1

2
 Neki muškarci razmišljaju svojim kurcem.
Znate taj tip. Brzi slatkorječivi muškarci, lutajućih pogleda koji uvijek
traže par dobrih nogu i par velikih sisa, ili čvrsto dupe za kojima mogu
dahtati.
Drugi dečki previše razmišljaju svojim mozgovima. Znate i taj tip.
Iritantno pažljivi, spori, stalno procjenjujući svoje riječi, kao da znaju da će
im se ono što kažu vratiti i ugristi ih za dupe.
Ja nisam niti jedan od njih.
Ja se uvijek povodim za svojim instinktom. Kad se zgrči upozoravajući,
djelujem – bez oklijevanja. Kad me povlači i gurka, zastanem i ponovo
procjenjujem. Kad se savija i vrpolji, znam, garantirano, da sam jako zajebao.
Moj instinkt je moj najbolji prijatelj, moja savjest, moja najsmrtonosnija
vrijednost.
I nikad me nije iznevjerio.
Moj instinkt je taj koji me vuče do njenih vrata. Koji me ukopa na mjestu
dok kucam. Koji mi daje riječi – koje ću rado reći kako bih ovo ispravio.
Da je vratim.
Zato što, dok je moj instinkt briljantan, ja mogu ponekad biti pravi jebeni
idiot.
Jučer je bio jedan od tih događaja.
„Ellie. Ja sam – otvori, moramo razgovarati.“
Osjetim pokret s druge strane čvrstih vrata od orahovine – ne u
zvukovima ili pomicanju sjena ispod njih, već više kao svjesnost. Mogu je
osjetiti unutra. U blizini i kako sluša.
„Idi, Logane.“
Glas joj je stegnut, višeg tona nego inače. Uzrujan.
„Ellie, molim te. Bio sam kreten, znam…“ Nisam sklon preklinjanju iz
hodnika, ali ako je to potrebno… „Oprosti. Pusti me unutra.“

3
 Ellie je teško naljutiti, brzo oprašta; jednostavno nije takva da zamjera.
Tako da njene sljedeće riječi padnu kao sjekira – odsjekavši mi noge.
„Ne, bio si u pravu. Princezina sestra i tjelohranitelj iz East Amboya
nemaju smisla – nikad nećemo potrajati.“
Jesam li joj zaista to rekao? Koji kurac nije u redu sa mnom? Ono što
osjećam prema njoj je jedino u mom životu što ima smisla. Što je bitno.
Ali nikad joj to nisam rekao.
Umjesto toga…umjesto toga, rekao sam sve krive stvari.
Stavim dlanove na glatko drvo, nagnuvši se naprijed, želeći biti blizu njoj
što je više moguće. „Ellie…“
„Predomislila sam se, Logane.“
Kad bi mrtvac mogao govoriti, zvučao bi upravo tako kako Ellie zvuči
sada. Ravno, beživotno.
„Želim bajku. Želim ono što Olivia ima…dvorce i kočije…a ti mi to nikada
nećeš moći dati. Samo bih se zadovoljila s tobom. Ti me nikada nećeš moći
usrećiti.“
Ona to ne misli. To su moje riječi – nesigurnosti koje stavljam na nju – koje
mi baca nazad u lice.
Ali Bože, kako jebeno boli čuti to. Fizički boli – ubadajući duboko u moj
trbuh, zdrobivši mi grudi, razbijajući mi kosti. Mislio sam kad sam rekao da
bih umro za nju…i upravo sada, čini se kao da umirem.
Zgrabim kvaku da uđem unutra, da joj vidim lice. Da vidim da ona to ne
misli.
„Ellie-“
„Ne ulazi!“ Ona vrišti kako je nikad nisam čuo ranije. „Ne želim te vidjeti!
Odlazi, Logane. Završili smo – samo odlazi!“
Teško dišem – to je ono što radite kad vas bol razdire, dišete kroz to. Onda
progutam gorčinu, uspravim se, okrenem se i odem niz hodnik. Dalje od nje.
Baš kao što ona želi, kao što je tražila. Kao što je vrisnula.
Moj mozak mi govori da se krećem brže – da se prokleto izgubim odavde,
izbjegnem gubitke i zaližem svoje rane. A moje srce – Kriste – taj jadni gad
je toliko pretučen i krvav da bi izrazio bilo što.
Ali onda, na malo više od pola hodnika, moji koraci uspore dok potpuno
ne stanu.
Zato što moj instinkt…napreže se kroz bol. Buni se. Viče da ovo nije kako
treba. To nije ona. Nešto je čudno.
I još više od toga…nešto je jako, jako krivo.

4
 Pogledam gore i dolje po tihom hodniku – ni tjelohranitelja niti sobarice
na vidiku. Pogledam nazad u vrata. Zatvorena, tiha i mirna.
Onda se okrenem i odmarširam ravno nazad do njih. Ne kucam, niti
čekam, niti tražim dopuštenje. U jednom potezu, okrenem kvaku i uđem.
Ono što vidim me ukopa na mjestu.
Jer, što god da sam očekivao, jebeno sigurno nije bilo ovo.
Uopće…

5
 Prije pet godina

„Htjeli ste me vidjeti, prinče Nicholas?“

Evo priznanja: kad su mi moćnici prvi put ponudili mjesto u kraljevskom
timu osiguranja, nisam bio zainteresiran. Ideja da slijedim okolo neke
umišljene aristokrate, koji su zaljubljeni u zvuk vlastitog glasa – i miris
vlastitih guzica – nije mi bila privlačna. Kako sam ja to vidio, tjelohranitelji
su samo stepenicu više od sluga – a ja nisam ničiji sluga.
Htio sam akciju. Plamen slave. Svrhu. Htio sam biti dio nečega što je veće
od mene samog. Nešto plemenito i trajno.
„Da, Logane – sjedni.“
Prilično brzo sam se iskazao u vojsci. I Winston – glavni u Osiguranju
Palače – je to primijetio. Tražili su vrlo posebne karakteristike za osobni tim
Princa Nicholasa, rekli su. Mlade dečke koji brzo razmišljaju, odani su i
žestoki kad se to od njih zahtijeva. Tipove kojima bi bilo u redu donijeti nož
u borbu pištoljima – zato što im neće trebati niti nož niti pištolj da bi
pobijedili.
Nakon samo nekoliko tjedana, imao sam sasvim drugačije viđenje tog
položaja. Počeo sam se osjećati kao da je to poziv, dužnost. Važni ljudi
pokreću stvari, obavljaju stvari – imaju moć olakšati život ne tako važnim
ljudima.
Štitim ih kako bi mogli to obavljati.
A mladi princ koji sjedi preko puta mene, iza stola u knjižnici ovog
luksuznog penthouse apartmana – je važan čovjek.
„Koliko imaš godina, Logane?“
„Moj dosjee kaže da imam dvadeset i pet.“
Ako je Sveti Petar bio ribar ljudima, ja sam njihov čitač. To je vještina koja
je bitna za ovo zanimanje – posjedovati instinkt za otkrivanje tuđih namjera.

6
Sposobnost pročitati čovjekove oči, pomicanje njihovih stopala – znati za što
je sposoban i kakav je čovjek.
Nicholas Pembrook je dobar čovjek. Do srži.
A to je rijetko.
Uglavnom su važni ljudi vrhunska gamad.
Njegova se usta trzaju. „Znam što kaže tvoj dosjee. To nije ono što sam
pitao.“ On također nije budala – i lagali su mu dovoljno puta u životu da ima
uho za stvari koje ne zvuče iskreno.
„Koliko zapravo imaš godina?“
Pogledam ga u oči, pitajući se kuda namjerava s ovim.
„Dvadeset i dvije.“
On polako kimne, masirajući svoj palac u dlanu svoje druge ruke,
razmišljajući. „Dakle, prijavio si se za vojsku s…petnaest godina? To je
mlado.“
Slegnem ramenima. „Nisu bili baš pronicljivi u uredu za regrutiranje. Bio
sam visok, čvrst i dobar sa šakama.“
„Bio si još dijete.“
„Nikad nisam bio dijete, Vaša Visosti. Ništa više nego vi.“
Djetinjstvo je vrijeme kad bi trebali zabrljati, smisliti tko ste, što želite biti.
Dana vam je dozvola da budete seronje. Ja nisam imao tu privilegiju; nije ni
Nicholas. Naši putevi su bili određeni prije no što smo se rodili. Suprotni
putevi, naravno – ali odrasli u kolibi ili palači, očekivanja i zahtjevi onih oko
vas vam znaju izbrisati nevinost, prilično prokleto brzo.
„Zašto si tako mlad otišao od kuće?“
Sada je moj red da se smiješim. Zato što ni ja nisam budala. „Znate zašto.
I to je u dosjeu.“
Dobar sam u identificiranju gadova jer potječem iz duge loze takvih.
Kriminalaca – ne posebno uspješnih. Sitni iznuđivači, dovoljno očajni da
budu opasni – oni koji će vam se smijati u lice, potapšati vas po leđima, onda
vas ubosti nožem čim skrenete pogled.
Moj djed je umro u zatvoru – bio je zatvoren zbog ubojstva koje je počinio
tijekom oružane pljačke. Moj tata će također umrijeti tamo, nadam se što
prije – on je zatvoren zbog ubojstva iz nehata. Imam stričeve koji su služili
kazne zbog širokog spektra kriminalnih aktivnosti, bratiće koji su bili ubijeni
usred bijela dana i nasred ulice, te tetke koje bi podvodile vlastite kćeri bez
imalo razmišljanja.

7
 Do moje petnaeste godine, znao sam da ako ostanem u toj septičkoj jami,
počet ću smrdjeti. A onda sam imao samo dvije mogućnosti: zatvor ili
groblje.
Niti jedno mi nije odgovaralo.
„O čemu se zapravo radi? Sva ta pitanja?“
Uvijek je bolje prijeći na stvar, duboko i brzo.
Njegove sivo-zelene oči se usredotoče na mene, njegovo lice me ispituje,
njegova ramena su malo pogrbljena, kao da slon sjedi na njima.
„Sad kad imam Henryja, Kraljica želi da se vratimo u Wessco, za dva
dana. Znaš to.“
Kimnem.
„Želim povesti Oliviju kući sa mnom, tijekom ljeta.“
Neko vrijeme, bio sam na granici u vezi lijepe slastičarke iz New Yorka.
Ona je punila Nicholasu glavu idejama, učinila ga neopreznim. Ali dobra je
cura – marljiva, iskrena – i stalo joj je do njega. Ne zbog titule niti njegovog
bankovnog računa. Za to je nije nimalo briga i vjerojatno bi joj bilo draže da
ih nema. Ona ga usrećuje.
U otprilike dvije godine koliko radim s Okrunjenim Princem, mislim da
ga nikad nisam vidio iskreno sretnim.
„Je li to mudro?“ Upitam.
Olivia Hammond je slatka djevojka. A Palača…ima sposobnost pretvoriti
slatko u kiselo.
„Ne. Ali svejedno to želim učiniti.“
A izgled njegovog lica – je sirov i izložen. Žudeći. Kad izvana gledate
unutra, pomislili bi da nema ničega što bi kraljevske ličnosti mogle željeti, a
da ne mogu imati. Nicholas ima privatne avione, sluge, dvorce i više novca
no što bi mogao potrošiti u svom životu – ali ne mogu se sjetiti niti jedne
prilike kada je radio što je htio, samo iz zabave. Niti kad si je dopustio da
napravi nešto što zna da ne smije.
Divim mu se, ali mu ne zavidim.
„Olivia želi poći, ali je zabrinuta zbog toga da ostavi svoju sestru samu
cijelo ljeto. Ellie je mlada, još je u školi i…naivna.“
Ima divlju crtu u sebi, također. Žarku kao što je ružičasto u njenoj plavoj
kosi, kojoj se pridružila plava, a onda zelena boja tijekom dva mjeseca koliko
smo u New Yorku.
„Mogu vidjeti da će privući nevolju,“ komentiram.

8
 „Upravo tako. Također, Ellie će morati voditi kafić sasvim sama, samo s
Martyjem da joj pomogne. Olivijin otac je-“
„On je pijanac.“
Dobar sam u tome da i njih spazim – mogu ih namirisati miljama daleko.
„Da.“ Uzdahne Nicholas. „Gle, Logane, dovoljno si dugo tu da znaš da ja
ne dajem povjerenje olako, niti često. Ali tebi vjerujem.“ On gurne ruku kroz
svoju crnu kosu i sretne moje oči. „Što je razlog zašto te pitam. Hoćeš li ostati
u New Yorku? Hoćeš li pomoći Ellie, čuvati je…pobrinuti se da bude
sigurna?“
Ona se čini kao pristojna djevojka, ali kao što sam već rekao, ja nisam ničiji
sluga – a također nisam ni dadilja. Štititi kraljevsku obitelj je dužnost koju
sam izabrao; pratiti američku tinejdžericu je jebena glavobolja koja čeka da
se dogodi.
Nicholas pogleda kroz prozor. „Znam da puno tražim. To nije tvoj posao;
možeš odbiti. Ali nema nikoga koga bih izabrao…nikog drugog na koga se
mogu osloniti. Dakle, smatrat ću to osobnom uslugom, ako pristaneš.“
Ah…kvragu.
Imam brata. Da kažem da bih volio da nemam bi bilo blago rečeno. I to ne
onako kako Nicholas želi da kraljevsko derište od njegovog brata prokleto
odraste, niti kako, čini se, gospođicu Oliviju izludi njena sestra ponekad.
Svijet bi bio puno bolje mjesto da moj brat nije u njemu – a to je stav koji
dijele i drugi.
Ali ako bih imao izbora, kad bih mogao izgraditi brata od početka,
izgradio bih čovjeka koji sjedi preko puta mene upravo sada.
Zato, iako ću to prokleto zažaliti, treba mi samo trenutak prije no što mu
dam svoj odgovor.
„James ima sina kod kuće – oko godinu dana starog, pa će se on htjeti
vratiti kući s vama. Tommy će rado ostati – Bronx je kao njegov osobni
harem. Uz nas dvojicu i još dvojicu ljudi, možda Cory i Liam, držat ćemo
djevojku podalje od nevolje i održati posao tijekom ljeta.“
Nicholasovo lice se raširi u najveći osmijeh i olakšanje mu osvijetli oči. On
ustane, ispruživši ruku kako bi se rukovao sa mnom, tapšajući mi rame kao
znak zahvalnosti.
„Hvala ti, Logane. Iskreno. Neću ti to zaboraviti.“
Ako ništa drugo, ovo ljeto će biti…drugačije.

9
 Ja sam stara duša kad se radi o glazbi. Krivim moju majku. Jedna od mojih
najranijih uspomena je kako mi ona pjeva kao uspavanku pjesmu od Led
Zeppelina – „All of My Love.“ Kad je pekla u kuhinji našeg obiteljskog
kafića, koji je nazvan po njoj, Amelia's, njen radio bi uvijek bubnjao. Ponekad
bi napravila miks pjesama, ali većinom su to bile grlene, srceparajuće, visoke
note ženskih umjetnica, koje se su ulijevale iz zvučnika u moje i uši moje
starije sestre. To je ostavilo utisak.
Mislim, jednom kad čujete Janis Joplin kako pjeva svom dušom Bobby
McGee, nema povratka.
Jutros, upravo nakon četiri sata, izabrala sam pjesmu „Gloria“ od Laure
Branigan. Bubnja mi u bubnjićima – vesela i energična. A danas, dobro bi mi
došlo malo energije.
Olivia je otišla u Wessco jučer i jako sam sretna zbog nje – stvarno, iskreno,
vrišteće sretna. Ona to zaslužuje – da je dvore, da je mazi i obožava prekrasni
princ prljave duše i zlatnog srca. Liv zaslužuje cijeli svijet, pa bilo to samo na
tri mjeseca.
Ali, pakleno će mi nedostajati.
Tu je i mali detalj…nisam spavala dvadeset i četiri sata. Nimalo. A ako je
suditi po prošlosti, bit će puno besanih noći u mojoj budućnosti. Ja sam u
četvrtom srednje – imam ispite za koje moram učiti, projekte za dovršiti, ići
na izvanškolske aktivnosti, stvarati uspomene koje će trajati cijeli život – a
sada moram voditi posao.
Tko, dovraga, ima vremena spavati?
Pojačam ton na mom mobitelu i uzmem punu žličicu instant kave u moja
usta – ispirući gorke, oštre granule niz grlo gutljajem crne, hladne kave. Ne
služimo instant kavu u kafiću. Instant kava je odvratna.

10
 Ali služi svrsi. Efektivna je – učinkovita. Volim kofein. Obožavam ga.
Opijenost, nalet energije, osjećaj da sam davno izgubljena rođakinja Wonder
Woman i nema toga što ne mogu napraviti.
Ubrizgala bi si ga u vene, kad bi se to zapravo moglo.
Vjerojatno bih postala ovisnica o metu, da ne postoji element truljenja
zubi, uništenje života, te najvjerojatnije smrt od predoziranja. Ja sam četvrti
razred srednje, ne seronja.
Nakon što sam popila gadnu tekućinu života, vratim se pjesmi – tresući
kukovima i ramenima, zabacujući moju sireninu plavu kosu s višebojnim
pramenovima, naprijed i nazad. Zavrtim se na vrhovima svojih nožnih
prstiju, mrdam i ljuljam dupetom, mogla bih čak i skočiti kao balerina – iako
ću to zanijekati – sve dok punim posude za pite na šanku s ljepljivim,
slasnim, svježe narezanim voćem i vadeći lopte pobrašnjenog tijesta za
gornju koru dva tuceta pita koje moram napraviti prije no što otvorimo.
Pite moje majke – njeni recepti – one su ono po čemu je Amelia's poznat i
jedini razlog što nismo propali prije puno godina. Nekad nam je trebalo
samo oko tucet pita, ali kad se pročula vijest o romansi moje sestre s
Okrunjenim Princem Wesscoa, obožavateljice, promatrači kraljevske obitelji,
blago zainteresirani prolaznici i psiho-vrebači su izašli na otvoreno…i pravo
na naša vrata.
Posao cvjeta, što je mač s dvije oštrice. Malo je manji nedostatak novca, ali
se udvostručio rad, a pošto moje sestre nema, radna snaga se upravo
prepolovila. Više od pola, zapravo – više kao za trećinu, jer je Olivia zapravo
sve vodila. Sve do nedavno, bila sam totalna zabušantica. Zato sam bila
odlučna da ona ode u Wessco – zato sam se zaklela da se mogu nositi sa
situacijom i sve držati pod kontrolom dok je nema.
Dugovala sam joj i znala sam to.
I ako ću se ja zapravo držati mog dijela dogovora, stvarno moram
pomaknuti dupe s tim pitama.
Posipam malo brašna na tijesto i razvaljam ga teškim, drvenim valjkom
za tijesto. Kad je savršene veličine i debljine, okrenem valjak za tijesto i
pjevam u ručku – u stilu American Idol.
„Calling Gloriaaaaaaaaa…“
A onda se okrenem.
„AHHHHHHHHHH!“
Ne misleći, savijem ruku i bacim valjak za tijesto kao tomahawk…ravno
u glavu tipa koji stoji na vratima kuhinje.

11
 Tipa kojeg nisam čula da je ušao.
Tipa koji uhvati jureći valjak za tijesto bez da se trznuo – jednom rukom i
hladan kao prekrasan krastavac – samo nekoliko centimetara od njegovog
savršenog lica.
On nagne glavu u lijevo, gledajući iza valjka za tijesto kako bi sreo moj
pogled svojim smeđim očima punim duše. „Dobro bacanje.“
Logan St. James.
Tjelohranitelj. Totalni zločesti dečko. Najviše seksi tip kojeg sam ikad
vidjela – a to uključuje i knjige, filmove i TV, strane i domaće. On je savršena
kombinacija vrste zgodnog dečka koji bi mogao ići u moju školu, pomiješane
s opasno seksi i izazovno tajanstvenom vrstom zgodnog dečka. Kad bi se
Superman iz stripa, James Dean, Jason Bourne i neki tip s najglađim,
savršenim tonom glasa, s britansko-škotskim, wescconianskim naglaskom,
svi spojili u jednu osobu, činili bi Logana jebenog St. Jamesa.
A ja sam ga upravo pokušala opaliti sa sredstvom za pečenje kolača – dok
nosim kratke hlače moje pidžame sa slikom Rick and Mortyja, majicu sa
slikom Winnie the Pooh, koju imam od moje osme godine i moje papuče sa
slikom SpužvaBob Skockani.
I bez grudnjaka.
Nije da imam puno toga za pokazati gore, ali ipak…
„Kriste na slancu!“ Uhvatim se za grudi kao starica s pacemakerom.
Loganove obrve se namršte. „To još nisam čuo.“
O, jebiga – je li me vidio kako plešem? Je li vidio kako sam skočila? Bože, daj mi
da umrem sada.“
Povučem kabel mojih slušalica i one mi ispadnu iz ušiju. „Što, dovraga,
čovječe?! Napravi neke zvukove kad ulaziš – daj djevojci do znanja da nije
sama. Mogla sam dobiti srčani udar. I mogla sam te ubiti s mojim super ninja
vještinama.“
Kutovi njegovih usana se izviju. „Ne, ne bi mogla.“
On spusti valjak za tijesto na šank.
„Kucao sam na kuhinjska vrata kako te ne bih preplašio, ali si bila previše
zauzeta svojom…izvedbom.“
Krv i vrelina mi jurnu u lice. I želim se stopiti s podom, a onda pasti skroz
dolje do Zemljine jezgre.
Logan pokaže prema prednjem dijelu kafića. „Vrata nisu bila zaključana.
Mislio sam da će Marty zamijeniti slomljenu bravu?“

12
 Osjećajući olakšanje što imam razlog da ga ne gledam, okrenem se i
izvadim novi komplet za bravu iz ladice – još uvijek u pakiranju. „Kupio ju
je, ali smo neki dan imali veliku gužvu i nije imao vremena ugraditi je.“
Logan je podigne i okrene je u svojim rukama. „Pobrinut ću se za to.“
„Trebaš li odvijač?“
„Ne, imam alat u autu.“
Naslonim lakat na šank, pogledavši gore u njega. Logan je stvarno visok.
I to ne samo zato što sam ja malo viša od 155 cm. On je kao, visok-visok.
Dugačak – kao seksi drvo. I solidno širok u području prsa u svojoj crnoj
svečanoj košulji. Visok i snažan.
„Ti si kao izviđač, ha?“
To je moj pokušaj flertovanja – vjerojatno samo malo manje efikasan od
fraze iz Prljavog plesa „Nosila sam lubenicu.“
Opet onako izvije usne.
„Ni blizu.“
Postoji naznaka zločestog dečka u načinu kako to kaže – teška naznaka
zabranjenog – zbog kojeg mi srce nabija, a čeljust mi je željna da se razjapi.
Da sakrijem svoju reakciju, energično kimam.
„Zar ne, niti ja…Nikad nisam bila-“
Previše energično.
Toliko energično da mi se lakat posklizne na brašno na šanku i skoro samu
sebe srušim u nesvijest. Ali Logan nije samo krupan i mišićav – brz je.
Dovoljno brz da me uhvati za ruku i struk, te me umiri prije no što razbijem
glavu na dasku za meso.
„Jesi li dobro, Ellie?“
On se sagne, gledajući me intenzivno – pogledom koji ću vidjeti u svojim
snovima večeras…pod pretpostavkom da ću moći zaspati. I, vau, Logan ima
super trepavice. Guste i duge, te crne kao ponoć. Kladim se da nisu jedini
dio njega koji je gust i dug.
Moj pogled cilja dolje na njegovu obećanu zemlju, gdje su njegove hlače
upravo dovoljno uske da potvrde moje sumnje – ovaj tjelohranitelj možda
ima službeni revolver u džepu, ali ima magnum u svojim hlačama.
Njam.
„Da, dobro sam.“ Uzdahnem. „Samo…znaš…umorna sam. Ali sam
dobro…potpuno dobro.“
I otresem to kao da zaista jesam.

13
 On kimne i korakne unazad. „Sad ću popraviti bravu. I kasnije ću ti dati
ključ. Drži ga uz sebe; nemoj ga izgubiti. Od sada nadalje, zaključavaj vrata
za sobom kad izlaziš, i drži ih zaključana kad si sama kod kuće. Jasno?“
Opet kimnem. Mora da je Liv razgovarala s njim. Nije moja krivica što me
ključevi napuštaju. Stavim ih na posebno mjesto, kako bih znala gdje su za
kasnije – i kunem se Bogom, dobiju noge i pobjegnu.
Lukavi mali Houdini gadovi.

Nakon što izvadim zadnju pitu iz pećnice i stavim je na stalak za hlađenje,

odletim gore da se obučem za školu. Nemam vremena, niti garderobu kakvu
imaju neke djevojke u mojoj školi, ali napravim najbolje što mogu s onim što
imam: tamne traperice, prozračna blijedo ružičasta majica kratkih rukava s
bijelom potkošuljom ispod nje, crne balerinke i crna kožna jakna koju sam
pronašla u second hand trgovini prošle godine.
Volim nakit, volim zveckati kad hodam – kao ljudska muzička kutija.
Dakle, imam jeftine prstene na svakom prstu, jeftine okrugle narukvice na
mojim ručnim zglobovima i dugu srebrnu ogrlicu koja visi.
Ne konturiram lice niti ispunjavam moje plave obrve tamno smeđom
olovkom kao Kylie Jenner – izgledala bih kao ona jeziva žena serijski ubojica,
ako bih pokušala. Ali koristim korektor na podočnjacima – praktički cijelu
tubu – plus malo maskare i svijetlo ružičasto sjajilo za usne.
Kad skakućući siđem niz stepenice nekoliko minuta prije šest sati ujutro,
Logan je gotov s bravom i razgovara s našim konobarom Martyjem u
kuhinji.
Marty McFly Ginsberg nije samo naš zaposlenik – on je moj i Livin veliki
brat od druge majke. Kad bi naša majka bila crna, Židovka, lezbijka i jebeno
cool. Marty je bomba.com.
„Hej, pile.“ On me zagrli. A čovjek nije škrt na zagrljajima. „Kako si? Jesi
li se čula s Liv?“
Kimnem. „Je li ti poslala sliku svoje sobe?“
Marty uzdahne. „Kao da je umrla i otišla u raj Nate Berkusa.“ On makne
zeleni pramen moje kose. „Kako je bilo sinoć ovdje?“
„Dobro.“ Zijevnem. „Nisam još spavala, ali to nije novo.“

14
 Marty samelje zrna kave, napuni dva filtera i počne kuhati prvi od puno
vrčeva kave. „Kako se tvoj tata drži?“
„Dobro, pretpostavljam. Nije došao kući.“
Nije često, ali se dogodilo dovoljno puta da to nije velika stvar. Bar ne za
mene.
Logan se polako okrene u mom smjeru. „Što misliš?“
Slegnem ramenima. „On još uvijek nije kod kuće. Vjerojatno je bio uzrujan
što je Liv otišla, napio se i onesvijestio se u baru Mulligan's ili na nekoj klupi
između ovdje i tamo. Ponekad se to dogodi.“
U očima tjelohranitelja nešto zaiskri – kao da je vatra upaljena u njemu.
„Da li ti meni govoriš da si provela noć u stanu gore, sasvim sama, s
nezaključanim jebenim vratima u prizemlju?“
„Da. Ali imala sam Boscoa sa sobom.“
Bosco je naš mješanac između shish-tzu i Chihuahue. On nije zapravo
materijal za psa čuvara – osim ako je plan preplašiti uljeza na smrt svojom
facom toliko-užasan-da-je-sladak. A ako provalnik slučajno pokuša ukrasti
hot-dogove iz hladnjaka, nikad neće izaći živ. Bosco bi mu razderao grlo za
hot-dog.
„Nije velika stvar, Logane.“
Logan pogleda u Martyja i izmijene tajni pogled Muškog kluba. Kad se
okrene opet prema meni, njegovo su lice i glas tvrdi. Definitivno je ljut.
„Izmjenjivat ćemo se – dečki i ja. Možemo ostati ovdje dolje u restoranu,
ako ti je neugodno da smo ti u stanu, ali netko će biti ovdje s tobom, cijelo
vrijeme, od sada nadalje. Nećeš više biti sama. Da?“
Polako kimnem, osjećajući tople trnce u mojim venama, kao da mi je krv
gazirana.
„Ok.“
Dakle tako izgleda kad imam nekoga tko pazi na mene.
Nemojte me krivo shvatiti – moja sestra bi primila metak za mene i još
uvijek bi uspjela prebiti osobu koja je ispalila hitac. Ali ovo je potpuno
drugačije.
Više seksi. Više kao Tarzan. Ugodnije. Ja sam prioritet ovog zgodnog
dečka. On će se brinuti za mene, štititi me…kao da je to njegov jebeni posao.
Zato što – je.
Znam od Liv da Nicholas smatra stalnu zaštitu zagušljivom. Ali meni,
jednostavno daje osjećaj da je…stvarno lijepo.
Kamion zagrmi u stražnjoj uličici.

15
 „To je dostava Danskih peciva,“ kaže Marty. „Ako nam opet pokuša
uvaliti jebeno zgnječene kolače, morat ću razbiti neke lubanje.“ On krcka
svojim zglobovima. „Vratit ću se.“
Kad on izađe kroz stražnja vrata, moja prijateljica Marlow klizne kroz njih,
u kuhinju.
„Hej, kučko. Jesi li spremna za polazak?“
„Da, za pet minuta.“
Marlow potječe iz bogate obitelji. Njen tata je menadžer u hedge
fondovima i nekako je kreten. Njena mama je jako lijepa i jako tužna, te je
nikad nisam vidjela bez čaše Pinot Grigioa. Ne šalju Mar u privatnu školu,
iako si to mogu priuštiti, jer žele da ima „borbenost.“ Ulično razmišljanje.
Ne znam da li je to rezultat sistem javnog obrazovanja, ili joj to samo dođe
prirodno, ali ako bih se kladila koja bi djevojka najvjerojatnije upravljala
svijetom? Kladila bih se na Marlow.
„Prednja vrata su zaključana – što je s tim?“
„Logan je popravio bravu,“ kažem joj.
Njena jarko crvena, srcolika usta se nasmiješe. „Dobar posao, Kevin
Costnere. Trebao bi zaklamati ključ na Ellieno čelo, međutim, jer će ga
izgubiti.“
Ona ima imena za ostale dečke, također, a kad njen omiljeni tjelohranitelj,
Tommy Sullivan, uđe nekoliko minuta kasnije, Marlow iskoristi njegov.
„Bok, Slasni.“ Ona vrti svoju bujnu kosu boje meda oko svog prsta, izbacivši
kuk i nagnuvši glavu u stranu kao vintage djevojka s naslovnice.
Tommy, koji voli zabavu i super flertuje, namigne. „Bok, lijepa, maloljetna
djevojko.“ Onda kimne prema Loganu i nasmiješi se. „Lo…Dobro jutro,
gospođice Ellie.“
„Hej, Tommy.“
Marlow korakne naprijed. „Tri mjeseca, Tommy. Tri mjeseca dok ne
budem punoljetna – onda ću te iskoristiti, zlostavljati i odbaciti te.“
Tamnokosi vrag se naceri. „Tako ja zamišljam dobar izlazak.“ Onda
pokaže na stražnja vrata. „Sada, jesmo li spremni za zabavan dan učenja?“
Jedan od tjelohranitelja me je pratio u školu otkad su javnost i novinari
poludjeli zbog Nicholasove i Olivijine još uvijek tehnički nepotvrđene veze.
Brinu se da se nitko ne petlja sa mnom i voze me u blindiranom SUV-u
zatamnjenih prozora kad pada kiša – to je prilično dobra stvar.
Uzmem moju torbu tešku 5.000 kg iz kuta.

16
 „Ne mogu vjerovati da se nisam prije sjetila ovoga. Elle – trebala bi
napraviti veliki tulum ovdje večeras!“ Kaže Marlow.
Tommy i Logan su usklađeni bolje nego da su vježbali:
„Nema jebene šanse.“
Marlow podigne ruke, okrenutih dlanova. „Jesam li rekla tulum?“
„Veliki tulum,“ ispravi je Tommy.
„Ne – nema jebene šanse. Ono što sam mislila je da bi trebale pozvati
nekoliko prijatelja ovdje da se…družimo. Jako malo. Jako zrelih. Kao…skoro
kao grupa za učenje.“
Poigravam se s mojom ogrlicom i kažem, „To zapravo zvuči kao dobra
ideja.“
Prirediti tulum kad ti roditelji nisu prisutni je pravo prijelaza u srednjoj
školi. A nakon ovog ljeta, Liv vjerojatno više nikada neće izbivati odavde.
Sad ili nikad.
„To je užasna ideja.“ Namršti se Logan.
On izgleda nekako zastrašujuće kad je namršten. Ali još uvijek je seksi.
Vjerojatno još više seksi.
Marlow korakne naprijed, njena muda od mjedi vise ponosno. „Ne možeš
je spriječiti – to nije tvoj posao. To je kao kad su uhapsili blizanke Bush u
onom baru s lažnim osobnim iskaznicama ili kad su uhvatili Maliu kako puši
travu u Coachella. Tajna služba ih nije mogla spriječiti; samo su se morali
pobrinuti da ne poginu.“
Tommy stavi ruke u džepove, ležeran je čak i kad je opasan. „Mogli bi
nazvati njenu sestru. Čak i preko oceana, kladim se da bi je spriječila.“
„Ne!“ Malo poskočim. „Ne, nemojte gnjaviti Liv. Ne želim je
zabrinjavati.“
„Mogli bi zagraditi jebena vrata i prozore,“ predloži Logan.
Zato što to nije pretjerivanje niti ništa slično.
Stanem pred dva tjelohranitelja i izložim svoj slučaj. „Shvaćam zašto si
zabrinut, ok? Ali imam ovu stvar – to je kao moj moto. Želim sisati limun.“
Tommyjeve oči se izboče. „Sisati što?“
Nasmijem se, odmahujući glavom. Dečki su glupi.
„Znate onu izjavu, 'Kad ti život da limune, napravi limunadu?' – pa, ja
želim isisati limun do kraja.“
Niti jedan od njih ne izgleda posebno impresioniran.
„Želim proživjeti svaki komadić života, iskusiti sve što ima za ponuditi,
dobro i loše.“ Podignem moje traperice da pokažem moj zglob – i mali limun

17
koji sam tamo nacrtala. „Vidite? Kad budem osamnaest godina, to ću si dati
tetovirati zapravo. Kao podsjetnik da živim koliko god puno, jako, te
nevjerojatno mogu – da ništa ne uzimam zdravo za gotovo. A pozvati moje
prijatelje večeras je dio toga.“
Pogledavam naprijed i nazad između njih. Tommy popušta – mogu to
osjetiti. Logan je još uvijek kao zid.
„Bit će mali. I tih – kunem se. Totalno pod kontrolom. A osim toga, vi
dečki ćete biti ovdje sa mnom. Što bi moglo poći po krivu?“

Sve.
Sve je jebeno pošlo krivo.
Do deset i trideset restoran kafića je prepun ljudi koji stoje jedan do
drugoga. A ne poznajem nikoga od njih. Prazne pivske boce i boce alkohola
su svuda po stolovima, a kuhinja miriše kao laboratorij za travu.
Kako se uvalim u takve situacije? Zašto se to događa meni? I gdje je,
dovraga, Marlow?
Mornar se progura pokraj mene.
Da, pravi jebeni mornar – kao Popaj – u punoj bijeloj uniformi. A čak nije
ni Tjedan Flote!
„Da li ga i ti vidiš?“ Mucajući upitam Logana, koji je tako jako namršten
pokraj mene, da bi mu se lice moglo smrznuti na mjestu. I još uvijek bi bio
seksi kao sam pakao.
„Rekao sam ti da je ovo loša ideja,“ zareži Logan.
Udarim nogom o pod.
Zato što sam odrasla osoba. Skoro.
„Ti to ne bi trebao reći! Ne bi trebao reći 'Rekao sam ti' – to je bezobrazno!“
„Nije me jebeno briga što je bezobrazno; moraš me poslušati. Od sada
nadalje radi ono što ti kažem, jasno?“
Na vrh mi je jezika da ga pitam što će napraviti ako ne budem. Istući me
po guzi? Vezati me? Lisičinama me vezati uz sebe? Ako su to posljedice ako
ne poslušam Specijalnog Agenta Seksi-Faca, upravo ću postati jako zločesta
djevojka.
Prije no što mogu postaviti pitanje, zvuk razbijanja u kuhinji me prene iz
mog vrelog malo perverznog ponašanja i nazad u moju groznu stvarnost.

18
 Glazba je tako glasna da drvene stolice vibriraju i samo je pitanje vremena
kad će susjed pozvati policiju. Umorna sam i – kvragu – jedu pite! Spazim
troje – ne, četvero – ljudi kako stoje, pričaju i guraju pite za sutra u usta
svojim rukama. Kreteni!
„U pravu si. Proglašavam to. Hajdemo prekinuti ovo.“
Loganove tamno smeđe oči zakolutaju prema stropu. „Konačno.“
Stisnem ruke, sve razradivši u mojoj glavi. „Dakle, možda bi ti mogao
napraviti ono zviždanje na prste kako bi privukao pozornost svih? A ja ću
se popeti na stolicu i reći, 'Hvala vam svima što ste došli. Ovo je bilo super.
Nadam se'-“
Tada shvatim da me Logan ne sluša. Zato što više ne stoji pokraj mene.
On je pokraj zvučnog sistema – prekinuvši glazbu, onda stavi ruke oko
svojih usta. „Jebeno se gubite odavde!“
Suptilnosti, ime ti nije Logan St. James.

„Mogao bi pomoći, znaš.“

Nakon što se tulum raščistio, Logan je poslao Tommyja kući – rekao mu
da će preuzeti noćnu smjenu, a jedan od drugih dečki će ga zamijeniti ujutro.
Da se htio uvjeriti da će sve biti „ispravljeno.“
Imam osjećaj da Logan nije dobar u podjeli zadataka.
„Zašto bih to napravio?“ Upita on, naslonivši se na zid, klizeći palčevima
preko ekrana mobitela. „Rekao sam ti da ne priređuješ prokleti tulum.“
Hvala Zeusu što sam napravila moju zadaću odmah poslije škole, između
pripremanja narudžbi u kuhinji. Sutra imam ispit četvrti sat, ali mogu učiti
za vrijeme ručka. Trenutno sam na rukama i koljenima, grebući i metući
ljepljive, zgnječene komade pite, koji su se zalijepili za pod. Kante za
recikliranje su pune do vrha od praznih boca, kuhinja je čista, a stolovi su
obrisani. Pod je zadnje što je ostalo.
„To bi bilo džentlmenski od tebe.“
„Ja nisam džentlmen i ne metem jebene podove.“
„Lijepo.“
On nagne glavu u stranu kao da će reći još nešto, ali prije no što uspije,
moj tata prođe kroz vrata.
Nakon puna dva dana.

19
 On navali unutra, ne potpuno posrćući, ali nestabilan na nogama,
gledajući ravno naprijed.
Kao i Logan, moj tata je visok – krupan – i zgodan na grub radnički način.
Tip muškarca koji se tušira nakon posla, ne prije. Ili je bar nekad bio takav.
Sada, posebno kad se vraća nakon što je opet pokleknuo piću, obično se
pogrbi, zbog čega izgleda pogrbljeno i starije nego što je. Njegova flanelska
košulja je zgužvana i prljava, a njegova prosijeda kosa mu visi u oči.
„Što je ovo, Ellie?“ On frflja.
A čudna stvar je – nadam se da će vikati na mene. Zabraniti mi izlaske.
Uzeti mi mobitel. Kao što bi normalan roditelj napravio, obični otac…kojem
je zapravo stalo.
„Ja, uh, pozvala sam neke ljude. Postalo je malo ludo. Čistim sve prije no
što otvorimo sutra.“
On ni ne pogleda u mom smjeru. Samo neznatno kimne, kratkim
kimanjem koje primijetim samo zato što tako pozorno gledam.
„Idem u krevet. Ustat ću pomoći Martyju kad ti odeš u školu.“
Onda on posrćući ode između stolova i kroz okretna kuhinjska vrata, do
stražnjih stepenica koja vode do našeg stana gore.
Pognem glavu i vratim se čišćenju poda.
Nekoliko minuta kasnije, ne podignuvši pogled, kažem Loganu, „Ne
moraš to raditi, znaš.“
„Što ne moram raditi?“
„Brinuti. Sav si napet, kao da misliš da će me povrijediti ili tako nešto.
Jedva može smoći dovoljno energije da razgovara sa mnom – nikad me ne
bi udario.“
Logan pogleda dolje u mene s tim dubokim, tamnim očima, kao da može
vidjeti ravno kroz mene, čitati mi misli.
„Ne moraju biti šake. Postoje razni načini kako povrijediti ljude. Zar ne?“
Obično mi to ne smeta. Ne dopuštam da mi smeta. Ali posljednjih
nekoliko dana nisu bili obični. A velike, divovske bolne suze mi navru na
oči.
„On me mrzi,“ kažem jednostavno. Ali onda jecaj prođe kroz moje grudi,
tresući mi ramena. „Moj tata me mrzi.“
Loganove obrve se spoje, te nakon jednog trenutka, on duboko udahne.
Onda, s elegancijom koja je iznenađujuća za muškarca njegove veličine, on
priđe i spusti se dolje na pod pokraj mene, sagnutih nogu, s nadlakticama na
njegovim koljenima, pritisnut uza zid.

20
 On se nagne bliže i jako nježno prošapće, „Mislim da to nije istina.“
Odmahnem glavom i obriše moje obraze. „Ne razumiješ. Bila sam
bolesna. One noći kad je moja mama ubijena, boljelo me grlo, kašljala sam.
Stalno sam se žalila na to. Ljekarna u ulici je bila zatvorena zbog renovacije,
pa je otišla podzemnom željeznicom.“
Kad odrastate u gradu, vaši roditelji razgovaraju s vama o pljačkama od
vrlo mlade dobi. O onome koja količina novca ili nakita je vrijedna vašeg
života. Dakle, ako netko želi te stvari, samo ih predajte. Oni mogu biti
zamijenjeni – vi ne možete biti.
„Napisao nam je pismo prije nekoliko godina iz zatvora – tip koji je to
napravio. Rekao je da mu je žao, da je nije htio upucati, da je pištolj
jednostavno…opalio.“
Pogledam gore u Logana intenzivno gledajući i slušajući.
„Ne znam zašto itko misli da takve stvari čine da se ljudi osjećaju bolje.
Da mu je žao. Da nije mislio napraviti to što je napravio. Nama nije bilo bolje.
Ako išta, to je samo dokazalo da je bila na krivom mjestu u krivo vrijeme. I
to…da nisam postojala, ljubav tatinog života bi još uvijek bila ovdje. Nisam
dramatična – to je samo istina. I zato me on ne može ni pogledati.“
Šutimo nekoliko minuta. Ja, naslanjajući se na moje listove, Logan
gledajući ravno naprijed.
Onda on protrlja svoj vrat i upita, „Znaš kako kažu da je New Jersey
pazuho Amerike?“
„Uvijek sam mislila da je to užasno. Ja volim Jersey.“
„Tamo gdje sam odrastao – East Amboy – je kao mrlja u Wesscou.“
Brzi smijeh se probije iz mog grla.
„Bio je tu jedan tip – Wino Willie – svi su ga tako zvali. Provodio bi dane
prosjačeći, hodajući ulicama tražeći izgubljeni sitniš u jarcima. Onda bi
kupio najveću, najjeftiniju bocu alkohola koju bi mogao pronaći.“
Miran zvuk Loganovog dubokog glasa, pjevušeći naglasak je umirujući.
Utješan, kao mračna uspavanka.
„Ali on nije oduvijek bio Wino Willie. Nekoć, on je bio William. A William
je imao lijepu ženu, troje male djece. Bili su siromašni, svi smo bili siromašni,
a oni su živjeli u sićušnom, jednosobnom stanu na četvrtom katu zgrade koja
se raspadala – ali bili su sretni.“
Glas mu se spusti.
„William je radio noćnu smjenu u supermarketu, istovarujući kamione,
puneći police. A jedne noći, poljubio je svoju lijepu ženu na rastanku, stavio

21
svoju djecu na spavanje i otišao na posao. A kad je došao kući…sve što je
volio, sve za što je živio, je bilo samo pepeo.“
Uzdahnem, malo i tiho.
„Došlo je do požara, loše instalacije, a oni su ostali zatočeni u sićušnom
stanu i umrli. Svi osim jednog. Najstariji, Brady – bio je otprilike iste dobi
kao i ja. On je uspio skočiti kroz prozor prije no što je dim stigao do njega.
Slomio je kosti gore i dolje u nozi, ali je preživio. Sada, mislila bi, pošto je
izgubio sve drugo, da će William držati tog dečka objema rukama. Da ga
nikada neće pustiti, da ga nikada neće ispustiti iz vida.“
Logan slegne. „Umjesto toga, čim je Brady izašao iz bolnice, William je
nazvao socijalnu službu, odrekao se svih prava i odrekao se svog jedinog
živog djeteta.“
On odmahne glavom, glas mu je nježan dok se prisjeća.
„Kad su došli da ga odvedu, to je bilo nešto najtužnije što sam ikad vidio.
Brady na pločniku, skakućući okolo na svojim štakama, plačući i preklinjući
svog tatu da mu dopusti da ostane. Willie se nikada nije ni okrenuo. Nikad
nije rekao zbogom. Samo je otišao…i počeo tražiti sitniš.“
„Zašto?“ Zahtijevam, ljutita i pateći zbog klinca kojeg nikad nisam
upoznala. „Zašto bi to napravio?“
Logan pogleda u moje oči. „Da se kazni – što nije bio tamo kad su ga ljudi
koje je volio trebali. Što ih je iznevjerio, što ih nije zaštitio – to je najgori grijeh
koji muškarac može počiniti. Ako muškarac ne može one koji su mu
najdragocjeniji držati na sigurnom…on ih ne zaslužuje.“
„Ali nije on bio kriv.“
„Kako je on to vidio, bio je.“
Njegov glas je mekan na rubovima. Nježan.
„Vidio sam lice tvog tate kad si u blizini, Ellie – on te ne mrzi. Pravo ili
krivo, on mrzi samog sebe. Ti ga podsjećaš na sve dragocjeno što nije
sačuvao. On se utapa u svojoj vlastitoj boli, tako da ne može vidjeti tvoju bol
i bol tvoje sestre, niti kako je on povećava. On je slab i tužan, te usredotočen
na sebe, ali to je na njemu – znaš? To nema nikakve veze s tobom.“
To ne popravlja stvari. To ništa neće poboljšati. Ali čuti te riječi od nekoga
izvana – tko nema udjela u igri, nema pravog razloga da laže – to čini
sve…ne toliko teškim.
I tada počnem osjećati iscrpljenost. Udari me kao poplava – jako i brzo i
sruši me na dupe, sve odjednom. Moje kosti kao da su sedamdeset godina,

22
a ne sedamnaest. Pa, bar zamišljam da bi se tako osjećala da imam
sedamdeset godina.
Prikrijem zijevanje stražnjim dijelom dlana.
„Idi gore u krevet, curo.“ Logan ustane, obriše svoje hlače i podigne metlu
s poda. „Ja ću završiti ovdje.“
I ja se povučem gore. „Mislila sam da ti ne čistiš jebene podove?“
Logan namigne. I, upravo tamo u to malom zamračenom kafiću, on
ukrade komadić mog srca zauvijek.
„U tvom slučaju, napravit ću iznimku.“
On počne mesti, ali kad stignem do kuhinjskih vrata, zastanem. „Hvala ti,
Logane. Na svemu.“
On me pogleda na trenutak, onda mi lagano kimne. „Nema potrebe da mi
zahvaljuješ – samo radim svoj posao.“

23
 Tijekom sljedeća dva tjedna, upadnemo u rutinu. Ja uzmem ranojutarnju
smjenu s Ellie u kafiću, a onda pomognem Martyju u kuhinji pripremajući
narudžbe, perući suđe – kad Tommy ode s njom u školu. To nije plemenit
posao, ali ga ima puno, brz je, te vrijeme brzo prolazi. Ostanem do večere,
kad se jedan od drugih dečki – Cory ili Liam – pojavi za noćnu smjenu.
Volim rutine – ustaljene su, predvidljive, lako je upravljati njima. Isto je,
svaki dan.
Osim pjesama. Onih koje Ellie pusti da trešte u kuhinji u četiri sata ujutro,
dok ona peče. One su uvijek drugačije, kao da ima nepresušnu listu. Čini se
da joj se nekoliko sviđa više od ostalih, stavljajući ih da se ponavljaju. Danas
je „What a Feeling“ iz onog filmova o striptizeti iz osamdesetih. Jučer je bila
„The Warrior“ a prekjučer „I Love Rock and Roll.“
I uvijek pleše. Poskakujući okolo kao sunčeva svjetlost koja sjaji zrcaleći
se u ogledalu.
Jednom sam je upitao, „Je li glazba neophodna?“
A ona se samo nasmiješila onim slatkim osmijehom i odgovorila, „Zbog
glazbe su pite ukusnije, ludice.“
Jutros, međutim, Ellie izgleda posebno umorno, s tamnim podočnjacima
– skoro kao modrice – ispod svojih svijetlo plavih očiju. A knjige i bilješke su
raširene na jednoj strani šanka u koje pogleda, mumljajući samoj sebi dok
priprema kore pite.
„Puno učiš,“ kažem.
Ona se smijulji. „Moram – u završnoj sam fazi. Ostale smo Brenda Raven
i ja za najbolju učenicu. Već sam primljena na Sveučilište u New Yorku na
jesen, ali maturirati kao prva na mojoj godini će biti slasna trešnja na mom
akademskom sladoledu.“
Na prvi pogled, Ellie Hammond se čini kao…lakomislena. Kao da ima
malo previše zraka između ušiju. Ali ništa ne može biti dalje od istine. Ona

24
nije praznoglava; samo je…nevina. Lakovjerna. Vesela. Vjerojatno
najveselija mlada žena koju sam ikad upoznao.
„Jesi li išao na fakultet?“ Upita ona.
„Ne.“
Savjetnica mi je rekla da sam disleksičan kad sam imao devet godina. Bilo
je olakšanje da nisam samo glup kao kurac. Ona me je naučila kako da se
snađem, ali čak i sada, čitanje mi nije lako.
„Nikad nisam bio zapravo nadaren za školu.“
Priđem bliže šanku, stavivši ruku na dršku valjka za valjanje tijesta koji
koristi.
A Ellie se ukoči, kao nježna plava srna.
„Ja ću to,“ kažem. „Kako bi ti mogla učiti. Gledao sam te dovoljno puta
kako ih praviš, da mogu to napraviti.“
A ona pogleda gore u mene kao da sam joj upravo ponudio svijet na
pladnju. „Da?“
„Naravno.“ Slegnem ramenima, ignorirajući divljenje prema junaku u
njenim očima. „Samo stojim ovdje.“
Ne volim biti beskoristan.
„Ah…ok. Hvala.“ Ona otvori ladicu i preda mi bijelu pregaču. „No, trebao
bi staviti ovo.“
Mogla bi isto tako držati i žohara.
„Zar ti ja izgledam kao tip koji bi nosio pregaču?“
Ellie slegne ramenima. „Neka ti bude, gospodine Ja-sam-previše-seksi-za-
moju-pregaču. Ali ta svečana crna košulja neće izgledati tako otmjeno kad
bude prekrivena brašnom.“
Frknem. Ali ostavim prokletu pregaču na šanku. Nema šanse.

Postoji čudno zadovoljstvo pri pečenju, koje nikad ne bi priznao naglas.

Sinulo mi je to dok sam stavljam zadnja dva tuceta pita na stalak za hlađenje
na središtu šanka. Izgledaju dobro – sa zlatnom, pahuljastom smeđom
koricom – a mirišu čak i bolje. Ellie zatvori svoj veliki udžbenik i pokupi
svoje papire s jarkim bijelim osmijehom, koji joj zauzme cijelo lice.
„Bože, trebalo mi je to. Sada mogu ovaj ispit napraviti svojom kučkom.“
Ona je odahnula. A ja osjećam zadovoljstvo i zbog toga.

25
 Krenemo naprijed prema prednjem dijelu restorana i skinemo stolice gdje
su stavljene naopačke na stolove. Njen pogled slijedi svaki moj potez – ona
pokuša biti tajnovita pri tome – skrećući pogled kad pogledam nazad, ali
dovoljno žena me je odmjeravalo da znam što se događa. Elliein interes je
pun znatiželje i očaranosti, prelazeći preko mene kao dodir neiskusnih,
istraživačkih ruku.
Ona otvori zastor na prozoru, otkrivajući gomilu gostiju, koji su se već
okupili na pločniku. Manje ih je nego prije par tjedana – sada kada javnost
zna da je Okrunjeni Princ Wesscoa napustio zgradu, i zemlju.
Ellie se vrati u kuhinju…i vrisne iz petnih žila.
„Neeeee!“
Adrenalin prođe kroz mene, a ja uletim u kuhinju, spreman za borbu. Sve
dok ne vidim uzrok njenog vriska.
„Bosco, neeeee!“
To je pas – glodavac. Ušao je u kuhinju, nekako se uspio popeti na šank,
te je u tijeku proždiranja svoje četvrte pite.
Jebeni Kriste, impresivno je kako ih je brzo pojeo. Da pas njegove veličine
uopće može pojesti toliko. Njegov trbuh se izboči od njegovog nepravilno
stečenog plijena – kao zmiji koja je progutala majmuna. Velikog.
„Lopovski mali gade!“ Viknem.
Ellie ga podigne sa šanka, a ja uperim prst u njegovo lice. „Zločesti pas.“
Mali gad samo se iskesi zauzvrat.
Ellie baci mješanca na stepenice koje vode do stana i zalupi vratima. Onda
se oboje okrenemo i procijenimo štetu. Dvije pite od jabuke i jedna od trešnje
su potpuno požderane, grickao je rub pite s breskvama i jabukama te ostavio
male otiske šapa na dvije pite s limunom i šlagom.
„Morat ćemo ponovo ispeći svih sedam,“ kaže Ellie.
Prekrižim ruke na prsima. „Čini se da je tako.“
„To će trajati satima,“ kaže ona.
„Da.“
„Ali moramo. Nema drugog izbora.“
Uslijedi tišina. Teška, značajna tišina.
Pogledam postrance u Ellie, a ona već gleda u mene.
„Ili…možda ima?“ Upita ona lukavo.
Pogledam u ono što je ostalo od oštećenih kolača, razmatrajući sve opcije.
„Ako odrežemo komadiće koje je žvakao…“
„I izravnamo šlag…“

26
 „Stavimo one koje je polizao u pećnicu da se isuše…“
„Jeste li vas dvoje jebeno poludjeli?“
Okrenem se kako bih pronašao Martyja kako stoji na vratima s uličice iza
nas. Prisluškujući i zgražajući se. Ellie nas pokuša opravdati. Ali je loša u
tome.
„Marty! Kad si stigao? Nismo htjeli napraviti ništa loše.“
Tajne operacije nisu u njenoj budućnosti.
„Ništa loše?“ On je oponaša, marširajući u prostoriju. „Kao to da nas
zatvori prokleti odjel za zdravstvo? Kao hraneći ljude pitama sa psećom
slinom – zar nemaš kulture?“
„Bila je to samo zamisao,“ kune se Ellie – počevši se smijati.
„Trenutni propust u prosudbi,“ kažem, poduprijevši je.
„Samo smo stvarno umorni i-“
„I predugo ste u ovoj kuhinji.“ On pokaže na vrata. „Izlazite.“
Kad se ne pomaknemo, on ode po metlu.
„Hajde – izlazite!“
Ellie uzme svoj ruksak, a ja je izvodim van kroz stražnja vrata dok Marty
mete za nama kao da smo štetočine.

