SVEN

HASSEL

GESTAPO

IZDAVA
Zagrebaka naklada
ZA IZDAVAA
Zdenko Vlaini
UREDNIK
Kreimir Maligec
LIKOVNA OPREMA
Zdenko Vlaini
KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE
Dario Bajurin
GRAFIKA PRIPREMA
Spomik
TISAK
Studio Moderna - Zagreb
Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2004.
www.zg-naklada.hr kontakt@zg-naklada.hr

SADRAJ


Prolog
1. Dounik
2. Specijalna misija
3. Hamburg
4. Na strai u Gestapu
5. Porta i SS
6. Preventivni pritvor
7. Zatvorska disciplina
8. Pogubljenje
9. Roendanska proslava
10. Odlazak na bojite

Negdje iza nas zauli su se ljudski povici i posvemanja strka. Maleni i Legionar su
ostali uvati pozadinu, dok smo mi ostali pourili dalje. Leali su u zasjedi izmeu
gustog raslinja u ikari.
Pojavila su se etvorica ruskih vojnika, urei izmeu taba-a. Imali su zelene
oznake NKVD. Jo su bili vrlo mladi, vrlo eljni akcije; jo su imali volje proganjati
i ubijati.
Napali su iza zavoja puteljka. Legionar je u tiini okrenuo palac prema dolje, a
Maleni se iscerio u iekivanju. Njihovi su |automati zatektali i prekinuli tiinu
gotovo istovremeno.
Maleni je skoio na noge i zapucao iz stojeeg stava, a auto-nat mu je bio vrsto
oslonjen o bok. Cijelo se njegovo krupno tijelo treslo od trzaja.
Legionar, smiren i sabran kao i uvijek u trenucima akcije, tiho je pjevao jednu od
svojih uobiajenih pjesama o smrti.
Rusi su pali naprijed, naglavce, na vlano tlo. Samo su jo dvojica od njih
pokazivala znakove ivota kada je pucnjava prestala, pa je Maleni zakoraio
naprijed kako bi dovrio posao. Bila je to neophodna mjera opreza u tim danima
rata; nikada se nije smjelo ne ubiti ovjeka koji je bio pogoen, ak su i smrtno
ranjeni bili sposobni zgrabiti pitolj i opaliti iz njega.
"Oprosti, prijatelju!" Maleni je hladno pogledao mrtve vojnike. "Jednostavno ne
smijemo riskirati, koliko god vas voljeli!"
"Vraki si u pravu", promrmljao je Legionar. "Ispalili bi nam metke u leda im bi nas
ugledali."
Vod je bio iznenaen usred pijanke - proslavljali smo Portin roendan na jedini
nain koji nam je bio poznat. Nismo bili u stanju doekati rusku patrolu koja nas je
tako nenadano zaskoila. Prvi put smo ih primijetili kada su nam se prozori rasipali
u lica i kada smo se nali kako zurimo u zijevajue crne cijevi etiriju snanih
automata. Naa je instinktivna reakcija bila baciti se na pod i prekriti glave rukama.
Legionar i Porta su zadrali dovoljnu prisebnost uma kako bi izbacili niz runih
bombi kroz razbijene prozore, ali kako smo sauvali gole ivote nikada mi nee biti
jasno. Jo smo bili teturavi i slabi u koljenima od oka.Ponovno smo se nali na
suprotnoj strani ume. Nedostajalo je osam ljudi.
"Ja sam vidio kako su dvojica od njih pogoena", rekao je Porta.

Kratko smo se upitali to se dogodilo ostalima.

Kada se Maleni ponovno pojavio, sa sobom je vukao ruskog porunika koji mu se
opirao. Stari Un je odluno rekao kako emo ga povesti sa sobom kao zarobljenika.
Neto prije no to smo stigli do minskog polja, zauli smo kako je porunik zajaukao.
uli smo kako se Maleni smije, a Stari Un je opsovao. Nekoliko trenutaka kasnije,
Maleni se pojavio iz grmlja - sam.
"Govno mije pokualo pobjei", veselo je objasnio. "Sam je to traio, zar ne?"
Nismo nita rekli. Vidjeli smo kako je Malenome iz depa visio komad eline ice
koja mu je posluila u brojnim prilikama; kad god je bila potrebna brza i tiha smrt...
"Jesi li zadavio onog jadnika?" s nevjericom je upitao Stari Un.
Maleni je slegnuo ramenima. "Rekao sam ti", promrmljao je, "pokuao mi je pobjei
..."
"Drugim rijeima, ubio si ga", rekao je Stege.

1. DOUNIK

Svi mi koji smo jo preostali od 5. satnije bili smo potrbuke oprueni ispod stabala
jabuka, nezainteresirano promatrajui kako nam prilaze priuvne jedinice. Te smo
jedinice ekali posljednja etiri dana, i sada nam je ve bilo svejedno hoe li nam ih
poslati ili ne. Stigli su u kamionima, koji su se sporo uspinjali cestom u parovima.
Njihove uniforme i oruje jo su bili posve novi, uredni i blistavi i gotovo
nevjerojatno djevianski.

Promatrali smo ih u udu. Nitko nije nita komentirao, a to nije niti bilo potrebno;
jedinice koje su nam se pribliavale govorile su same za sebe. Bilo nam je
oigledno da s njima ne moemo imati nita zajednikoga. Mi smo bili vojnici, dok
su oni bili samo diletanti. To se vidjelo iz toga to su s panjom nosili svoju
opremu; to se vidjelo iz njihovih ukoenih i sjajnih izama. Tako prekrasno
ulatenih, a tako krajnje beskorisnih! Nitko ne bi mogao marirati ba daleko u tako
novim izmama. Jo ih je trebalo istr-ljati urinom u svojevrsnom obredu krtenja.
Urin je bio najbolje sredstvo koje smo poznavali za omekavanje i istovremeno
uvanje koe. Za idealan primjer vojnike obue uzmimo Portine izme; bile su
tako podatne da se kroz njih mogao vidjeti svaki pokret njegovih nonih prstiju. A
ako su i zaudarale na urin do krajnje granice, to je bila mala cijena za udobnost.
"Smrdi poput tisuu zahoda!" netko je jednom poprilino grubo doviknuo Porti
tijekom parade.
Bio je to na pukovnik, nekada poznat pod nadimkom kiljavac, zbog crnog poveza
kojega je nosio preko jedne prazne one upljine. inilo mi se znakovitim to to,
unato svojoj sonoj primjedbi na temu urina, nikada nije zaustavio nau naviku
mokrenja po izmama. Bio je u vojsci dovoljno dugo kako bi znao da su upravo
stopala ono to ini vojnika. Ako ima problema sa stopalima jo si vie no potpuno
beskoristan.
Maleni, koji je jo uvijek promatrao dolazak priuvnih snaga, iznenada je boenuo
Legionara u rebra. "to misli, odakle su iskopali ove? Isuse Kriste, i maka bi im
se smijala! Rusi e ih srediti i prije no to saznaju to bi trebali ovdje raditi -" Vano
je kimnuoglavom prema Legionaru. "Da nema ljudi poput tebe i mene, prijatelju,
izgubili bismo ovaj rat jo godinama prije."
Stari Un se nasmijao. Pokuavao se skloniti od kie koja je lijevala ispod poprilino
smijenog grma. "Krajnje je vrijeme da ti daju Viteki kri - junaku poput tebe!"
Maleni se okrenuo i pljunuo. "Viteki kri! Zna i sam kamo si ga mogu zabiti, zar
ne? Ravno u svoje guzice - takvo neto mi uope ne treba!"
Zauli su se povici i kletve asnika na elu kolone koja se pribliavala. Jedan od
vojnika, maleno krhko stvorenje koje je izgledalo starije i od Samog Boga, izgubio
je svoj ljem. Otkotrljao mu se pokraj ceste uz buku kao da se sruilo stotinu
limenki, i on je instinktivno iskoio iz kolone i otkaskao za njim.
"Vrati se!" zagrmio je Oberfeldwebel bijesno. "Koji ti vrag pada na pamet?"
Stari je momak oklijevao, pogledavajui naizmjenino prema svom dragocjenom

ljemu i apoplektinom Oberfeldvvebelu. Odvukao se natrag u vrstu i odmarirao

dalje, a Oberfeldvvebel je samo natmureno kimnuo i ostao na istom mjestu, puui
u svoju zvidaljku i svakih nekoliko trenutaka urlajui na sav glas, pourujui te
amatere na njihovom putu u sigurnu smrt.
Promatrajui kako se kolona pribliava, vidio sam kako je taj krhki stari ovjek ve
blizu ruba; i u fizikom i u mentalnom smislu, nagaao sam. Gubitak njegova
ljema vjerojatno je bila kap koja je prelila au.
Porunik Ohlsen, zapovjednik nae satnije, stajao je po strani i avrljao sa svojim
kolegom, porunikom koji je doveo priuvne jedinice ovamo. Niti jedan od njih
nije primijetio taj incident, niti jedan od njih nije primijetio kako je jedan od
njihovih ljudi na rubu sloma. A sve i da jesu, to bi oni mogli uiniti u vezi toga? U
ovoj fazi rata, to je bila esta pojava.
Starije ovjek iznenada pao na koljena, i poeo puzati nizbrdo na sve etiri. Drugi
su ga vojnici nervozno promatrali.
Oberfeldwebel mu je pritrao viui: "Ustani, ti tamo! to misli to je ovo,
prokleta ajanka?"
No jadnik se uope nije pomaknuo. Samo je leao na tlu srce-drapateljno jecajui.
Ne bi se pomaknuo niti da su mu zaprijetili
vojnim sudom; ne bi mogao. Nije vie imao snage, a vie nije imao niti volje.
Oberfeldwebel mu je priao i stao iznad njega grijui donju usnu.
"U redu - u redu, ako se tako hoe igrati, ja u ti se pridruiti Mora nauiti neke
stvari, to vidim. Misli da si iscrpljen, ha? Pa, samo ti tu ekaj dok ti ne dojuri
gomila Rusa, tada e ve potrati dovoljno brzo!" Iznenada je zakoraio natrag i
izviknuo naredbu. "Uzmi lopaticu i baci se na kopanje! I to brzo, ako ne eli biti
pokoen!"
Posluno, staro je teturalo uhvatilo svoju inenjerijsku lopaticu, koja mu je pala s
ranca. Poeo je pokuavati kopati. Bilo je mnijeno i patetino. Ovim tempom kojim
je kopao, bilo bi mu potrebno sljedeih tisuu godina da iskopa rupu za sebe. Prema
propisima, za taj posao ovjeku nije smjelo trebati vie od 11 i pol minuta od
vremena kada bi uzeo lopaticu u ruku. I neka Bog pomogne onome kome je trebalo
i sekundu vie! Naravno, kada je netko bio na prvoj liniji bojita tako dugo kao mi,
nauio je to impraviti i za krae vrijeme - morali ste, ako ste htjeli preivjeti. A ini
smo imali dovoljno prakse u tome da se svrstamo u pobjedniku klasu. Rupe koje
smo mi iskopali prostirale su se u gotovo neprekinutoj liniji od panjolske granice

do vrha Elbrusa na Kav-kii/u. A kopali smo ih u svakoj moguoj vrsti tla. Pijesku,
snijegu, glini, blatu, ledu; bilo kakvo tlo vam palo na pamet, mi smo u njemu kopali
rupe. Maleni je bio posebno nadaren za to. Mogao si je iskopati sklonite za samo 6
minuta i 15 sekundi, a hvalio se da hi to mogao uiniti i bre kada bi se doista
potrudio. Vjerojatno bi 1 mogao, samo to ga u tome nikada nismo testirali jer nije
imao prave konkurencije koja bi ga dovoljno motivirala.
Oberfeldwebel je ispruio nogu i gurnuo svoju rtvu. "Hajde, djedice, pa ne gradi
kule u pijesku! Ovim tempom emo biti mrtvi prije no to ti izgrebe prvi sloj!"
Djedica je iznenada izdahnuo. Samo je legao i umro, ak niti ne zatraivi
doputenje za to. Oberfeldvvebel se doimao iskreno zapanjenim. Prolo je dobrih
nekoliko sekundi prije no to se okrenuo i povikao dvojici najbliih ljudi da priu i
odnesu tijelo.
"Oni sebe nazivaju prokletim vojnicima", progundao je. "Neku Bog pomogne
Njemakoj ako e se njih koristiti za njezinu znSlilu. Ali samo vi ekajte, vi naivne
budale! Dovest u vas ja u Imuni vrlo brzo!"
()bei feldwcbel Huhn, poast iz Bielefelda, protrljao je dlanove u iekivanju. Nije
bilo mnogo ljudi koje nije doveo u formu, |i dnom kada bi se posvetio tomu.
Na posljetku, moda je njegovo ponaanje prema starom ovjeku ipak imalo
uinka; nitko se od ostalih nije usudio kolabirati.
"Bezosjeajni gad", rekao je Porta nemarno; i ugurao u usta komad kobasice od
ovetine koju je uzeo od poginulog ruskog topnika.
Svi smo jeli kobasice od ovetine. Bile su ustajale i slane i tvrde kao kamen, no
imale su prilino dobar okus usprkos svemu. Pogledao sam svoju napola pojedenu
kobasicu, i sjetio se prigode kada smo ih nabavili; bilo je to prije samo pet dana, a
inilo mi se kao daje bilo prije pet mjeseci.
Bilo je to na naem povratku kroz gusto poumljeno zemljite kada smo nabasali na
rusku poljsku topniku bateriju. Kao i obino, Legionar je bio taj koji ih je prvi
ugledao. Napali smo bre i snanije od Indijanaca Fenimorea Coopera, u tiini ih
sasjekavi svojim kandrama'. Kada smo dovrili posao, izgledalo je kao daje
izmeu njih eksplodirala bomba. Potpuno smo ih iznenadili. Leali su na istini,
spavajui, sunajui se, oputajui, potpuno nepri-premljeni za bilo kakav napad.
Njihov je zapovjednik bio istjeran iz svoje kolibe zvucima borbe. uli smo ga kako
doziva porunika, svog podreenog, neto prije no to se pojavio.

"Proklete pijane svinje! Ponovno su pili votku!"

To su bile njegove posljednje rijei. Kada se pojavio na ulazu u kolibu, glava mu je
bila odrezana s ramena jednim dobro usmjerenim udarcem, i dva mlaza vrele krvi
suknula su iz njegova tijela poput gejzira. Porunik, koji je bio iza njega, nije zastao
kako bi pogledao to se dogodilo. Okrenuo se i bacio u raslinje, no Heide se u
gotovo istom trenutku naao na njemu sa svojom kandrom. Porunik je pao poput
kamena.
Kada je masakr bio dovren, predstavljali smo straan prizor. A poprite pokolja
izgledalo je poput none more. Nekoliko nas je povraalo dok smo ga promatrali.
Prolivena krv i utrobe odvratno
' Kandra - sibirski no s dvosjeklom otricom, (nap. prev.)
su zaudarale, a gusti crni rojevi muha ve su se skupljali na svakom sonom
komadu. Mislim kako nitko od nas nije zapravo volio kandru - bila je previe
primitivna, previe neuredna - ali pod odreenim okolnostima ona je predstavljala
savreno oruje. Legionar i Barcelona su nas nauili kako rukovati njome.
Sjedili smo na kutijama municije i granata, leima okrenuti leevima. Nismo bili
toliko gadljivi da bismo se odrekli uivanja u ruskim kobasicama i votki. Samo je
Hugo Stege bio bez apetita. Obino bismo ga svi ismijavali, jer je bio dobro
obrazovan i slovio je kao pametan. Neto poput intelektualca. A i zbog toga to ga
nitko nikada nije uo kako psuje. To se samo po sebi inilo dovoljno nenormalnim,
no jo je udnije ponaanje izilo na vidjelo kada je Maleni otkrio kako Stege
uvijek, ak i potajno, pere ruke prije jela!
Stari Un je promatrao zalihu kobasica i sanduk votke. "Mogli bismo ih i ponijeti sa
sobom", odluio je. "Ovim jadnicima vie nee biti potrebni."
"Umrli su lake od nekih", primijetio je Legionar. "Nisu niti bili svjesni to ih je
snalo." Prstom je preao otricama svoje kan-dre. "Nita ne uzrokuje smrt tako
brzo kao ova spravica."
"Meni su odvratne", rekao je Stege, i povratio otprilike trei puta.
"Sluaj, sami su to traili", estoko se branio Porta. "Ljenariti tako s prstima u
guzicama i mozgovima na pai - pa rat je, ako Ste sluajno zaboravili! Isto tako
smo mi mogli leati ondje odsjeenih glava."
"To nije nikakvo opravdanje", promrmljao je Stege.

"I to bismo mi sada trebali zbog toga uiniti?" Porta se bijesno okrenuo prema
njemu. "Misli da ja uivam trgati ljudima utrobu van iz tijela? Misli da ja volim
ovakav ivot? Je li te itko ikada upitao, kada su te dovukli u jebenu vojsku - je li te
itko ikada upitao eli li hodati uokolo i ubijati ljude?"
Stege je umorno odmahnuo glavom. "Potedi nas svoje filozofije", zamolio je.
"Zato?" rekao je Legionar, prebacivi cigaretu iz jednog kuta usana u drugi.
"Moda je to sve jednostavno, ali nije zbog toga manje istinito - ovdje smo kako
bismo ubijali, svidjelo se to nama
ili ne. To je posao kojeg su nam dali, i to je posao kojeg se oekuje da obavimo."
"Osim toga", dodao je Porta, mahnito tjerajui muhe koje su mu pokuavale ui u
nos, "ne sjeam se da si bio neodluan kada je dolo do ubijanja ljudi. A to je bilo
kada si po prvi puta uzeo tu stvar u ruke?" Pokazao je prstom prema Stegeovoj
kandri. "Sto kada si je uzeo od onog mrtvog Rusa? Zato si je uope uzeo ako je
nisi namjeravao upotrebljavati? Nisi je uzeo kako bi njome istio nokte, zar ne?
Uzeo si je u sluaju da e je morati zabiti u nekoga, ba kao i svi mi ostali."
U tom se trenutku Stari Un osovio na noge i nainio nestrpljiv pokret glavom.
"Hajdemo. Vrijeme je da krenemo."
Nevoljko i protestirajui, ustali smo i stali u kolonu po jedan, iza Starog Una.
Krenuli smo izmeu stabala, a ubrzo su nam se pridruili Maleni i Porta koji su,
prema svojoj navici, zaostali kako bi neto opljakali. Sudei prema njihovim
licima, inilo se da je izmeu njih dolo do nekakvih nesuglasica, a inilo se kako
je Porta iz njih iziao kao pobjednik; ponosno je pokazivao dva zlatna zuba, dok je
Maleni imao samo jednoga.
Kao i uvijek, Stari Un je urlao na njih bez i najmanjeg uinka. "Jednog od ovih dana
u vas obojicu ubiti! Zlo mi je od toga! upati zube iz usta mrtvih ljudi!"
"Ne vidim zato bi ti to smetalo, svejedno su ve mrtvi", odvratio je Porta prkosno.
"Ne bi valjda ostavio zlatni prsten da istrune? Ili zapalio novanicu? Pa kakva je
razlika izmeu njih i zuba?"
Stari Un je samo mrko zurio u njega. Znao je, kao i mi ostali, da u svakoj satniji
postoje "zubari" koji obilaze leeve s klijetima u ruci. U vezi toga nije se moglo
uiniti gotovo nita.

A sada, pet dana kasnije, sjedili smo ispod stabala voaka, promatrajui kako nam
se pribliavaju priuve i pretrpavali se kobasicama od ovetine. Kia je pljutala, pa
smo navukli svoje nepromoive kapute visoko preko ramena. Ti su nam kaputi
koristili na razliite naine, jer smo ih, ovisno o okolnostima, koristili kao ogrtae,
atore, prostirke, visee mree za leanje, platna, te pri kamufliranju ili kao
jednostavne zaveljaje za noenje opreme.
'^^r
Hili su prvi komadi opreme koje su nam davali kada smo ili /nduiti opremu, i
cijenjeni vie no svi ostali.
Porta je okrenuo glavu i zakiljio prema kinom nebu. "Prokleta kia", progundao
je. "Proklete planine - najgore mjesto na koje ovjek moe dospjeti." Ponovno je
okrenuo glavu natrag i pogledao svog susjeda. "Sjea se Francuske?" eznutljivo
je rekao. "Isuse, to je bila prava stvar! Samo smo sjedili na suncu i pili vino, i tako
unedogled - to je bilo odlino, ha? To je bilo bajno!"
Heide je jo uvijek udljivo zurio u kolonu ljudi koja nam se pribliavala. Pokazao
je svojom kobasicom od ovetine prema I luhnu, koji je izmuio onog premorenog
starca sa ljemom. "Mislim kako emo imati problema s ovime", rekao je mudro.
"Osjeam to u kostima."
"Nitko tko mui nas ne proe nekanjeno!" prasnuo je Maleni. Pogledao je u smjeru
u kojem je pokazivao Heideov isprueni prst. "Neka se samo usudi, pa e dobiti to
ga slijedi. Ako nita drugo, dobar sam u istrebljivanju takora poput njega."
"To je jedino za to e bilo tko od nas biti dovoljno dobar kada rat zavri", rekao je
Stege ogoreno. "Ubijati ljude - to je jedino emu nas je nauio."
"Barem je neto korisno", izrugivao se Maleni. "ak i u mirnodopsko vrijeme
uvijek postoji potreba za profesionalnim ubojicama, zar ne?"
Okrenuo se prema Legionaru traei potvrdu. Legionar je sveano kimnuo. Stege se
samo s gaenjem okrenuo od njih.
Porunik koji je doveo priuvne jedinice sada ih je poeo postrojavati prije svog
odlaska. Isporuio ih je kako mu je bilo nareeno i sada je odjednom urio otii,
tjeran nekakvim instinktom koji ga je upozoravao da moda ne bi bilo mudro
zadravati se predugo ovdje. Ovo podruje nije zdravo za ovjeka.
Kada su se vojnici postrojili ispred njega, odrao im je pozdravni govor. Poslua! i

su ga s potpunom ravnodunou.
"Dakle, momci, sada ste na bojitu, i uskoro ete biti pozvani boriti se protiv
neprijatelja Reicha. Upamtite kako je to vaa prilika da vratite svoj dobar ugled, da
postanete asni graani Domovine i zaradite pravo ponovno ivjeti meu nama kao
slobodni ljudi. Ako podmirite svoj dug, sve e primjedbe protiv vas biti izbrisane.
Sve je na vama." Smeteno je proistio grlo i fik-nIiiiii Ih tisliim pogledom,
"l'iijalelji, Fiihrer je veliki ovjek!"
Ovu piinijotllui popnilila je posvemanja i nepopustljiva lihinii A polom ji*
odjeknuo Portin zlobni smijeh, i poprilino sam Mliiiitin kuku imi /iiuo i
promrmljano "Malo sutra!" Porunik se okieiiuo u miem smjeru, a krv mu je
navrla u vrat i zarumenila obnizc. Ukoio se, i automatski rukom krenuo prema
futroli pitolju. Potom se ponovno okrenuo k svojoj bandi nasilnika.
"Ne dopustite da u vaim umovima bude i trunke sumnje! Sva e vaa djela biti
uoena i zabiljeena!" Znaajno je zastao kako bi im ta primjedba sjela. "Nemojte
razoarati Fuhrera! Na vama je da prihvatite ovu priliku i iskupite se za zloine koje
ste poinili protiv Adolfa Hitlera i protiv Reicha." Duboko je udahnuo i jo jednom
pogledao prema nama dvanaestorici koji smo se sklonili ispod stabala jabuka.
Njegov se pogled susreo s prkosnim pogledima Malenog i Porte, od kojih je jedan
izgledao kao potpuna budala, a drugi lukavo poput lisca. Malo se lecnuo, ali je ipak
nastavio dalje. "Borit ete se s nekima od najhrabrijih i najboljih sinova Njemake i teko onomu od vas koji se pokae kukavicom!"
Njegov je glas nastavio odjekivati. Stari Un s odobravanjem je kimnuo. "Svia mi
se to", rekao je. "Najhrabriji i najbolji sinovi Njemake - Maleni i Porta! To je
doista smijeno!"
Maleni se ljutito uspravio u sjedei poloaj. "Stoje tako smijeno u vezi toga? Ja
sam sigurno najhrabriji i najbolji od sinova moje majke..."
"Tako nam Bog pomogao!" rekao je Heide. "Kladim se da si joj ti i jedini sin!"
"Sada jesam", rekao je Maleni.
"to se dogodilo ostalima?" izazivao gaje Porta. "Jesu li poginuli ili to?"
"Rei u ti. Prvi, glup kakav je bio, dragovoljno je otiao u Gestapo - dragovoljno,
kaem vam! Prokleta budala - Stadthaus-brucke broj 8", izrecitirao je Maleni, kao
da mu je to bilo zauvijek usjeeno u pamenje. "Doli su ga traiti zbog ispitivanja

o neemu - zaboravio sam o emu je tono bilo rije. Bilo je povezano s

ispisivanjem nekakvih slogana po zidovima - doista je bio dobar u ispisivanju
slogana na zidove. U svakom sluaju, otiao je jednog
lijepog dana i nikada ga vie nismo vidjeli. A to se tie sljedeeg . Ucrta -"
Prezrivo je odmahnuo glavom. "Znate stoje on uinio?"
Svi smo ga sa znatieljom uvjeravali da ne znamo. Maleni je izrazom lica iskazao
gaenje. "Jednostavno je otiao i prijavio se u jebenu Mornaricu. Zavrio je u
podmornici."
"Sto se njemu dogodilo?" upitao sam.
Maleni je pljunuo. Junaci mu se oigledno nisu sviali. "Potonuo je s jebenom
podmornicom, poetkom '40. Dobili smo razglednicu od admirala Donitza na kojoj
nam je pisao o tome. Bila je prekrasna. Pisalo je: 'Fiihrer vam zahvaljuje.' I imala je
lijep crni obrub i sve." Iznenada se kratko nasmijao. "Kladim se da moete zamisliti
gdje je zavrila!"
I mogli smo, poznavajui Malenoga, ali nismo mu htjeli upropastiti priu.
"Moja ju je stara upotrijebila kako bi njome obrisala stranjicu. Otila je na zahod
jednog dana, otkrila kako ondje nema papira, pa me pozvala da joj donesem neto
stoje njeno i meko. I lako, nisam uspio pronai nikakve novine ili neto slino, pa
sam /grabio admiralovu razglednicu i gurnuo joj je kroz vrata. Zauo sum je kako
mu psuje sve po spisku. Izgrebla sije stranjicu na komadie. Rekla je kako je bila
tvrda i gruba. Tvrda i jebeno gruba."
Zagrmjeli smo s odobravanjem, a Maleni je grmio glasnije od bilo koga od nas.
"I sada si ti jedini koji je preostao?" rekao sam kada je smijeh utihnuo.
"Tako je", rekao je Maleni ponosno. "Jedanaest je gotovo, jo jedan je ostao.
Gestapo ih je nekoliko sredio. Trojica su se utopila na moru. Dvoje najmlae djece,
oni su ivi izgorjeli u napadu RAF -a. Bila je to njihova glupa pogreka, kaem
vam. Odbili su ii u sklonite. Htjeli su ostati gore i gledati kako prelijeu jebeni
zrakoplovi - i tako su i oni vidjeli njih!" Zamiljeno je kimnuo. "I tako, sada smo
samo ja i moja stara ostali. Kakav ivot, ha?" Pogledao je uokolo sve nas,
prouavajui svakoga ponaosob. "Kladim se kako ne postoje mnogi koji su
rtvovali toliko koliko smo mi. Jedanaestero, i sve njih za Adolfa -" Ljutito je
zagrizao svoju kobasicu i otpio gutljaj iz boce votke. "Neka se nose svi oni!"
prkosno je rekao. "Samo neka se ja iv izvuem iz ovoga,

wnita mi drugo nije vano - a neto mi govori kako u na kraju jo biti ovdje."
"To me ne bi niti najmanje iznenadilo", promrmljao je Stari Un.
Legionar je uao iznad kotla, zaokupljen mijeanjem njegova sadraja. Porta mu je
izvirio preko ramena i nabacio nekoliko razmjerno suhih komada drveta na vatru.
Gusta, ljepljiva masa u kotlu uzdizala se u nizu siunih gejzira, koji su eksplodirali
i za sobom ostavljali kratere. Mirisala je prilino intenzivno, ali to ba i nije bilo
iznenaujue; nosili smo tu masu sa sobom ve danima, svaki od nas prenosei po
jedan njezin dio u svojoj uturici.
"Mora fermentirati", objasnio je Barcelona kada su neki od nas poeli pokazivati
znakove pobune.
Sada je, kako se inilo, doista i fermentirala i bila je spremna za destilaciju.
Legionar je privrstio poklopac preko kotla, a Porta je namjestio spravu za
destilaciju. Sjedili smo u krugu oko kotla, bez daha ekajui da se neto dogodi.
Nae su meditacije prekinuli nekakvi poluglasni povici "Sieg heilV koji su dopirali
iz smjera okupljenih i postrojenih priuvnih jedinica.
Porunik koji ih je doveo odvezao se u svom amfibijskom VW -u, a porunik
Ohlsen, koji nije htio gubiti vrijeme, preuzeo je pridolice i odrao jedan od svojih
poznatih govora za podizanje morala. Kada im je na posljetku rekao da su voljno,
sruili su se na tlo, skupivi se zajedno ispod stabala u mokrim, oajnim skupinama.
Odbacili su svoju opremu, a neki od njih su se ak ispruili svom duinom na
kiom natopljenu travu. Primijetio sam kako su se drali na distanci punoj
potovanja od nas ostalih. Bilo je normalno da ih mi na neki nain plaimo.
Oberfeldwebel Huhn poao je prema jednoj skupini i proao tono kroz njezino
sredite, teka i odvana koraka. Dok je prolazio pokraj kotla, zakaio gaje
vanjskim dijelom izme i cijela se stvar zaljuljala. Legionar gaje uspio uspraviti, ali
ne prije no to se nekoliko kapi dragocjene tekuine prolilo preko ruba. Huhn je
pogledao dolje i nastavio dalje svojim putem bez ijedne rijei isprike. Nanjuili
smo miris nove opreme na njemu i zauli kripanje njegovih gotovo jo
nekoritenih konih izama dok je prolazio.
Legionar je napuio usne. Zamiljeno je nekoliko sekundi gledao za Huhnom koji
je odlazio, a potom se okrenuo prema Malenom. Nisu izmijenili niti rijei. No
Legionar je okrenuo palac prema dolje, a Maleni je kimnuo. Jo uvijek s kobasicom
u ruci, skoio je na noge i odmarirao za Oberfeldwebelom. Njegov je plas-lini
kini ogrta mlatio iza njega, pa je izgledao poput hodajueg liaranog balona.

"Hej, ti!" povikao je. "Prolio si nam rakiju!"

Na prvi povik "Hej, ti!" Huhn je nastavio hodati, oito niti ne pomislivi kako bi se
itko nii po hijerarhiji usudio obratiti se jednom Oberfeldwebelu sa "Hej, ti". No, na
spomen rijei rakija, zasigurno je shvatio kako je upravo on bio taj kojega je
Maleni optuivao. Okrenuo se, polako i u nevjerici. Kada je ugledao Malenog,
eljust mu se ovjesila, a oi ukoile u svojim onim upljinama. "Stoje tebe
spopalo?" zagrmio je. "Zar te nitko nikada nije nauio kako se treba obraati
svojim nadreenima?"
"Naravno, naravno", rekao je Maleni nestrpljivo. "Znam ja sva ta sranja. Ali nisam o
tome sada htio s tobom razgovarati."
Huhnovi obrazi polako su se zaarili. "Jesi li ti poludio?" upi-lao je. "eli li da te
dam uhititi? Jer ako ne eli, savjetujem ti da pripazi kako se izraava! I pokuaj
ubudue upamtiti to o tome pie u HDV2."
"Znam to pie u HDV", odgovorio je Maleni mirno. "Ve sam ti jednom rekao, to
nije ono o emu elim razgovarati. Ako te lo doista zanima, moemo o tome
razgovarati kasnije. Ali sada elim razgovarati o naoj rakiji koju si sruio."
Huhn je duboko i paljivo udahnuo, punim pluima. A potom je ponovno izdahnuo,
uz dug zviduui zvuk. Bez sumnje, tijekom svih sedam godina koje je proveo u
vojsci, nikada nije doivio slino iskustvo. Znali smo daje upravo doao s grubog
vojnog poligona Heuberga. Da mu se itko ondje usudio obratiti ovako kako je
Maleni upravo uinio, ubio bi ga na licu mjesta. Po tome kako je stezao svoju
futrolu, pretpostavljao sam kako je pomiljao na to da ubije Malenog na licu mjesta.
No ne bi se tako olako izvukao, sa svim tim svjedocima oko sebe. Svi smo se
naginjali naprijed i promatrali.
1 HDV - Heeresdienstvorschrift - Propisi o vojnoj slubi (nap. prev.)
Maleni je bio ustrajan, jo uvijek apsurdno stiui kobasicu u svojoj ogromnoj
api. "Prevrnuo si nau rakiju", tvrdoglavo je ponavljao. "Najmanje to si mogao
uiniti bilo je da se ispria."
Huhn je otvorio usta. Ostala su otvorenima nekoliko sekundi. Potom je njegova
Adamova jabuica poskoila gore-dolje nekoliko puta i on ih je ponovno zatvorio
bez ijedne rijei. Cijeli je taj prizor bio poprilino smijean. ak i da je izveo
Malenoga pred vojni sud, oni gotovo sigurno ne bi povjerovali niti rijei iz
njegove optunice. No neto je moralo biti uinjeno. Jedan Oberfeldwebel si nije
mogao dozvoliti da ga jedan veliki kretenasti vol od Stabs-gefreitera tako hladno

vrijea i proe nekanjeno.

Maleni je upro svojom kobasicom u Huhnova prsa. "Pogledaj to na ovaj nain",
predloio je. "Nosimo to sa sobom ve danima. Posvuda je bilo s nama. I nismo
prolili niti kapi, sve dok se nisi pojavio ti sa svojim velikim nespretnim izmama i
naletio na kotao. I niti jedne rijei isprike!" Odmahnuo je glavom. "Ne znam stvarno
zbog ega se ti ali. ini mi se kako bismo se mi trebali aliti, a ne ti. Samo smo
stajali, gledali svoja posla, pekli rakiju..."
Huhn je odgurnuo kobasicu u stranu i nainio jedan korak prema Malenome, rukom
steui kundak svog automata. "Dobro, to bi bilo dosta! Sada mi je ve dosta toga!
Ja sam strpljiv ovjek, ali vie to ne mogu podnositi. Kako se zove? Traio si
probleme, i vjeruj mi, pobrinut u se da ih i dobije!" Izvukao je notes i olovku i
iekivao.
Maleni je podigao dva prsta u vrlo jasnoj gesti. "Nosi se! Tvoje prijetnje ovdje nita
ne znae. Sada si na bojitu, zna? A mi smo momci koji su preivjeli. A zna li
zato smo preivjeli? Zato to se znamo brinuti za sebe, eto zato. A nisam siguran
kako bi se to moglo ustvrditi i za tebe. Zapravo, imam udan osjeaj kako nee
izdrati do kraja na ovoj dunosti. Da bi ovdje preivio, potrebna ti je hladna glava,
a nisam ba siguran da je tvoja takva..."
Sam Bog zna to bi se sljedee dogodilo da se nije umijeao porunik Ohlsen i
pokvario nam zabavu. Upravo je stvar stigla do doista zanimljivog dijela, kada je
on priao Malenom i pokazao palcem preko svog ramena. "Nestani, Creutzfeldt.
Treim korakom, ako ne eli zavriti u zatvoru."
"Da, gospodine!" Maleni je kratko salutirao, lupio petama i napustio poprite borbe.
Polako se vratio nama ostalima. "Jednog od ovih dana sredit u tog gada!"
"Rekao sam ti", rekao je Heide. "Rekao sam kako emo imati problema s njim."
"Nita ti ne brini." Maleni je znakovito kimnuo i namignuo. "Imam ga na piku. Samo
je pitanje vremena..."
"Za ime boje!" povikao je Stari Un. "Jednog od ovih dana nai e se u pravoj
neprilici ako nastavi praviti budalu od svakog doasnika koji ti se ne svidi."
Maleni je otvorio usta kako bi mu odgovorio, ali prije no to je uspio, zauo se
Legionarev divljaki trijumfalni povik. "Die se! Brzo, dajte mi posudu! Donesite
bocu!"

Istoga smo se trenutka bacili na posao. Gurnuo sam gumenu cijev u Legionarevu
ispruenu ruku, a Porta je stavio bocu ispod kotla. Naprava je bila spojena, i mi smo
bez daha, poput djece, promatrali prve udotvorne znakove destilacije. Para se ve
pretvarala u dragocjene kapljice tekuine.
"Stie!" povikao je Porta.
Uzbuenje je bilo gotovo nepodnoljivo. Osjetio sam kako mi se slina skuplja u
ustima; iznenada sam osjetio ed kakvu nikada prije nisam bio iskusio. Heide je
jezikom oblizao usne. Maleni je grevito progutao. Boca se polako poela puniti.
Cijelu smo no straarili. Odmicali smo bocu za bocom domae rakije. Zaboravili
smo na bilo kakvu elju za snom. Porunik Ohlsen nas je promatrao neko vrijeme,
a izraz lica mu je bio skeptian. "Zasigurno ste poludjeli", na posljetku je rekao. "Pa
neete vuljda pokuati piti tu odurnu sluz?"
"Zato ne?" upitao je Maleni ratoborno.
Porunik ga je samo pogledao i odmahnuo glavom. Porunik Spat takoer se
oinski zainteresirao za nae kuharske aktivnosti. "Zar je neete profiltrirati?"
nervozno je upitao.
"Nije vrijedno truda", rekao je Legionar.
"Ali, Boe moj, ako je popijete u takvom stanju, bacat ete se po tlu u hrpama!"
"Samo daje alkohol", rekao je Legionar mirno. "To je jedino sto je vano."
Porunik Ohlsen ponovno je odmahnuo glavom i povukao se sa Spatom. Oito nam
nisu davali ba prevelike izglede.
Sljedeeg dana osvanuli smo u miru ispod stabala jabuka. Na trenutak nam se
uinilo kako nas je rat mimoiao. Nastavili smo sa svojim kuhanjem, samo smo do
tada ve prerasli svoj prvotni zanos, pa smo se razdijelili u skupine kako bismo
podijelili posao. Cijeloga dana i dobar dio veeri brinuli smo se za svoju rakiju.
Ubrzo nakon ponoi zauli smo nekakvo vozilo kako juri niz planinsku cestu prema
nama. Zaustavilo se u blizini i iz njega je iskoio jedan doasnik, prekriven blatom i
sav oznojen. "Gdje vam je zapovjednik?" upitao je.
Probudili smo porunika Ohlsena. Primio je poruku, a doasnik je odjurio dalje
punom brzinom. Promatrali smo kako odlazi sa zlim slutnjama.

"Do vraga", promrmljao je Legionar. "Sada je sve gotovo!" Otiao je pogledati

kako napreduje proizvodnja rakije. "Pourite", naredio im je. "Ako pourimo,
uspjet emo napraviti jo koju bocu prije no to krenemo."
"Ve imamo trideset i jednu", objavio je Porta trijumfalno, "Brojao sam ih!"
inilo se kako je Maleni uzrujan zbog neega. "Ono to mene zanima jest kada
emo se baciti na nju?"
"Kada ja to kaem, i niti trenutka ranije." Legionar ga je pogledao. "Ako pronaem
bilo koga kako umae svoje prste u rakiju prije no to ja to odobrim, bit e
problema!"
Maleni je uvrijeeno slegnuo ramenima i otiao dalje, mrmljajui neto za sebe. U
tom je trenutku prodornim zvidukom zvidaljka porunika Ohlsena proparala
tamu. Taj nam se zvuk nije nimalo svidio.
"Peta satnijo, pripremi se za pokret! I nemojte se sada spremati cijelu no!"
Oklijevajui smo se posvetili rastavljanju nae destilerije. Dok smo to radili,
Oberfeldwebel Huhn je dojurio do nas, viui kao i obino, na sav glas. "Pourite
se, vi lijeni gadovi! Pourite! to nije u redu s vama? Jeste li gluhi ili?"
"Ti e biti gluh za sekundu", promrmljao je Legionar prijetei.
Huhn se okrenuo prema njemu, ali u tom se trenutku pomalo iznenaujue umijeao
Stari Un. Priao je Huhnu, stojei tako blizu njega da su im se ljemovi gotovo
dodirivali.
"Oberfeldwebelu Huhn," smireno je otpoeo, s potovanjem, uli i prijeteim tonom,
"postoji neto to vam moram rei. Neto za Nlo smatram da biste morali znati. Ja
zapovijedam ovom desetinom, to su moji ljudi i moja je dunost pobrinuti se da oni
izvre .svoje naredbe. Ne sjeam se posve kakva je procedura u vojarni, uli znam
kakva je na bojitu - a to vi oito jo morate nauiti. Sve Mio elim rei jest, ili se
ne mijeajte u moje poslove, ili u svojim I ludima dati doputenje da vas naue
nekim stvarima. A oni bi to bili u stanju, vjerujte mi!"
Porta se glasno nasmijao. "To si sve mogao rei i najobinijem volu, koliko e
koristi biti od toga!"
Huhn je zakoraio prema njemu, a potom zastao primijetivi pogled Starog Una.
Zadovoljio se piskutavim "Nemoj misliti kako ncs se izvui s time!" koje je dobacio

preko ramena dok je otrao uloiti albu.

Vidjeli smo ga kako je gnjavio porunika Spata, koji ga je prvih nekoliko minuta
sluao s polovinom pozornou, a potom otiao dalje, ostavivi ga usred reenice.
Porunik Ohlsen nestrpljivo nas je dozivao s ceste. Porta i Maleni zajedno su
podigli teki kotao i zauzeli svoje mjesto u koloni neto ispred porunika, koji se
pretvarao kako ne vidi dodatni komad njihove opreme.
Nove su jedinice dotrale paninim trkom, dezorganizirane i nesigurne. Jedan od
vojnika zaletio se u Portu i odskoio unatrag u strahu.
"Jo jednom to ponovi, pa u ti zabiti zube u to tvoje prokleto grlo!"
ovjek je problijedio, ali je pametno uutio.
"Prokleti amateri!" zareao je Maleni.
Porunik Ohlsen izviknuo je zapovijed i mi smo elegantno .luli u stav pozor.
Voditelji desetina prenijeli su nam njegove zapovijedi dok smo se polukruno
okretali nadesno.
"Porta, gdje je tvoj prokleti ljem, za ime boje?" Porunik se Iliitito okomio na
njega. "Kakvo je to vraje udo koje ima na glavi?"
Porta je podigao ruku prema svom starom utom cilindru.
"Nemam ljem, gospodine. Rusi su mi ga ukrali."
Porunik Ohlsen izmijenio je oajniki pogled s porunikom Spatom. Uvijek bi
odustali kada bi se suoili s Portom.
"U redu", rekao je Ohlsen umorno. "Vrati to natrag na glavu - togod to bilo! Ne
moe hodati gologlav."
"Da, gospodine."
Porta je vratio uti neugledni cilindar na glavu. Kolona je krenula dalje po
neizbjenoj kii, koja je padala ravno prema nama i bockala nam lica. Trenutak
uzbuenja je nastao kada nam je nekakav zec protrao preko puta, to je gotovo
rezultiralo prevrtanjem dragocjenog kotla kada je Porta, koji je uvijek bio u potrazi
za hranom, nainio nesvjesni pokret kada je stvor projurio pokraj njega.

"Sto to dovraga radi?" povikao je Maleni.

"Mogli smo ga oderati i pojesti", rekao je Porta sa aljenjem. "Mogli smo ga staviti
u kotao zajedno s piem."
Maleni je zurio u njega. "Tko bi htio upropastiti dobro pie jednim bijednim
zecom?"
"Tako to rade u gospodskim restoranima", rekao je Heide, koji je uvijek sve znao.
"Smatraju ga velikom delikatesom - zeca pripremljenog u vinu."
"Jebe zeca", odbrusio mu je Maleni. "Ja bih radije nekakvu pticu -" Rukom je jasno
pokazao kakvu je pticu imao na umu. "Gotovo sam ve i zaboravio kako izgledaju,
jebe mi sve ako nisam. Sjeate li se onog Rusa, onoga koji je to napravio s
guskom? Poelio se, pa se morao zadovoljiti s guskom. Nisam siguran da bih se ja
ba mogao zadovoljiti s guskom, kad malo bolje razmislim o tome..."
"Sranje", rekao je Heide. "Ti ne bi mogao s nikim, sve da ti je donesu na srebrnom
pladnju. Ne po ovakvom vremenu."
"Koga ti zavarava?" izrugivao se Maleni. "U kakvom sam trenutano stanju,
mogao bih to uiniti i posve gol na Sjevernom polu. A to se dogodilo onaj put na
turskoj granici - to ste zaboravili, zar ne? Snijeg je bio dubok nekoliko
centimetara..."
"To je druga stvar. Mogao bi to uiniti u snijegu, ali to sigurno ne bi mogao uiniti
potpuno gol na Sjevernom polu", primijetio je Steiner.
Steiner je bio voza koji nam je bio poslan kako bi bio ka-Itljen to je prodao
vojna teretna kola nekom Talijanu u Milanu. Uvijek je sve shvaao vrlo doslovno.
"Nitko to ne bi mogao uiniti na onakvoj temperaturi", bio je uporan. "Bilo bi to
fiziki nemogue."
"Govori u svoje ime!" Maleni je uvrijeeno podviknuo. "Vano je kakva je
temperatura u tebi - sve ovisi samo o tome koliko to eli, zna?"
"To nikako ne moe biti istina", rekao je Steiner tvrdoglavo. "Hou rei, za poetak,
jednostavno ne bi mogao niti staviti svoju Stvar unutra - ne pri takvom vremenu."
"Tko kae?" Maleni se tako naglo okrenuo prema njemu da se sadraj kotla prelio
preko ruba. "Ti to moda ne bi mogao, ali ja vraki dobro znam kako bih mogao!
Jo se uvijek sjeam..."

"Budite tiho!" otresito je rekao porunik Ohlsen, koji je bio nekoliko koraka iza
nas. "Nismo daleko od neprijatelja, ne moramo na sva zvona naznaiti gdje se
nalazimo."
Sili smo s glavne ceste i poeli se uspinjati prema planinama. Sada smo hodali po
travi; gustoj, mekanoj travi, koja je priguivala zvuk naih koraka. Negdje u blizini,
u sjeni, krava je zadovoljno ispuhnula zrak kroz nos, i mogli smo osjetiti njezin
topao i mlijean miris. Sve su zapovijedi bile izdavane tihim glasom.
"Od sada nadalje u koloni po jedan."
Oberfeldvvebel Huhn pripalio je cigaretu. Porunik Spat primijetio je plamen igice
i bijesno mu priao. "Kakve ti to gluposti padaju na pamet, za ime boje! Gasi to i
vrati se na zaelje kolone i ondje i ostani!"
Huhn je nestao bez rijei.
Iznenada, kroz maglu, uspjeli smo razabrati obrise nekakve kue. Bila je to seljaka
kua, a blijeda je svjetlost dopirala s jednog od prozora. Porunik Ohlsen podignuo
je ruku kao znak upozorenja, pa smo svi zastali. Ve smo imali iskustva s ovakvim
kuama. Ponekada bi u njima bili neduni seljaci i njihove obitelji, uli nikada nismo
mogli biti posve sigurni; ponekada bi se u njima naao i pokoji vod neprijateljskih
snaga ili strojniko gnijezdo.
Ohlsen se okrenuo i gestom nam dao znak. "Heide - Sven -Iliircelona - Porta -"
Odabrao nas je jednog po jednog, pa smo otpuzali naprijed. "Idite i raistite kuu. I
uvajte se; ako su ondje Rusi, sigurno su postavili i straara. Nemojte pucati ako ne
morate. Upotrijebite svoje kandre."
Isukali smo ih i tiho se oduljali naprijed kroz sjenu. Kao i uvijek u ovakvim
prigodama, cijelo mi je tijelo bilo napeto i drhturilo. Preli smo svega nekoliko
metara kada sam postao svjestan kako nam se i Maleni pridruio. Zubima je stiskao
no, a u jednoj ruci imao je komad ice. Veselo se nasmijao kada je ugledao izraze
naih lica i prislonio usta Porti na uho. "Ako bude zlatnih zuba, pola ih je moje!"
Porta je samo odmahnuo glavom, nita ne rekavi. Prvi je od nas stigao do cilja.
Tiho i okretno kao maak popeo se na prozorsku dasku i naao se u kui prije no
to smo mi ostali stigli. Slijedili smo ga unutra i ostali drhtati u mraku. Negdje u
kui zakripala su vrata. Heide je vidno poskoio i izvukao runu bombu. Barcelona
gaje uhvatio za zapee. "Ne budi glup!"
Maleni, s noem jo uvijek izmeu zuba, ispruio je svoj komad ice. Porta se

okrenuo i pljunuo preko lijevog ramena; rekao je kako mu to donosi sreu.

ekali smo nekoliko trenutka oslukujui, a potom se Maleni iznenada bacio u
tamu. Nakon nekog vremena, zauli smo slabaan zvuk; nekakvo krkljanje, kao da
se netko gui. Potom je ponovno nastupila tiina.
Maleni se vratio, s mrtvom makom u omi od ice. "Jadna maca!" Zanjihao ju je
ispred Heideovog lica, a mi smo ponovno odahnuli.
"Mogli su to biti i Crveni", promrmljao je Heide u svoju obranu, ali spremio je
runu bombu.
Maleni se nasmijao i odbacio mrtvu maku u ugao. Rijeivi se neprijatelja, poeli
smo istiti mjesto, otvarajui sve ladice i ormare kako bismo vidjeli ima li togod
zanimljivoga. Maleni je pronaao staklenku dema. Odnio ju je u ugao, sjeo na pod
prekriivi noge i veselo zaronio prste u nju. Porta je podigao nekakvu bocu,
pogledavi etiketu na njoj na priguenoj svjetlosti i zakljuio kako je rije o
konjaku. Otpio je velik gutljaj, potom odmahnuo glavom i pruio bocu Heideu.
"udan neki konjak", primijetio je, oigledno zbunjen.
Heide je ponjuio, oprezno otpio gutljaj, malo ga promukao ii ustima, a potom ga
s gaenjem ispljunuo. Ljutito je utnuo bocu nogom. "Ba konjak! To mi vie slii
na tetraklorid, ti glupi kre-iciiii!"
Maleni je zadovoljno zahihotao. "Trebali ste se drati dema s njim uvijek znate na
emu ste!"
"Odjebi!" rekao je Porta bijesno.
kripa vrata ponovno se zaula. Smrznuli smo se na svojim mjestima. Trenutak
tiine, a potom su Maleni i Barcelona zaronili izu kaua. Staklenka dema
zakotrljala se preko prostorije i njezin MC sadraj rasuo po tepihu. Porta je pojurio
prema vratima i otvorio ih utnuvi ih nogom. "Tkogod da si, imamo te na nianu!"
Tiina.
Stajao sam i nervozno opipavao runu bombu koju sam imao ipremnu. Netko je
sigurno bio ondje. Svi smo to mogli osjetiti, i *gurili smo se poput divljih zvijeri
ekajui da skoimo. Bili smo II raspoloenju u kakvom je ubijanje jednim dijelom
nuno, in Binoouvanja, a drugim dijelom pozitivno ivotinjsko iskustvo,
oslobaanje napetosti i izvor dubokog zadovoljstva.

Oslukivali smo.
"Trebali bismo pozvati ostatak satnije", promrmljao je I tiircclona.
"Bolje bi bilo da ovo zapalimo", predloio je Maleni. "Tada lusmo ih mogli skidati
kao muhe dok budu izlazili. Nita nije poput dobre stare vatre kada treba neto
raistiti."
"Upotrijebi svoj uplji mozak!" obrecnuo se Porta. "I da ras-i (etlimo cijelo
podruje kilometrima uokolo?"
kripa se ponovno zaula, kao da kripe vrata ili podne iluskc. Ne mogavi
podnijeti daljnji pritisak, Porta je upalio svoju tlfcpnu svjetiljku i pojurio prema
vratima na suprotnom kraju prostorije. Vidjeli smo ga, ne zabrinuvi se previe oko
moguih posljedica, kako svjetiljkom osvjetljava sjenu. Imao je sree. Pritisnuta uz
zid, oito se pokuavajui stopiti s tamom, stajala je nekakva djevojka. U jednoj je
ruci stezala veliku palicu, i bila je posve prestravljena.
Zurili smo u nju u nevjerici. Heide je bio prvi koji se uspio juibrati. Okrenuo se
prema Malenom sa sugestivnim smijekom na usnama. "Eto ti tvoje ptice", rekao je
jednostavno. Maleni joj je priao, uhvatio je pomalo grubo za bradu i pokakljao je
iza uha vrkom svoje smrtonosne ice. "Govori njemaki?" Zurila je u njega irom
otvorenih oiju. "Bojim se da sam morao zadaviti tvoju maku", rekao je Maleni
bez milosti. "Ali uvijek ti mogu nabaviti novu, ako bude dobra prema meni..."
Djevojka je oblizala usne vrkom jezika. "Ja -ja ne partizan", promucala je. "Njet,
njet\ Ja ne komunistiko kopile. Ja vrlo voljeti vojnike germanske - ponimaitel"
"Naravno da razumijemo", rekao je Porta cerei se. "Ti ne partizan, ti ne
komunistiko kopile, ti voljeti germanske vojnike -pa zato si onda stavila prokleti
tetraklorid u bocu od konjaka, ha?"
Odmahnula je glavom. "Njet razumjeti."
"Nitko nikada nita ne razumije kada ga se za neto optuuje", obrecnuo se Heide.
Maleni je pokazao prema djevojinoj palici. "to e ti taj veliki komad drveta? Malo
ti je teko nositi ga uokolo, zar ne? Evo, daj ga meni. Ja u ti ga priuvati." Zgrabio
je palicu od prestraene djevojke, koja se stisnula jo dublje uz zid.
"Ja ne tui vojnike germanske", rekla je preklinjui. "Ja tui samo ruski - ruski
zloesti ljudi. Germanski dobri, dobri ljudi!"

"I jo vie od toga, srce, mi smo prokleti aneli!"

Heide se sarkastino nasmijao. Barcelona se pomaknuo blie vratima. "Jesi li
sama?" upitao je na ruskom.
Djevojka gaje zaueno pogledala. "Jesi li ti asnik?"
"Naravno", lagao je Barcelona svojom uobiajenom hlad-nokrvnou. "Ja sam
general."
"Pa -" oklijevala je trenutak, a potom se iznenada odluila. "Ostali su dolje u
podrumu. Ispod tepiha u podu su vrata."
Mahnula je rukom prema uglu prostorije, i smotavi sag, doista smo otkrili vrata u
podu. Bila su dobro skrivena, i sumnjam da bismo ih sami primijetili.
"Ruski vojnici?" upitao je Barcelona.
"Njet, njetl" Djevojka je snano odmahivala glavom. "Samo obitelj i prijatelji. Ne
komunisti. Sve faisti. Dobri faisti."
Heide se nasmijao i protrljao ruke.
"Mogu se kladiti!"
U susjednoj prostoriji neto se iznenada pokrenulo. Okrenuli Mio se prema tamo,
zgrabivi svoje kandre. Djevojka je zacviljela I iznenada potrala prema vratima, ali
Barcelona ju je zgrabio za ruku i dovukao natrag. "Ti ostaje gdje jesi. Volimo da
bude ovdje i umna."
U tom trenutku se pojavio porunik Ohlsen, a slijedio ga je (Mtatuk desetine. "Sto se
dogaa?" upitao je. Pogledom je obuhvatio prostoriju, primijetivi praznu staklenku
dema, bocu konjaka I djevojku. Pogledao je prema nama. "Jeste li se vi pozdravili
sa idrnvim razumom? Cijela satnija eka vani, dok vi sjedite na svojini guzicama i
trpate se demom i konjakom!"
Porta je stavio prst na usta. "Nemojte tako glasno, gospodine." Pokazao je glavom
prema vratima u podu. "Dolje je skrivenu cijela bojna ruskih faista. A to se tie
konjaka", prezirno je Stitnuo bocu, "to je bio lo trik, da se tako izrazim. Puna je
tetra-klorida. Mogli smo se otrovati."
Porunik Ohlsen se namrtio, otiao do podnih vrata i unuo kuko bi ih pomnije

pregledao. Legionar i Stari Un su uli u pros-toriju za njim, obojica pripremajui

Molotovljeve koktele.
"Ondje dolje?" upitao je Ohlsen. "U podrumima?" Okrenuo m< prema Malenom. "U
redu, otvori ih."
"to, ja?" s prezirom je prostenjao Maleni, i uinio korak nat-ing. "Ne, gospodinel
Moda izgledam priprosto, ali nisam toliko glup! Tko otvori ta vrata dobit e
gomilu petardi u lice!"
"Ah, za ime boje!" otresito je rekao Legionar. Pridruio se (Jhlsenu, sagnuo i
uhvatio alku kojom se otvaralo vrata. "Evo, ide! ( uvajte se, vi kopilad!"
Prije no to je imao priliku povui alku, djevojka se bacila na tijoga, vritei i
sruivi ga na tlo. "Njet, njet] Maleno dijete unutra!"
Legionar ju je nestrpljivo odgurnuo. Porta ju je zgrabio i udgurnuo na suprotnu
stranu prostorije. "Odmakni se", rekao je Legionaru. "Pa nee valjda ubiti dijete?
Mislio sam kako su prokleti abari gospoda, a ne djecoubojice!"
"Jesi li dovrio?" upitao je Legionar hladno.
"Ne, nisam", rekao je Porta. "Nisam niti priblino gotov. Ja..."

Porunik Ohlsen se uspravio, blijed od ljutnje. "Zaepite vas dvojica, nemamo cijeli
dan da se motamo ovuda dok vi sjedite i raspravljate o etici! Ili oni ili mi, a moj je
posao osigurati da to ne budemo mi!"
Maleni, koji je sjedio na rubu stola i mahao nogama, poeo se zamiljeno eati
svojom elinom icom po bedru. "Gospodine", rekao je pun nade, "moram vam
prijaviti da sam zadavio rusku maku ba prije no to ste doli. Mogao sam zadaviti
i ostale bez problema, da su samo doli ovamo i dopustili mi..."
"Ne, zanimaju me make, ruske, niti neke druge!" Ohlsen se okrenuo i pokazao
glavom prema ostatku desetine. "Pokrijte taj izlaz lakim strojnicama. Prvi ovjek
koji izie s bilo kakvim komadom vatrenog oruja dobit e ono to ga ide. A ako
bilo to pokuaju, nai e se na putu prema paklu i natrag." Brzim, odlunim
pokretom otvorio je vrata i povikao dolje u podrum: "U redu, sada moete izii.
Jedan po jedan, s rukama iznad glave. Dajem vam pet minuta, a nakon toga moete
oekivati neprilike..."

Stajali smo uokolo i ekali. Prva se pojavila malena stara baba, a takne su joj ruke
drhtale iznad glave. Nakon nje izilo je jo pet ena. Jedna je u naruju nosila bebu.
Stanka, a potom su stigli mukarci. Bilo ih je nekoliko, veinom mladih. Heide i
Barcelona pretraili su svakoga od njih, a Maleni je zahtijevao da se njemu dopusti
da pretrai ene, to je izazvalo novi napadaj bijesa porunika Ohlsena, ija narav
nikada nije bila blaga dok je Maleni bio u blizini. I
"Samo poloi i jedan prst na bilo koju od njih i ubit u te, velika lijenino, tako mi
boga, uinit u to. Ima li ih dolje jo?"
Rusi su svi ponosno odmahnuli glavama. Zurili smo u njih,]
ne ba posve sigurni trebamo li im vjerovati. Porta je bocnucl
Malenog u rebra. "Zato ne pokua zadaviti nekoga od njih? Na
taj nain emo barem doznati istinu." !
Maleni ga je, naravno, rado posluao. Zakoraio je prend
najbliem Rusu i vjeto mu omotao icu oko vrata. Na trenutak jJ
stisnuo icu, a potom je otpustio. Porta se nasmijeio. i
"U redu, tovari. Sada zna to ti slijedi ako nam slae, za
ne? Ima li jo koga ondje dolje ili nema?"
ovjek je odmahnuo glavom, iskolaenih oiju, a Adamova I Inu sts jabuica
mahnito pomicala gore-dolje.
"Pusti ga!" povikao je porunik Ohlsen. "Koliko puta moram
fioiioviti vama dvojici da neu podnositi ovakve stvari? Mi bismo
lii'huli biti vojnici, za ime boje, a ne gestapovski gangsteri!"
ll'niinvno se okrenuo zarobljenicima. "U redu, sada nam recite istiIfiii Ima li, ili nema, jo koga u podrumu?"
Red glava u tiini je odgovorio negativno. "U redu. Kalb, ubaci nekoliko Molotova
dolje!" Legionar je slegnuo ramenima i pripremio se to i uiniti. ! in|;n trenutka,

jedna od ena glasno je povikala. "Njet, njetl" Legionar je upitno podigao obrvu,
okrenuvi se prema njoj. je, eno? Ima neto protiv toga da dignemo u zrak
prazni i nm?"
Porunik Ohlsen ponovno se sagnuo prema vratima. "Dobro, n mio da si tamo zato lijepo izidi u jednom komadu prije no to |li i,i/ncsemo na komadie."
Dvojica mladia popela su se polako stepenicama. Legionar |t |c pogledao i kimnuo.
"Samo tri sekunde", rekao je tmurno. Toliko je nedostajalo."
I Icide i Barcelona pretraili su dvojicu mladia traei oru-I, u porunik Ohlsen
strogo je promatrao Ruse. "Nadam se da su nudit doista svi."
I ,egionar i ja sili smo u podrum. uali smo nekoliko trenuIttkii iza nekakvih bavi, i budui da nismo nita uli, krenuli smo
I ' I o naprijed. Temeljito smo istraili podrum. Bio je prostran,
i an ispod cijele kue, i u njemu je bilo barem desetak mjesta
jima se ovjek mogao skriti, ali nismo vie nikoga pronali.
i smo se spremali vratiti se natrag, iznenadni zvuk natjerao nas
se okrenemo, a prsti su nam se nervozno trznuli na okidaima.
Bio je to Maleni, sa osmijehom preko cijelog svog bedastoga
Samo sam doao vidjeti ima li jo enskih ovdje dolje", ob-> je nakon to je
Legionaru i meni ponestalo psovki. "Mislio nm pomoi u potrazi za njima." Ne
trebamo mi tvoju jebenu pomo", prosiktao je Legionar.
A u svakom sluaju, propustio si svoju priliku, podrum je prazan."
i

Gurnuvi Malenog ispred sebe na stepenice, pridruili smo se ostalima. Porta je
pronaao novi sanduk boca, i oprezno je kuao sadraj svake od njih. "Votka?"
zapitkivao je Ruse. "Nix votka?" Zurili su u njega, tihi i ozbiljni.

"Jeste li sve pretraili?" upitao je porunik. "U redu, idemo." Iziao je van sa
ostatkom desetine, ostavivi nas iza s Rusima. Primijetio sam kako Heide skupljenih
oiju zuri u dvojicu mladia koji su se posljednji pojavili iz podruma. Barcelona i
Porta su takoer bili opinjeni njima. "to je?" upitao sam.
"Ova dvojica -" Barcelona je pogledao prema njima. "Nisu ba djeca. To su
profesionalci, a ako nisu, pojest u vlastiti eir." I ja sam ih pogledao. "Dezerteri?"
upitao sam. "Dezerteri malo sutra!" Barcelona je s prezirom pljunuo na pod. "Znam
ja takve poput njih. Ve sam ih mnogo do sada vidio. Na samo dva se mjesta moe
pronai takore poput ovih: u NKVD ili u SS-u. A iz te dvije skupine nitko ne
dezertira." "I to onda oni rade ovdje?" "To je ono to bih i ja volio znati."
Maleni se pojavio sa svojom elinom icom. "Da ih dokrajim?" upitao je sa
svojim uobiajenim arom.
Porunik Ohlsen se u tom trenutku vratio natrag. Sumnjiavo je pogledao Malenog.
"Sto se ovdje dogaa?"
Barcelona se okrenuo prema Porti. "Pitaj ih na ruskom", predloio je. "Zna ga
bolje nego ja."
"Feldwebelu Blom!" Porunik je doao do nas. "Tko je ovdje zapovjednik? Vi ili ja?
Amo treba nekoga ispitivati, onda aja to zapovjediti. Do tada biste mogli biti
ljubazni i ostaviti te ljude na
miru."
"Da, gospodine", protisnuo je Barcelona kroz zube.
Porta je s gaenjem slegnuo ramenima, uzeo svoju puku i I iziao za nama iz
prostorije. Na vratima se okrenuo kako bi pri-' jetei pogledao dvojicu momaka.
"Ovoga ste se puta izvukli, prijatelji, ali nemojte nas ponovno izazvati - u svakom
sluaju, nel kada ja budem prisutan, moe?" Zurili su u njega, ne trepuil Porta se
iznenada nasmijao. "Rei u vam neto", rekao je. "Mo-P zete zahvaliti svojoj
sretnoj zvijezdi to je asnik s nama. Misliir
kuko on zapravo ne shvaa o emu se radi u ovome ratu - ali mi shvaamo, vi i ja.
Ponimaite, tovarii?"
Vani smo se postrojili, u kolonu po jedan, iza porunika Ohlsena.
"Kamo je dovraga Maleni nestao?" upitao je Stari Un kada unio krenuli. "I

Legionar? Kamo su dovraga nestali?"

Nitko nije znao. Posljednji put kad smo ih vidjeli, jo su bili u kui. Sa zloslutnim
predosjeajem, Stari Un je podnio izvjee ililsenu, koji je nakon toga dugo i
glasno psovao rjenikom koji nipoto nije pristajao jednom asniku. "Za ime
Isusovo! Zar ne-, miii nikakvu kontrolu nad svojom desetinom, Beier? Uzmi neko| liko ljudi i vratite se potraiti ih. I nemojte da to potraje cijeli dan, ve smo ionako
izgubili dosta vremena. Ne namjeravam vas ekali, pa ete nas morati sustii."
Stari Un poveo nas je natrag do gazdinstva.
"Sigurno su dolje u podrumu, pijani kao klade", rekao je Hei-: ogoreno.
"Ako su otkrili tajnu zalihu rakije, a nisu mi to rekli, vraki mi platiti za to",
zaprijetio je Porta. Upravo prije no to smo M'Ji do kue, bili smo zaustavljeni
tihim upozoravajuim zvi- lukom. Iz sjene se pojavio Legionar.
"Dovraga, kamo ste nestali?" ljutito je rekao Stari Un. "Gdje i' ona druga budala?"
"U lovu", rekao je Legionar uz cerek. "Naa dvojica drugova Hitio prijeko su nas
htjeli iznenaditi, pa ih drimo na oku."
"U lovu?" ponovio je Stari Un razdraljivo. "Prokletstvo, to 'n'i? Ako samo i
poloi svoju ruku na neku od tih ena..."
Odgurnuo je Legionara i krenuo prema kui, ali Legionar ga ! povukao natrag. "Ne
bih iao tamo da sam na tvom mjestu. Za i koliko trenutaka bi moglo postati
prilino vrue."
Tek to je izgovorio te rijei, nekakav je predmet poletio ikom tono prema nama.
Barcelona je reagirao na vrijeme, iivatio ga u padu i bacio natrag.
Zaula se eksplozija, a potom smo ugledali bljesak.
"Amateri", rekao je Barcelona hladno. "Ne znaju niti baciti snu bombu!"
Zauli smo i Malenog. Negdje u blizini, u tami raslinja, odvi-Jula se estoka borba.
ule su se glasne psovke na njemakom i

Iruskom. Zvuk lomljave granica, i udaraca elika o elik. Netko je krkljao i guio

se. A potom tiina. Stajali smo ekajui.

"Ovaj je gotov", rekao je Maleni, nakratko se pojavivi prije no to je ponovno
veselo nestao u tami.
Potom se zauo zvuk koraka u bijegu, pa hitac. "to se dogaa?" bijesno je upitao
Heide. "Najbolje bi bilo da se vratimo i provjerimo - rairite se i pazite kamo
stajete", zapovjedio je Stari Un.
U grmlju smo se spotaknuli o les. Porta je kleknuo kako bi ga pregledao.
"Zadavljen", kratko je rekao.
Bio je to jedan od dvojice mladih Rusa. Pokraj njega je bila vrea bombi. Dovoljno
da izbrie cijelu satniju.
"Bile su namijenjene nama, pretpostavljam - dobro da ste ostali iza nas", sloio se
Stari Un. "Iako", dodao je, "to nikako ne opravdava vae ponaanje. Porunik je
bijesan i ne krivim ga zbog
toga."
Legionar se nadmono nasmijeio. "Porunici! Kao da oni sve znaju! Da sam se u
ivotu oslanjao na porunike, sumnjam da bih sada jo bio ovdje."
"Sve u svemu", rekao sam Barceloni, "izgleda kako si bio u . pravu kada si rekao da
su oni mladci iz NKVD." i
"Naravno da sam bio u pravu", rekao je kratko. "Dugo sam ve u ratu. Nauio sam
neke stvari."
"A kao to je on rekao", dodao je Porta, pokazujui palcem prema Legionaru,
"porunici nemaju ba sve odgovore. Niti priblino."
Stajali smo u tiini neko vrijeme, napreui ui u tami, ali nismo uli nikakvog
zvuka iz smjera u kojem je nestao Maleni. Potom se Stari Un okrenuo prema
Legionaru s pitanjem koje gaje oigledno muilo ve neko vrijeme. "Kako si
saznao to namjeravaju?"
"Tko? Oni NKVD-ovci?" Legionar je slegnuo ramenima. "Djevojka nam je rekla.
Prije no to smo krenuli." Stari Un stisnuo je oi. "Ona ti je rekla?" "Ba kao to
sam i rekao - ona nam je rekla." "Zato? Zbog ega je to napravila? Zato je izdala
vlastite sunarodnjake?"

Legionar je samo hladno podigao obrvu u lice Staroga Una koji je oito imao svoje
sumnje. "Zna, nisam je niti pitao - mogu H'dino pretpostaviti da joj se nisu svidjeli.
Nisu bili ba lijepi."
Porta se cinino nasmijao. "Puno je vjerojatnije da si joj upe-lio pitolj u glavu!"
"Mogue je", sloio se Legionar bez pogovora. "Samo to u ovom sluaju to nije
bilo potrebno. Sama mi je ponudila tu informaciju."
"Zasigurno je luda", rekao sam. "Ako njeni to saznaju, gotovu je."
"To je njezin problem", rekao je Legionar nezainteresirano.
Zauo se zvuk tekih koraka i duboko disanje negdje iza nas, pa smo istoga trenutka
pripremili puke, zurei u tamu i iekujui bog zna to da se baci na nas - krdo
divljih ivotinja ili u najma-nju ruku neprijateljski vod - no bio je to samo Maleni.
"Govnar mi je pobjegao! Ove jebene jele bi mogle skriti tijelu jebenu pukovniju i
nitko ih ne bi mogao pronai. No, oteo Niiin mu pitolj. Poprilino sam siguran da
sam ga pogodio, ali sve-|cilrto mi je klisnuo."
Stari Un uzeo je pitolj od Malenog i zamiljeno ga odvag-11110 u ruci. "Nagan,
ha? Ako po niemu drugom, po tom moemo vidjeti daje iz NKVD."
"Upravo kao to smo i rekli na poetku", rekao je Porta s gaenjem. "Da nas asnici
sluaju samo malo vie, ovaj jebeni rat |c ve mogao biti gotov."
Stari Un je vratio Nagan Malenom, pa smo umorno krenuli kroz no kako bismo se
pridruili ostatku satnije. Barcelona je neprestano priao o djevojci. Oito je bio
zabrinut za nju; u tom trenutku, mislim kako nitko od nas nije bio sklon vjerovati I
egionarevoj prii o tome kako mu je dragovoljno ono rekla. Zvu-Culo je posve
nevjerojatno; ja sam osobno bio poprilino siguran da joj je Maleni zaprijetio
svojom smrtonosnom elinom icom.
"Zato je niste poveli sa sobom?" upitao je Barcelona. "Prokleto dobro znate to e
joj oni gadovi uiniti kada saznaju. Vidjeli .te kako se oni ponaaju prema ljudima."
"To nije na problem", rekao je Stari Un. "Mi smo samo ov-d|i' kako bismo se
borili u ratu, a ne glumili njegovatelje izdajica."

"Ne slaem se", rekao je Barcelona ustro. "Plaeni izdajice su jedno. Ljudi koji su
prisiljeni biti izdajicama su neto posve drugo. Prisloni nekome pitolj na glavu i..."
"Prestanite s tim", rekao je Legionar. "Po posljednji put vam govorim, nitko je nije
prisilio da progovori. Sama je to odabrala. Svojom slobodnom voljom. Ono
zavijajue derite koje su imali ondje - njeno je. A znate tko mu je otac? Satnik iz
prokletog SS-a! Takva je ona kurva!"
"Vjerojatno ju je silovao", rekao je Barcelona. "Nije me uope briga to joj je
uinio", rekao je Legionar hladno. "Sve to znam jest da je ona, prema svojim
vlastitim rijeima, imala pune ruke posla otkucavajui svoje vlastite ljude lijevo,
desno i po prokletoj sredini kad god joj se za to ukazala prilika. Sama nam je to
rekla. ini se kako ona misli kako joj je to nekakva ivotna misija. A u mojoj
knjiici, to je izdaja, a bilo koji izdajica se moe nositi k vragu to se mene tie, na
ijoj god strani bio."
"Bila", rekao je Barcelona.
"Bila, bio, ili jebeno bilo", rekao je Legionar. "Sve je to meni isto."
"Vjerojatno misli kako je zaljubljena u toga gada." "Kriste svemogui, prije dvije
sekunde si rekao da ju je silovao!"
"Svejedno, drolja je", rekao je Maleni kao zakljuak, "i nije me briga to e se
dogoditi s njom. Ocinkala je i vlastitu majku, tako nam je rekla. Otpremila ju je u
Sibir, samo zato stoje ukrala svinjski but. Ubio bih je na licu mjesta, ali imali smo
mnogo vanije stvari o kojima smo morali voditi rauna."
Sada je bilo oigledno da je djevojka ipak dragovoljno dala onu informaciju.
Maleni bi bio posljednji koji bi skrivao najnoviji uspjeh postignut njegovom
elinom icom, a Legionar ne bi imao nikakva razloga skrivati da je istina bila
izvuena iz nje silom. Nikada nije bio tat, ali mogao je biti nemilosrdan kada je to
bilo potrebno, to nikada ne bi tajio. Tako sam i ja sada bio sklon povjerovati
njegovoj prii, i ne brinuti se o tome to se dogodilo djevojci. Barcelona je nastavio
naklapati o tome, mislim jednostavno iz inata.
"Ona nema nikakvih izgleda", rekao je. "Sredit e je za trenutak. Jeste li ikada vidjeli
to rade izdajicama u ovom dijelu svijeta? Oni su samo napola civilizirani, ti ljudi
ovdje. Oni..." "Potedi nas detalja", rekao je Stari Un. "Moe?" Stege se iznenada
nasmijao; gorko i zamiljeno. "Neprijatelj cijeni izdaju, ali prezire izdajice.'
Schiller je izgleda bio posve u pravu."

"Schiller?" rekao je Porta tupo. "Kakve on veze ima s ovime? On je mrtav, zar ne?"
"Odavno", rekao je Stege. "Umro je jo prije no to si se ti rodio..."
"Trebali ste vidjeti kako mu je jezik iziao iz usta", rekao je Maleni hvalisavo.
Okrenuli smo se prema njemu, razmatrajui ovu zapanjujuu primjedbu vezanu za
Schillera. Nije to bila, naravno; Maleni je samo ponovno proivljavao svoj
najnoviji trenutak slave sa elinom icom, kada je zadavio ovjeka iz NKVD -a.
"Ruke mi je stavio oko vrata, ali bio sam previe snaan za njega. Nije rekao niti
rijei. Samo je krkljao i proizvodio udne /vukove. To uvijek rade kada jako
stisnete. Oni..."
"Isuse Kriste!" rekao je Heide. "To je jedino za to ivi -seks i davljenje!"
"Svakome ono to voli", rekao je Maleni pompozno. "Ovdje smo kako bismo
ubijali, a ja to inim na nain koji mi se najvie svia. Priznajte", rekao je tonom
strunjaka koji je sprijeio bilo kakve pokuaje protivljenja, "svatko ima svoj
omiljeni nain da to uini."
Bila je to istina, pretpostavljam. Svatko od nas imao je svoju omiljenu metodu.
Legionar je bio odan nou, dok je Porta bio slrunjak s pukom. Heide se volio
poigravati bacaima plamena, dok su mene smatrali majstorom za rune bombe.
Maleni je jednostavno volio daviti ljude...

Vrane su se usprotivile kada smo naili i prekinuli ih u gozbi. Smjestile su se u

jednom velikom crnom oblaku na leevima, i kada je Porta zapucao izmeu njih
razdraeno su uzletjele, u kratkom trenutku panike kruei iznad naih glava, a
potom odletjele do oblinjih stabala, odakle su nam uputile glasan graktavi protest.
Samo je jedna zaostala, zaplela se u neiju utrobu i nije se mogla osloboditi. Heide
ju je ubio. Odvukli smo tijela unutra i stavili ih na hrpe. Porunik Ohlsen doao je
pogledati kako smo obavili posao i poeo nas psovati. Ustrajao je na tome da ih
posloimo vani, u uredne redove, jedno pokraj drugoga.
"Neki ljudi", rekao je Heide Barceloni, "su malo previe sitniavi u pogledu nekih
stvari."
Gunajui, posloili smo tijela kako je porunik htio. to se tie asnika koji su bili
ubijeni u krevetima, izvaljeni na leima u svilenim pidamama i prerezanih vratova,
ostavili smo ih da trunu ondje gdje su se i nalazili. Tamne krvave mrlje uprljale su
pod, a muhe su se ve skupile u rojevima. U jednoj je sobi jo uvijek bio ukljuen
radio. Tugaljivi glas je pjevao "Liebling, sollen wir trau-rig oder gliicklich seinl"
("Dragi, hoemo li biti tuni ili sretni?")
Razlili smo benzin po cijeloj vojarni i povukli se. Kada smo se nali vani na sigurnoj
udaljenosti, Barcelona i ja bacili smo est runih bombi kroz prozore.
S druge strane brda, zauo se pijani pjev veselih ruskih jedinica:
Jesli zavtra vojna, jesli zavtra pohod, Jesli zavtra sila nagryanet, Kak odin elovjek
vjes sovjetsky narod Liubimuju rodinu vstanet.
(Ako sutra pone rat, ako sutra krene pohod, Ako e sutra sila nagrnuti, Ko jedan e
ovjek cijeli sovjetski narod Voljenu domovinu braniti.)
Stari Un pogledao je u njihovom smjeru, preko brda u maglovite daljine, a potom
natrag prema goruoj vojarni i njezinim ubijenim ljudima.
"Pa, eto ga", rekao je. "To je njihov rat, kojemu se toliko vesele."

2. SPECIJALNA MISIJA

Sustigli smo ostatak satnije u borovoj umici. Porunik Ohl-sen sve u svemu nije
bio ba oduevljen naim dugim izbivanjem, i prolo je neko vrijeme prije no to se
ponovno mogao izraavati |c/ikom koji nije izazivao nalete crvenila u nae obraze.
Tijekom sljedeih nekoliko dana imali smo nekoliko okraja sa skupinama ruskih
pljakaa, i pri tom smo izgubili dvanaestoricu ljudi. Sada smo ve postali
poprilino struni u gerilskom ratovanju.
Sa sobom smo imali estoricu zarobljenika, porunika i petoricu pjeaka. Porunik
je teno govorio njemaki, i marirao je s porunikom Ohlsenom na elu satnije,
privremeno zaboravivi na sve nesuglasice.
Kako bismo nadoknadili to to smo morali sa sobom vui i /nrobljenike, natjerali
smo dvojicu pjeaka da nose kotao u kojem |c bio na fermentirani alkohol.
Bilo je rano ujutro - za promjenu, sijalo je sunce - kada smo ugledali alpsku kuicu,
planinsku kolibu s balkonom koji se pro-lezao oko cijele kuice i dvojicom
njemakih pjeaka koji su stra-/urili na ulazu. Dok smo joj se pribliavali, izila su
dvojica asnika i stajala ekajui nas. Jedan od njih, stariji, bio je pukovnik i imao
je smijeni monokl koji je neprestano bljeskao na suncu. Po-iligao je ruku na
pokroviteljski pozdrav poruniku Ohlsenu, a dok smo se mi pribliavali, promatrao
nas je s visine.
"Dakle, napokon ste stigli - ve vas neko vrijeme oekujem. Ne traim pojaanja
ako mi doista ne trebaju - a kada mi trebaju, oekujem da stignu odmah." Njegov je
monokl zurio niz nau vistu, prezirno se presijavajui. "Hm, vai ljudi izgledaju kao
vrlo iskusna skupina - nadam se kako se moje povjerenje nee pokazali lanom
nadom." Skinuo je monokl, dahnuo na njega, uglancao ).., namjestio natrag na
oko i obratio nam se preko Ohlsenovog liimena. "Samo da se zna, hou da vam od
poetka bude jasno kako u ovom kraju vrlo inzistiramo na disciplini. Ne znam na
to sic se vi momci naviknuli ranije, ali sada kada ste ovdje moete poeti savijati
svoje miie. Hm!" Kimnuo je glavom, oigledno

39zadovoljan to nam je dao neto na znanje, pa se okrenuo natrag prema Ohlsenu.

"Dopustite mi da se predstavim: Pukovnik von Vergil. Ovdje ja zapovijedam."
Porunik Ohlsen mu je salutirao. "Poslao sam po pojaanja prije nekoliko dana.
Oekivao sam da ete stii puno ranije. Meutim, sada kad ste stigli, ve u vas ja
nekako iskoristiti. Ondje, na onu stranu, na rubu ume. Brdo 738. Neprijatelj je
ondje vrlo uposlen posljednjih nekoliko dana. Lijevo krilo moje bojne pronai ete
u blizini. Pobrinite se da uspostavite dobre linije za komunikaciju."
"Gospodine.", Porunik Ohlsen ponovno je salutirao, s dva
prsta naslonjena na ljem.
Pukovnik je otvorio oko i ispustio monokl. "Zar to nazivate
propisnim pozdravom, porunice?"
Ohlsen je stao u stav pozor. Lupio je petama i elegantno podigao jednu ruku.
Pukovnik je kimnuo i progundao neto to je trebalo zvuati kao odobravanje.
"Tako je ve bolje. Ovdje ne toleriramo povrnost, znate. Ovo je pruska pjeaka
bojna. Znamo to je to, i odravamo najvie standarde. Sve dok ste pod mojim
zapovjednitvom, i od vas u oekivati isto." Prekriio je ruke na leima i nagnuo
se naprijed, mrtei se. "Kakvo ste ovo strano smee doveli sa
sobom?"
"Ruske zarobljenike, gospodine. Jednog porunika i pet vojnika."
"Objesite ih. Ovakvo smee ne drimo ovdje."
Nastao je trenutak tiine. Vidio sam kako porunik Ohlsen ima problema s
gutanjem.
"Jeste li rekli - objesite ih, gospodine?"
"Naravno da sam rekao da ih objesite! Sto je s vama, ovjee? Jeste li malo spori
ili...?"
Pukovnik se okrenuo na peti i odetao natrag u kuu. Porunik Ohlsen slijedio ga je
pogledom, tmurnog izraza lica. Svi smo znali pukovnikov tip: manijak sa eljeznim
kriem, bez ikakvih misli u glavi osim onih o osobnoj slavi i poastima.

Ruski porunik upitno je pogledao Ohlsena. "I to e sada biti?" promrmljao je.
"Hoemo li biti objeeni?"
"Ne ako ja tu mogu neto uiniti!" ljutito je rekao Ohlsen. "Radije bih stajao i
gledao kako ta budala visi!"
Prozor na prvom katu naglo je otvorio jedan doasnik, i upravo je spomenuta
budala provirila van.
"Jo samo jedno, porunice; jedna rije upozorenja prije no to zauzmete svoje
poloaje: kada ja neto naredim, oekujem da se to smjesta izvri. Vjerujem da sam
bio jasan!"
"Kukin sin", promrmljao je Porta. "Samo nam je to jo trebalo. Prokleti pruski
luak..."
Porunik Ohlsen ljutito se okrenuo prema njemu. "Molim te lijepo. Nema potrebe
jo vie pogoravati ovu situaciju."
Pukovnikov pobonik, mladi porunik ruiasta lica, pojavio se na vratima s
naredbom od pukovnika da smjesta zauzmemo dodijeljen nam poloaj - i da to
uinimo strogo se pridravajui pravilnika. togod to znailo. Nakon toliko godina
borbi na bojitu, sami smo napisali svoj pravilnik.
Stigli smo do brda 738 i poeli se ukopavati. Zemlja je bila tvrda, ali susretali smo
se ve i s tvrdom, a i to je bilo bolje od neprestanog pjeaenja preko neprijateljem
krcatog teritorija. Maleni i Porta radili su pjevajui. Doimali su se pretjerano
veselima.
"Sigurno su se bacili na onu prokletu rakiju", rekao je Heide sumnjiavo.
Porunici Ohlsen i Spat su sjedili u zemunici s ruskim asnikom, razgovarajui
uurbanim, tihim glasovima. Barcelona se nasmijao. "Kladim se da govore Rusu
vremena polaska lokalnih vlakova!"
"Pa to?" upitao je Stege ljutito. "Ohlsen nije jedan od onih koji e vjeati
zarobljenike samo zato to im tako naredi jedan pruski patoloki sluaj. On e se
pobrinuti da se sretno izvuku."
"Isuse Kriste!" rekao je Heide s nevjericom. "Pa nee valjda pustiti tu gamad?"
"A to mu drugo preostaje?" rekao je Barcelona. "Ako se sutra u ovo vrijeme jo

budu nalazili ovdje, stari luak e ih sam objesiti - a porunik e skupa s njima."
"Tako mu i treba", izjavio je Heide uobraeno. "Trebao bi izvravati zapovijedi
nadreenog asnika. Zbog toga je ovdje. U svakom sluaju, ne slaem se s tom
glupou uzimanja zarobljenika. Kakav je smisao toga, osim ako ne trebamo neto
od njih? A kada to i dobijemo, treba jednostavno ubiti te gadove. Zarobljenici
41su samo gnjavaa. Moda si primijetio", dodao je samodopadno, "da ja nikada ne
uzimam zarobljenike."
"Zvui posve dobro sada dok sjedi ovdje u svom rovu", sloio se Barcelona, "ali
moe se kladiti da bi pjevao drugaiju pjesmu da si u ruskim rukama."
"Da mi se to ikada dogodi," rekao je Heide dostojanstveno, "podnio bih sve to mi
se dogodi. A kada bi me zadrali kao zarobljenika, umjesto da me ubiju, mislio bih
o njima da su budale. No, upamti jednu stvar, ja nikada ne namjeravam pasti Rusima
u ruke."
"Pun si pria"', rugao mu se Barcelona.
"Sluaj", Heide se ljutito okrenuo prema njemu. "Koliko sam dugo ja u jebenoj
vojsci? Devet godina! I za sve to vrijeme, niti jednom nisam bio uhvaen - a znate
zato? Zato to sam prokleto dobar vojnik, bolji no to bi vi ostali mogli postati za
milijun godina!" Izazivaki se okrenuo prema njima. "Ja se ponaam prema
propisima, u redu? Imam zapeglani av na hlaama, ba kako to pie u knjizi, u
redu? Imam propisani vor na kravati, imam raz-djeljak u kosi -" Tako mi bog
pomogao, ak je skinuo ljem kako bi nam ga pokazao! "U vezi mene ili moje
uniforme nema niti jedne stvari koja nije u skladu s propisima. Hajde, smijte se, ali
ako ne ponete dobro, neete nikada postati dobrim vojnikom. A kada sam odluio
prijaviti se u vojsku, odluio sam uiniti to kako valja. I jesam, od samoga poetka.
I nije me briga za to se navodno borimo, radim samo ono to mi se kae - ubio bih
i svoju jebenu baku kada bi mi to netko zapovjedio. Ja sam vojnik jer volim biti
vojnikom, a elim biti dobar u onome to volim raditi."
Na trenutak je nastala tiina.
"Doista ne vidim kakve sve ovo ima veze s uzimanjem zarobljenika", komentirao je
Stege.
"Isuse, koliko glup moe biti?" s gaenjem je upitao Heide. "I ti si mi neki student!
Sluaj," nagnuo se prema naprijed, "nikada nisam iao u srednju kolu. Nita
slinoga, zna? Ali, vjeruj mi, znam to radim i znam kamo idem. A sigurno je to da

nikada ne treba uzimati zarobljenike. to misli, kako sam uspio preivjeti ovako
dugo? Zato sam postao doasnikom nakon samo pet mjeseci, dok si ti jo uvijek
samo obian vojnik nakon etiri godine?
Zato se dogaa to da gotovo nitko od studenata ne postane asnikom - dok u ja
postati asnikom u rekordnom roku, im rat zavri i budem mogao zapoeti svoju
obuku? Zato..."
"Joj, ne znam", rekao je Stege, kojemu je ve postalo dosadno. "Mogu ti rei da si
posve u pravu."
"Naravno da jesam! Ne treba mi neko dijete poput tebe da mi kae kako sam u
pravu." Heide je sjeo, zadovoljan. "Neu dopustili onim ruskim gadovima da se
odavde izvuku ivi, to je sigurno." Stege je ponovno pokazao glavom. "Samo ih
dotakni, i smjesta idem poruniku Ohlsenu!"
"Usudi se! Samo se usudi, i vidi to e ti se dogoditi!" izazivao ga je Heide. "On si
ne moe priutiti da stavi i jedan prst na mene!"
Stege ga je promatrao s prezirom. "Jedino to imam za rei jest hvala bogu to7a
nisam uzoran vojnik." "Daj, nosi se!" Heide se okrenuo od njega. Upravo smo
zavrili s kopanjem kada je prva granata pala pokraj nas. uli smo poznati fijuui
zvuk dok je padala prema tlu negdje u naoj blizini, a potom krike ovjeka u
agoniji, nakon ega je jedan od novaka iskoio iz svoje rupe i pao potrbuke na tlo.
"Pogoen sam!" povikao je na sav glas. Dvojica njegovih kolega izila su za njim.
Uzeli su ga izmeu sebe i otrali s njim iza linija, dalje od opasnosti. Barcelona je
napravio grimasu dok ih je promatrao.
"Ne brini, stari, odnijet e te oni odavde koliko god ih noge nosile - tisuama
kilometara daleko, do najudaljenije bolnice koju budu mogli pronai..."
"Poetnika srea", promrmljao je Heide kiselo. "Nemaju pojma to bi uinili sa
strojnicom, ali samo im daj ranjenika da ga odnesu i nestanu u vidu magle. Nije im
dugo trebalo da to naue, Ktirne?"
Na dnu zemunice postavili smo svoj kotao, vrsto osiguravi poklopac hrpom
kamenja kako nita osim izravnog pogotka ne bi moglo otetiti nau dragocjenu
tekuinu.
Sada je ve gotovo bila no. Mjesec je bio skriven sagom oblaka, a nebo je bilo
barunasto i tamnocrno.

"Boe, tako je tiho", promrmljao je Stari Un. "Da nisam ve

43tako dugo u igri, gotovo bih pao u iskuenje da se proetam do vrha i vidim to
se dogaa."
Zauli smo kako je u daljini zalajao pas. "Gdje su dovraga ti Rusi?" upitao je
Barcelona. Stari Un pokazao je prema borovim stablima, koja su stajala ukoena i
ravna poput straara. "Tamo, u svojim rovovima - pitaju se zato je tako tiho i to
mi to dovraga namjeravamo."
"Pa, ja bih volio da se pojave i bore", progundao je Heide. "ovjeka nita ne moe
tako izludjeti kao tiina."
Smijeh od kojega se ledila krv u ilama iznenada se zauo kroz no, ali bio je to
samo Porta, koji je varao s Malenim na kartama nekoliko metara dalje. Negdje na
drugoj strani zastektala je strojnica. Jedan od naih odgovorio je s nekoliko
melankolinih salvi. Dok smo promatrali, iza borovih stabala more plamena
pojurilo je naprijed, poskakujui prema nebu val za valom, a svakom je prethodila
buna eksplozija. inilo se kao da i same planine podrhtavaju.
"Raketne baterije", primijetio je Stari Un. "Sve dok se ne priblie..."
Ponovno smo zauli tektanje strojnice poput lavea psa uvara. U tami noi, negdje
prema sjeveru, niz svjetleih raketa rasparao je nebo.
Usred svega toga, stigao je pukovnikov kurir. Trao je punom brzinom, crven u
licu i viui poput luaka: "Poruka za petu satniju! Poruka za petu satniju!"
Porunik Ohlsen bijesno mu je priao. "Tie malo, ti luae! Cijelo bojite e nestati
u moru plamena ako ti ovako nastavi!"
"Da, gospodine. Oprostite, gospodine. Ali ovo je vrlo vana poruka, gospodine.
Pukovnik vas eli smjesta vidjeti kako biste mu podnijeli izvjee i kako bi vam
izdao nova nareenja." "Za ime boje...!"
Porunik se okrenuo u stranu, neto mrmljajui. Kurir je neko vrijeme zbunjeno
stajao. Imao je glatko, izribano lice, uniformu bez mrlja i odisao je zanimljivom
nevinou. Porta ga je nekoliko puta pomno promotrio. "Odakle je ta tvoja
opravica?"
"Iz Breslaua", ponosno je odgovorio. "etrdeset i deveta pjeaka." I ruiasto je
lice pogledalo upitno prema Porti u njegovoj rupi.

Porta se nasmijao jednim od svojih sotonskih smijeaka. "Ti si jo jedan od onih

koji eznu za odlikovanjima, ha? No, idi i zaradi svoj eljezni kri, samo naprijed,
pronai e ga ve negdje u hrpi govana!"
Zapanjen - nije niti udno to je bio, ne znajui Portu - kurir | ic okrenuo i otrao
natrag pukovniku.
Planine su ponovno zadrhtale, kao da ih je potresla nekakva duboka unutranja
agonija. Nizovi plavih i crvenih hitaca proparali su nebo. inilo se kako je krajolik
kilometrima uokolo okupan morem vjene vatre, pa smo zatitili oi pred
odbljeskom i pognuli ic dublje u svojim rupama. Na trenutak su Rusi podnosili
teret, ali Hiti nama nije ba bilo bajno.
"Isuse Kriste!" stenjao je Heide, drhtavom nadlanicom obri-jiuvi elo. "Ne znam
to te Do baterije3 ine Rusima, ali mene Iposve sigurno na smrt plae. Pola
vremena mi se ini kako ti glu-Ipiini ne znaju u kojem smjeru okrenuti te ugave
stvari..." "Pazi!" povikao je Steiner. "Rusi se pridruuju!" Gotovo i prije no to je
dovrio reenicu, tlo se poelo povi-|jli i tresti kada su se teki ruski topovi
pridruili bombardiranju. [Skupili smo se u svojim rupama, poput pasa ostavljenih
na zim-tkiij noi, rukama titei ljemove. Kroz poluotvorene oi ugledao Kum
kako se vatreni zid uzdie iza nas kada su se prizemljile 120 milimetarske granate s
ruskih linija i toplotni udar zraka proao Breko mene.
A tada je iznenada - tako iznenada da sam osjetio ok - na-Itipilo zatije. Barana
vatra je prestala i nije se moglo uti niti Ivuka.
Oni od nas koji su sve to ve i ranije prolazili ostali su zgu-u svojim rupama, ali
nekoliko je novajlija neoprezno podiglo kako bi vidjeli to se dogaa. Porunik
Spat povikao je iz rupe: "Glave dolje, vi proklete budale!" /,a neke od njih bilo je
prekasno, jer im je nastupila tiina, se niz eksplozija osuo po nama. Uznemirujue
blizu u odnosi ni prethodnu salvu - tono pred ulaznim vratima.
'Trea srea", uo sam Barcelonu kako mrmlja. "Sljedei put ft i"no naciljati."
1 Skraeni izraz za Dora baterije - raketne baterije s dvanaest topova (nap. prev.)
45Osjeao sam kako je najvjerojatnije u pravu. Nisu nas mogli vjeno promaivati.
Srea se morala i njima nasmijeiti.
"Imaju snajper negdje u onim borovima", rekao je Steiner.
Tijekom drugog zatija, izloio se opasnosti izvirivi nekoliko centimetara iz svoje

rupe i povikavi Porti: "Hej, Porta! Skini tog gada, pa emo moda imati malo
mira!"
"Pokuat u", rekao je Porta. "Sve za tiinu - kada bih samo mogao ugledati tog
kretena."
Ispuzao je iz svoje rupe i pomaknuo se naprijed, ispruivi se po tlu svom duinom
i pretraujui borovu umicu infracrvenim nianom svoje puke.
"Mogao bih i ja pokuati", rekao je Maleni, izvukavi svoj komad eline ice iz
depa i krenuvi iz svoje rupe. "Mogao bih ga dohvatiti, kladim se. Samo da mu ovo
omotam oko vrata i mi emo..."
"Vrati se natrag!" prosiktao je porunik Spat.
Tono na vrijeme. Kako se Maleni vratio natrag u svoju rupu, bila je ispaljena nova
salva. Spustila se izmeu naih rovova, a od nekud su se zauli uobiajeni vrisci i
jauci stravino ozlijeenih ljudi.
"To je to", rekao je Barcelona. "Neki jadnici su otegli papke - moda e nas sada
ostaviti na miru."
"Naravno, sve dok mi ponovno ne zaponemo s onim smrdljivim Dol" rekao je
Heide ogoreno.
Legionar se izmigoljio kako bi se pridruio Porti. Svojim izotrenim vidom uoio
je pokret izmeu borovih stabala, pa je ispruio ruku i bocnuo Portu u rebra. "Eno
ga - upravo se sputa -vidi li ga? Desno od onog prokleto velikog stabla ondje.
Dobro gledaj, ili e ga promaiti!"
Porta je oslonio puku o rame i oajniki zurio kroz nian. "Gdje, zaboga? Ne
vidim ga..."
"Gledaj, vidi ono veliko stablo? Koje viri iznad svih ostalih stabala? Tri prsta
desno..."
"Imam ga!" Porta je pobjedonosno podigao palac. "Da, sada dobro vidim toga gada
- upravo se sputa - nita ne sumnja - jadnik ima Staljinovo odlikovanje na grudima!
Moe li to vjerovati? Prokleto Staljinovo odlikovanje..."
"Proklet bio, prestani brbljati i baci se na posao!" prosiktao H' Legionar kroz zube.

