Kad biste mogli otići u prošlost i promijeniti jednu stvar u svome životu, što bi

to bilo? Najneugodniji trenutak u djetinjstvu? Trenutak kada ste rekli ne volim te više,
prekinimo? Možda propuštenu priliku. Onaj frajer koji je prošao pored vas na ulici koji
vam je zapao za oko. Možda vam se osmjehnuo. Biste li iskoristili priliku i otišle
razgovarati s njim? Predstaviti se? Možda mu ponuditi piće u baru? Možda biste povukli
ružne riječi prema nekome. Možda biste nešto ostavili neizrečenim.

Ja bih se vratila na dan, malo poslije mog dvadeset i sedmog rođendana, kad mi
je moja najbolja prijateljica Thalia Pestwick tutnula smeđu omotnicu u ruke i rekla da
zna kako da nabrzinu zaradimo lak novac. Ja bih joj vratila tu prokletu omotnicu u kafiću
i izgubila bih se od tamo. Nikad ne bih zakoračila u taj stakleni neboder na Park Avenue.
Nikad ne bih imala fokus cijeloga grada samo na sebi. Stvari bi bile potpuno drugačije
u mome životu kad bih uspjela promijeniti samo taj jedan trenutak.

Umjesto toga, kad mi je Thalia predala kovertu u Williamsburg kafiću tog

sunčanog travanjskog, gotovo proljetnog četvrtka popodne, ja sam podigla obrve
gledajući u kuvertu i upitala ju: ”Kako misliš ekstra novac? Ne trebam novi posao,
Thalia. Jedva imam vremena i sada za učenje.”

”Ovo nije posao. Zapravo, je,” ona nastavi. ”Ali ne pravi. Igraš šah, zar ne?”

Namrštim se prijateljici. ”Ne od srednje škole.”

”Sigurna sam da nisu promijenili pravila u zadnjih sedam godina, Bee. I

uostalom, ne trebaš biti dobra u šahu. Samo je potrebno da možeš razgovarati.” Thalijina
smeđa kosa je uredno počešljana i ispletena u pletenice, za razliku od moje crveno-
smeđe grive. Ona posegne preko stola uzimajući pramen moje kose između prstiju i
proučavajući ga. ”I nisi plavuša, to je veliki plus.”

|
 ”Znam jako puno šahistica koje su plavuše,” kažem mičući joj ruku. ”To je
grozan stereotip”

”Ne. Frajer koji traži nekoga da igra s njim ima nešto protiv plavuša. Ne kažem
da su plavuše glupe za ig...” Ona okrene očima. ”Zaboravi. Samo slušaj.” Ona pokuca
po koverti svojim lijepo manikiranim noktima. ”Vodim jedan mali posao sa strane.
Proširila sam onu cijelu priču s Blizzard Buddy.” Upravo ju želim pitati što je dovraga
Blizzard Buddy, ali ona kao da je vidjela pitanje koje se formiralo na mojim usnicama.
”Blizzard Buddysu ljudi koji se druže s drugim ljudima tijekom oluja. Oni dođu do tebe
doma, jedu pizzu i piju pivo dok snježna oluja hara gradom i onda nakon toga idu kući.
Samo to, ništa drugo.” Ona naglašava.

”Ljudi plaćaju drugim ljudima da se druže u New Yorku? To zvuči jako opasno,
Thalia. Reci mi da ti to nisi radila.”

”Naravno da jesam.” Ona slegne ramenima i uzme gutljaj iz svoje šalice za kavu.
”Novac je dobar, a uostalom, uspijem upoznati puno novih ljudi.”

”Tko treba platiti nekome da se dođe družiti? Isuse. Trebam li te podsjetiti koliko
ludih ljudi ima u ovome gradu?”

Moja prijateljica cokće jezikom kao da ne odobrava i ponovno lupka po koverti.

”Svi od ovih ljudi su detaljno preispitani i istraženi prije nego bilo tko ode do njih doma.
Trebaju dati milijun osobnih dokumenata, imati psihoanalize i pokazati čisti kriminalni
dosje, djevojko. Sigurno je kao kuća.”

Kuće se ruše svaki dan. Ljudi provaljuju u kuće. Ljudi bivaju ubijeni u vlastitim
krevetima na redovnoj bazi. Ljudi bivaju silovani. Thalia nastavlja punom parom, ne
dozvoljavajući mi da kažem svoje brige na glas.

”To je samo par sati popodne, tri puta tjedno, Bee. Za 6000, mislim da možeš
osloboditi svoj raspored.”

Zagrcem se kavom. ”Šest tisuća?" Možeš si misliti da nema ničega osim gledanja
filmova i ispijanja piva za 6000 i da je frajer spreman toliko platiti. Suspregnem svoju

|
želju da ošamarim Thaliu. Ona ne može biti ovako glupa. Jednostavno ne može. ”Imaš
dovoljno novaca. Zašto se petljaš u ovakva sranja?”

Thalia niti ne trepne. ”Gle, samo zato što ja imam novaca ne znači da ne mogu
naći posao. Ti počinješ zvučati kao moja majka. Ja pružam legalnu uslugu usamljenim
bankarima koji rade previše da bi imali socijalan život. Družim se s njima u lijepim
stanovima, pijem fina vina i jedem gurmanska jela i plaćena sam za to. Nema ništa loše
u tome svemu.”

”Bilo je pivo i pizza prije minutu.”

”Ponekad je Budweiser. Ponekad je Moet. Nisam izbirljiva. Gle, ovo nije samo
neki tip, Bee. Ovo je...”

”Ne. Neću to napraviti, Thalia. Imam previše na tapeti, a imaš i ti. Ti shvaćaš da
nas samo par mjeseci dijeli od završnog ispita? Učile smo godinama za ovaj trenutak.
Ako se prepustim sada, ovo sve će biti uzalud. Želim biti odvjetnica, a ne partner za šah
nekom čudnom bogatom klincu.”

Thalia mi namigne. ”Ne možeš biti odvjetnica ako ne možeš platiti svoju
školarinu.”

Ona ima pravo za to. Radivši u knjižnici pola radnog vremena nije mi donijelo
neku ogromnu plaću svaki tjedan. Provela sam neko vrijeme i dajući instrukcije
brucošima na početku godine, ali plaća je bila nikakva i pola vremena ta mala govna se
nisu niti pojavila, a kamoli platila.

Thalia otrgne komadić biscottia kojeg dijelimo i stavi ga u usta. ”A što ako su
dečkove socijalne vještine najbolje koje New York može ponuditi? ON je bezopasan. I
on posjeduje cijeli kat Osirisove zgrade na Park Avenue. Zadnji kat. To je jebeni
penthouse, Beth,” ona naglasi u slučaju da ju nisam dobro shvatila. ”Osim ako se želiš
preseliti u podrum svoga brata i spavati na njegovom kauču ili još gore, vratiti se u
Kanzas,” kaže mršteći se. ”Ova prilika je predobra da bi bila istinita. Trebala bi mi
otrgnuti kuvertu iz ruke i zahvaljivati Bogu što je taj šahovski čudak došao, Bee.
Ozbiljno.”

|
 Pogledam kovertu još jednom, moje obrve se spajaju, zadržavam dah. Thalia se
naginje preko stola i prstima dotakne ožiljak na mojoj desnoj strani čela uz hmmm zvuk.

”Koliko dugo ovo imaš?" pita me.

Odmičem njenu ruku, naslanjajući se na stolicu daleko od njenog dosega. Moje

srce udara unutar grudnog koša. Ne mogu podnijeti kada ljudi pokazuju na moj ožiljak.
Ne mogu podnijeti gledati ga, a kamoli da ga diram. ”Oduvijek. Od kada sam bila
djevojčica.” Zamahnem kosom skrivajući ga.

”Hm. Nikad ga prije nisam primijetila. Znam jednog tipa,” moja mi prijateljica
kaže nonšalantno. ”On bi ti to mogao srediti u rekordnom vremenu. Nikad ne bi znala
da je bio tu više.”

Muka mi je u želucu dok podižem kovertu i stavljam je u torbicu. Ona ne zna o

čemu priča. Ja ću uvijek znati da je tamo. Ožiljak na mojoj glavi je malen-jedva vidljiv,
doista. Takna linija od 7 milimetara koja pokazuje svoje ruglo kada mi se lice
zarumenim ili kad se namrštim. Isto bi tako mogla biti kilometar široka i duboka. Ja ju
vidim svaki put kad se pogledam u ogledalo i odmah me vrati u vrijeme u onu štalu.
Vidim majku na podu. Vidim one jebene idiote sa zmijskim tetovažama kako su se
nadvili nad nju, među njene noge. I osjetim težinu svoje krivnje koja me stisne sa svih
strana, opsesivna kojoj ne mogu pobjeći. Trebala sam joj pomoći. Trebala sam nešto
napraviti. Trebala sam ju spasiti.

”Hej, hajde curo. Ostani sa mnom!” Thalia pucne prstima pred mojim licem. Ona
se smije, a njen pogled je zaključan na koverti koja sada viri iz moje torbe ”Zar ne želiš
niti pogledati unutra?” upita me.

”Oh...” Nisam o tome ni pomislila do sada. Uzela sam kovertu i automatski je

stavila na stranu, spremna da ustanem i odem ako Thalia bude postavila još koje pitanje
vezano za moj ožiljak. Bez pitanja sam prihvatila njenu ponudu samo uzimajući kovertu.
Ili je barem to ono što ona misli. Trebala bih joj ju vratiti, ali iskreno ne treba mi svađa
s njom sada.

|
 ”Trebala bih ti barem reći tipovo ime,” Thalia kaže stavljajući nezdravu količinu
šećera u svoju novo natočenu kavu.

Tipovo ime u koverti bi moglo biti Princ Jebeni William. Moglo bi biti Brad Pitt
i meni ne bi predstavljalo razliku. Ne provodim vrijeme s nepoznatim muškarcima. Ne
provodim vrijeme s muškarcima, točka. Ne nakon onoga što se dogodilo mojoj mami.
Thalia ispusti frustrirajući uzdah kad ja ne igram po njenim pravilima. Čovjek bi
pomislio da će se do sada naviknuti na moje ne zanimanje za muški rod. Nikad joj nisam
rekla za onaj dan u štali tako da ona ne shvaća da gubi vrijeme na mene. Izgleda kao
mačka koja ide oko vruće kaše i gleda me ispod obrva.

”Njegovo ime je Raph,” kaže sporo. ”Raphael North.”

|
 Ime Raphael North je sinonim za mnoge stvari.

Ali prvo, da razjasnim nešto: kada je Thalia izgovorila to ime, nisam reagirala na
način na koji je ona očekivala-kao tinejdžerica kojoj su upravo rekli da će upoznati One
Direction uživo. Bila sam smirena, treptala sam samo par puta kako bi izgledalo da
nisam u šoku, tada sam popila ostatak svoje kave i napravila nevjerojatan posao ne
zagrcnuvši se od biscottia koji se nalazio na dnu moje šalice. Sa suznim očima, rekla
sam Thaliji da ću joj reći što mislim kada vidim sadržaj njene dragocjene koverte i da
ću ju nazvati kasnije večeras da se dogovorimo oko toga. Tada, smireno, koliko god sam
mogla, ustala sam, zagrlila ju i poljubila u obraz, okrenula sam se i otišla.
Sada sjedim u metrou, uskoro sam doma, dopustila sam si samo na trenutak… čega?
Alarma? Da, moglo bi se to nazvati alarmom. Trudim se jako da ne izvadim omotnicu i
ne počnem čitati informacije koje se nalaze unutra.

Kad bih rekla ime Raphael North nekome na ulicama New Yorka, njihove oči bi
se zacaklile od prepoznavanja. Kad bi ih pitala što znaju o njemu, njihovi odgovori bi
varirali.

”On je filantrop.”

”On je ženskaroš.”

”On je umro od moždanog udara u ponoć na novoj godini 2014.”

”On je tip koji se zabio u Waldorf Hotel.”

”On je neženja godine po New City Style časopisu.”

”On je 5. najbogatiji muškarac u Americi.”

”On je izgubio vid kada je imao 16. Sada ima robotske oči kojima gleda.”

|
 Neiscrpan popis stvari bi samo rastao svake sekunde. Postoje par tračeva koje
sadrže istinu u sebi. On je bio i još uvijek je filantrop i biznismen. On je odgovoran za
konstrukciju brojnih tehničkih stvari u zadnjih deset godina od malog helikoptera za
jednu medicinsku osobu koja može ići u tako uske prostore o kojima normalni
helikopteri mogu samo sanjati, do audiovizualnih naočala koje su toliko realne da
stvarno pomisliš da si kilometrima ispod morske površine ili da hodaš bez odijela po
površini Marsa. On stoji iza brojnih medicinskih otkrića. MRI skener toliko detaljan da
može detektirati predkancerogene stanice u fetusu. EPI olovka koja je dizajnirana od
recikliranih materijala, toliko lagana i jeftina da je gotovo dovela do bankrota brojne
velike farmaceutske kompanije.

On je poklonio izum i sva prava na to Američkoj Bolnici i Službi Hitne Pomoći

koji su uspjeli proizvesti na tisuće tih olovaka i podijeliti socijalno ugroženoj djeci
besplatno.

I da. Ženskaroš je. Isto tako, zabio se u Waldorf hotel na novoj godini 2014. i
zadnje, on je zaista jedan od najbogatijih muškaraca u zemlji.

On nije bio slikan od strane novinara u restoranima ili viđen da vozi sportske aute
kroz grad u zadnje vrijeme, ali svako malo gotovo neuhvatljiva fotka se pojavi na
društvenim mrežama ili u novinama prikazujući mutnu sliku njega iz daljine. Doista
postoje oni koji su uvjerni kako je on mrtav i njegov dvojnik je korišten za sastanke u
firmi da bi se spriječio raspad North kompanije, ali ljudi koji to tvrde su isti oni koji
tvrde da je Zemlja ravna, tako da…

Izađem iz metroa i gotovo da trčim prema doma. Lift je u mojoj zgradi

nevjerojatno spor: doslovno da mu trebaju dani da stigne tako da krenem protupožarnim
stepenicama do mog malog stana grabeći tri odjednom. Čim prođem kroz vrata, bacam
ključeve na stol, istresem torbu i kopam među knjigama za fakultet i papirima tražeći
kovertu.

I nađem ju.

|
 Pitam se koliko bi Časopis People platio za ovu kovertu? National Enquirer bi mi
dao par par stotina tisuća dolara i to je još malo. Mogla bih prodati sadržaj ove kuverte
za malo bogatstvo i otplatiti u potpunosti svoj studentski dug u jednoj uplati. Od
senzacije toga koja teče kroz mene kada razmišljam o tome mi se vrti u glavi. Bez duga?
Čak i ako prođem završni ispit, čak i ako postanem partnerica u nekoj velikoj pravnoj
firmi jednoga dana, proći će desetljeća prije nego što zaradim dovoljno da isplatim dug
koji mi visi nad glavom. Gotovo je više nego što mogu podnijeti. Skoro mi dođe da
izvadim mobitel i počnem tražiti kontakte, ali onda se sjetim Thalijinih riječi kada sam
odlazila: ”Vjerujem ti s ovime, Beth. Molim te… nemoj napraviti ništa glupo.”
Zastanem odmahujući glavom. Da je Thalia mislila da je prodaja ovih informacija o
Raphaelu Northu dobra ideja, ona bi sama to napravila. Samo mogu zamisliti koliko bi
povrijeđena i ljuta bila da sazna…

Ne, nije toga vrijedno.

Otvaram kovertu, vadeći papire iz nje, sjedam za stol još uvijek noseći jaknu i
čitam. Fotografija koja je uključena nije jedna od onih koja je završila u novinama u
zadnjih par godina. Nije jedna od onih zgodnih slika njega s neke nove godine u odijelu
dok je okrenut na lijevu stranu što mu daje na šarmu-ona koja je korištena na svim
novinama kada se piše o njegovom poslu. I nije jedna od onih na kojima se uljudno
smiješka, a oči su mu pune gnjeva dok je pričao s Hannah Albright, voditeljicom na
CRS s jednog od najpoznatijih intervjua koje je dao prije nesreće. Čak nije ni ona na
kojoj se vidi da ga je slikala policija i na kojoj izgleda umorno 1. siječnja, 2015.
Ovo je potpuno nova slika. On gleda ravno u kameru i imam osjećaj kao da nekim
čudom ima ruke oko moga vrata.

Njegove oči… Uzimam si trenutak stavljajući sliku na stol. Njegove oči su oči
koje zaustavljaju. Ne samo zelene. One su najsvijetlija nijansa zelene koja postoji. Boja
proljeća, morske trave, vizualni prikaz onoga što zamišljam kako bi izgledao miris
pokošene trave. Tako su svijetle, gotovo da izgledaju kao da nisu ljudske. Njegova gusta,
crna kosa je valovita, duža nego na slikama na kojima smo ga prije viđali u novinama.
Puna usta. Ravan i uski nos. Visoke jagodične kosti. Lagano iskrivljena čeljust. Hm.
Nikada prije to nisam primijetila. Lijeva strana mu je mrvicu manje kockasta od desne.

|
Gotovo neprimjetno, ali to daje njegovom licu unikatnu karakteristiku, koja ne bi
postojala da mu je lice savršeno simetrično.

On nosi majicu Yankeesa i crne izblijedile traperice-potpuna suprotnost krojenim

odijelima koja mi padaju na pamet kada pomislim na njega. Njegove ruke su u
džepovima i on izgleda… vau. Izgleda pomalo nervozno. Iza njegovog ramena: stakleni
zid. Cijeli New York se vidi iza njegovih leđa radi impresivnih prozora koji su od poda
do stropa.

Neću lagati, gledam u fotografiju malo više od minute, pomalo sam zapanjena.
On nije ono što sam očekivala. Nimalo što sam očekivala. Više je casual. Ne opušten.
Ali definitivno… drugačiji. Žene diljem New Yorka su maštale o njemu godinama. Ja
sam živjela u istom gradu kao i on od trenutka kada sam se doselila ovdje kako bih
studirala, iz Columbije. Ali Raphael North može isto tako živjeti na tamnoj strani
mjeseca. On je nedodirljiv. On je van domašaja. A sada, eto mene, sjedim ovdje s
mogućnošću da ga upoznam.

Kako jebeno čudno.

Kada nakon nekog vremena pogledam ostale papire, uglavnom nadem upitnik o
kojem mi je Thalia pričala. Donji dio je kriminalni dosje u kojem piše da Raphael North,
rođen 05.05.1983 nema trenutnog dosjea. Odložim to na stranu i onda počnem čitati.

Prvih par pitanja su potpuno standardna i direktna.

Koliko imate godina? 33

Odakle ste? New York

Imate li braće ili sestara? Ne.

I tada počinje s lažima. Ili barem mislim da laže.

Koje je vaše zanimanje? Astronaut sam.

Najviši nivo završene škole? Srednja škola.

Zemlja koju biste htjeli podsjetiti? Srbija.

|
 Što planirate za 5 godina? Biti mrtav.

Religija? Scijentolog.

Bože, ovo zadnje mi diglo sve dlačice na tijelu.

A tada postane malo napadački raspoložen.

Čega se najviše bojite? Jebeno te se ne tiče.

Jeste li ikada morali donijeti neku tešku odluku koja je utjecala na vas ili one koji
vas okružuju? Jebeno te se ne tiče.

Tko je vas omiljeni superjunak? Jebeno te se ne tiče.

Omiljen film? Jebeno te se ne tiče.

Recite mi tri stvari o sebi? Jebeno te se ne tiče.

Oko čega ste strastveni? Jebeno te se ne tiče.

Mogla bih nastaviti čitati, ali ne bi imalo smisla. Imam još tri stranice s pitanjima
i njegov odgovor na baš svako od tih pitanja je isti. Odgovorio je na sva ta pitanja s jako
urednim rukopisom, gotovo elegantnim. Nije žurio kao netko tko jedva čeka da odgovori
na sva pitanja. Čini se kao da se doista potrudio i dao si vremena da odgovori na svako
pitanja u ovom upitniku. Na kraju upitnika nalazi se polje u kojem piše: ”Recite nam o
svom idealnom partneru.” Unutar polja pišu tri riječi: Ne jebene plavuše.

Baš kao što je Thalia rekla prije. Iz nekog čudnog razloga, on ima averziju prema
plavušama. Položim ruku na vrh papira i razmišljam. On doista nije htio ispuniti upitnik.

Po slici, vidim da mu je bilo nelagodno slikati se.

Pokupim sve papire i vraćam ih u kuvertu kada mi za oko zapne crna tinta na
poleđini jednog papira.

Gle. Samo želim igrati šah s pravim ljudskim bićem. Ništa čudno. Ništa
nepošteno. Ništa intenzivno ili nepoželjno za bilo kojeg od nas dvoje.

|
 Pošaljite mi nekoga stvarnog.

Zadnji red kao da vrišti moje ime. Ne znam zašto, ali zadnji dio mi zvoni kao
crkveno zvono u glavi. On želi nekoga stvarnoga. Kako je njemu? Stalno pod velikom
količinom stresa? Non stop izbjegavajući javnost? Zamišljam da je jako usamljen kralj
Park Avenuea, zaglavljen u svom tornju, gledajući van prema gradu, tako blizu, ali tako
daleko od svega što se događa u stvarnom svijetu par katova niže od njega. On je očito
igrao šah protiv svog računala u zadnje vrijeme i sada želi nekoga s kim može imati
normalan razgovor dok ga pobjeđuje u šahu.

Ne znam zašto, ali kratki i britki odgovori koje je napisao Thaliji su potpomogli
da mi se svidi na neki način. Kratka poruka na stražnjoj strani je napravila više od toga.

Na neki čudan način, poželjela sam ga razumjeti ga.

Pošaljem Thaliji poruku i moje srce počne užurbano kucati dok tipkam riječ po
riječ.

Ja: Ok, zainteresirana sam. Mislim da mogu dati priliku.

Ona odgovori gotovo odmah.

Thalia: Znala sam! ZNALA SAM da ćeš pristati!

I onda…

Thalia: Dobra je stvar ta što sa mu već rekla da :) On te očekuje u 4 sutra.

Poslala sam ti upute u mailu. Nemoj kasniti. I nemoj zaboraviti, pustiti ga da pobijedi.

|
 Ja ne mogu ovo. Ja jebeno ne mogu ovo. Ne znam gdje mi je pamet bila. Ovo nije
sastanak s nekim djedicom da pričamo i da odigramo prijateljsku partiju šaha. Ovo je
Raphael North, dovraga. Nisam spremna za ovakav sastanak. Trebam više vremana da
sebe pripremim mentalno, da smirim živce. Želim nazvati mamu, ali znam što bi rekla:
”Elisabeth, muškarci poput Raphaela Northa cijeli život imaju sve na zlatnom pladnju
pred sobom. Zar doista misliš da je on ikada u svom životu čuo ne kao odgovor? Zar
misliš da će čuti ne s tvojih usana s krova dok dira tvoje tijelo?” Raphael North bi mogao
biti svetac i to ne bi bilo bitno mojoj majci, ona bi i dalje tvrdila da će mi pokušati nešto
napraviti u jednom trenu.

Moje cijelo tijelo se trese od adrenalina i panike dok biram odjeću za sastanak.
Thalijine upute su bile dugačke. One su uključivale vrlo određen način oblačenja, popis
tema koje su zabranjene za diskusiju počevši od vremena (?), sporta (?) do bilo čega
vezanog za Raphaelovu prošlost ili njegovu obitelj. Dobila sam upute do njegovog stana
koje sam joj i ja mogla reći. Svaki čovjek i njegov pas u ovome gradu znaju gdje Raphael
živi. Osirisova zgrada je pravo umjetnicko čudo. Čudo pred kojim se turisti zaustavljaju
i slikaju se s velikim osmijehom na licima.

Postoji glasina da je Raphael dizajnirao tu zgradu i izgradio ju. Postoji glasina da

on i dalje posjeduje cijelu zgradu uključujući i ostalih sedamdesetak katova koji nisu
iznajmljeni.

Četiri sata popodne nikako da dođe. Subota je, tako da nemam predavanja. Šetam
nervozno u krugovima po malom jednosobnom stanu, čisteći i reorganizirajući stvari
pokušavajući ne priznati samoj sebi da sam u svakom trenu spremna odustati od ovoga
svega. Ne mogu, doduše. Obećala sam Thaliji i jako se trudim da ne prekršim svoju
riječ.

Moja živčanost se ne manifestira kao kod drugih ljudi. Thaliji je mučno ili joj se
vrti u glavi. Moja mama postane jako razgovorljiva kada je anksiozna oko nečega. Ja, s

|
druge strane? Ja postanem gladna. Do jedan popodne već sam pojela omlet za doručak,
sendvič sa sirom, pileću cezar salatu i ostatke kineske hrane koja je bila u mom frižideru
tri dana.

Kažem sama sebi da sam pojela ostatke kineske hrane jer je šteta da se baci, ali
istina je da sam jako zabrinuta. Mogu biti povučena i nikad nisam sjedila ispred
atraktivnog, misterioznog, punog tajni izumitelja-filantropa-poznate ličnosti od kojeg
zastaje dah, ikada prije. Nemam pojma kako ću se ponašati u takvoj situaciji. Mogla bih
biti u redu, ali opet, s druge strane… Bože, možda neću moći ni pričati. Mogla bih biti i
potpuna katastrofa.

U jedan i trideset moj telefon zazvoni. Pretpostavljam da je Thalia pošto sam

ignorirala njena dva zadnja poziva (do sada sam pričala 3 puta s njom od ujutro i njena
nervozna energija nije pomogla mojoj nervozi), ali nije. To je moj brat, David.
”Hej, Spooch,” kaže mi kada podignem slušalicu. Jebeni Spooch. On me zove tako otkad
znam za sebe. Ponekad prođe par mjeseci u kojima me zaboravi mučiti tim smiješnim
nadimkom, ali onda, kao iz vedra neba, on se sjeti toga i to ispliva kao osveta.

”Što ima kurcoglavi?” Ne originalno, znam, ali moram mu uzvratiti svakom

prilikom koju dobijem.

On se nasmije. ”Mama mi je rekla da si pitala možeš li se useliti sa mnom,” kaže

mi.

”O gospode. Nisam. Ona mi je rekla da bih trebala.”

”I što si… ti… rekla?” Po zvuku pretpostavljam da on nešto jede. Poznavajući

njega, pizzu.

”Što misliš da sam rekla? Rekla sam da bih radije bila beskućnica.”

On se nasmije na isti način kao kada smo bili djeca i kada bi mi ukrao omiljenu
igračku. ”Pa jebi se i ti sestrice. Ni ja ne želim živjeti s tobom.”

”Znam da ne želiš. Morao bi povremeno obući hlače.”

”Mmm,” on zareži. ”Da. Jebeš hlače.”

|
 ”Ima li tvoj poziv svrhu ili si se samo htio uvjeriti da ti se sutra neću pojaviti na
vratima sa svim svojim stvarima u vrećama za smeće?”

”Hej, znam da bi radije žrtvovala svoju diplomu i zaputila se natrag u Kanzas

prije nego što bi dozvolila tako nešto svom ponosu.” On proguta što god žvače
trenutačno. ”I da, moj poziv zapravo ima svrhu. Bend svira idući petak u The Galleryju.
Hoćeš li doći? Praviti se da znaš riječi pjesama. Praviti se kao da nas voliš i ta sranja?”
Moj brat je u istom još malo-pa slavnom-i popularnom rock bendu zadnjih šest godina.
Dok sam ja provodila vrijeme pred svojim laptopom s gomilom knjiga, on je posjećivao
barove, svirao gitaru i upucavao se ženama profesionalno. ”Nažalost, ja i znam sve
riječi. Mislim da se mogu i pretvarati da mi se sviđate ako baš moram. Što ja imam od
toga?”

”Hmm.” David razmišlja. ”Spojit ću te s Malom. On je prekinuo sa svojom curom

prošli tjedan. Znam da ti se on sviđa.”

”Dan kada pristanem na spoj s propalim agentom nekretninama, drkadžijom

bubnjarom je dan kada će na vrbi dozrijeti grožđe, Davey moj. Kako bi bilo da mi vratiš
gramofon koji si posudio od mene prije osamnaest mjeseci? Mislim da je to fer.”
”Hej, što radiš kasnije?” Ova vrsta skretanja s teme je tipična za Davida. On mi ne želi
vratiti moj gramofon. Tražim ga već mjesecima i on to nikada ne napravi, kaže da će ga
donijeti i onda nikad ne donese. Čak nije ni pošten gramofon. On jednostavno mrzi
vraćati stvari. Točka.

”Igram šah s Raphaelom Northom,” kažem lagodno. ”A ti?”

”Samozadovoljavam se s Oliviom Wilde,” on ispali. ”Tako si čudna Spooch. Ti

si jedina cura na svijetu koja mašta o igranju šaha s frajerom iz Kola sreće.”

”Uh… Ja ne maštam ni o kome,” kažem ravnodušno.

”Prekomično. Imaš dvadeset i osam godina i još uvijek nisi shvatila kako lagati
ljudima pošteno. Znam koliko žena želi imati njegov kurac u i oko svojih usta.”

|
 ”Nemoj mi ponavljati tekst iz Superbada, Davide, zauzeta sam. I uvjeravam te
kako nisam maštala da spavam s Raphaelom Northom.”

”Pssss, da, moš si mislit. Kako god kažeš, draga moja. Ne varaš nikoga. Sve žene
su iste. Na sam pogled na toliko novaca vaše gaćice padaju na pod brzinom s...”
Poklopim u slušalicu prekidajući ga. Moj brat je seronja prve klase. Nemam snage
slušati ga o ženama koje su sponzoruše koje nemaju morala, a čak i da imam, svejedno
bih mu poklopila slušalicu. Mogu se braniti dok ne poplavim u licu, ali nikada neću
uspjeti uvjeriti brata da stvarno igram šah s Raphaelom Northom popodne. I zaista, je li
to čudno? Ja osobno u to ne vjerujem.

Nisam nosila poslovni look jedno pet godina. Otkad je moj otac umro i ja sam
obukla svoju jedinu formalnu haljinu na njegov sprovod. Čim smo se vratili doma sa
sprovoda, bacila sam haljinu u smeće i otišla plakati u krevet na pet sati. Tjedan dana
nakon toga, haljina se pojavila u mom ormaru, zamotana u omot od kemijske čistionice
tako da sam ju odnijela u dvorište i zapalila u metalnom košu za smeće kao u filmovima.
Za razliku od filmova, kanta se prevrnula i zahvatila travu oko nje i gotovo zapalila
kuću. Moja majka nije ništa rekla na to. Ona je stajala na trijemu gledajući me kako se
borim s plamenom mokrim ručnikom s rukama prekriženim preko prsa, a onda se vratila
u kuću kao da se pomirila sa sudbinom. Da se kuća zapalila onda neka. Ona bi bila
progutana od strane plamena zajedno s kućom. Smrt moga oca je došla kao iz vedra
neba. Nitko od nas to nije očekivao. Srčani udar je bio neočekivani i jak. Nema šanse da
je mogao preživjeti, doktori su rekli, ali naravno da je moja majka bila s njim cijelo
vrijeme. Ona se trudila i nije ga uspjela spasiti. Čak mislim da je ideja smrti bila
primamljiva za nju. Krivnja joj se objesila oko vrata, krivnja koju nije zaslužila. Trebalo
joj je jako dugo da prođe taj period.

Stojim pred ogledalom i zaglađujem svoju crvenu suknju, popravljam košulju na

kopčanje pokušavajući se odlučiti koliko da ju utaknem u suknju, a koliko da ostavim
vani. Ovo je noćna mora. Već mi je toliko neugodno da mislim da ću se onesvijestiti.
U tri i petnaest, portafon mi zazvoni signalizirajući da je moj prijevoz stigao. Planirala
sam naručiti Uber, ali mi je Thalia poslala poruku da je Raphael organizirao prijevoz da
dođe po mene. Kada krenem prema dolje, ovoga puta liftom, moj puls je van svake

|
kategorije, izađem iz zgrade i ugledam crnu Teslu sa zatamnjenim prozorima koja me
čeka uz rub ceste. Očekivala sam neki gradski auto ili nešto kao iz Gossip Girla tako da
je Tesla šok za mene. Pozitivan šok. Nikada se nisam vozila Teslom prije, a željela sam
to oduvijek.

Krenem prema vozilu, taman da ću otvoriti vrata kada visok čovjek koji nosi
baseball kapu okrenutu naopako iskočio s vozačeva mjesta i požuri na drugu stranu auta.

”Ej, ej, ej, ne diraj kvaku,” on kaže.

Moje srce počne udarati u grudnom košu. ”O Bože, sranje, oprosti, ja...”
On pruža ruku prekidajući me. ”Koštalo bi me više od života da ti dopustim da otvorite
sama svoja vrata, Gospođice Dreymon. Molim vas,” kaže, otvarajući vrata i odmičući
se kako bi mogla ući na stražnja vrata. Moj puls i dalje luduje i mojim sljepoočnicama i
mojim očima. Moja suknja kao da me pokuša istisnuti iz nje kao pasta za zube. Moram
sjesti ravno i uz to moram ispraviti leđa kako ne bih izletjela iz te glupe stvari. Tip
zatvara vrata, trči oko auta i sjeda unutra. Kada uđe, on se okreće i nasmije mi se. ”Ja
sam Nathan. Raphael me zove Nate. I ti možeš.”

Što bi moja mama rekla na to da sam sjela u auto s nepoznatim tipom kojeg ne
znam? Vjerojatno bi doživjela srčani. Ovaj tip se ne čini kao prijetnja. On se smiješi kao
da mu je ovo najbolji dan u životu. On je ok, Beth. On je samo normalan, prijateljski
raspoložen tip koji radi svoj posao. S naporom smirim živce i rukujem se s njim. ”Jako
mi je drago što sam te upoznala, Nate. Možeš me zvati Beth.”

”To ne mogu,” Nate kaže smijući se. ”Šef mi je već rekao da ne smijem. On je
jako strog oko… formalnosti.”

Pogledam u njega, u njegovu običnu odjeću do njegove kape i mogu primijetiti

crnu tintu kako proviruje ispod njegovih rukava i oko njegovog vrata, ovaj frajer mora
da je prekriven tetovažama. Nate se osmijehne. On je frajer koji dobro izgleda, nos mu
je prekriven pjegicama. ”A ti si ipak obučen u ne tako formalnu odjeću,” kažem.

|
 Nate mi namigne. ”Ima raznih dijelova formalnosti, gospođice Dreymon. Ja
pripadam u gotovo devedeset posto onoga što Raphael smatra formalnim i što ne smatra
formalnim. Ja sam buntovnik u ostalih deset posto.”

Vožnja preko grada traje duže nego što bi trebala i napetije. Nate ne ispituje
nikakva osobna pitanja. Pita me koje knjige čitam i pita me za savjet bi li trebao otići na
svoju desetu obljetnicu mature. Kažem mu ne jer smatram da gledanje unatrag nikad
nije dobra ideja bez obzira koliko je bilo zabavno dok si bio tinejdžer. Njegov vragolast
osmijeh mi pokazuje da se itekako dobro zabavljao.

Nisam primijetila Ozirisovu zgradu koja nam se prikrala. Ona je jedna od glavnih
značajki New Yorka iz daljine, ali kada si u ovom ludilu, druge zgrade te ometu pa ju
niti ne primjetiš koliko je velebna. Jedne minute sam ok, pričam s Nateom, čavrljam, a
već druge stojim ispred velike staklene zgrade koja izvire iz tla dvadeset metara od auta.
Kao i uvijek, skupina ljudi se okupila oko zgrade, pozirajući i slikajući se. Nate pritisne
gumb na Teslinoj upravljačkoj ploči i metalna vrata koja se nalaze na zgradi za koja
pretpostavim da su podzemna garaža, nestaju u zemlju.

Bila sam u pravu, skrećemo prema njima i ulazimo u podzemnu garažu te smo
odjednom okruženi luksuznim autima. Toliko auta od stotinu tisuća dolara. Gdje god
pogledam su Lamborghini, Aston Martin, Bugatti i Fisker. Ovo je očito već jako dobro
poznato Nateu, on prolazi kraj prvog reda auta bez da ih uopće i pogleda. David bi ovdje
proveo cijeli dan kao na izletu.

Nate mi otvara vrata i pomogne mi da izađem, on je džentlmen odjeven u

gangstera. Vodim me prema liftovima i odmahuje glavom kada posegnem za gumbom
da pozovem lift. ”Ne, gospođice, Dreymon. Ovuda molim vas. Raphael ima svoj
privatan lift.”

Nate me odvede prema neoznačenim vratima obojenim u industrijsko sivu boju.

Nema brave da se ključ umetne, samo mala crna kutija u razini glave blizu ulaza. Nate
ukuca nešto u mobitel i zeleno svjetlo se pojavi iz kutije. On se naginje i gleda u to
svjetlo, prvo lijevim okom, zatim desnim. Glasno otključavanje se čuje i Nate otvara
vrata kao da je ovo bio potpuno normalan način za prolazak kroz sigurnosnu provjeru.

|
 ”Nakon tebe,” kaže smiješeći se i držeći vrata za mene da prođem. Prolazim i
nađem se u malom predvorju s mramornim podom koji je boje breskve i prošarana
zlatnim nitima. Lift koji je pred nama ima samo jedan gumb koji Nate stišće.
”Ovo mora da se čini kao puno toga, zar ne?” upita. ”Ova zgrada, privatan lift, sve
provjere? Nažalost, stvari moraju biti ovakve. Raphael jako brani svoju privatnost. Ako
se ovo sve čini malo pretjeranim to je zato što je doista tako. Postoji jako dobar razlog
za svu sigurnosnu provjeru koju imamo. Ima jako puno ljudi koji ne žele sve najbolje
Raphaelu.”

”A tvoj je posao zaštititi ga od toga?” pitam, znatiželja pobjeđuje u meni.

On kima gledajući bijelo svijetlo koje označava na kojem se katu lift nalazi kako se
spušta prema nižim brojevima. ”To je jedna od ostalih stvari. Vožnja. Upravljanje
njegovim kalendarom. Brinem se da svi njegovi poslovi teku normalnom brzinom. On
voli kada sam zauzet”, kaže, smijući se. Lift se oglasi jednim ding i vrata se otvaraju
otkrivajući jedan od najluksuznijih liftova ikada. U njemu se nalazi sofa s previše futra,
golublje smeđi tepih i umjesto ogledala posvuda više umjetničke slike. Više liči na malu
i dobro uređenu dnevnu sobu nego na napravu koja služi da dođeš od jednog kata do
drugog. Nate ne zakorači unutra, on se prima za zid, sagne se skidajući cipele.

”Morat ću te zamoliti da mi predaš te ljupke pumperice,” kaže mi. ”Ovaj lift se

ne otvara u hodniku, on se otvara u samom penthouseu.”

”Oh? Žao mi je. Ja...”

Nate mi se čudno osmjehne. ”Raphael je staromodan. On ne dozvoljava ljudima

da nose cipele gore. Uopće.”

”To je razumljivo… pretpostavljam.” Nije baš. Zašto ne bi dozvolio ljudima da

nose cipele u njegovom stanu? Moj racionalni dio mozga pokuša donijeti neke
zaključke: ne voli nered, ima psa koji voli žvakati cipele, netko ga je jednom pokušao
ubiti s petom Jimmy Choo štikle. Oprezan dio mog mozga je našao svoje razloge zašto
je to tako. Prvi je da on je serijski ubojica i želi da žrtve budu bose da mu ne mogu
pobjeći.

|
 Njegov je dom, kako god. Želim to poštovati i ostaviti prvi dobar dojam. Da sam
i na sekundu pomislila da ću morati skinuti cipele onda bih uklonila oguljeni lak s
noktiju, Bože, što li će on misliti o meni?

Neće gledati u tvoje noge, Beth. Reći će bok, posjesti te, pobijediti u šahu i onda
će ti reći da odjebeš. On je zauzet čovjek. On ima pametnijih stvari na pameti. Jebat će
mu se živo za tvoj lak na noktima. Vjerojatno neće ni gledati u tebe dovoljno dugo da
se sjeti kako izgledaš 5 sekundi nakon što odeš. Ti si prolazna. To je sve.
Počinjem se nervozno osjećati sada. Jednom kad sam dozvolila mozgu da počne previše
razmišljati, moje sumnje se počnu javljati. Mogu li vjerovati ovom tipu? Trebam li biti
oprezna? Hoće li me probati dirati? Hoće li biti džentlmen ili je Raphael North
šovinistička svinja koja će me pokušati maltretirati na sve moguće načine? O Bože.
Želim se vratiti nazad u auto. Želim...

”Gospođice Dreymon?” Nate kaže pristojno pokazujući mi da krenem naprijed.

Za dragoga Boga, Beth, saberi se! Sve će biti u redu. Sve će biti u najboljem redu!
Skinem cipele primajući ih za remenčić na gležnjevima, pratim Natea u lift. Tepih je
nevjerojatno mekan pod mojim nogama. Zamalo uzdahnem, ali uspijevam se suzdržati.
Osmijeh mu se razvuče preko lica i Nate posegne za mojim cipelama.

”Naviknut sam na Raphaelove čudne posebnosti. Uvjeren sam da drugim ljudima

većinu vremena zvuči kao potpuni jebeni luđak.”

Trepćem kako bih se sabrala. ”Ni najmanje. Doista nije nikakav problem.”
Zapravo je. Osjećam se ranjivom sada. Neugodno. Moje cipele su dio oklopa koji me
štitio danas i bez njih se osjećam manje pripremljeno da bih se nosila s ovom situacijom
koja me čeka.

Pokušavam ne misliti o pritisku kojeg osjećam u prsima dok se dizalo počne

penjati. Definitivno pokušam potisnuti tupost koja mi se širi po rukama i nogama. Toliko
sam bila nestrpljiva u prošlosti kada sam trebala nekoga upoznati da sam se jednom i
srušila, ne mogu dopustiti da se to dogodi i danas. To bi uništilo sve, tako da se
koncentriram na disanje kroz nos i izdisanje kroz usta.

|
 Tlak u mojim ušima popusti oko trinaestog kata, a zatim na šezdeset petom. Moj
sluh se ispravi tek kada se vrata otvore i ispred nas se pojavi zid pun sunčane svijetlosti,
stakla i neba. Moja koljena zamalo zaklecaju dok mi Nate pokaže da zakoračim u praznu
mramornu sobu koja je ispred mene. Soba je dugačka oko 9 metara i široka oko 4.
Prostor je minimalistički uređen. Dvije bijele sofe koje su okrenute jedna prema drugoj,
a među njima niski stolić za kavu na sredini sobe. Ispod njega nalazi se blijedo sivi sag,
ali ostatak poda je gol. U drugom kraju sobe nalaze se radni stol i stolica. Stol prekriven
staklom, a stolica okrenuta tako da gleda prema van, prema gradu. Raspoređene malo
tu malo tamo, velike sobne lončanice su na podu te čitav prizor upotpunjuju svojom
zelenom bojom.

”Ovo je čekaonica”, Nate kaže. On pokaže nogom. Pogledam unatrag prema liftu
i ne mogu vidjeti kamo je stavio naše cipele, ali one više nisu u njegovim rukama.
”Molim te da me slijediš.” Nate me pozove preko ramena. Mramor je hladan pod mojim
stopalima. Trebala sam nositi hulahopke. Sjećam se kako mi je baka pričala kako sve
cure trebaju nositi hulahopke kada nose suknje, bez obzira jesu li dugačke li kratke jer
ako ih ne nose onda su kurve. Ona je bila dementna u to vrijeme, ali se ja svejedno
zapitam jesam li ih trebala nositi dok slijedim Natea.

Sva sam puna adrenalina. Pomaknem se na desnu stranu prema zidu, jedini zid
koji nije napravljen od stakla nego od cigle i pokušam ne zamisliti kako padam iz zgrade.
Osjećam se jako izloženom ovdje, nesigurno izloženom između Zemlje i oblaka.
”Ne brini se,” Nate kaže smijući se. ”Navikneš se na to. Prvih par tjedana nisam mogao
prići prozorima kad me tek zaposlio. Jedino o čemu sam mogao misliti je koliko bi mi
trebalo da padnem na tlo kad bi staklo puklo i ja bih propao kroz prazan prostor.”

Progutam. Teško. ”Odlično. Sada i ja o tome razmišljam.”

”Ne brini se. To je pojačano staklo. Krdo slonova bi se moglo nasloniti na staklo
i ono se ne bi pomaknulo s mjesta.”

To me malo ohrabri. Nate nastavlja. Nailazimo na staklena vrata u ciglenom zidu,

ali su prekrivena zavjesom. Nate pozvoni na malo bakreno zvono i stane pred vrata s
rukama na leđima i čeka.

|
 Mene ispunjava odjednom neopisiva želja da pobjegnem od tamo. Znojim se kao
luda. Malo mi se i vrti ako ćemo biti iskreni. Ja paničarim kada Nate ispruži ruku i stavi
ju na moje rame. ”On je gori od strogog djedice,” kaže mi. ”Ali ne toliko loš kao recimo
seronja od šefa s kompleksom moći. Kao i sve ostalo na vrhu ove zgrade, na Raphaela
se treba naviknuti. Ali, vjeruj mi… On je dobar tip.”

Njegove riječi su ohrabrujuće. Dovoljno da mogu duboko udahnuti bez da se

osjećam da ću se onesvijestiti. Začuje se otključavanje vrata i onda se zastor otvara i
trenutak je stigao. Raphael North stoji na drugoj strani nevjerojatno debelih vrata. Na
sebi ima običnu plavu majicu i isprane plave traperice. Njegova su stopala potpuno gola.
Njegova je kosa tamnija nego na slici ako je to ikako moguće. Čak je i kovrčavija. Tada
shvatim da je mokra-očito da je upravo izašao iz tuša. Na majici mu se skupljaju tamne
pjege gdje je voda kapala.

On pogleda u Natea prvog, njegovo lice je bezizražajno, a tada… okrene te živo

zelene oči prema meni i ja ponovno ostanem bez riječi. Čini mi se kao da gledam u
provaliju s litice, osjećaj u mom želucu je kao da padam. Iznutra, ponovno želim pobjeći
iz zgrade. S vanjske strane, molim sve svece svih religija da se ne rastopim i
onesvijestim pred njegovim nogama. Moja gornja usna se počne tresti-nešto što mi se
događa kada sam jako, jako nervozna. Bez razmišljanja, pritisnem jagodice svojih
prstiju na usne kao da mogu smiriti trzaje dodirom. Čudan izraz lica se pojavi na njegovu
licu. Lagana kretnja na kutovima njegovih usana. Ne mogu se odlučiti vidim li da se on
zabavlja ili da je nezadovoljan. Kako god bilo, reakcija nestaje i njegovo lice se pretvara
u masku ponovno. Polaže ruku na srebrnu kvaku s druge strane vrata i povuče ih prema
sebi otvarajući ih. Sad nema barijere. Ništa ne stoji između mene i muškarca o kojem
cijeli grad trača i šapće. Jebeš to, cijela nacija. Ja sam u zavidnoj poziciji sada, ali bila
bih zahvalna svemiru da se zemlja otvori i da me proguta ovoga časa.

Prve riječi Raphaela Northa koje mi je izrekao će me proganjati do trenutka moje

smrti. On naginje glavu na jednu stranu i kaže: ”Vaš lak na noktima je oštećen,
gospođice Dreymon.”

|
 Bože imaj milosti. Njegov glas je tako dubok, ali nježan. Nema oštrih nota, ali
istovremeno je zapovjedan i pun samopouzdanja.

”Žao mi je, ja… nisam znala za vaše pravilo o cipelama.”

On jednostavno digne obrvu na mene. Tek toliko da me jedva pogleda. On će

zapamtiti sigurno kako izgledam kada odem. Njegov pogled nije pristojan da prijeđe
neprimjetno preko moga tijela i da svrati pogled dok se predstavlja. Ne. On bulji u mene
pamteći svaku vlas na mojoj glavi, svaki centimetar moga lica. Njegove oči se
zaustavljaju nakratko na mom vratu i od njegovog pogleda treperi mi cijelo tijelo.
Njegovo provjeravanje mene je na osobnoj razini. Ne na seksualan način, ali od
intenziteta njegova pogleda osjećam se kao da sam gola. On me odmjerava od glave do
pete, procjenjujući me, sudeći me, tražeći… nemam pojma što traži. Ne znam je li
razočaran ili zadovoljan onime što je vidio u trenutku kada makne pogled s mene i obrati
se Nateu.

”Hvala Nate. Sada možeš ići. Poslat ću ti poruku kada je vrijeme da odvedeš
gospođicu Dreymon kući.”

”Naravno. Vidimo se uskoro,” kaže mi, smijući se dok hoda prema liftu. ”I
sretno.”

”Sretno?”

On kima. ”Da. Sretno u igri. Nadam se da ćete ga razvaliti.”

Usredotočim pogled na Raphaelova leđa, točno u sredini njegovih lopatica dok

me vodi po dugačkom hodniku. Na zidovima se nalaze uokvireni časopisi. Imalo bi
smisla kada bi ti svi časopisi bili o njemu-on je u tolikom broju časopisa da bi mogao
prekriti svaki centimetar zida u cijelom penthouseu ako bi htio-ali ne vidim niti jednu
njegovu sliku. Treba mi neko vrijeme kako bih povezala imena časopisa. American
scientist. National Geographic. The New England Journal of Medicine. Giving USA.
Non profit-Times. Njihovi podnaslovi svi obuhvaćaju riječi kao napredak,
revolucionaran, otkriće i inovativan.

|
 Naslovnice na kraju ipak govore o njemu na neki način, ali nisu fokusirane na
Raphaela Northa, partijanera. Fokusirane su na njegova filantropska dostignuća. Oni su
o dobrim djelima koje je napravio, inovacijama, patentima, dizajnu, proizvodnji,
dobrotvornom radu, svim njegovim projektima. Njegovoj stvarnoj ostavštini.
On je barem za jednu glavu viši od mene. On ne kaže niti riječ dok me vodi Bog zna
kuda i ja sam zahvalna na tome. Trebaju mi ovi trenuci da se smirim. Prolazimo pored
velikog broja dobro zatvorenih vrata. Na kraju dugačkog hodnika, Raphael skrene desno
i ja ostanem bez teksta pred onim što vidim. Ako sam mislila da je čekaonica gdje smo
ostavili Natea velika i prostrana, ova soba, ako se to sobom može nazvati, je smiješna.
Ponovno, na jednoj strani sobe je cigla. Ostale tri su prekrivene staklom koje ide, čini se
u nedogled. Iznad nas je ništa osim neba, čisto plavo nebo dok god mi seže pogled.
Danas je vedar dan i jedino što vidim na nebu je avion koji ostavlja bijeli trag za sobom
dok polako napreduje kroz nebo.

Postoje ljudi koji vjeruju da vlada stavlja kemikalije u tu izmaglicu od aviona

kako bi nas napravili neplodnima,” Raphael kaže. On stoji bliže nego što sam mislila,
gotovo pola metra od mene. Ja se opet usredotočim na njega i zateknem ga kako gleda
u mene opet. Bez ikakve sumnje-ja sam zurila okolo zadnjih trideset sekundi jedva
uspijevajući upiti svoju okolinu. Jedva uspijevajući disati.

”Ljudi misle da si mrtav,” izleti mi. Obje mu se obrve podignu. ”Ono što sam
mislila reći je da ljudi uvijek izmišljaju razne stvari poput teorija zavjere. Ne znači da
su istinite.”

On kima, trag osmijeha mu se vidi na licu, ne na usnama već na kutovima

njegovih očiju. ”Želiš li sjesti?” upita me.

Nisam još niti upila pogled na namještaj ovog dijela stana. Bila sam previše
zabezeknuta onime što sam vidjela kroz prozor. Sad kad se okrenem oko sebe,
iznenađena sam kako je svijetlo sve oko mene. Namještaj je od svijetlog drva, očito
skupog, velika kolekcija kauča na kojem bi bar desetero ljudi moglo sjediti, tv velik kao
filmsko platno. Pod ovdje nije bijelo-rozi mramor, ovdje je tamno sivi glatki beton. U
sredini sobe na podu je nacrtana u srebrno bijelom, mapa svijeta, ogromna s detaljnim

|
prikazom obale, planina, rijeka i jezera. Predivno nije dovoljno jaka riječ da se opiše.
Raphael stavi ruku na udubljenje mojih leđa i njegov dodir je iznenađujuć. Rezerviran
je. Udaljen. Ako će izbjegavati bilo kakav fizički kontakt tijekom mog boravka ovdje,
neću biti iznenađena.

”Igrat ćemo ovdje,” kaže ukočeno vodeći me do sjevernog dijela sobe gdje je
mali stol postavljen s dvije stolice jednom nasuprot druge. Na stolu, šah je već
postavljen. Figure su ručno rađene, crne od nečega što mi se čini kao polirani kamen, a
na drugoj strani umjesto kamena ili bjelokosti nalaze se figure od bakra.

”Koje preferiraš?” Raphael upita. ”Svijetle ili tamne?”

Primam torbicu gužvajući remenčić u rukama. ”Nemam preferencu.”

Raphael me pogleda s tim oštrim pogledom. ”To je šteta. Nadao sam se da ćeš
biti žena koja zna što želi.”

Auch. Njegov ton glasa je jednoličan, tih, ali riječi su mu oštre poput britve.
Osjećam kao da me sudi na neki način, a nisam se čak niti izrazila. Raphael sjeda na
lijevo iza bakrenih figurica. ”Pustit ću te da si ponoviš na opsidijanu. Kad si zadnji puta
igrala?” Njegova su pitanja kratka, površna.

”Prošlo je par godina,” priznajem. ”Nisam puno igrala u zadnje vrijeme.”

Njegova se glava trzne. ”Zašto?”

Sjedam proučavajući set ispred sebe. Jako je lijep. Uzimam figuru s kuta ploče,
okrećem ju u ruci i pobliže gledam. "U zadnjih osam godina sam učila. Nemam puno
slobodnog vremena.”

”Ti si doktorica?” upita.

”Ne. Odvjetnica. Barem se nadam da ću biti kada prođem završni ispit.”

”Hmm.” U tom njegovom hmm začujem dozu kriticizma koji aktivira moj
obrambeni mehanizam.

”Ne odobravaš odvjetnike?”

|
 ”Ne baš. Dodijali su mi u adolescenciji. Svaki puta kada sam otvorio usta uvijek
se našao netko u odijelu tko bi mi zatvorio usta u slučaju da ne bih rekao nešto
neprimjereno. Trebao sam pretpostaviti po izboru tvoje odjeće da si jedna od tih krvopija
u treningu.”

Zataknem svoj ego u haljinu. ”Thalia mi je rekla da tražiš poslovni izgled.”

”Nisam. Ona je pretpostavila to.” Raphael kaže, podižući bakrenu figuricu koju i
ja imam u ruci. ”Ljudi to često rade,” on nastavlja. ”Možda jednom davno bi bilo ok od
tebe da dođeš tako obučena na intervju za posao, ali ne više. A i ovo to nije. Preferiram
da se ljudi dobro osjećaju u svojoj koži kada su oko mene. Ako odlučite ponovno doći i
igrati sa mnom šah, gospođice Dreymon, molim vas da nosite nešto što jebeno želite.”

Znam da psuje-on je psovao već osamnaest puta kada je odgovarao na upitniku-

ali kada začujem kako kaže jebeno, to izazove nešto u meni. Nešto … čudno. On je
poprilično hladan, ali ima i nešto čoškasto u njemu, tako puno samopouzdanja i glatko.
Lagano se počnem meškoljiti na sjedalu pokušavajući sabrati misli koje su potpuno
razbacane uokolo.

”Hoću, hvala,” odgovaram.

”Dobro. Hoćemo li započeti?”

”Da.” Prošapćem riječ. Kao da se zaglavila u mom grlu.

Prostor koji nas okružuje je potpuno tih tako da čak i moj šapat ima jeku. Stavljam
figuricu natrag na ploču, a Raphael napravi isto. Pošto sam ja tamna, a svijetli ima pravo
na prvi potez, Raphael započinje. Čudno da je napravio prvi potez. Većina frajera će se
odreći prava na prvi potez kako bi se pokazali superiornijima. Raphaela boli briga za
dojam koji ostavlja na više načina. On izvede svog e4 pješaka prvoga, jak početak. On
je agresivac očito, po tome. Neki ljudi bi laganije počeli, ali ne Raphael. On izlazi van
držeći pištolje.

Ja mičem svog pijuna na e5, Raphael uhvati moj pogled i nasmije se malo. ”Reci
mi nešto o sebi,” on zahtijeva. On stavlja lovca na f3.

|
 ”Što želiš znati?” Nešto u načinu na koji gleda ploču je uznemirujuće. Nisam pod
njegovim budnim okom što je definitivno olakšanje, ali i dalje osjećam da me prati dok
igra. Njegove obrve se dižu dok uzima biskupa i stavlja ga na b5 dok ne shvatim da mu
gledam u boru između obrva.

”Želim znati zašto si došla danas,” kaže. ”Ne smatra li se odlazak kod nepoznate
osobe kući opasnim?”

Gledam u njega. ”Javio si se na oglas u Plavom oglasniku. Tko to radi?” Ja

podižem svog konjanika i mičem ga na f6. Raphael gotovo odmah nakon mene napravi
potez, mičući pješaka na d3. On podigne pogled s igre. Pogleda u mene. Pogleda unutar
mene na neki način. Ja potonem niže u svoju stolicu pokušavajući se maknuti od čudne
ranjenosti koju osjećam kada me gleda na taj način. Osjećam… Osjećam se kao vilica
za ugađanje tonova koja je udarena, ali vibrira i dalje na nivou stanice.

”Javio sam se na oglas jer sam ekscentrični samotnjak koji radi baš takva sranja.
Ti si pametna cura, cura koja će postati odvjetnica. Lijepa cura. Cura koja je cijeloga
života bila upozoravana da ne ulazi u auto muškaraca koje ne zna.”

”Ti si poslao Natea da me pokupi.”

”Da. I je li on izgledao kao tipičan dečko koji se okolo vozi u Tesli? On nosi kapu
naopako kao neki dečko iz bratstva na fakultetu, za ime Božje.”

Otvorim usta tražeći nešto da kažem. Raphael samo bulji u mene.

”Vaš je potez, gospođice Dreymon.”

Pogledam dolje u ploču. U potpunosti sam se izgubila. Pogledam figure

pokušavajući shvatiti koji mu je bio zadnji potez. Ja pomičem biskupa na c5 pored
njegovog. U potpunosti sam se izgubila do sada, način na koji Raphael priča je jako
izravan. Nikada nisam upoznala nekoga tko je tako borben do sada i da bude takav nakon
5 sekundi od prvog susreta? Ne znam što sam napravila da sam ga tako uvrijedila, ali
počinjem misliti da je ovo bila jako loša ideja.

|
 ”Žao mi je, malo sam zbunjena. Jesi li htio da netko dođe ovdje kako bi igrao šah
s tobom ili kako bi ih vrijeđao? Samo da se zna, mislila sam da je ovo riskantno. Rekla
sam isto Thaliji barem tri puta. Čak sam i dva puta odbila posao. A onda...”

On pritisne članke svojih kažiprsta u stol, jako. To je suptilan pokret i ne bih ga

vidjela da sam ga htjela preduhitriti u igri. Pritisne ih tako jako da mu koža pobijeli. ”A
tada ti je prijateljica rekla moje ime i ti si se predomislila.”

Sranje. To i je ono što se dogodilo. Raphael stisne čeljust i spusti pogled. Njegovi
članci su crveni sada dok podiže još jednog pješaka i miče ga na c3. ”U redu je,
gospođice Dreymon. Znam da sam izvor fascinacije za mnoge ljude. Bio bih iznenađen
da niste bili znatiželjni.” On zastane, a onda nastavi. ”Nije li mi dopušteno da budem i
ja znatiželjan prema vama zauzvrat?”

Izbacim kralja.

”Lijepo,” Raphael kaže.

”Vi niste znatiželjni. Vi ste nepristojni.”

”Hmm.” On radi to ponovno, gleda me kao da sam nova vrsta životinje koju prije
nikada nije vidio. ”Razmislit ću o tome,” kaže. Ja sjedim jako mirno pokušavajući
shvatiti što se dovraga događa i zašto se ponaša tako čudno. Kao da nije imao normalan
razgovor jako dugo vremena. Sa poslovnim sastancima, prekooceanskim putovanjima,
trčeći s jedne konferencije na drugu vjerujem da provodi većinu vremena pričajući o
poslu, a ne o nečemu drugome. Čak i ja koja studiram pravo se zateknem kako često
provodim vrijeme diskutirajući o slučajevima iz osamdesetih i devedesetih
raspravljajući o legislaciji i regulacijama. Kada dođe vrijeme za zabavu s ljudima van
mog fakulteta, ponekad ne mogu smisliti ništa da kažem.

Ovo nije taj slučaj. Ovo je potpuno nešto drugo. Ovo je kao da je Raphael
zaboravio na svoje socijalne vještine. Zasigurno to nije slučaj. Nije tako puno vremena
prošlo otkad je bio vani i uživao s najvećim utjecajnim ljudima u New Yorku ostajući
vani do tri ujutro i bivajući uhvaćen kako se ljubaka s prekrasnim glumicama van svačije
lige u stražnjim ulicama.

|
 Prođemo par brzih poteza i nitko od nas ne kaže ništa. Šah može trajati satima,
čak i danima ponekad. Postoje i brže partije, naravno, koje se igraju uz sat. Mi se
prebacujemo između tih dviju. Nakon petnaest minuta, Raphael duboko udahne i nasloni
se na stolicu. ”Imaš pravo,” kaže. ”Bio sam nepristojan. Žao mi je.”

Vau.

Od svih stvari koje sam mislila da će reći. Žao mi je nije jedna od njih. On mi ne
izgleda kao tip koji se ispričava. Ikada. Ni za što. Ali ja ne znam ovog muškarca. Bez
obzira na sve špekulacije i dramu online, ja ga ne znam. Može se činiti kao nedostižan,
besprijekoran s neprobojnim zidom među nama, ali on bi zapravo mogao biti otvoren i
drag baš kao i Thalia. Možda ga samo trebam upoznati.

”Nema problema. Nervozna sam. Možda sam i malo pretjerala,” kažem.

”Možemo li početi ispočetka?”

Na sekundu pomislim da misli na šah. ”Niti jedan od nas nije uzeo nešto. Niti
jedan od nas nije izgubio nešto. Bilo bi bacanje vremena počinjati ispočetka.” Kutovi
njegova osmijeha se izviju u lagani osmijeh. Skoro, ali ne do kraja. Tada shvatim da
sam pogriješila. ”Oh, ti misliš… da, naravno. Žao mi je. Možeš me bilo što pitati.”

On kima lagano. ”Jesi li jedinica?”

”Ne, imam brata, Davida. On je godinu dana stariji od mene. On živi u New
Yorku također.”

”Ali nisi odavde?”

”Ne, iz Kanzasa.”

”Dakle, ti si djevojka srednjeg zapada tada. Ljupko. Tvoja obitelj, oni su farmeri?
Jesi li bila okružena poljima žita kada si bila mala?”

”To je stereotip.”

”Što onda?” On pomiče kralja na d5. ”Čime se tvoji roditelji bave?”

|
 ”Suncokretima.”

”Suncokretima?”

”Da. Oni ih uzgajaju na veliko. Prodajemo ih na veliko cvjećarnicama i planerima

evenata. I slično.”

”Na farmi?”

”Da.”

”Dakle, tvoji roditelji jesu farmeri. Odrasla si u poljima cvijeća, a ne pšenice. To

je vjerojatno zašto imaš tako pozitivan stav.” Ima ozbiljan izraz lica. Ne mogu
odgonetnuti je li sarkastičan ili me samo zafrkava.

Svatko od nas odigra svoj red. Još uvijek se samo širimo po ploči, testirajući jedan
drugoga, tražeći znakove tuđe slabosti u tuđoj obrani. Tada on uzme mog pješaka
vitezom.

”Imaš li dečka?” upita.

Ja mu uzimam pješaka svojim pješakom. ”Ne.”

On me gleda kako stavljam njegovog pješaka na desnu stranu ploče, njegov

pogled se zadržava tamo. Tada duboko uzdahne. ”Zašto ne?”

