1

, čovjek može vladati svijetom.

Točiti im vino, hraniti ih, zasljepljivati ih osmjesima, turati im darove,
slati im komplimente i pohvale porukama i pružati im stari pozdrav gdje si
prijatelju. Igraš golf, ideš na balet ili uspoređuješ odijela od četiri tisuće
dolara i satove od deset tisuća dolara, a potom opušteno uzmeš prednost,
činjenicama poput oštrica na njihove trbuhe, i iz rukovanja u rukovanje
izgrađuješ sebi nešto novo i blještavo i zlatno.
A kad se nalaze na rubu provalije, na točki iz koje nema povratka, kad
gledaju iza sebe i vide svoju posljednju priliku da se povuku – tada im
predaš olovku.
I oni ju uzmu u svoje ruke, a ona je tvrda, teška i hladna na dodir, i oni
ju otvore da bi ugledali ugravirani zlatni vršak koji je spreman iskapati
obećanje novca i moći. A kad stisnu olovku na papir i tinta poteče tako oštro
i tamno, nalik na crnu, užasnu krv, tada je sve gotovo.
Tada vladaš svijetom.
Ja nisam dobar čovjek i nikad se nisam pretvarao da jesam. Ne vjerujem
u dobrotu ili Boga ili bilo kakav sretan kraj koji nije plaćen unaprijed.
U što ja vjerujem? Novac. Seks. Macallan 18.
Imaju nazive za muškarce kao ja – plejboj. Ženskar. Onaj koji lovi suknje.
Moj brat je nekad bio svećenik, a on ima samo jednu riječ za mene.
Grešnik.

2
 ARMANI ODIJELO, cipele Berluti, Burberry sat.
Plave oči, plava kosa, usta malčice isuviše opako široka.
Da, znam da dobro izgledam dok izlazim iz svog Audija R8 i ulazim na
bolničku dobrotvornu priredbu.
Ja to znam, osoba zadužena za parkiranje vozila dok uzima moje ključeve
to zna, djevojka koja radi za barom dobrodošlice to zna. Uputim joj klasični
Bell osmijeh s rupicama dok uzimam viski od nje i ona se zacrveni. A onda
se okrenem i suočim s gomilom uskomešanog bogatstva, ispijajući svoj
Macallan i razmišljam odakle prvo krenuti.
Jer večeras je moj jebeni pobjednički krug.
Prije svega, ovo poslijepodne sam potpisao ugovor s Keeganom – koji je
ovaj privlačni svežanj papira koji prenosi napuštene blokove ničega u
predgrađu graditelju naselja iz New Yorka – i moj Bože, nećete vjerovati
koliko novca ti ljudi imaju. To nije normalan novac. To je kao novac od nafte.
To ne samo da čini moju tvrtku ogromnom, već će učvrstiti moj položaj u
Valdman i Suradnici, baš u vrijeme kada Valdman ide u mirovinu i treba
nekoga da zasjedne u taj poželjni ured na uglu i broji sve zlatne novčiće.
Kao drugo, ja sam potpisao dogovor, ne Charles Northcutt – zajebi tog
tipa – i volio bih mu to natrljati u glupu facu večeras. Znam da će biti tu jer
ne može odoljeti besplatnom piću i dosadnim trofejnim suprugama.
A kao treće, proveo sam puno dana do kasno u noć nad Keeganovom
stvari, što se ozbiljno odrazilo na moj seksualni život i teško mi je zbog toga.
Imam nekoliko redovnih spremljen na svoj telefon i uvijek postoje
ekskluzivni klubovi čiji sam član, ali večeras je moj pobjednički krug. To
zaslužuje nešto posebno. Nešto novo.
Još jednom pogledam po prostoriji – Valdman je u uglu sa svojom ženom,
smije se i crven je u licu iako je dobrotvorna priredba tek počela, a Northcutt
je odmah pored njegovog lakta, naravno.
Jebeni ulizica.

3
 Ali ovo je moja večer, a svuda ima prekrasnih žena i možda sam ja samo
još jedan bijeli tip s previše novaca u moru bijelih tipova s previše novaca,
ali ja imam prednost. Ja sam grešnik s osmjehom i rupicama i savršenom
kosom i znam kako učiniti da grijeh djeluje kao raj.
Progutam svoj viski, odložim čašu i krenem u bitku.

SAT VREMENA KASNIJE osjetim gurkanje na laktu.

„Tata je tu. Samo da znaš.“
Okrenem se i vidim muškarca svojih godina koji mi nudi još jedno piće i
tako mi daje prikladnu ispriku da se odmaknem od svog trenutnog
razgovora i pregledam sobu.
Definitivno, otac Elijaha Iversona je u drugom dijelu sobe, okružen
uobičajenom skupinom bolničkih mega donora i društvenim pijavicama. Dr.
Iverson je glavni liječnik bolničkog centra za rak i sveprisutna figura na
događajima ovakvog tipa, stoga ne bih trebao biti iznenađen što je tu, ali
koža mi se svejedno neugodno naježi šaljući vruće peckanje niz zatiljak.
Zatvaram oči i na minutu, čujem zvonjavu posuđa i povišen glas mog oca.
Elijahova majka molećivo mrmlja. I još uvijek mogu namirisati svo to cvijeće,
bijelo, odvratno i bijedno, pogrebno cvijeće za pogreb koji nije trebao biti
potreban.
Na Elijahov znalački, žalostan osmijeh otvaram oči. On je taj dan isto bio
tamo, dan kad su naše obitelji postale puno više od bliskih prema nečem
drugom. Nečem hladnom i udaljenom. Elijah i ja smo ostali bliski – povezali
smo se preko Tinejdžeri mutant Ninja kornjače u vrtiću, a TMNK veza je veza
za cijeli život – ali ostatak naših obitelji se udaljila, kao da nije postojalo dva
desetljeća zajedničkih roštilja i večeri uz Pictionary, večeri čuvanja djece i
zabava u pidžamama i kasno večernjih kartanja ispunjenih vinom za odrasle
i onoliko grickalica koliko se tiho može prošvercati uz stepenice za djecu.
„U redu je.“ Kažem. To je samo napola laž jer, iako me dr. Iverson
podsjeća na taj dan – na tu užasnu rupu koju je smrt moje sestre napravila u
mom životu – uvijek smo civilizirani i ljubazni kad vidimo jedni druge, što
je dovoljno često u gradu malom kao ovaj.
„Događaj izgleda odlično.“ Dodam uglavnom da bih promijenio temu.
Raskol Iverson-Bell je stara rana, a Elijah je večeras pod sasvim dovoljno
pritiska. Ovo je njegov prvi veliki podvig kao koordinatora za Kauffman

4
Centar nakon što je napustio muzej umjetnosti u kojem je započeo i znam
koliko je nervozan da večeras sve prođe kako treba. A činjenica da je to
također jedan od događaja godine kojem prisustvuju njegov otac i svi očevi
kolege… znam da ne umišljam bore iscrpljenosti i stresa na Elijahovoj obrvi
i oko njegovih usta.
Lagano kimne, njegove oči boje viskija pregledavaju sobu. S tim
izvježbanim, nepopustljivim pogledom i četvrtastom vilicom, markantan je
blizanac svom ocu – visok, crn i zgodan – iako dok se dr. Iverson mršti, Elijah
je oduvijek bio osoba koja se osmjehuje i smije. „Čini se da za sad sve ide
glatko,“ rekao je još uvijek procjenjujući prostor. „Osim što sam izgubio svoj
pratnju.“
„Doveo si pratnju?“ Upitam. „Gdje je on?“
„To je ona.“ Rekao je nacerivši se prema meni, a onda mi se nasmije u lice
jer Elijah nije imao žensku pratnju od kad je završio koledž. „Šalim se, Sean.
To je zapravo –“
Zabrinuta žena u uniformi poslužitelja prilazi Elijahu mašući
rasporedom sjedenja prekinuvši što god da je on imao za reći. Nakon naleta
šaputanja i prigušenih prokletstvo od Elijaha, mahne mi ispričavajući se dok
odlazi ugasiti kakav god požar da je krenuo iza pozornica dobrotvornog
događaja ostavljajući me samog s mojim viskijem. Pogledam ponovno
prema dr. Iversonu koji zuri u mene. Kimne mi i ja uzvratim kimanjem, i
nisam previdio hladno suosjećanje u njegovom izrazu.
Znam točno radi čega je to hladno suosjećanje i negdje duboko u prsima
mi se stegne.
Priberi se i vrati se natrag u pobjednički krug, Bell.
Osim što iznenada se ne osjećam kao da sam upravo sad u pobjedničkom
krugu. Više sam raspoložen za viski i svježi zrak, i čak uz te ogromne
staklene prozore koji pružaju pogled prema blještavom obzoru, osjećam se
klaustrofobično i nemirno – a potresna melodija gudačkog seksteta u uglu je
upravo sad tako jebeno glasna, širi se kao plin koji ispunjava svaku nišu i
balkon. Pronalazim put do vrata terase gotovo naslijepo, mahnito, samo sam
trebao
van
van
van -

5
 Noćni zrak me oblije naglom hladnom tišinom i duboko udišem. I još
jednom. I još jednom. Sve dok mi se puls polako ne vrati u normalu i stezanje
u prsima popusti. Sve dok mi mozak nije suprotstavljena mješavina
složenaca i cvijeća, neko je od prije četrnaest godina, a neko od prošlog
tjedna.
Volio bih da mi je to činilo samo sjećanje na Lizzynu smrt. Želio sam da
nije postojao razlog da me Elijahov otac gleda sa sažaljenjem. Želio sam da
može postojati jedan tuš, jedan sastanak, jedan festival jebanja s prelijepom
ženom kad nisam trebao imati svoj telefon uz sebe i zvono upaljeno u slučaju
nužde. Želio sam da mogu jednostavno biti sretan što sam sklopio ovaj
Keegan ugovor, što imam sramotnu količinu novca i dotjerani novi
penthouse i lijepo tijelo i još čak ljepši kurac i kosu koja rješava sve.
Ali, ispostavilo se da postoje neke stvari koje novac i odlična kosa ne
mogu popraviti.
Iznenađenje.
Ispijam ostatak svog viskija, odlažem čašu na visoki stol i usudim se otići
dublje na zatravljenu terasu. Ispred mene, grad se kotrlja uz brdo u nježnom
titranju svjetala; iza mene je mračna zavjesa od stakla i željeza koja označava
moje kraljevstvo. U kojem živim, radim i igram se. I zrak je ispunjen ljetnom
glazbom cvrčaka i prometa, a ja želim, samo na jebeni trenutak, da se mogu
prisjetiti kako je slušati tu buku s osjećajem mira. Da mogu zuriti u ta svjetla
i ne sjećati se buke bolničkih svjetala, zvučnog signala monitora, mirisa
Chapsticka1.
Teško da ima još nekoga na terasi – iako je noć mlada, a ja sam uvjeren
da će se pijano društvo smijati i spoticati čim se sklone poslužavnici s
desertom. Koji god razlog bio, zahvalan sam na trenutku samoće prije nego
se vratim nazad u pobjednički krug i udahnem jedan konačni udah ispunjen
mirisom trave prije nego odem unutra, i tada ju ugledam.
Haljina je ta koju prvo vidim, zapravo tračak crvene, drhtave svile,
treptaj ruba koji pleše na povjetarcu. To je kao crveni plašt kojim se maše
ispred bika; u sekundi, ja sam ponovno Sean Bell, pobjednički krug i sve to,
i mijenjam smjer, slijedim zavodljivi bljesak crvene svile sve dok ne
pronađem ženu kojoj pripada.

1 Marka balzama za usne

6
 Licem je okrenuta od stakla i komešanja bogatih ljudi s druge strane,
naslonjena na jedno od masivnih užadi koji učvršćuju vrh zgrade za terasu.
Povjetarac se igra sa svilom oko njezinog tijela, mrsi joj suknju i oslikava
obrise njezinog struka i bokova od kojih slina ide na usta, a svjetla grada
sijaju po toploj smeđoj koži njezinih ogoljenih ruku i leđa. Slijedim udubinu
njezine kralježnice dolje do mjesta na kojem haljina prekriva oteklinu njezine
stražnjice i potom natrag do nježnih krila lopatica preko kojih se križaju
tanke crvene naramenice.
Na moje korake se okrene i ja gotovo prestanem hodati jer jebi ga, zgodna
je i dva puta jebi ga, mlada je. Ne mlada da ideš u zatvor – ali možda mlada
kao da je na koledžu. Definitivno premlada za trideset-šestogodišnjaka.
A opet, ne prestajem hodati. Zauzimam mjesto naslonivši se na debelo
sidreno uže pored nje i stavljam ruke u džepove, a kad pogledam u nju, lica
su nam oboma osvjetljena zlatnim svjetlom koje se prelijevalo s dobrotvorne
priredbe.
Oči joj se rašire kad pogleda u mene, usne su joj se tako malo razdvojile,
kao da je bila šokirana mojim licem, kao da ne može vjerovati onome što
vidi, ali brzo odbacim tu misao. Više kao da ne može vjerovati kako mi je
kosa odlična.
Osim – imam li hrane na licu ili nešto tako? Krišom pređem rukom preko
usta i vilice kako bih bio siguran, a njezine oči sa žudnjom prate pokret koja
mi potiče vruću, snažnu vrelinu duboko u trbuhu.
Na ovom svjetlu joj konačno vidim lice kako treba i vidim da ona nije
samo lijepa. Zapanjujuća je, nevjerojatna. Ona je onaj tip ljepotice koja
nadahnjuje pjesme, slike i ratove. Njezino lice je nježni oval s visokim
jagodicama i širokim smeđim očima, pomalo prćast nos s blještavom
naušnicom sa strane i usta s kojih ne mogu skinuti oči. Njezina donja usna je
manja od gornje te čini ih nježno, sočno napućenima. Cijeli prizor je
zaokružen slapom uvijenih kovrča.
Isuse Kriste. Lijepa. Kako glupa riječ za upotrijebiti za nju, tako blijeda
sjena od istine. Torta i jastuci za bacanje su lijepi – ova žena je u potpunosti
nešto drugo. Nešto radi čega trepćem i na trenutak sklanjam pogled jer
gledati u nju stvara čudne stvari u mom grlu i prsima. Gledati u nju mi stvara
osjećaj kao da mi je ruka na velu koji prekriva neku moćnu tajnu, onako kako
sam se osjećao dok sam gledao u vitraje svoje crkve.
Način na koji sam se osjećao radi Boga.

7
 Razmišljanje o crkvi i Bogu sa sobom donosi uobičajeni ubod hladne
iritacije i prisiljava me da se priberem. Uvjeren sam kako ova žena misli da
sam lud što joj prilazim i pri tome čak ni ne održavam kontakt očima. Vrati
glavu u igru Sean, upozoravam se. Pobjednički krug, pobjednički krug.
„Lijepa noć.“ Ponudim.
Okrene još više svoju glavu, krajevi njezinih kovrča ljube njezina gola
ramena dok to čini i odjednom sve što želim je i sam ljubiti njezina gola
ramena, skloniti joj kosu u stranu i ljubiti ju duž ključne kosti sve dok ne
zacvili.
„Jest.“ Konačno odgovara i Bože, njezin glas. Sladak i alt uz najmanju
naznaku hrapavosti na kraju njezinih riječi.
Ne mogu vratiti glavu nazad na zabavu. „Doktor ili donor?“ Upitam
pokušavajući suptilno stvoriti si put do pravog pitanja – jesi li došla sama?
Oči joj se ponovo rašire i shvatim da su je moje riječi iznenadile, iako
samo Bog zna zašto, čini se dovoljno normalno pitanje. A onda se tu pojavi
bljesak nečeg nečitljivog u njezinim očima prije nego ih zatvori.
„Ni jedno.“ Rekla je, i znam da ne zamišljam oprez u njezinom glasu.
Jebi ga. Ne želim ju prepasti – a onda opet, ne znam je li to što želim raditi
toliko puno bolje. Tako je mlada, premlada da ju pozovem natrag kod mene,
premlada da bude povučena u skriveni balkon tako da mogu pasti na
koljena i saznati kakvog je okusa…
Bože, trebao bih otići. Držati se svoje uobičajene ponude posvuduša i
striptizeta. Ali iako sam se ispravio da odem, ne mogu zapravo natjerati
svoje tijelo da se odmakne od nje.
Te oči boje bakra. Ta slatka usta. Neće smetati ako samo razgovaramo,
zar ne?
Ispravi ramena dok razmišljam o tome, podiže bradu kao da je donijela
odluku. „Što si ti?“ Upita. „Doktor ili donor?“
„Donor.“ Kažem uz osmijeh. „Ili točnije, moja tvrtka je donor.“
Kimne kao da je već znala odgovor, što pretpostavljam da jest. Većina
doktora ima pristojan smoking u ormaru, ali priznajmo istinu, nisu uvijek
poznati po svom stilu. A ja noćas nisam ništa ako nisam elegantan. Ispružim
ruku da popravim svoju leptir mašnu, samo da bi vidjela bljesak mog sata i
manšeta dok to radim.
Na moje iznenađenje, ona se hihoće.
Sledim se, odjednom u strahu da opet imam hrane na licu. „Što?“

8
 „Jesi li ti –“ Toliko se hihoće da joj je teško izustiti riječi. „Zar se ti…
šepuriš?“
„Ne šepurim se.“ Kažem s nešto ogorčenja. „Ja sam Sean Bell, a Sean Bell
se ne šepuri.“
Ruka joj sad ponovno prekriva usta, dugi vitki prsti i nokti su obojeni u
svjetlucavo zlatnu. „Šepuriš se.“ Optuži me kroz prste. Njezin osmijeh je
toliko velik da ga mogu vidjeti kroz ruku, i moj Bože, želim lizati sve do
njezinog trbuha i podići pogled da bih vidio taj osmjeh dok ju ljubim između
nogu.
„Znaš, žene mi se obično ne smiju tako.“ Kažem izmučenim glasom iako
se i ja smiješim. „Obično su jako impresionirane mojim šepurenjem.“
„Jako sam impresionirana.“ Rekla je uz lažnu iskrenost, pokušavajući
napraviti izraz lica pun lažnog strahopoštovanja, ali ne može to izvesti i
jednostavno završi tako da se smijala još više. „Tako jako impresionirana.“
„Dovoljno impresionirana da dopustiš da ti donesem piće?“ Upitam. To
je dio scenarija, odgovor koji dolazi od godina navike, i tek nakon što sam to
izrekao sam se sjetio da ne znam je li dovoljno stara da pije alkohol. „Uh.
Smiješ li piti?“
Osmijeh joj kratko nestane i ona spusti ruku na struk na kojem je prelazila
preko zamišljenih linija po svili. „Upravo sam prošli tjedan napunila
dvadeset jednu.“
Koje je ono bilo pravilo? Pola mojih godina plus sedam? Sranje,
definitivno je premlada za mene.
„Znači možeš piti,“ Kažem, „ali ja sam prestar da ti donosim piće što je
stvarni problem.“
„Hej!“
Ponovno taj osmijeh. Kriste. Mogao bih gledati ta usta kako se kreću od
divnog kratkog mrštenja do velikog osmijeha i ponovno natrag ostatak svog
života.
„Sve osim vina.“ Rekla je i dalje smiješeći se. „Molim te.“
„Dobro.“ Kažem uzvraćajući joj osmijeh. Cerio sam se kao da sam dijete
koje su upravo pitali da pleše po prvi puta na srednjoškolskoj zabavi. Što
nije u redu sa mnom? Jedna zgodna dvadesetjednogodišnjakinja i moj
pobjednički krug se pretvorio u pješačenje kroz teritorij željnog novajlije. A
ja sam sve osim novajlije.

9
 Ali opet, srce mi nabija tako brzo i kurac mi se propinje o hlače dok
odlazim ovoj ženi po piće. Iako je daleko premlada. Iako ju ne poznajem.
Iako mi se smijala.
Zapravo, nekako mi se sviđa to što mi se smijala. Obično me shvaćaju
jako, jako ozbiljno – u krevetu i izvan njega – i iznenađen sam kako je dobar
osjećaj to što se moraš potruditi za divljenje ove djevojke.
To je to, odlučim. To je ono što želim: osvojiti svaki njezin najmanji dio.
Možda bi bilo pogrešno odvesti ju kući, ali ako ju mogu natjerati da večeras
ode priželjkujući da sam ju odveo doma, to će mi biti dovoljno. Dovoljno da
zadovolji potrebu.
Uzeo sam joj džin i tonik sa šanka, tražio sam od konobara da bude
nježan s džinom, i uzeo sebi još jedan viski, a onda se vratio na terasu,
laknulo mi je kad sam vidio da je još uvijek tamo, zamišljeno gleda prema
nebu dok su joj ruke omotane oko grudi.
„Hladno?“ Upitam pripremajući se da skinem sako svog smokinga i dam
joj ga, ali mi odmahne.
„Dobro sam.“ Uzima džin od mene, pažljivo otpija gutljaj potom napravi
facu. „Ima li imalo džina u ovome?“
„Mlada si.“ Kažem pomalo obrambeno. „Tvoja tolerancija je niska.“
„Jesi li zaštitnički nastrojen prema svakoj ženi koju upoznaš?“ Upita. „Ili
sam ja posebna?“
„Ti si definitivno posebna.“ Izrekao sam rečenicu uz sav šarm i
samouvjerenost koju sam skupljao tokom godina, nabacio osmjeh s
jamicama za svaki slučaj, a potom mi se ona nasmije.
Ponovno.
Uzdahnem. „Je li to krajnje beznadno?“
„Je li što krajnje beznadno?“
Uzmem gutljaj svog viskija gledajući je svojim najboljim pogledom
šteneta. „Navesti te ti se svidim.“
Uzme gutljaj svog pića kako bi prikrila svoj osmjeh. „Mislim da mi se
sasvim dovoljno sviđaš. Ali ne moraš sa mnom glumiti foru šarmantnog
tipa.“
„Dobro onda. Što pali kod tebe?“
Razmišlja na trenutak, a vjetar se igra s krajevima njezine kose čineći da
se njišu i plešu. Taj čudni osjećaj ponovno mi se uvlači u prsa, kao da je ples

10
njezine kose na vjetru neki oblik čini koja priziva sjećanja na vitraje i
prošaptane molitve.
„Sviđa mi se iskrenost.“ Donese odluku na glas. „Pokušaj biti iskren
frajer.“
„Hmm.“ Razmišljam lupkajući prstom o čašu viskija. „Iskren frajer. Ne
znam je li to tako dobra ideja.“
„To je jedina stvar koja pali kod mene.“ Upozori me uz vragolasti
osmijeh koji joj je igrao na licu. „Trebam potpunu iskrenost.“
„Reći ću ti nešto – bit ću iskren s tobom ako ti budeš iskrena sa mnom.“
Ona ispruži ruku. „Dogovoreno.“
Uzmem njezinu ruku u svoju i rukujemo se, a ona je topla i nježna.
Dopustim svojim prstima da pređu preko mjesta otkucaja srca na njezinom
zapešću dok završavam rukovanje, i zadovoljan sam kad ugledam kako kroz
nju prođe kratki drhtaj.
„Iako ti moraš prvi krenuti.“ Kaže povlačeći ruku nazad. Suzi pogled
prema meni. „I nema varanja.“
„Varati? Moa?2“ Stavim ruku na srce kao da me probola svojom
optužbom, iako se zapravo zabavljam više nego sam godinama do sad. „Ne
bih nikada.“
„Dobro. Jer to jedino pali ako to stvarno jesi. Nemoj to upotrebljavati kao
izliku da me hraniš nekim koketnim forama o tome kako sam lijepa i kako
bi volio me bolje upoznati.“
Ruka mi je i dalje na grudima, spustim glavu prema naprijed u lažnom
porazu. „Uhvatila si me.“ Jer to je upravo ono što sam planirao reći – što
tehnički ne bi bilo varanje. „Iako su te stvari isto istinite.“ Dodam podigavši
oči prema njezinima.
Rukom izvodi kružnu gestu, da-da-da, i uzvraća mi jednom od tih
izvijenih obrva. „Reci nešto što ne bi rekao bilo kojoj djevojci koju želiš
odvući u krevet.“
„Dobro.“ Kažem i spustim čašu dolje na ogradu pored nas. „Mislim da
si više nego lijepa. Mislim da si jebeno prekrasna i nisi impresionirana
mnome, radi čega se želim još više, više truditi da te impresioniram. Želim
te impresionirati svojim ustima…“ Zakoračim korak prema njoj, ruke su mi

2 Francuski, ja.

11
na sigurnom u džepovima tako da može vidjeti kako ju neću dotaknuti. „…
i impresionirati te svojim prstima…“
Još jedan korak prema njoj i ona podiže lice kako bi bolje vidjela moje,
njezina usta su razdvojena, a oči široke i trepću. Mogu vidjeti ranjivo mjesto
na kojem joj puls nabija u grlu, brzo podizanje i slijeganje grudi. Čvrste
izbočine njezinih bradavica ispod svilene haljine.
„… i svakim ostalim dijelom svoga tijela.“
Sad smo tako blizu da moje cipele dodiruju rub njezine haljine i ja
zadržavam upravo tu razdaljinu kako jest – bez dodira, bez pritiska, bez
trljanja, samo moje riječi i elektricitet koji iskri između nas. „I želim te bolje
upoznati. Želim znati vrištiš li ili stenješ dok svršavaš, želim znati sviđaju ti
li se više moja usta ili moje ruke, želim znati sviđa li ti se duboko i polako ili
brzo i jako.“
Proguta, oči joj pretražuju moje brzim, omamljenim treptajima.
„I upravo sad mogu vidjeti V među tvojim bedrima ispod te haljine i sve
što želim je stisnuti svoj kurac o njega. Želim vidjeti jesi li dovoljno osjetljiva
da te mogu navesti da svršiš kroz svilu, želim vidjeti mogu li te polizati kroz
tkaninu.“ Spuštam glas. „Želim te okusiti. Želim te tako žarko okusiti da sam
krut samo od razmišljanja o tome. Želim vidjeti kako se tvoja mala pičkica
otvara kad ju razdvojim svojim prstima, želim znati je li ti klitoris postaje
čvrst i ispupčen kad ga sisam. Želim da osjetiš mjesto na kojem je moj nos
pritisnut na tebe dok te jedem sprijeda… i straga.“
Oči su joj sad velike, bakreno smeđi prstenovi oko ogromnih bazena
crnila. „Možeš… možeš to učiniti?“
Zabavljen, zabacim glavu unatrag. „Učiniti što?“
Noge joj se premještaju pomalo dok gleda dolje. „Hm. Jesti. Straga.“
Isuse. Mlada jest, ali sigurno nije tako mlada? Dvadeset jedna je više nego
dovoljno godina da je pronašla barem jednog dečka koji je zadovoljavajuće
dobar u krevetu. I oh Bože, što to govori o meni da to iznenadno otkrivenje
nevinosti je tako napaljujuće? Da ona ne zna… da mogu biti prvi koji će joj
pokazati… kurac mi se gura o rasporak mog šlica kao da je spreman
popucati po šavovima, a koža mi djeluje vruće, bolno i napeto. A jezik mi je
očajan za satenskom teksturom njezinog tajnovitog mjesta, za skrivenim
okusom nje i prelazim njime preko zubi trebajući neki oblik senzacije da
utišam podivljalu oluju u meni.

12
 Zadivljeno promatra moja usta. Gledam kako me promatra. „Da.“
Kažem hrapavo. „Da, mogu to učiniti.“
„Ja, ah.“ Rekla je, i čak na neizravnom svjetlu mogu vidjeti ispod toplih
tonova njezine kože kako cvjeta nova navala ružičastog crvenila. „Nisam
znala.“
Mogu ti pokazati, poželim reći. Dopusti mi da te odvedem gore na prazan
balkon. Dopusti mi da ti pokažem kako se uhvatiti rukama za ogradu i predstaviš mi
svoje dupe. Dopusti mi da ti pokažem točno kako muškarac upotrebljava svoja usta
na ženi straga.
Iako nisam to izrekao. Umjesto toga, samo malo spustim svoju glavu,
dovoljno da joj se usne razdvoje još više i promrmljam. „Tvoj red.“
Ružičasta nijansa je sad još više izražena, širi se preko slatke kože uzduž
njezine ključne kosti i uz njezin vrat. „Moj red?“ Upita zadihano.
„Da budeš iskrena. Sjećaš se?“
„Oh.“ Izdahne treptajući. „Točno. Iskrenost.“
„Nema varanja.“ Podsjetim ju. „Ja sam bio iskren prema tebi.“
„Da.“ Složi se kimajući glavom dok su joj se oči ponovno spuštale na
moja usta. „Bio si iskren prema meni.“
Dajem joj trenutak, iako je sve što želim zgurati uz sajlu i trljati svoju
bolnu erekciju o njenu svilenu haljinu. Iako je sve što želim zakopati svoje
lice u njezin vrat i sisati tu osjetljivu kožu dok joj podižem haljinu i hvatam
njezinu vrelinu u svoj dlan.
„Dobro. Iskrenost.“ Uzima duboki udah i pogleda prema meni. „Želim
da me poljubiš.“
„Upravo sad?“
„Upravo sad.“ Potvrdi. U glasu joj se čuje najsitnija drhtava odvažnost i
to mi se ne sviđa. Mislim, na pola sam puta da padnem na koljena i
preklinjem ju da mi dopusti vidjeti njezinu pičku, ali onaj bolji dio mene želi
da u potpunosti bude spremna i sigurna. Ne želim da mi glumi odvažnost
kako bi bila poljubljena – ne želim da joj je uopće potrebna odvažnost.
Otrgnem joj piće iz ruku i odložim ga pored svog viskija na ogradu, potom
ispružim ruku da ju uzme.
Izgleda zbunjeno. „Zar me nećeš poljubiti? Mislila sam – nakon svega što
si rekao – “
„Jako te želim poljubiti. Ali upravo sad može biti onoliko dugo koliko
želimo to učiniti da bude, zar ne? Možda je to sljedećih deset minuta, možda

13
je sljedećih dvadeset. Koliko god da je to dugo, ne želim ih požurivati. Što
ako je ovo jedini poljubac koji ću dobiti od tebe do kraja svog života? Želim
si uzeti vremena. Uživati u njemu.“
„Uživati u njemu.“ Ponovi. A potom kimne opuštajući se. „Sviđa mi se
to.“
Uzima moju ruku i vodim ju dublje na terasu gdje je postavljen šator s
plesnim podijem, čeka gužvu poslije večere da dođe na piće i ples. Ali sad je
većinom prazna, tu je samo usamljeni zaposlenik koji iznosi pladnjeve s
čašama šampanjca koje čekaju i zvučnik koji reproducira glazbu seksteta u
predvorju.
„Što kažeš da prvo zaplešemo?“ Upitam.
Pogleda okolo po šatoru i nešto od njezinog ranijeg samopouzdanja
ušulja se natrag u njezin izraz lica. „Jesi li siguran da si imalo dobar u plesu?“
„Odličan sam u plesu.“ Kažem razdraženo. „Ja sam, kao, vjerojatno
najbolji na svijetu u tome.“
„Dokaži.“ Izaziva me pa to i učinim. Radim ono za čime žudim od kad
sam ju ugledao i kliznem rukom oko udubine njezinog struka, odmaram ju
na primamljivim udubinama na dnu njezinih leđa i borim se s potrebom da
kliznem rukom još niže. A potom ju privučem blizu sebi dok se moja druga
ruka steže oko njezine.
Ona ponovno zadrhti. Smiješim se.
Ne treba mi dugo da uhvatim glazbu i odvedem nas u jednostavni
dvokorak. Upotrebljiv sam plesač – neka rođakinja je zahtijevala od svih Bell
dječaka da pohađaju satove plesa prije njezinog vjenčanja i ja sam uspio
pronaći neke koristi od tog iscrpljujućeg iskustva u trenucima kao ovaj – i
zadovoljan sam što sam otkrio kako je ova prelijepa žena u mojim rukama
prikladno iznenađena time.
„Nisi loš.“ Prizna. Dok se krećemo preko praznog podija, grad svjetluca
oko nas i cikade veselo cvrče, ona me pogleda pogledom koji ne mogu
pročitati. Čini se kao da ima toliko toga u njima, povijest, težina i značenje i
gotovo da mogu čuti himne u poleđini svog uma, okusiti ustajalo slatko
tijesto pričesne hostije na svom jeziku.
„Ni ti nisi loša.“ Uzvratim, ali to su samo zamjenske riječi, riječi bez
značenja, riječi da ispune zrak jer zrak je već ispunjen nečim gustim,
bezimenim, drevnim i moje srce i moja utroba odgovaraju nekim gorljivim
zanosom koji nisam osjetio godinama. I to me plaši. Plaši me i uzbuđuje, a

14
onda ona makne ruku s mog ramena na potiljak mog vrata pokretom koji je
istovremeno iskušavajući i odlučan i djeluje važno, djeluje divno, djeluje kao
da će se razletjeti na dvoje od požude, zaštitnosti i potpune tajnovitosti
onoga što trenutno osjećam.
„Kako ti je ime?“ Promrmljam. Moram znati njezino ime jer ne mogu
zamisliti da odem večeras bez da znam.
Mislim da ne mogu uopće otići.
Ali radi nečega u mom pitanju se ona ukoči i odjednom ponovno drži
gard, oprezna školjka u mojim rukama. „Planiram ga uskoro promijeniti.“
Kaže zagonetno.
„Promijenit ćeš svoje ime?“ Upitam. „Kao… svjedok pod zaštitom ili
nešto takvo?“
Radi toga se kratko nasmije. „Ne. Radi posla.“
„Posla? Jesi li uopće završila koledž?“
„Upravo krećem na završnu godinu. Ali,“ Rekla je strogo, „Znaš,
djevojka može istovremeno raditi i ići u školu.“
„Ali kakav je to posao kod kojeg moraš promijeniti svoje ime?“
Proučavam joj lice. „Jesi li sigurna da nisi pod zaštitom svjedoka? Kao, super
sigurna?“
„Super sam sigurna.“ Rekla je. „To je vrlo neobičan posao.“
„Hoćeš li mi ispričati o tom poslu?“
Nakrivila je glavu dok je razmišljala. „Ne.“ Odluči na glas. „Barem ne
sad odmah.“
„Nije pošteno.“ Optužim ju. „To je bio mamac i znaš to. Plus, još uvijek
ne znam kako te zvati.“
„Mary.“ Odgovori nakon trenutka. „Možeš me zvati Mary.“
Pogledam ju skeptično. „To zvuči lažno.“
Slegne ramenima i radi tog pokreta joj se prsti stegnu oko zatiljka mog
vrata, a osjećaj je tako jebeno dobar da poželim presti. Bio sam u krevetu s
prekrasnim ženama, iskusnim ženama, s više od jedne žene odjednom, a
nekako je poigravanje Marynih prstiju kroz kratku kosu na potiljku mog
vrata intenzivnije, uzbudljivije od ičega čega se mogu sjetiti da sam ikad
osjetio. Privučem ju malo bliže dok nas glazba odnosi u nježniju,
melankoličniju pjesmu; cikade zuje zajedno sa strunama kao da su se same
pozvale u sekstet, glasno, utješno i poznato.

15
 „Nisam godinama ovako plesala.“ Mary prizna dok polako koračamo po
podiju.
„Premlada si da zvučiš tako staro.“ Kažem joj. Tužno mi se nasmiješi.
„To je istina.“
„Da nisi plesala ovako godinama ili da si premlada da zvučiš tako staro?“
„Oboje.“ Rekla je još uvijek tim tužnim osmijehom. „Oboje je istina.“
Podstaknem ju u mali okret, sebično sam želio vidjeti vatru i omatanje
njezine haljine oko njezinog tijela i kad ga vidim, moram suspregnuti režanje
koje je tutnjalo iz mojih grudi. Bože, ti kukovi. Taj struk. Te male, visoke sise,
ogoljene i veličine dlana pod njezinom haljinom. Privučem ju nazad k sebi,
polako kliznem rukom niz njezina leđa, izazivam svojim prstima preko
bretela koje se križaju preko njezine kralježnice.
Zadrhti na moj dodir, usne joj se razdvoje i kapci joj postaju teški.
Usporim naše plesne korake, pustim joj ruku tako da mogu preći linijom
njezine vilice.
„Mary.“ Zagrmim.
„Sean.“ Uzdahne, a ona to izgovara kao da je čekala to izgovoriti, rekla
je to bez oklijevanja, bez brige, bez uobičajene nespretnosti nekoga tko
izgovara ime koje je tek čuo. A zvuk mog imena na njezinim usnama
otključava duboku, tvrdoglavu potrebu, nešto poznato i nepoznato u isto
vrijeme, kao molitva izgovorena na novom jeziku.
„Želiš li još uvijek onaj poljubac?“ Upitam ju tihim glasom. Sad djeluje
kao da je spremna, nema straha nigdje na njezinom licu, ali želim biti
siguran, želim da ona ovo želi isto onoliko koliko ja to želim, želim da gori
od potrebe za mojim ustima na njezinim.
Zatrepće prema meni, oči su joj čista tekuća vrelina i kad pređem prstom
preko debele linije te pune gornje usne, ponovno zadrhti. „Želim ga.“ Šapne.
„Poljubi me.“
Sagnem glavu prema dolje, privučem njezino tijelo uz svoje tako da
svaka čvrsta krivina njezinog je stisnuta o moju mišićavost i spremam se
zamijeniti svoj prst svojim usnama, konačno ju okusiti, poljubiti je sve dok
ne bude mogla više stajati na svojim nogama… kada je neskladan takt
piskutave pop glazbe odjekne kroz zrak.

16
 A onda odjednom Kesha3 zapjeva iz mog džepa. (Da, volim Keshu. Tko
ne voli? Odlična je.)
„Hm.“ Reče Mary.
„Sranje.“ Izustim puštajući ju kako bih iskopao svoj telefon, odmaknuo
se korak unatrag kad sam konačno uspio primiti poziv i staviti telefon na
uho.
„Sean.“ Moj tata govori s druge strane linije. „Mi smo na hitnoj.“
Nestrpljivo protresem rukom kako bih maknuo smoking sa sata da mogu
vidjeti koliko je sati. „KU Med4?“
„Da.“
„Vidim bolnicu odavde. Tamo sam za deset.“
„Dobro.“ Kaže tata. „Sigurno dođi do tu… mislim, neće se ništa
promijeniti ako ti bude trebalo par minuta više…“
Utihne, izgubljen. Znam kako se osjećam. Znam točno koliko misli
postanu zamagljene i zbrkane nakon adrenalina zbog žurnog odvoženja
nekog u bolnicu. Prekinem poziv i pogledam natrag prema Mary koja je
grizla svoju donju usnu dok joj je obrva namrštena od zabrinutosti. „Je li sve
u redu?“ Upita.
Prelazim rukom preko lica odjednom osjećajući se jako, jako umorno.
„Uh, zapravo baš i ne. Moram ići.“
„Oh.“ Ali, iako izgleda razočarana, ne djeluje iznervirano što sam se
naglo maknuo od našeg trenutka kao što bi neke žene bile. Ako išta, njezin
izraz lica je – pa, ljubazan. Oči su joj tople i zabrinute i usne su joj bile tako
razvučene da joj je izraz lica bio malo namršten radi čega ću zauvijek žaliti
jer nisam bio u mogućnosti poljupcem ga skloniti s lica.
„Da si starija, pitao bih te za tvoj broj telefona.“ Mrmljam. „Pobrinuo bih
se da završimo ovo.“
„Nećemo biti u mogućnosti.“ Rekla je sklanjajući pogled, nešto ranjivo i
vrlo mlado na njezinom licu i jebeš mi sve ako to ne izvuče svaki ugao moje
požude i isto tako bizarno intenzivnu zaštitnost spram nje. „Ovo je na neki
način moja posljednja večer vani.“ Pojasni. „U svakom slučaju, barem neko
vrijeme.“

3 Kesha je američka pjevačica, postala je poznata gostovanjem na singlu „Right Round“ repera Flo Ride,
nedavno izdala svoj singl „Tik Tok“,
4 The University of Kansas Medical Center (KUMC) – klinički centar sveučilišta u Kansasu

17
 Posljednja noć vani? A onda se sjetim da je kolovoz, da je ona studentica,
da ona djeluje kao ona vrsta žena koja svoj studij shvaća ozbiljno. „Naravno.
Uskoro počinje semestar.“
Ona otvori usta kao da će reći nešto, možda me ispraviti, ali onda stisne
usne i umjesto toga kimne.
Uzmem ju za ruku i podignem natrag prema svojim usnama. Ne bi bilo
u redu uzeti pravi poljubac prije nego odjurim – nešto u tome djeluje ljigavo,
čak i meni – ali ovo, pa, ne mogu se tome oduprijeti. Svilenkasti dodir njezine
kože na mojim usnama, miris nečeg laganog i cvjetnog. Možda ruže.
Jebi ga.
Jebi ga.
Zbilja me pogađa da je ovo posljednji put kad bih mogao ikada više vidjeti ovu
ženu, jedinu ženu koju sam upoznao tokom godina da očajnički želim vidjeti još i
nema ništa što bih mogao napraviti u vezi toga. Ona je premlada i ionako mi ne
nudi niti jedan način da ju kontaktiram – a ja se jebeno moram izgubiti odavde i
otići u bolnicu.
Spustim joj ruku s nešto više oklijevanja nego sam ikad osjetio radi ičega u
svom životu i povučem se korak unatrag.
„Bilo mi je drago upoznati te, Mary.“
Izraz lica joj je zbunjujući dok govori, „I meni je bilo drago upoznati te, Sean.“
Okrećem se osjećajući trzavicu u trbuhu dok to činim, kao da je moje tijelo
vezano uz njezino i preklinje me da se okrenem nazad, ali moj um i srce već jure
prema bolnici. U sobu za hitan prijem koju predobro poznajem.
„Što god da bilo,“ Mary dobaci iza mene, „Moliti ću se za tebe.“
Pogledam prema njoj preko svog ramena, sama na plesnom podiju, okružena
svjetlima grada, omotana u svilu, lice joj je intrigantna kombinacija mudrosti i
mladosti, samopouzdanja i ranjivosti. Pamtim ju, svaku liniju i oblinu nje, a potom
dodam, „Hvala ti.“ I ostavim ju blještavim svjetlima i neumornim cikadama.
Ne izgovaram ono što stvarno želim reći dok odlazim, ali razmišljam o
tome cijelim putem do garderobe, ogorčeno ponavljajući u svom umu dok
bjesnim cestom prema bolnici.
Nemoj se zamarati s tim molitvenim sranjem, Mary. To ionako ne djeluje.

18
 NEKADA sam vjerovao u Boga kao što sam vjerovao u rak. Odnosno,
znao sam da oboje postoje u nekom udaljenom, akademskom smislu, ali bili
su koncepti koji su se odnosili na druge ljude; osobno su bili nebitni za život
Seana Bella.
Onda je rak rasturio moju obitelj vjetrom, noževima i zubima, gromak i
ogroman te je prestao biti akademski, prestao je biti udaljen. Postao je
stvaran i užasan, još više osvetoljubiv i sveprisutan od bilo kojeg božanstva
te su se naši životi preorijentirali prema njegovim ritualima, zajedništvu
lizalica od morfija i lijekova protiv mučnine, himni isparivača i dnevnog
programa televizije.
Kršteni smo u Crkvi Raka, a ja sam bio revnostan kao i svaki novi
preobraćenik, išao sam na svaki liječnički sastanak, istraživao svaki novi
slučaj, koristio svaku vezu koju sam imao u ovom gradu kako bih se
pobrinuo da moja majka dobije najbolje od svega.
Stoga da. Sada vjerujem u rak.
Prekasno je za mene da vjerujem u Boga.
Ulazim u parkirnu garažu bolnice, parkiram Audi i onda trčim kroz vrata
hitnog prijema, ignoriram poglede koje dobivam u svom smokingu. Idem
desno prema pultu za trijažu i samo na moju sreću, tu je sestra koju sam
jebao prije par tjedana tokom maminog zadnjeg boravka u bolnici.
Mackenzie, Makayla, McKenna ili nešto takvo. Njezina usta se izviju u
ogorčen osmijeh kad me ugleda i znam da sam u nevolji.
„Pa ako to nije Sean Bell,.“ Rekla je podignuvši u stranu svoju glavu i
suzivši pogled na meni. Iznenada sam zahvalan na staklenoj barijeri između
nas, u protivnom bih pomislio da bih mogao biti u opasnosti od stvarnih
tjelesnih ozljeda. Meni je to bio očajnički, potrebiti bijeg ukraden tokom
dugih sati u čekaonici, trenutna distrakcija sa zgodnim, dostupnim tijelom –
ali bilo je jasno nakon što mi je dala svoj broj i svoj raspored da je za nju to
bilo više nego bijeg.

19
 „Hej, dakle, moja mama je tu i trebao bih ju vidjeti. Ona je Carolyn Bell i
mislim da je došla ne tako davno.“
Sestra s M-imenom uputi mi polagano, drsko treptanje te se okrene još
sporije prema svom zaslonu računala. Klik se oglasi razdraženim stiskom
njezinog prsta na mišu. Klik. Klik.
Prokletstvo.
Sve ti prokleto jebem. Da se kretala imalo sporije, bila bi slika. Kip. Zar
ne postoji neka vrsta jebenog pravila o tome da sestre obavljaju svoj posao
bez obzira kakva prijašnja jebanja su uključena? Definitivno krši neku vrstu
sestrinske zakletve? Postoji dio mene koji želi krenuti punom silom Sean
Bella na nju, bilo da je to šarm ili prijetnja moj način provedbe toga, ali za te
obje stvari je potrebno vrijeme, a ja nemam vremena.
„Gle, žao mi je što nisam nazvao.“ Kažem.
Ona čak ni ne pogleda u mene. „Svakako.“
Dooobroo. Moje cijelo tijelo vrišti na mene da stignem do mame, prsa su
mi i dalje stegnuta od sjećanja na djevojku koja se pretvara da se zove Mary,
i sad imam tu nadrkanu sestru koja stoji između mene i mjesta na koje
moram otići – i ovo je upravo ono radi čega sam se držao podalje od vezanja
svoj cijeli jebeni život. Osjećaje i jebanje ne miješati, a
Mackenzie/Makayla/McKenna je živi dokaz moje teorije.
Iskreno, Maryn glas mi odzvanja u sjećanju. Pokušaj biti iskreni tip.
Ispustim dug, tihi izdah znajući da moram ovo nekako popraviti. Mama
je važnija od tvog ponosa drkadžijo. Samo se ispričaj za prave tako da možeš do nje.
„Gle,“ Kažem naslanjajući se prema naprijed tako da mogu spustiti glas
i poštedjeti ostale u čekaonici svog poniženja. „U pravu si. Bilo je usrano od
mene uzeti tvoj broj kad nisam imao namjeru nazvati i bilo je usrano od
mene jebati te bez da sam razjasnio da je jebanje sve što sam htio. Zaslužuješ
bolje od toga i žao mi je.“
Sestra se baš ne omekša, ali njezino klikanje po mišu se ubrza i konačno
pogleda u mene. „Soba trinaest.“ Rekla je, monotona ogorčenost u glasu je
sad lagano otupila. „Kroz ona vrata i na lijevo.“
„Hvala ti.“ Kažem.
„I samo da znaš,“ Rekla je i dalje gledajući u mene, „tretiraš žene kao
govno. Ako je u tebi ostalo imalo pristojnosti, poštedjet ćeš slijedeću ženu
koju upoznaš glavobolje.“

20
 „Uzeti ću to na razmatranje.“ Lažem i potom idem prema maminoj sobi,
moje svečane cipele reflektiraju jeftina bolnička svjetla po zidovima dok
hodam.

DVA SATA KASNIJE, nalazim se u kirurškoj čekaonici sa svojim

telefonom naslonjenim na uho. Sam sam jer sam poslao oca doma da donese
neke stvari za mamu i hvala Bogu, poslušao me kad sam ga zamolio da to
učini.
Prva lekcija u katekizmu Crkve Raka? Dat ćeš ocu nešto da radi. Čekanje,
mutna nesigurnost, sati ničega – svo to samo pojačava njegov strah i njegovu
uznemirenost, a na kraju on postane nered i nije nikome od pomoći. Ali
dokle god se osjeća korisni, pa, tada je dobro. I ne uzrujava mamu i mene.
Druga lekcija u katekizmu – lančane poruke su svete. Nakon što sam se
pobrinuo za tatu, opskrbio sam obiteljsku liniju novim informacijama i sad
sam u čekaonici, razgovaram sa svojim bratom Tylerom.
„Mislio sam da su već riješili zapetljaj crijeva.“ Govori umornim glasom.
Bacim pogled na svoj sat – gotovo je ponoć na Istočnoj obali, a poznajući
svog brata i njegovu ženu Poppy, siguran sam da se jebu kao zečevi cijelu
večer.
Sretni gadovi.
„To je bila samo djelomična opstrukcija prije par tjedana.“ Objašnjavam i
potom trljam čelo poleđinom dlana jer se ponekad osjećam kao da je moj
cijeli život sveden na pričanje i ponovno pričanje tih sažetih medicinskih
priča. „Samo su ju zadržali kako bi bila hidratizirana i da joj bude ugodno.
Mislili su da će se samo pročistiti.“
„Pa, očito nije.“ Tyler nestrpljivo odgovori i dok se slažem s njim, isto
tako suspregnem nalet svoje vlastite nestrpljivosti. Jer on nije jebeno tu;
otišao je u zemlju Ivy Lige objavljivati najprodavanije memoare i jebati svoju
zgodnu ženu i on nije proveo proteklih osam mjeseci slušajući doktore i
pregovarajući s osiguravajućim kompanijama i učeći kako isprati braunilu5.
Ja sam bio taj koji je to radio. Ja sam bio taj koji je morao podnijeti teret

5Braunila ili kanila je periferni intravenski kateter kojim se smanjuje broj uboda u venu koje pacijent mora
primiti radi primanja infuzije, lijekova i slično.

21
mamine bolesti i tatinog stresa jer je Tyler predaleko, Ryan premlad, Aiden
previše krhak, a Lizzy previše mrtva.
Sranje.
Kapci mi na trenutak gore i mrzim to, mrzim osjećaj nemoći, krivnje i
gubitka i borim se protiv toga. Nisam mogao spasiti Lizzy, ali mogu spasiti
mamu i neka je prokleto, hoću.
„Misle kako je moguće da se pogoršalo ili da se zakompliciralo uslijed
terapije zračenjem koju je imala prije dva dana.“ Kažem nakon što sam
povratio kontrolu nad svojim glupim osjećajima. „Sad je došlo do totalnog
začepljenja pa sad obavljaju operaciju i koliko god to vrijedi, jako su
optimistični.“
Tyler ispusti dugačak izdah. „Trebao bih doći kući.“
Pitanje od milion dolara, uvijek. Što ako je sad vrijeme? Što ako je sad
trenutak kad sve izmakne kontroli, kad se sve pretoči u mračnu nužnost?
Tyler je imao tek sedamnaest kad je pronašao tijelo naše sestre kako visi u
garaži i ja sam znao da ga je taj trenutak preplašio jednako koliko je preplašio
i ostatak nas – možda čak i više – a onda je proveo godine služeći ispraznom,
odsutnom Bogu u nekoj vrsti besmislenog plesa pokajanja. Ne sumnjam da
će ga pomisao da propusti mamine posljednje trenutke progoniti još više
nego što nije bio u mogućnosti zaustaviti Lizzyne, jednostavno jer s Lizzy
nije bilo načina da zna što će se dogoditi. Ali s mamom, neizbježnost njezine
smrti postaje jasnija sa svakim danom koji prođe. Svi znamo što će se
dogoditi.
Prestani, naredim sam sebi s nešto uznemirenosti. Ništa nije jebeno
neizbježno.
Ništa.
„Ako je želiš doći vidjeti, razumijem, ali ona će ovaj put biti dobro. To je
samo laparoskopska stvar i bit će gotova svakog trenutka.“
Tyler je tih neko vrijeme i znam što radi, znam kako njegove misli lagano
odlutaju na stvari poput krivnje i srama.
„Gle Zvončice,“ Dodam znajući da ga nadimak izluđuje. „Nitko te ne
krivi jer imaš život u drugoj državi. Mama je super ponosna što god ti radiš
–“
„Pišem knjige.“ Tyler se suho umiješa.
„– i što god da Poppy radi na Manhattanu –“
„Neprofitna umjetnička organizacija. Slušaš li me stvarno kad pričam?“

22
 „Definitivno ne. Stoga nemoj osjećati krivnju jer ne dolaziš, dobro? Da
iskreno mislim da je vrijeme da doletiš, ja bih ti sam kupio jebenu avionsku
kartu. Ali nije vrijeme.“
„Brinem se radi toga da nećete moći priznati sami sebi kad bude
vrijeme.“ Tyler reče oprezno. „A još manje meni reći.“
„Što bi to jebeno trebalo značiti?“
Stanka i znam da Tyler prebire svoje riječi i to me još više ljuti. „Ne
trebaju mi jebene dječje rukavice.“ Odbrusim. „Samo reci što si želio reći.“
„Dobro.“ Rekao je i ja sam zadovoljan što čujem da sam i njega isto učinio
mrzovoljnim. „Mislim da se nisi suočio s činjenicom da će mama umrijeti.“
„Klinac, svi će umrijeti. Ili si zaboravio taj dio svećenstva?“
„Sean, ozbiljan sam. Znam da misliš kako se ovo svodi na imanje
najboljih doktora, imanje najboljih tretmana – sav novac – ali te stvari možda
ne promijene ništa. Razumiješ to, zar ne? Da ne možeš kontrolirati što će se
sljedeće dogoditi?“
Ne odgovaram. Ne mogu. Ruka mi tako snažno stišće mobitel da mogu
osjetiti rubove stakla kako se utiskuju u kosti prstiju.
„Ne postoji plan života, ne postoji plan puta, ne postoji strateški plan.“
Tyler nastavlja. „Sve može ići savršeno… sve dok ne ide i nema ništa što
možemo napraviti da to promijenimo. Ne postoji ništa što ti možeš napraviti
da to promijeniš. Zar ne shvaćaš to?“
„Vidim da si ti već digao ruke od mame, a ti nisi čak ni jebeno tu da
zapravo znaš kako joj je.“
„U redu je osjećati se ljutito.“ Tyler mi govori tiho. „I izgubljeno.“
„Ne izvodi to svećeničko sranje sa mnom.“ Sikćem hodajući po sobi
priželjkujući da je tu jer bih ga udario, udario bih ga točno u njegova jebeno
sveznajuća usta. „Ti nisi moj jebeni svećenik, Tyler. Uopće više nisi ni
svećenik.“
„Možda nisam.“ Odgovori smireno, „Ali sam još uvijek tvoj brat. Još
uvijek te volim. I Bog te još uvijek voli.“
Frknem. „Onda se On mora malo jebeno jače potruditi.“
„Sean –“
„Moram ići. Rekao sam Aidenu da ću nazvati.“
I onda sam prekinuo poziv prije nego je Tyler mogao odgovoriti, što je,
znam, šupački potez, ali on je prvi bio šupak uvlačeći jebenog Boga u ovo.
Boga u kojeg ne vjerujem, Boga kojeg mrzim, Boga koji je dopustio da jedan

23
od njegovih svećenika povrjeđuje moju sestru iznova i iznova i onda,
umjesto da ju utješi, dopustio joj je da stavi omču oko svog
devetnaestogodišnjeg vrata kako bi pobjegla od boli. Boga koji sad ubija
moju majku na najsporiji, najnehumaniji mogući način.
Jebeš Tylera i jebeš njegovog Boga, ne treba mi ni jedan od njih, a ne treba
ih ni mama.
„Gospodine Bell?“
Podignem pogled i vidim nekoga u medicinskoj uniformi kako stoji na
vratima. „Da?“ Kažem promuklo.
„Vaša majka je u post-operacijskoj sobi sad i spava, ali ide joj odlično.
Želite li doći i sjesti s njom?“
„Naravno.“ I odlazim do svoje mame, ostavljam sva Tylerova predavanja
i svoju ljutnju na Boga iza sebe, znajući da će me čekati kad se vratim.

24
 HARRY VALDMAN JE SEBIČNI, pohlepni šupak koji vara svoju ženu,
ignorira svoju djecu i rutinski vara ljude s njihovim teško stečenim novcem
– ali je poprilično pristojan šef. Dokle god donosim puno novaca, ne mari što
radim ili koliko često nisam u uredu, što je bilo neizmjerno korisno tokom
proteklih osam mjeseci od kada je mami dijagnosticirana bolest i ja sam
postao Sin s vodećom ulogom u Raku. Još uvijek sam sklapao velike
dogovore i još veće klijente posvuda, čak iako sam sad većinu svog posla
radio iz različitih soba za infuziju.
Stoga pretpostavljam da neće biti problem kad ostavim poruku njegovoj
tajnici da neću biti u uredu tog dana, ali onda istog trenutka dobijem
povratni poziv od tajnika Trenta.
„Dobro jutro gospodine Bell.“ Trent Tajnik zvuči pomalo nervozno.
„Gospodin Valdman kaže da vas želi u svom uredu što je prije moguće.
Nešto je veliko iskrsnulo i to je hitan slučaj.“
Pogledam po sobi u kojoj moja mama spava na mahove, okružena hrpom
držača, žica, vrećica i zaslona.
Uzdahnem. „Mama mi je upravo sad u bolnici. Ima li ikakvog načina da
to može pričekati?“
„Pričekajte, pitat ću,“ Kaže Trent i čujem zvukove električnog pijana
Lisztovog komada dok sam na čekanju. Potom se Trent vraća. „Uh,
gospodine Bell? Stvarno mi je žao, ali gospodin Valdman kaže da Vas treba
vidjeti istog trena i da to ne može čekati. Hoću li mu reći da ste na putu
prema ovdje?“
„Sranje.“ Mrmljam prelazeći rukom preko svog neobrijanog lica.
Pogledam dolje prema svom zgužvanom smokingu. „Da, dolazim. Moram
navratiti do kuće da se presvučem pa ću doći.“
„Da gospodine. Prenijet ću mu.“ Jebem ti prokletu patku.
Prekinem poziv i ustanem, nerado ostavljam mamu samu. Natjerao sam
oca da ode na posao – on je skladištar u malenoj vodoinstalaterskoj tvrtki, a

25
njegov šef ne oprašta previše kad otac izostaje s posla iz bilo kojeg razloga,
čak niti zbog bolesne žene – a Ryan je daleko u Lawrenceu, smješta se u svom
novom van-kampusnom stanu. Aiden je na poslu. A Tyler očito nije tu.
Spustim poljubac na mamino hladno čelo i ona se promeškolji, ali se ne
budi. Pronađem sestru i objasnim joj da moram otići na posao, ali da me
nazove i na najmanji znak problema, a potom joj ostavim svaki broj svih
osoba kojih se mogu sjetiti u slučaju da me ne može dobiti, iako će me moći
dobiti. Valdman će razumjeti ako budem morao odjuriti s našeg sastanka,
siguran sam u to.
Uglavnom siguran.
Kao, napola siguran.
Sranje, možda nisam uopće tako siguran u to. Promišljam o tome dok
ulazim u svoj auto i jurim nazad do svog apartmana, nervozno udaram
prstima po upravljaču.
Ovo je stvarno prvi put da je briga o mami postala problem mom poslu i
moram priznati – čak iako znam da je Valdman šupak – iznenađen sam što
je još uvijek inzistirao da dođem. Trent je rekao da je to hitan slučaj – ali
kakav jebeni investicijski hitan slučaj je važniji od kirurškog hitnog slučaja
moje mame?
I potom se osjećam kao idiot jer nisam zaradio sav novac koji imam
pitajući sebe takvu vrstu pitanja. Oduvijek sam, oduvijek, stavljao posao na
prvo mjesto, barem sve do mamine bolesti. I čak nakon toga, davao sam
najbolje od sebe da dam toj tvrtki svaki dio sebe koji nije bio zauzet
dužnostima vozača na kemoterapiju i odlazaka u ljekarnu. Ako Valdman
kaže da je hitan slučaj, onda jebeno mu vjerujem i moram to popraviti, što
god da jest.
Ali Isuse, stvarno. Što bi to moglo biti?
Dolazim do svog stana, obavim najbrže tuširanje na svijetu i uskačem u
čisto odijelo bez da se zamaram brijanjem. Ionako me neće vidjeti ni jedan
klijent pa je to u redu, iako mi strani osjećaj bockanja brade po tkanini čistog
ovratnika košulje odvlači pažnju. Osjećam se neuredno i kad bacim pogled
prema ogledalu kako bih se uvjerio da je čvor na kravati ravan, jedva
prepoznajem namrštenog, neurednog muškarca koji gleda u mene.
Dobro, tome se ne može pomoći. Bila je jebeno dugačka noć i to ne na
dobar način… Osim onog dijela s Mary jer bih s njom mogao provesti tisuću
dugih noći.

26
 Što znači da idem pravo u pakao.
Trideset šest godina star muškarac kao ja nema što tražiti da vidi pičkicu
studentice s koledža. Željeti lizati ju i trljati sve dok nije mokra i ne cvili,
željeti joj raširiti noge i zajahati ju. Željeti ju jebati, nabijati se i trljati se sve
dok ne svrši toliko puno puta ispod mene da zaboravi na svoje ime – i svoje
lažno ime. I sad sam krut, što je odlično, baš jebeno odlično.
Ubacujem sva svoja sranja u kožnu torbu i trčim kroz vrata kako bih se
našao sa svojim šefom, prokleta erekcija. Bog zna da će se ionako spustiti
onaj trenutak kad uđem u njegov ured.

ROZACEA6 krasi Valdmanove obraze nalik na crvene, mrljave pauke i

zateknem se kako zurim u malene popucale kapilare i vene dok govori,
pitajući se što trebam napraviti da i sam izbjegnem izgled Henrya VIII.
Vjerojatno prestati piti, iako jedem puno kelja i čini mi se da bi se to trebalo
računati kao nešto.
On blebeće otkako sam ušao i sjeo dolje prije par minuta, a ja i dalje
nemam pojma što nije u redu.
„- sjebani, Sean, sjebani smo i već sam čuo od dva klijenta kako se žale
radi lošeg marketinga koji se odbija o njih. A vijesti – Isuse, ne bi povjerovao
tim lešinarima! Kao ludi zovu sve, čak i jebene pripravnike.“
Prisilim se da odlijepim oči s njegovih obraza. „Ako mi kažeš što se
dogodilo, riješit ću to. Obećavam.“
Valdman se izdiže sa svoje stolice i poseže za okruglim barom koji drži
pored svog stola. „Želiš li piće?“ Upita već kopajući za čašom i bocom za
viski.
Diskretno pogledam na sat. Tek je malo iza 9 ujutro.
„Dobro sam.“ Oprezno odbijem. „Sad, gospodine, u vezi što god da se
dogodilo –“
„Točno, točno.“ Mrmlja uzimajući piće i potom ostavljajući bocu s
viskijem na stolu između nas. „Keegan ugovor.“
Iskreno sam zbunjen. „Keegan ugovor, gospodine?“

6Rozacea je kronična bolest kože koju karakterizira crvenilo na dijelovima lica (obrazi, nos, brada).
Uzrokuje ju toplo vrijeme, tjelovježba, začinjena hrana, hladno vrijeme, topla kupka, vjetar, alkohol,
emocionalni stres, izlaganje suncu, sredstva za njegu kože, topli napitci.

27
 Valdman trpne dok me gleda crvenim očima, uzima još jedno piće. Čeka
da ja nešto kažem.
Ali što se tu ima za reći. „Svaka verzija tog dogovora je prošla kroz zakon
barem dva puta.“ Ponudim razbijajući mozak pokušavajući se sjetiti bilo koje
potencijalne prepreke koja bi Valdmana bacila u takvu aplopleksiju7. Ali nije
postojala ni jedna, ozbiljno. Jebeno ni jedna. To je bio dobar dogovor –
predviđena je svaka nepredvidiva situacija, svaka klauzula preispitana,
svaki gradski propis i porezni propis u vezi predaje brižno povezan i utkan
u sporazum. „I jesmo morali dobiti posebno odobrenje od Gradskog Vijeća,
ali to je prošlo bolje i jednostavnije nego smo ikad planirali. A onda smo sve
poslali kroz našu pravnu službu posljednji put nakon što je Keeganov pravni
tim prošao kroz njega. Nema ništa ni blizu ilegalnom ili ne etičnom u njemu,
obećavam vam gospodine.“
Valdman gunđa. „Ilegalnog možda ne. Ali ne-etičnog? Jesi li siguran u
to?“
Zurim u njega. Znam da sam razoren radi nespavanja i stresa, znam da
sam krajnje iscrpljen od rada do kasno u noć i ranih jutara tokom protekla
četiri tjedna pokušavajući staviti ovaj dogovor na papir – ali moj um je
oduvijek radio najbolje kad je bio ovako pritisnut pa znam da sam istinski
zbunjen. Mislim, ja bih bio prvi koji će priznati da sam u prošlosti sklopio
neke dogovore koji su potiskivali nekoliko moralnih ograničenja –
naposljetku, najbolji novac je stvoren na granicama moralnosti – ali nije
postojao čak ni dašak toga u Keeganovom ugovoru. Ni trag ičega ljigavog ili
sumnjivog. Samo zgrade od stare cigle koje će biti pretvorene u sjajne nove
profitne centre. Dovraga, čak i kao građanin mislim da je to dobar dogovor.
Valdman konačno uvidi da iskreno nemam pojma što nagovještava i
odloži svoju čašu dolje uz frustrirani udarac. „Čovjek koji prodaje imanje –
Ernest Ealey? Je li ti ikad spomenuo išta o najmu? Stanarima?“
Jednostavno pitanje. „Niti jednom.“ Rekoh odlučno. „I mi smo izvukli
svaki dogovor koji je prijavljen u te tri zgrade u proteklih četrdeset godina.
Nema stalnih najmova, nema založnog prava, nema iznenadnih upisa sranja
u povijesni registar. To je čisto vlasništvo, gospodine, obećavam vam.“
„U krivu si.“ Govori mi moj šef. „Jer postoji najam i postoje stanari.“

7Apopleksija je obilno krvarenje unutar bilo kojeg organa, a vrlo često se odnosi na krvarenje u mozgu. U
ovom slučaju se misli na crvenilo koje izbija po obrazima.

28
 Odmahujem glavom. „Ne, provjerili smo –“
„Ealey ti je lagao, sine ili je jednostavno zaboravio na to jer je to bio
sporazum dogovoren rukovanjem učinjen prije dvadeset godina.“
„Ako nije objelodanjen –“
„Trenutno me boli briga za jebeno objelodanjene.“ Valdman govori.
„Brinem se radi jebenih novina koje mi dišu za vrat.“
„Žao mi je, gospodine, još uvijek ne razumijem zašto bi novinari marili
za neke nasumične stanare –“
„Časne sestre, Sean.“ Valdman prekine. „One su jebene časne sestre.“
Od svih stvari koje je mogao reći, riječ redovnica je vjerojatno bila najdalje
na mom popisu mogućnosti i još uvijek se pitam jesam li ga dobro čuo dok
nastavlja dalje. „One tamo vode sklonište i pučku kuhinju i tokom protekle
godine su koristile to kao mjesto u kojem su smještale žrtve trgovine
ljudima.“
Časne. Sklonište –
Žrtve trgovine ljudima. Trepćem.
I trepćem. Jer.
Ovo je loše.
„Dobri stari Ernest Ealey godinama nije mogao prodati te zgrade pa ih je
iznajmio časnim sestrama za jedan dolar godišnje kako bi ostvario godišnji
otpis poreza.“
„Jedan dolar godišnje.“ Ponavljam.
Sranje, ovo je jako loše.
Valdman me oštroumno procjenjuje kroz gutljaj viskija. „Vidim da si
konačno shvatio razmjere jebenog problema.“
Oh, jesam i eto ga: nije važno koliko je sad legalan i otvoren stvarni
dogovor. Jer priča je ta da inozemni investitor izbacuje grupu slatkih časnih
sestara koje čine dobro iz njihovog mjesta s kojeg čine dobro. Priča je u tome
da će mjesto milosrđa biti srušeno i biti pretvoreno u hram konzumerizma i
pohlepe. Priča je u tome da te male stare časne – jebi ga, sad ih mogu vidjeti
na vijestima, s malim kaluđerskim velima i preslatkim naboranim licima –
koje samo žele hraniti i odijevati siromašne i velike, opake milijunaše koji
kažnjavaju njih i gradske siromahe samo da bi na brzinu zaradili novce.
Jebi ga, jebi ga, jebi ga. Kako sam to previdio?
Prolazim rukom kroz kosu i povlačim ju minutu koristeći bol da bih se
fokusirao. „Želiš li od mene da pronađem način da poništim dogovor?“

29
 „Jebeno ne.“ Valdman se naruga. „Znaš li koliko puno novaca
zarađujemo od toga?“
Naravno da jebeno znam, ali nisam to izrekao.
Moj šef se nagne prema naprijed, lupka po svom stolu da naglasi. „Ne, u
najboljem je interesu Keegana i Ealeya da nastave dalje, da ne spominjem i
našem. Drži se dogovora, ali popravi ovo. Popravi naš imidž.“
„Gospodine?“
„Čuo si me.“ Tutnji. „Marketing je stvarni problem, ne dogovor, stoga
riješi marketing.“
„Ja –“ Zapravo ne znam što reći. „Gospodine, ne znam kurca o
marketingu.“
„Ne, ali ti si potpisao ugovor, stoga je najbolje ako si ti taj kojeg novinari
vide. Osim toga, nisi tako lošeg izgleda, dijete. Učini da ostatak nas izgleda
dobro.“ Već odmahujem glavom. „Gospodine molim vas –“
„Riješeno je, Sean. Već sam rekao Trentu da stupi u kontakt s časnim
sestrama –“
„Što si?“
„I one će poslati svog šefa ili koga već da se nađe s tobom, ali
pretpostavljam da je jedna od sestara bolesna pa šalju sestru pripravnicu da
se nađe s tobom.“
„Redovnica pripravnica?“
Valdman izgleda nestrpljivo. „Znaš, još nije redovnica, ali je na obuci za
časnu sestru ili nešto takvo. Ne znam – ti si taj koji ima brata svećenika, zar
ne?“
„Postulant8.“ Kažem, iznenađen što još uvijek znam riječ. „Mora da je
postulant.“ I potom dodam. „A on više nije svećenik.“
Obrve mu se namršte. „Ali to mora značiti da su svi u tvojoj obitelji
katolici, zar ne? Da si ti katolik?“
„Bili su, a ja nisam katolik od koledža.“ Kažem i nešto u tonu mog glasa
natjera Valdmana da začepi u vezi toga.

