1

2
 Posveta
Djevojkama koje su prošle kroz pakao, a izašle s vatrom koja im je gorjela
u duši, grimizno krvareći iz srca i vragom koji im je bio nebitna kuja.
Ova je za vas.
Za nas.
Ispravite tu krunu.
Đavolice.

3
 MAMICE? IZAŠLA SAM KROZ zatvorena vrata moje spavaće sobe.
Dok sam virila iza ugla, mama je počela podizati glas, zabijati prst u muškarca
koji je stajao ispred nje. „Ne, ovo nije bio dio plana!“
Muškarac se nasmijao na takav način da sam jače stisnula svog medvjedića
Puppie. „Ti ne donosiš odluke. Ona je Venari. Morati ćeš bježati, i bježi brzo ako ne
želiš da te ovo sustigne.“
Mama je stisnula medaljon na svojim grudima. „Ona…,“ mama je šaputala,
suze su joj tekle niz obraze. „Ona je samo dijete Lucan. Ona… ona – “
„Je Srebrni labud Elizabetha. Moraš bježati. Sad, prije nego Hector sazna.“
Mama udahne taman kad sam zakoračila u nazad, tiho trčala u svoj krevet.
Uvukavši se pod pokrivače, koprcala sam se u toplini i privukla Puppie bliže. To je
bio moj rođendanski poklon od bliskog obiteljskog prijatelja, i spavala sam od tada s
njim. Imala je baletanske papučice, široku haljinicu i ruke su joj bile ispružene u
zrak kad bi bila prikačena lutkarska užad. Kad su se vrata konačno malo otvorila,
čvrsto sam zatvorila oči dok sam grebala oči od dugmeta na medvjediću. Materijal
je bio potrošen, a lutkarska užad je bila pokidana. Ipak, imala sam sedam godina,
stoga sam trebala biti prestara za Puppue da spava u krevetu sa mnom. Ali ja sam
znala zašto je muškarac bio tu.
Dolazio je svakog petka.
Znam što će slijedeće napraviti.
Odjeci krvarenja odzvanjaju po Madisinoj spavaćoj sobi dok jecaji joj
prolaze tijelom. Stežući koljena na grudi, čvrsto je žmirila, pokušavajući
blokirati poznato sjećanje koje ju je napadalo svake noći. Kao mutna šetnja
niz hladnu, vlažnu cestu, sama, nesposobna osloboditi se od zatvora u koji
je stisnuta.
„Ovo je dio onoga što si ti Srebrna.“
Cijelo tijelo joj se naježi radi gmizave navale tog glasa. A onda se sve
promijeni, kao da je promatrala sebe izvana kao druga osoba.
1
 „Ne!“ Madison se bacala i okretala u njegovim rukama, pokušavajući osloboditi
svoja zapešća od čvrstog stiska koji se omotavao oko nje.
„Ššš Srebrna, ne pripadaš sebi.“
„Molim?“ Madison je izdahnula, suze su joj tekle niz obraze. „Kako misliš da
ne pripadam sebi?“ Ta ruka koja je bila oko njezinog zapešća krenula je prema
njezinom konjskom repu i on ga povuče lagano. „Molim te nemoj. Ne večeras,“
Madison je preklinjala, grlo joj se stezalo od boli, i izdaje.
„Bolje ti je da se navikneš na ovo Srebrna. Ovo je tek početak tvog života.“
„Ali ja sam mala.“
„Ovo je bolje nego biti mrtva.“ Onda je uhvatio donji dio Madisonine pidžame i
poderao ga, bacio ih na drugi kraj sobe. Zatvorila je oči i sanjala o danu, boljem danu,
kad njezine obiteljske tajne i veze ne dolaze u njezinu spavaću sobu svakog petka
navečer. Madison ga je nazivala Crni petak. Bojala ga se, prezirala ga i jednog dana,
nadala se da će staviti metak među te oči. Prvi put, ukrao joj je njezinu nevinost. A
Madison je znala da krv koja je tekla niz njezina nevina bedra neće teći bez osvete.

2
 „MADISON? JESI LI SIGURNA DA želiš otići?“ Tatum upita gledajući
me preko ruke, s rukama naslonjenim na volan.
„Da,“ odgovorim gledajući kroz prozor. „Ne mogu biti sad u njihovoj
blizini Tatum.“
Pogleda u mene skrenuvši na autocestu. „Želiš li razgovarati o tome što
se tamo dogodilo?“
Uključim radio nadajući se da ću ugušiti njezina pitanja. „Stupid Love“
od Jason Derula krene svirati.
„Dakle da, to je onda ne,“ Tatum mrmlja vračajući pozornost nazad na
cestu. Zatvaram oči i gubim se u riječima pjesme. Jebeš ljubav. Jebeš ikakve
osjećaje nalik ljubavi, ili je pokazuju. Jedina osoba koja bi trebala me voljeti
bezuvjetno me također izdala. Što to govori? Što, da me se toliko ne može
voljeti? Ili toliko puno ljudi misli da ne zaslužujem njihovu istinu? To oboje
je sranje, da budem iskrena. Što jesam.
Pjesma završava i ja stišavam radio shvaćajući da to nije Tatumina
krivnja.
„Ne moraš ovo raditi sa mnom Tate, ali ne mogu biti tamo, s njima, u
blizini svih tih laži.“
Uzdahne. „Madi, neću te napustiti. Znam da je naše prijateljstvo brzo
napredovalo, ali… nikad prije nisam imala prijatelja, a ja sam pomalo…“
Lice joj postane crveno prije nego pogleda u mene. „Usamljena. Dakle ne
ostavljam te tamo – samu.“
„Ali shvaćaš li da ćeš morati se odreći svojih kreditnih kartica?“ Istaknem
promatrajući njezinu reakciju.
Nakratko shvaćanje proleti kroz nju prije nego se osmjeh vrati nazad na
njezino lice. „Da Madi. Smatraj da ih nema.“
„Stvarno?“ upitam podignute obrve.
3
 „Da.“ Kimne i ja skoro popušim to. Potom opušteno doda, „Odmah
nakon što dignem nekoliko tisuća.“
Smijući se odmahnem glavom i pojačam glazbu ponovno. Koji kurac
ćemo napraviti?
„Dobro,“ Tatum se ubaci prelazeći rukom kroz kosu dok nastavlja nas
voziti gdje god da jebeno idemo. „Dakle moramo se vratiti u tvoju kuću brzo
i pokupiti što god bi nam moglo trebati.“
„Kao što?“ upitam užasnuta time da se moramo vratit nazad kući. „Ne
Tate, ne želim ići tamo.“
Pogleda u mene. „Dobro onda što Madi? Nemamo puno mogućnosti, a
trebaju nam putovnice i sve to!“
„Dobro,“ šapnem odmarajući se na svom sjedalu i pokušavajući smisliti
rješenje. „Dobro, ovo je stvarno pucanj na slijepo, ali obećavam ako ovo
propadne, možemo provaliti u moju kuću i uzeti što god mi treba.“
Tatum se opusti. „Dakle gdje idemo?“
Progutam. „U Riverside. U knjižnicu.“

Zaustavljajući se pored škole, Tatum parkira auto naprijed i okrene se u

sjedalu kako bi pogledala u mene. „Jesi li sigurna u vezi ovoga?“
„Um.“ Tražila sam riječ koja mi je trebala, ali neuspješno. „Ne.“ Otvorim
vrata i izađem van dok su se Tatumina vrata zatvarala.
„Pa, sreća da imam patike.“ Obiđe oko auta i stane pored mene.
Pogledam u njezine noge. „To nisu patike za trčanje Tatum.“
Krenuvši prema školi uz Tatuminu pratnju, ušuljamo se pored učionica
za djevojke, provučemo se ispod prozora kroz koje bi nas ljudi mogli vidjeti
i prođemo pored škole, ravno prema knjižnici koja je zabačena iza dvorane.
Dok smo dolazile do ulaza samo za studente, provučem svoju studentsku
karticu preko male kutije sve dok se ne pojavi zeleno svijetlo i začuje se bip.
Otvaramo vrata, ulazimo unutra. Poprilično je tiho, nekolicina studenata se
zadržava tu i tamo, ali nitko tko bi primijetio Tatum i mene. Vrata se zatvore
prekidajući tišinu kakva samo može dolaziti iz knjižnice.
Glava gospođice Winters trzne se prema ulazu, odvukavši je od knjige u
koju je bila zadubljena. Oči joj se rašire kad me ugleda stoga je molećivo
pogledam. Ustane se na noge, stavljajući naočale na nos. Dolazi do Tatum i
mene, pažljivo promatra svoju okolinu, njezina paranoja je očita.

4
 „Djevojke, kako vam mogu pomoći?“ Zalijepi lažan osmjeh.
„Ja znam,“ to je sve što sam uspjela reći. Svo vrijeme koje sam željela
pitati Koji kurac se događa? Sad je zamijenjeno s te dvije jednostavne riječi.
Gospođica Winters zastane, naginje glavu u stranu dok joj oči prelaze
nakratko preko mog ramena prije nego se vrate na mene. „Ti znaš?“
Zadržavam kontakt očima, ramena mi se ispravljaju. „Ja. Znam.“ U
treptaju oka snažno hvata Tatuminu i moju ruku i vodi nas prema stražnjem
ulazu kroz koji smo upravo prošle. Otvorivši vrata, gurne nas natrag na
poslijepodnevno sunce zatvarajući vrata iza sebe.
Izdahne, ruku stavlja na čelo, nježno ga trlja, skoro meditirajućim
pokretom. „Sranje.“ Iskrivi vrat, zatvara oči i potom izdiše. „Znaš da si
Srebrn labud?“
„Srebrno, što sad?“ Tatum drsko upita gledajući prema meni naboranih
obrva.
„Da,“ prosiktim. „Ali ne znam koji kurac to znači ili kako ti znaš za to ili
zašto su mi svi lagali?“
„Ne mogu…“ Gospođica Winters odmahuje glavom. „Žao mi je
Madison, ali ne mogu se umiješati u sve to. Previše je opasno.“
„Dobro onda, možeš li mi pomoći da nestanem?“
Gospođica Winters trzne glavom prema meni. „Ne možeš bježati od
Kraljeva Madison. Ubiti će te.“ Šaptom završi svoju rečenicu.
„Ubiti će me u svakom slučaju. Pretpostavljajući da sam ispravno
pročitala knjigu.“
„Gdje je ta knjiga?“ Gospođica Winters upita gledajući nervozno uokolo.
„U mojoj torbi. Hoćeš li mi pomoći ili ne?“
Zastane pretražujući mi oči i potom izvadi svoj mobitel. „Gle, znam tipa.
Reci mu da te Tinker poslala.“
„Tinker?“ upitam dok ona lista po mobitelu.
Pogleda u mene. „Da, Tinker.“ Zastane spuštajući ruke na bokove.
„Što?“
„To je samo… slušaj, moraš to napraviti kako treba ako ćeš to učiniti.
Prikupi sve dokumente koji će mu trebati od tebe, ali podigni svu gotovinu
koju ćeš za sad trebati. Nije jeftin. Ne možeš nositi okolo više od deset tisuća
u gotovini ako ćeš ići međunarodnim letom, stoga digni deset tisuća, a onda
još osam da bi dobila sve što ti treba od Bennya.“ Zastane dajući mi njegov

5
broj i ja ga na brzinu dodam u svoj telefon. „On će naplatiti četiri tisuće
svakoj.“ Zastane i pogleda u mene. „Bježi Madi. Bježi i nikad se ne vraćaj,
jer unatoč tome što Bishop osjeća za tebe?“ pretražuje mi pogled. „To ne
znači ništa. Isto tako nije ništa značilo ni kad je bilo riječ o Khales.“
„Kako to misliš? Što ti znaš o Khales?“
Lice joj očvrsne. „Znam da joj je stavio metak ravno među oči.“

6
 NAKON ŠTO SMO OTRČALE NAZAD DO TATUMINOG auta, obje
smo kliznule unutra prije nego nas je izvezla van i odvezla nas do banke.
„Koji kurac to znači? Bishop je ubio nekoga?“ Tatumine oči su raširene dok
pogledava između mene i ceste ispred nas.
„Isto tako ne mislim da je to bila prva osoba koju je ikad ubio,“ mrljam
gledajući van kroz svoj prozor.
„Nikad mi nisi rekla što si vidjela u tom podrumu Madi.“
Željela sam joj reći, ali čudni dio mene nije želio da ona zna nešto što se
može upotrijebiti protiv Bishopa. Glupača, kudim sama sebe. Isto tako,
sigurnije je za Tatum da ne zna ništa.
„Zbilja ne želim o tome razgovarati Tate.“
Nasmiješi se i pomiluje mi ruku. „Jebeno se gubimo odavde.“
Zaustavljajući se pored pločnika, obje iskočimo van.
Zatvaram svoja vrata. „Ti idi u svoju banku, a ja ću u svoju. Možemo
svaka ponijeti po deset. To bi nam trebalo biti dosta.“
Tatum kimne, ali nešto bljesne u njezinim očima i ja zastanem. „Jesi li
dobro?“
„Stvarno ćemo ovo napraviti?“ brzo upita.
„Sad se možeš povući. Ne želim te ionako uvlačiti u svoj nered.“
„Ne.“ Odmahuje glavom. „Idem s tobom. Ovdje nemam ništa.“
Tužno se nasmijem. „Dobro, onda je dogovoreno. Nađemo se nazad
ovdje za deset minuta.“ Tatum kimne i potom brzo ode u svoju banku dok
ja prelazim preko prometne ulice do svoje. Otvaram vrata s pognutom
glavom, sudaram se s nekime. „Oprostite,“ promrmljam obilazeći ih.
„Madison?“

7
 Podignem pogled i ugledam Ridgea kako gleda u mene. „O, bok,“
promrmljam gledajući preko njegovog ramena. Ne želim se dugo zadržavati
ovdje; moram uči i izaći što je prije moguće, bez zadržavanja.
„Hej, planirao sam te potražiti. Jesi li se čula s Tillie?“ upita naginjući
glavu. Pogledala sam u njega, ovaj put kako treba, i primijetila vrećice od
umora ispod njegovih crveno obrubljenih očiju i njegove razbarušene kose.
„Ne, ne od kad smo se vratile iz kolibe. Zašto? Je li sve u redu?“ Sad kad
je to rekao, čudno je kako nisam primijetila da me Tillie nije kontaktirala.
Bila sam toliko zauzeta svojim sranjem da čak nisam zastala razmisliti.
On odmahne glavom. „Ne, nitko se od nas nije čuo s njom.“
„Nazvati ću je. Uvjerena sam da je dobro.“ Mogla je biti bilo gdje, ali opet,
stvarno je mogla biti dobro. Prema onome što mi je rekla o svom tati, nisam
u potpunosti iznenađena što nije otišla kući.
„Dobro.“ Izvuče svoj telefon. „Možeš li mi dati svoj broj tako da me
možeš nazvati ako se čuješ s njom? Molim te, samo se želim uvjeriti da je
dobro.“
Kimne, promatrajući prema šalteru banke. Stvarno moram otići.
„Naravno.“ Izdiktira mi svoj broj i ja ga unesem u svoj mobitel… moj
mobitel! Sranje! „Zapravo,“ počnem tražeći opušteniji ton, „možeš li mi ga
zapisat?“ Pogleda u mene, zastane, ali potom kimne, izvadi olovku i uzme
moju ruku, zapiše ga.
„Hvala, nazvati ću te.“ Zakoraknem u stranu od njega i ostatak puta do
banke odšetam. Tu je jebeni red. Naravno da je tu jebeni red.
Petnaest minuta kasnije, izlazim iz banke, bacam svoju karticu za
bankomat u obližnje smeće i krenem nazad prema autu.
Otvaram suvozačeva vrata, Tatum mi se smiješi sa suvozačevog sjedala.
„Zapravo se stvarno osjećam jebeno uzbuđeno radi ovoga.“
„Dvije nas je,“ promrmljam vadeći svoj mobitel. „Vozi,“ otvorim pretinac
za rukavice i izvučem olovku i papir, prebacim Ridge-ov broj i obrišem ga
sa svoje ruke. „Sad ću nazvati Bennya.“
Tatum kimne dok nastavlja vožnju.
Telefon zvoni sve dok se ne javi duboki glas. „Tko te poslao?“
„Uh…. Uh…“ zbunjeno gledam okolo. Kako čudan način za javiti se na
telefon. „Tinker?“ Bože, osjećam se smiješno izgovarajući na glas to ime.
Stanka.

8
 Tišina.
„Ugao, na zadnjoj dionici Autoceste broj 4.“
„Uh, dobro?“
Prekine. Pogledam u svoj mobitel i potom u Tatum.
„Što je rekao?“ upita pogledavajući između mene i ceste.
„Moramo otići na ugao na zadnjoj dionici autoceste broj 4.“
Tatum kimne. „Znam gdje je to.“
„Daj mi svoj mobitel.“ Ispružim ruku prema njoj. „Treba li ti ijedan broj
iz njega?“
Ona zastane, oči joj kratko zasuze brije nego ispravi ramena. „Ne. Nitko
čak neće ni znati da me nema.“
Tužno joj se nasmiješim prije nego sam spustila svoj prozor, bacila
mobitel van. Pretražujem svoje kontakte, zapisujem nekoliko brojeva koji bi
mi mogli dobro doći. Tijekom svog listanja, prst mi zastane na Bishopovom
imenu i srce mi lagano potone.
Jebeš njega.
Ne samo da je ubio Ally, nego je isto tako izgleda ubio Khales. Prelazim
preko njegovog imena i nastavljam tražiti sve dok ne dođem do svog tate.
Srce mi još malo potone, ali nastavljam listati.
Nate.
Zatvaram oči, stišćem telefon… frustrirano? Tužno? Kombinacija oboje?
Otvarajući svoj prozor s očima i dalje zatvorenim, bacam ga van. „Ne meni
nitko ne treba.“

Zaustavljajući se na skoro napuštenom križanju autoceste, primjećujem

da je prazno – i da je već kasno, poslijepodnevno sunce baca sjene kroz velike
grane drveća koje se nalazi uz rub slijepe ulice.
„Nema nikoga tu. Tiho je.“
„Previše tiho,“ dodam. Zaustavljamo se i izlazim iz auta zalupivši
vratima.
Tatum spušta moj prozor dolje. „Madi! Za Boga miloga, možeš li danas
ne biti štemerica molim te? Ne želim umrijeti upravo sad. Ili ikad.“
Zakolutam očima. „Gospođica Winters nam je dala broj ovog tipa. Ona
nas ne bi zajebala.“

9
 „Daješ užasno mnogo povjerenja gospođici Winers,“ oglasi se glas, lik
hoda prema meni iz sjene. Okrenem se i ugledam starijeg muškarca kako mi
prilazi. Odjeven je u majicu s kapuljačom i poderane tamne traperice i mora
da je u srednjim četrdesetima.
„Pa, to je sve što imam.“
Kimne razumjevši. Na prvi pogled, nije se oglašavalo zvono upozorenja.
„Bio sam u kontaktu s Tinker. Svi vaši dokumenti su spremni.“
„To je bilo brzo.“
„Imam ih spremne na dohvat ruke i poziv. Radi toga naplaćujem tako
puno.“
Slegnem ramenima ne trebajući detalje. „Daj da vidim.“ Preda mi dva
kartonska fascikla. Na jednom piše Amira, a na drugom Atalia. Prezimena
su ista. „Sestre smo?“ pogledam u Bennya. „Amira i Atalia Maddox? Zar
nisi mogao ići s nečim jednostavnijim?“
Benny me pogleda nezainteresirano. „Predaj mi novac.“
Izvučem debelu omotnicu i dam mu je. On izvadi van gotovinu i prebire
po njoj. „Pretpostavljam da je sve tu?“
„Naravno. Znaš da je.“
Zastane, gledajući nas na djelić sekunde prije nego je bio zadovoljan
mojim odgovorom. „Ovo se nije desilo. Imaj dobar život Amira.“
Ja sam Amira? Naravno da jesam. Glupo otmjeno ime, koje mi nimalo ne
pristaje.
Odlazim nazad do auta, otvaram vrata i predam Tatum fascikl na kojem
je njezino novo ime. „Evo Atalia.“
Naruga se i potom joj osmjeh nestane. „Ozbiljno?“
„Ozbiljno.“
„K vragu. Krenimo s ovim.“ Ubaci auto u prvu brzinu i vozimo se do
najbližeg aerodroma.
Nedugo poslije, parkirale smo auto u garažu. Obje izlazimo van i
hodamo prema zgradi, ja sa svojom platnenom torbom, a ona sa svojom
vlastitom malom torbom.
„Kuda idemo?“ Tatum upita gledajući u mene.
Zaškiljim očima na sve letove. Nasmiješim se, gurnem je laktom. „Koliko
dugo treba da se dobije viza?“

10
 VIZE JE SKORO BILO JEDNOSTAVNO dobiti. U zadnjem dijelu zračne
luke je postavljen šalter kioska, a budući da zemlja u koju smo letjele ima
izravan sporazum sa Sjedinjenim Američkim državama, samo je trebalo
ispuniti brzi online upitnik i gotovo; izravno smo dobile vize kroz sustav za
ulaska bez vize.
„Ne mogu vjerovati,“ Tatum šapuće. „Idemo na Novi Zeland? Zar nisi
mogla izabrati drugu zemlju, kao, ne znam,… Dubai?“
Okrenem se prema njoj. „A gdje misliš da bi oni tražili prvo Tate?“
Uzdahnula je. „Pretpostavljam.“
„A osim toga,“ dodam, „nisam čak ni čula za Novi Zeland. Sumnjam da
je Bishop. I isto tako…“ pogledam prema njezinoj nezahvalnoj guzici, „bilo
je ovo ili neki mali grad u Indoneziji ili na Tajlandu.“
„Mogla sam nabaviti jeftine nove sise na Tajlandu.“
Zakolutam očima, glas iznad glava objavljuje ime našeg leta i ja
pogledam u Tatum, srce mi udara u grudima. „Jesi li spremna?“
Pogleda nazad u mene i uzme me za ruku. „Da… da, jesam.“

Dva mjeseca kasnije

„Ne znam, Ta – Atalia.“

Tatum mi se naceri odlazeći iza šanka u svojom oskudnom šorcu i
čipkanom push-up grudnjaku koji viri iz njezinog odrezanog topa. „Pa znaš
da možeš raditi ovdje. Glavom pokaže prema striperskoj štangi. Tu smo već
nekoliko mjeseci sad i nadamo se ostati još par mjeseci, ali ja moram pronaći
posao kako bih zaokupila misli.

11
 Okrenem se nazad i nacerim. „Znaš, možda me više nije briga, ali neću
sisati niti jednu štangu.“ Uzmem gutljaj pića i nagnem se nazad na stolici
gledajući papir ispred sebe i provlačeći olovku među prstima. Tu je sad
podne, što znači da je oko 8:00 sati navečer prethodnog dana tamo kod kuće.
Od kad smo stigle tu, Tatum i ja smo stanovale u malom apartmanu odmah
do plaže. Sletjele smo u Auckland trinaest sati nakon što smo se ukrcale na
avion i odmah kupile malu brošuru o zemlji. Obje smo se složile da želimo
biti u blizini plaže, držeći se nečega što nas podsjeća na dom i drži ga nam
bliskim. Stoga smo pronašle ovaj mali grad u sredini sjevera otoka koji se
zove Mount Maunganui. Ne mogu to izgovoriti i primijetila sam da mnoštvo
domaćeg stanovništva jednostavno ga zove Mount.
Prelijepo je tu. Pješčane plaže, veliki valovi, male trgovine koje okružuju
glavnu plažu na kojoj su kuće i obalne vikendice koje stoje nasuprot. Cijela
linija obale duga je oko deset minuta vožnje automobilom i u konačnici te
vodi do drugog malog predgrađa naziva Papamoa. Novozelanđani su
prijateljski nastrojeni – ponekad malo previše prijateljski – hrana je svježa, a
zrak je kao da ulaziš u saunu po prvi put. Slatko je. Ali nisam mogla pronaći
posao od kad smo stigle tu. Stan u kojem stanujemo je mali studio apartman
– ništa preskupo – ali košta bogatstvo. Ispada da u ovom gradu nije baš
jeftino živjeti. Naravno, vjeruj da ćemo Tatum i ja izabrati jedan od
najskupljih gradova u cijelom Novom Zelandu. Ona je odmah pronašla
posao, radi za gotovinu na ruke kao konobarica/striperica – ne zajebavam
te. Volim Tatum, ali vidim kako se polako gubi.
Događa li se to i meni isto?
Kad god pokušam zakopati dublje u potrazi za svojim stvarnim
osjećajima, završim prazna. Nemam nikakvih. Jednom ili dva puta sam
pomislila prihvatiti Tatuminu ponudu i pridružiti joj se kao striperica,
ali onda sam se sjetila da ne plešem za kurac i da mi se dupe trese malo
više nego bi trebalo.
„Dobar crtež,“ tip pored mene mi prekine misli pokazujući dolje
prema mom komadu papira.
„Hvala,“ promrmljam naginjući se naprijed i uzimajući svoje piće.
„Koliko ti je dugo trebalo da to nacrtaš?“
„Hmmm.“ Progutam nešto pića i potom pogledam nazad u njega.
„Oko dvadeset minuta.“

12
 On skuplja obrve. „Mogu li pogledati?“
Kimnem. „Da, definitivno.“ Predam mu ga promatrajući kako mu se
izraz lica mijenja. Ima neurednu ali vrlo oblikovanu svijetlo smeđu kosu,
jednodnevnu bradu, ravan šiljasti nos i maslinastu put. Ramena su mu
četvrtasta, jako nalik njegovoj vilici, a odjeven je u tamnu kožnu jaknu s
jednostavnom bijelom majicom ispod, tamne traperice, kožne narukvice
na zapešćima i teške crne motorističke čizme. O Bože, nemoj biti bajker.
„Ovo je jebeni bombon.“ Naceri se proučavajući moj posljednji crtež.
Nisam znala što pojam „bombon“ znači, ali shvatiti ću da je to neka vrsta
novozelandskog slenga. Nacrtan je roza lotosov cvijet koji je napola
procvao. Tu je metak zabijen u središte, latice cvijeta ga zaštitnički štite.
Sjenčanje nije do kraja završeno, ali da, nije loše.
„Hvala ti,“ stidljivo odgovorim.
Pogleda u mene. „Čuo sam da govoriš svojoj – “ Pogleda prema
Tatum na šipki. „ – prijateljici da tražiš posao?“
„Da.“ Kimnem. „Mi smo iz Amerike.“
„Putujete s ruksacima na leđima?“
„Nešto tako,“ odgovorim kroz ukočeni osmjeh.
„Jesse.“ Ispruži svoju obilno tetoviranu ruku.
Prihvaćam je, iznenađena jer mu je dlan pomalo nježan uzevši u
obzir kako je izgledao. „Amira.“
„Amira?“ naceri se. „Seksi na neki način.“
„Ha!“ Nervozno se nasmijem. „Dobra.“ Je li flertao? Ne znam.
Cerek mu se pretvori u lukavi smiješak. „Tu.“ Gurne svoju posjetnicu
preko šanka. „Ja sam vlasnik Inked-a, salon za tetoviranje dvije radnje
niže.“ Pokaže prema mom crtežu. „Imam posao za tebe ako želiš.“
„Molim?“ zastane mi dah u nevjerici. „Nisam tetovirala nikoga –
nikad!“
Odmahne glavom. „Ne, ali ja jesam, i to radim, a tvoj crtež je jebeno
nevjerojatan. Mogu te naučiti. Ili, možeš jednostavno crtati za mene.
Radim samo dizajn po narudžbi. Stoga ako dođeš i budeš tu dok
dogovaram sa svakim klijentom, možeš nacrtati ono što oni kažu. Pratiš
me?“
Progutam. „Sranje.“
„Bojiš se?“ Ponovno mi se naceri, tamna obrva se izvija.

13
 „Na neki način.“
„Hej!“ Tatum dolazi poskakujući s novčanicama zakačenim u njezin
grudnjak. Isuse jebeni Kriste, ta cura. Pogleda u Jessea i nasmije se, oči
joj zasvijetle kao na 4. Srpnja. Ispruži svoju ruku. „Ja sam Atalia!“
Jesse gleda između nas. „Slična imena, ili…?“
„Sestre,“ Tatum zacvrkuće hvatajući se za šank, skoči i smjesti svoju
stražnjicu na njega. Jesse odlazi do nje, uhvati je ispod ruku i odmahne
glavom. „Ne posjedaj svoje malo dupe na stolove u ovoj zemlji curo“
Nasmijem se na Tatuminu napućenu usnu.
„Dobro,“ rekoh Jesseu i pogled mu se vrati pravo na mene. „Mislim,“
ispravim se, „Ne znam jesam li stvarno to što ti tražiš, ali voljna sam
pokušati. Budući da, znaš… bila sam vrlo blizu da se popnem gore“
pokažem prema pozornici – „tamo.“
Naceri se. „Da, pođi sad.“ Cimne glavom prema ulaznim vratima i ja
pogledam između njih i njega i onda opet nazad.
„Nisi ubojica, zar ne?“
„Pretpostavljam da nećeš saznati dok ne budeš išla za mnom.“
Zastanem, pogled mi se zaključa s njim prije nego iskapim svoje piće
i siđem sa stolice.
Okrenem se prema Tatum i nasmiješim se. „Brzo se vraćam.“
Slegne ramenima i odskakuće nazad na pozornicu. Slijedim Jessea
kroz vrata, hladni ljetni zrak me udara po licu. On cimne glavom prema
pločniku.
„Ovo nije onaj dio u kojem me ubijaš, zar ne?“ nasmijem se gurnuvši
ruke u džepove traperica.
Nasmije se zabacujući glavu u nazad. „Dušo, ovo je Novi Zeland. Na
sigurnom si.“ Prema onome što sam do sad vidjela, tu je sigurno.
Hodamo niz pločnik sve dok ne dođemo do trgovine koja ima u crno
obojani izlog s crvenim prugama koje idu dijagonalno prateći strukturu
cigle. Jesse izvuče svoje ključeve, otključava vrata i potom me uvede
unutra.
Upalivši svjetla pokaže rukom ispred sebe.
„Čisto je!“ Ovo je prva stvar koja mi je pala na pamet, a ja kao ja,
naravno da sam to rekla na glas.

14
 Jesse se nasmije zatvarajući vrata iza sebe kako bi prigušio niz dječaka
trkača koji jurcaju niz glavnu ulicu. „Da, pretpostavljam da na neki način
mora biti.“ Nagne glavu i potom ode naprijed prema tamnom
betonskom zidu. Sve je rustikalno s dozom modernog. Podovi su od
staklenih zrcalnih pločica, a sjedala su od crne kože sa zamršenim
dizajnom urezanim u naslone za ruke. Svi separei su širom otvoreni ali
postoji mogućnost navući zastor oko njih radi privatnosti. Tu je također
i privatni odjeljak u stražnjem dijelu.
„Piercing i to,“ Jesse mrmlja pružajući mi pivo kad me vidi kako
gledam u odjeljak.
„Hvala.“ Prihvaćam ga. „Stoga što točno želiš od mene?“
Uzme gutljaj i potom pogleda u mene. „Kad klijent dođe, možeš
sjediti tijekom njihovih konzultacija, dobiti sliku toga što žele i nacrtati
to za njih. Samo ugrubo skicirati.“
„Dobro, a kad nemaš klijente?“ upitam pažljivo ga promatrajući.
Na licu ima par madeža koji mi istog trena privuku pozornost, stoga
brzo odvratim pogled ne želeći da budem uhvaćena kako buljim. Malo
je više nego zgodan. Ima nešto grube seksualnosti u njemu. Pitam se
koliko je star.
„Možeš biti na recepciji? Mogu ti platiti po satu plus dati ti postotak
od crteža koje napraviš – gotovina sva na ruke.“
Razmišljam o njegovom pitanju i potom pogledam prema nekim
umjetničkim djelima koja vise po zidu. „Pretpostavljam da prihvaćam.“
Zakorači naprijed, gurne ruke u prednje džepove svojih traperica i
nagne glavu. „Koja je tvoja priča?“
Opušteno udahnem, prinesem bocu prema ustima i progutam.
„Zaista je nemam.“
„Dobro, koliko dugo ostaješ na NZ?“
„Samo par mjeseci. Ako i toliko. Stoga nemoj misliti da je meni ovo
nešto trajno. Ne bih htjela ostaviti pogrešan dojam.“
Ugao njegovih usta se lagano podigne. „Nisam stvarno za nešto
trajno.“
Prelazim pogledom dolje gore po njegovom tijelu, još jednom nisam
uspjela sakriti svoju privučenost njime, ali svaki put kad pomislim,
Dobro, mogu ovo. Mogu pronaći muškarca s kojim bih mogla imati nešto

15
opušteno, Bishop opsjedne moje tijelo i moje misli. To nije skroz pošteno
uzevši u obzir da je on vjerojatno već nastavio dalje, ali ja to jednostavno
nemam u sebi da ti još napravim. Prerano je.
Zaustavim ga svojom rukom osjetivši da će krenuti prema teritoriju
hodanja. „Molim te nemoj. Ne još.“
Naceri se. „Mogu i ne još.“
Pruživši mu svoje jedva taknuto pivo nasmiješim se. „Bolje da idem,
ali vidimo se sutra?“
„Da, u 9:00 ujutro,“ složi se.
Kimnem, okrenem se na peti i izađem kroz vrata. Odlučivši da ću
hodati ostatak puta do našeg stana umjesto da zovem taksi, u konačnici
odlazim do glavne plaže. Sišavši dolje niz pješčane stepenice, udahnem
gusti, slani oceanski zrak i zatvaram oči, isključujem svaku buku osim
udaranje valova i cvrčanja cvrčaka među drvećem. Novi Zeland je
prelijep; u to nema sumnje. Ali nedostaje mi biti kod kuće u Americi. Ne
znam što se događa tamo kod kuće. Nitko me nije pronašao, ili nitko nije
tražio – nisam sigurna što je od to dvoje točno.
„Jesi li dobro?“ Tatum silazi niz stepenice i dolazi do mjesta na kojem
stojim. Sjedam na pijesak i privučem koljena gore, kosa mi pada preko
ramena.
„Ne baš.“
Tate se skljoka dolje pored mene, njezin dugi kaput je čvrsto omotan
oko njezinog tijela.
„Imaš li odjeće ispod toga?“
„Molim?“ Nevino trepće trepavicama. „Naravno da imam! I isto
tako…“ Izvuče bocu viskija i prilično sam sigurna džoint. „Evo ga!“
Odmahnem glavom i nasmijem se. „Sva si vrela zbrka, znaš to?“
„Znam,“ uzdahne odmarajući svoju glavu na mom ramenu. „Budi
vrela zbrka sa mnom?“
Progutam gledajući prema tamnom oceanu pitajući se što se nalazi s
one strane onoga što djeluje kao beskrajna linija vode. „Da, mislim da
sam spremna biti upravo to.“
Misli o Bishopu i mom tati su me izjedale od kad smo napustile SAD-
e. Razlog zašto to možda ne utječe toliko na Tatum je zato što je ona
stalno napušena ili pijana – ili se seksa. Iako nisam spremna za dio o

16
seksu – a čak niti ne znam zašto, jer nije da smo Bishop i ja skupa – još
uvijek se osjećam kao da ga izdajem. Zašto koji kurac bih trebala brinuti
se ako ga izdajem? On je izdao mene! Lagao je, varao, manipulirao i ubio
nekoga. On je upravo –
„Neka prestane, Tate,“ šapnem kroz nove suze dok mi se grlo steže.
Jedna suza klizi mi niz obraz i Tatum je uhvati svojim kažiprstom. Potom
me uhvati za bradu, okrene me da gledam u nju. Pretražuje mi oči, i na
sekunda, djeluje totalno trijezna. „Zajedno ćemo učiniti da prestane,
Mads.“
Progutam, kimnem i uzmem džoint od nje. Pripalim ga, stavim ga
među usne i duboko udahnem sve dok mi pluća ne zapale se i grlo mi se
pretvori u kamen. Ispuhujući dim, nalet kašlja izlazi iz mene, pa
dohvatim viski iz njene ruke dok joj dodajem džoint. Nakon što sam
odvrnula poklopac, udarim se po prsima i potom stavim grlo na usne i
progutam dopuštajući da plamen jeftinog viskija obloži moje već isušeno
grlo.
Tatum pada na leđa s džointom zataknutim među usnama i ja liježem
s njom, zvijezde plivaju u mračnom ponoru kugle, boca viskija među
mojim prstima, a kosa mi je raširena po pijesku.
„Tate, misliš li da mu je ikad bilo stalo?“ šapnem naginjući glavu i
pronalazim Južni križ1 koji jasno stoji na nebu.
„Bishop? Ne. Nate? Da.“ Glasno se zakašlje udarajući se po grudima.
Podižem se da sjednem, pijem sve dok vatra ne otupi mi grlo i glava mi
pulsira od opijenosti. Tatum mi proslijedi džoint. „Oprosti Mads.
Jednostavno mislim da nije. Ali ja to ne bih shvatila osobno. Njega boli
kurac za bilo koga ili bilo što.“ Uzimam ganđu 2, ovaj put zadržavajući je
duže kako bih pojačala svoju omamljenost i potom ispuhnem polako.
„Zašto se jebeno ne mogu natjerati da se poševim.“
„To će doći dušo. Rekla sam da nije mario. Poprilično sam svjesna da
ti jesi.“
„Ja sam glupa.“

1 Zvjezdana konstelacija vidljiva samo s južne polutke Zemlje, a koriste ga mornari za navigaciju jer skoro
savršeno prikazuje strane svijeta. Najsjajnija zvijezda ovog zviježđa je Acrux.
2 Marihuana

17
 „Ne.“ Tatum odmahne glavom pružajući mi viski. „Ne, nisi. Ti si
Madison Montgomery i ti si jebena šefujuća kuja osjeća Mads. To je
velika stvar. Više ljudi bi trebalo osjećati.“
„Osjećala,“ šapnem, a suze su mi presušile. „Iskoristili su me kao
svoju marionetu. Sad sam slomljena.“
„Slomljena, ali zgodna, i ta koja je, usput, pronašla zgodnog tattoo
umjetnika!“
Nasmijem se uvukavši donju usnu u usta. „Pomalo je zgodan, ha?“
„Pomalo?“ Tatum izgleda uvrijeđeno. „Draga, on će ti biti dobar do
naše slijedeće stanice.“
„Jesi li odlučila gdje idemo slijedeće?“ mrmljam, oči mi se skupljaju
na njoj dok pokušavam se fokusirati.
„Mmmm, Milano?“
„Španjolska?“ upitam šokirano. „Što je s Londonom? Možemo li u
Bristol?“
„Zašto?“
„Ne znam. Jednostavno želim pronaći zgodnog Britanca.“
„Za ševu ili da mi se žališ na to kako ne možeš poševiti?“
Nasmijem se udarivši je u rame. „Začepi. Hajmo.“ Ustajem se s
pijeska i povlačim Tatum za sobom. Jedino što se obje zavrtimo i…
padam. Sletim na pijesak uz tresak, tvrda površina će definitivno ostaviti
modrice ne mom dupetu.
„Jebi ga!“ Tatum opsuje iza mene uz cerek.
Ne mogu si pomoći. Čisti smijeh eruptira iz mene i ja se hvatam za
stomak. „Svetog mu sranja.“ Odmahujem glavom, obrazi me sad bole od
svog tog smijanja.
„E pa to je smijeh koji nisam čula neko vrijeme.“ Tatum se hvata za
svoj stomak brišući suze iz svojih očiju.
„Da, obećavam da ću pokušati raditi to češće.“

18
 JUTRO, ZGODNA.” TATUM ULAZI u moju sobu s džointom među
prstima.
„Jutro,“ odgovaram navlačeći neki odrezani šorc i usku majicu. „Je li ovo
previše?“
„Glupost!“ Tatum utišava moju nesigurnost, korača prema naprijed i
pruža mi džoint. Podigne mi sise gore i raščupa mi kosu. „To je tattoo
radnja!“
Prinosim dim usnama i udahnem. „Istina!“ složim se prije nego joj ga
vratim nazad i odem prema dnevnom boravku. Naš apartman – ili stan,
kako ga oni zovu ovdje – je mali. Ima dvije spavaće sobe, mali dnevni
boravak i čajnu kuhinju koja gleda na glavnu obalu plaže. Plaćamo malo
bogatstvo da bi živjele tu, ali to je ono što je Tatum htjela, a budući da je ona
jedina koja je u tom trenutku radila, dopustila sam joj to. Naša ušteđevina je
još uvijek zdrava, zahvaljujući tome što je Tatum počela raditi skoro pa
odmah, ali taj novac imamo za preživljavanje dok mijenjamo države. Čajna
kuhinja je senf žute boje, a dnevni boravak je neutralno bež boje. To je kuća
na plaži, a obitelj od koje je iznajmljujemo također posjeduje i bar u kojem
Tatum radi. To nam je išlo u koristi i imale smo stvarno sreće.
Nakon što sam si natočila kavu, prinosim je usnama. „Radiš večeras?“
Tatum kimne. „Da. U koje vrijeme završavaš?“
Odmahnem glavom. „Ne znam. Nismo zapravo pričali o tome.“
„Jesse?“ Tatum upita. „On je izgleda zanimljivo, zar ne? Koja je
nacionalnost Novog Zelanda?“
„Ne znam, a neću ni pitati.“
„Izgleda kao Kubanac ili nešto tako.“
„Jesi gotova?“
19
 Upitam dok ona gleda u nebo, odmarajući noge na drvenom stoliću za
kavu. Naš stan je bio opremljen samo najnužnijim stvarima. Kauči, frižider,
kreveti. Nema televizora, ali stvarno nam nije ni trebao.
„Dobro, vidimo se nakon posla,“ mahnem Tatum koja je još uvijek pušila
svoj džoint. Pretpostavljajući da je to vjerojatno deset minuta šetnje niz
glavnu gradsku ulicu, odlučila sam hodati umjesto da hvatam autobus.
Štednja love i sve to. Dolazim tamo pet minuta kasnije i duboko udahnem.
Otvaram vrata i ulazim unutra. Neka rock pjesma je svirala koju nisam prije
čula, ali nekako mi se sviđala i zakoračim prema recepciji za kojom je sjedila
cura tamno crne kose i s mnoštvom tinte.
„Bok,“ rekoh joj.
Pogleda u mene sa svog računala. „Hej! Kako vam mogu pomoći?“
„Ova je moja,“ Jesse se oglasi iskoračivši iz jednog od zatvorenih
prostora. Znam da nije mislio to kao da sam njegova, ali svejedno se
promeškoljim. Mrzim kad se meškoljim. Ja sam idiot vrpoljenja. Svejedno se
želim onesvijestiti.
„Nova cura?“ Tamnokosa djevojka upita Jessea.
Jesse kimne. „Da, ovo je Amira. Ona je umjetnica o kojoj sam ti sinoć
pričao.“
„Oh, da!“ rekla je pucnuvši prstima kad se sjetila. „Haj! Ja sam Kiriana!“
„Ki-molim-molim?“ upitam šokirana dok su mi oči treptale. „Oprosti, ja
sam… možeš li to rastaviti na slogove mi?“
Kiri nešto se nasmije i potapša stolicu pored sebe. „Kiri, kao Kitty samo
što kotrljaš R, i – ana, što je… da, - ana!“
„Kiriana?“ rekoh zvučeći smiješno jer mi zbog mog naglasak jednostavno
ne dopušta da bilo što kotrljam, stoga je to završilo izgovaranjem kao ki-ri-
ana.
Odmahne mi. „To će zadovoljiti. Dođi, sjedi. Pokaži mi što imaš.“
Jesse mi namigne i potom ode nazad do svog separea. Nakon što sam
crtala za dva različita klijenta, odlazim u 5:00 popodne. Podigavši svoju
torbu, kimnem glavom prema Jesseu. „Hvala za danas. To mi je trebalo.“
„Nema problema.“ Namigne mi ponovno. Nasmiješim se i potom
izađem kroz vrata krenuvši pravo prema baru u kojem Tatum radi.
Otvaram vrata, poprilično je prazno radi doba dana. Nekolicina ljudi je
raštrkana po mjestu, ali nije nimalo nalik kad je u punom jeku.

20
 „Hej!“ Tatum se nasmiješi mahnuvši mi preko šanka. Nacerim joj se i
krenem hodati prema njoj. Moram izbaciti Bishopa iz svoje glave na ovaj ili
onaj način, stoga bih mogla krenuti putem koji ima beskrajnu opskrbu
alkoholom. Zauzevši stolicu, Tatum natoči žesticu i gurne je prema meni.
„Do dna kujo!“ kucnem u njezinu čašu i potom je iskapim.
„Da,“ nacerim se. „Do kraja,“ rekoh i udarim čašom o šank. „Or Nah“ od
The Weekenda krene pulsirati kroz prostoriju i ja udarim po šanku. „Još
jednu!“
„To je duh,“ Tatum vrisne točeći mi još jednu žesticu. Vrti bocu među
prstima kao profesionalac, i ja suzim pogled spuštajući žesticu nazad. „Kako
si to naučila raditi, Djevojko iz Coyote Bara3?“
„Molim? Nije loše, ha?“ Napravi to ponovno i ja zakolutam očima.
„Hvalisavice,“ izazivam iskapivši još jednu žesticu.

Mnogo sati i žestica kasnije, ustajem se sa barske stolice, u glavi mi se

vrti. „Vau,“ posegnem prema rubu svoje stolice gledajući okolo po sad
krcatom klubu.
Nagnem se preko šanka i prema Tatum. „Moram piškiti. Odmah se
vraćam!“
Ona kimne tjerajući me. „Hip hop“ od Dead Prez počinje svirati i ja se
guram kroz gomilu krećući se najkraćim putem prema toaletu. Ušavši u
jedan od odjeljaka, svučem svoje gaćice i puštam da sve ide svojim tokom.
Uzdahnuvši, posegnem za svojim jednokratnim telefonom iz džepa kad on
zazvoni. Tko uopće zna ovaj broj?
„Halo?“ frfljam smiješeći se koliko sam pijana.
„Misliš da jebeno možeš pobjeći od mene mačkice? Ne baš.“
Vrisnem i ispuštam mobitel, brzo se ustajem s WC-a i oblačim nazad
gaćice. Posegnem za mobitelom, bacim ga u WC školjku, pustim bijesno
vodu i potom istrčim iz odjeljka, srce mi je nabijalo u grudima. Svetog mu
sranja! Kako je Bishop došao do mog broja?
Taj glas.
Vraćajući se nazad kroz gomilu, gledam pravo u Tatum sve dok se nisam
našla licem u lice s njom.

33Violet iz Jerseyja dolazi u New York u nadi da će netko prepoznati njezin skladateljski dar. Nakon
početnih neuspjeha, Violet se zaposli u baru "Coyote Ugly".
21
 „Moramo otići.“
„Molim?“ upita preko dubokih basova.
„Moramo. Otići. Sad!“ Skoro pa urlam na nju iako je sve nejasno radi
svog tog alkohola.
Gleda me u oči sve dok ne shvati. „Oh, sranje.“
„Da, točno sranje.“
Kimne, skine svoju pregaču i baci jE na šank. Optrči okolo do mene, uzme
bocu i požurimo van iz bara.
Jesse.
Sranje. Nisam čak niti imala vremena reći mu da se ne vraćam. Možda
sam mogla ostaviti poruku ispod vrata salona. Ne, ne mogu riskirati to.
Uhvatimo taksi do stana, i onaj tren kad smo ušle unutra, krenemo vaditi
naše torbe. Odjurila sam u kupaonicu, pokupila sve naše toaletne
potrepštine i potom ušla nazad u ormar, izvukla mali sef u kojem držim
novac, bacila ga u torbu. Nakon što sam sigurna da su sve moje stvari
pokupljene, izađem se van naći s Tatum.
„Spremna?“ upitam.
Ona kimne gurajući kofer. „Da, da, sranje.“
Bacim pogled dolje na svoj kofer i potom nazad na Tatum. „To je bio
Bishop. Kako je saznao moj broj?“
„Mads, već sam ti rekla. Oni posjeduju školu i njihova količina nadmoći
koju imaju nad ljudima je tajanstvena, najblaže rečeno.“
„Pretpostavljam da me još uvijek želi ubiti.“
„Ubiti te?“ upita šokirana.
Odmahujem glavom, obrišem obrve uz osmjeh kimnuvši glavom prema
vratima. „Pretpostavljam da je vrijeme za Bristol.“

22
 KLIZNA STAKLENA VRATA SE OTVORE prema hladnijem zraku nego
je bio na Novom Zelandu. Skoro je prosinac stoga pretpostavljam da smo
odabrale hladnije vrijeme za dolazak na ovu stranu zemlje, za razliku od
Novog Zelanda gdje je ljeto u prosincu. Nije da smo imale izbora ili išta
drugo. Tatum dolazi pored mene, zubi joj cvokoću. „Isuse, idući put
izaberimo toplije mjesto.“
Nasmiješim joj se mašući taksiju koji se zaustavlja pored pločnika.
Zaustavlja se ispred nas i ja dotrčim do vozačevog prozora. „Jeste li
slobodni?“
On kima. „Da!“ Potom otvori prtljažnik da obje stavimo svoje torbe
unutra.
„Gdje točno odsjedamo?“ Tatum šapne.
Slegnem ramenima stavljajući svoje torbe u prtljažnik. „Ne znam.
Pretpostavljam da ćemo ga pitati da nas odveze u jeftini motel ili kako god
to već zovu ovdje.“
„Dobra ideja.“ Tatum kimne sjedajući n a zadnje sjedalo.

Nekoliko dana kasnije, nakon što smo pronašle zgodno malo mjesto za
boravak, „Hail to the King“ od Avenged Sevenfold odzvanja kroz ogromne
zvučnike tresući pod. Iskapim svoje piće i Tatum mi namigne.
„Mislim da će mi se sviđati tu.“ Ona pogleda okolo sve dok joj oči ne slete
na dva tipa koja su nas očito odmjeravala.
„Hajde.“ Ona se naceri hvatajući me za ruku.
„Tate – “
„Mads, molim te, kad ćeš preboljeti to sranje s Bishopom? On je lažljivac
i ne zaslužuje te!“ Njezina ruka se podiže do mojih obraza. „Ponavljaj za
mnom.“
23
 Uvučem donju usnu u usta kako bih suspregnula smijeh.
„Bishop Vincent Hayes je drkadžija,“ rekla je smireno čekajući da
ponovim.
Cerek eruptira iz mene radi svog alkohola. „Bishop Vincent Hayes je
drkadžija.“
„Tako treba curo, sad…“ nagne glavu u nazad progutavši svoju žesticu
u jednom naletu. „Pričajući od drkanju kurca.“ Potom me vuče kroz gomilu
ljudi sve dok nismo ispred dva tipa koji su nas jebali očima.
„Bok dečki.“ Tatum se naceri. „Koji od vas dvojice nam kupuje cugu?“
Obojica se lansiraju sa svojih stolica. „Suptilno,“ zakikoćem se ispod
daha. Nisu nimalo moj tip.
Tlo se počelo okretati, ili mi se okretalo u glavi kad me jedan od tipova
privukao sebi.
„Želiš li plesati ljepotice?“
Ljepotica? Slegnem ramenima, jer što ples može napraviti? Povuče me na
plesni podij taman kad „Bad Things“ od Machine Gun Kelly krene svirati.
To je pomalo podcijenjen ritam i pomalo osobna stvar, ali kako god. Nije da
smo u noćnom klubu ili išta takvo; ovo mjesto je samo bar. To je zapravo
ispod sobe u kojoj odsjedamo i mislile smo provjeriti kako je. Lokalni dečko
me privuče ponovno na svoje grudi – grudi koje su čista suprotnost
Bishopovima. Malo mekša nego što volim, a kad pogledam dolje, vidim
njegov pivski stomak.
Uh, užas. Ne, ne mogu ja ovo.
„Oprosti,“ odgurnem mu grudi. „Ne mogu ja ovo.“
„Glupost.“ Naceri se dok mu je slina prekrivala usta.
„Da,“ odgovorim ponovno odgurujući njegove grudi. „Jednostavno ne
osjećam to.“ Uhvati me za zapešće i privuče me ponovno k sebi. „Hej!“
viknem, iako je to još uvijek nerazgovjetno. Gdje je Tatum? Okrenem se
pokušavajući je pronaći, ali ne vidim je nigdje. Krene me vući prema zadnjim
vratima iznad kojih bljeska svjetlo označavajući izlaz.
„Ne.“ Pokušavam izvući ruku iz njegovog stiska, samo što se ona ne
pomiče. Grubo me povlači i ja gledam uokolo pokušavajući vidjeti zna li itko
što on radi, ali glazba je previše glasna i tu je previše ljudi koji bi znali što se
događa. Došavši do vrata, otvori ih i ja zatvaram oči, svijest mi dolazi i
odlazi. O ne.

24
 „Stani,“ Tatum stenje u daljini.
„Tatum!“ pogledam niz mračnu ulicu i vidim drugog tipa s njom, podiže
joj haljinu.
„Male američke drolje,“ tip koji me vuče mrmlja. „Pokazati ćemo mi
vama.“
„Ne!“ Vrištim gurajući ga u grudi. O moj Bože, zašto mi udovi djeluju
kao žele, i zašto sam napaljena? Trljam bedra jedno o drugo pokušavajući
smiriti pulsirajuću potrebu koja je krenula, ali ništa se ne događa. Ako išta,
osjećaj se pojačava. Bacim se prema debelom seronji, grebem ga po licu sve
dok ne osjetim kako mu se meso guli i zapinje pod mojim noktima.
„Ti kučko!“ Baca me od zid od opeke, glava mi udara o njega uz prasak.
„Tatum, probudi se. Ostani sa mnom.“ Tip koji ju je dohvatio joj je svukao
gaćice. Tip koji me je prikucao uz zid krene napadati na mene. „Odjebi od
mene ti debela svinjo!“ Neću plakati. Nema šanse ni u paklu da plačem.
Pogledam ga ravno u oči. „Ako mi se samo približiš s tom zdepastom stvari
koju nazivaš kurcem, otkinuti ću ga.“
Nasmije se. „Sumnjam u to medena.“ Potom otrgne moje gaćice, uhvati
me za gornji dio bedara grubo sve dok mu se prsti ne ukopavaju u moje
meso i podiže me uza zid. „Otvori se kao mala dobra pička kakva jesi.“
Skupim jezik i pljunem mu u lice, taman kad pištolj opali u daljini, krv i
moždana tvar raspu mi se svuda po licu. Oči mu se otvore od šoka u djeliću
sekunde prije nego padne na tlo uz tupi udarac. Vrisak od kojeg se krv gruša
izvire iz mene, a potom Tatum vrišti kad se začuje još jedan prasak i tip koji
ju je držao padne na tlo, meso njegovog skalpa postaje prašina špricajući
svuda po Tatum.
Ona vrišti i ja padam na tlo, crnilo dolazi i odlazi. Taman kad se ruka
podvuče ispod mene, čujem „Jebena glupa kurva“ prije nego me san
preuzme.

