vlažna stopala na naše
kralježnice. Mogli smo se povući, ali to nam nije palo na
pamet. Nismo bili junaci, nismo imali nikakve želje junačiti se.
Željezna disciplina bila je usađena u nas, tijekom godina
postala je našim sastavnim dijelom, i samo nas je ona zadržala
na našim pozicijama usred pakla. To, i strah za vlastite kože.
Nismo se borili za Hitlera, nismo se borili za Domovinu, nego
samo kako bismo ostali živi. Bilo je pitanje vjerojatne smrti od
ruske ruke nasuprot pitanju sigurne smrti pred streljačkim
vodom ako bismo se usudili povući. I ta priča nam je bila
poznata. Znali smo druge posade u drugim tenkovima koje su
se slomile pod pritiskom neizmjernog straha. Nismo krivili
njih, ali jednako brzo su se našli licem u lice sa smrću već u
zoru sljedećeg dana. “Dezertiranje pred neprijateljem.” Uvijek
bi nam bile date sve pojedinosti. Bila je to najbolja metoda za
obeshrabrivanje drugih da slijede njihov primjer.
Novi udar pogodio je tenk. Dječak je iznenada zavri-
štao. Bacio se na pod, ritajući se, stišćući zube, a pjena mu se
pojavila na usnama. Prije no što smo ga uspjeli svladati, udario
je glavom o podnožje automatske puške. Maleni je zgrabio
dijete u naručje dok smo mi ostali zurili, zapanjeni, u taj novi
užas koji se dogodio pokraj nas. Heide je nervozno zagrabio
revolver. Dijete je izvilo leđa, zabacilo glavu, istrgnu- lo se iz
naručja Malenoga i s treskom palo na pod.
“Učinite nešto!” vikao je Maleni mahnito. “Nemojte
samo stajati! Učinite nešto!”

89
 Stari Un nadvio se nad dječaka, a potom polako
odmahnuo glavom.
“Ne možemo ništa učiniti. Mrtav je.”
Puno modrica, izgrebano i krvavo, maleno je tijelo
nepomično ležalo na masnom podu tenka. Izgledalo je poput
hrpice praznih prnja. Maleni je zurio, kao da ne može vjerovati
vlastitim očima. Iznenada se snažno udario stisnutom šakom
posred čela i ispustio očajnički krik. Prije no što se itko od nas
uspio pomaknuti, podigao je dječakovo tijelo i izišao iz tenka,
mašući svojim revolverom i vičući u svim smjerovima.
“Dođite i uzmite ga, vi smrdljiva gomilo svinja!”
Zurili smo u njega kao začarani. Nikada nije
predstavljao oku ugodan prizor, ali sada, s krvavim zavojem
koji mu je vijorio oko čela i mrtvim djetetom privijenim na
grudi, bio je upravo zastrašujući.
“Poludio je”, promrmljao je Porta. “Neće preživjeti niti
dvije sekunde tamo vani.”
“Idem po njega.”
Legionar, brz, tih i siguran izišao je za Malenim iz
tenka. Jednim dobro usmjerenim udarcem oborio gaje s nogu,
pa su Heide i Porta zajedničkim snagama uspjeli odvući
njegovo tijelo natrag na sigurno. Dijete mu je ispalo iz naručja
i ostalo ležati na cesti. Legionar ga je ostavio ondje, niti ne
osvrnuvši se.
Ponovno je nastupilo razdoblje promatranja, osluški-
vanja, čekanja ... Negdje ispred nas, masa slomljenih i krvavih
ljudi pojavila se iz rovova. Bilo je to naše pješaštvo.
Siva zora počela je polako svitati. Vlažna izmaglica
visjela je u zraku, ali barem smo mogli vidjeti što se događa.
Rusi su sa svojih položaja ispaljivali svjetleće rakete; zelene i
bijele. Znali smo što je to značilo: bio je to znak za napad.

90
Maleni je došao k sebi i umišljeno je prijetio da će ubiti sve i
svakoga. Izgledao je kao da njegov čas još nije kucnuo.
Napad je počeo. Val za valom ruskoga pješaštva jurio
je prema našim rovovima. Čuli smo njihove poklike “Hura!”
dok su napadali sa željom da ubiju. Protezali su se dokle je
pogled mogao doprijeti, a naše pješaštvo nije bilo ništa više od
malenih otoka u neprijateljskom oceanu. Napustivši svoje
položaje, odbacujući topove i strojnice, pojurili su spašavajući
gole živote. Nije bilo ništa drugo što su mogli učiniti protiv
takvog napada.
Dan je bio siv i maglovit, nebo prekriveno niskom
naoblakom. Dan kao i mnogi drugi. A ipak, tisućama i
tisućama ljudi na ovom dijelu bojišta to će biti posljednji dan
na zemlji. Nitko se nikada nije usudio izračunati točan broj
gubitaka toga dana. Obje su strane pretrpjele ogromne gubitke,
i obje su strane uništile svoje popise žrtava radije no suočile se
s istinom. Bitka za Lugansk bila je preskupa. U službenom
izvješću je stajalo, jednostavno: “Lokalni napad u sektoru
Lugansk odbilo naše topništvo. Položaji zadržani.”
Mercedesov glas začuo se preko radija:
“Svi Tigrovi u napad svim raspoloživim oružjima.
Krenite prema željezničkom nasipu 400 metara naprijed ...
Sretno!”
Željeznička pruga i nasip bili su kaos prevrnutih
vagona i lokomotiva. Veliki dijelovi pruge bili su iskrivljeni ili
silom istrgnuti, tako da su sada pokazivali prema nebesima
poput optužujućih željeznih prstiju. Signali su se besciljno
njihali, goruće bačve s gorivom stvarale su još veći kaos Tijelo
nekog njemačkog vojnika, pokrenuto bez sumnje silinom
eksplozije, bilo je nabijeno na savinutu šinu i sada se ljuljalo
naprijed-natrag poput vjetrenice.

'М
 S vrha nasipa gledali smo kao s balkona cijeli taj
prizor. Rusko pješaštvo protezalo se sve do obzora, a ta masa
kaki uniformi mjestimično je bila prekinuta protuzrakoplov-
nim baterijama i protutenkovskim topovima koje su vukli
konji.
“Sveti Bože na nebesima”, promrmljao je Stari Un.
“Nisam niti pomišljao da bi ih moglo biti toliko.”
Tigrovi su krenuli u napad. Izdaleka su zasigurno
nalikovali nekakvom čudnom i zastrašujućem stadu
pretpovijesnih čudovišta. No, sada više nije bilo vremena
razmišljati i biti uplašen. Mehanički smo se prepustili svom
zadatku uništenja. Zemlja je podrhtavala ispod nas, teški topovi
grmjeli su i pucali. Bujica za bujicom metaka jurila je prema
masi neprijateljskih vojnika. Na trenutak, veliko je more
oklijevalo. Val je prošao njime, a za njim je uslijedio pravi
plimni val kada su oni najbliži tenkovima počeli bježati natrag.
Mnogi su bili zgnječeni u posvemašnjoj panici. Mnogi drugi su
bili razneseni teškim granatama koje su padale između njih,
dižući uvis velike gejzire zemlje i ljudi.
Unutar tenkova, svi smo bili napola ugušeni. Zrak je
bio vruć i ustajao, pekle su nas oči i grla. Heide je radio poput
manijaka, puneći i ponovno puneći top. Njegove teške rukavice
bile su spržene i oblačić dima izvijao se iz njih. Nekoliko puta
naša se odjeća zapalila i morali smo udarati plamen golim
rukama. Lica su nam bila crna, bili smo okupani znojem. U
normalnim okolnostima smatrali bismo te uvjete
nepodnošljivima, ali sada smo ih jedva primjećivali.
Tenk se njihao i vibrirao, a bijes je bio u nama. Znali
smo to od prije, ali uvijek bi nas to ponovno zapljusnulo kao
posve novo iskustvo. Opasnost je bila zaboravljena, smrt je bila
zaboravljena i sam rat je bio zaboravljen. Znali smo samo

92
da moramo ubijati. Likovi u kaki uniformama više nisu bili
ljudi, više nisu bili vojnici poput nas, nego divlje zvijeri koje
su morale biti ulovljene i uništene. Mi smo bili lovci, lovili
smo i ubijali iz čiste primitivne radosti samoga ubijanja.
Glasno smo se smijali dok smo gazili lovinu pred nama.
Trijumfalno smo vikali kada smo ih vidjeli kako se skrivaju u
svojim rupama i kada smo se okrenuli prema njima i prekinuli
njihovo postojanje.
Radili smo gologlavi i goli do pojasa, odbacivši kape i
košulje. Zubi su nam se presijavali na tamnim, masnim licima.
U očima nam se vidio suludi sjaj. Maleni je zavijao poput
vuka. Ubijali smo i ubijali ponovno, svim oružjima koja smo
imali na raspolaganju, topom, strojnicom i bacačem plamena.
A Rusi su se okomili na nas, poput ranjenih zvijeri, i borili se
očajničkim žarom. Smrtno ranjeni, sve što su imali upotrijebili
su kako bi se borili. Ali njihovi revolveri i njihove puške nisu
imali više učinka od najobičnijih dječjih pucaljki. Čak su i
protutenkovski topovi bili beskorisni korišteni s udaljenosti
manje od stotinu metara. Neki od njih su se doista bacali na nas
u samoubilačkim napadima Molotovlje- vim koktelima i
magnetskim bombama, ali teško je postići da se magnetska
bomba zalijepi za tenk, a Molotovljevi kokteli su obično veću
štetu činili njihovoj strani no našoj.
“Tigrovi, izvlačite se van!” zagrmio je bojnikov glas
preko radija. “Nemamo cijeli dan za čišćenje ove gomile!”
Razbješnjeni, krenuli smo dalje još većom silinom.
Sada su Rusi bježali ispred nas, a naše su granate eksplodirale
između njih, raskidana tijela visjela su u zraku poput lutaka i
pljuštala po našim tenkovima. Šum ventilatora ukazivao je na
to da je ventilacija još uvijek radila, ali usprkos tome, smrad
krvi i znoja i gorućih ljudi bio je dovoljan da
vam se od njega okrene želudac. U jednom trenutku Stari Un
se okrenuo u stranu i povratio. Dio toga završio je na mom
licu. Obrisao sam se nadlanicom i shvatio što se dogodilo tek
mnogo kasnije.
“Posljednja granata”, objavio je Heide, iznenada.
“I samo trideset litara goriva nam je ostalo”, dodao je
Porta.
Negdje u pozadini, iza sveg tog pokolja, bili su tenkovi
s gorivom. Okrenuli smo se natrag i u rekordnom vremenu
obnovili zalihe municije. Nove zapovjedi došle su preko
radija: ruski tenkovi bili su nam s desne strane. Udaljenost
1200 metara. Riješiti ih.
Bila je to cijela formacija T-34. Mogli smo ih vidjeti
nagomilane sa suprotne strane željezničke pruge, i dok smo
ciljali, osjetio sam kako se strah vraća u mene. U trenucima
poput toga pravi je pakao biti zatvoren u tenku.
“Pali!” zapovjedio je Stari Un.
Teški su topovi zagrmjeli. Gotovo u istom tom trenutku
prednji T-34 našli su se u plamenu - ali i na našoj strani gorjele
su velike buktinje. U svega nekoliko minuta bili smo okruženi
gorućim masama čelika. Nekoliko je ljudi uspjelo pobjeći iz
pakla prije no što je municija eksplodirala i raz- nijela i tenk i
one koji su bili u njemu u milijun neprepoznatljivih komadića.
Lagani tenkovi više su stradali: Tigrovi su podnijeli napad, a
ostali su bili gotovo posve izbrisani s lica zemlje.
Nakon jednog sata teških borbi, Rusi su bili poraženi.
Štete na objema stranama bile su stravične.
Neprijatelj je otkrio da proboj na tom dijelu bojišta nije
bio moguć: mi smo otkrili da možemo izdržati i združeni
napad. Otvorili smo otvore na kupolama i pohlepno udisali

94
hladni zrak, gospodari, na trenutak, svega što smo mogli
vidjeti, a što nije bilo više od isprepletene mase izgorenih
tenkova, sprženih tijela i obogaljenih i krvavih ljudskih olupina
koje su još uvijek bile na životu.
Imali smo samo kratak trenutak na raspolaganju u
kojemu smo mogli uživati u svojoj pobjedi. Stari Un je prvi
primijetio kako se tenkovi T-34 ponovno skupljaju na
suprotnoj strani željezničke pruge. Zasigurno ih je bilo više od
stotinu. Njihov je cilj svima nama bio jasan: odsjeći nam put
kojim bismo se mogli povući. Rusi su bili vrhunski u takvoj
taktici, kao što smo znali iz svojih ranijih gorkih iskustava.
Nije bilo vremena razmišljati o situaciji u kojoj smo se
našli. Stari Un je odmah prenio poruku bojniku Mercede- su, a
on je odmah zapovjedio da se povučemo. Bila je to utrka sa
smrću. Okrenuli smo se i počeli bježati, svaki tenk svojom
rutom prema sigurnosti njemačkih linija.
Ispred nas našao se T-34. Nanišanili smo ga ... Paljba!
Tenk je zadrhtao. Plamen je suknuo iz topa. Trenutak kasnije,
kao odgovor, plamen iz T-34 vinuo se prema nebesima i crni
oblak dima pojavio se nakon njega. Potom se začula
eksplozija, koja je uništila i tenk i ljude u njemu.
Još smo se dva tenka riješili na sličan način, ali nismo
mogli zauvijek imati sreće. Krenuli smo naprijed punom
brzinom, prolazeći pokraj pocrnjelih ostataka nekoliko naših
tenkova. U jednom trenutku naišli smo na skupinu njemačkih
vojnika, umrljanih krvlju i šepavih. Obogaljeni i slijepi
pridržavali su jedni druge. Usporili smo kako bismo ih pove/li
i u trenutku kupola i ostale površine tenka bile su krcate Ijudi-
ma. Neizbježno, neki od njih nisu se više mogli držati i pali su
natrag na cestu, ali nismo imali izbora nego ostavili ih ondje.
Nije bilo vremena za žaljenje. Da smo zastajali i sakupljali
svakoga, svi bismo završili svoje živote kao hrpa sprženih
kostiju. Bez obzira na to, čovjek je morao biti jak da nastavi
dalje i ostavi svoje suborce na milost i nemilost neprijatelju.
Ruke su grabile tenk, glasovi su se podizali u očajničkim
krikovima. Porta je instinktivno zakočio i Stari Un se ljutito
okomio na njega.
“Nastavi dalje, ti budalo.”
Na trenutak, Porta je izgledao kao da će se pobuniti.
“Rekao sam, nastavi dalje!” ponovio je Stari Un. “A to
je, moj prijatelju, zapovijed.”
Porta je otvorio usta kako bi nešto rekao ali riječi mu je
prigušio udar nekakvog teškog metalnog predmeta u oplatu
tenka. Cijeli je tenk zadrhtao i zatresao se. Mi u njegovoj
unutrašnjosti popadali smo uokolo poput mase nekoordiniranih
ruku i nogu. Vani, ranjeni vojnici zavrištali su u ago- niji.
“Bombarderi”, prosiktao je Stari Un. “Sada ćeš možda
krenuti dalje.”
Porta je nezainteresirano slegnuo ramenima, ali
pokrenuo je ponovno tenk. Mislim da smo svi odahnuli s
olakšanjem. Porta je bio najbolji vozač u cijeloj pukovniji, i
ako nas je itko mogao sigurno dovesti natrag, onda je to bio on.
Krik od kojega nam se sledila krv u žilama proparao je zrak
kada smo krenuli dalje. Na trenutak je nastupila tišina. Potom
je Legionar slegnuo ramenima.
“Netko je pao pod tenk”, rekao je lakonski.
Nastavili smo se kotrljati stepom, probijajući se kroz
more ruševina, razbacanih cigli, razbijenoga stakla, preko
napuštenih rovova, kroz rupe i kratere od granata. Daleko
ispred nas bili su ostali Tigrovi. Samo je Barcelona bio pokraj
nas, jer je i njegov tenk potonuo pod hordom ranjenih pješaka.

96
 Stari Un neprestano je mrmljao nešto za sebe. Uhvatili
smo riječ “most”, i znali smo što mu se mota po mislima.
Postojao je jedan most kojega smo morali prijeći kako bismo
došli na drugu obalu rijeke. Mnogo toga ovisilo je o tome hoće
li Rusi prvi stići do njega.
Nova se zapreka našla na našem putu: Barcelonin tenk
naletio je na močvarno tlo i uskoro je potpuno utonuo. Dodali
smo mu uže, ali budući da smo mogli vući samo poprijeko, a
ne ravno, nije bilo od velike koristi. Dok smo promatrali, teški
je tenk još više utonuo u blato, a Mercedes nam je, kada smo
ga pozvali radio vezom i obavijestili o nastaloj situaciji,
zapovjedio da ga napustimo i uništimo. Barcelona i njegova
posada smjestili su se kod nas pa smo krenuli dalje, ponovno s
masom tijela koja se držala za svako uporište na vanjskoj
strani tenka.
Naišli smo na rusku bateriju i našli smo se na njoj prije
no što su imali vremena razbježati se. Samo smo krajičkom
oka ugledali prestravljena lica, izobličena od straha, dok smo
se probili dalje, točno preko njih.
Ubrzo nakon toga došao je red na nas da počnemo
drhtati: tenk je počeo ići sve sporije. Porta i Maleni grozničavo
su radili, ali bez ikakva učinka. Udaljenost između nas i
ostatka Tigrova postajala je sve većom.
“Što se to dovraga događa?” ispitivali smo, nervozni i
nerazumni zbog straha pred sudbinom koja nas je vjerojatno
očekivala. “Brže to malo, zaboga!”
“Nisam vražji mađioničar!” urlao je Porta.
Stari Un pozvao je poručnika Ohlsena preko radija: nije
bilo odgovora. Vidjeli smo kako i posljednji od naših tenkova
nestaje iza vrha brda, daleko ispred nas. Činilo se
nevjerojatnim, sada, da ćemo ikada uspjeti stići do mosta ... Л
tada, iznenada, motor se ponovno pokrenuo. Kašljucnuo

9/
je i zastenjao, potpuno ušutio, ponovno proradio. Tenk se
trznuo naprijed. Po tko zna koji put, Porta je uspio izvesti
čudo. Obasuli smo ga ekstravagantnim znakovima zahvalnosti,
a on je samo prezirno pljunuo i promijenio brzinu.
“Mi smo junaci”, rekao je Maleni. “Naša je dužnost
umrijeti junačkom smrću ... Heil Adolf! Koliko sreće imaš što
smo mi bili rođeni baš u to vrijeme. Koliko mi imamo sreće
što smo još živi da se možemo boriti još koji prokleti dan.”
“Za kojeg se vraga uopće borimo?” progunđao je
Barcelona, koji je čučao u kutu kako nam ne bi smetao.
“Ne postavljaj takva glupa pitanja”, savjetovao ga je
Stari Un.
U oblaku prašine, došli smo do mosta. Još je uvijek bio
netaknut, a čuvala ga je desetina ruskog pješaštva. Nismo
čekali da razmijenimo ljubazne pozdrave, doslovno smo se
provezli kroz i preko njih. Dvojica hrabrijih bacila su se na
prednji dio tenka: jedan je ostao bez ruke, a naši su se putnici
pobrinuli za drugoga.
Nakon što smo prešli most, morali smo proći kroz selo
koje je bilo dobro branjeno. Nekako smo uspjeli preživjeti
neprestanu baražnu vatru neprijateljskih protutenkovskih
topova, ali sudeći prema kricima i povicima, mnogi od onih
koje smo vozili gadno su patili. Nikako im nismo mogli
pomoći.
Izišavši iz sela, našli smo se licem u lice s T-34.
Shvatili smo to tek kada je granata eksplodirala na oklopu
prednjeg dijela tenka. Na sreću, nije bila dovoljno snažna da
nam naškodi, ali ostatak naših putnika bio je pometen poput
slam- čica na vjetru. Nanišanio sam ruski tenk. Prije no što
sam stigao opaliti, Porta je skrenuo i krenuo ravno prema
njemu. Dva su se tenka sudarila uz strašan tresak i odbila se
jedan od

98
drugoga. U unutrašnjosti Tigra, popadali smo po podu. Gotovo
sam se onesvijestio udarivši glavom u oštri ugao kutije s
municijom. Lakši ruski tenk bio je u gorem stanju no naš 52- -
tonski tenk. Oštro je zaokrenuo desno, a dva člana njegove
posade, koja su u vrijeme sudara napola virila iz kupole bila su
presječena na dva dijela kada je udarac zatvorio teški poklopac
otvora preko njihovih nogu.
Nakon nekog vremena prestigli smo desetinu
njemačkog pješaštva koja je očito prošla kroz teške borbe
tijekom dana. Svi su bili napola mrtvi od umora, oči su im bile
duboko utonule u očne duplje, lica su im bila siva i izmoždena;
većina njih na sebi je imala prljave krvlju umrljane zavoje,
neki su izgubili ruku, nogu ili oko. Nisu znali gdje se nalaze ni
ruske niti njemačke linije. Dovikivali su nam nešto dok smo
prolazili kraj njih, pozivajući nas da ih primimo na tenk.
Mahali smo im i izvikivali neuvjerljive poruke ohrabrenja, a
kada su vidjeli da se nemamo namjeru zaustaviti, njihove su se
molbe pretvorile u prijetnje i psovke. Neki natporučnik iz
topništva izvukao je svoj revolver i ispalio nekoliko hitaca
prema nama, a jedan se Obenvachtmeister smjestio nasred
ceste s automatom u ruci i povikao prema nama da stanemo.
Nastavili smo dalje ne zastajkujući. Obenvachtmeister je
odbijao popustiti i maknuti se, a rezultat toga je bio neizbježan.
Bijesni krici njegovih suboraca začuli su se iza nas.
Nešto kasnije susreli smo se s ostalim Tigrovima u
šumi nekoliko kilometara južno od Ličnovskoga. Pod velom
tame mehaničari su se bacili na posao na oštećenim tenkovima
Naš je dobio novi motor i novu oplatu, a bila je zami jenjena
ijedna gusjenica. Barcelona je preuzeo jednog Tigra kojega je
ostavio SS. Top nije bio funkcionalan, ali je brzo zamijenjen
suvremenijim oružjem skinutim s tenka koji je bio previše
oštećen da bi ga se isplatilo popravljati.
 Poručnik Ohlsen pridružio se našoj skupini i podijelio
nam cigarete.
“A da nam nešto zasviraš?” rekao je Porti.
“Nešto poput?” upitao je Porta, izvlačeći flautu iz
džepa.
“Nešto veselo. Štogod želiš.”
“Horsta Wessela”, predložio je Profesor.
Svi su počeli klicati.
“Poručnik je rekao nešto veselo”, podsjetio ga je
Porta.
Boca votke krenula je uokolo za cigaretama. Polako,
počeli smo se opuštati nakon užasa koje smo doživjeli toga
dana.
“Zapjevajmo ‘Rođen sam i odrastao u bordelu’”,
predložio je Porta.
Zagrmjeli smo tu pjesmu što smo glasnije mogli,
uživajući u sve većim bezobraštinama stih za stihom. Boca
votke je kružila. Osjećaj mira i sigurnosti nas je polako
obuzeo.
“Kad bi nam samo poslali jedan tenk kurvi”, uzdahnuo
je Maleni.
Neko vrijeme razgovarali smo o toj mogućnosti s
entuzijazmom s kojim smo obično razgovarali o temama
vezanima uz seks. Kao i obično, razgovor je zamro i prekinuo
se u nemirima i tučnjavi. Dosadili smo poručniku Ohlsenu.
Rekao nam je da začepimo gubice, a potom odlutao do mirnije
skupine, a mi smo nastavili sa svojim prepirkama. Netko je
udario Portu po glavi drškom ručne bombe. Maleni je u tišini
dovršio bocu votke dok smo mi ostali imali druga posla. Netko
drugi potom je udario Heidea lopatom, a Profesor je, kao i
obično, završio krvava nosa. Usred svega toga, stigla je
zapovijed: pripremite se za polazak Čuli smo kako
prvi tenkovi kreću između stabala i ugledali duge jezike
plamena koji su izlazili iz njihovih auspuha.
Ponovno smo krenuli u akciju. Napustili smo zaklon
koji nam je pružala šuma i zauzeli svoje mjesto na cesti, kao
dio duge kolone vozila - tenkova, kamiona, oklopnih vozila,
amfibijskih Volkswagena, džipova-koji su se svi kretali prema
istoku prema još nepoznatom odredištu.
Nekoliko kilometara dalje smo ponovno stali. Porta je
pogledao van i viknuo pješačkoj diviziji koja nam se pridružila.
“Hej, budite tako dobri pa nam recite jesmo li na
pravom putu prema ratu! Htjeli bismo se sukobiti s nekim, ako
nismo zakasnili.”
“Saznat ćeš uskoro gdje je pravi put”, začuo se gnjevan
odgovor.
U daljini se čula poznata tutnjava teškog topništva.
Nebo je bilo išarano svjetlima, a u daljini iza stabala obojene
svjetleće rakete osvjetljavale su noć.
Tigrovi su se okupili i strpljivo stajali čekajući
zapovijedi, u obliku duge kolone tenkova koja se protezala
daleko niz cestu. Porta i Maleni napustili su razmjernu
sigurnost unutrašnjosti tenka i izišli van, gdje su se smjestili u
jarku i kockali za ogromne novčane uloge koje niti jedan od
njih nije imao. Nakon nekog vremena pridružili su im se Heide
i Legionar, i igra se uskoro pretvorila u novu priliku za
prepirke.
Negdje previše blizu da bismo bili sigurni, top se
kratko začuo.
“T-34”, rekao je Stari Un smireno.
Stigla je zapovijed da krenemo dalje. Četvorica
kockara zaboravila su na svoje nesuglasice i uskočila natrag u
tenk, Barcelona nam je dao znak da možemo krenuti. Ispred
nas,

101
kiša bijelih i zelenih svjetlećih zrna uzdigla se u tamu. Bio je to
znak za napad.
Polako smo se kretali prema naprijed kroz gusto
raslinje, drobeći grmlje i mladice stabala. Naši topovi pucali su
kratkim salvama. Negdje je eksplodirao T-34 i zasuo nas
usijanim pljuskom čelika. Posvuda oko nas protutenkovski
topovi bili su u akciji. Svaki puta kad bismo začuli hitac,
instinktivno bismo uvukli glave između ramena.
Iznenada je tutnjava i grmljavina topništva prestala, a
umjesto nje začulo se pucanje iz automata i štektanje strojnica.
Iz glasnih povika ohrabrenja koje smo začuli, shvatili smo daje
pješaštvo prešlo u napad.
“Tigrovi, naprijed!”
Povećali smo brzinu. Velike hrpe blata bile su
odbacivane u zrak, a stabla obarana poput slamki. U jednom
smo se trenutku zaustavili kako bismo propustili kolonu
pješaštva, a potom nastavili napredovati u formaciji prema
Rusima koji su bili ispred nas. Groznica potjere ponovno se
osjećala među nama, ali ovoga puta s razlikom: nitko nije bio
siguran jesmo li mi lovci ili lovina. Vladala je posvemašnja
konfuzija.
Došli smo do nekog sela, željezničkog čvorišta, u
kojem su se vodile žestoke borbe. Ravnomjerno štektanje
strojnica; ručne bombe, rakete, bacači plamena; povici na
ruskom i njemačkom; vrisci i povici i stupovi gustog dima.
Skladište municije eksplodiralo je u plamenu. Divovske baklje
koje su zapravo bile goruće kuće osvjetljavale su nam put.
Toplu dobrodošlicu poželjela su nam dva protutenkovska topa,
koja smo oba morali uništiti prije no što smo nastavili dalje.
Uobičajeno smeće nalazilo se po ulicama. Mrtvi vojnici, mrtvi
konji, mrtvi civili. Komadi opreme. Ruski natporučnik
zarobljen ispod prevrnutog vozila koji je vrištao otvorenih

102
usta, zureći pred sebe širom otvorenih očiju, a ne videći ništa.
Mnogi ranjenici, koji nisu mogli otpuzati dovoljno brzo, bili su
zdrobljeni pod našim gusjenicama. Neprestani pljusak gorućeg
drva padao je po svemu, prodirući čak i u unutrašnjost tenka.
Vozili smo kroz taj pakao s rukama zaštit- niČki prekrivajući
lica, ali onima vani bilo je mnogo gore. Vidjeli smo mnoge
vojnike koji su urlali od bola i posrtali ulicama rukama
pritišćući oči.
Na pola put kroz selo naišli smo na borbe prsa o prsa;
morali smo skrenuti i sravniti sa zemljom niz kuća. Zidovi su
se polako rušili pod naletima pedeset i dvije tone. U jednoj od
kuća vidjeli smo krevet s dva mrtva tijela; između njih, još
uvijek živa, nalazila se malena djevojčica. Porta nije stigao
zakočiti na vrijeme kako bije izbjegao. Nitko nije rekao niti
riječi. Lagali smo jedni drugima svojom tišinom. Nitko nije
progovorio iz jednostavnog razloga što nitko nije imao
hrabrosti priznati što je upravo vidio. To nije bio rat, bilo je to
ubojstvo. Bila je to jedna od onih stvari o kojima nikada nismo
razgovarali.
Seljaci su ostali bez svega; uključujući u mnogim
slučajevima i vlastite živote. Neka je starica sjedila u
ruševinama vlastitoga doma, između nekoliko polomljenih
komada drveta koji su nekada bili njezin namještaj. Njezina
duga sijeda kosa bila je spržena, a ruke i noge prekrivene
opekotinama. Pogledom širom otvorenih očiju prestravljeno je
promatrala prolazak tenkova, ali nije se pokušavala skriti od
nas U svakom slučaju, nije se niti imala kamo skriti. Tri civila
ležala su mrtva nasred ceste. Nešto dalje, tijela mrtvog djeteta i
mrtvog vojnika ležala su zajedno, a njihova se krv miješala, još
uvijek topla i crvena.
 Ne znajući zašto, dobili smo zapovijed da se
zaustavimo nasred ulice. U blizini se nalazio trg, kaldrmom
popločeno dvorište sa zdencem u sredini. Na tom zdencu
olakšavao se neki njemački vojnik. Zasigurno je trpio dugo
vremena, jer je ta operacija trajala beskonačno. Sjeli smo
promatrajući ga u tišini, kao daje izvodio neku čudnu
ceremoniju. Zašto je morao zagaditi zalihu pitke vode? U
njegovom djelu nije bilo zlobe. Mokrio je u zdenac zato što je
zdenac bio ondje, zato što je zdenac bio pogodan, zato što nije
razmišljao; a ne iz nekog drugog razloga. Kada je završio,
zatvorio je svoj rasporak i zakoračio natrag s dubokim
uzdahom zadovoljstva, kao daje svijet sada bolje mjesto.
S druge strane zdenca neki se dječak igrao u pijesku, na
prvi pogled ne obraćajući pažnju na rat koji se odvijao oko
njega. Vojnik mu je prišao, rekao nekoliko riječi, pogladio ga
po glavi. Okrenuo se i ugledao tenkove, domahnuo nam
veselo, pripalio cigaretu i naslonio se na zdenac, pušeći. Potom
je ponovno preko ramena pogledao dječaka, izvadio nešto iz
svog džepa i bacio to u pijesak. Dječak je to zgrabio i istog
trenutka strpao u usta. Vojnik se nasmiješio i kimnuo glavom.
U sljedećem trenutku, s izrazom čiste zapanjenosti na licu,
polako se sagnuo i potonuo na tlo. Noge su mu zadrhtale, a
mlaz krvi pojavio mu se na ustima. Dječak je ustao i načinio
nekoliko nesigurnih koraka naprijed, a potom se i on srušio.
Nitko od nas nije niti čuo bombu koja ih je obojicu ubila sve
dok nije pala i eksplodirala. Odbacila je uvis začuđujuće
malenu količinu pijeska, i prašina se uskoro ponovno slegla.
Prizor je bio gotovo isti kao i ranije. Nekoliko kokoši
izišlo je na ulicu i počelo s nadom kljucati u potrazi za hranom
oko dva tijela.

104
 Pod zaštitom tenkova, naše je pješaštvo krenulo
naprijed u novi napad. Iz brojnih rupa, ljudi u smeđim
uniformama iznenada su se pojavili. Porta je provirio iz tenka i
mahnuo im da krenu naprijed.
“Vidimo se u Moskvi, momci!”
Kiša metaka osula se iznad njegove glave i on se brzo
povukao praćen veselim poklicima vojnika.
Napad je krenuo naprijed, povukao se, ponovno krenuo
naprijed, a potom oklijevao pred snažnim ruskim otporom.
Sada se u zabavu uključilo i rusko topništvo. Naše su se
jedinice bacile na tlo, čvrsto na trbuhe, ali svejedno su ih
eksplozije odbacivale uvis i bacale natrag na tlo poput
slomljenih lutaka. Čela naslonjena na gumenu oblogu
navigacijske ploče, promatrao sam cijeli taj bizarni prizor kao
daje film u kinematografu.
“Neprijateljsko protutenkovsko oružje desno”, objavio
je Stari Un iznenada.
Baterija neprijatelja bila je skrivena iza zidova
seoskoga gazdinstva. U društvu ostalih Tigrova krenuli smo
prema njima, podvrgnuvši ih udruženom bombardiranju.
Izdržali su neko vrijeme, nanijevši nam ozbiljnu štetu, ali ubrzo
smo se našli na njima, drobeći topove svojim teškim
tenkovima. Posade su pobjegle, pa smo ih poubijali paljbom iz
strojnica. Tenk poručnika Ohlsena dobio je četiri izravna
pogotka u isto vrijeme, a od eksplozije zatresao se i naš Tigar.
Vidjeli smo kako je jedan od članova posade poletio u zrak u
plamenu. Nismo bili sigurni je li itko preživio. Četiri druga
tenka pretvorila su se u goruće olupine. Od prve je satnije sada
preostalo samo šest tenkova. Cijela četvrta satnija bila je
uništena još prije nekog vremena.
Još jednom, mi smo postali lovinom. Odmaknuli smo
se od područja neposredne opasnosti i pregrupirali, u položaj

10!.
za napad, nekoliko kilometara dalje. Zapovjednik divizije,
general Keller, pojavio se u otvorenom automobilu i brzo
ponovno uspostavio red u kaosu koji je zavladao. Pojačanja su
stigla iz drugih oklopnih jedinica i ponovno smo bili poslani u
bitku.
Atmosfera u tenku bila je zagušljiva. Ventilacijski
sustav prestao je raditi i svi smo bili na rubu gušenja i crvenih
očiju od neprestanih ispuha svaki put kada bismo opalili iz
topa. Heide je nakon nekog vremena bio potpuno omamljen
isparavanjima, pa se srušio na pod ispod naših nogu. Sutnuli
smo ga s puta i ostavili da leži. Nismo imali ni vremena niti
prilike učiniti nešto više za njega.
Uočio sam dugu kolonu poznatih crnih oblika koja nam
je prilazila s lijeve strane, duž ceste s čije su se obje strane
uzdizali jablani, i usprkos vrućini u kojoj sam se nalazio,
naježio sam se po cijelim rukama.
“T-34!”
“Samo nam je to još trebalo”, rekao je Stari Un
ogorčeno.
“Prava zabava”, komentirao je Porta. “Misli li još netko
da je vrijeme da krenemo kući?”
“Tisuću i dvjesto metara”, promrmljao je Stari Un.
“Imaš li ih, Sven? Ako ovo sada zasereš, gotovi smo.”
Bio sam i sam predobro svjestan te činjenice. Imao sam
vodećeg T-34 na nišanu. Slika je bila jasna. Ispalio sam, ni ne
shvativši da sam to učinio.
Začuo se zvuk eksplozije. Ugodan prizor dima i
plamenova. Pao sam natrag zbog trzaja topa, gotovo ne
mogavši povjerovati u svoju sreću.
“Uspio si!” vikao je Porta, pljesnuvši me po leđima.
“Vraški dobro si to izveo!”

106
 Duga kolona tenkova T-34 se zbunjeno zaustavila.
Okrenuli su topove u desno, očigledno ne baš previše sigurni u
to što ih je pogodilo, a niti u mjesto gdje se nalazi neprijatelj.
Vjerojatno su nas zamijenili s baterijom protutenkovskih
topova skrivenom iza jablana.
Ponovno sam nanišanio; ponovno sam opalio; i
projektil je ponovno pogodio svoju metu. I drugi Tigrovi su se
pridružili, neprijatelj je bio u mnogo lošijem položaju, i zrak je
uskoro postao pun oblaka gustog crnog dima, ispresijecanog
crvenim i žutim plamenovima.
“To je to!” viknuo je Maleni iznenada. “Gotovi smo s
razbacivanjem municije!”
Stari Un zapanjeno gaje pogledao.
“O čemu ti to pričaš?”
“Nemamo više municije”, rekao je Maleni veselo.
Potonuo je na pod pokraj onesviještenog Heidea i prezirno ga
šutnuo. “Sada se možeš probuditi, propustio si cijelu zabavu.”
Povukli smo se iz bitke i Stari Un je pozvao opskrbu.
Dok su oni stigli i mi dobili dodatnu zalihu municije, T-34 su
već bili uspješno izbrisani, a ostatak naše desetine kretao je
prema novom zadatku.
Pojavili smo se iz guštare i našli na rubu ravnice koja
se crnila od mase okupljenih tenkova. Bio je to zapanjujući
prizor, prikaz čiste sile. Ondje je bilo najmanje dvije stotine
Tigrova, očito pozvanih iz brojnih pukovnija.
Neki čovjek iz SS-a, Obersturmfiihrer, promatrao nas
je dok smo prolazili i s prezirom pljunuo na mrtvačku glavu
naslikanu na našoj kupoli. Mrtvačka glava bila je znak ка/
njeničkih jedinica. Taj je Obersturmfiihrer pripadao Drugoj
diviziji SS-ovih tenkista, “Das Reich”, vjerojatno jednoj od
najuobraženijih u cijeloj njemačkoj vojsci. Pokazavši mu da

10/
smo jednako tako prosti kao što izgledamo, pokazali smo mu
dva prsta dok smo prolazili.
Naša zapovijed glasila je da nastavimo prema
jugozapadu, u smjeru Sinegorska, gdje je cijela jedna divizija
bila u neprijateljskom okruženju. Uspjeli smo uhvatiti njihove
očajničke pozive u pomoć preko radija.
Stigli smo do njih za sat vremena. U odsustvu
neprijateljskih tenkova, uskoro smo se uspjeli pozabaviti s
neprijateljem, a naše su nas jedinice dočekale poput nekakvih
junaka. Jedini problem je bio taj što se ispostavilo da su to
pripadnici SS-a. I kao što je Porta rekao, da smo to znali, ne
bismo se trudili spasiti ih. Bio je to čest predmet rasprave, koga
smo prezirali više: SS ili Ruse.
Stigla nam je zapovijed da se pregrupiramo i povučemo
iz tog područja dok je još sve bilo u redu. Već za nekoliko
minuta bili smo na putu, ali nismo dugo mogli uživati u miru.
Eskadrila JL2 se pojavila i počela obrušavati prema nama.
Brzo smo se raštrkali po pošumljenom području s obaju strana
ceste, ali kada su bombarderi konačno otišli, nestajući prema
istoku, za sobom su ostavili prizore nezapamćenog pokolja. Da
bi stvar bila još gora, nekoliko divizija ruskih snaga pojavilo se
u daljini.
Bojnik Mercedes pogledao je kartu, a potom se
posavjetovao s poručnikom Gaunom, časnikom iz topništva.
“Mislim da bi bilo najbolje da pobjegnemo što dalje
odavde dok još imamo šanse. Ako se budemo predugo
zadržavali, odsjeći će nas.”
“A što ćemo s ranjenicima?”
Bojnik je podigao svoj dalekozor, promotrio Ruse koji
su sve više napredovali, ponovno kratko pogledao kartu, a
potom odmahnuo glavom i popeo se u svoj tenk.

108
 “Svi oni koji nisu sposobni samostalno hodati morat će
ostati za nama.”
Poručnik Gaun protestirajući je zakoračio naprijed.
“Gospodine, ne možemo ih samo tako ostaviti. Znate
da Rusi ne uzimaju zarobljenike. To znači sigurnu smrt. Mogli
smo ih jednostavno odmah ostaviti ovdje.”
Bojnik mu je uputio kratak pogled.
“Ako se ne izvučemo odavde, za mnogo više nas to će
značiti sigurnu smrt.”
Nestao je u unutrašnjosti tenka i tenk je polako krenuo
naprijed. Na trenutak poručnik je stajao promatrajući ga, a
potom se okrenuo i pogledom obuhvatio mnogobrojne skupine
ranjenika koji su sjedili ili ležali na tlu. Priznajem da su bili iz
SS-a, priznajem da smo ih prezirali, ali svejedno nam ih je bilo
žao. Mnogi su bili u lošem stanju i bilo je očito da neće
izdržati dugo bez stručne pomoći. Nije bilo dovoljno vremena
da bi im se rane pravilno previle. Nekoliko ljudi u rukama je
držalo otrgnute udove koji nisu bili ništa više od nedefiniranih
krvavih masa mesa prekrivenih improviziranim zavojima, koji
su već bili natopljeni krvlju. Tu i tamo virila je oštro
nazubljena slomljena kost, bijelo se presijavajući. Ali u cjelini,
jedinice su bile vesele. Očito im nije još palo na pamet da će
biti prepušteni na milost i nemilost Rusima koji su dolazili. Sa
čežnjom su pričali o miru i tišini bolničke sobe; već su u
glavama imali vizije prekrasnih sestara, hladnih ruku na
njihovim čelima u vrućici, čistim plahtama, mekim pokri
vačima; za njih više neće biti smrdljivih rovova, borbi i užasa.
Sve u svemu, oni koji su izgubili ruku ili nogu, uglavnom su se
radovali. Za njih je to značilo trajno umirovljenje iz noćne
more rovova na prvim linijama bojišta, povratak u Njemačku,

109
njihovim ženama i djeci. Oni od nas koji su čuli bojnika,
sućutno su pogledali poručnika Gauna i nisu mu nimalo
zavidjeli na zadatku kojega je dobio.
Izdate su zapovijedi za polazak. Veliki su tenkovi
krenuli, svaki prekriven s onoliko vojnika koliko se moglo
uhvatiti za njega. Onima koji su ostali za nama trebalo je neko
vrijeme da prihvate istinu. Kada su je prihvatili, reakcija je bila
gora od bilo koje bitke koju sam do tada vidio. Vrisci bijesa i
straha miješali su se s očajničkim pozivima u pomoć.
Preklinjuće ruke s nevjericom su sezale prema onima koji su
bili dovoljno sretni da si pronađu nekakvo mjesto na
tenkovima. Ljudi kojima je krv šikljala iz otvorenih rana
teturali su prema nama, vrišteći od bola i čiste nevjerice u ono
što smo im radili. Neki su puzali, neki su koristili jedni druge
kao štake. Drugi su samo ležali i zurili u nas, očima čiji je
pogled bio staklen i prazan. Tri časnika bacila su se na put
nadolazećeg tenka i bila u istom trenutku zdrobljena. Bio je to
naš posljednji pozdrav s tisućama vlastitih ranjenika. To je bila
sva hvala koju se moglo očekivati u ratu. Heil Hitler i pokušaj
umrijeti kao junak.
Za nas, to je bila utrka s vremenom. S obje strane ruski
su nam se tenkovi približavali u pokušaju da nam presijeku
odstupnicu. Njihove su granate pljuštale po nama. Nebo je bilo
puno svjetlećih metaka, a iznad svega toga, postali smo polako
svjesni brujanja neprijateljskih zrakoplova.
Obrušili su se na nas iz oblaka. Jedva smo ih stigli
primijetiti prije no što se cijeli tenk uzdigao uvis, kao uz
pomoć nekog nevidljivog dizala, temeljito protresao, a potom
ponovno pao dolje takvom silinom da su nam se protresle sve
kosti u tijelima.
Jedan od neprijateljskih bombardera pronašao je svoju
metu: bomba je eksplodirala točno ispod naše kupole. Bilo je

110
pravo čudo što i sam tenk nije eksplodirao. Bili smo odbačeni
do stropa, natrag na pod, jedan preko drugoga. Žice i cijevi bile
su iščupane, top je bio iskinut iz svoga ležišta, komadići stakla
pozabijali su se u naše meso. Svijet je postao masa bombi,
zemlje, čelika, kamenja koji su svi zajedno plesali nekakav
čudan ples po zraku.
Jaboi su se vratili iz drugog smjera. Za ljude koji su bili
vani to je zasigurno bio pravi pokolj. I unutra je bilo kao u
paklu. Zarobljeni u potpuno mračnoj rupi, nismo mogli vidjeti,
nismo mogli disati, naše su oči i grla gorjeli od ispara- vanja
koja su se omatala oko nas. Imali smo gotovo nesavladivu
potrebu baciti se u more bombi i izravno se suočiti sa smrću
radije no sjediti i čekati je u mraku, očekujući svakog trenutka
da ćemo biti razneseni u milijun komadića.
Ali kada je, naposljetku, sve bilo gotovo, nitko od nas
nije se pomaknuo niti progovorio. Iznenadna tišina bila je
čudna i neugodna. Činilo nam se nemogućim da smo još uvijek
živi. Dugo smo vremena bili previše uplašeni da bismo se
mogli pomaknuti, previše uplašeni da bismo se usudili
pogledati užase koji su čekali vani.
Izvirili smo polako, gotovo neodlučno, na svježi zrak.
Od onih koji su se držali za tenkove s vanjske strane, jedva ih
je nekoliko preživjelo. I velik broj samih tenkova bio je
pretvoren u zadimljene hrpe otpada. Iz onih koji su ostali
čitavi, izmučeni, neprepoznatljivi likovi su se s naporom
izvlačili van. Ugledali smo čovjeka koji se izvlačio iz
samljevene hrpe čelika, kojemu je krv šikljala iz rane na vratu.
Vidjeli smo drugoga kojemu je izgorjelo pola lica, a spaljeno
je meso visjelo s njega u trakama. Malenom je desna ruka bila
otvorena, Porta je na čelu imao rupu veličine šake. Ruski
bombarderi dobro su obavili svoj posao. Bio je to posvemašnji
masakr.