8 Postulant – djevojka koja je službeno uselila i počela učiti o životu u samostanu, ali je i dalje u fazi
propitivanja. Tokom ovog razdoblja potvrđuje vlastitu odluku da svjetovni život zamjeni životom u
samostanu. Ovisno o redu, ova faza traje šest mjeseci do godinu dana i dolazi prije novicijata i privremenih
zavjeta.

30
 „Ah, u redu. Dobro, u svakom slučaju, redovnica na obuci se ponudila
da dođe ovdje, ali ja mislim da je bolje da ti odeš do nje. To stvara bolji prvi
dojam. Očekuje te oko deset u skloništu.“
Bacim pogled na sat. Trideset minuta od sada ću se rukovati s časnom.
Što se jebeno dogodilo s mojim danom?
„Kako je postulantici ime?“ Upitam dok se ustajem. Isto tako mogu imati
što više moguće informacija dok idem tamo.
Valdam baci pogled na zaslon svog računala. „Um, Iverson.“
Temperatura krvi mi se povisi za stupanj.
Smiri se Sean. Postoji sigurno mnoštvo katolika s prezimenom Iverson u Kansas
Cityu.
Valdman zaškilji u nekakvu bilješku koju mu je Tajnik Trent ostavio na
podsjetniku. „Zenobia.“ Izgovori. „Zenobia Iverson.“
„Zenny.“ Automatski ispravim.
Valdman pogleda u mene. „Oprosti?“
Ispravim svoj sako i dohvatim aktovku. Krv mi je vruća zbog nečega
između nervoze i olakšanja. „To je Zenny. Mrzi ime Zenobia.“
„Znaš li… Poznaješ li tu časnu na obuci?“
„Postulanticu. I da, poznajem.“
„Pa, ne znam koliko dobro ona poznaje tebe. Ona je ta koja je jučer pustila
priču novinarima – s prikačenim tvojim imenom.“
Ovo mi nimalo ne pomaže smiriti puls. „Oh.“
Valdman nagne glavu prema meni. „Opet, od kuda ju ono poznaješ?“
Odgovaram dok odlazim prema vratima. „Ona je mlađa sestra mog
najboljeg prijatelja.“
„Oprezno, sine,“ Dobaci za mnom. „Sjeti se da je sporazum na prvom
mjestu.“
Kao da mi je problem upamtiti to. Mahnem mu dok odlazim iza ugla u
hodnik, provjeravam svoj telefon kako bih bio siguran da nisam propustio
niti jedan poziv iz bolnice i krenem se naći s Elijahovom mlađom sestrom i
nagovorim ju da opozove novinarske pse.
Laganica, zar ne?

31
 DOBRO, nije laganica. Dok ulazim u auto, mozak mi krene guliti svaki
dio i moram na trenutak prestati razmišljati o Keeganu i marketingu kako
bih mogao samo… obraditi to.
Mala Zenny-buha je redovnica?
Mala Zenny-buha je redovnica koja je prijavila moju financijsku
kompaniju novinarima?
Misli su mi uzburkane dok navigiram svojim audijem prema
Keeganovim imanju kako bih se našao sa Zenny. Zenny postulanticom.
Zenny koja će uskoro biti redovnica. Zovem Elijaha i poziv odlazi u govornu
poštu pa bacim telefon na suvozačevo sjedalo uz uzdah, pokušavajući se
prisjetiti je li rekao išta o svojoj sestri da će se pridružiti vjerskom redu.
Uz nešto razočaranja shvaćam da ne razgovaramo puno o našim
obiteljima; neizgovorena zajednička stvar, tako je da ne spominjemo išta što
prisjeća na Veliku Iverson-Bell Zavadu iz 2003. godine. Nisam mu čak ni
rekao da je mama bolesna sve dok nije saznao o tome od svog oca.
I nikad me nije smetalo što ne razgovaramo o našim obiteljima, ali da
Zenny postaje redovnica se čini kao nešto što bih trebao znati, barem radi
Elijaha. Njegovi roditelji su bili pristojno ljubazni i puni razumijevanja kad
je on izašao u javnost, iako sam znao da se suočio s neizgovorenim zidom
katoličke nelagode radi toga što je gej. Jedna stvar koju njegovi roditelji jesu
izrekli je želja za unucima od njihovih tijela. Elijah nije dopustio da ga to
muči – ili možda jednostavno nije pokazao da ga to muči, ne znam, nismo
uvijek bili odlični u razgovoru o toj vrsti sranja – ali dio onoga što je
umirivalo njegove roditelje je spoznaja da bi im Zenny još uvijek mogla
podariti unuke.
A sad ona postaje redovnica -
Nadam se da to Elijahu nije sve otežalo. Odlučio sam ga pitati o tome kad
god mi uzvrati poziv.

32
 Parkiram na ulici izvan imanja, ostavljam svoj lijepi njemački auto –
dijete iza sebe s nešto nevoljkosti i onda se moram probijati oko blokova
zgrada s pet ili šest katova prije nego pronađem metalna vrata koja su
označena jednostavnim križem i lokalnim telefonskim brojem. Otključana su
i zakoračim na usko odmorište obloženo linoleumom s loše osvjetljenim
stepenicama koje su vodile prema gore. Uz škripu se penjem do drugog kata
i tu su vrata označena sa Sluge Dobrog Pastira Kansas Cityja koja me vode u
improviziranu čekaonicu. Isto je obložena linoleumom, obrubljena crvenim
plastičnim stolicama koje su definitivno spašene s kuglane iz 1980-ih ili
nekog sranja i prošarano s košarama poprilično pohabanih igračaka.
Prašnjava lažna biljka stoji u uglu i negdje, Bruno Mars neprimjereno pjeva
o Versaceu na podu.
Seks i bogatstvo – definitivno prve stvari kojih se sjetim kad razmišljam
o časnim sestrama, zar ne?
Pozvonim na narančasto zvono na napuštenom prozoru recepcije i
čekam.
Pitam se kako Zenny izgleda nakon svih ovih godina. Ne mogu se sjetiti
da sam vidio ijednu sliku nje da stoji uokolo, ali pretpostavljam da to nije
iznenađujuće. Elijah je oduvijek tvrdio da je pregorio na društvenim
mrežama vodeći ažuriranje obavijesti za muzej da bi ažurirao svoje vlastite
račune i iskreno i sam sam previše zaposlen da bih otvorio išta na svom
telefonu što nije The Wall Street Journal ili moje aplikacije za dionice pa
poprilično nemam pojma o ičemu što nije izravno povezano s mojim poslom
– čak i obitelji mog najboljeg prijatelja.
Pa, s obzirom na Raskol, posebice o obitelji mog najboljeg prijatelja.
Zamišljam Zenny onako kako je se najbolje sjećam – kao Zenny-buhu,
mladu i s jamicama s kosom svezanom u kečke koje su završavale malim
pufnama u obliku maslačka. Morao sam ju čuvati jednom ili dva puta prije
raskola; zapravo, sjećam se da sam se pokušavao ušuljati natrag u Elijahovu
sobu dok smo bili u osnovnoj kako bismo mogli malo igrati Playstation i
moja mama me natjerala da dođem u kuhinju Iversonovih da pridržim novu
bebu tako da bi nas slikala.
Kada sam ju posljednji put vidio? Na dan Lizzynog pogreba? Da, da, to
je bilo tada; mogu se sjetiti tapkanja njezinih nedjeljnih školskih cipela na
našem kuhinjskom podu dok je hvatala našeg obiteljskog psa oko kuće

33
nakon mise. Sretna buka njezine igre s Ryanom dok je moj otac bez riječi
točio čaše viskija odraslima.
A ja, ja sam se zaključao u kupaonicu na katu i uhvatio rub umivaonika
sve dok mi članci nisu pobijelili, zurio u niz umazanih bočica maskare i
napola praznog sjajila za usne koje Lizzy nikad neće ponovno upotrijebiti.
Ne znam koliko dugo sam bio tamo, zurio u ništa, razmišljao o ničemu prije
nego sam začuo probno kucanje na vratima. Tihu, nalik na kišu zvonjavu
perli na skroz novim pletenicama djevojčice.
„Sean?“ Upitala je. Tada je imala sedam, glas joj je upravo prelazio u glas
odraslog djeteta i gubila je mala cvrkutanja i vrisku djetinjstva.
Da je bio itko drugi, zaurlao bih na njih da me ostavi na miru, bacao bih
stvari s ove strane na vrata sve dok ne bi otišli, ali nisam to mogao sa Zenny.
Ona je bila Elijahova mala sestra pa sam jednostavno rekao, „Da, ja sam
unutra.“
„Mama kaže da bi trebali govoriti stvari samo kao 'Žao mi je radi vašeg
gubitka,' ali Ryan i ja smo mislili kako želiš znati da je Jurski park na televiziji
u podrumu.“
I čudom – to je bilo jedini put u tom danu – da sam se nasmijao. „Hvala
ti Zenny-buha.“
„I pronašla sam ti knjigu za čitanje.“ Začula se lupa i šuškanje papira od
guranja knjige ispod kupaonskih vrata. „Bila je u sobi gospođe Carolyn, ali
sam shvatila da bi tebi mogla trebati više nego njoj. Moj tata isto uvijek dugo
čita u kupaonici.“
Morao sam se kratko nasmijati na to dok sam posezao za jeftinim mekim
uvezom koji je sad rađao ispod pukotine ispod vrata. To je bila jedna od
povijesnih romansi moje mame, sa zlatnim uvojitim fontom i tipom u
staromodnoj odjeći koji se drži za ženina ramena.
U krevetu s piratom: knjiga jedan Wakefield Sage.
„Hvala, dijete.“ Kažem. „Cijenim to.“
„Idem sad gledati Jurski Park.“ Izjavi i začuje se škripanje tepiha ispod
njezinih cipela, plastični zvuk kiše njezinih perlica, a potom je nestala. Jedina
osoba u kući koja je uspjela ostati prisebna kroz cijeli nered Lizzye smrti.
Ostao sam u kupaonici još jedan sat, još uvijek previše emocionalno
sjeban da se suočim s bilo kime dolje u prizemlju i previše ranjen da bih
jednostavno otišao u svoju sobu i spavao. Zapravo, jedina stvar koja me je
konačno smirila dovoljno da napustim svoju kupaonsku kukuljicu boli je

34
bilo čitanje prvih pedeset stranica U krevetu s Piratom, koja je bila začuđujuće
uvjerljiva. Nakon što sam pročitao poglavlje u kojem je Lady Wakefield bila
oteta od strane tajanstvenog kralja pirata, konačno sam se osjetio dovoljno
normalno da odem u prizemlje. Što je bilo naravno kad sam ušetao usred
raskola – podignutih glasova, gospođa Iverson je gurkala lakat gospodina
Iversona, moja majka je plakala, Elijah je izgledao šokirano.
I prije nego sam do kraja obradio što se događalo, sjećam se da sam bio
zahvalan što je Zenny bila u podrumu i dalje od kakve god ružnoće koja je
trenutno pucala između naših obitelji. A ja sam se držao za taj Wakefield
mekani uvez kao da je sadržavao odgovore na život sam po sebi dok sam
završavao silazak niz stepenice i suočio se s onim što će biti konačna, užasna
duboka rana koja je ostala nakon Lizzynog samoubojstva.
Sranje.
Mrzim razmišljati o tom danu.
Otresem se uspomena i ponovno pozvonim na zvono na prozoru, prvi
izdanci nestrpljenja prolaze kroz mene. Bacim pogled na sat. Da, definitivno
je deset sati i sudeći po slici Djevice Marije koja visi iznad jeftinih plastičnih
stolica, definitivno sam na pravom mjestu.
„Halo?“ Dozivam kroz prozor. „Ima li ikoga?“
Čujem smijeh – prigušen kao da dolazi kroz vrata – i nekoliko glasova u
zvonkom razgovoru, a ti glasovi zvuče kao da dolaze bliže, hvala Bogu.
„Halo?“ Ponovno dozovem pun nade. „Ovdje sam kako bih se našao sa
Zenny?“
Čujem otvaranje vrata negdje gdje ne mogu vidjeti, čujem korake na
linoleumu i odjednom me prožima velika količina samopouzdanja.
Optimizma.
Jer ovo dijete Zenny, dijete Zenny koje voli Jurski park i donijelo mi je
jednom knjigu samo da mi ne bi bilo dosadno. To je isto dijete Zenny koje
sam ljuljao na ljuljačkama u parku i čuvao od nje moje kokice tokom
obiteljskih filmskih večeri. Ovo je mlađa sestra mog najboljeg prijatelja i sve
će biti tako jednostavno. Ona će vidjeti svog starog prijatelja Seana i shvatiti
da je ovo sve bio nesporazum, jednostavna zbrka i onda će odstupiti i
dopustiti mi da sve ovo počistim.
Kao što sam ranije rekao, laganica.

35
 Koraci se približavaju i ja uzmaknem korak unazad od prozora, već
nabacujem svoj najbolji osmijeh velikog brata na svoje lice kad Zenny dolazi
u vidokrug.
Osim.
Osim.
Sranje.
To nije uopće Zenny.
To je Mary.

36
 „MARY?“ Izgovorim totalno zapanjen.
Ona je u košulji s bijelim ovratnikom i crnom džemperu, krunica joj visi
s pojasa i križ oko njenog vrata – daleko drugačije od crvene haljine koju je
sinoć nosila – opet je to ista Mary. Ista očaravajuća usta s punom gornjom
usnom koja se pući iznad manjeg luka donje usne. Ista mala zakovica sija s
bočne strane njezinog nosa, iste oči sa svojim bakrenim aureolama oko
zjenica.
To je ona. To je ona i istog trenutka se prisjetim osjećaja nje u svojim
rukama, nesigurnost dodira njezinih prstiju na potiljku mog vrata,
svilenkastog prepuštanja tih izazovnih usta pod vrhom mog prsta. Tijelo mi
odmah reagira, kurac mi se lijeno proteže i ukrućuje ispod šlica, jezik mi
prelazi preko ruba gornjih zubi.
„Mary.“ Kažem ponovno i glas mi se promijenio, dovoljno da ju natjera
da zagrize svoju usnu, dovoljno da pošalje to blago rumenilo u njezine
obraze.
Proguta, pogleda me u oči. „Sean.“ Šapne.
„Ovo je bio posao o kojem mi nisi željela reći.“
„Da.“
„Ti si redovnica.“
Ispusti izdah. „Pa, ja sam postulantica. A ovaj red je polu-apostolski,
stoga je sestra ispravniji naziv nego redovnica. Obično koristimo riječ
redovnica kad govorimo o nekom tko je u kontemplativnom redu.“9
Treptajući gledam minutu u nju, prisiljavam da sve riječi koje je upravo
izrekla imaju nekakvog smisla. Ali i dalje plutaju po mom mozgu, totalno
razdvojene od konteksta i značenja. „Dakle… ti nisi redovnica?“

9 Redovnice (opatice) i časne sestre rade u vjerskim redovima i služe čovječanstvu, a ključna razlika je u
tome da redovnice žive u samostanu, život su posvetile molitvi i razmišljanju te rijetko su u kontaktu sa
širim društvom, dok časne služe ljudima u civilnom društvu kroz dobrotvorni rad, predavanja, njegu
starijih i bolesnih, pastoralna pomoć i slično.

37
 Brzi, treperav osmijeh. „Nisam još sestra. Bit ću još jedan mjesec
postulantica prije nego postanem novakinja10.“
„I onda ćeš biti redovnica?“ Upitam.
„Onda ću biti novakinja dvije godine.“
„A onda?“
Osmijeh se pretvori u smijeh. „Onda uzimam privremene zavjete. Ako
još uvijek želim uzeti trajne zavjete nakon tri godine, onda ću biti
punopravna časna sestra reda.“
„Isuse Kriste.“
Ponovno se nasmije. „Pa, da. U njemu i je poanta.“
Ne baš diskretno pogledam po tužnoj čekaonici, vraćam pogled prema
mladoj, zanimljivoj ženi u prozoru ispred mene. Čak i u njezinom
jednostavnom postulantskom džemperu, čak i s bijelom trakom za kosu koja
joj drži kovrče podalje od lica, zapanjujuća je. Zapravo, nešto u
jednostavnosti prizora, jednostavnosti njezine odjeće, čini ju još ljepšom
nego je bila sinoć. Kurac mi istog trena pulsira podsjećajući me da nikad
nisam dobio priliku poljubiti ju, podsjećajući me da nikad nisam dobio
priliku prebaciti njezinu nogu preko svog ramena i okusiti ju.
I sad ju nikad nećeš dobiti, Bell. Ona je jebena redovnica.
„Zašto?“ Upitam pokušavajući shvatiti. Jer zašto bi itko odabrao ovo?
Stare plastične stolice, dosadne rutine i život bez seksa? Život bez seksa, a radi
čega? Radi upitnog zadovoljstva da možeš nositi džemper od gabardina11?
„Možeš raditi što god želiš. Ti si tako mlada, Mary. Pametna si. Ideš u školu.
Zašto bi odbacila sve to?“
Njezin treperavi osmjeh je ugašen kao svijeća. Sklanja pogled. „Ne
očekujem da netko kao ti to razumije.“
„Prokleto si u pravu, ne razumijem.“ Kažem dok sam se počinjao osjećati
istinski razdraženo.
Ne, ne razdraženo.
Uzrujano.

10 Novakinja je postulantica koja je službeno primljena u red. Novicijat traje dvije godine te je razdoblje
temeljitog odgoja za redovnički život u kojem sestra novakinja produbljuje svoj doživljaj molitve.
11 Gabardin je vrsta tkanine koja se dobiva pletenjem dvije niti dijagonalno, jedna je tanja od druge. Usko

tkanje izgleda kao veliki ožiljak pod kutom od 60 stupnjeva. Još se naziva i keper. Tradicionalno se izrađuje
od merino vune.

38
 Uzrujan sam jer sam upoznao ovu djevojku, jer ju želim, jer ju želim
poljubiti i jer ju želim jebati i želim ponovno plesati s njom, a ne mogu
napraviti ništa od tih stvari jer ona želi ponuditi svoj život nepostojećem
božanstvu. Mislim, očito se ne radi o meni i očito me se ne tiče, ali svejedno.
„Trebala sam znati.“ Mrmlja. „Isto si bio ovakav kad je Tyler postao
svećenik.“
Tyler.
Moj brat.
Riječi mi kapaju kroz um polagano donoseći hladnu spoznaju. „Kako
ti…?“
Ali čak i dok izgovaram riječi, čak i dok nestrpljivo naginje glavu i čak
dok se sunce pomiče iza oblaka i na lice joj baca novi reljef svjetla i sjene i ja
vidim naznake Elijahovih jagodičnih kostiju i očiju i čela – čak i dok se to sve
događa, znam.
Jebi me.
„Zenny?“ Upitam. A onda opet, jer i dalje mi se ne čini stvarnim.
„Zenny?“
Ne odgovara, ali ni ne treba jer sad to mogu vidjeti. Ne samo sličnost s
Elijahom, već njezinu sličnost s malom djevojčicom koju sam poznavao. Ali
sranje, ona više nije mala djevojčica. Četrnaest godina je očito jebeno dugo
vremena, što je nešto što znam onako intelektualno, naravno, ali vidjeti
dokaz toga na ovaj način je zbunjujuće. Nestvarno.
Zenny je žena. Žena koju sam želio pojebati sinoć. Mala Zenny! I gotovo
sam ju poljubio, gotovo sam –
Oh Bože. Preklopim rukom preko svojih usta dok mi je stvarni učinak
svega toga prolazio kroz misli.
„Elijah će me ubiti.“ Mrmljam kroz prste. „O moj Bože. Ubiti će me.“
Vidim najmanji bljesak zabavljenosti u njezinom pogledu prije nego
ponovno postane ozbiljan. „U redu je Sean. Ionako se nije ništa dogodilo.“
„Ništa se nije dogodilo? Isuse, Zenny, samo što te nisam poljubio! Nisam
imao pojma –“ Okrećem se od prozora na trenutak i onda se okrenem nazad.
„Zašto nisi ništa rekla? Ti si očito znala tko sam ja – zašto mi nisi rekla da si
to ti?“
„Nisi me prepoznao.“ Smireno odgovori. Ima nešto izazovno u njezinim
očima kad pogleda u mene. Ili možda nije izazovno - možda je to…
povrijeđenost? Ali to je smiješno. Zašto bi bila povrijeđena ako ju nisam

39
prepoznao nakon četrnaest godina. „I nisam vidjela razloga reći ti. Posebice
u svjetlu događaja koji se odvijaju vezano uz zgradu.“
„Ali svejedno si željela da te poljubim.“ Istaknem (i da, rekao sam to da
budem šupak). „Iako sam ja veliki, opaki vuk koji vam pokušava oduzeti
zgradu.“
Oči joj ponovno sijaju, ali ovaj put to nije zbog zabavljenosti. Odlazi do
prozora i prema meni, čujem kako se vrata otvaraju. Stoji na dovratniku,
izgleda slađe glamurozno od ijedne djevojke koja ima ikakvo pravo to biti i
pokazuje mi prema unutra. „Hoćemo li krenuti?“
„Ne! Zenny, duguješ mi više od toga, jebem mu mater.“
„Neću razgovarati s tobom o tome.“ Odgovara. „Gotovo je i neće se
ponovno dogoditi… i za početak, ionako se ništa nije dogodilo. Prešli smo
preko toga.“
Ja nisam prešao! Nisam prešao preko sjećanja na njezin dodir, sjećanje da
ju želim – što sad uopće nije ni sjećanje, to je stvarno, prisutno, to da ju želim
je moje trenutno stanje bića – i kako bih ja jebeno trebao preći preko činjenice
da je ovo Elijahova mala sestra? Netko koga sam držao kao dijete?
O moj Bože, idem u pakao. Čak ni ne vjerujem u pakao, a idem tamo, a
ono što je još gore je to da ona vjeruje u pakao, vjerojatno; ona vjeruje u sve
te glupe stvari, ona daje svoj život nekoj crkvi koja je ubila moju sestru.
Kako ju još uvijek mogu željeti nakon toga? Znajući da je ona mala
Zenny, znajući da ona odabire onu jednu instituciju na ovoj zemlji koju želim
vidjeti sravnjenu sa zemljom? Ali Bože, da ju želim, želim.
Ponovno pokaže gestom i ja konačno prihvatim njezin poziv, uhvatim
miris nečeg nalik na ruže i delikatnog dok prolazim pored nje.
„Želim samo da vidiš sklonište prije nego razgovaramo o ičemu
drugom.“ Rekla je ozbiljno zatvarajući vrata od čekaonice i vodeći me niz
kratak hodnik. Prolazimo pored malog ureda u kojem je žena sortirala kutije;
po svoj prilici ista žena s kojom je Zenny ranije razgovarala. „Poprilično je
tiho tokom ljeta.“ Zenny nastavlja, „Osim ako ne bude niz kišnih dana ili ne
dobijemo još jednu grupu žena koje čekaju trajni smještaj.“
„Zenny.“
Ignorira me, vodi me u veliku prostoriju po čijem obodu stoje uredno
spremljeni kreveti na kat. „Ali zimi, nedostaje nam kapaciteta. Imamo strogo
odvajanje obitelji, muškarce i žene, ali postoje trenutci kad moramo dopustiti

40
da gosti koji nas preplave spavaju na kuhinjskom podu pa da ne moramo
nikoga odbiti.“
Pogledam okolo po oskudnoj sobi koja je, unatoč svojim istrošenim
dekama i spljoštenim jastucima, ekstremno čista i iznenađujuće miriše na
dom. Poznati miris pečenja kruha, svježeg cvijeća i Mr. Cleana12. Potom
vratim pogled na mladu ženu koja se jako trudi ne gledati u mene.
„Zenny.“
Okrene se na peti i izlazi iz sobe, sad je pričala poprilično brzo. „A ovdje
je kantina.“ Kaže okrenuvši se prema širokom dovratku. „Kao što možeš
vidjeti, poprilično je mala za ono što mi radimo, a kuhinji je potrebna
obnova, ali unatoč svemu tome, u mogućnosti smo poslužiti skoro pa dvije
tisuće –“
„Zenny.“ A ovaj put ju dodirnem. Samo kratki dodir preko bijele,
umjetne tkanine na njezinom laktu. A onda se umiri i ukoči, kao da sam ju
sledio na mjestu.
„Reci mi što je sve ono sinoć bilo.“ Kažem i znam da zvučim
zapovjednički, znam da koristim isti tihi glas koji bih upotrijebio da kažem
ženi da otvori svoje noge mojim ustima. Znam to i nije me briga. Ne mislim
da bih mogao podnijeti život s proteklom noći u svojim mislima bez nekog
oblika završetka, ne mislim da mogu gledati u nju još ijednu sekundu i ne
poljubiti ju – ne mogu slušati niti jednu drugu riječ bez da mi treba da ona
izgovara moje ime iznova i iznova. Nešto se mora promijeniti, nešto mora
zaustaviti ovaj užasan preokret koji mi čini u grudima, a ovo je jedina stvar
koje se mogu sjetiti. „Stvar iskrenog frajera, sjećaš se? Što kažeš da mi daš
stvar s iskrenom curom?“
Stojeći iza nje, mogu vidjeti podizanje i spuštanje njezinih vitkih
savršenih ramena dok diše. Mogu vidjeti naznaku sunčeve svjetlosti kroz
njezine kovrče i čvrstu liniju njezine vilice dok razmišlja.
„Okreni se i pogledaj me.“ Nježno ju nagovaram, a tada, o jebem ti, to je
bila pogreška, jer ona se okreće, gleda u mene i nalik je na svaki put kad
zaboravim. Zaboravim kako je jebeno lijepa, zaboravim što prizor tih
napućenih usana čini mom kurcu.
„Molim te.“ Kažem tiho vireći dolje prema njezinom licu. „Reci mi o
sinoć.“

12 Marka sredstva za čišćenje

41
 Svijetlo jutarnje sunce čini da bakar u njenim očima izgleda kao da se
topi, da je tekući, kao da sama njezina duša vrije i čeka da bude izlivena.
Uzdahne, sprema se pogledati dolje, a ja joj ne dozvoljavam, uhvatim ju
prstom ispod brade kako bi svoj pogled držala na meni. Čini se kao da ju je
moj dodir šokirao, šokira i mene, a negdje u poleđini mog uma, razmišljam
o vitraju i oštrom okusu vina.
„Ja – ja sam sinoć željela posljednju noć za sebe.“ Konačno prizna. „Za
mjesec dana prisežem za novakinju i osim toga što idem u školu, neću više
biti slobodna…“ Utihne kao da se uhvatila da upotrebljava riječi koje ne želi
upotrijebiti. „Onda će biti vrijeme da se ozbiljno posvetim redu. Ovom
životu.“
„Stoga si kanila pitati bilo kojeg starog muškarca kojeg si ugledala da te
poljubi?“
„Ti nisi toliko star.“
„Znaš što sam mislio. Molim te, odgovori mi.“
Još jedan uzdah. „Ne. Samo sam se željela odjenuti i piti i imati noć koja
nije pisanje domaće zadaće, čišćenje kupaonica skloništa ili proučavanje
ekumenskih tekstova. A onda kad sam te ugledala, a ti me nisi uopće
prepoznao, to je djelovalo užasno, ali isto tako je djelovalo… sigurno,
pretpostavljam. Kao da sam te poznavala, a istovremeno te nisam znala. Kao
da sam se mogla pretvarati da sam netko drugi i isto tako znati da ćeš se
brinuti o meni.“
„To je bila opasna pretpostavka.“ Kažem joj osjećajući ubod
retroaktivnog straha. „Stvari koje sam ti sinoć rekao – prokletstvo, to nije bilo
u redu od mene da napravim.“
Izvije obrvu. „Dakle, u redu je reći mi te stvari kad sam samo stranac, ali
kad znaš da sam Elijahova sestra, onda nije u redu?“
„Pa da. I isto si tako mlada. A ja nisam dobar muškarac. Da si mi rekla
da si to htjela, proveo bih ostatak noći s ustima na tvojoj pizdi.“
Oči joj se rašire i ja se sjetim da smo na mjestu koje vode redovnice.
Uzdah.
„Oprosti.“ Popustim sklanjajući svoj prst ispod njezine brade i prolazim
rukom kroz svoju kosu. „Ali vidiš li zašto mi je ovo malo čudno? Ti si
Elijahova mala sestra i sad si iznenada redovnica i stvari koje sam ti želio
raditi, Zenny, jebeni Isuse, nemaš pojma.“
„Zar ovo zloglasni Sean Bell ima savjest?“

42
 „Nismo se vidjeli četrnaest godina.“ Kažem istovremeno zbunjen i
zabavljen. „I samo da znaš, ja sam jako principijelan muškarac.“
Zakoluta očima. „Razgovaram s Elijahom skoro svaki dan. Znam
dovoljno da znam da su tvoji jedini principi vezani uz novac.“
„Neistina.“ Prosvjedujem.
„Stvarno?“
„Uh, da, stvarno. Svjedok si koliko paničarim jer sam sinoć imao
pokvarene misli o tebi.“
Odmahne rukom. „To ima više veze s tvojim bratstvom s Elijahom nego
sa stvarnom etikom.“
„Ne vidim značajnu razliku između to dvoje.“
„Imaš li i dalje pokvarene misli o meni?“ Upita iznenada i upita to s
primamljivom kombinacijom hrabrosti i ranjivosti kojoj ne mogu odoljeti.
Kao da želi znati odgovor tako jako da je voljna izložiti svoju vlastitu
znatiželju i požudu – i to je više od same želje, ona želja da bude poželjna. A
to odaje toliko toga o njoj – njezinu mladost, energiju, duh, nevinost,
iskrenost i žudnju, a to je moćno, tako jebeno moćno.
„Želiš li još uvijek iskrenog frajera?“ Upitam jer nemam problema s tim
da budem iskren, ali nakon što joj odgovorim, ona bi mogla imati problema
s tim. A ja joj želim dati priliku da sad uzmakne od ovog razgovora, prije
nego otkrijem koliko točno nečist i ovozemaljski svjetovan muškarac može
biti u blizini svetih žena.
„Da,“ Šapne vireći prema meni.
I ja otvaram usta kako bih joj odgovorio, prisjetivši se tek u posljednjem
trenutku da je barem još jedna osoba ovdje, da Zenny želi biti redovnica, da
ne bi bilo dobro po nju da bude uhvaćena sa mnom kako još šapućem prljave
stvari na uho, a ionako ne želim biti prekinut. Potrebno mi je da čuje točno
ono što ću joj reći tako da shvati koliko je sve ovo ozbiljno.
Pogledam uokolo po kantini kako bih se uvjerio da smo sami pa je
uzmem za lakat i odvedem ju u kuhinju koja je bila odvojena okretnim
vratima. Kad smo bili unutra, pustim ju i ona instinktivno zakorači unatrag,
prislanjajući se na zid.
Pametna cura.
Činim sve one stvari koje čine dobri dečki: stojim poprilično daleko od
vrata tako da ima čisti bijeg, stavljam ruke u džepove i pitam ju posljednji
put, „Jesi li sigurna da želiš čuti ovo?“

43
 Podigne samo malo svoju bradu i vidim njezinu nervozu, njezinu
nesigurnost. Ali izgovara, „Da, molim.“ Smirenim, jasnim glasom.
Dobro onda.
„Želio sam te jebati od trenutka kad sam te danas ugledao.“ Kažem
promatrajući ju kako iznenada postaje blijeda od iznenađenja radi moje
iskrene razvratnosti. „Ne mogu prestati razmišljati o tome da ti podignem
taj džemper gore do struka i priljubim ti se uz pičku sve dok mi lice ne miriši
kao ti. Želim ti gristi sise kroz tu bijelu košulju. Želim vidjeti tu ogrlicu s
križem kako ti klizi niz ključnu kost dok otkrivam sviđaju li ti se više dva ili
tri prsta.“
Usne joj se razdvoje, ali nikakav zvuk ne izlazi. Oči su joj široke i
pretražuju moje, a ona diše brzo, tako brzo da sigurno znam da čuje i da
razumije svaku riječ.
„Je li ti Elijah rekao koliko mnogo žena sam jebao? Koliko mnogo sam ih
naveo da svrše? To je velik broj, Zenny, jer volim jebati. Volim navesti žene
da svrše. Volim vidjeti njihove tople male pičke, volim ih okusiti i gurati svoj
kurac u njih sve dok se ne rastegnu. Volim da su mi ruke pune njihove kose
dok im jebem usta. Volim osjećaj ženskih guzica stisnutih oko mog prsta dok
im jezikom obrađujem klitoris.“
Guta.
„A želim sve te stvari s tobom. Upravo sad.“ Otkopčam dugme sakoa,
raširim ga tako da može točno vidjeti koliko hitno to želim. Želim nju.
„Oh.“ Izdahne, oči joj padaju na debeli obris na mojim hlačama. „Oh.“
„Da. Oh.“
Ne može prestati zuriti u moju erekciju, zubi joj tonu u tu veličanstvenu
donju usnu dok gleda.
„Dakle, vidiš problem.“ Kažem poslovnim tonom dok ponovno
zakopčavam sako, uglavnom sakrivajući bolnu erekciju koja trenutno kapa
predejakulat na prizor nje kako grize svoju usnu. Ne mogu prestati
razmišljati o tome kako bi se te usne podavale i topile pod mojima, kako bi
se pokoravale pod mojim zubima, rastezale oko mog organa dok ga pažljivo,
nježno guram do poleđine njezinog grla.
Bori se da odvuče oči nazad na moje lice i kad konačno dođe do njega,
zatekne me kako se malo cerekam. Njezini obrazi se ponovno zažare,
vjerojatno od nelagode ili uzbuđenja ili neke kombinacije to dvoje. „Problem
je što si ti napaljena?“

44
 Zakoračim korak naprijed, ruke su mi ponovno u džepovima. „Ja sam
prljav muškarac, slatkice. Jebem striptizete. Primao sam konferencijske
pozive dok mi je supruga nekog muškarca pušila pod stolom. Misliš da se
stidim svog kurca? Da se stidim što želim jebati? To je tako daleko od istine.“
Sad su joj zjenice široke, oči su joj tek jedva obruč bakra oko ogromnih
bazena crnila. „Onda ne razumijem.“ Ona šapuće.
Zakoračim još jedan korak naprijed i još jedan, sve dok ne stojimo da nam
se dodiruju prsti na nogama. Ispružim ruku, primaknem se dovoljno polako
da joj uhvatim pogled i izvijem obrvu. Je li ovo u redu? Upitam tiho i ona mi
uzvrati kimanjem uz zapanjen pogled. Pratim liniju vrha njezine brade,
spuštam prst do rastezljivog ovratnika njezine košulje. „Problem nije u tome
što te želim jebati. Problem je u tome što mi je stalo do tebe. Stalo mi je do
Elijaha.“
„A ti ne jebeš žene do kojih ti je stalo?“
„Ne. Ne jebem.“
„To djeluje čudno.“ Mrmlja, dah joj zastaje dok se moj prst spušta malo
niže ispod njezinog ovratnika i počinje se igrati lančićem njezine ogrlice.
Slegnem ramenima. „Tako sam oduvijek radio. I….“
„I?“
Zavrtim privjesak križa među prstima, oči su mi i dalje na njezinima. „I
to je to.“
„Je li problem u tome što poštuješ moj odabir i moja uvjerenja? Ili zato jer
ne poštuješ Crkvu?“
Upotrijebim križ kako bih se privukao samo malo bliže njoj. „Oboje.“
Kažem joj.
„Znači postoji više nego jedan problem.“ Kaže glasom koji je pomalo
zadihan. „Stalo ti je do mene i mog brata. I ne mariš za Crkvu.“
„Mmm.“ Složim se. Sad joj promatram usta, način na koji se njezine usne
malo boraju dok govori, pomicanje njezinog jezika dok oblikuje riječi. Kurac
mi je bolno svjestan koliko joj je blizu; samo još nekoliko centimetara i mogao
bih se pritisnuti točno na njezin trbuh, trljanjem otjerati bol koju mi zadaje.
Ne. Loše. Elijah.
Stvar s opaticom.
„Nikad nisam dobila svoj poljubac.“ Šapne. „A već sam isplanirala
počiniti taj grijeh. Što ako bi me sad poljubio i pretvaramo se da je još uvijek
prethodna noć? Da nisi znao da sam to ja?“

45
 Jebi ga.
Tijelo mi odgovara prije mog uma, srce mi brzo nabija i moje uspomene
se kovitlaju kao vrtuljak, vraćajući napola zaboravljene osjećaje. Osjećaje
magije, tajnovitosti i nečeg više, kao da ova cura u sebi ima nešto veće od
onog svemira u kojem živim, kao da govori jezikom koji samo ja čujem u
snovima za koje se pretvaram da ne sanjam.
Podsjeća me na ono što sam nekad bio. Prije. Prije nego je Lizzy umrla.
Prije nego sam odbacio sve te glupe i naivne stvari koje su držale našu obitelj
slijepom na istinu i njezinu bol. Prije nego sam stvorio svog vlastitog idola
sačinjenog od novca i ambicije i kravata od tisuću petsto dolara.
Jebi ga. Jebi ga.
Trznem se unatrag kad shvatim što radim, koliko sam blizu njezinim
ustima, koliko sam blizu tome da se uhvatim za vlastiti kurac samo da bih
protrljao pulsirajuću potrebu u njemu.
Kako je, dovraga, iskušenje moglo biti utjelovljeno u jebenoj redovnici?
Koliko je to pošteno?
„Nema jebene šanse.“ Kažem razulareno. „Elijah će me ubiti. Ti ćeš me
ubiti onaj tren kad shvatiš koliko loš sam ja muškarac i što mi dozvoljavaš
da ti radim.“
„Kako to misliš?“ Odmiče se od zida, napravi korak naprijed dok joj je
glava nagnuta u stranu.
„Mislim da ne bi bila dobra stvar po mene da te poljubim.“
„Zbog mog brata?“
„Da.“
„I mog poziva?“
„Da.“
Zakorači još jedan korak naprijed i sad sam ja taj koji je prisiljen povući
se jedan unatrag.
„Pretvarat ćemo se da još ne znaš te stvari, sjećaš se?“
„I?“ Kažem zakoračivši dovoljno unazad tako da mi peta udari u pećnicu
iza mene i nalazim se u zamci. „Nemojmo zaboraviti da sam sebičan, opasan
i daleko stariji od tebe. Volim griješiti. Volim korupciju. Ne želiš da te netko
kao ja dodiruje.“
„Ali ja želim da me ti dodirneš.“ Zenny reče stisnuvši me uz pećnicu.
„Znam da si sebičan i grešan i upravo zato si savršena osoba da mi to pružiš.
Dati ćeš mi to i onda otići i nećeš biti uvrijeđen što te nikad više neću pitati

46
za još jedan poljubac. Zapravo, ako bi itko trebao razumjeti da želiš nešto
napraviti radi jednostavnog, trenutnog zadovoljstva u tome, mislim da bi to
bio ti.“
„Ali –“
„Samo jednom.“ Nagovara me, oči su joj tako velike i molećive. „Obećala
sam sama sebi da ću dobiti tu posljednju stvar prije nego postanem
novakinja. Jedan posljednji poljubac.“
„Ali –“
„A tko je bolji nego ti, najbolji prijatelj mog brata? Znam da ćeš paziti na
mene.“ Njezine trepavice zalepršaju i ona položi dlan na sredinu mojih
grudi.
I potom klizne dolje na moj trbuh.
„Zenny.“ Zagunđam. „Sranje.“
Kurac mi praktički buši rupu kroz hlače i kao da mogu osjetiti svaki
pojedini kružni pokret vrhova njezinih prstiju kroz sve slojeve svoje odjeće
dok njezina ruka se kreće niže, niže, niže -
„Molim te.“ Mrmlja milo i kako je odjednom ona dobila svu moć ovdje?
Kako je završilo da ona preuzme kontrolu i kako sam ja završio zarobljen i
da slabašno prosvjedujem?
A potom izgovori, „Sean,“ na način kako je to već ranije izrekla. Kao da
je to mrmljala u svoj jastuk, kao da je švrljala u svoje bilježnice, kao da je
zamišljala kako bi bilo izdisati moje vlastito ime natrag meni na usne.
„Sean.“ Rekla je ponovno i poleđina njezinog dlana udari o moj pojas i
sve je gotovo, riješeno, moja kontrola je pukla kao struna.
Zastenjem.
I privučem ju u vrući, vatreni poljubac.

47
 ONAJ TREN kad su njezine usne dotakle moje, izgubio sam se. Za sebe,
za nju, za bilo koje sjećanje na ono što je ispravno ili istina ili nužno.
Ekstaza. Tako se to naziva kad sveci iskuse duhovnu euforiju, a ja nisam
svetac, to je jebeno sigurno, ali ovo… ovo je ekstaza. Tiho cviljenje koje
proizvodi kad kliznem rukom na dno njezinih leđa i privučen naša tijela
bliže jedno drugom. Oklijevajuće treperenje njezinog jezika na mojim
usnama. Čist, sladak okus nje, miris ruže njezine kože, satenska podatnost
njezinih mekanih usta pod mojima.
Nesputan način na koji se njezine ruke omotavaju i vješaju oko mog
vrata.
I mala buka koju ispušta dok činim njezina usta u potpunosti mojima –
njezin jezik, njezine zube, njezine usne – ne suzdržavam se. Okrenem se tako
da je ona ta koja je leđima naslonjena na pećnicu, opkolim ju sa svih strana
– rukama, nogama sa svake strane njezinih nogu – i predajem se svakoj
prljavoj potrebi koja je nabijala u meni. Stisnem svoj kurac o nju, ruke mi
pronalaze njezino dupe ispod jeftine tkanine njezinog džempera i grizem joj
donju usnu sve dok ne zastenje. Držim ju zarobljenu među svojim zubima
dok ju podižem i stavljam na pult odmah pored pećnice, a ona širi svoje noge
kako bih zakoračio između njih kao da smo ovo učinili tisuću puta prije.
Onaj trenutak kad nam se tijela ponovno dodirnu, onaj trenutak kad se
široki greben moje erekcije očeše o mjesto među njezinim nogama, ona
ispusti tako slatko iznenađen dah, tako simpatično zapanjena, toliko da
moram šakama uhvatiti suknju njezinog džempera da izbjegnem učiniti
nešto krajnje prljavo kao igrati se rubom njenih gaćica. Kao kliznuti prstima
ispod gume i sam saznati je li glatko obrijana ili prošarana dlačicama, je li
vlažna i skliska, je li joj klitoris velik i potrebno mu je trljanje i poljupci.
A potom ona zgrabi rever mog sakoa i nabije svoje kukove o mene, opet
tražeći zadovoljavajuće trenje. I opet. I opet.

48
 „Zenny.“ Mrmljam joj o usne, neki hrabri dio mene prepoznaje ovo kao
nešto daleko, daleko više od poljupca kojeg je tražila i isto tako shvati da ću
svršiti svuda po unutrašnjosti svojih hlača Hugo Boss odijela ako nastavi s
time. Čak i kroz odjeću, mogu osjetiti njezinu vrelinu, njezino besramno
kretanje nagovještava tamo gdje postaje mekana i vlažna između nogu.
Jebi ga, želim to vidjeti. Želim vidjeti njezinu pičkicu. Odjednom je to
jedino o čemu mogu razmišljati, sve što mogu željeti ili za čime žudjeti, samo
jedan pogled, samo proviriti.
„Želim ti vidjeti pičku.“ Kažem promuklo podignuvši glavu.
„Moju… pičku?“ Izgovara riječ kao da ju nikad prije nije izgovorila na
glas.
„Da.“ Glas mi je sad tako promukao, tako očajan i jebeš ga, nikad se
nisam osjećao ovako pomahnitalo. Kao da ću zapravo izgorjeti ako ne
učinim tu jednu stvar, taj jedan mali pogled na njezino tajanstveno mjesto.
Drhtavo je izdahnula, njezina ruka pada s revera na njezinu suknju koju
polako podiže do svog struka dok ja još jednom proždirem njezine usne, dok
zakopavam svoje lice u njezin vrat i ljubim svaki djelić kože koji je izložen
iznad njezinog ovratnika. Ugrizem ju za uho, za vilicu, ruka mi pronalazi
njezinu dok povlači svoju suknju gore, tako da joj pomažem izvesti to, da to
radimo zajedno, taj zabranjeni čin, to zabranjeno otkrivenje.
Njezino zabranjeno tijelo.
Ta riječ, zabranjeno, probada mi misli, stvara podjednako ubode požude i
straha. Jer da, jebeno je vruće to što ju ne bih trebao ljubiti, ne bih ju trebao
preklinjati da vidim njezino najtajnovitije mjesto, moja ruka ne bi trebala
pokrivati njenu dok joj klizi uz bedro – ali je isto tako loše. Loše čak i za Seana
Bella.
Loše, loše, loše.
Elijahovo razočarano lice bljeska mi kroz misli i ja prekidam naš zagrljaj,
zateturam korak u nazad. Zenny se sledi, usta su joj još uvijek vlažna i
otvorena od našeg poljupca i njezina ruka puna tkanine suknje koja lebdi na
sredini njezinih bedara. Dugo prostranstvo svilenkaste, tamne noge sija na
sunčevom svjetlu i prije nego spusti suknju, vidim bljesak snježno bijelog
pamuka između njenih nogu.
Gutanjem prigušim zvuk. Rutinski jebem žene koje nose La Perlu ili
Agent Provocateur, ali nekako je prizor tih jednostavnih pamučnih gaćica

49
zapalio moj kurac i on curi svuda po unutrašnjosti mojih hlača. Moram se
okrenuti od nje kako bih se jebeno sabrao.
„Sean…?“ Oklijevajući upita i kad se ponovno okrenem prema njoj, na
licu joj je stvarna zabrinutost, zabrinutost koja se tako brzo pretvorila u stid.
Što sam jebeno to učinio?
„Žao mi je.“ Mrmljam. „Jebeno mi je žao. Moram – moram ići.“
I odlazim što brže mogu, prisiljavam se da ne pogledam nazad prema
temeljito izljubljenoj redovnici koja još uvijek sjedi na pultu.

JEBI GA.
Jebi ga, jebi ga, jebi ga.
Poljubio sam Elijahovu malu sestru. Onu koja je redovnica – pardon,
postulantica – ona koja ima roditelje s kojima moji roditelji i dalje odbijaju
razgovarati. Ona koja trenutno stvara mojoj tvrtki veliku glavobolju u
odnosima s javnošću i povrh svega toga, nisam čak ni uspio s njom uopće
razgovarati o ugovoru.
Niti jednom.
Valdman će biti bijesan. I Elijah će biti bijesan.
I sad će vjerojatno Zenny isto biti bijesna i to s jebeno dobrim razlogom.
Što nije u redu sa mnom? Sean Bell ne pravi sranje kao ovo! On dobiva
što želi, jebe one koje želi i onda živi onako kako on želi – bez krivnje, bez
obveza, sa svim uspjehom na ovom svijetu.
Uznemireno prolazim rukom kroz kosu dok širom otvaram vrata Audija
i ulazim unutra. Jedva da sam upalio auto prije nego mi se oglasio telefon.
Elijah.
Jebi ga. Dobro. Znaš što? Zapravo ovo je dobro. Ovo je u redu. Nema
potrebe da budeš preplašen; Sean Bell se ne plaši.
„Hej čovječe.“ Kažem dok odgovaram na telefon. „Što ima?“
„Što ima s tobom?“ Elijah suho upita. „Ti si taj koji je zvao.“
„Točno.“ Kažem.
Točno.
„Dakle, um…“ Izlazim automobilom s pločnika na ulicu pokušavajući
srediti misli i pokušavajući ignorirati način na koji mi se još uvijek napeti
kurac trlja o šlic. „Tvoja sestra. Zenobia.“

50
 „Jesi li ju sinoć vidio? Poveo sam ju sa sobom na tu stvar – mislio sam da
kasnije navratiš i pozdraviš ju. Mislim da se neko vrijeme niste vidjeli.“
Odupirem se potrebi da udarim glavom o volan. „Da. Prošlo je neko
vrijeme. I vidio sam ju.“
I umalo ju poljubio. A potom sam ju danas poljubio i umalo ju natjerao da mi
pokaže svoju pičkicu dok je druga redovnica bila dolje niže na hodniku.
„Dobro, drago mi je da si ju uspio vidjeti.“ Elijah zvuči stvarno sretan i
nepoznat osjećaj krivnje prođe kroz mene.
„Da, dakle… ona je sad redovnica?“
„Željela je biti redovnica otkad je bila tinejdžerica. Nikad nisam pričao s
tobom o tome?“
„Definitivno nisi.“ Odgovorim kormilareći automobilom nazad prema
tvrtki. „Je li ti bilo teško… znaš? Tvoji roditelji? I to što žele unučad i ostalo?“
„Vidim, danas potpuno preskačeš čavrljanje.“ Elijah odgovori
zabavljeno. „Da, bilo je teško, ali sad je dobro. U nekom trenutku moraju
shvatiti da su Zenny i meni dozvoljeni naši vlastiti životi. Vjerojatno bismo
im to olakšali time da smo se pobunili u srednjoj školi umjesto da smo čekali
sve dok ne diplomiramo, ali tu smo gdje jesmo. Zašto ponovno razgovaramo
o ovome?“
„Uh. Dobro. Zenny i ja na neki način sad radimo zajedno. Ili jedno protiv
drugoga, ovisi kako gledaš na to.“
Elijah je istog trenutka postao oprezan. „Kako to misliš?“
Objasnim o dogovoru vezano uz zgradu i časnim sestrama Dobrog
pastira koje su se obratile novinarima vezano uz njihovu nadolazeću
deložaciju. I taman da ću mu reći za poljubac, stvarno planiram, kad se on
ubaci.
„Gle, znaš da ne vidim ništa pogrešno u tome što radiš ili kako zarađuješ
svoj novac, ali ako učiniš išta da povrijediš Zenny ili njezine sestre, pakleno
ćeš platiti.“
„Vau čovječe, ne planiram povrijediti ikoga –“
„Mislim to.“ Elijah upozorava. „Zenny je to željela skoro deset godina,
morala je podnositi naše roditelje i naše prijatelje koji su joj zadavali
probleme radi toga, naradila je svoje dupe kako bi ispunila svoje obveze kao
postulantica dok je stjecala svoju diplomu medicinske sestre. Nemoj joj to
upropastiti.“
„Ne mislim!“

51
 „Sean.“
„Elijah.“
„Poznajem te, a i znam što radiš ljudima koji ti se nađu na putu, ali te
pitam u ime našeg prijateljstva da ju čuvaš. Nemoj ju zgaziti da bi zaradio
više novca i nemoj joj ovo sjebati.“
Krivnja sad ima zube, marljivo žvače nešto u mojim grudima. „Čuvat ću
je.“ Obećam i izgovorim to kako bih se iskupio za sve one načine na koje je
već nisam čuvao.
„Dobro. Jer ću te ubiti ako ne budeš.“
Uzdahnem. Ovo je loše.
„I ti si u redu s tim da ona postane redovnica?“ Upitam. „Da odustane
od normalnog života?“
„Tko ima pravo reći što je normalan život?“ Elijah upita. „Važna je stvar
imati život sa smislom. Čini se da je ona to pronašla s katoličkom crkvom.“
„Ali katolička crkva je užasna.“ Proturječim zaustavljajući se u parkirnoj
garaži Valdman i kolege. „Njihov smisao je sve u vezi homofobije i zaštite
predatora i tretiranje žena kao drugorazrednih građana. Kako ti to može biti
u redu? Kako se ona može slagati s time?“
Elijahov glas je ponovno suh. „Jer sam ja gej, misliš?“
„Pa. Da.“
„Shvaćam odakle ovo dopire i vjeruj mi, imam cijeli dosje s
kompliciranim mislima i mišljenjima o katoličkoj crkvi nakon svog
djetinjstva, ali promatrati kako Zenny ide na to putovanje me podsjetilo da
postoji mnoštvo dobrih ljudi u Crkvi. Ljudi koji vjeruju u jednaka prava.
Ljudi koji su posvećeni pomaganju siromašnima. Gej ljudi, feministkinja i
aktivista koji rade za rasnu, ekonomsku i sudsku pravdu. Dakle, Crkva
možda nije savršena, ali nije rješenje srati po njoj. A što se Zenny tiče,
odgovor je u tome da podržava ono što je dobro u tome i radi na tome da
promijeni ostalo.“
Razmišljam o tome na trenutak. „Znači li to da ćeš ponovno ići na misu?“
„Jebeno ne. Ali zbog toga se slažem da moja sestra postane redovnica.
Redovnice mogu činiti velike stvari i Zenny će činiti velike stvari i nemam
sumnje u svojoj glavi da će ona na ovaj način pomoći mnogim ljudima. Osim
toga, to je ono što ona želi. To je najvažnija stvar.“
„Dobro, dobro.“ Parkiram automobil i izlazim van. „Čujem što govoriš.
Ali i dalje mislim da je Crkva sranje.“

52
 „Znam da misliš.“ Elijah govori. A potom, njegov glas postaje ljubazniji.
„Nitko nije zaboravio na Lizzy, Sean. Nitko nije zaboravio kroz što si
prošao.“
„Ona je isto željela biti redovnica, znaš.“ U grlu mi je glupa knedla dok
na glas izgovaram te riječi. „To je sve o čemu je govorila.“
„Znam. Volim zamišljati da bi ona i Zenny bile stvarno dobre
prijateljice.“
„Da. I ja.“
„Iako sam mislio to što sam rekao. Pazi na nju ili ću te ubiti.“
„Elijah.“
„Ozbiljno. Znam da si dobio posao koji moraš obaviti, ali obavi to bez da
nju sjebeš.“
„Elijah. Već sam obećao.“
„Da, pa, ne vjerujem ti.“ I potom prekine.
Uzdahnem.
Spustim telefon u džep i protrljam lice objema rukama dok čekam dizalo.
Dobro, stvari sad nisu baš idealne – lagao sam Elijahu (iako propustom, to
nije tako loše, zar ne?) i obećao paziti na Zenny, a sad moram otići gore i
objasniti svom šefu zašto još nije definiran plan kako da se ovo popravi.
Oprostite, gospodine Valdman, samo što ona ima zbilja krasna usta i način na
koji ona traži stvari kao poljupci kojem ja ne mogu odoljeti.
Kako da ne. To neće upaliti.
Vrata dizala se uz zvon otvore i ja ulazim unutra razmišljajući. Očito si
ne mogu vjerovati kad je Zenny u blizini, toliko je jasno. A i upravo sam
obećao Elijahu da ću je paziti, što gotovo sigurno znači da ju neću ponovno
ljubiti.
Neću preklinjati da joj vidim pičkicu kao žedan čovjek koji samo žudi za
pogledom na vodu.
Ja sam odgovorno ljudsko biće i dok priznajem da sam netko koga bi
ljudi mogli nazvati grešnim, a ostali bi mogli nazvati seronjom, nikad se ne
bih na silu nabacivao ženi. Više sam nego sposoban zadržati ruke, oči i riječi
za sebe; više sam nego sposoban biti u blizini nekoga za kime čeznem i još
uvijek se ponašati etički i profesionalno. Ali nije u tome problem – problem
je u tome što Zenny traži stvari i jednom kad traži, ne mogu si vjerovati da
ću reći ne.

53
 Jer ako zatraži još jedan poljubac, nema načina ni u paklu da ću biti
sposoban zaustaviti se. Definitivno ne sad, ne nakon što sam osjetio kako su
joj mekana i nestrpljiva usta, ne nakon što sam osjetio mekano izvijanje
njezinih kompaktnih oblina o svoje tijelo. Ako me upita za još jedan poljubac,
biti ću na njoj prije nego uopće budem mogao nabrojati sve razloge zašto bih
trebao odbiti.
A to je loše. Jako lošeeeee.
Do trenutka kad sam došao do Valdmanovog ureda, više-manje sam
imao smišljen plan. Tajnik Trent mi mahne rukom da uđem unutra i ja
letimice pokucam na vrata prije nego uđem unutra.
„Ah, Sean.“ Valdman kaže. On je u stolici pored prozora, prebire po
spisima tako nepovezano da sam uvjeren da zapravo ne čita ništa u njima,
samo je želio izgledati kao da ima u što gledati dok ispija još jutarnjeg viskija.
„Bok, gospodine.“
„Kako je prošlo s redovnicama?“
Pročistim grlo pokušavajući prizvati samopouzdanje i šarm koji mi inače
tako lagano dolaze. „Ništa još nije odlučeno, ali vidio sam sklonište i mislim
da imam sasvim dobru ideju kako ovo riješiti.“
Valdman zatvara spis i podiže svoju čašu od viskija. „Slušam.“
Sjednem na škripavu fotelju pored njegove. „Moramo im pronaći novo
sklonište. Veće, bolje i bez dodatnog troška. Ne znam možemo li to
omogućiti da se dogodi dovoljno brzo da preduhitrimo priču, ali svejedno
će učiniti mnogo u korist popravljanja imidža tvrtke.“
Moj šef kima glavom. „I već si razgovarao s njima o ovome?“
„Ne, gospodine. Želio sam to prvo proći s Vama. Ali prostor koji oni sad
koriste je skučen i otrcan. Ako im možemo pronaći neko mjesto koje je veće,
ljepše, neko mjesto koje je dobro za fotografiranje i izgledat će dobro na
vijestima, onda ćemo uspjeti ovo riješiti.“
„Sviđa mi se.“ Valdman reče. „Dokle god nas to ne košta ništa novca.“
„Možda ćemo morati napraviti malu donaciju kako bismo podmazali
kotače, ali nadam se da možemo pronaći postojeće zdanje koje je prikladno
njihovim potrebama i ništa nas ne košta. Uvjeren sam da možemo pronaći
nekog našeg klijenta koji treba poreznu olakšicu i koji već ima nekretninu
koja će moći poslužiti.“
„Dobro, u redu.“ Kaže. „Realiziraj to.“

54
 Zastanem. Ovo je zeznuti dio. „Dakle, gospodine, pitao sam se bi li bilo
moguće da netko drugi preuzme ovaj projekt. Barem kad je riječ o
suočavanju s redovnicama.“
Valdman gleda u mene. I ne odgovara.
„Ja ću i dalje obavljati sve ostalo – pronaći novo zdanje i posredovati
između Keegana i Ealey i sve to. Ali ne mislim kako sam ja prava osoba za
rad sa samim redovnicama.“
Moj šef me nastavlja proučavati i ja se oduprem potrebi da se
promeškoljim na fotelji. Ne pokazuj nikakvu slabost, podsjetim se. Izgledaj pun
samopouzdanja. Izgledaj kao da si spreman za još jedan pobjednički krug.
„Znaš, ovo je prvi put u deset godina da si ikad pitao da te se skine s
posla.“ Valdman reče. „Bavio si se senatorima, atletičarima, međunarodnim
pivskim konglomeratima za mene, ali iznenada gubiš živce? Previše si
mekan da bi se pozabavio hrpom redovnica?“
„Nisam premekan.“ Kažem defenzivno.
„Što je onda?“
Odlučim se za djelić istine koja ne uključuje Zenny. „Moja sestra se ubila
zbog grabežljivog svećenika. Žao mi je, ali imam previše prtljage s Crkvom
da bih se bavio redovnicama izravno. Bolje ću raditi iza kulisa.“
Valdman uzme piće i cmokne usnama. „Dobro, ne mogu reći da nisam
malčice razočaran – još uvijek mislim da si ti najbolji čovjek da bude u
samom središtu toga – ali ne mogu ti osporiti da je to prokleto dobar razlog
što želiš izbjegavati redovnice.“
„Dakle, pronaći ćete nekoga da surađuje s njima?“
„Da.“
Hvala kurcu. „Hvala Vam, gospodine. Obećavam da ću učiniti sve da se
ovo riješi do samog kraja.“
Valdman odmahne rukom. „Znam da hoćeš. Ti si dobar zaposlenik, Sean
i ja u potpunosti vjerujem da ćeš ovo riješiti.“
Drago mi je da netko misli, pomislim.

TE VEČERI, nakon što sam obišao mamu u bolnici, odlazim do kluba

kako bih se malo ispuhao i završio pobjednički krug koji nikad nisam uspio
sinoć izvesti. Znam da se striptiz klubove generalno smatra pokvarenim
mjestima i vjerojatno postoji nešto tako samo po sebi prljavo u poslovnoj

55
golotinji koju nikakva količina novca ne može popraviti, ali ovo mjesto je
jako blizu jer tu je mnogo novca. Ekskluzivan je, otvoren samo za članove (da,
muškarci i žene) koji zarađuju milijun godišnje. Osim toga, sviđa mi se što
je suštinski prljav.
Ja sam u suštini prljav i nemam namjeru u skorije vrijeme to promijeniti.
Uzimam si malo Macallana i lutam po području bara. Klub je na najvišem
katu nebodera u centru grada, a dok su salon i plesni podiji ograđeni
zidovima od prozora, duž vanjskog oboda kluba je široki hodnik za članove
koji obavljaju telefonske pozive ili jednostavno gledaju prema gradu, što je
upravo ono što ja sad činim. Obuhvatio sam svoju čašu rukama i nazirem
oštre linije vlastite zgrade nekoliko blokova dalje. Svjetla u mom penthausu
su upaljena i provjeravam svoju kućnu aplikaciju na telefonu kako bih vidio
tko je jebeno u mom penthausu jer je kompanija za čišćenje trebala odavno
biti gotova za danas.
Palim snimku kuhinjske kamere i gledam nepogrešive obrise Aidenovih
mišićavih golih leđa dok kopa po mom frižideru. Čak i na blago zrnatom
prikazu kamere vidim svjetlucanje znoja na njegovoj koži.
Pozivam ga i odgovara uz gunđanje.
„Prestani kapati znoj svuda po mom čistom podu.“ Kažem razdražljivo.
„Nije da ga sam čistiš.“ Aiden odgovara. Čujem da se vrata od frižidera
zatvaraju i zveket tanjura na pultu.
„I prestani jesti moju hranu.“ Kažem mu. „Jebeno je iritantno doći kući i
imati ispražnjen frižider od strane nekog Neandertalca.“
„Ali isto tako ne obavljaš sam vlastitu kupovinu.“ Aiden istakne.
„Zar nemaš svoj stan? S vlastitom hranom i vlastitim podovima po
kojima možeš prljati kad god želiš?“
„Sviđa mi se teretana ovdje.“ Aiden mrmlja pored zvuka mikrovalne.
„Osim toga, bliže je mami i tati i bolnici.“
Ne odgovaram, a i ne moram. Bilo kakav spomen mame je automatski
prekid vatre i u svakom slučaju, u pravu je – jedan od tradicionalnih
Aidenovih zaštitnih znakova je njegova impulzivnost, kupio je neku
ogromnu staru seosku kuću na selu i na poprilično je vožnje od grada.
„Nemam pojma zašto si kupio to mjesto.“ Kažem hodajući do drugog
prozora tako da mogu gledati u smjeru prema bolnici. Nemoguće ju je
razaznati odavde, ali gledajući u nju se marginalno osjećam bolje, kao da još
uvijek držim oko na mami. „Velika je i nije da ti treba toliko puno prostora.“

56
 „Sviđa mi se.“ Aiden reče. „Tiho je tamo. Možeš vidjeti zvijezde.“
„Misliš, sviđa ti se sve dok ne poželiš pristojnu teretanu ili dok ne
ogladniš.“
„To isto.“
„U klubu sam. Zašto se ne istuširaš i navratiš?“
Aiden oklijeva. „Mislim da večeras idem ravno kući. Sutra imam zatrpan
dan.“
Namrštim se. Aiden nije odbio priliku posjetiti klub od kada je dobio
svoju vlastitu pozivnicu prije par godina i dok ja obično izbjegavam
primjećivati takve stvari o svojoj vlastitoj braći, bilo bi nemoguće ne znati da
su njegovi fizički apetiti podjednako snažni kao i moji.
„Jesi li siguran?“ Upitam. „Moglo bi biti lijepo malo se ispuhati.“
„Drugi put.“ Aiden reče neodređeno. „Iako, zabavi se.“
„Da. Hoću.“
Prekinem poziv i naslonim glavu na staklo, odlučujući da stavim
Aidenovo čudno ponašanje u kutiju u svojim mislima i zatvorim poklopac.
Jednostavno nemam vremena niti energije upravo sad se nositi s bilo čime
što ga je nagnalo da se čudno ponaša. A ionako je vjerojatno to zbog
problema s mamom. Svaki od nas braće se nosi s maminim rakom na
različite nezdrave načine i pretpostavljam da postoji gori način za nositi se s
time nego nasumični činovi celibata.
„Hej, Sean.“ Tihi glas se oglasi iza mene. Okrenem se i ugledam Scarlett,
pjegavu plesačicu blijede kože koja mi se jako sviđa. Usput, njezina kosa
odgovara uz njezino ime. Posvuda.
Polagano joj se nasmiješim. „Hej i tebi.“
Odjevena je u svileni ogrtač, ali dozvoljava da se otvara središnji
rasporak dok hoda prema meni i naslanja svoje ruke na moja prsa.
„Što kažeš na privatni ples za mog velikog dečka?“ Prede.
Svjetla grada trepere izvana radi čega ona izgleda poprilično zgodno;
ipak unatoč tome, ne mogu spriječiti svoj um da odluta na ovo jutro, na
Zenny na sunčevom svjetlu, na Zenny smještenu na rubu pulta. Na Zennyna
bujna usta i oči obrubljene bakrom i njezinu malu naušnicu u nosu. Na
opojnu mješavinu hrabrosti i stidljivosti koja odaje Zenny svaki put kad
progovori.

57
 Ne mogu spriječiti način na koje moje tijelo slijedi moj um, moj kurac koji
me podsjeća poprilično hrabro da nije imao ništa osim moje vlastite ruke
tokom protekla dva tjedna.
„Što kažeš na više od privatnog plesa?“ Kažem uzimajući Scarlettin lakat
i vodeći je nazad u hodnik koji vodi do privatnih prostorija. „Moram se
riješiti nešto napetosti.“
„To je dodatno.“ Scarlett mi govori izgledajući zadovoljno. „Ali radi tebe
ću nabaciti popust.“
Odlazimo u privatnu sobu i Scarlett me gura na maleni kauč, puza u moje
krilo i vuče me za kravatu, a ja izdahnem od olakšanja koje nema nikakve
veze s činjenicom da će moj zanemareni kurac uskoro dobiti pozornost koja
mu je potrebna. (Pa gotovo ništa nema s tim.)
Ne, osjećam olakšanje jer su se stvari sad vratile u normalu, nakon ovog
ludog dana. Pronašao sam način da izbjegavam Zenny, da zadržim
Valdmana sretnim, da održim svoje obećanje Elijahu i sad sam upravo tamo
gdje bih trebao biti – opuštajući se uz čašu viskija i čekajući topla usta zbog
kojih ću se osjećati bolje.
Ja sam onaj koji rješava. Riješio sam problem i sad sam gotov i mogu
prestati razmišljati o tome.
O njoj.