”Moj fakultet mi nije ostavio puno vremena za veze. Ja također radim pola radnog
vremena.”

”Dakle, previše si zauzeta za ljubav?”

”Molim? To je jako čudan način za to reći.”

On slegne ramenima. Pogleda na desno, kroz prozor prema gradu i njegove oči
se čine ne fokusirane. ”Ali istinito. Stavila si prioritet na temelje svoje karijere i na brigu
za sebe ispred romantične povezanosti.”

”Pretpostavljam da jesam, da.”

|
 ”Dakle, ne želiš djecu,” kaže. Ne kao pitanje. Kao činjenicu.
Postoje ljudi koje znam godinama koji me nikada nisu pitali ta pitanja. Dosta je
konfrontirajuće to što me Raphael to pita. Ona se slijevaju iz njegovih usta kao da ima
svako pravo na odgovor.

Nađem sama sebe kako odgovaram na njih bez razmišljanja bez obzira na to što
mi nije ugodno. ”Nisam o tome razmišljala.”

Pogleda u mene, ruke je naslonio na koljena, kažiprstom udara po vanjskoj strani

koljena. ”To nije istina,” kaže odmahujući glavom. ”Kladim se da si puno razmišljala o
tome. Kladim se da se loše osjećaš što želiš karijeru više od djece. Sinovi se pridružuju
vojsci kao očevi. Oni se bave obiteljskim poslom. Postaju doktori kao i muškarci u
obitelji prije njih. Žene nisu stvorene samo da budu majke i da naprave dom više,
gospođice Dreymon. Ne morate se osjećati loše radi odabira žena u prošlosti. To nisu
bili izbori na kraju. To su bili jedini putevi koji su im bili dostupni u to vrijeme.”

Jako peckanje mi se proširi po koži, započne na vrhu glave, putuje preko obraza,
na stražnju stranu vrata, iza ušiju, preko kralježnice, preko ramena. Osjećam ju kao
bockanje iglicom. Zastružem zubima i nosnice mi se rašire.

”Zašto ste ljuti?” upita me.

”Nisam.”

”Pogled u vašim očima mi govori drugačije. Jesam li u potpunosti u krivu? Želite

li djecu?”

Ne želim mu dati satisfakciju da mu kažem da je u pravu. Ne u pravu nego u

potpunosti u pravu. Tijekom godina vidjela sam prijatelje iz srednje škole kako se žene,
kupuju kuće i započinju obitelj. Gledala sam kako se njihovi životi pretvaraju u nešto
sasvim neprepoznatljivo od moga i nisam promatrala ovo s ljubomorom. Gledala sam u
to sa strahom. Strahom da se to i meni može dogoditi prije nego što postignem sve svoje
ciljeve, prije nego što shvatim koji su moji snovi, prije nego što imam šansu proputovati
svijetom, vidjeti nove zemlje, iskusiti nove kulture. Bojala sam se toga jer su ljudi na
tim slikama na Facebooku izgledali tako sretni. Zadovoljni onime što imaju. Stvari koje

|
su im drage, ciljevi kojima su težili i radili tako dugo i naporno, za njih su sada na
drugome mjestu- na prvo su stavili muškarca ili ženu koje vole i njihovu djecu i pse. Ja
ne znam tko sam ja bez svojih ciljeva. Ako ih napustim, napuštam temelje sebe.

Raphael spušta glavu. Uzima mog pješaka s drugim vitezom. Ja mu uzmem viteza
i tada počne. Odlazimo u rat. Ploča je naše ratno polje i oboje se borimo za prevlasti.
Nema više ispipavanja terena. Nema više plesanja uokolo i čekanja da drugi napadne.
Obje kraljice izađu van. Moj biskup. Uzimam njegovog viteza. Njegova kraljica uzima
mog biskupa. Moja kraljica njegovu kraljicu. Ovo je bezobzirna, krvava igra i niti jedan
od nas ne popušta. Figura uzima figuru. Raphael čuva žestoko svoga kralja kao i ja.

”Koliko si stara bila kada si izgubila djevičanstvo?” upita me nonšalantno.

”Molim?”

”Pretpostavljam da si bila mlada. I da si odmah požalila.”

”Zašto me dovraga pokušavaš psihoanalizirati?”

”Samo pokušavam shvatiti tko ste, gospođice Dreymon.” Zvuči tako razumno,
nimalo obrambeno što me čini nesigurnom kao da nemam sve konce u rukama. I nemam.

Ljudi ne pitaju nepoznate ljude kada su izgubili djevičanstvo. Nije pristojno.

Jednostavno je jebeno nepristojno.

”Kako će ti saznanje o tome kada sam izgubila djevičanstvo pomoći da shvatiš

tko sam ja?”

”U tim malim, neočekivajućim detaljima ponekad saznamo najviše o osobi,” on

odgovara.

”Kada sam izgubila nevinost nije mali detalj za mene. To je privatno. Osobno.”

”Ja sam svoje djevičanstvo izgubio kada sam imao šesnaest s curom na groblju.
Ona je bila pet godina starija od mene. Trajalo je otprilike tri sekunde prije nego što sam
svršio. Ona je bila jako razočarana.” On pucketa prstima gledajući me u oči. ”Vidiš?
Ovo je bilo lako. Mogla si samo reći nisam izgubila djevičanstvo do dvadeset i prve

|
godine. Ili petnaeste. Ili dvadeset i osme godine. Mogla si reći da je brutalno silovanje
tvoje majke kada si ti bila mala djevojčica ostavilo traga na tebi i da se ne povezuješ
fizički s ljudima. Mogla si reći...”

Moji obrazi počnu žariti. Koji. Jebeni. Kurac. Je. On. Upravo. Rekao? On još
uvijek priča, mogu vidjeti njegove usnice kako se pomiču, ali jedino što čujem su te
riječi ponovno i ponovno. On zna o napadu na moju mamu? Kako? Moj otac nikada nije
znao što se dogodilo toga dana. Moj brat. Mama me natjerala da obećam da nikada neću
nikome reći i ja sam održala to obećanje. Tako da… kako onda jebeno Raphael North
zna o tome? Moje oči se cakle. Raphael prestane pričati i ponovno pucketa prstima.

”Žao mi je. Možda je to bilo netaktički od mene,” kaže.

”Netaktično? Spominjanje silovanja moje majke tijekom našeg prvog razgovora

je bilo ne taktično? Bože ja jebeno ne mogu...” Odmahujem glavom spremajući se ustati.

Raphael mi pruža ruku naslanjajući se prema naprijed u stolici.

”Nisam imao normalan razgovor s normalnim ljudskim bićem jako dugo

vremena, Elizabeth. Bojim se da su moje socijalne vještine van poželjnih gabarita. Jako
mi je žao ako sam te uvrijedio. Samo… molim te nemoj se ljutiti. Molim te.”

Ovaj tip… ovaj tip je sasvim nešto deseto. Ja kipim od bijesa, ali ne želim da on
to vidi. Bacam njegovog pješaka kojeg sam srušila malo prije na sve ostale figure koje
sam mu uzela. Šest tisuća dolara, Beth. Šest tisuća dolara. Vrtim brojku u glavi
fokusirajući se na sve što bih mogla izgubiti ako sada odem iz stana.

Škrgućem zubima i kažem, ”Ok. Kako bi bilo ovako? Neću u potpunosti poludjeti
i otići odavde i ponašat ću se kao i ti u upitniku i reći ti da te se to jebeno ne tiče. Ne
znam niti kako si saznao za to uopće i ne želim niti znati. Ne želim nikada više s tobom
pričati o tome više.”

Raphael sjedne natrag u stolicu i umiri se na trenutak. Ritmično udaranje prekine

tišinu. Raphael se okreće prema prozoru i gleda kako se helikopter diže kraj zgrade nekih

|
30 metara udaljen, leti na mjestu par minuta prije nego što se vine u zrak. Kada se okrene
prema meni, smiješi se tužno.

”Pošteno, gospođice Dreymon,” kaže. ”Zaslužujem to. Neću to više spominjati.

Imate moju riječ. I čestitke.”

”Za što?”

”Na pobijedi u igri.” On pokaže prema ploči. ”Imate me u šah matu za tri poteza.
Vidite?”

Pogledam prema dolje prema preostalim figuricama, prođem kroz moguće poteze
i vidim da je u pravu. Moj biskup na njegovog kralja. Ja uvijek, uvijek odigram tri ili
četiri poteza u glavi ako mogu pokušavajući analizirati i predvidjeti što će mojem
protivniku biti idući potez. Ovoga puta, planirala sam strategiju u hodu. Njegovi potezi
su bili nepredvidljivi, njegova igra jaka. I budimo ozbiljni, bila sam poprilično ometena.
Raphael ustaje i pruža mi ruku.

”Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas, gospođice Dreymon. Imam nekog važnog

posla kojem se moram posvetiti sada. Vjerujem da možete sami izaći van?”

”Da. Znam put.” Ustanem i rukujem se s njime, moj želudac je zapleten u

čvorove. Dovraga. Ovo nije prošlo dobro. Ovo nije nimalo prošlo dobro.

Raphael ne progovori ponovno. On se nakloni glavom, čudna gesta s obzirom

kako se ponašao zadnji četrdeset minuta, a zatim se okrene i otiđe. On izađe kroz vrata
koja se nalaze na drugom kraju sobe i tišina koju ostavi za sobom je zaglušujuća.
Do čekaonice je ravan hodnik. Kada prođem kroz staklena vrata, Nate već čeka tamo.

”Niste se rasplakali,” kaže s podsmijehom. ”To je impresivno.”

Rasplakala? Koji vrag? Koliko drugih žena je bilo ovdje i igralo šah s njime? I
koliko njih je pobjeglo iz njegova stana u suzama?” Nije me lako zastrašiti. Ne dopuštam
seronjama da mi se zavuku pod kožu.”

Nate zabaci glavu prema iza i prasne u smijeh. ”Savršeno,” kaže između udaha.
”Vi ste jednostavno… to je jebeno savršeno. Dođite. Odvest ću vas doma.”
|
 On otvori mali ormarić unutar lifta i pruža mi natrag moje cipele. Na putu do
doma, Nate čavrlja sa mnom o vremenu, sportu, njegovoj prošlosti. On priča sa mnom
o svemu o čemu sam bila upozorena da ne pričam s Raphaelom Northom. Ja samo
polovično pratim razgovor. Dok prolazimo poznatim ulicama New Yorka, pitam se što
je Raphael North doista htio kada se javio na oglas u Plavom oglasniku. Da, igrali smo
tu igru od trenutka kada smo se ugledali kroz vrata od stana, ali ne pričam o jebenom
šahu. A stvar koja me muči najviše od svega? Stvar od koje stišćem ruke u šake na
čitavom putu do doma?

Ne mogu reći tko je zapravo pobijedio.

|
 ”Pa? Kako je prošlo? Kakav mu je stan? Je li bio zgodan i šarmantan? Reci mi
sve. Moram znati.” Za takvu pametnu, emancipiranu i neovisnu ženu, Thalia se ponaša
poput tinejdžerice s vremena na vrijeme. Devet navečer je. Stišala sam mobitel i
uspješno sam ga ignorirala zadnjih četiri sata, ali sam nekako znala da će ona na neki
način završiti u mojoj zgradi, lupajući na moja vrata ako joj ne kažem što se dogodilo i
to ubrzo. Tako da sam pogledala mobitel i imala sam pet propuštenih poziva od nje.

”Nema puno toga što mogu reći,” kažem. ”Igrali smo igru. Da, bio je zgodan.
Njegov stan je lud. On je bio malo… hladan.”

”Hladan? Kako to misliš hladan?”

Mislim da je njegov stav prema meni bio hladan kao glečer. Ne kažem to Thaliji.
Ne želim čuti kako se brine. Umjesto toga kažem: ”Kao čudan. Ispitivao me hrpetinu
osobnih pitanja.”

”I?”

”I mislim da mu se nije svidjelo što se nisam nagnula preko stola kako bih mu
dala odgovor koji je tražio.”

”O sranje. Molim te mi samo reci da si ga pustila da pobijedi u partiji šaha?”

Tiha sam neko vrijeme i onda kažem, ”Nisam niti shvatila do kada mi on nije
ukazao da ću pobijediti. Bila sam tako ljuta i pretpostavila sam da mi je suđeno da
izgubim. Bila sam sva nikakva.”

”Beth! Koji vrag!”

”Žao mi je! Što želiš od mene da napravim, da odem natrag u vrijeme i da mu

otkrivam svoje najdublje tajne kao dobra curica? Prekasno je sada. Zaribala sam. Ako

|
ništa drugo, platit će nam za ovaj put. Možeš zadržati novac. Ne smeta mi. Imam par
intervjua sutra ionako.”

”O čemu pričaš?” Thalia pita. ”Ne možeš ići na te sastanke. Ne moraš.

Raphaelova asistentica mi je poslala e-mail da on želi da dođeš ponovno u ponedjeljak.”

”Molim?” Ne mogu smisliti ništa drugo da kažem. On želi da se vratim? To nema

nikakvog smisla. Bila sam mu naporna, on je bio agresivan i napadan. Od arktičke
hladnoće koja je puhala s njegove strane stola, zubi su mi cvokotali.

”Očito da si nešto napravila kako spada,” Thalia procijedi. ”Ali idući put pokušaj
zapamtiti na koju stranu kruha ide putar. Ovo je laka lova i taj tip izgleda božanstveno.
Jebeno božanstveno. Nemoj propustiti ovu priliku jer ću te u protivnom išamarati toliko
jako da se nećeš sjećati svog imena tjedan dana.”

Da mi ovo bilo tko drugi govori mislila bih da su bijesni što sam ugrozila pritok
novca koji je Raphael obećao plaćati svaki mjesec. Thalijinom poslu je to smetalo. Ona
nikada nije propustila priliku da zaradi novce, ali joj zapravo nisu trebali. Njeni roditelji
su bili bogati. Ne baš kao Raphael North bogati, ali i dalje, ona je došla u posjed svoje
imovine s dvadeset i jednom godinom. Rekla mi je jedne večeri dok smo bile pijane da
njeni roditelji mrze što ona studira pravo. Rekla mi je da ne bi trebala raditi niti jedan
dan u svojem životu ako ne želi i da su njeni roditelji imali velike planove za nju za
postane profesionalna tenisačica. Bio je to njihov san. Ne njen. Tako da dvije tisuće koje
uzima od Raphaela su kikiriki za nju. A ona zna da su ostalih šest od životne važnosti
za mene.

”Kada ćeš ga vidjeti u ponedjeljak, možeš li mi napraviti uslugu? Možeš li probati

biti srdačna? On ti se nije upucavao, zar ne?”

”Ne, nije.” Ako ništa drugo, bio je lagano odbijen pomisli da sam izgubila
nevinost ranije nego što sam trebala. Ne kažem Thaliji taj dio.

”Nije ti se činio kao kriminalac ili ubojica?”

”Ne,” priznajem. ”Samo seljačina.”

|
 ”Možeš izdržati druženje sa seljačinom par sati tjedno tu i tamo curo. Obećaj mi
da ćeš to napraviti. Obećaj mi da ćeš biti susretljiva.”

Sada kada sam imala priliku upoznati Raphaela, voljela bih odbiti priliku da
provedem više vremena s njim. Mrzim to što on zna za traumu kojoj sam svjedočila
kada sam bila dijete. Jebeno to mrzim. Thalia je jedina osoba kojoj sam to spomenula i
vidim način na koji me gleda ponekad, kao da me sažalijeva. Kao da sam slomljena na
neki način radi toga. Ako će me Raphael North gledati tim pogledom, ne znam što ću
napraviti. Moja reakcija neće biti lijepa doduše. Uz to, Raphaelov izgled tako ometa,
njegov dom se tako nameće. Zamutio mi je pogled kada sam s njime, a tome je
potpomognuta činjenica da je bio gostoljubiv tako da je to sve zajedno bio jedan pakleni
sat. Ali. Bože, mrzim kad ima ali…

”U redu. Radi novca. Ali ovo ne može trajati dovijeka, Thalia. Morat ću se
pripremiti i početi s učenjem uskoro. Jednom kada to vrijeme dođe, morat ću prestati
ovo raditi svejedno.”

”Pošteno,” ona zaključi. ”Razumijem. Ali u međuvremenu, misli na svu lovu koju
možeš staviti na stranu.”

”I mislim,” kažem joj. ”Doista mislim.”

Otkažem sastanke koje sam imala zakazane za idući dan. Čini se besmisleno da
ih odrađujem ako planiram nastaviti raditi za Raphaela jer tada ne trebam dodatnih
dvjesto dolara koje zaradim radeći petnaest sati tjedno u kafiću. A i ja trebam to ekstra
vrijeme da učim. Provedem cijeli dan prolazeći kroz bilješke za predmet na kojem nisam
bila kako bih se pobrinula da imam sve zapisano i da razumijem sve fusnote koje su
dodane od strane njegovog pomoćnika.

Tada, u nedjelju navečer dobijem poruku od broja kojeg ne prepoznajem.

Nepoznati broj: Istražio sam. Nema dokaza kako tragovi aviona sadrže
kemikalije koje uzrokuju neplodnost.

|
 Ja sjedim na kauču, okružena udžbenicima, papirima svugdje oko sebe i buljim
u ekran mobitela. Znam od koga je poruka, ali ne mogu sebe natjerati da povjerujem.
Trebam ići i vidjeti se s njime sutra ujutro. Zašto bi mi Raphael poslao poruku pogotovo
spominjući tako nebitnu stvar koju smo spomenuli usput?

Kako je dobio moj broj mobitela? Thalia mu ga je morala dati. Ili je možda sam
saznao svojim putevima. On ima resurse kako bi napravio tako nešto, sigurna sam u to.
Trebam li odgovoriti na to? Ako da, kako? Razmišljam o tome dobrih deset minuta
rastrgana između toga što bih trebala napraviti. Njegova poruka nije bila pitanje. Ali ako
ne pošaljem nešto, bi li to ispalo nepristojno? Sranje. Što bih napravila da mi je Thalia
poslala ovu poruku, a ne Raphael? Hmm. Odgovorila bih smajlijem. Gotovo
neinteligentnim načinom komunikacije, no smajliji su sigurni. Ne možeš se zabuniti oko
tona smajlija. Sretno lice je samo to. Plačuće lice, visoka petica, smajlić koji šalje pusu.
Nemoguće ih je krivo protumačiti. Krenem odgovarati proučavajući opcije koje mi se
nude. Onaj koji se smije i ima ružičaste obraze? Jako sretan? Vjerojatno nije primjeren.
Djevojka koja pleše flamenco? Definitivno ne. Smijem se toliko da plačem? Ne. Što bi
bilo da samo pošaljem smajlić s osmijehom? Taj nije prijeteći. On kao da kaže ’smiješno
mi je što si to pogledao.’

Ok. Smajli s osmijehom. Samo mu pošalji taj smajli, dovraga Beth. Hajde!
Pritisnem na osmijeh na ekranu i pritisnem pošalji što prije. Ja sam svoj najgori
neprijatelj. Ja previše razmišljam o ovakvim situa...

Čekaj.

Čekaj.

Oh... Bože …

Zurim u zaslon telefona i u nemogućnosti da procesuiram ono što vidim. Nema

sretnog, žutog, okruglog lica na ekranu kojeg gledam. Čak niti približno. Jedini emoji
koji je kraj mog imena, jedina stvar koju sam mu poslala, jedina stvar kojom sam
odgovorila na poruku najzgodnijem, najbogatijem čovjeku u New Yorku… je smeđi
smajli.

|
 Smajli govna.

On gleda u mene s otvorenim ustima, smijući mi se. Jebem ti. Gotovo da ga mogu
čuti kako mi se smije: ”Prekasno! Ne možeš me povući sada glupačo! Poslala si me u
svijet.”

”Sranje. Sranje, sranje, sranje!” Doslovno. Sranje. Bacim mobitel na kauč kraj
sebe i prekrijem lice rukama. Kako?

Kako sam uspjela poslati govno bez razloga Raphaelu Northu? Ovo nije dobro.
Thalia će me ubiti.

Vrpoljim se dok uzimam mobitel, namjeravajući joj poslati poruku i pitati što da
jebeno radim kada vidim mali oblačići da mi je poruka stigla: Raphael je odgovorio.

Usnama oblikujem riječ jebem ti tiho dok gledam taj oblačić.

I tada… još jedan emoji. Dva emojia: majmun i još jedno govno. Oblačić se
pojavi ponovno.

Nepoznati broj: Hej ako već počinješ slati govanca okolo barem mi dozvoli da
se obranim.

Ja: TAKO mi je žao. NISAM mislila ti to poslati.

Nepoznati broj: Nisam se naljutio. Znam da izazivam tako snažne emocije kod
ljudi ponekad.

Dovraga. Bila je to nezgoda, ali Raphael očito misli da ga pokušavam uvrijediti.

Promijeni temu. Promijeni temu.

Ja: Ha! Reći ću svojim prijateljima koji kuju teorije zavijere da su tragovi aviona
100 posto sigurni.

Raphael pošalje smajlić ruke s podignutim kažiprstom i srednjim prstom, znak

mira. Ne čini mi se kao netko tko prati ovu temu, ali barem mi se čini da nije ljut.

|
 Ja: Isto tako ću im reći da su glasine o tvojoj smrti jako pretjerane.

On ne odgovara. Gledam u telefon, čekajući da se oglasi petnaest minuta, koljena

sam digla do brade, ali ništa se ne događa. Nakon nekog vremena, vraćam se svojim
udžbenicima. Sat vremena kasnije dok radim kavu, nova poruka mi stigne na ekran. Do
sada sam spremila njegov broj tako da odmah znam da je on.

Raphael: Ne bih tako brzo širio tračeve da sam na tvom mjestu. Porota još uvijek
glasa oko toga.

|
 Dva predavanja danas, oba dva jako rano. Thalia mi dodaje papirić za papirićem
baš kao da smo u srednjoj školi. Teško mi se i ovako koncentrirati na predavanja, ali s
njenim non stop ispitivanjima je pravo čudo što uspijem voditi koliko toliko bilješke. Za
vrijeme ručka pita me idem li se kući presvući prije nego što se nađem s Raphaelom.

”Ne,” kažem joj i zagrizem svoju tortilju. ”On je rekao da bih trebala nositi nešto
u čemu se osjećam ugodno.”

Zabrinutost joj se pojavi na licu. ”To je vjerojatno test, Beth. Trebala bi svejedno
nositi nešto ljepše.”

”Što smeta da nosim ovo?” Pogledam prema sebi u plavu mornarsku majicu i
crne traperice koje nosim.

Kada pogledam prema gore, Thalia namrštila nos. ”Moj otac tvrdi da su traperice
odijelo čovjeka koji radi. Nisu ’pametne’ niti profesionalne.”

”Mogu li istaknuti da i ti trenutno nosiš traperice. I uz to, tvoj otac je u

sedamdesetima. Naravno da on misli tako. On bi vjerojatno nosio košulju i kravatu na
planinarenje kada bi mogao planinariti.”

Zabrinuti pogled ne nestaje s Thalijinog lica. ”Ne znam, Beth...”

”On nosi traperice. Zašto ja ne bih trebala?”

”North? Raphael North je nosio traperice kad ste se vidjeli?”

”Da. Poderane traperice. I majicu kratkih rukava.”

”Ti mene zajebavaš. Taj frajer nikada nije napustio stan bez da to savršeno tijelo
nije zapakirano u Georgio Armani trodijelno odijelo.”

|
 ”Ne znam kako da ti to kažem, Thalia. On je bio jako opušten neki dan. Jako
opušten. On mi se praktički smijao kada sam mu rekla da si me natjerala da se obučem
tako poslovno. Idem na naš sastanak popodne noseći ovo ili ne idem uopće. Tako je
jednostavno.”

”Onda bi mogla pobrisati bradu prije nego što si uflekaš to što nosiš Chipotle
umakom,” ona kaže suho, pokazujući mi na lice. Upotrijebim ubrus u zadnji čas jedva
hvatajući kap umaka koji bi mi kapnuo u krilo.

”Pustit ćeš mu da pobijedi ovaj put, zar ne?" Thalia kaže.

”Da, ovog puta bit ću sigurna da obraćam pozornost. Dok god me ne uvrijedi
istog trena kada uđem u stan, sve će biti ok.” Čak i dok ovo izgovaram znam da su šanse
da se to dogodi ravne nuli. Taj čovjek nije sposoban otvoriti usta i reći nešto bez da me
uzruja.

Do četiri sata pretvorila sam se u klupko živaca. Nate me pozove na portafon opet
i ja uskočim u Teslu otvarajući si vrata i ulazeći na stražnje sjedalo prije nego što me on
uspije zaustaviti.

”Ti si nevolja,” kaže smijući se. ”Znam to čim te vidim, nevolja s velikim N.
Moraš biti nevolja kada se vraćaš na drugu rundu s Raphaelom.”

Mi se smijemo i šalimo na putu do Ozirisove zgrade, vožnja je brža nego što je

bila u nedjelju. Pokušam se ne brinuti radi poruka koje smo razmijenili jučer navečer.
Trudim se ne brinuti i točka. Lakše je to reći nego napraviti doduše. Skidam tenisice u
liftu i pružam ih Nateu. On se nasmije kada vidi moje ljubičasto plave friško nalakirane
nokte, ali ne kaže ništa. Jučer navečer sam napravila cijelu pedikuru prije nego što sam
otišla u krevet. Moja stopala nikada nisu izgledala bolje.

Nate pozvoni na zvono kraj staklenih vratiju i stisne mi rame. ”Zagorčaj mu

život.”

Nasmijem se ispod daha. ”Pokušat ću.”

|
 Danas se zastor s druge strane vrata ne otvara. Vrata se jednostavno otvore i tamo
stoji Raphael-visok s rumenim obrazima, divljim očima i mokrom kosom ponovno.
Ponovno su vlažna mjesta na njegovim ramenima čineći njegovu crvenu polo majicu još
tamnijom. Njegove oči gore. ”Uranila si,” on zaključi.

”Jesam li?

”Da. Petnaest minuta si uranila.”

”Žao mi je, želiš li da se vratim kasnije?” Šalim se, ali jako je očito da Raphael
razmišlja da kaže da. On slegne ramenima lagano pa se odmakne od vrata držeći ih
otvorenima za mene.

”Ne. U redu je,” kaže čvrsto. ”Uđi. Igramo u lobiju kraj prozora opet.”

Ja ulazim unutra, hodajući cijelom dužinom penthousea svjesna da su baš svaka

vrata kraj kojih prolazim opet zatvorena. Nema šanse da dobijem priliku da vidim što je
iza njih. Nazivajući prostor na kraju hodnika lobi je zapravo krivo. Više bi se isplatilo
zvati ga hangar ili potkrovlje. Šah se nalazi na istom mjestu kao i prije dva dana. Sjedam
za istu stolicu i Raphael sjeda preko puta mene. On prima šahovski set i okreće ga tako
da se crne figurice nađu ispred mene, a bakreni ispred njega.

”Pošteno je pošteno,” kaže.

Tako da danas, ja imam prednost ići prva. Kako velikodušno od njega. On se čini
malo napet danas. Više nego što je bio na našem prvom sastanku što mi govori nešto.
Mišići njegove vilice su izraženi dok on škrguće zubima. Mala vena mu se vidi na vrhu
čela. Ne mogu prestati gledati u nju. Nešto ima u njemu. Ne samo jedna stvar nego više
manjih koje ga zajedno čine intrigantnim. Mogu reći da ga nešto muči, ali ne znam što
bi se dogodilo da ga idem pitati je li dobro. Napeta energija koja pršti iz njega dok gleda
u šahovsku ploču. Izgleda kao da će svakog trena poludjeti i eksplodirati. Tih je otkad
je okrenuo ploču, ali njegov govor tijela doslovno vrišti.

Ja započnem. Otvorim igru već razmišljajući kako da izgubim. Raphael ne gleda

u mene. On gleda ploču s takvim intenzitetom da pretpostavljam da ni ne zna da sam ja

|
ovdje. Ne mogu se odlučiti koja Raphaelova verzija je više obeshrabrujuća: nepristojna
verzija njega koja pita nepristojna pitanja ili zamišljena, tiha verzija koja gotovo niti ne
priznaje moje postojanje. On igra žustro, jedva čekajući da ja odložim svoju figuru prije
nego što on započne svoj potez.

Pet minuta prođe.

Deset.

Onda petnaest.

Ja mu uzmem jednu figuricu, on uzme meni jednu. Nakon dvadeset minuta što
igramo on se nagnuo unatrag u stolici trljajući kažiprst o svoju bradu i gledajući kroz
prozor. ”Čestitam,” on kaže.

”Oprosti, molim?”

”Čestitam. Imaš me u četiri poteza.”

”Ne, ne, ja...” Pogledam u ploču i ugledam to. Četiri jednostavna poteza i moja
kula će ga imati u šah matu. Dovraga! Kako se to uopće dogodilo? Uštipnem se za
korijen nosa uzdišući. "Želiš li još jednu odigrati?” Upitam. ”Ovo je bilo prilično brzo.”

”Iskreno, ne želim igrati. Imao sam… zanimljiv dan.”

”Oh. Ok onda...” Što to znači? Otpušta li me? Ne izgleda da je baš u raspoloženju

za društvo. Nije ni prošli put, ali ipak.

”Čitaš li?” Raphael upita.

”Da, naravno. Čitam stalno.”

Napokon svrgne pogled s prozora i pogleda u mene. ”Jesi li ikada čitala bilo koju
od Anatolyja Vasilieva?”

”Ne, nisam.”

On zareži, zvuk razočaranja. ”Napisao je novelu koja se zove Walking dreams in

the Garden of men (Hodajući snovi u vrtu muškaraca). Radi se o tom tipu koji se probudi

|
jedno jutro, ode na posao...” Raphael se zaustavi, gledajući u grad ponovno, mršteći se
kao da je nešto spazio. ”On odlazi na posao i svi njegovi prijatelji, ljudi s kojima je radio
godinama svi nestaju. Oni bivaju zamijenjeni neznancima koji ga svi znaju, znaju
osobne detalje vezane za njegov život, njegovu obitelj… oni svi imaju nekakvo
profesionalno iskustvo s njim, a u isto vrijeme on ne zna nikoga od njih. Kada dođe kući,
tamo nalazi frajera koji ga čeka. On tvrdi da mu je brat, ali on nema brata. On ima sestre.
Tri sestre. On gleda okolo po kući kako bi ih neznancu koji je provalio u njegovu kuću
mogao pokazati, ali jedino što pronalazi su slike njih dvojice. On provodi ostatak knjige
pokušavajući shvatiti sanja li taj novi bizaran svijet ili je njegov drugi život san.”

”To zvuči komplicirano,” ja ponudim. ”Nisam sigurna je li to tip knjige koju

volim čitati.”

”Grozna je”, kaže polako. ”Nije ničiji tip knjige”

”Zašto si ju onda pročitao?”

On trepće dok me gleda kao da je to najbizarnije pitanje koje sam ga mogla upitati
u tom trenu. ”Jer je djelo fikcije,” kaže. ”Ja volim čitati fikciju. Nije stvarna. Možeš
zatvoriti knjigu i završiti priču kada god želiš. Biste li željeli sa mnom otići na krov sada,
gospođice Dreymon?”

”Krov? Ne mislim da je to dobra ideja. Hladno je.” Hladno je prva riječ koja mi
padne na pamet. Ono što želim reći je da je previše jebeno visoko. Bojim se da ću pasti
preko ruba i sunovratiti se u svoju smrt.

”Ok,” Raphael kaže. ”U tom slučaju, biste li voljeli vidjeti nešto što nitko nije
nikada vidio?”

Thalia bi imala šalu na vrhu jezika o njegovom penisu. Sigurno bi imala neki
komentar. Umjesto toga, ja kažem, ”Ok. Dok god nema veze s visinom.”

Raphael se nasmije-prvi znak da se zabavlja od kada smo se upoznali. ”Nema

visina, obećajem.”

On ustaje i pruža mi ruku. ”Pođite za mnom.”

|
 Moja ruka se čini kao ruka patuljčice u njegovoj; toliko je dugo prošlo otkad me
netko držao za ruku, čudan je osjećaj. Uzbuđenje… i nešto više od toga prostruji kroz
mene. Njegova koža je vruća, gotovo da gori. Njegovi prsti su isprepleteni s mojima i
ne mogu sakriti svoje uzbuđenje. Ovo nije način kako bi jedna osoba uzela drugu za
ruku da joj pokaže put. Ovo je način na koji se ljubavnici drže za ruke, ljudi kojima je
jako stalo. Raphael kao da ne primjećuje začuđeni izraz na mojemu licu dok me
usmjerava prema vratima kroz koja je on nestao zadnji put. Niti ne pušta moju ruku. On
je čovjek s misijom dok me vuče kroz vrata u malen hodnik. Ovoga puta nema vrata sa
svake strane samo mramorno stepenište koje vodi prema gore na kraju hodnika. Na
zidovima su kukice za slike. Zlatne kukice koje su ubušene u gole ciglene zidove na
kojima su bile obješene slike. Sve su uklonjene.

Raphael napokon pusti moju ruku kada dođe do stepenica. ”Bojiš li se mraka?”
upita me dok se počne uspinjati.

”Ne.”

”Dobro. Ova soba mora biti u potpunom mraku da bi tehnologija radila.”

Na vrhu stepenica on me požuruje kroz još jedan hodnik-ovo mjesto je ogromno-

a onda otvara vrata na desno. Trepereće svjetlo je upaljeno, on mi pokazuje da uđem, a
zatim zatvara vrata iza mene. Soba je malena, možda samo 4 metra puta 6 metara. Zidovi
su obloženi crnim debelim filcom, a podovi su zaštićeni nekakvom gumom. Moj puls
ubrzava kada Raphael zaključava sobu. Sranje, sranje, sranje…

”Ne zaključavaj se u prostorije s osobama koje ne znaš. Nikad nemoj biti sama s
ljudima, a pogotovo muškarcima, Elizabeth. Nije sigurno. Nikada nije sigurno.” Riječi
moje majke odjekuje mi u glavi kao smrtna kazna. Trebam biti opreznija. Trebala sam
tražiti da ostavi vrata otvorenima ili nešto. Ako ih je zaključao…

”Nemoj biti tako preplašena,” Raphael odjednom kaže. ”Nisi u nikakvoj

opasnosti. Znam kako ovo mora izgledati.”

”Oh. Ne znam o čemu pričaš.” Vrpoljim se, trljam ruke o vrat. Jebemu. Tako sam
laka za pročitati.

|
 ”Ova soba izgleda kao neka vrsta sobe za mučenje. Nije. Moraš mi vjerovati,”
Raphael kaže.

Povjerenje se treba zaslužiti, a ne davati olako. Moje srce preskače dok se on

kreće i stane pred kompjuter koji se nalazi na stolu uz zid. Stol i kompjuter su jedini
namještaj u sobi. Bunt crnih kablova visi sa sredine stropa. Raphael otvara ladicu na
stolu, uzima mekanu kutijicu u obliku školjke koju otvara na ciferšlus. Unutra: neka
vrsta opreme za glavu. Ne oprema za glavu. Manje je. Više kao par naočala koji idu oko
glave obuhvaćajući i stražnju stranu. On poveže naočale s kablovima koji vise sa stropa
i onda poveže više žica koje izgledaju kao elektrode s naočalama.

Tada se okrene prema meni. ”Osjećate li se hrabro, gospođice Dreymon?”

Ja se definitivno i apsolutno ne osjećam hrabrom. Reći Raphaelu to je nemoguće,

doduše. On se čini tako… čvrstim. On je tako jebeno samouvjeren oko svakog pokreta
koji napravi. Gledam u čudne VR naočale tapkajući nervozno vrhovima prstiju po
nogama.

”Što je to?” pitam. ”Čemu to služi?”

On pogleda prema dolje, prema opremi koju drži i slegne ramenima. ”To je
simulator virtualne realnosti. Ništa više.”

”Što će mi pokazati?”

”Nešto s dubokim utjecajem.” Njegove riječi imaju određenu težinu tako da mi

pošalju žmarce po cijeloj kralježnici.

”I… nije opasno?”

”Najvjerojatnije da ne.”

”Ok, onda. Zašto ne. Isprobat ću.” Osim činjenice da ću biti u potpunosti ranjiva
i pod njegovom milošću dok nosim VR naočale, zanima me. Nije da ti svaki dan netko
nudi da probaš i vidiš nešto što nitko nije nikada vidio. Nešto dubokoumno. A Raphael
mi ne izgleda kao tip koji pretjeruje. Njegovi pokreti su brzi i siguran je u sebe dok mi
prvo povezuje elektrode na moje sljepoočnice i na vrhu kralježnice.
|
 ”Možda ćeš osjetiti lagano pulsiranje,” kaže. ”Nemaš se zašto brinuti.”

Ne osjećam ništa iz prve, ali kada mi stavi naočale preko ušiju počinje lagano
pulsiranje, ne bolno, samo čudno pošto mi pulsira na sljepoočnicama. Raphael stoji tako
blizu. Toliko blizu da mogu vidjeti blijede, gotovo srebrne pjegice u njegovim
nevjerojatno zelenim očima. Kutovi njegovih ustiju se podižu dok gleda u mene, očiju
prikovanih na mene. On miriši na ocean. Kao nešto svježe, divlje i neukrotivo-prirodni,
čisti i plahovit miris koji me ostavlja bez daha.

”Nervozna si,” kaže mi nježno.

”Dobro sam.”

”Tvoje zjenice su raširene.”

”I tvoje su.”

Raphael naginje glavu na jednu stranu, promatrajući me. On nastavlja to raditi

kao da sam ga uhvatila bez obrane na neki način, kao da sam na tragu tijeka misli za
koje nisam trebala znati. Tišina ispuni malu sobu.

Pet…

Šest…

Sedam…

Osam…

On se odmakne korak od mene kao da ga je stresla struja. Duboko udiše na nos,

brzo završava spajanje svega na VR naočale i tada ih stavlja preko mojih očiju.

”Možeš li vidjeti išta?” upita me.

”Ne.” I zaista ne mogu. Ja sam u potpunoj tami. Ne u tami kakvu iskusite kada
zatvorite oči. Onoj tami koju iskusite kada odete pod zemlju, duboko u utrobi zemlje
gdje nema svjetla koje bi vas vodilo. Potpuna tama koja prodire u vas i zakopa se duboko
u vaš um-živuća tama.

|
 ”Lupanje će se povećati sada,” Raphael kaže. On je odmaknut od mene. Mogu
osjetiti da je na drugoj strani sobe, kod kompjutera. Moje sumnje su potvrđene kada
čujem udaranje po tipkovnici, a zatim tihi zvuk nečega mehaničkog kako se pokreće.
Uvučem ruke u džepove traperica; ne želim da vidi da mi se ruke tresu tako da ih stisnem
u šake. Pulsiranje, do malo prije jedva čujno, sada je sve jače i jače na obje strane moje
glave. Još uvijek ne boli, ali osjećaj je neugodan.

”Ok. Jesi li spremna?” Raphael upita.

”Da. Spremna sam.”

”Dobro. Primjetit ćeš seriju bljeskova. Reci mi gdje ih vidiš.”

Na prvu ne vidim ništa. Čekam, zadržavam dah. Tama me okružuje bez kraja.

”Ništa?” Raphael upita.

”Ne, još ništa.”

”Ok, a sada?”

Osjećam čudno zujanje u glavi i odjednom kao da je svjetlo uključeno. Sjajno

plavo svjetlo ispuni moj pogled. Posvuda je, gore, dolje, lijevo, desno. Sjajno, plavo
nebo posvuda.

”Vau. Ne mogu vidjeti svoje tijelo,” Kažem gledajući prema dolje. ”Sve je tako…
plavo.”

”A sada?” Boja se istoga trena mijenja u crvenu.

”Crveno,” odgovaram.

”A… sada?”

”Ljubičasto.”

”Dobro. Reci mi boje koje vidiš kada ih ugledaš. I budi specifična. Ne samo
crvena, plava, zelena. Koja nijansa su? Na što te podsjećaju?”

|
 ”Ok. Sve je žuto sada. Boja svijetlog maslaca. Boja proljetnog sunca. Sada, boja
mentola. Ili vode. Boja mora na Malti.” Boja se mijenja svaki pet sekundi ili tako nešto,
pretvarajući se iz jedne u drugu. ”Narančasta, boja jantara i citrin kamena. Zelena
ponovno, Irsko zelena, boja smaragda i zdrave trave. Boja… boja tvojih očiju. Sada
roza, zagasito roza, boja ružinih latica i mojeg lica kada mi je neugodno.”

Bože. Boja tvojih očiju? Koji mi je vrag? Voljela bih da mi to nije izletjelo. Moja
usta su to izrekla prije no što sam se uspjela zaustaviti. Jebeš. Moj. Život.
Nastavljamo još pet minuta. Deset. Uspijevam naći imena i opise za toliko različitih
boja. Moja bojazan zajedno sa sramom nestaje dok nastavljamo s igrom dok mi Raphael
na kraju ne kaže da je gotovo. Razočaranje me obuzme. Nikada nisam iskusila virtualnu
realnost prije, ali sam čula nevjerojatne stvari o njoj. Krajolici i vidici koje je napravila
Raphaelova kompanija, North industries su jedni od najboljih i najimpresivnijih grafika
u VR. Dok su boje koje mi je pokazao bile čiste, bistre i svijetle, ne mogu da se ne
osjećam malo prevarenom. Kako on misli da je ovo bilo dubokoumno?

Raphael ukloni VR naočale i sve je i dalje potpuno crno. Ne mogu ni vidjeti

svjetlo koje znam da dopire iz ekrana. Panika me uhvati i udari kao kamion od deset
tona. ”Zašto ne mogu vidjeti?” Upitam. Moj glas je na rubu panike. Ja posegnem, moje
ruke traže nešto i nađem Raphaelovu ruku. ”Ne mogu vidjeti. O sranje,” prošapćem.

”U redu je, u redu je.” Raphael uzima moju ruku i stisne ju. ”Elektrode na tvojim
slijepoočnicama ometaju električni signal između tvojih očiju i mozga i spiječavaju
poruku da putuje kroz tvoj optički živac. To je bio taj osjećaj pulsiranja.”

”Molim? Zašto? Skini ih!”

Raphael grabi moje zglobove sprječavajući me da počupam elektrode s kože.

”Ostani mirna. Ostani mirna, Beth. Slušaj me. Ostani mirna. Nisi slijepa. Ne zapravo.
To je privremeno. U trenutku kada maknem elektrode moći ćeš savršeno ponovno
vidjeti. Ali prvo, želim da me poslušaš.” Njegove ruke su oko mojih zglobova, snažne.
Počnem paničariti, pokušavajući se osloboditi, ali on me čvrsto drži. Udahnem duboko
i natjeram se da se prestanem boriti. Bit će u redu. Ovo će biti u redu, Beth. Kažem sama
sebi ponovno i ponovno.

|
 ”Tako je,” Raphael kaže utješno. ”Dobro ti ide. Sada… elektrode imaju još jednu
funkciju. Dok blokiraju električne impulse od tvojih očiju do mozga, one također
preusmjeravaju sekundarni skup impulsa direktno kroz naočale. Impulsi šalju vizualne
podatke direktno u tvoj mozak, zaobilazeći tvoje oči u potpunosti. Razumiješ li što to
znači?”

”Ne, ne zapravo,” kažem i teško progutam.

Raphael ne kaže ništa. On nastavlja držati moje zglobove i čujem njegovo

disanje, polagano i ravnomjerno blizu moga uha. Mogu osjetiti toplinu njegovog daha
kako mi se penje po koži. ”Razmisli o tome,” kaže nježno.

Smirim svoj um, radeći ono što mi je rekao. Bez obzira što sam ispunjena strahom
da će to promijeniti moj vid zauvijek, osjećaj njega tako blizu mi je začudo ugodan.
Ponovim informaciju koju mi je dao malo prije u glavi i lagano počinjem shvaćati.
Ako VR naočale mogu prenijeti vizualne informacije direktno u osobin um u potpunosti
zaobilazeći njihove oči, onda…

Onda…

”Oh, moj Bože,” prošapćem. ”Oh, moj… Bože!” Procijedim, zvuk me guši i puna
sam emocija koje odjekuju u maloj sobi. ”Ako možeš napraviti ovo… ako možeš
prenijeti vizualne podatke kao ove u nečiji mozak...”

Raphael me pušta. Polako mi ukanja elektrode s slijepoočnica, sa stražnje strane

moga vrata. Jedan tren sam u potpunoj tami, u drugom trenu sam ponovno u polu-tamnoj
maloj sobi i Raphael stoji ispred mene, mali osmijeh mu je razvučen preko lica. On
izgleda tako drugačije kada se smiješi.

Napetost nestaje s njegova lica i ja vidim potpuno novu osobu u stvaranju.

”Možeš učiniti da ljudi progledaju,” prošapćem. ”Ova tehnologija može učiniti

da… slijepi vide.”

On kima lagano i ja prekrivam usta objema rukama. Iz nekog razloga moje oči
su pune suza.

|
 ”U ovom trenutku su samo boje. Ali razvijamo tehnologiju jako brzo. Uskoro će
biti osnovne slike. Tijekom idućih par godina, nadamo se da ćemo moći prenijeti upravo
ono što se nalazi u osobnom okruženju kroz još manji senzor koji izgleda kao naočale
za čitanje.”

”Zapravo...” Jedva da mogu složiti normalnu rečenicu u ovom trenutku. ”Ono što
mi želiš reći da će netko tko je slijep čitavog života… napokon moći vidjeti kako on
izgleda? Moći će vidjeti kako njihovi roditelji, djeca, žene, njihovi muževi izgledaju?”
Raphael kima.

Pogledam u naočale koje drži u obje ruke i onda pogledam u njega. ”Ti si to
napravio? Ti si shvatio kako to napraviti?”

”Ideja je moja. Osnovna znanost je moja. Projekt zahtijeva više od osnovne

znanosti, doduše. Cijeli tim znanstvenika su se ubijali oko ovoga zadnje tri godine. Oni
su čudotvorci.”

Ne znam što da kažem. Ne mogu smisliti niti jednu stvar koja je dovoljno dobra.
Umjesto toga, posegnem i uzmem VR naočale od Raphaela, okrećem ih, pamtim njihove
linije i oblik.

”Ovo… ovo će promijeniti tolike živote,” prošapćem.

Raphaelov osmijeh ispari. On se okrene, pročisti grlo dok gasi sve sustave na
kompjuteru. S okrenutim leđima, kaže mi, ”Bojim se da imam sastanak sada, gospođice
Dreymon. Vrijeme je da odete.”

”Oh. Naravno.”

Njegov pogled je niže kada se okrene prema meni pružajući ruku za VR naočale.

”Možete li naći sami izlaz?”

”Da, mogu.”

”Srijeda. Želim igrati ponovno. Jeste li slobodni?”

”Ja-ja imam kasno predavanje u srijedu. Neću biti slobodna do iza 6.”

|
 ”Tada dođite u sedam. Možete jesti sa mnom dok igramo. Dogovoreno?”

Jesti ovdje? S njim? Večera? Prijedlog me ostavi malo iznenađenom, ali iz

njegovog praznog pogleda vidim da ne misli na večeru. On misli na konzumiranje hrane
dok igramo igru i ništa više. ”Da, to mi odgovara.”

”Savršeno. Doviđenja gospođice Dreymon.” On se okreće prema kompjuteru i to

je sve. Službeno sam otpuštena.

Nađem put iz sobe, dolje po stepenicama, kroz lobi, kroz hodnik i kroz staklena
vrata i radi nekog razloga imam osjećaj da želim potrčati. Pobjeći što dalje od
penthousea što brže mogu. Moje srce udara u grudnom košu, ali ne mogu shvatiti zašto.

Otvaram vrata, očekujući Natea da je tu i da me čeka, ali njega nema. Umjesto

njega, visok, čupav frajer s Ray Ban naočalama i svijetlom Ralph Lauren polo majicom
stoji ispred mene s podignutim rukama i ispruženim prstom izgleda kao da ga je par
sekundi dijelilo od toga da pozvoni. Tip se odmiče u isto vrijeme kao i ja s rukama na
prsima. ”Isuse moj Bože, prepala si me. Koji… tko si ti?” On pogleda u moja bosa
stopala s podignutim obrvama.

”Ja sam Beth, meni… meni je žao.” Prođem kraj zgodnog frajera pred vratima
odmičući se uz zid čekaonice. ”Gospodin North mi je rekao da sama izađem.”

Začuđeni pogled na tipovom licu se pretvori u nešto drugo. Nešto kao intriga.
”Vidi, vidi. Raphael čuva tajne. Ja sam Paxton Ross. Pax, ako ćemo mi biti prijatelji.
Išao sam u internat s Gospodinom Northom davnih dana. Kako ga ti poznaješ?”

”Ja...” Pa sranje. Što trebam reći? Raphael mi ne izgleda kao tip koji će pustiti da
mu netko uzdrma tlo pod nogama, ali vjerojatno ne želi da njegov dugogodišnji prijatelj
zna da se javlja na čudne oglase u novinama. ”Upoznala sam ga preko zajedničkog
prijatelja,” kažem izmotavajući se.

”Oh? A koji je to zajednički prijatelj?”

”Thalia. Thalia Johnson.”

|
 Pax podiže glavu, suzi oči dok me gleda. Izgleda sumnjičavo. To izblijedi. ”O,
da. Thalia. Znam njenog oca jako dobro. Kako joj ide na fakultetu? Columbia, je li tako?
Ona studira pravo?”

Trznem se kao da me struja opekla. Spomenula sam Thalijino ime bez

razmišljanja, pretpostavljajući da će prihvatiti bilo čije ime. Nisam ni na tren pomislila
da bi ju on doista mogao i poznavati. A ako je Pax poznaje onda… zna li ju i Raphael
zapravo? ”Da. Tako smo se i upoznale nas dvije,” objašnjavam. ”Ja također studiram
pravo.”

Pax mi uputi ljubazan osmijeh pa pogleda preko mog ramena u penthouse. ”U

redu. Bilo mi je drago upoznati vas, Beth. Nadam se da ćemo ponovno uskoro naletjeti
jedno na drugo.”

”Da, voljela bih to. Želim vam dobar sastanak.”

U liftu skoro da zaboravim skriven pretinac i uzeti tenisice. U prizemlju i dalje

ne mogu naći Natea. Naručim si Uber i čekam pred zgradom, na rubu već i nestrpljiva.
Čim stignem kući, nazovem Thaliu, ali ton njenog zvona traje zauvijek.
Za promjenu, ona je ta koja se ne javlja.

|
 Thalia nije na predavanju iduće jutro. Pokušala sam ju zvati šest ili sedam puta i
ona nije odgovorila na pozive. Čak sam ujutro otišla do njenog stana da ju pitam za
Paxa, ali nije odgovorila niti na zvono. Počinjem biti zabrinuta. Možda uvijek kasni, ali
nikada do sada nije propustila predavanje. Ona me nikada ne izbjegava. Proletim kroz
predavanja u magli, moje tijelo je na auto pilotu, zapisuje bilješke, zabilježava važne
slučajeve, ali moj um je sasvim negdje drugdje. On je u tami, zvuk Northova glasa klizi
niz moju kožu kao svila. Kao pjesma koja se ponavlja i pokušavam shvatiti zašto je moj
sastanak s Paxtonom Rossom izazvao tako napeti osjećaj u mom želucu. Pitam se gdje
je Thalia dovraga i bih li trebala početi zvati bolnice da provjerim je li zaprimljena u
kojoj.

Kasnije, pokupim kinesku hranu na putu za doma. Sjedam na kauč da bih učila,
ali nisam prisutna uopće. Ne mogu se koncentrirati, ne mogu se fokusirati.
Onih petnaest sekundi kada je Raphael skinuo moje VR naočale, kada sam mislila da se
nešto strašno dogodilo mome vidu, on me držao za zglobove i stajao tako blizu meni.
Kroz paniku i adrenalin probio se neki umirujući osjećaj oko toga da stoji tamo kraj
mene. Ne znam zašto sam se tako osjećala. On je bio isključivo profesionalan dva puta
kada smo se sreli. Ima nešto u njemu. Nešto zarobljujuće. Nešto od čega mi se vrti u
glavi. Njegova čudna ispitivanja, njegovi britki odgovori na moja pitanja-za mene je on
potpuna misterija. Ne mogu ga shvatiti. A te njegove oči…

Doslovno se moram prisiliti da pročitam stranicu knjige ispred sebe, gledajući u

svaku zasebnu riječ, pamteći svaku. Ovo će biti duga noć, predosjećam. U osam i trideset
Thalia napokon nazove. Gledam u mobitel s njenim imenom napisanim preko ekrana i
razmišljam o tome da se ne javim na sekundu. Nekako sam ljuta na nju. Ona me
izbjegavala i kako stvari stoje, nije bila iskrena sa mnom. Ne volim neiskrenost. To je

|
jedina stvar koja može uništiti vezu za mene, pa čak i prijateljstvo. Javim se na kraju,
ali ne osjećam se dobro oko toga.

”Hej.”

”Pusti me gore. Portafon ti ne radi,” kaže mi.

Dakle ona je ispred zgrade. Rijetkost je da će Thalia doći do mene. Uglavnom se

nalazimo kraj Columbie pošto putovanje s jednog kraja grada na drugi zna biti zamorno.
To što je ona došla do mene znači da se nešto dogodilo. Poklopim, odvučem se s kauča
i pustim je unutra. Morat ću to prijaviti domaru, Rayu. Tri minute prođu i ja čekam kraj
vrata, žvačući nervozno palac. Nemam stvarnog razloga zašto bih se trebala osjećati
nervoznom, ali imam takav osjećaj u želudcu… kao svrab koju ne mogu počešati.
Thalia pokuca na moja vrata, otvara ih i ulazi. Ona je u potpunosti našminkana što je
čudno za nju, crnu usku haljinu i ubojite pete. Izgleda fantastično. I zabrinuto.

Ona ugleda moj zabrinut pogled na licu i sliježe ramenima. ”Ok, slušaj. Već znam
što se dogodilo danas i mogu objasniti. Trebala sam još davno objasniti.”
Odlazim natrag do kauča i sjedam. Ona me slijedi, njene štikle odzvanjaju o pod iza
mene.

”Bolje ti je,” kažem joj. ”Jer sam jako zbunjena trenutno. A zbunjenost me ne
čini sretnom ženom.”

Thalia sjeda u fotelju pored kauča stavljajući svoju torbu- šljokičastu, vrlo ne njen
tip-u krilo. ”Ok, dakle...” Ona duboko uzdahne. ”Teško je,” ona promrmlja. ”Dakle, ja
znam Raphaela. Nije se javio na oglas online, ali doduše ja vodim taj posao,” ona brzo
doda. ”Ja sam ga srela u internatu. I Paxtona također. On i ja smo prije hodali. Bili smo
nerazdvojni - ja, Pax i Raphael.”

Izvučem konac iz šava svojih traperica i namrštim se. ”Ok, odlično. Zašto mi
onda nisi rekla da ga znaš odmah?”

”Zato što… rekla sam ljudima prije i uvijek sam požalila. Gledala sam u njihovim
očima onaj trenutak kada su prestali biti zainteresirani za mene kao njihovu prijateljicu

|
i počeli me gledati kao način da dođu blizu Raphaelu. Tijekom godina to je postalo
frustrirajuće. Jednostavno sam prestala pričati to ljudima. Moji roditelji i njihov novac.
Moje odrastanje. Moji ljetni prekooceanski praznici i novi auti. To je sve činilo ljude
nelagodnima i meni je bilo nelagodno oko toga. Na taj način, kada bih upoznala nekoga,
znala bih da se žele družiti sa mnom jer im se sviđam, a ne zbog toga što bih mogla
napraviti za njih.”

”Zar stvarno misliš da bih ja to napravila?” pitam. Nisam ljuta što me stavila u
košaru s tim plitkim ljudima, ali sam malo povrijeđena.

”Ne,” kaže mi, odmahujući glavom. ”Znala sam da ti mogu reći sve nakon par
tjedana što smo se upoznale, ali do tada… moraš razumjeti Beth. Moj život dok se nisam
pridružila ovom programu je bio potpuni kaos. Partijala sam svaku noć, uzimala previše
kokaina, previše alkohola, previše izlazaka i lažnih prijatelja koji su bili oko mene.
Kada… kada se sve promijenilo i kada sam došla u Columbiu, imala sam priliku postati
netko drugi. I sviđa mi se osoba koja sam postala. Stavila sam Thaliu partijanericu na
stranu i postala obična, normalna Thalia. Tako je dobro biti ona. Nisam skrivala istinu
od tebe zato što ti nisam vjerovala. Tajila sam ju radi sebe. Tako da mogu nastaviti biti
normalna, svakodnevna Thalia još malo duže.”

Potrgam končić s traperica i omotam ga oko prsta. ”Ok, mislim da mogu

razumjeti. Ali tri godine Thalia. Mi smo prijateljice tri godine i ti si čuvala takve tajne.
Mrzim to.”

Ona spusti glavu na prsa. Ovako izgleda iskrena krivnja. Vidjela sam ju kako se
pravi da joj je žao radi mnogih stvari, prvenstveno radi ne predavanja rada na vrijeme,
kašnjenja uvijek, toga da se uopće ne pojavi na grupnim zadacima, ali ovo je nešto novo
što vidim na svojoj prijateljici. Na njenom licu su crvene točkice koje inače daju sjaj
njenim očima. ”Žao mi je. Znala sam da će ovo isplivati onog trenutka kada sam te pitala
da odeš Raphaelu. Planirala sam ti reći. Samo sam mislila da ću imati više vremena da
nađem način kako da ti kažem i kada. Nisam mislila da će se Pax pojaviti kod Raphaela
u neko skorije vrijeme. Mislila sam da će biti u Kini do srpnja iduće godine barem.”

”Jeste li još uvijek zajedno?”

|
 ”Ne. Na neki način. Kada je u gradu, mi se nađemo radi seksa. Prekinuli smo
prije puno vremena doduše. On je… još uvijek partijaner Pax. Nikada se neće
promijeniti.” Bol prođe njenim licem.

”Voliš li ga još?”

Ona napuči usne i mala linija bore se stvori između njenih obrva. ”Da. Mislim da
ću ga zauvijek voljeti. Nikada neću moći ne voljeti Paxtona Rossa.” Kovitlac emocija
visi iznad nje, težak i depresivan. Njena ramena su spuštena, leđa pogrbljena i moja
povrijeđenost lagano nestaje. Što god da se dogodilo između nje i Paxtona u prošlosti
ostavilo ju je ožalošćenom. Mora da joj je slomio srce kada još uvijek ima ovoliko
utjecaja na nju, godinama poslije. ”On nije baš jako dobra osoba, u duši,” kaže. ”Teško
se sjetiti toga jer većinu vremena kada sam s njim, on je uvijek tako zabavna i
jednostavna osoba. On ima tu osobinu da može svakoga nasmijati bez obzira na
situaciju. I tako je jebno pametan i privlačan. On može šarmirati sunce da izađe kada
mu je loš dan. Ali tada, kada dođeš do toga, njegova usađena vjerovanja i moral su nešto
što poželiš da je drugačije.”

”Žao mi je Thalia. Zvuči kao da ti je bolje bez tog tipa.”

Ona mi se tužno osmjehne. ”Imaš pravo. Jer ponekad, teško je to imati na umu.”

Mi sjedimo u tišini neko vrijeme i čini mi se da upoznajem po prvi puta pravu

Thaliu. Kako tužno. Nakon nekog vremena, kažem, ”A Raphael? Ako si prijateljica s
njim nakon toga svega, zašto nisi ti išla i igrala šah s njime?”

”Pa, kao prvo, ne znam igrati,” kaže, smiješeći se. ”I drugo, Raphael se muči kada
provodi vrijeme sa mnom. Ja ga podsjećam na prošlost, a prošlost nije laka za njega. On
preferira gledati u budućnost što češće može. To je razlog zašto je posvetio toliko svoga
vremena i energije na svoje projekte. On želi napraviti sutrašnjicu boljom od današnjice.
On želi riješiti sve tuđe probleme, ali odbija riješiti svoje.”

Ovo, na neki način, ima smisla. Thalia priča o njemu iz godina i godina iskustva
dok je provodila vrijeme s njime, bez dvojbe putujući, istražujući svijet, koristeći sve
prilike ponuđene grupi klinaca s neograničenim limitom na bankovnom računu. Čujem

|
istinu u njenim riječima. Postoji nešto što jako muči Raphaela. Nešto tamno i mučno,
nešto što ga izjeda iznutra.

”On zna da sam tu sada,” Thalia mi kaže. ”I on mi je obećao da će te tražiti da

dolaziš i dalje igrati s njim. Znam da je malo čudno, sada kada zna istinu, ali iskreno, ti
si prva osoba kojoj je dozvolio ulazak u njegov stan osim šačice zaposlenika i Paxa
nakon dugo vremena. To što igraš s njim je napredak, Beth. Napredak koji nisam mislila
da ćemo ikada imati s njim. Razumijem ako si ljuta na mene što sam ovo tajila. Znam
da se tebi ne čini puno, ovih par sati koje provedeš s njim svaki tjedan, ali to znači
nevjerojatno puno meni i Paxu. Tako da, molim te… nemoj prestati odlaziti do njega
kako bi mene kaznila.”

Zatvorim oči i zavalim se unatrag na kauč savijajući noge ispod sebe. ”Nisam
tako ljuta, Thalia. Neću kažnjavati nikoga. To je suludo. Mislim da sam zbunjena. Ako
je Raphael tako ne voljan provoditi vrijeme s ljudima, čak i sa svojim prijateljima iz
srednje škole, zašto bi onda želio provoditi vrijeme sa mnom?”

Thalia uzme mobitel iz torbice i počne tipkati. Ona ustaje i sjeda kraj mene na
kauč. ”Stavila sam ovu sliku na Instagram prije nekog vremena,” kaže mi pokazujući mi
mobitel. To je slika mene i Thalie kako stojimo ispred bara dok je još bilo snijega. Obje
nosimo kape i šalove smijući se u kameru. To je bila ona večer kada je Thalia pokušala
udariti Davida u prepone jer joj se upucavao. Bend je začudo dobro svirao tu noć, a još
bolje su bile margarite jednu kupiš-jednu dobiješ. Mi smo bile poprilično pijane u
vrijeme kada smo izašle van i slikale se. Nema natpisa na slici, samo slika. Prošlo je par
mjeseci otkad sam bila aktivna na društvenim mrežama tako da nisam znala niti da ju je
stavila.

”On je vidio ovo,” Thalia kaže. ”Pitao je za tebe. Tko si. Koliko dugo te znam.
Rekla sam mu i u to vrijeme nisam puno razmišljala o tome. Prošli tjedan mi je poslao
e-mail u kojem me moli da organiziram da ti dođeš igrati šah s njim. Njegova ideja, ne
moja. Bila sam u šoku, ali sam pristala. Prošlo je jako puno vremena otkad je on pokazao
interes u upoznavanju nekoga koga ne zna tako da sam pristala odmah. Još uvijek ne
znam zašto me to tražio. Jedino što znam je da je on dobar tip, Beth. On je dobra osoba.

|
Nikada neće učiniti nešto da bi se ti osjećala neugodno i nikada ti ne bi napravio ništa
nažao. Uz to, prošlo je osamnaest mjeseci otkad sam ga vidjela uživo, a čak i tada, to je
bilo kroz staklena vrata. Bila sam sebična također. Željela sam čuti kako je od nekoga
tko ga je vidio nedavno uživo.”

”Osamnaest mjeseci? Bože, Thalia. Je li on ljut na tebe ili nešto?”

Tuga prekrije njeno lice. ”Ne. Možda. Mi još uvijek pričamo na telefon. Pričamo
preko e-maila stalno. On je… on je jednostavno Raphael. Nema drugog načina da to
objasnim. Ako nastaviš odlaziti k njemu, vjerujem da ćeš i sama shvatiti,” ona kaže tiho.
Ona gricka donju usnicu. ”Hoćeš li nastaviti ići?”

”Ne znam,” procijedim. ”Osjećala bih se bolje kada bi se mogli naći negdje na
neutralnom mjestu. Kafić ili ne znam… negdje van njegova stana. To mjesto je malo
previše.”

Thalijino lice se izduži. ”To se neće dogoditi,” ona kaže. ”Javna mjesta su
nemoguća za Ralpha. On bi bio prepoznat gdje god da ode.”