Na pločniku, počinje kišiti – lagana izmaglica koja živcira. Kutkom oka

vidim Ellie kako navlači svoju kapuljaču, ali moj pogled ostane usredotočen
ispred nas. Ako su tvoje oči na osobi koju bi trebao štititi, radiš to krivo.
Promatram tko je još na ulici, čitajući njihov govor tijela – pješaci koji su
na putu na posao, beskućnik na uglu, poslovni čovjek koji puši cigaretu i
viče u svoj mobitel. Držim se blizu Ellie, držeći je na dohvat ruke,
pregledavajući lijevo i desno u potrazi za potencijalnim prijetnjama bilo
koga tko bi mogao donijeti lošu odluku da pokuša i previše se približi. To
mi je druga priroda.
„Moraš li krenuti u školu?“
„Ne još. Zadnji je tjedan, pa imam slobodne prvi i drugi sat za učenje.“
Bez potrebe da gledam, pošaljem poruku Tommyju da ću ja odvesti Ellie
u školu – on bi se trebao naći s nama tamo.
Kiša postaje jača i pojavi se munja na sivom nebu.
„Ima li neko posebno mjesto kuda želiš ići?“

27
 Ne želim da se razboli od kiše.
„Znam jedno mjesto.“ A njene male ruke se omotaju oko mog ručnog
zgloba. „Hajde.“
Do onda kad prođemo kroz kameni luk Metropolitan Museum of Art,
vani pljušti, voda teče preko ulaznih stepenica u tisuću malih potočića. U
predvorju s podom od mramora, toplo je i suho. Ellie otrese vodu sa svoje
kapuljače, te cijedi svoju dugu višebojnu kosu, a ja uhvatim njen miris.
Sladak je – breskva, narančini cvjetovi i kiša.
„Moja mama je znala dovoditi Oliviju i mene ovdje cijelo vrijeme.“
Posegnem za mojim novčanikom, ali Ellie pokaže svoju studentsku
iskaznicu i gurne dva vaučera čovjeku s kartama. „Imam prolaznicu za
goste,“ kaže, „a oni imaju ranije sate prilaza za studente.“
Nikad nisam bio u muzeju – bar ne kao posjetitelj. Kraljevske obitelji su
posjećivale više događaja i svečanosti u muzejima no što mogu izbrojati, ali
moja pažnja nije bila na izlošcima. Hodam pokraj Ellie od jedne prostorije
nalik pećini do druge, a ona čavrlja cijelim putem, kao da joj usta ne mogu
biti zatvorena predugo.
„Jesi li oduvijek htio biti tjelohranitelj?“
„Ne,“ zagunđam.
„Što si htio biti?“
„Nešto u čemu sam dobar.“
Njena glava se nakrivi, pogledavši gore u mene. „Kako si na kraju postao
Nicholasov tjelohranitelj?“
„Bio sam u vojsci. Bio sam dobar u tome – izabran sam za poseban
trening.“
„Slično kao James Bond i Navy SEAL?“
„Tako nešto, da.“
Elliena glava kima dok razmišlja. Njena zlatna kosa se sada suši, te ima
meke valove. Ona stane ispred izložbe o Egiptu, a odraz svjetla od sarkofaga
oboji njene crte lica sjenama toplih tonova.
„Jesi li ikada ubio nekoga?“
Pažljiv sam s odgovorom. „Koji amandman u vašem Ustavu štiti ljude da
se sami ne optuže?“
„Peti.“
Kimnem. „Biram to. Konačni odgovor.“
Nju uopće ne odbija moj odgovor. Njene duge, blijede trepavice trepnu
prema meni znatiželjno. „Mislim da nikad ne bi mogla ubiti nekoga.“

28
 „Iznenadila bi se za što si sposobna u određenim situacijama.“
Nekoliko koraka kasnije, ona upita, „Da si ubio nekoga…da li bi se osjećao
loše?“
Prođem jezikom preko unutrašnjeg dijela mog obraza i odaberem istinu,
bez obzira kako zvučala. „Ne, ne bi. Neke na ovom svijetu treba ubiti, Ellie.“
Otvorim joj vrata, a ona pjevuši dok prolazi kroz njih – u izložbu odjevnih
predmeta, svu u prigušenom osvjetljenju i zavodljivih crvenih zidova.
„Dakle, što je s crnom odjećom?“ Upita ona dok idemo hodnikom. „Je li
to, kao, obvezni način odijevanja, koje su te učili u Školi za tjelohranitelje?“
Pogledam dolje u nju. „Pitaš puno pitanja.“
„Volim znati stvari.“ Ona slegne ramenima. „Ja sam druželjubiva osoba.
Dakle, što je s odjećom?“
Prstom milujem mornarsko plavu kravatu oko mog vrata – onu za koju se
sjećam da joj se sviđala.
„Vitezovi su imali oklope; mi imamo tamnu odjeću. Trebali bi se uklopiti.“
„Nezamislivo! Vi ste previše jebeno seksi da bi se uklopili.“
Zadržim osmijeh. Ona je mala koja voli flertovati – izazivati; ona ne zna
kako sakriti svoje osjećaje, a ne bi to radila ni da zna. Da je Ellie starija, da
smo druge osobe, sigurno bih ozbiljno razmislio da joj uzvratim flert. Volim
vratiti isto tako dobro kako dobijem, u svemu.
Iz znatiželje, upitam, „Što ti želiš biti? Kad završiš školu?“
Ona uzdahne, dugo i duboko.
„To je pitanje od milijun dolara, zar ne?“ Njena glava se ljulja naprijed i
nazad. „Da želim financijsku sigurnost, ušla bih u računovodstvo. Postala
revizor. Dobra sam s brojevima, a tvrtke će uvijek trebati revizore.“
Otvorim još jedna vrata za nju u sljedeću izložbu. „Zvuči kao da dolazi
'ali'.“
Njena usta bliješte od osmijeha. „Aaaali, računovodstvo baš i nije za
mene.“
„Što je 'za tebe,' Ellie Hammond?“
„Želim biti psihologinja. Razgovarati s ljudima, pomoći im da prebrode
svoje probleme. Mislim da bi me to usrećilo.“
Nešto me vuče u grudima dok je gledam – cura dobrog srca. Želim to za
nju; ona zaslužuje biti sretna.
Ellie prestane hodati i okrene se izložbi ispred sebe. To je krevet – krevet
s četiri stupa, ukrašen i sa zastorima sa složenim uzorkom, sa zlatnim
obrubom, od kraljevsko-plave i ljubičaste tkanine. Ona pročita natpis s

29
pločice na zidu. „Krevet Njegovog Kraljevskog Veličanstva Kralja Reginalda II i
Kraljice Margaret Anastasije od Wesscoa. To su roditelji Kraljice Lenore, zar
ne?“
„Da.“
Ona pogleda opet u krevet s čeznutljivim uzdahom. „Vau. Ne mogu
zamisliti živjeti tako svaki dan. Sluge, dvorci i krune – kako bi to bilo
savršeno?“ Ona pokaže na veliki krevet. „Kraljica Lenora je možda začeta na
ovom krevetu, baš tu!“
Trznem se na tu misao.
„Nemojmo pričati o tome.“
Ellie se nasmije – treperavim zvukom. Dok se krećemo prema sljedećoj
izložbi, ona upita, „Kakvo je vrijeme u Wesscou?“
Pogledam gore u stakleni strop gdje kiša još udara o staklo. „Ovakvo.
Većinom sivo, nekako hladno – puno pada kiša.“
„Volim kišu,“ kaže ona zadihano. „To je tako…ugodno. Daj mi kišnu
oluju i zapali vatru u kaminu, meka deka i šalica čaja u čvrstoj ciglenoj kući
– nikad ne bih htjela otići.“
Ona opisuje jako lijepu sliku.
Ellie stane ispred slike Okrunjenog Princa od Wesscoa, Princ Nicholas
Arthur Frederick Edward od Pembrooka. To je njegov službeni portret,
naručen kad je navršio osamnaest godina. Nosio je svoju vojnu uniformu,
izgledajući kraljevski i dostojanstveno. Ali zato što ga znam, vidim predaju
u njegovom izrazu lica i ravnodušnost u njegovim očima.
Kao talac bez nade da će biti oslobođen.
Ona zuri u portret, a njen glas postane prigušen. „On će slomiti srce mojoj
sestri u tisuću komadića, zar ne?“
Zastanem na trenutak prije no što odgovorim.
„Ne namjerno. I ne samo njeno srce.“

30
 Tjedan dana kasnije

Mozak me boli.
Ali vrijedilo je. Učenje cijelu noć. Štrebanje. Zaustavljanje mog ionako
zaustavljenog rasta od previše kofeina – sve je vrijedilo. Zato što je sada
gotovo.
Prošla sam kroz cilj. Zabila moju zastavu na vrh planine. Stavila sam
zadnju Lego kockicu na njeno mjesto.
Jedini problem je…nema publike koja urla. Nemam nikoga s kim mogu
podijeliti novosti. Liv spava na drugoj strani svijeta, Marty je na spoju, moj
tata je „vani,“ odnosno pijan u nekom baru, a Cory, moj prijateljski
tjelohranitelj za ovu noć, je hrkao za stolićem u kafiću.
Ljudi vjerojatno to ne mogu pogoditi u vezi mene, ali ja volim dijeliti.
Moram širiti vijesti kao što trebam vodu, zrak ili kokice iz mikrovalne.
Zato radim nešto glupo sada. Nisam čak niti rekla Marlow, iako bi ona to
totalno odobrila, zavodnica.
Idem u Loganov stan. Znam da je to glupo, ali jednostavno se ne mogu
spriječiti ništa više nego što magnet ne može spriječiti svoje glupo klizanje
prema svojoj istinitoj suprotnosti.
Prije nekoliko tjedana, u muzeju, mogla bih se zakleti da sam
osjetila…nešto. Povezanost. Logan je nosio meni omiljenu kravatu – to mora
nešto značiti, zar ne?
Logan mi je dao adresu stana koji dijeli s drugim tjelohraniteljima u
slučaju da ih zatrebam. A sada stojim tamo. To je pristojna zgrada – bez
vratara, ništa previše otmjeno, ali nije ni rupa. Pokucam na vrata stana 409.
Pogledam gore i dolje niz hodnik, vukući stopala, čujem pjesmu „Silver
Springs“ od Fleetwood Maca u mojoj glavi.

31
 Onda se vrata otvore, ali ne vidim Logana, već Tommy Sullivana – kao
što ga nikad nisam vidjela ranije. Bez košulje, s trapericama koje su opasno
nisko na njegovim kukovima i s cigaretom između usana.
Tommy je seksi. Ne na isti način kao savršenstvo Adonisa kakvo je Logan,
ali ipak dečko dobro izgleda.
„Ellie!“ On se nasmiješi, naizgled sretan što me vidi. Tommy je uvijek
sretan. On izvadi cigaretu iz svojih usta. „Što radiš ovdje, draga? Je li sve u
redu?“
„Da, ne, sve je u redu. Je li Logan kod kuće?“
Tommy podigne svoje obrve, upitno, ali ne pita ništa. Umjesto toga
okrene glavu prema unutrašnjosti stana i vikne, „Lo!“
On se nasloni na vrata. „Pozvao bih te unutra, ali ovo nije mjesto za
djevojke kao što si ti. Svi smo nedovoljno obučeni ovdje.“
I zar to nije upravo pokrenulo moju maštu da radi prekovremeno.
Onda Logan stane na vrata, izgledajući iznenađeno.
Ali jedva primijetim njegov izraz lica.
Zato što je i Logan bez košulje. A rečeno besmrtnim riječima Joey
Lawrencea…vau.“
Glatka, zategnuta koža pokriva njegova ramena i grudi – brončana, osim
zapanjujućeg vrtloga raznobojnih tetovaža, koje se šire preko jednog ramena
i skroz dolje niz jednu ruku. Njegove su ruke velike, s izbočenim mišićima –
zategnute. Ima pločice na trbuhu – puno i puno pločica – tvrdih kao kamen
i razvijenih, s malo posutih dlačica na donjem dijelu njegovog trbuha, koji
čini najsretniji od svih puteva u njegove traperice. To je prekrasno tijelo.
Muško tijelo.
On pogleda gore i dolje po hodniku. „Što nije u redu?“
„Ne, ja-“
„Sama si ovdje?“
On zvuči iznervirano i počnem misliti da ovo možda nije bila samo glupa
ideja, već vjerojatno najgluplja ideja koju sam ikad imala. A tijekom godina,
imala sam neke posebno glupe.
„Da, ja-“
„Gdje je Cory?“
Čak i da je Cory bio budan, on nije taj s kojim sam htjela podijeliti svoje
vijesti. I nisam htjela da on dođe sa mnom ovdje. Zato što sam htjela
razgovarati s Loganom – nasamo.
„On je u kafiću.“

32
 „Išuljala si se pokraj njega?“ Upita Logan, kao da ne vjeruje u to.
„Zapravo ne.“
Njegovi seksi mišići se stegnu kad prekriži ruke. „Onda kako si došla
ovamo bez njega? Točno?“
Pokušam smisliti dobar izgovor zbog Coreyja…ali nikad nisam bila dobra
u laganju.
„On je zaspao.“
Krivi odgovor. Loganove oči postanu vrele i intenzivne.
„Činio se stvarno umornim. Nemoj se ljutiti, Logane.“
On gurne ruku kroz svoju tamnu kosu, te na trenutak sam zatečena kako
meko i gusto izgleda. Kakav bi osjećaj davala između mojih prstiju?
A onda glas vikne iz unutrašnjosti stana – glas koji ne pripada nijednom
od dečki.
„Idemo, Logane. Tvoj je red da dijeliš.“
Ona uđe u vidokrug i nije samo „jedra“ – kao da je ta riječ izmišljena za
nju. Velika, sjajna crvena kosa, besprijekorna koža, noge duge kao cijelo moje
tijelo obuhvaćeno u uske, mogle-bi-biti-i-nacrtane-na-njoj traperice, sićušni
struk i velike sise prekrivene još sitnijim crnim topićem.
Ona izgleda kao glavna upraviteljica Hooter'sa u raju samo za muškarce.
Njene zelene oči klize od Logana preko mene, onda opet nazad. „O,
oprosti – nisam znala da imaš posjetu.“ Ona se nasmiješi. „Je li to tvoja mlađa
sestra?“
Znate onaj zvuk koji napravi balon kad umire?
To je moje srce – upravo sada.
Ona stavi dlan na njegovu golu ruku, a najčudnija kombinacija tuge i
nasilja me obuzme. Želim plakati…i odgristi joj ruku kao razjarena
čimpanza.
„Vrati se nazad unutra. Reci Tommyju da dijeli.“
Dijeli? Da li igraju poker na skidanje?! Ubij me, ubij me, ubij me, umri, umri,
umri…
Nakon što se ona vrati, premještam svoja stopala. „Oprosti što sam vas
prekinula.“
„U redu je.“ Kaže on nježno, „Što trebaš, Ellie?“
„Ništa. Nema veze. Trebao bi se vratiti svojoj…prijateljici.“
Logan odmahne glavom. „Ona je Tommyjeva prijateljica.“
Ali što je ona njemu? Više od prijateljice? Prijateljica za seks? Ljubavnica?
Moj se želudac okreće. Ja sam takva idiotkinja.

33
 „To je dobro. Prijatelji su dobri.“ Pokažem palcem preko mog ramena.
„Samo ću krenuti kući. Kidnuti.“
Jer ništa ne govori u prilog zreloj, sofisticiranoj ženi kao „kidnuti.“ Kriste
na krekeru Ritz, neka mi netko pribije jezik čavlom na zid.
„Ellie-“
Ali ja se već okrećem, prođem pokraj lifta i krenem ravno prema
stepenicama, pokušavajući izgledati dostojanstveno, dok brišem prizor
Logana kako dira tu ženu iz svog uma.
„Kasnije, Logane.“
„Jebiga…“
I zvuk lupanja vratima me prati niz stepenice.
Vani na ulici, zrak je vlažan, a auti su glasni, trube. Prošlo je 23:00 sata, pa
na pločniku nema gužve, ali ima dovoljno ljudi da bi mogla zbrisati Loganu
ako me odluči slijediti.
Ili bih bila…kad bi se radilo o prosječnom tipu.
„Ellie! Stani!“
Nema ništa prosječno u vezi Logana St. Jamesa.
Uspijem proći jednu ulicu prije no što stoji ravno ispred mene, blokirajući
mi put. On ima košulju na sebi, ali je napola zakopčana.
„Zašto si pobjegla tako brzo?“
Slegnem ramenima, tapkajući brzi ritam na vanjskoj strani mog bedra.
„Znaš kako je – imam mjesta za ići, ljude za vidjeti.“
Logan nagne svoj vrat naprijed, spustivši glavu, uhvativši moj pogled i
čvrsto se držeći.
„Zašto si došla ovamo? Reci mi istinu.“
„Nije velika stvar…“ Uzdahnem, osjećajući se malo i glupo.
„Svejedno mi reci.“
Pogledam dolje na popucali pločnik. „Sjećaš se neki dan, posljednji ispit
za koji sam učila?“
On šmrkne. „Da – fizika, zar ne?“
„Dobila sam ocjenu.“ Izvadim papir iz mog džepa, podignuvši ga.
„Dobila sam odličan.“
I po prvi put, kažem naglas, „Ja sam najbolja učenica.“
Logan zuri u papir jedan dugi trenutak. A kad ga uzme, osjetim kako je
njegov prst dodirnuo moj.
„Gle ti to,“ kaže on zadivljeno. „To je briljantno. Pametna cura.“ Njegova
velika ruka se pomakne na moje rame, stisnuvši ga. A ja to osjetim posvuda.

34
Toplina prolazi kroz mene, od vrha mojih ušiju do vrha mojih prstiju na
nogama.
„Čestitam, Ellie.“
Moja usta se jako rašire u osmijeh, suze mi navru na oči. „Hvala. Ja
samo…htjela sam nekome reći.“
Njemu. Htjela sam reći njemu.
Zato što je prekrasan, ali više od toga – zbog njega se osjećam željeno.
Cijenjeno i važno, kao da sam netko vrijedan zaštite. Znajući da bi ovaj
muškarac dao svoj život da me zaštiti, čuva me od boli ili opasnosti – to je
važna stvar. Uzbudljiva, poticajna stvar.
Izgubila sam moju nevinost s Aaronom Myersom nakon zimskog plesa
prošle godine. Znam Aarona otkad sam bila dijete, on je dobar dečko. Nije
to bila prava ljubav, bilo je samo nešto što smo na kraju napravili, i bilo je
lijepo. Dobra uspomena.
Ali sada, voljela bih da sam čekala. Logana. Znam da je to glupo i da se
nikad neće dogoditi, ali ako bi se u nekom naopakom, alternativnom
svemiru, dogodilo – on bi napravio da se zemlja pomakne za mene. Osjećam
se više živa samo stojeći pokraj njega, nego s bilo kim drugim. Mogu samo
zamišljati, sanjati, kako bi bilo da me on drži u svom naručju, da osjećam
moć njegovog tijela, njegovu strast i nježnost, oko mene, u meni.
„Drago mi je da sam to bio ja.“ Njegova ruka opet stisne. „Otpratit ću te
kući.“
„Ne moraš.“
Koliko god volim biti uz Logana, ne želim biti dosadna. Ne želim mu
postati smetnja.
„Da, moram. Nije sigurno.“
Zakolutam očima prema neboderima. „Odrasla sam u New Yorku – to je
moj grad – znam ga bolje od tebe. U Tribeci smo, za ime Boga…nije opasno.“
„Ti si mlada, prelijepa djevojka, Ellie. Cijeli svijet je opasan za tebe.“
I, naravno, od svih riječi, ona za koju sam se ja uhvatila je…prelijepa.
Zato što sam još uvijek idiotkinja.
Sat i pol kasnije, uđemo u kafić, gdje Coryjeva plava kosa leži na njegovim
rukama na stolu. Logan dođe ravno do njega i udari nogu stolice – skoro ga
prevrnuvši.
Cory se preplašeno probudi, mucajući, „Što – tko?“ Onda on protrlja svoje
oči. „U čemu je stvar, Lo?“

35
 „Stvar,“ kaže Logan smrtno mirnim tonom od kojeg zadrhtim, „je u tome
što ćeš odnijeti svoje dupe nazad u stan, spakirati svoje stvari i otići kući.
Završio si.“
O, sranje.
„Ne, Cory – ne moraš to raditi – nisi ti kriv.“ Kažem Loganu. „Nije on
kriv.“
Ali Logan me ni ne gleda. On probada pogledima jadnog Coryja. Oštrim
prokletim bodežima.
„Sad ćeš se morati pomaknuti, prijatelju, jer ti se neće svidjeti kako ću te
ja pomaknuti.“
Cory se namršti dolje u stol. Onda odgurne stolicu, tako jako da padne
unazad, te maršira van.
Logan zaključa vrata za njim.
„Zašto si to napravio? Ja sam ta koja se iskrala. Ja sam kriva.“
Logan pokaže prema vratima. „Jesi li ga udarila po glavi? Drogirala mu
čaj?“
„Ne.“
„Onda je on kriv – i on to zna.“
„Zar mu ne možeš dati drugu šansu?“
„Ne. Ne u ovom poslu.“ On se primakne bliže. „Moramo biti usredotočeni
i spremni – na oprezu cijelo vrijeme. Dovoljan je samo jedan zajeb da netko
bude povrijeđen, ili ubijen. Što da je zaspao dok su tvoja sestra i Princ bili
ovdje?“ Njegov glas je oštriji. „Što da ti se nešto dogodilo večeras?“
I evo je, opet. Prekrasna toplina koja preplavi moje udove. Logan čini da
se osjećam dragocjenom sa svakom riječi koju kaže – sa svakim dahom koji
udahne.

36
 Dan mature u Ellienoj srednjoj školi je sunčan – jedan od onih svijetlih,
vedrih dana kad je nebo boje crvendaćevog jajeta, a zrak je i hladan i topao.
Vozim crni SUV s parkirališta blizu našeg stana do Amelia's, da pokupim
Ellie, Martyja i njenog tatu. Tommy je na suvozačevu sjedalu. Nakon
otprilike deset minuta na cesti, on me sumnjičavo pogleda kutkom svog oka.
„Je li to REO Speedwagon?“
Upalim žmigavac i skrenem lijevo.
„Što?“
„Pjevušiš 'Can't Fight This Feeling' od REO Speedwagona, ako se ne
varam.
Ha. Nisam ni primijetio.
Moje ruke kliznu preko volana kad slegnem ramenima. „Ellie mi je
napravila ovu listu pjesama…zapravo nije nimalo loša.“
Tommy klizne svojim sunčanim naočalama niz nos i zuri u mene iznad
okvira.
„Tko si, dovraga, ti, upravo sada?“
Pogledam ga, jako se namrštivši. Onda mu pokažem srednji prst.
On se nasmije i vrati sunčane naočale nazad na mjesto. Minutu kasnije,
gad nagne glavu u stranu, te se dere „Keep on Loving You.“
A ja tražim mjesto da stanem, kako bih ga mogao nagurati u prtljažnik.

Deset minuta kasnije, parkiram u uličici iza kafića, a Tommy i ja krenemo

u kuhinju kroz stražnja vrata.
Dočeka nas zvuk Ellie kako se dere…
„Jebi me u dupe!“
I zagrcnem se na moju pljuvačku. „Što si upravo rekla?“

37
 Ona se okrene od mjesta gdje stoji ispred umivaonika, širom raširenih
očiju i mucajući. „Ja ne…mislim, nikad nisam probala…“
Moje obrve poskoče do linije moje kose.
„To se samo tako kaže!“
Tommy mrmlja nešto sebi u bradu, „Američke djevojke imaju čudne
izraze.“
Ellie podigne bijelu, malu sandalu. „Peta mi se strgala. A nemam niti
jedne druge cipele koje idu uz ovu haljinu. Kraljevski sam najebala.“
Pokažem na cipelu. „Daj je ovamo.“ Okrenem je u mojim rukama. „Imam
tekuće ljepilo u mom autu – mogu to popraviti.“
A ona mi dobaci pogled obožavanja. „Ti si moj heroj, Logane. Mogla bih
te poljubiti, sada.“
A način kako to kaže - sva zadahtana i željna – uzrokuje da mislim da ne
koristi samo izraz.
Nisam budala; znam da se Ellie jako zaljubljuje u mene. Svjestan sam kako
me gleda kad misli da ja ne gledam; tako me idolizira da se osjećam da sam
na pijedestalu visokom 15 metara. Neki drugi put, njen je pogled tako gol od
želje da me pogodi kao udarac u trbuh.
Zato što koliko god Ellie bila zavodljiva…ona je i mlada, te jebeno
zabranjena.
Pošto smo ovdje samo jedno ljeto, nema potrebe da je sramotim
razgovarajući s njom o tome; nastavit ću se pretvarati da ne znam što se
događa.
„Izgledaš stvarno lijepo, gospođice Ellie,“ kaže Tommy.
I izgleda. U njenoj jednostavnoj, svijetlo ružičastoj haljini, njene vitke ruke
su gole, njena raznobojna kosa je duga, sjajna i kovrčava na vrhovima,
izgleda kao…princeza. Sve što joj treba je kruna.
„Hvala ti, Tommy.“
Marty prođe kroz okretna vrata iz blagovaonice, a njegova ogromna hrpa
srebrnih i tamno plavih balona – ugraviranih sa svim oblicima čestitki za
maturu – mahnito se njiše.
„Jesi li donio dovoljno balona?“ Upitam.
Ellie se smijulji. „Oni su od Olivije. Mislim da se osjeća loše što nije ovdje
– ali ne bi trebala.“
Tommy pogleda na svoj sat. „Moramo krenuti. Ne možeš zakasniti na
vlastitu maturu.
„A ja moram uhvatiti vrhunsko mjesto za govor,“ doda Marty.

38
 Ellie je radila na svom govoru najbolje učenice posljednja tri dana, cijelo
vrijeme. Ona klizne rukama uz svoj bijeli maturantski ogrtač, onda iskoristi
staklena vrata ormarića kao ogledalo da stavi svoju kapu na glavu.
Prokletstvo, ona je ljepotica.
„Gdje ti je tata?“ Upita Tommy.
A zaigrana iskra koja je uvijek u Ellienim velikim plavim očima…odmah
nestane iz njih.
„Spava. On neće ići.“
Marty pročisti grlo, dobacivši mi ljuti pogled, ali drži usta zatvorena. Te
svi krenemo prema autu.
Okrenem se prema prtljažniku i brzo popravim Ellienu petu, onda joj je
predam kroz stražnji prozor. „Tommy će vas odvesti tamo – ja ću vas
sustići.“ Kafić je zatvoren za danas. „Još ću jednom sve pregledati, da se
uvjerim da je sve ovdje čvrsto zaključano.“
Ona stavi sunčane naočale u obliku srca na svoje lice. „Dobro – ali nemoj
zakasniti. Vi dečki ste jedini koje imam za navijanje. Očekujem čuti ozbiljne
vau-jebene-vau.“
Kimnem. „Divlji konji me ne bi mogli spriječiti.“

„Ustaj.“
Eric Hammond leži na leđima u svom krevetu, još uvijek noseći sivu
majicu i hlače od sinoć – smrdeći kao pod u pubu. On se ni ne pomakne kad
opet viknem, a ja nemam ni vremena ni strpljenja da se zajebavam.
„Hej.“ Udarim ga po obrazu – suzdržavajući se da ga ne udarim po
ustima, jer to što ću ga onesvijestiti, neće ubrzati stvari.
„Hej! Idemo – diži se.“
„Što?“ On udahne, šmrkne, te se polako njegove oči usredotoče na mene.
„Što, dovraga, ti radiš ovdje?“
Odem do njegovog ormara, pomaknuvši vješalice, tražeći odijelo.
„Danas je matura tvoje kćeri. Pobrinut ću se da stigneš tamo gdje trebaš
biti.“
„Ellie?“ Kaže on, zbunjeno.
„Oh, svjestan si da ti je ona kćer? Nisam bio potpuno siguran da znaš.“
„To je danas?“ upita on, trljajući lice.

39
 Pronađem tamno sivo odijelo i bijelu svečanu košulju, još uvijek u
plastičnoj presvlaci iz kemijske čistione, koji izgledaju da bi mu mogli
pristajati.
„Danas je. Ona je najbolja učenica.“
On protrlja prosijede dlake na svojoj bradi. I spusti glavu. „Prokletstvo.
Prokletstvo.“ On podigne svoju glavu, susrevši moje oči, njegov glas je šapat
hrapav kao brusni papir. „Logan, točno?“
Kimnem.
„Mora da misliš da sam pravo govno.“
Moja se čeljust stegne. „Nije važno što ja mislim.“
„Ne razumiješ.“ On otvori ladicu na svom noćnom ormariću i izvadi
okvir, zureći u njega – pričajući njemu, više nego meni.
Pogledam u Erica Hammonda i mogu vidjeti čovjeka kakav je nekada bio.
Snažan i pošten – čak i plemenit, prije no što ga je težina života presavila na
pola, pretvorila ga u tužnu vreću kostiju kakva je sada.
„U krivu si,“ kažem nježno. „Razumijem.“
Onda moj glas postane žestok.
„Samo me nije briga. Ne za tebe.“ Pokažem prema vratima. „Stajao sam i
gledao kako slamaš srce toj djevojci svaki dan posljednjih šest tjedana, i neću
to više gledati.“
Moj je posao da Ellie Hammond bude sigurna. Cijela. Njeno tijelo kao i
njena slatka mala duša. I prokleto sam dobar u onome što radim, ali više od
toga, želim je zaštititi. Zato što je ona dobra i pametna, ljupka i dragocjena…i
jebote…nekome mora biti dovoljno stalo da je drži na sigurnom.
„Dakle, izaći ćeš iz tog kreveta i srediti se, te sljedećih nekoliko sati,
pretvarat ćeš se da ti je ona bitna.“
On kimne, a kad spusti okvir na noćni ormarić, mogu vidjeti fotografiju.
To je obiteljska slika – Olivia kao dijete s iskrivljenim zubima i divljom
kosom; njen otac stoji iza nje, trijezan i sretan, a u njegovim rukama, njena
sestra s dječjim obrazima i bijelo plavom kosom. I kao da sam dobio udarac
u trbuh kad vidim ženu pokraj njega – kako gleda u njega, smiješeći se. Žena
s kratkom plavom kosom…i Ellienim prelijepim licem. Izgledaju skoro
potpuno isto.
„Ona je važna,“ prošapće Eric Hammond, prošavši svojim palcem preko
prizora svega što je nekada imao.

40
 Vani na Ellienoj maturi su fotografi. Ne velika skupina, samo trojica, ali
tu su. Vodim gospodina Hammonda prema vratima dvorane, gdje učenik
volonter čeka da zamijeni naše karte s programom na papiru.
Novinari izvikuju pitanja dok prolazimo:
„Gospodine Hammond, da li Princ Nicholas dolazi na ceremoniju?“
„Kako se osjećate zbog Olivijine trudnoće? Je li dijete Prinčevo?“
„Gospodine Hammond, kad je vjenčanje?“
Eric je dobar u tome. Ne reagira, ne okreće glavu. Dok ga vodim do
njegovog sjedala, tiho upita, „Olivia nije zaista trudna, zar ne?“
„Ne.“
„Uvijek je tako? Novinari?“
Kutovi mojih usta se izviju prema gore. „Obično je sto puta gore.“

Stojim odzada tijekom ceremonije, oči su mi na publici, gledajući kasne

dolaske ili ranije izlaske ljudi koji dolaze i odlaze. Kad Ellie drži svoj govor,
znam u kojem trenutku je spazila svog tatu, kako sjedi pokraj Martyja. Njene
riječi zastanu – neznatno – i na sekundu njeno lice je prožeto nevjericom. A
onda se ona nasmiješi. Jako sretno.
Te iako smo unutra, čini se da je dan još sunčaniji.

Marty kaže da će ići pješice do svog stana nakon ceremonije i pozdravi se

ispred škole. Ali kad Tommy ode po auto, Ellien tata kaže da će radije pješice
nazad do kafića – pošto je tako lijep dan i sve to.
Pa pošaljem Tommyju poruku da se nađe s nama u restoranu i onda
pratim Ellie i gospodina Hammonda s pristojne udaljenosti – dajući im
mjesta za privatnost, ali ostajući dovoljno blizu da dođem do njih ako
zatreba.

41
 Ellie skine njen ogrtač i prebaci ga preko ruke, mašući svojom diplomom
i kapom u ruci. Oko na pola puta, pločnik se malo raščisti i čujem gospodina
Hammonda kako tiho i ozbiljno govori svojoj mlađoj kćeri.
„Izgledala si prelijepo danas tamo gore, dušo.“
Ellie ispusti kratki, samosvjesni smijeh. „Hvala, tata.“
A onda je pogleda duže, njegove oči postanu trijezne i vlažne. „Izgledaš
prelijepo svaki dan. Baš kao tvoja mama.“
Elliena brada se spusti. „Žao mi je. Znam da te to uzrujava.“
A čini se da ga još više uzrujava što je to rekla. Gospodin Hammond
zastane u malom parku, s malo zelenila, nekoliko klupa i stazom koja ga
povezuje sa sljedećom ulicom. On odvede Ellie do klupe i sjedne, te čujem
kako kaže da joj mora nešto reći.
Ne slušam nakon toga. Ostanem oprezan i usredotočen na okolinu. Držim
ih na oku, ali blokiram razgovor – jer je i to dio posla. Jedini način kako ovo
može funkcionirati, a da ljudi ne polude više od kutije sa žabama, je taj da
oni koje štitim još uvijek mogu dobiti komadić privatnosti za sebe.
Bez obzira koliko blizu i osobno povezani moramo biti, neke stvari
jednostavno nas se prokleto ne tiču.
Nakon nekog vremena, Ellie ustane dok gospodin Hammond ostane
sjediti.
„Već sam izgubio tvoju sestru. Ne želim izgubiti i tebe,“ kaže on tužno.
A suze klize iz Ellienih očiju kad ga zagrli, čak i dok moli, „Ne plači, tata.
Nisi izgubio Oliviju i nećeš izgubiti mene. Volimo te i znamo kako ti je
teško…koliko si tužan.“
A onda čujem duboki glas Erica Hammonda, dok briše svoje lice
maramicom i posegne da pomiluje Ellienu ruku. „Pokušat ću, dušo.
Obećavam, stvari će biti drugačije od sada nadalje.“
Neću se previše nadati. To je obećanje koje se često daje, ali se još češće
krši.
Oni krenu nazad preko pločnika, jedno uz drugo, a to je moj znak da ih
slijedim u stopu. Dok nastavljaju put prema kući, Ellie pogleda nazad u
mene – ali ja ne napravim kontakt očima, okrenem glavu prema ulici. Zato
što ne želim da ona misli da znam ili da marim za ono što se upravo odigralo
između nje i njenog oca – ne želim da se srami.
Dok oni dolaze pred Amelia's, trešteći auto Volkswagen Buba kabriolet, s
Ellienom prijateljicom Marlow za volanom, stane i krivo se parkira nasred

42
ulice. Ona zatrubi i obuhvati rukama svoje crvene usne – iste nijanse kao
auto.
„Idemo! Vikend kod Bernija!“
Sudeći po onome što sam slučajno čuo, njihov školski kolega Bernie Folger
priređuje tulum za maturu u kući svojih roditelja na obali u Wildwoodu,
New Jersey. Prije no što može pitati, već govorim, „Ne možeš ići sama.“
Tada Tommy izađe kroz vrata restorana na pločnik.
„Tommy može poći s nama!“ Vikne Marlow. „Čak ću mu dopustiti da
vozi, jer sam ja tako jebeno draga.“
Tommy sretne moj pogled – i obojica kimnemo. Ellie zagrli svog tatu da
se pozdravi i okrene se prema meni, sramežljivo premještajući te bijele štikle.
„Pa…vidimo se sutra, Logane.“
Onda brzo ode do auta i uđe unutra. Na putu do auta, Tommy prođe
pokraj mene, potapšavši me po ruci. „Gospodin Hammond ima posjetu.
Unutra.“
On klizne na vozačevo sjedalo, te njih troje odu.
Otvorim vrata za gospodina Hammonda i slijedim ga u kafić. A tada
ugledam prizor crvenokosog posjetitelja kojeg je spomenuo Tommy.
4-ti Grof od Ellingtona ustane sa stolice.
On se nasmiješi jedino kako zna – toplo – dok pruža ruku. „Gospodine
Hammond, moje ime je Simon Barrister. Zadovoljstvo je upoznati vas. Volio
bih razgovarati s vama o poslovnom pothvatu, koji bi mogao biti unosan za
nas obojicu.“
Eric Hammond se rukuje s grofom. „Koji je tvoj posao, Simone?“
A plave oči Grofa Ellingtona zaiskre. „Nadam se da će biti…pite.“

43
 Deset mjeseci kasnije

Kraljevsko vjenčanje je glavni događaj bilo koji dan, ali kad je kraljevska
ličnost koja se ženi, bivši Okrunjeni Princ, koji se odrekao prijestolja zbog
Amerikanke, bez koje ne može živjeti? To je ludnica.
Za ljude poput mene to je visoko rizični događaj – moja osjetila su oštra,
na visokom oprezu. Mjesto je prepuno novinara, aristokrata, dužnosnika,
obilje slavnih osoba. To je ono što mi radimo – ovo su trenuci za što nas
pripremaju naši treninzi i izrade strategija.
Osiguranje se planira mjesecima unaprijed u ratnoj sobi – kao da se
priprema za bitku. Svi znaju svoju ulogu; svi znaju svoj položaj. Večeras, moj
fokus je na Princu Nicholasu. Iako nikad nije daleko od Olivije, još jedan
čovjek je dodijeljen njoj – Tommy. Olivia, sada princeza i vojvotkinja, bliješti
kao lijepa disko kugla – sva u bijeloj svili i draguljima. A Nicholasov osmijeh
sja jače od tijare na njenoj glavi.
„Sretan“ je napustio zgradu – i večeras, na večeri za proslavu njegovog
kraljevskog braka, princ nije ništa manje od ushićen.
Iako moje oči pregledavaju prostoriju, znam gdje se par nalazi u svakom
trenutku. Tako da kad Nicholas podigne svoju ruku, pozivajući me da
priđem svojim prstom, reagiram odmah.
„Gospodine?“ Naklonim se.
„Uskoro ćemo se povući u svoje odaje, ali Olivia je zabrinuta za Ellie.“
I o njoj sam vodio računa – cijelu noć.
U ovom trenutku, ona je za šankom, neporecivo preslatka u svojoj svilenoj
svečanoj haljini boje šampanjca, koja se pripija uz nju na svim pravim
mjestima.
Ili…prokleto krivima, što se mene tiče.
Jedan otmjeni dečko željnih očiju za drugim joj nude pića, pitajući je za
ples ili pokušavajući je impresionirati svojim uzvišenim podrijetlima.

44
 Jebeni gadovi.
A ona dobro koristi legalnu dobnu granicu za piće u Wesscou od
osamnaest godina. Marty je tamo, smijući se i pijući uz nju – i njen otac – iako
on ne pije. Usprkos mojim sumnjama, nije popio ni kapi deset mjeseci – od
Elliene mature. On provodi svoj program, ide na sastanke čak i ovdje u
Wesscou, ostajući trijezan. Dobro za njega – za sve njih.
„Ellie je dodijeljeno osiguranje; oni će se pobrinuti da bude dobro.“
Provjerim tko pokriva nju večeras, kako bi se sam uvjerio da su vrhunski.
Oliva pogleda u svoju sestru. „Ali ti je bolje poznaješ – tebe će slušati. Ako
izađe nakon što moj tata ode u krevet, bolje bih se osjećala kad bi ti bio s
njom.“
Sretnem Nicholasov pogled. „Nećemo napuštati naše odaje večeras…“ on
namigne svojoj nevjesti, „vjerojatno danima. Oboje ćemo biti mirni ako si ti
Ellien tjelohranitelj.“
Podignem ruku. „Sredit ću to. Nemojte više razmišljati o tome.“

„Reci mi, Ellie Hammond,“ kaže Henry, „jesmo li već punoljetni?“

Ellie se naceri, podignuvši svoju čašu s martinijem. „Službeno sam
osamnaest.“
Princ Henry, mlađi Nicholasov brat i sada Okrunjeni Princ Wesscoa,
podigne obrvu. „Dobri Bože, ti si praktički puma.“ Onda uzdahne, gledajući
je. „Šteta, također si praktički u rodu sa mnom sada. I dok većinu mojih
predaka to ne bi nimalo usporilo, incest nije zapravo ono što radim.“
Ellie jednom kimne. „Šteta.“
„Ali,“ Henry podigne prst, „to ne znači da se ne možemo fantastično
zabaviti. Pokazat ću ti najbolje dijelove Wesscoa. Dobre, grozne i sve
između. Što kažeš?“
Ona pršti od uzbuđenja. „Kažem – računaj da-“
„Odustaje.“ Koraknem prema njemu. Čvrsto i konačno.
„Tvoja sestra želi da odeš ravno u svoju sobu,“ kažem Ellie.
„Ona će biti sa mnom,“ kaže Henry.
Kao da ne shvaća da je tako još puno gore.
„Vaš brat je posebno naglasio da Ellie ne ostavljam s vama.“

45
 Henry izgleda uvrijeđeno i traži po prostoriji svog kraljevskog brata. „Taj
gad…više nema povjerenja.“ On odmahne glavom. „Srećom za mene, moj
brat i njena sestra će biti potpuno zaokupljeni svojom vlastitom zabavom.
Ono što ne znaju, ne može im nauditi.“
To je rizična situacija. S jedne strane, Princ Henry je moj šef – on je sada
na višem položaju od Nicholasa. S druge strane, on je neoprezan,
samodestruktivan i neodgovoran – a njegova sjajna nova titula nije umanjila
te osobine. Dakle, nema proklete šanse u paklu da ću ostaviti slatku Ellie
njemu na brigu.
„Ne slažem se, Vaša Visosti.“
A njegovim licem prođe izgled, pomalo šokiran zbog suprotstavljanja
pomiješan sa sjenom poštovanja. Zato što, iako Henry ima višestruke
moralne nedostatke, to da ne vidi sebe i svoje vlastite mane, nije jedan od
njih.
On kraljevski zajebe, ali zna to.
„Vodim je u The Horny Goat, Agente St. James, ne jurimo u bitku. Ti i
ostatak tvog tima osiguranja ste dobrodošli da nas pratite. Popit ćemo
nekoliko pića – ili nekoliko tuceta – otpjevati neke pjesme i sve će biti u
redu.“
„Oh, to zvuči jako zabavno!“ Ellie pljesne rukama. I okrene te srceparajuće
oči na mene. „Možemo li ići? Molim te?“
Žarka zabavljenost raste u izrazu lica Princa Henryja dok čekaju moj
odgovor. Zato što on također uzrokuje sranja. To je ono što on radi – za što
živi: zakuha sva sranja, onda sjedi i gleda kako svi klize u to.
„Hajde, Logane,“ Ellie cvili preklinjući.
Henry stavi ruku oko njenih ramena s izazivačkim smiješkom. „Da, hajde,
Logane.“
Gad.

Dva sata kasnije, Ellie Hammond, mlađa sestra nove Vojvotkinje od

Fairstonea, i budući Kralj Wesscoa su na pozornici za karaoke u pubu The
Horny Goat. Zajedno. Poskakujući i pjevajući „I Wanna Be Sadated“ od
Ramonesa.
Ode jebeno kraljevstvo.

46
 Hvala Kristu što, Evan Macalister, vlasnik The Goata, uspijeva zadržati
novinare podalje. Nakon što pjesma završi, par se vrati do šanka, dok
Henryjevi dečki viču pohvale. Visoka, obla brineta se prikačila za Prinčev
kuk cijelu noć – ona se privije na njegov bok, šapćući mu u uho.
Vodim popis alkohola koji je Ellie konzumirala – tri martinija na svadbi
večeras i četiri čista viskija u pubu. Ona strusi peti kao da je voda.
„Ti si Viking!“ Ohrabruje je Henry.
„Vikinzi!!!“ Viče Ellie.
Kad Princ pozove šankera da donese još jedan, proguram se kroz gomilu
do Henryja.
„Popila je dovoljno,“ kažem mu tiho.
„Ona je dobro.“ On odmahne rukom u zrak.
„Ona je samo djevojčica,“ inzistiram.
Ellie se pobuni, bodući mi ruku svojim prstom i frfljajući. „Hej! Zamjeram
ti to. Ja sam važna odrasla. Zrula. Zre-la.“ Ona nagne glavu, uzdahnuvši. „O
moj Bože, upravo sam shvatila da osim jednog slova, zrela i vrela su ista riječ!
To je tako čudno.“
Okrenem se prema Princu Henryju. „Kao što sam rekao…više nego
dovoljno.“
On se nagne preko šanka prema Ellie, držeći podignuta dva prsta. „Ellie,
koliko prstiju vidiš?“
Ellie zaškilji i napreže se, dok konačno ne zgrabi Henryjevu ruku i drži je
mirno.
„Četiri.“
„Briljantan odgovor!“
„Jesam li bila u pravu?“ Upita Ellie s nadom.
„Ne – da si pogodila, bio bih stvarno zabrinut.“ Onda on zalupa po šanku
svojim dlanom. „Još jedna runda!“
Tada Ellie sklizne sa stolice. Uhvatim je prije no što padne na pod, ali
jedva. A onda bijesno pogledam Henryja.
„Mmm…možda smo dostigli kvotu za večeras.“ On stavi svoj dlan na
Ellienu ruku, podignuvši malo svoju bradu, kad kaže, „Uvijek je važno biti
u stanju zapravo izaći iz puba na vlastitim nogama. Dostojanstvo i sve to.“
Elliena se glava ljulja na njenom vratu dok je ne stavi na moje rame, njeno
zadahtano disanje mi okrzne grlo. „Dobsam.“

47
 Palača je tiha dok trojac – Henry, Ellie i Henryjeva prijateljica – posrću niz
hodnik do Ellienog apartmana, smijuljeći se i šapćući dok hodaju. Otvorim
im vrata i oni se sruše u fotelje i sofu u dnevnom boravku.
Henry gleda Ellie, a njegove oči se čine bistrijima nego kad su bili u pubu.
„Tko je za kartanje?“ Upita on, pregledavajući svoje džepove. „Imam špil
karata tu negdje.“
Njegova brineta se nesretno naduri. „Postajem umorna, Henry.“
I čini se da je njegova ševa za ovu noć u opasnosti.
On pokaže na Ellie. „Ne mogu je samo ostaviti. Mogla bi napraviti isto što
Janis Joplin u snu – Nicholas bi me doslovno ubio, a ja ne bih imao izbora
nego da mu to dopustim.“
Ellie žalosno odmahuje glavom. „Janis Joplin – kakav glas.“
I počne plakati.
„To je jednostavno tako tužno.“
Ona pokrije lice rukama, jecajući sada. „Tako je jako voljela Bobby
McGeeja!“
Jebeni pakao.
Kad završim s Henryjem, neće puno ostati Nicholasu da ubije.
Da se suzdržim da ne počinim kriminalno djelo, dobrovoljno se javim, „Ja
ću je čuvati, Vaša Visosti. Cijelu noć imam smjenu, a Princ Nicholas se htio
uvjeriti da ću paziti na Ellie.“
Njegove oči se prebace na mene, a onda nazad na Ellie.
„Ne znam…“
Ellie podigne svoju glavu, njen napadaj plača je završio za sada, ona
posrćući stane pokraj mene i omota se oko moje ruke – uzdišući uz nju,
mirišući je, praktički se trljajući uz nju.
„Možeš me ostaviti s Loganom, Henry. On je moj heroj.“
Henry sumnjičavo nakrivi glavu. „Je li tako?“
„Totalno.“ Uzdahne Ellie, milujući mi ruku. „Moj lijepi, ljutiti anđeo
čuvar.“
Isuse Kriste.
Plavi princ zadrži moj pogled – procjenjujući moju vrijednost – onako
kako to muškarci čine. Ne skrenem pogled; ne trepnem. Nakon jednog
trenutka, Henry kimne, udarivši dlanovima na naslon sofe i podigne se.

48
 „Pa, to je dovoljno dobro za mene.“
Ellie pljesne rukama.
„Jej!“
I skoro padne u kamin.
Odvedem je do antikne fotelje.
Henry napravi predstavu od toga da se nakloni Ellie, podignuvši joj ruku
i poljubivši joj stražnji dio dlana.
Ona se hihoće. „Hvala ti za večeras.“
On se spusti na jedno koljeno. „Jesi li se zabavila – najbolje u tvom životu?
Imam reputaciju koju trebam održati, znaš.“
Ellie kimne, sva se hihoćući i mlitavih udova.
„Bilo je stvarno najbolje! Sviđa mi se ovdje, a ti ćeš biti super kralj.“
I čudan izraz pređe Henryjevim licem. Tužan, zamišljen. „Ti si djevojka
dobrog srca, Ellie. Trebala bi otići iz ovog mjesta čim budeš mogla.“
Sljedeći put kad trepne, taj osmijeh šaljivca je opet na mjestu. Henry
ispruži svoju šaku. „Dobrodošla u obitelj, slatkice.“
Ellie pokuša uzvratiti udarac šakom…ali promaši te skoro udari Henryja
ravno u nos.
Smijući se, Henry uhvati Elliein ručni zglob i spoji njihove šake.
Onda ustane, kimne prema meni, stavi ruku oko dame i izađe iz sobe.

„Hej, Logane?“
„Da?“
„Kad je tvoj rođendan?“
„Sedmog lipnja.“
„Oh.“
„Hej, Logane?“
„Mmm?“
„Koliko imaš godina?“
Odgovorim ne razmišljajući. „Dvadeset i tri.“
„Ha.“
Ovako je već pola sata. Ellie sjedi na blijedoj antiknoj sofi, zureći u prazni
kamin, a ja sjedim pokraj nje. Izuo sam joj cipele prije nekog vremena, ali nije
se ni pomakla prema krevetu. Ionako je bolje za nju da sada sjedi uspravno.