"U redu, u redu, nemoj paniariti", rekao je Porta smireno. "Imam jo posve
dovoljno vremena. Samo jo jedan korak..."
Dok je to govorio, prstom je obuhvatio okida. Zauo se sumo jedan kratak, glasan
hitac, i snajperist se sruio dolje u umu bez pola glave. Legionar je kimnuo
glavom. "Dobro. Daj mi svoju knjiicu da pri biljeimo."
Porta mu je pruio jednu od malenih utih biljenica koje su nosili svi snajperisti u
vojsci u svrhu biljeenja svojih uspjeha. I egionar je pribiljeio Portin najnoviji
uspjeh i prelistao prethodne stranice. "Nije loe", komentirao je.
"Ja sam ih sredio jednako toliko svojom icom", rekao je Maleni zavidno. "A za to
je potrebno mnogo vie hrabrosti, samo da vam kaem. Nije to samo sjedenje i
piljenje jednim okom kroz nian - mora biti ondje na licu mjesta, u neposrednoj
blizini -" Agresivno je kimnuo prema Legionaru, a potom se, iznenada zabavljen
nekom milju, ponovno okrenuo prema Porti. "Hej, a to je s njegovim zubima?"
"Nisam ih vidio", rekao je Porta sa aljenjem. "Gad se uope
nije nasmijeio. Zato ne bismo otili i pogledali ga? Pola-pola?"
Malenoga nije trebalo dva puta pozivati. Otpuzali su do
borove umice, riskirajui svoje ivote zbog nekoliko zlatnih
plombi.
Porunik Ohlsen je takoer iskoristio prigodu kako bi protegnuo noge.
"Preuzmi na trenutak, hoe li?" rekao je Spatu. "Idem vidjeti to eli ona baba od
pukovnika. Brzo u se vratiti."
Trkom je otiao iz rova, prema razmjernoj sigurnosti poumljenog podruja u
kojem je pukovnik imao svoj stoer. Neka je strojnica poela ispaljivati neprekidni
niz svjetleih projektila, ali topnik oigledno nije bio previe struan, pa su hici bili
prekratki, i bezopasno su prizemljivali neto dalje.
To je bilo sve za taj put. Ostatak nam nije bio namijenjen jo neko vrijeme - dugo
nakon povratka porunika Ohlsena.
Kada je on daui stigao do kuice, pukovnik nije htio da ga se ometa, ali na
posljetku je pristao posluati Ohlsenovo izvjee,

47
koje je sam hitno zatraio neto ranije. Sedmorica asnika koji su bili s njim, sluali
su s jednakim nedostatkom interesa.
Sjedili su oko stola koji je bio prekriven debelom tkaninom i na kojem se nalazila
bogata zaliha hrane i vina. Ohlsen je, mislei kako se nalazi u nekakvoj zemlji
udesa upijao sve pojedinosti dok je govorio: vaze od bruenog stakla prepune
cvijea; blistavi kristalni luster; plavi kuhinjski porculan; sluge u bijelim sakoima
koji su s potovanjem stajali pokraj svakoga gosta. Glas mu je na trenutak zadrhtao:
inilo se jedva vjerojatnim da se onaj divljaki pokolj i ova luksuzna veera mogu
odvijati istovremeno, udaljeni samo nekoliko desetaka metara.
Dok je on mucao, pukovnik von Vergil namjestio je svoj monokl i promatrao tog
drskog porunika koji se usudio prekinuti njegov obrok. Prvo je pogledao debeli
sloj blata na njegovim izmama, a potom mu je pogled odlutao prema prljavoj
crnoj uniformi, zguvanoj, razderanoj i skrutnutoj od nekoliko mjeseci nakupljanja
praine na prvim linijama bojita. Husarska oznaka mrtvake glave, poutjela i
hrdava, izrugujui mu se cerila, bez imalo srama ukazujui na to da je prolo
mnogo, mnogo vremena otkako je posljednji put bila ulatena do propisanog sjaja.
Blatnjava crvena vrpca eljeznog kria nije zavravala odlikovanjem, nego
otrcanim uperkom. eljezni kri je bio izgubljen prije nekog vremena, kada je
plamen progutao po-runikov tenk. Lijevi rukav njegova kaputa visio je o nekoliko
niti. Koni poklopac njegove futrole bio je otrgnut. Umjesto asnikog pojasa,
nosio je vojniki. Desna mu je ruka bila crnu
od zgruane krvi.
Pukovnik je ispustio monokl i s gaenjem se okrenuo. Up ravo kao to je uvijek i
zamiljao - ti asnici koji su se nalazili ni bojitu nisu imali nikakva osjeaja za stil,
za in; to nisu bili ljmli koje bi volio privatno poznavati - oito, inae se ne bi niti
nali n;> bojitu. Sam pukovnik je ondje bio zbog krupne pogreke i epii ljavog
posla nekog kretena u Bendelstrasse.
Njegova pukovnija, 49. pjeaka, bila je bogata i aristoknii ska, i sve do sada nije se
nala u akcijama na bojitu osim okupan je Danske i dva dana u Francuskoj prije
potpisivanja primirju ivot je bio lagodan i raskoan.
48
1

A tada je doao onaj fatalni dan kada je nepromiljeni idiot u Bendelstrasse odluio
unaprijediti zapovjednika pukovnije, pukovnika von der Graza, u in brigadira, pa
gaje poslao s pjeakom divizijom na Balkan. To je bio samo poetak. Ogorena
49., tada jo sretno smjetena u Breslau, nije pojmila potpunu tra-ginost situacije.
Neko su vrijeme ivjeli u uvjerenju i nadi da e lukovnikov nasljednik biti izabran
iz njihovih vlastitih redova. Imali su dvojicu bojnika koji su ekali na promaknue u
pukovnike, a onaj uvaeniji od njih dvojice ak je otiao tako daleko da unaprijed
najavio promjene koje namjerava uiniti kada postane ipovjednikom pukovnije.
Njihov je san bio uniten jednog nezaboravnog petka ujutro,
dvadeset minuta do devet - vrijeme i datum koji su bili usjeeni
pamenju svih asnika pukovnije, jer je u dvadeset minuta do
levet stigao njihov novi pukovnik kako bi preuzeo zapovjednitvo.
IPukovnik kojega nitko nije poznavao i kojega nitko nije elio.
"\)ao je izravno iz aktivne slube u Demjansku. U vezi njega nije
iilo niega amaterskog; bio je visok i krupan, vrst i iskren, i nolio je povez preko oka.
Cijelog je tog sudbonosnog petka lunjao vojarnom nezadovoljno namrgoen,
sputena nosa poput psa koji je nanjuio nevolje. Icdan od asnika, koji mu se
pokuao dodvoriti, dosjetio se pametne Ideje da pokae novom pukovniku vinski
podrum pukovnije, koji je iio poznat kilometrima uokolo, i koji je bio krcat
delikatesama koje 1)1 razgalile srce bilo kojem strunjaku za vina. Moda pukovnik
ni-I bio strunjak za vina. Sve u svemu, samo je u ruku uzeo jednu ili dvije
pranjave boce, proitao njihove naljepnice, hladno pogledao r.nika podigavi
obrvu i iziao van bez rijei. To podizanje obrve i <</. nedostatak bilo kakvog
komentara, doista uznemirilo asnika, remena kasnije, spakirao je svoje stvari i
otiao, pretpostavivi se ono to je predosjetio pokazati istinitim. Tek je kasnije
tijekom dana pukovnik prestao etati i sjeo u
u svoga prethodnika, iza velikog radnog stola. Veina asni-; je bila u kasinu, i
hrabro su pokuavali ponaati se kao i no, ali ampanjac je bio pomalo drugaijeg
okusa, a ari koc-i iznenada su nestale. Tmurni su se oblaci gomilali oko njihovih
i, i osjeali su nekakvo zlo u zraku.

49A tada je planulo: pukovnik je pozvao svoje asnike natrag u vojarnu. Veina njih
je, zapravo, bila otila na vikend s dvodnevnim propusnicama koje su vrijedile od
etvrtka uveer do bilo kada u ponedjeljak. Bilo je to moda i izopaivanje stvari,
ali to je ve odavno bilo prihvaeno kao normalan postupak u 49.
Pozvavi onoliko asnika koliko ih je mogao pronai, pukovnik je zatraio da ga
obavijeste o ukupnoj snazi pukovnije. Ovaj se podatak morao obnavljati
svakodnevno izvjeima zapovjednika satnija, ali nekim je previdom - to su asnici
smatrali nemarom Hauptfeldwebela - prolo nekoliko tjedana otkako se netko
posljednji put pozabavio time.
Pobonik je bezvoljno pozvao razliite satnije kako bi ustanovio kakvo je njihovo
stanje. Njegovo zanimanje za rezultate bilo je tek akademsko; imao je ujaka koji je
bio stoerni asnik na visokom poloaju u onom dijelu vojske koji je jo uvijek bio
na tlu Njemake, i to se njega ticalo, novi mu pukovnik nije predstavljao veu
smetnju od zujanja pele. Bunog moda, ali lako zanemarivog.
Sa smijekom na usnama, podnio je izvjee pukovniku. "alim to vas moram
izvijestiti, gospodine, da se tona snaga pukovnije u ovom trenutku ne moe
ustanoviti; svi Hauptfeldwebeli su na dvodnevnom dopustu."
Pukovnik je zamiljeno proao prstom ispod ruba svog crnog poveza na oku. "Gdje
je asnik iz topnitva?" upitao je.
Najmlai porunik u pukovniji priao mu je trkom. Bez daha je salutirao. "Porunik
Hanns, barun von Krupp, topniki asnik,
gospodine."
Pukovnik ga je promatrao nekoliko trenutaka, a potom je polako kimnuo; kimnuo
je tuno i s prezirom.
"Dakle, i toga ima ovdje, zar ne?" progundao je. "Dobro, barune von Krupp, moda
bi vam se dalo provjeriti imamo li barem postavljenog straara - ili su i svi straari
takoer na dopustu?"
Porunik Hanns ponovno mu je salutirao i krenuo, ali dok je otvarao vrata,
pukovnik gaje pozvao natrag i zadao mu jo jedan nemogu zadatak. "elim toan
broj ljudi koji se trenutno nalaze u vojarni - i ima etvrt sata da to obavi."
Pobonik se ponovno nasmijao na svoj superioran nain. Bio je poprilino siguran
kako e broj prisutnih biti samo oko jedne treine od propisanoga. Proli su

mjeseci otkada se itko pozabavio takvim sitnicama. Na posljetku, Breslau ipak nije
bio Berlin; nitko nikada nije dolazio u Breslau.
Kada je ostao nasamo sa svojim asnicima, novije pukovnik komentirao - pristojno,
ali ne skrivajui svoju zapanjenost - injenicu kako niti jedan od njih nema
odlikovanje zaslueno na bojitu.
"Naravno, gospodine!" rekao je natporunik Dose, poprilino okiran. "Mi nikada
nismo niti bili poslani na bojite, gospodine."
"Doista niste?" Pukovnik se polako nasmijao, osmijehom koji je sledio krv
njegovim asnicima. "No, budite sigurni da e se hi promijeniti. Dobit ete svoju
priliku isto kao i svi ostali. Rat jo uvijek nije zavren. Prije jutra od svakoga od vas
oekujem zamolim za premjetaj na aktivnu dunost na bojitu." Okrenuo se prema
poboniku, koji se jo uvijek lukavo smijuljio. "Hou da po-Kiiljcte brzojave svim
ljudima koji su na dvodnevnom dopustu. Od Niula nadalje svi su dopusti otkazani.
Istoga se trenutka moraju vratiti u vojarnu. A vi ih moete potpisati u moje ime.
Pretpostavljam da znate gdje se mogu pronai ti ljudi?"
Pobonik je jedva primjetno slegnuo ramenima. Zapravo nije imao pojma gdje bi
mogao biti bilo koji od njih. Jedino stoje mo-Hiio uiniti bilo je poslati ljude u
potragu za njima, to je znailo pi oeljati svaku gostionicu i kupleraj u gradu stoje bila duga i iioj/.vjesna operacija. Pogledao je natporunika Dosea i odluio se
upustiti u prebacivanje odgovornosti sa sebe. Dose je bio poznati i1 lupan.
"Mislim kako je to tvoj posao", rekao je ugodnim glasom i, l>okupivi hrpu
brzojavnih obrazaca, gurnuo ih prema zapanjenom nitporuniku. "Izvoli. Poalji po
jednoga svakom ovjeku na do-i'imtu. Pretpostavljam kako ima njihova imena i
adrese?"
Previe osupnut da bi progovorio, Dose je isteturao iz pro-lorijc. Ostatak noi
proveo je naizmjenino traei nepostojee ili uKliirjcle adrese u adresaru i
grozniavo se molei da zrakoplov u I u ninsku baci bombu na pukovnikove
prostorije.
51Usprkos svim njegovim naporima, uspio je okupiti samo devetoricu od 1800
ljudi koji su otili iz vojarne.
U ponedjeljak, preostalih 1791 vojnika vratilo se, kao i obino, u bilo koje doba
dana koje im je odgovaralo, s veseljem iekujui nekoliko sati mira i tiine
tijekom kojih e se oporaviti od lumpovanja. Svakoga od njih ekao je ok: cijela je
vojarna bila preko noi promijenjena iz lagodnog i razmjerno luksuznog hotela u

discipliniranu vojnu ustanovu. Na stolu svakog asnika naao se otar dopis kako ga
pukovnik eli smjesta vidjeti.
Najmlai i najneiskusniji ostavili su sve i potrali. Oni mudriji obavili su nekoliko
telefonskih poziva kako bi ispitali situaciju, nakon ega je nekoliko njih iznenada
postalo ozbiljno bolesno, pa su ih morali odvesti kolima hitne pomoi.
Onoj prvoj skupini pripadao je i natporunik von Vergil. Tri sata nakon to se
vratio u vojarnu bilo mu je nareeno da krene prema ruskom bojitu. Istina,
unaprijeen u in pukovnika, ali to je bila sitna kompenzacija u usporedbi s onim
kako je zamiljao vjerojatne uase ratovanja na prvim linijama. Nije ga toliko
brinula opasnost, koliko neudobnost. Pomislio je na ui, blato, zau-darajue leeve i
natrula stopala, a to je bilo gotovo vie no to bi jedan civilizirani ovjek mogao
podnijeti. Osjetio je kako bi mogao zaplakati istoga trenutka, samo da je bilo
nekoga tko bi suosjeao s njim.
Osam dana nakon dolaska pukovnika Bahnwitza, 49. pjeaka pukovnija je nestala,
zajedno sa svojim poznatim vinskim podrumom. Svaki je asnik odnio svoj dio
plijena. Nitko nije otiao sa manje od dva kamiona vina, a barun je odnio tri.
I tako se naao na istonom bojitu, na udaru grubih ratnih okrutnosti. U gotovo
sigurno rekordnom roku uspio je postii da se on i njegovi ljudi nadu opkoljeni
Rusima. Istoga je trenutka poslao histerine pozive u pomo, pa su ga utjeili i
ohrabrili; pomo je bila na putu. A sada je pomo stigla, ali kakva! Tenkovska
satnija bez ijednog tenka, gomila grubijana i lupea u prljavim dronjcima koja je
zaudarala nadaleko. Bilo je to tek jedva neto bolje od uvrede. Pukovnik von Vergil,
na posljetku, ipak nije mogao znati kako je ta gomila lupea, koju su predvodila
dvojica vrstih i iskusnih asnika, bila dar s neba i vjerojatno jedina njegova
ansa da izvue ivu glavu. Ova je satnija, zapravo, vrijedila poput cijele pukovnije
namirisanih, u nove uniforme odjevenih vojnika iz vojarne u Breslau.
Pukovnik von Vergil pijuckao je vino i zurio preko ruba svoje ae u bijelu vrpcu
privrenu na lijevom rukavu porunika Ohlsena. Na vrpci su se nalazile rijei:
"Kanjenika pukovnija", obrubljene dvama osakaenim mrtvakim glavama.
Pukovnik je rairio nosnice; porunik je zaudarao na krv i znoj i izgledao je kao da
nije vidio komad sapuna jo od poetka rata. Pukovnik je odloio svoje vino i
izvadio cigaretu kako bi zatomio miris neopranog tijela.
"Zahvaljujem na izvjeu, porunice."
Zautio je na trenutak, pripalivi cigaretu zlatnim upaljaem i naslonio se natrag u

svom naslonjau.
"Naravno, svjesni ste da prema propisima svaki vojnik -" ovu je rije namjerno
naglasio, "svaki vojnik mora istiti svoju opremu i pobrinuti se za svoju uniformu
odmah nakon bitke. Na taj nain, ona se nee unititi, i trebala bi ostati u gotovo
istom stanju - s izuzetkom, naravno, normalnog habanja - u kakvom je bila kada ju
je zaduio. Dakle, porunice, mislim kako ete se sloiti sa mnom da je potreban
samo jedan kratak pogled prema vaoj uniformi kako bi se bilo tko osim slijepca
uvjerio da ste je zanemarili gotovo kriminalno. Nisam posve siguran da se to ne bi
moglo svrstati u aktivnu sabotau. Meutim -" Nasmijao se i otpuhnuo oblai dima,
"u vaem sluaju, spreman sam biti popustljiv; zauzeti stajalite kako je vie pitanje
straha i osobnog kukaviluka dovelo do ovakvog nemara s vae strane, a ne
nekakav namjeran pokuaj sabotae. Kada ovjeku odu ivci, tako su mi rekli, moe
se ponaati udno."
Lice porunika Ohlsena postajalo je sve vie purpurno - od bijesa, a ne srama.
Stisnuo je ake, a oi su mu bijesno sjale. No, bio je previe iskusan vojnik, a da se
ne bi mogao savladati. Samo jedna rije ovog klauna von Vergila, i porunik
Ohlsen bi mogao umrijeti; a dok je umiranje za svoju domovinu moda jo i bilo
uzvieno, umiranje zbog budale poput Vergila bila je ista ludost.
"ao mi je zbog moje uniforme, gospodine." Porunik je govorio odrjeito, kroz
poluzatvorene usne. "Satnija je bila poslana
53na poseban zadatak prije tri i pol mjeseca. Otada smo neprestano u akciji. Samo
su dvanaestorica ljudi preivjela od prvotne satnije, pa mislim, gospodine, kako
ete moi cijeniti injenicu da u takvim okolnostima nitko od nas nije imao prigodu
sjesti i ulatiti opremu ili nainiti popravke na uniformama."
Pukovnik je otpio jo jedan gutljaj vina i obrisao usne utirkanim ubrusom.
"Isprike su posve nevane, porunice. Nadalje, podsjeam vas da tijekom ispitivanja
ne govorite osim ako vam je postavljeno pitanje. Ja vam nisam postavio nikakvo
pitanje. Ako elite iznijeti nekakvu primjedbu", trebate zatraiti doputenje da
govorite na uobiajeni nain."
"Vrlo dobro, gospodine. U tom sluaju htio bih zatraiti doputenje da vam se
obratim."
"Ni u kojem sluaju!" otresito je rekao pukovnik. "Nita to biste vi rekli ne bi

moglo izmijeniti injenice. Vratite se svojoj satniji i da nikada vie nisam vidio niti
vas niti vae ljude u takvom bijednom stanju." Zastao je, pogledavi prema Ohlsenu
s pobjednikim sjajem u oima. "Dat u vam vremena do deset sati sutra prije
podne, porunice, a do toga vremena oekujem da stvar bude rijeena. Osobno u
doi u kontrolu u to vrijeme. I, uzgred budi reeno, to me podsjetilo na jo jedno
pitanje koje ste trebali rijeiti do sada. Oni ruski zarobljenici koje ste imali sa
sobom - jeste li ih
se ve rijeili?"
Porunik Ohlsen je progutao knedlu. Pogledao je pukovnika izravno u oi. "Nismo
jo, gospodine. Nismo."
Pukovnik je podigao obrvu. Sjeo je na trenutak, otresavi pepeo sa svoje cigarete i
smrknuto se zapiljivi u pepeljaru.
"Sabotaa", rekao je napokon, tihim, ljutitim glasom. "Sabotaa i neposluh. No, na
posljetku, svi smo mi samo ljudi, porunice; jo jednom u vam povjerovati. Moda
nismo bili dovoljno jasni u poetku. U deset sati sutra prije podne, porunice. To je
zapovijed. Oekujem da zarobljenici budu objeeni do toga vremena. Radujem se
vaem potvrdnom izvjeu."
Porunik Ohlsen oblizao je usne. "Oprostite, gospodine, ali -ne mogu ih tek tako
objesiti - tako hladnokrvno. Oni su ratni zarobljenici..."
"Dakle tako?" inilo se kako se pukovnik zabavlja. "Tkogod oni bili, porunice,
vjerujem da je vaa primarna dunost izvravati zapovijedi sebi nadreenih asnika
- a ne preispitivati njihovu valjanost ili razumnost. Vjerujem, za vae vlastito dobro,
da e sutra ujutro sve biti kao to sam vam zapovjedio." Mahnuo je ubrusom kao
znak za otpust, okrenuo se natrag stolu s veerom i podigao svoju au. "U vae
zdravlje, gospodo."
Sedmorica elegantnih asnika podigla su svoje ae. Porunik Ohlsen naglo se
okrenuo i napustio prostoriju. Dok se vraao natrag prema svojoj satniji kroz
opasnu tamu, glasno je molio Ruse da bace nekoliko granata na nekoliko odabranih
mjesta.
"Samo nekoliko - samo nekoliko malenih - taman dovoljno da odbace tu gomilu
budala do nebesa - dragi Rusi, to je sve to traim!"
No, no je ostala tamna, a tiina neprekinuta. Rusi oigledno nisu posluali njegove
molitve.

Porunik Ohlsen pridruio se Petoj satniji i uskoio u rov, gdje je nekoliko

trenutaka sjedio stisnutih pesnica, drui od bijesa kojega je osjeao prema
pukovniku.
"Sto je bilo?" upitao je Spat, pogledavi tuno svog kolegu insnika dok je gasio
opuak cigarete o tlo.
"Taj prokleti ovjek - taj prokleti ovjek!"
Na trenutak se inilo kako je to bilo jedino stoje mogao rei. l/u,ovarao je to
glasno, dok smo ga mi suosjeajno promatrali i i i-kali da ujemo dodatne
informacije. Napokon smo ih i uli, jezikom kojega smo mogli razumjeti i cijeniti.
Njegov je bijes iziao 1/ njega u neprekinutom nizu prostota, a Stari Un je
odmahivao t'Jiivom i promatrao porunika ozbiljnim i tjeskobnim oinskim
pogledom. "to lije sada uinio?" upitao je, kada je napokon dodao do rijei.
Porunik Ohlsen gaje manijakalno pogledao. "Rei u ti stoje minio! Zapovjedio je
inspekciju u deset sati sutra ujutro! Moram se pobrinuti da svi budemo uredni, isti i
ulateni u skladu s propisima! Odvojiti vrijeme za latenje puaka i priivanje
gumba!"
"Uiniti to?" upitao je Porta zapanjeno.
Porunik se okrenuo prema njemu. "uo si!" ljutito je podviknuo.
55Porta se veselo zahihotao. Okrenuo se i povikao u tamu: "Hej, Maleni! Jesi li
uo? Moramo se srediti, ti i ja. Moramo se umiti i ietkati uniforme. Moramo
pomesti svoje rupe do deset sati sutra ujutro, i pobrinuti se da budu uredne i iste,
bez mrvica kruha na podu!"
Odgovor je gromoglasno odjeknuo rovom. "O kojim ti to rupama pria?
upcima?"
Na se smijeh uo kilometrima uokolo.
"Za ime boje", preklinjao nas je porunik Ohlsen, koji nas je, jadniak, ve neko
vrijeme pokuavao primiriti, "nemojte podizati toliku buku."
"Pst!" prosiktao je Porta, pritisnuvi usne svojim krupnim prstom. "Probudit emo
Ruse!"
"Da, a to nee biti tako smijeno kao to zvui!" obrecnuo se Ohlsen.

Utonuli smo u tiinu. Vrhovi planina bili su skriveni u izmaglici, a mjesec je nestao
iza gustog pokrivaa. No je bila tamna, ali mirna.
Porunik Ohlsen se smjestio u rovu izmeu Spata i Starog Una i pokazao im rukom
da mu priu. Poeo je neto govoriti tihim, ustrim glasom.
"Sluajte, pomalo sam u kripcu", rekao im je iskreno. "Ako imate kakvih
prijedloga, rado u ih posluati. Ona budala od pukovnika inzistira da se rijeimo
zarobljenika do deset sati sutra. Osobno e doi u kontrolu kako bi se uvjerio da je
posao dobro obavljen - pa me zanima to bismo trebali napraviti u vezi toga? Kako
emo to srediti, a da oni zadre svoje glave na ramenima, a ona budala bude
zadovoljna obavljenim poslom?"
Nastala je tiina, dok je Spat namrteno zurio u tamu, a Stari Un snano povlaio iz
svoje lule.
"To nee biti nimalo lako", napokon je rekao. "Hou rei, skriti est zarobljenika i
promai est tijela koja emo pokazati pukovniku - nimalo lak posao."
"A to bi bilo", predloio je Spat, "da smo zamirimo i pustimo ih da pobjegnu?"
"uo si stoje Boris rekao", usprotivio se Ohlsen. "Bili bi ubijeni istog trenutka kada
bi se vratili medu svoje."
"to - samo zato to su bili zarobljeni?" Spat je odmahnuo glavom. "Zasigurno
pretjeruje. To mi je vrlo teko povjerovati."
"Dobro, idemo ga pitati. Vidjeti ima li on kakvih zamisli, prokletstvo, pa ipak
pokuavam spasiti njegovu glavu."
Spat je poslao po zarobljenika, i nekoliko trenutaka kasnije nladi je ruski porunik
uskoio u rov. Ohlsen mu je objasnio situ-|ciju u kratkim crtama.
"Dakle, tako stoje stvari", dovrio je svoju priu. "I, iskreno eeno, ja ne mogu nita
uiniti, ako ti nema nekakvu pametnu deju."
Rus se natmureno nasmijeio i odmahnuo glavom.
"Volio bih da imam. Naalost, ovi nai nisu nimalo vie civilizirani od vaih. Samo
jedan pogled na naa lica bit e im dovoljan da nas istog trenutka ubiju kao
izdajice." Ugledao je skeptian izraz Spatova lica i tuno kimnuo prema njemu. "O,
da. To je iva istina, prijatelju moj, moe biti siguran u to. Vojnik Crvene Armi-jc

radije e umrijeti za svoju domovinu no dopustiti da bude uhvaen kao ratni

zarobljenik - to su rijei samoga Staljina!"
"A to je s partizanima s nae strane bojita?" zanimalo je Jtarog Una. "Mogu li nam
oni ikako pomoi?"
"To je mogue", rekao je Rus, no nije zvuao previe uvjeren to. "Jedini problem
jest taj to je svaka skupina partizana u izravnoj vezi sa stoerom, i iako nekakva
lokalna skupina moda i nee primijetiti nikakve proturjenosti u naoj prii, moe
se okladiti ivotom da e momci u stoeru znati kako nae jedinice nisu niti u blizini
ovog dijela bojita. Oito im ne moemo rei kako smo odbjegli zarobljenici, na to
ne bi ba ljubazno reagirali. Moemo se jedino nadati da e povjerovati u priu
kako smo bili odsjeeni tijekom napada i kako smo se skrivali jo otada; iskreno
reeno, sumnjam da e to progutati. Vjerojatno nas nee htjeti niti sasluati. Prvo
pucaj, a onda tek gledaj u koga si pucao, to je njihov moto - i, vjerujte mi, vrsto ga
se pridravaju. Nikada jo nisam susreo tako pucaki raspoloenu rulju."
Porunik Spat pripalio je cigaretu, pognuvi se i zatitivi [amen dlanom.
"Ako doe do najgorega", predloio je, "uvijek moemo or-anizirati svojevrsnu
neprekidnu igru skrivaa - nabaviti vam
57nekoliko njemakih uniformi i ugurali vas medu nae ljude. Prije ili kasnije ete
doi u priliku da nekamo pobjegnete..."
"Ako nas prije toga ne ubiju kao pijune!" odvratio je Rus. "Moji deki ne znaju
njemaki, sjeate se? Znam da dajete sve od sebe kako biste nam pomogli, i nemojte
misliti kako vam nisam zahvalan, ali, iskreno, ne svia mi se ideja presvlaenja u
neprijateljsku uniformu i ekanja daljnjeg razvoja situacije."
Spat je slegnuo ramenima. "Ne mogu rei da vas krivim zbog toga."
Nastupila je duga, muna tiina, koju je na posljetku prekinuo porunik Ohlsen.
"ini se kako slabo napredujemo, zar ne?" Okrenuo se prema Rusu. "Zar nema ba
nikakvu ideju?"
"Niti jednu jedinu", priznao je zarobljenik uz bljedunjavi, zloslutni smijeak. "A
budui da i vi dovodite svoje ivote u opasnost, iznenaen sam to se toliko trudite
oko nas - jedino je pitanje zapravo koja e nas strana objesiti, vaa ili naa."
"Zato ne pokuamo upitati Portu?" rekao je Stari Un iznenada. Porunik Ohlsen
kratko gaje pogledao, a potom se nasmijao. "Trojica asnika i Feldwebel, i ne

moemo sami doi na nikakvu dobru zamisao! Moramo se obratiti jednom

obinom polupismenom Obergefreiteru!"
Spat se nasmijao, a Stari Un slegnuo je ramenima. "To je posve budalast prijedlog, i
to dobro znate - ali je zasigurno najbolji koji nam je do sada pao na pamet", sloio
se Ohlsen uz hihot. "Pozovite lajavca ovamo, pa da vidimo hoe li nam on imati to
za rei. Poznavajui Portu, ne bi me niti najmanje iznenadilo da se neega dosjeti."
Porta je dogmizao do rova potrbuke, udobno se smjestio i veselo pogledao
okupljeno drutvo.
"to se sada dogodilo?" ivahno je upitao. "Nekakav je prljavi posao na vidiku,
kladim se, inae me ne biste trebali ovdje!" Spat mu je ponudio cigaretu, a on je
izvukao jednu iz paketia i gurnuo je iza uha. "Hvala. Nemojte zamjeriti. Nikada ne
odbij pokoji dim, to je jedini moto kojega se treba pridravati u ovoj rupi."
S iekivanjem je pogledao porunika Ohlsena, koji je smjesta preao na stvar.
"Porta, potrebna nam je tvoja pomo. Moramo
uiniti neto kako bismo spasili glave svojim zarobljenicima, i moramo to uiniti
brzo. Ima li kakvih ideja?"
"Ah, tek sada me pitate", rekao je Porta ljutito. "Svi smo to ve prodiskutirali, jo
kada ste se vratili od pukovnika!"
"Kako su znali za to?" s nevjericom je upitao porunik Ohlsen.
Porta je prstom postrance dotaknuo nos. "Imamo mi svoje naine."
"I do kakvih ste zakljuaka doli?"
"Ponimo s Heideom; on ne eli imati nikakve veze s time. Mislim, s njihovim
putanjem. Zaklinje se da e ih sam ubiti dok budu bjeali ako ih pustite. Moe biti
da je to i najbolja ideja. Spasila bi vas mnogih muka, to je sigurno."
Stari Un izvadio je lulu iz usta i nestrpljivo pucnuo jezikom. "Daj, Porta, probudi
se! Moe ti i bolje od toga, nemoj me razoarati. Da porunik tako razmilja o
tome, ve bi ih i sam ubio. Pokuavamo iznai nain kako ih spasiti, a ne kako ih
ubiti - a nemamo cijelu no na raspolaganju samo za to!"
"Dobro, dobro, samo mirno i strpljivo - kao stoje rekla stara usidjelica kada je
pokuala sama obaviti onu stvar prezrelom bananom."

"Isuse svemogui!" rekao je Spat, zatomivi napadaj smijeha gotovo se uguivi pri
tome.
"Zaboravimo sad na ale, ljudski ivoti su u pitanju!" otresi-toje rekao Stari Un.
"Jesam vas!" rekao je Porta.
Porunik Ohlsen pruio je ruku i potapao Portu po ramenu. "Porta, molim te rekao sam ti, oajniki nam je potrebna tvoja pomo. Znam da si dovitljiv, pa ako
ima bilo kakvih upotrebljivih ideja, nemoj oklijevati da nam ih iznese."
Porta gaje zamiljeno pogledao. "Pa, recimo da imam nekakvu ideju - no ne znam
hoe li se vama svidjeti."
"Da ujemo."
"Pomalo je komplicirano objasniti, ali ono to sam mislio, kada bismo mogli
nabaviti est tijela - zapravo, ve imamo tri, skinuli smo nekoliko njihovih
snajperista, a jo trojicu emo lako nabaviti, to nije nikakav problem..." "I?"
59"I tada emo, hm - ja, Maleni i jo jedan od momaka, moda Legionar, otii i
ispaliti nekoliko hitaca prema neprijatelju, znate? Kada se oni budu lijepo spremili
za no, tada emo ispaliti nekoliko kratkih salvi iz strojnica -" Porta je
demonstrirao, zasuvi trojicu asnika imaginarnim mecima. "Uskoro e se prepasti.
Natjerat emo ih da pomisle kako ih napada cijela prokleta bojna. Cim ih
probudimo, pobjei emo natrag ovamo. Ovako - vidite?"
Vrkom svoje bajunete, Porta je skicirao ono o emu je priao. Stari Un i trojica
asnika kimali su glavama, sumnjiavo, ali polako poevi shvaati njegov plan.
"I tada, naravno, sve doista poinje", nastavio je Porta. "Barcelona e stajati u blizini
s bacaem plamena, i im mu ja dam znak, sredit e one na isturenim poloajima.
Tada nastupate vi s granatama velikog kalibra. Do tada nitko osim nas nee znati
koji se to vrag dogaa - ali sigurno je kako e se one budale na raketnoj bateriji
usrati od straha. Za samo nekoliko sekundi i oni e se pridruiti zabavi, a kada doe
do toga, neprijatelj e pomisliti kako ga napada cijela vojska, pa e pokrenuti sve
to budu mogli. A to e probuditi pukovnika i njegove velianstvene momke tamo
preko -" Prezirno je pokazao palcem u smjeru jedinica pukovnika von Vergila na
naem krilu. "Moete se kladiti da e pobjei im shvate to se dogaa. Nee se
zadrati kako bi vidjeli to e se sljedee dogoditi, ta najobinija skupina tetki.
Kladim se da emo ih se svih rijeiti prije no to izgovori rije no."

Porunik Ohlsen tiho je promrmljao neto to je trebalo zvuati kao odobravanje.

"A to s naim ruskim prijateljima ovdje?" "Da, pa - im predstava otpone, oni
bjee, shvaate? Vraaju se prema svojim linijama. Pazite -" Porta se okrenuo
prema ruskom asniku, "bojim se kako emo vas morati malo 'obraditi'." Nije se
inilo kako ali zbog toga. "Tako da izgledate kao da ste bili u ratu i to - svejedno,
Maleni se moe za to pobrinuti. Sve sam smislio, vidite? Vaa je pria kako ste u
svom sektoru bili odsjeeni, pa ste pronali nekakve partizane koji su vas odveli sa
sobom na nekakvu farmu - istu onu koju smo sredili putem. Ispriat u vam o tome
kasnije. No, svejedno, jedan od partizana je poginuo, drugi pobjegao. Ba kao to se
zapravo i dogodilo. Ti i tvoji ljudi uspjeli ste se izvui, ne znate gdje ste, ali nali ste
se ovdje,
shvaa? - iza neprijateljskih linija. Niste mogli smisliti kako se vratiti natrag na
svoju stranu, pa ste uinili jedino to ste mogli i poeli pucati - jeP me prati?"
Ruski se asnik iscerio. "Hoe rei, mi smo bili ti koji su isprovocirali cijelu stvar
i prisilili vae jedinice da napuste svoje rovove?"
"Da, zato ne?" rekao je Porta razborito. "Nije potrebno vie od jednog ovjeka s
nekoliko runih bombi da bi rastjerao tu gomilu."
"Ali to s vaom satnijom?" upitao je Rus. "Istog trenutka kada se vratimo na svoju
stranu i otkrijemo im vae poloaje, znat e da se dio vaih snaga povukao. Kad to
uju, nee ostati sjediti skrtenih ruku. Krenut e u akciju kako bi okupirali
naputene rovove."
"Rei u ti neto", Porta se nagnuo prema naprijed. "Oni bijednici tamo", s prezirom
je pokretom glave pokazao prema ruskim linijama, "su jednako beskorisni kao i oni
ondje", palcem je pokazao s jednakim prezirom u smjeru pukovnikovih jedinica.
"Misli da bismo Maleni i ja mogli tek tako izii i pokupiti ona tri lesa? Niti
sluajno! Ne da su to vojnici koji imalo vrijede. Kaem vam, kako se oni ovdje
ponaaju, ovjek bi pomislio da su u nedjeljnoj etnji Moskvom, a ne da se bore u
jebenom ratu!"
"Smijem li upitati", rekao je porunik Ohlsen, "kada ste ti i Maleni mislili pokrenuti
predstavu?"
"Recimo oko tri sata?" predloio je Porta. "Meni se to ini kao dobro vrijeme. Kako
sam ja to zamislio, ja, Maleni i Legionar emo, recimo, krenuti oko dva i trideset, a
tono u tri sata - tres!"
"Zato ba u tri sata?" htio je znati Spat.

"Pa, kao prvo, nitko ne oekuje poetak napada u tri sata ujutro. Hou rei, ni vi to
ne biste oekivali, zar ne? Zato to je to vrlo glupo vrijeme za uputanje u borbu,
ako znate to hou rei -veina glupana e ionako spavati. I njihovih i naih. Nee
niti shvatiti to ih je pogodilo. ak i uz to", okrenuo se prema Rusu, "morat ete biti
vrlo brzi kada za to doe vrijeme. Ja u vam pokazati kojim vam je putem najbolje
ii."
Rus je ozbiljno kimnuo glavom. "Hvala. Moram rei..."
"Samo jo jedna stvar", prekinuo ga je Porta. "Drite se podalje od Malenog. To je
onaj krupni momak sa elinom icom, koji je navikao vezivati vorove ljudima
oko vratova kada nisu na

oprezu. Ba u ovim trenucima je pun entuzijazma u vezi toga. Ako naletite na njega,
ne elim odgovarati za posljedice. On se zna malo previe uzbuditi, ako shvaate to
elim rei. A tu je i Heide. On je obino kopile koje uiva u ubijanju,
najjednostavnije reeno. Ako vas bude imao priliku skinuti, uinit e to, ali tu vam
ja ne mogu pomoi. to se tie novih momaka, njih ne poznajem, ah mislim kako
oni nisu bogzna to. U svakom sluaju, doi sa mnom, pa u ti pokazati kojim
putem trebate poi. I dri glavu dolje ako ne eli ostati bez nje. Tvoja crvena braa
imaju mnogo snajperista u ovom kutku svijeta."
Izvukli su se iz rova i poeli puzati prema bodljikavoj ici, s ije se druge strane
nalazila niija zemlja. Uskoro ih je progutala tama.
Vratili su se petnaest minuta kasnije. Sudei prema neprekinutoj tiini noi, nisu bili
primijeeni.
"U redu", rekao je Porta. "To je rijeeno." "Tako se barem ini", promrmljao je
porunik Ohlsen, pomalo skrueno.
Uskladili su satove. Tada je bilo tono 22 sata i pet minuta. Porta je otpuzao natrag
do svoje rupe, koju je dijelio s Malenim. uli smo nekakav prigueni razgovor njih
dvojice, a potom glasan smijeh Malenoga. Legionar im je opsovao, zalutali je
metak proletio iznad njihovih glava, a potom je ponovno sve utihnulo.
Ubrzo nakon ponoi, dvojica asnika napustila su rovove kako bi obavili
inspekciju. ,

"Pitam se zastoje tiina uvijek tako prokleto uznemirujua/ promrmljao je porunik

Spat, zurei u tamno, oblacima prekriveno nebo.
Polako su ili uzbrdo, paljivo sputajui stopala, konsteci stabla i grmove kao
zaklon to su vie mogli, stapajui se sa sjenama. Preli su svega nekoliko metara
kada su zauli tihi zvuk koji ih je uznemirio. Bio je dubok i pravilan, neto izmeu
rezanja psa i roktanja svinje. Stajali su i oslukivali, s pitoljima na gotovs. "Koji je
to vrag?" prosiktao je Ohlsen. Nastavili su oslukivati, a potom se smijeak
nevjence pojavio na Spatovom licu. "To neka budala hre!"
Oprezno su krenuli naprijed, preko mokre, spuvaste trave, i gotovo su upali u
duboku rupu na ijem se dnu nalazio sklupcanr
doasnik. Njegov je automat bio nemarno odloen pokraj njega, a hrkao je
dovoljno glasno da bi probudio i mrtvaca.
Porunik Spat se sagnuo, uhvatio automat i izvukao ga na otvoreno. Potom gaje
uperio ovjeku u prsa i probudio ga lagano ga udarivi dlanom po glavi.
"to se dogaa?" ovjek je instinktivno pokuao sjesti, ali ga je cijev njegove
vlastite puke gurnula natrag.
"To bih ja volio znati", rekao je Ohlsen ljutito. "Koji se vrag dogaa? Ne bi se ba
dobro proveo da smo nas dvojica Rusi, zar ne?" : "Postavio sam sve straare..."
;' "Siguran sam da jesi! A po svoj prilici i oni se lijepo odmara-: ju - doista si im
pravi primjer, zar ne? Zasluuje da te ubijem na licu mjesta."
ovjek je utonuo dublje u rupu, zgurivi se. Ohlsen gaje pogledao s prezirom, a
potom dao znak glavom Spatu, pa su nastavili svojim putem. Neto dalje zauli su
veseli smijeh Malenoga. Razabrali su Portin groteskni uti cilindar i zauli
zveckanje kockica.
"Kriste svemogui!" rekao je Spat zadivljeno, no ipak ljutito.
E"Zar im nikada ne dosadi? Kako uope mogu vidjeti tokice u Ovom mraku?"
Ohlsen je slegnuo ramenima.
"Vjerojatno i ne mogu. Vjerojatno im je tako i drae - imaju lie razloga ljutiti se
jedan na drugoga!"

Dvojica su asnika dovrila svoj pregled i vratila se u svoju rzemunicu upravo kada
je zazvonio poljski telefon.
"Emil 27", rekao je Heide tihim glasom. Sluao je nekoliko trenutaka, a potom
proslijedio slualicu poruniku Ohlsenu. "Pukovnik vas treba, gospodine."
Ohlsen je napravio grimasu. "Kad ve moram -" Uzeo je ualicu. "Porunik Ohlsen
pri aparatu, gospodine... Da... Da, mirnijem... Naravno, gospodine. Kako god elite."
Vratio je slu-llicu Heideu i okrenuo se prema Starom Unu. "To je, kao to ste is>da
i shvatili, bio pukovnik. eli da mu se prva desetina pojavi liio gore tono u deset
sati sutra prijepodne, svi poeljani i Bteni i spremni za pregled. Druga desetina e
slijediti u jeda-csl, sljedea u dvanaest i tako dalje."

"Prekrasno", promrmljao je Spat.
"Pada mi na pamet i neka druga rije", rekao je Ohlsen kratko. "Takoer eli vidjeti
est leeva zajedno s prvom desetinom."
Pogledali su jedan drugoga, slegnuli ramenima i povukli se na svoje leajeve kako
bi odspavali nekoliko sati.
Mi ostali sada smo mogli samo drijemati. U pola tri promatrali smo kako Porta,
Legionar i Maleni izlaze iz rovova. Gledali smo ih dok su puzali ispod bodljikave
ice i vidjeli kako ih je progutala tama. Stari Un i Barcelona dali su nam znak za
akciju. Tri skupine minobacakih baterija ve su bile spremne.
Barcelona je na sebe prislonio teki baca plamena. Po tko zna koji put je
provjeravao mehanizam.
"Kad bih samo mogao promijeniti ovaj prokleti ventil", promrmljao je. "Znam da
e prokleta stvar popustiti prije ili kasnije. Proli sam ga put morao zakrpati
vakaom gumom, a otada nisam uspio nabaviti novu."
"Sada nema svrhe razbijati glavu time", rekao je Ohlsen. "Kreemo za samo etiri
minute."
Heide se prijetei okrenuo na svom mjestu iza teke strojnice i obratio skupini
pridolica. "Ako se itko od vas ne pokrene u trenutku kada ja krenem, dobit e
metak u leda od mene osobno -

razumijete?"
Najmlai meu novacima, momak kojemu nije moglo biti vie od sedamnaest,
istoga je trenutka poeo glasno jecati. Heide se odmaknuo od strojnice i nekoliko
ga puta otro oamario.
"Prestani s tom prokletom dernjavom! Ne moe ti se dogoditi nita to se ne moe
dogoditi i ostalima. Svi mi moemo ostati bez glava, nisi ti jedini."
Momak je bio ukoen od straha. Otvorio je usta i vrisnuo; dugim, glasnim,
nekontroliranim vriskom. Ostali su ga novaci nervozno pogledali, a potom
odvratili poglede. Heide ga je zgrabio i protresao, istovremeno ga iamaravi.
"Prestani s tim cviljenjem! Hoe li da te dokrajim prije no to te se neprijatelj
doepa?"
Porunik Ohlsen i ruski asnik stajali su jedan pokraj drugoga, u tiini promatrajui
prizor. Heideovo ponaanje bilo je okrutno,
ali neophodno. Novaci su ionako bili dovoljno uplaeni, a da se ovim momkom
nitko nije pozabavio, njegova bi se panika proirila poput umskog poara cijelom
satnijom. Od toga trenutka nadalje, Heideova desetina ostat e na svojim mjestima
barem zbog straha od samog Heidea, koji je vjerojatno nadilazio i strah od
neprijatelja.
"Ovo vam je dobar ovjek", primijetio je Rus.
"U redu je", kratko se sloio Ohlsen. "Dok god smo u ratu, koristit e nam ljudi
poput njega."
Nekoliko sekundi nakon stoje dovrio reenicu, eksplozija je protresla tlo pod
nama. Uslijedio je dug, hrapav vrisak nekoga u agoniji. A tada se, kao obris
naprama tamnom nebu obasjan iznenadnim izbojem plamena, na vidiku u blizini
neprijateljskih rovova pojavio Maleni. Automat mu je bio oslonjen o bok, i vidjeli
smo kako beskrajni niz metaka ruje tlo i kako se bljetavi niz svjetleih tokica
kree kroz tamu dok je zasipao mecima prednji dio rovova. Istovremeno smo
ugledali likove ljudi koji su u panici bjeali na sve strane od tog neoekivanog
napada.
Dok je to promatrao, ruski je porunik napuio usne i zazvi-dao s divljenjem.
"Imate dobre vojnike!"

Porunik Ohlsen se okrenuo i doviknuo neto Barceloni, koji je trkom priao s

bacaem plamena. vakaa guma je izdrala, ventil je obavio svoj posao, i sada je
cijeli prizor bio obasjan morem vatre. Crni se dim kovitlao prema nebu, a posvuda
uokolo trale su vritee ljudske baklje, ljudi poludjeli od bola i straha. Ohlsen je
ispruio ruku - i spustio je. To je bio znak nama da se ukljuimo. Heide je zavijao
poput demona dok je ispaljivao salvu za salvom iz teke strojnice. Njegovi su ljudi
radili s njim, jedva svjesni onoga to ine, ali previe uplaeni da bi prestali.
"Minobacai - pali!"
im je porunik Spat izdao zapovijed, minobacai su uli u akciju. Granate su bile
ispaljivane kako bi pridonijele sveopoj zbrci, krivudajui zrakom i sputajui se na
udaljeniju stranu ruskih rovova.
Sloio sam tronoac teke strojnice, otrao naprijed i smjestio se u rupi od granate
usred niije zemlje, a slijedio me moj posluitelj s municijom. Iz rova ispred mene
poela se uspinjati skupina ljudi, zaslijepljeno trei prema meni. Leao sam
potrbuke,
oslonivi kundak o rume, polako se pripremajui, ciljajui, upravo kao da sam opol
na vjebalitu u krugu vojarne.
Kada sam zapucao, buka strojnice bila je priguena novim nizom eksplozija. Rusi
su dobili dovoljno vremena da se priberu i zapoeli su paljbu iz raketnih baterija.
Granate su zujale preko nas i eksplodirale negdje u pozadini, a cijelo je nebo bilo
osvijetljeno projektilima.
Povukao sam se natrag sa svog isturenog poloaja, bacivi se na tlo u blizini
porunika Ohlsena, zgrabivi strojnicu i ekajui da se oluja smiri. Ruski porunik
iskoristio je priliku i potrao prema svojim linijama, a slijedili su ga njegovi ljudi.
U tom sam trenutku bio previe zabrinut za vlastitu sigurnost da bi mi bilo stalo do
toga to e se zbiti s bilo kojim od njih.
Pukovnikova bojna reagirala je tono onako kako je Porta predvidio; dali su
petama vjetra i pobjegli. Vie nas je iznenadilo to to Rusi nisu odmah krenuli u
napad; razlog tomu otkrili smo tek kasnije: veina njihovih vojnika takoer je
odluila ne zadrati se u blizini bitke!
Prolo je sedam sati prije no to se to podruje smirilo do svojevrsnog normalnog
stanja. ak i tada nastavila se neprekidna poluzainteresirana razmjena vatre.
Krajem poslijepodneva uspjeli smo ponovno uspostaviti vezu s bojnom. inilo se

kako je pukovnik privremeno izgubio zanimanje za inspekciju i otkazao je zbog

mnogo vanijeg posla.
Ljudi su uurbano trali na sve strane, frenetino razmjenjivali poruke i hitno
popravljali prekinute telefonske linije, uz neprestane upite iz stoera o tome kako
napreduju. Porunik Ohlsen je izvijestio kako je dolo do iznenadnog napada
pjeatva, te kako je skupina neprijateljskih vojnika bila poslana da pokua osvojiti
nae rovove. Na sreu, susjedna je satnija dala otprilike jednako nerazumljivo
objanjenje, pa se nitko nije odluio podrobnije ispitati tu priu.
im je nastupilo primirje, krenuli smo u leinarsku potragu i vratili se s tijelima
est ruskih vojnika, koja smo sveano objesili o stabla kako bi ih pukovnik von
Vergil mogao vidjeti. Porunik Ohlsen poslao je pisano izvjee u kojem je
potvrdio daje izvrio svoje zapovijedi.
Sljedeeg dana pukovnik je poslao svoga pobonika kako bi se uvjerio u istinitost
ove izjave. Budui da smo se toliko potrudili oko te predstave, bili smo eljni
pokazati mu nae djelo, ali pobonik je izgleda imao slab eludac; nije htio vidjeti
mrtva tijela objeena sa stabala.
"Vjerujem vam na rije, porunice - ovo je samo formalnost, znate."
I nita ga nije moglo uvjeriti u suprotno. Porunik Ohlsen ga je promatrao dok je
odlazio s rupiem preko nosa i s gaenjem odmahnuo glavom. "Sve to ubijanje
bez ikakve svrhe..."
Kasnije iste veeri dobili smo zapovijed da poaljemo patrolu u izvidnicu iza ruskih
linija kako bi procijenila snagu njihova topnitva i saznala imaju li oni uope
tenkova.
Naravno, poslali su nau desetinu. Moralo je tako biti. Nitko od novaka ne bi
preivio niti prvih desetak metara.
Jedan za drugim napustili smo rovove i oduljali se do ruskih linija. Maleni je
trao, steui svoju elinu icu u ruci.
"Pola - pola!" prosiktao je projurivi pokraj Porte; nije nam trebalo posebno
objanjavati na to je mislio.
"Nemoj kriviti mene", progundao je Stari Un. "Nemoj kriviti mene kada te izvedu
pred streljaki vod - Isuse Kriste, koliko sam te samo puta upozorio! Nije to samo
moralno pitanje, to je i krenje propisa. Dva propisa, da budem toniji."

"Joj meni!" rekao je Porta. "Ma nemoj mi rei!"

"Kraa od mrtvaca - to je protuzakonito diljem svijeta. Drugo, sve te stvari koje
uzmete - zlatni zubi, prstenje, satovi - jednako dobro kao i ja zna kako to pripada
dravi i kako bi trebalo biti predano najbliem uredu SS-a; takav je zakon u
Njemakoj, ako ve nije negdje drugdje. Isto kao to zna daje za krenje tog
zakona predviena smrtna kazna."
"Stari Un, ti si jedan najobiniji prokleti pesimist!" rekao je Porta.
"Ja svoje neu predati", rekao je Maleni, koji je usporio korak kako bi prislukivao
razgovor. "Ja u svoje zadrati do kraja rata. Znate to u tada uiniti? Kupit u si
mesnicu i bordel."
"S tuim zlatnim zubima!" promrmljao je Stari Un.
"A zato ne bih?" gorljivo je upitao Maleni. "uo sam kako

u koncentracijskim logorima ljudima upaju zube dok su jo ivi - mi smo barem
toliko pristojni da priekamo dok ne umru." "Pristojnost!" rekao je Stege. "Nemojte
me nasmijavati!" Porta se istog trenutka okomio na njega. "Ti se dri podalje od
toga, curice! Vrati se svojim knjigama i gledaj svoja prokleta
posla!"
Stege je samo nezainteresirano slegnuo ramenima i okrenuo se na drugu stranu.
Naviknuo je na Portino neprestano zlostavljanje.
Nalazili smo se daleko iza ruskih linija kada nam je Stari Un iznenada dao znak da
se zaustavimo i uspravio se pokazujui prema guduri pokraj ceste. "Neto je tamo",
napeto je rekao.
Maleni i Legionar probili su se kroz grmlje i legli potrbuke, zurei preko ruba
gudure. Potom se Legionar okrenuo i mahnuo nam. "U redu je - to su nai prijatelji!
Doite i pogledajte!"
Svi smo se provukli kroz grmlje prema naprijed.
"Prijatelji?" upitao je Stari Un, ozbiljno gledajui dolje prema pet leeva.

"Da, ali nisu pali i nisu bili gurnuti", rekao je Porta. "Upucani su u potiljak, jadne
budale."
"Stoje to privreno na njima?" upitao je Maleni. "Na grudima svakoga od njih
nalazi se komad papira."
Porta se spustio niz guduru i vratio se natrag otkinuvi jedan od papira. Na njemu je
na ruskom pisalo: "Izdajica svoje zemlje."
"Sav taj trud ni zbog ega", promrmljao je Barcelona sa aljenjem. "Zapita seje li
to sve uope bilo toga vrijedno, zar ne?"
"Porunik nije medu njima", rekao je Stari Un. "Moda je uspio pobjei..."
"Vjerojatnije je da su za njega sauvali VIP tretman, kada su vidjeli daje asnik."
"Jadnik..."
"Isuse Kriste!" rekao je Heide. "emu rasipati suze na to smee? Da sam znao to se
dogaa, sam bih ih sve pobio; to sam od poetka govorio."
Barcelona gaje pogledao skupljenih oiju. "Gadovi poput tebe", s prezirom je
rekao, "uvijek na kraju izvuku krai kraj. Zna li to? Svaki puta. Ti nisi prvi kojega
sam upoznao. Dok sam bio u panjolskoj upoznao sam ih nekoliko. Glupana s
velikim ustima
koji nikada nisu shvatili kada je dosta." Odmahnuo je glavom. "Sada su svi pod
zemljom. Kamo i pripadaju. Dobili su ono to su i traili. A tako e i ti na kraju
proi."
"Samo to ti nee biti tu da to vidi!" povikao je Heide. Ve je gotovo svanulo kada
smo se vratili do svojih linija. Sve je bilo tiho, pa smo se udobno smjestili u svoj
rov kako bismo uhvatili malo sna. Jedno smo oko drali otvoreno u sluaju
nekakvog iznenadnog ruskog napada, koji su voljeli takve stvari, ali sada nisu
pokazivali nikakve znakove agresije.
"Ako ste se svi udobno smjestili", rekao je porunik Ohlsen prijateljskim glasom,
"ispriat u vam jednu priu." Sumnjiavo smo ga pogledali. "Tajio sam je do sada
kao ugodno iznenaenje za vas - bit e vam drago uti daje pukovnik pobijedio
svoju tremu i obnovio svoj poziv satniji da mu se predstavi sutra ujutro na
inspekciji -" Lica su nam se natmurila. Spustili smo poglede prema svojim crnim
rukama i prljavim uniformama, a porunik Ohlsen veselo nas je promatrao. "Eto.

Znao sam da ete biti presretni. Odmah sam rekao poruniku Spatu kako jedva
ekam da vam to priopim. Kako jedva ekam da vidim kako se vaa lica ozaruju i
suze zahvalnice izbijaju na oi..."
"Malo sutra!" rekao je Porta. Ispljunuo je sjemenke suncokreta koje je vakao.
"Isuse Kriste svemogui, gdje samo iskopaju te budale?"
Porunik Ohlsen je odmahnuo glavom, umorna izgleda. Napuio je usne, a oko usta
pojavile su mu se bore. Usprkos aljivom tonu kojega je upotrijebio kada nam se
obratio, bilo je oigledno da su ga pukovnik i njegova autokratska glupost doveli
gotovo do ruba.
Porta je u meuvremenu nastavio bjesnjeti. Jednom kada bi poeo govoriti, nije
mogao prestati, i iako je njegov odabir pridjeva bio razmjerno ogranien,
izgovarao ih je s takvom estinom da nam nikada nije dosadilo sluati ih. Nakon to
nam je svima vrlo silovito dao na znanje to je tono mislio o pukovniku, te o pukovnikovim roditeljima i ostalim precima, i nakon to je nastavio s nekoliko
detaljnih prijedloga o tome to bi trebalo uiniti s pukovnikom (koji su varirali od
blago nepristojnih do odurno opscenih), naglo je postao bolje raspoloen pa je
preao na tiraniziranje
-1- m mMalenoga, koji je uvijek bio metom Portinih nespretnih duhovitosti.
"Pogledaj se!" zagrmio je. "I ti sebe naziva vojnikom! Ti si najobinija sramota!
Pogledaj tu uniformu - bila je lijepa kada si je dobio. Pogledaj je sada - unitena!
Potpuno prokleto unitena! Otpalo je pola gumba, prekrivena je prljavtinom, sva je
umrljana i razderana - kako si je samo uspio dovesti u takvo stanje? Opet si se
tukao, zar ne? Trebao bi se sramiti, dovesti se u takvo oajno stanje. A to je s
tvojim ljemom, ha? Kamo je on nestao? A to je s onom lijepom plinskom
maskom koju su ti dali? Jednostavno si je izgubio, zar ne?" Kretnjom je iskazao
svoje gaenje. "Ali, kakve koristi, ha? Pitam vas, kakve koristi od toga to daju
ljudima poput njega prekrasne nove uniforme, kada ih oni odmah unite? Je li udo
to se jadni pukovnik mora zamarati pregledavajui nas kada imamo takve poput
tebe koji sve upropaste?"
Nagnuo se blie zapanjenom Malenom.
"Kada si posljednji puta oprao dupe, to bih ja volio znati. Kladim se kada bi sada
skinuo hlae i pogledao, otkrio bi kako su pune prokletih kuglica, a mi moramo
ivjeti s time! Mi, koji se uspijevamo odrati istima i urednima i ne zaudaramo
poput tisue upaka!"

Zurio je u nas ostale; smrdljive, pune uiju i skorenoga blata.

"Mi smo pristojni momci", rekao je kreposno. "Navikli smo na odreene higijenske
standarde. Poput pukovnika. Zbog toga je on primoran sazivati inspekcije usred rata
i pobrinuti se da nemamo uraslih noktiju ili gljivice u pupcima." Grubim je
pogledom zurio u Malenoga. "Te su stvari vane, zna. Ti moda misli kako je
vanije ostati ovdje u rovu i drati oko na onim Rusima tamo preko. U sluaju da
poele iskoristiti nae odsustvo, shvaa? Ali to je ono u emu nisi u pravu, zna?
Jer ako nisi fin i uredan vojnik koji etka svoje pubine dlake s vremena na vrijeme
i prestaje latiti svoje gumbe tek kada kree u napad, nee se biti u stanju boriti
protiv jebenih Rusa! to misli, kako e se osjeati jedan Rus kada ugleda strailo
poput tebe kako mu prilazi s isukanom bajunetom? Nee te moi shvatiti zaozbiljno,
zar ne? Doista, moe li se to od njega oekivati? Budimo razumni. Prljava gnjida
poput tebe, koju se moe nanjuiti kilometrima daleko - pa umro bi od smijeha!"
"Ne bi", prigovorio je Maleni, koji je kao i obino, pratio Sjelo Portino izlaganje s
najveom ozbiljnou.
"Kako to misli, ne bi? Naravno da bi! Svatko bi umro od smijeha!"
"E, ba ne bi, i u tome se gadno vara!" Maleni je trijumfalno upro prstom u Portu.
"Jer ja bih zabio bajunetu u njih prije no to bi stigli umrijeti, shvaa?"
Porta se okrenuo prema nama ostalima s gestom oajnika, pa smo pogledali lice
Malenoga, napuhnuto od bijesa, kojemu niti sada nije bilo previe jasno je li uspio
pobijediti u ovom verbalnom duelu, pa smo popadali uokolo od smijeha. ak se i
porunik Spat cerio. Porunik Ohlsen je bio jedini koji je uspio zadrati ozbiljan
izraz lica. Ja ak nisam bio siguran je li uope sluao prepirku. Zurio je du bojita,
promatrajui iscrpljene ljude, koji su bili pod neprestanim pritiskom i bez sna ve
danima, kako se bolno trljaju ledenom vodom. Nije bilo runika kojima bi se
osuili. Nije bilo sapuna, nije bilo britvi. Trljali su uniforme za koje nije postojala
nikakva nada da e ih se moi oistiti ili popraviti, patetino pokuavajui uiniti ih
to boljima za pukovnikovu inspekciju. Latili su opremu komadima prljavih krpa.
Kada je na smijeh utihnuo, slijedili smo pogled porunika ()hlsena, s gorinom
shvativi kako emo i mi uskoro morati pok-icnuti svoja tijela koja su protestirala i
poeti se sreivati. Pogledao sam prema poruniku i vidio kako mu se trznuo jedan
mii na licu.
"Debela vritava tetka", iznenada je protisnuo kroz stisnute zube. "Glupi jebeni
prasac, kopile ptijega mozga!" j Iznenadna tiina spustila se na nas. Zurili smo u

porunika, zabezeknuti. Nije nas toliko zapanjilo ono to je rekao - u usporedbi s

Portinim odabranim izrazima, njegov je jezik bio doista blag - nego nain na koji je
to izgovorio. Upoznali smo porunika u trenucima ljutnje i oaja, upoznali smo ga i
nestrp-l|ivoga, upoznali smo ga sarkastinoga, ali ovo je bila hladna, gotovo
oajnika ogorenost ovjeka kojemu je prekipjelo, pa je ak i Porta zautio.
Ohlsen se polako okrenuo i pogledao nas. S isprikom je sleg-lio ramenima i rukom
protrljao elo.

"Oprostite", iznenada je rekao. "Ponekada me sve to deprimira."
"Ponaaju se prema nama kao da smo strojevi", promrmljao je Spat. "Samo to mi
nismo strojevi, nego ljudska bia. A kada se dogodi neto to nas podsjeti na to, tada
nam je dosta svega..."
Inspekcija se odigrala sljedeeg jutra, kao stoje bilo planirano. Postrojili smo se
poput skupine obnovljenih straila. Bilo koji asnik koji je proveo jednako vrijeme
na bojitu kao i mi, bio bi ugodno iznenaen naim izgledom. Doista smo izveli
uda. Riskirajui dobivanje upale plua, okupali smo se u bazenima ledene vode.
Odreena koliina blata jo je uvijek bila na nama, ali barem je bio uklonjen gornji
sloj. Uniforme su nam jo uvijek bile vlane i zguvane, ali onih nekoliko gumba
koji su nam bili preostali, bilo je ulateno do visokog sjaja, pa su se gotovo
nepristojno presijavali na blijedom jutarnjem suncu. Bila je to prava predstava, i
osjeali smo kako zasluujemo pohvale.
Na nesreu, pukovnik von Vergil, koji je tek stigao na bojite, postavio je mnogo
vie standarde od bilo kojeg drugog asnika na bojitu. Bjenjeo je nad raskidanim
uniformama, pjenio se zbog nestalih gumba, a kada je vidio nae izme, gotovo je
dobio napadaj. Njegove su se presijavale poput zrcala, ali kada gaje porunik
Ohlsen upitao bismo li trebali umjesto kutija s municijom sa sobom u rovove nositi
limenke latila za izme, odbacio je njegovo pitanje kao nevano i neposluno.
Za sljedei dan sazvana je jo jedna inspekcija, a kada ga niti ona nije zadovoljila,
bili smo istjerani na pregled i sljedeeg dana, i sljedeeg dana, i sljedeeg. Bila je to
poprilino zamorna farsa, koja nas je bez ikakve svrhe sve iscrpila, i stajala ivota
najmanje jednog ovjeka, koji se sruio i iskrvario kada je njegova desetina bila
prisiljena puzati osam kilometara na trbusima, vukui za sobom plinske maske i
punu opremu. Porunik Ohlsen gotovo je siao s uma, ali pukovnik je imao
opsesiju jednoga luaka, pa nam Ohlsen nije nikako mogao pomoi. U nekoliko je

prilika pokuao kontaktirati nau pukovniju, no bezuspjeno; cijelo je bojite bilo u

stanju uzbune i veina je komunikacijskih linija bila u prekidu.
Kada su neprestane inspekcije poele gubiti svoju dra, pukovniku je postalo
zanimljivo slati nas u beskrajne i sve besmislenije patrole. A nije proao niti jedan
dan da porunik Ohlsen nije
morao prolaziti opasni put od rovova do pukovnikova stoera kako bi odgovorio
na niz besmislenih pitanja.
Sreom, tijekom tog razdoblja Rusi su bili u nekakvom stanju apatije i veinu su nas
vremena ostavljali na miru. Imali smo pravilne razmjene snajperskih pucnjeva, ali
po mom miljenju, one su s obje strane bile izvoene vie radi predstave. Znali smo
da su se dalje prema sjeveru odvijale teke borbe. uli smo zvuk lopovske paljbe i
eksplozije i danju i nou, a nebo na obzoru gotovo je uvijek bilo obojano vatrom.
"Uskoro e to stii i do nas", promrmljao je Heide pesimistino. "Ve se dovoljno
dugo oputamo."
"Oputamo?" Porta se podrugljivo nasmijao. "Ti to naziva uputanjem, a ona nam
budala dae za vratom cijelo vrijeme? Radije bih se obraunao s Rusima, pa da ve
jednom zavrimo s lime!"
"Ne brini", rekao je Maleni pun samopouzdanja. "Kladim se da e rat uskoro
zavriti. Ti i ja emo se vratiti kuama za najdue dva mjeseca."
Sitni Legionar otvorio je jedno oko i podrugljivo podigao brvu. "Nemojte se
zavaravati - ovaj rat e trajati mnogo due od \ta mjeseca."
Zauo se divljaki povik dok je Barcelona pritravao.
"Probili su se na lijevom krilu! Ponovno je poelo!"
Stari Un je uzdahnuo. Mirno je izvadio lulu iz usta i ustao. "No, dobro, znali smo
kako do toga mora doi. Zatije postoji samo kako bi bilo prekinuto."
Porunik Ohlsen ve je izvikivao zapovijedi. Cijelo je pod-uije zahvaala strka
koja bi na kraju dovela do krutog poretka u kojem je svaki ovjek imao svoje
mjesto i znao to mu je initi. I Jzeli smo svoje oruje, poeli ga provjeravati,
stavili ljemove na glave, jo se jednom pripremivi za akciju. Desetine koje su se
odmarale bile su okrutno probuene i dotrale su do nas, posrui i zijevajui, jo
uvijek ne previe sigurni o emu se radi. Iza sebe zauli smo pucnjeve iz puaka i

eksplozije granata i runih bombi.

Porunik Ohlsen okrenuo se Spatu. "Ostani ovdje s prvom desetinom i osiguravajte
cestu. Morat ete nas pokrivati kad se budemo vraali. Ostatak satnije, za mnom."
73Postrojili smo se iza njega, jedan po jedan. Kada smo krenuli, nabasali smo na
dvojicu ljudi iz pukovnikove bojne, koji su se skrivali iza nekakve stijene, napola
mrtvi od straha.
"Hajde, hajde, dolazite ovamo!" Porunik Ohlsen pomogao im je da se osove na
noge i nestrpljivo ih gurnuo kundakom svoje puke jer su samo stajali ondje,
drhtavi i nesuvisli. "Sto se dogodilo? Gdje je ostatak vae desetine?"
"Otili." Odmahnuli su glavama, jo uvijek tupi od straha.
"Kamo su otili? Hoete rei da su mrtvi, ili su pobjegli, ili to?"
"Rusi su nas*napali - iznenada - niotkuda..."
Zautjeli su. Tek uz mnogo nagovaranja i prijetnji porunik Ohlsen je uspio izvui
priu iz njih.
inilo se kako usprkos neprestanim upozorenjima jednog od naih veterana s prvih
linija, pukovnik von Vergil nije smatrao potrebnim imati vie od dvojice ljudi na
strai. Iskusne vojnike s prezirom je omalovaavao nazivajui ih kukavicama i
babama, a iznio je svoje miljenje kako se Rusi pakiraju i kreu kui nakon njihova
posljednjeg neuspjelog napada i razmjernoga zatija proteklih nekoliko dana. Tek
dan prije netko ga je uo dok je svom poboniku govorio kako je mnogo opasnije
kod kue u Njemakoj, gdje RAF bombardira gradove, nego to je on do sada
iskusio na bojitu. Rezultat je bio takav da Rusi, kada su na posljetku pokrenuli
napad kojega smo mi (ali ne i pukovnik) oekivali, nisu naili na gotovo nikakav
otpor. Dvojica na strai su oigledno bila iznenaena, budui da nisu oglasili
uzbunu, a sudei prema dvama preivjelim brbljavcima - koji su otvoreno priznali
da su jo uvijek ivi samo zato to su dali petama vjetra - cijeli je napad bio
nevjerojatno brz i nevjerojatno tih. Nisu koristili puke niti bombe, samo bajunete i
kandre.
"Drugim rijeima, bio je to masakr", tmurno je rekao porunik Ohlsen.
"Da, da!" istovremeno su kimnuli glavama, eljni ostaviti na nas dojam uasa tog
iskustva; iako je jedan od njih, vjerojatno hotei pokazati kako se nisu predali bez
ikakve borbe, dodao kako je porunik Kalb uspio baciti jednu runu bombu prije no

to su ga probuili bajunetom.
"Razumijem." Porunik Ohlsen krenuo je stazicom koja je j> vodila do
pukovnikove kolibe. Okrenuo se prema preivjelima. "A - hm - to je s
pukovnikom?" leerno je upitao.
Nisu mu znali odgovoriti; nisu vidjeli pukovnika. "Nadajmo se da mu je netko zabio
bajunetu u stranjicu", promrmljao je Porta.
"Moda", rekao je Maleni, "bismo trebali priekati ovdje dok ne dovre posao? Da
budemo sigurni!"
"Creutzfeldt, tie govori!" ljutito je rekao porunik. Mahnuo je rukom prema koloni
ljudi i pokazao prema kolibi. "Slijedite me, idemo gore."
uli smo Ruse dugo prije no to smo stigli do kolibe. Zvui koje su stvarali bili su
nam poznati. Bili su to veseli zvui ljudi koji se zabavljaju.
"Pijani kao klade", promrmljao je Barcelona sa smijekom. "Pronali su
pukovnikovo vino."
"Isuse Kriste!" rekao je Maleni nervozno. "Idemo brzo prije no to gadovi sve
popiju!"
Kada smo se jo primaknuli kolibi, mogli smo i vidjeti, a ne samo uti, znakove
ruske okupacije. Prozori su bili otvoreni, a kroz njih su dopirali zvui pijane
pjesme.
"Pogledajte ih" rekao je Porta vie no zavidno. "To nazivate ratom? Meni to vie
izgleda kao jebena pijanka."
Heide je pogladio svoju puku. "Samo ekaj dok se zavu-emo medu njih - nee
shvatiti to ih je snalo dok sve ne bude gotovo!"
"Posebice", dodao je Legionar sa smijekom, "kada otkriju kako mi nismo isti
vojnici od papira kao oni s kojima su se posljednjima sukobili..."
Porunik Ohlsen zapovjedio nam je da privrstimo bajunete, pa smo napali. Trao
sam uzbrdo prema kolibi, a pokraj mene trali su Stari Un i Legionar, porunik
neto ispred nas, a Porta i Maleni urlajui poput divljaka neto iza. Vidio sam jedno
ili dva ruska lica kako otvorenih usta u strahu zure dok smo mi juriali prema
njima. Nisu imali izgleda, ovi na koje smo prvo naili. Presjekli smo tono kroz

njih i upustili se u borbu prsa o prsa koja se uskoro pretvorila u isprepletenu nonu
moru ljudi, koji su se sjekli i rezali izmeu leeva svojih suboraca, klizali i posrtali
u lokvama prolivene krvi, gazei nogama previjajua tijela ranjenih.
Iznenada sam podigao pogled i ugledao ogromnog ruskog porunika koji se
obruavao na mene. Mahao je svojom strojnicom kao palicom, i uspio sam izbjei
smrtonosni udarac tono na vrijeme. Refleksnom radnjom, podigao sam svoju
bajunetu i naslijepo je zabio u njega. Na trenutak se opirao, a potom je otrica meko
kliznula u meso njegovih prepona. Pao je nauznak s urlikom, povukavi moju puku
za sobom. U strahu i urbi da se ponovno domognem svog oruja, skoio sam
naprijed objema nogama na lice ranjenoga ovjeka. Nisam zastao kako bih vidio je
li to bio netko od naih ili njihovih. Zgrabio sam svoju puku i nastavio dalje
naprijed, a krici u agoniji odzvanjali su mi u uima.
Povremeno bih u sveopoj zbrci uspio na kratko ugledati nekoga iz svoje desetine.
U jednom trenutku sam bio kao kroz . maglu svjestan kako je Porta pokraj mene, ali
tada gaje progutala masa tijela i on je nestao. Uspio sam se probiti do dvorita, gdje
sam ugledao Malenoga. Izgubio je svoju puku i nekoliko je Rusa krenulo ravno
prema njemu. Glasno sam viknuo, ali Maleni se ve okrenuo kako bi ih doekao.
Dvama ogromnim akama uhvatio je svakoga od njih za vrat i udario njihovim
glavama jednom o drugu. Kada su pali, zgrabio je puku jednoga od njih i poeo
ispaljivati metke u svim smjerovima. Doli smo u onakvo stanje oaja u kojem se
svaki ovjek borio sam za sebe, a ako biste pokosili nekoga od svojih, bila je to
samo njihova loa srea.
Vidio sam kako se jedan Rus skrio iza stupa naciljavi pitoljem. Prije no to je
stigao opaliti, raznio sam mu pola glave i nezainteresirano promatrao kako se
sruio u lokvu krvi.
Okrenuo sam se i ugledao Portu kako napada svojom bajunetom, zabivi je duboko
u leda mladoga Rusa koji je pokuavao pobjei.
Vidio sam kako Heide divljaki gazi po licu umirueg ovjeka, koji je i u svojim
posljednjim trenucima agonije vrsto na prsima stezao svoju puku.
Koliko je ljudi poginulo, i koliko je sav taj pokolj trajao, nisam imao pojma. Jesu li
prole minute ili sati prije no to smo se ponovno okupili, mi pobjednici, u dvoritu
iza kolibe? U tom trenutku to nismo znali, niti nas je bilo briga. Toga nam je
trenutka bilo dovoljno to smo preivjeli.
Ispruili smo se po tlu, daui, iscrpljeni, prekriveni blatom i krvlju, razderanih

uniformi, a ljemove i oruje umorno smo odbacili u stranu. Najmlai medu

novacima plakali su, suze su im se kotrljale niz obraze, stvarajui kanalie u
prljavtini. Mi ostali, nakon to je nestao prvi ok izazvan time to smo jo uvijek
ivi, poeli smo krvlju podlivenim oima traiti svoje prijatelje. Jesu li jo uvijek
bili s nama? Ili su leali u kuici rasparanih utroba ili odrubljenih glava?
Ugledao sam Barcelonu nekoliko metara od mene, ispruenoga na tlu, rasparane
uniforme. Stari Un bio je naslonjen na stablo, puei svoju lulu od koje se nije
odvajao. Maleni i Heide jo su uvijek bili ondje, Heide je mirio, a Maleni je
izgledao neopisivo, kao daje umoio glavu u hamper krvi. Pogled mi je odlutao
dalje, pa sam ugledao Stegea, koji je leao na leima i tupo zurio u oblake iznad
sebe. Bio je tu i Legionar, koji je sjedio na stepenicama puei cigaretu i istei
puku pripremajui se za sljedeu akciju. Legionar je bio profesionalni vojnik.
Borio se ve petnaest godina, i njegove prve misli uvijek su bile posveene oruju.
Neto dalje bili su Porta i Steiner, koji su dijelili bocu nekog alkoholnog pia koju
su negdje pronali. Steiner je ve izgledao napola pijano.
Svi su bili prisutni. Svi stari momci, oni koji su ve preivljavali takve stvari i koji
su jo uvijek bili u jednom komadu. No, preko treine novaka je nestalo. Njihova su
tijela leala na mjestima gdje su pali, inei tune otoke smrti medu preivjelima.
Netko je predloio da ih pokopamo, ali nismo se obazirali na to. Zato jo vie
troiti snagu, kopajui rupe za Ieeve? Bili smo ivi i iscrpljeni, a oni su bili mrtvi i
bilo im je svejedno.
Porunik Ohlsen iziao je iz kolibe. Izgubio je ljem, a duboka mu se brazgotina
pruala od oka do usta. Spustio se na tlo, a mi smo ga promatrali s iekivanjem.
Slegnuo je ramenima. "Svi su bili mrtvi i prije no to smo stigli ovamo."

Porta mu je pruio cigaretu. "A to je s pukovnikom, gospodine?"
"I on takoer - vrat mu je presjeen od uha do uha."
Nastala je tiina, a potom se zlobni smijeak pojavio na Por-tinim usnama. "Moda
ipak ima boga", promrmljao je.
Porunik se namrtio i okrenuo Heideu. "Odaberi dvojicu ili trojicu ljudi i idite
pokupiti sve identifikacijske ploice."
"to, zar i ruske?" upitao je Heide.

"Naravno. To si trebao znati bez da ti se posebno naglaava."

im je Heide dovrio svoj zadatak, zapalili smo kolibu i vratili se do ceste,
izgubivi pri tome jo ljudi, zahvaljujui tomu to su se Rusi probudili i zasuli nas
granatama.
"Uvijek mi", progundao je Porta, trei u zaklon. "im neto pode po zlu, uvijek
smo mi na udaru."
Maleni i Legionar ve su postavljali teku strojnicu. Porunik Ohlsen se okrenuo
prema natrag kako bi nestrpljivo mahnuo rukom prema novacima, koji su
zaostajali, ne ba posve siguran bi li trebao slijediti nas ostale prema cesti ili se
baciti u najblii zaklon.
"Prestanite drhtati i pokrenite se, zaboga! Sad nije vrijeme za stati i diviti se
prokletom krajoliku!"
Krenuli su naprijed poput stada prestravljenih ovaca. Jedan od njih iznenada je
kriknuo od bola i poeo trati u krugovima, objema se rukama drei za trbuh.
Bolniar naeg voda, Berg, istoga se trenutka vratio po njega. Odvukao je momka
pokraj ceste i rastvorio njegovu uniformu, no bilo je prekasno, ve je bio mrtav.
Promatrali smo kako Berg zabacuje svoju torbu s priborom za prvu pomo preko
ramena i tri prema naprijed kako bi nam se pridruio. Granate su padale ispred i
iza njega. Pao mu je ljem, a on je posrnuo od udara, no nekako se izvukao. Zaulo
se glasno klicanje. Berg je s pravom bio omiljen. Mnogo smo puta promatrali kako
riskira vlastiti ivot kako bi pomogao ranjenom vojniku, uhvaenom u
neprijateljsku vatru dok je leao ranjen usred minskog polja ili upetljan u nekakvu
bodljikavu icu. Sjetio sam se Sevastopolja, kada se Berg vratio u goruu zgradu i
vratio se iz tog pakla s onesvijetenim porunikom Hin-kom prebaenim preko
ramena. Za taj je podvig bio preporuen za eljezni kri, ali gaje pristojno odbio,
rekavi kako ga ne zanima sakupljanje eljeznog otpada. Dvije godine kasnije,
njegova je uniforma jo uvijek bila bez ikakvih odlikovanja osim njegovih oznaka s
crvenim kriem.
Satnija se na posljetku domogla relativne sigurnosti u gusto poumljenom podruju
koje se prostiralo iza planina. Ponovno smo bili sami; bojna iz Breslaua bila je
potpuno izbrisana.

Nalazili smo se u istom vlaku ve nekoliko dana, jo od odlaska s bojita, i stali smo
na mnogo stanica. esto bi nas odgurali na sporedne kolosijeke i ostavili ondje
satima kako bi omoguili prolaz vlakovima koji su nosili vaniji teret - moda oruje
ili municiju. Mi smo bili samo vojnici na putu kui, i stoga vrlo nisko na popisu
prioriteta.
Sada, sedmog dana svog putovanja, ponovno su nas zaustavili. Vlak je stao i
nekoliko smo minuta ostali na istom mjestu, sjedei na slami u svom stonom
vagonu, previe umorni da bismo ak i otvorili oi. Nakon nekog vremena Porta se
dovoljno pomaknuo kako bi uspio otvoriti klizna vrata i pogledati van.
"Hamburg!" Okrenuo se prema nama ostalima. "U Hamburgu smo!"
"U Hamburgu?"
Malo smo se oraspoloili. Legionar se veselo protegnuo, a Stari Un izvukao je iz
depa svoju lulu i stavio je u usta.
"Danas su Duhovi", iznenada nam je rekao.
Svi smo ga pogledali.
"Pa to?" rekao je Heide. "Kakve veze Duhovi imaju s bilo ime?"
Stari Un slegnuo je ramenima. "Ne znam - samo mi je palo na pamet..."
"U ovo doba prole godine", rekao je Porta, "bili smo u Dem-jansku."
"A godinu dana prije toga", dodao je Maleni, "bili smo u Brest-Litovsku. Sjeate se
Brest-Litovska? Sjeate se kada smo..."
"Nosi se!" rekao je Legionar ljutito. "Volio bih da se ne os-vrete stalno unatrag, to
je morbidno i nepotrebno. Zato ne biste malo za promjenu pokuali gledati
unaprijed?"
"U redu, ako je to ono to eli -" Porta je zatvorio oi na trenutak a pokvaren mu se
smijeak pojavio na usnama. "Prvo to u uiniti veeras, kada nas puste odavde, bit
e to da u si pronai kupleraj - to kaete na to? Jel' vam se to svia?"
Iz klicanja koje je odjeknulo od okupljene satnije moglo se zakljuiti daje odgovor
potvrdan.

3. HAMBURG

Sjedili smo u krmi i ekali Barcelonu. Ve smo neko vrijeme bili ondje, i
nekolicina nas - tonije Porta i Maleni - bili su na pravom putu da postanu
pretjerano, velianstveno pijani.
Mjesto je zaudaralo na ustajalo pivo i prenje, a zrak je bio teak i ispunjen dimom
cigareta. ene koje su nas posluivale, iscrpljene i ne ba dobrog raspoloenja,
namjerno su stvarale to je vie buke bilo mogue, bacajui hrpe noeva i vilica u
sudoper i buei posuem koje su prale. Dok su radile, neprestano su neto gunale.
Porta, izazvan tko zna kakvim pijanim hirom, iznenada se nagnuo preko stola i
prstom optuujui upro prema jednom pripadniku nizozemskog SS-a, koji je mirno
sjedio i gledao svoja posla cijelo vrijeme koje smo proveli ondje.
"Pogledajte onu runu debelu svinju", rekao je, a po glasu mu se osjetilo da je
pripit. Okrenuo se prema nama i kretnjom ruke pozvao nas da promotrimo tog
nesretnika. "Pogledajte te velike ui! Ako neto ne mogu podnijeti, onda su to ui
koje izgledaju kao da e poletjeti."
Sa zanimanjem sam zurio u ovjekove ui. Doista su mu pod pravim kutom strale
iz glave, ali moda jo nisam bio dovoljno popio da bi mi to postalo dovoljnim
razlogom za napasti ga.
Djevojka nam je prila s posluavnikom punim krigli piva. Bacila ga je na stol
ispred nas, a pivo se zapjenilo preko rubova krigli i stvorilo jezerce na stolu. Porta
je spustio oba lakta u njega i svoju pozornost usmjerio lakem plijenu, mladom
vojniku sa srebrnim oznakama SD na ovratniku. Nizozemac je ostao posve hladan
na primjedbu o svojim uima, jer je bio vjerojatno jo pijani-|i od Porte, no mladi
je vojnik ve izgledao napeto.

"Sluaj, ti gade jedan -" Porta je glasno ispuhao nos izmeu palca i kaiprsta i
obrisao ih o rukav, "imam no. Svi mi imamo noeve. Ja i moji prijatelji, svi mi
imamo noeve - a zna li zato? /na za to ih koristimo?"
ovjek iz SD okrenuo se na drugu stranu i mudro nastavio guljeti, ali Porta je bio
odluan iivcirati nekoga, pa gaje povukao kako bi se ponovno nali licem u lice.
"Hoe da ti pokaem?" upitao je odvratno se cerei. "Koristimo ih za rezanje. eli
li da ti pokaem to reemo?" Nainio je prostaku gestu u zraku, a Maleni se
posluno nasmijao.
"Uistinu, nimalo me ne zanimaju vai smrdljivi noevi", rekao je ovjek, zijevnuo i
ponovno se okrenuo od nas.
Njegov pokuaj zauzimanja nezainteresiranog stava samo je isprovocirao Portu do
pijanoga bijesa. Snano je lupio akom o stol. Sve su krigle s pivom poskoile i
zazveckale, a novi se val piva prelio preko njihovih rubova.
"Zato ne odjebe i ostavi nas na miru?" povikao je Porta. "Tko ti daje pravo da
sjedi ovdje za naim stolom, ti prljava svinjo? Gubi se prije no to te ja izbacim
van!"
Podigao sam svoju napola punu kriglu s pivom i promatrao dogaanja pomalo
nezainteresirano zbog utjecaja alkohola. Legionar se nagnuo prema natrag i
prekriio noge u glenjevima, napola skliznuvi sa stolice. Stari Un je tugaljivo
zurio u svoje pivo. Maleni je bio jedini doista zainteresiran za dogaanja.
ovjek iz SD je izgovorio neto to mi se uinilo, s obzirom na okolnosti, blagim i
razumnim prigovorom Portinom bezobraznom ponaanju. "Prvi sam stigao ovdje,
zna - i doista mislim kako mi ti ne moe nita nareivati."
Porta je proistio grlo i pljunuo. "Pa to i ako si ovdje od samog poetka rata? Sada
ti govorim, gubi se odavde!"
"A ja tebi govorim", odvratio je ovjek, s razlogom postajui sve vie razdraen,
"da mi to ne pada na pamet!"
Porta je bijesno pogledao prema Malenom u potrazi za podrkom. "Neposluh! uo
si to, zar ne? Odbija izvriti zapovijed Stabsgefreitera!" Teturavo se osovio na
noge, ispruio ruku i gurnuo je ovjeku ispred nosa. "Vidi ovo?" Prstom je
pokazao prema svojim oznakama. "Pretpostavljam da zna to ovo znai?"
ovjek je samo uhvatio njegovu ruku palcem i kaiprstom i polako je odgurnuo

natrag prema Porti, s izrazom na licu kao da je nanjuio nekakav smrad - to je

najvjerojatnije doista i bilo.
"No lijepo!" povikao je Porta, sve se vie uzbuujui. "Ovo je prevrilo svaku
mjeru! Vidio si ovo, zar ne?" Ponovno se okrenuo Malenom, koji je ustro kimnuo
glavom i odgurnuo unatrag
svoju stolicu. "Pribiljei to! Zapisi mu ime i broj! Bio je nasilan prema
Stabsgefreiteru - hajde, zapisi to!"
"Odjebi", rekao je Maleni. "Dobro zna da ne znam pisati." "Onda ga izvedi van i
nalupaj ga kao vola!" "Sluaj ti, neotesani gade..."
ovjek iz SD ustao je, a Maleni je ustao za njim. Gledali su jedan drugoga preko
stola. Maleni se poeao po svojim irokim grudima, podigao hlae, ispruio ruku i
uhvatio ga za ovratnik. "Hajde sada, maleni - idemo van porazgovarati."
ovjek iz SD otvorio je usta kako bi povikao, ali pritisak ape Malenoga bio je tako
snaan daje ispustio samo prigueni meket. Maleni gaje pred sobom otjerao do
vrata, a Porta je ponovno sjeo, crven u licu i jo uvijek ljutit.
Nizozemac je sada leao opruen preko stola, a glava mu je bila u lokvi piva.
"Pogledajte onoga", rekao sam Legionaru. "U nesvijesti je." I nasmijao sam se od
srca, kao da je to najsmjenija stvar na svijetu. Legionar, koji je rijetko gubio
kontrolu, samo mi se saa-ljivo nasmijeio.
Nekoliko trenutaka kasnije Maleni se ponovno pojavio - sam. "Kamo je nestao?"
upitao sam.
"Lei u jarku pokraj ceste", rekao je Maleni. akom se udario po rastvorenom dlanu
druge ruke i namignuo mi. "Ugasio se poput svijee. Hej -" Pogledao je Legionara.
"Sjea li se dana kada smo se ti i ja prvi put sreli?"
"Sjeam", rekao je Legionar.
"to se dogodilo?" upitao sam, dovoljno pijan da bih bio posluan i dao Malenom
priliku da se razmee.
Umjesto odgovora, stisnuo me za ruku kao da e se normalno rukovati sa mnom i
polako je poeo drobiti sve dok nisam bolno zajaukao. "Upravo to se dogodilo",
rekao je Maleni ponosno. "Vrlo zabavno", rekao sam, tresui rukom gore-dolje. "A

emu to?"
"Ah", rekao je Maleni, namigujui. "To je prava pria, zar ne?" Legionar se
pokroviteljski nasmijeio i dao mi znak glavom. I "Dopusti mu i njegov maleni
trenutak slave", promrmljao je. "Dakle, to se dogodilo!" rekao je Maleni.
83"Naravno", s lakoom se sloio Legionar. "Ali nikada vie, prijatelju! Ne padam
dva puta u istu stupicu!"
"Niti ja", progundao sam, stavivi ozlijeeni dlan pod
pazuho.
Porta je ponovno lupao po stolu, glasno traei jo piva uz lascivne primjedbe
djevojkama. Djevojke su samo prezrivo otpuhivale i okretale mu leda, ali Velika
Helga, nadzornica, napustila je svoje mjesto za ankom i dojurila do naeg stola.
Stala je ispred Porte, rairenih ruku i nogu, isprijeivi mu svoje krupno tijelo.
"Kako se usuuje nazivati moje djevojke tim imenima? to ti misli, stoje ovo,
bordel?"
"Bordel, moje dupe!" odvratio je Porta. "S ovako ugavom ekipom? Vremena
moda i jesu teka, ali nitko nije toliko oajan!"
"Prijavit u te", rekla je Velika Helga, kao to je govorila mnogo puta na dan
brojnim vojnicima. "Mi ovdje dobro radimo, i ba me zanima gdje biste vi deki
sada bili da nema nas."
"Ja ti to mogu rei", rekao je Porta.
Velika Helga odmaknula se jedan korak od njega. "Sve djevojke ovdje su dobre, a
Gertrude, samo da te upozorim, ima momka u SD. Ako budete stvarali probleme,
morat u joj rei da vas
prijavi."
"Ah, prestani priati gluposti", rekao je Maleni. "I sama zna
koliko nas voli."
"Samo hoemo jo piva", dodao sam. "Svi bi pomislili da traimo est kurvi, koliku
je strku podigla."

Velika Helga samo je otpuhnula i vratila se za ank. Odabrala je Gerdu, najmanje

privlanu medu ionako ne ba raskonim djevojkama i poslala ju da nam donese
nau narudbu. Gerda nije bila loa djevojka, ali nisu je bez razloga nazivali kolcem
za grah. Bila je neto najblie pokretnom telegrafskom stupu to sam ja ikada imao
prilike vidjeti.
"Kada bi samo imala neto vie mesa na sebi, gotovo bih pao u iskuenje da te
odvedem u krevet sa sobom", promrmljao je Maleni, sa aljenjem gurnuvi ruku
pod Gerdinu suknju i pokuavi opipati njezinu nepostojeu stranjicu.
Gerda je pokazala to je mislila o tom pozivu udarivi Malenoga snano
posluavnikom po glavi i odetavi od nas.
U tom nam se trenutku pridruio Barcelona, koji je donio ne ba dobro primljene
vijesti da smo od te veeri na straarskoj dunosti.
Barcelona je oko vrata imao ogroman zavoj, koji gaje prisiljavao da glavu dri
ukoenu i podignutu uvis. Tijekom naih posljednjih dana u planinama bio je ranjen
u vrat zalutalom runom bombom, te je sada bio privremeno izuzet od aktivnog
sluenja. Mogao je, i trebao je ostati u bolnici, ali zahvaljujui poruniku Ohlsenu
koji je povukao nekoliko veza, bilo mu je doputeno da se vrati u satniju i preuzme
dunost u satnijskom uredu - u kojem ga se, dodue, nije moglo ba esto pronai;
ee bi se nalazio u krmi ili oruani.
Bilo je i onih koji su smatrali kako je bio glup to nije iskoristio viemjeseni
odmor u bolnici, ali Barcelona je bio dovoljno dugo u vojsci kako bi znao da kada
se jednom nade u bolnici i odvojen od svojih suboraca, gotovo sve ti se moe
dogoditi prilikom otputanja. Izgledi da bude poslan natrag u njegovu satniju bili su
neznatni, a tih dana biti pridolica u ve postojeoj skupini znailo je gotovo
sigurnu smrt. Svi najgori i najopasniji zadaci bili bi mu dodijeljeni istog trena, a
smrt se doimala jedinim moguim zavretkom.
"Isuse!" rekao je Barcelona, gledajui na stol prepun pivskih krigli. "Dobro ste se
napili, zar ne?"
"To nije vano", rekao je Porta. "Mene zanima gdje emo biti na straarskoj
dunosti - ne bih imao nita protiv lokalnog bordela..."
"Nisi ti te sree." Barcelona je odmahnuo glavom i podigao neiju kriglu s pivom.
"U jebenom Gestapu."
"Koja je budala smislila takvo to?" upitao je Legionar.