”Kako bi bilo ovdje? Sigurno bi se mogao potruditi da dođe ovdje. Znam da nije
baš Ritz Carlton, ali nije prljava rupa sa štakorima.”

”Znam, Bee. Ja volim tvoj stan. Znaš, jako volim visjeti ovdje kod tebe.
Garantiram ti kako Raphael neće misliti da je predobar da dođe kod tebe. To ti mogu
obećati. Radi se o tome… on ne voli riskirati da putuje po gradu. Znam da neće biti
oduševljen time. Molim te. Molim te nastavi odlaziti tamo. Znam da će prestati biti tako
uštogljen čim više se družite.”

Trebala bih reći ne. Ova cijela situacija je previše čudna, a postat će još čudnija.
Bez obzira na tajne, Thalia je bila tako dobra prema meni. Ona je došla i brinula se za
mene tjednima nakon što mi je tata umro. Ona je ostajala budna cijele noći i učila sa
mnom kad sam trebala motivaciju i potporu. Stalno je bila dobra prijateljica prema meni
čak i u vrijeme kad se nije trudila oko drugih stvari u svome životu. Zgrabim jastuk kraj
sebe i privučem ga na prsa naslanjajući bradu na njega.

|
 ”Da. Nastavit ću odlaziti. Ali imam dva uvjeta.”

Njene se oči zacakle ispunjene olakšanjem. ”Naravno. Reci ih.”

”Moraš mu reći da me prestane zvati gospođica Dreymon.”

”On će se buniti.”

”Nije me briga. Osjećam se staro i na rubu živaca.

”Ok, potrudit ću se. A drugi uvjet?”

”Bez novaca više.”

”Beth!”

Podignem ruke. ”Ozbiljna sam. On je tvoj prijatelj. On je tvoj najbliži prijatelj

kako stvari stoje čak i uz to što te odbija vidjeti uživo. Kakav bi seronja ja bila da
nastavim uzimati novac od njega sada?”

”Ti znaš da on meni ne plaća? Taj dio da ja dobivam udio je bio više da ti budeš
za ovo sve.”

”Nema veze. Neću uzeti više ni cent od njega. Previše je čudno. Thalia.
Jednostavno…ne.”

Ona izgleda razočarano, ali kima. ”U redu, reći ću mu. Neće mu se to svidjeti
doduše. Neće mu se svidjeti nimalo.”

|
 Pošaljem poruku Raphaelu idući dan u četiri prije nego što odem na predavanje.

Ja: Molim te, nemoj slati Natea da me pokupi danas.

Raphael odgovori gotovo istog trena.

Raphael: Zašto? Što je napravio?

Ja: Ništa. On je bio super. Jednostavno preferiram vožnju metroom.

Raphael ne odgovara. Gasim mobitel kada uđem na predavanje i stavljam ga na

dno torbe. Da to nisam napravila, provjeravala bih svakih pet sekundi da vidim imam li
novu poruku, a ionako se već borim prateći predavanja. Moje predavanje o ugovornom
pravu je toliko dosadno da se jedva držim budnom. Kada napokon završi, brzo hitam u
kupaonicu kako bih se presvukla u svijetlu, casual haljinu koju sam uredno složila u
torbu prije nego što sam otišla iz stana ujutro. Zamijenim svoje Chucks cipele za čizmice
s malom petom, ali trud je uzaludan pošto ću ih ostaviti u liftu. Svejedno, one
upotpunjuju moj izgled. Nanesem tanki sloj šminke, malo rumenila i malo maskare,
nešto lip-glossa kako bih dodala malo boje licu i onda se požurim na metro. Krcat je, ali
ja sam naviknuta putovati na taj način tako da mi more ljudi stisnuto u mali prostor više
ne smeta. Svirač svira jazz negdje na trubi, ali zvuk putuje čudnim putevima ovdje tako
da je nemoguće znati u kojem hodniku svira. Tip sa sijedima u kosi udara nogom ritam
dok čekamo metro. Kada stigne, ljudi krenu izlaziti iz vagona pričajući na mobitele,
pognute glave, izgubljeni u svojim osobnim svijetovima. Ja sjedam i dozvolim si da
odlutam na minutu. Moje oči pretražuju brojne oglase na zidovima mojeg vagona, moj
um luta. Kralj lavova; Opaka; Nova knjiga Davida Baldaccia; Farmaceutska reklama za
depresiju; 50 posto popusta u Kingston & Bradshaw madracima.

|
 Nakon dvadeset minuta, izlazim iz metroa i hodam kroz krcate ulice prema zgradi
Ozirisa. Kada stignem ispred, shvatim da sam do sada u stan ulazila iz privatnog lifta
koji se nalazi u garaži. Dovraga. Iskopam mobitel da bih napisala Raphaelu da sam ovdje
i da ga pitam postoji li drugi način za otići gore, ali on mi je već poslao poruku. Dva
puta.

Raphael: Metro nije siguran. Nateov je posao da pokupi ljude u moje ime.

Nisam provjerila mobitel nakon sata tako da nisam niti vidjela njegove poruke.
Očito je pretpostavio da ću popustiti i pustiti da me Nate pokupi. Znači li to da je Nate
otišao i čekao me pred stanom? Nadam se da ne. Iduća poruka:

Raphael: Idi do recepcije. Reci Oliveru da te očekujem.

Ne znam je li njegov ton iznerviran ili ne. Tako ga je teško pročitati na porukama.
Sranje. Što je učinjeno, učinjeno je. Ne mogu si pomoći sada. Sada kada nisam više
plaćena za ovo, osjećam se manje anksiozna oko ovoga svega. Krenem unutra ravno do
prijemnog stola i spremam se pitati za Olivera kada ugledam muškarca ispred mene s
pločicom na kojoj piše baš to ime. On se ljubazno nasmije.

”Mogu li vam pomoći, madam?”

”Ovdje sam kako bih vidjela gospodina Northa,” kažem mu. I onda, ”Očekuje
me.” Oduvijek sam to htjela reći. Osjećam se jako profesionalno. Oliverov jednostavan
osmijeh struji kroz mene.

”Oh, da, naravno. Beth, zar ne? Molim vas, slijedite me.” On me vodi kroz
predvorje zgrade, kroz grupe ljudi obučene u poslovna odijela s aktovkama u rukama
dok ne stignemo do vrata na kojima piše ”privatno” na brušenoj bakrenoj pločici. On
otvara vrata ključem i pokaže mi da prođem. Nađem se u još jednoj maloj čekaonici kao
i u onoj pred podrumom s još jednim privatnim liftom.

”Znate put do gore, Beth?” Oliver me upita. ”Gospodin North preferira da

ostanemo ovdje u predvorju.”

”Oh, da. Nema problema.”

|
 Oliver pozove lift, lagano se nakloni i ostavi me samu da čekam lift da dođe.
Kada lift dođe ja ulazim i skidam cipele stavljajući ih u još jednu sakrivenu ladicu.
Pogledam na sat: 6:47.

Gotovo 15 minuta prerano opet. Umjesto da pozvonim, odlazim do prozora i

stanem pred njim upijajući pogled. Raphael je očito bio uzrujan što sam došla ranije
prošli puta tako da ću pričekati 7.

Pogled je nevjerojatan. Ozirisova zgrada je toliko visoka da su ostale zgrade pred

njom kao patuljci. Nikad nisam shvaćala koliko pista za helikoptere imamo na vrhovima
zgrada Manhattana. Prema istoku, vidim vodu u daljini, ravno ogledalo koje se proteže
u beskonačnost. Rijeka Hudson krivuda svojim putem prema moru kao zelena svilena
vrpca. Ne čujem ništa. Ovako visoko gore, zvukovi sirene, prometa, žamor-sve nestaje.
Čista tišina ispunjava moju glavu. Gotovo da mi se čini kako promatram grad iz svemira.
Sve se čini jako daleko i ja sam nedodirljiva ovdje u penthouseu.

”Nerealno, zar ne?”

Glas iza mene me prepadne. Nisam čula da su se staklena vrata otvorila. Nisam
čula Raphaela kako je izašao u čekaonicu ili mi prišao od iza. Nosi crnu majicu na
kopčanje s rukavima podvrnutima do laktova i par crnih hlača. Njegove cipele su tamno
smeđe boje-koža koja izgleda nevjerojatno skupo. Njegova tamna odjeća ukovirena
njegovom gotovo crnom kosom čini zeleno u njegovim očima gotovo živim. On gurne
ruke u džepove primičući mi se za korak.

”Osjećaš li se malom i beznačajnom? Ili te bivanje ovdje gore, tako visoko dok
možeš vidjeti u daljinu čini da se osjećaš moćnom kao da posjeduješ sve?” on upita tiho.
Spektar intenziteta Raphaela Northa ludi večeras. On korača prema meni, glavom
nagnutom i gleda me ispod tih savršenih obrva pa se osjećam kao da mi nečija ruka
prolazi po kralježnici i miluje mi prostor između lopatica.

”Malom se osjećam,” kažem mu. ”Osjećam se jako malom. Kako se ti osjećaš?”

On pogleda kraj mene, njegov pogled nakratko je usredotočen preko mog ramena
kroz prozor prije nego što se vrati na mene. ”Ovisi.”

|
 ”O čemu?”

”O mom raspoloženju. O danu.” On napravi još jedan korak. Ima nešto animalnog
u načinu kako se on kreće. Lavlje. Predatorski. Njegove oči se ponovno zagledaju prema
prozoru, ali i dalje znam da gleda u mene i ništa drugo.

”Danas?” pitam.

On se nasmije nježno. Stane ispred mene, jedva pola metra udaljen. ”Danas?
Danas me pogled čini da se osjećam snažnim.”

Njegove oči ne napuštaju moje. Imam osjećaj da ne priča o prometnom gradu

ispred nas više. Imam osjećaj da priča o meni. Ja sam pogled. ”Nisam htjela pozvoniti
dok ne bude sedam,” kažem, prebacujući težinu s jedne noge na drugu.

”Oliver me nazvao kako bi mi rekao da si došla,” kaže. ”I ja nisam htio da čekaš

tu. Hoćemo li ući unutra? Hrana nije još spremna, ali imam vina koje sam ostavio da
prodiše. Voliš li crveno?”

”Da. Volim crveno.”

On kimne lagano igrajući se s rukavima. ”Savršeno, slijedi me.”

Mislila sam da će me odvesti u lounge, ali on to ne napravi. Umjesto toga, on

otvara vrata, treća po redu koja vode u još jedan hodnik. Na kraju hodnika su vrata koja
su otvorena. Soba iza njih je nevjerojatna. Još jedan stakleni krov, još jedna impresivna
panorama grada. Soba gleda na zapad i sunce napokon zalazi pružajući naračaste, žute i
kričavo crvene zrake. U sredini sobe je dugačak banketni stol dugačak gotovo 5 metara.
Na jednom kraju, dva mjesta su postavljena, a između njih vaza s prekrasnim bijelim
ljiljanima. Jednostavan dekanter za vino stoji na stolu. Raphael odlazi do njega i natoči
nam dvije čaše vina te se okreće prema meni kako bi mi pružio čašu. ”Tvoja haljina
je...”

Njegove oči putuju po mojem tijelu i ja ne mogu zanijekati kako se osjećam radi
njegove pozornosti: usplahireno, malo anksiozno, ranjivo i izloženo. Trebala sam obući
nešto otmjenije. Košulja koju on nosi je predivna. Izgleda kao da košta više od moje

|
mjesečne rente za stan. Imam poriv da mu stavim ruke na prsa i da dodirnem tkaninu.
Da dodirnem to čvrsto meso ispod nje. Bože, što se događa sa mnom? Pogledam prema
gore i trepćem brzo.

”Jednostavna je,” kažem, gotovo kao da se ispričavam. ”Nisam mislila da će ovo

biti formalna večera.”

Raphael se osmjehne. ”Nije formalna. I mislio sam reći da je tvoja haljina

predivna. Boja ti čini oči… živima.”

Zanimljivo kako sam ja to mislila o njegovima u čekaonici. ”Imam li mrtve oči

inače?” Iskrivim obrvu.

”Ni najmanje. Čine se posebno svijetlima večeras.”

Uzmem gutljaj vina jer nisam sigurna kako bih trebala odgovoriti na to. Flerta li
on sa mnom? Čini mi se da da, ali ja nisam baš iskusna na tom polju. Prošlo je jako puno
vremena otkad mi se netko pokušao nabacivati; vjerojatno ne bih niti prepoznala da mi
se netko nabacuje. Vino je nevjerojatno-punog okusa, slatko s baš pravom količinom
tanina koji mu daju pravu notu na jeziku.

”Sviđa ti se?” Raphael upita.

”Da, ukusno je. Koje je to vino?”

On uzme gutljaj. ”Siraz koji mi je mama kupila za dvadeset i prvi rođendan.”

”Čini mi se kao nešto što si trebao sačuvati za posebnu priliku.”

Čudan i začuđujući pogled se pojavi na Raphaelu. On ne kaže ništa neko vrijeme,

ali stav mu je obramben. Nakon nekog vremena on progovori. ”Thalia mi je rekla da ti
je sve rekla sinoć. O nama. Također mi je rekla da si odlučila da mi nećeš dopustiti da
ti plaćam više.”

”Točno. Također sam joj rekla da me ti ne trebaš više oslovljavati tako formalno.”

|
 ”Thalia je rekla da ne želiš da te više zovem gospođica Dreymon. Niti nisam.”
Ovo je istina, tehnički. Pravi se pametan. ”Rekla sam da me ne trebaš zvati gospođica
Dreymon, a ne da me ne trebaš oslovljavati uopće. Zovi me… Beth.”

Raphael premjesti težinu čaše u drugu ruku. Ovo je prvi put da ga vidim kako se
meškolji. Do sada je bio tako opušten da u pojedinim trenucima izgleda kao statua. On
pročisti grlo. ”Zašto? Zašto želiš da te zovem tako?”

”Jer mi je to ime. Jer me tako svi zovu kada se obraćaju meni. Jer je to onako
kako me prijatelji zovu.”

Njegova ruka se umiri. ”Je li to što sam ja tebi? Tvoj prijatelj?”

”Ja-ja se nadam. Znam da ne možeš nekoga zvati prijateljem samo tako, potrebno
je vremena, ali s vremenom...”

”S vremenom, ti i ja ćemo preći s partnera u šahu, na poznanike, na prijatelje?”

”Da. Ako je to ono što i ti želiš?”

On se okrene na lijevo od mene. Tako ga je teško pročitati kada izgleda ovako.

Možda je to i razlog zašto to radi-tako da ne znam što misli. Je li… je li on ljut?

”Bi li više volio da ostanemo samo partneri za šah?” pitam.

”Pitaj me to ponovno na kraju naše večere… Beth.” On izgovori moje ime na

kraju. Volim kako izgovara moje ime. Način na koji stisne usnice na početku riječi.
Način na koji se njegov jezik pomiče na kraju. Na neki način je seksualan. S njegove
strane mislim da nije trebao biti takav. On samo zrači magnetizmom koji me privlači i
izluđuje i kojem je sve teže odoljeti.

”Sjednimo i igrajmo. Večera će uskoro biti gotova,” kaže.

Nisam primijetila tablet na stolu dok Raphael ne pritisne Home gumb kako bi
upalio ekran. On sjeda za čelo stola, gleda u mene i čeka da mu se pridružim. Sjedam
mu s desna dok on poseže u džep i vadi novčić. Ne bilo koji novčić. Srebrni dolar.

”Biraj,” kaže. ”Igramo za bijele.”

|
 ”Glava.”

”U redu. Glava za tebe.” On baci novčić, svjetlo se odbija na srebrnoj površini

dok ga ne uhvati u zraku i stavi na stražnju stranu druge ruke. Kada podigne ruku, pismo
je s gornje strane.

”Čini se da sam ja bijeli,” kaže. ”Nisam donio veliku ploču ovdje. Smetala bi
nam. Nadam se da ti ne smeta da igramo na ovome.”

On pritisne gumb na tabletu i ekran se ispuni crnim i bijelim poljima.

”Ni najmanje.” Na neki način, igranje na tabletu zvuči manje zastrašujuće.

Njegov set od opsidijanskih i bakrenih figura je prekrasan i jedinstven, ali je ovo
jednostavnije.

Raphael napravi prvi potez pošto je dobio na bacanju novčića. Znam da bih
trebala traljavo igrati pogotovo nakon onoga što mi je Thalia rekla da ga pustim da
pobijedi, ali… ne radim to. Jednostavno se ne mogu natjerati da popustim u igri. U zraku
je čudna vibra nadmetanja i ona me tjera da mu isprašim dupe. Nakon petnaest minuta,
začuje se tiho kucanje na vratima i zatim u prostoriju ulazi muškarac s dva pokrivena
tanjura u rukama.

”Predijelo je spremno ako ste i vi, gospodine North?” On je možda u kasnim

tridesetima, obučen u tamno ljubičastu majicu i crne hlače. Nije baš odora za konobara.
Samo dobro usklađena odjeća. Kosa boje pijeska mu je zalizana unatrag, obrijana na
stranama, a razne tetovaže mu se spuštaju po rukama.

Raphael se nasmije pokazujući muškarcu da uđe s jelom. ”Da, hvala vam. Beth,
ovo je Danny. Danny, ovo je Beth.” On nas upoznaje kao da smo oboje njegovi stari
prijatelji, a ne osoblje. Bar on je, ja više nisam. Danny stavlja moj tanjur na stol i pruža
mi ruku, pristojno se upoznavajući sa mnom.

”Zadovoljstvo mi je upoznati vas, Beth,” kaže rukujući se sa mnom.

”I meni.” On se čini tako sretnim; nemoguće je ne uzvratiti istom mjerom.

|
 ”Imam za vas juhu od lobode, ljudi,” kaže, stavljajući tanjur ispred mene prvo, a
zatim ispred Raphaela. On uklanja poklopce otkrivajući plitke ovalne tanjure ispod njih.
Blijeda juha koja se nalazi u tanjurima je pažljivo ukrašena kiselim vrhnjem tako da
izgleda kao izvor vode. Miriše nevjerojatno dobro.

”Hvala ti Danny,” Raphale kaže.

”Da, hvala ti.”

”Naravno. Vratit ću se uskoro s vašim glavnim jelom. Vičite ako me trebate u

međuvremenu.” On odlazi iz dnevne sobe, pjevušeći tiho u međuvremenu.
”Napravit ćemo pauzu za jelo,” Raphael kaže. Vjerojatno želi uzeti neko vrijeme da
promisli o idućem potezu; uzela sam mu šest figura do sada, on je uzeo samo dvije moje.

On uzima ubrus s moje tacne i trzajem ruke ga rastvara. Naginje se naprijed i

stavlja ga meni u krilo. Njegovo lice je blizu mojeg. Dovoljno blizu da mogu vidjeti
male ranice na njegovoj čeljusti ispod uha gdje se porezao brijući se. Njegove oči,
udaljene samo dvadesetak centimetara su blijede i ispunjene srebrnim točkicama kao
tragovima svile. On miriši svježe opet kao citrusi i čisto rublje. On ne okreće glavu kako
bi me pogledao nego gleda u stranu smiješeći se lagano. ”Zadržavaš dah,” on primijeti.

”Ne.”

”Zacrvenila si se.”

”Ja sam samo... to je od vina. Uvijek se zacrvenim kada pijem crveno vino.”

”Mmmm. Ok.” Raphael se odmiče natrag spuštena pogleda. Ne vjeruje mi.

”Zašto si tražio Thaliu da me dovede ovdje?” Ispalim. Pitanje mi se vrtjelo po

glavi još od trenutka kad mi je rekla istinu. Tisuću mogućih razloga koji idu od onoga
da je Raphael nekako saznao da sam dobra u šahu sve do onoga da podsjećam Raphaela
na neku mrtvu rođakinju. Niti jednom nisam dozvolila sama sebi da pomislim da me
Raphael vidio na onoj slici i osjetio privlačnost. Ali nakon onoga što je upravo napravio
s ubrusom…

Raphael uzima žlicu i pokaže prema meni. ”Zašto misliš da sam to napravio?”
|
 On ne izgleda zatečenim što sam ga to pitala nakon što je ova cijela priča s Plavim
oglasnikom završila.

”Ne znam. Iskreno, pitala sam se i ne mogu smisliti niti jedan dobar razlog zašto
si tražio baš mene da dođem.”

Raphael umoči žlicu u juhu i lagano ju prinese ustima. On napravi obično jedenje
juhe najerotičnijom stvari koju sam ikada vidjela. On se ne žuri nikamo. Ja imam osjećaj
kao da ću povratiti. Kada završi, oprezno odlaže žlicu kraj posude i gleda me intenzivno.

”Nekada sam se i ja smijao s Thaliom onako kako se ti smiješ s Thaliom na slici

na Instagramu. Nekada sam se mogao zabavljati s njom i piti s njom i Paxom. To ne
mogu već dugo. Bio sam zainteresiran. Gledajući tu sliku vidio sam da si preuzela moje
mjesto u Thalijinom životu bar malo i bio sam zainteresiran. Zanimalo me kakva si
osoba. Želio sam te upoznati. Želio sam se uvjeriti da ćeš biti dobra za nju.”

Čudna stvar za reći. Čudna stvar za osjetiti. Pogledam u svoju zdjelu s juhom i
razmislim na tren. ”Ako si toliko zabrinut za Thaliu, zabrinut da će te netko zamijeniti
u njenom krugu ljudi, zašto ne želiš provoditi vrijeme s njom?”

”Bih, kada bih mogao. Ali...” Njegove obrve se podignu. ”Nije tako
jednostavno.”

”Ti si zaljubljen u nju.” Kažem to jer sam toliko sigurna u to sada. Nema šanse
da ne osjećam nešto prema njoj ako ovako priča o njoj. Raphaelov boli izraz lica mi
dođe kao iznenadđnje. On pukne u smijeh.

”Bože, ne. Nema šanse, Thalia mi je sestra. Ili bi to mogla biti. To je kako ja nju
vidim. Ona me gleda istim očima.”

”Zašto onda? Ozbiljno, njoj jako nedostaješ. Mogu to reći iz načina na koji priča
o tebi.”

Raphael proguta knedlu u grlu. On se namršti dok gleda u svoje ruke. ”Imao sam
nesreću. Nešto strašno se dogodilo i nakon toga… sve je bilo drugačije. Nikad više nije
moglo biti isto. Tako da ne. Ne mogu biti dio Thalijinog života više. Ne na način na koji

|
sam bio. Ali to ne znači da me ne zanima što se događa u njenom životu.”
Duboka tuga se pojavi u meni. Njegove riječi kada priča o Thaliji nose tako veliku tugu
i nježnost. ”Nesreća? Bila je?”

Ne čini mi se kao da Raphael želi pričati o nesreći, on se nagne ponovno na naslon

svoje stolice čim to spomenem, ali ne mogu se zaustaviti. Ne vidim zašto bih trebala.
Umorna sam od tajni. Umorna sam on ne znanja što se događa. Umorna sam od toga da
nisam informirana i da pokušavam riješiti čitavu ovu situaciju bez saznjanja.
Raphael me pogleda oštro. ”Je li bila što?”

”Je li to ona nesreća gdje si se zabio u Waldorf?” pitam. ”Bila je u vijestima.

Teško je ne čuti o tim stvarima.”

Mišići u njegovoj vilici se ukoče, njegova leđa se izravnaju kao da struja teče
odjednom njegovim venama. ”Da.” kaže jednostavno. Bez objašnjavanja. Bez riječi
obrane. Bez isprike. Samo ta jedna kratka britka riječ i oštar pogled njegovih očiju.
Pa. Očito je da neće ništa više reći o tome. Pitala bih više, htjela bih saznati više o tome,
ali već ga znam. Neće mi ništa više reći. Neće mi dati ono što želim, tvrdoglavi gad. To
ga ne sprečava da mene rešeta.

”Pošto već postavljamo pitanja, zašto si odbila da Nate dođe po tebe danas?”
upita.

Uzmem još jedan zalogaj hrane. ”Volim se voziti metroom. Uživam u tome. I
sigurna sam da Nate ima pametnijeg posla od vozikanja mene po gradu.”

”Što voliš u metrou?” On ignorira moj komentar o Nateu u potpunosti.

”Volim gledati ljude. Volim to što ne moram sjediti u gužvi na cesti. I volim čitati
reklame. Zanimljive su mi.”

”Reklame?” Njegov glas se digne na kraju.

”Da, ima li nešto loše u tome?”

”Ništa. Baš ništa. Ljudi uglavnom pokušavaju ignorirati reklame. Većina ljudi ih
mrzi jer misli da im se na taj način mozak ispire da kupe nešto.”
|
 ”Ne sviđa mi se taj dio,” kažem mu gutajući još malo juhe. ”Meni se samo sviđaju
slike i zanimljive fraze.”

Raphael odmakne zdjelu od sebe. ”To je najčudnija stvar koju sam čuo. Samo
prošle godine bilo je preko 500 prijavljenih sekusalnih napada u metrou.”

”Nosim suzavac.”

Raphael podigne obrve. ”Nosiš li?”

Odmahnem glavom. ”Ne. Nosila sam suzavac davno prije. Slučajno sam ga
stisnula u torbi i od para sam htjela povratiti. Morala sam baciti cijelu torbu. Bila mi je
najdraža.”

”Je li to zbog Natea?” pita. ”Bi li se osjećala bolje kada bi se sama vozila do
ovdje?”

”Ne, rekla sam ti. Nate je super. Nema veze s njim. A uz to, ne mislim kupiti auto
u nekoj skorijoj budućnosti.”

”Zato što si ga ne možeš priuštiti ili zato što ga ne želiš?”

Ja prestanem jesti. Podignem pogled i moje oči sretnu njegove. Ulazimo na

veoma klizav teritorij. ”Oboje.”

”Ja imam aute koje možeš posuditi, Beth. Nije nikakav problem.”

Gledam u njega na tren i onda obrišem usta ubrusom odmičući zdjelu od sebe.
”Molim te... nemoj to raditi.”

”Raditi što?”

”Nuditi mi da posudim od tebe nešto za što većina ljudi mora štedjeti jako dugo
da bi si priuštili. Kao da je to ništa za tebe.”

”Žao mi je. Nisam te mislio uvrijediti. Ja sam onaj koji rješava probleme, Beth.
Posuditi ti auto se činilo kao dobra solucija za problem.”

|
 ”Ja nemam problem. Rekla sam ti. Ja se volim voziti metroom.” Prkos se osjeti u
mom glasu. Izazivam ga da kaže još nešto na tu temu. Izazivam ga da otvori usta i kaže
nešto što će zapaliti ionako kratak fitilj na meni. On to ne čini. Samo kima trljajući
palcima rub poliranog stola.

”Kada sam vidio sliku tebe i Thalie zajedno, to je bilo više od obične znatiželje,”
kaže. ”Ugledao sam tvoje lice i nisi me podsjetila niti na jednu osobu. Nikoga iz moje
obitelji. Nikoga iz škole. Nikoga odavde ili iz North firme. Ti si bila jednostavno… nova
osoba. Netko uz koga nemam negativne asocijacije. Imala si izraz čiste sreće. Tvoja usta
su bila otvorena, oči skoro zatvorene, dah se vidio… Izgledala si tako slobodno. Bila si
prekrasna. Bio sam privučen tobom i htio sam te upoznati.”

On slegne ramenima samodopadno. Onako sliježe ramenima kao ljudi koji nešto
žele, a ne znaju kako je to kada nešto ne dobiju kao da im to ne pada ni na pamet.

”Izgleda da ti se želja ostvarila,” kažem nježno.

”Čini se da je. Problem je u tome što ja nikad nisam zadovoljan doduše.”

”Oh? Kako to?”

Denny odabere baš ovaj trenutak da se vrati. On ulazi u dnevnu sobu kao da nema
niti jednu brigu na svijetu. ”Jeste li oboje spremni da pospremim ovo i da vam donesem
glavno jelo?” upita.

”Da, hvala ti Danny,” Raphael kaže hladnim glasom. On ne gleda u Dannya;

njegov pogled ostane usredotočen na mene paleći mi kožu. Moji obrazi žare svakom
sekundom sve više. Nema sumnje da Danny može osjetiti napetost u zraku, mogla bi se
rezati nožem. On ne pita je li sve u redu. On jednostavno uzima naše zdjelice, pjevušeći
ispod daha, uzimajući naše žlice i lišavajući nas ubrusa. Raphaelov pogled je čvrst.
Nikad se nisam osjećala kao da sam centar pažnje kao sada- gleda me tolikim
intenzitetom pred drugom osobom i očigledno ga boli briga što mi je neugodno.
”Vratim se odmah,” Danny kaže vedro. Njegove oči nađu moje i on mi namigne. Čim
on nestane, Raphael protrlja rukom vrat i kaže, ”Nisam zadovoljan, Beth jer sada želim
više.”

|
 Ja gorim. Moja haljina je odjednom preuska, moj prsni koš se ne može dovoljno
raširiti. Kao da mi slon sjedi na prsima. Nema zabune u njegovom tonu sada. Nema
šanse da mogu čitati između redaka, ali svejedno ga upitam,

”Više? Što više postoji?”

”Ne budi tupa, Beth. Pametna si djevojka. Ti savršeno dobro znaš na što mislim.”
Njegove oči se zacakle,u njima je izazov koji me izaziva da poreknem da je ono što
izgovara istina. Pročistim grlo, a kroz kralježnicu mi prostruji hladna nervoza. Mislim
da nikada nisam upoznala nekoga tko je toliko direktan. Njegov intenzitet je malo više
od alarmantnog; u meni postoji onaj primarni nagon za bijeg iz ove situacije. Niti jedno
drugo biće ne bi gledalo u drugo tim pogledom osim ako ga ne misli proždrijeti. A na
neki način, ja ne mogu niti pomaknuti svoje. Ja sam prikovana za svoje sjedalo, svaka
dlačica na tijelu mi je nakostriješena, prožeta nepoznatom senzacijom. Pogledam u
stranu, radeći potez na šahovskoj ploči. Taktičan, obrambeni potez kao da me on može
zaštititi od onoga što se događa u stvarnom svijetu. Uzimam Raphaelovog skakača.

”Bio si poprilično neprijateljski raspoložen prema meni,” kažem nježno.

”Iskreno, nisam mislila niti da ti se sviđam.”

Raphael se nasmije. ”Ja sam teška osoba za upoznati. Nekada sam težak, nekada
nepristojan. Znaj to. Uvjeravam te da mi se sviđaš.”

”Ne znaš me,” prošapćem. ”Ne znaš niti jednu stvar o meni.”

Raphael, miran kao i uvijek, uzima tablet i proučava igru razmišljajući o idućem
potezu. ”Kada su moji roditelji umrli, svi su zaključili da sam ja naslijedio bogatstvo.
North carstvo je bilo ogromno. Moj otac je bio međunarodno znan kao pametan i
povjerljiv bankar. Poduzetnički pothvati moje majke ovdje u New Yorku su bili također
popularni. Ali istina oko toga je da kada su umrli da su mi ostavili brdo dugova. Oni su
živjeli na kredit godinama.” Raphael uzme gutljaj vina, napravi potez na ploči, stavi ju
ispred mene-izazov. Moj je red. ”Milijuni dolara dugova. Milijuni,” on nastavi. ”Toliko
dugo su živjeli tim načinom života da mislim da ni sami sebi nisu htjeli priznati situaciju.
Odlučio sam da njihova bezobzirnost s novcem neće biti moj kraj. Zakleo sam se da ću

|
vratiti novac koji su oni bili dužni i još zaraditi. I jesam. Trebalo mi je tri godine. Samo
tri godine. Investirao sam novac koji sam ja imao. Napravio sam patente za tehnologiju
koji će dati svoj puni potencijal. Lomio sam se dan i noć i na kraju sam zaradio više
novaca nego što su moji roditelji mogli sanjati da imaju.” Još jedan gutljaj vina. Još
jedna pauza. ”Misliš li da sam to uspio napraviti bez dubinske analize, Beth? Znam jako
puno o tebi. Nikad me nisi pitala kako sam znao o onome što se dogodilo tvojoj majci
kada si bila dijete.”

Iznenađenje jurne kroz moju kralježnicu. Tračak ljutnje jurne za njim. ”Obećao
si da nećeš to više spominjati.” Uzmem mu još jednu figuricu udarajući po ekranu.

Raphael slegne ramenima prstom prelazeći preko ruba svoje čaše. ”Jesam. Žao
mi je što to spominjem sada, ali vjerujem da si znatiželjna.”

Bila sam znatiželjna. Mrzim misliti na taj dan doduše. Sam spomen na to me čini
nervoznom i mučno mi je biti u svojoj koži danima nakon toga tako da si nisam dopustila
luksuz znatiželje. To bi me samo odvelo na mračno mjesto. Pročistim grlo gledajući u
stol. ”Samo mi reci.”

”Kad netko ode u bolnicu radi seksuanog napada, taj napad se dokumentira.
Dokumenti ostaju zauvijek na serveru.”

Osjećam kao da mi je netko zabio nož u trbuh i okreće ga unutra. Nisam znala da
je mama otišla u bolnicu. Nikad mi nije to rekla. Ali opet, zašto i bi? Ona mi priča
godinama kako ne trebam provoditi puno vremena s muškarcima, ali nikada to nije
povezala s time što se njoj dogodilo. To je uvijek bilo u zraku, između nas kao crna
magla koja se spustila na nas svaki puta kada je mislila da ne pazim, ali nikada nije
izravno pričala o tome. Ja sam bila samo dijete tada. Vjerojatno me nije htjela uplašiti
više nego što sam bila uplašena.

Jedva da i primijetim da se Denny vratio s glavnim jelom-s fantastičnim

odreskom koji miriše najbolje u mom životu. Denny stavlja jako oštar nož kraj moga
tanjura i ja se zateknem kako gledam u njega. U glavi zamišljam kako ga uzimam i
zabijam direktno u Raphaelovo koljeno. Ne mogu vjerovati da je to napravio. Ja ne

|
mogu jebeno vjerovati. ”Dakle. Ti si me… istraživao? Moju cijelu obitelj?” Zahtijevam
odgovor.

”Jednostavno sam uzeo informacije koje su već postojale u svijetu,” on kaže.

Čujem opreznost u njegovom glasu kao da zna koliko loše bi mogao ovaj razgovor
završiti. ”Tvoj Instagram je javan. Zajedno s tvojim Facebookom. Tvoja akademska
postignuća su također javna. Tko je zaprimljen u bolnicu nije tajno. Taj podatak sam s
oprezom uzimao.”

Koji vrag? Ne znam što bih trebala sada misliti. Bijesna što me pratio na
društvenim mrežama? Polaskana što se zainteresirao? Prestrašena ili uzbuđena što si je
dao truda? Moj prvotni odgovor naginje prema prestrašena.

”Nisi trebao napraviti to. Mogao si me pitati bilo što. Rekla bih ti.”
Raphael je toliko ljubazan da izgleda kao da sam ga ukorila. ”Bi li? Vjerojatno si u
pravu. Žao mi je. Ja imam veoma ograničen život ovdje. Teško mi je zvati ljude u svoj
život bez da ih provjerim. Trebam znati da su stvarni. Da neće prodati informaciju o
meni novinarima.” On kaže zadnji dio baš kao da zna da sam razmišljala o tome kada
mi je Thalia dala njegov profil. ”Jako sam zaštitnički nastrojen prema ovom mjestu. Ovo
je bio moj raj jako dugo vremena. Ne sviđa mi se pomisao da bi netko mogao doći ovdje
i ugroziti to.”

Na neki način shvaćam što govori, ali na neki način smatram da je moja privatnost
bila ugrožena.

”Razmisli o tome prije nego što me odlučiš mrziti, Beth. Ako želiš znati nešto o
meni, jedino što moraš napraviti je otići na Google i naći ćeš to. Sve o meni, od moje
boje očiju, do veličine cipele do najdraže boje. Moje veze. Moj uspjeh, moje pogreške,
moje slave i moji zajebi. Ti znaš sve o meni jer si čitala o meni online. O nesreći na
primjer. Znaš sve o tome, zar ne? Čitala si o policijskom zapisniku u novinama. Gledala
si u sliku mog uništenog auta. Gledala si slike mene kako bivam uhićen, zatim odvezen
u policijsku postaju na zadnjem sjedištu auta. Vidjela si moje slike za dosje, možda
proučavala horor na mom licu dok si ispijala jutarnju kavu. Istina?”

|
 O. Sranje. Pogledam u odrezak na mom tanjuru. Moj apetit je nestao, ostavljajući
praznu rupu u mom želucu. ”Da, istina je.”

”Ne kažem da ništa od ovoga opravdava činjenicu da sam te potražio. Ali…

možda će ti dati neki kontekst.”

Mrzim što moram priznati. Gotovo da mi je nemoguće priznati, ali tako je. Bila
sam voajer, virkajući u život Raphaela Northa godinama. Godinama. On je proveo par
dana radeći upravo to i ja sam poludjela radi toga.

”Žao mi je ako sam te uzrujao,” kaže. ”Obećajem, neću te ponovno tražiti. Od

sada na dalje, što god saznam o tebi, to će biti od tebe. Dogovoreno?”

Razmislim o tome na tren. Postoje brojni razlozi zašto bih trebala završiti sa
svime ovime, ali ima nešto očaravajuće o ovom čovjeku. Ne mogu otići. Ne mogu
prestati misliti na njega. On me čini ljutom, ispunjava me bijesom u jedan tren, a u drugi
imam osjećaj kao da me privlači poput ribe na udici, kao da me njegova prisutnost guta.
Osjećam se… Bože. Ne mogu niti razaznati što osjećam. To je tako divlje. ”Ok,” kažem
na kraju. ”U redu. Imamo dogovor. Ali ozbiljno… nema više uhođenja. Za nas oboje.”

”U redu.” Raphael mi natoči još jednu čašu vina i onda natoči i sebi. ”I sada pošto
si toliko odlučna da te zovem tvojim imenom, mislim da, od sada na dalje, bilo bi bolje
da i ti mene zoveš mojim imenom.”

”Želiš da te zovem Raphael?”

On odmahuje glavom. ”Bilo bi bolje da me zoveš Raph.”

Raph. Paše mu. Prekrasno je, divljačko ime, baš kao i on. Jedemo. Pijemo.
Nastavimo igru i ja ga nastavim napadati, ne pokazujem milost, znajući da će Thalia
poludjeti. Pomirila sam se na čudan način s ovim nevjerojatno privlačnim muškarcem
koji sjedi preko puta mene, ali ne mogu se oteti dojmu da mu moram pokazati da nisam
slaba. Nisam toliko neobranjiva kako on misli. Na kraju obroka, Raph pomakne moj
tanjur i nagne se prema meni preko stola.

”Gdje bih najviše voljela otputovati?” upita.

|
 ”Ne znam. Nisam o tome mislila dugo vremena.”

”Zašto ne?”

”Zato. Kada sam počela studirati da postanem pravnica, znala sam da neću u neko
bliže vrijeme ići nikuda. Maknula sam to s uma.”

Raph slegne ramenima-to ima smisla. ”Kada bi trebala upravo sada odlučiti, na
ovom mjestu… kada bi mogla ići bilo kuda na svijetu, kamo bi otišla?”

”Pa, oduvijek su mi se sviđali Britanci. Mislim da bi London bio poprilično

nevjerojatan.”

Polagano, Raphael ustane. Pruža ruku prema meni. ”Dopusti mi da te odvedem

tamo.”

”Molim?”

”U London.”

”Što?”

”Sada.”

Vrućina me prožme. ”Ne mogu jednostavno ustati u 9 navečer, otići na avion u

drugu zemlju. Imam predavanja na koja moram otići. Imam milijun zadataka koje
moram napraviti.”

Raphael ne reagira na moj stresan ton. On samo pruži ruku ponovno.

”Nemoj se toliko brinuti,” kaže nježno. ”Kako bi bilo da mi jednostavno vjeruješ?”

”Što je s našom igrom?”

Raphael pogleda u tablet koji je na stolu među nama. ”Imat ćeš me u tri poteza i
to je to,” kaže. ”Pogledaj. Već si pobijedila.”

Pogledam u tablet i već znam da govori istinu. Dozvolim si mali osmijeh na licu.
Naravno da jesam. Ali ovog puta sam to i namjeravala.

|
 Soba u koju me Raphael vodi je puno veća od VR studia gdje me odveo neki
dan. U stvari, ova soba koja je na dva kata mora imati vise od 180 metara kvadratnih.
Debela žuta linija je nacrtana na podu prostorije. Zidovi su svijetlo sivi, a pod osim žutih
pruga je crni. Ovoga puta nema kablova koji vise sa sredine stropa. Raphael mi daje još
jedne VR naočale, potpuno drugačije od onih koje sam nosila prošli puta. Leće na ovima
su prozirne i brojne žice izviru sa stražnje strane i spuštaju mi se niz kralježnicu. One
ostaju slobodne.

Raphaelovo lice je bezizražajno dok postavlja VR naočale pritišćući par gumbiju

na setu. Leće ostaju prozirne, ali riječi svijetle ispred mene, podebljane i bijele: Uređaj
uparen.

”U redu je,” Raph kaže. ”Vidjet ćeš par obavijesti. Nemaš se zašto brinuti. Trebao
sam te upozoriti. Žao mi je.”

Namjestim naočale na glavi, duboko udahnem kroz nos. ”U redu je.”

”Nervozna si. Ne moraš biti.”

”Oprosti. Zadnji put kada smo ovo radili...”

”Znam. Mislila si da si slijepa. Obećajem da se to neće dogoditi ovaj put.”

”Oprostit ćeš mi ako ne prštim od samopouzdanja,” procijedim.

Raph prestane s onim što je radio i okrene lice prema meni, naginjući glavu na
jednu stranu, grickajući donju usnu. ”Što je to? Stav? Kako osvježavajuće.”

Dat ću ja njemu osvježavajuće. Neće mu biti ništa osvježavajuće kad slomim VR

naočale na dva dijela i odjurim odavde. ”Samo se nemoj zajebavati sa mnom ovaj put,
North. Ne mogu to podnijeti.”

On podiže ruke kao da se brani, lagani osmijeh mu se pojavi na licu. ”Ne bih ni
pomišljao, Dreymon. Daj mi sekundu. Ove leće će se zacrniti svakog trena, nemoj se
prepasti. To će biti samo na sekundu.” On stoji pred kompjuterom na drugoj strani sobe,
tipkajući ubrzano nešto. Brojni ventilatori koji su raspoređeni po sobi se upale upuhujući
hladan zrak u sobu. Neki miris počne puniti sobu-nešto organski, prljavo, svježe s
|
malom notom hrane. Nešto što je potpuno novo i neprepoznatljivo. Raphael stavi i sebi
naočale, spoji svoje naočale i pusti kablove da padaju niz njegova leđa. Držeći nekakav
daljinski upravljač u ruci, pritisne tipku na kompjuteru i leće mojih naočala postupno
počinju siviti dok na kraju ne postanu crne. Nova obavijest se pojavi pred mojim očima,
opet podebljana i bijela:

POKRETANJE PROGRAMA

LONDONSKI MOST

14%

ostotak na kraju se ubrzo vrtoglavo počne penjati, 28%, 39%, 67%, 81%. Na 91%
Raphael North me prima za ruku. Otprilike sedam sekundi stojim u tami, držeći se za
ruke s najintrigantnijim, seksi, jebeno najstrašnijim tipom kojeg sam ikada upoznala.

A onda…

Ugledam svjetlo.

Gledam u Raphaela i moj dah zapne u grlu. ”Kako si tako… kako si tako…
savršen?” Prošapćem.

Vidim da se zabavlja po osmijehu koji se pojavio na njegovu licu. ”Savršen?”

”Da. Ti nisi… Mislila sam da ćeš biti neki avatar ili slično. Ali… kao da gledam
ravno u tebe. U tebe. Ne u kompjuterski napravljenu sliku.”

On kima. ”Stari VR sistem zabilježava fizički izgled. On zabilježava visinu,

težinu, širinu ramena. Ali ovaj sustav je drugačiji. On koristi kamere koje su raspoređene
po sobi, također i male kamere koje se nalaze u tvojim naočalama da naprave identičnu
verziju mene. Svaki pa čak i najmanji pokret koji napravim, svaki pokret lica, svaki
udah, svaki korak. Sve je to replicirano i poslano u tvoje VR naočale u stvarnom
vremenu.”

”Nema kašnjenja?”

|
 ”Ima. Prijenos informacija zahtijeva vrijeme, naravno. Ali sistem koji razvijamo
u North Industries je toliko brz da ga ljudski um ne primijeti.”

Fascinirana sam. Ne mogu ni pojmiti koliko vremena je bilo potrebno da se

razvije ta tehnologija. Pogledam lijevo i val vrtoglavice me obuzme. Gledam s mosta u
kovitlajuću rijeku, mutnu i tamnu. Visina nije velika, ali je nevjerojatno da moja koljena
zatrepere ispod mene.

”Jebem...ti!” Ne mogu vjerovati da ovo gledam. Ne vjerujem. Nije samo da

Raphael izgleda stvarno. Nebo, lijena rijeka pod nama, ljudi koji prolaze kraj nas po
starom širokom mostu. Sve to, do najsitnijeg detalja izgleda tako stvarno. Kažem osjeća
stvarnim, jer ja mogu osjetiti kako vjetar puše, vidim kako otpuhuje pramen kose
prolazniku dok žuri po ulici. Engleski naglasak ispuni zrak dok ljudi čavrljaju jedni s
drugima i na mobitele. Nalet hladnog zraka me udari dok sunce zađe za oblake.

”Je li ti mene jebeno zajebavaš?” Procijedim. ”Kako? Kako si ovo sve napravio?”

On slegne ramenima. ”Nisam bio samo ja. Bilo je oko stotinu ljudi s kojima sam
radio da bih izgradio ove svjetove. Bilo je potrebno puno vremena. Puno krvi, znoja i
suza.”

”Igrači igrica će biti oduševljeni.”

Raphael pogleda prema podu, smijući se. ”Igrači igrica će biti oduševljeni, da.
Ali to nije zašto smo ovo napravili. Napravili smo ga kako bismo pomogli kirurzima da
bi vježbali. Vrijeme koje provedu u operacijskim salama je jako bitno za sve nas. Jako
bitno za proces učenja. Ali stvar kod učenja je ta da se greške događaju. Greške se
događaju i životi bivaju izgubljeni. S ovim programom, kirurg može provesti
neograničeno vrijeme trenirajući svaki dan u jako realnom okruženju. Oni mogu izvesti
nebrojeno puno operacija s tisućama mogućih ishoda. Oni mogu napraviti greške koje
su potrebne da nauče što trebaju i nitko ne mora umrijeti. Mi smo također razvili
program te uključili i ljude s poteškoćama. Ljude rođene s degenerativnim bolestima ili
ljude koji su bili u nesrećama, koji nisu u mogućnosti hodati ili se kretati iz jednog

|
razloga ili drugog, oni to mogu ovdje. Ovdje mogu iskusiti kako je to imati zdravo i
funkcionalno tijelo.”

Knedla u mom grlu je veličine loptice za golf. U jednom trenu jako mi je teško i
disati. ”Zašto?” pitam. ”Zašto radiš ovo sve? Svaka inovacija koju si napravio je
okrenuta prema polju medicine. Sva tehnologija je usmjerena za boljitak ljudi na jedan
ili drugi način.”

Mislim da sam pitala krivu stvar. Raphael proguta, njegovi mišići su napeti čak i
ovdje, u digitalnom svijetu. ”Je li to krivo što želim pomoći ljudima?” on upita, njegova
ramena postaju napeta.

”Ni najmanje. Samo je… Rekla bih neočekivano. Mnogi ljudi koji su na tvom
mjestu ulože novac u zanimljive poslovne poduhvate. Mogu vidjeti da će ovo biti
vrijedno milijune kada bude iskorišteno u određene svrhe, ali u medicini? Ne znam kako
će to biti profitabilno na taj način.”

”Nije dizajnirano kako bi bilo profitabilno,” Raphael kaže. ”Dizajnirano je kako

bi bilo način učenja i kao izlaz za neke ljude.”

”Dakle, sav novac koji si uložio u ovo…?”

”Će vjerojatno biti skupljen ponovno tijekom vremena. Ali novac je potrošen
slobodnom voljom. Ušao sam u ovaj projekt sa saznanjem da ga možda neću dobiti
nazad. Kada se pomiriš s mogućim gubitkom odmah na početku, lakše je podnijeti
gubitak kada dođe na kraju.”

Dakle, on je ušao u ovaj posao znajući da nikada neće dobiti dio novca natrag?
Koji vrag? Ja nisam ekspert za tehnološki razvoj, ali znam da je ovo moralo koštati
milijune i milijune da se napravi, razvije i stavi u proizvodnju. Na desetke milijuna
dolara. Količina novca s kojom se Raphael namjeravao pozdraviti samo tako na ovom
projektu je meni nezamisliva.

”Bi li htjela prošetati? Istražiti malo?” pita me. Lagano mi stisne ruku
podsjećajući me da ju još uvijek drži. Vjerojatno se boji da ću se zabiti u zid ili slično.

|
 ”Voljela bih to,” kažem mu. Čak i ako završim u zidu, ovo je iskustvo koje
jednostavno ne smijem propustiti. Ovo izgleda, miriše i osjeća se kao neko drugo mjesto.
Ovaj program je besprijekoran. Toliko je stvaran da se moram stalno podsjećati da je to
samo slika na mojim naočalama koja vara moj um da misli da stvarno stojim u drugom
gradu.

Raphael uzima moju ruku i krene prema kraju mosta upijajući krajolik baš kao i
ja. Zanima me je li on bio ovdje prije u ovoj simulaciji. Kada dođemo do kraja mosta,
primijetim sitan mrežasti uzorak koji se nalazi na cesti ispred nas.

”Granica sobe,” Raphael mi kaže. ”Ispruži ruku i osjetit ćeš zid.” Toliko o tome
da mi on-drži-ruku-da-ne-udarim-u-zid-i-zaradim-masnicu-na-oku. On mi ne pušta ruku
kada pružam lijevu i moj dlan dodirne hladan zid.

”Ako želiš nastaviti tim putem, ono što moraš napraviti je držati svoju ruku tako
i skupiti šaku,” on me obavijesti pokazujući mi. ”Tada se okreni na lijevo ili desno i
otvori šaku. To je kao da uzimaš prizor i stavljaš ga negdje drugdje dok nije podešen
prema strani na koju želiš ići.” On otvori šaku i cijeli svijet oko nas se promijeni-vrlo
zbunjujuće na trenutak, ali nakon toga se sve vrati u normalu čim se grafika vrati na
mjesto. Prizor koji se do maločas nalazio ispred nas se sada nalazi na lijevoj strani.

”Odaberi smjer,” kaže mi.

Okrećem se oko sebe, upijajući sve. Na desno, ulični prodavač prodaje ribu i
krumpiriće i miris soli i octa mi dopre do nosa nošen vjetrom. Nevjerojatno je koliko je
program točan. Nevjerojatno. Ne mogu ni shvatiti na koj način program radi.
Raphael i ja hodamo uz rijeku, gledajući male brodove kako plove po rijeci gore-dolje.
Svakih petnaest metara moramo skrenuti lijevo, Raphael pomiče simulaciju kako bismo
mogli nastaviti dalje. S vremenom dođemo do velikog trga, restorana i barova i Raphael
me povuče da stanem.

”Jesi li bio ovdje prije?” pitam.

”Da. Bio sam ovdje u stvarnom životu. Proveo sam ljeto živeći u Londonu prije
sedam godina. To je jedan od mojih omiljenih gradova. On sadrži neke jako sretne

|
trenutke za mene.” On gleda okolo i njegove oči se zaustavljaju na fontani koja
žubori par metara od nas.

”Mislim da nikada nisam bio ovdje. Ovaj prizor je nov za mene,” kaže mi.
Njegove oči, inače svijetle i oštrog pogleda su nefokusirane i po prvi puta izgleda manje
kao nabijena puška. Jednostavno izgleda kao čovjek koji traga po svojim uspomenama.
On pogleda u mene i taj mek pogled ostane u njegovim očima neko vrijeme. Njegove
oči putuju po mom čelu, kosi, niz moj nos, preko usnica, moje čeljusti, jagodica. On se
vrati na moje oči na kraju. ”Ljepša si nego ovaj grad, Beth. Ljepša od bilo kojeg grada
u koji sam kročio.”

Vrućina obuzme moje obraze. ”Nemoj-nemoj to govoriti. Nije istina.”

”Je, uvjeravam te. Ima nešto u tebi što me intrigira više od mjesta, krajolika ili
komada umjetnine.” Njegova ruka me jače stisne. Pokušam se odmaknuti korak unazad,
ali on me privuče bliže sebi. Naša prsa su spojena, njegova brada se nalazi kraj vrha
moje glave. Njegova slobodna ruka obuhvati moju udubinu na leđima.

”Poljubit ću te, Beth. Uzet ću svoj prvi poljubac.”

”Ne možeš samo uzeti nešto od mene. To bi bilo isto što je onaj čovjek napravio
mojoj majci.”

Raphael odmahne glavom lagano. ”Ne. Ne kao on. Nikada kao on. Nikada neću
ništa uzeti od tebe bez tvog pristanka. Uvijek ćeš imati pravo reći ne. Ako ne želiš ovo,
ako ne želiš da te poljubim, reci mi sada i ja ću se jebeno povući.”

Gledam u njega. Ne znam kako da reagiram.

”Ne govoriš mi da te pustim,” on šapće. Njegove usne se spuštaju i dolaze na

samo par centimetara od mojih.

Kako on može… što on misli tko je on… sama njegova pojava…ne mogu…

Gledam u njegove oči, moje tijelo obuhvaćeno je njegovim, moja kralježnica je

ravna, moje usne trepere. Trebala bih ga odmaknuti. Trebala bih ga ošamariti. Izderati
se na njega. Čini mi se da ništa od toga ne mogu napraviti, samo se nagnuti prema njemu.
|
On se naginje prema meni, njegovi pokreti spori su poput ledenjaka. Daje mi svo vrijeme
svijeta da ga odbijem, da mu kažem da to nije ono što ja želim, ali glas me napustio.
Moje ruke odbijaju da ga odmaknu od mene. Moje cijelo tijelo je magnetizirano,
privučeno njegovim na neki snažan, nevjerojatan način. Bliže, bliže, bliže, tako blizu da
njegove usne okrznu moje poput šapata. Raphael me proučava, njegov dah vruć je na
mojim usnama.

”Ti ne bježiš,” prošapće.

Zatvaram oči. Ne mogu disati. Ne mogu se jebeno pomaknuti.

”Otvori ih,” Raphael kaže. ”Otvori oči. Pogledaj me. Želim vidjeti trenutak kada
se zaljubiš u mene.”

Koji vrag… Otvaram oči. Ne kako bih poslušala njegovu zapovijed nego kao
odgovor na nevjerojatnu količinu arogancije koju ovaj čovjek posjeduje. Čarolija je
prekinuta. Maknem svoju ruku iz njegove stavljajući je između nas, ali Raphael odbija
popustiti, odbija mene pustiti. On posegne s oslobođenom rukom, zaplićući je u moju
kosu i više se ne pomiče polako kao do sada. Pomiče se kao munja, saginje se kako bi
me poljubio, pritisne svoje usne na moje s nevjerojatnom silom. Nije grub, ne povređuje
me, ali zasigurno nije niti nježan sa mnom. Njegove usne su vruće, nježne, zahtjevajuće.
Obuhvati mi lice s obje ruke i počne zaplitati svoj jezik s mojim, istražujući mi usta ne
ostavljajući ni dio mene netaknutim. On dahće snažno kroz nos i na tren vidim pravog
Raphaela Northa. Njegova prsa se dižu i spuštaju uz moja i moj um se isprazni. Nikada
nisam ovako bila poljubljena u životu. Nikada nisam osjetila ovo što sada osjećam u
svojoj unutrašnjosti, iskru koja se pretvorila u neobuzdani vulkan u trenu. Nisam
poznavala svoje tijelo do ovoga trenutka. Dvadeset i osam godina od moga rođenja i ja
sam bila tako naivna cijelo ovo vrijeme. Do sada nisam znala da je moguće osjetiti
ovakvu potrebu do sada i spoznaja o tome me baci na koljena.

Prije koju sekundu sam bila ljuta. Ljuta toliko da sam htjela strgati VR naočale
sa sebe i otići iz ove prostorije, ali sada se osjećam kao da sam zakoračila preko ruba
zgrade, kako jurim prema tlu i nema toga što mogu napraviti da se zaustavim od pada.
Zapletem svoje prste u Raphaelovu kosu ljubeći ga. Lagano, bolno režanje se začuje iz

|
njegova grla i on se priljubi uz mene. Osjetim kako se nešto tvrdo naslanja na mene,
među moje noge i ja ispustim lagan uzdah. O Bože… digao mu se. Toliko je tvrd, a mi
se ljubimo tek par sekundi. Raphael odvoji svoje usne od mojih posrčući prema unatrag.

U njegovim očima vidim divlju, neobuzdanu, van ovog svijeta iskru i ne mogu
svrgnuti pogled s toga. On proguta te zagladi kosu prema iza ostavljajući svoje ruke
zapletene u svoju kosu dok mu laktovi uokviruju lice. ”Mi smo električni,” kaže bez
daha. ”Ti si električna.”

Ne znam što bih napravila sama sa sobom. Ljudi hodaju pored nas i ne uočavaju
nas, a rijeka i dalje teče. Da stojimo nasred ulice u New Yorku sada gledajući jedan
drugoga, bili bismo linčovani. Ljudi bi vrištali na nas što ometamo promet. Gurali bi se
kraj nas, pokušavali proći. A da su tek vidjeti taj poljubac… ne želim niti zamisliti što
bi bilo. Bili bismo nemilosrdno izviždani. Mi smo u našem osobnom mjehuriću. Bez
ometanja, bez komentara bez znatiželjnih očiju.

”Jesi li me doveo ovdje kako bi to mogao napraviti?” pitam ga. ”Jesi li planirao
to napraviti u trenutku kada si me pitao da mi ovo pokažeš?”

Raphael ne okoliša. ”Da.”

”Nisi imao prava. Ti si… ti si tako jebeno pun sebe.”

”Jesam,” složi se. ”Imam razloga biti. Ja nisam samo neki tip na ulici, Beth. Ja
sam drugačiji na isti način na koji si i ti drugačija.”

”Što… što to uopće znači?” Frustracija mi oboji ton glasa. Posegnem kako bih
skinula VR naočale, ali Raphael posegne prema meni primajući mi ruke.

”To znači da smo trebali ovo napraviti. Znao sam onoga trenutka kada sam vidio
sliku. Ti si meni suđena i ja sam tebi. Naći ću način da ti to dokažem.”

Gledam u njega, mrzeći činjenicu da to što govori ima smisla. Između nas postoji
povezanost bez obzira što sam ju ja ignorirala duže vrijeme. Ja sam snažna osoba. Jaka
osoba. Neovisna osoba. Ja donosim svoje vlastite odluke, a Raphaelova mi arogancija
trenutačno to pokušava uzeti. Bez obzira tko je osoba, nitko nema to pravo. Zastrašujuće

|
je osjećati se ovako prema nekome koga jedva znam. Više nego zastrašujuće. Dovoljno
je da me paralizira i da me sumnja preuzme. Trebale su mi godine da izgradim svoju
hrabrost nakon onoga što se dogodilo mojoj majci. Godine. Ja sam bila strašljiva,
preplašena osoba jako dugo vremena. Svaki čin hrabrosti koji sam napravila, svaki tren
kroz koji sam prošla bila je jedna teško dobivena bitka. Raphaelova tvrdnja da sam ja
stvorena za njega je kao oduzimanje moje slobodne volje na neki način-bez obzira
vjerujem li ja u to ili ne.

”Bolje ti je da smisliš jako dobar način da me uvjeriš u to, North,” obrecnem se

na njega. Istrgnem svoju ruku iz njegove, uklonim VR naočale. Raphael svoje ostavlja
jer očito i dalje vidi moju verziju u simulaciji. London je nestao pred mojim očima. Sve
što je ostalo je industrijski sivi zid prostorije i gumeni gornji sloj poda ispod mene.
Raphael premjesti težinu na drugu nogu. Počeše se po bradi, spušta glavu prema dolje i
onda uklanja svoje VR naočale okrećući ih u ruci i proučavajući ih s tolikim intenzitetom
da bi mogao otopiti plastiku. ”Naša tijela su usklađena, Beth. Možeš osjetiti povezanost
koja postoji između nas svaki puta kada si blizu mene. Nemoj mi reći da ne možeš.
Nemoj poricati nešto tako očito.”

”Što ako to i osjećam? To ne znači ništa, Raph. Mi smo iz različitih svjetova.

Naši životi su u potpunosti različiti. Nije kao da ću-nije kao da mogu...”

Raphael podigne ruku prekidajući me. ”Naši svjetovi su kao jedan i isti su. Mi
smo samo ljudi, Beth. Tko ti je rekao da ne možemo biti zajedno? Tko ti je rekao da ne
možemo uspjeti?”

”Zdrav razum...”

”Jebeš zdrav razum. Želiš me, Beth. Mogu osjetiti to u tebi kako se širi poput
šumskog požara. Mogu to jebeno namirisati. Ja te želim isto tako. Dođi dolje sa mnom.
Želim ti nešto pokazati.”

”Mislim da bih trebala ići doma. Kasno je i oboje imamo o čemu misliti.” Ja
definitivno imam. Razmišljat ću o ovome cijelu noć. Danima. Neću moći misliti ni na
što drugo. Raphael odmahuje glavom, oči mu se suze. On ode na drugi kraj sobe, njegovi

|
mišići se pomiču oko kostiju, vene uzdignute na mišićavim rukama, a od načina na koji
mu oči svijetle, mi leptirići plešu u želucu. Jebote. On je tako jebeno seksi. Seksi nije ni
prava riječ, doduše. Energija koja ga obavija je primarna. Bazična. Duboka i
penetrirajuća. On može nositi Armani majicu, kopču na remenu s logom Tom Forda i
cipele koje su ručno rađene u Italiji, ali u njegovoj srži, sva njegova bogatstva ništa ne
znače jer je sirov. On je divlji. On je neobuzdan i on hoda prema meni s izrazom lica
kao da me želi pojesti. Raphael zategne mišiće na rukama pretvarajući ih u šake i
osmjehne se zabljeskujući me savršeno bijelima i savršeno ravnim zubima.

”Prestani previše razmišljati i dođi sa mnom,” kaže mi. On je očito navikao da

ljudi naprave kako im on kaže; on ne čeka da vidi hoću li poći za njim. On prođe kraj
mene i nestane u hodniku na lijevo. Pogledam oko sebe po VR studiju, moje srce radi
kolutove unatrag pa zatim lagano krenem za njim.

U što se to ja dovraga upuštam? Trebala sam otići onoga trena kada je njegova
arogantnost skočila s tri na jedanaest u simulaciji. Trebala sam biti doma prije par sati,
kasno je i ja sam popila dosta vina. Nisam pri zdravoj pameti, očito. Trebam otići.
Trebam ići kući. A ipak stavljam nogu ispred noge, lijeva, desna, lijeva, desna, lijeva,
desna i svakim korakom se približavam sve više i više nečemu opasnom. Nečemu
grešnom. ”Ne idi na čudna mjesta s muškarcima koje ne znaš, Beth. Ne slijedi ih slijepo.
Ne idi u mrak.” Riječi moje majke koje odzvanjaju u mojoj glavi kao šaraf u staroj
limenoj posudi su uglavnom dovoljne da me zaustave u namjerama, ali ne i danas. U
mom umu, prigušujem riječi rukama dok ih više ne mogu čuti, dok se ne smanje i ispare.
Nikada prije nisam ovo napravila; nikada nisam namjerno zanemarila majčina
upozorenja. Nikada mi to nije izgledalo kao sigurna solucija, ali su sve interakcije s
drugim muškarcima koje sam imala do sada bile jako različite od ovoga. Pogledala bih
u njihove oči i ne bih bila sposobna prodrijeti kroz njihove zidove. Ne bih mogla
spoznati pravo značenje iza lijepih riječi koje bi mi uputili. Nikada nisam naišla na
nikoga tko je toliko iskren i izravan kao Raphael North. Kada pogledam u Rapha, ne
osjećam se tako. On je potpuno različit od svih muškaraca koje sam ikada srela. Znam
da me neće ozlijediti. Znam da me neće baciti na pod i forsirati sebe na mene. Znam da
nikada neće uzeti ništa od mene, pod time mislim na svoje emocije i na svoje tijelo.

|
 Upravo se zakleo da neće. I ja mu vjerujem.