25
 POMICANJE NEČEGA ISPOD MOG TIJELA me budi. Pogledam u
stranu, zbunjena time gdje se nalazim, sjećanje počinje nadolaziti.
Uzdahnem, uvučem dah. Tu, sjedi na stolici pored mene, Bishop.
Jebi ga.
„Iznenađena?“ upita podignutih obrva.
Pročistim grlo. „Pa ne, zapravo.“
Stisne vilicu, očito je toliko frustriran. „To je to.“ Odmahne glavom
šapćući ispod daha. „Zaključavam te u podrum dok se ovo sranje ne riješi.“
„Molim?“ Vrisnem i tada mi ubod i okus metala dodirnu vrh jezika.
Dodirnem usnu, sjećanja mi naviru kroz mozak. „O sranje!“ Naginjem se
zadržavajući povraćanje.
„Isuse Mačkice, kroz jebeni prozor!“
Stisnem naslijepo dugme sve dok se prozor ne otvori. „Ti ubio si ih.“
„Jesam.“
„Ubijaš ljude?“
„Da.“
„Zašto?“ Urlam dok mi se želudac opet diže i ja se naginjem kroz prozor,
prolijevam što god sam zadnje pojela van na suhi noćni zrak. Nagnuvši se
nazad, brišem usta, gledam u njega kroz zamagljene oči. „Zašto Bishop?“
„Iz razloga koje nikad nećeš shvaćati Madison.“ Pogleda prema Tatum
koja je ležala ravno na sjedalu ispred nas. Ne znam u čijoj smo limuzini. Sve
se čini kao san.
„Spava. Nisam je ubio.“ Prekida moje misli dosadnim tonom.
„Pa, cijenim to.“ Zakolutam očima podbacivši u svom pokušaju da
budem zlobna.
„Pazi na jebena usta Madison. Ti si kriva. Za sve ovo!“ Raširi ruke. „Ti si
započela jebeni rat kad si taj dan otišla.“
26
 „Ja?“ prasnem. „Kako je to jebeno moguće?“ Oštar okus nakon mog
povraćanja tinja mi u grlu. „Ti si ovo uradio. Svi vi! Još uvijek ništa ne
razumijem!“
„Koliko si knjige pročitala?“ upita naginjući se naprijed i naslanja ruke
na koljena.
„Knjige?“ upitam naginjući glavu nazad na naslon. Um mi pliva u
izmaglici.
„Knjige Madison, Knjige!“
„Oh.“ Pročistim grlo. „Uh, tek na četvrtini puta. Zašto?“
„Imaš li je sa sobom?“
„U mojoj torbi tamo u našem stanu.“
Bishop se nagne naprijed i pokuca po staklu koje nas odvaja od prednjeg
sjedala. Prozor se spušta. Naredi vozaču da nas odveze nazad do našeg
stana, na točnu adresu.
„Vau!“ odmahnem glavom podižući ruke.
Bishop se naginje nazad na sjedalo. „Što je?“ brecne se.
„Kao si znao gdje živim?“
Nasmije se navlačeći svoju kapuljaču preko glave. „Slatko je što misliš da
bih ti dopustio da se iz ovoga izvučeš živa Mačkice, i oduvijek sam znao gdje
živiš. Ova kratka vožnja okolnim putem u limuzini je samo da bi se dovoljno
smirila da spakiraš svoja sranja.“

Zaustavivši se pored našeg stana niže klase i bara, izlazim iz auta,

udaram vratima iza sebe što je probudilo Tatum iz njezinog dubokog sna.
„Čekaj!“ Bishop izlazi van zatvarajući vrata. Ignoriram njegovo
nametljivo ponašanje, krenem prema bočnim stepenicama u sporednoj ulici.
„Madison!“ vrišti, njegovi teški koraci postaju sve glasniji i glasniji. „Hoćeš
li jebeno čekati?“ uhvati me za ruku povukavši me nazad.
Ispustim frustrirani urlik, povučem ruku iz njegovog stiska. „Možeš li
jebeno ne? Bože! Ti – “
Ruka mu pleti prema mom grlu ostavivši me da vapim za zrakom. Gura
me unazad sve dok mi leđa ne udare o cigle, stane između mojih bedara i
povuče me više o zid. „Kao prvo,“ stišće me sve dok nisam uvjerena da će
mi lice puknuti, „jebeno ne zaboravi s kime razgovaraš.“ Nagne glavu,
gledajući mi lice. „Kao drugo, nećeš jebeno hodati uokolo Madison.

27
zaključati ću te u kavez čim te vratimo nazad u Hamptons ako ne budeš
pazila na svoja jebena usta.“ Pušta me, noge mi udaraju o pod.
„Jebi se.“ Okrenem se, trčim uz metalne stepenice, otvaram vrata i
krenem ravno prema svojoj spavaćoj sobi, susprežem suze koje prijete izaći
na površinu. Gdje je dovraga moj tata? Zašto je Bishop taj koji je poslan da
me „pokupi“? Zar sam stvarno mislila da mogu pobjeći od njih. Pa zapravo,
jesam. Otvaram svoj ormar, krenem skidati svoju odjeću s vješalice i bacati
je na svoj krevet taman kad Bishop ulazi.
„Imaš pet minuta da pokupiš sve što ti išta znači i vratiti se dolje. Pokušaš
li pobjeći,“ Bishop reče, ton mu se produbljuje, „ja ću te sam ubiti. Završio
sam s igranjem igrica.“ Potom izađe van i ostavi me u mojoj sobi, stežem
tamnu haljinu koju sam nosila prošli vikend – onda kad stvari nisu bile tako
komplicirane. Mislim, komplicirane kao to što smo bježale od mog
psihopatskog što god on bio. Bivši? Ne. To ne zvuči kako treba.
„Isuse,“ Tatum mrmlja ulazeći, kosa joj je svuda po licu. Trlja dlanom
ruke se po čelu. „Koji vrag se desio?
„Onesvijestila si se,“ mrmljam još uvijek ljuta na Bishopa i guram odjeću
u svoj kofer. „I imaš pet minuta da se spakiraš prije nego nas obje Bishop
iznese van.“
„Vidjela sam to.“ Oči joj se rašire. „Dakle pronašao nas je?“
Nasmijem se odlazeći do kupaonice kako bih pokupila svoju četkicu za
zube. „Ne, nikad mu nismo ni pobjegle.“

28
 SLIJETANJE NAZAD UZ HAMPTON nije bilo onoliko loše koliko sam
mislila da će biti. Unatoč činjenici da je Bishop odbijao čak i baciti pogled u
mom smjeru tokom cijelog leta, pretpostavljam da me je obuzeo osjećaj
smirenosti. Bježanje umara. Pratiti svoje lažne identitete i lažni izgled… u
određenoj mjeri sam bila umorna od toga. Jesam li željela da me uhvate? Ne.
Ali u isto vrijeme kao da je konačno završilo.
Ili samo počelo.
Sišavši niz stepenice i na asfalt, uhvatim Tatuminu ruku i gurnem je
prema naprijed.
„Jao!“ prosvjedovala je. „Bože, Mads, trenutno sam krhka.“
„Što ćemo napraviti Tate?“ šapućem dok idemo prema dugačkoj crnoj
limuzini koja nas je čekala. „Mislim, ozbiljno, što ako nas ubiju?“
Zakolutala je očima izvukavši ruku iz mog stiska. „Madison, neće te
ubiti. Dramatiziraš.“ Pogleda u mene i suzim pogled. „Jebi ga,“ izdahne.
„Dobro, u redu. Pa, ako ubiju, neću se predati bez borbe. To ok?“
„Tatum.“ Odmahnem glavom.
„Hodaj.“ Bishop me gurne prema limuzini. Zarežim na njega uhvativši
bravu od vrata taman kad je crni Audi Q7 doletio niz pistu, zanoseći se dok
staje u oblaku dima. Odmahnem dim s lica i škiljim.
„Isuse jebeni Kriste,“ Bishop opsuje gurnuvši me iza sebe.
„Ne-uh!“ zalaje glas iza oblaka.
Poznajem taj glas.
„Nate!“ poviknem trčeći prema dimu i ravno u njegove ruke. Ima svoju
čuvenu crvenu bejzbolsku kapu okrenutu naopako. Nikad nisam bila ovako
jebeno sretna što vidim tu glupu kapu. Povukavši me na svoje grudi,
podigne me sa zemlje i ja omotam svoje noge oko njega.
„Hej mačkice, kako si?“ stišće me uz sebe.
29
 „Ne dobro.“ Odgovorim iskreno. Nisam do sad shvatila koliko mi je
nedostajao Nate dok nisam čula njegov glas. Nisam znala je li pošteno
oprostiti njemu, a ne i Bishopu, ali u to isto vrijeme, Nate nije stotinu puta
prijetio mi životom u vremenu od dvadeset četiri sata.
Nate zakorači u nazad, ruke mu se spuštaju dolje do mojih. „To se moralo
napraviti seko. To znaš.“ Pretražuje mi oči. „Dobro?“ povučem donju usnu
u usta. „Slušaj, stvari su se promijenile. Da Bishop nije otišao po tebe, netko
bi drugi, samo što ne bi dolazila kući na sjedalu tog aviona. Dolazila bi u
lijesu.“
Izdahnem. „Ja jednostavno… ja… pretpostavljam da ima puno toga za
razgovor.“
„Da.“ Nate se nasmije ali mu osmijeh nije dolazio iz očiju.
„Pretpostavljam da moramo.“ Pogleda ravno preko mog ramena i naceri se.
„Ma daj.“ Bacim pogled preko svog ramena i vidim Bishopa kako Nateu
pokazuje srednjak. Povuče me za ruku i pokaže prema autu. „Ulazi.“ Potom
pogleda u Tatum. „I ti isto!“
Tatum ispuhne i potom odmaršira prema autu. Gurnuvši svoje sjedalo
prema naprijed, omogućavam joj da sjedne nazad prije nego ga vratim na
mjesto i sjednem naprijed. Dok zatvaram vrata, ona šapne iza mene, „Što
misliš u vezi čega je ovo sve?“
„Ne znam,“ odgovorim joj promatrajući Natea i Bishopa dok
razgovaraju. „Mislim, znam nešto, ali ne puno. Barem ne upravo sad.“
Zatvaram usta, razmišljam o knjizi. Znaju da je još uvijek imam. Hoće li mi
dečki dozvoliti da je pročitam? Hoće li još uvijek skrivati informacije od
mene?
Da. nimalo im ne vjerujem. Iako vjerojatno sanjam, nikad nisam se
predala bez borbe, stoga je moj red da krenem glumiti djelitelja, a ovi dečki
će postati moji pijuni.
Nate otvori vozačeva vrata i sjedne unutra. „Dakle gdje idemo?“
Slegnem ramenima dok promatram kako Bishop ulazi u limuzinu i
polako odlazi. „Odvedi me negdje.“
Nate mi namigne i potom ubaci auto u rikverc sve dok ne otkližemo u
oblaku dima. „Znam pravo mjesto.“

30
 „ZAŠTO JA NE MOGU IĆI?“ TATUM stenje udarajući nogom čim je
izašla iz Nateovog automobila.
Nate pokaže prema ulaznim vratima. „Unesi svoje dupe unutra ženo! S
tobom ću se pozabaviti u ponedjeljak. U školi!“
Zamahnem glavom prema njemu taman kad Tatum poraženo otrči.
„Školi?“ Prosvkičim. „Ne. Ne. Ne. Ne.“ Odmahujem glavom naslanjajući se
na svoja vrata. „Ne, jebeno ne Nate!“
„Hej!“ Naceri se ubacujući auto u prvu brzinu i vozi nas naprijed. „Nisu
moja naređenja seko.“
„Oh, dobro!“ Brecnem se. „A čije su to naredbe? Jer Nate, kunem se
Bogom, ako kažeš Bishopove, ubiti ću te. I ne igraj se sa mnom jer sam vidjela
dovoljno smrti da se ne trznem ako budem morala smjestiti metak između
tvojih lijepih malih očiju.“
„Vidim da si i dalje opaka.“
„Vidim da i dalje nisi baš jako pametan!“ Našalim se okrećući se u sjedalu
kako bih se okrenula naprijed. Nastala je duga pauza ispunjena nelagodnom
tišinom.
„Gle, u ovome je stvar. Razumijem da si sva sjebana i polomljena i da ti
je u glavi nered radi sveg ovog sranja koje se događa seko, ali ovo seže puno
dublje nego bi ikad mogla shvatiti.“
„Hoćeš li mi reći što je to sve?“ upitam gledajući nazad u njega.
Istog trenutka mi odgovori „Ne.“
„Onda se jebi. Završili smo.“ Nagnem se prema naprijed i palim radio
sve dok „It's Okay“ od The Game-a ispuni tišinu. Kako to misli naređenja?
Čija – Bishopova? Ili se nešto drugo dogodilo od kad sam nestala? Moj tata
nije pokušao stupiti u kontakt sa mnom. Je li znao da će Bishop krenuti za
mnom? Ako je istina ono što je Bishop rekao, i ako je on stvarno cijelo vrijeme
31
znao gdje sam, zašto nikad nije iskoristio priliku i uhvatio me? Kao i obično,
ništa nema smisla. Spuštajući glavu na hladan prozor, zatvaram oči i
pokušavam misliti o sretnijim vremenima.
„Madison! Ne diraj to!“ mama me grdi udarivši me po ruci da je maknem od
lijepe plave glazure.
„Zašto? Gladna sam!“ zahtijevala sam posegnuvši ponovno za tortom.
„Jer nije za tebe i ti se moraš naučiti biti strpljiva.“
„Ali čija je to torta?“ upitam nagnuvši glavu. Oduvijek sam mislila da je moja
mama prelijepa. Imala je dugu smeđu kosu i ljubazne oči boje lješnjaka. Tata je rekao
da sam ja naslijedila njegove oči jer su moje zelene, ali mislim da imam isto nešto
maminih očiju jer svjetlucaju na suncu.
„Madison.“ Mama se nasmiješi gledajući preko mog ramena. „Dušo.“ Njezine
ruke se spuštaju na moja ramena. „Želim da upoznaš nekoga.“
„Dobro, ali koga?“ Mislim, nisam baš bila tako mala djevojčica, uskoro ću
napuniti pet godina. To više nije bilo malo; bilo je dovoljno da se krene u školu.

„Madison!“ Nate me prekine iz moje izmaglice. Okrenem lice prema

njemu, brišem suze s obraza.
„Da?“
„Jesi li dobro?“ upita pogledavajući između mene i ceste ispred njega.
„Biti ću dobro.“
Neću biti dobro.

Zaustavivši se ispred naše kuće, okrenem se u sjedalu kako bih pogledala

u Nate. Gledam u njegove oči, nasmijem se. „Znaš… ne sviđate mi se vi
dečki baš puno.“
Ruke mu krenu preko prsa glumeći uvredu. „Stvarno?“ Udahne širom
otvorenih očiju. „Tko bi to znao?“
„Začepi.“ Gurnem ga. „Ulaziš unutra?“
„Moram samo obaviti nešto. Doći ću kući malo kasnije.“
„Dopuštaš mi da se sama suočim s brojanjem, ha?“ upitam promatrajući
modernu kuću od opeke. Kuću koju sam počela zvati domom.
„Oprosti seko, ali hej!“ dovikne taman dok sam izlazila iz auta. „Ako ti
treba alibi ili tako nešto, ja sam tvoj tip.“ Zakolutam očima i zalupim vratima
iza sebe. Ako će itko trebati alibi za išta, to će biti radi njega i njegovog
čopora, ne naših roditelja. Izdahnem, zakoračim prema kući i otvorim
32
ulazna vrata. Miris dezinficijensa i miris cvijeća, izblijedjelog drveta lebdi po
poznatom okruženju.
„Halo?“ Dozivam zatvarajući vrata iza sebe i spuštam svoju torbu.
„Madison?“ Elena dovikne, izlazi van iz kuhinje i briše ruke. „O moj
Bože!“ Trči prema meni i stišće me uz svoje grudi. Suze joj kvase moj vrat i
ja se nagnem nazad pomalo zbunjena.
„Jesi li dobro? Gdje si bila? Što se dogodilo?“ Paničarila je, ruke su joj
prelazile gore dolje niz moje ruke. „Isuse, Madison, otac ti je bio bolestan od
brige!“ Zbunjenost mi plazi pod kožom. Nitko joj ništa nije rekao? Čak niti
Nate?
„O-oprosti,“ promrmljam ne znajući s kojom pričom bih trebala ići.
Jebeni Nate, nije me čak niti mogao upozoriti prije nego sam izašla iz auta.
„Oprosti?“ Ona zacvili dok joj ruke prelaze niz moje obraze. „Bila sam
zabrinuta, Madison. isto ako i tvoj otac. Hajde, idemo ti pripremiti nešto da
jedeš.“ Slijedila sam je u kuhinju, izvukla jednu od stolica i sjela. Ona otvara
frižider i vadi neko meso iz delikatese.
„Želiš li razgovarati o tome?“
Odmahujem glavom, odgovaram, „Ne. Oprosti. Ne upravo sad. Gdje je
tata?“
Spravljala je sendvič, prepolovila ga je i potom gurne tanjur prema meni.
„Uskoro će biti kod kuće. Nazvati ću ga i javiti mu da si došla kući.“
„Dobro, hvala ti.“ Podigla sam sendvič, uzimam mali zalogaj i grizem ga
polako. Suhi kruh i salata ne pomažu mom osušenom grlu, stoga skliznem
sa stolice i odlazim do frižidera, vadim van tetrapak soka od naranče.
Zatvaram frižider, primjećujem poruku koja visi na vratima, ali je napisana
na nekom stranom, do bola čudnom jeziku. Latinski mislim. Nejasno se
sjećam prijatelja koji je govorio o latinskom u jednoj od mojih starih škola i
riječi su izgledale slično. Zašto bi bila poruka napisana na latinskom na
našem frižideru? To je mrtav jezik; nitko ga više ne koristi, radi čega je to još
apsurdnije. Imalo bi više smisla da je poruka napisana na japanskom.
Skidajući je s magneta, pročitam otmjene riječi.
Saltare cum morte solutio ligatorum inventae sunt in verbis conectuntur
et sculptilia contrivisset in sanguine et medullis.
Izvadim telefon iz stražnjeg džepa, unesem riječi u Google Prevoditelj.

33
 Zagonetka pleše sa smrću kada su riječi ispisane krvlju i urezane u
moždinu.
Riječi me pogode poput vlaka uništenja. Zašto bi ovo bilo na našem
frižideru? Zašto danas od svih dana? Okrenem poruku i promatram
poleđinu. Papir je nov, tinta je čista. Ne izgleda staro nimalo, i –
„Madison, otac ti je na putu kući.“ Elena ulazi i ja brzo gurnem poruku
u svoj stražnji džep.
„Dobro.“ Nasmiješim se.
Pokaže prema mom sendviču. „Jedi.“
Nakon jela, penjem se uz stepenice i krenem prema svojoj sobi. Otvaram
vrata spavaće sobe i zastanem na pragu. Sve je upravo onako kako sam
ostavila. Moj krevet s baldahinom je ukorijenjen na isto mjesto, moje
mrežaste zavjese još uvijek zasjenjuju vrata moje terase, i moj TV još uvijek
lijepo stoji na ormariću u podnožju mog kreveta. Odlazim do ormara, vadim
neke vješalice i bacam ih na krevet. Znam da se moram raspakirati i vratiti
nazad svoj život ovdje, ali imam plan koji moram realizirati, a njegovo
izvršenje će zahtijevati puno vremena i pripreme. Ispraznim svoju platnenu
torbu u svoju košaru za veš, sklonim kosu s lica taman kad se začuje tupi
udarac o moje rublje. Saginjem se, prsti mi prelaze preko istrošene kože,
savijaju preko urezanog amblema na koricama. Naginjem glavu, uvučem
donju usnu i podižem je, okrećem stranice dok odlazim nazad do svog
kreveta. Kakav god da je moj plan, moram nastaviti s ovom knjigom – ili
dnevnikom, ili oproštajnim pismom. Ona je ključ svega; to jednostavno
znam.
Prelistavam kroz nju i dolazim do poglavlja na kojem sam stala, nakon
što sam saznala za Srebrne Labudove.

9. Srebrni labud

Istina je da ne znam što je moj suprug učinio mojoj kćeri. Rekao je da su

djevojčice umrljane. Da nema mjesta za djevojčice u njegovom velikom planu i da
će tako biti zauvijek. Rekao je da će prodati djevojčice, ali nešto mračno i sumnjičavo
me uvijek škakljalo u pozadini mojih misli. Moj suprug je bio lažljivac, varalica i
manipulator. Ne postoji apsolutno ni jedan dio njegovog tijela koji je iskren i
popravljiv.

34
 Kasnije te noći, nakon što me moja sluškinja očistila, Humphrey se vratio nazad
u špilju, sjeo pored mene i rekao, „Djevojčice ne mogu biti dio našeg saveza suprugo.
Po ljudskoj prirodni one su slabe. Za njih se mora pobrinuti po rođenju.“
„Ti nisi Bog Humphrey. Ne možeš razmatrati tko što nosi dok je trudan.“
„Ne,“ jednostavno je odgovorio. „Ali mogu se pobrinuti za to.“
Odmahnula sam glavom, srce mi se kidalo i život mi je postajao mračan, turoban,
svršen. „Neće biti Srebrnih labudova rođenih u ovoj obitelji ili ijednoj od prvih devet.
Biti će uništeni.“
„Srebrni labudovi?“ upitah odsječeno i iziritirano.
„Srebrni labud je, u stara vremena, ono što bi oni nazivali okaljanim bićem.
Svaka djevojčica koja bude rođena među prvih devet je okaljano biće. Nema mjesta
za nju.“
„Humphrey Haynes! “Ogorčena sam, pokušavam smiriti svoje mahnito kucanje
srca. Naginjem se prema njemu, približavala sam se sve dok mi usne nisu bile samo
šapat udaljene od njegovog obraza. „Jesi li dao ubiti našu kćer?“
Podigao je svoje hladne, mrtve oči prema mojima i nacerio se đavoljim
osmjehom radi kojeg mi se smučilo u želudci. „Jesam. I za svaku curicu poslije
nje će se pobrinuti. Djevojčice nemaju mjesta u našoj lozi.“
Nagnem se unazad, srce mi tone u grudima i oči mi se pune suzama od tuge.
„Ja – ja…“ Šapnem, ostala sam bez riječi radi bezdušnosti s kojom je Humphrey
govorio o našem djetetu. Srce mi je puklo na dvoje. „Moram otići.“ Otrčala sam
iz sobe u šumu, lišće i grane su me skrivale od punog mjeseca. Kleknula sam
dolje, pustila da mi se suze prolijevaju i da me moja tuga savlada.
Plakala sam, čeznula za svojom kćeri koju nikad neću upoznati.

Progutam dah, uz tresak zatvaram knjigu. Ubio ju je? I sve ostale

Srebrne labudove? Zašto? Zašto sam ja još uvijek živa i kako sam ja još
uvijek živa? Postoji li još takvih kao ja?
Začuje se kucanje na vratima koje me izvuče iz mojih pomahnitalih
misli.
„Uđi.“ Moja vrata se otvaraju i moj tata stoji na pragu, ruke su mu
gurnute u džepove njegovih hlača.
„Razmišljaš da ponovno pobjegneš*“ upita naginjući glavu.
„Hoćeš li ti biti iskren prema meni?“ uzvratim.

35
 Zakorači u sobu i zatvara vrata iza sebe. Tata i dalje izgleda jednako,
mlad, u formi, s malo sijede kose sa strane na glavi. „Madison, ne mogu
odgovoriti na sva pitanja koja ćeš postaviti.“
Podignem se na koljena. „Što to točno znači? Ti, tata, vjerovala sam
ti.“
„Madi,“ šapne odmahujući glavom. „Ovaj svijet… kompliciran je.“
„Jesam li ja Srebrni labud?“
Obrve mu se od brige skupe zajedno. „Da.“ Sjeda na moj krevet i
gleda prema Knjizi. „Jesi li još puno pročitala?“
Pratim njegov smjer očiju i kimnem. „Malo. Ubijaju li djevojke? Pa kako
sam ja onda još uvijek živa?“
Gleda u mene uglom svojih očiju. „Jer sam te ja trebao čuvati na
sigurnom, Madison. Tvoja mama i ja, volimo te mnogo.“
„Mamina smrt,“ šapnem, „je li bilo onako kako mi je rečeno?“
Tata pogleda u mene. „Ne. Kompliciranije je nego znaš.“
„Što?“ vrisnem skočivši s kreveta. „Objasni.“
„Madison!“ Tatin glas zagrmi autoritativnim tonom. „Reći ću ti ono što
mislim da bi upravo sad trebala znati. Bilo koja druga pitanja će morati
čekati. Razumiješ li?“ Oči mu se suze dok se podiže s mog kreveta. Pomiluje
mi obraz. „Volim te Madison, ali ovo je nešto u što ne možeš zabadati nos.
Trebala bi to prepustiti meni i Kraljevima.“ Nagne se dolje tako da su mu
oči u pravcu s mojima. „Razumiješ li što ti govorim?“
Razumijem što mi govori, ali nema šanse da ću sjediti prekriženih ruku i
biti ostavljena da nagađam. Ne kao posljednji put. Ali kimnem, jer to je nešto
za što tata ne mora znati ili brinuti se oko toga – upravo sada.
„Da. razumijem.“ Progutam knedlu u svom grlu. On kimne, maleni
osmjeh se širio njegovim licem. „Sad se malo odmori tako da budeš spremna
za školu ujutro.“ Hodajući odlazi do mojih vrata i otvori ih. „Uh, i
Madison?“ doda gledajući me preko ramena. „Elena ne zna ništa. Ona misli
da si pobjegla na par mjeseci iz bunta. Volio bih da tako i ostane.“
„Naravno,“ šapnem. „Noć tata.“ Odlazi, zatvara vrata iza sebe. Odlazim
do ormara i izvlačim pidžamu prije nego se zavučem pod tuš, oribam
posljednja dva mjeseca sa svoje kože.

36
 „DAKLE ŠTO JE TVOJ TATA rekao?“ Tatum upita sisajući sok naranče
s vrškova svojih prstiju. Vratiti se nazad u atrij nije bilo toliko čudno koliko
sam mislila da će biti. Ipak, kao da Ally nije postojala. Što su znali?
Razumijem da nas nije bilo nekoliko mjeseci, ali pomislio bi da smrt u tako
maloj školi imala utjecaj puno dulje od ovoga.
„Uh, nije puno rekao. Samo mi je ukratko rekao da te stvari skrivam od
Nate-ove mame.“
Tate zastane. „Zašto? Hej.“ Nagnula se bliže, uvjeravala se da je nitko ne
može čuti. „Koji vrag se događa? Znaš da meni možeš vjerovati Mads.“
Znam da mogu; nije u tome moj problem s Tatum, to nikad nije ni bio.
Vjerujem joj svojim životom, ali ljude kojima vjeruješ svojim životom su ti
koje najviše želiš zaštiti. Ispričati Tatum svaku pojedinost o ovom… životu
samo bi je dovelo u opasnost.
„Znam, Tate,“ uzvratim joj šapatom. „Znaš da kad bih mogla, rekla bih
ti sve, ali ne mogu.“
„Ne možeš ili ne želiš?“ odbrusi mi.
„Ne želim!“ odgovorim nagnuvši se nazad u svojoj stolici. „Sad ka – “
„Mads?“
Okrenem se na stolici. „Carter? Hej!“ Nasmiješim se dok sam ustajala.
Privukao me je na svoje grudi. „Gdje si bila curo?“ Nije mi promakao
duboki udisaj koji je uzeo u mojoj kosi.
„Uh, pa bila sam pobunjenik.“ Nasmiješim se odmičući se od njega malo.
„Ah.“ Naceri se. „To nije nimalo iznenađujuće.“
„Ne,“ odgovaram ignorirajući to što su svi u atriju utihnuli.
„Pretpostavljam da nije.“

37
 Carterove oči prelete preko mog ramena, osmjeh mu se malo spusti. „Hej,
poslati ću ti poruku.“
Centimetar nakrivim glavu lagano, ne skrećući svoje oči prema grupi
prije nego sam vratila pogled na Cartera. „Dobro, još uvijek imam isti broj.“
Kimne i potom me ponovno privuče na svoje grudi. Izdahnem. „Hej,“
šapnem mu uz grudi. On se umiri te sam to shvatila da me je čuo. „Jesi li
dobro?“
Ispusti dah, toliko da su mu se grudi opustile. Pušta me povukavši me
nazad. „Poslati ću ti poruku.“ Osmjeh mu se umiri, ali pogled mu kratko se
spusti prije nego se okrene i ode kroz vrata.
Ostajem na mjestu, ne želim se okrenuti i sjesti nazad na svoje mjesto jer
znam kad to napravim, gledati ću licem prema Kraljevima. Šaputanje
ponovno počne dok su sve oči ostale i dalje zalijepljene za mene. Kao da sam
opet prvi dan u školi, samo što Ally nije tu da dolijeva ulje na vatru.
Izdahnem te uz kratko kolutanje očima, okrenem se i pogled mi istog trena
se zaključa s Bishopovim. Udahnem duboko radi toga kako njegove oči
smjesta zapovijedaju mojima. Sve prestaje postojati kad god je on u blizini,
što me na kraju razljuti. Mrzim to što nikad ne mogu kontrolirati svoje tijelo
kad god je on u prostoriji. Odlazeći do dečki, progutam sve do jednog
osjećaja koji imam.
Došavši do Natea, udarim ga po ramenu. „Mogu li razgovarati s tobom?“
Okrene se licem prema meni. „Da, jesi dobro?“
Uvučem donju usnu i nagnem glavu ignorirajući zurenje koje dobivam
od Bishopa. „Da, mislim da jesam.“
„Što nije u redu?“ Nate upita gurnuvši ruke u džepove.
Pogledam preko njegovog ramena u ostatak Kraljeva, a Nate nagne svoju
glavu preko ramena i naceri se. „Seko, ovi dečki znaju više nego bi ikad
mogla zamisliti. Sve što imaš za reći mi je sasvim ok da kažeš pred njima.“
„Da,“ promrmljam vraćajući pogled nazad na Natea. „Iz nekog razloga,
imam problema s povjerenjem.“
Polako mi se naceri. „Pa, dovraga, pitam se zašto je to tako. rekao sam
Bishopu da prepasti te u šumi je bila loša – “
„Nate,“ Bishop zareži iza njega. „Ja ću to riješiti.“
Stišćem vilicu. „Ne, u redu je. Sigurna sam da se Nate već pobrinuo.
Hvala.“

38
 Bishop ne gubi vrijeme, zakorači prema meni, uzima me za ruku i odvlači
me van iz atrija. Šaputanja i čavrljanje prestaju, a kad smo došli do ulaza,
povučem ruku iz njegovog stiska.
„Koji je tvoj jebeni problem Bishope?“ urlam na njega, glas mi odjekuje
kroz prazan hodnik. Otvara vrata od ostave i ugura me u mračnu sobu.
„Bishope!“ Poviknem kad se njegova ruka obruši preko mojih usta,
gurajući me na zid.
„Začepi Madi. Što si željela pitati?“
Odgurnem mu ruku sa svojih usta. „Možeš li upaliti svjetlo?“
„Ne.“
Izdahnem, naginjem glavu na zid. „Željela sam znati zašto nitko ne pita
za Ally.“
Duga tišina se uvuče među nas sve dok konačno ne progovori,
„Jednostavno je. Ally se odselila. Još nešto?“
Dakle on kaže da se Ally odselila i nitko to ne propitkuje? Nitko ne
propitkuje Kraljeve. Ista priča iznova kao s Khales.
„Da,“ narugam se iznenada iznervirana njegovom arogantnošću. „Žel –
“
Njegove grudi se naslanjaju na moje i ponovno udaram nazad o zid.
Otvaram usta, on me prekine kad njegove mekane usne se pritisnu o moj
vrat, uzrokujući da mi se cijelo tijelo naježi. Jebi ga. Stvarno moram zauzdati
svoje osjećaje kad je riječ o Bishopu, ili će se moj plan pretvoriti u sranje.
Skidam ga sa sebe, ali neću se žaliti ako se spusti dolje zakopati svoje lice
među moja bedra. Isto tako mogu uživati dok se sve to odvija.
„Bishope,“ upozoravam ga, a njegove usne se izviju u cerek uz moje vrelo
tijelo. „Bishope,“ ponavljam istim tonom. Oči mi se zatvaraju, disanje mi
postaje sve teže.
„Kao prvo,“ reži uz moju kožu, „ti ne postavljaš ijedno drugo pitanje.
Slijediš nas.“ Ruka mu prelazi preko mog golog vedra i stišće ga – dovoljno
da ostavi modricu. „Kao drugo, ako želiš postavljati ikome pitanja,“ njegov
mentolni dah sad pada mi preko usana, „obraćaš se meni.“ Povlači moju
donju usnu u svoja usta i zagrize je. Povlači se korak unatrag, ali stisnem ga
za potiljak i povlačim ga na svoje usne. On se umiruje, usne mu se ne
otvaraju, stoga naskočim i omotam noge oko njegovog struka.

39
 Zakoračivši naprijed, odgurne me na zid, usta mu se otvaraju kako bi me
pustio unutra. Stenje, upetljava svoje prste u moju kosu prije nego je grubo
povuče unazad.
Gleda me u oči, slabo škripanje radi otvaranja vrata osvjetljava mračnu
prostoriju taman dovoljno da ga vidim. „Što je ovo bilo?“ upitam.
„Što je bilo što?“ uzvrati, a ja naginjem glavu, proučavam njegove oči boje
tamnog žada koje sad izgledaju skoro pa crne. Skuplja obrve odajući svoju
koncentriranost.
„Ne znam,“ promrmljam sklanjajući pogled. Pušta me, noge mi padaju
na pod. Taman kad se spremao otvoriti vrata, zagrizem usnu. „Bishope!“
„Da,“ mrmlja okreče se i gleda preko svog ramena. „Zašto ti se sviđa
lomiti me?“
Nasmiješi se kratko, taman toliko da vidim njegove jamice na obrazima.
„Jer mi se kurac ukruti kad te ponovno sastavljam.“
Njegov odgovor me ne iznenađuje, ni najmanje.
„Ali,“ dodam zakoračivši korak naprijed, „Nikad me ne sastaviš kako
treba. Kradeš dijelove mene, stoga kad me sastaviš, sva sam iskrivljena,
polomljena i opet vidljivo polomljena.“
Osmjeh mu na kratko zastane, nedovoljno da stvarno uhvatim ikakvo
značenje iza njega. Okrene se licem prema meni, zaključava pogled s mojim.
„Time što si slomljena ćeš preživjeti ovaj život, Madison.“ Potom se okrene
i ode, vrata se zatvaraju iza njega. Ostajem u tami, njegove riječi se
ponavljaju u mom mozgu. Koji vrag je zapravo mislio time?

40
 ZATVARAJUĆI ULAZNA VRATA NAKON dugačkog dana u školi,
spuštam torbu na pod. „Sammy?“
Sammy ulazi unutra, briše vlažne ruke o krpu koja joj je visjela o pojasu.
„Ah, Madison!“ udara me poleđinom dlana. „Gdje si dovraga bila?“
Slegnuvši ramenima, nastavljam s laži koju mi je tata rekao da govorim.
„Nestala sam.“ Odlazim do kuhinje, otvaram frižider i krenem vaditi sve
sastojke za pohani sir. Sammy dolazi iza mene, naslanjajući se na dovratnik.
„Zašto?“ upita prekriživši ruke ispred sebe kao zabrinuta majka.
„Ne znam.“ Vadim četiri šnite kruha, stavljam ih na tanjur i posežem za
maslacem, mažem ga na obje strane prije nego ubacim nešto sira u sredinu.
„S kime si bila?“ upita me istim tonom gledajući me skeptično.
„Uh, Tatum. Samo smo malo putovale. Bila sam ljuta na tatu radi nečega
i nisam bila raspoložena doći kući. Ozbiljno Sammy. Dobro sam.“ Nabacim
svoj skroz lažni osmjeh radi dodatnog učinka.
Sammy se odgurne od dovratnika mašući rukama po zraku. “Estúpido
jodido adolescente!4”
Okrećem sendviče podignem obrvu radi njezinog povlačenja. „Uh?
Psuješ me Sam, zar ne?“ izazivam je cereći se, prokleto dobro sam znala da
me ne može vidjeti. I dalje je mrmljala na španjolskom kad je ušao Nate s
Bishopom koji je slijedio kratko iza njega. Odlično, apetit će bez sumnje biti
upropašten.
„Što ima?“ Nate me privuče k sebi ljubeći me nježno u glavu. „Uh, fino.“
Posegne dolje i ugradi mi sendvič ravno iz tavice. Udarim ga lopaticom po

4 Španjolski – jebeno glupi tinejdžeri.

41
nadlanici ruke, sekundu presporo jer se već povlačio i punio si usta mojom
ukusnom kreacijom ugljikohidratnog blaga.
„Jebi se Riverside.“ Pogledam preko ramena i sarkastično se slatko
nasmiješim Bishopu. „Želiš li ti drugi budući da ionako moram napraviti
još.“ Izvadim pečeni sir i stavljam ga na tanjur. Odlazim do otoka u sredini,
pogledam u Bishopa kad sam primijetila da mi nije odgovorio. „Halooo?
Želiš li ili ne?“
Ne odgovara, samo zuri.
„Opet radiš tu stvar sa zurenjem. Mislila sam da smo preskočili tu fazu?“
Stavljam tanjur na pult, gurnem ga prema njemu. Ignoriram Bishopovo
čudno ponašanje, izvadim još jedan par kriški kruha i ponovim proces.
„Pitanje.“ Bishop pročisti grlo.
Pogledam u njega polizavši sir sa svog palca.
„Da?“
„Jebeno ne radi to.“
„Što?“ nasmiješim se iznad palca.
Vilica mu se stegne. „Osim ako ne želiš jebeno biti upropaštena upravo
tu dok je Nate u sobi do, ja to ne bih radio ponovno.“
„Potrebna je bolja prijetnja od toga,“ zakolutam očima odlazeći nazad do
štednjaka i stavljam svoj sendvič na tavu. „Koje je bilo tvoje pitanje?“
Okrenem se malo preko ramena i pogledam u njega.
Uzima pohani sir i uzima zalogaj. „Što znaš o svojoj mami?“
Zastanem preturajući po kuhinji kako bih pronašla papirne ubruse.
„Ah, ona je bila moja mama?“ odgovorim sarkastično. „Znala sam sve
ono što se o njoj moglo znati – pa, ono što je htjela podijeliti sa mnom.
Zašto?“
Odmahnuo je glavom. „Sad nije ni bitno.“
Zakolutam očima, dovršavam svoj obrok i potom ga prebacujem na
novi tanjur. Odlazim do barske stolice, sjednem na nju i uzimam svoju
hranu. „Dakle zašto onda pitaš?“
Slegne ramenima i taman kad sam se spremala postaviti novo pitanje,
Nate ulazi skinute majice zakačene za njegove traperice. „O čemu tu
pričamo?“ naceri se kliznuvši na stolicu pored moje.

42
 „O, znaš, nasumičnim sranjima.“ Uzmem glasan i velik zalogaj svog
sendviča. „Oh!“ udarim Natea pokrivajući usta sve dok nisam progutala
hranu. „Zaboravila sam pitati. Jeste li se čuli s Tillie?“
Nate gleda okolo po kuhinji. „Ne? Ne od dogovora u kolibi.“ Nate se
isto nije čuo s njom? To je čudno. Mislim, bilo je dovoljno čudno to što se
Ridge nije čuo s njom, ali činjenica da je Nate nije zagurao negdje dalje
od njega da se igra s njom kad god mu se prohtjelo, sasiječe mi svaku
ideju.
„To je čudno.“ Stavljam sendvič na tanjur.
„Zašto?“ Nate i Bishop obojica upitaju u isto vrijeme. Posegnem u svoj
džep i izvadim mobitel ukucavajući Ridgeov broj.
„Jer isto tako se nije ni Ridge čuo s njom, a ona se nikad nije vratila
kući iz kolibe.“
„To je bilo prije dva mjeseca,“ Nate mrmlja dok mu se obrve
skupljaju.
„Upravo tako.“
„Ostavio sam je pred kućom, i da, nikad mi nije uzvratila poruku,
stoga sam se ostavio toga,“ Nate doda izgubljen u mislima.
Stisnem pozivanje Ridgeovog broja i prinesem mobitel uhu.
„Ej!“
„Ridge?“
„Da, tko je to?“
„Oprosti,“ promrmljam shvativši da mu nikad nisam poslala svoj
broj. „Madison je.“
„Oh!“ zvučao je iznenađeno. „Hej.“
„Jesi li ikad povratno čuo što o Tillie?“
„Nisi čula?“ upita prigušenim tonom. Zvuk automobila i lagano
čavrljanje nestaju u daljini.
„Čula što?“ Odgovorim dok mi srce nabija u grudima.
Molim te Bože, ne.
„Od tada se vodi kao nestala osoba. Nitko se nije čuo s njom i nitko
ne zna gdje je.“
„Molim?“ pogledam u Nate koji me intenzivno promatra. Izgleda
zabrinuto; mogu to vidjeti u njegovim očima. „Nitko mi ništa nije rekao
jer sam bila van zemlje proteklih par mjeseci.“ Spuštam mobitel dole i

43
stavljam ga na razglas. „Na razglasu si, a Nate i Bishop su tu sa mnom,
dobro?“
„Da, dobro je,“ nasmije se, iako njegov ton ne zvuči da je previše
impresioniran.
„Dakle možeš li nam sve ispričati molim te?“ Požurujem ga
odgurujući svoj tanjur sa iznenada nestalim apetitom.
„Pa, Nate ju je ostavio pred kućom nakon putovanja vaših dečki.
Ostala je nekoliko slijedećih tjedana, ali je bila bolesna. Otišao sam je
posjetiti nekoliko puta i ona je povraćala, bila je blijeda, i jednostavno…
bolesna. U svakom slučaju, zadnji put kad sam je vidio, ponašala se
čudno do bola. Oduvijek je voljela naše seanse na leđima.“
Pogledala sam u Natea, nisam mogla propustiti priliku. Nacerila sam
se i rekla, „Misliš vaše seanse seksa?“
Nate me zlobno pogleda pokazavši mi srednjak. Nacerim se još jače.
„Uh…“ Rigde mrmlja. „Da… ispričala ti je?“ upita kroz telefon.
„Da, u svakom slučaju, što se dogodilo?“
Bishop izvuče barsku stolicu pored mene, njegovo bedro se očeše o
moje. Trznem se lagano, još jednom ljuta na sebe koliko mi tijelo zaiskri
od života radi njegove blizine, a kamoli radi njegovog jebenog dodira.
„Izjurila me iz kuće i nikad se ponovno nisam čuo s njom. Njezin tata
je rekao da je otišla s koferom i uzela njegov auto. Njegov auto su
pronašli par dana kasnije na autocesti, ali bio je prazan i ključevi su
ostavljeni u njemu. Trag se ohladio, i da, opet, nitko ne zna gdje je.
Njezine kartice nisu upotrebljavane niti išta drugo. Jednostavno je
nestala.“
Knedla mi se stvara u grlu. „Zašto bi otišla“ šapućem zbunjena. Zašto
bi otišla i ne ostavila nikome poruku? Ne bih znala je li meni poslala
poruku jer nisam imala svoj mobitel, ali koji su bili njezini razlozi?
„Ridge,“ započnem, mozak mi je prolazio po idejama. „S kime se još
družila?“
„S nikim. Kad to nisam bio ja, onda si bila ti.“
„Dobro,“ mrmljam. „Što da radim?“
„Nema puno toga što možemo napraviti. Pokušali smo sve. Sad sve
što možemo je nadati da će se vratiti kući.“

44
 „Dobro. Hvala ti Ridge. Ako čujem išta, nazvati ću te. Ti ćeš napraviti
isto?“
„Da.“
Prekidam i okrećem se prema Bishopu. „Što da radim?“
Bishop pogleda u Natea, a ja promatram kako njih dvojica izmjenjuju
poglede. Shvaćanje mi sjeda tko sjedi ispred mene.
Lice mi se ukoči. „Kunem se Bogom, ako vas dvojica imate išta s ovim,
ubiti ću vas.“
„Nemamo ništa s tim,“ Nate reče odlazeći do sudopera i puni čašu s
vodom. Okreće se licem prema nama, naslanja se na pult. „Ali je jebeno
čudno.“
„Jebeno čudno?“ narugam se ustajući se na noge. Bishopova ruka
očeše se o moje bedro i ja pogledam dolje prije nego pogledam u njega i
potom pogledam nazad u Natea. „To je podcjenjivanje.“
„Ostavi se toga za sad,“ Nate mi govori odmahujući glavom. „Ona
očito ne želi biti pronađena.“
Ramena mi se poraženo opuštaju. „Pretpostavljam. Ali zašto mi se
nije obratila ako joj je trebala pomoć?“
„Tko zna zašto išta itko radi Mačkice?“ Nate dolazi do mene, ljubi me
u glavu. „Moram bježati.“
Okrenem se i promatram kako Nate napušta kuhinju prije nego sam
pogledala u Bishopa. „Ti ne ideš?“
Odmahuje glavom. „Ne.“
„Zašto?“ Iskreno, trebalo mi je malo vremena nasamo.
„Samo te želim nešto pitati.“
„Izgleda kako me ti uvijek želiš nešto pitati.“
Ustaje se na noge i hoda prema meni. Grudi mu se očešu o moje prije
nego podigne prst i zatakne zalutalu vlas kose iza mog uha. „Imaš li
ikakvog sjećanja na to kad si bila mala?“
Jedan.
Dva.
Tri.
Četiri.
Četiri.
Četiri.

45
 „Ne,“ odgovorim držeći lice mirnim i stav ukočenim.
Bishop mi pretražuje oči, njegove tamno zelene izazivaju moje tajne
da izađu na vidjelo. „Ne.“
Naginje se prema dolje, naginje glavu i sužava pogled. „Lažeš li mi
Mačkice?“
Laž.
„Ne.“
Zastane, ostavlja ritam tišine da se rasteže među nama prije nego se
nagne nazad. „Dobro.“ Odmakne se korak i krene hodati prema vratima.
„Ako si mi lagala, kazniti ću te.“ Potom je nestao, kao jebeni tornado koji
je pobudio hrpu netaknutih starih emocija. Emocije s kojima sam se teško
borila zadnjih godina da zakopam. Pitanje od deset riječi je vratilo deset
tisuća osjećaja za koje sam teško radila da zaboravim. Zatvaram oči,
udišem i izdišem polako.
Unutra.
Van.
Unutra.
Van.
„Jebeš ovo.“ odlazim do ormarića s alkoholom i vadim bocu Johnny
Walkera. Otvaram poklopac, prinosim grljak ustima i progutam. Oštar
viski me udara po grlu prije nego je kliznuo dolje, ugušivši sve osjećaje
koje je Bishop pobudio. Gledam dolje prema klupi, rodi mi se ideja u
glavi. Znam da Elena i tata su otišli na tjedan dana. Nacerim se, vadim
svoj mobitel.
Nisam još priredila zabavu, a budući da ih je Nate priredio gomilu,
mislim da je vrijeme da odigram nadoknadu. Otključavam mobitel, na
brzinu pogledam koliko je sati. 19:45. Savršeno. Stisnem pozivanje
Tatum i ona se javi nakon drugog zvona.
„Daaa?“
„Tate?“
„Da kujo. Što ima?“
„Tulum kod mene.“
To joj pobudi pozornost. „Uh. Kada?“
„Ti sad dođi. Ostatak može doći bilo kad poslije 22:00. Proširi vijest.“
„Znaš da hoću,“ rekla je.

46
 Samo je mogu zamisliti odavde, kako se meškolji na stolici od
uzbuđenja. Uzimam gutljaj viskija i nacerim se. „Vidimo se uskoro.“
Prekidam, vrtim mobitel među prstima i slušam kako sad otkucava
glasno u pozadini. Moje disanje postaje otežano pa uzimam duboke
udisaje zraka i zatvaram oči.
Ovo nije stvarno. Ti si tu, starija, u svojoj kući. Kući. Sigurnoj, toploj. To
nije stvarno.
Jedan.
Dva.
Tri.
Četiri.
Četiri.
Četiri.
„Zašto ti se ne sviđam? Danas je tvoj rođendan. Trebao bi biti sretan,“
šapnula sam prema zločestom dječaku u pješčaniku.
„Jer si ti odvratna. Jer ti uništavaš život. Jer te jebeno mrzim.“
„To je zločesta riječ,“ ponovim nježno iako nisam htjela ništa više osim da
briznem u plač. Progutala sam odbijanje i svejedno pružila svoju lopaticu
dječaku.
„Jebeno ne želim to. Zašto jebeno misliš da želim to nakon što si je ti
dodirivala? Odvratna si.“ Ustao je na noge, udario po pijesku sve dok oštri ubodi
me nisu boli po očima.
„Jao!“ Zaplakala sam, nisam više mogla zadržavati suze dok su mi tekle niz
obraze. „Zašto si to napravio?“
„Jer te jebeno mrzim!“ zlobni dječak zaurla i potom odjuri nazad prema
svojoj mami.
Zašto me je mrzio. Koliko sam znala nisam napravila ništa loše. Prvi put
sam ga danas upoznala.
„Brantley!“ žena je vikala prema njemu. „Dolazi sad tu.“
„Hej!“ Dozivala sam brišući pijesak sa svoje ljetne haljine. „Ime ti je
Brantley?“
„Začepi nakazo.“
„Madison!“ mama je dovikivala s trijema. Držala je tancu s malim
kolačićima u obliku gusara i bila odjevena u žuto-bijelu ljetnu haljinu. Izgledala
je prelijepo. Željela sam biti lijepa kao ona jednog dana. Skočila sam prema mami
brišući suze s lica. Mama ne bi bila sretna da vidi da sam plakala, a ja nisam

47
htjela da dječak upadne u nevolju. Nisam znala zašto, ali nije bio jako ljubazan
dječak. Trebala bih željeti da upadne u nevolju.
„Brantley“ mama je još jednom rekla kad smo oboje došli do nje, sagnula se
dolje na moju visinu dok je još uvijek balansirala s tacnom u jednoj ruci. „Ovo
je Madison.“ Brantley mora da je bio barem dvije godine stariji od mene. nosio
je bejzbol kapu i imao je ljutito namrgođeno lice. Nisam znala zašto, ali istog
trena mi se svidio.
„Bok“ Nasmiješila sam se ispruživši ruku prema njemu. Možda da sam se
prikladno predstavila bih mu se više sviđala. Mama je oduvijek govorila da ljudi
vole pristojne manire. „Ja sam Madison. Jesu li ovo tvoji kolačići?“ Pogledala
sam u mamu. „Jesu li ovo njegovi kolačići? Jesu li zato plavi i zašto mi nije
dozvoljeno jesti ih?“ Mama je pogledala u Brantleyja i mene nervozno.
„Mama?“ upitam ponovno. Počela se vrpoljiti što je radila jedino kad je bila
nervozna.
„Da dušo. Zašto se ti i Brantley ne idete igrati dok ja i Lucan na brzinu
popričamo.“ Mora da sam bila zbunjena. Lucan? Prinosim oči prema novom
tijelu koje je stajalo pored moje mame, pogledala sam u crne hlače od odijela sve
dok konačno nisam pronašla ledeno plave oči, tamnu put i plavu kosu. Muškarac
je gledao dolje prema meni zločestim pogledom radi kojeg sam zagrlila mamine
noge. Kleknuo je ispred mene.
„Pa zdravo. Ti mora da si Madison.“
Kimnula sam omotavajući ruku u maminu haljinu s volančićima i koristeći
je da pokrijem usta. „Da.“
„Ja sam Lucan.“
„Bok Lucan.“
Nagnuo se naprijed, škiljio je očima. „Mislim da ću te zvati Srebrna.“

Progutam udisaj. Brantley? Koji kurac? Sjećam se dijela tog dana sada.
Prisjećam se tako životopisno da me to plaši pomalo jer se nisam sjetila
toga sve do sada. Brantley i ja smo se upoznali? Bila sam na njegovoj
rođendanskoj zabavi? Ostatak dana je pomalo mutan, ali bilo je toliko
toga više, jer sjećam se vožnje kući sa mojom mamom i tatom kasnije te
noći. Dakle, još postoji cijeli dan koji je nepoznat.
Možda bih mogla pitati svog oca.
Namrštim se, hvatajući staklenu bocu. Nema šanse da mogu sad u
vezi ičega vjerovati svom tati. Mogu li vjerovati ikome? Znam da mogu
48
vjerovati Tatum, mislim, ali onda opet, u jednom trenutku, u potpunosti
sam vjerovala svom tati. Vjerovala bih mu svojim životom – i jesam u
više navrata, a onda opet, svejedno me je iznevjerio.
Mogu li vjerovati ikome?
Mogu li vjerovati sama sebi?
Mozak mi je u kaosu dok mi bijeli šum 5 odzvanja u ušima.
Nešto se dogodilo. Nešto se upalilo u meni od kada mi je Bishop
postavio to pitanje. Ono je pokrenulo mračni dio moje duše koji nikad
nisam više ponovno htjela priznati.
Jesam li ikada stvarno bila sigurna? Čak i kao mala djevojčica,
izgledalo je da su odrasli kojima sam vjerovala i ljudi s kojima sam
trebala biti na sigurnom, iznevjerili me. Osjećajući se više nego
preplavljena svojim mislima, prinosim grljak boce usnama, ispijam još
nekoliko gutljaja sve dok ne mogu osjetiti osjećaj peckanja niz grlo i sve
utrne.
„Ne vjeruj nikome. Ne boj se nikoga. Sjebi sve.“ Šaputala sam sama
sebi, gurala svoju dugu kosu s lica. Cereći se, odlazim uz stepenice i
penjem se uz dvije istovremeno. Nadam de da Tatum neće trebati
previše vremena da dođe tu, ali onda opet – mogu li joj stvarno vjerovati?
Otvaram vrata svoje spavaće sobe, osjećaj moći protutnji kroz mene.
Ne vjerujem nikome, a to znači da me nitko ne može povrijediti. Nitko
me ne može dodirnuti. Nedodirljiva sam radi ove spoznaje. Ne mogu
ponovno biti povrijeđena. Boriti ću se za svoju kontrolu i slobodu radi te
male djevojčice. Radi tog slomljenog dijela mene koji čezne za tim.
Zatvaram vrata spavaće sobe, uzimam još jedan gutljaj JW i pogledam
prema ormaru.
Zlobno se nasmiješim, stavim bocu na ormarić i odlazim u ormar.
Palim svjetlo, oči mi pronalaze moje crne uske traperice. Poderane su na
koljenima i stoje mi kao druga koža. Dokučim ih, prelazim prstima preko
svih svojih odrezanih majica, biram onaj koji najviše otkriva koji mogu
naći. Ravno odrezani top bez naramenica koji otkriva sav potamnjeli
stomak. Gledajući u obje stvari, rodi mi se ideja u glavi. Nosim odjeću
nazad u svoju sobu, bacim je na svoj krevet i otvaram svoju ladicu s

5 Bijeli šum je zvuk koji sadrži mješavinu svih zvučnih frekvencija jednako raspoređenih u rasponu
frekvencijskog pojasa
49
donjim rubljem vadeći mrežaste čarape. Da, tako jako da, ovo je
savršeno. Nosim sve u kupaonicu – i bocu svog starog prijatelja Johnny
Walkera – zaključavam Nateovu stranu i svoju stranu te palim tuš.
Kliznuvši pod vruću vodu koja je kaskadno padala, uzimam bocu sa
sobom i sjedam na pod tuš kabine. Grlim viski, zatvaram oči radi prvih
kapi suza. Kapljice vode cure preko mog tijela, dolje niz ruke kao napad,
podsjećaju me na dodir Crnog Petka.
Njegove grube, stare ruke stišću čvrsto moje bradavice.
Njegovo grubo bradato lice grebe me niz moje nježne grudi.
Jecaj mi pobjegne prije nego ga mogu zaustaviti i ljutito trljam si lice.
Ljutnja jer on izaziva suze i bol toliko godina kasnije. Prinosim bocu
nazad svojim usnama, uzimam nekoliko dugih gutljaja tekućine sve dok
više ne osjećam da plačem. Potom ustajem na noge, zatvaram slavinu,
kondenzacija me podsjeća na moje okruženje, vraćajući me nazad u
sadašnjost.
Tu sam.
Sada.
Kod kuće.
Sigurna.
Sigurna? Jesam li? Moj zdrav razum je tu jer ne vjerujem nikome. Nitko
neće imati moć da me iznevjeri. Očekujem najgore od ljudi da se poštedim
razočaranja. Omotavši svoj ručnik oko tijela, sušim se na brzinu i kliznem u
svoje male Calvin Klein g-tange i potom u mrežaste čarape i crne traperice.
Navučem rub mrežastih čarapa sve do rebara tako da se vidi kako se
omotava oko mog ravnog stomaka i svuda gdje su mi traperice poderane,
prije nego navučem uski odrezani top. Nasmiješim se svom izgledu,
prolazim ručnikom kroz kosu. Izgledam napeto i osjećam se nepromišljeno,
za mene otrovna kombinacija.
Osušim kosu i nabacim šminku. Stavila sam tešku šminku na oči i svijetlo
crveni ruž na usne. Pa, tata bi bio ponosan radi toga kako sad izgledam.
Nakon borbe kako da napravim frizuru, odlučila sam se za visoku
neurednu punđu koja stoji kao hrpa smeđih kovrči na vrhu moje glave i
dograbim svoju bocu. Navlačim svoje original Adidas patike kad se otvaraju
vrata moje spavaće sobe, a onda Tatum ulazi u potpunosti odjevena u usku
malu suknjicu i štikle, držeći plastičnu vrećicu u svojoj ruci.