Barcelona je slegnuo ramenima i bacio list papira na stol. Slaii Un spasio gaje od
pada u lokvu piva i nezainteresirano ga Jiogledao. "Tono u devetnaest sati - Trg
Karla Muka, Hamburg." Nulmureno je presavio papir i stavio ga u prednji dep.
Steiner se iznenada pribrao i pogledao Barcelonu kao da im on osobno to
dogovorio. "Prokleti Gestapo!"
"Nemoj gledati u mene", rekao je Barcelona. "Ja nisam ta Ijtudulii koja je to
smislila. Sve u svemu, moete zahvaliti svojoj
85sretnoj zvijezdi to nije jo i gore. etvrta desetina je na dunosti u Fuhlsbiittelu i streljaki su vod za Wehrmacht."
"Meni ne bi smetalo da se zamijenimo", rekao je Maleni, perverzan kao i uvijek.
"Uvijek postoje izgledi da se jo neto dodatno pokupi na pogubljenjima. inili smo
to i prije, budimo iskreni..."
"Kako?" upitao je Stege sumnjiavo. "Kako si to inio?" "Lako. Obea nekome da
e mu potedjeti ivot, i on ti je spreman dati to god poeli."
"Hoe rei da bi uzeo novac od ovjeka osuenog na smrt?" Stege je zvuao kao
da ne vjeruje svojim uima.
"Da, zato ne?" rekao je Maleni agresivno. "I ti bi bio voljan platiti nekome da te
izvue, vjerujem."
"U svakom sluaju", dodao je Porta, "nije to ba tako jednostavno. Ako shvate to
namjerava, i sam e isto zavriti."
Stege je otvorio usta kako bi protestirao, no prije no to je stigao progovoriti,
Heide se probudio iz duboka sna i suoio s vrstim zidom praznih krigli piva.
Ljutito ih je sruio na pod.
"Previe smo popili!" Podrignuo je i rukom posegnuo prema najblioj punoj krigli.
"Kako smo samo sve to uspjeli popiti?"
"To sada nije vano", rekao je Maleni. "Popili smo, i to je jedino vano - osim
injenice da e ti biti onaj tko e sve to platiti. Ti jedini ima novaca."
"Ja? Nemam niti prebijenoga novia!" usprotivio se Heide. "Malo sutra! Ima cijeli
smotak uguran u izmu!" Heide ga je pogledao u nevjeri. "Kako ti to zna?" Maleni
je slegnuo ramenima. "Pa pogledao sam, zar ne? Neki dan mi je trebalo novaca, pa

sam ti prekopao ormari. Jedino tvoj ima pokvarenu bravu, trebao bi je popraviti.
Ne zatvori se
dobro, zna."
"Hoe rei da si mi namjerno prekopavao po stvarima?"
"Mislim da bi se to moglo i tako rei." "Dakle, ti si mi ukrao onih stotinu maraka?"
"Sluaj", rekao je Maleni, "dobro pazi. Nisam rekao da sam neto uzeo, zar ne?"
"Ali je posve oito da jesi!"
Maleni je ljutito otpuhnuo. "Pokuaj to dokazati!"
"Ne moram ja nita dokazivati! Isto je kao da si i priznao -tako mi Boga, nee
proi nekanjeno!" Heideovo lice problijedi-lo je od bijesa. "Gledat u dok te budu
hapsili, pa makar mi to bilo posljednje. Gledat u dok te budu vjeali zbog ovoga.
Gledat u..."
"Za ime Boje", rekao je Legionar umorno. "Zar je to doista vano?"
"Meni je vano!" povikao je Heide.
"Sluajte", rekao je Porta, kao da mu je iznenada na um pala zamisao koja e rijeiti
cijeli problem, "zato ne bismo ponijeli nekoliko boca pia sa sobom na dunost?
Stari kolac za grah e nam rado gurnuti nekoliko boca ispod pulta."
"Da? A to emo s njima kada doemo do zgrade?"
"Skriti ih na neko sigurno mjesto. To je u redu. Znam jednog od momaka koji su
bili na strai ondje nedavno, kae daje odlino mjesto. Dolje u podrumima. Nikome
se ne da silaziti i gledati to radimo."
"A to sa elijama?" upitao je Steiner.
"to s njima? Niti jedan od zatvorenika ne provede ondje vie od jedne noi. Veine
se rijee sljedeeg jutra. One s kojima se Gestapo eli malo poigrati odvedu gore sa
sobom. Tako im je zgodnije. Ne moraju trati niz stepenice svaki puta kada im se
upaju neiji nokti. Ne morate se brinuti za elije - zatvorenici nas nee smetati."
"A stoje sa statuom cara na konju?" predloio je Heide, iznenada zaboravivi na
svojih stotinu maraka i zainteresiravi se za |Portinu zamisao. "Noge su mu uplje.

Kladim se da bismo mogli nagurati nekoliko boca u njih i da nitko ne bi primijetio."

"Ve sam pomislio na to", ustvrdio je Maleni. "Ba sam to i sam kanio predloiti.
Uvijek se sjetim dobrih mjesta na kojima se neto moe skriti - zbog toga sam i
pogledao u tvoje izme onom prigodom", povjerio se Heideu, koji se istog trena
vratio u uvri-|jedeno stanje.
"Uzet emo pola tuceta velikih boca", odluio je Porta. "Napravit emo mjeavinu."
Pokazao je rukom Gerdi da doe, a ona le odlijepila od anka i sumnjiavo nam se
pribliila. "est boca", "tkao joj je. "Ovoliko Dortmundera -" Pokazao joj je
razmaknutim palcem i kaiprstom, "a ostatak ljivovice. Je li to u redu?"
87Slegnula je ramenima. "Ako ti tako kae. Meni se to ne bi svidjelo, ali ukusi
razliitih ljudi ne mogu se objasniti, zar ne?"
Okrenula se glasno otpuhnuvi, a Porta je protrljao ruke i pogledao prema
Legionaru u potrazi za odobrenjem. "To je u redu, zar ne? Prvo neka stavi pivo, a
onda ljivovicu?"
Legionar je nagnuo glavu na stranu, s izrazom blage zabavljenosti na licu, kao da
promatra skupinu djece.
Gerda se vratila s prvom bocom, snano je tresui kako bi se dvije tekuine
pomijeale. Porta ju je istrgnuo iz njezinih ruku, prestravljen. "Sto ti to dovraga
radi? Sve e nas raznijeti!"
"Uz malo srete", rekla je kiselo.
Donijela je ostatak boca, buno ih spustila na stol i ne rekavi nita ispruila ruku
ekajui novac. Stajala je ondje, prebrojavajui ga i provjerivi svaku novanicu
kako bi se uvjerila da nije krivotvorena. Dok je to inila, Steiner je iziao iz toaleta.
Stajao je pokraj stola, podrigujui i zatvarajui rasporak, ne obraajui pozornost
na Gerdu koja je jo uvijek brojala novac.
"Nema nita bolje od dobrog mokrenja", obavijestio nas je uz zadovoljni uzdah.
"Posebice kada te jako tjera..."
Podigao je svoju kriglu i ispraznio je u nekoliko brzih gutljaja, dok mu je Adamova
jabuica poskakivala gore-dolje. Potom je ponovno podrignuo i obrisao usta
rukavom. Gerda gaje pogledala dugim i sporim prezirnim pogledom, stavila novac
u vreicu koju je nosila ispod pregae i otila od nas, uspravnih lea.

"to je tako dobro kod toga?" upitao je Porta, koji je bio u svadljivom raspoloenju
i htio se porjekati s bilo kime oko bilo ega, bez obzira kakva to sitnica bila.
Steiner gaje pogledao. "Kako to misli, stoje tako dobro? Pa i ti si sam dovoljno
puta piao, zar nisi? Trebao bi znati to je tako dobro kod toga."
"Ali ne znam", rekao je Porta. "No, to je s tobom? Jesi li ti nekakav pervertit? Ti..."
"Ma, odjebi!" rekao je Steiner, pokuavajui sjesti i otkrivi kako se Porta rairio
preko pola klupe.
Porta je s treskom spustio svoju kriglu na stol i s mukom se osovio na noge. "Nitko
mi ne moe rei da odjebem i proi nekanjeno!" zagrmio je.
Ljutito je zamahnuo rukom prema Steineru. Steiner se sagnuo i odmah reagirao,
udarivi Portu postrance po glavi. Porta je zakoraio natrag, prevrnuvi klupu, a
Steiner ga je slijedio, mahnito zamahujui rukama. Nekoliko su se trenutaka
usredotoeno borili u tiini, povremeno izviknuvi poneku psovku kako bi se
ohrabrili, a potom je Steiner, koji je iznenada postao smion, pograbio kriglu i bacio
je Porti u glavu. Porta se sagnuo, a projektil je proletio pokraj njega i zabio se u
suprotni zid.
Istoga trenutka, Gerda se nala na nama, s velikom drvenom palicom u ruci. "Tko je
bacio tu kriglu?"
S veseljem smo pokazali prema Steineru. Gerda je, bez trenutka oklijevanja, s
treskom spustila palicu na njegovo rame, a kada se Steiner pognuo od bola,
uslijedio je brz udarac u glavu.
Steiner je u trenutku zaboravio svoju prepirku s Portom. Zavijajui od bola i
gnjeva, okomio se na Gerdu, koja je pobjegla kako bi se sklonila na sigurno iza
anka. Steiner se bacio za njom, prevrui stolove i stolice dok je trao prostorijom.
Uhvatio ju je upravo prije no stoje stigla do anka i, pritisnuvi je uza zid, poeo
udarati njezinom glavom o zid. Gerda se borila poput tigrice, grizui, grebui i
udarajui, koristei pri tom svoje nokte, zube, koljena, sve to bi joj dolo pod
ruku, i cijelo vrijeme reala na sav glas.
Iznenada su se vrata iza anka otvorila i na njima se pojavila Velika Helga. Jednim
je pogledom promotrila situaciju, smireno u ruku uzela bocu ampanjca i jurnula
naprijed kako bi se pridruila akciji.
Steiner je bio previe zauzet kako bi uoio ovaj novi opasni napad s njegovog

desnog krila. Helga je paljivo naciljala i boca je ampanjca pogodila Steinera

tono u iju. Istoga je trenutka pao na pod posut piljevinom, a krv i ampanjac su se
pomijeali.
"Ubojico!" povikala je Helga, bezobzirno ga utajui nogama.
"Seksualni manijae!" vritala je Gerda, zgrabivi razbijeni grljak boce i pokuavi
rasjei Steinerovo lice.
S okretnou iznenaujuom za nekoga tako krupnog, Velika je Helga oduzela
komad stakla od nje - nije nimalo suosjeala sa Steinerom, ali ubojstvo u njezinom
lokalu moda i ne bi dobro prolo kod vlasti. Gerda se morala zadovoljiti bujicom
psovki, za
89koje bih se mogao zakleti da ih nikada prije nisam uo, koje je popratilo bijesno
utanje Steinerovog krvavog i besvjesnog tijela. Djevojka imenom Gertrude, koja
je imala momka u SD, dotrala je uz stepenice sa sandukom piva u svojim snanim
rukama. Imala je dugu, ravnu, svijetlu kosu bez sjaja i stalni gnojem ispunjeni ir na
nosu.
Gerda se istog trenutka bacila na nju, pokazavi prstom prema Steineru i viknuvi
neto o osveti. Gertrude je ispustila sanduk s pivom i nezainteresirano pogledala
Steinera. "to bih ja sad trebala poduzeti u vezi toga?"
"Reci svom momku u SD!" nagovarala ju je Gerda, uputivi jo jedan osvetoljubivi
udarac nogom u Steinerova leda.
"A la bonne heure"", odgovorila je Gertrude na francuskom. Nije imala pojma to
je znaio taj izraz, ali zvuao joj je dobro i ona ga je esto koristila. Nauila ga je
od francuskog mornara za kojega je nekada bila zaruena osam dana, koliko je
njegov brod proveo u Hamburgu. Otada je bila zaruena za mnoge mornare, ali
nikada nije zaboravila a la bonne heure. Ako ste eljeli nekakvu posebnu uslugu od
nje, morali ste samo s divljenjem i uenjem primijetiti "Ah, ti zna francuski, zar
ne?" i ona bi smjesta zagrizla mamac. Naalost, tu bi uslugu gotovo uvijek popratilo
prianje njezine omiljene bajke - kako se rodila u bogatoj francuskoj obitelji i kako
su je oni napustili dok je jo bila malena i ostavili je u otmjenom internatu, za
kojega se nije mogla tono sjetiti gdje se nalazio; ali ako ste bili spremni sasluati
je, ona bi zauzvrat bila voljna uiniti vam razliite sitne usluge.
Porta i Maleni su je jednom vrlo uspjeno zapriali cijelu veer, pri tome pojevi
pola hrane u kuhinji i napivi se gotovo do bunila - sve na Gerdin troak. No,
Maleni je sve to kasnije platio. Na povratku prema vojarni iznenada mu je palo na

pamet kako bi mogao Porti demonstrirati propisani nain na koji bi pjeak - a

posebice pjeak koji pripada pukovniji u kojoj je on zapoeo svoju vojniku
karijeru - trebao pasti na tlo na sve etiri i puzati potrbuke. Dok je Porta stajao
promatrajui ga, Maleni se bacio potrbuke prema tlu i udario glavom o otar
kamen. Kamen je u njegovom elu napravio rupu veliine golubljeg jajeta, i krv mu
je u
"Tako treba!
potocima potekla niz lice, ali on je uspio ustati i uhvatiti Portu pod ruku, pa su se
zajedno dokotrljali do vojarne pjevajui na sav glas: "Soldaten sind keine
Akrobatenl"
inilo se kako ih je ta pomisao zabavljala, pa su jo uvijek bezuspjeno pokuavali
praviti "zvijezde" kada su se prizemljili ispred vrata ambulante i Maleni se
onesvijestio.
Meutim, sada je bio posve budan. Nagnuvi se naprijed preko pivom nakvaenog
stola, povikao je Gerdi: "Hej, Kolac! Hoe da ga netko istue umjesto tebe? Daj mi
nekoliko krigli i uinit u to brzinom munje!"
"Pazi se", zareao je Stari Un sa suprotne strane stola.
Legionar je ispruio ruku i stisnuo je Malenom oko zapea. Odmahnuo je glavom
s neodobravanjem. "ala je ala, ali ne treba nam le za vratom, zar ne?"
"Ne treba?" razmatrao je Maleni ovaj problem. "Zato ne?"
"Zato to se takvih stvari prokleto teko rijeiti", rekao sam.
"Zato? Zato ga ne bismo jednostavno odnijeli i bacili u vodu?"
Barcelona se kratko nasmijao. "Jesi li ikada pokuao odmar-irati do luke s lesom
ispod ruke? Policija bi se nala na tebi poput tone cigala prije no to bi stigao na
pola puta."
Dok je Maleni razmatrao ovu neugodnu mogunost, Heide je iznenada izvukao nos
iz svoje krigle kako bi nas obavijestio da nije ba raspoloen straariti te veeri, i
kako namjerava otii do bordela u istoj ulici kako bi vidio njihovu uvenu kurvu u
zelenoj haljini. Svi smo uli za tu damu, iako je ja nikada nisam doista i vidio.
"Pazi, ona je skupa", rekao je Barcelona ozbiljno.

"Ali isplati se", rekao je Heide.

"Znate starog Bernija Pijanicu?" Porta se nagnuo prema nama, sa sjajem u oima.
"Rekao mi je da je za nekoliko tisua proveo cijelu no i pola sljedeeg dana s
njom. Prema njegovim rijeima, cijelo je vrijeme bio u poslu i obavio je to ezdeset
i sedam puta."
"Mo' mislit'."
"Istina je", bio je ustrajan Heide. "Vidio sam ga sljedeeg dana, jedva je imao snage
ustati iz kreveta."
"Glup nain za potroiti novac", rekao je Legionar.
91"Pa nisam ba siguran..."
S prostakim smijekom na usnama i nekamo odlutalih misli, Porta je iz depa
izvadio galebovo jaje i razbio ga u svoje pivo. Vrkom bajunete sanjivo je mijeao
sadraj krigle.
Promatrao sam ga zapanjeno. "Je li fino?" upitao sam "Strano", odvratio je Porta,
oblizavi bajunetu. "Ispriaj nam priu o onoj djevojci koju si zaprosio", predloio
je Stari Un, naslonivi se na svojoj stolici i napunivi lulu. Pogledao je na svoj sat.
"Imamo jo taman dovoljno vremena prije no to budemo morali krenuti na
dunost." I podigao je noge na stol, udobnije se smjestivi u stolici i pripremivi se
da poslua jo jedan od Portinih izleta u prianje pria - djelomino istinit,
djelomino izmiljen, u kojemu su oni manje vjerojatni dijelovi, poznavajui Portu,
bili vrlo vjerojatno istiniti.
Mi ostali slijedili smo primjer Starog Una i stavili noge na stol. Steiner je leao na
podu stenjui, a ondje smo ga i ostavili.
"Pa, bilo je to jo na samom poetku rata", zapoeo je Porta, gurajui ostatke
umanjka uz au prstom i isipavi ih u usta. "Prije no to su zapoele borbe. Bio
sam sli. pukovnijom u Paderbornu - ne znam jeste li vi ikada bili ondje. Bilo je
strano. Potpuno pusto, iz dana u dan nije se moglo raditi nita osim stajati i zuriti u
sve one tupoglavce koji su ondje ivjeli i trali u crkvu svakih pet minuta. Ne samo
to, da vam budem posve iskren, u samom poetku nije mi se svidjela pomisao o
voenju rata. To mi se inilo posve ludo; granate i bombe i bogzna to - nije bilo
niega za jesti, niega za piti -" Duboko je udahnuo i odmahnuo glavom. "Nije mi
se niti najmanje svialo. Nije to za tebe, rekao sam sebi. To uope nije za tebe,
Porta, mome - mora se izvui iz toga stoje prije mogue. No, kao to znate, ja

nisam jedan od onih koji samo sjede i nita ne poduzimaju. Reeno - uinjeno, to
sam ja. I tako, istoga trenutka kada sam se odluio, dobio sam tu opasnu bolest koja
mi je dovela ivot u opasnost."
Stari Un se nasmijao. "Nikada to neu zaboraviti - sam Bog zna to je sve pokuao
kako bi se razbolio. Sto li je samo jeo -Isuse, i slon bi se sruio od toga! Ali ne i
ovaj momak. A, ne! Sto se vie trudio, to je zdraviji bio."
"Da, mislim da sam toliko ovrsnuo da ste me mogli baciti usred minskog polja, a
ja bih iziao iz njega u jednom komadu." Porta je oblizao jaje s prstiju, podigao
nogu i prdnuo, a potom se vratio svojoj prii. Znalaki nam se nasmijeio. "No, na
kraju sam ipak uspio. Bio sam pomalo zelen tih dana, ali uspio sam se ubaciti u
bolnicu."
"Sjeam se te bolnice!" povikao je Maleni uzbueno. "Nalazila se iza katedrale.
Odvezli su me onamo kada mi je otekao palac na nozi. Bio je ogroman. Gotovo su
mi ga morali odsjei." Okrenuo se prema Porti. "Hej, sjea li se onoga kirurga
kojega su imali ondje? Onoga s drvenom nogom? Kako se ono zvao?"
"Brettschneider", rekao je Porta.
"Da, Brettschneider, to je bio taj gad! Sjeam se kada sam bio ondje ..."
"A to je s mojom priom?" pitao je Porta hladno. Maleni gaje na trenutak
pogledao, namignuo mu i rekao: "U redu, nastavi."
"Hvala. No, kao to sam govorio, otiao sam u bolnicu gdje sam se susreo s tim
lijenikom kojega si upravo spomenuo. A bio je pravi gad, to vam jamim. Prvoga
dana kad sam bio ondje, doao je do mene s pola bolnikog osoblja sa sobom.
Zaustavili su se pokraj moga kreveta, i on je stao tamo, kaljui mi u lice i upitavi
me to glumim i to po mom miljenju nije u redu sa mnom. Pa sam mu ja objasnio
kako sam gotovo cio paraliziran i kako nita ne osjetim, i kako ba nisam imao
sree, jer rat upravo poinje, i kako sam elio i ja dati svoj obol domovini i sve to,
a on je cijelo vrijeme samo stajao ondje i kaljao - a ja sav paraliziran", rekao je
Porta ljutito. "Sav paraliziran i nisam mu se ak niti mogao maknuti s puta. Mogao
sam imati tuberkulozu ili galopira-jui sluaj tripera koliko sam ja znao. I tako,
nakon nekoliko sam trenutaka nekako zastenjao, ovako -" Porta je stravino
zakrkljao, "i on se sloio sa mnom kako je to prava teta, a tada je jednako
iznenadno, strgnuo svu posteljinu s kreveta i ostavio me da leim ondje potpuno
gol, a svi su me oni nepoznati ljudi promatrali kao da sam nekakav laboratorijski
uzorak istresen iz boce. I tada me poeo nekako bockati i pipkati i ispitivati me
mogu li to osjetiti i boli li me, a ja sam samo leao i govorio kako nita ne osjetim,

a
cijelo sam vrijeme mislio, nee me uhvatiti, ti gade, ti olou, ti uljivi, smrdljivi
doktore. Sve u svemu, nakon nekog vremena se uspravio i svima rekao kako je to
tuno to je ovaj jadni vojnik postao paraliziran na samom poetku rata. 'Ali ne
brini', rekao mi je. 'Mislim kako te moemo izlijeiti. to si ono rekao, kako si se
zarazio?' upitao je. 'Iznenada te napalo? Upravo u vrijeme kada je rat objavljen?
Poput nekakvog oka?'" Porta nas je promotrio i zatvorio jedno oko. "Navlaio me,
shvaate? Pretvarao se kako ga je lako prevariti. Pa sam ja pomislio kako bih
mogao dodati jo pojedinosti. 'U pravu ste', rekao sam. 'Upravo tako je sve
zapoelo, poput nekakvoga oka, po cijelome tijelu, kao to ste rekli. Stajao sam u
redu s drugima - ba su nam dijelili opremu, znate -i iznenada sam se poeo loe
osjeati. Doista loe. Oblio me hladan znoj i pred oima su mi se pojavile zvijezde i
sve se poelo okretati i uasno mije zvonilo u uima. Uspio sam prei jo nekoliko
metara, a tada sam se paralizirao, i samo mi se sve zamrailo -' Ma, kaem vam",
rekao je Porta, "doista sam mu svega napriao. Kao to rekoh, bio sam jo pomalo
zelen onih dana - ak sam ispustio i nekoliko suza i nastavio trabunjati kako se loe
osjeam, kako se neu moi boriti i zaraditi odlikovanja i kako bi ponosni moji
jadni majka i otac bili da je njihov sin postao junakom. 'Recite mi' povikao sam, sav
usrdan, 'zasigurno postoji nain na koji i paralizirani ovjek moe sluiti svojoj
domovini, svom narodu i svom Fiihreru?' Znate to mi je kopile odgovorilo?"
Slono smo odmahnuli glavama, iako su neki od nas ve sve to i ranije uli u jednoj
od moguih verzija. Porta je pljunuo.
'"Ah, da', kae mi on, 'moe ustati i poeti hodati ba kao to i svi mi ostali
moramo.' I pri tom me doista snano udario u koljeno u trenutku kada ja nisam bio
spreman na to, pa mi je noga poskoila i sruila mu naoale s nosa - Isuse, ne znam
tko je bio bjenji, on ili ja! I tako, kada je malo doao k sebi, i kada su mu dodali
naoale i prestali hihotati iza njegovih leda, uzeo je nekakvu prokleto dugu stvar s
posluavnika i poeo je gurati moje uho sve dok nisam pomislio kako e mi izii s
druge strane glave - a kada je dovrio s time, povukao mi je kapke nekamo preko
glave i temeljito mi pregledao one jabuice, i nakon nekoliko trenutaka - mislim
kako je moda daltonist - ja sam rekao 'Plave su', a on
je rekao, 'to?', a ja sam rekao, 'Plave, zamislite, lijenik koji ne raspoznaje boje', a
on me samo gurnuo natrag na krevet i poeo mi prekopavati po grlu traei
krajnike. Boe, taj se gad stvarno dobro zabavio! Kopao mi je po ustima, zavirivao
u ui, u stranjicu, sve stoje mogao prekopati, prekopao je..."
"I to se dogodilo na kraju?" upitao je Stege, kojemu je ta pria bila nova.

"Priekaj trenutak, sad u doi do toga!" rekao je Porta razdraljivo. Nije mogao
podnijeti da ga netko prekida, ili pouruje prema zakljuku prie prije no to bi on
bio spreman na to. "Nakon toga se gad odmaknuo korak natrag i rekao kako mu je
ao zbog mene. 'Doista mi se slama srce', rekao je, 'kada vidim ovog mladog
ovjeka koji je tako teko bolestan, a ne trai nita drugo osim mogunosti da slui
svom narodu i svojoj domovini i svom Fiihreru. Moda bi bilo najbolje', rekao je,
'staviti te u karantenu - na neko mjesto poput vojnog zatvora, recimo? Ali vidjet
emo kako e se oporavljati', rekao je. 'Ne bi me iznenadilo da se iznenada
oporavi. S takvim bolestima je uvijek tako. Iznenada napadnu ovjeka, ali se
iznenada i povuku, posebice u vremenima poput ovih, kada je zemlja u ratu.
Iznenadio bi se', rekao je, 'koliko je jo hrabrih momaka poput tebe bilo pogoeno
opakim bolestima u ovih proteklih tjedan dana ili neto vie - a veina njih', rekao
je, cerei se svojim velikim prljavim zubima, 'veina njih se ve oporavila i vratila
svojim jedinicama - ba kao to e i ti.'" Porta je odmahnuo glavom. "Kakav gad!
Sljedee to znam, pokuava me izvui iz kreveta - pokuava me natjerati da hodam,
poput nekakvog otrcanog biblijskog uda! Njih etvorica su me izvukli iz kreveta i
uspravili me, i naravno, im su me pustili, ja sam se samo sruio na pod i morali su
me vratiti natrag u krevet. To mu se nije i svidjelo. To se lako moglo primijetiti.
Kladim se da bi on najradi-? je otiao i ostavio me na miru. Samo to to nije mogao
uiniti, jer ! me on navodno trebao lijeiti, pa je sloio izraz lica i poeo govoriti
medicinskoj sestri kako me treba lijeiti. 'Poet emo njeno', rekao je. 'Nita
previe drastino - stavit emo ga na tekuu dijelu', rekao je, 'za poetak. Ne smije
jesti nita kruto. Niti meso. U redu? Naravno, ne smije niti piti alkohol. Svaki mu
dan dajte sredstvo za povraanje', rekao je. 'Proistite ga svakog drugog dana,

iistite mu crijeva. Ako to ne pomogne, pokuajte mu davati kinin - ali nikakav
invazivni tretman, jo ne. Vidjet emo moemo li ga izlijeiti na bezbolniji nain.' A
potom mi se iscerio, gad jedan, i nagnuo se iznad kreveta i rekao, 'Ve emo mi
tebe osloboditi ovog mjesta i poslati na bojite u rekordnom roku, samo gledaj imat e ti jo prilike zasluiti odlikovanja', rekao je. 'Imat e ti svoju priliku
postati junakom.' Iskreno", rekao je Porta, "bila je to vie prijetnja no obeanje. Pa
sam mu se vrlo ljubazno zahvalio sa suzama u oima, i cijelo sam se vrijeme
zaklinjao Bogom kako me on nee nadmudriti..."
"1 hoeli?" upitao je Stege. "Hou rei, je li uspio?" "Naravno da jest", rekao je
Porta s prezirom. "Pa pola je vojske pokuavalo izvesti istu stvar. Mogao ih je
nanjuiti na kilometar. Trebalo mu je jedanaest dana da me ponovno osovi na noge.
Jedanaest dana istilita! Otjerao me odonuda, znate to? Dovedu vas u takvo stanje
da biste radije proetali jebenim minskim poljem no dopustili im da nastave lijeiti

vas. Sjeam se kako su sa mnom na istom odjelu bila jo etvorica. Jedan je imao
reumu, drugi probleme s bubrezima, jedan je izgubio pamenje, a posljednji je bio
jednostavno lud - barem sam ja mislio daje lud. Ponaao se kao luak. Stari
Brettschneider rekao je kako je on mentalno zdrav kao i svi ostali. Iako ja nisam ba
siguran. Svi smo mi bili 'izlijeeni' u isto vrijeme i zajedno poslani natrag u
pukovniju. No, prolo je svega nekoliko dana otkako smo se vratili kada si je taj
luak stavio pitolj u usta i povukao okida. Pola mu se mozga rasulo po stropu - ne
znam moe li se to nazvati mentalno zdravim..."
"Sve je to u redu", rekao je Stege, "ali ne moe kriviti lijenika za to. On je samo
radio svoj posao. On nikada ne moe znati, kada poalje nekog simulanta natrag na
bojite, hoe li ovaj popustiti pod pritiskom..."
"Gluposti!" rekao je Porta.
"Sjeam se tog incidenta", dodao je Barcelona. "Nije li to bio
onaj gad od narednika - kako li mu je bilo ime? Gerner, zar ne?
No, zar nije on bio taj koji je natjerao onog jadnika da to uini?"
"Ba kao i mnoge druge", sloio se Porta. "Jesi li ti bio ondje
kada je napao Schnitiusa? Sjea se Schnitiusa? Onoga koji je
zavrio s amputiranim stopalima? No, on je ivio u strahu od Ger-nera. Jesi li bio
ondje onaj put kada se okomio na njega?"
"Zvui mi poznato", rekao je Barcelona. "Imalo je veze s nekakvom pepeljarom, zar
ne?"
"Da. To je taj. Gerner je doao na jednu od svojih poznatih inspekcija - znate koliko
je ustrajao na tome da sve neprestano bude blistavo isto? No, doao je jednoga
dana i mi smo svi stajali u stavu pozor uredno postrojeni, a sve je bilo
besprijekorno isto, kada se stari Schnitius iznenada sjetio kako je zaboravio
isprazniti pepeljaru. Gerner ne pui i uvijek poludi oko pepeljara punih opuaka i
slinoga, pa je Schnitius, bez ikakva razmiljanja, podigao pepeljaru i gurnuo je
ispod jastuka na svom krevetu. No, sve je bilo u redu dok se Gerner na izlasku iz
sobe nije iznenada okrenuo, tko zna ime izazvan, i ugledao dim kako se uzdie,
kao da se jastuk zapalio. Naravno, pojurio je prema tamo viui poput manijaka, i
otkrio kako je to Schnitiusov krevet pokraj kojega je stajao stari Schnitius, koji nije
imao ba previe izgleda da e se olako izvui, a Gerner se okrenuo prema njemu i

rekao 'Jesi li ti ostavio ovo sranje tu?' A Schnitius nije to mogao porei, i sljedee
to znamo, Gerner ga je primorao da pojede sav pepeo i opuke i ostala sranja i
polie cijelu pepeljaru..."
"Isuse, da!" povikao je Barcelona. "A uskoro nakon toga jadnik je sve to povratio po
podu zahoda..."
"Da, i doao je Gerner i uhvatio ga i rekao mu da se spusti na sve etiri i sve to
ponovno polie."
Steiner, koji se polako i bolno oporavljao i koji je sjeo izmeu nas sa rupiem
pritiui krvavu ranu na glavi, sada je iznenada premjestio rupi na usta i okrenuo
se na drugu stranu, skoro povrativi.
Nagnuo sam se prema Porti. "Smrtno se bojao te budale."
Ponovno sam sjeo. "Ja to ne bih uinio", rekao sam.
Porta me pogledao. "Schnitius nije bio pijan kao to si ti. I nije bio dugo u vojsci.
Nije znao kako se zauzeti za sebe. No, jo je uvijek tamo bio na sve etiri i povraao
kako bi oistio koji komad poda, kada je naiao zapovjednik - porunik Henning",
rekao je Barceloni. "On je bio u redu, kao to asnici znaju biti, ali obino bi se
razbjesnio kada se morao uplitati u razmirice izmeu
97ljudi. I tako je odvukao Schnitiusa u svoj ured i upitao ga koga vraga to radi, a
Schnitius, budala kakva je bio, mu je nairoko ispriao o Gerneru i tome kako se
ovaj ponaao prema njemu. I tako se, naravno, porunik razbjesnio vie no ikad i
pozvao Hauptfeldwebela Edela u svoj ured i rekao mu da Gerneru skine oznake.
Rezultat je bio taj da je Gerner proveo sljedeih deset dana u zatvoru, a ostatak se
doasnika udruio i prebili su Schnitiusa zbog onoga to je uinio Gerneru. Da je ta
budala imala imalo razuma, ne bi uope spomenuo Gernera. Rekao bi kako uiva
jesti povraotinu, ili kako se samo s nekim ali, ili neto drugo. Samo, kao to sam
rekao, svi smo onih dana bili pomalo zeleni..."
"Priekaj trenutak", prekinuo ga je Stari Un. "Mislio sam kako e nam ispriati o
djevojci koju si zaprosio?"
"Ah, da", rekao je Porta. "No, dobro - bilo je to nakon to su me istjerali iz bolnice.
Dok sam bio ondje vidio sam tu djevojku nekoliko puta i poela mi se sviati.
Obino je hodala za Brett-schneiderom kada bi on doao u vizitu sa svojom
malenom skupinom sljedbenika. Doista mi se svidjela. Kada sam iziao, poeo sam
joj slati razglednice. Prva koju sam poslao, toga u se uvijek sjeati, bila je jedna od

onih starih koje su od nekamo izvukli, s nekim Feldvvebelom u staromodnoj

uniformi kako gui nekog poljskog draguna. A iznad slike je velikim slovima
pisalo 'osveta'. Sjeam se kako sam se tada pitao je li shvatila poruku."
"Koju poruku?" upitao je Stege.
"Pa - da sam joj se htio osvetiti, shvaa?"
"I je li shvatila?" zaueno je upitao Stege.
Jo je morao nauiti kako je sluanje Portinih pria znailo i nuno prihvaanje
njihova sadraja, bez prevelikog obaziranja na unutarnju logiku.
"Ne, mislim kako u poetku nije shvatila. U svakom sluaju, nije mi se javila. Pa
sam joj na kraju poslao jednu s porukom napisanom na poleini. Na njoj je bio
zrakoplovac, znate, koji je sjedio na nekakvoj klupi s djevojkom. I imao je ruke
izmeu svojih stegna, a djevojka ga je promatrala, a na poleini sam napisao
svojevrsnu ljubavnu poruku..."
"to si napisao?" upitao je Maleni.
"Ne sjeam se vie nakon svega ovog vremena. Samo znam da sam se svojski
potrudio oko toga. Nisam napisao bilo kakvu glupost. Poeo sam s time kako se
nadam da se ona nee uvrijediti to sam bio slobodan pisati njoj, dami kakva je bila,
iz one usrane vojarne u kojoj sam bio, pa sam pomislio kako usrana ba i nije
prikladna rije, pa sam je prekriio i umjesto nje napisao pruske. Potrudio sam se,
shvaate? Nisam samo napisao prvo to mi je palo na pamet."
"Nadam se da joj se svidjelo", rekao je Stege.
"Moe se kladiti da jest! Bila je vrlo ponosna - vjerojatno joj se nitko u ivotu jo
nije tako udvarao. Da, u poetku je bila srameljiva. Morao sam danima ekati da
pristane susresti se sa mnom. Tada mi je poslala nekog djeaka s porukom kako je
mogu posjetiti ako elim. Naravno, ivjela je s obitelji. U starinskoj kui u
Bismarckstrasse. Znao sam kako moram ostaviti dobar dojam, pa sam se obrijao, i
uredio svoju staru uniformu i malo se oprao, i bilo je dobro to sam to uinio, jer
kada sam stigao onamo, bilo je to jedno od onih otmjenih mjesta, a vrata mi je
otvorila slukinja. I ona je bila vrlo otmjena. Htjela je znati imam li posjetnicu koju
bi im mogla odnijeti. 'Ne treba meni posjetnica', rekao sam joj. 'Pitaj bilo koga u
Paderbornu', rekao sam. 'Dobro me znaju u ovom kraju.' I tako je otila, hodajui
kao da ima ara u stranjici, i ostavila me da stojim u hodniku. Dok je nije bilo,
brzo sam provrljao uokolo kako bih pogledao to je to, i ugrabio sam priliku da

oistim svoje izme barunastim jastukom kojega su imali na kauu. Barun je

medu najboljim tkaninama koje moete upotrijebiti za latenje izama, i kad sam
oistio izme, poeo sam se osjeati kao pravi gospodin."
"Samo trenutak", protestirao je Maleni. "Mislio sam kako si rekao da si ostao ekati
u hodniku?"
"To je tono. Ondje me ostavila."
"Pa kako je dolo do toga da si koristio barunasti jastuk s kaua kako bi ulatio
izme?"
"Zato to su imali taj ogromni kau u hodniku, eto zato! Isuse, vidi se da nikada
nisi bio na nekom otmjenom mjestu! Pretpostavljam kako misli da je hodnik
jebeno maleni prolaz iza ulaznih vrata, zar ne? Pa, nije, to je velik prostor s
namjetajem,
99slikama i svim ostalim, ba kao nekakva soba. A mjesto na kojem sjede i jedu je
razliito od mjesta gdje sjede i blebeu. A to mjesto gdje sjede i blebeu nije u
prizemlju, kao to smo ja i ti navikli, nego je na prvom katu. A mjesto gdje..."
"A na jebenoj fotelji imaju i lasije krzno!" rugao se Maleni. "Preskoi dosadne
detalje i ispriaj nam samo prljave dijelove. to se potom dogodilo? Jel' sila dolje
u taj hodnik koji je kao soba i ti je povukao na kau s barunastim jastucima i
ugurao joj ga?"
"Oprosti", rekao je Porta, "ali odbijam vae pourivanje. Ili posluajte cijelu priu i
saznajte i umjetnike detalje zajedno sa fizikima, ili u odustati od vas, pa moete
poeti priati svoje vlastite proklete prie. Uzmite ili ostavite, ali imam ja svoj
ponos isto kao to su ga imali i Schiller i ostali poput njega. Ako elite uti sone
pojedinosti, morate prvo posluati i ostalo. Kao to ne smijete pojesti kola prije no
to pojedete kruh s maslacem."
Maleni se spremio na spavanje, gunajui i rekavi nam da ga probudimo kada
Porta doe do trenutka kada je poevio djevojku. Ako uope jest. Steiner se okrenuo
s rupiem zamrljanim krvlju i povraotinom i zbunjeno upitao: "to se dogaa?"
"Nita!" Maleni se ponovno uspravio u sjedei poloaj. "To je upravo ono na to se
alim - nita se ne dogaa. Da sam bio ja u pitanju, ve bih je deset puta silovao
prije no to bih stigao do njezine kue. A tada bih je povalio na kauu, i na
barunastim jastucima, i..."

"No, to se dogodilo?" upitao sam Portu. "to se dogodilo na kraju?"

Porta je slegnuo ramenima, durei se. Bilo je oito daje Maleni uznemirio njegovu
umjetniku duu i da sada vie nikada neemo uti kraj prie.
"Ispriaj im onaj dio kada si njezinog oca upitao smije li je oeniti", navaljivao je
Stari Un.
"Zato?" upitao je Porta. "To nije smijeno."
"To je pitanje osobnog miljenja", rekao je Stari Un, koji je oigledno uo tu priu
ve mnogo puta ranije.
"Kriste svemogui!" rekao je Porta ljutito. "Samo sam ga upitao mogu li dobiti
njezinu ruku kako bismo sve to mogli obaviti lijepo i legalno! Stoje toliko smijeno
u vezi toga, ha? Mogao
sam je okrenuti na klupi u parku, zar nisam? Mogao sam je imati kad god sam to
htio..."
"teta to nisi", rekao je Maleni kiselo. "Moda bi onda imao priu koju bi vrijedilo
prepriavati."
"Pretpostavljam", rekao sam ja, "daje nikada nisi oenio?"
Porta me samo prezirno pogledao i okrenuo se na drugu stranu.
"Naravno da nije", rekao je Maleni. "Nikada je nije oenio, nikada je nije jebao,
nikada nije nita s njom uinio!"
U tom su trenutku zapucketali zvunici i zaula se zapovijed svim vodama desetina
Pete satnije da dou u oruanu zbog podjele oruja. Stari Un spremio je lulu i ustao.
"Vrijeme je da krenemo", rekao je. "Tko e nositi Steinera?"
Krenuli smo prema vratima, svi pomalo umorni. Maleni je bio bijesan na Portu, a
Porta je bio bijesan na svakoga; Barcelona i Legionar morali su nositi Steinera, a
Heide je izgledao kao da hoda u snu. Kada smo prolazili pokraj anka, Gerdina
glava pojavila se niotkuda, blijede su joj oi bile stisnute od mrnje, a usne
razvuene preko zuba.
"Nadam se da ete svi gorjeti u paklu!" prosiktala je.

Bio je to kraj jedne dobre veernje pijanke.

"Sluajte, oni mogu raditi to god ele", izjavio je mladi, umiljen i siguran u sebe.
"Nije me briga za bilo koga od njih! to se mene tie, mogu otii dovraga."
Sjedio je na kuhinjskom ormariu, s nogama u sudoperu, jedui kisele krastavce iz
staklenke. Dok je govorio, njegovi su prijatelji u tiini odobravajui kimali glavama.
Kua je bila puna mladih ljudi, momaka i djevojaka, koji su svi bili vrlo glasni i
sigurni u sebe; sigurni u svoju sposobnost da se suprotstave autoritetima i u svoju
voljnost da se suoe sa smru radije no da se bore za neto u to nisu vjerovali. Na
stolicama i stolovima, oprueni po podu, uei u uglovima, u kuhinji, dnevnom
boravku, spavaonicama i kupaonici, ova je skupina mladih pobunjenika glasno
izraavala svoje slaganje.
"Ovo nije na rat!" povikao je neki glas ispod stola. "Mi ga nismo zapoeli, mi ga ne
elimo, i neemo se boriti u njemu!"
"Ljudi umiru svakodnevno, na tisue njih, a jadnici ak ni ne znaju za to umiru."
"Mue ih u Gestapu. Ljudi se boje otvoriti usta i izgovoriti istinu", rekla je mlada
djevojka koja nije bila ba tako mlada kao to je izgledala i koja je davala sve od
sebe kako bi zavela nervoznog mladia koji je jo uvijek bio nevin.
"No, ja se ne bojim!" povikao je stvor krhkoga izgleda sa svog mjesta na tednjaku.
"Kada doe red na mene, rei u im tono to mislim o njima!"
"Tako je, bravo", promrmljali su njegovi prijatelji, dok je nervozni mladi skidao
naoale i energino ih obrisao, poprilino uzrujan zbog toga to se usudio nai se u
ovakvom drutvu.
"to e biti ako doe Gestapo?" upitao je neki straljivko koji je sjedio u hodniku.
"Neka samo dou!" Mladi koji je sjedio na kuhinjskom stolu, koji je obiavao
deklamirati poeziju, rairio je ruke i izazivaki mu se suprotstavio. "Neka samo
dou! to nas briga? Cijeli svijet je na - a ova zemlja je naa zemlja, jer mi smo
budunost! Oni nas ne mogu prisiliti da se borimo i unitimo sami sebe!"
Jedne nedjeljne veeri, pet mjeseci kasnije, njihove tjedne sastanke prekinuo je
iznenadan dolazak trojice ljudi. Trojice ljudi u konim kaputima, s futrolama za
pitolje.
Naili su na tvrdoglavi otpor nekolicine, ali veim dijelom tvrdoglava je njemaka
mladost bila lako pobijeena.

Nervozni mladi, koji je njihovo pojavljivanje popratio reskim histerinim kricima,

bio je utian jednom snanom pljuskom preko lica.
Mlada djevojka koja nije bila tako mlada kao to se inilo, i koja ga nikada nije
uspjela zavesti, uspjela je ispljunuti nekoliko psovki prije no to su je utnuli u trbuh
i odgurnuli u stranu.
Momak koji je sjedio na sudoperu vodio je ljubav na podu kupaonice sa svojom
djevojkom. Odvojilo ih je nekoliko dobro usmjerenih udaraca drkom pitolja, nakon
ega su bili poslani dolje kako bi se pridruili ostalima.
Pjesnik je smoio svoje hlae od straha istog trenutka kada su uljezi stigli. Nije
pruio nikakav otpor.
U dugom nizu, jedno po jedno, sputenih glava, pedeset dvoje momaka i djevojaka
napustilo je kuu i ulo u dva zelena
autobusa koja su ekala vani. Svijet je bio njihov, ali strah im je bio jo nepoznat i
sada su se prvi put s njime susreli oi u oi.
Tri dana su bili zadrani u Stadthausbriicke 8. Nisu se pretjerano grubo odnosili
prema njima, no bilo im je dovoljno samo biti ondje; bilo im je to dovoljno kako bi
nauili znaenje straha i shvatili da hrabrosti nije bilo mjesta u njihovim ivotima.
Hrabrost je bila za one koji su imali mo.
Nakon tri dana bili su odjeveni u uniforme i poslani na obuku. Nekoliko ih je
poginulo tijekom preliminarnih vjebi; neki nesretnim sluajem, a neki jer su tako
odabrali. to se tie ostalih, oni su se nastavili boriti i pokuali se pomiriti s
novonastalom situacijom i svojim novim ja; pokuali su se pomiriti s injenicom da
nisu bili nimalo drugaiji od svih ostalih jadnih budala koje su toliko prezirali.
Nisu se eljeli boriti. To nije bio njihov rat. Nisu ga zapoeli i nisu vjerovali u njega.
Ali svejedno su se borili.

4. NA STRAI U GESTAPU

Ugledali smo ih kako se penju uz stepenice, izmeu sebe gurajui neku staricu.
Dvojica Unterscharfuhrera, Schultz i Paulus. Dvojicu najneumornijih lovaca na
glave Kriminalrata Paula Bielerta.
Stajali smo na ulazu u zgradu i promatrali ih kako ulaze.
"Pitam se to lije ta jadnica navodno uinila?" promrmljao je Porta.
Slegnuo sam ramenima, ne odgovorivi nita. A to sam mu i mogao rei? Kako
sam ja mogao znati stoje jedna bijedna starica, odjevena u kaput koji je zaudarao na
naftalin, mogla uiniti kako bi uvrijedila Gestapo? Uvijek sam se pitao kako
prosjean graanin bez ikakva utjecaja moe izbjei vrijeanje Gestapa.
Kada je starica prola ispred nas, okrenula se i nasmijeila. Otvorila je usta kao da
e neto rei, ali tada ju je Paulus gurnuo naprijed, pa su proli kroz vrata. Pitao
sam se to li je to eljela rei nama, dvama udnim vojnicima koji su stajali na kii
dok su im kapljice vode padale s ruba ljema u ovratnike i klizile niz vrat.
Okrenuli smo se i promatrali ih dok su ili prema dizalima. Starica je jedva
uspijevala drati korak s dvojicom mukaraca i njihovim dugim koracima. Schultz
ju je jo jednom gurnuo.
"Hajde, bakice. Nemamo cijeli dan. Ti nisi jedina koja si pozvana na zabavu."
Pritisnuli su gumb i stali ekajui dizalo. Paulus je iznenada ugledao Portu i mene
kako stojimo i sve promatramo iz dovratka, pa nam je nestrpljivo mahnuo rukom.
"Izlazite odavde! Vi biste trebali biti na strai, a ovo nije nikakvo kazalite. Hajde,
gubite se!"
"Pazi se", upozoravajui je zareao Porta. "Ti meni nee zapovijedati, slatkiu!"
"To ti samo misli!" Paulus nam je priao urnim koracima, a sive su mu oi bile
sitne poput dva vrha pribadae. "Izgleda kako ste zaboravili da sam ja
Unterscharfuhrer..."
"Prljavo govno, prije bih rekao."

"Usuuje mi se tako obratiti?" upitao je Paulus, gotovo jednako iznenaen kao i ja.
105"Zato ne?" rekao je Porta uz jedan od svojih zlobnih smije-aka. "Ti mi nita ne
moe - ili u seja izbrbljati o onoj raciji koju ste izveli u Herbertstrasse 7. Nisi to
valjda ve zaboravio? Jer, vjeruj mi, ja nisam. Zapravo, neto sam razmiljao,
Paulus - imamo mjesta za osobu poput tebe u naoj pukovniji. Kako bi volio
napustiti SD i pridruiti nam se, ha? Deki su dolazili k nama i zbog manjih stvari
od one koju si ti uinio."
ovjekove su se oi razrogaile, a potom ponovno skupile. "to ti zna o
Herbertstrasse?" upitao je.
"Za poetak, znam kako si ti lopov..."
Paulus se ukoio i hladno podigao obrvu. "Ide li tako daleko da e nazvati jednog
Unterscharfiihrera iz SD lopovom?"
"Pun pogodak", rekao je Porta veselo. "I rei u to ponovno ako budem htio - gdje
god i kada god to budem htio. Zato ne? Ima li ti kakvih primjedbi?"
Paulus je uo kako stie dizalo. Napuio je usne i otiao, ne osvrnuvi se prema
nama. Porta ga je promatrao, sa zadovoljnim smijekom na usnama. "Ovo e ga
kotati nekoliko besanih noi, gad jedan!"
"Zato?" upitao sam. "to se dogodilo u Herbertstrasse?"
Ponovno smo izili van, na kiu.
"Da ti pravo kaem", priznao je Porta, "doista ne znam, osim kako je to adresa na
kojoj su pokupili one dvije prostitutke prije nekoliko dana. One koje su skrivale
dvojicu dezertera. Oito su izvrili raciju u zgradi, a ono to se ondje dogodilo bilo
je dovoljno da primora starog Paulusa da dobro razmisli, zar ne? Jesi vidio kako je
promijenio boju?"
"Ali, zaboga, valjda zna jo neto osim toga?"
Porta je slegnuo ramenima. "Samo govorkanja. Jedna od kurvi koja ivi na broju 7
- ne one dvije koje su odveli, neka druga. Ta ih je ulica puna - no, ona mi je rekla
kako su Paulus i jo jedna budala drpili djevojkama bonove za kupovinu hrane i
pobjegli s njihovom uteevinom. Nisam bio siguran je li to istina sve do sada."
"Hoe rei, pokuao si igrati na tu kartu, a da nisi bio siguran?" rekao sam,

zapanjen.
"Zato ne? Tko ne riskira, ne profitira, kao to se ono kae."
"A to emo sada? Hoe ga cinkati?" "Ne prije no to ga posve iscijedim", rekao je
Porta beutno. "Kada mi vie ne bude od nikakve koristi, onda u se pobrinuti da
ga poalju u Fuhlsbiittel - a onoga dana kada se nade u kanje-nikoj jedinici, izii
u van i tako se provesti u gradu kao to se jo do sada nitko nije proveo!"
"Uz pretpostavku da e jo uvijek biti na ivotu", progundao sam. "Jednoga od
ovih dana zagrist e preveliki zalogaj. Jednoga od ovih dana susrest e se s nekim
tko e se okrenuti i rei ti da se jebe."
"Malo sutra!" rekao je Porta. "Misli da ne znam to radim? Svi su oni isti, ti tipovi,
od Himmlera nanie. Istoga trenutka kada ih pokua ucijeniti, uplae se i padnu u
sto muka - svi oni imaju neto za skriti, zna? Jedino to ti mora jest saznati to je
to."
Nekoliko smo trenutaka stajali u tiini, promatrajui praznu ulicu. Kia noena
vjetrom udarala nam je u lica i oi i slijevala se niz vratove.
"Pitam se to im je skrivila ona jadna starica", rekao sam. "Ne znam. Izgleda daje
malo previe otvorila usta." "Misli da e joj dati puni tretman?"
"Zato ne? Jedini razlog zbog kojega ih dovode ovamo jest kako bi vidjeli koliko
glasno mogu vritati."
etali smo pokraj zgrade, a nai koraci u tekim izmama odzvanjali su na
ploniku. Blijeda svjetlost uline rasvjete odraavala se na naim mokrim
ljemovima i pukama.
"Dobro bi mi dola aa soka i ljivovice", rekao je Porta eznutljivo.
"Bolje ljivovice i soka", rekao sam, "i ja u ti se pridruiti -tri etvrtine ljivovice i
ostatak soka - i provod moe poeti." Kada sam osjetio kako mi se mokra koulja
lijepi za leda, dodao sam razdraljivo: "Zlo mije od ove proklete kie! Zlo mije od
ovog cijelog usranog rata, i svega to je vezano uz njega! Svima nam je zlo od
toga! Njima je zlo, nama je zlo, pa zato ne bismo onda lijepo to sve prekinuli i
vratili se kuama?"
"Nema anse", rekao je Porta cinino. "Zlo je samo onima koji se moraju boriti u
ovom jebenom ratu - a oni nisu ti koji ga mogu prekinuti. Oni koji ga poinju i oni

koji ga zavravaju nisu

107nimalo poput mene ili tebe. Njih nije briga to mi mislimo o tome, a nee im
postati zlo od rata sve dok zarauju novce na njemu, zar ne? Samo e nastaviti dok
mi svi ne izginemo. Nije ih briga! A oni ondje", Ijutito je pokazao prstom u smjeru
koji je obuhvaao Englesku i ostatak Europe, "oni su jednako loi kao i ovi ovdje.
Osveta, to je jedino to ele. Osveta i novac, to je jedino to svi oni ele."
"Upravo kao stoje Legionar rekao prije neki dan", sloio sam se. "Ovo nazivaju
drugim svjetskim ratom, ali zapravo je isto kao prvi svjetski rat i bilo koji drugi rat
koji se ikada vodio. Sve je to samo jedan veliki rat koji nikada ne prestaje. Kada
pomislimo kako je zavrio, novi pone, ali on je bio u pravu, sve je to samo jedan
te isti rat, samo se vodi na razliitim bojitima, u razliitim vremenima, razliitim
orujima..."
Vrlo jasno sam se sjeao kako je Legionar to rekao.
"Nikada nee zavriti", rekao je, "jer oni ne ele da zavri. A zato i bi? Sve dok rat
traje, kapitalizam moe cvjetati. Zvui razumno, zar ne? Stoga e ga oni, naravno,
odravati na ivotu. S vremena na vrijeme mogao bi zamrijeti, ali oni e se ve
pobrinuti da se vatra nikada posve ne ugasi. Uvijek e biti nekoga tko e raspiriti
vatru."
"To je izdaja!" povikao je Heide. "Mogao bih te prijaviti zbog toga! To je
komunistika propaganda!"
"Gluposti", rekao je Legionar. "Komunisti, kapitalisti, nacisti, mrzim sve te
prokletnike. Ja sam samo vojnik koji radi ono to mu se zapovijedi."
Stari Un ga je na trenutak promotrio, a potom upitao: "Voli li ti biti vojnik?"
"To je nevano", rekao je Legionar slegnuvi ramenima. "To je samo posao, isto
kao i bilo koji drugi. Nitko me nikada nije upitao to bih ja volio raditi. Nisam imao
nikakva izbora."
"I zato to radi?"
"Pa, pogledaj to na ovaj nain." Legionar se nagnuo naprijed kako bi mu se
pribliio. "Voli li ti biti vojnik? Jesi li ti imao izbora? Je li itko? Zato ljudi i dalje
plaaju svoje poreze? Ili ne voze bez vozake dozvole? Ili plaaju hranu umjesto
daje kradu? Zato to uivaju u tim stvarima? Ili zato to nemaju nikakva izbora?
Zato to nemaju nikakva izbora, eto zato. Ili potuj zakon ili e

zavriti u zatvoru. Ili, kao to je bilo u mom sluaju, budi vojnik ili umri od gladi.
Ili kao to u naem sluaju sada - tvom sluaju i mom, i Svenovom, i Portinom i
Barceloninom - budi vojnik i radi to ti kau, ili e biti postrojen ispred zida i
ubijen." Naslonio se, odmahujui glavom. "A ako ti to ve i naziva izborom, ja ne."
Uzdahnuo sam i promatrao kapi kie koje su ravnomjerno padale s mog ljema.
"Jebena straarska dunost", rekao sam. "ini mi se kao da traje ve tjednima bez
prestanka."
"Pomolimo se da naie nekakva maka", rekao je Porta. "Lijepa crna debela maka
u koju emo moi pucati. Neto to bi prekinulo monotoniju..."
Vratili smo se natrag istim putem i stali u blizini ulaza u zgradu koja je imala
zidove s krunitem i pukarnicama, bedeme i malene kupole.
"Skrijmo se ondje iza i zapalimo jednu", rekao je Porta. "Ondje emo se i skloniti
od ove uasne kie. Nitko nas nee ovamo doi traiti."
Kliznuli smo iza zida, smjestili se na suhom mjestu i skinuli ljemove. Ostalo je jo
samo etvrt sata do vremena kada su trebali doi Heide i Maleni da nas smijene. Bez
sumnje e sa sobom ponijeti neto otro za popiti, to e ih ujedno i ugrijati.
"Tko zna?" rekao je Porta u nadi. "Ako ostanemo ovdje dovoljno dugo, moda
emo nekom jadniku pruiti priliku koju je ekao da sve njih prokletnike raznese
bombom. tovie, kada bi mi netko priao s bombom u ruci i zamolio me da na
nekoliko trenutka skrenem pogled, odmah bih na to pristao. Ne bi me ak morao
niti podmititi..."
"Kad ve govorimo o novcu", rekao sam uei, "to je s onim ljemovima koje je
Legionar dignuo iz Zaliha? to e biti s njima?"
"Oni su trenutano kod vedskog pazikue u Bernhard Nacht-strasse. Tvrdi kako su
posve sigurni, ali ne mogu ondje zauvijek ostati. Jedan bravar iz Thalstrasse voljan
ih je otkupiti, ali eli da ih mi ostavimo u skladitu u Ernst Strasse - tono preko
puta postaje Altona. Problem je kako ih dovesti onamo. Ne moemo svojim
kamionima, to nam nikako ne bi uspjelo."
109"Koliko je voljan platiti?" upitao sam. I dodao: "tovie, znam gdje se moemo
domoi gomile granata za haubicu, ali problem je opet s transportom. Morali bismo
ii rano izjutra i imati SS-ov kamion. Ne samo to, bila bi nam potrebna i posebna
dozvola koju je potpisao SS, inae nam ne bi dopustili da ih odne-semo. Pomalo su

nervozni jo od onda kada je neki starkelja uspio otii s nekoliko komada koji mu
nisu pripadali - ipak, kada bismo uspjeli osigurati prijevoz, vrijedilo bi pokuati. To
mi je rekao jedan poznanik iz SS-a; on im mnogo toga zamjera otkada je pokuao
pobjei pa su ga uhvatili."
"Taj bravar", tekao je Porta. "On e nam dati ezdeset i sedam pfenniga po
kilogramu. Vjerojatno bismo uspjeli izvui neto vie za granate. Recimo ezdeset i
devet - sve u svemu, kao to kae, vrijedilo bi pokuati. Maleni bi mogao napraviti
nove registarske ploice, a kada bismo uzeli velikoga Kruppa, mogli bismo uspjeti.
To je brat blizanac SS-ovih kamiona, gotovo su identini."
"A to s dozvolom?"
"Zar nam je ne bi mogao izdati tvoj prijatelj iz SS-a?" "Moda. to misli, koliko
emo mu morati platiti za to?" "Nogom u guzicu", rekao je Porta. "I njega drimo u
aci, ne zaboravi to. Samo jedna rije o nama i nadrapao je."
"Da, ali -" uutio sam i uhvatio Portino zapee zauvi korake koji su nam se
pribliavali. "Pazi! Netko ide..."
Ostali smo u tom poloaju nekoliko trenutaka, nauljenih uiju, a potom je Porta
gurnuo cijev svoje puke kroz pukarnicu. "Ako je to neki gad iz Gestapa, ubit u
ga", odluio je. "Ako nas itko bude ita pitao, rei emo kako smo mislili da je
saboter. Uvijek svi priaju o saboterima."
"jesi li lud?" rekao sam. "Nikada se ne bismo izvukli." Porta je iznenada spustio
svoju puku, oigledno razoaran. "To su samo Maleni i Heide."
Provirili smo preko vrha i vidjeli njih dvojicu kako se polako pribliavaju. Neto su
razgovarali i gestikulirali rukama, a Maleni je u jednoj svojoj snanoj api stezao
bocu pia.
"Hvala ti Boe na caru", odahnuo je Porta. "A posebno na njegovu konju."
uli smo glasni smijeh Malenoga, a potom dublje Heideove tonove kako gunaju i
psuju.
"On je govno, on je seronja, i on je gad, i dobit e ono stoje zasluio. Velika, glupa
tetka - no, ovoga je puta nadrapao!" Uutio je, pljunuo na plonik i pritisnuo to
petom svoje izme. "Samo ekaj da ga seja doepam. Samo ekaj!"
"Niti ja ga ne volim", rekao je Maleni.

"Najvee govno kojega sam u ivotu upoznao", rekao je Heide osvetoljubivo.

Porta se nasmijao i gurnuo me laktom u rebra. "To bi bio Feldvvebel Brandt - hoe
se kladiti?"
"Neu!" rekao sam. "Na sigurnu stvar?"
"No, bilo bi i vrijeme da ga netko ubije. Izgleda kao da Julius ima neto na umu."
"Ja sam u igri", rekao sam. "Ne mogu podnijeti tog gada." "Kako bi bilo da mu ja
skaem po trbuhu sve dok se ne isprdi do smrti", uli smo kako je Maleni elio biti od pomoi na svoj
nain.
"Isuse Kriste!" Heideov je pogled fanatino sjao. "Zlo mije i od same pomisli na
toga gada! Jo uvijek ne znam kako se to dogodilo -" Mirno je stao i moleivo
rairio ruke. "Maleni, reci mi - pa zar nisam najistiji, najuredniji, najbolje
poeljan vojnik u cijeloj pukovniji? U cijeloj diviziji? U cijeloj prokletoj vojsci?"
Maleni gaje pogledao i ustro kimnuo. "Da. Da, mislim kako si posve u pravu."
"Naravno da sam u pravu! Pogledaj remen mog ljema -pogledaj ga, hajde,
pogledaj ga! Dat u ti svoju plau za sljedeih pet godina ako pronae i najmanju
mrljicu na njemu - nee moi, to ti jamim, pa mi stoga ne mora otkinuti glavu!"
Heide se odmaknuo od Malenoga, koji je doslovno shvatio ponudu i zurio u remen
na njegovu ljemu, steui ga svojom velikom apom. "Zna to", nastavio je Heide,
"dok sam bio na obuci - a to je sveta istina, tako mi bog pomogao - znali su nam
pregledavati guzice kada ne bi pronali nita drugo zbog ega bi nas mogli gnjaviti.
A zna to? Moja guzica je bila najistija prokleta guzica u cijeloj satniji! I jo
uvijek jest! Mogao bi pogledati moju guzicu, bilo koji dan u tjednu, u bilo koje
doba dana, i vidio bi kako je ista kao
111sunce. Kunem ti se", povikao je Heide, sve se vie uzbuujui, "da perem tu
prokletu stvar najmanje tri puta dnevno!"
"Vjerujem ti!" povikao je Maleni, zarazivi se Heideovim entuzijazmom. "Vjerujem
ti, ne mora mi pokazivati!"
"Pogledaj moj ealj!" Heide ga je izvukao iz depa i gurnuo Malenom ispred oiju.
"istiji je nego onoga dana kada sam ga kupio! A reci mi, to ja prvo uinim kada

se moramo negdje ukopati? to prvo uinim?"

"Oisti nokte", rekao je Maleni pohvalno. "Vidio sam te kako to radi."
"Upravo tako1. Oistim nokte. A ime to napravim? Napravim to depnim noiem
- a ne vrkom bajunete, poput tebe i ostalih." "To je u redu", kimnuo je Maleni. "To
je posve u redu." "A pazi sad ovo!" Gotovo izvan sebe, Heide je skinuo ljem i
pokazao prema svojoj glavi. "Svaka mije vlas na mjestu! Sve je oiano prema
propisima - poeljano prema propisima - ak i buhe u njoj mariraju u koloni po
jedna! Ali Leopold Brandt, vraji Feldwebel, dabogda ostao bez jaja - Leopold
Brandt me morao izvui pred sve jer mi razdjeljak nije bio ravan! Mene!" za-vritao
je Heide, postavi purpuran u licu. "Od svih, ba mene!" "To je vraje djelo", rekao
je Maleni. ;
"To je vie od toga, to je prokleti skandal!" "Jest", sloio se Maleni. "To je skandal."
"Taj je ovjek lud!" povikao je Heide. "ak me natjerao da stojim na jednom kraju
dvorita dok se on popeo na krov stoera Tree satnije i pogledao me kroz prokleti
nian! Samo kako bi mogao dokazati da mi prokleti razdjeljak nije ravan!" "To je
ludost", rekao je Maleni.
Krenuli su naprijed, ugledali nas i provukli se pokraj zida kako bi nam se pridruili.
"Sto je sve to?" upitao je Porta. "Neto si se naljutio na
Brandta, zar ne?"
"Rei u vam neto", povjerio se Heide, "samo zadrite to za sebe. Ako uspijemo
naeg prijatelja Leopolda postaviti umjesto mete na broju tri sljedei puta kada
budemo imali vjebe gaanja s pravom municijom -" Znaajno je uutio, kimnuo
glavom i namignuo, "to e biti kraj toga gada."
"Kako to?"
Maleni se okrenuo kako bi proaputao Heideu u uho. "Hoemo li im rei?"
"Ako prisegnu kako e drati usta zatvorenima."
Porta i ja istoga smo trenutka prisegnuli. Maleni je veselo otpio gutljaj ljivovice iz
svoje boce i pruio je Porti.
"Bilo je to ovako", rekao je. "Ja sam se prvi toga dosjetio, i ja sam sve to
organizirao - smislio sam to kada sam prolog tjedna bio na streljani, kako bismo

mogli srediti tog gada. Samo je bilo pitanje kada emo imati priliku." Ponovno je
uzeo bocu i otpio jo jedan gutljaj. "No, ja sam imao priliku prije nekoliko dana.
Mene i jo jednog momka poslali su da promijenimo plou na dvojci. Dok je
mijenjao plou, morao je otii na zahod kako bi se pomokrio - znajui koliko se
Hinka ljuti ako mjesto pone zaudarati na urin; on ne moe podnijeti da netko pia
po Treem Reichu. No, dok njega nije bilo, ja sam ugrabio priliku da skinem plou
s broja tri i postavim je ponovno, malo prenisko, shvaate?" Pokazao je rukom na
visinu ispod brade. "Rezultat je sljedei: svatko tko stane na to mjesto, izloit e
svoju glavu mecima i vrlo lako ostati bez nje - a nitko nee moi rei tko snosi
odgovornost za to."
"Vrlo mudro", rekao sam, "ali kako moe jamiti da e Leopold biti na broju tri u
pravo vrijeme?"
Maleni se lupnuo glavom po elu. "Nisam ja tako glup kao to ti misli, sve sam ja
to smislio. Kao prvo, Legionar sastavlja liste, stoga on lako moe srediti da
Leopold bude na broju tri. Kao drugo, svi mi znamo kako se Leopold voli razmetati
kada je ondje. I tree, vjebu uvijek zavravamo pucanjem s teleskopskim nianom,
a to je uvijek na broju tri, zar ne?"
"Mislim da je tako", rekao sam. "Ali i dalje ne shvaam." "No dobro, netko -" tu je
znakovito pogledao prema Heideu i Porti, "netko mora otii onamo i dovriti posao
namjestivi nekoliko eksploziva u pukarnicu kroz koju e Leopold gurnuti svoju
runu glavu - a tada nee biti tvoja krivnja ako bude pucao malo vie u jednu
stranu, zar ne?"
"To je dobar plan!" Heide je protrljao dlanove. "Ne moe omanuti!"
113"Samo jedna stvar", rekao sam. "to ako Stari Un sazna? Bit ye problema shvaate daje to ubojstvo s predumiljajem?"
"to, ubiti jedno takvo govno?" Porta se doimao iskreno [iznenaenim. "To nije
ubojstvo, to je usluga dravi!"
"Da? Samo pokuaj to rei Starom Unu."
"Sluaj", rekao je Heide, pribliivi mi se i podigavi uvis ptisnutu aku kao znak
upozorenja, "ti ne mora sudjelovati u tome i nama, nitko te ne prisiljava, ali samo
jedna rije i gotov si."
"Ja neu plakati za Leopoldom", rekao sam mu, odgurnuvi njegovu aku. "Samo ne
elim zavriti na vjealima zbog gada ka-Jkav je on." *

"Nitko nee visjeti", rekao je Porta. Izvadio je kockice iz

[depa, sjeo na tlo, puhnuo u njih, zazveckao njima u aci i ponovno puhnuo u njih:
"Je li tko za igru?"
Maleni je unuo kako bi mu se pridruio. Sa zanimanjem je Ipromatrao dok je
Porta ponavljao svoj ritual s kockicama.
"emu ta cijela predstava? Svi znaju da su oteane olovom." Porta je podigao
pogled, bijesan. "Tu si potpuno u krivu. Ne
!bi mi palo na pamet da koristim oteane kockice kada igram s tobom. Zapravo,
imam dva kompleta. Ovo je onaj koji je u redu." "Ha, ha", rekao je Heide.
Porta je polako okrenuo glavu kako bi ga pogledao. Polako je [prebacivao kockice
iz jedne ruke u drugu.
"To me podsjetilo", rekao je, "duguje mi dvije litre ljivoIvice i dvanaest lula opijuma. Juer si mi ih trebao vratiti. Trebao si utjeti, pa sam
ja mogao zaboraviti na to - i od sada nadalje, kamate rastu na 80 posto. Zna, Julius,
morat e se poeti kontrolirati. Previe dugova nije dobro za ovjeka." Spremio je
kockice u dep, ustao i iz depa izvukao malenu crnu knjiicu. Jezikom je obilno
navlaio prst i poeo okretati njezine stranice. "Pogledajmo, da vidimo na emu
stojimo - evo ga. Julius Marius Heide, Unteroffizier, 27. pukovnija, 5. satnija, druga
desetina, trea skupina - to sam zapisao." Pogledao je Heidea strogim pogledom.
"Pretpostavljam kako nee porei da si to ti?"
"Zna prokleto dobro da sam to ja!" otresito je rekao Heide. "Pametnjakovi!"
Porta je upozoravajui podigao obrvu. Pribliio je knjiicu
oima i zamolio Malenog da mu baterijskom svjetiljkom osvijetli stranicu.
"Travanj 4. - devet boca votke. Travanj 7. - tri boce ljivovice. Travanj 12. - to sam
zabiljeio jer ti je roendan. To je teko. Na taj dan ima vie dugovanja no na
ostale - 712 maraka i 13 pfenniga, 21 boca ljivovice, 9 lula opijuma, danska vona
rakija, pola sanduka Dortmundera, besplatan ulaz u bordel na mjesec dana..."
Portin glas nastavio je monotono iitavati dugi popis Hei-deovih dugova.
"Tu stiemo i do 20. - to je Adolfov roendan. Pogledajmo to si popio toga dana -

trebao bi ti biti poseban, Juliuse." Porta ga je znalaki pogledao. "Na posljetku, ti si

ipak lan partije, ako ne grijeim."
"Bio sam", ispravio gaje Heide. "Prokleto dobro zna da vie nisam."
"Samo zato to su te izbacili", rekao je Porta okrutno. "Vie te nisu mogli gledati.
No, na Adolfov roendan ostao si bez 3412 maraka i 12 pfenniga. I na to sve moe
dodati 80 posto. Kako si krenuo, izgleda da se nikada nee rijeiti duga, zar ne?"
"Hej, volio bih da znam pisati!" povikao je Maleni, iznenada zgrabivi knjiicu iz
Portinih ruku i zaueno promotrivi njegove zapise. "Kladim se da bih sada ve
imao milijune da znam pisati. Znate to bih uinio? Oamutio bih jednoga od onih
bogatih momaka i ukrao mu ekovnu knjiicu! Tada bi bilo dovoljno samo potpisati
nekoliko ekova i zgrabiti plijen."
Veselo nas je pogledao s trijumfalnim smijekom. Nitko nije imao srca raspriti mu
iluzije. Porta se vratio svom optuivanju Heidea.
"Sluaj", rekao je prijateljskim glasom, "prijatelji smo ve dugo vremena, ti i ja. Ne
bih volio osjeati kako si ti cijelo vrijeme zabrinut zbog svoga duga prema meni to kae na to da ga izbriemo?"
"Misli ponitimo?" rekao je Heide u nevjerici.
"Neto slino", sloio se Porta s lukavim smijekom.
Heide se istoga trenutka okrenuo prema Malenom i meni. "uli ste ga! Vi ste mi
svjedoci!"
"Samo polako", rekao je Porta. "Nema potrebe za tolikim uz-budivanjem. ekaj da
uje moje uvjete."
115"Kakve uvjete?" upitao je Heide, odjednom postavi sumnjiav, kao to je i
trebao biti.
"Pa, za poetak, elim one tri bale tkanine koje si skrio kod Kolca u sobi - nakon
toga elim jo one dvije bave nizozemskih haringi koje si ostavio kod onoga
zubara u Ulici Hein Hoyer."
Heideovo uenje bilo je gotovo aljenja vrijedno. Usta su mu se irom otvorila,
oi rairile, i mucao je kada je progovorio: "Kako si dovraga saznao za to?"

Portine sitne svinjske oi zlobno su zasjale. "Znam mnogo vie no to ti misli!

Znam sve to bih mogao znati o tebi. Moj je posao da neto zrfam, kada mi ljudi
duguju toliko koliko mi duguje ti."
"Te - tepihe s Trga Paulinen?" upitao je Heide, previe potresen da bi bio oprezan.
"Naravno." Porta je oklijevao na trenutak, a potom brzo nasumce ispalio. "Daj mi i
tepihe, a ja u zaboraviti ostalo pa smo kvit."
Njegovo nasumino nagaanje pogodilo je svoju metu; iz Heideove je reakcije bilo
oigledno da je, zapravo, postojalo jo neto osim tkanine, haringi i tepiha.
"Kako mogu znati da me nee pokuati ucjenjivati?"
"Dajem ti svoju rije." Porta je podigao ruku i prisegnuo.
"Tvoju rije!" prezirno je rekao Heide. "Uope ti ne vjerujem. Moe dobiti haringe
i tkaninu, a tepihe emo podijeliti pola - pola."
"Hej, tko ovdje ima glavu rije, ja ili ti?" upitao je Porta. Zabio mu je prst izmeu
rebara. "Ti meni duguje novac, i ja sam taj koji odreuje to e mi dati zauzvrat.
Ja u uzeti sve tepihe."
"To je malo previe!" protestirao je Heide. "Osam stotina tepiha! To je mnogo vie
no to ti ja dugujem..."
"Uzmi ili ostavi", rekao je Porta. "Ali ako se ti nee igrati sa mnom, onda se ni ja
neu igrati s tobom."
"Hoe rei da e me cinkati?" ljutito je upitao Heide.
"Moe se kladiti - neprestano i zbog svega to mi bude palo na pamet! Nisam
zaboravio to si uinio onoj seljanki onaj puta. Drim te u aci jo otada. Ne
zaboravljam ja tako lako."
Heide je slegnuo ramenima. "No dobro, ako ve misli kopati po prolosti, rei u
ti jednu stvar. Policija je u potrazi i za haringama
i za tepisima, stoga nemoj kriviti mene ako te pokupe zbog njih. Samo upamti, ja
neu znati nita o njima."
"Nemoj se zavaravati", rekao je Porta. "Ako me uhvate, pobrinut u se da uhvate i

tebe."
"Sluaj me dobro", prosiktao je Heide. "Mogao bih te srediti na licu mjesta kada bih
to htio - a zna zato? Zato to sluajno poznajem momka koji radi u jednom od SSovih skladita. Isto tako znam kako su u potrazi za nekim tko im je maznuo gomilu
ljemova - ve za njega imaju spremnu eliju u Fuhlsbiittelu."
"Pa to?"
"Pa ti si ukrao te proklete ljemove!" povikao je Heide.
"Za ime boje", rekao sam nervozno. "Navui ete nam na vrat pola prokletog
Gestapa ako se nastavite tako derati."
Heide je utiao glas do zlobnog apta. "Samo nastavi zabadati svoj veliki nos u moje
poslove i nai e se u kamenolomu nekog radnog logora dok kae keks."
Maleni je jednom od svojih posve nevanih primjedbi sprijeio sve izvjesnije
krvoprolie.
"Onoga dana kad sredimo Leopolda", rekao je - poprilino iznenada kako se nama
ostalima inilo, iako je bez sumnje on to prevrtao po glavi ve neko vrijeme - "imat
u pravu gozbu s kobasicama i ljivovicom." Oblizao je usne i rukom protrljao
trbuh. "Imat u pravu proslavu, obilnu gozbu."
"Samo jo jedna stvar", rekao sam. "Leopold i njegovi prijatelji trebali bi se
ponositi nama. Uvijek nam tupe kako moramo biti vrsti poput Kruppova
dragocjenog elika - no, vrlo skoro e shvatiti da jesmo. Mislim kako su nas dobro
obradili."
"Krupp i njegov elik!" prezirno je rekao Maleni. "Mek kao maslac. Gledajte ovo!"
akom je snano lupio betonski zid; ruka mu je ostala itava, ali zid se snano
zatresao i malena se pukotina pojavila na mjestu udarca i razgranala u dva smjera.
Zadivljeno smo je pogledali, impresionirani kao i uvijek snagom Malenoga. Bio je
pravi div u usporedbi s nama ostalima, i u mnogim smo prigodama vidjeli kako
slama ciglu golim rukama. Jednom je slomio vrat kravi jednim udarcem ispruena
dlana po njezinom vratu. Porta je takoer mogao slomiti ciglu, ali njemu je uvijek
trebalo nekoliko pokuaja.
117Steiner je jednom pokuao uiniti to isto, ali je slomio sve kosti ake. Mi ostali
zadovoljili smo se samo promatranjem, a Maleni je u posljednje vrijeme poeo

vjebati na eljeznoj poluzi, s prezirom odbacivi cigle kao djeju igraku.

Zauli snio kako nam se pribliavaju neiji koraci, pa smo utihnuli i oslukivali.
Zvuali su poput odmjerenih vojnikih koraka.
"Tko je to?" proaputao je Porta. "Maleni, idi i proviri." Podiui veliku buku,
Maleni je iziao iz naeg skrovita.
"Stoj ili pucam!"
Koraci su se naglo zaustavili i zauli smo dobro poznati glas. "Prestanite se
zafrkavati, to sam samo ja."
"Tko je to jal" upitao je Maleni.
"Za ime boje!" rekao je Barcelona. "Ako ne moe prepoznati moj glas nnkon svih
ovih godina, doista bi ti netko trebao pregledati ui."
"To mi nilu ne znai", rekao je Maleni tvrdoglavo. "Moram uti lozinku prije no
to bilo koga pustim unutra."
"Odjebi!"'
Ponovno smo zauli Barcelonine korake, koji su se ponovno naglo zaustavili na
povik Malenoga: "Reci lozinku ili pucam!"
"Sluaj, ti veliki glupane, to sam ja, Barcelona! Odloi tu puku i prestani se
glupirati!"
Heide je otpuzao do Malenoga i ljutito prosiktao prema njemu kroz tamu: "Sto te
spopalo? Pusti ga da proe prije no to je dolo do nesree."
"Moram uti lozinku", pjevuio je Maleni. "Ja sam dobar vojnik. Znam to se od
mene oekuje, ne mogu propustiti bilo koga tko naie."
inilo se kako je nastala pat pozicija. Barcelona je nesigurno stajao nekoliko
metara dalje. Ja sam zadrao dah, pitajui se kakva je to nova muica spopala
Malenoga, no iz prethodnih iskustava bio sam svjestan kako bi ljutiti ga kada je bio
u jednom od ovakvih raspoloenja znailo izazivati vraga.
"Ah, za ime boje!" otresito je rekao Barcelona, iznenada izgubivi strpljenje. Bacio
se na Malenoga, promaio ga i naglavce pao izmeu nas.

Maleni je spustio puku i uao za njim. "Ovo ga je zabrinulo", rekao je

samodopadno. "Skoro se usrao."
Barcelona se okomio na njega. "to ti to pokuava, ti majmune bez mozga? Kako
glasi lozinka, zapravo?"
Maleni je slegnuo ramenima. "Kako bih ja to mogao znati? Ti si ovdje Feldwebel, a
ne ja. Ako ti ne zna kako glasi, kako se to od nas moe oekivati?"
"Jesi li ti ostao bez svog siunog ptijeg mozga?" upitao je Barcelona oajno.
Ugledao je bocu ljivovice i ispruio ruku. "Gucnimo malo - Stari Un me poslao da
vam kaem kako emo uz malo sree veeras no provesti mirno. Gestapo je
uposlen lovom na vjetice medu vojnicima, a Bielert provjerava vlastite ljude, pa im
vjerojatno nee ostati vremena za nas."
"Stoje tako iznenada izazvalo sve to?" upitao sam. "Kojaje svrha toga?"
"To je veliko sezonsko ienje", objasnio je Barcelona. "Rade to s vremena na
vrijeme, samo kako bi drali ljude na oprezu."
"Zbog ega ih hvataju?"
"Svega i svaega. Svega od ubojstava s predumiljajem do krade ake uredskih
spajalica - razbojstava, krade, silovanja, incesta - samo navedi prekraj, i oni su ga
poinili. Bielert je pola prokletog Gestapa postrojio u prizemlju i ostavio ih da
ekaju smjetaj u elije. Kaem vam, ako ovako nastavi cijelu no, ujutro e ostati
samo on."
"I dobro je to to radi", poeo sam reenicu, ali Porta me iznenada prekinuo divljim
uzvikom.
"ekajte! Moda bismo na ovome mogli nekako zaraditi, ako im se dragovoljno
javimo za pomo..."
"Kome?" rekao je Maleni zapanjeno. "Bielertu?"
"Pa naravno Bielertu! Kome drugome, zaboga?"
"Ali zato?" upitao je Maleni.
Barcelona se lukavo iscerio. "Qui vivra, verra5", promrmljao je.

Petnaest minuta kasnije straari su bili zamijenjeni, i bili smo slobodni vratiti se u
straarnicu. Barcelona se ve ranije vratio onamo s Portinim prijedlogom, Stari Un
je ve ponudio nae usluge iznenaenom Bielertu, i sve je bilo spremno. Doli smo
svi
! Tko pozivi, vidjet e.
119zajedno, a Porta je odmah preuzeo vodstvo. "Ja u im pregledavati depove."
"Poteno." Legionar je kimnuo s odobravanjem. "Ima dobar nos za otkrivanje
skrivenog plijena."
"Samo dobro pazite to radite", rekao je Stari Un tmurno. "Ono to vi predlaete
potpada pod pronevjeru sredstava."
"Ah, prestani kukati!" rekao je Porta prezirno odmahnuvi rukom.
Zaulo se kucanje na vratima straarnice. Stari Un polako im je priao i tajnik je
gurnuo trojicu SD-ovaca u prostoriju.
"Svi su kandidati za zatvor", kratko je rekao. "Dobro se pobrinite za njih." Bacio je
tri uta obrasca na stol Staroga Una i iziao.
Barcelona je otvorio zapisnik i unio podatke, njihova imena i inove i zloine zbog
kojih su bili uhieni. U gornjem lijevom uglu utih obrazaca bilo je objanjeno
kako e se zatvorenika predati SS-ovom sudu u roku od dvadeset i etiri sata, te da
e ga u meuvremenu uvati stegovna satnija. Drugim rijeima, mi.
Porta je zauzeo svoje mjesto u sredini prostorije. Poelio je dobrodolicu trima
zarobljenicima zlobnim pogledom.
"Dobro pogledajte", rekao je s lanom prijaznou, "i vidite kako vam se sviam budui da smo prisiljeni biti zajedno sljedeih nekoliko sati, mogli bismo se barem
pokuati dobro slagati. To u potpunosti ovisi o vama, naravno. Sto se mene tie, sa
mnom se uvijek lako sporazumjeti. No, ja sam poput maka, znate? Ako me
pogladite u krivom smjeru, posve se promijenim. Ja sam Joseph Porta iz 27.
pukovnije i ja sam Obergefreiter, glavni oslonac njemake vojske, a to nemojte
zaboraviti. U redu, ispraznimo depove!"
Neodluno, trojica su ljudi posloila svoje vlasnitvo na stol. Unterscharfuhrer
Blank s pravom je izgledao napeto dok je vadio iz depa pet cigareta marihuane.
Porta ih je uzeo u ruku i ponjuio.

"Trebali biste se sramiti", rekao je. "Nositi ovakvo smee sa sobom. Prokleto dobro
znate kako se to protivi propisima."
"Jedan od zatvorenika mi ih je dao", promucao je Blank u pokuaju da umanji svoj
zloin.
"Zvui mi kao dobra isprika." Porta je slegnuo ramenima. "Zatvorenik ih je dao
tebi, a sada ih zatvorenik daje meni." Paljivo
ih je odloio u dep i usmjerio svoju pozornost Scharfuhreru Leu-tzu. "A to je s
tobom? Ima li ti kakvih poklona koje su ti dali, ha?" Ne priekavi njegov
odgovor, podigao je pet papirnatih vreica i otvorio jednu od njih. "Ovo postaje sve
gore i gore", rekao je glasom razoaranog potenjaine. "Samo nam jo trebaju
lule, pa moemo napraviti pravu opijumsku zabavu ovdje dolje, zar ne?" Pogledao
je Leutza. "Kako se usuuje koristiti tu prljavu stvar? Ti, koji bi trebao biti jedan od
zatitnika Domovine?"
Leutz je spustio pogled prema podu. Pretpostavljam daje bio neugodno dirnut
svojim nezavidnim poloajem, to ga kori ova budala od Obergefreitera, i to on ne
moe nita uiniti u vezi toga. Ponovo je podigao pogled, prkosna izraza lica.
Krenuo je naprijed, i ugledao sam kako mu se miii napinju, ali u istom je trenutku
ugledao Malenoga i zaustavio se. Maleni se nezainteresirano poigravao lopaticom;
velikom vrstom lopaticom s debelom drvenom drkom ojaanom eljeznim
prstenima. Dok je Leutz promatrao, Maleni ju je nonalantno slomio na pola i
odbacio komade. Pogledao je Portu.
"Zahrdao sam", poalio se. "Hoe li mi posuditi jednoga od ovih momaka da malo
vjebam?"
"Kasnije", rekao je Porta. "Ako se ne budu lijepo ponaali."
Odloio je opijum s cigaretama marihuane i odluio pregledati zlatni runi sat,
podigavi ga i posluavi kako otkucava. "Nije lo", rekao je, odsutno ga stavivi u
dep.
Leutz je nekoliko puta duboko udahnuo, ali nije nita rekao. Porta je bacio lakomi
pogled prema Oberscharfuhreru Krugu i istoga gaje trenutka privukao zlatni prsten
na njegovom prstu. Dvije zlatne niti bile su omotane jedna oko druge poput zmija, a
glave su im bile nainjene od dijamanata. Porta je pruio ruku.
"Najbolje bi bilo da ti ga uzmem ili noas nee moi zaspati od brige za njega."
Krug je ogoreno protestirao, a Porta je nestrpljivo pucnuo prstima. "Dri svoju

gubicu zatvorenu kada se obraa jednom Obergefreiteru", rekao je s visine. "I

pouri s tim prstenom. Volio bih znati od koga si ga ukrao."
Krug je promijenio taktiku. Oslonio je ruke o bokove i isprsio se. Stari Un marljivo
je ispunjavao obrasce za svojim stolom, niti jednom ne podigavi pogled s njih.
121"Zar ne vidi", zagrmio je Krug, "da sam ja Oberschar-ftthrer?"
"Nisam slijep", rekao je Porta nadmeno. "Ali sve dok si moj zarobljenik, nije me
briga niti jesi li prokleti general, ponaat u se tebi kao prema svakom drugom
govnu."
Krug je pocrvenio od bijesa. "Prijavit u ovo! Zahtijevam da se prema meni odnosi
s potovanjem, prema propisima."
"Potovanje!" rugao se Porta. "Ti nisi zasluio niti da mi obrie guzicu! A to prije
shvati da vie nisi na uzvienom poloaju, to bolje za tebe." Ponovno je ispruio
ruku. "Rei u vam tko bi volio imati ovaj prsten", rekao je nama ostalima. "Stara
Vrue Gaice, dolje u Uraganu. Ona mi je pruila dobre usluge, ta djevojka. Bilo bi
poteno da joj poklonim neto po emu e me se sjeati. A ako bude dobar deko",
obavijestio je Kruga, "rei u joj kako je to poklon kojega si mi ti dao, i kad god se
budemo evili, sjetit emo se tebe i zamisliti te u Dir-lewangerovoj brigadi."
Vidio sam kako se nervozni tik pojavio na Krugovom elu na spomen
Dirlewangerove brigade. To je trebala biti najstroa tajna, ali dobro smo znali, i
Krug i njegovi prijatelji su dobro znali, daje to SS-ova kanjenika brigada iji je
jedini zadatak bio uloviti i ubiti, svim raspoloivim sredstvima, partizane kojih je
bilo na pretek u gustim umama oko Minska. Brigadu je predvodio SS-ov
Brigadenfiihrer Dirlevvanger. Njega su odabrali i na to mjesto postavili izravno iz
zatvora, u kojemu je sluio kaznu zbog razbojstava. U sebi je imao gotovo
psihopatsku crtu. Zapravo, jednom je prilikom toliko prekoraio svoje ovlasti da su
ga ak pozvali Himmler i Hevdrich kako bi ga izveli pred vojni sud i osudili na
smrt. Imali su poduu listu optubi protiv njega, poevi s onima manje okrutnima,
kao to je silovanje nekoliko poljskih zarobljenica, no ubojica je bio pod zatitom
monoga SS Obergruppenfuhrera Bergera koji je, nakon izlaganja dugog vie od
sat vremena, uspio uvjeriti Hevdricha i Himmlera daje u ime Domovine i njezina
opstanka nuno tolerirati Dirlewan-gera i njegove grube metode ratovanja.
Hevdrich je bio posebice impresioniran njegovim argumentima, jer su se u velikoj
mjeri podudarali s njegovom vlastitom percepcijom odgovaranja
na zlodjela jo teim zlodjelima i na nasilje jo strasnijim nasiljem.

Dirlewanger je na posljetku doekao smrt kakvu je i zasluio, iako se to, naalost,

dogodilo tek 21. sijenja 1945. On je sam smislio barbarsko muenje koje je
sastojalo od polaganog prenja ljudi iznad otvorene vatre, i jednoga se dana u
Poljskoj naao objektom toga postupka. Nekoliko njemakih vojnika pronalo gaje
za noge ovjeenoga sa stabla, a glava mu se njihala svega nekoliko centimetara
iznad pepela koji se jo uvijek dimio, ispeena poput komada prasetine. Prema
izjavama nekih poljskih partizana, to su uinila osmorica njegovih ljudi, koji su
kruili oko njega veselo pjevajui dok je on umirao u mukama.
Vritao je etiri i pol sata. Danas u Muzeju rata u Varavi stoji slika koja podsjea na
taj dogaaj, na kojoj se omraeno Dirle-wangerovo lice jasno razabire izmeu
plamenih jezika.
Krug je pogledao Portu namrgoenim pogledom. Nije imao nikakvih iluzija u vezi
sudbine koja e ga snai, dobro je znao to slijedi. Vidio je mnogo ljudi, medu
njima i starih prijatelja, koji su bili poslani u Dirlevvangerovu brigadu, ali nikada
nije vidio kako se i jedan od njih vratio. Kruile su glasine da su osim ljudi koji bi
nestali zauvijek, nestali i svi tragovi njihova postojanja, njihovi dokumenti, njihovo
vlasnitvo; i sama njihova imena u dosjeima bila su doslovce izbrisana.
Krug je imao samo jednu ansu, i to mravu, koja je u potpunosti ovisila o
udljivosti zapovjednika vojnog zatvora uTorgau - a taj jednoruki gad, natmureno
je razmiljao Krug, nije volio Gestapo. Samo jednu ansu, a to je bilo ponaati se
to je bolje mogao kao zatvorenik, i iskoristiti svaku prigodu kako bi izrazio svoj
prezir prema SS-u. Zapovjednik zasigurno ima svoje uhode posvuda, i prije ili
kasnije, biti e obavijeten o ponaanju zatvorenika Kruga. Moda e, uz malo
sree, na taj nain moi izbjei Dirlevvangerovu brigadu...
"No?" rekao je Porta.
Krug je odmahnuo glavom kako bi se oslobodio ovih razmiljanja i prkosno
pogledao Portu. U dva brza, tiha koraka Maleni se naao pokraj njega i prijetei se
nadvisio nad njega. U ovakvim okolnostima, bez sumnje je bilo uzaludno nastaviti
protestirati.
123Krug je skinuo prsten i ljutito ga predao.
"Tako je ve bolje", rekao je Maleni, gurnuvi ga kroz vrata, van na hodnik prema
zatvorskim elijama. "Idemo te zakljuati preko noi. Ovdje e ti biti lijepo i
udobno dok tvoji prijatelji sutra ujutro ne dou po tebe."
"Neka mu Bog pomogne", rekao je Porta veselo. "Nema nikakve anse, jadnik. Kao

daje ve mrtav."
Maleni je otvorio vrata, pa su gurnuli Kruga u praznu eliju. Maleni je stajao i
poigravao se kljuevima, dok je Porta bio izgubljen u divljenju svom nepoteno
steenom prstenu.
"Kakav je osjeaj", upitao je Maleni znatieljno, "biti ivi le?"
Krug se poeo znojiti. Obrisao je elo prljavim rupiem, u ijem su se uglu
nalazili inicijali koji nikako nisu mogli biti njegovi.
"P. L", proitao je Porta polako. On je mislio na druge inicijale - ugravirane na
unutarnjoj strani prstena. "Tko je P. L., Krug?"
Znoj je oblio Krugovo elo. "Paula Landau - umrla je u Neu-engammeu."
"A prsten ti je poklonila zato to si se tako lijepo brinuo o njoj", rekao je Porta
podrugljivo.
Krug je bespomono odmahnuo rupiem, a cijelo mu je lice bilo obliveno znojem.
Paula Landau. Strah kako e se to otkriti pratio ga je jo otkada je skinuo prsten s
prsta mrtve djevojke -tonije, gotovo mrtve djevojke. Nije bila njegova krivnja to
je umrla; vie je nalikovala lesu no ivom ljudskom biu od samoga dana kada su je
doveli u Neuengamme. Krug nije mogao nita uiniti kako bi je spasio, a nitko mu
ne bi zahvalio ni da je to uinio. Na svojoj savjesti nije nosio njezinu smrt, nego
prsten. Ukrao je taj prsten, a to je samo po sebi bilo smatrano inom izdaje
kanjivim smru. Naravno, da ga on nije prisvojio, netko vii od njega na
hijerarhijskoj ljestvici bi to zasigurno uinio, ali nije se inilo vjerojatnim da e to
bilo koji sud prihvatiti kao valjani argument u sklopu njegove obrane.
Krug je potajice pogledao Portu, a potom se brzo sagnuo i skinuo petu sa svoje
izme. Rumen u licu, uspravio se i gurnuo dvije novanice od pedeset dolara svojim
muiteljima. "To je sve to imam - slobodno uzmite, izgleda kako meni vie nee
trebati."
Bila je to preutna zamolba da pitanje Paule Landau bude preueno, i Porta ga je
poteno preutio; ne iz bilo kakvog suosjeanja, nego jednostavno zato to mu se
inilo kako on sam ne moe imati nikakve koristi od daljnjeg bavljenja tim
pitanjem.
"Zbog ega su te uope uhapsili?" upitao je Maleni. "togod to bilo, nadam se kako
nisi nita priznao?" Krug je u tiini pognuo glavu.

Maleni gaje u nevjerici pogledao. "Isuse!" rekao je. "Ovi iz Gestapa su doista glupi,
zar ne?"
Krug je slegnuo ramenima. "Nije imalo nikakve svrhe poricati to. Postavili su mi
zamku, imali su sve potrebne dokaze. Nita nisam mogao rei."
"Uvijek sve porii", pjevuio je Maleni, kao da recitira lekciju koju je nauio
naizust. "I, zbog ega su te to uhapsili? Uhvatili su te kako krade, zar ne?"
"Ne. Samo sam pokuavao malo - hm - pa - ucjenjivati, mislim. Pretpostavljam kako
sam otiao predaleko. Prevrio sam svaku mjeru."
"Uvijek postoje bezveznjaci koji se moraju uvaliti", rekao je Maleni filozofski.
"Stvar je u tome to treba znati kada prestati. Kao ja, primjerice, kada bih se mogao
domoi deset lula opijuma, uzeo bih ih samo osam. Isplati se na duge staze."
"Sve je to u redu", slabano je protestirao Krug, "ali to se mene tie, vi ste sada
uzeli svaku prokletu stvar koje ste se doepali."
"Ah, stvar s tobom je drugaija", rekao je Maleni lagodno. "Mrtvaci ne govore,
zna? A ti kao da si ve mrtav, prijatelju -znam to, jer sam provirio u tvoj dosje.
Moda i ne znam itati, ali nisam daltonist, a posve dobro znam to znai velika
crvena oznaka - ona znai Dirlewanger, a Dirlevvanger znai smrt." Nagnuo se
naprijed i povjerljivo rekao Krugu. "Jesi li ikada vidio to se dogodi momcima
kojih se doepaju Staljinovi partizani?" Krug je odmahnuo glavom, ukoen od
straha, a Maleni se pobjedniki okrenuo prema Porti. "Reci mu - hajde, reci mu to
smo vidjeli! Ispriaj mu o onom momku kojega su ivog pojeli mravi."
"To nije nita", rekao je Porta s prezirom. "Oni u Gestapu znaju taj trik. Ali to s
onim kada te raire izmeu nekoliko stabala
125i ostave da ti ptice iskopaju oi?" Okrenuo se Krugu i obratio mu se
razgovornim tonom. "uo si za to, zar ne? Svezu te za noge, svaku nogu za drugo
stablo i samo te ostave ondje da istrune..."
"Gadno", rekao je Maleni. "Vrlo gadno - ja znam samo jednu osobu koja je to
preivjela. To je bila ona cura, Nataa de Mogilev. Sjea se nje?"
"Sjeam se kako je odvratno izgledala kada su je oslobodili", rekao je Porta.
"Urezali su joj dvije ogromne svastike u stranjicu i objesili je posve golu, a ptice
su joj kljucale lice."