49
 „Hej, Logane?“
„Da?“
„Koja je tvoja omiljena boja?“
„Nemam je.“
„Svi je imaju.“
„Plava.“
„Svijetla ili tamno plava?“
Opet, odgovorim ne razmišljajući. „Svijetlo plava.“
Mutno, Ellie okrene glavu prema meni, njene duge trepavice polako
trepnu.
„Moje oči su svijetlo plave.“
Moj um zastane na tren.
„I jesu.“
U sve vrijeme koliko poznajem Ellie Hammond, koliko sam bio uz nju,
uvijek sam gledao bilo gdje drugdje osim u nju – takav je posao. Ali u ovom
trenutku, udaljen samo nekoliko centimetara, nemam što drugo vidjeti, osim
nje.
I tako, pogledam je.
Njen vrat je elegantan, ramena su joj ravna i sitna. Njena koža je glatka i
kremasta, s prirodnim rumenilom u obrazima. Njene obrve su svijetle i
izvijene, njene oči okrugle i duboko utisnute – inteligentne s malo
nestašnosti. I ima pjegice…preslatki skup svijetlih pjegica na korijenu njenog
slatkog nosa.
„Hej, Logane?“
„Da.“
„Ne osjećam se dobro.“
I evo ga. Očekivao sam ovo.
„Da. Ne brini. Čim ispovraćaš sve iz želuca, bit će ti puno bolje.“
Njene sitne crte lica se namršte. „To ne zvuči zabavno.“
„Ne.“
Nekoliko trenutaka, jedini zvuk u sobi je Ellieno brzo, oštro disanje.
A onda, „Hej, Logane?“
„Da?“
„Gdje je kupaonica?“
Ona pokrije svoja usta i njeno cijelo tijelo se grči od napinjanja. Brzo je
uhvatim ispod ruku, pomogavši joj da ode u WC. Dok prijelazi preko praga,

50
ona pojuri prema otvorenoj školjki, stavi ruke na sjedalo, te istovari odbačeni
alkohol iz svog želuca.
Skupim pramenove njene kose i držim ih odzada, trljajući nježnim
kružnim pokretima između njenih lopatica i mrmljajući utješne riječi. Iako
nemam tu naviku, bio sam gdje je ona sada – više puta – i užasno je.
Nakon još nekoliko rundi, čini se da joj je želudac konačno prazan. Dodam
Ellie kuglu od maramica i ona zakašlje, brišući usta i naslonivši se na zid.
Posegnem da pustim vodu i Ellie zagunđa.
„Nemoj – to je tako odvratno. Ja sam tako odvratna.“
„Prestani,“ oglasim se – zato što je apsurdna.
Nakon nekog vremena, ona nagne glavu u mom smjeru, još uvijek
pokrivajući njena usta maramicama. „Možeš li mi dodati moju četkicu i
pastu za zube, molim te? I čašu vode.“
Kimnem, učinivši kako mi je rekla. Elliena četkica za zube je svijetlo
ružičasta – iste boje kao lak na njenim noktima na rukama i nogama. Nakon
što opere zube i ispere usta, stavim te predmete pokraj umivaonika.
„Možeš li hodati do kreveta ili želiš da te odnesem?“
Ona sklopi oči uz grimasu.
„Mogu ja to.“
Pomognem joj da se podigne s poda, držeći je mirnom dok ona posrće po
sobi. „Vruće je.“ Ona stenje. „Jako mi je vruće.“
Onda korakne unazad i izvuče se iz uske svilene haljine, pustivši je da
padne oko njenih stopala, stojeći samo u sićušnim bež gaćicama i
odgovarajućem čipkastom grudnjaku. Skrenem pogled, ali ne prije no što
prizor glatkih nogu, ravnog trbuha i čvrstog srcolikog dupeta, te podignutih
savršenih grudi, bude trajno urezan u moj mozak.
Elliene bradavice su tamno ružičaste – lijepo duboko svijetlo ljubičaste –
a dio mene se osjeća kao prljavi gad zato što to znam.
Drugi dio…osjeća nešto potpuno drugačije.
Moje grlo se grči prilikom gutanja jer po prvi put, Ellie Hammond mi se
ne čini kao djevojčica.
Ona otpuže na veliki krevet, njeno lijepo dupe je u zraku, te se sruši na
sredini. Uzmem rub deke koja je u podnožju kreveta i raširim je, pokrivajući
je – za dobro nas oboje.
„Hej, Logane?“
„Da?“
„Hoćeš li leći sa mnom?“

51
 Leći s polugolom ženom koja me više puta pogledala kao da sam sladoled
u kornetu, za koji ne može dočekati da me poliže gore i dolje? Što bi moglo
poći po krivu?
Henryjeve osuđujuće oči me bijesno gledaju u mom umu. „Mislim da to
ne bi…“
„Molim te – samo me drži za ruku,“ ona moli, a njen glas je tako sitan.
„Ako me budeš držao, zaustavit ćeš vrtoglavicu.“
I kao da sam rastrgan na dva dijela – povlačeći me u dva različita smjera.
Tupu, tvrdu, žuljevitu stranu koja mi kaže ne, da je to opasan, jebeno
besmislen potez. Ali druga, mlađa strana – koja je nježna i nepraktična – želi
dati ovoj djevojci sve što želi.
Ellie nježno stenje i izgleda tako lijepo i nesretno, da je ne mogu odbiti.
Kliznem na krevet i legnem na leđa, zureći u zlatni vrtlog tkanine zastora
iznad nas, brojeći ovce i recitirajući korake kako sastaviti pušku – bilo što da
me omete u pokušaju da probam zabranjeno voće pokraj mene.
Ellie povuče ruku van ispod pokrivača, posegnuvši za mnom, a ja ne
oklijevam da obuhvatim njenu malu, meku ruku mojom grubom.
„Hvala ti.“ Ona uzdahne, njeni kapci se samo malo opuste.
Ona se pomakne bliže, stavivši naše spojene ruke na moj trbuh,
pritisnuvši njeno nježno, meko, malo tijelo uz moje. Moj kurac se ukoči, diže
se.
Dolje, dečko, kažem divljoj zvijeri.
„Sad spavaj,“ kažem tiho. „Ovdje sam.“
„I nikad nećeš dozvoliti da mi se nešto loše dogodi, zar ne?“
Sklopim oči i opet progutam – osjećajući nešto nepoznato i bezimeno kako
se steže u mojim grudima.
„Nikada.“
Ali minutu kasnije, kad pogledam u Ellie, njene oči su otvorene, gledaju
me – plavetnilo njenih zjenica je tamnije, dublje na ovom svjetlu.
„Uvijek to radiš,“ ona prošapće.
„Što radim?“
„Spašavaš me.“
Nasmiješim se, samo malo. „Nije mi teško.“
„Zato što je to tvoj posao?“ Upita ona.
„Da.“
„I zato što možda, nekako, ja se tebi sviđam također? Samo malo?“
Smijuljenje mi grebe grlo. „Samo malo.“

52
 Ona navlaži usne, te oči me još uvijek drže blizu.
„I možda zato što, kad me spasiš, čini se kao da…pripadam tebi? Barem
samo malčice?“
Znam što bih trebao reći, ali se ne mogu prisiliti da to učinim. Ona se
ionako neće sjećati ovoga. Zato umjesto toga, dopustim svojim prstima da
polako prate njeno lijepo lice, od sljepoočice dolje niz njen meki obraz do
njene čeljusti. Kao da imam pravo dirati je. Kao da mi pripada.
„U redu je, Ellie.“
Ona sklopi svoje oči uz uzdah. I ostanu zatvorene tako dugo da pomislim
da je zaspala. Sve dok njen slatki glas opet dođe.
„Hej, Logane?“
„Da?“
„Jednog dana…ja ću tebe spasiti zauzvrat.“

53
 Sedam mjeseci kasnije

Parkiram SUV ispred adrese koju mi je Ellie dala – gdje je njen novi stan.
Novi semestar, novi stan, rekla je.
Nakon vjenčanja, slava Princa Nicholasa i Olivije se prebacila i na Ellie
Hammond, jako. Ima vlastitu odanu grupu muških obožavatelja, a njene
grudi su dobile vlastiti Twitter račun: @Ellieneslatkesise – ne osobito
kreativno. Paparazzi koji hvataju slike dupeta se trude najviše što mogu da
zumiraju tu posebnu vrijednost, kad god mogu. To me ljuti – jako. Više puta
sam se morao suzdržati da ne zabijem leću dalekog dosega fotografu u dupe.
Živjela je sa svojom sestrom i njenim mužem od vjenčanja – u penthouseu
ekskluzivnog nebodera, što je činilo osiguranje puno jednostavnijim. Zašto
se Ellie želi preseliti, ne mogu shvatiti, niti zašto se želi preseliti u studenom
– kad je hladnije nego jaja Jacka Frosta – to je potpuna jebena misterija.
Kao da mi Tommy čita misli. „Stan tvoje sestre i Nicholasa je otmjen
koliko može biti – reci mi ponovo zašto želiš otići?“
Ellie uzdahne. „Vjerovao ili ne, nije lako živjeti s Nicholasom i Olivijom.
Oni su novopečeni mladenci – duboko, odvratno zaljubljeni. Njihova
romansa je kao bajka, koja se može mjeriti sa Snjeguljicom i Princem. I
umrijet ću sama. To je depresivno.“
„Da li nas to čini patuljcima?“ Upita Tommy.
Podignem ruku. „Ja sam rezervirao da budem Drski.“
Ellie se smijulji i otvori vrata ne čekajući da dođem okolo i učinim to za
nju. Mrzim kad to radi. Sretnem je na pločniku, dok Tommy izlazi i stane s
njene druge strane. Nas trojica gledamo veliku, četvrtastu zgradu koja će biti
Ellien novi dom slatki dom.
Jebeno je groteskna. Odvratna. Rupa. Još nije određena za rušenje, ali bi
prokleto trebala biti.
„Jesi li sigurna da je ovo pravo mjesto?“ Upitam.

54
 Ellie zacvili. „To je to! Savršeno mjesto da se pronađem.“
„Izgleda više kao savršeno mjesto da se objesiš.“
Ona odmahne rukom prema meni. „Oh, prestani se zezati. Hajde, uzmi
kutije.“
Uzmemo kutije iz SUV-a i uđemo unutra. Tamo je još gore. Hodnik smrdi
po mokrom psu, a stan je siva soba s betonskim zidovima s djelićima boje
koja nedostaje. Podovi su truli na nekim mjestima, a većina ormarića u
kuhinji nemaju vrata. Uređaji su prastari i prekriveni masti, požar koji samo
čeka da se dogodi.
A Ellie nije zapravo odgovorna sa svijećama.
Spustim moju kutiju i tiho kažem Tommyju, „Razgovarat ću s princem.“
On kimne. „Uzeo si mi riječ iz usta.“
Pokažem na Ellie. „Ne ostavljaj je samu.“
Tommy se smijulji. „U ovom susjedstvu? Brate, neću niti trepnuti.“
Malo kasnije, u penthouseu sam, sjedim preko puta Nicholasa u knjižnici.
„Radi se o Ellienom novom stanu. Jeste li ga vidjeli?“
On se nasmiješi. „Stalno je pričala o njemu za večerom sinoć. Čini se jako
uzbuđenom što će imati malo neovisnosti, stajati na svojim nogama.“
„Ali, niste sami vidjeli to mjesto?“ Navaljujem.
A njegove ruke prestanu gurati papire. „Ne. Ali sudeći po tvom tonu,
pretpostavljam da sam trebao.“
„Što prije, to bolje.“
On ustane iz svoje fotelje, a ja ga slijedim u dnevni boravak, gdje Olivia
pregledava papirologiju za svoju novi humanitarni pothvat. Pošto je Lord
Ellington dobio recepte Elliene majke za pite i prodaje ih brže no što ih mogu
poslati, restoran ih više ne poslužuje. Umjesto toga, poslužuju tople hranjive
obroke, hladne sendviče i vruću kavu – bilo kome tko uđe. Od njih se traži
da plate samo koliko mogu.
Nicholas ispruži svoju ruku. „Izlet.“
Ona ustane, poljubivši mu usne. „Kuda idemo?“
„Ellie se danas seli u svoj novi stan – hajdemo je posjetiti.“
„Ona kaže da želi da čekamo dok sve ne sredi.“
Nicholas sretne moj pogled preko lijepe, tamne glave svoje žene.
„Hajdemo je iznenaditi. Tvoja sestra voli iznenađenja.“

55
 Kad Olivia prođe kroz vrata stana, njene oči su velike kao tanjurići, jasno
je da Ellie nije jedina koja je iznenađena.
Zvuk pucnja dođe izvana, nekoliko ulica dalje.
„Hej, društvo!“ Ellie pozdravi svoju sestru i šogora. „Nisam htjela da
dolazite dok sve ne bude spremno. Što mislite? Zar nije sjajno?“
Nicholas, čovjek poznat po tome da zna s riječima, ima problema da ih
pronađe. „To je…nešto.“
A sve što Olivia uspije izustiti je, „Vau.“
Opet se čuje zvuk pucnja. Prije no što mogu komentirati, Nicholas upita,
„Jesu li to…?“
„Pucnjevi?“ Završi Tommy. „Da. Čuju se otprilike svakih dvadeset
minuta. Kao Big Ben za siromašne.“
Otrcani, bradati lutalica, gol osim prljavog iznošenog balonera, proviri
kroz prozor i mahne.
Pokažem na njega. „Čini se da su susjedi prijateljski raspoloženi.“
Olivia ode do prozora i povuče dolje zastor – a cijeli prokleti zastor sa
štapom padne dolje.
Jesam li rekao da bi zgradu trebalo srušiti? Trebalo bi je bombardirati.
„Zašto je tako hladno?“ Upita Nicholas.
Ellieno lice se malo namršti. „Da – postoji manji problem s grijanjem.“
„Kakav problem?“
„Nema ga.“
Ona podigne prst. „Ali, u redu je – imam plan.“
Nicholas se počeše po obrvi. „Ne mogu dočekati da to čujem.“
„Mislila sam nabaviti jedan od onih vanjskih ognjišta i staviti ga pokraj
prozora, naravno, tako da dim može izlaziti.“
„Ognjište?“ Ponovi Nicholas.
„Da,“ nastavi Ellie. „Znaš, Indijanci su ih koristili kako bi imali vatru u
svojim šatorima, a dim je izlazio kroz vrh,“ objasni ona.
„Indijanski šatori?“ Ponovi Tommy.
„Dobro.“ Kimne Nicholas. „Ah, Tommy, možeš li, molim te, uzeti one
kutije? Logane – ti uzmi one s te strane, a ja ću ponijeti ove,“ kaže on,
podignuvši dvije velike kutije pokraj svojih nogu.
„Što to radite?“ Upita Ellie.
„Nećeš ostati ovdje,“ kaže joj Nicholas.
„Znam da nije savršen…ali sviđa mi se,“ cvili Ellie.

56
 „Pronaći ćemo ti novo mjesto koje ćeš voljeti. Čak ću pitati vlasnika da
popusti cijevi tako da cure, ako će te to usrećiti, ali ne možeš ostati ovdje.
Apsolutno ne.“
„Ali-“
„Sveto sranje!“ Zakrešti Olivia. I poskoči. „Tamo je štakor! Ogromni
štakor!“
„Nemojte ga povrijediti!“ Viče Ellie. „Vidjela sam ga ranije. Htjela sam ga
pokušati hraniti. Već sam ga nazvala Remy – iz Ratatouille – on je sladak.“
„Remy neće biti tako sladak kad ti bude jeo nožne prste dok spavaš,“
kažem joj.
Ona pokaže prstom na mene, sva slatka i ljuta. „Ne pomažeš.“
Olivia počne ponovo pakirati kutije.
Ellie skoči prema njoj. „Čekaj, Liv! Podupri me – sestrinski kod.“
„Ne možeš ostati ovdje, Ellie. Nema šanse.“
„Ali ima karakter napisan svud po sebi,“ cvili Ellie.
„Mislim da si zamijenila karakter s porukom serijskog ubojice koji je pisao
po zidovima krvlju, nakon što je ovdje bacio tijela.“
Ellie se namršti na svoju stariju sestru, odmahujući glavom, „Udaja za
princa te je smekšala, Liv.“
Olivia se nasmije. „Nikad nisam bila dovoljno čvrsta za Remyja. Nikada.“
Nova princeza pucne prstima. „Idemo.“
Onda ona slijedi svog muža i Tommyja kroz vrata.
Dok ja zatvaram kutiju kod svojih nogu i podignem je, Ellie stane nasred
sobe, okrenuvši se u polukrugu. Tiha je i čini se…sićušna u praznom stanu.
Potištena.
Stanem pokraj nje. „Bit će drugih stanova, Elle.“
Njena plava kosa s ljubičastim vrhovima se njiše na njenim leđima dok
odmahuje glavom. „Ne ovakvih.“
„Ne, bit će boljih i sigurnijih stanova. Ti zaslužuješ bolje.“
Ona se onda zavrti, s navalom pravedničke energije. Vrhovi njenih malih
ušiju postanu ružičasti, a njeni obrazi su rumeni od bijesa.
„Cinkao si me Nicholasu,“ ona sikće.
A u meni je vrag koji je želi zezati, igrati se s njom – kao dječak koji vuče
djevojčicu za pletenice – samo kako bi vidio kako će ona reagirati kad to
napravi.
„Da, jesam.“

57
 Ellie prekriži ruke, sva preslatka u vrelom bijesu – lijepa mačkica koja je
upravo otkrila svoje kandže. „Nisam mislila da si izdajica, Logane?“
Slegnem ramenima. „Sad znaš.“
Ona pokaže prstima prema mojim grudima. „Ti si na mojoj trajnoj usranoj
listi, prijatelju. Nikad ti neću ovo oprostiti. Nikada.“
Nagnem se bliže, spustivši moj glas. „Pošto ćeš sada zapravo biti živa sve
te godine koje ćeš biti zauzeta ne opraštajući mi, smatrat ću ovo pobjedom.“
Ona isplazi svoj jezik, onda se okrene i odmaršira.
I, Kriste, čak joj je i jezik sladak.
Neka me netko jebeno udari.

58
 Šest mjeseci kasnije

Sljedećih nekoliko mjeseci, Ellie ostane mirna – u dobro osiguranom

penthouseu s Princem Nicholasom i Olivijom. Njihovi se životi nastave – tu
su društveni događaji i najave, te povremene kraljevske dužnosti. Ostatak
vremena provode radeći na proširenju dobrotvornih restorana Amelia's. Eric
Hammond, sada skoro dvije godine trijezan, bacio se u pothvat i radi svaki
dan na jednoj od tri lokacije – kuhajući, perući posuđe, razgovarajući sa
zaposlenicima i pokroviteljima – radeći što god je potrebno napraviti kako
bi mjesto glatko poslovalo.
Novinari se još uvijek roje oko kraljevskog para kao gnijezdo dosadnih
gnjida, objavljujući članke koji nisu istiniti. Ali Nicholas se skrasio u sretnom
bračnom životu i njegovom uglavnom civilnom američkom postojanju. Dok
su se Lady Olivia, njen otac i Ellie potpuno prilagodili njihovom statusu
slavnih osoba iz druge ruke.
A Ellie povremeno…izlazi na spojeve.
To je bolna tema. Uglavnom zato što me jebeno iritira.
Ona preferira mršave, umišljene, bezvrijedne male gadove. Ellie
Hammond je delikatna nagrada, s tako puno toga za ponuditi, i ona se
previše prokleto podcjenjuje.
Moje raspoloženje je crno kad god se novi pojavi na sceni, i crnje tijekom
nekoliko tjedana koliko se znaju zadržati. Tommy me uvijek pita da li su mi
oni dani u mjesecu – a ja mu kažem da odjebe.
On uživa biti šaljivac, ali je oštrouman; primjećuje stvari.
Onda jedne noći, Ellie dođe kući s večeri provedene sa sadašnjim
tupanom, a ja postanem od nervoznog do bijesnog u vreloj minuti.
„Gad!“
I nisam jedini.

59
 Nicholas, Tommy i ja pojurimo u dnevni boravak, gdje Olivia doziva
batlera, glas joj je naelektriziran bijesom.
„Gdje je moja palica?“ Viče ona prije no što naglo otvori vrata ormara, i
viče u njega, „Gdje je moja prokleta bejzbolska palica?“
„Olivia?“ Nicholas korakne prema njoj. „Što za ime-“
„Isuse, Marijo i Josipe,“ sikće Tommy.
Zato što gleda u Ellieno lice. U bujajuću modricu koja se upravo počinje
stvarati na glatkoj površini njenog desnog obraza. Bio sam u dovoljno
tučnjava da znam u što gledam.
Netko ju je jebeno udario.
Ellie.
Netko je stavio ruku na nju i sada će je jebeno izgubiti. Trenutno i tiho se
zakunem – da svi sveci znaju.
„Olivia, molim te smiri se,“ moli Ellie.
„David,“ kaže Nicholas batleru, „donesi hladni oblog, molim te.“
Moje oči se prebace na Liama, stojeći odmah iza Ellie – on je bio njen
tjelohranitelj večeras. „Što se dogodilo?“
„Bio sam u hodniku, ispred stana – ona je istrčala van,“ objasni Liam. „Tip
ju je slijedio, a ja sam ga gurnuo nazad, odveo je do auta i dovezao je ovamo.
Nisam vidio modricu dok nismo bili na cesti.“
Nicholas se pomakne do Ellie, polako podignuvši ruke. „Mogu li?“
Ellie kimne, a Nicholas nježno pregleda njenu ozljedu, pritišćući svoj
palac po njenom obrazu, opipavajući da li ima slomljenih kostiju.
„Dobro sam,“ mirno objavi Ellie. „Mitchell je popio nekoliko piva, gledali
smo utakmicu – on se kladio na Metse. A ja mrzim Metse. Kad su Cardinalsi
dali veliki pogodak, nasmijala sam se – samo sam se šalila. A on…pššš…“
Ona zamahne svojom rukom kao backhand, a moja se utroba steže.
„Udario me.“
Suze cure u njeno grlo, koje se steže. „Bila sam jednostavno…zapanjena,
znate? Ali sam čekala samo sekundu, onda sam uzela svoj mobitel i prokleto
otišla odande. Završila sam s njim. Mislim da sam završila sa svima njima.“
A onda je Olivia tamo – povlačeći svoju mlađu sestru u svoj zagrljaj, držeći
je čvrsto, milujući zatiljak njene kose s raznobojnim pramenovima.
„Čini se da ništa nije slomljeno,“ kaže Nicholas, bijes čini njegov glas da
zvuči kao napeta žica gitare. „Ali bi ipak trebala posjetiti liječnika, Ellie.“
Ona odmahne glavom u Olivijinom zagrljaju. „Ne, dobro sam.“
„Ja ću reći liječniku da dođe ovamo,“ ponudi Nicholas.

60
 „Ne. Samo…želim se okupati i zaboraviti da se ovo dogodilo.“ Ona
šmrcne. „Dobro sam, stvarno.“
„Što je s policijom?“ Upita Olivia, čvrsto i oštro. „Ovo je napad, a taj
seronja bi trebao biti u zatvoru.“
Ellie podigne svoje ruke. „Molim te, Liv. Ako ga prijavimo policiji, to će
biti u svim novinama. Svuda po internetu…“
„Jebeš Internet!“ Olivia sikće.
Ali Ellie je pogleda u oči. „Želim to pustiti. I molim te da i ti to pustiš.
Molim te.“
Olivia se malo smiri. Odmahne glavom, nesretna, ali pomirila se s tim.
„Ako tako želiš…“
„Želim.“ Ona duboko udahne, zagladivši kosu. „A sada idem u krevet,
ok?“
Oči njene sestre se namreškaju od brige. „Ok. Želiš li da ti donesem šalicu
čaja?“
Ellie se tužno nasmiješi. Zato što Olivia svaki dan sve više zvuči kao njen
muž. „Ne. Ne želim čaj. Samo želim spavati.“
A onda izađe iz sobe i krene niz hodnik.

Dok Liam razgovara s Tommyjem, a Nicholas i Olivia razgovaraju

sagnutih glava tihim tonovima, kliznem niz hodnik iza Ellie. Sustignem je
upravo ispred njenih vrata.
„Jesi li dobro?“ Upitam.
A u mom glasu je izmučeni ton – tjeskoban i žalostan.
Njena se kralježnica ispravi, a njene ruka ostane na kvaki dok se okreće.
Njene plave oči sjaje neprolivenim suzama.
„Mora da misliš da sam jako glupa,“ prošapće ona, zbog čega mi se grudi
bolno stegnu.
„Ne mislim to. Nikad ne bih.“
Ona trepne, suza klizne preko modrice na njenom licu. „Napravila sam
loše izbore. Moram odrasti. Zato što se ovo dogodi…“
Već ponovo odmahujem glavom. „Slušaj me, Ellie. Gadovi kao što je ovaj
koji te večeras povrijedio – oni su kao otrovne zmije koje se skrivaju iza
maske bezopasnih. Tako preživljavaju. Nije tvoja krivica. Nisi mogla znati.“

61
 „Ti bi znao.“
Podignem svoju bradu. „Uglavnom imam pravilo da mi se nitko ne sviđa,
pa ne možeš suditi po meni.“
Ona se nasmije, iako još šmrca. A to mi slama moje prokleto srce.
Zato što ona nije samo vrsta djevojke koja će skočiti s litice ne zamarajući
se čak ni da pogleda – ona će zauzeti početni stav i lansirati se s nje. Raširenih
ruku, zabačene glave. Slobodna i živa.
Nitko joj to neće oduzeti – ja im neću dopustiti.
„Ti vidiš dobro u ljudima, Ellie. Vjeruješ. To je dobar način, hrabar način.
Od sada ću gledati pažljivije; pobrinuti se da se ovo više nikada ne dogodi.
Ti samo budi kakva jesi. Ostavi ostalo meni.“
Ona obriše svoje oči. „Dakle, to je kao…ako ti skočiš, ja ću skočiti, nekako
kao Jack i Rose?“
„Ne.“ Uzmem njenu ruku u svoju, prešavši palcem uz njene zglobove. „Ti
skočiš…a ja ću biti tamo da te uhvatim.“
Polako, nagnem se naprijed i pritisnem nježni poljubac na njeno čelo, kao
da je to najprirodnija stvar na svijetu. Moje usne lebde nad njenom kožom
nježnom kao latice, udišući miris narančinih cvjetova i malo jasmina.
Onda se okrenem, te odem nazad niz hodnik.

Sljedeća smjena osiguranja stigne u 23:00 sata, kao i uvijek, da zamijene

Tommyja i mene. Siđemo dolje dizalom, ali umjesto da krenemo van kao
obično, kružimo okolo i čekamo u uličici pokraj stražnjeg izlaza zgrade.
Tommy zapali cigaretu i nagne se na zid.
Pogledam na svoj sat i odbrojavam, četiri, tri, dva…
Vrata se otvore – a Nicholas Pembrook se pojavi. Prekrižim ruke
neodobravajući, dok Tommy izvadi cigaretu iz svojih usta.
„Ne.“
„To se neće dogoditi, Vaša Visosti.“
Njegove crte lica postanu glatke i mirne. „Ne znam o čemu vas dvojica
govorite. Ja samo idem u šetnju.“
„Da.“ Nasmije se Tommy. „Šetnju po licu pičke koji je udario Ellie.“
Princ stisne svoju čeljust, te pokazuje između Tommyja i mene. „Zato vas
držim u blizini.“

62
 „Da vas držimo podalje od nevolja,“ doda Tommy. „Nitko nas neće tužiti
– nemamo posudu u koju da pišamo, niti prozor da to bacimo kroz njega.“
Slegnem ramenima. „Ionako svi izgledamo isto u ovim odijelima – nitko
nas ne može razlikovati.“
Nicholas se pokuša pobuniti, ali ja nastavim, „A osim toga, vi imate
važnije zadatke za obavljati.“
„Kakve zadatke?“
Vrata se otvore na vrhu stepenica i nekoliko sekundi kasnije, Lady Olivia
korakne van.
I nosi svoju palicu.
„Kao što je pobrinuti se da vaša Vojvotkinja ostane na mjestu.
Princ dobaci svojoj ženi ljutiti pogled. Ali ona je nepopustljiva.
„Kao da ti nisi mislio isto.“
„Očito je da ste svi mislili isto.“
Glas doleti sa stepenica odozgo. Ellien glas. Ona maršira dolje,
prekriženih ruku. Posegne prema svojoj sestri, namršteno.
„Hajde, Negan – predaj Lucille.“
Olivia zakoluta očima i preda smrtonosno oružje.
„Rekla sam vam da želim to pustiti na miru. Sada, želim da obećate,
odmah sada, da ćete to pustiti na miru.“ Ona pogleda prvo u svoju sestru.
„Liv?“
Ona je nesretna, ali se preda. „Dobro. Obećavam da ću to ostaviti na
miru.“
Onda Ellie pogleda svog šogora. Čovjeka koji zna kad ne može pobijediti.
„Imaš moju riječ, Ellie.“
A ona ne izostavi ni mene i Tommyja.
„Obećavam, curo,“ kaže Tommy, pobrinuvši se da se prekriži i poljubi
svoje zglobove gore prema Bogu.
Pogledam Ellie ravno u lice. „Pustit ću to na miru.“
„Reci da obećavaš,“ navaljuje Ellie.
„Obećavam.“
Ponekad, lažem.
Jednom kad smo sigurni da su Princ Nicholas, Lady Olivia i Ellie sigurni
pod ključem, Tommy brzo stane uz mene dok idemo niz ulicu. Obojica
znamo točno kuda idemo.

63
 Pokucam na vrata, onda se naslonim na zid, tako da nas ne vidi kroz
špijunku. A zato što je Tommy gledao Tommy Boy previše puta, kaže
visokim, kreštavim glasom, „Čistačica.“
A glupi gad otvori vrata, samo malo, ali dovoljno. Čim me spazi, njegove
se oči rašire i on mi pokuša zalupiti vrata u lice. Ali ja se proguram i gurnem
ga uza zid držeći ga za vrat. Njegov puls juri uz moj dlan kao srce zeca kojeg
će upravo razderati vuk.
„Odabrao si krivu djevojku na koju ćeš dići ruku.“
On promuca. „Čekaj! Nisam mislio…Ne možeš to raditi. Prijavit ću te.
Otpustit će te – uzeti ti posao.“
Nasmijem se, zvučeći kao manijak čak i mojim vlastitim ušima. „Ti ćeš…ti
ćeš mi uzeti posao?“
Onda se prestanem smijati. „Odrezat ću ti kurac i gurnuti ti ga u grlo.
Onda ću s tobom hraniti svinje, dio po dio, sve dok od tebe ne ostane samo
vrela gomila svinjskih govana ujutro.“
On skoro odmah počne plakati.
Tommy zaključa vrata i uključi televizor, pojačavajući zvuk. Ne dovoljno
glasno da se priguši vrištanje koje će ova pičkica upravo izustiti.
Držeći ga za grlo, dobacim ga Tommyju, koji ga gurne nazad k meni,
obojica kružimo, približavajući mu se. Gadova glava se okrene, oči mu
pogledavaju između nas. „Hajde, dečki, bila je to greška. Ovo nije pošteno –
dvojica protiv jednoga. Čak ni nemam šanse.“
„Ovo nije pošteno,“ zacvili Tommy. „Znaš li zašto su nas izabrali da
čuvamo kraljevsku obitelj? Dvojicu nikogovića od nigdje?“
„Zašto?“
Tommy odmahne glavom, skoro sažaljivo. „Zato što nismo ni izbliza tako
civilizirani kao što izgledamo.“
I moguće je da bi se mogao upišati.
Što bi bilo neuredno, pa mu dam malo nade. „Dopustit ću ti da prvi
udariš.“
Njegove su zjenice ogromne, oči plijena. On ne podigne ruke, ne zamahne.
A strpljenje mi nije jača strana. „Ponuda ima rok trajanja – oko tri sekunde
od sada. Tri…dva…“

64
 Uspaničeno, on zamahne šakom, udarivši me u bradu, jedva mi
pomaknuvši glavu.
Smijuljim se. „Prokleti pakao, nije ni čudo da voliš udarati djevojčice.
Udaraš kao pičkica.“ Pogledam u Tommyja. „Tvoja sestra udara jače.“
Tommy se namršti. „Da, ali Janey je posebno opasna.“
Okrenem se opet vreći govana.
„Radiš sve krivo. Želiš okrenuti svoje kukove i svoja ramena u udarcu.
Upotrijebiti snagu cijelog svog tijela. Nemoj gurati svojim zglobovima.“
Pokažem mu na njegovom licu. Brzo. Jako. Bez milosti.
I zub izleti i poskakuje po podu.
„Tako. Vidiš što sam napravio?“
On se presavije, držeći svoja usta objema rukama, krv curi kroz njegove
prste. Ali sve što vidim u svom umu je Ellieno lijepo lice, označeno gadnom
modricom od ruke ovog gada.
„Mislim da on ne shvaća, Lo,“ kaže Tommy. „Bolje je da mu opet
pokažeš.“
Ne mogu se više složiti.

Petnaest minuta kasnije, on nije ništa osim gomile krvave odjeće, modrica
i napuknutih kostiju, koja stenje.
„Jebeni pakao,“ opsuje Tommy, trljajući prstom krvavu mrljicu na
prednjem dijelu svoje svijetlo sive košulje. „Imaš li mineralne?“ Upita on
hrpu.
Kad nema odgovora, Tommy ga gurne stopalom. „Hej! Imaš li
mineralne?“
Hrpa stenje kao negativan odgovor i Tommy odmahne glavom, zgađeno.
„Beskorisni gad.“ Onda on pljune na njega.
„Stvarno?“ Upitam Tommyja.
„Što? To mi je omiljena košulja.“
Tommy je možda malo sociopata u sebi.
Čučnem dolje i podignem govno za ovratnik njegove majice, glas mi je
mek i ozbiljan, „Priđeš li Ellie Hammond ikad više, ako te samo ugleda na
ulici…ubit ću te golim rukama.“
Onda Tommy i ja odšetamo kroz vrata.

65
 Vani, na pločniku, idući kući, Tommy skrene pogled s tragedije od svoje
umrljane košulje i pogleda u mene. „Na kraju si mu gadno zaprijetio.“
„Kako to misliš?“
Krenemo stepenicama prema podzemnoj željeznici.
„Mislim, ako je dovoljno glup da samo primiriši k Ellie opet, razbili bi ga,
sigurno – ali ostavili bi ga da diše, zar ne?“
Zastanem na trenutak da razmislim o mom odgovoru prije no što
odgovorim.
„Da. Naravno da bi. Samo sam htio naglasiti poantu.“
Kao što sam rekao…ponekad, lažem.

66
 Logan me promatra.
Radi to puno u zadnje vrijeme. Čak i kada ga ne uhvatim da to radi,
osjećam to – kao da me okrzne rukom po koži. To me čini
toplom…treperavom. A mjesto na mom čelu, gdje me poljubio one noći…i
to još uvijek mogu osjetiti.
Razgovarala sam s Olivijom o trenucima koji mijenjaju naše živote. Kako
je važno, ali teško prepoznati ih kad se dogode. Stvari koje nas mijenjaju,
zauvijek. Logan je bio zabrinut da će ono što je Mitchel napravio promijeniti
ono tko sam. Nije.
Ali, promijenilo je ono što mislim da su drugi ljudi. Ne mogu si pomoći.
Činilo se kao da je došlo niotkuda, bez ikakvog upozorenja ili znaka. Ali
možda je bilo znakova i promaknuli su mi.
Sada znam kako pogledati ispod površine, biti pametnija – pitati se što je
s druge strane, riječi koje ljudi govore i stvari koje čine, mogle bi biti potpuno
i kompletno drugačije od toga što se zapravo događa, iznutra.
Razgovarala sam i s Loganom, nekoliko dana kasnije. O ljudima koji lažu,
pogrešno se predstavljaju iz raznih razloga.
Podignuo je dva prsta na svojoj desnoj ruci i rekao mi onim svojim
snažnim, čvrstim glasom: „Dva sigurna znaka laganja – uzvrpolje se ili se
ukoče. Ili se previše miču ili se previše trude da se ne pomaknu. Osjetit ćeš
to ako obratiš pažnju; nešto u vezi njihovog izgleda će ti se činiti
neprirodnim…čudnim. Svaki put kad netko mora uložiti trud u svoje riječi,
možeš se kladiti da je ono što govore vrela hrpa govana.“
„Fade Into You“ od Mazzy Star svira na mom mobitelu dok ja umočim
moju četku u kantu boje i vučem je po zidu. To je dobra pjesma za bojenje
zidova. Lagana i ritmična.
Na najnovijoj sam lokaciji Amelia's. Olivia i Nicholas su proširili kafić u
lanac „plati koliko možeš“ restorana širom grada. Ovo će biti treći, a veliko

67
otvaranje je za nekoliko tjedana, pa im pomažem. Nicholas i Liv su u kuhinji,
postavljajući sve – i zaljubljeno gledaju jedno u drugo, kao što često čine.
Logan se nasloni na zid iza mene, prekriženih ruku, oči su mu oprezne –
gledaju me. Kad je zid prekriven prvim slojem boje, spustim četku na krpu
na podu i okrenem se prema njemu.
„Što je?“
On prebaci pogled s prednjeg prozora, u koji nije gledao prije sekunde, na
mene.
„Što 'što je'?“
„Imam li boje u kosi?“ Zakrenem tijelo i pogledam svoje dupe. „Jesam li
sjela u nešto?“
Logan se namršti. „Ne.“
„Što je onda s duboko-zamišljenim pogledom? Odavde mogu čuti kako
razmišljaš.“
On nakrivi svoju glavu i protrlja svoju bradu. „Trebala bi se naučiti tući.“
„Kao Ronda Rousey? Da je Bog htio da postanem borac u mješovitim
borilačkim vještinama, zar ne misliš da bi me stvorio krupnijom?“
„Ne kao Ronda Rousey.“ Logan odmahne glavom. „Kao samoobrana.
Trebala bi se znati zaštititi.“
„Mislila sam da je tvoj posao štititi me.“
„Je. A ovo je dio toga kako ću to učiniti.“
Logan prekriži ruke, njegovi bicepsi se izboče uz rukave njegove svečane
košulje, te čeka da odgovorim.
„Ok.“
„Dobro.“ On mi priđe, dovoljno blizu da ga mogu namirisati. Logan
uvijek miriše tako dobro…kao svježi, hladni zrak, svježe drvo i jesensko
lišće.
On podigne svoj dlan. „Udari moju ruku. Da vidimo s čim možemo
raditi.“
Koraknem unazad, učvrstim stopala i podignem šake – skakućući kao
bokser. Onda udarim svom snagom – spustivši moju šaku što jače mogu na
Loganov otvoreni dlan s udarcem.
To je bilo prilično opasno, ako mogu sama tako reći.
„To je bilo jadno,“ kaže Logan.
Svi su kritičari.
Napravim grimasu prema njemu.
„Jesi li se ikada potukla s nekim?“

68
 „Počupala sam Liv za kosu kad sam imala sedam godina. Htjela me izdati
da sam razbila mamin ukrasni tanjur za tortu, a kad se pokušala osvetiti,
zaključala sam se u kupaonicu dok tata nije došao kući.“
„Vau.“ Logan podigne svoju obrvu. „Dobro.“ On pljesne svojim velikim
rukama zajedno i protrlja ih. Onda on korakne unazad, raširivši svoja
stopala, te me pogleda u lice.
„Oči i jaja.“
„Molim?“
„Najranjivija mjesta kod muškaraca su njegove očne jabučice i njegov
kurac.“
Zbog moći sugestije, moje oči se odmah spuste na Loganovo…ovo zadnje.
A u njegovim savršeno pripijenim svečanim hlačama, ovo zadnje
je…jebeno fantastično. Značajno. Potajno sam ga pogledavala i prije, te iako
nikad nisam uživo vidjela bika, mogu sa sigurnošću pretpostaviti da bi mu
Logan mogao dati osjećaj manje vrijednosti.
On me uhvati kuda gledam, brzi, duboki smijeh grmi u njegovim
grudima.
„Hajdemo se zadržati na očima zasad,“ kaže Logan – skoro zezajući.
„Uskoro ćemo se pozabaviti s kurcem.“
Pozabaviti se s kurcem…da li ovdje postaje vruće?
Tijekom sljedećih pola sata, Logan mi pokazuje kako da svoje palčeve
pretvorim u opasno oružje za vađenje očiju. Kako se sagnuti i blokirati, te
koristiti težinu mog tijela da se odbacim dalje od napadača. Kako koristiti
svoje noge – najjači dio mog tijela – da ga onesvijestim i pobjegnem. On
pokazuje kako stisnuti moje šake da budu kao kamen – palčevi vani, ljudi –
i udariti tipa tako da mu jaja polete u grlo.
Kad smo završili, njegova su ramena opuštenija, manje napeta, njegovo
lice je manje namršteno i u njegovom glasu je prizvuk ponosa.
„To je dobro, Ellie,“ kaže on tiho, nakon što podignem ruku u blok kako
bi zaštitila svoje lice. „Jako dobro.“
„Hvala.“ Kimnem.
Ali onda se raspoloženje promijeni, kao da zrak postane gušći, teži,
više…sparan.
Zato što polako, Logan se spusti na jedno koljeno preda mnom – gledajući
me u oči cijelo vrijeme. U ovom položaju, mogu dodirnuti njegova ramena,
proći prstima kroz njegovu gustu kosu. On je savršene visine za mene da se

69
sagnem i poljubim mu usta – savršene visine da mi on uzvrati poljubac…na
puno mjesta.
Dah mi se ubrza. A ja se pitam da li i on to osjeća.
Začuje se zvuk odvajanja čičak trake, a Logan skine nešto sa svog zgloba
– futrolu, s malim srebrnim nožem, dužine oko 7 cm. Još uvijek na svom
koljenu, on izvadi nož, a sunčevo svjetlo se zrcali na oštrici.
„Drži ovo uz sebe cijelo vrijeme,“ kaže on ozbiljno. „Za svaki slučaj. Ako
nosiš suknju, remen će stati oko tvog bedra.“
I skoro se nasmijem. Većina djevojaka dobije prsten od tipa na koljenima.
Ja dobijem smrtonosno oružje. Ali ipak, osjećam se sigurno…da me netko
pazi. Kao da sam nešto dragocjeno, što zaslužuje da bude zaštićeno.
Uzmem nož od njega, testirajući iznenađujuće čvrstu, jaku težinu u mojoj
ruci. Pritisnem moj kažiprst na vrh.
Logan čvrsto stisne moj ručni zglob. „Pažljivo. Oštar je.“
Tu je mala, bezbolna ranica, sićušna kap krvi, pa stavim prst u usta, sišući.
A Logan me opet promatra.
Gledajući moja usta.
Čini se da se njegova prsa dižu malo brže, a njegovo grlo se razdire dok
guta. On sagne glavu, izvije svoja snažna leđa, a onda osjetim njegove ruke
na mom zglobu, kako učvršćuje pojas. Njegov je dodir topao i samouvjeren.
Tako se uvijek miče – samopouzdano i iskusno. Logan poznaje svoje tijelo i
zna ga koristiti, na svaki mogući način.
Skoro zastenjem. Zvuk mi je u dubini grla, ali ga ja držim zatočenim.
Nisam znala da je zglob erogena zona, ali sada prokleto sigurno je. Vreli puls
užitka curi iz Loganovog prsta na moju golu kožu, uz moje bedro, između
mojih nogu.
A ja pulsiram tamo, postajući otečena i teška dok on drži svoje ruke na
meni.
Može li osjetiti? Da li zna? Tako je svjestan svega, uvijek tako usklađen,
pitam se da li može osjetiti moje uzbuđenje…namirisati ga u zraku koji visi
između nas.
Logan povuče dolje moju nogavicu, pritisnuvši rub preko noža koji sada
krije. A kad ustanemo, čarolija je prekinuta. Zrak izgubi svoju težinu, svoju
dubinu…te se vrati u normalu.
Mi se vratimo u normalu, također – odani tjelohranitelj i princezina sestra.

70
 Iako je moj dvadeseti rođendan i službeno-službeno sam odrasla osoba –
više nisam tinejdžerica – Liv inzistira na tome da mi ispeče tortu. I pozvala
je našeg tatu i sve dečke iz osiguranja, koji su praktički obitelj, u penthouse
da proslavimo u otmjenom službenom dnevnom boravku. Ona zna da bez
obzira koliko godina imala, volim takve stvari.
Vrpce, baloni i cvijeće, dvadeset svijeća i jedna dodatna za sreću, koju
moram ugasiti u jednom dahu – ali samo nakon što poželim želju. I tek
nakon što mi svi otpjevaju „Sretan rođendan.“ Tommy pjeva najglasnije, jer
je on jednostavno takav.
Onda, dok batler David odnosi tanjure, moj tata mi želi dati svoj poklon.
Ali postoji kvaka.
„Moraš zatvoriti oči,“ kaže on. „Nema virenja.“
I na njegovom licu je ozarenost, zadovoljstvo i uzbuđenje kakvo nisam
vidjela na njemu godinama. Desetljećima. Ne mogu zamisliti koji je njegov
poklon – njegove tri godine trezvenosti su već najljepši poklon koji mi je
ikada mogao dati.
Ali…ako želi nešto dodati ljepoti, tko sam ja da odbijem?
Cijelo društvo pođe s nama dok me on vodi iz stana, s rukama koje mi
pokrivaju oči zato što – da, ja volim viriti. Ne gledajući, znam da ulazimo u
lift i kad izađemo iz njega, zrak se čini hladnijim i zvuči kao da odjekuje.
Zaustavimo se, a onda on makne ruke. A ja otvorim oči. I zurim u
prelijepi, medeno-žuti BMW kabriolet s tamnom unutrašnjosti i ogromnom
crvenom vrpcom na haubi. Ne znam model, niti konjske snage, niti išta
takvo – samo znam da je tako jebeno lijep.
Vrisnem.
Tako glasno da me vlastite uši zabole. Ali – ne – nije me briga.
Zamahnem rukama oko vrata mog tate. „Hvala ti! Hvala ti puno.“
„Tata…“ Olivia upita s naznakom brige u svom tonu, koja mi govori da
nije znala za ovaj poklon. I brine se za mene. Uvijek.
Moj tata me poljubi u obraz i spusti me nazad. „Autorske naknade od mog
dogovora sa Simonom su bile jako dobre. Ona sada ima dvadeset godina,
Liv. Super joj ide u školi – ona to zaslužuje.“ Onda on pogleda nazad u mene,
njegove tamno plave oči – baš kao oči moje sestre – sjaje.
„Auto je od mene, ali privatno parkiralište je od Nicholasa.“

71
 Doskakućem do mog šogora i njega također zagrlim. Zagrljaji za sve!
„Da li tvoja dozvola još uvijek vrijedi, Ellie?“ Upita Olivia.
„Možeš se kladiti u svoje slatko dupe da vrijedi, Liv.“ I plešem kao da
moram pišati. „Dakle, mogu li, kao, voziti ga? Sada?“
„Naravno da možeš,“ kaže moj tata, smiješeći se, ispruživši sjajni ključ.
„Tvoj je, dušice.“ On me poljubi u čelo. „Volim te, Ellie.“
Ja ga opet zagrlim. „I ja volim tebe, tata.“
Kad ga zaobiđem da uđem, moj šogor predloži, „Ah, možda da povedeš
jednog od dečki sa sobom? Samo u slučaju nevolje. Logane – da li bi išao?“
Logan kimne. „Naravno.“
A ja skakućem ispred njega. „Ovo će biti tako super!“
On izgleda pomalo bolesno.
„Da. Super.“ On podigne svoju šaku i uzvikne patetični „Vau.“
Zakolutam očima i sjednem na vozačevo mjesto. Pristaje mi kao rukavica.
Onda Tommy napravi znak križa ispred Logana. Dajući mu blagoslov.
Na latinskom.
Logan ga zaigrano odgurne. „Ludo.“
On sjedne na suvozačevo sjedalo i uz trubljenje i palčeve gore, krenemo.

Izađem iz garaže i na usku, jednosmjernu ulicu. Te idem preko Midtowna.

Polako.
Zato što promet nije jebeno briga da li vam je rođendan.
Jednom kad prođemo kroz tunel i izađemo na autocestu, promet se otvori.
Preturam po torbici u potrazi za novčićem i predam ga Loganu.
„Što je to?“ Upita on.
Vjetar mi puše i čini moju kosu divljom, te podignem moju bradu,
uživajući u osjećaju povjetarca i topline na mom licu, mirišući suncem
okupani zrak dok „Fast Car“ od Tracy Chapman doleti iz zvučnika. Bez
tehnika aktivnog pamćenja, ljudska bića zaborave oko 70% svojih života. To
je stvar s kapacitetom mozga – samo određena količina može ući u skladišta
banke dugoročnog pamćenja.
Ali danas – ovaj trenutak, upravo sada – želim to zapamtiti.
„To je naš GPS. Baci ga u zrak. Glava, idemo lijevo, pismo idemo desno.“
On odmahne glavom. „Ti si tako čudna ptica.“

72
 „Ne, ja sam slobodna ptica. Bio si tamo kad sam dobila moju tetovažu –
sisat ću limun života, sa sjemenkama i sve. Sada, baci ga – brzo.“
On zakoluta očima, a onda baci novčić. Pismo je.
Zaškripim gumama preko tri trake na autocesti – uz zvuk ljutitih truba
koje trešte iza mene – kako bi prošla kroz izlaznu rampu, koja se brzo
približava, na desnoj strani.

Završimo na vanjskom paintball terenu u Jerseyju. Šumsko, ruralno

mjesto, koje je vjerojatno krcato komarcima i boreliozom. Kad saznam da
Logan nikad nije igrao paintball, oboje nas prijavim.
Stvarno nema druge mogućnosti.
A naš tajming je savršen – upravo se spremaju započeti novu bitku.
Radnici okupe sve igrače na polju i podijele nas u dvije ekipe, podijelivši
nam tanke plave i žute prsluke kako bi razlikovali prijatelje od neprijatelja.
Pošto smo Logan i ja najstariji igrači, oboje postanemo kapetani ekipa.
Mala lica, širom raširenih očiju, iz Loganovog odreda ga slijede dok on
maršira gore i dolje ispred njih, držeći im predavanje kao seksi, moderni
Winston Churchill.
„Borit ćemo se protiv njih s brda, borit ćemo se s njima između drveća.
Potonut ćemo u rijeku i smaknuti ih, u snajperskom stilu. Štedite svoju
municiju – pucajte samo kad vidite njihove bjeloočnice. Koristite svoje
glave.“
Okrenem se mojoj otrcanoj ekipi.
„Koristite svoj srca. Dat ćemo im sve što imamo – ostaviti to na polju.
Znate li što dobiva bitke? Želja! Instinkt! Danas, svi ćemo biti prokleti Rudy!“
Plavi dječak prošapće svom prijatelju, „Tko je Rudy?“
Dječak slegne ramenima.
A još jedan podigne ruku. „Možemo li sada početi? Moj je rođendan i
zaista želim jesti tortu.“
„I moj je rođendan.“ Dam mu visoki pet. „Blizanci!“
Podignem svoju pušku. „I da, rođendanska torta će biti naš ratni plijen!
Evo kako ćemo ići.“ Pokažem na diva s druge strane polja. „Vidite li onog
velikog tipa? Prvo ćemo navaliti na njega. Raditi zajedno da ga smaknemo.

73
Odsjeci mu glavu,“ pređem prstom preko mog vrata kao da si odrubljujem
glavu, „i stari pas umre.“
Mršavi dečko u naočalama napravi zgađeno lice. „Zašto bi ubila psa?
Zašto bi mu odrezala glavu?“
A mala djevojčica u pletenicama zacvili, „Mamice! Mamice, ne želim više
igrati.“
„Ne,“ pokušam, „to nije ono što sam-“
Ali ona već trči u zagrljaj svojoj mami. Žena je podigne – zureći u mene
kao da sam demon – te je odnese.
„Prokletstvo.“
Onda nježni glas prošapće upravo uz moje uho.
„Već ti bježe, curo? Najebala si.“
Okrenem se kako bih se suočila s hrabrim, opasnim Wessconijancem…a
on je tako blizu, da mogu osjetiti vrelinu od njegovog čvrstog tijela, vidjeti
male dlačice njegove brade na toj savršenoj, prekrasnoj čeljusti. Moj mozak
zamuca, ali pronađem način da ga zezam.
„Dragi Bože, Logane, da li se ti to smiješiš? Pazi – mogao bi iščašiti mišić
na svom licu.“
A onda Logan učini nešto što mi otopi unutrašnjost i pretvori mi koljena
u drhtavu ljigavu masu.
On se nasmije.
I to je prelijepo.
Zločin je što to ne radi češće. Ili je to možda blagoslov. Jer Logan St. James
je seksi, prekrasan muškarac bilo kojeg dana. Ali kad se nasmije?
To je da ti srce stane.
On se samopouzdano okrene nazad na svoju stranu, a ja se iskesim
njegovom povlačećem liku. Radnik u uniformi puhne u zviždaljku i objasni
pravila. Imamo sedam minuta da se prvi sakrijemo. Nabijem svoju paintball
pušku jednom rukom – kao Charlize Theron u Fury jebenoj Road – te vodim
svoju ekipu u divljinu.
„Hajde, djeco. Idemo biti heroji.“

Bio je to masakr.
Nikad nismo imali šansu.

74
 Na kraju, pokušali smo ih pregaziti – savladati ih – ali na kraju smo samo
bježali od kiše metaka, a srca i utrobe su nam bila prekrivena plavom bojom.
Ali pokušali smo – mislim da bi Rudy i Charlize bili ponosni.
Jedna od mama slavljenika je dala ono što je ostalo od pizze Loganu i
meni, pa smo sjeli za stol za piknik, kako bi jeli zajedno.
„Mislim da si varao,“ kažem mu, žvačući namrgođeno.
„Nisam morao.“ On se opet nasmiješi, izgledajući mlađe, dječački, a ja se
ne bi iznenadila da mi srca lete oko glave kao u crtićima. „Iako nisam iznad
toga da igram prljavo ako je to potrebno.“
Čuvši Logana kako kaže „prljavo“ svojim naglaskom, s tim punim,
snažnim ustima, uzrokuje da mi se želudac koprca kao riba. Spustim ostatak
moje pizze dolje na papirnati tanjur, odgurnuvši ga.
„Ti voliš pobjeđivati.“
On kimne. „Volim. Ali iznenadila si me, Ellie. Bila si dobra. Ti si borac –
to je dobro biti.“
Čupkam oronulu zelenu boju sa stola za piknik, osjećajući se čudno
sramežljivo.
„Hvala ti.“
A Loganov glas postane tih, promukao. Skoro…intiman.
„Jesi li se zabavila, Ellie djevojčice? Je li ti bio dobar rođendan?“
Podignem pogled, susrevši njegov. „Bio je savršen. Nikad ga neću
zaboraviti.“
I osjetim njegove tamne oči na meni, kako me čitaju.
„Drago mi je.“
Nakon jednog trenutka, on pokaže na svoj obraz. „Imaš blata na licu.“
Prođem rukom po mom obrazu. „Jesam li ga maknula?“
„Ne.“
Pokušam drugi put, ali opet promašim, jer Logan posegne polako i prođe
prstima preko obline mog obraza, uz moju sljepoočicu i nježno niz moju
čeljust. Moje oči se zatvore od osjećaja. Čini se kao milovanje.
I totalno je moguće da to zamišljam, ali – tko ga jebe, rođendan mi je, pa
mi je dozvoljeno sanjati – imam osjećaj kao da se njegov dodir zadržao malo
dulje nego što je bilo potrebno.
Kad otvorim oči on me gleda s nekom vrstom zamišljenosti, intenziteta –
vreline – u njegovim tamnim očima, za koje znam da ih ne zamišljam.
Najbolji. Rođendan. Ikada.

75
 Dvije godine kasnije

Najebao sam. Tako sam najebao.

Slutio sam to već duže vrijeme…ali sada sam siguran u to.
„12 cm! Glupa impulzivna odluka – na što sam mislila?“
Ellie više nije Ellie. Nije djevojka koju sam poznavao – s iskrom u njenim
očima i zvonkim smijehom. Ona koju sam morao pažljivo motriti, kako ne
bi izašla na cestu, jer je bila tako ometena pričajući nešto.
„Što ti misliš, Liv?“
Ili možda nikada nije zapravo bila ta djevojka. Možda je to ono što sam
govorio sam sebi, usredotočio se na to, kako bi je držao podalje.
Olivia se nasmiješi. „Mislim da izgledaš prelijepo.“
Ovih dana, ne mogu da se ne usredotočim na druge stvari: kao lijepe
obline njenih kukova, slatkih nabreklina njenih grudi, prelijepog oblog
dupeta, koje skoro mogu osjetiti uz mene i miris koji me izluđuje jer me
ometa.
Ellie se namršti. „Rekla si da sam prelijepa i kad sam imala dvanaest
godina s ustima punim aparatića za zube, za koje mi je kruh zapinjao svaki
dan nakon ručka.“
„I onda si bila prelijepa – bez obzira na kruh.“
Ellie zakoluta očima. „Nemaš ulični kredibilitet.“
Sad je viđam i u mojim snovima. Ponekad smo u mojoj sobi, na mom
krevetu, a ja sam na njoj, pomičući se duboko u njoj. Drugi put smo na obali,
u valovima, a ona je omotana oko mene. A jednom smo bili u jebenoj sobi s
prijestoljem u palači. Ali najčešće, sanjam onaj stol za piknik za njen
dvadeseti rođendan. A u snu je ljubim kako sam onda htio. Kao što znam da
je ona htjela. A onda je podignem, stavim je na taj stol za piknik, polako joj
skinem svaki komad odjeće koji ima i radim prokleto puno više toga nego
da je samo ljubim.