111
 Barcelona je doteturao do nas, a slijedio gaje ostatak
njegove posade. Pogledao je naš tenk, a potom nas, kao da ne
može vjerovati da smo živi izišli iz njega. Okrenuli smo se i
slijedili njegov pogled, po prvi puta ugledavši našeg Tigra i
shvativši njegovu nevjericu. Top je bio potpuno otrgnut;
gusjenice su bile izvijene poput tobogana, oplata je bila svijena
prema unutra; većina kotača je nedostajala, rezervoari za
gorivo su bili stisnuti, vozilo kao cjelina jednostavno više nije
postojalo.
Stajali smo i zurili u tenk nekoliko minuta, sve dok
naposljetku Porta nije odmahnuo glavom i obrisao krv iz očiju.
“Bože, to je bio tenk i pol”, rekao je tužno.

112
 6 .

Torgau. Nazvan zatvorom, a zapravo pakao. Hladan

sivi pakao, prepun sadističkih manijaka s bičevima i visokim
čizmama, s nesretnim zatvorenicima svedenima na razinu krda
stoke, a prema kojima su se ponašali još gore nego prema
stoci.
Iz Torgaua bilo je samo dva izlaza: jedan je vodio pred
streljački vod, a drugi u kažnjeničku bojnu i na ruski front.
Devedeset posto zatvorenika izišlo je van na prvi način. Možda
su, kad se bolje razmisli, oni bili ti koji su imali sreće.

ZATVOR TORGAU

Oni iz pukovnije koji su preživjeli bili su poslani natrag

u Njemačku. Možda su mislili da smo zaslužili odmor.
Naša satnija bila je postavljena na stražarsku dužnost u
vojnom zatvoru u Torgauu. Bilo je to stravično mjesto, u
kojem je sve bilo sivo: goli kameni zidovi su bili sivi, glavna
vrata su bila siva, uniforme su bile sive, rešetke na prozorima
su bile sive. I samo nebo, kada smo imali dovoljno sreće da ga
uspijemo pogledati, je bilo sivo.
Velika dvostruka vrata otvorila su se kako bi propustila
još jednog zatvorenika, kojega su u lisičinama vodila dvojica
stražara. Nervozno je poskočio kada su se vrata s troskom
zatvorila iza njega. Na trenutak su mu se usta izvila, a lice i/
obličilo, pa smo pomislili da će povikati na glas. Ali samo je

i ta
nešto promrmljao za sebe, a mi smo uspjeli čuti samo riječi
“živuća smrt”.
“Jezik za zube!” povikao je Feldwebel. “Na ovom
mjestu, govorit ćeš tek kada ti se netko obrati a ne prije toga ...
A u pravilu, jedini put kada se netko potrudi obratiti ti se jest
kako bi te pitao želiš li povez oko očiju.”
Feldwebel Schmidt samozadovoljno se zasmijuljio.
Uvijek se smijao. Njegovi kolege čuvari nazivali su ga “Saljiv-
čina”. Moglo ga se smatrati veselim, za šalu raspoloženim
momkom, samo stoje njegov smisao za humor na žalost
djelovao samo na račun drugih ljudi. Po tom pitanju baš i nije
bio normalan. Njegova želja da se neprestano ismijava na
račun drugih ljudi postala je prava opsesija. Ali opet, nije bio
tako neobičan, niti jedan od čuvara koji su radili u Hitlerovim
zatvorima nikako nije, uz bilo kakve napore mašte, mogao biti
opisan kao “normalan”.
Feldwebel Schmidt pritisnuo je zvonce koje je
odjeknulo daleko u dubini zatvora, u sobi označenoj riječju
“Recepcija”, koja je bila područje Flauptfeldwebela Dorna.
Zatvorenik je bio odveden.
Hauptfeldwebel je svoj život provodio u pažljivo po-
složenoj zbrci papira i dokumenata. Metalni ormari za
kartoteku ispunjavali su sva četiri zida njegova ureda. Žičani
plad- njevi puni papira stajali su ispred njega na radnom stolu.
Dosjei s natpisima “Za potpisivanje”, “Hitno”, “U postupku”,
“Glavni prioriteti” i tako dalje bili su razbacani uokolo tako da
su ih svi mogli vidjeti, objavljujući svijetu da je Haupt-
feldwebel Dom bio čovjek zatrpan zatvorskim poslovima. Na
stolu je bila i cijela gomila olovaka, naliv-pera, žigova, bočica
tinte, ravnala i drugih uredskih potrepština. A iza svega toga
sjedio je Hauptfeldwebel Dom, namjerno obavljajući

114
što je manje posla moguće. U trećoj ladici njegova radnog
stola, skrivena ispod hrpe novina “Volkischer Beobachter”,
koju nikome ne bi palo na pamet čitati, nalazila se tamnoze-
lena boca s oznakom “ljepilo”. Zapravo je to bio konjak, koji bi
se uvijek pokazao dobrim okrepljujućim sredstvom ako bi se
Dom ikada našao stjeran u kut i morao podići olovku i potpisati
nekoliko pisama.
Vrata ureda otvorila su se kako bi kroz njih ušli
Schmidt i njegov kolega čuvar i zatvorenik s lisičinama na
rukama.
“Heil Hitler!” zagrmio je Schmidt.
Dom gaje namjerno ignorirao. Sjedio je pogrbljen za
svojim stolom, na prvi pogled zadubljen u sadržaj spisa kojega
je proučavao. U unutrašnjosti omota, nakucana na nekoliko
listova službenih papira označenih riječju “gekados4” bila je
pornografska priča.
Feldwebel Schmidt pročistio je grlo, pun poštovanja,
kako bi svrnuo njegovu pozornost na svoje prisustvo.
“Tišina!” obrecnuo se Dom. “Vidiš da imam posla.”
Sljedećih nekoliko trenutaka čulo se samo teško disanje
i važno šuškanje po tajnim dokumentima. Naposljetku je Dorn
zatvorio dosje, stavio ga u ladicu u kojoj je bila boca ljepila
ispod “Volkischer Beobachtera”, i dostojanstveno se okrenuo
kako bi promotrio zatvorenika. Bez riječi pružio je ruku
Schmidtu. Schmidt mu je bez riječi dodao zatvoreni kove
dokumente. Dom ih je kratko pogledao i rekao “lim!" glasom
koji je odisao prezirom i samodopadnošću. Nonšalantno ih je
odbacio u jednu od svojih žičanih košar a, ustao, zastao na
trenutak kako bi ostavio bolji dojam, a potom polako obišao
k t l i t i d t ik
4
Strogo pov.

11?
»
 “I?” upitao je.
Zatvorenik se ukočio.
“Poručnik Heinz Berner, 76. topnička”, rekao je.
“I?” upitao je Dom ponovno. “Smije li se znati što te
dovodi u Torgau? Ili je to možda vrlo gekados?”
Pomčnik Berner spustio je pogled prema podu.
“Osuđen na smrt zbog ubojstva ... gospodine.”
“Časnik koji se pretvorio u ubojicu?” Dorn je podigao
svoje tanke obrve. “Jedan časnik njemačke vojske? To mi se
čini gotovo nevjerojatnim ... Tko je, ako ne tražim previše, bio
nesretna žrtva?”
“Moja zaručnica.”
“Tvoja zaručnica?” Dom je zabacio glavu i zanjištao
poput konja pred vrećom zobi. “To je dobro! Sviđa mi se! Ovo
je najbolja stvar koju sam čuo u posljednje vrijeme! Pa, dobro,
pomčniče Heinz Berner: uskoro ćeš je ponovno sresti.
Nemamo mjesta za takve ljude kao što si ti u njemačkoj
vojsci.”
Pomčnik Berner bio je odveden na treći kat i zatvoren u
ćeliji veličine tri sa metar i pol. Osjećao se kao u limenki
sardina. U svakom trenutku netko će okrenuti ključić i odvr-
nuti poklopac, a taj će trenutak značiti smrt pomčnika Ber-
nera.
Potonuo je na drveni stolac, stavio glavu u dlanove i
sjedio nepomično gotovo pola sata. Činilo mu se daje njegov
život gotov, gotovo prije no što je zapravo i počeo. Većina
njegovih prijatelja okrenula se protiv njega; za njih, on je već
bio mrtav. U svakom trenutku mogao je očekivati da će čuti
čovjeka s ključem i znat će da su došli po njega, da streljački
vod čeka negdje vani u dvorištu.
Činilo se nemogućim daje prošlo tako malo vremena
otkada je izišao iz vojne škole u Potsdamu ovjenčan slavom,

116
promoviran u poručnika, poslan kući na dopust, kada su ga na
postaji dočekali njegovi ponosni roditelji i odana Else. Čak i
sada, kad bi razmišljao o tome, bilo mu je teško sjetiti se kako
se sve to točno dogodilo, u kojem je trenutku sve počelo ići po
zlu. Mislio je, možda, da se prvi zametak budućeg problema
pojavio onoga dana kada je izveo Else na večeru. Poljubio ju je
u prednjem dijelu restorana. Čeznutljivim poljupcem prilikom
kojega je vrškom jezika istraživao njezina usta. O takvom je
poljupcu čitao u onoj knjizi koju je napisao - tko lije ono bio?
Neki Amerikanac. Miiller? Mil- ler? Da, tako je. Непгу Miller.
Knjiga je bila zaplijenjena i razmetljivo spaljena nakon što ju je
pročitalo pola kampa. Else je na poljubac reagirala poput
razbješnjene djevice. Kad je malo bolje razmislio, ona
vjerojatno i jest bila djevica, a zasigurno je bila i bijesna. Dva
je dana odbijala razgovarati s njim, a tada je nastavila svoju
vezu s njim pod strogim uvjetima da je ne dotakne niti prstom,
a kamoli jezikom. Else je bila pripadnica BDM-a5. A prema
njihovoj doktrini, niti jedan časnik nije smio zahtijevati “takve
stvari” od jedne od njihovih djevojaka. Krepost sve do braka.
Žudnja nije smjela postojati. A ako nekom nesrećom, nekim
čudom prirode, i podigne svoju strašnu glavu, tada bi morala
biti snažno iskorijenjena sve dok par ne bi bio sretno vjenčan.
Je li i Fiihrer, pitali su, hodao uokolo i tjerao djevojke na
neprilično ponašanje? Očito nije. To je bilo nezamislivo.
Heinz je dao sve od sebe kako bi zatro svoju nakaznu
želju da posjeduje Else. Naposljetku, dugovao je to Fiihreru.
Na nesreću, njegova se želja nije mogla ugasiti.
“Jedan časnik njemačke vojske ne bi se smio ponašati
na takav način”, rekla mu je Else.
“Na kakav način?”

Bunn Deutscher Madel - Savez njemačke ženske mladeži

 “Znaš ti dobro na kakav, Heinz.”
“A kako bi se onda trebao ponašati?”
“Trebao bi čekati dok se ne oženi.”
Heinz je to prihvatio, budući da nije imao nikakva
izbora, iako, koliko se on mogao sjetiti, nikada nisu postavljali
nikakva određena pravila o tome dok je bio u vojnoj školi u
Potsdamu.
“Pa oženimo se onda”, predložio je. “Od tog trenutka
pripadat ćemo jedno drugome i fizički, pa se možeš smatrati
mojom suprugom. To će biti u redu?”
Else se bacila na njega i nekoliko su se trenutaka ljubili
svim zabranjenim žarom opisanim u knjizi Непгуја Mil- lera.
A tada, iznenada, odgurnula gaje od sebe zureći u njega s
odvratnošću u očima, kao daje on nekakvo strašno čudovište.
“Dakle? Je li to jedini razlog zbog kojega se želiš
oženiti mnome? Zato što želiš u krevet sa mnom? Kako
odvratno! Takve stvari smatram vrijednim prezira. Upravo sam
prijavila jednu od svojih najboljih prijateljica jer je imala
spolne odnose s muškarcem.”
Trebalo mu je nekoliko sljedećih sati kako bije uvjerio
da ga je krivo shvatila. Kada je uspio, bilo je to gotovo i istina:
žudnja je, barem na trenutak, bila potisnuta.
A tada, sljedećeg dana - kako se to dogodilo? Kako se
to moglo dogoditi? Bili su tako sretni zajedno. Ti gadovi iz
Kripa, odbili su povjerovati da se on doista nije mogao sjetiti.
Pretukli su ga i zaprijetili mu “malenim izletom” koji će mu,
uvjeravali su ga, mu brzo povratiti pamćenje. Nije shvaćao na
što misle, ali shvatio je da se radi o nečemu neugodnome.
Glavni istražitelj gaje udario nekoliko puta u lice i optužio ga
daje ubio još neke ljude osim Else.

118
 “Pričaj nam o tome”, rekao je. “Imaj povjerenja u nas i
mi ćemo za tebe učiniti sve što budemo mogli. Namjestit ćemo
da saslušanje bude ovdje u Hamburgu, a ne u Berlinu. Bolje
ćeš proći u Hamburgu. Ovdje pošteno postupamo s ljudima.”
Bacali su ga po sobi i šutali u trbuh, sve dok na kraju
nije počeo povraćati krv. Mislio je da su ludi. Natjerali su ga
da poliže ono stoje povratio, i nekoliko drugih stvari koje bi
radije zaboravio. Naposljetku, strpali su ga u preventivni
pritvor, gdje se nova skupina čuvara pozabavila njime. Slomili
su mu dva prsta, po jedan na svakoj ruci, odabravši srednji prst
zato što je taj najviše bolio, i zato što ga se moglo uspješno
slomiti na tri mjesta. Liječnik koji gaje nakon toga pregledao,
smatrao je sve to strašno zabavnim.
“Pokliznuo si se na podu, ha? Zapanjujuće kolikom se
broju ljudi to nedavno dogodilo. Neprestano im govorim da ga
ne lašte toliko. Jednoga dana mogla bi se dogoditi i nekakva
ozbiljna nesreća.”
I tako sada se našao ovdje, u Torgauu ... Torgauu! Moj
Bože, je li to doista istina? Je li doista baš u Torgauu? Tor-
gau, to ime koje je bilo sinonimom za pakao, za mučenje, za
smrt ...
Još jednom, poručnik je pokrio lice dlanovima; ovoga
puta zajecao je poput djeteta. Nije želio umrijeti, čak niti smrću
časnika, a molio se Bogu da mu omoguće barem to - ali nije
bio spreman za smrt, bio je premlad. Samo dvadeset godina, i
pun domoljubnog žara. Zašto su ga morali ubiti? Htio se boriti,
za Domovinu, za Fiihrera, za samu slavu i čast borbe. Bilo bi
idiotski ubiti tako smjeloga časnika. Što je mogao učiniti?
Pisati Generaloberstu Halderu? Da. Haldcr ćc mu pomoći.
Sigurno. Bila je njegova dužnost pisati mu. Dugo vao je to ne
samo sebi, nego i Njemačkoj.
 Poručnik je skočio i potrčao do vrata svoje ćelije.
Zgrabio je rešetke i povikao iz svega glasa.
“Želim napisati pismo! Želim napisati pismo!”
Vani, u hodniku, netko je lupio po njegovim vratima.
“Prestani s tom vražjom bukom tamo unutra!”
Poručnik je odustao. Utonuo je u svojevrsnoj izmaglici
na svoj drveni stolac. Dugo vremena vladala je tišina.
Povremeno bi začuo korake na hodniku, zveckanje ključeva.
Bio je to zvuk koji gaje dovodio do ruba panike. Svaki puta
zamišljao bi da dolaze po njega.
Grubijani iz Kripa ponašali su se prema njemu kao
prema nekakvom seksualnom manijaku. Vojni sud izrazio je
žaljenje što može samo jednom umrijeti i što ga ne mogu ubiti
deset puta. A čak niti tada nije se mogao posve jasno sjetiti
kako se sve to dogodilo. Volio je Else. Nije joj htio nauditi.
Bio je pijan, toliko je znao. Previše pijan da bi se
mogao u potpunosti kontrolirati; ali ne toliko pijan da nije znao
što radi. I strgnuo je svoju odjeću, i to je znao. Else je vrištala i
odupirala se, ali je nitko nije čuo. Ili ako jesu, nisu se obazirali
na to. Za sve je bio kriv rat. Čovjek bi se naviknuo na nasilje i
prihvaćao ga kao normalan dio života. Na kraju ono na čovjeka
više nije imalo nikakva utjecaja i on bi ga prestao primjećivati.
Else gaje snažno šutnula u donji dio trbuha. To gaje
zaboljelo, ali samo se nasmijao i još čvršće je stisnuo za
zapešća.
“Pusti me! Pusti me!”
Ali nije. Ne, definitivno nije. Mogao se sjetiti kako ju
je držao. Borila se poput poremećene zvijeri. Nazivala ga je
svinjom, grubijanom i Židovom, što su bile tri najgore uvrede
koje je znala. Udarila gaje po licu, a neka vaza pala je s

120
kamina i razbila se, svega toga se sjećao. Također mu se činilo
da se sjeća preranog kraja nekog komada dresdenskog
porculana, omamentiranog zrcala i nekoliko drugih vrijednih
sitnica.
Sjećao se svega toga, ali ono čega se nije mogao sjetiti
bile su stvari koje su uslijedile. Nije se, primjerice, mogao
sjetiti kako je iščupao Elsinu kosu, niti kako ju je držao za
meso sve dok nije prokrvarila; niti kako ju je bacio na tlo, niti
kako je dva puta pucao iz neposredne blizine u portret Kaisera.
Nije se sjećao niti kako je zario zube u Elsin vrat, niti kako je
lizao krv, njezinu pomiješanu sa svojom; niti toplog slankastog
okusa krvi, niti čudnog zveckanja u Elsinom raskidanom vratu,
niti iznenadne podatnosti njezina do tada nepopustljiva tijela.
Niti čega od toga nije se sjećao.
Kada je došao k sebi, zgrabio je djevojku u naručje i
sjedio ljuljajući se lijevo-desno, plačući nad njom, dok joj se
glava njihala naprijed-natrag kao daje lutka. Činilo mu se da je
sve oko njega puno razbijenog stakla i zgrušane krvi, i bio je
uplašen i pitao se što se dogodilo. Pozvao je Else da mu
pomogne, ali nije ništa odgovorila. Polako je shvatio da je
mrtva.
“Poigravaš se sa mnom!” povikao je, i protresao
njezino tijelo. “Pretvaraš se! Ne možeš biti mrtva! Nisi mrtva!”
Ali bila je. I on je istrčao iz sobe, napola gol i prekriven
krvlju, i slijepo trčao ulicama sve dok ga nisu pokupili.
Koraci u teškim čizmama na hodniku. Poručnik je
sjedio ukočen i hladan, a znoj mu se slijevao niz čelo. Je Ii to
bilo to? Dolaze li po njega?
Netko je opsovao. Još koraka. Tišina.
Poručnik je otrčao do vrata i pokušao vidjeti što se do
gađa vani. Stavio je prst na zvonce. Hoće li se protiviti ako
pozvoni? Samo da vidi što se događa? Zasigurno čovjek
osuđen na smrt ima pravo znati što se događa? Ali, je li doista
htio znati? Oklijevao je, a prst mu je drhtao. Ako pozvoni, tko
će doći? Jedan od stražara. Desetnik ili neka druga manje
važna osoba. Nije li on poručnik u topničkoj pukovniji, a
prema tome i iznad druženja s takvim ljudima?
Čuo je zvuk nečega teškog što je bilo vučeno pokraj
njegovih vrata. Tijelo? Možda su došli po nekog drugog
jadnika da ga odvedu na posljednje putovanje, pa se ovaj
onesvijestio od straha? Hoće li se i on onesvijestiti kada dođu
po njega? Zamišljao ih je s puškama i čeličnim šljemovima i
znao je posve sigurno da im se neće moći hrabro suprotstaviti.
Morat će ga odvući, kao što su vukli i ovoga ...
Još koraka. Poručnik Heinz Bemer dršćući se stisnuo uz
zid i dozivao majku. Srce mu je gotovo prestalo tući kada su se
koraci zaustavili. Ključ se okrenuo u bravi. To je bilo to,
konačno. To je bio taj osjećaj. Došli su po njega ...
Krupni Obergefreiter stajao je na vratima. Na sebi je
imao crnu uniformu tenkovske pukovnije s mrtvačkom
glavom. Sažalno je promatrao poručnika trenutak ili dva, a
potom slegnuo ramenima i zatvorio vrata za sobom.
“Stvari baš i ne stoje najbolje, ha? Nije baš prekrasno
biti časnikom u ovakvim vremenima? Ja osobno bih radije bio
obični vojnik i imao svoju slobodu nego poručnik koji sjedi
zaključan u zatvorskoj ćeliji.”
Mladi Heinz Bemer zapanjeno je promatrao kako je
Obergefreiter ležerno sjeo na drvenu klupu koja je služila kao
krevet i pokazao mkom zatvoreniku da i on učini isto.
Razgovor između časnika i običnog vojnika? Nezamislivo.
Gdje je bilo poštovanje koje se moralo iskazati prema njegovoj
uniformi? Poštovanje o kojemu je učio u vojnoj školi u
Potsdamu? Zurio je u sebe, kao da je htio provjeriti ima li

122
doista na sebi uniformu topničkog poručnika. A taj veliki vol
Obergefreiter se tako nonšalantno ponašao pred njim ... Po prvi
put u svom životu, Heinz Bemer počeo je sumnjati u istinitost
svega onoga što je naučio.
“Slušaj me, momče”, rekao je Obergefreiter, okrećući
glavu i pljunuvši na pod ćelije.
Momče! A on je poručnik! Upravo je namjeravao
prigovoriti tom čovjeku, ali na vrijeme se sjetio svog
nezavidnog položaja i zatvorio usta. Srušio se na klupu, a sva
mu je snaga nestala. Obergefreiter je još uvijek pričao. Bemer
nije imao pojma o čemu. Tupo je zurio ispred sebe i polako,
vrlo polako, shvatio je da se svega nekoliko desetaka
centimetara od njega nalazi Obergefreiterov revolver. Samo je
stajao ondje, u svojoj futroli. Stajao je ondje neprimijećen.
Čekao da ga netko zgrabi i upotrijebi. A da ne spominjemo
svežanj ključeva okačen o njegov pojas ... Vizije slobode
pojavile su se pred očima Heinza Bemera i gotovo ga
zaslijepile svojim intenzitetom. Obergefreiter je bio kmpan
čovjek. Pravi div od čovjeka. Takvi ljudi, bilo je to dobro
poznato, uvijek su sporo reagirali. Bio je spor fizički, a možda
čak i mentalno. Jedan dobro usmjeren udarac u glavu drškom
revolvera i to će biti kraj ovoga Obergefreitera. A nikome to
sigurno neće predstavljati nekakav značajan gubitak. Dah
Heinza Bernera ulazio je i izlazio iz njega kratkim uzbuđenim
udisajima. Obergefreiter je nastavio govoriti.
“Stvar je u tome, momče, što negdje jednostavno moraš
pronaći hrabrost. Ako se uspaničiš, samo ćeš si još otežali
stvar. Hoću reći, jednom kada te izvedu van, sve je gotovo
prije no što shvatiš gdje si. Nema nereda, nema čekanja, nema
boli, ništa takvoga ... Pazi, ako uspostaviš dobre odnose s
liječnikom, možda će ga se moći nagovoriti da ti da nekakvu
sitnicu prije toga svega. Da te umiri, da se tako izrazim To ie
učinio jučer onom bojniku na kojega je došao red. Gotovo
uvijek možeš dobiti te dodatne stvari ako se pozabaviš time na
pravi način. Primjerice, ako trebaš nešto određeno, samo reci
meni i ja ću vidjeti što mogu učiniti za tebe - samo nikome niti
riječi, pazi.”
Okrenuo se i ponovno pljunuo na pod. U tom trenutku,
Heinz Berner je zgrabio revolver i skočio na noge, uperivši
oružje prema stražaru.
“Ruke uvis!”
Maleni je vrlo polako podigao svoje ogromno tijelo s
klupe. Zurio je u poručnika, širom otvorenih usta. Jednom
rukom posegnuo je prema svom revolveru i otkrio da je futrola
prazna. Poručnik je nervozno pucnuo prstima.
“Ključeve”, zatražio je.
Maleni je odmahnuo glavom, poprilično tužno. Skinuo
je s pojasa svežanj ključeva i pružio mu ih. U istom trenutku,
brzim i okretnim pokretom koji je izravno proturječio svim
poručnikovim pretpostavkama, spustio je desnu ruku silovitom
snagom. Maleni nikada nije nikoga morao dva puta udariti.
Neiskusni topnički časnik pao je na pod, a Maleni se nagnuo
nad nepokretno tijelo i podigao svoj revolver.
“Glupi kretenu”, rekao je bez žaljenja.
Zalupio je vratima ćelije za sobom i glasno otišao
hodnikom. Sastavši se s Portom stajao je neko vrijeme
promatrajući skupinu zatvorenika u potrganim sivim
uniformama kako su prali svoje limene posude za jelo u
hladnoj vodi.
“839 me upravo pokušao napasti”, primijetio je Maleni
dosađujući se. “Nije se baš proslavio.”
“M-hm”, progunđao je Porta, a potom pokazao palcem
preko ramena. “Hoćemo baciti koju partiju karata?”
Otišli su zajedno do toaleta, jedinog mjesta gdje su
mogli s razmjernom sigurnošću očekivati da će imati svoju

124
privatnost, zahvaljujući zrcalu koje je bilo smješteno pod
određenim kutom u odnosu na vrata, što im je omogućavalo da
na vrijeme vide tko se približava. Porta je izvukao špil karata
sa svijenim uglovima i dvije cigarete skraćene na veličinu koja
se mogla zgodno držati u ustima ako naiđe tko od nadređenih
časnika. Oberstleutnant Vogel, zapovjednik zatvora, još je
davno odlučio da će se pušenje naći na dugom popisu “strogo
zabranjenih” aktivnosti. Bilo koji vojnik koji bude uhvaćen
pušeći bit će oštro kažnjen. Vogel nije samo uživao u
dodjeljivanju strogih kazni, nego je imao i unutrašnju potrebu
da to čini, a to je bila jedna od metoda kojima si je osigurao
neprestanu zalihu onih koji su prekršili propise.
Partija karata trajala je neprekinuto možda dvadeset
minuta, a žurno je završila tek dolaskom zatvorskog kapelana,
von Gerdesheima.
“Mir s vama.”
Prijateljski je kimnuo Malenom i Porti. Sada nije bilo
traga ni kartama niti cigaretama. Maleni je pognuo glavu, kao
pobožno. Zapravo je mrzio svećenike.
“I s vama, oče. Nadam se da se svijet lijepo ponaša
prema vama.”
Kapelan se namrštio, očito sumnjajući u iznenadnu i
novo pronađenu pobožnost Malenoga. Maleni se nasmiješio i
sklopio ruke poput svećenika. Kapelan je pročistio grlo.
“Reci mi, sine. Vjeruješ li - ti - u Boga?”
Maleni je širom otvorio oči i dao sve od sebe da iskaže
šokiranu indignaciju koju bi takvo pitanje moralo i/.a/.vati.
“Nadam se da vjerujem, oče!”
“Priznajem da mije ugodno iznenađenje naići na vjer
nika među vojnicima - posebice u ovakvoj pukovniji kakva je
vaša. To je, da se blago izrazim, neobično.”
 Maleni je zurio pjema nebu sa svetačkim osmijehom na
usnama.
“Ja - ah - čini mi se da te nisam vidio na pričesti?”
Kapelan je oklijevao, ton mu je bio gotovo
ispričavajući; kao daje Maleni zasigurno bio ondje, a on ga
jednostavno nije vidio. Maleni je prestao gledati u nebesa i
izravno pogledao svećenika.
“Uvjeravam vas, oče, idem u crkvu redovito, svakog
15. kolovoza.”
“Doista? Smijem li pitati od kakvog je posebnog
značaja tebi taj dan?”
“To je Velika Gospa”, rekao je Maleni pun poštovanja.
“Svakog 15. kolovoza, redovito kao sat, idem u crkvu njoj u
čast, zar ne?”
Kapelan je odmahnuo glavom.
“Moj dragi momče, žao mi je, ali jednostavno ne vidim
kakve to veze ima!”
“Pa, da se ovako izrazim”, rekao je Maleni razumno.
“Vjerujete li vi ili ne u Djevicu Mariju? Jer, iskreno rečeno,
sve se svodi na to.”
Kapelan je polako poprimio grimiznu boju lica.
“Kako molim?” rekao je.
“Herod je bio govno”, potvrdio je Maleni, vrlo
nevažno. “A Sveti Bernard znao se napiti kao svinja pijući
rakiju u snijegu.”
Bio je to možda ukupan zbroj znanja Malenoga o
religiji, i on gaje s ponosom pokazivao.
“Jesi li ti poludio?” upitao gaje kapelan.
Jedva se susprežući, uspio se pribrati, a glas mu je
ponovno poprimio onaj lukavi, sladunjavi, dobronamjerni ton.
“Zašto govoriš takve stvari, sine moj? Kakvo ti to
zadovoljstvo pruža?”

126
 Maleni se smiješio.
“Slušajte, oče, to je tako, nije li? Da vam ja kažem.
Kada sam bio maleno dijete, visoko otprilike ovoliko, imao
sam strašnu potrebu otići u uršulinski samostan u Egeru. Znate
zašto? Jer sam jednom čuo kako je netko rekao da ondje imaju
skriveno nekoliko litara mlijeka Djevice Marije. Pa, kako sam
ja to shvatio, budući daje Isus otegnuo papke prije nekoliko
stoljeća, to bi mlijeko sada trebalo biti u vrlo dobrom stanju.
Znate na što mislim? Pa —”
“To bi bilo dovoljno.” Kapelan se odmaknuo jedan
korak od Malenoga kao da bi se mogao nečime zaraziti. “Kako
je tvoje ime, Obergefreiteru?”
Maleni je stao u stav pozor.
“Wolfgang Creutzfeld, 27. tenkovska pukovnija. Prva
bojna, peta satnija. Trenutačno obavljam stražarske dužnosti u
Vojnom zatvoru u Torgauu, Odjeljak C ... A ako će vam tako
biti lakše, padre, svi me moji prijatelji nazivaju Malenim.”
Maleni se nagnuo naprijed, želeći vidjeti što to kapelan
piše u svoju knjižicu.
“Još ćeš ti čuti za ovo.”
Kapelan ja zatvorio knjižicu iritirajućim treskom.
Ispostavilo se daje to knjiga psalama, koju je upotrijebio kako
bi zapisao podatke o Malenome. Maleni se doimao prikladno
impresioniranim.
Kao rezultat kapelanove zbunjenosti koja je usli jedila
nakon ovog incidenta, stanoviti Stabswachtmeister Kraus, iz
Schutzpolizei, bio je pogubljen ne primivši crkveni blago slov -
nije ga niti tražio, niti bi ga prihvatio da mu je bio ponuđen.
Njegove posljednje riječi bile su prkosne: “Smii Hitleru!”
 Kao dodatni rezultat toga, Maleni je bio osuđen na
osam dana boravka u samici. Tri dana nakon što je bio pušten,
on i Porta su se stravično napili i pretukli kapelana. Ubrzo
nakon toga, pateći od gotovo potpune amnezije, kapelan je bio
premješten u vojni zatvor u Glatzu. Ondje su ga uhitili Rusi, u
svibnju 1945. godine, a ondje se nakon toga i objesio.

128
 i

Gustav Dtirer bio je u vojsci trideset i jednu godinu, a

glavni čuvar u vojnom zatvoru u Torgauu bio je dvadeset i
osam godina. Prema priči Hauptfeldwebela Doma, koji je imao
visoko mišljenje o njemu, on i ljudi poput njega bili su stupovi
nepobjedive njemačke vojske.
Ali, avaj za njemačku vojsku, došao je dan kada je na
Gustava Diirera bio izvršen atentat. A kao da i to samo po sebi
nije bilo dovoljna sramota, atentator je bio jedan od
zatvorenika koje je čuvao. Ime Gustava Diirera postalo je,
preko noći, anatema Hauptfeldwebelu Domu. Dao je maknuti
njegovo ime iz Povelje časti u zatvoru, napravio je lomaču na
kojoj su spaljene sve osobne stvari preminuloga, i dao je sve
od sebe da zaboravi da je taj kreten ikada postojao. Stupovi
njemačke vojske čvršći bi bili bez ljudi poput Gustava Diirera.
Jedine uspomene koje je zadržao na svog nekadašnjega
šefa bile su dvije boce votke i četiri boce konjaka. Zaplijenio ih
je kao vlasništvo države i zaključao ih u svoju ladicu ispod
“Volkischer Beobachtera ” kojega nitko nikada nije čitao. Bili
su to, moglo bi se reći, dokazi nevrijednosti Gustava Diirera:
bilo je posve očito da ih on nikako nije mogao nabaviti
legalnim, poštenim putem.

i;>!)
 UMORSTVO “ČELIČNOG GUSTAVA”

Bilo je hladno, sivo jutro. Zrak je bio težak od

izmaglice, a kamenje u dvorištu bilo je vlažno i ledeno. Stari
Un stajao je skupljen na pragu, zatvorenici su se motali uokolo
u grupicama, usana plavih od hladnoće. Oni koji su još uvijek
imali energije, ili volje, trčali su gore-dolje dvorištem
pokušavajući se zagrijati i ostati u formi. Jedan ili dvojica od
njih imali su cigarete pažljivo skrivene u dlanovima. Stari Un
je uvijek dopuštao ljudima da puše tijekom kratkih razdoblja
za vježbu, iako je to bilo “strogo zabranjeno”.
Stojeći nešto dalje od ostalih, podignutih ramena i tupo
zureći pred sebe stajao je Feldvvebel Lindenberg. Tanak
vijugavi trak dima koji se uzdizao iz njegove desne ruke
odavao je prisustvo cigarete, koju mu je dao Porta. Bio je to
poklon koji je darivatelju mogao priskrbiti šezdeset dana u
samici ako bi itko otkrio.
Ostatak zatvorenika poslušno je ostavio Lindenberga
samog sa svojim mislima. Već se proširio glas daje njegovo
pogubljenje zakazano za sljedeće jutro. U cijelom zatvoru bilo
je poznato da gaje prethodnog dana posjetio kapelan, a
raspored stražarskih dužnosti uključivao je zapovijed da prva
desetina, druga grupa, dođe u oružamicu u 4:15 u petak ujutro.
Znali su što je to značilo: svaki od njih dobit će po dva metka;
dva metka starinskog tipa s okruglom glavom. Nitko nikada
nije saznao zašto su se baš takvi meci koristili za smaknuća.
To je jednostavno bilo tako.
Poručnik Heinz Berner pogledao je prema Lindenber-
gu i upitao se kakav je osjećaj znati da ti je smrtni čas određen.
Zadrhtao je od hladnoće i od straha. Sada je već bio u

130
Torgauu četiri tjedna, i još uvijek je svakoga dana živio u
očekivanju da će baš danas biti taj dan, dan kada će ga posjetiti
anđeo smrti i kada će saznati da u roku od trideset i šest sati
više neće postojati. Vrijeme nije otupilo oštru oštricu straha.
Svaki dan vodio gaje bliže njegovoj krajnjoj sudbini, a svaki
dan bio je predvidljivo gori od dana prije.
Mladi poručnik naučio je mnogo toga u četiri tjedna.
Saznao je što znači kada ti kapelan dođe u posjet u tvojoj ćeliji.
Znao je sve o ružičastim dosjeima s njihovim potpisa- nipj
zapovijedima za pogubljenje, koji su stizali iz središnjice i
pronalazili svoj put do radnog stola u uredu Hauptfeld- vvebela
Dorna. Znao je gdje su se vršila pogubljenja, a znao je i da ih
je izvršavala tenkovska pukovnija koja je bila na stražarskoj
dužnosti u zatvoru. Znao je više o pogubljenjima općenito, kao
i o pogubljenjima u Torgauu nego što su ga naučili u vojnoj
školi.
Poručnik Berner sjedio je na vlažnom kamenju, leđima
naslonjen na kameni zid vanjskog toaleta. Pokraj njega nalazio
se mladi seljak Kurt Schwartz. Sjedili su zajedno, ali niti jedan
od njih nije govorio. Vjerovalo se da je Schwartz priglup, da ne
kažemo retardiran. Bio je u Torgauu više od šest mjeseci.
Dvije njegove žalbe protiv smrtne presude već su bile
odbijene: treća je bila u procesu odbijanja. Sumnjali smo daje
Schwartz ikada i znao za njih. Veći dio prvih osamnaest godina
svog života proveo je u društvu stoke, nego l judskih bića, a
kada je unovačen, uopće nije mogao shvatiti činjenicu daje
sada u vlasništvu vojske i da više ne smije ići kamo i kada
hoće. Ostao je u vojsci dok mu je to odgovaralo, ali dolaskom
proljeća znao je daje njegova osnovna dužnost prema svome
gazdinstvu, i jednog petka uvečer jednostavno je spakirao
svoje stvari, zabacio pušku na rame i izišao van
Kada je stigao natrag na gazdinstvo, skrio je pušku i ostatak
svoje vojničke opreme ispod hrpe krumpira u staji i nastavio sa
svojim svakodnevnim poslovima kao što ih je obavljao i prije
no što gaje rat prekinuo. Vojna policija nije imala muke s
njegovim pronalaženjem: nije učinio ništa kako bi zameo svoj
trag. Pozdravio ih je veselo, kao da su to stari prijatelji koji su
mu došli u posjet.
“Griiss Gott!”
“Heil Hitler”, odgovorio je Feldwebel koji je predvodio
pridošlice. “Tražimo Kurta Schwartza. Jesi li to možda kojim
slučajem ti?”
“Jesam, to sam ja”, rekao je Kurt spremno. “Kako vam
mogu pomoći? Što god to bilo, bojim se da se neću moći
predugo zadržati, dolazi kiša, a ja imam mnogo posla ovdje.”
“Dovraga i kiša!” odvratio je Feldwebel. “Ideš s nama i
to odmah. Čeka te vojni sud.”
“Mene?” zapanjeno gaje pogledao Kurt. “Zašto bi oni
mene čekali? Nitko mi nije rekao ništa o tome.”
Tek kada je Feldwebel izgubio sve svoje strpljenje i
počeo ga udarati i ispitivati gdje je skrio pušku, Kurt je
posumnjao da sve nije u najboljem redu. Ova četvorica
muškaraca s čeličnim šljemovima ispunjavala su ga osjećajem
nelagode. Pitao se stoje mogao učiniti da ih je toliko razljutio.
Možda nije trebao otići iz vojarne, a da se prije toga nije
pozdravio sa svima?
Feldwebel je postao poprilično ljutit zbog izgubljene
puške. Primitivnom lukavošću i tvrdoglav poput magarca, Kurt
je istog trenutka zatvorio usta i zatajio njezino skrovi- šte.
Feldwebel mu je prijetio i pokušao ga lukavstvom nagovoriti
da se oda, ali Kurt je ostao nijem. Govorili su mu o de-
zertiranju i njegovim strašnim posljedicama, ali Kurt je samo

132
tupo zurio u njih, ne mogavši shvatiti finu razliku između
“odsutnosti bez dopusta” i “dezertiranja”, kao ni činjenicu da
je jedno samo značilo zatvor i premještaj u kažnjeničku
pukovniju, a drugo smrt.
Sada je bio u Torgauu i čekao pogubljenje. Svakoga
dana kada bi Maleni otvorio vrata njegove ćelije da ga pusti na
vježbe, odvio bi se isti razgovor:
“Je li to to?” upitao bi Kurt.
A Maleni bi odmahnuo glavom i odgovorio:
“Nije još.”
A Kurt bi filozofski slegnuo ramenima i rekao:
“No, dobro. Sutra, možda?”
A Maleni bi se složio:
“Sutra, možda.”
Ali nisu razgovarali o istoj stvari. Maleni je mislio na
izvršavanje naloga o pogubljenju: Kurt je razmišljao o svom
povratku na farmu.
Oko cijelog dvorišta trčao je plavokosi Oberleutnant s
mnoštvom odlikovanja. Bio je u Torgauu dva mjeseca. Izgubio
je svoju obitelj, svoju ženu i troje djece, tijekom zračnog
napada na Berlin. Izgorjeli su živi u podrumu. Odbili su mu
dopust kojega je zatražio, pa je Oberleutnant uzeo stvari u
svoje ruke, krivotvorivši sve potrebne dokumente i vratio se u
Berlin. Uhvatili su ga gotovo istog trenutka, a sudu je trebalo
svega nekoliko minuta da donese presudu: đezertiranje,
falsificiranje dokumenta, osuđen na smrt.
Na vrhu kamenih stepenica sjedio je postariji p u k o v nik
i svojim blijedoplavim očima zurio u daljinu. I z r a v n o s e
usprotivivši zapovijedi nadređenoga, evakuirao je s v o j u p u k o
vniju iz nemoguće situacije u kojoj su ih opkolile r u s k e j e d i
niče. Vojni sud nije imao nikakvih sumnji o tome: s a b o i a ž a ,
kukavičluk, osuđen na smrt.
 Silovanje, pobuna, ubojstva, krađe, takozvani
kukavičluk, takozvano dezertiranje - sve te zločine, i mnoge
druge, počinili su bijedni zatvorenici Torgaua.
“Zar ti nije neugodan zadatak” jedan je konjički časnik
jednom prilikom ljubazno upitao Juliusa Heidea, “što moraš
ubijati ljude koje si osobno upoznao?”
“Kakvo bi to pitanje trebalo biti?” progunđao je Hei-
de.
“Jednostavno me zanima. Čini mi se da postoji znatna
razlika između borbe za život kada si na bojištu - ubijaš ljude
koje nikada nisi upoznao, jer ako ih ne ubiješ, oni će posve
sigurno ubiti tebe - i hladnokrvnog ubijanja ljudi s kojima si
živio dan za danom tijekom nekoliko mjeseci. Znam da samo
izvršavaš zapovijedi, niti ne možeš učiniti bilo što drugo osim
pokoriti im se, ali kako se osjećaš kada taj trenutak zapravo
dođe?”
“Kako vraški glupo pitanje!” Heide je bio vidljivo
uzrujan. “Što to tebe briga kako seja osjećam? Ja ne hodam
uokolo ispitujući tebe kako se osjećaš, zar ne?”
“Ne, ali mogao bi da hoćeš. Ja ne bih imao ništa
protiv”, rekao je časnik blagim glasom. “Zapravo, mogu ti to
otvoreno i reći: Uplašim se toliko da'se ukočim. Ponekad, kada
sam sam u svojoj ćeliji, ležim i pitam se hoće li danas biti taj
dan kada će doći po mene, i tada se tako uplašim da se jedva
susprežem da ne vrištim ... Čudna je to stvar, nikada takav
strah nisam osjetio na bojištu. Znaš da su izgledi da ćeš
poginuti vrlo visoki, ali
“JJoćeš li već jednom ušutjeti?” viknuo je JJeide
bijesno. “Imam dovoljno svojih briga, ne moram slušati i tvoje.
Prestani se žaliti i utuvi si jednu stvar u glavu: ne poznajem te,
nikada te nisam poznavao i ne želim te poznavati. Ti meni nisi
ništa drugo osim još jednog prokletog broja!”