58
 OSIM ŠTO NE MOGU PRESTATI MISLITI o njoj.
Ne mogu prestati razmišljati o njoj dok Scarlett kleči među mojim
nogama i čini da se osjećam dobro. Ne mogu prestati razmišljati o njoj dok
se vraćam u svoj penthaus i čistim suđe koje je Aiden ostavio u mom
sudoperu. Ne mogu prestati razmišljati o njoj dok se tuširam i padam u san
i onda slijedećeg dana kad idem u ured i nakon toga, kad pomažem mami
da ju otpuste iz bolnice. I dan nakon toga.
I posebice ne mogu prestati razmišljati o njoj dok sjedim u sobi za infuziju
svoje mame, čitam na glas najnoviju novelu Wakefield Sage, U rukama
obeščašćenog vojvode.
„I što je s mojim mirazom?“ Čitam. „Pretpostavljam da ti to ne znači
ništa?“
„Nije značio ništa od dana kad sam te prvi put ugledao.“ Nastavljam
glumeći duboki bariton obeščašćenog vojvode. Ili barem duboki bariton za
koji sam pretpostavljao da bi obeščašćeni vojvoda imao.
„A koji bi to dan bio Vaša visosti?“ Kažem glasom mlade Eleanor
Wakefiled. „Onog dana kad sam rođena i moj otac me obećao tebi kako bi
podmirio svoje dugove prema tvojoj obitelji? Ili one noći kad si me prvi put
vidio kao odraslu ženu na mom predstavljanju u javnosti?“
„Pretpostavljam da mi nećeš vjerovati ako ti kažem da je oboje?“ Čitam
kao vojvoda.
„Laže.“ Dobaci onkološka sestra. „Nije mislio o njoj ništa osim kao kravi
muzari sve do zabave u Almack'su.“
„Ne, ne.“ Emmet odgovara iz naslonjača pored mame. Namjestio je deku
oko svojih nogu i podigne blijedi, kvrgavi prst kako bi naglasio svoje
promukle riječi. „Njegovi osjećaji o njoj su oduvijek bili komplicirani jer tu
je bila djevojka za koju je bio zaručen, ali ona je bila previše mlada za išta
osim da ju se ignorira toliko godina. Ali onda je on izgubio sve i ponovno ju
ugledao u istom tjednu –“

59
 „Ja mislim da je on oduvijek osjećao da bi ju mogao voljeti, ne uzimajući
novac u obzir.“ Moja mama prekine mašući svojom bocom Mountain Dew-
a13. „Ali ju nije želio jebati sve do zabave.“
„Mama.“
„Što? To je istina.“
„Znam da je istina, ali –“ Napravim gestom po sobi za infuziju, u kojoj je
desetak ljudi godina kao moja mama ili stariji. „U javnosti smo. A znaš…“
Spustim glas na diskretan šapat. „…stariji.“
„Sine, borio sam se u Vijetnamu.“ Emmett zagrmi. „Misliš da prije nisam
čuo riječ jebanje?“
„U knjizi je.“ Sestra doda. „Mislim da čak i vojvoda kaže nešto poput
toga, 'želim te jebati upravo sad na balkonu, proklet da je miraz.'“
„Sean, pogledaj u mene.“ Mama moja izgovara i ja gledam u Carolyn
Bell. U njezina malčice preširoka usta i njezine jamice – upravo kakve imamo
sva moja braća i ja. U glatko lice, jedva naboranih linija, koje je djelovalo
nezemaljski i čudno radi nedostatka obrva i trepavica. U svileni šal omotan
oko nečega što je nekad bila gusta kestenjasta kosa, a sad je ništa doli skalpa.
„Da, mama?“
Nagne glavu i vrlo naglašeno izgovori. „Jebati, jebati, jebati, jebati, jebati,
jebati –“
Stavim obje ruke preko lica i mrmljam u dlanove. „Oh moj Božžeeee.“
„Nastavi čitati, sine, nemam cijeli dan.“ Emmett doda i Rosalie koja je s
druge strane moje mame progunđa slažući se, iako sa sigurnošću znam da
obično spava tokom većeg dijela vremena za priču Seana Bella.
Tokom posljednja tri mjeseca, ekipa s infuzije četvrtkom ujutro je slušala
kako prolazim kroz posljednja dva dijela knjiga Wakefield Saga. Mama i ja
smo bili kompanjoni u čitanju romantičnih novela od kad me uhvatila da
sam sa sobom pri povratku na koledž švercao U krevetu s piratima nakon
Lizzynog sprovoda i umjesto da me zadirkuje, natovarila mi je slijedeća dva
meka uveza iz serije. Od tada zajedno proždiremo knjige u našem malom
knjiškom klubu samo za Bellove i premda nam se sviđaju neke romantične
novele smještene tu i sad, zbilja preferiramo naše knjige s bitangama,
razvratnicima, dvorcima i sranjima. A kada je mami dijagnosticiran rak,
oboje smo znali da nam treba neka mentalno utješna hrana pa smo se vratili

13 Američko gazirano bezalkoholno piće

60
na Wakefiled Sagu, na one same knjige koje su stvorile neformalni klub samo
za Bellove.
Osim toga, čini da seanse kemoterapije prođu brže.
Pitam se zna li Zenny što je započela s tom knjigom o piratima prije svih tih
godina.
Nastavim čitati, ignorirajući prosvjede doslovce svih pacijenata u sobi i
sestre kad preskočim scenu seksa.
„Oh, daj.“ Rosalie gunđa, oči su joj i dalje zatvorene. „Ovo smo čekali
tjednima.“
„Dečki.“ Mrmljam. „Ne mogu ovo čitati ispred mame.“
„Pretvaraj se da te ne mogu čuti.“ mama reče. „Stvarno si bio jako dobar
u pretvaranju da te ne mogu čuti kad si bio tinejdžer koji je švercao djevojke
u svoju sobu.“
„Odlazim. Kunem se svime što je sveto da hoću. Ostavit ću te tu da cijeli
dan gledaš Ellen14.“
„Ako odeš, svakako se pobrini da ostaviš knjigu.“ Mama reče oštro, moje
prijetnje su beskorisne kao što su bile i kad sam bio dječak. „A onda ću ja na
glas čitati scenu seksa.“
Nekako je neugodnije zamisliti i nakon što su pacijenti prijetili da će se
pobuniti i da će mi fizički oduzeti knjigu iz ruku, popuštam i čitam na glas
scenu u kojoj obeščašćeni vojvoda konačno polaže pravo na Eleanorino
djevičanstvo.
Nastao je pljesak u sobi dok je Eleanor svršavala i vojvoda konačno
oslobodio svoje bujice strasti u Eleanorinu utrobu.
„To je sve o čemu sam sanjala.“ Čitam Eleanorinim glasom.
„Ali se vojvoda na to trzne.“ Čitam i moja vlastita savjest neugodno
pecka dok izgovaram te riječi. „On je istog trenutka osjetio krivnju zbog
onoga što je učinio, užasnu težinu toga. Nekad davno se zakleo da će zaštititi
ovu djevojku, a evo ga tu, prevrće ju bez imalo naznake onoga što je ona
zaslužila od njega. Zaslužila je vjenčanje, budućnost, obećanje ljubavi. A sve
što joj je on dao je bilo nekoliko trenutaka zadovoljstva i doživotno kajanje.“

„SEAN, MOJ DJEČAČE.“

14 Američka dnevna televizijska estradno humoristična talk emisija koju vodi Ellen DeGEneres.

61
 Podižem pogled i vidim jedinu osobu koju bih rado vidio kastriranu i
potom da ga vuče par divljih konja, a onda možda ponovno kastriranog za
svaki slučaj. (Dobro, možda ne, ali definitivno bih nacrtao kurac na
njegovom licu ako bih ga ikad našao onesviještenog.)
„Ne ulazi.“ Kažem čovjeku koji je stajao na mom dovratku.
„Moram reći, zbilja ih znaš odabrati.“ Charles Northcutt govori ulazeći
unutra. Bijelac je, mojih godina, vjerojatno u boljoj formi, iako bi moglo biti
da se jednostavno oblači kako bi se više isticao. On je isto tako pompozni
drkadžija i Valdmanov drugi najdraži zaposlenik.
Mrzim ga.
„Nisam rekao da sjedneš.“ Izgovaram.
Sjeda. „Ta redovnica, Zenobia, svetog mu sranja, ona je nešto sasvim
drugo. Kladim se da je tijelo koje ima ispod sve te Isusovačke odjeće da
umreš.“
Oblak crvenog bijesa je trenutačan. Pogledam dolje na mjesto na kojem
mi ruke počivaju na tipkovnici laptopa i one se tresu. Što koji kurac nije u
redu sa mnom? Mrzim Northcutta i mislim da je pseto, ali nikad se nisam
osobno naljutio na glupa sranja koja govori – iako bih možda prije mogao
postati osobno razjaren.
„Što želiš, Charles?“ Upitam ravnodušnim glasom koji jasno daje do
znanja da me nije briga. Osim možda što me je malo briga ako je u vezi
Zenny; moram se odmaknuti od svog stola i prekrižiti ruke tako da ne vidi
koliko sam jebeno ljut jer je ona Elijahova mala seka. A obećao sam da ću ju
čuvati… a Northcutt nije siguran.
Nažalost, Norhtcutt nije zavaran mojom usiljenom nonšalantnošću i
pojavi se novi sjaj je u njegovim očima. „Pa, zašto ovo prepuštaš nazad
Valdmanu, ha? Redovnica te odbila?“
„Držim kurac u hlačama dok radim.“ Odbrusim iako je to laž i obojica to
znamo. Nikad nisam prešao nikakav oblik granice s podređenima ili
suradnicima, ali ja sam kralj jebanja na poslovnim zabavama, muvanja na
konvencijama u hotelskim barovima, zabavljač supruga kojima je dosadno.
I ja doslovno nikad nisam mario, osim sad kad marim jer nemam nikakve
moralne osnove spram Charlesa, a to nije nimalo dobar osjećaj. Volio bih o
sebi misliti da sam puno drugačiji od njega. Mislim i sam sam bijelac, ali prvi
bijelac koji će natjerati drugog bijelca da oh moj Bože privilegija je prava je
Charles Northcutt.

62
 „Pa, koji god da je razlog da si ju prepustio meni, želio sam ti zahvaliti.
Mislim da ću se poprilično zabaviti skidajući djevičanstvo s nje.“
Udarac.
Podjednako sam iznenađen kao i Northcutt kad mi ruka završi udarajući
dolje po mom stolu, ali ne prestajem kako bih analizirao ono što sam
napravio. „Pakleno se drži podalje od nje.“ Urlam.
„Ili što?“ Northcutt upita, obrve su mu izdignute od blage zabavljenosti.
„Ti si taj koji je odstupio, Sean. Što si mislio da će Valdman napraviti kad si
ga pitao da pronađe nekog drugog? Povjeriti pogrešku koja potencijalno
može uništiti tvrtku nekom pripravniku?“
Ljut sam jer je u pravu i trebao sam to znati, planirati da će se to dogoditi
i razmisliti o tome prije nego sam pitao Valdmana za dopuštenje da
odstupim. Ali jebi ga. Bio sam toliko u neredu radi Zenny i svog obećanja
Elijahu… i tog prekinutog poljupca i moje besane noći s mamom u bolnici i
–
Northcutt ustaje, otkopčava svoj sako i daje mi osmijeh toliko lišen
ljudskog izraza da bi se jedino mogao nazvati nalik na morskog psa.
„Vidimo se.“ Rekao je okrećući se da ode i mrzim što plešem točno onako
kako svira time što sam ga zazvao, ali ne mogu si pomoći, previše sam ljut i
isto tako previše preplašen. Ne želim ovog morskog psa nigdje u blizini
Zenny.
„Charles, ja ću se na dalje pobrinuti za to, dobro? Ako je ovo bio tvoj
način da mi to baciš nazad u krilo, uspio si. Pobijedio si. Nadam se da si
sretan.“
Još zubi morskog psa. „Oh, nimalo tako, gospodine Bell. Sviđa mi se ova
djevojka i nastaviti ću raditi na tom tvom malom projektu skloništa s njom
sve dok mi se ne bude više sviđala.“
„To nije jebeni vrtić, Charles. To nije kao da imaš pravo na igračku.“
„A ovo nije jebena igra graničara, Sean. Nemaš mogućnosti mijenjati
strane kad god ti se prohtije i postoje stvarne posljedice kad se ponašaš kao
seronja tokom igre. Stoga ću ja popraviti taj nered umjesto tebe, izgledati
dobro u Valdmanovim očima i zabaviti se dok to obavljam.“
Ustajem, ne marim koliko je smiješno jer razmatram da se upustim u
opravdanu borbu šakama u svom vlastitom prokletom uredu. „Kloni je se.“
Nasmije se smijehom hladnim kao što je njegov osmijeh. „Samo me
pokušaj zaustaviti.“ Govori dok izlazi iz mog ureda.

63
 „Računaj na to.“ Mrmljam mu u leđa, a onaj tren kad mi se maknuo iz
vida, udaram u stol, udaram jebeno jako i potom odlazim pronaći Valdmana.

VALDMAN NIJE u svom uredu, a prema Tajniku Trentu, neće biti sve
do slijedećeg utorka. Rekao sam Trentu da proslijedi poruku kako želim
Northcutta što je dalje moguće od redovnica – radi tvrtke i tvrtkine
reputacije.
Trent baci pogled prema meni dok diktiram poruku. „Govoriš li to što
mislim da govoriš?“
„Govorim li kako je Northcutt zbijao šale oko jebanja redovnica? Da.“
Trent napravi grimasu. „Mrzim tog tipa.“ Rekao je tiho.
„I ja.“
Nakon što je Trent završio poruku, naslonim se na njegov stol, glas mi je
i dalje tih. „Mogu li malo vidjeti Northcuttov raspored?“
Trent mi uputi polagano, oprezno kimanje.
Ispružim ruke. „Ne želim da učiniš išta sumnjivo. Samo se želim uvjeriti
da nije dogovorio sastanak s ijednom od sestara Božjeg pastira prije nego se
mogu naći licem u lice s Valdmanom.“
Izgledalo je kako je to bilo u skladu s Trentovim osobnim moralnim
kodeksom i on odlazi u Northcuttov raspored, potvrđujući da su redovnice
na sigurnom sve do utorka, barem. Sasvim malo razuvjeren, odlučujem
završiti za danas i krenuti kući, iako jedva da je vrijeme za ručak. Večeras je
obiteljska večera koja definitivno nema veze s provjeravanjem kako je mama
i dodatno definitivno ne u vezi provjeravanja kako je tata. Zaposlio sam
tvrtku da osigurava sve obroke za mamu i tatu dok ona prolazi kroz
kemoterapiju, što je ugodno i ohrabrujuće iz mnogo razloga, ali to ne znači
da nemam ispriku otići ranije pomoći im s kuhanjem. Ako navratim sad,
mama će me optužiti da oblijećem i zamahivati prema meni sve dok ne
prestanem uzrokovati da se „osjeća kao da ima rak.“
Ne, bolje je jednostavno držati se podalje sve do vremena za večeru.
Ulazim u auto, mislim na sva jaja i kelj koji me čeka u mom frižideru i
navodim svoj automobil prema mojoj omiljenoj zalogajnici masne hrane,
prastaroj krčmi naziva Town Tropic. Nakon proždiranja trostrukog
cheeseburgera i krumpirića baš tamo na pultu za objedovanje, odlučio sam
krenuti kući i razriješiti kako treba ovaj nered s redovnicama jednom za sva

64
vremena. Već sam pronašao nekoliko dobrih tragova kako bi se ovo
sklonište zamijenilo ovaj tjedan; planiram pronaći savršeno mjesto, nabaciti
ga Zenny (sigurno… onako preko telefona), slušati kako joj se glas ozari od
divljenja i olakšanja, a potom se mogu izvući iz ovog trokuta.
Putem dok sam se vozio kući Aiden je izašao iz Kauffman Centra (njegov
auto je nemoguće pogriješiti – crni Lexus LFA s registarskim pločicama
BELLBOY i pozamašni prekrivač šljunčane prašine zbog njegovog
putovanja od glupe farmerske kuće do posla i nazad).
Legnem na trubu sve dok se centralno svjetlo na konzoli ne upali
prikazujući telefonski poziv.
„Što jebeno nije u redu s tobom?“ Aiden reče umjesto pozdrava.
„Što nije u redu s tobom? Ti si taj koji vozi Lexus prekriven prašinom.
Nabavi si prokleti kamion.“
„Ne.“
„Ili se možda preseli nazad u grad?“
„Ne.“
„Ti vjerojatno imaš jedini LFA u ovom gradu i voziš ga pokrivenog
prašinom i udubljenjima od kamena, a ne želim čak ni znati kako izgleda
podvozje.“
„Ne razmišljaj o mom podvozju, perverznjače.“ Aiden reče, ali uvredi
nedostaje njegova uobičajena lakoća. Zapravo, gotovo zvuči… nervozno?
„Sve ok?“ Upitam gledajući u zadnji dio prašinom pokrivenog Lexusa
dok skreće s ulice i prema parkirnoj garaži koju koriste uredi njegove firme.
„Da. Dobro je.“
„Jesi li bio u Kauffmanu radi nečeg u vezi posla?“ Upitam i dok
postavljam pitanje, shvaćam da ono što zaista želim znati je li vidio Elijaha i
je li mu Elijah rekao nešto o Zenny. Ili, Bože, što ako je Zenny bila tamo? Što
ako ju je Aiden upravo vidio? I što ako, kad ga je vidjela, to ju je podsjetilo
na mene? Ili što ako je razgovarala o meni? Što ako –
Kriste. Pretvorio sam se u tinejdžera. Pretvorio sam se u tinejdžera radi
cure koja jedva nije tinejdžer, a sad je i sama ideja da vidi nekoga tko ju
poznaje dramatična. Kao da se njezina prisutnost ulila u grad na kvantnoj
razini i svako mjesto i svi koji su povezani s njom, čine me ćudljivim i
nestrpljivim kao što to čini i ona sama.
Oči s bakrenim prstenom sijaju u mojim mislima kad Aiden konačno
ukočeno odgovara. „Da, bilo je radi posla.“

65
 „Jesi li vidio Elijaha?“
„Radi čega si to pomislio?“ Aiden zahtijeva i postoji oštrina u njegovom
glasu radi koje mislim da smo trenutno izvan našeg uobičajenog bratskog
podbadanja.
„Ne znam, jer on radi tamo, šupčino? I on je moj prijatelj?“
Nastaje pauza.
Potom on kaže, „Moram ići.“ I poklopi. Bože, koji jebeni čudak.
Vidjet ću ga večeras za večerom i natjerati ga da se izjasni. A u
međuvremenu – sklonište. Da riješim ovaj Zenny problem tako da mogu
prestati razmišljati o njoj cijelo vrijeme. Tako da mogu prestati zamišljati
kako bi bilo ponovno poljubiti je, kakav bi bio osjećaj podići ju na drugi pult
i potom pasti na koljena i dokazati koliko mi je malo kisika potrebno kad
imam pičkicu koju mogu jesti.
Znam da mi je krut. Upravo jebeno fantastično.
Parkiram Audi u garaži moje zgrade i odšepam do dizala, koračanje mi
je otežano zbog moje podivljale erekcije, a onaj tren kad se nađem u kabini
dizala, nisam si mogao pomoći da se nekoliko puta grubo ne pomilujem
preko tkanine hlača.
Te mekane usne.
Te bijele pamučne gaćice.
Jebi ga.
Zateturam u svoj penthaus skidajući sako i posežući za kurcem. Samo
kratko drkanje da se umirim, samo nekoliko brzih povlačenja kako bih
raščistio glavu, neću čak ni misliti o Zenny –
To je laž. Ona je sve o čemu mogu razmišljati; o njezinim poljupcima i
njezinim rukama kako drhte i obuhvaćaju moj vrat i njezine noge kako se
šire kako bih ja mogao stati među njih i to kratko grebanje njezine naušnice
na nosu u moj vlastiti nos dok sam joj zaposjedao usta…
Način na koji je podizala svoju suknju da mi pokaže pičkicu…
Bacam sako na pod i vadim kurac, onoliko nespretno i nestrpljivo koliko
bih da ju stvarno jebem, krv mi bubnja surovo, vrelo i hitno, moja vlastita
ruka se trese od uzbuđenja dok ju omotavam oko sebe. Ne bih trebao ovako
razmišljati o njoj, ne bih trebao zamišljati njezine vitke prste sada omotane
oko mene. Ne bih trebao drkati na pomisao na te prste koji su nervozni i
neiskusni. Ne bih trebao oticati i curiti dok razmišljam o njoj kako mi
pokazuje pizdu koju je obećala čuvati čistom i netaknutom za svoju crkvu.

66
 Ali jesam, jesam. Krut sam i patim zbog Zenny Iverson, nekoga koga sam
držao kao dijete, nekoga koga bih trebao čuvati, nekoga tko je prokleto jebeno
mlad i isto tako prožet vjerom koju sam ja cijeli svoj odrasli život proveo
odbijajući. I skoro nakon dva desetljeća jebanja svih vrsta žena svuda po
svijetu – žena koje su plaćene da se jebu i žena koje se jebu kao da im je to
svakako posao – nemam pojma zašto je Zenny ta koja me učinila ovakvim.
Jer ju ne mogu jebati, ikad? Jer mi je zapravo stalo do njezine dobrobiti? Jer
ona nije impresionirana mnome i radi toga ju želim impresionirati?
Jer je ona zapravo dobra i zanimljiva osoba i potiče dio mene koji želi biti
isti takav?
Stežem stisak oko svog kurca, promatram kako se debela, tamna glava
probija kroz moje prste. Fantaziram o Zennynim prstima umjesto toga. O
njezinoj lijepoj pičkici, izloženoj za mene i samo za mene –
Jebi ga. Svršit ću-
Ubrzavam glađenje, spreman sam za to, spreman, spreman – a onda se
oglasi kucanje na vratima.
Na trenutak razmišljam da ga ignoriram. Na tri zamaha sam udaljen od
svršavanja i potrebno mi je ovo, opako mi je potrebno i nema načina da mogu
provesti popodne razmišljajući o Zenny bez da mi treba svršavanje pa
jednostavno to sad moram učiniti. Znaš, radi svoje dobrobiti.
Ali onda se kucanje ponovno oglasi i stvarnost malčice raščisti
hormonsku izmaglicu. Realno, to je vjerojatno dostava namirnica ili
kompanija za čišćenje koja dolazi ranije, ali ako postoji i najmanja šansa da
bi to mogla biti mama…
Uz bolno gunđanje, zakopčavam ga nazad u hlače, pokušavam se
namjestiti tako da moja erekcija nije glupavo očita (još uvijek jest) i odlazim
otvoriti vrata bez da sam se zamarao da provjerim tko je s druge strane.
I otvorim ih da bih zatekao Zenny koja stoji tamo u svom postulanstkom
džemperu i svijetlo-žutim japankama s nervoznim osmjehom na licu.

67
 UMOM MI ZVONI PANIKA.
Jebena PANIKA, čovječe.
I odmah zatvaram vrata.
„Uh, Sean?“ Čujem ju kako govori s druge strane, ali sam upravo sad
suviše zaposlen koračajući u krug da bih odgovorio. I ja čak niti ne
razmišljam, samo paničarim, okrećem se u krug kao pas koji ulazi u sobu u
kojoj je pomaknut namještaj. Svo moje uobičajeno samopouzdanje je nestalo,
svo moje normalno razmišljanje o nepredvidivim situacijama, sav moj šarm
i sposobnost rješavanja problema, jednostavno je jebeno nestalo.
Sve što je ostalo jest da želim Zenny i znanje da ju ne bih trebao željeti i
o da, ova idiotska erekcija koju imam koja se odbija povući. Ako išta, moje
tijelo i moj kurac su uzbuđeni što je Zenny tu za stvarno.
„Sean, znam da te majka odgojila bolje od ovoga.“ Zenny doziva kroz
vrata zvučeći zabavljeno. „Pusti me unutra, molim te ili ću joj reći koliko si
bio nepristojan.“
Kao i Elijah, Zenny je donekle izuzeta iz Bell-Iverson raskola i ja zapravo
ne mogu biti siguran da ona neće reći mojoj majci o ovome pa se okrenem u
krug i otvorim vrata prije nego mogu razmišljati o tome još sekundu duže.
Zenny mi se sunčano nasmiješi i prođe pored mene ostavljajući taj
delikatan miris ruže za sobom. Moram se boriti sam sa sobom da ne
pomirišem zrak kao vuk nakon što prođe pored mene i nasloni se na naslon
moje sofe. Pokupim svoj zgužvani sako s poda i držim ga ispred svog
međunožja, potez ravno iz Adolescentske knjige za igru.
Imaš trideset šest, ne trinaest, moram se podsjetiti. Ponašaj se jebeno tako.
Na sreću, čini se da Zenny ne primjećuje moju čudnu pozu sa sakoom.
Umjesto toga, čini se da je obuzeta mojim apartmanom, velikim očima
promatra čisti, minimalistički prostor. Pogledam oko sebe, vidim ga onako
kao što bi ga ona vidjela – šarene betonske podove i velike prozore, veliku,
dugačku liniju namještaja – i osjetim ubod ponosa. To je poprilično lijepo

68
mjesto, iako zapravo nije ništa više osim prikladnog mjesta za spavanje i
tuširanje prije nego se vratim pokoriti svijet.
„Zgodno, ha?“ Kažem sav hladan i ponosan i ona ponovno pogleda u
mene uz izvijenu obrvu zbog koje bi Hollywoodske starlete iz 1900ih bile
ljubomorne.
„Već znaš da je zgodno; ne trebam ti ja da ti to kažem.“ Rekla je. „A ono
što sam stvarno razmišljala jest da je na neki način tužno.“
„Tužno? Potkrovlje od dva milijuna dolara s fantastičnim pogledom?“
„Potkrovlje od dva milijuna dolara koje izgleda kao ogledni dom. Nema
slika niti knjiga ili pošte na stolu, uopće ničega osobnog. Zbog toga se
zapravo osjećam usamljeno radi tebe.“
E pa jebi ga, sad se ja na neki način isto osjećam usamljeno.
„U svakom slučaju.“ Reče ona ispravivši se. „Nisam došla vidjeti tvoj
stan. Došla sam razgovarati s tobom.“
Dobro. Dobro. Ovo mogu napraviti.
Mogu razgovarati s njom – samo razgovarati – bez da ju ljubim i bez
slučajnog svršavanja u svoje hlače. A to je ionako dobra stvar: mogu joj
objasniti o zamjeni skloništa i mogu je upozoriti da se jebeno drži podalje od
Northcutta. Ovo će upaliti, ovo će totalno upaliti, a ovaj razgovor će završiti
bez da prekršim svoje obećanje Elijahu.
Pokažem joj prema kauču i potom ponudim da joj donesem piće, ponudu
koju je prihvatila. I dok sam u kuhinji uzimajući joj La Croix15 - pažljivo
namještam svoje tijelo kako ne bi vidjela tešku erekciju koja se još uvijek
utiskuje u moje hlače – upitao sam ju opušteno. „Dakle o čemu si željela
razgovarati?“
I isto tako opušteno, ona odgovara.
„Želim da se poseksaš sa mnom.“ Rekla je. Pa sranje.

NEKOLIKO MINUTA KASNIJE, ona ispija svoj La Croix, a ja sjedim na

stolici nasuprot sofe, promatram hipnotičko stezanje i podrhtavanje njezinog
grla dok pije.
Završila je s ispijanjem, odlaže konzervu dolje i nježno lupka člankom
prsta po svojoj donjoj usni. Jednostavan čin zbog kojeg mi kurac pulsira.

15 Mineralna voda s okusom

69
 „Dobro, dakle.“ Kažem zagrcnuto. Ovo je prvi put da sam progovorio od
kad je izbacila veliku, seks-s-redovnicom bombu. „Očito je da odgovor mora
biti ne.“
Pogledala je u mene, sunčeva svjetlost se hvatala za te metalne odbljeske
u njezinim očima, o zlato njezine naušnice u nosu. „Ali zašto?“ Upita i Bog
neka mi je na pomoći, to je mješavina njezine nježnosti i izravnosti protiv
koje nemam načina obrane. Najtvrdoglavija mješavina ranjivosti i
samopouzdanja.
„Zenny. Budi ozbiljna.“
„Ozbiljna sam. Zašto se ne možeš seksati sa mnom?“
„Ti si Elijahova mala seka.“ Kažem podignuvši prst. „Suviše si mlada za
mene. A i ti si redovnica.“ Dodam prst za svaku od poanti, sve dok ne držim
tri prsta zajedno u zraku, kao da recitiram najčudniju izviđačku zakletvu
svih vremena.
Zenny ustaje i hoda prema meni, omotava moja tri prsta svojim
vlastitima i to je toliko nalik onome kako sam zamišljao da se njezini prsti
omotavaju oko mog koplja ranije da moram na sekundu zatvoriti oči.
„Možemo li barem razgovarati o te tri stvari?“
„Nema se o čemu razgovarati.“ Mrmljam, oči su mi i dalje zatvorene. „To
su stvari o kojima se ne može razgovarati.“
„Ne sviđa mi se laganje, čak ni propustom, ali ako je to ključno, onda…
Elijah ne mora znati.“
Otvaram oči.
„Ne tražim da me zaprosiš, Sean, niti ne tražim dečka. Treba mi pomoć.“
„Da, ali pomoć oko seksa?“
Sjeda na stolić za kavu ispred mene, njezine noge u japankama stoje oko
mojih svečanih cipela i njezina koljena omotana u džemper se trljaju o moje
skupe vunene hlače od odijela. „Hoćeš li mi barem dozvoliti da objasnim?
Molim te?“
Toliko sam ometen osjećajem njezinih koljena kako se češu o moja da
jedva mogu pričati. Uspijem kimnuti.
„Dobro.“ Rekla je uzimajući udah i potom izdahnuvši uz nervozno
puhanje koje na trenutak pošalje usamljenu kovrču u zrak. „Dakle, o ovome
je stvar. Uskoro ću postati novakinja, za četiri tjedna. I iako to nije završni
korak, to je svejedno vrlo velik korak. Možda najveći. Obući ću vjenčanicu i
promijeniti svoje ime. Na kraju semestra, iselit ću se iz studenske sobe u

70
manastir za stalno; počet ću nositi habit. To će biti kraj mog života kao Zenny
i početak mog života kao Kristove mlade.
„Sve ostale sestre – i učiteljice novakinja i priorice16 - rekle su mi da
očekujem periode intenzivnog iskušenja i sumnje prije nego prođem kroz
proces novakinje, rekle su da je to normalno, čak i zdravo, ali se još nije
dogodilo. Ako išta, osjećam se uvjerenije nego ikad da je to ono što bih
trebala učiniti sa svojim životom.“
„Ja – dobro. To se čini upravo suprotnim od razloga da se seksaš s nekim
starim neznancem.“
„Ti nisi neznanac.“ Rekla je smiješeći se – i jebi ga, taj osmijeh. Velik,
sladak i tako jako, jako prikladan za ljubljenje. „Ali mogu shvatiti zašto ti to
nema smisla. Stvar je u tome što se osjećam kao da bih mogla sumnjati, da
bih mogla biti u iskušenju da odem i zabrinuta sam zbog činjenice da neću.
Zbog toga se osjećam kao da činim nešto pogrešno.“
Mogu osjetiti kako mi se obrve spajaju. „Mislim, ja osobno mislim da bilo
tko tko vjeruje bez sumnje, laže sam sebe, ali to definitivno nije cilj, zar ne?
Vjerovati bez sumnje?“
Osmijeh joj postaje veći, kao da sam rekao nešto što dokazuje njezinu
poantu. „Vidiš? To je upravo ono što tražim!“
„Čekaj – što?“
„Ta cijela 'lažeš sam sebi' stvar! Cijela 'Bog nije stvaran i traćiš svoj život'
stvar! Osjećam da, ako me ičija blizina može natjerati da sumnjam u svoj
poziv, to si ti.“
Ja… ne znam sviđa li mi se to.
Ne znam zašto, jer da me pitala prije sat vremena bih li radije držao
nevine ljude podalje od toga da upropaste svoj život na lažno božanstvo (i
odgovarajuću vjersku birokraciju koju boli ona stvar za njih), odgovor bi bio
da. Pakleno da, štoviše. Ali sad kad sam ispred hipotetski nevine osobe, čujem
ju kako govori da sam ja dobar za to da ju navedem da sumnja u stvari do
kojih drži… ne znam, osjećaj nije tako lijep.
Nastavlja dalje nesvjesna moje unutarnje borbe. „Mislim da je vjerovanje
koje je testirano sumnjom najsnažnije moguće vjerovanje, a i moja učiteljica
novakinja se slaže. Ona isto tako misli da to što nisam – ah –“ Na Zennynom
licu je crvenilo dok gleda dolje prema mjestu na kojem nam se noge dodiruju

16 Upraviteljica ženskog samostana

71
– „dovoljno, um, iskusna da bih stvarno shvatila čega se sve odričem
pridruživanjem časnim sestrama. Ona misli da moram okusiti još malo
svijeta prije nego ga ostavim iza sebe.“
Još uvijek obrađujem Budi tip radi kojeg sumnjam i zato mi treba trenutak
da sagledam ono što govori. „Tvoja učiteljica novakinja ti govori da se
poseksaš?“
Zenny pogleda prema meni i pokušava biti kul i rječita dok govori, ali
stidljivo sklanjanje njezinih očiju s mojih ju odaje. Ova tema ju očito čini
stidljivom, što je poprilično šarmantno uzimajući u obzir koliko je isprva
odlučno i hrabro pokrenula raspravu. „Ona je na neki način
nekonvencionalna žena i vrlo nekonvencionalna redovnica. Ali biti djevica
nije uvjet za pristupanje samostanu – celibat je jedini zahtjev da ostaneš tamo
nakon što si prihvatio svoje zavjete.“
„Hoće li ti i dalje dopustiti da daš zavjete ako si nedavno, uh, 'okusila
svijet'?“
Zenny se kratko nasmije. „Kao što sam rekla, imam nekonvencionalnu
učiteljicu novakinja, a moja priora je jako, pa, moderna. Rekla je da bi radije
imala žene koja odaberu ovaj život znajući, nego one koje ga odaberu u
neznanju.“
Moram priznati da je to poprilično mudra perspektiva za religiozan život
– ako se išta o religioznom životu može nazvati mudrim, a ne pokvarenim
ili besmislenim.
„Dobro, dakle, osjećaš se kao da nisi, ne znam, do kraja preispitala ovaj
odabir ili što već jer nisi sumnjala, a tvoje mentorice su te potaknule da
pojebeš nekoga kako bi potaknula da posumnjaš.“
„Pa,“ Zenny reče savijajući ruke na svojim koljenima i gledajući dolje.
„Više mi se čini da sam toliko uvjerena jer se nisam zapravo suočila s onim
što ostavljam iza sebe. A to nije samo seks. To je novac, bliski odnosi, sloboda
i razne lakomislene stvari. Ne želim samo jebanje Sean.“ Objašnjavajući, oči
su joj pronašle moje. „Želim nekoga da mi pokaže sve što će mi nedostajati.
Želim da me netko izazove i testira me. I ako okusim sve što mi svijet ima
ponuditi i još uvijek budem željela posvetiti svoj život Kristu, onda ću znati
da je to ono što sam uistinu trebala napraviti. To će biti zreo odabir, a ne
odabir učinjen iz naivnosti.“
Oči su joj hipnotične, bakreno prstenje se pretače u bazene tako duboke
da jedva mogu razlučiti gdje se stapaju u crnilo njezinih zjenica. „Ako

72
stvarno to želiš,“ kažem skoro osjećajući vrtoglavicu od gledanja u nju.
„Trebala bi pronaći dečka svojih godina. Ili sranje, barem dečka koji vjeruje
u iste stvari kao i ti.“
Odmahuje glavom i to konačno prekine čaroliju. Naglo ustajem, odlazim
do prozora jer ne mogu podnijeti da gledam u nju, da joj budem tako blizu.
Ne kad me pita to što me pita, što je nešto zbog čega bih prodao svoju vlastitu
dušu da joj dam.
Nažalost, to bi definitivno bila cijena. Ne moja duša kao takva, budući da
ja ne vjerujem u to sranje, ali znaš. Što god da je ostalo od časti i moralnosti
u meni.
„To moraš biti ti.“ Preklinje iza mojih leđa. „Pokušavala sam prihvatiti
savjet Časne majke posljednjih šest mjeseci. Nosim svakodnevnu odjeću
umjesto svoje uniforme u školu, pokušavam flertati s dečkima u razredu, čak
sam i izašla na nekoliko spojeva, ali nitko nije zainteresiran za mene. Nitko
me nije izazvao. Zapravo, većina dečki s kojima sam bila u kontaktu jedino
su dodatno potvrdili da ne propuštam ništa dobro. Nikad se čak nisam ni
pomakla dalje od toga da ih poljubim, a one večeri na Elijahovoj gali – ja sam
bila ta koja se opraštala od cijelog plana. Imala sam taj posljednji put da se
sredim, pijem i pretvaram, a onda bih odustala od te ideje da tražim sumnju.
Mislim, ako sam ju tražila i još uvijek ju nisam našla, to bi isto nešto značilo?
Da Bog nije želio da sumnjam?“
Ja ne vjerujem u Boga pa ja očito ne vjerujem u ikakvu predodređenost
„ovo je Božji put za mene“ sranje, ali s obzirom na situaciju i moj osobni
interes da pokušam zadržati privid kontrole, zateknem se kako krešteći
pristajem. „Definitivno je to pravi odgovor. Definitivno bi trebala odustati
od te ideje.“
„Ali vidiš, onda sam ugledala tebe.“ Zenny reče i glas joj postane mekan
i tih tako da sam se okrenuo da pogledam u nju. Njezino lice sija prema meni
s nekom vrstom samozatajne bespomoćnosti, kao da zna koliko to sve
blesavo zvuči, a opet se ne može zaustaviti da to jednostavno otvoreno
iznese. „Ugledala sam te i ti si bio prvi dečko kojeg sam ikad željela Sean.
Kad sam bila mala djevojčica, mislila sam da ćemo se vjenčati, kad sam bila
dovoljno stara da se stvarno zaljubim, zaljubila sam se u tebe. Kad sam bila
u srednjoj školi, ti si bio taj kojeg je moje tijelo prvog poželjelo. A vidjeti te
na gali bilo je kao… kao odgovor na moje molitve.“

73
 Pohlepan sam zbog ove ideje da se ona zaljubila u mene, da me je željela
s tom stidljivom uvjerenošću tokom godina. Pomisao na to pošalje nešto
vrtložno u moje grudi kao vrtivjetar17 i moram se natjerati da pratim
razgovor. „Molila si se za sumnju?“ Upitam nadajući se da ne može vidjeti
koliko sam dječački polaskan.
„Molila sam se za priliku. Priliku da dokažem da sam jača od sumnje –
ali kako to mogu dokazati ako nikad nisam uopće ni sumnjala? I onda, eto
te tamo, prvog muškarca kojeg sam ikad željela, posljednje iskušenje. Moćan,
iskusan i tako zgodan da sam jedva mogla razgovarati bez da mucam.“
Trebalo bi biti šokantno da se radi toga osjećam neugodno, ovog
komplimenta, kad sam imao žene koje su me nazivale bogom, herojem ili
nebrojenim raznim ludim stvarima kako bi se zavukle u moje hlače ili
novčanik. Ali ovo nije šokantno jer – kako brzo učim – sve u vezi Zenny se
čini da dolazi s drugačijim pravilima, drugačijim skupom iskustva. To je kao
da ponovo počinjem iznova s njom i nemam pojma što reći.
Na sreću, izgleda da ju moja tišina ne muči i ona nastavlja govoriti. „I nije
bilo samo to što sam te željela, iako jesam. Mislim, želim. Ali ja znam što ti
misliš o Crkvi, znam točno koliko si svjetovan i materijalist i što bi moglo biti
savršenije? Tko bi mogao biti savršeniji?“
Zabljesne osmijehom prema meni, kao popularna učenica koja je upravo
dala savršen odgovor i ja zurim u nju, kao učitelj koji se jako, jako trudi
potisnuti svoju erekciju koju ima zbog svoje učenice.
„Zenny, odgovor je i dalje ne.“
Njezin blistavi osmijeh izblijedi u uzdah. „Mislila sam da bi se i dalje
mogao buniti. To ima veze s Elijahom, zar ne?“
„I ti si mlada. Tisuću godina premlada. Znam da je teško to shvatiti u
tvojim godinama, ali muškarci kao ja su – “
Zenny podigne ruke kako bi ma zaustavila. „Nemoj mi prodavati neke
patronizirajuće fraze o 'izopačenoj naravi muškaraca' ili neko sranje. To je
rodna teorija koja je zastarjela pedeset godina, kao prvo i ništa više nego
prikladna isprika za tebe da izbjegneš preuzimanje odgovornosti za sebe,
mimo toga što uredno isključuje mogućnost da bi žena mogla biti isto tako
izopačena. I pored očito problematične dvojne konstrukcije.“
Trepnem. Doista odlična učenica.

17 Igračka napravljena u obliku cvijeta koji stoji na štapiću, a okreće se kada puše zrak preko nje.

74
 „Ne bih tražila ovo da to nisam željela i mogu te uvjeriti da sam
podjednako sposobna za seksualnu energiju kao i muškarac. Isto tako mogu
reći da osim toga što sam zakonski odrasla, nemam iluzija o načinu na koji
me želiš. Jasno si mi to dao do znanja one noći na gali.“
Krivnja me ubada kao pružni klin. „Zenny, ja – “
„Ne ispričavaj se. Svidjelo mi se, svidjela mi se tvoja iskrenost. Tražila sam
ju, a ja mislim ono što tražim, Sean. Kao upravo sad.“
Suviše jasno govori da bih se raspravljao s njom, a posebice kad je
rasprava koju nevoljko želim dobiti. Pod time mislim da moje srce govori
kako bih trebao reći ne, dok ostatak mog tijela pulsira od potrebe da joj dam
sve što traži, a onda još malo više.
Potom ne nevoljko. Napola nadignuto.
„Iako Elijah.“ Mrmljam pokušavajući se uhvatiti za neki razlog iz kojeg
se ne može izvući razgovorom. „Zamolio me da te pazim.“
„I koji je bolji način da me paziš osim da mi pomogneš s onim što
tražim?“
„Ja, uh –“ Dobri Bože, gdje je tip koji dominira u sobama odbora. Koji
pregazi odvjetnike, nasljednike i investitore pukim šarmom i snagom volje?
Zašto ne mogu formulirati odgovor? Zašto ne mogu vokalizirati nikakve
jebene riječi?
Zenny sad isto ustaje, zakoračila je prema meni. „Molim te Sean. Samo te
tražim mjesec dana i ne tražim te ništa što mi ne želiš dati. Tražim te jer ti si
jedina osoba koja mi može pomoći i jedina osoba kojoj vjerujem da mi
pomogne, a potrebno mi je to. Moram vjerovati osobi s kojom ovo činim, to
ne može biti s muškarcem kao…“ Odmahuje rukom kao da pokušava se
sjetiti ijednog primjera. „Kao Charles Northcutt.“
Crvena.
Bijesna, ljubomorna, zaštitnička crvena. Svuda u mojim očima, guši mi
grlo i stišće mi šake. „Drži se podalje od njega.“ Uspijem prozboriti. „On je
loš čovjek.“
Toliko sam izokrenut u svom iznenadnom napadu ljubomornog bijesa
da ne mogu vidjeti kako pruža ruku prema meni; osjetio sam ju tek kad je
stavila nježnu ruku na moju. „Mogu reći da je loš čovjek.“ Rekla je kao da je
to činjenica, „A ionako nisam zainteresirana za njega. Govorim da su
muškarci kao on upravo zašto želim da mi muškarac kao ti pomogne s ovim.

75
Ti si sve ono što nije u biti redovnica… ali isto tako se osjećam sigurno s
tobom. To je vrlo rijetka kombinacija.“
Pogledam dolje prema njezinoj ruci, vitka i tamna i sa zlatnim oštećenim
noktima na vrhu. Na poleđini njezinog prsta nalazi se nepogrešivi trag
ružičastog markera i ako ne griješim, blijedi ostatak popisa načinjenog na
poleđini njezinog dlana Sharpiem18.
To je ruka studentice, ruka žene u svježoj mladosti, ništa nalik bucmastim
rukama djevojčice s rupicama koju sam nekad držao u prijateljevoj kuhinji.
To je ruka žene koja još uvijek uči o sebi, koja je ponekad zaboravna,
ponekad sanjari i ponekad joj je dosadno. To je ruka žene koja treba da ju se
poljubi i miluje i voli tako temeljito da nikad neće zaboraviti kako cijeniti
svoje vlastito tijelo i osjećaje koje joj može pružiti sve do dana kad umre.
A usrana stvar je ta što ja još uvijek znam sve razloge zašto ne bih trebao
reći da; oni udaraju i paradiraju oko mene kao bend koji maršira. Ali
svejedno želim reći da.
Jebi ga, želim to.
Zatvaram oči, a ona se tada primakne da me ubije. Nježan, nesiguran
poljubac o moje usne, sladak i izazovan, a onda je nestao.
Oči mi se naglo otvore. „Sranje.“ Kažem promuklo.
„Molim te, Sean.“ Šapuće i tako mi je blizu. Tako jako blizu i ako bih htio,
mogao bih ju privući u svoje ruke, mogao bih zakopati svoje lice u njezin
vrat i gristi ju kao vampir, mogao bih ju natjerati da osjeti svaki čvrsti, opasni
centimetar razloga zašto je ovo jako užasna ideja.
A ja razmišljam o tome kako ju još uvijek ne poznajem, ne zapravo, ne
onako kako bih trebao. Ne znam ništa o njoj osim osnovnih biografskih
činjenica koje sam prikupio iz Elijahovih nasumičnih spominjanja nje… i
naravno, da je skoro pa redovnica koja traži da sazna što će propuštati nakon
što ode u te svoje samostane.
„Treba mi dan da razmislim o tome.“ Kažem nesigurno zakoračivši što
dalje unatrag, moje tijelo je istog trenutka diglo buku zbog udaljenosti među
nama. „Neću se pretvarati da sam dobar muškarac, ali ovo je nešto o čemu
čak i ja moram razmisliti.“
Kima i ne čini se da je iznenađena ili uzrujana, a ja shvaćam da je ovo
očekivala. Očekivala je da ću trebati razmisliti o tome i osjećam olakšanje

18 Marka flomastera i kemijskih olovki.

76
zbog toga. Čak i ako sam ja Tip da ju navede da sumnja, barem nije lagala o
tome da se osjeća sigurno sa mnom, o tome da mi vjeruje. Očito misli da ja
imam neku vrstu moralnog kompasa i uvrnuto sam ponosan na to, na način
da ne želim to previše preispitivati. Na način koji mi šapuće koliko mi je stalo
do toga što Zenobia Iverson misli o Seanu Bellu.
„Shvaćam.“ Rekla je. „Mogu li očekivati da ćeš nazvati?“
Čak i ako je glupa ideja vidjeti ju ponovno uživo, ne mogu podnijeti da
razgovaram o nečem tako osobnom i važnom s njom preko telefona. „Večera
ovdje. Sutra u sedam. Onda ćemo ponovno razgovarati.“
„Večera.“ Rekla je, mali osmijeh joj se razvlači na ustima. „Dobro.“
„Dobro.“
A onda odlazi do vrata i ja hodam s njom, govorim sam sebi da ću sutra
pronaći način da ju nježno iznevjerim, da ću pronaći način kako reći ne ovoj
njezinoj ludoj kombinaciji. Nema šanse da će sutra doći na večeru i da ću ja
reći da.
Govorim sebi to i onda cijelim putem nazad prema dizalu promatram
njezino dupe ispod skromnog džempera.

77
 PRVI PUT u osam mjeseci, skoro sam zaspao na obiteljsku večeru. Aiden
i Ryan su nepopravljivi preskakači večere, ali ja, ja uvijek odlazim. Svaki
tjedan. Čak me ni posao nije spriječio – otišao bih na večeru i onda se, ako
moram, vratio ravno u ured.
Ali nakon što je Zenny otišla, ja sam u nepoznatom, nemirnom limbu.
Misli mi se vrte u krug. Erekcija mi se vratila i zahtijeva pozornost. I
nepoznati osjećaji krivnje i integriteta love jedan drugog u krug kao psi.
Što je pristojno učiniti?
Vjerovati da Zenny poznaje sebe i sposobna je donositi odluke i birati?
Pomoći joj u njezinoj potrazi za dubljim, bogatijim odnosom s njezinim
božanstvom?
Ili je adekvatno prekinuti njezin odnos s njezinim božanstvom, uzimajući
u obzir da je to božanstvo lažno i isto tako da je crkva lažnog božanstva ubila
moju sestru?
Stojim pored prozora ne trenutak, potom promrmljam brzinski jebi ga i
otkopčam remen, prepuštam se potrebi da ponovno prevučem svoj kurac.
Meso je napeto, bolno i tamno, ljutito crveno i ja naslanjam ruku na prozor i
njušim zrak dok si počinjem drkati.
Njušim blagi tračak ruže. Njušim Zenny.
Ne postoji ništa osim divlje potrebe da svršim koja mi trese tijelo dok
zamišljam Zennyne gladne, nevine poljupce i potom čvrste obline njezinog
tijela i privlačan luk njezinog grla. Ništa osim nesputane požude koja mi kola
kroz vene dok zamišljam bljesak njezinih bijelih gaćica, nalik na neku vrstu
bolesne fantazije 'o maloj sestri najboljeg prijatelja' koja postaje živa.
Zamišljam kakvog bi joj okusa bila pičkica na mojim usnama, kako bi
mirisala, kako bi drhtala kad bih kružio jezikom oko tamnog ružinog
pupoljka između njezinih usana nakon što bih joj posisao klitoris.
Nisam ništa doli zvjeri, muškarac opsjednut potrebom da jebe.

78
 Pa zašto je Ti si odgovor na moje molitve zadnja stvar koja mi prolazi kroz
misli prije nego svršim?

„JE LI MAMA DOBRO?“

„Mama je dobro, čovječe. Oprosti što sam te zabrinuo.“
Par minuta kasnije, presvukao sam se u druge hlače i čistu majicu,
sperma je obrisana s betonskog poda i ja sjedim u svom uredu kod kuće,
prazno zurim na svoje police za knjige koje su otprilike do pola ispunjene
poslovnim sranjima koje vidite da iskaču na popisima ne-fikcijskih
bestselera i oko polovice su povijesni ljubavni romani, složeni po
podžanrovima (Regenstvo, viktorijanski, američki zapad) i potom poslagani
na police abecedno po autoru.
Oh, i nazvao sam svog brata. Jer trenutno jebeno pizdim, a on je jedina
osoba u mom životu kojoj vjerujem da će mi dati bilo kakav savjet kad je u
pitanju klerikalno zvanje i seks.
Doslovno mogu čuti Tylera kako se opušta nakon što mu govorim da
mama nije ponovno u bolnici. „Što je onda?“ Upita. „Znam da ne bi nazvao
osim ako se ne događa nešto strašno.“
To je istina, bilo to dobro ili loše, a ja nisam siguran zašto. Sviđa mi se
Tyler, ali on me nikad nije trebao onako kako trebaju Aiden i Ryan… onako
kako je trebala Lizzy prije nego se ubila. I isto tako sam stekao naviku biti
doslovno onaj koji se brine za Bell dečke – brinem da se Aiden s vremena na
vrijeme naspava, pomažem Ryanu da upiše kolegije na koledžu i lovi
stanove, podsjećam ih obojicu da posjećuju i zovu mamu – ali Tyler je
izostavljen iz mog šefovanja. Kad nekome vjerujem i poštujem ga, kad
cijenim njihovo vrijeme i njihovu prosudbu, više sam nego zadovoljan time
da dozvolim da prođu tjedni bez da razgovaramo jer znam da će biti sasvim
dobro i bez mene. Tyler spada u tu posljednju kategoriju. Nježni, impulzivni
Aiden vjerojatno nikad neće.
„Pa, malo je sramotno za pitati.“ Priznajem. „Ali potreban mi je savjet.
Uh. O ženi.“
„Moram li te podsjetiti na vrijeme kad sam bio svećenik?“ Tyler upita
suho. „Ja vjerojatno nisam najbolja osoba za savjet o izlascima.“
Ustanem se osjećajući se uznemireno. „Pa, ona je katolkinja.“

79
 „To teško da nam je strana vrsta, Sean. Zapravo, mislim da mama još
uvijek negdje ima tvoju nagradu 'Najbolji u kvizovima o Starom zavjetu' iz
Biblijske ljetne škole.“
To izazove automatsko mrštenje mojih usta. Nije mi se sviđalo razmišljati
o tom dječaku, onom koji sam nekad bio, onom koji je vjerovao u Boga i
provodio Biblijsku ljetnu školu lijepeći lizalice skupa i udružujući se s
Elijahom kako bih izazivao Lizzy i njezine prijateljice na crkvenom igralištu.
I po prvi puta sam shvatio – kao stvarno, u potpunosti shvaćam – da
provođenje vremena sa Zenny podrazumijeva da ću se morati prisjetiti tog
dječaka. Ako ću pridobiti Zenny u zemlju sumnje, morat ću se prisjetiti zašto
sam ikad nastanjivao zemlju vjerovanja.
„Je li ona neka vrsta čudnog katolika?“ Tyler upita. „Kao oni ljudi prije
Drugog vatikanskog koncila19?“
„Nervira me što još uvijek znam što to znači.“ Uzdahnem. „I ne, ona je u
redu s misom na engleskom i svim time – barem mislim tako. Još više, ona
želi biti redovnica.“
Izvalim to prije nego mogu imalo duže oklijevati, ali čudnovata tišina
koja se nastavlja čini da poželim da nisam to uopće ni rekao. „Znaš što, nema
veze. Ja – “
„Sean.“ Tyler prekinu i ja ga čujem kako odlazi u drugu sobu. Zatvaranje
vrata. „Prije nego nastavimo iole dalje, moram znati pretjeruješ li. Budi
barem jednom ozbiljan.“
Prelazim vrhom prsta uzduž linije mekog uveza Sarah MacLean. „Ne
pretjerujem. Ona postaje novakinja ovaj mjesec.“
Dugačak, dugačak uzdah s druge strane linije. „Što si napravio?“
„Gledaj, nisam napravio ništa – “
„Naravno.“
„Kunem se. Više je kao… Moram se uvjeriti da ću nastaviti ne raditi ništa.
Ili ako nešto učinim, da je to nešto ispravno.“
Tražim samo jedan mjesec.
Ne tražim te ništa što mi ne želiš dati.
Tražim te jer ti si jedina osoba kojoj vjerujem da mi pomogne.

19Najvažniji crkveni događaj tokom 20.stoljeća na kojem se Crkva okrenula modernom društvu. Donesene
su odluke da misa ide na narodnom jeziku i otvorenost prema ostalim religijama.

80
 Prolazim prstima kroz kosu, pokušavam sabrati svoje misli. Svoje
osjećaje. Samovoljnu žudnju svog kurca.
„Dakle upoznao si djevojku.“ Tyler upita nakon što nisam ništa
progovorio. „Upoznao redovnicu, hoću reći.“
„Pa, riječ upoznao.“ Kažem okrenuvši se kako bih se naslonio na policu s
knjigama i gledao u zid obložen diplomama i akademskim nagradama. „To
implicira da se nismo poznavali prije.“
„Sean.“
Samo mu reci.
„To je Elijahova sestra.“ Istisnem.
„Zenny? Ali ona je tek – “
„Ona više nije dijete, Tyler. Upravo je napunila dvadeset jednu, na
završnoj je godini koledža. I prije nego pitaš, ne, mama i tata se nisu ponovno
povezali s Iversonima.“
Tyler sa svoje strane gunđa nešto što zvuči kao, pa, trebali bi, što
ignoriram. Možda, kad se racionalno pogleda, Iversoni nisu ti koje treba
kriviti za raskol, ali nitko nije razmišljao racionalno na dan Lizzynog
sprovoda i, nakon što se sve raspalo, činilo se sigurnijim ne dirati u još uvijek
tinjajuće komadiće. Sigurnije stajati na strani svojih roditelja i čuvati svoje
prijateljstvo s Elijahom odvojeno od sve boli i otuđenosti. Tyler je bio
usamljen glas neslaganja u Bellovom klanu, bio je gospodin Savjest kakav
već jest i to se nije nimalo promijenilo, jedino mu je učinilo život još težim.
Radi toga će te sustići to što imaš savjest.
Što je super nezgodno jer sam upravo uzgojio novu.
Prije nego se Tyler može prebaciti u manire predavanja, objašnjavam mu
o gali i potom o problemima s Keegan imanjem i skloništem Dobrog pastira.
A onda, glasom koji posustaje i slabi više nego hoću priznati, ispričam mu o
njezinom današnjem posjetu. Njezinoj situaciji.
Njezinom zahtjevu.
Tyler sve to tiho sluša i postepeno mi postaje sve jednostavnije i
jednostavnije pričati i imam trenutak u kojem se pitam osjećaju li se ovako
njegovi župljani kad su se ispovijedali. Je li on olakšavao svim ljudima da
razgovaraju s njim, da teturaju kroz svoje neuredne misli, požude i žaljenja.
Gotovo sam mu to mogao zamjeriti, osim što upravo sad nisam ništa doli
zahvalan. Potrebno mi je ovo, potrebno mi je da se rasteretim i priznam i
samo da razgovaram o tome jer ne mogu ni sa kim drugim.

81
 „Onda sam joj rekao da ću razmisliti o tome i da ćemo pričati o tome
sutra navečer uz večeru.“ Zaključim.
Tyler uzima uzdah. „Vau.“
„Da.“
Nastaje još tišine s druge strane, a ja sam završio sa šutnjom, završio sam
s nesigurnošću. Prošao je tek sat od kako je Zenny otišla i mislim da ću se
raspuknuti od puke ludosti svega toga ako ne pronađem način da to riješim.
„Dakle, što da radim?“ Upitam nestrpljivo.
„Pa.“ Tyler oprezno izgovara „To zvuči kao da je uspjela valjano pobiti
sve tvoje prigovore.“
„Da. Bilo je ponižavajuće.“
„Nikad se ne raspravljaj s nadobudnim teologom.“ Moj brat se smije.
„Previše volimo biti najpametniji u sobi.“
Frknem prema svom zidu s diplomama. Nekad sam mislio da sam
poprilično pametan tip, ali ovo popodne je dokazalo da nemam ništa protiv
Zenny.
„Što ti misliš da bi trebao napraviti?“ Tyler upita. „Možda je najbolje
krenuti od toga.“
„Trebao bih reći ne.“ Kažem nakon minute. „Trebao bih se držati podalje
od nje.“
„Zašto?“ Tyler upita.
„Kako misliš, zašto?“ Kažem svojim najboljim zar nije očito glasom. „Ona
je mlada, ona je Elijahova sestra i želi biti profesionalni ne-praktikant seksa.“
„Dvadeset jedna je jedva za zatvor, Sean, i isto tako pretpostavljam da je
tvoja veza s Elijahom upravo razlog zašto se osjeća sigurnom s tobom. A što
se tiče njezinog poziva i kako se to prepliće sa seksom, sugerirao bih da na
preplitanje gledaš kroz pogrešnu prizmu.“
„Prebacuješ li se u mod predavača?“
Tyler me ignorira. „Možeš misliti kako si uvelike oslobođen zamke
katoličkog morala, ali još uvijek se ponašaš kao muškarac koji misli da je seks
prljav. Kao muškarac koji vjeruje u koncept čistoće.“
„Ne mislim da je seks prljav.“ Odbrusim. „Jebem doslovno sve – “
„ – cijelo vrijeme, znam, ali slušaj me sad: još uvijek možeš puno jebati i
nesvjesno vjerovati u te stvari. Možeš samozadovoljno misliti da si bolji nego

82
svi ljudi koji su zarobljeni u represivnim paradigmama20, ali i dalje vjerovati
duboko u sebi da imaš sposobnost ukaljati drugu osobu svojim kurcem.“
„Ne mislim to.“ Kažem nimalo uvjerljivo.
„Reci mi, Sean. Jebeš li striptizete i poznate samo jer su prikladno u
blizini? Ili ih jebeš jer misliš da su već nečisti i nećeš ih povrijediti s još malo
svoje dodatne nečistoće?“
Nemam spreman odgovor na ovo. I ne sviđa mi se ono što pronalazim u
svom umu dok tražim odgovore, a to su ljepljivi kosturi napola
zaboravljenih vjerovanja i propovijedi licemjera. Mislio sam da sam
godinama prije odbacio ta sranja.
„Dobro, daj da te pitam ovo.“ Tyler reče nakon što nisam odgovorio.
„Kad si posljednji put jebao nekoga do koga ti je stalo? Kada si posljednji put
jebao nekoga i molio Boga da ga nikad nećeš morati prestati grliti?“
Progutam. „Ima vremena.“ Lažem.
Nikad je vjerojatnije pravi odgovor.
„Dobro, posljednje pitanje.“ Tyler reče i glas mu je ljubazan. „Što misliš
koliko toga ima veze s Lizzy?“
Umalo da sam otrgnuo police s knjigama na spomen njezinog imena, šok
i tuga me prožimaju. „Sjebano je uvoditi ju u moj seksualni život, čovječe.“
„Razmisli o tome. Kako seks može biti išta drugo osim prljavog, bilo što
drugo osim perverznog i uvrnutog kad je uzeo našu slatku, sretnu sestru i
ubio ju? Kako smo mogli nemati pojma da je ona bila čista, nevina, a ta stvar
koja ju je uništila su bile muške predatorske želje?“
„Znam da je drugačije.“ Šapućem zatvarajući oči. „Znam da je, znam da
je.“
„Mjesto na kojem znaš da to nije isto mjesto iz kojeg dolaze tvoji strahovi.
I sve dok ne raspetljaš svoje strahove – da si nalik muškarcu koji je povrijedio
našu sestru, da imaš sposobnost povrijediti nekog nevinog – nećeš biti u
mogućnosti raspetljati svoja uvjerenja o seksu.“
„Ja – “ Udahnem, oči su mi još uvijek zatvorene. Ovo je previše za
razmišljati o tome, Bogu i Lizzy i svim načinima na koji su se te dvije osobe
uvukle u moj odrasli identitet bez moje dozvole. „Jesi li ti imao što
raspetljavati?“

20 Paradigma je skup osnovnih pretpostavki ili pravila koja se uzimaju zdravo za gotovo.

83
 „Da.“ Reče Tyler nakon minute. „Da, jesam. Mislio sam time što sam
svećenik da ću se moći nekako iskupiti, da ću moći obrisati sve ožiljke koje
je Lizzy ostavila. A način na koji sam želio seks – također sam se osjećao
sjebano zbog toga. Želio sam grubo i sirovo i što ako sam povrijedio nekoga
kad sam bio takav? Što ako sam bio takav s nekim tko je već bio povrijeđen?“
„Dakle, kako si prešao preko toga?“
„Ne može se preći preko ičega.“ Tyler govori i ja čujem žalosni umor u
njegovom glasu. „Postoji jedino proći kroz stvari. Morao sam priznati sam
sebi da nisam do kraja shvaćao svoje razloge, morao sam upaliti svjetlo u
najmračnijim uglovima i samo gledati. Samo vidjeti. Vidjeti sebe i sve načine
na koji su me strah i krivnja držali zarobljenim.“
„I shvatio sam nešto dok sam prolazio kroz to. Biti do kraja čovjek znači
biti do kraja seksualan, a opet to ne znači imati seks ili čak seksualnu želju,
to znači biti u potpunosti u svom tijelu. To znači prepoznati da nema ničega
manje svetog u tvom tijelu nego je u tvojoj duši, da dokle god se prema svom
tijelu odnosiš s pristankom, poštovanjem i naklonošću – i da se odnosiš
prema tijelima ostalih na isti način – suštinski nema ništa grešnog u vezi tvog
tijela. U vezi njegovih želja ili nedostatka želja. O tome što ono čini ili ne čini.
Nemaš mogućnost ocrniti nju ili sebe; to pravo nije dano ni jednoj smrtnoj
osobi. Ona neće biti nimalo više niti manje sveta radi seksa; isto vrijedi i za
nedostatak istog.“
„Pokušaj reći njezinoj Crkvi taj zadnji dio.“ Mrmljam.
„Apstinencija se traži od svih u nekom trenutku njihovih života. Možda
partner nije emocionalno spreman za seks ili možda privremeno nisu u
mogućnosti, kao mama i tata upravo sad. A za neke ljude, celibat nije borba,
kao što ni post nije jednaka borba za sve. Ili odricanje od novca, odricanje od
slobodnog vremena ili odricanje spavanja do kasno ili – ili, ili, ili… shvaćaš
li što govorim? Život posvećen Bogu je život u kojem se odričeš osobnih želja
kako bi umjesto toga služio Bogu i nema ničeg manje posebnog u celibatu
nego što je u siromaštvu, osamljenosti ili spavanju.
„I,“ Moj brat dodaje, „nije nam uvijek jednostavno razlučiti Božje želje.
Jer On ili Ona želi od nas da budemo u potpunosti ljudi i volimo jedni druge
potpuno ljudske, a to ima toliko različitih oblika koliko ih se može zamisliti.
Ti možeš posvetiti život Bogu i imati seks sedam puta dnevno. Možeš
posvetiti život Bogu i otići živjeti u pećinu ostatak svog života. Ni jedan
način nije svetiji od onog drugog jer naša tijela su sveta bez obzira na sve, i

84
naši životi su sveti bez obzira na sve. Redovništvo i laički život su samo
različiti oblici voljenja istog Boga i pokazivanja Njegove ljubavi svijetu.“
„To nije odgovor, Tyler.“
„Znam.“
„Ali ozbiljno.“
„To je zato što ne postoji odgovor.“ Odgovori. „Barem ne onaj koji ti ja
mogu dati. Iako, imam nekih savjeta.“
„Kako je moguće da imaš još nešto reći nakon svega toga?“
„Ha. Ha. Ali postoji: nemoj učiniti Lizzy dijelom tvoje priče sa Zenny,
dobro? Nije pošteno prema njoj i zapravo nije isto tako pošteno prema tebi.“
Želim se svađati s njim, želim mu reći da naravno da neću to napraviti,
da naravno neću uvlačiti Lizzy prtljagu u ovo – ali ne mogu izgovoriti riječi.
Jer nisu istinite.
Ovo je svijet odvojen od onoga što se dogodilo s Lizzy, a opet, tu je mlada
žena – figura mlađe sestre, čak – umiješani su Katolička crkva i seks i ja se
ne mogu pretvarati da moji refleksni strahovi ili povređivanje nje ili
otkrivanje nečeg monstruoznog o sebi nije povezano s onim što se dogodilo
s Lizzy. Nikad nisam obavio terapiju nakon Lizzyne smrti; bio sam mlad i
tvrdoglav i uvjeren da mi ne treba. Umjesto toga, zakopao sam bol i ljutnju
lokanjem, seksom i lovom na novac.
I iznenađenja li iznenađenja, sad se vraća da me ugrize. „U redu.“
Konačno se složim. „U redu. Neću.“
„Dobro. Ona zaslužuje da se odnosi prema njoj kao prema njoj. Ne kao
zamjenskoj djevojci koja je umrla prije četrnaest godina.“
„Uf. Prestani biti takav sveznalica.“
„Rekao sam ti da se ne raspravljaš s teologom.“
„Da, da.“
Pozdravili smo se i prekinuli, a onda sam bacio pogled na sat i vidio kako
je vrijeme da odem na obiteljsku večeru. Poslao sam poruku Aidenu kako
bih se uvjerio da dolazi i potom krenuo kroz vrata.

85
 Glasovna poruka 19:23
SEAN—
Bok. Zenny je. Ne znam imaš li već moj broj, pa nisam znala hoćeš li
znati tko je, i ja… ovaj, sad brbljam, oprosti. Zapravo mi je na neki način
laknulo kad nisi podigao slušalicu jer je lakše razgovarati u prazno,
takoreći, nego razgovarati izravno s tobom, posebice kad ti glas napravi
tu stvar. Znaš koju stvar? Kad postane nizak i grub i samo malo hrapav,
skoro kao da si već u krevetu. Radiš li to namjerno?
Uh… ovo nije razlog zašto sam zvala. Da pričam o stvari s glasom.
Nazvala sam da pričam o sebi.
Ovo popodne kad sam došla kući, krenula sam prebirati kroz svoj
molitveni dnevnik. To je nešto što mi je moja učiteljica novakinja dala da
vodim, i protekle godine, vodila sam ga vjerno. Ali iako sam bila detaljna
i marljiva s njime, shvaćam da nešto nedostaje.
Otvorenost.
Poznaješ moju obitelj, poznaješ moje roditelje. Otac je dr. Jeremiah
Iverson, glavni liječnik u vrhunskoj gradskoj bolnici, a mama je uzvisita
Letitia Iverson, i oboje su željeli da budem što god bih željela biti kad
odrastem… dokle god je to doktorica ili odvjetnica.
Stoga kad sam odabrala sestrinstvo i primaljstvo – i onda kad sam
odlučila da želim biti sestra primalja za Boga - bili su tako uzrujani.
Privatne škole, sastanci u Jack i Jill – sve je to trebalo stvoriti određenu
vrstu mlade crne žene – a mlada crna žena kakva sam željela biti je nešto
sasvim drugo.
Znala sam da ću ih razočarati, i pretpostavljam da me je to učinilo
pomalo tvrdoglavom. Defenzivnom. Ali po prvi puta ikad sam odabrala
stvari radi sebe, znaš? Kad je riječ o školi i odjeći te čak i mojim prvim
dečkima – sve je to bilo da njih učini sretnima, da dobijem njihovo
odobravanje, i tek kad sam buljila u prijavu na Spelman koju mi je mama

86
dala sam shvatila koliko su postali ograničeni moji odabiri. Mama je išla
na Spelman stoga sam ja trebala ići na Spelman. Tata je studirao u
inozemstvu drugu godinu stoga bih ja trebala ići studirati u inozemstvo.
Imala bih jednu godinu da odaberem predstudij prava ili medicine, i
izlazila bih s dečkom s Morehousea, i bila bih katolkinja, ali ne previše
katolkinja, i volontirala bih za jedno od dobrotvornih ustanova i jednu
od političkih kampanja, ali to bi morala biti nacionalna –
Shvaćaš? Možeš li osjetiti to? Bilo je kao da mi je cijeli život bio
odlučen prije nego sam ga živjela, a ja sam se gušila pod težinom buduće
Zenny, Zenobie Iverson koja su svi željeli da budem. Ali onda sam
shvatila da postoji jedna osoba koja je željela drugačije za mene, koja bi
željela da ja pronađem svoj vlastiti put i pronađem nešto radi čega mi
duša pjeva od uzbuđenja.
Znam da ti ne vjeruješ, stoga ti neću govoriti puno o tom trenutku
osim da je to možda bio trenutak kad sam postala u potpunosti svjesna
Boga. Bog više nije bio samo riječ, razlog da se ustanem svake nedjelje i
sjedim u prvom redu. Ne samo teorija iza katoličke srednje škole samo
za djevojke u koju sam išla i dobrotvornih događaja koje su moji roditelji
pomogli organizirati. On ili Ona su postali stvarni. Mogla sam Ga ili Ju
ili Njih osjetiti – ili koja god je najbolja zamjenica – mogla sam osjetiti
Božansku prisutnost kao vršak prsta na svojim vlastitim vrhovima
prstiju. Mogla sam čuti Boga kako šapuće iz druge sobe.
Osim što se to negdje promijenilo, i ne znam gdje, samo da
jednostavno jest. Prolazim kroz stranice ovog dnevnika i vidim kako
netko govori: učiniti ću sve za Boga… dokle god je to ono što ja želim isto.
Odbijala sam biti otvorena mogućnosti. Božjem šaputanju.
U svakom slučaju, ništa od ovoga ne mijenja bitno ono o čemu smo
razgovarali ovog popodneva, ali željela sam da znaš i čuješ zašto mi je to
ovoliko važno. Moram biti sigurna da slušam Boga svuda i želim biti
sigurna da nisam stvorila idola od svoje vlastite buduće Zenny na isti
način na koji su to moji roditelji učinili.
Želim biti svoja vlastita Zenny. I mislim da je ovo način kako ću to
napraviti.
Dobro, ovo je predugačko, puno duže nego sam mislila da će biti. Uh,
uzbuđena sam i puna nade radi sutra i nadam se da imaš ugodnu noć, a
ja ću sad samo prekinuti jer nemam pojma što da slijedeće kažem.

