1

2
 Niti jedna žena nije rođena kao kraljica, bez obzira na titulu koja je
dodijeljena njenom imenu pri rođenju.
Kraljevi su okrunjeni. Ali kraljice…kraljice se uzdižu.
Podižu se iz dubina tragedije i slomljenog srca koji ih, čini se, uvijek
slijede. Slamaju lance društva, a onda polete kroz svoje trijumfe i radosti.
One su iskovane kroz vatru izdaje i oblikovane su stalnim, hladnim
sukobom volja.
Ipak one se uzdižu, a onda…vladaju.
U dobru i zlu, u bolesti i zdravlju, dok ih smrt ne rastavi.
Ostaci te vladavine su iskreno nasljeđe njihovih potomaka. Za većinu, to
pravo rođenjem je dužnost, tradicija i odanost.
Ali nas dvoje smo bili drugačiji. Od samog početka, i na svaki način.
Strast koja bi mogla srušiti cijeli svijet oko nas. Ljubav koja nije htjela biti
ignorirana niti zanijekana. Odanost koja bi trajala i nakon života.
To će biti naše nasljeđe – naši darovi onima koji će slijediti naše korake.
Bit će urezani u njihovim kostima i žigosani na njihovim dušama.
Samo to onda nismo znali.
Svaka dinastija ima svoj početak. Svaka legenda počinje s pričom.
Ovo je naša.

3
 Averdeen, 1945

„Trebao si je vidjeti, Alfie. Bila je tako prokleto impresivna.

Dostojanstvenija nego što bi bilo koja od onih vrana u Parlamentu mogao
sanjati da će biti.“
Moj otac, Reginald William Constatine Pembrook, Kralj Wesscoa, često
priča o meni kao da nisam u prostoriji. Moja majka to zove lošom navikom.
Ali meni ne smeta, posebno kad je ponosan na mene.
„A moji savjetnici,“ kaže on, ispljunuvši tu riječ kao da je psovka. „Oni
uopće ne razumiju narod. Proklete budale, svi oni.“
Očevi savjetnici pričaju i o meni kao da nisam u prostoriji.
„Osam godina je premlado,“ rekli su. „Osramotit će se,“ upozorili su.
„Okrunjena Princeza je ipak samo djevojčica.“
Kad je rat konačno završio prošli mjesec, imali smo paradu kroz grad. Bilo
je glazbe i slatkiša, natpisa i balona, a zlatni konfeti su lebdjeli svuda kuda
bi pogledali. Gomila je mahala i klicala, te izjavljivala dobrodošlicu kući
muškarcima, dok su marširali niz ulicu u svojim zgodnim uniformama.
Jutros, ostatak dečki je došao kući, ali nitko nije klicao.
Gajde su svirale, a more tužnih lica – uplakanih mama i tata, mlađe braće
i sestara – gledali su kako su iskrcavali iz aviona ljesove prekrivene
zastavama, u paradi koja se činila da ide u nedogled.
I ja sam htjela plakati. Moje srce je bilo kao olovna kugla, a moj želudac se
stegnuo od užasa svega toga.
Ali nisam dopustila da se to vidi. Držala sam svoje oči suhima, a lice
mirnim. Kimnula sam glavom i rekla im da nikada, baš nikada, nećemo
zaboraviti njihove hrabre dečke. I mislim da to što sam bila tamo, moje riječi,
su sve učinile boljim…malo manje užasnim za njih.
Baš kao što mi je otac rekao da hoće.

4
 „Drago mi je da je sve ispalo kako si htio, Reggie,“ Alfie Barrister odgovori
iz kožne fotelje pokraj kamina.
Alfie je očev najbolji prijatelj. Jako mi se sviđa. On je krupan, okrugao i
sretan – kao crvenokosi Djed Mraz.
„Poziv za vas, Vaše Veličanstvo,“ kaže sluga iza mene.
„Javit ću se u radnoj sobi.“
Čujem kako se vrata knjižnice zatvaraju za ocem dok izlazi iz sobe, ali
nastavljam gledati kroz prozor. Preko tepiha zelene trave do stražnjeg dijela
dvorišta obasjanog suncem, gdje visi ljuljačka na užetu s debele crne grane
drveta, velikog kao čudovište.
Vesela vrsta čudovišta.
To je moj omiljeni dio posjeta Alfieju. Jer dok naša palača ima stotine soba
i hodnike bez kraja, fontane i vrtove s cvijećem svake boje koju možete
zamisliti…nema niti jednu ljuljačku da visi s grane bilo kojeg drveta u
cijelom prokletom mjestu.
Ne bih trebala reći riječ prokleto naglas, ali je dobar osjećaj reći to u mojoj
glavi ponekad.
Alfie mi priđe i također pogleda kroz prozor.
„Želiš li ići na ljuljačku, Pile?“
Nasmiješim se, skroz gore do njega, i kimnem.
Skakutanje, poskakivanje i skok kasnije, Alfie me gura na ljuljački i imam
osjećaj da letim – kao da sam ptica koja može ići bilo gdje – sa suncem na
mom licu i vjetrom u kosi. Moja mornarsko plava haljina je zataknuta
između mojih nogu kako bi je spriječila da leprša.
„Jesi li objesio ovu ljuljačku za sebe, Alfie?“ Upitam. Drvena daska koja
čini sjedalo bi mu odgovarala.
On se smijulji. „Ne. To je za moju djecu.“
Okrenem se na sjedalu da pogledam u njega. „Imaš djecu?“
„Tako je. Dva dječaka i malu djevojčicu.“
Okrenem se nazad na ljuljački i razmišljam o ovom neočekivanom
događaju.
„Mislim da ne volim djecu. Čine se zbunjujuća i loše se ponašaju.“
Zapravo ne znam niti jedno dijete – ne službeno. Miriam ide u školu dok
ja imam tutore u palači.
„Ali sigurna sam da bi mi se sviđala tvoja, Alfie.“ Pogledam gore,
promatrajući dvorište. „Jesu li ovdje? Zašto ih nisam srela kad dođemo u
posjet?“

5
 „Oni žive u Škotskoj sa svojom majkom,“ objasni Alfie.
„Zašto njihova majka živi u Škotskoj, a ne ovdje s tobom?“
Alfie razmisli na trenutak i onda uzdahne. „Pa…nisam baš bio dobar muž.
Oženjen s trgovinom i sve to.“
Alfiejeva trgovina, Barrister's je najveća u Wesscou – ima igračke i odjeću,
te sve vrste nevjerojatnih stvari. Čula sam kako je rekao ocu da otvara još
jednu u Londonu uskoro, te nakon što osvoji cijeli svijet, bit će dovoljno
ljubazan da dopusti ocu da zadrži Wessco.
„Da li ti nedostaju?“ Upitam.
„Da.“ Kimne Alfie. „Ali moja žena je sretnija u Škotskoj sa svojom obitelji.
A djeci je mjesto s njihovim mamama.“
Moja majka je prelijepa, s nježnim glasom i dugom tamno smeđom kosom
kao što je moja, i s očima koje su točno iste boje neba na sunčan dan.
„Jedva da sam ikada sa svojom mamom,“ kažem tiho.
Kad nisam sa svojim tutorima, s ocem sam. Ponekad, kad misle da ih ne
čujem, osoblje me zove HRS – His Royal Shadow.1
„Da, znam,“ kaže Alfie, zvučeći malo tužno zbog mene. „Ali ti si posebna,
Pile.“
Posebna sam zato što ću jednog dana biti kraljica. Tako je otac rekao.
Bile su dvije bebe prije mene – a jedna je bila dječak. Ali su se prerano
rodili, rodili su se premali, te nisu preživjeli. Nakon što je moja mlađa sestra,
Miriam, bila rođena, majka se jako razboljela i doktor je rekao ocu da neće
više biti beba.
A to znači da ću ja biti prva Vladajuća Kraljica koju je Wessco ikad imao.
Važno je da budem dobra u tome.
„Zašto me zoveš Pile, Alfie?“ Zapitam se ljuljajući se prema gore.
„Zato što sam te vidio one noći kad si se rodila u Ludlow Castle. Bio sam
tamo kad te otac prvi put držao – i upravo si tako izgledala. Kao malo pile
bez perja, koje pijuče.“
Opis je uznemirujući. Namrštim se.
„Nadam se da više ne izgledam kao pile.“
Alfie stane ispred ljuljačke, gledajući me. Onda on ljulja glavu s jedne
strane na drugu, njegove plave oči sjaje. „Eh…ovisi o danu.“
Moja se usta razjape. „Allll-fie!“

1 Sjena Njegovog Veličanstva

6
 A njegov se trbuh trese od dubokog smijeha. „To je nadimak, Lenora. Od
milja. Svako bi ga dijete trebalo imati.“ On me još jednom gurne sa strane
igračke. „I vjerovala ili ne, Vaša Visosti, ti zapravo jesi, dijete.“
Alfie se okrene prema glavnoj kući, odmahujući glavom. Čujem ga kako
nježno kaže, „Bog zna da bi se netko trebao ponašati prema tebi kao prema
djetetu.“

Guthrie House, Palača od Wesscoa, 1953

Boja odjeće je važna. To je prva stvar koju ljudi primijete na vama. Crna
je tmurna, bijela je previše sveta, fuksija previše kričava, pastelne boje
previše djevojačke. Uzorci su također važni. Točkice su previše neozbiljne,
cvjetići također, jednobojne, pruge i karirano mogu biti dobri – ali ne smijete
pretjerivati s njima.
A za svaki dan…sivo.
Prema mojoj osobnoj tajnici, gospođici Crabblesnitch, golublje siva je
savršena boja. Ne previše jednolična, ne previše odvažna, nježna je, ali ne
slaba, atraktivna, ali ne površna.
Vjerojatno ću umrijeti u sivoj haljini. A to će biti i moja odjeća kad budem
duh.
Zauvijek.
„Ovu danas, Megan.“ Gospođica Crabblesnitch pokaže na komplet u
služavkinoj lijevoj ruci – okrugla haljina od tvida s kratkim rukavima s
pričvršćenom napuhanom podsuknjom i uz prikladni sako.
Sivo. Naravno.
Nakon što sam obučena, sjedim za toaletnim stolićem, a Megan počne
slagati moju dugu kosu u tipičnu punđu, ostavljajući moje šiške u stranu i
nekoliko slobodnih pramenova za nježniji izgled.
„Dobro jutro, dame.“ Majka uđe u sobu, elegantna i nasmiješena, noseći
usku tamno plavu svilenu haljinu s lijepim bijelim cvjetnim uzorkom.
Miriam slijedi iza nje u blijedo zelenoj haljini s odgovarajućom vrpcom u
njenoj kovrčavoj, svijetlo smeđoj kosi.

7
 „Hvala ti, Megan. Ja ću završiti ovdje,“ kaže majka, zauzevši služavkino
mjesto iza mene. Gospođica Crabblesnitch i Megan se poklone i izađu iz
sobe.
„Nikad se nemoj ošišati, Lenora,“ kaže majka dok je pričvršćuje
ukosnicama. „Tako je prelijepa.“
Majka je jedina koja me zove prelijepom i slatkom, te stotinama drugih
riječi zbog kojih se osjećam prelijepo iznutra. Zbog kojih se
osjećam…normalno. Ili ono što zamišljam da bi „normalno“ trebalo biti.
Ona završi moju frizuru i uhvati moj pogled u ogledalu, namrštivši nos.
„Gospođica Crabblesnitch je opet izabrala sivo?“
Dramatično uzdahnem. „Sivo kao oblačno nebo Wesscoa…i kao moja
duša.“
„Drska djevojko.“ Nasmije se majka. Onda skrene pogled i gleda u sjajnu
napuhnutu svečanu haljinu koja visi s vanjske strane moje garderobe. „Bar
ćeš moći malo promijeniti večeras na svom rođendanskom balu.“
Ustanem pokraj nje. „Da, jer je srebrna tako jako različita od sive.“
Majka pritisne svoj nježni dlan na moj obraz. „Ističe ti oči. Bit ćeš prava
vizija.“
„Ja želim imati crno bijeli bal za moj rođendan,“ kaže Miriam. „I svi će
nositi crno i bijelo – osim što ću ja biti u električno plavoj. I srest ću ljubav
svog života, te ćemo plesati, plesati i plesati. I nitko neće gledati u Lenoru.“
Moja četrnaestogodišnja sestra mi isplazi jezik.
Šarmantno.
„Možeš imati sve poglede,“ kažem joj. „Ako se nitko više nikada ne
okrene u mom smjeru, bit ću savršeno sretna.“
Majka pogleda na svoj sat. „Dođite, drage moje. Vaš otac je dolje, a znate
koliko mrzi kad ga ostavimo da čeka.“
Otac stoji na dnu stepenica, uspravan, s rukama iza svojih leđa. On je
puno godina stariji od majke, s borama na svom licu i s više sijedih nego
smeđih vlasi u svojoj kosi. Ali zajedno su atraktivan par, a dok on gleda gore
u nju, njegove sivo plave oči su bistre, kao u puno mlađeg čovjeka.
Ne očekujemo komplimente od Kralja, a on ih ni ne daje. To nikad nije
bio njegov način. Ali ponudi majci ruku, i nas četvero hodamo preko velikog
mramornog predvorja prema autu, koji će nas odvesti na ručak u
Parlamentu, da proslavimo moj rođendan.
„Zapamti, Lenora – nema plesa večeras,“ kaže moj otac ne okrenuvši se.
„Oh, Reggie. To je njen šesnaesti rođendan,“ požali se majka.

8
 „Upravo tako. Neću dopustiti da se tračevi šire o njoj i ovom ili onom
pokvarenom sinu nekog lorda jer je plesala s njim previše blisko.“
Tračevi su kao udubina od malja – možete je popraviti, ali nikad neće biti
kao nekada. Nadbiskup od Dingleberryja…nemojte ni da počnem o tom
imenu…je to jednom rekao ocu. On ima namršteno, gorko lice kao komad
voća koje se pokvarilo, te jednostavno možete vidjeti da mu majka nikad nije
davala slatkiše kad je bio mali.
Majka pokuša ponovo. „Za Boga miloga, ovo nisu 1800-te.“
A moj otac kaže jednu od najistinitijih stvari koju ću ikada čuti.
„Unutar ovih zidova, još uvijek jesu.“

Ručak u Parlamentu napreduje baš kako sam i očekivala od sobe pune

staraca, čiji je omiljeni zvuk na svijetu, onaj njihovih uspavljujućih glasova.
Pogledam gore na ukrašeni strop s nacrtanim muralom i molim se za Božji
čin, koji bi me spasio od dosade. Ništa pretjerano kao potres ili vulkan, ali
možda mala pošast? Žabe bi bile dobre. Zadovoljila bih se sa skakavcima u
ovom trenutku.
Ali Bog me je zaboravio – jer se poslijepodne razvlači dalje neometano.
„Bradavice.“
Čudno je kako kad mislite da ne može biti gore, uvijek bude.
„Molim?“
Markizu od Munstera je brada toliko prerasla, da jedva mogu razaznati
njegova usta. Ali mogu vidjeti ostatke njegovog ručka – komadiće šunke i
sira kako vise sa sijedih, oštrih dlaka, kao užasni ukrasi za božićno drvce.
Ne napinjem se na povraćanje. Niti pravim grimasu. Moja samokontrola
je vrhunska. Trebala bih si dati medalju.
„Nekad sam bio najbolji jahač u Parlamentu,“ gunđa on, „ali morao sam
smanjiti zbog bradavica na mojim stopalima. Rastu kao korov. Imam jednu
veliku na mom palcu na nozi veliku kao sočni grejp.“
A moj refleks za povraćanje je stavljen na kušnju.
„Želite li vidjeti, Vaša Visosti?“
„Vidjeti?“ Ponovim, jer…nije zaista upravo to rekao, zar ne?
„Prilično je veličanstvena zapravo – medicinski govoreći.“
I on posegne za svojom lijevom čizmom.

9
 „Uh, ja-“
„Dobar dan, Lorde Munster!“
Miriam, moja najviše omiljena sestra na cijelom svijetu, poskakuje pokraj
mene, provukavši ruku ispod moje. „Bojim se da moram ukrasti moju sestru.
Ženski razgovori. Razumijete.“
„O, da, naravno.“ Munster se nakloni. „Želim vam jako sretan rođendan,
Princezo Lenora.“
„Hvala vam.“
Ruku pod ruku, Miriam i ja odemo.
„Duguješ mi,“ prošapće ona. „Želim nositi tvoju safirnu ogrlicu na balu
večeras.“
„Možeš uzeti ogrlicu i naušnice također. Zaslužila si ih.“
„Da li ti je pokušavao pokazati svoju veličanstvenu bradavicu?“
„Kako si znala?“
Pokušao je isto s Elizabeth Montgomery na ceremoniji proglašavanja
vitezom njenog strica, prošli mjesec! Mislim da je to nekakav bizarni ritual
parenja.“
„Što to uopće znači?“ Šmrknem.
„Pa, prvo ti pokaže svoj palac na nozi, ali to je samo početak. Sljedeće što
znaš je 'Dođi ovamo sada, draga, i dopusti da ti pokažem sve moje druge
dijelove koji imaju bradavice!“ Ona zaigra svojim obrvama, a ja pokrijem
svoja usta, te upadnemo u niz veselih hihotanja.
Ponekad, kad si dopustim da razmišljam o tome, skoro ne mogu vjerovati
koliko je nevjerojatno čudan ovaj život. I gledam van u grad s prozora palače
i pitam se da li je svima čudno – možda ne na isti način kao meni, ali ipak
čudno.
Mladić uđe u sobu onda i sigurna sam da ga nisam vidjela prije. On je
blijed, s gustom, tamnom, uredno podrezanom kosom i dječačkim crtama
lica iza četvrtastih naočala s crnim okvirom. On se kreće kroz prostoriju kao
entuzijastični psić u novom dvorištu – širom raširenih očiju od željnosti.
„Miriam, tko je onaj dečko?“
Tračevi su sitničavi, ali u svijetu politike su i nužni. Pokušavam držati
korak, ali Miriamino znanje posramljuje moje. Kvragu, ona može posramiti
M16 špijune.
„On je novi Vojvoda od Anthorpea,“ ona uzvrati šaptanjem.
Vojvoda od Anthorpea je titula obitelji Rourke – ime koje je staro i
prestižno u Wesscou kao i Pembrook.

10
 „On je tako mlad.“
„Samo je godinu stariji od tebe.“ Kimne ona. „Otac mu je dao posebnu
dozvolu, kako bi mogao zauzeti svoje obiteljsko mjesto u Domu Lordova.
Zar ti nije rekao?“
Odmahnem glavom.
A Miriam ispriča sve. „Oh, to je najsočniji dio! Novi Vojvoda je zapravo
drugi sin Rourkea. Njegov brat - stariji osam godina – se posvađao sa starim
Vojvodom kad je otišao u rat protivno očevim željama. Kad je rat završio,
stariji sin se vratio kući, a Vojvoda mu je ponudio ponovo ga postaviti na
njegovo mjesto. Ali on nije htio ništa imati s tim. Otišao je!“
„Otišao?“ Ne mogu to zamisliti – otići od svoje kuće, svoje obitelji…svoje
dužnosti. To mi je nezamislivo kao i hodanje nasred ulice bez odjeće.
„Kuda je otišao?“
„Kuda god je htio.“ Uzdahne Miriam. „Kažu da je proputovao cijeli svijet,
planinareći, istražujući džungle, te da drži vlastiti rekord u dubinskom
ronjenju. On pronalazi blago.“
„Blago? Rourkeovi imaju novca koliko i mi.“
„Ali, zato je to tako kao san! On ne pronalazi blago zato što ga treba – on
to radi samo zato što može. On to daje u humanitarne svrhe – kažu da je
jednom dao rijetki dijamant siročetu koji je prosio na ulici. Promijenio mu je
život.“
Oh…to je stvarno kao san.
„Stari Vojvoda je umro prije nekoliko mjeseci.“ Miriam pucne prstima.
„Kažu da stariji nije došao kući na sprovod, ali su dva brata navodno prilično
bliska. A sada je mlađi brat Vojvoda od Anthorpea.“
Gledam dečka na trenutak, a on se smiješi i čavrlja sa starijim muškarcima
koji ga okružuju – kao da pokušavaju upiti njegovu mladost samom
blizinom. U njegovom je licu otvorenost, u njegovom stavu je nepažljivost,
koja je rijetka ovdje. On se čini…ljubazan. I iskren.
Parlament će ga pojesti živog.
„Kako se zove?“ Upitam.
„Thomas.“

11
 Moj rođendanski bal je ispao ogromno poboljšanje od ručka. Osjećam se
kao da svijetlim u mojoj srebrnoj svečanoj haljini, s mojom kosom
skupljenom u sjajne uvojke na mojoj glavi, okruženima besprijekornom
dijamantnom tijarom. I nisam niti jednom čula riječ bradavice.
To je ekstravagantni događaj – dugi stolovi posluženi kavijarom i
pjenušavim šampanjcem u kristalnim čašama na stalku. Pozlaćena ogledala
na zidovima balske dvorane odražavaju zamagljene dugine boje plesnih
haljina, svjetlucavog nakita, visokih šešira i frakova, a vesela glazba orkestra
od dvadeset članova je u dobroj formi. Gosti uključuju bivšeg predsjednika
Amerike, članove kraljevskih obitelji iz svake zemlje u Europi i svih
plemenitih obitelji iz Wesscoa.
Stanem u stranu, uza zid, pokraj mramornog stupa – moja stopala
tapkaju u ritmu glazbe na koju neću plesati.
Povremeno neki čestitar stane da čavrljamo – kao što je gospodin Elvin
Busey, sredovječni poduzetnik s dobrim vezama, koji mi je htio reći sve o
svom novom poslu s tapeciranjem, u slučaju da želim uložiti. S vremena na
vrijeme, dečko iz više klase prođe – sin Vojvode ili Grofa ili jedan od
nekoliko stranih Prinčeva – svaki s izrazom pohlepne požude ili jake
neugode na svojim licima, kad pogledaju u mom smjeru.
„Ta je haljina vrh, Lenora!“ Moja sestrična Calliope mi pokaže dva palca
gore, dok prolazi pokraj mene sa svojom svitom.
Calliopein hobi je da piše detaljne horor priče o groznim smrtima svakog
člana kraljevske obitelji koji stoji između nje i trona. Uključujući i mene.
Ovakve interakcije nisu prave. Nisu stvarne niti iskrene.
Ostatak gostiju me gleda preko prostorije, dok pokušavaju izgledati kao
da me ne gledaju. Ali pažnja je opipljiva i teška – nešto što možete osjetiti.
Kao refleks, stojim ukočenije, uspravnije, a moje crte lica postanu maska
ravnodušnosti, koja se ne može pročitati.
„Da li se dobro zabavljaš, draga?“ Upita moja majka.
Ona večeras izgleda kao dragulj. Njena svečana haljina je od crvenog
baršuna, a namigujući rubini su upleteni posvuda po njenoj tamnoj kosi.
„Da. Uživam.“
Isto onako kako mora da Fabergeovo jaje uživa dok mu se dive, u svom
zaštitnom muzejskom staklenom kavezu.
Smijeh i čavrljanje dolazi od grupe mladih plemića iza nas. I majka to
čuje.

12
 Ona omota svoje ruke oko donjeg dijela mojih leđa, stisnuvši ih nježnim
stiskom. „Doći će i tvoje vrijeme, Lenora.“
„Znam.“ Slegnem ramenima.
„Ne mislim na to kad postaneš kraljica. Mislim na tvoje vrijeme za
smijeh…za ljubav. Radost i uzbuđenje – i to će također doći za tebe. Sigurna
sam u to.“
„Kako možeš biti tako sigurna?“
Postoje stare, pritajene priče o pratetki moje majke, Portije. Kažu da je bila
čudna ptica koja je ponekad imala snove koji su se na čudni način ostvarivali.
Ona obuhvati moju čeljust svojim rukama. „Zato što si ti, draga djevojko,
nevjerojatna na svaki način. Jednostavno ima smisla da svaki dio tvog života
također bude nevjerojatan.“ Ona me poljubi u čelo. „Jako sam ponosna na
tebe...jako sam ponosna što sam tvoja majka.“
Ne provodim puno vremena s mojom majkom, ne onoliko koliko bih
voljela. Ali kad provodim, uvijek je u stanju učiniti to – otjerati melankoliju
lako kao kad vila zamahne svojim štapićem.
„Hvala, mama.“
Ona pogleda preko mog ramena, a njen osmijeh padne kao bomba. „O,
kvragu…Markiz od Munstera je stjerao u kut Kraljicu Majku Španjolske.
Ako joj pokaže ono prokleto bradavičasto stopalo, završit ćemo u prokletom
ratu.“
Dok moja majka žuri spriječiti međunarodni incident, opet spazim
mladog Vojvodu od Anthropea. On je dva stupa dalje, naslanjajući se na zid,
njegov položaj je skoro zrcalni odraz mojeg. I zato što najvjerojatnije osjeća
kako ga gledam, on okrene glavu u mom smjeru – i zaškilji, kao da me još
uvijek ne može dobro vidjeti, usprkos debelim naočalama na svom licu.
A onda on krene ovamo, s rukama iza svojih leđa. Kad dođe do mene, on
se nasloni na zid pokraj mene, spustivši glavu, poklonivši mi početak
osmijeha.
„Sretan rođendan, Princezo Lenora.“
„Hvala ti, Vojvodo od Anthorpea.“
On se trzne. „Molim te, zovi me Thomas. Ili Rourke. Svaki put kad čujem
tu titulu okrećem se u potrazi za mojim ocem. On je bio nesretni stari gad
kad je bio živ i ne očekujem da je to što je mrtav dva mjeseca poboljšalo
njegov karakter, pa pomisao da je on blizu je…uznemirujuća.“
Smijeh mi se popne grlom. Kako čudno iskrena stvar za reći!
Kimnem. „Kako ti se sviđa Parlament, Thomase?“

13
 „Izazovan je. Čuo sam da u politici nema prijatelja – samo neprijatelji i
ljudi za koje još ne znaš da su ti neprijatelji. Počinjem uviđati koliko je to
točno.“ On odmahne glavom. „Samo moram to smisliti. Ja sam najmlađi član
Parlamenta – važno je da budem dobar u tome.“
„Da, znam taj osjećaj.“
Nalet suosjećanja se podigne u meni za njega. Kao kad spazite jelena u
šumi, a znate da su vukovi u blizini.
„Trik je u tome da čuvaš svoje mišljenja,“ kažem mu. „Ne govoriti svima
što misliš. Trebao bi raditi na svom pokeraškom licu.“ A zato što se čini tako
mlad i sam, ponudim mu, „Mogla bih ti pomoći s tim. Pokazati ti kako to
ide, recimo. Dati ti neke upute.“
I kao da sam mu ponudila cijeli svijet.
„Učinila bi to za mene? To je jako ljubazno.“ On skrene pogled prema
plesnom podiju i glas mu se stiša. „Nemam puno prijatelja – posebno ne u
ovom gradu. Ja sam više vuk samotnjak, znaš? Buntovnik.“ Slegne
ramenima onda i dobaci mi samo-omalovažavajući osmijeh. „Pa…čudak bi
bilo točnije. Čudna ptica.“
Nasmiješim se. „Znam i taj osjećaj.“
Thomas namjesti svoje naočale. „Mogu li te nešto pitati?“
„Naravno.“
„Ovo je tvoja zabava – zašto ne plešeš?“
Moja sestra koja voli prisluškivati proviri svoju glavu iz stupa, kao
znatiželjna vjeverica koja viri iz drveta.
„Nije joj dozvoljeno.“
„Zašto joj nije dozvoljeno?“ Upita Thomas.
„Žvakaća guma,“ objasni Miriam – previše sretno.
„Da, naravno.“ Kimne Thomas. „Shvaćam.“
A onda se njegovo kimanje glavom pretvori u odmahivanje.
„Ne, čekaj, ne shvaćam. Kakve veze ima žvakaća guma s tim?“
Da, apsurdno je kako i zvuči.
„Dama je kao lijepi komad žvakaće gume,“ recitira Miriam. „Slatka i
neukaljana, ali ako niste pažljivi, svaki dečko okolo će je okusiti.“
„A niti jedan pristojan muškarac,“ nastavim, oponašajući nastranog
starog gada, „neće staviti u svoja usta korištenu žvakaću gumu.“
Čini se da Thomas ozbiljno razmišlja o toj ideji.
„To je najveća gomila gluposti koju sam ikad čuo. Tko je to rekao?“

14
 „Nadbiskup od Dingleberryja,“ odgovorim. „Moj otac je to uzeo ravno k
srcu.“
„Dingleberry, eh? To ime nekako sve govori, onda, zar ne?“ Namigne
Thomas.
A ja se naglas nasmijem.
Miriam također, onda ona uhvati Thomasov ručni zglob. „Sada, Lenori
možda nije dopušteno da pleše, ali meni je. A ova pjesma je jedna od mojih
omiljenih. Hajdemo plesati, Vojvodo.“
Čini se da je Thomas iznenađen. „Pa, u redu.“
A Miriam ga odvuče na plesni podij.
Dva plesa kasnije, vrati se.
„Skovali smo plan!“ Moja sestra viče šapatom.
Oh, ne.
Već odmahujem glavom. „Zadnji put kad si ti imala plan, završila sam
sjedeći pokraj Stinky Winkyja za večerom. Ne, puno hvala.“
Thomas pogledava između nas.
„Stinky Winky?“
„Vikont od Winkertona,“ objasni Miriam.
„Čovjek smrdi kao svinjsko dupe,“ dodam.
Thomas se smijulji.
„Ali ovo je potpuno drugačije!“ Miriam skakuće na svojim nožnim
prstima. „Ovaj će plan zapravo upaliti! Ja ću stvoriti distrakciju – dobra sam
u tome. A ti ćeš dobiti priliku za ples, Lenora.“
Thomasove nježne zelene oči sretnu moje. „Svi bi trebali moći plesati na
svoj rođendan – neka idu kvragu žvakaće gume.“
Uzbuđenje šušti u mom želucu, a nepoznati zločesti osmijeh mi povlači
usne.
„Ne bih smjela.“
„Zato je to tako zabavno,“ inzistira Thomas.
„Ne znam…“
„Oh, hajde!“ Izazovna zmija od moje sestre zacvili. „Za Boga miloga, živi
malo.“
Pogledam po sobi, tražeći znatiželjne oči koje me uvijek prate, a onda
brzo udahnem i kimnem. „U redu.“
„Briljantno!“ Miriam pljesne rukama, onda pogleda u Thomasa. „Čekaj
na znak.“

15
 Ona pojuri do mog oca, odvukavši Kralja na plesni podij. Fleš
fotografskog aparata fotografa u palači bljesne, te možete praktički čuti kako
cijela prostorija uzdiše od neodoljivosti gledanja kako Kralj Wesscoa pleše
sa svojom najmlađom kćeri.
Thomas stane pokraj mene, zureći ravno naprijed, njegova ruka je samo
nekoliko centimetara od moje. „Čekaj na to…čekaj…“
„Oh, ne!“ Miriam zakrešti, a ako sve oči nisu bile usmjerene na nju i mog
oca ranije, sad jesu.
„Sada!“ Prošapće Thomas, uhvativši me za ruku i brzo nas odvodeći kroz
vrata iza nas, dok Miriam nastavlja o tome kako je izgubila voljenu safirnu
naušnicu, koja je bila dar Kralja Bermuda.
Soba u koju smo uronili Thomas i ja je dnevni boravak u svijetlo
ljubičastoj i zlatnoj boji, koja se u vrijeme korzeta koristila za onesviještene
dame koje su padale kao muhe. Ali večeras je prazna.
Thomas proviri kroz odškrinuta vrata, slušajući – a nakon jednog
trenutka se nasmiješi. „Zrak je čist.“
Za većinu ljudi, ovo bi bila mala, smiješna stvar. Ali ja nisam kao većina
ljudi.
Nikad nisam bila neposlušna svom ocu – nikad nisam bila neposlušna
bilo kome.
I osjećam se…živo. Možda najviše živa nego ikada.
Prekrasna glazba dolazi jasno kroz zidove – zabavna, brza melodija.
Thomas popravi svoj smoking i svoje naočale. Onda se on nakloni,
ispruživši svoju ruku. „Mogu li imati čast da vas zamolim za ovaj ples,
Princezo Lenora?“
I po prvi put, nekome tko nije moj otac, niti izravni rođak, odgovorim,
„Vrlo rado.“
Thomas sklopi naše dlanove, izravna naše ruke, te stavi svoj drugi dlan
na moj struk. I ispod prigušenog, zlatnog lustera, plešemo. Poskakujemo,
vrtimo se i pokrećemo. Skoro smo jednom pali, a Thomas mi je stao na nožne
prste…više puta.
„Joj!“
„Oprosti.“
„Au!“
„Ja sam kriv – neće se ponoviti.“

16
 Ali dok je pjesma završila, u glavi mi se vrti, a srce mi juri. Ne na
vrtoglavi, romantični način, već smješnije – slađe – kao što bi bilo kad bi
plesala s dragim bratom. „Ti nisi jako dobar u plesu, Thomase.“
On se nasmiješi, dašćući. „Da, vjerojatno sam te trebao upozoriti. Ali
mislio sam da je loš ples bolji nego nikakav ples.“
On posegne u svoj džep i izvadi mali metalni uređaj koji stavi u svoja usta
i duboko udahne. Čitala sam o tome – novi način unošenja lijekova za
inhaliranje.
On ispusti svoj dah polako, onda slegne ramenima, objašnjavajući,
„Astma.“
Kimnem dok on sprema uređaj u svoj džep. A kad nova pjesma počne,
Thomas podigne svoje obrve. „Želiš li opet?“
Kimnem i stavim svoju ruku nazad u njegovu.
Ali napravili smo samo nekoliko koraka kad oštri vrisak dođe iz vanjske
prostorije. A glazba se prekine. Te mirna, jeziva tišina nas pokrije kao
pokrivač.
Thomas i ja gledamo jedno u drugo, a onda otrčimo kroz vrata.
Gosti su okupljeni oko plesnog podija. Proguram se do središta, a tamo,
na podu, moj otac ljulja majku u svojim rukama.
„Anna, Anna!“
Ona ne odgovara.
Njene su oči sklopljene, a lice joj je mirno i kap crveno-crne krvi joj curi iz
nosa.
„Anna…“
Miriam se privije uz mene, skrivajući svoje lice uz moju ruku. U mojim
ušima je val, cijeli ocean se razbija o moj mozak. I kao da se naginjem preko
litice, upravo se spremajući potonuti u ralje tamnog, mora bez dna.
Ali onda, s druge strane, ruka je na mom ramenu – topla i snažna.
Otrgnem pogled s mojih roditelja, a Thomasov zeleni pogled me uhvati.
On čvršće steže moju ruku – vežući me, smirujući me, dajući mi do znanja
da nisam sama, da je on tamo.
A on mi neće dati da padnem.

17
 „Vaša majka je umrla.“
Tako tužne riječi. Užasne riječi – najužasnije riječi koje sam ikad čula.
„Vaša majka je umrla.“
Kralj izgleda kao da je ostario deset godina dok ih izgovara. A ja gledam
kako sva radost izlazi iz Miraminih rasplesanih očiju.
„Vaša majka je umrla.“
Nikad više ništa neće biti isto. Ništa više ništa neće biti tako zabavno i
prelijepo kako je moglo biti. Nitko me više nikada neće nazvati slatkom niti
prelijepom.
Aneurizma u lubanji, rekao je doktor. Čudna pojava, objasnio je. Nema
znakova upozorenja, nema postupka liječenja koji bi to mogao spriječiti.
Moj otac je dobar kralj, džentlmen.
Ali nije nježan čovjek.
Pa nam je, dan nakon što je moja majka umrla, održao lekciju čvrstim,
oštrim tonovima o onome što se očekuje. Hodat ćemo svakom ulicom
Wesscoa iza majčina lijesa, kao što je tradicija. Majka je bila voljena i ljudi će
biti jako tužni, a na nama je da ih vodimo kroz njihovu tugu.
Naše vlastito tugovanje će biti obavljeno u privatnosti – ne pred očima
služavki, tajnika, niti osiguranja – moramo pokazati samo sabranost. Snagu.
Dostojanstvo.
„Vaša majka je umrla.“
I tako, u jutro majčinog sprovoda, služavka mi je pripremila kupku. I
sama u toj porculanskoj kadi, potonula sam ispod vode i plakala dok nije
ostalo suza u meni.

„Mogu li te nešto pitati?“

18
 Tjedan dana nakon majčinog sprovoda, došli smo kod Alfieja na vikend,
pecajući šarane u velikom jezeru na njegovom imanju.
Prema ocu, važno je da sam vješta u svakakvim muškim razbibrigama –
jer se tu stvarni dogovori događaju. Za kartaškim stolovima, lovačkim
terenima i jezerima za pecanje. Poslao bi me na teren za ragbi da je mislio da
se može izvući s tim.
„Možeš me pitati bilo što, Lenora.“
Moje oči polete pokraj mene na Alfieja, onda opet nazad na mog oca.
„Ovo je osobno.“
„Hajde.“
Pogledam gore u ovog čovjeka – mog oca, mog kralja, mog mentora – za
kojeg većinu vremena osjećam da ga uopće ne poznajem.
„Jesi li je volio? Majku?“
On baci svoju udicu u vodu, a njegove oči boje čelika – iste nijanse kao
moje – se zamagle.
„Znam da ti je bilo stalo do nje, ali jesi li je volio? Iskreno?“
Moj otac ima taj način da održi lekciju bez da daje osjećaj kao da drži
lekciju. Njegov je glas mudar, rezonantan, bariton – kao glas Boga – koji vas
tjera da ga želite slijediti i slušati.
„Tvoja majka je bila dobra žena. Darežljiva…sjajna. Kad sjedneš na
prijestolje, svi žele dio tebe – dio za narod, dio za novinare, dio za Parlament,
dio za tvog muža, dio za tvoju djecu. Konačno, moraš se razrezati u
komadiće tako male, da imaš osjećaj da si svima dao premalo. Ali tvoja
majka mi nikad nije to zamjerila.“
On okrene glavu i stavi ruku na moje rame. „Neće biti tako za tebe,
Lenora. Neki dio tvog muža će ti uvijek zamjerati.“
„Zašto?“
„Ti si pametna djevojka – reci ti meni zašto.“
Mislim na sve što znam i sve što sam vidjela, a odgovor nije težak.
„Muškarci se ne vole klanjati. Nikome. Posebno ne ženi – svojoj ženi.“
Moj otac potapša moje rame i kimne, onda se njegov pogled vrati na
jezero.
„Kad dođe vrijeme da se ti udaš, naći ćemo dobrog, pohlepnog čovjeka.“
„Pohlepnog?“
„Pohlepan čovjek će te cijeniti zbog bogatstva i moći koju mu daješ. A
zato što će htjeti ostati u tvojoj milosti, znam da će biti dobar prema tebi.“

19
 Kad ne možete smisliti ništa pametno za reći, sarkazam vas nikada neće
iznevjeriti.
„Pohlepa, bogatstvo i moć? Oh, čovječe – to je kao bajka. Mogla bih se
onesvijestiti.“
Moj otac namota svoju uzicu. „Ne puni si glavu bajkama, dijete. Niti
mislima o ljubavi. To nije za nas. Samo će ti donijeti tugu.“
S tim rečenim, on ode do sluge da zamijeni svoj mamac. Zurim u njegova
leđa.
„Nije mi odgovorio na pitanje,“ kažem Alfieju.
„Naravno da je,“ kaže ljubazno Alfie. „Volio je tvoju majku, jako puno.“
Nakrivim glavu. „Kako znaš?“
„Tvoj otac ti nikada ne bi lagao…a nije ti rekao ne.“
„Zašto onda jednostavno nije rekao da?“
„Zato što je ljubav prokleto užasna, Pile. I fantastična. Prelijepa, grozna,
neuredna stvar. Zbog nje ćeš se osjećati kao da možeš letjeti jedan dan i
istrgnuti si utrobu sljedeći. Komplicirano je.“ Alfie slegne ramenima. „A tvoj
otac želi da ti sve bude jednostavno, koliko god može. Zato što zna da već
postoji cijela kruna komplikacija koje samo čekaju da budu stavljene na tvoju
lijepu glavu.“

Sljedeće jutro, opet sam u palači za mojim toaletnim stolićem, dok Megan
drži podignute dvije kombinacije odjeće da gospođica Crabblesnitch može
izabrati.
I čini se kao da je prošao cijeli život. Kao da se toliko toga promijenilo.
Kao da sam se ja promijenila.
Pogledam u oprave u ogledalu – golublje siva suknja i bluza, te žuta
haljina kratkih rukava s dugmadi naprijed. Već znam koju će gospođica
Crabblesnitch izabrati.
Postoji stara priča o Vincent van Goghu kako je jeo žutu boju. Neki kažu
da je to radio jer je htio umrijeti; drugi kažu da si je pokušavao podići
raspoloženje pojevši veselu boju. Možda nije bilo ništa od toga. Možda je
samo rekao, dovraga sve – i učinio to jer je to htio.
Zato što je mogao.
Zato što je to bio njegov izbor.

20
 Stojim i okrenem se prema odjeći u Meganinim rukama. I pokažem na
žutu haljinu. „Nosit ću tu danas.“
Moja tajnica trepne prema meni. Ona podigne svoj šiljasti nos i šmrcne.
„Princezo Lenora, to nije-“
„Tu.“
Jedva prepoznam vlastiti glas. Dođe negdje iz moje dubine, hladno i
oštro. I konačno.
Danas će biti žuta. Sutra, bit će neka druga boja.
Ali neće biti siva.
Između, neodlučna.
Neću plutati kao pero uhvaćeno u struji, dok me drugi razvlače u smjeru
u kojem oni žele i donose odluke umjesto mene.
Ako želim plesati, plesat ću. A ako odlučim nositi žuto, onda će biti žuto.
Zato što, ono što sad znam, a nisam znala prije, život je prekratak, previše
nepredvidljiv i previše okrutan za bilo što drugo.

21
 Palača od Wesscoa, 1955

Kažu da jedna osoba može promijeniti svijet – a zbog toga tko je moja
obitelj, znam sigurno da je to istina. Ono što nisam znala da vam jedna osoba
može promijeniti život. Ispuniti prazne, šuplje prostore u vama, za koje niste
ni znali da su tamo.
To je ono što je Thomas Rourke napravio za mene tijekom posljednje dvije
godine. On je postao moja stijena i moj zabavni kamenčić za poskakivanje.
Netko tko mi je nedostajao cijelog života.
Moj prijatelj.
Prvi, jedini i naj, naj, najbolji.
„Evo te,“ kaže Thomas sa stepenica u Guthrie House. „Upravo sam išao
k tebi.“
Vani je mračno i kasno, te su se čak i cvrčci u vrtu smirili za večeras.
„Propustio si brendi i cigare.“
Brendi i cigare u knjižnici nakon večere su muško zasjedanje moćnika –
a otac je uvijek inzistirao da budem prisutna. Zato što…politika. Drži svoje
prijatelje blizu, a neprijatelje ravno u svom dupetu. Tako to ide.
Thomas stavi ruku preko svog srca. „I sav sam slomljen zbog toga,
stvarno. Morao sam završiti čitanje trgovinskih propisa za glasanje sutra. Jesi
li ih već pregledala?“
Zastenjem, kao student koji uči za ispite.
„Ne – planirala sam zaboraviti na to.“
„Oprosti.“ Thomas posegne u džep svoje jakne i izvadi zelenu staklenu
bocu. „Možda će ovo sve nadoknaditi?“
Thomas Rourke nije samo mladi Vojvoda od Anthorpa – on je zločesti
dečko. Užasan utjecaj. I čvrsto me je uzeo pod svoje krilo.
„Što je to?“ Upitam.

22
 „Irski viski. Stari irski viski iz osobne kolekcije mog oca. Gad ga je čuvao
kao zlato. Mislio sam da ga otvorimo zajedno.“ On zaigra obrvama. „Zbog
nekoliko gutljaja će ti propisi puno lakše kliznuti.“
Pogledam preko ramena – nema stražara, niti sobarice, niti osuđujuće
tajnice koja špijunira na vidiku.
„Hajde onda.“ Nasmiješim se.
Postoji sjenovito mjesto ispod velikog crnogoričnog drveta, skriveno od
čuvara na zidu palače. Thomas i ja sjednemo na travu, a ja posegnem ispod
drveta kao da je Božićno jutro, za mojom tajnom bijelom kutijom. Trenutak
kasnije, zapalim moju cigaretu i nagnem glavu unazad da otpuhnem dugi,
opušteni trag dima.
„Ako te fotograf ikada uslika s cigarom između tvojih prstiju, tvoj otac će
te zaključati u tvoju sobu na mjesec dana.“ On izvadi čep svojim zubima i
povuče duboki gutljaj iz boce – jer smo mi tako otmjeni.
Onda se on zagrcne i pljuje.
Malo onjušim bocu, onda prije no što se uspijem predomisliti, prinesem
je svojim usnama i brzo progutam.
I odmah zažalim radi te odluke. To je kao da pijem vatru. Ispustim moju
cigaretu i iskašljem svoj dušnik u ruke.
Kao dama.
„Peče,“ zakreštim, oči mi suze.
Thomas namigne. „To znači da je dobar.“
Još pijemo – i kašljemo – i do moje druge cigarete osjećam se lagano i
prekrasno plutajuće. Thomas izvuče izvijenu, drvenu lulu s kompliciranim
drvenim rezbarijama iz svog džepa.
„Oh, ne, Thomase – ne lulu.“
„Volim lulu,“ promrmlja on oko nje. „Zbog nje izgledam otmjeno.“
„Zbog nje izgledaš kao Sherlock Holmes.“
„Točno. Holmes je otmjen.“
Odmahnem glavom. „Stalno govoriš tu riječ – mislim da ni ne znaš što to
znači.“
On pokaže na mene s odvratnom lulom. „Začepi, ti. Ili ću ovo zadržati za
sebe.“
On podigne omotnicu – s oštrim, muškim rukopisom na njoj.
Thomas dobije pismo od svog brata svaka dva tjedna – to je
najuzbudljivija stvar u životima nas oboje. A ako si dopustim da razmišljam
previše o tome, utopit ću se u ovom viskiju užasnog okusa.

23
 Uzmem pismo iz njegovih prstiju, okrećući ga u mojim rukama.
„Jesi li ga već pročitao?“
Thomas ga uzme nazad. „Ne. Ali da sam džentlmen, bih. Posebno nakon
posljednjeg koje je bilo sve o bujnim sisama i dupetu Egipćanke kojoj se
toliko sviđao.“
Zločestoća je snažna u Rourkeovoj obitelji. Ali Edwardova je drugačija od
one njegovog brata.
Prljavija. Više muška.
Suspregnem sramežljivo hihotanje. „Bile su dvije Egipćanke. I one su se
sviđale njemu, koliko se sjećam. U isto vrijeme.“
Edwardova pisma su savršena kombinacija elokvencije, duhovitosti i
vulgarnosti – ponekad crta slike, i vraški je dobar umjetnik. Zanimljivije su
nego bilo koji film i zabavnije nego ljuljanje kukova Elvisa Presleyja, zbog
kojih svi američki roditelji gube um.
Oni su moj prozor u vanjski svijet. Pravi svijet. Svijet znoja, seksa, borbe
i plesa – gdje ljudi hodaju po travi bosi i jedu svojim rukama. Svijet gdje se
život ne vrti oko titula i etiketa, te dvostruko prokletih političkih umnih
igrica.
Thomas otvori omotnicu i pobožno razmota pismo. On povuče dim iz
svoje lule – dvaput zakašlje, jer je ne bi smio pušiti – onda počne čitati.
„Najdraži Thomase,
Stao sam u Švedskoj na nekoliko dana, da napunim zalihe opreme na putu na
planinarsku ekspediciju u Greenlandu. Stigao sam vlakom – uskočio sam u vagon –
nije najelegantniji način putovanja, ali je brz i zanimljiv. I ima nešto oslobađajuće
u tome kad imaš sve što posjeduješ na svijetu pričvršćeno na svoja leđa u ruksaku.
Ako dobiješ priliku za to, preporučujem ti.
Sreo sam siromašnu lokalnu obitelj u vagonu – lijepa mama, tata, mali dječak i
slatka djevojčica. Podijelili su sa mnom svoju večeru i usprkos svojoj situaciji, činili
su se sretni. Zadovoljni. Zahvalni za hranu u svojim želucima i privremenim
krovom nad svojim glavama. Dječak je imao oko sedam ili osam godina – s tamnom
kosom i naočalama koje su mu bile prevelike, ali dovoljno dobre da ih može koristiti.
Podsjetio me na tebe. Ostavio sam nekoliko stotina kruna, koje sam imao, pokraj
njega dok je obitelj spavala, onda sam iskočio na svom mjestu, dok je vlak nastavio
dalje.“
Nikad nisam vidjela Edwardovu sliku, ali u mom umu je dobio vlastiti
život. Grubo zgodan, snažan i šarmantan, on živi životom herojskog-
gusarskog-Vikinškog-boga. Onakav muškarac koji radi na suncu, dijeli vrč

24
piva sa svojim prijateljima, flertuje s najljepšom curom, te uspijeva spasiti
siroče ili dva iz goruće zgrade prije no što završi dan.
Edward Rourke je najuzbudljiviji muškarac kakvog nikad nisam
upoznala.
„Pišem ti sada s mirnog brijega, s logorskom vatrom i šatorom pokraj mene i
Polarnom svjetlošću nad mojom glavom. Čuo sam da je aurora borealis zapanjujući
prizor, nešto što moraš vidjeti da bi vjerovao – i Kriste, bili su u pravu. To je kao
rijeka na nebu najveličanstvenijih boja. Vrtlozi zelene, crvene i tamno ljubičaste –
svi plešu zajedno, u živoj simfoniji boja. To čarolija postaje stvarnost, kao da mogu
posegnuti i dotaknuti je. Nemam riječi da je pošteno opišem. Volio bih da si ovdje,
Thomase. Volio bih da možeš vidjeti ovo.
Bit ću u Švedskoj do kraja tjedna; pošalji svoj odgovor na poštansku adresu u
Greenlandu ispod. Nadam se da si dobro, mali brate, i radujem se tvom odgovoru
više no što mogu reći. Kloni se nevolja – ili, još bolje – nemoj da te uhvate da praviš
nevolje. I nemoj raditi ništa što ja ne bih (što naravno nije puno).
Tvoj, Edward.“
Ponekad ostane na jednom mjestu nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci,
ali nikada zauvijek. Gledam kako se Thomasove oči osvijetle kad su na dnu
stranice, prije no što mu se usne izviju u osmijeh.
„PS – pozdravi mi Lenny.“
Tople, jureće iskre elektriciteta rašire se pod mojom kožom kao neki
neizlječivi osip.
Lenny. To sam ja. Tako me Edward zove u svojim pismima, jer mu je
Thomas rekao da smo prijatelji. To je najsmiješnije ime. Samo malo manje
smiješno od utjecaja kakvog on ima na mene.
„Da li se ti to crveniš, Lenora?“ Upita Thomas.
Podignem nos. „Ja se ne crvenim. To mi tvoj glupi Irski viski udara u
glavu.“
Uzmem pismo i legnem nazad na hladnu travu, pregledavajući pismo
kako bi se uvjerila da Thomas nije ništa izostavio. Onda, neprimjetno,
prinesem papir do mog nosa i udahnem. Ima naznake borovine i svježe
posječenog drveta.
„Jesi li ti to upravo pomirisala pismo mog brata?“
Možda ipak ne toliko neprimjetno.
Lažem kao izvrsna političarka, kakva sam odgojena da budem.
„Nemam pojma o čemu govoriš.“
„Jesi! Ti podmukla, njuškajuća, lažljiva princezo – pomirisala si pismo!“

25
 „Ti si lud.“
Thomasov ton postane pjevušeći zezajući.
„Mislim da si se zaljubila u mog brata.“
„Ja mislim da ti je ta lula smekšala mozak.“
„Ti misliš da je on vrhunski.“
Odbijem odgovoriti; moje usne su zatvorene. Moje odbijanje je poznato
po tome da je znalo smrznuti ljude do smrti.
„Reći ću mu.“ On me zeza. „Reći ću, 'James Dean ti nije ni do koljena,
Edwarde, jer je Princeza Lenora totalno luda za tobom.“
Kao napad kobre, posegnem i iščupam nekoliko pramenova njegove
kose, pri njegovom vratu, gdje stvarno boli.
„Au! Jebeni pakao!“
„Dat ću te ubiti. Poznajem ljude. Ja sam princeza na rubu – nemoj me
gurnuti preko njega.“
„Ne možeš me dati ubiti – ja sam jedini prijatelj kojeg imaš.“
Legnem nazad na travu, slegnuvši ramenima. „To je žrtva koju sam
spremna podnijeti.“
Smijuljeći se, Thomas spremi pismo u svoj džep, onda legne na travu
pokraj mene, naše glave su samo nekoliko centimetara odvojene.
„Mislim da se sviđaš Winstonu,“ kaže on nježno.
Maddox Winston je najnoviji dodatak mom osobnom timu osiguranja.
On je tajanstven na hladan, grubi način. Tračevi kažu da je bio zloglasni
ubojica tijekom rata.
Zakolutam očima. „O, gluposti.“
Thomas me pogleda. „Ne, stvarno. Način kako te gleda…“
„On je u mom timu osiguranja – trebao bi me čuvati.“
Thomas odmahne glavom. „Ne onako kako on to radi.“
Ignoriram taj komentar i pogledam gore u nebo. Nema oblaka večeras,
samo tisuću srebrno bijelih točkica svjetla briljantno sjaje. A ja razmišljam o
Edwardovom pismu.
„Da li ikada poželiš da se možeš zamijeniti s Edwardom? Da si ti otišao,
a da je on ostao ovdje?“
Pri prigušenom svjetlu, Thomasovo lice je blijedo kao zvijezde – to čini
da izgleda kao išarani mramorni kip. Bezobrazni anđeo.
„Ne. Ne bih mogao služiti vojsku jer imam astmu, ali uvijek sam htio
odslužiti svoj dio. Nešto više nego samo naslijediti Rourkeov novac.
Parlament je moja šansa da to napravim. Da napravim nešto, da ostavim svoj

26
trag. A možda, ako to dobro napravim, netko negdje će me pamtiti. Mislim
da bih to volio…biti zapamćen.“
Okrenem svoju glavu prema njemu.
„Ja ću te pamtiti.“
On se nježno nasmiješi. „Pa, to je bar jedna osoba.“
„Ja sam nasljednica trona, ludice. Moje sjećanje vrijedi kao sjećanje tisuću
pučana.“
Thomas šmrkne. „Što je s tobom? Jesi li ti ikada htjela biti Miriam?“
Miriam je malo poludjela nakon majčine smrti. Ako sam ja sada ta koja
krši pravila, ona je prava revolucionarka. Ponekad izlazi van u hlačama…i
bez grudnjaka. Jučer je uhvaćena po drugi put ovaj mjesec s dečkom u svojoj
sobi – sin grofa s kojim smo zapravo daleka rodbina – četvrto nešto ili drugo
koljeno. Otac je spreman spakirati je i poslati u samostan sljedećim vlakom.
„Ne, ne bih se mijenjala s Miriam. Ovaj život zna biti zagušljiv i glup, ali
jednog dana ću moći raditi nevjerojatne stvari, Thomas. Osjećam to u mojim
kostima. Biti prvi u bilo čemu je uvijek teško, ali napravit ću to. A kad to
napravim, promijenit ću svijet.“
Podignem glavu opet prema nebu, ali u mom umu, umjesto crnila, vidim
žive vrtloge zelene i duboko ljubičaste, te vatreno narančasto-crvene boje.
„Ipak…aurora borealis…mora da je nevjerojatna.“ Mogu čuti čežnju u
vlastitom glasu. Žudnju za komadom nečega izvan zidova palače. Nečeg
novog, divljeg i stvarnog.
„Voljela bih je vidjeti.“
„Onda odjebi sve i idi je vidjeti.“ Thomas sjedne i iščupa busene trave iz
zemlje. „Kao Edward, on dobije ideju u svojoj glavi, nešto što želi napraviti
– i napravi to. Tako je jednostavno. Bez oklijevanja. Bez sumnji.“
Odmahnem glavom. „Potrebna sam ovdje; otac me nikad ne bi pustio. A
ako i bi, ne bi bilo kao kod Edwarda – na brijegu sa šatorom i logorskom
vatrom. Bilo bi s novinarima, osiguranjem i slugama. Bilo bi sve
kao…predstava sranja.“
Thomas se nasmije, ali na ponizan, suosjećajni način.
Odmahnem rukom – nemam strpljenja za samosažaljenje, čak i kad je
moje vlastito.
„Oh, čuj mene kako brbljam – jadna princeza. Irski viski čini da padnem
u samosažaljenje.“
Thomas ustane, otrese svoje hlače i ponudi mi ruku, povukavši me prema
gore. „Onda je vrijeme da to odspavaš, Jadna Princezo.“

27
 „Hoću. Nakon što pročitam ono što moram.“
Tamnokosi šaljivac podigne svoju ruku prema nebu, kao da recitira
Shakespearea. „Ogledalce, ogledalce na zidu, što je najdosadnije na svijetu?“
„Trgovinski propisi!“ Kažemo u isti glas.
Čujem novi termin drugi dan u američkoj televizijskoj emisiji – štreberi.
Prilično sam sigurna da je to ono što smo Thomas i ja.
On me otprati do vrata.
„Laku noć, Thomase.“
„Ugodni snovi, Lenora.“
Thomas se nakloni, onda stavi ruke u džepove i krene stazom,
zviždukajući neku brzu, veselu melodiju.