134
 Časnik je odmahnuo glavom i nasmiješio se.
“Poznaješ ti mene dobro. Kao i sve ostale jadnike koje
su ovdje zatvorili. Poznaješ nas sve i nikada nas nećeš
zaboraviti.”
Vani u dvorištu, Stari Un puhnuo je u zviždaljku.
Dragocjenih sat vremena je prošlo i morali su se vratiti u svoje
ćelije na još jedan dan iščekivanja. Zatvorenici su se bez riječi
poslagali u parove, već odavna naviknuti na tu rutinu, ali danas
se dogodilo nešto što je prekinulo monotoniju: Gustav Diirer,
Feldwebel desetine, pojavio se na pragu i zaustavio dugu
kolonu. Polako ih je sve pogledao, a svaki je zatvorenik
zadrhtao i dao sve od sebe kako bi se skrio iza svog susjeda.
Bilo je općenito prihvaćeno da Gustav Diirer nije bio ljudsko
biće. I čuvari i zatvorenici živjeli su u strahu od njega. Pričalo
se da ima izravnu vezu s Gestapom, a činilo se daje čak i
upravitelju zatvora ponekad nelagodno u njegovom društvu.
“Ti!” Diirer je ispružio ruku i pokazao prema Linden-
bergu. “Ti tamo! Pođi sa mnom.”
Lindenbergovo lice istoga je trenutka ostalo bez boje.
Zanjihao se i pao bi da nije bilo spremnih ruku njegovih
drugova. Svi prisutni, uključujući i Starog Una, vjerovali su da
Lindenberga odvode u smrt usred poslijepodneva. Bila je to
psina kakva bi oduševila Gustava Diirera: naviknuti
zatvorenike na jednu rutinu - posjet kapelana značio je još
trideset i šest sati života - a potom je iznenada prekinuti i
stvorili pa niku i nesigurnost.
Dok su odvodili Lindenberga, svima koji su promatra li
činilo se daje to posljednji put da će ga vidjeti Isto ц mislio i
sam Lindenberg. U početku nije mogao shvatiti činje niču da
ga Stabsfeldivebel nije odveo do streljačkog voda.
nego do jednoga od administrativnih ureda u zatvoru. Trebalo
mu je nekoliko minuta da se privikne na to. Neka žena stajala
je u sobi. Tipična žena iz Partije, visoka i mišićava, puti boje
slonovače i kose boje suncem izblijedjeloga kukuruza. Na sebi
je imala smeđu uniformu, a pod rukom nekakve dokumente.
Lindenberg je bio previše otupio od straha da bi shvatio da se
ona obraća njemu. Uz nestrpljivu gestu rukom, ponovila je
svoje pitanje.
“Jesi li ti Feldwebel Hermann Lindenberg ili nisi?”
“Jesam.” Pognuo je glavu pred njom. “Jesam.”
“Imam neke dokumente koje trebaš potpisati. Evo,
uzmi ih.” Gurnula ih je u njegove ruke. “Nema potreba da ti
bilo što objašnjavam o njima, potpisat ćeš ih u svakom slučaju,
ali samo da te informiram, to je dokument koji ovlašćuje
državu da preuzme potpunu kontrolu nad tvojim sinom i
njegovim obrazovanjem.”
“Kako?”
Lindenberg je trznuo glavom i zurio u ženu. Podigla je
gornju usnu i otkrila niz krupnih bijelih zubi.
“Mislim da si me dobro čuo ... Tvoja žena smatra se
nesposobnom podizati dijete. Niti jedna njemačka žena koja
skriva dezertera i sabotera kao što si ti nije vrijedna te časti ...
Bit će mi drago ako to odmah potpišeš, to će nam oboma
uštedjeti mnogo muke.”
Lindenberg je nadlanicom obrisao čelo, uglavnom kako
bi nešto učinio s rukom, nešto što bi ga spriječilo da udari tu
spodobu.
“A ako ne potpišem?” usudio se upitati.
“Potpisat ćeš. To je zapovijed. Sto se tiče društva, ti i
tvoja supruga prestali ste postojati. Dječak pripada državi.
Država će ga odijevati i hraniti i pobrinuti se da on izraste u
vrijednoga građanina.”

136
 Lindenberg se primaknuo korak bliže ženi. Hladno,
prezirno, pljunuo joj je u lice. “To je sve što ćeš dobiti od
mene”, rekao je.
Kao što se moglo i predvidjeti, na njega se spustio
pendrek Gustava Diirera, obasuvši ga udarcima po glavi i
ramenima. Žena je obrisala lice i stajala smiješeći se
Lindenber- govom bolnom stenjanju.
“Jesi li sada spreman potpisati?”
“Neću ništa potpisati”, protisnuo je Lindenberg.
Još udaraca. Još boli.
“Neću ništa potpisati!”
“To je smiješno”, rekla je žena iznenada. “Mislila sam
da imate bolju kontrolu nad svojim zatvorenicima. U svakom
slučaju, ne mogu više gubiti vrijeme. Neka potpiše ovo do
sutra.”
Dtirer se znakovito nasmiješio.
“Potpisat će.”
“Dobro, pobrinite se za to.”
“Pobrinut ću se već ja. Nema potrebe za brigu ... Mi
ovdje imamo svoje metode. Vrlo tajne ...”
“Ostavit ću vas onda njima.”
“Molim vas, učinite to. Bit će mi zadovoljstvo.”
Žena je izišla i Diirer je zatvorio vrata; tiho, prijeteći,
iza nje. Okrenuo se prema Lindenbergu.
“No ... hoćemo li se nas dvojica sada baciti na posao
zajedno?”
“Radite što god hoćete”, rekao je Lindenberg kroz
stisnute zube. “Ionako ću biti mrtav za nekoliko sati. Vise
nemate nikakvu moć nada mnom.”
“Misliš da nemamo?”
“Znam da nemate.”

i.w
 “Vidjet ćemo, prijatelju ... U najmanju ruku možemo
učiniti sve što je u našoj moći kako bismo tvojih preostalih
nekoliko sati učinili što neugodnijima ... a to će, kao što ćeš
vidjeti, biti doista vrlo neugodno.”
Pogledao je Lindenberga i nasmijao se pobjedonosno,
kao da već uživa u trenutcima koji će uslijediti.
“Počet ćemo, mislim, tako što ćemo slomiti svaku kost
u tvom tijelu ... a kada kažem svaku kost, i mislim svaku kost
... U ljudskom tijelu ima više od dvije stotine kostiju - a to će,
pazi, biti samo početak. Dok ja završim s tobom, molit ćeš da
te ubijemo.”
Posve iznenada, Lindenberg je pobjesnio. Divlje krik-
nuvši, bacio se na Diirera i zgrabio ga za vrat. Diirer, više
iznenađen no svladan napadom, izgubio je ravnotežu i pao na
leđa, dok se Lindenberg još uvijek držao za njega. Obojica su
bijesno režala, više kao divlje životinje nego kao ljudska bića.
Lindenbergovi prsti žarili su se u meso Diirerova vrata,
gnječeći i kidajući. Čuvareve oči bile su crvene od popucalih
kapilara, a dah mu je izlazio u nizu roktaja i šumova.
Maleni, koji se nalazio na trećem katu, točno u sobi
iznad, čuo je tupe udarce, prigušene povike i zveckanje Diire-
rova koluta s ključevima, pa je potrčao niz stepenice kako bi
istražio što se događa. Otvorio je vrata, kratko pogledao, tiho
ih zatvorio za sobom i pojurio do zahoda, gdje su Heide i Porta
potajno kockali. Dotrčao je do njih tako žurno, da ih je uhvatio
da djelu, a oni su ga otvoreno psovali zbog njegove gluposti.
“To sad nije važno!” utrčao je Maleni ujedan od nuž-
nika, povukao vodu, izišao van i utrčao u sljedeći. “Počnite se
prepirati - izazovite bilo kakvu buku - Lindenberg će upravo
ubiti Diirera!”
“Šališ se!”

138
 “Idite i uvjerite se sami ako mi ne vjerujete.”
“Ja ti ne vjerujem”, rekao je Heide, ali u svakom
slučaju poziv na stvaranje buke bio je presnažan da bi ga se
zanemarilo. “Udavit ću te ako nas zezaš.”
Uzeo je četku za toalet i bacio je kroz prozor, šutnuo
kantu koja se zakotrljala po podu, zalupio vratima dva ili tri
puta. Porta je otvorio slavine u svim umivaonicima i počeo
puštati vodu punim mlazom, pljuskajući i pjevajući dok je to
radio. Maleni je trčao gore-doljeu svojim vojničkim čizmama i
puštao vodu u svim nužnicima.
“Zasigurno”, rekao je Porta, “je to sada već obavio?”
“Ako uopće to radi “, rekao je Heide, pogledavši Malenoga.
“Osobno, sumnjam u to.”
Maleni je podigao ruku da ušute, pa su sva trojica
zastala i osluškivala.
“Zasigurno je to sada već obavio?” ponovio je Porta.
“Nadajmo se daje tako. Dali smo mu dovoljno vremena.”
Maleni je otvorio vrata i rukom pozvao ostale da ga slijede.
“Dođite. Idemo pogledati.”
Na sreću, nije bilo nikoga drugoga na hodniku.
Odšuljali su se prolazom, zastali na trenutak ispred sobe, a
potom, ne čuvši nikakva zvuka, otvorili vrata i pogledali
unutra.
Lindenberg je sjedio na Durerovim prsima, prstiju još
uvijek čvrsto stisnutih oko vrata svoje žrtve. Čuvar je bio
mrtav. Lice mu je bilo plavo, a krvlju podlivene oči opasno su
bile izbuljene iz očnih duplji, jezik mu je virio između zuba.
Trojica muškaraca stajala su u tišini. Lindcubei'g je po
lako ustao. Skinuo je s mrtvaca ključeve, okrenuo se, na
smiješio se ispričavajući se i pružio ih Porti.
“Zadavio sam ga.”
 “Vidimo”, promrmljao je Porta. “Ne postoji mnogo
toga što bismo ti mogli reći osim hvala, zar ne?”
“I što ćete sada učiniti u vezi toga?”
Pogledali su jedni druge. Heide je pročistio grlo.
“Morat ćemo to prijaviti. To shvaćaš. Morat ćemo reći Domu.”
“Naravno.”
“Bit ćeš upamćen u povijesti zbog ovoga”, rekao je
Maleni iskreno. “To je jedina dobra stvar koju je itko ikada
napravio na ovom mjestu.”
Lindenberg se nasmiješio, poprilično iscrpljeno.
“Najbolje bi bilo da me odvedete natrag u moju ćeliju, zar ne?
A da sam na vašem mjestu, ja bih smjesta prijavio taj incident.
Tako će bolje izgledati. Ne želim da se nađete u bilo kakvoj
neprilici.”
“Vjerojatno si u pravu.” Porta se okrenuo prema Hei-
deu. “Hoćeš ti ići prijaviti to dok ga mi odvedemo natrag?”
“Hoću vraga! Ja sam na dužnosti, ne smijem napustiti svoje
mjesto.”
“Maleni
“To nema nikakve veze sa mnom”, rekao je Maleni
odlučno. “On nije u mom krilu. To je vaša stvar, vi se
pozabavite time.”
“Možda i nije u tvom krilu, ali ti si bio taj koji je trebao
biti na dužnosti u ovom hodniku. A ti si taj koji gaje vidio
kako to radi i nisi pokušao zaustaviti ga.”
“A vi ste ti koji ste pomogli prigušiti zvuke zločina!”
odvratio je Maleni.
Heide je iznenada lupio petama i isturio prsa.
“Ja sam ovdje vama nadređen i ja ti naređujem da odeš
i prijaviš taj incident Hauptfeldwebelu Domu.” Gledao je u
Malenog. “Smjesta, Creutzfeld!”

140
 “Daj, goni se!” ravnodušno je odgovorio Maleni.
U tim okolnostima, Heide nije mogao mnogo toga
učiniti protiv takvog otvorenog neposluha. Nije mogao fizički
natjerati Malenoga da podnese izvješće Domu, a iz prošlog
iskustva znao je da ga prijetnje nisu baš previše uznemirivale.
“Ah, za ime Isusovo!” uzviknuo je ljutito. “Što ti pred-
lažeš? Da ostavimo leš da ovdje trune i nikome ništa ne
kažemo?”
Maleni je slegnuo ramenima.
“Zašto ne? Pa što to nama predstavlja?”
“A što ćemo s njim?” Heide je pokazao glavom prema
Lindenbergu, koji je sjedio na stolici i doimao se poprilično
nezainteresiranim za cijelu stvar. “A što ćemo s njim?”
“Što ćeš ti s njim”, ispravio ga je Porta. “Ti si ovdje
nadređeni, sjećaš se? To je tvoj problem.” Polako je izvadio
cigaretu i pripalio je, istovremeno sa zanimanjem proučavajući
veliki tiskani karton na kojemu je velikim žarkocrvenim
slovima pisalo ZABRANJENO PUŠENJE. “Oprosti, stari, ali
izgleda da si u govnima do vrata.”
“Ugasi tu cigaretu!” povikao je Heide, pokazujući
prema upozorenju.
Porta gaje ignorirao. Okrenuo se prema Malenome.
“Drago mije što nisam narednik”, rekao je. “Samo si u
neprilikama cijelo vrijeme. Uzmimo tebe i mene, primjerice.
Nemamo nikakvih odgovornosti. Ponašaju se prema nama kao
da smo idioti. Nikada ništa ne razumijemo, a da nam se to ne
ponovi tri puta ... Ah, to je divan život, kažem ti! Ali o n —”
Pokazao je prema Heideu - “on sa svojim epoletama i svim
oznakama! On je taj koji uvijek nastrada, jadnik.”
 “Reći ću vam nešto”, predložio je Maleni. “Idemo
odvesti Lindenberga natrag u njegovu ćeliju i baciti se na
partiju karata. Što mislite o tome?”
To se činilo najboljom zamisli koja je do tada pala na
pamet bilo kojem od njih trojice. A ipak, leš Gustava Diirera ih
je nekako mučio.
“Uvlačimo se u neprilike”, rekao je Heide.
“Upozoravam vas.”
“Ti si nadređeni ... Daj nam još jednu kartu.”
“Svi ćemo zajedno nastradati kada se sazna za ovo.”
“Idemo kartati”, rekao je Maleni, ne dajući se smesti. “Oni
jednostavno polude kada se dogodi nešto poput ovoga —”
“Adut.”
“Lako je vama
“Sada sam gotov.”
“Imam dobru ideju”, rekao je Porta. “Zašto ne bismo
rekli Starom Unu što se dogodilo i ostavili ga da se bavi time?
Maleni, idi i smjesta mu to reci.”
“Zašto baš ja?” rekao je Maleni sumnjičavo.
“A zašto ne ti? Ne tražim od tebe da ideš to reći Dor-
nu, zar ne?”
“Ista stvar, jer ne idem ... No, dobro, reći ću mu, ali to
je sve što ću učiniti. Nakon toga, vi ćete obaviti ostatak
prljavoga posla.”
Maleni je nestao. Vratio se nekoliko trenutaka kasnije
sa Starim Unom i Barcelonom.
“Ovo je loše”, rekao je Stari Un. “Kojeg vraga
očekujete da ja učinim? Gdje je Lindenberg sada?”
“U svojoj ćeliji.”

142
 “U svojoj ćeliji. U redu. Nitko od vas nije ništa vidio.
Nitko od vas nije ništa čuo. U redu. Niste imali pojma o
ničemu sve dok vas zatvorenik nije došao potražiti. U redu. Ali
što s čovjekom koji je trebao biti na stražarskoj dužnosti na
ovom odjelu? Kako ćemo objasniti njegovo odsustvo? Zašto
nije obavljao svoj posao kako treba?”
Heide i Porta su se obojica okrenuli prema Malenom.
Maleni je kratko pljunuo na pod.
“Nema nikakve koristi od toga što ćete pitati mene. Ja
sam imao proljev. Pola jutra proveo sam u zahodu. Tamo sam
bio i kada je Gustav nastradao. Srao sam na zahodu.”
“Razumijem.” Stari Un duboko je udahnuo. “To nam
puno pomaže. A bio si u ambulanti zbog toga, naravno?” “Ne.
Potpuno sam to smetnuo s uma.”
“To je šteta”, rekao je Stari Un kratko. “Mislio sam da
si u - recimo - osam sati ujutro, tijekom vježbi, otišao kod
Obergefreitera Holzermanna i da ti je on dao nekakve pilule
kako bi smirio probleme s trbuhom?”
“Ha?”
Na trenutak Maleni je izgledao zbunjeno; tada mu se,
polako, lice razvedrilo.
“Da. U pravu si. Dao mije neke tablete i ja sam ih sve
progutao. Još otada sam stalno na zahodu.”
“Povjerovat će ti”, rekao je Stari Un. “Tebi bi sve
povjerovali ... A što se tiče Porte, pretpostavljam da si ti bio u
Lindenbergovoj ćeliji i pretraživao je dok je on bio odsutan ...
Jesam li u pravu? Htio bih da sada utvrdimo sve činjeni ce.”
“Apsolutno”, složio se Porta. “Posve si u pravu
Pretraživao sam ćeliju. Točno to sam radio.”
“A što je sa mnom?” upitao je Heide nervozno.
 “Ti... Da. Ti si popisivao inventar jedaćeg pribora. Idi i
nađi neki od starih i odmah ga počni prepisivati. Maleni, ti idi
u Lindenbergovu ćeliju i preuredi je tako da izgleda kao da ju
je pomeo uragan. Reci mu što se događa.”
“Jasno.”
Maleni je odjurio, ali se okrenuo na vratima.
“Hej, samo trenutak - a tko će reći Domu?”
“Ja ću”, rekao je Barcelona. “Ne, nemoj mi
zahvaljivati, ne mogu to podnijeti! Znam da sam svetac.”
“Ti si glupa budala”, rekao je Maleni, nestavši.
Hauptfeldwebel Dom sjedio je za svojim radnim stolom
podignutih nogu, s jednom od cigara bojnika Divalor- dyja u
ustima. Hauptfeldwebel je volio cigare. Posebice cigare
bojnika Divalordyja. Volio je skupu aromu njihova dima i
osjećaj dmštvene superiornosti koji ih je pratio. Radni stol mu
je kao i obično bio pretrpan pismima i dosjeima. Knjiga
pornografskih studija ležala mu je otvorena na krilu.
Ignorirao je Barcelonu kada je prvi puta zakucao na
vrata. Po načinu kucanja znao je da ispred vrata nije bio neki
časnik, pa ga je prema svom običaju Dom ostavio da čeka. Tek
nakon Barceloninog trećeg pokušaja je protisnuo
nezainteresirano: “Uđi.”
Barcelona je jedva ušao u prostoriju, kada se na
vratima ponovno začulo kucanje. Prije no što je Dom imao
dovoljno vremena da upitno podigne obrvu i Porta se našao u
uredu. Lupio je petama i žustro salutirao.
“Stabsgefreiter Porta, gospodine, iz Pete tenkovske
satnije, javlja se po zapovjedi upravitelja.”
“Koji mu je sada vrag?” upitao je Dom.
“Dobio sam zapovijed da provjerim sve pisaće strojeve
i dragu uredsku opremu, gospodine.”
Krajevi Dornovih usana objesili su se.

144
 “Po čijoj zapovijedi, molim?”
“Pukovnika Vogela”, rekao je Porta samopouzdano.
Činilo se malo vjerojatnim da će ta laž ikada biti
razotkrivena. Pukovnik Vogel često je izdavao niz čudnih i
nevjerojatnih zapovijedi. Bilo je vrlo vjerojatno da nitko neće
posebno provjeravati baš tu.
“No, dobro, počni s poslom!” otresito je rekao Dorn. “I
nemoj da to traje cijeli dan.”
Marljivo pjevušeći za sebe, Porta je spustio torbu s
alatima na pod i počeo rastavljati pisaći stroj na komadiće.
Odvinuo je sve vijke koji su se mogli odvinuti, izvadio valjke,
izvukao metre vrpce, gurao alatke tu, vukao tamo i nauljio sve
što mu se našlo na putu. Dom gaje promatrao sa sve većim
strahom.
“Nadam se iskreno da ćeš moći ponovno sastaviti tu
stvar.”
“I ja, gospodine”, rekao je Porta sa žarom.
Dom je pucnuo jezikom i okrenuo se prema Barceloni.
“Dakle, Feldwebelu? Što želiš?”
“Gospodine”, otpočeo je Barcelona pokorno. “Feld-
webel Blom, gospodine. Po zapovijedi koju mi je dao
zapovjednik moje desetine - da točnije kažem, Feldwebel
Beier, gospodine-jer je Feldwebel Beier zapovjednik moje
desetine, gospodine
“Za ime Božje!” podviknuo je Dom.
Barcelona je izgledao zbunjeno.
“Gospodine?”
“Govori normalno, čovječe! Prijeđi na stvar, može?”
“Gospodine! Stabsfeldwebel Gustav Diirer je ubijen.
On je u jednoj od prostorija u glavnom hodniku Bloka 6 ...
gospodine.”
 Domova cigara zadrhtala je između njegovih usana
Zgrabio ju je rukom i izvadio, pogledavši Barcelonu.
“Što si to rekao?”
“Stabsfeldvrebel Diirer, gospodine. Zadavljen.”
“Ti si lud! Odakle ti ta apsurdna priča? Diirer nikada
ne bi dopustio da mu se tako nešto dogodi ... Tko je to učinio?
Objasni mi!”
S određenom dozom jedva prikrivenog zadovoljstva,
Barcelona je to i učinio. Porta je u međuvremenu ispitao svaki
pojedini dio razmontiranog pisaćeg stroja naizmjence,
naćulivši jedno uho kako bi dočekao prigodnu rečenicu nakon
koje bi se mogao uključiti u razgovor. Pričekao je dok Dor-
nova pitanja nisu počela previše ugrožavati sigurnost.
“Gospodine!”
Dorn se naglo okrenuo prema njemu.
“No? Što želiš?”
“Završio sam s pisaćim strojem, gospodine. Smijem li
sada pogledati vaš radni stol?”
“A za kojeg vraga?”
“Pukovnikove zapovijedi, gospodine. Rekao mi je da
pregledam svaki komad
“No, dobro, dobro, ako baš moraš! Nastavi sa svojim
poslom i prestani me prekidati!” Dorn se bijesno okrenuo
prema Barceloni. “Tko je bio na straži u vrijeme Diirerova - ah
- ubojstva?”
Barcelona je odmahnuo glavom.
“Ne znam, gospodine.”
“Kriste svemogući, ako ovako nastavimo, izgubit ćemo
rat!” Dom je lupio šakom po stolu, a Porta se pretjerano
naglašeno preplašio. “Niste ništa osim hrpe sabotera i izdajica!
Isti ste kao i zatvorenici, svi do jednoga! Radite mi iza leđa,
zanemarujete svoje dužnosti ... Sam Bog zna da sam do sada

146
bio dovoljno razuman, ali ovo je prekretnica. Dobro me slušaj,
Feldvvebelu, ovo je prekretnica!”
Cigara mu je dogorjela. Odbacio ju je i potražio drugu
ti stolu bojnika Divalordyja. Gotovo neprimjetna oznaka
kredom omogućavala mu je da provjeri je li bilo tko drugi
imao hrabrosti da otvori ladicu.
“Tko te unaprijedio u čin Feldvrebela?” iznenada je
upitao Barcelonu.
“Kada sam bio s 36. u Bambergu, gospodine.
Zapovjednik tamo, on
“Hm”, rekao je Dom, očito ne baš previše zainteresiran.
“Čudno je to, Feldvvebelu, ali jako si sličan slabo ispečenom
odresku. Takve stvari su dobre samo za svinje i pse.”
“Da, gospodine”, složio se Barcelona poslušno.
“Gospodine!” Porta se ponovno umiješao u razgovor,
lica ozarenoga veseljem i dobrim raspoloženjem: “Posipao
sam sve ladice u vašem radnom stolu puderom, gospodine.
Možete ih povlačiti i gurati natrag unutra vrlo lako ... Da
učinim to i s bojnikovim radnim stolom, gospodine?”
“Tiho budi!” prosiktao je Dom. “Zlo mi je od tvog
neprestanog zvocanja. Obavi posao zbog kojega si došao
ovamo, a onda se gubi van. Imam važnijih stvari kojima se
moram pozabaviti.”
Dom je naglo izišao iz prostorije i otišao pronaći Starog
Una i pogledati tijelo.
“Ovo će nekoga stajati života!” dramatično je povikao.
“Neću se smiriti sve dok ne otkrijem počinitelja. Niti trenu tka
mira neće biti u ovoj ustanovi —”
“Zapravo”, rekao je Stari Un, “već imamo p o č i n i t e l j a
On je zaključan na katu u svojoj ćeliji.”
Dom gaje pogledao i napustio prostoriju.
 Na neki način, otkrio je da mu je gotovo drago stoje
Diirer ubijen: bila je to Domova prilika da se dokaže, da
pokaže što zapravo zna. Uzeo je dugačke izjave od svih koji su
bili izravno, neizravno, pa čak i vrlo udaljeno povezani s
cijelom tom stvari. Provjeravao je i ponovno provjeravao.
Zauzeo je stav udaljenosti i sudačke mirnoće ... sve dok,
točnije, nije došao ispitati Malenoga, koji gaje porazio.
Potpuno se izgubio u zamkama njegova izražavanja - što je on
učinio, zašto je to učinio; gdje je to učinio, kako je to učinio;
gdje je bio, odakle je došao; tko je što rekao i što je on na to
odgovorio i što bi bio odgovorio da -
“Obergefreiteru Creutzfeld!” zavrištao je Dom.
“Počinjem ozbiljno sumnjati u tvoj zdravi razum! Tebi je
mjesto u ludnici, a ne u njemačkoj vojsci!” Okrenuo se prema
Starom Unu. “Feldwebelu Beier, riješi se ovog čovjeka. Daj
mu neki jednostavni zadatak koji će obavljati i pobrini se da na
tome i ostane. Ali pobrini se, ljubazno te molim, da gaja više
ne moram vidjeti!”
Naposljetku, ispitao je i Lindenberga u njegovoj ćeliji.
Prijetio mu je smrću i pričao mu što se događalo ljudima koji
su se usuđivali podići mku na pripadnike Gestapa. Lin-
denberg je sjedio u tišini tijekom te cijele tirade, a potom
mimo rekao Domu da se nosi u pakao, dodavši kako je iskreno
uživao daveći Gustava Diirera i kako mu je jedina želja da to
sve može ponoviti.
Vidno potresen, Dom je izišao iz ćelije. Posve očito, taj
Lindenberg je bio pravi manijak. Vlasti nisu imale nikakva
prava zatvoriti ga u vojni zatvor. Osoblje Torgaua nije se
moglo smatrati odgovornim za djela jednog luđaka.
Sada je samo preostalo potpisati neke dokumente,
popuniti određene obrasce u triplikatu i kvadriplikatu i Gustav

148
Diirer će konačno biti izbrisan iz dosjea. Dorn se vratio u svoj
ured u lošem raspoloženju i zalupio vratima za sobom.
“Smijem li pitati, je li nešto nije u redu?” upitao je
pomalo prijekoran glas.
Dom je zagrizao usnu nakon što su mu psovke
automatski prešle preko usana. Lupio je petama.
“Heil Hitler! Jeste li ugodno proveli noć, gospodine?”
“Osrednje, hvala, Dom.”
Bojnik Divalordy bio je nekadašnji djelatnik u
osiguranju iz Innsbmcka. Često bi pomiješao vojsku sa svojom
osiguravateljskom tvrtkom, pa se prema Domu ponašao s istim
grabim prijateljstvom kojega je iskazivao svojim radnim
kolegama. Nikada mu nije palo na pamet da su pruski
profesionalni vojnici prema njemu osjećali samo duboki
prezir.
Bojnik se prijazno nasmiješio i pogladio vrhove svojih
svilenkastoplavih brkova.
“Pa, kako ide? Što je danas na rasporedu? Imaš li što
sočno za prijaviti?”
“I više no što bi si ti mogao zamisliti”, pomislio je Dom
bijesno.
Uspravio se i počeo verglati dnevne događaje na
najbolji vojnički način.
“Stabsfeldwebela Gustava Diirera zadavio je jedan od
zatvorenika. Feldwebel Lindenberg. Očigledno luđak. Smrt se
dogodila tek prije nekog vremena, već sam dovršio ispitivanje
činjenica. Tijelo je ostavljeno netaknuto u jednoj od prostorija
u Bloku 6 - mislio sam da ćete ga htjeti pogledali. Pisaći stroj
u ovom ureduje očišćen i pregledan prema puko- vnikovoj
zapovijedi. Ladice radnih stolova su posute puderom i sada se
mogu otvarati i zatvarati bez poteškoća. II va šoj ulaznoj pošti,
gospodine, pronaći ćete dva dosjea kop zahtijevaju vašu
pozornost - odbijene žalbe. Također je tu i
jedan nalog za pogubljenje kojeg morate potpisati i popis
inventara pribora za jelo ako ga želite pogledati... mislim daje
to sve, gospodine.”
Dom je ukočeno stao u stav pozor, promatrajući boj-
nikovu reakciju. Primijetio je iznenadnu pojavu grašaka znoja
na njegovu čelu, i bio je zadovoljan.
“Ove su vijesti vrlo uznemirujuće. Doista vrlo
uznemirujuće ... Gustav Diirer ubijen! To mi se čini jedva
vjerojatnim ... Da se takvo što dogodi u jednoj civiliziranoj
ustanovi ... Doista šokantno! Jesi li posve siguran u te
činjenice, moj dragi momče?”
“Apsolutno sam siguran. Zatvorenik Lindenberg je
priznao ubojstvo.”
“Ali zašto bi on uopće učinio takvo što? Što se mogao
nadati da će time dobiti?”
“Doista ne znam”, rekao je Dom, koji zapravo nije niti
pomislio ulaziti u Lindenbergove motive. “Mislim daje vrlo
vjerojatno, gospodine, da jednostavno nije mogao podnijeti
Stabsfeldwebela.”
“Doista?” Bojnik je zavrnuo vrhove svojih brkova
vidno uznemiren. “Kakav nevjerojatan razvoj događaja! Ne
mogu reći da mi je osobno bilo baš previše stalo do Gustava
Diirera, ali to nije adekvatan razlog da se nekoga ubije.”
“Kao što sam rekao, gospodine, zatvorenik je
očigledno lud.”
“Očito. Očito. Ali čak i tako -”
Dom je uživao gledajući bojnika kako naočigled pati
Naslonio se preko svog radnog stola i počeo marljivo slagati
različita pisma i dokumente koji su čekali da budu potpisani
Bojnik je uzeo pero i ispisivao svoje ime ondje gdje mu je
Dom pokazivao. Većinom nije imao pojma što potpisuje. Ве/
svog pobočnika, koji mu je pokazivao što treba učiniti, bio bi

150
potpuno izgubljen u toj džungli. Najveći strah u njegovom
životu bila je pomisao da će se jednoga dana naći sam u uredu
kada telefon bude zazvonio. Tada će biti prisiljen javiti se, a
prije ili kasnije nazvat će netko od stožernih časnika pukovnika
Vogela. Oni se nikada nisu koristili telefonom osim da bi se
žalili, ali što je bilo još gore od toga, bojnik Divalordy nikada
nije mogao razumjeti niti riječi od onoga što bi mu bilo tko od
njih govorio. Govorili su čudnim vojnim žargonom, iz kojega
je bojnik svladao tek najopćenitije svakodnevne fraze.
Dom se nasmiješio i pružio mu ružičasti dosje. Otvorio
ga je s poniznim veseljem. Bojnik je zahvalno kimnuo glavom,
nagnuo se naprijed, potpisao pri dnu stranice. Bio je to nalog
za pogubljenje kojega je potpisao tako ravnodušno, kao i
mnoge do tada. Zatvorio je dosje i vratio ga, niti ne pogledavši
debelu goticu s vanjske strane blijedoružičastog omota:

Feldwebel Hermann Lindenberg

43. pješačka pukovnija
Datum preminuća ...........
Dostavljen u krematorij ..............

Dorn je pokupio sve popisane dokumente i slavio ih na

jednu hrpu.
“Trebat će popuniti još nekakve obrasce, gospodine,
zbog Diirerove smrti. Želite li ih vi vidjeti, ili da ih ja
popunim?”
“Ne, ne, sve to prepuštam tebi. Ti najbolje / n a s M o ćeš
učiniti u vezi toga.”
Bojnik je otvorio ladicu svog pisaćeg stola i i z v a d i o
dvije cigare, od kojih je jednu pružio Domu. Svaki s u p o p i l i
po čašicu konjaka iz boce koju su držali u ormaru u uglu
Razine tekućine u toj boci znatno se spustila od prethodne
noći. Obojica su to primijetila, niti jedan nije to spomenuo.
“Jadni momak”, mislio je bojnik. “Trebat će nešto što
će ga utješiti nakon svega što se dogodilo.”
“Svi su oni isti”, mislio je Dorn. “U javnosti ti govore
da nemaju ništa ni s alkoholom niti sa ženama, dok ih privatno
ne zanima ništa osim kurvi i pića. Prokleto tipično.”
Dom se udobno smjestio za svojim radnim stolom.
Donijeli su mu dnevnu poštu, pa ju je listao, izvukavši jedno
određeno pismo, odbacivši ostalo na jednu od svojih brojnih
ulaznih hrpa. Sadržaj pisma razonodio gaje na neko kratko
vrijeme. Naposljetku, uz očito oklijevanje, skrio je omotnicu u
svoje tajno skrovište ispod “Volkischer Beobachtera” i
pozornost posvetio obrascima koji su morali biti popunjeni. Na
vrhu stranice napisao je, “Istragu o smrti Stabsfelchvebe- la
Gustava Diirera proveo Hauptfelchvebel Dom”. Ispod toga,
ispod podnaslova “uzrok smrti”, napisao je samo jednu riječ,
“ubojstvo”. Sjedio je i zurio u to nekoliko minuta, zadovoljan
učinkom, a potom, naslađujući se, nastavio s ostatkom
izvješća. Tko bi znao, možda će ono završiti pred samim SS
Reichsfiihrerom Heinrichom Himmlerom? Dom je u mislima
već mogao vidjeti kako biva premješten u Gestapo.
Prekinula ga je prodorna zvonjava telefona pokraj
njega. Pomalo naglo, bojnik Divalordy izišao je iz prostorije.
Dom se podrugljivo nasmiješio njegovim leđima u prolazu,
zgrabio telefonsku slušalicu i zaurlao u nju.
“Da? Tko je to? Što želite?”
“Želim znati što se to dovraga događa na vašem
odjelu.”
Bio je to glas pukovnik Vogela. Dom je ispustio
slušalicu u panici i ona je s treskom pala na pod.

152
 “Halo? Jesi li to ti, Dom? Koji se to vrag događa? Jesi
još uvijek tamo?”
“Jesam, gospodine.”
Nervozno, Dorn je ispričao svoju verziju Diirerove
smrti i to kako je on riješio taj problem.
“Cijela mi ta stvar zvuči poput prave svinjarije”, rekao
je pukovnik.
Dorn je požurio dodati da je bojnik Divalordy sada
upoznat sa svim činjenicama i da osobno rješava tu stvar.
Pukovnik je samo nešto progunđao i spustio slušalicu.
Nekoliko je trenutaka Dom sjedio osupnut i nepomičan
na svojoj stolici, ali nije prošlo mnogo vremena prije no što se
pribrao i počeo obavljati neke svoje telefonske pozive.
Iskalivši se na podređenima u cijeloj zgradi, počeo je vraćati
nešto od izgubljenog samopouzdanja, pa je izišao van kako bi
iskalio još ponešto od svoje srdžbe na bilo kome nižeg čina tko
bi mu se našao na putu. Kako bi odavao dojam da je na
službenom zadatku, zgrabio je hrpu svoje ulazne pošte i
nagurao je u aktovku. Tako naoružan, lutao je zgradom u
potrazi za nekim koga bi terorizirao.
Na kraju prvog hodnika imao je dovoljno sreće da
naiđe na skupinu zatvorenika koji su letargično ribali pod.
Posvetio im je dobrih pet minuta svoga vremena, završivši
svoju lekciju tako što je podigao kantu s vodom i zalio ih njom,
a potom nastavio dalje svojim putem osjećajući se mnogo
zadovoljniji svojim životom.
Skrenuvši iza ugla sudario se s bojnikom D i v a l o r
dyjem, čije je lice, čak i na prigušenom zatvorskom s v j e t l u ,
bilo blijedo kao kreč. Dorn je ukočeno salutirao. B o j n i k j e
odmahnuo glavom.
“Ovo su strašna vremena u kojima živimo. S t r a š n a v u -
mena, moj dragi momče ... Pozvali sume u p u k o v m k o v m e d

г, I
Odmah se moram stvoriti ondje ... Bojim se da mu se ova stvar
s Diirerom nije nimalo svidjela.”
Dom je tihim zvukom izrazio svoju sućut i nastavio
dalje hodnikom do skladišta oružja, kojim je zapovijedao
Oberfeldwebel Thomas. Thomasu je pomagao Legionar,
kojemu je, pak, tri dana tjedno, pomagao Maleni. Bilo je to
dobro mjesto za rad. Zapovijed je glasila da vrata moraju biti
zaključana i zakračunata iznutra. Gotovo bilo koja aktivnost se
stoga mogla sigurno odvijati s druge strane vrata. Kada je
Dorn stigao, upravo je u tijeku bila partija karata. Kada mu je
Thomas otvorio vrata, karte su nestale, a Maleni i Legionar su
marljivo čistili opremu.
“Vi ovo mjesto nazivate skladištem oružja?”
Dom ga je s visoka obuhvatio pogledom. Ovdje nije
imao nikakvih ovlasti, ali uvijek je vrijedilo pokušati.
“Ovo mi više sliči na odlagalište smeća nego na
skladište oružja.”
Šutnuo je praznu kutiju od municije i okrenuo se prema
Thomasu.
“Kako bi ti se svidjelo da sve ovo prijavim - ovaj
nered, ovaj - ovaj kaos? Ha? A mogao bih, znaš. Da to želim,
mogao bih ti otežati život kod pukovnika Vogela. Ne bih to
volio, naravno, ali doista, Thomas, savjetujem ti da izvučeš
ruke iz džepova i malo pospremiš ovdje.”
“Meni odgovara ovako kako je”, rekao je Thomas
kratko.
Nastala je tišina. Dorn je kimnuo, upozoravajući, i
pošao dalje. U tom trenutku, zaustavio ga je Legionarev glas.
“Pomalo čudno, cijela ta stvar s Gustavom, zar ne?” “Nemoj
mi se obraćati u vezi toga!” odbrusio mu je Dorn, a stav mu se
iznenada slomio. “Kakva stvar! Prokleta svinja!”

154
 “Tko? Feldwebel Lindenberg, mislite?”
“Ne. Mislio sam na Gustava Diirera. Kakva glupost od
jednog tako iskusnog čuvara! Više od dvadeset godina u
službi, a onda pusti da ga zadavi neki luđak ...”
“Vrlo neoprezno”, komentirao je Legionar. “Naravno,
to se moglo dogoditi samo na mjestu poput ovoga.”
Domove oči opasno su bljesnule.
“Što time pokušavaš reći? Pokušavaš li me ti to
uvrijediti?”
Legionar je izgledao zapanjeno.
“Dobri Bože, ne! Niti u snu mi ne bi palo takvo što na
pamet.”
“Naposljetku”, dodao je Maleni kako bi mu pomogao,
“nije vaša krivnja što se to dogodilo, zar ne? Nitko vas ne
može kriviti za to. Samo je nesreća što se to moralo dogoditi na
vašem odjelu, ako shvaćate što mislim? Ipak”, dodao je,
filozofirajući, “uvijek mora postojati prvi put da se nešto
dogodi, zar ne? To je ono što ja uvijek govorim. Uvijek za sve
mora postojati prvi put. To se moglo dogoditi i najboljem od
nas. Ne bih se previše zamarao time da sam na vašem mjestu.”
Dom je iznenada shvatio da je Maleni isti onaj blebe- tavi
glupan koji gaje zbunio nešto ranije.
“Mislio sam da sam ti rekao da me se kloniš?”
“To je točno”, složio se Maleni, sa smiješkom na
usnama. “Rekli ste da mi trebaju dati jednostavne zadatke,
budući da nisam sposoban za ništa suviše komplicirano ... pa
čistim puške, gospodine.”
“Pa onda ih nastavi čistiti!” zagrmio je Dom Izmarširao
je iz prostorije i zalupio vratima / а s o b o m Njegov osjet
sigurnosti, njegovo osobno z a d o v o l j s t v o u m štio je taj veliki
kretenasti vol. Sada će morati s v e t o p o n o v no graditi
ispočetka.
 Odjurio je niz hodnik, a njegovom se sumnjama
ispunjenom umu činilo da čuje glasan podrugljivi smijeh koji
je dopirao iza zaključanih vrata skladišta oružja.

