PROLOG ili VUK NA LJUDSKOM PRAGU Kad je digao pogled prema nebu mjesec je bio tako nevjerojatno krvave

boje da mu se u jednom trenutku uinilo da nikako ne moe biti stvaran, da mu se to krv slila u oi i zaslijepila ga pa je svijet oko sebe gledao kroz tanki film koji je sve obojio u crveno. Krv? Njegova ili tua? Ali onda se sjetio da noas jo nije bilo krvi i pustio je da ga nevjerojatni prizor krvavog mjeseca posve ponese, bez osjeaja grinje savjesti ili bijesa ili moda mrnje prema samome sebi. Dodue, davno su prola vremena kada je mrzio sebe zbog onoga to je radio. Da li su uope postojala? Svijet godinama prije bio je kao zaboravljeni san, gubio se u nepostojanju. ivot je poinjao noas. I mada smrtno uplaen prihvaao ga je onako kako to nezahvalnici roeni u grijehu primaju blagoslove podastre pred njih: gladno, bespotedno, neutaivo. Jer sutra moda i onako nee doi. Kroz umu. Trkom. Niz otru padinu. Zaobilazei prosjeke koje je napravila voda, za kinih mjeseci, sapirui tlo, preskaui korijenje drvea koje je iskoilo iz zemlje koju je kia saprala. Izmeu stabala. Mjesec ga je pratio, njegovo puno, krvavo lice, provirujui izmeu kronji drvea. Osjeao je njegov pogled. Osjeao ga je na koi. Koulja, razdrljena i ispucala po avovima, vijorila je za njim dok je trao. Niz padinu. Punom snagom. Dolje. Odjednom zastane. Negdje u blizini, stazicom koja je vijugala kroz umu, projuri automobil. Sada je ve bio blizu ceste. Bolje da stane. Bolje da ga ne vide ovakvog. Ne jo. Ovo je bila predstava kojoj je on bio reiser, scenarist i glavni glumac i ako je ita elio onda je to bilo da ona protekne sa to manje greaka je mogue. Svjetla automobila ponovno su bljesnula tamo negdje kroz drvee. Zvuk guma koje struu po asfaltu ulazei u zavoj. Automobil nestade dolje prema gradu. Zatekao se kako ponovno zuri u mjesec osjeajui kako razum nestaje, kako ga nagon guta, briui sva ljudska pravila, sve mogue moralne razloge za i protiv ovoga to je inio i to je znao da e jo uiniti. Ponovno osjeti strah. U ovim trenucima uvijek se bojao mada se dogaalo neto to je dobro poznavao, taj osjeaj koji je predstavljao najranije sjeanje iz djetinjstva, apsolutnu slobodu koja ne postoji u stvarnom svijetu.

Istovremeno inilo mu se kao da je svaki put bilo drugaije i to je bilo ono to je donosilo strah i neizvjesnost. Fizika promjena dogodila se prije neto vie od pola sata, ali emocionalna i psiholoka promjena uvijek su kasnile. I upravo te promjene, a ne one fizike i tako oite, tjerale su ga da shvati da je to trenutak kad se iz ovjeka mijenja u zvijer, kad e njegov razum biti progutan nagonom i kad zapravo sve ono to bude inio nee biti njegovo djelo ve djelo tog bia u njemu, zvijeri u njemu. I zato strah. Strah od promjene, strah od novog, strah od neizbjenog. Strah od shvaanja da e se ovo to se dogaa sada, dogaati sve do konca njegovog ivota - neizbjeno. I da on, koliko se god trudio, nikada zapravo nee imati stvarnu kontrolu nad tim. Bez obzira to sebi govorio, u ta se uvjeravao. Automobil je ve daleko odmakao. Gotovo da ga vie i nije uo. Sada je ponovno bio sam, ali bio je blizu kua i mogao je osjetiti ljudski miris. Reakcija koju je taj miris izazivao samo je jo vie ubrzala proces u njemu. Nije volio loviti u blizini kue. Loviti u blizini kue bilo je kao povlaiti omu jae oko svoga vrata. Ne. Sve dok je lovio na pristojnoj udaljenosti inilo mu se kao da nikada nee biti ulovljen. Ljudi nee shvatiti tko je on, ponajmanje