87
Doviđenja Sean.
<kraj poruke>

88
 NIKAD NISAM BIO NERVOZNIJI nego sam upravo sad.
Nikada.
Ni prije svoje utakmice košarkaškog prvenstva na zadnjoj godini srednje
škole, ni prije nego sam ustao da bih pročitao eulogiju na Lizzynom
sprovodu, ni prije svog intervjua kod Valdmana. Čak niti tokom tog užasnog
sastanka s doktorom nakon maminog prvog pregleda kad su rekli evo koliko
je loše, evo nekoliko opcija koje su nam ostale.
Iako mi je kuhinja obično napunjena učinkovitim i nutritivno bogatim
mogućnostima, ne želim poslužiti Zenny pečena, bez kožice pileća prsa i
blitvu. Želim joj poslužiti nešto stilski, nešto dobro, nešto što govori mislila
si da je Sean Bell fantastičan prije, pa, gledaj kako on tinja radi tebe zbog otmjene
večere koju je upravo napravio.
Da, rekao sam napravio. Jer, iako se ne bavim vezama i nikad ju stvarno
nisam imao, znam dovoljno iz pričanja svoje mame i Tylera o Poppy da
znam kako dame vole kad kuhaš za njih.
Plus, s obzirom na temu naše rasprave, shvatio sam da je večeras najbolje
izbjegavati restoran. Želim da Zenny bude ugodno. Ja želim da mi bude
ugodno. I mogao sam naručiti nešto, da, ali kao što sam ranije aludirao, želim
ju impresionirati. Svo to povjerenje i naklonost koju ima prema meni koju ne
zaslužujem? Želim to početi zasluživati.
Jedini problem? Ja stvarno ne kuham. Kao, nikad. Ali dvije stvari mi idu
u prilog:
Prvo – sasvim se pristojno snalazim u kuhinji nakon godina igranja uloge
pomoćnog kuhara za mamu. Stoga iako možda nemam kuharski instinkt kao
takav, znam kako sve funkcionira.

89
 Drugo – gledam puno GBBO (to znači Great British Bake Off21 za vas
neupućene) i do sada znam napamet izrecitirati sastojke većine različitih
vrsta tijesta, kruha i biskvita.
Iz tog razloga odlučujem se za pitu od pirjane piletine prekrivenu
domaćim lisnatim tijestom i nešto skupog sira uvezenog odnekuda. Poslužit
ću to s nekoliko domaćih piva budući da joj je vjerojatno zlo od vina, i voila.
I divljenje može početi.
Osim što, kad Zenny pokuca na vrata u sedam sati, nema čime biti
impresionirana. Prekriven sam brašnom, povrće mi odbija postati smeđe u
tepsiji za pečenje kako je rekao Alton Brown da hoće i zaboravio sam koliko
puta sam presavio lisnato tijesto. Mislim da sam samo dva – Mary Barry kaže
u svojoj kuharici da je potrebno najmanje tri presavijanja – ali popio sam
nekoliko tih domaćih piva u nervoznom iščekivanju prije nego Zenny bude
mogla doći i sad su vrijeme i događaji prethodnog savijanja tijesta magloviti.
Što jebeno nije u redu sa mnom? Vrijedan sam dvadeset milijuna dolara!
Slamao sam kompanije na pola kao potpalu preko svog koljena, a opet ne
mogu biti smiren radi jedne večere? Dovoljno dugo da napravim jebenu pitu
s piletinom?
Ali kad otvaram vrata i Zenny uhvati prizor brašna koje mi prlja hlače
Hugo Boss odijela i uparenu olupinu kakva mi je kuhinja, smije se tako
snažno da se mora nasloniti na dovratak i zbog toga je sve to bilo vrijedno.
Njezin smijeh je lagan, sretan, još uvijek malo djevojački, a njezin osmijeh je
poput pucnja sunčevih zraka pravo u srce.
Počinjem se i ja smijati.
„Što se dogodilo?“ Konačno uspije upitati, oči joj ponovno lutaju po
meni. Osim što ovaj put počivaju ne samo na brašnjavim mrljama od brašna,
već na uskim linijama mog struka. Na mjestima na kojima su mi zavrnuti
rukavi u bijelim, oštrim preklopima, pokazujući moje podlaktice radi kojih
plaćam bezbožnu naknadu treneru.
Promatrati kako ona upija moje tijelo jače je od bilo kojeg osam i pol
postotnog piva i moram podsjetiti sam sebe da se fokusiram.
Večera. Lisnato tijesto. Točno.

21GBBO je britansko televizijsko natjecanje u pečenju koje je kreirao Love Productions, a u kojom skupina
pekara amatera međusobno se natječe u nizu rundi pokušavajući impresionirati skupinu sudaca svojim
pekarskim vještinama.

90
 „Kuham.“ Kažem dostojanstveno zatvarajući vrata iza nje. „I sve ide jako
dobro.“
„To vidim.“ Rekla je i kad se okrenem, ona jako brzo podigne oči prema
mom licu dok se crveni.
Upravo je provjeravala moje dupe.
Ta spoznaja pošalje vrelu krv prema dolje i prsti mi gore od potrebe da
ju dodirnem, držim ju, privučem radi poljupca.
Hodam prema kuhinji što brže mogu… dalje od nje i njezinih slatkih
očiju koje lutaju. „Bi li željela nešto popiti dok završavam?“
„Gazirana voda bi bila dobra.“
Dolazi kako bi sjela za veliki otok usred moje kuhinje, privlači visoku
stolicu i sjeda nasuprot moje radne površine dok joj dodajem La Croix i
vraćam se nazad na razvijanje svog korice za pitu. Govorim sebi tihi govor
ohrabrenja, pokušavam prolaziti kroz sve odluke i fraze koje sam odlučio
tokom posljednja dvadeset četiri sata, kad ona prekida tišinu s jednim od
svojih odlučnih, a opet ranjivih pitanja.
„Dakle, učinit ćeš to?“ Upita.
Zaustavim kretanje valjka za tijesto podignuvši pogled prema njoj. Ona
je u trapericama i iznošenoj majici Akademije sv. Tereze; danas je bez trake
za glavu ili šala, samo kovrče po svuda. Izgleda kao studentica na koledžu.
Izgleda mlado. A izraz na njezinom licu – pun nade i nervoze i ispunjen
stidljivom privlačnošću – nimalo ne pomaže ni mojoj savjesti ni mom
ukrućenom kurcu.
„Misliš, hoću li se seksati s tobom, Zenny?“ I onaj tren kad to kažem,
čujem to – stvar s glasom koju je spomenula u svojoj poruci. Moje riječi su
postale hrapave i pomalo opasne. „Hoću li te jebati kako si me i tražila?“
Jezik joj proviri kako bi polizala donju usnu, ružičast i vlažan, a ona teško
diše. „Da.“ Šapne- „To sam mislila.“
A onda dolazimo do toga, stvari, razloga zašto je večeras ovdje i razloga
zašto nisam mogao spavati nakon obiteljske večere i razloga zbog kojeg sam
proveo današnji dan forsirajući se u teretani i kasnije u uredu.
Ne znam što bi dobar čovjek napravio u mojim cipelama. Mogu samo
nagađati što bi mogao učiniti netko tko se ne boji.
Obilazim oko otoka do nje, povlačim njezinu stolicu unatrag i okrećem
ju tako da mi je okrenuta licem. Sklonim kovrče s jedne strane lica tako da
joj mogu obuhvatiti obraz i nagnuti se bliže. „Da.“ Dišem na njezine usne.

91
 „Da?“ Ponavlja drhtavim glasom, kao da mi ne vjeruje sasvim. Povuče
se sasvim malo kako bi pretražila mi oči. „Zbilja? Da?“
„Da. Slijedećih mjesec dana, moje tijelo je tvoje.“
„Oh Sean.“ Mrmlja, bacajući ruke oko mog vrata. Usne su joj sad na mom
obrazu, nevjerojatno mekane, nevjerojatno primamljive, i kurac mi se trza
ispod hlača, podsjeća me da sam tek na pola koraka udaljen od mogućnosti
da se trljam o njezino unutarnje bedro. O mjesto na kojem se šavovi trapera
spajaju točno ispred njezine dragocjene pičkice.
„Hvala ti.“ Rekla je ljubeći me u obraz. „Hvala ti, hvala ti.“ A onda okreće
svoju glavu i pronalazi moja usta svojima, a moj svijet zahvati požar i gori
nestajući u ništavilo; njezina usta su sve što je ostalo, njezine bogate usne,
njezin jezik koji istražuje, njezin slatki okus.
To je tako, tako kliše, ali kad ljubim Zenny, osjećam se mlađe, podsjeća
me na zapaljive poljupce koje dobivaš kao tinejdžer, kad je svaki dodir, svaki
liz i milovanje tako jebeno ispunjen uzbuđenjem. Kao odraslome, ljubljenje
može izblijediti u nešto površno, prolog, neophodnu predigru da bi žena bila
vlažna i migoljila se radi onoga što stvarno želim – ali kao tinejdžer, živio
sam za poljupce. Živio da bih se mazio. Čak sam jednom i svršio u hlače
mazeći se u kinu s djevojkom koja se zvala Giana Saviano.
Zaboravio sam kako je jebeno nevjerojatno samo se ljubiti.
Bože. Želim ju podići, odnijeti u svoju sobu i ljubiti ju tamo zauvijek. Dok
joj je tijelo smješteno pored moga i moje ruke oko nje, a naše noge
isprepletene. Samo se ljubiti i ljubiti i ljubiti –
Kurac mi nije dobio obavijest o samo ljubljenju, ipak se gura o moje hlače
i bolan je od potrebe za pozornošću, a ako je nastavim ljubiti, zabrinut sam
da ću nas odgurnuti isuviše daleko, da ću ju raširiti povrh ovog brašna i
jebati si šaku dok joj jedem picu i onda ćemo se baciti pravo u to bez da
obavimo ono što se prvo mora obaviti.
A to je razgovor.
Nevoljko se povlačim, iznenađen koliko mi snažno i brzo kuca srce u
meni. Zbog Zennynog tijela se moje osjeća kao da trči utrku, cijelo je vruće,
bez dana i spremno za znojenje.
„Što je?“ Upita, njezina nervoza se ponovno uvlači. „Ti ne želiš… znaš,
zar ljubljenje nije u ponudi stvari koje možemo raditi?“
„Jest u ponudi.“ Zarežim. „Sve je u jebenoj ponudi.“ Vidljivo se opušta.

92
 Dodirnem njezinu donju usnu svojim palcem, prelazim preko te lagano
napućene gornje usne. „Ova usta. Želim ih jesti i jebati ih, i obožavati i
zlostavljati.“ Dopuštam da mi ruka klizne dolje, vršcima prstiju očešem
ispupčenu ukrućenost njezinih bradavica. Nosi neku vrstu laganog
grudnjaka koji mi omogućava da povučem ta slatka ispupčenja. „Zapravo,
tako se upravo osjećam radi tebe.“
Usne joj se razdvoje i ona sad ne gleda u mene, gleda u moje prste kako
odsutno izazivaju njezine bradavice kroz majicu kao da nikad nije zamišljala
takvo što, kao da nikad nije vidjela prizor velike i znalačke muške ruke na
svom tijelu.
„Ali.“ Kažem, spuštajući svoju ruku i umalo sam istovario sav svoj teret
na zvuk njezinog razočaranog cviljenja. „Prvo moramo razgovarati.“
„Razgovarati?“
Odmaknem se korak unatrag. Opet zakoračim korak unatrag. Svakim
korakom dalje od njezinih živahnih malih bradavica me ubija, ali to mora
biti učinjeno. „Razgovarati.“ Potvrdim. „Umalo sam rekao ne, Zenny, i jedini
razlog zašto mogu reći da je jer sam obećao sam sebi da ću ovo napraviti
kako treba. Stoga mi dopusti da to učinim ispravno.“
Kimnula je. Iako nije mi promaklo kratko meškoljenje koje izvodi na
stolici, kao da pokušava olakšati bol među svojim bedrima, a ja sam umalo
otrčao natrag tamo i olakšao joj umjesto nje. Dva prsta je sve što bi mi bilo
potrebno, točno dolje na prednjem dijelu njezinih traperica. Dva prsta i dvije
minute i učinit ću da se osjeća puno bolje.
Zločesti Sean. Fokusiraj se.
Izrada lisnatog tijesta i razgovor.
„Dakle, hoće li ovo biti kao poslovni pregovor?“ Zenny upita.
„Ispregovarat ćemo sitne detalje?“
Ponovno uzimam valjak za tijesto, većim dijelom kako bih dao svojim
rukama da rade nešto drugo osim da trljaju Zennynu pičku sve dok ne bude
stenjala moje ime (iako se nekako u magli prisjećam kako je večera još uvijek
u raznim, neurednim fazama svuda po kuhinji). „Poslovni pregovori su bili
moja prva pomisao.“ Priznam joj valjajući tijesto za koru pite. Način na koji
joj oči gledaju u moje podlaktice dok radim valjkom i na tijestu nimalo ne
pomažu mojoj samokontroli. „Ali stvar je u tome da su poslovni pregovori
na neki način usrani, kad razmisliš o tome. Sve je u vezi toga što možeš dobiti

93
od druge osobe dok zadržavaš ono što želiš zadržati. A to nije način na koji
želim da ovo među nama funkcionira.“
Čini se da je to dotaklo nešto u njezinim mislima jer podiže pogled prema
meni i u očima joj svjetluca povjerenje dok joj ostatak lica postaje lagano
ozbiljan. Njezine kontradiktornosti – povjerenje i oklop, hrabra i stidljiva –
one mi dođu kao magnet, vuče neke dijelove mog uma za koje ni ja nisam
znao da posjedujem. Privlači nešto u mojim grudima što ne mogu
identificirati.
Ona me jebeno fascinira.
„Dakle, nije poslovni sastanak.“ Rekla je.
„Ne.“ Omotavam koru pite oko valjka i istog trena se prepolovi na pola
zbog čega se Zenny nasmije. Pogledam je zaigranim pogledom dok
pokušavam posložiti dijelove tijesta na složenac. „Nije poslovni sastanak.
Što kažeš da umjesto toga bude sastanak u vezi palijativne skrbi22.“
Malo nagne glavu u stranu čekajući da pojasnim, što sam i učinio. „Očito
je, nismo tu radi toga jer umiremo, ali kad je moja mama otišla svom doktoru,
način na koji su razgovarali zbilja me se dojmio.“ Povrće je konačno pečeno,
stavljam složenac obavijen tijestom u stranu i počnem miješati nadjev.
„Mislio sam da će mama ući unutra i da će obaviti ovu transakciju u vezi
razine boli i nuspojavama i sličnim stvarima, ali umjesto toga, razgovarali su
o maminim ciljevima i prioritetima. Što je njoj bilo važno u njezinim
posljednjim danima. Kako je zamišljala svoju smrt.“
Izlijem nadjev na složenac, prekrijem s možda premalo presavijanim
lisnatim tijestom i gurnem u pećnicu. Potom se okrenem prema Zenny koja
me pozorno promatra.
„Je li ti bilo teško to slušati?“ Upita. „Tvoju mamu kako razgovara o
svojoj smrti?“
Još uvijek se mogu sjetiti doktorovog ureda – ne soba za sastanke, već
pravi ured, obložen knjigama i slikama njegove obitelji. Samo ne želim biti u
bolovima, mama je rekla, glas joj je pucao dok je moj otac spuštao lice u ruke.
To je sve.

22Palijativna skrb je sveobuhvatna (zdravstvena, psihička, socijalna i duhovna) skrb s ciljem pružanja
potrebne njege bolesnicima, obično s neizlječivim bolestima koja značajno skraćuje životni vijek.

94
 „Da.“ Odgovorim. „Bilo je teško. Ali vrijedilo je. I obećavam da nisam
mislio preusmjeriti razgovor na tužnu priču o raku jer ovo je o nama i puno
zabavnijim stvarima.“
„Pa, tko je od nas doktor, a tko je pacijent?“
Počinjem čistiti pult dok razgovaramo. „Mislim da smo oboje jedno i
drugo. Moramo shvatiti što je svakome od nas važno, koji su naši prioriteti.
I isto tako moramo razgovarati o granicama – ono što nećemo činiti i ono od
čega nećemo odustati – i isto o svim praktičnim stvarima, mehanizmima i
rasporedima – svemu tome. To će biti čudno i djelovati nekako intimno za
dvoje ljudi koji ne poznaju dobro jedno drugo, baš kao i s palijativnim
doktorom i njegovim pacijentom, ali na takav način započinjemo o svim
važnim informacijama koje su aktualne.
„Dobro.“ Kimne s odobravanjem koje je narušeno time koliko snažno
žvače unutarnju stranu svog obraza. „Ti kreni prvi.“
„Ja prvi. Dobro.“ Pogledam u nju, ruke mi i dalje trljaju pult. „Čuvati te
mi je najvažnija stvar.“ Kažem. „Obećao sam tvom bratu da hoću, a osim
toga, ja… ne bih mogao živjeti sam sa sobom da te povrijedim. Ne mogu
poreći da želim ovo – i želim tebe – ali to se ne može ostvariti pod bilo koju
cijenu koju bi ti morala platiti.“
Stanka. Oči su joj zalijepljene za moje, puls joj skače na vratu. „Dobro.“
konačno šapne.
„Zenny, moram znati kako budemo išli prema dalje… Jesi li djevica?“
Zatrepće očima prema stropu. „Na neki način?“
Završavam s čišćenjem, odbacim spužvu u sudoper i nagnem se prema
naprijed preko kamena, naslanjam se na laktove. „Objasni na neki način.“
„Pa, osjećam kako bih trebala spomenuti kako mislim da je djevičanstvo
općenito proizvoljna konstrukcija stvorena od strane muškaraca kao sustav
kontrole i straha. I ona je heteronormativna23. I ograničavajuća jer zašto
određeni seksualni činovi čuvaju djevičanstvo, a neki ga uništavaju? Što ako
sam jebala dildo svake večeri, ali nisam jebala muškarca? Zašto se analni
seks ne računa? I što ako sam bila s nekim i penetracija nije bila moguća, iz

23Heteronormativnost je svjetonazor koji heteroseksualnost smatra društvenom normom, jedinom

mogućom seksualnom orijentacijom i inzistira na tome da jedini ispravni seksualni i bračni odnosi jesu
odnosi između osoba različitog spola. Posljedica toga je pretpostavljanje podudarnosti biološkog spola,
spolnosti, rodnog identiteta i rodnih uloga.

95
bilo kojih bioloških, emocionalnih ili identitetskih razloga – bi li to naš seks
činilo nekako manjim? Bila bih djevica zauvijek?“
Otvaram i zatvaram usta, u potpunosti izgubljen radi odgovora i pomalo
osjećaja posramljenosti radi toga što zapravo nikad nisam toliko duboko
razmišljao o konceptu djevičanstva.
„Ali za potrebe našeg razgovora, to znači da sam imala dečka u srednjoj
školi, i odlučila sam pokušati odnos s njim. Predomislila sam se u pola čina,
on je stao i to je bilo to.“
Nije mi promaklo kako se može razbacivati uokolo riječima kao jebati kad
govori hipotetski, ali kad govori o sebi, o stvarnom životu, to postaje odnos i
čin. Mentalno arhiviram to dok govorim, „Je li bilo sporazumno?“
Ne sviđa mi se način na koji oklijeva prije nego kimne, ali kimnula je.
polako.
„Možemo li još malo popričati o tome? Neću navaljivati ako bi to radije
ostavila u prošlosti, ali za potrebe tvog 'istraživanja', moglo bi biti korisno
znati što je novo ili što ima negativne asocijacije za tebe.“ Riječi mi se na kraju
povise, pjevno poput pitanja jer ju zbilja ne želim tjerati. Ali isto tako se želim
pobrinuti za nju i želim joj pokazati sve fantastične stvari koje propušta – što
znači da bi bilo korisno poznavati njezinu prošlost.
Zenny ispusti dah, ali izgleda odlučno, nimalo uznemireno. „Da,
možemo više razgovarati o tome. Samo je čudno, kao što si rekao.“
„Želim te držati i dodirivati te dok razgovaramo o tome. Je li to ok?“
Zagrize usnu potiskujući trzaj zadovoljstva koji joj je prešao preko lica.
„Da.“ Rekla je tiho. „To bi bilo ok.“
Obiđem oko pulta i ponovno stanem među njezine noge, ali ovaj put se
ne zadržavam tamo. Uhvatim ju za bedra i odnesem ju dok su joj noge
omotane oko mog struka na jednu od sofa.
Iznenađeno cikne kad sam to napravio, ali njezine se noge stisnu oko
mog struka, ruke joj se omotaju oko mog vrata i iznenada, jako ju želim
držati zauvijek, upravo ovako. S njezinim bedrima koje okružuju moj torzo
i njezino lice malo iznad moga dok mi se smiješi.
Smjestim nas na kauč tako da je ona na mom krilu, ali smještena dovoljno
daleko tako da ju ne gurkam svojom erekcijom. I učinim to tako da smo
blizu, nalik na nešto što bi se moglo nazvati maženjem, gdje mogu ju držati
i razgovarati s njom, biti joj podrška, ali ona je iznad mene i jednostavno
može promijeniti položaj. Jednostavno dobiti prostora.

96
 „Razgovaraju li parovi ovako?“ šapne gledajući prema meni dok joj
osmjeh još uvijek blijedi s lica. „Razgovaraš li ti ovako sa svim svojim
ženama?“
Ispružim ruku i pređem prstom preko njezine vilice. „Ne znam
razgovaraju li parovi ovako.“ Kažem, „Nikad nisam bio u paru. I ne, nikad
ne razgovaram sa ženama ovako.“
Jedna od tih obrva filmske zvijezde se izvije ponovno. „Je li to zato što ne
razgovaraš sa ženama i točka?“
„Pametnica.“ Kažem zadirkujući uštipnuvši joj stražnjicu, a zadihani
hihot kojim mi uzvrati u meni stvori osjećaj žaljenja jer nisam skinuo njezine
traperice prije neko sam ju smjestio u svoje krilo. Mogu ju nasmijati puno
više da nemam sav taj denim svuda okolo. „Razgovaram s puno žena. Čak i
razgovaram sa ženama koje jebem. Iako generalno, ako imam ženu u svom
krilu, ona radi nešto drugo umjesto razgovora.“
„Nešto dr – “ Zenny se zaustavi.
Nacerim joj se. „Rado ću ti pokazati sve ostale stvari osim razgovora koje
možeš činiti u mom krilu, draga djevojko.“
SEAN BELL. FOKUSIRAJ SE.
„Ali prvo.“ Kažem. „Pričamo o čudnim stvarima.“
„Pričamo o čudnim stvarima.“ Složi se.
„Reci mi zašto si se odlučila otići u krevet s tim tipom u srednjoj školi.“
Nježno upitam. „Zašto on? Zašto onda?“
Pogleda dolje prema svojim rukama koje sad odmaraju na njezinim
bedrima i nemirno se trljaju o tkaninu. Izgleda kao da skuplja svoje misli.
„Na papiru, on je bio pravi dečko za to, znaš? Išao je u Rockhurst, ja sam išla
u St. Teresu. On je imao odlične ocjene, bio je zvijezda atletskog tima,
obavljao je sav volonterski posao, bilo smo skupa u Jack i Jill kao djeca…
Moji roditelji su ga obožavali. A ja sam se željela seksati. I on se želio seksati.“
„A što si učinila prije toga? S njim ili bilo kojom drugom osobom?“
Odmahnula je glavom. „Samo se ljubila. Ljubila sam se s puno dečki do
trenutka kad sam upoznala Isaaca. A Isaac i ja smo se mazili nekoliko puta.
Nikad nisam otišla dalje jer smo uvijek bili u mom podrumu i Isaac se
užasavao toga da Uvažena Letitia Iverson siđe niz stepenice i odvuče ga za
uho u zatvor ili nešto takvo.“
Na to sam se morao nasmijati; definitivno se u svom vlastitom djetinjstvu
nisam izvukao neozlijeđen žestokom materinjim stilom pravde gospođe

97
Iverson. Ali vratimo se na dotičnu temu. „Dakle, do tog trenutka te nije čak
ni oralno zadovoljio? Što je s prstenjačenjem? Jebanjem na suho?“
Moja iskrena upotreba izraza čini se da ju je malo posramila, ali se
pribrala. „Um, jednom mi je dodirivao grudi dok smo se ljubili i to je bilo
to.“ Rekla je. „Ali nastavio je tražiti više, pitao je možemo li naći mjesto na
kojem ćemo biti sami, ako bi mogli samo pokušati – stoga sam rekla da. Rekli
smo našim roditeljima da ćemo prenoćiti kod prijatelja, a onda smo se
ušuljali u centar mladih u crkvi jer sam ja imala ključ s obzirom da sam
volontirala. A kao što sam rekla, nije mi se svidjelo i pitala sam ga da stane.
Stao je. To je sve.“
Ima nešto u načinu na koji se njezin pogled sklanja od mene, u načinu na
koji se njezina ramena povlače i kako joj glas postaje krhak radi čega
pomišljam da u priči ima još nečega.
„Jesi li pristala jer si zbilja to željela? Ili zato jer ti se sviđao i željela si da
mu se i dalje sviđaš?“
„Zbilja sam to željela, Sean, obećavam. Ali bila sam nervozna i mislim…
mislim da on nije nastavio pitati, ja bih željela čekati. Ali činilo se glupo
govoriti ovom dečku ne kad ništa nije bilo krivo kod njega, znaš? Bio je
pametan, zgodan i svi su ga voljeli – zašto ne bih to učinila s njim? I što da
to nismo napravili, a potom kasnije budem požalila?“
Spremao sam se odgovoriti kad je stavila prst preko mojih usana. „Sad
znam da mu nisam dugovala seks.“ Rekla je i ja izdahnem od olakšanja. „I
možda sam i tad isto znala. Moji razlozi da kažem da, iako su komplicirani,
nisu bili pod prisilom.“
„A seks sam po sebi? Kako te je pripremio?“ Obrve joj se skupe.
„Pripremio?“
„Da budeš spremna.“ Kažem. „Da se navlažiš.“
Zuri u mene i dalje namrštenih obrva. „Skinuli smo odjeću i rekao mi je
da legnem dolje pa sam tako i napravila. Onda je stavio kondom i stavio svoj
penis u mene – što?“ Rekla je zbog moje face. „Što je pogrešno?“
Pogrešno je to što sam jebeno bijesan. „Je li te povrijedio?“
Brada joj potone i ona sklanja pogled. „Kako si znao?“
Rukama protrljam Zennyne ruke pokušavajući pronaći način da
objasnim. „Jer bi svaku ženu boljelo zabiti se u nju bez da je spremna, još u
djevicu? Čudim se što si uopće razmišljala o seksu nakon svega toga.“

98
 „Nisam znala.“ Rekla je dok su joj ruke ponovno petljale po njezinim
trapericama. „A vjerojatno nije ni on znao. Jednostavno je tako jako boljelo i
počela sam plakati, preklinjati ga da stane. Jest – ali dogodio se trenutak u
kojem sam razmišljala da neće. Samo na sekundu, stvarno, i to nije bilo zbog
ičega što je on napravio ili rekao, već je to bio taj trenutak kad sam shvatila
da nisam imala ništa osim pristojnosti sad bijesnog tinejdžera koji me štiti.
Učinio je pravu stvar, ali – “ Glas joj zastane i ona ponovno proguta. „Žao
mi je, nisam toliko uzrujana, jednostavno je tako neugodno.“
„Nastavi.“
„Rekao je kako bi prvi puta trebalo boljeti i da će osjećaj biti bolji ako
budem bila strpljiva. Prekinuo je sa mnom slijedeći dan. Rekao je da želi biti
s djevojkom kojoj se on zbilja sviđao, a ne 'samo se pretvarala'“. Zenny
zastane, promatrala je kako su mi se ruke stegle u šake na rukavima njezine
majice. „Sean?“
„Nastavi.“ Rekao sam iznenađujuće smireno. „Samo držim poklopljenim
neki blagi bijes.“
Iskrivljeni osmijeh. „U redu je, stvarno. To je otprilike najgori dio toga.“
„Otprilike nagori dio?“
„Pa.“ Rekla je udahnuvši. „Neko vrijeme je bila jedna stvar na Twitteru.
Dečki Rockhursta – njegovi prijatelji – svi su počeli stavljati hashtag24.
#ZennytheNun. Ah, kad bi me samo sad mogli vidjeti?“
„Isuse Kriste Zenny.“
„Što?“
„Imala si najgori mogući prvi put. Bila si nevjerojatno hrabra i zauzela si
se za ono što ti je trebalo u tom trenutku… onda si bila ostavljena i naknadno
maltretirana radi toga.“
„Nije to – “ Zastane razmišljajući i ponovno krene. „Zvuči traumatično
kad to tako iznesem, i da, ponekad boli razmišljati o tome, ali čak ni u tom
trenutku me to nije diralo. Bilo je pušiona, ali bilo je pušiona kao slomljeni
palac na nozi. Dogodilo se, boljelo je, ali ja sam bila dobro i ja jesam dobro.“
Uzmem joj ruke u svoje pokušavajući pročitati njezin izraz lica. Ako
planiram vjerovati ikome o njegovom emocionalnom unutarnjem životu,
pretpostavljam da bi bilo najjednostavnije vjerovati redovnici – a način na

24Hashtag, #, pri pisanju objava stavljanje znaka # kao predznak kojim se naglašava ili kategorizira neka
objava na platformi Twittera.

99
koji je Zenny bistrog pogleda gledala u mene nije odavalo ikakvu potajnu
bol – ali morao sam biti siguran. Ako ću je odvesti u krevet, moram biti u
stanju čuvati je na svaki mogući način.
„Stvar iskrene cure? Zbilja si dobro?“
Nježni osmijeh. „Da.“
Ne mislim da će se suzdržavati nakon što sam ju pitao za iskrenost, pa
sam nastavio dalje. „I nakon toga nije bilo seksa?“
„Poljubila sam još nekolicinu dečki poslije toga, ali nikad nisam otišla
dalje. A do trenutka kad sam opet bila spremna, bilo je nemoguće pronaći
nekoga, pravu osobu. Sve do tebe.“
To je velik pritisak. Ne govorim to niti pokazujem, ali znati kakvo je
usrano iskustvo imala prvi put podiže ulog. Pretvara to u nešto više od
pukog eksperimenta radi sumnje, istraživanja, i zbog toga se osjećam kao da
mi je dana neka vrsta kozmičkog zadatka da poništim sve pogrešno nekoga
tko je bio prije mene. Da pazim ovu ženu koja zaslužuje da bude pažena,
koja zaslužuje dobre stvari kakve tijelo može osjećati i činiti.
Naravno, ne vjerujem u išta kozmičko pa mora da je taj osjećaj u
potpunosti u mojoj mašti, zar ne? A način na koji mi se koža stegne dok
podižem pogled prema ovoj hrabroj, ranjivoj djevojci i tiho se zaklinjem da
ću joj pružiti sve što znam kako pružiti. To nije duhovno, to je samo
biologija…
Točno?
„A ti?“ Upita stidljivo. „Što si ti sve probao?“
„Samo pretpostavimo da sam probao sve.“ Odgovorim.
„Sve?“
„Pa dobro, postoji nekoliko kategorija na Pornhubu s kojima se nisam
poigrao, ali što se tiče većeg dijela, uglavnom sve.“
„A djevojke?“
„Nikad nisam imao ozbiljnu djevojku i nisam čak ni neobavezno hodao
s nekim od koledža.“
„Zašto ne?“ Zenny upita. „Zar to nije normalno? Hodati?“
Slegnem ramenima. „Većinom nemam vremena. I da, pomalo volim
šefovati, kao što si mogla primijetiti. Ženama se to sviđa u krevetu, ali imam
problem s isključivanjem toga u stvarnom životu.“
„Šefuješ kako?“
Razmislim na trenutak. Potom donesem odluku. „Zbilja želiš znati?“

100
 Nisam zamislio širenje njezinih zjenica dok je odgovarala, „Da.“
„Ako prolazimo razgovorom kroz sve, pokazati ću ti.“
„Kao nagradu?“
„Da draga. Kao nagrada.“
Pokušava sakriti osmijeh kad sam ju nazvao draga i odlučujem upravo tu
i tada da ću ju nazivati svakim milim nazivom u knjizi ako ju to čini tako
dopadljivo veselom.
„Vraćamo se na temu.“ Kažem, i postoji nova hitnost u mom glasu jer,
jebi ga, krut sam. Želim proći kroz ovo i večerati i onda, znate.
Nagrade.
„Granice.“ Kažem. „Moram znati koje su tvoje.“
Izgleda kao da ju ovaj oblik izravnog razgovora vraća natrag u njezinu
komfornu zonu i glas joj se vrati u svoje uobičajene, čiste tonove dok razbija
glavu popisom stvari o kojima je očito razmišljala. „Nema pljuvanja, krvi ili
treće strane. Ako radimo išta nastrano, moramo to prvo raspraviti i oboje
dobivamo sigurne riječi. I očito, ne mogu riskirati trudnoću ili bolest.
Uzimam kontracepciju kao pomoć u kontroli migrena već nekoliko godina,
ali svejedno želim koristiti kondome.“
„Naravno.“
Izgleda iznenađeno jer se ne raspravljam više oko posljednje stvari.
„Uvijek koristim kondome.“ Kažem joj. „Nemaš se tu oko čega brinuti. I
sve ostalo možemo jednostavno riješiti.“
„U redu, dobro.“ Rekla je. „I ovo ne može utjecati na moje studiranje ili
moje volontiranje, stoga ćemo možda morati kreativni oko rasporeda.“
„To mogu podnijeti.“
Stidne mi ruku. „Koja su tvoja ograničenja?“
Drago mi je što je pitala jer sam proveo posljednja dvadeset i četiri sata
pokušavajući pronaći prava ograničenja ovom dogovoru – ikakvu etičku
rupu, ikakvu tehnikaliju za koju bih se mogao držati i misliti o sebi, ja nisam
loš muškarac, radim ovo kako bih pomogao njoj, ovako ju čuvam dok nam
omogućavam da probamo ono što oboje želimo.
„Imam jedno ograničenje i jedno upozorenje.“ govorim joj. „Upozorenje
je to da, što god da se dogodi s Keeganovim imanjem, odvojeno je od ovoga.
Ono što se dogodi u krevetu nema nikakvog utjecaja na mene dok
pokušavam pronaći novo sklonište – ili na tebe dok me klevetaš novinarima,
ako želiš nastaviti s time.“

101
 Zbog toga joj oči zaiskre. „Dogovoreno.“
„A ograničenje – nećeš me dovoditi do svršavanja.“ Pokvarena ploča.
Zenny ustaje puštajući moje ruke kako bi prekrižila svoje na grudima.
„Žao mi je, ne razumijem.“
„Želim učiniti ovo s tobom… radi tebe… ali ne želim imati prednost i ne
želim te iskorištavati. Ne želim da tu bude ikakve sumnje da sve ovo radim
samo radi tebe.“
„Dakle, ne planiraš uopće svršavati kad smo skupa?“
Da budem iskren, nisam o tome razmišljao toliko unaprijed. Došao sam
jedino do toga da odlučim da ne mogu to stvarno napraviti, radi mirne
savjesti, svršiti u redovnička usta. „Ne znam. Ja – “
„Jer to ne prihvaćam.“ Zenny prekine. „Rekao si da je sve na jelovniku i
to je dio svega oko čega odbijam praviti kompromis.“ Zastane i potom
nastavi dalje. „Potrebno mi je da i ti svršiš. Ako ne budeš, ne znam, radi toga
bih se osjećala kao da propuštam nešto bitno.“
„Nije to ništa tako posebno, dušo. To je sperma.“
Odmahuje glavom kao da je nema. „Meni je posebno. Imam ovo samo na
mjesec dana i ne želim propustiti niti jedan dio toga.“
Trljam se po vilici pokušavajući prizvati svoj mozak da pronađe neki
način da ju uvjeri, ali moj Bože, sve o čemu mogu razmišljati je koliko me
ona želi vidjeti kako svršavam.
„Što kažeš.“ Zenny doda, „Ti svršavaš kad smo skupa, ali ja neću biti ta
koja će te dovesti do kraja? Neće biti moje ruke, mojih usta ili – znaš.“
„Tvoja pičkica?“
„Moja pičkica.“ Zenny ponovi i sad odlučno zurimo jedno u drugo
razmišljajući o istoj stvari. Razmišljajući o meni kako svršavam duboko u
njoj, kako joj dajem sve.
„Dogovoreno.“ Kažem promuklo.
Naginje se naprijed i ljubi me – isprva nježno – potom željno dok joj
uzvraćam poljubac i ona sjedne u moje krilo tako da se može trljati o moj
bijesni, potrebiti kurac. „Jesmo li već završili s razgovorom?“ Upita me uz
moje usne. „Molim te, reci da.“
Smijem se zbog njezine revnosti i odmahujem glavom dajući joj
posljednji, nježni poljubac prije nego sam rekao. „Još jedna posljednja stvar.“
Ona zareži.

102
 Ali to se ne može ignorirati i ne može čekati. Uzimam joj ruke u svoje
ponovno i očešem usnama o njezine članke prstiju. „Zenny, ne želim da
krenemo dalje bez da… mislim, želim da budeš svjesna da postoji…“
Prokletstvo. Ne mogu pronaći prave riječi. Ovo je podjednako čudno i
intimno kao razgovor o seksu, a ja pokušavam pronaći način da ovo što ću
reći zvuči ispravno, ali mi baš ne ide.
Započnem ponovno gledajući u nju. „Ti si mlada. Ti si tako mlada. Elijah…
pitao me da te zaštitim, a ja sam poprilično siguran da je ovo upravo
suprotno. Nikad prije nisam ovo radio – izlazio s nekim ili jebao nekoga do
koga mi je stalo ili jebao nekoga za koga bih se trebao brinuti, i preplašen
sam da ću te povrijediti. Da ovo pogrešno shvatiš.“
Te bakrene oči pretražuju moje, svjetlucave, ozbiljne i oštre.
I potom kimne. „Dobro.“ jednostavno je rekla.
„Stvarno?“ Upitam osjećajući se trapavo i krivo iz razloga koje baš ne
razumijem do kraja. „Želim da znaš kako među nama ti uvijek imaš moć,
Zenny. Da kažeš stop ili kažeš idi. Da mi kažeš što ti treba od mene. Da mi
kažeš da sam seronja.“
Ovo zadnje mi je donijelo mali osmijeh. „Nikad se neću bojati reći ti to.“
Rekla je. „I vjerujem ti, Sean. To ne mijenja stvarnost, ali sam spremna
upravljati time s tobom.“
Težina njezinog povjerenja koje nisam zaslužio teško mi sjedi na leđima
i ja se pomaknem ispod nje, još uvijek zabrinut, još uvijek osjećajući krivicu.
„I to je samo na mjesec dana, sjećaš se?“ Ona doda. „Nije kao da moramo
shvatiti kako skupa odgajati djecu.“
„Točno.“ Kažem, osim što se iznenada pitam kako bi naša djeca
izgledala, a ja nikad nisam želio djecu, nikad ikad, ne gospo'n. Ali
prokletstvo. Zenny i ja bi napravili slatke bebe. A ja mogu zamisliti njezin
trbuh otečen i napet radi mog djeteta, zamisliti ju kako sjedi u naslonjaču u
nekoj tihoj sobi, njeguje naše dijete dok ja sjedim pored njezinih nogu i
gledam u nju s obožavanjem.
Sreća.
To je osjećaj koji mi se upravo sad stvara u grudima, krhak i vrlo ga je
lako razoriti, a osjećaj je toliko čudan da sam skamenjen, zurim u Zenny kao
da je ona jedina stvar na svijetu.
Ona krivo protumači moju tišinu i nasmije se. „Samo sam se šalila za
djecu Sean, ne paničari.“

103
 „Ja – “
„Zapravo.“ Nastavi, nesvjesna moje fantazije i nepoznatog uzbuđenja
koje je cvalo u meni, „Iznenađena sam što mi ne držiš neki govor o tome
kako se ne mogu zaljubiti u tebe dok radimo ovo.“
„Ne mislim da će ti to biti problem.“ Mrmljam ljubeći joj ponovno članke
prstiju tako da mi ne može vidjeti lice. Nisam zaboravio na mogućnost
emocionalne umiješanosti – zapravo, skoro svaka druga knjiga u Wakefield
Sagi je negdje imala neku priču o tom učinku kad god su likovi prvi put bili
zajedno. Pretvarat ću se da ti udvaram ovu sezonu, ali se ne smijemo zaljubiti
budući da sam ja udovica, mogu te naučiti kako zadovoljiti buduću suprugu u
krevetu, ali naravno da će među nama biti gotovo onaj tren kad se zaručiš. Takve
stvari.
Ali to mi ne treba sa Zenny. Način na koji priča, način na koji živi svoj
život – nikad se neću moći takmičiti za ljubav s njezinim Bogom. Ona će me
jebati, koristiti za koje god svrhe me treba, a onda se vratiti svojoj crkvi s
dubljom vjerom nego ikad. Ne sumnjam u to niti sekunde.
Iako je to čudno kako radi te pomisli moja sreća brzo uvene.
„Je li to dim?“ Zenny upita, a ja se okrenem uz nešto uzbunjenosti da bih
ugledao postojan bijeli dim kako izlazi iz moje pećnice.
„Aaaaa, sranje, sranje, sranje.“ Zenny graciozno klizne na sofu, a ja
ustanem kako bih spasio pitu za koju već znam da bi Mary Berry proglasila
„prekuhanom“ i naša čudna rasprava iznenada stane u dimu.

104
 PITA U LONCU jedva da je izgorjela, ali sam se pobrinuo da pospem
puno skupog sira po najgorim dijelovima, i potom je dobra. Izvadim je,
otvorim piva i ubrzo Zenny i ja sjedimo za malim stolom pored prozora,
gledamo prema mračnom gradu.
„Čudno je.“ Zenny govori nakon što je puhala u vilicu punu pite kako bi
je ohladila. „Čak iako je bilo neugodno tako razgovarati, sad se zbilja dobro
osjećam. Kao da sam upravo vježbala ili nešto.“
Zbilja sam bio zaposlen gledanjem u male nabore na njezinim usnama
dok ih je skupljala kako bi puhala i treba mi minuta da odgovorim. „Slažem
se. Drago mi je da te nisam prepao.“
„Nije me lako preplašiti.“ Zenny odgovori dok uzima zalogaj, a ja ju
promatram kako polako klizi vilicom među svoje usne, treperenje njezinih
trepavica dok uživa u hrani.
„Ne, ne mislim da jest.“ Mrmljam znajući negdje u daljini da bih ju trebao
prestati tako pozorno promatrati, ali prokletstvo, cura je jebeno prelijepa.
Mislim da bih mogao sretan sjediti i gledati ju kako poravnava čekovnu
knjižicu ili lista po Izvještajima korisnika, toliko obuzima gledati ju.
I u pravu je. Zrak među nama djeluje dobro. Čist i nabijen svim pravim
nabojima.
„Ovo šefovanje.“ Rekla je.
„Da.“
Odlaže vilicu dolje i proučava me, izazovan sjaj u njezinim očima. „Za
sada uopće nisam impresionirana njime.“
Proučavam i ja nju. „Je li to izazov?“
„Možda.“
„Nisam još ni počeo.“ Zastanem. „To nije jedna od mojih finijih osobina,
Zenny. Ali teško mi je to ugasiti prema ljudima do kojih – “ Zastanem jer mi
je vrlo nesmotrena riječ umalo izletjela van, a ja sam preplašen kako to da ja
nisam preplašen izgovoriti ju pred njom.

105
 „ – ljudima do kojih mi je stalo.“ Kažem umjesto toga. „Moja sestra, kad
je bila živa… puno joj je koristilo.“ Dodam uz neku staru, umornu
ogorčenost.
„Na što misliš?“ Zenny upita i pita to bez da upada u moje očito
samosažaljevanje. Pita to kao da pita o vremenu ili tko mi kroji odijela.
„Mislim na to da sam bio previše zaštitnički nastrojen i tvrdoglavo se
bavio njezinim poslom svo vrijeme. Škola, dečki, na koje će zabave ići i je li
joj telefon do kraja napunjen i je li se sjetila satova napada za koje sam ju
preklinjao da polazi prije nego je došla na Sveučilište Kansas. I cijelo to
vrijeme, ona je nosila tu ranu, tu sramotu, godine i godine toga što joj je taj
čovjek napravio, a ja nisam imao pojma. Nisam imao pojma da sam podbacio
u tome da ju zaštitim sve dok nije bilo prekasno.“
„Stoga šefuješ kako bi zaštitio ljude do kojih jako držiš.“ Zenny reče. „Ali
nekad je postojalo vrijeme – u tvojim očima – kada si podbacio. I od tada nisi
pustio nikog novog u taj krug.“
„Ja – “ Prekinem jer… Pa, zapravo nije u krivu. Ljudi u mom životu –
moji roditelji, moja braća, Elijah – već su bili tu prije Lizzy. Pretpostavljam
da nisam sebi dopustio da se zbližim i sa kim novim od kad se ubila jer bi
zbližavanje značilo osjećati se odgovornim za njih i brinuti se o njima.
A Lizzyno samoubojstvo je dokazalo kako sam stvarno bio nesposoban
zaštititi ljude oko sebe.
„Ne znam kako uspijevaš to napraviti.“ Kažem uzimajući brzi gutljaj
piva kako bih sakrio svoju nelagodu. „Natjerati me da pričam o svim
vrstama depresivnog sranja.“
Zenny ispruži ruku preko stola kako bi dotakla moju. „Sean.“
„Da?“
„Samo je mjesec među nama.“ Rekla je tiho, „I ja nisam tvoja sestra.“
Razmišljam o Tylerovim jučerašnjim riječima, njegovom upozorenju.
„Znam to.“ Odgovorim joj.
„Dobro. Jer želim da ovaj mjesec djeluje stvarno. U tome je cijela poanta,
da osjetim sve što ostavljam iza sebe, ne samo seks, već i druženje i
prijateljstvo isto. Prijatelji smo, zar ne?“
„Da Zenny.“ Kažem promatrajući kako svjetla grada blistaju u njezinim
očima. „Prijatelji smo.“

106
 Ona se ozari. „Dobro. Onda to znači da bi ti trebalo biti jednostavno
šefovati. Mi smo prijatelji i ti ćeš me jebati, a to je u osnovi kao da si moj
dečko.“
Nisam razmišljao o tome na takav način i nalet oštrog zadovoljstva na
pomisao da je Zenny moja djevojka, da je moja, je nemoguće ignorirati.
„U takvom odnosu želim da budemo dok ovo ne bude gotovo.“ Zenny
nastavlja, nesvjesna olujne grmljavine koja nabija u mojim venama. „Želim
se osjećati kako bi se stvarno osjećala tvoja žena.“
„Nikad nisam imao ženu koju bih zvao svojom.“ Kažem nježno. „Ti si
prva.“
„Stvarno?“ Pokušava sakriti svoj osmijeh na to.
„Puno stvari s tobom je novo, Zenny. Čak i meni.“ I mislim to. Možda
sam odradio sve što postoji da se u krevetu može napraviti, ali nikad nisam
radio te stvari sa ženom do koje mi je zbilja bilo stalo. Sa ženom za koju sam
se mogao pretvarati da je moja.
„Krenimo odmah sad.“ Zenny doda uspravljajući se i odgurujući svoj
tanjur unatrag. „Reci da sam tvoja cura. Kako bi se ponašao?“
I ja se uspravim. „Prije svega, moraš znati da ću prestati šefovati u bilo
kojem trenutku. Samo reci riječ.“
„Je li riječ 'seronja'?“
Nacerim se. „Da.“
„Mogu to.“ Meškolji se malo na svojoj stolici, kao mačka koja čeka da se
pomakne konop na podu. „Ozbiljno, Sean. Počinjem misliti da si blefirao.“
„Ja ne blefiram, dušo. Zbog toga sam tako dobar u poslu.“ Udahnem jer
mi je ovo novo, puštati svoju urođenu sklonost kontroli da se pretoči u vezu
koja nije obiteljska. Ali osjećaj je dobar, djeluje lijepo i ja sam se borio s
potrebom da se pobrinem za Zenny na sve moguće načine na gali –
dopuštanje toj potrebi da izađe na vidjelo kako bi se igrala djeluje
fantastično.
I naravno sa Zenny, potreban je skroz drugačiji oblik nego što je obično
potreban s mojom obitelji, požuda, naklonost i zaštitništvo se spajaju i
uvijaju u nešto novo. Nešto što nikad prije nisam osjetio.
„Za početak, želim da završiš to što je na tvom tanjuru.“
Zennyne obrve se namršte i mogu reći kako nije očekivala da kažem
nešto tako obično.
„Pojedi svoju večeru, Zenny. Neću ti ponovno reći.“

107
 Suzivši oči, Zenny podigne vilicu i krene jesti. „Želiš me već nazvati
šupkom?“
Proguta zalogaj. „Ne još.“
Nasmijem se. „Dobro. Skini majicu.“ Vilica joj zazveči na tanjuru. „Što?“
„Čula si me.“ Kažem svilenkasto. „Želim te vidjeti dok jedeš. Želim znati
boju tvog grudnjaka, želim vidjeti oblik tvojih malih bradavica dok se pupče
van, hladne i u potrebi da ih se sisanjem opet ugrije.“
Ponovno proguta, a ovaj put to nema nikakve veze s hranom. „Isuse.“
šapće, a ja ne mogu reći je li to psovka ili molitva. U svakom slučaju, nije ni
važno; skida svoju majicu što brže može bacajući je iza sebe.
Zarežim kao znak odobravanja, naginjem se prema naprijed radi boljeg
pogleda. Nosi grudnjak boje blijede lavande, dražesna boja naspram njezine
tople smeđe kože i mogu vidjeti tamne krugove njezinih bradavica ispod
tanke tkanine. Mogu ih vidjeti kako se ukrućuju, postaju krute.
Isto tako mogu vidjeti blijede sjene njezinih rebara kako se spuštaju
prema bokovima i izblijedjelu škrabotinu nalik na mandalu kako se spiralno
proteže s njezinog kuka.
Studentica koja ponekad zaboravlja jesti.
Studentica kojoj je dosadno u krevetu dok studira i odsutno crta po svojoj
koži.
U tipičnom Zenny izdanju, ona je mješavina neustrašivosti i nesigurnosti,
ispravlja svoja ramena i ništa ne skriva od mog gladnog pogleda dok
nervozno grize svoju donju usnu.
„Savršeno.“ zaškripim i vidim kako moja pohvala utječe na nju. Dobro.
Planiram ju puno hvaliti tokom nadolazećeg mjeseca. „Sad završi s jelom
dok te gledam.“
„Ja – što?“
„Završi s jelom. Znam da si otišla u sklonište danas nakon svojih
predavanja i nagađat ću da nisi ništa stavila u želudac osim možda nešto
kave koju si popila jutros.“
Ugao njezinih usta se trzne. „Možda.“
„I koliko često je to slučaj? Da radiš toliko puno toga između škole i
skloništa da preskačeš svoje obroke?“
Jedna njezina ruka krene protrljati rame dok sklanja pogled. „Često.“
Prizna.
„To prestaje večeras.“ Kažem strogo. „Jedi.“

108
 Nastao je trenutak u kojem sam pomislio da to dolazi, neizbježni seronja,
trenutak u kojem mi govori da stanem. Ne treba joj neki bijeli tip koji se igra
tatice s njom, definitivno ne treba nekoga da se odnosi prema njoj kao da nije
sposobna brinuti se sama za sebe. Ali Carolyn Bell je bila socijalna radnica
dok joj nije dijagnosticiran rak, jedan Bell brat je bio svećenik, drugi Bell brat
je palio svijeću s oba kraja kao da njegov fitilj nikad neće dogorjeti. Vidio
sam što se događa zauzetim ljudima i znam da je to puno, puno
jednostavnije opravdati noć izgubljenog sna zbog dobrih razloga nego
opravdati uzimanje deset minuta da si napraviš sendvič. Najnesebičniji ljudi,
oni s najviše motiva, oni trebaju odobrenje da se pobrinu za sebe, treba im
netko da ih stavi na prvo mjesto jer oni to sami za sebe neće napraviti.
Riječ seronja nikad nije napustila njezine usne. Oči joj sijaju od ljutnje,
potom svjetlucaju od neke unutarnje borbe koja ostavlja njezinu donju usnu
zarobljenu između njezinih zubi i njezina ruka lebdi iznad vilice.
Nakon kratke tišine, podigne vilicu i uzme zalogaj. I još jedan. I još jedan,
sve dok joj tanjur nije čist. Promatram ju cijelo vrijeme, protežem se na svojoj
stolici i oduševljen sam ovim novim osjećajem koji je snažna mješavina
požude i zadovoljstva spiljskog čovjeka jer se brine za nečije potrebe.
Kombinacija gledanja kako ona jede hranu koju sam ja osigurao i obećanje
da će se sva ta glatka koža polako naježiti.
Odguruje tanjur od sebe i odlaže vilicu pogledavši me pogledom koji
kaže dobro? I isto tako mi pruživši kratko drhtanje radi iščekivanja jer ona
misli da je to bilo to, da sam se zabavio šefujući i sad ćemo se prebaciti na
dio u kojem ću odjebati neki oblik njezinog djevičanstva.
Zbilja, zbilja želim to napraviti. Ali prvo imam planove. Jer ako je ona
stvarno moja cura, postoji određeni način na koji će se stvari odvijati i budući
da sam službeno posvećen Projektu Sumnja, dat ću ovom eksperimentu sve
u svojoj osebujnoj moći. Zavođenje, uzbuđenje, šefovanje, zabavu – sve.
Ustajem ne zamarajući se namještanjem debelog penisa koji se gurao o
moje hlače; večeras mi je toliko dugo tvrd da sam prestao mariti vidi li se.
Zennyne oči slijede moje tijelo dok čistom stol i odlažem suđe u sudoper i
više nego jednom vidim kako se njezin pogled zadržava na grebenu moje
erekcije.
Odupirem se potrebi zlobno se nasmiješiti, ali učinim to samo jednom,
dok sam se vraćao nakon pranja ruku i pomažući joj da siđe sa stolice. Potom

109
prstom prelazim preko njezinog trbuha, kružim oko pupka sve dok nije
zadrhtala.
„Otkopčat ću ti ove traperice, Zenny.“ Govorim joj. „Otkopčat ću
zaporak. Potom ću gurnuti prste u tvoje gaćice i igrati se s onim što
pronađem tamo. Da?“
„Da.“ Diše, trbuh joj drhti pod vrškom mog prsta i održim svoju riječ,
polako se bavim metalnim dugmetom traperica kroz rupu sve dok se ne
otvore.
Zenny mi uzvraća izdahom kao odgovorom – drhtav, ali odlučan.
Zadržavam oči na njezinom licu dok povlačim kratki zaporak dolje, pratim
njezin izraz lica, njezinu udobnost. Nešto nelagode je normalno, nervoza je
očekivana – ali postoji ravnoteža nalik na britvu koju moram održavati
između onoga što ona želi i prebrzog pogurivanja. Mjesec dana nije
jednostavno dovoljno vremena da obavim ovo kako treba, da se uzgaja i
njeguje njezina požuda koja je u cvatu. Da se probudi njezino tijelo.
Ako bih mogao išta sada tražiti, to bi bila godina s njom. Godina
obučavanja, izazivanja, šefovanja i uživanja u njoj.
Čak niti godina ne bi bila dovoljna.
Ta pomisao prolazi kroz ostatak mog razmišljanja, glasna i zvučna, i ja
nisam siguran gdje da ju odložim pa ju za sad ignoriram. Moram se
fokusirati na ono što je važno, a to je drhtava djevojka ispred mene koja je
sva lijepa i nestrpljiva.
Prelazim vršcima prstiju duž valovite linije njezinih gaćica čija boja
odgovara boji i prozirnosti njezinog grudnjaka. Znam bez da pitam da je to
vjerojatno najsmjelije donje rublje koje posjeduje i unatoč tome koliko je
skromno – nema naramenica, čipke, izreza ili bilo kakvih uobičajenih ukrasa
koji žensko donje rublje pretvara u konfekciju za zabavu – zbog toga je cijeli
učinak nekako ukusniji, grešniji. Moja vrsta djevice, moja umalo redovnica
pokušava biti zločesta, a umjesto toga izgleda još nevinije nego ikad.
Pogledam prema dolje gdje se moji prsti igraju s gornjim rubom njezinih
gaćica pa nazad na njezino lice.
„Jesi li nervozna, dušo?“
„Da.“ Priznaje, ruke joj se podižu na moja ramena gdje stišće moju majicu
u šake.
„Zabavno nervozna ili loše nervozna?“

110
 Razmišlja minutu, što cijenim, jer potrebno mi je da bude sigurna. Ja
trebam biti siguran. Nisam srao kad sam rekao da sam zabrinut za našu
razliku u godinama jer stvari koje želim raditi s njom nisu samo prljave, već
kao prljavo prljave. Onu vrstu stvari koje ne želiš priznati da želiš na surovoj
svjetlosti dana, onu vrstu stvari koje čak i čovjeka kao ja natjeraju da se
zacrveni.
Čuvati ju.
„Zabavno nervozna.“ Rekla je. „Ako bi htio – “ Zastane.
„Reci mi, Zenny.“
Udahne, uperi pogled prema meni. „Spremna sam za više. Nervozna
jesam, da, ali to je uzbuđenje, ne strah.“
„Dobro.“
„Dakle.“ Proguta, „Pruži mi više. Zabavno je i sviđa mi se i nazvat ću te
seronjom kad budem spremna da se povučeš.“
Sad je na meni red da progutam. Njezino zeleno svjetlo za više u toj
kombinaciji opreznosti i hrabrosti je gotovo dovoljno da odbacim sve svoje
planove kroz prozor i samo ju pakleno ljubim sve dok ne završimo na podu
u gladnom stiskanju kukova i usta. Da ju jebem u rascjep između njezinih
nogu sve dok ne izjebem ovu žestoku zaluđenost, alarmantnu privrženost i
posesivnost koju već sad osjećam prema njoj za tako kratko vrijeme.
Sean, grdim sam sebe. Jebeno prestani. Ja sam bio taj koji je ranije bio sav u
tome ovo radim radi tebe i držat ću se toga čak i ako me to ubije.
Ovo je za nju
Ovo je za nju
Ovo je radi nje.
„Dobro.“ Rekao sam konačno pribravši se. „Vjerujem da ćeš me prozvati
ako budem seronja. Sad skini svoje traperice, dušo. Biti će mi lakše igrati se
s tobom.“
Skinula je svoje japanke i iskobeljala se iz traperica uz neku vrstu
nemarnog ljuljanja i ja se zateknem čudnovato privučen tim prizorom.
Plaćao sam mnoštvu žena mnogo novaca da se skidaju za mene, jebao sam
supruge iz društva koje su bile odlučne u pokazivanju svakog skupog šava
njihovog donjeg rublja marke La Perla ili Agent Provocateura – ali nikad
nisam vidio da se djevojka ovako skida, jednostavno i brzo, bez predstave.
Djeluje nekako intimno i zbog toga se pitam od čega bih još mogao postati
krut da radi dok ju gledam. Pere zube ili stavlja losion. Veže vezice cipela.

111
 Potom je ispred mene, sva gola koža i tanka svila. Njezine bradavice
preklinju da ih se sisa, trbuh joj je napet, a ruke joj se izvijaju ispred njezinih
gaćica kao da se želi sakriti ispred mene i kao da ne pokušava.
Zakoračim korak naprijed, odlučan pružiti njezinim rukama da nešto
rade. „Ruke na moja ramena kao ranije.“ Kažem joj. I potom dodam, pomalo
strogo, „Ne skrivaj se od mene. Jebeno si lijepa i zurit ću u svaki centimetar
tebe sve dok se ne zasitim.“
Ponovno stavlja ruke na moja ramena, mali osmijeh joj igra na usnama.
Mogu pogađati zašto.
„Voliš da ti se kaže da si lijepa?“ Upitam očešavši usnama preko njezinog
čela. Potom preko njezinih obraza. Njezine trepavice trepere djevojačkom
srećom, a ja istovremeno prokunem i zahvalim svakom muškarcu koji je bio
prije mene koji nije dao ovoj ženi sve komplimente i nježne riječi koje je
zaslužila. Smiješno je to što ima dvadeset jednu i nikad nije bila prikladno
mažena i hvaljena, a opet hvala Bogu, jer drugačije ja ne bih bio taj koji je
ispred nje, tu i sad, s mojim prstima koji nježno škakljaju uzduž ruba njezinih
gaćica.
„Prelijepa si, Zenny.“ Kažem s usnama koje su još uvijek na njezinom
obrazu. Prsti mi klize uzduž elastične granice i trbuh joj se napne još više.
„Lice ti je zapanjujuće, tvoje tijelo je umjetnost. Ali o tebi ne mogu prestati
razmišljati, kako pitaš o stvarima, kako se raspravljaš, kako izazivaš i kako
brbljaš i kako blistaš kad pričaš o stvarima koje su ti bitne. Kad kažem riječ
prelijepa, dušo, znaj da to i mislim.“
Kimne, spremajući se odgovoriti kada se jastučić mog srednjeg prsta
očešao o uski trokut njezinih kratkih kovrča.
„Oh, Zenny,“ Kažem dok mi je kurac naglo, bolno zapulsirao. „Oh,
dušo.“
„Što je?“ Šapne nagnuvši glavu kako bi me pogledala u oči.
„Na kauč.“ Promuklo kažem izvlačeći ruku iz njenih gaćica i pruživši
njezinom dupetu mali udarac. „Na leđa.“
Kreće se unatrag, nesigurno se okreće prema dnevnoj sobi dok to radi i
pruža mi pogled na svoje savršeno dupe. Dovoljno čvrsto da se izvija,
dovoljno mekano da malo poskakuje dok hoda, izvija se u čvrsta bedra i gore
u kukove koji su stvoreni da se moje ruke omotaju oko njih. Već mogu
zamisliti srcoliki oblik koje će njezino dupe činiti kad se sagne ispred mene.
Jebi. Me.