28
 Palača od Wesscoa, 1956

Počne polako, neprimjetno, onako kako se užasne stvari uvijek dogode.

Trzaj, pauza, grimasa boli – moj otac je to dobro skrivao, ali ja sam
primijetila. I nisam bila jedina – tračevi i šaputanja su ispunjavala mjesto kao
smrad od plijesni. Unutar nekoliko mjeseci je napredovalo do odgođenog
sastanka, onda propuštenih društvenih okupljanja, na koja sam ja išla
umjesto njega, odgođenih početaka njegovih rasporeda i konačno, dana
provedenih u krevetu.
I tu završava.
U kraljevskim odajama, u predsoblju Kraljeve spavaće sobe. Moj stric je
ovdje – najmlađi brat mog oca, Vojvoda od Warwitcha. Oni nikad nisu bili
osobito bliski, ali on je u Savjetodavnom Vijeću, pa je ovdje. Nekoliko
muškaraca u ovoj sobi iskreno cijene mog oca, te lako čavrljaju s onima koji
ga ne cijene. Onima koji čekaju kao strvinari, spremni uletjeti i uzeti svoj dio
lešine.
Zato što to tako funkcionira.
„Kralj umire.“
Te riječi mi je dostavio prije dva dana Alexander Bumblewood, Premijer,
koji je bio jedini čovjek kojeg su obavijestili kraljevi liječnici. Kao morbidna
verzija pokvarenog telefona.
Tako to ide. Tajnovitost je najvažnija. Zato što vlade ne podnose
promjenu, a monarsi… usprkos svim našim pravilima i zakonima, te
tradicijama…prokleto smo grozni u tome. Povijesno, promjena je donijela
borbe moći – nekada su to bila lažna uhićenja, ubojstva, pravi ratovi i
kotrljanje kraljevskih glava.
Sad je bolje za nas.
Više…civilizirano prema van. Ali skriveni, tihi motivi – ambicija, strah,
pohlepa – to će ostati dok god smo ljudi.

29
 Miriam i Alfie izađu iz spavaće sobe mog oca. Alfiejev nos je crven i briše
svoje vlažne oči maramicom. On mi se pokušava osmjehnuti, ali mu baš ne
uspijeva.
A to nešto slomi u meni – mala pukotina u glazuri koju sam lakirala do
savršenstva.
Miriam zadrhti od velikih uzdisaja i jecaja – otvoreno i besramno. Moja
sestra je uvijek bila emocionalna, noseći srce na dlanu da ga svi vide. Mladi
plavi sluga je vodi iz sobe s rukom oko nje. Kad bih imala to u sebi, dala bih
mu jasno do znanja da se ponaša previše blisko – ali previše sam iscrpljena.
„Kralj vas zove, Vaša Visosti,“ kaže Premijer.
Pogledam u Thomasa pokraj mene, a njegove ljubazne zelene oči mi nude
utjehu. Imam te, govore. S tobom sam.
I ništa od toga se ne čini stvarnim. To je kao magloviti san. Dan za koji
sam znala da će doći, ali nisam zapravo vjerovala da će ikada doći.
Unutarnja prostorija je dobro opremljena kao bila koja bolnička soba.
Monitori koji pište, žice i cjevčice za olakšavanje boli vire ispod očeve blijede
kože. Njegov doktor, Kraljev liječnik je ovdje; on mi se nakloni prije no što
korakne unazad na pristojnu udaljenost.
Kad bi bogomoljka i čovjek imali dijete, rezultat bi bio Oscar Pennygrove.
On je visok, mršav čovjek s čudno dugim prstima koji daju dojam kao da su
mu dva pauka pričvršćena na vrhovima njegovih ruku. On je Ministar
unutarnjih poslova – službeni svjedok kako bi uvjerio državu i Krunu da
nema prevare niti prljave igre u vezi rođenja i smrti bilo kojeg člana
kraljevske obitelji u redu za nasljeđe. On je bio u sobi kad sam se rodila, a
bio je i kad se rodila Miriam. Bio je prisutan rođenjima i smrtima braće prije
mene, te sada stoji tiho u kutu, kao jedan od onih portreta čije vas jezive oči
prate kamo god krenuli.
Stavim ruku na očevu.
„Lenora je, oče. Tu sam.“
Polako, on otvori oči i vlažni zveckajući zvuk izađe iz njegovih grudi.
Njegove su usne plave i ispucane, ali mi se smješkaju.
„Lenora.“ Njegov je glas slab, tako tih da se nagnem bliže kako ga čula.
„Volim te, draga moja djevojčice.“
Voliš?
To je prva misao koja mi se pojavi u glavi, te iako ne kažem te riječi naglas,
on ih čita na mom licu, a njegov slabašan osmijeh nestane.

30
 „Nisi znala. Trebao sam biti bolji prema tebi. Bilo je toliko toga što te je
trebalo naučiti…ali trebao sam biti bolji.“
Uzmem njegovu ruku u obje moje, držeći ih nježno i blizu. Zato što to
vidim sada – razumijem. Ovaj čovjek mi možda nije dao sve što sam htjela –
škakljanje i zagrljaje, smijeh i guranje na ljuljački – ali je proveo svoj život
dajući mi sve što sam ikada trebala.
I neću mu dopustiti da umre misleći da me je iznevjerio.
„Ne, oče. Ne…“ Grlo mi se steže. „Bio si super prema meni, obećavam.
Bit ćeš ponosan na mene. Služit ću Wesscou dostojanstveno i časno i bit ćeš
jako ponosan na mene.“
On mi uzvrati stisak ruke.
Te iako mu je disanje otežano, on mi kaže, „Uvijek sam bio ponosan na
tebe. Nemoj služiti…Lenora. Vladaj. Željeznim stiskom…i baršunastim
dodirom. Vjeruj…samo…sebi. I vladaj.“
Kimnem, te iako su mi oči pune, ne dopuštam suzama da padaju.
Zadržavam ih, zbog njega. Da dokažem da čak i sada, posebno sada…mogu
biti jaka.
Njegove se oči sklope, te na puno minuta jedini zvuk u sobi je pištanje
mašine i očevo slabo disanje.
Alexander Bumblewood stane pokraj mene. „Da li bi se htjeli vratiti u
predsoblje i čekati, Princezo Lenora? Piju čaj.“
Naravno da piju. Zato što čaj sve popravlja.
„Ne. Ostat ću s njim.“
Kraljevi su ljudi…umiru kao i svaki drugi čovjek.
A ovaj neće umrijeti sam.
Ustanem, nagnem se preko i poljubim očev grubi, naborani obraz. Po
prvi put, i posljednji. Onda sjednem, držeći njegovu ruku, a u mojoj glavi…
razgovaram s njim – govoreći mu sve stvari koje ne mogu reći pred
doktorom i Premijerom, niti Pennygroveom.
Pričam mu o Thomasu i nevolje u koje smo upali tijekom godine. Pričam
mu o mojim nadama i snovima za Wessco – ideje koje prije nisam dijelila, jer
nisam bila sigurna hoće li ih on odobriti. Pričam mu o meni – o strani koju
nikad nije vidio, koja zna biti smiješna i divlja. Pričam mu kako je očajnički
teško ponekad biti ja – koliko jako usamljeno – a onda kako se glupo osjećam
što osjećam to, jer znam da sam najsretnija djevojka na cijelom svijetu.
Kažem koliko sam zahvalna za sve što mi je pružio – njegovu potporu,
pažnju i vodstvo.

31
 Kažem…zbogom.
A ipak, ništa od toga se ne čini stvarno. Ne čini se kao da je otišao.
Ne kad monitor prestane pištati, niti kad doktor provjeri njegovo disanje
i puls, te ne pronađe niti jedno. Ne kada je proglašeno vrijeme smrti, niti kad
je plahta navučena, niti kad Ministar unutarnjih poslova kaže Premijeru da
službeno potvrdi da je Njegov Najveći Kraljevski Kralj Reginald William
Constantine II preminuo.
„Vaše Veličanstvo…“
Ne podignem pogled; ne pomaknem se.
„Vaše Veličanstvo…“ Oscar Pennygrove opet kaže.
I tek tada shvatim da govori meni. Može biti nekoliko njihovih
kraljevskih visočanstava u krvnoj liniji, ali samo je jedno vladajuće
veličanstvo u određenom vremenu.
Pennygrove mi ponudi svoju koščatu ruku. Prihvatim je dok ustajem, a
vrata sobe su otvorena i koraknem u prostoriju punu aristokrata, koji čekaju
i gledaju – njihove su oči fokusirane na mene.
Pennygroveova proklamacija je oštra i definitivna.
„Kralj je mrtav. Živjela Kraljica.“
Kao njihovi preci prije njih, lordovi ponove jednoglasno.
„Živjela Kraljica Lenora!“
I to je taj trenutak. Trenutak kad se magla razbistri i okolnosti toga tko
sam – što sam – postane stvarna koliko može biti.
Kraljica Lenora.
Spremna ili ne…dolazi kruna.

Dva mjeseca kasnije

St. George's Cathedral

Dan nakon moje krunidbe je gorko hladan – duge, sjajne sige vise sa
svakog kuta palače, a dahovi dolaze u izdasima s bijelom parom. Moja
svečana haljina je remek djelo od satena boje slonovače, duga na leđima,
uska u struku, s Ružom Wesscoa delikatno izvezenom u srebrnoj čipki preko
suknje. Moje su usne crvene kao rubin, moje trepavice jako crne. Blještavi
dijamanti – moje majke – vise s mojih ušnih resica, a ogrtač za krunidbu je

32
na mojim ramenima, raširivši se iza mene u miljama vrhunskog bijelog
krzna.
Zbog toga se osjećam kao mitska arktička lovkinja…Zimska Kraljica.
Vladarica snijega i leda.
Kad izađem iz kočije – iste one u kojoj se vozio moj otac, i njegov otac
prije njega – u sjenama St. George's Cathedral, blicevi fotoaparata opale kao
petarde, a beskrajna gomila je okupljena na ulicama. Čujem ih, ali ne gledam
u njihovom smjeru. Visoko podignute glave, silazim niz kamene stepenice,
usredotočena na svetu ceremoniju preda mnom. Bit će masivnih proslava –
krunidba je radostan događaj – ali one će doći kasnije.
Stojim u predvorju, sama, okružena samo živim prizmama boja koje sjaje
s prozora s oslikanim staklima. Dvokrilna vrata se otvore, i članovi prepune
župe se podignu na noge, dok bubnjevi počinju udarati dubokim carskim
ritmom.
To je isti ritam koji su svirali kad su kraljevi marširali prema stratištu.
Moji preci su uživali u ironiji.
Dok stojim na ulazu, iskusim trenutak straha, kad osjetim kao da su mi
koljena nestala. Lica lordova i dama, svi sjaje u svojim najboljoj službenoj
odjeći, čini se kao da se stapaju u mračne zle duhove iz noćnih mora –
njihove oči su demonski crne, a njihovi osmijesi puni iskešenih zuba, oštrih
i prijetećih.
Sklopim oči.
A tihi glas moje majke šapće u mojoj glavi.
Diši, draga moja. Samo diši.
Glas mog oca se pridruži njenom – jeka njegove zadnje naredbe.
Vladaj.
A moja koljena se vrate, čvrsta i sigurna. Zato što sam odgojena za ovo.
Rođena za ovo.
Napravim svoj prvi korak niz prolaz, uspravnih ramena, ravne
kralježnice. Perifernim vidom, spazim Thomasa, Alfieja i Miriam – i znam
da su tu za mene, da mi čuvaju leđa. Ali tek sada shvatim da više nitko
nikada neće čuvati moj prednji dio. Štititi me, koračati ispred mene.
Uvijek ću biti prva i sama – do kraja života.
Dođem do oltara, gdje Nadbiskup čeka. Popnem se do prijestolja,
okrenem se prema vjernicima i ceremonija počne. Nadbiskup me pomaže
uljem i kaže sve čarobne riječi na Latinskom. Recitiram moju zakletvu, moj

33
čvrsti zavjet. Lord Komornik mi preda zlatno žezlo i kuglu ukrašenu
draguljima, a Lord Kancelar mi stavi prsten na desnu ruku.
A ja zauzmem svoje mjesto na prijestolju.
Krunu Sv. Mihaela – slava Kraljevskih Dragulja Wesscoa, veličanstvenost
od dragulja i baršuna – je donio naprijed Dekan Ansalinea. Nadbiskup se
pomoli, onda polako, pobožno, stavi krunu na moju glavu.
A ja čekam transformaciju iz Princeze u Kraljicu. Pretvorba koja se mora
dogoditi dok se netko uzdiže na razinu najvećeg kraljevskog vladara.
Čekam i još malo čekam.
Onda, nakon nekoliko trenutaka, trepnem.
Zato što se ne dogodi. Ništa se ne događa.
Ne osjećam se drugačije. Još se osjećam kao ja, samo…ja s velikom
krunom na mojoj glavi.
Kako razočaravajuće.
Čvrsto, pogledam u biskupe i gomilu koja ispunjava klupe u katedrali.
Čini se da nitko drugi nije ništa primijetio.
Pa, nastavim dalje.
Kraljevski, hodam nazad prolazom, a svaka glava se nakloni preda
mnom. Pred katedralom ima još bliceva i uzvika dok mašem, onda se
spustim stepenicama i vratim se u kočiju, koja me odveze nazad kroz kapiju
palače. Sljedećih sat vremena, dočekaju me i čestitaju svi vladini službenici i
gostujući dužnosnici. Smiješim se, klimam i kažem prave stvari – ali još
uvijek imam osjećaj da je sve ovo samo razočaravajuće pretvaranje.
Kao predstava. Kao da sam mala djevojčica, koja nosi očevu krunu, koja
je prevelika za njenu glavu.
A onda je vrijeme da izađem na balkon – novinari vole ovaj dio.
Dok nastavljam dalje sama, ledeni povjetarac me zapuhne, škakljajući
moju kožu svojim ledenim prstima. Stavim moje ruke na kamenu ogradu…i
pogledam dolje.
Tamo je gomila lica, muškaraca, žena i djece – i svi se smiju, kliču, mašu
i plješću. Deset tisuća njih – možda i milijuni. Nekima suze klize niz njihova
lica, ali svi imaju izgled potpunog obožavanja.
Za mene.
Ovdje su zbog mene.
Gledala sam gomilu i prije, cijelog mog života. Sretala sam se s javnošću
– ali ne ovako, nikada ovako.
Ovo je moj narod. I po prvi put, razumijem što to znači.

34
 Zato što, ne samo da ih vidim – osjećam ih. Njihova me energija obavija
u svoj topli zagrljaj. Njihova radost, njihovo povjerenje, njihova
ljubav…njihovo prihvaćanje. Osjećam to od vrha glave do vrhova mojih
nožnih prstiju. Moja duša pjeva od toga.
Mora da je takav osjećaj kad se zaljubiš po prvi put – ovaj lebdeći osjećaj
bez daha. Ili, mora da je takav osjećaj držati vlastito dijete i znati odmah da
ćete voljeti njega ili nju zauvijek. Napravit ćete sve da vam dijete bude na
sigurnom, da budete pošteni prema njemu, da mu date najbolji život koji mu
možete dati.
Polako, sjajne mekane snježne pahulje padaju s neba. Posvuda okolo.
Čarobno je. Kao blagoslov.
Mahnem ljudima. „Hvala vam! Da, pozdrav! Hvala!“
Ne mogu me čuti, ali želim da oni znaju da ja čujem njih. Vidim ih. Stalo
mi je do njih, kao što je njima stalo do mene…i nikad, baš nikad ih neću
iznevjeriti.
Tek kad mi vid postane zamagljen, shvatim da plačem. Plačem od radosti
i olakšanja, preplavljena s tako puno osjećaja. I još uvijek mašem. Mašem dok
me ruka ne zaboli – ali to nije dovoljno.
S mojim srcem koje galopira, uđem nazad unutra.
„Želim sići. Želim razgovarati s njima, rukovati se s njima, biti među
njima.“
Tucet starih neodobravajućih lica gleda nazad u mene.
Lord Kancelar korakne naprijed, pročistivši grlo.
„Vaše Veličanstvo…nije sigurno.“
Vlada je stroj s puno dijelova koji se miču. Kruna je ključ – ali Parlament,
Savjetodavno Vijeće, Lordovi i Ministri države, oni su zupčanici. To je stvar
ravnoteže, stalno povuci – potegni – jer onaj koji kontrolira ključ, kontrolira
sve.
„Mislite, nije bilo napravljeno prije, nije da se ne može napraviti.“
„Nije sigurno,“ inzistira on.
Pregledavam prostoriju, te spazim mog vlastitog tamnokosog anđela
čuvara.
„Winstone,“ viknem, koristeći svoj zapovjednički glas. „Želim sići dolje i
vidjeti narod. Možeš li mi pomoći u vezi toga?“
On spusti svoju glavu i dobaci Lordu Komorniku razljućeni pogled.
„Ako tako želi Vaše Veličanstvo, onda će tako biti. Moji ljudi i ja ćemo
vas čuvati.“

35
 Okrenem se prema Lordu Komorniku i slatko se osmjehnem.
„Vidite sada, uopće nije problem.“
Prođem pokraj njih, a Winston i njegovi ljudi se okupe oko mene, dok
silazim niz stepenice i kroz kapiju palače da dopustim ljudima da upoznaju
svoju novu Kraljicu.
A ova kruna daje osjećaj da ipak sasvim dobro pristaje.

36
 Prosječna osoba potroši trećinu svog života spavajući. Moja pratetka
Matilda mi je to rekla – ona je bila živahna, energična žena, koja je pila
previše crnog čaja i jurila je kao da stalno kasni na neki važan događaj, koji
nikad nije postojao. Nikad nisam bila baš neki spavač – tri ili četiri sata noću
su više nego dovoljna.
Nesanica je karakteristika genijalnosti. I ludila.
Nastojim ignorirati ovaj zadnji dio.
Treći dan nakon moje krunidbe, ustanem posebno rano – prije izlaska
sunca. Obučem intenzivno zeleni džemper i odgovarajuću usku suknju – s
bijelim rukavicama, bakinim brošem od bisera, a kosa mi je podignuta
visoko u uobičajenu punđu. To je moderni izgled, ali profesionalan, a danas,
sva sam poslovna.
Malo kasnije, nakon laganog doručka i čitanja trojih glavnih novina,
stanem u Rolls Royceu do rubnika Barrister's robne kuće. Skoro pola mog
lica je prekriveno velikim okruglim naočalama, usprkos kiši, koja rominja, te
nagnem glavu unazad i gledam u ogromnu kamenu zgradu. Tijekom
godina, Alfie Barrister je izgradio prilično veliko carstvo. Sada ima pet
robnih kuća širom svijeta – a šestu otvara uskoro u Hong Kongu.
Moj tim osiguranja ide ispred mene kroz sjajna staklena vrata, preko
poda u sjajnim crno bijelim pločicama, liftom gore na vrh, gdje pronađem
veselog crvenokosog čovjeka – koji je upravo tip kojeg trebam.
„Bok, Pile.“ Alfie ustane i nakloni se iza svog ogromnog pisaćeg stola od
mahagonija. To je pisaći stol dostojan kraljice, te napravim mentalnu
zabilješku da si odmah nabavim novi pisaći stol.
„Alfie.“
„Čaj, Vaše Veličanstvo?“ Jones, Alfiejev tajnik, upita.
„Ne, ne treba.“ Odmahnem rukom. „Možeš nas ostaviti.“
„Ovo je ugodno iznenađenje.“ Nakon što sjednem u jednu od fotelja
preko puta njegovog stola, Alfie sjedne na veliki kožni naslonjač za stolom.

37
„Jesi li svratila prije no što otvorimo trgovinu?“ On namigne. „Mogu ti
srediti popust.“
„Danas nema kupovine. Ali imam jedan zahtjev – veliki.“
„Samo zahtijevaj. Znaš da ti nikad nisam mogao reći ne.“ On prinese
svoju porculansku šalicu do svojih usana.
A ja bacim poslovnu bombu. „Želim te u Savjetodavnom Vijeću.“
Alfie se zagrcne na svoj čaj.
„Savjetodavno vijeće?“ On obriše svoja usta ubrusom.
„To je…neočekivano.“
To je nečuveno, zapravo, ali to je samo semantika.
„To je stalna obaveza, Lenora. Nemam prostora u mom rasporedu.“
„Napravi mjesta. Trebam te, Alfie.“
Otac je rekao da vjerujem samo sebi, i vjerujem. Vjerujem sebi dovoljno
da znam da trebam ljude oko mene na koje se mogu osloniti.
„Jednom si rekao ocu da je cijeli svijet oglas i svi smo kupci. Sjećaš li se?“
Taj izgled prođe njegovim licem, isti onaj koji uvijek dobije kad
razgovaramo o mom ocu – topao i nježan, i još uvijek malo tužan.
„Sjećam se.“
„Trebam tvoj poslovni smisao i marketinške vještine, Alfie. Otac je znao
reći da ako imate ljude na tvojoj strani, imaš sve. Trebam te da se pobrineš
da moja poruka, moja vizija za državu, dođe do naroda.“
Alfie sklopi ruke preko svog trbuha, tapkajući palcima.
„Misliš da će Parlament raditi protiv tvoje vizije?“
„Ne znam što će Parlament napraviti. Moram biti spremna na sve.“
„Samo plemstvo može služiti u Savjetodavnom Vijeću,“ istakne on.
Alfie je imao sluha, povjerenje i prijateljstvo kralja. Ali nije bio aristokrat.
Do sada.
Predam mu veliku, zatvorenu omotnicu – s debelim, preklopljenim
listom papira unutra, koji je ispisan velikim crnim elegantnim slovima,
mojim potpisom, te sa zlatnim pečatom Krune.
„Ti si sada cijenjeni Grof od Ellingtona. Čestitam.“
Alfie uzme omotnicu kao da bi ga mogla ugristi.
„Možeš li to napraviti bez odobrenja Parlamenta?“
Slegnem ramenima. „Zemlja je moja, titule su moje – mogu ih davati kako
god prokleto želim. Ako želiš službenu ceremoniju, mogu ti je organizirati.“
„To neće biti potrebno.“

38
 Gledam njegovo lice i praktički mogu vidjeti kako se kotačići okreću u
njegovoj velikoj, briljantnoj crvenoj glavi. Biti bogati međunarodni poslovni
čovjek je sve divno i krasno, ali biti aristokrat s titulom je potpuno nova
razina uspjeha.
Važna.
Dakle, kažem moj drugi zahtjev.
„Također trebam da Cora dođe raditi za mene, kao moja privatna
tajnica.“
Alfijeve obrve se podignu visoko i moćno. „Zapovijedaš mojim
rasporedom i mojom jedinom kćeri?“
Kad su Alfiejeva djeca završila svoje školovanje u Škotskoj, sve troje se
vratilo živjeti u Wessco i raditi s njim u obiteljskom poslu.
„Možeš kriviti samo sebe,“ kažem mu. „Uvijek pričaš o njenim
organizacijskim vještinama, njenoj energiji i inicijativi. Dobro bi mi došlo
malo toga u palači.“
Tradicionalno, kraljev privatni tajnik je bio muški posao, ali mislim da je
vrijeme da dama preuzme tu ulogu. A Cora Barrister, s očevim smislom za
posao i živahnom osobnošću, je prava žena za taj posao.
Kad Alfie nastavi oklijevati, zezam ga.
„Nemoj raditi takvu strku, stari. Još uvijek imaš Alberta i Louisa – oni će
nastaviti širenje tvog velikog trgovačkog carstva.“
„Kad si me počela zvati Stari?“ Namršti se on.
„Kad si me još uvijek zvao Pile nakon što sam bila dovoljno stara da
počnem nositi grudnjak.“
To izvuče smijuljenje od njega.
„Dakle, što kažeš? Jesi li sa mnom?“
A on se osmjehne – istim toplim, uvjerljivim osmijehom koji mi je pružao
cijelog života.
„Naravno, da sam s tobom. Jesi li imalo sumnjala?“
Ne, ali je ipak lijepo čuti ga kako to govori.
Ustanem. „Dobrodošao u plemstvo, Alfie. Pripremi se – nije tako
zabavno kako izgleda.“
Njegovo se čelo nabora. „Uopće ne izgleda zabavno.“
„Točno.“

39
 Moje sljedeće odredište je udaljeno dobra četiri sata vožnje – ne baš usred
pustoši, ali daleko od bilo čega što se smatra negdje. U autu, pregledam
posljednje izvještaje o porezima. Otkad je rat završio, prihod je bio u
stabilnom opadanju, a Parlament želi povećati poreze. Ali stvar nije u tome
da su porezi preniski; već da su poslovi previše rijetki.
A ne možete dobiti krv iz kamena, bez obzira koliko ga puta udarili
većim, težim kamenom.
Ostavim izvještaj po strani dok prolazimo kroz željeznu kovanu kapiju i
krenem gore zavojitim prilazom. Kiša je prestala, gusta izmaglica se diže s
tla i slabašan sjaj sunca proviri iza oblaka kad masivna siva građevina dođe
u vidokrug.
Dvorac Anthrope.
To je mjesto kao iz bajki. Sve je u glatkom, sjajnom kamenu, u prozorima
s lukovima, plutajući pješački mostovi i visoki tornjevi – s ljutim zelenim
morem koje se razbija o stijene ispod litice na jednoj strani, te milje divlje
šume s druge. Odgojena sam u dvorcima; oni su mi obični kao
posteljina…ali ovaj mi još uvijek uspijeva oduzeti dah.
Dvije zastave vijore s najvišeg tornja – standardna Wesscova zastava i
samo malo niže, barjak obitelji Rourke, proglašavajući da je gospodar kuće,
dragi Vojvoda od Anthorpea, kod kuće.
Pronađem Thomasa u boravku s nogama podignutim na kožnom
otomanu, njegove su ruke stavljene ispod njegove glave, njegova bijela
košulja je raskopčana, a njegove grudi su izložene u svoj svojoj blijedoj sjajnoj
slavi.
I nije sam.
„Dobar dan, Vaše Veličanstvo.“
Michael Fitzgibbons se nakloni svojom tamno kestenjastom glavom, dok
me pozdravlja. Michael je treći sin vikonta i umjetnice, slikarice. On je
prekrasan mladić – onako kako bi kip Davida izgledao kad bi oživio i
prohodao muzejom. On je Thomasov posebni prijatelj. Provode zajedno što
više vremena mogu kad se Thomas odmara od svojih parlamentarnih
dužnosti.
Michael sjedi dolje u svojoj stolici i ponovo se usredotoči na šahovsku
ploču na stolu između njih.

40
 „Upravo smo se pripremali ručati, Lenora,“ kaže Thomas promuklim
glasom. Njegove su naočale skinute i oči su mu zatvorene, glava mu je
zabačena unazad. „Želiš li nam se pridružiti?“
„To bi bilo lijepo.“
A onda mi nos počne gorjeti od mirisa – kao da je nešto ispuzalo iz
sumpornih jama pakla i umrlo ispod Thomasovog ležaja.
„Sveti Bože, kakav je to smrad?“
„Mast od eukaliptusa,“ kaže Thomas. „Zbog te proklete prehlade u
grudima, koja ne prolazi. Navikneš se na to nakon nekog vremena.“
Michael gurne svog topa preko ploče. „Da, nakon što ti se svi živčani
završeci osuše i umru.“
Thomas napravi pokret odbijanja svojom šakom. Gesta za koju nisam ni
znala da postoji dok me on nije naučio tome kad sam imala sedamnaest
godina. To i pokazivanje srednjeg prsta.
Jako katarzično.
Thomas raširi svoje ruke i zaigra prstima prema meni. „Hajde, pusti da
te zagrlim. Onda svi možemo biti nepristojni zajedno.“
„Ne, hvala. Ti si dovoljno nepristojan za sve nas.“
Michael podigne svoju čašu vina. „Živjeli.“
Usprkos smradu, pomaknem Thomasove noge i sjednem na otoman,
preuzevši njegovu igru s Michaelom, pomaknuvši lovca na agresivniji
položaj protiv kralja.
„Imam prijedlog za tebe, Thomase.“
To ga natjera da otvori oči. „Je li to zločesti prijedlog? Znaš da su mi ti
omiljeni.“
„Ovisi o tvojoj definiciji zločestog. Što misliš o tome da zauzmeš mjesto u
Savjetodavnom Vijeću?“
Morat će odustati od mjesta svoje obitelji u Parlamentu – takva su pravila
– a mi smo cjepidlake kad se radi o pravilima. Ali Vijeće je uzvišenije mjesto,
poželjnije i moćnije. Ako Thomas želi ostaviti svoj trag u Wesscou,
Savjetodavno Vijeće je mjesto za to.
„Mislim da će tipovi u Vijeću reći da je to na granici kretenizma,“
odgovori Thomas.
„Vjerojatno.“
Michael pomakne svog konja i ja ga uzmem svojom kraljicom.
„Borit će se s tobom protiv toga,“ kaže on. „Reći će da sam premlad,
previše neoprezan, niti izbliza dovoljno mudar.“

41
 „Vrlo vjerojatno,“ odgovorim.
On pijucka iz svoje čaše s brendijem. „Iako, ono što mi nedostaje što se
tiče godina, nadoknađujem iskustvom i bombastičnom osobnošću.“
Michael podigne svoju čašu. „Slažem se.“
Podignem jednu šahovsku figuru, gledajući u nju na trenutak.
„Kraljica je najmoćnija figura na ploči – jesi li to shvatio? Ali bez njenih
lovaca i konja oko nje, nikad ne traje dugo.“ Spustim figuru nazad. „Ja
namjeravam potrajati, Thomase. Pa nisam došla ovamo pitati što će Vijeće
misliti. Želim znati što ti misliš.“
Osmijeh se raširi preko Thomasovih usana.
„Mislim da bi im glave zapravo mogle eksplodirati. Zar to neće biti
zabavno?“ On podigne svoju čašu. „Računaj na mene.“
„Odlično.“ Nasmiješim se. A onda napravim svoj konačni potez. „Šah
mat.“

Kraljevsko Savjetodavno Vijeće je institucija stara koliko i sama

monarhija. U istočnom kutu palače postoji prostorija u kojoj se sastaju. Gdje
su se uvijek nalazili otkad je kraljevska palača bila završena 1388.godine,
pedeset godina nakon što je Wessco osnovao njegov prvi kralj, bivši
britanski general i muž kćeri Roberta the Brucea, moj predak John William
Pembrook.
To je preko pet stotina godina sastanaka…u istoj prostoriji.
Usprkos mom uvjerenju da bi Vijeću dobro došlo da ga se malo protrese,
lagala bih kad bih rekla da nisam bila malo zadivljena samom institucijom.
Želim ostaviti dobar dojam. To su muškarci koji će raditi rame uz rame sa
mnom, koji će me voditi kroz političke i zakonite mine, da pretvorim moje
snove za moj narod u stvarnost.
Oni su ovdje da mi pomognu da radim moj posao – i da ga dobro radim.
Bar je takva ideja.
Posljednjih nekoliko tjedana, savjetovala sam se s Alfijem u vezi povrata
poreza i istraživala zakonitost programa s poslovima s Thomasom. Imam
izvještaje koje sam diktirala Cori. Imam raznobojne dijagrame, te su
veličanstveni.
Imam lijek za sve bolesti Wesscoa. Spremna sam.

42
 Nema prozora na Vijećnici – bolje je spriječiti pokušaje atentata – ali soba
je obojena smirujućom, dubokom ljubičastom bojom s ugodnim uljnim
pejzažima na zidovima. Postoji stol sa strane za obroke, čaj i vino, te dok
dugi stol u obliku pravokutnog trokuta i stolice u središtu prostorije, ne
izgledaju baš udobno, veličanstvene su.
Šest je lordova u Vijeću – sada osam, ako ubrajate Alfieja i Thomasa.
Tu je moj stric, vojvoda od Warwitcha – mlađa, manja verzija mog oca.
Blizanci Tweedle – Bartholomew i Bertram – Markiz od Kooksburyja i
Fernshirea, tim redom. Međutim, iza njihovih leđa su poznati kao
Tweedledum i Tweedledee zbog njihovih imena…i zbog čudnog jajolikog
izgleda njihovih tijela.
Sljedeći je tu Christopher Alcott, Vojvoda od Sheffielda, uglađeni bivši
ambasador i visoko uvaženi učenjak.
Tu je također dragi Montague Spencer, najstariji čovjek u vladi i Grof od
Radcliffea. On je tako star, da se nitko ne može sjetiti niti jedne uspomene
njega kao dječaka – čak niti on.
Konačno, tu je Elliot Blackburn, pobožni i moćni Markiz od Norfolka, o
kojem kruže tračevi da se nije nasmiješio niti jedan dan u svom životu.
Brzo prođem kroz vrata na moj prvi sastanak s mojim Savjetodavnim
Vijećem, s mojim izvještajima i pouzdanim dijagramima, stavljenima ispod
moje ruke.
I sve počne tako jako dobro.
Oni ustanu i naklone se, a ja ih pozdravim s „Dobro jutro, Milordi.“ Onda
oni sjednu i ja sjednem, te počnem s „Da počnemo.“
I to je to. To je dobar dio.
Odavde sve ode ravno u pakao.
Zato što sljedeće što kažem, „Postoji nekoliko problema sa kojima se
suočava naša zemlja za koju Kruna i Parlament moraju raditi zajedno da je
riješe. Ali vjerujem da je jako jasno svima nama ovdje koji problem mora
imati prednost prije no što bilo koji drugi može biti razmatran.“
Svi klimnu i ja klimnem, te svi klimamo zajedno…
Dok ne damo glas onome što bilo tko od nas vjeruje da je vrhunski
prioritet.
Alfie, Thomas i ja kažemo, „Poslovi.“
Ostatak gadova izvali, „Brak.“
Tada klimanje prestane.
A kaos nastane.

43
 „Molim?“
„Što?“
„Tko?“
„Kako, sada?“
„Eh?“ Lord Radcliffe obuhvati svoje uho. „Je li rekla poslovi? Poslovi ne
zvuče kao brak.“
„Čiji brak?“ Upitam.
„Vaš brak,“ Vojvoda od Sheffielda odgovori.
„Ja se ne udajem,“ kažem prigušeno.
To uzbudi Tweedledeeja. Prvog od mnogih.
„Ali, ali…naravno da se udajete!“
„Morate!“ Složi se Tweedledum.
„Ljudi se raduju velikom vjenčanju,“ kaže moj stric. „To je sve o čemu oni
pričaju u pubovima i kafićima, te društvima za pletenje – koji će zgodni princ
odjahati u zalazak sunca s našom lijepom novom Kraljicom.“
„Nemam želju udati se,“ pokušam.
Mom ujaku se sviđa biti komedijaš. „Ne krivim te. Ja sam se dvaput ženio
i još uvijek nisam sklon tome. Ali zaista moraš.“
„To je imperativ!“ Stari Radcliffe zamahne svojom šakom i viče kako bi
mogao čuti sam sebe.
„Zašto je to imperativ?“ Upita Thomas.
Tweedledeejevo uzbuđenje se pojača.
„Za…za…zašto? Nikad nismo imali kraljicu, a kamoli neudanu kraljicu!
Što je s tradicijom i vlasništvom?“
Tweedledum napravi znak križa.
„Parlament mora imati neku sigurnost,“ Sheffield objasni. „S dužnim
poštovanjem, Vaše Veličanstvo, oni su zabrinuti zbog toga što ste vi žena.
Brinu se da bi vaše ideje mogle biti pomalo radikalne ili…histerične. Oni
vjeruju da bi vas vaš muž mogao obuzdati u takvim tendencijama.“
„Obuzdati me!“ Uzdahnem. „Da je brak bio takav prioritet, zašto nije moj
otac to dogovorio prije puno godina?“
Norfolk progovori po prvi put.
„Zato što je htio da imate udjela u konačnoj odluci.“
Pogledam u Alfieja da potvrdi tu izjavu, i s kimanjem on to potvrdi.
„Pa, ja kažem, 'Ne.' Sada, onda-“
„Ali tko će onda biti vaš pratitelj pri državnim posjetima?“ Tweedledee
uzvikne.

44
 „Ili kad posjetitelji dođu ovdje u palaču!“ Tweedledum doda. „Američki
predsjednik treba doći u posjet sljedeće proljeće. Ne možete biti u palači s
njim. Sami!“
Thomas zakoluta očima skroz do nebesa.
„Da, bit će točno jedno na drugome u jebenoj palači. A Eisenhower
izgleda zaista divlji.“
„Upravo tako!“ Tweedledum ne zna za koncept sarkazma.
„Imate samo devetnaest godina, Vaše Veličanstvo,“ objasni mirno
Sheffield. „A izgledate još mlađe. Morate učiniti zrelijim svoj profil na
međunarodnoj pozornici, ako se nadate da će vas shvatiti ozbiljno.“
„Elizabetha Druga od Engleske je bila samo nekoliko godina starija od
mene kad-“
„Elizabetha je bila udana žena s dvoje djece kad je postala kraljica,“
prekine stric Warwitch. „Za svijet ti si mlada djevojka – djevičanska
princeza.“
Norfolk se nagne naprijed. „Djevica si, zar ne?“
Ili za ime Krista.
„Ne vidim kako je to-“
„A i lijepa je!“ Radcliffe odmahne svojom glavom kao da je to katastrofa.
I moja krivica. „Užasno lijepa!“
Norflok suzi svoje oči. „Da, to je šteta.“
„Da ste ružni ili više muškobanjastog izgleda, onda možda…“ kaže
Tweedledum.
„Ali ne, moraš se udati,“ složi se moj stric.
„To je jedino rješenje,“ netko – ne znam tko – kaže.
„Što je prije moguće.“
„Apsolutno.“
„Nema druge mogućnosti.“
„Udana.“
„Udana.“
„Udana!“
Riječ odjekuje u mom umu kao mrtvačko zvono. I svi moji nevjerojatni
planovi nestaju u oblaku dima. Prije no što se mogu zaustaviti, ustanem i
viknem.
„Ali…ali ja imam dijagrame!“
A soba utihne.

45
 Bila sam spremna na to da se Vijeće ne slaže sa mnom u nekim točkama,
do toga da se borim za Alfiejevo i Thomasovo mjesto. Bila sam spremna da
budu kruti, tvrdoglavi – oni su stari ljudi i bavila sam se s njihovim staračkim
stavovima cijeli život. Ali ovo nisam očekivala. Potpuno nepoštovanje.
Odbijanje.
Da bi me sveli na ništa više nego lijepi cement, koji služi da se lijepe cigle
saveza. Samo ovaj put, to je savez s našim vlastitim Parlamentom.
Razočaranje je jebeno razarajuće.
Alfie me gleda sa sažaljenjem i mogu vidjeti da Thomas razmatra da ih
sve sasiječe mačem zbog mene. I nekako to sve čini još više ponižavajućim.
„Oprostite, ja…trebam trenutak.“
Izađem i krenem hodnikom do toaleta. Isperem ruke ledeno hladnom
vodom i pritisnem mokru krpu na moje lice. A onda zurim u vlastite oči u
ogledalu.
I snagom volje se uvjeravam da postanem kao čelik. Premazana iznutra i
izvana. Pa barem na kratko vrijeme. Hladna, tvrda, neuništiva – ništa ne
može nauditi čeliku; možete udariti po njemu šakom tisuću puta i sve što
ćete dobiti je izranjavana ruka.
Začuje se kucanje na vratima. Kad ih otvorim, Thomas je u hodniku. On
zabrinuto namjesti svoje naočale. „Jesi li dobro?“
Moja koljena drhte ispod moje suknje, ali ne zbog uzrujanosti.
„Misle da sam slaba. Svi oni.“
On mirno kimne. „Da.“
„Oni misle da sam ja samo djevojka.“
Thomas izgleda posramljeno zbog cijele muške vrste.
„Tako je.“
Pogledam u njegove oči.
„Onda je vrijeme da im pokažem da su se jako, jako prevarili,“ kažem.
On zuri u mene, te polako se sjaj podigne u njegovim očima, a osmijeh
klizne na njegovo lice.
„U redu. Hajdemo onda to napraviti.“
On pokaže na mene da predvodim put i slijedi me dok ponovno ulazim
na vrata.
Svi ustanu kad uđem. Ali sada znam da je to samo predstava. Glumljenje
poštovanja.
„Molim vas, Milordi…sjednite.“

46
 Jednom kad sjednu, hodam po sobi s rukama sklopljenim iza mojih leđa.
Polako, kao morski pas koji ne želi zabrinjavati svoj plijen.
Ili onaj Amerikanac Al Capone – sa svojom bejzbolskom palicom.
„Razmotrila sam vaš savjet. Vjerujem da bi trebali govoriti otvoreno u
ovoj prostoriji – svi mi. Puno se toga treba napraviti i nemam strpljenja za
pristojne riječi zbog protokola.“
Svi se slože – tu je još klimanja glavama i tapkanja štapovima, te kuckanja
zglobovima po stolu.
„U duhu iskrenosti, trebam vas da razumijete…vremena se mijenjaju.
Oni koji odbiju ići u skladu s promjenom, bit će pregaženi njome. Zakopani
ispod težine njihovih vlastitih zastarjelih mišljenja.“
Zastanem na kraju stola, okrenuvši se prema njima.
„Ja sam možda nova kraljica, mlada kraljica, čak i lijepa kraljica – ali
činjenica ostaje, ja sam kraljica. Vaša kraljica. Ja sam sve što imate gospodo.
Ja sam sve što Parlament ima. Nema princa koji dolazi da me obuzda. Sljedeći
čovjek u ovom vijeću koji spomene temu mog braka bilo kome…više neće
biti u ovom vijeću. Je li to savršeno jasno?“
Nitko nikada nije bio izbačen iz Savjetodavnog Vijeća – ali nema ništa u
zakonu što bi to spriječilo. Bilo bi to neugodno, javna sramota, kraj
karijere…te je apsolutno, savršeno zakonito.
Gledaju me – neki iznenađeno, možda šokirano od straha, drugi s jedva
skrivenim bijesom i zamjeranjem koji kuhaju na njihovim licima.
A ja gledam ravno nazad u njih. Izazivajući ih da mi proturječe.
Osjećajući moć mog imena, mog položaja, povijesti mog naroda i generacije
kraljeva koji su bili prije mene, koji su sjedili i vladali, te donosili odluke baš
u ovoj prostoriji.
Neće me plašiti mali muškarci s prevelikim mišljenjima o sebi. Neće me
nitko plašiti.
Kad i zadnji član Vijeća, moj stric Warwitch, spusti svoj pogled,
pomaknem se nazad na čelo stola.
„Dobro.“
Elegantno sjednem dolje i prekrižim ruke.
„Onda počnimo.“
I mislila sam da je gotovo. Mislila sam da je to riješeno.
Ispostavilo se da sam se jako, jako prevarila.

47
 Sljedeća dva mjeseca, kotačići vlade u Wesscou su se zaustavili.
„Parlament neće prihvatiti ovaj zakon. Odbili su ga čak i razmotriti.“
„Ali moraju.“
„Ne, ne moraju. I neće.“
Gore nego zaustavili. Da smo u konjskoj utrci, ne samo da ne bi prošli
kroz startna vrata, vukli bi se unatraške oko staze.
„Imate li ikakvog pojma što tražite, Vaše Veličanstvo?“
A za sve sam ja kriva.
„Obavezna vojna služba će biti drastična promjena našeg sustava.
Promjena zahtijeva vrijeme i to će…“
Zato što imam ideje koje će zapravo prokleto upaliti.
„To je program za poslove! Obrazovni program. Ljudi će imati novac u
svojim džepovima i izaći iz službe s vještinama za zapošljavanje u privatnom
sektoru. Nacionalna obrana će biti ojačana, a prihod od poreza će porasti. To
nije teško shvatiti.“
„To je beskrajni nacrt. Tražite od ljudi da pošalju svoje sinove u rat za vas,
bez ikakvog izbora u toj stvari. Ipak, vi nemate sina niti brata…niti muža
kojeg ćete žrtvovati.“
„Htjela sam uključiti i žene,“ uzvratim. „Dati damama Wesscoa više
mogućnosti u zanimanjima.“
Tweedledee opet napravi znak križa.
Vjerujem da misli da sam demon. Poslana iz pakla da ga uzrujavam. Ne
bih se iznenadila ako mi jednog dana nalije svetu vodu u čaj, samo da vidi
hoću li se otopiti.
„Niste čak niti napravili iznimku za svoje plemenaše. Nije ni čudo da
Dom Lordova to odbija.“
Trljam pulsiranje između mojih očiju.
„Uzdižemo se zajedno ili se uopće ne uzdižemo. Neću staviti teret obrane
samo na nižu klasu. Tako nastaju revolucije.“

48
 Tapkam po stolu svojim noktima, sva u frustraciji i negativnoj energiji.
„Nazovite mi Bumblewooda na telefon – želim razgovarati s njim. Ne –
želim sastanak, licem u lice.“
„Možete se sastajati s njim koliko god želite – to neće ništa pomoći. Samo
će jedna stvar promijeniti um Parlamenta.“ Sheffield značajno podigne
obrvu. „A to je čin čije se ime nitko ne usuđuje reći u Vijećnici.“

A onda dva tjedna kasnije, kako se uvijek čini, stvari krenu od lošeg…
„Princeza Miriam je pobjegla i vjenčala se.“
…do jebeno katastrofalnog.
„Sa slugom.“
Ubit ću je.
Ne doslovno – ali lagala bih kad bih rekla da nemam sasvim novo
shvaćanje sklonosti mojih predaka prema bratoubojstvu.
Taj prokleti sluga – onaj iz očeve sobe u kojoj je umro. Trebala sam pustiti
Winstona na njega.
Od moje krunidbe…ne, od očeve smrti, zapravo, nisam puno vidjela
Miriam. Trebala sam je držati na oku, napraviti je većim prioritetom. Ali ona
ima vlastite dužnosti, a ja sam bila tako jako zauzeta.
Sklopim ruke, stavivši usne na njih.
„Gdje su?“
„U Italiji.“
„Odmah ih dovedite nazad. Mogu proglasiti njihov brak nevažećim. Ona
ima sedamnaest godina i nije imala moju dozvolu.“
„Ljudi su presretni zbog Miriam.“ Alfie pokaže na novine na stolu i
slavljeničke naslove na svakoj naslovnici. „Oni misle da je to sve jako
romantično.“
„Proglašavanje braka nevažećim neće dobro izgledati politički,“ savjetuje
Thomas.
„Zašto ne?“
On otvori svoja usta da odgovori…i oklijeva.
Norfolk se ubaci da razbije tišinu.
„Bit ćete na glasu kao hladna…ogorčena. Ledena kraljica, Vaše
Veličanstvo.“

49
 „Ja nisam ogorčena!“ Pobunim se. „Ja sam jebeno prijatna, s obzirom na
sve s čim se moram baviti ovdje.“
Norfolk nastavi. „Ako uništite Princezin brak, postat ćete uništavačica
prave ljubavi, također.“
Prekrasno.
„Postoji druga, važnija stvar koju trebamo raspraviti,“ kaže Cristopher
Alcott, Vojvoda od Sheffielda.
„Naravno da postoji.“ Uzdahnem. „Što je bilo?“
„Prema mojim izvorima, postoje govorkanja u Parlamentu i drugim
tajnim kutovima vlade o tome da vas zamijene na prijestolju, Kraljice
Lenora.“
„Da me zamijene s kim?“ Izvalim.
„Vašom sestrom.“
A ja se nasmijem. Glasno.
„Miriam? Na prijestolju? Miriam je…“
„Povodljiva,“ ponudi Norfolk, njegovo je lice mračno i tvrdo kao kamen.
„Ona bi bila laka za kontrolirati. To nisu karakteristike po kojima ste vi
poznati, Kraljice Lenora.“
„Činjenica da je udana će ojačati njen slučaj,“ doda stric Warwitch.
„Činjenica da je udana za pučanina je diskvalificira iz reda za prijestolje,“
uzvratim.
„Zapravo,“ Sheffield podigne svoj prst, „to nije točno. Zakoni što se tiču
zahtjeva za djevičanstvom i kraljevskim podrijetlom, ili državljanstvom
stečenim prirodnim rođenjem se odnosi samo na kraljevu suprugu. Nema
takvih stvari u zakonu koji se odnosi na kraljičinog muža.“
Službeno je. Muškarci koji su pisali te zahtjeve su bili apsolutni najgori.
Norfolk pokupi nit. „Teoretski, slučaj se može prikazati tako da Princeza
Miriam imam savršeno pravo da sjedi na prijestolju sa slugom kao mužem.“
Protrljam svoje sljepoočnice. „Mora da se šalite.“
Norfolk me gleda ravno u lice.
„Nikad se ne šalim, Vaše Veličanstvo. S ničim.“
Frustracija nabija kroz moje vene kao lava. Ustanem i koračam, želeći
eksplodirati. „Ovo je izdaja.“
„Da, Vaše Veličanstvo.“ Kimne stari Radcliffe.
Mislila sam da se ovakve stvari događaju samo u knjigama.
Ili…u Engleskoj.
Čak i Tweedledee i Tweedledum izgledaju tmurno.