50
 „Sad, donijela sam Absint i nekoliko kegova,“ mrmlja žureći u sobu bez
da je pogledala u mene. Stavlja piće na moj krevet i konačno se okreće prema
meni. Izraz lica joj se mijenja, mali osmjeh joj se prikrada na usta. „Pa svetog
mu sranja koje je sjebalo štap. Gdje je moja prijateljica? I molim te, ne vraćaj
je nazad.“
Zakolutam očima i uzimam još jedno piće. „Nema je.“
Tate izgleda impresionirano. „Pa, sviđa mi se. stvarno ti stoji ovaj izgled.
Carter je dolje s Ridgem pokreće glazbu. Usput, nadam se da je to ok? Vidjela
sam ih obojicu u gradu dok sam nabavljala alkohol i na neki način ih
dovukla sa sobom. Ali nekako sam stekla dojam da si željela punu kuću
večeras stoga ti neće smetati.“ Kiselo mi se nasmije.
„Naravno da mi neće smetati. Oštar bas krene nabijati o zidove dok mi
alkohol još više zagrijava krv. „Želim plesati. Idemo.“ Povučem je prema
vratima i ona se povuče u nazad.
„Čekaj!“ Posegne prema plastičnoj vrećici ponovno i onda se nasmije.
„Dobro, sad sam spremna!“
Spuštamo se niz stepenice, ja sa svojom bocom viskija zataknutom
između prstiju i Tatum koja ljulja plastičnu torbu. Stigavši do kraja
stepeništa, Carter nam zazviždi s vragolastim osmjehom na licu.
„Prokletstvo, mamice…“
„Hej!“ Nasmiješim se. Privuče me u zagrljaj, a ja se spuštam prema
njemu, mišići mi se lagano opuštaju po prvi put ovog popodneva. Nagnuvši
se nazad, sklanja nekoliko nevezanih vlasi kose s lica mi i smiješi se svojim
dječačkim osmjehom.
Lagano se odgurujem u nazad, pogledam preko njegovog ramena u
Ridgea koji je izgledao kao da je upravo dovršio s postavljanjem male
improvizirane DJ kabine u dnevnom boravku. Pokažem prema vratima od
poda do stropa i cimnem glavom prema Tatum. „Otvori vrata i upali svjetla
u jacuziju i bazenu. Večeras će biti duga noć.“
„Duga noć, ha?“ Tatum mrda svojim dupetom otvarajući vrata. „Pa
dokle god budem pojebana, nije me briga.“
„Tako dostojanstvena, Sinclaire,“ Carter mrmlja.
Tatum mu pokaže srednji prst. „Nikad nisam tvrdila da sam otmjena
Mathers.“

51
 Zakolutam očima ostavljajući njih dvoje da se podjebavaju
međusobno i idem prema Ridgeu. „Hej!“
Pogledao je preko svog ramena, stavljajući žice i kablove nazad u
male crne kutije.
„Hej Madi. Nadam se da je ovo u redu. Tvoja prijateljica,“ pogleda
prema Tatum, „je malo uporna. U svakom slučaju, nekako je znala da
sam DJ u jednom od maloljetnom klubu u gradu, i eto me.“
Nasmijala sam se, nimalo iznenađena što je Tatum znala tu
informaciju o Ridgeu. Ona vjerojatno zna njegovu adresu, mjesto
rođenja, datum rođenja i isto tako krvnu grupu. „Ne, molim te, činiš nam
uslugu. Ovo je na neki način bila impulzivna ideja.
Ridge se nasmije odlazeći iza DJ pulta i stavlja svoje slušalice.
„Najbolje noći počinju upravo s tom linijom.“
„Nadam se.“ Nasmiješim se i nagnem glavu. Sladak je, kao dječak-
koji-je-odrastao-s-krive-strane-ulice na neki način. Ima neka vrsta
razmetljivosti u njemu radi čega je još privlačniji.
„Žao mi je radi nje.“ Nasmijem se gledajući prema Tatum koja je
otvorila klizna vrata. „Ona je pomalo –“
„Nametljiva?“ Rigde prekine cereći mi se.
Nasmijem se dok mi se pogled zaključava s njegovim. „Da,
pretpostavljam da se može tako reći. Ali želi dobro.“
„Da.“ Ridge namigne, ruke mu se omotavaju oko mog struka dok me
privlači k sebi. „Dakle, reci mi –“
„Ne,“ prekinem ga gledajući u njega. „Ne želim odgovarati niti na
jedno pitanje večeras.“ Prinosim ruke njegovim grudima i gurnem ga
lagano. „Samo želim zaboraviti sve.“ Zakorači unazad i pretražuje mi
pogled.
„Je li sve u redu?“
Smiješeći se kimnem. „Da, sve je u redu.“ Okrenuo se nazad prema
DJ pultu i pusti neku vrstu remiksirane, teške house pjesme, a ja se
okrećem u krug, istog trena pronalazim Tatum. Ona sugestivno miče
svojim obrvama prema meni i ja zakolutam očima. Kunem se, samo
Tatum može shvatiti to što pričam s tipom na totalno pogrešan način.
Odlazim do nje, škilječi gledam u nju. „Što je?“

52
 „Oh, ništa.“ Ceri se plešući okolo u krug taman kad se oglasi zvono
na vratima. „O, gle, zabava je tu!“
Nasmiješim se odmahnuvši glavom i ponovno uzimam dugačak
gutljaj svog viskija, uživam u tome kako umrtvljuje sve u meni, fizički i
mentalno. Što više pijem, više zaboravljam. S tom pomisli, uzimam još
jedan gutljaj taman kad se pjesma promjeni u „Where the Girls At“ od
Davida Guette. Tatum podiže svoje piće u zrak, i s hrpom ljudi koji
hodaju iza nje, ona viknu, „Idemo se raznijeti!“ iz dubine pluća.
Podižem bocu u zrak u znak pozdrava cereći joj se. Okrećem se,
počinjem plesati na sred podija, cerim se i stišćem uz more tijela. Pjesma
se pretvara u „No Promises“ od Cheat Codesa i okrećem se u krug,
izgubljena u tupom osjećaju koji mi je viski dao.
Dok mi se oči ne zaključaju na Bishopu koji je stajao na ulazu u
dnevnu sobu s Nateom i ostatkom Kraljeva u formaciji iza njega.
Bishopovo mrštenje se produbi kad vidi kako se netko trlja iza mene.
Zakolutam očima, odlazim prema njima s nevinim osmjehom na licu.
„Bok dečki!“
„Madison!“ Nate se brecne ne mene. „Koji kurac?“
„Što?“ frfljam, glava mi pliva u dubokom bazenu viskija. „Kao da ja
ne mogu prirediti tulum?“ Sarkastično se nasmijem. „Ja nisam Nate
Riverside.“ Nate me uhvati za ruku, ali ja je otrgnem od njega. „Jebite se,
svi vi. Ostavite me jebeno na miru.“ Potom se proguram kroz njih i
odlazim prema kuhinji. Naginjem se na ormar, izvučem čašu i napunim
je vodom. Okrećem se i zateknem Bishopa kako se naslanja na dovratnik,
s rukama prekriženim ispred sebe.
„Zašto si napravila tulum Madison?“
„Zašto ne Bishope?“ uzvratim mu istim tonom. Prosipam vodu i
krenem prema vratima van, samo što njegova ruka uhvati moju.
„Zašto glumiš?“
Izvučem ruku iz njegovog stiska. „Zašto jebeno ne gledaš svoja
posla?“ Potom odlazim nazad do plesnog podija, uzimam bocu što god
jebenog da je to iz nečije ruke. Cicso Kid od Redmana krene nabijati kroz
zvučnike, i ja se prepuštam. Plešem i jašem uz ritam, trljam se o najbližu
osobu pored sebe. Okrenem se i omotavam ruke oko njegovog vrata,
podižem pogled prema –

53
 „Brantley?“ krenem se odmicati, ali me on uhvati za ruke, zaustavivši
me tu.
„Ne, uh, ti ne ideš nikuda. Ne trljaš se o muški kurac tako i očekuješ
da možeš otići.“
Suzim pogled, soba se okreće. „Mogu raditi što god jebeno hoću.“
Nasmije se, zloban cerek koji mi odzvanja o grudi – ton za koji znam
da bih od njega trebala bježati, jer ovo je jebeni Brantley. Iako je Bishop
podjednako zastrašujući kao Brantley – ako ne i gori – znam Bishopa na
onoj razini na kojoj ne poznajem Brantleyja. Znam koliko daleko mogu
gurati Bishopa da me ne povrijedi. Mislim li da bi me svejedno
povrijedio i vjerojatno bi ako bih ga dovoljno daleko gurnula? Apso-
jebeno-lutno.
Pretražujem Brantleyjeve oči, izgubljena u glazbi i opijena viskijem.
Naginjem se tijelom prema njemu malo više i spuštam ruke niz njegovu
oštru vilicu, prelazim kažiprstom preko njegove donje napućene usne.
Uhvati moj kažiprst među svoje zube, a ja mu se zlobno nasmiješim.
Omotava svoje usne moga prsta, otpušta zube i usisa moj prst; ispao je
van iz njegovih usta uz pop. Zatvaram oči, ignoriram to kako mi
bradavice se guraju o košarice grudnjaka, ili način na koji mi tijelo
postaje živo.
Prije nego sam znala što radim, popela sam se na vrhove prstiju i
poljubila ga. Otvara svoja usta, pušta moj jezik unutra dok mu se ruke
omotavaju oko mog golog struka i prsti mu se ukopavaju u gumu mojih
mrežastih čarapa, povlačeći ih. Ližem mu jezik, vučem ga lagano prije
nego me ugrize za donju usnu. Povlačim se nazad, prinosim nos
njegovom i pretražujem mu oči. Njegove oči koje su obasjane požudom
– tamnom, dominantnom, moćnom požudom. Plešem li po ovom rubu?
Ovom opasnom rubu nečega za koji znam da od njega nikad nema
povratka nazad?
Da.
„Idemo gore?“ šapućem mu uz usne.
Naceri se, krivina njegovih usa je pritisnuta o moja. Njegove rupice
iskaču van i ja zastenjem kao poremećena napaljena tinejdžerica.
„Ne dušo. To je previše obično za mene.“ Uzima me za ruku i gurne
me prema otvorenim vratima. „Dođi.“ Uzimam još jedno piće i odlazim

54
ostaviti ga na pultu, samo da bi ga on ponovno uzeo. „Trebati će nam
ovo.“
Prolazimo nakratko pored Tatum u blizini stepeništa i ona pogleda u
mene širom raširenih očiju. „Koji kurac?“ Izgovara, šok je vidljiv na
njezinom licu.
Slegnem ramenima i nastavljam slijediti Brantleyja. Izašavši van, on
me ponovno povuče, zatakne me pod svoju ruku i vodi me prema
njegovom RT Dodge Chargeru. Otvaram suvozačevu stranu i spuštam
se na tamna kožna sjedala. Auto je lijep, na neki način liči na onaj koji
Vin Diesel vozi u Brzi i žestoki. Brantley sjeda na vozačevo sjedalo i
oživljava ga, ogromni V8 motor vibrira ispod mene.
„Kuda idemo?“ upitam okrenuvši se licem prema njemu.
On se naceri. „Nemaš pojma.“ Potom jurne niz kolni prilaz. Dok
prolazimo pored svih uličnih svjetala i preraslog drveća, počinjem se
pomalo trijezniti. „Brantley?“ Šapnem dok spušta u drugu brzinu i
ubrzava. Pogledam prema njemu. „Brantley, kuda idemo?“ Njegovo lice
se ukoči, sva zaigranost od ranije je nestala. Tada sam došla do spoznaje.
Upravo sam sjela u auto s Brantleyjom – misleći da ću ga dobro izjebati,
samo što se sad bojim za vlastiti život. Napravila sam puno pogrešaka u
životu, ali imam osjećaj da će ova biti ta koja će me doći glave. Telefon
mi zavibrira u stražnjem džepu, sjedam uspravno, vadim ga van i
otvaram poruku s nepoznatog broja.

Odgonetni mi ovo…

55
 U KURAC!
Pogledala sam prema Brantleyu. „Koji je ovo kurac?“
Brantley se nasmije i pojuri prema naprijed. „Kao što sam rekao – nemaš
pojma.“
Zatvaram oči, stišćem telefon u ruci, ignoriram poruku i ne želeći je
pročitati. Brantley mora da je to osjetio jer je odlučio preuzeti.
„Odgonetni mi ovo Mačkice. Što se dogodi kad popiješ otrov, misleći da
je to ljubav, ali kad te pogodi opijenost, stvari postaju mutne, sve dok ne
možeš disati, a tvoje davljenje postaje oslobođenje?“
Strah me pecka svuda po koži i odmahujem glavom. „Nate je rekao da je
završio sa zajebavanjem mene. Bishop ne bi ovo napravio m – “
„O, ali bi. Vidiš…“ Brantley se naceri, spušta brzinu i vozi nas prema
autocesti. „Ljudske emocije su nestalna stvar. One mogu zaslijepiti čak i
najpametnije ljude i natjerati ih da misle kako netko neće učiniti zlo, ali ljudi
uvijek čine zlo. To se ne može zaustaviti. Dakle, reci mi Madison.“ Pogledao
je u mene dok je dodavao više pritiska na gas.
„Brantley, tvoja brzina.“
Oči su mu ostale na meni, tama u njima me usisava kao živi pijesak. „Nije
me briga. Ali reci mi,“ cerek mu postaje dublji dok prebacuje svoju
pozornost nazad na cestu pred njim, „radi čega misliš da Bishopa stvarno
boli kurac za tebe?“
„Stalo mu je, malo,“ mrmljam shvaćajući koliko mora da zvučim da sam
u zabludi. To je Bishop Vincent Hayes – kralj bez emocija i kome se živo jebe.
Zašto sam dovoljno kurčevita da izjavim kako ga imalo boli kurac za mene?
Brantley se nasmije. „Oh Madison. Postoji toliko toga što ti ne znaš i nećeš
znati. Ali jednu stvar bi morala znati, a to je da Bishop nema osjećaja prema
56
nikome. On ispravno igra igru, povlači ih taman dovoljno da pomisle da mu
je stalo, ali u konačnici, nije. Postoji razlog zašto je on kralj Kraljeva Mačkice,
a to nije radi njegove nadmoćne rijeke osjećaja koju izlijeva na djevojke. To
je zato jer prekida živote bez da trzne.“
Progutam knedlu straha koja mi se stvorila u grlu. „Nećeš pobijediti u
ovoj rundi Brantley.“ Pogledam u njega, stvarno požalivši konzumaciju
alkohola i u sebi izjavljujem kako nikad više neću piti ovoliko.
„Ne, Mačkice.“ Brantley se ponovno naceri skrenuvši niz dugu mračnu
ulicu. „Već smo pobijedili.“ Potom klizne na prilaz i juri sve dok ne dođemo
do kolibe u kojoj smo svi odsjeli mjesecima prije. Sjećanja me preplavljuju, i
shvaćam koliko sam bila naivna kad je riječ o Bishopu i Nateu. Bila sam
obmanuta idejom odanosti, a kad zapravo to njima ništa nije značilo. Nikad
nije. Upozorili su me da sam samo pijun u njihovoj igri – krećem se kad oni
žele da se krećem, govorim kad oni žele da govorim. Samo to nisam shvaćala
sve do sad.
„Što želiš?“ upitam ga ravnodušnog tona. „Vi dečki me mučite ovim
igricama.“
Brantley se naceri i potom izađe iz auta, obilazi okolo do moje strane i
potom je otvara. „Izlazi jebeno van.“
„Ne!“ uzvratim mu i on posegne prema unutra, izvlači me van za ruku.
„Pusti me!“ vrištim na njega, jedino što to dolazi do gluhih ušiju jer me on
hvata za zatiljak vrata i krene me gurati prema ulaznim vratima. Jarka
svjetla farova automobila svijetle na modernu kolibu u kojoj sam bila ne tako
davno. Prinosim ruku prema čelu kako bih zaklonila se od jarkog svjetla,
taman kad smo došli do donje stepenice, automobil se okreće iza nas i ja se
okrenem uhvativši Brantleyjevo cerekanje. Njegova druga ruka pušta moju
dok stavlja cigaretu među usne, pali je. Zbunjeno gledam nazad u auto,
svjetlo sija unutar auta, odaje dugu crnu kosu. Tko je to dovraga? Ona gleda
pravo u mene i ceri se. Okrenula se kako bi pogledala preko svog ramena i
pojuri unazad prije nego se okrene i odveze se niz dugački prilaz.
„Što je ovo?“ upitam glasno, oči i pozornost su mi ostali na farovima koji
blijede. Kad Brantley nije odgovorio, okrenem se i upitam ga, „Brant – “
samo što je nestao. Okrenem se za punih 360 pokušavajući saznati gdje je
nestao. „Brantley!“ zarežim. „Ovo nije smiješno!“ Temperatura se iznenada
spušta, gusta magla curi kroz moja usta između svake riječi. Shvativši da se

57
on definitivno neće vratiti, prelazim rukama dolje gore niz svoje ruke,
umirujem naježenu kožu. Popevši se oprezno na prvu stepenicu jer kurca ne
vidim, pipam tražeći ogradu. Otvaram i zatvaram oči, polako se počinju
prilagođavati na okruženje, ali ne dovoljno da stvarno vidim što radim.
„Sranje!“ mrmljam ispod daha hvatajući svoj mobitel iz zadnjeg džepa.
Brzo ga otvorim i potom stisnem Pozivanje Tatum kad vidim da crtice
signala nastavljaju opadati i dizati se. „Seronja.“ Koristeći svjetlo sa svog
mobitela, uperim ga prema prednjim vratima i uhvati se za ručku, mrdam
je, ali se ne otvara. Odustajem, krenula sam hodati po trijemu koji se nalazi
svuda uokolo kad mi se oglasi mobitel. Otvaram mobitel, čitam poruku.

Trči.

Preplavi me nadmoćan osjećaj užasa. Iznenada se okrećem u krug,

otkrivši da nema nikoga tu. Ništa osim moje proklete mašte. Znam da ovi
dečki igraju igrice – ovo nije moj prvi rodeo s njima – ali stvar koju ne znam
je to koliko će daleko ići. Do sad sam vidjela da je Bishop ubio troje ljudi.
Neću igrati ruski rulet sa svojim životom i u rukama psihopatskog
milijardera, ili koji god kurac da je on.
„Neću igrati tvoje igrice!“ Vrištim u mračnu noć. Čekajući odgovor, ili
čak smijeh, čujem… ništa. Samo udari vjetra koji prolaze kroz suho, gotovo
jesensko lišće je sve što odgovara. Gutajući svoj strah, odlazim još dublje niz
trijem, sjetivši se stražnjih vrata. Možda me je Brantley jednostavno ostavio
tu kao neku bolesnu šalu. Ne bi me iznenadilo da je to bio njegov glupi plan.
Zakolutam očima, odlazim dalje sve dok ne dođem do bočnih vrata koja su
skrivena iza kuhinje. Mrdam bravu na vratima, ali je isto zaključana.
Okrećem se udarivši poleđinom glave o vrata. „Sranje,“ mrmljam. Šuštanje
lišća mi privuče pozornost i okrenem glavu u tom smjeru. „Brantley!“
brecnem se. „Ovo nije smiješno. Sad možemo ići! Dokazao si svoju poantu.“
„Malo kurčevita za curu koja nije dugo bila na ovoj sceni, zar ne misliš?“
Poznajem taj glas prilično dobro.
„Pa, nije ni malo iznenađujuće vidjeti te kako izlaziš iz sjene Bishope.
Odvedi me kući. hladno je.“ odgurnem se od vrata i prolazim pored njega
da bi njegove ruke poletjele prema mojima i gurnuo me nazad. Zadnji dio
glave mi udari o vrata. „Sranje! Ti – “

58
 Ruke mu udare preko mojih usta dok ona slobodna mu se stegne preko
grla mi. Stišće čvrsto, dovoljno da mi glava počne pulsirati radi nedostatka
kisika. Udarim po njegovoj ruci, gledam ga duboko u oči. Jedva da mogu
razaznati njegove oštre oči i vilicu u mraku. Usna mu se izvije u vragolasti
osmjeh radi kojeg istovremeno postanem slaba u koljenima i glavi, jer taj
osmjeh bi stvarno trebao utjerati strah Božji u mene – i čini to. Ali isto
uzrokuje da mi ženski dijelovi zatrepere.
„Prekini s jebenim sranjem Madison. Koji je kurac s tobom večeras, i
samo mi iskreno odgovori.“ Naginje glavu, prelazi očima dolje gore niz
moju odjeću. „Sjeti se igre koju smo igrali u šumi?“ Popušta svoj stisak na
mom grlu i oslobađa mi usta, zakoračivši lagano u nazad. Izvlači vojnički
nož iz svog zadnjeg džepa, otvori ga i potom je u trenu oštrica naslonjena na
moj vrat, a njegova ruka se vratila pokrivajući mi usta. Prelazi nosom preko
moga, pretražuje mi oči. „Mmmm.“ Ceri se, njegovo duboko režanje vibrira
mi u grudima. „Odvlačiš pozornost.“
„Sve je u redu,“ odbrusim kad mi je lagano pustio usta. Držim glavu
uspravno, zurim u njegove oči dok on izazovno uzvraća zurenjem u moje.
„Pusti me.“
Ponovno me gurne uza zid, nož je još uvijek pritisnut na moj vrat i
njegovo koljeno se smješta među moje noge. Stišće nogu o moj klitoris, a oči
mi se zatvaraju, ali nož koji prelazi preko moje ključne kosti pokreće
električnu struju radi koje moja osjetila rade prekovremeno. Toliko sam
sjebana radi Bishopa. Kako možemo biti tako privučeni jedno drugome –
nevoljno – ali mrzeći jedno drugo u isto vrijeme? Oči mi se otvore kad
prereže sredinu mog topa bez naramenica, bradavice su mi bolne radi
hladnog noćnog zraka koji prelazi preko njih, pokrenuvši ih u život.
Fokusiraj se Madison. Fokusiraj se.
„Prestani mi jebeno lagati Madison!“ Bishop urla unoseći mi se još više u
lice. Spuštajući obje ruke sa svake strane moje glave, zatvara me u kavez.
„Zašto. Je. Koji. Kurac. Moje ispitivanje o tvojoj prošlosti pokrenulo nešto u
tebi? Ha?“ upita dok je trljao svoju krutost o moj stomak.
Bori se. „Nije.“
„Reci mi istinu Madison.“
Laži.
„Nije pokrenulo ništa.“

59
 Bishop vrati nož nazad i prelazi tupom stranom preko moje bradavice.
Usisam udah i zastanem. Jedna sekunda. Dvije sekunde. Tri sekunde. Volja mog
tijela da diše pobjeđuje i izdahnem taman kad oštrica dođe do mojih
traperica. Presijeca rub mojih mrežastih čarapa i one olabave viseći preko
gornjeg ruba mojih traperica.
„Još jednom Madison, ili ću te jebati ovim nožem i lizanjem te očistiti dok
gledaš.“
Zatvaram oči. „Ne –“
Lansira šaku u zid pored mog lica. Nikad nisam Bishopa vidjela da
izgubi kontrolu, i ne znam zašto je moja reakcija na moju prošlost to što ga
je naljutila – ali jest. Naljutila. Ga. „Prestani jebeno lagati!“
Čvrsto zatvarajući oči, nekoliko puta duboko udahnem. Ne hodaj niz taj
hodnik. Ne čini to… ne –

Hodajući niz krvavo crveni hodnik, Madison je stiskala muškarčevu ruku.

„Kuda me vodiš?“
„Vidjeti ćeš Srebrna. Vidjeti ćeš.“
„Hoće li tamo biti ostale djece s kojom se mogu igrati?“
Muškarac je pogledao dolje prema Madison i nacerio se. „Vidjeti ćeš.“

„Ne!“ ljuljam se naprijed nazad na betonu ispred vrata, grlim koljena na

grudima. Suze mi teku niz obraze i znoj mi kvasi kožu unatoč činjenici da
sjedim u oštroj hladnoj noći apsolutno bez majice na sebi. „Ne, ne, ne…“
odmahujem glavom, još uvijek mogu čuti njegov glas u pozadini svoje
svijesti. „To je samo san. To je samo ružan san. On se neće vratiti,“ ponavljala
sam ljuljajući se naprijed i nazad stežući si kosu u šaku.
„Madison, Madison! Sranje!“
Čiji je to glas?
„Ne!“ Ponovno odmahujem glavom, izgubljena u mračnom ponoru
krvavih sjećanja. „On se uvijek vraća.“
„Madison!“ još jedan glas odjekuje u pozadini. Drugačiji glas.
„Vrati se dušo.“ Poznajem taj glas.
Oči mi se otvaraju, vrisak od kojeg se ledi krv u žilama otima mi se iz
grudi. „Jebeno me ne diraj!“ Svijest počinje prodirati nazad unutra, podižem
pogled i ugledam Bishopa, Natea, Huntera, Brantleya, Casha, Eli i Chasea

60
kako me okružuju. Prekrivam smjesta svoj prednji dio, a Bishop skida svoju
majicu s kapuljačom, gura mi je preko glave prije nego je zatakao ruke pod
moje noge i podigao me s poda. Privučem se uz njegove grudi, udišem
njegov ljuto slatki miris.
„Što, što sam rekla?“ Mrmljam kroz jecaje.
„Rekla si dovoljno da mi znamo dosta.“ Bishopova vilica se stegne dok
gleda ravno u Natea, koji još uvijek nije pogledao u mene.
„Nate?“ šapnem, ali on me ne doživljava. Oči su mu ostale prikovane na
Bishopove. Val poniženja prolazi kroz mene. Stidi li me se? Jer mi se to
dogodilo? Gleda li me sad drugačije? Svi moji najgori strahovi su se obijali
o moje grudi kao teretni vlak. Prljava sam. Nitko ne može voljeti nešto ili
nekoga tko je prošao kroz ono što sam ja prošla. Njegovo saznanje kroz što
sam prošla je umazalo ono što je on mislio o meni; jednostavno to znam. Srce
mi puca u grudima i grlo mi otiče od suza koje počinju mi ponovno teći niz
obraze.
„Odvedi je kući,“ Nate odgovori bez emocija.
„Nate?“ ponovno probam kroz slomljeni glas. „Pričaj sa mnom.“
On se ne pomiče, zadržava oči na Bishopu. „Odvedi je kući.“
Bishopov stisak se pojača oko mene. „Razgovarati ćemo o ovome
kasnije,“ upozorio je Natea.
Ne vidim Nateovu reakciju jer sam zakopala glavu u udubinu
Bishopovog vrata, njegov puls je nabijao o moj nos. Stavivši me na
suvozačevo sjedalo, Bishop zatvori vrata i potom ode na svoju stranu, uđe i
pokrene svoj Maserati.
„Madi, ne moramo sada o ničemu razgovarati, ali na kraju, želim znati
100 posto onoga što se dogodilo i ono između – dobro?“
Ne govorim ništa, gledam kako mračna noć pleše između grana drveća i
lišća.
„Odgovori mi.“
„Da,“ odgovorim. „Reći ću ti sve čega se sjetim.“
Pojuri naprijed dok ostavljamo kolibu u daljini.
„Zašto?“ zaskvičim kad smo došli na autocestu.
„Zašto što?“ Pogledava u mene svakih par sekundi dok i dalje drži oči na
cesti.
„Zašto si to morao ovako napraviti. Zašto me plašiš?“

61
 Zastane na kratko sve dok se tišina rastezala. „Strah je tvoja zakrpa dušo.
Svi imamo svoje zakrpe. Ta mala mjesta koja nas mogu baciti na koljena ako
ih diramo.“
Odgovor me iznenadio. „Oh, a koji je tvoj?“
Ponovno zastane, dovoljno da nagađam kako mi neće odgovoriti, toga
naslonim čelo na hladni prozor i zatvorim oči, iznenada osjećajući se
umornom i iscrpljenom.
„Ti.“
Oči mi se naglo otvore. Nisam željela biti pretjerano očita radi toga koliko
sam iznenađena, zadržavam oči zaključane na mračnu cestu ispred nas.
„Molim?“
„Nisam ga imao,“ Bishop prizna. „Tako me moj otac odgojio, zašto sam
to što jesam. Naša krv, mislim, to što smo mi, ne možemo si priuštiti da
imamo zakrpe. Ni moj tata je isto nema. Oženio se mojom majkom radi
paravana, ne radi ljubavi – nije da pričam o ljubavi.“ Pogleda prema meni
kako bi naglasio svoju poantu i potom se ponovno fokusirao nazad na cestu.
„Ali ono što samo govorim, ja je ne mogu imati. Jebene osjećaje koje dobijem
kad mislim da se netko zajebava s tobom?“ izdahne nalet zraka. „Ubio bih
ih istog trena i ne bi dva puta razmislio da to napravim. To možda nije jer
sam razvio osjećaje prema tebi ili nešto tako. To može biti jednostavno jer
smo mi na neki način… prijatelji. Na sjeban način.“
„Prijatelji?“ Oponašam ga iskušavajući tu riječ na svom jeziku. Dakle, on
je previše zaštitnički nastrojen prema meni i ima neku vrstu osjećaja prema
meni. Ako ne, zašto bi onda nekoga ubio radi mene? Zvuči zbunjujuće,
podjednako zbunjujuće kao što sam ja radi njega. Shvaćam odakle ovo
dolazi, Bishop je oduvijek i meni bio nešto drugačije, unatoč kakvom kod
sjebanom sranju mi priredi. Je li to stvarno opasno po njega? Osjećati tako
snažno prema „prijatelju“?
„Zašto je to loša stvar?“ brzo upitam prije nego sam se mogla zaustaviti.
„Mislim, zašto je imati zakrpu loša stvar?“
„To je slabost. Nisam imao što izgubiti dok nisam tebe sreo. Ne mogu si
priuštiti da imam slabost, ne za ovog života.“
„Pa možda ćemo sresti jedno drugo u nekom drugom životu, i mogla bih
biti ti više od zakrpe.“ Pogledam u njega, i oči mu se zaključaju s mojima.

62
Mračne dubine utonu u moje, svjetlucaju kao što plamen svjetluca na
žeravici.
„A što bi to bilo?“ upita, obrve mu se skupljaju dok pomiče pogled s
mojih usta na oči.
„Tvoja.“

Zaustavivši se ispred moje kuće, Bishop izlazi s vozačeve strane i otvara

moja vrata.
„Mogu hodati Bishope.“
„Da,“ mrmlja podvukavši svoje ruke pod moje noge i podiže me sa
sjedala. „Ali ne moraš to raditi.“ Nakon našeg kratkog razgovora na putu
do kuće, shvatila sam da ga moram pustiti da ode. Ne mogu držati za što
god da sam mislila da smo mogli imati skupa, jer to se neće dogoditi. On je
Bishop Vincent Hayes, a ja sam ja. Jebeni nered.
Okrenem lice prema njemu taman kad smo došli do prednjih vrata.
Prednjih vrata koja ne odaju da je tu ranije bjesnio kućni tulum.
Pretpostavljam da je netko – ili neki Kralj – prekinuo je. „Mogu li te upitati
nešto?“
Širom otvara vrata. „Da.“
„Ako te pitam nešto… hoćeš li mi reći istinu?“
„To ovisi,“ odgovara ulazeći unutra i zatvarajući vrata iza nas. „Ako je u
vezi mene, onda da, ali ako je u vezi kluba, onda ne.“
„Odanost?“ Spušta me dolje i krećem uz stepenice dok me on slijedi iza.
„Nešto tako,“ promrmlja ispod glasa. Bilo je toliko tiho da mi je skoro
promaklo. Ulazim u sobu, rastežem se na svom krevetu, otpuhujem kosu s
lica. Madrac utone tamo gdje je Bishop sjeo. „Moram te pitati nešto, a ti
moraš biti iskrena prema meni,“ započne.
Gutanjem smirujem nervozu koju su te riječi stvorile i kimnem. Znam što
će pitati, i mentalno sam se pripremala za to cijelim putem doma, ali
svejedno me još uvijek čini nervoznom. Nikad nisam te riječi izrekla na glas.
Nikad nisam nikome rekla svoju najmračniju tajnu, a posebno ne tipu za
kojeg imam osjećaje.
„Je li te netko učinio nešto kad si bila mala?“
Okrećem se prema njemu, podignem glavu na dlanove. Sjene s prigušene
lampe bacaju oštre obrise na njegovu vilicu i savršen nos. Ima profil modela

63
iz GQ6 magazina, ali uvrnut um Michaela Myersa7. Ah kako šarmantno.
Izdahnem, zatvaram oči. „Da.“
Zaškrguće zubima i ja otvaram oči, promatram kako mu se ruke
skupljaju u šake na koljenima. Nosnice su mu u plamenu. „Tko?“
Znam njegovo ime. Ne znam gdje je on ili što mu se dogodilo, ali znam
njegovo ime.
„Ne znam tko je on. Ne sjećam se baš puno toga. Sve što znam jest da je
počelo dok sam bila mala.“ Legnem na leđa i stavljam ruke pod glavu.
„Daj mi bilo kakav detalj koji možeš,“ Bishop me požuruje okrenuvši lice
prema meni. „Madison, to mislim ozbiljno.“
Uh, znam da misli, a isto znam da ako mu kažem ime, njemu neće biti
problem pronaći tog tipa. Nema veze je li Lucan u Kini ili je već dva metra
pod zemljom. Znam da će ga Bishop pronaći i da će ga ubiti ako je još uvijek
živ, ali to je moje ubojstvo. Obećala sam sebi davno prije da jednog dana ću
dobiti svoju osvetu, a neću prevariti svoju mlađu ja radi tog obećanja, stoga
lažem. „Ne znam njegovo ime.“
Bishop pažljivo proučava moje lice, a ja počinjem paničariti. Znam da
može čitati ljude; čita ljude tako točno, ali oduvijek je govorio kako se muči
s čitanjem mene. Čak iako znam ovo, paranoja ulazi u produžetke, a ja
pročistim grlo znajući da mu moram dati nešto kako bi se malo popustio.
Bishop otvara usta, vjerojatno da me prozove radi moje očite laži, ali se
ubacim. „Zvao bi me Srebrna.“
„Srebrna?“ Bishop upita razmišljajući o tim riječima. „Kako, kao da je
znao da si Srebrni Labud?“
Slegnem ramenima. „Iskreno, ne znam.“
Bishop se ustaje i odlazi do vrata. Zastane, nagne glavu preko ramena.
„Naspavaj se.“ Potom izađe van i ostavi me da kuham. Sranje. Jesam li mu
rekla previše? Je li shvatio tko je to? Definitivno ne. Nitko nije znao da me
Lucan tako zvao osim mene i Lucana… i…
Zaboravi.

6 GQ (bivši Gentlemen's Quarterly) je američki međunarodni mjesečni časopis za muškarce sa sjedištem u

New Yorku i osnovan 1931. godine. Publikacija se fokusira na modu, stil i kulturu za muškarce, iako članke
o hrani, filmovima, fitnesu, seksu, glazbi, putovanjima , sport, tehnologija i knjige također su predstavljeni.
7 Michael Myers je izmišljeni lik iz serije horor filmova za Noć vještica. Prvi put se pojavljuje 1978. u

Halloween Johna Carpentera kao dječak koji ubija svoju stariju sestru Judith Myers. Petnaest godina
kasnije, vraća se kući u Haddonfield kako bi ubio još tinejdžera
64
 Ali Bishop je pametan – previše pametan. On povezuje stvari koje bi
promakle običnim ušima i očima.
Skidajući noge s kreveta, posegnem ispod njega sve dok mi ruke ne
prelete preko potrošene kože na koju sam se toliko navikla dodirivati.
Izvlačim je van, namještam se na krevetu sve dok nisam naslonjena na
naslon. Otvaram nekoliko prvih stranica i preskočim do tamo gdje sam stala.

9. Otkrivenje

Et delicatis praetulissem, sicut truncum arboris fluitantem olor et quasi

argentum bullet sicut mortiferum.
- Primamljiv kao labud koji plovi, ali podjednako smrtonosan kao
srebrni metak.

„Hoću znati zašto,“ ispitivala sam pokušavajući natjerati Humphreyja da

prizna. Zašto je tako važno da se ne rodi žensko u ovom kultu.
„Ženo, rekao sam ti. Znaš samo ono što ja želim da znaš. Ništa od ovoga ti ne
mora imati smisla, zato jer si žena.“ susprežući bilo kakvu reakciju koju sam imala,
sjela sam na jednu od stolica. Gledajući u užareni vreli planem koji je dopirao iz
kamenog kamina, mahnula sam glavom prema njemu.
„Reci mi.“ Odlučivši kako ću se boriti s njim radi ovoga, ustajem se sa stolice i
odlazim do njega. „Želim znati. Imam pravo znati – moja…“ zastanem, otečenost
mog grla zaustavi svaki moj pokret.
Jedan. Dva. Tri.
Krenem brojati u sebi, naređujući suzama da se vrate nazad na svoje mjesto.
Humphrey se ustaje sa svoje stolice i krene prema meni. Njegov izraz lica se
promijenio, sve linije i bore koje su bile urezane na njegovom licu su se produbile, i
tad sam znala da sam ga pogodila u živac. Oduvijek sam. Podigao je ruku unazad i
udario me preko obraza, ubod je uzrokovao nalet vreline koji mi je zažario lice. Pala
sam kao hrpa na pod, zadržavajući pulsirajuću bol i gledajući prema njemu.
Kleknuo je pored mene. „Sad, reći ću ti nešto malo, ne zato jer si pitala, ili bolje
rečeno, zahtijevala, već zato što želim. Shvaćaš?“
Kimnula sam jer nisam imala drugog izbora ako sam sutra ponovno željela
vidjeti izlazak sunca ili svog sina.
Nagnuo se prema meni, njegovo disanje mi je zagrijavalo ušnu školjku.
Zadrhtala sam od gađenja, ali sam to sakrila, znajući upravo tad, da ako bi postao
65
svjestan činjenice da mi se gadi, to bi mi donijelo još jedno prebijanje. „Jer se ženama
ne može vjerovati. Jer žene je lako omesti slavom i novcem. Jer količina moći koju bi
mogao steći Srebrni Labud je ogromna, jer ta stvar među vašim nogama je slabost.
Zakrpa. Primamljiva je i odvlači pozornost.“
„Dakle to radiš jer bi ona imala previše moći?“
„Ah,“ Humphrey se naceri, „shvatila si. Da, ona bi isto bila previše primamljiva
ostalim Kraljevima. Daleko, daleko previše privlačna. Ne postoji način i radi toga
nikad ne možemo imati Srebrnog Labuda. Privlačan kao smireni labud koji pluta na
vodi, ali smrtonosan kao srebrni metak.“
„Što ako, generacijama kasnije od sad, jedna provuče se kroz pukotine?“ upitam
iskreno zabrinuta za budućeg Labuda, jer je postojala ogromna šansa da će ih biti
mnoštvo. Ali to hoće li ikoji preživjeti je sasvim neka druga priča. Nadam se da će
netko u ovom kultu pokazati suosjećanje u nekom trenutku i spasiti je.
„Onda će tijekom odrastanja poželjeti da se nikad nije rodila.“

„Pa to si dobro shvatio jebaču,“ mrmljam zatvarajući knjigu i guram

je nazad pod krevet. Definitivno ponekad jebeno poželim da se nikad
nisam rodila, ali što je on time mislio? Zašto je bio tako siguran da ako
ijedan od njih preživi, poželjeti će da nikad se nisu rodili? Mogla sam
reći da je to bio samo Humphrey i njegova kurčevita narav, ali nešto u
njegovoj uvjerenosti me odvrati od toga. U glavi mi pulsira, podsjeća
me na moju dugu noć i silazim s kreveta, vučem svoje premoreno dupe
u kupaonicu.
Otvaram slavinu, čekam da se voda ugrije do vrele i ulazim.
Istisnem nešto šampona na dlan ruke, guram je u kosu i trljam,
dopuštam da mi sapunica pada po koži. Izgubljena sam u mislima radi
posljednjeg otkrića u Knjizi kad se vrata širom otvore, a zavjesa bude
otvorena, prikazujući Natea koji stoji tamo, bez majice u sivoj trenerci.
„Nate!“ Vrištim pokrivajući svoje intimne dijelove. „Jebeno se gubi
van!“
Ne govori ništa, zjenice su mu raširene, a grudi mu se nadimaju dok
duboko udiše.
„Jesi bio na trčanju?“ upitam, skroz van teme ali konačno
primjećujem blistanje znoja koji mu prekriva kožu. Posegnuvši za
ručnikom, i dalje mi je pogled zaključan s njegovim kako bih bila
66
sigurna da ne viri, ali ne čini to. Samo zuri u mene, oči su mu pozorno
uprte između mojih, kao da traži nešto važno. Odgovore, možda,
odgovore koje mu ne mogu dati.
„Nate!“ ponovim kad neugodna tišina postane pretjerana.
Uhvativši ručnik, brzo ga omotam oko sebe. Osjećajući se sad sigurnije
nego kad sam bila golog dupeta, ispružim ruku i dodirnem ga po
obrazu. „Što nije u redu?“ Stalo mi je do Natea, jest. Više nego što bih
voljela priznati, ali jest. Oduvijek sam duboko u sebi imala nagovještaj
osjećaja prema njemu, i iako sam ih potiskivala i svodila na to da mi je
on brat, nisam si mogla pomoći. Srce me boli kad i njega boli, i kuca
kad je on sretan. Događa li se to kad imaš brata, ne znam – ne bih znala.
Ti osjećaji su mi novi, stoga još uvijek ih pokušavam shvatiti.
Onaj tren kad mi dlan dodirne njegov obraz oči mu se zatvaraju,
kratko siktanje mu izlazi kroz zube. Trbušnjaci su mu napeti, svaki
mišić na njegovom tijelu izgleda preopterećeno. „Nate?“ šapnem
ponovno izlazeći van iz tuša tako da mi je tijelo naslonjeno na njegovo.
Skoro je trideset centimetara viši od mene pa podignem pogled prema
njemu. „Razgovaraj sa mnom.“
Omotava ruku oko mojih leđa i privlači me na svoje grudi. Spušta
ih prema dolje i sklanja nekoliko vlasi kose koje su mi se bile zalijepile
za lice. „Ja… ne mogu – jebi ga!“ Na kraju se obruši. „Tko?“
„Tko što?“ odgovorim iako sam znala da se igram s vatrom. Nikad
prije nisam vidjela Natea ovako mračnog, i iako je to zastrašujuće, s
više sigurnosti nego s Bishopom, znam da me nikad ne bi povrijedio.
„Nemoj.“ Glas mu je oštar, pun dominacije. Ta jednostavna riječ mi
je prepolovila srce na pola.
„Rekla sam Bishopu da mu ne znam ime. Sve što znam jest da me
zvao Srebrna.“ Nate naginje glavu, obrve mu se skupljaju dok mu se
kotačići počinju okretati u glavi. „Srebrna?“ Druga ruka mu je iza mene
tako da me sad ima zarobljenu. „Kao Srebrni Labud? Kao da je on
jebeni Kralj?“
„Ne znam što je on ili tko je on Nate. Ne želim više razgovarati o
ovome.“

67
 To ga pomalo otrijezni, crte lica mu se opuste po prvi put od kad je
uletio unutra. „Znaš,“ mrmljam omotavajući ruke oko njegovog
zatiljka, „jednog dana ćeš morati prestati uletavati u kupaonicu dok se
tuširam.“
Ugao usana mu se izdigne u mali cerek odavajući jednu od njegovih
jamica. „Da, pretpostavljam da jednog dana hoću. Ali ne danas, ili sutra
ili pak slijedećeg mjeseca.“ Jagodica njegovog palca je prelazile preko
moje donje usne. Oči su mu fokusirane na pokret, a u pozadini svog
mozga, znam što će se uskoro dogoditi.
Disanje mi postane plitko, grudi mi se stežu. Želim da se osjeća
bolje. Mrzim to što je toliko zabrinut radi nečega što ima veze sa mnom.
Nešto radi čega ne bi trebao biti zabrinut jer sam ja to pokopala davno.
Zatvaram oči, podignem se na vrhove prstiju i stisnem usne na
njegove. Isprva je miran. Prolazi nekoliko sekundi, i on se još nije
opustio, stoga se krenem povući, da bi njegova ruka smjestila se na moj
zatiljak i zaustavila me. Privuče moje usne snažnije uz svoje i lagano ih
otvori, jezikom liže moju donju usnu. Stomak mi se uvrće, tijelo pršti
od života radi dodira, i privučem ga još više. Naše ljubljenje postaje
vrelo i potrebito, i u sekundi je skinuo ručnik s mog tijela, rukama me
hvata za zadnji dio bedara i podiže me s poda.
„Jebi ga!“ Zastane hvatajući dah. Brojim do pet u svojoj glavi
pokušavajući usporiti svoje ubrzano disanje – i hormone. Dok sam
zatvarala oči on naslanja svoje čelo na zid pored moje glave, moje
spolovilo se pritisnuto na njegov stomak i noge su mi još uvijek
omotane oko njegovog struka.
„Ne možemo napraviti ovo – i ja jebeno ne mogu vjerovati da sam
upravo to rekao, jer Bog jebeno zna da želim ovo s tobom Mads.“
Spušta nježni poljubac na moju ključnu kost.
„Koliko dugoŠ“ šapnem.
„Koliko dugo što?“ odgovara dok su mu se usne očešale o moje
rame i njegova naušnica na usni ostavljala hladan osjećaj iza sebe.
„Koliko dugo si zaljubljen u mene?“
Zastane i stisne me čvrsto. „Duže nego znaš.“

68
 Uvučem dah. „Nate,“ upozorim ga. „Znam da osjećam nešto prema
tebi isto. Mislim, oduvijek jesam. I uvijek sam se borila protiv toga – ali
ljubav? Mislim, volim te. Volim te toliko puno, ali zaljubljenost? To nije
nešto što znam.“
Povuče se korak u nazad spuštajući me nazad na moje noge polako
i ponovno podiže moj ručnik, omotava ga oko mog tijela. Stegne ga s
prednje strane i nasmiješi se slatkim osmjehom koji mu ne dolazi iz
očiju. Ostavlja kratki poljubac na mom čelu, šapuće. „Znam.“ Potom
izađe van iz kupaonice u svoju spavaću sobu, i tek tako, sve se vratilo
nazad u normalu.
Jesam li upravo zamišljala ovo? Ušao je u moju kupaonicu kao
tornado, ostavio masakr osjećaja iza sebe. Jebeni Nate Riverside.
Drkadžija. Ali volim tog drkadžiju, jako, ali ako bi išli uspoređivati te
dvoje osjećaje – Nate i Bishop – o, oni su toliko različiti. Oba tako
intenzivna, ali nevjerojatno različita. Sad samo moram shvatiti što to
znači. Poput ljubavne slagalice masovnog uništenja, samo što ne
znamo tko će povući okidač. Kliznem pod plahte i potom se okrećem
satima sve dok konačno ne zaspim.

Sinoć sam usrano spavala, i nisam mogla probaviti nikakvu hranu

cijelo jutro. Zajedno s jutarnjim suncem sačekalo me prokletstvo
mamurluka, i sad mi se ne živi, a da ne spominjem kao odrasla osoba.
Nabacivši neku trenerku i široku bijelu majicu, silazim dolje, uvijam
kosu u neurednu punđu.
„Jutro draga,“ Elena me pozdravlja. Ona sjecka različite vrste voća
i stavlja ga potom u blender kako bi napravila jedan od svojih
prekrasnih smoothija.
„Jutro.“ Ja, s druge strane, krenem ravno prema loncu s kavom,
zahvaljujem se bogovima kad vidim da je pun.
„Jesi dobro spavala?“ upita stavljajući poklopac na blender i pusti
pakao na moje uši.
„Zapravo,“ vrištim radi njezine upadice u vidu kompaktne zelene
sluzi. „Spavala sam za kurac!“ Viknem samo što je ona taman ugasila

69
 blender na vrijeme tako da nisam samo viknula; na neki način sam
urlikala.
„Vau.“ Nate se naceri ulazeći u kuhinju u tamnoj trenerci bez
majice. Na brzinu skrenem pogled, krivnja me pere dok se prisjećam
onoga što se dogodilo među nama sinoć. „Pomislio sam da spavaš kao
beba seko.“ Istog trenutka presiječem ga pogledom i zarežim ispod
glasa. Nije me valjda jednostavno nazvao „sekom“ nakon što smo
sekundama bili od toga da imamo odnos ne tako davno.
„Pa, nisam,“ brecnem se na njega ispijajući svoju kavu i odlazeći do
jedne od barskih stolica.
„Oh, kakva šteta.“ Elena skakuće okolo po kuhinji u svojoj opremi
za trčanje pijuckajući svoj zeleni sok. „Imam nekog lanenog ulja koje bi
ti moglo pomoći sa spavanjem Madison. Ima dobru povijest, i – “
„Hvala,“ prekinem je. Obično nisam tako nepristojna, ali imam
pulsirajuću glavobolju od Hades-a8, i trube postaju glasnije u mojoj
glavi. „Imati ću to na umu.“ Ponudim joj mali osmjeh naslanjajući se
na laktove i masirajući svoje sljepoočnice. Elena izlazi van, ostavljajući
Natea i mene skupa u kuhinji nasamo.
„Jesi li dobro?“ naceri mi se naslanjajući se na pult i pijuckajući iz
svoje šalice kave. Nešto tako prirodno, ali izgleda da previše dima
dolazi od Natea. Moram se izgubiti odavde.
„Dobro sam!“ Pročistim grlo ustajući na noge.
„Kuda ideš?“ Urla iza mene dok se penjem na prvu stepenicu
prema gore.
„Odoh pucati u neka sranja.“

8 Koktel sačinjen od začinjenog ruma, slatkog vermota i averna likera

70
 NAKON ŠTO SAM POKUPILA SVOJE oružje, tovarim ga u gepek Range
Rovera i sjedam na vozačevo sjedalo prije nego sam se uputila na mjesto na
kojem smo tata i ja išli pucati kad sam bila dijete. Nejasno ga se sjećam, i
pomalo je udaljeno, ali moram se malo maknuti od svoje kuće i svih u svom
životu. Počinje me hvatati groznica radi zatvorenosti ili radi ljudi, stoga
mislim da bi skrivanje na mjestu s kojeg imam lijepe uspomene kao dijete je
najbolji način da se ponovno priberem.
Dolazim do NYC-a kasnije te večeri i telefon mi je stalno zvonio. Niti
jedan poziv nije bio od tate, samo od Nate i Tatum, a čak i nekoliko od
Bishopa. Oni neće razumjeti moju potrebu da se maknem – nitko nikada nije.
Volim svoje prijatelje – i štogod da jebeno Kraljevi jesu – ali ne namjeravam
im izliti svoju životnu priču i spustiti sve zidove na koje sam potrošila
godine da ih izgradim. Voljela bih misliti da sam pametnija od toga.
Zaustavljajući se na starom ranču, spuštam se niz šljunčani prilaz, drveće
i vrtovi su besprijekorno njegovani i održavani. Ne sjećam se da je bilo tako
besprijekorno, ali opet, imala sam punih deset godina kad sam bila tu.
Zaustavljam se kod prednjeg ulaza i lakaj dolazi do mojih vrata.
„Ime?“ upita, obod njegovog šešira je skrivao njegov mladi izgled.
„Uh, nisam napravila rezervaciju. Trebam li?“ Gledam okolo upijajući
bogatstvo i ogromnost ovog mjesta. Vrišti elitno; naravno da mi treba
rezervacija.
„Da, ispričavam se gospođo.“ Govori engleski, ali ne zvuči kao
Amerikanac.
„Uh!“ glumim iznenađenost. „To je u redu.“
Taman se spremam zatvoriti vrata kad me zaustavi ženski glas.
„Ispričavam se!“ prekine s glavnog ulaza. „Madison? Montgomery?“
71
pogledam gore dolje po njoj nesigurna bih li trebala odgovoriti ili se odvesti.
Kako bi mi ona mogla znati ime?
Mladić se umiri, vilica mu se stegne.
„Uh,“ borim se u sebi kako da odgovorim. Pogledam ponovno u nju,
primjećujem kako je besprijekorno odjevena. Uska crna olovka suknja,
krvavo crvena svilena košulja, tamna kosa skupljena u visoki konjski rep,
oštre štikle. O, da, ova žena odiše moći i novcem.
„Da?“ Filter između mog mozga i usta je u kvaru, jer jebeno sam uvjerena
da nisam dala odobrenje za taj odgovor.
„Ona ne treba rezervaciju.“ Žena lebdi niz mramorne stepenice i dolazi
prema nama.
„Ne trebam?“ odgovorim, a zbunjenost se bez sumnje vidjela na mom
licu.
„Ne dušo.“ Nasmiješi se uzimajući me za ruku. „Uđi. Donijeti ću ti
ključeve tvoje sobe.“ Mora da poznaje mog oca; to je jedino objašnjenje koje
imam. Jer kako bi drugačije znala moje ime i tko sam ja?
Gledajući preko ramena u mladog lakaja, lice mu je pognuto prema tlu,
izraz lica mu nije vidljiv odavde kuda hodam. Kad pogleda nazad u mene,
oči mu uhvate moje kao magnet, i ja istog trenutka osjetim čudan osjećaj
prisnosti s njim. Oči su mu boje mliječne čokolade, koža mu je blijeda,
jagodične kosti su visoke i definirane, a vilica mu je četvrtasta. Prema onome
što ja mogu reći, nije stariji od šesnaest, možda sedamnaest – mlad je.
Njegovo tijelo isto tako nije ogromno, više je mršavog rasta.
Vrativši pozornost na ono kuda idem, žena prolazi kroz glavna staklena
vrata i zastane u predvorju, pokazujući mi da uđem. Uzimam trenutak da
proučim ovo mjesto, uhvatim se za naramenicu i s nelagodom pogledam
uokolo. Mjesto izgleda isto kao iz mog sjećanja, možda je nekolicina stvari
poboljšano, ali koncept ranča je ostao isti. Bogato, staro i otmjeno. Smješteno
je na vanjskim predjelima New Yorka, duboko u šumama. Moj tata bi mi
govorio da je ovo sigurno mjesto na koje možemo dolaziti pucati u šumi i da
nas neće ometati. Počinjem misliti da njegova ideja ometanja je bila pomalo
izopačena. Tu su crvene i bijele zavjese koje vise preko staklenih zidova koji
se prostiru od poda do stropa u čekaonici s lijeve strane koja gleda na šume.
Recepcija je točno ispred glavnog ulaza, a s desne strane su okrugle
stepenice koje vas vode do spavaćih soba na katu.