76
 „Nicholas, što ti misliš?“
Ali to se ne može dogoditi. To bi sve promijenilo. Sve što sam sagradio za
sebe. Moje prijatelje, moj posao, moj cijeli život. Uvijek sam htio biti dio
nečeg većeg – nečeg plemenitog i trajnog – a sada i jesam. Petljanje s Ellie bi
to uništilo.
A djevojka je prevrtljiva. Još uvijek je mlada. Leti od dečka do dečka, od
interesa do interesa, kao žaba koja skače s jednog lopoča na drugi.
„Izgledaš super. Jako slatko.“
Ako bi se ikad nešto dogodilo između nas, to ne bi potrajalo – ali kaos koji
bi to donijelo, to bi bilo zauvijek.
„Slatko? Oh, Bože!“ Ellie pokrije lice svojim rukama.
Moj instinkt mi govori da nije vrijedno rizika.
Nicholas prošapće svojoj ženi, „Slatko je loše?“
Pa sam odlučan da ću prekinuti ovu rastuću privlačnost prema ženi koja
je izvan moje lige. One, koju nisam imao prava pogledati dvaput – a kamoli
tucet puta na dan.
„Naravno da je slatko loše!“ Vikne Ellie. „Miševi su slatki.“ Ona pokaže
na malog psa koji sjedi u Olivijinom krilu. „Bosco je sladak!“
Zato što se ja uvijek vodim mojim instinktom – a on nikad ne griješi.
Nicholas pogleda u temperamentnog psa. „Ne. Ne, nije.“
Olivia pokrije uši psa i dobaci svom mužu oštri pogled. On namigne.
A taj plan je išao glatko – do danas. Do ovog trenutka. Kad je Ellie uletjela
kroz vrata, mrmljajući samoj sebi kao luđakinja koja viče na golubove u
parku.
Olivia spomene kako mora okupati Boscoa, te ona i njen muž odu iz
prostorije.
Ellie pogleda u Tommyja. „Pa? Što ti misliš?“
Ona priča o svojoj kosi. Otišla ju je srediti za njen veliki dan – preobražaj
za proslavu diplome, kako je rekla.
Tommy namigne. „Ja bih te obradio.“
Možda ću ga morati udaviti u snu večeras.
Živahne boje koje su nekad bile na pramenovima Elliene plave kose su
sada nestali. Ostavili su za sobom nijanse duboko medene i sjajno zlatne –
gusta je i meka. Onakva kosa koja preklinje da je se dira i vrti…savija šakom
i povlači je se.
Ellie klikne jezikom. „To ne govori puno – ti bi obradio i leš.“

77
 Pada ispod njenih ramena – otkrivajući njeno lice, čineći da ima više
uglova, ženstvenijim – prekrasnim. Njena koža se čini tamnija, ramena
nježnija, njene sise punije, njene oči slađe plave.
Tommy mahne prstom. „Samo ako je lijep leš. Imam standarde.“
A onda, konačno, ona se okrene prema meni, njene delikatne crte lica su
pune nade, ali oklijeva. Njene ružičasti jezik izviri, te protrlja puninu njene
donje usne. I osjećam to u mom kurcu, trljanje tog jezika – grickanje i
povlačenje njenih vlažnih usana – kako se šulja gore i dolje po mom bolnom,
tvrdom mesu.
U mojim snovima radimo i to na stolu za piknik – često.
„Logane?“
Toliko sam smeten mojim mislima, da propustim kad ona kaže moje ime,
te na trenutak, ne kažem ništa.
„O, pa, narast će opet,“ kaže ona, sram je oblijeva rumenilom po obrazima.
„Nositi šešir sljedećih šest mjeseci neće biti tako loše.“
Pročistim hrapavost u mom glasu.
„Prelijepo.“
Elliene oči se prebace nazad na moje.
„Što?“
Zadržim njen pogled, moj je ton namjeran i siguran.
„Izgledaš prelijepo, Ellie.“
Njen osmijeh je mali i upitan. „Stvarno?“
Ne skidam pogled s nje. Ne bih – čak i da mogu.
„Najljepša djevojka koju sam ikad vidio.“
Jako, jako, jako najebao.

Zabava za diplomu se održava na vrtnom krovu penthousea – s

konobarima i šampanjcem, te triom glazbenika sa žičanim instrumentima
koji sviraju u kutu. Stojim uspravno uz udaljeni zid, sa sunčanim naočalama,
gledajući, upijajući cijelu grupu. Prilično je mala – dobri prijatelji, Ellieni
kolege studenti, njen otac i nekoliko obiteljskih prijatelja, kao i nekoliko
poslovnih suradnika Nicholasovog i Olivijinog dobrotvornog posla, koje je
Ellie upoznala tijekom godina.

78
 Marlow, njena još uvijek divlja prijateljica iz srednje škole, mi priđe, čvrsto
drži slamku između svojih usana boje trešnje, dok pije narančasti koktel.
Njene oči kliznu preko puta na Ellie, onda nazad na mene.
Ona mahne prstom. „Dobar si, Costnere. Jako dobar. Ali vidim te.“
Stražnji dio mog vrata postane vruć, ali mi lice ostane bezizražajno.
„Odlazi, Marlow.“
Ona nije uopće loša, ali voli zakuhati sranja – ona i Princ Henry bi se dobro
slagali da je on još uvijek slobodan.
Ona se polako nasmiješi, kao mačka sa sočnim mišem pod svojom šapom,
te stane blizu mene. „Mora da te izluđuje.“
I, kao da sam hipnotiziran ili uklet, moj pogled slijedi njen…ravno do
Ellie.
Njena glava je zabačena unazad dok se smije nečemu što je netko upravo
rekao, njene oči su vedre kao nebo iznad nas. Sunčevo svjetlo ljubi njenu
kosu, dajući joj zlatni sjaj. Aureolu.
„Nije da je ne možeš imati,“ Marlow nježno prošapće, ravno u moje uho.
Ellie nosi malu bijelu suknju preko tih glatkih nogu – s dražećom
naznakom dupeta koje proviri ako se pomakne baš kako treba i ako netko,
kao ja, gleda dovoljno jako. Njene lijepe sise draže ispod lepršave crne majice
– one za koje sanjam da omotam svoje usne oko njih, prolazeći jezikom gore
i dolje, sišući ih dok joj bradavice ne budu pretvrdi, bolni mali pupoljci i dok
ona ne izgubi glas od stenjanja mog imena.
„Već nakon svog ovog vremena, svih ovih godina,“ kaže Marlow,
„konačno možeš.“
Moje grlo kao da je prekriveno pijeskom, učinivši moj glas hrapavim.
„Nemoj joj reći.“
To je naredba, ne zahtjev.
Djevojka se nasmije, tiho i lukavo. „Reći joj? Oh, Costnere, ne bi mi
vjerovala ni da pokušam.“

Prema kraju zabave, kad sunce zalazi iza linije horizonta New Yorka,
Olivia kaže veliku vijest. Kad joj njen tata doda čašu šampanjca za zdravicu,
a ona kaže, „Ne mogu, tata.“

79
 Znaju već dva mjeseca. Zato što je dio posla znati takve stvari i zato što
sam ih ja vozio na njihov prvi pregled kod doktora, i ja znam. Ellie još ne
zna, ali se radujem što ću vidjeti njenu reakciju. Siguran sam da će biti
posebna.
Planirali su to držati u tajnosti što duže mogu. Jer jednom kad se otkrije,
odjeknut će širom svijeta. Glasno.
„Naravno da možeš.“ Nasmiješi se Ellie. „Danas je dan za šampanjac –
proslava dobrih vremena, hajde!“
Olivijine sjajne oči susretnu Nicholasove i ona se nasmiješi tako jako da
skoro prsne. Ako je osveta jelo koje se servira hladno, onda su sretne vijesti
obrok koji se dijeli najbolje. Princ nježno kimne.
Olivia pogleda u svoju mlađu sestru, onda opet u tamno plave oči svog
tate i stavi ruku na svoj trbuh. „Ne…mislim, ne mogu.“
Spoznaja im sine. A onda radost. Suze navru na oči starca dok grli svoju
kćer. A Ellie me ne iznevjeri – ona cvili, skakuće i uzvikuje tako puno da ne
mogu da se ne smijuljim. Onda ona ispruži ruke i pokuša zagrliti svoju sestru
i šogora u isto vrijeme.
To je prekrasna scena. Obiteljska scena.

Tri mjeseca kasnije, sve je jebeni kaos.

Kaos posvuda. Ispred zgrade gdje je penthouse, okruživši svaku lokaciju
Amelia's – svuda gdje su Nicholas i Olivia bili ili bi mogli ići – novinari,
paparazzi i ludi obožavatelji slijede. Amerikanci nemaju kraljevske obitelji,
ali su više nego sretni igrati se udomiteljske obitelji našoj. Zaraženi su
kraljevskom bebi groznicom – te ih to sve čini prokleto ludima.
Udvostručili smo osiguranje.
Nakon što se pročuje vijest da Olivia nosi blizance, utrostručimo ga. A
ipak, čini se nezamislivo. Izvan kontrole. Jebeno opasno.
Zato što kad se jedno ili dvoje ljudi želi rukovati s vama, to je lijepa gesta.
Kad se deset tisuća ljudi želi rukovati s vama – to je rulja. A upravo sada,
cijeli prokleti svijet je odlučan da se rukuje s Olivijom i Nicholasom – čak i
ako budu zdrobljeni prilikom toga.
Što je razlog, da jedne noći kasno, pokucam na vrata knjižnice kad znam
da je Nicholas tamo.

80
 „Uđi.“
Sjednem preko puta njega, i na trenutak, samo nekako gledamo jedan u
drugoga. Zato što zna što ću reći – ne želi to čuti, ali zna.
„Ne mogu je držati na sigurnom ovdje. Ne onako kako bi htio. Ne onako
kako ona to treba. Previše je javno, previše otvoreno. Mogu spriječiti ljude
da idu s njom u liftu, ali ih ne mogu držati podalje od predvorja. Nema
perimetra; neće nam dati da blokiramo ulicu. A što njen srednji dio bude
veći, to će biti gore.“
Princ se nasloni u svojoj fotelji i uzdahne. „Što predlažeš?“
„Preselite se na imanje izvan grada. Nekretninu koju možemo osigurati.
Neka Lady Olivia bude na mjestu – nitko ne ulazi niti izlazi da mi ne znamo.
Novinari, fotografi i luđaci neće joj moći prići ni na kilometar.“
Nicholas tapka svojom olovkom po stolu, misleći naglas. „Bit će
izolirana.“
„Bit će sigurna,“ uzvratim.
„I potpuno nesretna.“
„Može se odmarati nekoliko mjeseci. Netflix i opuštanje – oboje to
možete.“
Nicholas se nasmije. „Što bi zapravo bilo divno, nekoliko dana…a onda
bi polako počeli ludjeti. Daj mi drugu mogućnost.“
Slegnem ramenima. „Pa…postoji i očito. Mislim, palača nije napravljena
samo da bi lijepo izgledala; to je tvrđava. To je vaš dom – gdje bi članovi
kraljevske obitelji trebali živjeti i razmnožavati se. Prije no što ste otišli i
srušili tu tradiciju na dupe. Čuvari su uvježbani; ljudi u gradu su navikli da
je kraljevska obitelj tu. Dočekat će vas, Lady Oliviju i vaše potomke raširenih
ruku.“
„Palača nije Olivijino omiljeno mjesto. 'Potomci' su je učinili još
osjećajnijom nego inače. Ne želim je uznemiriti.“
I shvaćam to. Palača je prepuna nekim od najgadnijih, najviše snobovskih
gadova na planeti, a Olivia je jednom kapiju nazvala zlatnim kavezom.
„Ne mora to biti zauvijek,“ kažem mu, „ali tako mora biti za sada.“
Nicholas polako kimne. „Razmislit ću o tome. Hvala ti, Logane.“
Naklonim se. „Laku noć, gospodine.“
Treba mu dva tjedna da razmisli, dva tjedna da uvjeri svoju lijepu, trudnu
ženu što je u najboljem interesu za nju i njenu buduću djecu.
A onda pakiramo svoje stvari…te krenemo kući u Wessco.

81
 Biti nazad u glavnog gradu Wesscoa, u palači s Princem Nicholasom, je
kao obuvanje starih, iznošenih čizama. To je dobar osjećaj – poznat, ugodan
– iste procedure, ljudi i ulice.
„Do you want to build a snowman…“
Uz dodatak. U čizmi je mali plavi raspjevani kamenčić, koji mi uzrokuje
neukrotive misli i proste fantazije – a ime mu je Ellie Hammond.
Kad je Nicholas odlučio da dođe kući tijekom Olivijine trudnoće,
gospodin Hammond je odlučio ostati, da nastavi voditi humanitarne
restorane Amelia's. Nisam znao što će Ellie napraviti. Ali pomisao da odemo
bez nje je bila…uznemirujuća.
Neću napraviti potez prema njoj – ali bih se prokleto puno bolje osjećao
da je držim na oku. Da mi bude blizu. Zbog njene sigurnosti, naravno.
Olivia, briljantna žena kakva je, je predložila da bi bilo savršeno vrijeme
da Ellie zamrzne godinu na fakultetu, prije no što diplomira psihologiju. Pa
je pošla s nama i provest će sljedećih godinu dana u Wesscou.
„Do you want to build a snowman…“
A sada smo u blagovaonici u privatnim odajama Princa Nicholasa, gdje
on, Olivia, i Princ Henry doručkuju, dan nakon što smo stigli. Stojim pokraj
vrata, a zvuk Ellienog energičnog raspjevanog glasa dopluta u sobu,
natjeravši me da suspregnem uporni smiješak.
„Gledala je Frozen sinoć,“ objasni Olivia, grickajući komad suhog tosta.
„Uvijek se identificirala s Annom, što mene čini Elsom, pretpostavljam.“
Njeno se čelo namršti. „Zapravo ne znam je li to dobro ili ne.“
Tada „Anna“ provali kroz vrata. Moje oči promatraju njenu dužinu –
njenu plavu kosu skupljenu u rep, sjaj njenih usana, njeno čvrsto, slatko tijelo
obavijeno jednostavnom tamno plavom haljinom koja se obavija oko njenog
struka i veže se sa strane.

82
 Bit će u mojim snovima večeras. Zato što bi se jednim čvrstim povlačenjem
čvora, cijela stvar odvezala i kliznula s nje. Ostavivši je potpuno golu. Gaćice
nisu dozvoljene u mojim snovima o Ellie.
„Dobro jutro svima!“ Ona poljubi Oliviju u obraz, onda sjedne za stol, te
si natoči malo čaja. „Kako smo spavali noćas? Ovo je bila najbolja noć sna
koju sam ikad imala u životu!“
Kladim se da je. Mora da je bila iscrpljena, nakon što je hodala miljama po
hodnicima palače i po imanju sinoć. Ellie nije bila ovdje od vjenčanja, a onda
su bili tako zauzeti pripremama, da nije imala vremena za istraživanje. Sada
želi ići svuda, vidjeti sve odjednom. „Sisanje Wessco limuna“ tako je to
opisala.
„Ovi stari madraci su super,“ komentira Ellie, dok grize zalogaj svog
kroasana. „Više ih ne prave takve.“
U Henryjevim očima se pojavi nemarni, nezreli sjaj. Iz toga ništa dobro ne
može proizaći.
„Želiš li pokušati nešto stvarno super?“
„Henry…“ upozori ga Nicholas.
„Naravno!“ Složi se Ellie.
Ovo je loše. Imam loš osjećaj u vezi ovoga.
Osjećaj raste kad se čini da Nicholas zna što njegov brat predlaže. „To nije
bilo sigurno kad smo imali deset godina; vjerojatno je još opasnije sada.
Mogla bi slomiti vrat.“
Henry slegne ramenima. „Samo ako padne.“ On ispruži ruku prema Ellie.
„Hajde, ovamo!“
Oni odu iz sobe. I dok svaki mišić u mom tijelu se napreže da ih slijedi,
moram čekati Nicholasa.
„Što se događa?“ Upita Olivia.
On stavi ruku preko ruke svoje žene. „Bit će bolje da ne gledaš.“
Elliein oštri ali sretan vrisak – iz glavnog hodnika – odjekne sobom.
Jebeš čekanje. Izletim iz sobe s Olivijom i Princem odmah iza mene.
Stanemo, zgroženi, na dnu dugog, visokog, zavijenog duplog stepeništa.
Ellie zajaše debelu ogradu od tamnog drveta na vrhu, licem naprijed,
spremna spustiti se.
„Oh, moj Bože!“ Vikne Olivia.
Nicholas odmahne glavom. „Rekao sam ti da ne gledaš.“

83
 Ellie se odgurne i brže no što mogu stići do nje – kao da se spušta niz
ledeni brijeg – ona sklizne. Ako izgubi ravnotežu čeka je pad od 4,5 m na
mramorni pod. Ako se njena težina pomakne samo malo u desno, past će.
Ovakav je osjećaj kad imate srčani udar.
Ellie poleti do dna, sletjevši čvrsto na svoje noge, kao mačka. Stavim
dlanove na njene ruke i pomognem joj da se uspravi.
Ona se smije. „To je bilo…super!“
„Rekao sam ti!“ Henry se ponosno smiješi.
„Što je bilo super?“ Lady Sarah Von Titebottum, zaručnica Princa
Henryja, upita dok ulazi u predvorje, te stane uz Henryja.
Henry stavi ruku oko njenih ramena i brzo je poljubi. „Upravo sam
pokazao Ellie najbolju vožnju u palači.“
„Trebala bi pokušati, Sarah,“ kaže Ellie.
„Ne.“ Henry se namršti, posesivno milujući Sarahinu dugu, tamnu kosu.
„Ne, ona to ne može probati. Apsolutno ne.“
Sarah pogleda u njega kroz svoje okrugle naočale s crnim okvirom. „Zašto
ne mogu?“
„Mogla bi slomiti svoj prokleti v-“
On zastane usred rečenice, shvaćanje raste. On pucne svojim prstima, te
pokaže prema Nicholasu, onda na svoju vlastitu glavu. „Ohhh…sad
shvaćam. Bio si u pravu.“
„Uvijek sam,“ odgovori Nicholas.
Podignute brade i predavačkim glasom, Henry pogleda u Ellie. „Nisam ti
to trebao pokazati. A ti nikad, baš nikad ne bi trebala to ponoviti.“
„Ali-“ Počne se buniti Ellie.
„Ne, ne, jednom je dovoljno. Izazivala si smrt i prošla si na drugu
stranu…Samo budale izazivaju sudbinu. Ne budi budala.“ On povuče Sarah
za ruku. „Uskoro se moramo pojaviti na balkonu; idemo tamo. Ako
zakasnimo, baka će nam prirediti pakao.“

„Ne mogu ja to.“

Čekamo u velikoj crveno kremastoj plesnoj dvorani, iz koje je izlaz na
balkon na sjevernoj strani palače. Pošto su svi ključni članovi kraljevske
obitelji – Kraljica, Princ Henry, Princ Nicholas i Princeza Olivia – sada u

84
rezidenciji, ured za odnose s javnošću je mislio da bi bilo dobro napraviti
fotografije. Svi će se pojaviti na balkonu, zajedno, te mahati ogromnoj gomili
koja će se okupiti vani.
A gomila je ono zbog čega Lady Sarah problijedi kao gips. Neki bi rekli
da je pomalo…sramežljiva.
Henry sjedi u antiknoj fotelji, čitajući novine. „U redu.“ On okrene
stranicu i temu. „Želiš li ići gledati novi film Vin Diesela u kino? Premijera
je večeras i pozvan sam. Ne izgleda nimalo loš.“
Lady Sarah prekriži ruke. „U redu? To je sve što imaš za reći? Ovo je jedna
od tvojih dužnosti, Henry.“ Lady Sarah pokaže na sebe. „Bit će i jedna od
mojih dužnosti kad se vjenčamo.“
Henry presavije papir i ustane. „Nećemo se vjenčati još četiri duga
mjeseca. A danas, nisi spremna i to je u redu.“
Lady Sarah zabrinuto gricka usnicu. „Što ako nikad ne budem spremna?“
„Hajdemo samo ići dan po dan.“ Henry stavi ruke na svoja ramena. „Tako
ti je dobro išlo s objavama zaruka, intervjuima…“
„Jedan po jedan intervju. Zato što nisam znala da li se mogu suočiti s
grupom novinara bez da hiperventiliram ili se onesvijestim.“
Što Sarah više paničari, to je Henry smireniji – ona ima takav utjecaj na
njega.
„Ali, prošla si kroz to. Svaki intervju – i bila si šarmantna i savršena. Tako
da danas, baka, Nicholas, Olivia i ja ćemo biti ti koji će paradirati kao
životinje u zoološkom vrtu. Dok ćeš ti ostati ovdje…i praviti društvo Ellie.“
Kad Henry pogleda u nju, Ellie doskakuće.
„Cijenila bi to, Sarah. Mrzila bih biti sama ovdje. Bilo bi to nezgodno.“
Lažljivica. Njoj je dovoljno ugodno u vlastitoj koži bez obzira da li je sama
ili stojeći ispred toliko ljudi da mogu popuniti stadion – jednostavno je takva.
Ali lijepo od nje što se trudi pomoći.
Lady Sarah gleda u Henryjeve sjajne cipele, lice joj je srceparajuće. „Da li
ikad pomisliš…da bi možda trebao biti s-“
„Da se nisi usudila završiti tu jebenu rečenicu,“ upozori Henry.
„Zašto ne?“ Ona podigne bradu. „To je istina.“
„Istina?“ Ruga se Henry. „Istina je da ne bih bio ovdje da nije tebe. Ne
znam gdje bih bio niti što bih radio, ali znam da ne bi bilo lijepo.“
„U pravu je, znaš, Sarah.“ Princ Nicholas korakne prema njima. „Prije
tebe, Henry je bio prava katastrofa. Neodgovoran, razmažen,
samodestruktivan-“

85
 „Hvala ti, Nicholase,“ kaže Henry. „Mislim da je shvatila.“
Nicholas udari svog brata po leđima i drsko se nasmiješi.
„Drago mi je da mogu pomoći.“
Henry klizne rukom u svoje džepove, ljuljajući se na petama, govoreći
Sarah, „Mogao bih reći isto, znaš. Misliš da ne znam da bi tebi bilo bolje s
nekim čiji ti svakodnevni život ne bi uzrokovao napade panike?“
Sarah odmahne glavom. „Ne, to nije istina. Nikad mi ne bi moglo biti bolje
s bilo kim drugim. Nikad ne bih htjela biti. Ti si moj, Henry, i zadržat ću te.“
Bili bi odvratni za gledati da nisu tako prokleto iskreni.
Sarah prtlja svojim dijamantnim zaručničkim prstenom na svom prstu.
„Samo se bojim da ću se poniziti. Da ću osramotiti sve vas.“
I Princ Nicholas se vratio. „Ti još uvijek ne razumiješ. Nema ništa što
možeš napraviti – doslovno ništa – što Henry već nije napravio da nas
osramoti.“ On slegne ramenima. „Mi smo besmrtni; imuni smo.“
Henry pogleda u svog brata. „Previše uživaš u ovome.“
Nicholasove sivo zelene oči praktički plešu. „Uživam, znam. Trebao bih
pokušati prestati, ali jednostavno ne mogu.“
„Dobro, gle,“ kaže Ellie, pomaknuvši u stranu teški grimizni zastor i
pokazujući na prozor prema balkonu. „Vidiš li onu posađenu biljku u kutu,
tamo? Ako moraš povraćati, Sarah, napravi to tamo. Onda će te Liv zakriti
svojim nevjerojatnim, stalno rastućim trbuhom – i nitko neće ništa
primijetiti.“
„Ili, što je još vjerojatnije,“ Olivia podigne rub svoje duge, lepršave suknje
s tufnama i primakne se bliže Ellie i Sarah, „Ja ću povraćati zajedno s tobom.
Tko god je ovo nazvao jutarnjim mučninama, nije znao razlikovati svoje
dupe od svog lakta, jer me muče cijelog dana. Vjerojatno će nas zvati
Povraćajuće Princeze u novinama…ali to zvuči zgodno, pa bi moglo biti i
gore.“
Sarah se nasmije s njima, čineći se da sve manje ima boju mrtve ostrige.
Kraljica lagano uđe u sobu, noseći bež suknju i odgovarajući sako s
velikim brošem od rubina na reveru. Njen visoki, plavi osobni tajnik,
Cristopher, je iza nje, s podloškom za pisanje u ruci. I sve stane. Muškarci u
prostoriji, uključujući i mene, se naklone, a dame se poklone, kao što se
zahtijeva prvom prilikom u danu kad se sretne Njeno Veličanstvo.
Ellie sagne svoja koljena i elegantno se spusti, pognuvši glavu. Dobra
djevojka. Uzrujava je što je zabrljala prvi utisak kod Kraljice na Nicholasovom

86
i Olivijinom vjenčanju. Neki članovi osoblja još uvijek pričaju o tome –
legendu o sitnoj plavuši koja je napala Kraljicu.
„Jesmo li spremni?“ Upita Kraljica nikoga posebno.
Henry korakne naprijed. „Vaše veličanstvo, Sarah-“
„Će se potruditi najviše što može,“ Sarah završi umjesto njega.
Henry joj dobaci upitni pogled, ali Lady Sarah uvjerljivo kimne. „Želim
pokušati. Bit će dobro.“
„Naravno da će sve biti dobro,“ složi se Kraljica, kao da to objavljuje,
okolnosti ne dopuštaju da bi joj se usprotivilo. „Nema potrebe za brigom –
nitko neće gledati u tebe. Bit će kao da mi ostali ni nismo tamo. Svi će gledati
u Olivijin trudnički trbuh.“
„Javni interes je žestok,“ objasni Cristopher. „Po gradu su otvorene
službene oklade, kladeći se koliko je kilograma Vojvotkinja Olivia dobila
svaki tjedan.“
Olivia pogleda dolje u svoj rastući trbuh. „Super.“
„Ne obraćaj pažnju na to, draga moja.“ Kraljica stane ispred nje, smiješeći
se odobravajući. „Izgledaš prelijepo. Jako zdravo. Oduševljena sam zbog
tebe.“ Ona se nasmiješi Nicholasu. „Oboje.“
„Hvala, Kraljice Lenora.“ Olivia uhvati svog muža za ruku. „Ne možemo
biti sretniji.“
„Iako,“ nastavi Kraljica, „tvoj datum porođaja je jako blizu dana vjenčanja
Henryja i Sarah. Važno je rasporediti te događaje, znaš. Da se maksimizira
pozitivno izvještavanje.“
Olivia protrlja svoj trbuh. „Potrudit ću se najviše što mogu.“
Kraljica potapša njenu ruku. „Znam da hoćeš.“
„A u budućnosti,“ doda Nicholas, „pobrinut ćemo se da se držimo
rasporeda za svoje bračne odnose, koji će se sviđati Vašem Veličanstvu.“
Sarkastičan je. Ali ili Kraljica Lenora to ne primijeti ili mu odmah uzvraća.
Jebeno su isti njih dvoje.
„Cijenila bih to.“ Ona kimne. „Sada, hoćemo li?“
Kraljica napravi nekoliko koraka prema balkonu, stane i okrene se –
primijetivši Ellie po prvi put. Jedna tanka obrva se podigne dok Kraljica
hoda u krugu oko djevojke, odmjeravajući je iz svih uglova.
Ellie podigne glavu. „Ja sam Ellie Hammond, Vaše Veličanstvo. Čast mi
je ponovno vas sresti.“
„Da, sjećam te se. Sva si odrasla, zar ne? Jako lijepo.“
„Hvala vam. Da, upravo sam završila fakultet – višu školu na psihologiji.“

87
 „Kako lijepo.“ Kraljica Lenora razmisli na trenutak prije no što pogleda
prema balkonu, onda opet u Ellie. „Možeš stajati na balkonu pokraj svoje
sestre da pozdraviš gomilu s nama. Ti si rodbina po braku, što ti daje
određene privilegije. Podsjetit ćemo sve na to.“
Nicholasovo čelo se namršti.
A Elliene se oči rašire. „Sveto sr-“
Ali se prekine.
„Mislim…da, Vaše Veličanstvo.“ Ona se opet pokloni.
Jednom kad Kraljica okrene leđa, Elliene oči plamte, a čeljust joj se razjapi.
Ona pogleda u mene, dajući mi uzbuđena dva palca gore, skakućući u
svojim cipelama.
Dobacim joj mali osmijeh i kimnem.
A onda, izađu na balkon. Dok ja ostanem unutra – gledajući – dok Ellie
zauzima svoje mjesto pokraj kraljevske obitelji. Kamo i pripada.

Sljedeći dan, Princ Nicholas i Kraljica su u dnevnom boravku, igrajući šah.

Stojim u hodniku, s rukama iza leđa. Vrata su otvorena upravo dovoljno da
čujem njihov razgovor, te dok inače ne obraćam pažnju na njihovo čavrljanje,
spomen posebne djevojke uzrokuje da se ponašam poput neke stare tračerice
– slušajući svaku riječ.
„Koji su tvoji planovi za Eleanor?“ Upita Kraljica.
„Koja Eleanor?“ Upita odsutno Princ Nicholas.
„Olivijina sestra, naravno.“
Nastane pauza, a ja ga zamislim kako je gleda preko šahovske ploče –
znatiželjnim očima.
„Njeno ime nije Eleanor.“
„Ne?“ Čudi se Njeno Veličanstvo. „Eloise? Elizabeth?“
„Ne. I ne. Ellie je njeno puno ime. Samo Ellie.“
Što se mene tiče savršeno je za nju. Slatko, ime koje zvuči sretno. Stvoreno
za šaputanje i obožavanje.
Kraljica se ne slaže.
„Hmm. Kako nezgodno.“
Začuje su udarac mramora o drvo, kad jedno od njih pomakne figuru na
ploči.

88
 „U svakom slučaju,“ kaže Kraljica Lenora, „koji su tvoji planovi za Ellie?“
Nicholas uzdahne. „Nemam nikakve. Ona je zamrznula godinu na
fakultetu; pomoći će Oliviji kad se bebe rode.“
„Dvije medicinske sestre su već zaposlene, a Palača intervjuira dadilje u
ovom trenutku. Koliko pomoći Olivia misli da će trebati?“
Zvuči kao da je Nicholas otpio gutljaj nečega – čaša zazvoni kad je stavi
nazad na stol.
„Olivia ne želi unajmiti nikakve dadilje.“
Nastane kratka pauza, a onda jedna riječ dođe od Kraljice koja sve govori.
„Nicholase.“
„Znam.“
„Dadilja je djetetov prvi učitelj. Prvi nivo uputa tko su, njihovih
odgovornosti, kako se moraju ponašati.“
„Jako sam svjestan te činjenice.“
„Od tvoje djece će se očekivati da dolaze na razne javne događaje od
mlade dobi. Trčanje okolo kao mali divljaci je možda prihvatljivo u Americi,
ali ovdje sigurno neće biti.“
Nicholas se nasmije. „Neka se prvo rode – a možemo brinuti o njihovom
divljaštvu kasnije.“
Ali Kraljica nije zabavljena. „Moraš razgovarati s njom, Nicholase.“
„Olivia i ja ćemo to riješiti,“ odgovori čvrsto Nicholas. „U naše vrijeme. Ti
bi se trebala usredotočiti na igru ispred tebe. Šah.“
Nastane teška pauza, popraćena brzim šmrcanjem. „Da se vratimo
na…Ellie. Postoji novi gradonačelnik Averdeena.“
Averdeen je na jugu, drugi najveći grad u Wesscou.
„George Fulton. On je mlad, zgodan, očaravajući govornik, koliko sam
čula. Ima vrlo blistavu budućnost pred sobom. Bilo bi od pomoći imati
njegovu potporu, imati ga na svojoj strani u godinama koje dolaze. Mislila
sam ga pozvati u palaču na čaj. I upoznati ga s Ellie.“
U mojoj utrobi je vreli grč – jak i neugodan.
„Ovo nije šesnaesto stoljeće, bako,“ suho odvrati Nicholas. „Više ne
stvaramo političke saveze kroz brakove. Šah.“
„Da, hvala ti, Nicholas – svjesna sam koja je godina. Ti i tvoj brat mi niste
oduzeli razum. Još.“
„Međutim, on je fini mladić, koliko sam shvatila,“ nastavi Kraljica. „Iz
dobre obitelji. Poštovan. Uspješan. Ne bi škodilo da se upoznaju.“

89
 Gradonačelnikova vila u Averdeenu je praktički palača – prekrasna i
kraljevska. Onakvo mjesto gdje Ellie pripada, sa slugama koji će je dvoriti,
pravom vojskom koja će je štititi i elokventnim muškarcem koji će je
obožavati. Kako bilo koji muškarac ne bi?
Nicholas uzdahne. „Dobro.“
„Odlično.“
Začuje se zvuk više poteza šahovskih figura, te nekoliko brzih poteza
kasnije, Kraljica trijumfalno objavi, „Šah mat.“
Nastaje tiha, šokirana pauza, a onda Nicholas promuca, „Kako…si to
uspjela?“
„Postao si previše agresivan kad ti je pobjeda bila nadomak ruke – izgubio
si iz vida sve drugo. To te čini ranjivim.“ Čuje se šuštanje tkanine dok
Kraljica ustaje. „Radi na svojoj dugoročnoj igri, dječače moj.“

90
 Mjesec dana kasnije

Puno je toga super u vezi života u Palači. Sobe – jedna ogromna,

povijesna, prekrasno glamurozna soba za drugom, su bolje od bilo koje
muzejske izložbe. Cvijeće – milje procvjetalih vrtova u bojama za koje nisam
ni znala da postoje, te ogromne vaze ispunjene svježe ubranim cvijećem
svake vrste, postavljeno po hodnicima i na sredinama stolova. Sluge –
pladanj s čajem me čeka u mojoj dnevnoj sobi svako jutro kad se probudim,
moj krevet je namješten, moje rublje oprano i složeno bez mog zahtjeva, a
soba mi je pospremljena dvaput dnevno.
Ovo je definitivno život.
Ali, postoji i loša strana – ne život u palači, već biti među elitom koja živi
u palači:
„Vrebač? Kako to mislite da imam vrebača?“ Upita Liv.
U Winstonovom smo uredu. On je glavni u osiguranju u palači, a po
onome što mogu zaključiti, on je kao Cher, ima samo ime.
Pozvani smo ovamo – Olivia, Nicholas, Henry, Sarah i ja na sastanak u
vezi osiguranja. Logan je ovdje također, stojeći blizu zida, iza Winstonovog
stola. A moje srce treperi, lagano neujednačeno kucajući. Zato što nisam
vidjela puno od Logana u zadnje vrijeme. Da sam paranoična, mislila bi da
me izbjegava.
„Vrebač nije zapravo termin koji bi ja upotrijebio,“ kaže Logan. „Više
kao…netko opsjednut, tko vas ne voli previše.“
Nicholas sjedne u stolicu pokraj Olivije, držeći je za ruku.
„Ali zašto ja?“ Upita ona.
„Kraljevske trudnoće znaju uznemiriti luđake,“ Winston, sjedokos, ali
čovjek sa solidnim izgledom, odgovori.
„Koliko je pisama poslano?“ Upita Nicholas.
„Ovo je treće,“ kaže mu Winston.

91
 „S koje pošte dolaze?“ Upita moj šogor.
„Svaki put s druge – West Rothshire, Averdeen, Bailey Glen. Nema
otisaka prstiju, nema DNA. Svaka poruka je prijeteća i usredotočena na Lady
Oliviju i djecu.“
„Što pisma točno kažu?“ Upitam, osjećajući se mučno.
Logan odgovori prije no što Winston može.
„Pojedinosti nisu bitne. Pratimo situaciju. Obavijestili smo vas kako bi
bili svjesni, ali…bez brige. Ništa neće proizaći iz ovoga.“
„Bez brige?“ Ponovim. „Ovo je kao neko sranje u smislu Igre Prijestolja –
kako da se, dovraga, ne brinemo?“
Henry objasni.
„Nije da nikad ne dobivamo poštu od onih koji nas mrze. Ili prijetnje
preko interneta – to se događa cijelo vrijeme. Imao sam pet vrebača do svoje
šesnaeste godine.“
Henry slegne ramenima prema mojoj sestri. „Nisi zapravo član kraljevske
obitelji dok nemaš vrebača – dobro došla u klub, Olivia.“
Ne. Zbog toga se ne osjećam nimalo bolje.

Usprkos vijestima o psihopatu koji uhodi Oliviju i Nicholasa, navodno,

predstava mora ići dalje. Ovo je ono što znači biti javna osoba, kraljevska
ličnost. S Henryjevim i Sarahinim velikim debelim kraljevskim vjenčanjem
za samo nekoliko mjeseci, bilo je puno kasnih doručaka i ručkova, te ostalih
događaja, sva usmjerena prema proslavi nadolazećeg događaja. Zbog toga,
iduće večeri, u limuzini sam, osjećajući se kao filmska zvijezda, noseći
prekrasnu, sjajnu, srebrnu koktel haljinu, s Nicholasom i Olivijom, koji
izgledaju kao kraljevski par iz bajke. Na putu smo u Starlight Hall, gdje su
Henryjevi i Sarahini prijatelji priredili zabavu u njihovu čast.
Tu su fotografi i obožavatelji, čekaju vani, u ograđenim prostorima iza
zida tjelohranitelja. Zadrhtim kad pomislim da bi čovjek opsjednut mojom
sestrom mogao biti u gomili. Ali se onda vrata otvore, a Logan mi pruži
ruku.
Kad ga dodirnem, kad stavim svoju ruku u njegovu i osjetim kako su se
njegovi prsti omotali oko mojih, kombinacija elektriciteta i tople utjehe prođe
kroz mene. Dirati ga, to je moja droga, moja ovisnost – iako se trudim ne biti

92
čudakinja u vezi toga. A znajući da je ovdje, da nas čuva kao moćni,
nevidljivi anđeo čuvar, to mi smiruje živce, i kao i uvijek, čini da se osjećam
sigurno i zbrinuto. Zato što Logan nikad ne bi dozvolio da se išta loše dogodi
bilo kome od nas.
I vjerujem cijelim svojim srcem da ne postoji ništa što on ne može učiniti.

Starlight Hall je dobio prikladno ime. To je prekrasna soba s muralima

bujnih raznih pejzaža na zidovima i stropa u obliku kupole s tisuću malih
bijelih prozora sa željeznim okvirima. Gosti su slični kao i oni na drugim
događajima na koje sam išla s Olivijom – mješavina mladih, sofisticiranih
ljudi plave krvi i starijih aristokratskih lordova i dama, koji nose nezgrapne
dragulje i velike komplicirane šešire.
Olivia i ja sjedimo za stolom, čavrljajući sa Simonom Barristerom i
njegovom ženom, Franny. Srela sam taj par nekoliko puta tijekom godina –
preko Simonovog posla s mojim ocem i zato što je on Nicholasov najbolji
prijatelj. Liv je upoznala Franny na svom prvom putu u Wessco i bila joj je
dobra prijateljica, žestoka i iskrena, kad je moja sestra zaista trebala
prijateljicu. Franny je najljepša žena koju sam ikada vidjela u životu, sa
savršenom, porculanskom kožom, sjajnim crnim očima kao oniks i kosom
boje mahagonija.
Također je jedna od najzabavnijih. Zato što je tako direktna. Praktički
brutalna.
„Smrt.“ Kaže Franny empatično. „Porođaj je kao smrt. Mislit ćeš da
umireš, a bol je tako prokleto užasna, da ćeš željeti da si već mrtva.“
Simon i Franny imaju trogodišnjeg dječaka, Jacka, sa sjajnim plavim
očima i crvenom kosom, baš kao njegov tata.
„Dakle, želiš reći da…nije tako loše?“ Šali se Liv.
Franny se nasmije, a Simon je gleda kao da je to najčarobniji zvuk koji je
ikada čuo.
„Samo te pokušavam pripremiti.“ Inzistira Franny. „Voljela bih da me je
netko pripremio.“
Onda ona pogleda u svog muža s obožavanjem i prođe svojim dlanom
preko njegove ruke.

93
 „Ali, nakon svega, kad ne umreš i stave ti taj mali zavežljaj u tvoje
naručje, osjećaš se preporođeno. Kao da si upravo postigla savršenu,
najvažniju, čudesnu stvar koju ćeš ikada učiniti. I želiš to učiniti ponovo i
ponovo.“
Kasnije, tema skrene na dadilje.
Liv drži Nicholasovu ruku u svojoj, poigravajući se s vjenčanim prstenom
na njegovom prstu.
„Ne znam za dadilje – mislim da ne želim jednu.“
„Jednu?“ Uzvikne Franny. „Imat ćete blizance, trebate cijelu vojsku
dadilja.“
Moja sestra naginje glavu s jedne strane na drugu, nije uvjerena.
„Ne budi Američka Kučka, Olivia. Dadilje su dio naše kulture – posebno
za tebe i Nicholasa. Ne mogu zamisliti kako bih ja ispala da me je odgajala
moja majka. To bi bila katastrofa.“
Simon kimne Nicholasu. „Nadajmo se da ćeš ti imati više sreće da ih držiš
zaposlene. Naše su davale otkaz, često – padale su kao muhe.“
Franny se smješka, izgledajući vragoljasto i prelijepo. „Ne mogu zamisliti
zašto.“
A Simon se nasmiješi, oduševljen pored nje. „To je zato što si im prijetila,
draga.“ On se okrene prema nama. „Kad bi odvele Jacka u šetnju, Franny bi
ih podsjetila da ako mu se išta dogodi, da će im prerezati grlo kad se vrate.“
Franny neodoljivo slegne ramenima. „Samo sam bila iskrena. Trebaju biti
upozorene.“

Kasnije, sama sam, pijuckajući votku i brusnicu, dok moja su moja sestra
i Nicholas na plesnom podiju, zureći jedno drugome u oči. Simon i Franny
su također tamo, pripijeni, ljuljajući se u ritmu glazbe. Vidim Henryja na
drugoj strani prostorije, kako živo razgovara, okružen grupom ljudi koji ga
slušaju i smiju se kao odgovor na svaku njegovu riječ. Sarah je nekoliko stopa
dalje, čavrljajući sa svojom sestrom plavušom, Penelope. Ona je glumica u
LA-u, došla je u posjet na nekoliko dana, a onda će se vratiti na vjenčanje.
Nova pjesma dođe od glazbene grupe – instrumentalna verzija „Play
That Song“ od Traina. Gledam Henryja kako ostavlja svoju grupu i prilazi
Sarah – podigavši je, držeći je oko kukova, iznad njega – oboje su nasmijani

94
i zaljubljeni. Ne mogu da se ne smiješim, kad ih odvede na plesni podij i
polako spusti Sarah niz svoje tijelo, dok joj stopala ne dotaknu pod.
Kad bih mogla naći nekoga da me bar upola tako obožavajući gleda kako
Henry Pembrook gleda u Sarah Von Titebottum, bila bi sretna do kraja
života.
Uzdahnem. Zato što je ljubav svuda oko mene. A ja sam gospođica
Usamljena.
A onda se moj pogled pomakne…Ne moram pregledavati prostoriju da
pronađem Logana, znam točno gdje je – kao da moj mozak ima GPS na
njemu dvadeset i četiri sata dnevno.
Ali luda, prekrasna, nevjerojatna stvar, od koje mi srce nabija tako glasno
da utopi zvuk glazbe? Kad pogledam u Logana St. Jamesa preko prostorije,
on ne pregledava gomilu u potrazi za prijetnjama. Ne gleda pred sebe, kako
bi bio spreman na što god da dođe.
Umjesto toga, kad si dopustim da uživam u gledanju Logana…on zuri
ravno u mene.

Sat vremena kasnije, pijuckam moje drugo piće, i na putu sam prema
super opijenosti, dok čavrljam sa Sarah o njenom dobrotvornom radu za
Wessco Blue Coat. Započela je program čitanja prije nekoliko godina, te iako
neće putovati s njima, sada kad su ona i Henry zaručeni, ona još uvijek
organizira prijevoze knjiga i skupljanje sredstava. Nadnaravno je misliti da
će ona jednog dana biti kraljica. Ludo. Zato što je ona tako…normalna. Ali je
također graciozna, inteligentna i iskrena, sve kvalitete koje bi zemlja htjela
da ih kraljica ima.
Ona se hihoće, pričajući mi priču o njenom prijatelju Willardu i njegovoj
ženi, Lauri, kad iznenada stane usred rečenice. A boja joj nestane s lica – čak
joj i usne problijede kao kreda.
Stavim dlan na njenu ruku. „Sarah? Jesi li dobro?“
Ona ne odgovori.
Nisam sigurna što napraviti. Znam da je Sarah bolno sramežljiva i ne
želim je osramotiti. Pa se okrenem i pokažem Loganu da priđe. On odmah
dođe i usredotoči se na Sarah čim stigne do mene.

95
 „Lady Sarah? Što je bilo?“ Logan slijedi njen pogled do mjesta gdje je
zamrznut na sjedokosom muškarcu preko puta prostorije. „On? Čovjek
pokraj vrata?“
Logan napravi korak, a Sarah ga zgrabi za ruku u panici. „Nemoj! Nemoj
mu prilaziti. On je…opasan.“
Uzmem Sarahinu drugu ruku u svoju – ledena je. „U redu je. Ne može
nam nauditi. Logan to nikad ne bi dopustio. S tobom smo. U redu je.“
Ona ne trepne, ne skida pogled s čovjeka i nisam sigurna da li me je čula.
„Dovedi Henryja,“ kaže mi Logan. „Odmah.“
Brzo stisnem Sarahinu ruku i ostavim je s Loganom. Onda idem između
gostiju dok ne pronađem plavokosog princa kako priča s malom grupom
prijatelja pokraj šanka. Provučem ruku ispod njegove, široko se smiješeći i
koristim svoj pretjerani britanski naglasak kad kažem, „Ispričavam se,
gospodo. Moram ukrasti šefa ovdje, na trenutak.“
Dok ga odvodim, Henry nježno pita, „Što nije u redu?“
„Sarah. Dođi.“
Pređemo preko prostorije glatko i mirno, kako ne bi privukli previše
pažnje na nas. Henry se smiješi i kima putem, ali je napetost u njegovim
crtama lica – dok ne stigne do Sarah.
„Gospodin kraj vrata,“ kaže mu Logan. „Znate li tko je on?“
Henry se okrene da pogleda i cijelo mu se tijelo ukoči. „St. James, odvedi
Lady Sarah u stražnju sobu.“
„Manji je nego što se sjećam,“ kaže Sarah, šapatom, prozračnim tonom.
„Sarah…“ Pokuša Henry opet.
„Misliš li da je to zato što kad sam ga zadnji put vidjela, bila sam dijete?“
Upita ona. „Ili sam ga u mojim mislima smatrala čudovištem, a on je
zapravo, samo čovjek. Užasan čovjek.“ Sarah pokrije usta svojom rukom.
„Moja majka je ovdje…Penny…ne smiju ga vidjeti, ona će-“
Henry prođe rukama kroz njenu kosu i prinese njeno lice svome. „Idi
odzada s Loganom i Ellie. Ja ću se pobrinuti za ovo.“
Sarah kimne, duboko dišući. Onda ona odmahne glavom. „Ne. Ne, mogu
ja to. Treba mi to. Samo…ostani sa mnom?“
Henry joj zagladi kosu. „Uvijek.“
Kad Sarah kimne, budući kralj i kraljica s rukom u ruci idu prema čovjeku
pokraj vrata, a Logan i ja ih slijedimo. Oni stanu nekoliko koraka dalje. On
se nakloni Henryju i pogleda Sarah na površan, ravnodušan način.
„Sarah. Dobro izgledaš.“

96
 Sarah stisne Henryjevu ruku tako čvrsto da joj zglobovi pobijele.
„Ti nisi pozvan ovdje,“ kaže ona s malo više snage u svom glasu.
Čovjek namjesti svoje manžete. „Ja sam nevjestin otac. Ne trebam
pozivnicu. Još uvijek imam poznanstva u ovom gradu, kako bi izgledalo da
nisam došao?“
Sarahin smijeh je oštar. „Otac? Ne.“ Ona odmahne glavom. „Ne, izgubio
si tu privilegiju čim si digao ruku na moju majku. I na mene.“
Moja glava se okrene na to priznanje. Oh, Sarah. Loganovo lice je
nepomično i njegova pažnja na Sarahinog oca je neprekidna.
„Ti meni nisi ništa sada,“ kaže mu ona. „Nisi čak ni sjena u najudaljenijem
kutu mog uma. Ostavila sam te iza sebe. Svi smo. I tamo ćeš ostati. Želim da
sada odeš. Moraš otići.“
Lord oklijeva. „Sada, gledaj-“
Henry korakne naprijed, nagnuvši se, glas mu je prijeteći i oštar – kao
oštrica.
„Nemoj ići – bježi. Dok još možeš. Ako budeš pričao s novinarima ili bilo
kime – ako jebeno prošapćeš njeno ime – znat ću to. I kunem ti se, svojom
majkom, zakopat ću te živog ispod palače, kako bi Sarah mogla gaziti po
tvom grobu svakog dana njenog života.“
On zuri nazad u Henryja nekoliko napetih trenutaka. A onda – više ni ne
pogledavši u Sarahinom smjeru – okrene se i izađe.
„Mislim…“ Sarah teško diše, njen glas je nježan i zadahtan. „Mislim da
bih sada voljela otići odzada.“
Henry kimne i odvodi je. Logan hoda ispred njih, raščišćavajući put kroz
goste, a ja ih slijedim. Soba je mala – malo područje za sjedenje sa samo
jednim stolom i vrčem s vodom, te ležajem. „Kauč za onesviještene,“ kako
su ga nekad zvali, te se pitam da li je to prostorija u koju su nekada dovodili
dame da mirišu soli, kad su im korzeti bili previše stegnuti.
Čim Logan zatvori vrata za nama, Sarah pokrije lice rukama i jeca u njih.
Henry sjedne na ležaljku i privuče je dolje na svoje krilo, držeći je blizu,
ljuljajući je u svojim rukama. Nalijem čašu vode iz vrča i stavim je nadohvat
njegove ruke.
„Čak ni ne znam zašto plačem,“ promuca ona. „Jednostavno
je…preplavljujuće.“
Henry miluje njenu čeljust i ljubi joj čelo, šapćući, „Bila si tako dobra,
moja ljubavi. Tako hrabra. Jako sam ponosan na tebe.“

97
 „Ovo je zadnji put, Henry.“ Sarah pogleda u njegove oči. „Ovo je zadnji
put da ću ikada plakati zbog njega.“
Henry kimne i privije Sarah uz sebe.
Logan i ja diskretno kliznemo kroz vrata, te ih nježno zatvorimo.
Ostanem s njim dok on čuva vrata, kako bi se uvjerio da nitko neće
uznemiravati Henryja i Sarah. Zato što, iako zabava nije završila, stojeći
pokraj Logana je jedino mjesto gdje želim biti.

98
 Tijekom sljedeća dva tjedna, Kraljica Lenora me je uzela „pod svoje
okrilje.“ Kaže da imam „potencijal“ i ona želi vidjeti da ga dosegnem. Neću
lagati, uzbudljivo je imati njenu pažnju, biti u njenoj prisutnosti, te sam
počela uzimati bilješke na mom mobitelu u vezi malih dragocjenih savjeta
koje mi daje. Tako je elegantna, moćna – nikad nisam upoznala ženu s tako
zapovjednim stavom i samosvjesnošću. I zna raspodijeliti uloge kao šefica.
Kraljica, baka, diplomatkinja, ženska verzija generala Georgea jebenog
Pattona.
Ne znam koja je njena ideja mog potencijala, ali ako misli o meni kao o
budućoj psihijatrici u palači, neka računa na mene. Zaista bih mogla zariti
svoje zube u probleme kraljevske obitelji – konfliktne odnose, političke
konflikte, skup pasivno-agresivnih unutarnjih zamjeranja. To bi bio posao iz
snova – još bolji nego kad je Dr. Melfi analizirao šefa mafije Tony Soprana.
Ništa ne daje veći primjer toga nego nedavno poslijepodne kad smo pili
čaj u istočnom vrtu – Kraljica Lenora, Liv, Kraljičin prijatelj, gradonačelnik
George Fulton i ja. Bili smo okruženi tulipanima i zvončićima, za bijelim
pletenim stolom s leptirima koji lepršaju pokraj nas, kao na stranici ravno s
početka knjige Alisa u Zemlji Čudesa.
„Pričajte nam o novoj inicijativi u vezi prijevoza na kojoj radite, George,“
kaže Kraljica.
George Fulton se čini mladim da bi bio gradonačelnik – ima možda
dvadeset i sedam ili dvadeset i osam godina. On je sladak na visoki, plavi,
mršavi JFK način. Njegov je naglasak lijep i lako se smiješi.
On objašnjava najnoviju tehnologiju koju instaliraju u tunelima koja će
pokretati vlakove magnetskom silom, umjesto strujom.
„To je briljantno,“ komentira Kraljica. „Zar to nije briljantno, Eleanor?“
Ne ispravljam je u vezi mog imena. Nisam stručnjak za etikete, ali imam
osjećaj da je nepristojno ispravljati svog domaćina, ispravljati Kraljicu
Wesscoa je ogromno jebeno ne-ne.