112
 Uz smireno se disanje spušta na sofu, tamne kovrče kao aureola su oko
njezine glave na jastucima i njezin grudnjak i gaćice snažno se lijepe uz
njezinu kožu dok se namješta. A ja se prikradam prema njoj kao mačka, kao
predator, kao gladan muškarac koji prilazi švedskom stolu.
„Trebam li skinuti svoj – “ Zennyni prsti se zakače na njezine gaćice, ali
joj zaustavim pokrete čeličnim pogledom.
„To je na meni.“ Kažem. „Ja to želim.“
„Želiš da si ti taj koji skida moje rublje?“ Palčevi joj se ne mrdaju pa
čučnem pored kauča i kratko ju ugrizem zubima radi čega joj ruke polete
prema grudima. A potom zadržim usta na njezinom kuku dok govorim,
dopuštam da joj moj dah grije i škaklja kožu.
„Neću ti skinuti rublje. Ogulit ću ovu svilu kao kožu voća, a potom ću te
pojesti. Sisat ću te kao šljivu. Odmotat ću te kao božićni dar i potom ćeš
vidjeti koliko sam ja sretan dječak.“
Teško diše, njezine oči boje bakra su široke i crne na meni. „Ali prvo.“
Kažem, izvijam usne kako bih spustio pravi poljubac na njezin kuk, prelazim
jezikom po rubu njezinih gaćica, „Postoje neke stvari koje moraš znati.“
Tračak nestrpljivosti joj je na licu; nesvjesno guranje njezinih kukova
prema gore. „Sean, prošli smo kroz ovo – “
„Ne.“ Mrmljam pomičući usta bliže njezinom pupku što ju ušutka. „Ovo
je drugačije. Znam da mi vjeruješ, znaš da ti vjerujem. A sad je vrijeme da ti
pokažem što bih ti radio da si moja, moja vlastita djevica na neki način.“
Trbuh joj drhti pod mojim usnama. „Da.“ Rekla je, glas joj je suh dok si
vlaži usne. „Da… ja… ja želim biti to. Tvoja da mi radiš što god ti se sviđa.“
„Jesi, draga. Jesi.“ Prolazim prstom uz njezina bedra sve dok ne zastenje
i trzne se ispod mene. „Moja mala djevica. Taj dečko prije nije obavio dobar
posao s tobom, zar ne? Nije znao kakav je dar tvoje tijelo, tvoja slatka mala
pičkica.“
Prst mi dolazi do ruba njezinih gaćica na mjestu gdje se bedra spajaju s
tijelom, a njezine noge se razdvoje same od sebe. „Nije ti rekao sve stvari
koje moraš znati.“
Leđa joj se izvijaju dok moji prsti klize preko njezinog središta, lagano
poput škakljanja, prema drugoj strani njezinih gaćica. „N-ne, nije.“
Pih. „Trebao je znati da će tako pametna cura prvo željeti znati sve.
Trebao je znati da bi željela čuti o svojoj pičkici. I o dijelovima njega koji će
boljeti i patiti sve dok ih ne učiniš da se osjećaju bolje.“

113
 Dah joj zastane i oči joj postanu staklene. „Hoćeš li mi ti reći?“
„O da, dušo.“ Mogu vidjeti nabreklinu njezine pičke kroz njezine gaćice,
primamljive tajne ispod. A kad pređem prstom pravo do njezinog središta –
jebi ga, da – mokra je, mokra dovoljno da ostavi slatku malu mrlju na
njezinim gaćicama dok ih prislanjam na njezino meso. „Reći ću ti sve.“

114
 POČNEM PONOVNO milovati njezinu pičkicu preko gaćica i ona
umjesto toga udiše, pokušava se primaknuti mojoj ruci.
„Ovo je tvoja pičkica, dušo, i ona mora ostati sretna. Mora biti polizana,
ljubljena i mažena. Zar ne boli sada? Zar ne treba nešto?“
Vidim trenutak u kojem se odlučuje uključiti u moju malu igru poduke –
bljesak misli koji je pratio željni ugriz njezine usne. Kimne na moje pitanje
još više razdvojivši noge.
Prsti mi klize uz svilom prekrivne nabore do otečenog vrška njezinog
klitorisa oko kojeg čvrsto okružim. Leđa joj se izviju o jastuke dok joj se usta
šire u tihom stenjanju.
„Ovo je tvoj lijepi mali klitoris, zar ne?“ Kažem kružeći oko njega
dovoljnim pritiskom zbog kojeg joj se nožni prsti saviju. „S njime se treba
igrati kad postane krut i potrebit kao sad, dušo. Treba ga trljati.“
„Da.“ Proguta dok joj trepavice trepere. „Oh Bože.“
„I sav tako mokar – osjećaš to, zar ne?“ Prsti ponavljaju moje riječi,
konačno klize pod rub njezinih gaćica.
Dahće. „D-da.“
Igram se s njom minutu, vještim prstima prelazim preko klizave kože.
„Kad postane ovako vlažna, to znači da joj je potrebna pažnja. Da ju je
potrebno jebati.“
Izvučem prste van – uživam u njezinom prosvjednom cviljenju dok
činim to – i potom omotam ruke oko bočnog dijela njezinih gaćica i povučem
ih dolje. „Sanjao sam o ovoj pički još od gale.“ Kažem joj hrapavo, oči su mi
na slovu V između njezinih nogu koje se pojavljuje dok svlačim svilu.
„Moram ju sad vidjeti. To je sve o čemu mogu razmišljati, to je stvar koju
želim kad se probudim – “
Zastao sam jer sam skinuo njezine gaćice dolje niz bedra i do njezinih
koljena, i onaj tren kad je svila prošla do njezinih stopala, sva je moja da ju
vidim. Sva moja da ju gledam, da se igram, kušam i da jebem, i Isuse, taj

115
osjećaj je tako žestok, kao čaša viskija, kao šut morfija, gori u mojim venama
i zamućuje mi vid.
Njezina koljena su ponovno skupljena dok mi je pomagala odvojiti je
posljednjeg dijela njezine čednosti i uvelike uživam u prelaženju rukama uz
duljinu njezinih nogu, palčevi mi pronalaze to osjetljivo mjesto iznad
njezinog koljena i točno na unutrašnjosti njezinih bedara. Nastao je trenutak
u kojem to vidim – vidim nas – vidim svoje ruke koje su ruke trideset
šestogodišnjaka s previše skupim satom koji sija na njegovom zapešću.
Vidim njezine noge koje su glatke i vitke noge žene koja je jedva zašla u
ženstvenost.
Pogrešno je biti napaljen time. Pogrešno je primjećivati to na način radi
kojeg me to čini gladnim za još više.
Ali ne mogu si pomoći. To je kao i svaki drugi razlog zašto to ne bih
trebao činiti – njezine godine, predstojeći zavjeti i činjenica da je ona
Elijahova mlađa sestra – čini to više i više neporecivo napaljujućim.
Razdvojim njezine noge i konačno ugledam ono za čime sam bio lud od
želje. „Oh, Zenny.“ Kažem uz prigušeno režanje. „Oh, draga.“
„Sean.“ Izgovara i to je sve. Samo moje ime. Svaki dio nje drhti.
Uzimam si vremena da ju promatram, posvećen sam svakoj njezinoj
pojedinoj krivini i naboru kako bih ga upamtio. Kovrče su bile kratke i
uredne, procjep je bio obrijan do kože otkrivajući se ponosno. I kad pređem
palčevima uz njezina bedra kako bih milovao njezine velike usne, osjetim
kako je jebeno mekana i svilenkasta. U kurcu mi je osjećaj kao da će se koža
poderati koliko je napet; izbočina bolne potrebe koja pulsira u mojim
hlačama. Postaje tako teško prisjetiti se zašto sam želio slijediti ovaj svoj mali
plan, posebice sad kad mogu vidjeti taj bogati, vlažni otvor koji me čeka. I –
o jeeeebi ga – kad razdvojim taj otvor svojim palčevima, mogu vidjeti njezino
najtajanstvenije mjesto. Mjesto koje se rumeni od vlažnosti, ružičaste boje i
uskosti.
Zastenjem i zatvaram oči. A potom otvaram oči da bih ugledao nju kako
gleda u mene s izrazom lica čistog, tečnog povjerenja.
To me topi. Pretvara me u nešto istovremeno manje i više od muškarca.
„Tvoja pičkica je najljepša stvar koju sam ikad vidio.“ Obavijestim ju. A
potom prije nego se može raspravljati ili smijati ili odgovoriti, sagnem se
dolje i pružim toj slatkoj pički inicijalni poljubac, dajem si vremena da ju

116
okusim, da ju ližem, da pronađem satensku kožu ispod njezinog otvora
svojim jezikom, potrebiti mali grumen na njezinom vrhu.
Ispušta nešto što zvuči nalik na mješavinu između smijeha i naricanja –
nezgrapna buka koja dolazi točno iz njezinog trbuha – puna iznenađenosti i
žudnje. Nacerim se uz njezinu pičkicu jer sam čuo toliko mnoštvo žena kako
ispušta mnoštvo uvježbanih uzdaha za koje misle da muškarci žele čuti,
vremenski usklađenih uzdaha i oohova i oh tako si dobar. Ali uzet ću Zennyn
smijeh-naricanje povrh tih zvukova u bilo kojem trenutku.
Temeljito joj ljubim pičkicu, duboko, iskorištavam prednost svoje sofe
bez naslona i primičem se između njezinih nogu – s koljenima na podu,
široka ramena skupljena između njezinih bedara, ruke mi pohlepno klize
ispod njezine guzice tako da ju mogu podići do svog lica.
Kao i u svemu, ona je kontradikcija. Prirodna i smišljena, posramljena,
ali nimalo ne mari. Osjećam to po načinu na koji se trza i migolji prvi put
kada je moj jezik zaokružio oko nabora njezinog šupka, po načinu na koji joj
se noge samopouzdano trljaju o moja leđa dok joj se ruke očajnički drže za
moja zapešća, stiskanju njezinih prstiju koji postavljaju pitanja za koja znam
da je ona previše ponosna da izgovori na glas.
Jesam li dobrog ukusa? Sviđa li ti se?
Sviđam li ti se ja?
Moj jezik i moja glad odgovaraju umjesto mene. Da, jebeno je dobrog
okusa, vrsta čiste slatkoće s tim bogatim prizvukom koji djeluje kao da je
proračunat da muškarce poput mene dovodi do ludila. Da, sviđa mi se,
gladujem za tim, gladujem kao smrtnik koji je probao vilinsko voće i sad
nikad više ne može jesti bilo što drugo.
Da, sviđa mi se ona.
Sviđa mi se previše. U zabrinjavajućoj količini.
„Okus ti je tako sladak.“ Oglasim se dok se povlačim radi udaha. „Tako
jebeno slatka. A tvoj miris – “ Zakopam nos u nju i udišem, zbog čega ona
stisne svoje noge do sramote. Dopuštam joj jer to samo postiže da me
zaključa još bliže, čvršće uz nju i potom si dam vremena da njušim, namjerno
prelazim nosom uz vanjske nabore i do vrha njezinog klitorisa i potom
između njezinih guzova radi čega se ona počne panično trzati.
Spustim čvrsto ruku na njezin trbuh kako bih je držao mirnom, raširim
prste tako da mogu milovati njezin humak dok ju držim pribijenu tu gdje
volim. „Budi mirna zbog ovoga.“ Kažem joj. „Budi mirna zbog mene.“

117
 Oči su joj toliko skrivene da mogu vidjeti sjenke njezinih trepavica na
obrazima i njihanje njezinih grudi u kratkim, potrebitim udasima. Kroz svilu
boje lavande njezinog grudnjaka, njezine bradavice su ispupčene u male
ponosne vrhove. „Osjećaj je tako dobar.“ Šapuće. „Samo se brinem… nisam
nikad…“
„Znam da nisi nikad. Zbog toga doslovno jebem rub kauča dok te njušim
i gledam u tebe.“
Usne joj se razdvoje u izraz čiste požude. „Jesi li ozbiljan?“
„Nasloni se na laktove i gledaj u mene.“
Učini to i znam što vidi – moje tijelo savijeno iznad kauča, moje kukove
kako se bezumno trljaju o jastuke.
„Toliko si napaljen?“ Mrmlja. „Radi mene?“
„Radi tebe.“
Trepće kao da ne može vjerovati u to što mi je ludo. Da, stvar s
redovnicom, ali ona je fantastična, fascinantna, pametna i bez truda
zadivljujuća – definitivno su je muškarci željeli ovako, žudili za njom na ovaj
način.
„Zenny, milovao sam svoj kurac cijeli tjedan razmišljajući o tebi. Svaki
dan sam ga morao izvaditi i izdrkati, samo da bih mogao normalno
razmišljati. Ova pičkica je sve o čemu sam razmišljao tjedan dana i čak je
ljepša i ukusnija nego sam sanjao. Želim svoju dozu nje.“
„Dobro.“
„Želim svoju dozu tebe.“
Dugačak drhtavi izdah. „Mislim da i ja želim svoju dozu tebe.“
Zločesto joj se nacerim. „To je i plan, zar ne?“
Uzvrati osmijehom, osmijehom koji zatreperi u neodoljivom izrazu
koncentracije dok moj prst prodire kroz njezine nabore i polagano izaziva
vlažnu, nježnu granicu njezinog ulaza. A onda ga nježno, pažljivo gurnem
do prvog članka prsta, cijelo vrijeme joj promatram lice. Toliko je prokleto
uska, tako prokleto mala, da čak i sa svom njezinom vlažnošću koja me
obavija, vrh mog prsta i dalje djeluje kao velika invazija.
Moram progutati kad razmišljam o tome kako će pasati oko mog kurca.
Rastegnut će se oko mene, stisnuti me, pasat će mi uže od rukavice.
Isuse Kriste. Ponovno ću svršiti u hlače.
„Ovako te pripremam da primiš moje tijelo.“ Objašnjavam joj ljubaznim
glasom, pokušavam se fokusirati na ono što radimo i PLAN, SEAN, JEBENI

118
PLAN, koji uključuje da nas dvoje odemo zajedno u krevet na određen nježni
način i ne uključuje moje zabijanje ruke u hlače i drkanje.
Barem ne u ovom trenutku.
Kliznem do drugog članka i promatram ju kako skuplja obrve, kao da ne
može odlučiti boli li ju ili je osjećaj dobar. „Milovat ću te iznutra, škakljati te
tamo i igrati se s tobom sve dok se ne otvoriš kao cvijet.“ Nastavim. „Sve
dok ne budeš osjetila koliko si prazna. Dok ne bude boljelo više to što sam
van tebe nego što sam u tebi.“ Savijem prst prema gore kako bih pritisnuo
to posebno mjesto na prednjem zidu – činim to nježno, nježno, nježno – a
svjetlo se presijava s njezine naušnice na nosu dok zabacuje svoju glavu
naprijed-nazad.
„Sean.“ Rekla je i na njezinom čelu i grudima se javlja prvi sjaj znoja.
„Osjećaj je… ja…“
„Kao da moraš piškiti?“
„Da.“ Odgovara zabacujući ruku preko svog lica. „Oh moj Bože. Tako
me sram.“
Ne prestajem s onim što radim. „To je normalno. Samo dozvoli da osjećaj
prođe, draga. Izjaši ga do kraja. Izjaši ga na mojim prstima.“
Njezine noge se kreću oko mene, njezini goli prsti se stišću i ukopavaju
u moju sofu dok ju pažljivo obrađujem iznutra, i baš tada kad ugledam kako
se njezin trbuh opušta i njezino uspaničeno tijelo se pretvara nazad u
zadovoljno, spuštam svoja usta i prelazim vrhom jezika preko ukrućenog
klitorisa.
„Oh.“ Dahće. „Oh.“
Izmjenjujem dugačke poteze lizanja i treperenje jezika, prst mi cijelo
vrijeme obavlja svoj posao i trlja ju unutar njezine vlažne male pičke, i tada
moja vrckava na neki način djevica ponovno krene paničariti.
„Ja – “ Ne može pronaći riječi, ali njezino tijelo se bori protiv samog sebe,
traži olakšanje i isto tako se plaši neizmjernog zida senzacije koje se sve više
približava, a ja odlučim da joj je potrebno malo uvjeravanja da stigne do
kraja. Uzimam cijeli grumen njezinog klitorisa u svoja usta i sisam ga.
Odgovor je trenutan, ugodan, električan. Nešto nalik na oštro cviljenje
odjekuje o zaglađene podove i stakla mog stana dok se njezine noge
zakopavaju dublje u sofu i ona izvija svoje tijelo, unutarnji dio njenih bedra
i trbuh postaju napeti poput kože na bubnju. A potom ju pogađa prvi
kotrljajući val, šalje moje ime iz njezinih usta kao molitvu, šalje slike vitraja i

119
zlatom izvezene odjeće kroz moj um, šalje grčeve i treptaje leptira oko mog
prsta i na moj jezik dok po prvi put svršava sa mnom.
Neće biti posljednji. Neće čak niti biti posljednji put večeras.
Privolijevam ju kroz posljednje valove svojim ustima i prstom,
promatram njezino veličanstveno lice preko podizanja njezine pubične kosti
i ravnina njezinog trbuha, promatram kako joj se obrve skupljaju zajedno u
nešto nalik na zabrinutost, kako joj usne rade na tihim riječima, kako joj oči
gledaju dolje prema meni u staklenom čuđenju. I tad uz posljednji poljubac
na njezin klitoris, ispravim se i izvučem svoj prst iz nje, uvučem ga u svoja
usta kako bih ga polizao.
Oči joj se malo rašire, kao da nikad nije zamišljala nešto tako pohotno kao
što je muškarac koji liže svoje prste nakon što je dodirivao ženu i zbog toga
joj se nacerim.
„Postajem puno prljaviji od ovoga, draga. Zato se pripremi.“

120
 ZENNY NEJASNO GLEDA u mene, opuštenih udova koji odišu seksom
i u zapanjujuće ljupkoj raširenosti zbog koje želim da mogu gledati u nju
ostatak svog života; način na koje su joj sad noge jednostavno raširene,
njezina poprilično zadovoljena pička dostupna pogledu. Usporavajuće,
zadovoljno disanje žene koja se smiruje od orgazma.
„Kako ti se svidjelo biti polizana, dušo?“
„Poprilično mi se svidjelo.“ Mrmlja. „Hoćeš li to opet napraviti, molim
te?“
Nasmijem se, zadovoljan njezinom revnošću. „Svaki put kad želiš.
Vjerujem da sam ti nekad obećao da ću ti pokazati kako ti mogu polizati
pičkicu s leđa.“
Usta joj se izviju u osmijeh. „Jesi obećao to.“
Na koljenima sam na rubu sofe miran, umirujuće prelazim rukama dolje
i gore niz njezine noge, pokušavam ignorirati svoj kurac koji isto tako hoće
umirujuću ruku dolje gore niz njega. „Koliko često masturbiraš?“
Ona ruka ponovno odlazi preko njezinog lica. „Ne znam mogu li
razgovarati o tome.“
Proizvedem zvuk koji bi se u nazvao ruganjem u Wakefield noveli.
„Zenny Iverson, djevojka koja je umarširala u ovaj isti apartman i zahtijevala
seks je previše stidljiva da bi razgovarala o masturbiranju?“
„To je drugačije.“ Rekla je u pregib svog lakta. „Totalno drugačije.“
„To je sve seks. A i isto tako bi mi mogla ispričati o tome prije nego te
natjeram da napraviš to ispred mene.“
Ruka se pomiče i ona gleda u mene s mješavinom zapanjenosti i opreza.
„Ljudi to rade?“
„Ljudi imaju orgije u kojima je trideset ljudi i jebu se međusobno s
dildoima oblikovanim kao Thorov čekić. Pomislio bih da je masturbiranje
ispred partnera jedna od najblažih stvari koje netko može napraviti.“
Zbog toga se ponovno ona nasmije. „Jesam li ja tvoja partnerica?“

121
 „Ti si moja.“ Kažem jednostavno penjući se na kauč i iznad njenog tijela.
„Na mjesec dana.“ Ispravi.
„Na mjesec dana.“ Ponovim. „Sve dok se ne udaš za Isusa ili što već.“
Detalji, detalji.
Smjestim se između njenih nogu, zastenjem kad moja odjevena erekcija
stupi u kontakt s njezinim humkom i sagnem glavu dolje kako bih gricnuo
vršak njezine dojke prije nego gurnem svoju ruku ispod njezinih ramena,
propnem se na laktove i pogledam u nju. „Sad. Ispričaj mi kako se dodiruješ
kad si sama i koliko često to činiš.“
Okreće svoju glavu u stranu, ali dok sam ja ovako iznad nje, ne može
pobjeći mom pogledu, mojim riječima.
„Koristiš li vibrator?“ Upitam ju spuštajući poljubac na oštru liniju
njezine vilice. „Ili svoje prste? Ili staviš jastuk među noge i trljaš se o njega
dok se ne osjećaš bolje?“
Moje riječi imaju željeni učinak, učinile su je da slabašno pocrveni na
oblinama njezinih obraza i zbog čega joj se disanje ubrza. „Nikad nisam
koristila vibrator.“ Prošapće. „Ali jastuk…“
„Da?“
„I plišane igračke… Tog medvjedića kojeg sam dobila za maturiranje u
srednjoj školi. On je na mom krevetu u mojoj studentskoj sobi. Oh Bože, ne
mogu vjerovati da ti govorim ovo.“
„Ne mogu ni ja. Grubo ću si drkati razmišljajući o tome u godinama koje
će uslijediti, draga. Koliko često upotrebljavaš medvjedića? Dok si na boku?
Ležiš li na trbuhu i trljaš se o njega dok si gore?“
„Zajašem ga.“ Rekla je zatvarajući oči, lice joj je još uvijek okrenuto u
stranu. „Stavim ga među noge i krećem se iznad njega dok sam na
koljenima.“
„Sranje.“ Zastenjem, lice mi se spušta na rumenu krivinu njezinog vrata.
Slika Zenny u njezinoj studentskoj sobi kako trlja svoju potrebitu pičkicu o
medvjedića je gotovo previše da bih ju zadržao u svom umu. Ići ću u pakao
jer ju zamišljam u čarapama do koljena, okruženu djevojačkim posterima,
jedva odraslu djevojku preplavljenu tim ogromnim ženskim potrebama…
„Molim?“ Upita nesigurno. „Je li to zbilja sjebano?“
„Stvarno je jebeno napaljujuće, eto što.“ Mrmljam joj u vrat. „I zbilja mi
je teško sad ostati pribran.“

122
 Uzimam joj ruku i vodim ju dolje do neporecivog dokaza toga koliko sam
napaljen. „Osjeti sama.“
Njezina vitka ruka prelazi po mom kurcu preko hlača, bilo kakva
nespretnost je nadjačana njezinom žudnom znatiželjom. „Nisam nikad…“
pročisti grlo. „Taj put s Isaacom, nikad nisam dobila priliku vidjeti ga. Nikad
nisam mogla vidjeti taj dio dečka.“
Dajem joj dugačak poljubac, razdvajam njezine usne svojima i progonim
taj svilenkasti osjećaj njezinog jezika sve dok ne dahće i izvija se ispod mene.
Potom se uspravim na koljena. „Pokazala si mi svoju pičkicu.“ Kažem. „Sad
je moj red da ti pokažem nešto.“
Uzbuđena se propne na laktove. „Hoćeš li sada imati seks sa mnom?“
Jebi ga, volio bih. „Ne još, dušo. Još uvijek smo na Seks 101 – a odnos je
u najmanju ruku disertacija za stariji uzrast. Spusti se na koljena ispred
kauča.“
Pomičemo se skupa tako da stojim točno ispred kauča i ona kleči ispred
mene, viri tim velikim očima školarke. Sisa ugao svojih usta i jednostavno ju
mogu zamisliti u razredu s tim istim izrazom – širokih očiju, koncentriranu,
spremna da svakog trenutka podigne ruku.
„Jesi li ikad otkopčavala remen muškarcu?“ Upitam ju već nagađajući
odgovor.
Polagano odmahne glavom. „Ne.“
„Otkopčaj moj remen, Zenny. Ostavi ga u petljama kad završiš.“ Ako
sam mislio da je ranije izgledala kao školarka, to je ništa u usporedbi sa sada,
kad su joj obrve skupljene i njezino čelo je naborano na najviše zbog
koncentracije. Poseže prema meni fokusiranošću kirurga, vidljivo pokušava
smiriti ruke dok radi na mojoj kopči preciznim, pažljivim pokretima. A
potom pogleda natrag u mene kad je konačno uspjela baratati sjajnom
kožom dok ju provlači kroz metal uz jasno siktanje.
To je jedini zvuk u prostoriji koji je praćen prigušenim klikom kopče koja
slobodno pada u stanu. To je tako poznat zvuk da mi kurac izvodi Pavlovljev
trzaj.
„Sad mi otkopčaj zaporak.“ Dajem joj upute. „I budi oprezna dok to
radiš.“
Oprezna je, moja odlična studentica, njezini vitki prsti razdvajaju raspor
mog patentnog zatvarača, istrošen zlatni lak na njezinim noktima dodaje
kratke bljeskove boje predstavi kad konačno uspije navesti zaporak dolje i

123
povući ga preko zuba zatvarača. Ta buka utječe na nas oboje – to je zvuk
obećanja, zvuk tako nepogrešivo seksualan da čak i redovnica prepoznaje
što on znači.
Potom je patent dolje i rubovi se razdvajaju pod težinom mog teškog
kurca, još uvijek pokrivenog mekanim džersejom mojih bokserica. Njezine
oči poskakuju između mog lica i Vrlo Očitog Penisa koji se ocrtava na mom
rublju. Vidljivo pulsira zbog njezine pažnje i njezin jezik poleti van kako bi
polizao njezinu donju usnu.
Zastenjem.
„Dušo, ne možeš tako gledati u mene ili neću uspjeti.“
„Stvarno?“ Rekla je sva znatiželjna uz kratki polaskan osmijeh. „Samo
od gledanja u mene?“
„Gledati u tebe je jednako opasno kao i jebanje.“ Zastanem. „Pa, skoro.
Sad ruke na svoje krilo.“
„Dobro.“ Šapne i njezina zadihana spremnost me umalo ostavi bez daha
dok skidam majicu pripremajući se da joj pokažem svoj kurac. Odbacim
majicu na obližnju stolicu i umalo sam doživio srčani udar kad sam se
okrenuo nazad prema njoj.
Mala gospođica koja je previše posramljena da bi razgovarala o
masturbiranju se nakosila na svojim koljenima tražeći najbolji ugao kako bi
trljala svoju pičkicu o svoju petu, njezine oči su gladne same po sebi dok
prelazi preko linija mog trbuha i prsa preko mojih golih ruku i ramena.
Polagano prelazim rukom dolje niz grebene i udoline svog trbuha i ona
šapne. „Opet se šepuriš.“ Ali u tome nema vreline, nema osude, nema
naredbe da prestanem.
„Pakleno da, šepurim se.“ Izazivam ju. „Radit ću što god je potrebno da
me nastaviš tako gledati.“ I stvarno to mislim; kao mladić sam radio na ovom
tijelu jer sam žudio za ponosom koji je dolazio uz njega, žudio za divljenjem
i maženjem koje sam zaradio od žena koje su bile oduševljene mojim
izgledom. Ali tokom godina, kao i kod bilo kojeg oblika dopaminskog šuta,
zadovoljstvo u tome da mi se dive je izblijedilo pa sam održavao formu zbog
dosadnijih razloga. Navikao sam se biti u formi; ostati u formi je postalo
neporecivo isprepleteno u moju svakodnevnu rutinu; činilo se u ovom
trenutku da bi trebalo uložiti napora da prestanem.
Ali, moj Bože. Način na koji je Zenny upravo sad gledala u mene,
zapanjeno i grabežljivo, prisjetio sam se kakav je bio osjećaj prvi put kad je

124
djevojka ikad pogledala u mene. Prvi put kad sam ikad osjetio navalu
požude koja je dolazila iz toga što te žele. Osjećam to upravo sad kao što sam
onda, svu električnost i svjesnost koja mi klizi niz kožu koja odjednom
djeluje previše uska da bi zadržala sve stvari koje osjećam. Preusko da
obuzda moju želju za njom koja je upravo sad toliko velika kao prerijska
oluja. Velika kao prerija. Velika kao bilo što, definitivno veća nego što moje
tijelo može zadržati.
Nesigurno pruža ruku i ja kimnem glavom, da, smiješ, trebala bi, natjerat
ću je ako to ne napravi jer sad kad poseže prema meni, pomisao da nemam
te znatiželjne prste oko mene je skoro kao bol.
„Dodirni me.“ Kažem. „Dodirni me. Dodirni me.“ Dodiruje me.
Onaj tren kad njezini prsti – pomalo hladni i nježno oblikovani – prelete
preko mog trbuha, umalo se ponovno zakopčam. Dodir fijuče kroz mene,
odzvanja poput glazbe, gore i dolje uz svaki živac koji usput imam.
Sve od toga što je dotakla moj trbuh. Bog neka mi je na pomoći kad mi
dotakne kurac.
„Tako si tvrd.“ Rekla je pomalo začuđeno, njezine ruke klize uz moje
grudi. Mora podići dupe s nogu kako bi dosegnula moja prsa i mogu vidjeti
vlažnu mrlju koja je ostala na njezinoj peti. Isuse.
Zapravo, toliko sam ometen njezinom zabavljenošću mnome da se
zaboravljam našaliti s riječju tvrd, zaboravim učiniti išta osim zuriti dolje u
nju dok ona ispipava i mazi svaku ravninu na mom trbuhu, svaku liniju i
pregib mišića na mojim leđima. Dok dodiruje moja leđa, radi to tako da klizi
rukama oko mene i, unatoč mojoj ustrajnoj erekciji, unatoč mojoj kipućoj
krvi, osjećaj da me se drži i da me ona grli je gotovo snažniji od ičega drugog.
Želim da me zauvijek drži; već mrzim pomisao da nemam njezine ruke oko
sebe.
Njezine znatiželjne ruke konačno pronađu gumu mojih bokserica, isprva
stidljivo milovanje uz rub, potom hrabrije i hrabrije kad krene kliziti svojim
prstima ispod tkanine. Dozvoljavam joj da sama pronađe svoj put, priziva
svoju vlastitu hrabrost. Ne zbog lijenosti s moje strane ni zbog popustljive
zabavljenosti (iako ne mogu poreći koliko je taj osjećaj sam po sebi opojan,
povlađivanje, stanje da želim da ova djevojka ima što god poželi, dopuštanje
da to uzme; opasno sam blizu tome da želim da uzme sve). Ali iskreno činim
to jer sam iznenada podjednako nervozan kao ona, podjednako uzbuđen i
isto tako preplašen što se nalazi iza horizonta moje vlastite nagosti.

125
 Pomicanje je nemoguće, uvjeravanje na bilo koje drugo mjesto je
nezamislivo. Imalo brže i moje srce bi otkucajima samo probilo van iz mojih
grudi u užasavajućoj požudi; imalo sporije i moja krv bi se pregrijala od očaja
i ja bih umro.
Postoji samo kretanje dok nas ona pomiče, tim neujednačenim
djevičanskim ritmom i ja ne bih želio da je ikako drugačije.
Konačno, bilo da je hrabrost ili nestrpljivost (toliko često su ista stvar) ju
preuzme i ja sam počašćen prizorom njezinog lica dok svlači prema dolje
prednji dio mojih bokserica. Ushićena je, pohlepna – i potom zbunjena.
Moja erekcija je oslobođena, leprša prema dolje i potom prema nazad,
pulsira, hitno, i bijesno crvena. Bio sam toliko ukrućen tako jako dugo da se
rasplamsali vrh presijava od predejakulata i ostavio sam znatnu mrlju vlage
na svom boku. Radi svježeg protoka hladnog zraka preko njega umalo
zadrhtim, a potom zadrhtim na prizor njezinih ruku omotanih oko ruba mog
rublja. Ali moram se nasmijati radi njezinog izraza lica.
„Nije ono što si očekivala?“
Pogled gore prema meni koji ne mogu interpretirati iako, da sam morao,
mogao bih reći da je negdje između drskog i žalosnog – pogled koji samo
Zenobia Iverson može izvesti. „Ne znam što sam očekivala.“ prizna. „Ali
tako je kvrgav.“
„Mislim da je riječ koju tražiš velik.“
Zakoluta očima. Imam najzgodniju na neki način djevicu na svijetu na
koljenima ispred sebe, moj kurac ispred njezinog lica, a ona koluta očima.
Ego mi malo uvene.
Iako to mom kurcu ne smeta.
„Ne.“ Rekla je polako, „Kvrgav. Kao tu.“ Prelazi nježnim prstom uz liniju
jedne vene na mojoj palici i ja ispustim ranjeni siktaj.
Izgleda uznemireno. „Boli li to?“
„Ne.“ Uspijem. „Nastavi.“
Prst se vraća i ona krene prelaziti izluđujućom stazom oko svih mjesta
na kojima sam naboran i otečen. Crta kartu mojih vena, prolazi osjetljivim
udubljenjem mog frenuluma. Zavija oko krune i preko rupice na vrhu.
Njezini prsti se spuste do korijena, okruže oko baze da bi me izmjerila i ja
primijetim lijepu oteklinu muškog ponosa kad vidim da se vrhovi njezinih
prstiju i palca ne mogu omotati oko mene – iako je ponos još uvelike

126
sekundarni u odnosu na osjećaj nje kako dodiruje moj kurac jer svetog mu
sranja, ona dodiruje moj kurac.
„Želim te vidjeti cijelog.“ Rekla je, nesvjesna učinka kojeg ima na mene.
Njezine oči su na mom tijelu, na mojim trbušnjacima i na mom kurcu i na
mjestu na kojem se moje raskopčane hlače napinju oko mišića na mojim
kukovima i guzici, i moram reći, to da me ona vidi cijelog zvuči zapanjujuće,
najbolja ideja koju je ikad itko imao.
„To se može srediti,“ Kažem povlačeći ju na noge i vodeći je iz dnevnog
boravka u svoju spavaću sobu. Ne zamaram se svjetlom iz navike, ali Zenny
ih upali i potom mi se stidljivo nasmije kad pogledam nazad prema njoj.
„Moram moći vidjeti.“ Rekla je uz kratko slijeganje ramenima.
„Kako god ti se sviđa, draga.“ Ne bih propustio njezino istraživanje mog
tijela ni za što na svijetu. Niti za sedamdeset puta sedam svjetova. I ja sam
gotovo nepodnošljivo zabrinut koliko sam zaluđen ovom djevojkom – nikad
prije se nisam osjećao ovako s nekim… Ali onda opet, nikad prije nisam
upoznao nekoga kao ona, stoga to možda nije šokantno. Možda sam pri
rođenju bio programiran jedino da želim tu jednu osobu, i tu je ta mala stvar
u mom umu – ne pomisao, ne čak ni sjeme pomisli, ali kao smrznuti korijen
neke uspavane biljke koja bi jedan dan godinama od današnjice mogla
spustiti sjeme nečega što bi moglo postati potpuno razvijena misao – skoro
da se mogu prisjetiti da sam se nekad davno ovako osjećao radi Boga. Da je
prije mnogo godina postojao Sean Bell koji je volio bez suzdržavanja,
nevoljkosti i straha.
Ona me podsjetila.
Pokušavam se osloboditi hlača i Zenny mi pomaže. Dopuštam joj to jer
nema slađeg osjećaja od toga da imaš nestrpljivu ženu koja ti trga odjeću, a
slatka nespretnost je istovremeno simpatična i jebeno napaljujuća.
„Dobro.“ Rekla je ozbiljno onaj tren kad smo završili i ja sam gol. „Na
leđa.“
Poslušam, prekrižim ruke iznad glave nakon što se namjestim,
promatram ju kako se kreće na podnožju kreveta i skida svoj grudnjak koji
pažljivo objesi preko stranice podnožja kreveta. Dobro izgleda ovdje, gola u
mojoj sobi, svjetla grada se kreću kao odsjaj i bljesak preko njezine kože dok
prolazi pored prozora, a njezina kosa stvara kaskadne kovrčave sjene po
podu i svuda po mom krevetu.

127
 Potom se uzvere na krevet i ja zaboravljam na sve ostalo. Postoji samo
ona, njezin krajnji nedostatak umješnosti i potpuno neznanje zavođenja dok
se kreće prema mojoj strani i potom sjeda prekriženih nogu poput djeteta.
Samo njezini znatiželjni prsti i nervozno sisanje ugla njezinih usta i njezin
živi pogled koji luta po meni.
Gladi mi ruke i miluje mi trbuh. Prelazi rukama preko oblina mojih
bedara i prsa. Zapitkuje me imena mišića koji mi obavijaju rebra (serratus) i
jesam li škakljiv (da, ali samo po tabanima na nogama). Miluje po vrlo
osjetljivoj koži u blizini mog kurca i mazi moje mošnje – ne da bi me uzbudila
već da ih izvaže i izmjeri. I kad ugleda kako moje tijelo reagira na to da ga se
dodiruje, čini se da pravi od toga pokus. Tiho mjeri koliko se trzam kad očeše
uzduž donje površine, koliko stenjem kad me obujmi, koliko teško dišem i
koliko sam zatečen kad tim obručem prođe cijelom mojom dužinom.
Zastenjem kad pozornost prebaci negdje drugdje, ali sam zahvalan –
povrh izdržljivosti i ponosa, osjećaj je podjednako dobar kad istražuje
ostatak mene. Napaljujuće je vidjeti kako joj je sve novo – moje noge i ruke,
na primjer, toliko su veće nego njezine. Ili dlake po mojim bedrima i
listovima, grube i izražene spram njezinih svilenkastih nogu. Kako je činilo
se, provela je sate prelazeći prstima uzduž dlaka na mom stomaku, a ja sam
morao šakama uhvatiti pokrivače kako bih spriječio leđa da se izviju iznad
kreveta; grebe tim pokrhanim zlatno nalakiranim noktima preko ravnih
krugova mojih bradavica, a ja moram stisnuti zube i zatvoriti oči da se
suzdržim od toga da zgrabim nju.
„Okreni se.“ Šapne i ja učinim to.
Rukama luta uz moja bedra, preko napetih mišića mojih listova i dolje
niz moje noge gdje je i sama otkrila da nisam lagao i da sam stvarno škakljiv.
Pronalazi brazdu moje kralježnice, široko prostranstvo mojih ramena i
mjesto na mom vratu gdje kosa prijeti da će se nakovrčati ako bude
ostavljena predugo bez šišanja.
Potom osjetim kako mi je zajahala bedra oslanjajući se rukama na moje
kukove dok to radi, a ja povičem u krevet. Dodatna težina koja je pritiskala
moj kurac između mog tijela i madraca je nevjerojatna, na najgori mogući
način.
Ili je užasavajuća na najbolji mogući način. Ne mogu reći.
Objema rukama prelazi preko mojih leđa i potom nazad dolje do početka
mojih guzova, tapša ih tim procjenjivačkim, istraživačkim dodirima koji se

128
čine kao da su proračunati da me odvedu do ludila radi požude. Stišće
obrazine mojih guzova, brzo odlazi niže niz moja bedra i potom učini nešto
radi čega mi se nožni prsti zgrče.
Raširi mi dupe i jurne znatiželjnim prstom do ulaza. Još jednom
zavrištim u krevet.
„Jesi li dobro?“ Upita. „Zar ne bih trebala…?“
„Ne, ne, definitivno bi trebala.“
„Sviđa li ti se kad se dira ovaj dio tebe?“ Dodiruje me ponovno, ovaj put
kruži jagodicom po mom obruču. Senzacija se rasplamsava svuda, a ja se
osjećam jebeno prljavo, tako jebeno prljavo.
„Ne znam.“ Uspijem izustiti, glas mi je prigušen pokrivačima. Toliko mi
je tvrd da bih mogao umrijeti i toliko sam obuzet potrebom da jebem. Da
svršim. „Nitko me nikad prije nije tu dodirivao.“
Zenny ispusti studioznu vrstu hmm, kao da je ona moj osobni antropolog,
prva osoba koja je otkrila i istražila Seana Bella, a ja osjećam napor svuda po
svom tijelu od toga što mirujem. Želim se okrenuti i privući ju na svoja prsa,
želim zgnječiti svojim ustima njezina, želim omotati njezine noge oko svog
struka i gurnuti se duboko u taj vlažni, slatki zdenac između njezinih nogu.
„Ne mogu vjerovati da te nitko nije prije tu dodirivao.“ Rekla je dok je
gurala prst na moj ulaz dok joj je zamišljeno milovao po mojoj međici.
„Toliko si imao puno seksa – kako je to uopće moguće?“
Nema načina da joj opišem zašto je to tako. Kako se tri ili četiri ista čina
jednostavno svedu na umorni vrtuljak, jedino se razlikuju po tome s kojom
si osobom i kako putovanje postane umrljano jedino odredištem. Po
mnogima sam velikodušan ljubavnik, ali to je jedino zato jer me pičkica pali.
To je sebična stvar, zbilja, i sav moj seks je sebičan. Opravdavao sam si to
tako što sam imao seks s podjednako sebičnim ljudima.
U svakom slučaju, ne mogu to opisati jer sve riječi su mi nestale,
odnesene su valovima bolne potrebe, a čak i da sam mogao opisati, ne bih
želio. Nisam želio da Zenny zna kako banalan seks može biti, jedino sam
želio da seks upozna kao otkriće. Kao vrstu Bogojavljenja koja se
suprotstavlja svim religijama.
Ali svejedno sam joj morao odgovoriti, stoga to Kažem šaljivim glasom –
ili onoliko šaljivim koliko sam mogao izustiti dok mi je tijelo u plamenu,
„Oh, znaš. Ljudima dosadi i samo žele da bude jednostavno. Da završe s
tim.“

129
 Ona ne uzvrati šalom, njezin prst prelazi niz moje obraze guzova prema
ostatku mojih bedara. „Kako ikome ikad može ovo dosaditi?“ Nepovjerljivo
je tiha. Blago optužuje.
Procjenjujem tiho čuđenje koje osjetim radi topline njezinih nogu na
mojima. Čak ju ne mogu ni vidjeti, ne dodirujem ju svojim rukama, kurac mi
nije nigdje u blizini njezinog tijela, a opet to je najintenzivniji seks koji sam
ikad osjetio.
„Ne znam.“ Konačno kažem. „Ne znam.“
Nastavili smo u tišini još nekoliko minuta, a ja sam ostao tako, raširen,
napet i miran, sve to kako bi me ona mogla maziti i istraživati, tako da može
zadovoljiti svoju znatiželju.
„Na leđa.“ Rekla je nakon nekog vremena. „Želim vidjeti tvoj…“ Stidljiva
pauza. „Tvoj penis ponovno.“
Ne rugam joj se radi njezinog latinskog izraza. Nadvladao sam
izazivanje. Gladan sam, umirem. Okrenem se i izložim svoj bolni kurac
hladnom zraku i znam kako sam rekao da joj neću dopustiti da me dovede
do svršavanja – i ozbiljno sam to mislio – ali samo želim da ga ponovno
dodirne. Samo jednom, samo malo.
„Dakle kad nisi… uzbuđen… nije toliko velik?“ Upita. Pomakla se tako
da je sad smjestila se na svoja koljena između mojih nogu i ruke joj klize uz
moja bedra kako bi mi obujmila muda. Palčevi joj pronađu to osjetljivo
mjesto točno ispod mojih testisa, a meni se kurac trzne kao da je spojen na
akumulator.
„Ne.“ Kažem, glas mi je toliko hrapav da je jedva uopće glas.
„A onda postane – “
„Krut.“ Dodam pokušavajući je gurnuti preko knjiških izraza.
„Onda postane krut.“ Ustraje. „Kad god si napaljen?“
„Da. Tada ga treba pojebati.“
„A kad nemaš koga pojebati? Što radiš?“
Pokažem joj tako što sam omotao ruku oko svog kurca i povukao ga
prema gore. Zadovoljstvo se širi duboko u mojim preponama dok činim to,
i moram sam sebe podsjetiti da joj pokazujem, da ona istražuje, da je ovo
samo dio plana i da si ga ne mogu jednostavno izdrkati do kraja kako želim.
Idem polako tako da ona može vidjeti područja radi kojih se migoljim
tako da ona može vidjeti postojani ritam koji mi se sviđa, stisak. A onda je
tu i način na koji me promatra dok to činim, njezin pogled je vreo na mom

130
napetom stomaku i bicepsima koji poskakuju, na otečenom vršku koji se
pojavljuje na kraju moje šake iznova i iznova opet.
„Mogu li ja pokušati?“ Upita glasom koji je istovremeno uplašen i
napaljen, i Bože moj. To je najprivlačnija stvar koju sam ikad čuo, ikad, ikad,
ikad.
„Da dušo. Možeš ti pokušati.“
Pustim svoj kurac i promatram kako ga ona uzima, pomalo nesigurno,
miluje ga stiskom koji je pomalo prelabav da bi osjetio bilo kakvo stvarno
trenje.
Ali svejedno je previše. Njezino odlučno lice s tim napućenim usnama
izvijenim radi koncentracije zbog čega se naušnica u njezinom nosu mrda i
presijava dok mršti nos. Kosa joj pada po rubovima ramena u nebrojenim
tamnim kovrčama, njezine sise sa svojim bradavicama koje su mala napeta
zrna, njezina rebra i trbuh podrhtavaju zbog disanja koje ne može baš
kontrolirati.
Prebacim ruke preko lica tako da ju ne mogu vidjeti jer čak i njezina
nespretnost je jebeno vrela, sve na njoj je toliko previše, toliko previše i
trebao bih biti zabrinut, trebao bih biti užasnut jer ona ima toliku moć nada
mnom, ali nisam i možda je to najstrašniji dio svega toga.
Dozvoljavam joj da eksperimentira s ritmom, tempom i stiskom,
dopuštam joj da isprobava milovanje donjeg dijela alatke i stiskanje i
milovanje glavića, dopuštam joj da isprobava što god želi i jednostavno
dajem sve od sebe da izdržim, da održim svoje obećanje da neću svršiti od
njezinog dodirivanja.
Iako, to je jebena agonija. Agonija.
Konačno pronađe ubitačno mjesto, tu osjetljivu donju stranu točno ispod
mog glavića, i u par sekundi me dovela do toga da se izvijam i dahćem. Kad
se usudim proviriti ispod ruku, vidim njezinu donju usnu zataknutu joj za
zube i njezine oči zalijepljene za moj kurac tvrd kao čelik, koliko je
fascinirana. A njezina druga ruka odsutno trlja jednu dojku, kao da ne može
podnijeti da ne dodiruje sebe dok dodiruje mene, kao da čak ni ne zna što
radi.
Svršiti ću ako ne prestane.
„Dosta.“ Zarežim sjedajući i hvatajući ju dovoljno brzo da ju iznenadim,
da izazovem slatki mali vrisak iz njezinih usta.

131
 „Ali želim te vidjeti da svršavaš.“ Rekla je iz kaveza mojih ruku. „Obećao
si da te mogu vidjeti dok svršavaš.“
Previše je savršena da ju se ne ljubi pa ju poljubim. Spustim svoja usta na
njezina i jebem joj usta svojim jezikom onako kako želim jebati njezinu
pičkicu. „Vidjet ćeš me kako svršavam, princezo.“ Mrmljam o njezine usne.
„Hoćeš.“
Ošamućena je poljupcem, rastopljena i mlitava u mojim rukama, dijeli
dah sa mnom, nesigurno svojim jezikom miluje moj, njezine ruke se savijaju
i stišću moja gola prsa kao što mačkica mijesi svojim šapicama. „Želim da
sada svršiš.“ Konačno uspije izreći. „Sad.“
„Prvo jedna stvar.“ I ako sam uživao imati ovo tijelo radi načina na koji
me je Zenny ranije gledala, posebno uživam sada, kad sam u mogućnosti
bez imalo napora dok mi je ona u zagrljaju, jer sam u mogućnosti povući ju
do ruba kreveta dok joj je lice okrenuto prema dolje, a dupe i pička dostupni
da ih pojedem.
I potom joj pokažem stvar koju sam obećao one večeri na gali.
Cikne ponovno na prvi liz – točno kod nabora između njezinih guzova –
i ja moram prebaciti ruku preko njezinih kukova kako bi bila mirna. Izvija se
i dahće, jedna noga se rita prema meni u instinktivnom pokretu da se sakrije.
„Sean.“ Stenje. Stvarno ju mogu čuti kako grebe prstima po pokrivačima.
„To je… Ja sam…“
Znam što je ona. Prestanem ju lizati, prelazim vrhom svog nosa do rupe
između njezinih guzova, jako blizu ulazu kojeg se stidi. „Ne brini se, draga.“
„Znam, ali ovako možeš sve vidjeti.“ Prosvjeduje dok rukom poseže
prema nazad kako bi me zaustavila.
„Znam, i isto tako mogu sve nanjušiti i okusiti. Zato mi se sviđa.“
Uhvatim ruku i vodim ju umjesto toga prema svojoj kosi. „Tu. Kad god
pomisliš da ne možeš podnijeti, povuci me za kosu umjesto da se pokušaš
odmaknuti.“
Lagano povuče moje kovrče. „Ne želim te povrijediti.“
„Biti će vrijedno toga.“ Kažem i potom se ponovno nagnem prema
naprijed, dozvoljavam joj da osjeti to – vrh mog nosa na njezinom dupetu
dok proždirem njezinu pizdu, bockanje moje vilice dok radim, čak i lagano
grebanje mojih zubi. Neuredno je i ukusno i ona je svuda po mojim usnama
i licu, na jeziku mi je, ona je klizava kombinacija slatkog, slanog i zemljanog.
Ona možda jest stidljiva, posramljena, neiskusna od trbuha prema gore, ali

132
tu dolje, ona je sva žena. Njezina pizda zna što treba, postaje vlažnija i mekša,
njezin klitoris ispupčen kao mala potrebita bobica, i čak iako ispušta
zvukove uznemirenog, nesigurnog užitka, njezini kukovi se trljaju o moje
lice, a noge joj se sve više i više šire, puštaju me sve dublje i niže,
dozvoljavaju mi da joj sišem klitoris. Njezina ruka i dalje grabi moju kosu;
kao dobra učenica, učinila je ono što joj je reklo i povukla me za kosu svaki
puta kad se nalet srama ili sramote u njoj zakotrljao. Ali povlačenje se
promijenilo iz jednostavnih povlačenja moje kose u doslovno kidanje da
budem bliže njoj, da stavim svoja usta na nju snažnije, brže, više –
„Više.“ Stenje. „Oh moj Bože, više, više, više, više…“
Sranje, želim ju upravo sad jebati. Upravo tu, presavijenu preko mog
kreveta, dok je tako mokra i preklinje. Utisnuo bih se u tu usku rupicu i
pokazao joj kako je dobar osjećaj svršiti oko kurca.
Zapravo, čak odem tako daleko da ustanem prije nego podsjetim sam
sebe, prije nego se sjetim PLAN, SEAN, JEBENI PLAN, i umjesto toga
milujem umirujućom rukom po njezinim leđima i utisnem jedan prst u nju.
Lako pronađem mjesto koje ju je ranije toliko dovelo do ludila i stisnem na
njega masirajući krugove zbog kojih ona zastenje u krevet. Nagnem tijelo
preko njezinog, uživam u osjećaju njezinih glatkih nogu o moje dlakave,
nježnih zamaha njezinih lopatica o moja prsa. Čvrsta punašnost njezinog
dupeta o moje kukove dok zamjenjujem svoj prst palcem i počinjem trljati
njezin klitoris srednjim prstom i kažiprstom.
Od miješanja viče i stenje, izvija se i trza ispod mog tijela, a to je tako
odlično, tako jako odlično, posebice čuti svoje ime tim zbrkanim uzvicima,
Sean, oh Sean, oh Bože, nastavi, nastavi dalje, dalje, dalje Sean, više – ona je ocean
koji je šibanjem valova postao pjena, olujan i uzburkan i ništa osim oluje koja
bijesni od grmljavine i električne napetosti. Ljubim ju posvuda dok ju
dovodim do ruba; zakopam lice u njezine kovrče i mirišem joj kosu, nosom
trljam poleđinu njezinog vrata, spustim usne na njezin obraz i ušnu školjku
i do ruba njezine vilice. I tada dok joj ljubim i sisam vrat, ona svršava ispod
mene, ocean izvan kontrole, oluja koja se ne može procijeniti. Iz grla joj se
otme glas, nešto nalik jadikovanju, nešto ludo i nasilno i bespomoćno u isto
vrijeme.
Svo to njezino propinjanje i ljuljanje ispod mene dovelo me je do agonije,
ne samo jer je nenormalno napeto, već jer se njezino dupe trlja snažno o moj
kurac. Još uvijek ju mogu nanjušiti i okusiti, i njezina pičkica je sva lepršava

133
i steže se na taj opojan način na koji pičkice lepršaju i stežu se kad su sretne.
I potrebna je nadljudska količina snage da se suzdrži od stiskanja jače uz
njezino dupe i svršavanje sad i tu – jebeš tjeranje zmija iz Irske i stigme, ovo
je zapravo čudo, da sam u stanju držati pribranim dok Zenny jahanjem
istjeruje svoje zadovoljstvo na mojoj ruci.
Do trenutka kad je završila, potpuno je opuštena, naježena svuda s
blijedim sjajem slatkog znoja na čelu. Oči su joj zatvorene i njezino disanje se
polako ujednačava, a ja iskoristim priliku uhvatiti ju u naručje i dopuzati
nazad u krevet tako da sjedim na leđima naslonjen na krevet dok je ona
udobno ugniježđena na moje grudi.
Ljubim joj glavu i ostavljam usne tu jer je osjećaj lijep, jer ju želim ljubiti
zauvijek, i ona ispruži ruku kako bi odsutno prelazila mojim grudima očiju
još uvijek zatvorenih. Trepavice su joj duge i guste i izvijene nad obraze.
„Na tebe je red.“ Rekla je sneno.
„Dobro sam Zenny-buho.“ To je laž, umirem, ali isto tako se osjećam kao
da bih mogao umrijeti ako bih morao prestati ju držati, stoga možda i nije to
tolika laž. Biti ću zadovoljan time i da ostanem tu zauvijek.
Namršti nos radi nadimka iz djetinjstava. „Nisam više dijete, znaš.“
„Oh, svjestan sam.“
Otvara oči, ruka joj klizi preko udubine moje ključne kosti i preko duljine
mog vrata te se savija kako bi odgovarala liniji moje vilice. Dok ona gleda
prema meni tim očima obrubljenim bakrom i njezina ruka je tako topla i
osjećaj je tako dobar na mom licu, ne mogu si pomoći osim da želim okusiti
njezina usta ponovo, i ljubimo se dug trenutak prije nego se uspravi u mojim
rukama.
„Stvarno ozbiljno.“ Rekla je nestrpljivo. „Tvoj red.“
Nastao je trenutak u kojem sam se skoro osjećao krivim, ali on zamre onaj
tren kad se i rodio. Ili bolje rečeno umro je onaj tren kad se Zenny namjesti
meni s lijeva i stavi svoju desnu ruku na moj kurac. Omotam ruku oko nje i
privučem je bliže, a ona nasloni glavu na moje grudi dok me promatra kako
jebem svoju vlastitu šaku. Postoji nešto čudno erotično u tome da se ona
mazi sa mnom dok me promatra kako drkam; drugačije je od normalne
izvedbe onoga u što se to obično pretvori. Intimno je i stvarno. Ništa osim
onoga što jest – što je pomahnitalo, gotovo bolno olakšanje.

134
 Njezini prsti lutaju preko picinog puta25 dok navlačim svoj kurac, pravi
male krugove koji dovode do ludila oko baze kurca potom prema mojim
jajima koja su toliko stegnuta da skoro boli.
„Kad doživiš orgazam – “
„Reci svršiš.“ Kažem zadihano, grubo.
„Kad svršiš.“ Ispravi se gledajući u mene. „Gdje će to otići? Na tvoj
trbuh? U tvoju ruku?“
Glava mi iz čistog poraza pada unazad na naslon kreveta. Ona je previše,
daleko jebeno previše, seksi, nevina i odvažna –
„Gledaj.“ Kažem i uz gunđanje, nakon nekoliko sati potrebe konačno,
konačno eksplodiram. Tijelo mi se kida na pola, svaki dio od mojih prstiju
do mojih grudi i misli izvrće se u čvor i potom puca, i tu sam. Tu. Obrušava
se ravno u ponor, krčanje se uvlači na rubove mog vidnog polja i vrelina
uvlači duboko u moje međunožje i izlijeva se van u debelim, velikim
mlazovima.
Ispaljuje se na moj trbuh – vreli, bijeli mlazovi kao boja, svuda po mojim
trbušnjacima i u moj pupak, hvataju se kao debele perle na dlake koje vode
dolje do mog kurca i konačno se prolijevaju u moju ruku, i ja nastavljam
drkati cijelo vrijeme, dugačko režanje kida mi se iz grudi dok mi se jaja cijede
i ja sam blaženo ocijeđen sve do posljednje kapi.
Sve dok nisam prazan, zadihan i krajnje, krajnje potrošen.
Zenny zamišljeno prelazi prstima kroz nered na mom trbuhu i podiže
prema svojim ustima. Moj omekšali kurac bolno zapulsira dok ju promatram
kako sisa prst.
Napravi slatku malu grimasu. „Gorko je.“
Nasmijem se. „Da, mislim da je opći konsenzus kako je okus sperme
užasan. Obično si ljudi daju puno truda da ju ne probaju.“
Kratko slijeganje ramenima o moje grudi. „Ne želim propustiti ijedan dio
tebe.“ Rekla je. „Čak i dijelove koje ostale žene nisu željele.“
Nisam odgovorio na to. Ne mogu jer tu je iznenadni i nepoznati čvor u
mom grlu koji zadržava riječi unutra. Umjesto toga, privučem ju na svoje
grudi i ostanemo tako dugo vremena, tihi i ljepljivi, a cijelo to vrijeme ja
prihvaćam činjenicu da osjećam stvari koje stariji muškarac poput mene

25Engleski izraz je happy trail ili u doslovnom prijevodu sretna staza, a predstavlja vertikalni niz dlaka
koje idu od pupka prema pubičnom području.

135
nema pravo osjećati prema mladoj ženi kao što je ona i nisam siguran što da
napravim u vezi toga.

136
 “TREBALI BI SE OTUŠIRATI.” Konačno kažem uz nemalu količinu
nevoljkosti. „A onda možemo ići spavati.“
Promeškolji se uz mene (poprilično sam siguran da je skoro bila zaspala
ili gotovo tamo) i njezine kovrče se očešu o moju vilicu na najnevjerojatniji
način kad podigne svoju glavu kako bi pogledala u mene. „Želiš da ostanem
noćas?“ Upita kao da sam ju upravo pitao da donira bubreg.
Šefujući Bell podiže glavu. „Nećeš voziti kući ovako kasno. Nije
sigurno.“
Kolutanje očima.
Neodoljivo je, ali svejedno zaigrano je uštipnem za dupe. „Hej, ozbiljan
sam. Ne osjećam se dobro ako te pošaljem van ovako kasno kad ovdje imamo
savršeno dobar krevet. I ja sam odličan grlitelj.““
„Vozim kući od skloništa ovako kasno cijelo vrijeme.“ Obavijesti me. „I
živim u prilično sumnjivom studentskom domu. Mogu se brinuti za sebe.“
Progutam svojih prvih sedam reakcija na to. „Oprosti. Jesi li rekla
sumnjivom? Kao nesigurnom?“
Uzdahne. „Molim te, nemoj biti kao moji roditelji. Savršeno je siguran
ako znaš što radiš.“
Progutam svojih slijedećih sedam reakcija. „Seliš li se nakon što prihvatiš
svoje redovničke zavjete? Nakon što semestar završi?“
Kimne. „Radi toga sam htjela nešto jeftino i malo prije toga. Nema smisla
trošiti novac na veliko mjesto koje ću jednostavno napustiti. Plus, osjećam se
kao da je to dobra vježba za život u samostanu, znaš? Osnovno.
Ekonomično.“
Dođem do spontane i sulude odluke. „Ostani sa mnom.“
„Pretpostavljam da predavanje nije tako rano ujutro – "
„Ne samo večeras. Cijeli mjesec.“
Zenny sjedne i okrene se licem prema meni. „Oprosti?“

137
 „Spavaj tu, uči tu, budu tu između prihvatilišta i predavanja.“ Što više
govorim o tome, to je osjećaj bolji. To sve očitijim djeluje. „Razmisli o tome –
prije si bila zabrinuta zbog rasporeda i pronalaska vremena da budemo
zajedno i želiš vidjeti sve stvari koje ćeš propustiti – što je veće nego živjeti s
nekim? Dijeliti krevet cijelo vrijeme, jesti s nekime, tuširati se s nekim, vidjeti
ga uvijek?“
Polako trepće prema meni, trepavice joj idu dolje, potom gore, njezin
izraz lica je nečitljiv. „To nije… mislim, nas dvoje nećemo – “
„Znaš me doslovno cijeli svoj život, Zenny. Ne možeš reći da jedva
poznajemo jedno drugo jer to nije istina. Ne možeš reći da je prebrzo jer
imamo samo mjesec dana.“ Uzimam njezine ruke u svoje. „Želim te tu. Reci
da ćeš učiniti to. Reci da ćeš ostati sa mnom.“
Usne joj se razdvoje kao da će nešto reći i potom se zatvore. „Moram
razmisliti o tome.“ Konačno je rekla.
„Jesi li u iskušenju reći da?“ Upitam pretražujući joj lice. „Želiš li?“
Slatka sredina njezinih usta se nabora lagano dok suzdržava osmjeh. „Ne
mogu poreći da postoji određena logika u tome.“
„Odjebi logiku.“ Kažem, jer ja jesam. Jer ona možda ima smisla na
papiru, ali čak i da ja to nisam napravio, svejedno bih ju preklinjao da se
useli k meni. Jer ju želim, a željeti nju je oštrije i veće od bilo čega drugoga.
Jer pomisao da me večeras ostavi stvara kao kandže u mojim grudima, a
pomisao da me napušta svaki put kad se jebemo ostavlja me samo u
dronjcima.
Izgledalo je kao da je Zenny donijela odluku. „Večeras. Možeš imati
večeras.“
„A poslije?“
„Rekla sam da možeš dobiti večeras, Sean. Onda ću razmisliti o ostanku.“
„Zlobnice.“
Ruka joj poleti, brzo poput munje i povuče znatnu količinu dlaka na
mojim nogama dovoljno da mi oči zasuze. To je djetinjast potez i ja reagiram
slično, prebacim ju na leđa i škakljam ju sve dok joj oči ne zasuze i obrazi
mora da su je zaboljeli od tako jakog smijanja.
Ponovno sam krut, jer naravno da jesam, jer škakljam i borim se s
mekanom, sretnom djevicom i ne zamaram se skrivanjem svoje erekcije od
nje dok se naginjem da ju poljubim. „Jesi li si ponijela odjeću za presvući se?“
Upitam. „Više si nego dobrodošla nositi moje stvari, znaš.“ I zamišljam

138
prizor Zenny sklupčane na mom kauču u mom šorcu i mojoj majici… i
potom prizora nje kako nosi ništa osim jedne moje Charvet kravate…
„Ponijela sam torbu.“ Rekla je, a rekla je to kao da priznaje nešto što ne
želi priznati. „Nisam bila sigurna u to što je prikladno, čak nisam niti bila
sigurna da ćeš reći da cijeloj ovoj stvari, ali sam mislila da je bolje biti
spreman, znaš, za svaki slučaj – “
Već spuštam poljubac na njezin obraz i odmičem ju kako bih dohvatio
svoje hlače. „Je li ti u autu? Gdje si parkirala?“
„Na mjestu za posjetitelje u garaži zgrade.“ Rekla je i ja napravim
zabilježbu da joj dam parkirnu propusnicu svoje zgrade, zajedno s njezinim
setom ključeva. Sreću koju osjećam na pomisao da ona ima ključeve mog
stana nemoguće je sakriti ili baviti se njome hladnog izraza lica te držim
glavu pognutu dolje tako da ne može vidjeti ringišpil gotovo vrtoglavih
osmijeha dok pokušavam sputati nepoznate osjećaje.
„Brzo se vraćam.“ Kažem i pobjegnem, hvatam njezine ključeve i
odlazim do garaže što je brže moguće. I kad sam došao do njezinog auta,
naslonim ruke na haubu i prisilim se na nekoliko dubokih udaha.
Sišao sam s pameti.
Sišao sam s pameti, a još ju nisam ni jebao. Sišao sam s pameti, a čak ni
ne marim.
Shvatim da se smijem kao idiot na udubljenoj haubi Hyundai Accenta iz
2005. godine i pokušavam prestati, ali ne mogu. Kao da bilo kakav
mehanizam koji kontrolira moja usta je prestao u potpunosti surađivati s
mojim mozgom. A isto je i s mojim srcem koje nabija kao da sam upravo
odradio jebanje, kao da sam sklopio veliki ugovor, a sve što sam napravio
sam ju pitao da se useli kod mene.
Ja nisam Gospodin Zamišljeni Romatnik kao Tyler i nisam Gospodin
Impulzivni kao Aiden, a nepovezanost između muškarca kakav sam ja sa
Zenny i muškarca za kakvog sam uvijek mislio da jesam je nespojiva.
Nespojiva… i ugodna. Jedna noć i ja sam kao jebeni preobraćenik u
Zennynom hramu.
Ali onda je tu trenutak u kojem otključavam njezin auto i pronalazim
njezinu torbu i vidim svo sranje koje je naslagano na njezinom zadnjem
sjedalu.
Kutije i vrećice, sve uredno označene šarenim flomasterom. Dječja odjeća
– sklonište, napisano na jednoj kutiji. Ulošci/tamponi- sklonište. Rabljene knjige

139
– sklonište. Novi grudnjaci – sklonište. Tu je i vrećica potpuno novih plišanih
životinja iz lokalne trgovine igračkama, potvrda o donaciji zataknuta uredno
unutra. Vrećica dezodoransa i šampona, isto s potvrdom o donaciji u njoj.
Mora da sam znao, u izmaglici, da skloništa kao što Zennyno funkcioniraju
na osnovu ovih donacija podjednako kao i o onim novčanim, ali vidjeti
stražnje sjedište puno onoga za što mora da su trebali sati prikupljanja,
dostavljanja, telefonskih poziva, e-maila i rukovanja, vidim razmjer
Zennyne posvećenosti da pomogne ljudima kojima je potrebno. Jedna je
stvar tu i tamo napisati ček, ali znam budžet skloništa zbog ovog cijelog
Keegan fijaska i znam da funkcioniraju s manje od mrvica kruha.
Tu je dvadeset dezodoransa. Koliko dugo to potraje u skloništu kao
Zennyno? Nekoliko dana? Tjedan? Koliko dugo traje kutija formule za
dojenče? Ili velika kutija zubne paste? Potreba je tako velika, tako ogromna
i beskrajna, a sklonište nema novca da ju prati i tako moraju preklinjati tvrtke
i ostale humanitarne organizacije u ime svojih potrebitih. Moraju prositi za
prosjake.
Ovo… ovaj posao, ta pažljivost. Ova vrsta neumornog zadržavanja plime
potreba…
Za to je potrebna vjera. Vjera magnitude da mi ju je teško shvatiti.
Kad dohvatim ruksak sa zadnjeg sjedala, osmijeh mi je nestao. Prisjetio
sam se onoga što sam već znao, ali sam prikladno zaboravio zbog mirisa
ruže na njezinoj koži i mekane napućenosti njezinih usta, a to je da se nikad
neću moći natjecati s njezinim bogom. S njezinom misijom i predanošću.
Gubim razum zbog nje, ali zbog Zenny, jedva da sam mjesto
zaustavljanja na njezinom putu prema svetosti.

TIH sam kad stižem gore, ali i Zenny je tiha, pruža mi mali osmijeh dok
uzima svoj ruksak i nestaje u kupaonici čvrsto zatvarajući vrata iza sebe.
Nakon nekoliko minuta, tuš počinje teći.
Dug moment sam proveo igrajući se prstima iznad kvake, koža mi je
bubnjala od boli da budem pod tušem s njom. Želim njezinu klizavu kožu,
želim njezine trepavice obrubljene kapljicama vode i njezino tijelo opušteno
i toplo uz moje dok ližem vodu s njezinih usana, njezine ključne kosti i
njezinog vrata…

140
 Ali isto tako se osjećam čudno zbog dokaza njezine neporecive dobrote
u autu, čudno jer se zbog toga osjećam loše, sebično i nespretno, jer se zbog
toga brinem da sam cijelo vrijeme bio u pravu i da sam opasan po nju, da ju
zagađujem. I čudno jer mi se sviđa mimo svih razloga i ona je prva žena koja
me ovako zavrtjela– i isto tako jedina žena koju ne mogu zadržati.
Jednako tako u daljini prepoznajem da joj je možda potrebno malo
prostora. Večeras se nismo jebali, ali smo prošli kroz mnogo toga prvog, da
ne spominjem iskreno raspravljanje o stvarima koje su obično ostavljene
neizrečenima. I uspio sam ju uvjeriti da večeras ostane, pa ako joj je potrebno
tuširanje nasamo da bi vratila glavu na pravi put, bilo bi neotesano od mene
da ometam.
Spustim ruku s kvake i odem očistiti kuhinju.
Trideset minuta kasnije, ja sam također istuširan i izlazim iz kupaonice
u ručniku, perem zube. Zenny je u topu i hlačicama pidžame na Winne the
Pooh i izgleda kao… kao da raspakirava jastučnicu?
Zaškiljim prema njoj, prisiljavam da scena ima smisla na neki način jer
sam skoro devedeset-devet posto siguran da imam jastučnice. Nisam Suzy
Homemaker ili nešto takvo, ali sam ostvario razinu „jastučnica“ za odrasle.
I one su stvarno lijepe jastučnice. Rekao sam svojoj asistentici da kupi nešto
skupo i ona je sasvim sigurno pronašla najskuplje platno koje novac može
kupiti.
Nesvjesna moje prisutnosti, Zenny uzima jastuk s kreveta i nježno ga
vadi iz jastučnice, zamjenjuje ju svojom vlastitom.
„Što to radiš?“ Upitam kroz pastu, zbunjen.
Okrene lice prema meni i pogleda prema jastučnici u svojoj ruci. „Ovo je
jastučnica od kuće. Satenska je.“ Doda kao da to sve objašnjava. „Pa, moja je
od egipatskog pamuka,“ Kažem koristeći svoju zubnu četkicu da pokažem
prema krevetu. „Uvezene su iz Pariza.“
„Da, ali tvoje pariške jastučnice mi ne odgovaraju.“ U nekoliko spretnih
treskanja, jastuk joj je uredan u njezinoj satenskoj jastučnici.
Ponovno proškiljim prema njoj, poprilično zbunjen i odlučim da je ovo
previše složeno da bude razgovor uz pranje zubi. Odem pljunuti, isperem i
osušim lice i potom se vratim natrag. „Trebam li kupiti nove jastučnice?“
Upitam. „Jesam li kupio loše?“

141
 Imam osjećaj da mi je nešto promaklo kad ona ispruži svoj jastuk ispred
usta kako bi sakrila svoj osmijeh. „Ne, uvjerena sam da su sasvim lijepe
jastučnice. Ali one mi isušuju kosu.“
Isušuju joj kosu?
Obuzima me polagano svitanje užasa. „Isušuju li one moju kosu?“
Pokušavam potajno uhvatiti svoj odraz u ukrasnom zrcalu iza nje, pitajući
se je li se moja kosa polagano isušivala tokom protekle godine i svi su me
potajno osuđivali zbog toga.
Radi moje se taštine Zenny sad otvoreno smijala. Odlazim do nje, još
uvijek ne noseći ništa osim ručnika i tiho režanje mi se stvara u grudima kad
joj oči lutaju svuda po mojim golim, još uvijek vlažnim prsima i njezin
osmijeh postaje stidljiviji, ali isto i gladniji, na taj Zenny način. Želim ju
prignječiti na svoje grudi i ljubiti taj kontradiktorni osmijeh sve dok oboje ne
budemo omamljeni i zadihani.
„To je moja kosa,“ Zenny konačno reče, ali ne može odvući oči s mojih
trbušnjaka. „Kosa crne djevojke. Saten sprečava da postane previše suha ili
kovrčava dok spavam. Pretpostavljam da je sva ta halabuka oko jastučnica
koje imaš sasvim u redu.“
Sva ta halabuka znači moja kosa, što govori dok prelazi svojim prstima
kroz mokre vlasi, sklanja ih s mog čela. Njezine zjenice se rašire dok
promatra kapljice vode kako se kotrljaju preko mojih jagodičnih kostiju i
kapaju dolje na liniju moje vilice.
Moj uzbuđeni kurac prijeti da će skloniti ručnik koji je trenutno zakačen
nisko na mojim kukovima i ja zakoračim joj korak bliže, dovoljno blizu da se
mogu nagnuti i poljubiti ju.
„Ali saten je bolji za bore, svima pa bi stvarno svi trebali imati satenske
jastučnice.“ Kaže. „Ili svilene, ali svila je skuplja. Iako pretpostavljam da tebi
to ne smeta.“ Dobio sam osjećaj da ona traži nešto ispravno za reći upravo
sad, da je vrlo blizu tome da nervozno brblja, što je jako ne-nalik Zenny.
Što znači da je vjerojatno nervozna. Jebi ga.
Ovo je tako prokleto teško za shvatiti. Obično ne bih mario je li žena koja
će uskočiti u moj krevet bila nervozna – kao prvo, nikad nisam imao ženu
koja se penje u moj krevet da ostane tokom noći jer je moja gostoljubivost
išla samo do tuširanja i usluge prijevoza do kuće. (Gospodin uvijek plati
prijevoz kući – upamtite to, dame.)

142
 Druga stvar, ako uhvatim i najmanji val straha kod žene, igra prestaje isti
tren. Nisam zainteresiran za nagovaranje nevoljne žene u krevet, iz mnoštva
etičkih i ne-želim-emocionalne-posljedice nakon svega. I nisam zainteresiran
da budem sa ženom koja se samo pretvara da se dobro provodi.
Sve to mogu raditi jer obično mi nije stalo do žena koje dolaze i odlaze iz
mog kreveta; mogu pronaći novu koja će entuzijastično pristati prije nego
čak i završimo aperitiv. Ali stalo mi je do Zenny, što znači da mi je stalo do
svega što ju uznemirava i popravit ću to.
Vjerujući da će me nazvati seronjom ako ju budem previše požurivao,
podignem ju i nježno ju bacim na krevet, dopužem za njom nakon što mi je
pao ručnik. Oči su joj zalijepljene za erekciju koja se teška i tamna ljulja
između mojih nogu, a ja si dajem vremena da dođem do svjetla i ugasim ga.
Potom ju privučem na svoja prsa i jednostavno ju držim, ignoriram
pulsirajuću štangu vreline koja je stisnuta uz njezino toplo bedro.
Isprva je napeta. Ukočena je i drži se mirno, oprezno diše, kao da je njezin
šator okružen neraspoloženim medvjedom koji je spreman teško ju ozlijediti
zbog njezine prazne vrećice čipsa.
Ali polako, polako, dok se mrak smješta u zamagljena zlatna svjetla
grada kroz prozor, opušta se pored mene. Njezino disanje postaje
ujednačeno i lagano, a njezine ruke nesigurno pronalaze mjesto na mojim
ramenima i prsima.
„Je li sve u redu?“ Upitam tiho.
„Da.“ Odgovara. Iako djeluje da to nije cijeli odgovor.
„Fora s iskrenom djevojkom?“
„Fora s iskrenom djevojkom.“
Milujem joj ruku dugim snažnim potezima samo da mogu ponovno
osjetiti njezinu kožu. „Nećeš me preplašiti, Zenny-buho. Ne idem nikuda.“
Nikada je slijedeća riječ koju želim reći.
Ne izgovaram ju.
„Pretpostavljam – “ Pročisti grlo uhvativši plahtu. „Da sam mislila da ćeš
se večeras seksati sa mnom. Kao da ćemo se popeti na krevet i da će to biti
to. I bila sam spremna za to, ali odjednom sam se osjetila toliko glupo i
nezrelo. Kao da bi me ti želio pojebati u Winnie the Pooh pidžami i možda
si se predomislio nakon što smo večeras sve to učinili, možda sam napravila
nešto pogrešno ili bila lošeg okusa ili sam trebala – “
Utišam ju poljupcem. Dugačkim.

143
 „Dokazat ću ti upravo sad da nisi lošeg okusa.“ Mrmljam uz njezine
usne. „Provest ću cijelu noć sa svojim ustima na tvojoj pički.“
„Ali – “
„Misliš li stvarno da postoji išta što možeš napraviti da te ne želim
očajnički pojebati? Doslovno sam svršio dok si mi pričala o svom prijatelju
medvjediću. Umirem da te pojebem u tvojoj maloj studentskoj ženskoj
pidžami, želim te pojebati u tvojoj studentskoj sobi, želim te nespretnu, novu
i neiskusnu. Želim te takvu kakva jesi, Zenny, a jedna od stvari jest ta da si
mlada. Ići ću u pakao radi toga, ali tako je kako je.“
„Oh.“ Je bilo sve što je rekla. Ali mislim da je to dobar oh jer ona trenutno
trlja svoju pičkicu o moje bedro kao mačka s potrebama. Čak ni ne mislim
da zna da to radi.
Neću preživjeti ovo, razmišljam. Ovo je Prva Noć, a ja sam već blizu da
imam srčani udar zbog toga koliko je seksi.
Nastavljam. „Čekamo s jebanjem jer si ti moja – “
„Ali samo na mjesec dana – “
Zarežim na njezine riječi i ona utihne… i potom se još jače trlja o mene.
„Jer si moja.“ Ponovim čvrsto. „A zato što si moja, želim ići polako s
tobom.“
„Tako bi to učinio da je ovo za stvarno?“
Da je ovo za stvarno… već mrzim svaki podsjetnik što je ovo. Projekt
Sumnja. Zaustavljanje na cesti pažljivo preispitane sumnje. „Zar još uvijek
nije stvarno?“ Upitam i nadam se svime što jesam da ne čuje ranjivost u mom
glasu.
Njezina ruka u mraku pronađe moju. „Stvarno je dovoljno.“
„Onda si ti moja, Zenny-buho. I radit ćemo onako kako ja kažem.“
„Dobro.“ Šapne. „Vjerujem ti.“
I ja odlučim da je u potpunosti dosta razgovora za sad. Nestajem pod
plahtama i pobrinem se za dio nje koji je tako slatko trljala o moju nogu, a
nakon toga, držim ju sve dok ne zaspi, novootkriveno zadovoljstvo luta na
neiskusnim, slabim nogama u mojim grudima sve dok i ja ne padnem u san.