72
 „Hajde Madison,“ žena reče, a tek onda sam shvatila da nisam čula
njezino ime. Mora da je vidjela izraz koji mi je prelazio preko lica jer se
nasmiješila, mašući rukom kroz zrak. „Kako nepristojno od mene.“
Zakoračim unutra uzevši njezinu ispruženu ruku. „Ja sam Katsia. Drago
mi je da smo se upoznala.“
I tada je sve stalo.

73
 ONA SE I DALJE SMJEŠILA kad sam nakrivila glavu gledajući prema
njoj. Nije primijetila moju iznenađenost ili je to dobro skrivala jer osmjeh joj
nije nestao s lica.
Koji. Kurac?
Odmahujem glavom, zaključujem kako mora da sam pogrešno čula.
„Oprostite,“ odgovorim stidljivo. „Bok, ja sam Madison. Ispričavam se,
nisam dobro čula vaše ime?“
„Katsia!“ ponovi ona ne shvativši ništa. Protresem joj ruku i mentalno se
udarim. Znala sam da nisam se trebala odvesti, ali ako sad odem, hoće li ona
znati da ja znam? Štogod da je to za što mislim da znam. Bilo bi ipak isuviše
očito ako to učinim. A onda bi me ona mogla ubiti svojim jebeno oštrim
štiklama, a ja sam imala dovoljno bliskih susreta sa smrću da mi potraju za
cijeli život, stoga se pravim glupa.
„Drago mi je da sam te upoznala Katsia.“
„Hajde.“ Mahne mi da priđem te je slijedim dok ona ide prema glavnoj
recepciji za kojim su radila još dva mlađa dečka. Svi su nosili jednake
uniforme kao i lakaj, samo što kad ti dečki pogledaju u mene – ne osjećam
ništa. Ništa nalik onome što sam osjetila s dečkom vani. Jedan je tamnije
puti, sa stoičkim izrazom lica, a drugi nalikuje na Španjolca. Obojica su
ispravila ramena kad nas ugledaju da hodamo prema njima.
„Gospođice K.“ Obojica se kratko naklone, a ja pogledam ponovno
prema Katsiji prije nego pogledam nazad u dečke koji nisu ni pogledali u
nju već su svoj pogled držali ravno naprijed.
„Hvala vam. Molim vas dajte mi Montgomeryjev ključ.“

74
 Gledam kako im se oči šire od šoka, ali se ne pomaknu sa svog položaja,
uperene u zid iza.
„Sad,“ Katsia požuruje i oni skoče, okreću se i nestaju iza malih vrata.
„Oprostite,“ pročistim grlo shvativši da bi ovo bio dobar trenutak za
pitati. „Mogu li pitati kako znate tko sam ja?“
Katsia se okrene licem prema meni, oči joj gledaju u moje s nečitljivim
izrazom. To je mješavina nečega između strahopoštovanja i nečeg što ne
mogu baš točno odrediti. „Pa pretpostavljam da možemo porazgovarati o
tome kad se smjestiš. Voljela bih ti pokazati imanje, ako nemaš ništa protiv.
Znam da nisi bila ovdje od kad si bila mala djevojčica.“ Odlučivši da ne
želim djelovati kao da sumnjam u nju ili znam išta o Knjizi, kimnem prije
nego se vratim čekanju dječaka da se vrate s ključem. Jer, stvarno, ne bi
trebala biti toliko iznenađena. Moj tata mi je mogao reći za ovo mjesto. Ne
mogu odati ili dati naslutiti svoje znanje o Kraljevima jer ne znam tko je ova
žena ili za što je sve sposobna.
Dječaci se vraćaju, tamniji predaje ključ Katsiji. „Izvolite gospođo.“
Uzima ga i pokazuje prema stepeništu. „Pokazati ću ti tvoju sobu
Madison.“ Odlazimo uz stepenice i niz dugački, slabo osvjetljeni hodnik,
prolazimo pored crvenih vrata sa zlatnim brojevima na njima. Hodnik je
puno duži nego se sjećam da je bio.
Zaboravi.
Stigavši do kraja, Katsia stisne dugme i vrata dizala se otvore.
Zakoračivši unutar malog ograđenog prostora, vrata se zatvaraju, klasična
glazba počinje plesati između tišine. Nisam obožavatelj baš ovog žanra, ali
bilo što što pobjeđuje nad potpunom tišinom kad si u zatvorenom prostoru
s nekim za koga nisi siguran je li dobra ili usrana osoba.
Vrata se klizeći otvore i izlazimo van, potom niz još jedan dugački
hodnik, samo što sad zidovi svjetlucaju zlatnom bojom i vrata su sva obojana
u bijelo. Zanimljivo je koliko su te dvije boje žive, ali to je možda dio
njihovog dizajna i ono na što su ciljali. Može se čovjek nadati. Da to Tatum
vidi, ona bi se prebacila radi njezinog mozga koji voli dekoracije. Mislim o
Tatum i moram joj poslati poruku za svaki slučaj ako ne preživim vikend.
Dolazimo do vrata, ali dok su tamo brojevi označavali crvena vrata, na
ovima izgleda da je neka vrsta stranog pisma. Ne mogu razaznati ime jer je

75
teško pročitati iskošeni font, a kamoli to što je na nekom stranom jeziku,
stoga se za sad ostavim toga.
Katsia stavlja ključ u rubu i otvara vrata. „Možemo se naći opet dolje kad
se smjestiš i budeš spremna.“
Kimnem, uzimam ključ od nje i ulazim unutra. Zatvaram vrata iza sebe,
ulazim, spuštam torbu na pod. Soba, ako je to ona ista u kojoj sam bila kao
dijete, izgleda neprepoznatljivo. Prelazeći rukama preko starog hrastovog
drveta koje uokviruje tamno zlatne zidove provjeravam ostatak sobe.
Ogromni kalifornijski kraljevski krevet je gurnut na lijevo, na povišenje koje
gleda prema šumama preko prozora od poda do stropa. Ima pridruženu
kupaonicu, ugrađeni ormar, potpuno funkcionalan i opremljen bar, ali nema
televizora.
Odlazim na drugu stranu sobe, otvaram ormarić misleći da bi TV mogao
biti skriven unutra, samo što otkriva potpuno napunjen ormar oružjem.
Polu-automatsko oružje, puške, sve moguće. To nije iznenađujuće. Postojao
je razlog zašto je tata volio me dovoditi ovdje; ovo je očito ranč koji prihvaća
sve koji podržavaju drugi amandman9. Zatvorivši ormarić, podignem torbu
i stavljam je na krevet, vadim van svu svoju odjeću. Odlučivši kako nema
šanse da se trudim oko svog izgleda, sve gurnem nazad unutra i izvadim
uske traperice i majicu dugih rukava.
Ušavši pod tuš, istrljam se dva puta – iako sam željela tu sjediti zauvijek.
Ozbiljno moram porazgovarati s tatom da nabavimo ružu za tuš koja
ispunjava cijelu tuš kabinu, jer ovo sranje je fantastično. Uvučem se u svoju
odjeću, puštam kosu i razbarušim je da pada u mojim prirodnim kovrčama,
preskačem šminkanje i navučem svoje Chucksice. Došla sam ovdje pucati,
ne da se igram Pogađanja s gospođom Robinson, ali me zaintrigirala. Iako
me više ne iznenađuje toliko od kad sam upoznala Kraljeve i otkrila povijest,
ovo me je dovoljno oduševilo da sjednemo i porazgovaramo.
Kad sam ušla u glavno predvorje, mladi sluga od ranije je razgovarao s
Katsiom. S mjesta na kojem sam stajala, nisam mogla razaznati što su
govorili, ali sudeći po kretanju njihovih ruku i izrazima na njihovim licima,
nisu razgovarali o ničem jednostavnom.

9 Drugi amandman američkog ustava daje građanima pravo držati i nositi oružje.
76
 Dečko – kojeg bi vjerojatno trebala prestati zvati „dečko“ – prestane
govoriti, usta mu se zatvore prije nego nagne kratko glavu prema meni, kao
da je osjetio da sam ušla u prostoriju. Pa, povezanost je obostrana, a ja
nemam pojma što da mislim o svemu tome. Njegove oči se zaključaju s
mojima i nešto me ubode u grudima. Prepoznavanje, krivnja, zbunjenost.
Sve to pliva u meni, a ja nemam pojma što da radim s tim. Odjuri dalje od
Katsie i prema stražnjem dijelu recepcije. Katsia ga nastavlja promatrati
pažljivim pogledom. Pogleda nazad prema meni, nabaci, nešto što se činilo,
kao lažni osmjeh prije nego mi je mahnula da dođem.
Hodam prema njoj. „Oprostite, nisam mislila prekidati.“
Nehajno odbaci moje riječi. „Ne brini se za Damona. Jesi li gladna?“ upita
vodeći me u veliki restoran s druge strane stepeništa. Pomalo se sjećam ovog
mjesta, ali hodati po njemu, kao da nikad nisam prije bila tu. Sve se
promijenilo i nadogradilo. Lusteri vise s visokih stropova, stakleni zidovi
okružuju cijelu prostoriju tako da imaš ogroman pogled na šumu gdje god
da sjedneš. Sjedamo za stol na drugoj strani prostorije, dovoljno zavučen da
imamo privatnosti.
Uzima jelovnik i nasmiješi se. „Riba je dobra. Ako još uvijek voliš ribu, to
je to.“
Nasmiješivši se, ali nesigurna na što smjera, kimnem. „Volim ribu.“
Dolazi konobar i uzima naše jelovnika, a kako je i sumnjala, naručila sam
lososa i povrće na pari. Natočivši nam objema po čašu vode, ona pogleda u
mene. „Dakle, kako sam znala tko si ti?“ Postavi moje neizgovoren pitanje
uz osmjeh.
Kimnuvši, uzimam gutljaj vode.
„Pa, poznajem tvog oca već neko vrijeme.“
„To sam nekako shvatila. Pomalo se sjećam ovog mjesta,“ odgovorim
spuštajući čašu dolje.
„Koliko se sjećaš?“ Kanila je biti opuštena, ali otkrila sam trzaj u njezinom
tonu, i iako se pitanje moglo protumačiti kao da ima dvostruko značenje,
izgovara to s takvom manirom da ne moram dva puta nagađati koje su joj
namjere. Zapravo, da nisam čitala ponešto u Knjizi, i da nisam znala to što
znam o svom ocu i Kraljevima, njezino pitanje i način na koji ga je izrekla bi
mi promaklo.

77
 „Ne baš puno. Samo se sjećam da me dovodio tu kao dijete. Govorio bi
da je ovo njegova sloboda. Samo se moram malo više pribrati.“
„Oh?“ To privuče njezinu pozornost. Još jednom sam uhvatila njezin ton.
Kao da je shvatila kako je zvučala previše zainteresirano te opusti malo
osmjeh. „Pa, nadam se da ti to možemo pružiti.“ Dolazi konobar, smješta
štapiće od tijesta i kruh s češnjakom na središte stola te ja odmah posegnem
za jednim želeći da se okupiram nečim što ne uključuje ispitivanje.
„Da.“ slegnem kao što bi bilo koji tinejdžer slegao ramenima. „Mislim,
jednostavno škola i moji prijatelji. Sve je to pomalo previše. Moja ljubav
prema pucanju samo je ojačala kako postajem starija, i ne znam,“ mrmljam.
„Pretpostavljam da sam htjela promjenu okoline i pobjeći na kratko.“
Kimne kao da je shvaćala, ali mogu vidjeti tisuće pitanja koja su skrivena
iza tog smirenog i pribranog držanja koje tako dobro nosi. „Koliko dugo
planiraš ostati?“
„Samo večeras. Imam školu u ponedjeljak, stoga bi se trebala vratiti
nekad sutra tijekom popodneva.“
Nasmije se u znak razumijevanja. „Pa nadam se da ćeš uživati u
boravku.“ Konobar se vraća nazad, stavlja naša jela na stol i odlazi.
Podigavši vilicu, zarežem lososa i prinosim u usta, istog trena se topi. Boreći
se s potrebom da zastenjem u znak odobravanja, polagano žvačem dok
uzimam svoju vodu.
„Znači ti i moj tata ste još uvijek dobri prijatelji?“
Ona prekida svoje žvakanje i proguta. „Pa naravno. Pretpostavljam da ti
je on rekao da dođeš tu?“
„Zapravo, on ne zna gdje sam ja trenutno. Samo sam spakirala automobil
i otišla. Sjetila sam se ovog mjesta i dovezla.“ Ona spušta dolje svoj nož i
vilicu, tapka ubrusom preko usta.
„Dakle on ne zna da si ovdje?“ Ona razjasni iako je to već rekla.
„Ne zna, ne. Je li to problem?“ naginjem glavu, promatram njezinu
reakciju.
Lice joj se opusti i nasmiješi. „Ne. Nije problem.“
Kuja je dobra. Što god da je igrala, dobra je u tome. ustavši se na noge,
ona se nasmiješi, ali nedovoljno da joj osmjeh dolazi iz očiju. „Osjećaj se kao
kod kuće Madison,“ promrmlja to na takav način da mi se jeza uvuče u

78
kičmu. „Sigurna sam da ovdje ima dovoljno toga da te drži okupiranom
tijekom tvog boravka.“ Potom ode u žurbi.
Vrativši se nazad svojoj hrani, gurkala sam lososa okolo po tanjuru,
razmišljala o tome što se upravo jebeno dogodilo. Tko je ova žena i zašto joj
je ime Katsia? Odlučivši da je losos poprilično dobar da propadne, dovršim
ga cijelog prije nego ga isperem vodom. Naslonila sam se na stolicu,
razmišljam o svojim mogućnostima – koje su, očito, ne prevelike. Mogla sam
poslati poruku Nateu ili Bishopu, i pitati ih o ovim novim saznanjima. Ali
to bi anuliralo svrhu mog bijega jer znam da bi bili ovdje u trenu da dođu
po mene. Onda opet, oni bi mi mogli dati odgovore, one koje tako očajnički
trebam radi ovog novog otkrića.
Izdahnem, podignem čašu i uzmem gutljaj. Ne, ne mogu to napraviti.
Kao prvo, imam previše ponosa, a kao drugo… imam previše ponosa.
Jednostavno ću morati sama shvatiti ovo sranje i nadati se da tijekom tog
procesa neću poginuti. Progutavši hladnu vodu, oko mi uhvati kretanje na
vanjskom terasi i pogledam prema tamo. Primijetila sam obris lakajskog
šešira, ustajem se na noge, ostavim nekoliko novčanica i krenem prema
vratima koja su otvorena, otkrivaju hladnu šumsku noć. Tu su sitne lampice
koje ocrtavaju drvene tračnice koje uokviruju trijem i nekoliko stolica za
ljuljanje koje su postavljene tako da gledaju prema šumi. Pogledavši s lijeva
na desno, uhvatim dječakova leđa dok se okretao i nestajao iza ugla.
Ubrzavši malo korak, slijedim ga. Taman kad sam skrenula iza ugla, ruka se
spušta preko mojih usta.
„Ššš,“ glas mi šapuće u uho prije nego sam imala priliku vrisnuti prokleto
ubojstvo. „Ja – ja te neće povrijediti. Kimni ako pustim i ti neće vrištati.“
Kimnem, osjećajući se kao da sam dovoljno puta umakla tome da budem
ubijena da bih mogla napisati knjigu o tome kako ne biti ubijen. On me pusti
i ja se okrenem, dah mi je isprekidan dok pokušavam usporiti svoj
nepravilan rad srca.
„Koji kurac?“ viknem šaptajući prema njemu. „Je li to bilo nužno?“
Odgovorio je u trenutku. „Da.“
Usta mi se zatvore dok ga pažljivije promatram. Izbliza, izgleda malo
starije od mene, sad kad vidim nesavršenosti na njegovom licu, ali svejedno
je mlad. Oči su mu tople smeđe boje čokolade, obrubljene dugačkim
trepavicama.

79
 „Tko si ti?“ upitam ne shvaćajući u potpunosti što bih trebala pitati, ali
shvatila sam da pitati tko je on bi bio dobar početak, i to mi daje nekoliko
sekundi da se priberem nakon njegovog iznenađenja.
„Damon. Ti si Madison Montgomery?“
„Damon?“ šapnem pretražujući mu lice radi tragova.
„Da,“ Odgovori na svom lošem engleskom. „To je latinski. Ti si
Madison?“
„Ne, samo se pretvaram da sam ona, znaš, jer privilegije su fantastične.“
Nisam mogla suspregnuti sarkazam. Lice mu ostaje pribrano, svejedno, i
dalje neimpresioniran mojim smislom za humor. Pomalo je ozbiljan i previše
suhoparan. „To je šala,“ rekoh bezizražajno nakon što je tišina postala
čudna.
„Šala?“ Isprobavao je riječ na jeziku. „Što znači šala?“
Nagnem glavu suzivši pogled. „Kako to misliš?“ Nešto se čini čudno kod
ovog djeteta, i strah mi se uvlači niz grlo.
„Non fueris locutus sum valde bonum10…“ krene, a meni zastane dah radi
zbunjenosti. Primijetio je moju zbunjenost i potom se ispravi. „Oprosti,
mislim, ne govori tečno engleski.“ Pa to ima puno više smisla, i čini ovu stvar
još kompliciranijom.
„Dobro,” odgovorim polako. „Koji je tvoj jezik?“ Možda je španjolski.
Moj Bože, nadam se da je španjolski jer tog znam dosta.
„Latinski.“
Jebi ga.
Trljajući čelo odmahujem glavom. „Kurca znam latinskog. Dobro.“
Pogledam u njega, izraz lica mu je i dalje isti, kao izgubljeni psić koji puca
po šavovima kako bi progovorio, ali jedino zna lajati. Gotovo da mogu
osjetiti frustraciju koja je zračila iz njega.
„Ti,“ pokažem prema njemu, „nađimo se u mojoj sobi za petnaest
minuta. Ovdje nije sigurno.“
Kimne. „Broj?“
„Ne, ja sam na Zlatnom katu. Ne znam koje ime piše na mojim vratima,
ali staviti ću ovo…“ izvadim komad papira iz svog džepa. „… na svoja vrata.
Dobro? Razumiješ?“

10 Latinski, ne govorim jako dobro.

80
 Izgledalo je kao da razmišlja o mojim riječima i potom kimne. „Da,
razumijem.“
Isuse jebeni Kriste. Naravno, moj jedini način da saznam nešto tu samo
govori jebeni latinski.
Eto ga opet taj jezik.
Kimnuvši, krenem vratim se svom pohodu nazad u sobu, polako
dolazim do shvaćanja da možda neću toliko pucati koliko sam se u početku
nadala.

Hodajući gore dolje po svojoj sobi, čekam da vrijeme prođe. Prošlo je

četrdeset minuta od kad sam mu rekla da se sastanemo ovdje i počinjem biti
nestrpljiva. Zvonjava mog mobitela neznatno se utopila u pozadinsku
glazbu sve dok konačno nisam odustala.
„O za Boga miloga!“ Odlazim do noćnog ormarića, podižem telefon,
otključavam ga i prinosim uhu. „Što je?“
„Nemoj ti meni jebeno što je, Madison. Jebeno gdje si?“ Bishop reži kroz
telefon.
„Odsutna sam. Vraćam se sutra navečer.“
„To nije odgovor na moje pitanje.“
„Dobra stvar je što ja ne moram odgovarati ni na jedno od tvojih pitanja!“
Začuje se kucanje na vratima, lagani udarac koji bih prečula da se dogodilo
dvije sekunde ranije dok je Bishop mi režao na uho. Promijenivši ruku,
odlazim do vrata i otvaram ih, ugledam Damona s druge strane.
„Moram ići,“ promrmljam u slušalicu.
„Oprosti što kasnim,“ Damon mrlja ulazeći pored mene u moju sobu.
„Tko je to dovraga?“ Bishop ispali u moje uho.
„To je… ne mogu sad objasniti, stoga čekaj dok se vratim kući.“
„Kunem se jebenom – “
Prekinem poziv i ugasim mobitel jer mi je bilo dosta njegovog sranja.
Okrenem se, nasmiješim se Damonu. „Oprosti radi toga.“

81
 Sjeda na stolicu nasuprot mog kreveta, leđa su mu ravna i ruke su mu
ukočeno smještene na bedra. Lice mu je i dalje isto, oči su mu i dalje na meni
dok se polako krećem kako bih sjela na rub kreveta. „Dakle,“ pokušavam,
ne znajući s čime da krenem. „Kako ćemo obaviti ovo ako je tvoj jezik
latinski?“ postavim pitanje više radi sebe nego radi njega.
„Ovdje si u opasnosti. Moraš otići.“
Pa to je poprilično dobar način za krenuti. „Shvatila sam to,“ šapnem
vraćajući svoj pogled prema njemu. „Ali zašto? I zašto mi ti pomažeš?“
Odmahuje glavom, oči mu postaju staklene. „Znanje nije moć. Znanje na
ovom svijetu može biti oružje ili razlog.“ Ustaje se sa stolice i dolazi do
mene, zaustavljajući se odmah kod podnožja kreveta. Previše blizu, ali nije
mi nelagodno radi toga. Uzima moju ruku i kratko se zaledim, njegova
prisutnost mi je nepoznata, ali s druge strane, nije mi nelagodno radi toga.
Stisnuvši svoju ruku na njegove grudi, pogledam u njega, srce mi nabija
u grudima. „Što je ovo?“ upitam odmahujući glavom.
„I ti isto osjećaš?“ odgovara, tako nježno da mi skoro zastane dah.
Boraveći predugo s bezosjećajnim šupcima navelo me je da cijenim
muškarca koji nema problema iskazivati svoje osjećaje. Ako je to ono što on
radi.
„Da.“ Nisam mogla lagati ili poricati to, a nisam to ni željela, ustanem se
do svojih punih metar i šezdeset visine i izvijam vrat kako bih ga mogla
jasnije vidjeti. „Tko si ti?“
„Ja nisam dobar čovjek.“
Nasmijem se. Nisam mislila to, ali svejedno to napravim. „Ja poznajem
loše ljude Damon. Ti nisi jedan od njih.“
„Samo ti vidiš svjetlost tamo gdje ostali vide tamu Madison.“
Odmahujem glavom i povlačim ruku. „Možda. Ali i ja vidim tamu
Damone. I ne vidim je u tebi.“
„Jer je zatvorena u mojoj duši,“ odgovori zakoračivši korak u nazad.
„Tko si ti?“ šapnem ponovno istražujući njegov prelijepi izgled.
Anđeoski način na koji se drži i način na koji gleda ravno u mene govori mi
da je u zabludi. On nije loš čovjek; nema šanse da ova osoba koja stoji ispred
mene upravo sad je loša.
Sjeda nazad dolje, zakopava lice u ruke i odmahuje glavom. „Ti…“ krene.
„Srebrni labud.“

82
 Zagrcnem se, krv mi se lagano hladi. „Da.“
Podigne glavu prema meni i lagano suzi pogled. Vjerojatno najveći
prikaz emocija koji sam vidjela na njemu što se tiče crta lica. „Ti… znaš? Za
sebe?“ upita ponovno, njegov engleski je isprekidan, ali mi je dovoljno da
razumijem što pokušava reći ili implicirati.
Kimnem. „Da. Znam već neko vrijeme.“
Izraz lica mu se promijeni. „Moraš otići Madison.“
„Ne.“ Odmahnem glavom. „Tvrdoglava sam. Moram znati što sve to
znači. Došla sam tu radi pojašnjenja, da vratim noge na tlo, ali imam osjećaj
da se to sad ne događa.“ Pogledam u njega dok me promatra. Shvaćam da
vjerojatno nema pojma što sam upravo rekla, ali cijenim što svejedno sluša.
Ustaje se sa stolice i odlazi prema vratima. Dok ih otvara, mislim kako će
izaći van kad ih on otvori, provjeri niz hodnik, ali pogleda nazad u mene.
„Vidiš?“ Pokaže na kosi naziv na vratima.
Pogledam i kimne. „Da? Ne znam što tu piše.“
Prelazi kažiprstom preko reljefnih slova, svakog oštrog ugla i krivine
koja je ispisana na vratima. Rekao je jednu riječ. Jedna riječ koja je isisala sve
dobro iz mojih misli i zamijenila ih mutnim sjećanjem. „Venari.“

83
 SKOČAIM S kreveta i odlazim do njega, povlačim ga nazad u sobu prije
nego zalupim vratima, naslonim glavu na njih. „Od kuda ti jebeno znaš to
ime?“
Odmahuje glavom. „Znam“ – ruke su mu raširene – „sve Madison.“
Zaključavši pogled s njegovim, kimnem. „Dobro, to je riješeno.“
odgurnuvši se od vrata, odlazim pravo do svoje torbe i krenem gurati sve
svoje stvari nazad unutra. „Ti ideš kući sa mnom.“
„Ne!“ Odgovara dolazeći prema meni i zaustavlja mi ruku. Ne grubo, ali
dovoljno da shvatim da ovaj dječak je puno snažniji nego izgleda.
Zanimljivo.
„Ne mogu otići,“ nastavi pustivši moju ruku.
„Zašto ne?“ Svejedno zatvorim svoju torbu.
„Katsia… ona…“
„Tko je dovraga ona?“ spustim malo ton. „Ozbiljno Damon. Pročitala
sam knjigu bez naslova. Njezin dnevnik ili oproštajno pismo ili što već!“
Damonove oči postanu oštre i hladne. „Tacet a Mortuis.“
„Molim?“ upitam ponovno zbunjena radi njegovog latinskog.
„Tacet a Mortuis je ime knjige. Na engleskom, Šaputanja iz mrtvih.“
„Uh.“ Obrve mi se skupljaju radi zbunjenosti. Knjiga je svejedno
jednostavnije reći nego Tacet a Mortuis, ali dobro.
Izraz mu bljesne preko lica. „Gdje je knjiga?“
„Um, kod moje kuće. Zašto?“ Prokletstvo. Nisam tako brzo trebala
vjerovati ljudima.
„Moraš se pobrinuti za nju. Ljudi – “ Zastane. „Moram ići sad.“
„Ne!“ viknem radi njegovog povlačenja. „Molim te, ti si mi jedina nada
da shvatim koji kurac sav ovaj svijet znači.“
84
 „Rekao sam previše. Biti ću kažnjen. Žao mi je Madison.“ Potom izađe
kroz vrata, tišina njegovog odlaska je poražavajuća.
Izdahnuvši, sjedam na krevet.
Što je mislio time da će biti kažnjen? Ništa od ovoga nema jebenog smisla.
Sve što bi trebalo biti jednostavno je jebeni vrtlog jebanja u mozak, a jedina
osoba na koju se mogu osloniti sam ja. Odlučivši da neću noćas spavati,
podignem svoju spakiranu torbu i odlazim prema vratima. Ako moram brzo
pobjeći, ne želim išta ostaviti iza sebe. Trčim niz hodnik, dolazim do dizala
i pritisnem strelicu prema dolje nekoliko stotina puta prije nego se otvori.
Zahvaljujući svojim sretnim zvijezdama jer je prazan, ulazim i stišćem tipku
za Prizemlje. Kad sam došla do predvorja, izađem i pogledam okolo,
skenirajući područje da bih se uvjerila da Katsia ne hoda okolo prije nego
izletim kroz ulazna klizna vrata, usko izbjegavajući dva dečka recepcionara
za pultom. Zašto rade noću? Sumnjam da bi itko drugi se prijavio u ovo
vrijeme.
Hladan zrak me pogodi kao dašak hladnog zraka kad ugledam Damona.
Brzo odlazim do njega. „Hej.“ Pogledam preko ramena radi paranoje.
„Madison, što radiš?“ On gleda okolo, uvjeravajući se da nema nikoga
iza mene.
„Gle, moram samo ovo ostaviti u svoj autu za slučaj da moram brzo otići
odavde.“
Damon me pažljivo promatra prije nego je kimnuo i povukao me za ruku
da ga slijedim do njegovoj lakejskog stola. Otključava moje ključeve i preda
mi ih. „Parkirno mjesto broj petnaest. Madison, moraš sad otići.“
Odmahujem glavom. „Ne. Trebaju mi odgovori. Dosta mi je čekanja da
mi ljudi ispričaju kad su oni spremni. Moram sad znati.“
„Ne mogu.“ Odmahuje glavom. „Madison. Imam ljude koji su mi vrlo
bliski koji će biti u opasnosti ako ti išta kažem.“
Nasmiješim se. „U redu je. Sama mogu sve to shvatiti.“
„Ne.“ Odmahuje glavom. „Ne razumiješ.“
„Razumijem,“ odgovorim nježno dotaknuvši mu ruku. „Razumijem. Ja
isto imam ljude koje štitim.“
Ponovno odmahne glavom. „Osoba si ti Madison.“
Čekaj.
Stišćem ključeve u ruci. „Ja?“

85
 On kimne. „Etiam11.“
„Ali tek si me upoznao.“
Oči mu gledaju u moje, pogled toliko snažan da sam se umalo trznula
radi elektriciteta koji prolazi između nas. „Ti misliš da je ovo prvi put da
smo se sreli?“
Duga rastegnuta tišina prolazi između nas dok ja gledam od jednog oka
do drugog. „Ja… Ja – “ Ali i taman kad se spremam reći, znam da se sjećam.
„Ja – da? Ne znam, Damon!“ Osjećajući se frustrirano radi cijele te misterije,
ispuhnem siktaj zraka. „Reci mi.“
Stisne mi ponovno ruku i krene me vući prema parkiralištu. „Dođi.“
Slijedim ga, primjećujem kako mu se stisak opušta kako prilazimo bliže
mom autu, kao da zna da sam sigurnija što prilazim bliže. „Otvori.“ Pokaže
prema SUV-u, i ja poslušam, otključavam ga dok oboje sjedamo unutra.
Bacim torbu nazad i zatvorim svoja vrata, osjećajući da je sigurnije
razgovarati sad u zatvorenom prostoru.
„Moraš mi nešto dati Damone. Što je Venari? Što to znači? Nisam čula tu
riječ od – “
„Lucana,“ završi umjesto mene, a ja se trznem, srce mi se stezalo u
grudima jer je netko drugi izrekao to ime.
„Kako?“ upitam boreći se sa suzama, boreći se sa sjećanjima. Osjećam da
tamna mutna magla se diže u meni, polako prodire u moj unutrašnji mir i
prijeti da će razoriti svaku stvar na kojoj sam godinama tako snažno radila.
Damon pogleda u mene. „Ja sam Izgubljeni dječak.“
„Što?“ To nije imalo nikakve veze s onim što sam pitala, ali znam da
njegov engleski nije jako dobar, stoga prihvatim to.
„Izgubljeni dječak. Koliko knjige si vidjela?“ upita, riječi su mu
pomiješane, ali razumijem što pokušav pitati.
„Stigla sam do 11 poglavlja čini mi se.“
Vilica mu se steže. „Još imaš puno za ići.“
„Kao koliko puno?“ Znam koliko je knjiga debela, ali sam se na neki
način nadala da nije toliko duga.
„Posljednja stranica, 66/6.“
„Pa to je poetično. Znak zvjeri, jednostavno savršeno.“

11 Latinski, da.
86
 Damon pogleda u mene, izraz lica mu je sleđen. „Šezdeset šest poglavlja,
šest stranica u konačnici.“
„Je li namjeravala to napraviti?“ upitam.
„Ne.“ Odmahne glavom. „nije. Uskoro ćeš naučiti o Izgubljenim
dječacima. Ja sam oni.“
„Dobro.“ pogledam okolo po autu. „Ali kako ti znaš toliko puno o
meni?“
„Jednostavno znam. Svi znamo. Ali ja znam većinu.“
„Zašto?“ upitam jer sam morala znati više informacija. „Zašto ti znaš
većinu? Zašto osjećam povezanost s tobom koju nikad prije nisam osjetila?
Zašto ti vjerujem iako jedva da vjerujem ikome?“
Pogledao je u mene. „Ti si moja sestra. Ja sam tvoj blizanac.“

87
 „KOJI KURAC?“ SKOČIM sa sjedala udarivši glavom o krov. „Ne… ne,
to nimalo nema smisla, jer mama i tata bi mi rekli. I to nema smisla jer to bi
značilo da bi ti bio Kralj, ali nisi. Ti si izgubljeni dječak, i tu si, živiš ovaj…“
pogledam prema van. „… jebeno čudan život, a moja mama i tata su zapravo
dobri ljudi. Mislim, voljela bih misliti da su dobri ljudi i da te nikad ne bi
ostavili da živiš ovaj život i – koji kurac?“ ponovim nakon mog ludila.
„Dobro.“
Udahni i izdahni. Polagani udasi.
Jedan.
Dva.
Tri.
Pogledam u njega, lice mu je i dalje isto. Fascinirano gleda u mene, kao
da sam ja neki nepoznati objekt o kojem želi naučiti. „Ne radi to,“ mrmljam
iznenada shvativši koliko mi je radi toga sad nelagodno, jer kao da mi može
čitati misli.
„Mogu.“ Kimne.
„Molim?“ brecnem se. Kunem se Bogom, ako sve ovo postane
nadnaravno, zahtijevati ću da Dean Winchester uleti u moj život u svom
nabrijanom autu i pomete me s nogu, inače sam gotova.
„Čitam što misliš, ali ne zato jer čitam misli. Jer čitam tvoje izraze lica.
Moraš ih kontrolirati.“
„Moji izrazi lica su sasvim dobri takvi kakvi jesu.“
„Dobri?“ upita zbunjen radi riječi.
O slatka majko Božja. Došla sam se opustiti, a umjesto toga sam bačena
u bazen s gomilom novih pitanja. Konačno dovoljno smirivši svoje disanje

88
da razmišljam o njegovom otkrivenju, okrenem se na sjedalu. „Ako je to
istina, i ti si moj brat, moj brat blizanac – “
„To je istina. Ja ne lažem Madison.“
„Dopusti da završim.“ Način na koji se ubacio u moj razgovor naveo me
da pomislim da je on očito moj brat.
„Zašto? Zašto si tu? Zašto mama i tata mi nisu rekli za tebe?“
„Na ta pitanja ja ne odgovoriti. Ne ja. Ne sad. Drugi put. Moraš ići.“
„Ne!“ viknem taman kad njegova ruka dodirne bravu na vratima. „Ne
možeš ispustiti takvu bombu i otići! Kakvo je ovo mjesto?“ Pogledam po
ranču i potom nazad u njega. Njegove oči su tužne dok mi uzvraća pogled.
„Pakao.“
„Tko još živi tu?“ upitam nastavljajući s još više pitanja i želeći da on
iskrvari još više odgovora.
„Katsia i Izgubljeni dječaci.
„Katsia je tvoja šefica?“
On odmahne glavom. „Katsia posjeduje Izgubljene dječake.“
Ponovno krene otvoriti vrata i ja ga zaustavim. „Molim? Ovo očito nije
ista Katsia kao ona u knjizi.“ Ponovno, podsjetim se na svoju raniju izjavu o
Deanu Winchesteru.
Pogleda nazad u mene zbunjeno. „Nema veze. Ali je li ona dobra ili
loša?“ Iako sam već znala odgovor na ovo, jednostavno mi je trebalo
pojašnjenje. U prošlosti sam već bila u krivu.
„Malus12,“ šapne konačno izašavši iz auta. Propnem se na svom sjedalu,
posegnem za svojim mobitelom u stražnjem džepu i upalim ga. Malus? Ovaj
jebeni jezik će me jednog dana ubiti. Utipkam Malus u google prevoditelj,
riječ Loš pojavljuje se u malom bijelom prozoru. Odlično, kao što sam i
sumnjala, ona je loša. Je li ostalo imalo dobrih ljudi na ovom svijetu?
Naslanjam se nazad na sjedalo, razmišljam moje su mi mogućnosti
upravo sad. Mogu otići, reći dečkima i onda se vratiti po Damona. Ali što
ako oni već znaju da ja imam brata? Što ako već znaju za ovo mjesto? Za
Katsiju? Ne, mogu računati samo na sebe. Nagnem glavu, pogledam
ponovno prema ranču, promatram kako Damon stoji vani na glavom ulazu,

12 Latinski, zla.
89
ruke su mu iza leđa i pogled mu je i dalje usmjeren naprijed. Takvo držanje,
staloženost i disciplina.
Upalim automobil, ubacim u brzinu i krenem prema glavnom ulazu gdje
je Damon stajao. Pogleda u moje auto i potom na brzinu iza sebe,
provjeravajući da se uvjeri da nitko ne dolazi. Otvara suvozačeva vrata,
vilica mu se steže. „Što radiš Madison?“
„Ulazi unutra.“
„Ne mogu – “
„Jebeno ulazi u auto sad Damon. Mrtva sam ozbiljna. Ništa ti se neće
dogoditi.“ Pogleda preko ramena i potom ponovno nazad u mene. Skinuvši
svoj šešir, baci ga preko pločnika i sjedne na suvozačevo sjedalo, zatvarajući
vrata za sobom. Izlazimo s ranča, krećem se niz dugački prilaz, tamna noći
prožima svo drveće. Tijekom dana, ovaj prikaz izgleda nevjerojatno, pun
živih boja i pozitivne energije, ali noću, izgleda kao da bi mogao biti prilaz
za Had. Drveće se naginje preko duge ceste, baca sjene u noći. Pogledam
prema Damonu, svjetla s kontrolne ploče pomalo osvjetljavaju njegove crte
lice.
„Jesi li dobro?“
On odmahne glavom. „Ovo nije dobro. Katsia - “
„Neće ništa napraviti.“ Brecnem se i potom se malo opustim. „Gle, ne
znam možeš li u potpunosti razumjeti što govorim, ali svejedno ću nastaviti.
Ne znam kome mogu vjerovati na ovom svijetu ili kome ne mogu. Prije sam
vjerovala pogrešnim ljudima, i to neće biti posljednji put, ali tebi vjerujem.“
Sad pogleda u mene, oči mu postaju nježnije. „Vjeruješ meni?“
„Da,“ odgovorim vraćajući pogled nazad na cestu ispred i skrećem desno
na glavnu autocestu. „Ne mogu objasniti kako ili zašto, ali da. Ali znaj ovo,“
mrmljam, „Neću dopustiti da ti se išta dogodi Damone.“
„Ne treba mi tvoja zaštita Madison.“
„Znam. Ali Katsia neće ništa napraviti.“
„Ne razumiješ,“ šapuće. „Ja sam alfa Izgubljeni dječak.“ Čak iako riječ
alfa zvuči čudno kad dolazi iz njegovih usta jer on mi se ne čini kao takav
tip, nisam ga vidjela u izdanju alfe, stoga se kratko nasmijem.
„Madison,“ prijezirno odmahne glavom, „toliko toga ne znaš.“
„Pa, imamo četrdeset pet minuta vožnje nazad.“
„Nikad se nisi trebala vratiti Madison.“

90
 Pogledam u njega, onda opet nazad na cestu, pa opet nazad u njega.
„Molim? Zašto?“
„On znao da te ne voditi tamo, ali svejedno to napraviti.“
„Tko?“
Pogleda me mrtvo ozbiljno u oči. „Tvoj otac.“

Vožnja nazad je obavljena u tišini nakon Damonovog kratkog ispada o

tome kako se nisam trebala vratiti nazad u Hamptons. Željela sam nastaviti
pritiskati da saznam zašto, ali ne mogu. Ne još. Uviđam kako će Damon
podijeliti samo ono što želi podijeliti, a on nije onaj tip osobe koja se da
poljuljati.
Zaustavljamo se našoj podzemnoj garaži i ja pogledam na sat na ploči.
Taman je prošla ponoć stoga bi svi trebali spavati, ako su uopće moj tata i
Elena kod kuće. Nigdje ne vidim Nateov auto stoga znam da ga noćas nema.
Vjerojatno je vani terorizira neku jadnu curu. Stisnuvši dugme da zatvori
garažna vrata, izlazim iz auta i obilazim do suvozačeve strane. Damon me
slijed zatvarajući vrata za sobom.
„Hajde. Možeš spavati u mojoj sobi sve dok ne shvatim neke stvari.“
„Ne mogu ostati.“ Odmahne glavom.
„Kurac ne možeš.“ Uzimam ga za ruku i on se napne radi mog dodira
otrgnuvši se od mene.
„Oprosti,“ promrmlja kad vidi šok na mom licu.
„U redu je. Dakle ne voliš da te se dodiruje. To je vjerojatno najmanje
čudna stvar na koju sam naletjela što se tiče fobija.“ Zaključavši auto,
odlazim prema vratima dok me Damon pratio.
„To nije fobija,“ prizna, taman kad smo krenuli gore uz stepenice do
glavnog dnevnog boravka.
Kratko se okrenem preko ramena. „U redu je. Ne moraš pričati o tome.“
On zastane, oči mu pretražuju moje lice prije nego kimne. „Hvala ti.“
Nježno se nasmijem i potom obiđem oko stepenice i napravim prvi
korak. „Donijeti ću ti nešto Nateove odjeće. Njemu neće smetati, a čak i ako
bude, može lizati masno…“ primijetim da me više ne prati i okrenem se,
zateknem ga još uvijek na prvoj stepenici i kako gleda u pod kao da
pokušava nešto zbrojiti u svojoj glavi. „Damon?“
„Nate?“ šapne. „Nate?“ Ponovi pretražujući pod još jednom.

91
 „Da?“ oprezno koraknem prema dolje. „Nate Riverside?“
Damon se umiri. „Ne Riverside.“
Uh? Kunem se da je ovo previše. „Možemo završiti cijeli ovaj razgovor
sutra. Hajde, idemo se naspavati.“ Ispružim ruku prema njemu i on je uzme,
dopušta mi da ga vodim uz stepenice i u svoju sobu. Čim smo stigli unutra,
on zastane, gleda okolo.
„Nema roze?“
Odmahnem glavom. „Nisam roza curica.“
Damon je izgledao kao da se želi zahihotati, ali ne napravi to. Zapravo,
ne sjećam se da sam ga ikad vidjela da se smije, a kamoli hihoće. „Ne
iznenađuje.“
Nagnem glavu. „Smjestiti ću te na pod. Samo ću otići i donijeti ti nešto
da obučeš iz Nateove sobe.“ Iako je Nate zamjetno veći od Damona,
poprilično sam sigurna da to može funkcionirati dok ga ne odvedem da
nabavi novu odjeću.
Uvukavši se u svoju kupaonicu, otvaram Nateova vrata, mračna soba je
pomalo jeziva. Upalim svjetlo. Odlazim do Nateovog ormara.
„Koji kurac radiš seko?“
„Sranje!“ vrisnem okrenuvši se i suočavam se licem u lice s Nateom.
Damon silovito upada kroz vrata, pogled mu je divlji i držanje mu je
ukočeno. „U redu je!“ rekoh Damonu primijetivši da izgleda kao da je
spreman nekome odrubiti glavu.
Ne izgleda kao Damon kojeg sam upravo upoznala i provela neko
vrijeme s njim.
„A tko si ti jebeno?“ Nate se našali izlazeći iz kreveta u svojim Calvin
Klein boksericama.
„Nate, vrati se u krevet.“
„Ne,“ odgovori suzivši pogled prema Damonu. „Tebe znam.“
„Ne, ne poznaješ,“ odbrusim mu dok se molim da ne zna tako da mogu
odložiti ovaj razgovor za sutra. Gladna sam, umorna i nisam dobila odmor
koji sam željela i trebala, stoga sam spremna skočiti s litice „smirene i
pribrane“ i uroniti ravno u ocean „Popizdila sam“ zajedno s metar i pol
bujice „sve ću vas pobiti.“

92
 „Da,“ Nate nastavlja polako prilazeći bliže i bliže Damonu. „Ti…“ nešto
klikne u njegovoj glavi i on se iznenada baci prema Damonu, šaka mu leti
prema njegovom licu.
„Nate!“ vrištim bacajući se prema njima dvojici, ali se uhvatim za
Nateova leđa, ruke su mi omotane oko njegovog vrata. Damon se izmakne,
mirno izbjegne njegov udarac, lice mu ne odaje nikakvu uznemirenost.
Izgleda gotovo nezainteresirano – kao da mu je dosadno.
Nate pada na pod sa mnom na njemu.
„Koji kurac?“ Udarim Nate po leđima. „Seronjo!“
Nate me prebaci na dupe i ustane se na noge pokazujući dolje prema
meni. „Ostani jebeno tu.“ Potom se okrene prema Damonu. „Tebe jebeno
znam.“
Ustajem se na noge. „Ostavi ga na miru.“
Damon pogleda u Natea. „Znam da znaš.“
„Začepi Damone!“ Brecnem se. Mora začepiti svoja usta prije nego kaže
nešto blesavo. Nadam se da će to reći na latinskom.
Nate nagne glavu. „Et tu puer vetustus amissus13….” Pa ta teorija propada.
„Pričaš jebeni latinski?“ urlam na Natea, ali on podigne svoju ruku,
zaustavljajući me. Vadim svoj telefon iz džepa, brzo dohvaćam aplikaciju za
prijevod tako da mogu napisati barem posljednju riječ koju sam uhvatila u
program. Zatvorim usta osjetivši napetu energiju u sobi. Gotovo je kao da
su dva vraga se sukobila, i jedan od njih će pasti. Jezivo je, grozno i koža na
kičmi mi se ježi koliko je ovo ozbiljno zastrašujuće.
Damonovo držanje se promjeni. Zrak se pomiče dok ispravlja ramena,
oči mu se pretvaraju u crni mramor, i usna mu se izvije.
Zakoračim korak unazad shvativši koliko malo znam o njemu. Njegovo
cijelo biće se upravo preobrazilo pred mojim očima. On više nije tih dečko
sluga koji jedva da priča imalo engleskog. Sad, vidim ga – kako je on to
sročio – alfa Izgubljeni dječak.
“Pueri et im amissa14.”
Izgubljeni dječak.
Dobro, dakle Nate zna za njih. Ili je nešto rečeno o Izgubljenim dječacima.
Naravno da jebeno zna.