Raph se zaustavi ispred brojnih vratiju u hodniku. Ništa ih ne razlikuje od drugih

vratiju, ali znam da su različita. Znam da me nešto čeka iza tih vratiju s čime ću se morati
suočiti.

On stoji u potpunosti mirno s rukom na poliranoj brončanoj kvaki. On okrene

ramena, naginjući tijelo prema meni i pogleda me u oči. ”Nemoj bježati,” kaže mi.
”Ostani ovdje sa mnom i doživi ovo. Samo želim da ovo vidiš. Želim da odeš i razmisliš
o tome. Želim da uzmeš neko vrijeme i zamisliš kako bi bilo da uđeš ovdje i…
sudjeluješ.” On se zadrži na zadnjoj riječi, to mogu reći: ideja da ja sudjelujem, u čemu
god da bilo, ga uzbuđuje. Sranje. Ima nešto vrlo intrigantno oko ovoga doduše. Ne želim
da bude. Želim da bude neinteresantno. Želim biti pametna, što je važnije. Dio mene
mora znati što se nalazi iza tih vrata. U protivnom ću zauvijek biti znatiželjna.
Ideja da ću se suočiti sa svojim strahom u ovom slučaju djeluje jako oslobađajuće za
mene. Koncept da budem slobodna je više nego privlačan. Živjela sam život bez sjena
straha. Bila sam stisnuta pod petu čizme, u nemogućnosti da formiram normalnu vezu
zbog stalnih upozorenja moje majke. Dok su svi moji prijatelji u srednjoj školi išli na
spojeve, ljubili dečke, s vremenom gubili djevičanstvo, ja sam bila prekrivena dekom u
svojoj sobi, grizući unutarnju stranu obraza dok mi nisu prokrvarili jer sam se osjećala
krivom i prljavom od toga da sam željela istu stvar. Godine su prolazile i ja sam se
suočila s brojnim preprekama u životu. Nikada nisam mislila da ću biti sposobna održati
vezu s muškarcem ili se poseksati, ali sam uspjela to napraviti s Robsonom, mojim
bivšim i to tri godine. Sada mogu sjediti sama u metrou bez da me hladan znoj oblijeva
kada muškarac sjedne pored mene. To su velika postignuća, ali ipak se noćima budim
prekrivena znojem, zamišljajući sebe na majčinu mjestu, priklještena i da se ne mogu
micati dok stranac bez lica širi moje noge i krade moje dostojanstvo. Kakav bi život bio
da nemam to tamno sjeme propasti upleteno u centar svoga bića? Kako bi bilo da sam
doista slobodna od tog groznog dana?

Zakoračim unaprijed, kimajući samo jednom. ”Ok,” kažem Raphaelu. ”Pokaži

mi i da više završimo s time.”

|
 Raphov osmijeh postane vučji. Zadovoljila sam ga. Polako okrene rukom kvaku
i otvori vrata. Pokazujući mi robu pred nama, Raph se odmiče kako bi me propustio.
”Nakon tebe.”

U mojoj glavi udara dok ulazim u tihu, mračnu sobu. Relativno je malen prostor-
to mogu reći i s ugašenim svjetlom. Zvuk mog ubrzanog disanja je utišan ovdje kao da
su zidovi sve bliže i bliže svakog trena. Moje oči se počinju navikavati na tamu kada
Raph upali svjetlo na prekidaču iza mene i mali zidni svijećnjaci obasjavaju sobu.
Moje noge su odjednom zaljepljene za pod. Soba je prazna, jedna stolica stoji u sredini.
Bez prozora. Bez slika. Bez ogledala čak. Nema ništa ovdje osim stolice… i to ne obične
stolice. Moji prsti se nesvjesno pomaknu, nervozno primajući rub moga vrata.

”Što je ovo?” pitam tiho.

”Napravio sam je posebno za tebe,” Raph odgovara. Njegov glas je kao baršun
koji mi teče po leđima između lopatica i trese mi tijelo. ”Želio sam nešto posebno ovdje.
Nešto samo za tebe. Zapravo. Za tebe i mene.” Raph odlazi iza stolice stavljajući ruke
na njen stražnji dio. ”Ova stolica je dizajnirana kako bi te obuzdala dok te jebem. Ona
se može podesiti na brojne načine. Na primjer, s tvojim nogama zajedno...” On pritisne
malu polugu na lijevoj strani i polirani bakreni stremeni na dnu stolice se skupi
zaključavajući taj položaj. ”Mogu te imati dok ležiš na leđima ako želim,” Raphael kaže,
podižući još jednu polugu ispod sjedišta stolice tako da se stolica izravna. ”Mogu te
vezati za zglobove ovim lisicama,” kaže, pokazujući na nešto zlatno sa svake strane
stolice blizu poda. ”Isto tako mogu vezati tvoje ruke iza tvojih leđa i privezati ih za ovo,”
kaže pokazujući mi malu omču koja je vezana za stražnju stranu stolice. ”Postoje brojni
načini na koje mogu iskoristiti stolicu dok te jebem, Beth. Jednom kada sjedneš u nju,
predaješ sebe meni. Dat ćeš vrlo jasnu izjavu. Time ćeš mi reći da imam tvoje dopuštenje
da koristim tvoje tijelo kako želim. Reći ćeš mi da si spremna premostiti stvar koja te
najviše plaši. Ulaziš u ugovor, na neki način. Postaješ moja pokorna, a ja tvoj gospodar.
Razumiješ li što ti govorim?”

Bože, odakle sve ovo dolazi? Pogledam dolje prema stolici, teško gutajući.
Većinom je napravljena od drveta, prekrasno obrađenog, ali neki dijelovi su crvena svila

|
na podupiračima za noge, na sjedalu i naslonu kao i unutarnji dio lisica. Ovo je predivna
stvar, umjetnička, a svejedno dok ju gledam, tresem se. Toliko načina za njega da mi
ograniči kretanje. Toliko načina da me zaključa na mjestu i da me napravi ranjivom.
Bilo bi nemoguće pobjeći iz ove stolice. Kad bih sjela u nju i ušla u takav dogovor s
Raphaelom, ne bi bilo mjesta za povlačenje. ”Zašto si ovo izradio?” prošapćem. ”Zašto
si pretpostavio da želim seksualnu vezu s tobom, a kamoli… ovakvu?”

Raphael nije povrijeđen ili osramoćen mojim pitanjem. Sudeći po načinu na koji
me gleda, čini mi se da bih ja trebala biti ta koja je osramoćena. ”Došla si igrati šah sa
mnom, Elisabeth, ne da se igraš skrivača ili Pogodi-Što-Elizabeth-Misli. Grozna si u
skrivanju svojih osjećaja. Vidio sam pogled na tvome licu kada si po prvi puta pomislila
da se zabijem u tebe i digao mi se na to. To je i tebe ovlažilo. Ne možeš to poreći. Mogao
sam jebeno namirisati tvoju napaljenost.”

Sram me obuzme, vruć i preuzimajući. Kad sam ga zamišljala u sebi? U kojem

trenutku naše interakcije sam si dozvolila da si to zamislim? Znam u svome srcu da se
to dogodilo. Sama bih sebi lagala kad bih pokušala zanijekati to. Ali zašto bi dovraga
on rekao tako nešto? Pristojna osoba nikad ne bi izrekla tako nešto čak i da se to
dogodilo. Bilo bi previše sramotno za drugu osobu.

”Zašto se crveniš?” Raphael zahtijeva od mene.

”Zato! Zbog ovoga što govoriš. To je… to je...”

”Nepristojno? Politički nekorektno? Jebeš to, Beth. Zašto bih trebao biti politički
korektan? Miris tvoje napaljenosti mi se zadržao u glavi i zbog toga se osjećam jebeno
dobro. To je sve. Nisam prestao misliti o tome, a imao sam neke poprilično važne
poslove na koje sam se trebao fokusirati, Beth. Zapravo si ti nepristojna što si mene
omela na taj način. I to radiš opet sada.”

Sranje. Sranje, jebem ti, dovraga. Napaljena sam. Bez obzira na to što mi je
stolica stravična, sama činjenica da govori kako bi me jebao me napaljuje. Ne mogu
namirisati ništa. Ne znam što Raphael misli da može namirisati, ali s obzirom koliko su

|
mu nosnice raširene, pretpostavljam da je nešto jako napaljujuće. ”Rekao si da ne moram
sudjelovati danas,” kažem drhteći.

Raphael kima. ”Naravno da ne moraš. Ne moraš sudjelovati uopće ako to ne

želiš.”

”Pa onda… što će se dogoditi stolici ako ju nikada neću htjeti koristiti?”

Rapahel slegne ramenima nonšalantno. ”Spalit ću je.”

”Sigurna sam da ćeš naći nekoga drugoga da sjedi na njoj.”

On odmahne glavom, njegove zelene oči sjaje kao da je iznerviran. ”Ne bih to
napravio. Napravljena je za tebe. Mjere su za tvoje tijelo. Nitko drugi ne bi stao u nju
pravilno kao ti. A uz to Beth, to bi bilo besmisleno. Ovo je tvoj strah. To je planina na
koju se ti trebaš popeti. Ne bi imalo smisla da se netko drugi s time suočava.”

On ima pravo, naravno. Koji bi bio smisao da on ima nekoga drugoga u stolici,
ne bi bilo isto iskustvo. Oni ne bi imali isto iskustvo. Oni ne bi zaradili njegovu pažnju
i ljubav što je nešto što on zaista želi. Sama ideja da sjedim u stolici, dopustajući
okovima da budu toliko blizu mojim zglobovima, dozvoljavajući sebi da budem
privezana za ručne i nožne zglobove me čini veoma klaustrofobičnom.

”Nagovaraš sama sebe da ne probaš. Mogu vidjeti to u tvojim očima,” Raphael

mi kaže.

”Ne. Ja samo...”

”Bojiš se.”

Ne znam zašto mi je jako bitno da mu dokažem suprotno. Već sam bila nazivana
kukavicom, već sam bila provocirana i maltretirana od strane drugih da napravim nešto
što ne bih trebala i nikada prije mi nije bilo bitno. Nikada prije nisam imala problem
nekome ili nečemu reći ne. Zapravo, govorenje ne je bila najlakša stvar u mome životu.
Osim toga, kada gledam u Raphove oči, jedino što želim je reći da na izazov i dokazati
mu da je u krivu, ali iskreno, ne znam kako.

|
 Kao da mi čita misli, Raphael stavlja ruku na poleđinu stolice gledajući u nju kao
da će mi objašnjavati nešto. ”Jako je jednostavno, znaš.” On korača oko stolice, dižući
je u uspravan položaj. On namješta polugu kako bi se naslon uspravio. Kada je
zadovoljan s time što je napravio, on sjedne na nju naslanjajući se. Nisam idiot. Vidim
savršen obris njegove erekcije kroz materijal njegovih hlača. Raphael pogleda prema
dolje, gledajući u nju, ali jednostavno ne mareći. On nagne glavu prema iza, njegova
brada je prema gore, njegove ruke prebačene su preko oba drvena naslona za ruke. On
izgleda kao neki pali anđeo - predivan i okrutan u isto vrijeme. ”Ja ću biti tvoj amortizer.
Samo jednom ću stati između tebe i tvog straha. Sjedni mi u krilo,” kaže mi.

”Nemam osam godina, ne trebam sjediti na tvom koljenu. Ili je ovo jedna od onih
’Tatica’ stvari?” pitam dok mi osmijeh zvuči nervozno.

Ozbiljan izraz lica se pojavi na njemu. ”Možeš me zvati tatica ako želiš.
Preferiram gospodine. Ili gospodaru. Možemo odlučiti kasnije. Za sada, razmišljaj o
ovome kao o eksperimentu. Saznat ćeš sviđa li ti se biti blizu mene. Ja ću saznati jesi li
sposobna prepustiti se mojoj kontroli. Barem malo.”

Normalni frajeri vode curu u kino na trećem spoju. Normalni likovi pitaju curu
da pogleda predstavu s njima ili im skuhaju nešto fino doma kako bi ostavili dobar
utisak. Normalni frajeri ne naprave seks stolicu za torturu po tvojim mjerama. Ne pitaju
te da im sjedneš u krilo da bi vidjeli možeš li im prepustiti potpunu kontrolu nad svojim
tijelom. A i Raph i ja ne hodamo. Nismo bili niti na jednom spoju do sada, a kamoli na
tri. Ovo sve je jako, jako sjebano.

Raphael trlja svoje bedro kroz hlače gledajući u mene kao da me želi uzeti tada i
tamo, baš tu na podu ove čudne sobe bez zraka.

”U redu je ako želiš otići. Možeš ići. Okreni se i otiđi iz sobe. Odi liftom do
predvorja, uzmi taksi i nestani u noć. Ali i ti i ja znamo što će se dogoditi u trenutku
kada noćas legneš u krevet. Svršit ćeš uz pomoć prstiju ili jebene plastike i osjećat ćeš
se prevareno. Znat ćeš da si propustila nešto nevjerojatno.”

”Eto njega ponovno. Tako pun sebe.”

|
 Raph se samo nasmije dopuštajući svojoj glavi da visi dok gleda u pod. ”I kao što
sam ti rekao, Beth… Imam jako puno razloga da budem arogantan. Ja sam jako dobar u
jebanju. Jako sam dobar u tome da djevojka svrši zahvaljujući meni. Djevojke uglavnom
uzdišu govoreći moje ime. Da ni ne spominjem svoj kurac koji je veličanstven.”

Ljubomora sijevne kroz mene dok to govori. Vjerojatno se jako puno seksao kada
može zvučati tako umišljeno i samouvjereno. Koliko je točno on djevojaka doveo do
orgazma? Koliko točno djevojaka se molilo Bogu North industrije? Ako ga pitam,
vjerojatno će mi reći točno koliko. U isti tren shvatim kako ne želim znati tu informaciju.
Ispustim torbicu puštajući ju da padne na pod. Prijeđem preko sobe, gledajući u
Raphaela i veliku kvrgu u njegovim hlačama. Njegov kurac mora da je veličanstven
kada zateže materijal njegovih hlača kao šator. Pogledam u stranu jer mu ne želim dati
zadovoljstvo da ga gledam, ali kada nam se pogledi sretnu, Raphaelov pogled mi govori
da ga to zabavlja.

Ovaj trenutak je ključan za mene. Znam to duboko u sebi, unutar svake svoje
koščice. Ako mu sjednem u krilo, govorim mu da želim ovo i da želim njega. Trebala
bih uzeti više vremena kako bi razmislila o ovome. Zasigurno ne bih trebala polako
hodati prema njemu, a moje tijelo me vuče prema njemu i više nije u mojoj kontroli.
Unutar vena mi teče tekuća vatra. Ispod kože mi gori. Divlji vulkan umjesto srca. Ne
mogu spriječiti svoje prste da mu dodirnu lice.

Ovo je tako neočekivajuće. Ne vjerujem svojoj intuiciji više. U potpunosti sam

izgubljena. Raphael ne reagira na moj dodir. Njegov izraz lica je bezizražajan dok
prolazim prstima po njegovim obrazima, po oštrim crtama njegove vilice. ”Zavukao si
mi se ispod kože,” prošapćem mu. ”Ne znam kako si uspio to napraviti tako brzo, ali ne
mogu to poreći. Ti znaš moju prošlost. Ti znaš što se dogodilo mojoj majci. Ti znaš da
je taj trenutak oblikovao svaki tren moga života. Ne želim živjeti pod tim teretom više.
Želim biti slobodna.”

Raphaelove zelene oči zasjaje malo više. ”Ali više od toga...” on kaže, naznake
osmijeha se pojavljuju na kutovima njegovih usana. ”Želiš mene.” On stavi ruke na moj
struk dižući me grubo. Okreće me na sebe tako da sada sjedim bočno na njegovom krilu.

|
Kad me spusti, Raphael me spusti ravno na svoju divlju erekciju. Ja uzdahnem - osjećaj
je gotovo više od onoga što mogu podnijeti. Tri milimetara tanka tkanina dijeli moju
ribicu od njegovog kurca. Tri tanka sloja odjeće koja isto tako mogu biti napravljena od
papira. Mogu osjetiti sve i kladim se da i on može.

Njegove oči se lagano zatvore, njegova obrambena vanjština se makne na

sekundu otkrivajući koliko je zapravo on trenutačno napaljen. ”Nikada neću ništa
napraviti protiv tvoje volje, Beth. Možeš mi vjerovati.”

Čudno, ali mu vjerujem. Vjerovala sam mu u onoj VR simulaciji i vjerujem mu i

sada. Lagano kimam dok mi srce tuče kao ludo.

”Neću te vezati i jebati danas,” kaže nježno. ”Ali ću te staviti preko koljena i
istući po guzi.”

”Istući me po guzi?”

”Ako misliš da to ne možeš podnijeti...” Raphael pokaže na vrata. ”Još uvijek su

otvorena. Neću misliti ništa manje o tebi.” On kaže ovo zadnje s dozom zadirkivanja, s
dozom izazova. To je dobro upakirana tehnika. Njegove oči blistaju i mogu vidjeti dozu
očekivanja u njima. Ne znam što želi više da učinim: da ustanem i odem, budem
kukavica na njegov izazov ili da ostanem i prihvatim izazov.

Svaki dio mene gori. Jebemu, ne znam kako bih se trebala ponašati. Kako bih mu
se trebala predati? Kao da moja emocionalna sloboda nije ništa, a zapravo je najbitnija
stvar u mome životu. Raphael ju želi, a to je ujedno i najteža stvar koju mu mogu dati.
Možda ju baš zato i traži. Kad bih cijenila nešto više od toga, nema sumnje da bi tražio
to od mene. To je sjebano. To je neupitno borba vlasti i teško mi je odrediti koje su moje
opcije bez da izgubim živce. Jednostavno rješenje je da hladno i mirno odem sa svojim
ponosom i dostojanstvom, ali ja to ne mogu napraviti. Moja glava je puna njega. Uvijek.
Osjetim njegov miris čak i dok hodam ulicom. Čujem njegov glas čak i kada sam na
predavanju ili u metrou. Ovaj čovjek me progoni kao misteriozni, enigmatični duh i to
me u potpunosti izluđuje.

|
 ”Zašto ja ne mogu zavezati tvoju guzicu za stolicu?” pitam hladnim odriješitim
glasom. ”Zašto ja tebi ne mogu priuštiti dobrano lemanje po guzi?”

Raphael se nasmije lagano, ton njegova glasa je kao tekuća svila. ” Ti znaš da to
ne funkcionira tako.”

”Zašto? Zato što si arogantni seronja koji želi sve po svome?”

”Da. To je djelomično zato,” on potvrdi. ”Dom se također ne klanja pod

submisivnom.”

”Submisivnom? Mislim da radiš malo previše pretpostavki ovdje.” Pokušavam

zadržati oštrinu svoga glasa, ali ne ide mi baš. Koji jebeni kurac? Što sam ja napravila
da je on pomislio da ću mu ja biti submisivna? To je ludost. On je takva nevjerojatna
seljačina. Pogledam iza svog ramena i ne mogu prestati gledati u njega, doduše- na način
na koji prigušeno svjetlo obasjava njegova ramena praveći dugu sjenu po njegovom
tijelu i bacajući sjenu na dramatičan izraz njegova lica. On je fizička manifestacija svih
mojih mračnih, najsenzualnijih maštarija… i nemoguće ga je ignorirati.

”Koliko jako će biti? Koliko jako ćeš me lupati po guzi?”

On odgovara istoga trena. ”Onoliko jako koliko možeš podnijeti.”

Adrenalin prozuji kroz moje tijelo. Moj um se podijeli na tri dijela. Prvi dio je
fokusiran na oblik njegovih punih usana koje se izvijaju u taj njegov osmijeh. Drugi dio
na ideju boli i koliko boli bih mogla podnijeti dok ne odustanem. Treći dio je
koncentriran na moje donje rublje, pokušavajući se sjetiti koje sam obukla danas ujutro.
Crnu čipku? Crvenu čipku? Bokserice? Hipsterice? Bože, nadam se da nisam navukla
par dugih gaća u žurbi da dođem do fakulteta. Nađem sama sebe kako kimam i predajem
kontrolu njemu. ”U redu. Reći ću ti kada više neću moći podnijeti.”

”Ja već znam kad ćemo dosegnuti tu točku.”

”Kako?”

”Po načinu na koji dišeš. Po načinu na koji će se tvoje tijelo uzvijati preko moga
koljena. Po načinu na koji ćeš se trznuti svaki put kada položim dlan na tvoju golu kožu.”
|
 Ispustim uzdah u nemogućnosti da ga više držim u sebi. Mrzim što me moje tijelo
ovako iznevjerava. Jebeno to mrzim. On me kontrolira sada. Pokušava, doduše. Ne
mogu odlučiti tko mi više ide na živce u ovom trenutku - on, što ima obraza doći i
pokušati me ukrotiti ili ja koja to dopuštam. Napaljena sam. Nisam nikada mislila da je
moguće ovoliko biti napaljen. Želim ga poljubiti. Želim njegove ruke na svome tijelu.
Želim ga u sebi, ali u isto vrijeme misao na to me prestravljuje.

”Ti si tako jebeno lijepa,” prošapće. ”Tvoja usta su savršena. Tvoj jezik je
savršen. Tvoje usne su savršene, Beth. Ne mogu dočekati da zakopam prste u tvoju kosu
i izjebem te u usta. Hoćeš li mi to dopustiti? Hoćeš li mi dopustiti da ti radim što god
poželim?”

Zatvaram oči. Ne znam što da kažem. Kako da odgovorim. Nemam riječi kojima
bi izrazila svoju zbunjenost u ovom trenutku, ali moje tijelo ima svoj jezik kojim viče
da želi sve te mračne delicije koje mi Raphael nudi. Baš sve. Raphael je jako miran u
jednom trenu, a u drugom me već miče, okreće, savija moje tijelo preko svoje noge
nevjerojatnom brzinom. Njegov kurac je pritisnut među mojim dojkama, čvrst i
pulsirajući. On uzima moju haljinu i podiže materijal otkrivajući moju guzu. On
izdahne- dubok božanstven zvuk od kojeg mi se grče nožni prsti. Nemam vremena za
neugodu. Nemam vremena niti da pogledam prema iza i da vidim koje gaćice nosim.
Raphaelov dlan se spusti i spoji s mojom golom polutkom guze, val šoka i boli prozuji
kroz mene tražeći moju pažnju.

”Ahh, jebemu!”

”Dobra cura,” Raphael prede. On trlja mjesto udarca dlanom kao da misli
trljanjem ukloniti bol. ”Dobra cura. Ovo je bio jedan. Dobro si ga primila. Jesi li spremna
za sljedeći?”

Moja polutka još uvijek peče od boli, ali kimam primajući se za rub stolice i
pripremajući se. ”Spremna sam,” kažem bez daha.

Nema upozorenja. Raphova ruka se spusti na moju guzu ponovno, čak jače od
prvog puta.

|
 ”Sranje! Ahh, o moj Bože!” Pomaknem se pokušavajući pobjeći ubodu boli koji
se širi po mojoj guzi, ali ne mogu. To je dio mene sada. Bez obzira kako se pomičem,
ne mogu se odmaknuti od nje. Raphael proizvede zadovoljan zvuk. On trlja moju guzu
ponovno, režeći.

”Tvoja guza poprima tako slatku nijansu roze, Beth. Krivulja tvoje guze je
jednostavno nevjerojatna. Znao sam da će biti. Jebeno sam znao.” Njegova ruka se
ponovno sudari s mojom guzom. Ja zacvilim, a Raphaelovo režanje se pretvori u duboko
mumljanje. On me trlja polako ponovno, dlanom radi pritisak koji umanjuje peckanje.
Trenutak kasnije, njegova ruka se ponovno spušta i moj vrisak se odbije od zidova
lagano zamračene sobe.

”Jebemu, Raphael. Jebemu!”

”Ne još, dušo. Znat ćeš kada ću te jebati. Neće biti zabune u tome.” Ponovno se
njegova ruka spusti i ja zacvilim. Ponovno i ponovno, bol dođe i ja se izgubim u njoj.
Osjećam kao da plovim u moru boli, ljuljajući se, hvatajući zrak svaki put kada dospijem
do mirne površine na dovoljno dugo da ispunim pluća. Obuhvaća me tako da me guta.
Želim ga. Želim ga. Želim ga toliko jebeno da svaka moja kost i svaki moj mišić vrište
njegovo ime. Preklinjem ga da me uzme, da me baci na pod da me izjebe tako jako dok
neću više znati tko sam… i tada on prestaje. Moje srce kao da je ispalo na pod dok
Raphael navlači moju haljinu prema dolje, prekrivajući moju guzu najnježnije moguće.

On stišće moju guzu dlanovima preko materijala, mrmljajući nježno i ja skliznem

sa svoje pozicije tonući na pod kraj njegovih nogu.

Raphael me uzima za bradu, dižući mi lice i smiješi mi se. Čudan izraz spokoja
mu se navuče preko lica. ”Možda ne znam sve što se o tebi treba znati, Elizabeth
Dreymon. Još uvijek postoji jako puno toga što trebam naučiti. Ali jednu stvar znam…
a to je ovo. Ti ćeš jebeno obožavati ovu stolicu jednom kad se popneš na nju. Učinit ćeš
me toliko jebeno ponosnim.”

|
 ”Poljubio te. I nakon toga si otišla.” Thalia kaže ovo jako polako kao da se muči
s procesuiranjem informacija. ”On je tebe poljubio?” Nisam joj rekla što se dogodilo u
onoj maloj sobi nakon poljupca. Nisam joj objasnila zašto mi je teško sjediti udobno i
zašto se ne mogu prestati vrpoljiti.

”Da, Thalia. Poljubio me je. Hvala na takvoj nevjerici. Imam posla. Ne bih ni
smjela biti na telefonu sada.” Pogledam oko sebe i pretražim pogledom knjižničarku
Henriettu. Ako me uhvati s mobitelom, gotova sam.

Thaliu ne zanima previše što ja radim. Jedino što nju brine trenutačno je što se
dogodilo s Raphaelom sinoć i kako je on. ”Poslao mi je email, znaš”, kaze mi. ”Tražio
me da te pitam je li London bio sve što si očekivala.”

”Ima broj moga mobitela. Zna kako ga koristiti. Reci mu ako želi znati neka mi
napiše poruku i sazna sam.”

”Kakva si ti to prijateljica?” Talia zagunđa preko telefona. ”Mi bi trebale pričati

o takvim stvarima. Trebale bi tračati i o najmanjem detalju, analizirati svaki pokret koji
je napravio.”

”On je tvoj prijatelj, Thalia. Drugačije je zbog toga.”

”Naravno da je drugačije. Imam najbolje interese za oboje. A sada mi reci što se

dogodilo na tom tvom vražjem spoju!”

”Nisam bila na spoju sinoć. Bila sam na dogovoru… Bože, ne znam niti što je to
bilo, ali nije bio spoj. Nisam očekivala da to napravi. Nisam bila spremna da on to
napravi. Morat ćeš mi oprostiti što ne prštim od oduševljenja.” Trunka uzbuđenja mi
prođe kroz tijelo i spusti se između mojih nogu. Raphael nije niti dotaknuo moju ribicu
sinoć, ali kao da i je. Cijelo vrijeme proživljavam onaj trenutak ispočetka kada su njegov

|
dlan i moja stražnjica postali jedno i jedva se sprečavam da ne otrčim u kupaonicu i ne
mastrubiram.

”Bez obzira što si očekivala ili na što si bila spremna, i dalje je u redu ako si bila
uzbuđena, Beth,” Thalia kaze. ”Mislim, daj hajde. Znam svaku crtu njegova lica. On je
nevjerojatno zgodan. Kao Grčki Bog. Ne možeš mi reći da te ne privlači.”

Uzdahnem teško vraćajući knjigu na policu, uzimajući ju s kolica koja vodim oko
polica. ”Ne mogu ti to reći,” složim se. ”Ali ima nešto u njemu, Thalia. Nešto slomljeno.
On je nuklearna bomba i njegove žice su krivo spojene. U jednom trenutku doći će do
kratkog spoja i on će eksplodirati. Posljedice će biti devastirajuće. Ako ga pustim u
potpunosti u svoj život, bit će samo pitanje vremena. Nešto će se dogoditi. Nešto grozno
će se dogoditi. On će poludjeti ili će mi slomiti srce, a ja se s time ne mogu suočavati
sada. Dijeli me samo 5 mjeseci od završnog ispita. I tebe, ako ćemo već o tome. Mislim
da se obje trebamo koncentrirati na učenje i prolazak na ispitu tako da se normalno
možemo zaposliti.”

”Što, i onda ćeš možda biti spremna da ti netko slomi srce?”

”Možda. Tko zna?”

”Suluda si.”

”Realna sam. Štitim samu sebe i sve za što sam radila veći dio svog odraslog
života.”

Još jedna knjiga se nađe na polici. Thalia je tiha na trenutak. Zvuči razočarano
kada progovori ponovno. ”U redu. Tako je kako je. Pretpostavljam. Neću te gnjaviti oko
toga ponovno. Samo znaj… Mislim da griješiš.”

Ne znam zašto je njoj toliko bitno da se ja povežem s Raphaelom. U stvarnom

životu, njeno forsiranje da zna što se događa s njim i što ima između nas je čudno. Inače
bih pretpostavila da ona osjeća nešto prema njemu, ali ja znam svoju prijateljicu. Nešto
drugo je. Postoji neki drugi razlog zašto želi saznati svaki detalj Raphaelova života i
jako je zabrinjavajuće što ne mogu dokučiti što je to.

|
 ”Javi mi ako želiš na večeru kasnije,” Thalia kaže.

”Ahh, ne znam. Mislim da ne mogu podnijeti više razgovora o Raphaelu Northu.”

”Neću niti spomenuti njegovo ime, obećajem,” kaže mi. ”Kunem se.”

Znam da laže. Neće si moći pomoći. Izdržat će trideset minuta, sat maksimalno i
onda se više neće moći obuzdati. Svaka druga riječ koja će izaći iz njenih ustiju će biti
vezana za Raphaela i mislim da to ne mogu trenutno podnijeti. Taj čovjek je preuzeo
svaki trenutak mog života ionako. Provodeći večer razgovarajući o njemu će me samo
uvući dublje u to.

A trenutačno se pitam što će ostati od mene kada Raphael završi sa mnom.

Ispred knjižnice se nalazi maleni kafić koji prodaje pečene sendviče i grickalice, ali ja
želim nešto svježe za ručak danas. Nešto zeleno i zdravo. Krenem prema restoranu sa
salatama koji se nalazi par blokova dalje kada osjetim kako mi mobitel vibrira u torbici.
On je. Znam da je on. Očekivala sam neku poruku ili bilo što od njega još otkad sam
otišla iz penthousea. Već znam da nije tip frajera koji bombardira ženu s milijun poruka,
ali sam isto tako vidjela njegov pogled kada me vidio kroz staklena vrata jučer. On neće
ovo ostaviti na miru. On neće odustati od ovoga.

Ostavim mobitel točno tamo gdje je i bio, na dnu torbice. Što god da mi je poslao
će mi uništiti dan u potpunosti ili ga upotpuniti. Još uvijek pokušavam shvatiti što
osjećam. Bila sam bijesna sinoć. Bila sam spremna udariti ga u kitu jučer radi
umišljenosti. Nakon toga sam htjela osjetiti njegovo tijelo na svojemu više od ičega u
životu. A nakon toga sam bila toliko bijesna na sebe na putu doma da sam se rasplakala
u metrou. Ne mogu vjerovati da sam mu dopustila da mi to napravi u tom trenu. Mislim,
dopustila sam mu da me istuče po guzi. Tko to radi? Suludo je. Bilo je čisto ludilo. Ali…
isto tako sam se osjećala nevjerojatno sretno u tom trenutku. Bila sam tako privučena
njime. Poljubac u VR svijetu je bio magičan. Njegovo tijelo pritisnuto uz moje, način
na koji me držao, tako čvrsto, a tako nježno u isto vrijeme… vukle su me nevidljive sile
u isto vrijeme na više različitih strana. Bila sam prebačena preko njegova koljena s
haljinom podignutom oko struka, moja gola stražnjica je stršala kao na pladnju za
njega…

|
 Crvenim se dok prolazim ulicom, pročistim grlo podižući naramenice svoje torbe
na rame. Pogledam uokolo da se uvjerim kako nitko nije primijetio kako sam se
zacrvenila. Mogu li ljudi vidjeti koliko sam napaljena od samog pogleda na mene? Mora
da je toliko jebeno očigledno.

U restoranu sa salatama je red. Velik. Zagunđam kada se priključim redu.

Prekasno je da odem nekamo drugdje sada; imam samo 45 minuta da pokupim hranu i
da se vratim natrag u knjižnicu. Ako zakasnim, zaglavit ću na dosadnim poslovima koje
Henrietta nagomilava kao kaznu.

Moj telefon je kao C4, prijeti mi iz dubine moje torbe. Nemoj pogledati. Nemoj
pogledati. Nemoj jebeno gledati u svoj mobitel, Elizabeth Marie Dreymon. Ponavljam
ovo u sebi kao mantru dok red polako gmizi prema naprijed.

”Oprostite? Beth, zar ne?”

Zvuk mog imena me prestraši. Okrenem se i iza mene se nalazi plavokosi, visoki
tip u tamno sivom odijelu koji mi se smiješi. Paxton.

On mi pruža ruku koju izvadi iz džepa. ”Upoznali smo se neki dan. Ispred lifta?”
On ne izgovori Raphaelovo ime. Na sam spomen njegova imena ljudi polude.

”Da, sjećam se. Ti si Paxton. Thalia mi je rekla za tebe pošto sam naletjela na
tebe.”

Osmijeh koji se pojavi na njegovu licu je žalostan. ”Zasigurno ništa pozitivno.

Thalia i ja… imamo kompliciranu prošlost.”

Uzvratim mu osmijehom. ”Možda je nešto spomenula takvoga.” Bilo bi

nepristojno reći što sve mi je Thalia rekla loše o njemu. Očito da je puno prošlosti
između njih, između njih troje. Pitam se zašto Raph želi vidjeti ovog tipa, ali Thaliu ne.
Toliko toga je neizrečenog. Toliko sam jebeno znatiželjna, ali u isto vrijeme sam umorna
od situacije. Komplicirana je i kompleksna i ja sam autsajder. Imam osjećaj da nikada
neću saznati istinu.

”Zanimljivo kako ponovno nalijećemo jedan na drugoga,” Paxton kaže glatko.

|
 ”Ti si na pauzi za ručak? Bi li se pridružila meni za stolom preko ulice?”

Na drugoj strani ulice se nalazi L’Assiette, francuski restoran koji ima reputaciju
za jedan od najboljih odrezaka i krumpirića i ta reputacija ih prati zadnjih pedeset
godina. Nikada nisam jela tamo. Prekomjerne cijene na meniju i čekanje za rezervaciju
od tri tjedna su me nekako odbili od tog mjesta.

”Oh, ne, u redu je. Ne želim smetati. Sigurna sam da si zauzet. Samo ću uzeti
salatu i otići. Jest ću kada stignem popodne kući.”

”Već imam naručeno par jela iz kuhinje. Moj poslovni ručak je upravo otkazan
tako da bi mi zapravo napravila uslugu. Ne želim baš da ljudi pomisle da sam to sve
naručio za sebe.”

Ne mogu ni vidjeti blagajnu za salate od reda ljudi koji još stoje ispred mene.
Proći ce pola sata prije nego što ću moći naručiti. Pogledam u sat i zagrizem usnicu.

“Pretpostavljam da neće škoditi,” kažem.

”Predivno.” Paxon mi ponudi ruku kao stari južnjački džentlmen. Provučem ruku
kroz njegovu pitajući se radim li pogrešku. Radije ću otići odavde gladna nego prizvati
još više drame u svoj život, a kamo drugdje bi mogao voditi ručak s ovim tipom nego u
dramu. Iziritirana sam. Nemam razloga zašto bih mislila da će Raph biti ljut ako sazna
da sam ručala s Paxtonom - mogla bih ga biti briga - ali mogućnost da bi ga moglo
zasmetati me uzbuđuje.

Na drugoj strani ulice, plata kamenica biva dostavljena dok hodamo prema
njegovu stolu. Konobar se nakloni i Paxton ga otpušta od službe trzajem ruke. On čak
niti ne pogleda čovjeka u oči - drugačije nego Raph koji je gledao Dannya cijelo vrijeme
dok nas je posluživao. Paxton otjera još jednog konobara koji mi pokuša izvući stolicu
da sjednem te to napavi sam. ”Vrlo mi je drago da sam te uočio Beth,” kaže mi. ”Htio
sam razgovarati s tobom neki dan, ali već sam kasnio na sastanak s Raphaelom, a i ti si
izgledala kao da žuriš otići od tamo.”

|
 Sjednem i potonem u udobnu stolicu - udobniju od bilo koje stolice u mom stanu.
Trudim se sakriti kako sam iznenađena Paxtonovim riječima, ali očito je da nisam dobra
u tome. Paxton mi se nasmije kimajući uljudno. ”Znam Raphaela već jako dugo. Siguran
sam da ti je Thalia pojasnila našu priču. Kako smo išli u školu, nas četvero prijatelja,
povezani pupčanom vrpcom.”

Prihvatim kamenicu koju mi Paxton ponudi. ”Četiri? Ona mi je rekla za tebe i

Raphaela. Postoji još jedan član vaše grupe?”

Na sekundu Paxtonov savršeni osmijeh zatreperi. Samo na sekundu. Da sam

trepnula, propustila bih to. Uhvatim to, krajičkom oka. On obuzda svoje emocije istog
trena. ”Oh...ne. Moja greška. Mnogi ljudi su se htjeli pridružiti našoj maloj skupini, ali
mi smo uvijek bili jako arogantni i puni sebe da bismo primijetili bilo koga. Zvali su nas
Tri mušketira. Naši roditelji. Oni bi održavali tjedne sastanke kako bi razgovarali što da
naprave s nama, nestašnom djecom.” Nasmijem se jer mislim da on to očekuje. ”Molim
te,” kaže mi pokazujući na stol. ”Jedi. Nemaš puno vremena. A ako ćemo iskreno,
nemam niti ja. Imam brdo papira na stolu. Bez obzira koliko jako ja to želim, ali oni se
neće riješiti sami.”

Dok on govori ovo, konobar se vrati s dvije svježe salate i platom grilanog mesa.
Miriše božanstveno, dovoljno da se moj želudac oglasi.

Stavim hranu na tanjur, jedući polako, uživajući u svakom zalogaju. ”O čemu si

htio razgovarati sa mnom?” pitam.

”Pa… čini mi se da je to teška tema za započeti. Činiš se kao pametna žena,

Elizabeth, tako da te neću povrijediti i okolišati. Želim znati tvoje namjere s mojim
prijateljem.”

Prestanem žvakati. ”Moje namjere?”

”Da. Tvoje namjere za provođenje vremena s Raphaelom. On je...” Čudan izraz

se pojavi na njegovom licu. ”Raphael je jako bogat čovjek. Bogatiji od cijele elite New
Yorka zajedno. Zadnjih par godina je bilo jako teško za njega. Osjećam se odgovornim
da saznam tvoj kut gledanja njega prije nego što ga povrijediš.”

|
 ”Oprosti? Moj kut gledanja?”

Paxtonov osmjeh ostane fiksiran na mjestu, ali nešto u njemu se promijeni. Neka
kisela nota se pojavi na njegovu licu i oko očiju. ”Ti si siromašna studentica koja je
prepoznala priliku za sebe. Ne krivim te. Vjerujem da bi većina ljudi u tvojoj situaciji
napravila istu stvar. Ti si u dugovima preko glave, imaš stanarinu i ostale troškove za
pokriti. Poziv za provođenje vremena s najbogatijim muškarcima u New Yorku je kao
dar s neba za tebe. Tome svemu ima kraja. Misliš da će on pokriti tvoje troškove
školarine. Možda će ti kupiti neki mali stan u kojem možeš živjeti bez da plaćaš
stanarinu.” On kima glavom dok ovo govori bez trunke bijesa u glasu. ”Razumijem,
doista razumijem. Mi smo svi imali takve veze sa ženama i radili iste stvari. Pokrivali
njihove troškove, pomogli im financijski kad su trebale. Dali im auto na korištenje kada
je bilo potrebno. Za muškarce koji imaju tu moć to je prilično normalno. Ali Raphael je
drugačiji. On nije imao vezu s ženom dugo vremena. Možda se čini kao da je hladan.
Rezerviran. Udaljen, čak. Ali uvjeravam te, on je baš suprotno. On je… krhak. Mislim
da je bolje za njega da oformi vezu s nekim tko ima isti socijalni status kao on, tko ne
traži puno od njega u kratkom periodu.”

Ne vjerujem što čujem. Dok sam slušala Paxtona kako me naziva sponzorušom,
hrana u mojim ustima se pretvorila u pepeo. Moj jezik je kao komad sirovog mesa. Moj
puls nabija, a moj vid je zrnat i nejasan. Pogledam u tanjur ispred sebe boreći se s
porivom da ne povraćam. Odložim vilicu. ”Ti misliš da sam pristala na viđanje s
Raphaelom zato da mi da novac?”

”Da,” Paxton kaže. ”Znam za vaš dogovor. Šest tisuća dolara mjesečno? To je
jako puno novaca za par partija šaha, Elizabeth.”

Riječi me peku u grlu. Polagano, jer mi se vrti, odgurnem stolicu od stola i

ustanem. Ne mogu stajati uspravno. Ne mogu… jebeno ...misliti. ”Rekla sam mu da ne
želim njegov novac,” prošapćem. ”Rekla sam mu da neću prihvatiti niti novčić. Nisam
se pristala s njim nalaziti da bih ga jebala za novce, Paxton.”

|
 On se nasloni natrag u svoju stolicu podižući ruke. ”Oh ne. Ne, ne, ne, to nije ono
što sam mislio. Ne samo seks. Bože, ne optužujem te da si kurva. Ja pričam o druženju.
Uživanju u zajedničkom obroku. Provodeći vrijeme zajedno. Takve stvari.”

”Jebi se. Optužuješ me da sam eskort dama,” procijedim.

Paxton reagira kao da sam ga udarila. On se odmakne od mene iznenađeno, ali

znam da glumi iznenađenje. Toliko ga poznajem. Njegovo lice može pokazivati jednu
emociju, ali njegove oči pričaju drugačiju priču. On se pravi da je miran, pravi se da je
ono što govori potpuno normalno, prihvatiljivo i razumljivo, ali u njegovim očima vidim
koliko mu se gadim. ”Nije baš damski da psuješ na gospodina u javnosti, Beth,” on mi
se ruga. ”Pogotovo ne nakon što ti je ponudio besplatan ručak.”

Moj želudac napravi kolut, zamalo se nagnem nad stol da povratim sve što sam
pojela u njegovo krilo. To bi bilo ono što taj kreten zaslužuje. Nisam trebala pristati na
ručak s njim. Činjenicu da sam pristala je iskoristio protiv mene kako bi dokazao da ću
napraviti bilo što kako bih dobila nešto besplatno. ”Ti si svinja,” procijedim dok gledam
u njega. Jedva da išta više vidim kroz suze koje se skupljaju i mute mi vid. ”Ja sam
pokušala pomoći Thalijinom prijatelju, ništa više.”

Paxon kima, vraćajući svoju rezerviranost bez obzira što sam ja svoju izgubila
odavno. On posegne u džep i izvadi svoju čekovnu knjižicu otvarajući ju. On otvori
kemijsku olovku koju je izvadio nakon knjižice. ”Koliko želiš?” pita me hladno.

”Molim?”

”Koliko novaca želiš da ga ostaviš na miru?”

”Ne želim ništa!”

”Hajde Beth. Budi realistična. Budi iskrena. Reci svoju cijenu. Uvjeravam te da
imam dovoljno novaca da ispunim tvoju pohlepu.”

”Mogao bi mi ponuditi i sto tisuća dolara i ja ih jebeno ne bih uzela. Ti si odvratno

smeće.”

|
 ”Sto tisuća,” Paxton kaže. On pogne glavu i napiše broj u svoju knjižicu. On
istrgne ček i pruža mi ga smiješeći se. ”Vidiš. Nije bilo tako teško, zar ne?”

Posegnem za čašom vode koja se nalazi ispred mene na stolu i prolijem ju njemu
po licu. On očito nije očekivao da ću to napraviti. On dahne s otvorenim ustima, podigne
ramena. Skoči na noge, prođe rukama po prsima kao da će ga to na neki način osušiti.
”Nemoj samo stajati tu, donesi mi ručnik!” obrecne se na konobara. Čovjek požuri
prema njemu pružajući običan bijeli ubrus koji je imao prebačen preko ruke i Paxton
njime počinje tapkati po košulji i odijelu. Konobar me začuđeno pogleda i ugledam mu
lagani osmijeh na usnama, ali ja sam preljuta da bih mu se pridružila u smijanju.
Paxtonova hladna vanjština je nestala dok me ubija pogledom.

”Upravo si zajebala,” on me obavijesti. ”Ti si jako zajebala.”

Nagnem se prema njemu tako da je mali razmak među nama. Moje cijelo tijelo
se trese od bijesa. ”Znaš što, Paxton?” ispalim prema njemu. ”Ti si taj koji je sjeban.”

Ne mogu si priuštiti da na pola radnog dana idem doma tako da se vraćam u

knjižnicu. Idućih pet sati se vučem, a čak me niti Henrietta ne maltretira radi toga. Kada
napokon dođe 6 sati, ne odlazim doma kao inače. Užurbano krenem prema metrou i
vozim se četiri stanice prema Ozirisovoj zgradi. Na recepciji stoji isti muškarac obučen
u poslovno odijelo i kravatu koji mi je pomogao neki dan. Čim me ugleda, sva briga oko
toga da ću se morati predstaviti tko sam me napusti. ”Gospođice Dreymon, dobrodošli
natrag u Oziris. Nisam znao da ćete nas danas posjetiti.”

”Nisam planirala. Nešto mi je iskrsnulo. Možete li, molim vas, javiti Raphaelu
da sam ovdje. Trebam razgovarati s njim.”

”Nema potrebe,” Oliver kaže. ”Vi imate stalan termin s gospodinom Northom.
On nam je rekao da vas pustimo istog trena u penthouse kada god želite. Dopustite mi
da vas otpratim do lifta.”

Ok, šokirana sam. On mu je rekao da me pusti u stan kad god želim? Kad je to
naredio? Prije ili nakon što me ispljeskao po guzi? Je li možda htio da imam mogućnost

|
da se ušuljam u njegov penthouse nenajavljena, možda obučena u seksi donje rublje
ispod dugog kaputa, spremna i voljna mu služiti?

Oliver ukuca sigurnosnu šifru i odmakne se u stranu kako bih mogla ući u
privatan hodnik. Lagano mi se nakloni i otiđe bez ijedne riječi.

Ja ne skinem cipele u liftu.

To je jebneno glupo pravilo, ionako.

Tlak u ušima mi se izjednači nakon nekog vremena dok dizalo juri prema
penthouseu i cijelo vrijeme ja psujem ispod glasa, bijesno. Izjurim čim se vrata od lifta
otvore, trčeći preko čekaonice skroz do staklenih vrata. Ne zvonim nego počnem lupati
po vratima dok se zavjesa ne pomakne i Raphael stoji ispred mene.

Bez majice.

On je prekriven znojem, mokre kose i kapljice znoja mu cure po prsima.

Njegovim muževnim, glatkim, savršeno oblikovanim prsima. Na sebi ima kratke hlačice
i tenisice za trčanje, a u ušima ima slušalice kao da sam ga upravo prekinula u trčanju.
Nikad nisam vidjela privatnu teretanu ovdje, ali niti sekunde ne sumnjam da ne postoji.
Raph izgleda ljuto na trenutak, a onda shvati tko je na drugoj strani vrata i sve se
promijeni. On se odmakne za korak.

”Beth,” kaže nježno. Ne čujem svoje ime kroz vrata, ali mu pročitam svoje ime s
usana. Posegnem u svoj džep i izravnam komad zgužvanog papira koji sam tamo imala
od ručka. Zalijepim taj papir na staklo kako bi ga mogao vidjeti. On se nagne da pročita
što piše i velika bora se pojavi između njegovih obrva. ”Zašto ti je Paxton napisao ček
na sto tisuća dolara?” upita me. Puno je glasniji sada; čujem ga savršeno.

”Zašto mi ti to ne bi rekao?”

Njegovo mrštenje se pojača. ”Ne znam ništa o tome, Beth. Ništa.”

”Dakle, nisi me počeo viđati u nadi da ću postati tvoja igračka? Da bi me mogao

kupiti? Kupiti moje vrijeme i moje tijelo kako bi me mogao koristiti kada ti se da? Jer

|
to je upravo ono što je tvoj šarmantan prijatelj rekao kad me pokušao kupiti ovo
popodne.”

Raphovo lice je čelik i kamen. Bezizražajno. ”Misliš da ću ja to napraviti?”

”Da! Zašto bi inače plaćao toliko puno da dođem i da igram šah s tobom? Zašto
bi inače napravio onu stolicu? Ne mogu vjerovati da sam toliko glupa. Ti si poslovni
čovjek. Ti znaš s novcem. Mogao si igrati šah s bilo kime online besplatno. Dovraga,
tako sam glupa.”

Bijes koji se gomilao u meni cijeli dan napokon izađe u valovima. Više sam nego
ljuta; bijesna sam. Ne mogu vjerovati da sam si dopustila da se upletem u ovo sranje.
Imam najveći ispit svoga života za koji moram učiti. Trebala bih usmjeriti svaku trunku
energije u svoje istraživanje i svoje bilješke, a ja sam gubila dragocjeno vrijeme na
osobu koja mi je htjela platiti da odem s njim u krevet. Toliko sam se trudila oko svog
školovanja i sram me što sam u ovom trenu popustila.

Okrenem se i krenem prema liftu. Jedva da napravim tri koraka prije nego što se
staklena vrata otvore i Raph me zgrabi za rame. Okrene me i približi svoje lice mojemu.
”Mogao sam jednostavno igrati online, besplatno, imaš pravo. Ali oni ne bi imali tvoje
oči,” kaže dok mu je glas penetrirajuće dubok i ispunjen nekom nepoznatom emocijom.
”Oni ne bi imali tvoj osmijeh. Njihova kosa ne bi bila toliko tamna da je gotovo crna sa
svijetlo smeđim i crvenim odsjajem. Njihovi obrazi se ne bi zarumenjeli svaki put kad
bi me pogledali ispod ugljenasto crnih trepavica.” Skupi šaku i udari se po golim prsima
te me prestraši. ”I moje srce ne bi prijetilo da će eksplodirati svaki put kada čujem
njihovo ime, Beth. Tako da, da. Biram tebe ispred ostalih sedam milijardi ljudi. Vidio
sam tvoju sliku i jebeno sam znao da to moraš biti ti. Nisam tražio Paxtona da ti ponudi
novac. Nikad to ne bih odobrio da sam znao. Da sam mislio da ćeš uzeti moj novac,
jebeno bih te okupao u njemu. Ne zato što mislim da mogu kupiti ili platiti tvoje vrijeme.
Nego zato što se želim uvjeriti da ti je ugodno. Želim biti siguran da imaš dovoljno
novaca na računu da platiš račune, školarinu i stanarinu tako da kada izađeš kroz vrata
lifta, da budeš bezbrižna. Bez briga na svijetu. Ako želiš biti ljuta na mene radi toga, u

|
redu. Ja sam sebičan idiot. Ja sam pohlepna budala. Ali znaš da nisam pokušavao kupiti
tvoje vrijeme.”

Otvorim usta, ali ne znam što da kažem. Paxtonov zgužvani ček padne iz moje
ruke na polirani mramorni pod ispod mojih nogu, a moje tijelo koje je pod stresom i
napeto bilo do sada, se napokon opusti.

Raph zakorači prema meni tako da između nas više nema mjesta. Oprezno
posegne za pramenom moje kose i makne ga s mojeg lica, njegove oči polako prelaze
preko mojega lica. ”Znam kako novac djeluje, ok?” on prošapće. ”Znam kako ga
koristiti da dobijem ono što želim. Znam dobre i loše strane njega. A najvažnije, znam
što može kupiti, a što ne. Da sam samo želio tvoje tijelo, iskoristio bih svoj izgled.
Upotrijebio bih svoj šarm kako bih te odveo u krevet. Čak niti tada te ne bih potkupio
čekom. Ali to nije nešto što me zanima. Želim tvoj um isto koliko želim tvoje tijelo,
Beth. Želim tvoje jebeno srce. Neću biti sretan dok ne čujem da si i ti zaljubljena u mene,
a nema dovoljno novca na svijetu kojim bih to mogao postići. Ne dok doista ti to sama
ne osjetiš.”

Želim se smijati. Ne, želim plakati. Paralizirala me vlastita sumnja. Željela sam
doći ovamo i derati se na njega. Nisam planirala doći i gledati u njegove oči, slušati ga
kako mi govori o mom zaljubljivanju u njega, o predavanju mog tijela, uma i duše
njemu.

”Ja, ne mogu samo...” Odmahujem glavom napuhujući obraze. ”Ne znam te. Ne
mogu se samo odlučiti zaljubiti u tebe, Raph.”

”Nisam tražio od tebe da odlučiš to napraviti,” kaže nježno. ”Tražim od tebe da

budeš otvorena da to napraviš. Da nam daš šansu da se ovo dogodi prirodno. Tražim od
tebe da me ne odguruješ jer je moje bankovno stanje zastrašujuće. Sjebao sam u
prošlosti, Beth, doista jesam. Bio sam bezobziran s novcem, stvarima i ljudima na
najgori mogući način. Nisam isti čovjek koji sam bio prije pet godina. Bolji sam od te
verzije. Pokazat ću ti život, nevjerojatan život i neće biti poseban zbog mog novca. Bit
će poseban zbog brige koju ću uložiti u njega.”

|
 Njegovi dlanovi mi obgrle lice dok gleda u mene. Njegovo lice je božanstveno,
tako savršeno konstruirano, njegova čeljust je kockasta, obrazi visoki i izraženi,
prekriveni emocijama. Njegove usne čine ravnu liniju, njegova zabrinutost naglašena je
na njima.

”Ovo je previše,” prošapćem. ”Ovo je suludo.”

”Nije me briga je li suludo. Kockaj se Beth. Vidi što će se dogoditi. Ja sam jebeno
stvaran. Znam da si se pitala. Prošlu noć sam ti dokazao. Mogu to jebeno vidjeti u tvojim
očima. Već gledaš u moje tijelo pitajući se kako bi bilo imati me iznad sebe. Da me imaš
u sebi. Da moj jezik bude između tvojih nogu, moje ruke po tvojoj koži, da moji prsti
istražuju svaki dio tvoga tijela...” On dodirne moj nos svojim - gesta koja bi inače bila
igra da me ne gleda tim ozbiljnim pogledom. ”Pitaš se kakvog bi okusa bio moj znoj.
Pitaš se kako bi bilo imati moj kurac u sebi. Dopusti mi da ti pokažem.”

Moji stari instinkti se jave i ja čujem mamine riječi u glavi: Nikad ne vjeruj
muškarcima, Elizabeth. Oni će te uvijek povrijediti. Pokušam se odmaknuti, ali me

Raphael drži uz sebe, njegova desna noga se nalazi iza moje, privlačeći me bliže
sebi, naša tijela se spoje u ramenima, trbusima, kukovima i koljenima. ”Nemoj to raditi,”
on kaže. ”Nemoj nestajati. Trebam te ovdje i sada. Trebam da me razumiješ.” Njegov
kurac je već tvrd. Više nego tvrd. On je pritisnut o mene, težak uteg između mojih nogu
koji je okrenut prema gore.

Majčin glas nestaje ostavljajući moj um praznim. Nema više straha. Nema više
sumnje. Nisam znala da moji strahovi i panika mogu tako lako nestati. Sigurna sam da
je Raphael North jedini čovjek na ovome svijetu koji to može napraviti.
Teško mi je sakriti koliko ga jako želim sada. Tako, tako teško. Gotovo nemoguće.

On skupi moju kosu u desnu ruku okrećući je i radeći čvor u šaci. ”Jebat ću te,”
kaže u moje usne. ”Znaš to i ja znam to. Možeš se onda predati i priznati sama sebi to.
Mogao sam to napraviti i sinoć, ali htio sam ti dati vremena. Nema razloga poricati to.
Uskraćuješ nam to ako pobjegneš.”

”Ja…ne. Ja sam...” Dahćem. Vrti mi se. Magli. Ne mogu ni pričati.

|
 Raphael prođe palcem po mojoj donjoj usni, mali osmijeh mu se pojavi na licu.
On zadirkuje moje usne, otkrivajući moje zube i režeći. ”Reci to. Reci te riječi. Reci mi
što želiš. Neću ništa napraviti ako to ne kažeš.”

”Ja… ne mogu...” Njegove usne su skoro na mojima. Tako blizu. Njegov dah je
topao na mojem licu, miriše na mentol. Mora da je žvakao žvaku dok je vježbao.

”Svršit ćeš tako jako,” dahće. ”Vikat ćeš moje ime dok te grlo ne zaboli.
Obećajem, Beth… Jebat ću te tako jako da nećeš moći hodati tjedan dana.”

”Ja ne želim… ja ne želim to.” Moj glas je hrapav, kao da sam već vrištala
njegovo ime. Seks nikada nije bio velika stvar za mene. Nemojte me krivo shvatiti:
lijepo ga je imati s vremena na vrijeme, ali uvijek sam se jako trudila povezati se s tipom,
uvijek se trudila vjerovati im da se jednostavno nije isplatilo. Čini mi se kao da je
Raphael North digao branu u meni i svakom sekundom sam sve više napaljena na
pomisao da me on dira.

”Sereš. Tvoje tijelo te izdaje, Elizabeth,” on šapće. ”Tvoja leđa su izvijena prema
meni. Tvoje dojke su naslonjene na moja prsa toliko jako da osjetim tvoje ukrućene...”
On odluta u mislima gledajući dolje prema mome tijelu. Ne želim da nastavi. Želim da
drži usta zatvorena tako da me više ne sramoti, ali znam po tom pogledu u njegovim
očima da još nije gotov sa mnom. On se nagne i šapne mi u uho. ”Znam točno koliko
me jako želiš i to me izluđuje.”

Moji obrazi su kao vatra. Bar osjećam da jesu. Odmaknem se, pokušavajući se
maknuti, okrenuti se od njega, ali on me čvrsto drži na mjestu. ”Ti mirišeš tako prokleto
dobro,” on prede. ”Ne mogu dočekati da zarijem jezik između tvojih bedra. Ne mogu
dočekati da zadirkujem tvoj klitoris, da te okusim, da te natjeram da prostačiš dok te
jebem prstima.” On pritisne palac na moju usnu ponovno i otvori moja usta. Moj dah
zastane. ”Jedva čekam da osjetim tvoje usne oko svog kurca. Tvoja lijepa usta će biti
samo moja. Ti ćeš lizati i cuclati i obožavat ćeš svaki centimetar kojeg ti dam. Već to
znam.”

|
 Nikada nisam bila ovako napaljena kao sada. Nikada. Nisam znala da ću se ovdje
vratiti tako brzo i opet biti toliko napaljena nakon jučer navečer. Njegov prst koji mi
lagano ulazi u usta je dovoljan da ne mogu ni stajati više. Kao da slušam neku neizrečenu
zapovijed i ja mu ližem vrh palca udišući duboko dok on oštro izdahne kroz nos
proizvodeći tihi, seksualno frustrirajući zvuk između režanja i stenjanja. Raphael pogne
glavu, spuštajući svoje usne na moje i oprezno ih liže dok ja uzimam njegov cijeli palac
u usta.

”Jebote Beth,” procijedi. ”Ti si jebeni dinamit. Više si od onoga što mogu
podnijeti.”

Njegov jezik prođe preko moje usne i ja se izgubim u tom trenu. Ne mogu
podnijeti intenzitet ovoga između nas više. Ne mogu više podnijeti niti da ga gledam.
Zatvaram oči i topim se u njemu. Ne znam niti kada niti kako, ali u zadnjih deset sekundi
sam se pomirila s činjenicom da će ovaj čovjek dobiti ono što želi. Ne osjećam se kao
da se predajem. Ne radim nešto što ne želim. On je u pravu; samo govori istinu - da ga
želim. Jako.

U jednom trenu stojim pritisnuta na njega s okusom mentola na usnama dok me

mami, a u drugom posežem za njime, hvatam ga, zaplićem prste u njegovu kosu,
navlačim na sebe tolikom jačinom da se njegove usne sudare s mojima.
Naš prvi poljubac, onaj koji smo imali u VR simulaciji bio je vrtoglava stvar. Nisam
dozvolila sebi da se izgubim u njemu. Borila sam se protiv toga, borila se protiv želje,
bila sam odlučna da kontroliram situaciju najbolje što mogu. Sada, sve je drugačije.
Polako klizim u ludost dok se topim u našem poljupcu. Raphael se ponaša rezervirano
tri sekunde. On uspijeva ostati miran dok me ljubi na sekundu, dvije, a zatim u trećoj
njegove ruke deru moju odjeću, forsirajući moja usta da se otvore i da propuste njegov
jezik koji istražuje i gura se u moja usta, a njegova prsa drhte dok ispušta zvuk režanja
u moja usta.

On potegne moju kosu, pomičući mi glavu natrag, ostavljajuči mi vrat izloženim,

a zatim njegove usne i zubi klize po mojoj koži, njegovi očnjaci stružu po mom mesu
kao da želi ostaviti trag. Ja zaječim, moje srce udara u prsima kao ludo. Trebam njegovo

|
tijelo na svojemu. Trebam više njega, više od onoga što mi daje. Zacvilim, zvuk koji
prije ovoga nikada nisam napravila i Raph se nasmije, samo jednom, požuda ispuni
njegov glas i onda se vrati na moj vrat.

Kraj Raphaela se osjećam malom i ranjivom, ali u isto vrijeme sigurnom i

zaštićenom. Nikada nisam mislila da ću se osjećati bilo kako drugačije uz muškarca
osim zastrašeno i uplašeno. Ovaj muškarac je sposoban uništiti me i spasiti me u isti čas.
On je sposoban izgraditi me i srušiti me u isto vrijeme svojim jakim rukama.
Nosila sam košulju na kopčanje i hlače na poslu danas u knjižnici tako da teško da nosim
najseksi odjeću na sebi iz svoga ormara. Daleko od toga. Izgledam veoma uštogljeno,
ali kada Raphael rastrga moju košulju otkrivajući moj crni čipkasti grudnjak i dekolte,
imam osjećaj da nosim najprovokativniju odjeću ikada.

On uzdahne dok zakopava lice u moju kožu, njegove ruke mijese moje dojke kroz
čipku, nalazeći odmah moje bradavice, štipajući ih dok ne ostanem bez daha.
Bol je izvrsna. Ugoda je osljepljujuća.

”Tvoje tijelo pripada meni,” Raphael zareži. ”Tvoje predivno lice. Tvoja savršena
usta. Tvoje cice. Tvoja guza. Tvoja pička. Sve to pripada meni sada.” Moja majka bi
umrla na licu mjesta da zna da mi se muškarac obraća na ovaj način. Ona bi vrištala dok
ne poplavi i pokušala bi ga ubiti. Iz nekog razloga, kada sam čula riječ pička iz
Raphaelovih usta sam se toliko napalila da sam se morala primiti čvršće za njegove ruke
kako bih ostala stajati.

Raph pomakne ruke prema prednjoj strani mojih hlača, zavuče ruku pod moj
donji veš i zavuče ju među moje noge.

”Jebote,” procijedi. ”Tako si mokra. Dovraga, Beth, ti curiš. Morat ću te polizati

cijelu.” Riječi koje koristi su tako životinjske i opisive da se cijela stresem. Koža mi se
naježi. Ako je Raphael i vidio kakav utjecaj ima na mene, on to ne pokazuje. On otkopča
moje hlače i povlači ih preko mojih kukova.