50
 „Je li moj život u opasnosti?“ Upitam.
„Vi ste monarhinja,“ odgovori Radcliffe drhtavim, drevnim glasom. „Vaš
je život uvijek u opasnosti. U ovom trenutku, vaša je pozicija čvrsta, ali nije
sigurna.“
„Ako Princeza Miriam rodi dijete prije no što se vi udate, to bi moglo
dovesti do potpune ustavne krize,“ kaže Norfolk.
I to je sažetak svega.
Napadnem ih, udarivši rukom po stolu. „To je apsurdno! Mora biti nešto
što možemo napraviti da ovo srežemo u korijenu.“
„Ima nešto.“ Moj stric ustane, izgledajući uzrujano kako se ja osjećam.
„Ali si nam zabranila da o tome raspravljamo.“
„Ne to! Ne možete koristiti ovu situaciju da me stjerate u kut u kojem ste
me cijelo vrijeme i htjeli stjerati. Neću biti pijun u tim apsurdnim igrama koje
muškarci igraju.“
Udarim nogom o pod – kao dijete koje odbija ići na spavanje.
„Ja sam Kraljica Wesscoa!“
Lav ne mora govoriti svima da je on lav… pa ako to mora, možete se
kladiti da je stvarno u nevolji.
„Onda se tako i ponašaj!“ Vikne moj stric.
Na trenutak zurimo jedno u drugo, oči bacaju iskre kao sudar mačeva.
„Što si mi rekao?“
On odmahne glavom i prilagodi svoj ton. „Ti si moja Kraljica, ti si kćer
mog brata…ali ovo nije kako te je on odgojio.“
„Ne želim-“
„Tvoje želje su beznačajne! Jedino što je bitno je tvoja dužnost – tvoja
odgovornost Kruni i tvojoj zemlji.“
Prostorija je tiha, smrznuta s ledenom napetošću…i hladnom istinom
njenih riječi.
„Tvoj narod želi vjenčanje. Parlament zahtijeva brak. Ti nisi prva
monarhinja koja su gurali prema oltaru i kunem se da nećeš biti posljednja.
Ako pokretanje vlade da opet funkcionira znači da moraš biti kraljevsko
žrtveno janje, onda je to ono što znači. Ne nosiš krunu da bi radila što želiš –
nosiš je da radiš što moraš napraviti. Jer si ti jedina koja može.“
On je u pravu. Potpuno i kompletno. Proklet bio ravno do pakla. Nemam
što reći, nemam pametnog odgovora koji bi to učinio imalo manje istinitim.
Izbjegavala sam raditi što se mora napraviti, što sam duže mogla.
I više se to ne može izbjegavati.

51
 „Dobro! Prokleto jebeno dobro!“
Uz ljutito njihanje suknje, okrenem se i odem do moje stolice na čelu stola.
Tamo, duboko udahnem i sjednem.
Dok svi samo zure u mene. Kao idioti. Kao da pričam na drugom jeziku.
„Pa?“ Moj glas pucne kao bič. „Rekla sam dobro. Ako je brak otkupnina,
onda ću je platiti.“ Izravnam moja leđa i sklopim ruke. „Dakle, koga imate
za mene? Da čujem.“
Ispostavilo se da je moj otac ipak očekivao ovaj dan. Napravio je popis
potencijalnih prikladnih muževa. Pravi popis. Tko bi ikada napravio takvu
stvar?
„Figglescunt. Vikont od Redmerea.“
Zurim u Sheffielda praznih očiju.
„Neću se udati za nekoga po imenu Figglescunt.“
„On je jako ugledan. Na glasu je kao visoko inteligentan.“
„Onda bi trebao biti dovoljno pametan da promijeni svoje prezime.
Sljedeći.“
Tweedledee spomene članove kraljevske obitelji iz Grčke. Ali ih izbrišem
s popisa odmahnuvši rukom.
„Ako je jedan od ciljeva ove vježbe podignuti moj status na nacionalnoj
pozornici, onda budući Princ od Wesscoa i Kraljevski Suprug Kraljice, mora
biti muškarac iz Wesscoa. Moramo biti…kako se ono kaže?“ Pucnem prstima.
„Moćni par. Sljedeći.“
I tako se nastavlja. Tri dana. Imena lete kao teniske loptice preko mreže i
onda su na kraju…odbačena.
„Lord Lancaster.“
Previše glup.
„Vojvoda od Portchestera.“
Previše ružan.
„Rupert Haddock, Vojvoda od Cavanaugha.“
Previše uštogljen.
„Gospodin Dunspotty.“
Previše niski čin.
„Barun Ivan Von Titebottum.“
Alfie se namršti. „Čuo sam priče o tom čovjeku. On je nasilan. Sadist.“
„Da li bi vam to bio problem, Vaše Veličanstvo?“ Upita Tweedledum.
„Da,“ odgovorim, moj ton je suh kao kresivo spremno da se zapali.
„Zapravo, bi.“

52
 „Semoyour Gilfoy, Vojvoda od Barburryja.“
On je dovoljno star da joj bude otac,“ usprotivi se Thomas, onda
prebacuje papire ispred sebe. „Vjerojatno i djed.“
„Dok god joj može dati dijete. To je sve što je bitno,“ objasni moj stric.
I to je najčudnija stvar.
Ne čini se kao da raspravljamo o meni. Mojoj budućnosti. Mom mužu.
Ocu moje djece. Kao da mi je srce zarobljeno u gustom, neprobojnom ledu.
Ne osjećam gađenje, zamjeranje, niti strah.
Ne osjećam ništa.
Brak je samo mehanika sada. Proračunati izbori i transakcijske obveze.
„Ne.“ Odmahnem glavom. „Ljudi žele bajku – to im moramo dati.“
Sheffield se složi. „Treba nam mladi lord sa starim imenom.“
„Sretno s tim.“ Thomas šmrkne. „Aristokrati u Wesscou žive zauvijek.
Kao da su svi sklopili ugovor s vragom.“
Alfie zuri u Thomasa malo duže nego što je uobičajeno.
„Ti si mladi lord sa starim imenom.“
„Da.“ Smijuljim se. „Šteta što se ne mogu udati za Thomasa.“
A cijela soba se umiri.
I utiša.
Netko prošapće, „Naravno.“
A netko drugi. „Zašto se prije nismo toga sjetili?“
Bertram Tweedle podigne svoje ruke, praveći okvir prema Thomasu i
meni svojim prstima. „Već ih mogu vidjeti na salvetama za čaj.“
A led oko mog srca napukne. Krv mi pojuri u uši i mogu osjetiti kako mi
puls pulsira u vratu. Ne pogledam Thomasa – ne pogledam nikoga od njih.
„Pa…“ brzo ustanem. Moje riječi su vesele i brbljave, jer nijekanje nije
samo rijeka u Egiptu. Nijekanje je sada moj najbolji prijatelj.
„Vjerujem da je to dovoljno za danas. Nastavit ćemo sutra. Sastanak se
odgađa, Milordi.“
I skoro se spotaknem na vlastita stopala, trčeći iz prostorije.

Sat vremena kasnije, on me pronađe u južnom vrtu, na bijeloj mramornoj

klupi pokraj fontane s kerubinima, za koju sam uvijek mislila da izgleda zlo.
Thomas sjedne pokraj mene, stavivši lakte na koljena.

53
 „Trešnjini cvjetovi su mi omiljeni,“ kažem tiho. „međutim, nikad nisu tu
predugo. Samo nekoliko dana dok latice ne počnu opadati. Trudim se
uživati u njima koliko god mogu, dok mogu.“
Znam da me gleda, ali se ne okrećem prema njemu.
„Bilo je nekoliko puta u posljednjih nekoliko mjeseci kad sam se morao
razdvojiti kao tvoj savjetnik i tvoj prijatelj. Dvije opcije se nisu uvijek
slagale.“
„A tko si ti sada?“
„Oboje.“
I Thomas želi skrenuti svoj pogled na trešnjine cvjetove. I on uzdahne.
„Mislim da bi se trebali vjenčati, Lenora.“
Kimnem polako. Jer je to super ideja. Ima najviše smisla.
Osim što nema nimalo.
„Moram imati dijete, Thomase. Po mogućnosti više od jednog. Morat
ćemo…spavati zajedno, a pritom ne mislim na dijeljenje ležaja.“
On šmrkne. „Sjetio sam se toga, da.“
„I ne smatraš da je to odbojno?“
On zaškilji. „Podsjeti me, zašto sam ja ono tvoj prijatelj?“
Oboje se nasmijemo. Ali Thomasovo smijuljenje se pretvori u napadaje
kašlja. Kad dođe do daha, još uvijek se smije.
„Znaš na što mislim,“ kažem mu.
„Da. Vidim masivne količine neugodnosti u našoj budućnosti.“
A onda se njegov glas stiša – u nježni šapat iskrenosti.
„Ali… trudio bih se svaki dan da te usrećim. To bi mi bilo bitno, Lenora.
Bojim se da to ne bi bilo nimalo bitno bilo kome od njih.“
Ljepota te izjave prođe kroz mene, čineći da mi se grlo stisne. Jer sam cijeli
život bila okružena ljudima zabrinutima u vezi mojih odluka, mojih
planova, mog tijeka misli, mog mišljenja o njima.
Ali moji iskreni osjećaji? Oni se zapravo ne događaju njima.
Stavim moju ruku na Thomasovu nadlakticu. Jer su mi njegovi osjećaji
bitni.
„Što je s Michaelom?“
Njegova se brada spusti i on odmahne glavom. „Nemam iluzija u vezi
svijeta u kojem živimo. Njegov otac ga već gnjavi da se oženi. Michael će
shvatiti.“
Njegov dlan pokrije moj na njegovoj ruci, stisnuvši ga.

54
 „Moja majka je mrtva; Edward je tamo negdje. Ti si već moja obitelj. Ovo
će to samo učiniti službenim.“
I sve je tamo u tim nježnim zelenim očima. Toplina, smijeh, utjeha,
povjerenje…da…Thomas je već moja obitelj također.
„Dakle.“ On udahne. „Što kažeš? Želiš li se vezati?“
Polako, moje usne kliznu u osmijeh.
„Oh, kvragu sve…pretpostavljam.“
Njegov osmijeh je tako blještav, da mu osvijetli oči. Thomas ispruži svoj
dlan – a ja mu dam visoki pet.
Definitivno, „štreberi.“
Smijemo se sami sebi dok Thomas počne opet kašljati. Niz napadaja
kašlja kao pucanje iz mitraljeza, zbog kojih uzdiše. On uzme svoj inhalator
iz svog džepa, otpuhnuvši dvaput.
Provjerim njegovo čelo, a njegova je koža hladna, ljepljiva, ali nema
temperaturu. „Moraš ići liječniku. Taj kašalj je užasan.“
„Bio sam kod liječnika,“ on hripa. „Ništa što mi je on dao mi nije pomoglo.
Osjećam se kao potpuno sranje.“
„Pa, idi ponovno kod njega. Reći ćemo Vijeću, ali ćemo se suzdržati od
bilo kakvih javnih objava, dok se ne budeš osjećao bolje.“

55
 Kad sam bila djevojčica, nisam čitala bajke. Znam priče, svi znaju priče,
ali pravo čitanje – nikad ih nisam mogla pročitati do kraja. Bile su previše
okrutne, previše tužne; bez obzira koliko sretan bio kraj, to neće poništiti
bol heroja ili heroine, kroz koji su morali proći da dođu do njega. To neće
sve dovesti u ravnotežu.
Uvijek sam bila praktična osoba, realista – čak i kad sam bila dijete.
Vidim stvari onakve kakve jesu, ne kakve ja želim da budu. Zbog čega sam
trebala znati. Trebala sam to vidjeti – bilo je tamo ispred mene cijelo
vrijeme.
Ali nisam. Nisam ni slutila.
A zbog toga je sve bilo još gore.

Thomasu nije bolje.

Ne nakon našeg razgovora u vrtu, niti dan nakon toga. Za tjedan dana je
previše bolestan da ide na sastanke Vijeća. Za dva tjedna, primljen je u
bolnicu na liječenje i pretrage.
Ali ne brinem se, zapravo ne. Prolazim kroz moj zauzeti poslovni dan,
sigurna da će on opet biti dobro. Da će biti i bolje nego dobro.
Jer je to Thomas.
To je jednostavno tako.
Nakon mjesec dana, kad mi kaže da ide kući u dvorac Anthorp, da se
dobro odmori – jer mora da se aura staraca prenosi na njega u Parlamentu,
zbog čega je bolestan – nasmijem se i slažem se s njim. Kad mi obeća da će
oboriti tu bolest na dupe i vratiti se čim bude mogao, vjerujem mu.
Zato što sam dvostruko prokleta idiotkinja.

56
 Moj idiotizam se nastavi sve dok glavni liječnik u Royal Hastings
Hospital ne dođe u ured da me izvijesti o rezultatima Thomasovih pretraga.
Ovdje ne postoji pravo na medicinsku privatnost – i kao vladarici, moje je
pravo znati zdravstveno stanje čovjeka koji služi u mojoj vladi. Inače, ova
informacija bi se prenijela tajnici, članu osoblja – ali opet, ovo je Thomas.
Tako da cijenjeni Dr. Nevil sjedi preko puta mog sjajnog, novog stola i
objašnjava situaciju.
„Velikostanični nediferencirani karcinom. U oba plućna krila se nalazi
masa. Ne može se operirati.“
A ipak, to mi ne sjeda.
„Shvaćam.“ Kimnem, sklopivši ruke na stolu. „A kakav je tretman
liječenja.“
Blesava, glupa, luda, jebena djevojka.
Dr. Nevil prebaci svoj pogled na moj.
„Nema tretmana, Vaše Veličanstvo.“
„Ja ne…ne razumijem. Kako će se Vojvoda izliječiti bez tretmana?“
Doktorovo lice problijedi od suosjećanja. I nečeg drugog – emocije koja
nije često usmjerena prema meni, ali je odmah prepoznam.
Sažaljenje.
Želudac mi se okreće, te pomislim da bih se mogla ispovraćati na mjestu.
Zato što konačno shvaćam da je nešto pošlo jako po krivu.
„Bolest Vojvode od Anthorpa je terminalnoj fazi.“
Terminalnoj fazi.
Riječ se odbija po mojoj lubanji, prije no što se ukopa u moj mozak kao
šrapnel.
„On je dvadeset godina star. Dvadesetogodišnji dečki s titulom, iz više
klase ne dospijevaju u terminalnu fazu.“
Glas Dr. Nevila je nježan, ali siguran.
„Ponekad da.“
Dišem polako kroz moj nos, unutra i van. Razmišljajući o ovoj informaciji.
Procesirajući i planirajući. Razrađujući strategiju kako kontrolirati ovo,
popraviti to. Kako povinuti situaciju mojoj volji.
Jer sam ja Kraljica sada i to je ono što kraljice rade.
„Otpušteni ste kao Vojvodin liječnik. Drugi liječnik će biti imenovan da
preuzme ovaj slučaj. Možete ići.“
Čini se da ga je ovo šokiralo. „Mogu li pitati zašto?“

57
 Ustanem. „Nitko ne ulazi u bitku mašući bijelom zastavom i očekujući da
će pobijediti, Doktore. Ugodan vam dan.“
On ustane i nakloni se, onda ode iz prostorije.
A ja koračam iza svog stola, savijajući prste zajedno, prepuna
nepotrošene energije i hitnosti. Pozvonim Cori na interkom i ona uđe u
prostoriju dok zvuk još visi u zraku.
„Da, Kraljice Lenora?“
„Trebam specijaliste – onkologe – najbolje na svijetu. Napravi popis.
Moramo to držati izvan novina, ali ih trebam odmah.“
„Da, gospođo.“ Ona to zapiše.
„Očisti moj raspored koliko god možeš, otkaži bilo koje nadolazeće
obaveze i neka mi spakiraju torbu. Vodit ću sve vladine poslove iz dvorca
Anthorp i voljela bih krenuti što je prije moguće.“
Ona ne pita zašto; samo kimne. „Koliko dugo očekujete da ćete biti u
dvorcu?“
Pogledam kroz prozor. Iznad nas je nebo kao iz sudnjeg dana, s
nakupljajućim oblacima boje pepela i niti tračka sunčeve svjetlosti se ne
može naći.
„Koliko god bude bilo potrebno.“

Kasno te noći, kad stignem, pronađem Thomasa u knjižnici, u svijetlo

plavoj pidžami i crnom ogrtaču, kako zuri u otvor kamenog kamina iz kožne
fotelje, koja se čini prevelika za njega. On pogleda u mene na vratima, onda
se njegove oči vrate zlatnom sjaju plamenova.
„Jesi li razgovarala s Dr. Nevilom?“
„Jesam.“
On klima glavom u kimanju, prinoseći čašu jantarne tekućine svojim
usnama.
„Obećaj mi da ćeš se brinuti za Michaela. Ovo će biti teško za njega.“
„Thomase-“
„I, za ime kurca, nemoj me pokopati pokraj mog oca. Nije me briga gdje
ćeš me staviti, dok god to nije tamo.“
Pojurim naprijed, još uvijek u mom kaputu i kleknem pokraj njegove
fotelje. Ne razmišljam o nepriličnosti toga – da ja ne bih trebala klečati ni

58
pred kim. Zato što je on moj najslađi, najdraži, najiskreniji prijatelj, zato ću
klečati za njega.
„Ja ću te spasiti.“
To nije obećanje – to je čvrsti zavjet. Kunem se u to jer to vjerujem.
Vatra baca plešuće sjene na Thomasove naočale.
„Lenora…“
„Nisam mogla spasiti majku, nisam mogla ništa napraviti za oca…ali
mogu spasiti tebe. Iskoristit ću svaki resurs koji imam. Neću dopustiti da
umreš, Thomase.“ Držim njegovu ruku s obje moje. „Borit ću se protiv ovoga
sa svime što jesam. Molim te, bori se sa mnom. Molim te.“
On zuri dolje u mene nekoliko mirnih trenutaka, te mogu osjetiti njegovu
pažnju, brigu i ljubav. Omataju se oko mene kao meki, sigurni pokrivač,
grijući me iznutra i izvana. Onda se kutovi njegovih usta pomaknu prema
gore, i po prvi put otkad sam ušla u sobu, on izgleda kao Thomas kojeg
poznajem.
„Borio bih se uz tebe svaki dan u tjednu i dvaput nedjeljom. Ti si mala,
ali si borbena. A taj ljutiti, odlučni izgled koji znaš imati na svom licu,“ on
pokaže na mene, „to je taj, tu – apsolutno zastrašujući.“
Nježno se nasmijem, iako su mi oči vlažne. Poljubim stražnji dio
Thomasovog dlana, a on pritisne svoj dlan na moj obraz.
A onda i on napravi zavjet.
„Sve ćemo riješiti, Lenora. I što god da se dogodi, obećavam ti da će sve
biti u redu.“

Neko vrijeme, stvari se značajno ne poboljšavaju niti pogoršavaju; samo

su stabilne kako idemo. Liječnici dođu vidjeti Thomasa i ugovoreni su
pregledi. Doručkujem s njim svako jutro, tjerajući ga da održi svoju snagu i
pojede svoju kašu. Ponekad ga slatko molim da pojede bar još jedan zalogaj,
a ako to ne upali kažem mu da ću reći Winstonu da ga drži dok mu guram
kašu u njegovo prokleto grlo.
Tome prijatelji služe.
Ostatak dana su ispunjeni pozivima i sastancima, izvještajima i
propisima, te sastancima ovdje u dvorcu jer posao vlade ne staje zbog
nijednog čovjeka…niti kraljice.

59
 Jednog kasnog poslijepodneva, razgovaram telefonski s Premijerom
Bumblewoodom, koji ima drskosti pitati u vezi glasina o predstojećoj najavi
zaruka. Znatiželjni umovi žele znati, on zeza tonom za koji sam sigurna da on
smatra šarmantnim.
Kreten.
Završim poziv i odgurnem se od stola, trljajući moje oči i masirajući čvor
u mom vratu. Prođem velikim hodnikom da stepenica i gore u Thomasovu
sobu, gdje presretnem Michaela u vanjskom dnevnom boravku.
„Kako je on?“ Upitam.
„Spava.“ Michael se prisili na uski osmijeh, odškrinuvši vrata iza sebe.
Thomas leži na leđima, blijed i miran, usred velikog kreveta s baldahinom.
Njegovo je disanje otežano, usprkos cjevčicama za kisik u njegovom nosu, te
usprkos mojim najboljim naporima da ga natjeram da jede, smršavio je –
njegovo živahno lice je sada koščato, s jagodičnim kostima previše
istaknutim.
„Dobro. Treba mu odmor.“ Progutam pokraj knedle u mom grlu.
„Mislim da ću ići jahati – malo udahnuti zraka.“
Michael ljubazno kimne. „To je dobra ideja.“
Nakon što sam se presvukla u moju jahačku odjeću – uske jahaće hlače,
bijelu košulju, crnu jahačku jaknu i visoke kožne čizme – izađem odzada
prema konjušnicama. Zrak je dovoljno hladan da se vidim moj dah, a moja
pluća se šire ledenim osvježenjem svaki put kad udahnem.
Winston, kao i uvijek, je samo nekoliko koraka iza mene.
„Želim jahati sama,“ kažem mu.
Mogu osjetiti kako se njegovo mrštenje ukapa u moj zatiljak.
„To nije-“
Stanem na stazi i okrenem se.
„Je li perimetar osiguran?“
„Naravno.“
Onda ću biti dobro. Ostat ću na imanju. Nemoj se toliko brinuti, Winstone
– dobit ćeš bore i morat ću ti dati otkaz jer ćeš biti previše ružan da te
gledam.“
On se zapravo ne smije, ali se njegovo mrštenje smekša – kao da se smije
iznutra.
„Potrudit ću se najviše što mogu, Kraljice Lenora. Želim udovoljiti.“
U konjušnicama, sluga mi dovede ogromnu, bijesnu smeđu zvijer od
konja po imenu Hector. Odmah mi se svidi. Dok se zamahom popnem u

60
sedlo, on pleše mahnitom energijom koju treba potrošiti. Znam točno kako
se osjeća.
Na livadi iza dvorca, oslobodim ga – pustivši ga da galopira prema šumi,
što jače i brže može na svojim jakim nogama…a obrazi i vrh mog nosa utrnu
od hladnoće i spustim bradu i uživam u brzini, izmaglici. Zvuk razbijanja
oceana se miješa sa zviždukom vjetra i imam osjećaj kao da letim…kao da
sam ptica koja može ići bilo gdje.
Negdje gdje nema dužnosti, rasporeda, niti smrtonosnih uvjeta. Samo je
sunce na mom licu i vjetar u mojoj kosi.
Sat vremena i milju kasnije, Hector je mirniji. Sagnem glavu ispod grane,
dok jašemo kroz hrpu drveća, dok ne stignemo do još jedne čistine. Kad
pogledam u nebo, vidim oluju kako se približava – veliku nakupinu zida od
indigo plavih oblaka, koji su već obuhvatili sunce.
Nagnuvši se naprijed, milujem Hectorov baršunasti vrat. „Što kažeš,
dečko moj? Misliš li da možemo napraviti još jedan krug prije no što nas kiša
uhvati?“
On šmrkne, povlačeći uzde.
„I ja tako mislim.“
Potapšam njegov stražnji dio i opet poletimo. Sklopim oči, da bolje
upijem osjećaj i stisnem Hectorove mišićave bokove svojim bedrima i
koljenima.
A onda pustim uzde i ispružim ruke, s dlanovima naprijed. Pokušavajući
uhvatiti vjetar dlanovima.
To je najgluplja prokleta stvar koju sam ikad napravila – ali osjećaj je
predivan.
Kao sloboda.
Na otprilike tri sekunde.
Tada Hector ispusti oštar, bijesan vrisak. On se propne na stražnje noge i
prije no što uspijem uhvatiti uzde, letim – padam – kao Alice u beskrajnu
zečju rupu. Prije no što sletim na moje dupe na hladnu, tvrdu zemlju.
„Uf!“
Vibracija Hectorovih grmovitih kopita na tlu ispod mene postaje sve
slabija i slabija. Izdajnik.
Isprva se ne mičem. Ležim na leđima dišući, uvjeravajući se da su mi sva
četiri uda još uvijek na mjestu. Onda otvorim oči i trepnem gore prema
tamnom nebu. Sve dok mi nešto ne omete prizor.
Netko.

61
 To je muškarac – koji stoji nada mnom, gledajući dolje u mene.
Njegova kosa je valovita i plava, te neznatno preduga. Pada mu naprijed
na čelo, dajući mu nemarni, buntovnički izgled – kao arkanđeo koji je sišao
na zemlju protivno naredbama.
Polako sjednem, u glavi mi se malo vrti. On spusti svoju torbu na tlo i
čučne, procjenjujući me. Njegove su oči neobično zelene – jako tamna nijansa
smaragdne boje – a čeljust mu je jaka, čvrsta i prekrivena grubom, zlatnom
bradom starom više od jednog dana. Naježim se po rukama, a to nema
nikakve veze s ledenim zrakom.
Kad progovori, njegov je glas dubok, ali profinjen, kao gruba svila.
„Jesi li ozlijeđena?“
Obrazovali su me najvrsniji umovi na svijetu.
Govorim tečno sedam jezika.
A ipak jedini odgovor koji uspijem izustiti je, „Ha?“
Briljantno.
Njegove se obrve spoje, a njegove puna, zločesta usta se izviju – kao da
se ne može odlučiti da li bi trebao biti zabrinut ili zabavljen.
„Jesi li udarila glavom?“
A sada misli da imam potres mozga – kako lijepo.
„Uh…ne, ne, mislim da sam dobro.“
On kimne, ustavši, sav visok, krupan i mišićav ispod bijele košulje s
podignutim rukavima i ležernim hlačama. On ispruži ruku, a kad je
prihvatim, on obuhvati cijelu moju. Ali kad ustanem, vrela bol mi presiječe
zglob.
„Oh!“
Olakšam teret s nje, skakućući, a muškarac me vodi da sjednem na veliki
kamen. Ne tražeći dozvolu, on me uhvati ispod koljena jednom rukom i
polako mi skine čizmu drugom. Onda drži moj zglob u svojim rukama,
pritisnuvši tu i tamo svojim palcem, njegov je dodir iznenađujuće nježan.
„Možeš li micati nožnim prstima, curo?“
Curo? Pogledam u njegovo lice da vidim da li je drzak, ali on samo gleda
nazad u mene, čekajući. Zato što on nema pojma tko sam. Uopće. Za njega
sam ja samo izgubljena cura u šumi – kao u jednoj od onih bajki koju nikad
nisam uspjela pročitati do kraja.
Nikad nisam upoznala nekoga tko nije znao tko sam – kako potpuno
bizarno.
Trznem se dok migoljim nožnim prstima.

62
 „Nije slomljena, ali si je dobro uganula.“ On pogleda gore i dolje po polju,
onda vrati opet te prodorne zelene oči nazad na mene. „Čini se da ću te
nositi.“
Inače se ne crvenim. Niti se hihoćem. Ne usplahirim se.
Drugi se usplahire zbog mene.
Ipak, pomisao na to da me on nosi tim impresivnim rukama čini da mi se
sve iznutrice rastope, a obrazi mi se rumene kao da gore.
„To neće biti potrebno.“ Glas mi je zadihan, jer se čini da ne mogu
udahnuti dovoljno zraka. „Čekat ću ovdje i možeš reći tamo da dođu po
mene vozilom za održavanje.“
Kao na znak, grom zagrmi iznad nas – onako kad se tlo zatrese i zvuči
kao da nebo puca.
Hvala Bogu. Hvala ti puno.
„Ne, ova će oluja biti gadna. Neću te ostaviti ovdje vani sasvim samu.“
„To je jako ljubazno, ali ja sam savršeno-“
Jako je čudno kad me ne slušaju. Biti nadvladana. Da li je ovakav
svakodnevni život za sve ostale.
Nimalo mi se to ne sviđa.
On me podigne bez napora u svoje naručje, privijajući me na svoje grudi.
Njegova je košulja čisti, meki pamuk, te miriše na zemlju i svježu travu. Ne
znam što bih trebala raditi s rukama, pa ostanu sklopljene u mom krilu dok
nas on odvodi u šumu.
„To je bio pakleni konj kojeg si jahala.“ Njegov bogati glas ima naznaku
zezanja u sebi. „Možda ćeš se htjeti držati nečeg manjeg dok ne budeš bolja
u tome.“
„Slučajno sam ja odlična jahačica.“
Činjenica da on misli da nisam mi smeta više no što bi trebalo.
„Odlični jahači obično znaju kako držati uzde u svojim rukama.“ On
namigne.
„Pokušat ću to zapamtiti,“ odgovorim suho.
Još jedan udar groma dođe i munja propara nebo. On sagne svoju glavu,
nagnuvši se bliže.
„Da li si odsjela u dvorcu Anthorp, onda?“
„Da. Vojvoda i ja smo dobri prijatelji.“
U njegovim se očima pojavi sjaj dok kima glavom, kao da sam rekla nešto
zabavno.
„A ti?“ Upitam. „Čini se da dobro poznaješ imanje.“

63
 „Da. Prošlo je dosta vremena otkad nisam bio ovdje, ali sam odrastao
ovdje.“
„Oh?“ Upijem njegovu odjeću, njegovu kosu, njegovo grubo držanje.
„Jesi li ti…jedno od vrtlarove djece?“
Njegove se usne izviju u vragoljasti osmijeh i on mi se definitivno smije
sada.
„Ne.“
Nema šanse da objasnim – niti da mu kažem da je nepristojan. Zato što
se nebo otvori i bujica jake kiše nas počne natapati oboje.

64
 Nakon godina istraživanja došao sam do nepogrešivog zaključka da
nikakve dobre vijesti nikada ne dolaze telegramom. Oni su donositelji lošeg.
Strvinari depresije. Ekvivalent su pozivu u dva ujutro – tko god da je s druge
strane linije, možete se kladiti u svoja jaja da neće imati ništa sretno za reći.
Kad mi je majka umrla, bio je telegram koji je to javio Thomasu i meni.
Kad je šesteročlana ekipa za riječnu ekspediciju, kojoj sam se trebao
pridružiti bila izbrisana u klizištu blata, telegram je opet udario. Kad je moj
otac umro, telegram me je obavijestio – iako to zapravo nije bila loša vijest,
ali…to je priča za neki drugi dan.
Priča za danas je, vratio sam se kući.
I Kriste, nije se nimalo promijenila.
Svako stablo, svaki kamen su točno onakvi kakve ih pamtim. Uzburkani
ocean je iste nijanse plavozelene, a valovi koji se razbijaju o stijene kucaju u
točno istom ritmu.
Kao da su sjedili, čekali da se vratim cijelo ovo vrijeme. Isto sve.
Monotonija. Činilo se tako besmisleno. Kruta očekivanja i tradicije
nasljednika starog vojvodstva su se omatali oko mene kao željezni lanci –
vukući me dolje, čineći nemogućim da dišem.
Ali to je bilo onda.
Danas stojeći nazad na obalama Wesscoa, više se ne čini tako. Čini se
kao...da sam došao kući. Zemlja se možda nije promijenila, ali ja jesam.
Desetljeće izbivanja vam to zna napraviti. Postoji utjeha u nepromjenjivosti
sada – u poznavanju svakog puta i staze kao moje dlanove. Postoji
čeznutljiva nostalgija u zraku, koju nisam mogao cijeniti kad sam bio divlji,
mlad i gladan za neopreznosti.
Govoreći o neopreznosti…

65
 Ne nalazi se svaki dan prelijepa djevojka u šumi, kako jaše slobodno,
ispruženih ruku, zabačene glave prema nebu kao pokorni anđeo, koji čeka
naredbu gospodara.
Bilo bi bolje samo da je bila gola.
Mislim da je to dobar predznak – dobrodošlica od Boga.
Nisam joj saznao ime prije no što je počeo jaki pljusak…ali planiram to.
mogu vidjeti iz njenog ponašanja da je ona dama – možda kćer jednog člana
Parlamenta, ili možda sestrična Thomasovog prijatelja, Michaela
Fitzgibbonsa.
Čak i uz vodu koja je curila niz njeno lice, a kosa joj se zalijepila kao
utopljeni štakor na njenoj glavi, lijepa je. S punim, napućenim, ružičastim
usnama kao latice, koje inspiriraju svakakve prljave misli i kožom koja
miriše na jorgovane i kišnicu. Ona je lagana za nositi – ali pritisnuta uz mene,
ona je meka i puna na svim pravim mjestima.
Dvorac dođe u vidokrug kroz kišu. Djevojka malo zadrhti od hladnoće i
držim je čvršće i hodam malo brže. Nekoliko minuta kasnije, moji mokri
koraci odjekuju preko kamenog poda i nježno, spustim moj lijepi zavežljaj
na stolicu u predvorju. Povučem dolje užasnu tapiseriju, koja ružno visi na
zidu stotinama godina, omatajući je oko njenih ramena i trljajući joj grijem
ruke. Onda ustanem i maknem svoju kosu s koje kapa voda s mog lica.
A tada zabava stvarno počne.
Kad sobarica koju ne poznam dođe iz velike sobe, pogleda u ženu na
stolici i uzdahne, „Oh, Vaše Veličanstvo, jeste li dobro?“
U točno isto vrijeme kad Horatio, batler, dođe s druge strane i kaže,
„Dobrodošli kući, Gospodaru Edward.“
A ja zurim dolje u nju i ona zuri u mene.
„Edward?“
„Vaše Veličanstvo?“
„Ti si Thomasov brat?“
„Ti si Kraljica?“
Kad mi je Thomas pisao o svojoj maloj prijateljici, Princezi Lenori – ili
Lenny kako sam joj dao nadimak, jer je Lenora ime za staru ženu – bile su to
priče o nasmijanoj, živahnoj djevojci, koja je bila za to da ga prati u njegovim
nestašlucima. I to je prizor koji mi je ostao urezan u umu – mlada djevojka
koja voli okus divljeg.

66
 Ali ovo stvorenje – sa zamamnim sivim očima, prćastim nosom i sočnim
punim ustima, noseći potpuno mokru odjeću koja se prilijepila za svaku
prekrasnu oblinu kao druga koža – ona nije samo djevojka.
„Zašto mi nisi rekao tko si?“ Zahtijeva ona, njene oči sjaje kao dvije oštre
oštrice.
„Zašto ti meni nisi rekla tko si ti?“ Zahtijevam i ja.
Ona se namršti na pitanje kao da je to najapsurdnija stvar na svijetu koju
je ikad čula.
„Kraljica ne govori ljudima da je Kraljica.“
„Zašto ne?“
„Zato što bi oni to trebali znati.“
„Kako?“
Ona podigne ruke u zrak. „Jednostavno znaju!“
Jebote, ali ona je zabavna mala stvar. Toliko uvrijeđenosti i vatre u tako
uskom, lijepo oblikovanom paketu. Zbog toga se želim nasmiješiti – barem
samo da je još više razljutim.
„To je smiješno.“
„Ti si smiješan.“ Ona se odgurne od stolice, ustavši. „I nepristojan.“
„Ja sam nepristojan?“ Pokažem palcem preko mog ramena. „Ostavio sam
svoju torbu u prokletoj šumi zbog tebe. Nosio sam te pet milja kroz monsun.
Da li Kraljica ne kaže 'hvala' kad joj čovjek pomogne?“
Ona prekriži ruke i podigne svoj nos, uzrokujući da se čini kao da ona
gleda dolje u mene, iako sam ja viši punih 30 cm.
„Ne, ne zahvaljuje. Čast je služiti mi, tako da…nema na čemu.“
Pa, gle ti to – Kraljica ima muda. Dobro za nju. To je više no što mogu reći
za većinu aristokrata koje poznajem.
„Briljantno, već se slažete.“
Glas dođe iza mene – glas koji poznajem kao moj vlastiti. Okrenem se…i
sve misli o sukobu sa žestokom Kraljicom mi nestanu iz glave.
Zato što kad je Thomasov telegram tek stigao do mene, rekao sam si da
mora da je to podvala. Malo zabave. Baš kao nešto što bi on napravio –
koristio crni humor da me namami kući. Ali sada, dok ga gledam, znam da
je svaka riječ istinita.
I kao da mi pod propada pod nogama.
Jer moj mali brat je ovdje preda mnom, ali u isto vrijeme…to nije on. Ne
onakav kakvog ga pamtim, ne onakav kakav bi trebao biti. Izgleda kao starac

67
– blijedi, mladi starac – u invalidskim kolicima, s dekom preko svog krila, a
gura ga Michael.
Samo su njegove oči iste, iza stakala u debelom, tamnom okviru, koje je
nosio od šeste godine. One plešu od zelenog nestašluka. Od života.
„Bok, Edwarde.“
Prošle su tri godine otkad sam ga zadnji put vidio, kad su mi se on i
Michael pridružili na praznicima, na krstarenju pokraj Jamaice. Tri godine
predugo. Prekasno.
„Thomase.“ Spustim se na koljena i zagrlim ga – obujmivši ga čvrsto –
želeći tako jako da mu prenesem moju snagu, moje zdravlje. Da ovo
popravim, sada kad sam ovdje, sada kad sam kod kuće.
On me udari po leđima i pogleda me u oči kad se uspravim. Onda skrene
pažnju preko mog ramena.
„Što se dogodilo, Lenora?“
Svaka ruka joj je na jednom članu osoblja, dok se polako penje
stepenicama.
„Samo mala nezgoda s konjem. Bit ću dobro.“ Kaže ona, sva u
dostojanstvenom i kontroliranom držanju. „Vas dvojica se dobro ispričajte.
Ne čekajte me na večeri – jest ću u svojoj sobi večeras.“
„Nemoj stajati na tu nogu,“ kažem joj, riječi mi prirodno izađu kao
naredba. „I stavi malo leda na taj zglob.“
Ona kruto kimne. Njene oči se brzo prebace na mene, onda skrenu pogled
– kao da se trudi da ne gleda, ali si jednostavno ne može pomoći.
Gledam je kako odlazi dok ne skrene iza ugla na vrhu stepenica, a
Thomas mi dotakne ruku. „Lenora zapovijeda knjižnicom, pa idemo u radnu
sobu. Moramo razgovarati o puno toga.“
Horatio mi donese ručnike i drugu odjeću. U radnoj sobi, Michael nalije
tri čaše brendija, onda sjedne pokraj invalidskih kolica mog brata, blizu
vatre.
Thomas podigne svoju čašu. „Lijepo je što si kod kuće, Edwarde.“
„Lijepo je biti kod kuće, mali brate.“
„Lažljivče. Ti mrziš ovo mjesto vrelinom stotinu sunaca.“
Slegnem ramenima. „Možda samo nekoliko sunca sada. Smekšao sam se
pod stare dane.“
Moj brat otpije gutljaj svog pića. „Jesi li našao što si tražio? Svoju svrhu?“
Priča o razgovoru koji smo imali kad su me on i Michael posjetili.

68
 Napustio sam Wessco u potrazi za avanturom i uzbuđenjem – i da
pokažem srednji prst gadu od mog oca. Ali to nije razlog zašto sam ostao
daleko. Ostao sam daleko jer sam htio više od života nego titulu i sefove
pune novca, kojeg nisam zaradio. Htio sam svrhu. Razlog za život. Tražio
sam to.
Još uvijek tražim.
„Ne,“ kažem mu.
„Nisam ni mislio,“ kaže moj brat. Onda pogleda u Michaela i neka tajna
komunikacija prođe između njih.
Opet ga pogledam – njegov slabašni oblik i upijene obraze. A glas mi
postane bolan kako se i osjećam.
„Zašto mi nisi prije pisao?“
On podigne svoja ramena, uzevši puna usta brendija.
„To nije zapravo nešto što stavljaš u telegram. „Umirem. Stop. Dođi kući.
Stop. Nadam se da ćeš stići na vrijeme. Živio.“
Uzmem presavijeni telegram iz mog stražnjeg džepa.
„Ali to je upravo ono što si napisao. Doslovno to.“
On se nasmije. „Pa…pretpostavljam da mi je trebalo vremena da skupim
hrabrosti. Prihvatim to.“
„Ne želim da to prihvatiš,“ zarežim kroz stisnute zube.
Želim da živi. I spreman sam učiniti bilo što, da se to ostvari.
„Želim-“
On čita moje misli ili moj izraz lica. Ili oboje.
„Nemoj počinjati. To je rak pluća, Edwarde. Agresivni. Razgovarao sam
s liječnicima, specijalistima. Ništa se ne može učiniti.“
„Liječnici ne znaju sve. Postoje alternativna liječenja. Kad sam bio u
Indiji-“
„Ne.“ On odmahne glavom. „Neću provesti svoje posljednje dane tako
da me vučeš okolo zavezanog za svoja leđa.“ Njegov je glas miran. Odlučan.
„Želim otići pod mojim vlastitim uvjetima, dok sam još sav svoj, dok još
imam pravo glasa. To mi je bitno.“
„Za ime kurca, Thomase. Mora postojati nešto što mogu učiniti.“
On pogleda u mene s tim nestašnim sjajem u njegovim očima.“
„Pa, sada kad si to spomenuo. Postoji jedna stvar…“

69
 Sljedeće jutro, nakon tuširanja i brijanja, sjedim s Thomasom u njegovoj
sobi. On je obučen, ali je još uvijek u krevetu. Razgovarali smo nekoliko sati
sinoć – o puno stvari, ali posebno o jednoj stvari.
Lenora – Kraljica – uđe u sobu, njen izraz je gladak i sabran, noseći sive
hlače s crvenim džemperom i šalom od šifona zavezanim oko njenog vrata.
„Dobro jutro.“ Ustanem i naklonim se, gledajući je pažljivo.
Kad putujete svijetom i živite među kulturama drugačijim od vaše,
postajete pronicljivi. Primjećujete govor tijela i izraze lica; naučite čitati ljude.
„Kako je tvoj zglob?“
Ona malo slegne ramenima. „Dobro je.“
Vidio sam joj zglob jučer – nije ni blizu dobrog. Otekao je već u šumi.
Mora da je boli, ali ne šepa niti pravi grimase, čak ni kad uđe u crnim
štiklama s okruglim vrhom.
Mala Lenny ili ima prag boli do neba ili željeznu samokontrolu.
Ona privuče stolicu pokraj Thomasovog kreveta i posegne za kašom na
pladnju. „Moraš pojesti svoj doručak.“
„Moramo razgovarati o nečemu, Lenora.“
„Thomase-“
On podigne svoju ruku, zaklinjući se, „Pojest ću punu zdjelicu nakon što
razgovaramo.“
Ona uzdahne. „U redu. O čemu si htio razgovarati?“
A moj brat, uvijek diplomatičan, jednostavno stavi sve karte na stol.
„Mislim da bi se trebala udati za Edwarda.“
Ona zastane, ali joj se izraz lica ne promijeni. Ona se ne nasmije, niti
uzdahne, niti se namršti. Njen je ton hladan i rezerviran.
„Tvog brata? Kako biblijski.“
Njene sive oči se prebace u mom smjeru. „Ti si pristao na to?“
„Da.“
„Zašto?“
„On je moj brat. Pitao je. Neću ga odbiti, ne sada.“
I to je istina. Ali nije jedina istina. Nešto u vezi nje me intrigira – ova
prelijepa, oprezna žena, koja divlje jaše u šumi kad misli da je nitko ne gleda.
Ona se okrene nazad prema Thomasu.
„Razgovarali smo o ovome. Složili smo se. Udat ću se za tebe.“
„Zakopat ćeš me u zemlju prije no što prođe mjesec dana.“
To uzrokuje da se ona trzne.

70
 „Nemoj tako pričati.“
„Zašto ne? To je istina.“
„Rekla sam da prestaneš.“ Lenora ustane. „Neću to slušati.“
Thomas odustane, zatvorivši usta i kimajući glavom. Ali samo na
trenutak.
„Ne, znaš što?“ On udari šalicu čaja stražnjim dijelom dlana i ona
eksplodira uza zid. „Kvragu s tim. Ako ja mogu podnijeti umiranje, ti
prokleto možeš slušati kako pričam o tome.“
„Thomase-“
„Postoje neugodne istine s kojima se moram pozabaviti. S kojima se ti
moraš pozabaviti – ne možeš ih otjerati tvrdoglavošću, Lenora.“ Njegova se
čeljust stisne i nikad ga nisam vidio tako ljutog. „Moraš se udati – to je
činjenica. Moraš se udati prije no što tvoja sestra zatrudni – još jedna
činjenica. Kad mene ne bude, vratit ćeš se u isti nesiguran položaj u kojem si
bila prije dva mjeseca. Dakle, što će biti, hmm? Tko ti je ostao da ga izabereš?
Sadist, koji će te htjeti malo udarati prije no što te izjebe?“
„Prestani-“
„Ili starac, za kojeg ni ne želim znati što će morati napraviti da ga digne
prije no što se uvuče između tvojih nogu.“
Ona ne posustaje; ne povuče se niti jedan centimetar.
„Nemoj biti odvratan.“
Riječi mog brata su oštre i bijesne. „Ako bilo koja situacija na zemlji
zahtijeva odvratnost, onda je to ova.“
On jedva kaže rečenicu do kraja, kad kašljanje počne. Tako jako da
razdire njegovo tijelo i savija mu leđa, pogrbivši ga. Nalijem mu čašu vode i
dam mu maramicu iz mog džepa. Thomas je pritisne na svoje usne i na njoj
se pojavi krv. Nakon nekoliko trenutaka, on se smiri.
„Mislio sam da će ti se svidjeti ideja,“ zakrešti on. „Bilo je vrijeme kad
smo čitali Edwardova pisma i kad si ti-“
„Nemoj.“ Njeni se obrazi zarumene. Da li od srama ili bijesa, ne mogu
reći. „Te djevojke više nema.“
Pitam se u vezi te djevojke – kuda je pobjegla i što se dogodilo da ju je
natjeralo da ode. Volio bih da sam je upoznao; mislim da bi se dobro slagali.
Thomasov izraz lica postane istražujući i tužan. On odmahne glavom.
„Zar ti to ne bi napravila za mene?“
„Što?“

71
 „Ako bi znala da odlaziš zauvijek, i da postoji nešto što možeš učiniti da
mi bude lakše, zar ne bi to napravila?“
„Naravno,“ kune se Lenora, a iskrenost u njenom glasu je jasna.
„Onda, za Boga miloga, razmisli. Ako ne zbog sebe, onda zbog mene.
Kako bih bio miran znajući da te ne napuštam u potpunosti.“
Počne još jedna runda kašljanja, još gora od prethodne. I tako je prokleto
teško gledati ga kako se muči. Samo želim da ona jebeno pristane – pristane
na sve, samo kako bi se on mogao odmoriti.
Kao da mi ona čita misli.
„U redu. U redu.“ Lenora kimne, njeno lice se namršti. „Razmislit ću o
tome.“
Thomas se nasloni na jastuke, teško dišući, ali kratkim dahovima.
„Hvala ti.“
Ona kimne, dobacivši mi najotvoreniji pogled, onda pogledavši nazad u
mog brata. „Moram…neće me biti do kraja dana. Vratit ću se kasnije.“
Onda je otišla, klik brave je odjeknuo kad je izašla.
Moje obrve se podignu. „To je dobro prošlo.“
„Predomislit će se. Tvrdoglava je, ali logična; vidjet će smisao u tome.
Uvijek je tako.“
Gledam mog brata, pokušavajući vidjeti odgovor na njegovom licu.
„Da li je voliš, Thomase?“
On ne oklijeva. „Da, ali ne na način na koji misliš. Kad sam je prvi put
vidio, znao sam da će me shvatiti. Da je ista kao ja.“
„Ista kao ti, ha?“
„Usamljena.“
I mrzim samog sebe više nego što sam ikad mislio da je moguće. Krivnja
je zagušljiva, neopoziva i zaslužena.
„Ali njoj je gore, Edwarde. Ona je najusamljenija osoba na cijelom
svijetu.“
„Ona je prokleta Kraljica! Okružena je ljudima u svakom trenutku svakog
dana.“
„A ipak nema nikoga. Nikoga kome je stalo do nje. Ne zapravo. Nikoga
osim mene…i nadam se, uskoro…tebe.“

72
 Odem na Alfiejevo imanje u Averdeenu. Do stražnjeg dijela kuće, do
onog čudovišta od drveta i otrcane ljuljačke. S vremenom, kad Alfie izađe,
pronađe me tamo, moje čelo je naslonjeno na uže. A riječi izlaze, tihe i
užasne.
„Thomas umire, Alfie.“
„Znam, Pile. Jako mi je žao.“
„On želi da se udam za Edwarda.“
„Kojeg Edwarda?“
„Edwarda Rourkea.“
„Nitko nije vidio Edwarda Rourkea godinama. On je praktički legenda
ovih dana – kao William Wallace, odbjegli pustolov.“
„On je u dvorcu Anthorp upravo sada. Thomas mu je poslao telegram i –
puf – došao je kući, samo tako.“
Alfie podigne pogled prema oblačnom nebu. „Thomas je uvijek bio
bistar. Edward ima pravo ime, a kad njegov brat premine, imat će opet titulu.
Bit će prikladan par za tebe.“
„Ne poznajem ga,“ odgovorim oštro.
„Nećeš poznavati niti jednog od njih.“
Moja glava se naglo podigne. „Ali ću znati o njima. Njihove motive,
njihove ciljeve…imat ću informacije. Edward je prazna ploča za mene. Ne
znam što ću moći očekivati od njega.“
„Misliš, nećeš ga moći kontrolirati.“
„I to.“ Kimnem.
On se tada smijulji, odmahujući glavom, a njegov glas se smekša.
„Ti si kćer svog oca.“
I iznenada više nisam tako umorna. Od težine toga – izbora i promjena.
To je iscrpljujuće.
„Što da radim, Alfie? Što bi mi otac rekao da napravim?“
On protrlja svoju bradu, razmislivši o pitanju. „Rekao bi ti da doneseš
odluku, nemoj odugovlačiti. Nikad nije mogao podnijeti odugovlačenje.
Tvoj otac bi htio da sagledaš svoje opcije i napraviš najbolji izbor.“
„Što ako nema najboljeg izbora?“

73
 „Onda izaberi najmanje grozan.“ On pogleda dolje u mene s ljubaznom
nježnošću. Očinskim pogledom. „Ako želiš moje mišljenje, po onome što
znam tko je taj čovjek, mogla bi proći i gore od Edwarda. To govori puno o
ženi, kraljici, čovjek kojeg je izabrala da ga veže za sebe.“
Zurim u tlo i osjećam gorčinu na mom jeziku, okusivši moje riječi.
„A što bi Edward Rourke rekao za mene?“
„Da si neustrašiva, odvažna, nepredvidljiva…možda malo zločesta. U
tvom položaju, to nije loše biti, Lenora.“
„Ne…“
Ne mogu da se ne složim.
„Uopće nije loše.“

Smračilo se do onda kad se vratim u dvorac Anthorp. Polako uđem u

Thomasovu zamračenu sobu i priđem krevetu gdje spava, naslonjen na
jastuke. Edward sjedi pokraj kreveta, prateći moje pokrete. Ne gledam ga,
ali mogu osjetiti intenzitet njegovog pogleda. Ispitivački.
Stavim ruku preko Thomasove i polako on otvori oči.
„Prihvaćam,“ kažem mu.
I čini se kao neuspjeh. Kao prihvaćanje poraza. Jer je bitka za njegov život
ona koju ne možemo dobiti.
Thomasov glas je jedva šapat. „Pametna cura. Hvala ti.“
Tek se onda okrenem prema Edwardu i sretnem njegov pogled.
„Prihvaćam,“ kažem i njemu, ali čini se puno drugačije.
Kao da prihvaćam izazov.
Na trenutak, njegove intenzivne zelene oči me posesivno drže dok čekam
njegov odgovor.
On dođe u obliku oštrog, namjernog klimanja.
I tako brzo, pravac mog života je postavljen.