13 Latinski, ti si izgubljeni dječak.

14 Latinski, dječak i jesam izgubljen.
93
 „Dakle ovo je sve odlično i sve to, ali ja sam umorna – “
„Madison! Začepi!“ Nate vikne na mene.
Okrene se nazad prema Damonu zakoračivši korak bliže. Prsti mi se
trzaju, želim stati između njih kako bih zaustavila ikoju daljnju prepirku da
se desi. „Non potes habere eam,“ Nate sikti, usna mu je izvijena i koraci su mu
proračunati. Kao gladan tigar koji čeka da ubije svoj plijen.
Ne možeš je imati.
Dobro, koji kurac?
„Imati me?“ upitam podignem pogled sa svog telefona. „Što vas dva
zapravo jebeno – a“
Vrata se uz tresak otvore otkrivajući Bishopa koji stoji tamo, njegova
tamna majica s kapuljačom mu je preko glave, u njegovim širokim,
poderanim trapericama i s njegovim vojnim čizmama na nogama. Oči mu
prvo prelaze po meni prije nego ode do Natea i Damona.
„Jel' ti mene zajebavaš?“ urlam brzo odlazeći prema Damonu.
Nate je smrtonosan; on može nekome slomiti vrat golim rukama i ne
trepnuti, ali Bishop? Bishop je u potpunosti druga razina. On ne samo da će
ti polomiti vrat; secirati će ti tijelo dio po dio i svaki od tvojih organa poslati
članu tvoje obitelji.
„Madison,“ Bishop reži. Toliko tiho da mi zastane dah. Pogledam prema
njemu, ali naslonim leđa na Damona. Bishopove oči su mračne, glava mu je
lagano sagnuta, vilica mu je napeta, a usna izvijena od gađenja. Ne trza se.
Njegov fokus je isključivo na Damonu. „Jebeno mi se makni s puta.“
„Ne!“ Odbrusim. „Damon nije kao ostali, kakvi god da jesu. Ne bih znala
jer ne govorim jebeni latinski!“ Pomalo pucam po šavovima, ali mi je muka
više da budem tihi glas u kući.
„Madison. Jebeno mi se makni s puta prije nego te jebeno sam maknem.“
„Madison,“ Damon reče nježno iza mene, a ja zadrhtim radi hladne
smirenosti u njegovom glasu. Zastrašujuće je, ali umirujuće. Znam da me
neće povrijediti stoga mu vjerujem.
„Ššš,“ utišavam ga preko ramena prije nego ponovno pogledam nazad
na Natea i Bishopa.
„Sad ćete mi obojica dopustiti da završim ono što hoću reći.“ Pogledam
između njih dvojice. „Damon je napustio Katsiju – i da, znam za Katsia, i

94
prije nego obojica popizdite do kraja, odvezla sam se do ranča ne znajući što
je to, samo se prisjećajući kako je bilo kad sam bila dijete.
Zaboravi.
Progutam veliku grudu zraka. „Trebao mi je jebeni predah od vas dečki,
stoga sam se odvezla na jedino mjesto za koje se sjećam da me je tata vodio
kao dijete – na taj ranč. Tek kad sam stigla tamo i upoznala Damona, a onda
i Katsia…“ odmahnem glavom i dalje u šoku radi tog otkrića. „…. Onda sam
shvatila da je to mjesto nešto sasvim drugo. Pogledam prema Bishopu, oči
su mu i dalje bila na Damonu kao da je sprema pogostiti se njime kao
desertom.
„Bishop?“ Suzim pogled. „Jeste li vi dečki znali da je on moj brat? Moj
blizanac?“
Bishopova fokusiranost se odmah prebaci na mene prije nego se vrati
nazad na Damona. „Et nuntiatum est illi?“
„Prestanite jebeno pričati na latinskom!“ viknem nanervirana radi svih,
iako radi načina na koji se slogovi kotrljaju s Bishopovog jezika moji ženski
dijelovi protrnu. „Jeste li obojica znali?“ Ponovim gledajući prema Bishopu
i Nateu.
„Da,“ Bishop odgovori spuštajući svoju kapuljaču da mu padne oko
vrata. Izvije svoja ramena, razvuče ih prije nego pogleda nazad prema
Damonu. „Ali to kurca ne znači. Ne bi mu trebala vjerovati.“
„Zašto?“ narugam se. „Kao što nisam trebala tebi vjerovati?“
Usta mu se zatvore. „To je drugačije.“
Zakolutam očima i pogledam nazad u Damona. „Idi u moju sobu. dobro
sam. Riješiti ću ovo.“
Damon zastane i potom kimne. „Dobro.“ Okrene se i ode nazad u moju
sobu, a ja zatvorim Nateova vrata, okrenem se i pogledam u obojicu. „Koji
je vaš jebeni problem?“
„Madison,“ Nate reče, ton mu je bio lišen ikakvog humora. Ovo je Nateov
ozbiljni glas, i obično bih ga shvaćala ozbiljno, ali oni sad trebaju meni
vjerovati.
„Ne, Nate. Vjerujem mu. On me neće povrijediti.“
Nate zakorači prema meni, ali Bishopova ruka krene prema njegovom
ramenu, zaustavivši ga. On pogleda prema Bishopu i Bishop odmahne
glavom. „Ja ću riješiti ovo.“

95
 Progutam.
Bishop hoda prema meni, prst mu je zakačen ispod moje brade kako bi
mi podigao glavu. On gleda prema dolje nadvisujući me. „Prva stvar koju
ću reći da kad ja kažem da nikome ne vjeruješ Madison, obično mislim da
jebeno ne vjeruješ nikome. Druga stvar? Znaš li što je posao Izgubljenih
dječaka Madison? Koji je njihov glavni posao? Što je Katsia? Tko je ona?“
njegovi prsti se šire preko mojih obraza dok me gura unazad sve dok ne
udarim u zid iza sebe. Spušta svoj glas, ruka mu stišće moje obraze tako
snažno da mi se usne ne naboraju. „Tako sam jebeno ljut na tebe Maco. Ne
znam bih li te jebao ili te ubio ili oboje,“ ljutito šapće, usna mu je izvijena i dah
mu pada preko mog. Srce mi nabija u grudima.
O Bože, stvarno sam ga razljutila. Obično, uživam u ovome, ali ne kad
vidim bijes koji mu zadržava se u očima. Taj bijes je zatvorena zvjer, koja je
sekundama od toga da se oslobodi.
„Naravno da ne znam Bishope.“ Gurnem glavu pokušavajući izvući lice
iz njegovog stiska, ali on ne popušta. Umjesto toga, zakorači između mojih
nogu i prikuje moje kukove na zid svojima, osjećam njegov kurac kako se
gura o moj stomak.
Suzim pogled, pogledam dolje u njegove savršene usne. „Kurca mi ne
govorite.“
Vilica mu se napne, a onda cerek mu se pojavi u uglu usta. Ali to nije
ljubazni cerek. Ovo je onaj Bishopov drugi cerek. Onaj koji sam vidjela kad
je presjekao Allyno grlo. Strah mi zviždi kroz kosti, skoro lagano. Dovoljno
da pripremim za ono što dolazi.
Prinese svoja usta do mog uha. „Kad jebeno kažem da ne vjeruješ nikome
Madison. Onda ne vjeruješ im.“
„Što oni rade?“ upitam zatvarajući oči.
Molim te nemoj reći ono što mislim da hoćeš.
„Izgubljeni dječaci?“ Nate se naceri hodajući iza Bishopa. „Što misliš tko
se pobrine za male Labudove Madison?“
„Pobrine?“ obrve mi se skupe. Pogledam u Natea, njegov cerek se ne
mijenja. Stomak mi se skvrči od gađenja kad spoznaja utone u moj misaoni
proces. „O moj Bože.“
Bishopova ruke se spusti s mog lica na moje grlo i on ga polako stišće.
„Moram reći, ništa mi ne diže kurac kao ovo. Ovo je opasna stvar koju radi

96
tebe osjećam Mačkice. Što me činiš ljućim to te više želim jebati sve dok ne
budeš tako jebeno plava da tjednima kasnije nakon toga osjećaš bijes moje
ljutnje.“
„Ali… ali on me neće povrijediti.“ Ignoriram njegovu bolesnu
insinuaciju.
„Oh?“ Nate se naruga odlazeći do malog barskog frižidera koji ima u
uglu svoje sobe, vadi van bočicu vode. U nevjerici gleda u mene. „Što? Jer si
jebeni rod? To kurca ne znači Madison. On nije dobra osoba. On je vjerojatno
tu da bi te uhvatio – jesi li kad razmišljala o tome?“ Nate baci bočicu na svoj
krevet i odlazi nazad prema Bishopu – koji nije pustio moje grlo – niti mene.
„Što je s Katsiom?“ upitam. „Tko je jebeno ona i kakvu ulogu ona igra u
ovoj igri? Ona je očito potomak Katsie iz Knjige – oprostite,“ ispravim se,
„Tacet de Mortues.“ U sekundi Bishop me čvrsto stisne i nabijem ne ponovno
na zid. „Tko ti je to jebeno rekao?“
„Molim?“ siktim. „Pusti me Bishope!“
Popušta svoj stisak, ali kad ga pogledam u oči, vidim to. Istu zatvorenu
zvjer. Ovo je ona druga strana Bishopa s kojom sad upravo razgovaram, i
nisam sigurna da mi se više sviđa.
„Brate,“ Nate primijeti Bishopovu ukočenost. „Povuci se.“
„Odjebi Nate.“
Nate pogleda u mene, a onda u Bishopa, znajući da ne može ništa reći.
Bishop popusti svoj stisak i ja kimnem Nateu, signalizirajući da je popustio.
Istežem vrat. „Napravi to opet, i udariti ću te koljenom u jaja, uzeti svoju
45icu i jebeno ti pucati u ruku da je sklonim.“
Bishop se naceri, jezik mu prelazi preko donje usne. „Napravi to…“ Oči
mu plešu radi nestašluka – neki oblik nestašluka crne magije. „… a ja ću ti
oprati kosu svojom krvlju dok se gušiš mojim kurcem.“
„Prije da ću ga odgristi,“ promrmljam izazivajući samog vraga.
„Ne dušo. I ti i ja oboje znamo da ga voliš previše.“
„Jebi se. Odrezati ću ga i natjerati te da gledaš dok se jebem – “
„Koliko god sam uzbuđen radi ovog jako uznemirujućeg i vrlo bolesnog
prljavog razgovora – “ Nate pogleda između Bishopa i mene. „ – ozbiljno,
vas dvoje trebate pomoć – imamo vrlo ozbiljnu stvar koja trenutno sjedi u
susjednoj sobi.“

97
 Odgurnem Bishopa i on zakorači prema meni ponovno me izazivajući,
njegove grudi se češu o moje, vraćajući moje bradavice nazad u život. Jebi
ga. Zašto se hormoni nas oboje moraju hraniti mržnjom? Sjebana sam.
Podignem dlan na Bishopove grudi, suzim pogled prema njemu. „U
svakom slučaju.“ Pogledam prema Nateu. „Dobro, kakvu ulogu Katsia ima
u ovome? U knjizi, ona je bila dobra.“
„Ona, s obzirom da je bila prvobitna, da,“ Nate mrmlja sjedajući na rub
svog kreveta. „Ali ova… ne.“
„Tko je ona? Ova, mislim.“
„Ukratko,“ Bishop reče konačno sklanjajući se iz mog balona i uzimajući
bočicu vode koju je Nate bacio na krevet, „Ona je – realistično govoreći – na
našoj strani. Ona nije dio Kraljeva, ali Katsianina obitelj je imala ovu ulogu
generacijama. Ona u knjizi, ona je započela s prvim Izgubljenim dječacima.“
„Prvi Izgubljeni dječaci? Ali zar to ne bi značilo da je ona pristala riješiti
se Srebrnih Labudova?“ upitam zbunjeno. „To nema smisla jer ona cijelo
vrijeme… nije bila takva.“
„Ne,“ Nate se umiješa. „To nije originalna svrha Izgubljenim dječacima.“
„Koja je bila?“ upitam obojicu.
„Koliko si daleko pročitala knjigu?“ Nate upita podižući pogled prema
meni iza spuštenih kapaka.
„11. Zašto mi dečki jednostavno ne kažete. Jebite se.“
„Ne,“ Bishop odmahne glavom, „bitno je da je pročitaš. Svi smo morali.“
„Molim?“ narugam se kliznuvši dolje niz zid i sjedam dolje na tvrd pod.
„Vi dečki ste je svi pročitali?“
Obojica kimnu. „Nakon inicijacije, to je bilo ono što smo morali
napraviti.“
„To je sjebano,“ šapnem gledajući u daljinu. „Kad je moj život postao
ovako zapetljan? Oduvijek je bio u neredu, ali što više otkrivam o njemu,
više pitanja imam.“ Vratim pogled na obojicu. „Hoće li ovo ikad završiti?“
Obojica pogledaju nazad u mene. „Ne.“
„Pa hvala,“ suho promrmljam. „Možemo li samo… dati Damonu
priliku? Što ako je on stvarno na mojoj strani, ha? A vi dečki ga oborite taman
kad bi mogao stvarno biti od pomoći!“
„Nećemo riskirati,“ Bishop odmah reče. „Nisam te pitala, stoga zač –“

98
 „Pazi na svoja jebena usta. Sve što ima veze s Kraljevima, ide preko mene.
sve što ima veze s tobom, također ide preko mene. dakle sviđalo ti se to ili
ne, ti ideš preko mene. Dakle, isto tako to možeš napraviti s rukama i
koljenima s dupetom u zraku kao dobra mala mačkica,“ sikti kroz
samozadovoljan osmjeh.
„Mačkica ima kandže, stoga bih ja pazio,“ Nate upozori.
S obzirom da mi je bilo dosta Bishopovog pametovanja, nagnem glavu.
„Ne sjećam se da je grebala sinoć.“ Nacerim se Natu i on pogleda nazad u
mene, oči su mu širom otvorene, polako odmahuje glavom. Prinese ruku na
grlo oponašajući rez da me zaustavi. Prekasno, posvećena sam. Vraćam
pogled nazad na Bishopa, vilica mu je sad stisnuta. „O, ne,“ – sad je moj red
da se nacerim – „ako se dobro sjećam…“ pretvaram se da gledam u strop,
razmišljajući o tome što ću iduće reći. „… u je bio tuš… ručnik. Čekaj!“
izbacim ruku i nacerim se. „Ne,“ silovito se nasmijem gledajući nazad u
Bishopa, moj osmjeh je širok i usta su mi lagano otvorena. „Tako je. Nije bilo
ručnika. Samo puno… trljanja… ljubljenja… i – “
„Sad, brate, mogu objasniti.“ Nate brzo ustane na noge zakoračivši
unazad s rukama u zraku. „Nije to tako…“ Nate pogleda u mene, pogled
mu je bio zao. „Zašto si morala otvarati svoja jebena usta?“ Procijedi kroz
stisnute zube.
Nacerim se.
Nate pogleda nazad u Bishopa koji je gledao pravo u Natea s tolikom
mržnje tako da je izgledalo da ono što je priuštio Damonu se činilo kao dječja
igra.
Zakolutam očima jer zapravo sam voljela Natea i nisam željela planirati
njegov sprovod – ne još – prekinem se. „Smiri se Bishop. Bila je to teška noć,
a ti nemaš pravo srati.“
„Zar stvarno?“ Bishop pogleda u mene. „Jer ne sjećam se kad sam prošli
put žvalio se s drugom djevojkom nakon tebe Mads, dakle informiraj me
sad. Je li to ono što moram raditi? Početi jebavati okolo da bi ti jebeno
shvatila odakle ja dolazim?“
„Bishop,“ ustajem se na noge. „smiješan si. Nismo skupa. Nikad nismo
bili! Ti si taj koji je rekao sranje 'bez etiketiranja' na jezeru.“
„Nisam znao da sam trebao naglasiti 'ne budi drolja' Madison.“

99
 „Nisam jebena drolja!“ viknem. „Nisam spavala s nikom osim s tobom,
stoga, jebi se!“
Bishop odmahne glavom. „Ne, samo voliš navoditi dečke da misle kako
te mogu jebati.“
„Jebi – “
„Dosta.“ Damon uđe unutra gurnuvši ruke u džepove, još uvijek noseći
hlače koje je nosio ranije koje me podsjete zašto sam zapravo u ovoj sobi.
Okrenem se nazad prema ormaru i upalim svjetlo, izvučem Nateovu odjeću
van i prebacim je preko ramena.
„Što radiš?“ Nate upita dolazeći prema meni. Borim se sa suzama koje
prijete da izađu na površinu. Iskreno, nisam imala pojma da je Bishop tako
mislio o meni. Znala sam da mu je stalo, ali ne toliko mnogo da je bio
spreman to koristit kao oružje tokom rasprave. Činilo mi se kao da mi je srce
izbodeno tupim nožem za odreske i onda mi otkinuto kroz grlo.
Progutam svoje osjećaje, obrišem zalutale suze koje su mi pale na obraz.
Jebač me rasplakao, ali vjerojatno sam to i tražila. Kad se zaljubiš u vraga,
pobrini se da ne padneš licem prema dolje dok su mu rogovi probodeni kroz
tvoje srce. „Uzimam nešto Damonu da obuće.“
Osjetim kako Nate se spušta u čučanj pored mene, naslanja se na moje
rame. „Hej – “
„Pusti me na miru,“ šapnem hvatajući šorc i jednostavnu bijelu majicu.
Doduše, Nate nema puno toga osim različitih poderanih traperica i majica.
„Ne, zajebi to. Što nije u redu? Bishop?“ šapne.
„Sve, Nate. Ništa od ovog sranja nema mi smisla. Osjećam kako polagano
gubim razum.“
Nate se naceri, a ja ne znam kako, ali to odnese nešto tamnog dima s
mojih osjećaja. „Svi smo mi izgubili razum dušo, ali tako smo svi pronašli
jedni druge. Svi smo mi izgubljeni, ali smo izgubljeni na istoj cesti.“
Pogledam u njega; Nate je zapravo imao pravo. Zahihoćem se šmrcajući.
„Nema baš previše situacija kad si pakleno imao pravo Riverside. Ali
upravo sad jesi.“
„Mi smo gusari dušo. To je ono što mi radimo. Sad nastavi s time što god
da si radila, uzmi što god da ti treba, ali pobrini se da taj seronja ne uništi
išta od moje odj – nek uđe u zapisnik,“ prekine sam sebe, „još uvijek mu ne
vjerujem. Ali ću vjerovati tebi, pod jednim uvjetom.“

100
 Kimnem hvatajući se za odjeću i u sebi se zahvaljujem da tko god da sluša
jer je pristao. Mislim, svejedno bih to učinila., ali to da je Nate pristao,
jednostavno znači da moram otići napraviti nešto za jelo prije nego sunce
izađe.
„Naša vrata ostaju otvorena. On spava na podu, a kasnije tijekom dana,
sjesti će i ispričati nam sve što može.“
Pogledam preko Nateovog ramena u Damona koji je pažljivo promatrao
Bishopa, koji nije skidao pogled s mene. ignoriram ga, vraćam pogled nazad
na Natea i kimnem. „Dogovoreno.“
Nate se ustane na noge, ispruži ruku prema meni i pomogne mi da se
dignem. „Pečeni sir? Čujem ti stomak odavde.“
Izdahnem, naslanjajući glavu na njegovo ramen, osjećajući kako se svaki
mišić opušta. „Da. Jebeni Bože, da.“
Izlazeći iz ormara, dobacim Damonu odjeću. „Idi i presvuci se. Donijeti
ću ti nešto da jedeš.“
On se nasmiješi, uzme odjeću i nestane nazad u mojoj sobi. Pogledam na
sat koji Nate drži pored kreveta, primijetila sam da je 2:00 sata ujutro.
Prokletstvo, stvarno smo toliko dugo razgovarali? Kad su mi se oči povezale
s Bishopovima, zamucam. „Izgubila sam apetit.“
Nate me privuče k sebi. „Ne, ne obaziri se na njega.“ Namigne Bishopu.
„On jednostavno ne voli da se netko drugi igra s njegovim igračkama.“
„Ja nisam njegova igračka.“
„Ja sam ovdje,“ Bishop zagunđa.
„Stvarno?“ rekoh sarkastično. „Jer ne vidim te.“
„Dobro Mačkice,“ Nate se naceri povukavši me pod svoju ruku. „Nisi
svoja kad si gladna. Idemo.“

101
 „OK, TO JE TO,“ TATUM IZJAVI pokušavajući pokidati svoj paket
krekera. „Želim znati 100% onoga što se događa. Nije fer!“ cvilila je.
„Ne radi to.“ Trljala sam sljepoočnice još uvijek umorna nagon usranog
spavanja koje sam imala u nedjelju navečer. „Ozbiljno se toliko toga
trenutno događa.“
„Znam,“ Tatum šapne odustavši od pokušaja da pokida paket svojih
ugljikohidrata. „Sjećaš se? Bila sam tamo.“
„Ima i više. Bože.“ Sjedam nazad. „Ima toliko toga više, ali uopće ne
znam odakle krenuti i što ti ispričati jer već znam da ćeš imati još više pitanja.
Pitanja na koja ja ne znam odgovore.“ Izdahnem i otvorim usta, taman da
nastavim, kad uglom oka ugledam Kraljeve kako ulaze u kantinu. Tatum
podigne svoje neotvorene krekere ponovno kad ih ugleda kako ulaze. „Sad
mi trebaju ugljikohidrati.“
Bishop sjedne pored mene, a Nate ode s druge strane dok se ostatak dečki
stisnuo pored Tatum i Bishopa.
„Ne sjećam se da sam vas pozvala,“ zarežim.
„Nema potrebe.“ Nate se naceri zagrizavši svoju jabuku.
Zakolutam očima, pogledam nazad u Tatum te vidim je kako zuri u nešto
preko mog ramena. Usta su joj razjapljena, keks na pola puta.
Nagnem glavu preko ramena da vidim u što to ona gleda kad mi se usta
zatvore. „Ispričajte me,“ promrmljam ustajući se sa svoje stolice i odlazeći
prema Damonu. Stajao je tamo u nekoj Nateovoj odjeći – širokim hlačama,
crnoj majici i bijelim visokim tenisicama. Sve je Nateovo budući da još nisam
pronašla vremena kupiti Damonu nešto njegovo.
„Što radiš tu?“ upitam promatrajući kako svi zure u njega.

102
 U što za miloga Boga oni zure? Znam da smiješno izgleda, ali ljudi su
jednostavno nepristojni. Ili možda ja mislim da on smiješno izgleda jer je moj
brat. Ne bih znala.
„Moram razgovarati s tobom.“
„Pričaj.“
Uzima me za ruku i povuče me nazad kroz ženski hodnik. Čekajući da
nekolicina ljudi prođe, spušta glas. „Katsia se želi naći sa mnom.“
„Molim? Kako to znaš?“ uzvratim šaptom smiješeći se djevojci koja je sa
mnom na satu engleskoga dok prolazi pored nas, gledajući nas sumnjičavo.
„Očito jer sam otišao. Jesi li pročitala još knjige?“ upita s žurnošću.
„Ne, nisam pronašla vremena, a zašto se ona želi naći s tobom?“
„Pronađi vremena da pročitaš. Jer me treba.“ Odgurne se od zida i ode
nazad niz hodnik, a potom kroz ulazna vrata.
„Pa doviđenja i tebi isto!“ vičem za njim dok se vrata zatvaraju.
Hodam nazad u kantinu, krenula sam prema svom mjestu, izvlačim
stolicu i sjedam.
„Što je htio?“ Bishop se raspitivao pored mene.
Ignoriram ga.
„Tko je on?“ Tatum upita, njezine oči su ga tražile.
„Moj brat i otišao je.“
Ona prebaci svoju pozornost na mene. „Molim? Kako?“ Spušta glas.
„Madison…?“
„Kao što sam rekla ranije,“ odgovorim gurajući svoju salatu vilicom
uokolo. „Imam ti puno toga ispričati.“
„Nećeš joj kurca reći,“ Bishop odbrusi gledajući u mene.
Konačno ga doživim. On je tako blizu – preblizu mi – da skoro pa mogu
osjetiti kako mu dah pada preko mojih usana. „A ja sam ti rekla kako mi ne
možeš govoriti koji vrag ću ja raditi Bishop.“
Naceri se ubacujući mrkvu u usta – moju mrkvu. „Oh Madison. Nemaš
pojma kakve stvari mi takav ton čini.“
Taman da ću otvoriti usta da kažem nešto drugo kad Nate prekine. „U
svakom slučaju!“ Pogleda između nas, oči su mu širom otvorene kao da grdi
par mališana. „Tatum je ok, B. Ona zna gotovo sve ostalo što se dogodilo.“
„Ne sve,“ mrmljam ispod glasa.
Tatum me presječe pogledom. „O? Što još to ne znam? Hmmm?“

103
 Odgurujem stolicu, ustajem se na noge i uzimam svoju tacnu. „Gotova
sam. Vidimo se kasnije.“ Odlazim kroz vrata predvorja, odlazim prema
dvorani za tjelesni. Na pola puta niz hodnik odlučim da ne želim čak ni biti
u školi sada. Okrenem se, krenem prema dizalu koje vodi dolje do
studentskog parkirališta kad mi se pojavi misao u glavi. Nisam vidjela
gospođicu Winters od kad sam se vratila.
Okrenem se nazad ponovno, otrčim prema knjižnici, otvaram velika
drvena vrata. Miris prašnjavih starih knjiga me pogodi i ja udahnem,
uživam u poznatom mirisu. To je moj omiljeni miris, osim štogod već da
Bishop nosi. Obično. Upravo sad ne, jer upravo sad ga mrzim. Prolazim
pored dvoje tihih studenata koji uče, odlazim do prijemnog stola.
„Hej!“ nasmiješim se plavuši.
Djevojka podigne lice i meni osmjeh nestane. „Vi niste gospođica
Winters.“ Gledam okolo. „Gdje je ona?“
„Otišla je prije otprilike dva mjeseca.“
„Otišla?“ narugam se. „Otišla gdje?“ Ne može otići.
„Otišla kao da ne radi više ovdje, kao da ne znam gdje je.“
Zakoračim unazad i požurim prema vratima. Ne znam zašto, ali to mi
nije dobro sjelo. Zašto bi gospođica Winters otišla? Prije dva mjeseca? To je
bilo otprilike kad sam ja otišla. Ne. Ona ne bi otišla, a ako jest, gdje je otišla?
Sklanjam kosu s lica, trčim prema dizalu, stišćem dugme za dolje više nego
što je potrebno. Vrata se konačno otvaraju i ulazim unutra, udaram po tipki
SP-a15. Vrata se zatvore i dizalo me vodi dolje do mog auta dok razmišljam
o svim mogućnostima gdje bi mogla biti.
Iskreno, stvarno ne znam ništa o njoj, ali da je planirala otići, osjećam da
bi mi to rekla taj dan kad sam dobila broj od nje. Ili bi barem natuknula.
Nešto nije u redu. Vrata se otvaraju i ja žurim prema svom kamionetu
otključavajući ga. Otvaram vrata i taman da ću ući unutra kad mi nešto
prođe iznad glave, zapriječi mi pogled i ruka me poklopi po ustima prije
nego me podigne. Vrištim prigušenim kricima, udaram i okrećem se dok me
on ubacuje u nešto što pretpostavljam da je kombi. Spremam se otrgnuti…
koji god kurac mi je to preko glave kad još jedan par ruku me uhvati od
pozadi, omotava kabel oko zapešća i stegne ih zajedno.

15 Studentski parking.
104
 „Tko si ti jebeno?“ urlam. Namirišem je prije nego progovori. Taj bogati,
jedinstveni limunsko-ružin miris Chanela No.5.
„Samo želim razgovarati Madison.“
„Razgovarati?“ nasmijem se. „Jebeno me otimaš da bi razgovarala.“
Završavam rečenicu vrišteći.
„Skinite joj molim vas masku.“ U trenutku se suočavam s Katsiom koja
sjedi nasuprot mene izgledajući poprilično kao da ne pripada tu u svom
dvodijelnom odijelu s dvojicom naoružanih muškaraca pored sebe, obojica
imaju skijaške maske, isto kao i tip koji sjedi pored mene.
„O čemu želiš razgovarati?“ kipim, ljuta. „Samo da uđe u zapisnik,
obično sam poprilično jednostavna cura. Možeš jednostavno nešto kao 'Ej
curo! Možemo li popričati?', a ja ću odgovoriti 'Da, nema problema curo!
Idemo na kavu!'“ Oponašam situaciju vezanim rukama i piskutavim
glasom. Lice mi se uozbilji kad sam završila. „Ne moraš me jebeno oteti.“
Ona se nasmiješi, ali joj osmjeh ne dolazi iz očiju. Mislim da vjerojatno
nikad niti nije. Osim ako nije, npr. večerala s vragom. Kladim se da se kuja
tad smiješi. „Zabavna si.“
„Hvala,“ rekoh sarkastično. „Moji prijatelji se ne bi složili s tobom.“
„Možda ti trebaju novi prijatelji,“ uzvrati uz jednu izdignutu obrvu.
„Ne.“ Odmahnem glavom uvidjevši u kojem smjeru ide s ovim
razgovorom. „Već je dovoljno teško pronaći jednu osobu kojoj se sviđam, a
još teže neku manju bandu.“
Ona nakrivi glavu, pažljivo me proučava. Ježim se u sebi radi toga kako
me promatra svojim zurenjem. „Radi čega misliš da to rade?“
„Oni rade – što?“ upitam uzvraćajući joj pogled, proučavam njezin izgled
točno onako kako ona proučava moj.
Frkne kao da točno zna zašto sam to napravila. „Jabuka ne pada tamo,“
mrmlja ispod glasa. Jedva da sam to čula.
„Molim?“
„Drugi puta,“ odgovori.
„Ne, govorila si – “
„Drugi puta,“ prekine me ispruživši ruku da uzme dvije čaše vina s
malog stolića koji je postavljen između dva nasuprotno postavljena sjedala.
„Radi čega misliš da im se zapravo sviđaš?“
„Pa ne znam. Trpe me.“

105
 „To je užasan odgovor Madison.“ Naceri se iza ruba njezine čaše. „Ljudi
trpe puno stvari. Supruge, muževe, glavobolje. Pored svega toga, je li to
način da se živi? Jednostavno trpjeti nekoga? Ne,“ odmahne glavom
uzimajući gutljaj, „i neka uđe u zapisnik, u krivu si.“
„U krivu u vezi čega?“
„Pa u tome je stvar.“ Naceri se, oči joj zasvijetle kao Božićno drvce. O,
ova kuja je luda. „Sa svim tim.“
„Hoćeš me informirati ili ću biti ostavljana da nagađam?“ Ne vjerujem
joj. Nimalo. Ali jesam li otvorena saslušati što ima za reći? Jesam.
„Pa, krenimo s tvojim bratom.“
„Krenimo,“ ponovim pretjerano uzbuđena i pomalo sarkastična.
Pogleda u mene sekundu predugo prije nego joj oko trzne. „Koliko znaš
o njemu?“
„Samo dijelove. Ono što mi je on rekao i ono što su Bishop i Nate na neki
način mi rekli.“
Ona se nasmije. „Mmmm, ti dečki. Kunem se, u svakog generaciji to se
događa.“
„Što?“ Mora da mi je lice odavalo zbunjenost jer se ona ponovno zahihiće.
„O Madison. Reci mi,“ nagne se prema naprijed, „zašto misliš da te je
otac doveo nazad u Hamptons?“
To je pitanje koje još nisam uspjela shvatiti. Zašto bi me vratio ovamo ako
je znao da je to bilo opasno po mene? „Ne znam,“ odgovorim iskreno.
Gledam je ravno u oči. „Znaš li ti?“
Naginje se nazad, uzima gutljaj svog vina, sve to dok drži pogled na
meni. „Da.“
„Hoćeš li me onda prosvijetliti?“ upitam je, a ona ponovno zastane,
promatra moj izgled kao da proučava svaki centimetar mog lica. Kao da je
fascinirana mnome.
Naginje se nazad. „Ne. Prerano je.“
„Prerano?“ narugam se. „Ti mene zajebavaš? Znaš li ti kroz kakvo sam
sranje prošla?“
„Oh,“ nasmije se. „Znam.“
„Uh, dobro.“ Sarkastično frknem. „Jer ti posjeduješ Izgubljene dječake i
imaš ih generacijama. Shvaćam to.“ Zakolutam očima radi dodatnog efekta.
„Zašto si me uopće otela?“

106
 „Jer želim Damona nazad.“
„Pa, svakako ga pitaj sama.“
Gleda u mene kao da sam glupa. „On ne želi.“
„Pitam se zašto.“
„Slušaj me vrlo pažljivo Madison. Damon je zeznuta duša. On možda je
tvoj brat, tvoj brat blizanac, ali on je rođen…“ pogleda uokolo tražeći pravu
riječ. „…drugačiji.“
„Drugačiji – kako?“ upitam suzivši pogled. „I zašto to kažeš kao da ti je
stalo?“
Ona se nasmiješi. „Stalo mi je jer Damon je jako dobar u onome što radi.
Stalo mi je jer ono što Damon radi, potrebno mi je to što on radi. A i stalo mi
je jer Damonu to isto treba, a ako Damon ne dobije ono što mu treba, doći će
do masakra.“
„Damon ne bi ni mrava zgazio.“
Ona se zagrcne svojim pićem, stišće si grlo. „Ti slatko, zaluđeno dijete.“
Nagne se naprijed, stavlja čašu nazad na mali stolić. „Damon neće svjesno
povrijediti tebe – ne. Ali dušo, što misliš da njegovo ime znači?“
„Ne znam. To je često muško ime.“
Odmahuje glavom. „Ne, njegovo ime se ispravno piše D-E-A-M-O-N,
latinski za Sin Sotone.“ Stisnem vilicu pokušavajući suspregnuti ikakve riječi
koje bi prodrle iz usta mi.
„Ali vidjela sam kako je njegovo ime napisano mu na majici. Pisalo je D-
A-M-O-N.“
Zakolutala je očima. „Njegovo ime je loše za posao. Morali smo ga…
civilizirati.“
Njegovo ime je loše za posao? Tko uopće govori takva sranja? „I dalje ne
razumijem. Deamon je najslađi tip kojeg znam. Privučena sam –“
Maše rukama uokolo. „Dušo, on nije samo tvoj brat, on je tvoj blizanac.
Oboje ste osjetili to -“ Spojila je ruke skupa. „- privlačenje. Ali on nikad nije
trebao otići. Trenirali su ga najbolji od najboljih. On nije trebao otići.“
„Ali nije,“ šapnem.
„Ne,“ odgovorila je, oko joj je opet trzalo. „Nije. Prkosio je prirodnom
poretku. Biti će kažnjen, ali što duže ostane, to će kazna biti gora.“
„Onda se jebi. Nikad ti ga ne bih svojevoljno predala, a sad još manje.“

107
 Ona se opet onako nasmiješi. „Gle, ne očekujem da razumiješ.“ Kombi se
zaustavi i pogledam kroz prozor i vidim da smo se vratili nazad u školu.
Vrata mog kamioneta su još uvijek otvorena. „Samo upamti jednu stvar
Madison.“ Ona traži moj pogled i susretnem se s njime. „On nije dobar
čovjek. On je najgori od najgorih. Želiš znati zašto?“ upita nagnuvši glavu.
„Zašto?“
„Jer ništa ne osjeća. Ni kajanje, ni ljubav, ništa. Deamon je lišen prirodnih
ljudskih osjećaja. Ne osjeća fizičku bol niti emocionalnu bol. Rođen je takav.
On je povrh toga i obučen da bude takav. On je vrlo rijetko ljudsko biće, ali
također pati od sjena.“
„Kao urođena neosjetljivost na bol?“ upitam i dalje zatečena njezinim
prvim otkrićem.
Ona kimne nagnuvši se nazad. „Da. To ima jedan od milijun. Znaš,
genetski je?“ naceri se. „Ali znam da nije došlo na tebe.“
„Ipak to što mu nedostaje emocionalnih osjećaja, postoji li uvjet za to?“
„Postoji mnogo uvjeta koji to mogu izazvati, i iskreno govoreći, Deamon
ih vjerojatno ima sve.“ Zastane kao da razmišlja koliko puno zapravo bi
trebala otkriti. „Upitaj ga za sjene Madison, a onda me nazovi. Uvjerena sam
da ćeš željeti razgovarati.“ Pruži mi posjetnicu. Pogledam dolje u nju i
pročitam zlatni karton s bijelo ugraviranim imenom Katsia bijelim i
jednostavnim brojem telefona ispod.
Muškarac koji sjedi pored mene nagne se naprijed, presječe vezice oko
mojih zapešća. Otvori vrata i ja izlazim van, okrećem se licem prema njoj
posljednji put. „Zašto misliš da ne može osjećati emocije?“
„Jer sam to vidjela, a i ti ćeš.“
Vata se zatvaraju i kombi odlazi uz zvižduk, kao da nije bio tu
pokušavajući samo sekundu prije upasti u moj život. Podižem torbu s poda,
ubacujem je u kamionet i sjedam na vozačevo sjedalo, stišćem Pokreni. Brzo
se okrenem u svom sjedalu kad mi jeziva hladnoća, hladnoća kao da me
netko promatra, uvuče se u kičmu, ali suočim se samo s praznim sjedalima.
„Gubim razum,“ ubacujem auto u rikverc i jebeno odlazim odavde.
Ponedjeljci.

108
 PRAVIM SENDVIČ U kuhinji kad „Tequila Sunrice“ od Cypress Hilla
počne odjekivati kroz zvučnike. Zakolutam očima i izvadim svoj mobitel,
listam kroz popis pjesama na Spotify-u. Jebeni Nate, dodavao je glazbu na
moju listu pjesama. Gurnem mobitel nazad u džep, odustajem i vraćam se
svom sendviču. Stavljam šunku na kruh, istisnem nešto majoneze i potom
dodajem rajčice, reliš16 i sir. Zarazni ritam uhvati me nespremnu i počnem
klimati glavom u ritmu. Prerano sam osudila; ova pjesma je zapravo stvarno
dobra.
Uzimajući ogroman zalogaj svog sendviča, oči mi se podižu na ulaz u
kuhinju kad ugledam Natea, Bishopa, Casha, Brantleyja i Huntera kako stoje
tu i promatraju me. Nekad je to bilo zastrašujuće, da su skoro cijelo vrijeme
u mom osobnom prostoru – iako ovo nije sve od Kraljeva. Ali sad jedva da
me zasvrbi koža.
„Što?“ upitam žvačući svoj sendvič.
Bishop odmahne glavom. „Ništa. Gdje ti je brat?“
„Gore.“ Progutam. Nisam imala prilike razgovarati s Deamonom o
sjenama. Iskreno, pomalo se bojim. Jer jednom kad ga pitam, nema povratka
nazad. Što ako njegov odgovor promijeni to kako ga doživljavam? Ne želim
to. Postoji puno stvari u mom životu na koje želim odgovor, puno stvari koje
bih žrtvovala da bih dobila te odgovore, ali Deamon nije jedna od njih.
Osjećam snažan pretjerano zaštitnički osjećaj kad je riječ o njemu, radi čega
mislim… „Jesam li ja mlađi blizanac ili je on?“ Razmišljanje na glas uvijek
pomogne.
Brantley i Cash ulaze u kuhinju, sjedaju na barske stolice. „Ti si starija,“
Cash odgovori kad vidi da nitko drugi nije.

16Relish je kuhani i ukiseljeni proizvod napravljen od nasjeckanog povrća, voća, kiselih krastavaca ili
začinskog bilja i je hrana koja se obično koristi kao začin za poboljšanje osnovne namirnice
109
 „Znala sam.“ Nacerim se, uzimam još jedan zalogaj.
„Zašto?“ Bishop upita naslonivši se na zid.
„Samo sam se pitala.“
„Pitaš se zašto si tako pretjerano zaštitnički nastrojena u vezi njega.“
Bishop mi uzme riječi iz misli, odgurne se od zida i ulazi u kuhinju. Otvara
frižider i vadi vodu van, otvara poklopac. „On je opasan Madison.“
Zakolutam očima. „Ako iskreno vjeruješ u to, zašto si mu dopustio da
bude u mojoj blizini?“
„Pa pokušali smo to zaustaviti,“ Nate se umiješa. „Ali jebeno dobar
posao smo obavili.“
„I rekao sam da je on opasan,“ Bishop završi. „Nisam rekao da je opasan
po tebe.“
„Ali prve noći kad ste bili tu, nije vam se sviđao. Gotovo ste ga htjeli
ubiti.“
Bishop se nasmije stavljajući vodu na pult. „Umalo? Ne postoji takva
stvar kao umalo kad je riječ o meni Madison. Ja ne pravim greške; ja radim
poteze. Ako nešto radim, u svoje dupe se možeš kladiti, da sam razmislio o
svakoj mogućoj stvari koja ima veze s time. Ja nisam rastrojen. Ja sam
proračunat. Znam točno što radim kad to činim, i ti želiš znati zašto sam radi
toga najgore moguće čudovište?“ upita iako nije stvarno htio da mu
odgovorim, stoga ostanem tiho – barem jednom. „Jer sam razmišljao o tom
činu iznova i iznova u svojoj glavi, i svaki put sam se zapitao je li to ispravna
stvar da se napravi?“ Prišao mi je centimetar bliže, gurnuo ruke u svoje
džepove. „Uvijek je da. Dakle ne, Madison.“ Naslonio se na pult. „Ja nisam
'umalo' ubio nikoga. Ako ih želim mrtve, biti će mrtvi. Bez obzira na sve.“
Riječ mrtav izašla je previše blizu Deamonovom imenu radi čega mi se
stomak okrenuo. Spuštam sendvič dolje iznenada izgubivši apetit.
„Princ Šarmantni, očito.“ Otresem se na Bishopa.
Brantley se nasmije. „To je slatko. Ali ne, više kao Mračni vitez.“
Stomak mi zakrulji i ponovno uzimam sendvič, grizem ga. „Ako bi se
mogao suzdržati da povrijediš mog brata, to bi bilo odlično.“
Bishop pogleda u mene, oči su mu tonule u moje. „Ako on ne povrijedi
tebe – što mislim da neće – dogovoreno.“
Tiho žvačući, ulazna vrata se otvaraju i Elena i moj tata ulaze niz hodnik,
oboje zastanu kad vide okupljanje u kuhinji.

110
 „Madison, Nate,“ tata pozdravi.
Leđa mi se isprave dok poleđinom ruke brišem usta. „Tata! Hej!“ Krenem
prema njemu. Kad ga privučem u zagrljaj, on se ukoči. „Sve u redu?“ Moj
tata se nikad ne ukoči sa mnom. nikad. Uvijek je bio moja stijena i uvijek mi
je govorio što se događa, osim kad je riječ o Kraljevima.
Prisili se na osmijeh. „Sve je u redu.“
Pogledam u Elenu i ona mi uzvrati pogled, potpuno nesvjesna onoga što
je upravo se razmijenilo između tate i mene. „Hej Madi. Kakav ti je bio
vikend?“ Pogleda u Natea. „Dođi i pozdravi svoju mamu molim te.“ Nate
se odgurne od zida.
„Naravno mama.“ Privuče je u medvjeđi zagrljaj, omota jednu ruku oko
njezinog struka i podigne je bez imalo napora s poda. Ljubi je u obraz.
„Nedostajala si mi.“
Ona se odmiče štipajući ga za obraze. „Dobro ti ide dečko. Dobro se
brineš za svoju sestru kako vidim.“ Pogleda nazad u mene.
„Kad već o tome pričamo,“ rekoh tati. „Možemo li razgovarati?“
„Što si napravio?“ upita Natea, a ja se brzo umiješam. „Ne, ništa takvo.
Samo… nešto. Možemo li razgovarati?“
Kimne spuštajući svoj kofer dolje taman kad Sammy uđe kroz ulazna
vrata odjevena u ležerne traperice i pleteni džemper.
„Oprostite, nisam vas očekivala kod kuće sve do sutra.“ Podigne torbu i
namigne mi. Uh, Sammy je ultra sretna danas, ali ta pitanja će morati
pričekati.
Tata pokaže prema hodniku. „Moj ured.“
Slijedim ga niz hodnik, ulazim u njegov prostor, iznenada okružena
bogatim mirisom bora, crvene kože i starih knjiga.
Sjeda na svoju stolicu, otkopčava svoje odijelo i skida kravatu. Ovo je prvi
put da sam stvarno imala priliku dobro pogledati u tatu nakon dugo
vremena. Koža oko očiju mu je obješenenija nego ikad, njegova brada je
nekoliko dana stara, a očni kapci mu izgledaju teško i umorno. Taman kad
sam se spremala reći mu da zaboravi, ne želeći dodavati išta više na njegov
već očito stresan život, on progovori. „Shvaćam da imaš puno toga za pitati
nakon onoga što se dogodilo u Hectorovoj kući.“
Progutam knedlu. „Pa, zapravo, da i ne.“
„Koliko toga već znaš Madison?“ promuklo šapne.

111
 Moj bijes pomalo raste. „Zašto dovraga ljudi stalno me to pitaju? Kao da
pokušavaju saznati koju granicu ne žele prijeći. Bojeći se da bi mogli reći
previše, ali je ok da mi kažu premalo. To je obmanjujuće i nepošteno.“
„Madison,“ izdahne. „Nitko na ovom svijetu nije iskren. Žao mi je što si
ti dio toga. Ja nikad… mi – tvoja mama i ja – nismo htjeli da budeš dio ovog
svijeta. Radi toga smo toliko dugo bježali.“ Nasloni se nazad u svojoj stolici.
„Zašto si me onda vratio nazad tu Tata, ako si znao da sam u nevolji?“
Zastane prelazeći kažiprstom preko svoje gornje usne dok gleda u mene.
Vjerojatno razmišljajući bi li trebao ili ne biti iskren prema meni. Jebeni ljudi
i njihova iskrenost.
„Jer…“ nagne se naprijed stavljajući laktove na stol. „Bože, Madison.
Postoji prirodni poredak kako stvari funkcioniraju s Kraljevima. Način u koji
se nitko nije petljao generacijama i generacijama. Uloge koju svatko od nas
ima i koje smo oduvijek imali.“ Zastane gledajući me ispod svojih kapaka.
Potom ponovno izdahne, ali mislim da sam da sam to već shvatila.
„Ti si želio promijeniti poredak.“
Pogleda u mene i suzi pogled. „Da. ali Hector ne smije znati.“
Pogledam u njega, sjedam na stolicu ispred mene. „Kako to misliš? Zašto
onda on misli da si me doveo nazad?“
Zastao je, naslonio se nazad, stavio laktove na naslon stolice. Dolazim do
spoznaje. „Čekaj. Zar on misli da se me vratio nazad kako bi me… ubio?“
„Molim?“ Tata se iznervira. „Naravno da jebeno ne.“
Informacija mi pliva po glavi. Informacija koja bi isto tako mogla biti na
japanskom, jer nemam pojma što sve to znači. „Pa, možeš li me prosvijetliti?
Jer ja ne vidim zašto bi me drugo Hector pustio da slobodno odem uzevši u
obzir da su me Kraljevi sakrili kako bi se pobrinuli da on ne sazna da sam se
vratila nazad.“
Tatine oči se pretvore u kamen, zajedno s njegovom vilicom. „To nije bio
jedini razlog zašto su te dečki odveli Madison. Nikad ne smiješ zaboraviti
tko su oni, kome njihova odanost pripada, jer to nije tebi. Nije nikad nikome
drugome osim Hayat muškarcima. To moraš upamtiti.“
Progutam knedlu pokušavajući pronaći riječi koje želim izgovoriti. Iako
sam mjesecima promišljala o svojim pitanjima, sad kad mogu tatu pitati bilo
što, i on će mi vjerojatno reći, ostala sam na suhom.

112
 „Što Hector misli?“ šapnem bacivši pogled kroz stari drveni prozor koji
gleda prema našem dvorištu.
„On misli da sam se vratio kako bih te poslao s nekim.“
„Nekim?“ upitam vrativši pozornost nazad na njega. „S kime? I zašto?“
„Izgubljenim dječacima i da budeš zaboravljena.“
To mi vrati pozornost nazad na krug. Na ono radi čega sam tu. „Pa, to se
neće dogoditi.“
„Kako to misliš?“ upita gledajući postrance u mene.
„Deamon je gore i tu je sad već nekoliko večeri. I prije nego pošiziš – nije
opasan po mene, ali imam pitanja.“
Tatino lice se objesi. Zastane, a potom se ustane sa stolice kao da mu se
upravo dupe zapalilo. „Koji kurac misliš pod time da je on tu?“ zareži, ruke
mu lete uokolo. Vrata ureda se širom otvore i Bishop ulazi unutra provjerivši
me na brzinu prije nego smrtonosno pogleda u mog tatu. „Ona zna da joj je
on brat, brat blizanac,“ Bishop započne.
„Hvala,“ mrmljam ispod glasa okrećući se u svojoj stolici. „Taman sam
dolazila do tog dijela.“
„I to je sve što ona zna.“
Čekaj malo. „Čekaj.“ Podignem ruku. „Što to znači? I zašto si upravo
uletio u ovaj ured kao da si se bojao da će mi tata nešto reći?“ Pogledam
nazad u tatu i vidim da mu se lice opustilo malo prije nego je u konačnici
opustilo se do kraja. Pogledao je u mene. „Djevojčice, idi gore. Moram
razgovarati s Bishopom.“
„Ne.“ Odmahnem glavom. „Možete razgovarati preda mnom.“
„Kurac možemo. Nosi svoje dupe gore – odmah.“ Bishop zuri u mene.
Trznem se, ali ispravim ramena. „Zašto? Zašto jebeno ne prestanete
sranja skrivati od mene?“
Bishop napravi jedan korak. „Jer…“ još jedan korak. „Ti si Madison
jebena Montogomery…“ Korak. „Srebrni jebeni Labud.“ Dva koraka. „Stoga
nosi svoje jebeno dupe gore na kat.“ Vrh njegove cipele udari u moju. „Sad,“
zareži.
Prelazim pogledom po njegovim tamnim trapericama, preko njegove
čisto crne majice, preko njegovog debelog vrata i punih usana, sve dok
konačno ne zurim u njegove oči koje su nalik na vrata pakla. Samo, dopustila
bih da me jebač gurne u njih i zaključa iza sebe. „Jednog dana – “ naginjem

113
glavu. „ – znati ću sve, i nećeš biti u mogućnosti kurca kontrolirati.“ Ustajem
se, gotovo stojeći nosom u nos s njim.
Pogleda dolje prema meni, njegov mračni pogled postaje cerek. „Možda.
Iako ne danas, stoga odjebi odavde.“
Koračajući se okrećem i izlazim iz ureda prije nego može vikati još malo
na mene. Samo što on ne viče na mene. Samo Bishop ima to u sebi da osjećaš
kako viče na tebe bez da je zapravo podigao glas. To mora da je neki oblik
taktike zastrašivanja. On je zvijezda u tome.
Hvatajući po dvije stepenice u isto vrijeme, ulazim u svoju sobu, zalupim
vratima iza sebe. Srušim se na svoj krevet, pahuljaste deke se napušu oko
mene, nagnem glavu prema stropu dok ponavljam iznova sve nove
informacije. Znam da neću izvući ništa solidno iz ikoga ovdje.
„Madison…“ Deamon šapne tiho.
Držim pogled i dalje na stropu. „Da Deamon?“
„Knjiga.“
Dižem se, posegnem pod krevet i tražim knjigu. Nešto se također
dogodilo s gospođicom Winters. Kako je nestala? I Tillie. Gdje je dovraga
Tillie? Ima još toliko toga što moram shvatiti, ali iz nekog razloga, osjećam
da će moji odgovori ležati između redova u ovoj knjizi, ne u pokušajima da
odgonetnem latinski jezik od svog davno izgubljenog brata blizanca.
Jebeš ovo knjigu.
Otvaram brzo stranicu, utonem u krevet i nastavim tamo gdje sam stala.
12. Rođenje Izgubljenih dječaka

Jedan… Dva… Tri… Četiri… Pet… Šest…

Prebrojala sam svaku glavu. „Zašto ste vi tu?“ upitam nagnuvši glavu prema
Joshui. Joshua je prva osoba koja je podigla ruku kad je Humphrey odlučio zakuhati
ovu ideju. Zašto? Ne znam. Humphrey dolazi iz dobre obitelji. Mislila sam da je on
isto dobro dijete.
„Jer želim napraviti nešto korisno od svog života. Učiniti svoju obitelj
ponosnom.“
„Ponosnom?“ upitam. „Ponosnom jer ubijaš nevine bebe? Jer to je ono što ćeš
raditi.“
On proguta i vidjela sam da mu se vilica trznula. „Ja – Ja neću. Napraviti ću što
god bude trebalo gospođo.“

114
 „Što ako ti ja dam drugi posao? Nešto radi čega će tvoja obitelj i dalje biti
ponosna, ali nećeš raditi tako uznemirujući posao.“ Odgurnula sam se od pulta i
krenula prema njemu. „Nudim ti ultimatum Joshua. Hoćeš li ga prihvatiti?“
Pogledao me duboko u oči i vidjela sam to. Vidjela sam tihe jecaje za pomoć.
Način na koji mu se ugao očiju naborao kad sam mu ponudila drugačiji posao.
„Raditi ću bilo što gospođice Katsia. Smatram da je toliko toga očito.“
Kimnula sam potom kimnula da ostalih pet dječaka dođe koji su me strpljivo
čekali u stražnjem dijelu prazne špilje. „Tko zna o krijesnicama?“
Zakoračili su naprijed odmahujući glavama. „Ne puno,“ jedan od njih odgovori.
Ovaj je bio snažan. To sam mogla vidjeti po tome kako su mu ramena napeta od
samouvjerenosti i po načinu na koji se nije lecnuo.
„Pa,“ započnem. „Što znate o bubama?“
Svi su odmahnuli glavama.
„Dobro, što je privlačnije? Krijesnica ili buba?“
„Krijesnica ,“ svi promrmljaju gledajući jedan u drugoga uz odobravanje.
Nasmiješila sam se. „Ali jeste li znali da je krijesnica i dalje samo buba? One su
samo noćni članovi obitelji.“
„Koja je vaša poanta gospođice Katsia?“ Drski dječak upita, i ja sam se divila
njegovom stavu u kojem nije bilo okolišanja.
Trebati će mu to.
„Moja poanta je u tome da način na koji nas vide…“ pokažem prema van iz
špilje. „Mora biti buba. Moramo ostati unutar iste obitelji. Oni moraju misliti da
smo svi ista obitelj. Da se borimo za istu stvar.“
„Ali mi nećemo biti – zar ne?“ Joshua prošapta gledajući me sa
strahopoštovanjem.
Odmahnem glavom polagano, mali osmjeh mi je golicao usne. „Ne.“
„Dakle što želite da radimo Katsia?“ Drski dječak upita.
Pogledavši u njega nakrivim glavu. „Kako ti je ime?“
„Benjamin.“
„Benjamin… koji.“
„Benjamin Vitiosus.“
„Ahhh,“ promrmljam. To je imalo smisla. On je bio Vitiosis. Nisam ga prije
prepoznala jer je red Izgubljenih dječaka funkcionirao ovako: Ako si rod koji nema
ono što oni zovu Elitna krv, onda si bačen da budeš Izgubljeni dječak, koji – ono što
Humphrey želi da rade – su čistači svijeta. Humphrey je vrlo temeljito organizirao
svijet. Imamo vrijeme rađanja, to je jedino vrijeme kad možemo pokušavati imati

115
djecu. Ako ne ostaneš trudna, onda ćeš morati čekati četiri godine prije nego možeš
pokušati ponovno, i možeš pokušati samo dva puta. Vidiš, Humphrey je napravio
prirodni poredak na najneprirodniji način. Imaš prva dva pokušaja, i onda ne možeš
pokušati ponovno. Radi se o njihovom uzgoju, ali trebamo ih po četvero. Humphrey
je bio prilično pametan za svoje dobro, za dobro svih nas. Imao je sve definirano, i
nitko ga nije zaustavljao. Ne sad – niti ikad. Ako bi imao dijete ili nećaka koji nema
Elitnu krv, to je značilo da nemaju ono što je trebalo da bude Kralj, onda su bili
bačeni Izgubljenim dječacima. Obučavani. Pa, to je bilo ono što sam ja trebala raditi,
ali umjesto toga, ja sam imala neki drugi plan za ove dječake. Željela sam se boriti
protiv Humphreyja. Boriti se protiv njegove ideje i boriti se do smrti. Uzeo je moju
djevojčicu i ubio je. Sad… sad sam ja započela vrlo detaljan plan da ga ubijem.

Uz tresak sam zatvorila knjigu, razmišljam o onome što sam upravo

pročitala. Počinjem uviđati promjenu u Katisiji od onoga što je bila na
početku. Snažnija je. U njezinoj krvi je osveta, a svi mi znamo da osveta
jednom kad ti se uvuče u krv, ne može je se više izlučiti iz tvog sustava.
Jedini način da je se izvuče van jest da dobiješ svoju osvetu. Tako da su svi
Izgubljeni dječaci nekako isprepleteni s obitelji jednog od Kraljeva. Ovaj
svijet je, opet, zapetljan. Prevrnem se, ugasim svjetlo i kliznem pod
pokrivače, zavučem se u svoje tople plahte i utonem u duboki san.

Magla prazne noći izlazi mi iz pluća, i ja prestajem trčati, naginjem se

naprijed kako bih povratila disanje. „Riješi mi ovo Malkice.“
„NE!“ Vrisnem štiteći uši rukama. „Jebi se!“ Čvrsto zatvaram oči, bacim
se prema naprijed, vlažno lišće mi klizi pod potplatima mojih cipela. Srce mi
nabija u grudima i krv mi struji kroz vene kao metci puni adrenalina.
Nastavljam trčati naslijepo dok mi znoj curi niz hladno tijelo, niz kralježnicu
mi struje trnci, stoga otvaram oči i zastanem. Gledajući prema mirnom
jezeru usred šume, zbunjeno šapućem: „Molim?“
Okrenem se i pokušavam shvatiti odakle sam upravo došla, ali tamo
nema ničega. Samo grmlje koje skriva jezero – ono isto jezero na kojem smo

116
se Bishop i ja glupirali. Jedna svijetla krijesnica lebdi u zraku, pliva uokolo
ispred mog lica. Nasmiješim se dopuštajući maloj bubi da osvijetli nešto u
mojoj utrobi. Pružam ruku kako bih je dotakla, ali taman kad mi se vrh prsta
poveže s malim tijelom, ona se pretvori u krv koja kaplje svuda po mom
prstu.
„Fuj!“ povučem prst nazad i potom ponovno pogledam okolo po
praznom jezeru. „Zašto sam ja tu?“ Vjetar struji kroz moju kosu, pali mi
kožu i osjetila, i tada ga nanjušim – slatki, sapunasti miris muškarca.
Naginjem glavu preko ramena, smiješim se nježno.
„Dovoljno dugo ti je trebalo.“
Bishop zakorači naprijed tako da stoji ravno pored mene i gleda prema
jezeru. „Sad trčiš brže.“
Nacerim se okrenuvši lice prema njemu. „Ili si ti postao sporiji.“ Gledam
gore dolje po njemu, upijam ono što nosi na sebi i zbunjeno mi se obrve
skupljaju. Nema majice na sebi, njegovo lijepo tijelo je skroz izloženo, a
njegove pokidane traperice pokrivaju njegove duge, vitke noge. To što stoji
bosih nogu, usred gotovo zime, čini se nevjerojatno čudno. Zapravo, cijeli
njegov izgled djeluje čudno. Pogledam prema stijeni na kojoj smo se Bishop
i ja zezali prije čini se smiješno puno godina od sad, i nasmiješim se. „Eno je
ta stijena.“ Kad on nije odgovorio, okrenem se licem prema njemu, ali on je
nestao.
„Bishop?“ dozovem tražeći ga okolo. Nešto nije kako treba. Zapravo, sve
djeluje jako pogrešno.
„Mačkice,“ Nate promrmlja, i ja se okrenem, vidim Natea naslonjenog na
njegove laktove u pijesku isto tako bez majice.
„Zar ti nije hladno?“ upitam ga nakon što mi je bilo dosta svega radi
nedostatka odjeće.
„Ne znam.“ Nate prelazi pogledom dolje gore po mom tijelu i potom se
naceri. „Tebi nije?“
„Ne, ja…“ pogledam dolje i vidim da nemam ništa osim malih crnih G-
string tangi i crnog grudnjaka. „O moj Bože!“ Ali on je u pravu. Nije mi
hladno.
„Zgodno. Vidim zašto oboje pucate na to.“ Brantleyjev mračni glas dolazi
iz sjene iza Natea.
„Bishop da, Nate ne.“ Ispravim ga s rukama na bokovima.