156
 «

Katz i Schroder stigli su u Torgau rano ujutro izravno

iz Berlina. Hodali su jedan pokraj drugoga sigurnim koracima,
spuštenih glava, s rukama u džepovima.
Otišli su nekoliko sati kasnije. Bili su na putu natrag u
Berlin, ali nešto u njihovom koraku bilo je drugačije. Koraci
su bili kraći, manje sigurni, manje samouvjereni; činilo se da
vuku stopala, kao da se kreću protiv svoje volje. Glave su
spustili, a ramena su im bila u visini ušiju.
“Kakvo sranje ”, promrmljao je Katz. “To smrdljivo
ušljivo govno od pukovnika. ”
“I to topničkog, da stvar bude gora. ”
“I to vojska, čak ne ni SS. ”
Nastala je tišina.
“Misliš da nema. ”
“Čega?”
“Misliš da u tome nema ničega? ”
“Ruski front? ”
“Mm. ”
Ponovno tišina.
“Kako bi jedno šugavo smrdljivo govno poput tog
pukovnika imalo bilo kakav utjecaj? Pitam ja tebe? Čak nije
niti iz SS-a. ”
Katz je čvrsto stisnuo usne.
“Šugava smrdljiva govna poput tog pukovnika poneka
da imaju više utjecaja no što si ti to možeš zamisliti. ” “Misliš?
”
“Moglo bi biti. ”
Vukli su se u tišini prema postaji.
“Kakvo sranje!” rekao je Schroder, ogorčeno
 GESTAPO

Rano sljedećeg jutra, Feldwebel Lindenbergbioje

izveden na dvorište kako bi bio ubijen. Maleni i Porta su ga
pratili, po jedan sa svake strane.
Lindenberg je bio odjeven u svoju zelenu uniformu, ali
bio je gologlav, kako je stajalo u propisima. Maleni i Porta
imali su čelične šljemove, koji su se zlokobno presijavali u
hladnoj sivoj zori. Puške su im bile zabačene na ramena, a
koraci u teškim čizmama beskompromisno su odjekivali
kaldrmom.
Prvi vod, pod zapovjedništvom poručnika Ohlsena već
je bio na svom mjestu. U blizini zida stajali su upravitelj
zatvora, zatvorski kapelan i liječnik. Na udaljenijoj strani
dvorišta, u blizini malenih vrata, čekala su dvojica bolničara,
sjedeći na nosilima.
Lindenberg je nervozno pogledao oko sebe. Sve do
sada, bio je sačuvao svoje dostojanstvo. Hoće li ga hrabrost
napustiti u posljednjem trenutku? Govoreći jedva pomičući
usne, Maleni gaje ohrabrivao.
“Drži glavu gore, prijatelju. Nemoj tim govnima dati
nikakav razlog da se naslađuju. Svi smo mi na tvojoj strani.”
Lindenberg se uspio nasmiješiti. Podigao je visoko
glavu i prkosno zakoračio prema streljačkom vodu. Kada su
stigli na predviđeno mjesto, mimo se namjestio, podigavši ruke
kako bi mu Maleni mogao pričvrstiti povez koji će ga držati
uspravno sve do trenutka kada vod bude zapucao. Približio mu
se upravitelj sa šalom kojega mu je htio povezati oko očiju, ali
Lindenberg je odmahnuo glavom.

158
 “Odnesite to, ne treba mi. Radije bih gledao što se
događa.”
“Kako god želiš.”
Upravitelj je nezainteresirano slegnuo ramenima i
vratio se na svoje mjesto pokraj zida. Lindenberg je prezirno
pljunuo njegova leđa. Trenutak tišine, a potom je poručnik
Ohlsen podigao ruku. Lindenberg se našao kako zuri u cijevi
nečega što mu se iznenada učinilo tisućama pušaka, koje su sve
istovremeno bile usmjerene prema malenom komadiću bijele
tkanine koji mu je bio prikačen za grudi i označavao srce. Bilo
je to srce koje je tuklo tako bijesno, tako mahnito, da je na
trenutak Lindenberg pomislio kako će umrijeti od infarkta prije
no što meci uopće stignu do njega. Uhvatio ga je napad panike.
Počeo je gubiti svijest, osjetio je kako mu se vrti u glavi,
osjetio je kako mu krv navire u uši, na trenutak je pomislio da
mu se tlo približava, ali bio je povezan u uspravnom položaju,
pa je znao daje to nemoguće.
Mora prevladati tu slabost. Ne smije popustiti u
posljednjem trenutku. Duguje to Malenome, Porti, svima
ostalima - svim tim ljudima koji su bili tako čvrsto na njegovoj
strani, koji su se identificirali s njime, a čiji je posao bio da
pucaju u njega. Mornari u plavom, momci iz tenkovske
pukovnije u crnom, a optuženici u zelenom. Krasna slika.
Lindenberg je podigao glavu i pogled mu se susreo s
pogledom Malenoga, koji je stajao na kraju voda, viši od
svojih suboraca. Lindenberg mu je uputio posljednji smiješak
kojim mu je sve oprostio. Gotovo neprimjetno, Maleni je
podigao pušku, sve dok više nije bila usmjerena u maleni
komadić bijele tkanine, nego u jednu točku iznad Lindenber-
govog lijevog ramena. Nije postojao način na koji bi Maleni
mogao osobno spriječiti smaknuće, ali barem on neće bili taj
koji će pucati u prijatelja. Nekoliko trenutaka kasnije, Porta je
pomaknuo svoju pušku isto kao i Maleni. Duboki osjećaj
zahvalnosti ispunio je Lindenberga. Bio je dirnut njihovim
jednostavnim izrazom prijateljstva, a suze koje su mu tako
tople tekle niz obraze nisu bile suze slabosti i on nije osjećao
sram.
Jedan od vojnika iznenada se onesvijestio. Mladi
momak, kojemu je jedva bilo nešto više od osamnaest godina.
Pognuo se i pao na lice. Naočale su mu pale na kamen, a puška
ispala iz ruke. Nitko nije obratio pozornost na njega.
“Jadnik maleni, premlad je on za takve stvari.”
Bila je to posljednja Lindenbergova svjesna misao.
Sljedećeg trenutka, puške su zapucale. Začuo se jedan tjesko-
ban krik, a potom tišina.
Poručnik Ohlsen zakoračio je naprijed, s revolverom u
ruci, ali coup de grace nije bio potreban: Lindenberg je bio
mrtav. Ohlsen je stajao nekoliko trenutaka promatrajući tijelo,
lica ukočenoga i bezizražajnoga, a potom se tiho vratio natrag
u vrstu. Na znak liječnika, dva su bolničara podigla nosila,
nagurala tijelo na njih i nestala iza malenih vrata koja su vodila
do krematorija. Prvi vod dobio je zapovijed da se vrati do
spavaonica. Profesora su podigli na noge. U blizini, u tišini,
bez ikakve strke oko njega, netko je povraćao.
Maleni i Porta hodali su jedan pokraj drugoga.
“Samo ti čekaj”, promrmljao je Maleni. “Samo čekaj
da dođe na nas red da pucamo na njih. Gadovi.”
Nije bilo potrebe objašnjavati tko su to bili “oni”: Porta
je odmah shvatio.
“To će biti dan”, rekao je. “A mi ćemo se pobrinuti da
dobro ciljamo. Ne bih nikako volio promašiti!”

160
 Sat je otkucavao pet sati. Prošlo je točno dvadeset
minuta otkada su odveli Lindenberga iz njegove ćelije. Do
jedanaest sati tog prijepodneva, Hauptfeldwebel Dom završio
je s tom cijelom stvari i mogao je zaboraviti sve to. Obrasce
vezane uz to je popunio, sve dokumente potpisao. Izračunao je
ukupni trošak te operacije, koji je iznosio 1290,05 maraka.
Pečat bojnika Divalordyja korištenje na svakom mjestu gdje se
trebalo potpisati, i svi su papiri bili zapečaćeni u službenu
omotnicu i odloženi za arhiviranje. To je bilo to. Stvar je bila
svršena, kao i posao za to prijepodne. Hauptfeldwebel se
mogao opustiti.
Dom se zavalio natrag u svoju stolicu, s nogama na
stolu ijednom od bojnikovih cigara između prstiju. Otvorio je
jednu od ladica svog pisaćeg stola i zamišljeno preturao ispod
“Volkischer Beobachtera” tražeći pornografiju, a potom se uz
zadovoljan uzdah smirio kako bi u miru mogao proučiti neke
od opscenijih fotografija pomoću povećala.
Sredina dana bila je Domovo omiljeno vrijeme. Svi
ostali imali su pune ruke posla i nitko nije dolazio kako bi ga
uznemirivao. Oni koji su se usuđivali prečesto ometati njegovu
privatnost uskoro su postali svjesni Domova nezadovoljstva, i
nitko osim najglupljih ili najrevnijih nikada mu sc nije obraćao
sa zatvorskim problemima sredinom dana. Telefon je bio
iznimka: ponekada gaje gnjavio svojom zvonjavom, i iako je
bio vrlo dosadan, teško ga se moglo ignorirali. Zazvonio je i
sada, jedva deset minuta nakon stoje Dom pripalio cigaru i
smjestio se kako bi uživao u svom teško zarađenom odmoru.
Ljutito se javio.
“Dorn ovdje. Tko govori?”
 Bio je to neki Felđwebel, koji je htio znati što da učini
s Lindenbergovim osobnim stvarima.
“Kojim stvarima? Ima li što zanimljivoga?”
“Baš i nema, gospodine. Samo hrpa neurednih pisama i
drugih sitnica.”
“Pošalji sve to na vojni sud”, rekao je Dom,
proučavajući jednu od svojih pornografskih fotografija
pomoću povećala, osjećajući ugodu kako mu struji tijelom.
“Možda će njima biti korisno za obrisati dupe ... ah, da,
Feldvvebelu -” Glas mu je postao nešto stroži - “dok si još na
liniji, možda bih te mogao podsjetiti da imam strašno puno
posla i da se ne želim uzbuđivati oko tako trivijalnih stvari.
Pokaži malo inicijative, Feldwebelu. Neću ti to više
ponavljati.”
“Vrlo dobro, gospodine.”
Dom je spustio slušalicu i vratio se svojoj cigari i
svojim fotografijama. Pet minuta kasnije, ponovno su ga
prekinuli. Oštro kucanje na vrata, i dvojica su muškaraca ušla
u prostoriju, ne čekajući da ih pozove. Bili su odjeveni poput
blizanaca. Svaki od njih na glavi je imao meki šešir od filca,
oboda okrenutoga prema dolje, smeđe cipele koje su škripale
dok su koračali i duge kožne kapute zakopčane do vrata. Lica
su im bila različita, ali oči su im bile iste: svjetlosive boje,
hladne i prijetećeg izraza. Dom ih je pogledao, ljutito, ne
spustivši noge sa stola. U isto vrijeme osjetio je pukovnije
hladnih oznojenih stopala kako marširaju niz njegovu
kralježnicu, pa je protiv volje zadrhtao.
“Čemu dugujem ovo ometanje?” upitao je.
“Teško je reći, doista.” Viši od dvojice ljudi okrenuo se
svom kolegi. “A što ti misliš čemu on duguje ovo ometanje?”

162
 “Moglo bi to biti zato što mi želimo malo popričati s
njim, možda?”
“Što je to?” upitao je Dom. “Tko ste vi?”
“Katz i Schrbder.” Zvučalo je poput glumačkog para iz
vodvilja. “Katz i Schroder, došli smo ti u posjet. Eto tko smo.”
Viši od nj ih dvojice, koji je izgleda bio Katz,
nasmiješio se Domu.
“Zar nas nećeš ponuditi ničime za popiti, Hauptfeld-
webelu?”
Dom je zapanjeno promatrao dvojicu muškaraca. Nešto
u vezi njih izazivalo je kod njega nelagodu, ali bio je odlučan
da neće kapitulirati. Njegova je savjest, naposljetku, bila čista.
Tkogod oni bili, tkogod ih poslao, nije se imao čega bojati.
Ipak, osjećao je nelagodu. Polako je maknuo noge sa stola i
vratio pornografiju natrag u skrovište.
“Žao mi je, gospodo. Imam samo vode. Uvijek si
možete donijeti pivo iz kantine, naravno.”
“Naravno”, složio se Schroder sa smiješkom. “Tako bi
barem trebalo biti. Za sada ti dobro ide ... Ali, kad malo bolje
razmislim, Hauptfeldwebelu: nema više nogu na stolu, ha? On
je, naposljetku, ipak Fiihrerovo vlasništvo.”
“Što želite ovdje?” upitao je Dom oprezno. “Ovo je
vojna ustanova. Nema nikakve veze s civilima.”
Dvojica su civila razmijenila oduševljene smiješke, ne
rekavši ništa. Dom je ustao i nagnuo se prema njima, s rukama
na stolu.
“Ako ne namjeravate objasniti što radite ovdje, bit ću
prisiljen pozvati stražara i dati vas ukloniti. Ovo je moj ured i
ja imam puno posla. Snažno se protivim vašim manu ima i
vašem ponašanju. Nemate apsolutno nikakva prava upasti

u. i
ovamo bez dopuštenja. Ili recite zašto ste došli, ili se gubite
van.”
Dom je izrekao svoju prijetnju. Ništa više od toga nije
mogao učiniti. Stajao je i čekao rezultate.
“Bravo”, promrmljao je Schroder tiho.
Ponjušio je zrak i okrenuo se prema Katzu.
“Možda nam i ne može ponuditi ništa za popiti”, rekao
je, “ali ako sam dobro nanjušio, ovdje ima jako dobrih cigara.
A po zakonima gostoljubivosti”, rekao je Domu, “mislim da bi
nam barem trebao ponuditi koji dim.”
Bilo je to gotovo kao da Dom nije ništa rekao. Bila je
to izravna uvreda i nije mu ostala nikakva alternativa.
Zatvorenih usana, ispmžio je mku i pritisnuo zvonce da pozove
stražara. Katz mu se nasmijao u lice.
“Jedan stražar neće biti dovoljan ... trebat ćemo
najmanje trojicu! Trojicu snažnih i glupih ljudi. Što su jači i
gluplji, to bolje ... Osim toga, trebat će nam i stol, pisaći stroj,
tri stolice i dvije svjetiljke sa žamljama od 500 watta. Imaš li
sve to? Jer tvoj je posao, Hauptfeldwebelu, da to nabaviš.”
Dom je zurio u čovjeka.
“O čemu to pričate? Zašto ste došli ovamo?” “Doista”,
rekao je Schroder, prigušivši zijev, “kada bi samo bio jak
koliko je glup.”
Prekinuo gaje dolazak stražara, kojega je u ured slijedio
narednik.
“Evo ti tvog stražara”, rekao je Schroder, ni ne okre-
nuvši se. “Zašto ga trebaš?”
Dom je progutao nekoliko puta, a potom uperio prstom.
“Gubite se, vi idioti! Zar ne vidite da imam društvo?”

164
 Stražar je širom otvorio oči, a narednik je promrmljao
riječ “uzbuna”. I sam pogled na ta dva kretenasta, izbuljena
lica bio je previše za Doma.
“Izlazite! vrištao je. “Koliko puta moram ponoviti
zapovijed prije no što je vi odlučite poslušati?”
Stražar i narednik žurno su salutirali i izišli iz
prostorije. Dom je obrisao čelo nadlanicom i upitao se bi li
imao veći autoritet kada bi stajao ili sjedio. Odlučio je još neko
vrijeme ostati stajati, ali mke su mu predstavljale problem.
Visjele su mu sa strane i predstavljale mu smetnju. Stavio ih je
iza leđa i osjetio se poput školarca; potom ih je sklopio ispred
sebe i osjetio se poput svećenika; potom ih je pustio da
mlohavo vise kako žele, pa su mu se objesile do koljena, s
dlanovima koji su mu se činili da teže po tonu svaki, zbog čega
ga je bilo sram. Bio je svjestan, cijelo vrijeme, da ga Katz i
Schroder promatraju i smiješe se njegovoj nelagodi.
“Jesi li spreman?” upitao je Schroder tiho.
“Spreman za što?” Dom se okrenuo prema svom gostu
u posljednjem pokušaju da ovlada situacijom. “Ne znam
odakle vas dvojica dolazite, ali predlažem vam da se smjesta
onamo vratite. Sa mnom nemate nikakva posla. Zapravo, idete
mi na živce.”
“Jesi li ti to čuo?” rekao je Schroder. “Može li doista
biti tako glup da ne zna odakle mi dolazimo?”
“Moguće je”, rekao je Katz. “Mnogo tih ljudi je
ekstremno tupo.”
“Moje strpljenje se bliži kraju!” otresilo j e r e k a o D o m
“Ili se smjesta gubite iz moga ureda, ili ću p o z v a t i p u k o v n i k a
Vogela — a to će, to vam obećavam, imati vrlo n e u g o d n e p o
sljedice.”
 “Za pukovnika Vogela”, rekao je Schroder. “A ne za
nas. No, ako on zna da smo ovdje, siguran sam da ima
dovoljno razuma da nam ne staje na put.”
Katz je obišao oko stola i sjeo na Dornovu stolicu.
Podigao je noge na Domov radni stol. Otvorio je ladicu i
nezainteresirano kopao po njoj. Potom je raskopčao gornji
gumb na svom kaputu i naslonio se natrag, vrlo opušten. Dom
nije imao snage protestirati. Promatrajući Katza, primijetio je
prijeteću izbočinu ispod njegove lijeve ruke, koja je mogla
značiti samo jedno: imao je revolver. Pogledao je Schrodera i
ugledao iste znakove. Znoj mu se u potocima slijevao niz leđa
kada je shvatio istinu.
“Jeste li vi iz Gestapa?”
Njih su se dvojica počeli previjati od smijeha, kao da je
Dorn izrekao najveću šalu svih vremena.
“Brz je”, smijao se Schroder. “Tako mi Dachaua, brz
je! Samo se u životu koristi tim svojim oštrim razumom,
prijatelju, i trebao bi poživjeti dugo vremena.”
“To vrijedi”, dometnuo je Katz, “ako bude umro
prirodnom smrću.”
“Naravno.”
“A sada —” Katz je pogledao prema Domu, koji je
drhtao s druge strane stola - “Bacimo se na posao. Katz i ja
smo iz RSHA6 4-2A i htjeli bismo kratko porazgovarati s
tobom o stvarima koje se događaju u ovom zatvoru.”
“Stvarima? Kojim - stvarima?”
“Ubojstvu.”
Schroder je energično pljunuo na pod i stopalom raz-
mazao pljuvačku.

6
Reichssicherheitshauptamt (RSHA) - glavna uprava sigurnosti Reicha (nap.
prev.)

166
 “On uopće nije fini gospodin”, pomislio je Dorn
bespomoćno. “On nije fini gospodin, inače mi ne bi pljunuo na
pod.”
“Gdje je on?” upitao je Katz iznenada.
Dom se prisilio da ne gleda u smjeru šokantnog prizora
kojeg je pružao Schroder koji je utiskivao svoju pljuvačku u
tepih.
“Gdje je tko?”
Katz je pucnuo prstima.
“Luđak iz Torgaua ... luđak ... ubojica. Gdje je?”
Dorn je tupo pogledavao od jednog prema drugome.
“U redu”, rekao je Katz strpljivo. “Ako ti je to pitanje
previše složeno, nemoj se truditi odgovarati na njega. Samo
neka ga pošalju ovamo.”
“Želite razgovarati s njim?”
“To nam je bila zamisao.” Katz se Dornu ljubazno
nasmiješio smiješkom koji u sebi nije imao nimalo
prijateljskog raspoloženja, nimalo razumijevanja. “Nije da nam
tvoje društvo nije stimulirajuće, ali na žalost, ne možemo
provesti cijeli dan u potrazi za zadovoljstvima. Znam da ćeš ti,
kao čovjek koji navodno ima puno posla, znati razumjeti. Pa,
samo neka pošalju zatvorenika ovamo gore i mi ćemo se
pozabaviti njime.”
Dom je progutao, s naporom. Utroba mu se iznenada
zgrčila i osjetio je mučninu.
“To nije - nije moguće
“Zašto to nije moguće?” upitao je Katz ugodnim
glasom.
“Kriminalac-jutros je bio poslan p r e d s t r e l j a č k i v o d . ”
Dorn je bespomoćno podigao ruku. “ M r t a v j c i p o k o p a n
Cijela ta stvar je završena.”
 Schroder je tiho prišao Domu.
“Pokušavaš li se ti to našaliti s nama?”
“Naravno da ne”, rekao je Dom. “Čovjek je
pogubljen.”
Schrdder je razmijenio poglede s Katzom i teško
izdahnuo kroz nos.
“U tom slučaju, moj jako zaposleni prijatelju, moram ti
reći da si osobno sabotirao istragu vezanu za zločin počinjen
protiv države, istovremeno prekršivši paragraf 1019 Kaznenog
zakona. Pretpostavljam da znaš što to znači?”
Domove žlijezde znojnice udvostručile su svoje
djelovanje. Osjetio je daje hladan i mokar i da mu je mučno.
“Ja nikako ne mogu biti odgovoran za to. Ja ne izdajem
zapovijedi ovdje, ja sam samo pripremio papire.”
“Točno. Ћ si pripremio papire.” Schroder je ispružio
ruku i zgrabio Doma za ovratnik. “Upozoravam te, ako nam ne
dovedeš ubojicu, naći ćeš se i sam ispred streljačkog voda i to
vrlo skoro. Ti si pripremio papire, ti si uzeo izjave, ti si
pokupio dokaze, ti si obavio sav posao - dakle, dovedi nam i
ubojicu. Bilo koji ubojica će dostajati, ali jedan nam je
potreban. Je li ti to jasno?”
Domove usne rastvorile su se i zatvorile u tišini, poput
latica cvijeta. Bio je prestravljen i zbunjen. Prizori streljačkog
voda, ruskog fronta, plesali su poput točaka ispred njegovih
očiju. A sve je to bila krivnja onog šugavog Gustava Diire- ra.
Same neprilike dok je bio živ, same neprilike i sada kad je
mrtav. Kakva ironija kad se sjetio da je on sam tražio da taj
čovjek bude premješten u njegov odjel!
Dom se iznenada uspravio. Ako je to kraj, onda dobro,
to je kraj. Ali oni će vidjeti kako se ponaša jedan dobar

168
Hauptfeldwebel. Dovoljno je bilo te popustljivosti prema
podređenima. A i prema nadređenima, kad malo bolje razmisli.
Predugo je podnosio veći dio tereta no što bi mu trebao
pripadati. Od sada nadalje bit će čvrst, čvrst poput čelika iz
Krup- pove čeličane.
Schroder je popustio svoj stisak Domovog ovratnika i
mahnuo mu prstom ispred lica.
“Ovo ti govorim posljednji put: ili nam dovedi ubojicu,
ili se možeš smatrati mrtvim čovjekom.”
Tišina. Dorn je stajao ukočeno, ruku položenih sa
strane, čvrst poput čelika iz Kruppove čeličane. Katz je
iznenada oživio.
“Sjedi.” Kimnuo je glavom prema stolici u središtu
prostorije. “Možeš se smatrati uhićenim.”
Čak bi i čelik iz Kruppove čeličane zadrhtao pod
takvim udarcem. Domovo srce je poskočilo, a potom nastavilo
mahnito udarati dalje, tjerajući mu krv u uši. Došao je kraj
mirnim danima koje je u dosadi provodio pušeći bojnikove
cigare uz knjigu prostih fotografija. Umjesto toga vidio se
kako riba podove, korača po prljavim zatvorskim toaletima,
zatvoren u ćeliji u Glatzu poput najobičnijeg kriminalca. Ili bi
čak - a to mu je bio najveći od svih strahova - mogao biti
zatvoren u samom Torgauu, gdje su ga svi zatvorenici
poznavali kao Hauptfeldwebela i gdje bi poniženje bilo
nepodnošljivo.
Katz je sjeo za pisaći stroj i umetnuo list papira.
“Ime? Dob? Vjeroispovijest?”
Podnio je dugačko izvješće s četiri glavne t o č k e
sabotaža, nezakonito ponašanje, zanemarivanje d u ž n o s t i , k n
votvorenje dokumenata. Kada gaje dovršio, d o d a o j e 1 ) o i n o
naliv-pero i rekao mu da se potpiše. Snagom navike, Dom je
dodao riječ “Hauptfeldwebel” nakon svoga potpisa. Katz je
smjesta zgrabio pero i prekorio ga.
“To možeš zaboraviti. Više nisi Hauptfeldvvebel.
Uhićen si, ti si sada osoba od nikakve važnosti.”
U tom ponižavajućem trenutku, otvorila su se vrata i u
prostoriju je ušao neki časnik. Figurom je bio beznačajan;
značenjem je bio najveći čovjek u prostoriji. Pukovnik, u
blijedosivoj uniformi, odlikovan dvama srebrnim mrtvačkim
glavama. Oko stmka je imao širok kožni pojas i futrolu u kojoj
se nalazio crni revolver P-38. Na tako sitnom čovjeku, revolver
se doimao kao daje veličine automata. Pukovnikov lijevi mkav
bio je prazan; oko vrata mu je visio Viteški križ.
Veličanstvenim korakom zakoračio je u prostoriju, siguran u
sebe i u svoj autoritet. Dom je istog trenutka stao u stav pozor.
“Hauptfeldvvebel Joa Zašutio je, naglo, i ispravio se.
“Joachim Dom, uhićenik, gospodine.”
Niti jedan trzaj nije prošao pukovnikovim licem. Stajao
je ukočen, hladnim pogledom promatrajući dvojicu
Gestapovaca. Katz i Schroder instinktivno su ustali. Već su se
činili manje uvjerenima u vlastitu nadmoć. Dom je jedva
smogao snage ukočiti koljena da mu ne poskakuju gore-dolje.
Ukočio je noge i shvatio kako cijeli drhturi. Uvijek mu je bilo
nelagodno u pukovnikovom prisustvu. Tišina se nastavila,
trajući nepodnošljivo dugo. Sam pukovnik ju je prekinuo.
“Ovi ljudi Pogledao je nezadovoljno prema Katzu i Schroderu
- “oni pripadaju Tajnoj policiji, pretpostavljam?” “Da,
gospodine”, potvrdio je Katz, s nelagodom se namrštivši. Nije
mu se sviđao izraz “Tajna policija”. “SS-ov

170
Stabscharfuhrer Katz, s pomoćnikom SS-ovim Oberschar-
fuhrerom Schrbderom. Poslani smo ovdje kako bismo napisali
izvješće o incidentu koji se odvio jučer u drugom odjelu ovog
zatvora, kada je stanovitog Gustava Diirera ubio jedan od vaših
zatvorenika.”
“Pretpostavljam da ste sada prikupili dovoljno
informacija koje će vam omogućiti da podnesete izvješće?”
Pukovnikovo pitanje zapravo je više zvučalo kao
izjava. Ton mu je bio pristojan, ali u njemu se osjetila prijetnja.
“A što se tiče Hauptfeldvvebela Doma - smijem li vas
pitati smatrate li ga na bilo koji način umiješanim u ubojstvo?”
“Ne, gospodine. Ne u samo ubojstvo.”
“Ah?” Pukovnik je podigao obrvu. Nosnice su mu
blago zadrhtale, poput nosnica psa koji je iznenada nanjušio
pravi trag. “Smijem li vas pitati kojim ste se poslom vas
dvojica našli u ovom uredu?”
Izvadio je zlatni sat iz džepa i usporedio vrijeme na
njemu s onim koje je pokazivao zidni sat.
“Ako su moji podaci točni - u što nemam razloga
sumnjati-prošli ste pokraj stražamice u 9:37. Sada je 17:14. U
ovom ste zatvoru sedam sati i trideset sedam minuta, a ipak do
ovog trenutka nisam imao čast upoznati vas - a i sada sam ja
morao doći vama, što mi se baš i ne čini odgovarajućim
razvojem stvari.”
Katz je otvorio usta kako bi nešto rekao, a potom se
predomislio. Pukovnik je izvio drugu obrvu.
“Možda niste bili obaviješteni da sam ja, a ne drugi
odjel, bio uzrokom da vi budete poslani ovamo7”
“Ah, da, gospodine”, rekao je Schroder, u/ ne has nm
dri entuzijazam. “Rečeno nam je da ste zatražili van|skn i.n.i
gu ove stvari.”
 “Doista?” Pukovnik sije dopustio pomalo kiseli
smiješak. “U tom slučaju, doista mi nije jasno kako to da ste
mi se propustili javiti na svom dolasku ovamo?”
Katz je bio pošteđen sramotnog zadatka pokušavanja
pronalaska prikladnog odgovora na to pitanje. Vrata su se
otvorila i bojnik Divalordy veselo je ušao u prostoriju.
“Dobro jutro, dobro jutro!” otpočeo je, na svoj
uobičajeni veseo način. “I kako smo svi ovog lijepog —”
Glas mu je utihnuo. Smiješak mu je nestao s usana.
Pogledao je Doma, pukovnika, dvojicu agenata iz Gestapa. Niz
nervoznih tikova grčevito mu je trzao obrve i usta. Iznenada je
postao središtem pozornosti prisutnih. Iz tišine koja je
zavladala bilo je očito da je prekinuo nešto važno, i osjećajući
potrebu da objasni svoje ponašanje, bojnik je brbljao gluposti.
Svi su stajali i ozbiljno ga slušali, sve dok mu glas nije
nezgodno utihnuo usred rečenice. Ponovno je nastala ona ružna
tišina.
“Ništa posebnoga za prijaviti, gospodine”, zaključio je
bojnik, plaho.
“Doista?” Pukovnikove obrve ponovno su se podigle,
ovoga puta obje zajedno. “Usred sveg ovog uzbuđenja, nemaš
ništa posebnoga za prijaviti? Razumijem.”
Bojnik se s nelagodom premještao s noge na nogu.
Promrmljao je nešto o “nesretnom incidentu koji se dogodio
dan prije.”
“Više no nesretnom”, prekinuo gaje pukovnik. “Rekao
bih katastrofalnom, točnije. Posljedice tog ‘nesretnog
incidenta’, bojniče Divalordy, vrlo vjerojatno će biti vrlo
neugodne.”
“Doista hoće, gospodine.” Bojnik je revno kimnuo
glavom. “Upravo tako sam i mislio. Vrlo neugodne.”

172
 “Ne toliko po mene —” rekao je pukovnik.
“Ne, gospodine?”
“Ne, bojniče. Ne toliko po mene, koliko po vas.”
Bojnik Divalordy progutao je gutljaj zraka. Osjetio je
topao znoj kako ga cijelog oblijeva. Pukovnik je smireno
namjestio monokl na oko i pružio ruku kako bi uzeo
dokumente koje je Katz još uvijek stiskao u ruci. Katz mu ih je
bez riječi pružio i pridružio se ostalima u prostoriji u
ukočenom stajanju u stavu pozor.
Pukovnik je kratko pogledom prešao prvu stranicu, a
potom s prezirom odbacio hrpu papira na stol. Maknuo je
monokl i pomno promotrio, prvo Katza, a potom i Schrode- ra.
“Namjerno ste zanemarili moje zapovijedi. Rečeno
vam je da se javite u Zapovjedništvo - meni osobno. Umjesto
da ste to i učinili, vi ste preuzeli na sebe da se igrate privatnih
istražitelja u drugom odjelu i da sudite jednome od mojih
Hauptfeldvvebela.”
Katz i Schroder nisu ništa rekli. Zurili su ravno pred
sebe u fotografiju Adolfa Hitlera, kao da traže hrabrost i
inspiraciju.
“Vrlo dobro”, rekao je pukovnik. “Pretpostavljam da
vaša tišina znači da prihvaćate optužbe. Za nekoliko trenutaka
pozvat će vas moj pobočnik. On je sam proveo istragu cijele te
stvari i ima određene dokumente za koje su mu potrebni vaši
potpisi. Očekuju vas večeras u Berlinu. O t n n m ćete biti
premješteni u drugu desetinu - negdje na i s t o č n o m bojištu.
Želim vam sve najbolje, gospodo.”
Junaci iz Gestapa dobili su otpust. Pukovnik im je
okomio leđa i oni su izišli iz prostorije bez riječi. Sada je
došao red na Doma da se brani od optužbi.

i / 1
 “Ti si Hauptfeldvvebel već neko dulje vrijeme”,
otpočeo je pukovnik, varljivo nježnim glasom. “Pratim te,
Dorn, i čini mi se da posljednjih mjeseci svoje dužnosti
smatraš poprilično - napornima, ako se mogu tako izraziti?
Poprilično mrskima? Ti si dobar vojnik, to znam. U tebi
osjećam želju da prestaneš obavljati uredski posao, da se
osobno suočiš s Fuhre- rovim neprijateljima ... Jesam li u
pravu?”
Dorn je potvrdno kimnuo glavom. A što je drugo,
nakon svega, mogao učiniti?
“Tvoj talent se trati u uredu”, nastavio je pukovnik
lirskim tonom. “Čovjek tvog talenta, čovjek tvoga žara, tvoje
goruće odanosti i lojalnosti Domovini, uskoro će biti angažiran
na aktivnim dužnostima. Vani s ljudima koji se bore na bojištu
... Bio si vrlo strpljiv svih ovih godina, Dorn. To nije prošlo
neprimijećeno. Sada ćeš biti nagrađen: tvoja prilika je došla ...”
Pukovnikov glas poprimio je žustriji ton. “Tvoji dokumenti su
već poslani. Budi spreman za pokret unutar sat vremena.
Sretan put ti želim, i mnogo sreće.”
Zaprepašten i prestravljen, Dom je salutirao i ispuzao
iz prostorije. Ništa nije bilo dalje od njegovih misli ili želja no
osobni sukob s Fiihrerovim neprijateljima - osim ako nisu
smješteni na sigurnom iza rešetaka, kao u Torgauu. Krv mu je
kuhala u bespomoćnom bijesu na pukovnika. Sve te godine
odane službe, a to mu je bila nagrada! Poslati ga na prve linije,
da umre poput običnog vojnika! Kada bi Fuhrer samo znao
kako su se ponašali prema najodanijima od njegovih sluga ...
Vrata su se zatvorila za Domom i bojnik Divalordy je
ostao, još uvijek se preznojavajući, sam s pukovnikom. Umilno
se nasmiješio, ali mu pukovnik nije uzvratio.

174
 “No, bojniče, ovo je vrlo nesretan razvoj događaja ...
Tko je, pitam se, bio taj pametnjaković kojemu je na pamet
pala ta apsurdna zamisao da te stavi na čelo ovog odjela?
Očigledno nisi dorastao tom zadatku. Dopustio si da te povuče
za nos jedan obični Feldvvebel, a ja neću tolerirati takvo stanje
stvari. Čovjek je ili časnik ili obični vojnik. Sto ti smatraš, što
si ti?”
Bojnik Divalordy s grčem je progutao.
“Časnik, gospodine.”
Pokušao je galantno uzviknuti: s usana mu se začulo
samo slabašno blejanje.
“Časnik? Pitam se?”
Pukovnik je na trenutak razmislio o tome.
“Zanimaš me, bojniče. Dat ću ti priliku da se iskažeš i
iz toga razloga sam se osobno svojski potrudio kako bih ti
pomogao. Bit će ti drago čuti da sam ti pronašao mjesto u
jednoj inženjerijskoj pukovniji. Doživjet ćeš mnogo akcije i
imati pregršt prilika da se dokažeš kakav si zapravo. Osobno
sumnjam da si ti materijal za časnika: Bit će mi vrlo drago ako
mi dokažeš suprotno.”
Na bojnikov užas, pukovnik Vogel izvadio je Zahtjev
za premještaj i bacio ga na radni stol.
“Znao sam da ćeš htjeti to što prije obaviti, pa sam već
sve dogovorio. Samo moraš potpisati ovaj obrazac i dati ga
mom pobočniku i mislim da neće biti nikakvih odugovlačen ja
s izvršavanjem premještaja ... I tebi, bojniče Divnlorđy, želim
puno sreće i sretan put.”
Pukovnik je izišao iz prostorije, a bojnik D i v a l o i đ v
ostao je stajati na istom mjestu nekoliko minuta, o / l n l | n o i a /
mišljajući o samoubojstvu.
 Umro je od dizenterije 1948. godine, kao ratni
zarobljenik u logoru u Tobolsku.

176
 9 .
Sve presude koje bi donio vojni sud bile bi poslane na
verifikaciju Sudskom odjelu Vojske. Svaki je slučaj morao biti
službeno potpisan od voditelja Odjela, generala von Gra-
bacha, prije no što bi se kazna mogla izvršiti.
Von Grabach je bio poznatiji po svom ukusu za skupe
stvari no po svojoj pravničkoj mudrosti. Bio je poznati žen-
skar i ovisnik o konjaku. Vodio je raskošan život, više ga je
brinulo kako će mu izgledati odijelo, hoće li mu kožne čizme i
mamuze biti dovoljno sjajne, nego dosadni aspekti vojničkoga
života.
Sada je prošlo već mnogo godina, otkada je imao
prilike pročitati bilo koji od dokumenata koje je tako olako
potpisivao. Nalozi za pogubljenje ili dostava kobasica, sve mu
je to bilo isto.