to je on. Nee se moi okrenuti i ugledati ga u gomili, shvatiti da neto nije u redu s njegovim oima, s njegovim pokretima, glasom kojim im se obraa. Nee shvatiti da skree pogled kad razgovara s njima i da mu se ake gre na neki neobian nain, kao da i sam suosjea s bolom obitelji ubijene/nestale osobe o ijoj tragediji aska sa susjedima. Ljudi nikada nisu tako snano reagirali na te stvari. Ali onda, ljudi i nisu imali razloga tako snano reagirati. Jer nisu bili odgovorni za taj zloin, veina od njih zapravo ni za kakav zloin, nikada u svom ivotu. Ne kao on. On vie nije mogao ni izbrojiti svoje rtve. Mogao je samo nagaati. Jedna rtva mjeseno? Nastojao je smanjiti. Zato Dvije ili tri ili pet rtava godinje. Kad bi se razum izgubio i nagon zavladao, nitko nije bio siguran. Ipak, morao je uvjeriti sebe da ima kontrolu nad tom stvari. Ako je elio nastaviti ivjeti u civilizaciji morao je imati kontrolu. A civilizacija je, oh, nudila tako krasne stvari. S druge strane, nije bilo mudro loviti u blizini kue jer je taj prostor i onako bio inficiran prevelikom stopom nasilja. Ubojstva i samoubojstva, obiteljske svae koje su tragino zavravale... postotak je bio daleko vei nego, recimo, dolje u gradu. Da je svoje zloine pridodao ve postojeim dolo bi do takvog skoka u brojkama i na grafikonima da ne bi bilo mogue izbjei nepotrebnu pozornost. A to je bilo posljednje to je elio.

Nije odabrao ovo mjesto za svoje prebivalite zbog nasilnosti ljudi prema sebi ili jedni prema drugima. Kada je doao ovamo zapravo nije bio svjestan da ta pretjerana agresivnost postoji. Kad je naposljetku shvatio gdje se naao jednostavno nije bilo mjesta za uzmak. Ali onda se poeo pitati nije li moda on uzrok svemu, nije li njegova priroda moda budila nagone u ljudima, otkrivala onu tamnu stranu njihovih dua i tjerala ih da se ponaaju neprimjereno onome to jesu? Ta ideja nije bila bez vraga i nije bila posve neutemeljena. Nije ovo bilo prvi puta da odabire takvo mjesto. No, kad bi se naposljetku jednostavno elio osvjedoiti da li je u pravu i poeo izuavati kriminalnu prolost mjesta, shvatio bi da je isti broj zloina, manje-vie postojao i prije njegovog dolaska i da on sam, izuzev svojih zloina, nije nita promijenio. Stoga bi dolazio do sljedeeg zakljuka: nesvjesno je birao takva mjesta kao mjesta na kojima e boraviti, a razlozi za to mogli su biti razliiti. Najee je mislio da se sve to dogaa stoga to bi ljudski zloini umanjivali njegovu zloinaku prirodu, inili ju prirodnijom i ne tako zvjerskom jer gdje e se ubojica sakriti nego meu ubojice. Ako su oni ubijali jednako kao i on koja je bila razlika izmeu njih? On je razliku znao, da, naravno, ali nastojao je ne razmiljati o njoj. Razmiljanje je nosilo onu staru mrnju prema njima to je dovodilo do gubitka kontrole. A to nije elio da se desi. Shvatio je da je ponovno trao tek kad se zaustavio na kraju ume. Grad je sada bio na svega nekoliko metara od njega. No je bila kasna ljetna, noni vjetri lagano se provlaio izmeu stabala blaei njegovu uzavrelu krv. Miris noi lagano je bio protkan mirisom krvi, slanim i metalnim, igosan mirisom ivog, vrueg mesa. Divlji i raspojasan miris. Nosnice su mu se irile hvatajui te arome. Iza njega ostao je miris ume i zemlje koja je tiho uzdisala, hladei se nakon prevrelog dana, miris umskog bilja i bobica koje su poele zrijeti, miris sitnih umskih ivotinja i nonih grabljivica koje su izale u svoj pononi lov. Ba kao i on. Samo on je bio