117
 „Nate umalo – dva puta.“ Nate se naceri.
Otvaram usta, taman da ću ga opet ispraviti kad Hunter, Jase, Ace, Saint,
Eli, Cash i Chase polako izlaze iza Brantleyja, svi slično odjeveni.
„Cijela banda je tu?“ upitam odmahujući glavom.
Nate gleda preko mog ramena, oči mu postaju mračne. „Sad jesu.“
Ruka prelazi preko mog bedra dok me druga hvata za bok, drži me u
mjestu. Zatvaram oči. „Bishop…“
Usne mu prelaze preko ramena, dah mu pada preko moje hladne kože.
„Tko te posjeduje?“ potom me poliže od lopatice ramena do lopatice dok
mu ruka na mom bedru putuje prema mom međunožju. „Tko te posjeduje
Madison?“
Lagano zastenjem grizući donju usnu.
Stišće me. „Ja nisam strpljiv čovjek.“
„Zašto?“ upitam. Čak i usred svoje požude, moje tvrdoglavo dupe i dalje
ne može pustiti neka sranja da prođu.
Vršci prstiju mu se ukopavaju u meso mog bedra. „Reci to. Reci mi ono
što želim čuti,“ reži dok su mu usne stisnute o moju ušnu školjku.
„Ti.“
Sranje.
Zacereka mi se na uho. „Dobro.“ Širi ruku preko mog stomaka. „Jer ćeš
upravo biti pojebana za razliku od mene.“
Čekaj, molim?
Okrenem lice prema njemu, zbunjena. Kad ugleda moju zbunjenost,
naceri se i pogleda preko mog ramena. Još jedna ruka se spusti na prednji
dio mog grla i stisne ga.
Sranje. Dvostruko sranje.
Zašto sve djeluje tako dobro? Bishop se spusti na koljena ispred mene
dokle tkogod je iza mene stišće me za grlo, naginje mi glavu u stranu dok
mu se zubi zabijaju u moj vrat.
„Želiš ovo i znaš to.“
Brantley.
Sranje.
Bishop pokida moje G-string tange i pogledam dolje prema njemu dok ih
prinosi svom licu i duboko udiše. „Moja.“

118
 Želim ga udariti i reći, Ako sam tvoja, zašto me onda dijeliš? ali osjećaj je
predobar. Kao da plutam na oblaku uzbuđenja.
Ne osjećam sram.
Potom Bishop izvlači jezik i prelazi njime preko linije gaćica, vragolasti
osmjeh mu je na ustima dok mu oči gore kao vatra. Potom objesi moje G-
string tange preko svog vrata i drži ih kao prokletu ogrlicu.
Isuse Kriste, zar se on šali?
Brantleyjevea ruka se spušta do mog grudnjaka i obuhvati mi dojku,
stišće je grubo baš u trenutku kad hladan zrak koji mi prelazi preko klitorisa
zamjene Bishopova topla usta. „O moj Bože!“ zastenjem, glava mi se naginje
u nazad i udara o Brantleyjeve grudi. Brantley kida moj grudnjak i štipa me
za bradavice dok Bishopov jezik kruži oko mog klitorisa, izmjenjujući grubo
i nježno.
„Lezi dolje,“ Brantley mi mrmlja na uho.
„Molim?“ Još uvijek se vraćam iz svoje omamljenosti kad omota moju
kosu oko svoje šake i povuče me dolje na pijesak. „Jebeno lezi dolje.“ Padam
na dupe, a njih obojica, on i Bishop gledaju dolje prema meni raširenoj na
tlu.
„Pa prokletstvo,“ treći glas govori dok ulazi u vidno polje. Saint, Cashov
stariji brat.
Otkopčava svoje traperice i ja gutam knedlu. Svetog mu sranja. Stariji je
šest godina od svih nas.
„Preplašena?“ upita trljajući svojom rukom preko kurca. Promatram dok
mu se mišići na grudima napinju. Njegova četvrtasta vilica se napinje i ja ga
promatram drugačijim očima. Ili napaljenim očima – ili obojima. Ima
naznake brade preko svoje vilice, savršeno ošišane. Nos mu je malo širi, ali
koža mu je zlatne boje i kosa mu je plava. Donijela sam odluku da na neki
način izgleda kao onaj glumac Cam Gigandet. Cimne glavom. „Ovo ti je
ok?“
Želim reći ne. Trebala bih reći ne. Sranje. Ne želim reći ne. Kimnem,
polako uvlačim gornju usnu u svoja usta. Koja jebena kurva. Spušta se dolje
na svoja koljena i Bishop i Brantley obojica sklone se u stranu, razdvoje se
kao Crveno more kako bi ga pustili da priđe.
„Večeras ćeš presti.“

119
 Gura svoje traperice dolje, povlači se za kurac nekoliko puta i potom
legne preko mene. Spuštam se na leđa, ruke mi idu u zrak dajući mu pristup.
Njegovo glomazno tijelo me stišće dolje dok vršak njegovog debelog kurca
pritišće moj ulaz prije nego klizne unutra, zahvaljujući Bishopovoj predigri.
Oči mi se širom otvore i ja izvijam leđa, ispuštam stenjanje dovoljno glasno
da protrese drveće.
Naceri se uz moj obraz. „To nije ni polovica dušo. Slomiti ću te.“ Potom
se izvuče van i prebaci me na stomak, uhvati me za jednu nogu i zakači je
na svoj kuk dok ponovno uranja u mene. Način na koji vrh njegovog kurca
sudara se s mojom cerviksom govori mi da primam sve. Ruke se omotavaju
oko moje kose i ja podižem pogled gore što više mogu kako bih vidjela
Bishopa. On otkopčava svoje traperice, spušta ih dolje dok mu se kurac ne
oslobodi, a onda on legne dolje na pijesak, naslonjen na svoje laktove. Grize
si donju usnu, kosa mu je lagano raščupana, a oči nemoćne od požude,
kimne glavom dolje prema svom kurcu. „Znaš što činiti dušo.“ Prebacivši
svoju težinu na jednu ruku, uhvatim ga za kurac drugom rukom, klizim
usnama preko njegovog glavića, progutam ga do kraja. Skačući gore dolje,
vrtim jezikom oko njega i uzimam ga dublje sve dok ne udara u stražnji dio
mojih krajnika. Gleda ravno u mene dok Saint uranja u mene iznova i
iznova, udara u neko slatko mjesto skriveno duboko u meni. Zastanem sa
svojim pušenjem, prebacujem kosu preko jednog ramena i pogledam u
Bishopa. On nježno sklanja nešto moje kose s lica mi, smiješi se i potom je
omota oko svoje šake, povlači mi lice prema gore kako bih ga još jednom
pogledala.
„Nate!“ doziva, ne sklanja pogled s mene. Saint se povlači iz mene, uzima
sa sobom svoje moje zadovoljstvo i uzbuđenost.
„Ej!“ Nate odgovara. Ne mogu vidjeti gdje je, ali pretpostavljam da je
desno iza mene – s odličnim pogledom.
„Reci mi koliko je dobrog ukusa.“
Suzim pogled prema Bishopu i otvaram usta da bih prosvjedovala, ali
njegov stisak se pojača i ja se trznem, čvrsto zatvaram oči. „Tko te
posjeduje?“ zareži.
„Ali – “
„Jebeno začepi. Tko te posjeduje?“ Otvaram oči, suze mi cure iz uglova.
Suze jer mi je kosa skoro pa iščupana, ili suze radi osjećaja napuštenosti koju

120
sam počela osjećati duboko u svojim grudima. Nije ga briga. Stvarno sam
mu samo šala. Igra. Da mu je stalo, ne bi me bacali uokolo kao javno
vlasništvo. Prije nego sam mogla trepnuti, ljuta sam. Ljuta na njega, ali
napaljena radi tog bijesa.
„Ti me posjeduješ Bishope.“ Pružam mu ono što želi dok ignoriram ubod
koji osjećam u grlu.
„Sad, raširi ih jako i pusti ga unutra.“
Podižem pogled prema Nateu i on mi se smiješi. „Obećavam da ću biti
nježan.“
Zakolutam očima jer koliko ja znam, Nate nije ni približno bezosjećajan
kao Brantley ili Bishop, pa je to najmanje od mojih briga. Nate se nagne dolje,
spusti poljubac na moje usne. Naginjem se prema njemu, njegova usta se
spajaju s mojima.
„Mačkice,“ šapuće o moje usne.
Nešto me bocka po grudima, a ja se okrećem s lijeva na desno, ne želeći
da ovaj poljubac prestane. Nate se dobro ljubi.
„Mačkice…“
Opet to bockanje. Koji kurac? U trenu, po stomaku mi je prosuta voda i
led me bocka po bradavicama.

Skočim s kreveta, stvarnost je polako uvlačila svoje ružne kandže duboko

u mene. „Sranje!“ Trljam oči, gledam dolje u prednji dio svoje majice, vidim
da mi je gornji dio pidžame dobrano nakvašen. „Dvostruko sranje!“ Potom
podižem pogled, vidim Natea kako stoji pored mog kreveta s bočicom vode
u svojoj ruci i cerekom na svom licu.
„Ti!“ Suzim pogled i polako krenem puzati dolje niz krevet, kao tigar koji
se sprema pojesti svoj plijen. Taman se spremam pojesti svoj plijen – taj
plijen je Nate.
„Ne,“ on se povuče dok se rukama brani. „To nije ono što… ja sam te
budio jer…“ pogleda okolo po mojoj sobi, pokušava pronaći valjan razlog.
Ispravivši ramena, lice mu postaje ozbiljno. „Zamisli da je kuća bila u
plamenu Mads!“
„Ali nije. Zar ne?“ Izazivam ga ustajući se na noge. Promatram ga i on
kratko pogleda prema vratima moje spavaće sobe i zalupi ih iza sebe.

121
Poletim prema, okrećem bravu na vratima i udaram o drvo. „Otvori jebena
vrata Nate!“ Urlam.
„Ne! Reci da nećeš, npr. povrijediti mi jaja ili nešto.“
„Neću te jebeno povrijediti!“
„Laži!“ uzvraća. „Znam kad lažeš, jer dodaš 'jebeno' u sredinu. Reci mi
istinu!“
Poraženo izdahnem, otvaram usta, taman da ću se predati kad ugledam
da se vrata moje kupaonice otvaraju. Cereći se, polako zakoračim unazad.
„Dobro, žao mi je. Opraštaš li mi?“ Tiho, zakoračim u kupaonicu, kliznem
pored njegovih vrata i otvaram bravu. Otključana je, cereći se radi svoje
domišljatosti, otvaram ih, ali lice mi istog trena se snuždi.
„Ideš nekuda?“ Bishop stoji ispred mene, bez majice u tim potrganim
trapericama. Doslovno je upravo išetao iz mog sna. Život nije pošten i
svemir me očito jebeno mrzi.
„Ja – uh…“ pogledam okolo po sobi, pokazujući palcem preko svog
ramena. „… upravo sam na odlasku.“ Okrenem se i počnem trčati prema
svojoj sobi, ali Bishop me uhvati rukom oko struka, podigne me s poda i
prebaci me preko svog ramena kao da nimalo ne težim.
„Bishope!“ vrištim. „Jebeno me spusti dolje!“
„Ah, vidim… staviš 'jebeno' tu. Mora da si ljuta.“ Udari me po dupetu,
ubod mi je vibrirao po koži. „Smiri se ženo!“
„Mrzim te!“ vrištim taman kad me baca na moj krevet. Jutarnje sunce
koje blješti kroz prozor mog trijema hvata se u njegovoj neurednoj kosi od
spavanja. Kestenjasto smeđa boja ističe kontrast njegove preplanule kože.
Oči su mu postale skoro pa crne. „Da? Pa boli me kurac. Toliko dugo me
sad već mrziš.“
„Ovo je drugačije!“ uzvratim iznenada ljuta na njega.
„Molim?“ uzvraća mi mojom razinom glasnoga. Raširivši svoje ruke, on
se naceri. „Kako? Kako je drugačije?“
„Dopustio si Saintu da me jebe i Natu da se spusti dolje!“ vrištim, suze
mi iznenada klize niz obraze. Isuse. Kad sam postala takva curica?
Napravim mentalnu zabilješku da provjerim datume jer mora da sam pred
posjet Majke Prirode. Nema šance da sam tolika droljasta kujetina.
Bishop zastane. Oči mu gledaju ravno u mene, zapovijedaju cijeloj sobi
dok priziva moju jebenu dušu. Jer to je ono što on radi. Kad mu se stav

122
promijeni na ovakav – ovaj koji sam do sada vidjela samo dva puta – zuri u
moje oči i priziva mi dušu. Ali s mojom dušom dolaze moji demoni, i mislim
da je to dio koji on tek počinje shvaćati.
„Kako molim?“ reži nježno. Prenježno.
Drhtim od straha jer bih jebeno trebala biti preplašena. Jer svaki instinkt
za preživljavanjem koje ljudsko tijelo ima, trenutno u meni je u stanju
pripravnosti. Bježi. Trebala bih bježati. Ali ne mogu, jer me jebeno pozvao.
Jer –
„Madison,“ ponovni istim tonom, malo zabaci glavu i polako hoda do
podnožja mog kreveta. „Ponovi to što si upravo rekla, i razmisli vrlo
oprezno o svojim slijedećim riječima, jer prsti me svrbe da slomim neke
vratove…“ Zastane, prekidajući naš kontakt očima i gledajući ravno u moje
grlo. „… a i tvoj isto skoro pa izgleda lomljivo.“
O sranje.
„Dobro, stani.“ Ustajem se s kreveta, osjećajući više samopouzdanja dok
sam na nogama. „Mislila sam da – “ Odgurne me nazad na krevet.
„Bishope!“ Viknem propinjući se na laktove i gledajući u njega.
„Je li te ijedan od njih dotakao?“
„Bishope – “
Uhvati me za nogu i gurne me gore na krevet, zakorači između mojih
bedara. „Nemoj Madison. Ne zajebavaj se s ovim.“
„Mislila sam to je bio – “
Stisne usne u pregib mog vrata i zagrize me grubo.
„Što je bilo?“ upita, glas mu vibrira o moju kožu dok mu ruka penje se
do mog grla. Njegov palac kruži po liniji moje vilice nježno dok me ljubi i
liže svuda po vratu. Zagrizem svoju donju usnu kako bih suspregnula
stenjanje, zatvaram oči, ali onda on pritisne svoj kurac o mene, i izgubim se.
„Je bio jebeni san!“ vrištim i dalje pomalo ljuta na njega.
Zaustavi se, umiri i spusti svoje lice na moj vrat. Sekunde prolaze dok
osjećam da mu se tijelo trza iznad mene.
Suzivši pogled, udarim ga po rebrima. „Zar se ti jebeno smiješ?“
Potom on pukne od smijeha, zakotrlja se na leđa dok se hvata za stomak.
„Jebi ga.“
Zurim u njega, zbunjena i iznervirana, i taman kad se spremam ponovno
ga udariti, shvatim da je ovo prvi put da sam ikad vidjela Bishopa da se

123
smije. Ili čak da se ovako jako smije. Ili samo da se smije bez da je iza toga
neki skriveni motiv.
Prije nego sam se mogla zaustaviti, nahihoćem se. „Prestani se smijati.
Nije smiješno.“
On zatvori usta dok pokušava zadržati svoj napad, a onda pogleda u
mene, oči mu plesu od zabavljenosti. „Oprosti dušo. Ali ovo je jebeno
urnebesno. Ljutiš se na mene radi sna.“
„Prestani. Bilo je više od toga, a osjećaj je bio kao…“
Omota ruku oko mog struka, podigne me i stavi me na sebe tako da sam
zajahala njegov struk. Stavivši svoje ruke iza glave, gleda u mene, sklanjam
pogled, preplašena da će privući još više od moje duše i nikad mi vratiti.
„Hej,“ šapuće. „Pogledaj u mene.“
Odmahujem glavom. „Nekako to ne želim.“
„Zašto?“ šapuće ponovno, a po njegovom tonu znam da je iskren.
„Zato.“
„Zašto zato Madison?“
„Jer svaki put ukradeš dio moje duše kad napraviš tu stvar svojim
očima.“
Ponovno zatvori usta, stomak mu se trza ispod mene.
On ne, on se –
„Zar mi se ponovno smiješ?“ Udaram ga pogledom i on se još više krene
smijati. Silazim s njega kad me uhvati oko struka ponovno i povuče me
prema dolje tako da su mi usne na centimetar od njegovih. „Hej,“ ponovi,
njegov topao dah pada mi preko usana. „Pogledaj u mene.“
Znajući da neće nikad odustati, pogledam u njega. Mislim, pomalo
gledajući u križ, radi sjedala u prvom redu, stisnute duše, stvarno pogledam
u njega, i srce mi poleti u grudima. To je ono što treba prizvano… ravno iz
mog jebenog tijela.
„Što?“ namjeravala sam da mi ton glasa bude grublji nego kako je izašao
van. „Nikad jebeno te nisam dijelio. Točka. Da, zajebavamo se uokolo
pomalo, ali dečki znaju da postoji granica kad je riječ o tebi, i ako ijedan od
njih je pređe, neće mi biti problem imati Kralja manje.“
Nasmijem se odmahujući glavom. Ne može misliti to. Toliko se borimo;
on mi nikad nije rekao kako se osjeća – samo možda jednom prije, van moje
kuće – ali nikad ne znam kad je stvarno iskren, jer uvijek je sve igra. A ja

124
obično uvijek izgubim. Iako ovo, način na koji me gleda i kako razgovara sa
mnom, stvara udubljenja u moj čvrstom planu da se osvetim.
„Znam što radiš.“ Prsti mu se ukopavaju u moje kukove.
„O?“ upitam odgurujući se od njegove grudi tako da sjedim na njemu
kako treba. „A što bi to točno bilo?“
Naceri se. „Željela si mi se osvetiti. Svima nama. Dovraga, znao sam to
odavno. Zašto misliš da nikad nisam otišao po tebe u inozemstvo iako sam
mogao?“
„Kako to misliš?“
„Mislim to, da ti si mislila kako nisam znao da si na Novom Zelandu? Da
si običavala sjediti za tim malim crnim stolom i crtati za tog tattoo majstora
Jessea? Kako si krenula osjećati nešto malo za njega? Znao sam sve Madison.
Nije bila sekunda kad nisi bila pod mojom zaštitom.“
Trepnem i pokušam pribrati dovoljno koherentnih misli da postavim
neka pitanja. „Kako? Ali zašto onda nisi došao po mene?“
„Ovdje su se događale neke stvari koje je trebalo počistiti, a ti si trebala
se smiriti. Radije sam te imao van SAD-a dok nije sve bilo riješeno.“
„Je li se riješilo?“ upitam pomičući se gore uz njegovo tijelo tako da sam
što dalje od njegovog kurca.
„Ne.“ Gurne me nazad prema dolje tako da sam sad točno iznad njega.
Sranje.
„Dakle zašto si me onda vratio?“ pokušavam se prebaciti, nanervirana
radi toga koliko me čini napaljenom kad je on tako stisnut o mene. I nastranu
činjenicu da sam ljuta radi sna, podjednako me je napalio.
Povuče me dolje, dovoljno čvrsto da zasiktim. Suzivši svoj pogled,
njegova ruka se podiže, zakvači prst pod moju bradu, naginje mi glavu
prema gore. „Netko je dirao nešto što je moje. Eto što se jebeno desilo.“
„Govoriš to, a opet mi ne govoriš što smo 'mi' ili bilo što.“
„Etiketa? Želiš etiketu?“
„Ne!“ odmahnem glavom. Izdišući, silazim mu s krila i on mi dopušta.
„Ne znam što želim, ali znam da želim tebe.“
„Onda jebeš ostalo. To je sve što je bitno.“
„Ali što to znači?“ upitam pokazujući između nas dvoje, moj ženski
mozak otkucava sto milja na sat.
„To znači da si moja. To je sve što to znači.“

125
 „A… što je s tobom?“ nasmijem se sarkastično. „Ako misliš da ću
promatrati kako švrljaš okolo – “
„Jesi li ikad vidjela da se kurvam uokolo?“
„Vidjela sam da dodiruješ jednu,“ mrmljam ispod glasa prisjećajući se
njega i Ally. Moj ton je 100 posto razdražen i jebeno me boli kurac.
On nije odgovorio stoga pogledam u njega. Stoji ispred mene, koljena su
mu naslonjena na madrac mog kreveta. Sagnuvši se dolje, raširi mi noge i
zakorači između njih. Naginje se prema dolje, prelazi svojim usnama preko
mojih. „I ona je mrtva. Stoga ću te ponovno pitati, jesi li me vidjela da se
kurvam okolo?“
Način na koji je govorio da je Ally mrtva – i činjenica da je on taj koji ju
je ubio – trebao bi me uzrujati, ali nije. Ne znam zašto je to napravio. Vraga,
čak ni ne razumijem što je Ally mogla napraviti da zasluži da bude izbačena.
Ali iz nekog ludog razloga, nije me briga.
„Ne.“ Odmahnem glavom polako i on se nagne dolje ponovno, stisnuvši
poljubac na moje usne. Vrata moje spavaće sobe se otvaraju. „Dakle, to je
bilo – “ Nate zastane i Bishop se nasmiješi uz moje usne prije nego zakorači
unazad. „Jesam li prekinuo nešto?“
„Odlazi. Molim te odlazi,“ smijem se Nateu.
„Pa sad, upravo si napravila da mi je još uzbudljivije ostati.“ Ulazi unutra
i sjeda pored mene na moj krevet s Chesirskim osmjehom na licu.
„Jebač.“ Cerek mu se poveća.
„Ionako imam nekog sranja za riješiti. Vidimo se u školi,“ Bishop izjavi
gledajući na kratko u mene prije nego izađe kroz vrata vraćajući se nazad u
Nateovu sobu.
„Obuci majicu!“ viknem prema njegovim leđima koja odlaze, i on se
kratko nasmije zatvarajući vrata iza sebe.
„Dakle!“ Nate se okrene prema meni skupljajući ruke poput uzbuđene
djevojčice koja je upravo pozvana da prespava kod prijateljice. „Ispričaj mi
trač!“
„Jebi se.“ zakolutam očima i ustajem se s kreveta.
Ramena mu klonuše. „Nisi zabavna nimalo.“
Odlazim do ormara i palim svjetlo. „Recimo samo,“ mrmljam, prelazeći
preko svojih uskih traperica, „da me konačno prisvojio.“ Zadovoljim se

126
crnima s poderotinama na koljenima. Navlačim usku, dugih rukava majicu
s V izrezom, okrenem se licem prema Nateu jer je tih.
Smiješi se. Kao što sam znala da hoće. „Prisvojio te onaj prvi dan kad su
ušla u Riverside Mačkice. Morati ćeš mi dati više od toga.“
Skidajući svoju odjeću, navlačim traperice… povlačim još malo, jer očito
da sam nabacila nešto kila, a onda ih zakopčam. „Ne, ali to je… ne znam…
sad je drugačije. Postoji toliko slojeva Bishopa. Nikad nisam znala je li
stvarno iskren.“ Nabacim majicu, provlačim kosu van na leđa i razbarušim
je.
„Pa…“ Nate započne ustajući se s kreveta i hodajući prema meni. „Kad
je riječ o ozbiljnim sranjima, mislim sranjima do kojih je njemu stalo – što je
poprilično ništa, osim tebe – na sigurnom si. Garantiram za to Mačkice.“
Izvadi nekoliko opuštenih vlasi kose iz moje majice. „Neće te povrijediti.“
„Obećavaš?“ upitam gledajući ga u oči.
Nate kimne. „Obećavam.“

127
 OTKLJUČAVAM SVOJ KAMIONET, SJEDAM na vozačevo sjedalo dok
Nate ulazi na suvozačevo, odlučivši da ne želi danas voziti. „Kako je
Deamon?“ upita stišćući dugmad na radiju.
„Dobro je. Katsia zahtjeva da se vrati i zahtijeva sastanak s njim, ali ja
želim biti tamo.“
Nate pogleda ravno u mene. „Ne ideš nikuda bez Kraljeva, i to prokleto
dobro znaš.“
„Ne, gledaj, moram ovo sama riješiti. Malo sam pročitala o Izgubljenim
dječacima sinoć, i jednostavno… imam pitanja koja trebaju biti odgovorena,
a znam da ako ste vi dečki tamo, ona je manje sklona dati mi te odgovore.
Stoga molim te.“ Pogledam u njega ubacivši auto u brzinu. „Samo me pusti
da ovo riješim na svoj način.“
Ne opire se, jednostavno slegne ramenima i stisne Sviraj na pjesmu
Humble od Kendricka Kamara.
Nasmijem se, odmahujem glavom dok izlazimo s našeg kolnog prilaza.
„Kunem se da si u prošlom životu živio u kvartu.
„Ccc, ccc,“ Nate odmahuje glavom. „Nemoj praviti stereotipe.“ Krene
ljuljati glavom u ritmu i repati refren. Smijući se maše rukama. „Hajde…
repaj sa mnom…“
Odmahujem glavom, skrećem na glavnu autocestu koja vodi prema
školi. „Ne hvala.“

Škola je dosadna i ja se stvarno osjećam kako sam je prerasla. „Barem je

ovo naša posljednja godina,“ mrmljam Tatum.
„Istina!“ složi se gurajući knjige u svoj ormarić. Zastanem, razmišljajući
o redu u knjizi o kojem je Katsia govorila. Dakle, ako mi svi odlazimo na
128
koledž, to znači da postoji nova grupa Kraljeva koja će krenuti slijedeće
godine. Moram nazvati Deamona. Vadim svoj mobitel iz džepa, zatvaram
ormarić i stisnem Pozovi nad njegovim imenom. Gotovo odmah se javi, glas
mu je umirujući kao topla čokolada u hladnom zimskom danu.
„Jesi li dobro?“ upita, odsječeno, izravno i otvoreno, ali to je Deamon, i
koliko ga kratko poznajem, obično ne dobiješ ikakav drugačiji ton.
„Da, ali hej, trebala bih razgovarati s tobom o nečemu. Jesi li kod kuće?“
„Jesam.“
„Dobro, spremi se i pokupiti ću te.“
„Vidimo se onda,“ odgovori istim tenorom i poklopi slušalicu.
„Isuse,“ Tatum mrmlja pored mene. „Njegov ton? Mrzi li on svijet?“
Njezina pretpostavka me živcira. Deamon je puno stvari, neke stvari čak
ni ja u potpunosti ne znam. „Ne,“ brecnem se. „On je jednostavno…
drugačiji.“
Ona slegne ramenima i obje krenemo prema dizalu. „Drugačiji, kao Ted
Budny i Jack Trbosjek drugačiji, ili drugačiji, kao crtam gol na mjesečini
drugačiji?“
Zakolutam očima stiskajući dugme da nas vozi dolje. „Pretpostavljam da
je vjerojatno više na stranu Jacka Trbosjeka,“ mrmljam i ona pogleda u mene.
„Nema šanse.“
„Rekla sam vjerojatno, ne definitivno. U svakom slučaju, drži šape
podalje od njega.“
„Hej!“ poleti rukama u zrak i obje ulazimo u auto. „Ne želim biti još jedna
žrtva. Držati ću se podalje.“
Ona se neće držati podalje.
Ulazimo obje u kamionet i ja ga ubacujem u rikverc. „Odbaciti ću te.
Samo moram obaviti ovaj razgovor nasamo sa Deamonom.“
„Hoćeš li mi reći što se događa?“ upita. Nije to pitala povlaštenim tonom.
Bilo je to više na način kao da je zabrinuta i da želi znat da je sve ok. Što i jest
Tatum. Ona je otvorena, gruba, pomalo koketna i puno šašava, ali ona je
stvarna. Uvijek je bila iskrena sa mnom i ona će zauvijek biti moja najbolja
prijateljica.
Izdahnem. „Ja sam. Samo… daj mi neko vrijeme?“ pogledam u nju
nakratko dok nas vozim glavnom cestom.
„Dobro,“ kimne, „Mogu ti dati vremena.“

129
 Dovezavši se do svoje kuće, stisnem trubu odlučivši da ću čekati u autu
Deamona. On izađe van u tamnom odijelu, zakopčan sve do kraja.
„Uh!“ pogledam u njega dok sjeda na suvozačevo sjedalo. „Bio si u
kupovini?“
Pogleda dolje u svoju odjeću i potom nazad prema meni, pogled mu je
bezizražajan. „Da.“
Izlazeći s kolnog prikaza, lagano se okrenem prema njemu. „Ovaj
razgovor, možemo li na engleskom?“
Kimne. „Da. Možda ću biti malo spor, ali da.“
Nasmiješim se i upalim radio. 'Jungle' od Tash Sultane krene svirati i ja
pojačam ton. Obožavam ovu umjetnicu. Ona je iz Australije i skroz
undergroudn, ali njezin glas je dubok i njezina glazba te dira duboko.
„Jesi li dobro?“ upitam Deamona kad ništa ne odgovori.
Kimne otkopčavajući svoj sako. „Da. O čemu želiš razgovarati?“
Meškoljim se na svom sjedalu. „Katsia, većinom i Izgubljenim dječacima.
I isto tako, idućoj generaciji Kraljeva. Hoće li ti to odgovarati?“
Ponovno kimne. „To je u redu. Slijedeću generaciju Kraljeva nije tako
jednostavno…“ zastane tražeći riječ koju želi upotrijebiti. „…objasniti. Oni
su…“ ponovno pogleda u mene. „…skriveni. Nepoznati kao koji je slijedeći
potez ili hoće li ih biti.“
Pa to stvarno nema smisla, ali nastavljamo s vožnjom sve dok ne dođemo
do skretanja u šumu u koju smo išli za Helloween. Skrenuvši niz dugačku
dionicu ceste – ceste koja je toliko manje strašna nego je bila te noći – i pratim
je sve do kraja.
„Znam ovo mjesto,“ Deamon objavi, pomalo kreštavo.
„Znaš?“ odgovorim skrećući na parkiralište.
„Da.“ Pogleda u mene zbunjeno. „Kako ti znaš za ovo mjesto?“
„Pa ukratko, prijatelj je priredio zabavu tu.“
„Zabavu?“ upita ponovno.
Zastanem s rukom na bravi vrata. „Da, znaš…“ pokažem prema ustima
kao da pijem, i potom promrdam na sjedalu kao da plešem.
On pogleda u mene, dosađujući se, ne shvaćajući niti jednu od mojih
natuknica.

130
 „Dakle ovo će onda biti dugačak razgovor,“ mrmljam izlazeći iz auta. On
me slijedi zatvara vrata, i ja zaključavam.
Taman se spremam otići prema čistini kad me uhvati za ruku povukavši
me nazad. Pogledam dolje u njegov stisak i potom nazad u njegovo lice. „Što
nije u redu?“
Odmahujući glavom, šapuće. „Ne bi trebala biti tu Madison. Ovo nije
tvoje mjesto.“
„Moje mjesto?“ zakoračim prema njemu. „Kako to misliš? Prelijepo je
ovdje.“
„Nešto nije kako treba.“ Pretražuje šumu i potom pogleda nazad u mene.
„Vrati se nazad u auto i napravi to polako.“
„Molim?“ osvrćem se uokolo, ali ne mrdam glavu – da bude što manje
očito. „Kako to misliš?“
„Ne postavljaj pitanja. Samo napravi tako.“
Pretražujem mu pogled, vidim u njima kako me preklinje. „Dobro.“
Polako, idem u stranu i odlazim prema vozačevim vratima, otključavam
alarm sustav i sjedam unutra. Deamon ostaje na istom mjestu, ramena su
mu napeta i držanje mu je u borbenom stavu. To mi šalje trnce niz kičmu, a
strah mi skače na neljudsku razinu. otvarajući vrata, taman se spremam ući
unutra kad me pogodi. Oštar ubod me probija ravno u glavu i padam.
Podižem pogled, vrhovi drveća mi dolaze i odlaze u daljini. Zvonjenje
mi počine probijati uši i naginjem glavu dok sunce blješti mi ravno na lice.
Deamon je tu, ali lice mu je zamagljeno, i on viče na mene. Zašto viče? Zašto
sam na zemlji? Jesam li na zemlji? Deamonove oči su ljutite, skoro crne. Iz
usta mu leti pljuvačka dok viče na mene, ali ne mogu ništa čuti jer sam
oglušila radi zvonjave u ušima.
Nasmijem se jer ovo je prvi put da sam vidjela Deamona van kontrole.
Zašto je tako nepopustljiv? Ne bi se ponašao ovako osim ako nešto nije
krajnje krivo. Metalna tekućina mi teče niz grlo i krenem paničariti. Srce mi
se lansira u grlo i dovod zraka mi se počinje polako stezati radi čega mi
disanje postaje skoro prokleto pa nemoguće.
Deamon je ovakav jer nešto nije u redu. Tako strašno je pogrešno.
Pogledam nazad u njega, prinosim ruke svom grlu, želeći otkinuti kožu
kako bih uzela zraka za disanje, ali nema koristi. Deamon gleda dolje prema
meni, oči su mu pune bola i lice mu je napeto.

131
Zašto ima krvi svuda po njemu?
Je li to moja krv?
Onda me pogodi.
Umirem.

132
 Deamon
GLASOVI.
Jedan.
Dva.
Tri.
Četiri.
Pet.
Šest…
Šest…
Šest…
„Ona pripada nama. Tami. Ne stavljaj je na svjetlo. Ona će izgorjeti tamo
Demone. Ne vodi je na svjetlo. To je loše za nju. Loše, loše, loše. Ona mora biti tu
gdje smo mi, u tami. Skrivena, tu gdje je tiho. Gdje je nitko ne može povrijediti.“
„Ubij je!“
„Ne, nemoj je ubiti! Ona je posebna… tako posebna. Pogleda je, prelijepa je.“
„Začepi!“ zaurlam udarajući se šakama u glavu. „Oni… neće prestati!“
Pogledam dolje prema Madison. Slatka Madison. Moja sestra. Moja
blizanka. Jedina osoba za koju sam ikad išta osjetio. Jedino biće s kojim sam
ikad osjetio povezanost.
„Povezanost?“ glas se naruga. „Jedina povezanost koju ti poznaješ jest da bi je
ti trebao ubiti. Znaš to, stoga to napravi. Ubij je. Ona ionako već umire. Dovraga,
možda je čak i mrtva.“
Uvukavši dah, pogledam dolje prema Madisoninom tijelu. Njezino malo
obličje je nepokretno i mirno. Što sam napravio?
133
 Ja sam ovo napravio.
Ona ne bi trebala biti tu.
Hvatajući mobilni uređaj koji mi je Madison dala, nazovem 112. Nisam
baš skroz neupućen, to je dio mog posla kao civila da znam brojeve hitnih
službi. Upravo sad nisam mario za Kraljeve. Ona treba medicinsku pomoć,
a ja ne znam koga oni koriste. Ne vjerujem nikome. „Ne vjeruj nikome. Ne
vjeruj nikome…“
„Jedan-jedan-dva, koji je vaš hitan slučaj?“
„Ne vjeruj nikome.“
„Gospodine?“
Čvrsto stisnem telefon, stišćem ga na uho. Ugrizem se za svoju šaku,
metalni ubog krvi mi pogodi okusne pupoljke, i ja se priberem. Radio sam
loše stvari. Jako loše stvari za vrijeme svog života. Neizrecive stvari. Ali to
je sve što ja poznajem. Plivao sam u krvi nevinih i pio iz njihovih duša bez
da sam trznuo. Ali ovo je Madison. Moja sestra. Moja blizanka. Stalo mi je
do nje.
„Tebi nije stalo do nje,“ glas se nasmije. „Stalo ti je jer je želiš ubiti. Zamisli
kako bi bilo zarezati u tu nježnu kožu.“
„Začepi!“ vrištim zatvarajući svoje oči.
„Gospodine?“
„Potrebna mi je pomoć,“ govorim iako moj engleski nije tako dobar.
„Moja sestra. Povrijeđena je.“
„Dobro, gdje ste?“
Pogledam okolo. „Nalazim se na čistini na Državnoj autocesti broj 50.“
„Dobro gospodine. Šaljemo nekoga u tom smjeru. Recite mi što nije u
redu s vašom sestrom.“
Pogledam dolje prema njoj i sledim se. Koža joj je blijeda, krv i dalje teče.
„Povrijeđena ja jako.“
„Dobro, shvaćam to, ali diše li? Kako je povrijeđena?“
„Ona…“ potom se nagnem dolje, stisnem dva prsta sa strane na njezin
vrat. Slabi puls udara o jastučiće mojih prstiju. Udaljen, ali tu je – samo malo.
„Puls joj je spor… jako spor.“
„Dokrajči je,“ jedan od glasova zareži.

134
 „Tace!17“ naredim. Ramena mi se isprave, mračna čarolija prekriva moje
tijelo, i usna mi se izvija. On je tu. Tu je. „Ego sum magister vester!18“
Glasovi, svih pet, bježe, gmižu u strahu. „Da, da, ti si naš gospodar.“
Stvarnost mi se vraća u vidokrug i stojim tu, stišćem svoj mobitel dok
hitna medicinska ekipa radi na Madison. Sve se odvija kao u usporenom
snimku, i ja ispustim svoj mobitel, padam na koljena i hvatam se za glavu.
Što se dogodilo?
Što se dogodilo?
Zašto se osjećam kao da je ovo moja krivica?
Širom raširim ruke, vrisak od kojeg zemlja zadrhti eruptira iz mene dok
mi suze teku iz očiju. Nikad nisam izgubio kontrolu. Nikad. Uvijek imam
kontrolu. Ništa me ne dira. Ja ne osjećam. Ja ne osjećam ništa. Ali vidjeti
Madison nepokretnu na tlu, kao da odjednom osjećam sve.
„Gospodine!“ Bolničar dolazi žureći s krvi na njegovim rukama. „Što se
dogodilo?“
Prsa mi se podižu dok duboko dišem, glava mi poraženo visi među
ramenima. Polako podižem pogled prema njemu i zarežim. „Upucana je u
glavu.“

17 Latinski – tišina!
18 Latinski – ja sam tvoj gospodar!
135
 Madison
BIP.
Bip.
Bip.
Bol.
Bip.
Osjećaj je kao da mi tisuću cigli stoji na glavi.
Bip.
Pokušavam mrdati prstima na nogama, samo što se ne pomiču. Mislim
da se ne pomiču. Gdje sam?
Bip.
Naprežem se otvoriti oči, ali nisam sigurna da se otvaraju.
„Ne.“
Glas. Čiji je to glas?
Bip.
Tako sam umorna. Kao živi pijesak, osjećam da mi se svijest polako
odvaja od mjesta gdje god da se nalazim. Pištanje sad zvuči tako daleko.
Bip.
„Jesi li je pokušao ubiti?“ posljednja udaljena stvar koju čujem prije nego
dubine ništavila me u potpunosti obaviju.
Grlo mi pulsira, kao da sam progutala galone pijeska. Pomaknuvši malo
glavu, zastenjem. Glava mi pulsira kao bas koji direktno vibrira kroz moje
moždane valove. Gotovo je bolno podnositi. Mrdam prstima, ovaj put
osjetim kako odgovaraju i netko me uhvati za ruku pored mene.
„Madison?“
136
 Tko je to? Polagano, otvaram oči. Teške i umorne, kao ljepilo da je
stavljeno mi na trepavice, ali tvrdoglavo se borim protiv toga.
„Vode,“ tražim i dalje ne znajući tko je to. Tu je slamka koja mi se pritišće
na usne, udara u pukotine. Otvaram malo usta, dovoljno da uđe tanka
slamka i sisam. Voda je topla, ali savršeno klizi niz moje osušeno grlo.
Povukavši glavu unazad nakon što sam sve popila, trznem se.
„Boli.“
„Znam dušo.“
„Tko je to? Ne vidim.“
„Otvori oči dušo.“
Borim se s time, Bog zna da se borim, i kad mi se oči konačno otvore,
obrve mi se skupe. „Tillie?“ Izgleda točno onako kako je se sjećam, jedino
što vidim jE trostruko, a njezin glas odjekuje unutra i van.
„To sam ja, ali ne mogu dugo ostati.“ Riječi joj odjekuju, i polako mogu
osjetiti poznati živi pijesak kako klizi ispod mene.
Ne!
„Tillie…“ želim zvučati uzbuđeno, sretna što je tu, ali izlazi van više kao
bol.
„Žao mi je Madison.“ Ljubi me negdje u glavu. „Morala sam se uvjeriti
da si dobro, ali sad moram ići.“
„Ići?“ mrmljam. „Ne! Tek si stigla.“ Otvorim malo oči više, ali je i dalje
mutna. „Molim te nemoj ići.“
„Moram. Nije sigurno da budem tu.“
„Reci mi Tillie,“ progunđam. „Mogu čuvati tajne. Molim te.“
„Znam da možeš Mads. Ali ja ne mogu. Jednostavno ne mogu. Moram
ići. Volim te.“
„Tillie!“ zastenjem, a ona navuče kapuljaču i krene prema vratima,
okrene se preko ramena prema meni. „Žao mi je.“ Potom ode. Naslanjam
glavu nazad, ignoriram nesnosnu bol.
„Madison?“ Bishop mrmlja, ali ga ne mogu vidjeti.
„Bishop?“ udahnem tražeći ga okolo po sobi. Pogledam u ugao i vidim
obris njegovog tijela, vrh njegovih bijelih tenisica kako sijaju na mjesečini
koja proviruje unutra. Nagnut je prema naprijed, laktovima naslonjen na
koljena. „Jesi li vidio to?“

137
 Nasmije se. „Zabavno je što misliš da bih dopustio ijednom drkadžiji da
ti priđe blizu. Naravno da sam to vidio. Ja sam to dopustio.“
„Oh,“ mrmljam trznuvši se radi boli. Želim pitati zašto je dopustio Tillie
unutra, ali osjetila sam da mi upravo sad neće reći ništa.
„Jesi li dobro?“ ustaje se sa svoje stolice i dolazi do mene. On je u svojoj
uobičajenoj odjeći, izgleda onako kako uvijek izgleda – savršeno. Ali kad se
nagne dolje i stavi poljubac na moje čelo, vidim ga iz bližega. Ima vrećice
pod očima kao da nije danima spavao.
„Što se dogodilo?“ šapnem zbunjena svojim uzburkanim sjećanjem. „Sve
čega se sjećam je… bol.“
Ponovno se trznem i on stisne dugme pored mog kreveta. „Glupi jebeni
Deamon je zvao bolničare,“ mrmlja, gotovo za sebe.
„Deamon?“ spremam se ustati, ali osjećaj je kao da je netko upravo
lansirao nož mi kroz glavu. „Ah.“ Ispružim ruku kako bih se protrljala, ali
Bishop poleti prema meni.
„Lezi dolje. Ne pokušavaj se ponašati kao ratnik. Svi znamo da si jaka;
sad samo lezi dolje.“
Sestra ulazi unutra, stavlja ruke u svoje prednje džepove. „Bok Madison,
budna si.“ Izvadi malu svjetiljku, zakači stetoskop oko svog vrata. Naginje
se naprijed, smiješi se istovremeno Bishopu i meni. „Samo ću obaviti
brzinsku provjeru prije nego joj dam još lijekova protiv bolova.“
„Ne,“ Bishop prekine. „Dajte joj lijekove sad. Sranja opće prakse koja
obično radite ne prolaze u ovoj sobi.“
Krenula se svađati s Bishopom, ali onda pređe očima gore dolje niz
njegovo tijelo ispravljajući svoja ramena. „Onda dobro.“
Pomakne jedan od dripova i upali sistem. „Ovo je morfij. Uskoro ćeš se
osjećati bolje. Možeš li mi reći osjećaš li još negdje bol osim u glavi?“
„Ne,“ mrmljam. „Samo glava. Stvarno jako boli, skoro nepodnošljivo, a
voljela bih misliti da imam visok prag boli.“
Slatko se nasmije, ali osmjeh joj ne dopire iz očiju. „Razumljivo. Tvoje
ozljede su ozbiljne.“
„Usput, kakve su?“
Pogleda u Bishopa prije nego vrati pogled na mene. „Upucana si. Molim
te, pokušaj se odmoriti malo.“

138
 Bila sam upucana? Svetog mu sranja. Kako ironično je to da jedina stvar
koju volim raditi je ta jedna stvar koja me je umalo dokrajčila… koja je
dokrajčila moju mamu? Osjećajući se umorno, zatvaram oči.
„Bishop?“ ona nastavlja tiho.
Moje spavanje može čekati. Zašto ona zna Bishopovo ime? Ionako se
ponašam kao da sam spokojna, držeći oči zatvorenima, ali napela sam svoj
sluh.
„Ovi ljudi moraju otići.“
„Znam. Ali neće.“
Ljudi? O čemu ona govori?
„Pa ti nema nikakve veze. Ne mogu spavati na madracima na podu. Ne
samo da nije sterilno, nego smetaju.“
„Jessica, odlazi.“
„Bishop,“ ona šapuće i gotovo mogu osjetiti tugu u njezinom tonu.
„Odlazi!“ otrese se na nju,
Dobro, osjetim da tu ima neke prošlosti. Stavljam to u kutiju 'pitati ću ga
jednog dana.' Kad sam čula da se vrata zatvaraju, dopuštam svom umoru
da me preuzme i otplovim u dubok san.

Slijedećeg jutra, budim se gotovo istog trena, iako se nisam osjećala ništa
manje bolno, osjetila sam se budnije nego prošlu noć. Pretpostavljam da
stvar s Tillie će se ignorirati sve dok je ne spomenem – a spomenuti ću je.
Želim znati zašto ju je Bishop pustio da dođe. Mora da joj u određenoj mjeri
vjeruje. Obično, mislila bih da ga je na neki način ucijenila, ali ovo je Bishop.
Nitko nema ništa o njemu, a i ako imaju, jednostavno bi ih ubio. Problem
riješen.
„Seko,“ Nate mrmlja ustajući se s madraca na podu. Sad znam o čemu je
mala sestra govorila sinoć. Nate i Tatum su očito spavali na podu. Ili više,
omotani jedno o drugo.
„Hej,“ mrmljam pomalo sjedajući na svom krevetu. Bishop ulazi kroz
vrata, s kavama i vrećicom krafni u ruci, taman kad Nate je ustajao.
„Oprosti dušo, ti ne možeš jesti.“
„Kako misliš ja ne mogu jesti?“ brecnem se, stomak mi je kruljio na
spomen krafni koje je držao.

139
 „Ukoliko budu morali obaviti hitnu operaciju, moraš biti spremna, dakle
ne možeš jesti ništa kruto.“
„Oh?“ Obrve mi se brzo izviju. „Pa pogodimo onda tko još neće jesti.“
„Molim?“ on zareži.
„Ostavi ih Bishope.“
„Jebeno ne! Gladan sam.“
„Onda si ih trebao pojesti prije nego si se vratio.“
„Neću ih baciti.“
Pogledam u njega.
„Dobro, jebi se. Ostaviti ću ih tamo.“
Pogledam nazad u Natea. „Bok. „Nasmiješi mi se, ali su mu oči naborane
oko rubova isto kao i Bishopove. „Jesi li spavao?“ Pogledam u Bishopa. „Je
li ijedno od vas spavalo?“
Obojica odmahnu glavama. Potom Nate sjedne na krevet. „Mi… moramo
ti reći nešto.“
„Dobro?“
Uhvati me za ruku, palcem me lagano miluje dlan. „Deamon je trenutno
zatvoren radi ispitivanja.“
„Molim?“ krenem se ustati s kreveta, ali onda se trznem kad mi glava
krene bubnjati.
Dok se naginjem nazad, Nate me grdi. „Napravi to sranje ponovno i sam
ću te jebeno ubiti.“
Zakolutam očima jer jedino se Nate može izvući s prijetnjom da će me
ubiti odmah nakon što sam umalo bila ubijena.
„Ali on nije ništa napravio!“
Nate mi pretražuje oči. „Ne znaš to.“
„Jebi se, znam to.“
Uglom oka vidim kako Bishop sjeda na jednu od bolničkih stolica. Čak i
odavde vidim koliko mnogo želi krafne.
„Madison, ti ne poznaješ Deamona. Da, znam da ste vas dvoje blizanci i
znam da imate tu neku vezu… ali on je jako, jako opasan tip.“
„Ne za mene.“ Pogledam nazad u Natea. „Ozbiljna sam Nate. On nije
kurca napravio taj dan. rekao mi je… sjećam se, rekao mi je da se vratim u
auto jer nešto nije bilo kako treba.“

140
 Nate nije ni trznuo. Kao da je već znao što ću reći. „Upravo tako Madison.
On je znao da će se nešto dogoditi.“
„Što to znači?“ narugam se, ljutnja mi je dosezala točku ključanja.
„Nimalo nema smisla to što govoriš.“
„Jebi ga.“ Nate se uhvati za kosu.
„Madi!“ Tatum vrisne skočivši s madraca na podu i zaroni na moj krevet.
„Isuse jebeni Kriste Tate!“ Bishop skoči sa svoje stolice. „Jebeno se skini
s nje!“ Ona se penje na moj krevet.
„Oprosti! Oprosti! Jednostavno – “ brizne u plač zakopavajući glavu na
moje grudi i sklupča se u klupko na meni.
Milujem je nježno. „Znam.“
Ljutito briše svoje suze i udari me po ruci. „Nemoj jebeno to nikad više
napraviti!“
„Dobro.“ Bishop omota svoje ruke oko njezinog struka i podigne je
jednom rukom sklanjajući je s mog kreveta i vrati je nazad na rub. „Dosta
tog sranja. Osjećam se nestabilno.“
Tatum zlobno pogleda u Bishopa čisteći svoju odjeću pompozno. „Ne
ponašaj se prema meni kao špiljski čovjek Hayes!“ Oči joj ciljaju preko
njegovog ramena i lice joj se ozari. „Oh!“ pljesne rukama i zaroni prema
vrećici s krafnama, vadi jednu van i zagrize je. „Njam, krafne.“
Nisam si mogla pomoći; nasmijem se. Bishop me zlobno pogleda.
„Molim? Dakle ona može jesti krafne, ali ja ne mogu?“
„Upravo tako.“
Zakoluta očima i vrati se nazad do mog kreveta, sjeda s druge strane
pored mene. Otvorim usta spremajući se reći Nateu da nastavi u vezi
Deamona kad se vrata otvore i moj tata i Elena uđu unutra.
„Madison!“ Elena briše suze sa svojih obraza. „O dragi Bože.“ Požuri
pored mog kreveta i privuče me u zagrljaj. Mogu čuti Bishopa kako reži
pored mene, pretjerano mužjački kakav i jest.
„Bok,“ šapnem joj u kosu tiho gledajući prema mom tati. Oči su mu
krvavo crvene, bore su još trajnije i njegovo odijelo izgleda kao da je nošeno
nekoliko dana. „Bok tata.“
Nate skine majčine ruke s mene. „Dobro, sad je na njezinog tatu red.
Postaješ previše vezana.“

141
 Tata se nagne dolje i poljubi me u glavu ostavljajući svoj poljubac tu
nekou sekundi dulje. „Žao mi je djevojčice.“
Zatvorivši oči izdahnem. Sav stres i bol, nekako on to sve otkloni. „Nije
tvoja krivica tata.“
Zakorači korak unazad, oči mu pretražuju moje. „Ti to kažeš Madison.
ali – “
Odmahujem glavom, i tako mi Boga, boli dok to radim. „Ne. Nije ničija
krivica.“
Izraz lica mu se promijeni, preobrazi se u bijes. „Madison,“ glas mu
postaje čvrst, onakav kakav koristi kad sam u nevolji, „ne znaš ništa o
Deamonu.“
„Kako to možeš reći? On je tvoj sin!“
Otvara usta i potom ih ponovno zatvori. Gledajući preko mog ramena u
Bishopa, potom nazad u mene. „Što želiš da napravim?“
Nasmiješim se. „Hvala ti. Nabavi mu najboljeg odvjetnika. Trebati će
mu.“
„Ne mislim da je to – “ Nate krene ali ga prekinem.
„Začepi Nate!“ Pogledam u Bishopa. „Hoćeš li se isto svađati oko ovoga
sa mnom?“
On pogleda u mene i potom pogleda u mog tatu. „Ne. Čuvam te dušo.“
Te riječi. Tako jednostavne, ali toliko su mi mnogo značile. Ramena mi
opadnu i srce mi uspori po prvi puta od kad sam tu. „Hvala ti.“
„Mogu provjeriti okolo. Znam jednog u New Yorku. On je najbolji
branitelj u državi.“
„Dobro.“ Nasmiješim se tati. „Hvala ti što to činiš.“
„Neka uđe u zapisnik – “ pogleda u mene dok mu se obrve skupljaju –
„nisam sretan radi toga. Postoji toliko toga što još moraš naučiti. Ali
poštovati ću tvoje želje dovoljno da ti ispunim ovo. Ali ako saznam da
Deamon i njegovi…“ Tata zastane i potom pogleda nazad u Bishopa. „Nema
veze. Samo – radim ovo radi tebe. Nikog drugog.“
Kimnem. „Hvala ti tata.“
„Bolje da idemo. Kad će doći kući?“ upita Bishopa i nije mi promakla
činjenica da je Bishop zadužen za svaku situaciju. Čak i s mojim tatom, koji
je desetljećima stariji od njega, svejedno je Bishop taj koji vodi ovo sranje. To
je jednostavno Bishop. Ne dobivaš više… alfa mužjaka? Ne znam je li to

142
prava riječ za upotrijebiti, ali on jednostavno upravlja svime. Kao da je on
alfa vučjeg čopora, ali vučji čopor je ljudska rasa općenito. Njegova tetovaža
dobro govori; on je poprilično bog, a čak se niti ne trudi. Ne znam želim li
ga poljubiti ili udariti ga. Njegov ego ne treba više hraniti stoga idem s
udarcem, a onda poljupcem. Ili kombinacijom toga dvoje.
„Danas može izaći. Ovdje je sedam dana jer joj srce preskočilo nekoliko
puta nakon nesreće. Rekli su da je to radi traume, i da je njezino tonjenje i
buđenje iz nesvijesti način na koji se njezino tijelo nosilo s time. Policija joj
želi postaviti rutinska pitanja također, a moraju to jer je to protokol. Ja ću biti
tamo cijelo vrijeme tako da se ne morate brinuti za to.“
Moj tata popravi kravatu koja izgleda kao da nije bila razvezana barem
nekoliko dana. „Hvala ti. Krenuti ću s tim telefonskim pozivom za
Deamona, vidjeti možemo li zakotrljati loptu brže.“
Vrteći film unazad, upravo sam se sjetila da je Bishop rekao sedam dana,
stoga kad moj tata i Elena odu, okrenem se licem prema njemu. „Sedam
dana? Bila sam u nesvijesti sedam dana?“
Bishop kimne odlazeći prema Tatum i ukrade joj vrećicu s krafnama iz
ruku prije nego je baci u kantu. „Da, ali tvoja ozljeda je direktna. Očešao te
metak, nije zapravo bio hitac.“ Pretpostavljam da to objašnjava kako sam još
uvijek živa i moju pulsirajuću glavobolju.
Tatum reži na njega naslanjajući se nazad na stolici. „Dobro, u svakom
slučaju.“ Pogleda u Bishop svojim velikim očima prije nego mi se nasmiješi.
„Sjećaš li se ičega od tog dana Mads?“
Svi zastanu. Bishop i Nate se obojica fokusiraju na mene. Ali ugrizem se
za usnu razmišljajući o tom popodnevu. Sjećam se svega. Ali hoću li im to
reći? Ili bih im trebala dati dijelove? Vjerujem im, stvarno, ali kao što su
obojica, Bishop i Nate rekli, znanje je moć, a tajne su oružje. Posebice u ovom
sjebanom svijetu.
Slegnem ramenima na njezino pitanje, podignem staru bolničku deku na
svoj krevet. „Mislim, nečega se sjećam, ne svega. Postoje nešto kao
praznine.“ Istog trenutka se osjetim užasno jer sam lagala, ali kad pogledam
u njih oboje, nju i Nate, vidim da su oni popušili to. Sve dok mi se oči ne
povežu s Bishopom, i umjesto da je popušio moje laži, vidi pravo kroz njih.
Odaje ga kaos u njegovim zlim očima.
Jebi ga.