Ml
 GENERAL VON GRARACII

General von Grabach koračao je debelim tepihom u

svom uredu, zureći u, ali ne videći, prekrasan pogled na kanal
Landwehr. Umjesto vode, umjesto stabala, zurio je u prizor
gospođe von Zirlitz u njezinim svilenim ružičastim gaćicama.
General von Grabach strastveno je obožavao ružičasto: otišao
je tako daleko daje i sam nosio ružičasto donje rublje. Također
je strastveno obožavao Ebbu von Zirlitz: ona mu je tih dana
bila ljubavnica.
Dok je koračao, nestrpljivo je pogledao na svoj ručni
sat i odbio još pet minuta od dugih sati koje je morao provesti
čekajući užitke koji će uslijediti tijekom večeri koja je bila
pred njim. Sat je bio zlatan, s teškom zlatnom narukvicom. Bio
je to poklon gradskog vijeća Bukurešta, gdje je proveo četiri
veličanstvena mjeseca. Bukurešt! To je bio pravi grad.
Beskrajni dani plesova, zabava, besplatnih pića, besplatnog
duhana. Beskrajnih noći bančenja i bludničenja. Von
Grabachu se činilo, kada je razmišljao o onim divnim danima,
daje svaka druga žena koju se moglo sresti u Bukureštu bila
prekrasna nimfomanka.
Ovdje u Berlinu sve je bilo drugačije. Ovdje se moralo
boriti za svoje žene, a to je bila prava ogorčena borba. Ali
najgore od svega je bilo što se čovjek jednostavno nije mogao
kretati od SS-ovaca kojima je vrvio cijeli grad. Odvratni
tipovi. Smeće kojemu po njegovu mišljenju nije bilo mjesta u
njemačkoj vojsci.
Von Grabach se namrštio sjetivši ih se. Okrenuo se
prema prozoru i pogledao van, promatrajući kako stara
teglenica polako vuče nekoliko šlepova sporim vodama
kanala. Misli su mu se ponovno s veseljem vratile na gospođu
von

178
Zirlitz. Doista se mora sjetiti poslati pismo svom prijatelju,
generalu koji je zapovijedao divizijom kojoj je pripadao nat-
poručnik von Zirlitz. Ne smije se dogoditi da taj elegantni
natporučnik neočekivano stigne kući. Takav bi događaj vodio
samo u neugodnosti, a bilo bi i katastrofalnih posljedica kada
bi vijesti o tome stigle i do Ulice princa Albrechta. Niti jedan
muškarac zdravog razuma ne bi smatrao zločinom odlazak u
krevet sa suprugom časnika koji je bori na bojištu - doista to je
bilo prirodno i moglo se očekivati - ali, na žalost, za neke od
ljudi koji su držali uzde Trećeg Reicha nije se moglo, po
generalovom mišljenju, smatrati da su pri zdravom razumu.
Okrenuo je leđa prozoru i počeo ponovno koračati
gore-dolje debelim tepihom. Generalov ured, kao što je i
priličilo njegovom činu i statusu, više je nalikovao elegantnom
salonu nego uredu. Ovdje, za svojim delikatno izrezbarenim
pisaćim stolom, on je potpisivao naloge za pogubljenje
zatvorenika iz Torgaua. No u ovom trenutku, njegove misli
nisu bile usredotočene na naloge za pogubljenje nego na Ebbu
von Zirlitz i njezinim ružičastim svilenim gaćicama.
Njegovo sanjarenje prekinuo je dolazak stožernog
časnika, koji je spustio dvije ružičaste omotnice na pisaći stol.
“Žao mije što vas smetam, gospodine. Ovo je upravo
stiglo. Dvije žalbe iz Torgaua. Jednu smo već vidjeli - Feld-
webel iz pješaštva, optužen za dezertiranje. Druga je nova
poručnik iz topništva, kriv za ubojstvo.”
“Hvala ti, Walther, samo ih ostavi ondje. I ’ o g l e d a l ć u
ih kasnije, ako budem imao vremena. Volio b i l i d a n a s m -
gnjave s tim neprestanim žalbama, dobro z n a j u d a i l i n i k a d a
nećemo odobriti.” General je samodopadno i z v a d i o S V I J U
zlatnu tabakeru. “Drugi bi možda to i u č i n i l i , a l i m i s m o

i /u
načinjeni od krućeg materijala, Walther. Krućeg materijala. Ti
bijedni stvorovi ne zaslužuju našu milost. Počinili su određene
zločine, pa moraju za njih platiti. Željezna disciplina, Walther:
ja provodim ono o čemu pričam ... Izvoli, posluži se cigaretom.
Mislim da će ti se svidjeti, došle su iz Amerike preko Crvenog
križa.” Veselo se nasmijao. “Što bih dao da vidim lica onih u
Washingtonu kada bi saznali gdje su završile njihove
cigarete!”
“Hvala vam”, rekao je Walther, uz slabašan smiješak.
Njih su dvojica stajali jedan pokraj drugoga uz prozor i
promatrali satniju novih novaka koji su prolazili pokraj njih,
pjevajući na sav glas.
“Dobri momci”, promrmljao je general. “Vraški dobri
momci. Njemačka mladost, Walther. Njemačka mladost ... Bog
ih blagoslovio!”
“Da, uistinu”, rekao je Walther, oponašajući generalov
žar. “Promatrao sam ih jučer dok su vježbali. Lijepo je vidjeti
takav entuzijazam - svaki od njih spremanje umrijeti za
Fiihrera.”
“Hitlerova mladež.” Von Grabach je duboko udahnuo,
uz dojam osobnog zadovoljstva. “Reci mi, Walther... da
promijenimo temu: jesi li bio u ciganskoj četvrti ovih dana?”
“Bio sam ondje jučer uvečer, gospodine.”
General je zadivljeno zazviždao.
“lje li bilo čega - zanimljivoga? Netko koga bi se
moglo - ah - posebno preporučiti?”
“Ne bih rekao, gospodine.”
Walther je odmahnuo glavom, sa žaljenjem, a general
je uzdahnuo. “Naravno, nema nestašice žena, sve dok čovjek
nije previše izbirljiv. Ali nije bilo niti jedne koju bih vam

180
osobno preporučio, gospodine. Nisu dorasle vašoj klasi, ako
znate što želim reći?”
“Šteta. Vjerujem tvojoj procjeni u tim stvarima, Wal-
ther ... Usput, jesi li ikada susreo Ebbu von Zirlitz na svojim
putovanjima?”
U generalovu tonu bilo je nečega stoje Waltheru
ukazivalo na to da pitanje nije bilo tako usputno kao što je
zvučalo. Oklijevao je.
“Ebbu von Zirlitz?” Pažljivo je razmišljao. “Ne mogu
reći da se sjećam toga imena. Jesam lije mogao gdje sresti?”
“Vjerojatno ne. U svakom slučaju, nije važno.” General
je mahnuo cigaretom po zraku. “Nije važno. Samo se
raspitujem u ime jednog svog prijatelja. Njemu se svidjela ta
dama.”
Walther se pridružio generalovu smijehu, metaforički
se dotaknuvši po nosu. Koja stara budala! Gotovo svi su znali
Ebbu von Zirlitz. I on sam bio je na nekoj zabavi s njom samo
nekoliko mjeseci ranije, a posve sigurno je znao daju je prešlo
najmanje tucet muškaraca.
“U redu, Walther. To bi bilo sve za sada. Poslat ću po
tebe ako te budem trebao.”
General ga je otpustio i okrenuo se ponovno prema
prozoru, svom tihom razmišljanju o viziji Ebbe u njezinim
gaćicama. Polako i zavodljivo, njegov ju je um počeo svlačiti,
ali na sreću, general se uspio zaustaviti prije no što su stvari
otišle predaleko. Dišući požudno kroz svoje krupne nosnice,
okrenuo se natrag prema svom pisaćem stolu, uzeo j e d n u od
onih ružičastih omotnica, bacio je natrag na stol niti n e
o t v o rivši je i podigao telefonsku slušalicu.
“Ebba? Jesi li to ti, ljubavi moja? Ovdje ('lnudc samo
brojim sate, dušo, do večeras.”
 Poslao joj je glasan poljubac preko telefona. Ebba se
veselo nasmijala.
“Ne zaboravi ono krzno koje si mi tako nepromišljeno
obećao!”
“Dobit ćeš ga, ljubimice moja. Ne boj se.”
Sljedeća tri dana ružičaste omotnice stajale su
netaknute i zaboravljene na pisaćem stolu generala von
Grabacha. Pridružile su im se i druge, iz drugih zatvora, sve
dok se naposljetku nije skupila cijela hrpa. Svaki spis
predstavljao je osuđenog čovjeka i njegove prijatelje ili obitelj,
koji su svi željno čekali novosti. Svaki spis predstavljao je
dane, tjedne, možda i mjesece napora i žrtvovanja - neprestane
posjete vlastima, beskrajna putovanja vlakom iz udaljenih
mjesta, pisma, telefonske pozive, suze i poniženja. Nečija
sestra prodala je svoje tijelo; nečiji je otac prodao svoju dušu.
Supruge i majke i djevojke ostavljale su svoje domove i
zapošljavale se u berlinskim tvornicama kako bi bile blizu i
mogle žustrije utjecati na svoje zamolbe. Obitelji su se
rastajale s dragocjenostima u nadi da će mito uspjeti gdje
osobna preklinjanja nisu polučila rezultata. Bila je to duga,
srcedrapajuća bitka da bi se samo dobilo pravo na priziv, a
kada bi priziv napokon bio prihvaćen i upućen na razmatranje
onih na vrhu - što tada? Samo je preostalo čekati. Dan za
danom, čekati vijesti koje nikada neće doći, znajući da su
učinili sve što je bilo u njihovoj moći i da stvar više nije bila u
njihovim rukama.
Ali je bila u rukama generala von Grabacha. No,
general je bio čovjek koji je imao puno posla i nije imao
vremena koje bi mogao utrošiti na nebitne stvari. Na njegovim
vratima stajala je velika obavijest: “ZAUZET. NIPOŠTO
OMETATI”. Čak niti Walther ga nije viđao više od nekoliko
minuta svakoga dana Ponekada je imao jedva dovoljno

182
kako bi mu poželio dobro jutro ili dobru večer dok je general
jurio u ili iz svoga ureda. Činjenica je bila, kao stoje Walther
dobro znao, da je veza von Zirlitz cvjetala. Pomogao ju je i
poklon u obliku obećanoga krzna - sobovog krzna, kojega mu
je nabavio glavni komesar iz zalihe koja je bila konfiscirana
tijekom jedne SS-ovske istrage. Konfiscirana krzna bila su
namijenjena jedinicama koje su se borile na istočnom bojištu,
ali niti jedno nikada nije stiglo do njih. U Berlinu su časnici
višeg ranga odabrali poneka za svoje supruge, djevojke i
ljubavnice. Ostatak je stigao čak do Poljske, gdje ih je
okupatorska vojska podijelila između sebe. Vojnicima u
rovovima je i dalje bilo hladno, ali koga je bilo briga?
Šef komesarijata uzeo je jedno krzno za sebe, a jedno
za svog prijatelja generala. Nije posebno volio generala, ali
vjerovao je u održavanje dobrih odnosa s onima za koje bi se
jednog dana moglo pokazati daje korisno poznavati.
“Vaš vas posao sigurno u potpunosti zaokuplja?” upitao
je.
“Ah, moglo bi se to reći na neki način”, složio se
general, više zainteresiran za čačkanje zuba srebrnom
čačkalicom no za razgovor o svom poslu. “Uvijek iskrsne
nešto novoga. Cijelo sam vrijeme zauzet.”
Naslonio se u udobni naslonjač i zadovoljno pijuckao
konjak. Šef komesarijata imao je jedan od najelegantnijih
ureda u cijelom Berlinu; bio je elegantniji čak i od
g e n e r a l o vog.
“Fini konjak”, komentirao je.
“Nije loš, zar ne?” složio se komesar. “Bio |c кк\ш ran
u Francuskoj za bolničku uporabu ... poslao s a m g-đnog od
svojih Feldwebela u Spandau jučer. Uhvatio s a m ga kako
krade.” Pogledao je generala. “Nadam se da vojni s u d u \i v.u i

ni i
smatra jednako ozbiljnima kao i ja. Takvi ljudi moraju
poslužiti kao primjer. Po mom mišljenju, smrtna kazna ne bi
bila neprikladna.”
“Budite mirni. Pobrinut ću se za to. Osobno ću se
pozabaviti tim slučajem.”
“Volio bih da to učinite. Čini mi se da se u vojsku ovih
dana uvlači posvemašnje zanemarivanje discipline.”
“Ne s moje strane, to vam jamčim. Željezna disciplina
moj je moto. Ja provodim ono u što vjerujem ... Baš neki dan
jedan pripadnik mog vlastitog osoblja vratio se s dopusta tri
dana prekasno. Pokušao mije podvaliti nekakvu ispriku, ali ja
nisam čovjek koji će odstupiti od svojih načela. Sve ili ništa, to
je jedini način. U ovoj zemlji nema mjesta za ljenči- ne i
parazite.”
“1 što ste učinili u vezi toga?”
“Pa, pozvao sam vojnu policiju i rekao im da ga uhite.
Sa sumnjom na dezerterstvo. Zatražio sam smrtnu kaznu.
Paragraf 1133, stavak 9.”
General je protrljao ruke i s nadom pomaknuo svoju
praznu čašu prema boci s konjakom.
“Gdje bi nam domovina dospjela ako bismo dopustili
ljudima da odlaze i dolaze kada ih je volja? Ne bi prošlo
mnogo, cijele pukovnije bi se razbježale kući čim bi im to palo
na pamet.”
“Slažem se. Po mom mišljenju, Vojni zakon je previše
popustljiv. Koliko puta sam već čuo za ublaženje smrtne kazne
i kako je neki beskorisni ljenjivac bio poslan da se dosađuje do
kraja rata u nekoj takozvanoj kažnjeničkoj bojni?”
“Sto se mene tiče”, rekao je von Grabach, “mogu vam
reći da vrlo rijetko podržim zahtjev za milost. Gotovo nikad,
rekao bih.” Podigao je drugu čašu konjaka. “Upravo u ovom

184
trenutku, primjerice, imamo slučaj upornog odbijanja izvršenja
zapovijedi. Mladi natporučnik iz pješačke pukovnije. Taj
momak ima neke vrlo moćne rođake i to nam, iskreno rečeno,
stvara glavobolju kako god da okreneš. Saslušanje je određeno
za tri tjedna. Međutim, neću dopustiti da na mene utječu bilo
kakvi pritisci izvana. Čvrsto vjerujem u kažnjavanje smrtnom
kaznom kada god to zakon omogućava. Hoću reći, ako se takve
ljude bude cijelo vrijeme puštalo da rade što žele, to je zapravo
izrugivanje cijeloj ideji o disciplini ... Zapravo, u ovom
konkretnom slučaju već sam pripremio sve potrebne
dokumente.”
“Prije saslušanja?” komesar ga je pogledao, na
trenutak, gotovo šokiran. “Hoćete reći, presuda se već
unaprijed zna?”
General von Grabach se nasmijao, veselo.
“Ne bih se baš tako izrazio”, rekao je, s određenom
dozom milostivosti u glasu. “Ali vojni sud gotovo uvijek
dosudi kaznu koju mi zatražimo. Oni koji griješe protiv države
moraju biti kažnjeni bez obzira na to tko su im rođaci. Na mene
nitko ne može utjecati. Obavljam svoju dužnost onako kako to
smatram potrebnim, i nitko me neće skrenuti s moga puta -
osim, možda, samog Fiihrera i Heinricha Himmlera”, dodao je.
“Ali uvjeravam vas da oni obojica ustraju na željeznoj
disciplini. Mi smo izliveni iz istog kalupa. Ponosan sam što
sam takav kakav jesam ... Vidite li ovaj križ?” Pokazao je
prema odlikovanju koje je imao oko vrata. “Znale li zašlo su mi
ga dali, generale Schroll? Zato što uspješno obavljam svoj
posao. Zato što u devedeset i devet posto slučajeva j a / a l m -
jevam smrtnu kaznu. Sam Feldmaršal mi je r e k a o , k a l u s u
potrebni ljudi koji su čvrsti, a takvi ljudi moraju b i l i n a p a d e
ni.’ Mislim da ćete se složiti sa mnom da je svaka b u d a l a u

IMS
stanju boriti se na bojištu. Ali kada je u pitanju obavljanje
moga posla Odmahnuo je glavom, umorno, kao da ga njegova
odgovornost teško pritišće - “ah, to je već druga stvar. Nije u
pitanju samo potpisivanje dokumenata, znate. Potrebno vam je
određeno kulturno porijeklo. Dobro poznavanje psihologije.
Razumijevanje prirode čovjeka. Životno iskustvo rada s
ljudima —”
“Posve ste u pravu, moj dragi generale. U vašem poslu
nema nikakvog uživanja - a niti u mom. Da budem iskren s
vama, i ja se poprilično loše osjećam u posljednje vrijeme.
Previše je posla, znate. A napetost... Liječnik mije savjetovao
najmanje šest tjedana u Baden-Badenu ako želim izbjeći
potpuni slom ... Pretpostavljam da ne poznajete nikoga ondje?”
Von Grabach je zakolutao očima prateći dim svoje
cigare koji se uzdizao prema stropu.
“U Baden-Badenu?” Otpio je gutljaj konjaka i
zamišljeno ga mućkao u ustima. “Moram reći da imate izvrstan
ukus za cigare! Ako ikada nabavite još ovih —”
“Sviđaju vam se? Poslat ću vam pet kutija odmah sutra
ujutro.”
“Doista? Kako savršeno! Vrlo velikodušno od vas.”
Prazna čaša za konjak još se jednom našla s nadom pogumu- ta
prema boci. “Baden-Baden. Da vidimo ... Imam jednu ili dvije
adrese koje vam mogu dati. Poslat ću vam sutra nekoga s
popisom.”
“Vrlo sam vam zahvalan. Usput General Schroll je
podigao bocu konjaka i povjerljivo se nagnuo naprijed - “jeste
li čuli glasine koje kruže Berlinom? Da su naše jedinice na
Kavkazu uništene? Ako je to istina, onda se čovjek zasigurno
mora upitati kako ćemo postići konačnu pobjedu ako —”

186
 Prekinuo ga je general von Grabach, koji se naglo
uspravio u svom naslonjaču i s treskom spustio čašu.
“Kako molim, gospodine? Na mogu vjerovati ono što
sam upravo čuo vlastitim ušima! Smijem li pitati imate li vi
bilo kakvih sumnji u konačan ishod rata?”
“Nipošto!” povikao je komesar, kojemu je vrat iznad
ovratnika uniforme već pocrvenio. “Dragi moj generale, čudim
se što uopće sugerirate takvo što ... jednostavno”, nastavio je,
očajnički improvizirajući, “ovdje u komesarijatu imamo
jednog Oberfeldvvebela koji je previše pesimističan. Ja sam ga
na vlastite uši čuo da govori defetističke gluposti više no
jednom prilikom. Gnušam se takvih stvari, kao što vi dobro
znate. Te glasine o Kavkazu bile su kap koja je prelila čašu: na
licu mjesta sam odlučio da ga se moramo riješiti.”
“Ali zasigurno”, promrmljao je von Grabach, pozorno
proučavajući vrh opuška svoje cigare, “je on ovdje u dobrim
rukama? Siguran sam da biste vi znali kako brzo završiti takva
zlodjela.”
Schrollov vrat posve je pocrvenio, sve do njegova po-
dbratka i ušiju. Promrmljao je nekoliko nesuvislih riječi, a
potom se očajnički poslužio prvim mogućim izlazom iz
situacije: telefonom.
“Oprostite, dragi moj generale! Sjetio sam sc jedne vrlo
važne stvari koju sam posve smetnuo s uma.”
Grozničavo je nekoliko trenutaka razgovarao s Obci
stintendantom Schmidtom, glavnim u Skladištu za p o s e b n e
zalihe.
“Osim toga”, završio je, “budi tako dobar i p o š a l p
osam kutija cigara i šest boca šampanjca u moj ured čim hiules
mogao. Istih cigara koje sam uzeo i neki dan. H o ć e š h s e o d
mah posvetiti tome? Hvala ... Usput budi rečeno, Selmmli

IM/
onaj zahtjev za dopust kojega si uputio. Mislim da se ne moraš
više brinuti oko toga. Pobrinut ću se da ti ga odobre.”
Spustio je slušalicu i samopouzdano se nasmiješio von
Grabachu.
“Cigare su na putu. Bit će kod vas sutra. A
pretpostavljam da vam sanduk šampanjca neće smetati?
Iznenada sam se sjetio jedne pošiljke koju smo upravo dobili iz
Francuske.”
Prijateljski su se rukovali. Na vratima, von Grabach se
okrenuo.
“Pošaljite mi puno izvješće o tom vašem izdajici.”
“Mom izdajici?”
“Već ste zaboravili? Vašem Oberfeldrvebelu koji
govori o porazu ... Čim dobijem vaše izvješće, pobrinut ću se
osobno za tu stvar. Dobili smo upute da se na takve stvari
okomimo svom snagom.”
Jedan je general izišao iz prostorije; drugi je ostao u
njoj, preznojavajući se ispod svog zakopčanog ovratnika. Von
Grabach je bio dobro svjestan da tu zapravo nije bilo nikakve
izdaje. Komesar je bio jednako dobro svjestan da nije nikoga
zavarao svojom improvizacijom. Jednostavno rečeno, učinio je
taktičku pogrešku. Previše je otvorio usta, a von Grabach je
otkrio novu igru koju može igrati. Cigare i šampanjac nisu bili
dovoljni, htio je malo pritisnuti i vidjeti što će se dogoditi.
Netko će posve očito morati biti žrtvovan. Schroll je pozvao
svog pobočnika i smjestio se natrag u svoj naslonjač kako bi se
prisjetio prikladnog žrtvenog janjca.
Stabsintendant Brandt, generalov pobočnik, bio je
bankovni činovnik prije rata. Bio je pravo oličenje poslušnosti
i diskretnosti, ne razmišljajući uopće o tome.

188
 “Ah, Brandt”, rekao je general. “Imamo jednog Ober-
feldwebela u komesarijatu - neprestano govori o strateškim
povlačenjima i sličnim stvarima. Znaš li na koga mislim?”
Brandt je naborao svoje čelo poput harmonike. “Vjerujem da
znam, gospodine.”
“Dobro. U tom slučaju, želim da ga se odmah uhiti.”
Brandtove oči zapanjeno su se razrogačile.
“Uhititi ga, gospodine? Zašto?”
“Zbog defetističkog izražavanja. Zbog potkopavanja
morala vojske. Takvi ljudi prijetnja su cijeloj njemačkoj
vojsci.”
“Ali gospodine, ja ne vjerujem daje on ikada
razgovarao s bilo kim od vojnika. 0 porazu, hoću reći. Nikada
nisam čuo da s bilo kime razgovara o porazu.”
“A o strateškim povlačenjima?”
“Teško da se to može nazvati istom stvari”, protestirao
je Brandt.
“Možda se to tebi tako čini, Brandt. Meni su to
sinonimi. Za praktične svrhe, uzet ćemo da je isto. Sve je to
dio propagande koju nam šalju iz Londona i Moskve.”
Brandt se namrštio. Nije se htio prepirati s generalom o
bilo kakvi pitanjima načela; samo je imao uredan i vrlo
dokumentiran um, u kojem je bilo sve, i to sve na svom mjestu,
a ovdje je bilo nekoliko činjenica koje definitivno nisu bile na
mjestu.
“Oprostite, gospodine”, rekao je, čvrstim tonom, ali
punim poštovanja, tonom činovnika koji je otkrio pogrešku u
aritmetici svoga nadređenoga, “ali ako se sjećate, u jednoj ste
prilici i sami govorili u korist strateškog povlačenja. To je bilo
u vrijeme kada je —”

189
 “To je bilo posve drugačije.” Schroll se namrštio.
“Situacija je bila drugačija, vremena su bila drugačija. Bila je
to posve različita faza rata.”
“Razumijem, gospodine.”
Brandt je ušutio. Bio je vrlo daleko od shvaćanja, ali i
nije bilo na njemu da razumije nešto. Na njemu je bilo da
ukaže na pogreške i nedosljednosti, a ne da ih analizira.
“A što se tiče onog Oberfeldvvebela”, nastavio je
Schroll. “Određena osoba se zanima za njega na posve nezdrav
način. Nezdrav za njega, nezdrav za nas. Kad malo bolje
razmislim, mislim da bi bilo najbolje kada bi on posve
iznenada nestao. I njegovi dokumenti, naravno.”
Brandt se ukočio.
“Gospodine! Oprostite, gospodine, ali to je posve
nemoguće. To se protivi svim propisima. Ne možemo se tek
tako riješiti njegovih dokumenata. Dokumenti su neophodni za
vođenje cjelokupne vojske. Gdje bismo bili da njih nema? U
finoj kaši! Možda vi to ne shvaćate, gospodine, ali —”
“Dovraga!” viknuo je Schroll, izgubivši strpljenje. “Što
ti sebi umišljaš tko si ti, Brandt, da mi tako držiš predavanja?
Radi ono što ti kažem, i bolje bi ti bilo da obaviš to brzo ako se
ne želiš naći negdje u rovovima!”
General i pobočnik stajali su jedan naspram drugoga,
ljutiti. Brandtovo glatko, sjajno lice bilo je puno prijekora.
“Idi i učini tof’povikaoje Schroll, okrenuvši se. “Želim
da taj prokleti Oberfeldvvebel nestane iz Berlina u roku od sat
vremena!”
“Vrlo dobro, gospodine. Mislim da mu mogu srediti
brzi premještaj u jednu pješačku jedinicu u Grčkoj.”
“U Grčkoj?” povikao je Schroll prezirno. “To nije
dovoljno, ti prokleti idiote! Samo je jedno mjesto na koje ga

190
možeš poslati, a to je ruski front. Kada ti kažem da ga se riješiš
i mislim da ga se trebaš riješiti... Finska bi bila u redu,
pretpostavljam. Bilo kamo, samo da nije tu nama za vratom. A
što se tiče dokumenata - s njima učini što god želiš. Spali ih,
uguraj ih u dimnjak, gurni ih kamo god želiš. To u potpunosti
prepuštam tebi, ali ti će dokumenti morati nestati.”
“Da, gospodine”, rekao je Brandt slabašnim glasom.
Njegov siguran, pravilima propisan svijet ormarića s
kartotekama i indigo papira iznenada je naglavce prevrnuo
pravi potres. Napraviti lažne dokumente! Spaliti dokumente!
Nikada u svom životu nije učinio takvo što. Dokumenti su bili
činjenice, a činjenice su bile pokretačka snaga civilizacije,
Brandt je osjećao kao da će poludjeti.
Isteturao je iz sobe, a umjesto njega, general je poslao
po svog posilnoga, mladog poručnika iz pješaštva koji se sjajno
iskazao na ratištu i ostao bez noge pri tome. Schroll mu je
pokazao rukom da sjedne.
“Sjedni, Brucker. Raskomoti se. Cigaru?”
Briicker se smjestio u dubine naslonjača i promatrao
Schrolla koji je koračao naprijed-natrag, naprijed-natrag,
udarajući se po dlanu lijeve ruke ravnalom.
“Vrlo je teško ploviti pravim kursom kroz uzburkane
vode ovoga svijeta ... Zar ne misliš tako, poručniče?” Brucker
se nasmijao.
“Ne sviđa mi se baš vaš odabir metafore, gospodine, ali
- da, u cjelini bih se složio s vama.”
General je i dalje hodao. Brucker je skupio oči. Što li
stari vrag sada planira, u tom svom zlobnom malenom mozgu?
Što god to bilo, nije mogao učiniti ništa što bi naštetilo
Briickeru. Poručnik je imao brata u SS-u, a brat je imao
utjecaja. Točnije, Brucker bi mogao naštetiti generalu.

19)
 “Moj pobočnik”, rekao je Schroll naglo. “Mislim da je
on zapanjujuće indolentan.”
“On je budala”, rekao je Briicker.
“Budala! Da, pogodio si pravu riječ.” Schroll se okre
nuo sa žarom prema Briickeru. “Pitam se - bi li ga se ti mogao
riješiti za mene? Bez ikakve galame ili problema, znaš. Da
nikako ne budem umiješan u to. Morat ću se pretvarati da ga
želim zadržati ovdje ... Shvaćaš li me?”
Briicker ga je hladno pogledao. Schroll je nervozno
zanjištao i počeo prati ruke u zraku.
“Taj mi čovjek doista ide na živce. Ne mogu raditi
kako treba dok je on u blizini. Ja
“Ne morate ništa govoriti, generale. Znam što treba
učiniti. Ima jedna SS-ova jedinica u Ukrajini
“Izvrsno! To je to! Ako uspiješ to izvesti, dragi moj
momče, obojici ćeš nam učiniti uslugu. Ti ćeš biti unaprijeđen
još prije kraja ovog mjeseca, to ti obećavam.”
“Hvala vam, gospodine.”
Briicker je zamišljeno izišao iz sobe. Unapređenje ga
nije ni najmanje zanimalo: imao je on svoje načine kojima ga
je mogao dobiti kad god bi to zaželio. Pobočnikova sudbina
nije ga se ticala: taj je čovjek bio budala i zaslužio je sve što
mu se dogodi. Ali bilo bi zanimljivo saznati što je to što on zna
o generalu. Bilo je to očito nešto opasno. Očito nešto što je
vrijedilo znati.
Četiri sata kasnije, preko teleprintera je stigla poruka
daje Stabsintendant Brandt premješten u posebnu jedinicu u
Ukrajini. General Schroll, uz primjerenu predstavu
začuđenosti, proveo je dvadeset minuta preokrećući nebo i
zemlju da zadrži svog pobočnika sa sobom u Berlinu. Kada je
stigao odgovor daje zapovijed “bila odozgo”, i kada je otkrio
koliko odozgo - otprilike s oblacima zastrtoga vrha, višeg no

192
što se on ikada kanio popeti - prestao se truditi i sjeo kako bi
obrisao čelo i s nelagodom razmišljao o utjecaju kojega je
imao mladi poručnik Briicker.
Nešto kasnije, von Grabach se raspitao o Oberfeldvve-
belu koji je (sada se tako činilo i generalu Schrollu) započeo
sve neprilike.
“Premješten?” promrmljao je, čuvši vijesti. “I vaš
pobočnik također, vjerujem? Kako iznenada!”
“Baš su vas zeznuli”, rekao je komesar tiho. “Naravno,
usuđujem se reći da bismo ga uvijek mogli ponovno uhvatiti
ako mislite da je tu stvar doista vrijedno istjerati na čistac?”
General von Grabach samo se nasmiješio i u mislima
podigao šešir pred svojim kolegom. Čovjek je bio doista brz,
to mu se moralo priznati.
Kasnije toga istog dana von Grabach je primio dva
sanduka konjaka koji su stigli iz komesarijata. General Schroll
otišao je na teškom mukom zasluženi odmor u Baden-Ba- den.
Konjak je stigao netom prije ručka. U četiri sata
poslijepodne von Grabacha, koji je bio u stanju posvemašnje
euforije, posjetio je stanoviti savjetnik Bemer. Da nije bilo
konjakom obojanih oblaka koji su ga okruživali, nikada ne bi
niti pristao primiti ga. Shvatio je, kroz izmaglicu, daje sin
savjetnika Bernera trenutačno smješten u vojnom zatvoru
Torgau i da ondje čeka izvršenje smrtne kazne. Savjetnik
Bemer, ne baš čudno, htio je da život njegova sina bude
pošteđen. Došao je osobno kako bi donio imena nekoliko
utjecajnih rođaka koji su podržavali zahtjev njegovog sina /а
pomilovanjem.
 General je poslušao zamolbu savjetnika Bernera, ali je
ostao hladan. Potom je poslušao imena utjecajnih rođaka i
gunđajući se složio da bi se nešto možda i moglo učiniti.
Ozbiljno je kimnuo glavom s olimpijskih visina svoje moći.
“Učinit ću sve što budem mogao za vas, ali morate
shvatiti da ta stvar nije u potpunosti u mojim rukama. Kao i svi
ostali, i ja svoje zapovijedi primam odozgo ... Da ovisi samo o
meni, naravno, ne bih nimalo oklijevao u podržavaju zamolbe.
Osobno se protivim svim oblicima nasilja i grubosti. Da je po
mome, ja bih u potpunosti ukinuo smrtnu kaznu. Međutim
Slegnuo je ramenima - “disciplina je disciplina i mislim da
ćete se po tom pitanju složiti sa mnom. Možemo samo
izvršavati zapovijedi koje su nam dane.”
Savjetnik je odsutno svirao klavir rukama u zraku dok
je govorio.
“Zločin moga sina nije bio počinjen protiv države,
znate, generale. Bio je to zločin iz strasti. Djevojka gaje
navukla na to. Nije bio posve pri zdravom razumu kada je to
učinio ... On je dobar vojnik. Ne možemo si priuštiti da samo
tako tratimo ljude. Spasite mu život i pružite mu priliku da
pokaže svoju odanost. Čak i ako to znači poslati ga na ruski
front, barem mu pružite priliku —”
“Da, da. Dat ću sve od sebe, uvjeravam vas.”
“Mogu li se pouzdati u vas, generale?”
“Dajem vam svoju riječ”, rekao je von Grabach, a vid
mu je bio zamagljen od konjaka. “Život vašega sina bit će
pošteđen.”
Te se večeri slavilo u kući Bemerovih. Šampanjac je
tekao, telefon je bez prestanka zvonio. Savjetnik je svima koji
su željeli slušati pričao da bi se Njemačka trebala ponositi
svojim generalima; oni su mudri i humani i nitko nije

194
smio tvrditi suprotno. Iste je večeri pisao sinu, napisavši mu
novosti, a srce mu je bilo prepuno zahvalnosti.

Taj određeni mudri i humani general pripalio je cigaru,

nasuo si veliku čašu konjaka i udobno se smjestio u dubinu
naslonjača. Sve je bilo dobro u von Grabachovom
ograničenom, ali skupom svijetu. Proveo je noć fantazija i
uzbuđenja s Ebbom von Zirlitz, a tog je jutra saznao da mu je
odobren dugi odmor u Berchtesgadenu. Život je bio dobar
prema njemu. Možda se trebao malo potruditi i pogledati
ružičaste omotnice koje su mu još uvijek ležale na stolu.
Između dva dima, posegnuo je rukom i zgrabio gornju od njih.
“Poručnik Heinz Bemer, degradiran u vojnika.
Zatvorenik, Drugi odjel, ćelija 476, Torgau, Saksonija. Osuđen
na smrt.”
General je listao stranice njegova dosjea. Očima je
prelazio retke, ali njegov ih mozak nije upijao. I ova ružičasta
omotnica bila je poput svih ostalih, a nagledao ih se već doista
mnogo. Odbacio je Heinza Bemera i uzeo Paul-Nichola- sa
Griina. Identično. Von Grabach nije znao, niti mu je bilo stalo
da sazna kakvi su ih zločini vodili u Torgau. Oni su bili
zatvorenici, oni su bili osuđeni na smrt, i što se njega ticalo, to
je bio kraj priče.
Ispio je i ostatak konjaka iz čaše. Pogledao je na svoj
ručni sat. Vrijeme je da krene nadgledati svoje pakiranje ako
namjerava još istoga dana krenuti u Berchtesgaden. Podigao je
svoje naliv-pero i nemamo nažvrljao svoj potpis preko obaju
omotnica. Heinz Bemer i Paul-Nicholas Griin bili s u konačno
osuđeni i ništa osim Božje intervencije nije ih moglo s p a siti. I
Rusi su mogli zakucati na vrata Torgaua, ali Нпмп i
Griin će svejedno morati pred streljački vod. Željezna
disciplina. Zapovijed je bila zapovijed.
General von Grabach posložio je jednu omotnicu
uredno na drugu, uz izgled nekoga tko je obavio sav
mukotrpan posao za taj dan. Na trenutak je bio ispunjen nekim
neobjašnjivim osjećajem uznemirenosti, kojega je pripisao,
mnogo kasnije u Berchtesgadenu, savjetniku Bemeru i
nekoliko sati koje je proveo uz bocu konjaka. Kada je spoznao
njegov uzrok, osjećaj uznemirenosti odmah je nestao, a
zamijenila ga je ljutnja. Kakva je prava taj Bemer imao
miješati se u vojne poslove? Iznudio je lažno obećanje generala
von Grabacha, iskoristivši njegovu privremenu pripitost. Svi su
znali koja su bila generalova načela. Svi su znali daje on bio
pobornik željezne discipline, koji se nikada nije suprotstavljao
odlukama vojnog suda. I sama pomisao na odobrenje zahtjeva
za pomilovanje mu se gadila. U svakom slučaju, bez obzira na
ono što je rekao savjetniku pod utjecajem konjaka, sada je bilo
prekasno da bi se zaustavio prirodan tijek događaja koji su
slijedili nakon njegovog potpisivanja naloga za pogubljenje.
Rat je bio rat, a i drugi ljudi osim savjetnika patili su zbog
toga.
Von Grabach odlučio je učiniti jedan bezazleni
ustupak: sredit će da roditelji po posljednji put posjete svoga
sina prije no što se on nađe pred streljačkim vodom. Bilo je to
više no što su zaslužili, ali i on je bio ljudsko biće, nije bio
nepravedan. Omogućit će im još tu posljednju želju, iako sam
Bog zna da mu vjerojatno nitko neće zahvaliti na tome. Stoga
je poslao poruku u Berlin i zaboravio na tu cijelu stvar, nikada
se više ne sjetivši toga. San su mu narušavali samo snovi,
nikada noćne more, a savjest mu je bila potpuno mirna.

196
 Gospođa Bemer prva je otvorila službeni dopis iz
Berlina:
“Ako želite posljednji puta posjetiti zatvorenika Heinza
Bemera, čije je pogubljenje zakazano za 5 sati ujutro, 24.
svibnja, trebate se pojaviti u zapovjedništvu zatvora Torgau u
18:00 sati 23. svibnja. Ovo odobrenje vrijedi za četiri osobe.
Duljina posjeta ograničena je na deset minuta.”
Gospođa Bemer, koja nije imala nikoga daje uhvati u
tom kriznom trenutku, zajaukala je i srušila se na pod.
Gospođa Griin, s druge strane, majka dragog zatvorenika
osuđenog na smrt, bila je usred svoga dvanaestosatnog radnog
dana kao sobarica u hotelu Grof Moltke pa si stoga nije mogla
priuštiti luksuz gubljenja svijesti. Hrabro je podnijela novosti,
ali kreveti su toga dana bili loše složeni, a podovi loše
pometeni. Zaprijetili su joj da će je prijaviti Inspekciji rada, što
bi značilo hitan premještaj u tvornicu municije. Gospođa Griin
slegnula je ramenima i izgledala kao da joj nije stalo kamo će
je poslati. Tri mjeseca kasnije, ubila se, bacivši se pod vlak
podzemne željeznice na postaji St. Paul.
U Torgauu smo svi pročitali pismo ili čuli vijesti i bili
smo uvjereni daje Heinzu Bemera, nekim čudom, odobreno
pomilovanje.
“Pa ne mogu vjerovati!” rekao je Heide. “Nikada mi
nije palo na pamet da ću doživjeti i taj dan. Ti si pravi srci nik,
Heinz.”
Heinz Bemer bio je izvan sebe od veselja. S k a k a o ц -
po svojoj ćeliji poput ždrebeta, dok smo mi ostali s j e d i l i na
njegovom krevetu i razgovarali o neobičnosti te situai i|e
 “Pa, sada si barem jedan od nas”, rekao je Maleni
samodopadno. “A tako ti je i bolje, ako mene pitaš. Tko bi
uopće htio biti prokleti časnik?”
Stari Un ostao je pomalo skeptičan.
“To je previše dobro da bi bilo istinito”, rekao je kada
smo izišli iz ćelije i udaljili se dovoljno da nas Berner ne bi
mogao čuti. “Ne razumijem kako njegov otac može znati za to,
kad mi ovdje nismo čuli ništa o tome. Sada nam je to već
trebalo stići teleprinterom.”
“Sve je moguće”, rekao je Legionar. “Alah djeluje na
najčudnije načine. Vidio sam i ranije takve stvari. Bilo je to
dok sam bio u Legiji. Jedan od momaka bio je spašen u
posljednjem trenutku. Pomilovanje je stiglo doslovce nekoliko
sekundi prije no što je trebao biti pogubljen.”
Stari Un odmahnuo je glavom.
“Ne sviđa mi se to. Jednostavno mi se ne sviđa. Samo
se nadam da nitko nije takav sadist da bi se pokušavao šaliti s
takvim stvarima.”
“Bit će sve u redu”, rekao je Porta. “Hoćeš se kladiti?”
“Ja se ne bih kladio na čovjekov život”, rekao je Stari
Un ozbiljno.
Barcelona nam je donio loše vijesti. Dotrčao je iz
tajništva, bijel kao kreda, jedva u stanju govoriti. Trebalo nam
je nekoliko trenutaka da izvučemo smisao iz njegovih riječi.
“Sutra - u pet sati - ubit će ga
Tišina nas je poklopila.
“Koga?” upitao sam, naposljetku, iako smo svi znali
daje mislio na Heinza.
“To je nemoguće!” povikao je Porta. “Ne bi se valjda
na taj način šalili s čovjekom!”

198
 “Vidio sam papire”, rekao je Barcelona. “Potpisao ih je
general. Sve je spremno za sutra ujutro.”
Ponovno ona užasna tišina. Pogledavali smo jedan
drugoga, a na licima nam se ocrtavala strava.
“Jadnik”, promrmljao je Stari Un. “Samo da mu njegov
otac nije napisao ono pismo.”
“Ali zasigurno je čuo to od nekoga na visokom
položaju. Ne bi bio tako blesav da —”
“Mislio je da će ga sutra pustiti -”
“Takve stvari se nikome ne govore ako nisi sto posto
siguran -”
“Pa, sada smo sigurni. Tko če mu reći novosti?”
“Ja ću”, ponudio se Maleni neočekivano. “Osjećam se
nekako - odgovornim za njega. Na neki čudan način. Nikada
nisam podnosio takve časnike, uvijek sam prezirao njihovu
hrabrost. On je prvi koji mi se svidio. Nisam mislio da će ikada
doći dan kada će meni biti žao jednoga od tih gadova.”
“On je još dijete”, rekao je Porta.
Okrenuo sam se i pogledao Barcelonu.
“Tko ga mora ubiti?” upitao sam izravno.
Odgovor je bio jednako izravan, i okrutan.
“Mi”, rekao je Barcelona.
“Isuse!” Porta je zurio u njega u nevjerici. “Ovo je
prava agonija, zar ne?”
Legionar je izvadio iz džepa dvije cigarete i pružio ih
Malenom.
“Evo. Daj mu to. Malo opijuma neće mu škoditi kada
dođe vrijeme. A ja ću vidjeti što mogu učiniti da mu nabavim i
injekciju.”
“Da vam ja nešto kažem!” povikao je Porta, iznenada,
iz svega glasa. “Kada dođe do revolucije i kada dođe red na

199
nas da ubijamo te gadove, ja ću ih pomilovati sve do jednoga, a
potom se ponovno predomisliti dan prije no što budu trebali
biti pušteni. Natjerat ću te gadove da pate. Tako ću ih srediti —
”
“U redu, čuli smo te”, rekao je Stari Un umorno.
“Nema potrebe da neprestano pričamo isto.”
Maleni je hrabro otišao u posjet Heinzu. Momak je
čitao knjigu, sretan po prvi put otkako je došao u Torgau.
Podigao je pogled i nasmiješio se kada je Maleni otvorio vrata
njegove ćelije.
“Hej, ti! Već si došao da me pustiš?”
Ne rekavši ništa, Maleni je odmahnuo glavom. Pružio
je cigaretu, a Heinz se počeo smijati.
“Sto je s tobom? Izgledaš kao da si osuđen na smrt!”
Povukao je dim iz cigarete i promatrao ga dok gaje ispuštao
kroz nos.
“Što misliš, za koliko vremena će me premjestiti u kaž-
njeničku bojnu? Odmah sutra, što misliš?”
“Ne”, rekao je Maleni. “Mislim da neće biti tako.”
Okrenuo je glavu i zurio kroz maleni prozorčić visoko na zidu.
Nije imalo smisla upuštati se u preliminarnu pripremu za
razgovor koji će uslijediti. Morao je to obaviti, i što kasnije to
obavio, to će mu biti teže, i njemu i Heinzu. Ponovno se
okrenuo prema njemu, odlučan da mu kaže novosti bez
daljnjeg oklijevanja. Heinz je iznenada ustao i prijateljski ga
udario šakom u prsa.
“Ti si smiješan momak, znaš li ti to, Maleni! Kada sam
došao ovamo jedva sam te podnosio. A sada, vjerovao ti to ili
ne - iako s veseljem odlazim odavde! - mislim da ćeš mi
uistinu nedostajati. Bog zna zašto, ali tako je.”

200
 “Neću ti nedostajati”, rekao je Maleni grubo. “Nisam
toga vrijedan. Bit će ti bolje tako, mali. Vjeruj mi.” Bemerov je
smiješak izblijedio.
“Što je bilo?” upitao je. “Što te sada toliko ždere?”
“Sjedni, pa ću ti reći.”
Glas Malenoga bio je grub i hrapav, ali njegovo je
suosjećanje bilo očito. Bemer je poslušno utonuo u krevet, a
tijelo mu je bilo ukočeno u iščekivanju.
“Što je?”
“Jednostavno ovo: neće te pustiti sutra. Niti bilo koji
drugi dan.”
“Što?”
Instinktivno, Bemer je ponovno ustao.
“Hoćeš reći - ipak su odbili žalbu?”
“Nikada i nije bilo neke drugačije odluke. Došlo je do
nekakve zabune.”
“Ne! Ne, ne mogu to vjerovati, lažeš! Šališ se sa
mnom!” Bemer je divljački odmahivao glavom. “Pogriješio si,
zar ne? Zar ne?”
“Nema nikakve pogreške, Heinz. Netko ti je morao
doći to reći. Ja sam se ponudio da to učinim.”
“Ti si lud!” vikao je Heinz. “Imam to ovdje cmo na
bijelo!” Posegnuo je rukom ispod pokrivača i izvukao očevo
pismo. “Vidiš! Čitaj što piše - ‘uspjeli smo dobiti pomilovanje
i sredio sam da te premjeste u kažnjeničku bojnu’. Misliš da bi
moj otac napisao tako nešto da to nije istina, ha? On je
savjetnik, on zna što radi. Ti si nešto pomiješao! Možda ima
još netko s istim imenom!”
“Žao mije”, rekao je Maleni. “Moraš se suočiti s time,
Heinz. Ne znam odakle tvom ocu ti podaci, ali stigao nam je

201
nalog za pogubljenje i sve je spremno za sutra. Mrzim što ti to
moram učiniti, ali
Berner nije čuo ništa više osim prve dvije rečenice.
Prije no što je Maleni dovršio što je htio reći, Heinz je pao bez
svijesti na pod.
Svećenik je došao u ćeliju prije no što je momak u
potpunosti došao k sebi. Bio je to mladi čovjek s činom Ober-
leutnanta. Nosio je sivu uniformu za teren, s njemačkim orlom
i svastikom na grudima i raspelom oko vrata. Oklijevao je na
ulazu u ćeliju, a pogled mu se susreo s pogledom Malenoga.
Poruka prezira i neprijateljstva bila je jasna. Svećenik je na
trenutak pogledao zatvorenika, a potom pognuo glavu i ostavio
njih dvojicu nasamo. Berner je zgrabio ruku Malenoga.
“Kada je?”
“Sutra ujutro. U pet sati.”
“Razumijem ... Tko će to obaviti?”
“Mi.”
Berner je naglo pustio njegovu ruku. Momak mu se
omotao oko nogu i čvrsto ga uhvatio rukama za njih.
“Pomozi mi! Pomozi mi, za ime Božje! Sada mi je još
gore no što je bilo prije. Ne mogu to podnijeti, moraš mi
pomoći!”
“Uzmi moj revolver”, rekao je Maleni tiho. “Udari me
po glavi njime i —” Načinio je kretnju rukom. “Brže je i
jednostavnije na taj način, vjeruj mi.”
Berner je sjeo natrag na pete.
“Da se ubijem? Ne bih mogao, ne bih imao hrabrosti.
Ti to učini umjesto mene, Maleni. Odmah me ubij. Možeš im
reći da sam pokušao pobjeći.”
Maleni je odmahnuo glavom.