zvijer grada, ljudska zvijer, zvijer otrgnuta iz civilizacije da bi se ponovno vratila njoj, u ponono doba, u vrijeme punog mjeseca, divlje reei, traei danak u krvi. Grad je odgovarao na njegov zov svojim mirisima: mirisom asfalta koji se hladi, mirisom vode koja protjee kroz grad, mirisom zaostalih ispunih plinova vozila koji teko pada ka tlu, mirisom usnulih ljudi: oporim mirisom mukaraca, cvjetnim i krvavim mirisima ena, mlijenim mirisom djece. Vrtjelo mu se u glavi od toliko mirisa, arke crvene mrlje iskakale su mu pred oi zasljepljujui ga, nagonei ga da se slui osjetilom njuha kao jedinim osjetilom koje e ga voditi. Oroboros do ludila. Dalje i dalje i dalje. Sve dok ne nae

onoga koji pred njime nee moi uzmaknuti, kad mu krv zatutnji u uima i kad njena melodija bude sve to e moi uti. Kad susretne neku od svojih nesretnih rtava shvaajui da ve oboje stupaju na scenu posljednjeg ina ove predstave. Kraj je doao. Kraj je blizu. Nebeski bubnjevi najavljuju velianstvenu simfoniju onoga to e se zbiti. On obrie slinu koja mu se scijedila niz bradu, potaknuta sjeanjima i nadom da je pred njim jo jedna no u kojoj e njegova divlja ud nai slobodu da pjeva punim pluima. Osjeajui kako mu predugaki nokti struu po zaratenom licu on jo jednom protrne. Koliko je izraza lica mogao prizvati u sjeanje? Njih deset, petnaest, stotinu? Kad bi ga prvi put ugledali, kad bi izaao iz sjene u kojoj se skrivao, kad bi njihove oi pale na njega, kad bi shvatili, kad bi pokuali ne povjerovati, uvjeriti sebe da je rije samo o ali, ne, to ne moe biti stvarno, nitko ne moe izgledati tako, to je maska, to je... to... to je karnevalska krinka. Da. Krinka. Samo to je doista bilo njegovo lice, a ne komad gume koju tko navue na glavu radi ale. Kad bi se pogledao u zrcalo on bi doista tako izgledao. Ne maska. Njegovo pravo lice. Njegovo jedino iskreno lice. I zar ne poeljeti uhvatiti ih za gue i suoiti ih s onime to ih ponajvie plai? I kako ne poeljeti iskopati im oi kad su i onako slijepe za istinu, ak i kad ona vriti prema njima? Ne. Zaboravi. Pokua uvjeriti sebe. To su jo ostaci ljudskog u tebi. Uskoro e i toga nestati. Uskoro e uti samo i jedino krv i samo e njoj sluiti. Kad pjesma krvi postane dovoljno jaka i strasna zaboravit e sve to si u ivotu bio i to si u ivotu inio. Nita od toga nee biti vano. Sluaj krv. Ona je jedina koja zna istinu. Bljesak sjeanja. Miris grada. Miris ljudi. Zvuk krvi. Zvuk krvi koja tutnji kroz ile. Zatvorio je oi. Tama. I mjesec kao jedini svjedok. Ali mjesec je savreni svjedok ba kao i Bog. Ni jedan od njih nikada nee rei, ni jedan nee suditi. To su samo oi koje zure bez shvaanja, samo fiziki prisutne, u duhu na posve drugim sferama. Ba tako. Savreni svjedoci. Ako je itko ikad trebao boljeg svjedoka zloina od mjeseca i Boga boljeg nije mogao nai. Posve pasivni i nijemi. Izgubljeni u svome svijetu. Autistini. Koraci. Njegovi koraci. Negdje na granici trka. Ali ne ubrzava do trka. Kloni se svjetlosti. Sabija se u tamu. Neka mu tama zakrinka lice i neka ga uini manje zvjerskim. Ako tko proe ulicom, ako se zagleda u njegovo tamom zakrinkano lice vidjet e samo njegove zlatne oi. Da li e shvatiti? Da li e samo odmahnuti glavom i nastaviti dalje? Ne, oni nikada ne razbijaju glavu oko takvih stvari. Ako vide neto to ne mogu shvatiti ve nau neko racionalno i logino objanjenje. To je u ljudskoj prirodi. Ljudi ne vjeruju u nadnaravno. Ljudi ne vjeruju u prizore koje ne mogu shvatiti.