143
 Jebeš Bishopa i njegovu sposobnost da čita ljude. Ima li išta u čemu ovaj
jebač nije dobar? Jer ja nemam ništa. Mislim da moram pronaći u čemu je
Bishop pušiona tako da ga mogu napasti. Samo radi sranja i cerekanja, i isto
tako jer znam da će ga to dovesti do ludila. I na neki način mi se sviđa kad
je bijesan. To je opasna stvar.
„Dobro, onda je to ok, dobro Nate?“ Tate pogleda u Nate, ali on je se
otarasi, ne pogledavši drugi put u nju. Ona nakratko pogleda u pod, skuplja
svoju pribranost ponovno nakon što je tako jednostavno bila oborena. Vidim
to. Upravo tu, vidim da je stvorila osjećaje prema njemu.
„Agh,“ lagano zastenjem iznervirana radi svega i svih. „Jednostavno
želim ići kući, u svoj krevet, pod moj tuš, jesti hranu i gledati Netflix u
krevetu cijelu noć.“ Namjeravala sam to izreći u svojoj glavi, ali onda sam
shvatila da sam to rekla na glas.
Bishop se naceri. „Riješeno. Idem požuriti sestru. morati ćeš pojesti nešto
čvrsto prije nego te puste da izađeš.“
„Da, ali poprilično sam sigurna da Bishop vuče konce u ovoj bolnici
također, tako da će te vjerojatno ionako odmah otpustiti, radi svih veza koje
ima. Mora biti lijepo biti kralj,“ Tatum doda drsko, jedna obrva joj je
podignuta do nebesa. Aa, shvaćam. Radi toga je posebno drska prema
Bishopu; ona zna, ili je putem shvatila, ili je jednostavno Tatum – u vezi
nečega. Bishop i dalje bulji u nju sa svojom izvijenom usnom kad izađe kroz
vrata. Tišina nije trajala dugo nakon što je otišao jer Tatum je odmah pored
mene.
„Vidjela sam Bishopa s tom medicinskom sestrom!“ šapuće mi na uho.
Pa, to je trebalo biti šaputanje, samo što ju je Nate čuo na drugoj strani sobe
dok je skupljao sve svoje stvari.
„Čuo sam to, i Tate? Ostavi se jebeno toga.“ Nate ne pogleda u nju niti je
svjestan njezine prisutnosti – nimalo. Ovo bi smetalo Tate, jer koliko god se
drži za sebe u školi i koliko god je samotnjak, samotnjak je svojim izborom.
Tatum je prelijepa – zapanjujuća do boli. Što radi njezine bujne plave kose i
roza obraza. Izgleda kao model Victoria's Secret. Njezin stav je taj koji treba
popraviti. Ali tko sam ja da sudim? To je vjerojatno zašto se dobro slažemo.
„Zašto?“ brecne se na Natea.
On izdahne slažući deku i stavljajući je na stolicu. „Krenimo s time da te
se to jebeno ne tiče, i da završimo s time da ćeš završiti tako naljutiš naših

144
dvoje najboljih prijatelja.“ Nate zastane podigavši obrvu radi njezinog
izazova.
Ona se ispravi. „Što kažeš… na to da je tvoj najbolji prijatelj komad
govneta jer dok je moja najbolja prijateljica, poznata i kao njegova…“
pogleda u mene i potom pogleda u Nate, a potom pogleda nazad u mene.
„Što ste uopće vas dvoje?“ šapne.
Slegnem ramenima. „Ne nešto, ali isto tako ni ništa.“
Tatumino lice se objesi. Nije impresionirana. „Madi, ne to nije dobro
mjesto za biti s tipom jer oni nemaju pravila i nemaju granica. Muškarci su
jednostavna bića. Trebaju im ograničenja. Jednostavna ograničenja.“
„Pa za nas to zasad funkcionira,“ odgovorim joj odgurujući se s kreveta.
Kad nije odgovorila, pogledam u nju. „Iskreno, za nas to stvarno funkcionira
za sad. Štogod da imamo, mora se graditi polako. Previše smo eksplozivni.
Jednostavno bi raznijeli jedno drugo ako ovo ode u pogrešnom smjeru; sve
bi vas povukli za sobom.“
Tatum razmišlja o onome što sam joj rekla i potom ode nazad do Natea.
Okrene se. „Dobro, u redu!“
„Ali…“ dodam.
Nate baci jastuk na drugu stranu sobe. „Znao sam. Jebeno sam znao da
se ovo sprema.“
„Jebi se,“ smijem mu se prije nego pogledam nazad u Tatum. „Što si to
vidjela?“
Pretražuje mi pogled i potom pogleda u Natea, a ja se pripremim.
Pripremim se za ono što svi rade kad su Nate, Bishop ili Brantley u sobi.
Vjerojatno bi se dogodilo da je i bilo koji drugi Kralj također bio u sobi, ali ja
jednostavno nisam bila u toj poziciji. Tatum nagne glavu dok smijeh
eksplodira iz nje. Sarkastičan smijeh, ali svejedno smijeh. Hvata se za
stomak, vraća svoj pogleda nazad na Natea. „Ne, Nate, ne dugujem tvom
čoporu vukova kurca. Moja odanost pripada Madison.“ Zastane i potom
pogleda u mene. „Ako nestanem, provjeri prvo njihove kuće.“ Potom
odbrusi Nateu. „Ona je moja najbolja prijateljica stoga se ti jebi i jebeš
Bishopa.“
„Jebeš mene?“ Nate se naceri, a ja se borim s potrebom da masiram
sljepoočnice. „Pa to sigurno jesi djevojčice. Sinoć zapravo.“

145
 „Uh, odvratno, dok sam ja u istoj sobi? Stvarno?“ Pogledam u Tatum jer
od nje sam više očekivala, iako stvarno ne bih trebala.
Ona se zahihoće. „Moja pogreška.“
Zakolutam očima, naginjem glavu prema stropu. „Govorila si nešto
Tate?“ Pripremajući se za najgore dok sam vodila raspravu u sebi je li to što
Bishop radi me se tiče, Tatum otvori svoja usta.
„Držao ju je uz zid. Bio je… on…“
Ne treba mi da završi. Već sam znala što će reći, i iako sam to mrzila, srce
mi potone malo, isto kao što kao da mi je pijesak tekao niz dušne puteve
svaki put kad bih progutala. „Jebao ju je,“ šapnem kroz stisnuto grlo,
sklanjajući zalutalu suzu koja je padala mi niz obraz. Zašto mi je stalo?
Nemam pravo da mi je stalo. Mi nismo skupa; nikad nismo bili službeno.
Ovo je vjerojatno zašto nije htio da budemo službeni, jer je htio biti kurva, a
kurve ne vole veze.
Ali isto tako mi je izrekao neke stvari, stvari koje ne bi trebao govoriti
ljudima osim ako ne želiš da razviju osjećaje za tebe. Krv mi krene ključati
nakratko prije nego krenem zamišljati što su radili dok sam ja bila u
bolničkom krevetu, što su –
„Madison!“ Tatum se drekne na mene pucketajući prstima. „Isuse,
Marijo i Josipe, curo! Stvarno znaš kako se isključiti i izgubiti u tom svom
mozgu.“ Nema ona pojma. „Kao što sam govorila prije nego si me
bezobrazno prekinula“ – znakovito pogleda u mene – „Držao ju je uza zid…
za grlo.“
Zastanem, trepćem i hvatam ono što je govorila. Pa što? Bishop me davi
tokom seksa do točke dok se ne onesvijestim. U čemu je njezina poanta?
Ona se nasmije odmahujući glavom. „Ne ti glupa kravo. Kao da ju je htio
ubiti.“
Nate zastane. „Neka uđe u zapisnik, radi ovoga ti ništa ne govorimo. Sjeti
se ovog trenutka kad budeš prigovarala kako ti ništa ne znaš.“ Navuče svoju
majicu s kapuljačom, zakopčava je. Hoda prema meni, utisne poljubac u
moju glavu, zakači prst ispod brade kako bi mi nakosio lice prema
njegovom. „Idem pripremiti kuću za tebe, dobro?“
Kimnem. „Hvala ti Nate.“
„Bilo kad.“ Nasmiješi mi se nježno prije nego pogleda u Tatum. „Začepi
svoja jebena usta Tate. Pazi što pričaš ako ti se sviđa disati.“

146
 Zakoluta očima i sjedne na krevet. Onaj tren kad je Nate otišao iz sobe,
pogledam prema Tatum. Vidim da je pomalo uzrujana radi načina na koji se
Nate ponašao jutros. „Neka uđe u zapisnik,“ primijetim, „definitivno sam ti
rekla da ideja da ti i Nate spavate skupa će biti loša.“
Otvori usta spremna braniti se kad poraženo izdahne. „Curo, nemaš
pojma.“
Zapravo, imam.
Vrata se ponovno otvaraju i Bishop ulazi unutra sa sestrom od ranije koja
je jurila nedaleko iza njega. „Obično bi te doktor trebao otpustiti, ali
prepustio je to meni. Morati ćeš nešto pojesti i potpisati papirologiju na
recepciji pri izlasku van.“ Nasmiješi se, ali je to suzdržano i ne dolazi joj iz
očiju. Taman se spremala reći nešto kad druga sestra uđe gurajući kolica sa
hranom.
„Hvala,“ promrmljam. Mrzim bolničku hranu, ali mogla bih probaviti
sendvič. Posebice ako me izbavi odavde.
Uzimam zalogaj, završavam ga u rekordnom vremenu prije nego
pogledam u sestru. „Hvala vam.“ Kimnem potom pogledam u Bishopa koji
je zurio u mene stisnute vilice. Odlično. Što sam dovraga sad napravila?
„Kuda je Nate otišao?“ Bishop konačno razbije čudnu tišinu kad su sestre
krenule vaditi moje infuzije.
Lagano se trznem. „Kući spremiti mi sobu ili takvo nešto.“
Bishop se nasmiješi i potom pogleda u Tatum. „Ti nisi htjela ići s njim?“
Tatum se namršti na njega. „Zašto bih to htjela napraviti?“
„Jer si to ti.“

Vožnja do kuće je bila bolna. Između Bishopa i Tatum koji su oboje

pravili frku oko svega, skoro da sam bila spremna iskočiti iz vozila u pokretu
na autocestu i hodati kući. A da sam iskočila, preživjela bih jer po prvi puta
ikada, Bishop je vozio 15 kilometara na sat ne želeći prelaziti preko rupa i
neravnina na cesti.
Popevši se uz stepenice, otvorila sam vrata svoje spavaće sobe,
iznervirana radi njih oboje i želeći nešto prostora, ali kad sam ušla, zastao
mi je dah. „Koji …?“

147
 Nate je sjedio na podnožju madraca na mom krevetu i raširio po cijeloj
površini kolač od sira, gumene medvjediće i moju omiljenu čokoladu,
Debauve & Gallais’s Le Livre.
Tu su bile i suši rolice poslagane na okrugli tanjur sa soja umakom u
sredini. Pored toga ukrug su bili tacosi i sve vrste umaka za pomfrit i police
krumpira.
„Nate!“ nasmiješim se. Da nisam bila tako bolna, zaskočila bih na njegove
kosti.
„Hej Mačkice.“ Nacerio se, i zato što je on Nate, izgledao je sav zavodljiv.
Ili sam možda napaljena radi hrane na krevetu. „Jesi li gladna?“ Migoljio je
obrvama i napinjao prsne mišiće.
Zakolutala sam očima. „Da, mili Bože.“
„Vau, Riverside, definitivno znaš kako prirediti predstavu.“ Tatum je
mrmljala ulazeći u sobu i hvatajući svoju torbu. Pogledala je u mene. „Idem
kući, spavati stotinu dana u svom vlastitom krevetu i ne razgovarati s nikom
barem mjesec dana.“ Nasmiješila mi se dolazeći do mene i povuče me u
zagrljaj. „Poslati ću ti poruku, ok?“
Kimnem i nasmiješim se. „I bolje ti je.“ Potom se okrenula i izlazi van
ostavljajući me da se nosim s obojicom, Nateom i Bishopom.
„Zapravo,“ Nate se nasmiješi ustajući s madraca i čisteći svoje hlače, „Ja
nisam napravio ništa od ovoga. Bishop je.“ Nagne se prema dolje, ukrade
tacos i ubaci ga u svoja usta.
„Dakle samo si to prisvojio? Nisi ispravio mene ili Tatum?“ izvijem
obrvu.
Odmahnuo je glavom gutajući svoju hranu. „Zabavno se zezati s njom.
To je sve.“ Otkopčam svoju majicu s kapuljačom i bacim je na krevet.
„Nemoj je povrijediti Nate.“
„Hej!“ Podigne u zrak prazne ruke. „Ona zna kako stojimo. Nije moja
krivica ako je ona razvila osjećaje. Dobra je u krevetu. To je sve što želim.“
„Molim? I zajebavati se s njom u međuvremenu?“ upitam ispružajući
ruku i dodirujem gazu koja m je omotana oko glave.
Promatrao me i potom opsuje ispod glasa. „Ništa od toga nije bitno. Mi
nismo nešto. Postoji samo jedna – ili možda dvije djevojke koje su ikad imale
moć da to promjene, a jedna od njih si ti. U svakom slučaju, osjećaš li se
dobro? Treba li ti išta?“ Pogledao je u Bishopa koji je bio raširen na mom

148
krevetu, bez majice u sivom šorcu i rubom njegovih Calvin Klein bokserica
koje su izvirivale preko ruba.
Sjebana sam
„Siguran sam da će se B pobrinuti za tebe, zar ne?“
Bishop ispruži ruku na mom krevetu i dohvati daljinski paleći TV. „Idi u
krevet Nate.“
Nate nam oboma namigne prije nego je izašao prema svojoj sobi. Bishop
mora da je stisnuo Reproduciraj jer je film presjekao našu tišinu. Ali to nije
neugodna tišina ili ona vrsta tišine koju osjećaš kad si u sobi s nekim s kime
ti je nelagodno.
„Samo se idem istuširati,“ rekoh mu odlazeći prema svom ormaru uzeti
šorc i majicu bez rukava.
Kimnuo je promatrajući kako prolazim pored njega. Nakon što sam
skupila sve što mi treba, ugasim svjetlo i krenem nazad prema kupaonici,
samo što me Bishop uhvatio za ruku dok sam prolazila pored njega, prsti su
mu milovali moj dlan.
Okrenem se i pogledam u njega preko ramena. „Jesi li dobro?“ On obično
ne iskazuje nježnost stoga je ovo novi teritorij kroz koji oboje prolazimo, ali
djeluje ispravno. Radi njega mi srce brže kuca i krv mi kola, ali osjećaj je
dobar.
Nagnuvši svoju glavu, pogleda me u oči potom pređe palcem preko
mojih zglobova šake. „Da, da, sad jesam. Želiš li da te okupam? Ne želiš
smočiti to.“ Pokaže prema mojoj glavi i ja je dotaknem sjetivši se zavoja i
prisjetivši se da sam ustrijeljena– ili okrznuta.
Ali svejedno, ustrijeljena sam.
O moj Bože.
„Što nije u redu?“ upita očito primijetivši moj izraz lica. Nagnuvši glavu
na drugu stranu, njegovi prsti se prepletu s mojima.
Kratko se nacerim. „Pomalo sam opasna. Nastrijeljena sam!“
On se zahihoće puštajući moju ruku i udari me po dupetu. „Idi se
tuširati.“
Zagrizem donju usnu i brzo požurim u kupaonicu.
„I zaključaj taj jebena vrata!“ Bishop je urlao, glas mu je vibrirao kroz
tanke zidove.

149
 Nasmijem se odmahujući glavom i otkopčavajući svoje traperice prije
nego sam ih skinula. Prala sam se pod tušem, htjela sam ostati unutra više
nego jesam ali ubrzo isto tako upravo sad stvarno želim biti u Bishopovoj
blizini, stoga zatvorim slavinu i dokučim ručnik, omotam ga oko sebe. Dok
sam sušila svoje tijelo već sam se osjećala puno bolje nego prije pet minuta.
Uvukavši se u svoje dječačke gaćice i široki sivi šorc, nabacim svoju usku
crnu majicu bez rukava i ubacim ručnik u košaru prije nego sam otvorila
vrata svoje spavaće sobe. Naslonivši se na dovratnik, nasmiješim se Bishopu
koji je grizao jednu od suši rolica. „Dobre?“
„Nije loše, ali pretpostavljam da će tebi imati još bolji okus jer nisi toliko
dugo jela.“ Odgurnem se od zida i krenem prema njemu, sjednem pored
njega na madrac. Dohvatila sam taco, umočila ga u umak od guacamole i
zagrizla hrskavu ljusku.
„Mmmm,“ zastenjala sam ne mogavši suspregnuti zadovoljstvo koje mi
je preuzelo tijelo dok su moji okusni pupoljci okusili prvi okus tacosa.
Bishop zastane sa suši rolicom na pola puta prema ustima. „Ne radi to.“
„Ne radi što?“ upitam nevino ližući umak s prstiju.
Spustio je suši rolicu nazad na tanjur. „Madison…“
Zakolutam očima. „Neću to raditi, ali! Samo jer umirem od gladi i
zapravo se osjećam kao da bih mogla pojesti svaku pojedinu stvar na ovom
tanjuru.“
„Dobro.“ Naceri se podigavši suši rolicu i ubaci je nazad u usta.
Žvačem svoj taco ne proizvodeći ijedan ton. Posegnula sam prema bočici
za vodom, otvaram poklopac i gutam hladnu tekućinu.
„Dakle, reci mi, kako si znao da je sve ovo moja omiljena hrana?“ upitam
Bishopa ispruživši se na madracu jer sam imala osjećaj da bi mi stomak
mogao eksplodirati. Gledala sam u strop da bi u konačnici pogledala prema
njemu nakon što nije ništa rekao.
„Znam sve što se o tebi može znati Madison.“ Pomakao je tanjur na
drugu stranu madraca i smjestio se pored mene. „Pitaj me bilo što.“
„Hmmm.“ Prinesem prst usni pretvarajući se da razmišljam o nekim
pitanjima. „Dobro, što kažeš na ovo?“
Bishop kurčevito podigne obrve.
„Gdje sam rođena?“
„New York, probaj teže od toga.“

150
 U pravu je; to je bilo lako. „Ime mog prvog ljubimca?“
„Billy i to je bila zlatna ribica. Imala si sedam godina i tražila si od mame
da ti je kupi kako bi imala prijatelja jer si bila jedino dijete. Nakon toga, istu
tu ispriku si upotrijebila za Jaspera – perzijsku mačku, Slash – usput dobar
odabir imena – pomeranca – nisam pobornik davanja tako snažnog imena
za tako malog psa – i Jupiter – tvoja papiga.“ Nagnuo je glavu tjerajući me
da ga izazovem.
Nisam. Samo sam zurila, jer što sam drugo mogla? Sad me ništa na ovom
svijetu ne iznenađuje toliko nakon što sam saznala za Kraljeve, ali svejedno
je puno toga za probaviti.
„Vau,“ šapnula sam okrenuvši se na stomak. Nagnula sam glavu na dlan
svoje ruke i pogledala prema njemu. Sjedio je leđima naslonjen na okvir
kreveta ali su mu noge bile ispružene pred njim.
„Imaš me u nepovoljnom položaju,“ šapnem zaključavši pogled s njim.
„Ja ne znam puno o tebi.“
On frkne naslonivši se nazad, dok je radio to njegovi trbušni mišići su se
napinjali. „Nemoj to uzimati k srcu. Nitko ne zna ništa o meni.“ Zatvara oči
i ispruži ruku. „Dođi tu.“ Dvije jednostavne riječi, ali tako zapovjedničke.
Ne opirem se. Uzverem se uz madrac i stisnem se uz njegove tople, snažne
ruke. Njegov poznati miris počinje sve više mirisati na dom i manje na
Bishopa. Prelazeći vrhom nosa uz njegove grudi, crtam linije preko njegovih
prsnih mišića, preko tetovaže koja je tintnom iscrtana po koži. Orao koji
slobodno leti. „Ovo je fora.“ Zijevnem.
On zagunđa. „Da, ali kladim se da ti možeš nacrtati nešto bolje.“
Radi toga se nasmiješim. „Mogu.“
Oči mi postaju teške i polagano mogu osjetiti kako tonem u san.
„Hoćeš li mi nacrtati nešto jednog dana?“ upita umornim glasom.
Najseksi sneni glas koji sam ikad čula. Zvučim kao muškarac kad sam
umorna stoga sam pročistila grlo.
„Da.“
Nježno me stisne uz sebe, i tek tako, utonula sam u duboki san.

Hladan zrak mi struji po nogama, svuda po koži se ježim. Naslijepo

posegnem kako bih dohvatila deku kad se Bishop zabaci i okrene. „Ne!“
vrišti. Ustanem se brzo i pogledam u njega. Znoj mu se cijedi svuda po koži,

151
ruka mu je prebačena preko očiju. Krene se udarati po glavi. „Ne! Ostavi ga
na miru. Ostavi je na miru!“
„Bishop!“ uhvatim ga za ruku želeći zaustaviti njegov napad na sebe.
„Bishop? Ššš…“ u grlu mi se nakuplja lava dok suze prijete izaći na
površinu. O čemu sanja?
„Bishop?“
„Ne! Ostavi ga na miru, ostavi ga na miru, ostavi je na miru…!!
Okrenem se i zajašem ga oko struka čisteći znoj s njegovih grudi. „Hej,“
šapućem nagnuvši se prema njegovom uhu. „Ja sam.“
Vilica mu se stegne prije nego konačno otvori oči i pogleda pravo u mene.
„Hej,“ ponovim prelazeći prstima preko njegovih obraza i brišući znoj. „Jesi
li dobro?“
Zuri u mene, nepokretan. Počinje biti nelagodno, stoga prebacim nogu s
njega ali on stisne moje bedro. Pogledam nazad u njega. „Bi – “
Šaka mu odlazi do moje kose i omotava je oko nje, privlači moje lice dolje
prema njegovom.
„Pa,“ mrmljam ispod glasa. „Dobra stvar što je moja ogrebotina na
sljepoočnici.“
Nisam rekla ništa drugo. Prihvatila sam to. Nešto se dogodilo, nešto u
njegovoj glavi, stoga napraviti ću ono što mogu da pomognem. Ljubi me,
njegov jezik klizme među moje usne. Otvaram usta jače dajući mu više
pristupa. Hvatajući me za bedra, prebaci me na leđa i svojim nogama mi
raširi noge jače, prikucavši moje ruke iznad glave mi.
Oči mu prelaze preko bočnog dijela glave mi. „Jesi li spremna?“ Znam
što pita. Pita me jesam li spremna za jebanje – jebanje u Bishopovom stilu.
„Da,“ iskreno odgovorim jer jesam. Pored male glavobolje, ništa drugo
me ne boli, a ako i boli, kako god, platiti ću za to ujutro, i uvjerena sam da
će biti vrijedno toga.
„Jebi ga,“ zareži, glas mu je neprepoznatljiv.
Gledam mu u lice, oči mu se zatvaraju dok uvlači svoju donju usnu u
svoja usta. „Da, Bishop,“ ponovim nježno. „Obećavam – nema ograničenja.
Mogu to podnijeti. Mogu se nositi s time.“ Vjerojatno ću to požaliti, ali
ispružim ruku kako bih obrisala kapljicu znoja koja će mu pasti s brade, ali
svejedno me uhvati za ruku. „Nemoj.“
„Što?“ mrmljam.

152
 „Ne sad.“
Prikuca mi ruke iznad glave, dlanovi mu klize uz moja bedra sve dok ne
dođe do ruba mog šorca i potom ga skine. Vrhovi prstiju mu prelaze preko
ruba mog donjeg rublja prije nego klizne ispod njega kako bi ušao u mene.
„Ustani.“
„Molim?“ šapnem zbunjena. Spušta se na koljena taman kad „Escalate“
od Tsar B-a krene odjekivati iz Nateove sobe. Pjesma ima snažan bas, i čuje
se tako jasno kao da svira tu.
Bishop svuče svoje traperice, ustane se na noge pored kreveta i skine
svoje bokserice. Zurim u njegov kurac i promatram kako ga polako pumpa,
pogled mu je zaključan s mojim. Cereći se, on trzne glavom. „Ustani dušo.“
Puzajući naginjem glavu. „Ali zašto?“
„Jer ćeš raditi ono što ti ja kažem.“
„Al – “
Ruka mu poleti prema mom vratu i istog trena ga stisne, povlačeći mi
glavu prema gore da pogledam u njega. Ramena su mu ispravljena, držanje
kruto, snažno i jako kao i uvijek. Ovo je Bishop i uvijek će biti Bishop. On je
vani alfa; mora biti radi onoga što on jest. Ali u spavaćoj sobi, njegove alfa
sklonosti nemaju ograničenja. Pjesma mora da je stavljena na ponavljanje jer
ponovno zasvira.
Zatvaram oči kimajući glavom. „Što želiš da radim?“
Njegov stisak popusti i on zakorači korak u nazad, dohvati svoju kutiju
cigareta s komode, mjesečina se šuljala kroz pukotine vrata moje terase
savršeno ga ocrtavajući. Njegovo lice, njegov profil, to tijelo, taj… kurac. On
je savršenstvo umotano u kutiju C4 eksploziva. Stavlja cigaretu među usne,
otvara svoj Zippo i pogleda u mene nakon što ju je zapalio s cerekom na licu.
Puši svoju cigaretu, naginje glavu u nazad kako bi ispuhnuo dim van, vrat
mu se napinje od tog pokreta. Pogledam dolje prema njegovoj ruci koja je
još uvijek držala mu kurac, polako ga pumpala, i slina mi se skupi u ustima.
Svetog mu sranja. Nikad u svom životu nisam vidjela nešto tako erotično.
Grašci znoja mi se stvaraju po tijelu dok mi klitoris pulsira među bedrima.
Želim ga.
Jebi ga. Želim ga. Osjećaj u mojim bradavicama kao da su nadražene
povjetarcem i kretanje mojih kukova u ritmu njegovog drkanja, govorim mu

153
koliko ga očajnički želim. On se nasmiješi ostavljajući cigaretu među usnama
i dolazi do mene. Noge mu dotaknu rub kreveta i on izvadi cigaretu iz usta.
Pogledam u njega, ruke mi prelaze preko njegovih mišićavih bedara.
Uvlačim svoju donju usnu, prelazim jezikom preko nje i posegnem prema
njegovom kurcu.
Ispuhnuvši oblak dima, pogleda dolje prema meni, oči su nam opčinjene
jedno drugim. Zaključani u ćeliji koja je zapečaćena požudom. „Puši.“ Usna
mu se kratko izvije, cerek mu je i dalje na licu i cigareta i dalje između palca
i kažiprsta.
Pogledam u njegov vrh, ponovno poližem usne i nagnem se naprijed,
čvrsto omotavam usta oko njega. Njegov predejakulat mi udari u stražnji
dio grla i ja lagano zastenjem, jezik mi pleše uzduž njegove dužine. Uhvati
se za moju kosu, skuplja je na vrhu glave mi i potom je potegne, povlači me
unazad. Ponovno, zahvaljujem tko god da me je spasio taj dan da mi je
metak prošao preko sljepoočnice, a ne negdje blizu mjesta gdje se odvija
čupanje moje kose.
Pogledam u njega, usne su mi omotane oko njega dok mi glava
poskakuje. Uvlači zadnji dim svoje cigarete, potom se okrene prema vratima
trijema i baci je van prije nego se okrenuo nazad prema meni i gurnuo me
na krevet. „Lezi.“
„Kao da imam izbora.“ Zakolutam očima.
Pribije mi ruke iznad glave, širom mi raširi noge svojima i prelazi nosom
niz bočni dio mog vrata. „Mmm.“ Zastenje, a to odjekuje svuda po mom
tijelu prije nego utone mi u kosti. Zadrhtim, trnci mi se stvaraju svuda po
koži. Njegov cerek se urezuje u moje tijelo prije nego osjetim njegov jezik
kako klizi mi niz ključnu kost potom dolje preko moje bradavice. Uvukavši
je u svoja usta, zagrize je grubo, a ja se trznem.
„Bishope,“ upozorim ga prisjećajući se kako grub može biti.
„Nije na tebi da govoriš Mačkice. Sjeti se toga.“
„Sigurna riječ.“
„A ja sam rekao jebeš tvoju sigurnu riječ.“ Dok jezikom kruži po mojoj
bradavici oči mi se zatvaraju i kukovi podižu kako bih se trljala o njega,
trebajući više. Više trenja. Trebajući ga u sebi, da me ispunjava sve dok jedva
ne mogu podnijeti bol radi njegove veličine.

154
 „Kako ćeš znati je li mi to previše?“ upitam kružeći zdjelicom uz njega.
On se lagano podigne, ne dopuštajući mi da osjetim imalo više trenja ili
zadovoljstva, a ja se moram boriti s potrebom da jednostavno spustim ruku
dolje i pobrinem se sama za bol. Nastavlja sa svojim putovanjem ostavljajući
za sobom topao trag ježenja.
„Pretpostavljam ako umreš, to će biti znak.“
Oči mi se širom otvore i podignem se gore na laktove. „Bishop!“
Zuri u mene, lebdi točno iznad moje zdjelične kosti, ruke mu se napinju
od toga što se drži gore. Naceri se dok mu oči postaju tamnije. „Šalim se.“
Ispružio je jezik van i liže me po klitorisu. „Mislim.“ Ostavivši se toga,
spustim se na leđa, kosa mi je raširena po svuda. Uhvatio me je za bedro i
raširio me jače dok mu je druga ruka prebacivala moje bedro preko njegovog
ramena. Liže me savršenim ritmom, nije stajao, nije mijenjao ritam. Nikad
presporo i nikad prebrzo. Taman kad mi se stomak stezao i znoj tekao svuda
niz stomak, hvatam se za rubove svog zdravog razuma, taman kad ću se
raspasti u svom orgazmu, on stane. Sve postane hladno, cijelo tijelo mi pada
na ledenu temperaturu istog trena.
„Agh!“ Vrisnem podižući se na laktove. On puza iznad mog tijela, liže si
usne dok mu oči jebu svaki centimetar mene.
„Moje.“ Ruka mu dolazi do moje i prebacuje ih ponovno preko glave mi,
prikucavši ih dolje. „Ne zajebavaj se sa mnom Madison. Ti si moja.“ Stisnuo
me je grubo, dovoljno grubo da ostanu tragovi na mojim zapešćima, i ja se
trznem. On se naceri i potom pusti, prebacuje me na stomak, nježno mi trlja
obraze dupeta prije nego ga snažno pljusne, glasan udarac probija se kroz
pjesmu koju još uvijek mogu čuti. Sklonivši mi kosu u stranu, hvata me za
bedro i zakači ga za svoj kuk prije nego mogu osjetiti kako njegova težina se
spušta na moja leđa i kurac mu pritišće moj ulaz.
Zastenjem radi iznenadnog prodora, a njegova druga ruka ode na
stražnji dio mog vrata, drži me u mjestu dok on tone dublje i dublje u mene,
pomiče svako moguće ograničenje koje imam. Uhvatio me za bedro, vrhovi
njegovih prstiju zakopavaju se u moje meso dok se izvlači iz mene, nabija
preko moje G točke svaki pojedini put, a zatim uletava ponovno u mene,
tijelo mi gotovo poleti prema naprijed. Stisak na poleđini mog vrata se
pojača, a potom popusti dok prinosi svoje tijelo nazad mome dok i dalje
stišće moje bedro o svoj kuk. Nabija se u mene, kruži i trlja duboko u meni.

155
Pičkica mi se steže oko njega, hvata se i ne pušta. Svakim izlaskom, ja stišćem
jače. Izgubljena u načinu na koji mu kurac pritišće svaki centimetar mog
središta. Posjeduje me iznutra prema van.
„Da,“ zastenjem. „Bishope, jebi me.“
Pušta mi nogu, izvadi ga van, prebaci me i podiže, zakotrljavši se na svoja
leđa. Penjem se na njega, polako spuštam svoju težinu na njegov tvrdi kurac.
Naslanjam se na njegove grudi, vrtim kukovima, njegov kurac nabija u mene
dok se njegova zdjelica sudara s mojim klitorisom. Zabacim glavu u nazad i
njegovi kukovi se izvijaju dok se utiskuje u mene.
„Svrši.“
Kao na zapovijed, puštam se, znoj kapa s naših tijela. Stežem se oko njega,
pulsiram dok orgazam se razbija u meni i ja se trzam od ekstaze. „Jebi ga!“
Njegovi kukovi jurnu gore, guraju moje tijelo prema gore brže i jače, probija
se kroz moj orgazam kako bi postigao svoj. Ponovno me pokreće, i val za
valom, još jedan orgazam se razbija o mene, klitoris mi nabrekne, bradavice
su mi tako hladne. Bishop se podigne gore, uhvati jednu od mojih bradavica
među svoje zube i zagrize je. Boli, ali bol sa zadovoljstvom je previše.
Njegova ruka dolazi do mog grla dok mu druga se zadržava na mom kuku
i on liježe dolje nazad, na uglu usana mu je trag krvi. Ne moram pogledati
da bih znala odakle je; peckanje moje bradavice dovoljno govori.
Prsti mu se zakopavaju u moj kuk, njegov stisak oko mog grla se steže do
točke kad zrak ulazi unutra i van polako, kao da dišem kroz gusti oblak
dima. Nabija se o mene, jaja mu udaraju o moje dupe dok pokušavam
povratiti kontrolu dok sam gore na njemu, ali nema smisla. On uvijek ima
kontrolu bez obzira na sve, stoga se prepustim. Točke mi plešu pred očima
radi toga što me davi, bedra mi pulsiraju od njegovog stiska, a sad me i
kukovi bole. Zabija se u mene jače, i ja ponovno to osjetim, građenje. Glava
mi pada u nazad. Iscrpljena sam, ali ne mogu zaustaviti zadovoljstvo.
Izjebati će život iz mene, sasvim doslovno jer mogu osjetiti da gubim svijest
s vremena na vrijeme, ali primijetila sam kako popusti svoj stisak svakih par
sekundi, da mi da malo zraka.
Taman da ću doživjeti vrhunac svog orgazma kad on svrši, kurac mu
podrhtava i pulsira u meni. Iste sekunde me pušta i ja polako jahanjem ga
dovršim. Željela sam još jedan, ali znam da sam pohlepna, i već mogu osjetiti
koliko sam nadražena, ne samo tamo gdje me je fizički ozlijedio, već tamo

156
dolje isto. Trznuvši se, prebacim nogu da siđem, osjetim kako njegova
sperma kapa mi niz bedro.
„Uzela sam kontracepcijsku injekciju,“ rekla sam pospano odvlačeći
svoju bolnu i poprilično izjebanu sebe u kupaonicu i prelazim ručnikom
kako bih se očistila. On još uvijek nije ništa rekao te sam pogledala u njega.
„Jesi li dobro?“
„Da,“ odgovorio je iz suhog grla. Ustaje se, navlači svoje bokserice i
odlazi do malog frižider bara koji imam u sobi. Iznenađujuće, iako sam
upravo imala grubi seks, glava mi nije loše. Ili sam jednostavno toliko
nadražena svuda ostalo po tijelu da mi se prag boli nekako pomakao na ovu
stranu.
Bishop uzima bocu vode i skida poklopac, pije dok gleda u mene.
„Želiš li razgovarati o tome?“ upitam bacajući ručnik u košaru i vraćajući
se nazad u krevet. Jebeš zgužvane deke; ne mogu se čak niti truditi da
ponovno napravim krevet stoga jednostavno kliznem unutra, spustivši se
na stranu na kojoj spavam. Kad Bishop nije odgovorio, pogledam na mali
sat koji je stajao na mom noćnom ormariću. Jebenih 5 ujutro? Majku ti milu.
„Pet sati je ujutro!“ vrisnem, da budem iskrena, šokirana u trom
trenutku.
„Onda smo se jebali tri sata.“
„Kako to znaš?“ upitam gledajući dok se vraća nazad u krevet sa mnom.
Ispružio je ruku, privukao me k sebi. Ne znam zašto, ali sam se
nasmiješila, srce mi se umirilo radi njegovog dodira, njegovog mirisa,
njegovog tijela koje je stisnuto o moje. Sve te stvari su to zašto mi je Bishop
dom.
Poljubio me u glavu. „Jer užasi se događaju u isto vrijeme svake noći.“
„Zašto?“ šapnem zijevajući i počinjem osjećati sve više i više boli svuda
po svom tijelu. Biti će mi mrsko to kako ću izgledati kasnije ujutro.
„Jer sam radio loše stvari. A te loše stvari me vole podsjetiti svake noći
da sam ih napravio.“
Progutam knedlu, oči mi postaju teške iako je moje zanimanje za ovaj
razgovor zapanjujuće.
Moje tijelo i moj um ne mogu pratiti ritam. „Što si uradio?“
„Ubijao i jebao.“

157
 NE MOGU SE POMAKNUTI. I TO NE u prenesenom značenju.
Doslovno ne mogu pomaknuti mišić u tijelu, a nisam sigurna bih li trebala
istinski biti zabrinuta radi toga ili ne.
„Bishope?“ graknem. Odvratno, mrzim svoj glas ujutro. Zvučim kao
muškarac koji je godinama bilo izgubljen u pustinji.
Njegova ruka je stisnuta oko mog struka, privlači me uz njega dok mu je
noga prebačena preko moje. Stoga ne samo da me boli jer se ne mogu
pomaknuti, već njegova teško dupe me drži prikovanom dolje također.
Iznenađenja li, iznenađenja, posesivan je čak i u snu.
„Bishop!“ postajem malo glasnija pokušavajući podići njegove udove sa
svojih.
„Što je?“ zareži puštajući me i trljajući svoje oči.
Pokušam pomaknuti nogu i… ne, to se neće dogoditi. „Ništa. Samo… ne
mogu se pomaknuti,“ nasmijem se odmahujući glavom.
Prestao je trljati oči i pogleda u mene, i jebeš ga. Njegova razbarušena
kosa je svuda u neredu, njegove tamno zelene oči su svježe, koža čista, a
njegove usne željne ljubljenja i pune.
„Mislim,“ mrmljam, nagnuvši glavu prema njemu. „Ne, ne mislim –
definitivno te želim udariti.“
On se odvali smijati. „Pa – “ podiže deku, prelazi preko mog golog tijela.
„Ne mislim da je to dobra ideja dušo. Mislim… trenutno nisi sva svoja.“
Spušta deku i ja je podignem gore nazad i povirim dolje na sebe.
„O moj Bože!“ Uzdahnem od šoka i potom suzim pogled na Bishopu. „Ti
me zezaš? Izgledam kao da sam pretučena.“
„Hej!“ digne ruke u zrak. „Znaš kakav postanem, a sasvim sam siguran
da sam bio nešto malo blaži prema tebi.“
158
 „Zar zbilja?“ kudim ga skidajući deku s tijela i odlazim prema kupaonici.
„Jer sam poprilično uvjerena da je to moja krv na tvojoj jebenoj usni!“ Uz
tresak zatvorim vrata i ugrizem se za šaku zadržavajući svoj vrisak. Cijelo
tijelo mi pulsira. Usne, bedra… u vratu mi je osjećaj kao da je i dalje ogroman
prsten stegnut oko njega, a moja jebena bradavica djeluje kao da je otkinuta,
i da sve bude još gore, moja vagina djeluje jebeno otečeno, jer o ne,
jednostavno ne može označiti me na jednom mjestu; on apsolutno me mora
uništiti. Otvaram slavinu, polako zakoračim pod vrelu, zaparenu vodu i
vrisnem prije nego sam se uspjela zaustaviti. „Drkadžijo!“
Nate udara po svojim vratima jer sam ih zaključala. „Mads! Što nije u
redu?“
„Ostavi me na miru,“ doviknem. „Sasvim sam sigurna da si također znao
što se događalo drkadžijo,“ promrmljam ispod glasa dohvativši sapun i
provlačim ga kroz ruke. Sad kad je prvotni ubod nestao nakon što sam ušla
unutra, voda koja udara po mom natučenom tijelu je zapravo utješna.
Bang. Bang.
„Madison!“ Nate dozove ponovno kroz vrata. Zakolutam očima i
pokažem mu srednji prst hvatajući svoj ručnik koji sam omotavala oko sebe.
„Što je?“
„Jesi li dobro?“
„Gladna sam. Idem uzeti nešto za jesti.“
„Ja ću to napraviti. Vrati se nazad u krevet!“
„Nemoj – “
„Madison,“ zareži.
„Želim vidjeti Deamona. Začepi i prestani mi govoriti što da radim!“
Odlazim uzeti svoju odjeću kad shvatim da nisam ništa od toga ponijela sa
sobom. Sranje.
Izlazim van, Bishop je nestao. Sumnjičavo gledam po svojoj sobi,
provjeravam ormar, ali sam ostala kratkih rukava. Zadržala sam se u
ormaru, uvukla sam se u neke bijele uske traperice, crni top i tenisice prije
nego sam dohvatila džemper. Sjetila sam se sestre koja je rekla da mogu
skloniti flaster danas, stoga odmotam ga s glave, osjećajući kako mi se
hladnoća omotava oko moje svježe izložene kože. Tu je još uvijek nekoliko
šavova gdje mi je rana, stoga ga ostavim tu. Rana kao rana više ne boli; to je
samo lagana glavobolja koja pulsira u pozadini mozga. Onda opet, to je

159
moglo biti od Bishopovog povlačenja kose noć prije. Iako znam da je mogao
biti puno grublji dok me je povlačio nego što je bio.
Bacim flaster u smeće i dohvatim svoje ključeve. Ne marim što će ijedan
od njih reći; želim vidjeti svog brata. On nije napravio ništa loše.
Jednostavno znam da nije.
Iako bila sam u krivu u vezi jedne stvari. Definitivno ne žalim radi ičega
od sinoć.

Ulazim u lokalnu policijsku postaju, idem pravo do prijemnog stola.

„Bok.“ Recepcionarka pogleda u mene dok tipka, spuštajući svoje naočale
dolje. Izgleda staro, a prema mrštenju koje mi pruža, nema dobar dan.
„Pitala sam se kako bih mogla vidjeti svog brata? Dovezen je prije nekoliko
dana nakon incidenta.“
Ona me zaustavi jednostavnim trzajem glave. „Deamon – “
„Madison?“ glas mog tate se oglasi iza mene. „Što radiš tu?“
Okrenem se licem prema njemu zalijepivši lažni osmjeh na lice. „O! Bok
tata!“
On pogleda nazad prema recepcionarki koja me gleda izvijene obrve,
gledajući me od gore do dolje. Vratim pogled nazad na tatu, odlazim do
njega. „Pitala sam se ako bih mogla vidjeti Deamona.“
Tata me sumnjičavo pogleda. „Izašao je uz jamčevinu. Pušten je upravo
jutros. Pretpostavljam da bi do sad trebao biti kod kuće.“
Ne mogu zadržati kratki osmjeh koji mi dolazi na usta, grudi mi se
zagrijavaju. „Kod naše kuće? Dobro, idem odmah tamo.“
„Madison.“ Tata stavi ruke u svoje džepove. „Svejedno moramo
razgovarati o Deamonu pa ću zovnuti Sammy da nas čeka nazad kod kuće.“
„Dobro,“ šapnem opuštajući se sad puno više kad znam da je pušten uz
jamčevinu i kod kuće. Ne mogu zamisliti Deamona u zatvorskoj ćeliji, a on
ne zaslužuje da bude u jednoj. Znam što ljudi govore o njemu, ali on me
nikad ne bi povrijedio – unatoč tome što on radi ili je napravio drugim
ljudima. Ne znam zašto imam takvu uvjerenost u Deamona, ali imam. Moja
opuštenost s njim je bez imalo napora. Možda je to stvar blizanaca, ne znam.
Slijedim tatu van iz stanice i čekamo dok on govori Sammy da nas čeka
kod kuće.

160
 „Dakle,“ krenem otključavajući kamionet i ulazeći na vozačevo sjedalo.
Tata sjeda na suvozačevo mjesto i zakopčava svoj pojas. „O čemu si htio
razgovarati?“
„Deamonu.“
„Da, možemo krenuti s njim,“ mrmljam izlazeći prema nadolazećem
prometu. „Zašto?“
Tata pogleda u mene. Mogu ga vidjeti uglom oka. „Zašto što?“
„Zašto ga ti i mama niste htjeli?“ upitam riskirajući brzinski pogled
prema njemu. „Mislim, jednostavno se ne čini poštenim da sam ja dobila
ovaj život, a on dobio svoj.“
„Čiji život misliš da je gori?“
Zanimljivo pitanje, ali ono je za tebe tata. Oduvijek je imao način na koji
je izražavao svoje znanje – način koji sam mrzila dok sam odrastala.
„Ne znam,“ narugam se. „Ne tjeraj me da odgovorim na to. Ja sam dobila
luksuzan život, iako s vremena na vrijeme nije bio jednostavan, i ja sam…“
pročistim grlo ne želeći postati previše osjetljiva radi ove teme. „Ali
Deamonov život djeluje sjebano tata. Dakle zašto? Zašto ste ti i mama
odlučili da on nije vrijedan vaše ljubavi?“
„Nije tako Madison. On nije bio prikladan da bude Kralj, dakle morao je
biti Izgubljeni dječak.“
Nasmijem se, nisam si mogla pomoći, ali „on nije bio prikladan da bude
Kralj“ jednostavno me smeta na pogrešan način. „To nema smisla.“
„Nikad nećeš naći smisla u ovom svijetu. To moraš shvatiti.“ Pogledao je
u mene i ja mu pogledam u njega. „Pokušaji da shvatiš ovaj svijet nikad neće
se neće ostvariti Madison, a to će te ubiti kao što je ubilo puno drugih koji
su pokušali.“
Sklonivši oči s njega, pogledam nazad na cestu. „Toliko je puno pitanja.“
Tata kimne. „Da,“ pogleda ispred sebe, „i taman kad misliš da sve znaš,
nešto drugo se ubaci u tu mješavinu,“ mrmlja ispod glasa, skoro kao da nije
namjeravao da to čujem.
„Kao što tata?“
Pogleda nazad u mene i nasmiješi se, bore oko njegovih očiju se
produbljuju. „Nije na tebi da se brineš oko toga. Samo budi oprezna s
Deamonom. Znam da on ne bi… namjerno te povrijedio. Ali on je opasna
sorta Madison. On je tako jako opasan.“

161
 „Zašto to ljudi stalno govore?“ nisam namjeravala, ali to je zazvučalo kao
da sam iznervirana. Pretpostavljam da jesam. Zavirila sam u tamnu stranu
Deamona. Rekla sam zavirila jer način na koji ljudi govore o njemu djeluje
kao da on ima jako, jako mračan dio u sebi. Ali čak i u tom stanju, on me ne
bi povrijedio.
„Jer je to istina.“ Tata izdahne. „Samo budi oprezna. Kad bih ti pokušao
objasniti Deamona, samo bih zagrebao po površini, ali imam pravila.“
„Pravila?“ nagnem glavu malo u nazad. „Od kada mi ti postavljaš
pravila?“
„Od kada ti je metak okrznuo sljepoočnicu Madison!“ prema kraju je
malo podigao glas ali onda izdahne, izdahnuvši sav svoj bijes. „Gledaj, drži
se tih pravila ili ću se početi ponašati kao tata, i nije me briga koliko imaš
godina.“
„Dobro.“ Spustim se na svom sjedalu skretajući niz našu ulicu. „Koja su
tvoja pravila?“
„Ne smiješ biti nasamo sa Deamonom ni pod kojim okolnostima. Kraljevi
znaju, stoga ako želiš provesti vrijeme s njim, jedan od njih mora biti s
tobom.“
„To je sranje!“
„Ne, to je pravilo. Oni ne moraju biti odmah pored tebe, ali moraju biti
tamo.“ Zaustavljam se pred našom kapijom kolnog prilaza. „Elena i ja letimo
za Dubai sutra ujutro. Drži se tog jednog pravila ili ću biti na prvom letu za
nazad kući, razumiješ?“ pogledao je u mene taman kad sam povlačila ručnu
kočnicu.
„Dobro.“
„Dobro.“ Tata se nasmiješi. „Oh, preselio sam Deamona u spavaću sobu
s druge strane Nateove sobe.“
„Zašto?“ upitam izlazeći iz kamioneta i obilazeći ga s prednje strane.
„Zašto ne pored moje sobe?“
Tata stane nagnuvši glavu prema meni. „Zar je bitno?“
Otvaram usta spremna odgovoriti ali ih ponovno zatvorim.
„Pretpostavljam da nije.“ Jer nije. Barem je tu i tata mu dozvoljava da ostane.
Moram biti zahvalna radi toga, iako će se Katsia željeti naći što je prije
moguće. Ne podnosim je i ne vjerujem joj. Ona je očito potomak Bishopove
obiteljske linije, i iako sam Bishopovog tatu srela nekoliko puta, ne sviđa mi

162
se. On je kralj Kraljeva, i nema šanse ni u paklu da bih ga ikad prevarila. Isto
je i s Katsiom.
Penjući se po jednu stepenicu idem ravno do Deamonove sobe i
pokucam. „Uđi.“
Otvaram vrata i naslonim se na dovratnik. „Hej ti.“
On se nasmiješi, iskreno, velikim osmjehom i oči mu se ozare. Ustaje se s
kreveta na kojem je čudno sjedio, zurio u… tu nema TV-a, stoga je zurio u
zid. Dok me privlačio u zagrljaj, omotavam ruke oko njegovog struka i
utonem u njegov zagrljaj. „Tako mi je žao radi svega ovoga Deamon.“
„Tiho,“ mrmlja u moju kosu. „Samo vole da si na sigurnom. Kao i ja. I
meni se to sviđa.“
„Da, ali oni bi trebali vjerovati da ja vjerujem u tebe.“
Deamon se malo nagne u nazad, obrve mu se skupljaju dok čini se
razmišlja o onome što sam upravo rekla. „Vjera,“ šapne i potom pogleda
dolje u mene.
„Da, vjera. To je osjećaj koji imaš kad znaš da te netko neće povrijediti.
To je voljeti nekoga i znati da te neće izdati.“
Deamon odmahne glavom i pusti me zakoračivši unazad. „Ne Madison.
Ako je to vjera, ja ne zaslužujem tvoju. Ne bi mi trebala vjerovati.“
Zakoračim korak naprijed. „Deamon, svejedno vjerujem.“
On odmahne glavom zakoračivši unazad opet sve dok zadnji dio
njegovih nogu ne udari o stolicu koja je stajala u uglu. Sjeda na nju. „Ne. Ne
možeš.“
„Deamon – “
„Madison,“ Bishop se oglasi s vrata i ja se okrenem prema njemu
pretražujući mu pogled.
„Molim?“
„Odlazi. Odmah.“
„Molim?“ otresem se potom pogledam nazad u Deamona. „Želiš li ti da
odem?“
Deamon pogleda u mene dok je naslonjen na laktove, oči su mu
ispunjene bolom i lice mu je napeto. Ovo je prvi put da sam ga vidjela u bilo
kojem svjetlu osim kao svog brata, i on je prelijep. Prelijepo razoren. „Ita19.“

19 Latinski, da.
163
 Pogledam nazad u Bishopa ne znajući što to znači. On jednostavno kimne
stoga pogledam nazad u Deamona. „Dobro.“
Prolazim pored Bishopa i odlazim prema svojoj sobi, bacam se na svoj
krevet. Sekunde i minute prolaze prije nego Bishop uđe nazad unutra
zatvarajući vrata iza sebe.
Skočim na noge. „Je li on dobro?“
Ulazi dublje u moju sobu, sjeda na krevet pored mene. „Da. Iako kad je
ovakav Madison, moraš mu dati prostora. Ništa dobro neće proizaći budeš
li gurala Deamona do točke u kojoj…“ zastane, izgledalo je kao da razmišlja
o onome što će reći.
„Bishope,“ upozorim ga gledajući prema njemu. „Ne trebaš mi lagati.“
On legne dolje na leđa i ja ga pratim zakotrljavši se na svoj stomak. „Molim
te. Samo mi nemoj lagati. Mogu podnijeti da mi svi ostali lažu, ali ne i ti.“
Okrenuvši glavu, gleda me u oči. Intenzivno. Njegov pogled je uvijek
intenzivan; tjera me da odvratim pogled, ali bojim se da neću to ponovno
osjetiti. Želim to osjetiti dokle god mogu. Upijati, kupati se u tome, plivati u
tome. Sad zvučim luđački, ali možda i jesam. Možda kad je riječ o njemu, on
iznosi mračnu, ludu stranu mene koju sam uvijek potiskivala time što sam
bila tiha djevojka. Jer on mi daje samopouzdanje, svo samopouzdanje koje
mi treba da se uhvatim u koštac ili napravim bilo što, a to je smrtonosno.
Pruža ruku, sklanja pokoju zalutalu vlas kose iza mog uha i nasmiješi se
nježno. „Obećavam da ti neću lagati.“
Udahnem ne mogavši suspregnuti topa osjećaj koji preplavljuje moju
unutrašnjost radi njegovog obećanja. Niti jednom nije nitko – niti moj tata,
niti Nate, nitko – obećao mi te riječi od kad sam saznala za ovaj svijet.
Naslonivši se dolje, poljubim ga, prelazim usnama nježno preko njegovih.
Taman da ću se odmaknuti kad njegova ruka se spusti na poleđinu vrata mi
i uhvati ga, povlači me nazad dolje na njegova usta. Njegov jezik zalijeće se
unutra i sve u meni oživi. Podiže me, smješta me u svoje krilo i ja ga zajašem,
sklanjajući kosu s lica.
„Nisam navikao na ovo,“ mrmlja, ruke mu počivaju na mojim bedrima.
„Navikao na što?“ upitam prelazeći kažiprstom niz njegove tvrde grudi,
preko svakog trbušnog mišića i u konačnici po liniji koja nestaje ispod
njegovih traperica.