74
 Stvari se brzo odvijaju nakon toga, kao da se Thomas držao samo kako bi
ispravio stvari. Doktor je došao i odsjeo u dvorcu, prateći njegovo stanje,
dajući mu infuziju kako bi mu olakšao bol. Tamo sam koliko god mogu biti
– stavivši u stranu sve, osim najhitnijih, neodgodivih poslova. Michael je
također, radeći što god može za njega, šapćući mu, držeći ga za ruku. Većinu
vremena Thomas spava. Povremeno, otvori oči i dobaci mi mali osmijeh kad
to uspije napraviti.
Dobaci nama osmijeh.
Edward je uvijek tamo također, uvijek u sobi. Tamo jede; odmara se u
fotelji pokraj kreveta, kad se uopće odmara. Istuširao se i nosi čistu odjeću,
ali inače, ne ostavlja Thomasa.
Jedne večeri, Thomas otvori svoje oči i okrene se prema svom bratu. I
slabašnim glasom kaže mu, „Nemoj biti tužan, Edwarde. Ovaj put ću ja biti
taj koji putuje. Pokušat ću ti pisati i reći ti sve o tome.“
Edward mu se nasmiješi – i to je prelijep osmijeh. Onda pritisne svoju
ruku na Thomasov obraz, nježno ga tapšajući.
Ne mislim na državu, Savjetodavno Vijeće, niti Parlament. Ne mislim na
„poslije“ niti na obećanja koje sam dala. A Edward mora da osjeća isto. Jer
razgovaramo samo o Thomasu.
Ostalo će biti za neko drugo vrijeme, drugi život…druge nas.
U subotu ujutro rano, teški zastori su navučeni, a Michael je konačno
podlegao svojoj iscrpljenosti i spava na sofi u dnevnoj sobi. Thomasove su
oči zatvorene, njegove se usne nijemo miču, njegova je koža blijeda s
plavkastom nijansom, usprkos maski s kisikom koja leži preko njegovog lica.
Sobarica krene ugasiti svjetlo. A Edward joj skoro odgrize glavu.
„Ostavi ga!“
Ona se prepadne, ali onda se pribere, te podigne pladanj s noćnog
ormarića, prije no što tiho ode iz sobe. A mi se vratimo čekanju, gledanju
laganog dizanja i spuštanja Thomasovih prsa.

75
 „Nije volio mrak,“ kaže Edward tiho. „Kad smo bili mlađi, prije no što
sam otišao, došao bi u moju sobu noću jer se bojao. Uvijek bi me molio da
ostavim upaljeno svjetlo. I jesam.“
„Više se ne boji mraka,“ kažem mu, jednako tiho.
On skrene pogled prema meni. „Kako znaš?“
„Postoje katakombe ispod Palače od Wesscoa. Živjela sam tamo cijelog
svog života, ali nikad nisam ni stupila nogom u njih. Sve do prošle godine,
kad me on nagovorio da idemo istraživati. Imao je svjetiljku, ali inače je bilo
potpuno tamno. A on mi je pričao priču o duhu – o čovjeku koji želi svoju
zlatnu ruku – cijelo vrijeme. Thomas je mislio da je to jako smiješno…nisam
spavala tjedan dana.“
Promukli smijeh izađe iz Edwardovog grla. A ja se skoro nasmijem s
njim, iako me uspomena na to tjera na plač.
„Dobro,“ on prošapće.
I nastavimo naše bdijenje.

Napravim računicu u mojoj glavi…uglavnom kako ne bih izgubio um.

Nije me bilo deset godina, jedanaest ako brojite rat. Pisao sam Thomasu
jednom tjedno, nekad više, nekad manje – prosječno četiri puta mjesečno.
Četiri, puta dvanaest mjeseci godišnje, puta jedanaest.
528 pisama, deseci tisuća riječi, bezbrojni trenuci između mog mlađeg
brata i mene.
Nemam niti jedno njegovo pismo; izgorjela su u logorskim vatrama
svuda po svijetu. Kad živite u pokretu, morate putovati s malo prtljage, a
sentimentalnosti su preteške za nositi. Ali ne trebam ih – ionako znam svaku
riječ i svaku zakrivljenost svakog slova koje je ikad napisao, napamet.
Bila bi pogreška misliti da nismo bliski samo zato što nismo živjeli u
istom mjestu. Znam braću koja dijele isti prokleti krevet, a ne mogu se
podnijeti.
Ali Thomas je bio sa mnom cijelo vrijeme. U svakom novom mjestu,
novom iskustvu, novoj uspomeni… bio je tamo, u mojim mislima – nisam

76
mogao dočekati da to podijelim s njim. Znam da je za njega bilo isto. Thomas
mi je priznao svoje najdublje tajne u tim pismima, kao da je mislio da bi mi
to bilo važno. Kao da ima bilo što na svijetu o čemu bi mogao pisati zbog
čega bih ga manje cijenio. Što bi me natjeralo da ga ne volim potpuno i
kompletno – isto onako kako je on volio zauzvrat.
Nema toga i rekao sam mu to.
Znam kako je živjeti u mjestu gdje nije moj brat. Ali ne znam kako je
živjeti u svijetu gdje njega nema.
I dok sjedim ovdje na njegovom krevetu i gledam kako život polako curi
iz njega, to je kao da dio moje duše odlazi zajedno s njim. Ostavljajući je
tvrdom i jalovom. Kao suha, raspucala zemlja bez vode. Kao Arktik bez
sunca.
Gledam ga i mislim na vrijeme kad je bio mali dječak – velika glava i
naočale, te kratki mršavi udovi.
„Pokaži mi, Edwarde! Pokaži mi kako da udarim loptu kao ti.“
„Mogu li spavati ovdje s tobom? Ti ćeš otjerati sjene.“
„Kad odeš u školu, Edwarde, možeš li me povesti sa sobom?“
Njegovo disanje postane sporije i sporije, i znam da i Lenora i Michael to
također vide.
I gledam u njegovo lice, a on ne nosi svoje naočale. Složene su na noćnom
ormariću jer ih ne treba. Jer ih više nikada neće trebati.
I to je tako jebeno pogrešno.
I nema apsolutno ništa što mogu napraviti.
Osim sjediti i gledati ga kako odlazi i osjećati bijes zbog nepravednosti
svega toga.
Thomas ispusti duboki, spori dah – miran – duži od bilo kojeg ranije. A
ja se nagnem naprijed, čekajući, moleći ga da udahne još jednom. Da ostane
još malo duže.
Ali to ne dođe.
Jedini zvuk u sobi je kucanje sata u kutu – zaglušujući je u mirnoj,
savršenoj tišini. Doktor korakne naprijed i provjeri njegov puls, otkucaje
srca, svojim stetoskopom. On nježno podigne Thomasove kapke, te čak i
prije no što uspije izgovoriti riječi, Michaelovo lice padne u njegove ruke, a
tišina je preplavljena njegovim jecajima.
„Preminuo je,“ kaže nam doktor.
I gotovo je, samo tako. Ali ne osjećam se prazno niti iscrpljeno. Moji mišići
se stežu od bijesa koji nikad prije nisam upoznao. Želim uništiti nešto. Želim

77
srušiti ovaj prokleti dvorac, kamen po kamen, iz nijednog drugog razloga
osim toga što sam ja još uvijek ovdje, a moj brat nije.
Potapšam Michaelova leđa, pokušavajući kanalizirati bijesnu energiju u
utjehu, jer znam da je to ono što bi Thomas htio.
Doktor podigne plahtu i pokrije ga. A ipak – glupo – čekam da se ona
podigne od njegovog daha. Kad se to ne dogodi, kad bijeli pamuk mirno leži
preko njegovih crta lica, val razdirućeg razočaranja me pritišće. Polako
ustanem i odem do noćnog ormarića. Pobožno uzmem te naočale s debelim
crnim okvirom, a moj vid se zamagli dok iz držim u mojim dlanovima.
Progutam peckanje vlažnosti koja mi potapa grlo i stavim naočale u moj
džep od košulje, iznad mog srca – gdje će, kunem se, ostati do kraja mog
života.
„Hajde, hajde…“ Čujem iza sebe, ljupki ženski glas. Ništa ne bi trebalo
biti tako ljupko u ovom užasnom danu.
„Bolje je ovako,“ Lenora kaže Michaelu.
Okrenem se, spreman napasti.
„Bolje za koga?“
Ona pogleda gore u mene širom otvorenih, suhih očiju, te savršeno
pribranog izraza.
„Bolje je da nije patio,“ kaže ona.
A čak i ta racionalna misao me čini bijesnim.
Lenora ustane. „Otići ću u kapelicu i moliti za njegovu besmrtnu dušu.“
Ona pogleda u sobaricu. „Ne smiju me ometati.“
Sobarica kimne.
Ja imam potpuno drugačiju reakciju.
„Molitve? To je sve što imaš? Posljednji dani mog brata na ovoj zemlji su
bili ispunjeni brigom za tebe. Tvojom dobrobiti, tvojom budućnosti – a sve
što ti imaš za njega su jebene molitve? Čak niti jedna suza? Ili Kraljica ne
tuguje? Ne osjeća ništa za nikoga osim za sebe?“
Ona mi se obrati s toliko emocije koliko ima kamen.
„Ne moram se tebi pravdati.“
„Mislim da je tvoj odnos s mojim bratom bio jednostran. Mislim da je
njemu bila jebeno puno više stalo do tebe, nego tebi do njega.“
Njen pogled ostane miran, što me razbjesni. Miran i prazan kao površina
sivog jezera bez povjetarca.
„Nije me briga što ti misliš.“
Ona se okrene, ignorirajući me.

78
 „Winstone?“
Tamnokosi tjelohranitelj, koji jedva da skida pogled s nje, korakne
naprijed.
„Ovdje sam, Vaše Veličanstvo.“
„Ostani ovdje s Vojvodom,“ kaže ona. „On ne bi trebao…ne želim da
ostane sam.“
Tjelohranitelj spusti glavu. „Neću ga napuštati.“
Uspravnih ramena i visoko uzdignute glave, kao da nosi neku nevidljivu
krunu, Kraljica izađe iz sobe.

Kasnije, ne znam koliko je vremena prošlo, Michael i ja sjedimo zajedno

u velikoj sobi. Pijući viski. Puno viskija. I zureći u ogromni zid drevnog
oružja gadnog izgleda kako visi s njega. Zid smrti.
Ne pričamo, ne još. To će doći kasnije, kad budemo dovoljno jaki – ili
dovoljno pijani – da zapravo formiramo riječi. Ali kad čujem da se vrata
otvaraju, te vidim ljude koji prolaze kroz predvorje i uz stepenice gurajući
mrtvačka kolica, ustanem.
„Tko su, dovraga, oni?“
„Oni su iz palače,“ objasni Michael. „Thomas će biti pokopan ondje.“
„Što? Zašto? I ti se slažeš s tim?“
On prijeđe stražnjim dijelom dlana preko svog nosa. „Kraljica kaže da
sam dobrodošao u palači kad god želim doći u posjet.“
Onda slegne ramenima i nalije si još jednu čašu.
„Ne – ne, mogu odjebati. Imamo obiteljsko grobno mjesto na našoj zemlji
gdje su generacije obitelji Rourke pokopane. On pripada tamo.“
Ne znam zašto me je briga, to je idiotski – Thomas ne bi nimalo mario.
Možda je to zato što se osjećam posesivno i zaštitnički nastrojeno prema
njemu. Ili možda se samo želim svađati.
Odmarširam kroz predvorje, prema vratima. Sobarica – ona s kata,
mislim da je došla s Lenorom iz palače – me presretne, kao da mi čita misli.
„Kraljica ne želi da je se ometa, gospodine.“
„Pa, ne dobijemo uvijek sve što želimo u životu. Ako Kraljica do sada nije
naučila to, vrlo rado ću je naučiti.“

79
 Prođem pokraj sobarice, kroz vrata i preko dvorišta do obiteljske kapelice
na sjevernoj strani imanja pokraj litice. Nema tjelohranitelja koji čuva vrata,
pa ne zastanem prije no što ih otvorim i pustim ih da se zatvore za mnom.
Malo stražnje predsoblje je zavijeno tamom, osim prigušenog crvenog svjetla
koje dolazi od sjaja kasno poslijepodnevnog sunca, kroz visoke prozore s
oslikanim prozorima.
Svetišta uvijek imaju drugačiji miris, ovisno o vjeri i zemlji. Ponekad na
začine ili tamjan, ponekad na glinu ili zemlju. Ovdje sam obuhvaćen
mirisom mog djetinjstva – mirisa gorućih svijeća i teškog mirisa ljiljana iz
doline. Sklopim oči i udišem ga, a uspomene koje dolaze uz to nisu isključivo
neugodne.
Moje oči se naglo otvore kad čujem prigušeni zvuk. Dođem do dvokrilnih
vrata koja vode u kapelicu i malo otvorim jedno krilo. A zvuk postane
glasniji. Jasniji.
To je bol. Slomljeno srce. Uništenje. Sirovo i neutješno.
Lenora je savijena ispred oltara, na svojim koljenima, savijene kralježnice,
s licem u rukama, plačući dok se trese. A zvukovi koji dolaze od nje – oštri,
probadajući, mučni jecaji dolaze ponovo i ponovo. Mogu osjetiti njenu
tjeskobu, čak i s drugog kraja sobe – njenu tugu, bol i užasni gubitak.
I meni je tako. Isti osjećaji mi prolaze kroz grudi i odjekuju mi u srcu.
Zatvorim vrata, nježno kako ona ne bi čula. I naslonim leđa uz njih, te se
spustim na pod. Iako to nikad neće znati, ostanem tamo s njom. A Kraljica
plače iz dubine duše, za nas oboje.

80
 Mjesec dana kasnije
Palača od Wesscoa

„Sad nam recite, Vaše Veličanstvo, što vi i Vojvoda radite u svoje

slobodno vrijeme?“
Zaboravio sam na ovaj dio. Lažnost i uvlačenje u dupe, etikete i protokol.
Zaboravio sam na dosadu. Sate ovozemaljske raskoši i beskorisne tradicije.
„Razgovaramo o literaturi, umjetnosti, politici,“ Kraljica kaže ljubazno.
„Idemo u muzej i dugo jašemo na imanjima.“
Ovo je upravo ono kako sam zamišljao pakao. Vrelo umjetno svjetlo i
zureće kamere, te slinavi gadovi, koji se nazivaju novinarima, postavljajući
glupa pitanja.
„A piknici?“
„Naravno. Volim piknike.“
Pakao je gusto odijelo koje svrbi i kravata tako stegnuta da me guši.
„Sada, o temi o kojoj gledatelji stvarno žele znati: vjenčanica.“
U ovom trenutku nadam se da će me jebeno udaviti.
„Bojim se da je to vrhunska tajna.“ Lenora se smiješi kao profesionalna
šarmerica.
Ima tucet različitih osmijeha – stegnuti frustrirani osmijeh, sarkastični
mislim-da-si-prokleti-idiot osmijeh, strpljivi uvjerljivi osmijeh. Svi su
prekrasni, ali niti jedan od njih nije pravi.
Niti jedan od njih joj ne obasjava oči.
Pa… osim možda njenog lijepog, zločestog, pobjedničkog osmijeha –
onakvog kakav ima mačka nakon što je progutala miša. To mi je jedan od
omiljenih. Kad joj se pojavi na usnama, ne mogu si pomoći da ne zamišljam
koliko bi lijepo taj pupoljak izgledao kad bi uzdisala.
Ili stenjala moje ime.

81
 „A hoćete li ići na medeni mjesec?“ Upita novinar. „Možete li nam dati
bilo kakve tragove u vezi lokacije?“
„Previše je posla da bi mogli izbivati predugo, ali ćemo otići na kratki
medeni mjesec nakon vjenčanja,“ odgovori Kraljica. „Negdje u tropske
krajeve.“
„Ah, odmor na otoku,“ divi se tupan. „Kako romantično.“
Posegnem naprijed i uhvatim Lenoru za ruku, ispreplevši naše prste
zajedno, iako znam da bi je to moglo iživcirati. Ipak i ja moram obaviti svoj
dio.
„Romantika je zapravo jedno od naših srednjih imena.“
Ona zabije nokte u moj dlan gdje kamera ne može vidjeti, a ja moram
progutati smijeh. Zato što je ovo ples u koji smo upali, dva mačevaoca koji
kruže jedan oko drugoga – napad, povlačenje, napad, povlačenje. Ispitivanje i
bockanje, te istražujući jedno drugo.
„A kako vam se sviđa život u palači, Vaša Milosti?“ Upita novinar.
„Politika mora da je puno drugačija od planinarenja i dubokog ronjenja u
moru, po čemu ste poznati.“
„Ne puno drugačija. U svakom slučaju je važno paziti na svaki korak, te
paziti na morske pse koji samo čekaju da napadnu.“
On kimne. „Čini se skoro kao da vas je sudbina spojila zajedno s
preranom bolesti Lorda Thomasa, vašeg dragog prijatelja i vašeg mlađeg
brata.“
Odmah, ubod Lenorinih noktiju nestane. A ja polako milujem jagodicom
mog palca naprijed i nazad preko njenih zglobova, onako kako bih smirivao
nemirnog konja.
„Naše zaljubljivanje je bila utjeha za Thomasa, znajući da ćemo imati
jedno drugo kad on premine,“ kaže ona. „Zahvalni smo da je nešto tako
prekrasno moglo proizaći iz nečeg tako tragičnog.“
Uz to intervju završi. Novinar nas pozdravi, a mi jedva uspijemo popiti
gutljaj vode prije no što novi sjedne i sve počne ispočetka.
Ponavljajući istu stvar ponovo i ponovo, te se nadajući drugačijem
rezultatu, nije ludilo. I to je pakao, također.

„Jako si dobra u tome.“

82
 Konačno, osamdeset i sedmi intervju o kraljevskim zarukama je završio i
sada smo samo nas dvoje, na balkonu, mašući i smiješeći se kao idiotske
lutke gomili dolje.
„Dobra u čemu?“ Upita Lenora.
„Laganju.“
Ona malo slegne ramenima, što ne poremeti ritam njenog mahanja.
„Više volim o tome misliti kao o… predstavi. I nije sve bila laž. Zaista
uživam u piknicima.“
Pogledam dolje u gomilu – kličuće, ushićene izraze za ženu kraj mene.
„Obožavaju te.“
Njeno se lice raznježi, kao kad majka gleda svoje novorođenče.
„Da. I meni su oni prilično dragi.“
Onda Lenora pogleda prema mom mahanju, mašem dlanom – jer je to
ono što sada radim.
„Nisi trebao držati moju ruku tijekom intervjua. Palača se mršti na fizički
kontakt između članova kraljevske obitelji. Rekla sam ti to.“
„Neće mi se naređivati. Ako želim držati ruku svoje zaručnice, jebeno ću
je držati.“
Moja zaručnica. Još se nisam navikao na to.
Vidio sam iz prve ruke kako se život promijeni u sekundi, ali ovo mora
da je bila najveća promjena od svih.
„Što to uopće znači?“ Upitam. „Palača se mršti? Tko je Palača i zašto nas
je jebeno uopće briga što se mršti na nas?“
Lenorine se nježne obrve namršte, kao da nije prije razmišljala o tome.
„Palača su savjetnici, ministri i tajnici, ponekad Parlament i Premijer.“ Ona
odmahne glavom, odbacujući misao. „U svakom slučaju, također bi trebao
prestati psovati. Fotografiraju nas, snimaju, a ima i čitača s usana.“
„Tako puno pravila. Tvoj cijeli život je popis što se smije i što se ne smije.“
Spustim svoju ruku i približim joj se, dovoljno blizu da osjetim jorgovan u
njenoj kosi. „Zar nikad ne dobiješ potrebu da ih sve baciš kroz prozor i
jednostavno radiš što želiš, Lenny?“
„Ne, ne dobijem.“ Njene se usne razdvoje, te se čini malo zadihana. Bez
daha. „I rekla sam ti – trebao bi mi se obraćati s Kraljica Lenora ili Vaše
Veličanstvo.“
Još jedno trebao bi.
Nadvijem se nad nju.
„Ali nisi, zar ne?“

83
 Ona podigne bradu i pogleda me.
„Nisam što?“
„Moje Veličanstvo,“ kažem nježno. Spustim moj pogled, vukući ga preko
svakog njenog centimetra, preko svih njenih slasnih oblina i udolina. A
prekrasna je za gledati.
„Bar…ne još.“

Nakon balkona, imamo čaj na stražnjoj terasi s glavnim tajnikom za tisak

u Palači – sredovječnim muškarcem s mliječno bijelom kožom, narančastom
kosom, i nazalnim glasom, te navikom da šmrca nakon svake rečenice koju
kaže.
Pijem svoj čaj s velikom dozom viskija.
„Sada, kao što sam rekao, volio bih ugovoriti fotografiranje za vas, Vaša
Milosti.“ Šmrk šmrk. „Na vašem obiteljskom imanju.“ Šmrk.
„Ne.“ Odmahnem glavom. „Neću se više fotografirati kako zurim u
horizont, kao potpuni seronja.“
Tajnik pogleda dolje u svoje bilješke. „Ali moramo dati pravim novinama
nešto da odgovore na priče koje kruže po tabloidima.“ Šmrk.
„Koje priče?“
On mi preda fascikl. „Nekoliko ih je izvijestilo da je Rourkeovo bogatstvo
potraćeno i da se ženite Kraljicom samo zbog novca i titule.“ Šmrk, šmrk,
šmrk.
„To je apsurdno. Lažljivi gadovi.“
„Ne možeš dopustiti da ti to smeta, Edwarde,“ kaže Lenora.
„Ne smeta mi; to me čini bijesnim. Postoji razlika.“
Batler Jonathan, najavi da tajnik za tisak ima poziv – čovjek šmrkne
ispričavajući se zbog upadice – te krene unutra.
Kad ostanemo sami nas dvoje, Lenny prođe prstom po ručki svoje šalice
za čaj, zamišljeno. „Moja prva naslovnica je bila objava da sam dobila
menstruaciju.“
Ukočim se, a oči mi polete prema njenima.
„Šališ se.“
Lenora podigne svoje ruke kao natpis. „'Osoblje Palače je potvrdilo:
Okrunjena Princeza je plodna.'“
„Kriste, ne šališ se.“

84
 I bijesan sam. Zbog nje. Zbog nevine djevojke koja je imala povjerenja,
nekad davno.
„Tvoj otac je trebao spaliti urede novina do zemlje.“
Ona podigne pogled, iznenađena mojim odgovorom. Ali nakon jednog
trenutka, ona slegne ramenima. „Moraš naučiti na koje naslovnice obratiti
pažnju – koje ti mogu naštetiti i za koje bi se trebao pretvarati da nisu tamo.
Ako ih sve primiš k srcu, poludjet ćeš. Vjeruj mi, znam – imala sam ujaka
koji je tako završio. Majčin brat – potpuno lud.“
Nasmijem se jer Lenny zna biti jako duhovita…kad se ne trudi tako jako
biti mirna.
„Htio sam te pitati, odakle ti to?“ Pokažem na dijamant veličine jajeta
okružen tucetom rubina crvenih kao krv, koji sjaje na Lenorinom desnom
prstenjaku.
„Palača je to tražila od konzervatora dragulja obitelji Rourke. Pripadao je
tvojoj majci.“
„Svjestan sam toga. Trebala bi ga baciti u rijeku ili ga zakopati u
posvećenu zemlju. Moji roditelji se nisu podnosili.“
Posebno ne nakon što je moj otac uhvatio moju majku kako se ševi s
vozačem i izbacio je iz kuće. Nikad nije bio ugodan čovjek, ali nakon toga se
jako trudio da svi ostali budu nesretni kao on.
Lenora ispruži svoju ruku, nagnuvši glavu u stranu i pregledavajući
nakit.“
„To je loša sreća, eto to je. Nabavit ću ti drugi prsten.“
Da li bi se bunila ili složila, ne znam – jer iznenada, dvokrilna vrata na
terasu se otvore kao da vihor prolazi.
Vihor po imenu Princeza Miriam.
„Razvratna Princeza se vratila!“ Objavi ona. Onda se baci na milost
Kraljici – doslovno. Padne na koljena i grli Lenoru oko struka, skoro se
popevši na nju. „Nemoj me mrziti!“
Gledam Lenorino lice. Ona pusti svoju sestru da je grli na trenutak, onda
uzdahne i uzvrati joj zagrljaj, prije no što konačno zakoluta očima.
„O, ustani. Ne mrzim te. Prestani biti dramatična.“
Mislim da Miriam ne zna biti ništa drugo.
One ustanu, a Lenora ispruži Miriamine ruke, pregledavajući divlju,
kovrčavu, svijetlo smeđu kosu svoje mlađe sestre, njenu svijetlo ružičastu
haljinu s perlama, njene svjetlucave ručne zglobove, uši i vrat, koji su
ukrašeni draguljima, njene plave oči boje crvendaćevog jajeta pune nade.

85
 „Gdje si bila, Miri?“
Mlada Princeza slegne ramenima i uzme pitu s tanjura, stavljajući je u
usta i odgovarajući oko nje.
„Rim, Venecija, znaš…okolo.“
„A tvoj muž?“ Kaže Lenora smrtonosno, s odgovarajućim osmijehom.
„Sluga. Je li s tobom? Veselila sam se tome da ću ga upoznati.“
Susret ne bi bio dobar za Miriaminog muža.
„Dmitri? Oh, ostavila sam ga.“
Lenny je zbunjena.
„Gdje si ga ostavila?“
Miriam posegne za još jednom pitom. „Bila sam sigurna da je Dmitri onaj
pravi – da ću ga jako voljeti uvijek i zauvijek. Bilo je tako zabavno isprva. Ali
kad smo stigli u Italiju, postao je tako dosadan! Samo je htio razgovarati o
'budućnosti' i 'djeci'. Ne znam što sam mislila kad sam se udala za njega. Ali
sada je u redu – poništila sam cijelu stvar. Pa…skoro poništila. Nadala sam
se da bi ti mogla malo ubrzati stvari i založiti se za mene kod Pape?“ Miriam
mahne prstom. „Oduvijek si mu se sviđala.“
Lenora sjedne nazad na stolicu. „Poništenje? Samo tako? Je li zaista tako
lako za tebe?“
Sluga preda Miriam čašu šampanjca – ona otpije, kimajući.
„Imaš li ikakvog pojma što si napravila, Miriam? Kaos koji si
uzrokovala?“
Njena sestra je opet zagrli – kao čimpanza koja se ispričava.
„Žao mi je zbog toga.“ Ona se uspravi i pokaže na mene, a onda na svoju
sestru, sa svojom čašom. „Ali gle kako je sve ispalo! Pronašla si svog
prekrasnog princa…a ti si pronašao svoju kraljicu srca, i sve je kao završetak
u priči!“
Ona mi ponudi svoju ruku tada. „Zadovoljstvo mi je upoznati te, usput,
Edwarde. Lenora i ja smo slušale priče o tebi kad smo bile djevojčice. Ona je
mislila da si kao iz snova!“
Sviđa mi se ova Princeza.
„Kao iz snova?“ Dobacim mojoj zaručnici samozadovoljni osmijeh.
„Stvarno, Lenny?“
Lenora se namršti. „Ne. Ona pretjeruje. To je ono što ona radi. I ne zovi
me tako.“
„Lenny!“ Miriam zabaci glavu, smijuljeći se i plješćući rukama. „O, to je
fantastično!“

86
 Lenora me bijesno gleda, gađajući me pogledima. A ja arogantno
uzvratim osmijeh.
Kad Miriam primijeti naš izraz lica, ona izusti. „Hmm…da, vidim da još
niste baš došli do te faze. Ali ne brinite. Imam potpuno povjerenje u vas
dvoje – pronaći ćete svoje sretno zauvijek, znam da hoćete.“
Lenora odmahne glavom od srama.
„Pročitala si previše bajki, Miriam.“
Miriam je poljubi u potiljak.
„A ti, draga sestro, nisi ih pročitala dovoljno.“

87
 Kršenje pravila je nasljedno u obitelji Rourke – da to već nisam znala,
postalo bi mi potpuno jasno sljedeći dan kad Edward prođe ravno kroz vrata
Vijećnice, ne kucajući.
Kao da posjeduje to mjesto.
„Oprostite što vas prekidam.“ On stane uz moju stolicu s vrećom koja visi
preko njegovog ramena, sav visok, širokih ramena i arogantan – i nimalo mu
nije žao. „Otet ću Kraljicu danas.“
Ovo je novo. Nikad prije nisam bila oteta. Ne znam da li bih se trebala
držati čvrsto i inzistirati da nas pusti da se vratimo na posao ili ga uzeti za
ruku i pobjeći kroz vrata. To mi se često događa u Edwardovoj blizini. On je
jako zbunjujući čovjek.
„Ali-“ Počne Sheffield.
Edward ga prekine.
„Sutra.“
Norfolk pokuša. „Vojvodo Anthorp, trebamo K-“
„Napravit će to sutra,“ odgovori Edward tako da ih izaziva da se pobune.
Ili još više, on zbunjuje mene. Osjećam kombinaciju frustracije i fascinacije,
jer on rijetko ikada radi ono što bi trebao. On nije moj prijatelj kao što je bio
Thomas… ali ponekad se čini kao da bi mogao biti, kao da želi biti.
Kao da želi biti tako puno više. I u najskrivenijim dijelovima mene, koje
nikad nikome nisam pokazala… i ja to želim.
Tako je puno misli, tako puno novih, vrtoglavih, izvrnutih osjećaja.
A mislila sam da je teško biti Kraljica.
Edward mi oduzme pravo na odluku – i to često radi. On me uhvati za
ruku i prije no što shvatim, prođemo kroz vrata. Pri izlasku, čujem braću
Tweedle kako čavrljaju kao dvije babe tračare.
„Zaista su prekrasan par, Bertrame.“
„Zaista, Bartholomew. Salvete za čaj će biti lijepe.“

88
 O za Boga miloga.

Edward i ja silazimo niz veliko, zavojito stepenište na kojem se Miriam

nekad znala sklizati dolje, kad je bila mala i kad njena dadilja nije pazila. A
svaki korak daje osjećaj kao da hodam po onim ogromnim valovitim
oblacima, kao da moja stopala zapravo ne dotiču tlo.
Znači ovakav je osjećaj kad markiraš iz škole. Thomas je rekao da je to
često radio kad je išao u školu – i bio je u pravu.
To je briljantno.
„Kuda idemo?“ Upitam Edwarda.
On otvori vreću i pokaže mi unutra – deka, hrana i boca vina. „Idemo
jahati, a onda na piknik.“ Namigne Edward. „Ti voliš piknike.“
Nasmijem se kad se sjetim odgovora na jedno od brojnih pitanja u
intervjuu.
„Ah, ali to je lijepo,“ kaže Edward.
„Što je lijepo?“ Pogledam okolo da vidim o čemu govori. Što je učinilo da
mu oči potamne i glas mu postane grub.
Ali on samo gleda u mene.
On miluje svojim palcem moj obraz.
„Taj osmijeh. Nazvao bih ga…tvojim smiješnim, djevojačkim osmijehom.
Jako, jako lijepo.“
I samo tako, moja koljena postanu mlitava, a želudac mi se steže, te se
osjećam da bi se mogla onesvijestiti. Vrtoglavica je stvarna…i to je prilično
briljantno.

Podne je kad stignemo na kraljevsko imanje u East Leopold, veliku

ciglenu palaču s prekrasnim imanjem – stablima oraha, nasadima jabuka i
jutrima i jutrima zemlje pod šumom. Nakon što se presvučem u jahaću
odjeću, odemo u konjušnice. Edward izabere ogromnog crnog pastuha, dok
se ja odlučim za kobilu boje karamela, koja izgleda kao da je sklona brzini.
Tjelohranitelji jašu ispred i iza nas, dovoljno daleko da nam daju
privatnost.

89
 Jednom kad smo oboje zajahali naše konje, plešemo jedno oko drugoga,
a sunčeva svjetlost sjaji u Edwardovoj kosi, dajući joj zlatni sjaj.
„Želiš li se utrkivati?“ Upita on izazivačkim glasom.
„U redu. Do ruba šume?“
Edward kimne. „Ali da te upozorim, Lenny. Neću ti dopustiti da
pobijediš.“
Cokćem, odmahujući glavom.
„Upozoravam te, smiješni čovječe…“ Uhvatim uzde i namjestim stopala.
„Nećeš morati.“
Potapšam mog konja po slabinama svojim petama i krenem. Poletim. Sa
suncem na mom licu i s vjetrom u kosi.
U galopu kopita koji zvuče kao da se približava grmljavina, Edward
dobije prednost, jašući uz mene. Jako je dobar. Želim ga pogledati – gledati
kako te velike ruke stežu uzde, a vjetar mi mrsi kosu – ali ne skidam oči s
onoga što je ravno preda mnom.
Prilazimo brzo rubu šume, naši konji jure dalje, vrat uz vrat nekoliko
koraka. Komadići zemlje lete iza nas i tada, skoro istovremeno, proletimo
između drveća.
Ali…ja prva pređem liniju.
Polako moj konj i ja se okrenemo prema Edwardu, sa smijehom u plućima
i smiješeći se tako široko da me obrazi bole. Potapšam mog konja i
prošapćem joj pohvale.
Edward spusti svoju bradu, njegov pogled sjaji. „Bravo, curo.“
Slegnem ramenima, podignuvši svoj nos. „Rekla sam ti da sam
izvanredna jahačica.“

Polako jašemo, jedno uz drugo, niz kamenitu stazu koja vodi do bučnog
potoka. Žarko sunce proviri između grana drveća, čineći čudne sjene na
šumovitom tlu.
„Što suprug Kraljice radi zapravo?“ Upita Edward. „Jesam li ja samo
pastuh u kraljevstvu? Kurac koji jaše Kraljica?“
Mislila sam da se ne crvenim, ali Edward bi me mogao pretvoriti u takvu.
Moji obrazi plamte kao vatra pod mojom kožom. Kad pogledam gore u
njega, gad se smješka.

90
 Branim se – i moje crvenilo.
„Ne sjećam se da si zvučao tako prost u svojim pismima.“
„Možda ti je Thomas zatajio neka.“
„Svejedno.“ Slegnem ramenima, ispravivši kralježnicu. „Povijesno
gledajući, žena kralja provodi vrijeme radeći humanitarne poslove. Ono što
kraljevstvo treba i što je blisko njenom srcu. Društveni programi,
dobrotvorne akcije, takve stvari.“
Gledam njegovu reakciju, jer Edward Rourke je pravi muškarac – grub i
sposoban. „Misliš li da ti je to ponižavajuće?“
On šmrkne. „Samo bi pravi seronja mogao smatrati altruizam
ponižavajućim. Mnoga mjesta u koja sam putovao bi bila izbrisana s lica
zemlje bez dobrotvornih akcija. Filantropija pokreće ovaj svijet.“
Izronimo iz zaklona šume na vrh brda. Ne govoreći, stanemo
istovremeno, zureći u ljepotu prirode – kako se duga trava njiše na vjetru,
uzrokujući valove u velikom zelenom moru.
„Thomas je bio usamljen,“ Edward kaže tiho. „Prije no što te upoznao.“
„Da, mislim da je. Mislim da je taj dio pronašao srodni duh u tom dijelu
mene… i ni jedno od nas više nije bilo usamljeno.“
Edward škilji na sunčevoj svjetlosti, odmahujući malo glavom. „Nisam
znao. Mrzim što to nisam znao.“ On grubo pročisti grlo. „Razmišljao sam –
volio bih učiniti nešto u njegovu čast. Stvoriti nešto trajno. Klub za dječake.
Organizaciju koja će spajati dječake koji nemaju nikoga. I više neće morati
biti sami. Što misliš o tome?“
Moje oči postanu toplije i vlažne, čak i dok se smiješim.
„Mislim da bi to bilo lijepo. Thomas bi bio oduševljen.“

Kasnije, sjedimo jedno pored drugoga pod drvetom na deki, jedući

grožđe i sir, te pijući vino od borovnice. Čini se da Edward na čudan način
uživa gledajući me kako jedem – osjećam njegov pogled na meni cijelo
vrijeme.
„Je li ti smetalo kad sam te držao za ruku tijekom intervjua?“ Upita
Edward. „Ne pitam za mrštenje Palače niti što se smije ili ne smije…pitam
tebe. Zar ti se nije svidjelo?“
Mislim na trenutak, a onda mu kažem istinu.

91
 „Nije da mi se nije svidjelo, ne. Ali… ja nisam osoba koja iskazuje osjećaje.
Nisam tako odgojena. Ne znam kako se to radi.“
„Mogu li te sada držati za ruku?“
Moje se oči prebace na njega. „Želiš li me držati za ruku?“
„Ne bih pitao da ne želim, Lenora.“
Njegov osmijeh je zavodljiv i tajan, kao da postoji tajna struja prostih
misli koja mu neprestano teče u glavi.
Ili možda to samo ja projiciram – jer je on najzavodljiviji čovjek kojeg sam
ikad upoznala.
Ispružim moju ruku, a on je nježno drži u obje svoje – s pobožnošću – kao
da je nešto dragocjeno. Krhko. Onda, s vrhom njegovog prsta on prati
osjetljive kosti koje idu uz moja leđa, milujući svaki prst. On okrene moju
ruku i prijeđe po svakoj liniji na mom dlanu, polako i namjerno, kao da je
pamti.
A tekuća toplina se širi uz moje noge, ispunjavajući mi želudac, putujući
uz moju kralježnicu, dok mi udovi ne postanu slabi, a grudi su mi teške, trnci
mi prolaze njima.
„Imaš jako lijepe ruke.“ Njegov glas je dubok i melodičan. „Kladim se da
si svuda lijepa.“
Edward poravna naše dlanove, kao dvije ruke u molitvi, a onda ih sklopi
i stavi ih na vrh svog bedra. I neko vrijeme sjedimo, jedno uz drugo, s rukom
u ruci, uživajući u miru i društvu.
„Reci mi nešto?“ Upitam.
„Što želiš da ti kažem?“
„Nešto o svom životu tamo. Koje je prvo mjesto koje si posjetio, kad si
otišao?“
On klimne dok se prisjeća.
„Filipini. Tamo postoji selo ribara – Bajau – njihova djeca nauče plivati i
roniti prije no što prohodaju. Oni su najbolji ronioci na svijetu, mogu držati
dah duže nego bilo koji čovjek – naučili su se, trenirali svoja tijela godinama
i godinama. Preživljavanje njihovih obitelji i sela ovisi o tome.“
Gledam ga, slušajući stabilno privlačenje njegovog glasa, kao najboljeg
pripovjedača priča za laku noć.
„Ostao sam s njima…pet mjeseci.“
„To je najduže da si negdje ostao.“
„Tako je. Naučili su me roniti. Ispostavilo se… imao sam talent za to. I
imam ovo za uspomenu.“

92
 Edward posegne u prednji džep svoje košulje i izvadi nešto. Onda okrene
moju ruku i spusti biser u moj dlan. Savršenu, lijepu, prozirnu malu suzu.
„Prelijepo je.“ Podignem je prema suncu, diveći se. „I nosiš ovo sa sobom
cijelo vrijeme? Zar se ne bojiš da ćeš to izgubiti?“
„Nemam puno stvari koje su mi važne – ovo je jedna od njih. Ne gubim
stvari koje su mi dragocjene,“ kaže on značajno.
A ja malo zadrhtim – jer mislim da bi bio predivan osjećaj, biti dragocjena
Edwardu.

Nakon što je hrana pojedena, a boca vina prazna, ustanem, otresavši moje
hlače i pružim ruku Lenori.
„Hajde, onda. Idemo.“
Gledam je danas – djevojku o kojoj mi je pisao moj brat. Tijekom naše
utrke, Lenorine su oči sijale kao dvije zvijezde padalice, njeni obrazi su bili
crveni, a njen smijeh je odzvanjao zrakom – tako divlji, slobodan i prekrasan,
da su me grudi boljele od njega.
A ja sam pakleno nakanio da opet vidim tu djevojku.
Lenora ustane i zajaše svog konja, te nakon što stavim deku nazad u
vreću, priđem joj i zajašem iza nje.
„Što to radiš?“ Upita ona iznenađeno.
Posegnem okolo, uzevši uzde iz njenih ruku, i okrenem konja.
„Želim da učiniš to ponovo,“ kažem joj blizu njenog uha.
„Što da učinim ponovo?“
„Sklopi svoje oči, ispruži svoje ruke i pokušaj uhvatiti vjetar. Kao onaj
dan u šumi. Budi opet ta djevojka.“
Na trenutak su njene oči nezaštićene. Nevine i željne. Žudeći da vjeruju
nekome…da vjeruju meni.
„Mislim da sam naučila moju lekciju zadnji put,“ kaže ona.
Žestoka, divlja potreba da je zaštitim raste u meni.

93
 „Ali sada sam ovdje.“ Omotam ruku oko njenog struka, dovoljno čvrsto
da to osjeti. „Neću dopustiti da padneš.“

94
 „Odlazim,“ kaže on.
Pogledam u Edwarda, kako stoji prekrasan i uspravan ispred mog
pisaćeg stola, njegovo je lice ozbiljno i mirno. A moje srce ludo udara. Jer je
Edward jedva ikada ozbiljan i miran.
„Molim?“
On prođe rukom kroz svoju gustu kosu, malo je povukavši.
„Imam prije dogovorenu obavezu za koju se moram pobrinuti. Od
ranije.“
Prije no što je došao kući. Prije no što je Thomas umro…prije mene. Iz
života koji je volio, kad je mogao otići kad god je htio, raditi što je htio, a nije
bilo ni fotoaparata niti intervjua, niti javnosti, niti novinara.
„Čovjek s kojim sam radio – Ian Kincaid – on je najbolji tip. Mislio sam
da bi me mogao zamijeniti, ali ne može. Ne može bez mene, Lenora. I…dao
sam svoju riječ.“
Edwardu je njegova riječ jako važna. On se pravi da je bezbrižni lutalica
i na puno načina je – ali u suštini, njegov karakter, dio čovjeka koji govori što
misli i radi što govori – to je duboko u njemu. I nepokolebljivo je.
Progutam. „Kuda…ideš?“
„U Indoneziju.“
„Indoneziju?“ Ponovim kao smiješna papiga.
„Tamo ima zlatni rudnik…“
„Zlatni rudnik u Indoneziji?“
Kut njegovih usana se izvije.
„Ne dolaze sva blaga u škrinji, Lenny.“
Kimnem. „Ne, ne, naravno da ne.“
Mogla bih lupiti nogom o pod. Zahtijevati da ne ide – zapovjediti mu da
poštuje svoje obveze prema Kruni prije svih ostalih. Ali neću mu to
napraviti. Neću ga zarobiti niti ga vezati – bit će dovoljno vezan nakon
vjenčanja.

95
 Neki dio tvog muža će ti uvijek zamjerati.
Neću to raditi niti sebi.
Izravnam papire na mom stolu, a visoki čelični zidovi se dižu i dižu
svuda oko mene. Zatvarajući me, odvajajući me. Osjećam kako maska pada
preko mog lica. Ravnodušnost i nezainteresiranost. Nikakva reakcija. Kad se
čini da se ništa ne događa. To je moje oružje, moj kostim…kad bi samo bilo
istinito.
„Pa…“ Ustanem. „Sretan ti put, onda.“
Ponekad mislim da Edward vidi iza maske.
„Pođi sa mnom, Lenora.“
„Da pođem – što?“
On stavi ruke na moj stol, njegove oči i glas su intenzivni i odlučni. Te
savršeno sigurni.
„Sve ću ti pokazati. Kako istraživati džunglu, kako kopati zlato – to je
prljavi posao, ali kladim se da bi bila dobra u tome. Bit će to avantura. Naša
avantura.“
Ta ideja me poziva skoro bolnom slatkoćom. Zamišljati da idem s
Edwardom, ostavljajući sve iza sebe i istražujući svijet dok ga držim za ruku.
To je lijepa fantazija. Uzbudljiva misao.
I potpuno neizvediva.
„Edward…to nije moguće za mene. Uopće.“
Njegova se čeljust stegne, te pogleda prema prozoru i kimne. Zato što zna
da sam u pravu. I kao da mi je ruka omotana oko srca, stišćući i stišćući.
„Nema telefona na tom mjestu,“ kaže on. „Neću te moći nazvati.“
Samo kimnem.
„Moja tajnica je već prilagodila moj raspored. Neće me biti nekoliko
tjedana…ali vratit ću se dosta prije vjenčanja. I događaja koji će voditi do
njega.“
Moj glas je mekan, slab. „To je dobro. Ljudi bi bili vrlo razočarani da nisi
ovdje za sve to.“
On dođe iza mog stola dok ne stoji tako blizu, da moram podignuti glavu
da mu mogu pogledati u oči.
„Vratit ću se, Lenora.“ Kaže on glasom koji je jasan i glasan kao zavjet.
„Znaš to, zar ne?“
Udahnem i izdahnem s malim osmijehom. „Naravno da znam.“

96
 Ali pitam se hoće li se vratiti on cijeli. Ili će neki dio njegove duše uvijek
tražiti, gledati kroz prozor i sanjati o svim avanturama koje će propustiti jer
se oženio sa mnom.
Stavim ruku preko njegove i brzo je stisnem, prije no što se odmaknem
od njega.
„Moram ići. Imam sastanak. Sretan put, Edwarde.“
I odem.

Prošla su tri tjedna otkad je Edward otišao, i jako se trudim da ne mislim

na njega. Naravno, ne misliti na njega zahtijeva malo truda. Što uzrokuje da
još više mislim na njega. Otkad ga nema, kao da je svijet izgubio svoj sjaj.
Zidovi i prostorije, nebo i sunce su prigušeniji, dosadniji, malo ukaljani.
Napredujemo s propisima koje ćemo predstaviti Parlamentu odmah
nakon vjenčanja i ostanem jako uključena u to. Pa provodim duge sate i puno
dana radeći u mom uredu. Za državu i Krunu.
Ne radim to kako bih bila zaposlena. Barem to govorim sama sebi.
Nisam baš uvjerljiva.
Zatvorim fascikl na mom stolu i pogledam kroz prozor u crno nebo bez
mjeseca. Želudac zareži na mene jer sam preskočila ručak. Izađem u hodnik,
a Cora nije za svojim stolom, ali još je netko traži.
„Dobra večer, Alfie.“
On spusti glavu.
„Kako si večeras, Pile?“
„Mmm…zapravo, umirem od gladi.“ Pogledam dolje u moj broš s
dijamantima i safirima, koji sjaji na gornjem dijelu moje svijetlo plave haljine.
„Tako sam gladna da bih mogla pojesti kraljevske dragulje.“
„Čini se kao da bi bili teški za progutati.“ On namigne.
„Želiš li večerati sa mnom večeras? Nova kuharica u privatnim odajama
je fantastična.“
Prije no što uspije odgovoriti, Cora brzo dolazi hodnikom, njena crvena
kosa je prekrasno oblikovana, a torbica joj je u ruci.
„U redu, tata. Sad sam spremna za polazak.“
Alfie poljubi nježno Corin obraz. I gledajući ih, moj osmijeh polako
izblijedi protiv moje volje. Zato što nikad nisam imala to – tu jednostavnu,

97
laku bliskost i nježnost. Uvijek je bila s druge strane ogledala. I u meni je
praznina za koju se bojim da će uvijek biti.
„Cora i ja smo upravo krenuli na večeru u novo mjesto u Winchesteru,
koje svi hvale. Da li bi nam se htjela pridružiti?“ Upita Alfie.
Pogledam dolje u moje sjajne cipele. „Hvala, ali ne.“ Ignoriram peckanje
u mom grlu i čvrsti stisak oko mog srca.
„Odlazak u restoran uvijek uzrokuje previše zbrke.“ Odmahnem rukom.
„Nikuda me ne možeš voditi.“
Alfie pogleda pažljivo u mene.
„Jesi li sigurna Lenora? Voljeli bi da ideš s nama.“
„Ne, ne. Bit ću ja dobro. Idite sada – šu.“
Cora se sagne dok se brzo pokloni. „Laku noć, Vaše Veličanstvo.“
„Laku noć.“ Kruto se nasmiješim i okrenem se da prva odem.
Šetnja do privatnih odaja mi se čini dužom nego inače, hodnici prazniji,
odjek koraka glasniji. Winston otvori vrata i sobarica me pozdravi u
predvorju. Ona kaže da je Kuharica rekla da će večera uskoro biti poslužena.
„Samo lagani obrok, molim,“ kažem joj. „Nisam jako gladna.“
Krenem prema praznom salonu i upalim televizor, samo kako bi bio neki
zvuk. I ne mislim više na Edwarda. Ne pitam se gdje je niti što radi. Ne
mislim na to kako bi bilo da je on ovdje – kako bi popili piće prije večere i
razgovarali o događajima tog dana, možda gledali smiješnu seriju
Honeymooners, koja uopće nije smiješna.
Pomaknem se do pokrajnjeg stolića i natočim si malo šerija. I mogu osje-
titi kako me Winston gleda. Čudno je – obično zaboravim da je u prostoriji,
ali večeras ga primijetim.
„Jeste li dobro, Kraljice Lenora?“
On govori. I to je neobično.
„Dobro sam.“
Nakon jednog trenutka, on opet progovori. Nježnom upornošću.
„Moj je posao štititi vas od stvari koje vas mogu povrijediti. Ako nešto
postoji, volio bih znati kako bih se mogao pobrinuti za to.“
Pogledam čašu u mojoj ruci.
„Hoćeš li popiti piće sa mnom, Winstone?“
Trebala bih se sramiti što sam pomislila na to pitanje, a kamoli što sam ga
postavila naglas. Moja baka Edwina se vrti kao zvrk u grobu. Ali, koja je
prokleta poenta biti Kraljica, ako ne mogu smisliti vlastita pravila, bar s vre-
mena na vrijeme?

98
 „Bila bi mi čast.“
Predam mu punu čašu i pokažem mu da sjedne na sofu, dok ja sjednem
u fotelju pokraj kamina.
„Pričaj mi o sebi.“
„Bojim se da nemam puno toga za reći, gospođo. Ja sam čovjek koji uživa
u svom poslu.“
Pijuckam svoj šeri i tekućina mi grije želudac.
„Što je s tvojim životom? Tvojom obitelji?“
„Nisam oženjen. Bio sam siroče prije no što sam otišao u vojsku.“
„Mora postojati netko? Djevojka, možda?“
Po prvi put, on spusti pogled i njegove oči sjaje od uspomena.
„Bila je jedna djevojka, kad sam bio mlad. Zvala se Melinda i njen tata je
bio ribar. Zbog nje sam otišao u vojsku, da učinim nešto od sebe…za nas.
Dok sam bio na treningu, ona je otišla na brodicu s tatom da mu pomogne.
Dogodila se nesreća na moru i ona se utopila.“
Prekrijem usta. „Kako tragično – jako mi je žao.“
„Bilo je to davno.“
Te sjajne oči opet padnu na mene i on nježno kaže, „Podsjećate me na
nju.“
„Da?“
On kimne. „Bila je kao sila prirode. Snažna, otporna…prelijepa.“
Moje oči polete gore od komplimenta. Kao neki patetični cvijet nakon
duge suše – pohlepan za bilo kojom kapi kiše.
„Misliš da sam sve to?“ Upitam.
Winston grubo izdahne.
„Mislim da ste…veličanstveni.“
On to kaže sa svetim divljenjem, onako kako netko šapće ime nekog sveca
u molitvi.
Prisjetim se Thomasovih riječi, od davno prije – kad su stvari bile
smiješne i jednostavne.
Mislim da Winstonu sviđaš.
I pogledam u čovjeka preko puta mene, čovjeka koji bi dao svoj život za
mene – ne znam da li sam ga ikad prije zaista pogledala. On je tamno zgodan,
moćan, inteligentan, posvećen. Poželjan na sve načine kako bi muškarac
trebao biti…
Ali ne meni.
Moj puls ne vibrira kad ga pogledam.