144
 „OVO JE SMIJEŠNO.“ Zenny reče. „I loše za okoliš.“
Svanulo je slijedeće jutro i ja vozim Zenny na predavanje. Pogledam
prema njoj podignutih obrva. „Znam da ne misliš na moj lijepi njemački
auto.“
„Mislim na ovaj ludi plan da me ti voziš na predavanja i imaš nekoga tko
će odvesti moj automobil na parkiralište mog studentskog doma umjesto
mene… nakon što si ih natjerao da ostave te namirnice u sklonište.“
„Ionako mi je počelo nedostajati zadataka za mog asistenta.“
Uzdahne, ali kad ukradem još jedan pogled, vidim odraz osmijeha koji
pokušava suspregnuti na prozoru.
Ne zamaram se suspregnuti svoj osmjeh.
„Odlučili smo da je stvarno, sjećaš se? Ovo se događa kad je stvarno. Ne
želim biti daleko od tebe ni minute više nego jebeno trebam.“
Sad ona ne može sakriti svoj osmijeh, iako drži pognutu glavu. „Smiješan
si.“ Ponavlja.
„Jesam. A znaš što si ti?“
„Što to?“
„Moja, Zenny-buho. Sva moja.“
Sad ona gleda u mene, oči su joj nalik bakru više nego obično na
jutarnjem kolovoškom suncu. „Da.“ Rekla je nježno. „To jesam.“
Ovog jutra smo se probudili i mazili dobrih četrdeset-pet minuta, trljali
se kao tinejdžeri sve dok nije svršila na mom bedru. A onda me je promatrala
tim velikim pospanim očima dok sam skidao njezine mekane hlačice
pidžame, omotao ih oko svoje šake i jebao ih svojim bolnim kurcem. Nakon
što sam izbacio debele mlazove sperme svuda po Winnie The Poohu i
njegovom loncu s medom, preklinjala me da stavim svoje prste u nju i svršila
je kao šampion nakon samo minute.
A potom sam joj prstima koji su još uvijek bili prekriveni njome dao
olovku i papir i tvrdoglavo naredio da mi napiše svoj raspored zajedno s

145
popisom onoga što joj treba iz njezine studentske sobe tako da može ostati
cijeli mjesec sa mnom.
„Ponovno počinješ šefovati, zar ne?“ Rekla je dok je uzimala olovku. Bila
je gola od struka prema dolje, njezine bradavice su bile tvrde, a bedra su joj
drhtala od njezinog zadnjeg orgazma.
„Bi li me voljela upravo sad nazvati seronjom? Bi li željela da stanem?
Hoću onog trena kad to kažeš, draga.“
Odmahnula je glavom, izraz lica joj je bio pun nevjerice. „Bože, budi mi
na pomoći jer ovo govorim, ali nastavi, Sean. Sviđa mi se. I smatraj me
svojom novom cimericom.“

ČAK NITI CHARLES NORTHCUTT koji sjedi u mom uredu kad uđem
ne može mi pokvariti raspoloženje, iako se to jebeno približava. Zbilja ga
mrzim.
„Sretan petak.“ Kaže. Sjedi za mojim stolom, samo da bi bio drkadžija.
„Samo sam ti želio dati do znanja da je moj asistent čuo od Trenta da si
njuškao po mom rasporedu.“
Prokletstvo, Trent. Lajava usta potapaju brodove.
Northcutt mi uputi osmijeh kakav zamišljam da upravitelj sječe drveća
uputi stablima sekvoje prije nego naredi da ih se posiječe. „To nije imalo
nikakve veze s malom slatkom redovnicom, zar ne?“
Spustim svoju kožnu torbu na malu sofu za klijente nasuprot mog stola
i potom odem do Northcutta. „Sjediš na mom mjestu.“ Kažem smireno.
„Valdman me je već zadužio za redovnice, Sean. Ne možeš to
kontrolirati.“
Požalim jer sam mu ikad pokazao i gram zanimanja za sestre; to je jedini
razlog zašto on želi raditi s njima, sa Zenny. Samo da me zajebava. Samo da
dokaže kako ja nisam sačinjen od pravog materijala da sjedim u
Valdmanovom uredu nakon što on jednog dana ode u mirovinu.
„Sjediš na mom mjestu.“ Ponovim, a u ton svog glasa izlijem svaku
utakmicu iz školskog dvorišta, svaku svađu pijanog irskog dečka, svaku
borbu koju sam dobio. Northcutt je onaj tip muškarca koji misli da mu je
držanje nečije glave u WC školjki u četvrtom razredu pribavilo neku vrstu
opakog frajera, a ja bih prigrlio priliku pokazati mu da griješi razbijanjem
njegovih zubi.

146
 Na nesreću, Northcutt čini se da osjeti da sam prošao trenutak igranja i
ustaje s moje stolice.
„Javit ću ti kako idu sastanci s njima slijedeći tjedan.“
„Ne sastaješ se s njima idući tjedan.“ Kažem kroz stisnute zube.
„Nije do tebe.“ Odgovara uz zloban osmijeh i konačno me jebeno ostavi
samog.
Nakon toga zurim u svoje ruke nekoliko minuta, prisiljavam ih da se
otvore šake, i onaj tren kad to učine, napišem kratki e-mail Valdmanu
pitajući ga je li dobio moju raniju poruku o Northcuttu i Keegan ugovoru, i
potom se smirim šaljući svom asistentu e-mail u kojem ga tražim da kupi pet
ili šest kompleta satenske posteljine do večeras. Sve je riješeno i konačno
krećem raditi.

DAN BRZO PROLAZI, iako Zennynu odsutnost počinjem osjećati kao

neku opipljivu stvar, fizičku i užasnu. Ali imam nekoliko ugovora, dopisa i
poziva klijentima koje moram naknadno završiti, plus nekoliko povratnih
upita za imanje novog skloništa i do kraja dana, obavio sam vraški mnogo i
spreman sam odvesti se do skloništa i pokupiti svoju na neki način djevicu i
odvesti je doma gdje mogu provesti večer s licem među njezinim nogama.
Nažalost, neće završiti sa svojom smjenom u skloništu sve do iza deset
sati navečer, pa umjesto toga pokupim svoje stvari o odvezem se do mamine
i tatine kuće u Brooksideu.
Obiteljska kuća je skromna, kremasta kolonijalna građevina iz 1920.-te s
kadulja-zelenim žaluzinama i velikim hrastom u prednjem dvorištu.
Žaluzine su promijenile boju barem osam puta tokom mog života; drvo se
nije ni malo promijenilo. To nije velika kuća – barem nikad nije djelovala
veliko s nas petoro Bell djece koji smo se naguravali za prostor u njoj – ali je
dobro održavana i ima sve stvari koje ljudi vole kod starih kuća – drvene
podove, velika stubišta i veliki kamin. Zato je očito da si je vodoinstalater ili
socijalni radnik nikad ne bi mogli sami priuštiti. Moji roditelji su je dobili
nakon što je očeva majka preminula kad sam bio dijete i nikad mi kao djetetu
nije promaklo da su se moji roditelji osjećali pomalo loše u susjedstvu gornje
srednje klase.
Čak i sad, u trideset i šestoj godini i nekoliko godina nakon što sam
stekao značajno bogatstvo, ne mogu potisnuti svoje uobičajeno zadovoljstvo

147
zbog toga što se vozim do njihove kuće u svom R8, što se zaustavljam na
prilazu koji sam ja platio da se zamjeni, što vidim nove obloge i krov koji
sam ja platio da se održava. Tako dugo, Bellovi su bili najsiromašnija obitelj
u susjedstvu, ali sad mama ima kuhinju iz svojih snova i moj otac ima najbolji
televizor koji novac može kupiti da drijema pred njim. I možda me to čini
materijalističkim seronjom što sam primijetio da sam bio siromašniji nego
moji vršnjaci dok sam odrastao, možda me čini seronjom što još uvijek
marim, ali zarađivati dovoljno da se mama i tata ne moraju nikad više brinuti
oko novca je najbolji jebeni osjećaj na svijetu i ja ga se odbijam odreći.
Zaustavljam se na prilazu, iz navike skrećem oči s garaža dok hodam
prema prednjim vratima i ulazim unutra. Čini se da tata još nije kod kuće,
ali mama je u kuhinji, polako sprema posuđe, zastaje između svakog tanjura
da uhvati zraka.
Vidjeti ju ovakvu je kao da udaraš veselu kost26, ali svuda po mom tijelu
– u grudima i grlu, čak me i ruke svrbe od bijesa i frustracije i glupe, užasne
tuge.
Caroline Bell je bila definicija energije, osmijeha, djela, vrtlog jamica na
obrazima, tamne kose i oštrog uma. Ona je bila mama zbog koje su se ostale
mame osjećale inferiorno i nevelikodušno zbog toga koliko je ona davala
svog vremena: radila je, volontirala, bila je voditelj ženske trupe izviđača i
vođa muške grupe Den Leadera, čuvala je djecu i svuda prevozila i svu
obližnju djecu na igranje, sastanke i noćenja. Proždrljivo je čitala, obožavala
je priređivati zabave, voljela je mog oca kao da je još uvijek bio isti
devetnaestogodišnji dječak koji ju je oborio s nogu. Odrastajući, mislio sam
da je ona najljepša žena na svijetu.
I sad je, iako moram iz poštovanja reći da je izjednačena sa Zenny.
„Mama, daj da ti pomognem.“ Kažem gurajući ju od perilice suđa i
razdražen sam. Razdražen sam jer sam uzrujan, a uzrujan sam jer ona umire,
a ona umire jer ja još nisam našao način da ju izliječim.
Malo previše jako zalupim vratima i mama se trzne. „Sean. Mogu ja to.“
„Volio bih kad bi mi dopustila da ti malo više pomognem oko kuće. To
zbilja nije – “
„To nema veze s novcem, dušo.“ Rekla je nježno stavljajući ruku na moju.
Kad pogledam dolje prema njoj, suha je i drhti i s donje strane je išarana

26 Vesela kost je lakatni živac koji, kad se udari, izaziva osjećaj trnaca.

148
modricama od vađenja krvi. „Volim se još uvijek osjećati korisno.
Normalno.“
„Moraš se usredotočiti da ozdraviš.“ Kažem. „Moraš se odmarati.“
„Sve što radim jest da se odmaram.“ Rekla je spuštajući ruku. „Postaje
dosadno, znaš. Ništa ne raditi.“
Nema raspravljanja s njom kad je ona nešto odlučila pa preusmjeravam
razgovor. „Barem mi dopusti da raspremim perilicu suđa. Možeš li mi
napraviti šalicu kave dok to radim?“
„Oh, naravno.“ Kaže i svuda se na njezinom umornom licu vidi olakšanje
jer je zamoljena da napravi nešto stvarno i korisno. „Dolazi odmah. Jesi li
siguran da umjesto toga ne želiš Mountain Dew?“
Napravim grimasu. To je eliksir mladosti moje majke – piće koje je
pokretalo njezin životni stil zaposlene majke – vječne volonterke sve ove
godine koliko sam živ. Ali ja ga ne podnosim.
Završim sa suđem i zajedno ispijamo naša pića u dnevnoj sobi u kojoj je
majka upalila HGTV27. Sjeda na svoj naslonjač u uglu, uglu koji je postao
nešto poput gnijezda za rak, jastučića za grijanje, velikih bolničkih čaša i
toplih dekica. Pomognem joj da se smjesti u svoje gnijezdo, ušuškam deku
oko njezinih nogu i pobrinem se da ima daljinski pri ruci i njezin Mountain
Dew na dohvat ruke.
Novi mekani uvez romantične novele je na rubu stola, i iz navike,
nagnem ju prema sebi kako bih provjerio je li jedna od onih koju sam već
pročitao ili jedna od onih koju moram ukrasti od mame kad ju završi, ali
zbog tog pokreta nešto čvrsto i malo klizne sa stola. Hrpa zrnja.
Krunica.
Trepnem prema stvari, križu koji se presijava spram mat kože moje
cipele, perle na poznatoj uvijenoj hrpi pored moje pete. Trepnem kao da
nikad prije nisam vidio jebenu krunicu, iako jesam. Vidio sam ih previše
puta, ali zašto je jedna tu na mojoj cipeli, zašto je pala s maminog stola, zašto
je u blizini njezine stolice kao da ju upotrebljava.
Pogledam u nju, a njezina preširoka usta razvuku se u tužan osmjeh.
„Sean.“

27HGTV je američki televizijski kanal na pretplatu u vlasništvu tvrtke Discovery, Inc. Mreža prvenstveno
emitira programe stvarnosti vezane uz uređenje doma i nekretnine.

149
 „Što je ovo?“ Kažem, što je glupo pitanje jer znam što je. Ono što mislim
jest zašto ju ona ima, zašto ju treba? Ne treba joj neki lažni bog, ima mene,
mene, njezinog najstarijeg sina koji je pomicao jebeni raj i zemlju da joj
osigura najbolje liječenje koje novac može kupiti.
„Sean.“ Kaže ponovno. „Sjedi. Treseš se.“
Isprva ne slušam i potom se sagnem da podignem krunicu. Podignem ju
kao da očekujem da će mi opeći kožu kao kiselina ili me ugristi električnim
udarom, ali ne dogodi se ni jedno. To je samo nepokretna hrpa jeftinog
metalnog lanca i staklenih perli. Nije živa, nije magična. Ništa osim
predmeta.
Pa zašto se još uvijek tresem kad ustanem? Zašto se ne ostavim toga dok
sjedam dolje na kauč pored mamine stolice?
„Rekla si.“ Izgovaram oprezno pokušavajući držati glas ujednačenim.
„Kad je sve ovo krenulo, rekla si da ti ne treba Bog. Rekla si da ga ne želiš u
blizini i nisi željela biti kao svaki drugi pacijent s rakom koji postaje super
religiozan uoči smrti. Izrekla si te riječi.“ Shvaćam da ju sad optužujem, šake
su mi skupljene oko zrna krunice, a šaka je skupljena od bijesa, ali kad
pogledam prema dolje, izgleda kao da držim perle u strastvenoj molitvi.
Prizor koji uznemiruje.
„Predomislila sam se.“ Mama reče jednostavno, kao da je to sve, kao da
nema prozora iza nje koji gleda na prokletu garažu u kojoj se moja sestra
ubila.
„Predomislila si se.“ Ponovim u nevjerici. „Predomislila si se?“
Bijes bljesne u njezinim očima, brza irska narav koju je prenijela svim
svojim dječacima. „Imam pravo na to, Sean.“ Kaže oštrim glasom. „Ja sam
ta koja umire. Ne ti.“
Još čvršće stegnem krunicu jer se ne mogu otresti na nju, ne nakon što je
odigrala kartu raka. „Ali zašto?“ Upitam osjećajući se izdano. „Mislio sam
da smo zajedno u ovome. Mislio sam da se osjećamo isto.“
Ispruži ruku i stavi svoju ruku išaranu modricama preko moje. „Još
uvijek sam ljuta na Boga zbog onoga što se dogodilo Lizzy. Ali shvatila sam
da biti ljuta na Njega nije ista stvar kao željeti Ga izvan svog života.“
„Bog nije stvaran.“ Šapnem pretražujući njezine oči. „Ništa od toga nije
stvarno. Kako te to uopće sad može tješiti? Kako se možeš pretvarati da je to
stvarno?“
Odmahivala je glavom. „Nije to…“Uzdahnula je. „Ovo je moja krivica.“

150
 „Koje?“ Upitam osjećajući se dva puta više frustrirano radi ove izdaje i
ideje da radi mene osjeća krivicu. Ne želim da se osjeća krivom, samo želim
da opravda sebe, objasni zašto, nakon sveg ovog vremena i nakon što je On
to učinio, ona misli da Bog zaslužuje njezinu pozornost.
„Tvoj bijes. Tvoja povrijeđenost. Nakon Lizzyne smrti, tvoj se otac
jednostavno zatvorio u vezi toga i svega povezanog s time. To je nešto što je
on morao učiniti da preživi. Ali ja nikad nisam mogla sakriti svoj bijes i svoju
bol, ne nakon njezine smrti i ne nakon što se Tyler zavjetovao…“ Skrenula je
pogled od mene. „Ponekad se brinem da si došao do svojih uvjerenja, ne jer
istinski vjeruješ u njih, već jer si bio mlad i povrijeđen i vidio si svoju obitelj
koja je također patila. I zbio si redove oko svog srca više iz neke plemenske
odanosti nego radi nekog osobnog uvjerenja.“
„To nije istina.“
Nagnula je glavu i dalje gledajući u pod. „Možda nije. Ali razlog iz kojeg
me to plaši jest taj da te nikad neću pitati da preispitaš svoja uvjerenja da bi
se prilagodila mojima.“
„Znam.“
„Stoga me nemoj tražiti da učinim isto radi tebe.“ Mrmljala je dižući
pogled prema meni i slabo stisnuvši moju ruku.
Što da kažem na to. Ništa.
Baš ništa.

151
 “ZAŠTO VJERUJEŠ U BOGA?” Pitam dok ulazim u svoj automobil.
Stojimo na pločniku ispred skloništa; došao sam po Zenny na kraju njezine
smjene i upravo sam ju nesvjesno poljubio i potom joj pomogao da se smjesti
na suvozačevo sjedalo.
Spustila je svoj ruksak uz tup na pod automobila i okreće se kako bi
zavezala sigurnosni pojas. „Vidim da ne tratiš nimalo vremena da me
izazivaš?“ Glas joj je blag, možda malo sarkastičan, ali kad pogledam u nju
istog trenutka sam se osjećao kao govno. Izgleda jebeno iscrpljeno i miriše
na jeftini umak od rajčice i formulu za dojenčad. Iskrivljeni ruksak među
njezinim nogama je očito napunjen knjigama za učenje, a ispod očiju su joj
tamne mrlje koje govore o tome da sam ju sinoć dugo držao budnom.
Kurac mi se protivi, ali sam odlučio da, one minute kad dođemo kući,
ušuškat ću ju u krevet.
„To je bilo nesmotreno od mene.“ Priznajem paleći automobil i kretajući
se kroz naselje puno nebodera prema kući. „Imao sam čudan razgovor s
mamom večeras i on me jebe u mozak. Ali to nije opravdanje.“
„Razgovor je bio o Bogu?“
„Da. Našao sam krunicu na njezinom stolu i jednostavno sam…“ U dnu
grla stvara mi se čvrsti bijes. Osjećam se kao roditelj koji je otkrio vrećicu
metha u tinejdžerskoj sobi. „Kako je mogla?“ Planem. „Nakon onoga što
nam se dogodilo? Nakon onoga što se dogodilo njezinoj kćeri?“
Zenny je na trenutak tiha, ostavljajući nas u odjecima mog ispada.
Pokušavam sve to progutati, pokušavam sve premotati unatrag, ali ne
mogu, ne mogu, ne mogu.
„Što ti misliš kako je mogla?“ Konačno upita.
„Ja – čekaj, molim?“
„Postavio si retoričko pitanje i ja te pitam isto pitanje, samo što nije
retoričko. Stavi se u njezine cipele, s njezinim sjećanjima i u njezin život i
onda se zapitaj kako je mogla ponovno moliti krunicu.“

152
 „Stvar je u tome što ne znam.“ Kažem frustrirano. „Kako je mogla
oprostiti Bogu jer je dopustio da se to dogodi? Lizzy je tako jebeno mnogo
voljela Boga prije nego je – “ Zastanem, pun istog povrijeđenog bijesa kojeg
sam osjetio dan nakon njezinog sprovoda kad smo Tyler i ja ušli u moj auto
i njezin glupavi CD Britney Spears je krenuo svirati. Ni jedan od nas dvojice
nije shvatio da je ona bila ta koja ga je zadnja vozila, nas dvojica smo se
uvukli unutra – ja pijan kao guzica i Tyler mamuran – i onda smo ga začuli.
Glazba koju je Lizzy voljela, očajno pjevala pod tušem, štedjela svoj novac
od čuvanja djece kako bi ju mogla čuti uživo na koncertu – prolila se iz radija
na najjače, i ja sam pukao. Jednostavno pukao, kao jebeni manijak, prebio
govno u svojoj upravljačkoj ploči sve dok nisam razbio nešto ključno i
zaustavio glazbu.
Još uvijek ne mogu slušati Britney Spears. Ne bez tog sjećanja koji zavija
u meni. Ne bez da se osjećam kao da želim potrgati svijet na dvoje golim
rukama.
Moja mlađa sestra. Moja dosadna, zabavna, znatiželjna i iskrena mlađa
sestra. Nema je.
Nakon svih tih godina poslije i još uvijek ne želi prestati jebeno boljeti. A
to je Božja krivica.
„Postoji priča koju govori Elie Wiesel.“ Zenny progovori i njezin glas me
vrati nazad, dalje od vrištanja pijanog dečka i nazad u čovjeka koji sam danas
te osjetim da su mi se grudi samo malo opustile, ruke se opuštaju na
upravljaču. Mogu ponovno disati.
„To je priča o Holokaustu.“ Nastavi dalje. „Wiesel govori o tome kako je
skupina rabina u Auschwizu odlučila suditi Bogu. Optužili su Boga za
zločine protiv njegovih stvorenja i to je postao pravi sud, pravi slučaj.
Pronašli su svjedoke. Podastrli su dokaze.“
U daljini munje šaraju po nebu i vjetar udara po automobilu. Bit će oluje.
A ja sam se zatekao kako se i dalje smirujem, opuštam na zvuk Zennynog
bogatog alta, uz njezinu priču.
„Sud je trajao nekoliko noći.“ Govori, „I na kraju, Boga su proglasili
krivim.“
„Dobro.“ Mrmljam dok prva kapljica kiše pada na vjetrobransko staklo.
Bog je kriv. Bog je zaslužio ovo suđenje.
„I znaš što su slijedeće rabini učinili?“ Zenny upita skupljajući svoj
ruksak u krilo dok sam se zaustavljao u svojoj garaži.

153
 „Što su napravili?“
„Molili se.“
Parkiram i ugasim automobil. Potom se okrenem kako bih pogledao u
nju.
„Osudili su Boga da je kriv i potom su se molili.“ Rekla je ponovno, oči i
glas i sve njezino je bilo nježno i puno nečega što nisam shvaćao. Ali
podsjetilo me na ono kako sam se ja osjećao kao dijete padajući u san dok je
glazbena kutija odzvanjala notama „Isus te voli.“
„Što mi pokušavaš reći?“ Upitam.
„Samo da je moguće oboje Sean. Možeš oboje.“

DOŠLO JE do prepirke zbog mog šefovanja u vezi vremena za spavanje

– Zenny se želi igrati naših novih igara u spavaćoj sobi i tako se fenomenalno
duri nakon što sam joj naredio da se spremi za spavanje za koje sam se umalo
počeo predomišljati – ali samo sam morao pogledati u iscrpljenost oko
njezinih očiju da se prisjetim da ostanem pri svome. Upitao sam ju, kao i
uvijek, je li sad vrijeme da me proglasi šupkom i odbije, ali odmahnula je
glavom uz uzdah i odmarširala u kupaonicu oprati zube. Ali znam da sam
učinio ispravnu stvar jer se njihala na nogama dok me čekala da se spremim.
„Ulazi u krevet.“ Kažem nakon što sam isprao usta. „Dolazim odmah za
tobom.“
Upada u spavaću sobu kao zombi i potom začujem sneni, sretni vrisak
od nje.
„Satenske plahte?“
„I satenske jastučnice.“ Kažem presvlačeći se u hlače s vezicom oko
struka koje mi vise na kukovima. Nije toliko umorna da njezine uči ne
proždiru prizor mog golog tijela i kukova – i opet, umalo se predomislim u
vezi svog Plana o Spremanju Zenny u Krevet. Ali njezino zdravlje je važnije
od zabave te se penjem na krevet kako bih dao dobar primjer. Izgleda
razočarano, ali onog trenutka kad sam ugasio svjetlo i privukao ju na svoje
grudi, pretvara se u hrpu umornih, teških udova.
„Ne mogu vjerovati da si kupio nove plahte radi mene.“ Kaže.
„Nabavit ću bilo što novo za tebe, Zenny-buho. Novo sve.“
„Ponekad si jednostavno previše uglađen.“ Rekla je i znam da mora biti
osmijeh na njezinom licu prema boji njezinog glasa. „Ali nekako djeluje.“

154
 „Svi dijelovi Seana Bella šarmiraju, uvjeravam te.“
Njezina kosa me škaklja dok kima glavom, a ja milujem njezinu ruku sve
dok ne osjetim da se njezino disanje opušta i ulazi u ujednačeni ritam.
„Teodiceja28.“ Mrmlja omamljeno.
„Uh. Što?“
„Naziva se teodiceja. Kad ljudi pokušavaju objasniti kako Bog svejedno
može biti dobar, a loše stvari se događaju.“
„Oh. Dobro?“
Usne joj se utisnu o moje grudi najsnenijim poljupcem ikad i potom se
okrene na svoj jastuk, migoljeći se nazad u zagrljaj mog tijela. Unatoč
ozbiljnom razgovoru o Bogu, kurac mi se veselo promeškolji uz nju.
„Neki ljudi smatraju da je to loša ideja, pokušati opravdati Božju dobrotu
jer nas odvraća od onoga što je važno. To nas zapetljava u intelektualne petlje
kad intelekt nije poanta. Imamo filozofiju o tome. Religija je ritual, za
prakticiranje. Za moralno djelovanje.“
„Stoga je važnije moliti se nego shvatiti Boga? To mi se čini zaostalim.
Kako se možeš moliti nečemu što ne razumiješ. Nečemu što možda nije
dobro?“
„Credo ut intelligam.“ Zenny doda. „To znači: Vjerujem da bih mogao
razumjeti. Ali vjerujem je zeznuta riječ u engleskom jeziku, i zato je značenje
fraze s vremenom postalo iskrivljeno tokom vremena. Latinski credo dolazi
od riječi cor dare – dati nekome srce. Ono što je govorio sv. Anselmo nije bilo
'slijepo i nekritički slagati se s tim intelektualnim stavovima o božanstvu,'
već da su intelektualni stavovi manje važni nego prakticirati življenje
moralnog ili duhovnog života. On je govorio, 'posvećujem se tome kako bih
mogao razumjeti.' Ili 'upuštam se u to jer je to ona vrsta stvari koja se jedino
može razumjeti tako da se uključi u nju.'“
Razmišljam o ovome u mislima.
„Tvoja majka je kao sv. Anselmo.“ Zenny nastavlja dalje nakon kratkog,
slatkog zijevanja. „Ona je spremna uključiti se u duhovnu praksu dok
istodobno koegzistira s hrpom kompliciranih etičkih i metafizičkih pitanja.
Tješi se dok istovremeno sumnja i predana je tome da živi duhovnim
životom – to je nevjerojatno.“

28 Teodiceja ili racionalna teologija – filozofija o objavi i božanskom autoritetu koja se temelji samo na
iskustvu i razumu.

155
 Padne mi na pamet kako je Zennyn cilj živjeti tako. Da je nekako uslijed
tragedije i nadolazeće smrti, moja mama pronašla odnos s vjerom kojem bi
čak i redovnica zavidjela.
Zanimljiva misao.
„Tylerovo srednje ime je Anselmo.“ Kažem nevezano praktički uz išta,
ali nemam nikakav odgovor na njezina viđenja. Ona je previše pametna, a ja
sam još uvijek suviše blizu ucviljenom dečku koji u napadu pijane boli udara
svoj auto.
„Shvaćaš?“ Zenny mrmlja i znam da je sad jako blizu sna. „Kladim se da
ona već sve ovo zna.“
Privučem bliže svoju malu redovnicu i zurim u svjetla vani dok ona
spava u primamljivo slatkoj jazbini pored mene. Razmišljam o Bogu kojem
sude i krunici svoje majke sve dok mi se misli ne stope u nesretne snove,
snove kojih se ne mogu sjetiti kad se slijedećeg jutra probudim.

SUBOTA JE i Zenny ima kliničku rotaciju danas – njezina prva – i mora

nakon toga navratiti do skloništa kako bi pomogla s večerom. Doslovno
škrgućem zubima od frustracije jer nakon što sam bio toliko izmučen Bogom
i mamom sinoć i nakon mog (jako plemenitog i jako glupog) inzistiranja na
spavanju umjesto igranja sinoć, kurac mi je približno tvrd kao ugljična
patuljasta zvijezda, a gravitacija njegove potrebe je suluda. Moje misli, moja
ruka, sve djeluje kao da se privlači mom bolnom organu, a ja jednostavno
želim to sve izjebati, želim jahati Zenny sve dok me grudi ne prestanu boljeti
i moje misli su ponovno bistre.
Ali neću, čak niti večeras kad ju dovezem nazad, zbog plana. Glupog
jebenog plana kojeg se ne mogu ostaviti. Iako, koliko god bih ju želio jebati,
poprilično sam uzbuđen zbog večeras.
Idemo na spoj.
Morao sam zatražiti uslugu od Aidena (uzdah), ali čak niti to ne može
prigušiti moje uzbuđenje dok sve pripremam.
„Šezdeset dolara.“ Aiden govori dok završavam nekolicinu sitnica u
svom kućnom uredu prije nego pokupim Zenny u skloništu.
„Šezdeset? Jesi li ti lud?“
„Oh, kao da ti nisi dovoljno dobar za to.“ Aiden reče prijezirno. „I hoćeš
li mi reći tko je ta djevojka ili što?“

156
 Razmišljam na minutu. Aiden nije baš netko koga bih opisao
„pouzdanim.“ Jednom, odmah nakon koledža, obećao mi je pomoći preseliti
kauč u moj stan i potom se preselio u Belize slijedećeg dana. (Vratio se mjesec
dana kasnije s opekotinama od sunca, novom mržnjom prema tekili i
maglovitom pričom o djevojci imena Jessica.) Lani, proveo sam Bog zna
koliko sati obilazeći potkrovlja i stanove s njim, provjeravajući sitne razlike
između ogoljenih cigli i zamrljanog betona, a onda je on kupio škripavu
farmersku kuću usred ničega bez ijedne riječi.
Lijepa riječ za Aidena je spontan, a manje lijepa riječ je čudan, i kako god
okrenem, nisam siguran da mu mogu vjerovati s ovakvom tajnom. Prema
svemu što znam, upoznat će neku drugu Jessicu i nekako završiti u Vatikanu
pričajući Papi o Zenny i meni.
Ali isto tako imam adolescentsku potrebu pričati o njoj. Želim da netko
drugi zna kako je jebeno pametna, kako je jebeno lijepa, kako je jebeno slatka
i gorka u isto vrijeme. Želim razgovarati o njezinim proturječnostima i
njezinim slojevima, želim razgovarati o stvarima koje iskopava u meni – tim
starim osjetnim prizorima crkvi i rituala – o verziji Seana kojeg se prisjećam
kad sam u njezinoj blizini.
Želim razgovarati o tome koliko ju želim, koliko ju trebam i koliko me to
uopće ne plaši.
„To je Zenny Iverson.“ Kažem brzo prije nego se predomislim. „Zenobia.
Elijahova sestra.“
Tišina zijeva s druge strane. „Aiden? Jesi li još tu?“
Ne odgovara istog trena, ali kad odgovori, glas mu je prigušen.
„Elijahova sestra?“
„Da.“
„Redovnica?“
Kako on zna za to kad čak ni ja, Elijahov najbolji prijatelj, nisam znao?
„Duga je to priča.“ Kažem.
„Vodiš redovnicu na spoj.“ Aiden govori kao da je on učitelj koji izlaže
dodatni logični zadatak studentima da riješe. „Izlaziš s redovnicom.“
„Ne… baš.“ Ograđujem se. „Komplicirano je.“
„Oh moj Bože.“ Aiden govori. „Elijah će te ubiti.“
„Elijah neće saznati.“ Kažem odlučno. „Jer mu Zenny i ja nećemo reći.“
„Ali – “ Aiden ispušta nervozan zvuk.

157
 „Nema ali, čovječe. Nije da ćeš ga ti posjetiti da mu kažeš, a nitko drugi
mu neće reći, i sve će biti ok.“
Aiden još uvijek ispušta uznemirene zvukove.
„I u svakom slučaju, trebali bismo pričati o tebi. Primijetio sam da mi nisi
pustošio frižider proteklih par dana; pitao sam se jesi li umro ili nešto.“
„Jednostavno sam zauzet.“ Kaže, a u glasu mu se osjetila nota
izbjegavanja. Ali s Aidenom, izbjegavanje je ponekad nešto uobičajeno.
Naposlijetku, on je dečko s Beliza.
“Ok, dobro. Neću zabadati nos. samo mi reci izlaziš li i ti s redovnicom.“
Time sam zaradio smijeh. „Nisam toliko lud kao ti.“
„Još.“ Upozorim ga i pri tome to mislim kao šalu, ali izlazi s
proročanskim prizvukom i visi u zraku dok završavamo s pripremom
planova za večeras i prekidamo poziv.

158
 “GDJE IDEMO?” Zenny pita. “I zašto je ti je šezdeset dolara zataknuto
za konzolu?“
„Vidjet ćeš. A šezdeset dolara je tu jer je ovo otmjeni spoj, Zenny-buho.“
Šalim se, naravno, jer vrlo jednostavno bih mogao potrošiti desetke tisuća
dolara na jednu noć s njom – i razmišljao sam o tome, stvarno jesam.
Razmišljao sam o tome da ju odvedem na St. Bart29, Pariz ili Sejšele, ali
nekako to ju ne bi zadivilo.
A ja ju želim zadiviti. Ili da budem precizniji, želim da se ona zabavi,
želim da bude sretna, želim da osjeti kako je to kad ne nosiš svijet na svojim
ramenima. Želim ju vidjeti njezin osmjeh i kako se smije-. Želim da večeras
pripada njoj, ne njezinoj diplomi iz sestrinstva, ne njezinom skloništu, ne
potkopanim očekivanjima njezine obitelji. Ništa večeras nema pravo na nju
osim smijeha i pizze.
Zenny ipak nije shvatila humor u mom tonu jer nelagodno trlja ruke o
svoje traperice. „Trebam li se presvući?“
Znakovito pogledam prema svojoj odjeći – traperice i moderno
zgužvanoj košulji na kopčanje. „Odjevena si savršeno.“
„Dobro.“ Kaže i potom proizvede zvuk koji je nalik nečemu između
nervoze i samoponiženja koji je više nalik nervozi. „Između novih uniformi
za pripravnike i džempera, ponekad se osjećam kao da zaboravljam kako se
odjenuti za stvarni svijet. Nije da znam gdje idemo u stvarnom svijetu.“ Doda
znakovito.
Nisam zagrizao mamac. To će biti jebeno iznenađenje. Prebacujem brzine
dok se ubacujemo na južnu obilaznicu i potom je upitam. „Dakle, nosit ćeš
habit svo vrijeme nakon što daš zavjet, ali sad ne moraš cijelo vrijeme nositi
postulantsku uniformu?“

29 St. Barthelemy (otok svetog Bartolomeja) je karibski otok koji je poznat po svojim plažama s bijelim
pijeskom i dizajnerskim trgovinama.

159
 Zenny se nagne nazad na naslon za glavu i podigne svoje tenisice na
upravljačku ploču. To je nešto tako mladenački, tako studentska stvar za
napraviti i zbog toga se nasmijem.
„Svaki red ima svoja pravila o odijevanju.“ Kaže ne vidjevši moj osmijeh.
„Kod SGS, kada i gdje postulanti nose svoje uniforme je određeno između
postulanta i reda. U mom slučaju, Časna Majka želi me češće u urbanoj odjeći
nego da nisam u njoj jer je zabrinuta zbog moje mladosti. Dogovorile smo se
za sklonište i samostanske događaje, i to vrijedi za mene. Ali vidjela sam da
neke postulantice nose svoje uniforme cijelo vrijeme.“
Razmišljam minutu o ovome. Došao sam do nekih važnih zaključaka.
„Svejedno te želim jebati u tvojoj postulantskoj uniformi.“
Ovime sam zaslužio ugriz za usnu i vrlo studiozno proučavanje njezinih
tenisica. „Dobro.“ Mrmlja, a ja nisam previdio način na koji se promeškoljila
na sjedalu.
Osmijeh mi postane veći.
Na putu na naš spoj, Zenny nagađa sva moguća mjesta na koja možda
idemo, ali sva su pogrešna. Nagađa restorane i filmove – na što se ja
zakašljem kao cinični pirat Wakefielda30 - i potom predlaže ostale stvari za
koje sam umalo poželio da sam ih se ja sjetio, kao arboretum ili lokalni
improvizacijski klub. Ali ne – idemo na mjesto koje je manje otmjeno i daleko
mladenački od improvizacijskog kluba i to joj kažem, o čemu dugo razmišlja.
Konačno izlazim s autoceste na jedan od onih nasumično napravljenih
izlaza prema predgrađu, onaj tip koji ima nasumično izgrađen hotel bez
nekog razloga, McDonalds i ured kiropraktičara, i nekoliko puta skrećem
kako bismo stigli do našeg odredišta. Potom parkiram automobil i okrećem
lice prema njoj.
„Dakle?“ Kažem.
Uzvraća mi jednim od onim podizanjem obrva holivudskih starleta. „Zar
me stvarno vodiš u park za klizanje?“
„Da, vodim, Zenny-buho. Tvoje koturaljke su u prtljažniku.“ Kažem dok
skupljam svoje stvari i otvaram vrata.
„Čekaj… moje koturaljke? Ja nemam…“ Utihne dok me slijedi van iz
automobila prema prtljažniku i vidi da doista imam par koturaljki.

30 Misli na lik iz jednog od romantičnih novela koje čita s mamom.

160
 „Nisam htio riskirati s time da oni nemaju dostupnih koturaljki za najam.“
Objasnim dok podižem naše stvari iz prtljažnika i zatvaram ga. „Stoga sam
zapisao tvoj broj cipela i dao svom asistentu da ti naruči koturaljke.“
Zuri u mene na trenutak i potom u nevjerici odmahne glavom. Lice joj se
iskrivi u zabavljeni osmijeh, kako god, pa znam da nisam u prevelikoj nevolji.
„Dobro, bogati dječače.“ Kaže.
„Ovo nije spoj bogatog dječaka.“ Prosvjedujem uvrijeđeno. „Ovo je upravo
ona vrsta normalnog spoja na koji idu normalni ljudi.“
Smije se. „Sa svojim koturaljkama po narudžbi i svojim Audijem A8
parkiranim vani?“
„Dobro, neću praviti kompromis oko svega.“
Zatakla je ruku na moj lakat blistajući prema meni. „Moram priznati, ovo
je točno onakav spoj na koji želim otići da je ovo za stvarno. Hajdemo to
učiniti.“
I odlazimo unutra, plaćamo svoju ulaznicu do šest dolara i ulazimo u slabo
osvjetljeno predsoblje s lošim tepihom. Hitovi najboljih četrdeset pjesama top
liste čudno trešti kroz većinom prazan prostor, a miris ustajalih kokica
prožima zrak, a Zennyno da je ovo za prave me žulja. Počinjem osjećati
nelagodni osjećaj da sam sada i sam u Wakefield noveli, da sam ja bespomoćni
junak ili junakinja koji se počinje zaljubljivati iako znaju za bolje, iako znam da
to nije dogovoreno, iako znam da će mi srce biti slomljeno.
Ali ne mogu prestati. To je kao da gledate tornado kako rezbari po
prerijskom polju, kao da gledate tuču koja se probija kroz lišće, krovove i
prašinu. Događa se, a sve što ja mogu je skloniti se.
Zenny koturaljke odgovaraju savršeno, isto tako i moje nove koturaljke, a
ona oduševljeno pljesne rukama dok ustajem i rolam unatrag oko stola.
Svjetlost se odbija o naušnicu u njezinom nosu i ona je tako jebeno zgodna,
tako jebeno mlada i ja želim požuriti naprijed prema kraju noći i onome što
sam planirao, ali uspijem zadržati kontrolu. Čim je obula svoje koturaljke i
odložila svoje cipele, odlazimo do samog klizališta, drvetom obloženog
prostora ispunjenog disko kuglama i tinejdžerima suviše mladim da rade išta
osim da budu zainteresirani za svoje subotnje noći.
„Nisam znala da znaš tako rolati!“ Uzvikne dok se kružno krećem oko nje.
„Elijah i ja smo igrali hokej na rolama, sjećaš se?“ Kažem krećući se ispred
nje i rolajući se unazad dok se ona nesigurno rola prema naprijed.

161
 „Bila sam dijete.“ Istakne u zaigranoj ogorčenosti. „Naravno da se ne
sjećam.“
„Oh, da.“ Kažem. I u pravu je. Zapravo, Elijah i ja smo obojica prestali
trenirati hokej na rolama one godine kad se Zenny rodila – ja jer to nije bio
jedan od onih sportova koji su privlačili puno pažnje djevojaka, kao košarka
ili nogomet, a Elijah zato jer je bio previše zaposlen sa svojih deset trilijuna
ostalih vannastavnih aktivnosti koje je morao krenuti prekidati kako bi imao
vremena za aktivnosti kojima se stvarno želio baviti.
Brzi ugriz srama uslijedi nakon shvaćanja. Jer što ja radim s ovom curom,
stvarno? Što si mislim, tko sam ja? Mora postojati poseban oblik pakla za
muškarce koji jebu sestru svog najboljeg prijatelja, posebice kad je mlađa sestra
najboljeg prijatelja tako previše, previše mlada za onaj tip jebanja koji ja volim.
Izvrtim nekoliko figura u obliku osmice oko Zenny, pokušavam odgurnuti
te misli, a moje ludorije mi donose još više pljeskanja, zbog čega se počnem još
više šepuriti. Znam da mi je trideset i šest, ali zbilja je dobar osjećaj hvalisati se
ponekad, dobro? Čak i na klizaljkama.
Trebalo je samo nekoliko krugova da se Zennyne noge prisjete kako se
kretati na rolama i potom se upustimo u lijep tempo držeći se za ruke i
razgovarajući jedno s drugim uz glazbu. Osjećam se kao dijete, kao tinejdžer,
uzbuđen jer me ona drži za ruku, kriomice gledam u njezino čvrsto dupe koje
se pomiče pod trapericama. Povjetarac nastao od našeg kretanja prilijepi
njezinu majicu o tijelo i ispod tankog, iznošenog pamuka mogu vidjeti
udubinu njezinog pupka, glatke košarice njezinog grudnjaka. Mogu vidjeti
mjesto na kojem joj se kukovi šire iz njezinog uskog struka, obrub njezinog
dugmeta traperica. Dugmeta koje planiram vrlo brzo otkopčati.
Suptilno se namjestim dok rolamo i kriomice pogledam na svoj sat.
Još dvadeset minuta i moći ću uložiti svojih šezdeset dolara da obave
posao.
„Vidiš nešto što ti se sviđa?“ Zenny upita suho primijetivši moj pogled i
moje ne-tako-suptilno-kako-sam-mislio-da-jest namještanje kurca.
„Samo čitam natpis na tvojoj majici.“ Pretvaram se da lažem znajući da će
vidjeti pravo kroz nju i da ne mari. Želim da zna koliko mnogo gledam u nju,
koliko ju mnogo želim. Želim da me ima u punom naletu, s kompletnom
požudom, ne samo zbog onoga što je ona htjela iz ovog aranžmana, već jer ne
znam hoću li se moći stvarno suzdržati. Moglo bi me ubiti da se pretvaram da
ju želim manje.

162
 „Uh – huh.“ Zenny govori glasom koji govori koliko je očito naklonjena
mojim razuzdanostima, ali za svaki slučaj baci pogled na svoju majicu. To je
majica s misionarskog putovanja od prije nekoliko godina, s riječima Maison
de Naissance ispisanim ispod slike križa postavljenog na obrisima Haitija.
Zvuči poznato i uspijem se prisjetiti mutnog sjećanja Tylerove žene koja je
pričala o Maison de Naissance.
„To je rodilište, zar ne?“ Upitam kimajući glavom prema majici.
„Je,“ Potvrdi izgledajući impresionirana jer to znam. „Govoriš li
francuski?“
„Dovoljno samo za naručivanje dobre hrane.“
„Ha. Pa, to je zapravo mjesto koje omogućava prenatalnu i postporođajnu
njegu žena i djece. Bili smo tamo na misionarskom putovanju – to je bio moj
prvi misionarski put ikada – i jednostavno sam se zaljubila.“
„U djecu?“
Raširila je prste u mojoj ruci pokazujući. „U sve to. Svaki dio toga. Mama i
tata su me gurali prema medicini ili pravu i odrastajući sam mislila da je to
ono što sam također željela. Ali bilo je nečega u medicini što je uvijek djelovalo
– ne znam – sterilno, pretpostavljam. Neosobno. Ali kad sam otišla tamo raditi
sa sestrama i babicama, dio mene je oživio. Bilo je tako potrebno, tako intimno,
tako… ljudski. Biti s tim ženama dok su nosile svoju djecu i donosile ih na
svijet. I znati kako veliku razliku sitne intervencije mogu napraviti – osjećaj je
bio magičan. Nema slave u tome, nema novaca, ali magija je bolja od obje te
stvari.“
„I onda si krenula razmišljati o tome da postaneš babica?“
Kimnula je. „Tata je bio tako uzrujan. Naravno, on bi da sam radije izabrala
nešto kao kirurgija ili onkologija, ali u najmanju ruku zar nisam mogla
napraviti kompromis i studirati porodiljstvo? Ali pretpostavljam da poznajem
previše doktora i osjetila sam da bi me odabrati porodiljstvo umjesto
primaljstva ograničilo. Nisam uopće željela biti doktor, nisam željela biti ta
koja nosi bijelu kutu i igra se Boga.“ Uzdahne, i zvuk se većinom izgubio u
vrtlogu naših kotača na drvenom podu. „To je bila teška borba. Ali nisam se
predomislila.“
„Dakle, što se događa nakon što diplomiraš? Hoćeš li se ikad baviti
primaljstvom ako daš zavjet?“
Lice joj se ozari, kao da sam postavio baš pravo pitanje. „Još uvijek imam
dvije godine u školi primalja nakon što diplomiran i dobijem licencu slijedećeg

163
proljeća. Ali Časna Majka i ja imamo planove. Vidiš, toliko mnogo ljudi koji
dolaze u naše sklonište su u nekoj fazi u kojoj im je potrebna rodiljna skrb – ili
su trudne ili će se poroditi ili možda imaju mlado dojenče i bore se s dojenjem
– a većina njih nema pristup sustavu zdravstvene skrbi. Neke od njih se boje
otići u bolnicu, čak i ako rađaju jer nemaju dokumente i boje se da će biti
uhićene ili deportirane. Neki ljudi si jednostavno to ne mogu priuštiti. Stoga
što ako bi otvorile naš vlastiti porodiljni centar? Tu u Kansas Cityju? Postoji
ogromna potreba za njim, a do trenutka kad završim svoj studij primaljstva,
nadamo se da ćemo imati dovoljno novca i sve potrebne dozvole da ga
pokrenemo. Možemo pomoći tolikim ljudima, Sean, u svim sferama života.
Zbilja možemo napraviti razliku.“
Očaran sam strašću u njezinom glasu. Ne mogu se sjetiti da sam se osjećao
tako strastvenim oko ičega, iz bilo kojeg razloga, bilo koje posvećenosti, ikad
u svom životu, a jaz između nas u ovome istovremeno ponižava i fascinira.
Osjećam se kao da bih mogao provesti slijedeću godinu razmišljajući o tome i
tek početi otkrivati razdor između tipa žena kao što je Zenny i tipa muškarca
kao što sam ja.
Zenny je vidjela patnju i to ju je natjeralo da se poželi uključiti i mijenjati
stvari i posvetiti svoj život pomaganju. Doslovno jedino vrijeme u svom životu
kad sam vidio i osjetio stvarnu patnju – Lizzyno samoubojstvo – moj odgovor
je bio sve odbaciti. Odvojiti se. Prezirati.
Po prvi put sam počeo shvaćati zašto se Tyler vratio Crkvi. Zašto je postao
svećenik.
I odjednom se osjećam čudno Zbog vlastitih odabira, zbog vlastitih
uvjerenja. Djeluju ravno i bešćutno pored Zennyne žive, energične revnosti.
Nisam se navikao osjećati tako radi sebe i poprilično je nelagodno.
„Da nisam posredovao kod Keeganovog ugovora, kako ste planirale
uklopiti porođajni centar u sklonište? Već ste natrpane u tom prostoru samim
bavljenjem uobičajenih stvari oko skloništa.“
Slegne ramenima. „Pitale bi vlasnika za više prostora u zgradi budući da
je ionako bila prazna. Ili pronašle izmještenu lokaciju. Imamo nade da će se
nešto otvoriti.“
Taman se spremam reći da joj nije potrebna vjera, da ima mene i da ću se
pobrinuti da dobije jebeno najbolje dostupno mjesto u ovom gradu, ali moj
razgovor s mamom i dalje mi zvoni u glavi, labavi ležaj koji dubi moje misli.

164
Kao da nitko ne mari za to što ja mogu učiniti kad oni imaju vjere, a otkrivam
da sam radi toga poprilično nesretan.
Umjesto toga, provjerim na sat i vidim da je vrijeme da mojih šezdeset
dolara pronađe svoj novi dom.
„Vraćam se odmah.“ Kažem dajući Zenny poljubac na brzinu i potom
odjurim prema prednjem stolu klizališta izbjegavajući tinejdžere dok odlazim.
A kad se vratim, ona je naslonjena na ogradu s vanjske strane klizališta,
promatra hrpe mladih koji rolaju okolo.
„Je li sve u redu?“ Upitam jer upravo sad izgleda vrlo zamišljeno i nimalo
tužno.
„Oh, da.“ Uvjerava me. „Samo razmišljam o stvarima.“
Naslonim se pored nje, udarim o njezin kuk lagano svojim. „O kakvim
stvarima? Još o porodiljnom centru?“
„Da bar. Vjerojatnije je da me je razmišljanje o centru za rađanje navelo da
razmišljam o tom prvom misionarskom putovanju, a to me navelo da
razmišljam o tome da ponovno budem tinejdžer… kao, ja jednostavno –“
Zastane i dobijem osjećaj kako mi ne želi reći. Ili da želi, ali misli kako ne bi
trebala. Konačno dopusti da sve izleti van. „Nisam puno starija od ljudi na
klizalištu, ali već se osjećam kao da sam toliko toga propustila. Nisam imala
subote navečer za zafrkavanje uokolo – ako nisam radila domaću zadaću,
volontirala ili bila na debatnoj turneji, bila sam na večerama s prijateljima
mojih roditelja ili nekom društvenom događaju na kojem smo trebali biti
viđeni. Moje tinejdžerske godine su provedene u pokušavanju da napravim
od sebe savršenu Iverson kćer i nakon što sam to odbacila, osjećala sam se kao
da sam se morala još više truditi. Morala sam biti najbolji student sestrinstva,
najbolja postulantica, da odbacivanje svega toga bude vrijedno, i – “
Dopuštam joj da pronađe svoje misli, svoje središte. Izvija svoje prste
zajedno do razgovara, a izvija ih dovoljno snažno da članci joj postanu napeti.
Ne sviđa mi se to što povređuje sebe dok je uznemirena, stoga se zavučem iza
nje i obuhvatim joj ruke svojima prisiljavajući ih da se opuste.
Uzdahne i stopi se sa mnom, njezina kosa me neodoljivo škaklja po vratu.
„Pretpostavljam da se samo brinem da sam isto odbacila posljednje tri
godine pokušavajući dokazati da mogu uspjeti na ovaj način. Kao da možda
cijelo ovo vrijeme nisam radila dovoljno snažno samo za sebe; čak iako je to
izgledalo kao da to radim na neki način protivno svojim roditeljima, to je i dalje
bilo zbog mojih roditelja.“

165
 „Govoriš li to da sumnjaš?“ Upitam ne mogavši prigušiti mali sretan nalet
zadovoljstva koji mi se potpaljuje u grudima. „Možeš prestati pokušavati
dokazati svojim roditeljima da su u krivu i prestati tu stvar s redovnicama i
jednostavno se umjesto toga udati za mene?“
Trese se od smijeha u mojim rukama. Misli da se šalim. Čekaj, ja se šalim,
zar ne?
Definitivno se šalim. Stvarno. Jednostavno se šalim kako želim vidjeti
Zenny na drugom dijelu prolaza u crkvi u veličanstvenoj bijeloj vjenčanici,
njezina naušnica u nosu zlobno svjetluca pod njezinim velom. Ili da želim
provesti svaku noć ostatak svog života ljubeći ta fantastična usta i gledajući
njezin slatki trbuh koji polako raste s našim djetetom i ljuljajući te male bebe u
svojim rukama dok ih promatram kako guguću, cvrkuću i trepću dok tonu u
san.
Naravno da sam se samo šalio da želim provesti ostatak svog života s
najljepšom, najfascinantnijom, najseksi ženom koju sam ikad upoznao. To je
šala. Ha. Ha. Ha. Urnebesno.
O moj Bože, tako sam sjeban.
„Sean? Jesi li dobro? Sav si se ukočio i iznenada postao tih.“
„Potpuno dobro.“ Lažem, ali nažalost, glas mi je kvrgav i zategnut i sasvim
očito daje do znanja koliko nisam dobro. Osjećam se kao da jedva mogu disati,
jer čak ni ja ne znam tko Sean Bell više jest, i sve što želim na jebenom svijetu
je biti blizak s ovom djevojkom, ali čak i imati ruke oko nje ne djeluje dovoljno
blizu. Akutno, bolno sam svjestan da ona nikad neće biti moja. Ona će uvijek
biti Božja.
Ali prije nego me može prozvati zbog moje očite uznemirenosti, DJ-ev glas
se dođe iz razglasa utišavajući brbljanje na klizalištu.
„A sad imamo jako posebnu večer rolanja parova. Ova pjesma ide za
Zenny od Seana.“
Zenny se okreće u mojim rukama i ne postoji način na koji mogu znati je li
zabavljena ili uznemirena jer izraz na njezinom licu je poprilično obje te dvije
stvari.
„Zenny, Sean kaže kako ti možeš natjerati ovog grešnika da se promijeni.“
Nastavlja DJ, a to su zapravo riječi pjesme koju sam odabrao, ali on je to rekao
tako tečnom slatkorječivošću da je stvarno zvučalo kao nešto što bi ljubavnik
rekao i na trenutak sam se pitao bih li ja to rekao. Ionako već želim oženiti ovu

166
curu – što će se još u mojim starim grešnim obrascima ponašanja promijeniti
kad budem u njezinoj blizini?
Počinje svirati „Locked Out of Heaven“ Brune Marsa dok se svjetla
prigušuju i disko kugla se počinje vrtjeti. (Šezdeset dolara zbog posla, svi,
šezdeset dolara koje su sad u vlasništvu pomoćnika upravitelja – pomoćnog
upravitelja koji je isto tako slučajno stari Aidenov prijatelj iz bratstva.)
„Volim ovu pjesmu.“ Kaže i to je najoprezniji način na koji je itko izrekao
te riječi u povijesti svijeta.
Nasmijem se i povučem ju za ruku kako bih je povukao na podij. „Znam.“
Kažem joj. „Malo sam istraživao prije nego smo došli večeras.“ Nisam joj rekao
da je „istraživao“ uključivalo to da listam kroz njezin Instagram kao bolesno
zaljubljeni tinejdžer.
DJ ukori sve klizače koji nisu parovi s podija, i ubrzo su tu samo parovi
čudnih tinejdžera i potom ja i Zenny, jedini odrasli. I unatoč njezinoj prvotnoj
opreznosti, Zenny se zagrije za moju malu gestu, čvrsto mi drži ruku i pjeva
zajedno s riječima pjesme i izgleda tako slasna za ljubljenje da je sve što mogu
napraviti je nastaviti rolati se i ne uzeti ju u svoje ruke i otići s njom negdje kao
kakav špiljski čovjek na rolama. I na kraju pjesme, čak mi dozvoli da nas
uvučem u polagani poljubac ispred svih, dopušta mi da ju grickam i kušam
njezine usne sve dok klizalište ne odjekne jaucima i aplauzima i ona nas
odvuče uz postiđeni osmjeh.
„Žao mi je što si propustila toliko tinejdžerske zabave.“ Kažem dok se
pjesma mijenja i ponovno se rolamo. „Ali moraš priznati da su neke stvari
zabavnije kad si odrastao.“
Kratko mi se zločesto nasmiješi. „Oh, stvarno? Pokaži mi onda druge
stvari.“
„Je li to izazov, Zenny-buho?“
Obrve se izdižu. „Jesi li dorastao izazovu?“
Oglasim se kao arogantni dječak i odguram ju s podija za rolanje na loš
tepih i prema pultu za najam rola.
„Sean? Gdje mi – Sean!“ Moja mala sljedbenica pravila paničari dok ja
gledam na obje strane kako bih se uvjerio da nikoga nema u blizini i potom se
provučem ispod pulta povlačeći ju sa sobom.
„Ššš, dobro je.“ Mrmljam. „Potplatio sam zaduženog upravitelja.“
„Ti si što – “

167
 Ali tada ju hvatam u zagrljaj i rolam s njom tamo iza zidova i zidova rola
za najam, u mračni kutak koji je skriven od pogleda. Podignem ruke s obje
strane njezinih ramena i pribijem ju uz zid svojim pogledom. „Sad, dopusti mi
da ti pokažem što muškarac može napraviti bolje od tinejdžera.“
Čak i na zatamnjenom, čudnovato osjenčanom svjetlu mogu vidjeti kako
joj se zjenice šire i čak i kroz glazbu, mogu čuti kako joj se disanje mijenja.
„Da?“
„Da.“ Nagnem se prema naprijed, nosom prelazim linijom njezine vilice.
Kao i uvijek, miriše nježno i cvjetno, kao ruže na vjetru. „Vidiš, da sam
tinejdžer, bio bih tako uzbuđen jer imam djevojku fantastičnu kao ti ovdje iza
da ne bih bio u mogućnosti biti strpljiv. Gurao bih svoju ruku u tvoju majicu i
gnječio ti sise. Ali ja nisam dečko, Zenny, i znam si uzeti vremena.“
Drhti dok primičem lice na predivnu krivinu između njezinog vrata i
ramena i udišem njezin miris.
„Znam da djevojkama trebaju posebni mali poljupci.“ Mrmljam nježno
ljubeći njezin vrat. „Posebni mali dodiri.“ I potom se moja ruka spusti na
vanjsku stranu njezinog bedra i prelazim prstima preko šava njezinih traperica
sve dok ne pronađem petlju za remen. Zakačim prste u petlju i lagano joj
povučem kukove prema naprijed. Naša tijela su sad skoro stisnuta zajedno i
ona se izvija prema meni, pokušava prići bliže, tražeći pritisak i trenje.
Ne dopuštam joj to još, vraćam svoju pozornost na njezina usta. Na te
neprestano napućene usne koje češem svojim usnama sve dok ih ne otvori za
mene. Sve dok ne mogu kliznuti svojim jezikom preko njezinog u nježnom,
toplom plesu. Bože, taj njezin jezik, sa svojim nesvjesnim treperenjem i
neodlučnim lepršanjem. Ne mogu zaustaviti režanje u grlu dok ona hrabro
poseže prema mom vratu i privlači me snažnije uz sebe produbljujući
poljubac.
A pomisao na njezin neiskusni jezik koji stvara te iste sitne male titraje i
lepršanje na glaviću mog kurca umalo me odvede do ludila, pošalje nalet tako
nasilne potrebe kroz moju krv da mi se šake same od sebe stisnu oko njezinih
petlji za remen i ja zarežim u njezina usta.
Zbog mog glasanja ona zadahće i odmakne se taman toliko da progovori.
„Što je još djevojkama potrebno?“ Upita zadihano. „Pokaži mi što dječaci ne
mogu.“
Druga ruka mi kružno kreće se preko ovratnika njezine majice, izazovno
prelazi preko košarica njezinog grudnjaka dajući joj dovoljno senzacije da ju

168
uzbuđuje, ali nimalo dovoljno da ju zadovolji. „Želiš reći kako želiš da te
muškarac zadovolji? Želiš da stavim ruku dolje u tvoje gaćice i učinim da ova
užasna, mala žudnja nestane?“
Žudno kima glavom, oči su joj velike i usne razdvojene, a njezini kukovi se
meškolje. „Potrebna mi je tvoja pomoć.“ Šapuće. „Ni jedan dječak mojih
godina ne zna kako učiniti da se osjećam bolje.“
Igra se pomalo mijenja, prelazi na opasno strmu padinu, a potom Zenny
ide prema naprijed i baca nas preko ruba. „Da sam još uvijek tinejdžerica,“
Kaže, oči joj pronalaze moje, i sranje, tako su tamne i gladne da nema načina
da ću moći reći ne bilo čemu što želi. „I da si ti još uvijek muškarac…“
„Bilo bi pogrešno.“ Uspijem reći, iako bilo koji sudac koji bi pravo sad
mogao pogledati u moje misli bi me poslao ravno u zatvor.
„Sedamnaest.“ Kaže. „Skoro osamnaest.“
„Neetično.“
Njezini kukovi konačno stupe u kontakt s mojima trljajući se o moju
erekciju. „Još malo pa legalno.“
Kurac mi se uzbudi i ja sam sramotno tvrd. „Isuse Kriste.“
„Prije četiri godine.“ Nastavlja i dalje, „imati ću skoro osamnaest.“
„Ja ću imati trideset i dvije, Zenny.“
„A što da si me tad ponovno vidio? Što bi napravio?“
„Ja bih – “ Jebi ga. Ne mogu razmišljati kako treba.
„Da si me vidio i da sam ti rekla da mi je potrebna pomoć? Da mi se cijelo
tijelo osjeća čudno i da znam da jedino ti možeš učiniti da se osjeća bolje?“
„Zenny.“ Kažem, preklinjem. Ponovno je učinila tu stvar kad je preuzela
kontrolu, ukrala ju i ostavila me ošamućenog i zapanjenog, čak iako sam ja taj
koji bi trebao biti stručnjak, a ona djevica.
Hvata ruku koja još uvijek prebire po njezinoj košarici grudnjaka i vodi ju
dolje prema njezinom dugmetu na trapericama. „Samo se pretvaraj.“ Mrmlja.
„To je samo mašta. Znam da ne bi, ali sad sam odrasla i možemo se pretvarati
da bi.“
„Ja – “
„Što ako bih ti pokazala gdje me boli?“ Upita vodeći sad moju ruku da
obuhvati njezinu pičkicu. Vrela je na dodir. Čak i kroz traper. Čvršće pritišće
moju ruku uz nju, trlja se o nju. „Ako bih te preklinjala i preklinjala i
preklinjala? Ako bih rekla, samo ovaj jedan put, samo jednom, nauči me kako
učiniti da mi se pičkica osjeća bolje?“

169
 Nauči me kako učiniti da mi se pičkica osjeća bolje. Isuse, ne mogu se oduprijeti
ovom sranju. Ispustim ranjen, povišen izdah i ona zna da me ima. Trijumfalan
osmijeh joj igra na usnama.
Ruka mi putuje prema dugmetu njezinog šlica i otvara ga uvježbanom
lakoćom. Oboje sad gledamo prema dolje u njega, na prizor moje ruke
uokviren rolama i trapericama, njezinom starom majicom i mojim preskupim
satom, i upravo sad djeluje jako, jako jednostavno pretvarati se. A onda kad
sam otkopčao njezine traperice i gurnuo svoje prste dolje u njezine gaćice i kad
sam osjetio kako je jebeno vlažna, svo pretvaranje je nestalo kroz prozor.
„Dušo.“ Šapućem omotavajući jednu ruku oko njezinog struka kako bih ju
držao mirno dok ju škakljam preko njezinih skliskih nabora. „Moja mala
redovnica je tako vlažna za mene.“
Meškolji se onog trenutka kad su moji prsti pronašli njezin otvor. „Je li ovo
ono što ti treba, dušo? Da prstima obrađujem ovu nevinu pičkicu?“
Očajno kratko kimne glavom, izdahne molim te kao da se pokušava gurnuti
na moje prste. Radi njezinih rola se pomiče i zabacuje i jedina stvar koja ju
čvrsto drži je moja ruka na njezinom struku i dva velika prsta koja okružuju
njezin ulaz. Moja ruka na njezinom najtajnijem mjestu je nježna, vješta,
postepeno radi na njezinom otvoru dok mi dlan obuhvaća njezin klitoris.
„Misliš li da si spremna za dva prsta?“ Upitam.
„Ja – “ Glava joj se kotrlja nazad na zid. „Da, Bože, molim te.“
„To je dobro.“ Kažem joj. „Moraš naučiti primiti više prstiju ako ikad
planiraš odrasti i primiti moj kurac.“
Radi mojih sramotnih, zabranjenih riječi njezine se treptave oči zatvore i
ruka joj stisne u šaku moju majicu. „Da, molim te, molim te.“ Stenje i kliznem
s oba prsta u unutrašnjost.
Tako je jebeno uska i tako mokra da mi je ruka prekrivena njome, i ona
prelijepa ovako, tako slatka, seksi i moja, moja hrabra na neki način djevica, i
tako je jednostavno zaboraviti da će me ona napustiti, da nisam zapravo ja taj
kojeg želi, već moje tijelo i moje iskustvo. Lako se pretvarati da zapravo želi
mene, šefujućeg, punog mana Seana, i da kad krene ispuštati moje ime tim
zadihanim, zraka žudnim rafalima dok jaše na mojoj ruci, to je zato jer osjeća
istu stvar koju ja osjetim: tu oštru, nazubljenu žudnju.
„Osjećaj je tako dobar.“ Uspijeva izreći. „Oh Bože, Sean, osjećaj je tako
dobar, osjećaj je tako dobar – “

170
 Udara i mlati, a ja ipak milujem njezinu slatku malu pičkicu onako kako joj
treba, mazim mjesta u njoj zbog kojih stenje i trljam joj klitoris, a onda zakopam
lice u njezin vrat i udišem miris seksa i ruža na njoj dok ona ispušta tiho ječanje
i snažno se steže oko mojih prstiju. Još njezine vlažnosti natapa moju kožu i
njezina pičkica se steže dugim, slatkim pulsiranjem, a ja sam tako jebeno tvrd,
ali mislim da bih se skoro mogao odreći svog vlastitog zadovoljstva ako bih
dobio priliku pružati Zenny ovakvo zadovoljstvo svaki dan. Opojno je, skoro
opojno kao i moj vlastiti orgazam.
Zadovoljan, privržen – i da, ponosan – sjaj koji osjećam dok klizim rukama
van iz njezinih gaćica i polako ju zakopčavam je moćnije od ičega što sam ikad
osjetio. Ližem svoje prste lizanjem kao životinja kakva jesam dok me ona
promatra poluzatvorenih očiju i potom kažem, „To nije čak ni početak onoga
što sam planirao za ovu pičkicu večeras.“
I ovaj put, ona je ta koja hvata moju ruku i odvuče me ravno do naših cipela
i čarapa i ona je ta koja me vodi, nestrpljiva, hihotava, zajapurenog lica, nazad
u Audi tako da nas mogu vratiti tamo gdje oboje želimo biti.