Vole ih pojednostaviti, ugurati u kalupe na koje su navikli ak i ako po nikakvom zakonu te stvari ne mogu stati u kalupe svakodnevnice. O, ljudi tako vole objanjavati stvari, ak i ako se stvari ni na koji razumu prihvaen nain ne daju objasniti. Kako je on mogao objasniti sebe? I da li je pokuavao? Oh, da, naravno da je, on je, bar djelomino, jo uvijek bio ljudsko bie i njegov um je s vremena na vrijeme razmiljao na ovjeku poznate naine, palei i gasei male lampice i prekidae koje ine kolosijeke ljudskog uma. Ali ipak da li je uspio? S mjesta na kojemu je stajao, sa svoje pozicije, dakle s najboljeg mjesta u kazalitu? Da li je shvatio tu predstavu u kojoj je bio glavni glumac? Ne. I sada je ve znao da nikada nee. Prola su stoljea kako to pokuava. ovjek jednom jednostavno mora priznati poraz, shvatiti kad je dosta. On je to shvatio davno. Bio je vrlo realan kad se radilo o ovim stvarima. Morao je biti realan. O njegovom razumu se radilo. Da se uhvatio u zaaranom krugu pitanja na koje ne moe dati odgovore, pitanja koja se neprestano ponavljaju i koja trae da na njih bude odgovoreno, ve bi davno izgubio razum. Nije to mogao dozvoliti. Obzirom da je djelomino jo uvijek bio ljudsko bie (to mu je bilo prirodom dano) i obzirom da je bio prisiljen kretati se meu ljudima i veinu vremena ponaati se po njihovim pravilima, bilo mu je stalo zadrati zdrav razum. Uostalom, samo su ga ostaci tog njegovog zdravog razuma nagonili da se posve ne pretvori u zvijer. U dobrim razdobljima u mjesecu, u onim razdobljima kad njegova, hm... bolest, nije bila oita i prenaglaena (mada uvijek je bila prisutna, osoba se ne treba zavaravati da je neizljeiva bolest, a njegova je bolest bila neizljeiva, nestala samo zato jer ne vidi simptome) on je funkcionirao kao posve normalno ljudsko bie. Volio je te periode. Dodue, nije mogao rei da ne voli i one dane kad bi se njegova bolest razbuktala. Jednako tako i jednih i drugih se bojao, a na posve razliite naine. U dobrim vremenima bojao se onoga to je inio kao zvijer. U noima kad bi bio zvijer bojao se onoga to je inio kao ovjek, bojao se da na neki nain ne ugrozi svoje postojanje kao zvijeri. Jer ako ga otkriju kao ovjeka otkrit e ga i kao zvijer. Bilo je to kao da su u njemu postojala dva uma, dva bia. No, svejedno, bilo je to samo jedno tijelo, bez obzira kroz kakve sve promjene prolazilo. Bio je to samo on. I morao je nai naina da pomiri ta dva bia u sebi. Dva neprijatelja koja su boravila u njegovom tijelu morala su nai neku vrstu suivota da bi preivjela. Jer ako bi se borila jedno protiv drugoga bilo je sigurno da e vanjski svijet pronai trenutak kad e oba biti nespremna i onda bi

obojica bili izgubljeni. Cijenio je ivot koji mu je dan. udio je za ivotom. I bio je spreman uiniti sve da ostane na ivotu. Pod bilo koju cijenu. Koraci ga trgoe. Bio je to zvuk njegovih vlastitih koraka koje u prvom trenutku nije prepoznao. Ljudske ui vjerojatno ne bi ule nikakav zvuk. Nije nosio cipele. Njegova tvrda, jastuasta stopala sada nisu trebala takvu zatitu. Ali ipak i kao takva stvarala su um koraka jednako kao to i vuje stopalo stvara um kroei ljudskim stazama. A to je bilo upravo ono to je on bio: vuk na ljudskom pragu. I dok je tiho, drei se sjena, kroio pustim, nonim ulicama Samobora, on se nasmijei toj ideje. ak je i njegov osmjeh bio je vuji, iskeenih, ubojitih onjaka koljaa. Skrenuvi ulicom on prijee most preko Gradne i krene prema trgu. * * * Nije stigao do trga jer ga na krianju privue miris. Dolazio je tamo od placa. enski miris. Miris enske mjesene krvi. Bio je posebno slab na taj miris. Nalazio je neku posebnu poetsku ljepotu u njemu. U cijelom ciklusu bilo je neega to ga je podsjealo na mjeseni ciklus kroz koji i sam prolazio. Robovi prirode. Robovi mjeseca. Na odreeni nain i on i one svakog bi mjeseca rtvovali dio sebe da bi mogli nastaviti disati dalje zajedno s