99
 Njegove su oči krive boje. Sivo plave…a ja sanjam o tamno smaragdno
zelenim, kao trava nakon oluje. Njegov osmijeh je ravan i ugodan, ne
vragoljast i koji ljuti. Zvuk njegovog glasa me ne grije niti mi se zbog njega
ne vrti u glavi. On ne govori stvari od kojih mi zastaje dah, niti se želim
smijati sve u isto vrijeme.
Samo jedan muškarac to uzrokuje. Samo je jedan to uvijek uzrokovao. I
on je jedini koji je otišao.
A ja sam ga pustila.
Spustim svoju praznu čašu na stol i ustanem.
„Hvala ti na društvu i razgovoru, Winstone. Javi Kuharici da neću jesti;
idem ravno u krevet. Sutra imam važan dan. Laku noć.“
On gleda ravno u mene na trenutak, a onda kimne.
„Lijepo spavajte, moja Kraljice.“
Dok hodam sama s mojom samoćom do mojih odaja, Alfiejeve riječi
odjekuju u mom umu.
Ljubav je prokleto užasna, Pile.
Da. Zaljubljenost također nije laka.

Sljedeći dan, staklena i zlatna kočija se kotrlja glavnom cestom u gradu.

To je lijepa naprava – i užasno je voziti se u njoj. Vruće je kao jarčeva muda,
moj otac je znao reći, iako kako je došao do te informacije, nemam pojma.
Ali, to je tradicija. Dio ljetnih festivala i proslava, kojoj se javnost raduje.
Pločnik je prepun ljudi – koji kliču i smiju se držeći podignute svoje
transparente. Tipično, sezona kulminira s ogromnom gala večeri u Palači –
Bal za Ljetni Jubilej. Ove godine, međutim, neće biti bala.
Umjesto toga će biti kraljevsko vjenčanje.
Miriam i ja sjedimo jedna pokraj druge u kočiji, mašući kroz prozor
publici.
„Edward je još uvijek na poslovnom putu?“ Upita ona.
Tako smo rekli i novinarima, kako bi preventivno objasnili njegovu
odsutnost.
„Da.“
„Nema ga cijelu vječnost,“ cvili ona. „Kad se vraća?“
„Nisam sigurna. Još nekoliko tjedana, možda.“

100
 Onda promijenim temu. „Topim se. Ako budem kao Zla Kraljica Zapada
i otopim se u lokvu, prijestolje je samo tvoje, Miri.“
To su stvari u vezi kojih se zezamo u našoj obitelji.
„Ne, puno ti hvala,“ ona odgovori pjevušeći – njen osmijeh nikada ne
blijedi, kao kod profesionalaca. „Ako me ikada pokušaju zalijepiti za to pri-
jestolje, napustit ću brod brže no što možeš reći abdikacija. Ti i Edward bolje
da brzo napravite nekoliko kraljevskih beba kad se vjenčate.“
Spomen Edwarda i beba uzrokuje da mi unutrašnji organi pulsiraju od
mješavine oklijevajuće nade i oprezne radosti, te skoro stalnu bol zbog toga
što mi nedostaje.
Ali se nasmiješim i nastavimo dalje. Zato što kraljice rade puno stvari, ali
mislim da to radimo najčešće.
„Kako smo mi uopće u rodu?“ Zezam moju sestru.
„To je pitanje koje sam si ja postavila više puta no što želiš znati.“
Počnem se smijati, ali zvuk je prekinut oštrim zvukom pucanja stakla. A
ja zaškiljim prema prozoru – zureći u savršeno okruglu rupu koja je sada
tamo. Koja prije nije bila.
Kamenčić. Mora da je bio kamenčić je sve što mogu smisliti…
Dok nije došlo razbijanje.
I još jedno.
I konji vrište. A staklo eksplodira svuda oko nas, svjetlucajući komadi
padaju dolje kao naoštrene kišne kapi. A kočija se okreće i trza kao da je
izgubila kotač.
Onda iznenada, Winston je ovdje. U kočiji, vukući Miriam i mene na pod.
On nas pokrije – raširivši se preko nas, pritišćući nas na pod tako jako da ne
mogu udahnuti.
On podigne svoju ruku, a ja pogledam u njegovo lice. Njegove se usne
miču, govoreći mi nešto, vičući – ali kao da je cijeli svijet uronjen pod vodu i
ne mogu razaznati riječi.
Naprežem se da čujem…a onda…sve se zacrni.

101
 Ovo je bila pogreška.
Znao sam to od prvog dana, ali morao sam nastaviti, truditi se. Mislio
sam da mogu doći ovamo u ovaj rudnik zlata i vratiti se nazad u moj stari
život na neko vrijeme. Mislio sam da će biti lako, kao stisnuti prekidač svje-
tla.
Pogriješio sam.
Više mi ne odgovora, ništa od toga. Nisam isti čovjek koji sam bio kad
sam se vratio u Wessco… ili kad sam nosio lijepu, tvrdoglavu djevojku po
kiši.
Moji su se prioriteti promijenili. Ja sam se promijenio. Svi su.
Ne mogu ih isključiti, niti želim. Lenora me proganja. Ležim budan noću
u mom šatoru misleći na zvuk njenog glasa, miris njene kose, sive nijanse
njenih očiju boje tekućeg srebra, koja se stalno mijenja. Tijekom dana, pitam
se što radi. Da li je dobro. Da li se oni tupani u Parlamentu dobro odnose
prema njoj. Obećao sam da joj nikad neću dopustiti da padne… a onda sam
je ostavio tamo sasvim samu.
Ona je najusamljenija osoba u cijelom svijetu.
Krivnja me izjeda, prolazi kroz mene, ravno do mojih kosti.
Ali je i više od toga. Više od krivnje ili obaveza. Tu je nešto drugo, nešto
što još ne znam kako nazvati – stalni poticaj, hitno povlačenje iz središta mo-
jih grudi gdje moje srce kuca. Očajnička napeta želja da se vratim kući.
Da se vratim njoj.
Sve te godine koje sam proveo ovdje, tražeći gdje pripadam i što bih tre-
bao raditi. Moju svrhu. I konačno sam to pronašao; konačno sam siguran.
Lenora je moja svrha. Ona je moj razlog.
I moram stići kući da joj to kažem.
U mom šatoru, tri tjelohranitelja u mom timu osiguranja gledaju dok
stavljam svoje stvari u torbu. Oni ne govore puno i mislim da me vjerojatno
mrze. Što sam ih odvukao na drugi kraj svijeta, u džunglu, znojne i nesretne.
Ne mogu reći da ih krivim.
Ispred šatora, Ian Kincaid vikne moje ime. Uzmem svoj šešir, prođem
kroz vrata šatora i pogledam okolo. On je na dokovima, mašući rukama
prema meni. I treba mi trenutak da shvatim što je u njegovoj ruci.

102
 Kad uspijem, moj želudac mi poleti ravno u pakao.
Zato što je to telegram.

Savjetnik iz palače – Smith ili tako nekako – se nađe sa mnom na aerod-

romu u Indoneziji s kraljevskim avionom, informacijama i pristojnim odije-
lom. Ne sklopim oka tijekom leta od petnaest sati. Provodim vrijeme mučeći
samog sebe, razmišljajući da sam bio tamo, to se nikad ne bi dogodilo. Jebote.
Istuširam se i obrijem, a kad gurnem ruke u rukave mog odijela…više
nemam osjećaj kao da sam u paklu. Imam osjećaj da je to ono pravo.
Stignem nazad u palaču i svi mi kažu da je Kraljica u ambulanti, pa trčim
hodnikom da stignem do nje. Kad gurnem vrata i konačno ugledam Lenoru
– cijelu, neozlijeđenu i samu svoju – briga i krivnja koje su me stezale, popu-
ste svoj zahvat.
I ispunjene su blaženim olakšanjem. Zato što je ona ovdje i dobro je.
Ali onda, dok nastavljam gledati je preko ambulante…počnem osjećati
nešto sasvim drugačije. Iskoči nešto uvrnuto i ružno.
Zato što je ona u stolici, sjedeći vrlo blizu kreveta, čavrljajući s onim ti-
pom Winstonom. On je bez košulje, samo ima veliki zavoj preko svojih grudi
i gips koji mu obavija ruku. Pričaju nježnim, bliskim tonovima – skoro inti-
mnim – onda mu se Lenora nasmiješi. I to je pravi osmijeh. Onakav kakav
pleše u njenim očima i obasjava joj cijelo lice.
A ja želim upucati gada. Isto onako kako su upucali zlog gada koji ju je
pokušao povrijediti – upravo tamo gdje su ga pronašli, istog dana, u napuš-
tenoj zgradi preko puta rute parade.
Uđem u sobu. „Pa, zar to nije lijepo?“
Lenora se okrene na zvuk mog glasa i na trenutak izgleda sretno što me
vidi.
„Edwarde!“ Ustane ona. „Kad si se vratio?“
Usprkos fitilju koji je upaljen u mojoj glavi, moj oči je duboko upijaju.
Nedostajala mi je. „Upravo sada.“
„Vojvodo Anthorp.“ Tjelohranitelj me pozdravi, spustivši glavu u na-
klon.
„Winstone.“ Okrenem se prema njemu. „Hvala ti za ono što si napravio.
Mi smo…“ Pogledam u Lenoru, onda opet nazad. „…zauvijek tvoji dužnici.“

103
 Te iako mi zamjeranje šušti u grlu, riječi su istinite. Prebacim ruku oko
Lenorinog ramena, privukavši je dobro i čvrsto uz mene. „Hajde, ljubavi.
Oprosti se od svog malog prijatelja.“
Ona me čudno pogleda, ali se okrene tjelohranitelju.
„Ugodan dan, Winstone.“
A ja vodim Lenny iz sobe. U hodnik, odmaknem se i pregledam je opet
od glave do pete – provjeravajući ima li ozljeda.
„Jesi li dobro? Zaista?“
„Da, dobro sam.“ Ona kimne, njeno se lice raznježi. „Miriam, međutim,
će vjerojatno imati nesvjestice mjesec dana.“ Onda, oklijevajući, ona upita,
„Kako ti je bilo na putu?“
„Neproduktivno.“
„Oh. Da li to znači da ćeš morati opet otići?“
„Možda. Vidjet ćemo.“ Slegnem ramenima.
Ne znam zašto sam to rekao – ne idem nikuda. Ali onda dođem do stvar-
nog problema…a moja transformacija u seronju je potpuna.
„O čemu se tu radilo?“ Moja čeljust se stegne dok je podižem prema vra-
tima ambulante.
Lenora kimne, najljepša slika čiste nevinosti.
„O čemu se što radilo?“
„Ti i tvoj tjelohranitelj. Vas dvoje ste se činili jako…bliski. Čak i više nego
prije mog odlaska. Jesi li mi zato rekla da je u redu da odem? Što se to,
kvragu, događalo ovdje?“
„Ne možeš biti ozbiljan.“ Ona pogleda u vrata i onda opet nazad u mene,
a njene tamne oči potamne do boje oštrog olova. „Odeš, nema te tjednima, a
sada si ovdje i…ljubomoran si na Winstona?“
„Ja nisam ljubomoran, slatkice. Ali nisam ni budala.“ Pokušam drugu
taktiku i pokažem na vrata. „Shvaćaš da on jebe tvoju sestru, zar ne?“
Lenora uzdahne, oči joj se rašire.
„Oh, očito, nisi znala.“
Michael i ja smo ih vidjeli kako se ševe uz drvo u vrtu nekoliko dana prije
mog odlaska. Miriam je neovisna cura i nisam dobio dojam da je iskorištava,
pa sam gledao svoja posla. Ali Lenora je sasvim druga prokleta priča – ona
je sav moj posao.
„Možeš pitati Michaela ako mi ne vjeruješ. Pretpostavljam da ima smisla
– ona je rezerva. Ili se popeo kroz titule do tebe sada? Da li to tako ide?“

104
 Njene nježne ruke se stisnu u čvrste šake. „Jedina budala ovdje sam ja.
Zato što sam bila sretna što si kod kuće.“ Ona odmahne glavom. „To je gre-
ška koju neću ponoviti.“
Bol u njenom glasu prodre kroz moju glupost. Slomljeno srce pomiješano
s bolnim razočaranjem.
Što ja to radim? Što ja to jebeno radim?
„Lenny, čekaj-“
„Idi kvragu.“
„Lenora…“ Uhvatim je za ruku, ali jedva je dotaknem prije no što ona
jaukne i bol joj zgrči lice. Pustim je, teško dišući, gledajući kako sam je povri-
jedio.
„Što nije u redu s tobom?“
Ona podigne tu tvrdoglavu bradu. „Ništa.“
„Nemoj mi lagati.“
Ona drži svoju desnu ruku. Što pažljivije mogu, uzmem rukav njene ple-
tene veste.
„Pusti je!“
I ja je svučem niz njenu ruku. Otkrivši debeli bijeli zavoj omotan oko nje-
nog bicepsa. U sredini je grimizna boja kroz koju je prodrla krv.
Kao da mi je malj probio grudi, onako da vam razbije srce u komadiće.
„Kriste svemogući. Ranjena si?“
Ona povuče nazad svoju ruku.
„Nije ništa. Samo me okrznuo.“
„Zašto mi to odmah nisu rekli?“
Ona gurne ruku nazad kroz rukav svoje veste.
„Mislili smo da je najbolje da to tajimo od novinara.“
„Ja nisam novinar! Bit ću tvoj muž!“
Ona bijesno gleda u mene, sva u vatrenoj obrambenosti. A onda mi ona
baci vlastite riječi u lice.
„Ali nisi – bar ne još.“
Lenora duboko udahne i popravi svoju suknju.
„Sada, ispričaj me, moram voditi državu.“
Uzdignute glave i uspravnih leđa, kao pokretni kameni kip savršene kra-
ljice, ona ode.
Ostavivši me da je gledam kako odlazi.

105
 Moj je plan dopustiti Lenori da se smiri, a onda u privatnim odajama,
objasniti joj neke stvari – sve izgladiti. A ovaj put, pokušati da ne sjebem sve
tako jako.
Ne očekujem da će završiti svoje obaveze još neko vrijeme; sunce je u-
pravo zašlo i nebo je nježne golublje sive boje. Pa prođem vrtovima da pos-
jetim Thomasov grob.
Ali kad stignem, netko me drugi već preduhitrio.
„Da si ovdje, udarila bih te!“ Lenora korača ispred nadgrobnog spome-
nika, mašući svojom šakom. „I to ne bi bio neki slabašni šamar djevojčice.
Oh, ne – bio bi to udarac ravno u jaja! Iskreno, Thomas, što si mislio? Što si
napravio?“
Ona se sruši na klupu pokraj groba, ljutnja izlazi iz nje.
„On će me mrziti,“ ona prošapće slomljeno. „Uništit ću njegov život, a on
to još ne zna. On ostavlja za sobom život koji je volio, a ja mu nemam što
ponuditi zauzvrat. Ništa što vrijedi. Jednog dana će me mrziti zbog toga, a
kad tako bude, to će me uništiti.“
Izađem iz sjene.
„Neću te mrziti.“
Lenora skoči s klupe, brišući svoje obraze. „Ne bi trebao prisluškivati
tuđe razgovore! To je nepristojno.“
„Znam. Ja sam jako nepristojan čovjek.“ Koraknem bliže. „Ali, kunem se,
neću te mrziti.“
Pokažem prema klupi. „Mogu li sjesti s tobom?“
Ona pogleda na praznu klupu, onda opet u mene, s nesigurnim klima-
njem. Sjednem dolje, naslonivši se naprijed, stavivši laktove na moja koljena.
Pažljivo, Lenny sjedne pokraj mene.
„Bio sam ljut kad je Thomas umro,“ kažem joj nježno. „Na Boga, svijet i
cijeli jebeni svemir. Ali većinom sam bio ljut na sebe. Jer sam trebao biti ov-
dje.“
Pogledam u njegov nadgrobni spomenik, i još uvijek je svježe, još uvijek
je pogrešno. Oči me peku i grlo mi se steže. „I iščupao bi si pluća i dao mu
ih da ga spasim. Ali ništa nisam mogao napraviti. Osim obećati mu da ću se
brinuti o tebi, čuvati te… oženiti se s tobom.“
Lenora zuri u svoje ruke u krilu.

106
 „Ne želim ti biti obveza. Obećanje koje moraš ispuniti. Od te pomisli mi
se okreće želudac,“ kaže ona.
Odmahnem glavom. „Ali nisi. Zato sam se vraćao k tebi kad je stigao te-
legram. Zato nisam mogao podnijeti da ostanem daleko imalo duže. Ti mi
sada značiš više.“
Njene oči su dva velika bazena srebra na blijedom svjetlu dana.
„Kako možeš biti siguran?“
„Moraš mi vjerovati, barem malo. Moraš pokušati. Ja sam čovjek koji po-
znaje svoj um. Znam da te želim – da sam te želio od prvog trenutka. A ako
to znači prihvatiti život koji dolazi s tobom… onda se isplati.“
Njene nježne obrve se namršte.
„Zar ti neće nedostajati? Zar ti neće nedostajati sloboda, avantura?“
Smijuljim se i odmahujem glavom. Zato što ona još uvijek ne razumije.
Stavim ruku preko njene.
„Stvoriti život s tobom će biti moja najveća avantura, Lenora.“
Njen se dah ubrza u njenom grlu.
„Oh… oh čovječe.“
„Želim da počnemo ponovo,“ kažem joj. „Da krenemo ispočetka, bolje.
Bez Parlamenta, titula, kruna ili priprema za vjenčanje. Budimo samo ti i ja
– Edward i Lenora – dvoje ljudi koji su se sreli u šumi. Možemo li to?“
Njene riječi su rečene tonom koji nikad prije nisam čuo od nje. Nesigur-
nim i ranjivim.
„Želim to; želim to s tobom. Samo nisam sigurna kako to napraviti.“
„Onda ću ja prvi.“ Ustanem i ispružim ruku prema njoj. „Bok, ja sam
Edward Langdon Richard Dorian Rourke. Bio sam na svakom kontinentu na
kugli zemaljskoj. Dotaknuo sam dna oceana i vrhove planina i po mom stru-
čnom mišljenju najbolje mjesto na cijelom svijetu…je ovo ovdje.“
Lenora zuri u moju ruku, te jako polako posegne i stavi svoju malu ruku
u moju, prihvativši igru.
„Drago mi je što smo se upoznali, Edwarde.“
Naklonim se.
„Zadovoljstvo je u potpunosti moje.“
Zauzmem mjesto na klupi i pokažem joj da ustane.
„Sada ti.“
„Oh, da, točno.“ Ona ustane, prtljajući rukama, a njen ružičasti jezik izlazi
van, oblizujući usne. Kraljica je neodoljiva kad je nervozna.

107
 „Ja sam Lenora Celeste Beatrice Arabella Pembrook. Ali možeš me zvati
Lenny…sve dok nema nikog drugog da te čuje. Ja sam kraljica, tako da, znaš,
većinu dana… vladam.“
Želim joj zapljeskati. Bravo, slatka, smiješna djevojko.
„Vjerojatno bi trebali reći nešto lijepo jedno o drugome sada – kompli-
ment. To ljudi rade kad se upoznaju, da?“
Lenora kimne.
Pogledam u njeno lice i pokušam smisliti nešto što već nije čula tisuću
puta. Nešto što je istinito koliko je dan dug.
„Ti si najljepša djevojka koju sam ikad upoznao. Prvi put kad sam te vi-
dio, osjetio sam kao da je mene zbacio konj – srušila si me na dupe. Ti si
žestoka i zabavna, a izbori koje moraš donositi nisu laki, ali ti nastavljaš da-
lje. Divim se tome. Divim se tebi.“
Sramežljivi osmijeh poljubi njene usne kad dođe red na nju.
Njene oči lutaju preko mog lica, mojih obraza, mog nosa, mojih usta.
„Neću ti reći da si zločesto zgodan, iako je to istina. Mislim da to već znaš.
Hrabar si i odvažan, te časniji nego što odaješ. Fasciniraš me, čak i kad samo
sjediš tu i dišeš. Oduvijek jesi. Želim te znati, Edwarde. Svaki komadić i dio
koji čini tebe, želim znati.“
To je najbolji kompliment koji sam ikada primio. Točka.
Ustanem i ponudim joj moju ruku – kao džentlmen.
„Hoćeš li prošetati sa mnom u vrtu?“
Lenora stavi ruku ispod moje.
„To bi bilo lijepo.“
Nebo je sada najtamnije plavo. Vodim je niz stazu osvijetljenu svjetilj-
kama, a zrak je težak od mirisa jasmina i ruže.
„Koja je tvoja omiljena hrana?“ Upitam.
„Pastirska pita. A tvoja?“
„Pojest ću bilo što,“ slegnem ramenima.
Nakon trenutka, Lenora upita, „Koji je tvoj omiljeni dio godine?“
„Ljeto. Tebi?“
Ona se sramežljivo nasmiješi. „Zima.“
Još malo tiho šetamo, dok ne pitam, „Omiljena boja?“
„Žuta.“ Ona nakrivi glavu prema meni. „Tvoja?“
„Sklon sam sivoj.“
Lenny stane kao ukopana. I izvuče svoju ruku ispod moje.
„Oh, ne, povlačim sve – ovo nikada neće upaliti. Definitivno neće.“

108
 Nasmijem se.
„Što ti je siva ikada loše napravila?“
Njen osmijeh je mali i tajnovit – lijepa brava koju jedva čekam otvoriti.
„To je duga priča.“
Priđem bliže, te zagladim pramenove koji su ispali iz njene punđe.
„Volio bih čuti tu priču. Hoćeš li mi je ispričati?“
Naše se oči sretnu, te imam osjećaj kao da se tlo, zrak i zvijezde pomiču
svuda oko nas. Postajući nešto drugo. Nešto novo.
„U redu.“ Kimne Lenora.
I ja također kimnem.
„U redu.“

109
 Nakon našeg razgovora na Thomasovom grobu, stvari su se promijenile
između Lenore i mene. Polako…a ipak nimalo polako. Bliskost, intimnost
koja raste, teče slobodnije, lakše – kao propupali pupoljak cvijeta, čije vrijeme
za cvjetanje je konačno došlo.
To se ne može zaustaviti – i zašto bi to itko prokleto htio?
Jedno poslijepodne odem u njen ured, zato što sada vidim da je direktni
prilaz bolji za nju. Izloživši situacije, raspravljajući potpuno o njima – Lenny
postane neugodno kad je se uhvati nespremnu.
Ona pogleda iza svog stola kad prođem kroz vrata bez kucanja.
„Bok.“
Spustim glavu. „Bok, Lenny. Jesi li zauzeta?“
„Ne baš. Samo pregledavam neke dokumente.“
Pogledam na sat na zidu i van kroz prozor.
„Nemaš zakazanih sastanaka?“
„Ne.“
„Odlično.“ Kimnem, onda gurnem glavu kroz vrata da kažem čuvaru,
„Neka nas ne ometaju.“
Zatvorim vrata za sobom. A onda…zaključam ih.
Te prekrasne sive oči bliješte tako jako, da osjećam to ravno u mom kurcu.
Ležerno, kao mačka koja vreba, priđem stolu, pustivši da mi pogled luta
dolje preko njene košulje od šifona, žute kao maslac, sa svojim slatkim
uštirkanim ovratnikom.
„Izgledaš jako lijepo danas, Lenora.“
„Hvala ti. I ti izgledaš jako lijepo također.“
Ona se hihoće kad shvati što je rekla.
Ponekad zaboravim koliko je Lenora zapravo mlada. Koliko je živjela
zaštićeno od svijeta. Neiskusna. Ali u ovakvim trenucima – kad najblaže
rumenilo oboji njene obraze, a puna usta koja sanjam noću se sramežljivo
nasmiješe – podsjeti me na to.

110
 „Razmišljao sam o nečemu – skoro stalno, zapravo – i to je nešto što
moramo raspraviti.“
Njena se glava nakrivi od znatiželje. Ona ustane.
„To zvuči ozbiljno.“
Moja bolna jaja se ne mogu više složiti.
Sjednem na fotelju, naslonivši se – gledajući svaki njen pokret – dok se
pomakne na sofu ravno preko puta mene. Lenora sjedi lijepo, nogu
prekriženih u zglobovima, ruke se skromno odmaraju u njenom krilu kao
elegantna dama kakva je odgojena da bude.
„O čemu želiš razgovarati, Edwarde?“
„Jebanju.“
A ona se trzne tako jako da skoro padne sa svog sjedala. Smješkam se
besramno, dok ona namjesti svoje najžešće mrštenje.
„Moraš li to tako zvati?“
„Zaista moram, ljubavi.“
„Zašto?“
„Jer mi se sviđa ta riječ. Sviđa mi se kako zvuči – tako specifično. Vrelo.“
„Možemo li to zvati…bračni čin?“ Ona se čini ponosnom sama na sebe
što je to smislila.
„Bože, ne.“
„Zašto ne?“
„Zato što 'bračni čin' zvuči kao nešto što su tvoji pradjed i prabaka radili
prije stotinu godina. A nitko ne želi misliti na starog djeda i baku kad pričaju
o jebanju.“
Lenny pokrije lice rukama.
Sažalim se na nju. „Vratit ćemo se nazivima za stvari neki drugi put.
Skrenuli smo s teme. Za sada, hajdemo napraviti kompromis. Zvat ćemo
to…seks. Ili vođenje ljubavi.“
Ona kimne, složivši se. Ali njene male ruke su sada sklopljene tako čvrsto,
da su joj zglobovi bijeli.
„Lenora… da li se ti bojiš vođenja ljubavi?“
Ona pogleda dolje u svoje ruke. „Ovo je jako osoban razgovor, Edwarde.“
Spustim glas do nježnog. Umirujućeg. „Bit ću ti muž. Pripadat ćemo
jedno drugome u svakom smislu. Nemaš se zbog čega sramiti. To je nešto
što moram znati o tebi, nešto što želim znati.“
Njene ruke se opuste i njena se ramena spuste, samo malo.

111
 „Ne bojim se vođenja ljubavi. To je jednostavno…nepoznato. Zapravo ne
znam kako se to pravilno radi.“
„Ne znaš kako se to radi kao… ne znaš kako se to radi?“
Napravim vizualni prikaz mojim prstima – napravivši krug s jednom
rukom i probijajući ga prstom druge ruke.
I nagrađen sam kolutanjem očima i brzim smijehom. „Ne, naravno da
znam osnove toga. Dr. Hatchet mi je objasnio.“
Zastanem. „Doktor…Hatchet?“
To će biti vrhunsko, mogu vidjeti.
„On je bio osobni liječnik Kralja, kad sam imala dvanaest godina.“
Pažljivo kimnem. „I on ti je ispričao o pticama i pčelama?“
„Da.“ Ona proguta. „Bio je vrlo detaljan. Imao je dijagrame.“
Opet kimnem. „Naravno. Dijagrami uvijek pomažu.“
Lenora suzi oči, kao da želi procijeniti da li joj se rugam. Držim svoj izgled
potpuno neutralnim, ali nije lako.
„A koliko je bio star Dr. Hatchet?“ Upitam.
„Bio je… pa… više od nekoliko godina stariji od mog oca. Bio je potpuno
gluh na desno uho i patio je od mrene na oku… te mi je stalno zaboravljao
ime. Otišao je u mirovinu mjesec dana kasnije.“
Prokleti pakao.
„Zar ti majka nije ništa rekla?“
Uvijek sam mislio da je to tako s djevojkama.
„Nakon što sam razgovarala s Dr. Hatchetom, majka me je došla vidjeti.“
„I što je onda ona rekla?“
„Potapšala me po ramenu i rekla da će biti puno ugodnije nego što
zvuči.“
Tada mi smijeh pobjegne – ne mogu si pomoći.
„Nemoj mi se smijati.“ Namršti se Lenora.
Podignem ruke. „Ne smijem se, kunem se Bogom.“
Njena se usta se napuće u malom durenju. „Doslovno se smiješ preda
mnom, Edwarde.“
„Žao mi je.“ Prođem rukom preko lica. „Iskreno. Ti samo… uhvatila si
me nespremnog.“
„Da, takva sam,“ kaže ona suho. „Jednostavno sam puna iznenađenja.“
Nakon jednog trenutka, uspijem se prestati smijati. Pljesnem rukama,
spreman se prihvatiti posla.

112
 „U redu, dakle, mislim da bi trebali početi polako. Razgovarati o svim
stvarima koje prethode vođenju ljubavi, koje vode do toga. A onda ćemo
vježbati, tako da ti bude ugodno prve bračne noći,“ objasnim.
„Kao lekcije? Uvijek sam bila dobra u lekcijama,“ kaže ona na način koji
je tako jebeno neodoljiv, da bih mogao izgubiti razum.
„Kladim se da jesi, dušo. A ovo će biti naše…“
„Ljubavne lekcije,“ završi Lenora.
„Da, sviđa mi se to. Ljubavne lekcije.“
Napola očekujem da će izvaditi blok i olovku iz svog stola da radi
zabilješke. Ali ne učini to, a vjerojatno je tako i bolje, kako se ne bih počeo
opet smijati.
„Točno. Dakle… seks obično počinje očima. Gledajući, zureći… želeći
drugu osobu tako jako, da ti koža postane toplija od želje da je dotakneš.“
„Mislim da smo taj dio riješili.“ Njen glas postane prozračan. „Sviđa mi
se gledati te, Edwarde.“
Moj osmijeh je spor i potpun. „Sretan sam što to čujem. Ti si moja
omiljena osoba da gledam u nju. Nakon gledanja, prelazimo na fizički
kontakt. Milujući rame, držeći se za ruke.“
„To smo napravili,“ kaže ona promuklo.
„Da, i sviđa ti se držanje za ruke?“
„Jako.“
Pogledam je u oči i zakunem se iz dubine srca, „Pobrinut ću se da ti se
sve svidi jako. Obećavam, slatka djevojko.“
Slabo rumenilo opet dođe, ali njen osmijeh je tako nježan i zahvalan, da
mi ukrade dah ravno iz pluća.
„Što dolazi nakon diranja i držanja za ruke?“ Upita ona.
„Ljubljenje.“
Njene oči se podignu ravno na moja usta. Ona zuri s nevinom glađu,
čistom, neistraženom željom. I priziva stotinu prikaza u mom prljavom umu
svih načina na koje je želim imati, uzeti je, gurati je, privlačiti je, jahati je –
sve načine koje ću moći raditi jako, jako brzo. Međunožje mojih hlača se
stisne i tvrd mi je kao kamen.
„Trebamo li to probati?“ Upitam.
Ne dišem dok čekam da mi Lenora odgovori. A onda ona kaže najljepšu
riječ na svijetu na bilo kom jeziku.
„Da.“

113
 Na nekoliko dugih trenutaka, Edward…me pogleda. To uzrokuje da mi
se želudac steže, a koža mi je vrela, baš kao što je opisao. Kao da sam bila
predugo na suncu. Zajapurena… ali svuda.
Osjećam se jako…zločesto.
„Je li te netko nekada poljubio, Lenny.“
„Jednom. Belgijski princ me poljubio tijekom bala. Samo me nekako
zgrabio i onda palucao jezikom u mojim ustima, kao gušter.“
Edward opsuje.
„Napali su ga i, znaš…“ Slegnem ramenima. „Otjerali ga iz zemlje.“
U Edwardovim očima je sjaj koji je skoro opasan, ali na dobar način.
„Je li to to?“
„Da. To je to.“
On se nagne naprijed i njegov glas je drugačiji. Tamniji. Skoro hipnotički
– zapovjedni, privlačni glas.
„Dođi ovamo, Lenora.“
Trepnem prema njemu, kao sova iznenada stjerana u kut. „Ovdje? Sada?
Želiš me poljubiti sada?“
„Želim. Jako.“
Pogledam prema prozoru. „Ali, sredina dana je!“
Da, da – zvučim kao kreten. Svjesna sam toga.
A i Edward. On se vragoljasto smješka. „Svakakve se zabavne stvari
mogu dogoditi usred bijela dana. Priđi bliže i pokazat ću ti.“
Dah mi stane u mom uskom grlu, a ne znam zašto sam ja toliko prokleto
nervozna. Bila sam prisutna tijekom pregovora o vojnim mirovnim
dogovorima s glavama država, koji su mogli završiti ratom, bez treptanja.
A ipak, nekako, imam osjećaj da je ovo veće. Važnije.
Podignem se na noge. Ali čini se da ih ne mogu natjerati da se pomaknu
u njegovom smjeru. Bar ne dovoljno brzo za Edwarda. Zato što i on ustane i
korača prema meni s tim velikim, opuštenim, samouvjerenim koracima.

114
 „Mogu li ti odati tajnu?“ Njegov glas prođe pokraj mene kao dodir
nježnog pera. Umirujući i gladak.
„U redu.“
Njegove oči lutaju preko mog lica, prije no što se smjeste na mojim
usnama.
„Bio sam opsjednut tvojim ustima otkad sam te prvi put vidio.“ Njegove
ruke obuhvate moju čeljust, a njegov palac mi okrzne donju usnu. „Kakav bi
to bio osjećaj, kakav bi bio tvoj okus. Sanjao sam tvoje usne, djevojko.“
On omota ruku oko donjeg dijela mojih leđa, privukavši me bliže, dok
nismo pritisnuti jedno uz drugo – bedro uz bedro, trbuh uz trbuh, moje
grudi uz njegova topla, čvrsta prsa.
Osjećanje pulsira kroz mene i osjećam se… čudesno.
Edwardov dlan klizi, raširivši se preko mog kuka, držeći me, stežući me
prstima. Moj nos okrzne udubinu njegovog grla, i ja udahnem topli miris
njegove kože – sunce, pijesak, i ljeto.
„Ne boj se.“
Pogledam u njegove oči, glas mi je šapat bez daha.
„Ne bojim se.“
Moj um je konačno dostigao ono što moje tijelo već zna. Te snažne ruke…
njegove ruke… će me uvijek čuvati.
Edward se sagne i prođe usnama uz moje, nježnim, slatkim dodirom. A
onda opet, čvršće. A onda opet, dirajući me naprijed i nazad. Njegova su usta
topla, njegove usne pune. A moje srce kuca tako jako da ga mogu osjetiti
kako udara u mojim grudima.
Podignem bradu, posegnuvši prema njemu. A Edward me opet poljubi.
Oduševljavajuća radost i uzbuđenje, te peckanje, goruća potreba, svi
pjevaju u meni jednoglasno. Edwardove usne obuhvate moju donju usnu,
nježno je sišući, a zraka topline prolazi kroz donji dio mog trbuha.
Mislim da sam uzdahnula, ili sam možda zastenjala. Ne znam da li dišem
i nije me briga. Sve što je bitno je veličanstveni osjećaj njegovih usta na
mojima.
„Želiš li još?“ Upita Edward uz moje usne.
„Da,“ izdahnem. „Nauči me.“
On pogleda dolje u mene, njegove zelene oči potamne, skoro su crne od
gladi.
„Otvori usta za mene. Daj mi svoj jezik, Lenora.“

115
 Klimnem nesvjesno, a njegova usta se spuste i pritisak njegovog poljupca
se opet vrati. Ovaj put se otvorim za njega i njegov čvrsti, vreli jezik se zabije
između mojih usana, polako milujući moj. I osjetim se hrabrom i
prelijepom… i poželjnom. Uzvratim milovanje, trljajući jezik uz njegov,
oponašajući njegove pokrete.
On zastenje duboko i teško iz svojih grudi. A čak i s krunom na mojoj
glavi, nikad se nisam osjećala tako moćno. Taj zvuk. Želim ga natjerati da
opet napravi taj zvuk. Duži i tiši.
Meso između mojih nogu sada pulsira, a kukovi mi se njišu uz njega,
sasvim sami. Jako stezanje Edwardovih ruku se omota oko mojih leđa,
podižući me na noge, tako da je moje lice nad njegovim. A ipak se naše usne
miču jedne na drugima, a naša usta se stišću i naši jezici se vrte, a ja ne želim
da to ikada završi.
Moje ruke se omotaju oko njegovih ramena, njegovog vrata, njegovih
jakih mišića, koji se stežu pod mojim dlanovima. Zarijem ih u zlatnu svilu
njegove kose i on opet zastenje – uzrokujući da se osjećam više kao kraljica
nego što sam se ikad osjećala prije.
Njegova se prsa jako šire uz moja – oboje teško dišemo. Edward odvoji
svoje usne od mojih, te one prelaze preko moje brade, moje čeljusti, do mog
vrata. Osjećam delikatno lizanje njegovog jezika i ugriz njegovih zubi na
mojoj koži.
Da…
I uzdahnem besmislenu riječ, ali Edward razumije.
Molim te…
Onda padam dok on sjeda nazad na sofu, zajedno sa mnom. Njegove se
usne vrate na moja usta, a ruke kliznu u moju kosu, držeći moju lubanju,
okrećući me kako on želi. Osjećam dodir njegovih dlanova na mom licu i
pokrijem njegove svojima, želeći ga dotaknuti na svaki mogući način. Želeći
se ukopati bliže, osjetiti povlačenje u mojim grudima do mog srca do
njegovog.
Moj Edward…
Glas mi šapće u glavi – to je prvi put da sam pomislila o muškarcu za
kojeg ću se udati da je moj.
Moj.
Koja sam ja sretnica.

116
 Edwardove usne uspore, a onda s jednim konačnim poljupcem, umire se.
A naša čela se pritisnu jedno uz drugo, te se gledamo u oči, dašćući, udišući
isti zrak.
„Je li ti se svidjelo?“ Upita on.
Nasmiješim se i veselo nasmijem.
„Jako mi se svidjelo.“
Pomaknem se naprijed, a Edward se povuče nazad, zezajući me – tjerajući
me da lovim njegove usne.
„Koliko jako?“
„Toliko…da želim još jednu lekciju.“
On se smijulji, onda me privuče bliže preko svog krila i počnemo sve
ispočetka.
I kao da se nešto u meni – neki radosni dio mene, za koji nisam ni znala
da je uspavan – konačno probudio, od njegovog poljupca.

117
 Posljednja dva tjedna, Edward i ja smo vježbali naše ljubljenje. U mom
uredu, u vrtovima, knjižnici…jednom u kapelici, neka nam Bog spasi naše
duše. A sudeći po njegovoj reakciji – muškim stenjanjem koje moje milovanje
jezikom izvlači iz njegovog grla, način kako me njegovi prsti očajnički grabe,
način kako postaje sve deblji i tvrđi, te gura svoje uzbuđenje uz mene –
mislim da sam ušla u štos. Ponekad, kombiniramo dodire i ljubljenje, preko
naše odjeće, i to je…nevjerojatno. Cijeli novi svijet osjećanja i osjećaja.
Sve s Edwardom je nevjerojatno.
Večeras, održava se večera u palači, proslava prije vjenčanja. To je mali
događaj, samo oko tristo gostiju. Alfie je tamo sa svojom djecom, kao i
Michael – on će biti Edwardov kum. Ali večera je moj najmanje omiljeni tip
događaja – zbog pravila, protokola. Nikome nije dozvoljeno započeti obrok
prije no što Kraljica uzme prvi zalogaj, a kad spustim moju vilicu na tanjur,
nikome nije dozvoljeno uzeti zalogaj nakon toga. Pa, praktički, cijela je večer
provedena s očima sviju na meni, a sve je u vezi tradicija i rituala.
A tijekom koktela nakon večere – politika, naravno. Čak i u noći kad bi
se trebalo slaviti kraljevske zaruke, politika je na prvom mjestu.
„S poštovanjem vas molim da razmislite, Vaše Veličanstvo. Svi susjedni
narodi su poslali svoje trupe.“
Lord Strathmoore, podmukli markiz masnog izgleda, koji nikad nije
vidio rat koji mu se nije svidio – ili profit od njega – ne slaže se s mojom
nedavnom odlukom da odbijem da se pridružimo međunarodnoj vojnoj
intervenciji u Malayi. Puno lordova se ne slaže sa mnom, ali niti jedan tako
glasno kao Strathmoore.
Pijuckam moj liker i odmahujem glavom. „A ako svi narodi skoče s
mosta, da li bi tražili od dečki iz Wesscoa da začepe nosove i skoče? Ne.
Vjerujem da to nije naša bitka.“
Edward stane uz mene, njegova ruka skoro dodiruje rukav moje satenske
haljine boje burgundca. Kutkom oka, vidim kako mu se brada neznatno

118
spustila, te iako nismo detaljno raspravljali međunarodne probleme,
vjerujem da se slaže sa mnom. A ja cijenim njegovo mišljenje – ne zato što
ćemo biti u braku, već zato što je inteligentan, iskusan i svjetski čovjek.
„Ismijat će nas.“
Slegnem ramenima. „Muškarčev najveći strah je da će biti ismijan. Žene
ne dijele tu brigu – nama se smiju praktički svaki dan u našim životima.“
Edward podigne svoju čašu prema meni. „Dobro rečeno, Vaše
Veličanstvo.“
Strathmoore prebaci svoj pogled. „Ti si se borio u ratu, Anthrope. Koje je
tvoje mišljenje o vojnoj intervenciji?“
Edwardov glas je čvrst i pouzdan, ali tih sa skoro pobožnim tonom. „Rat
je…iznenađujući.“
„Iznenađujući?“ Ponovi Strathmoore.
„Čovjek uđe u njega misleći da zna što može očekivati. Oružje i bombe,
topove i ubijanje. Ali prava brutalnost toga – gledanje kako život izlazi iz
očiju mladog dečka, vidjeti ljude bez svojih udova i druge kako gube svoje
duše prepustivši se divljaštvu – to je iznenađujuće. Nešto što se mora iskusiti
da bi se istinski razumjelo.“
„Jesi li onda postao pacifist?“
„Ne uopće. Neću imati prigovora ići u rat iz opravdanog razloga,
plemenitog razloga. Ali kao što je Kraljica rekla, riskirati živote dečki koje
ćete poslati u bitku koja nije naša, samo kako bi pokazali da možemo, to
pokazuje više straha i kukavičluka nego snage.“
Kasnije, kad je Strathmoore prešao na drugi razgovor, a Edward i ja smo
ostali sami, pogledam ga. Pustivši da mi oči miluju put kako njegov crni sako
obavija njegov mišićavi lik, a njegova gusta, plava kosa – sada kraća nego
kad smo se upoznali – još uvijek ima nekoliko pramenova koji padaju prema
naprijed preko njegovog čela, dajući naznaku njegove divlje, grublje strane.
„Jako si zgodan večeras, Edwarde.“
Jučer, Miriam mi je ispričala sve o flertovanju, te mi dala neke upute – pa
ću to pokušati.
„I tako se lijepo ponašaš. Prateći sve što „treba“ i „ne treba.“
Njegove oči se poravnaju s mojima.
„I da li te to uzbuđuje, dušo?“
Moje srce napravi mali salto, ali mu dobacim izazovni osmijeh.
„Da.“
On prinese čašu svojim usnama, smješkajući se.

119
 „Primljeno na znanje.“

Edward je odsjeo u Guthrie Houseu – prije praznoj rezidenciji

Okrunjenog Princa ili Princeze – otkad je stigao u palaču. Ali nakon večere,
nakon što kažem sobarici da je slobodna ostatak noći i uđem u svoju spavaću
sobu, Edward je tamo. Zavaljen na mom kauču sa šarenim uzorkom, njegove
ruke su sklopljene iza njegove glave, njegove duge, moćne noge su
ispružene.
Zaista bih trebala biti zgrožena što je on ovdje bez dozvole… ali zaista
nimalo nisam.
„Ta je večera bila jebeno bolna.“ On olabavi svoju kravatu i otkopča dva
dugmeta na svojoj košulji. „Toliko štapova u toliko dupeta…da će me
neugoda i dosada proganjati danima.“
Prekrižim ruke.
„Jesi li se zato ušuljao u moju sobu? Kako bi se žalio zbog kršenja pravila
večere?“
Glatko, on se digne s kauča i priđe mi. „Zapravo, ušuljao sam se u tvoju
sobu iz sasvim drugog razloga.“
„Ljubavne lekcije?“ Predložim s podignutom obrvom.
Njegove oči padnu na moje usne. A ja pređem jezikom preko donje usne,
jer sam naučila da to izluđuje Edwarda. Njegovo grlo se miče dok teško guta.
„Imam posebnu lekciju na umu večeras – ali to je za kasnije. Za sada,
pitao sam se da li želiš vidjeti u čemu je sva zabava? Mogao bih ti pokazati.
Želim ti pokazati.“
Nešto u vezi načina kako je to rekao me tjera da mislim da mi se ovo
nimalo neće svidjeti… i da ću to obožavati u isto vrijeme.
„Što kažeš, Lenny?“
Kažem njegovu omiljenu riječ. „Da.“

„Zašto ono moram raspustiti kosu?“ Upitam Edwarda od mog toaletnog

stolića.
„Vidjet ćeš,“ vikne on iz moje garderobe.

120
 Izvadim ukosnice iz svoje i protresem svoju punđu. Tamni valovi padaju
niz moja leđa. Ostavim svoje šiške na desnoj strani i povežem nazad samo
kosu sa strane, ostavivši ostatak dug i pun skoro do mog struka. Lijepo je
oblikovana, ali ipak raspuštena kako je Edward tražio.
Kad uhvati pogled na mene u vratima garderobe, on se ukoči. I onda
zazviždi. „Vrhunsko.“
A zadovoljavajući električni trnci plešu preko svakog centimetra moje
kože.
Edward se vrati koračanju po mojoj garderobi, mičući vješalice u stranu,
tražeći prikladnu odjeću za ono što god da „zabava“ uključuje. On zastane
kod svilene spavaćice boje breskve i miluje čipkasti rub.
„Ovo je iznenađenje. Mislio sam da si tip djevojke za flanelske pidžame.
Ili…jutene vreće, da ti odgovaraju uz osobnost.“ On namigne.
A ja pokažem Edwardu srednji prst – baš kako me je njegov brat naučio.
To ga jako zabavlja.
„Ah – to je to.“ On podigne plisiranu suknju i kraljevsko plavu bluzu
kratkih rukava, s dugmadi naprijed i s mašnom oko izreza. To je ležerna
kombinacija, nešto što bih nosila po palači ako ikada dođe dan kad neću
imati što raditi. „Obuci ovo.“

„Ovo je užasna ideja,“ podsjetim Edwarda.

„Rekla si već.“
Uhvatim se za čvrstu mrežu od bršljana koja pokriva sjenoviti južni kut
zida koji okružuje područje palače i popnem se.
„Apsurdno. I glupo.“
„I to si već spomenula,“ kaže on ispod mene, gdje je smješten da me
uhvati ako se poskliznem. „Skoro si tamo.“
„Ne razumijem zašto se moramo iskradati.“
„Jesi li ikad ovo radila?“ Upita Edward.
„Ne.“
„Eto zato. Svi bi trebali probati sve bar jednom. Čak i ti – posebno ti.“
Kad stignemo do vrha zida, sjednem, čekajući, dok se Edward podigne
preko zida, lako doskočivši na pločnik s druge strane.
On podigne ruke prema meni. „Skoči.“

121
 Prekrižim ruke umjesto toga. „Zašto osiguranje ne može ići s nama?“
„Zato što će onda svi znati tko si – želim se uklopiti.“
„Nikad se u životu nisam uklapala.“
„Večeras hoćeš. Skoči, Lenora.“
Otpuhnuvši, odgurnem se s zida… ravno u Edwardove ruke. On me
spusti i pokupi moje cipele koje je prebacio prije, obuvši mi svaku na jedno
stopalo.
„Iako,“ naceri se on, „izgledaš prokleto fantastično u toj suknji. Jesam li
to spomenuo? Skoro mi je promijenilo sve planove kad sam te vidio u njoj.“
Pogledam gore i dolje po zatamnjenoj, pustoj ulici. Čak niti mjesec nije
izašao večeras, a zrak je hladan na mojim golim rukama.
„Kako se osjećaš?“
Nikad nisam bila izvan zidova palače bez osiguranja. Niti jednom.
„Golo.“
Edwardova usta se izviju. „To bi bila potpuno druga vrsta zabave.“
Njegove ruke klize gore i dolje po mojim rukama, grijući me. „Nisi gola – ja
ću večeras biti tvoj oklop.“
On me vodi do Cadillac kabrioleta s unutrašnjosti od tila i s otvorenim
krovom, koji nas čeka uz rubnik, ali stanem kao ukopana prije no što uđem
u njega.
Zato što mi iznenada sjednu sve posljedice onoga što radimo. Ledeni prsti
panike mi stišću pluća i kao da ne mogu disati, a istovremeno dišem previše.
„Edwarde…ne mogu…“
„Lenny, pogledaj me.“
„Toliko bi toga moglo poći po zlu. Nitko neće znati gdje sam. Što ako
nastane hitan slučaj? Međunarodni incident? Što ako-“
Tople, obožavajuće usne progutaju moje riječi. On se miču uz moje sa
stabilnim, toplim potezima, nakupljajući mirno zadovoljstvo u samom mom
središtu. Sigurne ruke me grle – zarobe me – držeći me jako i blizu, a ja sam
okružena mirisom ljeta, mirisom Edwarda.
On pogleda u moje oči, okrznuvši moj obraz. „Mislio sam na sve to. Sve
je sređeno. Vjeruj mi, Lenora.“
To je teško. Još teže nego što sam zamišljala. Pustiti sve, staviti moje
povjerenje u drugu osobu. To se protivi svim mojim instinktima, svemu što
su me naučili.
Ali za Edwarda, pokušat ću. Za njega, hoću.
„U redu.“

122
 On zatvori vrata auta, ode s druge strane i klizne za volan.
I krenuli smo.

Lenora stane na pločnik, nakrivi glavu i pročita natpis iznad vrata.

„The Horny Goat.“
Stanem pokraj nje. „To je nekad bio bordel.“
„Doveo si me u bordel?“
„Nekad je bila ključna riječ.“
Ona se namršti. „To je užasno ime za bordel. Jesu li bili specijalizirani za
bestijalnost?“
Zurim dolje u nju. „Čudim se da znaš taj termin.“
Ona slegne svojim lijepim ramenom. „Čitam stvari.“
A ja se nasmijem. „Možda je bilo užasno ime za bordel, ali je fantastično
ime za pub.“
Uhvatim je za ruku i otvorim vrata, te uđemo u najbolji prokleti pub u
cijelom Wesscou – s ljepljivim podovima, nakrivljenim zidovima, trošnim
krovom i jedinstvenim karakterom vlasnika po imenu Donald Macalister za
šankom.
„Donald i ja smo služili zajedno u ratu,“ kažem Lenori.
On me spazi dok prilazimo šanku, smiješeći se oko čačkalice između
svojih usana.
„Evo ga! Edwarde!“ On mi razbaruši kosu i privuče me u medvjeđi
zagrljaj.
„Drago mi je vidjeti te, Donalde, prokleto drago.“ Udarim ga po leđima.
Nisam čeznuo za puno stvari dok sam bio na putu, ali kad jesam, to su
bili ovakvi trenuci. Smijati se, piti, pišati sa starim prijateljem, koji me pozna
izvana i iznutra. Uvijek su najjednostavniji trenuci oni koji vam najviše
nedostaju.
„Kako si, prijatelju?“ On se uspravi, uhvativši me za ramena. „Kao da
moram pitati. Nije dovoljno što si rođen sa srebrnom žlicom u svom dupetu,
sada te je ovo lijepo lice odvelo u palaču? Nije ni čudo da Kra-“

123
 A onda ugleda Lenoru. I ukoči se od šoka.
Iza šanka, Donaldova žena je također primijeti. „Isuse, Marijo i Josipe.“
Donald se krene nakloniti.
„Neeee…“ Upozorim, jer će naklon privući pažnju. „Nemoj.“
Lenora me pogleda malo izgubljeno.
„Pozdravi, dušo. Plašiš čovjeka.“
Ona mu mahne prstima. „Bok, Donalde. Zadovoljstvo je što smo se
upoznali. Imaš vrlo… živopisan lokal ovdje.“
A čovjek od 136 kg i visok 198 cm… samo zuri. Mahnem rukom ispred
njegovog lica. On ni ne trepne. Lenny ga je začarala.
„U redu, onda.“ Uhvatim pogled Donaldove žene. „Dva vrča piva, Mary.
I tajnost do kraja života.“
To prene Donalda iz transa. On nam natoči dva Guinness piva i gurne ih
prema meni preko šanka. Onda on pogleda Lenny u oči.
„Dođite kad god želite, Vaše…uh…gospođo. Uživajte u piću i plesu – što
radite i kažete ovdje, nikada neće napustiti ovu prostoriju.“ On potapša
šank. „Imate riječ Donalda Macalistera.“
S mojom rukom na donjem dijelu njenih leđa, vodim Lenny do stola u
stražnjem kutu. Ona popije malo svog piva i linija pjene joj ostane na gornjoj
usni. Želim je polizati, ali me ona pretekne, oblizavši je svojim jezikom.
„Još uvijek se osjećaš golo?“ Upitam.
„Ne.“ Ona se osmjehne pogledavši okolo. „To je… lijepo. Nitko ne gleda
u mene. Ne mogu se sjetiti kad je bilo zadnji put da nitko nije gledao u
mene.“
Na trenutak, samo uživamo u našim pićima. Ali glazbena grupa je
večeras dobra. Kvartet koji svira narodne pjesme brzog ritma, vrsta glazbe
koja moli da se pleše na nju.
„Jesi li za ples, curo?“ Upitam.
I Kriste, ona se ozari prema meni – živne pred mojim očima. Toliko je
radosti u njoj, koja samo čeka da je oslobodi.
„Vrlo rado.“
Uzmem je za ruku i sljedećih sat vremena, vrtimo se po plesnom podiju.
Vrteći se i okrećući dok joj kosa nije vlažna na dnu njenog vrata i razvijemo
žeđ za još jednim pivom. Podijelimo krišku Maryne slatke torte, jedući
rukama, a Lenny sisa vrhove svojih prstiju, izluđujući me.
Glazbena grupa počne novi set sporijih pjesama i sa stihovima o ljubavi i
gubitku. Između nekoliko ostalih parova – koji ne obraćaju pažnju na nas –

124
vodim moju djevojku nazad na plesni podij, obuhvatim je svojim rukama i
njišem je uz sebe. Čvrsto je grleći, stavivši usne na njenu kosu, naša tijela su
pritisnuta i poravnana – božanstveno mučenje.
Dok posljednje note pjesme odjekuju u zraku, podignem Lennynu glavu
i stavim svoja usta preko njenih u brzom, vrelom poljupcu koji namjerava
žigosati – označiti je i zapamtiti ovaj trenutak.
Onda tužnu, laganu pjesmu zamijeni oštro, brzo klizanje violine. Žamor
odobravanja prođe plesnim podijem i Lenny zabaci glavu i nasmije se –
snažno, potpuno i prelijepo.
Ona stavi dlan u moju savijenu ruku, a moja druga ruka je drži za njen
struk…i naša brza stopala su opet u pokretu, plešući sljedećih sat vremena.