99
 Pa kimnem i nasmiješim se. „To je stvarno zanimljivo.“
„Planiramo preimenovati prvu renoviranu stanicu u Margaret-Ana, po
vašoj majci, Vaše Veličanstvo.“
„To bi bilo lijepo,“ kaže Kraljica Lenora. „Majka je bila naprednog
mišljenja – ispred svog vremena.“ Onda se okrene mojoj sestri, pokazujući
na njen veliki trudnički trbuh. „A kad već govorimo o imenima, Olivia,
mislila sam raspraviti s tobom imena djece.“
Liv spusti svoju šalicu dolje. „Njihova imena?“
„Da. Iako ne znamo hoće li biti dva dječaka, dvije djevojčice ili dječak i
djevojčica, ključno je da budu dobro smišljena. Simbolična i reprezentativna.
Strana obitelji Nicholasovog djeda je bila zanemarena u prethodnim
godinama, pa se očekuje da ti i on to nadoknadite sada.“
„Oh. Uh…pa, što ste vi mislili?“
„Ernstwhile.“
Nastane pauza u zraku – čak i pčele prestanu zujati – a riječ samo nekako
visi tamo, kao gadni miris.
Moja sestra nije sigurna da li je dobro čula.
„Ernstwhile?“
Dobro je čula.
„Da. Dobro, jako ime, s povijesti iza njega. A za dječaka-“
„Ernstwhile je žensko ime?“ Upita Liv, širom raširenih očiju i zgrožena.
„Da, naravno. Nicholasova pra-prateta Ernstwhile; bila je jako otporna
žena.
S takvim imenom, mislim da je morala biti.
„A za dječaka – Damien,“ objavi Kraljica.
Znak za glazbu iz filma The Omen.
Olivijin jedan jedini istinski strah. Potajno je pogledala film kad je imala
devet godina, nakon što su naši roditelji otišli spavati jedne noći, te ju je to
prestrašilo za cijeli život. Još se sjećam kako je pregledavala moju kosu kad
sam imala četiri godine, tražeći tetovažu 6-6-6 – samo kako bi bila sigurna.
„Nicholas i ja smo mislili više…običnija imena.“
Kraljica odmahne glavom. „Ako si htjela nazvati djecu Bob ili Tina,
trebala si se udati za vodoinstalatera. Udala si se za princa. Unuka kraljice.
To dolazi uz obveze.“
Moja sestra je obično duhovita, živahna – živahnost je jaka u našoj obitelji.
Ali trudnoća, selidba, pritisak toga da nosi novu generaciju Pembrooka,
neumorni kretenski novinari koji još nisu preboljeli što je osvojila omiljenog

100
sina Wesscoa – bilo joj je teško. Uzelo joj je malo njene hrabrosti. Tako da
sada, Olivia…vene, pred mojim očima.
„Mislim da ću malo prilegnuti.“
„Želiš li da idem s tobom?“ Upitam.
„Ne.“ Glas joj je drhtav. „Dobro mi je samoj.“
Bez ijedne druge riječi, ona se gega putem prema palači.
I potrebno je samo oko deset minuta prije no što moj šogor dođe jurišajući
nazad dolje, njegove svijetlo zelene oči bacaju iskre.
George se nakloni. „Vaša Visosti.“
„Fultone.“ Kimne Nicholas, dok oštro gleda u svoju baku. „Ellie, George,
hoćete li nas ispričati, molim vas?“
Počnemo ustajati, ali Kraljica podigne ruku.
„Ne. Usred smo čaja. Sigurna sam da što god da mi imaš za reći možeš
reći pred njima.“
„U redu onda – prestani.“
Kraljica izgleda zaprepašteno.
„Što da prestanem?“
„Znaš ti što. Mi nismo šahovske figure; prestani pokušavati kontrolirati
šahovsku ploču.“
Kraljica Lenora sklopi ruke. „Je li to u vezi Olivije?“
Nicholas podigne ruku prema palači. „Ona je u našoj sobi, jako plačući
sada.“
Kraljica otpuhne. „Pa, to je apsurdno. Potpuno je previše osjetljiva.“
Nicholas podigne ruke. „Naravno da je osjetljiva – trudna je s blizancima
sedam i pol mjeseci! Neugodno joj je cijelo vrijeme. Ne može spavati – jedva
može disati! Paparazzi se penju po zidovima, novinari je razdiru u
komadiće, a nema nijedne proklete stvari koju mogu napraviti da to
zaustavim, a psihopata ostavlja sadističke poruke adresirane na nju na
našem pragu. A sada ti-“
Kraljičine riječi presjeku zrak kao bič. „Pazi. Na. Svoj. Ton.“
Moj šogor stane i duboko udahne. On prijeđe rukama po licu i pogleda
prema horizontu. Kad opet vrati pogled prema svojoj baki, mirniji je, ali
hladan.
„Doveo sam je ovdje kako bi se mogla odmarati u sigurnosti. Kako bi se
mogla opustiti. Ako to napraviš nemogućim, odvest ću je negdje drugdje. A
ako želiš imati odnos sa svojom praunučadi, onda ti kažem odmah sada,

101
bako – prestani.“ On zastane da pusti da joj zadnje riječi sjednu i doda,
„Nećemo više voditi ovaj razgovor. Nadam se da ti je to jasno.“
Kraljica ne odgovori riječima, samo nekako diše – kao zmaj koji želi
vatrom spržiti prinčevo dupe. Nicholas čeka da ona kimne, a kad to napravi,
on se nakloni i ode.
„Nikad nemoj imati djecu, Eleanor,“ kaže mi ona ukočeno. „Nezahvalni
su do srži, svi oni. Zapiši to.“
S dužnošću, tipkam po mobitelu.
Onda, George, Kraljica Lenora i ja sjedimo u tišini. I jako je neugodno.
Pokušam to popraviti. „Mislim da je Ernstwhile nekako slatko. Možda bi
je mogli zvati…Ernie.“
Njeno Veličanstvo se ni ne nasmiješi.
Onda George ispusti zvuk. „Ballsack.“
Moje lice se namršti i okrenem se prema njemu. „Uh…nazdravlje?“
On se nasmiješi, pokazujući na Kraljicu. „Samo sam se slagao s vama,
Vaše Veličanstvo, o imenima treba dobro razmisliti. Imam obitelj s očeve
strane – Ballsackovi – koji su donijeli nesretnu odluku da nazovu svog
najstarijeg sina Harry. Nisu uopće razmislili o tome.“ On odmahne glavom.
„Niti to rekli naglas.“
Čujem ime u mojoj glavi i šmrknem.
Onda dodam moj prilog. „Išla sam u školu s djevojkom po imenu Alotta.
Alotta Bush. Bila je kapetanica ekipe navijačica. Čudno, ali istinito.“
George se smijulji i dok se Kraljica ne pridruži našoj raspravi, vidim da
joj se usne trzaju.
„Prva djevojka koju je moj brat volio se zvala Constance Uma Natasha
Theresa,“ kaže George. „Ispostavilo se da je to bio prikladan akronim.“
A ja se potpuno nasmijem, „O, moj Bože.“
Kraljica pijucka njen čaj i nastavi naš redovno zakazani „ne drski“
razgovor.
„Nacionalni muzej ima novu Monetovu izložbu koja se otvara večeras,
George. Hoćeš li ići dok si u gradu?“
George se nasmiješi. „Planirao sam ići, Vaše Veličanstvo, da.“
„Trebao bi povesti Eleanor sa sobom.“ Ona me pogleda. „Još nisi bila u
muzeju, zar ne?“
„Ne, još ne.“
Kraljica Lenora kimne. „Onda je riješeno. Idite zajedno i imajte prelijepu
večer.“

102
 George sretne moj pogled preko svoje šalice čaja, a njegovi obrazi
postanu ružičasti.
Zato što on osjeća isto što i ja – upravo su nam kraljevski smjestili.
Nije cool, Lenora…nije uopće cool.

Malo kasnije, hodam hodnikom do Nicholasove i Olivijine sobe, da

provjerim kako je moja sestra. I vidim Logana na drugom kraju hodnika.
Nisam mislila da radi; nisam ga još vidjela danas – a moje tijelo reagira na
isti način kao i uvijek kad je on u blizini. Moj puls ubrza ritam, moje disanje
se ubrza, nada i privlačnost plivaju u mom želucu, zbog čega mi je malo
mučno, ali ne na loš način.
Čini se da korača sa svrhom, a koraci su usmjereni ravno prema meni.
Sretnemo se ispred vrata Olivijine sobe. Njegove su oči tamne, skoro crne od
intenziteta, a ja se pitam što će reći.
„Da li izlaziš večeras s onim tipom?“
Nije baš ono čemu sam se nadala.
Ali on se naginje tako blizu, da mi mozak stane. „'Onim tipom'?“
„Georgeom Fultonom. Gradonačelnikom.“
„Uh…da. Upoznala sam ga danas na čaju. Kraljica je predložila da
idemo…znaš…kao prijatelji.“
Ne znam zašto sam dodala posljednji dio. Nije da je Loganu stalo. Samo
kad stisne čeljust i skrene pogled sa strane, nekako se čini kao da mu je stalo.
„Nema razloga iz kojeg ne bi trebala ići, zar ne?“ Nada u mom glasu je
patetično glasna.
„Ne,“ kaže on nježno. „Nema nikakvog razloga.“
Na trenutak, nitko od nas se ne pomakne, niti trepne.
„Hej, Lo!“ Još jedan čuvar vikne niz hodnik. „U Katy's večeras, da?“
Logan mu kimne, a moj želudac se stegne.
„Katy's?“ Upitam.
„To je pub. Viša klasa voli biti u The Goat; dečki i ja smo u Katy's.“
„Oh. Pa, onda se čini da oboje imamo planove za večeras.“
„Čini se da je tako.“ On mi dodirne ruku, malo je stisnuvši, a ono poznato
uzbuđenje prođe kroz mene. On se primakne bliže dok prolazi, skoro
šapćući u moje uho, „Zabavi se, Ellie.“

103
 Onda gledam kako odlazi, koraci su mu dugi, glava mu je ravna – a zbog
njegovog dupeta…cure mi sline.
I samo tako, privlačnost toga da idem večeras u muzej, da idem bilo kuda
gdje nema Logana, šušti kao šumeća tableta Alka-Seltzer.

Otvaranje Monetove izložbe u Wessco National Museum je velika stvar

– kao Met Gala, bez odijela za svemirsko doba. Stilistica me odjenula u
prekrasnu kraljevsko plavu koktel haljinu bez naramenica, sa srebrnim
platformama. Kratki, uski kroj obavija moje malo tijelo na seksi način, dok
širina suknje je čini prikladnom za flert, ali da nije vulgarna. S mojom
plavom kosom spuštenom i valovitom, osjećam se samopouzdano, prelijepo
– odraslo. Kao žena koja ide na uglađeni društveni događaj, a ne kao
djevojka koja ide na maturalnu zabavu. To je novo za mene.
Na ulazu su novinari, fotografi – izvikuju pitanja i bore se za vrhunsku
poziciju, svi žele priču o obećavajućem političaru i princezinoj sestri. To će
biti prilično dobar naslov. Još od vjenčanja su zainteresirani za mene – i moje
sise – iako niti jedno od nas nije baš značajno. Bila je to zabava, izlet, divlja
vožnja – dijeliti komadić Nicholasovog i Olivijinog mjesta pod reflektorima.
Ali pod jarkim blicem fotoaparata koji slikaju, sine mi: ovo bi mogao biti
i moj život.
Sada imam veze s bogatim, poznatim ljudima – onima koji upravljaju
gradovima, te donose zakone i vladaju državama. To je ono što je Kraljica
mislila cijelo ovo vrijeme kao o mom potencijalu – ja imam potencijal imati
život kao moja sestra.
Ako to želim.
A to je oduvijek bilo pitanje, zar ne? Gdje se vidiš za pet godina? Tko želiš
biti? Što želiš?

George Fulton je dečko iz snova – zabavan je, šarmantan, pametan i

pažljiv. Raspravljamo o umjetninama i Monetovom životu, dok polako

104
lutamo od jedne slike do druge. Sviđa mi se George. On se lako može
svidjeti. Sviđa mi se kao što mi se sviđa Tommy, Marty ili Henry.
Kao prijatelj.
Ali intenzitet u njegovim očima ne čini da se topim. Zvuk njegovog glasa
ne uzrokuje da mi drhte koljena. Miris njegove kože me ne tjera da mislim
prljave, proste tajne misli.
Samo jedan tip uzrokuje sve to.
Samo jedan je uvijek to uzrokovao.
Pa kao i svaki drugi spoj na kojem sam bila od onog ranog jutra prije pet
godina, kad sam skakućući sišla niz stepenice u kafić i našla se licem u lice
sa zgodnim tjelohraniteljem koji oduzima dah, koji je nosio ubojitu kravatu
– moje misli lutaju s tipa s kojim sam na spoju…ravno nazad do Logana.
Slika ispred mene je žena s ručnim radom, s malom djevojčicom pokraj
njenih nogu. Na zidu pokraj nje, napisan je citat – mislim da je to iz Biblije:
„Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao
dijete. Kad sam postao muž, odbacio sam, što je bilo djetinje…“
Pogledam dolje u moj gležanj, gdje je moja mala tetovaža limuna. I
osjećam zagrljaj futrole za nož koja je omotana oko mog bedra – koji nosim
kao zaručnički prsten, pobožno, svaki dan.
To je skoro jebeno poetično.
Ja sam varalica. Nisam sisala limun života – skrivala sam se iza kore.
Igrala sam na sigurno. Odbijajući preuzeti najveći rizik od svih.
Moram ostaviti djetinje stvari. Kao što su srednjoškolske zaljubljenosti i
snovi o tjelohranitelju. Moram ih ostaviti iza sebe.
Ali jedini način da to ikada mogu napraviti je taj da se suočim s njima – s
njim. Riskirajući, stavivši moje golo, kucajuće srce na stol da ga vidi. A ako
ga on razbije maljem, pa…ova analogija je skrenula u mračnu zonu…ali
poanta je: Logan me ili želi onako kako ja želim njega ili me ne želi.
A vrijeme je da saznam. Da čujem to ravno iz usta onoga kome-visi-kao-
konju. Onda mogu krenuti dalje. Krenuti dalje, s njim ili bez njega. Ali
stvarno, stvarno se nadam da će biti s njim. Da nisam jedina koja ovo osjeća.
George i ja smo odlutali do male niše u kutu, a ja stavim dlan na njegovu
ruku. „Moram ti nešto reći.“
On se nasmiješi. „Upravo sam mislio isto.“
A onda kažemo istovremeno.
„Jedva čekam da te opet vidim.“
„Moram ići.“

105
 Kad mu moje riječi sjednu, on stavi ruke u džepove, a čelo mu se namršti.
„Pa…ovo je neugodno.“
„Oprosti. Ti si super tip – nevjerojatan tip…ali…postoji još nešto. Već
dugo vremena postoji netko drugi i nemam pojma što on osjeća prema meni,
ali osjećam potrebu da to saznam. Moram tome dati priliku.“
George me gleda nekoliko trenutaka. Onda se nagne i poljubi me u obraz.
„Tko god da je on, jako je sretan muškarac.“
Nasmiješim se kao zahvala.
„Reći ću vozaču da te odveze kamo god želiš ići.“
„Ne, u redu je. Imam to sređeno.“ Stavim ruku preko njegove. „Laku noć,
George.“
Georgeova dva tjelohranitelja, koji su nas čuvali ovdje večeras, ostanu s
njim dok ja izađem kroz stražnja vrata muzeja i pozovem taksi. Vrijeme je
da uzmem sudbinu u moje ruke, uhvatim bika za rogove, uzmem limun
objema rukama i sišem ga dok mi se obrazi ne udube…a možda, ako sve
dobro prođe, mogu i progutati.

106
 Vidjela sam dovoljno filmova iz osamdesetih – Pretty in Pink, An Officer
and a Gentleman, Sixteen Candles – da znam kako bi ovo trebalo ići. Trebala
bih izaći iz taksija, proći kroz dvokrilna vrata bara s povjetarcem koji mi
zabacuje kosu prema nazad, pretražiti prostoriju dok se naše oči ne sretnu,
onda – bum – romantična glazba u pozadini dođe. Podignem ruku i
pozovem ga da priđe, onda me Logan prokleto dobro izljubi i/ili podigne
me i odnese. Odjavna špica.
Stvarnost…nije film iz osamdesetih.
Pa, kad izađem iz taksija, moja haljina zapne za vrata, malo se poderavši.
Stanem u lokvu dok prelazim ulicu, smočivši stopalo i stvarajući vlastitu
mljackavu, pozadinsku glazbu, nalik na prdež.
Isuse Kriste na lizalici.
Držim glavu spuštenu i izbjegavam kontakt oči u oči s grupom glasnih
muškaraca koji puše izvan gostionice pokraj – a onda stavim ruke oko lica i
zavirim kroz prozor Katy's Puba.
Tu je mala prednja prostorija s drvenim šankom, nekoliko okruglih
stolova i stolice. Vidim hodnik odzada iz kojeg izađe čovjek u kariranoj
košulji, noseći štap za biljar. Logan sjedi za šankom, njegova smeđa kosa mu
pada preko čela, visoka čaša tamnog piva je ispred njega. Lijepa šankerica s
crvenom kosom dužine do ramena se naginje prema njemu naslonivši se na
lakat. A onda se Logan smijulji nečemu što je rekla – zabljesnuvši svojim
ravnim, bijelim zubima, oči su mu namreškane od smijeha.
Ljubomora – zelena i ružna – mi se izlazi iz očiju. Te iako uzmaknem pred
prizorom, moja stopala kao da su zacementirana za tlo, a ruke su mi
zalijepljene za staklo kao super ljepilom.
A onda postane još gore.
Mala djevojčica, s njišućim plavim kečkama i dudom u ustima, izleti iza
šanka. Šankerica je lovi, ali je Logan preduhitri, podignuvši dijete u svoje

107
jake ruke. On nakrivi glavu, pričajući djetetu i zaigrano mašući prstom,
natjeravši je da se nasmiješi oko svoje dude. A žena dođe od šanka i stane
blizu Logana, gledajući gore u njih oboje.
Izgledaju kao da se jako dobro poznaju – cjelokupno i sretno. Izgledaju
kao obitelj, a ja imam osjećaj kao da krvarim iznutra.
Netko prođe pokraj mene i u bar, skrenuvši Loganovu pozornost na
vrata.
Na mene.
Njegove se oči rašire kad me spazi, onda se suze. Ustima oblikuje moje
ime, kao da ne može vjerovati što vidi.
Sranje.
Pobjegnem. Poletim. Jurim.
Kukavički? Da, ali i instinktivno. Idem ulicom kao da mi je opet sedam
jebenih godina. A trideset sekundi kasnije, njegov glas grmi iza mene.
„Ellie! Hej – stani!“
Stanem, jer nema svrhe bježati. Udahnem i pripremim se na laž. Zato što
mu još nisam spremna reći. Ne ovako, vani na ulici, pokraj kontejnera koji
smrdi kao da leš trune u njemu. Okrenem se i zalijepim veliki osmijeh na
lice.
„Logane! Hej! Čudno da tebe vidim ovdje – ipak je svijet mali.“
On zuri u moju haljinu, izgledajući…zbunjeno. „Što to imaš na sebi?“
„Haljinu.“
„Izgledaš…prokleto fantastično.“
Baš kad se spremam nasmiješiti, on se trgne. A Posebni Agent Ljutiti je
opet preuzeo kontrolu. „Što ti, dovraga, radiš ovdje, Ellie? Trebala bi biti
vani s Fultonom.“
„Moja večer s Georgeom je završila ranije. Nisam to osjećala. Pa sam
odlučila…razgledati grad.“ Podignem ruke prema…nizu otrcanih malih
kuća sa zapuštenim dvorištima i krovovima koji prokišnjavaju. Trebala sam
bolje razmisliti o tome. „I izgubila sam se. Znaš mene…luda, blesava Ellie.“
On stavi ruke na svoje kukove, mršteći se dolje na mene na onaj svoj seksi
način. „Ne možeš lutati okolo – posebno ne ovdje. Hajde, imam moj auto –
odvest ću te kući.“
Pijanac u kutu frflja, „Ja ću te odvesti kući, dušo. Čvrsto uhvati moj kurac
i pokazat ću ti put.“
Logan i ja viknemo u isti čas.
„Odjebi.“

108
 „Jebi se.“
Onda hodamo u tišini nekoliko trenutaka, jedno uz drugo, on gleda
naprijed, ja gledam u njega, pokušavajući smoći hrabrosti da kažem sve što
sam planirala prije nekoliko minuta.
Umjesto toga, druge riječi izađu iz mene. „Je li tvoja?“
Loganove se obrve spoje.
„Djevojčica,“ objasnim, osjećajući vlasništvo nad njim na koje nemam
pravo. „Je li tvoja?“
„Ne.“
I sve u meni se opusti od olakšanja.
„Ne, ona je Kathleenina kćer – šankerice. To je obiteljski pub njenog
muža. Connor – išao sam s njim na obuku – je još uvijek u vojsci; sada je na
misiji. Obiđem ih kad sam u blizini.“
Oh. Prijateljeva žena i mala kćer. To je bolje. To je super.
„To je lijepo od tebe.“
Stignemo do parkirališta iza bara i Logan me odvede do čisto sivog
Nissan Altima. On mi otvori vrata. Onda on ode okolo, pokrene auto i izađe
s parkirališta.
„Da li živiš tu blizu?“ Upitam, jer sam tek sad shvatila da ne znam
odgovor.
„Ne. Moj stan je izvan grada – udaljen oko dvadeset minuta.“
„Oh.“
Tihi smo nekoliko trenutaka.
Dok Logan ne upita, „Želiš li vidjeti gdje živim?“
Na trenutak, nemam riječi. Mogao bi me isto tako pitati da li želim vidjeti
raj. Ili Disneyland, ili jako seksi Mars.
„Da! Voljela bih to. Hajdemo.“

Stanemo uz rub velikog ograđenog parkirališta u mirnoj ulici. Mjesečina

obasjava ciglenu dvokatnicu, sa širokim ograđenim trijemom i bijelom
ljuljačkom za tri osobe. Iznad je jedna svjetiljka… a na drugoj strani je
okrugla soba sa šiljastim krovom, kao kula na dvorcu. Prilaz je kratak, samo
zemlja, s građevinskim materijalom, ljestvama i kantama poslaganim
uredno pokraj njega.

109
 Stanem izvan auta, zureći. Zadivljeno.
„Vau.“
A Logan me gleda. Gleda moje lice, svaku moju reakciju.
„Kad si to kupio?“ Upitam.
„Prije nekoliko godina. Moj tata mi je ostavio nešto novca kad je umro –
ispostavilo se da je bio legalno zarađen, što je bilo iznenađenje.“
„Tvoj tata je umro u zatvoru?“ Logan mi je rekao neke stvari o svom ocu
kad smo čavrljali tijekom mojih pauza za učenje, dok sam učila cijelu noć u
knjižnici na NYU, a on je bio na dužnosti. „Žao mi je.“
„Neka ti ne bude. Nije bio veliki gubitak. Najviše što mi je taj gad ikad
pomogao je bilo to da je umro.“ On slegne ramenima. „U svakom slučaju,
sjećaš se kad sam otišao u Wessco na onih tjedan dana?“
Sjećam. Sjećam se da sam osjećala kao da je bilo mjesec dana.
„Onda sam sređivao papirologiju, njegov sprovod. A jedno poslijepodne
je bilo sunčano i samo sam se vozio okolo, kako bi razbistrio glavu, nisam
imao kamo ići…pa sam uzeo novčić i počeo ga bacati da odlučim o
smjerovima.“
Nasmijala sam se. „Moj GPS! To si vidio od mene.“
Njegove oči lutaju preko mog lica. „Da, jesam.“
Vreli, mali naleti prsnu u meni – uzbuđenje, ponos – oduševljavajući
osjećaj da je Logan mislio na mene čak i kad je bio daleko.
„A to me je dovelo ovamo. Bio je znak da se prodaje u stanju u kakvom
je, nije bila ni napola završena kad sam tek naišao na nju – samo temelji i
prizemlje. Ali bili su to dobri temelji – čvrsti. Nešto na čemu sam mogao
graditi. Nešto što će trajati.“
On pogleda gore u kuću, a ja ispitujem njegov profil. Tu jaku, ravnu
čeljust, puna, sočna usta dok govori naglaskom koji obožavam.
„Unajmio sam građevinarca da dovrši posao, stavi krov na nju, iskoristio
sam originalne nacrte – dobio sam ih uz kuću. I imao sam čuvara koji je
održavao dvorište dok smo bili u New Yorku, brinući da se lutalice ne dolaze
i da gamad ne ulazi. Ali otkad smo kod kuće, radio sam iznutra. Završavao
je – napravio je prikladnom za život.“
Pogledam u kuću – čvrsta je, sigurna, a okoliš je tih i miran. Kad bude
gotova, bit će to toplo mjesto…sigurno, sretno, prekrasno mjesto za vratiti se
na kraju svakog dana.
Dom.
I kao da se rupa otvori ispod mojih nogu i ja padam.

110
 „Da li ostaješ u Wesscou? Kad se mi svi vratimo u New York, kad se bebe
rode, zar ti…nećeš ići s nama?“
On zaškilji na trenutak, kao da ne razumije pitanje. Onda odmahne
glavom, „Naravno da se vraćam s tobom. Ti si…mislim, moj posao s
princem,“ on pogleda u moje oči, „to mi znači sve.“
Logan podigne ruku prema kući. „Ovo će biti za kasnije, mjesto u kojem
ću se na kraju skrasiti. Ili će možda biti investicija.“
A moja stopala su opet na čvrstom tlu.
„Da li želiš vidjeti unutrašnjost?“
Kimnem tako jako da poskočim. „Da, voljela bih.“
Krenemo stazom zajedno, jedno uz drugo. Logan stavi svoju veliku ruku
na donji dio mojih leđa, a moja koža trne, pecka. „Pažljivo, ima ostataka
materijala – ne želim da padneš.“
Ali, on bi me uhvatio ako padnem.
Unutrašnjost Loganove kuće je u viktorijanskom stilu – veliko stepenište
s debelom četvrtastom ogradom u predvorju, otvoreni raspored velikih
soba, visokih stropova, drvenih podova, koji su izbrušeni, ali nisu još
lakirani. Logan posegne i povuče uzicu, uključivši golu žarulju koja visi s
duge žice gdje će, jednog dana, biti luster. Zidovi su nezavršeni, otvoreni,
izlažući čvrste drvene grede, ciglu i električne žice.
S pritajenim koracima, zato što se osjećam kao da hodam po nečem
svetom, slijedim Logana od sobe do sobe. U onome što će biti dnevni
boravak, samo je madrac na podu, prekriven čistom plahtom i složenom
dekom. Tu Logan spava – gdje stavlja svoju glavu i tijelo svake noći. Možda
svoje golo tijelo.
Priziva me – uzrokuje da želim leći na njega, pritisnuti moju golu kožu
uz istu tkaninu koju je dodirnuo i valjati se po njoj, kupajući moje tijelo u
njegovom mirisu.
I nije me briga kako ludo to zvuči.
Usprkos nedostatku uređaja – tu su samo prazna mjesta i izvučene žice
gdje će biti peći i hladnjak – kuhinja je ugodna. Tiha, sa sivim mramornim
gornjim pločama, crvenim ormarićima, s pločicama kao zaštita od prskanja
u obliku bijelih kvadratića od 2,5 cm od prozirnog stakla. Iznad umivaonika
od nehrđajućeg čelika je prozor, s pogledom na stražnje dvorište, koji bi čak
i pranje suđa učinilo nečim čemu se može radovati.
„Trebaš zastore,“ kažem.
„Nemam zidove.“

111
 Nasmijem se. „Zastori čine kuću domom, Logane. Oni su obrve kuće. Jesi
li ikada vidio kako čudno izgleda netko bez obrva? Ne želiš to ovom mjestu
– sve druge kuće će joj se rugati.“
A on se nasmije – duboka, bogata grmljavina je u njegovim grudima, koju
želim osjetiti uz moje grudi.
Njegovi vrhovi prstiju kliznu uz moju ruku. „Hajde, najbolji dio je gore.
Želim ti pokazati.“
Logan uzme svjetiljku sa šanka da osvijetli naš put uz stepenice, niz
hodnik i u okruglu sobu tornja. To će jednog dana biti spavaća soba.
Ogromna je, velika kao cijeli naš stan iznad kafića u New Yorku.
Ali to nije najbolji dio.
Ta čast pripada stropu. To je krovni prozor – sve – pokazujući tamnu
širinu noći i stotine blistavih zvijezda, kao da su nebesa strop.
„U staklo su ugrađene rolete,“ objasni Logan. „Zatvorit će se pritiskom
na dugme, kako ne bih dobio opekline od sunca dok spavam.“
„Logane…“ Uzdahnem. „Čarobno je.“
On stoji blizu mene, ruka je samo na dah udaljena od moje. Njegov je
osmijeh lagan i opušten. „Drago mi je da ti se sviđa, Ellie.“
Glas mi postane zadahtan, riječi klize s mojih usana bez brige ili misli.
„Upravo kada mislim da me više ne možeš zadiviti, pokažeš mi ovo.“
On se okrene prema meni, spustivši bradu. „Ja te zadivljujem?“
„Cijelo vrijeme. Uvijek jesi.“
I ovdje u ovoj zatamnjenoj prostoriji, sa svjetlom koje je upereno dolje,
imam osjećaj da je ovo tajno i sigurno. Šarmantno i savršeno. Drugi svijet –
druga dimenzija, gdje nitko i ništa drugo ne postoji. Samo Logan i ja,
zajedno, u ovom trenutku, ispod zvijezda.
„Logane?“
„Da?“
„Da li ti…ikad misliš na mene?“
On ne trepne niti se okrene. Njegove tamne oči sjaje u sjenama, zadržavši
moj pogled.
„Da li…?“
Oštri zvuk zvona njegovog mobitela prekine njegove riječi. Logan izvadi
mobitel iz svog džepa i stavi ga na uho.
„Da?“ Njegovo čelo se nabora i on pokrije svoje drugo uho rukom,
pokušavajući čuti. „Što? Gdje si? U redu, u redu – dolazim odmah.“
On udari tipku za prekid poziva.

112
 „Moramo ići.“

Vozimo se u tišini, Loganovo cijelo držanje se promijenilo od tog poziva.

On gleda cestu, s izrazom ne-zajebavaj-se-sa-mnom i smrtonosnim stiskom
na volanu. Njegova su ramena napeta, a nadlaktice ukočene. Dok se vozimo,
primijetim da se okoliš oko nas mijenja. Prigradske kuće izblijede u otrcane
zgrade s grafitima, parkirališta ograđena žicom, napuštene kuće i prednje
dijelove trgovina s crnim željeznim šipkama na svakom izlogu.
Stanemo u mračnoj ulici i parkiramo se uz rubnik ispred oronule kuće.
Logan posegne ispod sjedala i izvuče svoj mali, crni pištolj. To je mini pištolj,
nekako sladak, koliko pištolj može biti – ako ne gledate u cijelu tu sposobnost
da može prosuti nečiji mozak. On podigne moju ruku i omota je oko drške
pištolja.
„Reci mi pravila,“ kaže on.
Odmah, znam na što misli. Nekoliko tjedana nakon što mi je Logan
pokazao kako udarati i zavezao mi nož oko zgloba, odveo me je na streljanu.
Kako bih znala upotrijebiti oružje, ako mi to ikada zatreba, a da ne upucam
samu sebe pritom. Postoje pravila koja me je natjerao da mu ponovim više
puta:
„Ne stavljam svoj prst na okidač, ako ga ne mislim povući. Ne uperim
pištolj u nikoga, ako ga ne mislim upucati. Ne pucam u nikoga ako ga ne
želim ubiti.“
„Dobro.“ Kimne on.
„Ostani u autu sa zaključanim vratima. Ako netko pokuša razbiti prozor
da uđe, ne čekaj, ne upozoravaj, uperiš i povučeš okidač – i nastavit ćeš ga
povlačiti dok ne prestane pucati. Jesi li me čula, Ellie?“
Kimnem, gledajući preko ulice i kroz prozor. Onda prošapćem, „Logane,
jesmo li u nevolji?“
Kutovi njegovih usana se izviju. „Da, jesmo. Da sam imao izbora, ne bih
te doveo ovamo, ali nisam te mogao ostaviti samu u kući.“
Razbijanje i vika dođu iz kuće.
„Moram ući.“ On me pogleda u oči. „Ostani u jebenom autu, Ellie. Da?“
„Ok, hoću.“
I on ode. Jureći uza stepenice, kroz ulazna vrata.

113
 Tišina se čvrsto obavija oko mene. Jezivo je – nema auta koji trube, nema
nikoga vani tko hoda i priča, nema ni psa koji laje. To su zvukovi grada,
zvukovi života. Odsutnost tih zvukova znači da se život odselio ili se previše
boji izaći. U svakom slučaju, ovo nije mjesto gdje želite biti.
Vrata s mrežom na kući se naglo otvore – vrativši se nazad uz udarac i
ispavši iz svojih šarki. Logan stoji na prednjim stepenicama i doslovno baci
tipa na pločnik. On teško sleti, ali se brzo dočeka na noge, uzevši mesarski
nož u svoju ruku. Logan odmahne glavom i krene na njega. Srce mi se popne
u grlo kad tip zamahne nožem u Loganov trbuh, ali on poskoči nazad, zgrabi
njegovu ruku i okrene mu dlan pod neprirodnim kutom. Tip ispusti nož i
padne na koljena, vrišteći.
Logan ga povuče gore i zabije mu lice u haubu auta.
„Sad je dosta, Logane. Dosta je.“ Žena izađe iz kuće – starija, niska, s više
sijedih nego crnih vlasi u njenoj dugoj, tamnoj kosi. Iza nje još nekoliko ljudi
izađe, ali mi pažnju privuče posebno jedna djevojka.
Mršava je, možda u svojim tridesetima, s istom tamnom kosom, ali njeno
lice…izgleda jako slično Loganu.
I tada shvatim – ti ljudi su njegova obitelj. Ona o kojoj skoro nikada ne
priča. Tip, koji je još uvijek pribijen na haubu auta također liči na Logana –
vjerojatno bratić ili možda brat.
Logan trkne nož na tlu i onda izvadi telefon iz svog stražnjeg džepa.
„Što to radiš?“ Upita mlađa žena. Svi stoje oko njega, odmah ispred auta.
„Zovem policiju da dođe po njega.“
„Ne možeš to napraviti,“ kaže starija žena. „Već je izašao uz jamčevinu –
zatvorit će ga zauvijek.“
„Dobro.“
Žena zabije prst u njegove grudi. „On je moj sin.“
Logan pokaže na kuću. „Krenuo je na svoju rodbinu nožem-“
Mlađa žena se tada približi. „Predugo te nije bilo, Logane. Ian najviše
zarađuje.“
Mrmor slaganja se čuje iz gomile.
„Što bi mama i ja trebale raditi ako njega zatvore?“
„Pronađi posao, za ime Krista! Pošteni. Idi u školu, stvori si život!“
„Ovo je naš život!“
Logan odmahne glavom, izgledajući zgađeno.
A njegova sestra se iskesi.

114
 „Misliš da si tako jak i moćan? Sveti jebeni Logan, koji trlja dupe s
kraljevskom obitelji. Pa jebi se – nisi ništa bolji od nas ostalih.“
„Oh da, jesam,“ kune se Logan.
A ona ga ošamari, jako i glasno posred lica. Vidim kako mu glava poleti
u stranu. Um mi se isprazni. Bijel je zbog pravedničkog jebenog bijesa.
Kad kučka krene opet ošamariti Logana, izađem iz auta, uperim pištolj u
nebo i povučem prokleti okidač.
BUM!
Za mali pištolj, prilično glasno puca.
Sad imam njihovu pozornost. I pravila izlete kroz prozor.
Mahnem pištoljem prema Loganovoj sestri. „Zoveš ga u pomoć, on ostavi
sve i dođe ovamo, onda ga ti jebeno ošamariš? Ne. Bih. Rekla.“
Oni se ne mogu tako ponašati prema njemu. Ne dok sam ja ovdje.
„Ellie…“ Kaže Logan oštro.
„Nećeš ga više nikada udariti. Nikad više! Jasno?“
„Ellie,“ kaže Logan nježnije – jer sada vrištim. A moja ruka se malo trese.
„Želim da mu se ispričaš – jebeno odmah.“
Ona stisne čeljust i ubija me pogledom.
Spustim ruku, ciljajući njeno stopalo. I učinit ću to, kunem se – neće je
ubiti, ali kladim se da će jako boljeti.
„I uvjeri me da to stvarno misliš ili ćeš izgubiti prokleti nožni palac.“
„Ellie!“ Viče Logan.
Ali ignoriram ga.
Brat kreten se smije, a majka se čini zainteresirana da mi osobno otrgne
glavu što prije bude mogla. Ali moj pogled ostane prikovan na sestri.
Polako, ona se okrene prema Loganu, glas joj je samo malo manje pun
mržnje. „Oprosti, Logane.“
S tim rečenim, moj se bijes rastopi. Ostavljajući me iscrpljenu…i tužnu.
Zato što ne bi trebalo biti ovako za njega – on bi trebao biti voljen, imati
podršku i da mu se dive. Ne ovo – ne ove užasne ljude.
Odmahnem glavom prema njima.
„Ne zaslužujete ga. Nitko od vas.“
I spustim pištolj.
„Možemo li sada ići kući, Logane?“
On se odmakne od mjesta gdje je još uvijek držao brata pribijenog na
auto, a njegov brat ode u kuću, držeći svoju ruku. Onda se Logan okrene
prema svojoj majci, tiho i čvrsto. „Nemoj me više zvati, mama. Neću doći.“

115
 Kad smo oboje u autu, predam mu pištolj, s cijevi prema dolje. On ga
uzme bez komentara, zakoči ga i spremi ga ispod sjedala.
„Jesi li dobro?“ Upitam.
„Dobro sam.“
Logan se odveze od rubnika, niz ulicu i na brzu cestu. Dalje od ovog
tužnog mjesta.
Izdahnem dugi dah. „Dakle, to je tvoja obitelj.“
„To su oni.“
Gledam ga dok vozi. Zato što mogu; zato što volim biti ovako blizu njega.
„Trebao bi biti jako ponosan.“
„Ponosan?“ On se namršti u nevjerici.
„Ponosan da si ono što jesi. Na ono što si postigao…ako si ovako počeo.“
„Hvala,“ kaže on minutu kasnije. „I, zahvalan sam ti za ono što si rekla
tamo. To što si se tako zauzela za mene…bilo je slatko.“
„Slatko?“ Kažem to kao da je prosta riječ.
„Jako slatko?“ Pokuša Logan.
„Bila sam opasna. Bila sam strašna – prijeteća. Grrrr.“
A gad mi se smije. Da ne izgleda tako prekrasno dok se smije, bila bih
ljuta. Osim što ne bih zapravo bila.
„Obećala si da ćeš ostati u autu,“ podsjeti me on.
„Da, pa pošto je to što sam izašla iz auta spriječilo da te opet ošamare,“
stavljam naglasak na moje riječi, imitirajući Logana. „Ovo ću smatrati
pobjedom.“
On se opet nasmije.

Nakon što pokaže svoju osobnu iskaznicu na mjestu osiguranja, Logan se

odveze kroz stražnju kapiju palače. On parkira na zapadnoj strani dvorišta,
do vanjskog ulaza u Nicholasove i Olivijine odaje. Uniformirani čuvar stoji
ispred vrata, ali smo parkirani dovoljno daleko, ispod drveta, da imamo
osjećaj privatnosti. Intimnosti. Zrak u autu je blizu i udahnem miris – drveta,
svježeg zraka i muškarca. Gledam puls na njegovom vratu kako otkucava,
polako ali stabilno, i želim se nagnuti naprijed, te ga polako ljubiti upravo
na tom mjestu.
I to je to. Vrijeme je. Učiniti ili umrijeti. Sada…ili nikada.

116
 „Moram ti nešto reći, Logane.“
„Kasno je, Elle. Trebala bi-“
„Ali-“
„Trebala bi ući, odmah.“
Riječi dolaze lakše nego što sam mislila. Jednostavnije. Zato što su samo
istina.
„Sviđaš mi se, Logane.“
Njegove oči se zatvore, ali nije šokiran. „Ellie-“
„Oduvijek si mi se sviđao. Uvijek si bio ti. Uvijek.“
„Ne želiš-“
„I više od toga…“
„Nemoj-“
„Želim te. Tako te jako želim, da neke noći osjećam kao da mi koža gori.
Moje kosti gore od toga.“
„Jebeni pakao-“
„Ne mogu misliti, ne mogu jesti…Kad spavam, ti si sve što vidim.“
Protrljam svoj vrat, a sve u meni je željno i napeto. „Kad se diram…“
„Kriste, Ellie-“ On zvuči kao da se utapa.
„…ti si sve što osjećam. Ti, Logane.“
A onda on prestane govoriti. Ali znam da me čuje.
„Da li me želiš, Logane? Da li i ti to osjećaš?“
Njegovo grlo se miče dok guta, i želim ga polizati tamo. Sisati ga svojim
usnama – upravo u središtu njegovog grla, tu debelu, mušku Adamovu
jabučicu.
Kad on progovori, njegovi zubi su stisnuti.
„Ne, ne želim to. To…nije onako kako je za mene.“
Njegove riječi su razorne. Moja rebra se stisnu, a grudi mi se stegnu
prejako da udahnem. I boli…boli me tako prokleto puno. Nadala sam se i
željela…i mislila sam da sam osjetila nešto od Logana večeras, nešto što sam
osjetila da osjeća za mene…
Ali onda, ne samo da udahnem – uzdahnem.
Zato što gledam u njega – stvarno gledam u njega – možda po prvi put.
S novim, otvorenim očima. Gledam u lice muškarca koji mi je pokazao kako
spaziti lažljivca.
Njegov izraz lica je prazan i krut. Njegove smeđe oči su prazne. Tupe.

117
 „Njihov izgled će ti se činiti neprirodan…čudan,“ rekao je. „Svaki put kad netko
mora uložiti trud u svoje riječi, možeš se kladiti da je ono što govore vrela gomila
sranja,“ rekao mi je.
I polako se nasmiješim.
„Lažeš.“

118
 Ona me pokušava ubiti.
Svojim riječima, svojim izgledom, svojim nevinim dodirima – dodirima
ruke i kuka dok prolazi pokraj mene – te sićušnom, izazovnom odjećom koju
nosi danas. Prokleti Kriste – u mojoj glavi je kaos. Bio je kaos otkad mi se
sinoć nasmiješila u autu, osmijehom koji je bio samopouzdan i siguran, kad
me je nazvala lažljivcem. Čak i kad sam to zanijekao, Ellie to nije htjela
prihvatiti.
„Ti tako lažeš sada – sveto sranje!“
Glas mi je hladan, oštar – zbog nas oboje.
„Ellie, ja ne osjećam-“
„Da li ti se sviđam, Logane?“
Teško progutam. „Ne tako, ne.“
„I to je laž!“ Ona zacvili, potpuno oduševljena. „To je kao supermoć! Je li takav
osjećaj biti ti?“
Ellie podigne svoju ruku prema mojim grudima, a ja odskočim unazad u
skučenom prostoru vozila, kao da njena ruka gori. Loš potez.
„Da li se bojiš, Logane?“
Jebeno sam prestrašen. Zbog djevojke. Male, zavodljive, prelijepe djevojke koja bi
me mogla uništiti.
„Ja se ne bojim.“
„Ja te plašim. Uz obitelj u kojoj si odrastao, to je razumljivo. To između nas-“
„Nema ništa između nas, Ellie.“
Ona odmahne rukom odbijajući to. „Naravno da nešto postoji između nas.“
Onda se ona nagne bliže i spusti glas. Mijenjajući taktiku. „Želiš li me poljubiti,
Logane?“
A same riječi, sam prijedlog, dovodi takve vrele prizore u moj mozak –
veličanstvenosti toga kakvi bi poljupci slatke Ellie mogli biti – sisanje usana,
grickanje zubima i vlažno istraživanje jezika.
Zvučim kao čovjek kojeg muče, zato što je tako – u najiskrenijim smislu te riječi.

119
 „Ne.“
Ellie ovlaži svoje usne i njene grudi se dižu, prinoseći ih bliže – samo bih morao
spustiti svoju glavu nekoliko centimetara da je okusim.
„Lažljivče,“ prošapće ona.
A ja zarežim. „Ellie…jebote.“
„Da, doći ćemo do toga.“ Ona se nasmije, tako prokleto slatko da je želim prokleto
izljubiti, onda je prebaciti preko koljena, podići joj haljinu, udariti je po dupetu, a
onda je i tamo ljubiti.
Pritisnem šake na oči, pokušavajući silom izbaciti misli. Pokušavajući povratiti
kontrolu nad situacijom.
„Ellie…,“ pokažem prema palači. „Idi u svoju sobu.“
Patetično.
Njene oči sjaje. „Želiš li poći sa mnom?“
Prokleto da.
„Ne želim.“
Njen plavi pogled, klizi preko mog lica, prije no što skrene da zuri kroz prozor s
uzdahom. Onda, nekim čudom, Ellie izađe iz auta.
Ali prije no što zatvori vrata ona me napusti s jednim veselim oproštajnim
odgovorom.
„I to je laž.“
Kad je Ellie sigurno ušla u palaču, vratim se mojoj kući – i ne pronađem
mir.
Jer je ona bila ovdje – mogao sam je namirisati, kao da je upijena u zidove
sa svojim mirisom narančinih cvjetova – mogao sam je vidjeti u svakoj sobi,
kao da je ostavila ovdje svoj duh. Čuo sam njene riječi u mojoj glavi –
savršene riječi koje mi je ikada rekla.
Tako te jako želim…
Kad se diram…
A onda sam učinio isto. Uzeo sam svoj kurac u šaku i zamišljao da je to
njena nježna ruka na mojoj vreloj koži. Koprcao sam se na tom madracu,
drkao jako i brzo, a kad sam svršio, leđa su mu bila izvijena i bilo je njeno
ime koje je izašlo iz mene, odjekujući od praznih zidova.
Ipak, nisam mogao spavati. Drkao sam opet, sporije ovaj put, razvlačeći
to, zamišljajući njeno sitno tijelo kako klizi niz moj torzo – sve stvari koji bi
mi radila kad bih joj dopustio. Sve stvari koje bi ona dopustila meni. Željno.
Proste, mračne, uvredljive stvari – mjesta na kojima bih je jebao, sva mjesta

120
na kojima bi mi dopustila da svršim – u njenim ustima, na njenim sisama, u
njenoj kosi, na njenom dupetu, zakopan duboko u njenoj uskoj, vreloj pički.
Kao da se brana otvorila i sva želja koju sam osjećao prema njoj, sve misli
koje sam držao pod kontrolom, sada slobodno bjesne i izvan su kontrole.
Bilo bi jako lako predati se. Tako prokleto fantastično – da me boli koliko bi
dobro bilo.
Ali onda me boli iz drugog razloga.
Zato što bih sve izgubio. Sve što sam tijekom godina sagradio – moju
dužnost, moj plemeniti poziv. To je sve što imam. Dečki u ekipi, kraljevska
obitelj – oni su jedina obitelj koju imam. A ako prijeđem tu liniju s Ellie,
prijeđem je samo nožnim palcem, gotovo je. Sve ode u dim. Nema povratka,
ne nakon toga.
Jebote.
Mislio sam nazvati da sam bolestan za moju smjenu, samo kako bih
izbjegao prokleto iskušenje. Ali mi se to čini kukavički.
Zato sam ja ovdje, u kasno poslijepodne, u The Horny Goat, gledajući
kako Ellie pjeva i pleše na pozornici – radeći sve što može da slomi moj otpor.
Da me iskušava, izaziva, prokleto me očarava.
I funkcionira.
Trebao bih biti jebena kukavica.
„Ellie stvarno pjeva kao luda, ha?“ Kaže Tommy.
Tako je. Prošla je cijelu listu značajnih pjesama na stroju za karaoke:
„What About Love,“ „Angel of the Morning,“ „Silver Springs.“
Nisam idiot. Znam što govori. Govori meni.
A sada počinje novu pjesmu – „Piece of My Heart.“ Gledam je – ne mogu
gledati ništa drugo. Ona stvarno uroni u nju – sklopivši oči i pjevajući kao
Janis jebena Joplin. Povlačeći kosu, drmajući dupetom.
I dignuo mi se. Tvrd kao kamen.
Sve za Ellie.
Ona vrti zdjelicom, a ja zamišljam kako hvatam te mršave kukove i držim
je dok me ona jaše. Trlja svoju pičku na mom kurcu.
„Skoro kao da pjeva nekome.“ Tommy me gurka.
Zagunđam.
A oči gada praktički svjetlucaju. „Želiš li nešto podijeliti s ostatkom
razreda, Lo?“
„Ne.“
„Take it…“ pjeva Ellie, kao željnu molbu.

121
 I jebote, pomisao da me ona slatko moli, na svojim leđima, gledajući gore
u mene s tim velikim plavim očima, odvodi me ravno do ruba. Zapravo
koraknem naprijed do proklete pozornice – želim je zgrabiti, prebaciti je
preko mog ramena i odnijeti njeno slatko dupe van kao pračovjek. Kao da
mi pripada.
Umjesto toga, okrenem leđa pozornici, gledajući sjajne boce na šanku.
Nikad nisam baš puno pio – ali sada bi mi dobro došlo oko tucet žestica.
„Idem. Provjerit ću sve u palači, onda ranije otići,“ kažem Tommyju.
I čak se ne osjećam loše zbog toga. Zato što samoodržanje udari
kukavičluk ravno u jaja.
Tommy kimne, polako i značajno. „Napravi to. Ja ću čuvati Ellie ostatak
noći. Trči, Forrest, trči.“
Pokažem mu srednji prst.
I izađem kroz vrata, Ellien glas me lovi dok odlazim.

Ostavim auto Tommyju u pubu i pješice se vratim u palaču. Da skrenem

misli s Ellie, provjerim napredak istrage o vrebaču Lady Olivije i Princa
Nicholasa. Još nismo uhvatili gada. Kao da je duh, ostavlja svoje gadne
poruke tu i tamo, onda ispari. I to se pojačava. Zadnja je došla s
fotografijama. Slike Olivije u vrtovima palače, kako ima piknik sa svojom
prijateljicom, ženom Simona Barristera, Lady Francis, i njihovim
trogodišnjim dječakom, Jackom.
Fotografije nisu slikane lećama s dalekim dosegom – što znači da je gad
bio na području palače. A zato ih je i poslao: zato što je htio da znamo da je
ušao unutra. Da se približava. Pojačali smo osiguranje oko perimetra, ali me
to još uvijek izjeda. Briga koja me muči. Kao što je Winston rekao, opsjednuti
luđaci dolaze uz položaj. Uobičajeni su za ljude koji su poznati i moćni kao
kraljevska obitelj – na tisuću subjekata koji ih obožavaju, dolazi jedan koji ih
želi spaliti kao vještice.
Ali ovaj je neugodno uporan. I odvažan. Daje mi loš osjećaj i zabilježim
da sutra ujutro razgovaram o tome s Winstonom.
Oko vremena za večeru, odvezem se iz palače, ali ne odem kući. Ne mogu
– previše je iskušenja tamo. Svećenici su uvijek govorili da zbog
masturbiranja možemo oslijepiti – a ja volim svoj vid takav kakav je.

122
 Umjesto toga odem u Katy's Pub. Pozdrave me kad uđem, odvežem
svoju kravatu, uzmem vrč piva na šanku i odem u stražnju sobu igrati biljar.
Soba je bez prozora i zatamnjena. Vrhunsko mjesto da blokiram stvari
izvana, da mi vrijeme prođe tako brzo da ne shvatim da prolazi. Mjesto za
zaborav i…skrivanje.
Odigram nekoliko rundi s redovnim gostima. Onda igram sam,
usredotočivši se na jednostavan čin slanja kugle u rupu. To je opuštajuće,
usredotočenje – kao moja zamisao joge. Malo kasnije, nakon što pošaljem
osmicu u rupu sa strane, uspravim se i protegnem vrat. Krenem nazad do
šanka po još jedno pivo.
Ali kad uđem u prednju prostoriju, vidim druge goste i Kathleen, koja
drži kćer u rukama, kako su okupljeni oko šanka. Tihi i ozbiljni – svi su
usredotočeni na mali televizijski ekran postavljen na zidu u kutu.
Šap za biljar u mojim rukama padne na pod s udarcem.
Na trenutak se ne mogu micati, ne mogu misliti – ne mogu čak ni jebeno
disati.
Zbog prikaza na tom ekranu.
Prikaz crnog dima kako izlazi kroz prozore The Horny Goata. Žarko
crvenih plamenova kako se pojačavaju na vjetru i penju se uz zidove.
Obuhvaćajući ih – proždirući ih – brišu ih sa svijeta. Kao da nikad nisu bili
tamo.
„Jadni Macalister,“ prošapće netko. „Nadam se da je dobro.“
I kao da mi se duša pretvori u prašinu, kao da sam kip od pijeska koji se
raspada na povjetarcu. Zato što znam – znam to u mojim kostima – da je Ellie
tamo.
U trenu, izađem kroz vrata. Trčeći, mišići se protežu i vrište – trčeći brže
nego što sam ikad mogao. Kao da trčim jer mi život ovisi o tome…jer je tako.
Pumpam mojim rukama i skrenem za ugao, cipele mi udaraju po
pločniku. Ali imam osjećaj kao da se krećem kroz tekućinu. Kroz želatinu.
Kao ona noćna mora koju svi imaju – guram se, naslanjam i posežem, ali ne
mogu ići dovoljno brzo.
Miči se, miči se, jebeno se miči!
Njeno lice mi bljesne u umu. Smiješeći se. Smijući se. Njene rasplesane oči
i lepršav hod.
Obećao sam joj. Zakleo joj se da ću je čuvati. Biti njen čuvar, njen zid kako
bi mogla letjeti slobodno. I neću je jebeno iznevjeriti.

123
 Mogu namirisati dim sada. Ako pogledam gore vidjet ću sivu izmaglicu
i pepeo u zraku, ali neću gledati. Moje oči su na tlu, jedno stopalo ispred
drugoga. Dovodeći me bliže. Njoj.
Dolazim. Skoro sam tamo.
Nema mjesta za tugu niti predbacivanja. Ne još.
Vidim to u mom umu – kako će biti. Kako ću stići do nje, pronaći je,
omotati ruke oko nje – zaštititi je od vreline. Odnijeti je dalje od plamenova.
Bit ću tamo za nju.
Spasit ću je.
Zato što je to ono što jesam. To je ono što radim. Zašto sam ovdje – jedini
razlog što sam ovdje.
A ona pripada meni.
Ellie je moja, da je imam i pazim. Da je držim na sigurnom i čuvam.
Uvijek i zauvijek.
Napokon, vidim The Goat pred sobom. Moje oči pronađu vrata,
obuhvaćena plamenom. Guram, skačem i probijam se kroz gomilu. Vrelina
mi je na licu, plamti uz moju kožu – gušeći i paleći. Moja pluća se bore protiv
oštrog dima koji obavija zrak. Ali nije bitno – ona je tamo, tako da ja moram
biti tamo.
Proguram se kroz gomilu ljudi i samo sam nekoliko koraka od
vrata…kad sam pogođen, udaren s leđa i srušen na tlo.
Srce mi reži, čak i ako moje grlo ne može. Guram se i borim, spreman
uništiti što god da me sprječava.
Ali još jedna težina se doda, i još jedna, pritišćući me na tlo.
Kasnije, saznam da su to bili vatrogasci, hvatajući me, držeći me. Viču mi
u uho, ali ih ja ne čujem. Samo vidim vrata.
A onda ja vičem. Vrištim iz dubine pluća.
Za njom. Zovem njeno ime.
Ali ne mogu čuti vlastiti glas.
Utopljen je, preplavljen paklom i zaglušujućim zvukom pucanja,
cijepanja drveta. Dok se krov The Horny Goat urušava, poslavši erupciju
duboko crvenih iskri u zrak kao vulkan.
I sve ili svi – su obuhvaćeni vatrom.

124
 „Gdje si bio?“
Olivia, Vojvotkinja od Fairstonea, moja gospodarica i toliko puno više,
gleda dolje u mene sivog lica, njene oči su kao dva safira ostavljena na kiši –
tvrda i vlažna.
Ne znam da li želi zvučati optužujuće, ali čujem okrivljavanje u njenom
glasu.
Gdje si bio? Zašto nisi bio tamo? Što si radio, ti bezvrijedna pičko?
Ili možda…možda je samo moja krivnja, koja me živog pali.
Otvorim usta da odgovorim, ali riječi su mi zapele iza knedle u mom grlu.
Moram ga pročistiti da mogu govoriti.
„Bila je s Tommyjem. Otišao sam rano.“
U prednjem smo salonu u Guthrie House. Okupili smo se – Olivia,
Nicholas, Henry, Sarah i ja – da čekamo vijesti dok vatrogasci istražuju, a
Winston i njegova vojska Tamnih Odijela slijede tragove. Evan Macalister,
vlasnik The Goata, je u bolnici na liječenju zbog udisanja dima. Tommy je na
katu ispod njega, u nesvijesti s potresom mozga zbog pada grede. Obojica
su izvučeni iz goruće zgrade; drugi gosti su izašli sami.
Osim Ellie.
„Zašto?“ Upita Olivia.
Protrljam oči. „Ja ne…“ Saberi se. Nemoj se sada jebeno slomiti. „Ne sjećam
se…“
Kad sam imao sedamnaest godina, u vojsci, gledao sam čovjeka kako je
umro pored mene. Hitac snajpera je došao, pogodio ga ravno u srce. Sjećam
se da sam vidio rupu u njegovoj jakni, tkanina je bila spaljena oko rubova.
Nije krvario, ne odmah. I nije odmah pao; ostao je stajati.
Mrtvac koji stoji – gledajući dolje u ranu na svojim grudima. Čekajući da
iskrvari.
To sam ja sada.