202
 “Rado bih to bio učinio kada si tek došao ovamo. Ali
ne mogu hladnokrvno ubiti prijatelja. Neću čak niti pucati u
tebe sutra, a neće niti Porta. Mi to nikada ne činimo.”
“Ali što se dogodi ako ne puca niti nitko od ostalih?”
“Pucaju. Pucat će ravno u tebe i neće promašiti. Sve će biti
gotovo i prije no što shvatiš ... Ne bi imalo nikakvog smisla da
svi mi odbijemo pucati. I mi sami bismo bili poslani pred
streljački vod, a oni bi doveli nekoga drugoga da obavi posao
... Slušaj, zašto ne porazgovaraš s Juliusom? On se nasmrt plaši
nadređenih, on bi te odmah ubio kad bi ti pokušao pobjeći dok
je on ovdje, Julius je kukavica. Učinio bi sve da se ne nađe u
neprilici. Ali nemoj tražiti od mene da to učinim. Ne bih
mogao ... razumiješ? Jednostavno ne bih mogao.”
Bemer je plakao, vrlo tiho, lica skrivenog dlanovima.
“Poslat ću ti Starog Una. On će porazgovarati s tobom. On će
to učiniti bolje nego ja.”
Maleni se očajnički osvrtao oko sebe, kao da traži
pomoć. Lice mu se iznenada razvedrilo.
“Znaš to, Heinz? Možda će ti biti puno bolje u pet sati i
pet minuta sutra ujutro no što ti je sada. Sve te priče o raju,
možda su i istinite. Hoću reći, ne znaš dok ne probaš, zar ne?
Jedan svećenik rekao mi je jednom prilikom da se čovjek ne
treba bojati smrti jer mu je na svaki način bolje mrtvom no
živom. Pa, mogla bi to biti istina.”
Činilo se da Heinz nije čuo ove riječi utjehe. Maleni je
pokušao novim pristupom.
“Nije smrt toliko problem, nego način n a k o p ć e š
umrijeti. Uzmimo rak, primjerice. Svatko bi s e u p l a š i o l o g a
Ili paralizu. Ili plin. Ili takve stvari. Ali streljački v o d 1 ” M a l i
nuo je rukom. “Najobičniji puding, stari moj! Nećeš msia

.•ii i
osjetiti, obećavam ti. Kao što sam rekao, Julius je govno, ali
jednu mu stvar priznajem: stavi mu pištolj u ruku i nikada neće
promašiti.”
Ponovno njegove riječi nisu imale nikakvog vidljivog
učinka. Maleni je izvadio svoje cigarete i šibice i bacio ih na
krevet. Bio je to čin kojim je mogao zaraditi šest mjeseci
prisilnog rada daje bio otkriven.
“Moram te napustiti, Heinz. Trebao bih biti na dužnosti
... Popuši te cigarete, ja bih na tvom mjestu. Negdje među
njima su i dvije s opijumom. Popuši ih sutra ujutro, pomoći će
ti da sve to prebrodiš ... Pozvoni ako ti još nešto treba. Netko
od nas će doći ... Dobro?”
Bemer nije ništa rekao, nego je nastavio tiho plakati.
Maleni je stajao ondje neko vrijeme i promatrao ga, a potom je
izišao iz ćelije. Vani na hodniku iznenada ga je spopao bijes,
pa je energično šutnuo kantu punu vode. Nastala je užasna
buka dok je kanta punom brzinom jurila zvekećući hodnikom,
tutnjeći po podu, odbijajući se od zidova. Potom tišina. Potom
se začuo Heideov glas, bijesan, s kata ispod: “Koji se vrag
događa ondje gore?”
“Odjebi i gledaj svoja usrana posla!” zagrmio je
Maleni.
Heide je mudro odustao od daljnje rasprave. Ljutiti
Malenoga kada je bio u takvom raspoloženju značilo je
izazivati neprilike.
Nakon što je besciljno lutao zatvorom nekih tridesetak
minuta, Maleni je otišao u stražamicu i rekao Starom Unu.
“Morat ćeš ići porazgovarati s Heinzom. Obećao sam
mu da ćeš doći. Nisam baš dobar u objašnjavanju, potreban mu
je netko poput tebe.”
Stari Un promatrao je Malenoga.

204
 “Što želiš da mu kažem?”
“Ah, ne znam ... Što god smatraš daje najbolje. Nešto o
Isusu i životu nakon smrti i tim sranjima.”
“Je li on vjernik?” upitao je Barcelona zapanjeno.
“Nikada nisam čuo da traži susret s kapelanom.”
“Ne znam što je, ali treba mu netko s kim bi mogao
razgovarati”, ustrajao je Maleni.
“A samo zato što ti ne vjeruješ u to, ne znači da ne želiš
čuti sve o tome prije no što ti dođe vrijeme da odeš”, dodao je
Porta. “U slučaju da se ispostavi daje sve to naposljetku
istina.”
Barcelona se okrenuo prema Legionaru.
“Zašto ga ti ne odeš posjetiti? Mogao bi mu pričati o
Alahu i njegovom čarobnom vrtu.”
Legionar se okrenuo prema Barceloni, sumnjičavo ga
pogledavši, očigledno ne baš posve siguran je li ovaj ozbiljan
ili samo traži batine. Prije no stoje uspio odlučiti, Stari Un je
stajao i pritezao pojas. Posegnuo je za svojom kapom.
“U redu, ja ću. Ne mogu to obaviti puno lošije od
svećenika. Ali želim da dvojica od vas paze da nitko ne upadne
unutra.”
“Hoćemo”, obećao je Porta.
Stari Un ostao je tri sata u ćeliji s osuđenikom. Nitko
nikada nije saznao što mu je rekao, ali Heinz je nakon toga bio
mnogo mirniji. Možda se samo malo više priviknuo na
zamisao da će umrijeti, ili je na djelu možda bilo poznato
ophođenje Starog Una s bolesnicima, ali sve je dobro prošlo do
večeri i posjete roditelja.
Sjedili su jedno pokraj drugoga, gledajući sina puko
malenoga stola. S njihove desne strane, stojeći pokrai s l u p a i
trudeći se da izgleda kao dio zida stajao je zatvorski i MV.M

j’O'.
Njegova prisutnost jedva se mogla primijetiti, tako se dobro
uklopio u svoju okolinu. Slušao je, ali nije ništa shvaćao.
Savjetniku Berneru bilo je gotovo nemoguće pogledati
sina u oči. Gospođa Bemer sjedila je plačući u rupčić.
“Heinz Posegnula je rukom preko stola. “Heinz, svi
moramo biti hrabri.”
Pogled kamenog čuvara zasjao je prateći pokret ženine
ruke: je li pokušavala dati nešto zatvoreniku?
“Heinz —” Tiho je prošaputala njegovo ime. “Heinz,
jadni moj dječače —”
“Morate govoriti jasno i glasno”, rekao je čuvar
mehanički.
“Oče, je li to istina?” Heinz se nagnuo prema
gospodinu Berneru, u očima mu se presijavala posljednja nada.
“Jesu li doista odbili žalbu?”
Polako, njegov je otac kimnuo glavom.
“Istina je, Heinz ... Kao što kaže tvoja majka, svi
moramo pokušati biti hrabri. Upamti jednu stvar, moj sine:
negdje, u nekom drugom vremenu, svi ćemo ponovno biti
zajedno. Vjeruj u to. Nikada to ne zaboravi.”
“Tako se bojim”, prošaputao je Heinz.
Savjetnikova donja usna je zadrhtala. I on se bojao.
Heinz je iznenada počeo blebetati niz nepovezanih
rečenica, koje su njegovi roditelji slušali u sve većem strahu.
“Hod od ćelije do dvorišta, to je najgore ... Julius je
govno, ali daj mu pištolj i on neće promašiti - sve je gotovo
prije no što shvatiš ... Nije to poput raka. Bojao bi se raka ... ili
plina. To je samo puding ... u pet i pet sutra ujutro, bit će mi
bolje, vidjet ćete ...”
“Moj Bože, otišao mu je mozak”, mislio je savjetnik.

206
 “Heinz”, rekla je gospođa Bemer nježno, “o čemu ti
pričaš?”
Heinz je pogledao svoju majku praznim pogledom
krvlju podlivenih očiju.
“Tako su mi rekli.”
“Oni? Tko to oni?”
“Moji prijatelji.”
“Misliš - drugi zatvorenici?”
Heinz je odmahnuo glavom.
“Ne. Čuvari. Maleni i Stari Un i svi ostali.”
“Oni su tvoji prijatelji?”
“Da.” Suza je potekla niz momkovo lice. “A u zoru
sutra, oni će me ubiti.”
Lice gospođe Bemer postalo je smrtno blijedo. Malo se
zaljuljala, a potom tiho izgubila svijest i kliznula na pod.
Njezin suprug, dok se mučio daje podigne natrag na stolicu,
pitao se je li momak uistinu skrenuo. Kako je itko mogao
nazivati prijateljima one koji će postati njegovim krvnicima?
Čuvar se iznenada odlijepio od stupa.
“Vrijeme je isteklo.”
Heinz i njegov otac pogledali su jedan drugoga. Ustali
su. Trenutak je bio nemoguć, nije bilo riječi koja bi se mogla
izgovoriti. Heinz se bacio u namčje gospodina Bernera. Po prvi
put otkako je odrastao, zagrlio se s ocem. Užas konačnog
rastanka uvukao se među njih i bila su potrebna dvojica čuvara
da bi ih razdvojili. Savjetnika i njegovu suprugu izbacili su na
hodnik poput dvije vreće brašna. Heinza su odveli natrag u
njegovu ćeliju. Pokupili smo ga čim se zrak raščistio i
prokrijumčarili dolje u stražamicu, gdje smo ga napunili
votkom i poslali ga natrag u njegovu ćeliju.

207
 Barcelona i ja bili smo na dužnosti te noći. Ostali su
otišli u grad i vratili se u ponoć, pijani kao zemlja. Maleni je,
kao i obično, bio bučan i imao tendenciju da razbacuje
namještaj uokolo i gura šake kroz prozorska stakla. Poručnik
Ohlsen sišao je iz svoje sobe kako bi mu rekao da zašuti, ali
ispostavilo se da niti sam nije bio u mnogo boljem stanju.
Očigledno je popio gotovo toliko kao i Maleni, pa je spalo na
Barcelonu i mene da se nosimo s tom situacijom.
Nedaleko od zatvora, u krčmi zvanoj “Crveni husar”,
gospodin Berner i njegova supruga proveli su noć. Niti jedno
od njih nije spavalo, niti su pokušavali. Sjedili su jedno pokraj
drugoga na rubu kreveta, zureći pred sebe tupim pogledom,
osluškujući kucanje sata koji je otkucavao posljednjih nekoliko
sati života njihova sina.
U svojoj ćeliji, Heinz Berner nemirno je koračao gore-
dolje, zastajkujući povremeno kako bi lupio šakom po vratima
i ispustio glasan, očajnički krik koji bi odzvanjao hodnicima,
krik čovjeka koji se utapa usred samotnog oceana.
Probudili su nas u četiri - one od nas koji smo spavali.
Legionar je bio poslan u skladište oružja. U četiri i trideset
bojnik koji je upravljao garnizonom došao je provjeriti jesmo
li svi spremni za akciju. Posjetio je zatvorenika po posljednji
put.
“Pokušaj ostati pribran. Sjeti se što si naučio u
časničkoj školi. Svi ljudi se jednoga dana moraju suočiti sa
smrću. Kao vojnika, tvoja je dužnost dočekati je hrabro, bez
straha. Pobrini se da ne zakažeš u obavljanju te dužnosti.”
Tim riječima ohrabrenja zatvorio je vrata ćelije iza
sebe, ostavivši Heinza Bemera samoga da čeka svoju sudbinu.
Poručnik Ohlsen pojavio se u stražarnici izgledajući
vrlo loše. Njegov šljem se presijavao, njegovi gumbi i kopče

208
presijavali su se poput dijamanata, ali on sam nije nimalo sjao.
Stari Un mu je prišao i salutirao.
“Sve spremno, gospodine.”
Poručnik Ohlsen kimnuo je glavom, ali nije ništa rekao.
Okrenuo se i poveo nas hodnikom do Bemerove ćelije. Svi smo
ga slijedili. Heinz nas je čekao ležeći na krevetu i zureći u
strop. Poručnik mu je stavio ruku na rame.
“Vrijeme je, Heinz. Pokušaj imati hrabrosti. Završit
ćemo s tim što prije bude moguće.”
Poput duha, momak je sjeo, zabacio noge s kreveta i s
mukom se osovio na noge.
“Moram ti vezati ruke”, rekao je Ohlsen, ispričavajući
se.
Ispružio je novo bijelo uže i poslušno, poput djeteta
kojemu se stavljaju rukavice, Heinz je spojio ruke i pružio ih
prema nama. Oči su mu izgledale poput očiju mrtvog čovjeka.
Poručnik je omotao uže oko njegovih zapešća, ali prije no što
gaje stigao stegnuti, momak se onesvijestio. Pao je tako
iznenada da nas je sve iznenadio. Stajali smo tupo, zureći dolje
u njega, a ja mislim daje svatko od nas imao istu apsurdnu
nadu u svom umu:
“Bože, daj daje infarkt!”
Neki ljudi lako umru, ali Heinzu Bemeru nije bilo
suđeno da bude jedan od njih. Poručnik Ohlsen i Stari Un
pomogli su mu da se osovi na noge. Gotovo istog trenutka
došao jc svijesti. Usne su mu zadrhtale. Iznenada je počeo
vrištati i vikati, moleći nas, proklinjući nas, preklinjući nas da
ga po štedimo. Mi nismo mogli ništa učiniti. Potpuno je
izgubio kontrolu i čak niti Stari Un nije mogao doprijeti do
n j e g a Л što se i moglo reći momku od dvadeset godina koji <т
se
uskoro naći pred streljačkim vodom? Posebice kada ste upravo
vi činili taj streljački vod.
Morali smo ga vući kroz hodnike i van na dvorište.
Cijelo vrijeme je vikao i mlatio nogama. Porti je skinuo šljem s
glave, Heide je izgubio svoju pušku, ja sam bio udaren u rebra.
Za sve nas, bila je to krajnja degradacija ljudskosti.
Sa svih strana napadali su nas glasni prijekorni povici.
Ljudi su zveckali vratima svojih ćelija, zviždali i vikali, lupali
nogama o pod, razbacivali namještaj uokolo.
“Ubojice!”
“Fašističke svinje!”
“Ubojice!”
“Prokleti ubojice!”
Vani na dvorištu bila je bistra zora. Zrak je bio sladak i
svjež, nebo je bilo čisto. Bio je to jedan od onih dana kada vam
je drago što ste živi. Pitao sam seje li bilo lakše umrijeti na
takav dan, i pomislio da bih ja osobno vjerojatno preferirao
nekakvo smiono vrijeme za svoj ispraćaj umjesto tužne sive
kišice koja je bila posljednji Lindenbergov pogled na svijet.
Dok smo ga vukli po kamenju, Bemer je izgubio i
posljednje naznake zdravog razuma. Oči su mu kolutale, pjena
mu je navirala na usta. Bio je to luđak, sada, koji je vrištao i
vikao. Jako nas je namučio, prisilio nas je da proživljavamo
noćnu moru koju nitko od nas više nikada neće moći
zaboraviti. Ali, je li čovjek imao pravo očekivati od njega da
se suoči s takvom smrti s dostojanstvom?
Očajnički zgrčeći tijelo, naš je zatvorenik iznenada
uspio provući ruke kroz uže kojima su bile vezane. Prije no što
se itko stigao pomaknuti, bacio se na Starog Una, omotavši
ruke i noge oko njega, uhvativši se za njega, vrišteći, vri- šteći
sve dok nisam pomislio kako ću mu se i ja pridružiti.

210
 “Ne želim umrijeti! Ne želim umrijeti! Pomozi mi,
molim te pomozi mi, o molim te, pomozi mi!”
Poručnik Ohlsen stajao je šokiran i pepeljastosiva lica u
blizini. Nikada ga nisam vidio tako vidno potresenoga. Drhtao
je, suze su mu nekontrolirano tekle niz lice, izgledao je gotovo
jednako loše kao sam zatvorenik. Stari Un se hrvao s
momkom, ne mogavši ga odvojiti od sebe, ne mogavši ga
smiriti. Bilo je potrebno nas četvorica da bismo ga otrgnuli, a
usred svega toga ja sam iznenada povratio.
“Ti prljava prokleta svinjo!” povikao je Porta. “Gledaj
što si napravio s mojim prokletim čizmama!”
Maleni, gotovo izvan sebe, se okrenuo i udario Portu
postrance po glavi. Porta mu je istoga trenutka vratio. Bio je to
prizor poput onih iz Bedlama7.
Na suprotnoj strani dvorišta pojavio se još jedan
streljački vod. Feldwebel Griin bio je između njih, hodajući
smireno između dvojice čuvara, s povezanim rukama
ispruženima ispred sebe. On nam je došao pomoći. Stao je
ispred nas i ozbiljno promotrio našeg zatvorenika.
“Ne boj se”, rekao je. “Ti nisi jedini. Otići ćemo
zajedno u povijest, ha?”
Mislim daje to bilo svojevrsno iznenađenje, više od bilo
čega drugoga, što je dovelo Bemera natrag razumu. U svakom
slučaju, utihnuo je i na tome smo svi bili zahvalni.
Nastavili smo svojim putem preko dvorišta. Zatvorski
kapelan sada se pridružio procesiji, hodajući iza nas i svečano
moleći Boga da nam oprosti naše grijehe.
Sunce je izišlo, ispunivši mračno dvorište čudnim
grimiznim svjetlom. Negdje se začuo kos, a posvuda oko nas
galebovi su letjeli i ponirali. Bio je to prekrasan dan za
umrijeti.

7
Bedlam - psihijatrijska ustanova u Londonu
 Heide i Legionar odveli su Bemera do krvlju
umrljanoga mjesta, gdje je do tada stajalo već mnogo ljudi
čekajući smrt. Stavili su mu povez oko grudi. Stari Un
zakoračio je naprijed.
“Da ti povežem oči?”
“Samo mi pomozi”, prošaptao je Bemer. “Molim te,
pomozi mi. Ne želim umrijeti.”
Poručnik Ohlsen ugrizao se za usnu i okrenuo u drugu
stranu. Vidio sam Malenoga kako rukom prekriva lice. Zurio
sam pokraj njega i gledao galebove, slušajući njihove krike i
pitajući se zašto su došli, zašto nisu bili vani na moru. Kada
sam ponovno pogledao natrag, Stari Un je stavio povez momku
oko očiju i vratio se u vrstu.
Feldwebel Griin, privezan za drugi krvlju umrljani
stup, odbio je biti lišen posljednjeg pogleda na svijet. Stajao je
uspravno i smjelo, promatrajući pripreme za vlastitu smrt.
“Molim vas, pomozite mi!” povikao je Bemer.
Bio je to očajnički krik djeteta. Djeteta koje je znalo da
doziva uzalud, koje se odavno prestalo nadati, ali koje je bez
obzira na to nastavilo pokušavati, vjerujući, možda, da ga ljudi
ne mogu ignorirati unedogled. A sada je poručnik Ohlsen
popustio pod pritiskom. Iznenada je pokrio usta rukom,
proizveo čudan zvuk kao da se guši i otrčao preko dvorišta.
Nitko od nas nije ga krivio. On je trebao dati znak za paljbu.
Zapravo, to što to nije mogao učiniti samo je podiglo njegov
ugled u našim očima.
Njegovo je mjesto zauzeo, nakon nekoliko trenutaka
odgode, neki neznanac, poručnik nama posve nepoznat, iz
jedne od motoriziranih pukovnija. Njegov desni rukav bio je
prazan - znali smo daje izgubio ruku kod Staljingrada. Nije mu
moglo biti više od dvadeset i pet godina, a grudi su mu se

212
presijavale od odlikovanja. Istog smo ga trenutka zamrzili.
Činilo nam se da je on uljez, da nije imao prava pridružiti nam
se u ovom ritualu ubijanja. Bio je to naš bol, kojega smo dijelili
sa žrtvom, a on nije mogao biti dio toga.
Poručnik je ili zaboravio, ili namjerno zanemario
tradicionalnu “posljednju cigaretu”. Možda je to bio mudar
potez. To bi samo produžilo agoniju još desetak minuta, a nije
moglo imati nikakvu korisnu svrhu.
“Prva grupa, nadesno!”
Izveli smo taj pokret automatiziranom vojničkom
preciznošću. Stari Un nas je kritički promatrao, ali nije mogao
pronaći nikakvu pogrešku u krajnjem rezultatu. Stajali smo u
savršeno ravnoj vrsti.
“Pogled naprijed!”
Po svom vlastitom nahođenju, moj se pogled prikovao
na točku koja je označavala srce Heinza Bernera. Bio sam
spreman izvršiti svoju dužnost.
U sobi u “Crvenom husaru” dva su druga pogleda bila
prikovana na sat. Jedna minuta do pet. Samo još jedna minuta.
Poručnik je mimo pogledao prema satu na zatvorskom
tornju. Propustio je vidjeti neznatan pokret prema gore pušaka
Porte i Malenoga. Čak i da ih je vidio, pripisao bi to napadu
nervoze i drhtanju ruku. U svakom slučaju, to gotovo i nije bilo
važno. Bilo je ondje još deset drugih pušaka koje su bile
usmjerene na metu.
Sat je odbio pet. Zapovijed je odjeknula mirnim
zrakom.
“Pali!”
Dvanaest hitaca stopilo se ujedan zvuk. Dugi krik
prigušilo je krkljanje i krv. Tijelo Heinza Bernera je palo na
tlo.

213
 Bio je to kraj još jednoga pogubljenja, i svi su galebovi
odletjeli natrag prema moru.

214
 10

Sve je završilo, naravno, tako što su nas iz Torgaua

vratili natrag na prve linije bojišta. Porta i Maleni bili su
krivci za to; oni i jedan čovjek osuđen na smrt koji je uspio
pobjeći.
Tijekom grčevite istrage koja je uslijedila bilo je
otkriveno da je zatvorenik pri bijegu koristio alate koji su mu
bez sumnje bili dotureni izvana: škare, nož, turpiju. Potrgao je
bravu na vratima svoje ćelije i popeo se na krov. S krova je
pobjegao preko vanjskog zida uz pomoć užeta. Bilo je to samo
tri dana prije no što je trebao biti obješen.
Maleni i Porta, koji su bili na straži u to vrijeme — ili
su barem trebali biti na straži —su bili istog trenutka uhićeni i
ispitani. Obojica su ostala potpuno glupa i nikako nisu mogli
pomoći pri rasvjetljavanju okolnosti toga incidenta. Po isteku
četrnaest dana, zatvorenik još uvijek nije bio ponovno uhvaćen,
pa je daljnja potraga, kao i istraga protiv njih nevoljko
napuštena.
Sve nas je zajedno maltretirao pukovnik Vogel. Bilo je
to vrlo neugodno iskustvo, čak i za u ratu očvrsnule veterane
poput nas.
Prije no što su nas otpremili iz Torgaua, pukovnik se
došao oprostiti od nas. Rukovao se samo sjednim od nas, a to
je bio Maleni. A Porta se zakleo da ga je vidio kako se smiješi
kada se okrenuo.

г,
 JAVNA KUĆA NA CRNOM MORU

Tjestnanovna. Gradić u blizini rumunjske granice iznad

Crnoga mora. Nekada je zasigurno bio zakrčen ljudima i
prometom, trgovinama prepunim robe za prodaju, urednim
ulicama u bijelo oličenih kuća koje su se kupale na suncu.
Sada je bio prazan, napustila ga je većina njegovih nekadašnjih
stanovnika, sveden gotovo na ruševine zbog neprestanih
bombardiranja. Na početku rata taj je gradić bio željezničko
čvorište, a kroz njegovo središte prolazila je glavna cesta za
Velkov. Sada je to bio zaboravljeni grad; mjesto od nikakve
važnosti. Gotovo kao da nikada nije niti postojalo.
Jednoga smo se dana našli u prilici da uđemo u jednu
od praznih kuća, pa smo se sami uvjerili u kakvoj su mahnitoj
žurbi njezini stanovnici pobjegli iz grada. Prljave šalice i
tanjuri još uvijek su bili u sudoperu; kuhinjski stol je bio
postavljen za objed. Vrata kuhinjskih ormara bila su otvorena,
posteljina na krevetima bila je razbacana. U jednoj od soba
pronašli smo jednu jedinu cipelu, koja je napuštena ležala
nasred sobe. Na pola stepeništa spotaknuli smo se o žutog
plišanog medvjedića. Stajali smo zureći u njega neko vrijeme,
svaki od nas na svoj način zamišljajući prizor odlaska ove
obitelji.
“Kakav prokleti rat!” iznenada je rekao Stari Un. “Niti
prokleta djeca ne mogu biti na miru!”
“A zašto bi?” rekao je Maleni, odavši se ciničnosti kao
načinu prikrivanja vlastitih emocija. “Od kakve su oni ikome
koristi? Na mogu pucati iz puške niti voziti tenkove.” Prezirno
zamahnuvši nogom, šutnuo je medvjedića preko ograde. Pao je
dolje u hodnik.

216
 “Koga briga što se dogodilo nekom ušljivom djetetu?”
Bilo je to prvi puta da sam vidio Starog Una kako je
izgubio kontrolu nad sobom. Bacio se na Malenoga, s rukom
na drški svog revolvera.
“Zatvori svoju prljavu gubicu! Sad ti kažem, ako te
ikada uhvatim da si položio ruku na neko dijete, ubit ću te,
tako mi Boga, ubit ću te!”
S tom prijetnjom koja nam je odzvanjala u ušima,
promatrali smo Starog Una kako silazi niz stepenice i izlazi iz
kuće. Maleni se okrenuo prema nama, zbunjenog pogleda i
širom otvorenih očiju.
“Koji je njemu vrag?”
“Mislim da si mu pronašao slabu točku”, promrmljao je
Porta.
“Ali on prokleto dobro zna da ja nikada ne bih podigao
ruku na dijete!” zagrmio je Maleni.
Porta je slegnuo ramenima, nezainteresirano. Svi smo
mi doživjeli svoje trenutke slijepog bijesa ili panike; potpune
gubitke samokontrole. Dogodilo se to i nama ostalima, a sada
se dogodilo Starom Unu. Maleni je to znao, jednako dobro kao
i mi ostali, ali svejedno gaje to zaboljelo.
“Ja sam posljednja osoba na svijetu koja bi ozlijedila
dijete ... vi to znate! Koliko sam puta dao sve od sebe kako bih
spasio neko dijete? Što s onim dječakom u Lugansku? Što je s
transportom za Majdanek? Tko je riskirao svoj život pucajući u
stražare, samo zato kako bi malena derišta mogla pobjeći? A
stoje s”, završio je svoje nabrajanje, “s onim SS- ovcem kojega
sam dao psima da ga pojedu?”
Svi smo zadrhtali sjetivši se te zgode.
“To je bilo previše”, usprotivio se Porta. “To sam tada
rekao, a tako i sada tvrdim.”

;ч /
 Ta noć u Poljskoj jedna je od onih koje nikada nećemo
zaboraviti. U društvu devetorice poljskih partizana,
neočekivano smo naišli na transport - židovske djece, odvojene
od njihovih roditelja, odvučene iz njihovih domova, koju su
vozili Bog zna kamo i Bog zna zašto. Maleni je potpuno
poludio, a jedan od partizana, prestravljen njegovim
ponašanjem, uzaludno gaje pokušavao smiriti. Rekao nam je
samodopadno da je on poljski časnik i izvadio iz džepa
fotografiju sebe u uniformi kako bi nam to dokazao.
Obavijestili smo ga, ne trudivši se s predočavanjem dokaza, da
smo mi generali u njemačkoj vojsci. Gotovo sigurno nije
povjerovao u to, ali samo je slegnuo ramenima i otrčao u
šumu, a slijedila su ga šestorica njegovih partizana i djeca koja
su uspjela pobjeći, pa su nas ostavili da se u miru pozabavimo
časnikom iz SS-a kojega je Maleni ubio. Dvojica partizana
ostala su s nama. Nisam siguran je li možda bila njihova
zamisao da izvade srce mrtvoga čovjeka, ali u svakom slučaju,
oni i Maleni su se energično bacili na posao dok smo mi ostali
stajali i promatrali, prestravljeni, ali u svakom slučaju
fascinirani. Kada su završili s poslom, objesili su osakaćeni leš
za gležnjeve s grane nekog stabla. Maleni je uvijek tvrdio da su
srce pojeli psi, a možda je čak i bio u pravu.
U napuštenom gradu Tjestnanovni pronašli smo jednu
napuštenu vilu, pa smo je zauzeli kao našu privremenu
vojarnu. Bila je prekrasna, smještena visoko na brežuljku s
pogledom na Crno more. Prvi i drugi kat sastojali su se od
spavaonica, na desetke njih, a sve su bile obojane u tamno-
ružičastu ili svjetloplavu boju i izgledale vrlo ženskaste s
nizom ogledala na svim stranama. Smjestili smo se u dnevnom
boravku u prizemlju, polijegavši po naslonjačima i kaučima,
teškim čizmama gazeći pahuljaste sagove i ostavljajući tamne
prljave tragove na tepihu.

218
 “Bože, blagoslovi Rumunjsku!” povikao je Maleni,
opijen blagim, sveprisutnim mirisom parfema i podsuknjama
kojih je bila puna kuća. “Ovdje ostajem do kraja rata!”
Porta je hodao prostorijom otvarajući francuske
prozore, kroz koje se izlazilo na terasu s koje se pružao pogled
na iznimno plave vode takozvanog Crnog mora. U daljini, rat
je još uvijek trajao; ali na trenutak to nije bila naša briga.
Kasnije toga istog dana, Maleni je, šećući hodnicima na
prvom katu, naišao na ogromnu debelu ženu koja je vadila
odjeću iz jednoga od ormara. Kako je sam priznao, nasmrt se
preplašio, ali uspio se pribrati i povikati nama ostalima da mu
priskočimo u pomoć. Kad smo stigli, on i žena su se u tišini
hrvali. Bilo je teško prosuditi tko je od njih dvoje bio u
prednosti.
“Što se to ovdje događa?” upitao je Stari Un. “Tko je
ovo? Što ona želi?”
Teško dišući i stenjući, žena je snažno udarila
Malenoga u bradu. Bijesno zaurlavši, stisnuo je svoje ogromne
ručetine oko njezina vrata.
“Pusti je!” zapovjedio je Stari Un, zakoračivši naprijed.
Oklijevajući, Maleni je popustio stisak. Debela žena
pala je na leđa u ormar, a goleme su joj grudi uzbibano
podrhtavale.
“Tko si ti?” ponovio je Stari Un. “Što radiš ovdje?”
“Došla sam po neke stvari. Ne živim ovdje, ali kuća
pripada meni. Trebam još malo posteljine ... moja obitelj ima
tifus.”
Čuvši tu riječ, svi smo instinktivno zakoračili korak
natrag. Žena je zgrabila priliku. Promrmljavši nekoliko riječi
isprike, zgrabila je hrpu plahti i pokrivača i pobjegla iz kuće.
Legionar je zamišljenim pogledom pratio njezin odlazak.
“Nešto mi je čudno u vezi ove hodajuće hrpe sala.”

219
 “Misliš daje kurva?” upitao je Maleni zainteresirano.
“Prije nešto kao čuvarica kurvi. Prepoznajem taj tip ...
Idemo je malo pobliže pogledati.”
Legionar je uzeo svoju kapu, oboružao se revolverom i
nožem, kojeg je gurnuo u čizmu i krenuo prema vratima.
“Ide li tko sa mnom?”
Nitko od nas nije bio istinski zainteresiran za tu ženu -
samo Maleni, a nitko živ ne bi ga mogao izvući iz vile.
Tijekom jedne samotne šetnje gradom otkrio je prehrambene
namirnice skrivene u napuštenom Zapovjedništvu, i sada bi
njegova soba u vili mogla izdržati godinu dana opsade. Hrpe
cigara bile su na noćnom ormariću. Cijela pukovnija boca
marširala je po policama, viski, votka, konjak. Pozvao nas je
unutra kako bismo se divili njegovom djelu i poslužili se,
unutar razumnih granica.
“Što je ovo?” upitao je Barcelona, podigavši veliku
porculansku šalicu pokraj kreveta.
“To mije kahlica”, rekao je Maleni, ljubomorno mu je
oduzevši. “Ružičasti i plavi cvjetovi i zlatni anđelčići ... mislim
da je vrlo zgodna, a mogu je prazniti ravno kroz prozor u more
kada se napuni.”
“Što će se uskoro dogoditi”, promrmljao je Barcelona,
promatrajući arsenal boca.
Legionar se uskoro vratio, prepun vijesti i dobrog
raspoloženja. Smjestio se u sobi Malenoga, sjedeći prekriženih
nogu na krevetu s bocom konjaka u jednoj ruci i cigarom u
drugoj. On i Stari Un jedini su voljeli cigare, ali svi smo
odlučili popušiti barem jednu kao pitanje principa. Heide je
već dva puta povraćao, ali to je vjerojatno bilo zbog boce votke
koju je popio, a ne zbog cigare.

220
 “I?” zapitkivali smo znatiželjno. “Što si saznao?”
Legionar se trijumfalno nasmiješio i izlio pola boce
konjaka niz grlo niti ne trepnuvši.
“Znate li vi stoje ovo mjesto?”
“Ne”, rekao je Maleni, zvučeći poput komičara iz
vodvilja. “Stoje ovo mjesto?”
“Bit će vam jako drago kada saznate”, rekao je
Legionar samodopadno.
“Prijeđi na stvar!” požurivao gaje Maleni.
“Vrlo dobro. Da skratim - kada nam posao uobičajeno
ide, ispred vrata nam gori crveno svjetlo.” Orit među nama koji
su upravo pili gotovo su se ugušili; oni koji su pušili poplavjeli
su u licu. Maleni je jednostavno bio previše zapanjen da bi
mogao govoriti.
“Hoćeš reći da živimo u bordelu?” prošaputao je Porta,
jedva se usudivši povjerovati tim dobrim vijestima.
“U pravom pravcatom bordelu”, uvjeravao ga je
Legionar, pomalo se sažalno osmjehujući.
Legionaru nije previše bilo stalo do užitaka koji su se
mogli postići na ovakvim mjestima.
“Ali gdje su sve žene?”
“Žene!”
Maleni je iznenada oduševljeno kriknuo. Pred našim
očima izveo je brzi striptiz, zadržavši na sebi samo čizme,
pojas i stari cilindar.
“Ovo mi neće zatrebati dugo, dugo vremena”, objavio
je, odbacivši donji dio uniforme u ormar.
“A što s čizmama?” upitao gaje Stari Un, pomalo
iznenađen.
“Biti bez gaća je jedna stvar. Hodati uokolo bos je već
posve druga priča. Moj moto glasi: Uvijek budi spreman. U

221
svakom slučaju Mahnuo je rukom prema svojoj odjeći, ili
onome što je trebala biti odjeća -”sada sam spreman na sve što
mi se može dogoditi.”
1 Porta se marljivo pripremao za nadolazeće događaje.
Njegova je odjeća slijedila odjeću Malenoga na putu prema
ormaru, a on se gol šepurio između nas, vičući poput demona i
lupajući čizmama o pod.
“Odjeven sam po posljednjoj modi! Gdje su kurve?
Gdje je gazdarica bordela?”
“Već si se upoznao s tom damom”, rekao je Legionar
oduševljeno. “Živi dolje niz cestu u kući naspram koje ovo
mjesto izgleda kao sklonište za zračnu opasnost. Ona je stara
smrdljiva krmača koja se svaki dan polijeva litrama parfema
kako bi prekrila zadah vlastitog znoja i poštedjela se napornog
kupanja. Ali mogu reći da je ovu ustanovu ovdje bilo vrijedno
posjetiti dok je radila.”
Maleni je trznuo glavom.
“Bilo vrijedno? Kako to misliš, bilo vrijedno?”
“To je tvoja nesreća”, priznao je Legionar s uzdahom.
“Prema riječima stare krmače, sve su se djevojke razbježale
kada su pomislile da dolaze Rusi ... pobjegle su na zapad i sada
se, pretpostavimo, kurvaju na nekom drugom mjestu gdje je
veća potražnja za njihovim uslugama nego ovdje.”
Maleni je očajnički kriknuo i srušio se nauznak na
kauč.
“Ali ne postoji mjesto gdje je veća potražnja za
njihovim uslugama no ovdje!” viknuo je Barcelona srdito.
“Tako sam narajcan da bih se mogao baciti na bilo što!”
“A stoje sa starom krmačom?” upitao je Porta. “I ona je
bolje no ništa —”
Legionar je odmahnuo glavom.

222
 “Ne bih ti to savjetovao. Rekao bih daje njezina široka
poput konjske orme ... jednom se izgubiš ondje i više se nikada
nećeš vratiti.”
“Ali ulazak je jedino što me sada zanima!” vikao je
Porta.
“Kako god hoćeš”, rekao je Legionar, slegnuvši
ramenima. “Mislim da ona ne bi imala ništa protiv toga ... Zove
se Olga”, dodao je, a tu je riječ izgovorio s krajnjim gađenjem.
“Olga”, rekao je Maleni, iskušavajući kako zvuči. “Ne
mogu reći da bi mi se ikada svidio netko tko se zove Olga
“Meni bi se svidjelo bilo što, od Olge do boce za
mlijeko”, rekao je Barcelona. “Zastoje nisi doveo sa sobom, za
ime Božje?”
“Pričekaj trenutak.” Porta se svečano okrenuo prema
nama. “Ne mislite da nas stara krava pokušava prevariti?”
“Kako to misliš?”
“Pa - tako što nam je rekla da su djevojke pobjegle,
jednostavno zato što joj se nismo svidjeli. Mi nismo baš
najelegantniji vojnici koje je svijet vidio.”
“Pretpostavljam daje i to jedna od mogućnosti. Ali gdje
ih je dovraga mogla skriti?”
“Gdjegod da su, ja ću ih već pronaći!” obećao je
Maleni. “A ako nam stara koka laže, požalit će!”
“Nemojte učiniti ništa glupo”, molio je Stari Un. “Žena
poput nje zasigurno je u dobrim odnosima s policijom. Ako je
budete gnjavili mogli biste se naći u neprilici.”
“Šupčino”, rekao je Porta. Zgrabio je svoje hlače i
ubacio se u njih. “Dođite! Idemo je srediti.”
S Legionarom na čelu, pojurili smo cestom do mada-
me Olge. U svom uzbuđenju i želji, Maleni je potpuno
zaboravio na svoj nedostatak odjeće. Ništa ga u tom trenutku
nije moglo spriječiti da iziđe iz vile, ostavivši za sobom svoje

223
hrpe alkohola i cigara, i odmaršira u potrazi za kurvama. Trčao
je gol cestom, a mi smo ga bodrili.
“To je to.”
Legionar je skrenuo u dvorište snježnobijele vile, koja
je izgledala kao da lebdi iznad zemlje poput torte na vjenčanju
oslonjene na oblake cvijeća. Zanemarivši obavijest na vratima,
koja je molila posjetitelje da kucaju prije ulaska, Legionar nas
je hrabro poveo unutra. Marširali smo svi šestorica širokim
ulaznim hodnikom popločenim mramorom, ravno do salona u
kojem je madame Olga sjedila za elegantnim pisaćim stolom, a
grudi joj ležale na njemu poput plimnih valova. Prestrašeno se
okrenula začuvši naše korake. Zasigurno smo zvučali poput
cijele vojske u maršu u tom velikom hodniku u kojem je sve
odjekivalo.
“Što želite?” upitala je, a ja sam ugledao krupne graške
znoja koji su prodirali ispod njezine teške šminke.
“Mamma mia!” uzdahnuo je Porta, zapanjeno
promatrajući hrpe mesa, koje su se činile još obilnijima u tom
luksuznom okruženju. “Ova gomila bi hranila cijelu pukovniju
mjesec dana!”
Madame Olga imala je na licu nekoliko slojeva
rumenila, tako da se nije moglo vidjeti daje problijedila, ali
smo to na neki način osjetili.
“Pitala sam vas”, rekla je, “što želite?”
“Djevojke”, rekao je Maleni grubo.
“Djevojke? Kakve djevojke? Ako mislite na moje
djevojke, onda se bojim da one nisu ovdje.”
Bila je vidno uznemirena. Nitko od nas nije povjerovao
niti riječi.
“Čekaj da dođu Rusi”, rekao je Maleni prijetećim
glasom. “Oni se prema tebi neće ponašati lijepo i pristojno
poput nas, znaš. Mi tražimo, ali oni će samo doći i uzeti.”

224
 “Dragi moj mladiću, jesi li ti poludio? Ovdje nema
ničega što bi se moglo uzeti
Maleni je zakoračio jedan korak prema njoj, podignute
šake. Madame Olga zakoračila je natrag i zavrištala.
“Još jedna laž od tebe, ti staro govno
“Ostavi je na miru, Maleni. Mislim daje spremna
progovoriti.”
Legionar je rukom zaustavio Malenog, a Olga mu se
nasmiješila odvratnim smiješkom, punim žutih zuba.
“Hvala puno, Obergefreiteru. Mislim da biste možda vi
i ja-”
Madame Olga naglo je ušutjela kada se začuo zvuk
zalupljenih vrata i još vojski koje su marširale hodnikom.
Stajala je ispred nas u stanju suspregnutog užasa. Okrenuli
smo se prema vratima, spremni se braniti, ali nije bilo
potrebno. Vojnici koji su banuli u prostoriju bili su Rumunji, a
njihovo zanimanje nije bilo usmjereno prema nama, nego
prema Olgi. Krenuli su ravno prema njoj, ljutito vičući,
zgrabili je i počeli bacati od jednog do drugoga. Letjela je
prema stropu, glavom udarivši o žbuku, potom je pala na pod,
udarivši svojom ogromnom stražnjicom o kamin. Njezino
vrištanje miješalo se s povicima Rumunja. Porta je izvadio
svoju flautu i plešući počeo svirati neku veselu melodiju na
rubu cijele te zbrke. Stari Un je samo promatrao to sve, mršteći
se, a mi ostali doprinijeli smo tom sveopćem divljanju kličući
svaki puta kada bi Olga udarila o strop i vičući “Šteta” svaki
puta kada bi pala na pod.
“To će te naučiti lekciju, ti stara vještice!” grmio je
rumunjski desetnik, kada su je napokon ostavili na miru u
lokvi suza i moru crnih svilenih podsuknji, nasred poda.
“Upozorio sam te da ćemo se vratiti!”

225
 “Zašto ste došli?” upitao ih je Legionar znatiželjno.
“Isto zašto i vi! A što misliš?”
“Samo sam se pitao.”
“Rusi se vraćaju. Naša je dužnost braniti ovo mjesto ...
ali proklet bio ako ću braniti bordel u kojem nema djevojaka!
Gdje si, ti odvratna stara vrećo govana, ti stara kurvo, ti stara
vještice?”
Ponovno su se okomili na nju. Maleni je pronašao sag
od medvjeđe kože i imao je pune ruke posla omotavajući se u
njega. Bacio se usred nereda i počeo gristi i hvatati ženine
članke. Heide i Porta su brzo bili uhvaćeni u borbu. Ubrzo su
madame Olgu počeli vući po cijeloj kući, uz i niz stepenice, za
kosu, za ruku, za nogu. Maleni je mahnito trčao za ruljom, a
medvjeđa koža je lamatala oko njega. Namještaj se prevrtao,
porculan se razbijao, buka se mogla čuti kilometrima uokolo, a
vjerojatno su je čuli i Rusi koji su se približavali. Kada su se
naposljetku umorili od svoje zabave i odbacili nesretnu ženu
izvan vidokruga ispod glasovira, mislio sam daje vrlo
vjerojatno mrtva. Nije da sam je osobito žalio, nije to bila
jedna od onih žena koje zaslužuju da ih se žali; no, činilo mi se
to pomalo barbarskim.
Maleni je pronašao ogromnu bačvu piva negdje u
predjelu kuhinje. On i jedan rumunjski vojnik dokotrljali su je
zajedničkim naporima u salon, očistili sa stola skupocjenu
zbirku vaza tako što su ih jednostavno gurnuli na pod,
namjestili bačvu na njega i otvorili slavinu.
“Samo iskušavamo”, objasnio je Maleni kada je
potekao mlaz tekućine i oblikovao smeđu mrlju na tepihu.
Pili smo ga, iz vaza za cvijeće i zdjela za voće, ali je
proglašeno preslabim nakon onog arsenala žestokih pića iz
sobe Malenoga.