"Pazi, sama je to traila", rekao je Maleni. "Prodavala je obavijesti naoj strani i

otkucavala svoje ljude na sve strane."
"Na kraju se bacila pod vlak", promrmljao je Porta. "Ali to je bilo s onim
momkom iz SS-a kojega su uhvatili? Kako li se ono
zvao? Ginge?"
"Tono! Njega su nabili na kolac i ispekli poput svinje!"
povikao je Maleni oduevljeno.
"A on ak nije niti bio u Dirlewangerovoj jedinici. Samo obini asnik regularne
vojske." Porta je samilosno pogledao Kruga. "Hoe jedan savjet?" upitao ga je.
Krug je kimnuo glavom, a lice mu je bilo blijedo i vlano. "Kada stigne u Fuhlsbiittel, prvom prilikom si napravi omu i objesi se - nema smisla nadati se da e te
osloboditi, jer nema nikakva izgleda. I nemoj si poeti umiljati da e te poslati u
FGA6. Jedini SS-ovci koje mi dobijemo su oni koji su uinili nekakvu sitnicu,
primjerice ukrali papir za upijanje iz ureda ili se popisali na zapovjednikove biljke,
ali ti si doista zasrao svoju reputaciju. Najbolje bi ti bilo da si sam presudi dok jo
ima prilike..."
Porta i Maleni su otili. Teka su se vrata s treskom zatvorila za njima. Klju je
zakripao u kljuanici i njihovi su koraci odjeknuli hodnikom. Krug je nekoliko
trenutaka ostao stajati na mjestu gdje su ga ostavili, a potom se polako sruio na tlo
i ostao ondje leati, zurei u beton u krajnjem oaju. Cijeloga su mu ivota govorili
kako e loe zavriti, a sada se to na posljetku i ostvarilo. Osjetio je kako je Portin
savjet vjerojatno bio dobar, ali znao je kako ga nikada nee moi posluati. ak i
sada se nije mogao natjerati da povjeruje u vlastitu nesreu. A ipak, dok je
' Feldgefangenabteilung - kanjeniki logor
zurio po eliji, nona mora je postajala sve jasnijom, bliom, stvarnijom.
Prostorijaje bila prazna i sterilna i poprilino nevjerojatno ista. Zrak je bio hladan
i nije bilo kreveta, pokrivaa niti stolice. A ako je ovo bila vojska, kakva li e tek
biti Dirlewan-gerova brigada!
Krug je na posljetku pao u isprekidani polusan, da bi ga svakih dvadesetak minuta
budili neiji teki koraci u hodniku ili lupanje vratima elija. elije su sve bile pune,
a sudei prema razini aktivnosti tijekom noi, Bielert je nastavio svoje mahnito
proiavanje redova. To nije predstavljalo nikakvu utjehu Krugu, koji je drhtao na
hladnom podu svoje nevesele elije. Pomisao na umiranje u drutvu svojih bivih

suboraca iz SD-a inila mu se jedva neto privlanijom od stavljanja ome oko

vrata.
U straarnici, posao se utiao, pa su se Heide i Porta posvetili partiji karata.
Neizbjeno, mir je uskoro bio prekinut glasnim psovanjem i otrovnim optubama i
protuoptubama koje su letjele preko stola. Ovoga puta bilo je izvan svake sumnje
dokazano kako je Porta krivac; pikovog asa drao je u rukavu i pomalo ga
nespretno izvukao i stavio u ruku u trenutku kada je iznos na stolu poprimio
razmjere vrijedne truda.
Heide je snano zabio svoj no u stol, samo nekoliko centimetara od Portine ruke.
"Opet vara!"
"Pa to?" rekao je Porta drsko. Varanje je, na posljetku, ipak bilo prihvatljivi rizik
pri kartanju.
"Imao si pikovog asa!" povikao je Heide. "Vidio sam ga!" "Pa, jedan od nas ga mora
imati", odvratio mu je Porta. "to te natjeralo da pomisli kako ti ima iskljuivo
pravo na njega?"
Heide se ukoio i problijedio. Dok je Porta bezbrino ispruio ruku kako bismo svi
vidjeli inkriminirajuu kartu, Heide je izvukao svoj no iz stola i zamahnuo njime
samo nekoliko centimetara od Portina ramena. Porta se na vrijeme izmaknuo. Brzo
poput munje, rukom je snano zamahnuo prema Heideovom vratu. I Heide je jedva
izbjegao udarac. Kada je dolo do borbe, bili su protivnici dostojni jedan drugoga.
Porta je zgrabio bocu, razbio je o zid i bacio ono stoje od nje ostalo Heideu u lice.
Heide ju je vidio na vrijeme, pa se stigao sagnuti. Pobjedonosno se kretavo
nasmijao i ponovno napao svojim
127noem. Vidio sam kako gaje napao, a potom se zauo bolni vrisak kada ga je
Porta snano koljenom udario u prepone. No je ispao na pod. Heide je poletio
unatrake, a gurale su ga Portine ruke vrsto stisnute oko njegova vrata. Sa
zanimanjem smo promatrali kako je Porta stisnuo Heidea uz zid i poeo udarati
njegovom glavom. Heide se polako sloio na pod, a Porta se spustio za njim, oito
eljan krvi.
"Sad je dosta!" Glas Starog Una presjekao je iznenadnu tiinu. "Smirite se, zaboga!"
"Hou mu razbiti tu odvratnu njuku!" stenjao je Porta. Pogledali smo Heideovo
lice. Daleko od toga da je bio ruan, zapravo, bio je jedini medu nama koji je imao
lijepo, ugodno lice bez oiljaka. Svi smo se mi, osim Heidea, mogli pohvaliti vie

ili manje trajnim nakaznostima. Maleni je izgubio uho, ja sam imao slomljen nos,
Barcelona stakleno oko, Legionar naborani oiljak i tako dalje, ali Heideovo lice
bilo je svjee i isto i pomno izbrijano, i iznenada sam mogao shvatiti kako se Porta
osjeao u vezi toga, i zato je imao tu potrebu razbiti ga. Zato, na posljetku ne bi i
Heide imao nekoliko podsjetnika na rat koje bi mogao nositi sa sobom do kraja
svog ivota?
"Izudaraj ga do smrti!", navijao je Maleni nemilosrdno. "Zavei gubicu!" otresito
mu je rekao Stari Un. "Koliko u vam puta jo morati rei da ja ovdje
zapovijedam?"
Uzeo je svoj automat i sjeo na rub stola s njim u rukama, njiui nogama i
promatrajui nas. Nesigurno smo ga gledali. Bili smo gotovo sigurni da ga nikada
ne bi upotrijebio, Stari Un jednostavno nije bio takav; no ipak, kada god bi bio
doista ozbiljan, uvijek bismo se potrudili udovoljiti mu.
Heide je polako doao k sebi. Objema se rukama uhvatio za glavu koja ga je boljela
i pogledao Portu jo uvijek s mrnjom u oima. "Varalice", prosiktao je izmeu
svojih bijelih, pravilnih zuba. A potom je ispljunuo krv i njeno rukom opipao vrat,
koji je bio sav u modricama i s jo uvijek jasno vidljivim otiscima Portinih prstiju.
"Smatraj se sretnim to jo uvijek ima glavu na ramenima", podrugljivo je rekao
Porta. "Jednoga dana u ti doista unakaziti to tvoje lijepo lice. Kada ostane bez uha
i oka i ake zuba, nee vie imati tako visoko miljenje o sebi."
Heide se polako uspravio na noge, rukama se pridravi za zid. "Samo zato to si
ruan poput grijeha", rekao je bahato, "ne znai da mora zavidjeti drugim ljudima
na njihovom dobrom izgledu. Trebao bi se pokuati oprati i obrijati s vremena na
vrijeme, to bi ti puno pomoglo."
Imao je pravo to se tie toga, doista je imao pravo. No prije no to je Porta uspio
izgovoriti neku od svojih prostakih primjedbi, prekinuo nas je dolazak dvojice
ljudi iz SD i one starice koju smo vidjeli ranije te veeri. U proteklih nekoliko sati
ostarjela je nekoliko godina. Od uspravne i relativno dobro ouvane starije dame,
pretvorila se u pogrbljenu i naboranu staru babu, s crnim kolobari-ma ispod oiju i
usnama smeuranima poput suhe ljive. Ostavili su je u kutu i predali uobiajene
listove papira Starom Unu.
"Za tebe. Samo ih ispuni na uobiajeni nain."
"Priekajte trenutak, nemojte toliko uriti." Stari Un pogledao je zarobljenicu,
ponovno pogledao papire, a potom SD-ovce. "Doli ste na krivo mjesto. Mi

nemamo nikakva posla s civilima. Pripadamo vojsci, a ne Gestapu."

Jedan od ljudi se sagnuo i proaputao nekoliko rijei Starom Unu u uho. Stari Un se
namrtio, ponovno pogledavi zarobljenicu. "Razumijem. No, u tom sluaju..."
"Radi kako te volja, naravno", ovjek je nemarno slegnuo ramenima. "Samo sam
mislio kako e joj biti bolje s vama - nije da me to briga. to se mene tie, to sve
spada u opis posla. No, pazi", umorno je rukom preao preko ela, kao da su sve
brige ovoga svijeta na njegovim ramenima, "nije to lak posao. Potroi se vie no
to si voljan priznati. Ima trenutaka kada alim to ne mogu raditi neto manje
zamorno, ali..."
Ponovno je slegnuo ramenima. Porta je istoga trenutka poeo buno prosvjedovati,
a Maleni je glasno prdnuo.
"Donesite violine!" izrugivao se Legionar. "Nitko te nije prisilio da bude policajac,
zar ne? Vojsci je potrebno ljudi, ako te zanima..."
"Koga, njega?" rekao je Porta. "On u vojsci? Nemoj me nasmijavati!"
Prije no to se predmet njihova prezira stigao pobuniti, bili su prekinuti
neoekivanim glasom zaboravljene starice.
129"Djeco, djeco, nemojte se svaati! Grube rijei se nikada ne mogu povui, a
kasnije e vam biti ao."
Zapanjeni, okrenuli smo se kako bismo pogledali staricu u njezinu kutu. Nasmijala
nam se njeno, popustljivo.
"Ve je toliko nesree i nesloge u svijetu", rekla je svojim drhtavim, meketavim
glasom. "Molim vas daje jo ne poveavate. Svi ste vi u srcima dobri momci, ali rat
je pun iskuenja i poigrava se ovjekovim ivcima i tjera ga na ponaanje kakvo mu
ne bi niti palo na pamet u mirnim vremenima." Zautjela je, ali mi smo bili previe
zapanjeni da bismo progovorili. "Morate se potruditi da slijedite primjer svog
izvrsnog efa", rekla nam je. "Gospodina Bielerta. Takav fini gospodin, i tako
uljudan. Ustrajao je na tome da me automobilom odvezu kui." armantno nam se
nasmijala svojim ispucalim starim ustima. "Bio je tako prestravljen kada sam mu
rekla kako mogu i pjeice!"
Maleni je otvorio usta kako bi neto rekao, ali Barcelona ga je snano utnuo u
nogu, pa ih je ponovno zatvorio.

Dvojica ljudi iz SD stajala su pokraj vrata i izgledala blesavo. Jedan od njih mahnuo
je rukom prema hrpi papira. "Sada moda moete shvatiti zato smo je doveli
vama."
"U redu", ree Stari Un kratko. "Ostavite je i odlazite odavde."
Starica se ljubazno rukovala sa svojom dvojicom straara, kao daje bila u
prijateljskom posjetu.
"Mnogo vam hvala to ste se brinuli za mene. I upamtite, kad god se naete u blizini
Friedrichsberga, svratite mi u posjet. Znate moju adresu. Uvijek imam zalihu
slatkia i ilustrirane asopise za svoje goste. Mladi ljudi uvijek uivaju u mojim
asopisima."
Neto s nelagodom promrmljavi, izili su van. Na dnu stepenica jedan od njih se
okrenuo.
"Do vienja, gospodo Drever."
Lice mu je pocrvenjelo kada je to izgovorio. Gospoda Drever graciozno je
mahnula rukom kada je Legionar zatvorio i zakljuao vrata iza njih, postavivi
prepreku izmeu naa dva svijeta; oni su bili Gestapo, mi smo bili vojska, i to se
nas ticalo, tako e i ostati.
Malena je starica otvorila svoju torbicu i izvadila iz nje hrpu slatkia koje nam je
podijelila. Zahvalno smo kimnuli glavama i posluili se. Maleni se, zapravo,
posluio dva puta.
"Ne brinite", rekao joj je. "Sada ste s vojskom." Kimnuo je glavom i namignuo joj,
a mi smo ga sa strepnjom pogledali. S Malenim se nikada nije moglo znati to e
sljedee izvaliti; nije ba bio idealno drutvo za osjetljivu staricu. "Mi znamo kako
se treba odnositi prema tim gadovima iz Gestapa", nastavio je hva-lisavo. "Sjeam
se jedne prigode kad sam..."
Prekinuo je u pola reenice glasnim urlikom kada ga je Barcelona jo jednom
utnuo.
"Mislim kako gospodu Drever ne zanimaju takve stvari." "Kakve stvari? Zato ne?"
uporan je bio Maleni, odmah postavi agresivan. "Mislio sam joj ispriati o onome
to se dogodilo u Pinsku, kada smo pomogli onim trima kurvama da pobjegnu od
Gestapa."

"Pa, nemoj!" otresito je rekao Barcelona. Umijeala se i sama gospoda Drever.

"Neka jadni momak govori. On je samo jedno preveliko dijete, sigurna sam da on
ne bi niti muhu zgazio, i doista bih voljela uti njegovu priu."
Maleni ju je pogledao irom otvorivi oi. Porta se zasmijuljio. "On je samo jedan
veliki laljivac. On izgovara lai s takvom lakoom kako mi jedemo ili spavamo.
Njemu je to posve prirodno. Ne moe si pomoi, ako shvaate to hou rei.
Primjerice, ako je danas ponedjeljak 19., on e vam rei daje utorak, 20. Bez ikakva
razloga. Samo iz navike. Nikada ono to on kae ne moete uzeti za ozbiljno."
"Prodao bi svoju duu za pola pfenniga", dodao je Steiner. Maleni je upravo htio
protestirati na nain koji mu je bio najprirodniji. Zgrabio je stolicu i pripremio se
spustiti je na Portinu glavu, ali Legionar ga je uhvatio za ruku i apnuo mu nekoliko
rijei u uho. Legionar je bio pravi udotvorac kada je Maleni bio u pitanju. Spustio
je stolicu i gunajui se vratio u svoj ugao.
Mi ostali, smijeei se starici, sjeli smo i poeli se kockati. Gospoda Drever nas je
neko vrijeme promatrala, a potom, na nae veliko olakanje, smjestila se u stolici i
utonula u san.
Spavala je pola sata, a tada ju je Portin glasni smijeh ponovno probudio. Trudili
smo se ignorirati je, ali njezin je drhtavi glas uskoro dopro do nas.
131"Ako vam to nije problem", rekla je, "mislim kako bih sada voljela poi-kui.
Mislite li daje moj automobil ve spreman?"
Porta je veselo uzviknuo kada je bacio est jedinica.
"Gospodin Bielert obeao mi je automobil, znate."
krgutali smo zubima i trudili se ne sluati je. Bila je samo glupa starica koja nije
imala pojma to se oko nje dogaalo. Moda je bila takva od roenja, a moda je
samo bila u uznapredova-lom stadiju senilnosti. No, sigurno nije shvaala kako se
nalazi u rukama jednog od najnemilosrdnijih pravosudnih sustava na svijetu.
Heide je pokupio kockice, snano ih protresao, stvarajui pri tom to veu buku, i
elegantno ih bacio na stol. est jedinica. Kao i Porta prije njega, glasno je uzviknuo
od sree. Tada ih je, u tiini, pokupio sa stola i pripremio se za jo jedno bacanje.
"Gospodine Feldwebelu", nastavio je tihi slabani glas, koji nam je svima poeo ii
na ivce "bi li vam bilo teko vidjeti je li moj automobil spreman? Doista mi se ve

spava. Jako bih voljela kada biste me sada odvezli kui."

Heide je ponovno bacio kockice na stol. Opet est jedinica. Nitko nije progovorio
niti rijei. Osjetio sam kako napetost raste. Porta je oblizao usne, uzeo kockice i
sumnjiavo ih pogledao. Heide se nasmijeio.
"ao mi je to te moram razoarati, ali nisu oteane. Ono to jo mora nauiti jest
daje potrebna inteligencija kako bi se igralo ovu igru. Inteligencija koju neki od nas
imaju, a neki nemaju. Samo kako bih to dokazao, bacit u ti jo jednom est - duplo
ili nita."
"Ne budi glup", rekao je Barcelona. "Nee se ponovno okrenuti."
"Hoe se kladiti?" iscerio se Heide, pokupio kockice i stavio ih u kutijicu, podigao
ruke iznad glave poput boksaa pobjednika u meu i dobro je protresao prije no to
ih je ispustio na stol. Ostao je tako, rukom vrsto pokrivajui kutijicu barem
minutu, smireno pripalivi cigaretu. Bila je to jedna od Portinih, ali Porta je toliko
zurio u kutijicu da to uope nije primijetio.
"O, Boe, kako me bole noge!" uzdahnula je gospoda Drever, s trunicom
samosaaljenja u glasu. "Obula sam svoje najbolje
cipele za dolazak ovamo, a one me tako uljaju - a ovdje sam od rano uveer,
znate..."
Heide je otpuhnuo dim i prstima zabubnjao po kutijici s kockicama.
"Hajde, hajde", promrmljao je Steiner. "Idemo dalje!"
"Sva ova napetost nam doista nije potrebna", rekao je Heide. "Ja vam mogu rei to
se nalazi ispod kutije bez gledanja: est jedinica."
"Malo sutra!"
Heide se slatko nasmijao. "Ne vjerujete mi?" No, rei u vam to u uiniti. Ne
idemo na duplo ili nita, nego deseterostruko ili nita."
Porta je poeo nervozno gristi nokte. Rukom je proao kroz svoju crvenu kosu, na
licu mu se oitovala groznica neodlunosti.
"To je ludost", izjavio je Legionar. "Ti nikako ne moe znati da se tamo ispod
nalazi est jedinica..."

Glas je nastavio dosaivati iz svog ugla.

"Dva su sata, gospodine Feldwebelu. Jo treba proi tri sata prije no to tramvaji
ponovno krenu. Sto u ako automobil ne doe?"
Heide je polako poeo pojaavati svoj stisak na kutijici s kockicama. Glas mu je bio
poprilino miran, ali vidio sam kako mu po elu izbija znoj. Svi smo se nagnuli
naprijed s njim. Malenom je izmeu usana visjela zaboravljena cigareta. Porta je
savakao svoj prst gotovo do kosti. Vrlo skoro trebali bismo saznati istinu.
"Jesi li doista tako siguran?" rekao je Stari Un, ne usuujui se skinuti pogled s
kutijice kako bi pogledao Heidea. "Jesi li doista toliko siguran?"
"Siguran sam", potvrdio je Heide, a kapljica znoja otpala mu je s gornje usne i pala
na stol.
Neija je puka pala na pod, ali naa je koncentracija bila intenzivna i taj je zvuk
jedva dopro do vanjskih rubova naih svijesti.
"ujem automobil. Tono ujem zvuk automobila. Moda su na posljetku doli po
mene."
Gospoda Drever ustala je sa svoje stolice i poela zakopavati svoj kaput.
133Polako, posve polako, Heide je podignuo kutijicu.
Bacio je est jedinica.
Napetost je iznenada bila prekinuta. Maleni je bacio svoju stolicu u zid i udario
objema akama po stolu. Steiner je urlao. Mi ostali smo se naslonili i glasno
uzdisali. Porta je svoj zapanjeni pogled odlijepio od kockica i gotovo moleivo
pogledao Heidea.
"Kako to radi, Julius? Reci nam kako to radi - est jedinica tri puta za redom! To
nisam vidio nikada u ivotu."
"Kao to sam rekao, potrebna je inteligencija." Heide je obrisao elo nadlanicom i
ponovno zauzeo svoj uobiajeni nadmeni stav. "Ako zbroji to to mi duguje,
vidjet e kako to otprilike pokriva moj dug tebi."
Porta se namrtio. "Bacimo jo jednom."

Znoj se istoga trenutka ponovno pojavio na Heideovu licu. Zurio je u Portine

malene i pohlepne oi i oito je bio u iskuenju. No, na posljetku je ustao i
odgurnuo svoju stolicu. "Nisam zainteresiran. Ve sam to uinio tri puta, to je
sasvim dovoljno. Ako previe esto to radi, postane dosadno."
"Gluposti!" rekao je Porta. "Prokleto dobro zna da nee to moi ponoviti, ne niti
kad bi pokuavao cijelu no!"
Heide je slegnuo ramenima. Mogao sije to priutiti. Pogledao je prema gospodi
Drever. "Zato je Gestapo doao po vas?" hladno je upitao. Nije mu zapravo bilo
stalo, ali na taj e nain moda uutkati Portu.
"O duice, bila je to moja susjeda", rekla je gospoda Drever priguenim glasom.
"Ona im je napisala kako sam ja vrijeala Fiihrera."
Okrenuli smo se, a pozornost nam je bila uhvaena. Vrijeala Fiihrera! To bi moglo
biti zanimljivo. Stege se nagnuo prema meni i ozbiljno apnuo: "Staru jadnicu bi
mogli strijeljati zbog toga."
Svi smo pogledali gospodu Drever koja je, posve iznenada, postala predmetom
poprilino nevjerojatnog uenja. Ne zato to bi je mogli osuditi na smrt - sam Bog
zna, svi smo ve bili naviknuli na to - nego zato to je ona posve nevino sjedila
ondje i nije shvaala ozbiljnost svoga zloina i njegove mogue posljedice.
"Kako ste uvrijedili Fiihrera?" upitao je Heide.
II.
Gospoda Drever njeno je dotaknula svoje nosnice malenim rupiem koji je
mirisao na lavandu.
"Pa, nije to bilo nita strano, znate. Bilo je to neto to su i svi drugi govorili. Bilo
je to tijekom onog vrlo uasnog zranog napada prole godine; sjeate se,
bombardirali su Landungsbrucke i internat iza Bismarckove statue. Gospoda Becker
i ja - gospoda Becker, to je moja susjeda - otile smo zajedno kako bismo pogledale
tetu. I tada sam izrekla primjedbu koja je toliko uzrujala jadnog gospodina
Bielerta, iako ja to nisam nikako mogla znati, jer svi su to govorili danima. 'Bilo
nam je bolje u vrijeme dragoga cara', rekla sam. 'Barem nisu letjeli iznad nas u
svojim zrakoplovima i bacali bombe na nas. I u svakom sluaju,'" uputila nam je
ozbiljan pogled, '"ovjek poput Adolfa Hitlera, to on zna o voenju drave?
Sigurna sam da daje sve od sebe, ali roen je u siromatvu i ne zna nita o tome
kako svijet funkcionira.'"

"Zurili smo u nju u tiini, zapanjeni i okirani. Barcelona je progutao nekoliko

knedli prije no to je rekao: "Jeste li - jeste li sve to ponovili gospodinu Bielertu?"
"Naravno", rekla je gospoda Drever ponosno podigavi glavu. "Zatraio je moje
miljenje, pa sam mu rekla. Jo uvijek nisam toliko senilna da ne bih imala svoje
miljenje, nadam se."
"Ne, ali vi - vi niste trebali - doista niste trebali -" Barcelona je ostao bez rijei.
Bespomono nas je pogledao razrogaenih oiju.
Porta je nemarno slegnuo ramenima. "Da vidimo to kockice imaju za rei o tome hoe li ili nee?" I preao je prstom preko svoga vrata i namignuo nam.
Sjeli smo oko stola i svaki od nas je pritisnuo svoj lijevi palac na njegov rub. Heide
je protresao kockice. "Sto e biti?"
"Ptiica na ogradi", predloio je Maleni.
"U redu."
"Jedan", rekao je Steiner.
"Jedan do est", rekao je Porta.
"Jedan do est", izgovorili smo u zboru.
Kockice su se zakotrljale po stolu.
Osmorica vojnika igrala su se kockicama u podrumu zgrade Gestapa, upravo poput
rimskih vojnika, koji su se u svojim vremenima igrali podno brda u blizini
Jeruzalema.
135"Ovo je sramotno", rekao je Stari Un iznenada. "Spremite ih, za ime Boje."
I okrenuo je svoju stolicu u drugom smjeru, prema gospodi Drever, i poeo priati
o tko zna emu; bilo emu kako bi odvratio njezinu pozornost od sablasne igre koja
se odvijala.
Kockice su se posloile na stolu: etiri jedinice, dvije estice...
"Gotova je", promrmljao je Barcelona. "Kockice su uvijek u pravu."
"Svi smo se sloili, jedan do est?" upitao je Heide.

Porta je kimnuo glavom. "estice za ivot, jedinice za smrt..."

Pogledali smo prema gospodi Drever. Priala je Starom Unu o svom pokojnom
suprugu.
"Poginuo je kod Verduna", uli smo kako je rekla. "Bio je u 3. dragunskoj u
Stentalu. Bilo je lijepo u Stentalu, jako mi se svialo, lijepo smo se ondje provodili.
Moj je suprug bio u dragu-nima od 1908., pa sve do svoje smrti - poginuo je 23.
prosinca 1917. Iziao je kako bi pronaao boinu jelku i kada se vraao pogodio
ga je zalutali metak. Bio je dobar vojnik i vrlo hrabar ovjek. Bio je s
Hauptmannom Hauptom i Oberleutnantom Jen-ditschem kada su zauzeli tvravu u
Douaumontu..."
"Douaumont!" povikao je Maleni, lica ozarena od radosti. "Znam sve o
Douaumontu! Prusi su bili ondje samo pet minuta prije no to su ih abari ponovno
istjerali, i odbacili preko Rajne - a ti odjebi!" dodao je ljutio u Heideovu smjeru.
"Zbog ega me udara? Makni svoja ogromna stopala k sebi."
"Suprug gospode Drever poginuo je kod Verduna", podsjetio ga je Heide. "Zar nisi
mogao malo paljivije odabrati rijei?"
"Ali to to govorim je ista istina." Maleni je ljutito napuio donju usnu. "Slobodno
pitaj bilo koga."
"U pravu je", rekao je Porta. "abari su ih tako pobijedili kod Douaumonta, daje i
stari car gadno izgrdio prestolonasljednika."
Barcelona mu se namrtio i ponovno okrenuo gospodi Drever. "Sto vam je
gospodin Bielert tono rekao?"
I
Uzdahnula je i namrtila se i skinula pogled s Himmlerove fotografije, koja je
privukla svu njezinu pozornost. Preko donjeg dijela fotografije, zlatnim slovima
bilo je napisano:
HEINRICH HIMMLER, Reichsfuhrer SS-a
ef policije Ministar unutarnjih poslova
"Gospodin Bielert je bio vrlo ljubazan. Posluao je sve to sam ja imala za rei, a
mogu rei da ga je to uzrujalo, pa sam pomislila kako sam ga moda neime

uvrijedila, ali tada mi je rekao kako je sve gotovo i kako se vie ne moram zamarati
i razbijati glavu time."
I pogledala je ponovno Himmlera i nasmijeila mu se. ~" "Je li vam rekao to e biti
s vama?" upitao je Stari Un. "Je li zapisao ono to ste rekli o Hitleru?"
"O, da, jest, bio je vrlo precizan. Diktirao je to rije po rije jednom drugom
gospodinu koji je sjedio u prostoriji s njim. Bojim se da mi se jako prispavalo,
mislim da sam moda i zadrijemala, ali kada sam ponovno otvorila oi, vidjela sam
kako su napisali gotovo cijelu knjigu njih dvojica - i tada mi je gospodin Bielert
rekao da u ii u Berlin."
"Vidjeti Fiihrera?"
"O, dragi Boe, ne! Sigurna sam kako on ima daleko previe posla, a da bi se
zamarao ljudima poput mene." Ponovno je pogledala fotografiju Himmlera, a elo
joj se nabralo. "Ne mogu se tono sjetiti - bili su nekakvi inicijali, to znam, ali..."
"RSHA7?" predloio je Barcelona u hladnoj tiini koja je pala na prostoriju.
"Ah, da! RSHA! To je bilo to!" Gospoda Drever pljesnula je rukama i pogledala
Barcelonu. "Znate li stoje to, gospodine Feld-webelu?"
' Reichssicherheitshauptamt - pomona organizacija SS-a; formirao je Himmler
1939. Njezina nominalna dunost bila je boriti se protiv "svih neprijatelja Reicha" u
Njemakoj i inozemstvu. Na elu joj je bio R. Hevdrich do atentata 1942., a nakon
toga Ernst Kaltenbrunner do kraja rata. Organizirana u 7 dijelova ili Amten (nap.
prev.)
137Barcelona je pogledom potraio pomo od nas ostalih, ali mi smo se okrenuli
na drugu stranu i prepustili mu to.
"Da, pa - to je - pa, to je - veliki odjel u Berlinu."
"A to ondje rade?"
"Oni - hm -" Barcelona je u oaju proao rukom kroz kosu. "Pa to je neto izmeu matinog ureda i zavoda za zapoljavanje."
"Svia mi se!" odobravao je Porta buno. "Svia mi se, svia mi se! Ali izostavio si
najzanimljiviji dio."

"A stoje to?" upitala je gospoda Drever naivno.

"Pa, rei u vam. RS..."
"Za ime Boje!" rekao je Stari Un. "Zavei!"
"Pitam se ele li mi ponuditi zaposlenje." Gospoda Drever uzdahnula je i skinula
jednu cipelu. "Bojim se da sam posve beskorisna. Bole me noge, znate - trebala sam
ii ortopedu danas poslije podne, ali naravno, propustila sam termin jer sam morala
doi ovamo u posjet gospodinu Bielertu."
Kimnuli smo glavama, tihi i zbunjeni, poeljevi da ona nestane, padne mrtva,
pretvori se u kamen, bilo to, samo da budemo poteeni ove sramote. Naslonila se
u svojoj stolici i poela priati, brbljajui bez veze kako to stariji ljudi ve ine,
vie za sebe nego nama.
"Bila sam vani kada su doli po mene. Otila sam platiti svoj raun kod gospodina
Berga u trgovinu. To uinim jednom mjeseno. Uranila sam, naravno - uvijek
uranim. Volim sjediti na stanici i promatrati kako prolaze ljudi. A u ovo doba
godine ima prekrasnog cvijea. Poznajem gospodina Gelbenschneida, efa
kolodvora. Dobro ga poznajem. Stvarno je dobar u vrtlarenju, rue su mu medu
najljepima koje sam ikada vidjela. Voljela bih da i ja mogu tako uzgajati rue, ali
ako niste talentirani za to, nita vam ne moe pomoi."
Odmahnula je glavom, rezignirana, a Maleni je takoer suutno odmahnuo.
"No, im sam dola do poetka svoje ulice, znala sam da se neto dogodilo. Vidjela
sam automobil, znate. Veliki sivi automobil, i znala sam kako pripada SS-u, jer sam
ih i prije viala. Prvo sam pomislila kako su doli u posjet mojoj susjedi. Gospodi
Becker. Ona ima sina u SS-u. On je Untersturmfuhrer u 'Reich'
diviziji. Naravno, ona je vrlo ponosna na njega. Prije no to je postao asnikom, bio
je u jednoj drugoj pukovniji - no, kojoj? SS Westland, mislim. I moj najmlai sin je
bio u SS-u, znate. Nisam htjela da bude, ali on je postupio po svom. Bio je privuen
uniformom, pretpostavljam. Mladi momci se tako lako zalude tim stvarima. No,
sada je mrtav. Poslali su mi njegov eljezni kri. Sjeam se kako je bio jako ljutit na
mene kada sam mu rekla kako njegov otac ne bi bio nimalo zadovoljan njegovim
odlaskom u SS. 'Trebao bi priekati', rekla sam mu. 'ekaj da te pozovu, isto kao i
tvoja braa.' Tri je brata imao. Dvojica su bili u pjeakoj pukovniji, a najstariji u
inenjeriji. I on je sada mrtav. Druga dvojica se smatraju nestalima. Moda su jo
uvijek ivi, ne znam, pokuavam ne razmiljati o tome previe. Ali najmlai, on je
uvijek htio sve po svome. Kada sam mu rekla da eka poziv i ne odbacuje svoj

ivot, rekao mi je: 'Majko, po svim pravilima trebao bih te prijaviti to iri ovakve
defetistike prie, ali samo ovaj jedan put pravit u se da te nisam uo. Nikada vie,
upozoravam te. Sljedei u te put prijaviti, bila ti moja majka ili ne.' O, Boe, bio je
tako ljutit na mene - nije me ak htio niti poljubiti kada je odlazio - a sada je mrtav,
kao i svi ostali, i ja nemam nita drugo osim njegovog eljeznog kria. Drala sam
ga u ladici, zajedno sa svom njihovom djejom odjeom. Njihovim malenim
vesticama i malenim cipelicama..."
Iznenada je pogledala prema nama i nasmijala se. Maleni se nasmijao njoj, s
gaenjem, pomislio sam.
"Ali, znate, dok sam hodala ulicom, shvatila sam daje automobil parkiran ispred
mojih vrata, a ne kod gospode Becker, pa sam na trenutak pomislila kako se to Paul
vratio iz groba - Paul je bio moj najmlai sin, naravno, onaj o kojem sam vam
priala. No, mladi koji je iziao iz automobila, izgledao je upravo poput njega, to
sam sigurna. Oko metar i osamdeset, irokih ramena, uskih bokova, plave kose,
plavih oiju - uvijek je bio najzgodniji od sve etvorice - a taj mladi mu je toliko
nalikovao da sam sva protrnula. A kada je progovorio, bio je tako njean, tako
uljudan, tako lijepo odgojen. Zasigurno je iz fine obitelji, znate. Jedino to I mi se
nije svidjelo bila je crna koa koju je nosio. Izgledao je kao
139da je sav u crnoj koi od glave do pete - tako hladno, uvijek mi se ini, tako
impersonalno - ali to je ipak moda uniforma."
Smijeei se naizmjence Malenom i Himmlerovoj fotografiji, prepriala nam je
cijeli prizor. Mogao sam ga dobro zamisliti: mladi plavokosi bog iz SS-a, sa svojim
arogantnim plavim oima i izmama od crne koe, i smijena starica, puna
povjerenja i prezaposlena usporeivanjem njega sa svojim mrtvim sinom Paulom
kako bi primijetila prijetnju koja je vrebala iza njegove uglaene i armantne
fasade.
"Gospoda Dreyer?" ljubazno je upitao dok je izlazio iz automobila. '
I starica mu se, sva u snovima, predstavila i ispruila mu svoju ruku, koju je on
gotovo zdrobio svojom velikom crnom rukavicom, i mladi je nastavio s
provjerom injenice da je ona doista gospoda Drever koja je ivjela u
Hindenburgstrasse 9. I cijelo je vrijeme stajao ondje s blagim smijekom na usnama
i 7.65 u depu, a stara gospoda Drever nije nita posumnjala. Okrenuo se i otvorio
vrata automobila, kako bi je smjestio na stranje sjedalo. Traili su je u stoeru,
postojale su neke stvari o kojima su eljeli popriati.

"Ah, tako mi je ao, ali nikako ne mogu danas! Imam dogovoreno kod dr. Johra,
koji e mi pregledati stopala, znate. Jako me bole noge."
A ovjek iz SS-a samo se na to glasno nasmijao. Posjet ortopedu! To je bila
najjadnija isprika koju je ikada uo.
Gospoda Drever nikada nije saznala zato mu je njezina izjava bila toliko smijena.
Poela mu je objanjavati, za sluaj da nije shvatio ozbiljnost problema, kako je dr.
Johr vrlo zaposlen ovjek s mnotvom pacijenata, te ako ne biste otkazali svoj
posjet najmanje dvadeset i etiri sata unaprijed, svejedno biste ga morali platiti.
ovjek iz SS-a nasmijao se jo glasnije. Barem je imao dobar smisao za humor.
"Nemojte vi nita brinuti o svojim stopalima, stara damo. Javit emo se mi dr. Johru
i pobrinuti se da vam ne naplati."
"Ali, znate", rekla je, "mogli bi proi i tjedni prije no to ponovno dobijem termin.
On je tako zauzet ovjek..."
Izgubivi strpljenje s blesavom starom kozom, ovjek iz SS-a ju je zgrabio za rame
i gurnuo je prema automobilu. Dok je to inio, ona je iznenada shvatila kako on
nema lijevu ruku, a to ju je u potpunosti udaljilo od njezinog problema sa
stopalima. Tako mu se strana stvar dogodila! Kakva tragedija, kakva katastrofa,
kakva...
"Radije ne bih o tome", rekao je on odsjeeno.
Pokazala mu je SS-ov prsten koji je pripadao Paulu. Ispriala mu je o njemu, o
njegovom eljeznom kriu i tome kako je on poginuo za svoju zemlju, ali mladi
se doimao udno nezainteresiranim. Gurnuo ju je na stranje sjedalo automobila i
zalupio vrata za njom, pa su se najveom brzinom odvezli do Gestapa. Svuda bi ili
najveom brzinom, ti ljudi.
Voza je bio posve drugaiji tip od onog drugog mladia. Gruba, vrsta, bezobzirna
osoba. Bez manira, bez kunog odgoja. Imao je stakleno oko, koje je bilo loe
napravljeno i vie je sliilo krvavoj pekuli no staklenom oku. Lice mu je bilo
grubo i runo, i gospoda Drever je od samog poetka osjetila kako on ne suosjea s
njom.
"Pazi se, babo!" bile su prve rijei kojima joj se obratio kada je bila gurnuta u
automobil; nakon toga je, okrenuvi se svom kolegi, rekao: "Nadam se da e se
stara vjetica znati ponaati."

"Ti samo nastavi voziti, a sve ostalo prepusti meni", bio je mladiev odgovor.
Gospoda Drever mislila je kako je ovaj ukor bio opravdan.
"ovjeku iz njegove klase ne pristoji se da mene naziva babom", rekla nam je. "A to
to me nazvao vjeticom, mislim kako je to posvemanji manjak potovanja prema
starijima od sebe."
"Da, znam to hoete rei", rekao je Maleni. "Ali da sam na vaem mjestu, ne bih se
previe uzrujavao oko toga. Hou rei, nije to isto kao kad nekoga nazovete..."
Tono na vrijeme, Porta je rukom prekrio njegova usta. "Ubudue", zamolio ga je,
"ogranii svoje primjedbe na jednostavno 'da' ili 'ne', i tako emo svi imati vie
mira."
"Ostavi me na miru!" povikao je Maleni, ljutito se oslobo-divi. "Ja u govoriti ono
to se meni svia, i to uope nije tvoja stvar. A siguran sam kako vie neu govoriti
'da', to ti jamim. Prvi puta kad sam izgovorio 'da', zavrio sam na dva mjeseca u
141zatvoru. Nakon toga sam se vlastitim vidom zakleo kako u uvijek govoriti 'ne'."
"Dok god se bude toga drao," rekao je Porta, "mi te neemo gnjaviti." I okrenuo
se prema klupi na kojoj je skrio jedan od svojih obiljeenih pilova karata. Uvijek
bi ih vrlo paljivo odlagao u njihov originalni omot, zalijepivi ga pomno i s toliko
panje prema pojedinostima koja je u potpunosti izostala iz nekih slubenih
zadataka koje bi dobio.
Barcelona i Heide su ponovno lijeno kockali. Gospoda Dre-yer je nastavila sa
svojom priom kao da nije bilo dolo do nikakva prekida. *
"Nisam se mogla otrgnuti dojmu da je on bio posve neugodan ovjek. Vozio je tako
brzo, znate, doista opasno, i kunem se da su nas ljudi u nekoliko navrata jedva
izbjegli. No on se samo smijao, kao da je to sve samo ala. Potom su stali u
Harversterhude kako bi pokupili neku mladu djevojku. Ne znam zbog ega su je
traili - ostavili su je u jednoj drugoj zgradi prije no to smo stigli ovamo, ne znam
tono gdje - ali moram rei kako se ak i onaj momak koji je bio toliko armantan
prema meni, prema njoj ponaao vrlo neuljudno. Moda je uinila neto loe, ne bih
znala, ali doista ne mogu shvatiti da je bilo potrebno udarati je tako jako kao to su
oni to inili. Jedan gospodin nikada ne bi trebao udariti enu, nikada! A ako to ini,
tada se samo pretvara da je gospodin, a to sam i rekla onom mladiu. Zar se ne
slaete sa mnom, gospodine Feldwebel?"

"Doista se slaem", rekao je Stari Un ozbiljno.

"Ja je ne bih udario", rekao je Maleni. "Kakav je smisao toga? Pada mi na pamet
neto to bih mnogo radije uinio. Kakve svrhe od udaranja ako ih moe..."
Ovoga puta gaje uutkao Legionar. Gospoda Drever samo je nastavila.
"Kada smo stigli ovamo", objasnila nam je, "odveli su me u svojevrsnu ekaonicu
na treem katu. Ondje je bilo mnotvo drugih ljudi koji su doli na razgovore, i
ostavili su me ondje s njima neko vrijeme. Pomislila sam kako to ba i nije bilo
pristojno. Na posljetku, nisam ja zahtijevala sastanak s gospodinom Bielertom,
znate. On je poslao po mene. Stoga mislim kako su se
mogli malo vie potruditi - meutim, pretpostavljam da imaju puno posla, budui
daje rat. Mislim kako ne bih traila vie od obine isprike. No, ak i kada su me
odveli iz ekaonice, nisu me odveli gospodinu Bielertu. Umjesto toga, ustrajali su
na tome da pregledaju moje depove i torbicu i oduzmu mi mnotvo pisama osobne
naravi. Znam da su samo obavljali svoj posao, znam daje rat i svi se moramo uvati
stranih agenata, ali svejedno se ne mogu oteti dojmu da su malo pretjerali - i jo
uvijek ne znam s kojim pravom smiju itati moja pisma. No, nakon to su me
pretraili, odveli su me u drugu ekaonicu. Ondje mi se uope nije svidjelo. Starac s
pitoljem sjedio je na stolici i nije nikome od nas dopustio progovoriti. Bilo je vrlo
dosadno, i ne samo to, bila sam i gladna."
Ondje su je ostavili nekoliko sati, a potom je jednoruki plavokosi Oberscharfuhrer
doao po nju i odveo je u jednu malenu prostoriju negdje dalje u zgradi, gdje su je
dvojica mukaraca u civilnoj odjei upitala je li ikada rekla kako je Fiihrer budala.
"Pa, naravno", rekla nam je, "istoga sam trenutka to porekla. Rekla sam im kako je
netko proirio uasne lai o meni. A potom su me zamolili da im pomognem, jer je
njihov posao ispitati takve stvari i osigurati da nitko nikada ne govori nita runo o
Fiihreru, i doista, na kraju su bili posve ljubazni i rekli mi neka slobodno malo
razmislim i pokuam se sjetiti to sam tono bila rekla."
"Zar niste nikada rekli svojoj susjedi, gospodi Becker, kako mislite da je Fiihrer bio
blesav to je zapoeo rat?" upitao ju je Bielert.
"Ah, jesam", rekla mu je. "Rekla sam to, i rekla sam to jo nekoliko puta. Mislim
kako je ovaj rat ista glupost."
1 tada su se, na njezino veliko zaprepatenje, svi od srca nasmijali, a jedan je ovjek
napisao njezine rijei na list papira.

"Vidite, gospodo Drever, upravo je kao to smo mi rekli -nazvali ste Fiihrera
budalom."
Tada je ostala bez rijei; uvjeravala ih je kako time to je rekla da je ulazak u rat bio
budalast, nije namjeravala rei da je Fiihrer budala. Nije to htjela - nije mogla nije...
"Ali gospodo", ustrajao je Bielert, "svatko tko poini neko budalasto djelo je
budalasta osoba, dakle budala."
Morala je priznati kako joj se to inilo loginim.
143"Ali, kao to sam mu rekla, nisam ja bila jedina osoba koja je to rekla. Svi su to
govorili. Samo sam ponavljala ono to sam ula."
Naravno, Bielert ju je istog trenutka upitao od koga, kada i gdje.
"Pa, tu je bio gospodin Gelbenschneid, ef kolodvora, za poetak. esto sam ula
kako govori daje ovaj rat najgora stvar koja se ikada dogodila Njemakoj. A tu je
bila i gospoda Dietrich, medicinska sestra kod ortopeda. Prije neki dan mi je rekla
kako eli da rata nikada nije ni bilo, i da to se nje tie, to prije budemo poraeni,
to bolje. I tada..."
U svom neznanju, izdiktirala je cijeli popis imena Bieler-tovom suradniku koji je
biljeio, i koji ga je proslijedio Ober-scharfuhreru - vjerojatno da odmah krene u
akciju.
"A tada", rekla je gospoda Drever sa uenjem, "su htjeli znati jesam li ikada bila u
instituciji za mentalno oboljele."
"isto usput", rekao je Porta okrenuvi se, "jeste li?"
"Pa ne, nisam, i to mi se uinilo tako udnim pitanjem da sam se prestraila i poela
plakati. Da vam kaem istinu", povjerljivo nam je priznala gospoda Drever,
"uplaila sam se da e me novano kazniti. Zbog toga to sam govorila stvari koje
nisam trebala, znate - ak iako nisam shvaala da to nije bilo u redu. Pitala sam ih
mogu li se ispriati umjesto plaanja kazne, jer sve to imam je moja mirovina
udovice, znate, i to si jednostavno ne bih mogla priutiti. Pa, bili su vrlo ljubazni u
pogledu svega toga. Rekli su mi kako neu morati platiti kaznu, pa se ne moram
vie brinuti o tome, te da e prihvatiti moju ispriku u Fiihrerovo ime. A tada su,
sjeam se, postali vrlo ljubazni i poeli me ispitivati o mojim sinovima. Toliko su
ih zanimali, da sam prestala razmiljati o svemu ostalome! I tako smo razgovarali o

razliitim stvarima, i ispostavilo se kako je gospodin Bielert bio dobar Bentov

prijatelj, a on je bio najbolji prijatelj moga Kurta u starim danima. Postao je SS -ov
Obersturmfuhrer, i esto nas je posjeivao kada je Kurt bio na dopustu. On je bio
hrabar momak, imao je toliko odlikovanja na prsima, a ipak, znate, niti on nije
vjerovao u rat. Sjeam se jedne prigode, bilo je to upravo prije Kurtova roendana,
neto prije no to su njegovu bojnu poslali na bojite, sjeam se kako mi je Bent
rekao da je Fiihrer samo ovjek, a ne bog, i da, poput svih
ljudi, i on nekada ini pogreke. A to se tie Himmlera - ne mogu vam rei koliko
su se on i Kurt naljutili kadgod bi netko spomenuo Himmlera! Pomislili biste da im
je jadni ovjek osobno neto uinio naao! I sjeam se..."
"Priekajte trenutak", rekao je Stari Un mrtei se. "Niste mu valjda to sve rekli?
Niste to rekli Bielertu?"
"O, jesam", rekla je bezbrino. "To ih je jako zanimalo, znate, i gospodin Bielert mi
je rekao kako je Bent uvijek bio inteligentan momak i kako je prava teta to se
njegov talent tako rasipa na bojitu, te kako e ga pozvati u Hamburg i unaprijediti.
Htjela sam mu napisati pismo i odmah ga o tome obavijestiti, ali rekli su mi da to ne
uinim, jer su ga htjeli time iznenaditi."
"Naravno", sloio se Stari Un ozbiljno. "A o emu ste jo razgovarali dok ste bili
ondje?"
"Par sad -" nabrala je elo, pokuavajui se dosjetiti. "Razgovarali smo o mom
neaku Dietrichu. On studira teologiju, znate. Iz nekog razloga je gospodin Bielert
pomislio kako je i on govorio rune stvari o Fiihreru. Zamolio me da mu kaem to
je Dietrich govorio, i ja sam im rekla kako se ne mogu sjetiti daje ikada ita o tome
rekao. A tada je gospodin Bielert postao jako ljutit i vikao na mene; nisam mogla
shvatiti to sam to uinila to ga je razljutilo, a drugi je ovjek samo odmahivao
glavom u mom smjeru i ja sam postala strano zbunjena i doista ne znam to bih
napravila da nije zazvonio telefon gospodina Bielerta. I svi su oni istrali van sa
svojim revolverima, a ja sam ostala sama, sve dok nije doao jedan drugi ovjek i
odveo me."
"I doveo vas ovamo?" upitao je Legionar.
"Ah, ne", rekla je. "Zatvorili su me u jednoj malenoj sobici, a onda su se ponovno
vratili po mene i odveli me natrag gospodinu Bielertu. I tada su zapisali sve to sam
im rekla, pa sam im morala to potpisati." Nasmijeila se. "Kada sam to uinila,
ponovno su bili zadovoljni mnome. Ponudili su me kavom i kolaima i rekli mi

kako e se pobrinuti za mene."

U tiini smo je pogledali. Bilo je nevjerojatno da je bilo tko mogao biti toliko
naivan.
"Pitam se hoe li moj automobil uskoro stii?"
Ovo je bilo upueno Starom Unu, koji je ispustio nekakav
145neodreeni glas ohrabrenja i pogledao prema nama. Promekoljili smo se i
nastavili zuriti u pod.
"Jednoga dana kad budete imali vremena", rekla je gospoda Dreyer graciozno,
"morate mi doi u posjet. Javite mi ranije, pa u napraviti svoj poznati voni kola
za vas. Svi deki vole moj voni kola."
Promrmljali smo neto u znak zahvalnosti, a ona nam se nasmijeila i kimnula
glavom, a tada su joj se, na nae neizrecivo olakanje, spustili kapci, i ona je
utonula u san od iscrpljenosti, hrui tiho i pravilno.
Porta je dovrio slaganje svojih obiljeenih karata. Predloio je partiju karata i mi
smo se sloili, uz uvjet da igramo Barce-loninim pilom.
Dva sata kasnije jo smo uvijek kartali, toliko zadubljeni u igru da smo jedva
naputali stol na tako kratko vrijeme koje nam je bilo potrebno da oteturamo do
umivaonika i pomokrimo se. Gospoda Drever jo je uvijek spavala.
Prekinulo nas je nestrpljivo kucanje po vratima. Barcelona ih je otvorio i naao se
licem u lice s dvojicom ljudi iz SD sa automatima.
"Heil Hitler!"ozbiljno su ga pozdravili. "Je li ovdje kod vas Emilia Drever?"
Na zvuk svog imena, starica se probudila. Zateturala je preko sobe, jo uvijek
bunovna od sna.
"Je li to moj automobil?"
"Tako je gospodo. Va automobil. Uzmite svoje stvari i poite s nama. Vodimo vas u
Fuhlsbiittel."
"Fuhlsbiittel?" Oklijevala je. "Ali ja ne elim ii u Fuhlsbiittel, elim ii kui."

ovjek iz SD se nasmijao. "Zar to ne elimo svi?"

"Ali gospodin Bielert je rekao..."
"Gospodin Bielert je rekao kako e vam poslati automobil, a to je i uinio. 1 svi
emo zajedno u njemu na jednu lijepu vonju do Fuhlsbiittela. Stoga budite dobri i
pourite, ne elim biti grub prema nekome tko je dovoljno star kako bi mi bio
baka."
Po prvi put, gospoda Drever poela je kroz maglu shvaati istinu. Okrenula se,
drui, prema Starom Unu i ispruila ruke. "Gospodine Feldwebel..."
"Bog e vas uvati", rekao je Stari Un, vrlo tiho, i gotovo kao da se srami. "Poite s
njima, gospodo Drever. To je jedino to moete uiniti. To je jedino to svi mi
moemo uiniti."
"Da, naravno", rekla je sumnjiavo.
Stajala je nekoliko trenutaka, bespomona, a na starom joj se licu oitavao strah.
Dodali smo joj njezinu torbicu i kaput i ona je tiho krenula za ovjekom iz SD.
Jedna joj je vezica na cipeli bila razvezana, a obje su joj se vunene arape nabrale
oko glenjeva. Teka su se vrata zalupila za njom. uli smo kako se zatvaraju i
druga vrata, dok su zatvorenike izvodili iz njihovih elija. Odvodili su ih u dvorite
i gurali u velike zelene kamione koji e ih odvesti do Fuhlsbuttela.
U jednom od njih sjedila je i sitna stara dama, koja ak ni tada nije mogla shvatiti
kakav je to zloin poinila.
U straarnici nitko nije rekao niti rijei i izbjegavali smo meusobne poglede.
Stidjeli smo se sami sebe i uniformi koje smo nosili.
Nakon nekog vremena, Maleni je iziao iz prostorije. Jo uvijek bez rijei.
Nezainteresirano smo se vratili kartama, no prije no to smo stigli podijeliti
sljedee dijeljenje, Maleni se vratio.
"Krug je mrtav u svojoj eliji!" uzbueno je protisnuo. "Objesio se o svoje
naramenice za hlae!"
Napetosti je nestalo. Izjurili smo iz prostorije i niz hodnik kako bismo se i sami
uvjerili u to. Krug je visio sa stropa poput krpene lutke. Lice mu je bilo plavo i
oteeno, a izbuljene oi staklenim su pogledom zurile u nas. Vrat mu se inio
nevjerojatno dugim. Ispod njega, na podu, leao je njegov kepi8.

"Ovo je najbolje to je mogao uiniti, doista", rekao je Barcelona.

Ravnoduno smo pogledali tijelo koje se njihalo.
"Nema potrebe aliti za ovim gadom", rekao je Maleni.
Mislim kako nitko od nas nije alio za njim. ak niti Stege nije pokuao rei neto u
njegovu obranu.
"Morat emo to staviti u izvjee", rekao je Stari Un. "Biti e stegovnih mjera ako to
ne uinimo."
" Vojnika kapa s vodoravnim zaslonom (nap. prev.)
Vratili smo se u straarnicu. Dok je Stari Un sjedao za stol i uzimao olovku, mi
ostali smo se poprilino veselo vratili prekinutoj partiji karata.
"teta to se nije udostojio priekati da stigne u Fuhlsbuttel", rekao je Porta, brzo
mijeajui karte, dok smo ga mi ostalo promatrali poput sokolova. "No, neki ljudi
jednostavno imaju lo ukus."

Njih su dvojica bili verceri. Bili su roeni da bi neprestano upadali u neprilike i

izvlaili se iz njih, potujui jedan drugoga ak i kada su se trudili meusobno se
nadmaiti. Ukrali bi sve ega su se uspjeli doepati, prodali bi sve to im se nalo na
putu, od ena do praznih ahura.
SS-ov voza odvagnuo je cigaretu u dlanu, zamiljeno je promatrajui. Potom ju je
primaknuo nosu i sumnjiavo ponjuio.
"Mislim kako si ti prljavi laljivac", na posljetku je izjavio. "Raskomadaj je, pa da se
uvjerim."
"Zar sumnja u moju rije?" ljutilo je upitao Porta. "Ako ti ja kaem da je opijum u
svakoj cigareti, tada je opijum u svakoj cigareti."
Prezirno je pljunuo zastavicu koja je leprala na velikom sivom Mercedesu. Voza je
istog trenutka uzvratio pljunuvi u smjeru spomenika postavljenog u sjeanje na one
vojnike koji su dali svoje ivote u Prvom svjetskom ratu.
Kada je ova razmjena formalnosti bila dovrena, vratili su se poslu.
"Imam lijepu zbirku automobilskih guma", ponudio je SS-ovac. "Upravo ono to
treba -jedini je problem to trenutano tragaju za njima."
"Tragat e oni za tobom", rekao je Porta. "Kladimo se da e uskoro zavriti svoje
poslove s nama!"
ovjek iz SS-a nemarno je slegnuo ramenima. "To je rizik koji mora preuzeti", rekao
je lakonski. "Ako te zanima, mogu ti dati adresu dobrog striptiz-bara."
"Znam mnogo striptiz-barova."
"Nisu poput ovoga. Ne ovdje. Nemaju posve gole ljepotice."
Porta je oblizao usne. Rumenilo mu je oblilo obraze.
"Posve gole?"
"Gotovo posve. Cipele, arape, pojas - samo toliko da zagoli-ca matu. Ne moe se
zbog toga aliti, zar ne?"
Porta je nekoliko puta proistio grlo. "Moe li ih se unajmiti da nekamo dou,

recimo?"
"Zato ne?"
Pribliili su se jedan drugome i poeli dogovarati uvjete.

5. PORTA I SS

Jednoga dana, posve iznenada i bez ikakva upozorenja, porunik Ohlsen bio je
uhien. Bio je optuen zbog druenja sa skupinom asnika koji su postali sumnjivi,
te zbog izgovaranja pogrdnih rijei o Hitleru. Kasnije smo otkrili kako gaje
prijavila njegova vlastita supruga.
Doli su po njega jednoga jutra, dvojica vojnih policajaca i jedan porunik,
uvukavi se u tiini u logor na tako skrovit nain da su istoga trenutka privukli
pozornost na sebe. Bez sumnje, njihov je cilj bio pokupiti ga uz najmanju moguu
buku i prokri-jumariti ga van prije no to previe pitanja bude postavljeno, no na
sreu, primijetili smo njihovo prisustvo i uspjeli smo obavijestiti pukovnika Hinku.
Nitko od nas nije mu ba mogao osobito pomoi, ali barem smo im mogli pruiti
vrst otpor. Neke bismo asnike rado vidjeli uhiene, ali porunik Ohlsen nije bio
jedan od njih. Ve je dvije godine bio sa satnijom, a u Pukovniji je sluio od 1938.,
pa nismo htjeli samo stajati i gledati dok su ga odvodili.
Nakon to je uo vijesti, pukovnik Hinka istoga je trenutka poslao svoga pobonika
da uhiti dvojicu vojnih policajaca kada budu odlazili iz stoera satnije. Straari su
bili obavijeteni, a svi izlazi zatvoreni. Nitko nije smio napustiti zgradu.
Pobonik se lukavo nasmijao asniku koji je bio s policajcima. "Pukovnik Hinka bi
htio popriati s vama, porunice. Ako biste htjeli poi sa mnom, odvest u vas do
njegova ureda."

Porunik i dvojica policajaca su ga slijedili, tvrdoglavo vukui Ohlsena za sobom.

On je bio plijen po kojega su bili poslani, i nisu ga imali namjeru pustiti u ovoj fazi.
U Hinkinom uredu bjenjela je oluja. Hinka, bijesan to nekakvi skorojevii
pokuavaju uhititi jednoga od njegovih asnika a da nisu prethodno zatraili
njegovo doputenje, zakleo se kako nitko nee izii dok se problem ne rijei na
njegovo zadovoljstvo. Podigao je telefonsku slualicu i nazvao Kommandanturu u
Hamburgu. Oni su brzo porekli svaku odgovornost. Pokuao je nazvati Hannover,
ali bez uspjeha. Nazvao je i Abwehr9, no oni nisu htjeli imati nita s time. Na
posljetku je, u oaju, uspio uspostaviti vezu s Uredom za vojno osoblje u Berlinu, te
zatraio razgovor s generalom Rudolphom Schmudtom.
Bespotrebno je rei, takva nenormalna koliina aktivnosti u jedno jutro koje je
trebalo biti poput svih ostalih nije izbjegla budnim promatraima iz Gestapa.
Nije prolo mnogo vremena, a poznati je sivi Mercedes stigao s dvojicom SS-ovih
Unterscharfiihrera i sitnim civilom odjevenim u crno. Civil je istovremeno
izgledao i alosno i zlokobno. Poput bankovnog inovnika koji ide na sahranu
svoje bake, sa svojim sjajnim crnim idn-eirom, tekim crnim kaputom,
rukavicama, alom, kiobranom, i svojim pogrbljenim zaobljenim ramenima i
tekim koracima. Poput lasice koja progoni zeca, imao je malene, blizu smjetene
oi koje su sijevale s jedne na drugu stranu, svijetle poput dijamanata i jednako
tvrde, ne proputajui nita i neprestano na oprezu.
Natporunik Brockmann nije mogao vjerovati svojim oima kada se mimoiao s
ovim udno odjevenim likom koji se vukao uz stepenice. Stajao je nekoliko
trenutaka, zurei za njim, a potom je pourio do narednika koji je bio na strai.
"Tko je dovraga onaj klaun?"
"Ne znam, gospodine. Traio sam da mi pokae svoju propusnicu, ali samo se
popeo uz stepenice, kao da me uope nije uo. Kao da je duh ili neto slino."
"Duh!" Natporunik se kratko nasmijao. "Mnogo vjerojatnije nekakav odbjegli
luak. Nitko tko je imalo normalan ne bi hodao uokolo u toj smijenoj odori."
Podigao je telefonsku slualicu i okrenuo broj. "Klaus, neki tip odjeven u crno od
glave do pete hoda uokolo kao daje kod kue. Neka ga pokupe i dovedu izravno
meni pod pratnjom."
Nasmijao se i protrljao ruke kada je spustio slualicu. Tkogod da je bio ovaj crni
manijak, malo e se poigrati njime. Natporunik Brockmann u pukovniji je imao
reputaciju dovitljivca i

9 Obavjetajna organizacija njemake vojske, esto u konfliktu s Gestapom i SD,

koje su kontrolirali nacisti. U lipnju 1944. preuzeo ju je Himmler i apsorbirani su u
SD (nap. prev.)
aljivine, iako bi povremeno pretjerao po svaijem miljenju. Samo mjesec dana
ranije uspio je natjerati porunika Kohlera na samoubojstvo. No vjerojatno nikoga
nee biti briga to e se dogoditi ovom alosnom neentitetu koji je lutao zgradom
sa svojim zamotanim kiobranom i pogrbljenim ramenima.
Brockmann je nazvao jednoga ili dvojicu svojih starih pajda-a medu kolegama
asnicima i pozvao ih na zabavu.
Uljeza je u hodniku zaustavio neki Feldwebel i odveo u Brock-mannov ured. Poao
je bez prigovora, samo s izopaenim smijekom na usnama i bljeskom iekivanja
u njegovim dijamantno svijetlim oima.
Brockmann ga je ve ekao, razmaknutih nogu, s rukama na bokovima, dok su
njegovi prijatelji lijeno sjedili u naslonjaima i puili, pripremajui se za
promatranje zabave.
"No?" zareao je Brockmann, nagnuvi se naprijed na prstima, tako da je koa
njegovih izama zakripala. "Kojeg ti vraga radi, hoda uokolo po vojarni kao da
je to javni zabavni park? Civili ne smiju u vojarnu bez posebne propusnice - a ak i
ako dobiju posebnu propusnicu, od njih se oekuje daje pokau naredniku koji je na
dunosti, a ne da samo uetaju unutra bez ijedne rijei." Jo se malo zanjihao, sve
dok nije poeo kripati poput jedrenjaka na moru. "Jesi li gluh i nijem, ili to ti je?
Zato nisi nita odgovorio kada je narednik zatraio na uvid tvoje dokumente?"
Civil je stajao pognute glave, gledajui sa zanimanjem u pod. Brockmann je uzeo
svoj jahai bi sa stola i udario se njime po izmi. Potom ga je stavio iza leda,
njiui se naprijed-natrag na petama i lagano maui biem lijcvo-desno. Dok je to
radio, marljivo je sisao svoj uplji zub i pogledavao svoje kolege asnike radei
smijene grimase na licu. Oni su mu se ohrabrujue cerili puei cigarete.
"Shvaa li da sam te mogao dati zatvoriti i ostaviti te da istrune - bez ikakvih
suvinih pitanja? Stara crna vrana poput tebe mogla bi biti opasna. Sto se mene tie,
moda su ti depovi puni tempiranih bombi - moda planira podii u zrak cijelu
vojarnu!" Civil je podigao pogled. Blagim je pogledom zurio u Brock-mannovo
lice, a izraz lica bio mu je odsutan, kao da ovaj sadanji
153trenutak nije bio od nikakva znaaja, i kao da je razmiljao o mnogo vanijim

pitanjima.
Brockmann je pokazao svojim biem prema velikom crnom kiobranu. "Ima li
dozvolu za ovo?"
"Naravno da nema, pa ovjek je saboter!" povikao je porunik Berni, ugasivi svoju
cigaretu i primaknuvi se kako bi bolje pogledao. "Istie se na kilometar.
Tradicionalna saboterska odjea, ta na njemu."
Svi su se nasmijali. Poeli su kruiti oko ovjeka, promatrajui ga iz svih uglova,
komentirajui zelenkasti sjaj njegova idn-eira, mravi vrat4i pogrbljena ramena,
smijeno dug kaput i ogromne rukavice koje su visjele iz rukava kao da su prazne.
"Bilo bi mu dobro u vojsci", rekao je porunik Reichelt. "Doivio bi malo akcije,
malo se ispuhao."
Za Reichelta se ba i nije moglo rei kako je bio u previe akcija. Prije rata bio je
trgovac vinima i estokim piima, a sada je svoju sigurnost kupovao konjakom i
ampanjcem. Reicheltu nije bilo loe u ratu. Stvorio si je reputaciju galantnog
mukarca koji uiva u enskom drutvu, i nikada nije imao manje od tri ljubavnice
istovremeno. Nakon nekoliko tjedana sve bi ih odbacio, i pronaao si nove uitke.
"Brockmanne, mislim kako bi ti trebao pregledati njegove dokumente", rekao je
Schmidt, koji je bio zapovjednik opskrbne slube i komu je rat prolazio jednako
lagodno kao i Reicheltu.
Umjesto ena, Schmidt je imao hranu. ivio je za hranu. Nije ju samo jeo, nego ju
je i krao i prodavao jednom mesaru iz Lubecker-strasse. Mesar iz Liibeckerstrasse
trgovao je gotovo iskljuivo hranom ukradenom iz vojarne. Schmidtnije bio jedini
njegov dobavlja.
"Vjerojatno ete otkriti", dodao je Schmidt, "kako se laima izvukao od vojne
slube. Trebao je barem biti u teritorijalnoj obrani. To bi ti se svidjelo", rekao je
ravnodunom civilu. "Nikada ti ne bi bilo dosta."
ovjek je nastavio utjeti. Schmidt je nabrao obrve razmi"Ne mislite da je momak malo udaren u glavu?" Zaulo se kucanje na vratima, i
prije no to ih je itko stigao otvoriti, otvorio ih je i uao SS-Ov Unterscharfiihrer.
Bio je krupan
i grub i vii od metar i devedeset. Na njegovom rukavu nalazila su se slova SD; na

njegovom kepiju, nemarno gurnutom na potiljak, presijavala se srebrna mrtvaka

glava. Ignorirao je Brockmanna i krenuo ravno prema civilu. Elegantno je
salutirao.
"Heil Hitler, Standartenfiihrem! Upravo smo dobili poruku od RSHA preko radija.
Rekli su nam da vam je istoga trenutka prenesemo, gospodine - jedinica broj 7
upravo je uspjeno dovrila povjereni joj zadatak."
Standartenfiihrer je kimnuo glavom, pokazujui svoje zadovoljstvo. Oi su mu
sijale ispod naoala.
"Vrlo dobro, Mulleru. Reci im kako elim da zarobljenike dre u najstrooj tajnosti.
Nitko ih ne smije ispitivati prije no to ja stignem. Pridruit u ti se za trenutak."
Muller je ponovno salutirao i iziao iz prostorije. Civil se okrenuo okupljenim
asnicima. "Zahvaljujem vam, gospodo, na zabavi. Bila je vrlo pouna. Sada moram
krenuti, ali siguran sam da emo se ponovno sresti. Hcil Hitler!" Iziao je za
Mullerom iz prostorije.
asnici su se sa strepnjom meusobno pogledali, vie ne tako sigurni u svoju
nadmo.
"Sto je sve ovo dovraga bilo?" upitao je Brockmann. Otiao je do vrata, otvorio ih i
povikao: "Narednice!"
"Da, gospodine?"
"Saznajte tko je bio onaj ovjek, a odgovor hou za pet minuta ako se ne alite nai
u neprilici."
"Na zapovijed."
Brockmann se vratio u prostoriju i spustio svoj bi na stol rukom koja vie nije bila
tako samouvjerena kao prije.
Schmidt je oblizao usne. "Gestapo?" nervozno je predloio.
Iz tiine koja je uslijedila, shvatio je kako je u pravu. Morao je to biti Gestapo.
Schmidt je debelom ruiastom rukom obrisao elo i osjetio iznenadno stezanje u
prsima. Imao je kobasica i sanduka unke, talijanskoga graha i jo nekih sitnica koje
je sakupljao i spremao za mesara u Liibeckerstrasse -as Gestapom u vojarni nikada
niste mogli znati - niste mogli biti dovoljno sigurni...

Promucavi tiho nekakvu ispriku, Schmidt je napustio prostoriju i na drhtavim

debelim nogama pourio do svog ureda. Za
155svega nekoliko trenutaka cijelo je skladite bilo prevmuto, jer je Schmidtovo
osoblje moralo prekinuti ono to je radilo i pouriti s izvravanjem novih
zapovijedi. Dvadeset minuta kasnije, dva su kamiona prepuna graha i unke izila iz
kruga vojarne. Bili su odloeni na sigurno kod Schmidtova kolege u topnikoj
pukovniji, a cijela je ta operacija Schmidta stajala nekoliko kilograma teine i
devetnaest sanduka ampanjca. Ovih je devetnaest sanduka ampanjca ponitilo svu
dobit koju je trebao zaraditi na unki.
Nisu svi u vojarni znali da ih je posjetio Gestapo. ak i medu onima koji su uh'
glasine, nisu svi poeli paniariti. Stanoviti Obergefreiter, koji je u to odreeno
vrijeme trebao biti na stra-arskoj dunosti, posve je prijateljski avrljao s vozaem
Mer-cedesa. Razgovarali su o poslu, a to je trajalo od trenutka kada je
Standartenfuhrer uao u zgradu.
"Ma, hajde!" nagovarao gaje voza. "Reci mi! Koliko trai za -" Pogledao je
uokolo sumnjiavim pogledom i spustio glas. "Za njih?" upotrijebio je zamjenicu.
Na desnom rukavu imao je bijelu traku sa slovima RSHA.
"Podosta vrijede", rekao je Porta. "Koliko si ti spreman ponuditi, to je ono to je
vano."
ovjek je oklijevao. Lukav mu se izraz pojavio na licu. "Tisuu?" Gurnuo je ruku
duboko u dep i izvukao smotuljak novanica. Porta mu se nasmijao u lice.
"Jesu li tebi sve daske u glavi? rugao se. "to misli to je ovo, prokleta ubonica?
Tisuu! Zasigurno se ali." Gurnuo je ljem prema potiljku, namjestio puku
udobnije na ramenu i zabio obje ruke u depove. "Zna, nitko te ne prisiljava da to
kupi", ljubazno je rekao. "Hou rei, ne mora ih imati ako ih ne eli -ponudio
sam ti ih samo zato to sam pomislio kako e biti dovoljno pametan i znati kako
postupati s njima. Nikakve koristi ako ih se doepa nekakav amater, on nee znati
kako ih se rijeiti i sve e nas dovesti u neprilike. Ali budui da sam vidio kako si ti
momak koji oigledno zna to radi..."
"Sluaj, mogao bih nabaviti te proklete stvari i besplatno kada bih ih doista tako
oajniki htio!" Voza se okrenuo i prezirno pljunuo na spomenik poginulima u
Prvom svjetskom ratu.
"Je li doista tako?" obrecnuo se Porta. "Nisam ni ja od juer, pa nemoj misliti kako
e me preveslati!"

I kako bi mu dao do znanja to misli, izvukao je ruke iz depova, nagnuo se nad

Mercedes i snano ispuhao nos u SS-ovu zastavicu koja je leprala s poklopca
motora.
ovjek iz SS-a pretvarao se kako nije ovo vidio. Jednostavno se okrenuo i po drugi
put pljunuo na pokojnike iz 76. pjeake pukovnije.
"ini mi se", rekao je, "ini mi se kako ne zna tko sam ja i za koga radim." Grudi
su mu se nadimale dok je to govorio. Lice mu je sijalo od ponosa. "Ovaj ovjek
koji je upravo uao onamo jest moj ef. Otiao je porazgovarati s tvojim
zapovjednikom, zna."
"Pa to?" rekao je Porta hladno.
"Pa malo e promijeniti pjesmu kad ti kaem tko je on. Kladim se da e se tako
uplaiti da e mi dati svoje dragocjene cigarete besplatno." ovjek iz SS-a
neugodno se nasmijao i ispruio svoju desnu ruku, pokazujui slova RSHA na
rukavu. "Moe me se kupiti - za odreenu cijenu", priznao je. "Recimo, dvanaest
lula opijuma?"
"Kupiti?" Porta se nagnuo naprijed i pljunuo na SS-ovu zastavicu. "Zato bih ja htio
kupiti budalu poput tebe?"
"utnju, prijatelju. Nee kupiti mene, nego e kupiti moju utnju."
"To je smijeno!" Porta je ponovno pljunuo. Zastavica sa svastikom, koja je tako
ponosno leprala prije svega nekoliko trenutaka, sada se poela povijati pod
teinom tolike vlage. "Moe si zadrati svoju jebenu utnju! Misli da me briga za
takvu budalu poput tebe?"
Gornja usna ovjeka iz SS-a izvila se u samozadovoljnom smijeku. Bio je vrlo
siguran u sebe. Nagnuo se van kroz prozor Mercedesa.
"Bolje bi ti bilo da te briga, to je sve to ti imam za rei - jer ako ne bude pazio to
radi, mogao bi se nai u vruoj kai. Moj ef nije nitko drugi do samog
Standartenfuhrera Paula Bielerta!"
Pobjedniki ton ispunio mu je glas dok je izgovarao to ime. Oi su mu gorjele
odanim arom misionara koji skupini alkoholiara propovijeda o Isusu Kristu.
157Porta se primaknuo vrlo blizu automobilu i jo jednom pljunuo na zastavicu.

"Nije me nimalo briga za Paula Bielerta!" izjavio je. "Paul Bielert se moe jebati!
Jebe Paula Bielerta!" ovjek iz SS-a skupio je oi i zapanjeno zurio u Portu. "To se
usuuje rei o Standartenfuhreru?" U nevjerici je odmahnuo glavom. "Zasigurno si
posve poludio - luak s papirima - ne moe ii uokolo i govoriti jebe Paula
Bielerta i proi nekanjeno! Bielert je otprilike najvei gad u cijeloj Njemakoj!
Upotrijebit e tvoja crijeva umjesto tregera za hlae ako ikada sazna za ovo." Glas
mu je poprimio ton pobonog uenja. "ak i Heinrich iz*SS-a se boji i na sam
spomen imena Bielert. uo sam kako se samo jedan ovjek moe suprotstaviti
njemu, a to je Gru-ppenfiihrer Hevdrich - a svi mi znamo kakav je on."
Porta se naslonio na automobil i pogledao vozaa. "A to je s tobom, onda?"
leerno je rekao. "Ako je tako opasan kao to kae, zasigurno ga se i sam plai."
"Svi ga se plae", odgovorio je voza. "A tako e i ti, ako ima imalo mozga u
glavi. I upamti ovo, prijatelju - lijepo je stajati ovdje, psovati i epiriti se, ali nee
biti tako prokleto drzak kada doe vrijeme!"
"Vrijeme?" rekao je Porta nevino. "Koje vrijeme?" "Dan kada e tebi neke stvari
sinuti, to vrijeme, prijatelju -onaj dan kada e morati ustati i suoiti se sa
Standartenfuh-rerom."
"Zbog ega misli da u ja to ikada morati?" "Ne mislim to, znam - jer se mogu
obratiti vlastima u bilo koje vrijeme kada to zaelim i rei im to znam o tvojoj
trgovini drogom. A kada se nade ispred Bielerta, poalit e to si ikada tako
iskuavao svoju sreu. Neki dan je dao pogubiti devetoricu ljudi, samo jer mu se
tako htjelo. Kad kaem pogubiti, mislim na odrubljivanje glava, na starom dobrom
kamenu. Devetoricu odjednom! Devet se glava zakotrljalo u koaru! Kaem ti - nadi
se u njegovim rukama, i nema nikakva izgleda. On ne daje pogubiti ljude zato to
su poinili nekakva zlodjela, od ih daje pogubiti jer ga to zabavlja!"
"Kriste", rekao je Porta s prezirom, "to nije nita. Imao sam jednom zapovjednika,
bio je praktino ubojica manijak. Lindenau
mu je bilo ime. Zvali smo ga papa Lindenau - moglo bi se rei iz ljubavi." Porta se
iscerio, kao da se prisjea nekog posebno ugodnog sjeanja. "Bio je spaljen do
pepela u Kijevu. Gledao sam kako se to dogodilo." Gromoglasno se smijao
nekoliko minuta, a potom ponovno spustio pogled prema ovjeku iz SS -a. "Kaem
ti, Bielert je malena beba u usporedbi s njim."
"Kako ti to zna?" ljubomorno je upitao ovaj. "Nikada nisi imao nikakva posla sa
Standartenfuhrerom."

"To ti samo misli. Bio bi iznenaen s koliko sam ljudi svojevremeno poslovao ljudima s kojima sam u dobrim odnosima."
"U dobrim odnosima?" Voza se namrtio. "Sto misli time rei?"
"Ljudi na mom poloaju", rekao je Porta dostojanstveno, "imaju posla i s onima na
vrhu, i s onima na dnu. A kada poslujemo s nekim, tada se potrudimo uspostaviti
dobar odnos s njim -tako se mora, inae ne biste mogli poslovati, zar ne? Hou
rei, znate previe toga jedan o drugome, shvaa? Kao da ti ja sad neto ponudim, i
ti to kupi, ti bi mogao rei da smo nas dvojica u dobrim odnosima - ako shvaa na
to mislim."
Voza je na trenutak nastavio utjeti, oklijevajui povjerovati u ono to je Porta
govorio, a ipak ne hotei to napreac odbaciti. Porta je zamirio na jedno oko,
paljivo naciljao, i moda po deseti put pogodio u samo sredite mete. Voza se jo
vie nagnuo iz automobila i optuujui gledao poklopac motora automobila.
"Zadri svoju prokletu slinu za sebe!" povikao je. "Pogledaj moju zastavicu!
Unitena je!"
"Da", sloio se Porta uz lagani smijeak. "Izgleda kao da je bila u oluji."
Crven u licu, voza je odjurio do prednjeg dijela automobila i bezuspjeno pokuao
osuiti zastavicu vlastitim rukavom.
"Uini to jo jednom", rekao je Porti, vrativi se na vozaevo sjedalo, "i uvalit e
se u neprilike."
"Misli da me briga", rugao se Porta.
ovjek iz SS-a zalupio je vrata i, gurnuvi glavu kroz prozor, sumnjiavo
promotrio Portu. "Jesi li doista poslovao sa Standartenfuhrerom?"
"A ti bi to volio znati."
159"No, pitam te - jesi li?"
"Misli da bih ti to rekao? Zato ne otri njemu kao to si rekao i ispria mu svoje
priice? Uskoro e vidjeti jesam li poslovao s njim ili nisam - ali samo da te
upozorim", Porta se sagnuo i pribliio lice vrlo blizu vozaevom licu, "ne bih ti
savjetovao da to pokuava ako ne eli lijepi dugi boravak u Torgau."

"Tko je rekao bilo to o Torgau?" Voza je povukao glavu i zurio u Portu

pogledom povrijeenog pravednika. "Tko je rekao ita o odlasku
Standartenfuhreru?"
"Ti si rekao. Upravo sada. Sjea se?" "Zaboravi." Voza je slegnuo ramenima.
"ovjek nekada izgovori neke stvari - to je sve samo gomila sranja. Nisam mislio
niti rijei od toga." Pokuao se nasmijati. "Mislio sam kako e mi ispriati o svom
starom zapovjedniku? O papi Lindenau koji je izgorio do smrti u Kijevu?" "A to je
s cigaretama?"
"Uzet u ih, ne brini, uzet u ih!" rekao je voza revno. "Samo reci cijenu - a ja u ti
jo dati i adresu jednog mjesta koje dobro znam."
"Kakvog mjesta?"
"Vrlo otmjenog. Vrhunske ustanove." Voza je namignuo. ^ "Vjeruj mi, mnogo je
bolja od uobiajenih." '
"Pa - razmislit u o tome", rekao je Porta samilosno. "Ali bez i' pria o tome kako
e otrati Bielertu, ha? Sitne ribe poput tebe doista se ne bi trebale mijeati u takve
stvari. Ne zna u to se moe uvaliti. Uzmimo mene, na primjer -" izdahnuo je. "Ne
ide se u kanjeniku pukovniju ni zbog ega, zna. Vi iz SS-a, vama je sve lako. To
vas omeka. Nisam uope siguran inim li pravu stvar to ti nudim takve stvari.
Kako ja mogu znati da nee sve zasrati? A ako to napravi, pazi to sam ti rekao,
tvoj prijatelj Bielert nee biti ba presretan zbog toga. On je profesionalac, to mu
priznajem. Ali ti -" Porta je napravio grimasu, "si samo amater. Tko zna hoe li
izgubiti ivce u zadnjem trenu, pa emo svi biti u govnima!" "Nikada prije nisam!"
protestirao je ovjek ljutito. "Ne, ali ova roba je traena. Nikada jo nisam prodavao
ovakvu robu."
Voza je obli zao usne.
"Sluaj, dat u ti tri tisue umjesto jedne, a jo u u pogodbu ubaciti i kutiju mlijeka
u prahu. to kae na to?"
"Odakle ti to mlijeko u prahu?"
"Iz Danske", rekao je ovjek ponosno. "Maznuo sam ga od ondanje Organizacije
Todt."
"Je li sigurno?"

"Kao kua. I dat u ti onu adresu koju sam ti obeao. Ne mogu biti poteniji od toga,
zar ne?"
Porta je neko vrijeme razmiljao. Poeao se ispod jedne ruke, gurnuo ljem
naprijed s potiljka. Zamiljeno je sisao jednoga od svojih preostalih zuba.
ovjek iz SS-a, sada elei opijum vie od svega na svijetu, postao je oajan.
"Upravo sam se jo neega sjetio", rekao je. "Imam cijelu hrpu fotografija koje u ti
dati, ako ih eli."
"Fotografija?" rekao je Porta prezirao. "Sto e meni fotografije?"
Voza je lascivno namignuo. "Vrijedi ih imati. Vjeruj mi na rije." Napravio je
nekoliko opscenih pokreta rukama. "Nije uobiajeno sranje, vjeruj mi! Prave
umjetnike. Sve o emu si ikada sanjao. Za sve ukuse. Mogle bi i kastriranog
majmuna natjerati da uzme stvar u svoje ruke."
"Ne poznajem niti jednog kastriranog majmuna", usprotivio se Porta; no privukla
ga je ta zamisao. "Gdje su ti te fotografije?"
"Imam ih sa sobom." Voza se lukavo nasmijeio. "Nisu to stvari koje se mogu tek
tako ostaviti bez nadzora."
"Da vidimo."
Porta je ispruio svoju prljavu ruku, koju je voza ignorirao uz zajedljivo "Malo
sutra! Misli da sam juer roen?"
"Dobro. Zna to moe raditi sa svojim smrdljivim fotografijama!" Porta je
povukao ruku, zabacio puku na rame i pripremio se na odlazak.
Voza se istoga trenutka nagnuo iz automobila i zgrabio ga za ruku. "Nemoj toliko
uriti - moemo se neto dogovoriti."
Oprezno su promatrali jedan drugoga.
"Da vidim fotografije."
"Ja u ih drati, a ti e ih gledati iz daljine", nastojao je voza dobiti na vremenu.
161"Zna to?" rekao je Porta s prezirom. "Mogao bih to prodati negdje drugdje po
tri puta veoj cijeni no to mi ti nudi. Samo ti nudim prvome jer imam nekakav

dojam da e uskoro postati jedan od nas."

"Jedan od vas?" Voza gaje brzo prestraeno pogledao. "Kako to misli, jedan od
vas?"
"Dio nae postrojbe. No, pogledaj to ovako - umoio si svoje prljave ruice u
previe mutnih poslova da bi se zauvijek nastavio izvlaiti. Jednostavno nisi
dovoljno pametan za to. Prije ili kasnije e te uhvatiti, a ovako kako si ti krenuo,
ini mi se kako e to biti prije, a ne kasnije. A kada se to dogodi, prijatelju, mislim
kako emo imati ast uivati u tvom drutvu - marirat e pokraj nas i skrivati se s
nama u rovovima. A tada e shvatiti gdje si zapravo stigao. Naravno, sve to nakon
kratkog boravka u Torgau."
"Da? Doista tako misli? Pa, tu si pogrijeio, zna? Ako ikada svane taj dan kada e
me izbaciti iz SS-a i premjestiti u kanjeniku pukovniju, neu zavriti u tvojoj
ugavoj jedinici, nego u konjici. Imaju oni svoju vlastitu mafiju, pa u se druiti s
njima."
"Ah, ti sada govori o 37. ulanskoj", rekao je Porta. "Jedini problem je to si malo
zalutao u vremenu. Oni vie ne postoje. 49. Kalmvikriterova divizija samljela ih je
prije nekog vremena. Preivjelo ih je svega desetak, pa im se nije dalo popunjavati
pukovniju, tako da ba i nee imati sree."
Voza je zurio u njega, a oi su mu gotovo iskoile iz glave.
"Je li to doista istina?"
"Zar bih ja lagao?"
Nastala je duga tiina. Porta je stajao pokraj automobila, nezainteresirano istei
prljavtinu ispod noktiju.
"Kada bih ja - hm - doao k vama", rekao je voza na posljetku, "to misli, kako
bih se snaao?"
Porta je slegnuo ramenima. "Teko je rei. Neki izdre, neki ne. Neki se srozaju do
dna, a neki isplivaju na povrinu."
"Imate li trubaa u svojoj satniji?"
"Htio bi biti truba, ha?" Porta je spustio pogled na njega i iscerio se. "Nekako si se
predomislio, ha? Prije dvije minute nisi nas htio niti pogledati. Vie nismo tako

drski, ha?"
"Nisam niti bio drzak", protestirao je voza energino. "Ne bih bio tako blesav.
Nikada nije dobro biti previe siguran u sebe u ovom stranom svijetu. Svi znaju da
oni koji slue pod Stan-dartenfuhrerom nee doekati starost. Vjerojatno imam
jednake izglede i s vama. Pretpostavimo i da me poalju k vama - postoji li ita to
bi ti mogao uiniti kako bi mi pomogao?"
"Pomogao ti?" rekao je Porta, odjednom postavi sumnjiav.
"Kako bi postao truba. Priekaj malo, pokazat u ti." Rukom je posegnuo u
pretinac u automobilu i iz njega izvukao trubu, mjedenu i sjajnu, koja je na sebi
imala zlatnu vrpcu konjice.
"Pogledaj." Pokazao je etiri rozete zalijepljene na instrument. "Vidi ih? Osvojio
sam ih na natjecanjima. Posvuda sam svirao trubu. Svirao sam je na jednoj od
Adolfovih velikih zabava, kada su bili prisutni svi uvaeni gosti. Svirao sam je za
starog kralja, a svirao sam je i 1938., kada je doao Chamberlain na razgovore. ak
sam bio i na jednoj fotografiji u engleskim novinama. Pisalo je i moje ime i sve.
Ljudi su vie pozornosti obratili na mene, no na Adolfa i Chamberlaina."
"Nije iznenaujue", rekao je Porta kratko. "Tko bi elio sluati tu dvojicu klaunova
kako brbljaju gluposti?"
"Sluaj, ako mi ne vjeruje..."
"Vjerujem ti, za ime boje!" Porta je ljutito odgurnuo trubu kada ju je ovaj prinio
usnama. "Nemoj puhnuti u tu prokletu stvar, jer e cijela jebena vojarna istrati van
kako bi vidjeli to se dogaa."
"Samo sam htio da uje..."
"Zadri to za sebe. Priekaj dok se ne dogodi, pa u onda vidjeti to mogu uiniti."
"Hoe li porazgovarati sa svojim zapovjednikom o tome?"
"Sluaj", rekao je Porta, "dobio si pogrean dojam, shvaa? Ne moram ja
razgovarati s nikakvim zapovjednikom. Ja praktiki vodim ovu satniju. Ako ja
kaem da e biti truba, onda e biti truba i to je to."
Voza gaje sumnjiavo pogledao, a Porta gaje iznenada prijateljski zagrlio oko
ramena. "Navrati ponekada kod Bernarda u gostionicu i ponesi trubu sa sobom. Pa

e nam pokazati to zna."

"A stoje s cigaretama?"
163"to s njima? eli li ih ili ne?"
"Naravno da ih elim - samo je pitanje cijene. Kad bi samo htio uzeti fotografije.
Kunem ti se da ne bi poalio. Ovo ti besplatno kaem, ovako dobre vie nigdje
nee pronai. Samo one vrijede dvanaest lula opijuma. Pogledaj - samo pogledaj."
Izvukao je malenu omotnicu iz depa i izabrao jednu fotografiju iz nje. Porta je
hladno zurio u nju, naizgled nezainteresiran. Samo je sjaj u njegovim sitnim oima
odavao njegovu elju da stavi svoje ruke na nju, a njezinom vlasniku to nije
promaklo. Lukavo je vratio fotografiju na njezino mjesto i izvukao drugu, koja je
prikazivala tako smion pornografski prizor daje ak i Porta bio iznenaen. Ne
mogavi se vie suzdravati, posegnuo je rukom prema njoj. ovjek iz SS-a se
iscerio i istoga trenutka skrio fotografiju.
"Nije loe, ha? A to je jedna od umjerenijih - ekaj da vidi i ostale!" Oblizao je
usne i namignuo. "Imat e vlane snove jo mjesecima!"
Porta je odluio povratiti neto svog izgubljenog dostojanstva. Odmaknuo se korak
natrag i rekao. "Ja dobivam dosta i pravih stvari", rekao je. "to e mi slike?"
"ekaj da vas poalju natrag u rovove. Kladim se da ondje nije tako jednostavno..."
"Uvijek postoji nain", rekao je Porta tajanstveno.
"Da? Pa, ako tako hoe -" ovjek iz SS-a je brzo listao fotografije, zastavi
ponekada na nekoj od njih koja bi mu se posebno svidjela, jo vie drakajui Portu
povremenim grubim smijehom ili skupljanjem usana. "Pazi, proputa dobru
investiciju. Mislio sam kako si pametniji - na posljetku, kada se umori od gledanja,
moe ih uvijek zamijeniti za nove ili ih prodati nekome drugome za dobru cijenu.
No, ako ti nita ne znae, to bi bilo sve..."
"Priekaj trenutak." Porta je ispruio ruku. "Daj mi da kratko pogledam, uvjerim se
da su sve u redu i onakve kakve ti kae da jesu. Ve su me jednom tako nasamarili,
a to mi se nee ponoviti."
"Kako to?"
"Neki mije idiot prodao trideset i pet fotografija. Pokazao mi je prve etiri, a ja sam

bio dovoljno blesav da mu povjerujem na

rije za ostale. Kada sam ih donio kui, shvatio sam da sam na-samaren - ostalo su
bile fotografije smrdljivog krajolika i dijelova zgrada i sline. Sljedeih osam dana
proveo sam traei toga gada. Jo ga uvijek traim - ak sam obeao Malenome
nekoliko boca votke ako mi ga uspije pronai. A uhvatit u ja njega jednoga dana, to
je sigurno. Nikada ne zaboravljam lica. A kada ga se ja doepam -" Sagnuo se do
prozora automobila, i u ruci mu se iznenada naao no, brzo je zamahnuo njime,
samo nekoliko centimetara od vozaeva vrata. "Nee ostati iv kako bi prodavao
prljave fotografije, dajem ti svoju rije."
"Vjerujem ti", rekao je voza, a gornja mu se usna trzala. "Nema potrebe
demonstrirati."
"Samo sam mislio kako bi ti to htio znati."
"Zaista ne misli kako bih ja bio tako glup da iskuam taj trik? Pa ne na prijatelju.
Ne na nekome poput tebe."
"Zato ne?" zareao je Porta. "Ja bih tebi pokuao odmah podvaliti, kada bih mislio
da mogu u tome uspjeti. Pokuao bih prevariti svakoga tko bi bio dovoljno glup da
mi to dopusti. A ti i ja, prijatelju, mi smo braa po krvi, jesmo. Ono to bih ja
uinio, uinio bi i ti, i mi to obojica znamo. Pa hajdemo pogledati te fotografije
prije no to donesemo bilo kakvu odluku."
"Pa, ne znam -"Voza se zamiljeno eao kljuem po uhu. "Dogovorimo se: ja u ti
dopustiti da kratko pogleda fotografije, a ti e mi dati jednu cigaretu dok to radi.
Samo daje drim - kao osiguranje."
"Dobro."
Razmjena je bila obavljena. Porta je jedva doekao da se domogne fotografija.
Voza je sjedio i drao svoju cigaretu opijuma, promatrajui Portino lice dok su
njegove sitne slonovske oi pro-dirale jedan pornografski prizor za drugim.
"Sviaju ti se?" leerno je upitao.
Porta je nekoliko puta progutao, proistio grlo, te pokuao progovoriti normalnim
glasom.
"Nisu loe", rekao je. "Neke od njih su poprilino uspaljene. Pretpostavljam", rekao
je gunajui, "kako bih ih uvijek mogao iznajmljivati nakon to ih se zasitim -

Maleni je dovoljno budalast da mi obea godinju plau samo kako bi ih neko

vrijeme drao u rukama. Da, u redu, dogovor vrijedi."
165Porta mu je predao preostalih jedanaest cigareta. Stavio je fotografije u svoj
dep, a voza je izvadio tri svenja novanica, svaki omotan vrpcom. Porta je mirno
stao i prebrojio ih.
Voza je sjeo i pomirisao svoje cigarete opijuma. Bile su vrste i dobro smotane,
najbolje koje je imao priliku vidjeti u posljednje vrijeme. Pitao se bi li se isplatilo
muke i trokova napiti Portu jednoga dana i pokuati otkriti gdje on nabavlja svoje
zalihe...
"Priekaj", rekao je Porta. "Nedostaje stotinu maraka."
"Nije mogue. Tisuu maraka je u svakom svenju, svojeruno sam ih izbrojio."
"Izbroji ih ponovno, onda."
Uinio je to. Tri puta. Nedostajalo je stotinu maraka. Zapanjeno je odmahivao
glavom, ali zov opijuma je bio jak i nije htio ugroziti svoju kupovinu za stotinu
maraka. Dao je Porti drugu novanicu.
"Tako je ve bolje." Porta je stavio gumicu oko tri svenja i stavio ih u dep kojega
je potom zakopao. "I nemoj zaboraviti onu adresu koju si mi obeao."
"Odmah u ti je dati. U blizini je Alstera. Bijela kua s crnim krovom, ne moe je
promaiti." Navrljao je neto na komad papira i pruio mu ga. "Mjesto doista
udno izgleda, prije je pripadalo nekim Kinezima."
"Jesu li oni ostavili koju od svojih djevojaka kad su otili? Ba bi mi se svidjela
jedna malena istonjakinja. Kau", rekao je Porta bezbrino, "kako one mogu to
raditi dubei na glavi s nogama u zraku."
"Ne znam za to, ali novac koji ondje potroi dobro e ti se isplatiti. Samo im reci
da te poslao Rudolf. Rudolf Kleber. Poznaju me." Uutio je, iznenada se ukoivi.
"Pazi, vraa se!"
Istoga trenutka, Rudolf se pretvorio u savrenog ofera, koji je strpljivo i uspravno
sjedio za upravljaem, a cigarete opijuma nestale su vjetim pokretom u skriveni
dep.
Porta je zakoraio nekoliko koraka natrag i uspravio se u propisan straarski

poloaj. Izgledao je kao da tako nepomino stoji ve stotinu godina. Samo su mu se

oi pomicale uokolo, promatrajui trojicu ljudi koji su izlazili iz zgrade. Paul
Bielert, odjeven u crno od glave do pete; Unterscharfuhrer iz SD-a s jednom rukom
na futroli pitolja, i porunik Ohlsen izmeu njih dvojice. Uli su u automobil, i
dugi je sivi Mercedes velianstveno iziao iz kruga vojarne.
Porta gaje promatrao dok mu nije nestao s vidika. Na trenutak se zapitao kamo i
zato su to vodili porunika, ali imao je mnogo vanijih pitanja na umu, pa je
uskoro napustio svoje mjesto, ostavivi vojarnu da se pobrine sama za sebe, i
oduljao se do garae. Ondje je, sagnut iza hrpe bavi za gorivo, likovao nad
svojim plijenom. Pregledao je fotografije, prouavajui svaku od njih do najsitnijih
lascivnih pojedinosti, sve dok uzbuenje nije postalo nepodnoljivo, pa ih je morao
odloiti do nekog povoljnijeg trenutka. Izvukao je svoj sveanj novanica i
ponovno ih prebrojio. Potom je, iz drugog depa, izvukao jednu novanicu od
stotinu maraka. Sa zadovoljnim smijekom, gurnuo ju je ispod gumice s ostatkom
novaca. To e nauiti onu budalu Klebera da uvijek mora drati oi irom
otvorenima!
Na posljetku se udostojio vratiti na svoje straarsko mjesto, gdje gaje ekao Heide.
"Gdje si ti dovraga bio?" ljutito je rekao. "Maleni te ve dva puta traio, a tebe niti
jednom nije bilo!"
"Odjebi", rekao je Porta svojim uobiajenim prijateljskim tonom. "Doista si
dosadan. Imao sam nekih vanijih stvari za obaviti nego sjediti ovdje i igrati se
kositrenim vojnicima."
"Prestani!" povikao je Heide. "Trebao bi biti na strai, a to znai da e i biti na
strai! Tebi nareujem ja, a ne ti sam!"
"Tko kae?" izrugivao se Porta.
"Ja kaem!" urlikao je Heide. Zastao je i duboko udahnuo. "Moda to nisi znao, ali
danas je ovdje bio Gestapo. Projurili su kroz vojarnu kao da je kokoinjac. Ne bih
se udio da su traili tebe. Uvijek sam govorio kako e zavriti s uzetom oko
vrata."
"Ne ovoga puta, prijatelju. Oni su doli i otili, i nisu traili mene."
"No, svejedno", rekao je Heide prkosno. "Dosta mi je toga to te uvijek moram
pokrivati. Sljedei put kad se takvo neto dogodi, sam e snositi posljedice i visjeti,
to se mene tie."