171
 “HOĆEMO li se večeras seksati?” Moja nestrpljiva djevojka upita u
dizalu. „Tako sam dobro svršila na tvojim prstima.“
„Draga, dva prsta nisu ni blizu mom kurcu.“ Samozadovoljno ju
obavijestim. Ali vidjevši njezino razočaranje, uvjeravam ju. „Ali svejedno
ćemo se večeras dobro zabaviti.“
„Želim imati seks.“ Žali se.
„Sad, gospođice Odnos ne Definira Seks, mislio sam da smo se složili oko
toga da ja postavljam ritam. I sve je to seks, sjećaš se?“
Uzdahne izgledajući pomalo zabrinuto. „Da. Sjećam se.“
„Dobro. Moja si da pazim na tebe. dušo, a ja želim uživati u svakom
dijelu tebe dok se tvoj cvijet otvara.“
Mislim sve te riječi, ali sam potajno zadovoljan jer postaje gladna za
seksom. I ja isto gladujem za njom, ali čak me niti glad neće natjerati da ovo
ne učinim fantastičnim za nju. A fantastičnim stvarima treba vremena.
Kad smo bili unutra. dajem joj pet minuta da se pripremi za mene, a onda
ju želim golu na svom krevetu, zahtjev koji je primila podignute obrve.
„Onda se i ti moraš skinuti.“ Kaže. „Tako je jedino pošteno.“
„Dobro.“ Složim se i ona izgleda sumnjičavo na moj jednostavni
pristanak, kao da je to na neki način prevara. Smijem se. „Zenny, rado ću se
skinuti gol za tebe. Zbog toga postajem tvrd znajući da ti se sviđa moje tijelo
čak i upola koliko se meni sviđa tvoje. Sad, požuri tako da se možemo
krenuti igrati.“
Nestaje u kupaonici dok ja pripremam spavaću sobu, gasim svjetla iznad
kreveta i palim lampu u uglu, postavljam večerašnje rekvizite na krevet.
Nisam se šalio o vezi toga kako me njezina očita požuda za mnom pali i moj
kurac je težak i krut dok otkopčavam svoje traperice, skidam majicu i
prstima izuvam cipele. Gol sam izuzev svojih traperica – kurac mi je taman,
kruta palica koja viri kroz otvoreni šlic – dok ona otvara vrata kupaonice.
Jarko svjetlo iza nje obasjava njezino tijelo blistavim zlatom, sija preko tih

172
dugih, gipkih nogu, tog zategnutog trbuha i tih prćastih malih sisa, trenutno
zašiljenih čvrstim, zategnutim vrhovima. Njezina kosa je nježna, tamna
aureola, i dok je svjetlo postavljeno pod tim kutom, oči joj sijaju kao zvijezde.
Goli anđeo. Moj goli anđeo.
Kurac mi pulsira i moram progutati kako bih pronašao svoj glas. „Na
krevet.“ Šapnem, umalo puknuvši od potrebe dok hoda prema meni i sjene
njezinog tijela se tope. Svaki centimetar nje je oličenje savršenstva i ja ne
mogu vjerovati da je od svih muškaraca na svijetu ona odabrala sa mnom
podijeliti svoje tijelo. Svoje osmijehe, svoje zabrinutosti, svoje vrijeme i svoje
povjerenje.
Kako sam postao tako jebeno sretan? I kako ću to podnijeti kad završi?
„Predomislila sam se.“ Zenny je rekla pomalo promuklo. „Možeš ostaviti
traperice na sebi.“
A ja shvaćam da joj se ovo sviđa, vidjeti moju potrebu za njom tako očito
uokvirenu, tako bolnu. Zaigrano joj se nakratko naklonim. „Štogod dama
želi.“ Kažem.
„Sad to kažeš, ali znam da ćeš uskoro početi ponovno šefovati – “ Sledila
se kad je ugledala što sam postavio na krevet, a ja proučavam njezino lice i
njezino tijelo dok ona upija igračke. „Sean?“
Dolazim iza nje, sklanjam joj kosu s vrata tako da mogu poljupcima
ostavljati tragove uzduž krivine njezinog ramena. Vrh mog kurca se češe o
udubine na donjem dijelu njezinih leđa i oboje zadrhtimo u isto vrijeme.
„Rekla si da nikad nisi koristila vibrator.“ Mrmljam, usne mi se i dalje
kreću preko tople kože njezinog ramena. „Mislio sam da će biti zabavno
isprobati ga.“
„Oh.“ Kaže. „Ja – nisam shvaćala da su tako veliki.“
Kliznem jednom rukom dolje niz njezinu ruku i preko nje, vodim njezine
prste do drške vibratora koji ju je tako preplašio. „Ovo ne ide u tebe.“
Obećam dopuštajući joj da pogleda igračku. „Toliko je velik jer je tako
moćan. A ovaj –“ Pomaknem joj ruku preko jednog puno manjeg „- je
napravljen za tvoju G točku. Vidiš taj ravni grumen na vrhu? Gurneš ga
unutra i dozvoliš da te škaklja iznutra prema van.“
Ruka joj se sama kreće prema malenom čepu s nakitom na rubu ručnika
na kojem su poslagane igračke. „A za što je ovo?“ Upita podigavši ga. Svjetlo
se presijava preko grimiznog dragulja i svijetli preko debelog umetka u tijelo

173
nalik na metak. Zennyn glas je nevino znatiželjan. „Je li ovo isto za umetnuti
u mene?“
„Da, dušo. Učiniti ćemo ga klizavim, vidiš, i učinit ćemo da se želiš
migoljiti i da se osjećaš prljavo, a onda ću staviti ovo u tvoje dupe i zbog toga
ćeš se osjećati bolje.“
Zastane joj dah. „Hoće?“
Mazim ju nosom. „Znam da zvuči strašno i nećemo to raditi večeras. Ali
želio sam da to vidiš, držiš, da se počneš navikavati na tu ideju.“
„Ja – ne znam o analnom.“ Prizna, ali i dalje drži čep u svom dlanu,
miluje preko hladnog metala svojom drugom rukom. „To mi se uvijek činilo
kao nešto u čemu više uživaju muškarci nego žene.“
„Previše muškaraca je bilo sebično u vezi toga.“ Priznam. „Ali jesam li ja
ikad bio sebičan s tvojim tijelom na način da ti nisi isto uživala?“
Proizvede zamišljen hmm. „Pretpostavljam da još nisi.“
„I vjeruješ mi?“
„Vjerujem ti.“
„Onda želim to isprobati s tobom. Sve što radimo, od analnog do
dijeljenja šalice kave ujutro, prestat ću one minute kad zatražiš. I stoga ako
ga probamo i ne bude ti se sviđalo, prestat ćemo i prebaciti se na slijedeću
stvar. Postoji mnoštvo ostalih stvari za raditi, Zenny-buho, da nećemo čak ni
primijetiti da smo ovu jednu ostavili pored ceste.“
Okreće se u mom zagrljaju, čime je sad moj kurac zarobljen mekoćom
njezinog trbuha. Junački se opirem potrebi da se počnem trljati u njezin
pupak.
„Ali zbilja misliš da će biti dobar osjećaj?“
„Da.“ Kažem joj toplo prislanjajući svoje čelo na njezino. „Reći ću nešto
što nije istina za svaku ženu, ali mislim da će za tebe biti istina.“
„Oh?“
Dozvoljavam da mi se ruka igra na krivini njezina kuka, pleše iznad
mekanog kreveta od kovrča između njezinih nogu. „Jednom kad te
pojebem.“ Kažem, glas mi je ljubazan i pedagoški kao kod učitelja, „Počet
ćeš osjećati prazninu duboko u svojoj pički.“
Pritisnem tupi vršak prsta na njezin klitoris i trljam otekli pupoljak sve
dok ne raširi noge i gurne se prema meni, kao mala potrebita mačkica.
Kliznem prstom prema dolje, zadovoljan što osjetim da je i dalje tako
nevjerojatno vlažna i potom se nježno probijem do njezinog ulaza svojim

174
prstom. „Tu.“ Objašnjavam ulazeći dublje, pritišćući o njezin unutrašnji zid.
„Točno tu, dušo. Oteći će i cviljeti kad je prazna. A kad ti pičkica postane
vlažna i klitoris ti se krene ukrućivati, osjetit ćeš isto tako tu novu prazninu.
Nećeš samo trebati pritisak i trenje. Trebat ćeš ispunjenost.“
Ruke su joj sad ispružene na mojim prsima, metalni umetak se grije među
njezinim dlanom i mojom kožom poput obećanja. „Hoću?“ Kaže dok joj oči
lete gore prema meni. Nježno trljam njezinu unutrašnjost i kunem se, da je
bila mačka, upravo sad bi prela.
„Hoćeš. A ispunjenost će djelovati dobro. I s umetkom u tvom dupetu i
mojim kurcem u tvojoj pički, obećavam ti da ćeš se osjećati tako ispunjeno
da ćeš misliti kako bi ti srce moglo puknuti od toga.“
„Dobro.“ Šapne. „Probat ću.“
Ljubim ju dok ju obrađujem prstom, ljubim i igram se s njezinom
pičkicom sve dok joj ruke ponovno ne naprave onu mačju šapu koja
ponovno mijesi moje grudi, skupljaju se u šake i istežu, skupljaju i istežu.
Izvučem prst van i potom ga prinesem Zennynim ustima, a ona ga bez
poticanja usisa.
Zastenjem. „Jesi li sigurna da si stvarno redovnica?“
Jedini odgovor je još više sisanja, više lepršanja jezikom o jagodicu mog
prsta, a ja ne mogu više čak ni gledati. Vid mi se jebeno muti. Od njezinih
usta na mom prstu.
„Takvog si okusa, dušo.“ Kažem dok siše. „Zar nije tako dobar? Tako
sladak? Jebi ga, ne mogu dočekati da te ponovno poližem.“
Zbog toga joj trepavice zadrhte od iznenađenja, a ja se nasmijem
oslobađajući svoj prst i povučem njezinu ruku sa svojih grudi. Izvučem joj
analnu igračku iz ruke, na brzinu joj poljubim dlan, a potom joj kažem da se
popne na krevet.
„Kako?“ Upita, sva njezina hrabrost od sisanja prsta se topi u
samosvjesnost. „Trebam li leći dolje, ili biti na sve četiri, ili…“
Ideja Zenny na sve četiri umalo mi priušti srčani udar, stoga u interesu
mog zdravlja i smrtnosti kažem, „Što kažeš za početak na koljena, pored
naslona za glavu. Tako se možeš držati radi ravnoteže.“
Do trenutka kad se namjestila, tijelo joj je svo napeto i nesigurno, i kad
upalim vibrator s drškom i on proizvede duboko brujanje kao motor
automobila, mogu vidjeti trenutak u kojem umalo pobjegne. U trenutku sam

175
iza nje, ljubim joj vrat, prelazim umirujućim rukama svuda preko njezinog
trbuha, grudi, nogu. „Tu sam,, dušo.“ Pjevušim joj uz uho. „Tu sam.“
„Zvuči kao nešto previše.“ Kaže i mogu čuti trud koji ulaže u to da joj
glas zvuči smireno.
„Jest nešto previše, ali samo na najbolji način. Želiš li sada biti moja
hrabra cura? Dopustiti mi da te dotaknem s njim?“
Kimne ispustivši dah. „Naravno.“ Promatram ju zabavljeno dok
priprema svoje tijelo kao da ću rasuti paukove svuda po njemu ili nešto
takvo.
„To je samo vibrator.“ Mrmlja više za sebe nego meni, „Ne znam zašto
sam tako – aah! Sean!“
Stavio sam široku glavu drške na nježni taban njezine noge, škakljam ju.
Vrišti od smijeha, a ja ju držim mirno uz sebe, popuštajući jedino na njezinoj
nozi onaj tren kad se samo smije i opet uživa, sve dok se njezina bojazan nije
istopila do smijeha. A potom polagano, lijeno krenem putem uz njezinu
nogu uzduž njezinog lista, od njezinog lista do njezinog bedra, držeći
igračku dalje od njezinih erogenih zona. A ona ostaje rastopljena i opuštena,
čak i posrće naprijed prema uzglavlju kreveta i sretno pjevuši dok koristim
dršku kako bih joj masirao leđa, ramena i vrat.
„Moja baka je nekad dobivala te kataloge.“ Kaže. „Koji su imali 'osobne
masažere za vrat'. Znaš onu vrstu kataloga koji također imaju mjesta u
kojima skrivaš rezervni ključ i nove kalupe za kolače?“
„Mmm.“ Kažem više zainteresiran za to kako se Zennyna leđa mreškaju
od zadovoljstva dok masiranjem uklanjam napetost.
„Upravo sam shvatila da su ti 'osobni masažeri' bili vibratori.“ Zenny
doda i ispustim zvuk koji joj govori koliko je to neodoljivo slatko. „I.“ Doda.
„Pretpostavljam da, ako se moja baka mogla nositi s time, mogu i ja.“
„Drago mi je da to čujem, lutkice. Raširi malo noge.“
Učinila je to i sretan sam što vidim da više ne djeluje nervozno. Još uvijek
se krećem oprezno, nježno, krećem se od njezinih ramena prema rukama, od
njezinih ruku prema grudima. A tu lagano, namjerno očešem glavom drške
preko jedne ispupčene bradavice.
Učinak je trenutan i slatko ugodan. Ispušta potrebit uzdah i izvija se
prema njegovom dodiru, pokušava ga vratiti natrag. Udovoljavam joj,
pružam svakom čvrstom malom vršku svu pozornost koju zaslužuje. A

176
onda, kad ju imam svu izvijenu i zadihanu i njezini kukovi se kreću tražeći
olakšanje, pomaknem dršku dolje niz njezin trbuh.
„Oh.“ Izdiše i njezina glava pada nazad kako bi se odmorila na mom
ramenu. „Oh.“
Štap zaigrano zuji svuda okolo njezinog pupka, uranja zujanje u mekoću
oblina njezinih unutrašnjih bedara. I taman kad se izvija i okreće, pokušava
uhvati zujanje svojim kukovima, dajem joj ono što joj treba. Raširim ruku
preko njezinog trbuha, privučem ju blizu sebe i potom mazim glavom drške
njezin klitoris.
„Oh.“ Zenny zadahće, glas joj je usijan od iznenadnog zadovoljstva.
„Sean, to – osjećaj je tako dobar….“
Zahihoćem se, namještam jedno od njezinih savršenih bedara tako da
mogu bolje namjestiti vibrator na nju. „To je ideja, Zenny-buho. Ne bi trebalo
izazivati loš osjećaj.“
„Ne.“ Mrmlja, tijelo joj se vrelo, grešno se grči uz moje. „Nije loše.
Dobro.“
Cerim se, poljubim je u uho i potom ju natjeram da se ponovno uhvati
rukama za uzglavlje. Volim se igrati ovako s njom, s njezinim leđima na
mojim grudima i mojim rukama oko nje, ali svo to kretanje uz moj kurac će
me dovesti da izbacim svoje sjeme u trenu, a to ne želim. Želim da ovo bude
radi nje i samo radi nje.
I tako, nakon što je stavila svoje ruke na uzglavlje i ponovno je lagano
podignuta na koljena, kliznem vibratorom straga ispod nje, tako da ona
može kontrolirati ugao i pritisak, tako da ga može jahati i moja djevojka se
krene jebati o vibrator kao prvakinja, pronalazeći polagani, zanjihani ritam
koji ju ostavlja znojnu i drhtavu nakon samo par minuta.
Promatram predstavu ispred sebe, očaran, hipnotiziran, kurac mi je
prešao preko ljudskih granica krutosti i postaje čvrst poput mitrila ili
adamantiuma. I jaja su mi već toliko jako povučena prema gore i neka zubata
bol mi već siječe tako fantastično duboko u preponama, a ona je jednostavno
tako prelijepa ovako, njezina glava joj visi među ramenima, kao da je
savladana od zadovoljstva i svakom dražesnom, čvrstom linijom njezinih
leđa, struka i guzice izloženih pogledu. Pomiče svoju pičkicu tako dobro
preko igračke i ja sam tako ponosan na nju i govorim joj to. Govorim joj kako
je hrabra jer je probala nešto novo, govorim joj koliko mi njezino povjerenje
znači, koliko to mnogo cijenim, koliko ga mnogo želim zaslužiti i zaslužiti

177
nju. Govorim joj kako je prelijepa, kako joj dobro guzica i bedra izgledaju
dok kruži svojom pičkom iznad igračke, koliko snažno i kako slatko izgleda.
A radi mojih riječi ona stenje još više, njezino tijelo se mreška od
nagomilane potrebe dok prilazi sve bliže i bliže rubu i onda se slučajno
primakne previše prema naprijed i umjesto da trlja svoju pičkicu o vibrator,
tupa glava klizne natrag prema čvrstom otvoru njezinog šupka.
Drhtaj prođe kroz cijelo njezino biće, cijelim putem dolje do njezinih
prstiju na nogama, a onda to učini opet.
Ovaj put namjerno.
Zaleđen sam na koljenima, držim joj dršku, promatram dok nevina
redovnica jaše dupetom na vibratoru, slušam njezine prljave uzdahe i
drhtanje dok se približava sve više i više, a onda se dogodi. Ne s vibratorom
na njezinom klitorisu ili na njezinoj G točki ili čak bradavici. Ne, mala sestra
mog najboljeg prijatelja svršava da joj se prsti grče, stenje u vrhuncu dok joj
je vibrator naslonjen na njezin anus, a ja imam najbolji pogled na predstavu.
Uz hrapavo gunđanje i olakšanje koje mogu osjetiti po trzanju svojih
mišića na trbuhu, eruptiram svuda po njezinim nogama, njezinom dupetu i
krevetu. Eruptiram bez da me je dotakla, bez da sam dotaknuo sam sebe,
samo od jebenog gledanja u nju i prolijevam se posvuda u velikim, vrelim
mlazovima koji joj prekrivaju kožu, moje zapešće i dršku i doslovno svuda,
a sranje u tome je da sam još uvijek tvrd kad sam svršio i kad se Zenny
okrene natrag, omamljena i još uvijek drhtava, šapne. „Napravi to opet,
pokaži mi, pokaži mi.“ I ja joj učinim to, pokažem joj. Spustim dršku i
uhvatim se, a nikad to nisam napravio već uprljan i ljepljiv od sebe, i
šokantno je prljavo, čak i za Seana Bella, koristiti svoju vlastitu spermu da
bih si izdrkao, ali čini se da je to način kako to ide sa Zenny, da me ona gura
u novo i izopačeno kad sam pomislio da ne postoji više novih izopačenosti
koje mogu probati.
U svakom slučaju, sjećanje na njezino čvrsto dupe dok se kreće o dršku
je i dalje bolno, slatko svježe, a njezin izraz lica sad – strastvena znatiželja i
otvorena požuda – i njezine ruke koje trljaju gore dolje po mom trbuhu,
razmazuju još više spermu posvuda –
Pa, nije trebalo dugo. Svršio sam opet, ovaj put snažnije i opakije od
prvog puta, probijalo se kroz mene kao tornado, a Zenny mrmlja od
zadovoljstva dok to činim, njezine ruke se spuštaju dolje kako bi mi stisnula
bedra dok dahćem i špricam kroz to.

178
 „Isuse Kriste.“ Uspijem, nakon što mi je tijelo u potpunosti iscijeđeno.
Osjećam se kao da me udario kamion. Ali seksi, zapanjujući kamion za koji
želim da me udara svaki dan ostatak mog života. „Što mi to radiš?“
„Činim te vrlo, vrlo…“ Glas joj je zavodljivi šapat dok se naginje dovoljno
blizu mom licu da me poljubi. „… jako, jako… ljepljivim.“

SLIJEDEĆI TJEDAN prolazi u balansiranju između žudnje i olakšanja.

Odbijam sebi dozvoliti da budem razlog da Zenny preskoči ijednu od svojih
obveza te je vozim na sve njezine smjene na klinici, predavanja i smjene u
skloništu kako bih joj olakšao život, a navečer ju tjeram da napiše svoju
domaću zadaću prije nego se krenemo zafrkavati okolo, sjedi za kuhinjskim
stolom sa mnom dok radim na ugovorima i pregledavam e-mailove od
klijenata.
Agonija je to što mi nedostaje cijeli dan i onda joj biti toliko blizu, a opet
morati držati odstojanje, ali isto tako umanjuje dio krivnje koju osjećam zbog
našeg neobičnog dogovora. Osjećam se kao da joj pomažem, podržavam je
u tome da se pobrine za sebe, a osjećati se tako zbog žene koja mi se sviđa na
onaj način na koji mi se Zenny sviđa je puno više od ovisnosti.
Ali ponekad mi Elijahovo lice zabljesne u mislima, kao veliko TI SI
ŠUPČINA upozorenje i tada nisam siguran je li dobra ili užasna stvar to što
sam tako ovisan o Zenny.
„Ponašam li se previše kao stariji brat prema tebi?“ Upitam je za
doručkom.
Zenny podigne pogled s knjige o sestrinstvu u svom krilu treptajući.
„Objasni.“ Naredi.
„To što sam te natjerao da se useliš. Što te svuda dvozim. Brinem se da
završiš svoju domaću zadaću. Pravim ti ujutro kavu.“ Donosim spomenutu
kavu do nje kako bih naglasio svoju poantu.
Prihvaća svoju kavu uz cerek. „Jako, jako je užasno imati seksi milijunaša
koji glumi osobnog baristu, osobnog šofera i osobnog slugu zaduženog za
orgazme uz sebe.“
Sjedam na stolicu nasuprot nje, naslanjam se na stol i omotavam svoje
ruke oko njezinih koje su trenutno omotane oko tople šalice.
„Ozbiljan sam Zenny-buho.“ Kažem.

179
 „Dobro.“ Kaže i izgleda kao da razmišlja o tome. „Dobro, pa, ja sam
odabrala useliti se ovdje na mjesec dana i da, to je bilo pod utjecajem mnoštva
orgazama, ali ne žalim. Zapravo mi se sviđa to što ti je moj uspjeh bitan
podjednako kao što je bitan meni. Navikla sam na – “ Ruke joj lebde iznad
mojih dok pronalazi pravu riječ. „– to da sve sama obavljam, da moram biti
najbolja, ali isto tako da to mora izgledati kao da je jednostavno, znaš?
Umorim se, a lijep je osjećaj kad je netko sa mnom zajedno u igri, nije kao da
je više sve samo na mojim ramenima. Što još uvijek i jest u doslovnom
smislu, ali barem je osjećaj lakši. U najmanju ruku je manje usamljenosti. I
puno zabavnije.“
Razvedrim se. „Ozbiljno?“
„Ozbiljno.“
„Ja jednostavno…“ Zašto ne mogu završiti s tim. „Ti si tako mlada.“
„Hmm.“ Kad podignem pogled, njezina glava je nagnuta i usne
napućene kao da je to neki akademski problem, a ne neki krajnje osoban.
„Pa.“ Upita. „Pretpostavljam da je pitanje bi li se ponašao ovako s bilo kojom
drugom ženom do koje ti je stalo?“
Razmišljam o svojim partnericama u prošlosti i premda sam spavao sa
ženama svih rasa, vjere i godina, postoji problem u tom pitanju i vrlo je
jednostavan. „Ne postoje ostale žene do kojih mi je stalo na ovaj način.“
Objasnim. „Ti si prva i iskreno, s obzirom na moje godine, mislim da ćeš
vjerojatno biti i jedina.“
Usta joj se razdvoje kao da ne diše, kao da sam rekao nešto
monumentalno ili nešto ludo – ili nešto monumentalno ludo – ali nisam. To
je samo jednostavna činjenica. I činjenica je to kako sam mislio da ona to već
zna.
Konačno udahne i skrene pogled prema prozoru. Jutarnje svjetlo joj se
igra na licu, presijava se preko grebena njezinog nosa i jagodica slabašnim
sjajem zlata. „Sean, ne znam što da kažem na to.“
Obrve mi se zbunjeno skupljaju. Što misli da bi trebala reći? To je bila
samo objektivna istina, kao boja neba ili redoslijed čitanja novela Wakefield
Sage. Ne zahtijeva odgovor.
Ali onda shvatim kako ona možda misli kako bih ja volio da ona prirodno
reagira, da napravi neku izjavu o svojim osjećajima zauzvrat, što naravno ne
očekujem…

180
 Mislim, definitivno ne očekujem to i nije mi to ranije palo na pamet, ali
sad kad jest palo na pamet, mogu osjetiti tu stvar u svojim grudima,
prazninu. To je gotovo kao fizički prostor i nekako znam da ako mi uzvrati
nešto – da joj se sviđam, da joj je stalo do mene, bilo što – to će ispuniti
misterioznu pukotinu i nekako bih se radi toga osjećao bolje.
„Vratimo se mojim godinama.“ Kaže i ja se umalo turobno nasmijem.
Doista smo zalutali u nepoznato područje ako bi naša ogromna razlika u
godinama djelovala kao sigurna tema razgovora.
„Da?“
Sad je na njoj red da obuhvati moje ruke i smiješi mi se jednim od onih
Zenny osmijeha koji su puni kontradikcija jer znam da pokušava ohrabriti,
ali ju isto tako nešto muči. Ne sviđa mi se ovo, ništa od toga, napaćen osmijeh
ili spoznaja da joj je zbog mene nelagodno, ali isto tako ne mogu podnijeti
da povučem ono što sam rekao o tome da je ona jedina za mene. „Cijenim to
što se brineš za mene i dok možda postoje neke žene u mojoj situaciji koje bi
se osjećale ugušeno ili poniženo, meni je to u redu. Zapravo, sviđa mi se.
Osjećam se skoro, pa, obožavano, a to je lijepo. I isto tako imam povjerenja da,
ako te pitam da se povučeš, da ćeš to i napraviti.“
„Bilo što. Bilo što da kažeš ili želiš, učinit ću to.“
„Vjerujem ti.“ Kaže, a ja poželim da ona ne izgleda toliko zabrinuto dok
je to govorila.
Preostala su tri tjedna, prisjetim se. Preostala su samo tri tjedna.

KAKO DANI PROLAZE, ona postaje sve hrabrija i hrabrija u krevetu,

upotrebljava riječi koje mi se sviđaju: pičkica, kurac, svršiti. Jebi ga. Postaje
nestrpljiva u vezi mog kurca, što je upravo ono što sam želio, da se raspada
od požude, puca radi nje, bolna, izmučena i zrela radi nje – a večeras je noć
u kojoj ću joj konačno dati ono što tako žudno želi imati.
Ali prije svega dvije stvari.
Prva točka poslovnog zadatka: mislim da sam pronašao mjesto za
redovnice, obnovljeno skladište koje stoji prazno na sjevernom kraju centra
grada, s vlasnikom koji očajno treba bilo kakvu poreznu olakšicu na prazno
imanje. Trebat će mu kuhinja i spavaonica, ali ne samo da je smješteno
između autobusnih stajališta i međugradskih prometnica, već ima dovoljno

181
mjesta za porodiljni centar na susjednom imanju koje je vlasnik isto tako
voljan dati u najam.
Odvojio sam nešto svog popodneva da ga osobno obiđem, ljubazno
slušjući kako vlasnik priča o svim njegovim financijskim problemima od kad
je uzeo imanje i kako je teško naći komercijalne stanare u ovom dijelu grada
i–
Dobro, možda ga nisam tako ljubazno slušao jer sam ignorirao ostatak
onoga što je govorio. To je nebitno – vidio sam njegove financije i znam da
će mu otpis koji će mu donijeti redovnice dati ogroman poticaj. Rastajemo se
nakon dogovora uz rukovanje i zovem svog asistenta da provjerim hoće li
on dogovoriti sastanak za prioricu i mene.
Uzvraća mi poziv nekoliko minuta kasnije.
„Dakle, priorica je rekla kako se već našla sa Charlesom Northcuttom.
Pa, rekla je da se Zenobia Iverson susrela s njim. Prije ručka.“
Crveni plamenovi divljaju mojim vidnim poljem zbog čega sve postaje
grimizno i mrsko.
Ja.
Ću.
Ga.
Ubiti.
Istog trena zovem Zenny, ali znam da se neće javiti jer je na predavanju,
a ona je jedna od onih finih ljudi koji utišaju svoj telefon u takvim
situacijama. Bjesnim na minutu – ne radi nje, nikad radi nje – već na
Northcutta. Što god da je napravio.
I kad se vratim natrag u ured, iznenađenje, iznenađenje, njega nigdje
nema. Vjerojatno je otišao ranije kako bi mu se dotjerali vražji rogovi prije
večerašnjeg prikupljanja sredstava.
Što me dovodi do druge točke poslovnog zadatka: večeras je jebena
zabava za prikupljanje sredstava i trebala bi biti glamurozan, zabavan i
savršen uvod da konačno odvedem svoju malu redovnicu u krevet, ali
nažalost, sad će to morati biti poprište ubojstva. Northcutt-bojstvo.
Ubit ću ga.

182
 MOGU ČUTI kako Zennyno disanje drhti preko telefona. „Ovo je za
mene?“
„Za tebe je.“ Potvrdim. Zakačim telefon između ramena i uha i pogledam
po ladanjskom klubu dosadnjakovića. Valdman se tu trebao sastati sa mnom
i naletio sam na nekolicinu ljudi nalik Valdmanu, debeljuškastih, bijelih i s
titulom, ali zapravo nisu Valdman. Samo mnoštvo polo majica i uspuhanog
smijeha.
„Sean, ja… ovo je prelijepo. Hvala ti.“
Frustrirano prođem kroz svoju savršenu kosu. Trebao sam upravo sad
biti tamo, trebao sam biti tamo sa Zenny da ju iznenadim prelijepom
haljinom koju sam joj kupio, pomoći joj da se presvuče u nju, bacati
provokativne naznake o tome kada ću joj skinuti tu haljinu s njezinog tijela.
Napravio sam jebeno velike planove o svakom detalju ove večeri – Zenny
nije čak ni znala da ju vodim na ovu večeru, to je trebalo biti malo
iznenađenje – a sad je upropašteno jer sam se morao naći s Valdmanom
vezano uz Northcutta prije nego napravi još više štete.
„Ništa nije previše lijepo za tebe.“ Kažem joj ozbiljno. „Toliko sam
uzrujan jer te upravo sad ne mogu vidjeti.“
Smije se. „Uskoro ćeš me vidjeti. U koje vrijeme je ono zabava?“
Pogledam na sat i nestrpljivo ispustim prigušeno stenjanje. „Devedeset
minuta. Gle, moram se naći sa svojim šefom, ali ja ću – “
„U potpunosti razumijem.“ Kaže iako baš ne razumije. Nisam još
razgovarao s njom o Northcuttu jer želim da sve bude popravljeno prije nego
ju pitam što se dogodilo i kakvo neizbježno sranje je napravio ili rekao za
vrijeme sastanka. Želim biti u mogućnosti privući je u svoj zagrljaj i pjevušiti
kako se Sean za sve pobrinuo, da će sve biti u redu i da će Northcutt biti
kastriran zbog svojih zločina. „Imaš posao. Veliki otmjeni posao. Razumijem
to i ja sam velika curica, Sean. Mogu se odjenuti.“ Zvuči zabavljeno.

183
 „Dobro, pa, planirano je da te prijevozna služba pokupi za osamdeset
minuta u slučaju da ja budem kasnio i mogao te sam pokupiti. Nisam
siguran koliko će ova stvar s Valdmanom trajati.“
„Sjećaš se tko su moji roditelji? Bila sam na stotinama takvih zabava. Sve
su iste i znam što moram raditi.“
„Znam, ali – “
„Sean.“ Progovara. „Bit ću dobro. Ne brini se za mene.“

BRINEM SE ZA NJU.
Skoro nakon sat vremena poslije uočim Valdmana kako pijan luta s golf
terena, mlada djevojka koja definitivno nije njegova supruga mazi mu ruku
i moli za večeru. I gle, općenito nikad nisam mario to što je Valdman smeće
od osobe jer je dobar u vođenju svoje tvrtke i nije se činilo da ima ikakvog
razloga da marim za ovo prvo kad se ovo potonje činilo puno važnije.
Ali ne znam radi li se o Isusovoj osmozi ili bliskijoj suradnji sa skloništem
ili slušanjem Zenny kako strastveno priča o svojim pozivima, ali nekako sam
upravo sad zgrožen Valdmanom. Sram me zbog njega… a onda sam
posramljen zbog sebe jer iskreno nisam na putu da budem išta bolji od njega.
Doteturao je do stola, nestrpljivom gestom ruke poslao ženu od sebe… i
istom rukom pokazuje prema konobaru nakon što je otišla. Naručuje viski i
potom pogleda u mene suženog pogleda.
„Mislio sam da ćeš nas večeras predstavljati na prikupljanju sredstava.“
„Jesam.“ Uvjeravam ga iako ga onaj razdraženi dio mene želi podsjetiti
da bih već bio tamo da se samo našao sa mnom na vrijeme. „Ali moram znati
da držimo Northcutta podalje od Keegan ugovora.“
„Dobio sam tvoje poruke.“ Valdman reče prihvaćajući čašu s viskijem
koja ide prema njemu. „Ali ne razumijem, Sean. Ti si bio taj koji se isprva
želio maknuti od ugovora.“
Želim da mogu reći ovom starom jebaču crvenog lica istinu i natjeram ga
da mari, ali poznajem ga suviše dobro pa izokrenem istinu tako da će
zapravo početi mariti. „Gle, obojica želimo da se ova stvar riješi i da se riješi
tiho. A Northcutt je recept za neukusnu priču u vijestima. Ako on kaže nešto
ili napravi nešto tim sestrama, one nisu tip koji će šutjeti o tome. I to nije
oblik vijesti koje mi ili naši klijenti žele.“

184
 Valdman razmišlja o ovome, a ja nastavljam dalje osjećajući pobjedu.
„Otjeraj ga sa ičega što ima veze s Keegan ugovorom. Možeš mi vjerovati da
ću se kloniti nevolja i da ću ovo počistiti.“
Nisam spomenuo, očito, da večeras planiram jebati jednu od redovnica i
to je upravo suprotno od toga da ću se držati podalje od nevolja. Ja sam
drugačiji od Northcutta, ono što Zenny i ja radimo je drugačije, zabavno i
dobro.
Mislim.
Hoću reći, nadam se da sam drugačiji od Northcutta. I Valdmana.
Pogledam dolje prema svojim rukama dok Valdman ispija piće i
iznenada doživljavam trenutak stvarne sumnje. Zašto radim s ovim ljudima?
Zašto sam sebi postavio za cilj biti Valdman? Želim li stvarno biti naduti
pohotnik bez smislenih veza u svom životu kad postanem stariji? Postoji li
ikoja količina novca koja je vrijedna tako praznog života?
„Osobno ću mu reći da se povuče.“ Valdman konačno kaže. „Imaš moju
riječ.“
„Hvala Vam, gospodine.“ Rukujem se s njim i odlazim iz ladanjskog
kluba. Kasnit ću na prikupljanje sredstava, a sve o čemu mogu razmišljati je
o Zenny koja je sama, čeka me u svojoj lijepoj novoj haljini, na milosti i
nemilosti vukova.

MOJ NAJVEĆI STRAH je da će, kad uđem u hotelsku plesnu dvoranu,

Northcutt već biti tamo i praviti neku vrstu zločina sa Zenny, ali onaj tren
kad sam došao na sam događaj, ne vidim ga nigdje u prostoriji. Hvala Bogu.
Trebala mi je dugačka minuta u kojoj mi je srce teško nabijalo da potražim
Zenny, ali onaj tren kad sam ju našao, ta čudna nova praznina u mojim
grudima se širi i steže s dovoljno snage da mi zastane dah.
Ona je veličanstvena, neopisiva, bolno lijepa.
Haljina koju sam joj kupio je nježne nijanse plavo-zelene boje morske
pjene kako ju je djevojka u trgovini opisala – i veličanstveno ističe jantarno
smeđu boju njezine kože i bakra u njezinim očima. A tu je i način na koji
šifon leluja i ljubi njezino tijelo – preko njezinih savršeno zaobljenih ramena
i suzolikih grudi. Preko njezinog uskog struka i potom preko tog slatkog
dupeta. Ona je živa, hodajuća umjetnost. I ona je moja.

185
 Slijedeća tri tjedna, doda mrski glas u mojoj glavi, a ta praznina u mojim
grudima počinje fizički boljeti.
Odlazim ravno do nje, nisam se čak ni trudio ostvariti kontakt očima s
ljudima koji su me pozdravljali dok sam prolazio, i onda ju privučem u svoje
ruke. I na trenutak bol popusti.
„Hej, ti.“ Mrmljam mazeći nosom njezinu kosu.
„Hej i tebi,“ Uzvrati smiješeći se. „Drago mi je da si mi se konačno
pridružio.“
„Žao mi je.“ Kažem i dalje ju mazeći nosom. „Glupi šef. Glupi sastanak.
A sve o čemu sam mogao razmišljati si ti u toj haljini.“
„Sviđa ti se?“ Upita, iznenada sva stidljiva.
Odmaknem se dovoljno da mogu pogledati u nju, prelazim rukom preko
njezinog struka i potom ju privučem natrag k sebi tako da može osjetiti gdje
postajem krut. „Izgledaš kao nešto s jebene slike. Kao princeza. Ne mogu
čekati da ti radim stvari nimalo prikladne princezama kad dođemo kući.“
„Princeza? Stvarno?“ Kaže, ali znam da je zadovoljna.
Kimnem pritišćući se uz njezin trbuh i prelazim usnama preko njezine
ušne školjke. „Ona vrsta princeze koja završava presavijena preko kreveta s
dignutom haljinom preko struka dok princ kleči iza nje i ljubi njezinu lijepu
pizdu.“
„Obećanja, obećanja.“ Uzvrati, glas joj postaje piskutav od neskrivenog
uzbuđenja.
Želim joj reći da je večeras noć kad ću joj učiniti više od ljubiti njezinu
pičku, da je večeras noć kad ću joj konačno dati ono što tako jako želi, ali
onda se ona odmakne i shvaćam da joj zvoni telefon.
Gunđam dok ona izvlači telefon iz svoje torbice, želim biti stisnut o nju i
ponovno joj mrmljati prljave riječi na uho, ali to je netko iz skloništa s
pitanjem i shvaćam to kad ona mora otići sa zabave kako bi primila poziv.
Odradim diskretno namještanje svog tijela i pronalazim piće, iznenada se
osjećajući jako mrzovoljno i nemirno bez nje, moje Zenny-buhe, a taj mrski
glas se ponovno pojavi u mojoj glavi.
Ostalo je manje od tri tjedna. Manje od tri tjedna.
„Sean Bell!“ Glupi glas u blizini i ja se okrećem i pokušavam izgledati
ljubazno jer nije krivnja ove osobe što ona nije Zenny i zbog toga mi nije
zanimljiva. „Prošle su godine! Ovo je Hayley, sjećaš se? A ovo je Sophia,

186
Todd, Katelyn i Jeremy. Sophia, Sean je nekad radio s Markom, prije nego se
Mike prebacio na savjetovanje.“
I prije nego sam znao, cijelog me progutala grupa glupih ljudi i njihovog
glupog brbljanja.
Predstavljanje je odrađeno – očito sam nekad radio s „Mikeom“, iako,
ako je to Mike na kojeg mislim, Hayley bi se trebala razvesti i uzeti mu sve
što ima. (U uredu smo ga zvali Kokain Mike sve dok mu mutna i vrlo
nezakonita noć koja je uključivala klupu u parku i eskort damu nije donijela
novi nadimak Dvostruki Kondom Mike.)
Uh. Ne mogu vjerovati da sam se ikad družio s tim tipom. Ili ikim nalik
njemu.
Zašto trošim svoje vrijeme s ovim ljudima? Prelazim pogledom preko
grupe koja mi trenutno blebeće u lice, a sve što ja vidim su bezimena,
samoživa lica koja grakću poput gusaka o svojim povlaštenim,
samozadovoljnim životima. Osjećam isti val nelagode koji sam osjetio ranije
s Valdmanom, ali ovaj put je snažniji.
Ne sviđa mi se ovo, shvaćam, a shvaćanje je poput levijatana31 koji kruži
oko moje splavi. Ne sviđaju mi se ovi ljudi i ne sviđa mi se ovaj život.
Zastrašujuće je razmišljati o tome jer sam proveo svaku godinu nakon
diplome radeći da bih bio tu. Radeći za novac, zabave i urnebesne, ali
odvratne noći s dečkima kao Dvostruki Kondom Mike. Mislio sam da je to
ono što sam htio; mislio sam da me to činilo snažnim; izrugivao sam se
svakome tko je bio preslab da vidi svijet onakvim kakav stvarno jest, što je
zapravo akvarij s bijesnim jeguljama. Ali sad želim van iz akvarija i stvarno,
stvarno želim biti što dalje od jegulja.
Želim ono što Zenny ima. I Tyler i moja mama i svi ostali u mom životu
koji su zapravo dobri, a ne kompletna ljudska katastrofa.
Dok ovo obrađujem, primijetim zatišje u razgovoru i vidim da svi u grupi
gledaju u mene. Pa, ne zapravo u mene, već u nekoga iza mene. Ugledam
blaženi šifon boje morske pjene i krunu od uvijenih slatkih kovrča i okrenem
se, spreman privući Zenny pored sebe i maziti se još malo s njom. Ili ću ju
možda jednostavno uzeti za ruku i odvesti je nazad do auta jer se sad čak ne
mogu ni sjetiti zašto sam mislio da će ovo biti zabavna ideja. Njezini roditelji

31Levijatan, u Bibliji, mitološka vodena nemam, a u kršćanskoj ikonografiji i demonologiji predstavlja

predodžbu Sotone. Obično je jedan od četiri demona uz Lucifera, Sotonu i Baliela.

187
su toliko uključeni u društvo Kansas Cityja da je sasvim sigurno bila na
dovoljno ovakvih u svom životu da joj dosađuje još jedna, a meni je tu
definitivno dosadno i ovo je bila glupa ideja.
Da. Odlučio sam. Preplest ću svoje prste s njezinim tankim, savršenim
prstima i potom idemo do mog automobila, a onda idemo kući i dopustit ću
joj da posjeduje moje tijelo na onaj način za kojim žudi da posjeduje cijelo
ovo vrijeme.
Posegnuo sam koliko sam mogao za Zennynom rukom i pronašao ju kad
je u tom trenutku Sophia (ili Hayley, nisam siguran koja) opušteno rekla. „Ja
ću još jednu čašu šampanjca.“
Nastala je tišina, a ja sam skroz izgubljen zašto, dovraga, Sophia (ili
Hayley) govori ovo i potom doda. „Zapravo, neka budu dvije. I možeš
odnijeti ovu.“ Ispruži praznu čašu od šampanjca u podjednako prazan zrak,
kao da očekuje da ju netko uzme.
Kao da očekuje da ju Zenny uzme.
Zennyna ruka djeluje kao da je isklesana od krutog kamena u mojoj i
izgledalo je kao da se svijet usporava, vrijeme zajedno s njim, kad mi
apsurdnost onoga što Sophia ili Hayley govori počinje prolaziti kroz um. Jer
naravno, Zenny neće uzeti čašu, naravno da ona ne radi tu – očito je odjevena
kao gost, očito ju poznajem jer se držimo za jebene ruke – i tada sve sjeda još
bolje i moj Bože, ovo nije samo da se Sophia ili Hayley pravi glupa (pa, da,
ona je isto tako glupa) već je nešto drugo posrijedi, nešto gore –
„Ne, ne.“ Jedan od tipova se ubacuje. „Ovo je kćer Jeremiaha Iversona.“
Nastaje zbor jeke oh da! kad postaje jasno da mora da je ona kćer dr. Iversona
i isto tako postaje jasno da nitko ne zna njezino ime, ali je definitivno,
definitivno njegova kćer i oni svi vole dr. Iversona i Uvaženu Letitiu Iverson
i da se svi sjećaju onog vremena kad je sudac Iverson oprostio Hayley
parkirnu kaznu jer Hayley se sjeća, Hayley se sjeća toga.
Razgovaraju o Zenny kao da ona i nije tu, a ona kratko udiše zrak pored
mene i potom shvaćam da ju previše snažno stišćem za ruku. Nježno ju
stisnem kao znak isprike i potom se okrenem prema grupi odvratnih
ljudskih guski spreman ih rastrgati.
Što se događa upravo kad Sophia ili Hayley izrekne jednu posljednju
užasnu stvar. „Oh, znači ti si tu gošća!“ Kaže pružajući ruku kako bi zaigrano
uštinula Zenny za rame. „Trebala si reći nešto!“

188
 „Jebeno skloni ruke s nje.“ Kažem glasom za koji sam mislio da je
zadivljujuće miran s obzirom na situaciju. Jer konačno mi je postalo jasno
kakva je dinamika u igri, a ja sam više nego ljut, više nego bijesan, potpuno
sam nešto sasvim drugo. Ja sam lik iz biblije, ja sam Jehova koji je zatekao
Izrael da štuje lažne bogove i ja ću razbiti ove jebače, pustit ću kugu na njih
i gledati kako njihova tijela budu živa pojedena ranama, vatrom i gladi.
I skakavci. Ubit ću ih i skakavcima.
„Uh, što?“ Sophia/Hayley se nervozno smije misleći kako mora da je
krivo čula. Sigurno.
„Kažem.“ Govorim (ponovno glasom za koji mislim da je milostivo
smiren s obzirom na okolnosti). „Jebeno skloni svoje ruke s moje pratnje. I
da više nikad nisi jebeno insinuirala da ona ne pripada negdje.“
Tišina koja je uslijedila je prikladno duboka i ja se malo ispravim,
osjećajući se malo bolje, iako još uvijek razarački i potom se Sophia/Hayley
nasmije. „Oh moj Bože, Sean! Tako si smiješan!“ A njezini prijatelji se smiju
zajedno s njom, bleje, očiti idioti, a ja sam tako zbunjen.
Osim…
Osim ako im ima više smisla da sam se šalio, zafrkavam se s nekim,
umjesto da im zapravo kažem da ne vrijeđaju djevojku koja me drži za ruku.
Djevojku koja je igrom slučaja crna.
A to – pa, radi toga želim rigati jebenu vatru.
Što je nagore od svega, da ste me jutros pitali što je rasizam, dao bih vam
odgovor koji bi sadržavao klevete, sjedišta u autobusu i bacanje cigli, rekao
bih da nikad osobno nisam vidio rasizam, možda bih čak i rekao nešto o
tome kako sad živimo u post-rasističkom svijetu i da je rasizam završio.
A dodatno gore od svega toga, samo na temelju riječi, mogli bi
pretpostaviti da je sve u redu, da je to bio samo nespretan nesporazum. Ali
nije bio. Jer ja sam bio tu i čuo sam suptilni prijezir u tonu te žene, čuo sam
slojeve i slojeve pretpostavki koje je pravila o Zenny u samo šačici
nesmotrenih riječi. Opasno je zbog toga koliko je bilo suptilno, koliko je bilo
insinuirajuće. Skoro pa je bilo teško ubosti, ali jednom kad ste to koprcajuće
i nešto nalik na crva priboli na ploču za ispitivanje, to se pokušava
preobraziti, pokušava promijeniti svoj oblik, pokušava se sakriti ispred svih.
A dodatno, dodatno na sve to? Tu su ti odvratni, skoro instinktivni
dijelovi mene koji žele napraviti neki oblik isprike za Sophiu/Hayley, koji ju

189
želi opravdati ili ju braniti i onaj tren kad sam prepoznao kakav je to impuls
bio, prijezir prema samom sebi se nasilno uskomeša u mojoj utrobi.
Otvaram usta kako bih još nešto rekao, da postavim ove ljude na jebeno
mjesto, ali prije nego uspijem ispustiti riječ van, Zenny se smiješi svima i
odguruje me dalje. „Tako mi je žao, moram porazgovarati sa Seanom na
sekundu.“
I prije nego sam znao, nalazim se u nekom velikom nepoznatom hodniku
izvan plesne dvorane, skriven iza biljke gdje nikoga ne mogu sravniti sa
zemljom. Prije nego Zenny išta uopće kaže, oči su mi na vratima plesne
dvorane jer ću biti strpljiv i dozvoliti joj da mi kaže što god da je tako hitno,
ali potom se vraćam natrag unutra i ubit ću ih sve, ubiti ih i potom skakati
po njihovim tijelima na parketu dok ne postanu dovoljno spljošteni da
Zenny i ja možemo plesati po njima.
Onda ću se smiriti, odlučim. Onaj tren kad budem plesao valcer po
njihovim tijelima. „Prestani biti seronja.“ Zenny reče i to uopće nije bilo ono
što sam očekivao da će ona reći, a isto tako sam tokom proteklog tjedna
postao bolno navikao na tu riječ – seronja – navikao na nju kao našu sigurnu
riječ na neki način i označio ju u svom umu kao znak da se moram povući.
I zbog toga skidam oči s plesne dvorane i fokusiram se na nju – na svoju
Zenny-buhu koja je prelijepa i koja isto tako izgleda kao da je kombinacija
bijesa, zabavljenosti, izneriviranosti i… žaljenja, možda?
Duboko udahnem pokušavajući suspregnuti svoj bijes jer on nije
usmjeren prema njoj i ne želim da ona ni na sekundu pomisli da jest. „Zenny,
oni su govorili – “
„Znam.“
„Ponašali su se kao da si ti – “
„Znam, Sean. Znam.“
Ali kako mi može govoriti da zna i još uvijek se ponašati kao da ne želi
izliti kipuće ulje po svima u toj prokletoj plesnoj dvorani? „Zenny, ponašali
su se tako jer si ti – “ I tu sam posrnuo jer sam još uvijek tako ljut, a izreći tu
hrabru istinu na glas djeluje kao da imam gnijezdo stršljena u svojim ustima.
„Jer – “
„Jer sam ja crna.“ Kaže. „Pretpostavili su da sam radila na događaju jer
sam crna. Vidjeli su mene, crnu ženu, u onome što oni misle kao da je 'njihov'
prostor i njima je to bila logična pretpostavka kako sam tamo da bih
pomogla.“

190
 „Ali… to je usrano.“ Bunim se.
„Znam.“
„Jer zašto bi crna žena pripadala tamo? Zašto je vjerojatnije da si ti tamo
konobarica nego da legitimno pripadaš tu?“
„Znam, Sean. Ne moraš mi to govoriti.“
„I taj dio da ti pripadaš tamo tek nakon što su shvatili tko je tvoj otac!“
Bjesnim, jedva da ju sad i slušam, tako izgubljen u svom bijesu. „Zbog toga
je još gore, kao, oh, sad je to u redu jer smo procijenili tvoje roditelje?“
„Sean.“ Zenny govori podigavši ruku. Prva naznaka ogorčene
nestrpljivosti joj se ocrtava u glasu. „Molim te. Znam sve to.“
„Ali.“ Brbljam. „Zašto si onda sad tako smirena? Kako možeš živjeti s
time?“
Ovo pogodi u živac; vidim to po bljesku bakra u njezinim očima. „Ovo je
moj život, Sean. Nosim se s time svaki jebeni dan. Što bih trebala napraviti?
Ne živjeti? Ne ići nikuda? Više nikada ne razgovarati i sa kim?“
„Ali zašto onda nisi ljuta?“ Zahtijevam.
„Jer ne mogu biti ljuta!“ Zenny prasne, riječi su joj glasne i drhtave od
frustracije. A onda, pročistivši grlo i pogledavši po praznom hodniku,
ponovno kaže. „Ne mogu biti ljuta. Ako se naljutim, onda sam Ljuta Crna
Žena. Ako priznam da su mi osjećaji povrijeđeni, onda sam previše osjetljiva.
Ako tražim od ljudi da se pažljivo odnose prema meni, onda sam
preosjetljiva. Ako uzvratim šalu, onda sam drska ili bezobrazna. Ako
zaplačem, onda sam previše emocionalna. Ako uopće ne reagiram, onda sam
zastrašujuća ili hladna. Shvaćaš li? Ne postoji način na koji mogu reagirati u
kojem ja pobjeđujem. Ne mogu pobijediti.“
Njezine riječi me zaokupljaju, prostor u mom srcu koji se tek otvorio
samo za nju tokom posljednjih tjedana i isto tako zaokupljaju moj um, u
kojem žive moji, doduše manjkavi koncepti poštenja. Patim radi nje, želim
krvariti radi nje, želim popraviti to –
Želim popraviti to
Želim popraviti to
Želim popraviti to
„Dobro.“ Kažem. „Ali ja se mogu naljutiti – dozvoli mi da se vratim
natrag unutra i – “

191
 „Sean.“ Kaže oštro. „Stani. Ako se vratiš unutra i napraviš bilo što drugo,
naslov u novinama neće biti 'Plemeniti Sean Bell herojski brani mladu ženu.'
I dalje će biti 'Crna djevojka izazvala scenu.'“
„Ali – “
„To će se odraziti na mene. I.“ Doda poraženim tonom. „To će se odraziti
na moje roditelje. Ne mogu to riskirati. Ne mogu riskirati njihov položaj i
egzistenciju samo zbog toga da bi se ti osjećao bolje. Molim te, reci mi da to
razumiješ.“
I odjednom, osjećam kao da se sedamnaest osjećaja urušava u meni. Bijes,
pravednost, zabrinutost za nju i potreba da ju zaštitim i – uh, defenzivnost.
Sramota. Ne sviđa mi se priznati ih sam sebi; to su tako odvratne emocije za
osjećati ih upravo sad, kad bi svaki dio mene trebao biti usredotočen na
Zenny, ali tu su.
I shvaćam da su ti bljeskovi sramote i defenzivnosti tu jer sam
podjednako kriv kao Sophia ili Hayley. Možda ne večeras, možda ne baš na
isti način, ali svejedno sam kriv. Zbog pretpostavki i neobazrivih riječi. Zbog
neljubaznosti i nepoštovanja. Niti jednom u svom cijelom životu nisam bio
stavljen u situaciju u kojoj je Zenny bila večeras – u položaj u koji je ona
stavljena svaki dan – i s dubokim, ružnim žaljenjem, prepoznajem trenutke
kad sam ja bio s druge strane toga. Vremena kad sam bio odvratna glupa
osoba, ona koja opušteno ispunjava prostoriju svojim urođenim pravom.
Nisam nedužan za zlo i ta pomisao je bolna.
„Zenny, ja sam – mislim da sam također činio usrane stvari kao ovo.“
Želim posegnuti prema njoj, ali si ne dopustim. Ne zaslužujem to. „Mislim,
znam da jesam.“
„Bila bih iznenađena da nisi.“ Zenny doda. „Ti si heteroseksualni,
cisrodni32 bijeli muškarac sa Srednjeg Zapada.“
„Ja – “ Zastanem jer još uvijek osjećam nalet defenzivnosti jer ne mogu
spriječiti te stvari, ne mogu ih promijeniti – ali u svjetlu onoga što se upravo
dogodilo u plesnoj dvorani, ne mogu poreći da su mi dale naočale koje su
oblikovale svijet onako kako ga ja vidim i vjerojatno ne na bolje.

32Cisgender ili cisrodna osoba je osobu čiji se spol pripisan pri rođenju poklapa s očekivanim rodnim
identitetom, rodnim izražavanjem i ulogama pripisanim osobama tog spola. U govornom jeziku termin se
jednostavno odnosi na sve osobe koje nisu transrodne.

192
 „Čak i dobri ljudi mogu napraviti ili izreći rasističke stvari. Čak i bijeli
dečki sa pravim, doslovno najboljim crnim prijateljem.“ Pokaže mali osmijeh
dok izgovara posljednji dio i ispusti samoosuđujući uzdah.
„Kako glupo od mene. Oduvijek sam znao da je Elijah bio crn, da si ti bila
crna. Nije kao da ja to ne znam, ali nikad mi se nije činilo kao nešto drugačije,
ne kad smo imali toliko toga zajedničkog. Samo nikad nisam razmišljao
dovoljno izvan svojih okvira da bih razmotrio što bi to moglo značiti
vama…“
„U redu je.“ Kaže i uzme me za ruku. „Mislim, nije u redu kao da
opraštam išta, ali u redu je u smislu da… učiš. A učenje je dobro.“
Pretražujem njezino ljupko lice koje izgleda tužno i umorno, a opet još
ljupkije zbog tih stvari. „Kako možeš željeti držati me za ruku nakon svega
ovoga? Kako možeš željeti dodirnuti me?“
Stavlja ruke na moje grudi i potom zavuče ruke oko mog struka u puni
zagrljaj. Ne mogu se zaustaviti; čvrsto ju stišćem uz sebe, zakopam lice u
krunu njezine kose. „Uvjeren sam da postoji nešto pametno i pronicljivo što
bih mogao reći o ljudskim odnosima usred marginalizacije društvenih
odnosa, ali trenutno se ne mogu sjetiti ničega.“ Govori mi na grudi. Stegne
svoje vitke ruke oko mene. „Jedino čega se mogu sjetiti je da ti još uvijek
vjerujem. Da mi se i dalje sviđaš. Da te i dalje želim.“
To ne mijenja stvarnost, ali sam voljna upravljati njome s tobom.
To je rekla one noći kad smo pričali o nama i kako bi mi izgledali, i eto
nas. Upravljamo. Mislio sam da će to biti vezano samo uz naše godine, o
našoj zajedničkoj povezanosti s Elijahom, ali ovdje je riječ o nečem u
potpunosti drugačijem.
Podsjetim ju na ono što je rekla i mogu osjetiti njezin osmijeh na svojim
grudima. „Zaboravila si svoj poziv proroka.“ Kažem i ona uzdahne uz mene.
Nije to tužan niti sretan uzdah. Samo uzdah.
„Nije potrebno biti prorok da znaš da će se ovakve stvari dogoditi.“ Kaže.
Što me ponovno uznemiri. „Želim izgraditi kulu oko tebe, a zatim
izgraditi dvorac oko te kule te potom iskopati opkop oko tog zamka i onda
te želim čuvati poput zmaja. Spaliti do pepela svakoga tko te pokuša
povrijediti i potom po drugi put spaliti taj pepeo.“
Nije odgovorila na te riječi i jednostavno je zakopala lice u moje grudi. I
tako zajedno stojimo, čvrstog zagrljaja, skladno dišemo, njezin obraz na
mom srcu i moje usne stisnute na vrh njezine glave.

193
 „Ostavljam šminku po tvom smokingu.“ Mrmlja, ali joj ne dopuštam da
se makne.
„Jebeš smoking.“
Konačno, podigne glavu kako bi pogledala u mene tim tečnim
pogledom. „Vodi me kući.“ Kaže.
I vodim ju kući.

194
 MOJ STAN NIJE ništa doli mjesečina.
Otvaram Zenny vrata i nakon što ih zaključam, ne zamaram se paljenjem
svjetala. Ne zamaram se ničim, zapravo, osim time da dođem od iza do
mjesta na kojem ona stoji ispred prozora i ljubim ju po vratu. Miriše, kao i
uvijek, pomalo na ruže, a njezina koža je tako mekana i ukusna. Ne mogu joj
prestati ljubiti vrat, njezina ramena, tajanstvenu udubinu iza njezinog uha.
Izdahne prema meni, ovaj put izdah zadovoljene požude, ruke joj posežu
prema gore i prema nazad kako bi se uplele u moju kosu i držale moja usta
na njezinom vratu. Samo taj mali čin me učinio krutim van svake pameti,
pulsiram od potrebe da jebem.
„Večeras?“ Upita.
„Večeras.“ Potvrdim i lagano ju uzmem u svoje naručje, nosim ju kao
mladenku u svoju spavaću sobu. Stavlja svoje ruke oko mog vrata, a to je
dobro, tako jako dobro. Ona je sve što želim, sve što ću ikad željeti i gotovo
da ju ne želim spustiti dolje kad smo stigli do mog kreveta.
„Je li ovo još uvijek ono što želiš učiniti?“ Upitam ju umjesto toga i dalje
je čvrsto držeći. „Jesam li ja još uvijek onaj s kojim to želiš učiniti?“
„Da.“ Kaže jednostavno. „I da.“
„Jesi li sigurna? Znam da si rekla kako jedan dio seksa ne znači nimalo
više nego slijedeći dio i znam da je to tehnički istina, ali jednostavno mi se
čini da je ovo drugačije – “
„Sean.“ Smireno me prekida. „Ako ne začepiš i ne počneš mi skidati
odjeću, vrištat ću.“
A ja zastanem jer, čak i dok ona sve to govori sva hrabra i odvažna,
osjećam njezino drhtanje nervoznog uzbuđenja, vidim stidljivost koja se
skriva u njezinim očima.
„Fora s iskrenom curom?“ Provjeravam posljednji put. „Zabavno
nervozna?“

195
 „Fora s iskrenom curom.“ Jasno odgovori. „Zabavno nervozna. Molim te,
zbog stvarne, doslovne Božje ljubavi, vodi ljubav sa mnom.“
Ne zamaram se ispravljanjem njezine neodoljive seksualne fraze – ne
poznajem ljude koji još uvijek govore riječi kao voditi ljubav – a ona će sasvim
dovoljno brzo uvidjeti da ja nisam onaj tip muškarca na kojeg se odnose
takve riječi. Umjesto toga ju nježno stavim na krevet i nadvijem se iznad nje,
krećem se nemarnim, sporim prikradanjem tako da mogu upiti svaki
pojedini detalj, upamtiti svaki pojedini dio ove prelijepe, drhtave djevojke
koja leži ispred mene.
Njezine razdvojene usne i njezine poluzatvorene oči. Njezinu naušnicu u
nosu koja sija u mraku i sjene koje se vrte kao izmaglica u udubini njezine
ključne kosti i između njezinih grudi. Svjetlucavu kožu njezinih nogu i ruku
i primamljivu izbočinu slatkih, nevinih oblina ispod koketnog šifona. A
njezine noge u visokim potpeticama se nervozno pomiču po krevetu i
njezine ruke se nervozno izvijaju po tkanini njezine suknje – obje stvari su u
suprotnosti s izrazom na njezinom licu koji je jedna čista, uzbuđena
očaranost.
Nervozna i hrabro željna – čak i sad, Zenny je zagonetka osjećaja, drhti
kao žrtvena djevica, ali gleda u mene kao da sam ja njezin sljedeći obrok. To
je beskrajno očaravajuće i ja naiskap ispijam svaki dio toga. Jebao sam
neizrecivi broj žena, ali ovo je nešto drugačije, nešto puno drugačije, a to sve
ima veze s njom. Sve u svezi s ovom čudnom šupljinom koju je izdubila u
mojim grudima i ostavila ju praznom i dubokom.
Sanjao sam o ovoj noći još od gala zabave –kako ću točno odmotati
njezino tijelo, kojim postepenim koracima ću otkrivati njezinu nagost i ljubiti
joj i lizati kožu. Kako ću točno zavesti njezino već voljno tijelo i predstaviti
joj svoje vlastito i njegove potrebe. Ali prije nego mogu izvesti išta od svog
pomnog plana, Zenny posegne prema mom licu i privuče me u dug,
oklijevajući poljubac, onaj duboki sa zajedničkim disanjem, razdvojenim
usnama i svilenim jezikom. Među nama, moj kurac pulsira kao živa željezna
poluga. Pokušavam se suzdržati zbog nje, što ona primjećuje.
„Budi svoj. Nemoj se odnositi prema meni kao djetetu.“ Kaže uz moja
usta i ja se prisjetim svih vremena kad je Elijaha i mene slijedila Zenny s
kečkicama i zahtijevala upravo tu istu stvar. Ne ponašajte se prema meni kao
prema bebi. Ja sam dječak koji joj je nekad vezao vezice na cipelama i pomagao

196
joj da pronađe svoje nestale Barbike i je li to zaslužena kazna ili neka vrsta
sjebane sudbine da sam ja taj koji ju uvodi u ove stvari sad kad je odrasla?
„Nikad prije nisam jebao djevicu,.“ Priznam. Nalazim se iznad nje,
oslonjen na svoje ruke i dalje u smokingu, a lepršava suknja njezine haljine
je posvuda, upetljana u moje svečane cipele i napola razgrnuta iznad jednog
njezinog bedra i prolijeva se oko naših koljena kao more suza.
„Stvarno?“ Upita. „Nikad?“
„Nikad.“ Kažem sagnuvši glavu kako bih joj grickao njezine grudi kroz
haljinu. „Ti si mi prva.“
„Što bi napravio da nisam djevica?“ Upita znatiželjno, riječi su joj
ukrašene uzdasima dok ju izazovno grickam. „Bi li učinio išta drugačije?“
„Neke stvari.“
„Kao na primjer?“
Prebacujem svoju težinu na koljena i laktove tako da vlastitim rukama
mogu pronaći njezine. „Pa prvo.“ Kažem napuštajući grudi kako bih joj
ljubio vrat i vilicu, „Prikucao bih ti ruke iznad glave, ovako.“ I radim onako
kako pričam, širim joj ruke iznad glave i držim ih stisnute tamo jednom
rukom oko njezinih zapešća.
„Oh.“ Govori ispod mene i drhtavo se izvije. Sretno izvijanje.
„A onda bih posegnuo ispod tvoje haljine i provjerio ti pičkicu, da vidim
je li vlažna za mene.“ I to također učinim, pronađem bestežinski rub njezine
haljine i kliznem rukom uz njezino toplo bedro, palac mi češe njezinu golu,
glatku kožu njezinog međunožja. Ispušta tiho cviljenje, noge joj se širom
otvaraju i leđa joj se sasvim malo izvijaju ispod mene.
„Nema gaćica?“ Upitam režeći, podižući se na koljena i vučem njezinu
haljinu do struka kako bih se uvjerio.
„Nema gaćica.“ Složi se. I sasvim sigurno, ta pička kojom sam tako
opsjednut je gola i izložena, baršun rascijepljen među njezinim nogama.
Spoznaja da je cijelu noć bila ovako gola, da sam joj mogao povući haljinu
prema gore i okusiti ju kad god sam htio…
Zastenjem na samu pomisao, naslonim se dolje kako bih ju pomirisao.
„Sean!“ Ona uzvikne, glas joj je pun srama dok stišćem svoj nos i usne na
njezinu pičku i duboko ju udišem. Ne shvaćam zašto još nije prihvatila tu
smrtonosnu stvar koju imam prema njezinoj pičkici. Volim sve u vezi njezine
pizde; volim ju mirisati i kušati ju, pa čak i samo gledati u nju, što je ono što
sad činim. Raširim joj noge i na mjesečini gledam u prijateljski, vlažan

197
procjep; upotrijebim svoje palčeve da razdvojim njezine nabore i vidim usko,
ružičasto mjesto koje ću jebati. I sasvim iznenada, nije dovoljno samo gledati
u nju, treba mi više, više, više, i smještam se između njezinih bedara zbog
dugog poljupca s njezinom pičkicom i ostajem tu još nekoliko poljubaca,
uživam u nježnom grebanju njezinih visokih potpetica uzduž mojih leđa,
umatanju njezine suknje oko moje glave i njezinom okusu. Jebi ga, uživam li
u njezinom okusu. Slatkom, intimnom i svom njezinom.
„Sean.“ Govori ponovo, ali njezin ton se promijenio i sad zvuči kao da je
trčala, kao da se ne može baš sasvim sjetiti kako disati. „Sean, oh, oh Bože-“
Sad sam dodao prst, a potom još jedan i ona se otvara u pukoj senzaciji,
samo izvijeni udovi, isprekidani udasi i ta prekrasna haljina omotava se
svuda oko nas, a potom se njezin prvi vrhunac kotrlja kroz nju kao oluja,
uzrokuje da se steže oko mojih prstiju i trlja o moje lice.
Obožavam to.
Spreman sam to ponovno napraviti.
Ali onda se Zenny spušta sa svog vrhunca i poseže prema meni, a ja se
nevoljko ustajem između njezinih nogu, rastrgan između ljubljenja njezine
pizde kako bi još jednom svršila ili puzanja u njezin zagrljaj. Ali je vrijedno
žrtvovanja prilike da joj pružim još jedan orgazam da me zagrli, da ju
ponovno zagrlim, ljubim ju i dozvolim joj da proba svoj vlastiti okus s mojih
usta kao neka znatiželjna mačkica.
Isto tako sam zbog toga skoro lud od potrebe, a podnijeti da me ovako
ljubi je nešto skoro nalik na ludilo.
„Drhtiš.“ Šapuće, odmiče se iz našeg poljupca da bi pretražila moje lice.
Oči su joj metalne, usne su joj vlažne. Isuse Kriste.
A ja drhtim. Drhtim jer moram jebati, drhtim jer je žena koju trebam
jebati žena za koju osjećam lude stvari, drhtim jer ću jebati ženu u koju sam
zaljubljen po prvi put u svom životu.
Drhtim jer – čekaj. Stani.
Jesam li zaljubljen u Zenny?
Ideja me zapanji čak i dok mi je istinitost toga odjekivala skroz do kostiju
i preplavljuje svaki dio mene dok se ponovno ljubimo, dok omotava svoje
noge oko mog struka i privlači me bliže. Volim ju. Volim Zenobiu Iverson, a
možda i jesam od trenutka kad je zakucala na moja vrata pitajući me da ju
natjeram da sumnja. Čak i od našeg prvog poljupca. Ili noći na gali kad sam

198
ju upoznao kao odraslu i kad je crvena svila ljubila njezinu kožu na sve
načine na koji ja nisam mogao.
„Pokaži mi sad.“ Diše nesvjesna zemljotresnog otkrivenja kojeg
doživljavam, nesvjesna stvarnog izvora mog drhtanja. „Radi onu stvar kad
me podučavaš?“
Pomičem usne dalje od njezinih usana i ljubim joj uho. „Je li ovo onako
kako to želiš?“
„Da.“ Kaže. „Zbog toga se osjećam… posebno. Sigurno.“ A kako se ja
mogu tome protiviti?
Skinem svoju leptir mašnu dok se podižem na koljena, otpetljavam ju i
skidam svoj sako. Taman sam usred otkopčavanja košulje kad ona kratko
zacvili.
„Što je, dušo?“
Zagrize svoju usnu i potom odgovori, „Puno ćemo se seksati, zar ne?“
„Puno puno.“
„Onda me poštedi svih dijelova nježnog skidanja za kasnije. Želim da me
jebeš sad.“ Zvuči pomalo mrzovoljno i ja se moram nasmijati.
„Tako zahtjevna mala djevica.“ Mrmljam naginjući se dolje kako bih joj
grickao vilicu. „Mislio sam da sam ja taj koji bi tu trebao biti učitelj, hm?“
„Dokle god me brzo učiš.“ Kaže uvrijeđeno. I nakon što sam odvezao
držač haljine na njezinom vratu, podignem se kako bih pogledao u nju.
Njezina suknja je lokva plavo-zelene boje oko njezinih kukova, njezina
raširena bedra otkrivaju pičkicu otečenu od poljubaca. Gornji dio njezine
haljine joj sad visi niz grudi, otkriva njezine ispupčene grudi sa svojim
istaknutim, željnim vršcima. Zahtjevna mala djevica, doista, svi tragovi
nervoze su se sad otopili i za sobom ostavili samo urođenu požudu.
Dozvoljavam svojoj ruci da luta preko njezinog trbuha i pronađe mjesto
na kojem ću je držati mirno dok moja druga ruka odlazi prema mom šlicu.
Nabijati ju ovako dok jednom rukom vadim svoj kurac djeluje tako prljavo,
samo iz ove perspektive, a sudeći prema načinu na koji se migolji i žvače
svoju usnu dok gleda u moju ruku koja otkopčava moje hlače, ona se osjeća
jednako.
Dah koji je ispustila onaj tren kad je bio stvarno slobodan pomračuje moj
vlastiti, kao da je osjećala nelagodu zbog mog zarobljenog uzbuđenja baš
onako kako sam ja osjećao i ja joj uzimam ruku i vodim ju prema sebi, vodim

199
ju prema rukovanju i glađenju mene. Gunđam od zadovoljstva zbog
njezinog još uvijek nesigurnog baratanja mojim kurcem.
„Osjećaš kako je tvrd, dušo?“ Upitam. „Takav je radi tebe.“
Ispusti tiho predenje od zadovoljstva, oči joj nisu na mom licu već na
sirovoj debljini moje erekcije u njezinoj ruci.
„Tu.“ Kažem uzimajući joj ruku i omotavajući je oko glavića mog kurca.
„Tu ću krenuti. Na samom vrhu. Pronaći ću gdje si vlažna i uska, a onda ću
krenuti gurati unutra. Djelovat će veliko, Zenny, tako veliko na početku, kao
da će te raspoloviti, i taman kad pomisliš da to ne možeš, gurnut ću ga još
malo dublje.“ Obavijem svoju ruku oko njezine i gurnem ju prema dolje,
samo malo, tako da me ona drži oko moje batine točno ispod glavića. „Širit
ću te dok me primaš, a ja ću te maziti i trljati cijelo vrijeme tako da rastezanje
djeluje dobro, da djeluje kao ono što ti treba.“
„A onda?“ Upita šaptom gledajući me u lice.
Vodim joj ruku cijelim putem dolje do mog korijena. „A onda ću biti u
tebi do kraja. I osjećaj će biti tako dobar, takva ispunjenost, ispunjenost
kakvu nikad nisi osjetila. Onda ću se početi micati, krenut ću kliziti–“
Potičem njezinu ruku da oponaša moj pokret. „- onda ću nabijati. Tako ćemo
se jebati.“
„Da.“ Kaže izgledajući pomalo omamljeno i jako uzbuđeno. „Tako ćemo
se jebati.“
Nagnem se prema svom noćnom ormariću kako bih izvadio kondom,
pružam joj paketić onaj tren kad sam ga dohvatio, strpljivo čekam dok ga
ona nespretno pokušava otvoriti.
„Ovako.“ Kažem ljubazno pokazujući joj kako krenuti s hvatanjem za
vršak i odmotavanjem, potom se prepuštam i dozvoljavam joj da ga odmota
sve do kraja. Vidjeti ju ovako, voljnu i nespretnu je bolno napaljujuće i
zatekao sam se kako udišem duboke, drhtave udahe kako bih se suzdržao
da ju ne odgurnem i jebem gol. Nikad nisam jebao ženu gol i to nikad nije
bilo nešto o čemu sam prije puno razmišljao, ali Bože, prizor mog golog
kurca koji se gura u tu slatku, usku pičku…
Jebi ga. Želim to. Želim to i nikad neću biti u mogućnosti imati to.
„Evo ga.“ Zenny kaže odmičući se nazad i diveći se mom sjajnom,
omotanom penisu. Izgleda ponosna na svoj ručni rad i to je stvarno
poprilično šarmantno. Sjedi u bazenu raspuštenog šifona, zabavljena i dobro

200
zadovoljena te gleda u moju erekciju kao u finalni projekt za koji je upravo
dobila dobru ocjenu.
„Tako dobra učenica.“ Pohvalim je. „Tako dobra djevojka.“ Izgleda
zadovoljno.
„Vrijeme je, slatkice. Lezi dolje.“
I učini to, raširi svoje noge bez da sam joj to rekao i ja ju pohvalim i zbog
toga jer je tako pametna, jer je tako savršena. Naginjem se prema naprijed i
podbacim jastuk pod njezinu glavu i potom je na brzinu poljubim u usne.
„Promatraj.“ Govorim joj i s jastukom iza njezine glave, u mogućnosti je
i to čini. Promatra me dok klečim između njezinih nogu, dok se propinjem
iznad nje, moju opuštenu leptir mašnu koja se njiše između nas. Trebao bih
ju skinuti, ali obje ruke su mi zauzete i iskreno se sad ne mogu natjerati da
mi je do toga stalo.
Upravo ću jebati ženu koju volim i to je jedino o čemu uopće mogu
mariti.
Uzimam ga u ruku i milujem njezin ulaz svojim kurcem. Moj glavić je
obli, debeo i širok i puno, puno veći nego malena pukotina u koju se trenutno
trlja, a ona se ukoči onaj tren kad napravim kontakt, onaj trenutak kad i sama
osjeti koliko je velik kurac koji želi ući u njezinu pičkicu.
I onda se nagnem dolje i tiho joj pjevušim na uho koliko je hrabra jer me
prima, koliko je seksi, kako ću učiniti da se njezina mala pizda osjeti dobro
onaj tren ako me pusti. I dok govorim sve to, nastavljam pritiskati, trljati i
nježno gurati sve dok se konačno, konačno, moj vrh ne ugura u nju.
Izvija se ispod mene, ispušta uzvik uvoda i ja ispuštam identičan zvuk,
jer toliko je usko, Bog neka mi je na pomoći, tako je usko. Jedva da sam u njoj
i već mogu osjetiti kako mi se prepone vrelo i duboko stežu od potrebe da se
olakšam.
„Ostani sa mnom.“ Mrmljam spuštajući svoje čelo na njezino. „Ostani sa
mnom.“
Kima glavom ispod mene, njezine ruke se podižu u zrak kako bi me
obgrlila oko vrata, gestom koja prenosi čisto, neokaljano povjerenje.
Povjerenje koje ne zaslužujem, ali učiniti ću sve da ga ne izdam.
„Osjetit ćeš stezanje.“ Govorim joj. „Ali neće boljeti jer si ti lijepa, vlažna
i spremna za mene. Ali ako zaboli, reci mi i ja ću to riješiti.“
Kima ponovno. „Dobro. Ja – “ Izvede nesigurni pokret usnama i ja umalo
svršim samo zbog toga. „Sad je osjećaj bolji. Stavi više u mene.“

201
 Podižem glavu tako da ona može podići svoju i nastavljam promatrati
dok se utiskujem još jedan centimetar. Njezino rastezanje oko mog kurca je
najprljavija stvar koju sam ikad vidio i isto tako najslađa stvar koju sam ikad
osjetio i potom joj dam još jedan centimetar. „Tako si uska tu.“ Mrmljam i
mogu osjetiti kako se znoj počinje skupljati u kapljicama uzduž mišićnih
oblina mojih leđa i trbuha. Ruka na kojoj se držim drhti – cijelo tijelo mi drhti
– od suzdržavanja.
„Ponovno drhtiš.“ Kaže.
„To je zbog tebe.“
Ovime sam zaradio poljubac. „Još.“ Naredi poput male kraljice.
„Draga, morat ću ga gurnuti.“ Kažem, glas mi je sad podjednako drhtav
kao i moje tijelo. „Tako je jebeno usko, ne mogu – “
„Još.“ Kaže nestrpljivo i zato sam pritisnuo svojim kukovima naprijed i
gurnuo ga dublje, žaleći svaki komad sile koji je potreban da bih se probio
dublje.
Promatrala me je dok sam uticao svoj kurac u njezinu pičkicu, ali s
posljednjim potiskom, ona pada unazad, čvrsto zatvara oči.
Sledio sam se. „Zenny?“
„Ne boli… zapravo.“ Uvjerava me i dalje zatvorenih očiju. Osim što
njezine riječi i nisu bile baš uvjerljive. Počinjem se povlačiti i njezina ruka
poleti s mog vrata prema mojim kukovima.
„Ne.“ Preklinje. „Ostani. Nastavi dalje. Dišem cijelo vrijeme i… oh.“ Ovo
posljednje dolazi dok sam se ljuljao sasvim malo unutra i van, dajući joj da
nakratko okusi kako će biti kad ju budem zapravo jebao.
„Ne boli.“ Kaže ponovno, ali ovaj put njezine riječi su imale neprimjetno
čuđenje u sebi. „Dobar je osjećaj.“
„Da?“
„Da.“
„Na pola puta sam, dušo.“ Smirujem ju. „Na pola puta.“
Pogledam prema dolje gdje smo se spojili i zastenjem. Jebi me, ali ona je
uska, a oštar prizor moje debljine koja probada njezinu nevinu pičkicu je
skoro previše. Tek najmanji komadić moje kontrole je taj koji me sprječava
da probijem ostatak puta u jednom sigurnom potisku. Umjesto toga, idem
polako, agonizirajuće polako sve dok konačno nisam cijeli unutra. Napokon
sam u stanju pustiti svoj kurac i osloniti se na laktove kako bih joj mogao
obgrliti lice svojim rukama.