125
 Bol je ovdje – izrazita, intenzivna agonija, kakvu nikad nisam upoznao.
Ali je ne osjećam. Mogu je naslutiti, kao da se nakupila na drugoj strani zida,
s nadolazećom plimom.
I moram joj se oduprijeti još samo malo duže.
Ne mogu misliti na nju. Ne mogu zamišljati njeno lice u mom umu. Te
opsjedajuće plave oči – najljepše koje sam ikad vidio. Zvuk njenog
glasa…njen smijeh. Jedna pogrešna riječ, jedna misao i tjeskoba će preplaviti
zid. Poslat će me na koljena i mislim da ne…ne vidim kako ću ikada više
ustati.
Princ Nicholas uđe u sobu, njegov izraz lica je povučen i oklijevajući. I
Olivia to vidi.
„Što je?“ Ona pogleda preko njegovog ramena, čekajući da vidi da li itko
ide za njim. „Rekli su ti nešto – mogu to vidjeti na tvom licu. Što je,
Nicholase?“ Olivijin glas postane oštriji, na granici histeričnosti, a zvuk
odzvanja u mojim venama. „Moraš mi reći!“
On je uhvati za ruku, pomiluje njenu kosu, onda položi dlan na njen
okrugli trbuh. „Polako, ljubavi. Budi mirna.“
Onda Nicholas pogleda dolje u pod. „Pronašli su nešto – telefon – za koji
misle da bi mogao biti Ellien. Žele vidjeti da li ga možeš identificirati.“
Olivia kimne, a njen muž pokaže na muškarca ispred vrata. On uđe i
preda prozirnu plastičnu vrećicu. Unutra je pougljena zgužvana hrpa. Kad
je okrene, vidim tragove blijedo ružičaste navlake za mobitel – ostatke onoga
što je nekad bilo slovo E napisano lažnim draguljima.
Kupila ga je u nedjelju, na jednom od umjetničkih štandova na proljetnoj
tržnici, samo nekoliko dana nakon što smo došli u Wessco. Činilo mi se kao
obična tričarija – ali za Ellie je to bilo blago. Ručna izrada – ne postoji ista na
ovom svijetu, rekla je. I nasmiješila se tako blještavo. Tako sretno.
Olivia zuri u to nekoliko trenutaka, a onda joj se lice jednostavno zgrči.
Ona pokrije usta svojim rukama i iz njenih usta izađe onaj zvuk – užasan,
zadahtan, cvileći, zvuk kakav ispušta majka kuja kad joj odvedu psiće.
Nicholas je privuče u njeno naručje, ali ona se bori, grabeći i savijajući
prednji dio njegove košulje svojim prstima, suze klize niz njeno lice. „Znala
bi, Nicholase. Slušaj me. Osjećala bih to. Znala bih da je ona…“
Olivia zatvori svoje oči i odmahne glavom.
A moj zid oslabi i napukne.
„Ne vjerujem u to.“ Prošapće ona, kao molitvu ili želju. „Ne vjerujem to.“

126
 „Šššš…“ Nicholas drži njeno lice, obriše njene suze svojim palcem i
zakune se, „Onda ni ja neću vjerovati to.“
Zure jedno drugome u oči na trenutak, onda Olivia duboko udahne
šmrcnuvši i pokuša se sabrati. Ona protrlja svoje vlažne obraze jednom
rukom i drži njen trbuh drugom. „Moj tata…moram ga nazvati. Ne želim da
čuje o tome na vijestima…“
Henry ustane, ali i dalje drži ruku Lady Sarah gdje ona sjedi pokraj
kamina. „Baka je već razgovarala s tvojim ocem. Avion je na putu u New
York. Da ga dovede ovamo.“
Stvarnost onoga što to znači me pritišće – da sama Kraljica ne vjeruje da
će ovo na kraju završiti telefonskim pozivom od Ellie, objašnjavajući glupi
nesporazum ili nestašnost.
Ona misli da će to završiti na neki drugi način. Način koji zahtijeva da
Eric Hammond bude ovdje sa svojom drugom kćeri, jer će ga ona trebati.
Trebat će jedno drugo.
A onda se plima malo podigne.
Ustanem, brzo i ukočeno, kao dobar limeni vojnik.
„Moram ići.“
Moram otići odavde.
„Krenut ću u bolnicu, vidjeti da li se Tommy probudio. Javit ću ako išta
kaže.“
Čim mi Princ Nicholas kimne, izađem. Skoro trčim.
Ali u hodniku, glas me zaustavi.
„Logane.“
To je Lady Sarah. Polako, okrenem se prema njoj, a njene velike smeđe
oči su pune suosjećanja.
„Ja samo…Samo sam htjela da znaš, što god da se dogodi, ovo nije tvoja
krivica. Znam da se tako osjećaš,“ ona odmahne glavom, „ali nije.“
Ona je ljubazna djevojka. Nježna. To zrači iz nje i omata se oko bilo koga
u njenoj blizini kao deka za utjehu. Zato je Henry tako zaštitnički nastrojen
prema njoj – zašto je tako pažljivo čuva.
Ali u ovom trenutku, ta bi me utjeha mogla uništiti.
Pa, bez riječi, kimnem, lice mi je stegnuto, tvrdo – vjerojatno ljutito. Onda
se brzo naklonim i odem što je brže moguće.

127
 U sterilnoj, hladnoj bolnici, izvan Tommyjeve sobe, shvatim da izgledam
kao pseće govno staro jedan dan. Moj obraz i ruke su izgrebene do krvi od
toga što su me vatrogasci pritiskali na šljunak. Prekriven sam s čađi i smrdim
kao ognjište iz pakla. Stranci prolaze, prelazeći pogledima po meni s raznim
izrazima lica od šoka, zabrinutosti i opreza.
A nije me jebeno briga. Ništa ne osjećam.
Negdje je uključen televizor – vijesti s novim vijestima o požaru, ali to
blokiram.
Moje oči susretnu tamnije zelene oči Janey Sullivan, Tommyjeve vatrene
crvenokose sestre, kroz prozor bolničke sobe. Bez oklijevanja, Janey izađe i
zagrli me svojim dugim, jakim rukama.
„Hej, Lo.“
Podignem bradu na prizor Tommyja, sklopljenih očiju i neprirodno
mirnog u bolničkom krevetu.
„Kako je on?“
Janey nakrivi glavu. „Moj brat je oduvijek bio tvrdoglav – ovaj put je to
bilo korisno. Doktor kaže da će biti dobro…“
Uz Tommyjev krevet gospodin i gospođa Sullivan čavrljaju, imajući cijeli
razgovor sa svojim sinom bez da on kaže ijednu riječ.
„…dok god ga moji mama i tata ne ubiju pričom.“
Šmrknem, ali jednostavno se ne mogu osmjehnuti. Onda se Janeyino lice
otrijezni, a njen glas se raznježi. „Kažu da je sestra Vojvotkinje Olivije
nestala.“
Vrelina se diže u mom grlu, zatvarajući ga.
Kimnem.
„Tommy je rekao da ste vas dvoje bili bliski?“
Tisuću uspomena me preplavi odjednom i sklopim oči da se usredotočim
na to da ih gurnem nazad.
„Oh, Logane. Jako mi je žao.“
Odmahnem glavom, trljajući svoje bolne oči. „Još je traže. Ništa nije
službeno.“
Janey stavi ruku na moje rame i stegne ga. „Ako išta trebaš, ovdje smo. I
ti si obitelj. Većinom te volimo više nego Tommyja.“

128
 To mi povuče usne – ne baš u osmijeh, ali malo bolje nego mrštenje. Kao
što je Tommy rekao - Janey je opasna.
Pokažem na vrata njegove sobe. „Mogu li ga vidjeti?“
„Da, sigurno. Hajde – odvući ću svoje roditelje dolje da nešto pojedu, pa
možeš malo sjediti kraj njega. Neka malo odmori uši.“
Nakon što Sullivanovi odu iz prostorije, sjednem na stolicu pokraj
Tommyja, zapazivši njegovu užasnu boju kože – bijel je skoro kao plahte. Na
zatiljku mu je flaster, koji pokriva nekoliko tuceta šavova, za koje su rekli da
je trebalo da bi mu zatvorili ranu.
Čvrsto ga pogledam, snagom volje tjerajući mog prijatelja da otvori oči.
„Gubim svoj jebeni razum ovdje, Tommy. Trebam te da se probudiš,
prijatelju.“ Nagnem se naprijed, stavivši lakte na koljena. „Trebam te da mi
kažeš da znaš gdje je. Odvezao si je negdje…ili je otišla s nekim tipom – čak
me nije ni briga. Dok god je na sigurnom. Dok god je dobro.“
Osjetim pritisak iza mojih očiju koji mi zamagli vid. A glas mi pukne.
„Stvarno jebeno trebam da to napraviš. Ti si jedina nada koja mi je
preostala.“

Kajanje je najoštrija oštrica. Ubada, reže komadiće moje unutrašnjosti dok

vozim kući. Sada je mračno i pada kiša. Hladni, stabilni pljusak koji namače
odjeću i otupljuje kožu.
Ali ne osjećam tupost.
Zato što se moj zid srušio. Raspao se u velike, teške komade. Ne borim se
poput boli kad me preplavi, obuhvati me. Sjedeći u autu na prilazu ispred
moje kuće, potonem u nju, pustivši da me cijelog proguta, tisuću oštrica me
reže odjednom.
Kad izađem, kiša me smoči. Stavim ruku na krov auta, stenjući od tuge.
Agonije.
Sviđa mi se tvoja kravata.
Bila je ovdje. Bila je prelijepa i dragocjena i tako jako živa.
Jednog dana…ja ću tebe spasiti zauzvrat.
I imao sam sve te godine, sve te trenutke kad sam znao – znao sam što
sam osjećao za nju, ali sam bio previše jebeno oprezan da učinim nešto u vezi
toga.

129
 Sviđaš mi se, Logane.
Muškarci ne bi smjeli oklijevati. Ne muškarci poput mene. I ne u vezi
žene poput nje. Ali ona nije samo neka obična djevojka. Nikad nije bila. Ne
od prvog trenutka.
Da li ikad misliš na mene?
Njene riječi plutaju mojim umom, ponavljajući u šapatima kao izazovna
pjesma, dok idem stazom do prednjih stepenica moje kuće.
Uvijek si bio ti. Uvijek.
Tako puno greški i propuštenih prilika.
Da li i ti to osjećaš?
I žao mi je. Tako mi je jebeno žao.
Padnem na koljena, zato što moje noge odbijaju da me drže. Moja leđa se
saviju i ja podignem moje lice prema nebu, pustivši da se kiša miješa s
kajanjem, a tuga curi kroz moje oči.
Zato što sam joj trebao reći. Trebao sam joj dati te riječi. I dao bih
sve…umro bih za priliku da se vratim nazad i kažem joj to sada. Kažem joj
istinu.
I ja to osjećam, Ellie. Uvijek sam te volio.

130
 Bijela svjetlost.
To je prvo što vidim kad otvorim oči. Zaškiljim, onda trepnem na
blještavilo. A zvuk vode koja curi mi ispuni uši. Ne…kiša. Kišne kapi na
krovu. Gdje su brkovi na mačićima?
Citiram The Sound of Music, mora da sam stvarno van sebe – previše čaša
tekuće hrabrosti u The Goat. Treba mi minuta da se probudim i shvatim gdje
sam. Na čiji krov pada kiša i zašto sam, dovraga, ovdje.
A onda se sjetim. Pokrijem oči rukom, da ih zaštitim od svjetla s trijema.
U Loganovoj kući.
Htjela sam ga vidjeti, razgovarati s njim, a znala sam da to ne mogu
napraviti pod Tommyjevim budnim okom. Pa, nekoliko sati nakon što je
Logan nestao, izvukla sam se kroz prozor toaleta – i hvala Bogu da me Bog
stvorio ovakvu kakva jesam jer je to bilo jako usko. Onda sam skakućući
otišla niz ulicu, uhvatila taksi i došla ovamo.
Ali, naravno – nema Logana. I kao idiotkinja, ostavila sam moj mobitel
na šanku, pa ga čak ni nisam mogla nazvati. Njegova ljuljačka na trijemu je
izgledala jako udobno i sada mogu potvrditi da je super.
Sjednem trljajući oči i zaglađujući moju kosu, u slučaju da mi se kosa
zaležala na ljuljački. A onda zvuk dođe na stepenicama. To je jecaj - zvuk
kakav bi ispustila ranjena životinja. Polako priđem, a onda ga ugledam.
Logan, na kiši, kleči na stazi, sagnut i pritisnuvši čelo na zadnju
stepenicu, gunđajući riječi koje ne mogu razumjeti. I sada znam da se nešto
užasno dogodilo.
„Logane?“
On se pomakne unazad, naslonivši se na svoje listove, njegove oči su
široke i više divlje nego što sam ikad vidjela. Izvan kontrole. Na njegovom
je obrazu posjekotina i crne mrlje na njegovoj odjeći. Njegova se usta otvore,
onda se zatvore. On zuri u mene, teško dišući.
„Jesi li…jesi li stvarna?“

131
 On posegne svojom rukom prema meni. I drhti.
Siđem niz stepenice, u kišu. „Naravno da sam stvarna, Logane.“
Osjećam suze kako mi naviru u oči. Zato što izgleda tako slomljeno. „Jesi
li dobro? Jesi li ozlijeđen? Što se dogodilo?“
Kleknem na mokru stazu, uzmem njegovu ruku i pritisnem je na svoj
obraz. Čim me dodirne, on udahne duboki, teški dah i povuče me naprijed.
Pritisnuvši me uz njega. On me obuhvati svojim rukama. U cijelosti.
Potpuno. Kao da me pokušava upiti. Stišćući me tako čvrsto, da je teško
disati.
I nije samo njegova ruka koja drhti – on cijeli drhti.
Pa mu milujem leđa i šapćem, „U redu je – u redu je, Logane. Ovdje sam.
Šššš…Imam te.“
Drhtaj prođe kroz njega. „Nisi bila tamo.“ On stenje uz moj vrat. „Nisi
bila tamo i nitko nije znao…Nisam te mogao pronaći.“
On se povuče, njegovo lice je tužno i bijesno u isto vrijeme. On me drži
za moje ruke, malo me zatresavši. „Nemoj to više raditi. Nikada!“
„Ok,“ tješim ga, milujući mu lice, osjećajući njegove obraze mokre od
kiše. „Nikad to više neću napraviti. Uvijek ćeš me moći pronaći –
obećavam.“
„Uvijek,“ inzistira on, privukavši me uz sebe, pritisnuvši naša tijela
zajedno.
„Da. Uvijek.“
Jedva uspijem izustiti te riječi, prije no što su Loganova usta na mojima.
Pokrivajući me, posjedujući me. Njegove ruke kliznu u moju kosu, držeći me
skoro očajnički, držeći me nepokretnu dok jako pritiska usne na moje, mičući
i kušajući, grubo stenjući.
To nije nježan radostan poljubac – hitan je i zahtjevan. Mahnit. Što god se
dogodilo, jako ga je potreslo, te znam duboko u sebi, on treba ovo – samo da
me osjeti. Loganove usne se miču preko kutova mojih usta, preko mog
obraza i mojih sklopljenih očiju, krećući se oštrim poljupcima prema gore do
mog čela. On stoji tamo, njegove usne drhte uz moju kožu.
A kiša lije na nas, otežavajući nam odjeću, kapajući s vrhova naše kose,
cureći u potočićima preko naših ruku. Logan pritisne svoje čelo uz moje, ali
oči su mu čvrsto sklopljene.
Njegove su riječi beživotne. Prazne. „Bio je požar u The Goat. Nestao je.“
On se tada trzne. „Mislio sam da si i ti nestala. Mislio sam da sam te izgubio.“

132
 Moje ruke su na njegovom vratu, njegovoj čeljusti, privlačeći ga bliže. A
užas onoga što on govori mi ulazi u um i nakuplja mi se u grlu. „Oh, ne! Jako
mi je žao, Logane. Došla sam ovamo, zbog tebe – nisam znala. Nisi me
izgubio. Ovdje sam – upravo ovdje.“
I sada plačem, suze mi cure niz lice zajedno s kišom.
Logan otvori svoje prekrasne smeđe oči i sjajne kapi vode vise s njegovih
tamnih trepavica. A njegov glas je čist i namjeran.
„Mislim na tebe.“
Moj dah se ubrza. „Stvarno?“
On zagladi moju mokru kosu, njegovo čelo je pritisnuto na moje.
„Cijelo vrijeme.“
Logan mi pomiluje obraz. „Sviđaš mi se.“
A onda plačem i smiješim se u isto vrijeme. „Nadala sam se da ćeš to
reći.“
On prijeđe svojim palcem preko moje donje usne i pogleda u moje oči.
„I ja to osjećam, lijepa Ellie.“
„Osjećaš?“
On kimne uz mene. „Uvijek jesam. Od prvog puta.“
Moji prsti prijeđu preko dlačica na njegovoj čeljusti, njegovoj bradi,
njegovom vratu – samo ga želim dodirnuti.
A onda, jako nježno, Logan mi uhvati lice svojim rukama i poljubi me. To
je dodir kao šapat, isprva, nježni dodir njegovih usana. Posegnem gore i
pritisnem se uz njega, uzvraćajući mu poljubac, osjećajući njegove meke,
pune usne, uzimajući koliko i daju, uživajući u svakom osjećaju. Uzdahnem
kad osjetim dodir njegovog jezika. Polako i istražujući, ali čvrsto uz moj.
Klizi i liže, a moj se donji dio trbuha stegne na najviše očajan, nevjerojatan
način. Logan pokrije moju gornju usnu svojom, samo malo sišući; onda, s
dahom koji daje osjećaj žaljenja, on se odmakne.
Njegove se ruke pomaknu dolje s moje kose na moja ramena, preko mojih
ruku, kao da ne može prestati dirati me.
„Moramo otići u palaču. Tvoja sestra…“
„O, Bože – Liv – mora da je u groznom stanju.“
Ja sam najgora sestra ikada. Netko bi mi trebao dati medalju.
„Moram je nazvati.“
Logan nas podigne, i dalje mi držeći ruku, te me odvede kroz kišu u auto
na blatnom prilazu. „Imam svoj mobitel – nazovi je dok se vozimo.“

133
 Ima suza i zagrljaja kad odvedem Ellie nazad u palaču. Odemo u žuti
dnevni boravak, zato što se sama Kraljica želi uvjeriti da je Ellie živa i zdrava.
Henry i Sarah su tu, također, kao i Princ Nicholas i Olivia. Ona navali na
Ellie čim uđemo, jecajući, a onda i Ellie jeca. I ispričava se. Kako je ona
ispričala, otišla je iz The Goata da udahne svježeg zraka, odlutala i izgubila
se. Onda, nekoliko sati kasnije, slučajno me srela na ulici dok sam išao kući
iz bolnice.
To je najveća gomila sranja koju sam ikad čuo. Čak niti nema smisla…ali
jednostavno smo svi tako sretni, tako nam je laknulo da je ona na sigurnom,
da nitko to ne dovodi u pitanje.
Ne potvrdim ono što ona govori; ostanem ozbiljnog lica, neutralan. Neću
lagati Nicholasu – nikada. Ali neke razgovore on i ja moramo obaviti – a ja
nemam namjeru voditi ih večeras.
Imam druge planove – važne planove – i željan sam da počnem raditi na
njima.
Ti planovi su odgođeni kad Kraljica zatraži vino. Albert, batler, mi preda
čašu i ja je uzmem, pridružim se zdravici i pijem – ali je to potpuno bizarno.
Piti s grupom važnih ljudi, kao da sam jedan od njih. Kao da pripadam u
ovu sobu umjesto da sam vani, gledajući vrata.
Gurnem tu pomisao u stranu kad Ellie uzme Olivijin mobitel da nazove
oca u New York. I tu je još suza. Eric Hammond će doći u posjet za nekoliko
dana, ali sada kad je Ellie pronađena, luda, tužna žurba da stigne do Olivije
se može odgoditi.
Nakon što Ellie spusti slušalicu i čaše vina su prazne, čini se kao da je
vrijeme da se raziđemo. Odemo spavati. Da pokrenem moje planove.
Ali opet su odgođeni.
A ovo nisam očekivao. Mislim da nitko nije.
„Želimo se vjenčati,“ kaže Henry Kraljici, držeći Sarahinu ruku.

134
 Njeno Veličanstvo kimne. „Da, naravno da želite. Ali vrijeme će brzo
proći, a još se toliko toga mora napraviti.“
„Ne.“ Svjetlokosi princ odmahne glavom. „Želimo se vjenčati večeras.
Ovdje. Sada.“
Mislim da nikad nisam vidio Kraljicu zbunjenu. Mislim da nitko nikada
nije vidio Kraljicu zbunjenu – niti iznenađenu. Ali trenutno je oboje.
„Što?“
„Ellie je mogla umrijeti,“ kaže Henry jasnim, mirnim glasom. Razmislio
je o ovome; zna što želi i odlučan je imati to. „Mama i tata su umrli mladi, a
jedina utjeha je da su proveli sve te godine zajedno. Život je prekratak, bako.
Prođe jako brzo.“ Henry privuče Sarah bliže uz sebe. „Ne želim provesti ni
minute više nego što moram, da nisam Sarahin muž.“
„Nitko drugi ne mora znati; to će biti samo za nas. Bit će to tajna,“ ponudi
Lady Sarah. „Još uvijek ćemo imati obred i svadbu po planu, naravno.“
„Taj će dan biti težak za nju.“ Objasni Henry. „Napravit će to jer shvaća
da se to očekuje od nas, ali osjećat će zabrinutost i tjeskobu. Ali ovdje, sada,
osjećat će samo radost.“
Sarah se nagne naprijed, preklinjući očima. „Molim vas, shvatite, Vaše
Veličanstvo.“
A Henry doda, „Molim te, pristani.“
Ona bi lako mogla odbiti. Članovi kraljevske obitelji trebaju Kraljičinu
dozvolu da se vjenčaju – to je zakon. Zastarjeli, ali ipak je zakon.
Ali već dugo slutim nešto u vezi Kraljice što nitko drugi ne sluti: usprkos
njenoj čeličnoj vanjštini, Njeno Veličanstvo, Kraljica Lenora od Wesscoa ima
slabu točku. Mala je i rijetko se koristi…ali postoji.
Njene se oči pogledavaju između Henry i Sarah, onda ona stavi svoje
ruke na njihova ramena. „To je dobra ideja. Jako romantična.“
Ona sklopi ruke ispred sebe. „Cristophere, reci Nadbiskupu da trebamo
njegove usluge odmah. Nemoj mu reći zašto.“
Cristopher se nakloni i brzo ode da ispuni naredbu. Kraljica ponovo
skrene pogled na Lady Sarah. „Trebat ćeš vjenčanicu.“
„Imam je,“ uvjerava ona Kraljicu uzbuđeno. „Bijela je i savršena, nikad je
nisam nosila.“
„Dobro.“ Kimne Kraljica Lenora. „Onda sve što trebaš je tijara. Srećom,
ja ih imam nekoliko.“
I tako su se budući Kralj i Kraljica od Wesscoa vjenčali u vrtu, pod bistrim
nebom nakon kišne oluje, u ponoć.

135
 Stari Fergus, svadljivi batler, koji je prvo služio Nicholasa, a sada Henryja
u Guthrie Houseu, svira violinu dok Lady Sarah korača sama prolazom
osvijetljenim svjetiljkama. Ona drži buket divljeg cvijeća, njena kosa je duga
i ravna, haljina joj je bez rukava i pripijena u struku, s kratkim napuhanom
suknjom.
Izgleda kao vilinska princeza, koja je zalutala i izašla iz knjige bajki.
A kad je Nadbiskup pita hoće li uzeti Henryja za muža, odgovor zvuči
kao da je izašao ravno iz srca.
„Uzimam…uzimam!“
Kasnije, kad kaže Henryju da može poljubiti svoju mladu, a on je privuče
u svoje naručje…nikad nisam vidio takav izgled na muškarčevom licu. Kao
da drži zvijezdu, dragocjeni, sveti komad neba, u svojim rukama.
U tom trenutku shvatim i prihvatim – kad Ellie bude išla prolazom prema
meni i kad kažemo naše zavjete i izmijenimo prstenje…gledat ću je upravo
tako.
Gledam u nju tako već sada.
I ne mogu se sjetiti što sam mislio – zašto sam se tako jako borio protiv
toga – zašto sam mislio da išta od toga nešto znači. Ali to prestaje sada.
Večeras.
Ellie stoji na drugoj strani dvorišta, gledajući obred. Odlutam da stanem
iza nje, dovoljno blizu da je udahnem, ali ne tako blizu da se to čini čudno.
„Večeras dolazim u tvoju sobu.“ Prošapćem u njenu kosu. „Ako ne želiš
da se to dogodi, reci mi odmah. Ne mogu se zaustaviti, Ellie.“
„Ne želim da se zaustaviš, Logane. Nikada.“ Ona se okrene, njene plave
oči sjaje na mjesečini. „Dođi u moju sobu…čekat ću te.“

136
 Upalim svijeće u mojoj sobi, duge štapiće boje slonovače na polici
kamina, svijeće u čašicama s blagim mirisom na noćnim ormarićima.
Prigušim svjetiljke iznad glave i operem zube, prošavši rukama kroz moju
kosu, zataknuvši jednu stranu iza uha. Već sam zamijenila svoju plavu
vlažnu haljinu kratkim bež ogrtačem od čipke i šifona, kad smo stigli u
palaču, te skinem i to, ostavši samo u svilenoj spavaćici, gola i bez grudnjaka
ispod nje.
Onda zurim u svoj odraz u ogledalu. Moje oči su bistre, a obrazi su mi
ružičasti. Svaki živčani završetak mi je budan i živ.
I drhtim.
Ne zbog živaca – nikad ne bi mogla biti nervozna s Loganom; on je
previše pažljiv, previše nježan prema meni. Ne, drhtim od očekivanja. Želje.
Plovi kroz mene kao dim, vrtložeći se unutra, čineći da mi krv navali, a srce
mi galopira.
Htjela sam ovo tako jako, željela to tako dugo.
A sada se događa.
Molim te, Bože, molim te, neka požuri.
Nakon predivnog obreda Henryja i Sarah, nazdravili smo šampanjcem.
Za razliku od onda kad smo se vratili u palaču, Logan nam se nije pridružio.
Stajao je pokraj vrata, čekajući i gledajući. Olivia je ostala uz mene kao
zalijepljena, dirajući mi ruku i držeći me za ruku, kao da treba uvjeriti samu
sebe da sam stvarno tamo. Ne krivim je; osjećam se krivom što sam uplašila
nju i mog tatu – sve njih – tako užasno.
Ali istovremeno, hitnost da se maknem od grupe i odem u moju sobu
čekati Logana, se napinjala u meni kao prenapregnuta opruga, dok nije
spremna iskočiti. Konačno, konačno, smo si rekli laku noć. Logan je tada
otišao, ne pokraj vrata, kao da je nestao u sjenama – nitko osim mene nije
primijetio. Idem s Nicholasom i Olivijom nazad do njihovih odaja, te zagrlim

137
još jednom moju umornu sestru i šogora kojem je laknulo, prije no što se
popnem u utočište moje sobe.
A sada čekam. Već sam čekala tako dugo, da bi mislili da ću se naviknuti
na to. Ali ovo u meni je jače nego ikada – oštrije, akutnije, grozničavo. Svaki
mišić u mom tijelu je napet, a koža mi je nježna, previše osjetljiva. Moji zubi
škrguću, a krv mi navali u uši, odjekujući ubrzo. Ubrzo, ubrzo, bit će ovdje
ubrzo.
Začuje se kucanje na mojim vratima.
A moja duša oživi.
Odletim do vrata i otvorim ih.
Prije no što mogu udahnuti ili jasno vidjeti, Logan uđe u moju sobu,
uhvati me, privuče me uz svoje grudi, nogom zatvori vrata uz udarac – onda
nas okrene i pritisne me uza zid. I ljubi me, ljubimo se, očajnički, grabežljivo
i divlje.
On ima okus po crnom vinu – kao orah i borovnice – a potez njegovih
usta preko mojih me opija. Logan me podigne kao da nemam težine, a
njegovi se prsti saviju oko mojih bedara, klizi dlanovima. On pomiče svoje
kukove između mojih nogu, pritisnuvši me uza zid svojom zdjelicom,
trljajući se o mene, čineći me vlažnom i pulsirajućom.
Netko mi jednom rekao da je najvruća vatra koja gori polako – i mora da
je to istina. Jer smo Logan i ja jebeni pakao.
On povuče remen moje spavaćice i on pukne. On povuče dolje tkaninu,
izloživši moje grudi, a njegova usta me proždiru. On siše i liže s hitnošću,
otvarajući svoje usta šire kako bi obuhvatio skoro cijelu moju dojku. Kao da
želi okusiti svaki centimetar moje kože sve odjednom.
Onda je opet na mojim ustima, ljubeći me dugo, duboko i vlažno, dok ne
drhtim u njegovim rukama.
„Dat ću ti to slatko, Ellie.“ On teško diše. „Kunem se da ću to napraviti
tako jebeno slatko da ćeš žudjeti…ali sada samo…moram…“
Moji kukovi se zavrte i trljam se gore i dolje po njegovoj dužini njegovog
kurca, tvrdog kao kamen u njegovim hlačama. Glava mi se vrti.
„Znam. Znam, Logane. Samo uzmi…molim te.“
Trebam ga u sebi, sada. Da se pritišće u mene – prodire duboko.
Stisnem njegova ramena, držeći se za uštirkani pamuk njegove košulje.
Čini se pravo muško pod mojim dlanovima. Njegov miris, njegovo grubo
stenjanje, čvrsti stisak njegovih velikih ruku, ubod njegovog toplog jezika –
sve u vezi Logana je snažno i tvrdo, dominantno, te tako slasno muško.

138
 On pomakne jednu ruku s moje noge i osjećam ga kako skida svoje hlače,
grebanje njegovog kaiša po mom bedru, dok se oslobađa.
Da, da…
Moja želje se sudaraju – zato što ga želim vidjeti, vidjeti sve. Želim ga
držati u svojoj ruci, milovati ga i slušati ga kako stenje. Ali ta žudnja ishlapi
kad osjetim dodir tople svilene kože uz mene. Osjetim gurkanje njegovog
kurca uz moj meki otvor. Glatka sam, skliska za njega, ali on je tako velik da
se mora gurati kroz moje čvrste mišiće. Podignem koljena, raširivši zglobove
da se otvorim za njega.
On se miče polako, mirno i stabilno. A onda Logan klizne u mene. Više,
više, nemoguće dug. Nastupi tupi ubod dok se širim oko njega, dok on cijeli
nije uronjen u meni – duboko i potpuno – a vrhovi njegovih stidnih dlaka
škakljaju osjetljivu kožu unutrašnjeg dijela mog bedra.
Osjećam se ispunjeno. Potpuno. Stisnem moje mišiće, stisnem jako svoju
pičku, samo kako bi ga osjetila još dublje u sebi.
Njegove ruke se čvrsto stežu pod mojim dlanovima, njegov dah prođe uz
moje usne, njegovo čelo se odmara uz moje. „Ellie,“ prošapće on, a niti jedna
riječ nikad nije zvučala slađe. „Ellie…Ellie.“
Ljubimo se grubo, moj jezik napada njegova usta, milujući njegov, ližući,
istražujući unutra. Loganovi kukovi se povuku nazad, a njegov se kurac
malo povuče, onda klizne nazad i stenjemo zajedno, pohlepni za trenjem. On
se opet povuče nazad, dalje, više se ne suzdržavajući – onda prodre opet
unutra, jače. S više potrebe.
A ritam počne. Ponovo i ponovo – tu je vlažno klizanje njegovog kurca,
moje stezanje, te duboko, oštro guranje opet nazad unutra.
To. Uvijek to. To je više nego što sam sanjala, bolje nego što sam
zamišljala. Tvrd je, pun i savršen, a ja želim proživjeti ostatak svog života s
Loganovim tvrdim kurcem uronjenim duboko u meni.
Nabijajući uz mene. Prodirući u meni.
Jebući me, trebajući me, voleći me.
Njegovi kukovi kruže između mojih nogu, savijajući se dok prodire,
vukući svoju zdjelicu uz moj klitoris. A pritisak, napetost, nakuplja se
između mojih nogu.
„Nemoj prestati! Oh Bože, još…još…jebote…“
Grizem njegov vrat, njegovu ušnu resicu – za stvarno, ne nježno. Zato što
je tako dobro. Zato što ako ne grizem, vrištat ću tako da ću srušiti cijelu kuću.

139
 Osjećam njegove velike ruke kako pokrivaju moje grudi, pohlepno ih
stišćući i udarac njegovih kukova između mojih nogu. Divlji je, neukroćen i
sirov. Mičemo se, trljajući se jedno o drugo bez razmišljanja. Izgleda kao
jebanje, zvuči kao životinje kad se tjeraju…a daje osjećaj kao vođenje ljubavi.
Držim lice svojim rukama, ljubeći njegova otvorena usta i udišem zrak
koji on izdiše.
„Svrši u meni, Logane.“
Moja molba izvuče stenjanje iz njega, tiho i dugo uz moje rame. A njegovi
prodori su tako jaki, da mi se glava trza.
„Svrši u meni.“ Kliznem rukama kroz njegovu kosu, niz njegovu
kralježnicu, pod njegovu majicu, milujući njegovu kožu, držeći se za njega.
„Želim to osjetiti, osjetiti tebe.“ A onda molim, „Molim te…molim
te…molim te…molim te.“
Upravo sam ovdje, upravo na rubu – nakrivim kukove, posežući za tim,
užitak se vrtloži u meni, čekajući da eksplodira.
„Molim te…molim te…Logane…“
Jecam njegovo ime i moja glava se nasloni na zid dok zvijezde iskaču iza
mojih očnih kapaka. Moje noge se saviju oko njega i ja ga stišćem posvuda,
svršavajući i svršavajući…
Logan prodre još jedan posljednji put i zastenje uz moju kožu. Osjećam
pulsiranje njegovog kurca, vreli val njegove tekućine i, jebote, zbog toga još
jače svršim.
Ono što se čini kao minuta kasnije, nakon što se zahvat našeg orgazma
pretvori u opijenost opuštenih udova, Logan podigne svoju glavu i vodi
moje usne do svojih. A njegovi poljupci su nježni i meki. Njegovi zglobovi
miluju moje obraze, milujući me kao da sam lomljiva. Napravljena od stakla.
Nježno, on klizne iz mene i spusti moje noge na pod.
Naslonim se na Logana, na koljenima kao da su od želea. Bez riječi,
otkopčam njegovu košulju i svučem je s njegovih ramena, jer ga želim vidjeti.
Želim uživati u svakom centimetru njegovog prelijepog tijela. A i on to želi.
To je u njegovom osmijehu koji igra na njegovim usnama i njegovom
zabavljenom izrazu lica s teškim kapcima.
Jednom kad sam ga oslobodila njegove odjeće, on se spusti na svoje
koljena. Onda me ljubi između grudi, njegove usne putuju niz moj trbuh,
onda baci uništenu spavaćicu na pod.
Zabljesnuvši me seksi osmijehom, on ustane, podigne me i odnese me u
krevet.

140
 A tamo, kao što je i obećao…Logan mi to da slatko.

Nakon naših napora uza zid, i na krevetu, Ellie i ja uživamo u

zajedničkom tuširanju.
Ona je jako lijepa kad je mokra.
Perem joj kosu, trljajući joj skalp, naginjući joj glavu kad ispirem šampon,
uzrokujući da se njene lijepe male sise podignu do mojih usta koja ih čekaju.
A te ljepote imaju okus baš tako dobar kako i izgledaju.
Onda operem Ellie svuda drugdje, masirajući njene noge i leđa da je sutra
ne bole. Poljubim joj čelo i ona se nasmiješi gore prema meni, kao da sam
kralj jebenog svijeta. Njenog svijeta.
Nakon što sam je tako jako želio, tako dugo, sklisku i vrelu oko mene,
malo sam izgubio razum. Ali u utješnom miru tuša, pitam je ono što sam je
trebao pitati prije – o kontracepciji. Moj je posao da je čuvam na svaki način,
i osjećam se kao glupan što sam bio tako nemaran.
Ellie mi kaže da je na piluli već godinama. Ženski problemi, kaže ona s
neuobičajenom sramežljivošću.
A meni je drago zbog toga – volim je osjećati golu, da nema ništa između
nas, koža uz kožu.
Ali, ako bi bila beba, brinuo bih se za nju, dao joj sve što treba, bio sve što
treba.
Postoje sposobnosti u kojima sam vješt – upoznat s njima – borba i
jebanje, bitke i oružje, osjećanje opasnosti, te znanje kako sačuvati od zla one
koji su pod mojom skrbi.
Ali ljubav…u tome sam neznalica. Riječ nikad nije prešla preko mojih
usana, a osjećaj mi je stran kao i termin.
Ono što znam, u što sam siguran, je da bih umro za Ellie. Ubio bih za nju,
živio za nju. Zadivljenost odzvanja kroz mene sa svakim otkucajem mog
srca. Ona je najvažnija osoba u mom životu. Bila je to od samog početka, te
će uvijek biti. Nikad neće biti druge.

141
 Ne znam hoću li biti imalo jebeno dobar u ljubavi. Nisam u potpunosti
siguran kako se to radi. Ali, za nju, naučit ću.
I dat ću sve od sebe da to napravim kako treba.

Ležimo na boku, odmarajući se, ali nismo iscrpljeni, milujući jedno

drugo, gledajući i smiješeći se jedno drugome. Nekad sam mislio da je fraza
„gledanje jedno drugome u oči“ glupa. Lažna. Mislim, stvarno, koji
muškarac radi takva sranja?
Sada, očito…ja jebeno radim.
I uopće nije glupo ni umjetno. Zato što je Ellie očarana. Njeno lice je
pejzaž izraza, koji se stalno mijenjaju – svaki je slađi, više seksi, više
očaravajući od prethodnog. Njene usne imaju tisuću različitih osmijeha, a
njene oči sjaje i vrte se u beskrajnim nijansama plave.
Kad bih uspio umrijeti zureći u lice Ellie Hammond, umro bih kao sretan
čovjek.
„Kad si znao? Prvi put?“ Upita ona.
Igram se pramenom njene kose, dirajući njenu mekoću svojim prstom,
prisjećajući se.
„Bilo je to u muzeju, mislim. Kad si flertovala sa mnom…a ja sam
pomislio, da je ova djevojka malo starija, navalio bih na nju.“
Njene obrve posegnu prema nebu. „Tako dugo? Nisam znala.“
„Nisam htio da znaš. Mislio sam, ako to gurnem u stranu, ignoriram to
dovoljno dugo, proći će.“ Poljubim joj nos i šapćem kao urotnik. „Nije.“
„Jesi li znao da mi se sviđaš?“
Smijuljim se. „Da. Tvoje pokeraško lice je…pa, ti ga nemaš.“
Ellie isplazi svoj jezik – taj slatki jebeni jezik koji me godinama izazivao.
Lovim njena usta i sišem njen jezik, kad ga uhvatim, ljubeći je. Onda, smijući
se, kažem, „Mislio sam da je to samo zaljubljenost. Simpatija djevojčice koja
će proći kad odrasteš.“
Ellie se nagne preko mene i poljubi mi nos, šapćući u istom tajnom tonu,
„Nije.“
„Ne.“ Prođem rukom kroz vlažne pramenove njene kose. Osjećajući
olakšanje – olakšanje i…predivno zadovoljstvo.
„Dakle, što će se sada dogoditi?“ Upita ona.
Otvorim usta da odgovorim, ali začuje se kucanje na vratima.

142
 „Ellie? Ja sam – jesi li budna?“
To je Olivia. Brava se drma i hvala kurcu da je zaključano, ili bi ovo
otvorilo oči Vojvotkinji. Nagnem glavu prema toaletu i Ellie kimne.
Minutu kasnije, čujem razgovor kroz vrata.
„Je li sve u redu?“ Upita Ellie.
„Da. Samo…htjela sam te vidjeti. Ružno sam sanjala. Nicholas još spava;
nisam ga htjela buditi – morala sam se uvjeriti da si dobro.“
Čujem Ellie kako ide u hodnik, vjerojatno da zagrli svoju sestru. „Dobro
sam, Liv. Jako mi je, jako žao. Nikad te više neću tako uplašiti, kunem se.“
„Volim te, Ellie.“
„I ja volim tebe.“
Onda njen ton postane zezajući. „I volim vas oboje…čak i ako ispadne da
ste mala Ernie i demonska beba iz filma Omen.“
Sestre se zajedno nasmiju.
Kad čujem da Ellie zatvara vrata svoje sobe, uđem nazad u sobu.
„Zrak je čist.“ Ona se smiješi, zaključavajući vrata.
Padnem na krevet, pomičući se na sredinu, gurnuvši ruku kroz moju
kosu i gledajući je kako ide prema meni.
„Moram reći Princu Nicholasu,“ kaže on izdahnuvši.
Ellie skine svoj ogrtač i pridruži mi se u krevetu.
Dureći se.
„Ne želiš da mu kažem?“ Upitam je.
Ona dopuže prema meni, njeno lijepo dupe je u zraku. „Ne, razumijem
situaciju.“
Stvar je u tome, da mislim da ne razumije. Ona ne shvaća komplikacije –
niti promjene koje će se morati napraviti.
Ali ja sam se pomirio s tim – napravit ću što se mora napraviti, dok god
mogu zadržati nju.
Ellie prati liniju mojih rebara laganim poljupcima. „Možda možeš
pričekati s mislima o Nicholasu…dok tvoja sperma ne prestane curiti iz mog
tijela?“
Zagrcnem se, smijući se. „Jebote…stvari koje izlaze iz tvojih usta.“
Ona se lukavo nasmiješi i ljubi me niže – niz moj trbuh, oko mog pupka
– te još niže.
„U ovom trenutku, želim da se više usredotočiš na stvari koje idu u moja
usta.“
A moj dah zviždi oko mene.

143
 „O, da?“ Upitam, kliznuvši rukama u njenu kosu, malo je uhvativši,
dovoljno čvrsto da ona to osjeti.
„Da.“ Ellie obliže svoje usne. „Velike, tvrde stvari.“
Zubima grebem svoju donju usnu, onako kako želim grebati njenu meku,
blijedu dojku – onako kako i hoću, jako brzo.
„Je li tako?“
Ona kimne. A onda se moja djevojka nasmiješi – drsko.
„Da li ikad razmišljaš o tome?“ Upita ona. „Da ti to radim?“
Moje usne se povuku u osmijeh, za koji znam da ga voli. „To mi je
omiljena stvar o kojoj razmišljam.“
Uhvatim svoje ukrućeno meso i pratim obris njenih usana glavićem mog
kurca. „Ovo, dušo? Da li to želiš?“
A ona jebeno zastenje. Osjećam to uz mene. „Da, želim to, jako.“ Ona drži
svoj pogled na mome, isplazivši svoj mali jezik – liznuvši, samo vrh. Milujem
svoj kurac gore i dolje uz njen jezik, okrznuvši ga svakim prolaskom,
vlažnog i toplog.
Osjećaj je nevjerojatan i izgleda fantastično.
Onda fantastično postane još bolje.
Ellie otvori ružičasta, puna usta – ali se suzdržava. Ona nas namjesti i
čeka…čeka da vodim. A ja sam sav u tome da joj udovoljim. Pa gurnem
široki glavić kroz njene otvorene usne i prodrem u vlažnu sišuću toplinu
njenih usta.
A njene oči se kolutajući zatvore, kao da je to najblaženija stvar koju je
ikad kušala.
Kriste, pokušava me ubiti.
Kad vrh mog kurca gurka dubinu njenog grla, stanem. A Ellie željno
preuzme. Omotavši svoju ruku oko debele batine, pomičući usta gore i dolje,
uzevši u usta koliko dužine mog kurca može.
Vlažno je, opušteno i prelijepo.
Ona obožava moj kurac. Proždire ga. Mumlja oko njega, ljubi i obožava
ga svaki put kad ga posisa i klizne svojim savršenim usnama.
Ellie liže moj kurac kao lizalicu i miluje moja jaja kao da su joj ona njena
nova omiljena igračka. Moje srce juri, a dah mi nabija.
„Ellie…“ Upozorim, zato što osjećam stezanje, tekuću vrelinu kako juri i
spremna je navaliti. „Ellie…“

144
 Ona se miče brže, pumpa jače, siše čvršće, cijedeći užitak iz mene. Moji
kukovi kruže i podižu se, gurajući gore u njena usta, dok ona stenje oko
mene. A ja sam potpuno uništen.
„…jebote…jebote…“
Isprekidanim stenjanjem svršim u njena usta, niz njeno grlo, pumpajući
ponovo i ponovo. Imam osjećaj kao da letim i zvuči kao da umirem.
Kad je gotovo, nakon što izmaglica užitka pročisti moj vid, uhvatim
svoju prelijepu curu i podignem je uz moje tijelo. S jednom misli na umu –
istom misli, slučajno, koju sam imao onog dana, davno prije, u muzeju:
volim davati isto tako dobro kako dobijem.

Sunčevo svijetlo viri preko horizonta, bacajući zlatnu zraku preko poda,
šuljajući se dok nije na Ellienom licu. S mojim grudima pritisnutim uz njena
leđa, nagnem se prema gore, nad nju, gledajući kako joj se oči stišću, nos joj
se mršti, dok se polako budi, trepćući zbog blještavog neba koje klizi unutra.
A moje lice je uronjeno u njenu kosu i meku udubinu njenog vrata. Ona
miriše na seks, znoj i mene. Ellie se otkotrlja, gurnuvši me na leđa, blokirajući
prozor svojim izazovnim malim tijelom i stavlja kišu poljubaca na moje
obraze, moje očne kapke – željno i nježno.
„To je san. Nastavi spavati. Još nije jutro.“ Ona pritisne svoj obraz uz moje
grudi – držeći, grleći, pripijajući se. „Nemoj me ostaviti.“
A način kako to kaže mi steže utrobu – jer nimalo ne zvuči kao da se zeza.
Podignem njeno lice gore prema meni, kako bih je mogao pogledati u oči.
„Zbog čega je to sada?“
„Reci mi da ćemo biti zajedno. Ovako,“ ona moli.
A ja ne oklijevam. „Bit ćemo zajedno. Svaki dan i svaku noć, baš ovako.“
Posegnem gore i poljubim je, zapečativši te riječi.
Onda dodam, „Ali moram razgovarati s Princem Nicholasom, prije no
što bilo tko drugi sazna. Čak i prije no što kažeš svojoj sestri.“
„Ali-“
„On mi je kao stariji brat, Ellie – njegovo mišljenje mi je važno. Ne želim
da on pomisli da te ne poštujem ili da sam te iskoristio. Želim biti jasan u
vezi mojih namjera i želim da to prvo čuje od mene. On mi vjeruje – neću

145
dopustiti da vjeruje da sam kao sve druge seronje koji su ga iznevjerili ili ga
izdali.“
Ona razmisli o tome, njene su oči tople i svijetle – skoro srebrne. „Misliš
li da će biti ljut?“
„Mislim da on, niti bilo tko od njih, neće biti sretni.“ Moji zglobovi
pomiluju oblinu njenog obraza – tako lijepog. „Imali su planove za tebe.“
„Hoćeš li biti u nevolji?“
„Ovisi o tvojoj definiciji nevolje.“ Slegnem ramenima, zezajući. „Mogli bi
me baciti u tamnicu, što sam jebao nekoga iz više klase.“ Moje ruke pronađu
njeno dupe, stisnuvši ga. „Ali, oh, bilo je vrijedno toga.“
Ellie me ugrize za ruku.
„Ne brini.“ Uzmem njenu ruku u svoju, ispreplevši naše prste. „Sve će
biti u redu, obećavam.“
Ispostavilo se, ponekad lažem – a čak to ni ne znam.

146
 Planirao sam razgovarati s Nicholasom o Ellie isti dan, ali on je imao
ugovoreno da održi govor za humanitarnu akciju za djecu, koja zahtijeva da
putuje helikopterom, i nije bilo šanse da razgovaramo nasamo. Sljedeći dan,
Olivia se osjećala loše i ona i Princ su proveli cijeli dan zatvoreni u svojoj
sobi.
I tako je krenulo, sljedeći dan i onaj nakon toga – pokušavam ga odvući
u stranu, pronaći ga samog na trenutak, ali kao što često bude, sranja mi se
stalno nalaze na putu.
Ali ništa neće stati na put Ellie i meni. Uništit ću sve i svakoga tko pokuša.
Držimo se podalje kad smo okruženi drugima, ponašajući se prijateljski –
normalno.
Onda, odlazim u njenu sobu noću – ili kad ne mogu, ona dođe k meni.
Ona javi svojoj sestri da ide u kino, a ja se dobrovoljno javim da je čuvam.
Ali umjesto toga, odemo u moju kuću, gdje ne moramo paziti na naše
stenjanje, uzvike i uzdahe sa psovkama. Ludi smo jedno za drugim.
Nezasitni. I sve je tako dobro…tako lako.
Četvrti dan, oni su zajedno za doručkom – Ellie, Olivia, Nicholas, Henry
i Lady Sarah. Ellie šalje tople, tajne osmijehe prema meni, a ja sam odlučan
reći princu danas.
Pročistim grlo. „Prinče Nicholas-“
„Poklon je stigao za vas, Lady Olivia. Izgleda da je za malene.“ Sylvie,
nova sluškinja u kuhinji stavi četvrtastu kutiju na stol ispred Olivije, omotan
u ružičasti i plavi papir s bijelom vrpcom.
„Hvala ti, Sylvie.“
Olivia gleda u poklon na trenutak, onda počne derati papir, otkrivajući
otrcanu smeđu kartonsku kutiju ispod, s presavijenom porukom
zalijepljenom sa strane. A nešto u vezi toga mi daje jako loš osjećaj. Ne čini
se kao nešto što bi bilo koji poznanik kraljevske obitelji poslao.

147
 Krećem se naprijed, stavivši ruku ispred Olivije da je spriječim da ga
otvori.
„Je li osiguranje ovo pregledalo?“ Upitam sluškinju.
Njene se oči rašire. „Ne, samo je dostavljeno na stražnji ulaz. Mislila sam
da bi ga trebala odmah donijeti ovdje.“
Uzmem kutiju od Olivije. Solidne je težine. Stavim ga na pisaći stol, dalje
od stola, onda uzmem nož s mog boka i oštricom podignem jedan rub, malo.
Taman dovoljno da vidim što je unutra.
A kad to učinim – opsujem.
„Što je to?“ Upita Ellie, ustavši, oči su joj široke i okrugle – izgledajući
mlado, nevino – a nešto u meni me vuče da je zaštitim od ovoga.
„Što je u kutiji, Logane?“ Upita Olivia.
Odmahnem glavom. „Ja ću se pobrinuti za ovo – ne morate brinuti.“
„Logane.“ Njen glas je čvršći, više kao naredba. „Reci mi što je unutra.“
„Da, što je ovo, film Seven?“ Prošapće Ellie. „Hajde, Morgan Freemane –
što je u kutiji?“
Nicholas sklopi oči, zabrinut, ali hladan. Onda on oštro kimne prema
meni.
„Psići,“ kažem im. Mrzeći što moram reći te riječi. „Dva mala.“
Lady Sarah pokrije svoja usta, a Henry je privuče bliže.
Olivia ljulja svoj teški trbuh, gdje leže njeni blizanci. „Jesu li mrtvi?“
Kimnem, kruto – moj bijes raste.
„Što kaže poruka?“ Upita Olivia. I osjeti se strah u njenom glasu.
Opet, pogledam u Nicholasa. On omota svoje ruke oko svoje žene.
„Pročitaj je, Logane.“
Krpom, kako ne bi uništio moguće otiske prstiju, odlijepim poruku i
rastvorim je.
Moje oči se prebace ravno na Elliene, zagrlivši je mojim pogledom, dajući
joj do znanja da je u redu, ništa neće dirnuti nju – niti njenu sestru. Ne dok
sam ja živ.
A onda im kažem: „Piše…uskoro.“

Stolica eksplodira o zid, poslavši drvene šrapnele u zrak i razbacavši ih

po podu. Princ Nicholas je stručnjak u držanju čvrstih uzdi na svojim

148
emocijama, noseći masku ravnodušnosti kako bi sakrio svoje osjećaje. On se
ne ljuti često. Ali kad se to dogodi, to je pravi prizor.
Pokrajnji stolić je sljedeći, dočekavši istu sudbinu kao stolica, razbivši
kinesku vazu zajedno s njim.
„Kučkin sin!“
Mi smo u Winstonovom uredu, upravo smo pregledali snimke
osiguranja sa stražnjeg ulaza gdje je paket pronađen. I nema ništa – ništa
značajno.
Jednu minutu je stražnji ulaz prazan, a onda niz ljudi izlazi tijekom
promjene smjene – a kad zadnji od njih prođe, kutija je ispred vrata. Nema
kadra da ju je ijedan od radnika tamo stavio, ali svaki od njih će ipak biti
ispitan.
Tko god da ovo radi je kao jebeni duh – duh koji dobro poznaje palaču.
On je unutra, ili je bio, a to čini sve ovo puno gorim.
To je izdaja. Izdajstvo – čak veleizdaja.
Nicholas krene prema vratima, ali njegov brat mu blokira put.
„Kuda ideš?“
„Idem pronaći tog gada.“
„On to radi kako bi vas izvukao van,“ podsjetim ga. „Da vas natjera da
pogriješite, kako bi se mogao približiti.“
„Onda ću mu to olakšati!“ Bijesno gleda Nicholas. „A kad mi dođe,
iščupat ću mu jebeni grkljan.“
Henry podigne svoje ruke, pričajući utješno, kao da razgovara s čovjekom
na mostu, koji je odlučan da skoči. „Znam, vjeruj mi – da je Sarah u pitanju,
i ja bih htio spaliti cijeli svijet. Ali, Nicholase, ako odeš van napet, to će sve
samo pogoršati. To ljuti…ali znaš da je tako.“
Nicholasovo se lice zgrči od frustracije. Onda se on okrene tako da je
licem u lice s Winstonom. „Pronađi ga!“ Njegov glas grmi pravedničkim
glasom. Kao kralj kakav je odgajan da bude. „Nije me briga što moraš učiniti
– pusti svoje najokrutnije pse, zaviri u svaki ormar, svaki kutak, okreni svaku
kuću u gradu naopačke – ali…Pronađi. Ga.“
Winston se nakloni. On je umirovljeni ubojica, atentator – tip koji bi
mogao pucati čovjeku u lice dok pijucka čaj, a da ne prolije ni kap. I potpuno
je odan Kruni.
„Bit će učinjeno, Vaša Visosti.“
Mirniji, ili možda iscrpljen, Nicholas kimne. „Idem biti s mojom ženom.“
A danas definitivno nije taj dan.