Sreća čini Kraljicu smiješnom. Živahnom. Nesputanom. Ona zviždi

cijelim putem nazad u palaču i smije se dok se penjemo opet preko zida
neprimijećeno. Nazad u njen svijet – naš svijet.
Dok prolazimo kroz mirno mjesto s rukom u ruci, neki slučajni sluge
čudno pogledavaju Lenny. Najvjerojatnije zbog njene odjeće, promjene
frizure – ili bi to moglo biti zbog sjaja njenih obraza i osmijeha koji oduzima
dah, a nije napustio njene usne.
Kad stignemo u njenu spavaću sobu, ona se zavrti u sredini sobe. „To je
bilo nevjerojatno!“ Lenorina kosa vijori iza nje. „Zar to nije bilo
nevjerojatno?“
„Nevjerojatno,“ promrmljam, ne skidajući pogled s nje.
„Zanima me jedna stvar,“ kaže ona.
„Koja to?“
„Ranije si rekao da si razmišljao o mojoj zabrinutosti u vezi hitnih
slučajeva, za koje si se pobrinuo. Što si napravio?“
„Ah.“ Kimnem. „Dao sam tvojoj sestri omotnicu s našom lokacijom
unutra i uputama koje treba otvoriti u slučaju katastrofe.“
Lenny zuri u mene. „To si povjerio Miriam?“
„Tvoja sestra nije tako glupa kako se pravi. Zapravo je dovoljno pametna
da sve uvjeri da je glupa, kako nitko ne bi ništa očekivao od nje.“
„Hmm…zanimljiva teorija.“
„Ja sam zanimljiv čovjek.“

125
 Nešto s riječima ili načinom kako joj to kažem privuče Lenorinu pažnju.
Ona se kreće prema meni u sporim, namjernim koracima – poseže, osjećajući
dlačice na mojoj čeljusti, a onda me poljubi. To je prvi put da je preuzela
kontrolu, inicirala poljubac. Pomaknem svoja usta na njena, pustivši je da
vodi, spreman je slijediti kuda god želi ići.
Ona se ljulja na svojim petama, gledajući gore u mene, njen glas je nježan
i brz, dok želi izgovoriti riječi prije no što se predomisli. „Mogu li ti nešto
reći, Edwarde?“
Gricnem joj bradu. „Bilo što. Nema ništa krivo između nas, Lenora.“
Ona kimne i proguta dah.
„Svo plesanje, pivo, me je učinilo vrlo…hrabrom. I zamišljala sam...
razmišljala…želim te vidjeti. Cijelog tebe. Ispod tvoje odjeće. Želim gledati
u čovjeka za kojeg ću se udati. Hoćeš li mi ga pokazati?“
Toliko je toga u vezi nje, da se moje grudi stežu. Toliko skrivenih strana i
slojeva koje treba skinuti i otkriti. Dijelova za koje mislim da ih ona tek
otkriva o sebi – dijelova za koje možemo provesti naše živote otkrivajući ih
zajedno.
Bez oklijevanja, uhvatim stražnji dio moje majice i svučem je preko glave,
namjerno je bacivši na pod. Osjećam njene oči na meni – vrele i teške kao
milovanje. Njen pogled putuje preko mišića mojih ruku, mojih ramena, niz
središte mojih grudi. Njene oči se spuste niže, prateći svaki greben mog
trbuha i niz dlačice koje vode još niže.
Moje ruke otkopčaju moje hlače. A ona još uvijek gleda. Spustim ih dolje
– nisam baš sramežljiv tip – iskoračivši iz njih, a njene lijepe oči široko sjaje
dok se moj tvrdi, debeli kurac ljulja uz moj trbuh, posežući za njom. Želeći
je.
Lenora zuri, nevinom znatiželjom od koje pulsiram. Njen glas je zadihan.
„Da li uvijek tako izgleda?“
„U tvojoj blizini? Uvijek.“
Njene oči pređu dolje preko mojih nogu, skroz do mojih prstiju na
nogama…onda se polako vuku prema gore. Vidjevši sve, ne propuštajući
ništa.
„Moje iskustvo je ograničeno,“ izdahne ona, „ali ne mogu pojmiti da je
Bog stvorio drugog muškarca tako savršeno oblikovanog kao što si ti.“
Čisti, iskonski muški ponos pulsira mojim venama. A ja je želim imati –
osvojiti je – imati pravo na nju i zadržati je.

126
 Zadržavši moj pogled, Lenora korakne unazad i posegne za dugmadi na
njenoj bluzi.
„Ne moraš.“ Riječi me grebu u grlu. „Želim te…jebati, nemaš pojma
koliko to želim… ali samo ako ti to želiš. Nema žurbe – imamo sve vrijeme
ovog svijeta.“
Njene oči su bistre od izazova, odvažne zbog hrabrosti… ali vrhovi njenih
ušiju sjaje vrelom ružičastom, te znam da ovo nije lako za nju.
Ipak, ona podigne svoju bradu i otkopča svoju bluzu, svlačeći je preko
svojih ruku na pod. Ona posegne iza svojih leđa, te u trenu satenski grudnjak
padne dolje – a moj dah stane na prizor njenih blijedih, podignutih savršenih
grudi i tamno ružičastih bradavica koje su stvorene za sisanje.
Ne mičem se. Ne dišem. Ništa ne govorim što bi je moglo uznemiriti ili
joj dati pauzu. Zato što, sada kad je počelo, očajnički je želim cijelu upiti.
Suknja ode sljedeća – ona je svuče preko oblina svojih kukova, dolje niz
njene male, lijepo oblikovane noge – ostavljajući je samo u nježnim,
čipkastim podvezicama, neprovidnim bijelim najlonkama i satenskim
gaćicama.
Bez zvuka, Lenora sagne glavu, otkopča svoje podvezice i kotrljajući
skine čarape niz noge. Onda skine i gaćice. A ja je gutam, proždirem svaki
dio nje, mojim pohlepnim očima.
Ona stane pred mene, gola i tako prelijepa da oduzima dah. Kao nešto iz
sna, fantazije – punih grudi, sićušnog, uskog struka i privlačnog žbuna
lijepih tamnih dlačica između njenih nogu.
Udahnem dah i polako kružim oko nje. Ne diram je – ne usuđujem se –
ako to napravim, preskočit ćemo jako puno lekcija večeras. Njena kosa pada
u spiralama boje mahagonija niz njena ramena – dodirujući vrh čvrste obline
njenog dupeta.
Što bih joj mogao raditi. Stvari koje hoću.
„Ti si prekrasna.“ Pritisnem joj poljubac na sljepoočicu. Onda sklopim
oči, duboko udahnem i povratim kontrolu.
Mičem se okolo, stojeći ispred nje – glas mi se vratio, jak i čvrst.
„Imao sam lekciju na umu za večeras. Riječi – imenovanje stvari.“
Njene obrve se namršte. „Imenovanje stvari?“
Omotam moju šaku oko mog kurca i značajno ga milujem.
„Imenovanje stvari.“
Njeni obrazi pocrvene, ali ona uspije zakolutati svojim srebrnim očima.
„Nisam idiotkinja, Edwarde. Znam kako se stvari zovu.“

127
 „Dr. Hatchet opet?“
„Pa… da, uglavnom, ali-“
„I koja te je imena dobri doktor naučio?“
„Sve pravilne riječi, naravno.“ Njene oči kliznu dolje, a meni se još više
digne pod njenim pogledom. „Penis, vagina, areola-“
„Ne.“ Odmahnem glavom. „Ne. To nisu riječi koje ja želim čuti s tvojih
punih, savršenih usana.“
Ona suzi svoje oči. „Pa, što želiš?“
„Želim čuti kako kažeš kurac.“
Lenorine oči se prebace na moje. A ona se namršti.
„To su jeftine riječi. Vulgarne riječi.“
„To su prave riječi. Seksi riječi. Senzualne riječi koje stvarni ljudi koriste
u naletima strasti i jebanju, požudi i ljubavi. Ako se ne možeš prisiliti da ih
kažeš, dušo, nemaš zašto se uopće i približiti tome.“
Lenora podigne svoju bradu i ispusti drhtavi dah. A onda me ona
pogleda ravno u oči – prelijepa u svojoj tvrdoglavosti – a taj prekrasni
pupoljak od njenih usta mi daje upravo ono što želim.
„Kurac.“
I to je jebeno prekrasno. Tako dobro da bih mogao svršiti s tri pumpanja
njenom lijepom rukom.
„Kurčina.“ Kažem to kao naredbu.
„Kurčina.“ Moje se usne trzaju na zvuk njegovog imena njenim lijepim,
nježnim glasom.
Njene se zjenice rašire i njene bradavice su previše tvrde, ružičasti vrhovi
preklinju za mojim ustima. Obližem svoje usne i malo pojačam.
„Pička.“
Slabašni osmijeh povlači kutove njenih usana.
„Pička.“
Instinktivno, moje oči padnu na njene… a na usta mi navali slina.
„Slatka, vlažna pička.“
Bit će – nema nimalo sumnje u mom umu.
„Slatka, vlažna pička.“
Nagnem se bliže, tako da su nam nosovi samo nekoliko centimetara
odvojeni. A moj glas je tih i isprekidan sada – prljav.
„Pizda.“
„Mrzim te.“

128
 A ja se nasmijem. Zato što ovo…sada…ovdje…ona…nikad ništa nije
davalo tako dobar osjećaj u mom životu.
„Kažem ti, Lenny,“ kažem joj nježno, skoro preklinjući. Prođem
vrhovima prstiju preko njene ključne kosti, osjećajući kucanje njenog srca
koje nabija. „Reci to za mene i dat ću ti poljubac.“
Ona polako udahne, njene se grudi dižu – njene bradavice samo dodirnu
dlačice na mojim grudima. I Kriste, ona izgleda tako slasno da je želim
nabijati. Želim je raširiti, zakačiti jednu nogu preko mog ramena i zabijati se
u nju, jako i brzo, upravo ovdje na prokletom podu. Želim pumpati u nju
satima, dok joj glas ne promukne od užitka, a njena pička bude tako puna,
da kapam iz nje.
A onda je želim opet uzeti – na svaki način koji znam. Jebati njena puna
usta, svršiti joj niz grlo, uzeti je odzada, na njenim koljenima, naučiti je jahati
me dok mi grebe leđa svojim noktima, jer je to jednostavno tako…
prokleto… dobro.
Ali neću napraviti ništa od toga. Ne večeras. Zato što mora biti polako.
Mora biti dobro.
Za nju…mora biti savršeno.
Njene oči sjaje s odlučnošću sada. Izazovom. Zato što povlačenje nije u
rječniku moje Lenny. Ona se podigne na svoje nožne prste, prinoseći svoja
usta tako blizu mojima da mogu osjetiti slatkoću njenog daha. Njen ton je
vreo, izazovan – naglašavajući svaki slog.
„Pizda.“
Moje oči se sklope od blaženstva. „Hmmm…dobra cura.“
Otvorim oči i polako se spustim na moja koljena pred njom.
Ona zuri u mene, izazovno zapanjena.
„Što radiš?“
Smješkam se gore prema njoj. „Obećao sam ti poljubac. Dajem ti ga.“
Držim je za njene kukove, nagnem se naprijed i obuhvatim njenu pičku
u duboki poljubac otvorenih usta. Moje usne je nježno sišu, a moj jezik je
miluje gore i dolje između njenih usmina.
„Ohh!“
Ona je slađa nego što sam zamišljao. Miris njenih kovrča ovdje je također
cvjetni – svježi i čist – ljiljani u snijegu. Najmekša, najljepša pička – mogao
bih ostati ovdje na koljenima za nju cijelu noć.
„Edwarde…“ Ona se podigne na svoje nožne prste, prije no što se smjesti
u moja ližuća, vlažna usta uz dugo, smireno stenjanje. „Ja…ohhh…“

129
 „Da li ti se sviđa, slatkice?“ Pitam uz njenu vrelu, vlažnu kožu.
„Da…“ Njen dah izađe iz njenih usta. „Da li ti se sviđa?“
Pogledam gore kako bi mogla vidjeti istinu u mojim očima.
„Da…jako.“
Ona gricka svoju donju usnu. „Jesi li siguran?“
Poljubim joj bedro, njen kuk. „Dopusti da ti pokažem koliko mi se sviđa.“
Vodim je do kauča, polegnem je tamo i raširim njena koljena mojom
rukom. Ljubim je uz njena blijeda, glatka bedra i preko njenog uskog struka,
stenjući zbog osjećaja njene meke kože između mojih usana. Položim glavu
na njenu stidnu kost i nasmiješim se u njene tražeće sive oči.
„Mogu li ti reći joj jednu tajnu, Lenny?“
„U redu?“
„Sanjao sam i ove usne također.“
Ona spustim glavu i obožavam svoju Kraljicu.

Ovo nije normalno. To je neka devijantna stvar koju je naučio dok je

putovao. Grijeh – previše je dobro da ne bude grijeh. Jedan od velikih,
sigurna sam – smrtni. I to ima smisla, jer moje srce kuca tako jako, a dah mi
je tako kratak, da osjećam da bih mogla umrijeti.
I ne bi me moglo biti manje briga.
Sam prizor Edwardove plave glave između mojih nogu me tjera da jecam
od potrebe. Od strasti. Moji uzdasi ispunjavaju sobu glasom koji nimalo ne
zvuči kao da je moj. Moja leđa se izviju, a moje ruke prolaze kroz Edwardovu
kosu i preko njegovih glatkih, snažnih lopatica – treba mi da osjetim njegovu
kožu.
„Isuse…“ Uvučem stenjanje kao vreli, glatki osjećaj njegovih vlažnih
mičućih usta.
Edward pogleda gore u mene s vragom u očima.
„Edwarde.“

130
 Onda on sagne svoju glavu i uzme si vremena – svirajući me kao violinu,
praveći duge lijene pokrete svojim jezikom i pritišćući mumljajuće poljupce
otvorenih usta. On me uhvati za koljena, raširivši mi noge jače i vukući jezik
gore i dolje kroz moje vlažne usmine. A onda me probode svojim jezikom,
gurajući ga unutra čvrstim, jakim prodorima. To je zločesto, prljavo i
nevjerojatno.
Podignem moju bradu i glasno zastenjem prema stropu. Zato što je sve
tako jako…svuda. Gradeći, nadirući – da – brutalni, prekrasni nasrtaj.
A onda njegov jezik zamijeni čvrsti pritisak njegovog prsta koji klizi u i
iz mene. Moji mišići se jako stežu oko njega ne razmišljajući, želeći ga
zadržati tamo – zadržati ga u sebi – jer se osjećam tako dobro kad je u meni.
„Jebote,“ zastenje Edward, vrelo dahtanje njegovog daha mi miluje
bedro. „Znao sam. Znao sam da ćeš biti baš tako uska.“
On poljubi moju osjetljivu kožu, grickajući je svojim zubima i grebući
svojom bradom. „Lenora, da li se diraš, zadovoljavaš? Pod tušem, u kadi, u
krevetu?“
I čak me više nije briga – nema skromnosti niti sramežljivosti, bez tajni.
Kao što je Edward rekao…nema tu ništa loše.
„Da.“
On posegne za mojom rukom, ljubeći vrhove mojih prstiju, usisavši ih u
svoje usta, vlažeći ih svojim jezikom. „Pokaži mi kako to radiš. Pokret…
ritam… pokaži mi, ljubavi.“
Ne izvršiti njegovu naredbu ne dolazi u obzir. Gurnem dva prsta uz
moju…pičku…do spoja, raširivši moje usmine i besramno trljajući moj
klitoris čvrstim, sporim krugovima. I to je uvijek bio dobar osjećaj, ali nikada
ovako. Ovo je tekući, vrhunski užitak.
Edward zareži moje ime i opet je na meni. Osjećam vlažnu vrelinu
njegovih usta na mojim prstima dok me liže, gosti se sa mnom – kao prvi
obrok izgladnjelog čovjeka. Kao da me želi proždrijeti… a ja bih mu to
dopustila. Moji prsti se miču brže, a moji kukovi se podižu. A ja se propinjem
besramno u Edwardova usta.
Njegove ruke kliznu ispod mene, stišćući i mijeseći moje dupe, prije no
što me podigne do svojih upornih usana. On gurne moje skliske prste u
stranu svojom bradom, a njegov jezik – njegov veličanstveni jezik – preuzme
kontrolu, pritišćući se uz mene, vukući naprijed i nazad preko mog klitorisa
u savršenim, senzualnim krugovima. Nakupljajući i nakupljajući, i da…

131
 Moji se nokti ukopaju u jastuk kauča, grabeći za nečim za što se mogu
držati. Moja glava se nakrivi i ja vrisnem dok čisti, prodirući užitak nabija
kroz mene. Moj vid pobijeli i to je kao da letim, uzdižem se, vrtim. Osjećaj
Edwardovih snažnih ruku i sigurnih usta čine da se nastavi, produžujući
duboko senzualno blaženstvo.
Polako, potonem nazad u sebe, dišući ubrzanim dahovima. Edward
stavlja lagane, meke, nježne poljupce na mojoj zdjelici i trbuhu, prije no što
pogleda u mene. I želim se izgubiti u njegovim smaragdnim očima. Mogla
bih. Mogla bih nestati zauvijek u njemu i biti nevjerojatno sretna.
Posegnem za njim, dirajući mu čelo, njegov kraljevski obraz.
I preklinjem. „Pokaži mi kako da to radim tebi. Da te natjeram da osjećaš
ono što ja osjećam.“
On savija svoju čeljust i njegove oči potamne.
„Jesi li sigurna?“
Kimnem. „Sigurna sam.“
On ustane, stojeći pokraj kauča, tvrda batina njegovog… kurca… se trza,
brišući tekućinu s njegovog vrha. Edward klizne svojim prstima između
mojih nogu, skupljajući moju vlažnost i prinoseći ruku svojoj erekciji –
obuhvativši je, milujući je. On uzme moju ruku i omota je oko svog… kurca.
Topao je uz moj dlan, gladak kao svila i tvrd kao čelik.
On je predebeo, prevelik da ga moji prsti obuhvate cijelog, ali uz siktanje
od užitka koje zviždi između njegovih stisnutih zuba, čini se da to nije bitno.
On makne moju ruku ispod svoje, te pumpamo zajedno dugim, čvrstim
potezima.
„Jače.“ On stenje. „Stisni ga jače.“
Kad stisnem jače, on pusti moju ruku – ostavljajući me s vlastitim
potezima. Prinesem drugu ruku između njegovih nogu, obuhvativši njegove
teške testise, milujući delikatnu kožu tamo.
„Da…“ zagunđa Edward.
A njegovo lice…njegovo je lice prelijepo… zgrčeno u gladnom,
nadirućem užitku. I želim još. Još stenjanja i gunđanja – želim iscijediti te
zvukove iz njegovih pluća. Tako da bez razmišljanja, nagnem se naprijed i
uzmem glavić između svojih usana.
On vikne, jako udarivši jastuk iza moje glave, izvijajući svoju kralježnicu,
nadvivši se iznad mene – njegovi kukovi se zabijaju u plitkim prodorima. I
nevjerojatno je. Edward me ni ne dira, a mogu osjetiti slatki, slasni osjećaj
između mojih nogu kako oživljava. Ponovo se nakupljajući i nakupljajući.

132
 On obuhvati stražnji dio moje glave, nježno, gurajući naprijed, hraneći
me njime još više. Prođem jezikom uz njegovu dužinu, kušajući muški oštri
okus njegove kože, sišući jako da ga još više okusim. I u tome ima toliko
moći. Navikla sam na moć – da je imam, upravljam njome – ali ova intimna
moć je nešto novo i čudesno.
Skromno i tvrdoglavo istovremeno.
Ovaj divovski muškarac, koji bi me mogao slomiti svojim golim rukama,
stoji iznad mene, ali je potpuno u mojoj milosti.
Moleći tako da stenjem s njim.
„Tako je, slatka djevojko… uzmi ga… uzmi ga baš tako.“
I uzmem. Uživam u uzimanju njega.
Edward se povuče nazad, iznenada, iz mojih usta – on se miluje brzo
iznad mene, onda s dubokim, dugim stenjanjem njegova gusta, topla sperma
pulsira iz njega – prolivši se po mojim prsima, mojim dojkama, mojim
bradavicama.
Kad je gotovo, on zgrabi moju kosu i povuče mi lice prema gore, zabivši
svoj jezik između mojih usana, s bijesnom, očajničkom silom, čak i dok se
njegova prsa dižu dok dolazim do daha. Nakon jednog trenutka, njegov
jezik uspori, smekša se i njegovi prsti miluju nježno moje lice. On se spusti
dolje na svoja koljena, ljubeći moje čelo, moje obraze, prije no što stavi svoje
čelo na moje bedro.
„Kriste svemogući…“
Prođem prstima kroz njegovu kosu. Ali onda, nešto mi se dogodi i ruka
mi se umiri.
„Hmm.“
Edward utješno protrlja moje koljeno. „Što je bilo?“
Duboko se namrštim.
„Dr. Hatchet je definitivno ispustio neke dijelove.“
A Edward se nasmije – veselom, muškom grmljavinom ravno iz njegovih
grudi.
„Bože, jebeno me oduševljavaš, Lenora. Ništa na svijetu me nikada neće
oduševljavati kao ti.“

133
 Pripremati se za kraljevsko vjenčanje je kao da se pripremam za rat – sve
mora biti koordinirano, namješteno, izvedeno do savršenstva. Palača možda
ima stotine sluga, ali kako postoje naredbe koje može dati samo general, po-
stoje odgovornosti koje mogu ispuniti samo mlada i mladoženja. Zabaviti
dostojanstvenike, ići na ručkove i kasne doručke, pozivnice koje treba per-
sonalizirati, objave koje treba isplanirati, probe haljina koje se moraju odr-
žati, te tisuće zahvalnica koje se moraju ručno potpisati.
Prezirem zahvalnice. Kad bih mogla, zabranila bih ih u cijeloj zemlji,
samo kao bih se poštedjela muke. Uvijek se može sanjati…
Sljedeća dva tjedna prolete u magli dana ispunjenih dužnostima. Edward
i ja vidimo jedno drugo, naravno, ali imam osjećaj kao da izmjenjujemo više
čeznutljivih pogleda preko soba, nego da smo zapravo zajedno.
A onda iznenada, došao je dan D.
Ili još važnije… noć prije dana D. I Edward i ja smo u palači, ali kao da
smo u različitim državama. On provodi večer s muškim rođacima i lordo-
vima koji imaju uloge u vjenčanju. Oni su u privatnoj knjižnici na drugoj
strani palače, dok sam ja zapela s mojim prokletim ludim tetkama, sestrič-
nama i drugom ženskom rodbinom u glazbenoj sobi na drugoj strani.
Muškarci dobiju cigare, alkohol i vjerojatno gledaju trilere… dok mi
dame dobijemo čaj i kekse, te privatnu izvedbu poznate operne pjevačice.
Ali tradicija je tradicija. A ovo je ono što mi jesmo – pa je to ono što mo-
ramo biti.
Kad operna pjevačica završi svoju posljednju pjesmu, nebo je crno jer su
mjesec prekrili teški oblaci. Sve nježno plješćemo.
A sada počinje dio večeri s otupljujućim, pristojnim, besmislenim čavrlja-
njem.
„Kuda ćete vi i Princ Edward ići na medeni mjesec, Vaše Veličanstvo?“
Upita Matilda, žena mog strica Warwitcha.

134
 Edward je primio svoju novu titulu prošli tjedan – Princ od Wesscoa – u
ceremoniji koju bi izbjegao da je po njegovom. Ali je prisustvovao jer se to
očekivalo.
Prisustvovao je zbog mene.
„Na Saint Augustine. Mali privatni otok pokraj Nizozemske.“
Na nebu se pojavi bijeli bljesak kroz prozor s lukom. Munja.
„A da li imaš sve zločeste stvari spakirane da tvoj novopečeni muž može
uživati u njima?“ Moja sestrična Calliope – ona koja je ranije ispričala „izmi-
šljenu“ priču o smrti mlade kraljice koja je umrla od otrovane svadbene torte
– me upita.
„Osoblje se brine za pakiranje,“ je moj odgovor bez odgovora – trik koji
sam naučila od mog oca.
Zato što je odgovor da. Želim nježno i prelijepo donje rublje, ali također
želim i stvari koje su namijenjene tome da se rastrgaju, unište. Artikli koji će
uništiti Edwardovu samokontrolu – zbog koje će se osjećati divlji, kako se ja
osjećam zbog njega.
Kad sam trebala savjet u vezi izbora takvih stvari, bila sam sigurna kome
ići. A kad sam to napravila, Miriam je stavila ruke oko mene i uzviknula,
„Znala sam da si moja sestra!“
Ali neću to reći niti jednoj ženi ovdje. Jer one nisu moje prijateljice – ve-
ćinu jedva poznajem, a one koje poznajem, uopće mi se ne sviđaju.
Udar groma zatrese prozor, opet okrenuvši moju glavu.
I shvatim da postoji negdje drugdje – negdje puno bolje – gdje bi mogla
biti sada.
Ustanem s moje stolice. „Moram ići.“
S druge strane prostorije, moja sestra očajnički oblikuje ustima riječi, Po-
vedi me sa sobom. A onda namigne konobaru, koji posprema pića sa stola.
„Ići kuda?“ Upita Lady Dorchester - najzloglasnija tračerica u aristokra-
ciji Wesscoa.
„Ja…ah-“
„Hitan vladin posao.“ Cora Barrister mi priskoči u pomoć. „Upravo smo
primili poziv. Jako je hitno. Kraljica mora ići.“ Ona se okrene prema meni sa
značajnim pogledom u svojim svjetlucavim plavim očima. „Morate odmah
krenuti, Vaše Veličanstvo.“
„Da.“ Uzmem Corinu ruku i stegnem je. „Hvala ti, Cora.“
Grom opet zagrmi ispred prozora.
„Do sutra, dame.“

135
 Sve pognu glave prema meni dok krećem prema vratima. U hodniku, i-
zujem cipele, podignem ih…i potrčim. Trčim kroz hodnike palače i ne pres-
tanem trčati dok ne stignem na drugu stranu. Do knjižnice.
Ne kucam – ne moram. Vani je čuvar, a ja sam prokleta Kraljica, pa mi
otvori vrata. Knjižnica je ispunjena čavrljanjem i gustim sivim dimom. Tako
je gust, da me Edward spazi prije nego ja njega.
„Lenora?“
To privuče pažnju muškaraca u sobi ravno na mene. Svi se naklone i od-
mah prestanu razgovarati. Automatski, moja se leđa usprave i moje lice po-
stane neutralno.
„Izvinite na upadici. Postoji nešto o čemu moram razgovarati s Princem
Edwardom.“
Edward me slijedi u hodnik.
„Ostavi nas,“ kažem čuvaru.
„Što nije u redu, Lenny?“ On mi obuhvati čeljust. „Sva si usplahirena.“
Pogledam prema vratima knjižnice. „Da li se… zabavljaš?“
„Nimalo. Ako budem morao provesti još pet minuta razgovarajući s tim
pompoznim kretenima, popet ću se, uzeti povijesni pištolj tvog pra-ujaka
Ethelberta sa zida i sve ih upucati.“
Kimnem, smijuljeći se. „Ima nešto što ti želim pokazati. Ali moramo po-
žuriti ili ćemo to propustiti.“
Edward mi pokaže da pričekam i uđe nazad u sobu. „Gospodo, postoji
hitan posao u vezi vjenčanja koji zahtijeva moju pažnju. Ali… šank je pun,
cigara je puno, pa nastavite i uživajte. Želim vam ugodnu večer.“
On se vrati nazad u hodnik, raširenih ruku. „Sav sam tvoj.“
Uzmem ga za ruku. „Hajde onda.“
I oboje potrčimo. Vodim ga niz hodnik s portretima, gdje nas nadgleda
nekoliko tuceta mojih predaka, a onda pokraj Capella Suite – sobe gdje smo
rođeni ja i moji braća i sestre. Konačno, stignemo do ravnih bijelih vrata na
samom kraju Eggshell Hallwaya – nazvan po tapetama koje daju izgled po-
pucalih ljuski jaja.
„Kuda idemo, Lenny?“ Upita Edward.
„Vidjet ćeš.“
Iza vrata je zavojito stepenište s ravnim zidovima od cigle i bez prozora.
A ja vodim Edwarda gore, gore i gore, dok konačno… tamo smo. Izlazimo

136
kroz druga vrata na vrhu i izađemo na krov Palače od Wesscoa. Još nije po-
čelo kišiti, ali povjetarac je hladan, a oblaci su niski. Vrtim se u krugu smiju-
ljeći se pred njim, zrak pucketa od elektriciteta i statike svuda oko nas.
Onda, uhvatim Edwarda za ruku, pokažem na nebo malo dalje od mjesta
na kojem stojimo. „Gledaj…tamo.“
I kao da sam to zapovjedila, munja bljesne oštrom, jarkom linijom bijelog
uz potpuno crno nebo. Još jedan udar dođe nakon samo nekoliko sekundi –
obojivši oblake u tamno ljubičastu. A onda još jedan, te još jedan u nijansama
narančaste i ružičaste. Zato što je palača jako visoka, svaki udar munje je
vidljiv miljama okolo. To je predstava svjetla – vatromet prirode. Nekoliko
sekundi kasnije, grom zagrmi tako glasno da to osjetim u kostima.
Edward se nasmiješi prema nebu. „Prelijepo je. Nevjerojatno.“
„Znala sam doći ovamo gore kad sam bila djevojčica. Kad sam bila…
pa… kad sam bila usamljena. Gledala bih munje i osjećala kako grom drhti i
znala sam da su to i drugi gledali i osjećali sasvim istu stvar. A zbog tog sam
se osjećala – ne tako sama.“
On se okreće prema meni, njegove su crte lica stegnute, a oči su mu sjajne
– goreći od osjećaja.
„Bio si prva osoba na koju sam pomislila kad sam vidjela oluju,“ kažem
mu uz još jedan udar groma. Vibracija zvecka ispod naših nogu. „Prva osoba
s kojom sam htjela to podijeliti… jedina osoba. Htjela sam da to znaš.“
On uhvati moje lice svojim rukama i pripije svoja usta na moja. Mogu
osjetiti želju na njegovom jeziku – osjetiti njegovu potrebu, njegovo zahtije-
vanje od mene, sa svakim pritiskom svojih usana. Dlačice Edwardove brade
mi škakljaju obraz dok se naša usta miču i stapaju. Poljubac je vreo i žuran,
a onda sa sljedećim udarom groma… poljubac postane jako, jako vlažan.
Pljusak pada na nas, lijepeći nam odjeću uz kožu, natapajući nam kosu,
tijela, naše spojene usne.
Edward pritisne svoje čelo, a voda teče u malim mlazovima niz njegov
obraz.
„Dođi u moju sobu.“
Kimnem, jer bih išla bilo kuda s Edwardom.
A to je jako velika promjena od onoga tko sam bila prije samo nekoliko
kratkih mjeseci. A ipak, slijediti ga, čini se kao najviše prava stvar koju sam
ikad napravila.

137
 Trčimo kroz pljusak do Guthrie House. U predvorju, ne čekamo da nam
osoblje donese ručnike, već umjesto toga odemo ravno u Edwardovu sobu.
Pokušam obrisati vodu s mog lica i ruku mojim dlanovima.
„Uvijek me smočiš.“
Edward priđe iza mene, s ručnikom u rukama, smijuljeći se, „Čini se da
imam takav utjecaj na tebe.“
On trlja ručnik preko mojih ruku, mog vrata, sušeći moju mokru kosu.
Osjećam njegova usta uz moje uho, te zadrhtim na obećanje u njegovom
glasu.
„Moramo te izvući iz ove odjeće.“
Pogledam nazad u njega preko mog ramena. „Kopča se odzada. Hoćeš li
mi pomoći?“
On se smijulji, uzrokujući da mi koljena klecaju. Polako, on mi otkopča
dugmad na mojoj kao menta zelenoj haljini, jedno po jedno. „Čast mi je slu-
žiti mojoj Kraljici.“
Njegov bogati glas je tako gladak i dekadentan, da čak ne mogu reći da li
se šali.
Kad iskoračim iz moje haljine, Edward je protrese i objesi je na naslon
stolice da se suši. On je puno manje pažljiv sa svojom odjećom – njegova
košulja završi u mokroj hrpi na podu, prije no što joj se pridruže njegove
hlače.
I Edward je gol, a ja sam praktički gola, ali nema sramežljivosti. Nema
neugodnosti i tjeskobe.
Zurim u impresivnu, tvrdu erekciju između njegovih nogu…i ne sramim
se što je želim. Žudim za njom. Očajnički. Što mu želim dodirnuti kurac svo-
jim rukama, prstima, ustima i jezikom – dirati ga svuda i jako dugo. Misao
stvori pulsirajuću bol u donjem dijelu mog želuca – jer žudim da osjetim
njegov dodir zauzvrat.
Baš kao što je Edward rekao… pripadat ćemo jedno drugome.
Ali mislim da već pripadamo.
„Postoji nešto što ti želim pokazati,“ kaže Edward.
Ali se ne miče, a niti ja. Gledamo jedno drugome u oči, kao da čitamo
misli jedno drugome. Zato što je sljedeća stvar koju znam, pritisnuti smo je-
dno uz drugu, ruku omotanih jedno oko drugoga.

138
 Edward sagne svoj vrat, ljubeći me žestoko, pohlepno.
„Jebote, kako mi je to nedostajalo.“
Kušam kišnicu na njegovim usnama.
„Mislim na tebe svaku noć,“ priznam između poljubaca.
„I ja,“ kaže Edward. „Ako budem mislio više na tebe, otrgnut ću si kurac
drkajući.“
Grčim se u njegovim rukama, divlje se smijući.
„Nije smiješno. Ne šalim se,“ inzistira Edward, gurajući me prema kre-
vetu – s opasnim, predatorskim sjajem u očima. „To je jako ozbiljno.“
On me uhvati ispod ruku i podigne me na krevet. Na koljenima sam, u
razini očiju s njim, moje ruke na njegovim ramenima, te polako naš smijeh
izblijedi.
Edward pogleda dolje između nas i uzdahne dok dira pojas mojih crnih
svilenih gaćica. „Sviđaju mi se.“
Njegove ruke se podignu uz moj struk, stavivši prst pod naramenicu mog
grudnjaka. „Ali ovo…“ On žalosno odmahne glavom i klikne jezikom. „Ova
rugoba mora nestati.“
On brzo otkopča kopču i klizne saten niz moje ruke – bacivši ga preko
svog ramena. A onda zuri u moje grudi, kao da je hipnotiziran. On obuhvati
jednu svojom velikom rukom – trljajući bradavicu svojim dlanom.
Glava mi se okrene. „Kako se zove ova lekcija?“ Stenjem.
On obliže svoje usne. „Ova se lekcija zove, tvoje sise su prelijepe i ako
odmah ne stavim usta na njih, poludjet ću.“
A onda me ljubi, popevši se na krevet sa mnom, polegavši me i popevši
se na mene. A njegova težina – osjećaj njegovih mišićavih, preplanulih prsa,
koja me pritišće dolje – je električna. Božanstvena.
Edward me ljubi niz vrat, onda još niže preko moje ključne kosti. On mi
drži prsa podignuta za svoja usta – njegove usne se sklope oko moje brada-
vice uz stenjanje. A onda ne mogu čuti ništa osim zvuka mojih uzdaha i mog
vlastitog srca koje nabija.
„Oh… oh… da… molim te…“
Osjećaj Edwardovih usta koje sišu, njegovog vlažnog jezika koji se vrti,
mi ukrade sva osjetila. On liže svoj put do moje druge dojke – milujući i šti-
pajući prvu dok liže i paluca jezikom po mojoj bradavici.
Osjećam teški pritisak njegovog kurca – vreo i velik – između mojih nogu.
Pritišćući se uz mene. Klizeći gore i dolje uz uski prorez mog otvora – odvo-
jeni su samo tankom, pomičućom trakom svile.

139
 „Edwarde-?“
„Nećemo.“ On mi ljubi grudi, gricka oko nježnih oteklina. „U redu je,
Lenny. Ne još – obećavam.“ Njegov dah je topao i svjež na mom licu dok se
oslanja na svoje lakte i miluje mi kosu, gledajući dolje u mene s tako puno
osjećaja u svojim očima.
„Vjeruj mi.“
Pokrijem njegovu ruku svojom i savijem nogu oko njegovih – privlačeći
ga bliže.
„Da. Vjerujem ti.“
A moje tijelo postane labavo i opušteno zbog tog povjerenja. Edward po-
makne svoje kukove, propinjući se prema gore – on ne uđe u mene, ali nje-
gova erekcija klizi gore i dolje uz moje gaćice, između mojih donjih usmina.
Skliska sam i topla od trljanja, klizanja i vrelog trenja. Njegovi kukovi se po-
vuku, onda se opet propnu, a tvrdi glavić njegovog kurca klizi gore i dolje
preko mog klitorisa, paleći iskru vrelog užitka koji ide kroz mene. Osjećam
trnce posvuda i gorim za još.
„Oh… oh…“
Edward zadrži moj pogled dok njegovi kukovi kruže ponovo i ponovo.
„Da?“
„Da,“ uzdahnem. „Oh, da….“
„Želiš li prestati?“
„Ne,“ dašćem.
Njegov tvrdi kurac pogodi opet tu točku, a moja se leđa izviju i moji mi-
šići se stisnu – da se približe. Da dobiju više.
„Nemoj prestati, Edwarde.“ Moja glas preklinje, besramno.
Edward spusti svoje čelo na jastuk pokraj mene, a njegovi kukovi divlje
pumpaju – jače – njegov dah izlazi u dahtajima uz moj vrat.
On mi miluje stražnjicu, privlačeći me uz sebe – dajući mi više, vodeći me
dalje, više. „Miči se sa mnom, ljubavi. Da… baš tako.“
Moje ruke se uhvate za njega, a moji kukovi se vrte – zajedno s njegovim
prodorima. Edward okrene glavu, stavivši usta preko mojih, sišući moj jezik.
A prekrasni osjećaj raste, ispunjavajući me osjećajem. Kao da bi mogla prs-
nuti od blaženstva.
A onda to i napravim. A Edward prsne sa mnom. Osjećam toplu spermu
na mom trbuhu, te gunđanje u mom uhu.
„Jebote, jebote… jebote…“

140
 Muški iskonski zvukovi njegovog pražnjenja hrane moje vlastite i ste-
njem u njegovo rame, pritišćući zube uz njegovu kožu dok pulsirajuće zado-
voljstvo prolazi kroz mene – te postanem kruta i ukočena ispod njega. Oboje
dajemo i primamo, te osjećamo vrhunac trenutka zajedno.

Kasnije, Edward je donio ručnik iz kupaonice i obrisao nas oboje, te le-

žimo u hrpi isprepletenih udova na njegovom krevetu, on pritisne usne na
moju sljepoočicu.
„Ovo nije razlog zašto sam te doveo u moju sobu, kunem se.“ On razmisli
o svojim riječima, a onda ih drugačije postavi. „Pa… to nije jedini razlog.“
Nasmiješim se. „Da, rekao si da mi želiš nešto pokazati.“
On mi poljubi čelo, onda siđe s kreveta. Sjednem, kako bih ga mogla gle-
dati na drugoj strani sobe. Divim se njegovom uskom struku, čvrstoj oblini
njegovog dupeta, te kako se mišići u njegovim leđima miču dok se kreće.
Nekad sam mislila da me je Bog zaboravio. Ali gledajući golo savršenstvo
ovog muškarca, shvatim… mora da sam ja Bogu najdraža osoba ikada.
Navučem pokrivač preko mojih ramena i pomaknem se na stranu kre-
veta, stopala mi vise dolje. Edward otvori gornju ladicu svog pisaćeg stola,
izvadi nešto iz nje i dođe nazad do mene, čučnuvši.
Njegova kosa mu pada naprijed u oči, a njegov osmijeh čini da izgleda
mlađe i dječački, te jako zgodno. „Daj mi svoju ruku.“
Ispružim svoju ruku prema njemu, a on skine prsten – prsten svoje majke
– s mog prsta.
Onda ode i baci ga kroz prozor.
„Edwarde!“
„Ne svađaj se sa mnom oko ovoga. Taj prsten je proklet.“
On se vrati do mene, a ovaj put ne čučne.
On klekne.
Edward otvori kutijicu, a unutra je prsten – savršeni biser okružen malim
blistavim dijamantima na zlatnom prstenu.
„Edwarde!“ Uzdahnem.
„To je tvoj biser sada.“

141
 On izvadi prsten iz kutijice, držeći je između svojih prstiju. Njegov glas
je grub, a oči su mu nježne. „Hoćeš li se udati za mene, Lenora? Hoćeš li mi
biti žena i dopustiti mi da ti budem muž? Ne zato što to zahtijeva tvoje kra-
ljevstvo, već zato što ti to želiš?“
Nikad nisam bila plačljivica, ali čini se da bi se i to moglo promijeniti. Jer
mi suze navru na oči i blažena sreća mi zatvori grlo.
„Da, udat ću se za tebe, Edwarde, jer to želim. I zato što mislim da će mi
omiljena titula uskoro biti ta da sam Tvoja.“
On stavi prsten na moj prst i ispusti uzvik radosti. Smijem se dok me on
podiže, omotavši noge oko njegovog struka i pribivši svoja usta na moja u
dubokom, slatkom poljupcu koji traje i traje.
I savršeno je. Trenutak savršene, čiste sreće. Onakve kakvu pamtite i
sjećate je se i cijenite cijelog života.
Ali ti trenuci čiste sreće su jako slični trešnjinim cvjetovima, kojima smo
se Thomas i ja jednom divili u vrtu. Tako su prelijepi kad dođu, ali morate
uživati u njima dok možete… jer ne traju zauvijek.

142
 „Jesi li nervozan?“ Michael Fitzgibbons upita, u predsoblju iza oltara u
St. George's Cathedral. U posljednjih nekoliko mjeseci on i ja smo postali vrlo
bliski – dobri prijatelji – i nije postojao nitko drugi koga bi mogao zamisliti
da ga zamolim da stoji uz mene danas kao moj kum.
Šmrknem. „Ne.“
„Većina mladoženja su obično preplašeni na dan svog vjenčanja,“ kaže
on. „A ovo je veće od većine vjenčanja.“
Virim kroz vrata – slavne osobe i kraljevske obitelji i poslovni ljudi svih
vrsta su pretrpali redove crkvenih klupa. Snimatelji su smješteni u dijelu za
zbor da prenesu svaki trenutak žednoj publici. Vani na pločniku se ne mo-
žete čak niti kretati od gomile ljudi koji čekaju da mogu ugledati nju… nas…
želeći biti dio ovog dana.
„Samo želim to obaviti. Da bude moja, službeno.“
Michael se sramežljivo nasmiješi. „Kraljicu treba zadržati, ha?“
Nervozni tajnik događaja u palači, onaj koji je zadužen za cijelu ovu
predstavu, žureći uđe u prostoriju. „Kraljica je stigla. Na mjesta, molim vas,
Prinče Edward, Lorde Michael.“
Potapšam Michaela po leđima. „To sigurno je.“
Stanem ispred oltara, u mojoj službenoj vojnoj uniformi, uspravne kralje-
žnice, ruku sklopljenih iza leđa, savršen prikaz princa iz bajke. Glazba počne
– prvo tužne note klavira, onda gajde, onda žičani i puhački instru-
menti…sve se nakuplja i vrte se zajedno u valu izvedbe mladenkine korač-
nice.
Župljani ustanu, a dvokrilna vrata se otvore, i tamo u sredini… je ona.
Omotana u snježno bijeli saten i čipku, skupljenu u struku, duga odzada,
elegantno prebačena preko ramena i ispod ruku… ona blista kao anđeo sišao
s neba. Preko lica joj je čipkasti veo, pa joj još ne mogu razaznati crte lica, ali
tijara na njenoj glavi – nova od smaragda i dijamanata koja je bila naručena
upravo za ovaj dan – bljesne i blista dok hoda. Sama.

143
 Jer nju nitko ne predaje. Ona predaje samu sebe.
Dok klizi prolazom prema meni, pritisnem ruku na moj džep na košulji,
osjećajući tvrdi okvir naočala mog brata, te pošaljem šapat riječi preko zraka.
Hvala ti, Thomase.
Hvala ti što si nas spojio. Što si vidio kakva bi mi sudbina mogla biti prije mene.
Stvoren sam za ovo… za nju. Da je cijenim, štitim i izazivam je, da je vo-
dim i slijedim – da budem muškarac kakvog ona treba, kako bi ona mogla
biti žena, kraljica, kakva je uvijek trebala biti.
Napokon, ona stigne do mene, okrenuta prema meni.
Polako, podižem joj veo, otkrivajući sjaj njenih očiju kao dijamanti, ruži-
častu boju njenog porculanskog obraza, nježnu keramiku njenog malog
nosa, te meku puninu njenih ružičastih usana. Glas mi je tih, tako da samo
ona može čuti moj šapat zanesenog divljenja.
„Dragi Bože, Lenny…oduzimaš mi dah.“
Njen osmijeh kao odgovor je obožavajući i lijep.
Ponudim joj ruku, te stavi svoj ruku prekrivenu čipkom kroz moju, te se
okrenemo prema oltaru i priđemo zajedno Nadbiskupu. Katedrala je pre-
puna s tisuću gostiju – vjenčanje se prenosi na televiziji, pa još milijuni gle-
daju – ali kada dođe vrijeme zavjeta, tu smo samo ona i ja… Lenora i
Edward. U ovom trenutku, zajedno.
Okruženi sjajem svijeća i slatkog mirisa jorgovana, gledamo jedno dru-
gome u oči i zavjetujemo svoje živote – sebe – jedno drugome.
„Ja, Edward Langdon Richard Dorian Rourke, uzimam tebe, Lenora…“
„Ja, Lenora Celeste Beatrice Arabella Pembrook, uzimam tebe, Edwarde…“
„…za svoju ženu,“
„…za svog muža,“
„da ću te ljubiti…“
„i čuvati…“
„od danas nadalje…“
„u dobru i zlu...“
„u bogatstvu i siromaštvu…“
„u bolesti i zdravlju…“
„da ću te poštovati i cijeniti…“
„da ću te poštovati i cijeniti…“
„dok nas smrt ne rastavi.“
„dok nas smrt ne rastavi.“

144
 Stavimo jednostavne zlatne prstene na prste jedno drugome, i kao da su
riječi, zakletva, obećanje izvučeni iz dubine naših duša.
„Sve što jesam je tvoje…“
„Sve što jesam je tvoje…“
„sve što imam, ti dajem…“
„sve što imam, ti dajem…“
„mojim tijelom te poštujem…“
„mojim tijelom te poštujem…“
„po svetim zakonima ljudi…“
„te ljubavi po Ocu, Sinu i Duhu Svetome.“
„Amen.“
„Amen.“
Nadbiskup pročisti svoje grlo i njegov glas odjekuje kroz katedralu dok
proglašava, „Sada proglašavam, od sada pa nadalje, da su muž i žena. Možeš
poljubiti svoju mladu.“
Mogu… i stvarno, stvarno moram. Ne mogu čekati više niti jednu prok-
letu sekundu.
Omotam svoje ruke oko njenog struka i privučem je bliže. Obuhvatim joj
obraz i sagnem glavu, te poljubim svoju prelijepu ženu. Naše se usne miču
zajedno u strasti i nježnosti, ali više od toga – s radosti.
Onda, uz zvuk župljana kako plješću, idemo zajedno nazad prolazom.
Osiguranje nije htjelo da se vozimo u kočiji s otvorenim krovom, zbog rani-
jeg pokušaja napada na Lenorin život, ali ona nije htjela ni čuti za to. Inzisti-
rala je. Ljudi nas žele vidjeti, slaviti s nama, rekla je.
A kad moja tvrdoglava djevojka nešto odluči, uzaludno je opirati se.
Pa je uzmem za ruku i odvedem je niz kamene stepenice katedrale, kroz
kišu padajućih bijelih latica. Pomognem joj da se popne u kočiju od trešnji-
nog drveta i popnem se za njom. Zajedno se vozimo kroz ulice prema svadbi
u palači, mašući našem narodu, koji su presretni zbog nas.
A ovaj put…nimalo mi ne smeta mahanje.

145
 Skoro cijela prva polovica moje i Edwardove svadbe je provedena foto-
grafirajući se. Službeni fotografi, privatne fotografije, portreti, ekskluzivne
fotografije za novine, slike nas zajedno, slike nas samih, slike s cijelom svad-
benom svitom i pojedinim članovima svite… fotografije s paževima i dje-
vojčicama s cvijećem. Brak kraljice je događaj koji se događa jednom u ži-
votu, povijesni događaj, pa se to i očekuje.
Fotografije su kraljevski posao na puno radno vrijeme.
Konačno, Edward i ja dobijemo dozvolu da odemo na svadbu. Plešemo i
pijemo vino, te hranimo jedno drugo tortom. A kamere i dalje snimaju svaki
trenutak.
A onda me odvedu od njega – posljednji put – da napravim nekoliko slika
na balkonu, u mojoj vjenčanici, sa zalaskom sunca iza mene. Uđem nazad u
veličanstvenu balsku dvoranu, a glas dođe s moje desne strane.
„Izgledaš jako sretno, Pile.“
Priđem mu, gdje se naslanja na ogromni, okrugli mramorni stup.
„Jesam, Alfie. Ako svi ugovoreni brakovi ispadnu ovako, svaki član kra-
ljevske obitelji bi ga trebao imati.“
On se smijulji i prekrasni, veseli čovjek, koji je bio tako ljubazna konstanta
u mom životu sija svojim svjetlucavim plavim pogledom dolje prema meni.
„Bio bi tako ponosan na tebe… iz tako puno razloga.“
Moje grlo se stegne, a moje oči postanu tople od emocija.
„Već si nadmašila sve njegove nade za tebe.“
Stavim dlan na njegovu ruku, njegovo rame, stisnuvši.
„Hvala ti, dragi Alfie.“

Lutam po balskoj dvorani, kimajući gostima i uzvraćajući im njihove če-

stitke – tražeći mog novopečenog muža.
Mog muža.
Kako se, dovraga, to dogodilo? Same riječi u mojoj glavi uzrokuju da mi
ruke i noge zadrhte, a želudac mi se okreće od vrele želje.