”Zaboravit ćeš što je gore, a što dolje,” obavještava me. Ne dopušta mi da mu

odgovorim, nego mi pomiče gaćice na stranu i počinje mi trljati klitoris radeći male

|
krugove kažiprstom. Nije mu potrebno pet minuta kako bi ga našao. On zna točno gdje
se nalazi i baca se na posao. Moja glava padne unatrag, cijelo tijelo mi se trese od užitka.
Raph drugom rukom potegne prema dolje čipku moga grudnjaka te ogoli prvo moju
lijevu pa zatim desnu dojku. Uzima bradavicu u usta, lagano ju grickajući dok se ja
tresem.

”Sviđa ti se to? Sviđa ti se biti na granici boli i užitka?” Raphael upita.

”Da. Da. Jebote, da.”

On zabija prst unutar mene dok mi siše bradavice i ja ne mogu zadržati uzdah
koji mi pobjegne iz grla.

”Gurnut ću te preko,” šapće mi. ”Prenijet ću te. Držat ću te snažno i na sigurnom

dok ne svršiš iznova i iznova. Želiš li to?”

Ne znam. Ne znam što želim. Prije pet minuta sam ga jebeno željela ubiti. Puno
toga se promijenilo otkad sam užurbano došla bijesna ovdje. Raphael se ogolio i
dopustio mi da ga vidim. Bez tajni. Bez igrica. Bez misterije ili intrige. Samo čista istina.
On me želi i zna da i ja njega želim. Niti jedan drugi tip mi se ne bi tako otvorio. Nitko
ne bi riskirao mogućnost odbijanja nakon što kaže što točno želi. Njegova ispovijed je
bila besramna i bez straha i moje srce je od nje poraslo za tri broja.

Raphael se spusti na koljena i zgrabi moj lijevi nožni zglob. On strgne moje
tenisice sa stopala i baci ih na drugi kraj čekaonice kao divljak uzvikujući ”Ne.” On
strgne tenisicu s moje druge noge i baci i nju. ”Zločesta cura. Prekršila si moja pravila.
Pričat ćemo o tome kasnije. ”Idi i nasloni ruke na staklo, Beth,” Raph mi kaže. Njegov
glas mi odzvanja u glavi. On me ljubi dok me pomiče unatrag, njegove usne su vruće i
zahtjevne, a njegove ruke besramno istražuju moje tijelo. Krenem unatrag odgovarajući
na njegove pokrete. Čekaonica koja je napravljena od stakla i mramora sada se čini kao
da je puna vode i ja se borim protiv plime kako bih poslušala zapovijed ovog čovjeka.

Hladno.

Hladno na mome mesu.

|
 Moje tijelo je očito dotaknulo staklo jer osjetim hladnoću na guzi. Moje guza je
pritisnuta uz staklo. Od šoka senzacije hvatam zrak. Raph me brzo okrene i onda se
njegova ruka spušta prema dolje…

...preko moga trbuha…

...među moje noge…

...unutar mene…

”Jebote! Beth, tako si dobrog osjećaja. Tvoja pička je tako jebeno uska. Tako
vlažna. Reci mi… Reci mi da me želiš unutar sebe.”

Raphove riječi se gube u magli moje glave. Jedva da više znam pričati. Ne znam
kako da se priberem. Uspijevam kimnuti glavom. Uspijevam reći te riječi koje traži od
mene. ”Da! Bože, da, želim te u sebi!”

Nisam imala šansu niti završiti rečenicu prije nego što je strgnuo hlače s mene.
Otvorio moju košulju do kraja. Svukao mi gaćice i podigao obje noge da izađem iz njih.
Moje ruke udare u staklo dok se on zabije u mene. Nikada se nisam ovako osjećala -
ovako puno, ovako napaljeno, tako oboreno s nogu i potpuno. Raphael North, najljepši
čovjek New Yorka, najnedostupniji čovjek s naslovnica časopisa je u meni. Ne samo u
meni. On me obilježava, posjeduje, zahtijeva cijelu mene svakim trzajem kurca.
Ja sam izgubljena. Izgubljena sam u sebi i njemu. Postoji samo užitak… i čini mi se da
se užitak izlijeva u mene, preuzima me, pokazuje mi razine ludila koje nisam znala da
postoje.

Moje dojke su stisnute uz staklo, a jedino što čujem je elisa helikoptera negdje u
daljini. Uz to čujem jedino Raphaelovo disanje. Ne osjećam ništa osim njegovog dodira
od kojeg mi se vrti.

”Jesi li spremna svršiti za mene, Beth?” on šapće u moje uho. ”Jesi li mi spremna
dati ono za čime sam žudio otad sam vidio tvoju sliku?”

”Sranje. Da, jebote, svršit ću!” Sa svakim dubokim zabijanjem njegova kurca u
mene, mogu osjetiti da se približavam tom strašnom padu. Le petit mort. Mala smrt.

|
Osim što ovaj orgazam neće biti kao mala smrt. Bit će čudovišna smrt. Bit će kao da
skačem padobranom i padobran se ne otvori. Bit će kao ronjenje, a u mojoj boci više
nema kisika.

Bit će…

Bit će…

Bit…

To…

”Oh moj, Bože! Raph! Raph! Jebote, svršavam. Svršavam!”

Njegove ruke se omotaju oko mojih prsa, povlače me na sebe dok svršavam.
”Znam. Znam. Osjećam,” prošapće. ”Osjećam tvoju pičkicu kako se steže oko mog
kurca, dušo. Svrši za mene jako, sada. Jebeno svrši za mene.”

Ja to i napravim.

|
 Kad je moj otac umro, bila sam u Los Angelesu u posjeti. Točnije, bila sam u
akvariju u Long Beachu. Jurila sam kroz akvarij jer sam preskočila doručak i bila sam
gladna, pokušavala sam doći do kantine što je brže moguće kad je moj mobitel zazvonio
u torbi. Htjela sam ignorirati poziv, ali Sarah, prijateljica iz srednje škole koja se
preselila u Kaliforniju kako bi postala glumica, mi je rekla da se javim. Kad sam vidjela
da me David zove, gotovo da sam bacila mobitel natrag u torbu, ali Sarah je inzistirala
da se javim. Javila sam se i primila vijesti koje će mi zauvijek promijeniti život. Sjećam
se kako je plava voda bila unutra akvarija. Kako su ribe lijeno plivale s jedne strane na
drugu. Srebrnog odbijeska ljusaka brzih riba koje su u skupini plivale na površini
akvarija. Akvarij je mirisao na perece i kemikalije za čišćenje. Taj suh, kemijski,
papirnati miris od postera i miris saharina iz sladoleda. Sjećam se da sam gledala u
Sarah, gledala u njene usne u trenutku kada se prestala smijati kada je shvatila da nešto
nije u redu. Sjećam se savršeno svakog detalja koji se dogodi jedino kada su neki veliki
događaji u mom životu. Malo sam takvih trenutaka imala, ali dok sam išla prema stanu
metroom, znala sam da će ovo biti jedan od njih.

Jak, cvjetni miris parfema žene koja stoji kraj mene. Zvuk glazbe koji dopire iz
slušalica čovjeka preko puta mene. Težak teret koji osjećam na kostima, duboko u sebi
i bol koja dopire iz svakog kutka moga tijela.

Danas sam spavala s čovjekom o kojem sam maštala godinama i bilo je jebeno
nevjerojatno. On je bio toliko drugačiji od tipa s partija Lotharia o kojem sam maštala
prije toliko godina. On je misteriozan, drži se za sebe. Tako ozbiljan i zahtjevan.
Zatvaram oči, gubim se u sjećanju njegovih ruku na mojem tijelu i ne mogu više izdržati.
Osjećam se kao da sam zapaljena, tako nevjerojatno napaljena da gotovo moram izaći
tri stanice prije stana kako bih hodala ostatak puta i razbistrila glavu.

|
 Zatvaram oči, naslanjam glavu na prozor metroa i dajem sve od sebe da raščistim
misli. Ova sjećanja je najbolje ostaviti za onda kada sam sama, kada minimalno deset
ljudi ne gleda u mene pitajući se zašto sam toliko rumena i zašto se ne mogu prestati
vrpoljiti na sjedalu.

Moj mobitel počne pištati onog trena kada ponovno imam signal. Poruka za
porukom od Thalie, pomiješane s nekoliko poruka od Davida, ali ih ne čitam. Previše
sam spokojna u svome malom svijetu da su Davidova pitanja oko benda i Thalijina o
Raphaelu previše za mene. Ne želim si uništiti dobro raspoloženje, a znam da će se to
dogoditi onog trena kada ih počnem čitati. Stižem doma, radim si kavu, sjedam na kauč
s udžbenikom spremna za noć učenja.

Sat prolazi, a onda i drugi. Malo prije jedanaest, glasno lupanje na vratima stana
i glas moga brata se probija kroz vrata prepadajući me.

”Beth. Beth, otvori vrata. Moramo pričati.”

Zamalo da se spotaknem dok jurim otvoriti vrata. Otvaram ih gledajući u Davida

i odbrusim mu. ”Zašuti! Koji ti je vrag? Zašto mi pokušavaš provaliti kroz vrata usred
noći? Dovraga Davide, samo zašuti više. Naljutit ćeš mi susjede.”

Moj se brat naslanja na štok. ”Ne zanima me što ću naljutiti tvoje susjede, Beth.
Zašto se ne javljaš na telefon?”

”Jesi li pio?” odgovaram mu. Njegove oči su crvene i natečene s tamnim

kolutovima ispod njih. On me pogleda umorno i prođe kraj mene u stan.

”Ne. Mamuran sam. Postoji razlika.”

”Vau. Mama bi bila oduševljena da te vidi sada,” kažem mu zatvarajući vrata.

”Njen sin jedinac bazdi na viski i dere se po stubištima.”

David se udari objema rukama po prsima s luđačkim izrazom na licu. Nasmije se

ispod daha. ”Ja? Misliš da će više ikada biti ljuta na mene nakon onoga što je vidjela od
tebe na TV-u na vijestima?”

”Vijestima? O čemu pričaš?”

|
 David se baci na stolicu uzimajući ostatak polu-pojedenog sendviča kojeg sam
napravila ranije. ”Oh, ovo je neprocjenjivo,” kaže punih ustiju. ”Ti si u potpunom
neznanju. Uključi TV.”

Panika prođe kroz mene. On zvuči toliko samouvjereno. Tako samozadovoljno.

On zna nešto. Nešto o meni i on uživa u ovome više no što je potrebno. Uključim TV
pripremajući se.

”Uključi kanal s vijestima. Bilo koji kanal s vijestima,” David kaže.

Listam programe dok ne nađem jedan. Voditeljica vijesti priča o pucnjavi koja se
dogodila u Brooklynu. David frkne nosom, očito uzrujan što voditeljica ne priča iz
nekog razloga, o meni. Ne frkće zadugo, doduše. Iduća slika koja se nađe na ekranu je
slika mene. Gole. Moje grudi su zamagljene. Ruke su mi na staklu, a na mome licu je
izraz ekstaze dok me Raphael North ljubi i gricka vrat. Moje tijelo se umiri, moje usne
razdvajaju, oči zatvaraju i očito je iz prikaza da se Raphael upravo zabio u mene. Sjećam
se scene životopisno. Činilo mi se da mi se mozak topio kroz uši. Nikada nisam vidjela
izraz svoga lica tijekom seksa. Nikada nisam znala da izgledam… tako.
Potonem dolje, ciljajući rub kauča i promašujući ga u potpunosti te moja stražnjica udara
na sag.

”Oh...ne. Koji kurac? Ne. Ne, ne, ne.”

”Oh da,” David nastavlja. Pokazuje na TV žvačući. ”Ako nastaviš gledati još koju
minutu, oni pokažu i taj dio. Kimala si puno. Nisam dobar u čitanju s usana, ali na
jednom drugom kanalu su uzeli eksperta koji je dobar u tome. Rekli su da je da jedna
riječ izlazila iz tvojih usana jedno dvanaest minuta. Rekli su da ostale stvari koje su
dolazile iz tvojih ustiju nisu za nacionalnu televiziju.”

”Koji...kurac? Kako? Kako se ovo dogodilo?” Video još uvijek traje u gornjem
desnom kutu i očito je da se Raphael i ja seksamo. S vremena na vrijeme naša tijela su
zamagljena dok se okrećemo kako bi se izbjeglo prikazivanje nečega, ali sami pokreti,
izrazi naših lica, znoj na našem tijelu… govore sami za sebe.

|
 Voditeljica govori, jedna joj je obrva uzdignuta, lagan osmijeh je na njenim
usnama, ali ja ne čujem niti jednu riječ koju govori. Moje uši su pune visokofrekventnim
pištanjem koje se čini da traje zauvijek dok zvuk ne postane kao vrištanje. Ne
razumijem…

Bili smo u njegovom jebenom penthouseu! To je na, sto sedamdeset i trećem

katu? Ozirisova zgrada je viša od svake zgrade u krugu od par kilometara. Kako je
moguće da nas je netko slikao, a kamoli snimio?

David kaže nešto. Nasmije se. Prebacuje kanal na novi kanal s vijestima na kojem
neki tipovi prikazuju baš sve. Četvorica sjede ispred ekrana. Oni zaustavljaju video u
intervalima i povećavaju sliku malo na mene malo na Raphaela. Srećom, više su
zainteresirani za Raphaela, ali ipak pokazuju moj madež na ključnoj kosti i pričaju nešto
ružno o mojoj stražnjici kada me Raphael zalijepi za staklo.

”Ohhhh. Žao mi je sestrice. To je moralo boljeti.” David ustaje s kauča, trljajući

sljepoočnice. ”Hej, imas li Tylenola? Ova glavobolja je van kontrole.”

Ne dišem više. Ne izustim niti riječ.

Moja karijera je gotova. Završila je prije nego što je počela. Skandal seks snimke
prije nego što sam i položila ispit, pobogu. Mali glas u meni se javi s nadom: Možda ne
znaju tko si. Možda te nitko neće prepoznati. Nisam niti završila s mišlju kada se slika
moje vozačke nađe na ekranu, moja adresa je zamagljena. Moje ime, datum rođenja su
tamo tako da ih svi jasno vide. Moja jebena vozačka? Kako su dovraga došli do slike
moje vozačke? Gospode, namjeravala sam već godinama promijeniti sliku. Slika izgleda
kao da su me slikali prije zatvora; oči su mi širom otvorene kao da su me uhvatili u laži,
moja glava je nagnuta u čudnom neprirodnom položaju kao da se mučim odgovoriti na
pitanje.

”Ne pomaže niti ovo?” David prokomentira.

Tip koji sjedi na desno od ekrana se izruguje mojoj zapetljanoj kosi. On koristi
laserski pokazivač kako bi pokazao na moj madež ponovno i još jedan kadar se
pojavljuje na cijelom ekranu.

|
 ”...samo čudno. Jako čudno. Nikada nisam vidio manje atraktivan madež na
čovjeku prije. Izgleda kao velika mrlja tinte.”

Žena za stolom se meškolji. Ona uzima gutljaj iz šalice za kavu i mršti se dok
gleda u ekran iza sebe. ”Uvijek sam mislio da će žena koja će zarobiti pozornost
Raphaela Northa biti malo više… plavuša.”

Tip koji ima laserski pokazivač se nasmije. ”Je li to razlog zašto se već godinama
farbaš u plavo, Melissa? Nadaš se da ćeš ostaviti dojam?”

Melissa isplazi jezik prema njemu. ”Jebi se, Kyle. Upoznala sam Northa jednom
na dobrotvornoj zabavi. Dao mi je kompliment za haljinu.”

”Nije ju strgao s tvoga tijela, okrenuo te i pojebao uz staklo, zar ne?” kaže jedan
tip.

”Jebao me pogledom,” Melissa uzvrati.

”I ti sebe od tada prstenjačiš na samu pomisao na to, siguran sam.”

Davidovo lice se namršti. ”Čovječe, kakav je ovo program s vijestima?”

”Ja samo kažem,” Melissa dodaje. ”Svaka žena s kojom je Raphael North spavao
u prošlosti je bila plavuša. Očito je da isprobava nešto novo, ali da vam kažem...” ona
prebaci kosu preko ramena dramatično. ”Nečiji budući postupci mogu biti predviđeni
na temelju onih koje je napravio u prošlosti. Visoka i vitka brineta koja studira pravo
nije super model. Ta Elizabeth ne zna kako preživjeti u svijetu Raphaela Northa. Ubrzo
će shvatiti da je van lige.”

”Kao i inače, Melissa je svoje mišljenje izrekla jasno i glasno,” Kyle naglasi.
”Kažeš da misliš da je Elizabeth Dreymon sada samo mala riba u velikom jezeru? Da
ima svoje opcije, plivati ili potonuti?”

”Oh, ne,” Melissa odmahuje glavom dok uzima još jedan gutljaj. ”To nije uopće
ono što ja tvrdim. Nema plivaj ili potoni za ovu jadnu curu sada. Ona. Će. Se. Utopiti.
Ona će se javno utopiti na najponižavajući način. Nema spasioca na dužnosti koji ju u
ovom trenu može izvući iz ovog mora dok je okružena morskim psima.”
|
 Ugasim mobitel i stavim ga u ladicu s beštekom u kuhinju. Nisam sigurna zašto
sam odabrala ladicu s beštekom, ali nisam toliko anksiozna kada je ladica zatvorena i
kada ne vidim mobitel. Ta vražja stvar je počela pištati onoga trenutka kada sam ugasila
TV i rekla Davidu da mora ići. Nije uopće htio.

”Trebat ćeš pomoć u odbijanju ponuda, sestrice.”

”Kojih ponuda?”

”Ponuda za tvoju stranu priče. Tako to funkcionira, Beth. Dovraga, zar ne znaš
ništa o medijima? To je upravo zašto me trebaš kao svog menadžera.”

”Znam kako to funkcionira, moronu. Ako misliš da želim prodati svoju priču i
imati svoje lice na naslovnici na internetu i tv-u, više nego što imam sada, možeš se
odmah izgubiti iz moga stana.”

Povlačio se jos malo po mom stanu, pijući sok iz frižidera i govoreći mi. ”Ne
zanima me što oni kažu, Bee. Ne mislim da trebaš na podizanje stražnjice. Možda samo
neke čučnjeve ili slično.”

Sada je četiri sata ujutro i ne mogu spavati. Uzela sam Valium i čak sam
potegnula Nyquil iz bočice, ali još uvijek se nisam onesvijestila. Moj mobitel vrišti iz
ladice za beštek. Vrišti. Ugašen je, ali i dalje kao da mogu čuti obavijesti, zvuk zvona,
brojne poruke od ljudi koji zovu i ostave glasovne poruke, svi pitaju jesam li vidjela
vijesti? Jesam li to doista bila ja, ona koja je jebala Raphaela Northa na staklu u neboderu
na Manhattanu. Kakav je? Kako sam ga upoznala? Hoću li ga ponovno vidjeti? I,
naravno, neizbježno, pozivi od medija. David je bio u pravu; bit će nepodnošljivi. Ako
su uspjeli naći kopiju moje vozačke dozvole, onda će nalaženje mog broja biti mačji
kašalj. Oni su nemilosrdni kad je u pitanju Raphael North, a ništa novoga nisu imali već
par godina. Imali su par slika s krova Ozirisove zgrade koje su izmjenjivali ili
svjedočanstva čistača, starih obiteljskih prijatelja koji ga zapravo nisu vidjeli godinama.
A sada ovo? On kako jebe ženu uz svoj prozor? Nije upitno da su oduševljeni.

U pet i trideset, bacim posteljinu sa sebe jer ne mogu izdržati više. Nikada nisam
bila ona koja je zakopavala glavu u pijesak. Nikada te to nigdje ne odvede i često, što

|
duže se ne suočiš sa situacijom, to je situacija gora. Ništa što ja napravim ne bi moglo
pogoršati ovo, a jednostavno trebam znati. Trebam znati je li profesor Dalziel vidio
jednu od svojih studentica na vijestima i poslao joj email s porukom da se treba javiti u
njegov ured pod hitno ujutro. Moje ruke se tresu dok izvlačim cijelu ladicu, tresem njen
sadržaj na pult, uzimam mobitel i palim ga.

Isprva: ništa.

Plavi ekran se pali, ton se začuje iz zvučnika kako bi mi signalizirao da je uređaj

upaljen. Stavljam ga na pult dok se rukama pridržavam za drvo, gledam u njega i čekam.
Samo tri sekunde prođu prije nego što pokolj počne. Thalia. Moja majka. David. Broj
koji ne prepoznajem. Jos jedan nepoznati broj. Thalia. Thalia. Thalia. Mama. Niz
neodgovorenih poziva od brojnih ljudi. I onda: Raphael North.

Otvorim poruke i skoro briznem u plač od liste poruka koje su mi stigle. Tu mora
da ima izmedu deset i petnaest novih poruka prije poruke od Raphaela. Moje uši su pune
statike dok pritisnem na njegovu poruku.

Raphael: Ovo je loše. Nazovi me. Poslat ću Natea da te pokupi.

To nije jedina poruka od njega. Prva-koju mora da je poslao prije nego je vidio
vijesti-zavrti mi se od nje, posegnem za stolicom kako bih sjela.

Raphael: Doći će dan kad ćeš me gledati na isti način na koji ja tebe gledam,
Beth. Osjećat ćeš se kao da ti se oči otvaraju po prvi put u mnogo godina. Osjetit ćeš
kako ti srce zakuca i polako se budi unutar prsa. Shvatit ćeš da si spavala toliko dugo
da više ne znaš u kojem smjeru se krećeš. Kad dođeš do te točke, shvatit ćeš da ništa i
nitko ne može stati između nas. Nitko nas ne može spriječiti da budemo nevjerojatni ako
im mi to ne dopustimo. Vjeruj mi. Daj mi šansu.

Trideset minuta kasnije je očito vidio video nas na internetu ili na ogromnom
ekranu u svom stanu i počeo je paničariti.

Raphael: Beth, nemoj paničariti, ali moraš me nazvati čim prije.

|
 Raphael: Ne odgovaraj na mobitel nikome čiji broj ne znaš, Beth. Netko nas je
snimio ranije. Neke slike su procurile u medije. Pobrinut ću se za to, ali je prilično
alarmantno.

Raphael: Javi se na mobitel, Beth.

Raphael: Jesi li dobro? Šaljem Natea do tebe. Idi van. Čekat će te.

Zadnja poruka je poslana u jedan ujutro, prije gotovo pet sati. Odlazim do dnevne
sobe, do prozora. Izađem na požarne stube, nagnem se preko ograde i tamo, deset katova
niže, Nateova crna Tesla je parkirana ispred ulaza. Barem četiri parkirne kazne su na
prednjem staklu i tamna figura se naginje nad auto i puši. Žarko crveni zar obasjava
njegovo lice u praskozorje blijedo plavog jutra i odjednom bi i meni dobro došla
cigareta.

Automatski se penjem natrag u stan, grabim dugi kaput s ulaznih vratiju.

Napuštam stan i krenem niz stepenice, nogu pred nogu, koncentrirajući se jako na to da
nastavim hodati. U predvorju zgrade, noćni čuvar Gareth me niti ne vidi kada prođem
kroz ulazna vrata. Nate baci cigaretu i odgurne se od Tesle stajući uspravno u trenu kad
me ugleda. Izgleda svježe i odmorno, njegove oči su bistre. On je očito ovdje satima, ali
ne izgleda ni trunku umorno.

”Dobro jutro, sunašce,” kaže razigrano.

Napravim grimasu.

”Ahhh. Da, rekao bih da imaš pravo osjećati se malo manje sjajnom,” nastavi.

”Već sam morao par puta zaprijetiti paparazzima da se maknu s tvoga praga. Žao
mi je, Beth. Ovo je koma.”

”Koma?” Nasmijem se dok mi osmijeh zvuči prazno. ”To je podcjenjivanje

stoljeća.”

Nate se odmakne od Tesle i spusti ruke uz tijelo. ”Želi te vidjeti. Treba te vidjeti.
Nikad ga nisam ovakvog vidio. On gubi razum.”

|
 ”Ako već toliko gubi razum i ako me toliko jako treba, zašto nije sam došao
ovamo?”

Čudan, uštogljen izraz se pojavi na njegovom licu. ”Bi, kad bi mogao, vjeruj mi.
On ne može, doduše. Volio bih objasniti, ali ne mogu, nije na meni. To je…
komplicirano.”

”Kakvog li iznenađenja.” Sve se čini da je komplicirano s Raphaelom Northom.

Njegov cijeli život je jedno komplicirano klupko, a sada sam i ja zapletena u središtu
tog nereda na najneugodniji mogući način. ”Ne idem do njega, Nate. Ne mogu. Mediji
gledaju Ozirisovu zgradu. Mora da gledaju ako su uspjeli snimiti onaj video. Bit će još
gore ako ja odem do njega.”

”Nitko ne može ući u podzemnu garažu ako to Raphael ne želi. I ovi prozori su
zamračeni. Nitko neće znati da si ti unutra.”

Pogledam u Teslu mršteći se. U pravu je, naravno. Prozori su crni, toliko je
mračno da je nemoguće vidjeti unutra. Ali ipak… Znat će. Uspjet će me slikati na neki
način. Ne mogu podnijet misao da moje lice krasi naslovne strane časopisa danas ujutro.
Uz ostatak moga tijela. Sama pomisao na još mojih fotografija, posramljenih dok
pokušavam ući u Ozirisovu zgradu bez da budem uhvaćena mi je mučna. To je noćna
mora. Jebeno ozbiljna noćna mora.

”Žao mi je Nate. Nadam se da neće biti ljut na tebe. Ne mogu poći.”

Nate lagano odmahuje glavom, ali ne izgleda ljuto. Možda malo iznervirano. ”U
redu je.” Nasmije se. ”Uživam u činjenici da ne skačeš na svaku njegovu naredbu.
Osvježavajuće je. On neće popustiti. Znaš to? On je jako posesivan tip. Jednom kad
odluči oko nečega...”

To već znam o njemu. Vidjela sam odlučnost u njegovim očima kada mi je rekao
u penthouseu da ću se sigurno zaljubiti u njega. Nije bilo sumnje u njegovom umu oko
toga. Iščitala sam ga. ”Reci mu da me nisi vidio ako moraš,” kažem Nateu. On pritisne
gumb za otključavanje na Tesli, uzimajući parkirne kazne ispod brisača i stavljajući ih
u stražnji džep.

|
 ”Vidimo se uskoro, Beth. Ako trebaš bilo što, samo me nazovi. Bilo što. Može to
biti naša mala tajna.” Dok se Nate odvozi od tamo nečujno dobivam dojam da između
Natea i Raphaela ne postoji niti jedna tajna. Niti jedna jedina. Što znači da ga Nate
poznaje bolje i od mene u kojoj je on bio prije samo dvanaest sati.

Put do škole nije zabavan. Išla bih tako daleko da kažem da je apsolutna
katastrofa. Na parkiralištu je novinarska ekipa kad dođem tamo u osam ujutro. Tri ekipe.
Novinarke se smijulje dok ljutito gledaju jedne u druge i nanose sjajilo na usne dok
njihovi pretili kamermani trpaju krafne u sebe. Osjećam se glupo što sam nabila kapu
na glavu i sunčane naočale kada sam otišla iz stana, ali kada sam krenula niz ulicu,
postane mi drago da jesam. Gotovo da sam uspjela proći nezamijećeno kada se okrenem
prema stanu i jedan kamerman me ugleda. On ispusti svoj napola pojedeni doručak i
pokaže na mene udarajući kolegu po ramenu.

”To je ona! To je Elizabeth!”

Kao skupina zbunjenih merkata, novinari se okrenu u mome smjeru, njihove oči
su pune gladi. Jebene životinje. Nije me sram priznati: potrčim.

Nema šanse da me reporterke u štiklama ili njihovi pretili kamermani sustignu,

ali svejedno nije ugodno što, dok trčim, me torba s knjigama svakim korakom udara u
donji dio leda. Trudim se ne sudariti ni s kim, ali to je praktički nemoguće. U metrou
me žena pogledava krajičkom oka i znam da me prepoznala. Moji obrazi se zacrvene i
takvi ostanu cijelu vožnju. Nitko mi ne kaže ništa dok čekam kraj vrata, čekajući da
izađem van i onda mi priđe plavuša u odijelu s osmijehom na licu.

”Ti si ona, zar ne? Cura. Raphaelova cura?”

Ne znam kako da odgovorim na to. Odmaknem se od nje, pomičući naramenice

ruksaka više na rame.

”To je sramota, znaš to? Jadno od tebe ono što radiš.”

”Žao mi je, ali mislim da ste me zamijenili za nekoga.”

|
 ”Nisam glupa,” plavuša nastavlja. ”Ne znam kako si to uspjela. Očito da si radila
jako naporno da se susretneš s njim uopće. Bog zna što si radila nakon toga da zakopaš
svoje ruke u njega, ali Raphael North je pametan čovjek. On će vidjeti kroz tvoje igrice.
Shvatit će da si s njim samo radi novca. Izbacit će te na cestu tako brzo da ćeš sve
zvijezde vidjeti.”

Vatra teče mojim venama. Zašto su ljudi toliko željni optužiti me da me zanima
samo Raphaelov bankovni račun? Zato što sam radnička klasa? Zato što sam studentica?
Skrivala sam se otkad je izašao naš video, ali se u ovom trenutku nemam zašto skrivati.
Nisam napravila ništa krivo. Okrenem se prema ženi, suočim se s njenim optuživačkim
pogledom, dlačice na stražnjoj strani moga vrata se nakostriješe. ”Nemate pojma o čemu
pričate, gospođo. Raphael je meni prišao. On je organizirao naš susret. On je taj koji je
gonio mene. I ne tiče vas se uopće, ali nisam prihvatila niti jedan dolar od njega. Ne
očekujem ništa od njega, niti ću prihvatiti ništa od njega. Uspijevala sam platiti sve sama
u ovih dvadeset i osam godina i namjeravam tako nastaviti dok sam živa. Tako da odbijte
od mene.”

Čekam da žena u odjelu izgleda zabezeknuto, ali ona samo gleda u mene. Uzima
novine koje su joj bile ispod ruke i ona me udari po prsima. ”Sranje,” kaže mi. ”Tvoja
obitelj se raspada. Nemoj se niti truditi govoriti mi kako ne ideš za Northom jer je on taj
koji te može izvući iz govana.”

Bez razmišljanja, uzimam novine kojima me udarila. Vrata metroa se otvaraju i

žena prolazi kraj mene bez da se okrene, njena gusta kosa se njiše s jedne strane na drugu
dok nestaje u gomili ljudi koji preplavljuju metro stanicu.

Otvaram novine i oči me peku dok previše poznata slika krasi naslovnicu New
York Times novina: moj obiteljski dom. Kuća na dva kata s bojom koja se ljušti,
okružena morem suncokreta koja izgleda i više nego skromno, ali to je mjesto na kojem
sam odrasla. Dugi krivudavi kolni prilaz na kojem me tata učio voziti bicikl. Slomila
sam zub kada mi je bilo šest godina na ljuljački koja visi na hrastu s desne strane. Ne
vidi se prozor moje sobe, ali na drugoj strani te kolonijane kuće se još uvijek nalaze
ukrasne ljestve po kojima sam se spuštala u noć kada su mama i tata zaspali kako bih se

|
našla s prijateljicom Sarah i njenim dečkom u štaglju iza kuće. U istom štaglju u kojem
je moja majka bila brutalno silovana kada mi je bilo šest godina.

Iznad slike kuće piše:

DREYMONOVA FARMA SUNCOKRETA JE U DUGU OD 250 TISUĆA

DOLARA. Nakon toga manjim slovima: HOĆE LI RAPHAEL NORTH PODMIRITI
DUGOVE?

Gotovo da potonem na pod. Novine se tresu u mojim rukama dok pokušavam

čitati članak ispod toga, ali moje oči su mutne, pune suza. Koji vrag je sada ovo? Nema
šanse. Nema šanse da je farma u dugu. Provjeravam s mamom kako farma napreduje
svaki tjedan i ona mi nije ništa rekla osim pozitivnih stvari. Da nešto nije u redu, da ima
financijskih problema, rekla bi mi.

Ona me zvala non-stop sinoć, ali nisam poslušala njene poruke niti ju nazvala još.
Previše se bojim onoga što će mi reći. Ne znam što da ja njoj kažem. Slomit će me kad
čujem razočaranje u njenom glasu. Još gore, ako je ljuta što sam spavala s čovjekom
kojeg jedva da znam, na bolan način će mi početi prodiku kako sam seksualno
neodgovorna i kako samo prizivam napad na sebe. Trebam razgovarati s njom. Ne mogu
je izbjegavati zauvijek. Izvadim mobitel i nazivam njen broj. Vrata metroa se počnu
zatvarati i skoro im to dozvolim. Gotovo da dopustim metrou da me odveze dalje u
nepoznato, nego da siđem i suočim se sa svijetom. To bi bilo blesavo, doduše. Ne mogu
zakasniti na predavanje. Već je dovoljno loše to što ću se morati suočiti s bijesom
profesora Dalziela.

Pognem glavu dok se penjem stubama van sa stanice. Moja mama se javlja nakon
sedmog zvona.

”Za Boga miloga, Beth. Brinula sam se o tebi. Zašto se nisi javljala na mobitel?”
Njen glas je pun bijesa, ali mogu čuti i bol u tome. Povrijeđena je i ja sam ta koja joj je
to napravila. Moj želudac se okrene, mučnina me udari.

”Žao mi je mama. Jako mi je žao. Ja sam samo… nisam mogla… nisam znala što
da kažem.”

|
 ”Kako bi bilo, u redu sam mama. U redu sam. Živa sam. Nisam ni u kakvoj
nevolji ili opasnosti?”

”Jesam dobro. Žao mi je što sam te zabrinula. Sad sam upravo vidjela novine.
Mama, oni kažu da si u dugovima na farmi? Ne samo u dugovima, oni kažu da smo
bankrotirali. O čemu oni pričaju?”

”Oh, besmislice, Beth. Zašto obraćaš pažnju na tračeve u novinama? Znaš da ti

ljudi vole stvarati skandal. Ne želim pričati o farmi. Želim pričati o...”

Prekinem ju prije nego što uspije izreći njegovo ime. Prije nego što me uspije
upozoriti na opasnosti spavanja s muškarcem. Bilo kojim muškarcem. Trebam da ostane
fokusirana. ”Ovo nije neki tračerski članak, mama.” Pogledam u novine koje sam složila
i koje nosim na faks sa sobom. ”Ovo je New York Times, za Boga dragoga. Oni ne
izmišljaju stvari samo tako. Oni provjere činjenice. I ovo je nešto što je na naslovnici.”

Ona je tiha neko vrijeme.

”Mama! Reci mi što se događa!”

”Ok, ok.” Ona se umorno složi. ”Kada je tvoj otac umro, posao je bio u odličnom
stanju. On je proveo godine radeći vrlo naporno da ga sagradi i da bude stabilan. Ja sam
vodila knjige, kao što i znaš, ali nisam imala nikakva iskustva s ostalim stvarima u firmi,
dušo. Nisam znala kako ugovori funkcioniraju ili kako prodavati niti se oglašavati kako
bih skupila više klijenata. Izgubili smo jedan od najvažnijih ugovora prije par godina
kad je izvozna cijena iz Nizozemske pala i to je bilo to. Nisam mogla naći novu firmu u
tako kratkom vremenu i posao je trpio od tada. Stavila sam ponovni zajam na kuću prije
osamnaest mjeseci kako bih mogla platiti neka dugovanja koja smo imali, ali tada je
postalo sve teže i teže platiti dugovanja za posjed i zemlju...i tu smo i sada.”

Ne znam što da kažem. Moje grlo je suho kao da je napravljeno od brus papira.
”Godine, mama. Mučiš se s time godinama i nisi mi rekla ništa. Zašto?”

”Što bi napravila da sam ti i rekla?” pita me.

”Došla bih doma! Pomogla bih oko posla!”

|
 ”Upravo to. Napustila bi svoje školovanje i koliko godina napornog rada bi otišlo
u vjetar? Nisam ti mogla dopustiti da žrtvuješ svoj trud za ovo staro mjesto, Beth. Nema
šanse.”

”Kako možeš to reći? Ti i tata ste izgradili farmu ni iz čega. To je bilo njegovo
životno djelo.”

”Znam, dušo. Znam. Bilo je. Ali na kraju dana, to je ono što ti trebaš zapamtiti.
To je bilo njegovo djelo. Njegova strast. Ne tvoja. Tvog oca više nema i on ne bi želio
vidjeti kako ti napuštaš svoje nade i snove da zaštitiš nešto što nije bitno više.”

”Mama...” Suza mi se pojavi na obrazu; ne mogu ih zadržati.

”Odgovori mi ovo. Želiš li voditi farmu do kraja svoga života, Beth?”

Šmrcnem brišući obraze stražnjom stranom ruke. ”Ne znam. Nikada o tome
nisam prije razmišljala.” Jesam, doduše. Dugo sam o tome razmišljala. Jedva sam čekala
da se maknem iz Kanzasa. Jedva sam čekala da se kvalificiram, radim naporno, steknem
partnere negdje i radim na zanimljivim slučajevima koji mi užare krv u žilama.

”Ne trebaš se osjećati loše što želiš svoj život, dušo.” mama kaže tiho. ”Trebalo
mi je dosta vremena da to i ja sama shvatim. Oduvijek sam voljela ovo raditi jer je to
činilo tvoga oca sretnim, ali sada… gotovo da mi je i olakšanje što to neću više raditi.
Imam život koji trebam živjeti, djevojčice moja. Uzbuđena sam da vidim što me čeka.”

”Što to onda znači? Za posao? Za kuću?”

”Sve mora otići. Sve. Ne moraš brinuti o meni, dušo. Nisam tužna oko toga. To
je novi početak za mene. I sada je to riješeno tako da mi reci koji se vrag događa s tobom,
Beth. Nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam upalila tv jučer navečer. Hodaš s
Raphaelom Northom?” Možda je predraga da mi spomene kako je vidjela da me on jebe
na nacionalnoj televiziji. Škrgućem zubima i duboko udahnem.

”Ne znam odakle da počnem.”

Ona proizvede isti zvuk kao kad me korila dok sam bila mala. ”Kako bi bilo da
počneš od početka?”

|
 Ona mi ne sudi. Ne viče na mene. Ona sluša strpljivo i svake sekunde dok pričam
s njom i govorim joj što se dogodilo, samo čekam da se naljuti. Na moje iznenađenje,
ona to ne napravi. Ona se jebeno ispriča. Kaže mi koliko joj je žao za ono što se dogodilo
njoj prije toliko godina i što je to toliko utjecalo na mene. Ona se rasplače. Kaže mi da
nazovem Raphaela ili barem da odgovorim na njegove poruke. Nisam niti pogledala
poruke od sinoć navečer - ne mogu to podnijeti - tako da niti ne znam je li me zvao ili
poslao poruku ponovno, ali me mama potakne da mu se javim na jedan ili drugi način i
da sredim situaciju jednom zauvijek. Kažem joj da budem i prekinem kad uđem u
predavaonu. Smiješno je, ali se osjećam bolje čim sam pričala s mamom. Nisam to
smjela odgađati toliko dugo. Svijet se i dalje raspada oko mene, ali samo to što znam da
je ona na mojoj strani i da nije ljuta i da mi čuva leđa mi popravi raspoloženje.

Pripremim se dok sjedim na dnu predavaonice, čekajući Thaliu da me napadne

kao prirodna katastrofa, postavljajući mi pitanja iz svih smjerova. Pripremim knjige,
bilježnicu i laptop, ramena su mi ukočena, cijelo tijelo mi je ukočeno kao da se spremam
za napad. Napad ne stigne. S vremenom, svjetla se utišaju i platno na dnu prostorije
oživi.

Profesor Dalziel počne predavanje i ja zadržim dah. Nešto nije u redu. Thalia je
sigurno ljuta na mene. Nije me došla tražiti. Prođem pogledom po predavaonici,
gledajući u glave ostalih studenata, pokušavajući ju naći u auditorijumu, ali… nema je.

Ona kasni. Naravno da kasni. Ona uvijek kasni.

Ali predavanje se nastavi, minute prolaze i Thalia se uopće ne pojavi.

Oko mene ljudi jedva da obraćaju pozornost na informacije na platnu. U jednom trenu,
netko negdje pokaže na mjesto na kojem ja sjedim i sva se lica okrenu prema meni,
gledaju me, proučavaju, ljudi šapću i smiju se ispod daha. Svi su me vidjeli golu. Svi su
vidjeli moju stražnjicu zalijepljenu za staklo Raphaelove čekaonice. Svi su vidjeli show
gdje su se ismijavali mom madežu ili kosi ili bilo kojem dijelu moga tijela.

Ja sam i uvijek ću biti izvor zabave - javno dobro za zafrkavanje i analiziranje

bez milosti ili suosjećanja.

|
 Predavanje završi. Ostali studenti lagano odlaze, gledajući u mene i ja se trudim
najbolje što mogu da držim glavu visoko gore. Ne mičem se dok svi ne izađu van. Kada
svi odu, spustim se do profesora koji pakira svoj laptop i papire. Kada pročistim grlo,
on pogleda prema gore i u mene kroz naočale. On nije jako star čovjek, ali stalno se
muči s tim naočalama.

”Elizabeth Dreymon,” kaže kao da me pozdravlja.

Bože ovo će biti neugodno. ”Da. Dobro jutro, profesore Dalziel. Došla sam
popričati s vama radi...”

”Znam zašto si došla pričati sa mnom. Mislila si da je bolje da to sama riješiš, a

ne da čekaš da te pozovem u svoj ured. Cijenim to.” On kima brzo odmjeravajući me od
glave do pete. Nema ništa gladnog u njegovom pogledu. Ne gleda me na isti način kao
i svi ostali neprimjereno od jutros. Duboko uzdahne i onda izdahne kroz nos. ”Nemaš
se zašto brinuti s moje strane,” kaže činjenično. ”Ne zanima me što ti radiš u svoje
slobodno vrijeme.”

”Oh.” Imali smo veliko predavanje kada smo upisali ovaj fakultet na Columbiji.
Rečeno nam je da ne blatimo dobro ime fakulteta. Rečeno nam je da će se takvo
ponašanje kažnjavati i da ćemo biti izbačeni iz programa, bez druge šanse. ”Mislila
sam...”

”Nemoj me krivo shvatiti,” Dalziel kaže zatvarajući kopče na kožnoj torbi. ”Da
si bilo tko drugi, već bi odavno bila na avionu putujući natrag u svoj mali gradić iz kojeg
si došla.”

”Dakle… neću biti izbačena zato što sam dobra studentica?”

Profesor Dalziel se nasmije. ”Cijeli program je pun dobrih studenata. Ti radiš

naporno, dobivaš dobre ocjene. Isto kao i drugi. Tebi se oprašta ovo zbog moje kćeri.”
On posegne u džep vadeći novčanik. Otvara ga i pruža mi sliku iz prozirno plastičnog
pretinca. Djevojčica na slici ima sedam ili osam godina, tamnu kosu kao i njen otac,
tanke roze naočale na nosu. Njenih prednjih zubiju nema i ona izgleda kao da je ponosna
na to. ”Njeno je ime Freya. Alergična je na kikiriki, laktozu, pse, mačke, određene trave

|
i čini se na sve drugo. Morao sam joj ubrizgati epi 4 puta u zadnjih pet godina. Moja
žena je to morala napraviti šest puta. Ona provodi vrijeme s njom kod kuće. Mi imamo
epi olovke u svakoj ladici, ormariću, jakni i vrećici u kuci. Oni su čak ugurani u naslone
našeg kauča. Što se mene tiče, Raphael North može pojebati svaku od vas i ja bih i dalje
bio njegov najveći fan. Sada me moraš ispričati, moram otići pokupiti Freyu za dan
očeva i kćeri.” On makne novčanik i izvadi nešto drugo iz džepa. Dok prolazi uz mene
stavi mi u ruku bijeli komad plastike: epi olovku. Velikim plavim slovima na strani
olovke piše North Industrija. ”Idući put kad ga vidiš,” profesor Dalziel vikne preko
ramena dok se penje stubama. ”Reci mu hvala.”

|
 Namjeravala sam raditi u knjižnici ponovno ovo popodne, ali kada stignem na
svoju smjenu, Henrietta me čeka na ulazu zgrade imajući oštar izraz lica. Za razliku od
profesora Dalziela, čini se manje razumnom oko situacije između Raphaela i mene, a
više zabrinuta da ne postanem slavna osoba radi pornića. ”Imali smo skupinu novinara
ispred knjižnice cijeli dan. Ova knjižnica je tiho mjesto gdje ljudi dolaze čitati i učiti.
Ne možemo imati taj metež da ometa druge.”

”Dakle… ne mogu raditi danas?”

Ona napući usne. ”Platit ćemo ti do kraja mjeseca. Žao mi je Beth, doista je.”
Dakle nije samo danas. Ona mi daje otkaz. Toliko sam frustrirana i iznervirana ovime
da želim vrištati na nju, da želim izgubiti hladnu glavu i reći joj koliko je suluda ta cijela
stvar, ali po izrazu njenog lica čini mi se da neće mariti. To je zadnja stvar koju sada
trebam.

Razmišljam o tome da odem do Davida, ali onda se sjetim kako je nevjerojatan

bio sinoć i kako je odvratan njegov stan tako da maknem tu ideju iz glave. Nađem sama
sebe kako sjedim na metrou i kako krećem na drugi dio grada bez da i razmišljam. U
trenu kad se nađem ispred Ozirisove zgrade, shvatim što namjeravam napraviti. Prije
manje od dvanaest sati sam rekla Nateu da ne želim ući u ovu ogromnu zgradu. Tada
sam imala zatamnjene prozore i podzemnu garažu da zaštiti moj identitet, a sada sam
krenula prema tamo pješice? Kroz prednja vrata? Službeno sam izgubila razum.
Oliver očito nikad ne ide kući. Njegove oči se skoro izbulje kada me ugleda kako
ubrzano dolazim do njega. On krene prema meni, stavi ruku oko mene i usmjeri me
prema privatnom liftu bez da išta kaže.

|
 ”Gospođice Dreymon! Gospođice Dreymon! Elizabeth!” Ruka se nađe na mom
ramenu pokušavajući me okrenuti. ”Koja je priroda vaše veze s gospodinom Northom,
Elizabeth? Koliko dugo održavate seksualne kontakte s njim?”

”Za koju eskort agenciju radite, gospođice Dreymon? Koliko klijenata imate?”
Dvojica muškaraca koji stoje iza mene viču pitanja jedan preko drugog, obojica me
potežu za ruku. Oliver stane među nas, ali oni polude, njihove oči divljaju, u rukama
drže diktafone. Oni gurnu diktafon prema mom licu i imam osjećaj da će me noge izdati.

”Gospođica Dreymon je bliska prijateljica gospodina Northa,” kaže Oliver. ”Ona

nije eskort i ona nema ništa za reći sada. Ako imate bilo kakva pitanja o poslovanju
gospodina Northa, uputite ih u odjel odnosa s javnošću. Ako su vaša pitanja osobne
naravi, molim vas da napustite zgradu čim prije.”

Dečki ne slušaju, naravno. Oni su previše zauzeti grebanjem moje majice.

”Gospođice Dreymon! Gospođice Freymon! Jeste li vi Raphaelova ljubavnica? Hoćete
li se preseliti u penthouse s njim Elizabeth? Elizabeth!”

Moje srce nabija dok me Oliver provlači kroz vrata i zatvara ih za nama. Njegov
profesionalizam je nestao na tren i bijes preuzima. ”Jebene životinje,” on procijedi.
”Zvat ću osiguranje čim dođete gore. Ne brinite. Neće biti ovdje kada ćete odlaziti.”

”Hvala ti Olivere. Tako mi je žao.” Ne znam zašto se ispričavam. Nisam tražila

ništa od ovoga. Nisam ništa krivo napravila. Svojim dolaskom izazvala sam probleme.
Znam to. Bila je to loša ideja, ali izbjegavala sam ovo i duže nego što je bilo potrebno i
potrošila sam zadnju trunku živaca kada mi je Henrietta rekla da više nemam posao.
Skidam cipele i stavljam ih u torbu bez razmišljanja. Nema otpora ovaj put. Nervozna
sam. Moji dlanovi se znoje kao ludi dok gledam kako se brojevi pokazuju obasjani na
ekranu. Što ako me ne želi vidjeti? Što ako me otpravi? Postoji šansa da njegovi poslovni
savjetnici savjetuju da se drži dalje od mene. Nisam baš pogledala kako North industrija
stoji na burzi danas, ali javni skandal kao ovaj može samo donijeti nemir. Očito da ga je
to stajalo novaca, a on je pametan i pragmatičan muškarac kada se radi o poslu i novcu.
Zasigurno ne bi dozvolio da mu ovako nešto pomrsi planove.

|
 Vrata se otvaraju i ja izjurim van, moja bosa stopala gaze hladan mramor.
Zaustavim se na pola puta do staklenih vrata kad vidim Thaliu kako sjedi u sredini
čekaonice s torbicom na ramenu i bočicom vode u ruci. Njene oči se čine nefokusirane
kad pogleda u mene. Tuga prođe po njenom licu.

”Beth? Došla si. Napokon.” Olakšanje na njenom licu je pretjerano kao da je

sarkastična. Kad priđem malo bliže shvatim da nije. Ona je pijana. Totalno pijana. Boca
vode u njenim rukama je zapravo vodka i gotovo da je u potpunosti prazna. Spustim
torbicu i potonem na koljena ispred nje obuhvaćajući joj lice rukama.

”Što radiš Thalia? Zašto nisi bila na predavanju ujutro?”

”Morala sam se uvjeriti da je on ok”, ona kaže dok joj se jezik plete. ”Nisi mi
odgovorila na poruke. Nisi došla ovdje tako da sam… ja morala.”

”Htjela sam. Ja sam samo… trebala malo vremena da vidim što ću reći.”

Thalijine obrve se podignu, njene oči su gotovo zatvorene. Ona odvrne čep na
boci, podigne do usana i uzme tri velika gutljaja bistre tekućine. ”Jesi li smislila?” upita
hladno. ”Što ćeš reći njemu? Jer ovo nije on, Beth. Ovo nije, kunem se. Morao je živjeti
svoj život iza zatvorenih vratiju jako dugo vremena. Čudo je kako su uspjeli uznemiriti
njegovu privatnost ovdje. Jebeno čudo. On je napravio apsolutno sve što je mogao
napraviti kako ga nitko ne bi mogao vidjeti. On se kao i ti osjeća kao da mu je privatnost
povrijeđena.”

Povrijeđena. To je dobra riječ za to. Doista se osjećam povrijeđenom. ”Nisam

ljuta na njega, Thalia. Ljuta sam na situaciju.” Bilo bi lako kriviti nekoga, reći da je
Raphael neoprezan i da je mogao znati da ako me pojebe uz prozor, da će to imati
posljedice, ali to nije slučaj.

Sedamdeset i tri kata: penthouse mjesto je trebalo biti dovoljno da zadrži našu
požudu između nas.

Thalia potegne još malo votke i onda pruži meni bocu. ”Neće mi otvoriti vrata.
Možeš li vjerovati?” upita me.

|
 Uzimam bocu od nje i stavljam ju na tlo iza sebe van njenog dohvata.

”Je li ti poslao poruku?”

Ona kima luđački. ”Rekao mi je da ne dolazim.”

”Zašto si došla onda?”

”Zato. Dala sam obećanje prije puno vremena. Obećala sam joj da ću paziti na
njega. Zaklela sam se da ću se pobrinuti da je on ok.”

”Obećala si? Obećala si kome?”

”Chhlllllooooooeeeee.” Thalia kaže ime kao da je odgovor očit i kao da sam

glupa da to ne znam. Nikada nije spomenula nikoga pod imenom Chloe prije. Nikada se
nisam susrela s tim imenom.

”Tko je Chloe?”

Trag sumnje prođe njenim licem. Ona štucne i zagrize donju usnicu kao da je
shvatila da je rekla nešto što nije trebala. ”Nije bitno više. To je bilo prije jako puno
vremena. Ti si sada ovdje. Ti ćeš sve popraviti. Ovdje si da ga popraviš. Ako to ne
napraviš, onda je ovo sve bilo uzalud.” Još jednom glasno štucne. Ona legne na mramor
i okrene glavu prema panorami. ”Mi smo sanjali ovo mjesto, znaš?” Ona uzdahne kao
da joj je jako teško. Ruke prekriži na prsima, a noge u gležnjevima. ”Znali smo sjediti
na krovu Paxtonovog stana i sanjarili da budemo viši od ostatka grada. Htjeli smo vidjeti
cijeli grad. Novac i moć su nam kupili najbolje poglede u New Yorku, ali nismo bili
sretni onime što smo imali. Raphael je rekao da će izgraditi ovo mjesto. Već je tada znao
kako će Oziris biti poseban. To će biti raj za nas.” Ona zatvori oči, suza joj sklizne iz
kuta oka i spusti se po nosu. ”Umjesto toga je postao njegov zatvor.”

”Thalia, prestani.”

Pogledam prema gore i Raphael stoji na ulazu u penthouseu noseći hlačice za

trčanje i majicu Star wars poderanu oko vrata. Tamni kolutovi su mu oko očiju, umor je
na njemu kao tamni oblak. Izgleda kao uklet. Thalia se gotovo splete o sebe dok ustaje.
Noge joj se pletu i mora se pridržavati za pod kako ne bi pala. Raphael uzmakne unatrag
|
i mogu vidjeti na njegovom licu da bi se najradije vratio u penthouse i zaključao vrata
za sobom. On ne želi vidjeti Thaliu uopće. On drži ruke u džepovima dok ona kreće
prema njemu i baca mu se u zagrljaj. On tolerira njen zagrljaj, stoji ukočeno kao daska
dok ga ona grli, njegov pogled fokusiran je na mene preko njenog ramena.

On ne progovara. Thalia se naginje prema natrag, njene ruke putuju preko

njegovog lica, odmičući mu kosu, njeni pokreti su manični kao da mu traži ozljede. Jecaj
prekine tišinu. ”Raphael, Raphael, Bože, jesi li dobro? Ne mogu vjerovati da si ovdje.
Bože, ne mogu vjerovati. Ne mogu jebeno vjerovati.” Ona jeca ponovno, njen glas je
pun boli i tuge. ”Ona nije željela ovo za tebe,” ona šapće. ”Ona te nije željela vidjeti
ovakvoga.”

Polako, s hladnoćom u glasu, Raphael okreće glavu kako bi pogledao ravno u

Thalijine oči. ”Moraš otići,” kaže. ”Ne možeš biti ovdje. Znaš to.”

Ona odmahuje glavom, grleći ga snažno ponovno. ”Ne moraš to raditi. Gotovo
je. Gotovo je bilo prije puno vremena.”

Raphael ostane netaknut njenim emocijama. U ovom trenu kao da je napravljen

od istog mramora na kojem stojimo. Nakon nekog vremena, najnježnije moguće
posegne iza svoje glave i uzme Thaliu za zglobove i makne ju od sebe stavljajući joj
ruke uz tijelo. ”Nema veze,” kaže. Njegove riječi nisu neljubazne. ”Idi dolje. Trebam
razgovarati s Beth.”

”Vratit ću se. Sutra.” Ona šmrcne s molećivim pogledom u očima. Nikada ju prije
nisam vidjela ovakvu-toliko uznemirenu i odbijenu. Ne znam što se događa između njih
dvoje, ali što god da se dogodilo ih je razdvojilo tako da više nema povratka. Raphael
to zna. Čini se da Thalia to ne može prihvatiti. Ne može ili ne želi.

”To nije dobra ideja,” Raphael joj kaže. ”Imat ću novi sustav osiguranja instaliran
sutra. Nećeš moći ući u lift. Idi doma i odmori se. Možeš me dobiti preko e maila ako
trebaš.”

”Znam te od kada sam imala tri godine!” Thalia pukne. ”Ne bih ti trebala slati
poruke preko e maila, Raphael. Trebala bih ovdje doći kada želim. Kada me trebaš.”

|
 ”Znam,” Raphael se složi. ”Ali tako stvari ne stoje. Žao mi je Thalia, doista mi
je.” čujem kako je tužan i koliko to misli. On zatvara oči i ljubi ju u čelo pa pogleda
prema liftu i kimne joj. Bila sam toliko ometena s ovime što se dogodilo da nisam
primijetila dvojicu muškaraca u odijelima kako ulaze u čekaonicu. Osiguranje. Oboje
imaju obrijane glave i slušalicu u ušima i izgledaju kao bivši vojnici.

”Je li to… doista neophodno?”

Raphaelove oči gore kada me pogleda. On ne kaže ništa. Thalia se odmakne

brišući obraze rukama. ”U redu je. Doista je u redu. Idem. Nisam trebala dolaziti. Žao
mi je, Raph.”

Tračak boli mu se pojavi na licu, ali ubrzo nestane i biva zamijenjen hladnim
izrazom lica. On dodirne Thalijino lice i krene prema vratima penthousea bez da se
okrene. Pomognem Thaliji da pokupi sadržaj torbice koji je još uvijek rasut po podu
čekaonice. Njene ruke se tresu, obrazi su joj crveni dok gura šminku i bilježnicu natrag
u torbu. Mislim da je ljuta na mene na tren, ljuta što ja mogu ostati i razgovarati s njim,
vidjeti kako je on i što mogu provesti neko vrijeme s muškarcem do kojeg je njoj očito
stalo. Tada me uhvati za ruku i stisne ju.

”On nije dobro, Beth. Ne vjeruj mu ako ti kaže da je. On je povrijeđen. On se boji
da će te izgubiti. Nemoj odustati od njega. Molim te.” Čujem joj očaj u glasu. Njeni
nokti se zakopaju u moje meso dok me drži i ponovo se nađem pred zečjom rupom, opet
zbunjena njenom promjenom raspoloženja. Ona je toliko sigurna da ću ja biti flaster koji
će izliječiti što god je Raphaelu. Stvar je u tome što su flasteri privremeni. Oni skrivaju
problem. Tijelo ispod njih zacijeli ili ne. Flaster jedino sakrije proces.

”Reci mi što se događa,” prošapćem joj. ”Molim te, Thalia. Ne mogu ovo
podnijeti više. A sada, cijeli svijet gleda...”

Ona trepne, njena maskara se slijeva niz njene obraze u dva mlaza i na trenutak
pomislim da će mi napokon reći. Kao da to ima na vrhu jezika. Jedan otkucaj srca i to
nestane. Još jednom mi stisne ruku i kaže: ”Samo nemoj odustati od njega, Beth.”

|
 Raphael nije u velikom predvorju kad uđem u penthouse. Nije niti u VR studiju.
Nisam bila u ostalim prostorijama u hodniku, nisam vidjela njihovu unutrašnjost tako
da mi je neugodno otvarati ta sva vrata na mojoj misiji da ga nađem. Zazovem njegovo
ime koje napravi jeku kao da se crkveno zvono oglasilo; nema šanse da me ne čuje, gdje
god da je. On ne odgovara.

Nađem se u sobi gdje smo večerali i gdje nam je Danny donio odreske neku večer.
Raphaela nema nigdje. Odustanem od pristojnosti. Otvorim par vrata i nađem dva ureda,
pet gostinjskih soba, malu knjižnicu s kinom, ali ga ne mogu naći. Upravo ga se
spremam nazvati kad zamijetim vrata na kraju hodnika kroz koja prodire sunce. Kada
provirim kroz vrata, naiđem na stepenice koje vode prema gore. Nebo nad njima je toliko
plavo. Počnem se penjati i nesigurnost me prožme. Raph nije rekao meni da odem.
Rekao je Thaliji da mora porazgovarati sa mnom i ostavio je vrata od penthousea
otvorenima. Osiguranje nije mene otpratilo iz zgrade kao što su to napravili Thaliji.

Zašto se onda osjećam kao uljez? Kao da kršim neko pravilo?

Na vrhu stuba, nađem se usred najljepšeg krovnog vrta. Biljke, cvijeće… čak i
drveće. Gdje god da pogledam, nešto zeleno raste. Glinene posude tvore put od jednog
dijela vrta do drugog i na udaljenom dijelu vrta stoji Raphael na travi okrenut meni
leđima. U rukama ima sačmaricu.

Zaustavim se na mjestu.

”To je bio dron,” kaže mi. ”Čuo sam ga dok smo bili zajedno, ali nisam razmišljao
o tome. Uvijek je toliko puno helikoptera koji lete na nebu da ga nisam niti registrirao
na vrijeme. Srušio sam dva od ujutro. Niti jedan nije imao oznake na sebi, ali sam
poprilično siguran da pripadaju novinarima.”

U grlu mi je knedla. Pod njegovim nogama ih vidim - ostatke dronova. Potrgani

ostaci plastike i stakla. Savijeni komadi metala. Čula sam elise neki dan, također.
Pretpostavljala sam isto kao Raphael - da je helikopter. Uvijek me zabavljala ideja o
dronovima. Mogućnost da dostavljaš nešto njima na bilo koje mjesto u bilo koje vrijeme
mi se uvijek činila kao genijalna ideja. Sada, mrzim ih iz dna duše. Trebaju biti

|
zabranjeni u cijeloj zemlji. Jebeni perverznjaci koji ih koriste za špijuniranje nevinih i
nesvjesnih ljudi. Znam da je tehnologija špijuniranja ljudi prisutna već godinama, ali
dronovi ju još više pojednostavljuju.

Moja koža me pecka, led teče mojim žilama. Raphael se okrene prema meni i
pogled u njegovim očima mi kaže sve. Spreman je ubiti. Spreman je raskomadati nekoga
komad po komad. Spreman je u rat. Krene prema meni i nakon tri velika koraka nađem
se u njegovim rukama. Nisam si dozvolila da razmišljam o tome kako ću se osjećati
kada ga ponovno vidim. Namjerno sam se zaustavila u razmišljanju, jer sam jučer kada
sam se vraćala kući osjećala lagano. Sigurno. Obuzeto i ranjivo. Jedino o čemu sam
mogla misliti je bio taj nevjerojatan, intenzivan i privatan trenutak kojeg smo podijelili,
gdje me dotaknuo i brinuo za mene, gdje sam postala živa pod njegovim rukama. Nisam
mogla prestati misliti o načinu na koji su se naša tijela spojila i kako je savršeno to sve
bilo.

Čim sam vidjela slike na vijestima, sve se to promijenilo. Dok sam slušala tipove
s tv-a kako rastavljaju svaki dodir koji smo imali u proste faktore, svaki pogled, svaki
tren u kojem su naša tijela bila jedno, učinilo mi se da sam to umislila. Radi njih sam
počela misliti da svaka emocija i svaki trenutak užitka nije bio savršen kao što sam ga
ja doživjela. Možda i Raph nije bio impresioniran mnome baš kao što su i kolumne
pisale i novinari pričali.

Sada, kada stojim ovdje u njegovim rukama, dok osjećam njegovo srce kako kuca
u istom ritmu kao i moje, ispunjuje me bijes što sam sumnjala sama u sebe. Ovo je
stvarno. Bilo je stvarno i jučer, i stvarno je i sada. Mogu osjetiti povezanost među nama,
duh koji nas povezuje zajedno. To se ne može vidjeti na televizijskom ekranu. I samo
zato što je cijeli grad analizirao naš odnos, to ne znači da je on takav kakvim su ga
opisali.

Značio je nešto. Još uvijek znači. Pokušavam uhvatiti dah, moje lice je pritisnuto
o Raphovu Star wars majicu i u idućem trenutku držim se još čvršće za njega, moji nokti
se zakopavaju u njegova ramena i počnem jecati. Ne mogu odlučiti jesam li tužna ili mi
je laknulo. Jedino što znam je da mi je jako drago što sam ponovno u njegovim rukama

|
bez obzira na sve. Raphael prođe rukom kroz moju kosu šapčući nježno u moje uho. ”U
redu je. U redu je, Beth. Žao mi je. Tako mi je žao. Ovo je sve moja krivica. Neću
dopustiti da se to dogodi ponovno. Kunem ti se. Nikada im više neću dozvoliti da te tako
napadnu. Šššš. U redu je.”

”Što da ja napravim?” pitam odmičući se od njega. ”Trebam li pričati s njima?

Trebam li uzeti zabranu prilaska od svih novinara? Ne mogu niti otići na wc bez da
netko nije tamo, da gleda u mene i da je spreman ispitivati me sve o tebi. O… nama. A
zapravo mi niti ne postojimo. Ja...”