"U redu. Meni odgovara. Ja se mogu brinuti za sebe."

Porta je nezainteresirano gurnuo ruku u dep i izvukao fotografije. Poeo ih je
nonalantno prouavati. Prelistao ih je taman
167dovoljno brzo kako bi pobudio Heideov apetit; no dovoljno sporo da bi ih ovaj
uspio vidjeti. Heide je istoga trenutka zaboravio svoju ljutnju. Izvinuo je vrat iznad
Portinog ramena. "Odakle ti te fotografije?"
"Polako, polako", rekao je Porta, iznenada sakupivi slike na hrpu i sklonivi ih.
Stavio je prst s jedne strane nosa. "Nije tvoja briga."
Heide mu je dahtao za vratom. "Pogledajmo ih."
"Sa zadovoljstvom. Moe ih dobiti na sat vremena ako eli."
Heide je istog trenutka ispruio ruku, a dvije su rumene mrlje obojile njegove
obraze. Porta je jo jednom leerno prelistao fotografije.
"Prekrasne su, zar ne? Pogledaj samo ove sise..."
"Daj mi ih, hajde ve jednom!"
"Upozoravam te", rekao je Porta razborito, "bit e to baen novac ako si ne odvoji
dovoljno vremena da ih se nauiva kako valja. Da sam na tvom mjestu, ja bih ih
odnio u zahod i zatvorio se na sat ili dva. Tako e biti dovoljno daleko..."
Heide se poeo znojiti. "Koliko trai za njih?"
"Nita. Nisu na prodaju. Pa tek sam ih dobio, zar ne?"
"Pa, onda, to - to ti -" Heideova usta su se toliko trzala da je jedva mogao govoriti.
"Moe ih iznajmiti ako eli. Stotinu maraka na sat za cijelu hrpu, pet maraka po
komadu."
"Jesi li ti poludio?" Heideu se naglo povratila mo govora. "Stotinu maraka na sat
kako bih pogledao hrpu starih kurvi? Ti se zasigurno ali!"
Porta je slegnuo ramenima i stavio fotografije u praznu kutiju za plinsku masku.
"Uzmi ili ostavi, nitko te ne prisiljava."
Ponovno je odetao, ostavivi Heidea oblivenog znojem elje i ljutnje. Nakon

kratkog vremena, Heide ga je sustigao i proaputao mu u uho.

"Daj mi ih. Evo ti tvojih stotinu maraka. Pretpostavljam da si svjestan kako me
pljaka usred bijela dana?"
"Pa", Porta se osvrnuo kako bi ga pogledao, "ako si ti toliko ugroen da se ne
moe suzdrati od gledanja pornografskih fotografija, to nije moja krivnja, zar
ne?"
Lica ispunjena udnjom i gorei od srama, Heide je zgrabio fotografije, gurnuo ih
duboko u dep i otiao bez rijei. Po isteku svoje straarske dunosti nestao je u
toaletu i nije ga bilo vie od sata.
"Odveli su porunika Ohlsena sa sobom", objavio je Barcelona kada se Porta vratio
u straarnicu.
"Da? Pa to?" rekao je Porta. "Zna se on brinuti za sebe. to su mu to prisili?"
"Nitko ne zna, ali mogu ti rei jednu stvar - svi se u vojarni trude oko toga."
"To e mu ba pomoi."
"Stari Hinka se sav uspjenio, a pobonik je prvi na tapeti. Prema izjavama
Feldwebela Griina, ovdje vie neemo vidjeti Ohlsena. ini se kako emo uskoro
dobiti novog zapovjednika."
"Oigledno je neto ozbiljno", rekao je Legionar, koji je upravo uao i uo zadnji
dio naeg razgovora. "Vidio sam ih kada su se odvezli. SS-ov Mercedes s onom
tetkom Bielertom na stranjem sjedalu. A znate to to znai - Odjel IV/2A. Oni su
jedini ovdje koji su zadueni za krupnije stvari."
"Sto moemo uiniti?" upitao sam.
"To je problem s glupim asnicima", Porta je ravnoduno slegnuo ramenima. "Oni
nikada ne znaju kada trebaju uutjeti -bla, bla, bla najednom mjestu, pa bla, bla na
drugom, pa posvuda; bilo tko ih moe uti. Ali oni su toliko zaljubljeni u zvuk
vlastita glasa, da ih uope nije briga prislukuje li ih netko. Oni vole kad ih se
prislukuje - dovraga, oni nekada toliko glasno priaju da ih se ne moe ne uti. A
onda sjednu na svoje velike debele guzice s grudima prekrivenima komadiima
metala i misle kako su sigurni i kako im nitko nita ne moe, samo zato to su
jebeni asnici; ini se kako ne shvaaju daje, kada je rije o ljudima poput Bielerta,
posve svejedno jeste li obini vojnik ili porunik."

"Kladim se u to god hoete", rekao je Steiner, "kako nikada vie neemo vidjeti
Ohlsena."
"To je sigurno", sloio se Legionar.
Maleni je iznenada uao u prostoriju, uz mnogo vie buke no inae i oito spreman
za borbu. Odbacio je svoju puku u kut, bacio ljem na Barcelonine noge i pljunuo
u prolasku u neiju alicu.
169"Koji ti je vrag?" progundao je Barcelona, utnuvi ljem u udaljeni kut
prostorije.
"Rei u ti koji mije vrag!" zagrmio je Maleni poput bika u smrtnoj agoniji.
"Proveo sam cijelu svoju straarsku dunost pokuavajui udobrovoljiti neku curu
pokraj elektrine ograde..."
"to si radio pokraj elektrine ograde?" upitao je Stari Un sumnjiavo.
"Uvaljivao se toj curi, kao to sam i rekao. Ja..."
"Nisi imao nikakva prava biti ondje", prigovorio je Stari Un.
"Pa, bio sam, jebi ga!" odvratio je Maleni.
"I to se dogdilo?" upitao sam. "Nije se htjela igrati?"
"O, htjela se ona igrati", rekao je Maleni ogoreno. "Jedini je problem taj, upravo
prije no to sam poeo, imao sam tu stranu potrebu da se popiam..."
"Pa?"
"Pa sam se pomokrio -" Okrenuo se i zapanjeno ispruio ruke. "Jesi li se ti ikada
popisao na elektrinu ogradu?"
Zauo se gromoglasan smijeh. Maleni je pobjesnio.
"Mislite daje to smijeno! Dovraga, gotovo sam izgorio - a ona je samo stajala
ondje i cerila se, s gaicama u ruci, previjajui se od smijeha, a ja sam pokuavao
prestati piati i nisam mogao -Isuse Kriste svemogui!"
Ljutito je akom udario po stolu, bijesan zbog cijele te nepravde. "Djevojka sva
eljna i spremna na evu, a ja samo stojim ondje i ne mogu prestati piati!"

"Vrlo frustrirajue", rekao je Porta. "Prihvati moju najiskreniju suut. Znam ja kako
je to, i meni se to jednom dogodilo. Ne zbog elektrine ograde, naravno, ja nisam
ba toliko glup, ali bila je slina situacija..."
"A ja se sada osjeam narajcano poput bika!" povikao je Maleni.
"Imam pravu stvar koja bi ti mogla pomoi", rekao je Porta, namignuvi mu.
"Nekoliko fotografija - sve prave, sve unikatne -bolje od najboljih koje si ikada
vidio. Dat u ti ih na sat vremena za stotinu maraka. im ih Heide pregleda. to
kae?"
Maleni je istog trenutka zaboravio svoju muku oko elektrine ograde. "Mogu li ih
dobiti na kredit?"
"Na kredit?" Porta je zurio u njega. "Na kredit?" ponovio je,
a glas mu se podigao za pola oktave. "Pa to ti misli, da vodim crveni kri, ili to?"
"U redu, u redu", rekao je Maleni urno. "Nema potrebe ljutiti se. Stotinu maraka,
kae?"
"Stotinu maraka", potvrdio je Porta.
"Ja u ih uzeti!" Maleni je poao prema vratima. "Ja u ih uzeti, kaem ti! Samo ih
nemoj dati nikome drugome dok seja ne vratim!"
"Pitam se bih li mogao napraviti kopije?" razmiljao je na glas Porta, vrativi se na
svoju stolicu. "Tako bih ih mogao iznajmljivati cijeloj vojarni..."

"Da vidim", rekao je Legionar. "Imao sam devetnaest godina kada sam prvi put u
ivotu vidio pogubljenje. Bilo je to u Casa-blanci, sjeam se. Neki idiot koji je bio
dvanaest godina u vojsci je iznenada poludio. Utuvio si je u glavu da pobjegne tko
zna kamo - mislio je kako e uspjeti dezertirati, jadna budala. Naravno, otada sam
vidio jo stotine drugih, ali prvo se nekako nikad ne zaboravlja."
"Meni je bilo samo osamnaest", rekao je Barcelona. "Bilo je to u Madridu, kada sam
bio s Thalmannovom bojnom10. Morali smo ubiti momka otprilike mojih godina iza
klaonice. Nije nita uinio, jadnik. Samo je imao bogatog oca, to je bilo sve. Pa smo
ga ubili - i Boe, kakvu smo kau napravili od njega! Bez vjebe, bez iskustva raznijeli smo mu pola glave!"
"Osobno, nikada ne razmiljam previe o tim smaknuima." Heide je prezirno
slegnuo ramenima. "Ne vidim razliku izmeu ubijanja ovjeka koji stoji pred zidom i
ovjeka koji se skriva u rovu. Sve se to svodi na isto. Sve je to rat."
"Sjea se one prilike kada smo morali ubiti onu telefonisticu?" upitao je Maleni, sa
svojim uobiajenom naklonou prema odvratnome. "To je bila prava farsa, zar ne?
Sve je bila Svenova krivnja. I Stegeova. Htjeli su biti dentlmeni i osloboditi
je nepotrebnih patnji - i dok su oni odugovlaili, ona je jednostavno pobjegla."
'" Ernst Thalmann - voda KP Njemake tijekom weimarske republike; uhitio gaje
Gestapo 1933. i pogubio 11 godina kasnije u Buchenwaldu. Thalmannova bojna
formirana je u studenom 1936. od komunista koji su pobjegli iz nacistike Njemake.
Borila se u sklopu "meunarodnih snaga" u panjolskom graanskom ratu (nap.
prev.)
"Sjeam se!" Porta je prasnuo u glasan smijeh. "Morali smo je natjerati natrag u
zgradu, pa smo je naganjali po svim prokletim hodnicima..."
"A stari Gustav je blejao za nama i govorio nam da ne pucamo ili emo mu pokvariti
dokumente ..."
"Tono, morali smo je srediti prema propisima, jer inae njezini dokumenti ne bi bili
u redu."
"Na kraju smo je morali nositi dok je vritala..."
"Bila je ubojica", rekao je Heide hladno. "Vidio sam njezin dosje u uredu
Hauptfeldwebela Dorna. Ubila je svoju najbolju prijateljicu."
"Da, ali samo zato to je njezina najbolja prijateljica ukrala njezinog zarunika",

usprotivio sam se.

"Zarunika, malo sutra! Samo je spavala s njim i uzimala od njega to je mogla - bio
je bogat, sjeate se?"
"Sljedeeg tjedna smo na dunosti u Fuhlsbtittelu", rekao je Steiner iznenada.
"Sredio sam si bolovanje taj tjedan. Ve sam sve dogovorio s Feldwebelom u
ambulanti. To e me kotati dva kartona cigareta, ali mislim kako se isplati; posve
sigurno znam da su za taj tjedan zakazali najmanje pet pogubljenja."
"Nita mi to ne smeta", izjavio je Maleni. "Sve dok nam daju neto vie novaca za
vrijeme koje provedemo ondje, nije me briga koliko imaju zakazanih smaknua. Ja na
to gledam ovako: ako mi to ne uinimo, ima na stotine drugih koji hoe."
"Tono tako", rekao je Heide. "i u svakom sluaju, mi smo ipak vojnici. Samo radimo
ono to nam se kae."

6. PREVENTIVNI PRITVOR

U uredima Gestapa, Stadthausbriicke 8, porunik Ohlsen sjedio je nasuprot Paula
Bielerta za irokim stolom.
Porunik Ohlsen u ruci je drao nekakav dokument. Bielert je zamiljeno puio
debelu cigaru. Sa smijekom na usnama i stisnutih oiju, promatrao je kako se dim
izvija i kovitla na svom putu prema stropu. Ohlsen je bio njegov 123. uhienik toga
tjedna. Gruppenfuhrer Muller" u Berlinu mogao je samo izraziti svoje zadovoljstvo
Bielertovom poduzetnou. Iako je Muller bio budala i svinja, nije bio niti sluga
Obergruppenfiihreru Hey-drichu.
Bielert se malo promekoljio i pomislio na Hevdricha. Izvrili su atentat na njega, te

budale. A on je bio jedan od najboljih ljudi koje su imali. ovjek za kojega Bielertu
nije bilo teko raditi. Inteligentan, siguran u sebe i beskrupulozan. Pravi vraji
aneo. ak bi i Heinrich dva puta razmislio prije no to bi ukrstio maeve s njim. A
tko zna, pitao se Bielert, kao to se zapitao i mnogo puta ranije, tko zna nisu li i
sami Himmler i Fiihrer imali svoje prste u njegovu ubojstvu? Uplaili se da je
postao previe moan, a stoga i opasan. Cijela je ta stvar bila obavljena na vrlo
nezadovoljavajui nain. Jo je uvijek bilo previe neodgovorenih pitanja, prema
Bielertovu miljenju.
Zato, primjerice, niti jednom od Hevdrichovih atentatora nije bilo doputeno
preivjeti kako bi ispriali svoju priu? Zapovijed SD-ovog Gruppenfiihrera
Nebea, koji je bio zaduen za operaciju ienja, jasno je isticala kako se trai
njihova smrt, a ne uhienje: "Ne uzimajte zarobljenike. Svi moraju biti ubijeni, bilo
kojim raspoloivim sredstvima - ak i ako to znai prekriti svetost crkve, ako se
pokuaju skriti u nekoj od njih. Spalite crkvu ako to bude potrebno, ali neka nitko ne
pobjegne."
" Heinrich Miiller - zapovjednik Amt IV RSHA (istraga i borba protiv neprijatelja),
predvodnik Gestapa od 1939. do njegova misteriozna nestanka 29. travnja 1945.
Aktivno sudjelovao u veini najteih zloina koje je poinio nacistiki reim.
Godine 1963. otvorena je njegova grobnica, no bila je prazna, stoje bilo povod
nastanku brojnih teorija o njegovoj navodnoj smrti (nap. prev.)
173Posljednji od atentatora bio je uhvaen u Pragu. Predao se bez borbe, i umjesto
da ga ubiju na licu mjesta, doveli su ga natrag sa sobom. Bio je voljan govoriti, ali
nisu mu dali priliku; ubijen je u Nebeovu uredu. Prema slubenom izvjeu u
novinama, bilo je to samoubojstvo, i veina ljudi je u to spremno povjerovala. ak
su i Britanci progutali tu priu i objavili je na BBC.
Bielert je otvorio ladicu svog pisaeg stola i pogledao pitolj koji se nalazio u njoj.
Bio je to pitolj kojim je ubio posljednjeg atentatora, ondje u Nebeovu uredu. Tada
mu je bilo drago stoje to uinio, mislei samo na osvetu, ali sada se s vremena na
vrijeme upitao to bi taj ovjek reka6 da mu je bila pruena prilika da progovori.
Ubrzo nakon istrage, Nebe je bio udaljen s dunosti. Postao je previe siguran i
previe revan od Hevdrichove smrti, i oito su ga smatrali sramotom. Bielert je u
poetku bio zbunjen, ali njegov je lukavi mozak ubrzo zbrojio dva i dva, pa se
poeo pitati nee li on biti sljedei na popisu. Istoga se trenutka prijavio za
premjetaj i bio je poslan u Hamburg.
U ime takozvane odmazde za Hevdrichovu smrt, spalili su cijelo selo u kojemu se

to dogodilo, u blizini Praga. Vojna policija obavila je taj zadatak. Proirene su

glasine kako je za to odgovoran SS, ali u tamonjoj SS-ovoj jedinici nije bilo vie
od pet ljudi. Likvidacija je u cijelosti bila djelo vojnih policajaca iz Dres-dena i
Leipziga.
Bielert se nasmijao sam za sebe. U poetku su predlagali da Waffen SS obavi taj
zadatak, ali SS Obergruppenfiihrer Berger strogo se protivio toj zamisli jer bi to
tetilo planiranoj kampanji za novaenje momaka iz eke i Slovake. U teoriji je
vjerojatno bio u pravu. U praksi, kao to se ispostavilo, kampanja je ionako
pretrpjela udarac od kojega se nikada nije oporavila.
Ideja spaljivanja sela potekla je od samog Himmlera, i doimala se izvrsnom. Takav
stravian in, takvo zvjerstvo uzbunit e cijeli svijet. Odmah e svima biti jasno
kako je to odmazda; in osvete usmjeren prema ehoslovakom pokretu otpora,
koji je navodno izvrio atentat na Hevdricha. A u svjetlu takve orgije klanja,
paljenja, strijeljanja i vjeanja, sve zbog smrti samo jednog ovjeka, ljudi e se
sigurno predomisliti i prokleti pokret otpora jer je uzrokovao takvo zlo.
Jedini problem je bio to su Britanci gotovo odmah postali sumnjiavi. Nisu
izgubili niti trenutka pri objavljivanju svog miljenja o cijeloj toj stvari, stoje
rezultiralo time da su stotine dragovoljaca iz eke i Slovake istog trenutka
dezertirale i pridruile se pokretu otpora, a uredi za novaenje iznenada su postali
tihi i prazni. Hevdrich je bio uklonjen, istina, ali ostatak plana je poao po krivu.
ak bi se moglo rei, pomislio je Bielert, zatvorivi ladicu, da im se plan obio o
glavu. A to su i zasluili.
Usmjerio je svoju pozornost na porunika Ohlsena, koji se mrtio dok je itao
nalog za svoje uhienje. Bielert se naslonio u svojoj stolici i zadovoljno smijuljio
kroz oblak dima cigarete. Bila je dobra zamisao - njegova - dati ovim
intelektualnim tipovima priliku da se upoznaju s nekim injenicama prije no to bi
poeo informativni razgovor. To bi ih uznemirilo, uzdrmalo im tlo pod nogama, i
uinilo sklonijima da otvore usta i pokuaju se isprikama izvui iz neprilika. A
prema Bielertovu iskustvu, to je netko ' vie govorio, u vee je neprilike upadao.
Strpljivo je ekao. Ohlsen je sada ve po trei puta itao nalog, oajniki pomno ga
prouavajui, kako bi bio siguran da nije nita propustio. Uvijek bi to inili. Prvi bi
ga put samo nemarno preli pogledom i samo napola razumjeli, drugi bi puta
usporili dovoljno da shvate neke najnunije podatke, iako bi jo i tada njihov um
odbijao prihvatiti sve gole injenice njihova uhienja; no trei puta strpljivost bi ih
poela naputati, pa bi postali mnogo prilagodljiviji. Stoga se Bielert naslonio i
ekao svoj trenutak, pogledavajui svoje uredno podrezane nokte i uivao u okusu

svoje izvrsne cigare.

inilo se kako niti porunik Ohlsen nije iznimka. Bolno sporo itao je dokument,
jo uvijek nesklon povjerovati, no ipak s rastuim uasom spoznaje koja se irila iz
dubine trbuha njegovim tijelom, i od koje su mu se znojili dlanovi i jeile dlaice
na potiljku.
Predsjedniku Narodnog suda, Narodni sud, 7.J.636/43 (52/43 -693)
Hamburg, 3. travnja 1943.
Stadthausbriicke 8
Hamburg 2
175NALOG ZA UHIENJE
Porunika Bernta Viktora Ohlsena, roenog 4. travnja, 1917. u Berlin-Dahlemu,
trenutano u slubi pri 27. oklopnoj pukovniji, trai Tajna dravna policija radi
zatvaranja. 27. oklopna pukovnija trenutano je smjetena u Hamburgu, u vojarni
Altona.
Provesti e se slubena istraga o ponaanju spomenutoga Bernta Viktora Ohlsena.
Optuuje ga se za pokuaj uznemiravanja javnog reda irenjem panike i
malodunosti, te za poticanje inova sabotae i pobune. injenice su sljedee:
22. sijenja 1943., dok je njegova pukovnija bila smjetena na istonom bojitu,
optueni je izjavio sljedee svom
kolegi asniku:
"Ako mene pita, Trei Reich nee doivjeti svoju stogodinjicu, a kamoli
tisugodinjicu - svi znaju da je rat izgubljen. Uskoro e Englezi i Amerikanci
provaliti preko Balkana i Italije i napasti samu Njemaku - a tada Adolf i njegovi
prijatelji mogu skoiti u svoje penice i spaliti se, to se mene tie, to prije to
uine, to bolje."
Otprilike istoga datuma, optueni je podreenom asniku pokazao ruski
propagandni letak koji je poticao njemake vojnike na dezerterstvo.
Poinjeni prekraji u sukobu su s paragrafima 5 i 91, lanka I Kaznenog zakonika.
Uhienje i preliminarno sasluanje optuenoga obaviti e dravna policija

Stadthausbrucke 8, Hamburg 2. Na uhienje i pritvaranje optuenoga moe biti

podnesena alba predsjedniku Narodnog suda.
(Sgd) dr. Mickert Predsjednik prizivnog suda
Porunik Ohlsen stigao je do kraja dokumenta i po trei puta. Odloio ga je na stol i
rezignirano pogledao Paula Bielerta. "to bih ja sada trebao rei?" Bielert je lagano
otpuhnuo dim.
"To, naravno, u potpunosti ovisi o vama", glatko je rekao. "Jn sam samo osoba
nadlena za preliminarno istraivanje. Nije nu meni da vam govorim to biste
trebali rei. Meutim, mogu vam dati jedan savjet." Nagnuo se naprijed preko stola,
gestikulirajui prema Ohlsenu svojom cigarom. "Cijelo vrijeme morate imati na
umu kako mi u Gestapu nismo budale. Znamo mi to hoemo. Nikada nismo nikoga
uhitili bez dobrog razloga - i nikada ne inimo pogreke. Vrlo paljivo provjerimo
injenice prije no to se potrudimo dovesti osumnjienoga na ispitivanje. U sluaju
poput vaega, vi ete si stoga samo pogorati situaciju ako pokuate porei bilo
koju optubu - posebice jer, u konanici, uvijek kaete togod mi elimo da kaete."
Nasmijao se i ponovno naslonio. Iza naoala s debelim staklima, oi su mu sijale od
zlobnog zadovoljstva.
"Da sam na vaem mjestu, ja se ne bih previe brinuo o detaljima. Zapravo se sve
svodi na to hoete li izabrati da izidete iz ove prostorije na vlastitim nogama, ili e
vas iz nje izvui poput vree krumpira - to ovisi iskljuivo o vama. No, togod vi
odluili, meni je svejedno. Niti u kojem sluaju neete otii sve dok u potpunosti ne
priznate."
Nekoliko trenutaka je drao svoju cigaru ispod nosa, uivaju-ii u njezinom mirisu.
Pogledao je Ohlsena i prijateljski se nasmijeio.
"Naravno, moete si olakati cijelu situaciju ako odluite biti razumni. Ako ste
voljni odmah priznati, utedjet ete dragocjeno vrijeme i sebi i nama. Mi se neemo
morati gnjaviti prekopavanjem ovog smea", prezirno je rukom pokazao prema
hrpi papira koja je leala ispred njega na radnom stolu, "a vi vjerojatno neete biti
zadrani u Torgau due od dva ili tri tjedna. Mislim da ete se sloiti sa mnom kako
je to poprilino razumno. Nakon Torgaua ete, naravno, biti poslani u kanjeniku
pukovniju kao vojnik, ili moda odvedeni u FGA na nekoliko mjeseci."
Porunik Ohlsen proao je rukom kroz kosu, sve dok se nije nakostrijeila poput
metle. Ali, kada mu se pogled susreo sa svjetlucavim sivim Bielertovim oima, nije
ga htio skrenuti.

"Sve to govorite zvui vrlo iskreno", rekao je. "U ovim okolnostima ak i
primamljivo; pretpostavljam da bi veina jadnika
177koje posjednete na ovu stolicu bila dovoljno lakovjerna, te bi vam povjerovala.
Jedini je problem taj to sam ve odsluio tri godine u kanjenikoj pukovniji, pa
sam savreno svjestan injenice da nitko - ponavljam, nitko - nikada nije preivio
vie od dva mjeseca u FGA."
"Pretjerujete, naravno", rekao je Bielert pomirljivo. "Osobno sam poznavao
nekoliko ljudi koji su proli tu muku i dan-danas su jo ivi - naravno, to su oni koji
su bili razumni i suraivali s nama, to vam jamim. Ali, prema svakome tko je
voljan ponaati se razumno, uvijek se pravedno ponaamo. I iskreno reeno,
porunice, ne vidimida ba imate nekakvog stvarnog izbora u cijeloj toj stvari.
Iskljuivo zbog svoje nepromiljenosti, uspjeli ste dovesti se u vau sadanju
poziciju, pa zato ne biste priznali svoje zloine i zavrili s tim? Imam, uvjeravam
vas, dovoljno dokaza protiv vas da vas dam pogubiti ako ne odaberete suradnju s
nama." Uzeo je svoje nalivpero i upro njime u porunika. "Kad kaem pogubiti, i
mislim - pogubiti. Odrubiti vam glavu. Jeste li ikada vidjeli kako je nekome
odrubljena glava, porunice? To nije ba ugodno iskustvo, ak niti za publiku. Sve u
svemu, upravo to je poloaj u kojem ete se nai, a sve ovisi o vaoj odluci. No,
togod uinili, nemojte podcjenjivati Gestapo. Ne pretjerujem kada vam kaem da
su nae informativne slube tako djelotvorne da mi znamo ak i ono to ljudi
govore u snu - moji ljudi su posvuda. A neki od njih su poprilino beskrupulozni,
jer ja ne zanovijetam oko njihovih metoda. Nije me briga tko su oni, niti odakle su
doli, jesu li generali ili prostitutke, jesam li ih upoznao na sveanim veerama ili u
zahodu nekog smrdljivog bistroa - sve dok oni znaju kako obaviti svoj posao, to je
sve to traim od njih. Ako se meni tako svidi, porunice, nee mi biti potrebno vie
od nekoliko tjedana da saznam cijelu povijest vaega ivota, od trenutka kada ste
roeni, sve do najsitnijih pojedinosti koje najvjerojatnije niti sami ne znate usuujem se rei kako mogu saznati boju prve dude varalice koju ste ikada
posisali."
Porunik Ohlsen htio ga je prekinuti, ali je Bielert podigao ruku kako bi ga
zaustavio.
"Samo jo jedan trenutak prije no to dobijete rije. Uskoro ete za to imati sve
vrijeme ovoga svijeta. Dopustite da vam prvo
kaem neke od najvanijih injenica. Za poetak, znamo kako ste sa svojim ljudima
esto razgovarali izdaji, sabotai i dezertiranju. jS nepotovanjem ste se odnosili

prema Fiihrerovu imenu, te ste itali i razgovarali o zabranjenoj literaturi posebice Na zapadu nita novo, iz koje ste esto citirali duge odlomke. Sve ovo
izravno ri lanak 91. Povrh toga, vaa je supruga spremna dati iskaz o idrugim
vaim izdajnikim inovima - imamo previe toga protiv vas, porunice, nema
nikakve svrhe pokuavati se boriti protiv nas. Zato jednostavno ne biste uzeli
olovku i napisali puno priz-inanje, i cijeli ovaj nesretni posao moemo zavriti za
sat vremena. Moete se ohladiti u eliji tjedan ili dva, i mislim kako e vaa kazna
iznositi est do osam tjedana u Torgau. Nakon toga ete, kao to sam rekao, u
kanjeniku pukovniju. Naravno, lieni svoga ina, ali u svakom sluaju, mnogo
mudriji." Nasmijeio se. "U budunosti ete znati kako nije ba pametno previe
otvarati usta." "Sve ovo zvui razumno", promrmljao je Ohlsen. "Brine me samo
jedna stvar: to mi moe jamiti da e se sve odvijati upravo onako kao to ste mi
obeali? uo sam za ljude koji su bili ubijeni zbog manjih zloina od onih koje sam
ja navodno poinio."
"Krui doista mnogo pria", rekao je Bielert nemarno. "Ba kao to bi se ovjek
trebao uvati od previe prianja, tako bi se moda trebao uvati i od previe
sluanja. A to se tie jamstva -naravno, bojim se da vam to nitko ne moe dati; kao
to i sami shvaate, ja nisam osoba koja e vam na posljetku suditi. Meutim,
moete biti sigurni da imam mnogo iskustva sa sluajevima poput vaeg, te stoga
znam o emu govorim. Kakva god kazna bude dodijeljena, ja je moram potvrditi, i
ja je smijem modificirati ako to smatram potrebnim. Ako smatram da je sudac bio
previe popustljiv, u mojoj je moi da i njega i optuenog poaljem u logor. Isto
tako mogu, ako elim, potrgati nalog za izvrenje smrtne kazne i istoga trenutka
osloboditi zatvorenika. Sve se svodi na pitanje voljnosti za suradnjom. Neprestano
smo u potrazi za novim kadrom, i stoga smo uvijek zainteresirani za one koji ele
suradnju s nama. Vi biste, primjerice, obojici nas uinili uslugu kada biste odabrali
raditi za mene. Posebice me zanimaju odreene pojedinosti o vaem zapovjedniku,
pukovniku Hinki. Takoer u svojoj pukovniji imate konjanikog natporunika
179Brockmanna. Natporunik Brockmann me posebice zanima. Bit u iskren s
vama, porunice; doista bi mi bilo drago vidjeti glavu nat-porunika Brockmanna
odrubljenu s ramena. No ipak," sjeo je vrlo uspravno i zabacio natrag svoja uska
ramena, "zaponimo s vaim stvarima. Priznajte, odsluite svoje vrijeme u Torgau,
i ja vam obeavam da u za tri tjedna poslati zapovijed za va hitni povratak u vau
satniju, s vaim sadanjim inom porunika. Sve emo to urediti da vaim kolegama
izgleda posve normalno, a jednom kada se vratite, moete mi brzo pokazati kako
alite zbog svojih prolih pogreaka. Naravno, mi nikada ne prisiljavamo ljude na
suradnju s nama protiv njihove volje. Odluka je posve preputena vama."
Porunik Ohlsen cinino se nasmijao. "Sve je to u savrenom redu", rekao je, "ali

ima samo jedan nedostatak - znate, ja kategoriki opovrgavam sve optube iznesene
protiv mene."
Bielert je uzdahnuo.
"Ah, porunice, mislio sam kako ete biti inteligentniji i neete pokuati glavom
kroz zid! Posve je nevano poriete li vi optube ili ih priznajete. I vi ste sami
nevani, kad vam to moram tako rei. Nemam nita protiv vas osobno - okomio
sam se na vas vie iz sluajnosti. Mogao je to biti bilo koji lan vae obitelji. Mogao
sam, da sam htio, uhititi sve njih, ali oni mi ne trebaju, treba mi samo jedan -jedan
lan svake obitelji u Njemakoj. To je ono to moram imati."
Porunik Ohlsen se ukoio.
"Bojim se da vas ne shvaam. Kakve veze moje navodno ponaanje ima s mojom
obitelji?"
Bielert je nemarno bacio opuak svoje cigare kroz otvoreni prozor i premjestio
nekoliko papira na svom radnom stolu.
"Nita", rekao je. "Nita. Ono to pokuavam rei jest da je jednako tako kao to ste
vi ovdje mogao nai va otac, ili vaa sestra ili va brat - bila je sluajnost to ste
upravo vi odabrani." Pogledao je Ohlsena sa srdanim smijekom. "Isto smo tako
mogli uhititi i vaeg oca."
"Na temelju ega?" hladno je upitao Ohlsen.
Bielert je bacio pogled na papire ispred sebe.
"26. travanj 1941.", suhim glasom je proitao. "Nekoliko minuta nakon jedanaest
sati razgovarao je o politici s dvojicom prijatelja.
Tijekom razgovora izrekao je sljedee izjave: Prvo, kako vie ne vjeruje u
mogunost pobjede nacista; i drugo, kako dravu smatra figuricom s klimavim
nogama. To se vama, porunice, moda i ne ini vrlo ozbiljnim zloinom, ali bi vas
moda iznenadilo to bismo mi sve mogli uiniti s time kada bismo htjeli! A tu je,
naravno", izvukao je drugi list papira, "i va brat Hugo. On je trenutano u 31.
oklopnoj pukovniji u Bambergu. I o njemu imamo odreenih informacija, znate poznato je kako je on u nekoliko navrata izrekao nekoliko vrlo zanimljivih
primjedbi o ljudima koji su na elu Reicha. Bez problema bismo mu mogli poslati
pozivnicu da doe ovamo na razgovor. A tu je i vaa sestra." Odabrao je trei list
papira i preao prstom preko njega. "Evo ga - medicinska sestra u bolnici Zranih

snaga u Italiji. U rujnu 1941. bila je na bolnikom brodu u Napulju. 14. istoga
mjeseca uli su je kako je rekla da smatra gospodina Hitlera izravno odgovornim
za - da vidimo - '"za sav ovaj sramotni i nerazumni pokolj'..."
Bielert je sakupio svoje papire na hrpu i uputio pogled poruniku. "I tako vam je
to", jednostavno je rekao. "Imamo sline informacije o gotovo svakom graaninu
koji ima jezik. Ovdje imam", pokazao je prema ianom drau na kojem se nalazio
debeli dosje, "dokumente o sluaju protiv visokog dunosnika Ministarstva
propagande. ovjek na takvom poloaju, a nije dovoljno pametan da se ne
povjerava svojoj ljubavnici! Meutim, bio je toliko razuman da sve prizna i ponudi
mi svoje usluge istoga trenutka kada sam ga optuio. Mogao bi mi biti od velike
koristi. Dugo sam ve imao na oku dr. Goebbelsa i njegovo ministarstvo! Znate,
porunice, vjerujem u pucanje na visoko..."
Nasmijao se, rukom oistio pepeo s revera svoje jakne i popravio vor na svojoj
kravati.
"Imate udan smisao za humor", primijetio je porunik Ohlsen.
Bielert je istoga trenutka spustio uglove svojih tankih usana. Sive su mu se oi
suzile.
"Nisam zainteresiran za smisao za humor, porunice. Moj je posao previe ozbiljan
za takve nerazboritosti. Radim ono to mora biti uinjeno, a to mi oduzima dvadeset
i etiri sata svakoga dana. Sigurnost cijele zemlje na mojim je pleima. Mojima i
mojih
181kolega. Mi imamo svoje dunosti. Ako itko nije sposoban uklopiti se u nae
drutvo, on mora biti istrijebljen radi dobrobiti toga drutva. Vjerujem kako ete se
sloiti sa mnom daje to vrlo ozbiljan posao."
"Jest kada to tako kaete", promrmljao je Ohlsen.
"Hm." Bielert je ispucao zglobove jedan za drugim, a potom nestrpljivo poeo
tapkati rukom po stolu. "No, ja si ne mogu priutiti da dalje gubim vrijeme
razgovarajui s vama, porunice. Potpiite izjavu i ja se neu gnjaviti ostatkom vae
drske obitelji. Oni zasluuju da budu zatvoreni, ali kao to sam rekao, ne mogu se
gnjaviti svima njima. Jedan lan svake obitelji, to je ono to trebam. Bila je to
zamisao Richarda Hevdricha, i kao i veina njegovih zamisli, vrlo je razumna.
Samo ekajte da rat zavri, porunice. Doivjet ete dan kada e cijela Europa
podii ruke na pozdrav kad god pokraj njih proe asnik iz SS-a. Kao to to rade u
Japanu, znate. Bio sam u Japanu nekoliko mjeseci, bilo je to vrlo prosvjetljujue

iskustvo. Nizozemski i engleski asnici padaju ni-ice pred svojim japanskim

gospodarima -" Naslonio se natrag u svom raskonom konom naslonjau, a
malene su mu i uredne ruke mirno poivale na naslonu za ruke.
Porunik Ohlsen pokuao je potisnuti drhtaj, i nije uspio. Nedostajao je samo par
crnih vrana da taj naslonja pretvori u avolje prijestolje, a Bielerta u stvora
pronaenog u dubinama bajki brae Grimm.
Okrenuo se i pogledao kroz prozor. Parobrod je tugaljivo trubio na Elbi. Dva su se
goluba epirila i gugutala na prozorskoj dasci. Sa stupa je visjela crvena zastava sa
svastikom, mlitava na zraku bez vjetra. Jato galebova lebdjelo je i poniralo, kretei
u golemoj hrpi oko korice kruha. Porunik Ohlsen svrnuo je pogled. Nije mogao
podnijeti pogled na galebove jo od dana kada je bio na Sredozemnom moru, na
brodu koji je bio torpediran. On je bio ranjen i nije mogao pomoi, pa je uasnuto
promatrao kako se jato tih prodrljivih ptica spustilo na umirueg kapetana broda i
iskopalo mu oi. Jo otada prezirao je galebove. Ptice grabljivice, vrane i leinari,
pa ak i takori i hijene, imali su toliko pristojnosti da su ekali da njihove rtve
umru prije no to ih raskidaju na komadie. Ali ne i galebovi. Galebovi su kopali
oi iz jo ivog plijena. Usporeivao ih je s Gestapom ptijega svijeta.
Ponovno je pogledao Bielerta, malenog sijedog ovjeka pogr-bljenog u svom
naslonjau, neopisivo zlog, sa zastraujuom moi, i iznenada je vidio Bielerta kao
galeba; kako se sagnuo iznad jo toploga tijela, isisavi mu oi i strpavi ih u svoja
usta...
Ohlsen je pruio ruku kako bi uzeo nalivpero. Potpisao je priznanje, ni ne
proitavi ga. Vie mu nije bilo stalo. Osim toga, sve je to bilo istina. Rekao je puno
gore stvari o Fiihreru od onih za koje gaje Bielert optuivao. Moda e, na
posljetku, ipak umrijeti za neto dobro. No htio je znati tko gaje izdao. Htio je
pronai neki nain da to dojavi Porti i Legionaru. Oni bi se osvetili za njega, bez
obzira tko to bio, a osveta bi bila slatka ak i preko posrednika.
Paul Bielert nagnuo se naprijed neto progundavi i uzeo izjavu. Pogledao je potpis
i kimnuo glavom, a potom ponudio kutiju cigara Ohlsenu.
"Eto! I to je uinjeno - a nije bilo toliko teko, zar ne?"
Ohlsen nije nita rekao. Nije niti bilo niega za rei. Znao je daje mogao
odugovlaiti, poricati sve optube, odbiti se potpisati, ali takoer je znao da bi to
sve bilo uzalud. Gestapo je imao svu mo, i pojedinac nije mogao nita uiniti.
Deset minuta kasnije, dvojica Unterscharfuhrera ula su u prostoriju. Jedan od njih

spustio je svoju teku ruku na Ohlsenovo rame.

"Idemo se provozati, porunice. Doli smo po vas. Svidjet e vam se ovaj izlazak."
Gromoglasno su se nasmijali. Unterscharfuhrer Bock bio je poznati aljivina.
Porunik Ohlsen u tiini je napustio prostoriju, nastavivi u tiini ii kroz zgradu i
prema automobilu. Unterscharfuhrer Bock sjeo je na prednje sjedalo, pokraj
vozaa, i komentirao dok su se vozili kroz grad. Niz Monckebergstrasse, preko trga
Adolfa Hit-lera, sa skretanjem s puta zbog tete nastale bombardiranjem, du
Alstera, pokraj hotela etiri godinja doba, preko Gansemarkta; niz Zeughaushalle
i u Reeperbahn. Reeperbahn je bio krcat. Izgledao je pun ljudi koji nisu imali
pametnija posla od lutanja od jedne gostionice do druge, postajui sve pijaniji i
pijaniji pri tome.
"teta to smo u takvoj urbi", rekao je Bock. "Mogli smo stati na pivo."
183Dugi niz ljudi prostirao se cijelom duinom Ulice malene Marije.
"ekaju da bi iskuali nove kurve", objasnio je Bock, okre-nuvi se na svome
sjedalu i obrativi se poruniku Ohlsenu, koji se nije potrudio pokazati bilo kakvo
zanimanje za to. "Upravo smo doveli dvadeset novih. Ima ih za svakoga! Neka mi
nitko nikada ne kae kako Trei Reich nije dobro organiziran. Recite mi, porunice,
jeste li ikada razmislili to je to zapravo nacionalni socijalizam?" Ohlsen je i dalje
glavu drao okrenutu u suprotnu stranu, blijedo gledajui kroz prozor. "Pa, ja u
vam rei", rekao je Bock. "To je jedan jedini oblik komunizma koji bi mogao
uspjeti."
Ohlsen se polako okrenuo kako bi pogledao ovjeka. "Kako to mislite?" umorno je
upitao.
Bock se nasmijao, polaskan time to si je na posljetku priskrbio Ohlsenovu
pozornost.
"No, sada, ja na to ovako gledam, ja nas ovdje nazivam nacionalnim komunistima.
Mi od cijelog svijeta elimo napraviti Nijemce. Svatko tko ima nos krivog oblika,
krivu boju kose, krivu boju koe, ispada iz igre. A tako i treba biti, jer to nisu
germanska ' obiljeja - tono? Rusi nisu ni upola toliko izbirljivi. Nije im stalo
kako netko izgleda, dovoljno im je samo potapati nekoga po ramenu i rei mu od
sada si boljevik, i on mora razmiljati kao i boljevik. I to je jedino to im je
vano. Nije im uope vaan os-: jecaj nacionalnosti. No, moram priznati, po nekim
pitanjima Rusi mnogo bolje od nas znaju to rade. Primjerice, sveenici. Mi ih

ovdje putamo da hodaju uokolo posve slobodni, ak ne moraju i niti nositi

svastiku. Oni ondje vjeaju te gadove. Jednostavno ih ! objese i svre s njima. A ja
kaem da bismo se tako trebali i mi | ponaati prema naima. Jer ovako si samo
nakupljamo probleme, pazite to vam kaem. Samo probleme - ne isplati se biti
preblag, a oni su jai no to vi mislite. Ljudi su naivni za takve stvari, sve , te
gluposti i klanjanje i odlaenje na ispovijed i sve ostalo. Ja i osobno ne elim imati
nita s time. Nikada me neete vidjeti u '^ blizini prokletog sveenika!" :
Nasmijao se, a voza se nasmijao s njim. :.
"Zato to?" upitao je Ohlsen blagim glasom. "Imate li toliko toga na savjesti?"
Bock je pogledao van na Konigin Allee, s razruenom crkvom.
"Nemam nita na savjesti, dragi moj gospodine. Ja sam uvi-I jek samo izvravao
zapovijedi. Radio ono to su mi rekli. Nije moja briga kakva je zapovijed, niti tko ju
je izdao, stoga me nemojte [pokuavati za ita okriviti."
Automobil se zaustavio ispred stoera, i jedan se straar sag-| nuo i rekao vozau.
"Odakle i kamo?"
"Gestapo IV/2A, Stadthausbriicke 8. Idemo u garnizonski zatvor."
"Da vidimo vae propusnice."
Straar je na trenutak pogledao porunika Ohlsena pogledom I koji je jasno
govorio, Ovo mu je posljednji put da e se voziti na stranjem sjedalu automobila,
jadnik - vjerojatno i posljednji put | kako e se bilo kamo voziti.
Otiao je do prednjeg dijela automobila kako bi provjerio registarsku ploicu.
Odluno, salutirao je Ohlsenu.
Veliki je Mercedes nastavio prema krugu vojarne. Porunik Ohlsen ugledao je
skupinu asnika u bijelim jaknama koji su se irokim stepenicama uspinjali u
kockarnicu. I on je sam zalazio u tu kockarnicu, u prolim, sretnim danima, koji su
se sada inili davnom prolou.
Preli su preko trga i zaustavili se ispred zatvora. Bock se nasmijao.
"Stigli smo, porunice! Hotel s pet zvjezdica, vama na raspolaganju - privatna
kupaonica i meki krevet, to bi ovjek vie mogao poeljeti? Nemojte se brinuti to

su vrata zakljuana i zakra-unata. To nije da bi sprijeilo ljude da ne izlaze van,

nego da bi ih sprijeilo da ne ulaze..."
Pritisnuo je gumb pokraj vrata, i negdje u dubini zatvora zauo se slabaan zvuk
zvonca. Uskoro su odjeknuli teki koraci i zvuk kljua koji se okretao u bravi. Neki
je Obergefreiter polako otvorio vrata. Bock je najavio dolazak porunika Ohlsena
kao da najavljuje samu kraljicu od Sabe, a Obergefreiter je to doekao
flegmatinom tiinom kao da preuzima sanduk povra.
"Je li on onaj za pod no?" lakonski je upitao dok mu je vraao slubene obrasce,
uredno potpisane.
185"Tko zna?" nasmijao se Bock.
Salutirao je i okrenuo se, ostavivi Ohlsena bespomono stajati s krive strane
vrstih eljeznih vrata. Odveli su ga do prijamnog ureda, u kojem je neki
Stabsfeldvvebel iz topnitva zapovijedao iza velikog praznog radnog stola. Bio je
nizak i zdepast, elave glave i irokih grudi, ispupenoga ela i malenih okruglih
oiju poput gumba. Polako je proitao dokumente porunika Ohlsena, ili jer je
imao potekoa s itanjem, ili zato stoje uivao u osjeaju vlastite vanosti pred
osramoenim asnikom.
"Zloini protiv drave", rekao je, polako prelazei etvrtastim prstom isp6d retka
kojega je itao. "Zloini protiv drave -" prezirno je pogledao Ohlsena. "Ne volim
ljude koji poine zloine protiv drave. Radije bih se susreo s pravom potenom
varalicom, no sa smeem poput tebe. Zelenim uniformama se moe vjerovati, ali
crvenima nikada. Radije bih imao i utu no crvenu. Oni te moda izluuju itajui
Bibliju cijeli dan, ali barem ne prave probleme. Vi ljudi, pak - vi ste samo gomila
idiota koji nikada nee nauiti neke stvari. Borite se s vjetrenjaama", rekao je s
prezirom. "To radite. Borite se s vjetrenjaama. Sluaj me sada", naglo je
promijenio ton u slubeno graktanje. "Isprazni depove i sloi sve na stol. A kada
kaem sve, mislim sve - a to ukljuuje i one sitnice koje si pokuao gurnuti u upak.
Samo ih sve ponovno izbaci van. Nisam ja od juer, zna; sve sam ja to ve vidio -"
Iscerio se. "Tako, samo sve stavi na stol. S lijeva na desno i pazi da ih ravno
posloi. Ravnaj se prema rubu stola - pravilno ih razmakni, po dva prsta razmaka
izmeu svake - upalja i ibice na desno, novac krajnje lijevo - i pouri malo,
nemamo cijeli dan, rat je, zna!"
Porunik Ohlsen odmaknuo se i pogledao svoje osobne predmete posloene u
ravnoj crti du ruba stola: upalja, olovka, sat, lula, vojna knjiica, i sve druge
sitnice koje ovjek inae dri u depovima. Na samom kraju, na lijevoj strani, bile

su trideset i dvije marke i ezdeset i sedam pfenniga.

Stabsfeldwebel Stahlschmidt pribiljeio je svaki predmet, do pojedinosti, na list
papira, a potom privrstio oznaku na svaki od njih. Na vojnoj knjiici porunika
Ohlsena nalazila se crvena zvijezda - pripadala je ruskom komesaru, i bila mu je
suvenir iz Harkova.
Stahlschmidt ju je otkinuo uz psovku, bacio je na pod i snano je zdrobio nogom.
"Mi ne drimo ovakvo smee ovdje. I samo to je zloin protiv drave, nositi uokolo
smee koje pripada neprijateljima Njemake."
Pogledao je porunika Ohlsena, a oi su mu sijale od zlobnog iekivanja; sada su
doli do trenutka kada je porunik morao skinuti svoja odlikovanja i uniformu i biti
podvrgnut pregledu. Stahlschmidt je uvijek u tome najvie uivao.
Oblizao je svoje mesnate usne i protrljao svoje oznojene dlanove niz nogavice,
promatrajui Ohlsena kroz poluzatvorene oi. Ovaj mu, procijenio je, nee stvarati
nikakve probleme, iako su neki raniji zatvorenici u prolosti znali imati
najnevjerojatnije reakcije, i nikada nije trebalo previe toga uzimati zdravo za
gotovo. Nuno je bilo, to se Stabsfeldwebela ticalo, natjerati zatvorenika preko
ruba, gdje bi ga panika ili posvemanji oaj mogli natjerati da napadne svoga
muitelja. Tada, i samo tada, mogao bi Stabsfeldvvebel doista poeti uivati u
prednostima svoga poloaja; tada, i samo tada, mogao bi prijei u protuofenzivu.
Dok je Obergefreiter Stever nepokolebljivo i vrsto stajao pred vratima poput
ivog Mount Everesta, blokirajui svaki mogui prolaz i mirno svjedoei u prilog
injenici daje njegov nadreeni djelovao iskljuivo u samoobrani, Stahlschmidt je
mogao istresati sve svoje probleme, sve svoje neuroze, na bespomonim
zatvorenicima.
Jo uvijek promatrajui Ohlsena, uzeo je dugi, tanki, jahai prut i poeo se njime
zamiljeno udarati po listu. Prisjeao se prizora koji se odigrao samo nekoliko
dana ranije s budalom od pukovnika iz 123. pjeake pukovnije, koji je bio optuen
za sabotau. ovjek je podnosio sve uvrede i grube postupke s vojnikim
dostojanstvom, sve do trenutka kada mu je bilo nareeno da skine svoju odjeu, pri
emu je odugovlaio, i izgubio svoj razum, te postao potpuno mahnit. To je bio
neoekivani dodatak!
Stahlschmidtov debeli jezik ponovno je provirio i navlaio usne kada se ovaj sjetio
ljutitoga pukovnika.
"Ti si moda asnik i zapovjednik pukovnije", rugao se Stahlschmidt, siguran u

svoju vlastitu poziciju; "ti si moda pun odlikovanja, asti i slave i svega ostaloga, i
moda potjee iz fine
187obitelji plave krvi, ali tako mi Krista, to se mene tie, ti si samo uljivi
smrdljivi gad koji je prekrio zakon i koji je ovdje kako bi bio kanjen! A ako
dovoljno dugo poivi, bit e izveden van i ubijen, i nikome nee biti stalo je li
tvoja krv plava kao jebeno Sredozemno more..."
Nakon ovoga, pukovnik je eksplodirao. Obergefreiter Stever, koji je sve promatrao
s vrata, nagnuo se naprijed i gurnuo ga u donji dio leda, tako da je ovaj izgubio
ravnoteu i pojurio prema Stahlschmidtu koji ga je ekao. Neko su ga vrijeme
odbacivali naprijed-natrag izmeu sebe, udarajui ga u trbuh, mlatei ga kundakom
puke, sve dok pukovnik nije, ugrabivi svoju priliku, projurio kroz vrata i otrao
hodnikom, dok su mu krajevi koulje mlatarali oko starih naboranih bedara. Trali
su za njim niz hodnike, i na posljetku ga uhvatili uz pomo Greinerta, poznatijeg
pod nadimkom Leinar. Dok su ga Greinert i Stever drali izmeu sebe,
Stahlschmidt je izvukao svoj pitolj i prisilio ga da ga uzme u desnu ruku,
pritisnuvi mu ga na sljepoonicu.
Pukovnikova je smrt bila runa. Molio je i preklinjao i histerino brbljao, sa
suzama koje su mu tekle niz obraze, o uslugama koje bi im mogao dogovoriti kada
bi mu samo potedjeli ivot. Svojim posljednjim oajnikim rijeima ponudio im je
svoju suprugu i kerke na slobodnu upotrebu. Stahlschmidt se smijao dok je
prisiljavao pukovnika da pritisne okida i raznese si mozak.
Naravno, nije se moglo oekivati da svi zatvorenici izvedu ta-; ko dobre predstave,
niti da poine samoubojstva, ali promatrajui porunika Ohlsena, Stahlschmidt se
nadao kako e se ovaj mladi> takoer pokazati dobrim zabavljaem.
Proistio je grlo i progutao knedlu u iekivanju.
"Neka zatvorenik skine svoju odjeu i odloi je na dva stolca; predviena za to.
Donje rublje na lijevu, sve ostalo na desnu. izme na sredinu izmeu stolica." .
Ponovno je proistio grlo, priekao trenutak, a potom podigao pogled da vidi kako
porunik to sve podnosi. Na njegovo veliko razoarenje, porunik je bio poprilino
nezainteresiran. Izraz njegova lica bio je nepromijenjen. Linije oko usta su se
moda malo produbile, izraz u oima je moda postao malo tuplji,
lali bilo je oito kako on nee lako popustiti. Stabsfeldwebel je ve Iranije vidio te
znakove; pripadali bi ovjeku koji vie nije mogao ipronai snage da se bori ili
postavi protiv sustava. A to su bili Inajzamorniji od svih zatvorenika. Radili bi to

god bi im se reklo, jprihvaali sve uvrede i ozljede ni ne trepnuvi; samo bi tiho

sjedili lu svojim elijama i ekali da budu ispitani, ekali da im se sudi, Ida ih se
osudi i ubije. Sve to bez i trunice emocija koje bi ukaza-Ile na to da im je stalo. A
moda im i nije bilo stalo, a to je toliko Iljutilo Stabsfeldwebela. Jer onaj ovjek
kojemu nije bilo stalo bio lje neranjiv, a ovjek koji je neranjiv je nezanimljiv
ovjek. Mogli Ibiste mu se izrugivati, bockati ga, poniavati ga kako god biste
"htjeli, a sve bi to bio samo gubitak vremena i izvor frustracije, jer biste jednako
tako mogli izliti svoj gnjev na zid i oekivati da se on raspadne na komadie kao i
oekivati od ovjeka kojemu vie nije bilo stalo da pokae bilo kakvu stimulativnu
reakciju.
Porunik Ohlsen polako je i strpljivo otkopao svoju jaknu i objesio je na naslon
stolice.
"Nemoj da to traje cijeli dan!" otresao se Stahlschmidt. "Ne odijeva se za nekakav
bal!"
Porunik je posluno skinuo svoju koulju i hlae i bacio ih za jaknom. Izraz lica
jo mu je uvijek bio ravnoduan. Nije pokazivao nikakve znakove srama, ljutnje ili
ponienja. Stahlschmidt je vakao svoju mesnatu donju usnu poutjelim zubima.
ekaj samo kad se gad nade pred upraviteljem zatvora! To e ga probuditi iz
letargije. To e ga nauiti pameti. To e...
Porunik Ohlsen iskoraio je iz svojih izama i stao gol izmeu dvije stolice.
Stahlschmidt se okrenuo kako bi ga pogledao. Gornja mu se usna izvila u poruzi.
"Kakav uasan prizor! Ha, Stever? Kakav stravian, uasan prizor - ima neeg vrlo
odvratnog na golim tijelima. Nisi tako loe izgledao s uniformom i svim svojim
odlikovanjima, ali vjeruj mi, kada bi se sad mogao vidjeti, htio bi otpuzati u
nekakvu rupu i umrijeti. Pogledaj se! Pogledaj ta velika koata koljena! Pogledaj te
uasne dlakave noge! Pogledaj te ogromne ronate nokte na nogama! Isuse Kriste,
kakav primjerak, ha?"
Namignuo je Steveru i poeo koraati oko porunika, baca-f jui na njega pogrdne
poglede, povremeno ga bocnuvi. Porunik
189je sve to podnosio umornom strpljivou, kao daje Stabsfeldvvebel dijete
kojemu treba ugoditi i podnositi njegove hirove.
"U redu!" zagrmio je Stahlschmidt, zaustavivi se. "Spusti se dolje na dlanove i
koljena - dolje na pod, dolje! Deset sklekova, i bez varanja - Stever, doi ovamo i
kratko mu provjeri stranjicu, pobrini se da ondje nema nita skriveno..."

Obergefreiter Stever rado je napustio svoje mjesto pokraj vrata i priao poruniku
sa stranje strane. Kada je napravio posljednji od dodijeljenog mu broja sklekova,
Stever je iznenada stavio jednu svoju teku izmu na trticu i gurnuo ga tako da je
ovaj poletio. Stahlschmidt je dao sve od sebe kako bi mu se naao na putu - i
najmanji dodir od strane zatvorenika znaio je da bi se ovaj mogao opravdati kako
je bio napadnut - no, porunik je uspio uspostaviti kontrolu nad svojim padom.
Zabio se u vrata, ali izbjegao je Stabsfekhvebela.
Osovio se na noge i strpljivo stao pokraj jednog stolca, ekajui sljedeu apsurdnu
zapovijed. Pogled mu je bio tup, nije gledao Stabsfeldvvebela, nego nekamo kroz i
iza njega, a svojom je ravnodunou ostao uzdran i nedodirljiv.
Stahlschmidt je duboko udahnuo. Ako ovaj bezobrazni porunik nastavi ovako,
njegov e boravak u zatvoru vjerojatno biti vrlo neugodan. Stahlschmidt je vodio
zatvor to se tie svih praktinih pitanja. Upravitelj zatvora bi ponekada doao u
kontrolu, ali Stahlschmidt je donosio sve odluke i bio zaduen za ponaanje prema
zatvorenicima. to god on odluio napraviti, bojnik Roten-hausen bi zatvorio oi
pred time. Previe detaljna istraga o njihovim poslovima ne bi zadovoljila niti
jednoga od njih, pa sve dok bi Stahlschmidt ostao razmjerno oprezan, ef mu je sa
zadovoljstvom preputao rjeavanje problema.
"U redu!" Stahlschmidt je iskoraio naprijed prema dvama stolicama. "Pojas i
naramenice ostaju ovdje dolje. Ne elimo da ih ponese sa sobom u eliju, pa da ti
na pamet padnu kojekakve zamisli." Iscerio se poruniku u lice. "Mi u ovoj ustanovi
nemamo samoubojstava - ne ako ih ja osobno ne dogovorim. Samo upamti to.
Mislim kako bi ti sada najvie volio privesti kraju svoje bijedno postojanje prije no
to bude morao izii pred sud i podnijeti kaznu koju ti odrede - zasigurno bi volio
liiti drutvo uitka osvete,
zar ne? Znam; ve sam se susreo s takvima poput tebe. Misli da be moe izvui
nekanjeno. No, ne moe, i ja sam tu da se po-brinem za to."
Protrljao je svoje velike loe oblikovane ruke i proetao pros-jtonjom.
"Bit e ili Torgau ili Glatz. Jedan od ta dva. Ondje e zavriti nadam se kako e to
biti Glatz, ha, Stever? U Glatzu ima pukovnika Remlingera. On zna kako se treba
odnositi prema ovakvi-na poput tebe. On zna kako vas slomiti, on zna kako vas
natjerati puzati - on taj zatvor vodi s disciplinom od koje bi ak i stari Fritz12
problijedio. Vidio sam tvoje slava - ili - smrt momke koji su doli Izravno iz
rovova i bili od glave do pete prekriveni oiljcima i nedaljama, vidio sam ih kako

ulaze ovamo pucajui od ponosa lenog dana, a sljedeeg dru poput djece. Ondje
vas natjeraju da penjete i silazite niz stepenice, na etvrti kat, etveronoke. Ponaaju
se prema vama upravo onako kako ste vi to zasluili, jo gore nego prema tegleoj
marvi..."
Budui daje porunik zadrao svoj nepokolebljivi stav, Stahl-chmidt je zakoraio
jedan korak natrag i iskuao novu taktiku.
"Ipak, moda sam u krivu. Moda to nee biti niti Glatz niti Ibrgau. Tko zna, ha?
Moda e jednostavno biti odrubljivanje tlave - vidio sam jednom kako se to radi.
Samo sam jednom to ^idio, i nisam mogao ponovno to gledati - bilo je krvoedno.
Vrlo. <Ie uspiju uvijek dobro zahvatiti vrat prvim udarcem..."
Neprimjetan, nenamjeran smijeak zatitrao je na Ohlsenovim lisnama.
Stahlschmidtu se inilo kao da se smije njemu; ljubazno . trudei se ne pokazati to,
kao djetetu koje naivno neto preuveliava.
Stahlschmidt se ukoio.
"U redu, dostaje bilo prie! Odjeni se, i to urno prije no to izgubim strpljenje! Ja
sam vrlo zauzet ovjek, i imam mnogo posla. Tebi je svejedno, ti si nitko i nita,
nema nikakvih obveza, ali ja imam poloaj koji moram sauvati, i ne mogu
izgubiti cijeli "an priajui bajke ovakvima poput tebe."
Porunik Ohlsen brzo se ponovno odjenuo. Morao je jednom ukom drati hlae, jer
su mu naramenice bile zaplijenjene.
2 Friedrich Veliki.
191Namjeravao je staviti kravatu oko vrata, ali Stahlschmidt mu ju je iznenada
istrgnuo iz ruke.
"Kravate nisu doputene! to, misli daje ovo, modni salon? I propisno se zakopaj,
neu dopustiti neurednost u svom zatvoru!"
Porunik je polako presavio iroke revere svoje koulje na prsima, i prikopao ih.
Stahlschmidt je s odobravanjem kimnuo.
"Dobro. Tako je ve bolje. Vidim da lako prihvaa nove zamisli - jo emo mi od
tebe uspjeti napraviti ovjeka. Iznenadit e se brojem asnika koji dou ovamo
poput tebe, a iziu van kao pravi vojnici. Tono! Jo samo jedna malena vjeba
prije no to te odvedemo u eliju. Ruke iznad glave, skai na mjestu - kreni sad!"

Porunik je stavio ruke iznad glave i poeo skakati. Dok je skakao, hlae su mu pale
oko glenjeva i svakoga se trenutka mogao saplesti o njih.
Stahlschmidt i Stever zabacili su glave i smijali se grubim, gromoglasnim
smijehom. Porunik Ohlsen nastavio je skakati. inilo se kako nije bio svjestan, a
posve sigurno ga nije bilo briga, to su mu hlae bile sputene oko glenjeva i to je
izgledao smijeno.
Stahlschmidt se prestao smijati, bocnuo Stevera u rebra i pogledao ga. I Stever se
prestao smijati. Porunik Ohlsen upropastio im je alu; jednostavno im vie nije
bilo zabavno.
Stajali su zajedno i promatrali ga, a zapanjenost i bijes oitavali su se na
Stahlschmidtovu licu. Upitao se nije li zatvorenik u potpunosti skrenuo s uma. Bilo
je i ranije onakvih kojima bi se slomio duh, i kojima vie nije bilo stalo to se s
njima dogaalo, ali ovaj idiotski porunik izdrao je mnogo dulje od veine.
Postojala je mogunost da nekoga ne moe dirnuti pomisao na vlastitu sudbinu,
mogunost zatvaranja ili pogubljenja, ali prije ili kasnije, Stahlschmidt je uvijek
uspijevao izazvati barem nekakvu reakciju podvrgnuvi ih sitnim ivotnim
ponienjima - oduzimanju osobnih predmeta, svlaenju do gola, pretraivanju,
skakanju u mjestu. Zar je ova budala od zatvorenika bila potpuno neosjetljiva? Zar
nije imao ponosa niti osjeaja posramljenosti?
Stahlschmidt je preao na sljedei oblik poniavanja.
"Idemo! Na zemlju, potrbuke! Pet okreta na desno, pet okreta na lijevo, i ne mii taj
trbuh s poda, jer e biti problema!"
Porunik Ohlsen posluno se ispruio potrbuke. Posluno se poeo povlaiti u
krugovima.
Stahlschmidt mu je priao i namjerno mu stao na prste. Porunik Ohlsen se trgnuo
od boli. Zagrizao sije usnu do krvi. Stahlschmidt je ponovio svoj postupak, preavi
mu preko ruku nekoliko puta. Ohlsenu se ispred oiju pojavila crvenkasta izmaglica
od boli, ali iz njega nije izilo vie od tihog protestirajueg stenjanja.
Nakon toga, dali su mu puku, teku belgijsku puku zastarjele izrade, i izveli ga na
hodnik, gdje su pozvali Greinerta Leinara i zamolili njegovu pomo pri vjebi.
"Vjeba s pukom!" povikao je Stever. "Na koljena, pripremi se za paljbu!"
Greinert je hodao uokolo kritino promatrajui, spreman skoiti i na najmanju

njegovu pogreku, no nije imao dovoljno mate kako bi neto izmislio, a na

njegovu veliku alost, porunik Ohlsen nije inio nikakve pogreke. Znao je to
radi, kada je u pitanju bilo rukovanje pukama.
"Na noge, pripremi se za paljbu!" povikao je Stever.
Porunik Ohlsen u trenutku se naao na nogama, a puka u propisanom poloaju.
Stever je istoga trenutka poeo izvikivati novi niz zapovijedi.
"Na trbuh! Na koljena! Na noge! Voljno! Namjesti bajunetu! Na tlo! Pozor! Voljno!
Pripremi se za paljbu! Nadesno! Pogled naprijed! Tri na mjestu, kreni sad!"
Porunik Ohlsen sve je to u tiini podnosio. Muili su ga sve dok nije bio gotovo na
rubu snaga.
"Pozor!" zagrmio je Stever, koji je ve bio promuknuo.
Porunik je prestao trati na mjestu. Uspravio se i ukoeno stao u stav pozor.
Zgrada mu se na trenutak zaljuljala ispred oiju i pomislio je kako e pasti naprijed,
ali taj gaje osjeaj proao i on je zadrao svoj stav. U meuvremenu su lukave
Greinertove oi primijetile neznatan pokret. U navali uzbudenosti, iskoraio je
naprijed.
"Pomaknuo se! Trebao je stajati u stavu pozor, ali se pomaknuo!"
Stever i Stahlschmidt, koji nisu nita primijetili, prepustili su bojno polje Greinertu.
193"Pogledajte ga!" zavritao je Greinert. "Trese se poput pokisla psa! I to je
nekakav asnik! Trebao bi uvjebavati novake, a ne zna niti stati u stav pozor! Ne
zna ni kako posluati zapovijed!" Primaknuo se blie poruniku. "Rekao sam ti da
stane u stav pozor, a ne da plee irski narodni ples! Kad ti kaem da stane u stav
pozor, to treba i uiniti. To znai da se treba ukoiti na licu mjesta, pretvoriti se u
statuu, da te nita ne moe pomaknuti s mjesta, ak niti potres..."
Porunik Ohlsen pokvario je ovo deklamiranje poezije nenamjerno se ponovno
nagnuvi naprijed. Leinar se povukao jedan korak natrag, skinuo jaknu, i zabacio
ljem unatrag. Ljutito je iz-disao kroz nosnice.
"Stvari se doista krasno razvijaju", rekao je ogoreno, "kada jedan obini narednik
mora uzeti asnika pod svoje i nauiti ga osnovnoj disciplini."
Iznenada, bez ikakva upozorenja, njegova se desna aka zabila u porunikovo lice.

Ohlsen je zateturao unatrake, izgubivi ravnoteu zbog udarca. Napravio je

nekoliko nesigurnih koraka, a potom ponovno uspostavio ravnoteu i jo jednom
stao u stav pozor, stojei vrsto i ukoeno i zurei ispred sebe usprkos krvi koja mu
je curila iz nosa i kapala na koulju.
Leinar je istoga trenutka pokrenuo novu predstavu. Bjesnio je i grmio, zadirkivao,
izrugivao se i zastraivao, a cijelu je tu tiradu popratio neprekidnim nizom
zajedljivih prostota. Nastavio je mahnito izdavati nove zapovijedi, sipajui ih jednu
za drugom, sve dok se porunik nije naao nekoliko koraka iza njega i nije imao
nade da e uspjeti nastaviti ak niti u najboljim uvjetima.
Kada je Ohlsen na posljetku ponovno stao u stav pozor, lica iaranog krvlju,
otekloga nosa, sav uspuhan i sa zvonjavom u uima, Greinert je preao na novu
taktiku. Poeo je stojei nekoliko koraka dalje i pomno prouavajui porunika od
glave do pete, povremeno se prezirno nasmijeivi. Kada je zavrio s tom zabavom,
primaknuo mu se i pogledao ga izravno u lice, pokuavajui ga primorati da spusti
pogled ili trepne. Nakon to porunik Ohlsen nije uinio niti jedno od toga,
Greinert je krenuo u obilazak, hodajui vrlo tiho oko njega, jo jednom, i jo
jednom neprestano kruei...
Bio je to dobro poznati trik. Veina bi se ljudi slomila nakon \>rv\h pet minuta. Neki
od njih, najvri i najiskusniji, izdrali bi . deset. Vrlo rijetko, netko bi izdrao
etvrt sata.
Porunik Ohlsen izdrao je trinaest minuta. Glava mu se pojela ljuljati, a ruke su mu
postale teke poput olovnih utega. Koljena su mu klecala i imao je greve u prstima.
Greinert je pomno pekao taj trenutak. Zauzeo je poloaj iza porunika i priekao
jo neko vrijeme; a tada je, vrlo polako, ispruio ruku i snano gurnuo Ohlsenovu
puku. Puka mu je ispala iz bolnih prstiju i pala na pod s treskom koji je
zapanjujue glasno odjeknuo u tiini.
"Dakle, sada je sve jasno!" povikao je Greinert. "asnik koji |? tiije u stanju drati
puku! Ispustio ju je na pod poput igrake koje 1 se zasitio!" Obiao je porunika
kako bi se naao licem u lice s |i njim. "Spusti se na trbuh i puzi!"
Ohlsen je zahvalno pao na pod. Greinert gaje utnuo. "Uzmi tu puku i puzi prema
naprijed! Bre, ne elimo biti ovdje cijeli dan! I lizi puku dok to radi - rekao sam
lizi je, pro-|" klet bio, lizi je! Puzi i lizi, puzi i lizi, jedan, dva, jedan, dva - ne li
posustaj, ne zaostaj, nisam ti rekao da stane!"
I tako je porunik puzao hodnikom, liui puku sve dok ga I' jezik nije zabolio.

Svaki put kada bi proao ispred Stahlschmidta i i Stevera, gazili bi mu po prstima i

muili ga. Svaki puta kada bi proao ispred Greinerta, ovaj bi ga utnuo u lice, u
glavu, u pre-| pone. Krvario je i iz nosa i iz usta. Ruke gotovo vie i nije osjeao.
Pogled mu je bio zamagljen.
Netko ga je povukao da se uspravi i poeo ga koristiti umje1 sto vree za boksanje. Gurali su ga izmeu sebe, udarajui ga, sve
I dok nije skliznuo na pod bez svijesti. Greinert ga je jo posljednji
puta udario snano u prepone, no na sreu, porunik vie nije
| mogao osjetiti bol. Leao je na leima, glave okrenute u stranu, a
tanki mu je mlaz krvi izlazio iz usta i kapao na pod.
"Hm." Stahlschmidt je zagundao i stao gledajui u nepomino | tijelo. Nije mogao
slomiti njegov um, ali barem je imao to zadovoljstvo stoje uspio slomiti njegovo
tijelo. "U redu", rekao je, kre-^nuvi natrag hodnikom. "Bacite ga u broj 9 i
zaboravite na njega."
Veselo se vratio u svoj ured. U cijelosti, bio je ovo dobar dan. lOva tvrdoglava
budala od porunika bio je etvrti zatvorenik kojega
195je proveo kroz obred inicijacije. Stahlschmidt je protrljao ruke i umornim
koracima otiao do prozora. Kada bi samo, jednoga dana, mogao izvjesnog
porunika Hansa Grafa von Breckendorfa provesti kroz obred inicijacije! Kada bi
samo mogao dobiti Breckendorfa da pue gol i drhtav ispred njega, skakue s
hlaama oko glenjeva, leei na tlu s krvlju koja mu kaplje iz usta - njegova bi
srea bila potpuna.
Stahlschmidt je progutao i prisilio se da sjedne, prije no to ga uzbuenje pri
pomisli na to u potpunosti svlada. Svake se veeri molio bogu u kojega nije
vjerovao da mu dovedu von Breckendorfa. Mrzio je von Breckendorfa mrnjom
koju su samo djelomino mogli olakati neprestano poniavanje i okrutnost koje je
iskaljivao na svim drugim asnicima koji bi mu se nali na putu. Nikada, dok god je
iv, nee zaboraviti kako je on patio u von Breckendorfovim rukama.
Bila je subota poslijepodne, topao i vedar dan sredinom srpnja. Stabsfeldwebel je
upravio zavrio deurstvo i otiao ravno u kantinu na pivo. Otkopao je ovratnik i
gurnuo kapu na potiljak, a i sada se jo uvijek sjeao sline koja mu je u iekivanju

navrla na usta dok je iao prema stepenicama.

Na dnu stepenita, zaprijeivi mu ulaz u kantinu, nalazio se porunik Graf von
Breckendorf. Postao je porunikom uoi svoga devetnaestog roendana, i stoga je
bio vrlo umiljen i nepodnoljiv. Sjedio je postrance na prekrasnom pjegavom
konju kada mu je Stahlschmidt priao, a kada se Stahlschmidt pribliio, ispruio je
mlitavo ruku i gurnuo ga u vrat vrkom svog jahaeg pruta.
"to ovo znai, Stabsfeldwebelu? Odmah zakopajte ovratnik, neu tolerirati ljude
koji hodaju uokolo napola odjeveni." A kada je Stahlschmidt zakopao svoj gornji
gumb, oi von Breckendorfa su se skupile, pa je spustio svoj prut i gurnuo njime
Stahlschmidta u trbuh. "Postaje odvratno debeo! Zatvoreni u tom svome zatvoru,
nije to dobro za vas, vjerujem da ne vjebate dovoljno. Nije zdravo za ovjeka
sjediti pogrbljen za stolom cijeli dan. Poi sa mnom, pa e se malo razgibati."
Stahlschmidt nije imao drugog izbora osim pokoriti se. Konj je krenuo kasom, a on
je morao trati iza njega kako ne bi zaostao,
udisati slatkasti, zaguljivi vonj toploga konja, konoga sedla i ljudskoga znoja.
Von Breckendorf primorao ga je da prijee sve prepreke na [vjebalitu.
Stahlschmidt se pojavio iza bodljikave ice uniforme astrgane na komadie i
razderana lica, ali inilo se kako von 3reckendorf to nije primjeivao. Istoga gaje
trenutka odvukao do fetaja, poslao na trkalite za konje i primorao ga da ga
nekoliko puta optri, dok je on jahao iza njega, pucketajui svojim biem i /iui
"Hop!" svaki puta kad bi ovaj skoio. ak niti tada von 3reckendorf nije se zasitio
zabave. Dao je Stahlschmidtu deset Wminuta da se ode presvui, te da se vrati u
punoj borbenoj unifor-I mi, ukljuujui i plinsku masku, nakon ega gaje prisilio
da optri : oko trkalita trideset puta, von Breckendorf na konju, a Stahlschmidt
upregnut u uzde. Svaki puta kada bi Stahlschmidt posr-m nuo, osjetio bi udarac bia
na leima. Bio je na rubu nesvijesti kada gaje von Breckendorf na posljetku pustio.
"Mislim kako e otkriti da ti je ovo skinulo neto onoga mlohavog sala", rekao je,
dobronamjerno se smijeei. "elim vam |; ugodan dan, Stabsfeldvvebelu. Siguran
sam kako emo se jednom ponovno sresti."
I Stahlschmidt se tome nadao. Nadao se tome svim srcem. Svakoga se jutra budio
pun iekivanja. Svakoga bi jutra urio u svoj ured i urno pregledavao papire koje
bi mu ostavili na stolu. Jednoga dana, uz boju pomo, ugledat e ime Hansa Grafa
von Breckendorfa na nekome od njih...
Nitko nije smatrao potrebnim rei Stahlschmidtu daje porunik Graf von

Breckendorf poginuo prije vie od godinu dana kod Sevastopolja. Daje to ikada
saznao, slomilo bi mu se srce.
Tijekom sljedeih nekoliko dana, zatvorsko osoblje imalo je vie posla no inae, i
nekoliko je sretnih zatvorenika zakljuano u elije, a da nisu morali proi kroz
rituale inicijacije. Pokrenuta je ofenziva irokih razmjera protiv onih asnika koji
su se previe prijateljski odnosili prema stanovnicima okupiranih zemalja, i kao
rezultat toga, broj uhienja svakoga se dana skokovito poveavao. Svatko koga je
bilo tko uo kako govori neto lijepo o neprijateljskoj naciji postao bi najveim
sumnjivcem, a jedan indiskretan pjeaki asnik u Oldenbourgu, koji je sluajno
iznio primjedbu
197kako smatra Winstona Churchilla mnogo veim nadahnuem no odreene druge
ljude, bio je uhien gotovo prije no to je dovrio tu misao.
Konjaniki asnik koji je salutirao s dva prsta u obliku slova V kao znaka pobjede,
smjetaje bio odveden gospodinu Bielertu: krenje uvenog lanka 91. Nitko ga vie
nikada nije vidio.
Velika veina optuenih priznala bi u nepunih sat vremena; osim toga, odali bi
imena svojih prijatelja i roaka, bili oni krivi ili ne. Paul Bielert vodio je vrlo
uspjean rat.
Sto se tie porunika Ohlsena, iz elije broj 9, on je postao estim posjetiteljem
Bielertova napola namjetenoga ureda, s neizbjenom vazom karanfila, iz koje bi
Bielert svakoga dana jednoga stavio u zapuak. Uskoro se tako naviknuo na te
posjete da su mu oni ak prestali biti zabavom.
Ostatak vremena proveo bi leei sklupan u svojoj eliji, pritiui svoju bolnu
glavu u kameni zid u pokuaju da si nekako olaka bol. Razmiljao je o rovovima,
koji su mu se sada inili pravom utjehom u usporedbi s njegovom golom
zatvorskom elijom. Cesto se pitao zato mu nitko od njegovih suboraca iz satnije
nije doao u posjet. Moda su mislili kako je ve mrtav. Bilo bi posve tipino za
Gestapo da su objavili kako je pogubljen danima, pa ak i tjednima prije no to bi
doista dolo do toga.
Strogo su ga uvali, i izolirali od ostalih zatvorenika osim tijekom vjebi, ali ak ni
tada nije bilo mogue razmijeniti vie od pokoje ukradene rijei s vremena na
vrijeme. I Stahlschmidt i Greinert neprestano su ih promatrali, hodajui naprijednatrag, a Stever i nekolicina ostalih straara imali su naviku sjediti na zidu kako bi
mogli promatrati zabavu. Vjebe su bile prava nona mora, a ne olakanje od

skuenog prostora i monotonije u elijama. Zatvorenici su morali trati u krug

punih pola sata, s rukama sklopljenima na potiljku i ukoenim nogama. Bilo je to
vrlo zabavno promatrati, ali i vrlo iscrpljujue izvoditi. To bi uzdrmalo cijelo tijelo
i izazvalo greve u miiima nogu. No bio je to Stahl-schmidtov osobni izum, na
kojega je bio vrlo ponosan.
Kada su SD-ovci po prvi put doli po porunika Ohlsena kako bi ga odveli Bielertu
na ispitivanje, bacili su pogled na njegovo izudarano lice i otekli nos, i poeli se
smijati sve dok nisu zaplakali.
"Pa to se s tobom dogodilo, ha? Pao si niz stepenice, zar ne?" Stahlschmidt je
ozbiljno objasnio kako je porunik imao ru-Jie snove i bacio se iz kreveta jedne
veeri dok je imao napadaj, to fle samo pojaalo sveopi smijeh.
"udno je to", primijetio je jedan Unterscharfuhrer, rukom pbtirui oi, "koliko
tvojih zarobljenika uspijeva pasti iz kreveta -' udim se to ih nisi poeo vezati
tijekom noi. Zbog njihove vlas-' tite sigurnosti, naravno..."
: Na zidu Ohlsenove elije, neki je otac izgrebao nekoliko pa- tetinih rijei svome
sinu, opratajui se od njega i ostavljajui ga na brigu svijeta. Erich Bernert,
pukovnik, 4. 15. 40. Porunik Ohlsen upitao se to se dogodilo s Erichom
Bernertom, pukovnikom, i je li njegov sin bio dovoljno star da mu kau to se s
njim dogodilo. A potom je poeo razmiljati o vlastitom sinu, Gerdu, ija su ga
majka i njezina obitelj smjestili u Nacional-socijalistiki obrazovni kamp u blizini
Oranienburga. Porunik Ohlsen bio je savreno dobro svjestan da, jednom kada on
bude mrtav, vode Hitlerove mladei nee gubiti vrijeme, nego e odvui Gerda na
svoju stranu i zatrovati mu um protiv njega. Vjerojatno su se ve poeli baviti tim
zadatkom. Tvoj je otac bio izdajica, tvoj je otac bio neprijatelj naroda, tvoj je otac
izdao svoju domovinu. A tu su bili i roditelji njegove supruge, ponosna utogljena
obitelj Lander, koji ga nikada nisu voljeli. Ve je mogao uti glas gospode Lander
kako veselo odzvanja, kada bude ula za njegovu smrt. Izdajica svoje zemlje,
govorio je protiv Ftihrera, i prema njezinom miljenju nije bio bolji od seksualnog
manijaka ili ubojice. Ispricat ce svojim otmjenim prijateljima sve o njemu,
priguenim tonovima, uz poslijepodnevni caj. Pogrdno ce se izraziti o njemu, jer je
tako osramotio obitelj, no istovremeno ce jo tjednima prepricavati tu pricu uz
vecere u restoranima.
Porunik Ohlsen poeo je osjeati kako je ve mrtav i zaboravljen. Vie mu nije
bilo stalo to e biti s njim, nije se plaio smrti, gotovo je udio za njom kao za
oslobaanjem od boli; no ipak, bilo mu je teko sjediti samome u njegovoj eliji i
razmiljati o vanjskom svijetu, koji se smijao i plakao, borio i igrao, posve

nesvjestan njegova postojanja. Kako je bilo lako prestati postojati! Kako brzo ljudi
zaboravljaju, kako im je malo stalo...
199A tada, jednoga dana, dobio je posjetitelje. Stari Un i Legionar doli su ga
posjetiti, i istoga se trenutka zavjesa podigla, a on vie nije bio duh, nego ponovno
dio svijeta. Moda i ne moe izii van i pridruiti im se, ali barem ga nisu
zaboravili. A iako ga, oigledno, ni Stari Un, niti Legionar nisu mogli osloboditi ili
promijeniti njegovu sudbinu, sada je znao kako ponaanje prema njemu nee ostati
neosveeno. A to mu je mnogo olakalo. Pos-. tojalo je odreeno zadovoljstvo u
spoznaji da su oni koji su mu se izrugivali, poniavali ga, tukli ga gotovo do smrti,
i sami bili osueni na osvetu, a da to ak nisu niti znali.
Sitnije Legionar zapamtio svu trojicu, Stahlschmidta, Steve-ra i Greinerta, i
Legionar e se sjetiti. Legionar se uvijek sjetio.
Stever je bio prisutan tijekom posjeta, i jako ga je muio pogled na Legionara. U
poetku se pokuavao ukljuiti u razgovor, ali Legionar gaje hladno odbijao.
Podnijevi ovakvo ponaanje, Stever im je tada podijelio svoje cigarete, iako je
puenje bilo strogo zabranjeno. Svi su pogledali u drugu stranu, ni ne zahvalivi se.
Na kraju posjete, Legionar je pogledao Stevera proraunatim pogledom kroz
stisnute oi.
"Ti si Stever - jeP tako? A onaj krupni momak u uredu, onaj s tri zvjezdice na
ramenu, to je Stahlschmidt? A onaj tvoj prijatelj s kojim sam te vidio prije no to
smo doli - onaj s grbavim nosom
- on se zove Greinert?"
"Da", rekao je Stever, pitajui se zato je to vano. "Dobro." Legionar je kimnuo
glavom i vrlo mu se neugodno nasmijeio^ "Dobro. Upamtit u to. Nikada ne
zaboravljam imena
- niti lica. elim vam ugodan dan."
I odetao je niz hodnik neto tiho pjevuei. No dovoljno glasno da bi Stever uspio
uti rijei: "Doi, doi, o smrti doi..."
Stever se polako vratio u eliju porunika Ohlsena. Legionar gaje uznemirio. Bilo
je neto neugodno u vezi toga ovjeka. Stever je sjeo na rub kreveta i pogledao
Ohlsena.

"Onaj sitni momak", rekao je umorno. "Onaj sitni momak s oiljcima po cijelome
licu - to ti je prijatelj?"
Porunik Ohlsen samo je nagnuo glavu. Stever se s nelagodom ekao po uhu.
"Gadan momak", primijetio je. "Izgleda kao da bi ubo vlastitu baku noem u leda za
pola cigarete. Proli su me hladni srsi od njega. Ne bi me iznenadilo daje nekakav
luak. Vjerojatno ima i dokumente. Ne znam kako jedan asnik poput tebe podnosi
takve l|ude u svom drutvu."
Porunik Ohlsen slegnuo je ramenima. "Nije on u mom drutvu. Legionar nije u
niijem drutvu. On je, kako bi se to reklo, nekakav samotnjak - on ima samo
jednog pravog prijatelja, a to je smrt."
"Kako to misli, smrt?" zadrhtao je Stever. "Ne znam to /cli rei. Je li on ubojica
ili neto?"
"Povremeno. Ako se tako osjea. Poznato je da ubija one koji prekre njegova
osobna moralna pravila. Njegov je moral pomalo drugaiji od tvog ili moga, zna.
Kao prvo, nije tako elastian. Legionar nee prihvatiti nikakvu ispriku. On je sudac i
izvritelj svojih presuda. To je dio njegovih moralnih pravila: ovjek ne bi nikome
trebao suditi ako nije spreman izvriti sam kaznu koju odredi - a Legionar je uvijek
spreman."
Stever je rukom obrisao elo. "Ljudi poput njega ne bi smjeli biti na slobodi. Od
njega ljude hvata jeza. Ve sam upoznao neke grubijane iz RSHA, ali ovaj tvoj
prijatelj ih je sve nadmaio. Jei mi se koa od samog pogleda na njega."
"On nije zgodan, to ti vjerujem", Ohlsen se nasmijeio. "Ali mislim daje na neki
nain armantan, zar ti ne misli tako?"
"Vrag neka nosi arm!" rekao je Stever. A potom je ustraeno dodao: "Hej, ne misli
valjda da ima neto protiv mene, ha?"
"Zato to mene pita?" rekao je porunik Ohlsen. "On mi ne otkriva svoje tajne. S
njim se nikad ne zna, sve dok nije prekasno. Moda si primijetio jo jednu stvar kod
njega, Steveru; on se kree poput maka. Bez ikakva zvuka. Naravno, nosi gumene
izme, ali nije to sve. On je svoje vjetine stekao tijekom godina. Mogao bi ti se
prikrasti ljunkovitom stazom prekrivenom suhim granicama i komadiima
razbijena stakla, a ti ga uope ne bi uo - sve dok ne bi bilo prekasno."
"No, svejedno", rekao je Stever, pomalo se oporavivi, "mislim kako nisam uinio

nita to bi ga uzrujalo. Nikada ga ranije nisam susreo u ivotu, a nemam niti elju
ponovno ga vidjeti."

201Skinuo je ljem, obrisao glavu i vratio ljem natrag. "Ja sam samo
Obergefreiter", rekao je zlovoljno. "Nije moj posao izdavati ovdje zapovijedi. Ja
sam samo jadni momak koji ih mora izvravati."
"Naravno", sloio se porunik Ohlsen uz utjean smijeak. "Ne mora nita
objanjavati. Ne uiva udarati ljude u trbuh, ali svejedno to mora initi..."
"Tono tako", rekao je Stever. Nagnuo se naprijed. "Rei u ti neto, porunice.
Stahlschmidt je vrlo opasan. On je Stabs-feldwebel, velika zvjerka. Stoga, ako onaj
sitni momak s oiljcima eli nekoga rasjei, uini mi uslugu i reci mu da potrai
Stahl-schmidta, hoe li? Mariusa Aloisa Josepha Stahlschmidta, to mu je puno ime,
i on je pravi gad. Potpuno si u pravu, porunice; ne mogu podnijeti pogled na
pretuene ljude izudarane do neprepoznatljivosti. Posebice ne na asnike. Ali to
mogu? Ja sam samo Obergefreiter. tovie, razmatram da se prijavim za premjetaj.
Kaem ti, neu vie dugo moi podnositi ovo mjesto. Ne samo to, ovo mjesto je
pravi mamac za neprilike, zar ne? Hou rei, neki od ljudi koje dovedu ovamo iziu
van na slobodu. Ne previe esto, ali i to se dogodi. A to je s onima koje poalju u
kanjenike pukovnije? Razumno je pomisliti da e barem neki od njih preivjeti,
zar nije? A jednoga dana, oni e se vratiti ovamo, kladim se, traei Stahlschmidta.
A kada se to dogodi, radije bih bio negdje drugdje, hvala na pitanju. Hou rei, oni
moda ne znaju kako ja samo radim svoj posao i izvravam svoje zapovijedi,
tono? Hou rei, nisi ni ti to znao sve dok ti nisam to rekao, jel' tako?"
Porunik Ohlsen ozbiljno je odmahnuo glavom. Stever je iznenada ustao.
"Pogledaj, pokazat u ti. Premjeten sam ovdje iz konjanike pukovnije u Parizu."
Izvadio je svoju vojnu knjiicu i pokazao je poruniku. "Vidi ovo? 12. konjika, u
njoj sam bio. A onda su me. oni uljivi gadovi poslali u ovu guzicu. Nisam htio doi
ovamo, to neka ti bude jasno. Jedino to me nitko nije pitao to bih ja htio. esto
sam traio premjetaj, vjeruj mi, ali to mogu, Stahlschmidt ne eli da idem,
naviknuo se na mene i treba me - kao na primjer kada ode predaleko i prejako
nekoga udari, pa mu taj netko umre, ja sam mu potreban kao alibi. Neto poput
svjedoka. Moram objasniti kako je sve to bilo u samoobrani i sva ta sranja."
"Razumijem." Porunik Ohlsen vrati vojnu knjiicu. "Reci mi, Stever, vjeruje li ti u
Boga?"

Stever je izgledao zabrinuto, kao daje oekivao nekakav trik, nekakvo skriveno
znaenje.
"Ne, zapravo i ne. Ne mogu rei da vjerujem."
"Jesi li se ikada pokuavao moliti?"
"Pa -" S nelagodom je premjestio stopala, "jednom ili dva puta jesam, da. Kada sam
bio do vrata u govnima i nisam vidio nikakva druga izlaza - ali ne mogu rei da mi
je previe pom<oglo." Stever je zakopao svoj dep i s iznenadnim se
oduevljenjem okrenuo prema Ohlsenu. "Sada me sluaj, porunice. Lijepo u se
brinuti o tebi od sada nadalje. Sada kad smo ovako porazgovarali, dobro se
razumijemo. eli li moda togod za itati? Veina asnika voli itati. Pa, ukrast u
negdje nekoliko knjiga i dat u ti ih. Samo se pobrini da ih Stahlschmidt ne vidi,
zaboga. Sto se tie Greinerta, o njemu ne mora brinuti - on ima svoje elije o
kojima se mora brinuti. Ove ovdje dolje, te pripadaju meni. I jo prije no to odem,
porunice, imam jedan maleni poklon za tebe; donio sam ga specijalno za tebe,
jesam. Popuio sam nekoliko, ali ove e ti potrajati nekoliko sati." Gurnuo je kutiju
cigareta ispod madraca na krevetu i urotniki mu namignuo. "Ti i ja moemo biti
prijatelji, ha? Samo ih pui u blizini ventilacijskog odvoda, tako da ne smrdi
posvuda."
Krenuo je prema vratima, a potom se okrenuo.
"Veeras emo dobiti svatko svoj dio okolade. Voli li okoladu, porunice?
Donijet u ti svoje sljedovanje. Stavit u ga iza rezervoara s vodom u zahodu, pa
sljedei puta kad bude iao piati moe ga uzeti, u redu? I porazgovarati e sa
svojim prijateljem o meni, hoe li? Reci mu to sam rekao o Stahlschmidtu, kako
je on onaj kojega zapravo treba. Ne moram ti ni rei, porunice, izlaem se velikoj
opasnosti zbog tebe, to s cigaretama i okoladom i knjigama i svime. ak i to to
ovako razgovaram s tobom, mogli bi me uhvatiti zbog toga - ali nekako si mi se
svidio jo od prvog trenutka kada sam te vidio. Zar se ne sjea kako sam li
namigivao iza Stahlschmidtovih leda? Zar se ne sjea toga?"
"Ne mogu rei da se sjeam", priznao je Ohlsen.
"No, jesam", rekao je Stever. "I jo jedna stvar - ne brini, neu se preplaiti ili neto
slino. Ne bojim se niega niti nikoga.
203Svatko tko me poznaje e ti to potvrditi. Zaradio sam dva eljezna kria u
Poljskoj, a ondje je bilo gadno. Doista strano. Ruska fronta nije nita u usporedbi s
Poljskom. Ja sam bio jedini ovjek u cijeloj satniji koji je dobio eljezni kri - to

reci svome prijatelju. I reci mu kako nisam oduvijek u ovoj rupi. Bio sam ja i na
bojitu. U Westi Plati, primjerice. Posve sam sam pokosio cijelu desetinu. To je
istina isto kao to stojim ovdje. Za to sam dobio EKII13. A u Varavi sam unitio
etiri sklonita puna partizana. Unitio sam etiri sklonita posve sam bacaem
plamena. Niti jedan nije preivio. Tada sam dobio eljezni kri prve klase. Stoga,
zna, znam ja to je to, i ne moe me se optuiti kako nisam dao svoj obol. Htio
sam ii u Staljingrad, ali mi gadovi nisu dali."
Otvorio je vrata, iziao van, ali se okrenuo i ponovno gurnuo glavu unutra. "Reci
mi", rekao je. "Ovaj tvoj prijatelj s runom njukom - je li on tip koji bi upotrijebio
no?"
"Upravo tako", kimnuo je Ohlsen. "On je vrlo vjet s noem, taj Legionar..."
Stever je zalupio vratima i na drhtavim nogama otiao niz hodnik do toaleta.
Nekoliko si je minuta po glavi isputao hladnu vodu iz slavine, iznenada osjetivi
muninu i slabost.
Porunik Ohlsen, sam u svojoj eliji, prezirno je oistio pokriva na mjestu gdje je
sjedio Stever, a potom se opruio na krevet, s rukama iza glave, zurei u strop sa
smijekom na usnama. Osveta je ve zapoela, i on je sam imao prilike sudjelovati
u njoj.
Stever je otiao iz toaleta, dok su mu sa kose kapale kapljice vode, i pourio do
Stahlschmidtova ureda. Upao je unutra ne potrudivi se pokucati na vrata.
"Jesi li vidio posjetitelje u eliji broj 9, Stabsfeldwebelu? Jesi li vidio onog sitnog
momka s oiljcima? Jesi li mu vidio pogled u oima? Jesi li...?"
"Smiri se, Stever, smiri se." Stahlschmidt je pogledao svog podreenog kroz oi
koje su se skupile na dvije tanke pukotine. "Vidio sam ih, pa to? Potpuno su
nevani. A to se tie onoga s oiljcima, po mom miljenju, on je bio oigledno
pijan. Pijan kao zemlja. Gledao sam ga dok je odlazio niz hodnik. Pjevao je nekakvu
sentimentalnu glupu pjesmicu o smrti."
13 eljezni kri II. klase
"Smrti?" proaputao je Stever.
"No, ili je pijan", rekao je Stahlschmidt, "ili je prolupao. Ne bih se udio niti da je to
u pitanju. Praktiki se pognuo pod teinom svih odlikovanja koja je nosio. Ti junaci
s bojinice esto su poprilino nestabilna druina."

Stever je rukavom obrisao elo i utonuo u stolicu.