146
 Edward je puno drugačiji na velikim događajima od mene. Moj otac bi
rekao da je dobar u „obrađivanju sobe.“ On je povjerljiv, živahan – zabavan
domaćin i lako razgovara. Tip koji nikad nije doživio neugodan trenutak.
Zbog toga ne mislim ništa loše kad ga spazim kako čavrlja s atraktivnom,
visokom plavušom, preko puta. Nikad je prije nisam vidjela, ali što se više
približavam, shvaćam da se čini da je samo malo starija od mene… osim što
se osjeća svjetsko ozračje oko nje. Iskustvo.
A onda čujem njihove glasove.
„Mogli bi se išuljati odmah sada – brza sam, ali talentirana, nećeš poža-
liti.“
„Sramotiš se. I obraćaš se potpuno krivom muškarcu.“
„Možda ne za dugo. Kažu da je Kraljica hladna kao-“
Edwardov oštar glas uguši njen odgovor. „Više niti jednu jebenu riječ.“
Vatra plamti, upravo pokraj mog srca. Možda je to zato što nikad nisam
upoznala ovakvu sreću, pa nikad nisam razmišljala o tome što bih napravila
da je zaštitim. Da je zadržim. Ispostavilo se, učinila bih prokleto puno toga.
Primijete me – ona me primijeti, i nakloni se.
„Vaše Veličanstvo. To je-“
„Nemoj ti meni 'Vaše Veličanstvo' – što ti misliš tko si, dovraga, ti? Ili što
je još važnije, tko misliš da sam, dovraga, ja?“
Njene oči ciljaju po prostoriji, puneći se sramom.
„Misliš da možeš ući ovamo – u moju palaču, na moju svadbu – i davati
prijedloge mom mužu meni pred nosom? Da sam ja tip žene koja će dopus-
titi da to prođe nekažnjeno?“
Ne sikćem, jer nisam zmija niti mačka – moje su riječi pažljive, proraču-
nate i potpuno obavezujuće, jer ja sam kraljica.
Uhvatim njen ručni zglob svojim stiskom. „Pokušaj još jednom uzeti što
je moje i spalit ću do temelja sve što voliš. A onda… spalit ću tebe do temelja.
Sada odlazi.“
Okrenem se, ignorirajući je dok brzo odlazi. A tada shvatim da sam mo-
žda bila glasnija nego što sam mislila. Jer svi su tamo – dužnosnici, Premijer,
Nadbiskup, Savjetodavno Vijeće – gledaju me i sudeći po izrazu njihovih
lica, svi su me čuli.
Prekrižim ruke i podignem nos.
„Nije mi žao. Nimalo.“

147
 Edward se nasmije…a to me ugrije do nožnih prstiju. Onda me uzme u
naručje i poljubi me – duboko i požudno – savivši me unazad u puno spuš-
tanje. A to privuče pažnju cijele balske dvorane. Tu su uzdasi, nekoliko mr-
mljanja odobrenja i više bliceva fotoaparata.
To je baš kao u filmu.
Ili bajci.

Pred kraj svadbe, presvučem se u putno odijelo boje slonovače sa zlatnim

vezom, te odgovarajućim rukavicama i kapom, a Edward je zamijenio svoju
uniformu plavom košuljom i mornarskom jaknom, bez kravate. Oprostimo
se od gomile na kapiji palače i uđemo u Rolls-Royce, uz navalu bliceva foto-
aparata. Stignemo u hangar na aerodromu gdje nas privatni avion čeka da
nas odveze do našeg otoka za medeni mjesec.
Jednom kad sjednemo na meka kožna sjedala, kao da su mi na udove
stavljeni utezi od pedeset kila, a moji očni kapci su potpuno otkazali.
Zijevnem jako i široko.
„Bio je dug dan,“ kaže Edward, poigravajući se s mrežicom na mojoj kapi.
„Bio je,“ složim se, iako je tehnički samo osam navečer. „Dug, lijep dan.“
On poljubi moje čelo i nježno gurne moju glavu na svoje rame. „Spavaj
sada. Imam planove za tebe – za još dužu, ljepšu noć, i želim da budeš od-
morna.“
Sve se ugrije – moji obrazi, moj trbuh, moje srce. I to je posljednja misao
koju imam, prije no što me san bez snova cijelu proguta.

„Probudi se, Lenora,“ melodični glas me zove, privlačeći me k svijesti.

Onda postane prost uz prijedlog. „Otvori oči, Lenny, i dat ću ti poljubac.“
Oči mi se odmah otvore.
Smijuljeći se kao vrag kakav je, Edward mi poljubi usne i zaigra svojim
obrvama. „Kasnije ću ti dati pravi poljubac. Sletjeli smo – auto čeka.“
„Oh. Koliko je sati?“
„Tek je prošlo jedan ujutro.“

148
 Protegnem ruke, te provjerim moju kosu i šminku u ogledalu. Onda us-
tanem i naletim na dugi, mekani kaput koji Edward drži raširenim za mene.
„Obuci ovo,“ kaže on. I on nosi jedan.
„Što za ime svijeta?“
Tada se vrata kabine otvore i nalet ledenog zraka navali kroz njih. Trep-
nem dok gledam kroz vrata – u tamno nebo i ogromna bijela brda snijega
koja nas okružuju.
Možda još uvijek spavam.
„Ovo…ne nalikuje na Saint Augustine's Island.“
Edward kimne. „Došlo je do promjene planova.“
„Gdje smo?“
„To je iznenađenje. Vidjet ćeš.“
I nešto u načinu kako to kaže učini da mi se želudac okrene od uzbuđenja.
Obučem kaput i Edward pokaže prema vratima aviona.
„Nakon vas, Vaše Veličanstvo.“
Auto je ugrijan kad uđemo u njega, s termosicama bogate tople čokolade,
koje nas čekaju. Skinemo kapute i vozimo se oko sat vremena, zavojitim ce-
stama uz koje su velika, visoka, snježna crnogorična stabla.
Edward izvuče crni svileni šal iz svog džepa i podigne ga.
„Skoro smo tamo. Želim da obučeš ovo.“
Podignem obrvu. „Nastrano.“
Edward mi je ispričao sve o „nastranom“ prije nekoliko noći. Jako intri-
gantno.
Njegove jake usne se izviju u smiješak, onda on omota šal oko mojih očiju,
potpuno mi blokirajući vid. Trenutke kasnije, auto stane.
Osjećam oštar vjetar na mojim nogama kad se vrata otvore, a Edwardove
velika, topla ruka obuhvati moju dok me on vodi iz auta.
„Nemoj dopustiti da padnem,“ kažem mu.
„Nikada,“ kaže on, uz moje uho, prije no što me podigne u svoje naručje.
Stavim ruke oko Edwardovog vrata dok me on nosi.
Tek kasnije shvatim da kroz sva Edwardova iznenađenja i promjene pla-
nova, nastrane svilene šalove, te to što me nosi okolo… Nikad nisam oklije-
vala. Nikad nisam postavljala pitanja niti se brinula da će dopustiti da bu-
dem povrijeđena ili osramoćena.
Nikad nisam sumnjala u njega ni na trenutak.

149
 Temperatura se opet promijeni, te iako ne mogu vidjeti, čujem kako se
vrata zatvaraju za nama i znam da smo unutra. Spuštena sam na svoje noge,
a kaput mi je skinut.
Edward odveže šal i skine mi ga s očiju.
A moj dah me napusti u brzini.
Jer je to spavaća soba, ali je strop zakrivljen, kao kupola – a cijeli zid is-
pred mene je napravljen od prozirnog stakla.
Mi smo na brdu, prekrivenom snijegom i gustom šumom. Ali iznad nas,
nebo je potpuno crno…osim rijeke najveličanstvenijih boja. Vrtlozi zelene,
crvene i tamno ljubičaste – svi plešu zajedno. Kako je to Edward nazvao u
svom pismu, tako davno? Živa simfonija boja.
Aurora borealis.
„Mi smo u Finskoj,“ kaže Edward iza mene. „Ovo se zove Sjeverna kuća.
Tamo su manje, jednostavnije kolibe za unajmiti niz brdo, ali bez brige – i
njih sam sve zakupio. Napravit ću logorsku vatru vani za tebe, ako želiš.
Samo smo mi ovdje sada. Samo ti i ja.“
I to je sve… tako puno. Poplava osjećaja me preplavi, potapa me, a ja sta-
vim ruku preko mojih usta, ali ne mogu je zadržati. I rasplačem se, lijući ve-
like, teške suze.
Edward me privuče u svoj zagrljaj, držeći me dok drhtim od jecaja.
„Ne plači, Lenny.“
I pokušam objasniti, natjerati ga da shvati.
„Nikad nisam mislila da ću imati ovo.“
On mi nagne glavu unazad, brišući mi suze. „Auroru borealis?“
„Tebe.“ Uhvatim njegovu košulju i gledam gore u te prelijepe oči.
„Nikad nisam mislila da mogu imati tebe. Nikad se nisam čak niti nadala
tebi, sanjala te, a ipak nekako, ovdje si. Promijenio si mi cijeli život, Edwarde.
Promijenio si mene, a to ne bih mogla sama.“
On se nježno smiješi i miluje mi lice. „Da, mogla bi.“
„Ali ne bih to bila ja, ne onakva kakva sam sada. Bila bi neka druga pra-
znija verzija sebe.“ Još jedna suza kane i još jedna, a moj glas puca. „Ti si
moja radost i moje srce… ti si moj dom… a ja bi bila izgubljena bez tebe.“
On drži moje lice čvrsto u svojim rukama, a njegove riječi su tihe i snažne.
„Nikad nećeš biti izgubljena. Uvijek ću biti s tobom. Zavjeti su pogriješili.
Kad smrt dođe, može imati moje tijelo… ali moja duša će ostati s tobom,
kunem ti se.“

150
 A moje srce je tako jako puno, tako puno svega što mi je pružio i svega
što osjećam prema njemu.

Polako, polako, polako…

To je mantra u mom umu, podsjetnik. Suzdržavanje.
Jer, prokletstvo, kako je želim. Čak niti u mojim najluđim snovima,
najsebičnijim tinejdžerskim danima nisam želio uzimati i uzimati ženu kako
želim uzimati nju.
Divlje i jako, lijeno i dugo.
Poljubim njene meke usne, dodir njenog lica i pomičem nas unazad
prema krevetu. A Lenny pogleda gore u mene, njene oči su okrugle i srebrne
kao mjesec, a ona poseže za mojom košuljom, otkopčavajući dugmad jedno
po jedno. Ona je možda nevina, neiskusna, ali kad mi skine košulju i prijeđe
rukama preko vrele kože mojih grudi… te slijedi te ruke svojim baršunastim
poljupcima… ja sam taj koji drhti.
Možda nisam kralj, ali ovdje, sada – ona čini da se osjećam kao da jesam.
Više nego kralj – njen heroj, njen muž, njen očarani rob, njen divlji
ljubavnik – to je sve isto sada. Sve isprepleteno zajedno.
Lenorina usta putuju niz moj trbuh, a njen vlažni jezik koji me muči, vuče
se po rubovima mog trbuha. Moje ruke se stisnu uz moje bokove – žudeći da
hvataju, vuku, štipaju i obuhvaćaju.
Ali pustim je da radi po svome – pustim je da istražuje i kuša dok njeno
slatko srce nije zadovoljno.
Ona gricka svoju usnu, te zastane kod mog pupka, iznenada nesigurna.
Ali onda moja mala Kraljica je dorasla prilici… te potone dolje na svoja
lijepa koljena, samo za mene.
I, jebote, moj kurac me boli na sam prizor.
Moje hlače su otvorene i kaiš sklizne dolje uz šuštanje kože. Onda brzo,
kao da jednostavno ne može dočekati, Lenny svuče moje hlače s mojih
kukova, oslobodivši moje vrelo meso, tvrdo kao kamen. Iskoračim iz hrpe

151
odjeće pokraj mojih zglobova i osjećam njene željne, moleće dahove uz moja
bedra.
Ona uhvati moj kurac u svoju nježnu ruku i klizne dlanom čvrsto uz
batinu, baš kao što sam je naučio. Lenora ovlaži svoje usne, otvori svoja usta
i uzme me u fantastično vlažni, vreli otvor njenih usta, gdje me obožava
čvrstim sisanjem.
Moja glava se okrene prema gore na mom vratu, a oči mi se sklope, te je
više ne mogu jebeno gledati, ili ću svršiti na njen jezik.
Ona stenje oko mene – čujem to, osjetim to.
A moja kontrola se širi do napete, kao žilet tanke niti.
Uhvatim je za ruku i povučem je prema gore – jače nego što bih trebao.
Ljubim je dok ne može disati, ne može misliti – sišući te baršunaste usne,
grebući ih mojim zubima, dominirajući njome prodorima mog jezika.
A srce nabija u mojim ušima, polako, polako, polako…
Otkopčam bisernu dugmad Lenorinog sakoa i skinem je. Njene ruke su
vitke i duge. Osjetljive. Podignem ih ravno gore iznad njene glave dok
duboko dišem. Pogledam u njene vrele oči i pustim je da vidi golu, sirovu
želju u mojima. Koliko je obožavam – koliko sam blagoslovljen što je moja.
Prijeđem mojim dlanovima niz njene gole ruke. Onda niz njene bokove,
milujući blijedu kožu njenih grudi svojim palcima usput.
Suknja je sljedeća koju skinem. Spustim se na koljena i skinem je niz njene
noge, ostavljajući Lenoru samo u tankoj satenskoj spavaćici boje slonovače.
Poljubim njen trbuh na putu prema gore, do udoline koja miriše po
jorgovanima, između njenih svilenih grudi. Moje velike ruke klize uz njena
bedra, gurajući njenu spavaćicu preko njene glave – tako da je gola za moje
oči… za moje srce.
Onda, jednu po jednu, izvučem ukosnice iz njene kose – skinuvši joj kapu
i raspustivši punđu, dok joj kosa ne pada slobodno oko nje u divljem,
valovitom tamnom zastoru. Ona naglašava njene crte lica – koža joj je bljeđa,
jagodične kosti više, njene sive oči svjetlije.
A to je sve za mene. Ja sam jedini muškarac koji će je ikada vidjeti ovakvu.
Poklonim joj osmijeh sa svom nježnošću koju imam, dok je privlačim uz
sebe, naše tople kože klize. Podignem je gore tako da su joj grudi upravo
tamo da je moje usne uzmu, omotavši usta oko njene bradavice – ližući je
jako i brzo mojim jezikom i sišući i sišući tvrde vrhove dok njen glas visokog
tona zove moje ime moleći za milost.

152
 Njene ruke prolaze kroz moju kosu, milujući moju čeljust, prinijevši moje
lice do njenog. „Vodi ljubav sa mnom, Edwarde.“ Ona pogleda gore u strop,
onda opet u moje oči. „Vodi ljubav sa mnom pod ovim čarobnim nebom.“
Okrenem se i polegnem Lenoru na krevet. Njena ružičasta usta su
razdvojena i dašću, a njena razbarušena kosa je uokviruje. I ona se otvori za
mene kao cvijet – ispruženih ruku, raširenih koljena – nesputana i besramna,
savršena i moja.
Popnem se na nju, prebacim joj noge preko mog ramena, a onda se
gostim. Ližući i kušajući je između njenih nogu, čineći njenu pičku vlažnom
i stegnutom, tjerajući je da stenje i uzdiše moje ime – moja mlada, moja žena,
moja prekrasna jebena cura.
„Edwarde… Edwarde…“ ona ponavlja, jako povlačeći pramenove moje
kose.
Ljubim je niz unutrašnju stranu bedra, njenog lista, podigavši se na svoja
koljena, između njenih nogu, te povlačim široki, zvonoliki glavić mog kurca
kroz njenu glatku, sklisku vrelinu.
Gore i dolje, pokraj njenog otvora ponovo i ponovo, zastajući, ali ne
uranjajući.
Lennyni kukovi se podignu – žudeći, moleći.
„Je li to ono što želiš?“ Prošapćem.
Ona se migolji ispod mene, oči opijene užitkom, požudom i potrebom.
„Da…“
Otvorim je šire, stavim joj noge preko mojih bedara. Moj dlan klizne gore
uz glatko središte mog trbuha, mijeseći njene grudi, milujući joj bradavice,
onda opet nazad dolje. Trljam njen čvrsti mali klitoris jagodicama mojih
prstiju jedne ruke, te gurnem dva prsta u njenu pičku drugom.
Te je polako obrađujem, pumpajući u nju dok ona uzdiše i stenje.
Lenora podigne svoju bradu, njeno se lice zgrči od strasti i želje za još.
„Molim te, molim te, molim te, molim te…“
Izvadim prste iz nje i uhvatim moj kurac, kliznuvši opet do njenog
glatkog, vrelog otvora.
„Da… da… Edwarde…“ ona mrmlja.
Pritisnem se u nju, samo glavić.
Polako, polako, polako.
Njeni mišići se opiru, ali njena vlažnost olakšava put. Želim opsovati od
osjećaja nje – vrele pripijenosti koja uzrokuje da mi vid potamni. Ali neću.
Ovaj trenutak je predragocjen za te riječi.

153
 „Lenora, pogledaj me,“ zakreštim.
Kad se njene oči podignu do mojih, uhvatim je za kukove i prodrem skroz
unutra kroz njenu nevinost, ukopavši se potpuno u dubinama njene vlažne,
stežuće vreline.
Ona izvije svoja leđa i zajeca.
Na trenutak, ne mičem se… ali kad se pomaknem, spustim se u njen
zagrljaj. Ležim na njoj, nagnuvši se nad nju, pritisnut duboko u njoj koliko
mogu biti. Zurim u njene prelijepe oči i pomaknem nazad njenu vlažnu kosu
i osjećam milovanje njenih dlanova na mojim rukama, mojim leđima.
„Sve u redu?“ Upitam.
„Da,“ klimne. „Da…“
A onda se pomaknem. Kukovima kružim sporim, plitkim krugovima –
ljubeći je, voleći je mojim ustima – opet sve nakupljajući, želeći joj pružiti
ekstazu… dati joj cijeli svijet.
Donji dio moje zdjelice trlja njen klitoris svaki put kad zavrtim kukovima.
Ponovo, ponovo i ponovo.
Lenorina prsa se dižu i padaju, čvrsto, brzo i vrelina navali nazad u njene
oči.
„Tako je, ljubavi,“ potičem je. „To je to…“
I Kriste, osjećaj nje – više je nego što sam sanjao u mojim najvlažnijim
fantazijama. Svaka udubina i nabreklina njenih mišića unutra je glatka, uska
i stegnuta.
Sišem nježnu kožu njenog vrata, teško dišući. A njeno stenjanje ispuni
moje uši. Glasnije i oštrije svaki put kad zavrtim kukovima. Fantastični,
iskonski zvukovi od kojih mi se jaja stežu, a kurac mi se diže.
Zvukovi požude, ljubavi i života.
„Edwarde! Edwarde, Edwarde…“
Ona stišće moja ramena očajnički, a njene pete pritišću moje dupe. A ja je
ljubim u usta dugo i duboko – ližući zvukove s njenih usana, držeći ih
unutra, zadržavši ih za sebe.
Osjetim kad svrši. Po pulsirajućim stiscima njene prelijepe pičke, po
dugim, isprekidanim jecajima njenog stenjanja, po stiskanju njenih ruku,
koje me nježno drže čak i kad doživi vrhunac.
Električna vrelina juri niz moju kralježnicu. Moji kukovi prodiru divlje,
grubo, a ja stenjem bespomoćno uz njeno rame dok mi se kurac trza,
ispunjavajući je, jako svršavajući duboko u njoj.

154
 Nakon toga, podignem joj glavu i pogledam dolje u Lenorine oči, ljubeći
je nježno i zaglađujući joj kosu. Ne pitam da li je dobro, jer znam da je –
vidim to u njenom osmijehu i nježnoj suzi koja klizi niz njen obraz. Privučem
je bliže k sebi, u moje ruke, oboje smo kao bez kosti, potrošeni i zadovoljeni.

155
 Ustavši s moje stolice, naslonim ruke na stol i obratim se Savjetodavnom
Vijeću.
„Dakle, da vidim da li sam dobro shvatila. Parlament nije htio razmotriti
moje propise dok ne postanem udana žena. Zato što su htjeli kraljicu koja je
tradicionalna žena i osiguranje da će me moj muž „obuzdati.“ A sada kad
sam udana žena, i udana sam već skoro četiri tjedna, odbijaju razmotriti pro-
pis jer tvrde da me nekako kontrolira kurac mog muža?“
Čeljust mog strica se razjapi.
Radcliffe bi mogao biti na rubu srčanog udara.
A Tweedledum uzdahne zapanjeno. „Vaše Veličanstvo!“
„O, budi muško, Tweedle!“ Udarim po stolu. „Trebam vas. Trebam sve
vas. Jer moramo poslati jasnu i glasnu poruku da, dok je kurac Princa
Edwarda sigurno dovoljno veličanstven da obavi posao, Kraljicu ne kontro-
lira nitko. Posebno ne Parlament. Pa im je bolje da dignu svoje guzice i rade
svoj prokleti posao!“
Moje vijeće zuri šokirano u mene.
Osim Alfieja i Edwarda. Oni se jako trude da se ne nasmiju. I jako ne us-
pijevaju.
Edward nije službeni član Savjetodavnog Vijeća, ali otkad smo se vratili
iz Finske dolazio je na sastanke, a kasnije bi raspravljali o problemima pri-
vatno. Dijeleći moje misli s njim i slušajući njegova mišljenja je često bilo od
velike pomoći.
Ovo nije takav trenutak.
„Prinče Edwarde, Lorde Ellingtone…“ Namrštim se.
Edwardove oči plešu prema meni s humorom. Zato što iz nekog razloga,
on jednostavno voli uzrujati me.
„Dok sam sretna što me smatrate tako zabavnom, imate li za ponuditi
nešto što će pomoći raspravi koja se krije iza humora?“
Alfie odmahuje glavom, njegovo je lice jarko crveno i puca od smijeha.

156
 Edward se nasloni na stolicu, prekriženih ruku i izvijenih usta – gledajući
me onom zgodnom arogancijom, zbog koje ga želim ljubiti cijelo vrijeme.
„Zapravo, imam, Vaše Veličanstvo.“
„Molim te, prosvijetli nas onda.“
„Ne moraš slati poruku. Ono što trebaš… je dobra lopata.“
„Lopata?“ Upitam. „Ne razumijem.“
„Oni su političari,“ objasni on. „Kopaj dovoljno duboko po njihovoj pr-
ljavštini, i napravit će svaku prokletu stvar koju želiš.“
Prljavština. Hmm.
Polako, kimnem.
„To zvuči jako… efikasno.“

Sljedeći tjedan, deset najutjecajnijih vođa u Parlamentu se nađu u veli-

kom stražnjem uredu, na Kraljičin zahtjev. Ona nosi svijetlo ružičastu ha-
ljinu, s crnim rubovima, koja je savršeno obavija i salonkama s visokom pe-
tom tako oštrom da bi mogla probosti nekoga kroz srce s njom. Ali je pogled
u njenim očima ono u čemu najviše uživam. Očekivanje, uzbuđenje, osveta i
pobjeda.
Ona je kao glatki, mali, srebrni pištolj – prekrasan, ali smrtonosan. To je
opijajuća kombinacija.
„Dobro jutro, Milordi.“ Lenora sklopi ruke ispred sebe i slatko se nasmi-
ješi. Nagnem se uza zid… samo je gledajući.
„Molim vas da pregledate fascikle pred sobom. Osjetljive informacije su
privukle našu pažnju u vezi svakog od vas. Htjeli smo da budete svjesni tih
informacija… i da imamo dokumentaciju koja to dokazuje. Za vlastitu zaš-
titu, naravno.“
Oni otvore svoje fascikle. Nekoliko njih bi se zapravo moglo usrati.
Lenora tapka po svojoj usni, zabrinuto se mršteći.
„Iako, problem je… imam naviku govoriti bez razmišljanja kad sam uz-
rujana.“ Ona pogleda svakoga u oči. „Ja sam ipak žena. Ne može se znati

157
koje bi tajne mogla odati – ili kome – kad sam potpuno izbezumljena. Mogli
bi to biti novinari, vlasti… vaše žene.“
Polako, ona stane ispred njih, pustivši da se kisele malo.
„Moj prijedlog je da me niti jedan od vas ne uzruja. Da glasa za nadola-
zeći propis onako kako bi me zadovoljilo. Ukratko… nemojte me raspizditi.
Zbog vaše vlastite zaštite, naravno.“
Onda se ona opet nastavi smiješiti. A to je nekako zastrašujuće.
„Također-“
„Postoji i također?“ Usprotivi se Stinky Winky.
Moja okrutna djevojka se naceri. „Postoji, Lorde Winkerton – ne ometajte
me ponovo. Kao što sam rekla… također, odlučila sam uvesti program ob-
veznog vojnog roka, koji će uključivati sve građane Wesscoa – muškarce i
žene.“
A starci polude – gunđajući i vičući.
„To je nečuveno!“ Lord Plutorch viče.
„To je napad na ženstvenost!“ Grof Malmunch drhti od uvrede.
„Za ime Krista, to je najbolje za zemlju,“ uzvratim.
Lenora ne podnosi niti malo njihovih sranja.
„Neću dopustiti da polovina mojih podanika bude pod kontrolom dru-
gih. Ne dok sam ja Kraljica. Ovaj zakon će otvoriti set vještina i mogućnosti
za žene, u kojima su uvijek uživali isključivo muškarci. To je korak naprijed
prema jednakosti.“
Ona zuri u njih.
„To je sve za danas. Dobro glasajte, Milordi. I sjetite se tih fascikla… znam
da ja hoću.“
Ona se okrene i uhvati me ispod ruke, te zajedno izađemo.

Otpratim Kraljicu do njenog ureda. Brzo. Želeći je prebaciti preko svog

ramena i odnijeti je kao Neandertalac nazad u svoju špilju.
Zalupim vratima ureda iza nas i zaključam ih – a onda napadnemo jedno
drugo, potpuno smo u izvijenim, hvatajućim udovima, gnječećim rukama,
obožavajućim ustima i uzdisajima.
Podignem je na stol i koraknem između njenih lijepih raširenih nogu.

158
 „Bila si nevjerojatna,“ kažem, te je ljubim jako i dugo, prodirući u njena
usta mojim jezikom.
Onda povučem njenu ružičastu haljinu preko njene glave i bacim je na
pod. Dajući mi pun pogled na njene vrhunske sise, skrivene samo grudnja-
kom, te čipkaste gaćice i podvezice koje želim razderati svojim zubima.
„Osjećala sam se nevjerojatno,“ ona dašće, ljubeći mi grudi, moju bradu
– bilo gdje može doseći.
„Tako se ponosim tobom.“ Spustim glavu, ližući kugle njenih grudi, si-
šući ružičaste bradavice. „Nisi se čak niti zacrvenjela kad si rekla kurac Sa-
vjetodavnom Vijeću. Dvaput.“
Uhvativši je za ruke, podignem Lenny na noge i okrenem je. Ljubeći joj
vrat, leđa, stavivši joj ruke čvrsto na stol – sagnuvši je baš kako treba.
Povučem dolje moje hlače i razderem njene čipkaste gaćice…te zastenjem
dok vučem moj kurac kroz njen prorez i osjećam koliko je već glatka i vrela
za mene.
„Sada ću morati smisliti prostije riječi da te opet natjeram da se crveniš.“
Ona se hihoće kao zavodnica, pogledavajući preko ramena – njene sre-
brne oči su široke i znatiželjne.
„Postoje prostije riječi?“
Smiješeći se, držim je na mjestu za njen kuk – te prodrem u njenu usku,
svilenu pičku, koja je stvorena da je ja jebem.
„Uvijek,“ kažem promuklo uz njenu kosu. „Uvijek postoji prostije, lju-
bavi.“

Dva mjeseca kasnije

Palača od Wesscoa

Dok Amerikanci u Sjedinjenim Državama imaju svoj Dan zahvalnosti,

ovdje u Wesscou, imamo Autumn Pass usred listopada. To je dio žetvenog
festivala, dio patriotskih proslava – da se obilježi gozba nakon konačne bitke
kojom je Wessco zaradio svoju neovisnost.
Postoje zabave i sajmovi, banke su zatvorene, kapija palače je otvorena, a
monarsi održe glasan govor u prednjem dvorištu, koji se prenosi uživo.

159
 Sinoć, Lenora je vježbala svoj govor preda mnom… dok je moja glava bila
uronjena između njenih bedara, a moj jezik se trudio najviše što može da je
omete. Stenjala je, uzdisala i vrištala – ali je znala govor napamet.
Ali sada, dvorište je prepuno ljudi, a Lenny je gore na govornici, izgleda-
jući užasno blijedo. Jedan dobar nalet svježeg povjetarca bi je mogao jebeno
srušiti.
Uhvatim Winstona za ruku. „Nešto nije u redu s njom. Uvest ću je unutra
– pobrini se da je put čist.“
On kimne, a ja se pomaknem do stepenica prema Kraljici.
„I, htjeli bi…“ Ona sklopi oči, a čak su joj i trepavice sive.
Nagnem se naprijed i kažem u mikrofon. „Zahvaliti svakome od vas što
ste došli danas, da uživate u jesenskoj proslavi! Sretan Autumn Pass, svima!“
Nastane veliki pljesak i Lenny stavi glavu na moje rame. Okrenem nas
prema ulazu sa strane u palaču, a ona slabašno kaže, „Molim te odvedi me
unutra.“
Držim njenu ruku oko njenih leđa, trljajući male krugove i vodeći je
prema vratima. „Polako sada, ljubavi. Imam te.“
I imam je - moj zahvat je čvrst i snažan. Ali to nije bitno.
Zato što čim prijeđemo prag, Lenorina koljena popuste i njena se leđa
zaljuljaju unatrag. Uhvatim je prije no što padne, ali se onesvijesti na mojim
rukama.
„Lenora!“
Strah je hladan i brutalan. Srce vam stane, krv vam se zaledi i kaže vam,
nikad se više nećeš ugrijati. Prišulja vam se u želudac i stane vam u grlu.
„Dovedite doktora, odmah! Lenora!“

Ne znam koliko dugo sjedim pred ambulantom dok je doktor s njom, ali
čini se kao da su prošli jebeni dani. Ostali su ovdje – savjetnici, tajnici i onaj
idiot Premijer Bumblewood.
Ne razgovaram s njima – uopće ne govorim. Sjedim i koračam…i molim
se.
Zato što mislim na Thomasa i kako se brzo razbolio, kako je brzo otišao.

160
 A u mom umu, stalno ga vidim, u njegovom krevetu s onom plahtom
koja nepomično leži preko njegovog lica. Ne mičući se, niti dišući. Jednosta-
vno je otišao.
Trljam dlanovima moje oči, pokušavajući izgurati taj prizor iz mog mo-
zga. Ali se čvrsto drži.
Konačno se pojavi doktor…te krene ravno prema Premijeru.
Moji dugi koraci prvi dođu do njega, blokirajući mu put.
„Reci mu jednu riječ o stanju moje žene prije no što kažeš meni i iščupat
ću ti jezik i udaviti te njime.“
Doktor sklopi svoja usta. I kimne.
Vodim ga u kut, dalje od jata strvinara.
„Što nije u redu s njom? Je li bolesna? Hoće li se oporaviti? Što joj treba?“
Njegov osmijeh je tako jebeno miran da me ljuti.
„Njeno veličanstvo je dehidrirana.“
U redu – voda. Nije tako loše. Lenny treba piti više vode.
„I iscrpljena,“ kaže doktor.
Prokletstvo, za to sam ja kriv. Naravno da je iscrpljena. Ima nezasitnog
muža gada koji je drži budnom cijelu noć, radeći sve u krevetu osim spavanja.
„I malo je anemična,“ doda doktor.
Željezo. Treba joj željezo – crveno meso ima željeza.
„Dao sam joj neke vitamine i naredio da se odmara.“
Kimam i kimam – dok gledam kroz prozor, tražeći najbolje mjesto da
smjestim stoku koju mislim odmah kupiti.
„Kraljica Lenora očekuje, Prinče Edwarde.“
Mozak mi stane. A cijeli svijet se zamrzne u vremenu. Na trenutak se ne
pomaknem; nisam siguran da uopće dišem.
„Očekuje? Mislite bebu? Imat će bebu?“ Pokažem na sebe. „Našu bebu?“
Starac se šire nasmije, smijuljeći se, te kimne.
„Ne danas, ali da. Čestitam.“
Sveti pakao. Ne bi trebao biti šok, ne zbog načina kako sam bio s njom,
još uvijek jesam. Nasmijem se – glupavim smijehom, te jebenim kurčevitim
ponosom.
„Hvala vam, doktore.“
Uhvatim ga za ruku i udarim ga po leđima, iako mi se gad nikad nije
sviđao. Ali sad mi se sviđa jer mi je dao najbolje vijesti koje sam ikad čuo u
mom životu.
Sviđaju mi se svi sada. Ali Lenny mi se sviđa najviše od svih.

161
 Pa potrčim unutra da je vidim što brže mogu. I podignem je s kreveta –
stavim je u krilo – te mahnito ljubim moju trudnu ženu.

162
 Mislila sam da razumijem majčinski instinkt – tu osnovnu, primarnu
potrebu da zaštitite svoju budućnost, svoje nasljeđe. To je ono što sam
osjetila za javnost kad sam prvi dan nosila krunu. Htjela sam se brinuti za
njih, skrbiti za njih, gledati ih kako postaju snažni i postaju sve ono što mogu
biti.
Još se tako osjećam. Ali te emocije su samo sjena onoga što osjećam za
ovo dijete koje raste u meni. Prvi mjeseci su bili… mučni i iscrpljujući.
Edward bi mi trljao leđa dok sam povraćala u vrećicu na stražnjem sjedalu
auta, a onda sam morala isprati svoja usta i pregovarati s nekim stranim
vođama. Bila je to prava muka.
Ali sada, u mom četvrtom mjesecu, mučnina je nestala, a kad pritisnem
ruku na čvrstu izbočinu mog trbuha… to je čudesno. Imam želje za hranom
– te nezasitnu glad, koja me odvlači u kuhinju u ponoć, što Edwarda jako
zabavlja – u potrazi za Kuharičinim domaćim kolačima s kremom i
marmeladom ravno iz staklenke.
Ali tu su i druge želje. Moja želja da učinim Wessco prosperitetnim i
mirnim mjestom, prolazi kroz mene s potpuno novim intenzitetom. Jer ne
radim to samo za moj narod; radim to za ovo dijete i svu ostalu djecu koja će
doći kasnije. Oni će naslijediti od mene što god napravili od ove zemlje – a
ja sam odlučna prenijeti dalje samo najbolje.
Iako smo već objavili vijest javnosti, ne izgledam jako trudno. Na
inzistiranje mojih savjetnika, palača je unajmila stilistu da me odijeva – koji
zna točno kako sakriti rastuću izbočinu s pravim uzorcima, sakoima i
kaišem. Tako da ne izgledam nespretno niti ranjivo. Niti slabo.
Danas je to mornarsko plava i bijela haljina s pepito uzorkom, rezana u
struku te odgovarajuća vesta, za moj sastanak sa Savjetodavnim Vijećem.
„Tko želi ući u posao s kasinom?“ Upitam ih.
I, osim Alfieja, po izgledima njihovih lica, odgovor je nitko. Prokleti
jadnici.

163
 Ustanem, pljesnuvši rukama. „Čula sam od pouzdanog izvora da je
nezakonito kockanje jako popularno među aristokracijom. Mora da ste čuli
šaputanja o tome.“
Edward je moj pouzdani izvor – a on je to čuo od svog prijatelja Donalda
Macalistera. Navodno, lordovi i dame Wesscoa obuku svoju najbolju odjeću
i dragulje, te stave maske na lice kako bi sakrili svoje identitete – i odlaze na
zabave, gdje piju šampanjac i prokockaju tisuće i tisuće dolara za stolovima.
Edward se iskrao iz palače i sam otišao na jedan takav događaj, prije
samo nekoliko večeri. Nije mi dao da pođem taj put – previše je opasno,
rekao je.
Zato što je kockanje nezakonito.
Ali ja ću to promijeniti.
„Sljedeći zakon koji želim predstaviti Parlamentu je da legaliziramo
kockanje.“
I tu Tweedledum napravi znak križa.
„Samo razmislite o tome, Milordi. Postali bi sljedeće najvruće turističko
odredište.“
„Kao Monaco?“ Kaže moj stric.
„Upravo tako! I tu bi bile naknade za licenciranje, regulatorne naknade,
poslovi za osoblje, prihodi od poreza…mogućnosti su nepregledne.“
Sheffield, Radcliffe i Tweedleovi, čine se, počinju se priklanjati toj ideji.
Ali Lord Norfolk je hladan kao led.
„Apsolutno ne. To je grijeh. To je nemoralno.“
„Puno se aktivnosti smatra nemoralnim; ne zabranjujemo ih sve
zakonom,“ uzvratim.
„Pridonijet ćeš degradaciji naše zemlje,“ protivi se on.
„Gluposti!“ Uzvratim, trljajući odsutno svoj trbuh. „To se ionako događa
– upravo pred našim nosovima. Reguliranjem toga, spriječit ćemo
eksploataciju, a vlada će dobiti dio svog kolača.“
On pokaže prstom prema meni. „Ja to ne podržavam!“
Edward ustane, njegov je glas tvrd i težak kao malj.
„Kraljica ne treba tvoju potporu, Norfolk. Imat će tvoju poslušnost. Ako
je ne možeš dati, pomaknut ćeš se u stranu i naći ćemo čovjeka koji može.“
„Mi, Prinče Edward?“ Izaziva Norfolk. „Da li sada govoriš u ime
Kraljice?“

164
 Ne oklijevam, ne posustajem…to je najlakša stvar na svijetu za reći. Zato
što je istina. „On govori za mene. Mi smo jedan um u svemu. Njegova riječ
vrijedi kao i moja.“
Edwardove se oči prebace na mene – iznenađeno.
Zato što je ovo… velika stvar. To je značajno. Moćno. Važno je. Edward
to zna i vijeće to zna, kao i ja. Dajući Edwardu moć da govori za mene,
predajem dio sebe njemu. Dijeleći moj autoritet slobodno kao što dijelim
moje misli i moje tijelo s njim.
Ali to nije teško, pustiti te uzde. Jer Edward nikad neće dozvoliti da
padnem.

Nekoliko dana kasnije, sjedimo na sofi u mom uredu – zajedno, ali oboje
radimo. Okrenem se prema njemu i kažem mu ono što mi je na umu.
„Želim stvoriti novo mjesto u Savjetodavnom Vijeću za tebe. Želim da
budeš moj Prvi Savjetnik. Što misliš o tome?“
Njegove se oči suze, dok razmišlja o tome. „Zašto to želiš napraviti?“
„Zato što je to istina. Ti si prva osoba kojoj se obraćam za savjet, čijem
mišljenju vjerujem najviše… ako titula odgovara, trebao bi je nositi.“
Mrštenje povlači njegove usne.
„Što je?“ Upitam.
„Reći će da te držim u šaci.“
„Držiš.“
„Da, ali… ti si Kraljica. A ja sam savršeno zadovoljan time da sam muž
Kraljice. Ne želim biti razlog zbog kojeg ćeš pasti u bilo čijim očima.“
I zato sam najsretnija žena na svijetu. Zašto želim da ima taj položaj,
titulu… zato što želim da mu svi iskazuju poštovanje koje zaslužuje,
poštovanje koje je zaradio… sa svime što on je.
Uzmem Edwarda za ruku. „Nećemo dopustiti da se to dogodi. Pokazat
ćemo im da dijelimo ovaj život, te da sam jača Kraljica zbog toga. Zbog tebe,
zbog nas. I… ako još uvijek budu mislili što žele, nije me prokleto briga. Dok
god nas to ne može povrijediti, Edwarde, nije me briga.“
On razmišlja o tome. A onda se on nasmiješi.
„Jesi li sigurna da to nije samo zbog mog veličanstvenog kurca?
Izvanredan sam u tome da ti ga stavljam.“

165
 Smijeh mi navali u grlo, ali ga zadržim. I pogledam ga ravno u lice.
„Hmm… da, u pravu si. Ipak, vjerojatno je samo to.“
Edward me škaklja – bez milosti. A ja mu uzvratim napad; on je škakljiv
ispod ruku. Valjamo se i naši papiri padnu sa sofe, a konačno i mi padnemo
sa sofe. A Edward me namjesti na njega, pa su mi koljena zajahala njegov
struk i završimo dan vodeći slatku ljubav uz smijeh, upravo tamo na podu
mog ureda.

U sedmom mjesecu moje trudnoće, sa sigurnošću se može reći da sam

prestala hodati. Ipak, niti jedna racionalna osoba ne može opisati što radim
dok hodam.
To je kao geganje. Baš kao pingvin. Kraljica pingvina.
Edward misli da je to preslatko. Ludi čovjek. On me moli da hodam po
sobi navečer – onako kako neki muškarci mole svoje žene da izvode
„striptiz“ – samo kako bi me mogao gledati, s toplinom u svojim očima i s
tim uzbudljivim osmijehom na njegovim usnama.
Sada se gegam niz hodnik palače, s mojim dragim mužem, koji hoda iza
mene, na putu u Parlament. Kako bih mogla potpisati zakon koji je prošli
tjedan izglasan u oba Doma, koji legalizira kockanje u Wesscou.
Sve dok nas Nadbiskup od Dingleberryja ne presretne.
„Dobro jutro, Kraljice Lenora, Prinče Edward.“ On se nakloni.
„Nadbiskupe.“ Edward kimne za nas oboje.
„Vaše Veličanstvo, htio sam razgovarati s vama u vezi Princeze Miriam.
Sveti Otac je jako zabrinut zbog njenog ponašanja. Nadao sam se da možete
razgovarati s njom, ukrotiti je.“
Miri je zaljubljena. Opet. U mesara… ili je pekar?
Što god se događalo između nje i Winstona prije svih tih mjeseci bilo je
kratko i beznačajno - kao što je i uobičajeno kod nje, očito. Ovo je četvrti…
ne, peti put da je zaljubljena – skoro sam zaboravila na mladog vojvodu iz
Španjolske, koji joj i dan danas šalje cvijeće svaki dan.
Moja sestra je zaljubljena u ideju o ljubavi. Uzbuđenje i vrtlog ljubavi.
Ali to nije stvarno. Njeni osjećaji za te muškarce nestaju kao magla ujutro.
To nije ista emocija koja pulsira kroz mene kad pogledam u mog
Edwarda. Kad bih izgubio svoj izgled, šarm ili svoj prosti, izazivajući glas,

166
moja odanost prema njemu ne bi oslabila. Još uvijek bih htjela biti kraj njega,
s njim, brinući se za njega, cijelo vrijeme. I znam duboko u sebi, gdje je znanje
automatsko i instinktivno, da on osjeća isto za mene.
Ali Miriamine avanture srca su bezopasne. One nikome ne škode. A ljudi
obožavaju njene hirove – prate njen ljubavni život kao neku dramatičnu
poslijepodnevnu sapunicu iz stvarnog života. Sve što im treba je da netko
dobije amneziju i usporedba bi bila prava.
A možda, ako tako nastavi… jednog dana i pronađe pravu ljubav.
Iskreno joj to želim.
„Princeza Miriam je odrasla žena sada,“ kažem Nadbiskupu. „Ona
donosi vlastite izbore, te iskreno, imam važnije stvari o kojima trebam
brinuti.“
Edward i ja pokušamo otići, ali njegov glas nas zaustavi.
Opet.
„Ona se ponaša kao hirovita, razuzdana žena. Papa razmišlja o tome da
je ekskomunicira.“
To me zaustavi. I polako, okrenem se prema njemu, spustivši svoj glas.
„Shvaćam.“ Spojim prste. „Princeza Miriam je neovisna i suosjećajna; to
su dobre osobine za princezu. Ne slažem se uvijek s njenim izborima ili
stavovima – ali da budem iskrena, tijekom godina nisam podnosila ni vaše
stavove, a ipak ste još uvijek ovdje.“
Moje riječi postanu odrješite, hladne i vrlo, vrlo konačne.
„Dakle, ako Papa napravi potez da ekskomunicira moju sestru ili je na
bilo koji način javno osramoti, pobrinite se da mu prenesete da sam savršeno
voljna slijediti primjer mog starog rođaka Henryja i započeti našu vlastitu
prokletu crkvu.“
Nadbiskup uzdahne, a kad bi čovjek nosio bisere, sad bi ih stiskao u ruci.
„I postavit ću Miriam na čelo crkve.“
Edwardova se usta izvijaju u osmijeh. „Crkva Wesscoa za hirovite,
razuzdane žene. Dobro zvuči.“
„Zaista.“ Kimnem.
Obratim se Nadbiskupu. „Ako Sveti Otac želi izgubiti cijelu državu
Katolika, to je njegovo pravo, ali od jednog poglavara države drugome, ne
bih mu to preporučila. Ali sigurna sam da on razumije. Sada, jesmo li
završili, Nadbiskupe?“
Volim izgled poniženja na licu moćnog muškarca ujutro.
„Da, Vaše Veličanstvo.“

167
 „Jako dobro.“
Moj muž mi ponudi ruku i svoj odobravajući osmijeh, te zajedno
idemo…i gegamo se…dalje.

Prošlo je deset navečer kad se vratim u palaču, nakon večere u čast

posjete Premijera iz Kanade. Idem sam, kao što sam išao na svaki događaj
posljednjih mjesec dana – zadnji mjesec Lennyne trudnoće. Ona se osjeća
previše nezgrapno i nelagodno da obuče svoju službenu odjeću i ide na
glavne događaje. Bez nje je to jadan posao, ali je to moj posao kao Princ od
Wesscoa… i moj posao kao Lenorinog muža.
Uđem u našu spavaću sobu, povlačeći moju kravatu – željan da skinem
tu odjeću i da mi žena priredi dobru, dugu dobrodošlicu kući.
„Večer, ljubavi,“ kažem joj. „Kakva ti je bila večer?“
„Bez većih događaja.“ Ona sjedne za svoj toaletni stolić, češljajući svoju
kosu. „Nemoj se skidati. Radije bih da spavaš u svojoj sobi noćas.“
Prestanem otkopčavati svoju košulju i zurim u nju. Jer bez obzira na
glupu izjavu – njen glas, stiskanje njenih usta, način kako me ne želi ni
pogledati…sve je pogrešno.
„Ovo je moja soba.“
„Ne, nije. Tvoje odaje su preko dnevnog boravka; samo ih nikada nisi
koristio do sada.“
Krenem prema njoj, pogledavši joj lice izbliza. „Jebati te iz dvije sobe dalje
će biti teško – čak i za mene.“
Ona se trzne.
„Što nije u redu s tobom, Lenny?“ Bila je dobro – bolje nego dobro – kad
sam otišao. Sretna. „Što se dogodilo?“
Ona ustane, milujući masivnu oteklinu njenog trbuha preko svoje plave
spavaćice. „Neugodno mi je i ne spavam dobro, te samo želim biti sama.
Možeš li to napraviti za mene?“
Njene oči su prazne. Beživotne kao i njen glas.
„Zapravo, ne mogu.“

168
 „Misliš, nećeš.“
„Točno, dušo – apsolutno neću. Ne dok mi ne kažeš što se, dovraga,
događa u toj tvojoj glavi, da je dovelo do ovoga.“
Spustim bradu, pokušavajući uhvatiti njen pogled. „Što je bilo?“
Njene oči se zatvore i dah joj stane. Ali onda njene crte lica otvrdnu,
postanu prazne… i to izađe iz nje.
„Winston me došao upozoriti…pokazati mi neke fotografije koje će biti
objavljene u novinama kasnije ovog tjedna.“
„Kakve fotografije?“
„Tvoje fotografije.“
Ona se primakne pisaćem stolu, podignuvši hrpu od nekoliko crno bijelih
fotografija. Ona ih pruži, dalje od svog tijela… kao da su otrovne.
Pregledam ih – jednu po jednu. A hladna kugla bijesa mi se skupi u
želucu, postajući gušća, veća, sa svakom slikom.
To su zrnate fotografije mene u zadimljenom kutu restorana, držeći ruku
mlade plavuše. Iz dugog ugla, čini se da gledamo jedno drugome u oči.
Bacim ih na stol, gdje se rašire i odlete na pod.
A ja se obratim mojoj ženi. „Želiš li objašnjenje?“
„Mislim da ga zaslužujem,“ odreže ona.
„Njeno ime je Daniella. Ona je zaručnica Colina Pendersona, čovjeka s
kojim radim na pronalaženju lokacije za klub za dječake koji osnivam u
Thomasov spomen.“ Pokažem na fotografiju. „Nas troje smo se našli na
radnoj večeri. Rukovao sam se s njom – zato je dodirujem. A ako pogledaš
ovdje,“ stavim prst na kut jedne fotografije, „vidjet ćeš dugmad Colinovog
kaputa, jer on nije u kadru, ali stoji upravo tamo.“
Lennyin izraz lica se jedva uopće promijeni. „To je jako… detaljna priča,
Edwarde. Savršeno logično objašnjenje.“
„A ti ne vjeruješ niti jednu jedinu riječ.“
Ona slegne ramenima. „Nisam to rekla.“
„Što točno govoriš, Lenora? Misliš li da je jebem – je li to?“
Te oštre srebrne oči me probodu do kosti.
„Nije da bi ti bio prvi. Svaki kralj Wesscoa je imao ljubavnice, a svaki
princ kurve. Čak je bilo šaputanja o mom ocu, iako ne vjerujem da je to došlo
do ušiju moje majke.“
„Nije me jebeno briga za prinčeve i kraljeve. Ako ima nešto što želiš znati,
prestani okolišati i pitaj.“
Ona podigne svoju bradu i izravna svoju kralježnicu. „Jesi li bio s njom?“

169
 „Jesam li bio s njom?“ Ponovim zajedljivo. Rugajući se. „Kako rezerviran
način da to sročiš. Tako dostojanstveno, tako čisto. Jesmo li opet na tome?
Vratili smo se pristojnosti, pristojnim riječima za stvari?“
Udarim šakom po stolu, a lampa padne, razbivši se na podu.
„Sve ću prihvatiti od tebe, Lenny. Prihvatit ću tvoju frustraciju, tvoj bijes,
tvoju sumnju – kvragu, čak ću prihvatiti i tvoju prokletu mržnju – ali ono što
neću prihvatiti, nikada, je tvoja ravnodušnost. Pa nemoj stavljati tu prokletu
masku sa mnom.“
Odem iza stola, gledajući dolje u nju, oči u oči. „Sada, hajdemo pokušati
ponovo. Pitaj me što želiš znati. Riječi su ti na vrh jezika – možeš ih okusiti,
zar ne? Jebeno pitaj.“
A Lenora me ne razočara.
„Jesi li mi lagao? Lažeš li mi sada?“ Ona priđe bliže, njen glas se podiže
sa svakom riječi. „Jesi li je upoznao? Jesi li je poljubio? Je li te dirala?“ Ona
me gurne rukama. „Jesi li je pojebao?“ I udara po mojim grudima svojim
šakama. „Jesi li? Jesi li?“
Uhvatim je za ručne zglobove, zarobivši ih između nas. „Ne. Nikada.“
Riječ zareže iz mene, kroz moje stisnute zube. „Misliš da bih ti to napravio?
Da bih uništio moje zavjete, izdao naše dijete… povrijedio te tako? Da li
misliš da sam takav?“
Njen pogled klizne prema podu, ali uhvatim njenu bradu, prisilivši je da
me pogleda.
„Pogledaj me. Ako ti misliš da sam ja takav muškarac, što smo onda
jebeno radili svih ovih mjeseci?“
A ona pretražuje moje lice, njene oči sjaje kao dva slomljena dijamanta.
Njena usta se otvore i zatvore, onda konačno, meke, prigušene riječi izađu.
„Ne mislim da si takav muškarac.“
Pustim je, odmaknuvši se.
Ona pogleda dolje u fotografije i jedna po jedna, suze padaju niz njene
obraze. „Ali ona je tako prelijepa. A ja sam-“
„Ti si prelijepa.“ Uzmem njeno lice u moje ruke, sada nježno, obuhvativši
joj obraze i obrisavši joj suze mojim palčevima. „Kriste, ti si sve što vidim.
Zar to ne znaš? Čak i kad nisi sa mnom… ti si sve što vidim.“
Njeno lice se zgrči, sruši se u jecaju. A ja je privučem u moje ruke,
pritisnuvši je uz moje grudi.
„Znam, znam to,“ ona plače. „Žao mi je.“
„Šššš…“ Milujem joj kosu, ljuljajući je.