Raphael nježno stavi svoj kažiprst preko mojih usana prekidajući me. ”Mi
apsolutno postojimo. Ako još uvijek želiš to. Razumjet ću ako je ovo jednostavno
previše za tebe i da me nikada više ne želiš vidjeti. Razumijem to. Neće mi se to svidjeti,
ali ću to prihvatiti kao tvoju odluku da me više ne želiš vidjeti. Ali dopusti mi da ti
kažem ovo: nitko te nikada neće voljeti kao što te ja mogu voljeti. Nitko nikada neće
brinuti za tvoje srce kao što ću ja. Nitko te nikada više neće zapaliti kako ti se ja mogu
zakleti da ću te paliti do kraja svog jebenog života, Beth. Ja sam fokusiran čovjek.
Postavio sam kao svoj cilj da te napravim najsretnijom ženom na svijetu. Znam da nismo
dobro započeli, ali kunem ti se Bogom i svim svetim da ću te zaštititi, Beth. Kada
saznam tko je prodao ovu snimku, napravit ću da im život postane pakao. Poželjet će da
se nikada nisu niti rodili. A ja ću saznati tko je to napravio. Imam ljude koji rade na tome
već. Neću ostaviti niti jedan kamen ne preokrenut u ovom jebenom gradu dok ne nađem
i kaznim onog jebača koji ti je uzrokovao bol, vjeruj mi.”

Vjerujem mu. U njegovim očima se nalazi opasan sjaj koji mi kaže da se on želi
osobno pobrinuti za ovaj problem. Želi iskoristiti svoje ruke kako bi naučio lekciju
osobu koja je narušila našu privatnost. Da pretuče nekoga, to ne bi bilo dovoljno. On
želi njih mrtve. I ja to želim, ali Raphael izgleda toliko bijesno da bi to mogao napraviti
golim rukama.

”Nije mi bitno tko je to napravio,” prošapćem. ”Jedino što želim je hodati ulicom
i da mi se ne sudi. Nisam znala o farmi. Nisam znala da je moja mama na rubu bankrota.
Sada javnost zna za svaku pa i najmanju tajnu vezanu za moju obitelj i financijsku

|
situaciju i oni dolaze do istog zaključka. Da te jebem radi novca. Ne mogu to podnijeti.”
Moje suze se počnu još više prolijevati po obrazima. Ovo je prvi puta da sam si dozvolila
da se raspadnem. Bila sam toliko odlučna da ću sve držati pod kontrolom od sinoć kad
je David došao. Sad kada se predajem, čini mi se da će me to uništiti i baciti na koljena.

”Ne brini. Pobrinut ću se za to,” Raphael mi kaže. Palcem mi obriše suze. Sagne
se prema meni i zaustavi se kada ga pogledam u oči. ”Ja ću se pobrinuti o svemu. Ne
moraš se brinuti ni o čemu od sada, ok? Kunem ti se.”

Ne smijem ga hvatati za riječ. Ne zato što mu ne vjerujem, nego zato što će biti
nemoguće napraviti sve što mi on kaže. Sloboda od medija je u zakonu. Zakon se ne
mijenja radi Raphaelove želje bez obzira koliko decimala ima njegov bankovni račun.
Ne može ih natjerati da me ostave na miru samo zato što to želi. To nije način na koji
svijet funkcionira.

”Nije samo to,” kažem trudeći se najbolje što mogu da suspregnem suze.
”Izgubila sam posao u knjižnici danas. Dali su mi otkaz.”

Raphael zareži. ”Na temelju čega?”

”Na temelju toga da je knjižnica mjesto učenja i relaksacije i trebala bi biti mirna
i tiha stalno, a ne puna kamera i novinara koji me žele ispitati ili uznemiravati moje
kolege o meni.”

”Oni to ne mogu napraviti.”

”Pa, napravili su.”

”Ja ću ti nadoknaditi plaću koju si izgubila. To je najmanje što mogu napraviti.”

”Ne!” Odgurnem ga od sebe, odmičući se unatrag van njegovog dosega. ”Ne

možeš mi dati niti cent. Ikada. Rekla sam ti, Raphael. Ne želim tvoj novac.”

Njegovo tijelo se napne, glas mu je smiren i hladan kada progovori. ”Izgubila si

posao radi mene. To je moja krivica.”

”Ne, Raphael. I mislim to.”

|
 Njegova čeljust se napne. ”Imam hrpetinu novaca. Mogao bih ga i uložiti u dobre
svrhe.”

”Ne mogu vjerovati da uopće možeš misliti na tako nešto u ovom trenutku. Ne
nakon svih stvari koje govore o meni u novinama. Odbijam i dalje voditi ovaj razgovor.”

On prekriži ruke preko prsa vidno uzrujan i nesretan. ”O čemu onda želiš
pričati?”

Gledam u njega neko vrijeme. On neće samo pustiti ovu situaciju oko novaca,
mogu to reći već sada. Razumijem zašto se osjeća dužnim dati mi novac kako bih pokrila
gubitak plaće, ali niti ja neću odustati od svoje namjere. Osjećat ću se kao varalica ako
to napravim. Trebam promijeniti temu. I to brzo.

”Tko je Chloe?” Ispalim pitanje kao metak iz pištolja. Kako je skočio, i on bi

mogao biti taj metak. Cijelo tijelo mu se strese. Pogled čistog užasa mu preplavi lice.

”Gdje si čula to ime?”

”Thalia ju je spomenula prije. Rekla mi je da je obećala Chloe da će paziti na

tebe.”

”Ona je bila pijana,” Raphael izvali. ”Ona ne zna što je pričala.”

”Činila mi se poprilično trijeznom kada mi je pričala o njoj. I ne mislim da ona

samo nasumično izmišlja imena. Tako da, tko je Chloe, Raphael? I zašto ne želiš pričati
o njoj.

Gledam kako se zid u njemu podiže: dupli zid s metalnim vratima debelim
dvadeset centimetara. Samo Bog zna koliko ga je dugo Raphael gradio kada god je bio
suočen s ovim pitanjem, ali sada stoji među nama, neprobojan i neprelaziv. Niti ne
pokušavam. Znam da bi bilo uzalud.

”Zaboravi. Nije niti bitno. Idem kući.”

Maska koju Raphael nosi sklizne malo. ”Nemoj. Tek si došla ovdje. Nismo niti
popričali još.”

|
 Slegnem ramenima, okrećem se i hodam prema stepenicama. ”Kako i bismo kada
ima toliko stvari o kojima ne želiš pričati, Raphael? Kada si spreman, zašto ne bi došao
do mene za promjenu? Oh. I ako ti treba moja adresa, uvijek možeš pitati Natea.”

Tri dana prođu. Ne čujem ništa od Raphaela. Nadala sam se da će stvari postati
podnošljivije s novinarima, da će njegov interes izblijediti nakon par dana bez
komentara s moje ili Raphaelove strane, ali samo se pogoršava. Gareth, moj domar,
nalazi ljude kako kopaju po smeću u ulici iza zgrade. Moja mama mi je poslala e mail
pošto mi je pretinac dolazne pošte na mobitelu krcat neotvorenim porukama od časopisa,
talk showova, svi mi nude velike količine novca kako bih prodala svoju priču, svaki
nudeći da će dati više od prethodnog. Na putu za predavanje, ljudi bulje u mene i jednom
su čak i pljunuli na mene. Počinjem se premišljati o uzimanju metroa do fakulteta.
Nikada se nisam osjećala nesigurno u New Yorku, ali sada se bojim da bi mi se nešto
moglo dogoditi. Kao da će me netko napasti ili da ću biti stjerana u kut od brojnih
paparazza i da ću biti ozlijeđena kada pretjeraju u svojoj namjeri. Dio mene odbija pustiti
da ovo utječe na mene. Nisam dopustila Raphaelu da mi kaže kako moram dolaziti do
Ozirisove zgrade kada je htio slati Natea po mene svaki puta. Osjećala sam kao pritisak
na moju slobodnu volju tada, ali to i sada mislim. Tako da nastavljam s metroom.
Nastavljam hodati ulicama i držim glavu visoko.

Stalno mislim o Raphaelu. Ne mogu prestati. On je ovdje, stalno na pameti od

ujutro kada otvorim oči do navečer do trena kada ih zatvorim. Po noći, te životopisne
zelene oči me prate u snovima. On je tamo, prekriven znojem, gol, naša usta su spojena,
naša tijela su povezana, on se zabija u mene iznova i iznova dok se ja s vremenom ne
probudim, zapetljana u posteljinu, okupana znojem i sa zalijepljenom kosom za čelo dok
mi srce nabija u grudima. Imam i druge snove s Raphaelom. Snove u kojima je u boli,
pati, izgubljen negdje i ne mogu ga naći. Ne mogu ga dosegnuti i pomoći mu. Trčim
kroz čudan kameni labirint, skrećući u jednu pa u drugu stranu, stalno tražeći, a ipak
nikad ga pronalazeći.

Thalia se ne pojavljuje na predavanjima. Nije mi poslala poruku. Nije došla do

stana da vidi jesam li dobro. Iskreno, ja ne mislim da je ona dobro. Mene vuku različite
strane, ljutnja jer mi se čini da me napustila u najtežem periodu moga zivota - u trenutku

|
koji je tehnički ona prouzročila - i tužna što ona ne prolazi kroz bol kako bi trebala.
Probudim se u petak i razmišljam o odlasku do nje da vidim kako je. Do trenutka kada
se spremim kako bih izašla kroz vrata, već kasnim i nemam vremena. U metrou, tip
preko puta mene čita New York Times i upućuje mi svako malo ljutite poglede preko
novina. Toliko sam već navikla da ljudi bulje u mene da se više gotovo niti ne trudim
pročitati naslovnice. Sve dok tip ne pročisti grlo i odmahuje glavom, naslovnica mi
zapne za oko:

Elizabeth Dreymon je prodala nevinost Northu.

A zatim, ispod toga, malim slovima.

Raphaelova avantura sa siromašnom studenticom izazvala razdor u obitelji.

Ja sam prodala moje što? Ja sam prodala svoju nevinost Raphaelu? Gdje su
pokupili tu ideju? Razdor u obitelji? Mislila sam da je Raphael jedini North koji je ostao
živ. Njegovi su roditelji mrtvi i on je bio jedino dijete tako da ne razumijem s kime je to
on to imao razdor? Ustanem i uzimam novine od tipa.

”Hej! To su moje novine!” On prasne. ”Ne možeš samo uzeti...”

”Uzimanje od mene je jedino što su ljudi radili u zadnja četiri dana,” odgovaram
mu. ”Imam pravo znati što pričaju o meni. Ne brini. Vratit ću ti ih za sekundu.”

Očito je očekivao da se ustrtarim i da mu vratim novine istog trena. Šokiran je

kada sjednem natrag na mjesto i kada moje oči počnu pregledavati tekst što je brže
moguće.

"... Bethin brat, David Dreymon kaže da su stvari bile napete između Beth i njene
majke već godinama. Kad je Margo Dreymon vidjela dokaze kćerkinih aktivnosti,
navodno se srušila od šoka. Elizabeth i Margo su se svađale preko telefona više od sat
vremena u noći kada je Elizabethina sekusalna veza s Raphaelom Northom izašla na
vidjelo. Dvije žene nisu razgovarale od tada jer Margo Dreymon odbija kćerine poruke
i pozive. Kada smo upitali o razdoru u Dreymon obitelji, David je rekao da je njegova

|
majka imala napadaje panike i jako puno stresa radi toga i da nije siguran hoće li ikada
više Margo i Elizabeth popraviti svoj odnos.’

Nastavljam čitati, ali više ne vidim riječi koje su ispred mene. Članak se proteže
unedogled. Prikazuje odnos mene i mame kao jako klimav, a na brojnim mjestima je
David citiran kako je rekao da sam imala ’intenzivan i čudan odnos’ s tatom. Što bi to
trebalo značiti? Imam osjećaj kao da ću se ispovraćati svaki puta kada se metro zaljulja
s lijeve na desnu stranu. Ne mogu vjerovati na što oni ciljaju. Na što David cilja. On želi
da ljudi misle da sam bila zlostavljana od tate ili nešto? On želi da javnost vjeruje da se
nešto nepovoljno događalo iza zatvorenih vratiju našeg doma? To nema smisla. Ja… ja
jednostavno ne mogu vjerovati da je on s nekim pričao o ovome. Nema šanse da je. Ne
u milijun godina. Oni mora da lažu. Moj um prekopava po svim lažnim slučajevima koje
znam da su se događali u proteklih 50 godina. Bacam novine frajeru u krilo i izjurim iz
metroa čim se vrata otvaraju.

Na razini ulice, nazovem Davida, svaki udah koji napravim me ispunjava

strahom. On se javlja gotovo odmah kao da je gledao u telefon čekajući da ga netko
nazove. ”Prije nego što se naljutiš, želim da znaš da su iskrivili ono što sam rekao.”

Spotaknem se na vlastite noge gotovo padajući na pod. On… on je razgovarao s

novinarima? David je idiot. On je budala koja ne razmišlja većinu vremena, ali on je i
moj brat. On nije zao. Nisam niti trenutka pomislila da bi otišao i prodao svoju priču.
Moju priču. Što god. Nisam mislila da će on to stvarno napraviti. Njegove obrambene
riječi mi govore potpuno drugu priču. Ja zatvaram oči pokušavajući ne poludjeti u
javnosti. Dobra je stvar ta što nisam sama trenutno. Da jesam, vjerojatno bih vrištala na
njega i koristila svaku psovku koja postoji. Čak i one jako loše. Pogotovo te.

”Ne mogu jebeno vjerovati,” procijedim preko telefona. ”Znao si da nisam željela
da se to razvlači po novinama duže nego što već je. Znao si da ne želim komentirati niti
na taj način hraniti njihovu znatiželju, ali bez obzira na to, ti si odlučio dati svoj dio
priče. Što je s tobom?”

On frkne, napravi onaj isti iritantan zvuk koji je radio dok smo bili klinci kada
bih ga uhvatila da radi nešto glupo pred prijateljima. ”Bio sam realističan, Beth. Misliš

|
da neki od tvojih školskih prijatelja neće početi pričati kada im se ponudi ček. Hmm?
Misliš da niti jedan od tvojih prijatelja na Columbiji neće popustiti i reći im sve što znaju
o tebi čim im se ponudi veliki ček? Bolje je da mi imamo koristi od informacija koje
dospijevaju u novine. Naša obitelj je ta koja pati trenutno, na kraju. Nitko ne bi trebao
dobivati profit ako mi patimo.”

”Patimo? Kako dovraga ti patiš, David? Sigurno si se išao hvaliti po Brooklynu

svima koji su htjeli slušati da si brat kurve koja je spavala s Raphaelom Northom. Ti si
odvratna svinja!”

David promrmlja. To radi kada zna da je nešto napravio krivo, ali i dalje ne želi
odustati. ”Ti si ta koju je dron snimio kako jebe tipa uz prozor, Beth. Cijela nacija je
vidjela tvoju pičku, ali nitko od njih ne zna ništa o tebi. Tuži me ako sam im rekao da si
bila štreberica u srednjoj školi, za Boga dragoga. Tuži me ako sam im rekao koji ti je
najdraži okus sladoleda i najdraža čokoladica, ok?”

”Rekao si im da me tata zlostavljao, David!”

”Nikada nisam to rekao. Ne s toliko riječi.”

”Ne s toliko riječi? Bože...” Odmahujem glavom prekrivajući oči slobodnom

rukom. Zakoračila sam s nogostupa u lokvu, gdje se i nalazi moja reputacija, kako bih
se maknula s puta ljudima na putu za posao. Čini mi se kako se cijeli svijet ljulja, naginje
na desno pa na lijevo. ”Mama više nikada neće pričati s tobom, svjestan si toga?”

Linija je tiha neko vrijeme i onda: ”Ona će preboljeti to. Pogotovo kada iskoristim
dio tih novaca kako bih otplato dugovanja na farmi.”

Dio novaca. Dio. Dakle znači da je plaćen više od 250 tisuća dolara za te riječi
mržnje. Nevjerojatno. ”Nisi niti pričao s mamom, zar ne?” prošapćem. ”Njoj nije stalo
do farme. Ona ju ne želi zadržati. Želi novi početak. Neće ti dopustiti da iskoristiš taj
novac kako bi spasio farmu.”

|
 ”Pa, sada je prekasno,” David kaže trijumfalno. ”Ona nema izbora. Kotačići se
okreću. Nazvao sam banku jutros i platio cijeli dug. Sada zauvijek može ostati u staroj
kući.”

”Ona ne želi ostati u toj jebenoj kući, Davide! Ona jebeno želi otići od tamo!”

”Sereš. To je mjesto gdje smo mi odrasli. To je mjesto na kojemu je izgradila

život s tatom.”

”Samo zato što si ti sentimentalan oko toga, ne znači da i ona mora biti. A
zaboravljaš jednu bitnu stvar. Tata je umro u toj kući.” Ne spominjem mamin napad.
Možda bi David razumio malo bolje zašto mami nije stalo toliko do tog mjesta, ali ne
mogu to izreći. Obećala sam mami prije toliko godina da nikada to neću reći tati niti
Davidu. Tražila je od mene da se zakunem. Čak niti sada, ne mogu prekršiti to obećanje
koje sam joj dala. ”Naš otac je pao na koljena u toj kući,” nastavljam. ”Ona ga je gledala
dok su mu se oči zatvorile i to je bilo to. On ih nikada više nije otvorio. Što ti misliš da
ona vidi kada zatvori oči, seronjo? Ona vidi čovjeka kojeg je voljela najviše na svijetu
kako umire ispred nje. Čovjeka za kojeg si ti rekao da me seksualno zlostavljao. Čovjeka
koji nas je oboje odgojio, dao sve što je imao nama. On je bio...”

”On je bio samo čovjek, Beth!” moj brat zareži. ”Ljudi uvijek pričaju kao da su
ga oni znali bolje od drugih. Pričaju njemu kao da je neki jebeni svetac. Kao da je
spašavao gladnu siročad s ceste na dnevnoj bazi. On je bio jebeni tip. Psovao je i
vrijeđao, buljio bi kroz prozor tri sata s glupim osmijehom na licu i ne bi ništa napravio
do kraja. I on je udario mamu jednom. Ja sam to vidio.”

”Sereš.”

”On ju je ošamario, Beth. Ti to ni ne možeš znati! Ti si bila samo beba.”

Ne mogu podnijeti ovo više. On samo pokušava opravdati svoje postupke, da si

dokaže da je ok što je izdao ne samo mene nego i mamu i tatu također. ”Koliko su ti
dali, Davide?” pitam ga umorno.

Linija je tiha.

|
 ”David. Reci mi koliko su ti dali!”

”Nije bitno koliko točno. Dovoljno da spasim farmu. To je jedino što je bitno.”
Njegov glas je ravan. Gotovo beživotan. On mi neće reći koliko je moje dostojanstvo
njemu vrijedno.

”Ne zovi me ponovno, Davide,” kažem. ”Izbriši moj broj. Ne dolazi mi kucati na
vrata više, ok? Ti više ne postojiš za mene i upravo si izgubio sestru.”

On se nasmije nježno, žvačući nešto na drugom kraju linije. ”Kako god kažeš,
Spooch.”

|
 Propustila sam sat vremena predavanje radi Davida. Da nisam toliko blizu ispitu,
vjerojatno bih preskočila cijeli današnji dan, ali me samo par kratkih mjeseci dijeli od
najvećeg ispita u mom životu; čak niti ako svi očekuju da to napravim, ja ne mogu
odustati sada. Mole se da kiksnem, bez sumnje. Ako postoji nešto što masa voli gledati,
to je pad drugog ljudskog bića. Najgori je dio taj što sam i ja prije bila suučesnik. Prije
sam prelistavala novine kako bih vidjela kako je bradavica ispala bivšoj Raphaelovoj
djevojci ili kako su nekoj uspjeli slikati gaćice dok je još hodao s nekim. To je bilo
fascinantno za mene. Čudno. Intrigantno. Uvijek sam željela znati više, pogotovo kada
je savršena žena s kojom je hodao napravila nešto glupo ili je bila javno osramoćena
radi nečega. Radi toga bih ih prestala voljeti i vjerovati im. A sada, eto mene, s jednom
cipelom zalijepljenom za drugu i osjećam se užasnuto. Očito je ovo karma na najvećoj
mogućoj razini.

Umjesto da prekinem predavanje koje je već počelo, odlazim do sveučilišne

knjižnice i nađem mirno mjesto kako bih učila za svoje iduće predavanje. Skupim hrpu
knjiga i sagradim zid od njih ispred sebe kako bih napravila barikadu izmedu sebe i
ostatka knjižnice ili sebe i ostatka svijeta. Učim u svom malom mjehuriću oko sat
vremena kada čujem kako netko iza mene pročisti grlo. Iznenađena sam kada ugledam
Natea kako stoji iza mene kada okrenem glavu i pogledam iza sebe.

”Postaje loša navika,” zajedljivo kažem.

”Auč. Okrutno.” Nate pokaže na sjedalo preko puta mojega. ”Mogu li sjesti?”

Želim mu reći da ode, da je moje strpljenje manje od milimetra danas i da će

najvjerojatnije ostati bez glave ako mi se pridruži za stolom sada. Ne napravim to.
Preumorna sam da se svađam s nekim više. Čini mi se kao da to radim već danima.
Pokažem mu na sjedalo preko puta mene i Nate potone u njega uzdišući teško.

”Trebam li uopće pitati kako si me našao?” upitam.

|
 On se češka po stražnjoj strani glave gledajući oko sebe u knjižnici. ”Vjerojatno
ne.”

”Raphael ti je rekao da me slijediš, zar ne?”

Nate odmahuje glavom. ”Nije.”

”Nego…?”

”Raph voli raditi po pravilima. Meni ne smeta zaobići neka pravila s vremena na
vrijeme. Podmititi određene ljude. Hakirati u sigurnosne kamere kada je potrebno.” On
to kaže toliko opušteno da mi treba minuta kako bih shvatila da se on ne šali.

Zatvorim oči na trenutak, udišući duboko. ”Ti si došao ovamo kako bi me

nagovorio da ga odem vidjeti, zar ne?”

”Ne. Nisam ovdje kako bih te natjerao da nešto napraviš. Ovdje sam kako bih ti
rekao nešto. A onda, ako mi dopustiš i pokazao ti nešto.”

Uštipnem se za korijen nosa pokušavajući naći trunku mirnoće u sebi. Moje

rezerve su prazne. ”Ok. Napravimo to. Imam materijala koje moram jos prostudirati.”

Nate ne kaže ništa. Njegova tišina se nastavlja. Pogledam u njega i očito je da

čeka moju punu pozornost, njegove ruke su položene jedna na drugu na prsima. Kada
sretnem njegov pogled, on započinje pricati. ”Prije pet godina, Raphael i njegovi
prijatelji su bili vani jedne večeri. Slavili su neku glupu nagradu koju je Raphael osvojio.
Najbolje odjeven neženja godine ili takvo neko sranje. Izašli su van i otišli su na večeru.
Tjedan dana prije sam ja slomio zglob na skijanju u Aspenu pa ih nisam mogao voziti.
Rekao sam Paxtonu da mi javi kada su gotovi i da ću ja naručiti auto da ih pokupi. On
je rekao da bude. U redu. Što god. Par sati je prošlo. Tri. Zatim četiri. Zatim pet. Nazvao
sam Rapha da vidim jesu li dobro i trebaju li da ih netko pokupi, ali je on zvučao u redu.
Rekao je da se dobro zabavljaju i da trebam prestati brinuti i da otići u krevet. Oni su
odrasli, oni će moći sami naći taksi kad će biti spremni ići doma. To sam i napravio.
Otišao u krevet. U šest ujutro, budim se u potpunom jebenom kaosu. Svaki jebeni telefon
koji je bio u mom stanu je počeo zvoniti non stop. Imao sam petnaest porukao od CEO

|
North industrije. Upalim TV i Raphaelovo lice je posvuda. Misliš da je ova situacija s
dronom loša?” kaže, teško se smijući. ”Ovo je bilo petnaest puta gore. Internet je
poludio.” Nate podiže ruke kao da će nešto obojiti. ”Raphael North je slupao Maserati
u Waldorf Hotel. Raphael North uzdrman, ali ne i ozlijeđen u stravičnoj nesreći.”

Sjećam se svih tih naslovnica. Sjećam se kako se nisam mogla okrenuti nigdje
bez da vidim Raphaelovo lice posvuda oko sebe. To je bio skandal godine.

Nate nastavi. ”Troje ljudi je prošlo neozlijeđeno u Northovoj totalki sportskog

auta. Svi putnici su dobro. Samo što informacije koje su novinari tiskali nisu bili u
potpunosti točne. Troje ljudi je izašlo iz tog sudara živo, ali ne i neozlijeđeno. Raph je
imao ozbiljnih problema s kralježnicom. Par slomljenih rebra. Paxton je imao potres
mozga i jaku porezotinu na glavi. Thalia se činila ok na početku, ali kada su je dovezli
u bolnicu, tada su shvatili da je imala ozbiljnih unutarnjih krvarenja. Mogla je iskrvariti
da nisu to uhvatili na vrijeme. I...”

”I?”

”Nisu svi izašli živi iz tog auta, Beth. Nije ih bilo samo troje u autu. Bilo ih je
četvero.”

Nevjerojatna težina prođe kroz mene. Četiri. Sve se napokon počne slagati na
mjesto. ”Chloe,” kažem.

”Novinari se nikada nisu obazirali na nju,” kaže Nate. ”Njena obitelj je imala
novaca, ali ne kao drugi. Ona je bila iznad standarda drugih ljudi, ali u tom Newyorškom
krugu ljudi ako nisi milijunaš, nisi ništa. Raphael i Chloe su hodali u srednjoj školi. Oni
su bili tako bliski, svo četvero. Raph je prekinuo s Chloe kada su završili školu i nakon
toga su se tražili par godina. Nakon nekog vremena, Raphov način života ga je obuzeo.
Nedostajala mu je Chloe. Volio ju je. Tri mjeseca prije nesreće, Raph se otišao ispričati
Chloe za to što ju je ostavio i oni su ponovno bili zajedno. Četiri prijatelja su ponovno
bila na okupu i sve je bilo super. Te noći, Chloe je bila na suvozačevom mjestu kada je
Raphael slupao taj auto. Ona nije imala pojas.” Njegov izraz lica je ozbiljan dok prolazi
kroz ostatak priče. Raphaelovi odvjetnici su se upetljali istog trenutka kada je CEO

|
North Industrija saznao što se dogodilo. Zakopali su podatak da je ona umrla toliko
dobro da su izbrisali svaki dokaz s interneta da se Raphael ikada družio s njom. Ljudi
su bili podmićeni. Šef policije New Yorka je dobio novu kuću za odmor u Hamptonu.
Nateov glas postaje sve tiši dok nabraja sve što se poduzelo kako bi se osiguralo da
Raphael ne ode u zatvor radi ubojstva.

”Ne mogu vjerovati,” prošapćem. ”Ne mogu vjerovati da bi ikada dopustio da se

toliko zakona prekrši kako bi spasio vlastiti guzicu. Ne mogu vjerovati da bi se zabio u
zgradu pijan, ubio svoju djevojku i da bi želio izbjeći posljedice.”

Nate se nagne nad stol i gleda me smrtno ozbiljno u oči. ”U tome je stvar, Raphael
je bio trijezan. Policija je napravila osam različitih testova na njemu i pokušali su reći
da je bio pijan, ali nisu mogli. Nije pio ništa. A vjeruj mi...”

Nateove oči sjaje sada pune boli. ”Raphael je napravio sve što god je bilo u
njegovoj moći da ode u zatvor. Priznao je krivicu. Zahtijevao je da plati kaznu za
nesreću. Sudac mu je sudio van suda i osudio ga na dvadeset i četiri mjeseca zatvora
kod kuće. Raph je ušao u taj penthouse i nije izašao iz njega dvije godine. Čak niti na
jebeni krov.”

To je nevjerojatno. U potpunosti. Ja samo gledam u Natea pokušavajući shvatiti

što osjećam. Što razmišljam. Ništa se ne slaže. Trebam li ga mrziti zato što je ubio
Chloe? Trebam li ga žaliti? Najgori je dio taj što osjećam probadanje ljubomore jer je
Raph bio zaljubljen u drugu djevojku prije puno godina. Bože, nisam normalna. ”Pa…
što se dogodilo?” prošapćem. ”Ako nije bio pijan, ako nije pio uopće, zašto je slupao
auto?”

Nateu se čeljust ukoči dok sklizne u svoje sjedalo. ”Istražitelji su zaključili da je

zaspao za volanom. Osudili su ga za neopreznu vožnju, ali sam znao da je to bila laž.
Radim za Rapha deset godina. Sjedio sam na suvozačevom mjestu po cijelom svijetu s
njim kao vozačem. On je dobar vozač. Nikada ne bi sjeo u auto da je mislio da nije
sposoban voziti. Rekao mi je da to ne radim, rekao mi je da to pustim ali čim smo auto
dobili natrag, napravio sam cijelu istragu oko njega.”

|
 ”I?”

Nate proučava moj izraz lica kao da pokušava odlučiti bi li uopće smio nastaviti
pričati. On pucne prstima i počne udarati po nogama nervozno.

”Dovraga Nate. Hajde! Ne možeš se samo pojaviti ovdje, reći mi ovo sve i onda
mi ne reći najbitniji dio. Što da je radim samo s ovim?”

On kimne samo jednom i onda pogleda na svoje tenisice. ”Kočnice su bile

odrezane. Na pregledu vozila su rekli da se to dogodilo tijekom nesreće, ali nije.”

”Kako znaš?”

”Zato kada je nešto potrgano radi udarca to se vidi. Nejednako je. Linije na
kočnicama su bile ravne. Kao da su prerezane nožem.”

Dopustim ovome da se slegne na minutu. Glasno zujanje počne u mojim ušima

utišavajući ostale zvukove u knjižnici. Čujem Natea savršeno jasno kada nastavi.

”Mislim da je bio izguran s ceste. Mislim da ga je netko namjerno gurnuo prema

toj zgradi i kada je on pokušao stati, nije mogao.”

”Da je to istina, zar ne bi Raph pokušao to objasniti policiji?”

”Hajde Beth. Znaš tipa do sada,” Nate kaže. ”Nije bitno je li on bio u nesreći ili
je auto bio namješten njemu. Jedino do čega je njemu stalo je to da je on bio za
volanom… i da je netko do koga mu je bilo stalo umro.”

|
 Na metrou, napola spavam i utapam se u moru ljudi koji stoje oko mene,
pogledam gore i vidim reklamu. Prva Raphaelova kampanja koja me osvoji. Znam da je
crno-bijela reklama njegova poruka. Mora biti. Slika prikazuje šahovsku figuru, pijuna,
prevrnutog i iznad njega pišu riječi, ’Šah -mat, osvojila si me.’ To može samo biti poruka
od Raphaela. Što bi to moglo značiti bilo kome drugome?

Tamo ne stoji samo jedna reklama iza plastičnog okvira na zidu metroa. Ne, to bi
bilo prelako da ne uočim. Ustanem i pogledam kroz prozor drugog vagona, pogledam
po svom vagonu i primjetim da je svako slobodno mjesto za oglase zauzeto ovom
porukom.

Sjedam natrag, osjećam se praznom. Koliko ga je samo to koštalo? U koliko je

samo metroa zakupio oglasni prostor? Je li sakupio samo na ovoj liniji jer zna da ju
stalno koristim? Nešto mi govori da je zakupio sve vlakove i metroe u New Yorku.
Nešto mi govori da je to napravio kako bi se osigurao da ću vidjeti poruku i da moram
odgovoriti. Nije mi mogao samo poslati poruku kao normalno ljudsko biće. Sms bi bio
prelagan. Lako bih ga mogla ignorirati. Kako bi mogla ignorirati ovo? Sjednem natrag i
starija žena kraj mene zatrese glavom mrmljajući u bradu. ”Očito za neku novu čudnu
igricu,” kaže. ”Ništa od toga više nema smisla. Prihvatila bih Fantoma opere svaki dan.”
Nasmijem se nervozno, izvrčući naramenice torbe iznova i iznova. Nema ništa drugo
napisano na crno-bijeloj slici pijuna. Što on očekuje sada? Što je Raphael htio da ja
napravim kada ovo vidim? Da ga nazovem? Da siđem s vlaka i krenem ravno do
Ozirisove zgrade? Da padnem njemu pod noge i zahvalim mu na tako romantičnoj,
velikoj i skupoj gesti?

Izvadim mobitel, nalazim njegov kontakt. Polagano napišem odgovor na poruku

zadržavajući dah.

|
 Ja: Nikada nisam rekla da želim pobijediti. Rekla sam da želim iskrenost.

Stisnem pošalji i istog trena požalim. Srećom, nema signala ovdje tako da se
poruka neće...

Sranje.

Od svih dana kad mi je trebao signal pod zemljom, dobijem ga danas. Poruka
prođe i mala riječ se pojavi ispod poruke: dostavljeno. Sranje. Sranje. Jebem ti, sranje.
Namjeravam baciti mobitel natrag u torbu kad ugledam oblačić odgovora; on odgovara.
Kao da se želim kažnjavati, ali ne mogu pogledati u stranu više.

Raph: Dođi i nađi se sa mnom. Objasnit ću ti sve.

Ja: Malo je kasno za to. Već sam saznala sve od Natea.

Ne želim Natea dovesti u nevolju, ali ne mogu više ovo podnijeti. Trebam
jasnoću. Trebam više od polu-istine i neugodne tišine. Trebam da bude stvaran sa mnom.

Raph: Rekao mi je. Ja bih ti objasnio, Beth, ali sam trebao više vremena. Trebao
sam naći načina kako.

Ja: Bilo bi jednostavno. Samo si trebao razgovarati sa mnom.

Raph: Teže je napraviti to nego reći.

Ja: Ne, nije. To je najlakša stvar na svijetu.

Raph: Misliš da je jednostavno reći nekome do koga ti je stalo da si ubio nekoga?

Pošteno. Ima pravo. Nije toliko jednostavno.

Ja: Nije tvoja krivica Raph. Mi smo potratili svo ovo vrijeme jer si se ti osjećao
krivim za nešto što nije bilo do tebe.

On ne odgovori duže vremena. Ja izađem iz metroa i krenem hodati, odabirem

duži put kako bih izbjegla bilo kojeg upornog novinara koji se možda zadržava na mojoj
normalnoj ruti od fakulteta do doma. Otvorim vrata od stana i ubacim ključeve u posudu
kraj vrata. Moj mobitel zazvoni kada skinem jaknu.

|
 Raph: Ja sam vozio. Ja sam zaspao. Chloe je umrla. Ako nije moja krivica, čija
je?

Odgovorim odmah.

Ja: Nate je rekao da su kočnice bile prerezane.

Raph: On želi vjerovati u to. Molim te, dođi ovdje. Daj mi da popričam s tobom
lice u lice.

Ja: Zašto ne dođeš ti ovdje, Raph? Ako toliko jako želiš pričati sa mnom, možeš
proći pola grada i doći. Ili jesi li zabrinut da ćeš se klošariti u Brooklynu?

Raph: Ne mogu. Ne mogu napustiti penthouse.

Ja: Sereš. Nate je rekao da si dobio dvije godine kućnog zatvora. To znači da
smiješ izlaziti već tri godine.

Raph: Kućni zatvor je završio, točno. Ali ja nisam izašao.

Sve oko mene kao da se… zaustavilo. Tiho zujanje se čuje iz frižidera. Lagano
kucanje sata u hodniku. Moji otkucaji srca. Ponavljam riječi u glavi pokušavajući
shvatiti što misli pod time.

Ja: Kada si zadnji puta napustio svoj stan, Raphael?

Ponovno mu treba dugo da odgovori.

I onda:

Raph: Nisam uopće izašao. Nisam izašao iz penthousea u pet godina.

Kad Raphael otvori staklena vrata stana, tamni kolutovi oko njegovih očiju su se
samo povećali. On mi uputi kratki bolni osmijeh pa se odmakne u stranu i pusti me da
prođem. Imala sam dovoljno vremena da napišem listu pitanja koja je dugačka kao moja
ruka. Dopustila sam da Nate dođe po mene. Trebam odmah razgovarati s njim, a vožnja
metroom bi trajala predugo.

|
 ”Nisi napustio penthouse već pet godina. Ti mi želiš reći da je to razlog zašto
novinari nisu uspjeli slikati niti jednu tvoju sliku? Zašto te nitko nije viđao ni na
sastancima? Zato što si bio ovdje zadnjih pet godina?”

Raphael prođe kraj mene niz hodnik. On krene prema velikoj sobi. Slijedim ga.
”Odlazim na krov sada,” on kaže tiho. ”Nisam to radio prije.”

Oh, moj Bože. To ne može biti… on ne može biti ozbiljan. ”A čekaonica? To je

razlog zašto se uvijek nalaziš s ljudima pred onim vratima? Rijetko i ulaziš u čekaonicu.
Samo kad je Thalia bila ovdje i kad smo...” Maknem se s teme neugodno.
Raphael otvori frižider u kuhinji i izvadi bocu vode. ”Nanognica koju sam nosio bi
zavibrirala kad bih zakoračio u čekaonicu. Jebeno sam ju mrzio. To je bio stalni
podsjetnik da ne mogu otići tako da sam samo… jednostavno prestao odlaziti tamo.” On
otvori bocu i popije; još uvijek me nije pogledao u oči. Kao da to ne može.

”Raphael?” Stojim ispred njega, ali njegov pogled je i dalje na boci koju ima u
ruci. ”Raph. Nisi kriv za ono što se dogodilo Chloe. Ako Nate kaže da su kočnice bile
prerezane, onda vjerujem njemu umjesto tvojoj sumnji.”

”Nije bitno više,” kaže mirno. ”Osuđen sam. Odslužio sam to vrijeme.”

”Samo zato što si odslužio dvije godine u kućnom zatvoru, ne znači da je sve
gotovo za tebe,” kažem njezno. ”Ti očito još uvijek nosiš svoju krivnju. Zašto inače ne
bi izašao iz stana pet godina? Zašto me inače ne bi pogledao u oči do sada?”

Pogleda u mene polako. Njegov pogled je oštar, prelazi po mom tijelu bez obzira
što je umoran.

”Ostanak ovdje je siguran, Beth. Ako ostanem ovdje, to će značiti da se nitko ne

može zajebavati sa mnom i ja se ne mogu zajebavati ni s kim. I da. Gledati te mi je teško
sada. Trebao sam ti na početku reći što se dogodilo te noći. Ubija me pogled osude u
tvojim očima. Ili mržnje. Ili da me žališ. To je jebeno nepodnošljivo.”

|
 ”Ja ne osjećam ništa od tih stvari, Raphael. Ako vidiš bilo koju emociju dok me
gledaš, to je zato jer me boli gledati te ovakvoga. Kažnjavao si se bespotrebno toliko
dugo. A sve je uzalud.”

Nije mi uvijek najbolje išlo pogađanje emocija koje osjeća ovaj čovjek, ali jasno
mogu sada vidjeti sumnju i bol koju osjeća. To se izlijeva iz njega u potocima od kojih
mi se želudac grči. On posegne za bocom da bi uzeo još jedan gutljaj, ali mu je ja izbijam
iz ruke te se voda prolijeva po zraku i pada na pult i pločice. ”Nemoj se jebeno skrivati,
Raph. Pozvao si me da dođem. Ti si htio pričati sa mnom o ovome. Gdje je čovjek koji
me posjedovao dok me jebao? Gdje je taj neustrašivi dominantan tip koji mi je rekao da
se ne boji ničega?”

”On ne postoji, Beth! On jebeno nije stvaran!” Raphael eksplodira pun gnjeva i
ljutnje. Bio je toliko miran samo minutu prije, ali tek sada vidim koliko mu je teško
obuzdavati emocije. ”To je ovo mjesto. Ovdje mogu biti tko god želim unutar četiri zida
svoga stana. Mogao sam biti tko god sam želio za tebe! Ali ovo je istina. Ružna, grozna,
noćna mora od istine. Ubio sam nekoga. Ona je bila moja djevojka. Ona mi je vjerovala,
vjerovala mi je da ću brinuti o njoj, da ću je dovesti kući sigurnu, a na kraju je završila
mrtva. Tako da da. Ovo sam ja. Htio sam polako s tobom. Htio sam da dođeš ovdje i
jebeno igraš šah sa mnom i to je bilo sve. Ali sam sjebao i to, zar ne? Razvio sam osjećaje
za tebe. Bio sam jebeno sebičan. Trebao sam ti reći da ne dolaziš ovdje više, a umjesto
toga napravio sam da stvari budu puno gore. Poljubio sam te. Natjerao sam te. Pojebao
sam te uz ove prozore i cijeli svijet te vidio. I sada je tvoj život okrenut naglavačke.
Izgubila si posao. Ne možeš izaći iz svoga stana. Trebao bih biti bolji čovjek. Trebam ti
reći da ne dolaziš više ovamo. Trebam ti reći da odeš i da se nikada ne vratiš, ali ne
mogu. Sada kada znaš istinu, možda ćeš biti snažnija nego što sam ja. Možda ćeš otići i
možda se nećeš vratiti. Neću te kriviti, Beth. Neću te spriječiti.”

Njegova bol je opipljiva. Nisam imala puno vremena da promislim nad

informacijama koje sam sada dobila; i ja patim zbog toga. Ubija me što znam da je
Raphael u ovoj situaciji u kojoj zna da je žena koju je volio mrtva. Da vjeruje da je
njegova krivica. Da, činjenica da je Chloe umrla je strašna. Da, to što se dogodilo je
strašno. Shvatila sam na putu do ovdje, dok je Nate blebetao u Raphovoj nedužnosti i

|
savršenom ponašanju od tada, da nisam ljuta na Raphaela. Vjerujem Nateu. Ne mislim
da je Raph odgovoran za ono što se dogodilo one noći i želim učiniti sve što je u mojoj
moći da ga oslobodim krivnje. On je zarobljen u penthouseu predugo već. Razumijem
kako mu um radi. On vidi svoje izganstvo na vrh Ozirisa kao pravdu i dok god se osjeća
krivim za ono što se dogodilo Chloe, on neće otići. Nikada si neće moći oprostiti.
Ja sam mu već oprostila. Raphael je jaka osoba, osoba s puno samokontrole. On nije
osoba koja bi sjela za volan sportskog auta da je bio pijan ili umoran. Nemam dokaze,
ne stvarne da je nevin u ovom slučaju, ali svaka stanica u mom tijelu se kune i vrišti da
je on nevin.

”Ti misliš da ću nakon svega ovoga samo otići i odustati?” pitam tiho.

Treba mu dugi trenutak da odgovori. ”Ako to želiš.”

”Ne! To nije ono što želim!”

”A što želiš?”

Pitanje me dočeka nespremnu. Ne znam kako da odgovorim isprva. Frustracija

me preuzme i na kraju se natjeram da odgovorim. ”Ja samo želim tebe! Proveo si
predugo vremena uvjeravajući me da zaslužujemo probati biti zajedno i sretni da sam ti
počela vjerovati. Doista sam počela slušati. Tako da… samo želim tebe. Želim tvoje
ruke na svome tijelu. Želim tvoje usne na mojima. Želim osjetiti sve ono što si mi obećao
i više od toga, Raphael. Jebem ti, u ovom trenu je više od onoga što ja želim . Više je do
onoga što jebeno trebam i ja očekujem da se to ispuni.”

Šok. To je ono što vidim na Raphovu licu prije nego što ponovno obuzda emocije.
On ispusti dugi, drhtajući, nervozan uzdah, zatim kimne i nasmije se. ”Nemaš pojma
kako mi je laknulo što to čujem,” šapće. On je doista mislio da ću ga napustiti. On je
doista mislio da ću nestati iz njegova života i nikada više ne prozboriti s njime. Njegovo
tijelo se opustilo; kao da se pripremao za udarac do prije par trenutaka, a sada kada je
odluka pala, on više nema potrebe za anksioznošću i adrenalinom koji kolaju njegovim
venama.

|
 Polako klizne rukom u džep i izvadi nešto. Nešto malo i sjajno. Zlato. Metal.
Podigne predmet na svjetlo i pokaže mi što drži. To je ključ na kojem se nalazi duga
svilena vrpca, svijetlo zelena kao i njegove oči.

”U mom stanu postoji soba u kojoj nisi bila, Beth. Tajno mjesto koje nisam još s
tobom podijelio. Ako si sigurna da želiš biti sa mnom, bez obzira na sve ovo, onda ti ju
želim sada pokazati.”

Pogledam prema ključu upitno. ”Što je u sobi?”

Raphael slegne ramenima. ”Ništa posebno. Krevet. Ladičar. Lampa. Stol.

Ogledalo. Tamo ja spavam.”

Raphael mi želi pokazati svoju sobu. Želi to podijeliti sa mnom. Raphael je tako
bolno povučena osoba; mora da mu je ovo jako veliki korak kada želi to meni pokazati.

”Da,” prošapućem. ”Želim ju vidjeti.”

On kima. Njegove oči sjaje pune emocija. ”Vrata su zaključana. Uvijek je

zaključano bez obzira jesam li u sobi ili van nje. Želim da zauvijek bude otključana za
tebe. Uzmi ovo. Koristi ju kada god želiš.” Pruža ruku i na kažiprstu se nalazi obješena
svilena zelena vrpca, mjeden, staromodni ključ je obješen na njenom kraju. Uzimam ga
od njega.

”Želim ju vidjeti,” kažem mu.

Raphael ne odbija. On se okreće i tiho hoda po hodniku, odlazi po stepenicama i

nastavlja po gornjem hodniku. Zastaje ispred zadnjih vratiju na desno. Odmiće se od
njih i pokazuje mi da ih otvorim ključem kojeg mi je dao. Ulazimo unutra zajedno.
Prostor je taman, ispunjen teksturom tišine od koje se čini da je živ i da diše. Obuhvaća
svaki centimetar sobe, od poda do stropa i imam osjećaj kako ju gazim dok ulazim u
sobu. Prekidač za svjetlo. Trebam prekidač za svjetlo. Treba mi trenutak dok ga nađem
prvenstveno jer mi Raphael ne pokazuje gdje se nalazi. Kada ga nađem, toplo, suptilno
svjetlo procvjeta iz skrivenih izvora svjetlosti u udubini na plafonu. Baš kao što je
Raphael rekao, prostor nije ništa posebno. Veliki krevet prevladava u sobi. Tamno,

|
gotovo crno drveno uzglavlje strši prema stropu, a tamno sivi prekrivač naglašava
pepeljastu boju zidova. Stol na desnoj strani sobe, ispod prozora je gotovo prazan. Jedina
stvar koja je na njemu je globus - crni sa zlatnim kontinentima i meridijanima te
paralelama.

Pod je mramoran, crn ovoga puta preliven je bijelim i srebrnim nitima, a kremasti
luksuzni sag se nalazi pod krevetom. Onakav na kojem se odmah poželiš izuti i zakopati
prste u njega. Na jednostavnim noćnim ormarićima nema knjiga. Nema umjetnina na
zidovima. Zastori su povučeni na prozorima efektivno držeći sobu u potpunom mraku.
Bilo je mračno kao u rogu prije no što sam upalila svjetlo; čini mi se kako to najviše
odgovara Raphaelu. Ova soba ima samo jednu namjenu; to je mjesto na kojem Raphael
spava. Ne postoje nikakve distrakcije, ništa da mu odvuče pažnju i onemogući odmor.
Nema televizora, nema radija, nema literature ili svijetlih boja. To je hladno i vrlo
umirujuće okruženje. Mogla bih se zaljubiti u to kada bi mi se pružila prilika.
Krenem prema ladičaru na drugoj strani sobe te prođem rukom po drvu manga. Moji
prsti se zaustavljaju na ručkici gornje ladice.

”Hajde. Otvori ju.”

”Žao mi je. Nisam mislila zabadati nos. Samo sam se divila...”

”Otvori ladicu, Beth. Želim da vidiš što je unutra.”

Stojim ukočena, ne znam što da napravim. Rapahael me nutka s vrata. ”Napravi

to Beth. Važno je.”

Polagano, primim snažnije crnu željeznu ručku i otvaram ladicu.

Prestajem disati.

Lisice.

Pleteni bič s perjem na vrhu upletenim u svaki kraj.

Loptica za usta.

Crna baršunasta maska.

|
 Srebrni bokser.

Zlatni lanac.

Crni pištolj.

Kožna palica s ravnim krajem.

Niz vibratora i dilda.

Detaljan prsten za kurac prikopčan na kuglice.

Odmaknem se od ladice i moj puls ludi. ”Ovo je sve za mene,” potvrdim.

”Je.” Raphael se pomaknuo, sada stoji iza mene. ”Imam čudan... apetit. Postoje
stvari koje mogu kontrolirati u svome svijetu, Beth. Postoje i stvari koje ne mogu.”
Uzdahne. ”Biti u kontroli dok jebem je jako važno za mene. Volim koristiti igračke.
Volim ograničavati kretanje. Volim gurati granice normalnog i ugodnog.” Polako mi
prolazi prstima po koži kao da me istražuje na neki mračan način. Straši me i uzbuđuje
u isto vrijeme. Zatvaram oči, umirujući se, pokušavajući smiriti svoje nejednako disanje.
”Želim to iskusiti s tobom, Beth.”

Raphaelova ruka mi obuhvaća stražnju stranu vrata i kao da će pojačati stisak

svakog trena, on me pomiče po svojoj želji. ”Imam pitanje za tebe,” mrmlja. ”Ako je
tvoj odgovor da, onda ćemo probati ovo. Možemo vidjeti kako jedan i drugi reagiramo
i nastaviti tako oprezno. Jesi li spremna odgovoriti iskreno?”

”Da, jesam. Budem.”

”Dobro.” On zakorači bliže meni. Toplina njegova tijela mi grije leđa i koža me
pecka. Između nas kao da prolazi struja i mogu osjetiti koliko mi je blizu bez obzira na
činjenicu što se, osim ruke na mom vratu, ne diramo. ”Trebam potpunu kontrolu.
Trebam te poslušnu i pokornu. Znaš li što to znači? Jesi li ikada probala to prije?”

”Ja-nisam imala iskustva, ne. Znam što to znači. Ti si dominantan. Ti si u kontroli

u seksu.”

|
 ”Da. U tome ima više od toga.” Njegov dah mi prelazi po koži i koljena me izdaju,
prijete se da će se sklopiti ispod mene. On je snažan. On je pun moći. On je alfa. Raphael
North je oličenje seksa. ”Moraš prepustiti slobodnu volju meni. Svu želju za prkosom.
Svu želju za protestiranjem ili odmicanjem. Moraš mi se predati na svakoj razini, ne
samo fizičkoj. Trebam i tvoj um također. Trebam znati da kada stavim ruke na tebe i
kurac u tebe, da se nećeš pobuniti ni na koj način.”

”Ja-ja mogu...” Odlutaju mi misli dok Raphaelove usne prelaze na moj vrat. Moje
oči su zatvorene i sada se okreću dok me obasipa laganim poljupcima.

”Ako je ovo ono što ti želiš, bojim se da ćeš se morat puno bolje potruditi kako
bi me uvjerila,” Raph odgovara.

Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Tamna, bolna stvar koju sam saznala iz
njegove prošlosti me trebala potpuno ohladiti i ubiti bilo kakvu želju za seksom s njim.
To su trebali napraviti i naporni novinari New York Timesa. Ali ipak… kada me
dodirne, kada osjetim njegove ruke na koži, kada osjetim njegov dah, jedino što mogu
je željeti ga. Ja sam u potpunosti mentalno obuzeta njim. Ne mogu misliti niti na
predavanja. Nisam mogla niti učiti. Jedva da sam se sjetila jesti svaki dan. Raphael se
provlači kroz moje misli i snove, njegove zelene oči me gledaju stalno. Znam da bih
trebala otići od tamo odmah i zaputiti se prema svom stanu. Ne bih si niti trebala dati
vremena da razmislim o ovome. Ako to napravim, naći ću načina da opravdam svoju
želju. Da se uvjerim da je predavanje sebe u ruke ovoga čovjeka pametna i inteligentna
stvar za napraviti.

Otvorim usta kako bih mu rekla da me mora ispričati, da moram otići, ali riječi
koje izlaze iz mojih ustiju su potpuna suprotnost. ”Što želiš da napravim?”

On zaprede, njegov glas je šljunak i pijesak na kamenu, dubok i uzbuđujuć.

”Savršeno pitanje. Možda ovo neće biti tako teško za tebe, na kraju.”

Raphael mi je rekao da sam žestoka prije. On niti ne zna da je moja odlučnost

čista žestina. Ja sam grom i munja. Ja sam vulkan. Ja mogu biti sila majke prirode kada
imam osjećaj da me netko tjera na nešto ili da mi ne dopušta da nešto napravim. Biti

|
submisivna Raphaelovoj dominaciji ide protiv svake trunke mene, to je sigurno. Ja ga
mogu slušati u svakom aspektu ako to znači da ću osjetiti njegove usne na svojoj koži i
njegove ruke na tijelu. ”Iznenadila bih te,” kažem mu.

”Već jesi. Svuci haljinu, Beth. Polagano.”

Ne oklijevam. Posegnem iza glave i otkačim kopču. Izvučem se iz materijala

dopuštajući mu da sklizne s mene, preko moga tijela i onda se nađem pred njim u donjem
rublju s haljinom pod nogama. Raphael polako kruži oko mene, procjenjujući moju
gotovo golotinju, njegove oči prelaze po mom tijelu, nečitljive, dok me guta pogledom.
Započne na mojim nogama i kreće prema gore; zacrvenim se kada mu pogled zastane
na mojim grudima. Ne kontrolira svoj izraz lica na kratak momenat. To je dovoljno za
mene da vidim kako utječem na njega bez obzira na indiferentnost kojom zrači. Ponos
jurne mojim venama.

”Znaš li kako imaš jebeno fenomenalno tijelo, Beth?” Njegove oči su pune vatre
dok se gosti pogledom na mene. ”Svaki put kad te vidim, obris tvoji dojki je dovoljan
da mi se kurac ukruti. Oblik tvoje guze u trapericama me izludi i želim ih strgati s tebe
kako bih te mogao nagnuti i zabiti se u tebe. Ako mi to sve možeš napraviti dok si u
potpunosti obučena, zamisli što mi tek jebeno radiš sada. Moj Bože, jebeno si
prekrasna.”

Moji obrazi se zarumene, krv ih ispuni i oboji, bez sumnje, u crveno. Nikada
nisam trebala prije muškarčevo odobravanje, nikada nisam marila za njih, ali to mi je
bitno s Raphaelom. Bitno mi je što misli i znati da je tako napaljen na mene… od toga
se osjećam nevjerojatno. Pogledam u stranu pokušavajući sakriti svoje lice, ali se Raph
približi i stavi ruku pod moju bradu, tjerajući me da ga gledam u oči.
”Lezi na krevet, Beth. Raširi svoje noge za mene najšire što možeš.”

Vrućina me prožme kroz prsa i krene prema međunožju. Već sam napaljena. Već
sam mokra. Ako raširim noge, on će moći vidjeti kako sam mokra. Sram me obuzme,
ali ga ignoriram. Ovo je test na kraju svega. Ako se povučem ili odmaknem kada
Raphael zatraži od mene da nešto napravim, to će samo biti dokaz da nisam spremna za
fizičku vezu s njim. Obećanje njegovih usana na meni, njegove vruće usne koje mi

|
prolaze po mesu su dovoljne da odustanem od potrebe da pobjegnem odavde. Tiho,
gotovo nečujno ja odlazim do kreveta. Penjem se na poplun, okrećem se i liježem na
leđa podižući noge tako da su savijene. Dopustim koljenima da se razdvoje i otkrivam
svoju pičku. Raphael ne govori ništa dok stoji iznad kreveta. On proučava moje
međunožje i ja osjetim njegovu glad. Njegovu potrebu za mnom. Nisam si dozvolila da
pomislim da su njegova slučajna pogledavanja prema meni nešto više od toga, ali sada
znam istinu. On me želi. On me želi jebati. On me želi uništiti za sve ostale muškarce i
imam osjećaj da će on napraviti upravo to.

”Drži ruke iznad glave,” zapovijedi mi.

Napravim to brzo. Ne želim da pomisli da oklijevam. Raph uzima nešto iz ladice

koja je ispunjena igračkama i dođe do kreveta. Ispruži ruku s predmetom i ponudi mi da
ga vidim: par sjajnih, srebrnih lisica. ”Ako ćeš htjeti da te oslobodim u bilo kojem
trenutku, Beth, reci riječ i oslobodit ću te.”

”Koju riječ?”

Polagan griješan osmijeh mu se razlije preko lica. ”Peter piper*. To zasigurno

nećeš reći slučajno, zar ne?”

* Peter piper je dječja Engleska pjesmica s rimom koja plete jezik

”Ne, neću.”

”Dobro.” On mi stavlja lisice oko zglobova, zatim za lanac među njima zakači
kukicu koju prikopča za još jednu kukicu koja se nalazi na uzglavlju kreveta. Ne mogu
provući ruke kroz lisice. Ne mogu se osloboditi. Ne mogu pobjeći. Prije par tjedana
sama pomisao da sam zaglavljena u ovom položaju bi mi bila nepodnošljiva. U mislima
bi se ponovno našla u štali gdje je moja majka bila napadnuta i priklještena. Nisam
zaboravila na to, ali niti se ne bojim. Ne želim se osloboditi i pobjeći jer je ovo drugačije.
U potpunosti drugačije tako da sam ispunjena samo iskrom požude.

”Sad kad nam tvoje ruke više nisu smetnja, cijenio bih kad bi mi se obraćala s
Gospodine,” Raphael me obavještava. Nije potrebno za njega da zahtijeva ovo, ali

|
razumijem želju. On je glavni u kompaniji koja vrijedi milijune. Ljudi su mu poslušni
svaki dan u svakom smislu. On je navikao da ga se tako oslovljava iz poštovanja tako
da zašto ne bi očekivao da ga i ja tako nazivam? Kimam glavom lagano.

”Da, gospodine.”

”Dobra cura, Beth. Dobra cura. Već sam nevjerojatno tvrd. Bi li željela to
vidjeti?”

Moje tijelo reagira šaljući jos jedan val drhtavice unutar mene. ”Da… voljela
bih.” Pomalo mi je neugodno priznati tako nešto, ali mi više nije bitno. Nije bitno ako
zna što osjećam prema njemu. Jebeno je očito.

Raph uklanja svoju odjeću. On polagano otkopčava košulju, skidajući materijal

preko ruku i slažući ga preko stražnje strane stolice koja se nalazi pred stolom. Njegove
hlače su iduće. Nađem se kako gledam u tvrde mišiće njegova trbuha i prsa. Mora da
provodi sate i sate vježbajući. Sate. Rezultati su prilično nevjerojatni. Raphael zakači
palac pod gumu svojih Calvin Klein bokserica i potegne ih preko bokova. ”Brza ševa uz
prozor je jedna stvar, Beth, ali ja nisam za one slaboga srca. Jesi li sigurna da ovo želiš?
Jesi li sigurna da želiš mene?”

To nije jednostavno pitanje. On mi daje još jednu mogućnost da odustanem prije

nego što me emocionalno ili fizički povrijedi. ”Sigurna sam. Želim te,” prošapćem.
”Želim te cijelog. Svaki dio.”

Raph se zaustavlja na sekundu, trunka iznenađenosti je na njegovu licu. Mislim

da nije očekivao da zvučim toliko sigurno. Moj glas ne drhti. Nema ništa osim
samopouzdanja i očekivanja u mome glasu. ”U redu,” on odgovara. On spušta bokserice
preko bokova i one padaju na pod. Moje oči se spuštaju na njegov kurac bez zadrške.
Ne izbjegavam činjenicu da me privlači. I više nego da me samo privlači. Ne postoji
riječ u engleskom jeziku kojom bi opisala koliko me jako ovaj čovjek napaljuje. Toliko
je savršen. Preko dvadeset centimetara. Čist. obrijan. Debeo i krut. On ima kurac koji
želim imati u ustima. Takav kurac koji želim namazati lubrikantom i prelaziti po njemu
objema rukama. Dovraga, to bi bio odličan osjećaj.

|
 ”Mogu vidjeti koliko si zadovoljna trenutačno,” Raph kaže. ”Bit ćeš još
zadovoljnija kada te počnem jebati ovom stvari. Znam kako jebati s njim. Znam kako
da žena svrši. Znam kako ga koristiti da ti bude dobro. Znam kako biti zločesti dečko s
njim. Kada odeš iz ovog stana, nećeš moći normalno hodati.” On uzme kitu u ruku i
lagano prođe cijelom njenom dužinom, njegovi zubi su lagano vidljivi. On je sila
prirode, toliko sirov i divlji. Nikada nisam vidjela takvog muškarca prije.

Moja pičkica se suzi pri samoj pomisli na njegov ulazak u mene. Ovo je toliko
različito od ludog i divljeg odnosa u čekaonici. Ovo je planski i s namjerom. Ovo će biti
toliko više od toga. Gubim svaku samokontrolu dok on prilazi krevetu s tamnom željom
u očima. ”Nisam ti zavezao noge, ali želim da ostaneš veoma mirna, Beth. Možeš li
napraviti to za mene?”

”Da.”

”Ako mi dopustiš, ja ću te naučiti. Trenirat ću te. Dat ću ti vještine potrebne da

navigiraš seksualan život sa mnom i to će te osnažiti. Bit ćeš nezaustavljiva. Moći ću
radi tebe svršiti u par sekundi, ali ono što je bitnije… to će biti samo radi tebe. Moći ćeš
me zadirkivati na isti način na koji ću ja tebe zadirkivati sada. Što duže se ja kontroliram,
to mi kita postaje čvršća, Beth. Svidjet će ti se tako tvrd, to već sada mogu reći.”

Od takve izjave da dolazi od nekoga drugoga bih se osjećala prljavo. Osjećam se

osnaženo. Toliko sam napaljena da je čisto čudo da ga besramno ne preklinjem da me
pojebe. Još ima vremena za to. On neće ovo brzo završiti. On će ovo razvući dok ja neću
dubiti na trepavicama.

Kada Raphael dodirne moje tijelo, dodirne me među nogama. On se popeo na

krevet tako da kleči na rubu među mojim nogama i gleda u moju pičkicu takvim
pohlepnim pogledom da se sva nervozno naježim. On se pomakne s najvećom nježnosti
i stavi ruku na mene preko moje pičkice i pritisne ju lagano tako da se ja sama
pokušavam što više približiti njegovoj ruci.

”Tako pohlepna već,” zadirkuje me. ”Tvoja pičkica je tako topla. Mokra. Već
znam da će biti nevjerojatnog okusa na mom jeziku.” Polako, on povuče svoju ruku

|
unatrag i vrhovima prstiju me zadirkuje radeći male krugove po mom klitorisu. Nekako
kao da zna kako me treba dirati. Kako će moje tijelo reagirati kad me on dotakne na
određen način. Nije prošlo puno do kad već dahćem i ljuljam se uz njegovu ruku. Ovo
nisam ja. Ovo nije način na koji se normalno ponašam. Ima nešto u Raphaelu Northu od
čega se odvojim od vlastitog tijela. Nema veze tko postanem kad sam s njim. Sve što
znam je da mi se sviđa promjena.

Raphaelovo režanje me baca u trans. Pogled na njegovu licu, tako životinjski i

odlučan, poželim vrištati. Uspijevam se kontrolirati, ali svako malo mi pobjegne;
meškoljim se i uzdišem, moja glava nagnuta je unatrag, moja kralježnica odignuta od
kreveta. Raphael ne odmiče pogled niti na sekundu. On mi govori kada da dišem. On mi
govori kada da uzdišem. On mi govori kada da budem mirna i on mi kaže kada smijem
svršiti.