prirodom. S nonim nebom. S mjesecom. Sa zvijezdama. I u neku ruku krv je bila ta koja ih je na neobian nain povezivala. On sa svojom neugasivom ei za krvlju. One sa svojim mjesenim rtvovanjima krvi. Kao da su je rtvovale za njega. U ovim danima njegova preobrazbe, kad bi mjeseevo lice bilo puno, on kao da je bio boanstvo, a sve one koje su krvarile u ovim danima bile su jedine, iskrene i prave vjernice i tovateljice njega, boanstva, koje su mu prinosile svoju rtvu u krvi. Naglo mijenjajui pravac svog kretanja on pouri prema izvoru mirisa. Upravo je prola pored placa i krenula niz ulicu. Osvrnuo se prije nego e poi za njom. I dalje nikoga. Dobro. Odlino. Bio je radni dan i upravo onoliko sati kad vie nije ni no, ni zora, kad vie ni jedan kafi ne radi, kad ljudi jednostavno nema na ulicama. Samo poneki nesretnik. Tamo prema autobusnom kolodvoru vidio je dvije siluete kasnih putnika, ali oni njega najvjerojatnije nisu mogli vidjeti. Uostalom, da su ga i vidjeli s ove daljine izgledao bi samo kao tamni lik, zakrinkan u tamnoj odjei od glave do pete. Da. ak i da su neto posumnjali nasmijali bi se ideji odbacujui je kao nemoguu. Njihova naivnosti bila je tako jednostavna i slatka. Nije mogao ne diviti joj se. I nije mogao ne mrziti ih upravo zbog te naivnosti. Jer znao je koliko mu malo treba

da ponovno promjeni svoj cilj, da se okomi na njih, nevjernike, i krvavo ih kazni zbog toga to su ikad posumnjali da nije stvaran. O, stvaran sam, poelio im je rei. Osjetite moje kande na svojoj koi, osjetite moje prste kako vam ulaze u meso i kidaju rebra i grudni ko kao da su to prsa sitne, peene prepelice na tanjuru iskusnog gurmana. Osjetite moje onjake na svome vratu, osjetite krv koja lipti iz presjeene arterije, vrui, krvavi vodoskok. Osjetite to i onda se usudite tvrditi da nikad nisam bio tu. Ipak nastavio je za tragom mirisa mjesene krvi i cvjetnog parfema. Kombinacija koju je posebno vodio. Sad kad mu je bila u vidnom polju i kad ju je bilo tako lako slijediti mogao ju je i bolje promotriti. Visoka moda metar ezdeset. Plava kosa u krupnim je uvojcima padala do sredine lea. Bila je krhke grae. Nije joj mogao dobro vidjeti lice, ali bio je siguran da vjerojatno nema ni dvadeset godina. Slatko, vrlo slatko. Digla je ruku, zabacila kosu. Skladna oblina nevelikih grudiju nazirala se pod tankom, malom bluzicom. Okrugla mala stranjica jasno se ocrtavala u uskim hlaama pastelne boje kakve obino klinkice nose ovih dana. Sono. Obeao si je da e zagristi u tu sonu malu stranjicu, prva stvar koju e uiniti kad je se doepa. Da osjeti krv i mii kako se bore protiv njegove eljusti, da osjeti njeno tijelo kako se otima, kao uporna mala ivotinjica, njen tanki struk u njegovim rukama kao repi odlune male zmijice koja se bori protiv svoje sudbine. Skliska mala slatka zmija sa okruglom vrstom malom stranjicom. Ona velika zmija u njegovim hlaama sada je, potaknuta tim matarijama, naglo postala svjesna svoga postojanja, budei se zavidnom brzinom. I ona je, jednako edna krvi, srkala slatki sok iz njegovog tijela, rastui i jaajui. To je bilo ono to mu se posebno svialo u noima poput ove. Njegov seksualni apetit i snaga rasli su zajedno s njegovom udnjom za krvlju. I zbog toga je najradije za svoje rtve odabirao ene i to one koje su mu bile seksualno privlane. Volio je obje svoje gladi ujediniti u istoj slatkoj i tako nezasitnoj orgiji. Ne elei vie ekati niti trenutka on pouri za njom. Upravo je otvarala vrata jedne od kua. Doao je do nje, bez da je napravio i jedan um i privukao njenu panju, prije nego ih je uspjela zatvoriti za sobom. Njegovi prsti dohvatie kvaku i grubo odgurnue vrata. Ona se, jo uvijek drei kvaku, zanese od snage njegovog pokreta, posrne, ali odmah povrati ravnoteu. Plavi uvojci njene kose padoe joj preko lica i ona ih odbaci jednim ljutitim pokretom glave. Ne uplaenim. Ljutitim. To mu se svidje.