"Ne znam je li nestabilan - totalno je lud, ako se mene pita -a osim toga i opasan!
Taj ovjek je opasan, pazi to kaem! Isuse sveti, s takvim licem, trebao bi biti iza
brave! Jesi li vidio taj njegov oiljak? Preko cijelog lica? Neprestano je mijenjao
boju, kunem se da jest! A njegove ruke, nikada nisam vidio neto poput njih!"
"Ima vrlo bujnu matu, Stever. Meni su izgledale poput najobinijih ruku."
"Ruku koje postoje da bi davile", rekao je Stever grubo.
Stahlschmidt je nestrpljivo proistio grlo i uzeo dozvolu za posjetitelje koja se
nalazila na njegovom radnom stolu. "Willie Beier i Alfred Kalb", promrmljao je.
"To je to!" povikao je Stever. "Alfred Kalb! To je on, prepoznao sam ime!"
"U redu, nema potrebe vikati." Stahlschmidt je pregledavao dozvolu svojim
povealom. Lice mu se iznenada trznulo. "Pogledaj ovaj potpis", rekao je.
"to nije u redu s njim?" upitao je Stever, malo zakiljivi.
Stahlschmidt ga je razdraljivo pogledao. "Obergefreiteru Slever, uvijek sam te
smatrao relativno inteligentnom osobom. Ne bus genijalnom, ali ni potpunom
budalom. Ima neto mozga u toj svojoj glavi. Da nema, ve bih te odavno poslao
u kanjeniku pukovniju. Meutim, o tome sada ne razgovaramo. Razgovaramo o
tome kako ne volim raditi s budalama. Oni zatupljuju intelekt i usporavaju reakcije.
A ako e poeti prtljati i mucati i eati se po guzici svaki puta kada ti postavim
nekakvo jednostavno pitanje, onda se moe nositi odavde odmah, prije no to te
izbacim."
"Da jo jednom pogledam." Stever je nervozno zamolio.
| "Nisam - nisam ba sav svoj danas." Zgrabio je papir i pogledao
gu kroz povealo. Okretao gaje sjedne strane na drugu, prinio ga
prozoru, gledao ga naizmjenino na lijevo, pa na desno oko, gotovo
205se okrenuo naglavce, no svejedno nije primijetio nita posebno u vezi potpisa.
"No?" rekao je Stahlschmidt.

"Da!" Stever je odloio papiri povealo i odmaknuo se jedan korak. "Da, sada kad si
to spomenuo, vidim da ima neto udno u vezi potpisa. Bojim se da mi oi nisu tako
dobre kao tvoje. Nikada ne bih primijetio da mi nisi na to ukazao."
"Hm! Dugo ti je trebalo da to primijeti. Ili ti trebaju naoale, ili ti se mozak poinje
skupljati - morat e poeti ranije lijegati u krevet uveer. I odspavati dobrih osam
sati, i ne piti toliko. Pobrinuti se da ti crijeva dobro rade."
Stahlschmidt je otvorio donju ladicu svoga pisaeg stola, izvadio iz nje bocu viskija
i napunio dvije ae.
"Ipak, drago mi je to si uspio otkriti to na kraju. Potpis je gotovo sigurno
krivotvoren. Dobro si to uoio."
Steverove su se oi rairile. Njegova ruka, kojom je automatski posegnuo za
viskijem, zastala je na trenutak, a potom promijenila smjer i jo jednom podigla
dozvolu. Niti po cijenu vlastitog ivota nije mogao vidjeti nita loe u vezi potpisa.
"Izmeu svih dozvola koje smo imali u ovom uredu", Stahlschmidt je govorio, "jesi
li ikada vidio neku koju je potpisao Standartenfuhrer Paul Bielert osobno? Da nije
odtampana, niti potvrena igom, nego doista potpisana perom i tintom?"
Odmahnuo je glavom. "Naravno da nisi! Standartenfuhrer se ne bi tako ponizio da
se osobno potpisuje na svaki jebeni komadi papira koji se nade pred njim. To ne
radim ak niti ja, pa sam posve siguran da ne bi niti on - ak i ja koristim ig."
Stahlschmidt je podigao pogled prema Steveru, a usne su mu se izvile u svojevrstan
osmijeh. "A to i ti povremeno ini, zar ne, Stever? ig s mojim potpisom..."
"Ja?" otpuhnuo je Stever, razbjenjenim tonom. "Nikada u ivotu nisam to uinio!"
"Nisi?" Stahlschmidt je podrugljivo podigao obrvu. "Pa, moda ti toga nisi bio
svjestan u tim trenucima - moda pati od amnezije? Iznenadnih gubitaka svijesti?
Vrtoglavice? Vjerujem ti, shvaa, jer je oigledno vrlo ozbiljan prekraj koristiti
potpis drugoga ovjeka bez njegova znanja i odobrenja."
"Naravno da jest!" povikao je Stever glasom pravednika. "Zbog toga ne bih nikada,
nikada -" Uutio je. "Hou rei, zato bih uope to htio?" upitao je.
"Ah, dragi moj Stever, padaju mi na pamet deseci razloga." Stahlschmidt se opruio
na svojoj stolici ispruivi noge ispod stola, uivajui u osjeaju to mu je Stever na
milosti i nemilosti. "Moda si imao nekakve kockarske dugove? Moda si htio
rekvirirati nekakav predmet kojega si mogao prodati na crnom tritu? Siguran sam
da ti ne moram nabrajati sve stvari za koje se moe upotrijebiti ig! Kao to sam

ve rekao, ti si osoba razmjerne inteligencije, a inteligentni ljudi su najvee varalice

na svijetu."
"Ali, Stabsfeldwebelu, i ti sam si osoba velike inteligencije!" trijumfalno je izlanuo
Stever.
Ovoga puta, Stahlschmidt je podigao obje obrve istovremeno.
"Pazi to govori, Stever. Upamti dobro kakav je tvoj poloaj. Ti si samo
Obergefreiter, stoga se nemoj ponaati uobraeno." Ponovno je posegnuo za
dozvolom. "Pogledajmo jo jednom taj njegov krivotvoreni potpis. Uz malo sree,
VVillie Beier i Alfred Kalb e se uskoro pridruiti njihovom prijatelju poruniku u
naem zatvoru."
Stever je protrljao ruke i eljno zgrabio svoju au viskija.
"Boe, kada bi se to dogodilo, kunem se da bih se popravio! Doista, bih! Osjeam
kako Onaj Gore govori, Da, ja postojim, ovo je dokaz toga - zna to mislim? I iao
bih na misu najmanje jednom - jednom mjeseno. Da, bih. Iao bih jednom
mjeseno. Na ranu misu", rekao je Stever dojmljivo.
"Ne misli kako je to pretjerano?" promrmljao je Stahlschmidt.
"Uinio bi i vie od toga, pao bi na koljena i molio!" povikao |c Stever. "Boe, kada
bih samo imao onog malenog gada s oiljci-ina ovdje, ja bih - ja bih mu iskopao
oi!"
"Hoe rei, kako je Greinert iskopao onom bojniku koji mu se tako nije sviao?"
"Tono! Uinio bih to vlastitim prstima, upravo kao to je i mi to uinio - strpao bih
mu komad krpe u usta tako da nitko ne uje, i iskopao bih mu oba oka."
207"Zvui prekrasno", promrmljao je Stahlschmidt. "Ali pitam se, bi li ti uope
imao muda uiniti to, kada bi doao taj trenutak?"
"Tom takoru da!" Stever je iskapio svoj viski i vratio au natrag na stol veselim
zamahom ruke. "Sada se opet osjeam posve svoj - ve kao da vidim onu dvojicu
kako ih pod pratnjom dovode ovamo..."
Stahlschmidt je kimnuo i nasmijeio se. Ponovno, je pogledao krivotvoreni potpis i
osjetio se vrlo sigurnim u sebe. A ak i kada bi se pokazalo kako je u krivu, uvijek
moe okriviti Stevera. Podigao je telefonsku slualicu i okrenuo broj.

"Htio bih razgovarati s komesarijatom. Feldwebela Rinkena. Ovdje Stahlschmidt,

Stabsfeldvvebel Stahlschmidt iz garnizonskog zatvora... Ah, to si ti, Rinken? Pa
zato se ne predstavi, zaboga? Mogao mi se javiti bilo tko, zar ne? Sluaj, imam
jedan posao za tebe, elim da... to? to to govori?" Nekoliko je trenutaka utio, a
potom eksplodirao u slualicu. "Uinit e ono to ja kaem i nee postavljati
nikakva pitanja! Ne sumnjam kako ima puno posla, imamo i mi, padamo s nogu od
obavljanja poslova koje si ti trebao uiniti, a nisi ih uinio, pa mi nemoj prodavati
te prie! U svakom sluaju, savreno je jednostavno i izravno - samo elim da
sredi da pokupe dvojicu ljudi i dovedu ih ovamo to je prije mogue. Ima olovku?
Dobro. Zapisi si njihova imena - Willie Beier i Alfred Kalb - u redu? Zapisao si?
Dobro. Posjetili su jednoga od zatvorenika ovdje, a meni se nisu svidjeli. Posebice
onaj Kalb. On je ili prolupao, ili je bio pijan kao zemlja. No, stvar je u tome to su
uli ovamo s krivotvorenom propusnicom, pa elim da ih se dovede ovamo na
ispitivanje to je prije mogue, i -" Uutio je, iznenada postavi sumnjiav. "emu
se smije?"
"Tebi!" Rinkenov glasan smijeh mogao se uti i na suprotnoj strani prostorije, pa je
Stever upitno podigao pogled. "Doista, Stahlschmidt, jesi li poludio ili to? Kakve
veze ta dvojica luaka imaju sa mnom? Oni su tvoja lovina, i slobodno se poslui prema Heeresarmeevorschrift br. 979, od 26. travnja 1940., paragraf 12, iskljuivo
je tvoja briga ako se takvo to dogodi na podruju pod tvojom nadlenou, i ti si
duan to prijaviti. I sve dok ne dobijemo tvoje izvjee, ruke su nam vezane. Sve to
mogu rei jest kako se nadam za tvoje dobro da si pogrijeio. Nee to zvuati ba
dobro, zar ne? Dvojica su ljudi uetala u tvoj zatvor s krivotvorenim dokumentima
koje nitko nije provjerio na ulazu? Posjetili su zatvorenika pod tvojim nosom, a
nisu imali nikakva prava biti ondje -" Nakaljao se s neodobravanjem. "Ne bih volio
sada biti u tvojim cipelama, i to je injenica! Trebao si ih uhvatiti prije no to su
otili." Stever, koji se primaknuo stolu i prislukivao, na ove je rijei odskoio i
stao, blijed i drui, pokraj vrata, kao da se pripremio za bijeg.
Stahlschmidt je bubnjao prstima po stolu i izvio vrat iz ovratnika nekoliko
centimetara.
'Sluaj, Rinken, ne budi budala! Nema potrebe sve uznemiri-ati! Strogo neslubeno,
samo sam te nazvao jer nisam bio posve figuran daje propusnica bila krivotvorena.
Mislim da jest, ali htio bih provjeriti, i elim da ti..."
"Nema anse! Samo prije minutu govorio si mi da ih pokupim 1 su posve sigurno
uli s krivotvorenim propusnicom..." "Ne, ne, rekao sam kako mislim da su to
uinili..." "Misli, moje dupe!" rekao je Rinken grubo. "Nemoj poku-Iavati

izmigoljiti iz toga, Stahlschmidt, imam svjedoka koji e posvjedoiti ako bude

potrebno. On slua na produetku."
"Zabij si tog svog svjedoka!" zagrmio je Stahlschmidt. "Pa |ne misli valjda da me
je briga za nekakvog prokletog svjedoka?" "Bilo tebe briga ili ne", rekao je Rinken
tmurno, "ve sam I objasnio kako ta cijela stvar nema nita s nama. Morat e
podni-I jcti slubeno izvjee. Stotinu si nam puta ponovio daje ono to se 1 dogaa
u tvom zatvoru samo tvoja briga i nikoga drugoga. Da si bio imalo pametan, ve bi
imao tu dvojicu pod kljuem. Ali budui da to nisi uinio, i budui da sam ja sada
obavijeten o cijeloj toj ' stvari, pretpostavljam da u se morati javiti pukovniku
Segenu i rei mu za to. Dovest emo tu dvojicu na ispitivanje, i uskoro emo rijeiti
tu cijelu priu - no svejedno e mi trebati pismeno izvjee." Stahlschmidt je
energino utnuo svoj ko za otpatke i prisilio se da govori smireno. Moda se
pomalo prenaglio. Situacija se nije razvijala onako kao to je on oekivao.
"Sluaj, malo sam razmislio o tome, Rinken, i posve si u pravu. To je moja stvar i
nisam te trebao smetati njome. ao mi je, ni-razmiljao, ja..."
209"To je u redu." Rinkenov glas preo je u slualici, sav meden i njean i potpuno
pomirljiv. "Svi mi ponekada grijeimo. Nije mi teko porazgovarati sa Segenom o
tome. Samo mi poalji svoje pisano izvjee, to je sve to traim."
"Ali, sluaj, doista ne elim tratiti tvoje vrijeme..."
"Jedna me stvar zanima", prekinuo ga je Rinken. "iji su to potpis krivotvorili?"
"Bielertov."
"Bielertov? Shvaam. U tom sluaju, stvar je doista ozbiljna. Pozabavit u se njome
bez odgaanja, dobio pisano izvjee ili ne."
"Ali sluaj..."
"Usput, Stahlschmidt, jesi li znao da stvaraju novu kanje-niku pjeaku
pukovniju? ujem da su u potrazi za iskusnim doasnicima. Zato se ne prijavi?"
"Rinken, molim te!" Stahlschmidt je zvuao gotovo ponizno. Uz velik napor volje, u
glasu mu je zazvuao pokorni ton. "Nemoj gnjaviti pukovnika Segena time.
Zaboravimo cijelu stvar. Da budem posve iskren, doista nemam pojma je li ta
prokleta propusnica krivotvorena, to je bila samo jedna zamisao koja mi je pala na
um. No, u svakom sluaju, njih dvojica vie nisu na naem podruju. Oni su..."

"Nisu u ovom podruju?" ponovio je Rinken veselo. "Doista, Stahlschmidt, zar

nema nikakvu metodu kojom bi kontrolirao tko ulazi i izlazi? ini mi se kao da
bilo tko moe etati unutra i van, kao da vodi umjetniku galeriju, a ne zatvor. Tko
je uope pustio te ljude unutra? Tko ih je pustio van? Tko je provjerio njihove
isprave?"
"Ja", rekao je Stahlschmidt ljutito. "Zna da sam to uinio. Zna kako sam ja taj koji
se brine za sve te stvari. Bog zna, ne mogu se na nikoga osloniti."
Rinken se ironino nasmijao.
"Kad smo ve kod oslanjanja na ljude, ja se oslanjam na tebe, Stahlschmidt, da mi
vrati onih stotinu maraka koje mi duguje. Nisi ih zaboravio, nadam se? Stotinu
maraka plus dvadeset i etiri posto kamata."
"Nisam zaboravio. Nikada ne zaboravljam svoje dugove, posebice ne prema
prijateljima. Ali stvar je u tome, Rinken, to
li'cnutano ne stojim ba najbolje. Imao sam - imao sam mnogo neoekivanih
trokova. Dvije nove uniforme i par novih izama, /na kako je to - ne moe hodati
uokolo u prnjama. Ne kada si S(absfeldwebel. A tek dananje cijene! izme sam
platio etiri puta vie no to sam trebao. U svakom sluaju, zna, posudio si mi luj
novac kao prijatelj. Bez kamata. Tada uope nisi spominjao nikakvih dvadeset i
etiri posto."
"Doista me zapanjuje", rekao je Rinken hladno. "Kao prvo, imzvao si me s
nekakvom sumnjivom priom o krivotvorenim propusnicama i dvojici bijesnih
kriminalaca koji ulaze i izlaze iz tvog zatvora da ih nitko ne pita ni kako se zovu, a
tada si poeo blebe-liiti o novim uniformama i skupim izmama, oekujui da u ih
ja plutiti, a na posljetku pokuava porei kako si uope posudio novac od mene!"
"Ne, ne, samo kamate!" protestirao je Stahlschmidt.
"Duguje mi stotinu maraka plus dvadeset i etiri posto ka-rimta", rekao je Rinken
tvrdoglavo. "Porie kamate i odbija mi vratiti stotinu maraka. To je previe i za
mene. Razgovarat u s pukovnikom Segenom o tebi. Ne moe tako postupati i
proi nekanjeno, zna."
Zauo se klik i linija se prekinula. Rinken je spustio sluali-t u. Stahlschmidt je neko
vrijeme sjedio, tupo zurei u telefon, pi-liijui se kako je ta cijela stvar tako
katastrofalno zavrila.

"Sto je rekao?" upitao je Stever, oklijevajui se pomaknuvi nekoliko koraka od

vrata natrag u prostoriju.
"To se tebe ne tie!" zaurlao je Stahlschmidt.
Bijesno je nekoliko puta preao prostorijom, utnuvi svaki predmet koji mu se
naao na putu, udarivi rukom u ormari s kar-Uitckom, pljunuvi na Himmlerovu
fotografiju. Potom je iznenada ukoio natrag do svoga stola i ponovno zgrabio
telefon.
"Paul? Jesi li to ti, Paul? Alois ovdje." Glas mu je bio njean, umiljat i lukav.
"Sluaj, ao mi je zbog onog novca kojeg ti dugu-loin. Posve si u pravu to se tie
onih dvadeset i etiri posto kama-iii, naravno da jesi, ali zna kako je - ovjek
protestira isto iz principijelnih razloga! Svi mi to inimo, zar ne, Paul? To je samo
navi-k.t, to nita ne znai, ne znai da se pokuavam izvui od pla- Milja..."
211"Bilo kako bilo", rekao je Rinken hladno. "Jedino to me sada zanima jest
povratak mog novca. Ima vremena do sutra u podne i niti trenutka dulje. Stotinu
maraka i kamate."
"Sluaj, kunem ti se", rekao je Stahlschmidt, "kunem ti se, Paul, sve u ti vratiti.
Stavit u novac u obinu omotnicu i poslati Stevera da ti ga donese."
U udaljenom kutu prostorije, Stever je mahnito odmahivao glavom. Stahlschmidt
gaje ignorirao.
"Sve to traim, Paul, jest da mi u ime naeg prijateljstva kae kako da se dovraga
izvuem iz ovih neprilika! Sve je to bila jedna velika pogreka, ali mora postojati
nekakav izlaz."
"Po mom miljenju, postoje samo dvije stvari koje moe uiniti", rekao je Rinken,
jo uvijek vrlo hladan i sluben. "Ili se moe obratiti svom zapovjedniku i sve mu
priznati, te se nadati daje dovoljno glup da to proguta - to on vjerojatno nee biti pa e poeti kopati uokolo i postavljati neugodna pitanja i nai e se u jo veim
govnima. Ili, naravno, moe zgrabiti bika za rogove i prijaviti to izravno Gestapu.
Samo, morat e biti vrlo paljiv u odabiru onoga to e njima rei. Prvo probaj
sam, ja bih to uinio na tvom mjestu. A ak i tada, naravno, loe e se provesti ako
se ispostavi da je propusnica prava. Bielert e se okomiti na tebe poput lavine. A
opet, s druge strane, ako to jest krivotvorina, bit e u jo veoj neprilici, jer e oni
tada htjeti porazgovarati s dvama momcima koje si pustio unutra, a moe zamisliti
kako e biti zadovoljni kada otkriju da si ih pustio da odu..."

Nastupila je tiina. Stahlschmidt je sjeo vaui vrh olovke stranjim zubima.

"Paul", rekao je na posljetku. "Jesi li tamo, Paul? Upravo mi je sinula nova ideja.
Zar ne bi bilo jednostavnije da ti samo zaboravi da sam te uope nazvao? Doi
veeras na veeru. Pozvat u nekoliko naih prijatelja. Feldwebel Gehl bi moda
negdje mogao pronai nekoliko djevojaka. Navrati oko osam, pa emo..."
"Priekaj", rekao je Rinken sumnjiavo. "Jesi li to rekao da zaboravim! ovjek na
mom poloaju?"
"Pa, mogao bi", molio ga je Stahlschmidt. "Zar ne bi mogao?"
"Ne znam", rekao je Rinken polako. "Moram misliti na sebe. Ne elim da me
poalju u kanjeniku satniju na ovom stupnju moje karijere."
"Ali nitko nee znati", proaputao je Stahlschmidt.
"Pa - pa, moda si u pravu. No, svejedno elim tvoje slubeno izvjee, u redu? A
to se tie onog poziva na veeru - rekao si osam sati?"
"Osam sati", potvrdio je Stahlschmidt. "Ja u se pobrinuti za pie, hranu, zabavu. Ti
si dobar momak, Paul, uvijek sam to govorio. Mislim kako u samo razderati ovu
prokletu propusnicu i zaboraviti kako se sve ovo uope dogodilo."
"Ja to ne bih uinio", rekao je Rinken. "Mislim kako to uope ne bi bilo pametno.
Ako je slubeno, bit e mnotvo kopija posvuda. A ako nije - pa, posve iskreno,
mislim da bi to trebao diskretno provjeriti. Inae e biti vraga ako pria izie na
vidjelo."
"U pravu si", rekao je Stahlschmidt, obilno se znojei oko vrata. "Posve si u pravu.
Nazvat u svog zapovjednika. On je glup kao magarac, nee postavljati nikakva
pitanja."
"Mislim kako bi ti to trebao raistiti jednom zauvijek", rekao je Rinken. "Ja u biti
tiho po tom pitanju dok mi ti ne kae to si saznao."
"To je lijepo od tebe", promrmljao je Stahlschmidt, mrzei Rinkena sve vie i vie.
"Ali pazi", rekao je Rinken aljivim tonom, "ne bih volio biti na tvom mjestu. Ne bi
me iznenadilo da naa veeranja zabava bude oprotajna - moda zavri i u jednoj
od vlastitih elija!"

"Boe moj", rekao je Stahlschmidt, "ako je to bila ala, onda mi se ne svia tvoj
smisao za humor. Uz prijatelje poput tebe, uope mi ne trebaju neprijatelji."
Rinkenov jedini odgovor bio je veseli hihot.
"Osim toga", rekao je Stahlschmidt uzrujano, "oni nikada ne bi uinili takvo to."
"Zato ne?" upitao je Rinken. "Uvijek je lijepo biti medu starim prijateljima moete razgovarati o dobrim starim vremenima kada ste bili zadueni za zatvor, a
oni su bili samo praina ispod vaih kotaa..."
213Hihoui za sebe, Rinken je spustio slualicu. Stahlschmidt je sjedio zurei u
telefon, nekoliko se trenutaka pitajui hvata li ga to nekakva bolest. Prostorija se
vrtjela oko njega, bilo mu je muno i slabo, a hladan mu je znoj oblio cijelo tijelo.
Ovih dana nije se moglo znati - inilo se kako postoji toliko udnih bolesti. Opipao
si je bilo i okrenuo se prema Steveru.
"Mislim kako bi najbolje bilo da odem lijeniku. Osjeam se doista bolesno. Ti
moe preuzeti na nekoliko sati. Ili nekoliko dana, moda, ako me zadre u
krevetu."
Stever je poeo drhtati.
"Mislim kako to nije ba dobra ideja, gospodine Stabsfeld-webelu. Greinert je za to
bolje kvalificiran od mene. On je ovdje dulje od mene."
"Greinert je budala."
Sjedili su zurei jedan u drugoga neko vrijeme, a potom je Stahlschmidt iznenada
podigao telefonsku slualicu i zatraio da ga spoje s bojnikom von Rotenhausenom,
upraviteljem zatvora.
"Gospodine? Bojnie Rotenhausen? Ovdje Stabsfeldwebel Stahlschmidt,
gospodine."
"Da, Stahlschmidt? to je?"
"Moram vam prijaviti, gospodine, kako su dvojica ljudi iz 27. oklopne pukovnije neki Willie Beier i Alfred Kalb - posjetili jednoga od naih zatvorenika danas s
propusnicom za koju sam sada pomislio kako je krivotvorena."
Nastala je duga tiina dok je Rotenhausen pokuavao shvatiti to mu je bilo reeno i

trudio se smisliti neko prikladno pitanje koje bi mu postavio. Na posljetku se

dosjetio jednoga. "Koga su posjetili?"
"Porunika Bernta Ohlsena."
"Tko je on? iji je on zatvorenik?"
Stahlschmidt je zatvorio oi. Utonuo je u svoje misli, sklup-avi se na svojoj
stolici. "Gestapa -IV/2A -" Glas mu se pretvorio u jedva ujni apat.
"A tko je potpisao propusnicu?"
"Standartenfuhrer Paul Bielert", rekao je Stahlschmidt i gotovo pao sa stolca.
Rotenhausen je spustio slualicu. Nije mu dao nikakvu naznaku to namjerava
uiniti, ili namjerava li uope to uiniti. Jo
jednom Stahlschmidt je ostao sjediti s nijemom telefonskom slualicom u ruci.
Nemono ju je spustio na mjesto.
"Pa", rekao je Steveru s ohrabrujuom veselou, "u govnima smo, i tu nema
pogreke - to emo dovraga sada uiniti?"
Stever ga je pogledao, sav ojaen. "Taj pasji skot Rinken!" povikao je Stahlschmidt.
"to si on umilja, tko je on, najobinija vrea koe i kostiju! Samo zato to pomae
svom jebenom zapovjedniku da se svaki dan odjene -" Stahlschmidt se okrenuo i
energino pljunuo u smjeru prevrnutog koa za otpatke. "Zna to je radio prije
rata, zar ne? Bio je mljekar, eto stoje bio! A moe se kladiti da e to ponovno biti
im rat zavri. No, hajde, Stever, baci se na posao, ovjee! Nemoj samo stajati
poput okamenjena govna, poni razmiljati!"
Stever je pomno proistio grlo, a potom rekao: "Gospodine Stabsfeldwebelu, posve
sam siguran da ete se ve nekako izvu-Ii." I pogledao je Stahlschmidta u oi,
bacivi lopticu natrag u nje-igov teren. Stever je namjeravao dati jasno na znanje
kako on s tim sluajem nije imao nita.
Stahlschmidt je zurio u njega dulje. Priekao je da Stever
I pusti pogled, a potom se turobno nasmijao. "Ako ja potonem, i ti e sa mnom",
promrmljao je, previe iho da bi ga Stever mogao uti. "Neka se dobro zna - ja neu
po-onuti sam!"

Jo je deset minuta koraao prostorijom, a Stever gaje kriomice bogledavao,

nemajui volje ostati, ali previe uplaen da bi otiao. j Monotoniju je prekinulo
iznenadno zavijanje sirena. Dvojica ljudi su se pogledala.
"Evo ih ponovno", rekao je Stever. "To su zasigurno Kanaani", rekao je
Stahlschmidt. Nekoliko su trenutaka stajali oslukujui, a potom je Stahl-chmidt
pokazao glavom prema vratima i uzeo bocu s viskijem.
"Doi. Idemo u podrum i molit emo se Bogu da bace bombu i Gestapo."
"A bojnik Rotenhausen?" upitao je Stever. "I na bojnika Rotenhausena", potvrdno je
kimnuo Stahl-Jchmidt. "I na Rinkena takoer, tu budalu! Poslao bih osobnu notu
zahvalnosti glavnom zapovjedniku Kanadskih zranih snaga."
215Pourili su dolje u podrum, ostali ondje tijekom zranog napada, otprilike
dvadeset minuta, i zajedniki dovrili bocu viskija. Kada su se ponovno pojavili
gore, otkrili su kako je napad bio usmjeren na juni luki dio, te kako nije bilo
bombardiranja u blizini Gestapa. Ni bojnika Rotenhausena, niti Rinkena.
"ak niti neizravan pogodak", jadikovao je Stahlschmidt kada su se vratili u njegov
ured.
Pogledao je Stevera, a Stever je pogledao njega. Nije bilo nikakve nade. Stever nije
bio ovjek kojemu bi na um mogle pasti nekakve pametne zamisli.
"No, moemo uiniti samo jedno - morat u riskirati i nazvati gadove, te vidjeti
mogu li im objasniti cijelu tu stvar. Na dulje staze, bit e puno gore ako to sami
otkriju."
Drhtanje njegove ruke dok je birao omraeni broj Gestapa -10 001 - bilo je u
suprotnosti s hrabrou u njegovu glasu.
"Dravna tajna policija. Odjel Stadthausbriicke."
Stahlschmidt je progutao puna usta sline. Zapliui se o rijei, mucajui,
zastajkujui, hvatajui zrak, uspio je dovriti svoje izvjee.
"Samo trenutak, Stabsfeldwebelu. Spojit u va poziv."
Stahlschmidt je zastenjao i prstom proao po unutarnjoj strani ovratnika. Novi mu
se glas javio na telefon; odsjeen, otar i autoritativan.

"Halo, da, mogu li vam pomoi? Ovdje Izvrna sluba, IV/-2A."

Jo je jednom Stahlschmidt s mukom ispriao svoju priu. ak i njegovim
pristranim uima vie se nije inila nimalo istinitom niti vjerojatnom.
"A tko je potpisao propusnicu?" upitao je glas.
"Gospodin Standartenfuhrer Paul Bielert", zagraktao je Stahlschmidt, i ponizno
nagnuo svoju glavu prema telefonu.
"Moete slobodno preskoiti ono gospoini" otresito je rekao glas. "Odrekli smo se
tih plutokratskih gluposti jo odavno."
Stahlschmidt je istoga trenutka izrekao niz isprika i objanjenja, gotovo se pri tome
rasprostrijevi preko stola.
"Ako ste rekli to ste htjeli", rekao je glas. "Predat u slualicu samom
Standartenfuhreru."
Stahlschmidt je prestravljeno kriknuo. Telefon je utihnuo. Pogledao je omraeni
instrument i doivio trenutak intenzivne udnje. Kada bi ga samo mogao istrgnuti iz
zida i baciti u dvorite, moda bi svi njegovi problemi bili rijeeni? Ili kada bi se
moda iznenada razbolio - osjeao se loe. Osjeao se strano loe...
"Halo?"
Stahlschmidt se u panici stisnuo za vrat.
"H-hal-halo?"
"Ovdje Paul Bielert. Kako vam mogu pomoi?"
Glas je bio tih i ugodan; pomalo mek i izazovan. U jednom kratkom, nerazboritom
trenutku, Stahlschmidt je gotovo pao u iskuenje da u potpunosti prizna svoju
glupost, da zaplae i zajeca i padne na koljena. Umjesto toga, otvorio je usta i poeo
u slualicu izgovarati krajnje gluposti. Pria je ispala zbrkana, nepovezana i
nesuvisla. U jednom trenutku je pod zakletvom izgovarao kako je odmah znao da je
potpis krivotvoren; ve je sljedeeg trenutka otvoreno protuslovio sam sebi
govorei kako nije posve siguran u to, te kako je samo htio provjeriti. Ocrnio je
Rinkena, ocrnio je Rotenhausena, ocrnio je cijelo zatvorsko osoblje. Svi su bili
lijeni, beskorisni, prevaranti bez imalo mozga. On, Alois Stahlschmidt, morao je
nositi sav teret na svojim pleima. On je morao...

"Samo trenutak, Stabsfeldvvebelu." Umijeao se glas, uvjerljiv i gotovo se

ispriavajui. "Ne elim vas prekidati usred prie, ali zar vam nitko nikada nije
rekao da moda i niste tako bistri kao to bi bilo poeljno?" Stahlschmidt je buno
progutao knedlu a vrat mu je postao grimizne boje. "Ako je ta propusnica doista
krivotvorena", nastavio je Bielert, jo uvijek tihim i uvjerljivim glasom, "zar vam
nije palo na pamet da su imena posjetitelja moda takoer izmiljena samo za tu
prigodu? Jeste li to ve provjerili? Jeste li provjerili u njihovoj satniji? Jeste li
pretraili zatvorenika nakon to su ga ta dvojica napustila? Jeste li pretraili
njegovu eliju?"
"Ah, jesam! To je posao Obergefreitera Stevera, Standartenfuhreru."
"A je li Obergefreiter Stever to uinio?"
"Da, jest! Da, da doista je to uinio! Osobno sam se pobrinuo
za to."

"I to je pronaao?"
"Ah - pa - nita, gospodine." I Stahlschmidt se okrenuo kako bi optuujuim
pogledom promotrio Stevera, koji je poput ovce zurio izbuljenih oiju, u nevjerici.
"U tom sluaju, to je zasigurno bilo vrlo povrno pretraivanje."
"Problem jest, gospodine, vidite, kao to sam vam ve objanjavao, poprilino je
nemogue vjerovati bilo kome ovdje daje posao valjano obavio. Teko mije bilo
kome neto povjeriti. Osim ako seja sam latim..."
Glas je jo jednom prekinuo mahnita objanjavanja. Nije vie bio tako njean kao u
poetku.
"Sluajte me sada, Stabsfeldwebelu! Vas i iskljuivo vas smatram odgovornim za
cijelu ovu stvar, a ako zatvorenika nadu mrtvoga u njegovoj eliji zbog toga,
moete biti sigurni da u se osobno pobrinuti za vae smaknue."
Ispod stola, Stahlschmidtova su koljena poela klecati. Po prvi puta u njegovom
ivotu, poelio je daje u borbama na bojitu.
"A to se tie propusnice", nastavio je Bielert, "moete je donijeti osobno u moj

ured. Pretpostavljam da ste do sada ve uspjeli alarmirati pola Njemake?

Polako i slomljenim glasom, Stahlschmidt je izrecitirao popis ljudi koji su znali za
incident.
"ovjek moe biti zahvalan", rekao je Bielert sarkastino, "to to jo niste objavili u
novinama. Ili ste moda namjeravali to uiniti kada ste odluili nazvati me i zatraiti
moje doputenje?"
udan zvuk, prigueni panini krik, iziao je iz Stahlschmidt-ovih usta. Stever gaje s
uenjem pogledao. Jo nikada nije vidio svoga efa u alosnijem stanju. Hvala
Bogu to je on bio samo bijedni Obergefreiter!
Stahlschmidt je polako ispustio slualicu i zurio po prostoriji, oiju obrubljenih
crvenilom. Tko je mogao znati da ona budala od zatvorenika moda upravo u tom
trenutku ne guta otrov prokrijumaren u njegovu eliju? Mahnito se okrenuo
Steveru.
"Obergefreiteru! Zato samo stoji ondje? Pokreni se, zaboga! elim da se elija
tog zatvorenika pretrai od poda do stropa. elim da pretraite zatvorenika od glave
do pete. Baci se na posao, ovjee, nemoj samo tu stajati!"
Stever je brzo pojurio prema vratima. Projurio je kroz njih i uz hodnik, zaletjevi
se u Greinerta, koji je iao u suprotnom smjeru neto leernijim korakom.
"Kamo ti tako uri?" upitao gaje. "Kakva je to divlja urba iznenada?"
"Uskoro e saznati!" protisnuo je Stever. "Pronai nekoliko ljudi i dovedi ih u
eliju broj 9. Moramo pretraiti onog gada iznutra i izvana."
Greinert je slegnuo ramenima i otiao. Nekoliko trenutaka kasnije vratio se s jo
dvojicom ljudi, pa su sva etvorica zajedno zapoela pretraivanje. Strgnuli su
odjeu s porunika Ohlsena, razderali madrace na njegovu leaju, istrgnuli eljezne
reetke s prozora, slomili sve to se moglo slomiti, ukljuujui i nonu posudu.
Kuckali su po zidovima, podu i stropu, dok je porunik sjedio gol na svom leaju,
promatrajui ih s veselim smijekom na usnama.
Stever je izveo trik nestajanja s kutijom cigareta koju je utrpao zatvoreniku ranije
toga dana. Greinert je trao zavijajui i viui po eliji. Druga dvojica zgrabila su
porunika i temeljito ga pretraila, virei mu u usta i ui, silom mu rairivi noge,
pregledavi mu tijelo do najsitnijih i najbeskrupuloznijih pojedinosti. Porunik
Ohlsen sve je to podnosio s umornom strpljivou. Otvarao je i zatvarao usta

desetke puta kako bi ih pregledali, no nisu uspjeli otkriti njegov lani zub u kojem
je bila skrivena malena uta kapsula. U njoj je bilo dovoljno otrova da ubije deset
ljudi. Legionar gaje donio sa sobom iz Indokine.
Cijelo vrijeme pretraivanja, Stahlschmidt je koraao svojim tepihom, pa je uskoro
utabao vidljivi trag od vrata do prozora, od prozora do police s knjigama, i od
police s knjigama natrag do vrata.
Polica je bila puna debelih pravnih svezaka, veinu kojih je Stahlschmidt "posudio"
iz knjinica ili prokrijumario iz trgovina i ureda drugih ljudi. Volio je sebe
smatrati svojevrsnim odvjetnikom. Uvijek bi svojim ljubavnicama govorio kako je
on zatvorski inspektor, a u svojoj lokalnoj gostionici, Le Chiffon Rouge, bio je
poznat kao Herr inspektor. Naizust je nauio velik broj zakonskih lanaka i
obiavao ih je poput papige citirati kad god bi mu

se za to ukazala prilika. Imao je pravu sljedbu u Le Chiffon Rouge, i esto bi ljudi
traili njegove savjete u pravnim pitanjima - iako bi rijetko to bili isti ljudi dva puta.
Previe se njih razoaralo u prolosti, te nisu namjeravali doi po drugi savjet.
injenica je bila da Stahlschmidt nikada nije mogao podnijeti da prizna svoje
nepoznavanje bilo koje teme; kad god bi se susreo s neim nepoznatim, jednostavno
bi citirao neki nepostojei presedan, izmiljen na licu mjesta, i dalje gradio na tome.
Kada je Stahlschmidt po esti put prolazio pokraj prozora, zazvonio je telefon. Stao
je na mjestu, s nepovjerenjem zurei u njega, taj*izvor cijele njegove iznenadne
nesree. Polako je otiao do stola; umorno je podigao slualicu. Progovorio je
tihim i neodlunim glasom.
"Garnizonski zatvor..."
Inae bi zgrabio slualicu i u nju povikao: "Stabsfeldvvebel Stahlschmidt pri
aparatu! Izvolite?" Ali vie ne. Nikada vie. Ta prokleta propusnica sve mu je
upropastila.
"Zvui pomalo potiteno", zauo je Rinkenov glas, tako , ispunjen veseljem da ga
je to razbjesnilo. "to ima? Priao si s ' Gestapom, zar ne? Jesi li imao sree?" i
"Prestani!" zaurlao je Stahlschmidt. "Zlo mije od ovog mjes- > ta! Namjeravam se
prijaviti za premjetaj. Naporno radi, daje sve od sebe, savjesniji si od sviju
ostalih, ukljuujui i svog zapovjednika - i to bude? Pitam te, to bude? Dobije
akom u zube za sav svoj trud, eto to bude!"

"Ah, ovjek ui dok ivi", rekao je Rinken strano samodopadnim glasom. "Ali
nemoj se prestati nadati. Ako doista eli premjetaj, siguran sam kako ti ga ja
mogu srediti; ona ka-njenika satnija o kojoj sam ti priao jo uvijek trai
doasnike. Doekali bi te irom rairenih ruku - da ih nazovem?"
"Jebi to, radije bih neki dobar savjet od tebe, za promjenu! Razgovarao sam s
Bielertom preko telefona. On eli da mu osobno donesem propusnicu."
"Pa? Ne boji se valjda Bielerta? Nema nikakve potrebe, ako nema nita na
savjesti..."
"Nemoj se sa mnom igrati nevinaca, Rinken! Prokleto dobro zna kako u cijeloj
Njemakoj ne postoji osoba posve iste savjesti.
ak i straari iz SD u Fuhlsbiittelu i Neuengamme seru u gae kada se moraju
pojaviti i u blizini Stadthausbriicke."
"Najbolje bi ti bilo da odjene smee hlae!" alio se Rinken. Stahlschmidt je glasno
opsovao i s treskom spustio slualicu. Naravno, ono to on nikako nije mogao
shvatiti bilo je to da je u vezi s posjetom poruniku Ohlsenu bilo mnogo vie toga
no to se dalo primijetiti na prvi pogled. Za poetak, nije znao da je nekoliko dana
prije toga Legionar, sitni Legionar sa svojim izbraz-danim licem i dugim prstima
na sitnim rukama, posjetio Tetku Doru u Ouraganu. (To je bilo upravo onoga dana
prije no to je Tetka Dora nestala. Slubeno je miljenje bilo da je otila u Vestfaliju kako bi posjetila bolesnu prijateljicu, udovicu Gauleitera. Neslubeno - pa,
neslubeno se ovjek mogao upitati...)
Meutim, Legionar ju je posjetio u njezinom lokalu, pa su sjeli zajedno za stol u
uglu i navukli debele zastore kako bi se nali u posve privatnom, odvojenom
prostoru. Ispred njih na stolu bile su dvije ae, boca Pernoda i zdjela prenog
kestenja. Otvarali su kestenje zubima i nemarno pljuvali koru na pod. Tetka Dora
sag-nula je glavu do ae i povukla gutljaj Pernoda.
"I tako je Paul uhvatio vaeg malenog porunika, ha? Jer je malo previe otvarao
svoja velika usta. Pa, sve to mogu rei jest to daje izgleda malo slab u glavi, kada
ide uokolo i tako blebee to god hoe. Hou rei, sam si je to traio, zar ne?
Mogao se jednostavno popeti na krov i izvikivati to kroz megafon."
"Posve si u pravu to se toga tie," Legionar je zakiljio prema ai u svojoj ruci.
"Neki ljudi jednostavno nisu sposobni preivjeti. Ti i ja, mi se znamo brinuti za
sebe, ali Ohlsen -" Odmahnuo je glavom. "Potpuno je neiskusan. Gestapo bi ga
mogao totalno nadigrati. Ipak, znam tog glupana ve dulje vrijeme, ne mogu ga

samo tako ostaviti da istrune. Moram uiniti neto kako bih mu pomogao."
"Ako ti tako kae." Tetka Dora pljunula je savakani kesten i pogledala ga s
gaenjem. Bio je sme i gorak. "Prokleta bila ta ena! Ne zna ni ispriti kestenje!
Nikada mi ne bi vjerovao kroz kakve sam sve muke prola kako bih si nala
kuharicu. A sada kad sam je nala, isto bi mi bilo i bez nje, koliko koristi imam od
nje!" Iskapila je ostatak Pernoda i nasula si jo jednu au. "Ovih danaje tako sa
svim osobljem. ak niti djevojke nisu kao to su nekad bile. Veina njih su obine
kurve iz niih slojeva. Izravno s ulice, bez imalo stila, ne mogu se uope osloniti na
njih. Primjerice ona drolja Lisa - ona koja bi trebala biti za pultom - ona je bila
bolesna ve etiri puta ovoga mjeseca. Bolesna, malo sutra!" Dora je izabrala jo
jedan kesten i strpala ga u usta. "Znam to ona namjerava, ne moe mene prevariti!
Stara Dora jo se ne da!"
"Posve sam siguran u to", sloio se Legionar. "Ali zato zaboga ne nabavi strane
djevojke? Mislim kako su vrlo jeftine ovih dana."
"Jesu, ali ne bih ih pustila niti u blizinu", rekla je Dora ogoreno. "Pola njih su
Gestapove pijunke. Misli da mi treba takvo strano smee sjediti za vratom i
prijavljivati svaki moj korak? Odveli bi me u Stadthausbriicke za tili as!"
Legionar se nasmijao. "Hajde Dora, siguran sam da ti nema nita na savjesti!"
Dora je zahihotala i prijateljski ga udarila u prsa. "No, taj tvoj porunik." Nasula si
je jo Pernoda. "Zbog ega su ga priveli? Zbog nekog od svojih poznatih lanaka?"
"Devedeset i jedan B", rekao je Legionar, uzevi jedan kesten i sumnjiavo ga
promotrivi. Zario je zube u njega i otkinuo vanjsku ovojnicu. Dugi oiljak koji mu
se protezao obrazom izgledao je crveno i bolno. "Bojim se da e nadrapati", kratko
je rekao. "Samo zbog brbljanja?"
"'Samo', Dora?" rekao je Legionar. "Zna jednako dobro kao i ja da to vrlo brzo
postaje zloinom stoljea. U svakom sluaju, bio im je potreban netko koga bi
upotrijebili kao primjer to se dogodi ljudima koji previe govore. Sve su to
isplanirali, pogledao sam njegove dokumente - Porta me upoznao s nekakvim
sumnjivim momkom koji radi u komesarijatu; obraaju mu se s 'doktore', ali on to
gotovo sigurno nije. No, uspio sam mu pronai slabu toku -" Legionar je
namignuo Dori i armantno se nasmijeio, "pa mi je dopustio da vidim dokumente.
Lako je kada zna kako e neto izvesti. Neki ljudi bi uinili sve kako bi se
domogli neega to ele."
"A to planiraju uiniti s tim tvojim porunikom?" Legionar se namrtio.

"Pogubiti ga. Proitati popis njegovih zloina pred streljakim vodom - oni misle
kako e na taj nain slomiti i one najvre medu njima. Nije nimalo zabavno
gledati kako nekoga ubijaju. Nije to pitanje pucanja, to je pitanje -" Rukom se
udario po stranjoj strani vrata. "Potrebno je mnogo hrabrosti da bi se nakon toga
poinilo nekakav zloin."
"Hrabrost!" rekla je Dora s prezirom. "Svi samo govore o hrabrosti! to bi hrabrost
trebala biti? Neto to ima kada ti je glava sigurna na ramenima, trbuh pun i ima
au u ruci! Nemoj mi govoriti o hrabrosti! Pokuaj biti u rukama onih gadova
dulje od deset minuta i vidi koliko e te daleko hrabrost odvesti! Samo je jedan
nain za borbu protiv Gestapa, a to je da zna neto o njima to oni ne ele da se
sazna. Ako ih dri u aci, sve e biti u redu. Bez toga, loe ti se pie."
"Potpuno se slaem s tobom." Legionar se nagnuo prema njoj preko stola i rekao
joj u povjerenju. "Stoje s Bielertom, Dora? Ti zna neke stvari o Bielertu, zar ne?
Dovoljno da bi Ohlsen mogao sauvati glavu na ramenima?" Dora je odmahnula
glavom.
"Sumnjam, srce. Moda bih vam mogla nabaviti propusnicu kako biste ga mogli
posjetiti, ali za bilo to drugo riskirala bih svoju glavu. Znam neke stvari o Paulu,
ali nije ba dobro izazivati nevolje. A zna Paula - on je nepouzdan. Poput divlje
zvijeri. Dok ti ima prevlast, on e se lijepo ponaati i raditi to eli. Ali ako
pretjera, on e jednostavno izgubiti kontrolu. Poludjeti i poeti udarati svuda oko
sebe. Osim toga, ne mogu se oteti dojmu daje taj tvoj porunik malo pretjerao.
Doista je traio nevolje takvim ponaanjem, brbljajui sve bilo kome s kim bi
razgovarao. Osim toga, ne poznajem ga. Daje to netko poput tebe, moda bih se jo
i odluila na rizik, ali ne i zbog nekog nepoznatog magarca koji ne zna drati jezik
za zubima. To poslovanje s Paulovim zatvorenicima je igranje s vatrom."
"Da, znam." Legionar je napuio usne i pogledao u svoju au. "Taj ovjek sakuplja
zatvorenike kao to drugi ljudi sakupljaju leptire."
"On je vrlo opasan gad." Dora je uzela jo jedan kesten i paljivo ga umoila u
rastopljeni maslac na dnu posude. "Zapravo,
223ve pomiljam kako u se i sama pritajiti na neko vrijeme. Jednostavno nestati.
Dat u kljueve Britti i povui se sve dok ne stignu Englezi."
Legionar se nasmijao. "Nemoj mi rei da su ti na tragu, Do-ra? Pa nisu se valjda na
tebe namjerili?"

"Ne znam." Dora je se poeala kroz zamrenu kosu prljavom viljukom. "Ali neki
mi glas u glavi govori, 'Pokupi svoje stvari, Dora, i brii'. Primijetila sam, ba
nedavno, kako nas puno posjeuje odreeni tip osoba - zna na kakve osobe
mislim?"
"Vjerujem da znam", promrmljao je Legionar. "Momak koji doe na Pernodi
gotovo se ugui njime?"
"Tono", rekla je Dora. "Pivski tipovi. Uoim ih na kilometar. Imaju eire
navuene na oi kao u jeftinim pijunskim filmovima."
"Pernod ima svoje dobre strane." Legionar je podigao svoju au i nasmijao se.
"Odvaja ito od kukolja - ovjeka s ulice od ovjeka iz Gestapa. Hej, Dora, sjea li
se onoga kojemu smo pre-rezali vrat?"
Dora je zadrhtala i ponovno se poela eati izmeu svojih
objeenih dojki.
"Za ime boje, ne podsjeaj me na to! ak i sada se jeim od toga - jo se uvijek
sjeam u kakvom mi je neredu bila garaa. Krv po cijelom podu..."
U tom trenutku zapoelo je stravino zavijanje sirena koje su oznaile poetak
zranog napada.
"Sranje!" rekla je Tetka Dora. "To znai podrum."
"S nekoliko boca?" predloio je Legionar. "Nikada ne moe znati koliko emo
dugo biti ondje..."
Gurnuli su stol natrag i otvorili vrata u podu. Muterije i osoblje stizali su trkom,
gurajui jedno drugo niz uske stepenice u podrum. Zaliha boca dodavana je iz ruke
u ruku, vrata su se zatvorila, i okupljeno se drutvo ispruilo i pripremilo uivati u
nametnutoj im intimnosti. Jedino je Gilbert, vratar, ostao gore. Bilo je neophodno
da netko ostane na strai kako bi pripazio na pljakae.
Zrani je napad potrajao sat vremena. Dora se popela stepenicama i oteturala natrag
do svog stola u kutu. Njezina aa Pernoda
bila je jo uvijek na mjestu gdje ju je i ostavila. Podigla ju je i zurila u nju pomalo
zamagljenim pogledom.

"Rei u ti neto", rekla je Legionaru kada joj se pridruio. "Nazvat u Paula i

vidjeti mogu li ti ikako pomoi. Doi ovamo sutra ujutro, ako uspije izii iz
vojarne. Oko jedanaest sati. Ako budem mogla izvui propusnicu od starog gada,
tada u je ve t, imati. Ako ne -" Slegnula je ramenima. "Ako ne, to znai da gu-;;
bim svoju vlast nad njim, i da u se vjerojatno pridruiti tvom poruniku na
vjealima."
Legionar se nasmijao. "To se nee dogoditi, Dora! Doi u oko jedanaest, a ti e
imati propusnicu, hoe se kladiti?"
Iziao je na ulicu i istoga mu je trenutka pristupila djevojka koja je traila zaradu.
"Ima li cigaretu, ljubavnice?"
Legionar ju je odgurnuo s puta i nastavio dalje. Pourila je za njim, pokuavajui
mu se dodvoriti. Legionar je iznenada zastao. Naglo se okrenuo prema njoj,
izobliena lica i plamteeg sjaja u oima. "Odjebi od mene i ostavi me na miru! Ne
zanima me!" Uinio je jedan korak prema njoj, ali to je bilo dovoljno; djevojka je
pobjegla, i sljedea se dva dana jedva usuivala provirIiti ispred vlastitih vrata. Nekoliko sati kasnije, Dora se susrela sa
Standartenfuhrerom Bielertom na uglu Neuer Pferdemarkta i Neuerkamp
Feldstrasse, pokraj klaonice. Bielert je oboavao klaonicu. esto bi proveo
poslijepodne ondje, promatrajui pokolj.
On i Dora zajedno su odetali preko Pferdemarkta i uli u restoran hotela Johnke,
smjestivi se za stolom izdvojenim od ostalih. Dora je prela izravno na stvar.
"Morala sam te vidjeti, Paul. Potrebna mije propusnica, pos-jetiteljska propusnica ili
kako god ih ve nazivate, i potrebna mi je hitno." Prstima je prola kroz kosu i
smeteno ga pogledala. "U velikoj sam urbi ovih dana, to je strano. Iskreno, nema
pojma kakvih problema imam s osobljem. Tri amo, tri tamo, obavi ovo, obavi
ono - ne moe ih namamiti nikakvim novcem, sada sama obavljam pola kuhanja i
pola kuanskih poslova."
"To su gluposti, Dora." Bielert se nasmijao. "esto sam ti goli vorio, mogu ti
dovesti ljudi koliko god eli."
"Stranaca!" prezirno je otpuhnula Dora. "Hvala ti, ali ne. Radije bih na koljenima
ribala vlastite podove, no da mi ges-tapovski agenti tumaraju po kui bez nadzora.
Ali moram dobiti tu propusnicu!"

"Koga to eli posjetiti? I gdje?"

"Nekoga u zatvoru. Jednoga porunika."
"Shvaam." Bielert je izvadio kutiju cigareta i paljivo stavio cigaretu u dugi
srebrni cigarpic. "Zna, draga moja, u posljednje vrijeme si doista vrlo zahtjevna.
Propusnica je vrlo vrijedna roba ovih dana. Velika je potranja za njima."
"Nemoj mi prodavati ta sranja!" rekla je Dora prezirno. "Moe mi nabaviti
propusnicu samo da pucne prstima, ako to eli."
"U tom sluaju", promrmljao je, "pretpostavljam kako sve ovisi o tome elim li ja
to ili ne."
"Bilo bi ti bolje da eli", rekla je Dora. "I poasti me rumom, hoe li? Jednim
finim toplim."
Sjedili su u tiini dok pia nisu stigla. Bielert je zamiljeno pogledao Doru.
"Mogli bismo poeti time to e mi ti rei tko doista treba tu propusnicu. I koga to
eli posjetiti?"
"Evo, izvoli. Sve je ovdje zapisano."
Dala mu je komad papira. Bielert gaje prouio na trenutak, a potom je podigao
jednu gotovo nepostojeu obrvu. "Porunika Bernta Ohlsena", polako je rekao.
"Zatvoren zbog zloina protiv drave - i ti eli da dopustim njemu da primi
posjetitelje?"
"Zato ne?" Dora je slegnula ramenima.
"Zato ne? Zato ne, kae? Rei u ti zato ne!" Bielert je zguvao papir u lopticu i
ljutito ga bacio na pod. "Zato to je taj ovjek kriminalac i izdajica i opasnost za
svoju zemlju! Prema takvim ljudima ne osjeam nita osim prezira i mrnje! Da je
po mom, oni bi u potpunosti bili istrijebljeni. I oni i njihove obitelji. Njihove ene i
djeca, i njihove majke i njihovi oevi! Svi oni!"
Lice mu se izobliilo u iznenadnu masku blijede, drhtave mrnje. Dora ga je hladno
promatrala. Sve je to ona ve ranije ula. Na suprotnoj strani prostorije, nekoliko je
ljudi tiho ustalo, zatrailo svoje raune i nestalo. Bielert je nastavio ne osvrui se
na to.

"Imam tako dug popis imena", hvalio se, "da se ak i Gru-ppenfuhrer Muller
iznenadio. Nije stvar samo u tome to smo u ratu. To je vie od toga. Proivljavamo
revoluciju, a ja sebe smatram jednim od njezinih glavnih inenjera. Imam odvratan
posao, to znam. Prljav, uasan posao. Ali vrlo nuan posao u kojega vjerujem. Cilj
e opravdati sredstva, a bez ljudi poput mene koji e dovesti stvar do njezina kraja,
revolucija bi se ve sutra uguila u vlastitoj povraotini."
"Da - naravno - posve si u pravu", promrmljala je Dora tiho; a potom su joj se oi
zacaklile: "Govorei o Miilleru, vidjela sam ga prije nekoliko dana! Doao je k
meni, poprilino neoekivano, kao grom iz vedra neba, samo tako! Napili smo se
zajedno kao zemlja, to ti mogu rei - bilo je to pravo druenje nakon svih tih
godina!"
"Miillera?" rekao je Bielert, a nos mu se nervozno trzao dok je zurio u Doru. "O
kojem Miilleru ti pria?"
"Pa, o Gruppenfuhreru Mulleru, naravno - onom o kojemu si mi upravo priao.
Moj Boe, nisam ga vidjela od dana kada je unaprijeen u Untersturmfuhrera! Tako
smo se lijepo zajedno nasmijali!"
"Nisam bio svjestan da ti poznaje Heinricha Miillera", rekao je Bielert, mrtei se
prema njoj. "Kako si ga upoznala? Nisi nikada u ivotu bila u Berlinu, to posve
sigurno znam."
Dora ga je pogledala i nasmijala se. "O, Paul, nemoj mi rei da ak i mene prati?
Svoju staru prijateljicu Doru?"
"Tko je rekao ita o praenju?" razdraeno je upitao Bielert. "Na umu mi je samo
tvoja sigurnost, to je sve. ovjek nikada ne /na kakav se nenadani obrat moe
dogoditi u neijem ivotu ovih dana."
"Tako si divan prema meni!" Dora se nasmijala i podigla au kako bi mu
nazdravila. "Ali zasigurno misli na svoju sigurnost, a ne moju? Na posljetku, ako
se meni ikada ita dogodi - ako doe do nekakvog nenadanog obrata - to bi i tebe
dovelo u neprilike, zar ne?"
"ivimo u tekim vremenima", odgovorio je Bielert. Otpio je gutljaj konjaka i
otresao pepeo sa cigarete. "Reci mi, Dora, o emu nIo ti i Muller razgovarali?"
"Ah, o svemu i svaemu, i o starim vremenima", rekla je vedro. "I udno, u jednom
trenutku, o ljudima koji su poinili zloin protiv drave - poput tog porunika
Ohlsena, samo mnogo gorima. Miiller me ispitivao o nekim komunistima koje sam

nekada poznavala. Posebice su ga zanimali oni koji su napustili Partiju i otili u

Gestapo."
Bielertove oi su gotovo neprimjetno bljesnule.
"Shvaam. I jesi li mu uspjela pomoi?"
"Pa, i jesam i nisam", rekla je Dora iskreno. "Dala sam mu jedan ili dva nevana
podatka, no tek nakon to je otiao sam se ovoga sjetila."
"Stoje to ovo?" upitao je Bielert, pomalo previe leerno.
Dora je zadigla haljinu, gurnula ruku u nogavicu svojih debelih vunenih arapa i
izvadila pismo.
"Izvoli", rekla je. "udno, pospremala sam ormare prije nekog vremena i naila
sam na cijelu hrpu starog smea. A u smeu sam pronala ovo pismo. Govori o
nekoj eliji ili neemu -" Raz-motala je pismo i proitala ga, mrtei se. "eliji 31 komunistikoj eliji, zna takve stvari. Govori o Paulu Bielertu, koji je bio na elu
te elije. To je doista zanimljiva sluajnost, arne? Mislim, to se netko zove isto
kao i ti."
"Da", rekao je Bielert. Uzeo joj je pismo i preletio ga pogledom. "Vrlo zanimljivo.
Hoe li ti smetati ako ga zadrim?"
Dora mu se nasmijeila. "Radi s njim to god eli. tovie, imam jo nekoliko
pisama koja bi te mogla zanimati - sva su o istoj temi, naravno."
Bielert je pocrvenio u licu.
"Kako si se ti uspjela doepati korespondencije koja datira iz 1933. i ranije? Od
koga si to dobila?"
Dora je pogledala u svoju au i slegnula ramena.
"Jo uvijek ima mnogo toga za nauiti, zar ne, Paul? Jo mora mnogo toga proi
prije no to me dostigne. Uspio si, ali si uvijek bio neodluan." Ispruila je ruku i
utjeno ga potapala po ruci. "Jadni Paul! Kada si uio kako musti krave u
popravilitu, U2 sve te stare redovnike koji su se motali uokolo i izluivali te, a ti si
samo ispod daha mrmljao o osveti, ja sam ve poduzimala korake kojima u si
osigurati budunost. Uzimala sam sve ega sam se mogla domoi i spremala to za
crne dane. U vrijeme kada

si se ti poeo igrati djejih igrica sa svojim prijateljima u eliji 31, ja sam ve

postala prava svraka. Domoi se tvojih pisama bilo je vrlo jednostavno. Naravno,
tada nisam znala hoe li mi ikada koristiti, ali sam mislila kako bi bilo najbolje da
ih zadrim. Za svaki sluaj -" Na trenutak mu je stisnula ruku, a potom ponovno
sjela. "Zato moramo ponovno podizati svu tu prainu? Ne elim te uvui u
neprilike. Sve to elim jest samo jedna malena propusnica s tvojim potpisom."
"Doi sutra u moj ured. ekat e te ondje."
Dora se nasmijala. "Zasigurno se ali! Ja da kroim u tvoj ured? Nikada me vie
nee pustiti van! Ne, hvala, radije bih da ti poalje nekoga od svojih ljudi k meni s
propusnicom."
Bielert je hladno zurio u nju. Njegova se aka stisnula i otvorila na stolu, a oi su
mu se skupile, no glas mu je ostao njean i tih.
"Zna, Dora, poinjem se pitati ne bi li moda bilo dobro da poaljem nekoliko
svojih ljudi k tebi - oni bi te mogli dovesti sa sobom u automobilu, pa bi nas mogla
malo posjetiti. Siguran sam kako bi tvoj posjet bio vrlo zanimljiv za nas oboje."
"Sigurna sam da bi", rekla je Dora, oponaajui njegov ton. "I poprilino sam
sigurna da to nije prvi put kako ti je ta zamisao pala na pamet."
"Pa, ne, ali povremeno mi se javlja snanije no inae."
"Jedini problem u tome, Paul, jest to ti mene nikako ne bi mogao zakljuati u
eliju, a da i ti ne zavri iza reetaka samo nekoliko sati kasnije. Toliko bih toga
mogla ispriati..."
Nasmijali su se jedno drugome u obostranoj mrnji i razumijevanju.
"Vidi, vidi", rekao je Bielert, paljivo izvadivi opuak cigarete iz cigarpica.
"Dobit e svoju propusnicu. Poslat u ti Greia s njom u tri sata."
"To mi odgovara. Grei i ja se vrlo dobro slaemo. Pitam se jesi li ga poznavao prije
rata? Jo uvijek se sjeam vremena kada nije pjevao nita drugo osim
Internacionale. Naravno, to je sada zamijenio pjesmom o Horstu WesseluM, ali tko
ga moe kriviti? Samo budala pokuava plivati uzvodno."
14 Horst Wessel, roen 1907.; 1926. se pridruio nacistikoj stranci. Ubili su ga
politiki neprijatelji u Berlinu 1930. Nacisti su ga glorificirali kao muenika pjesma o njemu postala je slubenom himnom nacistikog pokreta (nap. prev.)

 Bielert je ustao.
"Samo jedna rije upozorenja, Dora: pazi to radi. Ima mnogo neprijatelja."
"I ti, Paul. Nadam se da e se pridravati svog dobrog savjeta."

Stever je bio u vojsci ve pet godina, i bio je dobar vojnik. Stahlschmidt je, s druge
strane, bio u vojsci gotovo trideset godina, i bio je vrlo lo vojnik. A to se tie
Rotenhausena, koji je bio asnik i upravitelj zatvora, bilo je upitno moe li se njega
uope nazvati vojnikom. U svakom sluaju, razmiljao je Stever, nije bilo toliko
vano koliko je netko bio u vojsci, nego je li ta osoba bila sposobna.
"A ja jesam sposoban", rekao je Stever glasno sam sebi.
Pogledao je svoj odraz u zrcalu, nasmijeio se i salutirao. Uivao je biti vojnikom. I
Stahlschmidt i Rotenhausen bili su previe zauzeti udnjom za moi. Niti jedan od
njih nije shvaao da su oni bili samo alatke u rukama nacista.
Shvaam to, pomislio je Stever, paradirajui i epurei se ispred visokog zrcala. To je
razlog zbog kojega u preivjeti.
Stever nije imao nikakve posebne elje za moi. Mo nije samo donosila poveani
presti, nego i povean osobni rizik, a Stever je mogao i bez toga. Bio je zadovoljan
svojim trenutanim poloajem i nainom ivota. Bio je redovito plaen, nije bio u
blizini bojita, i imao je redovitu opskrbu enama i odjeom.
Odjeu mu je besplatno pribavljao kroja koji je ivio u Grosser Burstah i iji je sin
neko bio zatvorenik u jednoj od Steverovih elija. Sva Steverova odijela i uniforme
bili su runo ivani i predmet zavisti njegovih suboraca.
to se tie njegovih ena, pomno ih je odabirao i imao je polustalnu pratilju. U
Steverovom umu, ljudska su se bia dijelila na etiri kategorije: mukarce koji su bili
vojnici i mukarce koji su bili civili; ene koje su bile udane i ene koje su bile
slobodne. Stever je prezirao civile, a za slobodne je ene smatrao kako stvaraju vie
problema no to je od njih koristi. Uvijek je jurio za uda-tima. U petnaestoj godini
otkrio je kako je veina udatih ena seksualno nezadovoljena, pa je na sebe preuzeo
zadatak olakavanja njihovih muka.
Postojalo je neto vrlo zadovoljavajue u vezi udatih ena. Kao prvo, nikada se nisu
htjele emocionalno vezati, nikada nisu imale nikakvih prohtjeva osim isto fizikih, a
to je posve odgovaralo Steveru; bilo mu je nemogue zamisliti da postoji zbog bilo
koga drugoga osim sebe i svog vlastitog zadovoljstva. Pomisao da bi trebao
udovoljavati neijim tuim eljama bila je zastraujua i posve strana njegovoj
prirodi.
Osim toga, smatrao je kako udane ene neprestano eznu da ih netko zadovolji. U
gotovo svim brakovima s kojima se susreo, baterije bi se istroile nakon dvije ili tri
godine, a potom bi Don Juani poput Stevera nastupili i popunili odreene praznine.

Mlade su mu djevojke bile prevelika odgovornost, prevelika kunja, a djevice

posvemanja opasnost.
"Samo im gurni ruku u gaice prije no to su one spremne za to, pa e tako zavritati
da e zavriti u zatvoru", ozbiljno je objasnio Obergefreiteru Braunu, kojemu je bilo
teko osvojiti enu, iako je bio mnogo zgodniji od Stevera. "Mora potroiti sate
dodirujui ih i apuui im i govorei im kako e biti lijepo i koliko ih eli i sve te
gluposti - a pola vremena", dodao je, "si u tako paklenom stanju kada na posljetku
spuste svoje gaice da svejedno sve upropasti. A pola vremena im se to ne svia, i
ale se kako ih samo iskoritava i kukaju cijelo vrijeme dok ti radi svoj posao -to
uope nije vrijedno toga", rekao je s gaenjem. "Dri se udatih, prijatelju. One znaju
o emu se radi, i nema nikakve prie i upoznavanja prije no to ti daju."
"Shvaam", rekao je Obergefreiter Braun, poeavi se po elu. "Pokuat u s nekom
od njih sljedei put."
"To je prava zamisao", rekao je Stever, natukavi kapu na glavu i samouvjereno
iziavi iz vojarne.
Nitko tko bi vidio Stevera izvan zatvora, s ugodnim smijekom na usnama i uvijek
spremnoga pomoi sitnim staricama koje nisu mogle prijei cestu, ne bi pomislio
kako je to isti ovjek koji je bez imalo muke tukao zatvorenike gotovo do smrti prije
no to bi ih bacio u njihove elije da ondje istrunu. A kada bi netko upitao Stevera o
tome, bio bi posve zbunjen.
"Ja sam samo Obergefreiter", rekao bi. "Samo izvravam zapovijedi."
231Osim toga, nikada zapravo nije ubio ovjeka. Ponosio se time Preivio je cijeli
rat ne ispalivi niti jednog hica prema nekome. A to je bio rekord kojim se moglo
pohvaliti. Stever nije imao nikoga na svojoj savjesti.

7. ZATVORSKA DISCIPLINA

Bojnik Rotenhausen pojavio bi se jednom svakoga mjeseca kako bi se upoznao s
najnovijim zatvorenicima i pozdravio s onima koji su odlazili. Nikada se nije
opratao od onih koji su bili osueni na smrt, jer prema njegovu miljenju oni vie
nisu postojali; samo od onih koji su odlazili kako bi odsluili svoje kazne u nekom
od vojnih zatvora, Torgau, Glatzu ili Germersheimu.
Njegovo omiljeno doba za posjete bilo je jedanaest sati uveer, kada bi se svi
zatvorenici smjestili na spavanje. Uivao bi u neizbjenoj panici i zbrci dok bi
straari trali oko elija i budili bunovne ljude kako bi mogli biti predstavljeni
upravitelju zatvora. To mu je prualo ugodan osjeaj vlastite veliine i vanosti.
Jedan od njegovih iznenadnih posjeta odigrao se etiri dana nakon afere s
krivotvorenom propusnicom. Bilo je nekoliko minuta prije ponoi, a on je doao u
zatvor izravno iz kasina u kojem je proveo veer. Bio je iznimno dobro raspoloen.
Dobro je veerao, popio je malo previe i zabavno je proveo veer. Bio je olienje
elegancije, i znao je to. Njegova siva pelerina, obrubljena bijelom svilom, njeno se
napuhala na povjetarcu. Kone izme energino su kripale dok je koraao
dvoritem. Duge su mu noge vrhunski izgledale u sivim hlaama, a epolete su mu
sijale zlatnim sjajem u tami. Bojnik Rotenhausen bio je jedan od najbolje odjevenih
ljudi u vojarni; prije tri godine bogato se oenio i sada je bio predsjednik kasina.
Vojnici su ga promatrali i zavidjeli mu, a Rotenhausen je visoko podigao glavu i
osjetio kako je ponos njemake vojske.
Veina ljudi koja bi dola u vojarnu prihvaala bi Rotenhau-sena onakvog kakav je
bio, odmah pretpostavivi kako je on ovjek velika utjecaja, s ijom se moi trebalo
raunati. Samo je jednom prilikom, koliko su se ljudi iz vojarne mogli prisjetiti,
neki stranac, neki asnik skorojevi tko zna odakle, koji je doao onamo i naruio
sva prihvaena pravila ponaanja, ignorirao Roten-hausena i sputao sve ostale
asnike.
Bio je to mladi pukovnik, ne stariji od trideset godina. Bio je ostao bez ruke u
Minsku i privremeno je bio stacioniran u Hamburgu,
233na pola puta izmeu bolnice i povratka na bojite. Imao je gotovo sva mogua
odlikovanja, a grudi su mu bile pune medalja. Sam pogled na njegovu uniformu

uzrokovao je nekoliko s neodobravanjem podignutih obrva. Osim gornjeg dijela,

koji je bio propisno napravljen, ostatak mu posve oigledno nije bio po mjeri. Ljudi
su gledali njegove izme, hlae, kepi, pa ak i koni remen s futrolom za pitolj i u
tiini se podsmjehivali. Pitolj mu je bio P.38. Svi su ostali asnici nosili Valter,
maleni elegantni pitolj za kojega su smatrali kako bolje odgovara njihovom
statusu, ali nepoznati pukovnik oito nije mario za takve stvari.
Pripadao je alpskoj pukovniji, i nosio oznaku u obliku runolista na lijevom rukavu,
lako ljudi u vojarni u poetku nisu imali pojma tko je on, niti zastoje tamo, sama je
ta injenica bila dovoljna da budu na oprezu.
Pola sata nakon svoga dolaska, pukovnik je sazvao sastanak i obavijestio zapanjeno
drutvo kako je privremeno preuzeo zapovjednitvo nad vojarnom.
"Ja sam pukovnik Greif iz 9. alpske pukovnije", objavio je prestravljenim i
utihnulim nazonima. "Ovdje u biti samo privremeno."
Nije s rukovao ni sa kime; samo ih je sve netremice promotrio svojim otrim
pogledom i nastavio svoje uvodno predavanje.
"Uvijek sam se dobro slagao s ljudima pod svojim zapovjednitvom, a oekujem da
e tako biti i ovdje. Samo radite onako kako ja radim, i dobro emo se slagati.
Jednu stvar ne mogu podnijeti i neu je tolerirati, a to je zabuavanje." Pogled
smeih oiju obuhvatio je sve okupljene asnike. "Pretpostavljam kako ste svjesni,
gospodo, da jedinice na bojitu vape za pojaanjima. Siguran sam kako nije
potrebno da vam ja to govorim, ali ako iz nekog razloga niste bili ondje neko
vrijeme, moda i ne shvaate kako je situacija postala oajna; neki ljudi iz moje
pukovnije, primjerice, nisu imali dopust u protekle tri godine."
Svakog prisutnog asnika upitao je koliko je dugo u vojarni, a sa svakim
odgovorom podizale bi mu se obrve i sputali uglovi usana. Broj onih koji su bili
igdje u blizini bojita bio je beznaajan.
"Mislim, gospodo", rekao je Greif, "kako e se neke stvari ovdje morati
promijeniti."
I promijenile su se; i to naglo. Tri dana nakon pukovnikova dolaska, sve su
matovite uniforme, sve pelerine, ogrtai, i pomodni kepiji, ulatene izme i zgodni
maleni pitoljii bili nerado pospremljeni i zamijenjeni propisanom opremom.
Vojarna je postala mjestom u kojem se marljivo radilo; bila je ispunjena oznojenim,
uurbanim ljudima i sivim uniformama, umjesto u uobiajenim bojama maskenbala
u punom zamahu.

"U ratu smo, zaboga!" neprestano je izvikivao Greif. "Ovo je vojna ustanova, a ne
tvrava olovnih vojnika!"
ak se i asnik koji je zapovijedao 76. pjeakom pukovnijom, stari pukovnik
Brandt, morao pognuti pred olujom i zaboraviti na svoj lornjon.
"Ako vam vid nije dobar, onda si nabavite naoale", rekao je Greif kratko. "Ali
nemojte da vas vie vidim da se tako prenav-ljate."
I Brandt je morao posluati. Morao je stati u stav pozor i podnijeti uvrede koje mu
je izrekao taj nikogovi, taj jednoruki, nervozni pukovnik koji se pojavio niotkuda,
a koji je bio dovoljno mlad da mu bude sin!
Vojarna nije to sve podnosila u tiini, nego u neprestanom stanju tihog
nezadovoljnog mrmljanja. Ljudi su se okupljali u malenim, tajnovitim skupinama i
zakukuljeno govorili o razliitim nesreama koje bi se mogle dogoditi pukovniku.
Jedan porunik ak se dosjetio genijalne zamisli da ga prijave - anonimno, naravno
- Gestapu. Dok su jo pokuavali smisliti zbog ega bi ga mogli prijaviti, vojarna je
kao cjelina pretrpjela ok od kojega se nikada nije u potpunosti oporavila:
pukovniku Greifu u privatni je posjet doao nitko drugi do samog Hevdricha.
Od svih ljudi na svijetu ba Hevdrich! Taj avolji pobonik! Zamisao o
prijavljivanju Greifa Gestapu bila je taktiki naputena, a ljudi su iznenada postali
nemirni i poeli zahtijevati promjene. Poeli su pristizati zahtjevi za premjetajem.
Nitko tko je bio pri zdravom razumu nije htio ostati u Hamburgu pod nekim tko je
bio Hevdrichov prijatelj. ak je i odlazak na bojite bio bolji od Gestapa.
Rotenhausen nije bio medu onima koji su se pridruili prvom pobjenjelom valu.
Ostao je jo neko vrijeme - ne zato to nije bio
235dovoljno pametan, nego zato to su mu reakcije bile spore. A Bog ga je zatitio,
tako potvrdivi njegovo vlastito uzvieno miljenje o sebi. Samo nekoliko dana
nakon Hevdrichova posjeta pukovniku, Greif je brzojavom bio obavijeten o svom
novom premjetaju. Spakirao je stvari i u roku od nekoliko sati krenuo prema
ruskom bojitu. Nikada vie nee vidjeti Njemaku. Umro je u snjenoj meavi
ispred Staljingrada, a kada su ga Rusi pronali, 3. veljae 1943., bio je ukoen i
hladan i ve neko vrijeme mrtav.
Vojarna je slavila njegov odlazak puna etiri dana i etiri noi. ampanjac je tekao,
a stare su karnevalske uniforme izvuene iz svojih skrdvita. Ljudi su se epirili i
paradirali do mile volje, a pukovnik Brandt kupio si je novi lornjon.

Greifa je zamijenio brigadir upitne inteligencije koji je moda patio od prerane

senilnosti. Ljudi u vojarni su bili oarani njime. Bio je prekrasna stara budala, iako
je ustrajao na slinjenju ruku njihovih supruga i njitanju poput konja kad god bi se
susreo s njima.
"Brigadir van der Oost, gospodo - iz pjeatva, naravno!" A potom bi se uspravio,
kripajui i stenjui, namjestio gornji dio uniforme, popravio ovratnik, proistio
grlo i ispriao jednu od svojih uobiajenih ala. "Pogaam kako ne znate zato sam
u pjeatvu, ha?"
Naravno, nitko nikada nije znao, nikome nije niti bilo stalo, ali odgovor bi svejedno
doao.
"Pa, rei u vam - u pjeatvu sam iz jednostavnog razloga, zato to nisam u
topnitvu, shvaate; nikada nisam mogao podnijeti topnitvo, tovie - uasan
posao, sva ta neprestana buka, od nje dobivam stranu glavobolju."
Jednoga je dana oteturao do kasina i zaustavio sve to se ondje odvijalo glasnim
urlikom oduevljenja.
"Gospodo, veeras sam sretan! Znate li zato sam sretan?"
asnici su tada ve bili navikli na njegove jednostavne duhovitosti. Znali su zato,
no on je bio brigadir i posve im je odgovarao, pa su odmahnuli glavama i ugodili
mu.
"Rei u vam zato!" Brigadir je ispruio obje ruke u oduevljenju. "Sretan sam
zato to nisam tuan!"
ak i nakon to su se svi ravnoduno zasmijuljili, van der Oost nije bio zadovoljan.
Zraei veseljem, krenuo je prema njima
i ispalio jo jednu duhovitost. "Juer sam bio strano tuan - jednostavno zato to
nisam bio sretan, shvaate."
Bolje i stara budala poput van der Oosta, nego mladac usijane glave poput Greifa.
Vojarna i njezin novi zapovjednik bili su u najboljim odnosima. Van der Oost nije
traio nita drugo osim mogunosti da ih neprestano zabavlja. Ljudi su ubrzo otkrili
da e on, ako se budu smijali njegovim alama, na slijepo potpisati svaki komad
papira kojega stave ispred njega, bila to ilegalna rekvizicija sanduka margarina ili
nalog za neije pogubljenje. Vojarnom su ak kolale glasine kako brigadir ne zna
itati.

"No, no", uvijek bi promrmljao nakon to bi navrljao svoj potpis na nekakav

dokument. "Eto, gotovo, vidite. Uvijek sve na vrijeme, ha?" I naslonio bi se u svoju
stolicu i mahnuo rukom prema praznim posudama. "Ulazni dokumenti, izlazni, u
procesu -nita niti u jednom od njih, vidite. Tako se to radi, gospodo. Samo treba
drati korak s poslom, pa on nikada nee ovladati vama."
"Juer su pogubili trojicu vojnika u Fuhlsbiittelu", rekao je njegov pobonik jednog
jutra, kako bi zapodjenuo razgovor.
"Ah, da", rekao je van der Oost. "Moraju to initi, zar ne shvaa - svaki rat
zahtijeva svoje rtve. Bez rtava ne bi bilo niti rata, zna. Ne bi uope bilo rata."
Uvijek je spavao tijekom Kriegspiela'5. Zadrijemao bi na poetku i probudio se na
polovini uz glasne povike ohrabrenja i savjete.
"Strane oklopne divizije moraju biti unitene, gospodo! Moraju biti unitene prije
no to uspiju stii do Njemake i uzrokovati zakrenje. U ovakvoj bici je
neophodno, shvaate, pobrinuti se da neprijatelj ostane bez municije. to je tenk bez
granata, ha? Isto to i eljeznika pruga bez vlaka."
I asnici bi kimajui glavama izrazili svoje slaganje i savjesno poeli pomicati
makete kao to je on rekao. No nekako, koliko god se oni trudili, nikada ne bi
uspjeli smisliti plan kojim bi presjekli neprijateljske opskrbne linije. Na kraju bi
nabasali na rjeenje, a na poetku svake igre bi sveano objavili brigadiru kako
" U originalnoj verziji smiljena 1899. kao ratna igra sa ahovskim figurama, ka
.nije se igrala u raznim verzijama, s razliitim figurama (nap. prev.)
237d
neprijatelju manjka municije, na to bi on, poprilino zadovoljan, protrljao ruke i
odobravajui se nasmijeio.
"Dobro uinjeno, gospodo. To znai da smo pobijedili. Sve to sada trebamo uiniti
jest bombardirati neprijateljske tvornice, a tada e nam pasti na milost i nemilost."
I tada bi zadrijemao, uvjeren u svoju genijalnost u pogledu vojne strategije.
Jednoga je dana garnizonska maka poremetila cijelo bojno polje omacivi leglo
maia usred Brda 25. Svi maleni tenkovi, svi maleni topovi i sva malena oklopna
vozila bila su razbacana nasumce po stolu, neka prevrnuta, neka na boku, a neka su
ak zavrila i na podu. Izgledalo je kao da je minijaturna bomba postigla izravan

pogodak. A to se moralo dogoditi - kao to je ve uobiajeno s makama i njihovim

izborom nezgodnih trenutaka za donoenje maia na svijet - upravo onog dana
kada je garnizon pozvao svoje susjede da se igraju s njima.
Van der Oost je izgubio strpljenje po prvi puta otkada je stigao onamo. Zahtijevao
je da maku izvedu pred vojni sud. Nisu mogli uiniti nita drugo osim ugoditi mu i
pridruiti se toj farsi. Dvojica Feldwebela stjerala su maku u kut i drala je ondje
tijekom cijelog suenja. To je bilo najblie to su se pribliili opasnosti tijekom
cijelih svojih vojnikih karijera. Maka je bila osuena na smrt zbog sabotae
asnikog terena za poduku u umijeu ratovanja. Meutim, sljedeeg je dana
brigadir bio boljeg raspoloenja. Pomilovao je maku pod uvjetom da njegov
posilni svee njezin ovratnik na uzicu i bude nadlean za nju. Neto kasnije, maka
je nestala; posilni ju je prodao mesaru, a brigadir se uzrujavao zbog toga sve dok
nisu pronali novu maku.
Dvije su godine prole brzo i ugodno od stranog dolaska pukovnika Greifa i
njegove kratke vladavine terora. Garnizon je bio veselo mjesto, u kojem su uivali
hedonisti, a bojnik Rotenhausen poveavao je svoj utjecaj iz dana u dan. Otkrio je
kako je brigadir strastveni oboavatelj konjaka, a otkrio je i mjesto odakle gaje
neprestano mogao dobavljati. Bojnik Rotenhausen i brigadir van der Oost savreno
su razumjeli jedan drugoga.
Neto prigueno pjevuei, bojnik Rotenhausen hodao je mranim dvoritem prema
zatvoru - prema svom zatvoru, zatvoru kojim
je on zapovijedao. Smijeio se i lagano udarao svojim jahaim biem po nozi.
Nikada nije jahao - panino se plaio konja - ali bi je izgledao dobro i bio je
koristan pri smirivanju neposlunih zatvorenika.
Stabsfeldwebel Stahlschmidt telefonski je bio upozoren o njegovom dolasku, pa je
iziao kako bi ga doekao. Rotenhausen mu je poprilino odsutno odvratio pozdrav.
I Stever je bio ondje. Morali su pretraiti pola grada kako bi ga pronali, a na
posljetku su ga pronali u privatnom klubu, u kojem je gledao prosti film u kojemu
su goli ljudi razliitih oblika i spolova radili razliite gadosti jedni drugima. Stever
se jo uvijek nije posve vratio u dosadni svijet zatvora.
"Vrlo dobro, Stabsfeldwebelu. Predlaem da se odmah bacimo na posao", rekao je
Rotenhausen, snano se udarajui biem. "Ja sam vrlo zauzet ovjek, kao to ve
znate, stoga ne gubimo vrijeme."
Stahlschmidt ih je poveo prema svom uredu. Nije bio samo ist, nije bio samo

uredan, bio je besprijekoran do najsitnijih pojedinosti; svaki predmet u njemu bio je

smjeten prema propisima. Rotenhausen ga je obiao nekoliko puta, virei u
skrivene kutove u potrazi za prainom, traei u icanim koarama papire kojih
ondje nije smjelo biti, izvadivi metalno ravnalo i izmjerivi udaljenost izmeu
ruba stola i ruba posude s ulaznim dokumentima, ruba stola i tintarnice, tintarnice i
posude s izlaznim dokumentima, posude s izlaznim dokumentima i bugaice. Stever
je mirno ilajao na vratima i promatrao ga. Stahlschmidt je hodao po pros-11 rij i
za njim i svakih nekoliko trenutaka namignuo Steveru. Iviikve su budale bili ti
asnici! Znao je kako je Rotenhausen ve ilugo imao elju pronai mu nekakvu
sitnu nepravilnost ili prekraj. Da je on bio asnik, pomislio je Stahlschmidt, ne bi
mu toliko trebalo. No ipak, bio je pametniji od Rotenhausena, i stoga ga
kotenhausen nikada nee uhvatiti.
Nakon stoje izmjerio sve na stolu to se ikako moglo izmje-iili, Rotenhausen je
uzdahnuo od umora i dosade i zatraio na uvid jipis zatvorenika. Nasmijeen,
Stahlschmidt mu ga je predao, l'roitao ga je uz pomo monokla, kojega je s
velikim naporom imlravao na oku.
239"Stabsfeldwebelu, ovaj popis je manjkav. Ne vidim kako se na njemu spominju
novi zatvorenici - ne vidim broj ljudi koji su odreeni za premjetaj..."
"Evo ih, ovdje dolje, gospodine." Stahlschmidt je svojim debelim crvenim prstom
pokazao dno stranice. "Sedam novih zatvorenika, gospodine. Jedan pukovnik, jedan
natporunik iz konjice, dva porunika, jedan Feldwebel, dvojica vojnika. etrnaest
za premjetaj, gospodine. Svi zaTorgau. Jedan brigadir, jedan pukovnik, dva
bojnika, jedan natporunik, jedan Hauptmann, dvojica porunika, jedan Feldwebel,
tri desetnika, jedan mornar, jedan vojnik. etvorica su osuena na smrt. Njihove su
albe odbijene, i izvrene su sve potrebne pripreme za njihovo smaknue."
"Dobro uinjeno, Stabsfeldvvebelu." Napuivi usne, Roten-hausen je ispustio
monokl i odloio papir na stol. "Veliko mi je zadovoljstvo to je sve tako dobro
organizirano. Oigledno dobro znate svoj posao i dobro ga obavljate. Vi ste ovjek
u kojega se mogu u potpunosti pouzdati. Hm." Snano se udario svojim biem.
"Ovdje se nita ne obavlja povrno kao u Lubecku, ha? Sve poslove obavljate
precizno poput sata, zar ne, Stabsfeldvvebelu?" "Trudim se, gospodine."
"No, samo jedno kratko upozorenje: uvajte se nesrea -znate na kakve stvari
mislim? Ako zatvorenik slomi ruku ili nogu, to mi nimalo ne smeta, ali pokuajte
izbjei lomove vratova!"
"Ja, gospodine?" Stahlschmidt se namrtio. "Ja lomim njihove vratove, gospodine?"

"Zna ti dobro to mislim!" rekao je Rotenhausen ljutito. "Samo jako dobro pazi, to
je sve to traim - ako ne bude pazio, obojica emo se nai u neprilici. U
Stadthausbriicke radi jedan ovjek imenom Bielert. Moda si uo za njega. Vrlo
neugodan tip. Poeo se jako zanimati za nae poslove ovih nekoliko proteklih
tjedana. Njukati po garnizonu, postavljati pitanja u vezi zatvora, naina njegovog
voenja, koliko je ljudi u njemu, zna ve ta pitanja. ak je imao muda doi neki
dan u kasino u dva sata ujutro. Takvo se ponaanje nipoto ne bi toleriralo u
carskim danima - ovjek poput njega bio bi naglavce izbaen van. Neki porunik
koji ga nije poznao u poetku je mislio kako je ovaj sveenik. Pazi ti to! udan neki
sveenik! Bio je jedan od Hevdrichovih .
uenika, zna. To nije ovjek kojega bi bilo mudro razljutiti, Stabs-feldwebelu.
Pametniji smo mi od njega, zar ne?"
"Pa, ako emo doslovno to shvatiti, gospodine..."
"Ako e to doslovno shvatiti, Stabsfeldvvebelu, samo upamti ovo: ako ne eli
zavriti u umama u okolici Minska borei se protiv partizana, ponaat e se
oprezno i nee raditi nita to bi nam moglo tog Bielerta navui na vrat. Ako eli
malo tui zatvorenike, ve sam ti rekao kako je to u redu; i sam Bog zna kako su to
zasluili, a ja nisam osoba koja e nekome uskratiti uitak. Ali, samo oprezno, to je
sve to traim. Mnogo je dijelova ljudskog tijela koje moete udarati do mile volje,
a da to nitko ne primijeti. Podsjetite me da vam pokaem kada zaponemo s
ispitivanjima."
U hodniku, straari su postrojili sve one koji su imali tu ast da budu predstavljeni.
Prije svih, nove zatvorenike. Za poetak, etrdesetosmogodinjeg porunika koji je
onamo bio poslan jer je odbio izvriti zapovijed. Njegovo upoznavanje s
Rotenhausenom trajalo je tono tri minute i etiri sekunde, a potom su ga gotovo
bez svijesti odnijela dvojica Gefreitera. Na njegovom tijelu nije se moglo nita
primijetiti.
"No, nisi dugo izdrao, zar ne?" prezirno je rekao Stever, udarivi ovjeka koji je
stenjao u trbuh. "Tri minute! Nije ba nekakav rekord, zar ne? Imali smo ovdje
jednog Feldwebela, on je izdrao dva snta. Na kraju svega jo je stajao na nogama.
Rotenhausen je na kraju morao odustati i odmoriti se, kako bi skupio snagu da ga
dokraji."
Porunik Ohlsen bio je u hodniku sa svim ostalim gostima. Stajali su u redu, licem
okrenuti prema zidu, s rukama prekrienima na potiljku.

Dvojica teko naoruanih straara hodala su pokraj njih, spremna zapucati i na

najmanju provokaciju. Povremeno se znalo dogoditi da se neki zatvorenik u oaju
ili slijepom bijesu baci na bojnika i pokua ga zadaviti. Naravno, nitko ne bi
preivio takav Miludi napad. Uvijek bi zavrili kao beivotna tijela u jednoj od
ciMija dolje u podrumu, naslagani poput pilia s imenima privr-o'iiima za
gleanj.
Stever je izviknuo ime porunika Ohlsena. Ohlsen se okrenuo, umarirao u ured u
kojem je Rotenhausen obavljao svoja ispili vanja i elegantno stao u stav pozor.
241Bojnik je sjedio za stolom. Ispred njega na stolu bio jejahai bi. Stahlschmidt je
stajao pokraj njega. Drao je gumenu palicu, omotanu skorenom i zgruanom
krvlju iz nekih prolih vremena. Stever je stajao u dovratku, tono iza zatvorenika.
"Heil Hitler!" zareao je Rotenhausen.
"Heil Hitler", odgovorio je Ohlsen neujno.
Bojnik se nasmijeio. Nagnuo se naprijed i podigao hrpu papira.
"Proitao sam tvoj dosje", rekao je Ohlsenu. "Meni tvoj sluaj ne izgleda ba
najbolje. Zapravo, s obzirom na svoja prethodna iskustva, mogu pouzdano
predvidjeti da e biti osuen na smrt. Vjerojatno^e biti dekapitiran - osim ako
bude imao sree, u to sumnjam. Ako bude imao sree, naravno, bit e strijeljan,
ali ne bih se previe nadao na tvom mjestu. Imam ja osjeaj za takve stvari."
Pogledao je Ohlsena. "Smrt odrubljivanjem glave je i neasna i runa. Previe je
krvi, a bezglavo tijelo ba i nije ugodan prizor - apsurdno je i odvratno u isto
vrijeme. eli li neto komentirati? eli li me to pitati? eli li uloiti nekakvu
albu?"
"Ne, hvala, gospodine."
"Shvaam." Rotenhausen se naslonio u svom stolcu i zaki-ljio prema Ohlsenu.
"Zatvorenik ne dri glavu ravno", primijetio je.
Stahlschmidt je istoga trenutka iskoraio naprijed s podignutom desnom rukom i
stisnutom akom. Stever se primaknuo kako bi mu pomogao kundakom svog
automata.
"Bolje je", rekao je Rotenhausen mjerkajui. "Ali nije posve dobro."
Bolje sijevnula tijelom porunika Ohlsena. Bila je tako iznenadna i tako intenzivna

da je pomislio kako mu se utroba trga na komade. Posrnuo je i zaljuljao se i jedva

uspio ostati na nogama.
Rotenhausen se okrenuo Stahlschmidtu. "Pomaknuo se!" rekao je. "Zar ovih dana ne
ue ljude kako stajati u stavu pozor?"
Stahlschmidt je ponovno stisnuo aku. Stever je uputio dva snana udarca kundakom
svog automata u njegove bubrege.
Ohlsen je pao na koljena. Suze su mu potekle iz oiju i osjetio je kao da mu netko
zabada u miie leda dva usijana araa.
Rotenhausen je odmahnuo glavom. "Ovo je strano", primijetio je, blago
prijekorno. "Zar zatvorenik sada odbija i uspravno stajati? Zar mora puzati po podu
na taj prostaki nain?"
Glavom je dao znak Stahlschmidtu. Porunik Ohlsen leao je na podu vritei.
Stever gaje mahnito udarao. Stahlschmidt se usmjerio na utanje. Nakon nekoliko
trenutaka, tanak mlaz krvi poeo je tei iz zatvorenikovih usta. Rotenhausen je
smjesta udario po stolu svojim biem.
"Obergefreiteru, uspravite tog ovjeka na noge!"
Stever ga je podigao. Ohlsen je zastenjao a potom zaurlao kada su novi bolovi
poeli muiti njegovo slomljeno tijelo. Pomisao na njegovog sina iznenada mu se
javila u izmaglici uma i neto je promrmljao za sebe.
"Usuuje li se to zatvorenik aliti?" upitao je Rotenhausen bijesno.
Nisu znali to radi, ali su ga za svaki sluaj jo malo istukli, kako bi ga nauili
pameti. Potom su ga se rijeili, bacivi ga one-svijetenoga u eliju.
S novih zatvorenika preli su na stare; na one koji su trebali biti premjeteni u
Torgau. Svaki od njih morao je potpisati izjavu kako su se prema njemu dobro
odnosili, te kako nema nikakvih pritubi.
Jedan brigadir odbio je to potpisati.
"Predlaem, za promjenu, da sasluate to ja imam za rei", rekao je, vrlo hladno,
pribrano i razumno. "alju me u Torgau na razdoblje od najvie dvije godine. To bi
lako moglo i krae potrajati, ali dulje sigurno nee. Ako ja odluim ispriati
vlastima o stvarima koje sam vidio u ovom zatvoru - za poetak, dva hladnokrvna

ubojstva - poslat e vas onamo na najmanje dvadeset i pet j'odina. Sada samo na
trenutak razmislite to to znai. Kao prvo, lo znai da e me, nakon to odsluim
svoju kaznu, premjestiti u kanjeniku pukovniju. Gotovo sigurno e mi vratiti i
moj stari in brigadira i premjestiti me u zapovjednitvo - nedostaje im iskusnih
asnika, pa nee imati drugog izbora. A kada se jednom ponovno naem na
nekakvom poloaju s autoritetom, obeavam vam kako u pomaknuti i nebo i
zemlju kako bi vas poslali u moju diviziju."
Njegove su rijei doekane u zaprepatenoj tiini. Stever je bespomono
pogledavao Stahlschmidta, traei u njemu vodstvo, mIi Stahlschmidt nije nita
poduzimao. Iz izraza njegova lica bilo
243je oito kako se i on jednom naao pred zagonetkom. Susretao se s tvrdoglavim
zatvorenicima, pretjerano odvanim zatvorenicima, zatvorenicima koji su ga
pokuavali vrijeati ili ak pokuali i fiziko nasilje; ali nikada u cijeloj svojoj
karijeri nije se susreo sa zatvorenikom koji se usudio zaprijetiti mu. Zatvorenici
nisu bili u poloaju da prijete, i on je htio da bojnik Rotenhausen to objasni
brigadiru.
Rotenhausen se nonalantno zavalio u svoj naslonja. Polako je pripalio cigaru, a
potom podigao svoj jahai bi i njeno ga nategnuo preko svog koljena. Zamiljeno
je pogledao brigadira.
"Zar ti doista misli", otezao je u govoru, "kako e ovjek tvoje dobi izdrati dulje
od est tjedana u kanjenikoj pukovniji? Jamim da e nakon tri dana provedena
ondje gledati na vrijeme provedeno s nama kao na jedno od najugodnijih razdoblja
u tvom ivotu."
Nasmijeio se. Brigadir ga je pogledao u oi, a Rotenhausen je svrnuo pogled.
"Iznijet u ti jednu ponudu", rekao je. Izvadio je svoj pitolj iz futrole, nagnuo se
naprijed i odloio ga na stol, kako bi ga brigadir mogao dosegnuti. "Izvoli. Tvoj je.
Uzmi ga i upotrijebi ga."
Nastala je duga tiina. Brigadir se nije pomaknuo. Rotenhausen se iznenada ustao iz
svog naslonjaa, obiao oko stola i puc-nuo svojim biem samo nekoliko
centimetara pokraj brigadirova lica. Stahlschmidt je zadrao dah. Da taj idiot poludi
i brigadir stigne u Torgau s purpurnim oiljcima po licu i pola slomljenih kostiju,
bilo bi problema. Neka se Rotenhausen izvue iz ovoga sam ako moe. Stahlschmidt
nee sudjelovati u tome.
"Volio bi, zar ne, da te izudaram tako da bude sav plav?" Rotenhausen je zabacio

glavu i nasmijao se. "To bi ti odlino odgovaralo, zar ne? Tada bi zapravo mogao
otii pukovniku Vogelu u Torgau i izblebetati mu sve o nainu na koji smo se ovdje
ponaali prema tebi. Pa, ao mi je to u te razoarati, ali mi nismo takve budale.
Zapravo, mi uope nismo budale, kao to e vrlo brzo otkriti. Mi se ovdje strogo
pridravamo pravila. Postoje i drugi naini za slamanje zatvorenikova otpora osim
nasilja." Okrenuo se prema Steveru. "Obergefreiteru, elim da ovaj zatvorenik za
deset minuta stoji spreman u dvoritu u punoj borbenoj opremi. S
pedeset kilograma vlanog pijeska u ruksaku i pokuajte pronai bekoliko finih
otrih kamenia koje emo mu staviti u izme. A flok to traite, pobrinite se da mu
pronaete i nekakve stare izme stare i ukoene i po mogunosti pola broja
premalene. U redu?" Nasmijao se, a Stever je kimnuo glavom pun entuzijazma.
"Poet |;emo s dva sata laganih vjebi. Da vidimo kako mu ide."
"Na zapovijed!"
Steverovo okruglo, dobroudno lice razvuklo se u smijeak Iekivanja.
Stahlschmidt se glasno nasmijao, shvaajui alu. Na posljetku, taj stari
Rotenhausen i nije takav idiot!
Samo je brigadir ostao spokojan, niim ne odajui svoje misli. Nije bio mlad i nije
mu se inilo vjerojatnim kako e preivjeti dva sata Rotenhausenovih "laganih"
vjebi, sa ili bez izama koje bi ga sputavale i ruksakom punim pijeska na leima.
ak i kada bi, nekim udom snage uma, njegovo srce izdralo, Rotenhausen bi
zasigurno izmislio nekakvu drugu zabavu kojom bi ga dokrajio. A brigadir je
znao kako je prema pruskom vojnom zakonu, Rotenhausen bio unutar granica
svojih ovlasti. Nisu postojali nikakvi propisi protiv ubojstva ovjeka takvim
tretmanom.
"Zatvorenice - okret!" Stever je otvorio vrata i dao znak glavom brigadiru.
"Naprijed - mar! Treim korakom! Jedan-dva, |edan-dva..."
Dok je nesretni brigadir nestajao niz hodnik treim korakom, bojnik Rotenhausen
uzeo je svoju pelerinu i nemarno se ogr-nuo njome, stavio svoj pitolj u futrolu, a
kepi na glavu, nakre-nuvi ga na jednu stranu. Pogledao se u zrcalo, svjestan kako
izgleda zgodno i neustraivo.
"Poi sa mnom, Stabsfeldwebelu. Nauit u te najboljem jlainu kako se obraunati
s neposlunim zatvorenicima bez izazivanja bilo kakvih neugodnih komplikacija ili
postavljanja suvinih pitanja. Sve je to pitanje tehnike."
Stahlschmidt je zgrabio svoju pelerinu i iziao za bojnikom iz prostorije.