149
 Provodim sljedeći dan u Winstonovom uredu, analizirajući plan za
službeno vjenčanje Princa Henryja i Lady Sarah, koje je samo za nekoliko
tjedana. Razgledamo mjere iz svakog ugla, tražeći slabosti i pronalazeći
putove da ih zatvorimo pred trenutnom prijetnjom.
Jednom nisam vidio Ellie cijeli dugi dan, a odsutnost me gnjavi, čini me
zahtjevnim, gladnim. Želim je pokraj sebe, sa mnom, u mom vidokrugu,
cijelo vrijeme. A pošto su prošli sati i sati bez pogleda na nju, napet sam kao
jebena opruga.
Onda, baš kad mi je smjena završila, dobijem poruku. Govoreći mi da se
sastanem s njom.
Soba s prijestoljem se ne koristi za donošenje dekreta ovih dana. To je
javna izložba, dio obilaska, ali u ovo doba, u pola jedanaest navečer,
zatvorena je i prazna. Uđem u zatamnjenu prostoriju s jekom, koju
osvjetljavaju samo električne svijeće, koje gore na zidovima. Ellie stoji na
povišenoj platformi pokraj prijestolja ukrašenog draguljima, prolazeći
rukom dolje po zlatnom naslonu za ruke.
Kad me spazi, ona potrči. I to je radostan prizor. Uhvatim je kad ona skoči
i omota ruke i noge oko mene, kao lijepa loza.
Ona uzdahne uz moja usta. „Nedostajao si mi.“
I ona to osjeća. Žudnju, napetost, neugodni svrab koji se može utažiti
samo kad smo zajedno.
„Jesam li ti nedostajala?“ Upita ona.
Zastenjem uz njene usne. „Gorim za tobom, slatka djevojko. Sanjam te,
čak i kad sam budan.“
Njen je osmijeh topao, njeni obrazi su ružičasti, dok krene na moju
košulju – otkopčavajući dugmad i ljubeći mi kožu.
„O čemu sanjaš? Reci mi.“
Odnesem je prema medvjeđim krznima ispred nezapaljenog kamina.
„Prije sat vremena, zamišljao sam te u mojoj kuhinji, kako ne nosiš ništa
drugo osim sićušnih gaćica i uske pamučne majice koja ističe tvoje
podignute, fantastične sise.“

150
 Ona se smijulji uz moje grlo, nagnuvši se dolje da povuče svoj jezik preko
tetovaže ratnog sokola na mom ramenu i ruci.
„I plesala si,“ kažem joj, grickajući njenu punu ušnu resicu. „Tresući svoje
slatko, čvrsto dupe, kao što si znala nekada dok si pekla pite u kafiću.“
Ellie zabaci glavu unazad, pronašavši moje oči. „Mislila sam da nisi
primijetio.“
Uhvatim njenu donju usnu svojim zubima, prošavši vrhom mog jezika
preko nje.
„To je bilo sve što sam jebeno primijetio.“
Odvojim njene noge s mojih kukova. Ali kad njena stopala dotaknu
krzno, ona se ne pomakne dolje na pod kao što sam mislio da će napraviti.
Umjesto toga, sa zločestim sjajem u svojim očima, Ellie se pomakne unazad
prema zlatnom prijestolju, povukavši me za ruku.
„I ja sam sanjala. Zato sam ti rekla da se nađemo ovdje.“
Ona sjedne u kraljevsku stolicu, podignuvši jedno stopalo na stolicu,
podignuvši suknju svoje lijepe crvene haljine i pokaže mi svoju golu, sjajnu
pičku.
Zločesta, pametna cura.
Ellie povuče jedan prst kroz svoj prorez. Moj se kurac trza, a moj puls
nabija.
„Zamišljala sam kako me kušaš, ovako, upravo ovdje.“
Obližem usne. „Je li tako?“
„Da.“ Ona se drsko smiješi, imitirajući moj glas. „A onda si ti sjeo, a ja
sam te jahala, jebala te, upravo ovdje.“
Ovo je posvećeno mjesto, prijestolje je sveta relikvija – kao oltar u crkvi,
ili jedan od onih jezivih kipova, čije vas oči slijede okolo, čekajući da skrenete
s puta. Ali u ovom trenutku, nije me briga.
„Ići ću u pakao zbog ovoga,“ promrmljam.
Ellie se nasmiješi. „Onda bi trebao iskoristiti najviše što možeš prije no
što izgoriš.“
Dobar savjet.
Kao grješnik kakav jesam, kleknem na koljena. Raširim joj noge rukama,
nestrpljenje me učini grubim, zakačivši njen list preko mog ramena. I
poljubim je, otvorenih usta, između njenih nogu. Ona je tako jebeno meka
uz moje usne, tako vrela i skliska uz moj jezik. I slatka je – kao gusti,
rastopljeni šećer.
„Sveto…“ Ellie počne, ali ne uspije završiti. Riječi se izgube u stenjanju.

151
 Sišem je, ližem, jedem kao zrelu ljetnu breskvu. Mogao bih to raditi
zauvijek; živjeti samo od nje. Ellie klizne niz prijestolje, podignuvši svoje
kukove, ponudivši se mojim ustima. Prodrem jezikom u njenu vrelinu, a ona
uzdahne, stišćući se oko mene. Uhvatim njene kukove, klizeći njome gore i
dolje uz mene, jebući je mojim ustima, grebući nježnu kožu njenih bedara
dlačicama na mojoj čeljusti.
Onda vučem moje usne do njenog klitorisa – oteklog i punog. Tvrdi,
dršćući, zahtjevni mali pupoljak. Otvorim je svojim prstima i poljubim je
tamo, volim je tamo, trljam svojim jezikom uz nju u savršenim, uskim, malim
krugovima, dok joj noge drhte, a kukovi se trzaju.
Ellie se raspadne uz jecaj – divlji i besramni – s njenom rukom koja
povlači moju kosu, dok se njeni kukovi propinju uz moja usta. Ližem je
nježno dok zadnji grč užitka prolazi kroz nju. Pređem rukavom preko mojih
usta i stavim jedan meki, nježni poljubac na njenu glatku zdjelicu.
Onda ustanem i skinem moju košulju. Povučem njenu lepršavu haljinu
prema gore, jer imam potrebu osjetiti je – kožom na golu kožu. Svučem svoje
hlače, taman dovoljno da oslobodim moj zahtjevni kurac, onda je podignem
i zauzmem njeno mjesto na prijestolju. Njene noge zajašu moje kukove, a
njena pička – tako vlažna i vrela – lebdi nad mojim kurcem.
U jednom potezu, gurnem je dolje i propnem se prema gore, uronivši u
njenu prelijepu, stegnutu uskoću. Oboje zastenjemo.
Ellie mi miluje lice, pronašavši moj pogled svojim malaksalim pogledom
teških kapaka.
Udarim je po bedru, upravo dovoljno jako da zapeče.
„Hajde, curo,“ sikćem. „Jaši me. Ispuni svoj san.“
Moja prosta zapovijed je odmah probudi. A njena zdjelica klizi naprijed i
nazad, milujući me od dna prema vrhu. Njene grudi postanu tvrde, njena
prsa zadihana.
Ona me jaše brže, pronašavši svoj ritam, uzimajući svoj užitak.
I prelijepa je.
„Volim tvoj kurac,“ dahće Ellie. „Tako je velik, ispunjava me…tako
dobar…tako je dobar.“
„Moj kurac misli da si i ti prilično super.“
Oboje se nasmijemo, na potajni, skriveni način kako samo ljubavnici
mogu.
Ali onda više nema draženja. Uhvatim je za dupe, prsti uranjaju u njenu
kožu – pomažući joj da se miče. Ona se ljulja nada mnom, jače, divlje. A

152
vrelina se skuplja, raste; moja teška jaja se stežu od potrebe da eksplodiraju,
moj kurac je sve deblji od potrebe da svršim, preplavim je, ispunim je.
„Svršavaš sa mnom, Ellie.“ Zastenjem. „Svrši sa mnom.“
Uhvatim se za njenu bradavicu, neumorno je sišući.
„Oh…oh…oh…“ ona stenje.
A onda se zgrči oko mene, cijedeći me, izvlačeći moj orgazam iz dubine
moje jebene duše.
Nakon toga, malo smo ludi od zadovoljstva. Nisam umoran niti iscrpljen,
već skoro veseo. Ustanemo, ljubeći i škakljajući se, sasvim u nježnim,
dražećim dodirima i nježnim osmjesima.
Ellie se sagne da uzme svoju haljinu, a ja sam tako očaran prizorom
njenog dupeta, da ne shvatim da se soba s prijestoljem otvara, sve dok troje
ljudi ne krenu preko nje.
Bez košulje, s podignutim, ali otkopčanim hlačama, okrenem se – držeći
Ellie iza sebe, blokirajući je od pogleda.
„Logane?“ Upita Princ Nicholas, škiljeći kao da vidi duha.
Lady Olivia i Princ Henry imaju iste izraze lica.
Prije no što uspijem formulirati odgovor, Ellie izviri iza mene.
„Hej, ljudi…što ima?“

„Što si mislio?“
Nisam. U tome je problem kad pustiš da ti kurac zapovijeda – on ne misli.
Odnosno, ako misli, to je onda samo jedna stvar. Glupi gad.
„Jesi li shvatio koliko si bio neoprezan?“
Naravno, jesam. Poslije.
Nakon što je Olivia odvela Ellie iz sobe s prijestoljem zbog vlastitog
ispitivanja, ja sam doveden ovdje, u Nicholasov ured.
Kimnem. „To je bilo glupo.“
Tako jebeno glupo.
Iza Nicholasa, Henry korača naprijed i nazad, s velikom otvorenom
knjigom u svojim rukama.
„Zar nismo nekada imali tamnicu dolje?“ Plavi princ upita svog starijeg
brata.

153
 „Mogao bih se zakleti da sam je našao kad sam imao šest ili sedam
godina. Imao sam noćne more tjedan dana zbog nje.“ On pokaže na sliku u
knjizi i smiješi se kao manijak. „Ova se sprava čini bolna – naručit ćemo
dvije.“
Ha. Mislio sam da samo zezam Ellie u vezi tamnice.
Nicholas ignorira brata i pritisne me svojim osuđujućim očima. „Bilo tko
je mogao naići i vidjeti vas, Logane. Osoblje, posjetitelji…fotografi.“
Moj se želudac okreće na pomisao da je Ellieno slatko golo dupe uslikano
bez njenog pristanka – zalijepljeno preko naslovnica da ga cijeli svijet gleda.
Isuse.
„Da li još uvijek vješamo ljude?“ Upita Henry, filozofski. Kad ne dobije
odgovor, on doda, „Ako ne, vratit ću vješanje.“
Znači tako bi Justin Timberlake zvučao da je serijski ubojica.
Nicholas uzdahne, trljajući svoje čelo. „Koliko dugo to traje?“
Podignem bradu. „Ovisi o tome što mislite pod 'to', Gospodine.“
Henry naglo zatvori svoju knjigu. „Nije mi se sviđalo kako je gledaš na
vjenčanju.“ On stavi ruke na stol pokraj Nicholasa – nagnuvši se naprijed i
bijesno zureći u mene. „Dakle, on misli, koliko dugo ga guraš djevojci koja
nam je kao mlađa sestra?“
Zadržim njegov bijesni pogled nekoliko sekundi, polako dišući. „To
je…prilično novi razvoj događaja.“
Onda moj glas postane snažniji. Zato što se ne sramim.
„Ali je volim dugo, jako dugo.“
Nisam to mislio reći, nisam to htio ni pomisliti…ali to je istina.
Jednostavna i izravna.
A vjetar gađenja nestane ispod Henryjevih jedara.
Začuje se kucanje na vratima.
„Slobodno,“ kaže Nicholas.
Lady Sarah uđe unutra, noseći pidžamu ispod mekanog ogrtača boje
slonovače i s prijekornim izrazom lica. Iza svojih naočala, njene oči se suze
prema Henryju.
„Dakle, tako će biti onda? Vjenčani smo tek nekoliko dana i već moram
pretražiti cijelu palaču da odvučem mog muža u krevet?“
Henry priđe Sarah, kao da ga nevidljivo uže vuče k njoj. „Vući me u tvoj
krevet je nešto što nikad nećeš morati raditi, ljubavi. Možeš me čak svezati
tamo kad god želiš, a ja ću ti rado uzvratiti.“
On poljubi njena usta, dok se ona rumeni duboko i jarko.

154
 Ona se nagne unazad. „Zašto si onda ovdje dolje umjesto gore sa mnom?“
„Došlo je do hitnog slučaja.“
„Kakvog hitnog slučaja?“
„Nećeš vjerovati.“
„Iskušaj me.“
„Logan i Ellie se jebu.“
Ona me automatski pogleda, a njeni obrazi se zarumene do grimizne
boje. „Sigurna sam da postoji ljepši način da se to kaže, Henry.“
Henry kimne, ponizno. „U pravu si, oprosti. Da pokušam ponovo: Logan
i Ellie se ševe, kao nezasitni napaljeni zečevi, svuda po palači.“
Ona odmahne glavom. „Nema nade za tebe.“
Princ se široko nasmiješi. „To je dio mog šarma.“
„Što ću ja s tobom?“
Henry je opet poljubi. „Odvesti me u krevet. Očito.“
On kimne prema svom bratu. „Ti ćeš srediti ovo?“
„Da. Laku noć, Henry, Sarah.“
I sretni mladenci izađu iz sobe. Ostavivši Princa Nicholasa i mene same.
On zuri u mene preko stola prodornim izrazom koji se ne može pročitati.
Ovo je čovjek kojeg poštujem i divim mu se. Koji mi je bio više od mentora,
više stariji brat nego netko s krvnom vezom.
„Prinče Nicholas-“
„Nisam budala, Logane.“
Trebao sam mu reći na samom početku. Pronaći trenutak, stvoriti
vremena. Prije no što sam uopće stavio i prst na nju.
„Ne, niste.“
„Sumnjao sam da postoji…privlačnost…između tebe i Ellie već neko
vrijeme, vjerojatno prije no što si ti shvatio.“
„Da. Shvaćam-“ počnem.
„Ti si sve čemu sam se nadao za nju. Sve za što sam se molio da će
pronaći.“
Moje misli stanu na mjestu. A moj glas je slab od iznenađenja.
„Stvarno?“
„Naravno.“ On kimne, smiješeći se zbog topline u njegovim očima. „Ti si
dobar čovjek – posvećen, marljiv, odan. Znam da ćeš njenu sreću staviti
iznad svega drugoga, da ćeš je čuvati. Olivia vjeruje isto.“
I imam osjećaj da je to blagoslov. Najbolje vrste.
Onda se Nicholasov izraz otrijezni, uozbilji.

155
 „Ali…Logane…“
Podignem svoju ruku, zaustavivši ga, jer već znam.
„Ne morate to reći. Shvaćam. Razgovarat ću s Winstonom ujutro, odmah
rano.“

156
 „Ti umišljeni, arogantni kučkin sine!“
Vičem te riječi dok upadnem u Nicholasovu i Olivijinu privatnu blago-
vaonicu – kao Ivana jebena Orleanska na francusko ratno polje. Došla sam
ravno ovamo nakon razgovora s Loganom, upravo nakon što je on završio
sastanak s Winstonom. Upravo nakon što je predao svoju značku, ili svoju
seksi tamnu odjeću ili što god da prokleto tjelohranitelji moraju predati kako
bi prestali biti tjelohranitelji.
Volim Nicholasa, on je super tip – što čini njegovu bezobraznost još više
uzrujavajućom.
„Ellie!“ Ustane moja sestra.
„Otpustio je Logana,“ kažem joj. Onda imam samo osuđujuće poglede za
njenog muža, koji još uvijek sjedi. „Kako si mu mogao to napraviti? Ovaj
posao je njegov život; znači mu sve.“
„Ne sve.“ Nicholasove su oči hladno zelene i nisu iznenađene. On baci
ubrus na stol. „Da se zna, nisam ga otpustio. On je dao otkaz.“
„Ali bi ga otpustio da on nije dao otkaz.“
„Da, bih.“
Polako, moja sestra se okrene. „Nicholas?“
„Ne bih dozvolio Loganu da čuva tebe ili Ellie ništa više nego što ne bih
tražio kirurga da operira vlastitu ženu. Bio sam na njegovom mjestu. Morao
sam birati između dužnosti i ljubavi, te znam kako to završava.“
„To nema nikakvog smisla. Logan još uvijek može biti moj tjelohranitelj i
biti sa mnom.“
„Stvarno?“ Upita moj šogor. „I kako bi to, zapravo, funkcioniralo? Nado-
lazeći bal koji će započeti svadbene svečanosti Harryja i Sarah – jesi li htjela
da Logan ide s tobom? Uz tebe, kao tvoj pratilac, gost?“

157
 Zamišljala sam to. Držati Logana ispod ruke, plesati s njim, smijati se s
njim – dok je on odjeven u otmjeni smoking, koji mu savršeno pristaje kao
Jamesu jebenom Bondu.
Mami se sviđa.
„Pa…da. Želim to.“
Nicholas kimne. „A kako bi on uživao u zabavi, bavio se s tobom…i ču-
vao vrata u isto vrijeme?“
Udarim nogom o pod, postajući frustrirana, jer vidim smisao u Nichola-
sovim riječima – a ne želim.
„Onda ne bi morao biti na dužnosti.“
„U redu, onda zamislimo kako bi bilo kad on je na dužnosti. Zamisli ovo
– svi smo na nekom događaju zajedno, rukujući se, primajući cvijeće. Onda,
iznenada, začuje se pucanj. Što će Logan napraviti? Koga će prvo zaštititi?“
„Ne znam.“
„Da, znaš. Nemoj misliti, samo odgovori – koga?“
Kažem prvi odgovor koji mi padne na pamet – jedini odgovor.
„Mene. Logan bi prvo zaštitio mene.“
Nicholas se nagne naprijed, njegove se crte lica smekšaju. „Naravno da
bi. Baš kao što bi i trebao – ne bih očekivao ništa manje.“ Njegove oči polete
do moje sestre. „Ali činjenica ostaje da ja moram misliti na Oliviju, na našu
djecu. A za ljude koji su dodijeljeni da je čuvaju, ona mora biti na prvom
mjestu – ona je prioritet. Jako mi se sviđa Logan; oduvijek. Vjerovao sam mu
i drage volje bi ovisio o njemu. Sviđate mi se vas dvoje zajedno, Ellie. Ali
njegovi osjećaji za tebe su ga kompromitirali i on nije u stanju ispunjavati
dužnosti svoje pozicije. To je jednostavno tako.“
Težina mi sjedi na grudima, savijajući ih. Razarajuća krivnja.
„To nije pošteno.“
„Život često nije,“ kaže Nicholas nježno. „Logan je imao jasan izbor za
napraviti. Shvatio je što radi. Znao je da može imati tebe ili ovaj posao – ne
oboje. I izabrao je tebe.“

158
 „Još uvijek mislim da je to grozno.“
Na madracu sam u napola izgrađenom dnevnom boravku moje kuće, na
mom boku, slušajući Ellie kako priča o nepoštenosti života, gledajući je kako
stavlja nježno žute zastore na štapove koje sam ugradio jutros.
Ona nosi jednu od mojih košulja i ništa ispod nje. Dugačka joj je – ali kad
se protegne visoko da namjesti zastore, njeno zanosno dupe me izaziva ma-
lim prizorom.
Kad pričamo o sisanju…
Ima tako lijepo dupe. Želim je ljubiti tamo, lizati je, tamo, čuti visoko cvi-
ljenje u njenom glasu kad svršava dok je jebem tamo. Moj kurac poskoči,
tvrd i spreman, jaja mi pulsiraju.
Ona mora završiti s tim prokletim zastorima. Brzo.
„Tako je to, Ellie – djevojčice. Znao sam to kad sam se prijavio kao tjelo-
hranitelj i bio sam potpuno svjestan toga kad sam otišao u tvoju sobu one
noći.“
Ona pogleda preko svog ramena. Njena plava kosa je sjajna na sunčevom
svjetlu, košulja se podigne na njenim glatkim bedrima dok se okreće.
„Jesi li me se zato klonio svih onih godina u New Yorku? Čak i nakon što
si znao…da ti se sviđam? Zato što si znao da ćeš se morati odreći svog po-
sla?“
„Klonio sam te se jer si bila mlada. I nisam bio siguran da li bi htjela ostati
s tipom poput mene.“
Ellie odmahne glavom. „Budalo.“
Onda ona procjenjuje svoje djelo oko prozora, naginjući glavu, koraknu-
vši unazad…ravno u moje ruke koje je čekaju.
Uhvatim je za njen uski struk, okrenuvši je i zakotrljavši je ispod mene na
madracu. Onda se bacim na posao, skinuvši joj moju košulju, ogolivši njene
lijepe sise koje ne mogu prestati sisati.
Ona prođe rukama kroz moju kosu. „Ali, što ćeš raditi, Logane?“
„Upravo sada? Jebat ću te do besvijesti.“
Mojoj Ellie se sviđa ta ideja. Ona se nasmiješi.
„A onda?“

159
 Pogledam u strop, razmišljajući. „Onda ću pokušati odvući ovaj madrac
gore i jebati te polako i nježno, ispod zvijezda.“
Zbog toga se hihoće.
„A sutra?“
Propnem kukovima prema naprijed između njenih raširenih nogu, kliz-
nuvši mojom tvrdoćom kroz njenu meku, lijepu, vlažnu vrelinu.
„Ponovit ću taj proces.“ Moj dah se ubrza, jer ona daje tako dobar osjećaj.
„Ali ćemo koristiti druge poze. Tebe je lako podići i okretati – mogu postati
prilično kreativan.“
„Logane…“ stenje Ellie, podignuvši usne, preklinjući bez riječi da prod-
rem unutra. Da je uzmem, jašem je, natjeram je da se vrpolji i stenje.
Njene ruke posegnu dolje između nas, raširivši se preko mojih kukova,
njeni palci se zakače i drže donji dio moje zdjelice. „Sviđa mi se ovako. Kad
se pritišćeš uz mene, dajući mi svoju težinu, osjećajući kako si tvrd kao ka-
men uz mene sada.“
Trzaj strasti plamti uz moju kralježnicu, a ja je poljubim duboko i brzo –
pritisnuvši moje usne previše jako uz njene, ali sam se previše zanio da bih
mogao prestati.
„Ne mogu te se zasititi, Ellie…nikad te se, baš nikada neću zasititi.“

Probudim se uz osjećaj Logana koji mi ljubi stražnji dio vrata.

Uvijek se probudi prije mene, ali jednog od ovih dana ću shvatiti kako
otvoriti oči prva, kako bih mogla uživati u pogledu na njegovo zgodno lice,
opušteno i mirno. Pitam se da li mu se usne smiješe dok sanja, ili se mršti
onako ozbiljno kakav je kad je na dužnosti. Jednog dana ću saznati.
Njegov dah mi škaklja vrat i on me opet poljubi, njegove su usne jako
tople uz moju kožu. Otvorim oči prema dnevnom boravku, koji je obasjan
danjim svijetlom s prozora, ali ne zasljepljujuće jarkim, zahvaljujući moji po-
uzdanim zastorima. Nikad nismo dospjeli gore sinoć – izmorila sam dečka –

160
izmorili smo jedno drugo. Plahta je meka i topla pod mojim golim tijelom,
madrac je savršen jastuk.
A moje grudi se osjećaju tako pune, kao da mi je srce postalo preveliko
za njih.
Okrenem se na leđa, gledajući gore u duboke smeđe oči, koje sam oboža-
vala od prvog trenutka kad su srele moje. Njegova je kosa razbarušena, neki
pramenovi mu padaju u oči, drugi strše ravno gore, zbog čega izgleda mlado
i dječački bezbrižno.
Loganov osmijeh nestane i njegovo se čelo nabora dok zuri dolje u mene.
Njegova ruka obuhvati jednu stranu mog lica, brišući mi suzu koja klizne iz
kuta mog oka.
„Što je bilo Ellie-dušo?“
Nisam čak niti shvatila da plačem. Možda zbog toga što znam da je izab-
rao mene, dok shvaćam što to točno znači, što mi je dao. Možda zbog toga
što sam u njegovoj kući, koja miriše na svježe posječeno drvo, topli kamen…i
dom. Ili možda zbog buđenja u njegovom naručju, uz njegov poljubac – uz
ovog muškarca koji mi je postao sve.
Za kojeg bih sve napravila. Nisam shvaćala te riječi ranije, zapravo ne, ali
sada znam. Znam što je moj otac osjećao za moju majku, što Liv osjeća za
svog muža.
Želim cijeniti Logana. Obožavati ga. Mojim srcem, tijelom i dušom – koji
su već njegovi.
Jedino što je preostalo da mu dam su riječi.
„Volim te, Logane.“ Moje srce natekne. „Volim te. Volim te. Volim te…“
Kutovi njegovih usana se izviju i on se sagne bliže dolje.
„Ellie, ja-“
Začuje se razbijanje ispred ulaznih vrata. Trubljenje auta, vikanje i glasovi
koji se svađaju.
Logan pogleda u tom smjeru, psujući. „Što za ime kurca…“
On se podigne s madraca i obuče traperice, te krene bez majice prema
kaosu. „Ostani ovdje.“
Ne slušam ga. Zakopčam njegovu košulju oko sebe, obučem svoje crne
tajice, onda ga sustignem u predvorju. Kroz prednji prozor bez zastora, vi-
dim ljude – puno njih. Tu su također auti i kombiji.
Što za ime kurca je dobro rečeno.

161
 Logan otvori ulazna vrata i stotine fotoaparata kliknu odjednom – kao
rafali automatske puške. Tu su novinari, fotografi…i stoje na Loganovoj pre-
dnjoj tratini.
Nastane pukotina u gomili, razdvajanje mora, dok se James gura prema
kući, zalupivši vrata za sobom. James je Loganov dobar prijatelj i bivši član
Nicholasove osobne ekipe osiguranja. On se vratio s njim i Olivijom u
Wessco i čuva kraljevsku obitelj u palači sada.
„Jutro, Lo.“ Kimne on. „Gospođice Ellie.“
„Što se, dovraga, događa, Jamese?“ Upita Logan.
James nakrivi glavu ispričavajući se. „Vi.“ On pogledava između mene i
Logana, njegova plava kosa pada preko njegovog čela. „Dok čekaju da se
bebe rode i da stigne dan vjenčanja, novine žele popuniti stranice s nekakvim
skandalom. A vas dvoje ste to.“
Logan stavi ruku oko mene.
„Također,“ nastavi James, „Dovezao sam auto. Kraljica vas želi vidjeti.
Odmah.“
To ne zvuči dobro.

Logan i ja čekamo u Kraljičinom privatnom dnevnom boravku – nevjero-

jatnoj prostoriji u žutoj boji vanilije i mirisom tamnog drveta – noseći izguž-
vanu odjeću koju smo jutros nabacili na sebe. Kraljica Lenora uđe unutra kao
ljutiti general – ako bi vojna uniforma bila ružičasta suknja i sako, te mali
okrugli šešir.
Logan se nakloni, a ja se poklonim.
Ona udari s nekoliko novina po svom pisaćem stolu – tabloidima. Svi s
vrištećim naslovima o meni – svjetlookoj rodbini kraljevske obitelji koja ima
prljavu aferu s tjelohraniteljem iz mutne obitelji. Super.
„Jako sam razočarana tobom, Eleanor.“ Ona odmahne glavom. „Jadni
George. Mladi gradonačelnik je bio tako obećavajući za tebe. Ne mogu za-
misliti što će on reći.“
Podignem ruku. „Zapravo mi je poslao poruku jutros. Zahvalio se. Zalju-
bljen je u sobaricu s kata oduvijek i sada konačno ima hrabrosti pozvati je na
spoj.“

162
 Kraljica podigne nos. „Mogla si posegnuti tako puno više. Za važnim mu-
škarcem, značajnim.“
Ona se okrene prema Loganu i spusti nos prema njemu. „A ti – ti si imao
dužnost prema ovoj obitelji da je štitiš-“
Koraknem naprijed, prekinuvši je – znajući da je to nepristojno i neprim-
jereno, ali me nije nimalo briga.
„On me je štitio. Od prvog dana kad sam ga upoznala – na svaki način
kako je znao. Da se niste usudili sumnjati u njegovu odanost vašoj obitelji.“
„Ellie!“ Logan tiho sikće. Zato što čak i sada, on me pokušava zaštititi.
Kraljica Lenora odmahne glavom. „Mogla si biti Madam Eleanor, Lady
Eleanor, Vojvotkinja Eleanor…a ti si izabrala odbaciti tu priliku.“
Uspravim se, stojim ravnije. „Moje ime nije Eleanor. Već Ellie. A Logan
St. James je važan i značajan čovjek, a ako vi to ne vidite, to je vaš gubitak. Ja
ne trebam titulu.“ Pogledam u Logana. „Samo trebam njega.“
Kraljica se namrgodi, kraljevski, naravno. „O, tugo.“
Ona se okrene prema slici iza nje – onoj na kojoj je njen muž, Edward – i
odmahne glavom prema njemu, kao da je to jedina stvar koja je razumije.
Onda, uzdahnuvši, ona skrene svoju pozornost opet na Logana.
„Ostavi nas.“
Logan oklijeva na trenutak – pogledavši me, provjeravajući sa mnom – a
ja kimnem. On se nakloni Kraljici i ode, zatvorivši vrata za sobom.
Kraljica Lenora korakne bliže. „Jednom sam bila tvojih godina. Iako,
sigurna sam da to moji unuci ne mogu pojmiti, to je istina. Mlada si, te puna
nade i ljepote, te glupe vjere. Misliš da ljubav može sve popraviti. Izliječiti
svaku bol.“ Ona odmahne glavom, gledajući me u oči. „Ne može. I iako sam
imala druge nade za tebe, ti si napravila svoj izbor. Želim ti sve najbolje,
zaista – nadam se da ćete ti i tvoj tjelohranitelj pronaći svaku sreću.“
Kraljica ukočeno ode nazad iza svog stola.
„Ali, Ellie, ako misliš da će sada biti lako, da ćete vas dvoje jednostavno
odjahati u zalazak sunca, netaknuti stvarnošću vaše situacije…trebala bi se
pripremiti na to da si pogriješila.“

163
 Sjedim u antiknoj stolici ispred Kraljičinog ureda, čekajući Ellie. Preko
puta mene, za svojim stolom, je Cristopher, osobni tajnik Njenog
Veličanstva. On je jak – krupan gad – dugog dosega. To me potakne na
razmišljanje.
„Hej, Cristophere, jesi li se ikad borio? Boksao? Takve stvari.“
On namjesti svoje naočale. „Bavim se mačevanjem.“
Mačevanjem. Mogao bih raditi s tim.
Telefon na njegovom stolu zazvoni.
„Da? Da, odmah.“ On me pogleda. „Winston bi htio razgovarati s
tobom.“
Pokažem palcem na vrata. „Reci Ellie da ćemo se vidjeti u njenim
odajama kad završi ovdje.“ Onda, dok prolazim pokraj njegovog stola,
dodam, „Trebali bi razgovarati – o treningu. Ti si Kraljičin tajnik; ti si s njom
cijelo vrijeme, njena zadnja linija obrane. Bilo bi dobro da se znaš boriti.
Mogao bih ti pokazati nekoliko stvari.“
On malo razmisli…a onda kimne.

Dolje u Winstonovom uredu, pronađem njega i nekoliko dečki kako

prolaze detalje osiguranja za vjenčanje. Pošto ja više nemam pravo na te
informacije, oni prestanu s raspravom kad prođem kroz vrata.
„Htio si razgovarati?“
Winstonov ravni pogled i prazni izraz lica se okrenu prema meni. „Htio
sam te obavijestiti, dodijelio sam osiguranje za tvoju kuću, kao i auto i vozača
za tebe i gospođicu Hammond, koje možete koristiti.“
Na sekundu, mislim da sam ga krivo čuo.
„Zašto?“

164
 „Kratkoročno, čuvari će držati novinare pod kontrolom. Dugoročno, štitit
će tebe i gospođicu Hammond. Auto i vozač također.“
„Ne želim proklete tjelohranitelje oko moje kuće.“
„Ne zanima me što ti želiš, St. James. Takav je protokol – znaš to.“
Skoro se nasmijem. Zato što je protokol za aristokrate – ne za jebenog
mene.
„Ja ću se pobrinuti za novinare. I mogu zaštititi Ellie sasvim dobro.“
Ono što je tako jezivo u vezi Winstona – on skoro nema promjene u svom
glasu. Nema emocija. On se ne uzrujava niti se frustrira; ne svađa se. On je
kao Terminator – bez obzira na to što netko rekao ili učinio, on samo
nastavlja dalje, kreće se naprijed, radeći stvari na svoj način.
„Ne, ne možeš. U tome je stvar.“
Jedan od novijih tipova – krupni tip dugačkog jezika – progovori s kauča
na drugoj strani sobe. „Ostavi čuvanje nama, St. James. Ti se samo usredotoči
na svoju lijepu malu zlatnu kartu do sreće.“
Suzim oči i napravim dva koraka prema njemu – i spazim Winstona kraj
mog boka, pripremajući se, za svaki slučaj.
„Molim?“
Glupi gad slegne ramenima. „Da li mi govoriš da nećeš odjenuti smoking
i piti šampanjac na balu Princa Henryja i Lady Sarah, koji slijedi? Mislim,
dobro za tebe, prijatelju – moramo iskoristiti priliku da napredujemo kad
god možemo. A ti si pogodio džekpot. Kažem ti da uživaš, koliko god dugo
bude trajalo.“
Moj prvi instinkt je da ga udarim u usta – da ga onesvijestim. Ali vidim
njegovo lice, i da je glupo iskren. Da mi čestita. Ne pokušava biti kreten…a
nekako to sve čini još gorim.

Elliena se vrata otvore. Zatvorim ih i zaključam za sobom. Ona stoji

ispred vrata prije no što otvori balkon, gledajući kako kiša lije. Nebo je ljutito
sivo, a hladni vjetar diže zastore i podiže pramenove Elliene kose medenih
tonova.
Ona se čini neobično mirna. Spokojna. A ja se pitam što misli.

165
 Priđem iza nje, kliznem rukama oko njenog struka i privučem je odzada
uz moje grudi. Poljubim joj sljepoočicu i mirišem kišu na njenoj koži – svježu
i čistu.
„Što to radiš?“ Upitam.
„Gledam oluju. Zar nije prelijepa, Logane?“
Nagnem glavu u stranu, da pogledam njeno lice. „Oduzima dah.“
Ona se lijepo nasmije.
„Jesi li dobro? Nakon svog razgovora s Kraljicom?“
Ellie skrene pogled na nazad na nebo. „Dobro sam. Ali pretpostavljam da
je Nicholas ne zove ratna sjekira zbog ničega, ha?“
„Ne.“ Smijuljim se. „To je jako dobro zarađen nadimak.“
Poljubim joj vrat, uho. Ima stvari koje bi trebao reći, stvari o kojima bi
trebali razgovarati, ali upravo sada žudim za njom. Želim je grliti, osjećati je,
ispod mene i svuda okolo.
„Lud sam za tobom, Ellie. Izgubljen. Tako te jako želim.“
Ona se okrene u mojim rukama, podižući njene oko mog vrata. A njene
slatke plave oči su tekuće od iste želje koja teče kroz mene.
„Imaš me, Logane. Upravo sam ovdje,“ kaže ona nježno. „Tvoja sam.“
Poljubim je polako i duboko. I ne prestajem, moje usne nikad ne
napuštaju njenu kožu dok je nosim u krevet, polegnem je i skinem džemper
i tajice s njenog tijela.
Ellie me gleda kako dižem svoju majicu preko glave. Njen pogled slijedi
moje ruke, milujući me, dok otkopčavam hlače i gurnem ih na pod.
Zadržavši njen pogled, dođem njoj na krevet, gol u svakom pogledu.
I uz vjetar i kišu koja bjesni vani, Ellie i ja stvorimo vlastito utočište,
vlastiti raj. Ona stenje moje ime kad kliznem duboko, a ona se drži za mene.
Držim je tako blizu i mičem se polako u njoj, šapćući nježne riječi i sveta
obećanja.
Iskreno je i sirovo – više od samog spajanja naših tijela, osjećam da se i
naše duše također spajaju.
Kad mi je rekla da me voli jutros, to je bilo prvi put da mi je itko ikada
rekao te riječi. Jedini put. I to mi je tako dragocjeno, ona mi je tako
dragocjena, da drhtim u njenoj dubini.
Pronađemo naš užitak zajedno, svršavajući istovremeno. Osjećaj je
predivan, osjećaj je kao ljubav. Ono što imam s Ellie, ono što smo stvorili u
ovom trenutku, ono što sam htio cijelog svog života – nešto plemenito i
trajno. Čisto, dobro i istinito.

166
 Sljedeći dani su ludi, drugačiji. Nekad sam mislila da sam se navikla na
novinare, usrane priče koje izvlače niotkuda. Ali ovo je druga razina kaosa.
Oni kampiraju izvan Loganove kuće – na pločniku, čekajući da se jedno od
nas pojavi. Ono što je nekad bilo njegovo privatno utočište se pretvorilo u
cirkus, čudnu predstavu.
Slijede nas posvuda. Logan se skoro potukao na buvljaku, kad je
paparazzo napravio gadan komentar o mojim sisama. Samo je naš
tjelohranitelj, koji nas prati, spriječio da ne razbije čeljust tom seronji.
Logan se bacio na završavanje kuće, te postaje tako prelijepa. Jednom sam
mu rekla da bi trebao izabrati gradnju ili preuređenje kao svoju sljedeću
karijeru, samo se napola zezajući. Ali on nije odgovorio. Mislim da se bori s
tim da ostavi svoj položaj, što se ispostavilo puno teže nego što je mislio. Kad
god je vani u javnosti, on je napet i tih – nije da je ikada bio brbljavac. Ali
noću, u palači gdje spavamo, kad vodimo ljubav – onda ga osjećam. On me
gleda tim očima koje poznajem, smiješi se, šapuće i ljubi me kao muškarac
kojeg volim.
U tim trenucima, kad smo samo on i ja, a ostatak svijeta ne postoji,
savršeni smo. I sretni. Te uhvatim bljesak onoga što bi naša budućnost mogla
biti, ako samo uspijemo prebroditi ovaj kaos.

Tjedan dana kasnije, došao je dan Henryjevog i Sarahinog slavljeničkog

bala. Nevjerojatno, nije procurila niti riječ o njihovom tajnom vjenčanju u
vrtu i drago mi je zbog toga. To još uvijek pripada samo njima. Ne moraju to
podijeliti s cijelim svijetom.

167
 Bal će biti Loganovo i moje prvo službeno javno zajedničko pojavljivanje.
Ne mogu dočekati da budemo rukom pod ruku. Ne mogu čekati da vidim
njegovo lice kad ugleda moju haljinu – dugu svilenu haljinu boje morskog
stakla na suncu, koja podiže moj dekolte i ističe mi dupe. Pomakni se
@Elliesweettits – jednom kad Twitter vidi moje fotografije u ovoj haljini,
@Elliesexyarse će biti u trendu širom svijeta. Nije da mi je zapravo stalo,
jedino mjesto gdje želim biti u trendu je u zločestim fantazijama Logana St.
Jamesa.
Provela sam dan s Liv i Sarah na uljepšavanju, prednost života u
kraljevskoj rezidenciji gdje odjel za glamur dolazi u palaču na poziv. Oprali
su i isfenirali našu kosu, naši nokti su uređeni i lakirani, izdepilirane smo i
očupanih obrva. A onda, točno u sedam sati, nađemo se na velikom
stepeništu palače zbog slikanja.
Sarah nosi crvenu balsku haljinu bez naramenica, prelijepa je, sa svojom
kosom podignutom u bezbrojne sjajne uvojke. Henry, izgledajući zanosno
zgodan u službenom fraku, ne može skinuti pogled s nje.
Olivia, sa svojim velikim, okruglim, prelijepim trbuhom, izgleda
prekrasno u smaragdno zelenoj haljini na jedno rame od šifona, uz
jednostavne – i mekane – bež balerinke. Nicholas je inzistirao na tome, jer
nije htio da je noge bole.
Palača je unajmila slavnu fotografkinju, Jillian Sabal, da snimi kraljevsku
obitelj u lijepim pozama. Logan kasni, pa ga pokušavam nazvati, ali poziv
se prebaci na glasovnu poštu. Šaljem mu poruke, ali on ne odgovara. Moja
tjeskoba raste dok se slikamo na stepeništu bez njega. Moje razočaranje je
razarajuće. Iako nije htio biti uključen u grupne slike, mislila sam da ćemo
snimiti sliku ili dvije gdje smo samo nas dvoje – i to bi bilo tako nevjerojatno.
Gdje je on?
Onda je vrijeme za pozdravljanje gostiju, te bal počne bez njega.
A ja osjetim ono užasno, mučno spuštanje u mom želucu. Zato što je u
zadnje vrijeme bio tako nervozan, napet i nesretan. Sićušni šapat
zabrinutosti se javi da mu se možda nešto dogodilo, nesreća ili ozljeda – ali
duboko u sebi znam da to nije istina.
Ponovno mu pošaljem poruku. Nazovem ga još pet puta. Ne brinem se
što ću ispasti očajna jer to je Logan – mi ne igramo igrice. Bar sam mislila da
ne igramo.
Gledam ulaz u balsku dvoranu, nadajući se da će se pojaviti, zato što sam
osoba koja se nada.

168
 I tek nakon sat vremena plesa, kad konobari u bijelim rukavicama
posluže večeru u savršenim, elegantnim tanjurima, moja nada se raspadne,
a moje razočaranje se počne zagrijavati, vrije – pretvarajući se u bijes.
Zato što Logan neće doći.

Kad stanemo pred kućom, čini se napuštena, tiha i mračna, iako sada ima
struje. Crni SUV je na prilazu, koji pripada tjelohraniteljima, a dva tipa koja
ne poznajem sjede u autu. Oni kimnu Jamesu dok on zatvara vrata auta iza
mene. Kad se pomakne kako bi me odveo stazom, zaustavim ga, jer ne želim
publiku za ovo.
Pronađem ga u kuhinji, kako sjedi u tami, za stolom koji smo pronašli na
buvljaku prije dva dana.
I ne znam što osjećam, jer kao da osjećam sve odjednom. Po prvi put
otkad sam ga upoznala, moj heroj izgleda izgubljeno, moj anđeo čuvar ima
slomljeno krilo. A ja ga želim izliječiti, spasiti ga kako je on uvijek spašavao
mene. Želim ga voljeti dok se ne bude osjećao pronađeno.
Ali tu su i druge emocije – ubod boli, peckanje poniženja, oštri šamar
bijesa.
„Što se događa, Logane?“
On me ne pogleda, samo nastavi jako zuriti u polu praznu bocu alkohola
pred sobom.
„Ja sam budala. Izgledam kao budala.“
Primaknem se bliže, dovoljno blizu da osjetim miris viskija koji lebdi oko
njega. „To nije istina. To nikad ne bi mogla biti istina.“
On podigne svoj prst, ispravivši me. „Osjećao bih se kao budala da sam
se pojavio na otmjenom balu večeras.“
„Zašto?“
On podigne svoju ruku prema vratima. „Sve je u novinama. Ja sam jebeni
tjelohranitelj iz East Amboya, koji tuca princezinu sestru, kako bi postao
razmaženi član kraljevske obitelji. Imam čuvare oko svoje kuće jer nisam
sposoban zaštititi sam sebe. Niti tebe.“
„Nije me briga što kažu, a ne bi ni trebalo biti ni tebe. Oni lažu. Lažu cijelo
vrijeme o Nicholasu, Oliviji i Henryju. Lagali su i o meni – znaš to.“
On odmahne glavom. „Drugačije kad si osoba o kojoj lažu. Sve što sam
ikada htio je biti dio nečeg većeg od mene – a sada nisam dio ničega.“

169
 Trudim se da se ne trznem. Jer on ne vidi da je dio mene, dio nas.
„Rekao si da se slažeš sa svim ovim,“ podsjetim ga.
„Znam što sam rekao!“
„Rekao si da si znao za što si se prijavio kad si one noći došao u moju
sobu.“
Mrzim to kako moj glas zvuči – cvileći i nezreo.
„Nije samo zbog toga. Već i zbog tebe. Kraljica je bila u pravu, Ellie.“
„U pravu u vezi čega?“
„U vezi svega čega se odričeš.“
„Odričem?“
„Dvoraca i kočija. Bajke koju ima tvoja sestra. Ja ti nikada neću moći to
pružiti – zadovoljit ćeš se s manje vrijednim. Važno je da to sada shvatiš, ne
pet godina odsada kad mi počneš zamjerati zbog toga.“
Zurim u zid, jer ako pogledam u njegovo lice, plakat ću. A želim biti jaka.
Ljuta. Nikad nisam bila dobra u ljutnji, ali dam sve od sebe.
„Jebi se, Logane. Zar misliš da sam ja takva? Zar misliš da je to ono što mi
je važno?“
„Samo pokušavam sagledati stvari iz svih uglova. Pripremiti se. Tebi je
lakše. Biti u rodu s kraljevskom obitelji je dobra stvar; nitko te ne gleda
svisoka zbog toga.“
„Mogla bi biti dobra stvar za oboje.“
Njegovo se lice ukoči, bijes probada oči pune duše koje toliko volim.
„Ja stvaram vlastiti put. Brinem se za sebe i sve oko mene; oduvijek jesam.
Kad pomislim da će me ljudi gledati kao neku pičkicu sponzorušu, kao
nekog jebenog glupana koji te iskorištava, zlo mi je. Zbog toga želim ubiti
nekoga – ne mogu to podnijeti.“
Žestina u njegovom glasu me šokira. Logan je sa mnom uvijek
razgovarao samo pažljivo, ljubazno. Čuti ga kako govori s tako
puno…gađenja…pa…to jebeno boli.
„Da li si se uopće planirao pojaviti večeras? Ili nazvati? Ili si planirao
ostaviti me na cjedilu bez ijedne riječi?“
Nepodnošljiva tišina uslijedi nakon mog pitanja. I time odgovori.
„To je kretenski potez, Logane.“
On zuri u bocu na stolu. „Oprosti. Mislio sam ići, a onda sam se obukao
i pogledao se u ogledalo i jednostavno…nisam mogao.“ On izdahne.
„Trebam vremena da shvatim kako moj život izgleda sada. Kamo ću dalje?“
„Možemo to smisliti zajedno,“ pokušam.

170
 Ali on ne kaže ništa. I imam osjećaj kao da mi se grudi urušavaju.
Zato što on treba „vremena.“ A svi znamo što to znači.
„Da li ti…da li prekidaš sa mnom?“
Nastane mala pauza – a u to pola sekunde moje tuga je tako ogromna da
ne mogu disati. Kao da se utapam.
Onda mi Logan dobaci malo nade.
„Ne, Ellie.“ On ustane sa stolice, malo za zaljuljavši, te mi se primakne
bliže. „Ne, ne prekidam. Samo-“
Sjećam se, svih onih godina s mojim tatom, gorući osjećaj kad te ne žele.
Odjek tog odbijanja mi se ulijeva u kosti i unutrašnjost mi se zgrči. Sjećam se
kako je to voljeti nekoga tko želi da te ne mora gledati, niti razgovarati s
tobom.
Upravo je ovakav osjećaj.
„Ok, Batmane – ti se duri sam u svojoj Bat Špilji. Ja idem.“
„To nije-“
Ali već jurim prema vratima.
Kad ih otvorim, on je iza mene – njegova ih ruka zatvori.
„To nije ono što se događa.“ Osjećam njegovu drugu ruku na mom
ramenu, njegova topla, čvrsta prsa uz moja leđa, njegov glas u mom uhu –
hrapav i žalostan. „Ti si sve što bi muškarac mogao poželjeti, Ellie – sve što
ja želim. Za ovo sam ja kriv. Samo…moram to razraditi u mojoj glavi.“
Oštro kimnem. „Da, rekao si to. Javi mi kad to napraviš.“
Opet otvorim vrata, ali se ni ne pomaknu. Zato što je tako jebeno jak i to
me također ljuti.
„Ellie, ja sam-“
„Pusti me van! Trebala bih moći otići ako želim.“ Glas mi se podižu. „Ne
možeš me zadržati ovdje samo zato što možeš!“
Kad pokušam opet otvoriti vrata, njegova je ruka nestala. Otvore se i ja
poletim preko trijema, niz stepenice.
„Čekaj.“ Loganov dlan mi čvrsto stisne ruku, ne jako, ali uporno.
A onda Jamesov čelični glas dođe s mjesta gdje stoji pokraj auta.
„Pusti je.“
Loganova se glava okrene i oči mu postanu ledene.
„Što si rekao?“
James se primakne bliže nama. „Rekao sam, pusti je, Logane. Odmah.“
Logan to ne napravi. I iznenada se osjećam kao gazela uhvaćena između
dva jako razljućena lava, koji jedva čekaju da razderu grlo jedan drugome.

171
 „Jesi li ti to jebeno ozbiljan, prijatelju? Iskreno misliš da bih je
povrijedio?“
Jamesov je ton miran, ali snažan – ne ostavljajući mjesta raspravi. „Mislim
da si pio i da si uzrujan. I hvataš je za ruku. Da si bilo tko drugi, bio bi na
podu sada s mojim stopalom na svom grlu. Znam te, Lo, znam da je nikad
ne bi htio povrijediti. Ali kažem ti sada, moraš se odmaknuti, ohladiti se i
jebeno je pustiti.“
Logan zuri u svog prijatelja – njegovog brata po oružju – na nekoliko
dugih trenutaka. Onda on odmahne glavom i bez ijedne druge riječi ili
pogleda u mom smjeru, on pusti moju ruku, okrene se i ode nazad u svoju
kuću – zalupivši vrata za sobom.

172
 U mojoj glavi je nabijanje, nabijanje, jebeno nabijanje. Kuca okolo, odjeku-
jući u mojoj lubanji kao metak. Na mom licu je topla sunčeva svjetlost, a kad
konačno otvorim moje kapke, imam osjećaj kao da laserska zraka prolazi
kroz moje očne jabučice, pržeći mi mozak.
Na podu sam. A jutarnja sunčeva svjetlost na mom licu me pronašla s
prozora iznad sudopera. Trebao sam objesiti Elliene proklete kuhinjske zas-
tore.
Nakon što je sinoć otišla, napio sam se kao glupan…još gluplji…u kuhi-
nji. Očito sam i spavao ovdje. Pređem rukom preko mog bolnog lica, pris-
jećajući se rasprave s Ellie, skoro se potukavši s Jamesom, kako je otišla zbog
onog što sam – nisam učinio.
Kriste, kako sam postao takva pička tako brzo? To je kao magija.
Zvuk nabijanja opet dođe…više je kao kucanje sada…i shvatim da ne do-
lazi iz moje glave – već s ulaznih vrata.
Tko bi me, jebeno, došao posjetiti. Sada, u – provjerim svoj mobitel – šest
ujutro? S mojim jezikom koji je kao brusni papir, podignem se prema gore i
krenem u dugu, bolnu šetnju prema vratima.
Zašto sam kupio kuću koja je tako prokleto velika? Tako je – zato što sam
kreten. Definitivno.
Otvorim vrata i pitam se da li sanjam. Ili sam još uvijek pijan.
Zato što na mom trijemu stoji princ.
„Jutro, Logane,“ kaže Nicholas.
Razmotrim da se naklonim, kao što znam da bi trebao – ali ne, to se neće
dogoditi. Pao bi ili bih se ispovraćao na njega.
„Jutro, Vaša Visosti.“ Pogledam iza njega i spazim Jamesa kako stoji uz
auto. On mi veselo mahne. Podignem bradu zauzvrat, zahvalan što nema
zamjeranja zbog toga što sam bio seronja sinoć.
„Što radite ovdje?“ Upitam.

173
 „Donio sam čaj.“ On mi preda jednu od dvije papirne šalice s poklopcem.
„James je mislio da će ti trebati šalica jakog čaja.“
James je bio u pravu.
„Hvala vam.“ Prolazim prstom preko ruba poklopca. „Ako ste došli pri-
čati o Ellie-“
„Zapravo, nisam. Ali…izbjegavao bih Oliviju, da sam na tvom mjestu.
Ponijela je svoju palicu iz New Yorka, a rastući trbuh nije utjecao na njen
zamah.“
„Hvala na upozorenju.“
Princ pogleda u krov nad trijemom, onda pogleda preko mog ramena u
kuću.
„Htio sam vidjeti kako kuća napreduje.“
„Kuća?“
On kimne. „Da. Ellie je spomenula da sam uređuješ unutrašnjost.“
„Da.“
„Mislio sam svratiti i ponuditi ti pomoć.“
Ne – prerano je. Moj mozak ne može zaključivati.
„Pomoći?“
Nicholas izgleda uvrijeđeno. „I prije sam gradio kuće, Logane. Na tri kon-
tinenta. Nisam potpuno beskoristan.“
Odmahnem glavom. „Ne, znam…samo-“
„A podizanje zidova je posao za dvojicu. Osim ako ne dolazi netko drugi
od tvojih prijatelja…“
„Ne.“ Odmahnem glavom, pokušavajući se razbistriti. „Ne…Tommyjeva
mama ga još ne pušta iz sobe. Svi ostali rade. Pa, radim sve sam.“
Onda Nicholas kaže, onim tonom koji ne ostavlja mjesta raspravi, „Ne
danas, ne radiš.“

Nakon što Princu pokažem kuću, primimo se posla. Stavljanje gipsanih

ploča i zaglađivanje nije baš lagana vježba – a uz to da je danas topli dan,
iscrpljen sam do podneva, iznojivši sav otrov od sinoć. Naručimo sendviče
iz trgovine nekoliko ulica dalje i nakon osvježenja i toplog tuša, osjećam se
kao gomila smeća na koju se netko popišao.