Kada se ispruži kraj moga tijela, uzima moju bradavicu u usta i ja osjećam kao
da ću eksplodirati kao vatromet. Kad se grubo zabije u mene, nabijajući kukovima o
moje bez milosti, uzvici koje sam do sada zadržavala u sebi bivaju iščupani iz moga
tijela. Ja vrištim njegovo ime. Ja dahćem i borim se za svaki udah kisika. Raphael me
jebe dok ja potežem svoje lisice pokušavajući se osloboditi. Ne zato što sam
prestravljena i bojim se njegove dominacije, nego zato što ga želim dirati. Želim osjetiti
te glatke, ravne i isklesane mišiće pod rukama dok ga vodim da se zabija jače i jače u
mene. Ja sam zaključana u ovoj pozi, ne mogu se micati. Raphael stavlja ruke oko moga
vrata dok se zabija jače u mene. Njegov stisak je slab, ali tračak panike projuri kroz
mene u taj tren. Koliko bi jak njegov stisak trebao biti da mi slomi vrat? Da me uguši?
Mogućnost gušenja me nikada nije uzbuđivala prije, ali Raphaelov stisak koji se
pojačava i smanjuje na mom vratu me preplavljuje požudom. Na ovaj način na koji me
prikliještio na krevet, s tim zelenim očima i svojim tijelom, želim da stisne malo jače.
Mora da zna kako postajem mahnita; Raph se nasmije bez daha kada me počne jebati
još jače.

”Možeš svršiti sada, Beth. Imaš moje dopuštenje. Smoči mi kurac sa svojim
svršavanjem. Neka curi s njega. I ja ću svršiti za tebe, također. Obećajem ti.”

|
 Kao da je prekidač upaljen negdje u mojoj glavi. Zadržavala sam orgazam jos od
kada se prvi puta zabio u mene, ali u trenutku kada kaže te riječi, igra je gotova. Ne
mogu izdržati više. Moram to napraviti. Moram svršiti. Pritisak se pojačava u mome
tijelu kao tsunami, vuče me ispod, krade mi riječi, dah, sposobnost za razmišljanje.

”O sranje! Raph… o Bože!”

Trenutak kad sam prebačena preko litice naglavačke orgazam mora biti jako
dobro vidljiv Raphu. On me zgrabi za kukove i jebe me kao jebeni brzi vlak. Sekundu
nakon što svršim, on se izvuče iz mene, uzima kurac u ruke i počne ga pumpati rukom.
On eksplodira, njegova sperma šprica iz njegova tijela i leti na moj trbuh i prsa dok ja
ležim što mirnije mogu oporavljajući se. Tako vruće. Tako jebeno vruće. Raphaelova
prsa se užurbano dižu i spuštaju. On posegne prema dolje trljajući nered koji je napravio
na mojoj koži.

”Otvori usta,” zapovijeda mi. Ja to napravim dok dodiruje moj jezik vrhovima
prstiju. ”Poliži ih. Posiši ih. Poliži moju spermu s njih.”

”Da, gospodine.” Uživam u ovom zadatku previše. Kad su mu prsti čisti, Raphael
prođe ponovno njima kroz svoju spermu, ali ih ne stavlja ponovno u moja usta. On
pokupi spermu prstima i utrlja ju među moje noge. Gurne prste u mene, u moju pičkicu.
On prođe prstima preko moje guze. Provede nekoliko idućih minuta skupljajući svoju
spermu s mojih dojki i stavljajući ju u moju pičkicu. Kad završi, zadrži se iznad mog
tijela, njegovo lice je samo par centimetara od moga. Bože, tako je lijep. Tako je različit
od bilo kojeg muškarca kojeg sam vidjela do sada.

”Sada si moja,” kaže mi grickajući donju usnicu. ”Ja te obilježavam. Nitko drugi
te ne smije dirati, gledati te… čak niti flertati s tobom bez mog dopuštenja. Razumiješ
li?”

”Da, gospodine.”

”Odlično.” Raphael se trese od zadovoljstva i tada me odveže.

|
 ”Ti shvaćaš da sam bio blag prema tebi, zar ne?” kaže nježno. ”Ti shvaćaš da
idući put kada budem u tebi, da će stvari biti puno drugačije.”

”Da, gospodine.”

On mi prođe prstima kroz kosu mičući pramen s moga lica. ”Ti to možeš
podnijeti, Beth. Znam da možeš. Nadam se da ćeš biti spremna. Plakat ćeš od ekstaze.
Pokazat ću ti da mogu natjerati tvoje tijelo da plače.”

Dolje, kada sam potpuno obučena, osjećam kao da se još uvijek tresem od snage
orgazma kojeg mi je priuštio. Moja glava je u oblacima od njega. Ne dovoljno u
oblacima da me zadrži da ne pričam kad me poljubi za odlazak.
”Ti nisi loša osoba, Raphael. Nisi napravio ništa loše. Chloe...”

On me prekine stavljajući mi prst preko usana. ”Ne više. Molim te. Ja nisam žrtva
ovdje, Beth. Ja sam samo izgubio pet godina. Chloe je izgubila svoj život. To je sve.”

”Raphael. Ne mislim da bi Chloe...”

”Dosta! Ne želim to čuti. Ne želim čuti njeno ime s tvojih usana. Ako ćemo biti
zajedno, nećemo nikad više pričati o ovome, OK? Ja ne mogu. Ja jebeno neću.”

Ko… koji vrag? Grozan osjećaj potapanja mi se pojavi u trbuhu. Ne želim se

svađati s njim. Ne želim da između nas bude više napetosti nego što mora biti. Ali…
dovraga, ne mogu se suzdržati. ”Ti ju i dalje voliš. Ti ćeš ju zauvijek voljeti. Nadmetat
ću se s duhom svaki tren svakog dana koji provedem s tobom.”

”Ne budi suluda, Beth.”

”Kako je to suludo? Ti si radije prihvatio krivnju zločina kojeg nisi počinio nego
da si se suočio s tim da je to prošlo. To je isto nešto o čemu trebaš razmisliti.”

”E pa ne bih. Ne trebam ti reći ništa, Beth.” Poznato je da crvena boja označava

opasnost. Upravo sada, zelena boja je jebeno stravična. Raphaelove oči svijetle i pune
su gnjeva; nikada ga nisam vidjela dok je tako ljut. Mišići u njegovoj čeljusti iskoče i
on škrguće zubima.

|
 ”Zašto ne?” prošapćem. Trebala bih držati svoja prokleta usta zatvorenima, ali ne
mogu biti njegov otirač. Neće mi govoriti što smijem, a što ne reći pogotovo kada utječe
na mene.

Raphael zatvara oči na tren, diše duboko kroz nos. Vene na rukama su mu
iskočile, njegove ruke su stisnute u šake. Mogu vidjeti odlučnost kad otvori oči. ”Zato
što, Beth. Ne tiče te se. Ništa od ovoga te se jebeno ne tiče.”

Okrenem se kako bih pobjegla iz penthousea, a Raphael me ne zazove da stanem.

Ne pokuša me zaustaviti da ne odem. Ne udišem dok se vrata od lifta ne zatvore u
potpunosti. Tada, kada sam sama, zavorena u malu srebrnu kutiju, srušim se na pod
ispuštajući glasan jecaj, pritiščući dlan na usta. Dopuštam si da plačem dok se lift ne
spusti i vrata se otvore.

Nakon svega što sam prošla…

Nakon nevjerojatnog seksa kojeg smo imali…

Nakon što me uvjerio da su naši životi isprepleteni…

Kako je mogao reći tako nešto?

Nevjerojatno je kako se brzo trenutak može pogoršati.

|
 Jebeš njega. Jebeš njega i njegovu četvrtastu čeljust, njegove prekrasne obraze i
njegovu glupu, savršenu kosu. Raphael North se može osjećati krivim i završiti u paklu.
Ali tada… koja je poanta svega? On će se tako osjećati do pakla. On će se osjećati krivim
za Chloeinu smrt do kraja života i bez obzira što on misli, to se mene itekako tiče. Već
će ionako biti jako teško pokušavajući graditi život s njim. Nikada nećemo uspjeti ako
nesreća u Waldorfskom hotelu nastavi visjeti iznad naših glava. Uvijek će biti kisela
nota koja će kvariti sretne trenutke našeg života i ja se odbijam pomiriti s time. Neću to
tolerirati.

Prestala sam plakati do trenutka kada sam napustila Ozirisovu zgradu i

parkiralište. Ne sviđa mi se ono što ću napraviti. Ne sviđa mi se uopće, ali trebam
osloboditi Rapha. Trebam ga osloboditi kako bi on počeo živjeti svoj život ponovno. On
je zarobljen u tom penthouseu s pogledom na grad toliko dugo da sam uvjerena da više
ne zna što je stvarni svijet. Toliko dugo je on bio zatvorenik, prvo držan tamo jer mu je
država to rekla, a tada radi svoje svijesti. Kao i većina ljudi koji su zatvoreni, on je počeo
prihvaćati svoj zatvoren život. On je toliko navikao da ostaje tamo gore i da ljudi dođu
do njega kada ima sastanak, da ljudi kupuju namirnice za njega, da čiste i donose mu
čisto rublje, toliko naviknut da doživljava grad iz te perspektive, s velike udaljenosti, s
velike visine da mu se sve čini strašnim. Razumijem. Ne sviđa mi se jebeno, ali
razumijem. On će trebati vremena. Puno vremena. Jednom kada uspijem Chloeinu smrt
proglasiti nesrećom, možda će mu biti lakše suočiti se sa svijetom.

Dopusim Nateu da me odveze preko grada uglavnom zato što ne znam kamo
idem. On ne spominje moje loše raspoloženje ili činjenicu da zarijem nokte u šav kožne
presvlake na naslonu za ruku kao da ću ga otrgnuti. On ne kaže ništa dok taksi ne prozuji
ispred nas gotovo nas udarajući, a ja spustim prozor i zaurlam na njega.

”Pretpostavljam da ste se ti i Raphael posvađali?” Nate upita usputno.

|
 ”Moglo bi se reći.” Jedva izgovorim riječi kroz zube.

”Trebam li pitati zašto...”

”Zato što je tvrdoglavo đubre, bezobrazan gad.”

”Oh. Da. To.” Nate se trudi da se ne nasmije. ”Trebam li se uopće truditi pitati
zašto jurimo na drugi kraj grada pokušavajući ga iskupiti ako je takvo tvrdoglavo đubre
i bezobrazan gad?”

Pustim glavu da mi padne unatrag i zatvorim oči, uzdišući glasom predaje.

”Zato… što sam se zaljubila u njega,” kažem tiho. ”Nije mi to najpametniji potez, znam,
ali… prekasno je. Istina je. Zaljubljena sam u njega.” Nate ne kaže niti riječ nakon toga.

Vozimo se ostatak puta u tišini, moje priznanje visi iznad nas kao toksični oblak.
The Haliday, Falcon and Ross Investicije i zdravstvena organizacija je upravo tamo gdje
bi ju očekivali: na Wall streetu. Nisam bila ovdje prije i ne znam kako da uđem u zgradu
tako da je Nateovo društvo blagoslov. On se parkira jedan blok zgrada na javnom
parkingu i takon toga nas dvoje hodamo do zgrade. ”Jesi li siguran da je ovo najlakši
način da dođemo do kopije zapisnika s nesreće? Legalno imamo pravo zatražiti kopiju
od policije, znaš to?” kažem.

”Probao sam. Raph je blokirao sve zahtjeve za obnavljanje njegovog slučaja.

Siguran sam da je element potkupljivanja imao nešto s time, ali zapisnici slučaja su
’nestali’", kaže stavljajući navodnike na zadnju riječ. ”Znam da Paxton ima kopiju jer
ju je uzeo od mene par dana nakon što se nesreća dogodila. Tražim ga stalno da mi ju
donese, ali ju uporno zaboravlja kada dolazi do Raphaela na sastanke.” Nate drži teška
staklena vrata kako bih ja mogla proći u luksuzno predvorje Halliday, Falcon and Ross
urede.

Zgrada nije neboder. Izvana izgleda kao prilično jednostavna, rezervirana zgrada
sa samo šest ili sedam katova - jako mala za standarde Wall streeta. Tek kad uđeš u
zgradu te njen status pogodi; oni posjeduju cijelu zgradu. Ne dijele ju niti s jednom
firmom. Svih sedam katova su njihovi. Postoji samo par firmi sa sjedištem u New Yorku
koje si mogu priuštiti zemljište samo za sebe, ali nitko od njih to ne radi. To je suludo,

|
a da ne spominjemo nepotrebno, preskupo. Kompanija mora da zarađuje sulude količine
novca svaku godinu kojim može opravdati takvo pokazivanje bogatstva. Ako je Paxton
Ross njihov partner, on očito dobiva ogromne čekove svaki mjesec. Pričamo o
šesteroznamenkastoj cifri, zasigurno.

Nate stavlja ruku na udubinu moga lakta i hoda preko predvorja s očima na podu.

”Izgledaj opušteno,” kaže mi. ”Ili… samo prestani izgledati tako jebeno
krivom.”

”Ne mogu si pomoći,” procijedim. ”Osjećam se kao da provaljujemo ili nešto.”

”Recepcioneri su seronje. Neće nas pustiti gore bez najave. Mi oboje znamo
Paxtona, doduše. Ako nas on ne želi vidjeti ili je na sastanku, uvijek se možemo vratiti.
Sranje. Ne gledaj u lijevo.”

Gotovo je nemoguće ne gledati u lijevo kada ti netko kaže da to ne radiš. Začudo,

uspijem se odhrvati. ”Što se događa?”

”Zaštitar,” Nate procijedi ispod glasa. ”U redu je. On je krenuo drugim putem.
Drži vrata!” Nate požuri prema naprijed, zaglavljujući svoju ruku u vratima lifta kako
bi ih spriječio da se zatvore. On me uvuče u lift, kimajući trojici muškaraca unutra koji
se lijepo pomiču unatrag kako bi napravili mjesta za nas. Njihova odijela su Armani, a
odmjeravanje mene i mog prijatelja je više od neprihvaćanja. Nitko ne kaže ništa dok se
lift penje. Niti. Jednu. Riječ. To je najduža vožnja liftom u mom životu.

Paxtonov ured je na najvišem katu, naravno. Ljudi u liftu s nama mora da su jako
dobri u svom poslu jer nitko od njih ne izađe na nižem katu. Mi svi zajedno izađemo iz
lifta i njih trojica odjednom stoje u hodniku gledajući nas dok me Nate odvlači udesno
potičući me da požurim.

On nas povede po labirintu hodnika, prolazeći pored ljudi niti ne trepćući. Kada
dosegnemo ogroman ured u ćošku koji pripada Paxtonu Rossu, čovjeka nema ni za lijek.
Zidovi Paxtonova ureda su napravljeni od stakla. Svi. Ogromna soba je kao akvarij s
ribicama. Unutar ureda, stolica je uredno zataknuta ispod stola kao da nitko nije sjedio

|
na njoj cijeli dan. Definitivno ne izgleda kao da je Paxton izašao iz ureda i da će se vratiti
svaki tren. Na ulazu je mali stol - vjerojatno stol Paxtonovog asistenta - koji je također
prazan.

”Tek je dva,” Nate razmišlja. ”Mogao bi imati popodnevnu smjenu i raditi do

kasno. Ovi momci to nekada rade.

”Imaš li njegov broj?”

Nate odmahuje glavom. ”Nikada ga nisam tražio. Ne volim previše tipa. Ako nisi
primijetila, on je arogantan, pompozan seronja.”

”Oh, da, primijetila sam.”

”Thalia zasigurno ima njegov kontakt. Možda bi ju mogla pitati. Dok ti to radiš,
ja ću provaliti ovu bravu.”

”Nate! Mi ne možemo samo provaliti...” Prekasno je. Nate je izvadio dugi, srebrni
alat i ugurao ga u bravu. Iznenađujuće je to što nemaju sistem kartica. Osiguranje
zasigurno ne očekuje da će se ljudi ušuljati kraj njih i stići na vrh zgrade.

”Bolje ti je da dobiješ Thaliu na telefon,” Nate kaže dok užurbano radi oko brave.
”Ja ću probiti ovo za sekundu i bit će lijepo znati gdje da potražim dokumente.”

”Kako znaš da su ovdje?”

”Ne znam. Ne čini mi se kao nešto što bi Paxton držao doma. Prelako je za
izgubiti. Ili ukrasti.” Namigne mi i ja se ne mogu suzdržati da se ne nasmijem ispod
daha, nervozno. Rekla sam mu dok smo još bili dolje da se osjećam kao da provaljujemo.
I sada provaljujemo. I krademo policijske dokumente. Ova situacija bi mogla krenuti
jako, jako, jako loše. Ako Paxton odluči biti ljut na nas radi razvaljivanja uredskih vratiju
i uzimanja dokumenata, mogao bi nas oboje dati uhititi. I tužiti. Moje nade za to da
postanem odvjetnica bi otišle u dim, samo tako. Puf!

Izvadim mobitel i nađem Thalijin broj i pritisnem zovi. Telefon zvoni

nevjerojatno dugo prije nego što se ona s vremenom javi.

|
 ”Bok Beth.”

”Hej, jesi li dobro? Zvučiš bolesno.”

Pauza i onda Thalia kaže. ”Ma ništa nije. Samo viroza. Bit ću bolje za par dana.
Slušaj, htjela sam se ispričati. Moje ponašanje je bilo grozno neki dan kod Rapha. Popila
sam previše i samo sam...”

”Žao mi je, Thalia. Možemo li o tome razgovarati neki drugi put? Trebam
Paxtonov broj od tebe odmah. Jako je važno.”

”Važno? Što se događa? Je li sve u redu?”

”Da, sve je u redu. Nate mi je sada objasnio kako su kočnice one noći bile
prerezane na Raphovom Maseratiju. On misli da je to napravljeno namjerno. Da je osoba
koja ih je prerezala još uvijek vani. Očito da je Paxton jedina osoba koja ima zapisnik s
mjesta nesreće.”

”O moj Bože. Jesi… jesi li ti ozbiljna?” Na tren zvuči ljuto i nakon toga zvuči
kao da plače, jeca suzama kao da joj je laknulo. ”Ne mogu vjerovati. Ozbiljno ne mogu
vjerovati.”

”Znam. Moramo naći te dokumente. Istina leži u tim dokumentima. Moramo ih

proučiti da shvatimo sve, a za to trebamo razgovarati s Paxtonom.”

”Naravno. Poslat ću ti odmah njegov broj. Beth?”

”Da?”

”Paxton ima lažno dno na dnu njegovog ormarića s dokumentima. Pogledaj tamo.
Možda nađeš ono što tražiš.”

Tajni pretinac? Kakva osoba bi imala tajni pretinac u pretincu za dokumente?

Moj želudac se odjednom stegne i postane mi mučno. Osoba koja ima nešto za sakriti,
takva osoba. Nate je rekao da mu Paxton neće dati natrag dokumente kada ih je tražio
nakon nesreće; rekao je da ih je zaboravio. Zašto bi to napravio ako je znao da Nate želi
očistiti ljagu s Raphovog imena? Zasigurno bi prolazio po podacima iz dokumenata s

|
Nateom pokušavajući pomoći naći rješenje koje bi dokazalo da je nevin. Poklapam
slušalicu i nemir se utabori u mojim kostima. Nate mora da je čuo sve što je Thalia rekla
jer kreće ravno prema ormariću i izvlači gornju ladicu posežući u nju. Njegov izraz lica
je smrtno ozbiljan dok kopa unutra, tražeći lažno dno. Trenutak nakon toga
koncentracija na njegovom licu popušta dok izvlači ruku iz ladice držeći bunt papira
debelih barem tri centimetra. ”Pa, to je bilo lako,” kaže.

Moj mobitel zazvoni u ruci. Pogledam i vidim da je Thalia napravila što je i rekla
da bude. Paxtonov kontakt gleda u mene s upaljenog ekrana. ”Mislim da ne bismo,”
kažem polako. ”Trebali kontaktirati Paxtona na kraju.”

Desna strana Nateovih usana se diže u ukočen osmijeh. ”Da. Mislim da imaš
pravo.”

|
 Zaustavimo se na parkingu ispred Dunkin Donuts u Red Hooksu i prolazimo kroz
dokumente tražeći tragove. Neke informacije nisu istražene kada je Raph bio uhićen.
Nate stavi blijedo zeleni fascikl na upravljačku ploču između nas, otvara ga i mi
počinjemo pregledavati jedan po jedan papir. Postoji puno ponavljanja-izjave od istih
svjedoka, isprintani ili duplikati. Mary Rose Hardy je bila na mjestu nesreće nakon što
se policija pojavila. Čula je komešanje i slijedila je sirene te se pojavila na mjestu
nesreće u trenutku kada su Rapha odvozili u policijskom autu. Osman Musharef je
upravo završio svoju smjenu u Waldorfskom hotelu kada se dogodio sudar i cijela
zgrada se stresla. Odmah se pobrinuo za sigurnost dva gosta koja su se svađala u lobiju
blizu lifta. U trenutku kada je izašao iz hotela, Rapha odavno nije bilo, već je bio
odvezen u stanicu. On je rekao da je apsolutno čudo što je bilo tko preživio sudar s
obzirom kako je jako auto bio oštećen.

Postoji još izjava svjedoka oko nesreće, svaki od njih isto tako površan i
neznačajan za nas. ”Ne postoji niti jedna osoba koja je vidjela što se dogodilo, Nate. Niti
jedan od ovih ljudi nije svjedočio nesreći… nešto ne valja ovdje.”

Nate drži svoju kavu za van blizu prsa i gleda u papir ispred sebe. ”Nije samo to.
Postoje i druge stvari koje se ne slažu, također. Ovdje kažu da je Paxton bio na stražnjem
sjedalu iza vozača, a Thalia iza suvozača. Ali onda u ovom izvješću...” On drži u ruci
jos jedan zaklamani dokument, papir koji je požutio na rubovima u čudnom trokutastom
obliku. ”Ovaj izvještaj kaže da je Paxton bio iza suvozača, a Thalia iza vozača.”

”Pretpostavljam da taj detalj može biti zbunjujuć u tom svom kaosu.”

Nate ne izgleda uvjereno. ”Ovaj izvještaj je skroz z brda z dola. Nijednom nisu
spomenuli presječene kočnice. Gotovo da niti nema nikakvih forenzičkih zapisnika oko
toga na koji način je auto udario u hotel. Više se vrti oko toga da sva krivica mora biti

|
na vozaču. Izbrojala sam riječi ”nesposoban” barem četiri puta. Nije uloga inspektora
da kaže tko je kriv nego da provjeri što se točno dogodilo.”

”A Chloina medicinska dokumentacija?”

”Nikakva, također.” Nate uzima fascikl i otvara ga, pokazuje mi crnu

tintu. ”Chloe Evans, 27. Plava kosa. Plave oči. Uzrok smrti: trauma na glavi. Nisam
ekspert oko teme, ali sam pročitao dovoljno izvještaja s autopsije kada sam bio u vojsci
da znam da inače obuhvaćaju malo više informacija od toga. Uglavnom uključe i opišu
bilo koji ožiljak ili madež koji postoji na tijelu. Uvijek uključe sve ozljede na tijelu. Nisu
rekli ništa o ostalim ozljedama na Chloeinu tijelu. Kako je sudar bio toliko jak da je
mogla zadobiti takve ozljede na glavi, a nigdje drugdje?”

”Imaš pravo.” Uzmem gutljaj kave i namrštim se. ”Što je s ostalom medicinskom
dokumentacijom ? Je li tako površna i za druge?”

”Nisam siguran,” Nate priznaje. ”Pričekaj, naći ću ih.” On odloži svoju kavu i
prelistava dokumentaciju koja je zaklamana ili privezana jedna za drugu. Treba mu samo
trenutak da ju nađe. ”Evo. Ovo je Paxtonova. I… ovo je Thalijina.” Pruža mi ih.
Pogledam ih i istog trena primijetim razliku. Kao noć i dan je. Thalijina je samo par
rečenica dok je Paxtonova sveobuhvatna - na dvije stranice. Svaka porezotina, oguljena
koža je registrirana.

Ozljeda na bicepsu.

Ozljeda na lijevoj i desnoj podlaktici.

Ozljeda na vratu.

Napuknuće lijevog radijusa.

Tri slomljena rebra.

Thalijin je isti.

Slomljen prstenjak na desnoj ruci.

Ozljeda na vratu.

|
 Ozljeda na ramenu.

Dislokacija na desnoj ruci.

Fraktura ključne kosti.

Slomljena rebra.

Raphova medicinska dokumentacija je jako kratka.

Rana na čelu.

Blagi potres mozga.

Natučena rebra.

Upravo se spremam komentirati to kada mi telefon zazvoni. Pogledam u njega i

želudac mi se okrene. Broj nije neki kojeg imam spremljeno u kontaktima, ali ga
prepoznajem. Thalia mi ga je poslala u poruci malo prije. Paxton je. Pogledam ukočeno
u Natea.

”Bolje da se javiš,” kaže mi mirnim glasom.

Moje ruke se tresu dok primičem telefon uhu. ”Molim?”

”Gospođice Dreymon,” hladan i staložen glas na drugom kraju linije prede.

Paxton Ross pročisti grlo - ljubaznim, džentlemenskim kašljem. ”Mislim da je vrijeme
da vi i ja imamo jedan razgovor. Nađite se sa mnom u Thalijinom stanu. Tamo ću vas
čekati.”

”Ok. Nate dolazi sa mnom.” Voljela bih reći Paxtonu da vodim Rapha, ali na
način kako smo ostavili stvari, s tim gnjevom u očima… Bože, kada bi on znao što ja
radim sada, jebeno bi me ubio. Nije mi mogao jasnije dati do znanja da ne želi da kopam
oko njegove nesreće. Čak i da sam mu rekla što se događa i kamo ću sada ići, ne bi mu
značilo; on nije izašao iz svoga stana više od pet godina, na kraju. Sumnjam da će
napraviti iznimku da izađe i da mi pomogne da napravim nešto što mi je izričito zabranio
odmah na početku.

|
 ”Bojim se da to neće biti moguće,” Paxton me informira glatko.

”Zašto ne?”

”Zato što policija želi ispitati Nathaniela oko nedavne krađe na mom radnom
mjestu.”

Nema. Jebene. Šanse. Znala sam da je Paxton seljačina, ali ozbiljno? Zvao je
policiju? Kako usrani potez. Upravo mu se spremam reći neka se goni kvragu, ispsovati
mu sve po spisku kada čujem kucanje na prozoru. Pogledam prema gore i sve nade da
imam podršku kod Thalie se rastope. Tamo, s druge strane stakla, stoji policajac s rukom
na pištolju.

Jebote.

|
 Policija je uhapsila Natea. Pošto je on bio taj koji je provalio u Paxtonov ured, on
je jedini kojeg je Paxton zahtijevao da se zadrži. Očito zato što nisam pomogla Nateu
da provali niti da ukrade iz ormarića, ne mogu me držati krivom za zločin, ali me
policijski službenik opomenuo jer sam znala što se događa i nisam to zaustavila.
Doslovno, izvukla sam se lagano.

Imam dvije opcije sada: mogu nazvati Raphaela i reći mu što se dogodilo ili se
mogu naći s Paxtonom u Thalijinom stanu. Tehnički, pametna stvar bi bila zvati
Raphaela. Njegova neograničena moć i veze u ovome gradu bi vjerojatno spriječile da
Nate uopće bude uhićen. Ne mogu izbiti njegove riječi iz glave. ”Zato što, Beth, to te se
uopće ne tiče. Uopće te se jebeno ne tiče.” On je bio toliko bijesan. A nakon toga i ja
sam bila. Još uvijek sam. Zadnja mi je opcija zvati Raphaela.

Nate me preklinjao da pričekam da se on izvuče iz zatvora prije nego što se idem

naći s Paxtonom. Vikao je za mnom dok su ga vukli u policijski auto i ja nisam ništa
napravila. Nije bilo ništa što sam mogla napraviti.

”Žao mi je, Nate. Bit ću ok. Dobit ću odgovore,” rekla sam mu.
Dok je policijski auto nestajao iz mog vidnog polja, ostavljajući me samu na parkiralištu
Dunkin Donutsa, Nateovo lice me gledalo sa stražnjeg sjedala prekriveno panikom i
strahom.

Sada, dok hodam kroz kolni prilaz prema Thalijinoj zgradi, povučem jaknu oko
sebe; noćni zrak je hladniji nego što je bilo ovih tjedana, ali ja se tresem prvenstveno jer
sam živčana. Drago mi je da je Paxton inzistirao da se nađemo tamo. To što ću imati
Thaliu kao tampon zonu, glas razuma, bit će kao dar s neba. Nisam ju vidjela od one
epizode kada se raspadala kod Rapha. Nisam baš bila dobra prijateljica u zadnjih par
dana. Trebala sam joj se javiti. Trebala sam provjeriti je li dobro. Nije mi poslala poruku.

|
Nije me pokušala zvati. Dio mene je mislio da joj možda treba vrijeme oporavka od
mamurluka i od uzrujanosti.

Dok kucam na Thalijina vrata, pitam se zašto radim ovo. Raph je htio ovo sve
ostaviti iza sebe. Ja se petljam u nešto što me se tehnički ne tiče. U drugu ruku, sebičniju,
tiče me se. Želim biti u mogućnosti hodati po ulici držeći svoga dečka za ruku. Želim
moći otići u kino s njim. Želim moći putovati i vidjeti svijet, otići na baseball utakmicu
i voziti na drugi kraj zemlje. Shvaćam da je to život koji nikada neću moći imati s
Raphom. On je Raphael North na kraju. Njegovo lice ljudi prepoznaju u gomili. Bez
obzira na sve, ništa od ovoga neće biti moguće ako Raph nastavi sa samokažnjavanjem
za nesreću za koju misli da je on krivac.

Nadala sam se da ću doći u stan prije Paxtona. Nemam sreće jer kada se vrata
otvaraju, Paxton stoji ondje, ljutog izraza lica. Njegova prljavo plava kosa je počešljana
unatrag, svaka dlaka na svojem mjestu, njegov sako zakopčan, bez jednog zgužvanog
dijela, rupčić u njegovom džepu uredno je složen i viri samo trokut tog sivog materijala.
Izgleda kao Tom Ford model koji ima jako loš dan. On ne progovori dok me pušta u
stan, ali njegov pogled kaže dovoljno. On je ljut. Jako, jako ljut. Uđem u Thalijin stan
sa srcem u grlu. Thalia sjedi na kauču. Znam da nešto nije u redu čim ju vidim. Njena
koljena su podvučena pod njenu bradu, a njene ruke omotane oko njena tijela. Pogleda
me krajičkom oka i onda brzo zatvori oči. Ona se trese kao list. Nešto se nalazi na
popločenom podu, sjaji se i odbija svjetlo. Treba mi neko vrijeme da shvatim da je to
razbijeno staklo.

”Što se događa?” pitam gledajući okolo po stanu. Njen inače uredan dom je u
neredu, papiri su razbacani po svuda po stolu, razbacane šalice i prljavo suđe koje se
gomila na pultovima s hranom. Mjesto smrdi na propadanje i trulež. Thalia odmahuje
glavom grizući donju usnicu, još uvijek me ne gledajući.

”Ovo,” Paxton kaže iza mene, ”je rezultat tvoje sebičnosti. Ovo se događa kada
odbijaš ostaviti nešto na miru.”

Okrenem se oko sebe, gledajuci u njega. ”O čemu ti pričaš?”

|
 Paxton gleda u mene dok korača bliže, smanjujući razmak među nama. On je
nevjerojatno blizu. Preblizu da bi mi bilo ugodno. Gorak miris staroga znoja mu se
probije kroz čisti miris njegovog losiona poslije brijanja. On posegne za pramenom moje
kose i zatakne ga meni iza uha. Njegov dodir je preintiman. Nekako, imam osjećaj da je
ova nježna gesta bila prijetnja.

”Pokušao sam ti dati novac,” kaže mi nježno. ”Podupirao sam te da ostaviš

Raphaela na miru, ali si odbila. Uzrokovala si pomutnju u medijima. Radi tebe je
ponovno počeo razmišljati da bi mogao ponovno imati normalan život. Ti si posadila
ovo… gadno malo sjeme nade u njega. I onda si se pojavila u mom uredu danas i ukrala
nešto od mene što ti ne pripada. Nemaš pojma o količini štete koju si uspjela uzrokovati
u ovo malo vremena. Nemaš pojma uopće. Mi se nosimo s posljedicama nesreće zadnjih
pet godina i ti si sve to uništila dok kažeš keks.”

Riječi koje izlaze iz njegovih ustiju su kao otrov. U njegovim očima ima toliko
mržnje. On me prezire, to mi je jasno. On se nema pravo tako osjećati. Tko si on umišlja
da je, da me krivi što sam uznemirila njihovu malu družinu? Da ga se ne bojim trenutno
toliko, vjerojatno bih ga ošamarila jer je bezobrazan.

”Dokumentacija nije bila tvoja,” kažem tiho. ”I nisam se ugurala u Raphaelov

život. Thalia me nagovorila isprva da ga vidim. Ona me poticala, napravila što god je
mogla da ja provodim više vremena s njim i on je nevjerojatna osoba. Naravno da sam
se zaljubila u njega. Thalia, molim te...” Zakoračim oko Paxtona posežući za svojom
prijateljicom. Ona ne diže svoju glavu. Neće me niti pogledati.

”Thalia, jesi li ti znala da je sudar bila nesreća?” Želim reći više. Želim ju pitati
misli li da je Paxton imao nekakve veze s time. Ne mogu uobličiti svoje sumnje. Ne dok
mi on stoji iza leđa i njegov pogled ubija. Ako je on je oštetio Raphov Masserati
namjerno, tko zna za što je još sposoban? Da omota ruke oko moga grla? Da mi zabije
nož u leđa? Da mi stavi povez preko ustiju i da me ugura u prtljažnik svoga auta, da me
odveze u nepoznato i da se riješi moga tijela?

Racionalno, ne vjerujem da bi on napravio bilo što takvoga. Rezanje kočnica je

jako jadan način da se nekoga ubije, na kraju. Osim malo ulja i tekućine iz kočnica, nije

|
niti morao tako jako zaprljati ruke. Nije morao gledati Rapha u oči dok njegova životna
sila izlazi iz njegova tijela. Nije se morao boriti s njime. On je sjedio iza u Masseratiju i
pripremio se za udarac. Bacio je kocku i nadao se najboljem, možda. Nadao se da neće
ozbiljno biti ozlijeđen ili mrtav. Bila bi to savršena zabluda. To je najbolji način da
uvjeri policiju i detektive u svoju nevinost. Bila je to savršena...

Odjednom, počne mi zujati u ušima. Moj mozak… moj mozak stane s radom.
Čekaj…

U medicinskom izvješću, Paxton je imao porezotine i ogrebotine po cijelom

tijelu. Imao je par slomljenih rebra, vjerojatno od pojasa koji ga je spriječio da ne ode
prema naprijed kad se auto zabio u zid. To su gotovo iste ozljede koje je Raphael imao.
Moj mozak se pokreće, odjednom radeći prekovremeno. Kako je to moguće? Zasigurno
bi Raphaelove ozljede trebale biti veće pošto je sjedio na vozačevom mjestu? On bi se
suočio s najvećom silom udarca; sila razbijenog stakla bi bila puno veća na vozačevom
mjestu. Raphael nije imao ozljede glave. Raph nije imao ništa od tih ozljeda. Niti je
Paxton.

Ali Thalia je.

Pogledam prema svojoj prijateljici. ”Oh, moj Bože. Thalia...”

Paxtonove ruke se oviju oko moje ruke. ”Nisam htio da dođe do ovoga. Nisam
htio da moram ovo napraviti. Nisi nam ostavila izbora.” Njegovi prsti se zakopaju u
moje meso. On posegne za nečime u džepu jakne. Thalia me napokon pogleda, njene
oči su pune suza. Ja se sledim u nevjerici i šoku. Mogu vidjeti istinu na Thalijinom licu.

I eto je, jasna kao dan. Raph nije niti vozio auto kad se zabio u hotel. A sada
Paxton poseže za oružjem - pištoljem, nožem, žicom. On će me ubiti. On će me ušutkati,
spriječiti me kako bi oni i dalje mogli širiti svoju laž. Nikad neću moći iskupiti Rapha i
imati život s njim. Nikada neću moći imati obitelj s njim. Nikada neću više ležati u
njegovim rukama i izgubiti se i ta pomisao me ispuni s nevjerojatnom tugom. Guši me,
izvrće. Pripremim se za ono što dolazi sada, ali kada Paxton izvuče ruku iz džepa ne drži
oružje. Nema sjajnog metala u njegovoj ruci.

|
 Umjesto toga, on drži komad papira.

”Ovo je zabrana prilaska, gospođice Dreymon. Ako priđete bliže od 200 metara
Ozirisovoj zgradi, bit ćete uhapšeni. Ako nazovete, pošaljete poruku ili email Raphaelu,
bit ćete uhapšeni. Ako pomislite na njegovo jebeno ime, policija će srušiti vaša vrata u
onoj sranjskoj zgradi sa štakorima i otići ćete u zatvor na jako jako dugo vremena.
Razumijete li me?” On me udari debelim snopom papira po prsima. Ja ih uzmem bez
razmišljanja, buljeći u ono što imam u rukama.

”Zabrana prilaska?”

”Da, gospođice Dreymon. Vaš delikvent od brata je dobio istu takvu. Ako itko
od vas dvoje opet počne pričati s medijima, bit ćete uhapšeni i ja ću vas osobno goniti
za klevetu. Nadam se da su posljedice vaših postupaka jako jasne ovdje, Elizabeth. Ja
ću vas pokopati ako se zajebavate s Raphaelom. Vi ćete nestati iz njegova života. Bit
ćete duh. Za tjedan dana, on se neće niti sjećati da ste vi postojali.”
Zinem. Ne mogu shvatiti što se upravo događa. Prije dvije sekunde, mislila sam da će
me ubiti, a sada… on mi prijeti s pravne strane? ”Ha!” Osmijeh mi pobjegne prije nego
što ga uspijem zaustaviti. ”Samo mi Raphael može dati takvu zabranu prilaska,” kažem.

”Ti mi ne možeš samo to dati u njegovo ime.”

”Mogu, zapravo,” Paxton kaže suho. ”Kada su njegovi roditelji umrli, Raph me
imenovao kao svoga odvjetnika u slučaju ozljede, bolesti ili nemogućnosti da sam
odlučuje o svojim postupcima. Ovo poslijepodne nakon što ste vi provalili u moj ured,
tražio sam njegovog liječnika da mi potpiše neke dokumente službeno. Proglasili smo
ga nesposobnim radi njegove sigurnosti. Ja sam od sada odgovoran za njegove poslove.”

”Molim? Ne možeš to napraviti! Nitko ti neće vjerovati da je on mentalno

nesposoban.”

”Hoće,” nastavlja. ”On je pustinjak, Elizabeth. On ima ozbiljan anksiozan

poremećaj. On nije izašao iz svog vlastitog doma godinama. On je emocionalno
izbezumljen, a ti si se pojavila i prepoznala priliku. Želiš ga iskoristiti, izmanipulirati ga
i krasti od njega i mi nećemo dozvoliti da se to dogodi. Je li tako Thalia?” On se okrene

|
kako bi pogledao ženu na kauču, ali ona ne uzvrati pogled. Ona i dalje gleda tupo ispred
sebe, njene oči su mutne, misli miljama daleko.

”Thalia,” prošapćem. ”Ne možeš dopustiti da to napravi Raphu. Ti znaš da to nije

istina.”

Ona teško proguta, mišići njenog grla se pomaknu. ”Ne znam što da više radim,”
ona prošapće. ”Ja… ja stalno radim krive stvari.”

”Razgovarali smo o ovome,” Paxton procijedi bijesno. ”Ti znaš da je ovo najbolja
stvar za njega. I za nas, također!”

Ovo je doprlo do Thalie. Ona se trzne, njena glava se okrene. Polako, ona ustaje
s kauča. ”Kada će biti dovoljno?” upita. ”Kada će biti kraj? Ne mogu više, Paxton. Ne
mogu ovo jebeno više.”

”Začepi usta,” on se obrecne na nju, njegov glas je pun ljutnje. ”Ostani, naravno.
Nemoj se petljati. Ja imam sve pod kontrolom. Nitko nikada neće znati...” On zastane.
Već znam što će on reći. Tako je očito sada.

”Nitko nikada neće saznati da je Thalia bila za volanom one noći, a ne Raphael,”
ja završim rečenicu umjesto njega.

Paxton i Thalia me pogledaju, njihov izraz lica je okamenjen kao da sam izrekla
nešto što će označiti njihov kraj..

”Ti ne znaš o čemu ti jebeno pričaš”, Paxton kaže mršteći se. ”Ne znam kako si
dovraga došla do tog zaključka, ali ti nitko neće vjerovati. Raphael...”

Ja suzim oči i pogledam u Thaliu. ”Raphael je preuzeo krivicu na sebe. On se

zamijenio s tobom prije nego što je policija ili bilo tko na ulici vidio nešto. Zar ne?”

Sada sve ima smisla. To je razlog zašto se nije borio protiv osude. To je razlog
zašto je dozvolio da sud i policija prime mito u njegovo ime. To je razlog zašto je rekao
Nateu da ne gleda u prerezane kočnice. Zato što da su istraživali dublje bi spoznali istinu.
Shvatili bi da je Thalia vozila i ona bi išla u zatvor.

|
 ”Bila si pijana, zar ne? Svi ste pili na toj ceremoniji. Svi osim Rapha. On je bio
umoran pa zato nije vozio. Ti si mu rekla da si ok i da možeš voziti, ali nisi bila. To je
ono što se dogodilo, zar ne?”

Krivnja bljesne preko Thalijinog lica. Ta emocija je značajnija od bilo kojeg

priznanja. ”Ti nemaš pojma što bi mi napravili kad bi me uhitili,” Thalia prošapće. ”Već
sam bila na uvjetnoj. Imala sam tri kazne za posjedovanje ilegalnih supstanci. Kad bih
bila osuđena za vožnju pod utjecajem, oni bi povezali te moje tri kazne na novu kaznu.
Otišla bih u zatvor na duže od dvadeset godina. Raphael...”

”Rekao sam zašuti, Thalia!” Paxton udari šakom o kuhinjski pult od čega se šalica
za kavu zatrese i padne u sudoper. Jezerce crne tekućine razlije se pultu, polagano kaplje
po podu. ”Ona se prima za slamku spasa. Ako nastaviš pričati, osudit ćeš sebe i nas
ostale uz sebe!”

Thalia zagrize donju usnu gledajući u Paxtonovo ljuto lice na trenutak. Kada
pogleda ponovno u mene, mislim da su sve nade da će mi ikada reći istinu zauvijek
izgubljene u dimu. Tada počne plakati.

”Raphael mi je rekao da će on uzeti par godina,” kaže mi. ”On je rekao… on je

rekao da neće biti bitno. Proći će brzo… i… i on će se vratiti kako bi vodio North
Industriju čim bude slobodan. Kad su mu dali samo dvije godine u kućnom zatvoru,
mislila sam… Bože,” kaze gušeći se. ”Odahnula sam. Vrijeme je prošlo toliko brzo. Ali
onda… kada je sve bilo gotovo, on i dalje nije izašao. On je odbijao izaći iz penthousea
i… bila je to moja krivica, Beth. Ja sam ubila Chloe. Raphaelov cijeli život je stao i ja
sam bila kriva.”

Posrćem otvarajući usta i onda ih ponovno zatvarajući. Paxton prekrije svoje lice
rukom uzdišući duboko. Thalia obriše svoje suze sražnjom stranom dlana, ali nove se
sliju niz njeno lice. ”Mislila sam da ćeš biti dobra za njega,” kaže. ”Uspjela sam ga
uvjeriti da razgovara s tobom. Da igra šah. Ništa više. Ali sam se nadala… željela sam
da bude ponovno sretan.”

|
 ”Željela si da zamijeni Chloe,” Paxton procijedi. ”Mislila si da možeš dovesti
sponzorušu i da će ona moći zamijeniti našu prijateljicu. Ajmo ne uljepšavati ovo. Ti si
jebeni idiot, Thalia.” Otrovnost njegova glasa oduzima dah. Toliko ljutnje i bijesa.
Toliko… boli.

”Ti si bio ljubomoran,” prošapćem.

Paxtonovo lice izgubi boju. Kričavo crvena koja je palila njegovo lice prije par
trenutaka se povuče i on postane sive boje. ”Nemoj pokušavati se praviti da si detektiv.
Situaciju ne možeš ti razumjeti. Komplicirana je. Kompliciranije je nego što možeš
zamisliti.”

Thalia se okrene od nas i krene prema francuskim vratima koja vode na balkon.
Ona uzima kutiju cigareta, stavlja jednu u usta, paleći je i onda izlazi na balkon kako bi
ju popušila. ”On je bio,” ona kaže preko ramena. ”Nikada nismo pričali o tome da to
priznaš, ali svi smo mi to znali, Pax.”

Tišina zavlada u stanu. Zvuk sirena je jedini zvuk koji se čuje iz daljine, jedva
čujan na sedamnaestom katu Thalijinog stana. Ona uzme dim cigarete i izdahne, gust
oblak dima izađe iz njenih ustiju. Paxton ne kaže ništa. On samo stoji tamo igrajući se
sa svojom desnom manžetom, ne dišući, ne trepćući.

”Ti si prerezao kočnice, zar ne?” kažem. ”Ti si to napravio jer si bio ljubomoran.”

Njegove se nosnice rašire. ”Neću sudjelovati u ovoj gluposti više. Nisam volio
Chloe. Nisam petljao s autom. Nisam imao razloga za...”

”Nisam mislila da si volio Chloe,” kažem. ”Mislim… mislim da si bio zaljubljen

u Rapha. Mislim da si još uvijek zaljubljen u njega.” Spoznaja me pogodi kao top. Sada
sve ima smisla. To se čini kao jedino objašnjenje za ono što se dogodilo prije toliko
godina. Raph je spavao s brojnim ženama, istina. Chloe, ona je bila prijetnja. Ona je bila
nešto stvarno oko čega je Raphu bilo stalo neko vrijeme. Nikada nije nikoga upozao sa
svojom djevojkom dok nije ponovno prohodao s Chloe. Nikada nikome nije priznao da
je u nekoga zaljubljen bio prije. Da s nekim možda može izgraditi život i imati kvalitetnu

|
vezu. Onog trenutka kada je Raph prestao spavati okolo s raznim ženama, vjerujem da
se Paxtonu srušio svijet.

”Ja nisam gej,” on punke, njegove usnice se nadižu otkrivajući zube. ”Mene ne
privlače muškarci. Thalia, reci joj. Imali smo nekada savršeno zdrav seksualan zivot.
Godinama smo se jebali iznad New Yorka.”

Thalia nije uzela niti jedan dim cigarete od onda. Ona ju labavo drži među
prstima, njen pogled fiksiran je na žar. Ona izgleda kao da je u šoku. Krene prema
Paxtonu, ali me on ponovno zgrabi mičući me iza sebe. ”Da se jebeno nisi usudila,” on
procijedi.

”Da ne tješim svoju prijateljicu? Da ne krivim tebe za ono što se dogodilo? Da

ne kažem istinu? Što se ne bih trebala usuditi, Paxton?”

”Samo otiđi. Pokupi si svoju zabranu prilaska i gubi se iz našeg života.”

”Ne mogu to napraviti. Raphael treba znati.”

”NARAVNO DA RAPHAEL JEBENO ZNA!” Vena na Paxtonovom vratu se

pojavljuje dok on vrišti. Odmaknem se unatrag grabeći bilo što kako bih se obranila, ali
ne nalazim ništa. ”Raphael je znao u što se uvaljuje kad je sjeo na prednje sjedalo. Znao
je što radi kad je platio sucu da ga osudi. Jebeno je znao što osjećam prema njemu. Bili
smo na fakultetu kada sam mu rekao što osjećam. Nasmijao mi se i rekao da ga
prestanem zajebavati, ali je znao da ga ne lažem. I znao je kako ću se osjećati kada počne
hodati s Chloe. Oni su bili tako jebeno sretni. Tako odvratno slatki baš kakvi su i bili u
srednjoj školi. Nisu mogli maknuti ruke jedan s drugoga, uvijek se smijući. Došli su kod
mene na večeru i pojebali se u mojoj jebenoj kupaonici. Bili su unutra sat vremena i
kada su izašli cerekali su se i bili zarumenjeni kao tinejdžeri. Znao je kako ću se radi
toga osjećati. Morao je znati. Tako da da. Malo sam poludio. Znao sam da idemo na
ceremoniju idući dan tako da sam prerezao jebene kočnice.”

”Ja sam vozila, Paxton. Ja sam sjela za volan. Kako si… mogao to napraviti?”
Thalia je blijeda kao kreč, baš kao što je i Paxon bio.

|
 ”Nije mi bilo bitno tko vozi,” Paxton kaže umorno. ”Nije mi bilo bitno što sam
ja bio u autu. Koji kurac mi je to značilo? Želio sam umrijeti. Želio sam da Raphael
umre jer je bio tako nemilosrdan. Želio sam da Chloe umre jer je uzela nešto što je moje.
I želio sam da ti umreš jer si tako bila… slijepa sve ove godine, Thalia. Tako jebeno
jadna. Tako si bila jebeno jadna, baš kao što si jadna i sada.”

Dakle to je to. On nije namjeravao riskirati hoće li biti ili neće povrijeđen u autu.
Želio je biti povrijeđen. Više od toga: želio je umrijeti i želio je povesti svoje prijatelje
sa sobom.

”Shvatio sam koliko sam lud bio nakon, kada Chloe više nije bilo, kada je Raph
bio zaključan, ali na neki čudan način, to je bila pravda. Nije ga zaslužila, Thalia. Nije
bila jedna od nas. Ne zapravo. Nije bila iz iste klase. Njena obitelj je siromašna. A dvije
godine koje je proveo razmišljajući što je napravio? Raphael je zaslužio pokoru. Kad
sam ga posjećivao bilo mi je drago zbog njega. Vidio sam kako se mijenja. Mislio sam
da će na kraju shvatiti da smo suđeni zajedno. Da će te maknuti od sebe. Da ti neće
dozvoliti da dođeš u penthouse. Nikada nije vjerovao da si ti kriva za Cloeinu smrt,
uvijek je govorio da je to bila nesreća, ali kako te gledao svakoga dana ti si ga podsjećala
na ono što se dogodilo. Ja sam postao onaj na kojeg se oslanjao. Ja sam bio onaj kome
se okrenuo kada je bio uzrujan ili povrijeđen. Znao sam da ako ostane u svom stanu da
će jednoga dana otvoriti oči i vidjeti što se nalazi ispred njega. A tada si se ti pojavila i
uništila sve.” Kaže upirući prstom u moja prsa. ”Mislio sam da ćeš uzeti novac. Nisi.
Snimio sam te i prodao novinarima snimak. Mislio sam da ćeš pobjeći od srama. Nisi.
Ti si loša osoba, Elizabeth Dreymon. Ti se samo nastavljaš pojavljivati. Neću to više
trpjeti. Neću...”

Vrisnem.

Vrisak koji ga zaustavi. Vrisak od kojeg je zašutio.

Na balkonu, na rubu, ugašena cigareta se još puši.

|
 Oblijeva me hladan znoj. Moja koža je zalijepljena za odjeću, znoj mi curi između
ramena. Moje srce lupa kao ludo. Osjećam kao da mi se pluća pune tekućinom i da se
utapam u suhoj čekaonici ispred vrata moga stana. Iznad glave, žuto trepćuće svjetlo
iznad lifta mijenja brojeve dižući se prema meni. Imam osjećaj kao da ću se onesvijestiti
u vrijeme kada brojevi prelaze pedeset.

Pedeset i sedmi...

Pedeset i osmi...

Pedeset i deveti...

Šezdeseti…

Trebam otići natrag. Trebam ići natrag unutra. Trebam biti s druge strane tih
staklenih jebenih vratiju. Imat ću srčani udar. Srušit ću se jebeno mrtav i nitko neće naći
moje tijelo danima. Moj vid je mutan dok skačem na vrhovima prstiju čekajući da se
vrata lifta otvore. Mislim da ja ovo ne mogu. Mislim da ja ovo ne mogu. Mislim da ja
ovo ne mogu.

Povratit ću. Doslovno ću povratiti kraj onih jebenih staklenih vratiju. Bio sam
tako odvratan prema njoj. Bože, bio sam tako odvratan. Nikada joj nisam trebao
dozvoliti da ode. Trebao sam ju zgrabiti. Trebao sam ju priviti na svoja prsa. Trebao
sam ju poljubiti i milovati po kosi i reći da će sve biti u redu. Trebao sam joj reći da ne
volim Chloe više i da ništa od ovoga nije tako jednostavno kao što se čini, ali… ja sam
idiot. Toliko sam se već navikao zatvarati u sebe u teškim situacijama. Toliko je
jednostavno za mene završiti razgovor ako mi tema ne odgovara. Zadnjih pet godina
jedini ljudi koji su imali kontakt sa mnom bili su čelni ljudi North industrije i čelni ljudi
drugih kompanija koji su željeli potpisati ugovore s nama. Nitko mi nije rekao istinu već
godinama. Nitko me nije tražio da budem iskren s njima. Beth me tražila to i nisam znao
|
kako da joj dam ono što je tražila. Gledao sam ju dok je plakala u liftu dok je odlazila
od mene i sve što sam htio je pozvati je natrag. Da sjednem s njom i da prođem kroz
cijelu nesreću s njom, ali mi to moj ponos nije dopustio.

”Raph. Raph! Ti seronjo, uzmi mobitel!”

Jedva da čujem tihi glas koji dolazi iz zvučnika mobitela od glasnog otkucaja
moga srca. Pokušam staviti mobitel na uho i pokušavam smiriti svoje disanje. ”Za što si
pak sada uhićen?” pitam.

Nateov odgovor je prožet brigom. ”Pitaj svog prijatelja Paxtona Rossa. To govno
od čovjeka je zvalo policiju da me uhite. Pretjerao je.”

”Jer si ukrao nešto. I sada misliš da je Beth na neki način u opasnosti?”

”Ona se otišla s njim naći sama. Upozorio sam ju da to ne radi, ali kladim se da
je to upravo napravila. Kažem ti, trebaš ju naći. I to brzo čovječe. Mislim to.”

”Ne razumijem kako se ovo uopće jebeno dogodilo,” zarežim. ”Upozorio sam
Paxtona da joj se ne obraća nakon što ju je pokušao potkupiti. Zakleo mi se da će ju
ostaviti na miru.” Ne mogu zaustaviti nalet gnjeva koji me pogodi. To je bilo krivo, ali
isto sam tako rekao Beth da se ostavi ovoga. Čini se da je prva stvar koju je napravila
nakon što je otišla, zanemarila je ono što sam joj rekao i počela kopati. Dio mene to
prezire, ali isto tako je veoma osvježavajuće.

”Pa...” Nate se ukoči. Kao da nešto pokušava sakriti od mene.. ”Nisam mislio
ništa reći, ali...”

Ne sviđa mi se kako ovo zvuči. ”Ali što?”

”Mi smo ukrali izvještaj o nesreći. Onaj koji je Paxton uzeo od mene nakon
nesreće. On je očigledno bio ljut što smo to uzeli iz njegovog ureda. Mi… mi smo počeli
misliti da je on imao nekakve veze s nesrećom.”

”Bože.” Uštipnem se za korijen nosa. Paxton je imao nešto s nesrećom. On mi je

pomogao sakriti činjenicu da je Thalia vozila. Pomogao mi je obmanuti policiju. On će
biti u gadnoj nevolji ako te informacije izađu na vidjelo. On je nepouzdan, ponosan i
|
koristoljubiv; što bi on napravio kada bi pomislio da će biti razotkriven? Ne znam. Bi li
on povrijedio nekoga? Ne. Nema šanse.

Lift se oglasi, vrata se otvore i moja stopala su odjednom zacementirana za pod.

Ne mogu se jebeno niti pomaknuti. Trebam samo napraviti jedan korak unaprijed. Jedan
korak i zakoračit ću u svijet. Još od kada je završilo moje kućno uhićenje, samo znanje
da smijem izaći van Ozirisove zgrade je bilo utješno. Činjenica da mogu ući u lift,
pritisnuti gumb i izaći na ulicu je učinila toliko za mene da je sam čin toga postao
nepotreban. Tjednima nakon što sam odslužio kaznu, ležao bih noćima u krevetu,
znojeći se, paničareći, misleći na koje sve načine se svijet promijenio od kada sam zadnji
puta bio u njemu. I mislio bih o Cloe. Zamišljao bih da hodam ulicom po gužvi i da
vidim njeno lice kuda god da pogledam i krivnja je bila prevelika da bi se s njom nosio.
Znam da ja nisam bio taj koji je bio za volanom te noći. Znam to sa svakom stanicom
svoga tijela, ali ipak, da se nisam ponovno povezao s njom, da ju nisam pitao da ode s
nama te noći, ona ne bi bila u tom prokletom autu…

To sve je bilo za mene previše tako da sam odlučio kako neću izlaziti van.
Jednostavno. I to je sve što sam imao od života od tada. Jako, jako jednostavno. Sve do
sada.

Progutam potiskujući poriv da se vratim kroz staklena vrata u stan i da ih

zaključam za sobom. Duboko udahnem. Svaki dio mene vrišti da se vratim unutra, ali
umjesto toga… ja zakoračim unaprijed. Ima samo jedna sila na svijetu koja me može
natjerati na ovo; Beth je tamo vani sada i ona me treba. Nate misli da je ona u opasnosti.
Bez obzira kolika je mala vjerojatnost da bi joj Paxton napravio nešto nažao. Moram se
uvjeriti. Ona je previše bitna. Ona je moj cijeli jebeni svijet. Ona je sve.
Kada se vrata zatvore, zatvarajući i mene unutar lifta, počne mi zujati u ušima - glasno
zujanje koje nadglasa sve ostale zvukove. Čini mi se kao da mi srce više ne kuca. Ne
dišem. Čitavih sedamdeset i jedan kat prema dolje ja se ne usudim udahnuti. Svaka
sekunda koja prođe je mučenje. Ako pritisnem gumb za uzbunu, mogu preusmjeriti
sustav i ponovno krenuti prema gore. Bilo bi to lako. Bilo bi to toliko jebeno brzo da ne
bi uspjeli niti registrirati paljenje alarma u North Industriji. Stavljam ruke u džepove
stišćući ih u šake.

|
 Čini mi se kao da šumski požar bijesni unutar mog želuca. Ja sam zaglavljen
unutar vulkana, dobrovoljno držim ruke iznad vatre i ne mogu napraviti ništa vezano za
to. U stvari, moram ići dublje u vatrenu stihiju. Moram se nositi s strahom da ću izgorjeti
kako bih se pobrinuo da je Beth ok.

Njena tamna kosa. Njene tamne oči. Njeni zarumenjeni, ružičasti obrazi. Način
na koji se smije. Ja sam se zaljubio. Volim ju više nego što je moje srce sposobno
podnijeti i sada ću doslovno napraviti sve da ju spasim. Nijedna cijena nije previsoka.
Lift jedva da proizvede zvuk kada stigne. Tih zvuk se čuje kada se vrata otvore i onda
se moram suočiti s još jednim zidom kojega trebam proći. Mala čekaonica u kojoj se
nađem koja vodi do parkirališta ispod Ozirisove zgrade gdje Nate parkira barem tri od
četiri moja auta. Parkiralište je rezervirano za velike face koje imaju urede na višim
katovima zgrade. Kasno je popodne tako da je velika šansa da je većina ljudi već otišla
doma. Uvijek postoji nekolicina ljudi koja se zadrži, radeći do kasno i naporno. Ne želim
naletjeti ni na koga, ali koji izbor imam? Navučem kapuljaču na majici, povlačeći
materijal nisko preko lica pokušavajući sebe napraviti nevidljivim.

Bože, Raphael. Saberi se. Saberi svoja sranja, čovječe.

Dok hodam iz čekaonice, imam osjećaj kao da izlazim iz svemirskog broda bez
zaštitnog odijela. Zrak je pun smoga i topao dok se probijam dok kraja prostorije i
provjeravam oko sebe ima li koga. Prislonim svoj palac na čitač otisaka prstiju koji je
instaliran na crvenoj Tesli u sredini parkirališta. Dao sam da se ugrade skeneri na sva
moja vozila tako da me sva vozila prepoznaju. Nisam nikada mislio da ću bilo koji
upotrijebiti. Sama pomisao da ponovno sjednem u auto nakon onoga što se dogodilo s
Chloe mi je uvijek bila dovoljna da me odbije. Nevjerojatno je koliko se tijelo sjeća.
Kako čudno normalno se osjećam kada sjedam za volan dok palim auto i izlazim iz
parkirnog mjesta.

Koliko je prošlo od zadnjeg puta kada sam bio u Thalijinom stanu? Više od pet
godina. Naša mala skupina se razdvojila u godinama koje su prethodile mom uhićenju.
Fakultet nas je odvukao u različitim smjerovima. Kad smo se i sastajali, to je u pravilu
bilo u restoranima ili sam ih ja sebično tražio da svi dođu u staru kuću mojih roditelja.

|
 Bilo je toliko drugačije tada. Bio sam potpuno druga osoba tada, pun sebe,
potpuno ne mareći za tuđe potrebe i želje. Ja sam bio električni vod koji je provodio
previše energije. Ljudi su bili privučeni tom energijom i ja sam im to dopuštao. Nisam
nikada napravio ništa da bi se s ljudima našao na pola puta. Sve se vrtjelo oko mene.
Nisam vidio potrebu da bude drugačije. Zašto i bih? Ja sam bio veliki Raphael North,
čovjek koji je napravio novu slavu North Industriji. Čovjek koji je davao 300 poslova
dnevno. Čovjek koji je zarađivao više novaca dok je spavao nego što većina ljudi zaradi
u cijelom životu. Mislio sam da sam jebeno nepobjediv.

Bez obzira na godine i događaje koji su toliko nasilno promijenili naše živote, ja
se i dalje sjećam puta do Thalijine zgrade. Osjećam se sigurno na neki način jer sam u
autu. Mogu se praviti da svijetla, drugi auti i tisuće ljudi nisu uopće tu. Oni nisu stvarni.
Oni isto tako mogu biti dio simulacije, ništa više od savršeno posloženih piksela koji su
svi programirani da reagiraju i komuniciraju u okruženju. Uspijevam uvjeriti sam sebe
u sve ovo dok skrećem u bočne ulice jureći kroz crveno svjetlo, moja noga stišće pedalu
i kočnice cvile dok se približavam sve bliže i bliže svom odredištu. Uplovim u neko
stanje tuposti u kojem ništa što se događa izvan moje Tesle ne može utjecati na mene.
Ja sam zaštićen ovdje. Ja sam snažan. Ja sam sposoban. Naći ću Beth i pobrinuti se da
je ona dobro. Držat ću je u svome naručju. Reći ću joj koliko ju volim i da će sve biti u
redu. Ovo sranje s Paxtonom će se riješiti i mi ćemo svi sjesti i riješiti ovo sranje jednom
i zauvijek. Beth će saznati sve što se ima za saznati o nesreći i pustit će napokon to sve.
Paxton će vidjeti da je Beth stalo do mene isto koliko je i meni stalo do nje i da ona nije
sa mnom zbog mog novca. A ja… Ja ću ostaviti prošlost iza sebe. Nekako. Naučit ću
kako da sam sebi oprostim. Nema više bježanja i skrivanja u tornju. Nema više skrivanja
od stvarnosti. Život je kratak. Već sam dozvolio da prođe dosta života. Sada, trebam
gledati unaprijed. Trebam planirati da izgradim nešto posebno s Beth.
Zaustavim se ispred Thalijinog stana i obuzme me panika. Osjetim ju po čitavom tijelu,
od korijena kose do vrhova nožnih prstiju. Što će moji prijatelji napraviti kad me vide
izvan mog penthousea? Ja ne znam što ću ja napraviti ako ih nađem da se svađaju poput
male djece.

|
 Ne brine me što ostavljam auto na cesti. Držim glavu pognutom dok žurim preko
ceste. Ne gledam nikoga u oči. Ne podižem niti glavu. Hvatam brončanu kvaku na
ulaznim vratima zgrade kada odjednom čujem lom stakla i gužvanje metala.

”Oh, moj Bože!”

”Ajme meni!”

Ljudi na ulici počnu vristati. Okrećem se i… Koji kurac?

Ne mogu… Moj mozak ne prepoznaje to što vidi.

Ne mogu. Ne mogu disati.

Moje tijelo kao da je napravljeno od olova. Moja koža peče kao da me grize tisuću
mrava.

A Tesla…

A Tesla iz koje sam upravo izašao…

Krov je udubljen, metal zgužvan, prozori rasprsnuti…

I na vrhu krova je tijelo.