170
 Njene ruke se saviju na mojoj košulji. „Oprosti, Edwarde. Ja samo… ne
znam što se događa. Tako sam umorna i samo je tako puno…“
„Znam, znam.“
Tako je puno odgovornosti, tako je puno toga za napraviti, tako je puno
težine, tako puno brige. Neprekidno i uvijek.
„I osjećam se kao da gubim razum. Ja-“
Nagnem glavu i pokrijem svoja usta mojima. Njene usne su meke kao
jastuk i otečene od plakanja.
„U redu je. U redu je sada.“ Tješim je.
I ljubim je ponovo i ponovo dok se ne smiri. Moje usne putuju preko
njenog lica, progutavši njene suze i upijajući njenu bol. Milujem njen jezik
mojim, obuhvatim joj grudi, mijeseći osjetljive brežuljke, milujući joj
bradavice, izvlačeći stenjanje duboko iz nje.
Odvedem je u krevet i polako je skinem. Vučem moja usta, moje ruke,
preko svakog centimetra nježne kože, dok se ne migolji, i ništa ne postoji na
svijetu osim onoga što joj radim. Između poljubaca i stenjanja, obećavam i
šapćem da je ona moja prelijepa djevojka, moja lijepa cura, moja slatkica,
moja jedina…moje sve.
Zato što je.
Ležimo na boku, prsa uz leđa, a ja vodim ljubav s njom nježnim, glatkim
prodorima odzada. Lenora posegne za mnom, njena ruka je na mom kuku
mom bedru – gurajući me naprijed, potičući me da idem dublje, da joj dam
više.
I dajem. Kriste, dajem joj.
Kliznem rukama ispod nje i preko njenih grudi, držeći joj ramena,
zabijajući se u nju, dok užitak prolazi kroz nas i svršimo istovremeno – ona,
sa savršenim, molećim jecajem, a ja s promuklim, bijesnim režanjem.

Gledam Lenoru dok spava, s mojom rukom na njenom trbuhu, osjećajući

život kako se miče u njoj – život koji smo stvorili zajedno. Njene slatke usne
se razdvoje i njen dah drhti u štucanju, podsjećajući me na bol, koja ju je
ranije mučila. Zbacim pokrivače, obučem hlače i napola zakopčanu košulju
i ušuškam Lenny. Onda hodam kroz hodnike, dolje do tjelohraniteljskih
soba.

171
 Kad uđem unutra, muškarci brzo ustaju s sofa i fotelja, kako bi ustali i
naklonili se. Moje oči ciljaju samo jednog čovjeka.
„Trebamo razgovarati,“ kažem meko Winstonu.
On me slijedi preko hodnika do prazne sobe.
„Zatvori vrata,“ kažem mu, i on to napravi. Onda stanem ispred njega,
stisnutih šaka uz moje bokove, raširenih stopala.
„Sada, u ovom trenutku, nisam princ, a ti nisi tjelohranitelj. Samo smo
muškarci – razgovaramo kao muškarci – je li to jasno?“
Njegovo lice i ton su nepromjenjivi. „Da, shvaćam.“
„Dobro.“
A onda udarim gada. Oslobodivši svoj bijes i frustraciju, spuštajući teške
šake na njega kao kamenje.
„Prokleti kučkin sine!“
On to ne prihvaća. Blokira udarce i ubode udaramo nogama i rukama,
prevrnemo stol i napravimo ogromnu, napuklu udubinu u zidu. Na kraju
obojica krvarimo, ali ja imam prednost – i pritisnem ga uza zid s mojom
nadlakticom u njegov dušnik.
Nagnem se nad njegovo lice, kako me ne bi krivo shvatio.
„Napuni joj glavu s tim sranjem opet i ubit ću te. Rasplači je opet… jebeno
ću te ubiti polako.“ Pritisnem mu grlo jače, glas mi je glasniji. „Nikad je nećeš
imati. Ona pripada meni – ona je moja. Kad budem mrtav i pokopan, ona će
još uvijek biti jebeno moja.“
Pustim da mu riječi sjednu, a onda ga odgurnem nazad, kad ga
oslobodim.
On guta zrak, s rukama na grlu, hripajući, „Ne radi se o tome.“
Namrštim se, okrenuvši se.
„Htio si da ona vidi slike u javnosti?“ Viče on. „Pred novinarem? Htio si
da je novinar uhvati nespremnu i pokaže joj – sada – kad je nekoliko dana
dijeli od porođaja? Je li to tvoja ideja kako bih je trebao štititi?“
On odmahne glavom.
„Ne, ne, ja ću svoj posao obaviti kako treba. Zaštititi je kako treba štititi –
potpuno – nju i sve što joj pripada. Neću prestati. Ako me poželiš ubiti zbog
toga jednog dana, slobodno možeš pokušati.“
Obrišem krv s moje usne stražnjim dijelom dlana i pokažem na njega.
„Ako se ovo opet dogodi – donesi to nama, zajedno. Ne kad je sama – nikad
više kad je sama. Jesi li me čuo?“

172
 On razmisli o tome, onda me pogleda u oči i kimne. „Da. U redu, slažem
se.“

Nekoliko dana kasnije, nakon što se gorčina u mojoj utrobi imala

vremena smiriti i kad riječi nemaju tako gorak okus, ležim u krevetu s
Lenorom. Gol sam – baš kao i ona – s njenom glavom na mojim ramenima,
njene teške grudi uz moja prsa, a njen nabrekli trbuh između nas, gurajući
mi bok, ruka mi putuje gore i dolje uz krivulju njene kralježnice.
„Želim da Winston bude glavni u osiguranju palače. Želim da on bude
zadužen za sve. Program skloništa, osiguravanje imanja oko palače,
putovanja u inozemstvo – mora dobiti sva sredstva koja treba.“
Lenora zuri u mene. „Ti mrziš Winstona.“
Moja ruka je privuče bliže. „Mrzim ga jer je zaljubljen u tebe.“
Ona je tiha na trenutak, prelazeći vrhom prsta preko mog trbuha.
Onda uzdahne. „Edwarde-“
„Nije bitno. On je najbolji u svom poslu. Potpuno je odan tebi i Kruni.
Štitit će te po svaku cijenu i bit će tamo da se pobrine da budeš sigurna kad
ja ne mogu.“ Stavim ruku na njen topli, čvrsti trbuh. „Oboje.“
Njen pogled prelazi mojim licem. „Je li ti teško? Ne biti taj koji će nas
štititi cijelo vrijeme?“
„Ja sam muškarac – naravno da mi je teško.“ Prođem rukom kroz njenu
dugu, tamnu kosu, vrteći pramen oko mog prsta. „Želim ti biti sve, uvijek.
Ali to nije ono što mi jesmo. Kakav bi ja bio muškarac – kakav muž, otac ili
princ – ako bih dopustio da riskiraš zbog mog ponosa?“
„Ne onakav muškarac kakav jesi,“ kaže ona nježno.
„Ne, ne onakav muškarac kakav jesam.“
Lenny podigne moju ruku, a s usnama o kojima još sanjam, ona mi ljubi
vrh svakog prsta, a onda samo središte mog dlana.
„Ti si mi sve, Edwarde. Uvijek. Nikada ne sumnjaj u to.“

173
 Do ove točke, tri dana nakon što mi je prošao termin za porođaj, sve mi
je neugodno, cijelo vrijeme – s malim djetetom koje mi doslovno sjedi na
unutrašnjim organima. Pa, kad bol dođe, lagani i suptilni trzaji isprva –
pritisak guranja – ne prepoznam to kao ono što je.
Ali nastavi dolaziti, ravnomjernije, više ritmički, te jače svaki put –
postajući oštrije, stiskanje, grčevi… kao da mi je maternica naranča koju
cijede.
Edward i ja šetamo vrtom uživajući u povjetarcu u sunčanom ljetnom
danu, kad najjača bol do tada jako pritisne svuda oko mog srednjeg dijela.
„Oh!“
Sagnem se u struku, uhvativši Edwardovu ruku. On me grli kroz bol,
njegova ruka je na mojim leđima, držeći me podignutu, ne dopuštajući mi
da padnem.
Kad prođe i uspravim se, mokra sam od struka naniže – rub moje
karirane haljine, moje noge, moje cipele.
„Pa… pretpostavljam da je to onda to.“ Edward podigne svoje obrve
prema čistoj tekućini koje curi dolje. „Vrijeme je.“
Očekivanje kuha u mom želucu, te stisnem njegovu ruku.
„Vrijeme je.“
Kad stignemo ispred Capella Suitea, sve je u pokretu – ljudi dolaze i
odlaze – uzbuđenje je gusto u zraku. Oscar Pennygrove prođe kroz vrata
apartmana, a Edwardova se čeljust ukoči.
„Zašto Pennygrove smije ući, a ja ne?“
„Zato što se to tako radi. Tako je uvijek bilo.“
Kraljevske ličnosti se rađaju u palačama i dvorcima. Tako to funkcionira.
Posebno kraljevske ličnosti koje su nasljednici prijestolja. Imat ću liječnika i
medicinske sestre, te vrhunski medicinski tretman, ali neću imati Edwarda.
Muškarac mora ostati vani.

174
 Voljeli ih ili ne, to su naše tradicije – dio onoga što jesmo, tko će biti moje
dijete.
I mogu izazivati Parlament i Palaču, te ću se svađati s mojim
Savjetodavnim Vijećem – ali ono što neću učiniti je poigravati se s
tradicijama, koje utječu na to kako bi javnost ili Kruna mogla gledati na moje
dijete. Neću ljuljati taj čamac.
Ovo dijete će biti vođa naše države, nasljednik prijestolja, a ovo rođenje
će biti napravljeno po pravilima. Kraljevskim pravilima.
„Kako se uvijek radilo je prokleto jebeno glupo,“ Edward gunđa,
gurkajući tepih vrhom svoje čizme.
„Znam, ali ipak…“
Prstom milujem njegovu čeljust, umirujući zgodnu, nesretnu zvijer,
prikovavši svoje oči na moje.
„Sljedeći put kad te vidim, imat ću poklon za tebe – novog princa ili
princezu.“
Njegove se usne izviju u onaj zgodni dječački osmijeh.
„Da.“
Glavna sestra, oštrog smrknutog lica – jer se čini da su uvijek takve, zar
ne – pokaže na dvokrilna vrata apartmana. „Hajdemo sada, Vaše
Veličanstvo. Mi ćemo se za sve pobrinuti.“
Trenutni trzaj straha me pogodi kao munja i mislim da Edward to vidi.
Ali hodnik je pun ljudi – asistenata i tjelohranitelja, te medicinskog osoblja –
pa me ne može zagrliti onako kako znam da želi. Kako ja želim da me grli.
Umjesto toga on stavi čvrsti, dugi poljubac na moje čelo i pokaže na
kožnu klupu u hodniku. „Čekat ću upravo ovdje.“
„Ne, ne – bit će ti dosadno. „Idi igraj skvoš ili polo ili… igraj karte s
Michaelom.“
On me pogleda u oči. „Bit ću upravo ovdje.“
Dobacim mu osmijeh i stisnem mu ruku joj jedan posljednji put. A onda
ga pustim.

175
 Uopće se ne brinem prva četiri sata. Niti za osam sati, čak niti dvanaest.
Znam dovoljno o porođajima da razumijem da neki porođaji – posebno kod
prvorotkinja – znaju potrajati. Sluge mi donesu hranu i piće. Miriam i Alfie,
te Michael i Cora me često obiđu, nadajući se vijestima. Premijer je svratio,
neki članovi Parlamenta, kao i Sheffield i braća Tweedle – tražeći najnovije
informacije.
Nakon šesnaest sati, postanem uznemiren.
Nakon dvadeset sati, zabrinut sam.
Za dvadeset i četiri sata, počinjem se brinuti. Ali medicinske sestre ulaze
i izlaze kroz ta dvokrilna vrata – kimajući glavama i smiješeći se da je Kraljica
dobro, beba je dobro, sve je u redu i stvari napreduju.
Prošlo je i dvadeset i osam sati.
I trideset i dva.
Trideset i šest. A medicinske sestre prestanu izlaziti u potpunosti.
Trideset i osam sati nakon što je moja Lenny ušla u tu sobu, netko
konačno izađe. A ja oslobodim mučni strah, koji me izjeda kao kiselina.
„Što se, dovraga, događa tamo?“
Njen izraz lica je stegnut, zajedljiv. „To je težak porođaj, Prinče
Edwarde.“
„Što to znači?“
„Doktor radi sve što može.“
Moje se šake stegnu i želim srušiti zidove.
„Ali što to znači?“
A onda cijeli svijet stane – kad prodorni, bolni vrisak prođe kroz
zatvorena dvokrilna vrata. Onakav koji poseže u vas i steže vam želudac…
ukopa vam se u utrobu i ušulja vam se u dušu.
„Edwarde!“
Moja stopala polete prema vratima.
„Vaša Visosti, ne bi smjeli-“
I provalim kroz njih.
„Sveti Kriste.“
Ne izgleda kao soba u palači – sve je potpuno bijelo i metalno sada.
Zidovi su prekriveni sterilnim plahtama; medicinske sestre i liječnici su

176
obučeni u bijelo, njihova su lica skrivena maskama i kapama. Tu je oštro
bijelo svjetlo, monitor srca, uređaji, čelični ormarić i pladnjevi s oštrim
instrumentima od nehrđajućeg čelika. Pennygrove stoji u kutu, obučen u
bijelo – čekajući, gledajući, tih kao stijena.
Lenora leži na stolu u sredini, njene su noge podignute i zavezane za
stremene. Ispod i na njoj je bijela plahta, i zastor preko njenog struka,
skrivajući joj pogled na liječnike i donji dio njenog tijela. Zrak je gust –
zagušljiv od bakrenog mirisa krvi i teškog udara straha.
„Edwarde,“ jeca Lenora, posegnuvši za mnom.
I odem do nje, uzevši je za ruku, čučnuvši bliže. Diram joj lice i zagladim
kosu. „Ovdje sam, ovdje sam, upravo sam ovdje. Ovdje sam s tobom.“
Njena usna je puna krasta od sasušene krvi, gdje ju je izgrizla. A ta mala,
beznačajna rana me razdire. Njeno lice je kaos od bola i suza – njene oči su
ispunjene njima, njeni obrazi spušteni, njen dah ulazi i izlazi u drhtavim,
mucajućim uzdasima.
„Oni žele… oni me žele uspavati… i nisam htjela biti sama.“
Oči me peku, zamagljene su jer toliko pati. I jako se boji.
„Nisi sama, Lenora. Ja sam ovdje, upravo ovdje s tobom.“ Ne mogu je
prestati dirati. Želim je zaštititi mojim tijelom, popeti se na taj stol i držati je
za ruku dok se ne smiri. Želim je podići i otići odavde – odvesti je daleko
gdje je ništa od ovoga ne može dotaknuti niti je povrijediti, nikad više.
„Sve će biti puno jednostavnije kad zaspete, Vaše Veličanstvo. Ugodnije.“
Doktorov bezlični glas dođe iza zastora.
„Dijete, Edwarde.“ Lenora mi čvrsto stisne ruku. „Obećaj mi da ćeš ga
voljeti.“
Milujem joj lice. „Naravno da hoću. Obećavam. Već ga volim.“
„I moraš mu reći.“ Njen se glas slomi. „Moraš mu reći to svaki dan. To je
jako važno. Bit će tako tužan u sebi ako to ne bude znao.“
Kugla šljunka mi začepi grlo, daveći me. „Hoću, kunem se – reći ću mu
svaki dan.“ Poljubim joj ruku, njene zglobove. „Reći ćemo mu zajedno.“
Onda ona sklopi oči, duboko dišući, polako šireći svoja pluća. Vlažnost
joj se drži za trepavice kao nabrekle kišne kapi, ali kad ih opet otvori,
smirena je.
Pomirena sa sudbinom.
Onako pomirena sa sudbinom kao ljudi kad ne znaju što ih čeka iza ugla,
ali već su prihvatili što god to bilo.

177
 Ona pritisne svoje ruke na moje lice. „Volim te, moj Edwarde. Voljela sam
te sve ovo vrijeme. Bojala sam se… ali više se ne bojim.“
Pokušam pokazati Lenori koliko mi znači – radio sam na tome, zato što
djela uvijek znače više od riječi. A već sam joj dao riječi – slatke riječi,
ljubazne riječi, strastvene riječi… ali joj nikad nisam dao te riječi. Nisam znao
da joj toliko znače.
„Lenora, ja-“
Ali medicinska sestra je već stavila masku na njeno lice, a Lenny je tako
iscrpljena da je odmah zaspala u tren oka.
„Zaspala je, doktore,“ kaže medicinska sestra.
Njegov glas se promijeni u brze, kratke zapovijedi. Hitne naredbe.
„Usisavanje.“
„Stezaljka.“
„Pinceta.“
Ne puštam njenu ruku. I ne prestajem gledati u nju. Njena boja je
grozna…njene usne su bijele kao kreda. Gledam je kako diše jer je u meni
grozna probadajuća misao da ako skrenem pogled, ona bi mogla prestati
disati.
Čujem njihove prigušene glasove, brzi razgovor medicinskih sestara i
doktora. Te udarac mokre kože odzvanja u zraku.
A onda…beba zaplače. Glasno je, snažno i jebeno prokleto bijesno.
„Wessco ima novog princa,“ kaže doktor.
Tekućina curi iz mojih očiju, niz moje lice, a čak mi nije dovoljno stalo da
je obrišem. Približim joj se, šapćući, „Dečko je, Lenny. Dečko je. Imamo sina.“
Ona ne odgovara. Ne miče se.
A spoznaja dolazi da nešto nije u redu u ovoj prostoriji. U zraku. Novi,
zdravi princ je upravo rođen, ali nema osjećaja radosti. Oči medicinskih
sestara iznad njihovih maski lete i uznemirene su. Postoji napetost,
shvaćanje… ali ne i slavlje.
Polako, ustanem i pogledam preko zastora dolje ispod Lenorinog struka.
A kosti u grudima mi se stegnu, uruše se i smrve se u prah.
Bio sam u ratu. Gledao sam ljude kako ginu jer su izgubili previše krvi, a
ono što Lenora sada gubi je… jako previše. Namače stol ispod nje i pravi
lokvu na podu.
Doktor je zgrbljen između njenih nogu, radeći brzim pokretima, a
medicinska sestra dodaje instrumente u njegov dlan u rukavici – ali ništa što
on radi ne usporava krv.

178
 „Da li ona krvari?“
„Morate otići iz sobe,“ odgovori doktor, ne podižući oči.
Medicinska sestra me uzme za ruku. „Dođite sa mnom, Vaša Visosti.
Možete držati Princa u drugoj prostoriji.“
Trznem svoju ruku nazad, snagom volje i autoritetom u mom glasu.
„Što se događa?“
„Idite sa svojim sinom, Prinče Edward.“
„Ne idem nikuda dok mi ne kažete što se s događa s njom!“
„Kraljica gubi previše krvi,“ prasne doktor, još uvijek usredotočen na svoj
posao. „Njena maternica se ne steže; možda je nastalo puknuće. Ako ne
uspijemo zaustaviti krvarenje, morat ću operirati, a to ne mogu dok ste vi
ovdje – zato izlazite!“
„Molim vas, Vaša Visosti…“ tješi me medicinska sestra. „Dopustite da joj
pomogne. Dođite sada. Ovamo.“
I ne borim se. Pustim ih da me odvedu iz sobe. Zato što ionako nisam
tamo. Negdje drugdje sam.
U šumi oko dvorca Anthorp, gledajući prelijepu djevojku na konju kako
pokušava uhvatiti vjetar.
Ja sam u predvorju, sa smijehom u grlu, gledajući je kako je podigla obrvu
i prekrižila ruke… već potpuno očaran.
Držim njenu ruku na deki.
Ljubim je u njenom uredu.
Ne bojim se.
Klečim pred njom u našoj spavaćoj sobi.
Gledam bljesak munje u njenim očima na krovu.
Dajem joj prsten, čekam pred oltarom…voleći je ispod čarobnog neba.
„Edwarde? Što se događa?“
Zabrinuti glas Alfie Barristera me prizove nazad. Pogledam okolo po
tamnim pločama na zidu hodnika izvan Capella Suite, gdje sjedim na klupi
pokraj Michaela. Miriam je tamo također, stojeći pokraj Alfieja.
„Edwarde?“ Potiče me Michael.
„Nastale su… komplikacije,“ kažem. „Liječnici to rješavaju.“
Zurim dolje u moje ruke, ne vidjevši ih. Vidim samo greške, kajanje, koji
se odigravaju kao rola filma bez zvuka.
„Bio sam okrutan prema njoj kad je Thomas umro. Ja… stvari koje sam
rekao… da joj nije bilo stalo. Zašto sam to rekao?“
„Edwarde…“

179
 Moj glas je udaljena sjena. „I otišao sam. Ostavio sam je samu tjednima.“
„Edwarde.“
„Sve ovo vrijeme, sve te dane, nikad ih neću dobiti nazad. Nikad…“
„Edwarde!“ Miriam stisne moje ruke, prenuvši me iz toga, pogledavši je
u oči. „Ona je snažna. Naša djevojka je snažna. Moraš se držati za to.“
Medicinska sestra nam priđe, stojeći iza Miriam, govoreći mi. „Da li bi
htjeli držati dijete, Vaša Visosti?“
„Ne, ne još. Ja ću…držat ću ga kad ga njegova majka bude držala.“
„Ja ću biti s bebom.“ Ustane Miriam. „Lenora ne bi htjela da on bude
sam.“
Ona slijedi medicinsku sestru u drugu sobu, ali vrata su otvorena i mogu
je čuti kako priča mom sinu.
„Bok, mali Prinče. Ja sam tvoja teta Miriam. Puno ćemo se zabavljati –
naučit ću te sve stvari koje ne bi trebao znati.“ Vlažni zvuk se podiže u
njenom grlu dok joj je glas začepljen i puca. „Tvoja mamica je brojala dane
kad će te upoznati. Nju su samo… samo su je malo duže zadržali. Tako da…
ti i ja ćemo sjediti ovdje zajedno i čekati je.“
I to i radimo. Svatko od nas. Sljedećih nekoliko sati, čekamo.

Ona izgleda kao začarana princeza iz bajke. Kao Snjeguljica nakon što je
zagrizla jabuku i zapala u duboki san – s njenom tamnom kosom, blijedom
kožom, gustim trepavicama, srebrnom spavaćicom i usnama koje su malo
povratile svoju ružičastu boju.
Doktor je uspio zaustaviti krvarenje na vrijeme. Lenora je trebala tri
transfuzije krvi da nadoknadi gubitak, ali nisu je morali operirati. Premjestili
su je u susjednu sobu radi oporavka – prikladniju sobu – s baršunastim
zastorima i antiknim namještajem i krevetom s četiri stupa, sa satenskim
plahtama i gomilom jastuka. A sada spava, od anestezije, od gubitka krvi,
od traume porođaja.
Sjedim pokraj nje – njen potpuno zaljubljeni princ. Čekam i gledam je, te
je snagom volje pokušavam probuditi. Moja tvrdoglava djevojka si uzme
vremena, naravno.

180
 Ali konačno, ona duboko udahne i otvori svoje sjajne oči, trepnuvši gore
prema stropu. Njena glava se okrene prema meni i prije no što uspije
napraviti ikakav zvuk, poljubim joj ruku i poklonim joj riječi.
„Volim te, Lenora. Volio sam te sve ovo vrijeme i voljet ću te sve vrijeme
nakon ovoga. I znat ćeš to, svaki dan. Svaki dan.“
Njene usne se rašire u blještavi osmijeh. A njen glas je nježan i miran.
„Volim te, Edwarde. I obećavam da ću ti to govoriti svaki dan. Svaki dan.“
A onda se njene ruke pomaknu na njen trbuh i ona pogleda dolje. „Beba?“
„Dečko je.“ Nasmiješim se, moje cijelo tijelo konačno upadne u uzbuđenje
zbog toga.
„Dečko?“ Ona se nasmije od radosti zbog toga. „Imamo malog dječaka?“
Kimnem. „Želiš li da im kažem da ti ga donesu?“
„Oh, da, molim te.“
Pozvonim medicinskoj sestri i podbočim Lenny s hrpom jastuka iza nje.
A oni ga donesu, omotanog u plavu mekanu dekicu, te ga stave u njeno
naručje.
A ona gleda dolje u njega s toliko oduševljenja, s toliko čiste, posvećene
ljubavi, da je teško disati. Lenora potapša krevet pokraj sebe i ja se
pomaknem do nje, omotavši ruke oko njenih leđa, privukavši je bliže.
I zajedno, gledamo u našeg sina – njegov preslatki nos i savršena sitna
usta i nježne obrve i njegov mali obraz, koji je toliko mekan da je to teško
povjerovati.
„Ima tvoje ruke,“ kaže ona.
„Ima tvoju bradu,“ primijetim.
Lenorine oči su sjajne i vlažne. „Pogledaj ga, Edwarde. On je tako
prekrasan.“
I je – bio sam svuda po svijetu i on je najljepša stvar koju sam ikad vidio.
Ona podigne lice prema meni. „Dakle… kako ćeš nazvati našeg sina?“
„Želiš da mu ja dam ime?“
„Da. On će dobiti svoju titulu po meni, bit će Pembrook, ali ostalo…
trebalo bi doći od tebe.“
Pogledam dolje u njega, a onda u Lenoru, a moje srce se stegne od
odanosti koje sadrži za njih. „Mislio sam… jako bih volio da se zove
Thomas.“
Lennyne oči se ispune suzama, a ja joj dodirnem obraz.
„Ali ne želim te rastužiti.“
Ona odmahne glavom, a suze joj teku, iako se smiješi.

181
 „Ne, nisam tužna, kunem se. To je savršeno. Naš Thomas… to je potpuno
savršeno.“

182
 Tri tjedna kasnije

Na zidu dječje sobe je sat, ukrašen izrezbarenim prikazima Humpty

Dumptyja, te mačke i miša iz Hickory Dickory Dock, te krave koja je
preskočila mjesec. Njegovo klatno izgleda kao metronom…ali ga ne čujem.
Ne zapravo.
Zato što kad dojim moju bebu, i nježno se ljuljam s njim u stolici za
ljuljanje, sve jednostavno izblijedi. Moji savjetnici su me upozorili da ne
dojim sama Thomasa. „Nećete imati vremena,“ rekli su. „Previše zamorno,“
upozorili su me. „Ludilo,“ kritizirali su. „Vi ste Kraljica, ne krava muzara.“
Ali jedna od prednosti toga što sam Kraljica je da s vremena na vrijeme,
mogu smisliti moja vlastita prokleta pravila – a ovo sam smislila i držim ga
se.
Prođem prstom preko tamnih satenskih pramenova Thomasove kose,
očarana. Uživam u osjećaju držeći ga kožu uz kožu, i u kucanju njegovog
malog srca ispod mog dlana kad stavim ruku na njegova prsa. On sisa
polako, a oči mu se polako zatvaraju.
Mogla bih ga gledati satima, kupajući se u čudu svakog njegovog uzdaha
i daha.
Mislila sam da sam razumjela kakav će ovo biti osjećaj, mislila sam da
sam znala, ali majčinstvo je onakvo kakvim je Edward jednom opisao rat –
iznenađujuće. Nešto što se mora iskusiti da bi se istinski razumjelo. Dubina
moje ljubavi prema Thomasu me zapanjuje. Uzrokuje da se osjećam
nepobjedivo i… prestrašeno.
Zato što nema ničega – ničega – što ne bih napravila za ovog dječaka.
Držati ga je kao da držim cijelo moje srce u ruci, ali čak i još dragocjenije.
A opet u istovremeno, ima mirnoće u tome. Mirno, savršeno uvjerenje da
sam ja točno gdje trebam biti, radeći točno što sam oduvijek trebala raditi.

183
 U mom životu su tri sigurnosti, tri stvari koje znam u samoj dubini moje
duše: rođena sam da budem Kraljica, rođena sam da budem Edwardova
žena i sada, rođena sam da budem Thomasova mama.
A ostatak mojih dana, ako nikad ne budem znala ništa više, to će biti
dovoljno.
„Vrijeme je da idemo, ljubavi.“
Pogledam gore na zvuk Edwardovog glasa i vidim meku nježnost, koja
je uvijek u njegovim očima kad nas gleda.
Izvadim svoju bradavicu iz Thomasovih uspavanih usta, obrišem se i
stavim svoju dojku u grudnjak.
„Već? Izgubila sam pojam o vremenu.“
„Uvijek je tako.“ Edward se nasmiješi, podignuvši Thomasa iz mojih
ruku, kako bih mogla zakopčati gornji dio moje plisirane haljine boje
zimzelena.
A onda i ja malo gledam. Zato što vidjeti Edwarda kako drži našeg sina,
gledajući ga kako stavlja nježni poljubac na njegovo malo čelo – povlači
duboki, iskonski dio mene – i nema ništa na ovom svijetu što bi moglo biti
više seksi.
On stavi Thomasa u njegovu kolijevku boje slonovače, navine glazbenu
kutiju i nježni, zveckajući zvukovi počnu svirati. Onda se Edward okrene
prema meni, prilagođavajući moj široki ovratnik i bijeli okrugli šešir prije no
što mi doda moje kratke rukavice.
I sagne se dolje i ljubi me svojim čvrstim, toplim usnama. Prođem nosom
uz njegov, udišući miris sunčeve svjetlosti, ljeta i ljubavi.
„Izgledaš savršeno.“ Kaže mi.
Izravnam njegovu crvenu prugastu kravatu, te posegnem gore da
prođem po širokim ramenima njegovog otmjenog, tamno sivog odijela.
„I ti izgledaš savršeno.“ Uzvratim mu.
Edward mi ponudi svoju ruku i prođemo pokraj medicinske sestre na
putu iz dječje sobe.
„Vratit ćemo se za oko dva sata,“ kaže Edward.
Ona spusti svoju glavu. „Da, Vaša Visosti, Vaše Veličanstvo.“
Spuštamo se niz zakrivljeno stubište kroz veliko mramorno predvorje,
van do auta koji čeka da nas odveze na ceremoniju godišnjeg zasjedanja
Parlamenta. Članovi Parlamenta prate vlastite radne kalendare s
jednomjesečnim godišnjim odmorom između zadnje i prve službene
sjednice.

184
 Jedna od dužnosti monarha je da počne i završi Parlamentarnu godinu
blagoslovom i nazdravljanjem vinom. Po mogućnosti više zdravica, ako sve
dobro prođe.
Tako mi to radimo.
I tako, s Edwardom odmah iza mog desnog ramena, stojim ispod stropa
s poznatim muralom, dok Dom Parlamenta i Lordovi iz Savjetodavnog
Vijeća ustanu i okrenu se prema meni. Svi prijatelji i neprijatelji koje sam
stekla tijekom moje vladavine do sada – saveznici i neprijatelji, za koje sam
sigurna da će zamjenjivati svoja mjesta i opet ponovo kako vrijeme prolazi –
zato što je to onako kako kraljevske ličnosti, političari i vlada rade.
Držim čašu u mojoj ruci. „Prošla je godina promjene i izazova, te
nevjerojatnih, neočekivanih blagoslova.“ Kažem im, glas mi zvoni jasnoćom
i samopouzdanjem.
Brzo pogledam nazad u mog Edwarda, susrevši njegov pogled, onda se
opet okrenem naprijed.
„Wessco ima novog Princa i novog nasljednika, te zajedno stojimo na
čvrstom, sigurnom tlu, dok okrećemo pogled prema budućnosti.“
Pogledam u lica ovih starih muškaraca, tako tvrdoglavih u svojim
razmišljanjima. Moj Parlament.
Mješavina ponosa i uzbuđenja mi navali u grudi dok prepoznajem
njihove izraze lica. Isti pogledi koje su imali kad su gledali u mog oca godinu
za godinom. Neki me gledaju s potporom i prijateljstvom, neki sa
zamjeranjem ili iznerviranošću, ali svi oni – svi oni – s poštovanjem.
Prema meni. Napokon. Njihovoj Kraljici.
„Radit ćemo nevjerojatne stvari, Milordi… mogu to osjetiti u mojim
kostima. Radujem se radu s vama sljedeće godine i svih godina koje će doći
nakon nje.“
Podignem moju čašu vina. „Za dobro i slavu Wesscoa.“
Val ruku podigne njihove čaše zauzvrat.
„Za dobro i slavu Wesscoa.“
I svi pijemo.
Moj muž stane pokraj mene i onda njegov sjajni tamno zeleni pogled me
dodirne na trenutak prije nego što skrene prema našoj publici i podigne
njegovu čašu.
A njegov bogati glas odjekuje po sobi. „Dugo živjela Kraljica.“
„Dugo živjela Kraljica!“ Lordovi kraljevstva ponove i još malo pijemo.

185
 Edward je možda rekao „Dugo živjela Kraljica,“ ali ono što sam ja čula
između njegovih riječi, u njegovom tonu i načinu kako me je gledao
je…Volim te.
On mi zločesto namigne. A ja kucnem njegovu čašu svojom.
„U zdravlje.“

Jedan mjesec kasnije

Jedno poslijepodne, Edward i ja smo za stolom u blagovaonici u

privatnim odajama u palači, uživajući u ranom ručku zajedno.
„Miriam je poslala pismo,“ kažem mu, podignuvši omotnicu s poznatim,
veselim rukopisom moje sestre.
Edward obriše svoja usta svojim ubrusom. „Kako uživa u Grčkoj?“
Miriam se udala. Opet. Prošli mjesec za Princa Grčke, četvrtog u redu za
prijestolje. Nemam pojma koliko će to trajati i iskreno, mislim da ni ona ne
zna. Ali čini se sretna, tako da, za sada, to je dovoljno.
Pokažem mu fotografiju Miriam i njenog muža na lijepoj pješčanoj plaži,
s valovima bijelih vrhova koji se razbijaju iza njih. „Za sada je dobro.“
I tada tamnokosi dečko ušeta ravno u našu blagovaonicu. To je neobično,
ali čini se dovoljno bezopasan – mlad, možda oko trinaest godina – s kapom
raznosača novina i rukama u svojim džepovima… i nesretnim mrštenjem na
svom licu. On zuri u slike na zidovima i kompliciranu žbuku na stropu,
jednim zdravim okom i drugim koje je razroko.
„A tko bi ti bio?“ Upita Edward.
„Ja sam Fergus, Prinče Edward.“ On se nakloni oboma. „Kraljice Lenora.
Čast mi je upoznati vas.“
Podignem obrvu na neuglednog dečka.
„Bok, Ferguse. Kako si završio u našoj blagovaonici?“
„Moj tata je Jonathon, batler na katu. On mi je rekao da dođem s njim
kako bi me počeo obučavati. Nadajući se da ću dobiti posao u domaćinstvu
kad mali Princ Thomas bude imao vlastito mjesto.“
„Koliko imaš godina, dječače?“ Upitam.
„Deset, ali imat ću jedanaest na ljeto.“
„Samo deset? Ali to mrštenje čini da izgledaš starije. Zar ne misliš da si
malo premlad da bi bio tako mrzovoljan?“

186
 Dečko slegne ramenima. „Nisam mrzovoljan… to je samo moje mirno
lice, Vaše Veličanstvo. Jedino koje mi je Bog dao – ne mogu ništa napraviti u
vezi toga.“
„Kako obuka za batlera ide do sada?“ Upita Edward.
Osoblje palače smatra da je velika čast služiti kraljevsku obitelj.
Fergus opet slegne ramenima. „Moglo bi biti i gore.“
Usprkos namrštenom držanju, ima nešto jako iskreno u vezi njegovog
ponašanja. Iskreno i stvarno. To je još uvijek rijetko ovdje.
Fergusov otac, međutim, čini se da ne cijeni te atribute.
„Ferguse!“ Sikće Jonathon dok ulazi kroz vrata iz kuhinje. „Rekao sam ti
da ostaneš u kuhinji, ti idiotski dečko!“ On se okrene prema nama i puno
umjerenijim tonom, kaže, „Moje najdublje isprike, Vaše Veličanstvo i Vaša
Visosti, što vas je omeo u vašem objedu.“
Edward podigne svoju ruku. „U redu je. Pusti ga da ostane.“
Jonathon spusti glavu, onda zauzme svoje mjesto stojeći pokraj zida. A
Edward upita mladog Grumpy Gusa, „Kako bi se ponašao prema mom sinu
da si član njegovog osoblja?“
„Pa… pobrinuo bih se da ima sve što mu je potrebno – to je posao dobrog
sluge. Ali bih se htio ponašati prema njemu kao prema običnom tipu koliko
god bih mogao. Kako ja to vidim, on će imati cijeli svijet koji će se boriti da
mu ljubi dupe – oprostite na mom izrazu, Kraljice Lenora. Možda bi bilo
dobro za malog princa da se prema njemu netko ponaša kao prema jednom
od nas običnih ljudi, povremeno… pa barem samo u njegovoj vlastitoj kući.“
Moj se muž nasmiješi prema meni. „Sviđa mi se.“
A ja kimnem nazad, složivši se.
„Znaš što, dečko,“ kaže Edward. „Ti slušaj svog tatu i završi svoju obuku,
a kad postaneš punoljetan, proglasit ću te Batlerom Guthrie Housea.“ On
potapša stol. „To je obećanje. Što misliš o tome?“
Fergus si uzme nekoliko trenutaka da razmisli o tome. Onda kimne,
pljune u svoj dlan i ispruži ga.
„Prihvaćam vašu ponudu, Prinče Edwarde.“
Edward pljune u svoj dlan, onda se on i Fergus – budući mrzovoljni Batler
Okrunjenog Princa od Wesscoa – rukuju.

Tri mjeseca kasnije

187
 Sunce je upravo zašlo kad uđem u prednji salon i gledam u platno
Michaelove slike. „Oh, to jako lijepo napreduje. Bravo, Michaele.“
„Izgledam kao konjsko dupe,“ gunđa Edward, s druge strane platna. On
pozira za portret u kožnoj fotelji, noseći savršeno odgovarajuću sivu
prugastu vestu i hlače s tamnoplavom kravatom i manžetama njegove bijele
košulje malo podignute. On se nasloni nazad, njegove snažne ruke su
prekrižene s osmijehom na svojim usnama. Pa… smiješak kad mu usne nisu
previše zauzete prigovaranjem.
On je mrzio tu ideju od samog početka. Morala sam ga podmititi sa
svakakvim prostim, šokantnim obećanjima da ga nagovorim da pristane…
iako slutim da bi ionako pristao.
Prosta, šokantna obećanja su sve samo učinila zabavnijim.
„Prestani se duriti! Izgledaš razorno zgodan,“ viknem mu.
„Imam novu prostu riječ za tebe, Lenora – ukaljan. Upravo se tako
osjećam.“
Zakolutam očima i odmahnem glavom. „Ovaj portret će biti obješen
točno iza mog stola u mom uredu, kako bih mogla gledati mog
veličanstvenog muža, kad god poželim.“
„To me podsjetilo.“ Michael izvadi nešto iz svog džepa. To je ovalni
medaljon napravljen od zlata – otprilike veličine kovanice od pola dolara.
Moj muž ga otvori, a unutra je sićušna slika. Moja. Kosa mi je raspuštena,
uokvirujući mi lice tamnim valovima, dok gledam nazad preko mog ramena
sjajnim očima. Izgledam mlado.
Izgledam…prelijepo.
Edward zazviždi. „Izvanredno.“ On udari Michaela po ruci. „Savršeno
je, prijatelju. Hvala ti.“
„Kako si to napravio?“ Upitam Michaela, ali Edward odgovori.
„Bila je uslikano prije no što su ti podigli kosu na naš dan vjenčanja –
jedna od stotine i stotine fotografija koje su snimljene.“
„Sjećam se.“ Nasmiješim se.
„Palača ju je htjela odbaciti, ali ja sam je spasio i dao je Michaelu, kako bi
mogao ovo naslikati za mene.“
Topli, poželjni trnci prođu mojim tijelom – od mog tjemena do vrhova
mojih nožnih prstiju i svuda između. Upravo se tako osjećam kad me
Edward uzme u naručje…a na neki način, to je upravo što je i radio sada. Ali
sa svojim riječima, umjesto rukama.

188
 „Što ćeš napraviti s tim?“
On posegne i poljubi me, brzo, ali nježno. „Isto što i radim sa svim
stvarima koje su mi najdragocjenije.“ On potapša svoj prednji džep košulje.
„Držati ga blizu.“
A godinu dana kasnije, Edward će dodati pramen Thomasove tamne
kose u medaljon.

Te noći, Thomas leži na sredini našeg kreveta, mašući rukama i udarajući

svojim malim nogama. Ne mogu zaustaviti smiješak koji mi dolazi na usne
dok ga gledam. Niti nalet posesivne nježnosti koja bubnja u mojim grudima
dok gledam Lenoru kako sjedi na krevetu s njim.
Ona se smiješi dolje prema našem slatkom dječaku, oduševljena svakim
njegovim pokretom. „Ponekad ne mogu vjerovati da je naš.“
Njena je kosa raspuštena, duga; oboje smo spremni za krevet. Lenora je
nahranila Thomasa zadnji put za večeras i medicinska sestra za ovu noć će
uskoro doći po njega, da ga stavi na spavanje. Ali ovi mirni, tihi sati prije
toga, to je naš dio vremena s njim.
Naše zajedničko vrijeme.
„Mislim da sada više razumijem oca,“ kaže Lenora, podignuvši Thomasa
i ljuljajući ga u svojim nježnim rukama. „Zašto je bio takav kakav je bio sa
mnom.“
Sjednem pokraj nje na krevet, nježno joj masirajući stražnji dio vrata.
„Kako to misliš?“
„Bio je stariji kad sam se ja rodila. Znao je da ima samo deset, možda
dvadeset godina sa mnom – da me nauči svemu onome što bih trebala znati.
Mislim da se zato više ponašao prema meni kao prema štićenici nego kao
prema kćeri.“ Ona prođe vrhom svog prsta niz Thomasov okrugli obraz.
„Kad bih znala da će moje vrijeme s njim biti tako kratko, možda bih i ja bila
stroga prema njemu. Jer bih htjela da bude jak, kao čelik, kako ga nitko
nikada ne bi mogao povrijediti. Kako ga ne bi savijali niti slomili. Ovaj život,
Edwarde – tako te lako može slomiti.“

189
 Thomasova mala usta se rašire u zijevanju. Lenny poljubi njegov obraz,
onda nasloni glavu na moje rame, gledajući u njega, kaže snažnim glasom.
„Ali mi smo mladi. Imat ćemo godine, godine i godine s Thomasom. Bit
ćemo jaki za njega i štititi ga. A on će ići u školu i steći prijatelje. I trčat će,
igrati i smijati se…“
„I ljuljat će se,“ završim umjesto nje.
Kad me ona pogleda, pomilujem joj obraz svojim palcem. „Naredit ću da
ljuljačke vise u svakom kutu vrta, kako bi se ti i naš sin mogli ljuljati kad god
poželite.“
Ona se nježno nasmije. „Mislim da su moji dani ljuljanja prošli,
Edwarde.“
„Ne ako se mene pita.“ Stavim poljubac na te njene lijepe usne i omotam
moju ruku oko nje. „Tek počinju, Lenny.“

190
 Dvije godine kasnije

Sjedimo na žutoj kariranoj deki, a puna košara za piknik i boca ohlađenog

šampanjca, ljubazni poklon Kuharice, nas čeka u blizini. Ja sam u svojim
kupaćim gaćama, a Lenora je u izvanrednom crvenom kupaćem kostimu s
tufnama, koji mami poglede na sve najbolje dijelove. Osiguranje je ovdje, ali
dovoljno daleko da nemam osjećaj kao da su zaista ovdje.
Čini se kao da smo samo mi.
Naša obitelj.
Thomas trči obalom, loveći valove, s dadiljom koja je uvijek u blizini.
Zrak je topao, ali je voda svježa – iako njega nije briga. Naš mali Princ igra
grubo, zamahuje visoko, smije se glasno i pliva kao riba.
Čujem dadilju kako ispusti vrisak i okrenem se upravo na vrijeme da
vidim kako Thomas trči uz ocean. Smijuljim se, kao i Lenora.
„On je potpuno i istinski dečko,“ kaže ona, s obožavajućom
zabavljenošću.
Onda sklopi oči, podigne lice prema suncu i duboko diše, sa zadovoljnim
osmijehom na njenim usnama. Ona izgleda mirna. Sretna. Potpuno voljena,
a to je fantastičan izgled za nju. Moje se grudi stežu s mojom vlastitom
srećom iz dubine duše – i ponosom – jer volim misliti da sam imao neke veze
s tim.
„Novčić za tvoje misli?“
Lenny skrene svoj osmijeh prema meni i zasljepljujući je. Onda ona gleda
gore na greben prema dvorcu Anthorp, u šumu, a onda opet dolje preko
plaže i stijena, te razbijajućih valova.
„Ovo mi je omiljeno mjesto na cijelom svijetu.“
Kaže ona s uzdahom, skoro pobožno.
Spustim se na svoje lakte pokraj nje. Dovoljno blizu da osjetim vrelinu na
njenoj suncem ugrijanoj koži i miris jorgovana u njenoj kosi.

191
 „To staro mjesto? Zašto?“
„Sklopi oči.“
Kad ne poslušam odmah, ona stavi svoje ruke preko mojih očiju – a ja
grickam njen palac svojim zubima.
„Hajde,“ kaže ona grlato.
I upravo to, uz Thomasov smijeh… to je moj omiljeni zvuk.
„Sklopi oči.“
Kad to napravim, ona mi kaže, „Sada slušaj.“
Učinim kako mi je rečeno na nekoliko sekundi, onda otvorim jedno oko,
susrevši njen meki pogled.
„Ništa ne čujem.“
„Točno. Ništa osim valova i ptica, te drveća koje se njiše. Bez ljudi ili
dužnosti, bez kamera ili novinara. Ništa nema miljama… osim prostora.
Ovdje mogu razmišljati, mogu disati ovdje, mogu biti sama svoja ovdje.“
Ona podigne svoju ruku i pritisne je nježno uz moju čeljust. „Ja koja ne
želi ništa više nego provoditi s tobom i Thomasom svaki trenutak, svakog
dana, zauvijek.“
Uzmem je za ruku i poljubim joj dlan.
„Volim tu tebe. Ali, onda opet, volim sve tebe. Mislim da nikad neću moći
odabrati moju omiljenu.“
„Sve mene?“
Poljubim joj nos.
„Baš sve.“
Lenora sumnja.
„Što je sa mnom koja je tvrdoglava?“
„Preslatka je.“
„Koja zapovijeda?“
„Zanosno je seksi.“
„A ja kad sam ljuta?“
„Još više seksi. Zbog toga želim ta tvoja usta koja kore staviti u bolju
upotrebu i pronaći najbližu sofu ili zid da se riješimo svog tog strastvenog
bijesa.“
Ona se opet nasmije – a ja je privučem bliže, tako da smo oboje na boku,
gledajući jedno u drugo, samo nekoliko centimetara odvojeni. Glas mi je
grub i topao, kao pijesak ispod nas.
„A kad si sretna… jebeni pakao… ne mogu skinuti pogled s tebe.“
Ona nagne glavu u stranu, gledajući gore u mene.

192
 „I ja volim sve tebe, Edwarde. Mog avanturistu, mog zaštitnika, mog
prekrasnog, zločesto zgodnog princa.“
„Lijepo je to čuti.“
Moja ruka putuje preko vanjskog dijela njenog bedra, preko njenog kuka,
klizeći gore do kože njenog prsnog koša. Moj palac miluje naprijed i nazad,
polako, upravo ispod njene dojke. I upravo se spremam poljubiti je – kad
vlažno, dvogodišnje pješčano čudovište skoči na deku između nas.
„Mamice, tatice – gledajte!“
On drži podignutu malu koraljnu školjku u svojoj bucmastoj ručici –
Lenora i ja reagiramo kao da je pronašao blago.
„Dobar pronalazak, dečko!“
„To je prekrasno, dragi!“
Thomasove sivo zelene oči s gustim, dugim trepavicama pogledavaju
između nas.
„Plivanje? Dođite plivati!“
Kimnem i podignem ga jednom rukom i povučem Lenny prema gore s
deke drugom rukom. I nas troje se prskamo i plivamo, te pronalazimo blaga
sastavljena od školjki do sumraka.

Kasno te noći, pomicanje u krevetu me probudi. Otvorim oči, kako bi

vidio Lenoru kako izlazi ispod pokrivača i odlazi do prozora. Na trenutak je
samo gledam – njena kosa teče slobodno niz njena leđa u tamnim, sjajnim
spiralama. Ona je okupana srebrnom mjesečinom – sjaji na njenoj spavaćici
i ljubi njenu bijelu, savršenu kožu svjetlucavim sjajem. Ona je eterična –
božansko stvorenje i duh koji navodi na grijeh, sve u jednom – te mi oduzima
dah.
Ustanem iz kreveta i pritisnem se iza nje na prozoru, omotavši svoje ruke
oko njenog struka i pritisnuvši meki poljubac na njeno rame.
„Jesi li dobro, ljubavi?“
Ona se nagne nazad uz moje gole grudi.
„Sanjala sam.“
„Mmm… je li to bio san u kojem smo goli?“
Vibracija njenog smijeha prođe između nas.
„Ne, ne takav san.“

193
 „Šteta.“ Stavim moje usne uz njenu sljepoočicu. „Ipak mi ispričaj.“
Lenorin glas postane prozračan, udaljen, kao da još uvijek sanja.
„Bila sam u vrtu pijući čaj, a svuda oko mene je bio smijeh, ljubav i sreća.
Mogla sam to osjetiti u zraku, kao toplinu sunca. I bilo je djece…tako puno
njih. Bila je tu slatka djevojčica s prekrasnim tamnoplavim očima, a nazvali
su je Anna, po majci. I bio je tu zgodni mali dječak po imenu Langdon i još
jedan po imenu Edward… i imao je tvoju kosu.“
„To su dobra imena za dobre dečke.“
„I bila je još jedna djevojčica – sitna, ali dinamitna. Kopirala je svaki
pokret koji napravim.“ Smijulji se Lenora. „Čak i način kako držim svoju
šalicu čaja.“
Ona malo odmahne glavom, glas joj je mekan. „I imala sam osjećaj, ne baš
kao da su bili naši, ali ipak… kao da su nam pripadali. Tebi i meni,
Edwarde.“
Lenora se okrene u mojim rukama, njene oči su okrugle i srebrne na
mjesečini dok gleda gore u mene.
„Misliš li da je to ludo?“
Prođem stražnjim dijelom dlana preko njenog obraza, samo kako bi
osjetio njenu mekoću.
„Ne, ne mislim da je to ludo, slatkice. Mislim da je to prelijep san.
Prelijepa sudbina. Mislim da će smijeh, sreća i sva ta lijepa nestašna djeca biti
naša dinastija. Bit će radosti koje ostavljamo iza sebe.“
Sagnem glavu i pritisnem usne na njen svileni vrat, govoreći riječi uz
njenu kožu.
„Moje i tvoje, uvijek i zauvijek.“
Njene ruke prođu uz moje ruke, do mojih ramena, onda oko mog vrata.
„Moje i tvoje, uvijek i zauvijek,“ prošapće ona, pritisnuvši svoje tijelo uz
moje, nagnuvši se na moj dodir.
Moja žena, moja ljubav, moja Kraljica… moj život. Ljubim je duboko –
naši jezici plešu, a naša stenjanja se miješaju. A onda je podignem u moje
ruke.
„Hajdemo početi raditi na tome, odmah.“
Lenny zabaci glavu i nasmije se, dok je nosim prema krevetu.
„Kakva prekrasna ideja…“
Ona mi obasipa čeljust poljupcima, penjući se do mojih usta. Onda
pritisne svoje usne na moje sa svom slatkoćom, strasti, te nježnošću koju mi
ima dati.

194
 Život može biti neprepoznatljiva, okrutna zvijer – ali znam do koštane
srži da što god nam se nađe na putu, kakva god sreća ili bol nas čekaju, suočit
ćemo se s njima zajedno. S rukom u ruci, srcem uz srce, rame uz rame,
Lenora i Edward.
A kad naša tijela budu prah u zemlji, a naše duše ujedinjene u onome,
kakav god da život slijedi nakon ovoga, legenda naše priče i odjek naše
ljubavi će živjeti zauvijek.

195
196