Automatski je stavio kepi na glavu jednako nakoeno kao i Rotenhausen. Uvijek ga

je tako nosio i bilo je vie nego vjerojatno daje Rotenhausen oponaao njega.
Stahlschmidtu je u posljednji as, meutim, palo na pamet kako bi bojnik mogao
po-Biisliti daje bilo obrnuto, i tiho opsovavi, namjestio ga drugaije,
245tako da je stajao na njegovu elu pod propisanim kutom. Znao je kako je
izgledao poput potpunog idiota, poput majmuna odjevenog u najbolju nedjeljnu
odjeu, ali bolje i to nego izazvati ljubomornu scenu.
Rotenhausen je koraao ispred njega. Zabacio je pelerinu oko ramena i navukao par
rukavica. Zlatne vrpce na njegovim epoletama sijale su u tami zatvora. Stahlschmidt
gaje s prezirom slijedio.
Krvavi Princ koji se uputio na maskenbal, pomislio je prezirno, i poeo oponaati
Rotenhausenov hod, zabacivi svoju pelerinu preko ramena i gestikulirajui lijevo i
desno zamiljenoj gomili.
Izili su na pokriveno dvorite. Stever je izveo brzo presvlaenje brigadira, i oni su
ih ve ekali vani.
"Samo jo da pronaem nekoliko prikladnih kamenova, gospodine", protisnuo je
Stever, koji se oito bacio svom snagom na taj posao i bio jo iscrpljeniji od
zatvorenika.
Okrenuo se licem prema dvoritu, stojei rairenih nogu, s rukama na bokovima i
poeo izvikivati prvu u dugom nizu naredbi. "Desno okret - pozor - lijevo okret tri na mjestu - trkom naprijed - bre, bre, bre! Dii koljena, dii rekao sam! Ne
posustaj, dri tempo - stoj! Na trbuh - naprijed puzi - dvadeset puta oko dvorita..."
Brigadir se znojio ispod svog tereta. Oi su mu gotovo ispadale iz onih duplji dok
se borio da doe do daha i izvri svaku novu zapovijed koju bi dobio. Znao je
predobro kako e i najmanje oklijevanje, i najmanji znak slabosti dati Rotenhausenu
priliku da se okomi na njega. On e bez dvojbe biti ubijen bude li odbijao izvriti
zapovijedi. Brigadir je odsluio etrdeset i tri godine u pruskoj vojsci. U petnaestoj
godini upisao se na vojnu akademiju u Gross Lichterfelde. Napredovao je vlastitim
zaslugama, znao je sve trikove, znao je svoja prava i prava drugih. I u tom trenutku,
bojnik Rotenhausen bio je unutar granica svojih prava.
"Zatvorenik - stoj!"
Brigadir je zahvalno i s nevjericom stao. No nee se uspjeti odmoriti. Morao je
unuti i skakutati oko dvorita uz bolove, poput artritine abe. Tijelo mu je bolno

protestiralo, ali mozak je odbijao posluati te apele. Nastavio je skakati, kamenje u

njegovim
izmama urezivalo mu se u stopala, a tvrda koa, jedan broj premalena, nabijala mu
je prste i stvarala uljeve na petama.
Stahlschmidt se otvoreno smijao tom prizoru. Stever je izvikivao rijei ohrabrenja
svaki puta kada bi brigadir proao pokraj njega na kraju dvorita.
Skakutanje je dolo kraju, ali je poelo skakanje. Dugi skokovi, visoki skokovi,
skokovi na mjestu, skokovi s rairenim nogama, skokovi sa skupljenim nogama;
skoi gore, padni na tlo, puzi naprijed; skoi gore, padni na tlo, puzi naprijed; skoi
gore, padni...
Nakon dvadeset minuta ovakvog maltretiranja, brigadir se posve iznenada
onesvijestio. Bilo je u suprotnosti s pravilima ubiti onesvijetenog ovjeka zbog
odbijanja da izvri zapovijed, ali Steveru je bilo potrebno samo dvije minute da
zatvorenika dozove svijesti.
Vjeba se nastavila kao da prekida nije niti bilo. Rotenhausen je dovrio svoju prvu
cigaru i pripalio drugu; dovrio je i drugu cigaru i pripalio treu, a tada se brigadir
poeo slamati. Prvo su primijetili samo tiho stenjanje dok se vukao dvoritem.
inilo se kako stenje protiv vlastite volje, ak ni ne primijetivi to. Kasnije je
stenjanje postalo glasnije i vie. Jo kasnije, pretvorilo se u zavijanje, koje bi se
zaulo, postalo glasno i utihnulo i zaulo se ponovno, pa jo jednom i jo jednom
sve jae i jae. A onda je preraslo u krik protesta, vrisak agonije, dugi neljudski
vrisak ovjeka izmuenog preko granica njegove izdrljivosti i razuma.
Po cijelom zatvoru ljudi su se budili i sluali taj bezumni povik oaja i sa strahom
otrali do prozora svojih elija. Samo nekoliko zatvorenika, oni koji su bili
zatvoreni dulje vrijeme, ostalo je u svojim krevetima i odoljelo iskuenju da
odgovore na poziv izmuenog ovjeka. Znali su to se vani dogaa. Ve su ranije to
vidjeli. Posebna obuka, tako su to nazivali...
Jauci su se sada javljali u intervalima. U svakom intervalu zaulo bi se dugo,
isprekidano udisanje i krkljanje u grlu. Stever je bio u sredini dvorita, a automat
mu je bio vrsto naslonjen na brigadirov trup, iznad pupka, a ispod oita. Stever je
znao to radi. Tako ne bi ostali nikakvi tragovi. Moda bi moglo doi do buenja
itrbuha, ali tko je mogao tvrditi da do toga nije moglo doi spontano
247tijekom normalne, ali rigorozne vjebe? A otkada su rigorozne vjebe bile
zabranjene u vojsci?

Rotenhausen se vie nije smijao. Previe je uivao i usredotoio se kako bi se

mogao smijati. Usne su mu bile razvuene preko zuba u tanku i iskrivljenu crtu. Oi
su mu sijale sjajem fanatinosti.
"Zatvorenice! Ustaj!"
Dok mu je Stever pomagao svojim automatom, brigadir se teturavo uspravio.
Zanjihao se prema naprijed kao da je pijan. Stever je trao pokraj njega dvoritem,
lagano ga bockajui kundakom.
"Stoj! Pet minuta odmora! Zatvorenik smije sjesti. eli li
neto rei?"
Brigadir, sada ve starac, s ukoenim udovima i upalim obrazima, tupo je zurio
oima koje su bile prekrivene mlijenim slojem. Izgledao je poput lesa u bolesnom
ali jo uvijek ivom tijelu. Polako je odmahnuo glavom. Usne su mu bezglasno
oblikovale jednu rije: ne. Nije imao nita za rei.
Stever je zurio u brigadira s prezirom i uenjem. Zar je taj ovjek bio potpuna
budala? Kakve koristi od suprotstavljanja vlastima? to li se on nadao dobiti time?
Jo pola sata patnji i bit e mrtav - a sve to uzalud, prema Steverovu miljenju.
Pet je minuta prolo. Zatvorenika su podigli na noge. Optrao je jo dva kruga, a
potom se sruio naprijed, naglavce i ostao nepomino leati. Stever se u trenutku
naao na njemu, udarajui ga bezrazlono po glavi i ramenima, utajui njegove
slabane stare noge, grdei ga to je budala.
Brigadir se ponovno osovio na noge. Stever gaje pogledao s mrnjom. Zato stari
glupan jednostavno ne odustane i umre? Jo malo ovako i nee biti spavanja za
nikoga od njih te veeri. Ionako je bilo ostalo jo samo tri sata do budnice. Obeao
je samome sebi da e, sljedei put kada brigadir posrne, tako ga udariti da ga
dokraji jednom i zauvijek.
Zatvorenik je stao uspravno - ili uspravno koliko je to mogao. Ramena su mu bila
pogrbljena, a naramenice ruksaka urezale su se duboko u njih. Drhtao je od glave
do pete. ljem mu je bio nakrivljen, sijeda kosa bila mu je u pramenovima
zalijepljena za
elo, a suze su mu tekle iz napola zatvorenih oiju. Uz bolove, oteklim je jezikom
oblizao usne, koje su bile raskidane i krvave. Glasom koji nije bio nita vie od

slabanog graktanja, odao je poast Rotenhausenu; nije imao nikakvih pritubi na

njegovo ponaanje prema njemu i elio je potpisati izjavu kojom bi to potvrdio.
"I mislio sam da hoe, prije ili kasnije", rekao je Rotenhausen jednostavno. "I svi
ostali potpiu, pa zato ne bi i ti?" Izvadio je jo jednu cigaru i zastao kako bi je
pripalio. "Osim toga, vjerujem kako ti nisi toliko sitniav da bi ove vjebe smatrao
na bilo koji nain povezanima sa svojim prethodnim odbijanjem da potpie tu
izjavu. To bi se naravno kosilo sa svim mojim naelima. injenica jest, mi
povremeno nasumino izaberemo nekog zatvorenika i bacimo ga u akciju, da se
tako izrazim - isto za njegovo vlastito dobro. To mu daje naslutiti to ga oekuje u
ka-njenikom logoru, i stoga on u konanici ima vee izglede za preivljavanje.
Zato neprestano tako zijeva? Jesi li edan?"
Brigadir je kimnuo glavom.
"Pa, sada si se upoznao sa stvarima koje e vjerojatno morati podnositi, zar ne?
ujem kako od ljudi u Rusiji oekuju da mariraju pola dana ili vie bez ijedne kapi
vode."
Bilo je preostalo jo dvadeset minuta do isteka predvienih
sata, pa iako je brigadir kapitulirao, Rotenhausen nije vidio Izloga da skrati vrijeme
vjebi.
Stari je momak jo jednom krenuo oko dvorita, s vjernim everom za petama.
Izdrao je jo deset minuta, a potom je, pos-! iznenada, stao i povratio krv. Stever
gaje snano udario pukom.
"Nastavi, proklet bio! Nastavi!"
Posljednje minute drame odigrale su se kao u usporenom filmu, s brigadirom koji
se vukao oko dvorita kornjainim korakom ! Steverom koji je hodao iza njega i
razmiljao o mogunostima htkavog udarca koji bi skratio sve njegove muke, i
omoguio bri-Mdiru da umre u miru, a njemu da malo odspava.
U unutranjosti zatvora, brigadir se sruio. Ovoga puta je
overu bilo potrebno gotovo pet minuta kako bi ga dozvao k svisti. Rotenhausen je zapovjedio da mu skinu odjeu i odvedu ga
mi tuiranje, pa su ga Stahlschmidt i Stever odveli izmeu sebe,


I.*

skinuli ga do gola i drali pod mlazom hladne vode deset minuta. Potom su ga
ponovno odjenuli, posve mokroga, i odveli do ureda kako bi potpisao svoju izjavu.
Morali su mu pridrati papir, poduprijeti mu ruku i drati nalivpero u njoj kako bi
on to mogao uiniti. Rotenhausen gaje s veseljem promatrao.
"Zato to nisi mogao potpisati na poetku?"
inilo se kako brigadir nije uo to pitanje. Tupo je zurio ispred sebe, a svjetlost
ivota u njegovim oima slabano je titrala.
"Obraam se zatvoreniku!" otresito je rekao Rotenhausen. "Oekujem odgovor!"
Odgovor je doao, ali bio je i neoekivan i nesvjestan; brigadir se posve iznenada
poeo olakavati, ondje u Stahlschmidtovu besprijekornu uredu, stojei samo
napola svjestan dok mu je urin tekao niz nogu na tepih.
Rotenhausen je ljutito viknuo i odskoio natrag. Stahlschmidt je bio gotovo izvan
sebe. Zaboravio je na prisustvo bojnika i znao je samo kako se neka prljava svinja
od zatvorenika usudila umrljati njegov tepih. Zaletio se u brigadira, protresavi ga
naprijed-natrag i izvikujui prostote. Umijeao se i Stever sa palicom i poeo metodino, i s odreenim nedostatkom entuzijazma, udarati zatvorenika po trbuhu,
leima i ramenima. Bilo mu je dosta starevog besciljnog otpora, htio je da umre,
brzo i tiho, i omogui im svima da podu u krevet. No ipak se pobrinuo da ga udara
samo po mjestima na kojima nee ostati nikakvi dokazi. Na posljetku je gurnuo
zatvorenika na pod, silom ga nagnuo naprijed i utrljao mu nos u nered.
Bojnik Rotenhausen odmahnuo je glavom.
"Ovo je vrlo sramotan dogaaj. Pomisliti da se jedan asnik moe ponaati na takav
nain! Imate moje doputenje da od sada nadalje radite s njim to god hoete,
Stabsfeldwebelu. Potpuno sam izgubio zanimanje za njega. On oigledno nije
nikakav gospodin. Samo upamtite to sam vam ranije rekao: bez tragova. To je sve
to traim."
Stahlschmidt je lupio petama. "Pobrinut u se za to, gospodine!"

Rotenhausen je uzeo registar ispitivanja, upisao u njega nekoliko rijei, krupnim,

obinim rukopisom i potpisao ga sljedeim potpisom:
Inspekcija garnizonskog zatvora izvrena. Sve u redu. Zatvorenici odreeni za premjetaj posljednji put ispitani: bez pritubi.
P. Rotenhausen upravitelj zatvora
Podigao je dva prsta na pozdrav prinijevi ih rubu svog kepi-ja i napustio ured,
zadovoljan poslom koji je obavio te noi. Otiao je izravno k svojoj ljubavnici, eni
jednog porunika, koja je ivjela u Blankenese. Dok je bio ondje, uivajui u
ljepotama kue, brigadir von Peter u tiini je umro.
Obergefreiter Stever nekoliko je puta utnuo nepomino tijelo, no ono se vie nije
micalo. Stahlschmidt se nagnuo nad njega.
"Hvala Kristu na ovome! Sada emo moda imati malo mira."
"Mislio sam da nikada nee otii", progundao je Stever.
"Popisati se na moj tepih! I sama pomisao da ovakve svinje postaju asnici - strana
je!" Stahlschmidt se okrenuo prema Ste-veru. "Nema potrebe da ovu priu
proirimo zatvorom."
Stever je priguio zijev. "Ne pada mi na pamet, Stabsfeld-webelu."
"I bolje ti je." Stahlschmidt je mahnuo rukom prema starom sjedokosom tijelu koje
je lealo na podu. "Rijei se toga smea, ne elim da smrdljivi leevi zakruju ovo
mjesto. I reci onom poruniku u broju 9 da doe i izriba moj tepih. To je pravi
posao za asnika."
"Sto emo napisati u izvjeu?" upitao je Stever, nemarno uhvativi brigadira za
jednu nogu.
"Ne znam -" Stahlschmidt se poeao po grudima. "Ima li kakvih masnica na
njemu?"
Stever je ispustio nogu i pomno pregledao tijelo. "Nekoliko ogrebotina, to je sve mogle su nastati zbog bilo ega."
"Dobro. Drago mi je to zna svoj posao. Sto kae na to da preuzme moj posao
kada ja odem?"

Stever je zurio u njega. "Zar odlazi, Stabsfeldvvebelu?"

"Ne odmah, ali hou." Stahlschmidt je opustio ruke i leerno napravio uanj.
Njegove visoke kone izme impresivno su za-pucketale. "Ciljam na premjetaj u
Potsdam. U garnizonski zatvor
251u Potsdamu. A tada, dragi moj Stever, moi e uzeti ovaj prekrasni ured samo
za sebe. Kako bi ti to odgovaralo?"
"Zvui dobro", rekao je Stever. "Bi li to znailo i promaknue?"
Stahlschmidt je potapao odlikovanje na svojim grudima.
"I ti bi mogao nositi jednu od ovakvih - ne mora odsijecati brade Rusima u
njihovim jazbinama kako bi bio odlikovan."
"Ali kako bih ja - hou rei, kako bih ja mogao - pa, iskreno, ne svia mi se ba
zamisao o dvije godine boravka u koli samo kako bih nauio biti doasnik."
"Tko je rekao ita o boravku u koli? Ne misli valjda da sam seja gnjavio svim tim
glupostima? Upotrijebi malo vlastitu glavu, pa ti to nee biti potrebno."
"Ali kako da se domognem tog mjesta?"
"Zadivi ljude. Ostavi svoj peat. Pritisni ih. Naui nekoliko gluposti koje su izrekli
Goethe ili Schiller ili neki drugi stari jarac. Davi ih kad god bude imao prilike.
Varaj ljude. Ako dobro odigra, moi e ii kamo god eli. Kao to ja idem u
Potsdam." Stahlschmidt se veselo nasmijao i opustio miie ruku.
Stever je izgledao sumnjiavo. "Lake je to rei nego uiniti" promrmljao je.
"Neki od nas to mogu, a neki ne mogu", Stahlschmidt je rekao samodopadno.
"Hajde, idemo izvui taj prljavi le odavde. Idi i pronai Gefreitera Holzera, i pitaj
ga da ti pomogne. Namjestite samoubojstvo u zatvorskoj eliji - zna kako, to ste
ve
radili."
"Stolica pokraj prozora?" upitao je Stever.
"To e biti u redu. I omotajte plahtu stare budale oko njegovog vrata i sveite vor na potiljku, pazi. Ne sprijeda. Poznavao sam jednu budalu u Innsbrucku koja je

poinila tu pogreku. Zasluio je ue oko svog vrata, ako se mene pita. Dok vi to
radite, ja u nazvati lijenika i rei mu to se dogodilo. U ovo doba noi, potpisat e
smrtovnicu bez toga da pregleda le."
Popili su jo jedan kratki konjak iz Stahlsehmidtova tajnog ormaria, a potom poli
svaki za svojim poslom. Stever i Holzer iznijeli su le iz ureda i vratili ga u njegovu
eliju, gdje su inscenirali prljavo i uvjerljivo samoubojstvo.
Na vratima elije zastali su i pogledali tijelo koje je visjelo.
"Priekajmo vani", predloio je Holzer. ."*:: ,
Stever se nasmija5r*&rtrrineTiKja^to me doista ubija,
kada krani ponu blebetati o nebesima i Bogu Ocu i anelima i
svim tim glupostima. Pogledaj ga kako visi! Moe li zamisliti
takav prizor kako leti nebesima gole guzice i s parom krila i aure^ olom i svim ostalim?" ............. _ _ _ .:*:::"
"Ne iskuavaj Providnost." Holzer je neznatno zadrhtao. "U posljednje vrijeme,
hladni me srsi prou svaki puta kada vidim prokletog sveenika na ulici. Moram
prijei na drugu stranu ceste, zna li to?"
"Praznovjerne gluposti", rekao je Stever.
"Ne, nisu. Ima tu jo neto osim toga. Ja nisam praznovjeran i nisam religiozan, ali
ponekada imam osjeaj kako e jednog od ovih dana i na broj doi na red."
"Pa? Svi mi moramo umrijeti, zar ne?"
"Da, ali ne tako." Holzer je pogledao brigadirovo mlohavo tijelo i svrnuo pogled.
"To je ono ega se bojim. A toliko ih je ve ovdje umrlo, ne mogu se oteti dojmu
kako e to biti svojevrsna -pa, kao nekakva osveta, shvaa?"
"Daj, odjebi!" rekao je Stever, zatvorivi vrata elije.
"Doista tako mislim", ustrajao je Holzer. "Zna to, bio sam neki dan u centru grada
u nekakvom klubu i ondje sam upoznao trojicu momaka iz kanjenike pukovnije
koja je stacionirana u Hamburgu - tenkovske jedinice, tako neto. Doista gadni

momci. Prerezali bi ti vrat im te pogledaju, a to su gotovo i uinili. Pijani kao

klade, naravno. I tako samo kako bi se zabavili, kako bi im prolo vrijeme, moglo
bi se rei, svezali su mi komad ueta oko vrata i gurnuli pitolj u rebra. Zna to su
mi rekli? Rekli su mi kako je to samo generalna proba. Kako e sljedei puta to
uiniti r,\ pravo. I tako mi Bog pomogao, povjerovao sam im! I jo im vjerujem,
kad smo ve kod toga. A i ti bi, da si bio tamo."
Steverov nadmoni izraz lica pomalo se omekao na spomen kunjenike
pukovnije. Podigao je ruku i nervozno se stisnuo njome za vrat.
"Kako su izgledali, ta trojica? JeF jedan od njih moda bio fiitan tip s ogromnim
oiljkom na licu? Cijelo vrijeme je puio?"
253"Tono tako", rekao je Holzer zapanjeno. "Poznaje ga?" "Da, posjetio je jednog
od zatvorenika. Gadan tip." "Nije ba preporuljivo aliti se s njim", sloio se
Holzer iskreno. "Nasmrt me preplaio, nije me sram priznati. Zapravo, cijelo me
ovo mjesto poinje plaiti. Ovaj zatvor, ovaj grad, sve. Ima jedan klub u koji
odlazim - Kod Tetke Dore. Jesi li ikada bio ondje? U posljednje je vrijeme krcat
Bielertovim ljudima. Okupljaju se kao muhe na govno. Doru nije briga, njoj ne
mogu nita, ona je u dobrim odnosima s Bielertom, ali to s nama ostalima?"
Primaknuo se blie Steveru. "Sino sam malo previe otvorio usta - rekao sm joj
neto glupo - bio sam mrtav pijan, nisam znao to radim - i prije no to sam shvatio
to mi se dogodilo, izbacila su me dvojica grubijana iz Gestapa."
Stever se silom nasmijeio. "Zato? Sto si tako runo napravio da si iivcirao tu
staru kravu? Nisi dovoljno jebao?"
"Prestani s tim!" ljutito je protestirao Holzer. "Ondje sam svake veeri u tjednu kada
nisam na dunosti. Zabavljam se s mnogima - i redovitima i povremenima. Ona
dobro zarauje na meni, nisam toliko probirljiv, samo da je pravoga spola. Krajem
prolog tjedna, kaem ti, bio sam tako izmoren da sam se jedva
micao."
"Pa zato te onda izbacila? U emu je problem? emu sva ta
frka?"
"Ne znam", slegnuo je ramenima Holzer. "Recimo da imam nekakav lo
predosjeaj. Kamo god poem, susretnem nekoga iz 27. - namjerili su se na mene,
osjeam to u kostima. Da ti iskreno kaem, mislim kako to neu moi jo dugo
podnositi. Radije bih bio na bojitu no ovdje."

"Jesi li ti poludio?" Stever je upitao blagim glasom. "Ako misli kako su ovi gadovi
iz 27. ovdje u Hamburgu poput divljih ivotinja, samo pokuaj zamisliti kakvi e
biti na bojitu!"
"Ali oni ne bi bili na bojitu", promrmljao je Holzer.
"Pa, moda ne ba ova skupina", sloio se Stever. "Ali bilo bi drugih poput njih - ili
jo gorih. A to su upravo onakvi kakve se ondje moe susresti, pazi to ti kaem.
Dovoljno su loi kada se vrate u civilizirani svijet, ali da si u rovovima s njima, bio
bi otpisan bez greke. To su psihopati, svi odreda! Prokleti psihopati
koji tre uokolo s depovima punima runih bombi i Bog zna ega jo - raznesu te
im te ugledaju - zabiju ti no u leda na najmanju provokaciju -" Zadrhtao je. "Ne,
hvala! Radije bih proveo ostatak prokletog rata u ovoj rupi nego se spetljao s
gomilom rastrojenih ubojica! Zna, ne smije dopustiti da te to sve deprimira.
Nemoj sve toliko uzimati k srcu. Hou rei, zatvorenike i sve to - togod im se
dogodi, sami su to traili. U svakom sluaju, nije to tvoj posao. Ti samo radi ono
to ti se kae i ne brini za ostalo."
"Da." Holzer je uzdahnuo tako duboko da su mu gotovo popucala rebra. "Da, valjda
si u pravu - ali proklet bio ako znam to da radim u vezi toga. Jesi li ikada hodao
uokolo dan za danom osjeajui se kao - pa - kao bolestan od straha?"
"Kako to misli, bolestan od straha? Kakvog straha?" "Ne znam", ponovno je
uzdahnuo Holzer. "Straha od onoga to e se dogoditi - stvari su sve gore i gore.
Svakoga dana neki novi uas s kojim mi se sve tee nositi. Kao sutra, primjerice."
Stever je nabrao elo. "to e biti sutra?" "Onaj momak iz broja 20 ide pod sjekiru.
On je doista dobar momak. Neki dan se njegova obitelj dola oprostiti od njega.
Morao sam stajati ondje i sluati ih kako svi plau i nariu nad njegovom sudbinom
- dovoljno da ti se zgri eludac. A onda su me poslije toga upitali ne bih li ja neto
mogao napraviti za njega, kako bih ga spasio. Zato su se okomili na mene? to bih
ja mogao napraviti? Ili rei?"
"Nita", odluno mu je odgovorio Stever. "To nije tvoj posao, znr ne? Ako ele
neto takvo pokuati, neka se obrate izravno Adolfu ili Heinrichu."
i "To sam im i ja rekao. Ali ak i kada bi to uinili, od kakve | bi to koristi bilo?
Nikakve, i oni to dobro znaju, i ja ti znam. I iz / noi u no", rekao je Holzer
ogoreno, "opijam se do tuposti, ! pokuavajui sve to zaboraviti. evim nekakvu
droljicu dok oboje j ne padnemo od umora, a onda pijem dok se ne paraliziram, a
onda 1 min na nekoliko sati mrtav za sve oko sebe i osjeam se kao da j Min u raju,

bez svijesti, nita ne znam, ne moram gledati kako tjudi umiru ili sluati kako djeca
vrite - a tada ponovno doe jutro il nalazim se ponovno na samom poetku, samo
je jo gore -jer pukim danom postaje sve gore..."
il"Sluaj, mora se uvati", rekao je Stever ozbiljno. "Loe se osjea, doista. Mora
pokuati biti logian u vezi tih stvari. Rat je - jel' tako? Sviao se on tebi ili ne, ti ga
nisi zapoeo, stoga nikakve koristi od toga to e brinuti o tome. Kao drugo,
koliko mi zatvorenika ubijemo tjedno? Pet, est? Moda manje, moda malo vie. A
nekada nemamo niti jedno pogubljenje na tjedan -tono? Ali, na bojitu pogibaju
cijele bojne i to se mjeri satima -cijeloga dana i svakoga dana - a ti misli kako
netko ne spava zbog toga? Ni sluajno! Samo upamti ovo: veina onih jadnika u
rovovima je ondje jer si ne mogu pomoi, jer su ih oni gadovi s vrha poslali
onamo, ali lo kojega imamo zakljuanog ovdje u elijama jest ovdje jer oni
zasluuju biti ovdje. Neto su uinili, pa moraju platiti za to. Stoga nije tvoj posao
da lijes krokodilske suze
nad njima."
"Da, ali hou rei", priznao je Holzer nervozno, "ne mogu podnijeti pogled na onu
sjekiru kada se sputa. Dovoljno je grozno biti u streljakom vodu, ali biti primoran
stajati i promatrati kako nekom jadniku odsijecaju glavu s ramena -" Zadrhtao je. "A
veina momaka ovdje i nije uinila neto doista loe."
"To nije na tebi da odlui", rekao je Stever ozbiljno. "Ako si prekrio zakon, onda
si prekrio zakon i mora platiti za to, i to je sve, a u ovoj zemlji postoji zakon koji
kae da razmiljanje nije doputeno. To je vrlo jednostavno, i nitko osim potpune
budale ne bi pokazao kako u glavi ima neto vie od najobinije piljevine -jesam li
u pravu?"
"Mislim da jesi."
"I to ti je to. Ti i ja smo dobri graani. Mi poznajemo zakon i pridravamo ga se. Mi
pazimo na koju stranu se zastava vijori, i mi vijorimo s njom sve dok ona ne
promijeni smjer - a to se mene tie, nije me uope briga govorim li Heil ili ivjela
partija, meni
je sve to isto."
Holzer je odmahnuo glavom. "Nije to dobro, Stever. Jo uvijek elim otii odavde.
Mislim kako nee proi mnogo vremena prije no to se situacija promijeni. A kada
se to dogodi, Stahl-schmidt e biti medu prvima koji e zavriti pred zidom - a ja ne
elim biti ovdje s njim kada se to dogodi. elim pobjei dok je jo vrijeme za to."

"Ne budi budala, Holzer. Postoje i laki naini. Lako je odabrati jednoga ili dvojicu
zatvorenika koji su dobri, pomoi petorici ili estorici da pobjegnu - neki od njih e
zasigurno preivjeti i to e ti biti jamstvo za ivot! Ali otii na bojite kako bi se
postalo junakom, to je jebeno glupo. Otii u vojarnu gdje je stacionirana 76. Otii
onamo sutra. alju jednu satniju na bojite. Dobro ih pogledaj kada budu odlazili, a
ja ti obeavam bocu pia za svako nasmijeeno lice koje bude vidio." Stever je
pljunuo s prezirom. "Nee vidjeti niti jedno! Svi e izgledati jadno, kao da
mariraju na vlastiti pokop, jer svi znaju kako je to isto kao i smrtna kazna. Ti
ostaje ovdje, s druge strane, i time dobiva priliku da preivi. Samo treba rei da
kad god se to trai od tebe, uvlaiti se u Stahlschmidtovu guzicu, lizati bojnikove
izme, i eto ga, siguran si kao kua! A kada doe do konanog obrauna, mora
upamtiti samo jednu stvar: ti izvrava zapovijedi, ti ih ne izdaje. Ti nisi napisao
zakone, ti nisi traio da radi ovdje, ti nisi imao nikakva izbora."
"Prokleto je sigurno da nisam", rekao je Holzer. Oi su mu iznenada zasjale. "Daje
bilo kako sam ja htio, bio bih u mornarici", priznao je. "Vojska nije ba po mom
ukusu, nije nikada ni bila. Ali mornarica, i ta odora koju nose -" Protrljao je ruke.
"Sve ribe padaju na to, zar nisi to primijetio?"
"Da." Stever se ponovno okrenuo prema eliji i otvorio vrata. "Da vidimo kako se
na prijatelj dri."
Brigadirovo tijelo tuno se njihalo u sporim krugovima, nap-rijed-natrag, na kraju
ueta nainjenog od plahte.
"Ve je promijenio boju", primijetio je Stever. "Pa, ako emo povjerovati onome
to nam propovijedaju u crkvi, on je sada negdje u oblacima i svira harfu. Bez
pravila i propisa, bez ikakve brige." Pogledao je tijelo i iscerio se. "Uope nije bio
tako lo ovjek. Bio je dovoljno star da mi bude djed, a podnio je dobre batine.
Mislio sam kako nikada nee umrijeti." Ponovno je zatvorio vrata elije, pa su
zauzeli svoj poloaj vani, ekajui dolazak lijenika. "Dobro sam to izveo",
primijetio je Stever samozadovoljno kimnuvi glavom. "Nema niti jedne tokice na
tijelu, ak se i Stahlschmidt sloio kako znam svoj posao."
"Da."
257Nekoliko su trenutaka stajali u tiini.
"Ja sam, naravno, specijalist na svom podruju", rekao je Stever.
"Da."

"Broj ljudi koji su proli kroz moje ruke otkada sam ovdje -broj ljudi kojima sam
pruio svoje usluge - zna to mislim?"
"Znam to misli."
"Dobije svojevrstan osjeaj za to - postane spretan. Zna to smije napraviti, a to
na smije. Neki ljudi nikada ne naue, jednostavno pomahnitaju i pretuku nekoga do
smrti. Po mom miljenju, to je jednom rijei mesarenje. Bez ikakve vjetine,
shvaa? Bez umjetnosti. Svatko to moe. Ali..."
Steverov monolog bio je prekinut dolaskom lijenika. Dojurio je poput vjetra u
eliju, bacio jedan povran pogled na tijelo, slegnuo ramenima i potpisao izvjee o
smrti bez pitanja.
"Izvolite." Dao je papir Steveru i krenuo prema vratima. "Kad bi se ovi jadni ljudi
samo htjeli suzdrati do jutra", ljutito je rekao. "Sto njima znai nekoliko sati manje
ili vie? Izvlae me iz kreveta u svako doba dana i noi -" Okrenuo se i mahnuo
rukom prema tijelu. "Odreite tu stvar i rijeite ga se."
Nestao je u hodniku, a Stever je zatvorio vrata za njim. Pogledao je Holzera sa
smijekom. "Shvaa na to mislim? Jesam li napravio dobar posao sa starim
glupanom?"
Uspravili su stolicu i Holzer se popeo na nju kako bi razvezao preminulog
brigadira.
"Sve je to ludo", poalio se. "Jednog trenutka smo vjeali starog gada, a ve
sljedeeg trenutka ga skidamo dolje. Gore-dolje, gore-dolje poput proklete
klackalice."
"Ima i gorih stvari od klackalica", primijetio je Stever mudro. "Radije bih se
klackao na ovakvoj klackalici, no skakutao po smrdljivim rovovima."
Odsjekli su tijelo s ueta i odvukli ga hodnikom i niz stepenice u podrum. Kada su
otvorili vrata, obojica su ispustila svoj teret u istom trenutku i on je kliznuo do vrha
do dna klizavih stepenica. Meusobno se optuujui, kaskali su za njim, ponovno ga
uhvatili za noge i povukli za sobom. Zauo se tup udarac kada se njegova glava
sudarila s neim.
"Jebiga!" povikao je Holzer, iscrpljen. "Njima trebaju pogrebnici, a ne jebeni
vojnici! Sada je dosta! Kaem ti, sad mije dosta! Idem. Prijavit u se za premjetaj
odmah sutra ujutro. I..."

"Za ime Isusa", otresao se Stever, "hoe li prestati kukati? Samo kuka i jadikuje,
sve dok me ne izludi!"
"Ovoga puta to mislim ozbiljno", rekao je Holzer. "Dosta mi je svega." Ispustio je
nogu lesa za koju gaje drao. "Vuem leeve uokolo, sakupljam glave nakon
smaknua, jo malo pa u im morati brisati guzice, to e sigurno biti sljedee!"
"Dobro onda!" Stever je ispustio drugu nogu i ljutito se okrenuo kako bi se naao
licem u lice s Holzerom. "Idi i zatrai premjetaj ako je to ono to eli. Ali nemoj
mi doi cviljeti kada bude leao u blatu na dnu nekog smrdljivog rova bez pola
jaja!" "Ne brini", protisnuo je Holzer izmeu zuba. "Ti e doi na red puno prije
mene, samo gledaj!"

Obergefreiter Stever naslonio je laktove na ank Matoua i odluio biti svadljiv.

Pokazao je prstom u Emila, vlasnika bistroa. "To pokazuje kako malo toga ti zna o
tome", rekao je napola zainteresirano. "tovie, veina njih ide poput janjaca na
klanje - ak im ne mora niti pokazati put; spuste se na koljena i stave glave na
kamen ba kao da se mole. To je posve ljubak prizor. Bez vritanja, bez vikanja,
bez..."
"Molim te!" rekao je Emil hladno. "Ne elim sluati pojedinosti o tome kako vi
ubijate ljude. Vodim bistro, a ne klaonicu."
Stever je podigao svoju au. "S nama je ovdje jedan tenkovski porunik", nastavio
je, nimalo obeshrabren. "Posve pristojan momak, ve kakvi su asnici. Uzme to god
mu se nudi, i nikada ne prigovara. Uskoro e nastradati, i kladim se s vama da od
njega neemo uti niti krika."
"To je upitno. Svejedno ne elim sluati o tome." Emil je ljutito vlanom krpom
prebrisao ank. "Ti si sadistika svinja, Steveru."
"Tko, ja?" Stever je dovrio svoje pie i gurnuo au prema njemu kako bi mu je
ponovno napunio. "Zato to kae?"
Zvuao je doista povrijeeno. Emil mu je nasuo pie i gurnuo inu au natrag.
"Zato to je to istina, zato sam to rekao! Zato to ti tako oigledno voli svoj posao zaudara na rat i smrt i muenje i valja se u tome kao svinja u govnima. Ti vie nisi
ovjek, ti si nita!"
"Sluaj", rekao je Stever iskreno, "sve si krivo shvatio! Znam kako se posao kojega ja
radim moe initi nelijepim nekim ljudima..."
Emil ga je prekinuo pogrdnim smijehom. "Ovo je najmanje realna izjava godine!
Sluaj me, ti takore -" Nagnuo se preko anka i ispljunuo rijei Steveru u lice.
"Jednog od ovih dana nai e se na drugom kraju ueta, a kada taj dan doe, ja u
prvi otvoriti ampanjac!"
Stever se namrtio. Malo se povukao i pozvao djevojku koja je sama sjedila u kutu.
ekala je muterije, ali veer je jo bila rana; rijetko je tko dolazio u Matou prije
deset sati.
"Hej, Erika!" Stever je pucnuo prstima prema njoj i ona je polako podigla pogled.
"Jesi li ula to je rekao? Ti ne misli kako sam ja - ja sadistika svinja i takor, zar
ne?" U glasu mu se osjetila molba. inilo se kako je iskrenuo u potrazi za tom

informacijom.
Erika je podigla obrvu i pogledala ga ogoreno. "Ti si svinja, to je sigurno", rekla je.
"Ne znam za takora, moda i jesi."
"Ali zato?" Stever je zapanjeno ispruio ruku. "to sam ti ikada uinio?"
"A to nam ne bi uinio", rekao je Emil, "kada bismo jednom zavrili u jednoj od
tvojih elija?"
"Ne, ne, ne!" Stever je odmahivao glavom. "Ne bih to uinio, to bih bio prisiljen
uiniti. Posve ste me krivo shvatili. ao mi je momaka koje drimo ondje. Ali to ja
mogu uiniti za njih? Nemam nikakva autoriteta, nimalo vie od vas."
"Pa ne mora raditi ondje!" prosiktala je Erika iz svog kuta.
"A to drugo da radim? Da se prijavim za premjetaj i riskiram da ostanem bez
glave? Bi li ti to vie odgovaralo? Sluaj", rekao je Stever, postavi oajan, "nisam
ja traio taj posao, sve su to meni iza leda odluili nekakvi inovnici koji sjede na
svojim debelim guzicama u uredima: Obergefreiter Stever bit e zatvorski uvar.
Moglo je biti i drugaije. Mogao sam biti na ruskom bojitu.
Ali nije tako bilo, dobio sam Hamburg. Sudbina, tako ja to nazivam, a ne vjerujem
kako se ovjek moe boriti protiv sudbine. A to se tie onoga to se dogaa - pa,
pitam ja vas, je li to moja krivnja? Smiljam li ja zakone? Odluujem li ja tko e
ivjeti, a tko e umrijeti? Zar ja, dovraga! Neka debela ljenina poalje mi
zapovijed, a ja sam samo jadnik koji mora to sve izvravati."
"Srce mi se drapa zbog tebe", rekao je Emil.
"Rei u ti neto", rekao je Stever, okrenuvi se ponovno prema njemu. "U ivotu se
mora okretati kako vjetar pue. Kada se rat zavri i kota se okrene za pun krug to e se sigurno dogoditi, vjerujte mi - ja u jo uvijek uivati s hrpom zatvorenika
koji e mi biti povjereni. Samo jo jedna stvar, to e biti druga skupina zatvorenika.
Stari e biti puteni, a nove e mi dovesti. A ljudi poput tebe", upro je prstom u
Emilova prsa, "ljudi koji nisu bili prisiljeni izvravati zapovijedi kao to sam ja to
bio, ljudi koji su zaradili prodajui pia nacistima - oni e se smijati s druge strane
svojih glava. A to je, prijatelju moj, ono to intelektualci nazivaju sudbinom."
Stever je prezirno bacio dvije marke na ank i iziao iz bara.
i

8. POGUBLJENJE

Sljedeeg dana, porunik Ohlsen bio je pozvan u Stahl-schmidtov ured i ondje mu
je uruena pismena optunica, koju je morao potpisati na tri mjesta. Ljubazno su mu
dopustili da ponese dokument sa sobom u eliju, te mu dali sat vremena kako bi ga
{proitao i potpisao.
Kada je ostao sam, porunik Ohlsen je sveano rastvorio pa-| pir i poeo ga itati:
Dravna tajna policija
Odjel Hamburg Stadthausbrticke 8
OPTUNICA Zapovjednitvo Wehrmachta, Hamburg Divizija Altona
Generalu van der Oostu, zapovjedniku garnizona 76. pjeaka pukovnija, Altona
Ratno vijee 391/X AK protiv porunika Bernta Viktora Ohl-sena iz 27. tenkovske
pukovnije.
Dana 19. prosinca 1940., porunik Ohlsen je osuen na pet godina zatvora zbog
nekorektnog obavljanja svoje dunosti kao asnik dok je sluio pri 13. tenkovskoj
pukovniji. Nakon osam tjedana u zatvoru u Glatzu premjeten je u kanjeniku
oklopnu pukovniju. U ovom trenutku se nalazi u preventivnom pritvoru u garnizonu
u Altoni po zapovijedi Gestapa, Odjel IV/2A, Hamburg. Nema odvjetnika.
Optuujem Bernta Ohlsena zbog planiranja veleizdaje,
kako slijedi:

1. U nekoliko je navrata, koristei dvosmislene rijei pokuao potaknuti ljude na

ubojstvo Flihrera Adolfa Hitlera.
2. U nekoliko je navrata iznio primjedbe uvredljive za dobar glas i ugled razliitih
dunosnika Treeg Reicha, ukljuujui i Fiihrera Adolfa Hitlera. (Pojedinosti o
gore spomenutim
263primjedbama dodane su ovoj Optunici i oznaene nazivom Dokaz "L").
3. irei traeve i lane glasine optueni je pomogao neprijateljima Treeg Reicha i
djelovao na potkopavanju morala njemakog naroda.
Zahtijevam da optueni bude osuen na smrt u skladu s lankom 5 Zakona o zatiti
naroda i drave datiranoga 28. veljaom 1933.; i u skladu s lankom 80,
paragrafom 2; lankom 83, paragrafima 2 i 3; i lankom 91B.
Poticanje*na ubojstvo Fiihrera kanjava se smrtnom kaznom i to dekapitacijom po
lanku 5 Zakona od 28. srpnja 1933.
Priloeni su sljedei dokumenti:
1. Priznanje optuenoga
2. Dragovoljne izjave tri svjedoka:
a) garnizonske istaice, gospode K.;
b) porunika P. iz Vojnog politikog odjela;
c) Gefreitera H. iz Politike slube vojne sigurnosti.
Gore spomenuti svjedoci nee biti pozvani na svjedoenje pred sudom. Njihove e
izjave biti unitene neposredno nakon donoenja presude, u skladu s lankom 14
Dravne povelje o sigurnosti.
Cijeli je sluaj klasificiran kao GEKADOS", i svi dokumenti vezani uz njega bit e
pohranjeni kod RSHA, Ulica princa Albrechta 8, Berlin.
Preliminarno ispitivanje obavio je SD-ov Standartenfuhrer Kriminalrat Paul Bielert.
F. Weyersberg, glavni tuitelj
Porunik Ohlsen priao je prozoru. Zurio je kroz reetke, kroz sive, neoprane

prozore prema slobodi koja je leala iza njih, a koju vie nije niti mogao zamisliti.
Sada, kada je po prvi puta vidio to crno na bijelome, taj monstruozni zahtjev da mu
se odrubi glava, iznenada se vie nije mogao suoiti sa stvarnou. To zasigurno
mora biti nekakva uasna ala, jedan od Gestapovih bolesnih
"' Geheimekommandosache - ifra koju je koristilo vrhovno zapovjednitvo
njemake vojske kako bi oznailo najstroe tajne (nap. prev.)
pokuaja humora. LJTorgau, znao je, esto su se zabavljali tako to bi najavili deset
pogubljenja, a obavili samo osam. To su radili pod dosta razboritom pretpostavkom
kako e posljednja dvojica na popisu, nakon to budu vidjeli kako se glave
osmorice njihovih prijatelja kotrljaju u koaru, biti voljni suraivati na bilo koji
nain kako bi izbjegli istu sudbinu. Bila je to slaba utjeha, ali jedina koja inu je
padala na um.
Istog toga dana iz zapovjednitva Wehrmachta u Hamburgu bilo je poslano pismo
zapovjednitvu u Altoni:
Wehrmachtkommandantur, Hamburg
NAJSTROA TAJNA
Ovo pismo moraju proitati dva asnika, a potom ga treba unititi. Primitak pisma
potvrditi telefonski.
Predmet: Pogubljenja nakon dosuivanja smrtnih kazni Oekuje se kako e smrtna
kazna biti sutra izvrena nad sljedeom etvoricom vojnika:
a) Oberleutnant iz pjeatva Karl Heinz Berger iz 12. grenadirske
b) Porunik Bernt Viktor Ohlsen iz 27. tenkovske pukovnije
c) Oberfeldvvebel Franz Gernerstadt iz 19. topnike pukovnije
d) Gefreiter Paul Baum iz 3. alpske pukovnije
Dvojica gore spomenutih biti e strijeljana, 76. pjeaka pukovnija poslati e dva
streljaka voda, koji e se sastojati od dvo-lice Feldwebela i dvanaest vojnika. Vojni
lijenik e biti prisutan na pogubljenjima.
Druga dvojica optuenih biti e dekapitirana, a predlae se 76. pjeakoj pukovniji
da iz Berlina pozove krvnika Rottgera kako bi izvrio kaznu, to se ima odviti u

zatvorenom dvoritu B garnizonskog zatvora.

Sveenik e biti prisutan po zahtjevu optuenih.
Odgovornost 76. pjeake pukovnije jest pribaviti potrebna eliri lijesa.
Tijela e biti pokopana na posebnom groblju, odjel 12/31.
A. Zimmermann Oberstleutnant
265Porunik Ohlsen to nije trebao saznati, ali pripreme za njegovo smaknue bile
su obavljene unaprijed, ak i prije no to je poelo suenje, i prije no to je
donesena presuda.
Humanizam je bio osobina nepoznata i nepriznata u Treem Reichu, gdje je
ponaanje stanovnika bilo strogo ogranieno mnotvom paragrafa i podparagrafa,
a ne neim tako nestalnim kao to je ljudskost. Najmanje krenje bilo kojega od te
gomile paragrafa za sobom je povlailo strogu kaznu, ne uzimajui u obzir niti
situaciju niti pojedinca. Termin "olakotne okolnosti" bio je previe neodreen,
stoga nije bio priznat.
Prostorija u\ojoj su se odravala suenja bila je, kao i obino, krcata. Sve klupe za
javnost zauzeli su vojnici, koji nisu onamo doli zbog zadovoljstva, niti zbog elje
za uenjem, niti iz akademskog interesa, nego jednostavno i iskljuivo zato to im
je bilo zapovjeeno da budu ondje. Oni na vlasti smatrali su kako prisustvovanje
vojnim suenjima ima dobar utjecaj na vojnike.
Gefreiter Paul Baum iz 3. alpske pukovnije, blijed i prestravljen, ekao je kako bi
saznao svoju sudbinu. Sud se povukao kako bi donio odluku.
Tuilac je presloio svoje dokumente, pripremivi se za sljedei sluaj. Ve je
izgubio zanimanje za drhtavog Gefreitera.
Odvjetnik obrane sjedio je i poigravao se svojim zlatnim nalivperom. S laktima na
stolu, okretao je uloak gore-dolje, mislima daleko od sudnice. Razmiljao je o
svojoj ljubavnici; ili ne toliko o ljubavnici koliko o veeri koju mu je obeala za tu
veer; govedini i kiselom kupusu. Ljubavnica je tih dana bilo poput pljeve, ali
obroci koji su ukljuivali govedinu i kiseli kupus bili su pravi luksuz.
Stenografkinja je sisala vrh svoje olovke i zamiljeno promatrala problijedjelog
Gefreitera - tunog, zdepastog, seoskog kova, s izraenim crtama lica i velikim
crvenim rakama. Nikada ne bi mogla spavati s ovjekom poput njega. Niti da svi

drugi poginu, ne bi mogla. Radije bi ostala djevicom.

Seljak Gefreiter sjedio je i zurio u pod. Poeo je prebrojavati podne daske svojim
stopalima: bit e osuen na smrt, nee biti osuen na smrt, bit e osuen, nee biti
osuen - Zavrio je s neeljenom presudom i na trenutak se ukoio od straha.
Upravo na
vrijeme, sjetio se kako je ispod klupe bilo jo dasaka. Oprezno je pipao stopalima.
Tri komada - to je znailo "nee biti osuen". Osjetivi se neto sretnijim, podigao
je glavu i pogledao prema bijelo obojenim vratima u kutu dvorane. Kroz ta vrata e
proi trojica sudaca nakon to budu odluili o njegovoj sudbini. Sjedio je vrsto
zatvorenih oiju, usredotoivi se u svom umu na nagovaranje sudaca da posluaju
presudu dasaka na podu.
Cijeli proces protiv ovog osamnaestogodinjeg momka nije trajao dulje od deset
minuta. Predsjednik suda upitao ga je nekoliko kratkih pitanja. Tuitelj je mnogo
govorio, a branitelj je samo odrao govor u trajanju nekoliko sekundi:
"Red i zakon se, naravno, moraju odravati pod svaku cijenu, ne obazirui se na
ljudske emocije ili ljudsku krhkost. Meutim, zamolio bih sud da pokae
popustljivost i razumijevanje prema mom klijentu u ovoj tekoj situaciji u kojoj se
naao."
Sa stajalita vojnog suda, sluaj protiv Gefreitera bio je jasan. Nije bilo nikakvih
rupa u zakonu, nikakvog temelja za raspravu, pa je branitelj odverglao svoj kratki
govor i ponovno sjeo kako bi sanjao o svojoj govedini i kiselom kupusu.
Gefreiter je postao previe nervozan da bi mogao mirno sjediti. Pomicao se po
klupi, lamatajui stopalima, grizui nokte, pro-iujui grlo. Zato ve nisu doli?
Zato se bijela vrata ne otvaraju? Koliko e ga dugo jo drati u napetosti?
A tada se dosjetio - ako im treba toliko dugo da donesu odluku, to moe znaiti
samo jednu stvar. Nisu se mogli sloiti oko njegova sluaja. A kada postoji
neslaganje, postoji i nada. Zbog toga su i bila tri suca, kako bi bilo sigurno da
presuda ne ovisi iskljuivo o hirovima i stavovima jednog ovjeka. Svakom
zatvoreniku mora se pruiti potena prilika.
U svojoj prostoriji, suci su sjedili zavaljeni u svojim naslonjaima pijui liker od
treanja. Kriegsgerichtsrat Burgholz upravo je dovravao jednu vrlo smijenu
priu. Razmjenjivali su prie od trenutka kada su se povukli kako bi razmotrili
sluaj. No, sluaj nije bio vrijedan njihova razmatranja, pa se niti jedan od njih ak
nije potrudio posluati dokaze. Presuda je ve unaprijed bila poznata.

Nakon nekoliko aica likera, oklijevajui su poli prema sudnici.

267Bijela su se vrata otvorila.
Gefreiter se poeo divljaki tresti. Okupljeni vojnici izvili su vratove kako bi imali
to bolji pogled.
Predsjedavajui i njegova dvojica kolega sudaca, snano zaudarajui na liker od
treanja, sjeli su uz propisanu pompu za svoj stol u obliku potkove. Predsjedavajui
je proitao njihovu presudu: kriv za dezerterstvo i osuen na smrt strijeljanjem.
Gefreiter se zaljuljao prema naprijed u nesvjestici, a sudski gaje Feldwebel
uspravio jednim vrstim stiskom.
Predsjedavajui je mirno nastavio sa svojim govorom, unaprijed odbacivf bilo
kakvu albu koja bi mogla biti podnesena protiv presude ili kazne. Potom je obrisao
elo miriljavim rupiem, kratkim pogledom nezainteresirano promotrio
osuenika i posvetio se sljedeem sluaju: Broj 19661/M.43H, drava protiv
porunika Bernta Ohlsena.
Gefreiter je bio odveden, i poslali su po porunika Ohlsena. Reija je bila dobra, a
predstava je vodena s preciznou kojom se trebalo ponositi.
Obergefreiter Stever otvorio je irom vrata Ohlsenove elije i pozvao ga. "Trae
te!"
"Zato? Je li ve vrijeme?" Porunik Ohlsen polako je krenuo prema vratima,
osjeajui se kao da mu je trbuh iznenada eksplodirao.
"To je to", rekao je Stever veselo. "Ti si sljedei na redu. Dvorana 7, pod
Oberkriegsgerichtsratom Jeckstadtom. Ako je itko debela smrdljiva svinja, tada je
to on", dodao je u stilu zanimljive informacije. "On e biti jedan medu prvima koji
e otii kada se kolo sree okrene."
Stever je gurnuo Ohlsena niz hodnik i niz stepenice, gdje su ga preuzela dvojica
vojnih policajaca ispred ulaza u sudnicu. Stever je otiao, zviduui. Poruniku
Ohlsenu bile su stavljene lisiine i bio je odveden dugim tunelom koji je vodio do
prostorije broj 7. Na putu su se susreli s Gefreiterom, koji je bio na povratku
Vritao je i opirao se, i bila su potrebna trojica kako bi ga obuz dali.
"Hoe li se smiriti i prestati se kreveljiti?" povikao je jedan od njegovih straara

naprasito. Opalio mu je zaunicu. "Kog;i

vraga uope misli impresionirati? Zasigurno ne mene, ja sam ve previe toga
vidio. No, vjerojatno e ti biti mnogo bolje ondje kamo ide no da si ostao ovdje s
nama ostalima!"
"Samo razmisli", dodao je drugi, zavrui Gefreiteru ruku iza leda, "maleni Isus je
vjerojatno ve spreman i eka te. Vjerojatno ve odravaju zabavu u tvoju ast. I to
e misliti kada se ti pojavi u takvom stanju? Mislit e kako si prokleto nezahvalan,
ako mene pita!"
Momak je iznenada ugledao porunika Ohlsena, i bez obzira na straare, pao ne
koljena i povikao za njim.
"Porunice! Pomozite mi! Hoe me ubiti, upucat e me, nije me bilo samo dva dana,
kunem se kako je to bila pogreka! Bila je lo pogreka, nisam to htio uiniti, o
Boe, nisam htio, nisam to htio! Uinit u to god ele, ii u na rusko bojite,
nauit u kako upravljati tukom, ii u u podmornicu, sve u uiniti, kunem se da
hou! O, Majko boja", blebetao je, a suze su mu u potocima tekle obrazima:
"Majko boja, pomozi mi, ne elim umrijeti! Heil I litler, Heil Hitler, Heil Hitler,
uinit u to god ele, ali pustite me ivjeti, molim vas, ostavite me na ivotu!"
Lamatao je rukama i nogama, i uspio baciti jednoga od svo-|ih uvara na pod.
Ostala dvojica okomila su se na njega i on je prodorno vritao dok su se borili.
"Ja sam dobar nacionalsocijalist! Bio sam u Hitlerovoj mla-ilc/.i! Heil Hitler, Heil
Hitler, o, Boe, pomozi mi!"
Nestao je ispod tri teka tijela. Zauo se neugodan zvuk glave |.<>iu udara o kameni
pod, i kada su se straari uspravili na noge i nisiavili svojim putem kroz tunel, za
sobom su vukli Gefreitera U/ svijesti.
Porunik Ohlsen oklijevao je nekoliko trenutaka, a potom se ukrenuo kako bi ih
pogledao.
"to je s tobom?" Jedan od njegovih straara udario ga je u ledu, gurnuvi ga
naprijed. "Sud nee ekati cijeli dan, zna."
Ohlsen je slegnuo ramenima.
"Postaje nervozan?" rugao se straar.

"Nazovi to kako hoe - ali ono je bilo dijete to su oni sada Svukli za kosu."
"Pa to? Bio je dovoljno star kako bi znao to radi, zar nije?
269Ako puste jednoga, morat e ih pustiti sve, i prije no to se osvrne, cijela
prokleta vojska e biti u bijegu."
"Pretpostavljam da je tako." Ohlsen se okrenuo i uputio ozbiljan pogled jednom od
uvara. "Ima li ti djece, Oberfeldwe-belu?"
"Naravno da imam djecu. Imam ih etvero. Troje ih je u Hit-lerovoj mladei, a
jedan na bojitu. U SS-ovoj pukovniji Das Reich."
"Pitam se kako bi se osjeao da njega jednoga dana dovuku ovamo kako bi bio
ubijen?"
uvar se nasmijao. "Vrlo vjerojatno! On je SS-ov Unter-sturmfuhrer. Siguran je
kao utvrda."
"ak se i utvrde rue u ratnim vremenima."
ovjek se namrtio. "to si htio rei tom primjedbom?"
"to god eli."
"A to ako mi se ona ne svia?"
"Kako god eli." Ohlsen je umorno odmahnuo glavom. "Sve to ja znam jest da ne
mogu podnijeti gledati kako vuku djecu kako bi ih ubili."
"Pa, da sam ja na tvom mjestu, prijatelju, ja bih svoje saaljenje sauvao za sebe, jer
kako se stvari razvijaju, vrlo e ti vjerojatno trebati." Znaajno je kimnuo glavom i
potapao se po futroli svog pitolja. "I bez prie jednom kada uemo u sudnicu,
razumije?"
Porunik Ohlsen zauzeo je svoje mjesto u sudnici s izrazom ravnodunosti na licu, i
njegovo je suenje zapoelo. Dr. Beck-mann, tuitelj, okrenuo se prema njemu kako
bi ga upitao namjerava li se oitovati krivim po tokama optunice protiv njega.
Porunik Ohlsen zurio je u pod. Bio je ulaten do visokog sjaja i on je
eksperimentalno kliznuo nogom po njemu kako bi ustanovio je li klizav.

Polako je podigao glavu i pogledao prema trojici sudaca iza njihova stola u obliku
potkove. Uinilo mu se kako dvojica od njih spavaju. Predsjedavajui, koji je sjedio
u svom velikom crvenom naslonjau, bio je izgubljen u razmiljanjima o muhi koja
je zujala oko svjetiljke. To nije bila obina, vrtna ili kuna muha. Bila je to konjska
muha ili obad. Neka od muha koje su pile krv. Nije baii
bilo lijepo promatrati je, ali je bez sumnje bila vrlo zanimljiva sa stajalita jednog
entomologa.
Porunik Ohlsen otrgnuo je svoj pogled od obada i polako se okrenuo prema
tuitelju.
"Gospodine Oberkriegsgerichtsrat", poeo je s potovanjem, "budui da sam ve
potpisao puno priznanje za tajnu policiju, vae pitanje je posve izlino."
Dr. Beckmann skupio je svoje tanke usne u sarkastian osmijeh. Rukom proaranom
plavim venama pogladio je svoju hrpu dokumenata.
"Moda bi zatvorenik htio biti tako ljubazan i prepustiti sudu da odlui je li ovo
pitanje izlino ili nije?"
"Ah, svakako", sloio se Ohlsen, neznatno slegnuvi ramenima.
"Vrlo dobro, onda. Ostavimo na trenutak po strani zloine za koje ste optueni u
tubi." Sitni se ovjek okrenuo i obratio sucima glasnim, piskutavim glasom. "U
ime Fiihrera i njemakog naroda, htio bih na popis zloina za koje je ovaj
zatvorenik optuen dodati dezerterstvo, i kukaviluk pred neprijateljem!"
Dvojica usnulih sudaca otvorila su oi i pogledala uokolo s krivnjom, kroz maglu
svjesni kako su neto propustili. Predsjedavajui je prestao razmiljati o obadu.
Porunik Ohlsen naglo se uspravio. "To je la! Nikada nisam bio kriv niti za jedno
od toga!"
Dr. Beckmann podigao je list papira i lukavo se nasmijeio prema njemu, uvukavi
obraze tako da su izgledali upaliji no ikada. Ovo je bio nain borbe u kojem je
briljirao: brza zajedljiva primjedba, iznenadni napad, dobro usmjerena strelica.
"Nikada u ivotu nisam pomiljao na dezertiranje!" povikao i'1 Ohlsen.
Dr. Beckmann nagnuo je glavu. "Prouimo tu stvar zajedno. Na posljetku, pa zato
smo i ovdje, zar ne? Ovdje smo kako bismo dokazali ili vau nevinost ili vau

krivnju. Naravno, ako uspijete dokazati kako je optuba lana, tada e vam biti
doputeno da slobodno napustite sudnicu."
"Slobodan?" promrmljao je Ohlsen, cinino podigavi obrvu.
to je znailo biti slobodan? Je li postojala takva osoba, za viijeme njegova ivota,
u Njemakoj? Sada zasigurno nitko nije
271bio slobodan, u Treem Reichu. Od novoroenadi do staraca na samrtnim
posteljama, Njemaka je bila nacija zatvorenika.
"Naravno", nastavio je dr. Beckmann, prijetei se naslonivi preko svog stola, "ako
se dokae vaa krivnja, sudbina e vam biti mnogo drugaija."
"Naravno", rekao je Ohlsen. Predsjedavajui se s odobravanjem kimnuo glavom.
Dr. Beckmann okrenuo se prema sucima. "Uz doputenje suda, zanemarit emo
optube sadrane u prvotnoj pismenoj optunici kako bismo se usredotoili na
najnovije optube koje sam iznio. Za njih sam saznao tek jutros, poto sam primio
odreene dokumente", podigao je debelu hrpu spisa, "od Specijalne slube Tajne
policije. injenice koje su u njima sadrane su posve jasne, i ako mi bude doputeno
da na nekoliko trenutaka ispitam zatvorenika, vjerujem kako u uspjeti uvjeriti sud
da preliminarna istraga nije potrebna."
Predsjedavajui je ponovno kimnuo. "Vrlo dobro. Sud daje svoje doputenje.
Zanemarit emo optube iz pismene optunice i moete poeti s ispitivanjem
zatvorenika."
Dr. Beckmann ponizno se naklonio i okrenuo prema poruniku Ohlsenu.
"Dana 2. veljae 1942., bili ste zapovjednik 5. satnije, u 27. tenkovskoj pukovniji? Je
li to tono?" "Da."
"Hoete li, molim vas, ispriati sudu gdje ste se tada borili?" "Hou ako se budem
uspio sjetiti." Ohlsen je zurio ispred sebe, mrtei se prema ogromnoj fotografiji
Hitlera iza naslonjaa predsjedavajueg. Taj ga prizor nije ba nadahnjivao.
"Vjerojatno je to bilo negdje u blizini Dnjepra", na posljetku je rekao. "Ali ne bih se
mogao zakleti u to. Borio sam se na mnogim razliitim mjestima." Dr. Beckmann
mravim je prstom kucnuo po stolu. "Negdje u blizini Dnjepra. To je zapravo tono.
Vaa divizija bila je poslana u podruje Vjazma-Rev. Dobili ste zapovijed da sa
svojom satni-jom zauzmete poloaj u blizini Olenina, zapadno od Reva. Moete li
se toga prisjetiti?"

"Da. Divizija je bila gotovo u okruenju. Ruske 19. i 20. konjika divizija su nas
zaobile na jugu, ajo ih je pristizalo sa sjevera,"
"Hvala vam, hvala vam, hvala vam!" rekao je dr. Beckmann bdrjeito. "Sud nije ni
najmanje zainteresiran za sluanje o aktivnostima Rusa. A to se tie toga da se vaa
divizija nala u ok-ienju -" pogledao je prema galeriji, krcatoj monim asnicima
fia visokim poloajima, "budui da ta divizija jo uvijek postoji, ta pria zvui vrlo
nevjerojatno."
Glasno mrmljanje zaulo se s galerije. Naravno, prihvaeno lienje bilo je takvo da
se niti jedna njemaka oklopna divizija ne noe nai okruena jedinicama neke
inferiorne nacije kakvi su bili lusi. Stoga je na vjerodostojnost verzije porunika
Ohlsena odmah |>aena sumnja. Dr. Beckmann nasmijeio se svojoj publici.
"Recite mi, porunice, moete li se jasno prisjetiti tog razdoblja rata?"
"Da, posve jasno."
"Dobro. Da vidimo slaemo li se nas dvojica. Dobili ste zapovijed, usmenim putem,
od svog zapovjednika pukovnika von Lindenaua, da zauzmete poloaj u blizini
Olenina jer se neprijatelj u jednom trenutku probio i nastala je rupa u obrani. Ta
rupa, da budemo precizni, prostirala se du eljeznike pruge dva kilometra istono
od Olenina..."
"Koje eljeznike pruge?" upitao je jedan od sudaca.
To nije bilo od nikakve vanosti i njega nimalo nije zanimao odgovor, ali
postavljanje pitanja s vremena na vrijeme ostavljalo je dobar dojam.
"Koje eljeznike pruge?" ponovio je dr. Beckmann, naavi se odjednom u
nedoumici.
Bijesno je pregledavao svoje papire, gunajui: "Koje eljeznike pruge?" sam za
sebe ljutitim i nestrpljivim tonom.
Porunik Ohlsen promatrao ga je nekoliko trenutaka. "To je bila pruga RevNelidovo", rekao je s namjerom da pomogne.
Dr. Beckmann se okrenuo prema njemu ljutitom kretnjom. "Zatvorenik e govoriti
samo kada mu se netko obrati!" otresito je rekao. Pogledao je prema sucima i
poklonio se. "Bila je to pruga Rev-Nelidovo", rekao im je i slegnuo ramenima.
"Samo lokalna pruga."

"Oprostite", rekao je porunik Ohlsen, "ali to je zapravo bila Ijlavna eljeznika

linija od Moskve do Rige."
273Crvenilo je oblilo Beckamnnove blijede upale obraze. "Ve sam objasnio
zatvoreniku", rekao je, "kako smije govoriti samo kada mu se netko obrati."
"Kako god elite, ali mislio sam da pokuavamo ustanoviti tone injenice."
"Imamo tone injenice! Ta pruga o kojoj priamo moda se vama doimala vrlo
vanom, ali u naim oima posve je beznaajna."
"Ali", ustrajao je Ohlsen, "to je doista vana pruga koja ima dva kolosijeka i duga je
gotovo tisuu kilometara."
"Nas ne zanima koliko je duga niti koliko kolosijeka ima", odgovorio je dr.
Beckmann, pritisnuvi rukom svoje dokumente. "Ako ja kaem kako je to samo
lokalna pruga, onda budite sigurni daje tome tako. Sada ste u Njemakoj, znate; ne u
nekakvoj ruskoj movari. A ovdje u Njemakoj mi imamo potpuno drugaije
standarde od onih koji su na snazi u Rusiji. Ali, ostavimo ovu posve nevanu
eljezniku prugu po strani i vratimo se injenicama! Dobili ste zapovijed od svog
nadreenog asnika da zauzmete poloaje istono od Olenina, i reeno vam je kako
vas nita - ponavljam, nita, ni Bog niti vrag niti cijela Crvena armija - ne smije
pomaknuti s tih poloaja. Trebali ste se ondje ukopati i osigurati svoje poloaje
sprijeda i s oba krila. Je li to tono?"
Ohlsen je slegnuo ramenima i promrmljao nekoliko rijei previe tiho da bi ih itko
mogao uti.
"Da ili ne!" povikao je dr. Beckmann. "Molim zatvorenika da odgovori!"
"Da", rekao je Ohlsen.
Dr. Beckmann se pobjedniki nasmijeio.
"Vrlo dobro. Budui da smo se sloili oko zapovijedi koju ste primili, sada
moemo nastaviti priu kako bismo upoznali sud s primjerom vaeg ogromnog
kukaviluka i neizvravanja dunosti. Vaa satnija se borila kao pjeatvo, ali to
nikako nije bila obinn satnija. Bila je to satnija koja je dobila brojna pojaanja slobod no me ispravite ako sam u krivu. Prema pismenom nalogu, poslanu vam je
desetina tenkova opremljenih protutenkovskim topovima, kao i desetina opkopara
naoruanih lakim i tekim bacaima pla mena. Moda biste htjeli objasniti sudu
vlastitim rijeima kolika je tono bila snaga vae satnije u tom vremenskom

periodu?"
II
"Naravno", rekao je Ohlsen. "Imali smo dvije stotine i pedeset ljudi osim pojaanja
koja ste upravo spomenuli. Recimo, ukupno oko tri stotine ljudi."
"A mislim kako to nitko ne bi nazvao malenom satnijom", promrmljao je dr.
Beckmann. "Naprotiv, poprilino jakom, zar se ne biste sloili sa mnom?"
"Ne bih vam se usprotivio po tom pitanju", sloio se Ohlsen.
"Moete li nam rei neto o naoruanju koje ste imali?"
Porunik Ohlsen je uzdahnuo. Polako je poeo shvaati kamo ga vode tuiteljeva
pitanja. Pogledao je prema sucima. Jedan je ponovno imao zatvorene oi, a
predsjedavajui je crtao dinosaure na papiru ispred sebe.
"Imali smo dva protutenkovska topa, kalibra 75 mm, dva minobacaa od 80 mm i tri
kalibra 50 mm - ti su bili ruski, usput budi reeno. Osim toga imali smo dvije teke
strojnice, etiri teka bacaa plamena, etiri laka bacaa plamena. Svi zapovjednici
desetina imali su automate. Neki vojnici imali su puke. A opkopari ku, naravno,
imali bombe i granate i takve stvari."
Dr. Beckmann sluao je ovo izlaganje glave nagnute na stranu.
"estitam vam. Imate vrlo zadivljujue pamenje. To je tona koliina naoruanja u
vaoj satniji u to vrijeme. Imam samo jedan komentar, a to je kako je broj automata
u vaoj satniji bio mnogo vei od uobiajenoga. Zapravo, imali ste ih vie od
stotinu, i usprkos tomu, ponijeli ste se na nain koji moe biti opisan jedino kao
kiajnji kukaviluk."
"To nije istina", promrmljao je Ohlsen.
"O?" Dr. Beckmann je podigao obrvu. "Ja mislim suprotno, (Kirunie. Tko je
zapovjedio da se satnija povue? Je li to bio net-1 >' od vaih ljudi? Neki doasnik?
Ili ste to uinili vi sami, zapo-udnik satnije?"
"Ja sam to zapovjedio", priznao je Ohlsen, "ali samo zato to tada satnija ve bila
izbrisana."
"Izbrisana?" ponovio je dr. Beckmann. "Imate vrlo udan po-

! 'd na znaenje tog izraza, porunice! Po mom miljenju, taj se

i uz upotrebljava kako bi se njime oznailo unitenje - potpuno
KUiiranje. A vae prisustvo ovdje danas bez ikakve sumnje dokati)c kako satnija posve sigurno nije bila izbrisana] A vaa zapovijed,
275porunice - ako je smijem ponoviti - vaa zapovijed bila je posve jasna, zar ne?
Ni Bog, niti vrag, niti cijela Crvena armija..."
Porunik Ohlsen pogledao je bez puno nade prema sucima. "Imam li doputenje
suda da prepriam dogaaje koji su se odigrali 2. veljae 1942?"
Sudac koji je spavao probudio se i zbunjeno pogledao oko sebe; ponovno su se
dogaale stvari kojih nije bio svjestan. Predsjedavajui je dovrio posljednjeg
dinosaura i bacio pogled na sat. Bio je gladan i bilo mu je dosadno. Posluao je ve
mnotvo ovakvih suenja, bila su trivijalna i nevana i potpuni gubitak njegove
sudake mudrosti. Bilo je krajnje vrijeme da se takva pitanja ponu rjeavati dalje
od javnosti, i da se njima pozabavi nekakvo uredsko osoblje, bez cijele te apsurdne
predstave na sudu. A Beck-mann - pogledao ga je preko stola. Na to li je ta budala
ciljala, razvlaei sluaj u vrijeme njegove pauze za ruak na tako beskrupulozan
nain? Sve te gluposti o kukaviluku pred neprijateljem. Nikome nije bila potrebna
tolika dramatinost kada je ishod suenja bio unaprijed odreen.
"Imate doputenje suda", gunajui je odobrio. "Ali molim da budete kratki."
"Hvala. Skratit u priu stoje vie mogue." Ohlsen je pogle dao Beckmanna.
"Nakon etiri dana i noi neprekinutih borbi, moja satnija od tri stotine ljudi bila je
svedena na svega devetnaesi ljudi. Sve nae teko naoruanje bilo je uniteno.
Nestalo nam je municije. Samo dva automata su jo bila u ispravnom stanju. Bilo bi
samoubojstvo ostati ondje s devetnaest ljudi i bez oruja. Borili smo se protiv
neprijatelja u omjeru pet stotina naprama jedan. I ispred i iza nas nalazili su se Rusi,
i bili smo izloeni neprestanim napadima. Da smo ostali ondje kada nismo imali
nikakvih izgledu bio bi pravi luaki in i in sabotae - odbaciti devetnaest ivotii
bez ikakva razloga, kada su oni mogli na drugi nain posluili Njemakoj."
"Zanimljiva hipoteza", priznao je dr. Beckmann. "Ali, smi jem li vas prekinuti na
trenutak, porunice. Zapovijed koju je sam Fiihrer izdao toga dana svim jedinicama
u podruju Vjazme glasi la je da se trebaju boriti do posljednjeg ovjeka i
posljednje) metka, kako bi zaustavili napredovanje Sovjeta. A vi - vi, najobiniji

porunik - usuujete se to nazvati inom ludosti i sabotaom? Usuujete se

implicirati kako je na Fuhrer, koji je pod izravnom zatitom Boga, jedan obian
luak? Vi se usuujete njemu suditi? Vi, koji ste tako beznaajni da vam ivot moe
biti prekinut ovoga trenutka, a da nitko u Njemakoj to niti ne primijeti, vi se
usuujete suprotstaviti Fiihreru i njegovim zapovijedima?"
Porunik Ohlsen promatrao je s blagom i pomalo odsutnom znatieljom kako je
ovaj samodovoljan i precizan sitni odvjetnik odisao fanatinim bijesom u ime
Fuhrera.
"Gospodine Oberkriegsgerichtsrat", napokon je smireno rekao, "uvjeravam vas
kako nisam nipoto htio implicirati kako je l-'uhrer luak, niti se suprotstaviti
njegovoj zapovijedi, za koju sam mislio kako je treba protumaiti vie kao oblik
ohrabrenja jedinicama, a ne slijediti doslovno do posljednjeg ovjeka i posljednjeg
metka. Kada sam rekao luaki in, mislio sam na sebe. Uili su me kako asnik
treba djelovati na vlastitu inicijativu kada to situacija zahtijeva od njega, a po mom
miljenju, to je bila upravo takva situacija. Morate imati na umu, molim vas, kako se
naa situ-ticija znatno promijenila otkada je pukovnik von Lindenau po prvi puta
zapovjedio da..."
"Ne zanima nas to se dogodilo, a to ne s vaom situacijom!" povikao je
Beckmann. "Zanima nas samo injenica da vam \c bilo izriito nareeno da se
borite do posljednjeg ovjeka, a vi ste se izvukli s devetnaest njih! Zato niste
kontaktirali svoju pukovniju?"
"Zato to je cijelo borbeno podruje bilo u takvom rasulu da se nismo mogli javiti
zapovjednitvu pukovnije jo etiri dana nakon toga."
"Zahvaljujem." Umoran glas predsjedavajueg odjeknuo je ludnicom. "Mislim kako
smo dovoljno uli. Optueni je priznao kako je izdao zapovijed za povlaenje s
poloaja u blizini Olenina I eljeznike pruge. Optube za kukaviluk i dezertiranje
su posve ilisnc." Pogledao je izravno u Ohlsena i nekoliko puta udario po molu
svojom olovkom. "elite li jo to dodati?"
"Da, elim!" usijano je nastavio Ohlsen. "Ako se potrudite pogledati moje
dokumente, vidjet ete kako sam primio velik broj odlikovanja kao priznanja za
djela koja su zahtijevala hrabrost
277veu od uobiajene. Vjerujem kako je to samo po sebi dovoljan dokaz kako ne
mogu biti kriv za kukaviluk. U prigodi o kojoj razgovaramo, nisam se brinuo za
vlastitu sigurnost, nego za sigurnost mojih preostalih ljudi. Nas devetnaestorice - a

270 naih suboraca ostalo je leati mrtvo u snijegu posvuda oko nas. Mnogi od tih
270 ljudi radije su ubili sami sebe, nego da padnu u ruke Rusima. Od nas
devetnaestorice koji smo preivjeli, svi smo bili ranjeni - neki i teko. Ostali smo
bez municije, nestalo nam je i hrane. Jeli smo ake snijega jer nije bilo nieg
drugog ime bismo utaili ed. Nekoliko ljudi je imalo strane ozebline. Ja sam bio
ranjen na tri mjesta, a ipak sam* bio jedan od onih koji su imali vie sree. Neki
nisu uope mogli hodati bez pomoi. A budui da sam cijenio njihove ivote,
zapovjedio sam povlaenje. Unitili smo sve to je bilo vrijedno prije no to smo
krenuli. Nita nije palo Rusima u ruke. Raznijeli smo eljezniku prugu na nekoliko
mjesta - i ponavljam, nije to bila nikakva lokalna pruga, nego glavna pruga od
Moskve do Rige. Takoer smo sve minirali prije no to smo se povukli."
Dr. Beckmann se ironino nasmijao. "Vrlo uvjerljiva pria! No, bilo to istina ili ne,
injenice ostaju iste: niste se pokorili zapovijedi da ostanete na svom poloaju i
stoga ste krivi zbog kukaviluka i dezerterstva."
Porunik Ohlsen ugrizao se za usnu i nije nita rekao, shvativi uzaludnost daljnjeg
protestiranja. Pogled mu je kratko bljesnuo krcatom sudnicom, ali osjetio je kako
mu ljudi u njoj nisu naklonjeni, i znao je - kao to je znao od samog poetka - kako
je presuda donesena dugo prije no to je njegov sluaj uope i dospio pred sud. U
stranjem redu publike primijetio je mravoj1, ovjeka, cijelog odjevenog u crno s
crvenim karanfilom u zapu ku: bio je to Kriminalrat Paul Bielert, koji je doao
vlastitim oimn vidjeti njegov konani poraz.
Predsjedavajui je takoer ugledao Bielerta. Strog pogled iz;i naoala plesao je i
bljetao, prolazei sudnicom poput dvaju radar skih zraka. On je slobodno puio
cigaretu, usprkos svim upozore njima koja su to zabranjivala. Predsjedavajui se
nagnuo naprijed kako bi lupio po stolu u obliku potkove i dao ga uhititi, ali u pos
ljednjem gaje trenutku jedan od kolega upozoravajui pogledao i
priapnuo mu jedno ime na uho. Predsjedavajui se namrtio i ponovno se naslonio,
teko i ljutito diui i ne usuujui se pomaknuti prstom.
Dr. Beckmann takoer je primijetio Bielertov dolazak. Proizveo je cijeli niz
iznenadnih trzaja, udno vukui noge i ispustivi pola svojih papira na pod. Uvijek
je slijedilo neto loe kada bi se ef IV/2A pojavio na sceni. ovjek je bio opasan, i
nikada se nije moglo znati gdje ili kada e sljedei puta udariti. A je li postojao itko
tko je mogao ustati i posve sigurno rei, "Ja se nemam ega bojati"? Dr. Beckmann
to posve sigurno nije mogao.
Prije etiri godine bio je umijean u jednu aferu - ali zasigurno nitko nije sada

mogao iskopati pojedinosti o tome? I tada nije bio posve siguran da je to bio mudar
potez, ali nee valjda Bielert prekopavati po tako dalekoj prolosti? A osim toga,
svi sudionici osim njega bili su mrtvi. Svi oni koji su sudjelovali s njim u tome ak je i gospoda Rosen na kraju bila objeena. Nije postojao nitko osim njega tko je
mogao znati ita o tome. Samo to se s Paulom Bielertom nikada nije moglo biti
nacistu. Prije etiri godine bio je obini Kriminalsekretar bez ikakve vanosti. Tko
je mogao predvidjeti kako e se uzdii do takvih visina u tako kratkom vremenu?
Naravno, bio je dovoljno razborit da se sprijatelji s Hevdrichom. To otkrie bilo je
veliki ok.
Dr. Beckmann izvadio je svoj rupi i drhtavom rukom obri-suo elo. Na putu
natrag prema depu ruka mu je zastala i stegnu-la vrat. Dr. Beckmann zurio je poput
preplaenog zeca u Bielerto-ve oi na suprotnoj strani sudnice. Hladni su mu srsi
proli kra-lienicom. to li je taj ovjek radio ovdje? Zato je doao? Nisu sudili
nikome vanome, svaki sluaj je bio jasan i rutinski. Pa zalo je onda doao ovamo?
Tko ga je zanimao?
Dr. Beckmann otresao je iz svojih misli ovo bunilo, spremio uipi i pokuavao
ispraviti svoja pogrbljena ramena. Tko li je uope bio taj nepristojni, neodgojeni
sitni ovjek? Nitko. Jednostavno nitko. takor koji je ispuzao iz kanalizacije i na
sebi jo uvijek nosio vonj raspadanja. Ovo je bio pruski sud, a on, dr. lleckmann bio
je odvjetnik. I bivi sveuilini profesor. Ugledan C.nidanin, smjeten mnogo iznad
Bielerta na drutvenoj i intelek-lualnoj ljestvici.
279U trenutku je odluio uhvatiti se u kotac s problemom. Natjeravi svoje usne da
se razvuku u neto stoje njemu nalikovalo na smijeak, iako bi svi drugi pomislili
kako je rije o arogantnom cereku, kimnuo je prema Bielertu preko sudnice. Bielert
je hladno zurio u njega, blistavih oiju, stisnutih tankih usana, dok mu se dim
cigarete izvijao kroz nosnice. Dr. Beckmann polako se ukoio. S arogantnim
cerekom jo uvijek na usnama, okrenuo se natrag prema sudakom stolu. Mogao je
osjetiti taj kruti pogled na svojim leima.
Iznenada je shvatio kako su svi u sudnici ekali njega da progovori. Poskoio je
naprijed i povikao prkosno, odluan dokazati svoje domoljublje bez ikakve sumnje.
"Traim od suda da optueni bude osuen na smrt odsijecanjem glave prema lanku
197b i lanku 91b Vojnog kaznenog zakona!"
Dr. Beckmann je sjeo i poeo neto marljivo traiti medu svojim papirima. Sam
Bog zna to li je traio - moda nain da se pribere. Samo je htio impresionirati
Bielerta svojom odanou prema dunosti.

Predsjedavajui je ustao i sa svojim kolegama iziao iz sudnice prema sudakim

prostorijama. Udobno su se smjestili oko stola, gdje im je neki paljivi ulizica
ostavio bocu crnog vina. Predsjedavajui ju je gurnuo u stranu i zatraio pivo.
Netko drugi htio je kobasice, pa su one bile ispeene i donesene na po-sluavniku s
jedaim priborom, tanjurima i goricom.
"No -" predsjedavajui si je natrpao u usta komad vrue kobasice i zalio je pivom.
"Po mom miljenju trebali bismo odobriti zahtjev tuitelja i svriti s time."
"U potpunosti se slaem", rekao je Kriegsgerichtsrat Burg-holz, otirui svoje pivo s
brade.
Nastupila je razmjerna tiina dok su svi usmjerili svoju pozornost na kobasice.
Najmlai od trojice sudaca, Kriegsgerichtsrat Ring, poluzainteresirano je pokuao
govoriti u korist porunika Ohlsena.
"Priznajem kako imam odreene dvojbe u vezi dekapitacije", promrmljao je. "Ona
mi se ini nepotrebno grubom, i nije nimalo estetski ugodan nain za ubiti ovjeka.
Osim toga, morali bismo
jsvakako uzeti u obzir injenicu da zatvorenik nikada prije nije pokazivao sklonost
prema kukaviluku. S obzirom na njegova bdlikovanja i tako dalje, zar ne bismo
mogli pokazati odreenu f razinu milosra i promijeniti kaznu u smrt
strijeljanjem?" 4 Predsjedavajui je stisnuo oi, podigao svoju kriglu s pivom j i
zagledao se u njezine dubine. "Mislim da ne", rekao je. "Mora imati na umu kako
kukaviluk nije jedini zloin za kojega je on optuen. Takoer je radio protiv
Fuhrera i priao rune ale o njemu. Kad bismo dopustili da takve stvari prou
nekanjeno, i sama pomisao na ishod toga svega mi izaziva drhtavicu."
Burgholz je proistio grlo i zauzeo ravnoduan stav. "Kakve su - hm - kakve su to
bile ale, kad smo ve kod toga?" upitao je. Uzeo je vilicu i poeo njome crtati
brazde u gorici. "Pa nisu valjda toliko strane?"
"To je stvar osobnog miljenja", rekao je predsjedavajui ozbiljno. Pogledao je
preko ramena prema vratima, otvorio svoju hrpu papira, izvukao iz nje jedan list i
tajnovito ga gurnuo preko stola svojim kolegama.
Ring se prvi nasmijao. Nasmijeio se, a potom se zahihotao, da bi na posljetku
zabacio glavu i poeo se gromoglasno smijati. Burgholz je u poetku pokuao
prikladnije reagirati, skupivi obrve i spustivi uglove usana, ali Ring se nagnuo
naprijed i pokazao ne jedan posebno smijean biser, pa se uskoro i Burgholz smijao
tako da mu je trbuh udarao o rub stola. ak se i predsjedavajui lukavo nasmijao,

rukom prekrivi usta. Ring se poeo od smijeha udarati po bedrima. Burgholz je

prevrnuo kriglu punu piva. Suze su im klizile niz obraze.
"Prevrtanje krigle piva zasigurno ne moe biti tako smijeno, gospodo?" S
prijekorom u glasu, predsjedavajui se nagnuo preko stola i uzeo natrag svoj papir.
Druga dvojica namjestila su na licima izraze koji su vie odgovarali sucima.
"Naravno da ne, naravno da ne", promrmljao je Burgholz, ispuhujui nos.
"Ovaj dokument", nastavio je predsjedavajui, "jest primjer krajnje prostote i
propagande u svom najopasnijem i najpodlijem obliku. Po mom miljenju, naa je
dunost prihvatiti zahtjev tui-k-lja za pogubljenjem odsijecanjem glave. Od toga
ovjeka mora
281se napraviti primjer. Moramo se ponaati u skladu s interesima drave, a ne u
skladu s emocionalnim diktatom srca."
Uhvatio je u ruku nalivpero i napisao rije DEKAPITACUA na donjem dijelu
dokumenta i potpisao se. Gurnuo je nalivpero i dokument preko stola svojim
kolegama. Burgholz ga je odmah potpisao, ne zastavi ak niti kako bi razmislio.
Ring je oklijevao, bubnjao prstima po stolu, mrtio se i uzdisao, i na posljetku, s
velikom neodlunou, potpisao svoje ime. inilo se kako svako slovo iz njega
izvlae silom. Predsjedavajui ga je promatrao sa sve veim neodobravanjem. Taj
Ring mu je svakim danom postajao sve veim trnom*u oku. Morao je provjeriti
moe li to uiniti kako bi ga premjestio na neko opasnije bojite. Moda na istono
bojite.
Nakon to su potpisali dokument, opustili su se u svojim naslonjaima i popili jo
nekoliko piva, pojeli jo nekoliko kobasica. Burgholz je otvorio usta i polako
podrignuo. Podigao je pogled blago iznenaen, zurei upitno u svoju dvojicu
kolega kao da pokuava otkriti koji je od njih dvojice to uinio.
Predsjedavajui je pozvao sudskog biljenika i izdiktirao mu presudu i dodijeljenu
kaznu uz svu sveanost koju je ta prigoda zahtijevala. Trojica sudaca potom su se
ustala i ponosno se vratila natrag u sudnicu, a na odreenoj udaljenosti, kako bi im
iskazao potovanje, slijedio ih je sudski biljenik. Prisilno okupljena publika istoga
je trenutka skoila na noge. Samo je Paul Bielert ostao sjediti, naslonivi se na zid i
nastavivi puiti.
Predsjedavajui ga je pogledao i namrtio se. Uvredljivo ponaanje ovog ovjeka
bilo je posve nevjerojatno. Ali Gestapo je ovih dana bio pun sebe. Dolo je njihovih
pet minuta slave, i oni su ih koristili to su bolje mogli u pravom teroristikom

mahnita-i nju. Njihovo e vrijeme uskoro proi, razmiljao je predsjedavajui dok

je sjedao. Rusi i Amerikanci bili su jai no to je itkoj pomiljao, i nije bilo daleko
vrijeme kada e nestati moi Gestapa a oni se nai na mjestu svojih sadanjih rtava.
Jednoga dana, mis-1 lio je predsjedavajui, gurajui rukom naprijed-natrag po stolu
kac da mijesi tijesto, jednoga dana, on e sa zadovoljstvom osudit Paula Bielerta na
pogubljenje dekapitacijom. Nije mu niti palo pamet da bi do tada i on sam mogao
biti uklonjen sa sudakoj
mjesta. Tko bi mogao okriviti suca za bilo to? Sudac ne stvara zakone, on ih samo
izvrava.
Ponovno je pogledao Bielerta; ovoga puta na njegovim je usnama bio slabaan,
sarkastian smijeak. S nelagodom se namr-tivi, predsjedavajui se okrenuo u
drugu stranu. Poeo je govoriti vrlo brzo, sipajui bujicu rijei.
"U ime Fiihrera Adolfa Hitlera i njemakog naroda, proglaavam presudu suda u
sluaju optuenog, porunika Bernta Viktora Ohlsena iz 27. tenkovske pukovnije."
Zastao je na trenutak i duboko i glasno udahnuo zrak. Bielertov stakleni pogled jo
je uvijek poivao na njemu, i na trenutak predsjedavajui je osjetio udan osjeaj u
elucu, kao da - apsurdne li pomisli! - proglaava svoju vlastitu presudu. "Nakon to
je razmotrio sluaj, sud smatra kako je okrivljeni kriv po svim tokama prvotne
optunice, te kako je takoer kriv po dodatnoj optubi za kukaviluk i dezerterstvo.
Stoga mu se oduzimaju sve poasti i osuuje se na pogubljenje dekapitacijom. Sva
njegova ovozemaljska dobra pripast e dravi, a trokove suenja podmiruje
zatvorenik. Od sada e njegovo ime biti izbrisano iz svih registara. Tijelo e mu biti
pokopano u neoznaenom grobu. Heil Hitler!"
Predsjedavajui se ozbiljno okrenuo prema osueniku, ukoeno stavi u stav pozor
ispred njega.
"eli li zatvorenik to rei?" Ponovio je to pitanje tri puta, bez ikakva odgovora od
porunika Ohlsena, nakon ega je slegnuo ramenima i odverglao statutarno
odbijanje svake mogue albe. "U redu." Dao je glavom znak Feldwebelu koji je
stajao pokraj Ohlsena. "Odvedite zatvorenika."
Dok su porunika Ohlsena odvodili natrag tunelom, susreli su se sa sljedeim
zatvorenikom kojega su vodili na suenje. Dvadeset i tri minute kasnije,
predsjedavajui je proglasio svoju etvrtu smrtnu kaznu toga dana i napustio
sudnicu. Zamijenio je sudaku halju svojom sivom uniformom i krenuo kui na
veeru koja se sastojala od juhe od rajica i kuhanog bakalara. etiri smrtne kazne.
Vani je kiilo, uporna sitna kiica, i on je dodijelio etiri smrtne kazne i krenuo je

kui jesti juhu od rajice i kuhani bakalar. Tipian dan na sudu. etiri smrtne kazne.
Uporna sitna kiica. Juha od rajice i bakalar. Predsjedavajui je
283zakopao svoj kaput i ustro krenuo prema automobilu koji ga je ekao.
Oberfeldvvebel Stever ekao je porunika Ohlsena u zatvorskom bloku. Teka vrata
zatvorila su se za njima. Stever je zastenjao dok je vraao zasun.
"Pa, to je odlueno?" upitao je dok se uspravljao kako bi krenuli hodnikom. "Jo
jedan sluaj za mesara? Ti si ve trei danas, a onaj kojega su upravo odveli onamo,
mislim kako e taj biti etvrti. No, nije to neto zbog ega se vrijedi uzbuivati.
Proli mjesec imali smo esnaestoricu u istom danu -" Pogledao je Ohlsena i
iscerio se. "Nemoj to uzimati k srcu, porunice. Dogaalo se to i boljim ljudima no
to si ti - a svima e nam se to dogoditi prije ili kasnije, na jedan nain ili drugi. A ti
nee biti ni prvi ni posljednji koji e otii na taj nain. A ako je za vjerovati naem
sveeniku, ide u nekakav bolji svijet, u kojem e te doekati Isus."
"Pa?" Ohlsen se okrenuo kako bi ga pogledao. "Mogu li vjerovati sveeniku ili ne?"
"Ti zna mnogo vie o tome od mene", Stever je s nelagodom slegnuo ramenima.
"Nisam o tome ba previe razmiljao. Mislim da u morati kada doe vrijeme za
to. A to se tie svih ovih stvari o Isusu i slinih - pa, da, mislim kako je to uvijek
mogue." Po-eao se po glavi i namrtio. "Zna, ne moe rei kako ne vjeruje u
to, za svaki sluaj, ako se ipak ispostavi kako je to istina. Ali stari sveenik, on u to
posve sigurno vjeruje." Stever je zastao kako bi zauzeo prikladan izraz lica i
sveeniki glas: '"M'm-moli se i Gospod e te posluati', kae on. 'M, m - Gospod e
te prihvatiti -' on uvijek govori m'm prije svega. U zatvoru ga zovu M'm -Miiller.
Prljavo staro govno, kaem ti - uvijek ispuhuje nos u svoju sutanu - ali valjda zna
to radi."
"Nadam se", rekao je porunik Ohlsen tiho, "jer ja se namjeravam pomoliti s njim."
"Isuse!" Stever je podigao obrvu. "No, ne krivim te ni zbog ega. Hou rei, ne
vrijedi riskirati, jel* tako?"
"Nije to pitanje rizika." Ohlsen je odmahnuo glavom i nasmijeio se. "Ja vjerujem u
to."
"Isuse!" rekao je Stever ponovno. "to si ti, ako ti ne smeta to te to pitam?
Rimokatolik?"
"Ja sam protestant."