Svjetlo u hodniku kue bilo je upaljeno i nije bilo nikakve sumnje da ga je vidjela, u njegovom pravom liku, istog trenutka kad su njene djeje plave oi pale na njega. Znao je da ga je vidjela. Ljutiti izraz na njenom licu zamjeni neka udna grimasa zaprepatenosti i nevjerice. Ona ustukne jedan korak. On ju je slijedio, polako zatvarajui vrata za sobom. Odozgo, s kata kue, nije dopiralo nikakvog zvuka. Nije osjetio ljudski miris koji bi govorio da je jo netko u kui, netko tko bi ih mogao zatei u, hm... nezgodnom trenutku. Inflangrante. Sve u kui mirisalo je njenim mirisom. Bili su sami i sve vrijeme ovog svijeta bilo je njihovo. Ona ispusti zaprepateni uzdah. Da. Polako je postajala svjesna dok je promatrala njegovo lice. Njegova duga ria kosa padala je bogatim pramenovima sve do ramena. Obrazi zarateni gustom bradom. Guste, spojene obrve. Kosa koja mu je pala na elo sakrivala je injenicu da je ak i njegovo elo obraslo dlakom. Na njegovom licu samo je na kapcima nije bilo. I, bez sumnje da je primijetila kako neobine su boje njegove oi. Tako nisu izgledale ni jedne ljudske oi koje je ikad u ivotu vidjela. To nikako nisu mogle biti ljudske oi. Ne s tim izrazom, tako gladnim i okrutnim. Ne ljudske. Zvjerske. Posve sigurno zvjerske. Usne mu se zategoe u gladnoj grimasi zvjerskog osmjeha, samo na trenutak doputajui da zubi bljesnu izmeu njih. Nedovoljno dugo da bi primijetila neobino jake onjake i sjekutie navikle na kidanje sirovog mesa. Njene usne su se micale kao da je eljela neto rei, ali ne stvarajui zvuka. Ponovno ispusti uzdah, ali sada je u tome uzdahu bilo puno vie osjeaja gaenja, a manje zaprepatenja. Osmjeha nestade s njegovog lica. On podigne ruku. Tek sada je vidjela tu ruku, koja kao da se iz najdublje tame njene podsvijesti, tamo gdje jo poivaju zmajevi i udovita njenog djetinjstva, pribliavala da dotakne njeno lice, uvojke njene zlatne kose i najvjerojatnije da je u tom trenutku pomislila da nita od ovoga to se dogaa nije stvarno, da najvjerojatnije sanja i da e se, evo, svaki tren, probuditi, sigurna u svom krevetu, oroenog ela, ali s olakanjem ustanovljujui da se nita od onoga zbog ega je strahovala nee desiti jer nita od toga nije bilo stvarno, samo njena mata, samo njena prebujna, usnula mata. Ali bilo je stvarno. Bila je to i ruka pred njenim licem, bez obzira koliko nemogue izgledala. Jer ta ruka je bila tako udna, posve obratena gustom, crnom dlakom, ak i na dlanu, a dugi nokti na toj ruci nisu se mogli nazvati noktima ve jakim, dugim i posve neljudskim kandama.

Ona ispusti napola artikulirani krik. Ponovno se povlaila, korak za korakom, a on ju je slijedio, bez urbe, s oima koje su uprte u njene hipnotizirale kao zmijske. Sudarila se s ormariem u uglu ruei s njega staklenu vazu koja se zvuno razbi na podu hodnika. Nije to ak ni primijetila. I tek tada, po prvi puta, on progovori. Ona se strese na zvuk njegovog glasa, kao da nije mislila da to bie pred njom moe proizvesti glas nalik na ljudski. - to je? - ree on, glasa poneto udnog i ukavog jer mu je jaka vilica bila izobliena prenaglaenim onjacima - Nemoj mi samo rei da nikada ranije nisi vidjela vukodlaka?