164
 „Ovo, to što je ovo. Sjebati ću na ovaj ili onaj način. Spremna si na to – zar
ne?“ upita, ton mu je iskren.
Slegnem ramenima gledajući u njegove oči. „Pretpostavljam da preko tog
mosta možemo preći kad dođemo do njega.“ Otvaram usta pitajući se bih li
ga ili ne trebala postaviti pitanje koje me svrbi u stražnjem dijelu mozga.
„Khales?“ Mora da sam odlučila da idem u tom smjeru jer prije nego sam se
mogla zaustaviti, izrekla sam to.
Vilica mu se napne. „Nije onako kako ti ili svi ostali misle.“ Lagano me
udari i ja prebacujem nogu s njega, verem se uz krevet i naslonim se na
naslon kreveta.
„Onda mi reci. Što je ona?“
„Bliska prijateljica. Oduvijek smo bili zajedno jer ona je bila prijateljica.
Znaš tvoja Tatum? Djevojka koju si upoznala prije nego si znala za
Kraljeve?“
Kimnem, pomalo nervozna u kojem smjeru bi ovaj razgovor mogao otići.
Ovo je prvi put da se Bishop ikad otvorio u vezi Khales, a ja ne želim reći
nešto glupo i dovesti ga da opet zašuti. „Da, ali zar niste vi dečki oduvijek
znali za Kraljeve?“
Nasmije se prelazeći rukom kroz kosu i naslanjajući se na svoje laktove,
leđima okrenut prema meni. „Ne. Ne sve dok ne postaneš punoljetan kad ti
je dana knjiga. Poznavao sam Khales od kad smo bili u maloj školi.“
„Tko je ona bila?“ upitam nagnuvši glavu. „Znam da je išla u Tillienu
školu i sve to.“
„Da.“ Pročistio je grlo. „Ona je imala usran život, a onda se na kraju
počela igrati s drogama. Oduvijek sam pokušavao pomoći joj tamo gdje sam
mogao, ali ponekad ne možeš pomoći onima koji ne žele da im se pomogne.
U svakom slučaju, odbacila je drogu, i nakon što sam bio iniciran, ona i ja
smo ponovno postali bliski. To je bilo sve dok moj otac nije odlučio
drugačije.“
„Iniciran? Misliš nakon što si ti…“
Pogleda u mene preko svog ramena i potom se skroz licem okrene prema
meni naslanjajući se na jedan od stupova na rubu mog kreveta. „Siguran
sam da znaš za inicijacijski proces.“
Zacrvenim se. „Da… koliko si bio star?“

165
 „Trinaest.“ Pogleda me oprezno. „Siguran sam da znaš što se događa
nakon…“
„Tvog prvog ubojstva?“ upitam olako. Već sam znala odgovor stoga
sklonim svoje oči od njega i pogledam u zid.
„Istina?“ odgovori nježno.
Vratim oči na njega. „Uvijek.“
„Onda ne, to nije bilo moje prvo ubojstvo.“
Duboko udahnem. „Dobro onda.“
„Dobro?“ nasmije se odmahujući glavom i uvuče svoju donju usnu među
zube. „Ja ti kažem da sam ubio nekoga kad sam bio mlađi od trinaest, i ti
kažeš 'dobro'? kao da je to najprirodnija stvar na svijetu?“ Pogleda nazad u
mene s mješavinom divljenja i ljutnje u svom pogledu.
„Pa,“ odgovaram, „u tvom svijetu je to normalno.“
„Istina,“ složi se.
„Dakle, tvoj tata? On te natjerao da je ubiješ?“ Želim polako hodati oko
nje, i vjerojatno bih pronašla bolju riječ od ubiti, ali trebaju mi iskreni
odgovori, a da bi dobila izravne odgovore, moraš postaviti jasna pitanja. Ne
ostaviti prostora da plešu okolo sa svojim odgovorom.
Vilica mu se stegne. „Nešto nalik tome.“ Vidim da je ovo osjetljiva tema
i pored činjenice da Bishop nije netko tko se otvara, ne želim navaljivati. Ne
želim upotrijebiti činjenicu da mi je upravo obećao da mi neće lagati kako
bih iscijedila odgovore iz njega.
Smiješeći se odmahnem glavom. „Gladan?“
Šokirano mi odbrusi. „Molim? Nećeš forsirati dalje radi još odgovora?“
Slegnem ramenima ustajući se s kreveta. „Ne, shvatila sam ako budem
navaljivala prejako, mogao bi se zatvoriti, a i stvarno sam gladna.“ Telefon
mi zazvoni u džepu i ja ga izvadim van otvarajući poruku od Tatum.

Tate – Jesi li kod kuće?

Ja – Da.
Tate – Dolazim uskoro.

Bacam mobitel nazad na krevet, Bishop pogleda u njega, a onda nazad u

mene. „To je bila Tate,“ odgovorim na neizgovoreno pitanje. „Uskoro će
doći.“

166
 Nasmijao se, ustao s kreveta i rastegnuo ruke u zrak. „Shvatio sam.“

Slijedećih par dana je prošlo bolje nego sam očekivala. Pored toga što je
Deamonov odvjetnik gradio svoj slučaj, Bishop i ja smo upali u glatku…
vezu? Zapravo nisam sigurna što smo mi, i ne želim prekidati tok stvari
tražeći etiketu. Deamon ipak nije napustio svoju sobu što me zabrinjava.
Svima kojima sam izrazila svoju ljutnju jer on ne napušta svoju sobu su mi
rekli da se ostavim toga i da se on sa stvarima nosi kako zna i umije. Stoga
sam iz poštovanja prema Deamonu, jednostavno to učinila. Ostavila sam se
toga.
„Moram te pitati nešto,“ Tate reče skidajući poklopac s jogurta. „Molim
te nemoj se naljutiti na mene jer sam to spomenula, ali to me svrbi već neko
vrijeme.“
Zagrizavši jabuku, rukom pokažem da nastavi – barem dok dečki ne
budu tu, a onda sam uvjerena da će se ona napeti kao što i uvijek učini.
Nisam sigurna što se događa s njom i Nateom, ali isto sam odlučila ostaviti
se toga, nisam željela biti nimalo u blizini drame.
„Dobro, dakle kaseta….“ Ona započne, a ja zaustavim svoje žvakanje
gledajući panično okolo po kantini.
„Tatum!“ brecnem se na nju šaptom. „Zašto si to spomenula?“ Sjedam
uspravno ponovno zagrizam jabuku.
„Pa ne znam. Možda zato što je ti nisi spomenula.“
„Pa možda jednostavno želim zaboraviti.“ Uputim joj znakovit pogled.
„Samo imam ovu stvar. Dakle tko ju je poslao? Ally?“ Ona ne prestaje.
Netko je treba ušutkati.
„Čini se da – da.“
„Ali u ovome je stvar.“ Žlicom je stavljala jogurt u svoja usta. „Ally je
navodno bila na odmoru taj dan kad je video procurio. S obzirom na to, ona
to nije mogla napraviti, jer tamo nisu dozvoljeni mobiteli.“
Zastanem ponovno razmišljajući o onome što je rekla. Nema načina da to
nije bila Ally. Svi znakovi upućuju na nju, i ona je priznala da je to bila ona.
„Bila je to ona Tate. Priznala je.“
Tatum slegne ramenima. „Ehh, jednostavno mislim da je to Ally. Ona će
preuzeti zasluge za svaku bol koja ti je nanesena, jednostavno jer si to ti. Ali
ja ne mislim da ju je ona poslala.“

167
 „Pa možda nije.“ Spuštam jabuku, apetit mi je nestao. „Ali ona je
definitivno odigrala ulogu u tome.“
„Mmm,“ Tatum mrmlja. „Što je moja slijedeća stvar. Postoji netko tko je
radio s njom u tom slučaju.“
Pogledam okolo po kantini, promatram sve studente, svi su u malim
grupama, neki se smiju, neki crtaju, neki sviraju gitaru, a neki su
jednostavno sami. „Od tada nisam imala nikakvih nevolja, stoga ne želim se
osvrtati za tim. Hajde da se jednostavno ostavimo toga?“
Tatum kimne. „Smatraj riješenim.“
Ako je ona u pravu i netko je surađivao s Ally, onda postoji netko ovdje
tko radi protiv mene. Može li to biti Lauren? Ali od kad je Ally nestala, ona
se druži s grupom štrebera.
Taman kad sam se spremala otvoriti usta, Bishop uđe u kantinu s
ostatkom dečki koji su hodali iza njega. Sjeda pored mene, Nate sjeda pored
Tatum. Stvarno bih trebala pitati što se događa između njih dvoje, ali neću.
Bojim se da on samo iskorištava Tatum da preboli Tillie jer vidjela sam kakav
je bio s Tillie. Bez da zvučim krajnje umišljeno, ja nisam čak ni postojala kad
je Tillie bila u blizini, a od kad je ona nestala, uviđam, taman malo, ne na
očit način, što mu je njezina odsutnost učinila. Znam da mi je rečeno da je ne
tražim, ali jednom kad se ovo sranje riješi s Kraljevima, i Deamonom, i
Katsiom, i sve ostale stvari koje sam izostavila, ako i dalje ne bude doma,
potražiti ću je.
Bishop omota svoju ruku oko mene, privuče me i poljubi me u glavu.
„Hej bebo.“
Padam u nesvijest.
Stidljivo se nasmiješim. „Hej.“
Tatum me udari ispod stola stoga pogledam u nju, širim oči kako bih je
pitala kojeg vraga želi. Njezine oči strijeljaju preko njezinog ramena stoga ih
pratim, gledam tamo gdje ona znakovito zuri, a onda sam ugledala. Cijela
škola je više-manje prestala s onime što su radili kako bi promatrali moju i
Bishopovu razmjenu. To je uznemirujuće i čudno je, ali sam se navikla na to
tijekom godina. Ne samo radi Bishopa koji je to što je, već radi toga što sam
oduvijek bila nova cura. Ali to što sam uhvatila Bishopa uzrokovalo da se
ljudima glave okreću. On je ravnodušni seronja. Nitko nije bio dovoljno
dobar za njega – sve do mene.

168
 „Dakle, samo brzo pitanje dok su svi ovdje. Carter priređuje zabavu ovaj
vikend kako bi proslavio…“ Tatum razmišlja o nečem i potom odmahne
glavom. „Nema veze. Zaboravila sam zašto je bila, ali u svakom slučaju! Ja
idem. Mads?“ Pogleda u mene, oči su joj širom otvorena kao mali nevini
tanjurići. Nevinost je laž.
Gurnem slamku u usta. „Mislim da ću preskočiti. Imam nekoliko stvari
koje moram obaviti ovaj vikend.“
„Bishop je jedna od njih?“ ona se našali zauzvrat treptajući trepavicama.
„Bishop je jedna od njih,“ Bishop odgovori umjesto mene podigavši me
s mog mjesta i smjesti me u svoje krilo. Osjećam se krivo. Znam da ne bih
trebala, ali osjećam. Znam kako se Tatum osjeća kao da gubi svoju najbolju
prijateljicu od kad Bishop i ja provodimo previše vremena zajedno, a ja ne
želim da se ona uopće osjeća tako. Tatumine oči se spuste na njezinu hranu
i uzima naranču.
Zakolutam očima, okrećem se prema Bishopu. „Hoćemo li ići? Samo na
kratko. Ne moramo ostati do kasno.“
Bishop ubaci jedan od mojih štapića od mrkve u svoja usta i namigne.
„Da bebo.“ Pogleda preko Tatuminog ramena izravno u Cartera. „Trebali bi
ići.“ Oči mu izvedu tu mračnu stvari i ja se okrenem nazad, ruka mu je
posesivno stiskala moje bedro.
„Doći ćemo.“
Tatum uzbuđeno zaplješće rukama. „Jupi, dobro, dakle odjeća – “
„O ne.“ Prekinem je. „Ne. Prepuštena si sama sebi u tome. Odjenuti ću
što god već imam.“
Nate sjedi pored nje, razgovara s Eli i Brantleyjem o nečem, ignorirajući
naš cijeli razgovor.
„Nate?“ upitam čekajući da odgovori.
„Da?“ zastane usred razgovora.
„Zabava kod Cartera ovaj vikend. Ideš?“
Pogleda u Bishopa i potom se polagano naceri. „Da, zvuči dobro.“ Zašto
imam osjećaj kao da mi je nešto promaklo? Zašto su iznenada zainteresirani
da idu na jednu od Carterovih zabava? Okrenem se nazad kako bih
pogledala Bishopa u lice, vidim da već zuri u mene kad mi se pogled
zaključa s njegovim. Otvaram usta, ali on odmahuje glavom, jedući još jedan
štapić od mrkve. „Kasnije.“

169
 Odgovorim mu malim osmjehom, zadovoljim se time i okrenem se
nazad. „Dakle, odjeća?“ nacerim se Tatum.
Ona zaigra obrvama.
„Odjeća.“
„Traperice i m – “
„Više kao suknje i G.“
Prasnem u smijeh, odmahujem glavom. „O Tate.“

170
 „MRZIM TE,“ MRMLJAM Tatum. „Ne mogu vjerovati da ćeš me
natjerati da obučem ovo.“
Ona se smije, izlazi van iz kupaonice, šprica svoj Coco Chanel parfem
svuda po sebi. „Pa, znaš da ja znam što je najbolje za tebe. Kao ta haljina – ta
haljina je ono što je dobro za tebe.“
Podignem suknju. Uska je, do koljena, crna kožna olovka suknja s
prorezom koji doseže skoro gore do mog kuka. Uparila ju je s uskim
lančićem koji visi preko moje vrlo izložene noge, i kratkim topom s
naramenicama. Da, odjeća izgleda skoro kao da nema odjeće, i to zato jer je
prorez prevelik, odlučila sam da će biti ili G-string tange ili gaćice bez ruba.
Gaćice bez ruba su pobijedile. Nanosim ruž boje kože i razbarušim kosu u
gnijezdo raščupanog nereda. „Pa,“ mrmljam navukavši neke crvene špicaste
štikle. Stvarno nemam pojma kako će ovo završiti, što radi mene u ovim
štiklama i svemu, ali opet, to se Tatum ponaša kao Tatum.
Dohvatila je svoju bocu votke s ormarića. „Idemo. Vozi li nas Sammy?“
Kimnem. „Da, ona već čeka.“
„A Bishop i Nate?“ upita glumeći opuštenost, ali vidim što izvodi.
„Naći ćemo se tamo s njima, morali su nešto obaviti prije toga.“ Ne znam
što je to za što su trebali pobrinuti; nisam se zamarala da pitam. Poštujem da
će postojati neke stvari koje mi Bishop ne može reći, posebice kad je riječ o
Kraljevima, stoga neću zabadati nos radi informacija osim ako izravno ne
utječe na mene. Deamon još uvijek nije izašao iz svoje sobe, ali trudim se
svaki dan. Pokucam, ali on ne odgovara. Nisam sigurna što se događa s njim,
ali sve što znam jest da želim biti tu za njega. Kroz što god da prolazi.

171
 Ukrcavamo se u limuzinu, Sammy odlazi do vozačevog sjedala i pogleda
u mene preko retrovizora. „Sada se pazi.“
„Uvijek sam na sigurnom Sammy.“
Zakolutala je očima. „Tako obučena jedino tražiš nevolju.“
„Samo vozi,“ Tatum drsko odgovori Sammy.
„Tate!“ zarežim na nju. „Začepi i pij.“
Ona uzme gutljaj i potom mi proslijedi. „Ne želim se do kraja oblokati,
ali uzeti ću malo.“
Myth od Tsar B krene svirati i ja uzimam gutljaj votke, ignoriram način
na koji mi para grlo kad progutam. „Sammy! Pojačaj!“ Ona učini kako joj je
rečeno, podiže prozor koji nas dijeli dok pojačava. Vratim bocu Tatum i ona
skoči pored mene. „O! Selfie! Odmah.“ Primaknem se pored nje i ona opali
tisuću različitih fotki. U rasponu od ozbiljnog duck face do osmjeha, smijanja
do smiješnih faca. Smijem se, naginjem nazad na sjedalo i pogledam u
Tatum. „Uživam u našem prijateljstvu. To znaš zar ne?“
Odmahne mi rukom. „Nemoj postati cmizdrava.“
„Nisam!“ defenzivno odgovorim. „Dobro, možda samo malo, ali
jednostavno ne želim da se osjećaš izostavljeno sad kad smo Bishop i ja…“
„Jeste…?“ ona požuruje podignutih obrva. Mora da je shvatila da se
ponaša kao derište jer zakoluta očima, ramena joj se snužde. „Gle, dobro,
samo sam zabrinuta da će te povrijediti.“ Nakon što je popila malo votke,
proslijedi mi bocu.
„S pravom, ali mislim da neće.“ Zurim ispred sebe, promatram
zatamnjeno stražnje staklo i svjetla automobila koji nas prati.
„Molim? Dakle zaljubljena si?“ upita.
Uzmem dugačak gutljaj votke. Veći nego sam namjeravala. Stvarno
nisam planirala napiti se večeras, ali s obzirom na smjer u kojem ovaj
razgovor ide, oduzeti će mi se noge prije nego i stignemo na zabavu, a to će
vjerojatno na svaki mogući način raspizditi Bishopa. Samo jer on nije tamo
upravo sad – ne razmišljam.
„Ne znam. Ljubav je čudna riječ.“
„To nije riječ Mads.“ Tate pogleda u mene uzimajući votku od mene i
prinosi je usnama. „To je osjećaj.“
„Pa ne znam što osjećam.“
„Onda je to ljubav.“

172
 Okrenem glavu i pogledam u nju. „Kako to misliš?“
„To je što jest Mads. Zaljubljena si u njega, samo iz tog razloga – “ gurne
mi votku – „trebati će ti ovo puno više nego meni.“
Uzimam je od nje, uzimam još jedan gutljaj. „Dakle, ti i Nate?“
Ona se ukoči i potom potapša po pregradnom prozoru. „Hej! Sammy?
Kad smo tamo prijateljice?“
Nasmijem se, napadi hihotanja eruptiraju mi iz stomaka. Ona pogleda u
mene, zastane i potom se također krene smijati. Obje brišemo suze iz očiju
kad se auto zaustavi ispred Carterove kuće, glazba trešti van i ljudi već stoje
vani na njegovom prednjem trijemu i piju.
„Gah, sad mi se ne ide unutra.“
Ona se nasmije. „Samo zato jer imaš muškarca kojem možeš otići kući
kujo. Dođi mi pomoći pronaći moju slijedeću žrtvu.“
„Molim?“ nacerim se dok ona otvara vrata. „Nećeš biti u sobi pored
moje?“
Ona zastane i zatim otvori vrata. „Dobro, ne, neću. Želim nešto više, a on
mi to ne može dati jer navodno zainteresiran je za nekog drugog. Mogu ga
imati samo za seks.“
Izlazim van iz auta, kratko zahvalim Sammy i govorim kako ću joj poslati
poruku ako budemo trebale prijevoz kući. „Ne želiš to?“
Ona proguta knedlu, tužan pogled joj prolazi preko očiju. „S njim?
Nažalost ne. Počela sam se jebeno zaljubljivati.“
Spojila sam svoju ruku s njezinom. Pokažem glavom prema kući. „Onda,
idemo ti onda naći nekoga za maženje!“
Ona se naceri, nagne votku ustima i proguta. „Zvuči odlično!“
Prolazimo pored svih pijanih ljudi na trijemu, otvaram ulazna vrata
taman kad mi mobitel krene zvoniti u malenoj torbici. Izvadim ga van,
pokrivam jedno uho kako bih zaglušila glazbu i tražim tihi ugao kako bih
razgovarala s Bishopom.
„Bishop?“ vrištim na mobitel pokušavajući nadglasati glazbu.
„Madison? Idi kući. Odmah!“
„Molim?“ ne mogu jasno čuti njegove riječi; svaki put kad nešto kaže,
netko kaže nešto glasnije.
„Bishop?“
„Sranje!“ on zareži na mobitel. To sam čula.

173
 „Što si ranije rekao?“ Konačno sam pronašla kupaonicu, zatvaram vrata,
duboki bas odzvanja kroz zidove.
„Sad te čujem.“
„Dobro. Moraš odmah otići. Na putu sam prema tu.“
„Molim? Zašto?“
„Samo jebeno učini to Madison. za Boga miloga, sam ću te ubiti –“
Lupanje na vratima nas prekida. „Pričekaj. Čekaj tu. Netko kuca kao da
je jebena murija.“
„Madison!“ urla taman dok sam otvarala vrata.
„Koji k – “ zastanem nagnuvši glavu. „Brantley?“
„Je li to Bishop?“
Pogledam dolje u svoj mobitel. „Molim? Da?“
„Možeš prekinuti. Hajde. Izvesti ću te odavde.“
Potisnem svoje nepovjerenje, stavim mobitel nazad u svoju torbicu, ali
nisam prekinula. Imam raštrkana sjećanja kad smo bili djeca Brantley i ja, ali
ne vjerujem mu. Iz svakog sjećanja koje imam na njega, što su samo jedno ili
dva, jasno je kako me mrzi. Čak i sad, vidim da me i dalje mrzi. Iako zašto?
Ne razumijem zašto me mrzi.
„Madison?“ Brantley me povuče k sebi, usta mu se spuštaju do mog uha.
„Tu su neki ljudi koji planiraju odvesti te. Znam da mi ne vjeruješ, ali
vjeruješ Bishopu, koji vjeruje meni.
Čekaj!
„Vau! Molim?“ zastanem taman kad smo došli do vrata. Pogledam
kratko preko ramena, promatram Tatum kako se izvija i trlja uz neku
zgodnu curu na techno pjesmu. Kako samo različito teku naši životi, kao
dvije različite linije. „Ne želim…“ odmahujem glavom.
Brantley širom otvori ulazna vrata i uhvati me za ruku, stisne je grubo.
Pogledam dolje u njegov stisak i potom nazad u njegovo lice. „To je
pregrubo.“
„Jebeno začepi.“ Dolazimo do kraja staze taman kad se crna limuzina
zaustavlja, nalik onoj našoj. Stražnja vrata se otvaraju i Brantley me uhvati
za kosu, ugura me u mračnu unutrašnjost.
„Agh!“ vrištim puzajući u ugao svog sjedala.
Brantley ulazi poslije, sjeda pored mene i otkopčava svoje odijelo. „Koji
kurac?“ urlam na njega, ali oči mu se nisu pomakle. Nepomične su, zapele

174
na nekome ispred njega. Nakon što sam ispratila njegov pogled, šokirano
progutam udah. Ne nekoga. Neke.
Bishopov tata, Hector, sjedi točno ispred mene, a iako ne mogu vidjeti
muškarca koji je pored njega radi sjena koje padaju na njegovo mjesto, vidim
kako je odjeven u odijelo koje je isto Hectorovom. „Hm?“ pročistim grlo.
Hector samo zuri u mene, fasciniran. Više je nego zastrašujući;
smrtonosan je do kraja. On isisa zrak iz svakoga tko sjedi u prostoru. Sad
vidim da jabuka ne pada daleko od stabla kad je riječ o Bishopu.
On pročisti grlo. „Poprilično si smetnja Madison.“
Pogledam u Brantleya, mržnja mi je kuhala u utrobi. Vjerovala sam mu;
Bishop mu je vjerovao. Mora da mi je radi toga Bishop rekao da odem.
Pogledam nazad u Hectora. „Voljela bih kad bih mogla reći da mi je žao.“
Hector zastane, nagne glavu i potom se naceri vadeći cigaretu iz svoj
sakoa. „Pa, pretpostavljam da si požela sve prednosti.“
„Zašto sam ja tu?“ upitam zvučeći daleko više samouvjerena nego što
sam stvarno bila.
On nasloni svoj zglob na koljeno, uzima dim cigarete. „Mislio sam da je
vrijeme da te s nečim upoznam. Zapravo, nekoliko stvari.“
„Oh?“ šapnem promuklo. Otkrivanje tajni samo mu daje više razloga da
me ubije ako želi, ali prihvatiti ću to.
„Znači li ti išta ime Venari Madison?“ Oko mu zaškilji dok se dim izvija.
Progutam, zatvaram oči, isključujem svoja rana daleka sjećanja.
Nemoj se sjetiti. Pusti to.
Izgradi zid i digni se iznad toga.
„Ne.“ Otvaram oči i zalijepim lažni osmjeh. „Ne znači.“ Zid podignut.
On suzi pogled na meni, kao da pokušava mi pročitati misli.
Pokušavajući, ali neće pronaći ništa, samo tamu i bol koju sam potisnula iz
sjećanja od djetinjstva. Sjećanja s kojima sam se borila svaki dan da
zaboravim. Ali sam znatiželjna kako on zna to ime. „Zašto?“
Limuzina se zaustavi i on pogleda u Brantleya pokazujući prema
vratima. „Idemo prošetati niz ulicu sjećanja.“
Izlazi van iz auta i ja ga pratim, zatvarajući vrata iza sebe. Obilazim oko
automobila, jarka svjetla farova osvjetljavaju prema brvnari.

175
 Brantley stane pored mene dok oboje gledamo prema ulaznim vratima.
„Bishop je možda kralj Kraljeva, ali zaboravlja da postoji veća moć od njega.
Njegov tata.“
Ovo već znam, kao što sam sigurna da i Brantley isto zna. Hector se
nasmiješi Brantleyju i potapša ga po ramenu. „Dobar dečko.“ Potom gledam
kako odlazi u brvnaru.
„Brantley,“ šapnem. „Koji kurac se tu događa?“
On ne odgovara. Jednostavno pokaže prema vratima, ali ne bezobrazno.
Vilica mu je stisnuta, a u očima mu je vatra. Nije sretan; zapravo, jebeš to –
bijesan je.
„Vjerujem da već znaš tko je to,“ Brantley stavi cigaretu u usta i zapali je,
taman kad Hector izađe iz kolibe zajedno s –
Zastane mi dah, noge mi se pretvore u želatinu, a stomak mi se okrene,
doručak je prijetio da će izaći van.
Brantleyjeva usna se izvije. „Najdraži tatica, drugim riječima – Lucan
Vitiosus.“ Glasovi dolaze i odlaze, glava mi pulsira dok sjećanja počinju
navirati nazad. Sav naporan rad tijekom godina koji sam uložila da ih
blokiram sad kurca nije značio, jer zid nije samo pao. Podignem pogled, oči
mi se povežu sa zlostavljačem iz djetinjstva, i taj zid se sruši u milion
komadića. To se ne može ponovno izgraditi.
Usisavši drhtavi dah, okrenem se i krenem trčati da bi netko samo stao
ispred mene, blokirao me da nastavim dalje, i padam pravo na dupe. Ta
osoba nije Brantley jer vidim crne Conversice i uske hlače za jogu. Podižem
oči prema malom tijelu i obličju sve dok se ne susretnem s jednom od
najegzotičnijih djevojaka koju sam ikad vidjela u cijelom životu. Njezina
crna kosa bez imalo napora i prirodno lebdi niz njezine grudi, oči su joj
oblika badema, a njezina koža ima prirodno zlatan ten. Zapanjujuća je na
očigledan način. Onaj način radi kojeg zadobiva pozornost gdje god ide bez
obzira u što je odjevena. Sva te ljepota nestane kad otvori svoja usta.
„Mnogo si ljepša na slikama.“ Ona naginje glavu, a ja se ustajem na noge
i brišem prašinu s dupeta.
„Tko si jebeno ti?“ šapnem, namjeravala sam da bude oštrije nego što je
zvučalo, ali sa suzama koje su mi tekle niz obraze, nisam baš u jako opasnom
izdanju upravo sad.

176
 Hector se pojavi pored mene i istakne. „Madison, lijepo se igraj s Khales.
Ona je dobra mala lutkica.“
Sledim se. Svi misaoni procesi zanijeme i koža mi oživi.
Khales? Izgovorim prvu stvar koja mi se pojavila u glavi. „Mislila sam da
si mrtva.“
Ona se nasmije prebacujući kosu preko ramena. „Ne draga, ima toliko
toga – “ ona zakorači prema meni i stisne prst na vrh mog nosa – „što ti
jednostavno ne znaš.“
Zakoračim korak u nazad, ispravim ramena. Je li zastrašujuća? Da. ali
sam se navikla da budem u blizini čopora vukova, stoga umjesto da
pobjegnem od njih, naučila sam kako se igrati s njima. Ako misli da ću se
leći na leđa i podčiniti joj se, u zabludi je. Čak iako sam emocionalna radi
toga što sam licem ulice s Lucanom, neću joj se pokloniti. „Ne sumnjam u to
uopće, ali zašto sam ja tu?“ pogledam u Hectora. „Gdje ti je sin?“
Hector stavi cigaretu u svoja usta. „On nije tu.“ Zapali vrh cigarete i vrti
je po ustima. Tišina među svima nama graniči s neugodom, stoga se
okrenem kako bih svoju pozornost fokusirala na Hectora.
„I što točno želiš sa mnom? I zašto je ona živa? Zna li Bishop? Zna li itko?
Zašto ga spominješ?“ pokažem prema Lucanu, na sam pogled na njega glava
mi se okrene i ruka me zasvrbi. Mislim da sam prošla fazu šoka. Osjetim
kako polako kuham, moj bijes je kao bazen pun tekuće lave na dnu vulkana
koji je spreman eruptirati.
Pogledam nazad u Khales. „ I usput, tko si ti?“
Hector odmahne glavom. „To sad nije važno. Ono što je važno je ovo –“
„Ne.“ Riječ je trenutna i automatska.
„Oh.“ Hectorove obrve poskoče od iznenađenja. „Vidim da si pomalo
stekla hrabrosti sad kad se ne skrivaš iza mog sina.“
Nakrivim glavu i promatram dok se sivi oblak dima plovi u mračnu noć.
„Nikad se nisam skrivala iza tvog sina. On me štitio. Tu postoji razlika.“
Hector se nasloni nazad na auto, a ja zakoračim malo u nazad tako da
mogu istovremeno vidjeti njega, Khales, Brantleyja i Lucana svojim
perifernim vidom. „A uostalom,“ dodam strijeljajući pogledom Brantleyja
koji je stajao s druge strane auta. „Odanost i sve to – zar ne Brantley?“
„Ti kurca znaš o odanosti,“ Khales mrmlja zakoračivši prema meni, prsa
o prsa. Mogu osjetiti njezin trud da diše dok me gleda niz svoj nos.

177
 Stanem ispravnije i uzvratim joj pogled. Ne znam koga ja zavaravam;
nikad nisam prije sudjelovala u tuči, ali neću dozvoliti da me netko udari i
izvuče se s time. „Ti kurca ne znaš o sranju koje ja znam Khales, stoga jebeno
odstupi.“
„Dobro cure,“ Brantley se naceri zakoračivši između nas dvije. „Koliko
god mi radi ovoga kurac postaje tvrd, moramo ostati fokusirani.“
„Odvratan si,“ mrmljam Brantleyju, gledam ga od odozgor prema dolje.
Ne znam kakvu igru on igra ili zašto je tu. Nisam čak niti sto posto sigurna
da je on još uvijek na našoj strani.
„Jedno pitanje,“ rekoh gledajući pravo u Brantleyja. „Tvoja rođendanska
zabava kad smo bili mali…“
Brantleyjevo lice se snuždi. Hector ostane tiho, promatra me pažljivo.
„Što s njom?“ Brantley upita križajući ruke ispred sebe-.
„Što se dogodilo taj dan?“ šapnem naslanjajući se na automobil. „Mislim,
nejasno se sjećam dijelova, ali ne svega.“
„Pa što?“ Brantley zareži. „Iznenada imaš sjećanja i sereš sad?
„Ne!“ odbrusim. „Samo sam htjela znati zašto mi nitko ranije nije rekao
za ovo.“
Brantley pogleda u Hectora, potom u Lucana koji je potom pogledao u
mene.
Hector zatim pogleda u Lucana. „Kakav rođendan?“
Skupljam obrve. „Čekaj.“
Brantley se sledi.
Zatvaram oči, prisjećam se, tražim još od tog dana, ali bila sam tako
mlada… tako mlada.
„Gdje idemo?“ upitala sam muškarca. On je bio isti muškarac koji me povređivao
noću. Nisam znala zašto me povređivao, ali rekao mi je da to ne govorim odraslima.
Morala sam poštovati starije, stoga nisam rekla živoj duši bojeći se da ću upasti u
nevolju.
„Vidjeti ćeš Srebrna,“ mrmljao je, njegova gruba ruka me stezala dok me vukao
niz dugački, mračni hodnik. Prošli smo pored mnogih vrata. Sva od njih su bila
crvene boje. Ne lijepo crvene, već krvavo crvene. Zastao je pred vratima, vratima
koja su imala Vitiosus na zlatnoj pločici koja je bila obješena na vrata. Pogledala
sam u muškarca nagnuvši glavu. Tijekom vremena koje me povređivao, radio bi to
samo u mojoj spavaćoj sobi. Nisam znala zašto me doveo tu. Na ovo mjesto.

178
 Otvorio je vrata i pokazao prema sobi. „Uđi i popni se na krevet Srebrna.“

„Ne!“ zaurlala sam spuštajući se na tlo. Odmahujući glavom, uhvatila

sam se za kosu i vukla je, željela sam izgrebati sjećanja iz svoje glave.
„Madison!“ Tko je to? Zvuči kao Bishop. „Brantley – “

Pogledavši prema krevetu, progutam knedlu, polako ulazim u sobu. Bila je to

velika soba. Ogromna. Bila je zatamnjena, skoro pa je u sobi bio mrak, i tu je bio
veliki krevet koji je stajo sa strane. Pogledala sam bolje zakoračivši prema krevetu,
srce mi je nabijalo u grudima i grlo mi je bilo začepljeno. Sva svjetla su bila
prigušena, ali jedno svjetlo je svjetlilo na krevetu, tek kad sam prišla bliže, vidjela
sam da je to bila kamera koja je stajala na postolju sa svjetlom uperenim prema
madracu.
Namrštila sam obrve. „Št – “
„Idi u krevet Srebrna.“ Taj glas. Mrzila sam taj glas. Bilo mi je muka, stomak
mi se nije osjećao dobro. Nešto nije bilo kako treba, kao da je uvijek bilo pogrešno kad
je on bio u blizini. Mrzila sam ga, ali sam poslušala jer to mi je rečeno da napravim.
Morala sam slušati starije; oni su uvijek znali najbolje. Ali zašto me on tjerao da se
osjećam prljavo? Radi ni jedne druge odrasle osobe se nisam osjećala prljavo.
Rastuživao me, povređivao i ljutio u isto vrijeme. Mislim da sam bila zbunjena.
Odlazeći prema krevetu, zastala sam pored podnožja. Na pokrivačima je bio
sklupčan mali dječak, ali nije imao odjeće. Zašto nije nosio odjeću? Mora da mu je
bilo hladno.
„Srebrna, na krevet!“ Lucan podigne glas na mene i ja se trznem, brzo se popnem
na mekani madrac.
„Bok,“ šapnula sam dječaku koji je plakao. „Što nije u redu?“ upitam želeći znati
zašto je bio tako tužan. Je li se on osjećao kao što sam se ja osjećala? Je li ga Lucan
natjerao da se osjeća isto kao što sam se ja osjećala?
Dječak je jecao i potom zavukao glavu u deku. „Odlazi!“ vikao je dok je
nastavljao plakati. Bio je ljut i tužan, stoga se možda osjećao isto kao što sam se ja
osjećala.
Zastala sam sjedeći na madracu dok je Lucan otpuštao kravatu i usmjeravao
kameru prema nama. „Srebrna, skini svoju odjeću.“

„Ne!“ vrisnula sam, znoj mi je curio niz tijelo. „Ostavi me na miru. Ime
mi nije Srebrna! Madison je! Madison Montgomery! Ja nisam Srebrna!“
179
Ljuljala sam se naprijed nazad na šljunčanoj cesti, pokušavala sam se izvući
iz sjećanja.

„Ja – što s dječakom?“

Lucan je pogledao prema dječaku na krevetu izvijene usne. „Brantley, napravi
mjesta za Srebrnu.“

Otvaram oči i skočim s ceste, ignoriram malo kamenje koje mi je urezano

u meso. „Brantley!“ Vrištim.
Brantley okrene lice prema meni, prazan izraz mu je prekrivao crte lica.
Problijedim, sva krv mi je napustila tijelo. Bol, ljutnja, tuga, sve se opet
otvorilo, i iznenada sam ta mala preplašena djevojčica opet.
„O čemu jebeno oni pričaju?“ Hector zagrmi nakratko izgubivši
kontrolu. „I koji kurac se dogodio tamo Madison?“
Farovi osvijetle kolibu, ali ignoriram ih. Ignoriram sve.
I iznenada, bijes. Čisti bijes me nalektrizira kao nalet adrenalina.
Ispravivši ramena, konačno pogledam pravo u Lucana, muškarca koji me
zlostavljao kao dijete. Čovjeka kojem su moji roditelji vjerovali. Čovjeka za
kojeg sam mislila da mu mogu vjerovati. Čovjeka koji me natjerao da čuvam
tajne koristeći se svojom kartom 'ja sam odrasla osoba'.
Čovjeka kojeg želim ubiti.
„Ti!“ kipjela sam.
Oči mu se pridruže mojima, i on je još uvijek izgledao isto, samo starije.
Toliko starije. Glava mu je sad ćelava, lice mu nema dlaka, ali njegove oči.
Njegove oči će uvijek biti okidač tog osjećaja. Taj isti osjećaj koji sam osjetila
kad sam bila mala djevojčica krene se polako uvlačiti u mene, ali sam se
opirala. Nisam više ona. Starija sam. Iskusnija. I iako mogu osjetiti tu bol da
dolazi mjesecima nakon što sam bila licem u lice s njim, znala sam da što
god napravim, biti će vrijedno toga. Vrata auta se zatvore u daljini iza mene,
ali opet, ignorirala sam to. Ignoriram sve jer mi je fokus isključivo na Lucanu.
Sve u mojoj periferiji je zatvoreno.
Mogu čuti ljude ili nekoga, kako hoda prema nama iza mene, njihove
noge melju po šljunku, ali ignoriram to.
On se nasmije. „Nitko ti neće vjerovati Srebrna.“
Koraci se zaustavljaju.

180
 Hladan vjetar mi šiba kosu preko lica, i tada sam znala. Znala sam da ti
koraci pripadaju Bishopu i Kraljevima.
Lucan se baci prema meni, uhvati me za kosu i privuče me leđima na
sebe. To se događa tako brzo da sam jedva trepnula, ali kad jesam, ugledam
ih. Dok su mi lađa pritisnuta uz Lucanova prsa, njegov pištolj je pritisnut na
moju sljepoočnicu, molećivo pogledam ravno u Bishopa, ali on ne gleda u
mene. Njegova ramena se podižu i spuštaju od bijesa, oči su mu usmjerene
ravno u Lucana.
„Koji kurac se ovdje događa sine?“ Hector smireno upita nimalo
uznemiren jer će mi mozak raznijeti po svuda. Srce mi nabija u grudima, a
trnci mi prolaze svuda po tijelu dok strah struji kroz mene. Ne. Nema šanse.
Nisam preživjela sva sjećanja, sva potisnuta sranja, samo da bih pala od
njegove ruke. Njegove ruke su već toliko puno uzele od mene; neću
dopustiti da mi isto uzmu i život.
Bishop zakorači korak naprijed, izvijene usne i mračnih očiju. Tako crnih.
Nikad prije nisam vidjela taj pogled; ovaj je divlji. Krene skakati na mjestu,
izvijati vrat kao da se sprema za borbu. U što ne sumnjam da jest. Ostatak
dečki je također tu, spreman baciti se dolje ako budu trebali. Neovisno znaju
li priču ili ne, vidim to. Njihovu odanost Bishopu. To je neupitno. Ovo je
Elitni klub Kraljeva u punom izdanju.
„Ah!“ Lucan pritisne pištolj na moju sljepoočnicu još jače. „Da se jebeno
nisi maknuo. Sad, budući da će ljudi večeras umirati, želim iznijeti nekoliko
stvari na vidjelo radi Srebrene tako da ona zna koji je dogovor.“
„Ne zovi me tako,“ siktim dok mi je usna lagano izvijena.
„Hej, činim ti uslugu.“
„Jebi se.“
On se nasmije, dah mu pada svuda po mom vratu. Ne mogu sakriti
gađenje; želudac mi se diže, spremna sam prosuti svoju utrobu svuda po
cesti.
„Koji kurac se događa?“ Hector upita ponovno.
Gdje je Brantley? Ovo je sve bila namještaljka. Njega i Khales nigdje se ne
može vidjeti. Ponovno pogledam okolo, koliko god mogu iz položaja u
kojem se nalazim, i poprilično sigurna sam, ni jedno od njih nije tako gdje su
bili prije par minuta.
Mržnja.

181
 „Prvo, dopustite mi da počnem s ovim. Srebrna, koliko puno znaš o
prezimenima ovih dečki tu?“
Molim?
„Kojeg vraga to ima veze s tobom i onim što si mi radio svih tih godina?“
„Doći ću do tog dijela.“ Naceri se. Mogu u njegovom bolesnom glasu čuti
koliko on dobiva ovime, a to je stvar s godinama. Ton vašeg glasa je jedna
od zadnjih stvari koja se mijenja. Slijedom toga Lucan još uvijek ima isti glas.
„Što izvodiš Lucan?“ Hector upozori. Njegov ton glasa bi trebao biti
dovoljan da utjera Božji strah u Lucana, ali to se ne događa jer nastavlja dalje.
„Hector i Bishop Hayes… Hayes znači 'Vrag',“ otpočeo je, i taman kad
sam spremala se otvoriti usta da postavim drugo pitanje, njegova ruka ih
poklopi zaustavljajući me. „Jebeno svi začepite i dopustite mi da završim ili
ću, kunem se Bogom, upucati je.“ pročistio je grlo prije nego je
samodopadno promrmljao. „Sad, gdje sam ono stao? O da, imena. Lucan i
Brantley Vitiosus. Doći ću do značenja prezimena i engleskih prijevoda kad
završim.“ Smije se. Potom njegova usna prođe pored moje ušne školjke prije
nego je prošaputao, „a ti znaš koliko mogu postati teatralan, zar ne
Srebrna?“
Prva suza krene, slijedio ju je bijes. Gnjev.
Nastavlja dalje. „Max, Saint i Cash Ditio. Phoenix i Chase Divitae.
Raguel, Ace i Eli Rebellis.“ Na ova dva posljednja se nasmije. Pogledom
ciljam prema Nateu kojeg sad drži Chase i Cash. Izgleda apsolutno divlje.
Radi nedostatka osvijetljenosti i zamućenih suza u očima teško mi je vidjeti,
ali čak i da ne mogu vidjeti, jebeno sam sigurna da mogu osjetiti.
Lucan nastavlja dalje. „Nate Malum-Riverside.“ Potom se nasmije
ponovno spustivši svoje usne na moje uho.
Zatvaram oči, borim se protiv žući koja će mi izaći na usta ne samo radi
njegove blizine već i radi njegovog dodira. „Johan, Hunete, Jase i Madison
Venari.“
Sledim se. Sav život mi nestane iz lica.
„Čuješ to Srebrna? Ti si posvojena… ti i taj tvoj šizofrenični brat.“
Molim? Još suza mi se slijeva iz očiju. Ovo ne može biti istina. Nema
šance. Zajebava se sa mnom. Moj tata je moj tata, a moja mama je bila moja
mama. Lucan je to što je.

182
 Pogledam u Bishopa koji konačno gleda izravno u mene, i vidim to.
Pogled. Onaj pogled koji mi upućuje kad smo samo nas dvoje zajedno.
Obrve su mu namrštene, a oči su mu uperene u moje.
Ne samo da je istina, već on je znao.
Jecaji mi izbijaju iz tijela, a koljena mi klecaju, ali me Lucan podigne
nazad. „Oprezno, oprezno… možda bi mogla razgovarati sa svojim
čovjekom tu o značenju tih prezimena i što ona znače u vezi dužnosti svake
obitelji među Kraljevima, ali dopusti da ti kažem ovo Srebrna,“ promuklo
mi šapuće na uho. „Kad znaš sve što se ima znati o ovome – ubiti će te.“
Ne marim.
Posvojena sam. Moj cijeli život je laž. Bila sam u krivu. Ne mogu vjerovati
nikome. Jedino mogu vjerovati Deamonu. Deamon. Njegovo lice mi zasvijetli
u glavi, ali umjesto da me umiri, izazvalo je još jedan nalet suza.
„Dakle olakšati ću ti ovo i otkriti ti veliki fitilj za vatromet!“ vrišti smijući
se histerično. Naginjem se prema dolje, zastanem, moje teško disanje je
jedina stvar koja prekida tišinu.
„Ti – “
Pištolj opali i Lucan urlikne, njegova ruka popusti preko mojih usta dok
pada na tlo.
Sledila sam se, u ušima čujem statični šum od pucnja.
Bol.
Ljutnja.
Bijes.
Bijes.
Bijes.
Vrelina se stvara u meni dok razmišljam o svemu. O njegovom dodiru
kad sam bila mala. Što me natjerao da radim Brantleyju. I ono što je natjerao
Brantleyja da mi radi kao dijete.
„Prestani!“ vrištim, oči mi ne trepću i fiksirane su na automobil ispred
mene.
Tišina.
Polako se okrećem primijetivši da je Bishop pored mene, kleči dolje pored
Lucana koji krvari po cesti.
Pogledam u Lucana, naginjem glavu. Smiješeći se prošapućem, „Vidjeti
te u boli umiruje moj bijes.“

183
 Lucan me pogleda pravo u oči. „Živjeti ću u tvojim uspomenama
Srebrna. Zauvijek.“
Stisnem vilicu, saginjem se na Bishopovu razinu, ispružim ruku prema
njegovoj čizmi. Zagrijem se jer znam gdje drži nož. Osjetila sam kako se
sledio shvativši što se spremam napraviti, ali prije nego me je mogao
zaustaviti – ako će me zaustaviti – otkopčam držač i izvučem veliki lovački
nož, potom ga polako podignem u zrak. Lucanove oči ga polako prate.
„Vidiš ovo?“ Prelazim kažiprstom niz tupu stranu noža. „To je
Fallkniven A1Pro Survival nož.“ Nacerim se diveći se kako dečki – osim
Bishopa koji još uvijek čuči pored mene – promatraju me sa
strahopoštovanjem, ili strahom ili kombinacijom oboje, i svi stoje iza mene.
Čuvaju mi leđa – ali mi to neće trebati. Zamahnem nožem prema
Lucanovom međunožju sve dok ne osjetim kako mu se kosti lome o oštricu.
Zaurlao je, glasno, ledenim vriskom, leđa mu se izvijaju i suze mu teku niz
lice.
Sagnula sam se dolje do njegovog uha, prešla usnama preko ušne školjke
onako kako je on meni davno prije radio. Osjećala sam kako njegova krv mi
teče preko ruke, nacerim se i šapnem, „Znaš, budući da voliš biti teatralan…
ovaj nož je nož za preživljavanje.“ Zakrenem oštricu, ruka mi je ljepljiva od
njegove krvi. Pokriva moj bijes, umiruje ga kao ledeni oblog na opeklini.
Potiskuje bol.
Izvukavši nož iz njega, nagnem se malo u nazad, s obje ruke omotane
oko oštrice, spremna zabiti je u njegovu glavu. Trebalo mi je da konačno
ugasim pečenje koje osjećam u sebi. Opeklinu koja je bila samo privremeno
ublažena, kad se pojavljuje Brantley, otme mi nož iz ruke i zabode ga ravno
među Lucanove oči. Krv šprica svuda po meni, oštar okus krvi obuzima sve
okusne pupoljke u mojim ustima.
Brantley vrišti, vene mu iskaču po vratu, očne jabučice su mu skoro
izletjele iz očnih duplji. Gnjevan je; bila sam u pravu. Gnjevan je upravo
onako kako sam ja bila, ako ne i više, jer Lucan je bio njegov tata.
Disanje mi se usporava, a kad Lucanova glava padne u stranu, njegova
smrt zasmrdi u zraku, srušim se na Bishopa, glava mi počiva na njegovom
ramenu.
Omotava ruku oko mene, ljubi me u glavu dok Brantley izvlači nož iz
svog tate i ponovno ga zabada nazad u njega. I opet. I opet. Trznem se,

184
zakopavam lice u Bishopa. Njegov miris, samo njegov – Bishop. Jedini zvuk
koji mogu čuti je Brantleyjevo zabadanje u Lucana. Iznova i iznova.
„Hajde dušo,“ Bishop mi govori u kosu nakon što je vidio da Brantley
neće tako skoro prestati.
„Pa,“ Hector reče i ja se okrenem u Bishopovom zagrljaju kako bih
pogledala u njega, ali dalje od Brantleyja koji izravnava račune sa svojim
izopačenim ocem. „Sve je ovo tako slatko, ali želi li ijedan od vas jebača reći
mi koji kurac se događa i zašto je čovjek koji je moja desna ruka mrtav?
Brantley, čuješ to? Mrtav je stoga možeš prestati sad s tim.“ Hector zastane
gledajući u nered koji je Brantley stvorio i potom slegne ramenima kao da
takvo sranje vidi svakodnevno. Vjerojatno i vidi. Zapravo, izgleda da nikoga
od njih to ne dira.
Bishop me stisne uz sebe. „Lucan je silovao Madison kad je bila mala
djevojčica.“
Hector povuče dim svoje cigarete, ali upravo tu, ispod površine, vidim
da ga je to nekako razbjesnilo, a to me iznenadi jer on je Hector Hayes. Ne
bih pomislila da bi takvo što ga mučilo. Mora da je primijetio da sam vidjela
promjenu u njemu jer se nasmijao.
„Ne uzimaj to k srcu šećere. Meni se osobno ne sviđaš, iz mnogo
razloga.“ Pogleda u svog sina i onda nazad u mene. „Ali ne odobravam
silovanje.“
„I…“ Bishop zastane i potom nastavi dalje. „… i Brantleyja.“
Zvuk ubadanja je prestao; sad je to jecanje. Ne ono tiho jecanje, već ono
gadno, i ja se okrenem u Bishopov zagrljaj, konačno sam se pripremala
pogledati prema Brantleyju.
Ruke su mu omotane oko koljena i ljulja se pored onoga što je ostalo od
Lucana. Krv mu je kapala s kose, lica i ruku, ali samo se ljuljao, glasno jecao.
„Nisam želio to. Zašto? Zašto si me morao natjerati da to radim? Svaki taj
put…“ Odmahivao je glavom. Srce mi se paralo. Polako krenem hodati
prema njemu kad me Bishop uhvati za ruku.
Okrenem se prema njemu i on odmahne glavom. „Nemoj.“
„Kako to misliš nemoj? Nije ni čudo da me mrzi Bishope,“ šapnem
pretražujući Bishopove oči. „Trebao mu je netko da ga krivi, stoga je krivio
mene radi onoga što nas je njegov otac natjerao da napravimo taj dan. Krivio
je mene, jer da ja nisam postojala, to se ne bi dogodilo.“

185
 Bishop odmahne glavom. „Ne dušo.“ Ali onda mu pogled ode preko
mog ramena. „Trideset – sedam,“ Brantley šapne iza mene i ja se brzo
okrenem kako bih pogledala u njega. „Trideset sedam mladih curica.“
Molim? Htjela sam upitati, ali nisam bojeći se da bi mogao se otresti na
mene. Umjesto toga ostanem šutjeti, nadajući se da će reći više, što je i
napravio.
Pogledao je u mene, farovi automobila su mu osvjetljavali lice sad kad se
nalazio u njihovoj razini. Krv je obojala njegovo lice i odjeću, nož mu je bio
stisnut u ruci. Bacio je nož i on sleti u blizini Bishopove noge. „Iako, u pravu
si,“ započeo je obišavši oko unakaženog tijela na zemlji. „Mrzio sam te.
Nikad nisam razumio zašto si se vratila. Kad smo bili djeca, na mojoj
rođendanskoj zabavi, mrzio sam svu djecu, ne samo tebe, ali moj otac je već
tada krenuo pričati o tome što će nas natjerati da skupa radimo.“ Zastao je.
„Kad si krenula u Riverside školu, isprva nisam znao sjećaš li me se ili ne.
Isprva, mislio sam da si se sjetila i da si – ne znam – zajebavala se s nama
radi neke osvete radi onoga što je Lucan napravio.“ Sranje, to ima poprilično
smisla. „Ali isto tako…“ izvadio je kutiju cigareta i stavio jednu u usta
zapalivši je. „… ti si mi bila prva. Dakle, isto tako odatle mržnja prema tebi.
Nisam stvorio Srebrnu poveznicu sa Srebrnim labudom, što sam trebao.
Idiot sam jer nisam uspostavio tu vezu. Jednostavno sam zaključio da je to
radi tvojih očiju. Sada su mutno zelene, ali kad si bila dijete, bile su srebrne.“
Kimnula sam jer jesu. To je oduvijek bilo neobično.
Zakoračio je prema meni ostavljajući cigaretu u ustima. „Osjećaš li to?“
upita nagnuvši glavu.
Pogledala sam mu duboko u oči, preplavio me je osjećaj mira. Vatra koja
je u meni toliko godina gorila radi besmrtne mržnje prema Lucanu sad je
izgorjela. Nasmiješivši se, kimnem. „Da.“
Ispuhnuo je oblak dima. “Barem jednom od nas.“ Suzi svoj pogled prema
meni.
Namrštim se. „I dalje me mrziš?“
Obrve mu se iznenađeno izdignu. „Ne, jebote.“ Oči su mu lutale okolo
po mjestu. „To je jednostavno – nema veze. Ne mrzim te. Sad sam u miru s
tobom.“ Potom se nasmiješi. Prvi put da sam ikad vidjela Brantleyja da se
smiješi, i to je bilo meni. Želim skočiti na njega i zagrliti ga, ali to bi vjerojatno
bilo poprilično brzo za njega. Malim koracima.

186
 Okrenula sam se nazad omotavši ruke oko Bishopa, pogledala sam preko
njegovog ramena, pravo u Hutnera i Jasea. Moja braća. Biološka braća
zajedno s Deamonom.
Hunter zakorači u nazad odmahujući glavom i odlazeći ravno do
parkiranog automobila zalupivši vrata iza sebe. Namrštila sam se, ramena
su mi se objesila. Ne znam što sam očekivala, ali nisam od Huntera očekivala
da se tako ponaša. Oduvijek je bio otvoren prema meni.
Jese je samo zurio u mene, njegove tamne oči su bile zalijepljene za moje.
Zadnja nit u mom srcu se spremala pući kad mi se nasmiješio. Namignuvši
mi. Za starijeg brata, to me iznenadilo. Nisam provela puno vremena s
Jeseom, ako išta, ali u tom trenutku sam znala da će se to promijeniti.
Bishop me zavuče pod svoju ruku dok se ostatak dečki vraćao prema
automobilima. Pogledao je u svog oca. „Želiš li da ja nazovem Katsiu radi
ovog nereda ili ti želiš?“ upitao je svog oca kimajući glavom prema šteti na
cesti.
Hector pogleda u mene, a potom pogleda u Bishopa. „Ja ću je nazvati.“
Potom pogleda prema meni. „Postojao je razlog zašto sam te doveo večeras
tu, i to nije bilo ovo.“
Uronim u Bishopa i njegov stisak se pojača oko mene. „Iako, planirao
sam ti reći da si posvojena.“ Pogledao je u Bishopa. „Ali vidiš, koliko god
volim svog sina, napravio je nešto loše večeras. Nešto što je protivno
pravilima. A mi imamo samo jedno pravilo Madison.“ Hector pogleda
ravno u mene, i trnci mi prođu kroz tijelo. „Dakle sad kad je tvoje posvojenje
otkriveno, pretpostavljam da je jednino pošteno da pronađem nešto drugo
za reći ti budući da je moj sin tako brz na okidaču večeras.“
Pogledam u Bishopa. Brz na okidaču?
Hector zakorači naprijed stavljajući ruke u džepove. „Uvjeren sam da si
upoznata s inicijacijskim procesom Kraljeva?“ upita gledajući u mene.
kimnem. „Jako dobro. Dakle znaš…“ pokaže rukom iza sebe i Khales izađe
iz sjena. Bishop se sledi, stisak mu je postao kao čelik. „… da je Khales bila
Bishopova…“ Zavrti mi se u glavi i stomak mi se okrene. Netko drugi izađe
iz sjene. „… kao i tvoja posvojena 'majka'.“

187
– 188