"Pa -" Stigli su do vrata Ohlsenove elije i Stever ih je irom otvorio. "Menije sve
to posve svejedno. Istog trenutka kad kroim u crkvu, osjetim kako su oni svi samo
skupina brbljavih idiota. Ne ine nita za mene - zna to hou rei? Ipak, ne mogu
tvrditi kako se neu osjeati pomalo drugaije kada doe i red na mene."
"Vrlo vjerojatno", sloio se Ohlsen uz slabaan smijeak.
Otiao je do prozora i pogledao van kroz reetke u sitnu kiicu koja je i dalje
padala.
"Sluaj me", rekao je Stever utjeno, "ostatak dana si na miru. Nee jo to obaviti.
Moraju dovesti starog tog-i-tog iz Berlina, a ja mislim kako on uope jo nije
stigao. U svakom sluaju, prvo e te doi pogledati - kako bi smislio kako e te -"
Stever je uutio i zamahnuo mu zamiljenom sjekirom iznad glave. "Zna na to
mislim? Taj posao iziskuje veliku vjetinu, na posljetku. Nije to neto to bi mogao
obaviti bilo tko. Ne ako ele dobar i jednostavan rez, tonije reeno. A morat e te
posjetiti i sveenik. Nee to biti stari Miller, ipak, jer nisi rimokatolik. Bit e to onaj
drugi. Ne znam kako se zove, ali sigurno e doi. A tu je i klopa. Dat e ti dobru
klopu, dobro e te otpremiti -" Namignuo je. "Pa ne eli se valjda susresti sa svetim
Petrom na prazan eludac?" Podigao je ruku u oprotajnoj gesti i zatvorio vrata za
sobom. Porunik Ohlsen poeo je odsutno koraati elijom. Pet koraka u jednom smjeru,
pet koraka u drugom. Pokuao je elijom hodati dijagonalno. Pokuao je hodati uz
zidove. Hodao je opisujui kvadrate, hodao je opisujui krunice, iscrtao je niz
geometrijskih likova po cijeloj eliji.
Sati su sporo prolazili. Jo uvijek je kiilo kada je uo daje garnizonski sat otkucao
est sati. Svakoga trenutka oekivao je posjet krvnika.
Cijelu je no sluao odbijanje garnizonskog sata. Pun sat, etvrt, pola sata, tri
etvrti; pun sat, etvrt, pola sata, tri etvrti; pun sat..."
Poeo je oajniki udarati glavom o zid. Nije bilo nikakve koristi od sluanja sata,
nije bilo nikakve koristi od razmiljanja, nikakve koristi od niega. Njegov je ivot
bio gotov. Pa neka onda dou i odvedu ga kad god budu to htjeli, a to prije, to
bolje. Osjetio je kako je duhom ve mrtav.
285Jutro je svanulo i zatvorski se ivot nastavio svojim normalnim tijekom. Satnija
novaka projurila je pokraj njegove elije, pjevajui na sav glas, a porunik Ohlsen
ih je promatrao dok su prolazili i pokuavao se dosjetiti je li on ikada bio mlad.
Znao je daje morao biti, pa svatko je nekada bio mlad, no ipak se toga nije mogao

sjetiti. Zasigurno je to bilo prije rata. Pokuao je posloiti te stvari u svojoj glavi.
Roenje 1917., a sada je bila 1943. Bilo mu je dvadeset i est. Dvadeset i est nije
zvualo vrlo staro kada je to izgovorio na glas, ali posve sigurno, osjeao se vrlo
staro.
Izveli su ga iz elije na vjebe. Sada su se prema njemu odnosili drugaije. Na
grudima je nosio crvenu znaku osuenika, i vjebao je s ostalim osuenim
ljudima, njih etrnaest, koji su beskrajno marirali u krugovima. Svi su imali
crvene znake, ali neki su preko njih imali zelene vrpce, to je znailo da e biti
objeeni, a ostali su imali bijele vrpce, stoje znailo da e biti strijeljani. Neki su u
sreditu imali crnu toku. Njih je ekalo odrubljivanje glave.
Dok su osuenici marirali u krugovima, Stever je stajao na vratima zatvora
zviduui. Bila je to priblina izvedba plesne melodije koju je uo u Zillertalu.
Jednim prstom je udarao takt na kundaku svoje puke. "Du hast Gliick bei den
Frauen, bel ami..." ("Ti ima sree kod ena, prijatelju moj...")
Nakon nekog vremena, ak je i Stever shvatio kako se melodija koju zvidue
uope ne poklapa s melodijom koju je uo u Zillertalu. Pogledao je zatvorenike koji
su vjebali i njegovo se zvidukanje promijenilo. "Liebe Kameraden, heute sind wir
rot, morgen sind wir tot." ("Prijatelji dragi, danas smo dobro, ali sutra umrijet
emo.")
Zatvorenici su ubrzali u trk. U koloni po jedan oko dvorita, tri koraka razmaka
izmeu svakog ovjeka. S rukama prekrienima na potiljku. Neka nemaju prilike
komunicirati prije no to umru.
Stever se iznenada poeo zanimati za dogaaje. Snano je zabacio puku na rame i
povikao na sav glas: "Bre malo, vi lijeni gadovi! Diite noge visoko, unesite malo
ara u to!"
Ohrabrivao je ljude koji su prolazili pokraj njega tako to bi ih snano udario
kundakom puke u rebra. Zatvorenici bi pourili
i poeli trati. Neki od njih tako su nenamjerno smanjili razmak izmeu sebe i
onoga tko je trao ispred njih.
"Zadravajte razmak!" povikao je Stever, maui pukom iznad glave. "Sto vi
mislite, daje ovo godinjica mature?"
Puka se s treskom spustila na najbliu glavu. Osuenici su ubrzali tempo i uvali
meusobne razmake. Stever je poeo udarati ritam stopalom.

"Izvan takta! Izvan takta!" vikao je. "Pazite na ritam, prokleti bili! Nikakve koristi od
bezglavog tranja poput opora divljih pasa, nikada neete uspjeti dovriti vjebu a tko zna? Neki od vas mogli bi biti pomilovani u posljednjem trenutku, a tada ete
morati biti u formi ako kanite preivjeti u kanjenikoj satniji - ondje e vas vraki
iscrpiti! Je'n, dva, tri, je'n, dva, tri, je'n, dva, tri - dri ritam! Ne zaostaji!"
Nekoliko je zatvorenika okrenulo glave kako bi ga pogledali, a posljednji oajniki
traci nade jo uvijek su im blistali u oima. Je li ih Stever samo muio, ili je moda
doista neto nauo? Vladao je takav manjak ljudstva, moda si Njemaka vie nije
mogla priutiti pogubljenja. Ve su mogli formirati dvije ili tri divizije od ljudi
koje su pogubili zbog zloina protiv drave...
"Pogled naprijed, ne poigravajte se!" urlao je Stever. "Njemaka e lako bez..."
Prestao je vikati, pomalo zbunjen Stahlschmidtovim dolaskom, pa je samo stao
pokraj njega.
"Zbog ega tako vie? Zar razgovara sa zatvorenicima? Zar netko od ovih ljudi
govori?" Okrenuo se kako bi ih promotrio dok su protravali pokraj njega, i
iznenada je ispruio ruku i pokazao prema jednom od njih. "Onaj ovjek ondje!
Govorio je! Vidio sam kako mu se miu usne! Dovedi mi ga, narednice!"
Obergefreiter Braun, koji je straario drei puku, uao je u krug ljudi koji su
trali i zgrabio za ovratnik Oberstleutnanta koji ic na grudima imao bijelu oznaku
osuenika na strijeljanje. Stahl-;chmidt ga je nekoliko puta snano oinuo po
potiljku svojim bi-i em i gurnuo ga natrag.
"Svinjo!" povikao je Stever. "Bre malo, dii noge, dri razmak! to misli, da se
igramo glazbenih stolica?"
287"Obergefreiteru", Stahlschmidt je odmahnuo glavom, "ti jednostavno nema
pojma. Samo me promatraj, moda e togod i nauiti." Uvukao se u sredite
kruga, pucnuo svojim biem i otvorio i zatvorio svoja usta nekoliko puta, kao da
iskuava nekakav mehanizam. Na posljetku je snaan, prigueni povik ispunio zrak.
"Zatvorenici! Stooooooj! U dvojke!"
Zatvorenici su se meusobno sapletali, trudei se da izvre zapovijed. Stahlschmidt
je napravio nekoliko unjeva. Bilo je dobro biti Stabsfeldwebelom. Ne bi volio biti
nita drugo, ak niti da su mu ponudili in generala. Kroz ruke su mu proli
zatvorenici svih inova osim Stabsfeldwebela. Stoga mu se, loginim de-duktivnim
procesom, uinilo kako su Stabsfeldwebeli nekim udom izuzeti od kazni koje su
bile dodjeljivane obinim smrtnicima. ak i kada bi ono pitanje dvojice posjetitelja

s krivotvorenom propusnicom bilo izvueno na svjetlost dana - ali ne, to nije bilo
mogue. Bielert je zasigurno imao vanijih stvari kojima se morao pozabaviti.
Stahlschmidt je otvorio usta i ponovno povikao. Zatvorenici su poeli marirati u
strogom dvoredu, s glavama okrenutima ulijevo. Tako su marirali gotovo deset
minuta, sve dok se jedan od njih nije onesvijestio. Nakon toga su nastavili jednako
marirati jo pet minuta tono istom putanjom, preko tijela koje je beivotno lealo
na podu.
"Obergefreiteru", rekao je Stahlschmidt leerno prije no to je otiao, "ako se taj
ovjek ne oporavi prije no to istekne vrijeme za vjebe, oekujem da poduzme
neto u vezi toga." "Na zapovijed!"
Stahlschmidt je otiao, ostavivi svog podreenog s onesvi-jetenim zatvorenikom
u rukama. ovjek je doao svijesti nekoliko minuta kasnije i ustao se, naslonio na
zid i poeo povraati krv. Stever ga je ljutito promatrao. Zato nije mogao podnijeti
svoju kaznu poput svih drugih? Zato je morao puknuti u posljednjim trenucima?
inilo se izglednim kako je Stahlschmidt na posljetku jednom pretjerao. Taj je
ovjek bio zatvorenik Gestapa. a Gestapo je bio osjetljiv na svoje zatvorenike. Oni
se nisu protivili tome da se netko zabavi, ali bit e problema ako netko od njihovih
ljudi umre prije no to stigne biti pogubljen. Gospodin
Bielert bio je vrlo sitniav oko ovakvih pitanja. Stever je uo prie kako je jednom
uhitio ukupno osoblje garnizonskog zatvora u Liibecku zbog sline nezgode. A
Stahlschmidt je ve jednom zas-rao svoj dosje oko onog problema s krivotvorenom
propusnicom.
Stever je promatrao kako zatvorenik povraa po etvrti ili peti put i upitao se bi li
moda bila dobra ideja posjetiti gospodina Bielerta. I rei mu nekoliko injenica o
Stahlschmidtu. Na posljetku, nita od ovoga nije bila Steverova krivnja, i bilo bi
strano nepravedno da krivnja padne na njegova ramena. Ipak je on bio samo
Obergefreiter, a Obergefreiteri samo izvravaju tue zapovijedi.
Sljedee nedjelje, porunik Ohlsen zauo je udarce ekia u dvoritu, a dva ili tri
sata kasnije posjetio ga je Stever. Otiao je izravno do prozora i poeo savjesno
pregledavati svaku reetku. Namignuo je Ohlsenu. "Samo provjeravam", rekao je.
"Samo u sluaju da pokuava prepiliti reetke i pobjei van."
"ime?" upitao je Ohlsen.
"Tko zna?" rekao je Stever tajnovito. "Zatvorenici se dosjete najrazliitijim
trikovima."

"Je li itko ikada uspio prepiliti svoj put van?"

"Nije jo, ali uvijek postoji prvi put, zar ne? A ja ne elim da se taj prvi put dogodi u
mom bloku. Mogu raditi to god ele u rudima, ali ne u mom. Ovdje -" Izvukao je iz
kutije dvije cigarete, obje ih pripalio i jednu pruio Ohlsenu. "Dri je nisko, tako da
je nikakvo njukalo koje pogleda kroz vrata ne moe primijetiti. Nije mi teko
riskirati ivot za bilo kojeg jadnika koji kree na posljednje putovanje, ali nema
nikakve potrebe izazivati nevolje - shvaa me? A bilo bi ih, kada bi nas sada
uhvatili. Ne smijemo se druiti sa zatvorenicima, to je zapovijed."
Porunik Ohlsen legao je na svoj krevet i popuio svoju zabranjenu cigaretu. Stever
je gledao kroz prozor na dvorite.
"uje li onu buku vani? Zna to rade? Pogledao si, zar ne? Naravno, s ovoga se
mjesta ba i ne vidi najbolje, ali usuujem se rei kako si zasigurno pogodio."
"M-hm." Ohlsen je umorno odmahnuo glavom.
Stever se iscerio. Uinio je kratku gestu odsijecanja glave na svom potiljku.
289"Pripremaju ih. Nekoliko opkopara ih vani sastavljaju - ne samo u tvoju ast,
naravno. Ukupno vas ima desetorica za to. Svi ete otii istog dana. Obino to tako
rade. ekaju da se sakupi nekoliko, tako tede novac. Moraju dovesti krvnika ak iz
Berlina, zna. Njega i njegovu ekipu. Smatraju kako im se ne isplati dovoditi ih
ovamo ee od jednom mjeseno." Stever se ponovno okrenuo prema prozoru.
"Danas su kupili i ljesove, takoer; nita otmjeno, ali nisu loi. Nisu uope loi.
Nema se to brinuti po tom pitanju. I koare. I njih su donijeli."
"Koare?" upitao je Ohlsen.
"Da - za glave."
Nastao je trenutak tiine, a potom se porunik odvratno nasmijao. Lice mu je bilo
blijedo, a usne gotovo purpurne. "Tako dakle, postavljaju to, zar ne? Konano ih
postavljaju."
"Da, ali to ne mora nuno znaiti da e te danas pozvati", rekao je Stever
ohrabrujuim tonom. "Sjeam se jedne prigode, postavili su cijelu tu stvar, i stajala
je tako dva puna mjeseca, a da se nita nije dogodilo. To je bilo zbog toga to se SD
nije sloio s time stoje bilo reeno na suenju. Suci su htjeli pustiti tog tipa, a SD je
bio edan krvi. Naravno, na kraju su ga sredili. Uvijek tako bude. Bio je to neki

pukovnik, sjeam se. Poprilino star. Bio je u istoj eliji u kojoj si ti sada. Broj 9.
Nju uvijek uvamo za ljude poput tebe."
"Poput mene?"
"Pa - zna." Stever se nasmijeio ispriavajui se. "One za koje se unaprijed zna
kako e zavriti, zna"?
"Hoe rei da vi ve znate kakva e biti presuda kada zatvorenik tek doe ovamo?
ak i prije suenja?"
Stever je pogledao eliju, osvrnuo se preko ramena, ponovno provirio kroz prozor
i pomaknuo se blie Ohlsenu kako bi mu u povjerenju rekao: "Ne bih ti to smio
rei, to je neto to slubeno niti ja ne znam. Ali mislim kako nee s nama biti jo
dugo, pa -" Namignuo mu je. "Samo zadri to za sebe. Kada nam Gestapo dovede
zatvorenika, mi dobijemo i njegove dokumente. A dolje na dnu, na lijevoj strani,
nalazi se malena oznaka. Sudac ima jo jedan isti takav primjerak s identinom
oznakom. A svaka od tih malenih oznaka znai neto razliito, shvaa? U tvom
sluaju,
malena je oznaka znaila -" Ponovno je izveo svoju pantomimu odsijecanja glave.
"Gestapo je ve odluio to eli, pa smo mi znali to e se dogoditi s tobom jo
prije no to si iao na suenje."
"A to ako sud odlui drugaije?"
Stever je odmahnuo glavom. "To se gotovo nikada ne dogodi. Nije to vrijedno
njihova truda. Ne bi ih to nikamo dovelo."
"Ne, mislim kako ne bi", ogoreno se sloio Ohlsen.
"Ali pazi", rekao je Stever, "mi ne ostavljamo te papire da lee uokolo; Ako je bilo
to tajno, ide u dim istoga trenutka kada se proita. ak i indigo papir. ak i vrpce iz
pisaih strojeva. Sve se to uniti. A to se mene tie, ja svejedno nita ne znam.
Kaem ti", tuno je kimao glavom, "ako ikada doe to vrijeme da ovo mjesto padne
neprijatelju u ruke - a mislim kako hoe, prije ili kasnije - smislio sam sve to u
rei. Ja i Leinar, proli smo tu priu nekoliko puta - ja sam samo Obergefreiter, ja
ne znam nita, samo sam radio ono to su mi zapovjedili. to je, naravno, i istina",
rekao je Stever kreposno. "I usprotivit u se svakom tko ustvrdi kako to nije istina..."
Sjeo je na krevet pokraj porunika i bocnuo ga u rebra.

"Kakve ima veze na ijoj si strani? Sve dok te dobro plaaju i dok ne mora
naporno raditi. Imam doista lagodan posao ovdje, i kladim se da e neprijatelju biti
drago zadrati me ovdje kada preuzmu - hou rei, nee imati dovoljno svojih ljudi
kako bi vodili ovo mjesto, pa e trebati ljude poput mene, to je posve razumljivo. A
sve dok me budu plaali, to me briga? Sve dok me budu plaali da se mogu
poeviti kad god to budem elio -" Kim-nuo je glavom i ponovno namignuo.
"Trebao bi vidjeti ljepoticu s kojom se trenutno viam! Ne samo da zna nekoliko
trikova, ve je i vrlo uspaljena - mogla bi i cijelu no kada bih joj dopustio. A radi
lo kako god eli, sjedi na tebi, pui ti - samo reci i ona e to uiniti. Kama Sutra
nije nita u usporedbi s njom!"
Oblizao je usne i pogledao krajikom oka kako bi vidio je li pobudio zatvorenikov
apetit, ali inilo se kako ga porunik Ohlsen nije uope sluao. Stever je ustao, ljutit.
Mrzio je ovako gubiti vrijeme.
"U redu", rekao je, "ako ne eli razgovarati sa mnom, idem nekamo drugamo i
ostavit u te da razgovara sam sa sobom."
291Otiao je do vrata i dodao: "Uskoro e piti sa svojom vlastitom satnijom."
Jo uvijek nije bilo odgovora. Stever je iziao iz elije stoje bunije mogao,
zalupivi za sobom vratima i zazveckavi kljuevima. Provirio je kroz pijunku, ali
porunik Ohlsen je sjedio u istom poloaju i s istim izrazom lica kao i prije. inilo
se kako uope nije primijetio Steverov odlazak.
Sljedeeg ponedjeljka ujutro, bojnik von Rotenhausen doao je u slubeni posjet
kako bi proitao kazne optuenicima. Nervozno je drhturio cijelim tijelom,
premjetajui jednu nogu ispred druge i stiui bedra kao da se morao olakati.
Pokraj njega stajali su Stever i Greinert, s pukama spremnima da zapucaju. Bojnik
von Rotenhausen imao je duboko ukorijenjen strah od nasilnih ispada zatvorenika, a
nije bio ovjek koji bi vjerovao u hinjenje hrabrosti na raun vlastite sigurnosti.
Neto prije podneva, veliko se oko pojavilo na pijunki elije broj 9 i dugo zurilo u
njezina stanovnika, neto razmatrajui. Promatralo gaje gotovo deset minuta, a
potom je u tiini nestalo.
Sat vremena kasnije, doao je Stever u sklopu svog uobiajenog obilaska i zastao
kako bi porazgovarali.
"Krvnik je stigao", veselo je obavijestio Ohlsena. "Ve te pogledao. eli li vidjeti
njegove sjekire? Ponio je tri komada, u jednoj su od elija u ovom hodniku. Velike
su i otre, u usporedbi s njima, britve izgledaju poput djejih igraaka. uva ih u

posebnim konim koricama. Leinar ih je ve izvadio van i malo se poigrao njima.

On je lud za noevima i sjekirama. Za bilo ime to ree. Umire od elje da se
iskua na neijem vratu."
"Sveenik jo nije bio kod mene", rekao je Ohlsen. "Ne mogu mi nita dok me on ne
posjeti."
"Ne brini, doi e. ak niti Prusi nisu tako zli. Ne bi poslali ovjeka na put a da se
prije toga ne pomoli."
"Ali to misli, kada e doi?" ustrajao je Ohlsen.
"Uskoro. Uvijek prvo nazove da provjeri treba li ga tko, a potom doe oko dva sata
kasnije. Ne znam je li ve nazvao ili nije. Moda i nije. Mislim da je na terenu i
blagoslivlja neke jedinice koje idu na bojite. Neto poput toga." Stever se
zamiljeno nasmijao. "Smijeno, zar ne? Sveenici i pedikeri, oni u ovim
vremenima
imaju vie posla no to stignu obaviti. Prije rata, nitko nije htio niti i uti za njih.
Sada se ini kako ljudi ne mogu ivjeti bez njih."
"Ili umrijeti bez njih", promrmljao je Ohlsen.
Te veeri, dugi, zavijajui krik ljudske due u mukama odjeknuo je zgradom.
Zatvorenici su se drui probudili u svojim elijama. uvari su ili opsovali ili se
prekriili, ve prema svom karakteru i uvjerenjima. Krik je postao glasniji, a potom
utihnuo, pretvorio se u stenjanje, a potom ponovno ojaao i postao spori vrisak
mentalne agonije. Svega nekoliko sekundi kasnije, pojavio se Stahlschmidt. Zauo
se zvuk udaraca. Zavijanje je prestalo i nelagodna se tiina spustila na zatvor.
Sveenik je stigao sljedeeg jutra u pola jedanaest. Bio je to nizak, pogrbljen
ovjek, s uvuenom bradom i ustima poput koze, blagim plavim oima koje su
plivale u viku tekuine, i nosom na ijem je kraju neprestano treperila kapljica.
Zaboravio je svoju Bibliju, pa je morao upotrijebiti onu koja je pripadala eliji. No,
ponio je sa sobom neto umjetnog cvijea umotanog i ukrasni papir i malenu
figuricu Isusa s pomalo razbaruenom trnovom krunom.
Izvan elije stajali su Stahlschmidt i Stever. Stahlschmidt je prikovao oko za
pijunku i prepriavao svaku pojedinost prizora. Neprestano je prenosio dogaaje
Steveru, nakon ega mu je prepustio svoje mjesto na nekoliko sekundi, a potom
ljubomorno odgurnuo svog podreenog s puta i ponovno nastavio s uitkom
promatrati.

"Sada je skoro ve gotovo - sjede na krevetu, jedan pokraj drugoga i dre se za

ruke. Vrlo dirljivo. Vrlo lijepo. Sada je stari jarac poeo plakati - eto ga! Ispast e
mu one jabuice..."
"Zbog ega?" rekao je Stever iznenaeno. "Pa nee njega sasjei."
Stahlschmidt je slegnuo ramenima, ne posve siguran u odgovor.
"Pretpostavljam kako je to zato to je sveenik", na posljetku je rekao. "Boji
ovjek, shvaa? Vjerojatno osjea kako je njegova dunost pokazati melo emocija
kada priprema nekoga za drugi ivot."
Stever je nakosio svoj ljem i poeao se po glavi. "Da - da, mislim kako si u
pravu."
293Odmaknuli su se od elije. Stahlschmidt je pokazao palcem prema njoj.
"Jedno je sigurno", rekao je. "Ti i ja se nikada neemo nai u takvom poloaju.
Nee nam nikakvi blesavi sveenik mumljati i prditi iznad nas i priati nam prie o
Bogu i anelima. Mi znamo drati svoja usta zatvorenima i sauvati glave na
ramenima." Pogledao je Stevera. "Zar ne?" rekao je znaajno.
Stever se slabano, glupavo nasmijeio. Jo je uvijek razmatrao zamisao da stupi u
kontakt s Gestapom i sauva vlastiti poloaj. Nenamjerno je pogledao prema
Stahlschmidtovu debelom crvenom vratu, i upitao se bi li ga ikoja od sjekira
donesenih iz Berlina mogla presjei jednim udarcem.
"Sto zuri?" upitao je Stahlschmidt sumnjiavo.
"Nita", promucao je Stever. "Samo sam - samo sam gledao tvoj - tvoj vrat."
"Moj vrat?" Stahlschmidt je instinktivno podigao ruku prema vratu. "to je s mojim
vratom?"
"Vrlo je jak", promrmljao je Stever.
"Vraki je jak, naravno! To je vrat jednog Stabsfeldvvebela. A vratovi
Stabsfeldwebela, dragi moj Stever, ne rastaju se lako od svojih tijela. Za razliku od
vratova drugih ljudi, kao to su porunici, natporunici i Obergefreiteri."
Stever se s nelagodom pomaknuo svoja stopala na kamenom podu. "Sjekire koje
koristi su vrlo otre", protisnuo je.

"Pa to?" upitao je Stahlschmidt hladno. "to ti je danas? Jesi li izgubio ivce? eli
li da te poaljem lijeniku za glavu? Ili si pijan? Je li to u pitanju?" Promotrio je
Stevera izbliza, a ovaj se odmaknuo korak natrag. "Zasigurno si do sada ve
primijetio kako medu pogubljenima nikada nema Stabsfeldwebela? Jesi li ikada
vidio jednoga od njih u ovom zatvoru? Naravno da nisi! Mi smo oslonac drutva,
eto to smo, i oni se ne bi usudili pomaknuti prstom protiv nas. Jesi li ikada
razmiljao to bi se dogodilo kada bismo mi poeli trajkati? Kaos! Potpuni kaos!
Adolf, Hermann, Heinrich, svi bi se oni sruili poput kule od karata!"
"Pretpostavljam da si u pravu", rekao je Stever, pomislivi kako bi, kada bi on
otiao Gestapu, Stahlschmidt bio prvi Stabsfeldwebel koji bi se naao pred streljakim vodom, i to u svom vlastitom zatvoru.
"Prokleto je jasno da sam u pravu!" zagrmio je Stahlschmidt. "A ti to dobro imaj na
umu u budunosti!"
Tijekom poslijepodnevnih vjebi, Stever i Braun pretraili su elije osuenika,
Stever s jedne strane hodnika, a Braun s druge. Pronali su nekoliko zanimljivih
stvari.
U eliji 21, Braun je skrivenu u madracu pronaao kriku tvrdog crnog kruha. U
eliji 34, Stever je pronaao dva centimetra opuka cigarete, ugurano u pukotinu u
podu. U susjednoj eliji nalazio se maleni komadi olovke. A u eliji broj 9
pronaen je najzanimljiviji predmet.
Sakupili su sva ta blaga i povezali ih u plavi runik, te odnijeli u Stahlschmidtov
ured kako bi ih on pregledao. Ovih nekoliko bijednih komadia bili su predmeti od
intenzivne emocionalne vrijednosti optuenicima, i on je uivao likovati nad njima.
Porunik Ohlsen vratio se s muenja na vjebama i s nevjeri-com stao na pragu
svoje elije. Iako je prostorija bila posve ogoljena, Stever ju je uspio prevrnuti, i
njezinom je stanovniku istoga trenutka postalo jasno kako je bila pretraena. Ohlsen
se bacio na krevet i mahnito opipavao ispod madraca; ondje nije bilo niega. Pao je
jecajui na pod kada su se vrata otvorila i Stever se uuljao unutra. Izmeu palca i
kaiprsta drao je malenu utu kapsulu.
"Jel' kojim sluajem ovo trai?" Stajao je u dovratku i cerio se. Ohlsen je ustao i
oajniki posegnuo za kapsulom, no Stevero-va se gumena palica nemilosrdno
spustila na njegovu glavu i ramena, udarajui ga preko cijele elije dok je on
izmicao, te ga na posljetku satjeravi u kut pokraj prozora.

"Stani u stav pozor kada je prisutan Obergefreiter! Do sada si ve trebao upamtiti

pravila!"
Porunik Ohlsen drhtavo se uspravio, obrisavi nos nadlani-com.
Stever je pogledao kapsulu i odmahnuo glavom. "Ti si pravi lukavac! Odakle si ovo
nabavio? Koliko je dugo ima? Zasigurno je nema dugo, jer bih ja ve znao za to."
Namjerno ju je drao ispred Ohlsena, tako daju ovaj nije mogao dohvatiti.
"Namjeravao si je progutati prije no to te odvedu na pogubljenje, zar ne? Sav
295taj trud koji su oni uloili kako bi te pristojno pokopali, sav novac koji su
potroili na tebe, a ti bi im se tako oduio! Trebao bi se sramiti! No", rekao je tuno,
"ne mogu rei da sam ba previe iznenaen. Pogodio sam da neto smjera. Sve si
to previe smireno podnio. Mora imati na umu kako ja imam veliko iskustvo u tim
stvarima - vidio sam vie pogubljenja no to si ti pojeo toplih obroka. Neki ljudi",
rekao je Stever, "misle kako sam ja spor. I upravo u tome grijee, jer ja znam sve
to se dogaa u ovom zatvoru, a imam oi i na potiljku. Na taj nain se manje
umaram. Znam sve propise naizust, i pridravam ih se. Ako mi itko kae da uinim
neto to mi*zvui sumnjivo, traim od njih da mi to pismeno zapovjede. Na taj
nain, shvaa, me nikada nee moi zbog neega pritisnuti. Ako netko doe i kae,
'Stever, poinio si ubojstvo, neto si krivo uinio', ja im samo pokaem nalog,
napisan crno na bijelome. A ja sam samo Obergefreiter, radim samo ono to mi
zapovjede."
Drao je kapsulu na dlanu i znatieljno je promatrao. "Kako ove stvari rade?
Odmah te ubiju, zar ne?" Nasmijao se. "Mislim kako u je dati Stahlschmidtovoj
maki. Neki dan me pokuala ogrepsti, i tom sam joj prilikom obeao kako u joj
slomiti vrat prvom prilikom. No, i ovo e biti dovoljno."
Porunik Ohlsen stajao je u stavu pozor. Donja usna mu je podrhtavala, a vid mu je
bio zamagljen suzama koje su mu tekle niz obraze i kapale na pod. Ta kapsula bila
je njegov adut iz rukava, njegov doker, njegov jedini spas. Spoznaja daje u
vlastitoj moi imao odluku kada i gdje e umrijeti, od svoje vlastite ruke i niije
tue, odrala gaje tijekom dugih tjedana koje je proveo u zatvoru. A sada se gorko
proklinjao to je bio budala i nije je uzeo istog trenutka kada je suenje bilo
zavreno. Pa tko bi jo osim patolokog optimista ustrajao tako dugo, oajavajui,
ali se svejedno nadajui pomilovanju u posljednjem trenutku do kojega ipak nee
doi?
Pogledao je Stevera i moleivo ispruio ruku. "Daj mije, Stever. Za ime Boga, daj
mi je!"

"ao mi je", rekao je Stever. "To jednostavno ne mogu uiniti. Protivi se pravilima,
shvaa? Osim toga, Gestapo je u potrazi za krvlju, a ako ne dobiju tvoju, veliki su
izgledi da e umjesto toga htjeti moju." Odmahnuo je glavom. "Ti ne bi to traio od
mene, zar ne?" rekao je razmiljajui. "Obojicu nas vee isti zakon, zna. Ali, sluaj,
imam neto drugo to bi te moglo zanimati. Nisam ti to mogao ranije dati, jer
Stahlschmidt nikada ne doputa da osuenici primaju pisma, u sluaju daje tinta
otrovana. Dogodilo se i to jednom - ne ovdje, nego u Miinchenu. Bilo je mnogo
problema, stoga Stahlschmidt sada zadrava sva pisma koja pristignu. Alija sam
uspio ovo prokrijumariti za tebe. Protiv pravila, naravno. Mnogo sam riskirao.
Trebao bi mi biti vrlo zahvalan. Mislim kako bi moglo biti od onog sitnog momka s
oiljkom. Onoga koji ti je bio u posjeti."
Porunik Ohlsen obrisao je oi rukavom i zgrabio pismo. Stever gaje promatrao
skupljenih oiju. "Samo ga proitaj", rekao je. "Nemoj ga pokuati pojesti."
Porunik je pogledom brzo preletio nekoliko prvih redaka rukopisa. Pismo je bilo
od Starog Una, no nita ga nije zanimalo, nita ga nije moglo utjeiti, sada kad vie
nije imao svoju kapsulu.
Stever je nestrpljivo ispruio ruku, zagrabio pismo i poeo ga itati.
"Tko je taj Alfred o kojem on melje? To je onaj tip s oiljkom, zar ne?" Pogledao
je prema Ohlsenu, koji je potvrdno kim-nuo glavom. "Ne znam zato", rekao je
Stever, "ali jo uvijek imam osjeaj kako on ima neto protiv mene. Ne znam zato
bi trebao. Na posljetku, ja sam samo Obergefreiter, nije moja krivnja to ljudi
moraju umirati."
S nelagodom je neto razmiljao nekoliko trenutaka, a potom mu se lice ponovno
razvedrilo. "Rei u ti neto. Mogao bi mi uiniti veliku uslugu, kada bi to htio. Na
posljetku, i ja sam tebi uinio uslugu to sam ti donio ovo pismo. Sve to treba
uiniti jest napisati nekoliko rijei o meni na poleini tog papira. Obergefreiter
Stever je dobar vojnik koji uvijek izvrava svoje zapovijedi - lijepo se ponaao
prema meni - neto u tom stilu. to misli o tome, ha? Uz PS, u kojem e napisati
kako sam ja prijatelj svih zatvorenika. A potom se potpii, i napii svoj in i datum i
sve to, tako da to izgleda slubeno, shvaa?"
Stever je izvadio iz depa olovku i pruio je poruniku. Ohlsen je podigao obrvu.
"Dokai to", rekao je. "Dokai da si prijatelj zatvorenicima i ja u ti to napisati."
297"Da dokaem?" Stever se nasmijao. "Doista si drzak!"

"Zar ne misli kako si ti jo drskiji?" blago je rekao Ohlsen.

Stever se ugrizao za usnu. Pogledao je pismo i ponovno proitao ime onog
omraenog tipa s oiljkom. "to eli?" natmureno je upitao.
"Vrati mi kapsulu. To je sve to traim."
"Zacijelo si poludio! I ja bih nastradao kada bi otkrili kako si se ubio prije no to su
te oni uspjeli ubiti."
Ohlsen je slegnuo ramenima. Iznenada mu vie nije bilo stalo. "Na tebi je da
odlui", rekao je. "Ja svejedno moram umrijeti, pa me sve to skupa previe ne
zanima. Mislio sam da me zanima, ali ipak ne. Sada kad je konano dolo do toga,
ba me briga. Ali da sam na tvom mjestu, Steveru, ako imalo cijeni svoj ivot, vrlo
bih dobro razmislio o nabavki elinog steznika za sebe. Legionaru ne moe
pobjei, to zna. Prije ili kasnije, on uvijek uhvati koga eli."
Stever je nervozno grizao donju usnu. "Volio bih ti pomoi, doista bih volio. Uinio
bih sve da te izvuem iz ove kae - samo ti ne mogu dati kapsulu, ona vrijedi vie od
mog ivota..."
"Kako god eli", rekao je Ohlsen okrenuvi se i prestavi stajati u stavu pozor.
"Meni je posve svejedno."
Doli su po njega upravo nakon veernjeg obroka. Izveli su ga u dvorite
podzemnim prolazom. Sveenik je predvodio put, mrmljajui tugaljivu motivu.
Pogubljenja su se trebala odrati u malenom, zatvorenom dvoritu, koje je bilo
podalje od znatieljnih pogleda. Vjeala su bila postavljena, a na platformi se
nalazio krvnik sa svojom dvojicom pomagaa, odjevenih u salonske kapute,
cilindre i bijele rukavice.
Optuenici se trebali biti pogubljeni u parovima, a partner za smrt porunika
Ohlsena ve je ekao. Kada su obojica dola, upravitelj zatvora je provjerio njihove
identitete i prvi je pomonik istupio i odrezao njihove epolete, liivi ih na taj nain
njihova ina i asti.
Porunik Ohlsen je stajao i promatrao kako se njegov partner polako uspinjao
ljestvama. Sveenik je poeo moliti za spas njegove due. Dvojica pomonika
pomogla su mu da se smjesti i privezala ga. Krvnik je podigao svoju sjekiru.
Otrica u obliku
polumjeseca bljesnula je na zrakama zalazeeg sunca. Krvnik je otvorio usta i

uzviknuo svoje opravdanje ina kojega e upravo obaviti.

"Za Fuhrera, za Reich, i njemaki narod!" Sjekira je poletjela prema dolje. Susrela
se s mesom uz tupi udarac i prerezala izravno kroz njega. Bio je to izvrstan udarac.
Jak i dobro usmjeren, izveden strunom rukom. Glava se uredno otkotrljala u
koaru i dva su mlaza krvi iknula iz iznenaenog vrata. Tijelo se trzalo i grilo.
Brzim, vjetim pokretima, pomonici su ga prevrnuli s platforme u pripremljeni
lijes. Uzeli su glavu i smjestili je izmeu nogu lesa.
Publika se opustila. Oberkriegsgerichtsrat dr. Jeckstadt, pred-: sjedavajuci suda koji
je donio presudu, polako je pripalio cigaretu i i okrenuo se dr. Beckmannu. "Recite
to god hoete o pogubljenjima", primijetio je, "ali ne moete porei kako je ovo
brzo, djelotvorno i jednostavno."
"Kada se odvija prema planu", promrmljao je Rittmeister, koji je stajao iza
Jeckstadta i preuo njihov razgovor.
"Moram priznati", rekao je dr. Beckmann, "kako mije taj prizor neugodan. Nikako
se ne mogu prestati pitati kakav je osjeaj biti ondje gore, ekati sjekiru da padne zanimljiv osjeaj..."
"Dragi moj prijatelju", rekao je Jeckstadt utjeno, "zato se zamarati takvim
beskorisnim nagaanjima? Ovi su ljudi izdali svoju domovinu i zasluuju da budu
pravedno kanjeni. Ali vi i ja", nasmijao se apsurdnosti ove pomisli, "vi i ja se
nikada neemo nai u takvoj situaciji! Jedno je posve sigurno, dragi moj doktore da nema nas pravnika, zemlja bi se vrlo brzo nala u kaosu. Mi smo, ako se smijem
tako hrabro izraziti, doista nezamjenjivi."
"Naravno, posve ste u pravu", sloio se Beckmann, okrenuvi se kako bi promatrao
drugi dio predstave te veeri. "Niti jedna drava ne bi mogla preivjeti bez svog
pravnog sustava."
Porunik Ohlsen polako se i smireno popeo na platformu. Pomonici su ga
namjestili. Um mu je bio prazan. Gotovo prazan. Sjetio se kako u trenucima prije
smrti, ovjekov cijeli ivot proe ispred njegovih oiju, i gotovo se panino upitao
zato se niti sada njegov ivot ne odvija pred njim.
Poeo je svjesno tjerati svoje misli u prolost, prema svojim dragocjenim osobnim
sjeanjima, svojoj osobnoj povijesti, no prije no to mu se bilo kakva ivopisna
slika ukazala pred oima, sjekira se spustila i njegov je ivot bio svren.

U dubinama Portina eluca, etrnaest boca piva, devet votki i sedam absinta borili
su se za prevlast, dok je Porta teturao prostorijom prema klaviru. Vukao je noge, jer
je bio previe pijan da bi kontrolirao rad svojih miia. Teturao je s lijeve na desnu
stranu, podrigujui i hvatajui se za stolove i stolice kako bi ostao na nogama.
Povremeno bi, tijekom svog prolaska prostorijom, prevrnuo boce i ae na pod. Tri je
puta i sam zavrio na podu, no svaki put bi ga ponovno netko podigao.
Na posljetku je stigao do svog cilja, no taj se trud pokazao prevelikim za posvaani
sadraj njegova eluca. Ispruivi se preko klavira, Porta je otvorio usta i ispustio
sve van.
Svira klavira pao je na leda sa svog stolca. "Prljavo govno!" povikao je. "Pogledaj
to si uinio mom jebenom klaviru!"
Umjesto odgovora, Porta je samo pruio ruku i prevrnuo punu au piva po tipkama.
Prevrnuo se na prednji dio klavira i tresnuo na stolac. Usredotoeno namrtivi lice,
prstima dugima poput svinjskih kobasica, tekima poput olovnih utega, nesiguran u
njihove pokrete, poeo je pijano svirati neto to je nalikovalo dobro poznatoj
melodiji.
Bernard Pijanica skoio je na stol i poeo udarati po stropu s dvije boce ampanjca.
Prostorija je odjekivala zvukom pijanih glasova koji se nikako nisu mogli sloiti da
zapjevaju unisono:
Vor der Kaserne, vor dem grossen Tor, tand eine Laterne und steht sie noch davor so
woll 'n wir uns da wiedersehen bei der Laterne woll 'n wir stehn wie einst, Lili
Marlen.
Samo se Maleni nije pridruio pjesmi. Na koljenu mu je sjedila neka djevojka, a on
ju je sustavno svlaio, istom bezobzirnom odlunou s kojom bi netko drugi erupao
koko. Djevojka je naizmjenino vritala i utala ga, ne posve l jurna treba li uivati
ili biti bijesna.
Svira, ne mogavi vie podnijeti pogled na svoj klavir prekriven pivom i
povraotinom, odluio je zbaciti Portu sa stolca. Porta je prestao svirati, zaljubljeno
omotavi ruke oko ovjekova vrata i objesivi se svom snagom. Nekoliko trenutaka
kasnije, nesretni je svira naglavce poletio preko prostorije u smjeru kuhinje.
Zaustavio se na zidu, ispod nogu Heidea i gotovo komatoznog Barcelone.
U isto vrijeme dok su se odigravale ove bakanalije, procesija ljudi tiho je koraala
hodnikom u Fuhlsbiittelu. Sastojala se od estorice SD -ovih vojnika, sveenika,

lijenika, nekoliko sudskih dunosnika i jedne stare gospode. Hodali su zastajkujui,

gotovo oklijevajui, prema zelenim vratima na kraju hodnika. inilo se kako bi svi
voljeli odgoditi trenutak kada e morati okrenuti bravu i ui unutra. No, taj je
trenutak doao, i procesija je polako ula kroz vrata i nala se u prostoriji iza njih.
etvrt sata kasnije, ista su se vrata ponovno otvorila, i procesija se ponovno
pojavila. Sada su hodali bre. estorica SD-ovih vojnika, sveenik, lijenik i
nekoliko sudskih dunosnika. Jedino slara gospoda vie nije bila s njima.

9. ROENDANSKA PROSLAVA

Buka koja je dopirala iz Tri zeca u Davidsstrasse mogla se posve jasno uti
nekoliko ulica dalje, ak i do bolnice u Ulici Bernharda Nochta, u kojoj su se
zavidni pacijenti prevrtali u krevetima i psovali. Bila je to buka nastala uslijed
istog, prekrasnog, neopisivog pijanstva, a odjekivala je u noi poput neprestanog
kreenda zvukova.
Vlasnik Tri zeca, popularno zvan Bernard Pijanac, proslavljao je svoj roendan u
privatnoj prostoriji sa stranje strane gostionice. Samo su najomiljenije redovite
muterije bile pozvane.
Maleni je stigao medu prvima, jo rano poslijepodne. Pijanac je stajao na sobnim
ljestvama i ravnao pripremama za veeranju proslavu. Papirni vijenci i lampioni
bili su vjeani po prostoriji, a sanduci piva i ampanjca odlagani u uglove.
"Netko mi je rekao kako ti je roendan", otpoeo je Maleni.
Bernard je kimnuo glavom. "Netko je bio u pravu."
"Dobro", rekao je Maleni. "U tom sluaju, htio bih ti poeljeti sretan roendan.

Samo sam htio prvo provjeriti."

"Da?" Bernard gaje pogledao i nasmijeio se, a potom okrenuo na svojim ljestvama
i povikao na mladia koji je posrtao ispod sanduka piva. "Ne ovamo, ti budalo!
Onamo, u kut!"
Pogled Malenoga gladno je slijedio sanduk na njegovom putovanju prostorijom, a
potom se leerno vratio prema Pijanici. "Ti - hm - pravi proslavu?"
"Tako je." Bernard je ispuhao nos izmeu dva prsta, tono iznad velike posude s
mesom. Ravnoduno ju je pogledao. "Dobro je, to je ionako samo gula, nee mu
smetati jo malo zaina. Svejedno sve ima isti okus kada se kuha u tom loncu. Jedna
od djevojaka ispraznila je talog kave u njega proli tjedan - nitko nije nita rekao.
Kada se sve zajedno pomijea, ne primijeti se nikakva razlika."
"Ne", rekao je Maleni. "Vjerujem da se ne primijeti." Zapanjeno je gledao nizove
boca poslagane iza anka. "Tko e popiti sve ovo?"
303Bernard ga je na trenutak pogledao, a potom se okrenuo i pljunuo kroz otvoren
prozor. "Moji prijatelji", rekao je jednostavno.
Maleni je zagundao, ne mogavi se odluiti bi li odmah ustvrdio svoju pripadnost
najintimnijem krugu Pijaniinih poznanika ili pokuao nekom drugom taktikom.
"Uskoro odlazimo", rekao je, nadlanicom obrisavi usta.
"Da. Tako to ide." Pijanica je kimnuo glavom bez imalo suosjeanja.
"alju nas natrag na bojite", nastavio je Maleni. "Bojna je sada opet gotovo'posve
popunjena. Imamo mnotvo novih tenkova i ostaloga - samo zadri to za sebe, to bi
trebala biti najstroa tajna. Mogu vjerovati prijatelju poput tebe, ali nemoj to iriti
uo
kolo."
"Ne pada mi to na pamet", rekao je Bernard. "Niti ne pozna jem nikoga koga bi to
zanimalo." Uspravio se, zakoraio na najvi u preku na ljestvama i leerno
zalijepio papirnati lanac na strop iznad svoje glave. Ljestve su ostale na mjestu, ali
Pijanica se opas no zaljuljao. Pio je pivo davno prije doruka.
"Pazi", rekao je Maleni, ispruivi svoju golemu uljevitu ruku. "Ne eli valjda
slomiti vrat na vlastiti roendan." Namjes tio je Bernarda natrag na preku i

dodvoravajui mu se nasmijeio "Koliko to godina ima?"

"etrdeset i dvije - i moe ovdje dobiti nekoliko boca piva i popiti ih u moje
zdravlje ako to eli."
Maleni je istoga trenutka pruio raku prema najbliem redu boca i uhvatio dvije
jednim dlanom. Jednu je dodao Pijancu, ;i drugu prinio ustima, zatvorivi zube oko
epa i poevi ga otkidati.
"Priekaj trenutak", rekao je Bernard. Ispruio je ruku i pogledao Malenoga izravno
u oi. "Gdje je moj poklon? Ne moe doi ovamo piti moju cugu i zaeljeti mi
sretan roendan, a da mi ne donese nikakav poklon."
"To je tono", od srca se sloio Maleni, spustivi bocu "Imam ga ovdje sa sobom.
Dobro da si ga spomenuo, moje pam enje je poput sita." Rukom je posegnuo
duboko u dep na hlaa ma i izvukao siuni paketi umotan u grubi ruiasti papir.

Bernard gaje sa zanimanjem promatrao. "Stoje to?"
"Nikada ne bi pogodio", rekao je Maleni, otvarajui svoju bocu. "Niti za milijun
godina. To je upravo ono to si oduvijek elio."
Bernard je raskinuo papir kako bi ugledao jeftini otvara za boce. Bacio gaje preko
prostorije uz psovku. "To je deseti prokleti otvara za boce kojega sam danas
dobio! Zar vi glupani nemate nimalo mate?"
"Vana je misao", rekao je Maleni. Zabacio je glavu i izlio pola boce piva ravno u
grlo. "Zar ti to nitko nije rekao?"
"Jebe misao!" zareao je Bernard. "Kome treba pet stotina jebenih otvaraa za
boce?"
"Pa, dobro", rekao je Maleni mudro. "Tako ti je to s roendanima, nikada ne dobije
ono to doista eli."
Maleni je ostao ondje, nazdravivi u Bernardovo zdravlje. Ostao je ondje kako bi
mu pomogao oko ukraavanja prostorije i popio u zdravlje svog domaina jo
nekoliko puta, svaki puta nekakvo drugo pie. Kada su poeli stizati prvi gosti,
ostao je kako bi se brinuo za njih i poelio im dobrodolicu. A onda su gosti poeli
ispijati u Bernardovo zdravlje, pa im se Maleni pridruio, a onda je dolo jo ljudi,

i ispijeno je jo nekoliko zdravica, i jo prije no to je proslava slubeno i zapoela,

glava Malenoga virila je kroz prozor, a prsti su mu bili u grlu, pravei mjesta za
sljedeu rundu pia.
Porta je stigao oko sredine veeri. Bilo je oigledno kako je stao negdje usput.
Probio se kroz gomilu i prijateljski udario Bernarda po leima. "Sretan roendan!
Sretan roendan! Sretan -usput, jesi li dobio moj poklon?"
"A koji bi to poklon bio?" Bernard ga je sumnjiavo po-ledao.
"Pa, bio je to otvara za boce u obliku ene - Maleni ga je tre->ao donijeti."
"Da, dobio sam ga", rekao je Bernard prezirno.
"To je onda u redu. To ti je od mene i Malenog zajedno. Zajedniki poklon. Zajedno
smo ga odabrali. Rekli smo, to je ba ono to bi trebalo starom Bernardu Pijanici.
To e mu sauvati zube. To e mu sauvati umjetne zube. Mislili smo kako e ti se
svidjeti. Mislili smo kako..."
305"Ah, zajebi to!" zaurlao je njegov domain, odgurnuvi ga u stranu.
U neko doba veeri, prije no to smo se stigli paralizirati, sjeli smo za veeru. Bilo
je mnogo guranja, mekoljenja i psovanja, izbilo je nekoliko tunjava i slomljeno
je nekoliko stolica, ali na posljetku su svi sjedili gdje su manje-vie eljeli. Bernard
je pozvao dvije djevojke koje su posluivale, odjevene - i preodjevene, prema
miljenju nekih nazonih - u crne kratke hlae i malene pregae veliine potanskih
markica.
"Hej, Helga!" pozvao je Porta jednu od njih dok mu je prilazila s pladnjem. "Maleni
mi kae kako si se izbrijala poput francuske drolje! Tono? Mogu li opipati?"
Helga je s treskom ispustila pladanj kupusa ispred njega i otila dalje bez rijei, dok
joj se stranjica pomicala lijevo-desno u tijesnim crnim hlaama. Porta je zanjitao
poput konja i udario akom posred svog tanjura s kupusom.
Na kraju obroka, poastili smo Bernarda roendanskom na-pitnicom. Nije imala
nikakve veze s roendanima, jer je gotovo cijela bila posveena seksu u njegovom
najraskalaenijem obliku, ali Bernard ju je prihvatio kao prikladnu poast ovjeku
koji proslavlja svoju etrdeset i drugu godinu boravka na ovome svijetu.
Popili smo toliko puno da medu nama nije bilo nikoga tko nije povraao. Pod
pijanim poimanjem svojih vlastitih moi, zgrabili smo svog domaina, bacili ga u

zrak i uhvatili ga u padu. Trei puta smo se svi sruili s treskom na pod, a Bernard
je bio zakopan ispod nas. Porta se uspentrao na stol i lupio nogom zatraivi tiinu.
Heide gaje podrao udarivi dvama bocama jednom o drugu. Boce su se smjesa
razbile, i kia se stakla osula po skupini na podu.
"Zatvorite svoje proklete gubice!" povikao je Heide. "Joseph Porta eli govoriti!"
Na posljetku smo se ponovno smirili i svojevrsna tiina nastala je u prostoriji,
prekidana samo povremenim podrigivanjem i putanjem vjetrova, zvukom
povraanja ili ispijanja piva.
"Bernarde Pijanac", otpoeo je Porta strogo, "Berni Pijanac, na stari prijatelju
Berni, danas su ti etrdeset i dvije godine, i mi svi znamo kako si ti najvee govno
koje je ikada hodalo svijetom,
ali svejedno te svi volimo!" Porta je irom rairio ruke kako bi to ilustrirao i
gotovo pao sa stola. "Svi smo mi zajedno govna!" povikao je razdragano. "Zbog
toga smo ovdje veeras, i pijemo u zdravlje najveeg govna od svih nas! A sada
emo otpjevati jo jednu pjesmu - je'n, dva, tri!"
Udarao je ritam stopalom po stolu. Jednu je nogu podigao previsoko i prejako je
spustio. Potpuno je promaio stol i spustio je Heideu u krilo. Nestali su zajedno u
kovitlacu pokraj stola.
Na suprotnoj strani stola, Maleni je zgrabio Helgu i manijakalno vukao njezine crne
hlaice. Ona gaje utala i grizla svom snagom. Nekoliko se ljudi okladilo na ishod
te borbe.
Heide je ostao ispod stola, pijano se naslonivi na neije noge, razgovarajui sam
sa sobom. Govorio je o ratu i o tome kako je biti vojnik. Bilo je jako zamorno, i
nije bilo iznenaujue stoje uskoro zaspao.
Barcelona, koji se naao pokraj Bernarda Pijanice, poeo mu je opsesivno priati o
panjolskoj. Barcelona bi uvijek priao bilo kome tko ga je htio sluati, ili barem
pristojno utjeti, o svojim iskustvima u panjolskoj. Njegova demonstracija borbi s
bikovima nekako se nerazdvojivo stopila s tenkovskom bitkom u blizini Alicantea,
sve dok Barcelona nije poeo trati i napadati prostorijom, glave sputene kako bi
oponaao bika, i sa zamiljenim automatom kojim je pucao ravno u pod.
"to bi dovraga ovo trebalo znaiti?" upitao je Porta, ispuzav-i ispod stola i
trepui dok je Barcelona juriao pokraj njega.

Barcelona se zaustavio, pogledao Portu s pijanim dostojanstvom i sjeo. "Kod

Alicantea sam ostvario jedan od svojih najveih vojnih uspjeha", rekao je hladno.
Podigao je au s pivom i izlio si ga niz prsa, a potom obrisao usta uz dojam
oiglednog zadovoljstva.
"Dovraga i tvoj uspjesi", rekao je Porta. "A to je s onom panjolkom koju si
evio? Priaj nam o njoj."
Barcelona je tako snano tucnuo prisjetivi se nje, da bi pao na pod da ga Stari Un
nije pridrao za ovratnik.
"Pijan k'o zemlja", rekao je Porta s gaenjem.
Barcelona se nagnuo prema njemu, a Stari Un jo uvijek ga je pridravao za
ovratnik. "Obergefreiteru Joseph Porta", rekao je,
307strpavi sve to u jednu rije slonovskih proporcija, "po stotinu i dvadeseti put te
upozoravam: obraaj mi se propisno kada mi eli neto rei. Ja sam Feldwebel,
glavni oslonac njemake vojske."
"Glavni oslonac moje dupe!" rekao je Porta s prezirom. "Stari mulac poput tebe?"
Oteturao je do anka, gotovo se sruio na njega, zgrabio najbliu bocu i otkinuo ep
s nje. Odjeknulo je poput hica - bila je to boca ampanjca - i pola se gostiju istoga
trenutka bacilo pod stolove. Porta je podigao bocu do usta i otpio nekoliko velikih
gutljaja.
"Ja oboavam umjetnost!" povikao je Barcelona usred sveope galame. *
Porta se okrenuo i pogledao ga. "Pa, jebi se!" rekao je. "Feld-webelu, gospodine",
dodao je sarkastino.
"Ne samo ja", nastavio je Barcelona. "Nego i moj vrlo dragi prijatelj Bernard
takoer. On takoer voli umjetnost." I nagnuo se preko stola i dao soan i mokar
poljubac Pijanici u elo kao znak njihova velikog prijateljstva. Pijanica se bedasto
nasmijao. Kada se vraao na svoje mjesto, Barcelona se zabio u Starog Una, pa su
se neko vrijeme opasno ljuljali na rubu klupe. "Tko", povikao je Barcelona,
ponovno uspostavivi ravnoteu, "tko je od ove pijane bande kretena i seksualnih
manijaka ikada bio u muzeju i iskusio ljepote umjetnosti? Tko", nastavio je,
postavi pomalo nejasan, "je ikada pio pod stablom spoznaje? Tko je od vas
ugavih malograana ikada uo za Thorvaldsena? Ha? Tko je od vas ikada uo za
njega? Vjerojatno mislite kako je to neki svodnik na Reeperbahnu - e, nije."

Barcelona je podigao prst u zrak i na trenutak uutio kako bi ga pogledao. Ta je

stanka bila poetak njegove propasti. Uinilo mu se kako na neki udotvoran nain
istovremeno mae s dvanaest prstiju. to je bilo vrlo udno, jer se bio spreman
zakleti kako je imao samo pet na svakoj ruci. Budui daje imao dvije ruke, to je
ukupno bilo deset, i to ukljuujui paleve. Neko je vrijeme zapanjeno promatrao.
Poeo je hipnotizirano govoriti o umjetnicima i junacima, pa je preao na
razgaljeni govor o slobodi, ljutito viui prema nama kako smo svi mi braa i kako
nas sve voli, a zavrio je gomilom psovki i kletvi, ni ne shvativi kako je doao do
njih.
Uutio je usred niza psovki i zapanjeno zurio kada se svijet zaljuljao ispred
njegovih oiju i poeo mu se polako primicati. Trepnuo je i odmahnuo glavom, i
svijet se povukao.
Barcelona je bio ponukan da se snano udari po prsima, pokazavi na niz
raznobojnih vrpci i odlikovanja, i izjavi strastvenim tonom kako mu niti jedno od
njih nita ne znai, te kako bi mu bilo iznimno drago kada bi ih se svih mogao
rijeiti. Ponudio ih je prisutnima kao besplatne poklone, pokuao ih strgnuti s
gornjeg dijela svoje uniforme i baciti ih medu nas, ali to je za njega | predstavljalo
prevelik napor. Pao je naprijed, naglavce na stol, i ostao ondje leati s glavom u
lokvi piva pjevajui pomalo udnu pjesmu o ptijem izmetu.
Nakon nekog vremena, netko tko je sjedio nasuprot njega, i kome se iznenada
prestala sviati ili pjesma ili njezin izvoa, ispruio se preko stola i gurnuo ga na
leda na pod. Barcelonine posljednje rijei prije no to se prepustio privremenom
zaboravu, bile su fanatino izreene: "Viva EspanaV
Na trenutak, Bernard Pijanica je ostao nepomino sjediti raz-I miljajui o
nepominom tijelu svog prijatelja koji je volio umjetnost. inilo se kako gaje taj
prizor duboko dirnuo. Uz pomo Porte i Legionara, uspentrao se poput mora na
stol i pripremio odrati govor, i tako je ostao stajati, njiui se poput klatna sjedne
strane na drugu, dok ga je Legionar drao za oba glenja, a Porta ekao da ga
uhvati u sluaju da padne.
"Prijatelji moji!" Ispruio je obje ruke kako bi nas sve zagrlio. Elektrina arulja s
treskom je pala na pod. Jedan papirnati lanac se odvojio i smjestio oko
Bernardovog vrata. "Prijatelji moji, vjerujem kako ste svi dovoljno popili i kako
nitko nije ostao edan. Jer, mogu vam rei, ovdje i sada, kako u mom podrumu ima
dovoljno pia -" U tom trenutku se zaljuljao unatrag, tono u ruke Porti koji ga je
ekao, i nastala je stanka dok on nije ponovno uspostavio ravnoteu. "U mom
podrumu je dovoljno cuge da na njoj pliva cijela njemaka vojska - a vi se

slobodno posluite! Vi ste moji prijatelji i slobodno se posluite! Popijte je svu!

Pijte sve dok vam ne bude poela izlaziti na oi i ui i guzice. Prijatelji moji -"
Ovoga se puta zaljuljao naprijed, a Legionar mu je vrsto drao glenjeve, dok je
Porta optrao oko stola i uhvatio ga prije no to
309je pao. Ponovno gaje gurnuo natrag, prema Legionaru. "Prijatelji moji, nadam
se kako ovu moju malenu gostionicu smatrate domom daleko od doma - pravim
domom, u kojem moete piati i srati i bludniiti ba kao to biste to inili na svom
vlastitom ognjitu. Biti gostioniarem nije samo posao, to je poziv - znate li to? To
je pravi poziv. Kamo vi momci idete kada ste ljutiti i treba vas netko razvedriti?
Natrag u vojarnu? Natrag eni i djeci? Malo sutra!" Veselom gestom, Bernard se
naklonio tako duboko da mu se nos naao opasno blizu stola. Nekim udom, snaga
njegova trzaja bila je tolika da gaje uspravila ponovno u okomit poloaj, a
Legionar je uspio ispruiti ruku i sprijeiti ga da se jo jednom nakloni. "Malo
sutra!" grmio je Bernard nesmetano. "Ne idete im ni blizu - dolazite ovamo! Kod
starog dobrog Bernija! Kod Pijanice! Berni Pijanica, tako me vi zovete - ali ne bez
razloga, prijatelji moji! Ne zovu me tako bez razloga! U ovom sam poslu ve dulje
vrijeme i znam dosta o tome, i kada vi momci doete ovamo u potrazi za utjehom,
ja se potrudim daje i dobijete! Niti jedan od mojih momaka ne odlazi odavde prazna
eluca!"
"To je tono", potvrdio je neki aljivina sa suprotne strane stola. "Puna eluca i
prazna depa!"
Bernard se dobroduno nasmijao, ne shvativi skriveni smisao ove primjedbe.
"U mojoj gostionici", izjavio je, "obini vojnik je kralj. Vojnici, desetnici, narednici
- svi su dobrodoli! Samo je jedna vrsta koju ne podnosim, a to su asnici. asnici,
prijatelji moji, su najnedrutveniji, ulizivaki, kukaviki..."
Ostali njegovi osjeaji prema asnicima bili su izgubljeni u posvemanjoj oluji
klicanja i zavijanja. Bernard je podigao obje ruke iznad glave, stisnuvi ake i
epurei se na stolu poput boksaa koji je pobijedio u meu. Legionar i Porta napeto
su bdjeli nad njim.
"Gospodo!" zagrmio je Bernard, a glas mu je nadjaao sve glasniju buku. "Mi
pripadamo Hamburgu! Hamburg je na grad! Hamburg je posljednji bastion
Europe!"
Poklici su odjeknuli sa svih strana. Veina nas nije uope voljela Hamburg, ali to
nije niti na koji nain smanjilo nae oduevljenje. Vikali smo i udarali nogama i

grlili jedan drugoga u mahnitanju

ljubavi i odanosti. Ohrabren time, Bernard je snano stao nekome na prste i
spotaknuvi se, oteturao do daljeg kraja stola, pregazivi pri tome nekoliko tanjura i
prevrnuvi nekoliko aa.
"Svlvia!" Okrenuo se u stranu, ispruio ruku i zgrabio jednu od djevojaka koje su
posluivale u prolazu. "Kamo ide, vjetice? !: Sto to radi? Na dunosti si sve dok
ima pia. Donesi jo piva i ne-|i ka zabava potraje!"
Glasni zviduci ispunili su zrak. Noge su udarale o pod, ruke I su pljeskale. Ljudi su
otvarali usta i urlali bez rijei, iz istog uitaka to stvaraju nekakvu buku. Nekoliko
onih koji su se privremeno I povukli sa zabave, dolo je k sebi, povratilo i vratilo se
lumpova-I nju. Bernard je siao sa stola, mahnito maui rukama prema klali viru.
"Zapjevajmo! Spremite se za pjesmu o Hamburgu, momci! | Idemo svi zajedno..."
Zbor glasova ispunio je prostoriju. Grubo, nemuzikalno, bez ritma i melodije,
zavijali smo zajedno Bernardovu pjesmu o Hamburgu:
Das Herz von Sankt Pauli
das ist meine Heimat,
in Hamburg, da bin ich zu Haus.
(Srce sv. Pavla, to moj je dom, u Hamburgu, u domu sam svom.)
Pjesmu je prekinuo Steiner, koji je doteturao iz kupaonice, kako bi objavio daje
prva mrtva pijana osoba te veeri pronaena na podu. Glasan krik oduevljenja se
prolomio prostorijom i svi okupljeni su istoga trenutka pojurili u kupaonicu kako
bi pogledali rtvu. Bio je to neki Feldwebel. Bio je hladan i nikakvi ga grubi
postupci nisu uspjeli dozvati svijesti. Uz glasne vesele poklike, estorica
najsposobnijih mukaraca su ga podigla, iznijela van i bacila u jarak. Porta se
smijao tako dugo i tako glasno daje iaio vilicu, ali Maleni mu je uskoro vratio
natrag na mjesto jednim dobro tempiranim aperkatom.
Tijekom sljedeeg sata, jo je sedmoro gostiju zavrilo u jarku. Roendanska
proslava Bernarda Pijanice polako je zamrla u
ustajalim lokvama prolivenog piva i gustom oblaku dima. Pod je bio prekriven
otpadom i pijanim tijelima. I sam je Pijanac leao u jednom ambalanom sanduku.

Nas osmorica iz 27., drei se ruku pod ruku i rairivi se cijelom irinom plonika
i do pola ceste, pridravali smo jedan drugoga na nonom povratku u vojarnu.
"edan sam", poeo je zavijati Porta; a uska ulica Herbert-strasse odbila je natrag
njegove rijei.
Dok smo prolazili pokraj postaje podzemne eljeznice, ugledali smo nekog starca
koji se borio s etkom i kantom ljepila kako bi zalijepio neku obavijest, pa smo se
zaustavili kako bismo mu pomogli. Iz nekog razloga, uplaio se i odepao u mutnu
jutarnju svjetlost, ostavivi nas da se poprilino nezgrapno nosimo s plakatom.
"to pie?" upitao je Porta.
Steiner je podigao plakat i uspio proitati prvu rije - OBAVIJEST - prije no to mu
gaje Barcelona uspio oduzeti i umoiti u ljepilo.
"Koji vrag -" Porta je izgubio ravnoteu, pao na tlo i budalasto se pokuao ustati
povukavi mene za glenjeve. Zajedno smo se nali na tlu. "Tko dovraga lijepi te
stvari u ovo doba noi?"
Trebalo nam je gotovo petnaest minuta kako bismo zalijepili taj plakat. Prevrnuli
smo ljepilo, izgubili etku, pokidali ga na dva dijela, zalili jedni druge ljepilom, i
na posljetku ga nalijepili na zid okrenuvi naprijed njegovu poleinu, upitavi se
zato ga ne moemo proitati. Tek kada je Legionar, naslonivi se na nas ostale,
sveano odlijepio plakat i okrenuo ga na drugu stranu, rijeili smo tu zagonetku.
"topie?" Porta je uporno zahtijevao; bio je na tlu i nije mogao vidjeti tekst.
Steiner i Barcelona stali su primaknuvi meusobno glave, oslonivi se svom
teinom jedan o drugoga i pokuavajui izotriti pogled na slova. Plakat je sada bio
okrenut naopake. Slova su mi izgledala kao ruska. Steiner je glasno mumljao
rijei, a Barcelona gaje ljubazno ispravljao kada bi ovaj naiao na neto tee
slogove. Steiner je neprestano govorio "Hvala" i "Oprosti", a Barcelona je
neprestano govorio "Ne smeta ti to te ispravljam, zar ne?", i bio
je to posve ljubak prizor s izuzetkom toga to mi ostali nikako nismo mogli samo
stajati i ekati, jer je netko neprestano padao i morao biti ponovno uspravljan.
"Prijatelji!" povikao je Barcelona na posljetku. Okrenuo se prema nama s prstom na
usnama i irom otvorenih oiju. "Nemojte paniariti! Ostanite mirni! Ovo je poruka
od Gestapa!"

Steiner, iznenada ostavi bez oslonca, pao je naprijed prema plakatu, udario o zid i
polako potonuo uz njega na svom putu prema tlu. "Tako sam edan", stenjao je.
"topie?" dosaivao je Porta po trei put.
Barcelona je podigao ruku kako bi se primirio. "To je o nekome koga e objesiti."
S tekom je mukom izgovarao rijei. Oi su mu bile okrugle i izbuljene. Usta su mu
bila umrtvljena.
Porta, oito zadovoljen ovim odgovorom, okrenuo se i povratio niz stepenice za
podzemnu eljeznicu.
Stari Un sjeo je naslonivi se na stup uline rasvjete. Pokuao je neto rei, priekao
neko vrijeme, a potom ponovno pokuao. Rijei su mu izlazile jedna po jedna u
usporenoj izmaglici. "Kogae-to-objesiti?"
Barcelona je primaknuo svoju glavu plakatu. "Izdajica Filh-rera - njemakoga
naroda - i svoje domovine - bit e pogubljena danas u 17.15 sati - Emilie Drever..."
Podigli smo Steinera i Portu i nastavili svojim putem, rukom pod ruku, u
krivudavoj liniji prema Palai pravde. Barcelona i Legionar su pjevali i tucali:
"Dragoner sind halb Mensch, halb Vieh. AufPferd gesetzte Infanterie.
(Draguni su pola ljudi, pola zvijeri, pjeaci na konjskim leima.)
"Ta ena - ta ena koju e objesiti -" gledao sam oko sebe traei pomo pri
dovravanju reenice, ali nitko to nije bio u stanju uiniti. "Ta ena", ponovno sam
rekao. "Jesmo li mi - je li ona -je li to ona koja..."
Nastala je tiina.
313"Mogla bi biti", rekao je Legionar.
"Toliko ljudi umire", rekao je Stari Un mudro. "Idu u rat. Umiru. Ne moe ih se
svih niti sjetiti."
"I mi emo uskoro u rat", rekao je Heide. "Bojna je stavljena u stanje pripravnosti."
"ivjeli!" povikao je Maleni. "Ja sam junak!"

Vratili smo se u vojarnu. Porta se iznenada spustio na sve etiri, na prekrasnom

barunastom travnjaku ispred sredita stoera. Uz sitne potekoe uspio se uspraviti
u sjedei poloaj. Mi ostali smo stajali njiui se iznad njega.
"Idemo zapjevati jednu pjesmu za sve ove lijene pospance", predloio je. "Idemo
malo pjevati - pukovnik Hinka ima kurvu u krevetu." Pokuao je prostaki
namignuti, ali zatvorila su mu se oba oka. "Znam ja njegovu kurvu, to je prljava,
uljiva drolja koja nee s Obergefreiterom. Hajdemo im neto zapjevati i probuditi
ih."
Glas mu je odjeknuo usnulom vojarnom; grub i glasan poput rikanja bika u agoniji.
Mi ostali smo se pridruili:
Im schvvarzen Keller zu Askalon, da kneipt ein Mann drei Tag, bis dass er wie ein
Besenstiel am Marmortische lag.
(U tamnim podrumima Askalona, ovjek je pijuckao tri dana, sve dok poput metle
ukoen nije leao.)

"Kriste svemogui!" opsovao je Legionar, odbacivi svoju opremu razoarano u kut.

"Ovo je vraki glup posao za ovjeka mojih godina!"
On je bio instruktor borbe jedan na jedan, i imao je dunost uvjebavati sve novake
koji bi nam dolazili iz zatvora, vojarni i logora.
Maleni je slegnuo ramenima i otkinuo zalogaj unke iz limenke koju je ukrao iz
zaliha 8. satnije. "Zato to radi ako ti se ne svia?" promrmljao je.
Legionar je slegnuo ramenima, pripalio cigaretu i isputao dim polako kroz nos,
razmiljajui. Nagnuo se preko stola i paljivo pritisnuo vrh gorue cigarete na lea
pele koja je umirala, promatrajui njezinu reakciju. Pela je odmah uginula, a
Legionar je uzdahnuo. Uspravivi se, pogledao je Malenog. "Zato si, ako smijem
pitati, postao vojnikom?"
"To je lako", odvratio je Maleni, pijuckajui hranu na sve strane. "Nisam imao
izbora. Bilo je ili u jebenu vojsku ili umrijeti od gladi na jebenim ulicama - pa sam
se javio u vojsku." Odgrizao je jo jedan zalogaj unke. "Prvo sam se pokuao
prikljuiti konjici, ali su mi rekli kako sam prekrupan - prekrupan za konje, rekli su pa su me poslali u pjeatvo - i to je bilo to!" rekao je Maleni prisjeajui se. "Nita
osim mariranja dan za danom - a tek oni smrdljivi asnici!" Pljunuo je, prekasno se
sjetivi da upravo jede, i poeo puzati po podu u potrazi za zalutalim komadiima
unke. "Oni misle kako se prema tebi mogu ponaati kao prema smeu, samo zato to
si odrastao na socijalnoj pomoi - ivio sam na javnoj pomoi, shvaa, prije no to
sam se prijavio u vojsku."
"Dobro", kimnuo je Legionar. "Slaem se kako nisi imao izbora. Mogao si birati
izmeu dva zla, a po mom miljenju, to i nije nekakav izbor."
"Prokleto si u pravu kako nije. Ipak", Maleni je nadlanicom obrisao usta, "tako to
biva, zar ne? A kako je to bilo s tobom?"
"Sa mnom?" Legionar se turobno nasmijao. "Niti ja nisam imao nikakva izbora.
Nisam ivio na socijalnoj pomoi i nikada nisam bio u nekakvim problemima s
policijom - nita slinoga. Jedino to sam bio bez posla i gladan - eludac mi je
krao danima. Obino sam vakao papir kada sam ga se mogao doepati; ak niti
njega nije bilo lako nabaviti, ali pomoglo mi je da mi olaka bolove. Sve dok 1932.
nisam rekao zbogom Njemakoj i krenuo prema suncu Francuske - no kada sam
doao u Pariz bio je jednako siv, mokar i jadan kao i Berlin."
"I to si onda uinio?" upitao je Maleni, marljivo vaui svoju unku.

Legionar mu je nestano namignuo. "Pokupila me neka prostitutka na autobusnoj

postaji - onih dana sam bio vrlo mlad. Na neki udan nain sam privlaio ene posebice u krevet." Iscerio se. "Nauila me nekim stvarima, ta stara cura ukljuujui i fran| cuski, koji mi je dobro posluio, kako se kasnije ispostavilo."
"Pa zato si onda otiao u Legiju stranaca?" upitao je Maleni. "To mi nikada nije
bilo jasno."
"Kao to sam rekao - nisam imao izbora. Policija se dola raspitivati o mojoj staroj
drolji, i ja sam odluio kako je vrijeme da nestanem. Mogao sam birati izmeu
sjedenja u zatvoru - rekao sam ti kako me nauila nekim stvarima - ili traenja sree
u Legiji. I tako sam se pridruio Legiji." Slegnuo je ramenima. "Moglo je biti i gore.
Uvijek moe biti gore..."
Priao je prozoru i nekoliko trenutaka zurio van. "Hej, ti!" Podigao je izmu i bacio
je na novaka u prolazu kako bi na najbri nain privukao njegovu pozornost. "Imam
neku opremu koju je potrebno oistiti. Pronto. 1 pobrini se da to dobro obavi ako
eli sauvati glavu na ramenima!"
Novak, ovjek u ranim ezdesetima, pogrbljen pod teretom godina, okrenuo je svoje
umorne oi prema Legionaru. Legionar mu je dao znak glavom i starac je posluno
krenuo u pokazanom mu smjeru. U ovom trenutku bilo mu je sueno latiti neiju
opremu sve dok se ona ne bude presijavala poput srebra. U budunosti e njegova
sudbina biti mnogo velianstvenija, iako moda jednajj ko beskorisna; umrijet e
takozvanom junakom smru na obalaj ma Dnjepra, sjeverno od Kijeva.
Legionar je zatvorio prozor i ugasio cigaretu. "Uvijek moe biti gore", promrmljao
je.

10. ODLAZAK NA BOJITE

Sljedeeg dana, vrlo se tuan incident dogodio na streljani; Feldvvebel Brandt bio je
ubijen. S etiri hica, tono u elo. Jedina utjeha je bila to nije nita osjetio. Smrt je
zacijelo bila trenutna. No, bez obzira na sve, svi smo bili propisno okirani. asnik
koji je bio na dunosti odmah je bio uhien i ispitivan nekoliko sati bez prestanka,
no na kraju su ga pustili.
Maleni i Porta dragovoljno su se javili za uasni zadatak uklanjanja tijela. Otili su
zajedno i utovarili ga u kamion.
"Kako je toliko teak?" progundao je Maleni. "ovjek bi pomislio daje malo
olakao, zar ne, sada kada je ostao bez due?"
"Nije niti imao duu", progundao je Porta.
Popeli su se u kamion i izvukli pil karata, sjedei jedan nasuprot drugoga, a
izmeu njih nalazilo se tijelo pokojnog Feldwebela Brandta, kojega su koristili
umjesto stola. Porta je zavukao ruku u stranji dep i izvukao bocu rakije. Ponudio
je Malenoga.
"Hvala." Maleni ju je uzeo i otpio velik gutljaj. Nadlanicom je obrisao usta,
proistio grlo i pljunuo. "Pucali smo u istom trenutku, Julius i ja. Tono u istom
trenutku - ne bih znao rei koji je od nas dvojice prvi pogodio gada."
Porta je rukom posegnuo prema boci rakije i nasmijao se, pris-jetivi se prizora.
"Jesi li vidio kako su se svi ostali prestravili? Kada se to dogodilo, svi su izgledali
kao da im je muno u elucima. Prokleto dobro su znali kako smo to uinili
namjerno, samo to nam ne mogu nita dokazati. Kladim se kako emo ve-eras
popiti dosta besplatnih pia." ,
"I ja se nadam", rekao je Maleni, i ponovno pljunuo na stoli za kartanje. "Misli li
da je gad ve u paklu?"
"A gdje drugdje? Onaj gore ne bi htio toga gada."
"Ti si to rekao." Maleni je uzeo bocu i zamiljeno zurio u nju neko vrijeme. "Pitam
se hoe li On nas htjeti kada nam doe vrijeme. to ti misli o tome?"
"Ne bih se usudio nagaati." Porta je promijeao karte i brzo podijelio. "Imam
mnogo vanijih stvari o kojima moram razmiljati. Uzmi svoje karte i baci se na
posao."
317"Dobro." Maleni je ostavio bocu, posluno pokupio karte s Feldwebelovih

irokih leda i kratko ih pogledao. "Mozak mu je bio rasut posvuda -jesi li to vidio?
Kada smo ga podigli? Posvuda."
"Pa?"
"Pa nita." Maleni je slegnuo ramenima. "Samo sam se pitao jesi li to vidio, to je
sve." Jo mu je jedna misao iznenada pala na pamet i on je spustio karte i pogledao
Portu. "Zna to, otii u posjetiti njegovu gospodu, to u uiniti. Malo je
razveseliti, shvaa? Rei u joj kako je on svejedno bio uljivi gad, pa nije nita
izgubila njegovom smru - posebice ne ako joj se ja uvuem u krevet. Nee znati
to ju je pogodilo. Nee ni shvatiti koliko je sretna. Na posljetku", rekao je
razumno, "to je i poteno - ja sam ukokao njenog mua, pa je poteno da je ja i
poevim. Moglo bi se gotovo rei kako joj to dugujem."
"Duguje", sloio se Porta sveano. "To je jako dobra ideja. Svia mi se. Doista je
potreban netko velika srca poput tebe kako bi se toga dosjetio. Kad smo ve kod
toga, nisam posve siguran da joj cijela satnija to ne duguje."
Zajedno su dovrili bocu rakije i bacili je iz kamiona. Porta je ispruio ruku sa
smijekom preko Feldwebelove stranjice. "Ful", jednostavno je rekao.
Bilo je kasno kada su se vratili u vojarnu, pa su parkirali kamion i ostavili tijelo
straga u njemu. Stajalo je ondje gotovo tjedan dana prije no to ga se itko sjetio.
Nekoliko dana kasnije, ubrzo nakon to je pukovnija dobila zapovijed da se
pripremi za odlazak, malena je jedinica novaka pro-marirala dvoritem.
Nekolicina nas stajala je pokraj prozora, promatrajui ih, kada se Stari Un posve
iznenada okrenuo i povikao Legionaru: "Hej, Alfred! Doi i pogledaj ovo!"
Legionar se probio do prozora i pogledao u smjeru u kojem je pokazivao isprueni
prst Starog Una. "Nek' sam proklet!" Nasmijao se i veselo bocnuo Starog Una u
rebra. "Pa to je na stari prijatelj Stabsfeldwebel! Idemo ga pozdraviti!"
Otvorili su prozor i provirili van, maui i viui. Stabsfeld-webel Stahlschmidt
podigao je pogled. Oigledno ih je odmah prepoznao, jer su ak i sa te udaljenosti
mogli primijetiti kako je problijedio. ovjek koji je marirao pokraj njega bio je
Obergefreiter Stevcr.
Kratko nas je pogledao, a potom se ponovno okrenuo oiju punih straha. Bio je to
ovjek koji je doivio ostvarenje svojih najgorih nonih mora.
Porta je izvirio kroz prozor, izmeu Legionara i Starog Una, i pogrdnim povikom

poelio im dobrodolicu. "Uspjeli ste! Uskoro odlazimo odavde - jo samo

nekoliko dana i propustili biste vlak!"
Kolona je nastavila dalje. U njezinom sreditu nalazio se ovjek s trubom. Na
zelenom ovratniku njegove uniforme jo se uvijek nazirao trag crne SS-ove znake
koja mu je bila strgnuta. Podigao je pogled kada je prolazio pokraj prozora, a oi
su mu se u kratkom trenutku nade zaustavile na Porti, a potom ponovno pogledale
dolje.
"Tko je to?" upitao sam. "Neki tvoj prijatelj?"
Porta se nasmijeio. "Samo poslovni poznanik", promrmljao je.
Hauptfeldvvebel Edel poastio je pridolice svojom uobiajenom toplom
dobrodolicom uz govor koji je obilovao prijetnjama, zlostavljanjem, mrnjom i
krajnjim prezirom.
"Svi e vam rei", grmio je, "kako sam prema onim koje volim blag poput tek
roenog janjeta i sladak poput eera. Na alost, ne postoji ba previe ljudi koje
volim."
Nove jedinice nisu ostale uskraene za spoznavanje njegovih osjeaja prema njima.
Odredio im je pranje zahoda do kraja tjedna, uz upozorenje da ako zahodi ne budu
ulateni do visokog sjaja najmanje dva puta dnevno, e se on osobno pobrinuti da
netko nastrada zbog toga.
Pukovnik Hinka doao je kada se Edel pribliio kraju svog uvodnog govora.
Dobrostivo se svima nasmijeio, i na trenutak su se srce novaka omekala.
Edel se okrenuo, lupio petama i elegantno salutirao. "Gospodine! Hauptfeldwebel
Edel, 5. satnija, s dvadeset novih novaka."
Hinka je bacio jedan pogled na njih i tiho se nasmijao za sebe. inilo se kako ne
postoji nikakav dobar razlog zbog kojega se on trebao smijati, i dobro
raspoloenje dvadeset novaka odmah je splasnulo. Pukovnik Hinka podigao je
glavu i pogledao pripadnike 5. satnije koji su gledali kroz prozore uivajui u
prizoru. Nasmijeio se.
"Hvala, Hauptfeldwebelu. Malo ih zagrijte, hoete li? Neka se osjeaju kao kod
kue. Mislim kako emo -" Ponovno je pogledao prema prozorima, i osmijeh mu se
razvukao: "Mislim kako emo Kalba zaduiti za njih."

319nedoputenu cigaretu u usta. Pripalio ju je i progovorio ne izvadivi je iz usta.

"Sluajte me, vi bando uljivih gadova. Novi ste ovdje i ne znate nita o nama, ali
savjetujem vam da jednu osobu nipoto ne naljutite -a to sam ja. Sluio sam u
francuskoj Legiji stranaca. Tri sam godine bio sa specijalnom bojnom u Torgau. A
sada sam ovdje, a ovdje ste i vi, i sve to mogu rei jest kako se nadam da e vam
Bog biti na pomoi." Stari Un promatrao je s prozora kako je Legionar marirao sa
svojom bandom nesretnika u smjeru najudaljenijeg i najskrovitijeg vjebalita, gdje
je s njima mogao raditi to je htio. Stari Un je pro-gundao. "Pa, to e ga veseliti
neko vrijeme - to je svojevrsna osobna osveta, to se njega tie. Legionar ne oprata
tako lako..."
Marljivo je vjebao sa svojim novacima. Vie od tri sata trali su bosi dvoritem
poploanim grubim kamenom, pa ih je odveo u blato, gdje su morali puzati, gotovo
se utopivi u gustoj, elatinastoj smjesi, pa skakati preko jaraka, pa ponovno u blato
svi oni koji nisu uspjeli obaviti vjebu, u blato do uiju, blato im je bilo u oima,
blato u ustima. A Legionar je vjebao jednako marljivo kao i bilo koji od njih,
ohrabrujui ih psovkama na francuskom i njemakom, znojei se dok je trao iza
njih, a cigareta mu kao i uvijek visjela iz kuta usana.
"Nemojte misliti kako imam neto protiv vas!" vikao im je. "Daleko od toga, ja
samo obavljam svoju dunost, samo mislim na vae dobro - nakon nekoliko tjedana
provedenih sa mnom, moi ete se suprotstaviti bilo emu! Na koljena, ti tamo dolje, rekao sam, dolje. Ne obaziri se na blato! Gutaj ga, jedi ga, kakve ima veze?
Prvo ga proi, a kasnije e razmiljati o disanju!"
Pukovnik Hinka stajao je u blizini, umorno se naslonivi na Tigar i promatrajui
kako Legionar uvjebava svoje ljude. Alfred Kalb proao je mnogo toga gladovanje, Legiju, Torgau, 27. tenkovsku pukovniju - borio se u ratu na mnogim
bojitima i preivio je. ovjek je morao biti vrst kako bi preivio. Pukovnik se
nasmijeio i odmahnuo glavom. Nije nimalo zavidio oznojenim, zadihanim ljudima
u Legionarovim sposobnim rukama.
"Dobro, sada ponovno trkom!"
Legionar je sjeo na prevrnuti sanduk. Natjerao ih je da tre dvoritem, pa po blatu,
pa opet dvoritem, pa opet u blato. Glas mu
je ve promuknuo od vikanja, pa je izvadio iz depa zvidaljku i uio ih kako
reagirati na njezin zvuk.
"Jedan zviduk - znai da trebate trati. Dva zviduka - potrbuke na tlo. Tri

zviduka - sunono skaite. U redu? U redu. Idemo pokuati."

Pokuavali su to sljedeih sat vremena. Ljudi su poinjali klonuti, ali zvuk
zvidaljke bio je jak kao i u poetku.
"U redu, to e biti dosta." Legionar ih je kritino pogledao. "Bog zna kako ete se
snai na bojitu, u ovakvom stanju. Neete izdrati niti pet minuta. Sluajte, ja u
vam rei kako emo. Za vae dobro, shvaate. Ne bih trebao gubiti toliko vremena
na vas, ali slama mi se srce kada vas vidim ovakve - pa zato za vae vlastito dobro i
kako bismo vas ojaali, marirat emo jo sat vremena."
Dvadeset je novih ljudi bilo rasporeeno po razliitim spavaonicama u vojarni.
Stahlschmidt je bio smjeten s nama. Dali smo mu jedan ormari i poeli
pospremati njegove stvari. Bio je tih i natmuren, a lice mu je neprestano bilo
oznojeno. Kada je Legionar uao, bio je opruen na krevetu. Legionar mu je odmah
priao.
"Neto ti elim rei, Stahlschmidt. Ona predstava koju sam s vama izveo vani, bila
je iskljuivo za vae dobro. A bit e toga jo. Ostale ne poznajem i do njih mi nije
stalo, ti me zanima. Sama te Providnost dovela ovamo k nama, i ja namjeravam iz
toga izvui to vie."
Stahlschmidt je sjeo, jo uvijek obliven znojem. Grizao se za donju usnu. "Sluaj
Kalb, znam da si se namjerio na mene zbog onoga to se dogodilo vaem
poruniku, ali nije moja krivnja to su ga pogubili, zaboga!"
"Tvoja je krivnja to su ga utali uokolo i maltretirali i napola ubili jo prije
suenja!" Legionar je pritisnuo Stahlschmidta uz zid, jednom rukom ga zgrabivi za
vrat. "Naalost, jo se nismo uspjeli dokopati gada koji vodi cijelu ovu predstavu.
Bio je dovoljno pametan da tebe poalje ovamo, na sigurno, dok on i dalje sjedi
ondje i vrti paleve u svom uredu - govorim o Bielertu, za sluaj da nisi shvatio. I
na njega e doi red, ne brini, ali sada u ovom trenutku je tvoj red, i ja u to obaviti
kako najbolje mogu i iskaliti svoje osjeaje na tebi. Ako ne umre u mojim rukama,
Stahlschmidt, sredit e te Rusi. U svakom sluaju, bit e stavljen na muke sve dok
ne bude molio milost - a na bojitu nema nimalo milosti, Stahlschmidt."
323Iznenada je snano udario Stabsfeldwebelovom glavom o zid. "Ustani kada ti se
obraam! To je jedna od prvih stvari koje e morati nauiti!"
Stahlschmidt je ustao. Legionar je zakoraio unatrag jedan korak, promatrajui ga
stisnutim oima, a potom neto progundao i otiao do svog kreveta. im mu se ovaj
maknuo s puta, Stahlschmidt je podigao nogu i iz prkosa snano utnuo najblii par

izama, a potom se sruio na krevet. Na nesreu, izme koje je utnuo pripadale su

Malenom, koji je prekrienih nogu sjedio na svom krevetu i trpao kobasicu u usta.
U trenutku kada je Stahlschmidtova glava dotakla jastuk, Maleni je ve bio na
njemu. Uz glasan bijesni povik, zgrabio je Stahl-schmidta za rame, okrenuo ga kako
bi se nali licem u lice i udario ga akom u bradu. Zauo se niz udaraca, niz tupih
udaraca i protestirajui vrisak Stahlschmidta, koji se otkotrljao s kreveta i leao
grei se i stenjui na tlu Malenom ispod nogu. Maleni gaje prevrnuo potrbuke,
skoio nekoliko puta po njegovim leima, a potom ga utnuo ispod kreveta. Popeo
se na svoj krevet i uzeo dvije boce piva, koje je otvorio zubima, i istovremeno otpio
iz obje - stoje bila vjetina koju je mogao izvesti samo on. S prezirom je odbacio
prazne boce na Stahlschmidta koji je jo uvijek kukao i bolno se pokuavao
uspraviti. Stahlschmidt se ponovno sruio na pod.
Poelo je novo razdoblje u Stabsfeldwebelovu ivotu; razdoblje mukotrpna rada i
opasnosti, u kojem je on bio taj koji je primao sve udarce.
Kasnije te veeri, puni piva i dobre volje, Porta i Rudolf Kleber otili su zajedno
strmom, krivudavom stazicom Landungsbriicke prema koli plovidbe iza vojne
bolnice. Na vrhu brda nalazila se klupa. Sjeli sujedan pokraj drugoga i neko vrijeme
u tiini sluali priguene none zvukove grada.
"Pa, u redu, ako svira tako dobro kao to to tvrdi", rekao je Porta na posljetku,
"bit e u redu. Ali, upozoravam te, starog Hinku je vrlo teko odobrovoljiti. Doista
mora znati to radi - shvaa?"
"Da ti pokaem. Daj mi da ti pokaem."
Kleber je izvadio s potovanjem svoju srebrnu trubu iz kovega. Oblizao je usne
nekoliko puta, podigao instrument k ustima, i postrance, krajikom oka pogledao
Portu.
"Bio sam u jednoj od najboljih pukovnija", rekao je. "Doista otmjenoj. Svirao sam u
Niirnbergu na velikoj paradi. Svirao sam na jednom od Adolfovih banketa. Svirao
sam..."
"Prestani se hvalisati, i poni s nastupom!" zaurlao je Porta.
Kleber je ustao. Duboko je udahnuo i prinio trubu usnama.
Konjanika pjesma odjeknula je nad mranim gradom.

Porta je sjedio kopajui nos, odluno neimpresioniran.

Kleber je nastavio s pjesmom pjeatva, a potom se nestrpljivo okrenuo prema
Porti. "Pa, dobro, to eli? to ti eli da odsviram?"
"Nemam pojma." Porta je priguio zijev. "Ovisi o tome to zna svirati, zar ne?"
"Mogu ti svirati blues."
"Ne smije to svirati", rekao je Porta. "Nije domoljubno. Blues je jenkijevska stvar.
Obojice bismo zavrili u zatvoru kada bi te netko uo."
"Zar te to plai?" Kleber ga je izazivao s podrugljivim smijekom.
"Naravno da ne", rekao je Porta. "Ali ne pretjeruj, to je sve to traim. Uvijek
susretnem ljude koji kau kako znaju svirati blues, a nemaju pojma."
"Samo me sluaj", rekao je Kleber. "Samo uuti i sluaj."
Srebrna boja trube ocrtavala se u tami noi. Kleber je dobro znao koliko riskira, ali
je u svom srcu bio glazbenik i u tom trenutku mu je jedino to bilo vano. Izvio je
leda, podigavi trubu prema nebu, prema zvijezdama, a zvuk se razlijegao tamom.
Nekoliko se oblaka razdvojilo i otkrilo mjesec, a mjesec se odraavao na srebrnoj
trubi.
"Nije loe", kimnuo je Porta. "Moe jo neto takvo odsvirati."
Zvuk je sve glasnije odjekivao usnulim gracjpm. Bilo je posve izvjesno kako e
privui pozornost na sebe. Nije prolo mnoge vremena, i pojavio se policajac, teko
diui dok se uspinjao brdom. Kleber je prijetei krenuo prema njemu, mrtei se,
izazivajui ga da ga prekine. Policajac je stajao neko vrijeme, hvatajui dah.
Nagnuo je glavu u stranu, sluajui glazbu.
"Memphis blues", rekao je na posljetku. Priao je Porti. "Mem-phis blues - pa,
prolo je mnogo vremena otkada samo to posljednji puta uo." Skinuo je ljem,
obrisao oznojenu elu rupiem i sjeo na klupu.
325Dvije su se djevojke uspele na brdo, privuene onamo arolijom Kleberove
trube. Kleber je svirao kao da mu ivot ovisi o tome. Njegova je publika sjedila u
tiini.
Kleber je upitno podigao obrvu prema Porti. "I?"

"U redu je", rekao je Porta. "A jel' zna ovu?" Zazvidao je nekoliko taktova.
"Ah, da!" rekao je policajac. "Deep river - znam tu pjesmu."
"Priekajte", rekao je Kleber. "Nemojte me pourivati." Sada je bio umjetnik. Imao
ih je u svojoj moi i bio je toga svjestan. Primorao ih je da ekaju.
A onda ih je stara blues melodija sve zgrabila, i zauli su ritam rada robova, bat
milijuna stopala u maru, topot konjskih kopita po tvrdom tlu, podrhtavanje tla pred
napadajucim tenkovima i motornim vozilima na putu prema neprijatelju...
Kleber je prestao svirati. Ponestalo mu je daha. Ponovno se okrenuo prema Porti.
"A to sada kae?"
"uo sam i loije", priznao je Porta, ali sa smijekom. "uo sam i loije."
"I mislim da jesi!" rekao je policajac ljutito. "Pa to jo trai?"
"Vi to ne shvaate", rekao mu je Porta. "Ovaj momak eli svirati u slubenim
prigodama, shvaate? Za satniju. Da biste to radili, morate biti taknuti rukom
bogova. Nije to kao sviranje u limenoj glazbi. Svatko bi to mogao. Svirat e nama,
na bojitu", otrim je pogledom promotrio Klebera, "slat e ljude u smrt, shvaa?
Posljednje to e neki od njih ikada uti, bit e ta tvoja stara truba - zna na to
mislim?"
Nastala je tiina. Porta se dotaknuo svijeta kojem nitko od ostalih nikada nije
pripadao. Svijeta u kojem je smrt bila jedina poznata, sigurna injenica, i u kojem
su odrasli ljudi postajali poput djece dok bi se borili kako bi iz ovog ivota otili u
neki drugi.
"Da, shvaam to eli rei", rekao je Kleber. "Nikada o tome nisam razmiljao na
taj nain."
"Nije to kao sviranje na paradi", rekao je Porta.
"Da, mislim kako si u pravu."
"Nije to niti kao sviranje najednom od Adolfovih ugavih banketa."
"A to kae na ovu?" rekao je Kleber, iznenada se razvedrivi. '"Smrt glazbenika' 'Viva la muerte..."'

Sladunjav i prodoran glas trube jecajui se uzdigao u mirni noni zrak. Uzdizao se i
padao, jecajui, uzdiui, podrhtavajui, kao daje priao o glazbeniku koji je svirao
do svoje smrti. Kleber se sagnuo do zemlje, a potom ponovno uzdigao prema nebu.
Zrak je bio pun tuge.
Viva la muerte. Viva la muerte...
"U redu", rekao je Porta. "Pobrinut u se za to. Moe svirati za satniju, mislim kako
e biti dobar."
Otili su zajedno, bez ijedne rijei policajcu ili dvama djevojkama.
Osam dana kasnije, pukovnija je dobila zapovijed za pokret, i odjednom u vojarni
su otpoele grozniave aktivnosti. Mi jo uvijek nismo dobili zamjenu za porunika
Ohlsena. Pukovnik Hinka e privremeno preuzeti zapovjednitvo, dok ne doemo
do bojita. Tada e nam zasigurno poslati nekog drugog. No, u meuvremenu, bili
smo poprilino zadovoljni stoje pukovnik s nama. Radije on no netko koga ne
poznajemo, jer je on zapovijedao 5. satnijom u danima prije svoga promaknua, i
svi mi stari vojnici smo ga dobro poznavali.
Prije no to smo krenuli, na nam je novi glazbenik pokazao to zna. Odsvirao je
oprotajnu pjesmu, dok smo mi stajali i sluali:
Adieu, vielle caserne. Adieu, chambreespuantes...
(Zbogom, stara vojarno, Zbogom, smrdljive spavaonice...)
Ponovno smo krenuli. Natrag na bojite. To bi vas uvijek uhvatilo nepripremljene.
Znali smo da tako mora biti, znali smo to sigurno ovih proteklih nekoliko dana, ali
svejedno se nismo pripremili na to, a tuni zvui Kleberove trube izazvali su
stezanje mnogih grla.
Vlak je polako krenuo iz postaje. Iz Hamburga, iz Njemake, na naem povratku na
bojite. Na naem putu za Monte Cassino. Tada to jo nismo znali, naravno, jer
pukovnik Hinkajo nije otvorio svoje zapeaene zapovijedi. Ali onamo smo
krenuli. U Monte Cassino.