226
 “Probajte ovo!” povikao je jedan od Rumunja, ulazeći
u sobu s rukama punim boca.
Crno i bijelo vino, votka, konjak i džin sipali su se u
pivo i temeljito protresali. Usred veselja, madame Olga došla
je svijesti, što joj baš i nije bio previše pametan potez, i
ispuzala ispod glasovira. Istog trenutka, čopor se ponovno
okomio na nju. Rumunjski narednik pao je pokraj nje na sve
četiri i počeo lajati poput psa. Netko drugi nakupio je šaku
perja iz jednoga od rastrganih jastuka i pokušao joj ih ugurati u
nos, ali čim bi ih on ugurao, ona bi kihnula i perje bi pois-
padalo van. Heide je ispraznio vazu piva niz prednji dio
njezine haljine, a Maleni joj je sjeo na noge odjeven u
medvjedo- vu kožu i naizmjenično režao i štucao.
“Gdje su djevojke?” upitao je rumunjski narednik,
iznenada napustivši svoju ulogu psa. “Gdje su, ti stara trula
vrećo smeća?”
Madame Olga odmahnula je svojom izudaranom krvlju
umrljanom glavom.
“Smilujte mi se”, prostenjala je. “Djevojke nisu ovdje.
Na putu su prema Sabini.”
“Sabini? Zašto su otišle u Sabinu?”
“Zato što su vas se uplašile.”
Rumunji su razmijenili poglede, očito ne previše
sigurni trebaju li joj vjerovati. Porta nije imao takvih sumnji.
Pojurio je preko sobe i prijeteći opkoračio njezino tijelo, koje
je još uvijek ležalo zgrčeno na podu.
“Dostaje tvojih laži, babo! Gdje si ih skrila?”
Madame Olga počela je jecati. Sve joj se salo počelo
mreškati i treskati.
“Otišle su u Constanzu
“A? Sada su otišle u Constanzu, je li? Mislio sam da si
rekla u Sabinu?”

227
 “Ne, ne. U Constanzu. Bilo im je zapovjeđeno da idu
onamo. Nisu imale izbora.”
“Lažljiva stara droljo!” zagrmio je Porta, spustivši
stopalo nekoliko centimetara od njezinog lica. “Bolje bi ti bilo
da ih vratiš natrag ovamo, i to brzo!”
Maleni je svukao svoju medvjeđu kožu i počeo njome
udarati madame Olgu po ramenima. Rumunji su buntovno
mrmljali. Heide je zgrabio Legionarov nož i prijeteći ga pri-
nio ženinom vratu.
“Slušaj, ti bijedna stara vrećo, ili ćeš nam reći gdje su
skrivene te djevojke ili ću ti ja razrezati taj prokleti vrat od uha
do uha ... Dakle gdje su djevojkel”
Da nije bilo dolaska dvaju kamiona, koji su odabrali
upravo taj trenutak da se zaustave u jednoj od cvjetnih lijeha
ispred kuće, vrlo je vjerojatno da bi Heide ostvario svoju
prijetnju. Međutim, zvuk kočenja i lupanja, vratima ga je
ukočio, pa je pojurio za nama ostalima kroz hodnik prema
ulaznim vratima.
“Poludjet ću!” vrištao je Porta. Zgrabio me za struk i
plesao sa mnom po hodniku. “Vidiš li ti ono što ja vidim?
Poludjet ću!”
“I ja to vidim!” protisnuo sam, pokušavajući ga se
riješiti.
Maleni je očito bio još jedan od onih koji su ugledali
istu viziju.
“To su kurve!” vikao je, što je glasnije mogao. “Dva
kamiona kurvi!”
Rumunjski narednik mahnuo je rukom iznad glave i
povikao nešto na svom jeziku. S uzvicima oduševljenja,
njegovi su ljudi pojurili za njim, trčeći puteljkom prema
kamionima. Maleni i Porta smjesta su pojurili za njima, Maleni
imajući

228
određenih poteškoća sa svojom medvjeđom kožom. Stari Un
sjeo je pokraj Legionara na prozor i počeo mimo motati
cigaretu.
“Bože, samo da Rusi ne dođu večeras”, promrmljao je.
“Možemo se boriti protiv njih ako smo pijani, možemo se
boriti protiv njih ako smo trijezni ... Ali tko će se dovraga
boriti ako se kurvamo?”
Legionar je slegnuo ramenima.
“Koga briga?” rekao je. “Ja se ne bih previše zamarao
time.”
Izvana, iz vrta, začuli su se pomiješani zvuci vriske
djevojaka i psovki Rumunja. Maleni je galopirao oko njih,
bezuspješno pokušavajući uhvatiti nekoga svojom medvjeđom
kožom kao lasom. Porta je uveo rulju unutra. Zapanjeno smo
promatrali kako se dupla vrata otvaraju i kako Porta ulazi
unutra sa svojom flautom, poput hamelinskoga svirača. Samo
što su ga umjesto djece slijedile kurve. Deseci i deseci njih.
Neke od njih bile su potpuno odjevene; druge - da li svojim
izborom ili zato što im je to bilo nametnuto - su bile samo u
grudnjacima i gaćicama. Maleni je ostavio svoju medvjeđu
kožu kao nepotrebnu smetnju, a Porta je svoje hlače izgubio
negdje između cvjetnih Iijeha. Barcelona je izveo striptiz na
licu mjesta, koji je svojom brzinom pobijedio sve koje sam do
tada vidio. Heide je bacio svoje hlače kroz prozor, nakon čega
ih je zahvatio nalet vjetra i objesio na vrh jarbola. Nekoliko
sekundi su smjelo vijorile na vjetru, točno pokraj njemačke
zastave, a potom su polako odlepršale prema tlu. Kratko
vrijeme nakon toga otkrila ih je neka gladna svinja, koja je
lutala uokolo u potrazi za hranom. Potpuno ih jc prožderala,
uživajući u tome, ali Heide je tada već odavno prošao fazu u
kojoj bi čovjeku bilo stalo do jednih običnih hlača
 Barcelona je dijelio kauč s dvama djevojkama i jednim
rumunjskim vojnikom. Doimali su se jednom izmiješanom
masom ruku i nogu, ne baš posve odvojenom u dva zasebna
para. Netko je s kata povikao daje Steiner pao u kadu punu
vode. Donijeli su ga dolje u veseli salon, posve mokrog i
napola mrtvog, ali brzo se oporavio kada mu je netko u ruku
stavio bocu votke, pa se svega nekoliko trenutaka kasnije dao u
potragu za nekom Grkinjom. Oboje su iskočili kroz prozor i to
je bio posljednji put da smo vidjeli Steinera za neko vrijeme.
Madame Olga otpuzala je u kut i ondje je sjedila
dršćući na rubu stolice. Legionar joj je prišao smijući se, sav
razdragan i dobre volje.
“Doista je vrlo ljubazno od vas, madame, što ste nam
dopustili da na ovaj način besplatno uživamo u vašoj kući.
Prekrasno mjesto za bančenje.”
Podrignuo je, brzo prekrio rukom usta i provirio preko
ruke prema njoj.
“Molim vas da mi oprostite, madame.”
Madame Olga ljubazno mu se nasmiješila.
“Vi ste barem pravi gospodin. Francuz, vjerujem?”
“Tako je, madame. Ja sam desetnik Legije stranaca ...
caporal a la Legion etrangere. A votre Service, madame.”
“Slušaj ti ovo!” Maleni je gurnuo Portu u rebra i
glavom pokazao prema Legionaru. “Ovo ovdje je vrlo otmjen
ugostiteljski objekt.”
Porta nije pokazao zanimanja za to. Imao je previše
posla hrvajući se s nekom nemirnom jugoslavenskom kurvom.
Maleni je slegnuo ramenima, stisnuo jače pojas oko svog golog
tijela i krenuo u potragu za raskošnom plavušom odjevenom u
ružičaste hlače sa crvenom čipkom oko rubova

230
i žarkocrvenim korzetom. Pojurila je naglavce prema
rumunjskom desetniku koji je ulazio u sobu s poslužavnikom
punim čaša. I čaše i njihov sadržaj poletjeli su u zrak. Plavuša
je pala hihoćući na pod, a Maleni je pao na nju. Rumunj je
glasno opsovao.
Jedna od djevojaka-Annie iz Hannovera, kako je rekla
da joj je ime — prišla mi je i ja sam je obuhvatio rukom oko
vrata.
“Ne znam tko ste vi momci”, mrmljala je, “ali ste
zasigurno drugačiji od ostalih!”
“Smatrajte se sretnima što Rusi nisu prvi stigli ovamo”,
rekao sam.
Porta je prošao pokraj nas sa svojom Jugoslavenkom.
Obišli su cijelu sobu, a kada su mi se ponovno našli u
vidokrugu, Jugoslavenka nije više bila tako nesavladiva kao
prije. Porta ju je držao, ne baš pristojno, za grudi. Nije
pokazivala znakove da joj se takav tretman ne sviđa.
“Hej, Sven!” Zaustavio ju je ispred skupine koju smo
sačinjavali Stari Un, ja i Annie iz Hannovera. “Još uvijek želiš
napisati memoare kada rat završi? Nikada ti nitko neće
povjerovati u ovu priču!” Okrenuo se prema svojoj djevojci i
isprsio se. “Hoćeš da ti pričam što smo sve radili?” Nabrajao je
na prste. “Bili smo s one strane Volge - plivali smo u
Sredozemnom moru - klizali smo po ledu u Botničkom
zaljevu. Bili smo svagdje i radili smo svašta ... Jednom smo se
toliko napili da nam je trebalo nekoliko tjedana da izliječimo
mamurluk ... Možemo iskakati iz aviona padobranima,
možemo dizati mostove u zrak, možemo voziti tenkove,
možemo voziti vlakove, možemo pljačkati i ubijati i špijunirati
i krivotvoriti dokumente. Što god kažeš, mi smo to radili ...
Jednom prilikom sam se okupao u šampanjcu. Što (i misliš o
lome?”
 “Ne sviđa mi se baš to”, rekao je Stari Un. “Bi li
trebalo?”
“Odjebi!” rekao je Porta. “Nisam se tebi obraćao.”
Okrenuo se i povukao svoju djevojku prema glasoviru, gdje je
osramoćeni i degradirani rumunjski poručnik svirao glazbu iz
svoje domovine. Svirao je polako i sanjareći, bez sumnje
zamišljajući sebe u danima prije rata, u svojoj poručničkoj
uniformi, u elegantnom salonu punom kolega časnika i
njihovih pratilja. Njegova je glazba prizivala u misli zvukove
konjskog topota po pošljunčanim puteljcima, pucketanje kože i
zveckanje praporaca; svirku trublji; vod prekrasnih husara u
plavome kako galopiraju prema jezeru ... Umjesto toga, jadni
je čovjek sjedio razočaran u uništenom salonu, okružen tupim
vojnicima čije su jedine misli bile usmjerene alkoholu i seksu.
Bivši poručnik počeo je nešto tužno pjevati. Tugaljivu
ljubavnu pjesmu. Maleni je doteturao do glasovira i ispraznio
vazu punu Bog zna čega.
“Hej, ti!” Nagnuo se naprijed i izvio usne u stravičan
podrugljiv smiješak, lica udaljenog samo nekoliko centimetara
od Rumunjeva lica. “Ti si jedan od nas, sada, prijatelju. Ti si
bio poručnik, ali više to nisi. Ti si samo jedan od nas - a nas
živo boli ona stvar za to smeće koje sviraš. Daj nam nešto što
razumijemo, može?”
Poručnik se nasmiješio, nježno i poprilično
podrugljivo.
“Nešto što možete razumjeti? Pretpostavljam da to
znači sise i guzice i takve stvari?”
“To je već puno bolje”, složio se Maleni veselo.
Poručnik je odmahnuo glavom. Barcelona mu je prišao. Bio je
stravično pijan.

232
 “Moj dragi poručnice - moj dragi, jako dragi, poručnice
- ja hoću da pjevaš - ja hoću da pjevaš - pjesmu - o smrti.”
Naslonio se na Malenog i sam odsvirao nekoliko
nesigurnih akorda, a potom počeo pjevati svoju pjesmu za-
vijajućim tenorom.

“Topovi pjevaju svoj posljednji psalm,

dođi, slatka smrti,
uzmi me na svoj dlan.”

Potom je zabacio glavu i dugo se, hripajući, smijao. Na

trenutak je krajičkom oka pogledao srebmasto more,
ispresijecano zrakama zalazećeg sunca. Namrštio se.
“Jeste li čuli ovo?”
Nakratko je nastala tišina u sobi. U daljini su se čuli
odjeci tutnjave topova.
“Kucaju na vrata”, rekao je Barcelona svečanim tonom.
“Bum, bum, pustite me da uđem ... A što nas za to briga?
Kažem vam: nije nas briga za bilo koga od njih! Sutra ćemo
umrijeti! A u međuvremenu, bludničimo i budimo veseli!”
Barcelona je pao na pod. Maleni je mimo zakoračio
preko njega, umočio glavu u veliku posudu za cvijeće punu
piva i votke i počeo piti poput konja. Okrenuo se i pljunuo u
smjeru madame Olge, a kada se ona usudila protestirati,
zgrabio je portret Adolfa Hitlera sa zida i s treskom joj ga
spustio na glavu. Smjestio joj se na ramenima poput ovratnika.
“To je”, rekao je Maleni, “pravo mjesto za proste slike.
Nisi li znala da postoji zakon protiv držanja pornografskih
slika u kući?”
 “I ona će u pakao s Fiihrerom i ostatkom smeća”, rekao
je Porta, nezainteresirano sipajući pola boce konjaka po glavi
jadne žene.
“Ne bi li htio poći gore sa mnom?” upitala je madame
Olga, slatkim tonom. “Mogli bismo biti sami tamo gore
“Tko bi htio biti sam s tobom, ti stara debela vrećo?
Pripazi malo na jezik kada mi se obraćaš.” Porta se uspravio.
“Ja sam, madame, oslonac ove vojske, to ćeš upamtiti.”
Oteturao je dalje, ostavivši madame Olgu da sjedi na
podu s Hitlerom oko vrata.
“Ne mogu vas više gledati”, rekao je Maleni. “Toliko
je svjetla u ovoj prokletoj sobi.”
Posegnuo je rukom i izvukao žarulju iz grla. Uz
trijumfalan poklik, bacio ju je kroz prozor van na terasu. Na
trenutak je nastala panika. Netko je povikao da su došli Rusi.
Djevojke su počele vrištati i trčati posvuda, jedan od Rumunja
izvukao je svoj revolver i bez ikakva razloga ispalio osam
metaka u pod. Maleni je grmio mahnito se smijući. Poručnik je
svirao na glasoviru, Barcelona je ležao na podu pjevajući o
smrti. Usred sve te zbrke, madame Olga je otkrila da je nestala
njezina medvjeđa koža. Skinula je Hitlera s vrata, uspravila se
na noge i počela udarati Malenoga po prsima objema šakama.
“Gdje je moj sag? Moj sag od medvjeđe kože? Što si
učinio s njim, ti lopove? Taj sag mije dao jedan kineski
vojnik!”
“A sada se koristi za brisanje dupeta jednog njemačkog
vojnika!” povikao je Maleni, udarivši je snažno po debeloj
stražnjici. “Zaveži, ti stara kravo, prije no što te zaključam u
ormar!”
Madame Olga se povukla, grizući se za usne. Uistinu je
bila stara krava, ali bez sumnje, njezina je nesreća zaslužila

234
i malo suosjećanja. Živjela je u strahu da će njezine djevojke
previše popiti i previše otvoriti usta. Madame Olga imala je
svoje prljave tajne, baš kao i svatko od nas. A nikako nije
mogla ne primijetiti crne trake koje smo nosili na lijevim
rukavima - crne trake s dvama mrtvačkim glavama i natpisima
“Sonderabteilung”; pukovnija smrti. Pukovnija sastavljena od
bivših zatvorenika, lopova, ubojica, revolucionara, počinitelja
zločina protiv države; očajnih ljudi, kojima je bio ponuđen
izbor između prvih linija bojišta i streljačkog voda, i koji su
odabrali bojište kao svoju jedinu priliku, koliko god ona bila
nategnuta. Nitko od nas nije previše brinuo za konvencije.
Zašto i bi, nakon događaja koje smo proživjeli i prizora koje
smo vidjeli? Bili smo jedni od najboljih vojnika na svijetu, ali
bili smo prava nedisciplinirana gomila: banda gru- bijana koji
su ulijevali strah u srca neprijatelja i bilo koga na koga bismo
naišli.
Olga je stajala drhtureći, zureći u Malenoga. Je li bilo
moguće da je Maleni čovjek isti kao i svi drugi ljudi? Je li itko
mogao vjerovati daje to ružno čudovište koje se cerilo ikada
imalo obitelj, majku i oca? Daje osjećao iste emocije kao i
druga ljudska bića? Već četiri puta te večeri zaprijetio joj je da
će je zadaviti: ako ikada sazna njezinu tajnu gotovo je sigurno
da će i ostvariti svoju prijetnju. Mogao bi zadaviti i slona tim
velikim dlakavim rukama. Olga se odlučila za politiku
pomirbe. Slatko se nasmijala, a Heide, koji je prolazio pokraj
nje, zastao je i ponovno je pogledao.
“Ah, kako šarmantno!” rekao je.
Madame Olga istoga se trenutka okrenula i usmjerila
smiješak prema njemu. Heide je povukao Malenog za lakat.
“Pitam se kako bi stara vreća izgledala posve gola?
Idemo je skinuti i malo joj se rugati.”
 Sitna, tamnokosa djevojka, koja je sjedila na vrhu
ormara gdje ju je nešto ranije smjestio Maleni, načula je
Heide- ove riječi.
“Ja bih je na vašem mjestu omotala u medvjeđu kožu”,
savjetovala je. “Bez odjeće doista je monstruozan prizor.”
Olga je pogledala djevojku i usne su joj se izobličile.
Draga Nelly. Draga malena Nelly iz Belgije. Bila je glupa što
ju je zadržala. Trebala je se riješiti mjesecima ranije. Olga je
djevojci uputila podli smiješak.
“Nemoj toliko vikati, draga moja. Nitko nije baš tako
zainteresiran za ono što ti imaš za reći.”
“Misliš da nije?” povikala je djevojka. “Ne bih baš
računala na to!”
Skočila je dolje s ormara, otrčala do Malenoga i
šapnula mu nešto u uho. Maleni je zagrmio oduševljeno se
smijući.
“Je li doista tako? Daj, babo, skidaj gaće! Često sam
htio vidjeti guzicu poput tvoje! ... Čujte i počujte! Najdeblja
guzica na svijetu će se uskoro pokazati pred vama!”
Svi su ga ozbiljno shvatili. Ljudi su se sjatili iz svih
kutova sobe kako bi vidjeli veličanstveni prizor gole stražnjice
madame Olge. Madame Olga, zaboravivši na svoju politiku
pomirbe, borila se poput divlje mačke. Nitko ne bi pomislio da
jedna takva debela vreća ima toliko snage. Bila je ravnopravna
Malenome. Poručnik je uzbuđeno svirao na glasoviru, a gomila
je stajala oko njih, naizmjenično ih bodreći i rugajući se. Posve
iznenada, madame Olga je poletjela u zrak i pala nam na glave.
Netko je bijesno kriknuo, zgrabio je i bacio je u gomilu.
Poletjela je preko sobe poput rakete, srušivši Juliusa Heidea,
dvije djevojke i tri stolice. Naposljetku se zaustavila na
glasoviru, pokraj Barcelone, koji joj se pijano

236
nasmiješio. Poručnik je, bez trenutka oklijevanja, prešao na
valcer.
Gomila se polako razišla svojim poslom. Maleni i An-
nie iz Hannovera čučali su kockajući s dvojicom Rumunja.
Annie je oko vrata imala mornarski ovratnik umjesto
grudnjaka. Neko vrijeme, Profesor ju je poprilično nervozno
promatrao s druge strane prostorije. Naposljetku je prikupio
hrabrost i formalno joj se približio, lica purpurnog od srama.
“Oprostite, znam da sam poprilično izravan, ali biste li
htjeli - biste li voljeli - točnije, hoćete li - pitao sam se —”
Maleni gaje pogledao.
“Ako je želiš, uzmi je. Ako ne, odjebi.”
Annie je progutala pola čaše votke i nasmijala se
Profesoru u lice.
“I?” rekla je.
Profesor se okrenuo i pobjegao. Nismo ga vidjeli
nekoliko sati.
Sjeo sam u naslonjač, s pijanom i utihnulom djevojkom
u krilu, promatrajući prizor oko sebe, osjećajući se ugodno
pijan. Gledao sam Barcelonu kako tetura do prozora i povraća
na terasu. Gledao sam Portu kako dotiče svoju Jugo- slavenku.
Primijetio sam sitnu djevojku iz Belgije, Nelly, kako se
smjestila na kauču između Starog Una i Legionara. Činilo se
da onamo nije otišla zbog seksa nego zbog razgovora. Obojica
su pozorno slušali to što im je pričala, a posebno je Legionar
pokazivao veliko zanimanje za to. Oči su mu se skupile a u
njima se pojavio onaj sjaj koji je značio da će netko nastradati.
Stari Un je pripalio lulu i bijesno je otpuhivao dimove.
Pogledao sam preko sobe i ugledao madame Olgu kako s
nelagodom promatra ovaj trojac. Očito je Nelly bila
indiskretna - i to baš s Legionarom, od svih ljudi. On je bio
opasan ako bi ga se razljutilo, a ako je uspjela privući

?37
njegovu pozornost, to je značilo da je doista pričala nešto
zanimljivo, jer Legionara nisu zanimale žene i on ih je u
pravilu ignorirao.
Madame Olga tiho je krenula prema vratima, ali prije
no što je uspjela stići do njih, Porta joj se ispriječio na putu.
“Draga madame Olga, pa nećete nas valjda napustiti?”
Zgrabio ju je za podlakticu i odvukao sa sobom u
središte sobe. Maleni je glasno povikao i pljesak se začuo
negdje u blizini.
“Dame i gospodo, okupite se i pogledajte najveću
predstavu na svijetu! Gledajte kako najdeblja krmača na
svijetu svlači svu svoju odjeću! Pogledajte boju njezinih
gaćica!”
“Hura!” vrištao je Heide, stojeći jako pijan iza njega.
Madame Olga se skrivala, ali njezino je vrijeme došlo.
Gomila joj se ponovno približavala sa svih strana, smijući se i
plješćući.
“Suknju!” povikao je Maleni.
Strgnuo ju je s nje i bacio kroz zrak do prozora kako bi
se pridružila Heideovim hlačama na jarbolu.
“Držači sisa!”
Ogromni grudnjak poletio je za suknjom.
“Stezač trbuha!” vikao je Heide, veselo skinuvši ženin
korzet svirajući na njemu kao daje harmonika. “Pravi stez- nik
od čelika i željeza!”
“Dalje, skinite sve s nje i dajte starom vragu ono što
zaslužuje!” vikala je Nelly s kauča.
“Imaj strpljenja”, mrmljao je Legionar, koji je
promatrao taj prizor hladnim, nezainteresiranim pogledom.
“Neka se prvo malo zabave. Ona će već dobiti što zaslužuje,
ništa ti ne brini.”

238
 Naposljetku je drhturava masa madame Olge bila
otkrivena u cijelosti, gola poput crva, debela poput ličinke.
Gomila je uzdahnula, u strahu ili divljenju, bilo je teško reći.
Osobno, bio sam i impresioniran i zgađen u isto vrijeme.
“Moj Bože”, uzdahnuo je Maleni, skupivši ruke i
nagnuvši glavu. “Kakav prizor!”
“Gdje je medvjeđa koža?” povikao je Porta sa svog
mjesta.
Svi su ga prihvatili.
“Gdje je medvjeđa koža? Gdje je medvjeđa koža?
Donesite medvjeđu kožu!”
Već sljedeće sekunde svi smo jurcali prostorijom u
potrazi za medvjeđom kožom. Stolovi i stolice bili su
isprevrta- ni. Ono što je preostalo od staklenog posuđa bilo je s
veseljem razbijeno. Jastuci su bili rastrgani, zavjese otkinute.
Jedan od Rumunja doteturao je unutra s kantom za otpatke,
koje je izvrnuo nasred poda.
“Gdje je medvjeđa koža?”
“Pronađite medvjeđu kožu!”
“Pronađite medvjeđu kožu!” ponavljao je Barcelona,
puzeći po podu na sve četiri.
Iznenada, odjeknula su tri hica. Svi su se okrenuli u
stranu s koje su se začuli. Bio je to Porta. Čučao je iza prevr-
nutog naslonjača, pucajući iz puške prema vrhu ormara.
“Tamo gore je!” vikao je prema nama.
Maleni je odvukao Barcelonu preko sobe za šiju, popeo
mu se na leđa i pogledao na vrh ormara.
“To je taj prokleti medvjed! Ovaj put ću se pobrinuti za
njega!”
Izvukao je svoj nož i napravio nekoliko divljačkih
rezova po zraku. Madame Olga je zavrištala. Medvjeđa koža je
iznenada kliznula preko ruba ormara i pala Barceloni preko

Z39
glave, potpuno ga zaslijepivši. Počeo je puziti uokolo u
krugovima, vičući da ga netko spasi od medvjeda.
Kada je naposljetku uspostavljen kakav-takav red, kada
se madame Olga ljutito omotala svojom uništenom
medvjeđom kožom, a Barcelona bio naslonjen na kamin,
Legionar se bacio u akciju. S kapom zabačenom na potiljak i
cigaretom prilijepljenom za donju usnu, arogantno je prošetao
prostorijom do madame Olge.
“Trebali bismo porazgovarati o nečemu, ti i ja.”
Podigla je pogled prema njemu, a oči su joj bile širom
otvorene i prestravljene. Iza Legionara stajali su Stari Un i
Nelly. Madame Olga očito bi se bolje provela daje pobjegla iz
grada s ostalim stanovnicima i ostavila djevojke da se same
brinu za sebe. Pohlepa ju je natjerala da ostane. Prvo je tu bila
rumunjska vojska, potom njemačka vojska, gotovo sigurno
vrlo skoro naići će i Rusi. Posao je obećavao. Na njezinu
nesreću, bilo gaje i previše.
“Olga”, rekao je Legionar nježno, “kako se slažeš s
Gestapom?”
“Gestapom?” blebetala je Olga. “Sto bih ja mogla znati
o Gestapu? Ne znam ja ništa o njima. Nikada nisam imala ništa
s njima.”
“Doista?” promrmljao je Legionar. Zamišljeno je
prstom dodirivao oštricu svog noža. “Vidiš li ovo, Olga? Vidiš
li ovaj nož? Imao sam ga sa sobom cijelo vrijeme dok sam bio
u Legiji.” Nasmijao se, kao da se nečega prisjeća. “Već sam
prestao brojati ljude na kojima sam ga upotrijebio.”
Olga se još jednom, po posljednji put, usprotivila.
Uspravila se, pri čemu je ostala bez medvjeđe kože, ali je
pokušala djelovati dostojanstveno.
“Zašto mi to govoriš?” upitala je. “Nije moja briga

240
koliko si ti ljudi ubio.”
“Mogla bi biti, uskoro”, rekao je Legionar. “Budući da
si ti sljedeća na popisu.”
“Prestani pričati i baci se na posao!” požurivala ga je
Nelly. “Zaslužuje sve što će je snaći.”
“I još više od toga!” povikala je neka druga djevojka.
Probila se kroz okupljenu gomilu i okrenula se prema
nama.
“Znate kako se dočepala ovog mjesta? Gestapo ju je
postavio ovamo! A ovo nije jedini bordel. Ima ih još, u
Bukureštu i u Sarajevu također!”
“A što mislite kako smo mi dospjele ovamo?” upitala je
Nelly. “Mislite da smo mi samo kurve, rođene i odgojene za
to? Pa, baš i nismo. Gestapo nas je dovukao ovamo. Nitko nam
nije dao nikakva izbora po tom pitanju.”
“Nije, budući da nismo Židovke”, dodala je druga
djevojka ogorčeno. “Da smo Židovke mogle bismo birati
između bordela i plinske komore.”
“A ta debela krava koja tu stoji je postavljena kako bi
nas držala pod kontrolom. Kako bi pazila da ne progovorimo.”
Optužbe su počele pljuštati sa svih strana.
“Prošli mjesec poslala je pet djevojaka u Ravensbriick
zato što se jedna od njih požalila jednom časniku koji je došao
ovamo —”
“A što je bilo s Desom? Zadavila je Desu golim
rukama.”
“Radi u sprezi s Gestapom. Hauptsturmfuhrer Nehri
dolazio je ovamo na večeru svake večeri mjesec dana
Iznenada bijesno kriknuvši, Porta se bacio na vrat ma-
dame Olge. Rumunjski poručnik izveo je bi jesni krešendo na

1
glasoviru. Nekako, madame Olga se uspjela osloboditi Porti-
nog stiska. Sagnula se ispod njegove ruke, očajničkom
agilnošću izbjegla rulju djevojaka, u širokom luku zaobišla
Legionara, koji je promatrao taj cijeli prizor cinično se
smiješeći i potrčala gola prema Starom Unu. On je bio
najstariji od nas; također najrazumniji i najhumaniji.
Vjerojatno je bio jedina osoba u prostoriji koja bi joj se mogla
smilovati, a Olga je to istog trenutka osjetila. Bacila mu se pod
noge, blebećući i moleći ga besmisleno. Sve dok je Stari Un
bio spreman slušati je, mi ostali nismo ništa kanili poduzimati.
Stari Un je stajao promatrajući je ozbiljnim pogledom. Izvadio
je svoju lulu, napunio je, pripalio, polako odmahnuo glavom;
potom se okrenuo i izišao iz sobe. Izgledalo je da je sudbina
madame Olge zapečaćena.
Stegnuli smo se oko nje u prijeteći obruč, vojnici i
djevojke zajedno. Bio je to čudan prizor. Većina nas je bila
napola gola, a ipak smo u rukama držali revolvere. Legionar je
bio jedini odjeven, a možda je upravo iz tog razloga izgledao
još čudnije nego mi ostali.
“Ubijte je!” vrištala je Nelly. “Ubijte je kao što je ona
ubila Desu!”
“I Margaret Rose! Dala je daje ubije Gestapo!”
Ponovno, optužbe su počele pljuštati sa svih strana. Yvonne i
Ilse su bile poslane u koncentracijski logor. Umrle su na
bodljikavoj žici, pokušavajući pobjeći. Madame Olga je
nekoliko puta prijetila ostalim djevojkama istom sudbinom. A
tu je bila i Silva. Silva je jednom poručniku koji ih je
posjećivao rekla kako je dospjela u bordel, i zbog toga je bila
izbičevana do smrti i ostavljena u podrumu da istrune.
“Uzela nam je sav novac. Sve do posljednjeg novčića.”
“Skidala nas je do gola svaki dan i pregledavala nas.”
“Ona je

242
 Legionar je podigao ruku.
“Dobro. Mislim da smo sada čuli dovoljno. Ali stvar
moramo obaviti kako treba - održati istragu, odvagnuti dokaze,
odlučiti kakva je prikladna kazna.”
Uzeo je polomljenu stolicu i s treskom je postavio u
sredinu kruga.
“To je za Yvonne”, rekao je. “A ova je za Ilse - ova za
Desu - i Margaret Rose i Silvu. A ova
“Ova je za Lone!” povikala je jedna od djevojaka. “Nju
su objesili u Tichilestiju!”
“U redu.” Legionar je postavio još jednu stolicu. “Ova
je za Lone, koju su objesili u Tichilestiju.”
Porta je pružio još jednu stolicu.
“Evo ti. Ova je za Gerdu. Ona je bila ubijena vani u
vrtu jer je bacila bocu na staru krmaču.”
“A ne zaboravi ni Moniku -”
“I Šonju
“Dobro. To će biti dovoljno.” Legionar je mahnuo
rukom prema stolicama. “Devet članova porote. U teoriji bi ih
trebalo biti dvanaest, ali
Prije no što je dovršio rečenicu, naišla je nova poplava
imena. Alice, Cecilija, Gola -
“Dovoljno”, rekao je Legionar. “Sada ih je dvanaest.
Dvanaest stolica, dvanaest mrtvih djevojaka. Sada -” Pokazao
je rukom prema Nelly - “ti ćeš biti sudac. Ja sam odvjetnik
optužbe. Nema potrebe za braniteljem, ionako se nema na
osnovu čega braniti.”
“I ja želim biti sudac”, rekao je Maleni.
Legionar je slegnuo ramenima.
“Kako god želiš. Dođi, Sorka, li možeš bili treći
sudac.”
 Pokazao je prema Portinoj Jugoslavenki, koja je
zauzela svoje mjesto pokraj Nelly i Malenoga s ozbiljnim
smiješkom na usnama. Tijekom svog života prošla je već kroz
devet bordela i očigledno nije imala samilosti ni za koga.
“Uzmi ovo.” Maleni joj je pružio svoj revolver. “Možeš
ga koristiti kao čekić ako ljudi počnu previše bučiti. Trebat će
nam mir i tišina da se pozabavimo ovim slučajem.”
“U redu.” Sorka je udarila po podu drškom revolvera.
“Tišina u sudnici! Uvedite zatvorenicu!”
Olgu je naprijed pogurao oštri kraj Portine bajunete.
“Nemate prava suditi mi. Ja nisam ništa učinila. Vlada donosi
zakone, a ne ja. Ja samo radim ono što mi se kaže. Nisam kriva
više no bilo tko drugi.”
“Ušuti!” rekao je Legionar. “Porota će ti reći jesi li
kriva ili ne.”
“Pa naravno da jest!” prasnuo je Maleni, koji je pio
votku u sudnici.
“Za što je optužujete?” upitala je Nelly.
Legionar se okrenuo prema dvanaest praznih stolica.
“Drage dame porotnice, u ime naroda, optužujem Olgu Geiss
za sljedeće: ubojstvo, ropstvo, mučenje, izdaja.” Maleni je
ozbiljno pogledao prema optuženoj.
“Jesi li čula ovo? Što sada imaš za reći u svoju obranu?
Jesi li kriva ili ne?”
“Nisam kriva”, rekla je Olga tihim glasom.
Sorka je udarila revolverom.
“Optužena može sjesti. Kakva je presuda porote?”
Ponovno, Legionar se okrenuo prema posloženim stolicama.
“Dame porotnice, smatrate li optuženu Olgu Geiss
krivom za navedene zločine?”

244
 Slušao je nekoliko trenutaka, a potom se okrenuo
prema sucima.
“Porota optuženu smatra krivom.”
“Naravno daje kriva!” rekao je Maleni po drugi put.
“Sve što moramo učiniti jest donijeti presudu. Ja osobno
smatram da bi trebala biti kažnjena smrću polaganim
vješanjem ... s upaljenom svijećom gurnutom u stražnjicu.”
Olga je glasno zavrištala i bacila se na tlo. U istom
trenutku, grubi nam se glas obratio sa suprotne strane
prostorije, iz dvostrukih vrata koja su vodila u glavni hodnik.
“Što se to ovdje događa?”
Bili smo toliko zaokupljeni našim suđenjem da nitko
od nas nije čuo zvuk koraka po mramornim pločicama. Trojica
lokalnih policajaca stajala su u dovratku. Obratio nam se
Oberfeldwebel. Kako smo se tijelima okrenuli kako bismo ga
bolje vidjeli, on je iznenada otvorio vatru po gomili. Netko je
zavrištao; Annie iz Hannovera, očiju širom otvorenih, kliz-
nula je polako na pod, a krv joj je navrla iz usta.
“Spasite me!” vrištala je Olga iz gomile. “Mučit će
me!”
“Tiho”, rekao je Oberfeldvvebel. “Prepustite to nama.
Znamo što radimo.”
Zakoračio je naprijed. Kako je to učinio, bljesak čelika
pojavio se pokraj njegova desnog ramena i Legionarev nož
zario se u jednoga od njegovih kolega. Oberfeldwebel se
okrenuo. Ranjeni čovjek zurio je u njega u nevjerici, s nožem u
prsima, a potom je vrlo polako kliznuo na pod i ostao mirno
ležati. Završio je pokraj Barcelone, koji je bio nevjerojatno
pijan posljednjih pola sata, a njegova je desna ruka pala
Barceloni preko lica. Začuo se tupi udarac kada mu se revolver
otkotrljao iz ruke. Barcelona, djelujući samo zbog instinkta,
istog gaje trenutka zgrabio i podigao - više-manjc - prema

245
našim prijateljima s druge strane sobe. Očito nije imao pojma
tko su oni, a još manje što on radi i zašto baš to radi, ali u tom
trenutku Heide se bacio na Oberfeldwebela i srušio ga na
zemlju. Smireno, Legionar je uzeo svoj nož i obrisao ga o
prednji dio svoje košulje. Rumunjski poručnik vratio se natrag
do glasovira i počeo svirati nešto što je zazvučalo kao posmrtni
marš.
“Prije no što nastavimo sa suđenjem”, rekao je
Legionar, “mislim da bi možda bilo bolje da zatvorimo vrata.
Sven, hoćeš li biti ljubazan?”
Kada sam se vratio natrag, činilo se daje suđenje već
gotovo. Madame Olga, bez trijumfalnog smiješka na licu,
plakala je i skupljala ruke preklinjući.
“U ime naroda”, rekla je Sorka bez milosti, “ti, Olga
Geiss, ćeš biti kažnjena smrću vješanjem. Jedan od sudaca
zatražio je da također budeš mučena i da tvoje tijelo bude
bačeno psima.”
“To sam bio ja”, objasnio je Maleni, kao da to nismo
mogli sami pogoditi. “To je najmanje što zaslužuje.”
“Vrlo vjerojatno”, rekao je Legionar. Okrenuo se
prema madame Olgi. “Jesi li čula ovo, babo? Imaš li išta za
reći prije izvršenja kazne?”
Bez obzira imala ili ne, nije joj dana prilika. Porta je
otkinuo neke baršunaste zastore i otrgnuo snažno uže kojim su
se potezali. Maleni je zgrabio odbačeni par čarapa i povezao
žrtvi usta. Jedan od Rumunja povezao joj je ruke crvenim
svilenim grudnjakom. Madame Olga nije se predala bez borbe.
Migoljila je i izvrtala se, grizla, šutala i udarala lakto- vima, ali
djevojke su je okružila i bilo je pravo čudo što nije bila
rastrgana prije no što smo je odveli do vješala.

246
 Jedan kraj užeta bio je zavezan visoko za jarbol. Od
drugog kraja napravljena je omča s pomičnim čvorom. Još
uvijek se ritajući, golemo tijelo su mnoge voljne ruke potom
odnijele do prozora na gornjem katu. Omča je stavljena oko
vrata madame Olge.
“Skači”, zapovjedio joj je Maleni.
Madame Olga držala je ravnotežu na rubu prozorske
daske, a salo joj je drhturilo i prijetilo da će je pretegnuti.
“Skači” zagrmio je Maleni po drugi put.
Naposljetku je skočila; ili pala; ili je bila gurnuta.
Njezino se tijelo omotalo oko jarbola, viseći na kraju užeta.
Činilo se da joj je podbradak napuhnut poput balona, a vrat
istegnut i vrlo tanak.
U sobi na katu nastala je tišina. Neki od nas okrenuli su
se u drugu stranu. Neki od nas nagnuli su se kroz prozor i zurili
izbuljenih očiju, hipnotizirani užasom tog debelog bijelog tijela
koje se njihalo naprijed-natrag na kraju užeta.
“Kučka”, rekla je Nelly. “Prelagano se izvukla, ako
mene pitate.”
U tišini smo se vratili u prizemlje, gurajući dvojicu
policajaca ispred sebe. Rumunjski poručnik još uvijek je
nježno svirao svoj posmrtni marš. Barcelona je povratio na pod
i činilo se daje sada malo manje pijan no što je bio.
“OK.” Legionar se okrenuo prema Oberfeldwebelu i
njegovom kolegi. “Koji od vas dvojice je ubio djevojku?”
Zurili smo u Annie iz Hannovera, koja je ležala na
podu u lokvi vlastite krvi. Oberfeldwebel je postao grimizan u
licu.
“Ja - ja pretpostavljam da sam to ja učinio. Moj - prst -
točnije, povukao sam okidač greškom. Nisam htio nikoga
pogoditi.”

247
 “Siguran sam da nisi’’, složio se Legionar utješno.
“No, ti si previše opasan da bismo te ostavili ovdje. Svatko bi
mogao naići na tebe - i onda bi bio greškom ubijen.” Glavom
je dao znak Heideu. “Vodi ga van i riješi ga se.”
“Vrlo rado!” rekao je Heide sa sjajem u očima.
Nestali su. Čuli smo njihove korake koji su odzvanjali
mramornim hodnikom, čuli smo kako se prednja vrata otvaraju
i zatvaraju. Potom je nastala tišina, i svi smo stajali
osluškujući. Poručnik je pustio prste da mu tiho počivaju na
tipkama glasovira. Djevojke su stajale gledajući s prozora.
Vladalo je napeto iščekivanje, a čak su i Maleni i Porta
utihnuli. Potom se začuo zvuk kojega smo svi čekali: štektanje
strojnice, za kojim je uslijedio jedan jedini hitac iz P.38.
“Toje to”, rekao je Porta.
Legionar je uzeo bocu konjaka i svečano je podigao k
ustima.
“Nastavimo sa slavljem”, predložio je.
Nitko nije bio protiv te ideje.