Žena.

Tijelo žene.

Tanka crta krvi teče joj iz usta, purpurna i gusta. Njene oči su otvorene, gledaju
ravno u mene. Plave. Poznate. Tako poznate.

Thalia.

Thalia.

Moja prijateljica…

...mrtva.

|
 ”Ti si ovo napravila. Tvoja je jebena krivica, glupačo jedna!” Paxtonovo lice je
puno bijesa. On hoda ispred balkona držeći se za kosu. Njegovi obrazi su gotovo
ljubičasti. Boli me briga. Nije kao da primjećujem. Ne primjećujem ništa osim da je
Thalia, koja je stajala na balkonu prije dvije sekunde, nestala. Ona je bila tamo. Ona je
stajala tamo, gledajući u cigaretu s bolnim izrazom lica i nakon toga… balkon je prazan.
Nisam vidjela kada je odlučila. Nisam svjedočila trenutku kada je odlučila da je
umiranje bolje od življenja. Zaustavila bih ju. Mogla sam probati. Bez obzira na okrutnu,
groznu stvar koju je napravila Rapaelu, ja bih...

Nešto me počne stiskati oko vrata, vraćajući me u stvarnost. Moje oči zasjaju -
plamen čiste bijele svjetlosti - i pokušam doći do zraka kako bih vrisnula, ali ne mogu.
Moj dušnik je potpuno zatvoren. Posegnem prema vratu, moji prsti pokušavaju otpustiti
što god da se nalazi oko moga vrata, ali je to nemoguće. Cijela dužina žice koja se nalazi
oko moga vrata je već zakopana duboko u moje meso. Nema načina da se oslobodim.
Moji nokti grebu po mojoj koži, pokušavam ih zakopati ispod žice, ali moj mozak više
ne registrira bol.

”Glupa, glupa, glupa...” Začujem Paxtonov glas kraj uha, oštar i pun mržnje.

Njegove usne su pritisnute na moje uho dok reži i pljuje, a ja se jedino želim
odmaknuti od te čiste mržnje, no on me drži snažno, jedna ruka mu je omotana oko
mojih prsiju kako bi me držao na mjestu. Išla sam na brojne tečajeve samoobrane. Ovo
je situacija za koju treniraš: napad s leđa. Uče te kako stati napadaču na nogu. Kako mu
zavrnuti rukom i okrenuti se, udariti ga u međunožje, istrgnuti se iz njegovih ruku i trčati
kao lud. Ništa od toga mi ne pomaže u ovom trenutku. Lako je prolaziti kroz vježbe,
ponavljati ih u glavi ponovno i ponovno, ali stvarnost mog napada nije ništa slično
onome što sam učila. Nema tatamija da ublaži tvoj pad. Nema jastučića u koje udaraš.
Nema rukavica koje štite tvoje ruke. Nema instruktora koji te gleda i daje ti smjernice i

|
tapša te po leđima kada napraviš ispravno tehniku. Ovo je prestravljujuće. Ovdje tvoje
srce kuca kao ludo. Tvoj vid se muti, tvoj um gasi, sve misli vezane za temu i rješavanje
problema isparavaju iz glave. Ovo je razlika između života i smrti. Ovo je trenutak koji
određuje sve ostale trenutke, a ti se osjećaš nemoćno da napraviš bilo što.

Bila sam u krivu vezano za Paxtona. Mislila sam da nije tip osobe koji će te
pokušati ubiti golim rukama. Čini se da će me bez problema ubiti golim rukama. Nešto
se slomi iza mene, zvuk razbijenog stakla ispuni sobu i na jedan tren, manji od otkucaja
srca, napetost žice oko moga vrata se smanji. Reagiram bez da razmišljam; čini se da
ipak imam malo zdravog razuma u sebi. Dovoljno da se okrenem oko sebe. Paxtonova
leđa su uza zid, stražnja strana njegove glave naslonjena je na sliku koja još uvijek stoji
nagnuto na zidu. Staklo je razbijeno i mali komadići padaju po njegovim ramenima kao
sićušni dijamanti. Paxton zareži, pokazujući zube, jedna ruka mu mlatari po mom tijelu
pokušavajući vratiti kontrolu nad omčom oko moga vrata. Nije obična žica; to je kabel
za napajanje, debeo i snažan. Naša lica su blizu. On radi grimasu i okreće omču posežući
za njom iza mog vrata i počne ju povlačiti. Taj pokret ima malo značaja sada. Jedino što
uspijeva je odmaknuti me od sebe, van svog dometa i ja završim na podu.

”Nisi imala prava petljati se između nas,” Paxton procijedi. ”Nisi imala prokleto
pravo stati između nas.” Sa svakom riječi, on zamahne svojom talijanskom cipelom od
dvije tisuće dolara udarajući me. Udari me u rebra, trbuh, zadnji udarac dobijem u glavu.
Od udarca vidim duplo na trenutak, ali nije me udario dovoljno jako da me onesvijesti.
Udario me dovoljno da se probudim. Ako ostanem ovdje gdje jesam, ubit će me. Ako
nastavim ležati na podu, neću se moći obraniti. On je u poziciji koja znači moć. Iz
njegovog položaja doslovno može napraviti sa mnom što god želi. Može me udarati
koliko mu srce želi. Moram napraviti nešto. Moram se oporaviti i jebeno se obraniti.
Paxton podigne nogu kako bi me ponovno udario u glavu, ali se uspijem odmaknuti
unatrag. Bol se proširi po mome tijelu dok mi glava udara stolić iza mene. Nešto mokro
i toplo počne teći niz moj vrat. Trebala bih se zabrinuti radi toga, znam da bih trebala,
ali nemam vremena. Uopće nemam vremena. Paxton zareži ispod glasa dok kreće
ponovno na mene.

|
 ”Ti misliš da te on voli? Misliš li da mu je jebeno stalo do tebe? Jedva te zna.”
Paxton odmakne kosu s lica; inače savršeno zalizana frizura mu je raščupana. Taj pokret
mu ništa ne znači. Rukom ostavi krvavi trag na licu. Izgleda kao luđak. ”Ti ne znaš ništa
o njemu. Ti nisi bila uz njega prvi dan srednje škole. Nisi ga posjećivala u bolnici kada
mu je slijepo crijevo skoro eksplodiralo. Nisi putovala s njim po Aziji kada si imala
dvadeset i jednu. Nisi ga tješila tjednima nakon što su mu roditelji umrli. Nisi bila tamo
ni za što od toga. Ja jesam. Thalia je. Ti si se valjala po blatu u nekoj potleušici na selu,
vjerojatno i jebala s rođakom. Ti si ista kao i ona. Ti si ista kao Chloe. Nemaš jebena
prava da živiš poput nas. S nama. Mi smo bolji od tebe!” Vidim luđački pogled u
njegovim očima dok poseže za nečim na pultu.

Ustanem.

Moje cijelo tijelo je u agoniji boli, ali se pokušam odvojiti od nje. Moram. Ne
mogu je ignorirati u potpunosti, ali je nekako uspijem obuzdati. Izgradim mentalni zid
između sebe i mojih nervnih završetaka. Ovo je nešto što je moja majka trebala napraviti
kad je bila napadnuta. Doduše, ona nije imala snage za to. Ona se smrznula kao zec
ispred farova auta. Ona je dozvolila da joj se ono dogodi. Ja to neću napraviti. Paxton
stoji između mene i izlaza. Nema šanse da prođem kraj njega ili se prošuljam. Pogledam
uokolo kako bih našla nešto čime ću se obraniti, ali mi je teško misliti. Nema ničeg
poštenog. Trebam pištolj. Nož. Nešto oštro, nešto teško, nešto ubojito. Thalia nije baš
bila tip koja bi držala oružje razbacano po stanu.

Uzmem prvo što mi dođe pod ruku: težak srebrni svijećnjak.

Paxton sada drži i svoje oružje po izboru i njegovo je puno bolje od mojega.
Njegovi prsti su pobijelili koliko jako stišće otvarač za pisma. Ne izgleda previše oštro,
ali to nije niti bitno. Njegov vrh je dovoljno oštar za ono što Paxton planira napraviti
njime. Igrala sam se bezbroj puta s tim otvaračem za pisma kada sam se družila s
Thaliom dok sam se naslanjala na pult pričajući s njom dok ona kuha ili sprema. Znam
taj komad srebrnine jako dobro. Težak je i savršen za zabijanje u srce. Nikada nisam
zamišljala da će baš on jednoga dana biti upotrebljen da mi se okonča život. Odjednom

|
sam ispunjena bijesom. Čudna je to reakcija na situaciju, ali ne mogu si pomoći. Bijes
je živa stvar koja se počela razvijati u meni, ispunjava svaki dio moga bića.

”Što ti misliš da će se dogoditi ako me ubiješ Paxton?” puknem. ”Misliš li da ćeš

se samo tako uspjeti izvući iz toga? Misliš da netko nije već na putu za ovdje? Thalijino
tijelo je dolje na pločniku. Vratar će ju identificirati. Policija će doći ovdje i naći će…
što? Mene mrtvu na podu? Tebe kako stojiš mirno iznad moga tijela, s mojom krvi na
sebi i s tim otvaračem za pisma u ruci?”

”Nije bitno što nađu,” Paxton kaže. Njegov ton glasa nije više otrovan, već je
ravan, kao da mu je dosadno. Čini se neprirodno miran. ”Ti zaboravljaš… ja sam jako
ugledan poslovni čovjek. Dolazim iz dobro potkovane obitelji. Moja obitelj ima
poznanstva u ovome gradu koja traju generacijama. Mi smo ti koji doniraju milijune u
dobrotvorne svrhe svake godine. Mi smo elita. Ti si radna klasa bez težnji i budućnosti.
Sponzorska kurva sa znakovima dolara u očima. Kada me posjednu da me ispitaju, reći
ću im dosta o tome što se večeras dogodilo. Nazvala me draga prijateljica u panici. Rekla
mi je da ju kao taoca drži luda žena i da je zarobljena na balkonu. Pohitao sam joj u
pomoć da bih vidio kako ju luđakinja gura preko ruba balkona. Kad sam se suočio s
tobom, došlo je do borbe i u toj borbi ti si na nesreću ozlijeđena. Kažem na nesreću jer
nećeš biti tu kako bi odgovarala za sve što si napravila. Bit ćeš mrtva. Mene će možda
udariti po prstima. Ja sam jedan od najutjecajnijih bankara u cijelom gradu. Imam
neiscrpne izvore i dovoljno novaca da unajmim najbolje branitelje koji postoje. Neću
provesti niti jednu noć u zatvorskoj ćeliji. Na kraju te šarade, vjerojatno ću još biti
proglašen herojem jer sam te uhvatio Elizabeth, bit ću jebeni junak, a ti… ti i cijela tvoja
obitelj će biti posramljena.”

”Ja sam taj koji je posramljen.”

Paxtonove oči se prošire. Nije čuo vrata Thalijinog stana kako se otvaraju. Nije
čuo nekoga kako je ušao. Niti sam ja. Oboje se okrećemo i ugledamo ga kako stoji kraj
kuhinjskog pulta. Ali to ne može biti istina. Jednostavno ne može. Raphael… Nema
šanse da je on zapravo ovdje, njegove oči su pune agonije i bijesa. Njegovo tijelo vibrira,

|
ramena se tresu, te blijede, sjajne oči boje žada su pune bijesa i razočaranja. Paxton
zatetura posežući za osloncem fotelje koja se nalazi iza njega.

”Raphael? Molim… kako? Kako si ti ovdje?” prošapće.

”Izašao sam iz stana,” Raph kaže hladno. ”Vozio sam preko cijelog grada. Izašao
sam iz auta i onda… onda je moja prijateljica pala na krov moga auta i umrla.” Zvuči
tupo. Zvuči kao da ne može shvatiti ono što se dogodilo. Nema šanse da je Thalia
preživjela taj pad, to znam - njen stan je na sedamnaestom katu - ali nisam pogledala
preko ruba balkona i uvjerila se. Ubija me što je Raphael vidio što se dogodio svojim
očima. Guši me i ne mogu disati od boli. Raphael pogleda u mom smjeru i prođe
pogledom po mom tijelu. Izgleda zabrinuto. Namršti se. Kad pogleda ponovno u
Paxtona, njegov pogled je ubojit. ”Nate mi je rekao da je zabrinut za Beth. Rekao mi je
da trebam isti čas stići ovdje… mislio je da ćeš povrijediti ženu koju volim. Nisam mu
vjerovao. Nisam mu povjerovao niti trena.”

”Ti ne znaš što je dobro za tebe u ovom trenutku,” Paxton kaže odlično. ”Toliko
si dugo zatvoren od svijeta da više ne znaš čitati ljude. Ona nije dobra za tebe. Ona je
beznačajna, Raphael. Ona...”

Svijet je stao.

Soba miriše na mošus i vaniliju od Thalijinih svijeća i trulež od sve hrane na

pultu. Zrak je pun prašine koja se uvija u spiralama na svjetlu koje bacaju lampe u kutu.
Raphaelova majica je puna horizontalnih nabora, vjerojatno od vožnje.

Paxtonova usta se pomiču, ali kao da se zvuk odbija od zidova i ništa se ne čuje.
Ne čujem ništa osim statike, luđačkog kucanja svog srca koje mi tutnja u ušima.
Odjednom Paxton više ne govori. On se okreće i vrti se. Njegovo lice je prekriveno
gorkom, okrutnom maskom. I on se baca. Baca se prema meni s Thalijinim otvaračem
za pisma kojeg stišće i dalje čvrsto u ruci. On ga podiže, držeći oštricu visoko iznad
glave. Znam da bih se trebala pomaknuti, da bih se trebala maknuti van njegova dometa,
ali ne upravljam više svojim tijelom. Mirna sam kao statua dok on dolazi prema meni.
Ne mogu niti vrištati.

|
 Glasan vrisak raspara zrak i vidim Raphaela kao mutnu sivo-bijelo i crnu pojavu.
On skače preko fotelje koja stoji između nas i baca se na Paxtona, hvatajući ga, obarajući
ga s glasnim treskom na pod. Scena ispred mene se pretvara u kaos. Nikada nisam
vidjela takvo nasilje. Nikada nisam bila toliko prestrašena.

”RAPH!” Moji vlastiti vriskovi čine se utišani i bezizražajni. Dva muškarca se

bore na podu, Raph na Paxtonu, a zatim se Paxton nekako uspije osloboditi i prikliještiti
Rapha za pod.

”Ja sam jedini!” on uzvikne. ”Ja sam jedini koji brine za tebe i kojemu je stalo.
Ja sam jedini koji te voli!”

Šok se pojavi na Raphovu licu. Ovo je očito zadnja stvar koju je očekivao da će
doći iz usta njegova prijatelja. Nije znao. Paxton vjeruje drugačije, ali Raph… nije bilo
šanse da pogodi što se događa u njegovoj glavi. On popušta na sekundu i njegov izraz
lica poprima oblike užasa i iznenađenja. ”Ti si… što to govoriš?” on šapće.

”Nemoj se jebeno pretvarati,” Paxton jeca. ”Sve ove godine pustio si me da

plazim za tobom. Dopustio si mi da napravim takvu budalu od sebe i nikada nisi
napravio ništa da to spriječiš. Uživao si u tome. Odgovarala ti je pažnja. Te žene… te
sve silne kurve, nisu bile ništa osim odvlačenje pažnje i ti to znaš. Samo se bojiš. Bojiš
se priznati to sam sebi. Ti to znaš, Raphael. Znaš da me voliš na isti način na koji ja
volim tebe.”

Raph omota svoje ruke oko Paxtonovih zglobova kako bi ga obuzdao i odmahuje
glavom. ”Varaš se. Toliko si u krivu,” on kaže. ”Bio si moj prijatelj. Ništa više.” Prizor
je nasilan, rat za dominaciju, ali Raphaelove riječi su mirne. Paxton mora da je
registrirao odlučnost njegova glasa jer mu se tračak sumnje pojavi na licu. On posrne
odmičući se unatrag.

”To… nije istina. Ne moraš si više lagati. Ovo je istina. Ne moramo se više
skrivati. Trebamo samo biti iskreni jedan prema drugome. Možemo imati zajednički
život zajedno, Raph. Nevjerojatan život. Možemo ići bilo gdje, raditi što želimo, biti tko
god želimo.”

|
 ”Ne slušaš me. Ti si u zabludi. Nemam osjećaje za tebe. Zaljubljen sam u Beth.
Znao sam to istoga trena kada sam ju vidio. Rekao sam ti da sam zaljubljen u nju
tjednima prije.”

Paxtonovo tijelo se ukoči. ”Prestani. Prestani to govoriti.”

”Ti si ubio Chloe. Ti si dozvolio Thaliji da misli da je ona odgovorna, a ti si to

napravio. Slomio si joj srce i sad je mrtva. Na neki čudan način u paralelnom svijetu za
tisuću godina možda bih ti i mogao oprostiti za to. Ali ovo? To što si pokušao ubiti Beth?
Prezirat ću te zbog toga do kraja vremena. Nikada ti neću oprostiti za to. Ti si mrtav
čovjek, Paxton. Mrtav čovjek.” Raph posegne za otvaračem za pisma u Paxtonovoj ruci.
Zamalo mu ga uspije uzeti od njega. Nemam sumnje u to što će se dogoditi ako to uspije
napraviti: zabit će ga u Paxtonovo srce. Jebeno će ga ubiti i ja ga neću moći zaustaviti.
Još jedan val panike me obuzme. Tek sam našla ovog divnog čovjeka. Tek je postao dio
moga života. Ne mogu ga izgubiti. Ne sada. Ne sada kada sam napokon dozvolila
nekome da uđe, da razbije moje zidove, da me voli i da brine za mene… da mi pokaže
što znači biti sretan. Reagiram bez razmišljanja. Ne mogu dozvoliti da se to dogodi. Ne
mogu.

Prespora sam.

Kao da Paxton zna što slijedi i ne može to podnijeti. Njegova ruka se miče
prevelikom brzinom prije nego ijedan od nas dođe do njega. Oštrica otvarača pisama se
ponovno diže. Pomiče se prema natrag i onda se počne približavati… i zabije se u njegov
vrat.

Sledim se.

Ne mogu se pomaknuti.

Mlaz krvi teče iz Paxtonovog vrata, živa, svijetla i purpurna. Krv šprica i
Raphaela, udara po kauču nevjerojatnom brzinom. Paxtonove oči se šire. Njegove usne
se tresu od šoka dok shvaća što je napravio.

|
 ”Neću… biti… bez… tebe.” Njegov govor je otežan, grgljajući, svaka riječ izlazi
polagano, krv se akumulira na stražnjoj strani njegova vrata. ”Neću...”

Raphael trepće žestoko, natopljen je krvlju. Prednja strana njegove majice je boje
rubina, njegovo lice pošpricano je crvenom bojom. ”Idi onda,” on prošapće. ”Idi. Jer ne
želim ništa s tobom. Neću žaliti za tobom. Zaboravit ću tvoje lice.”

Naginje se, pomakne svoje bokove tako da Paxton pada s njega bočno na pod.
On se guši, a njegove oči su pune straha i boli. Raphaelu nije stalo. On je prožet
mržnjom. Mržnja je ispisana na njegovu licu i to je zadnja stvar koju Paxton vidi.

”Zaboravit ću te,” Raph procijedi. ”Zaboravit ću da si uopće jebeno postojao.”

|
 Središnji park je pun ptica. Djeca su svugdje, ciče i viču. Na drugom kraju grada,
pokapaju Thaliu. Njeni roditelji su se vratili s Korzike kako bi ju stavili u zemlju. Paxton
je pokopan prije par dana, hrpetina ljudi se pojavila na pogrebu, nisu baš vjerovali u
priču koja je kružila. U New York Timesu je objavljena vrlo opširna smrtovnica, na
četvrtini stranice; pričali su o njegovoj veoma uglednoj karijeri, njegovom
dobrotvornom radu, njegovim akademskim postignućima i humanitarnim akcijama
preko oceana. Thalia i Raphael su bili u humanitarnim akcijama u Africi, a Paxton ih je
samo posjetio, ali dobro. On je odsjeo u hotelu s tri zvjezdice, pio gin i tonik u baru dok
su oni prljali svoje ruke, kopali bunare i gradili škole. Ljudi koji su bili u Trinity crkvi i
nakon toga otišli u luksuznu kuću Paxtonovih roditelja, nisu znali ništa o tome, naravno.

Predstavili su ga kao sveca. Odvjetnici njegovih roditelja su već označili

Thalijinu smrt kao samoubojstvo. Tehnički, to je i bilo samoubojstvo. Ona i je skočila s
balkona njena stana, ali na kraju, ja ću ga zauvijek kriviti zbog toga. Postoji težina
krivnje sa stvarima kao ovima. Da nije nosila krivnju Chloine smrti toliko dugo, ne bi
bila istraumatizirana kada je saznala da je Paxton zapravo umiješan u nesreću. Da nije
izjavio svoju ljubav za Raphaela na taj dramatičan i ljut način, možda ona ne bi smatrala
da joj je smrt jedini izlaz.

Za sada, novinari su zaključili da je cijeli incident dvostruko samoubojstvo

ljubavnika, svađa koja je otišla predaleko. Thalia i Paxton su se svađali i nakon što je
svjedočio samoubojstvu žene koju je volio koja je skočila sa sedamnaestog kata svoje
zgrade, on nije mogao podnijeti tu bol pa si je prerezao grkljan.

Osjećam se krivo što ostavljam tu laž na miru. Toliko je kriva da se budim usred
noći, prekrivena hladnim znojem, s krikovima na usnama i želim uzeti mobitel. Želim
nazvati nekoga - nekoga od tisuću novinara koji su me toliko dugo maltretirali, koji su
mi htjeli platiti da bih ispričala svoju stranu priče o Raphaelu Northu - i želim im reći
istinu. Crno bijelu istinu, od početka do kraja. Što bih time postigla? Thalia je mrtva.

|
 Paxon je mrtav. Doći će vrijeme kada će se cijela mreža laži otpetljati i kada će
istina izaći na vidjelo. Ali sada? Život je prelud da bih uopće razmišljala o tome. Ne bi
bilo lako. Bilo bi neuredno i bolno, a Thalijini roditelji su već dovoljno propatili. Oni su
ljudi koji se drže za sebe, a već se i suočavaju sa sramom da si je njihova kćer oduzela
život.

Oni su bili prava krema New Yorka. Thaliu je od rođenja odgajala dadilja i imala
je učitelja. Provodila je vrlo malo vremena sa svojim ekscentričnim roditeljima. Oni su
bili više preokupirani svojim poslovnim sastancima i putovanjima po svijetu nego što
su se brinuli o kćerinom obrazovanju, odgoju, ali bez obzira na sve izgledaju kao da jako
pate zbog gubitka.

Raphael, Paxton i Thalia bili su pravi miljenici New Yorka. Sada, njih dvoje više
nema tako da je samo Raphael ostao. Raphael North, čovjek koji je bio glavna zvijezda
u mojim mislima nekada. Fikcija čovjeka, čovjek koji je bio u mojim snovima, model
Calvina Kleina, duh koji je opsjedao ulice New Yorka bez da se trudio. Sada, moj,
Raphael North, čovjek kraj kojega se budim svakog jutra. Čovjek koji kuha za mene,
koji mi čita. Koji mi ljubi vrat dok učim. Potpuno druga ličnost.

Čovjek kojega volim.

Pitam se koliko se ljudi pojavilo na Thalijinom sprovodu dok sjedam na klupu u

parku, gledam trkače i obitelji koje prolaze. Možda sam trebala otići na sprovod.
Definitivno sam trebala otići na sprovod, ali dio mene se nije mogao suočiti s time. Ona
mi je lagala toliko dugo. Skrivala je toliko toga. Nikada ne bih mogla skrivati od nje
toliko toga, ona je bila moja najbolja prijateljica, a sada… osjećam se kao da ju nisam
nikada zapravo poznavala. Bol koja postoji u meni će dugo zarastati. Doći će dan kad
neću više misliti na tu bol nego samo na nju. U jednom trenu, moći ću je se sjećati s
osmijehom na licu. Postupno, malo po malo, pojaviti će se most kojim ću preći preko
tih loših uspomena bez da osjećam kao da ću sama pasti u njih. Veselim se tom danu.
Do tada, jedino što mogu je probati ne biti ljuta na nju.

”Oprostite, je li ovo mjesto zauzeto?”

|
 Pogledam prema gore i uočim čovjeka koji stoji iznad mene. Prekrasan čovjek s
prodorno zelenim očima. On nosi poslovno odijelo s crnom košuljom i crnom kravatom.
Njegova tamna kosa je začešljana unatrag i kao kod hipstera skraćena na stranama glave.
On je čovjek ponoći, stvorenje sjene. On mi se osmjehne, usne mu se izviju u kutovima
i moje srce gotovo iskoči iz prsnog koša.

Nasmiješim mu se i ja gledajući u prazno sjedalo kraj sebe. ”Pa… čekam dečka

koji kasni. Pretpostavljam da mu neće smetati.”

Čovjek sa zelenim očima se nasmije. ”Mora da je budala kad ostavlja ovako

predivnu ženu da čeka. Njegov gubitak je moja dobit. Rado ću mu zagrijati stolicu.” On
sjeda kraj mene križajući noge i stavljajući ruke na trbuh - opuštena poza. Čudno. Novo.

”Bio sam na sprovodu,” kaže odsutno gledajući park.

”Oh? Žao mi je što to čujem.”

”Mmm.” On slegne ramenima. ”Bilo je tužno. Jako tužno. Na neki čudan način
bio sam i sretan. Bilo je puno glazbe i smijeha. Ljudi su dijelili međusobno lijepe
uspomene.”

Ne znam kako može to reći. On je preuzeo njenu krivicu na sebe na toliko dugo
vremena. Bio je zarobljen u svom stanu dvije godine radi nje. Napravio je to s voljom
kako bi ju spasio od gore sudbine. Volio ju je svim svojim srcem, onoliko koliko jedan
prijatelj može voljeti drugoga. Ja samo… ne znam bih li ja to mogla napraviti. Sjedim i
dugo razmišljam kako je mogao doći do te faze toliko brzo. Na kraju, ne mogu više
izdržati. Moram nešto reći.

”Ti si najbolji čovjek kojeg znam, Raphael. Ja samo… ne bih mogla… ne znam
kako ti možeš...” Riječi mi ne dolaze lako. Riječi mi ne dolaze uopće. Raphael zna što
želim reći. On teško uzdahne i pomiče glavu s jedne strane na drugu kako bi opustio
vrat.

”Nesreća je bila teška, Beth. Toliko sam bio ljut na Thaliu što me stavila u tu
poziciju. Nisam ju htio izbaciti iz svog života u potpunosti. Kada sam ju vidio… to me

|
vratilo u prošlost. Svaki put. Ali sam se nadao da ću joj jednoga dana moći oprostiti i
pozvati ju natrag unutra.”

”Nikada nisi trebao uvjeriti sam sebe da si ti kriv za Chloe. Znao si da nisi. To
što si nosio tu krivnju na svojim leđima zasigurno je bilo opterećenje.”

On se nasmiješi tužno. ”Ona je izašla sa mnom te noći. Ona je bila u autu radi
mene. Da nije pristala biti sa mnom, možda bi bila na spoju s nekim drugim te večeri.
Ona bi otišla na večeru i lijepo se provela. Otišla bi doma, možda se poseksala s nekim
lakim, sretnim i sigurnim tipom. Možda bi se zaljubila u njega. Udala se. Imala djecu s
njim. Umjesto toga, ona je bila sa mnom. Umjesto toga, ona je završila mrtva. To je
sve.” Zvuči kao da je samo iznosio činjenice tako da mu se ne suprotstavljam. Nije to
tako jednostavno. I dalje nije njegova krivica. Ali ovo nije vrijeme da to tupim. Još
uvijek imamo puno toga o čemu moramo razgovarati, ali sigurna sam da ćemo do toga
doći jednog dana. Za sada, dovoljno je to što je on vani, što sjedi kraj mene u parku i
uživa u suncu na koži. Ne tako davno, to bi bilo nemoguće. Raphael zatvara oči
pjevušeći, mali osmijeh se pojavi na njegovu licu.

”Ljut sam na Thaliu što si je oduzela život. Da je razgovarala sa mnom, stvari bi

bile skroz drugačije,” on nastavlja. ”Osim toga, sav gnjev koji sam imao prema njoj je
ispario. Na kraju, ja sam joj vječno zahvalan.”

”Zahvalan? Zašto?” Ne mogu smisliti niti jedan dobar razlog za to.

Raphael okrene glavu tako da je sada okrenut prema meni. On otvara oči i nasmije
se široko i dalje pomalo tužno.

”Da sam prekinuo svaku vezu s njom, nikada ne bih upoznao tebe, zar ne? Naši
putevi se nikada ne bi sreli. Ti si najvažnija stvar u mome životu, Elizabeth Dreymon.
Ti si sunce i mjesec na mome nebu. Kada pogledam na ovaj grad, ne vidim više bezbroj
ulica koje se sijeku niti milijune ljudi koji nastavljaju sa svojim životima. Vidim labirint
i u njemu, negdje… tebe. Ti si mi u mislima dvadeset i četiri sata na dan. Stalno se pitam
gdje si. S kime si. Što radiš. Jesi li sretna. Tužna. Sigurna. Stalno čekam vrijeme kada

|
opet možemo biti zajedno. Nisam mislio da ću ikada više biti ovoliko sretan. Nikada
nisam niti pomislio da ću naći tako posebnu ženu kao što si ti. Volim te.”

”Žao mi je što vas prekidam ali… vi ste Raphael North, zar ne?” ženski glas upita.
Oboje smo bili toliko usredotočeni na nas da nismo niti primijetili ženu koja nam prilazi.
Ona je visoka s čudnim izrazom na licu. Na drugi način moglo bi se reći da izgleda
opako. Prepoznam dozu gladi u njenim očima i već znam da je novinarka. Ako ništa
drugo, njene ružne hlače ju odaju. Raphael očito odmah kao i ja shvati tko je ona, ali ne
obrecne se na nju. On se nasmije dobronamjerno.

”Jesam,” kaže. ”Sada sam i jako ponosan što sam on.”

Žena se osmjehne, ali taj osmijeh joj se ne vidi u očima. Ona zakorakne prema
naprijed posežući u džep vadeći papir i olovku. ”Ja sam Tracey Wick iz Enquirera.
Zanima me imate li što za reći oko seks skandala koji se odvio s...” Njene oči se usmjere
prema meni. ”S gospođicom Dreymon?”

”Zapravo, nemam ništa za reći,” Raphael kaže blago. ”Ali ako biste mi dali svoju
posjetnicu mogao bih vam napisati izjavu jedan dan. Sada, upravo, uživam u provođenju
vremena s mojom zaručnicom.”

Traceyjine oči gotovo ispadnu iz glave. Obećanje za ekskluzivnu izjavu je više

nego što je očekivala. Moje oči iskoče iz potpuno drugog razloga.

Novinarka brzo pretraži torbu i izvadi posjetnicu, gotovo je bacajući na Raphaela.

”Hvala vam puno,” ona kaže s uzbuđenjem u glasu. ”Veselim se vašem pozivu,
gospodine North.”

On ne kaže ništa. Samo se smiješi dok ona odlazi. Okreće se prema meni i
zauzima istu pozu kao i prije. ”Što?” kaže smijući se ispod daha.

”Tvoja zaručnica?” nema šanse da zadržim svoj ton ravnim. ”To je novost za
mene.”

Raphael se nasmije. Više se ne smije ispod daha nego glasno. ”Oh. Da. Pa...”
kaže nježno. ”Namjeravao sam razgovarati s tobom o tome.”

|
 Ruke su mi vezane iza leđa. Kucanje sata označava prolazeće sekunde negdje -
tiho tik-tak, tik-tak zaokuplja moju pozornost. Čudno mi je da je sat analogni pošto je
stan toliko pun skupe tehnologije. Čini mi se kao da ne pripada tu. Sine mi da ga je
Raphael zasigurno stavio tu s razlogom. Sve što on radi je s razlogom. Zašto bi stvar
koju je postavio da krasi njegovu vrlo privatnu i osobnu sobu bila iznimka? Želi da znam
koliko me dugo ostavlja da čekam ovdje. Želi da moje srce štrecne svaki puta kada čujem
da se kazaljke na satu pomiču. Želi da se moja nestrpljivost poveća dok god se mogu
obuzdati. On je prepametan.

Ne osjećam svoje prste više. Protegnem ruke, ali lisice mi ne dopuštaju da ih

protegnem kako spada i da mi krv ponovno počne kolati. Žmarci mi prolaze kroz ruke
te su one sada bolne. Hladan povjetarac prolazi sobom milujući moju golu kožu - moj
vrat, moja ramena i moja gola prsa. Moje bradavice provire, ukrućene i dah mi zastane
u grlu. Vrata su se upravo otvorila i zatvorila. Netko je ušao u sobu. To može jedin biti
on, naravno - čovjek koji mi je stavio povez na oči i skinuo do gola prije nekog vremena.
Raphael North čuči u nekom kutu sobe, tih i strpljiv. Osjećala sam se poprilično
samouvjereno sve dok nisam osjetila promjenu zraka u sobi. Sad ne znam kako se
osjećam. Anksiozno? Zastrašeno? Uzbuđeno? Napaljeno? Previše misli se roji u mojoj
glavi kako bih mogla odabrati samo jednu emociju koju osjećam. Ja sam izložena, gola
i kao na pladnju kako bi on mogao uživati i nemam što napraviti oko toga. Da mi je
netko rekao prije par tjedana da ću biti gola na stolici, s povezom na očima i zavezana s
raširenim nogama koje su također vezane, rekla bih mu da je poludio. Događaji koju su
se dogodili u prošlosti su me napunili strahom. Doduše, danas sam ovdje svojevoljno
došla. Dobrovoljno sam se popela na stolicu i dozvolila da se moje noge rašire skroz.
Dozvolila sam i… uživala sam.

|
 Stresem se cijela. Moje grlo je suho, moj jezik je kao brus papir. Pošto ne mogu
vidjeti ništa, moja ostala osjetila su se pojačala tako da osjećam lagani miris citrusa i
oceana. Moje tijelo gori, moji živci su jako osjetljivi, a vrućina se razlijeva mojim
tijelom. Svaki dio mene uživa. Nevjerojatno uživa. Nikada se nisam ovako osjećala u
cijelom životu. Ne kontroliram ovo. Niti približno. Predala sam uzde Raphaelu i on ih
je rado uzeo, smijući se dok mi je stavljao svilenu crnu tkaninu preko očiju. Sada
pokušavam pogoditi gdje se u sobi nalazi kako bih se pripremila za ono što slijedi.

Nema toga što me može pripremiti. Već to znam. Mogla sam provesti godine
pripremajući se mentalno za ovaj trenutk i dalje ne bih bila spremna. Ovaj čovjek je raj
i pakao u Versace odijelu. On je vatra i led. On je čista alfa, a ja njegova igračka. Nema
smisla to poricati. Nema bijega od toga.

Poskočim kada mi nešto dodirne rame-peroliki dodir od kojeg mi se dlačice

nakostriješe. Duboko udahnem grizući jezik. Nije mi rekao da ne smijem pričati, ali
kada bih progovorila, imam osjećaj da bih prekršila neko obećanje dano njemu. Raphael
se lagano pomiče, tiho poput mačke. Mislim to svaki puta kada ga vidim; miče se kao
predator, kao pantera, brzo i ubojito. Mogu samo zamišljati kako izgledaju njegova
ramena dok se vrzma oko mene pošto mi je oduzeo vid. Kako izgledaju njegove lopatice
koje rastežu majicu. Zamišljam izraz njegova lica. Znam da mu se požuda vidi u tim
blijedo zelenim očima. Zapamtila sam lagani osmijeh na njegovim usnama koji se pojavi
kada dobije nešto što već dugo želi. Jamica na desnom obrazu je duboka i naglašena te
čini Raphaela Northa zavodnikom dok bi druge činila slatkima. Ona se pojavljuje kada
se neko vrijeme smiješi jer duže vrijeme razmišlja što mi zločesto želi napraviti.

”Elizabeth.” Moje ime je šapat na njegovim usnama. Kao sirova svila. Stresem
se na zvuk njegova glasa. Moje leđa se izvinu prema naprijed, moje tijelo je spremno za
njegov dodir. Žudi za time. Zabacujem glavu kada me dotakne po leđima nečim
nepoznatim. ”Malo ste rumeni u licu, gospođice Dreymon. Čini mi se da vam je disanje
otežano.”

Razdvojim usne pokušavajući naći glas, ali odjednom se ruka nađe na mome
vratu pomičući mi glavu unatrag. Pokret me iznenadi te ciknem glasno. Raphaelova jaka

|
čeljust mi dotakne bradu i ne mogu zaustaviti uzdah s usana. On zna. On zna koliko
uživam u njegovu dodiru. Zna da me to toliko napaljuje da mi se vrti u glavi. Toliko da
zaboravljam svoje ime. Njegov dah je vruć na mojoj koži dok mi šapuće u uho i prstima
prelazi po mom vratu. ”Predivna si,” kaže mi. ”Tvoje tijelo je jebena umjetnina. Tvoje
grudi. Tvoja guza. Malen, rozi i sladak prorez među tvojim nogama. Voliš li biti izložena
za mene, moj mali leptiriću?”

Ne mogu govoriti. Jedino što mogu je kimati glavom, moje disanje se pretvorilo
u kratko dahtanje. Njegov miris mi ispunjava pluća - najmuževniji, seksualan miris
ikada. Čak i kada se ne seksamo, jedino što mi je potrebno je da osjetim njegov miris i
već sam spremna rastrgati odjeću sa sebe. Moje tijelo prepoznaje njegovo kao savršen
spoj. Njegovi feromoni predstavljaju biološki ključ koji otključava mene za njega u
potpunosti.

”Iskoristit ću te, Beth,” on šapće. ”Imat ću te. Uzet ću te na svaki mogući način.
Ti si moja dok si u ovoj stolici. Kimni ako razumiješ.”

Kimam glavom na što Raphael prede u moje uho. ”Tvoje grudi su jebeno
savršene. Tvoje bradavice su toliko krute, leptiriću. Jesu li osjetljive sada? Želiš li ih u
mojim ustima? Želiš li da ih obližem?”

”Da. Bože, da.”

Njegova ruka se stegne oko moga vrata. ”Morat ćeš biti strpljiva, malena moja.
Morat ćeš pričekati dok ja ne odlučim da si to zaslužila.”

Ovo je mučenje. Čisto mučenje. Najslađe, najtvrdoglavije, najsenzualnije

mučenje koje sam ikada doživjela. Nisam niti sigurna mogu li ga podnijeti. Val
očekivanja mi prođe kroz tijelo dok zamišljam kako mi licka i cucla bradavice. Koliko
dugo ću morati čekati? U kakvo čudovište će me pretvoriti do trenutka kada će mi htjeti
dati ono što mi je potrebno?

Ja sam najgori mogući ovisnik o ovom čovjeku. Nije da želim njegove usne na
sebi. Njegove ruke na mome tijelu. Njegov čvrsti kurac u meni. Ja jebeno to trebam.
Raphael pušta moj vrat i ja znam da se odmaknuo od stolice. Osjetim nedostatak njegove

|
prisutnosti kao ledeni žig koji gori u meni. Začujem zvuk: trljanje materijala o materijal.
Moje srce počne nabijati u mojim prsima. Što to on ima? Što će mi napraviti?

”Pošto nisi u mogućnosti da me ne poslušaš,” kaže. ”Kako bi bilo da odigramo

jednu igru? Bi li to voljela?”

”Kakvu igru?” Zvučim kao da sam trčala, dahćem iza svake riječi. Nakon duge
pauze, Raphael počne hodati oko mene. Osjetim ga da je tik do mene, a onda u idućem
trenutku tako daleko i tako isponova. Jedino što ja mogu napraviti je ne potezati lisice.

Na kraju, Raphael kaže: ”Igra u kojoj ćeš vrištati moje ime. Vrsta igre u kojoj te
diram rukama ili jezikom ili kurcem i gotovo da te dovedem do svršavanja. I onda…
prestanem. Misliš li da možeš to podnijeti?”

”Na koliko dugo staneš?”

”Na onoliko koliko ću ja smatrati da je potrebno. Možda ćeš čekati satima. Možda
ti neću dozvoliti uopće da svršiš.” Zvuči kao da se zabavlja. On već uživa u ovome, to
znam. Ova stolica koju je napravio posebno za mene, napravljena je i za njega. Ja sam
u milosti njegove dobre volje, svaki dio mene je izložen za njegov užitak. Njegove oči
me proučavaju, pogled zadržava na mojim grudima, mojoj pički, na mojoj guzi…
Osjećam njegov pogled kao žrtva pogled morskog psa koji kruži oko nje. ”Ako ti
dozvolim da svršiš, uživat ću u pogledu na to izbliza,” kaže kao da mi čita misli. ”Gdje
želiš svršiti, malena? Po mojom prstima, mojem jeziku ili po mom kurcu?”

To je trik pitanje. Što god da mu odgovorim, on će se pobrinuti da se to ne dogodi

samo da me zadirkuje čim duže. Sreća moja, nije mi bitno gdje ću svršiti dok god
njegovo tijelo dira moje. On zahtijeva odgovor. Ako mu ga ne dam, bit će posljedica.
”Po tvojim prstima,” prošapćem i instinktivno zaljuljam bokovima. ”Želim svršiti po
tvojim prstima.”

”Hmm. A gdje...” Raphael me dotakne nečime po desnom bedru od čega se

stresem, ”...da ja svršim?” on završi rečenicu. ”Bi li željela da svršim u tvoja usta? Po
tvojim cicama?” Stresem se na pomisao koja mi se javi u glavi: Raphael, drži svoj kurac

|
koji je vlažan, žile mu se napinju u rukama, vratu i jedva diše. ”Ili pak u tvoju pičku? Ili
pak… u tvoju guzu?”

Moji kukovi se pomaknu opet prema naprijed i Raphael se nasmije ispod daha.
”Ti me jako želiš, zar ne malena?”

”Da, trebam te. Molim te, Raphael. Molim te.”

”Pošto si pitala tako lijepo...” Raphaelovi prsti prelaze preko mojih leđa, preko
ramena, preko moje ključne kosti. On se zaustavi tamo na sekundu i moje se cijelo tijelo
počne tresti od želje. On me zafrkava. Testira me. Ovo je test koji želim proći. Ja ne
reagiram, ne molim bez obzira što u svom umu vrištim da me uzme. Raphael zareži
zadovoljnim glasom i njegovi prsti se spuste prema dolje, preko krivulja mojih grudi,
zaobilazeći moje bradavice, zatim niže, niže preko mog ravnog trbuha dok se njegovi
prsti ne zaustave tik iznad moje pičke.

”Misliš li da bih te trebao nagraditi jer si tako dobra?” kaže nježno. On se nagne
prema dolje tako da njegove usna gotovo dodiruju moju kožu, lebdeći iznad nje, nalazeći
se iznad moje ušne školjke; njegova blizina je dovoljna da moj puls počne ludovati.

”Da. Bože, molim te, da.”

”Mmm...” Osjetim njegov pogled na meni koji mi probija kožu, prožima me i

mišići mojih nogu su napeti - automatska reakcija. Kao se pokušavam sakriti. Zaštititi
svoju ranjivosti. Zatvoriti noge pred intenzivnim pogledom ovog čovjeka. Prođe rukom
po unutrašnjosti mog bedra, njegovi prsti su toliko blizu da skoro dodiruju moju pičku i
onda zastane. ”Kada bi barem mogla vidjeti ono što ja vidim trenutno,” kaže mi.
”Shvatila bi kako si lijepa. Ne bi se trebala kriti od mene. Otvarala bi se, ponosna na
svoju ljepotu. Tako si vlažna sada, Beth. Tvoje tijelo je kao zrelo voće, slatko i spremno
za kušanje. A ja bih te tako rado pojeo sada.”

Raphael me napaljuje kao nitko do sada. Nikad se nisam osjećala tako ispunjeno
do sada. I čak s raširenim nogama, znam da je ono što govori istina. Toliko sam
napaljena da moje tijelo radi prekovremeno, radi dvjesto posto, spremno i željno
prihvatiti bilo koju pozornost koju mi on posveti. Duboko udahnem i sladak miris seksa

|
i požude mi ispuni nos. Šokantno mi je što mogu namirisati reakciju svoga tijela na
Raphaela. On je pričao već puno puta o tome. S bilo kime drugim ovo bi mi bilo
sramotno. Bila bih osramoćena. Znam koliko mu se ovo sve sviđa tako da trenutačno
osjećam samo zadovoljstvo.

Raphael mi napokon daje ono što trebam. On pomiče prste prema dolje, lagano
me zadirkuje i prelazi mi preko klitorisa i moje cijelo tijelo se nakostriješi kao odgovor
na njegov dodir. ”Dobra cura,” kaže tiho. ”Dobra cura. Tako si dobra cura. Ja sam jako
zadovoljan.”

Ne radim ništa posebno osim što mu dopuštam da me gleda i dodiruje gdje želi.
Znam kako njegov um funkcionira. Ja sam izložak. Pogled za uživanje. Zvao me svojom
leptiricom i na neki način to je ono što ja jesam. Osjećam se kao egzotična životinja koja
je probodena iglom i nalazi se iza stakla kako bi ju mogao objesiti na zid i uživati u
pogledu kada mu se prohtije. On voli proučavati blaga u svom posjedu i ja mu dajem
upravo to. ”Dobra,” dahćem. ”Želim te učiniti sretnim. Želim biti dobra za tebe.”

”Ako doista želiš biti dobra cura za mene, Beth, možeš napraviti još nešto za
mene. Možeš otvoriti svoja usta i nagnuti glavu unatrag. Skroz unatrag.”

Niti ne razmišljam o tome. Toliko sam željna usrećiti ga da mislim da bi me

mogao tražiti što god želi sada i ja bih to napravila. Čujem ponovno materijal koji
uklanja ili ga namješta, ne znam koji, a zatim, oko mog vrata se nalazi omča koju
Raphael stegne. ”Ne brini, malena. Ne brini. Imam te. Sigurna si. Vjeruješ li mi?”

Do nedavno, možda ne bih rekla da na to pitanje. Sve se promijenilo sada. Više

niti ne razmišljam kao ista osoba. Jedva da sam osoba više. Pretvorila sam se u divlje
stvorenje koje misli samo na hranu za energiju, za gorivo koje će me spriječiti da se ne
srušim u spavaćoj sobi. San, da se odmorim i regeneriram tako da budem spremna za
idući put kada me Raphael želi, Vjerujem mu, bez obzira na sve.

”Da,” kažem mu. ”Vjerujem ti, kunem se.”

”Dobro.” Omča oko mojeg vrata je stegnuta i tračak panike eksplodira u mojoj
glavi. To je normalna reakcija; svatko tko je normalan bi poludio kada bi imao nešto

|
vezano oko vrata. Panika zamre gotovo odmah. Neće me povrijediti. Neće me nikada
povrijediti. Vjerujem u to skroz do srži svoga bića.

Raphaelova usta su na meni, tada, njegove usne su na mojima, čvrste i intenzivne.

Njegov poljubac je osvajanje, žig ispunjen vatrom i požudom. Njegov jezik klizne u
moja usta, ispitujući ih i istražujući, kušajući me i ja se otvorim njemu, uživajući u
njegovom dahu na mojem licu. Između nas postoji dubinska povezanost kada me ljubi
ovako. Jaka. Mi smo dvije polovice jedinke, zbunjujuće puzzle koje se slože na mjesto.
Dva dijela koja na pogled nikada ne bi pasala jedan uz drugi. Ali mi pašemo jedan
drugome.

Moje ruke su stisnute u šake iza mojih leđa, moji nokti probijaju moju kožu.
Osjećam kako mi koža puca na tim mjestima i znam da ako pritisnem još malo da ću
prokrvariti.

Raphael ugrize moju usnu. Odmakne se kada dahnem smijući se ponovno ispod
daha. ”Ti mi pripadaš,” dahće. ”Ti si moja. Ako ti kažem da otvoriš usta, ti to napraviš.
Ako ti kažem da cuclaš, ti to radiš. Ako ti kažem da ližeš, ti to napraviš. Ako ti kažem
da raširiš noge za mene, ti to napraviš. Razumiješ li?”

”Da. Ja… ra...zumijem.”

”Onda, otvori svoja usta za mene, Beth. Napravi to sada. Ugurat ću se do tvoga
grla.”

Samo zato što nisam imala dečka već godinama, to ne znači da nisam imala
porive. Gledala sam porniće s vremena na vrijeme. Uvijek sam smanjila volumen jer
nisam mogla podnijeti jeftine razgovore između glumaca. Stvari koje bi oni govorili
jedan drugome tijekom žestokog seksa bi me uvijek izbacile iz takta. Uvijek bih bila
iznervirana, a ne napaljena na kraju. Kada mi Raphael kaže takve stvari sada, val
adrenalina i uzbuđenja pogodi moje tijelo. Slušam ga bez pogovora. Raphael je
vjerojatno već skinuo hlače. On obuhvati stražnju stranu moga vrata rukom držeći me
na mjestu i tada mi vrh njegova kurca trlja usne, čvrst i topao. Mogu ga kušati. Kada
sam pušila dečkima prije, okus sperme je bio nešto što sam izbjegavala pod svaku cijenu.

|
 Slankast. Mošusan. Dovoljan da me odbije od pušenja. Raphaelova sperma nema
nikakav okus. On miriše na čisto, kao sapun i prašak za rublje. Dok ga primam u usta,
osjetim kako sam nevjerojatno mokra među nogama. Svake sekunde sam sve
napaljenija.

Raphael je govorio istinu. Lagano ulazi u moja usta, još uvijek držeći moju glavu
na mjestu, on ne staje dok se ja ne počnem meškoljiti. Nije još skroz unutra - prevelik
je da bi ušao do kraja - ali glavić mu je u mome grlu. Zatvorim usne oko njega i lagano
cuclam, Raphael zastenje, dubok, tih, zvuk pun žudnje od kojeg mi se vrti. Njegovi prsti
su zapleteni u mojoj kosi dok se izvlači iz mene, dajući mi priliku da dišem. ”Tvoje usne
izgledaju savršeno omotano oko mog kurca, Beth,” on zareži. ”Upotrijebi svoj jezik.
Masiraj me. Smoči me svojim usnama.”

Ove zapovijedi su izravne. Napravim kako mi je rečeno, moj jezik paluca po

njemu, omotam ga oko njegova čvrstog mesa, zadirkujući i uzimajući mu glavić u usta.
Raphael se zadovoljno oglasi kada progutam i počnem jače cuclati. ”Da, mala leptirice.
Baš tako. Ti si nevjerojatna. Tako jebeno prekrasna,” on prošapće. ”Tako mi ga dobro
cuclas.” On se zabije ponovno u moja usta i ja duboko udahnem kroz nos. Koristim jezik
kako bih ga zadirkivala i Raphael ponovno zastenje. Zvuk njegova uzbuđenja je kao
dolijevanje benzina na otvorenu vatru. Obrađujem ga dok ne osjetim da je sve krući i
krući u mojim ustima. Ako nastavim ovako, on će svršiti. Znam to zajedno s njim. On
se izvuče iz mojih ustiju, frustrirani uzdah se javi duboko iz njega.

”Zločesta cura,” kaže prolazeći palcem po mojoj usnici. ”Ja kontroliram kada ćeš
ti svršiti. Ne možeš me natjerati da ja svršim prije no što ja tebi dozvolim da svršiš.”

Gotovo nevjerojatnom brzinom premjesti se i odjednom osjetim vrućinu i pritisak

njegova jezika na meni… među mojim nogama. Udahnem za zrakom kao da sam u
vakuumu, boreći se za svaki udah. Da nemam povez na očima sada, moj vid bi bio
zamagljen. Svjetla trepere i plešu u tami dok Raphael paluca jezikom po mom klitorisu,
ližući me i cuclajući na isti način na koji sam ja njega malo prije. Moja pička je toliko
mokra sada. Stolica koju je Raphael dizajnirao za mene ne ostavlja niti malo mjesta za
uzmicanje. Ja sam zarobljena, u nemogućnosti da se pomaknem, izložena i vrlo ranjiva.

|
 Raphael zaposjeda moju pičkicu svojim ustima i ja ne mogu ništa napraviti osim
sramotno njihati bokovima trljajući se o njegovo lice. Ravnim dijelom jezika on prelazi
prema gore namjerno i imam osjećaj kao da mi cijelo područje gori. Slaba sam i kao da
sam bez kostiju, kao da moje tijelo više ne može održati moju težinu. Grčim se, moja
prsa se dižu i spuštaju jako brzo, moji živci su zapaljeni.

”Molim te, Raph. Molim te. Ne mogu… jebeno… podnijeti ovo više.”

On se zaustavlja i cokće u negodovanju. ”Tek počinjemo. Imam još toliko toga

što želim napraviti.”

”Molim te, Raphael. Ja… ja te trebam.”

Smijeh ispuni moje uši. ”Žao mi je. Nisi bila dovoljno dobra da bi smjela svršiti.
Ali bit ćeš, vjeruj mi. Dat ću ti svaku priliku da zaslužiš taj orgazam.”

Postanem nešto divlje i ludo. On je maestro sa svojim jezikom, sklada simfoniju

moga tijela, vodi ga u lude visine i razbija ga kod crescenda. Ja dahćem, uzdišem dok
Raphael radi svoju magiju među mojim nogama. Ja sam na rubu nečega snažnog i
obuzimajućeg. Prođem točku bez povratka kada se Raphael odmakne i kaže: ”Misliš li
da ćeš zadržavanjem daha prekriti ono što će se dogoditi? Misliš li da ne mogu čitati
tvoje tijelo kao otvorenu knjigu, Beth? Misliš li da ne znam da ćeš svršiti? Griješiš.
Tvoje tijelo vrišti na sav glas.” Tresem se, moje srce preskače. Nije ni čudo da shvaća.
”Mučit ću te još samo malo,” kaže prelazeći mi prstima preko obraza. Mumlja kao da je
jako zadovoljan onime što vidi. ”Želim da me gledaš, Beth. Maknut ću ti povez i želim
da me gledaš dok mi postaje čvrst kao kamen za tebe. Jesi li spremna?”

Više sam nego spremna. Sama ideja da si on sam pumpa dok ja gledam je jebeno
napaljujuća. Ne mogu mu reći koliko me ta ideja uzbuđuje. Ne mogu prozboriti niti
jednu riječ. Kimam umjesto toga i Raphael brzo makne povez s mojih očiju.

On stoji ispred mene kao zid građen od mišića, prekrasan i grozan u isto vrijeme.

Njegova tamna kosa je prekrivena znojem, pada mu na lice, njegove visoke

jagodične kosti su prekrivene bojom, njegove pune usne razdvojene dok mu se prsa dižu

|
i spuštaju. Njegov torzo izgleda kao da je isklesan od čistog i savršenog mramora.
Duboki V je isklesan u tom mramoru ispod njegova trbuha i nastavlja se prema njegovim
preponama vodeći moj pogled prema njegovom tvrdom kurcu. Ogroman je. Ozbiljno
ogroman. Jebeno je savršen. Obrezana, glava njegova kurca stoji kao izložbeni
primjerak, orošena predejakulatom dok ju uzima u ruku i počne prelaziti gore-dolje po
sebi.

”Sviđa ti se ono što vidiš?” upita, njegov glas je ispunjen obećanjima.

”Da.” Dahćem. ”Sviđa mi se.”

”Želiš li me u sebi?”

”Da.”

”Želiš li da te jebem jako?”

”Da.”

On prelazi brže po cijeloj dužini svoje kite, njegove oči pune su požude. ”Želiš li
da te natjeram da vrištiš?”

”Jebote. Da.”

”Želiš li da ti zadirkujem klitoris prstima dok te ispunjavam svojim kurcem?”

”Da.”

”Želiš li da ti grickam bradavice?”

”Da.”

Brže. Brže. On ubrza, njegova ruka pumpa gore-dolje. Njegova su usta otvorena,
mišić na njegovim ramenima i vratu su napeti. ”Želiš li osjetiti moju spermu na jeziku,
Beth?”

”Sranje. Sranje, molim te. Da, toliko te trebam,” dahćem. Trebam se dirati,
dodirnuti si klitoris koji je vlažan i natečen pod prstima dok radim male krugove preko

|
njega. Ne mogu. Moje ruke su i dalje u lisicama tako da ne mogu ništa osim čekati da
valovi torture prođu kroz moje tijelo.

”Želiš li vidjeti moju najdražu stvar vezanu za ovu stolicu?” Raphael upita.

”Najdražu stvar?” Nervoza prođe kroz mene. Dovoljno sam bila ustrašena kada
sam ju samo vidjela. Sjedanje na nju je bilo dovoljno zahtjevno. Ali sada saznam da ona
radi još nešto osim što me veže u potpunosti za sebe? Raphael se zlobno nasmije dok mi
se približava. On ispruži ruku i nasloni ju na naslon za ruke meni s desna, posežući za
nečim ispod i pritišćući gumb. Padam prema naprijed, cijela stolica se vrti oko osi ispod
mene. Pomaknem se prema naprijed i ne mogu si pomoći kada zajecam. Prije no što se
cijela struktura nagne i zakuca me o pod, mehanizam stolice uhvati i potegne me prema
natrag. Moja leđa su sada pod pravim kutom, moje lice je okrenuto prema podu, moja
guza i pička visoko u zraku gotovo kao da sam na sve četiri.

Raphael zareži, tiho iz dubine, zvuk je ispunjen brutalnim uzbuđenjem. ”Tako,”

procijedi. ”Sada te mogu normalno jebati.”

Ako sam namjeravala biti u strahu u bilo kojem dijelu procesa, ovo je vrijeme za
to. Izložena sam, vezana i u vrlo slaboj poziciji za bilo što. Raphael je najveći i
najsnažniji tip s kojim sam se srela i on zvuči kao da je izgubljen u trenutku, izgubljen
u moru požude i potrebe da me obilježi i pojebe. Nisam u strahu. Znam, samo jedna riječ
od mene i prekidač će se uključiti u njegovoj glavi i sve ovo će prestati. Zakleo mi se da
me nikada neće povrijediti i znam da je govorio istinu. Raph polako hoda oko mene,
potpuno gol i svaka dlačica na mome tijelu se nakostriješi.

”Što ćeš napraviti?” pitam.

Ne mogu ga više vidjeti. Mogu samo vidjeti polirani pod metar od moga lica i
sjaj odbijenog svjetla. Raphael proizvede zvuk iza mene. ”Jebat ću te, naravno,” smije
se. ”Zabijat ću se u tebe sa zadnje strane dok ne bude gotovo. Dirat ću te gdje god želim.
Iskoristit ću te kako god želim. I onda ću odlučiti zaslužuješ li svršiti ili ne, Beth.”

Teško mi je disati ovako, lebdeći iznad poda, ali se ne žalim.

|
 Samo čekam. Njegov prsti me dotaknu prvi, ali ne blizu mojeg klitorisa ili
pičkice nego blizu moje guze. Uzdahne dok prstom prelazi između mojih guzova,
polako ih spuštajući prema niže dok ne dođe do mojeg analnog otvora. Nikada nisam
nikome dozvolila da me tamo dira. Zasigurno me nitko nije niti gledao tamo, tako da mi
je spoznaja da me Raphael North gleda, uživa u činjenici da me može dirati i zadirkivati
te mi vlažiti rupicu sokovima iz moje pičke, malo obeshrabrujuća. Nisam očekivala da
će osjećaj biti tako dobar. Škrgućem zubima očekujući bol i nelagodu, ali Raph ne gura
prst u mene za sada. On dira i igra se dok ja ne ostanem bez daha i počnem se naslanjati
na njegovu ruku.

”Ti si zločesta cura, Beth. Želiš moj prst u svojoj guzi, zar ne?”

Ne mogu odgovoriti na to. Osjećala bih se krivo i prljavo da mu to kažem.

Zatvaram oči i otvaram usta dok on povećava pritisak na meni. Prožme me plamen kroz
cijelo tijelo i Raphael zareži.

”Ti nemaš pojma kako si predivna u ovom trenutku. Tvoja guza je kao breskva.
Proždrijet ću ju. Osvojit ću ju.” Obavještava me. Zadrhtim ponovno, a Raphael uzima
svoju kurac i počne ga trljati o moju pičku. On se fokusira na moj klitoris, povlačeći
glavić svoga kurca po malenoj nakupini živaca dok ne zadrhtim. Kada ga gurne u mene,
cijelo tijelo mi se naelektrizira. Osjećaj zategnutosti, to što sam puna, moj vid se muti
na tren.

”Jebote, Beth. Tvoja pičkica je fenomenalna.” Ako se ne varam, Raphael zvuči

kao da se suzdržava od svog užitka baš kao što i ja smirujem svoje. Lagano klizi u mene
dok se ja pokušavam sjetiti kako natjerati zrak u pluća. On je… nevjerojatan.

Stenjem i nešto se slomi u Raphaelu. ”Jebote!” On zareži. ”Sranje, Beth. Smoči

me. Neka mi kurac bude mokar od tebe.” Zabije se u mene, njegove ruke su na mojim
bokovima, prsti mu se zakopavaju u moju kožu i ja vrištim, jecaj se oslobađa iz mojih
glasnica derući mi grlo. Raphael ne usporava. Ne staje. Zabija se u mene ponovno i
ponovno i ponovno dahćući od nabijanja. ”Ti si tako… jebeno… uska”, procijedi. On
se još malo jače stisne uz mene i prstom mi uđe u guzu pa se stisnem oko njega.

|
 ”U redu je, u redu je. Neću te ozlijediti,” kaže. ”Dobro ćeš se osjećati, obećajem
ti.”

Raphael North ne laže.

Jebe me brutalno, gubim pojam o vremenu. On je u meni; njegovi prsti su u meni;

njegova usta su na mojim leđima; on poseže prema naprijed i mijesi mi grudi dok se
zabija u mene.

Obožavam svaku sekundu ovoga.

Osjećam kako postaje sve krući i krući sa svakim zabijanjem. Nevjerojatno je. Sa
svakim nabijanjem njegovo tijelo se trlja o moj klitoris šaljući valove užitaka kroz moje
tijelo i ja počnem moliti. ”Molim te, Raph. Molim te. Molim te. Molim te. Molim te,
dozvoli mi da svršim. Trebam te toliko jebeno jako.”

”Koliko jako se želiš raspasti sada?” upita me.

”Jebeno jako. Toliko jebeno jako. Molim te!”

”Ok. Pretpostavljam da si zaslužila.” Nisam mislila da se suzdržavao do sada, ali

Raphael se počne zabijati sve jače dok se moj puls penje u sulude visine. Ne mogu
izdržati vise. Ne mogu jebeno više. Nabijam se i odbijam od njega najjače što mogu dok
me Raphael jebe još jače. Napetost raste u meni, razbija se u meni, vrištim. Raphael
uvuče prst dublje u moju guzu kada počnem svršavati i ispusti animalni zvuk.

”Svršit ću, Beth. Jebeno ću svršiti.”

On se olakša u meni, njegovi kukovi se zabijaju u mene dok on reži, njegovo

cijelo tijelo se napne kao klupko mišića. Uzviknem njegovo ime i oboje se trljamo jedno
uz drugo surfajući na posljednjem valu našeg svršavanja.

Nitko me prije nije doveo do ovakvog svršavanja. Nitko me nije oživio kao on
do sada. Još uvijek se oporavljam od svršavanja kada se Raphael izvuče iz mene i hoda
oko stolice s kurcem u rukama. ”To je bilo dobro, zar ne, mala leptirice?” dahće.

|
 ”Da. Moj Bože… da.” Mora znati da je; čuo me kako ga preklinjem da me jebe.
On ispusti zadovoljan zvuk i primi me za kosu te mi nagne glavu unatrag. Izraz na
njegovu licu je nemilosrdan. ”Kunem ti se, Beth. Moj posao. Moj novac. Moj život u
New Yorku. Ništa od toga mi ne znači ništa. Od sada nadalje, moj jedini prioritet je da
se ti osjećaš dobro. Svijet može izgorjeti i svi mogu nestati. Dok god imam tebe kraj
sebe, Elizabeth Dreymon, pobrinut ću se da se osjećaš dobro svaki dan do kraja života.
Možeš računati na to.”