174
 Postoji rečenica iz filma – zaboravio sam kojeg – o tome kako je savršeno
završiti dan teškog posla bocom piva. Tko god da je to napisao je znao što
priča. Zato što kasnije, Nicholas i ja sjedimo u stražnjem dvorištu, svaki s
bocom hladnog piva u ruci, gledajući kako sunce zalazi.
Sjaji duboko ružičastom i jarko narančastom bojom – kao da je Bog upalio
šibicu i zapalio nebo. A ja mislim na Ellie…na to kako želim da ona gleda
zalazak sunca, omotana mojim rukama, na mom krilu, svake noći.
„Reći ću ti nešto što nisam rekao nikome,“ kaže Nicholas, njegove oči su
uperene prema nebu. „Kad sam došao kući prvi put nakon što sam abdici-
rao, te išao na moj prvi događaj, bilo je…neugodno.“
On nasloni svoje lakte na koljena, gledajući u svoju bocu, trgajući naljep-
nicu. „Način kako su me gledali se promijenio. Moglo se to osjetiti u zraku.
Mislim da nisam u potpunosti shvaćao poštovanje koje sam prije izazivao,
moć koju sam imao – do tog trenutka. Dok nije bilo manje nego prije. Osjećao
sam se…kastrirano.“
Kimnem, jer je upravo tako – manje.
Čak i uz obitelj iz koje dolazim, nikad se nisam osjećao da me gledaju
svisoka, ne od moje petnaeste godine. Naporno radim, najbolji sam u onome
što radim, a to mi je važno. Pomisao da ljudi misle da se pokušavam uvući
ispod vrata, uzeti nešto – nekoga – što ne zaslužujem je…neprijatno. Leži mi
u želucu kao trula hrana – trebajući pročišćenje.
„Znaš li koliko je dugo trajalo?“ Upita Nicholas.
„Koliko dugo?“
„Oko pet minuta. Toliko mi je trebalo da spazim Oliviju na drugoj strani
prostorije. A onda sam pomislio – mogu imati nju. Čuvati je. Voljeti je i da
ona voli mene…zauvijek. Ta zapanjujuća, briljantna žena. Onda sam se upi-
tao: Zašto mi je uopće stalo do mišljenja drugih ljudi, do kojih mi nikad nije bilo
stalo i još uvijek nije?“ On pucne prstima. „I samo tako, neprijatnost se srušila
na dupe. A ja sam se opet osjećao kao ja.“
Povučem gutljaj piva. „Znači, jednostavno je tako lako, onda?“
Nicholas pogleda pažljivo u mene. „Kad je pogledaš, da li cijeli svijet je-
dnostavno nekako…izblijedi? I ona je jedino što vidiš? Jedino što ikad želiš
vidjeti?“
Glupavo se nasmiješim. „Da…da, baš je tako.“
„Onda da, tako je lako.“

175
 Nicholas popije svoje pivo. „Osim toga, kad je sve rečeno i učinjeno…ja
sam još uvijek princ, a ti još uvijek možeš ubiti bilo koga u prostoriji vlastitim
jebenim rukama. Dakle…“ On kucne svojom bocom o moju, „živio.“

176
 Nakon što sam otišla iz Loganove kuće sinoć, nisam se vratila na zabavu.
Nisam mogla. Nisam mogla zamisliti da zalijepim osmijeh i pretvaram se da
sam dobro. Da se nisam osjećala kao da mi je grudni koš ispunjen betonom.
Ali iako sam bila tužna, nisam plakala. Zato što mi se ne čini kao da smo
Logan i ja gotovi – da smo završili – kao da moram tugovati. Više kao da
samo zapeli, zapleli se u lozu koja nas drži na mjestu.
Olivia uđe u moju sobu. Ona je otišla ranije sa zabave jer je bila umorna i
čak i u balerinkama, njena stopala i zglobovi su bili otečeni. Njeni nožni prsti
izgledaju kao prepunjene kobasice, onakve kakvih je Bosco jednog dana
pojeo cijeli paket. Naš tata dolazi u Wessco idući tjedan, pa će biti ovdje kad
se djeca rode i dovodi Boscoa sa sobom – malog demona. Bit će ih lijepo
vidjeti, razgovarati s mojim tatom, zagrliti ga. Nedostajao mi je. On je dobar
u tome da me podsjeti da čak i kad je život težak, možemo sve riješiti,
poboljšati.
Liv i ja smo razgovarale o muškarcima. Kako glupi znaju biti, kako
tvrdoglavi. Ona je rekla da je promjena teška za svakoga – ali za vođe kao
što su Logan i Nicholas, to je posebno teško. Olivia je rekla ono što je imalo
puno smisla – dala mi je kadulju, savjet stare udane žene.
Onda mi je ponudila svoju palicu.
Volim je.
A sada sam u mojoj sobi, ležim na krevetu, zureći u zastor na krevetu,
moj telefon svira glazbu pa nasumičnoj listi. „Collide“ od Howie Daya počne
– oduvijek sam voljela tu pjesmu. Podsjeća me na Logana i mene. Naši životi
su isprepleteni jedan oko drugoga godinama. Tako puno uspomena i
trenutaka. Kružili bi jedno oko drugoga, gledali jedno drugo, okretali se ili
pokušali se boriti protiv toga…ali uvijek smo bili privučeni nazad jedno
drugome. Sudarajući se. Spajajući se.
Nikad neće postojati nitko drugi za mene osim Logan St. James.

177
 I usprkos tome kako su se stvari odvile sinoć, vjerujem da i on osjeća isto.
Sjećam se milovanja njegovih ruku po mom licu, način kako me gledao kao
da sam jedino što vidi. Čujem njegove šapate u mojoj glavi, riječi obožavanja,
zato što me cijeni. Znam to; osjećam istinu toga duboko u sebi.
Stihovi pjesme me tjeraju da mislim što on sada osjeća. Rekao je da želi
biti dio nečega, ali sada je dio ničega.
Logan je izgubio svoje mjesto. Svoje uporište.
Za nekoga poput njega, to mora da je užasno. I zato što ga volim, trebala
bih biti strpljiva i podržati ga. Bila sam u pravu što sam ga prozvala jer nije
došao na naš spoj – to nije bilo u redu – ali trebala sam ga više slušati. Trebala
sam mu pomoći da pronađe svoje novo mjesto.
S obzirom na to da želim biti psihologinja, trebala bih poraditi na mojoj
empatiji.
Uzmem svoj mobitel i natipkam poruku Loganu:
Volim te
Ali prije no što pritisnem pošalji, netko pokuca na moja vrata. Na
sekundu pomislim da bi to mogla biti Olivia, koja se vratila da me obiđe.
Onda se počnem smiješiti dok zamišljam da bi to mogao biti Logan – koji
dolazi pronaći me u isto vrijeme kad ja posežem prema njemu. Zar to ne bi
bilo romantično?
Siđem s kreveta i odem do vrata, uzbuđeno.
Ali kad ih otvorim, moje uzbuđenje naglo nestane, kao i moj osmijeh.
Zato što to nije Logan.

On mi kaže da se zove Cain Gallagher. I očito je jako ljutit čovjek.

To je u siktanju njegovih riječi i stiskanju ruke oko njegovog pištolja koji
je uperio u mene. On je negdje u svojim kasnim tridesetima, srednje visine,
s mršavom, ali snažnom građom, a njegove oči su male i oštre kao dvije
otrovne strelice. On je kontroliran, usredotočen i bijesan.
Kaže mi da je njegova majka nekad radila u palači, da je odrastao ovdje,
da je čak bio pomoćnik vrtlara kad je bio mlađi. Onda se odselio, dobio posao
i oženio se, ali njegov život nikad nije postao ono što je on htio.
Kakav je on zaslužio da bude.

178
 Njegova majka je umrla prije nekoliko godina i on se preselio nazad u
Wessco.
I tada su stvari stvarno krenule po zlu. Izgubio je svoju kuću i svoju
karijeru, brak mu se raspao – ali to nije bilo zbog ničega što je on napravio.
To je bilo napravljeno njemu.
I nekako, u njegovom iskrivljenom bijesu…to je postala krivica Nicholasa
Pembrooka.
Zato što je Nicholas imao sve, a nije zaslužio ništa.
Tako je Cain Gallagher odlučio popraviti stvari. Učiniti ih pravednima,
osvetiti se.
Cain je bio taj koji je zapalio The Horny Goat. Cain je bio taj koji je slao
pisma i ostavio bolesnu kutiju za moju sestru. I Cain će biti taj koji će oduzeti
Nicholasu njegovu ženu i djecu. Danas.
Ne znam zašto mi sve to govori, ali mislim da će me ubiti, pa ionako neće
biti bitno. Čini se da želi da netko zna da je to bio on, da ih je sve nadmudrio.
Bilo bi previše lako reći da je Cain Gallagher lud – mislim da nije. Bar ne
u tehničkom smislu. On zna što radi. Zna da je to pogrešno. Samo ga nije
briga.
Zato što je tako jako ljut.
On gurne pištolj bliže i mogu namirisati metal, skoro mogu osjetiti hladni
pritisak čelika. Vrisak mi je zapeo u grlu – jer je zastrašujuće. Želim
podignuti ruke i sagnuti se u zaklon, želim se izvući iz njegovog stiska i
pobjeći, ali ne napravim to. Zato što se tako bojim kraja tog pištolja.
Prestrašena da ako se budem borila ili se pomakla u krivom smjeru da će
opaliti. Da će to biti moj kraj.
Zato ne vrištim, niti se borim, niti se koprcam. Kad mi kaže da sjednem
na stolicu, učinim to, ukočena i mirna što je više moguće.
Jedva dišem.
Začuje se kucanje na vratima moje sobe, a pištolj se trzne u Cainovoj ruci.
Čvrsto stisnem oči i čekam pucanj. Ali ne dođe.
Umjesto toga, začujem Loganov prelijepi glas.
„Ellie. Ja sam – otvori, moramo razgovarati.“
Cain se pomakne iza mene i uperi pištolj u vrata.
Oh, ne. Oh, ne. Ne, ne, ne, ne, ne…
„Odlazi, Logane.“
„Ellie, molim te. Ja sam glupan, znam…žao mi je. Pusti me unutra.“
I želim mu viknuti da razumijem. Da sam mu već oprostila, da ga volim.

179
 Ali to će ga samo ubiti.
Pa lažem.
„Ne, bio si u pravu. Princezina sestra i tjelohranitelj iz East Amboya
nemaju smisla – nikad neće potrajati.“
„Elle…“
„Predomislila sam se, Logane. Želim bajku. Želim ono što Olivia
ima…dvorce i kočije…i kao što si rekao, ti mi to nikada nećeš moći pružiti.
Samo bih se zadovoljila s tobom. Ti me nikada ne bi mogao usrećiti.“
I kao da mogu osjetiti njegov šok. Njegovu bol. I žao mi je. Jako mi je, jako
žao.
Kvaka se pomakne. „Ellie-“
Uspaničim se, vrišteći iz petnih žila.
„Ne ulazi! Ne želim te vidjeti! Odlazi, Logane. Završili smo – samo idi!“
Molim te, idi, tiho preklinjem. Molim te, idi, viče moja duša.
Idi i živi nevjerojatnim životom, Logane. Voli duboko i iskreno. Poželim mu to.
Želim to za njega – život pun radosti, ljepote i smijeha.
Čujem korake kako se povlače. Ostavljaju me. I drago mi je. Moja ramena
se objese, a pluća mi se isprazne od olakšanja.
Sve dok Cain ne potapša moju sljepoočicu pištoljem. „Zovi svoju sestru.“
I užas mi opet steže mišiće. Krenem mu odgovoriti, a onda se vrata naglo
otvore…

Jedna misao mi se pojavi u glavi. Jedna zakletva, jedno obećanje:

Ubit ću ovog čovjeka.
Zato što ju je dirao. Što ju je uplašio. Što je držao oružje upereno u nju.
Nikad neće izaći živ iz ove sobe.
„Miči taj pištolj dalje od nje,“ zarežim, mjereći udaljenost od mene do
njega – računajući sekunde koje će mi biti potrebne da stignem do nje.
Elliene oči su širom raširene od užasa, njeno lice je potpuno bijelo.

180
 „Što god da misliš,“ sikće on prema meni, „koliko god da si možda brz,
obećavam ti da je metak brži. Napravit ću joj rupu u glavi prije no što me
pipneš.“
On naglašava svoje riječi tako što pomakne pištolj bliže Ellienoj
sljepoočici, pritisnuvši je uz njenu kožu. „Zatvori vrata.“
Škrgućem zubima i zatvorim jebena vrata. Zato što ne mogu stići do nje
na vrijeme.
Ne još.
On podigne Ellie uhvativši je za ruku, gurnuvši pištolj između njenih
lopatica i povlačeći se, držeći je pred sobom kao štit.
Ona odmahuje glavom, plačući. „Zašto nisi otišao, Logane? Bio bi na
sigurnom.“
„Nikad te neću ostaviti.“ Zakunem joj se. „Nikada.“
„Jako slatko.“ Ispljune čovjek. On mi kaže da sjednem na stolicu pokraj
kamina, da stavim ruke iza leđa. Čujem šuškanje plastike prije no što kaže
Ellie, „Zaveži ga. Čvrsto, ili ću vas oboje ubiti.“
Osjetim njene ruke oko mojih ručnih zglobova, stežući…plastične vezice.
Jebene plastične vezice. Skoro nemoguće raširiti ih, niti ih prekinuti, bez
obzira koliko adrenalina i bijesa pumpa kroz mene.
On povuče Ellie prema gore i gura je prema pisaćem stolu, gdje je telefon.
Oboje su ispred mene sada – što je bolje. Ako ih mogu vidjeti, bit će lakše da
napravim moj potez kad se ukaže prilika za to.
„Previše je čuvara oko sobe tvoje sestre. Zovi je – reci joj da dođe.
Odmah.“
„I ti ćeš napraviti što, točno?“ Upitam, želeći da mu pažnja i dalje bude
na meni. „Misliš da će te samo pustiti da odeš odavde s Vojvotkinjom?“
„Bolje im je. Ako ne, ispalit ću dva metka u njen trbuh. Možda je to neće
ubiti, ali će se pobrinuti za gadove koje nosi.“
„Nećeš prići ni blizu mojoj sestri, ti bolesni gade,“ sikće Ellie.
On pojuri da je udari stražnjim dijelom dlana, ali Ellie podigne svoju
nadlakticu, blokirajući udarac kao što sam je naučio prije nekoliko godina.
To je moja cura.
On je uhvati za kosu, iskrivivši joj vrat kako bi ga pogledala. „Zovi je!“
„Ne!“ Vikne Ellie, iako joj suze klize iz očiju.
Iščupat ću mu jebenu glavu s ramena, kunem se Bogom.
Ali onda on iznenada postane jako miran. Zamišljen. On pusti Ellienu
kosu, podigne ruku i uperi pištolj u moju glavu.

181
 „Zovi je, ili ću mu prosuti mozak svuda po zidu. Ne trebam ga; još uvijek
imam tebe.“
Prigušeni jecaj dođe iz Ellienog grla, a onda još suza. „Ne…“
„Imaš deset sekundi. Brojim.“
„Logane…“ Prošapće Ellie. A to je mučenje. Jer ona ne može nazvati.
Oboje to znamo.
„Slušaj me, Ellie. U redu je. U redu je, dušo.“
Ona odmahuje glavom, jecajući. „Što da radim?“
Gledam u njene savršeno plave oči i u mom umu ja je grlim, tješim je i
dajem joj svoju snagu. „Znaš što želim da napraviš.“
A moj pogled luta preko njenog prelijepog lica, pamteći svaku oblinu i
ugao.
„Volim te, Ellie,“ kažem grcajući. „Trebao sam ti reći ranije i više, ali tako
je. Ovi zadnji tjedni su bili najbolji u mom životu. Više nego što sam ikada
sanjao, a tako sam te često sanjao. Hvala ti, moja slatka djevojko, što tako
dobro voliš.“
Njeno lijepo lice se zgrči. „Volim te, Logane. Molim te, nemoj me
ostaviti…molim te…“
„Šššš…u redu je. Sve će biti u redu, kunem se Ellie. Obećavam ti.“
I vjerujem u to, zaista. Zato što Bog mora postojati – žena poput Ellie
Hammond se ne dogodi slučajno. Moja djevojka je napravljena po dizajnu.
A ako Bog postoji, on će se pobrinuti za nju, zaštititi je.
Mrzim to što to neću biti ja. Želim biti čovjek koji je drži i čuva. Ali čak i
ako ne budem imao tu čast, kad ovo završi, kako god da završi…ona će izaći
na drugu stranu neokrznuta.
Vjerujem u to svim srcem – onim koje je oduvijek pripadalo samo njoj.
Ona stigne do mene. „Logane.“
„Sklopi oči sada. Sklopi oči, Ellie, i znaj da te volim.“
Ona ne zatvori oči. Ellie padne na pod, jecajući.
Ona trenutak kasnije, baci se na mene. Ona pokrije moje tijelo svojim,
omotavši ruke oko stolice, grleći me.
„Ellie, prestani!“ Moja krv se zgruša od užasa da bi je mogao upucati.
Ali on je ne upuca. A ona ne prestane.
Ne dok ne pritisne hladnu, čeličnu težinu noža, koji sam joj zavezao oko
noge prije nekoliko godina, u moju ruku, iza stolice – gdje gad ne može
vidjeti. Kad me pogleda u lice, njene su zjenice uže i usredotočenije; mirnija
je sada, skoro joj je laknulo.

182
 Ona okrene glavu, zureći u pištolj koji je uperen u njenu glavu.
„Zvat ću. Zvat ću moju sestru sada.“
„Ustaj!“ Uskoro-mrtvi-gad povuče Ellie s mene i baci je prema pisaćem
stolu. Ona napravi predstavu kako prtlja telefonom, ispustivši slušalicu,
dajući mi vremena da prerežem plastične vezice oko mojih ručnih zglobova.
Čekam da on spusti pištolj, samo malo uz svoj bok, pa više nije direktno
uperen u Ellie. A onda se pomaknem. Naglo skočim i uhvatim ga.
Pucanj odjekne u sobi, od kojeg mi popucaju bubnjići, a onda još jedan…
Onda, s čvrstim, tvrdim okretanjem mojih ruku i zvukom pucanja vrata
– gotovo je. Čovjek padne mrtav pokraj Ellienih nogu.
Uzmem je u naručje, slabu i teških udova, sa spoznajom da je sigurna.
Promatram joj tijelo, pređem rukama preko nje, provjeravajući ima li ozljede.
„Jesi li pogođena? Je li te povrijedio?“
Ona odmahne svojom rukom, onda vikne, „Logane, krvariš!“
„To je samo ogrebotina.“ Vodim je prema vratima, rame mi pulsira.
Ellie uzme košulju s kreveta dok izlazimo u hodnik. Naslonim se na zid,
kliznuvši uz njega na pod. Ona zove pomoć, te nastane zbrka dok ljudi jure
do nas i u sobu.
Ellie razdere svoju košulju na dva dijela i pritisne jedan dio na moje rame,
a jedan na moju ruku, a ja zastenjem – jer jebeno peče.
„Jako krvariš.“
Ha. Tako je. Bijele tkanine brzo postaju crvene.
Slegnem ramenima. „Dvije ogrebotine. Ne brini.“
Ali ona je zabrinuta. Njena puna mala usta su u čvrstom mrštenju, a njene
obrve su smrknute.
Nagnem glavu prema njoj. „Izgledaš jako lijepo danas, Ellie.“
Njene oči jarko blistaju, te zaplamte.
„Ozbiljno? Jesi li drogiran?“
Nasmiješim se, osjećajući se malo drogirano. „Poljubi me, dušo.“
Ona umjesto toga viče na mene. „Jebeno si upucan, Logane!“
Savijem prst prema njoj, privukavši je bliže. I namignem. „To je najbolje
vrijeme za ljubljenje.“
Onda je privučem k sebi mojom zdravom rukom i pokrijem njena usta
kao ružin pupoljak mojima, ljubeći je duboko i dugo.
A onda…onesvijestim se.

183
 Dva tjedna kasnije

Logana će Kraljica proglasiti vitezom. Zbog vrhunske požrtvovnosti za

Krunu. Danas smo dobili službenu proklamaciju. On će uskoro biti „Sir“
Logan.
Nisam još smislila sve detalje, ali imam osjećaj da će titula biti dio naše
zanosne igre igranja uloga u spavaćoj sobi u našoj budućnosti.
Priča je završila u svim novinama. Kako je spasio dan - zaštitio Princezu
Oliviju i njene bebe, te njenu sestru također. On je heroj. Nije da je to vijest
za mene, on je moj heroj već godinama, ali sada će biti i heroj Wesscoa.
Kad se radi o oporavku od rana od metaka u njegovom ramenu i ruci,
međutim…on je velika jebena beba.
Tipično. Muški.
Mislim da se namjerno tako ponaša. Moj zavoj me svrbi, moja juha je
hladna…Kurac mi se dignuo – kako bi bilo da dođeš ovamo i pomogneš mi s tim,
curo?
Doktor je rekao bez napornih aktivnosti, ali Loganova ideja naprezanja i
moja, su dva različita pojma. Nije si strgao šavove, ali to nije zbog nedostatka
pokušaja.
On je užasni pacijent. Seksi, mrzovoljan i previše sladak za svoje dobro.
On mi govori da me voli svaki dan. Svaki. Dan. Kao prvu stvar ujutro i
posljednju navečer prije no što zaspemo zagrljeni. I to me oduševljava, čini
da mi srce pulsira cijelo vrijeme.
Logan je prihvatio da imamo osiguranje oko kuće – jer onaj dan kad je
izašao iz bolnice, preselila sam se kod njega. Biti i štićenik i zaštitnik ga više
ne izjeda kao u početku.
Vidjevši pištolj prislonjen na moju glavu, je promijenilo to za njega.
Sada, Logan se slaže s tim da imam malu vojsku oko mene, koji čuvaju
kuću i novi život koji gradimo zajedno. On se sprijateljio s dečkima iz

184
osiguranja – govoreći im kad rade nešto krivo, vičući na njih kad ih uhvati
da mi gledaju dupe.
Nije još napravio nikakve velike poteze za zaposlenje, ali naginje prema
tome da započne vlastitu tvrtku za savjetovanje u vezi osiguranja. To je nešto
u čemu je dobar, nešto što zna – to je njegov poziv, njegova dužnost, kaže
on. Za sada, on je dobro što se tiče novca, živeći od ušteđevine i usredotočivši
se na dovršenje kuće i oporavak.
Što god Logan odlučio napraviti, bit će uspješan u tome – nema on u sebi
da bude bilo što manje.
Kraljica je bila u pravu. Ljubav nije lijek; ne rješava čarobno svaki
problem. Ali čini rješavanje tih problema vrijedno truda. Ljubav je naša
inspiracija, naša motivacija…i naša nagrada.

Dva tjedna kasnije

„Jebeni Kriste, kako te volim.“

Loganov glas se topi uz moje uho, njegov me dah škaklja, njegove snažne
grudi su pritisnute uz moja leđa, zbog njegovih sam riječi još vlažnija, tamo
gdje je on vreo i tvrd, u meni. Glava mi se ljulja uz njegovo rame, a moje ruke
se podižu da se omotaju oko njegovog vrata iza mene.
„Logane…“ uzdahnem.
Njegovi prsti prate moje usne i ja usišem jednu u moja usta, grebući
površinu mojim zubima. Onda on klizne jednom rukom dolje, milujući mi
dojku i uštipnuvši bradavicu. To pošalje trzaj osjećaja između mojih nogu, a
moje se zadovoljstvo nakuplja i nakuplja. Okrenem glavu, tražeći njegova
usta – želeći njegove usne na mojima.
A on me ljubi, jer zna da je to ono što trebam.
Njegove ruke kliznu niže, pronašavši moj klitoris, milujući me u savršeno
vrijeme uz prodiranje njegovog kurca.
„Da…da,“ dahćem uz njegova usta, glas mi je kreštav.
Penjem se i penjem, a onda doživim vrhunac – poletim. Moja se leđa
izviju i sve se steže i grči, dok valovi vrelog, blaženog osjećaja prolaze kroz
moje tijelo. Logan me drži blizu sebe svojim snažnim rukama, dok se ja
grčim oko njega.

185
 Onda kad sam slaba i dolazim do daha, on nježno vodi gornji dio mog
tijela dolje do pulta umivaonika u kupaonici. Položivši obraz na hladni
mramor, nježno mi prolazi prstima kroz kosu.
Onda me jebe.
Držeći moje kukove, jako i brzo, on se prepusti, izgubivši se u tome kako
je dobar osjećaj, gunđajući dok se zabija u mene. Volim kad svrši – mogu to
osjetiti, vrelo pulsiranje njegovog kurca, dok me njegova sperma ispunjava,
tako duboko unutra. Njegovi grubi, oštri uzdasi uz moje lopatice kad se
savije preko mene, prodirući i trzajući se još jedan, veličanstveni put.
Onda su tu sami lagani poljupci, meki, slatki i neodoljivi. Tako
započnemo dan.
Nije previše loše.
Nakon što klizne iz mene, okrenem se u njegovim rukama i poljubim ga
potpuno u njegova usta svježa po menti. A onda vidim vrijeme na njegovom
satu.
„Sranje! Zakasnit ćemo. Ne možemo zakasniti.“
Kliznem dalje od njega i uključim tuš na puni mlaz.
Logan mi dobaci zezajući osmijeh. „Dakle, tako je, ha? Dobila si što si
htjela od mene.“
Hihoćem se, okrenem se nazad prema njemu da ga poljubim u njegova
usne. „Da, stvarno jesam.“
On me uštipne na dupe, zaigrano. „Ja sam samo komad mesa za tebe.“
„Ne – ti si seksi komad mesa za mene. I volim te.“
Njegove oči boje mahagonija postanu tople i svijetle, skoro zlatne. Tako
gleda u mene kad god kažem te riječi.
Nakon još jednog brzog poljupca, skočim pod tuš – jer zaista moramo
požuriti. Ako zakasnimo, Liv će mi to prigovarati do kraja života.
Htjela je da spavamo u njenom i Nicholasovom stanu sinoć, ali ja sam
htjela ostati ovdje, u Loganovoj kući – našoj kući. To mi je omiljeno mjesto,
čak više omiljeno od palače.
U rekordnom vremenu, izađem ispod tuša, s kose mi kapa voda, majica
mi se lijepi uz moje još uvijek vlažno tijelo, otrčavši do vrata SUV-a na
prilazu. Moja haljina i Loganov smoking nas čekaju u palači, gdje će me
odred za uljepšavanje učiniti lijepom.
Harry, mladi, bezbrižni tjelohranitelj sa smeđom kosom do ramena,
pregovara s Bartholomewom, krupnijim tjelohraniteljem, na prilazu.
„Nemaš ti to u sebi, prijatelju.“

186
 „Oh, imam ja to u sebi – možeš vjerovati u to.“
Nemam pojma o čemu se radi u njihovom natjecanju, ali nemam vremena
za to.
„Obojica ćete imati moju nogu u dupetu ako me netko ne odveze u
palaču, odmah!“ Viknem.
Obojica izgledaju šokirano.
A onda obojica pomaknu svoje dupe.
„Ona je nekako nasilna mala, zar ne?“ Kaže Harry Loganu dok ulazi na
stražnje sjedalo sa mnom.
Logan se samo nasmije. I pogleda me. „Bit ćeš dobra mama jednog dana.“
Odmahnem glavom prema njemu. „To si izvukao iz moje izjave?
Stvarno?“
„Naravno – zvučiš baš kao Tommyjeva mama, a ona je najbolja koju
znam.“
I nešto mi sine – nešto o čemu nismo još razgovarali.
„Da li želiš to jednog dana?“ Imitiram Loganov naglasak. „Biti tata?“
„Želim.“ Njegovo se lice raznježi. „Dok god si ti mama, ja bih vrlo rado
bio tata.“
Moj želudac postane topao i treperav. „I ja. No, vjerojatno bi me prvo
trebao učiniti gospođom.“
Logan poljubi moj dlan, smiješeći se. „Takav je plan.“
Dobro da znam.
Ali za danas, postoji samo jedno vjenčanje koje je stvarno bitno:
kraljevsko.

Lady Sarah sjedi za toaletnom stolićem, u privatnoj sobi za mladenke u

stražnjem dijelu St. George Cathedral, izgledajući nevjerojatno prelijepa u
vjenčanici od čipke i kratkih rukava s dvoslojnom suknjom od tila i
čipkastim velom dužine katedrale.
Ona zuri u svoj odraz u ogledalu, pjevušeći, „Bit će sve dobro. Bit će sve
dobro. Bit će sve dobro.“
„Je li ona na drogama?“ Upita Penelope Von Titebottum, Sarahina sestra,
pokazujući buketom od ljiljana i jorgovana koji odgovara haljini vjenčane
kume. „Jesi li uzela drogu, Sarah?“

187
 „Da bar.“ Sarah sklopi oči i udahne duboko i pročišćavajuće. „To je
umirujuća tehnika koju me je naučila majčina specijalistica za meditaciju.
'Govori dok ne povjeruješ u to.' Bit će sve dobro. Sve dobro. Jako, jako
dobro.“
Ona stvarno zvuči kao da je na drogama.
Moja jadna sestra se odgega u kupaonicu, izgledajući kao da joj je
neugodno u lijepoj lila trudničkoj haljini s preslatkom bijelom mašnom
preko svog ogromnog trbuha.
Ja nisam dio svadbene svite. Ovdje sam samo kako bi lijepo izgledala. I
pomogla Sarah da ostane mirna ako mogu. I…da uhvatim Livine bebe, ako
zatreba.
„Da li se dobro osjećaš, Liv?“ Upitam je. „Izgledaš nekako blijedo.“
Ona protrlja moju ruku. „To mi je jedina boja ovih dana.“ Onda ona
ispusti spori dah…baš kao Sarah.
„Bit će dobro…bit će dobro…“
„I bit će dobro,“ kaže čvrsto moja sestra Olivia. Ona je jedina u sobi koja
je prošla kraljevskom zelenom miljom, pa se nadam da će Sarah uzeti njeno
mišljenje k srcu.
Sarah ustane i kimne. „U pravu si. Vjenčanja se događaju svaki dan.“ Ona
slegne ramenima. „Mislim, iskreno, koliko uopće ljudi ima vani?“
Olivia sklopi oči i protrlja donji dio svojih leđa.
Penelope pokuša biti od koristi. „Ne puno. Samo nekoliko…tisuća.“
Polako, Liv potone u stolicu uza zid. Duboko udahnuvši.
„Tisuće – dječja igra.“ Namršti se Sarah – neuvjerljivo. „A ukupno onih
koji gledaju na televiziji ne može biti više od par…“
„Milijuna.“ Penelope odmahne rukom. „Deset milijuna. Pih.“
Sarah kimne.
A onda se sruši na klupicu ispred toaletnog stolića, pokrivši lice svojim
rukama. „Oh, dragi Bože, pomozi mi! Molim te…pošalji čudo.“
Tada Liv počne dahtati. „Hi, hi, hi, ho. Hi, hi, hi, hoooo.“
O, čovječe.
Sarah se okrene. „Olivia,...da li ti imaš…trudove?“
Držeći se za svoj trbuh, moja sestra kimne. „Oprosti. Oprosti, znam da je
ovo-“
„-predivno!“ Vikne Sarah, podignuvši ruke gore prema nebu. „Hvala ti,
Gospode! Da!“
„Nisi uzrujana što ti kradem tvoj grom?“ Upita Olivia, dašćući.

188
 „Uzmi sav grom i munje! Ako itko samo posumnja da imaš trudove,
nitko me neće gledati. To je savršeno.“ Buduća kraljica zajeca. „No, hoćeš li
moći izdržati cijelu ceremoniju? Ne želim da riskiraš.“
Moja sestra napravi grimasu. „Trebala bih moći otići do kraja prolaza. Ali
želim ubrzo otići u bolnicu, tako da ako Nadbiskup počne daviti, dat ću ti
znak. Ako stenjem u agoniji – znat ćeš.“
Hrabrost moje sestre se vratila.
A onda mi sine jedna misao. „Hej, bebe neće samo dijeliti rođendan jedan
s drugim, već će dijeliti i godišnjicu braka Henryja i Sarah. Lenora će biti
ljuta.“

Upravo prije no što ceremonija treba početi, pronađem Logana u glavnoj

Katedrali. Prelijepa je. Svijetlo dolazi s prozora obasjavajući svece i biblijske
scene kroz oslikano staklo bogatih boja. Kad moje oči konačno padnu na
Logana, kao da mi je netko izbio zrak iz pluća – zato što ga nisam vidjela
otkad smo se rastali da se obučemo u palači. A sada, on nosi svoj smoking.
Prokletstvo, kako je seksi.
Kroj njegovog sakoa pokazuje njegova široka, snažna ramena. Tamno
siva kravata naglašava njegovo muško grlo i daje mu sofisticirani, ali grubi
izgled – kao da je izašao sa stranica ljubavnog romana. Njegove svečane
hlače ga savršeno obavijaju, naglašavajući njegove moćne noge, njegovo
tvrdo, prekrasno dupe, te njegovu debelu, impresivnu „obdarenost.“ Vidjela
sam Logana i ranije da nosi smoking, ali ovaj put je drugačije.
Zato što sada, on je samo moj.
A način kako zuri u mene – kako vuče pogled od mojih srebrnih štikli s
remenčićima, preko mojih oblina ispod uske, satenske blijedo ružičaste
svečane haljine, do plavih uvojaka skupljenih visoko na mojoj glavi – čini se
da je i on ostao bez daha.
On teško proguta. „Izgledaš kao anđeo, Ellie.“ On spusti svoj glas, te
sagne glavu bliže. „Kao slasni desert…a ja ću te pojesti prvom prilikom koju
dobijem.“
Vrelina se raširi nisko u mom želucu – nikad ga se neću moći zasititi, niti
njegovih zločestih, obožavajućih riječi. Ali onda trepnem, prisjećajući se
zašto sam ga tražila, te da će bilo kakvo jelo morati pričekati.

189
 Svjesna gostiju koji lutaju do svojih sjedala, podignem se na prste i
prošapćem u Loganovo uho da Olivia ima trudove.
On želi otići po auto, odvesti je odmah u bolnicu. Ali ga ja odgovorim od
toga – čak i kad on inzistira da je moja sestra „jebeno luda“ što čeka. Onda
on brzo ode do oltara, gdje Nicholas stoji pokraj Henryja kao kum, obojica
izgledaju kraljevski i elegantno u svojim vojnim uniformama.
„Što?“ Vikne Nicholas. Njegovo lice postane ukočeno i malo blijedo.
Cijela se crkva zamrzne – zureći u princa – kao najveći izazov glumljenja
lutki ikada.
Podignem svoju haljinu, a moje potpetice lupkaju po kamenom podu dok
trčim pokrajnjim prolazom, prolazeći pokraj tuceta mramornih stupova koji
se dižu do stropova koji su u visokim lukovima. Uguram se između
Nicholasa, Henryja i Logana, koji razgovaraju kao tim američkog nogometa
u hrpi, planirajući sljedeću igru.
„U redu je, dečki. Sve je u redu. U redu.“
Sada ja zvučim kao da sam na drogama.
Nicholasove zelene oči su raširene i divlje. „Ne – ništa od ovoga nije u
redu.“
„Olivia zna što radi. Nikada ne bi stavila bebe u rizik,“ inzistiram.
„Molim te, prati njeno vodstvo u ovome, Nicholase.“ Dobacila sam mu
ohrabrujući osmijeh. „Sretna žena, sretan život.“
On je nedirnut – njegovo je lice mrzovoljno – čeljust mu je kao granit.
„Kako je Sarah?“ Upita Henry.
„Dobro je. Mirnija, sada kada postoji distrakcija koja skreće pozornost s
nje.“
„Dobro.“ Uzdahne Henry, trljajući ruke o svoje hlače, nervozno. „To je
dobro.“
„I samo čekaj da je vidiš, Henry. Izgubit ćeš kontrolu.“
On se smijulji. „Uvijek je tako.“
Henry stavi dlan na bratovu ruku. „Što prije počnemo, prije se možeš
posvetiti ovom poslu s bebama. Da?“
Nicholas oklijeva, ali konačno, on ukočeno kimne.
I svi zauzmu svoja mjesta dok Logan i ja kliznemo na naša mjesta u
trećem redu. Glazba počne svirati i vjenčanje počne.
Kraljica je prva, vodi je njen nećak, mirna i ne znajući što se odigrava iza
scene. Cijela župa sagiba glave i klanja se.

190
 Nakon djeveruša i sitnih preslatkih djevojčica s cvijećem, Liv ide sama.
Gegajući se i smiješeći. Ali prolaz je tako prokleto dug, da mora zastati
dvaput da dođe do daha kroz svoj napeti trbuh – još uvijek se smiješeći.
Šapati kruže gomilom kao ubojiti val, te možete skoro čuti informativne
stanice kako se prebacuju u razinu pozornosti za kraljevske bebe: u histeriju.
Nicholas korakne naprijed kad ona stigne do oltara, uzevši je za ruku i
pomažući joj da sjedne u stolicu s jastukom, koju je naručio i dao staviti s
desne strane oltara. Govore tiho…tiho se svađajući na trenutak, onda Olivia
nježno poljubi njegove ručne zglobove, utješno smirujući svog zgodnog
princa. Nicholas trlja svoju čeljust, ali s napetim izrazom, on zauzme svoje
mjesto s Henryjeve desne strane.
A onda počne ulazak mladenke.
Gomila pogleda Sarah, kimajući tome kako lijepo izgleda – ali onda
počnu čavrljati o ludoj princezi koja ima trudove. Sarah ne skida pogled s
Henryja dok mu prilazi – i ne izgleda nimalo prestrašeno.
Izgleda kao zaljubljena mladenka.
Henry korakne bliže Sarah dok prilazi, gledajući nježno u nju.
„Bok.“
Sarah mu se sramežljivo nasmiješi. „Bok.“
„Ovo je ludost,“ šapne on.
„No, pristaje nam, zar ne?“
Henry joj ponudi svoju ruku i, elegantno, Sarah ju prihvati.
A onda se vjenčaju – i to je divnije nego sva vjenčanja Disneyjevih
princeza zajedno.
Nakon što ih Nadbiskup proglasi mužem i ženom, kad bi se trebali
okrenuti i proći prolazom zajedno, Henry pokaže na Oliviju. „Žene u
trudovima i djeca koja će se uskoro roditi imaju prednost.“
Nicholas promrmlja sebi u bradu, „Bilo je i prokleto vrijeme.“
Onda on priđe mojoj sestri, podigne je u svoje naručje i odnese je
prolazom.
Prizor je za povijesne knjige.
Logan uzme moju ruku i trčimo za njima. Nicholas stavi Liv u jedan od
Rolls-Royceva, a Logan kaže tjelohranitelju za volanom. „Pomakni se. Ja
vozim.“
Na putu u bolnicu, najjači trud dosad je pogodi. Olivia jako zažmiri i diše
kroz njega. Kad prođe, ona se sruši na naslon sjedala.
„Oh moj Bože…ovo je grooooozno,“ kaže ona, kao prava dama.

191
 Zato što je to moja sestra, Kraljevska Vojvotkinja.

Kraljice ne čekaju u čekaonicama porodilišta. Niti Okrunjeni Prinčevi, niti

njihove novopečene nevjeste, niti bilo koji članovi kraljevske obitelji. To bi
uzrokovalo kaos. To nije tradicionalno.
Sestra čeka u čekaonicama, sa svojim dečkom i tatom. Nazvala sam tatu
iz auta, na putu u bolnicu. Bila je hrpa tjelohranitelja – s posebnim značkama,
koji su čuvali svaka vrata. Ova bolnica je porodila svakog člana kraljevske
obitelji od Nicholasovog oca, pa znaju o čemu se radi.
Sljedećih jedanaest sati, pijemo lošu kavu, jedemo hladne sendviče…i
čekamo. U jednom trenutku, zaspem na Loganovim grudima i sanjam da je
tražio dozvolu od mog oca da se oženi sa mnom.
Namjeravam to reći Loganu kad se probudim. Ali prije no što mogu,
Nicholas je tamo – prošavši kroz bolnička vrata porodilišta, ne izgledajući
uopće kao princ. On izgleda mlad i iscrpljen, s razbarušenom kosom i slabim
dlačicama na svojoj bradi.
Izgleda kao novopečeni otac – ushićen i zadivljen – s jednorogima i
dugama koji praktički plešu u njegovim očima.
„Dečko je!“ Kaže on nama troma – mi smo prvi koji znamo. „I djevojčica!“
Logan odmahne rukom i lupa ga po leđima, a od mene i mog tate dobije
zagrljaj.
Prednost toga da ste zapravo na prednjim linijama čekaonice u
porodilištu je ta što možete vidjeti bebe među prvima. Vidjeti ih, držati ih,
saznati njihova imena prije svih ostalih.
Prvo držim Lillianu Amelia Calista Ernstwhile Pembrook. I savršena je.
Logan stane pokraj mene i zajedno gledamo dolje u njeno malo okruglo lice,
malo njene crne kose, očiju istog oblika kao oči moje sestre, iako je još uvijek
prerano reći kakve će boje biti – sivo zelene ili tamno plave.
Onda se moj tata i ja zamijenimo.
I zaljubim se u Langdona Henry Eric Thomas Pembrooka. On je
jednostavno savršen kao i njegova pet minuta mlađa sestra. Njegova je kosa
jednako crna, ali mislim da vidim više Nicholasa u njemu oko očiju.
Olivia je pospana, ali jako sretna. Ne može ih prestati gledati, a ja je ne
mogu kriviti.

192
 Dok moj tata i ja sjedimo pokraj Olivije na jednoj strani kreveta, Logan i
Nicholas se pomaknu do prozora i počnu razgovarati o tome gdje će
novinari stajati kad izađu iz bolnice za nekoliko dana. Fotografije koje će se
napraviti, o tome da nema letenja iznad bolnice. Zato što koliko god da su
blizanci savršeni, prelijepi i nevini, oni nisu samo bebe.
Nikada neće ni biti.
Već sada, svi žele dio njih.
„Ne sviđa mi se to.“ Logan prekriži svoje ruke i odmahne glavom.
„Previše je teško procijeniti tko je tamo, tko se može približiti.“
Bio je zaštitnički nastrojen prije, ali Cain Gallagherov prodor osiguranja
ga je učinio još žešćim u tome da nas zaštiti, iako to više tehnički nije njegov
posao.
„Tako je uvijek bilo,“ požali se Nicholas. „Izlazak iz bolnice je javni
događaj. To je tradicija.“
„Započnite novu tradiciju. Imate smisla za to.“
Moj šogor sjedne u stolicu pokraj Olivijinog kreveta, držeći je za ruku.
„Pozovite ih u palaču,“ predloži Logan. „Tjelohranitelji mogu provjeriti
njihove isprave, pretražiti ih na kapiji, te vas mogu slikati kako nosite bebe
iz auta u njihov novi dom. Bit će sigurnije.“
Nicholas i Olivia pogledaju jedno u drugo, onda Nicholas poljubi njenu
ruku.
„Čini se da imamo novu tradiciju.“

Kraljica Lenora se ne voli grliti. Čak niti ne šalje poljupce u zraku. Ona
više voli tapšati po glavi i ramenu.
Ali bebe su…pa, one su jebene bebe.
Prelijepe su. Preslatke. Tako slatke da je skoro bolno gledati ih. One su
kao mačići…ali ljudski.
Ali Kraljica Lenora se stvarno ne voli grliti. Olivia, međutim, misli da je
ona držač.
Zato dva tjedna kasnije, kad su novi princ i princeza predstavljeni Njenoj
Kraljevskoj Prabaki Kraljici Lenori u palači, moja sestra stavi Lillianu ravno
u njene bezazlene kraljevske ruke.

193
 „Oh. Pa…uh…u redu.“ Kraljica drži Lily kao da je bomba koja može
eksplodirati u svakom trenutku. Ukočeno i udaljeno. Onda se Njeno
Veličanstvo malo nasmiješi bebi. „Jako mi je drago upoznati vas, Princezo
Lilliana.“
A beba zaplače.
Glasno i srceparajuće. I glasno.
Kad Olivia krene da je uzme, Kraljica Lenora podigne svoju bradu.
„Ostavi je.“
I pogleda dolje u slatki zavežljaj u svojim rukama, pričajući joj…kao da je
pas. Pas više klase.
„Ne. Ne-ne, to nikako neće biti dobro.“ Ona spusti Lily na kauč pokraj
sebe i pljesne rukama dvaput – brzo i oštro. I čudesno, nakon još jednog
malog krika, Lilliana prestane plakati i trepne prema Kraljici.
„Hvala ti, to je puno bolje.“
Ona je kao strašnija, zločestija Mary Poppins.
„Sada kad si se pribrala, ti, tvoj brat i ja ćemo se prošetati vrtom zajedno.“
Ona pokaže na medicinsku sestru, koja umota bebu i stavi je u kolica.
„Malo je hladno za šetnju, zar ne misliš?“ Upita Nicholas.
„Glupost. Svježi zrak je dobar za bebe. Šetala sam s tobom i Henryjem
svaki dan i gle kako ste vas dvojica dobro ispali.“
„Nisam znao da si to radila,“ kaže Nicholas nježno.
„Da, pa, puna sam iznenađenja.“ Kraljica navuče par svijetlo smeđih
kožnih rukavica. „Pobrinut ćemo se da su prikladno umotani. Prošetat ću s
njima po imanju svaki dan. Cristopher – označi to u rasporedu. To će biti
moje vrijeme s njima.“
Tjelohranitelji otvore dvokrilna vrata, a Kraljica Lenora gura blizance u
njihovim kolicima u hladni, oblačni dan.
„Rođena sam u dvorcu Landlow tijekom snježne oluje. Babica nije mogla
doći do nas jer su ceste bile neprohodne. Pa me je moja baka porodila. A bila
je užasna žena, jako stroga i kruta. Ne topla i dražesna kao što sam ja…“
Logan stavi ruke oko mene i prošapće.
„Službeno je. Sada sam vidio jebeno sve.“

194
 Pet godina kasnije

Probudim se na nježni zvuk glazbe koja svira u kuhinji.

I tako znam gdje je Ellie. Počelo je prije otprilike tri godine – njeno
ustajanje prije mene. Uglavnom je u kuhinji, ponekad u boravku, ali skoro
uvijek, sviraju njene omiljene pjesme, tiho iz zvučnika. Danas je to „Say You
Won't Let Go.“
To je bio naš prvi ples na svadbi.
Pogledam gore kroz naš krovni prozor – mračno je, još nije svanulo, te
pljušti hladna kiša. Nedjelja je, te iako je svaki dan radni dan kad posjedujete
vlastiti posao, danas neću raditi za S&S Securities. To je kratica za St. James
i Sullivan – ili Sullivan i St. James, ovisno koga od nas dvojice pitate. Tommy
je ušao u posao sa mnom i obojica smo se jako trudili da bude uspješan. To
je dobar posao, pošten posao.
Imamo tehnički tim koji instalira kućne sigurnosne sustave, ali glavni
posao je uvježbavanje i zapošljavanje osobnih tjelohranitelja, kao i zaštitara
da čuvaju i nadziru imovinu. Čak je i palača unajmljivala naše dečke – jer
smo na glasu da smo najbolji, a to je zaista zasluženo.
Nismo borilački klub – ne uzimamo bilo koga. Naši ljudi imaju prirodne
vještine za to, moraju to željeti, moraju to zaraditi.
Izađem iz kreveta, obučem donji dio crne trenirke, te odem niz hodnik.
Završio sam kuću prve godine koju smo živjeli ovdje, te je ispala još bolja
nego što sam je zamislio. Cigla je čini čvrstom i stabilnom, sjajna drvenarija
i zemljane boje je čine prelijepom…a imati Ellie ovdje je čini domom. Ona je
objesila zavjese u svakoj sobi, uokvirene slike na zidove. Prođem jednu od
soba s moje desne strane – sobu koju smo zajedno obojili u plavo.
Kad stignem do kuhinje, ona je za šankom, stavljajući tople ispečene
pogačice na stalak da se ohlade. Tiho joj se približim odzada i stavim ruke

195
ne njene kukove obučene u pamučnu pidžamu, privlačeći je uz mene,
trljajući dužinu mog ukrućenog kurca između njenih savršenih guzova.
Njena glava se nasloni na moje rame, a njena kosa mi škaklja grudi. „Zar
nisi umoran od sinoć?“
Poljubim joj sljepoočnicu i pomirišem njenu kosu. „Nikad neću biti
umoran od tebe, Ellie.“
Moje ruke kliznu do njenog prednjeg dijela, zastavši na maloj, čvrstoj
oteklini u kojoj naša beba spava. Ellie je tako ljupka kad je trudna. Ima nešto
u tome dok je gledam kako raste s bebom, koju sam ja stavio u nju, što me
čini divljim. Ne mogu maknuti ruke s nje kad je ovakva.
Iako pretpostavljam da je isto kad i nije ovakva.
A ispostavilo se, kad smo odlučili zasnovati obitelj i zaboravili na
kontracepciju, da puno jebanja…pravi puno beba. Ona je četiri mjeseca
trudna s najnovijom – našom trećom.
„Hajde, Declane! Skoči. Ja ću te uhvatiti.“
Mali glasovi se oglase s bebi monitora na šanku.
„Ovako, Declane, gledaj!“
To bi bio naš trogodišnji Finn, koji potiče Declana, od godine i pol, da
pobjegne iz svog krevetića.
Nasmijem se u Ellieno rame i ona se zahihoće.
Udar groma grmi iznad nas, a ja mazim nosom Ellien vrat. „Pada kiša.
Gospođica Princeza Jane će biti prilično ljuta što neće moći jahati svog
ponija.“
Danas idemo u palaču, na proslavu četvrtog rođendana Henryjeve i
Sarahine najstarije kćeri Jane. To nije javna proslava; ova je mala i privatna –
samo za obitelj.
„Henry će samo unijeti ponija unutra za nju,“ kaže Ellie.
„Baš će se to svidjeti Kraljici,“ kažem sarkastično, odmahujući glavom.
„Princeza Jane mota Henryja oko svog malog prsta.“
„Kao da ti ne bi napravio isto za Finna,“ zeza me Ellie.
„Finn ne želi ponija. On želi bazuku za Božić – rekao mi je to neki dan.
Još nisam smislio kako će vilenjaci Djeda Mraza uspjeti ispuniti taj zahtjev.“
Ellie se nasmije, pokazujući na mene. „On je definitivno tvoj sin.“
Protrljam oči. „Da, on je zaista moj. Ali mislim da ideja o bazuki dolazi
od tvog tate. Igrao se vojnika s njim prošli tjedan.“
Ellien otac dolazi u Wessco svaki drugi mjesec – to sada radi već
godinama. Još uvijek je trijezan, još uvijek živi u New Yorku, upravljajući

196
humanitarnim restoranima Amelia's, koji nose ime njegove ljubljene žene.
Vjerujem da je to dio toga kako je uspio konačno se pomiriti s njenom smrti
– odajući joj počast, održavajući dio staromodnog kafića, koji je bio njen san,
živim i uspješnim.
S monitora se začuje stenjanje, udarac i onda usklici trijumfa.
„Mamice, tatice – uspio je! Declan je iskočio iz svog krevetića. Iskočio je!“
Poljubim moju ženu slatko u njena lijepa usta.
„A naš neustrašivi skakač Declan je cijeli tvoj sin.“
Upravo se spremam poći gore dečkima, ali ograda na vrhu stepenica će
ih zadržati gore na sigurnome još malo dulje. Čekam jer Tommy Sullivan
uleti kroz naša stražnja vrata, sjednuvši za kuhinjski šank, izgledajući kao
vreća tuge.
Kao mnogi studenti koji zamrznu godinu, Ellie nikad nije završila svoj
napredni studij psihologije. Ako to ikad poželi, podržat ću je 100%, ali za
sada se čini zadovoljna – sretna – što se brine o našim dečkima i našem
domu. I što mi dopušta da se ja brinem o njoj.
Ali čak i bez diplome, ona sluša, pomaže i savjetuje svoju obitelj i
prijatelje. Ellie gurne šalicu čaja pred Tommyja, te doda vrelu šalicu meni.
„Mislim da bi ovo moglo biti to,“ kaže Tommy. „Stvarno bi moglo biti
gotovo.“
On govori o Abigail Haddock. Doktorici Abigail Haddock – prekrasnoj
liječnici kestenjaste kose, koju je Tommy upoznao u bolnici prije pet godina,
dok se oporavljao od one svoje rane na glavi. Žena kojoj je ukrao poljubac,
dok se pretvarao da je u deliriju.
I otada je to bilo kao na vlaku smrti. Uvrnuta priča o požudi i ljubavi,
skrivajući i tražeći – oboje su previše jebeno tvrdoglavi da bi priznali da im
je stalo jednom do drugoga više nego što su spremni pokazati.“
„Abby je rekla da će izaći na spoj s doktorom s kojim radi.“ On me
pogleda. „Možda ćemo morati smaknuti tog tipa.“
Otpuhnem paru iz moje šalice i slegnem ramenima.
„Ok.“
Ellie nas pogledava mršteći se.
„Ne. Ne, neće biti nikakvih smaknuća.“
Dobacim Tommyju znak za ok. Ellie to spazi, onda me udari po ruci. A ja
se smješkam, jer je stvarno slatka kad je ljuta.

197
 Kad čujem dječake da drmaju ogradu, krenem gore, ostavivši moju ženu
s njenim laktima na šanku, navaljujući na mog prijatelja da joj kaže sve o
tome, kako bi ga mogla spasiti.
Kao što je spasila mene. Kao što spašava sve.

Usprkos kiši, rođendanska zabava Princeze Jane je bila lijepa i zabavna.

Ellie je bila u pravu – Princ Henry je doveo ponija unutra za svoju kćer, te
vjerojatno nikada neće moći izvući smrad iz balske dvorane.
Kraljica je njušila i mrštila se, ali mogao sam vidjeti da uživa u ispadima
svog potomka, više od ičega na svijetu. Ona je divlja, dobro to skriva – ali još
uvijek to mogu pročitati u sjaju njenog oka, povremenom osmijehu na
njenim ustima i brzom kimanju njene glave, kad je mislila da je nitko ne
gleda.
I dok je Princeza Jane nije blizanka Njenog Veličanstva, ona je njena mala
sjena. Čak i sa samo četiri godine, djevojčica idealizira svoju prabaku, prati
je, imitira je, trudi se najviše što može da se ponaša kraljevski i veličanstveno
kao ona. Kraljica se ponosi i time.
Baš kao što je Ellie odabrala da se neće vratiti u školu, Princ Nicholas i
Olivia su odabrali da se neće vratiti u New York. Olivijini osjećaji o palači su
se ublažili, te je vidi više kao sigurnost, nego kao kavez. A uz slatkoću svoje
mlade obitelji koja ga okružuje, Nicholas ne smatra svoje kraljevske dužnosti
teretom, kao nekada. On uživa u njima sada, uživa u učenju svoje djece o
njihovoj obiteljskoj liniji i nježno ih priprema za kraljevske uloge koje će
jednog dana igrati, ako to izaberu. Njihova odluka da ostanu u Wesscou je
bila radosna za Ellie, Tommyja i mene. Nicholas mi više nije poslodavac –
već je moj prijatelj. Obitelj. A to je još bolje.
A Ellie i ja nismo jedini koji prave djecu kao ludi. Uz petogodišnje Princa
Langdona i Princezu Lillianu, dodali su bebu Theoa prije šest mjeseci. Uz
Princezu Jane, Henry i Sarah imaju trogodišnjeg Princa Edwarda – on i moj
Finn su najbolji prijatelji, lukavi kao mali lopovi – kao i njihovo slatko
novorođenče, Margaret.
Život nas promijeni, sa zapletima i obratima, onako kako to ne vidimo
uvijek. Promijeni ono što želimo, ono što sanjamo, daje blagoslove u naše
ruke bolje nego išta što možemo zamisliti. Ovih dana, više ne mislim o želji
da budem dio nečega što je veće od mene. Zato što već jesam. Dom koji Ellie

198
i ja imamo, obitelj koju smo stvorili – to je najplemenitija, najtrajnija i
najdragocjenija stvar koju sam ikada mogao zamisliti. Ništa mi više ne treba.

Do onda kad se vratimo kući sa zabave u palači, već je mrak i još uvijek
pada kiša. Ellie i ja okupamo dečke, a onda se svi pripijamo jedno uz drugo
na kauču u dnevnom boravku, ja bez majice i u donjem dijelu pidžame, njih
troje u slatkim pamučnim pidžamama. Ležimo pod toplom dekom, s vatrom
koja sjaji u kaminu, a vjetar i kiša urlaju vani.
Dok Declan udara i penje se po meni kao da sam njegova osobna teretana,
Ellie čita Finnu priču za laku noć – o zlim zmajevima i heroju koji spašava
damu…a dama zauzvrat spasi njega.
„I živjeli su sretno zauvijek.“ Ellie i Finn kažu zadnje riječi istovremeno,
zatvorivši knjigu s pričama.
Naš najstariji sin gleda u svoju lijepu mamicu, kao da je ona sveznajuća
i najljepša Kraljica Svemira. „Je li to zbog toga što su oni princ i princeza?
Kao što su teta Liv i tetak Nick? Da li su zato pobijedili zmaja i mogli su
živjeti sretno?“
Ellie protrlja svoj nos uz maleni nos našeg sina i pomiluje njegovu tamnu
kosu.
„Ne, dušo. Sretno zauvijek nije samo za kraljevske obitelji.“ Moja draga
djevojka me pogleda sa svom ljubavi i obožavanjem koju žena može imati
prema muškarcu.
„Sretni završeci su za sve nas.“

199
200