248
 11

Rusi su probili front na cijelom južnom sektoru. Stari je

uhvatio vezu s trećom rumunjskom armijom kojoj smo bili
dodijeljeni.
Naređenje bijaše kratko: prihvatiti borbu i održati
položaj.
Obuzeo nas je Ijuđački smijeh. Cijela armija bila je
razbijena, osam divizija u bijegu, a tražili su da jedan vod
sastavljen od svih mogućih elemenata drži položaj.
“Hoćete li se boriti? ” — upitao je jedan od
bjegunaca.
“Hoćemo protiv tebe, ” odgovorio je Porta, oborivši
ga udareen na zemlju.
Stari Un je psovao, Maleni je pio, a rumunjski
poručnik je uporno svirao. Barcelona i Heide su iz strojnice
pucali u mačka. Legionar i ja slušali smo djevojčinu priču.
“To sam već mnogo puta čuo, ” rekao je Legionar
pripremajući se za svakodnevno klanjanje, a to je značilo pro-
stiranje malog čilima kojeg je nosio oko struka.
Djevojka se počela smijati, ali suze su zamijenile
smijeh. Legionar ju je nadlanicom udario po licu.
“Ne smije se smijati svetim stvarima. ”
Kleknuo je i naklonio se u pravcu Meke

;м9
 MALENI I PRIJEKI ŠIJI)

Veselje i alkoholiziranje se nastavilo. Gotovo smo

zaboravili na rat koji se još uvijek vodio negdje na
sjeverozapadu, i neugodno smo se iznenadili kada su se prve
od armija u povlačenju počele pojavljivati. Činilo se da se Rusi
probijaju na svim stranama, daje uništena cijela linija bojišta,
da su naše jedinice u stanju panike i nereda. Toliko smo saznali
od onih koji su imali vremena zastati i prosvijetliti nas o svom
mahnitom bijegu s bojišta prema prolazu Kunduk. Bilo je tu
ljudi iz svih pukovnija, koji su bježali glavom bez obzira od
ratnih užasa. Topnici, opkopari, pripadnici tenkovskih jedinica,
svi s ciljem pobjeći što je dalje moguće ispred brzo nadirućih
Rusa. Netko je vikao da su se neprijatelji probili na svim
mogućim mjestima i da su samo nekoliko stotina metara od
sela. Netko drugi proširio je informaciju da su s druge strane
rijeke Rusi odsjekli nekoliko naših divizija. Činilo se da su svi
koji su to mogli bježali, čak i oni koji su bili dovedeni kao
rezerve, svježi i željni borbe, svega nekoliko dana ranije.
Mi smo bili pridruženi Trećoj rumunjskoj armiji i stigla
nam je zapovijed da moramo ostati na mjestu i zadržati svoje
položaje. Svi mi, i Rumunji i mi, čak i djevojke, shvaćali smo
ironiju te situacije: cijela vojska, osam divizija boraca, bila je u
bijegu, a od nas, malene skupine miješanih nacionalnosti
očekivalo se da zadržimo neprijatelja. Gledali smo kroz prozor
horde koje su se povlačile i vraški smo se dobro nasmijali. Nije
bilo ničeg drugog što smo mogli učiniti.
Kako li je ta masovna panika uopće započela? Na
poprilično poznat način. Izgleda daje u početku malena
skupina T-34, kako bi podigla moral ruskih jedinica, bila
poslana

250
naprijed u nadi da će se probiti kroz njemačke linije. Nijemci
su bili uhvaćeni nespremni i tenkovi su se probili relativno
lako, pucajući lijevo i desno i ostavljajući za sobom stanje
histerije i zbrke. Neka budala je izgubila glavu i poslala hitnu
poruku u kojoj je pisalo da su okruženi, da se Rusi probijaju
naprijed i da je povlačenje jedino moguće rješenje. Povik je
prihvaćen, u stilu papige, i uskoro je ta vijest odjeknula među
vojnicima. Panika je otpočela. Jedna je pomisao postala
najvažnija u umovima vojnika: pobjeći što dalje prije no što ih
tenkovi u potpunosti okruže, a oni se nađu u klopci.
Vijesti koje su se probile postajale su još alarmantnije.
Maleni broj T-34 postao je, u paničnoj mašti vojnika u bijegu,
cijela bojna, cijela pukovnija, nekoliko divizija. Neki nas je
natporučnik svečano uvjeravao da se cijela ruska Peta armija
probila kroz naše linije i daje na putu prema nama - što je bila
informacija za koju smo pouzdano znali da je netočna, budući
daje većina oklopnih divizija lizala rane s druge strane Kerča.
Taj isti natporučnik, međutim, izdao je zapovijed da svi tajni
dokumenti budu spaljeni i da sva vozila — osim jednoga,
kojega je rekvirirao za vlastitu upotrebu - budu uništena kako
ne bi pala u ruke Pete armije.
Nekoliko godina kasnije, taj isti natporučnik napisao je
izvještaj o strateškom povlačenju iz Tabar Bunarija. Taj je opis
danas jedan od standardnih udžbenika o toj temi i koristi se u
vojnim školama. Natporučnik je bio odlikovan za svoje
genijalno vođenje povlačenja i promoviran u pukovnika.
Tenkovi T-34 koji su uzrokovali taj fijasko jedva su
mogli povjerovati svojoj sreći. Vukli su se jedan za drugim u
koloni glavnom cestom, tjerajući napola poremećene vojnike
prema zapadu ispred sebe. Onih nekoliko koji su pokušali
zadržati razum i držali se svoje vojničke hladnokrvnosti uskoro
su se utopili u sveopćem moru panike. Jedan postariji ge-
neral-bojnik, koji je potonuo po treći put, galantno je isplivao
natrag na površinu i našao se na samom začelju povlačenja
među bolesnima i ranjenicima. Vrištao je, vikao i prijetio, ali
glavnina vojske prošla je pokraj njega i izvan njegova
vidokruga. Ostao je s onima koji su se vukli, sa suzama srama i
poniženja koje su mu tekle niz obraze. Na žalost, same suze
nisu bile dovoljne da zaustave napredovanje ruskih tenkova,
koji su se polako primicali sa stražnje strane. Salve hitaca iz
teških topova izrovale su cestu ispred njih, iza njih i s obiju
stana. General-bojnik je mogao potrčati. Umjesto toga, strgnuo
je svoj ovratnik i sjajni križ s vrata, zgrabio šaku bombi i
pojurio s njima prema najbližem od tenkova koji su se
približavali. Bio je udaljen samo nekoliko metara od njega
kada se spotaknuo i pao. Bombe su se bezazleno otkotrljale u
jarak pokraj ceste. Nekoliko trenutaka general- -bojnik je
oklijevao. Ležao je na cesti na mjestu gdje je pao, a prvi od
tenkova se gotovo nalazio na njemu. Posegnuvši rukom kako
bi se za nešto uhvatio, general-bojnik je došao u kontakt s
jednom od ispušnih cijevi iz koje su sukljali plamenovi. Ruka
mu je bila spaljena do pepela prije no što je uopće stigao
reagirati. Jedna od gusjenica zahvatila je rub njegove uniforme
i general-bojnikovo je tijelo bilo brzo smotano i zdrobljeno pod
kotačima. U unutrašnjosti tenka čuli su njegov povik. Neki je
poručnik pogledao van i nasmijao se kada je ugledao ruku
kako viri van parodirajući pozdrav. Generalovo tijelo bilo je
izrezano na trake. Ono malo što je ostalo zdrobili su drugi
tenkovi koji su naišli, i uskoro je jedino što je ostalo od njega
bio trag krvi i zujavi roj muha.

252
 Tri mjeseca kasnije, u Njemačkoj, general-bojnikova je
udovica saznala za njegovu smrt: pao je u bitci, predvodeći
jedinice u napad na snažno utvrđene ruske položaje. Nitko
nikada nije poginuo tijekom povlačenja. U njemačkoj vojsci
povlačenja nije bilo.
U Kiti, s druge strane granice, u gradskoj vijećnici
održavao se prijeki sud. Nikome još nije bilo palo na pamet da
ih obavijesti o situaciji u vanjskom svijetu, a u međuvremenu
su se provodili kao nikada u životu: imali su dezertera koliko
im srce želi, a osuđivali su ih na smrt na sve strane niti ne
trepnuvši okom. U istom trenutku kada je kolona T-34 ulazila s
istočne strane u Kitu, prijeki sud je osudio mladog vojnika koji
je odbacio svoje oružje pred neprijateljem. Predsjedavajući
pukovnik bio je u svom elementu. Poznavao je zakon do
najsitnijih pojedinosti, do posljednjeg slova, posljednjeg
zareza, posljednje dvotočke. Izgubio se u moru riječi, a duge su
pravne rečenice istjecale i širile se sudnicom. Neizbježno,
ishod je bio smrt. Ono čemu se pukovnik nadao i u što je
usrdno vjerovao bilo je da će, nakon što potpiše svoju dvjestotu
smrtnu presudu, biti promoviran u generala i opozvan u Berlin,
kako bi ondje služio u Sudskom vijeću Reicha. U ovom
trenutku bio je tek na stotinu trideset i sedmoj, ali još nekoliko
dana poput ovoga i vrlo brzo ispunit će svoju kvotu. Uz malo
sreće dostići će dvije stotine a da niti u jednoj prilici neće
morati prisustvovati smaknuću. Pukovnik se gnušao nasilja. Za
njega, njegovih stotinu i trideset sedam žrtava nisu bile ljudska
bića, nego materijal za sudsku mašineriju, koji mu je
proslijeđen na pripremu, a kojega je on morao poslati dalje na
obradu. Ako je uopće razmišljao o njima, bilo je to samo zato
kako bi se prisjetio da rat traži svoje žrtve ako se kani postići
konačna pobjeda.
 Pribrao se i promotrio svoju najnoviju žrtvu, mladog
vojnika koji će upravo biti osuđen na smrt kao primjer
drugima. Vojni policajac potapšao je momka po ramenu.
“Hajde, momče. Vrijeme je da krenemo. Sada je sve na
tebi.”
Momak je nestrpljivo slušao pukovnikovo rezimiranje
slučaja. Nije niti trepnuo kada mu je dosuđena smrtna kazna.
Ali jednostavne riječi “Sada je sve na tebi”, iznenada su ga
pogodile ravno u srce. Okrenuo se prema sudu i raširio ruke,
vrišteći i protestirajući. Vojni policajac odustao je od svog
dostojanstvenog stava i opalio momku jednu oštru zaušnicu.
Već sljedećeg trenutka izvlačio gaje van iz sudnice koljenom
ga pritisnuvši u leđa.
Kada su se vrata otvorila, začuli su se iznenadni
zvukovi bombardiranja. Trenutak prije vladala je tišina; a sada
je zrak bio ispunjen bukom, tutnjavom teških topova,
fijukanjem metaka, eksplozijama granata i sve glasnijim
štektanjem strojnica. Sudnica je nekoliko trenutaka
podrhtavala, a potom se fina prašina sasula po prisutnima sa
stropa.
“Koji se to vrag događa?” upitao je pukovnik, otresa-
vši prašinu s rukava svoje besprijekorne sive uniforme.
Jedan od sudaca, natporučnik Laub iz Sedme
motorizirane pukovnije, ustao je iz svog naslonjača i otišao do
prozora. Pogledao je van, ležerno, a potom se okrenuo natrag
pepeljastosiva lica.
“Rusi!”
“Dovraga i bestraga, Rusi nisu niti u blizini! Saberi se,
čovječe! Pokušavaš li ti to širiti lažne glasine?”
“Ne, gospodine.” Natporučnik se ukočio. “Možda biste
htjeli sami pogledati?”
Prije no što je pukovnik stigao do prozora, bojnik
Blank, tužitelj, pridružio se natporučniku Laubu i potvrdio
vijesti

254
 “Bojim se daje on u pravu, gospodine. To su Rusi.”
“Kako su dovraga uspjeli stići ovako daleko?”
“Bog zna, ali uspjeli su.”
Vojni policajac automatski je popustio svoj stisak na
zatvoreniku. Stajali su jedan pokraj drugoga, kao da se štite,
prekriveni finom prašinom koja je još uvijek nježno sipila po
njima. Posve iznenada, osuđeni vojnik se okrenuo i potrčao.
Jurio je napuštenim hodnicima zgrade, van na ulicu, ravno u
naručje diva u kožnoj jakni i krznenoj kapi koji se uspinjao
stepenicama u gradsku vijećnicu. Div je zgrabio vojnika i
povikao nešto na ruskom. Vojnik, previše uplašen da bi išta
rekao, izvukao se iz njegova stiska i primio smjesta dva metka
u lubanju. Na tako maloj udaljenosti, odnijeli su mu veći dio
glave.
“Vidim”, rekao bi dr. Goebbels, “čak i oni koje smo
osudili na smrt još uvijek su voljni ustati i boriti se za Reich!”
Ali niti sam dr. Goebbels nije mogao reći što se dogodilo s tim
određenim vojnikom. Momak je neko kratko vrijeme ležao na
stepenicama gradske vijećnice, sve dok ruski zapovjednik
tenka nije, koji je za leš pomislio da se radi o živom vojniku
koji se pretvara daje mrtav i vjerojatno samo čeka svoju priliku
kako bi bacio nekoliko ručnih bombi na nadolazeće jedinice,
bacio eksploziv, koji mu je odnio ruke i noge. Ono što je
preostalo bilo je zgnječeno pod neprijateljskim tenkovima. Tu
je krvavu masu pronašao i riješio je se neki gladni pas ili
mačka, kojih je bilo mnogo na ulicama, i to je bio kraj vojnika
Wulffa. Dugo je vremena bio smatran nesta- lim i tretiran kao
dezerter. Njegovi rođaci i prijatelji u Njemačkoj bili su
podvrgnuti dugim satima intenzivnog ispitivanja; majka mu je
bila uhićena pod optužbom da je skrivala sina. Nitko nikada
nije saznao istinu.
 Div s krznenom kapom izviknuo je neku zapovijed i
šestorica u smeđe odjevenih Sibiraca pojurila su stepenicama u
gradsku vijećnicu. Pukovnik je podigao pogled sa svoga stola i
promotrio ih s dozom ozbiljnog iznenađenja. Nat- poručnik
Laub izvukao je svoj revolver, ali prije no što gaje stigao
upotrijebiti, primio je nekoliko metaka iz automata u trbuh.
Polako je potonuo na pod, očiju punih zbunjenosti. Pukovnik
se protestirajući okrenuo prema ruskom desetniku koji je bio
zadužen za ovaj pljačkaški pohod.
“Protivim se ovoj okrutnosti! Smirite se, za ime Božje,
i ponašajte se kao školovani vojnici!”
Desetnik Balama pljunuo je na pod i podigao svoj
automat. Pukovnik je zakoračio korak natrag.
“Nećemo pružiti otpor. Borba je očigledno beskorisna.
Što se nas tiče, naše sudbine su u vašim rukama... Odloži tu
pušku, čovječe!”
Drugi vojnici su se nasmijali.
“Stoj!”
Desetnik se okrenuo i kako bi ga primirio, udario je
vojnog policajca, koji je još uvijek čučao u kutu, snažno u
trbuh kundakom svoje puške. Čovjek je kriknuo, više od straha
no od bola, opružio se preko poda i pao blebećući pukovniku
pod noge, zgrabivši ga oko koljena. Pukovnik je šutnuo
nogom, ali nije se uspio osloboditi. Vonj ljudskih izlučevina se
uzdigao, kiseo i užasan, i gotovo ga ugušio. Bio je to jedan od
najgorih trenutaka u cijelom ratu.
“Davaj, davaj”, zapovjedio je desetnik.
Ponovno, njegovi su se vojnici previjali od smijeha.
Počeli su ponavljati te riječi, “davaj, davaj”, i gurati članove
prijekog suda zajedno u jedan kut prostorije. Feldwebel iz
topništva koji je bio krunski svjedok protiv jednoga od
optuženika bio je proboden bajunetom kroz potiljak. Činovnik
suda

256
za sobom je ostavio troje djece i udovicu, ali udovica je imala
dvojicu ljubavnika koji su je zabavljali i njoj je, u svakom
slučaju, muževljeva smrt bila vjerojatno dobro rješenje.
Ruski komesar ušao je u dvoranu i izrecitirao novi niz
zapovijedi. Zvučao je oštro i zlobno. Oni koji su preživjeli
suđenje istoga su trenutka bili izvedeni van i okupljeni u
stražnjem dijelu jednoga T-34, kojemu je ponestalo municije i
koji se vraćao u bazu s teretom zarobljenika.
Maleni i Barcelona Blum, koji su se skrivali iza nekih
stabala, začuli su tenk koji im se približavao dok je bio još
dovoljno udaljen od njih. Vozač je vozio brzinom koja se činila
jedva opravdanom u datim okolnostima, ali bio je već dugo u
toj igri i njegov instinkt gaje bez sumnje upozorio na skrivenu
opasnost. I komesar je osjećao nelagodu. Neprestano je
psovao, i bez ikakva očitog razloga, a bujicu psovki usmjerio
je prema vozaču svaki puta kada bi motor tenka zakašljao ili
zaškripao.
Maleni se ispružio potrbuške, rukom poduprijevši
glavu, promatrajući T-34 dok je polako išao cestom prema
njima.
“Taj kreten baš izaziva neprilike”, primijetio je.
Okrenuo se prema Barceloni. “Jesi li za zabavu? Pokrivaj me
dok se ja spustim i raspalim ga.”
“Pusti ih da prođu”, rekao je Barcelona nemamo.
“Kako to misliš, da ih pustim da prođu?” Maleni je
zvučao ljutito. “Trebali bismo čuvati kupleraj, zar ne? Držati
Ruse podalje od njega? A ti kažeš da ostanemo sjediti ovdje
gore i čekamo da nam tako laka meta prođe bez da mi
podignemo mali prst kako bismo
“Zaveži, za ime Isusovo, glava me već boli od tebe ...
Pa što jedan osamljeni tenk može napraviti? Ne može nikamo s
ceste jer su močvare s obje strane. Ako samo malo skrenu u

2b7
bilo kojem smjeru, gotovi su, a ti to znaš jednako dobro kao i
ja.”
“Pa? Svejedno ćemo ih pustiti da prođu nekažnjeno,
zar ne?”
“Ne budi tako prokleto glup! A što misliš kamo će otići
ako ovdje prođu? Ovaj put ne vodi nikamo, osim prema moru,
pa će se stoga prije ili kasnije morati vratiti ovim putem. A
kada se vrate, mi ćemo im postaviti fino maleno minsko polje
da im poželimo dobrodošlicu!”
“Mislim da su se te budale izgubile ili tako nešto ...”
Maleni se okrenuo natrag prema cesti i promatrao tenk kako
prolazi. Iznenada se uspravio u sjedeći položaj i upro prstom.
“Hej, vidi ovo! Pun je naših momaka “Ranjenih junaka
koji se vraćaju natrag u Moskvu, prije bih rekao.”
“Hoćeš se kladiti?”
U tom trenutku, pokvario se motor tenka. Tenk se
zaustavio nimalo graciozno. Bilo je nekoliko uzaludnih
pokušaja da ga ponovno pokrenu, a potom je zvuk ljutitih
glasova dopro do dvojice skrivenih promatrača. Maleni se
iscerio. Uzeo je svoj automat i namjestio ga uprijevši ga u
rame, zabacio šešir na potiljak i naciljao.
“Ne budi takav prokleti idiot!” otresito je rekao
Barcelona. “Nismo ovdje zbog toga. Stari Un nije nam rekao
da sjedimo ovdje i gađamo ljude.”
“Nosi se”, rekao je Maleni tvrdoglavo.
Prvi koji je umro bio je komesar. U svom bijesu
iskočio je iz tenka i zaprijetio vozaču s ceste.
“Znaš što će ti se dogoditi zbog ovoga, zar ne? Ovo je
nečuveno, takvo flagrantno kršenje —”

258
 Čega? Discipline? Vozač nikada nije saznao, a
vjerojatno mu nije niti bilo stalo do toga. Začuo se fijuk metka,
a onda se komesar iznenada presavio u pola rečenice i uredno
pao na tlo.
“Što se događa?” povikaoje glas iz unutrašnjosti tenka.
Tišina. Nije se čulo ništa osim vjetra koji je šuštao u
krošnjama, a grane su uzdisale i pucketale. Nije bilo nikakve
naznake gdje je snajper bio skriven. A tada su žabe u močvari
počele nervozno kreketati, kao da komentiraju događaj koji se
upravo odvio, a to je bio znak zarobljenicima koji su se skrivali
u stražnjem dijelu tenka da podignu glave i počnu se
došaptavati.
“Što je to? Jesu li to naši?”
“Nemam pojma.”
“Zasigurno je to netko od naših.”
“Pretpostavljam daje tako.”
“A tko bi drugi pucao na nas?”
“Nemam pojma.”
“Odakle je došao?”
Nitko mu nije odgovorio, jer nitko nije znao. Mrtvi
komesar ležao je na cesti gdje je i pao, raširenih ruku, glave
okrenute postrance u lokvi krvi. Ponovno je nastala tišina koja
je prekrila sve. Topnik je iznenada iskočio iz kupole i potrčao
prema prednjem dijelu tenka, nervozno pogledavajući obje
strane ceste. Slijedila su ga, oklijevajući i sa strahom, dvojica
njegovih drugova, koji su se držali zajedno kako bi bili
sigurniji.
Gore u krošnji drveta, Maleni se tiho smijuljio. Još
jednom je naciljao. Još jednom se njegov prst omotao oko
okidača.
 “Slušaj, daj se smiri, hoćeš?” Barcelona je ljutito rekao.
“Nismo ovdje kako bismo se igrali, imamo drugih stvari koje
moramo obaviti, koje su važnije od ovoga.”
“A što može biti važnije od ubijanja neprijatelja?”
upitao je Maleni. “Nije baš svakodnevni događaj da se naiđe
na ljude koji su dovoljno glupi da iziđu iz tenka i prošetaju
cestom ... A sada, ostavi me na miru prije no što se doista
razljutim.”
Hici su se začuli, jedan za drugim, brzo i precizno.
Žabe su prestale kreketati i tiho su odskakutale prema srcu
močvare. Jedan od njemačkih zarobljenika iznenada je ustao i
počeo mahati rukama.
“Tovariš! Tovariš! Ja sam tvoj prijatelj - ne pucaj!”
Maleni je zurio zapanjeno u njega.
“Gledaj ono govno tamo dolje
“Kakva predstava!” Barcelona je pljunuo s gađenjem.
“Pogledaj ih, kako su se skupili zajedno, poput stada ovaca ...
Čudi me što ih Rusi nisu odmah poubijali. Ja bih, da sam na
njihovom mjestu. Što bi oni s takvim smećem u Moskvi?”
“A što ćemo mi s njima?”
“Ne znam... povest ćemo ih sa sobom, pretpostavljam.”
Barcelona se podigao na jedno koljeno i mahnuo
njemačkim zarobljenicima. Polako i sa strahom počeli su
izlaziti iz tenka i penjati se prema guštari, jedan za drugim,
uskom stazicom od granja i šiblja koje je bilo položeno na
močvarnom tlu. Susreli su se s dvojicom vojnika, prljavih i
neugodnih za oči.
“Koji vrag otpočeo je pukovnik, kada gaje Barcelona
bez ikakve pompe zgrabio za ruku i povukao u zaklon.
“Ne tako glasno!” prosiktao je Barcelona, poprilično
ljutito. “U ratu smo, ako niste znali. Želite ostati bez glave?”
Pukovnik se uspravio.

260
 “Moram ti reći
“Začepi!” zaurlao je Maleni, prekrivši svojom
ogromnom šapom pukovnikova usta.
U tom trenutku negdje iza njih ispaljena je salva hitaca.
“Što je to?” upitao je bojnik Blank, pokliznuvši se u
močvaru jer je požurio u zaklon. “Tko to puca po nama?”
“A što ti misliš?” rekao je Barcelona, promatrajući s
podrugljivim smiješkom kako besprijekorni bojnik pokušava
izići na suho iz blata koje mu je sezalo do prepona.
“Rusi? Gdje su?”
Barcelona je nezainteresirano pokazao glavom.
“Negdje tamo ... predlažem da krenemo dok još uvijek
imamo vremena. Samo me slijedite i držite usta zatvorenima.”
“Smijem li pitati -”
“Ne.” Maleni je podbo pukovnika u stražnjicu
kundakom svog automata. “Kreni i drži usta zatvorenima kao
što ti je rečeno. Prvi tko progovori dobit će ovo ravno u trbuh.”
Nastavili su dalje, kroz guštaru, preko još jedne
močvare, u sklonište koje im je pružio gusto pošumljeni
brežuljak. Barcelona je dao znak da stanu i porazgovarao s
Malenim.
“Što ti misliš? Da nastavimo dalje ili ostanemo ovdje
dok se ne smrači?”
Maleni se namrštio.
“Nismo se baš toliko namučili pri izlasku. Rusi su nas
ostavili na miru. Samo zato što vodimo ove budale s nama -”
“Malo ćemo se pritajiti.”
“Meni odgovara.”
Maleni je odbacio svoj automat na tlo i sebe za njim.
Barcelona je mahnuo rukom prema svojoj malenoj skupini
sljedbenika, koji su se skupili zajedno nasred neke čistine.

261
 “U redu, dečki, možete se opustiti. Ovdje ćemo se malo
odmoriti.”
Pukovnik je pročistio grlo. Još je jednom pokušao
uspostaviti svoj autoritet.
“Ja smatram da bi bilo bolje nastaviti dalje bez
oklijevanja.”
“Naravno. Zašto ne?”
Barcelona se bacio na tlo pokraj Malenoga, izvadio iz
džepa jako oštećenu kutiju za duhan i počeo motati dvije
cigarete.
“Neću vas smetati. Samo nastavite dalje.”
Bojnik Blank duboko je udahnuo. Pričekao je da
pukovnik nešto kaže, da nešto učini. Dvojica običnih vojnika,
koji su sjedili jedan pokraj drugoga na vlažnom tlu ispod
stabla, zurila su nepristojno u njih, a oči su im sijale s
neobrijanih lica na kojima se skorila višednevna prljavština.
Nova salva hitaca uzdrmala im je tlo pod nogama. Pukovnik se
bacio na mokro tlo i pokrio glavu.
“Nema potrebe ponašati se ovako”, rekao je Barcelona
ljubazno. “Naviknut ćete se već na ovo. Ne žele nam nauditi,
samo nam hoće pokazati da su tu.”
“Pa, meni se to ne sviđa!” otresito je rekao bojnik
Blank, pomogavši pukovniku da ustane. “Dopuštam vam”,
rekao je, kako bi se opravdao, “da ste više svjesni lokalnih
uvjeta no ja, ali čini mi se pravom glupošću zadržavati se
ovdje u dometu njihovih topova
“Slušaj”, rekao je Barcelona, intonacijom osobe koja se
pokušava razumljivo obratiti retardiranom djetetu, “ako želite
poginuti, samo odšetajte još nekih desetak metara i lako ćete to
postići. Onim putem naići ćete na uzvišeno tlo. Posuto je
tijelima ljudi koji su mislili da se mogu popeti na vrh tijekom
dana i izvući živu glavu. Jedina šansa da se vratimo

262
u kupleraj u jednom komadu jest da pričekamo nekoliko sati
dok ne padne mrak.”
Bojnik je otvorio usta, a potom ih ponovno zatvorio.
Pukovnik je bio taj koji je naposljetku postavio pitanje.
“Natrag - natrag kamo?”
“U kupleraj.”
“Mislite - svoju bazu?”
“Točno.”
“Zašto - zašto je
Pukovnik je odmahnuo rukom, a Maleni gaje ljubazno
krenuo spasiti.
“To je pravi pravcati bordel”, obavijestio je pobješ-
njelog časnika. “S droljama i svime. I mi smo jednako željni da
stignemo onamo kao i vi, ali po mom mišljenju, nema smisla
riskirati glavu zbog takvog nečega. Čak niti zbog kurve.
Sigurni smo ovdje. Tamo vani Pokazao je palcem iza sebe -
“borbe još uvijek traju. Ostat ćeš bez glave za nekoliko
sekundi. Jednostavno nije vrijedno toga.”
Barcelona mu je dodao cigaretu. Dvojica vojnika
naslonila su se na svoje deblo u oblaku dima čudnog mirisa.
Pukovnik je zadrhtao i povukao se na sigurnu udaljenost.
“Prljave svinje”, promrmljao je.
Otprilike pola sata vladao je relativan mir u malenoj
šumi. A tada, negdje na jugozapadu, dirigent je podigao svoj
štapić i cijeli je orkestar zasvirao početne taktove rata. Malena
je šumica podrhtavala i tresla se dok su zvukovi odjekivali u
brdima i uzdizali se iznad močvara. A ovoga puta Maleni i
Barcelona prvi su se bacili naglavce na tlo. Ovo nije bila
obična pucnjava. Zvučalo je kao da je cijelo bojište
eksplodiralo. Nepogrešivi bojnik stenjao je u blatu, kopajući i
lopatajući rukama kao da si pokušava iskopati tunel do
sigurnosti
Pukovnika je jedan udar podignuo u zrak. Pao je na Malenoga,
i ostatak bombardiranja proveo je ležeći na njemu i čvrsto ga
stežući, ne primjećujući nepogrešivi smrad neopranih nogu i
pazuha koji je prianjao uz Malenoga poput druge kože. Maleni
je, s druge strane, širio nosnice pokušavajući udahnuti slabašan
miris parfema koji je dopirao iz pukovnikove uredno
počešljane sijede kose. Podigao je glavu, spreman primijetiti
nešto o mirisu, ali njegov se pogled susreo s puko- vnikovim, a
to su bile blijedoplave oči starca, prestravljenog starca, i po
prvi put u životu Maleni je pronašao u sebi snage da ostane
tiho.
Brda i močvare pretvorili su se u gorući pakao
kilometrima uokolo. Ljudi, konji, vozila, teški topovi, uzdizali
su se poput gejzira u zrak, nošeni silinom eksplozija. Cijela
pješačka bojna bila je izbrisana u manje od deset minuta.
Skladište municije odletjelo je u zrak u moru plamena i dima.
Nebo je bilo žarkocrveno s tisuću vatri i ispunjeno masama
šrapnela.
Oni u šumi nisu vidjeli ništa od toga. Ležali su na
trbusima, lica pritisnutih čvrsto o tlo, prekriveni blatom od
glave do pete. Barcelona je prvi ustao.
“Toliko o prokletom Goebbelsu i njegovim pričama
kako Rusi gube rat”, primijetio je ogorčeno.
Maleni je odgurnuo pukovnika od sebe, sjeo i ispljunuo
puna usta blata i lišća. Osvrnuo se oko sebe pogledavši
članove prijekog suda koji su još uvijek bili na sve četiri.
Dvojica od njih bila su mrtva. Ostala trojica ležala su drhtu-
reći.
“Dobri psi!” povikao je kako bi ih ohrabrio. “Traži ih!
Traži ih!”
Bojnik Blank oprezno je podigao glavu.

264
 “Dođite sada, vi prokleti junaci!” grmio je Barcelona,
podbadajući najbliže tijelo. “Rat još uvijek traje!”
Bojnik je ustao na noge povrijeđenoga dostojanstva.
Maknuo je mokri list s nosa, zagladio epolete svoje vodom
natopljene uniforme. Hladnim je pogledom fiksirao Barcelonu.
“Čim stignemo do tvoje jedinice razgovarat ću s tvojim
zapovjednikom o tebi.”
Barcelona je nemarno slegnuo ramenima.
“Ako misliš da će ga to doista zanimati.”
“Pobrinut ću se da ga zanima.” Bojnik je ispružio
drhtavi prst i dramatično ga uperio u Barcelonu i Malenog.
“Obojicu ću vas optužiti istog trenutka kada se vratimo! Dat ću
vas na prijeki sud, poslat ću vas pred streljački vod!”
“Kako god želiš”, rekao je Barcelona smireno.
Bojnikovo lice postalo je purpurne boje. Posegnuo je za svojim
pištoljem i sjetio se, prekasno, da su mu ga oduzeli Rusi.
Barcelona i Maleni razmijenili su sažaljive poglede. “Hoćemo
li krenuti?” predložio je Maleni.
Napustili su šumarak i još jednom prešli preko
močvare. Put od granja i šiblja bio je još uži od onog
prethodnoga i ljuljao se i svijao pod njihovim koracima poput
splavi na uzburkanom moru. Maleni je išao na čelu, Barcelona
je čuvao začelje. Obojica su širom otvorili oči i uši, sa
spremnim puškama, spremni da zapucaju na bilo što što se
kretalo.
Pukovnik je bio previše star za takve igrice. Navikao je
na lagodan život u izobilju, a teškoće rata bile su mu posve
nepoznate. Klizao se i spoticao na pomičnoj stazici,
pribjegavajući s vremena na vrijeme putovanju na sve četiri.
Njegova sijeda kosa bila je prekrivena crnim blatom. Visoki
ovratnik klatio mu se preko ramena, hlače za jahanje bile su
mu potrgane duž cijele nogavice. Znojeći sc od napora na koje
ni je
bio navikao, teško dišući od straha, pukovnik je hodao kao u
noćnoj mori. Razmišljao je o mekim madracima i svilenim
plahtama, o miomirisima i srebrnim noćnim posudama; oko
sebe nije vidio ništa osim smrdljive močvare, blatom
prekrivenih vojnika i neprirodno crvenog neba punog zvukova
smrti.
Na pola puta kroz močvaru, pukovnik je izgubio tlo
pod nogama i pao u ljepljivo živo blato močvare, koje je ležalo
u zasjedi poput živog bića čekajući žrtve. Cijela se kolona
zaustavila.
“Što je sad?” upitao je Maleni, osvrćući se oko sebe.
“Zašto smo stali?” upitao je Barcelona, vireći
nestrpljivo preko kolone.
Vidjeli su starca kako se batrga u blatu, i stajali su
nestrpljivo promatrajući dok je bojnik Blank klečao na rubu
stazice i pružao ruke koje nisu bile dovoljno duge prema
pukovniku. Vojni policajac je skinuo gornji dio svoje uniforme
i bacio je preko močvare. Pukovnik je uhvatio rukav. Povukli
su, ali bez uspjeha.
“Da sam na tvom mjestu”, savjetovao ih je Maleni,
smireno pripaljujući cigaretu, “ne bih se toliko ritao. Tako ćeš
sporije potonuti.”
On i Barcelona stajali su jedan pokraj drugoga i
nezainteresirano promatrali.
“Pet minuta?” rekao je Maleni.
“Otprilike toliko. Moglo bi biti i dulje ako prestane
skakati.”
Bojnik Blank ih je pogledao.
“Dođite i pomozite mi ... To je zapovijed.”
Maleni se iscerio. Ni on niti Barcelona nisu se
pomaknuli. Znali su kakav je ugled imao pukovnik. Znali su za
stotinu i trideset sedam žrtava Nepomično su stajali

266
 Polako, bojnik Blank je ustao. Pogledom je tražio
veliku granu, pronašao je, oboružao se njome i približio se
stazom dvojici vojnika. Maleni je podigao svoj pištolj. Bojnik
je ignorirao to upozorenje. Trenutak kasnije pištolj je opalio i
bojnik je podigao obje ruke u zrak i pridružio se svom
pukovniku u živom blatu. Vojni policajac je, divljački vičući,
počeo krivudati od njih niz usku stazu. Barcelona je hladno
naciljao i povukao okidač. Posljednji preživjeli pripadnik
prijekog suda je nestao.
“Ovo je”, primijetio je Barcelona, s dojmom dubokog
zadovoljstva, “bio dobar posao. Prokleto dobar posao.
Zabavnije mi je riješiti se trojice gadova kakvi su ovi no ne
znam koliko Rusa.”
Maleni se već bacio na posao u ustima žrtava s kliješti-
ma koje je uvijek nosio sa sobom.
“A što ćemo s ovim?”
Spustio je tri zlatna zuba u svoju vrećicu za plijen.
“Ima ih ukupno šest. Nije loše, ha?” Izvadio je jednoga
i stavio ga na mjesto u svojim ustima na kojem je njemu
nedostajao zub. “Misliš da bi mi odgovarao?”
Barcelona je odmahnuo glavom.
“Tražiš neprilike radeći to. Zaboravio si da i Porta
sakuplja zube?”
“On je kolega sakupljač, a ne suparnik”, rekao je
Maleni ljutito.
Barcelona se sarkastično nasmijao.
“Ne bih bio previše siguran u to! No, više volim što ti
riskiraš nego ja.”
Nastavili su svojim putem, oprezni i na najmanji znak
opasnosti. Sumrak se već odavno spustio kada su se vratili
natrag u bazu, a nebo je bilo posve crno osim neprestanog
ružičastog sjaja na jugozapadu. Uz pomoć volke i vrućih
kobasica podnijeli su izvješće. Stari Un ozbiljno je slušao
njihovu priču.
“Nema sumnje u to”, rekao je, kada su stigli do kraja
priče, “opkoljeni smo ... Odsječeni. Julius i Sven vidjeli su
veliko pomicanje trupa iza nas, vi ste vidjeli ruske tenkove i
pješaštvo ispred nas.” Okrenuo se prema Porti. “A što je s
plažom? Ima li ondje dolje ikakvih znakova života?”
“Mnogo. Sve je puno snajpera.”
“M-hm.”
Stari Un snažno je povukao dim iz svoje lule. Palcem i
kažiprstom lijeve ruke uhvatio je korijen svog nosa i nježno ga
masirao.
“Kako ćemo se dovraga izvući iz ovog sranja?”
“Izvući?” zavrištala je jedna od djevojaka, koja je bila
odjevena u svjetlozelene hlače i grudnjak i kockala se s
rumunjskim desetnikom. “Zašto se želite izvući? Zar Rusi
dolaze?”
Stari Un ju je ignorirao. Raširio je kartu i pozvao
Legionara da mu se pridruži.
“Što ti misliš?”
Legionar je neko vrijeme proučavao kartu, i nakon
mnogo proučavanja i mnogo mrštenja upro prstom u nju i
pokazao put - dugu zelenu liniju koja je vijugala papirom.
“Evo, Možda se uspijemo probiti ovim putem.”
“Močvara”, komentirao je Stari Un.
“Posvuda oko nas je prokleta močvara.”
“Močvara i gusta šuma ... Šezdeset kilometara toga.”
“Ili to ili ostani ovdje i pogini. Ne vidim nikakav drugi
izlaz.”
“Istina.”

268
 “Hej!” povikao je Maleni, iznenada izvirivši iza svoje
boce votke. “Idemo nešto zapjevati ... Kamo je nestao onaj
pijanist?”
“Da, dovedite pijanista!” složio se Barcelona, mašući
polupojedenom kobasicom po zraku. “Zašto nešto ne zasvi-
ramo?”
“Zato što je jebeni pijanist mrtav, zato ne”, rekao je
Heide, na svoj uobičajeno ugodan način.
“Mrtav? Kako?”
“Upucao je sam sebe u glavu, zar ne?”
Maleni je skočio na noge.
“Gdje je tijelo?”
“Sjedi dolje i poštedi se truda”, rekao je Porta, gurnuvši
Malenoga. “Već sam bio ondje.”
Ispružio je u zrak jedan zlatni zub. Maleni je
ljubomorno skočio za njim, ali u tom trenutku Stari Un donio
je odluku.
“Spremite se smjesta za pokret. Rusi bi mogli stići
svake sekunde. Radije bih im se suprotstavio na otvorenome
nego bio ubijen ovdje unutra ... Heide, malo ispitaj uokolo i
vidi možeš li sakupiti dovoljno pištolja da damo svakoj
djevojci po jednoga.”
“Može.”
Djevojka u zelenim hlačama okrenula se i ponovno
vrisnula. “Pištolji? Ne bih mogla! Ne znam kako se koristi
pištolj!”
“Uskoro ćeš naučiti”, rekao joj je Stari Un kratko.
Za petnaest minuta izišli smo iz kuće i krenuli prema
močvarama, s Malenim i Portom na čelu kolone. Kretali smo
se razmjerno brzo i našli se u zaklonu stabala prije no što smo
začuli prve zvukove bombardiranja.

Л,'|
 “To su Rusi”, rekao je Porta. “Izgleda kao da smo se
izvukli u zadnji tren.”
“Nemojmo zastajati da bi se radovali”, rekao je Stari
Un. “Samo nastavite dalje.”
Kretali smo se u koloni po jedan između stabala.
Zasigurno smo bili čudan prizor. Na čelu kolone bio je Maleni
- koji je i sam po sebi bio svojevrstan kuriozitet - a slijedile su
ga dvije djevojke odjevene u čudne mješavine ženske civilne i
muške vojne odjeće, držeći pištolje pod čudnim kutovima. Njih
je slijedio Porta, kojega su slijedila četvorica Rumunja, čije su
se kaki uniforme mogle lako zamijeniti s ruskima, koje je
slijedilo jato djevojaka, koje smo slijedili mi ostali. U jednom
trenutku morali smo prijeći most koji su čuvala trojica Rusa. S
njima smo lako svršili: mislim da su bili previše osupnuti
ugledavši nas, a da bi se istoga trenutka snašli; tada je već bilo
prekasno, bacili smo se na njih. Tri djevojke odmah su
rekvirirale ruske duge kapute i kočoperile se na mostu u njima.
“Proklete žene”, promrmljao je Legionar. “Ako nas
uhvate s njima ovako odjevenima, bit ćemo streljani kao
špijuni prije no što trepnemo.”
“Vjerojatno ćemo ionako biti streljani”, rekao sam
turobno.
Kada su ruski tenkovi ušli u maleno rumunjsko selo
koje smo tako žurno napustili, prvi prizor na kojega su naišli
bilo je Olgino tijelo koje se njihalo na jarbolu, s velikim
natpisom, koji se sastojao samo od riječi IZDAJICA oko vrata.
Gotovo dvadeset minuta Rusi su usmjeravali svoje bombe
prema napuštenoj vili, a tada su zaključili da možda nikoga
nema kod kuće. Došlo je do duge diskusije o mogućem
identitetu obješene žene, i došli su do zaključka da je zacijelo
bila partizanka, junakinja, koju je ubila banda fašističkih

270
svinja. Njezino tijelo - ili ono što je ostalo od njega nakon
intenzivnog bombardiranja vile - bilo je prvo fotografirano
kako visi s jarbola, a potom spušteno i pokopano s vojničkim
počastima.
Njezin grob može se vidjeti i danas. Na nadgrobnoj
ploči piše:
“Ovdje leži Olga Geiss. Pala je za slobodu.”
Mora da su Porta i Maleni upravo za vrijeme njezina
pogreba čučali jedan pokraj drugoga obavljajući fiziološke
potrebe i poprilično nisko razgovarali o životu i smrti i svemu
općenito.
“Hitler”, primijetio je Maleni, promatrajući fotografiju
na stranici koju je trgao iz novina.
Porta je zagunđao. Nakon nekog vremena i on je istr-
gnuo stranicu.
“Hm ... Ja imam Staljina”, komentirao je.
Nastao je trenutak tišine.
“Nisu loše kvalitete ove novine.” Porta je ustao i
namjestio hlače. “Poprilično su meke i glatke. Gotovo jednako
dobre kao i prava rola toaletnog papira.
Savili su ostale stranice i stavili ih u džepove za buduću
upotrebu. Zajedno su se vratili natrag na cestu.
“Pitam se”, počeo je Maleni zamišljeno. “Misliš li da
se ovo brisanje stražnjice Adolfovom slikom može nazvati
veleizdajom?”
Porta je razmišljao neko vrijeme, odvagnuo pažljivo to
pitanje, razmislio o razlozima za i protiv.
“Vjerojatno”, složio se, nakon dugog razmišljanja.
Maleni je kimnuo glavom.
“I mislio sam si ... šteta Sto je to bila samo slika.”

vi i
 SVEN HASSliL
KAŽNJENIČKA BOJNA

IZDAVAČ
Zagrebačka naklada

ZA IZDAVAČA
Zdenko Vlainić

UREDNIK
Krešimir Maligec

SLIKA NA NASLOVNICI
Željko Pahek

KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE

Dario Bajurin

GRAFIČKA PRIPREMA
Machala

TISAK
Studio Moderna, Zagreb

Copyright © ZAGREBAČKA NAKLADA 2005.

www.zg-naklada.hr
kontakt® zg-naklada.hr