202
 „Kako si?“ Upitam ju gledajući joj u lice. „Dobro?“
„Da,“ Kaže i ruke joj se pomaknu kako bi mazile moj trbuh i grudi. „Jako
da.“
„Sad ću se početi pomicati i igrat ću se s tvojom pizdom dok to radim.
Isprva ćemo ići polako.“
I tako smo krenuli za stvarno – polaganim, sočnim pokretima, njezini
prsti su prelazili preko mojih trbušnih mišića, a ja sam bio jednom rukom
naslonjen na krevet, moja druga ruka je bila raširena na njezinom kuku i moj
palac je pravio nježne krugove oko njezinog klitorisa. A ja sam joj mrmljao
još malo učiteljskih riječi, govorio joj kako je dobra, kako je pametna i kako
je znatiželjna, govorio sam joj da pomiče svoje kukove ili da me zagrli oko
struka svojim nogama. Trebalo mi je sve što imam da bih trenutno bio učitelj,
sva moja potrošena kontrola jer mi ona pristaje kao uska, vrela rukavica, tako
je vlažna i svuda je tako prelijepa, tako savršena, tako Zenny. Čak i upletena
masa šifona oko njezinih kukova je ona, čak i neuvježbano držanje njezinih
peta na krevetu. Volim ju i jebem ju i sad uviđam zašto je koristila te riječi
ranije, vođenje ljubavi, jer to je ono što jest. Još uvijek je prljavo, još uvijek je
grubo – još uvijek likujem radi toga kakav je osjećaj njezine nevine pičke na
mom kurcu, još uvijek grizem njezine dojke kao životinja – ali to što osjećam
prema njoj je svjetlucava, zlatna nit kroz sve to. Električno je, cvrči po svuda,
ionizira sve, mijenja sve u nešto više od puke biologije.
Ne mogu to objasniti jer ja to ne razumijem. Čak ni sebe ne razumijem.
Jedino razumijem da ju volim.
„Sean.“ Stenje i njezina se glava ponovno zabacuje unatrag, ali ovaj put
ne od boli, definitivno ne od boli. „Ponovno ću svršiti, oh Bože, oh moj Bože
–“
Uz jecaj, uvija se i steže oko mene, postaje tako uska i tako ukusna, a
razlika u ovom orgazmu od njezinog prethodnog je zapanjujuća, značajna,
kao da ju živu proždire i ona se ne može zasititi. Njezini jecaji odjekuju kroz
sobu i ona se migolji i izvija ispod mog tijela, čak i dok ju držim pritisnutu
na mjestu svojim rukama i kukovima. Nabijena na moj kurac, meškolji se i
cvili cijelo vrijeme, konačno svršava uz moćni drhtaj, a osjećaj je tako
tjelesan, tako vulgaran, da te neka osoba koristi tako otvoreno radi svog
zadovoljstva – a onda je ta osoba veličanstvena djevica koja trenutno izgleda
zapanjena, kao da nikad nije znala da išta može djelovati tako dobro, tako
dobro kao tvoj kurac u njoj –

203
 „Sranje, sranje, sranje.“ Mrmljam jer svršavam, svršit ću dok sam u
njezinoj pičkici, a ne mogu, obećao sam joj da neću i kliznem van iz njezine
pizde taman na vrijeme. Oboje promatramo sirovom, životinjskom strašću u
moj kurac sjajan i težak strši između nas, a onda uz nekoliko žestokih drhtaja
ispuni kondom.
„Oh moj Bože.“ Izdiše, „Sean, oh moj Bože,“ I potom su njezine ruke
svuda po meni dok ja završavam s gunđanjem i pulsiram tokom svega toka,
kondom je konačno pun, a moje tijelo je iscijeđeno.
„Sranje.“ Kažem ponovno, ali to je vjerojatno najskromnija riječ koja je
ikad bila izgovorena.
Potom moja zahtjevna novopečena ne-djevica sjeda uspravno i izgovara.
„Želim to učiniti opet.“

204
 ZABAVLJA ME njezina nestrpljivost, ali ja sam nepokretan zid njege
nakon svega što mi donosi kratki šarmantni ispad bijesa.
„Jebat ću te svaki put kad budeš tražila.“ Obećam. „Ali moram se uvjeriti
prvo da si dobro.“
„Dobro sam.“ Mršti se. „Sad dolazi tu i učini to opet.“
Nalazim se kod kupaonskih vrata; upravo sam završio s kondomom i
isto tako sa desetsekundnom seansom zurenja u zrcalo gdje sam gledao u
lice muškarca koji je zaljubljen.
Nikad prije nisam bio zaljubljen.
Osjećaj uzrokuje pustošenje, dezorijentaciju i omamljenost – i radost.
Poput američkog tobogana koji divlje zavija iza ugla, kao automobil koji
prebacuje u najveću brzinu dok se autocesta provlači ispod tebe. Kao stajanje
na prerijskoj ljetnoj oluji – udari kiše koji vam namaču kožu, kao munje koje
paraju nebom, kao vjetar koji je dio pjesme koju ste nekad davno znali, ali
ste je odavno zaboravili.
Prerano je, ali volim ju.
Ona je Elijahova mlađa sestra i previše mlada za mene i ona me želi samo
radi seksa, ali ja ju volim.
I ona će me ostaviti zbog svog Boga, ali ja ju volim.
Vraćam se natrag u krevet, skidam ju, skidam sebe. Pripremam nam tuš,
špricam ju vodom iz tuša dok ona stoji vani tik ispred navlačeći kapu za
tuširanje i mršti svoj mali nosić na mene. Dugo vremena sam proveo perući
ju, sapunajući i masirajući, milujući ju, razmazujući ju i govoreći joj koliko ju
želim, koliko sam zahvalan, koliko je savršena.
Ne izgovaram da ju volim. Ne jer sumnjam u to, ne jer je to nešto novo,
već jer iskreno mislim da bi ju to moglo preplašiti s obzirom na njezinu
reakciju na moj komentar ne postoje druge žene do kojih mi je stalo na ovaj način
od neki dan. Ne želim ju preplašiti, ne kad sam ju tek dobio i isto tako – je li
čak i pošteno od mene da joj to kažem? Ona nije izričito rekla i ne možemo se

205
zaljubiti kad smo pregovarali oko našeg aranžmana, ali svejedno sam to
osjetio u zraku, visjelo je kao teška magla.
Ne mislim da ona to želi od mene.
A možda bi čak i bilo okrutno opteretiti ju time u svjetlu njezinih
nadolazećih zavjeta.
Stoga ostajem tiho u tom dijelu i nakon što smo se obrisali ručnicima,
potrošim dosta vremena trljajući ju losionom i ona mene trlja svojim
losionom tako da mirišem na ruže i uopće mi nije stalo. Želim uvijek mirisati
kao ona, želim nositi ruže sa sobom kuda god idem. A ja upotrebljavam
losion kao ispriku da provjerim trgove ugriza na njezinim grudima, da
lagano testiram njezin klitoris na bolnost. Tvrd sam i ne bih volio ništa više
nego zakopati se još jednom unutar njezine tople vreline, ali odbijam ju
povrijediti. Ne bih mogao podnijeti da ju povrijedim.
Ali postepeno me uvjerava kako nije povrijeđena, ne boli ju i idemo
ponovno, ovaj put potpuno goli. Želi probati tako da je ona na vrhu i nabija
se na moj ponuđeni kurac polaganim, mučnim klizanjem. Drhti dok tone do
dna, a ja joj mrmljam ohrabrujuće riječi, nježno prelazim rukama preko
njezinog trbuha i kukova. Govorim joj kako seksi izgleda tako, nataknuta
iznad mene poput božice, kako joj sise slatko izgledaju, kako me krutim čini
njezina pičkica koja je raširena oko moje batine, kao da jedva stane na njega.
Ja jedva stanem i pomisao je zapaljivo prosta, grešno vulgarna.
Stoga, naravno da sam i to s njom podijelio.
Jahanjem se dovodi do ucviljenog, drhtavog orgazma – onaj koji sam
izdržao neznatno stoičnije nego prošli put – a kada je svršila, uspijem ga
izvući da skinem kondom.
„Ne.“ Inzistira, sjašivši s mene kao da sam bio njezin konj, njezin pastuh.
(Bože, ta pomisao ne bi trebala biti tako erotična kako jest, ali jebi me, ne
mogu si pomoći.)
Stavlja svoju ruku na moje zapešće. „Svrši ponovno u kondom.“ Kaže,
oči joj sjaje u mraku. „Volim promatrati.“
„Tvoja želja je moja zapovijed.“ šapnem i dok ona kleči pored mene, još
jednom moja mala antropologinja, omotam ruku oko svog kurca vlažnog od
Zenny i izdrkam ga.
Strogo govoreći, drkanje preko kondoma nije nešto u čemu inače uživam,
ali sad to nije važno. Sa Zenny pored mene, njezinim savršenim sisama koje
vise prema naprijed dok se naginje prema meni zbog boljeg pogleda i

206
njezinog ljupkog, fasciniranog profila lica s njezinim prćastim nosom i
dugim trepavicama, ne treba dugo. Moram se nategnuti samo nekoliko puta
prije nego moja erekcija otekne unutar kondoma i krene pumpati van moje
olakšanje.
Na neki način je grub, grub i skoro prljav osjećaj – što je iznenađujuće s
obzirom da je to možda najčišći seksualni čin koji netko može izvesti – ali
ima nešto u tome kako mi zarobljava kurac unutar vlastitih ostataka, nešto
u tome koliko prikazuje moje gunđavo, grubo oslobađanje.
Dovoljno je da muškarac radi toga ponovno postane krut.
Tako smo završili seksajući se po treći put, ovaj put upetljani na
bokovima, jedna njezina noga preko mog boka i moje ruke čvrsto oko nje.
Polagano je i malaksalo i kad ona svrši, skoro pa je tišina: zastao dah i potom
izdajničke kontrakcije na mom kurcu.
Izdrkam ga posljednji put – da, još jednom u kondom, stvarno ne mogu
ništa odbiti Zenny – čistimo se i upužemo u krevet kao dvoje umorne djece
koja su došla kući iz tematskog parka. Iscrpljeni fizički, živahni iznutra,
spavamo u nejasnom, zasluženom zagrljaju koji nas čeka onog trenutka kad
zatvorimo oči.
„Hvala ti.“ Zenny mrmlja privlačeći se uz mene. „To je bilo sve što sam
željela. Više nego sam mogla željeti.“
„Ne, hvala tebi, draga.“
I umalo da ne upitam jer noć je završila tako savršeno, tako slatko, ali
moram. „Zenny, što se dogodilo danas s Northcuttom?“
Zijevne i ja se samo malo opustim jer ne mislim da bi zijevnula da se
nešto užasno dogodilo. „Sastao se sa mnom i Časnom Majkom, pokušao nas
uvjeriti da damo naknadnu izjavu vijestima kako su Valdman i Suradnici
nisu bili ništa drugo nego korisni, da je sve to bio nesporazum, bla bla. Rekle
smo ne.“
Olakšanje se kotrlja u meni u isto vrijeme kad i oduševljenje. „Rekla si
mu ne? Tek tako?“
„Pa, Časna Majka jest. A on je počeo biti usran, a onda ga je ona tražila
da napusti njezin ured i on je to učinio. Ona je vrlo zastrašujuća kad to želi
biti.“
Zamišljam prizor, s glupim Northcuttom koji bježi iz ureda s repom
podvijenim pod nogama, neku staru gospođu s divovskim krilatim

207
redovničkim šeširom kako ga grdi dok odlazi. To je vrlo lijep prizor za
zamišljanje.
„Dakle, dobro si? Ona je dobro? Bio sam tako jebeno zabrinut kad sam
čuo.“
„Dobro smo.“ Zenny reče pospano. „Vjerovao ili ne, znamo se brinuti o
sebi bez Seana Bella koji dolazi spasiti dan.“ Miluje mi prsa kao da sam
pripitomljeni medvjed koji misli da je divlji, a umjesto toga je bezopasna
stara mrcina.
„Znam, znam… samo želim da si sigurna, to je sve. Ja – “ Pogrešna riječ,
Sean! „- stalo mi je do tebe.“
„Mmm. I meni je stalo isto do tebe. I sviđa mi se što ti je stalo do mene.“
Rekla je to jednostavno, sneno, i to je zadnja stvar koju je rekla prije nego
je utonula u seksom iscrpljeni san.
Ali ja? Ostao sam budan dugo vremena, mozak mi je i dalje vrtio i
kovitlao se radi te nove stvari, te nove ljubavi. Te nove ljubavi koju ne mogu
nikad, nikad zadržati.

***
SLIJEDEĆI TJEDAN prolazi u izmaglici seksa i posla. Pronašli smo ritam
koji se čini nevjerojatno ispravan – seks ujutro, potom ja na posao, a ona na
predavanja i u smjene. Navečer ona odrađuje svoje smjene u skloništu i ja
sam počeo ići s njom jer nisam mogao podnijeti da budem odvojen od nje
(naravno, nije mi dozvoljeno samo lebdjeti oko nje i krasti joj poljupce kad
nitko ne gleda; stavila me da radim u kuhinji). A onda dolazimo kući i
jebemo se do kasno u noć. Njezina znatiželja ne poznaje granice, zbog nje
postaje hrabra i prvi put je probala umetak za dupe s ukrasom i obožava ga.
Jebemo se u svakom položaju koji želi isprobati, u svakom položaju kojeg se
mogu dosjetiti, kriomice se jebemo u mom uredu i jednom u uglu skupog
restorana. Ušuškamo se i gledamo filmove, a ja gorim od ove potajne ljubavi
prema njoj i izgaram iznutra radi toga, bode me i kida. Ne mogu je se zasititi.
Pokušavam ju natjerati da iskreno posumnja. Nikad mi ne upali.
I bolno je napomenuti da čak i kad se najviše trudim, čak i dok joj
nabacujem svaki mogući razlog zbog kojeg sam mrzio Boga ili sam prezirao
Crkvu, ne mogu slomiti njezinu vjeru na isti način na koji njezina ljubav lomi
mene. Ne mogu izdubiti njezinu povezanost s Bogom na isti način kako ona
dubi prazninu u mom srcu koju odbija popuniti.

208
 Ne mogu podnijeti da joj kažem kako ju volim. Nekako djeluje kao da
manipuliram… i isto sam tako prestrašen. Ne mislim da ću to preživjeti ako
joj kažem i ona to odbaci. Odbaci mene. Ne mogu to čak ni zamisliti, u svojim
najgorim trenucima, način na koji se njezina usta opuste od sažaljenja i
njezine oči zasjaju od samilosti.
Sean, polaskana sam, rekla bi i napravit će nešto zastrašujuće poput
tapšanja po ramenu. Ali znaš da ja ne osjećam isto. Znaš da nikad neću.
Bože, jebene li ironije to što grešnik voli redovnicu. To je agonija.
Umirem. I dok istovremeno letim i gorim od ljubavi prema njoj, ti naleti misli
i dalje nastavljaju dolaziti niotkuda, kao kišne kapi tokom sunčanog dana.
Kišna kap broj jedan: ljubomoran sam na Zennynu vezu s Bogom – ne
samo ljubomoran kao ljubavnik koji promatra svoju voljenu s nekim drugim,
već ljubomoran jer ga ima. Ljubomoran da je ona toliko dovoljno odrasla da
bude ljuta zbog sve boli u svijetu i optuži Boga da ne čini dovoljno, a potom
u istom dahu radi da promijeni tu bol u Njegovo ime.
Kišna kap broj dva: Zenny me podsjeća na stvari koje sam volio kod
Boga. Osjećaj znatiželje, hrabrosti, turbulentnih osjećaja koji su čvrsto
povezani s najdubljim mirom. Stvari koje sam nekad davno osjećao za Boga
i osjećao prema sebi.
Kišna kap broj tri: ako je voljeti Zenny imalo blizu onome kako ona voli
Boga, razumijem zašto ona bira takav život.
Shvatio sam da biti ljut na Njega nije ista stvar kao i željeti Ga van svog života.
To je ono što je moja majka rekla onaj dan kad sam ju zatekao s krunicom.
Što ako je to isto bila istina i za mene? Je li mrziti Boga ista stvar kao i ne
vjerovati u Njega? Možeš li mrziti stvar u koju ne vjeruješ?
A kad kažem da mrzim Boga, na što sam mislio? Mislim li na to da sam
ljuti zbog Lizzy, ljut na ljude koji su trebali služiti dobroti zapravo čudovišta
i da je to sve Njegova krivica? Mislim li da nikad više ne želim razmišljati o
Njemu? Ili mislim kako se želim ljutiti na Njega, zavijati, hodati i vrištati, a
On da mora slušati? Natjerati da ga svjedoči, gleda i sluša moju bol?
I jedne noći u mraku dok je Zenny spavala, pošaljem misao kao balon.
Još uvijek te mrzim, razmišljam prema stropu. Ostavio si nas na cjedilu i
nikad ti neću oprostiti.
Ništa se ne događa. Strop i dalje ostaje strop, moja soba ostaje u tišini
izuzev nježnog hrkanja male redovnice pored mene. Nema gorućih grmova
ili drhtavih proroka čije glave vire iz zidova.

209
 Izuzev ujutro kad ispričam Zenny o tome slijedećeg jutra, ona mi se
znalački nasmije i pogleda s puno suosjećanja.
„Sean.“ Rekla je. „To je bila molitva. Molio si se.“
Ta misao je bila kao da podigneš pogled i vidiš zeleno nebo. Progonila
me je danima.

210
PREOSTALA SU DVA TJEDNA.

211
 ZURIM u svoj mobitel na minutu prije nego ga gurnem natrag u džep.
Vlasnik imanja je ispred mene, govori previše vedrim tonovima Časnoj Majci
i Zenny, pokazuje rukom prema prozorima i nosivim gredama. Trebao bih
biti tamo s njim, i hoću.
Za trenutak.
To je samo još jedan zapetljaj crijeva, tata je pojasnio. Nisu znali je li to staro
mjesto upale ili neko novo – nove metastaze na crijevima, možda. Adhezije33 od
operacije. Obavili su dreniranje trbuha da olakšaju pritisak; upravo ide na novo
snimanje.
Smiješno je kako se sve može brzo raspasti. Još prošli tjedan je spremala
suđe i svađala se u vezi Boga… a evo nas sad natrag u bolnici vjerojatno se
suočavajući s još jednom operacijom.
Pogledam na sat. Sad je 16.13 i tata misli kako će mama završiti sa
snimanjem i vratiti se natrag u sobu prije šest. To će mi dati dosta vremena
da završim naš obilazak i ostavim Zenny u skloništu i Časnu Majku natrag
u samostanu.
Izdrži idiote, kudim sam sebe. Jer ruke mi drhte i na tupu, užasnu minutu,
sve što mogu osjetiti je taj ustajali strah i još ustajaliji umor. Jer znam da onaj
tren kad stignem u bolnicu, nastupit će trostruka dužnost tješenja oca,
bavljenja doktorima i pravljenja društva mami. Volim svog oca, ali on jedva
da može biti dovoljno jak za nju – ne može biti jak radi sebe. Ili računati na
njega ili postavljati teška pitanja i hvatati okolo sestre i zahtijevati svaki
slijedeći korak koji je mami potreban.
To moram biti ja.
Udahnem i sustignem grupu.
„A tu lako možemo napraviti ured za vas.“ Vlasnik govori.

33Vezivna priraslica koja nastaje pri kroničnim upalama, ozljedama ili opeklinama dodirnih seroznih opni
koje pokrivaju organe ili tjelesne stijenke.

212
 Priorica zamišljeno kima glavom. „A trošak?“ Upita.
„Pa, u idealnim…“ Vlasnik utihne dok ga priorica proučava. Ona je u
srednjim sedamdesetima, crna, niska i krupna, s velikim naočalama i
naborana, izražajnim rukama. Sad su prekrižene su preko njezinog trbuha
dok čeka da on završi kakvu god glupu stvar je planirao reći.
On mudro promisli. „Vrlo rado bih sam obavio renoviranje.“
„Oh, kako ljubazno.“ reče Časna Majka. „To bi bio lijep poklon.“
Govori to na iskren način, koji čak i ja mogu osjetiti i razmišljam kako je
toplo zahvalna. Ali isto tako, kao poslovan čovjek, prepoznajem kako dobiva
upravo ono što joj treba od njega i sve što je bilo potrebno je tihi pogled.
Pitam se podučava li.
A onda je gotovo. Priorica odobrava mjesto, obje strane potpisuju
privremeni ugovor koji sam sastavio i potom odvozim žene s imanja. Ne
mogu poljubiti Zenny za rastanak u skloništu dok Časna Majka čeka u mom
autu pored pločnika, ali izlazim van i pratim ju do ulaznih vrata i govorim
joj stvari zbog kojih njezine trepavice lepršaju sve dok ne nestane unutra. A
potom se vraćam natrag u auto, pripremam se odvesti Časnu Majku natrag
u samostan, a to je prostrana stara kuća u Midtownu.
„Dakle, ti si muškarac koji se seksa sa Zenobiom.“ Časna Majka izgovori
prije nego mogu zakopčati svoj sigurnosni pojas.
Ruka mi nespretno petlja po pojasu na minutu; tisuću užasnih,
neugodnih scenarija mi se kotrlja u mislima, onaj najgori uključuje progon
Zenny iz ovog poziva koji joj je tako drag, a onaj najmanje loš uključuje
neželjeno predavanje o čednosti i ispravnosti.
Pada mi na pamet, kao trčeća scena očajničke prikladnosti, kako bih joj
mogao lagati. Mogao bih reći kako joj jednostavno pomažem s preseljenjem
skloništa i pokušavam se iskupiti zbog svog sudjelovanja u Keegan
dogovoru. Mogao bih reći kako je Zenny stara prijateljica, da ono što osjećam
prema njoj je ništa osim osjećaja starijeg brata i da samo pazim na nju radi
Elijaha.
Ali odmah nakon sjene nastupa brzi trak svjetlosti. Ne mogu lagati.
Ne samo da bi laganje Časnoj Majci bilo – pretpostavljam – sasvim
uzaludno, jer bi ga odmah prozrela i bila bi razumljivo neimpresionirana
mojom prevarom, ali ne mogu si pomoći da ne osjećam kako Zenny ne bi
voljela da lažem. Da bi ona željela da budem iskren bez obzira koje su
posljedice jer bi ona na mom mjestu učinila isto. Jer je ona živjela iskreno,

213
čak i kad je to dolazilo pod cijenu njezina identiteta kao uzorne Iverson kćeri,
čak i kad je uzrokovalo neodobravanja njezinih roditelja. Evo me tu, trideset
šestogodišnji milijunaš koji skuplja hrabrost od studentice, ali tu sam. Kad je
studentica Zenny, bio bih budala da ne upotrijebim nju kao primjer.
I – ohrabren – shvaćam da bilo kakvo predavanje može trajati tek onoliko
koliko traje vožnja do Midtowna što je oko petnaest minuta za vrijeme
popodnevnog prometa.
Završavam s vezanjem pojasa, palim automobil i pogledam prema
priorici. Spokojno gleda prema meni, kvrgavih ruku prekriženih preko krila,
oštar okvir njezinog kaluđerskog vela oko njezine glave čini da joj oči iza
naočala izgledaju još veće, neizbježne.
„Da.“ Kažem. Nisam znao što drugo reći nakon toga pa vratim pogled
natrag na cestu, prebacim brzinu i krenemo.
„I?“
Pa to definitivno nije bilo ono što sam očekivao? Želi li neku vrstu
izvještaja? Ili ću dobiti neko predavanje i želi započeti nabrajati mi moja djela
kao školarcu?
„I što, gospođo?“
Ispusti zvuk – onaj koji stari ljudi proizvode kad misle kako mladi ljudi
se namjerno prave blesavi. „Kako je ona? Kako se osjeća? Gdje joj srce luta?
Ja možda jesam njezina mentorica, ali ti si njezin ljubavnik – definitivno znaš
takve stvari.“
Ruka mi se otvara i zatvara oko mjenjača dok tražim riječi. Pokušavam
opisati Zenny u nekom bizarnom moralnom izvještaju – i u tako kratkom
vremenu koje vožnja dozvoljava – je nemoguće. Zenny prkosi jednostavnim
opažanjima, jednostavnim objašnjenjima. To je jedan dio zašto ju toliko
volim.
„Pokušaj.“ Stara redovnica kaže vidjevši moju borbu.
Ne volim ovako razgovarati o Zenny – kad ona nije tu – stoga odlučim
pričati o njoj u samo najapstraktnijim i najširim potezima kako slučajno ne
bih izdao ikakvo povjerenje.
„Ona je veličanstvena, žestoka i pametna.“ Kažem. Razmišljam o areni
za rolanje, o našim noćima zajedno u skloništu i potom dodam. „Stalo joj je
više nego Vam mogu opisati do ljudi u skloništu i postaje babica radi
potrebitih; priča o Bogu s poštovanjem i uravnoteženošću. Rekla mi je kako
je željela uzeti ovaj mjesec kako bi bila sigurna u svoj put i njezine nadolazeće

214
zavjete, i sve što ja vidim u njoj je iskovana odlučnost.“ Nasmiješim se
osmijehom koji bi trebao biti lak, ali umjesto toga se ogorčeno izvije na mojim
ustima. „Predanija je nego ikad.“
„Ah. Voliš ju.“
Koja je svrha to poricati? „Da.“ Kažem bespomoćno. „Da, volim ju.“
„I ne razumiješ zašto ona bira ovaj put?“
Slegnem jednim ramenom dok mijenjam brzine. „Razumijem bolje nego
prije dva tjedna, ali… u pravu ste. I dalje ne razumijem. Ne do kraja.“
Redovnica je na trenutak tiho i dobio sam dojam da joj je ugodnije u tišini
nego kad govori i to nije toliko čudno koliko bih pomislio da jest, dijeliti
automobil s nekim tko preferira tišinu.
Zapravo je poprilično umirujuće, tišina nije teška, zahtjevna ili
zagušljiva. Mirna je i sve poprima neku vrstu modre, tihe boje nalik ovoj.
Zenny i moja neuzvraćena ljubav prema njoj, moja majka upravo sad u
bolničkom krevetu, skeniraju je, dobiva sonde i lijekove.
Prizori praznog svetišta lete mi kroz misli, ona vrsta tihog ušutkavanja
koji dolazi sa svetim mjestima. Svijeće koje smirujuće trepere i plešu po
rubovima prostorije.
„Zenny mi je rekla za tvoju sestru. To što joj je učinjeno je užasna stvar.
Užasna, zla stvar.“
I iznenada, kao da se ključ okrenuo u bravi, vjerujem ovoj ženi. Vjerujem
joj jer mi nije izgovorila neko laskanje o Božjoj volji ili kako je Lizzy na
'boljem mjestu' (iako je posljednja fraza izrečena tek sporadično nakon što je
Lizzy počinila samoubojstvo, s obzirom na težak katolički stav spram samo-
uništenju i implikacijama toga spram besmrtne duše). Časna Majka nije
ponudila ispraznu ispriku ili mrmljala nešto o molitvi za našu obitelj ili
Lizzynu dušu.
Jednostavno je rekla istinu. A priznavanje istine stvara osjećaj kao zagrljaj
i utjeha na svojstven način. Pomislio sam na noć prošlog tjedna kad sam se
molio; kad sam odlučio vjerovati u Boga taman dovoljno da ga optužim i
ukorim, kad sam shvatio da želim da sjedne i sluša me kako urlam i vrištim
sve dok mi glas ne pukne. Jer kad Bog sluša istinu, stvarno ju čuje, kad
stvarno vidi, bila je jedina stvar koja je mogla zaliječiti pukotinu koju je sestra
oblikovala u mojoj duši.
Pokušao sam s nevjericom, pokušao sam podsmjehivati se, pokušao sam
svaku vrstu stava nevjernika i trika grešnika i isprobavao sam ih desetljeće i

215
pol, a tu negdje u meni je i dalje bila ta otvorena, inficirana rana. Jedina stvar
koja je ostala za isprobati je vratiti se natrag Bogu i obavijestiti Ga o neredu
koji je On napravio.
„Bilo je užasno.“ Ponovim. Glas jedva da mi je čujan kad sam to rekao.
„I zato se pitaš kako itko može vjerovati u Boga nakon toga? Nakon
onoga što je Ona dozvolila da se dogodi?“
To mi privuče pažnju. „Ona?“ Podsmjehnem se lagano. „To nije baš
pobožno.“
Priorica se nasmije. „Biblijska metafora za Boga uključuje ženu koja rađa,
majku koja doji, čak i majku kokoš. A muškarac i žena su oboje stvoreni na
Božju sliku, nisu li? Zašto koristiti On a ne Ona? Zapravo, zašto uopće reći
Bog umjesto Božica? Oboje On i Ona nisu dovoljni da obuhvate puninu
Boga, koji je van pojma roda, koji je toliko puno više nego što ljudski um
može pojmiti.“
Ja se također nasmiješim jer ako je ovo primjer podučavanja Prečasne
Majke, mogu vidjeti zašto se Zenny osjeća kao kod kuće u njezinom redu.
„Ne znam što bih mislio o Bogu.“ Kažem vraćajući se na našu raniju
temu. „Nekada sam znao točno što sam mislio, točno sam znao kako sam se
osjećao. Ali zbunjeniji sam nego ikad. Osjećaj je kao da idem unazad, idem
od toga da budem siguran prema tome da nisam uopće siguran. Idem od
svih odgovora prema nijednom.“
Redovnica kimne kao da sam rekao nešto mudro, a ne samo priznao
svoje vlastite zbrkane gluposti.
„Zar to nije loše?“ Nastavim. „Ne znati ništa? A onda pogledam u Zenny
i kako je ona opuštena oko toga što ne zna i to me također plaši. Zabrinut
sam da to što će mi postati ugodno da ne znam podrazumijeva predati nešto
ključno.“
„Sean, vjera i uvjerenje su praksa življenja života bez ikakvih odgovora.
Bog jest i uvijek će biti van ljudskog shvaćanja. A voljeti Ju je čin, nije
tvrdoglavo ponavljanje vjerovanja i pokušavanje stavljanja Nje u neka
moderna očekivanja ili racionalne paradigme. Ona se nikad neće uklapati u
iste okvire koje primjenjujemo na znanost i razum; nije Joj suđeno. A
pokušati isforsirati to na kraju samo stvara duhovno nasilje.“
„Dobro.“ Priznam, iako su stvari koje upravo izrekla stvari o kojima
moram razmisliti kasnije. „To je Bog. A što je onda s Crkvom? Zar ne može

216
Zenny – ili Vi ili bilo koja druga sestra – činiti ista ta dobra djela bez odricanja
vaše slobodne volje?“
„Naše slobodne volje?“
„Poslušnost je jedan od zavjeta, zar ne? Poslušnost Crkvi? Poslušnost
čovjeku koji ju vodi?“
Stara žena frkne, a ja iznenađeno pogledam u nju. „Bit ću poslušna tim
biskupima onog dana kad umrem i ni dana prije.“ Na moj izraz lica, ona
ponovno frkne. „Poslušna sam Bogu, svojoj savjesti i redu. Poslušna sam
svojim sestrama.“
A potom ispod daha promrmlja. „Poslušnost muškarcu. Pfff.“
„Ali oni su kompletna administrativna struktura Crkve.“
„Za sad. Ali Crkva pripada svima nama isto koliko pripada i njima.“ A
potom kimne glavom na svoje vlastite riječi.
Želim se usprotiviti tome – postoji još mnoštvo toga na što se mogu žaliti,
načine na koje se Crkva nije promijenila još od, na primjer, skandala sa
zlostavljanjem – ali onda ona doda. „Mi činimo mjesto na kojem se ljudi
susreću s Bogom i na kojem Bog upoznaje svoje ljude. Mjesto koje je sigurno
i bez korupcije.“
A ja ne mogu tome proturječiti. Zapravo, to je savršeni protuargument
na moje pritužbe o zloj hijerarhiji Crkve – redovnice su izdubile mjesto
odvojeno od biskupa, sranja i birokracije, mjesto na kojem mogu pognuti
svoje glave i baciti se na posao služenja bolesnih i siromašnih.
Naravno, razumijem da to nije tako jednostavno – čuo sam kako Tyler
dovoljno priča o nevoljama između redovnica i Vatikana da bih znao da
muškarci i dalje često pokušavaju podčiniti žene. Ali sestre su, kako se kaže,
i dalje ustrajne.
Primjećujem kako Časna majka nakratko zadrhti i utišam klima uređaj.
„Dakle, takva vrsta poslušnosti.“ Složim se. „Ali što sa čednošću?“
„Priznajem, manje sam rigorozna nego mnoge Časne Majke – kao što
dobro znaš. Ali mi tražimo čednost od naših zavjetovanih redovnica ne samo
kao povjerenje i žrtvu Bogu, već isto tako da žive život oslobođen ostalih
obaveza. Naše sestre mogu potpuno služiti siromašnima jer nemaju svoju
vlastitu djecu i obitelj. Jer nemaju potrebite muškarce koji im oduzimaju
vrijeme.“
Pa. Pošteno.
„Samo čini se kao da se puno toga odričete.“ Kažem.

217
 „Je.“ Priorica mi ne proturječi. „Jest.“
Skrećemo u ulicu s puno velikih starih kuća; samostan se prostire u
sjenovitom uglu, označen je samo ručno oslikanim drvenim znakom pored
stubišta trijema i kipom Djevice Marije u polu-zapuštenom cvjetnjaku.
Kad sam parkirao automobil na prilaz, Časna Majka se okreće još jednom
prema meni. „Dakle. ti voliš Zenobiu. Jesi li siguran da ti ona ne uzvraća
ljubav?“
Razmišljam o njezinom priznanju onaj dan kad me pitala da napravim to
s njom. Kako me je oduvijek željela. A onda razmišljam o njezinom smijehu
u parku za rolanje kad sam spomenuo da ću je oženiti, o njezinom
izmučenom izrazu lica kad sam joj rekao da će ona biti jedina žena do koje
mi je stalo, o nespretnoj i nesavršenoj reakciji one noći kad su se ti ljudi
ponašali kao govna prema njoj na gali.
To je samo na mjesec dana. Nije kao da moramo shvatiti kako ćemo zajedno
odgajati dijete.
„Siguran sam.“ Kažem umorno.
„Jesi li joj rekao?“
Odmahnem glavom.
„Reci joj.“ Stara redovnica zapovijedi otpetljavajući svoje prste jedan od
drugog tako da može pokazati jednim prstom u mom smjeru. „Ona
zaslužuje znati.“
„Nije li to… nekako jeftino sad joj to nabaciti? Već ima toliko toga o čemu
mora razmišljati i osjećam se kao da pokušavam sabotirati njezin trenutak.“
„Sviđa mi se tvoja savjesnost, ali u ovom slučaju, upotrebljavaš je kao
ispriku.“ Još jednom kimne glavom samo za sebe, uštirkana tkanina njezinog
redovničkog vela grubo se tare o njezina ramena. „Jesu li svi ti mišići samo
za pokazivanje ili si zapravo jak muškarac, sine?“
I time otkopča sigurnosni pojas. Žurim joj pomoći izaći iz automobila i
ništa ne govorimo dok ju pratim do vrata, ali pogled koji mi je uputila prije
nego je otišla unutra je veoma glasan sadržavajući sve stvari koje nije izrekla.
Reci joj, pogled je govorio povrh svega, a srce mi opasno i puno nade
zatreperi od te same pomisli.

218
 MAMI nazogastrična sonda34 viri iz nosa i ona ju mrzi. Može biti strpljiva
kad je riječ o infuziji i braunilama, ali onaj tren kad joj je nešto na licu, postane
razdražljiva – u ovom slučaju, stvar je u njezinom licu, ne samo na njemu.
Obavljam svoju Sean Bell stvar kad sam stigao, obvezu Najstarijeg
Djeteta, sve rituale i mala žrtvovanja učinjena u Crkvi Raka. Prvo odem
vidjeti mamu, potom tatu koji je, kao i uvijek, pohabana ljuštura sebe u ovim
okolnostima. Nakon što je mama zaspala, iscrpljena od boli i procedura,
uspijem pronaći glavnu sestru i doktora u smjeni te si pribavim sve detalje
od tog dana.
Nakon što je sve to obavljeno, pošaljem tatu van da nam donese neku
pravu večeru – ne večeru iz kantine – i sjedam u maminu sobu te pokušavam
raditi na svom laptopu.
Aiden se pojavljuje nekoliko minuta kasnije, njegovo odijelo i kosa su
zgužvani, kao da je proveo dan spavajući (što zapravo znam da nije jer mi je
poslao e-mail najmanje tri puta jutros vezano uz psa kojeg želi posvojiti).
Baca se na mali, tvrdi kauč pored mene.
„Ide li joj dobro?“ Upita prolazeći rukom kroz svoju neurednu kosu.
Previše teško diše.
„Da. Mislim, za sad. Još ne znamo što uzrokuje blokadu, a ja
pretpostavljam da je isisavanje postalo neuredno i teško pa to nije baš
sjajno.“
„Oh.“ Rekao je.
„Poslao sam poruku prije tri sata. Gdje si bio?“
„Upravo sam dobio tvoju poruku.“ Reče nedefinirano. „Skoro sam došao
do kuće na farmi. Morao sam se vratiti.“
Hmm.
Još jednom ga pažljivo pogledam. Njegova kravata je bila na brzinu
ponovno svezana, vezice na njegovim svečanim cipelama odvezane, a ima i
nešto na njegovom licu, cijelo je crveno i usne su mu otečene.
„Seksao si se!“ Optužim ga ustajući.
„Ššš!“ Mahnito me utišava bacajući pogled prema mami koja je još uvijek
u dubokom morfijskom snu.

34 Nazogastrična ili intestinalna intubacija se koristi za dekompresiju želuca, i to kod atonije želuca, ileusa
ili opstrukcije; za odstranjenje unesenih toksina; uzimanje uzoraka želučanog sadržaja za analizu (volumen,
aciditet, krv) i opskrbu hranjivim tvarima.

219
 „Nemoj ti meni ššš.“ Kažem iznervirano. „Misliš kako mama ne zna da
si totalni jebač?“
Aiden izgleda vrlo ljutito mojim nedostatkom šutnje. „To nije istina.“
Zakolutam očima. Da je Aiden lik iz Wakefield Sage, postojale bi različite
vrste riječi za njega. Razvratnik, nitkov, kurva, gad, razuzdanik, zavodnik.
Jedva da je bolji od Dvostrukog Kondoma Mikea, a ja znam mnoštvo nevolja
u koje je upao jer sam bio upravo tamo pored njega. Zapravo, sve dok se nije
počeo čudno ponašati proteklog mjeseca, stavio bih popriličnu svotu novaca
u okladu na njega da ima više seksa i žena od mene.
„Boli me briga ako si se seksao, budalo.“ Kažem. „Mama isto ne bi marila.
To je samo glup razlog da nisi tu.“
Uzdahne. „Znam. Iskreno, nisam pogledao na svoj telefon sve dok nisam
bio gotov. Došao sam čim sam vidio tvoju poruku.“
„Dobro. Je li bila dobra?“
Aiden na minutu izgleda zbunjeno, kao da ne može baš sasvim pratiti
preokret u razgovoru.
„Koji kurac Aiden.“ Pojasnim ogorčeno. „Je li bila dobra?“
Otvara usta. Zatvara ih. I prije nego je uspio izgovoriti riječi, tata ulazi s
dostavom indijske hrane i svi napadamo plastične vreće kao krdo
izgladnjelih vukova.

SLIJEDEĆIH PET ili šest dana prolazi u izmaglici. Između Zennynog i

mog života, sve što imamo skupa su noći i jutra. Ponekad telefonski poziv
tokom dana ako imamo sreće.
Nikako da skupim hrabrosti izreći ono što Časna Majka od mene traži da
kažem, ali isto tako, tako je teško to napraviti kad su naši tihi trenuci maženja
i razgovora oteti od nas i sve što imamo je ukradeno, slatki sati u tami i jutro
poslije sa zamućenim pogledima.
Zaklet ću se da ću to učiniti sutra, a onda sutra dođe i ja se zakunem da
ću to učiniti slijedećeg dana, i tako dalje i tako dalje, sve dok se skoro ne
osjećam kako je izreći joj to nemoguć zadatak, zadatak u stilu Svetog Grala
koji je Bog stavio ispred mene i nikad neću biti dovoljno čist i hrabar da ga
ispunim.
Izluđujuće je.

220
 Pred kraj tjedna se mami počinje razvijati upala pluća. Uzrokuje gadno
zviždanje dok diše, a stvari se počinju mijenjati na predvidljiv način
dolazaka i odlazaka sestara i doktora. Više se vrte oko kreveta, vješa se još
vrećica, još testiranja i rendgenskih snimanja. Razgovori počinju poprimati
mračniji ton. Mami su stavili kanilu i antibiotike. Završavam s čitanjem U
naručju osramoćenog vojvode i svi spekuliramo o slijedećoj Wakefiled noveli
koja izlazi sljedećeg tjedna. Gledamo HGTV na bolničkom televizoru i
ismijavamo Tiny house people35.
Rekao sam Valdmanu da ću taj tjedan raditi od kuće. Nije prošlo loše, ali
nije ni dobro. Iznerviran je radi mene, iznerviran je koliko sam voljan
dopustiti da se moja obitelj umiješa u to da njemu zarađujem novac. Njegovo
nezadovoljstvo je ona vrsta stvari do koje bi mi prije bilo stalo, ali sad…
Sad, jebeno nisam mogao manje mariti.
I nekako je tjedan prošao, taj dragocjeni tjedan, jedan od dva koji imam
sa Zenny, a ja nemam se čime pohvaliti. Niti zdravom mamom, niti
priznanjem ljubavi, čak niti šefom koji me voli onoliko koliko me volio na
početku tjedna. Teško je ne osjećati kao da mi nešto izmiče, vrijeme ili nešto
podjednako vitalno kao vrijeme i što se više trudim uhvatiti se u koštac s
time, to mi više bježi. Brzo kao riba u vodi, vrpca na vjetru.
Noću, snovi su mi o praznom zagrljaju i bijelom cvijeću prosutom po
svježoj zemlji.
Prisiljavam se ponovno moliti, čak i ako je to samo urlanje psovki prema
stropu, ali ništa ne dolazi. Čak je i moj bijes kao vrpca na vjetru.

35 Dokumentarna emisija o ljudima koji traže jednostavnost, samodostatnost, minimalizam i sreću

stvarajući skloništa u špiljama, garažama, prikolicama, alatnicama, riječnim brodovima i nastambama za
golubove. Ukratko, o ljudima koji žele i vole živjeti u malim kućama.

221
PREOSTAO JE JEDAN TJEDAN.

222
 POSTOJE sjene na maminim plućima.
Dr. Nguyen i ja smo nagnuti nad njegov iPad u hodniku, gledamo na
rendgenske snimke dok moj otac hoda iza nas.
„Ovo je bilo jučer.“ Dr. Nguyen govori. „A ovo je danas.“ Lista po tabletu
prikazujući najsvježiju sliku koja prikazuje raširenu maglu bijele boje uzduž
maminog donjeg dijela lijevog plućnog krila. „Moja najbolja pretpostavka je
da je bila nekakva aspiracija dok smo joj ispumpavali želudac. To nije
neuobičajena komplikacija u ovakvim slučajevima. Nažalost, ne vidim
reakciju koja mi se sviđa nakon tri dana antibiotika.“
Prelazim rukom preko usta. Ne vidim reakciju koju bih želio je uljudan
način da se opiše stanje žene u sobi iza nas.
„Vidite, gledam ovaj izljev u plućima i promatram njezin ritam disanja i
očitanja zasićenosti kisikom i mislim da bismo se trebali preseliti gore.“ Dr.
Nguyen pogleda u mene uz ispriku u svojim očima. „Potrebna joj je jedinica
za intenzivnu njegu.“
Moj tata se oglasi iza mene, a Sean Bell koji Obavlja sranja, koji je svećenik
u Crkvi Raka, napravi zabilježbu o tome i odlaže buku kao podsjetnik da
kasnije porazgovara s njim o tome. Ali za sad se natjeram da prođemo
razgovorom kroz sve korake s ovim dr. Nguyenom, svaku mogućnost,
svaku varijaciju. Steroidi, različiti antibiotici, CPAP36, BiPAP37, drenaža, ne-
drenaža, upravljanje boli – svi dijelovi slagalice su izneseni i o njima se
razmišljalo. Tata se odsutno slaže oko onoga što smo doktor i ja odlučili, a
potom dr. Nguyen odlazi to ostvariti. Kroz sljedećih sat vremena, mamu će
preseliti na kat. Pokušavam se podsjetiti da se ljudi spuštaju dolje s jedinice
intenzivne njege cijelo vrijeme; ovo nije jednosmjerna ulica, ovo nisu

36 Terapija za respiratorne bolesnike s kontinuiranim pozitivnim tlakom u dišnim putovima.

37 Terapija za respiratorne bolesnike s dvofaznom ventilacijom pozitivnim tlakom.

223
kaskadno složene domine. Domine se mogu ponovno podići, ispraviti i
resetirati. Sve će biti u redu.
Svejedno nazivam ostalu braću i dajem im do znanja.
Vraćam se nazad u sobu, mama je budna, plavih usana i blijeda. U
ovakvom stanju izgleda zapanjujuće lijepa, krhka i neobično ravna, svaka
linija i bora na njezinom licu je pretvorena u oštar reljef. A opet, ne mogu se
sjetiti da su me ikad prsa ovako boljela od toliko ljubavi i ponosa na nju.
Pokušava mi nešto reći i ne može pronaći zraka da to kaže. Dodirnem joj
ruku. „U redu je, mama.“ Kažem. „Ne moraš ništa sad govoriti.“
„Moram…“ Dahće.
„Dobro.“ Kažem uzimajući je za ruku. „Što je?“
„Ti…“ Uspijeva. „… izgledaš kao govno.“
Prasnem od smijeha i kad krenem plakati, ništa ne govori. Jednostavno
mi slabašno stisne ruku.
„Večeras idemo na jedinicu intenzivnog liječenja.“ Kažem nakon što sam
ponovno mogao govoriti. Obrišem lice rukavom. „Treba im vremena da
iskušaju još neke antibiotike i dat će ti masku s kisikom koja će ti pomoći
disati dok to rade.“
Jednu minutu nije odgovarala. Potom je rekla, „Hoće li boljeti?“
„Rekli su da bi maska mogla biti nelagodna, ali u suprotnom ne.“
Izgledala je kao da želi još nešto reći, ali ne može doći do daha. Tek kad
je medicinska sestra ušla unutra kako bi počela spremati njezin krevet i
infuzije za premještanje, tad je uspjela.
„Idi… kući… na nekoliko sati.“ Kaže. „Neću umrijeti večeras.“

ODLAZIM KUĆI.
Tuširam se, operem nešto rublja i tri sekunde razmišljam o brijanju prije
nego sam odlučio da nemam energije. Prešao sam od „seksi trodnevne
brade“ u stvarno zapušten tokom tjedna, ali jednostavno nije bilo vremena
obaviti išta više osim oprati tijelo i zube između bolnice, Zenny i
pokušavanja kontroliranja posla.
Stoga umjesto toga navučem staru majicu i neke traperice i otvorim
laptop kako bih obavio nešto sranja u tišini svoje kuhinje prije nego se vratim
u bolnicu. Prije nego odem gore u maminu novu sobu na jedinici intenzivne
njege.

224
 Osim.
Osim što sam sad kod kuće i sve je tiho, stvarno je teško izvući se iz
dugotrajnih bolničkih osjećaja. Mogu čuti zvučne signale i žamor, mogu
vidjeti mamino lice, tu nelagodnu kombinaciju bolesne utonulosti i
otečenosti od steroida. Mogu čuti tatu kako tiho plače u sebi u predvorju,
vidjeti paru kako se slobodno izvija, kao ulje crnu kavu dok nam je
respiratorni terapeut objašnjavao kako će BiPAP funkcionirati.
I sad kad sam sam, sad kad ne moram biti jak za ikoga ili hvatati bilješke
ili brinuti se ili bilo što drugo – sve se obruši na mene, kao vlak od nikuda.
Neću umrijeti večeras.
Ali umrijet će, zar ne? Možda ne večeras, možda ne i ovaj put u bolnici,
ali ona će umrijeti i ja sam ju iznevjerio. Trošio sam sav svoj novac u svim
smjerovima gdje sam mogao, jedva ju puštao iz vida, potrošio sam svaku
minutu rada pokušavajući da se ona oporavi – i podbacio.
Spoznaja se kotrlja kroz mene, te prerijske oluje o kojima uvijek
razmišljam, ogromne, nabijene i spremne protutnjati kroz drveće i
prožvakati kuće.
Podbacio si
Podbacio si
Podbacio si
Umrijeti će, umrijeti će, umrijeti će –
Zlobnim potezom zatvorim laptop i dohvatim ključeve, pokušavam
pobjeći od crnih i nabijenih oblaka koji se nakupljaju u mojim mislima.

„SEAN!“ Zenny cikne dok omotavam ruke oko nje s leđa. „Preplašio si
me!“
„Oprosti.“ Kažem nosom mazeći joj vrat. „Nisam mogao čekati dok ne
završiš sa smjenom. Trebao sam te.“
Ona je u kuhinji skloništa i završava sa suđem. Sad kad je obrok gotov i
ostava sa zalihama čiste odjeće i toaletnih potrepština zatvorena, sklonište je
ispražnjeno. Zenny mi je ranije rekla kako je to uobičajeno tokom toplih noći
ljeti; ljudi će doći otuširati se i jesti, ali više vole nakon toga biti sami.
„Možda se neki od njih osjećaju nelagodno zbog milostinje.“ Rekla je kad
mi je objašnjavala. „A neki od njih su sumnjičavi u vezi nas, misle da ćemo
im pokušati propovijedati.“

225
 I u svakom slučaju, mogu razumjeti. Ponekad je sloboda vrijedna
nelagodne.
Moje ruke pronađu rub Zennynog džempera i lagano ga podignem do
njezinih bedara, ispustim muški zvuk nezadovoljstva kad otkrijem da ono
za što sam mislio da su tajice su samostojeće čarape i završavaju točno iznad
njezinih koljena – neka vrsta fantazije o školarkama i fantazije o
redovnicama spojena u jednu.
„Jebi ga, dušo.“ Kažem dok su mi se prsti igrali na rubu njezinih čarapa.
Koža iznad je mekana, glatka i topla. Škaklja ju tamo gdje je dodirujem.
„Pokušavaš li me ubiti?“
Zahihoće, zadihana, sretna i isto tako pokušavajući se pobuniti. „Sean!
Ne možemo to raditi ovdje!“
„Nema posjetitelja u skloništu večeras.“ Kažem grickajući joj uho. „A i
sestra Mary Theresa je upravo otišla. Tu smo samo mi i prednja vrata su
zaključana.“
„Oh.“ Rekla je, a njezin ton kojim je prosvjedovala ustupao je mjesto
nečem više… zaintrigiranosti. „Sami smo?“
„Sami smo. I želim se igrati jedne male igre.“
„Da?“
„Zove se Sean konačno ima priliku jebati Zenny u njezinoj redovničkoj
uniformi.“
Iznenađeno se nasmije što se brzo pretvori u udisaj dok ju vrtim okolo i
opkolim ju ispred pulta, a moj kurac se grubo i potrebito pritišče o meki dio
njezinog trbuha. Izvijam ruke oko njezinih prćastih malih sisa, prelazim
palčevima preko njezinih bradavica koje su čvrste i ispupčene čak i kroz
slojeve majice i džempera koji su između nas.
„Sjećaš se našeg prvog poljupca?“ Upitam očešavši nosom o njezin.
„Upravo tu?“
„Da.“ Udiše.
„Hajmo se pretvarati da smo opet tamo.“
„Da.“ Složi se.
I tako je poljubim. Ljubim ju kao što sam to činio taj dan, snažno, vrelo
izvijanje usana i jezika. Ugriz za njezinu donju usnu, moje ruke oko njezinog
struka, podižem svoju malu lutkicu redovnice na pult i zakoračim između
njezinih nogu. A ovaj put kad sam zarežao, „Želim ti vidjeti pizdu.“ Ništa
me ne zadržava, ništa nije preostalo što bi me sprečavalo.

226
 Ovaj put, pomažem joj podići suknju do struka i mogu vidjeti te slatke
pamučne gaćice za stvarno. Širi noge i ja zakoračim unatrag, kurac mi
pulsira u skladu s otkucajima srca.
Tu su te svijetlo plave čarape do koljena, tu su ta čvrsta, obla bedra. Tu je
i nevini pamuk njezinih gaćica i ne tako nevin nabor njezine suknje oko
njezinog struka. Tu je ta jednostavna bijela traka koja drži njezine kovrče
dalje od lica, ističe visoke obline njezinih obraza i gracioznu liniju njezine
vilice u slatku udolinu. A tu je i križ oko njezinog vrata i krunica na njezinom
struku i iskopavaju svaki potisnuti osjećaj u meni – strah, bijes, sram i još
malo straha – a opet, tu je ta utjeha jer ih vidim koju ne mogu identificirati.
Poput prisnosti, ali dublje.
Ne pretvaram se da nema križa dok upijam njezino tijelo. Tu je, baš kao
što smo mi tu, a to je treperavo, nestalno otkrivenje na pomisao da bi Bog
mogao isto biti tu, na isti način. Da seks nije izuzet od Boga, nije odvojen, da
je na neki način Bog kojem se moli i pjeva i služi milosrđem i ljubavi isto tako
može biti Bog koji je u seksu i postoji podjednako unutar jebanja kao što
postoji u molitvi ili drijemanju ili obroku ili bilo čemu drugom što bi čovjek
mogao raditi u ljudskom tijelu.
I, kao rasplesani plamen svijeće, otkrivenje se udubljuje i skriva još
jednom.
„Još.“ Kažem promuklo. „Pokaži mi više.“
Zenny mi uputi pogled koji je uskovitlana mješavina između nestašluka
i čednosti, a potom raširi noge još više i povuče središnji dio svojih gaćica u
jednu stranu.
Zastenjem radi prizora. Ona je ovdje tako nježna i mala, s najmanjom
naznakom mjesta na koje će moj kurac ići i s očitim sjajem uzduž uske linije
njezinih nabora.
„Pička ti je mokra.“ Kažem.
Kimne pomilovavši kratko svoju mačkicu drugom rukom. Zadrhti radi
svog dodira.
„Je li bila vlažna prošli put kad smo ovo radili?“
Kimne ponovno meškoljeći se na pultu.
„Jesi li morala ići kući i upotrijebila svog medvjedića? Jesi li morala trljati
svoj siroti mali klitoris sve dok se nisi osjećala bolje?“
„Da.“ Prizna dok joj glava pada prema dolje. Shvaćam da gleda u sebe,
upija sliku koju čini podignuta haljina i njezine gaćice, a i ja upijam prizor

227
koji ona čini dok gleda u sebe – zlatna naušnica koja sija iz njezinog prćastog
nosa, uzbuđene razdvojene usne, dugi zamasi trepavica preko njezinih
obraza.
„Reci mi.“ Kažem zakoračivši korak bliže, prelazim rukom preko
njezinih bedara. „Reci mi što si radila.“
„Ja – ja – “ Ponovno zadrhti. „Jako mi je trebalo. Nakon što si otišao, otišla
sam ravno natrag u svoju studentsku sobu. Cimerica je bila vani i ja sam
jednostavno…“ Od prisjećanja se počela migoljiti.
„Jesi li se pretvarala da sam to bio ja?“ Upitam dopuštajući da mi se
palčevi igraju vlažnom svilom njezine pičke. „Jesi li se pretvarala da mene
jašeš?“
„Ah.“ Uzdahne jer je jedan palac počeo kružiti oko njezinog klitorisa dok
mi je drugi palac zatvarao njezin otvor. „Da. Pretvarala sam se da si to ti.
Pretvarala sam se da nikad nisi stao; da si samo jednom pogledao moju
pičkicu i znao da me moraš upravo tu i tada pojebati.“
Grickam joj vilicu i potom posegnem u džep za svojim novčanikom kako
bih izvadio kondom.
„Ovaj put hoću.“ Kažem. „Ovaj put nećemo stati.“
Pokidam omot kondoma zubima, otkopčam svoje traperice i brzo
prevlačim navlaku preko svoje erekcije i osjećam Pavlovljev impuls
uzbuđenja dok to činim. Uskoro ću biti u njoj, jebat ću tu izazovnu pičkicu,
imat ću redovnicu nataknutu na svoj kurac i grčit će se od zadovoljstva.
„Nikad ne postane dosadno gledati te dok to radiš.“ Šapuće. Oči su joj na
mom kurcu koji je tvrd, tamnocrven i presijava se zbog lateksa. „Tako je
seksi.“
Zakoračim između njezinih nogu i oboje pogledamo prema dolje. Svako
jebanje je erotično, naravno, ali ima nešto izvanredno lascivno u ovom
prizoru: oboje smo još uvijek odjeveni, njezine čarape do koljena i njezine
nevine gaćice povučene u stranu zbog mene, njezina postulantska uniforma
podignuta do struka. Moj kurac, tvrd, prost i muževan, zahtijeva da bude
uzet između njezinih nogu.
Ali Zennyna nevinost će uvijek biti isprepletena s njezinom hrabrošću, s
njezinom neustrašivom sposobnosti da želi, i ona uzima bolni dio mene u
svoju ruku i trlja me o svoju pičkicu. Dozvoljavam joj da me koristi kako god
želi – otečen, okrugli glavić o njezin čvrsti, ispupčeni klitoris, dugi potezi
preko njezinih nabora, povremeni stidljivi potez o njezin napeti šupak – a

228
onda, kad drhtim od napora da budem miran i dopuštam joj da se igra sa
mnom, konačno me nabije u izvor sve njezine vlažnosti i cvili mi da ga
gurnem unutra.
Učinim to.
Šokantno je koliko je uska. Svaki jebeni put. Mislim, sve žene jesu – nikad
se nisam susreo s pičkicom koju nisam dobro osjećao na kurcu – ali Zennyna
je neka dimenzija nebeskog koju nikad prije nisam osjetio. Drži me kao
rukavica, čvršće od rukavice, i kad uđem toliko unutra da je moj vrh u
njezinom trbuhu, zadrhti i stisne me jače. A kad kliznem van, njezino tijelo
me pokušava zadržati unutra, pohlepno i gladno mog organa.
Obuhvatim joj dupe svojim rukama i revno počnem jebati njezinu pizdu,
ruke joj puštaju gaćice i lutaju posvuda – kako bi se upetljale u moju kosu i
trljale moju bradu i da šakama uhvati moju majicu i digne ju kako bi mogla
vidjeti mišiće mog trbuha kako rade dok ju jebem.
„Sean.“ Kaže. Rekla je to tako posesivno, kao da je to njezino ime i može
ga izgovarati, i jest, jest, želim da moje ime pripada njoj ostatak mog života.
„Da, dušo?“
„Jače.“
Krenem jače, pobrinuo sam se da izvučem kurac taman toliko van pod
pravim uglom, pobrinuo sam se da trljam njezin klitoris dok tonem nazad
cijelim putem. Uživam u osjećaju njezinog dupeta u svojim rukama, prizoru
njezinih plavih čarapa školarke uglom svog oka. Probuđen, sretno
uznemiren izgled njezina lica dok zuri dolje gdje se ja pomičem između
njezinih nogu. Ogrlica s križićem kliže i poskakuje zajedno s njezinim
grudima dok nabijam.
„Treba li ova mala redovnica biti izjebana?“ Mrmljam joj. „Predugo je
bila bez toga i sad mora to imati?“
„Da.“ Procijedi, trepavice joj lepršaju dok gleda gore prema meni očima
boje blaga i zemlje. „Oh, da, Sean – oh, oh – “
„Jebat ću te svaki put kad poželiš, ti mala redovnice.“ Govorim joj na
uho, ruke su mi omotane oko njenih leđa i glave dok ulazim u nju tamo dolje,
biram snagu i ritam i dopuštam joj da osjeti moju snagu. „Svaki put kad
želiš.“
I dok ona svršava krikom napetim kao tetiva luka, tad čujem ono što sam
upravo rekao, a ono što sam rekao prosijeca tračak nade točno preko mog
otvorenog srca. Možda ne moramo završiti kad ona prihvati zavjete, možda

229
će ona interpretirati zavjet čistoće jednako opušteno kao što radikalne sestre
oko nje tumače poslušnost. Možda još uvijek mogu biti njezin ljubavnik,
priležnik Kristovoj mladoj.
Sasula je sol na pukotinu nade u sekundi kad se ona stvarala; dok se
smirivala od svog vrhunca, bespomoćno se hvatala za moju majicu, mrmlja.
„Nedostajat ćeš mi tako jako.“
To je rečeno na mutan, nejasan način, kao neki oblik nemarnih riječi koje
izlete van nakon neglumljene mekoće nakon orgazma, a to mogu reći po
načinu na koji se ona nastavlja držati za mene i uzdahe dok nastavljam juriti
svoje vlastito olakšanje da ona ne zna da me taj jednostavni komentar
pogodio, kako je ubo nešto vitalno i sad krvarim svuda između nas.
Nedostajat ću joj. Napustit će me.
A ja ću umrijeti kad to napravi.
„Svrši u meni.“ Kaže mi na grudi. „Svrši jako.“
„Ne mogu.“ Gunđam. „Ne mogu.“
Izvučem se van, moja vlažna erekcija odmara na njezinom trbuhu i onda
se to dogodi. Svršavam jako, izvodim nekoliko kratkih, isprekidanih
milovanja preko njezinog trbuha dok se zadovoljstvo čvrsto hvata u dnu
trbuha, a onda napunim kondom uz isprekidano disanje, pulsirajuću vrelinu
dok mi kurac pulsira točno iznad gdje je maternica u njoj. Zbog te pomisli
svršavam još i jače, kao iskonski pećinski čovjek koji je željan potrošiti se u
ženi i tamo posaditi svoje dijete.
Ali neće biti djeteta i nema polaganja prava. Bog je prvi položio pravo na
nju.
Držim ju blizu sebe dok se smiruju posljednji trzaji i kad se odmaknem,
Zenny zahvalno guguće koliko sam joj mnogo dao što izaziva trzaj mog
klonulog kurca.
„Mogu li ovo baciti tu negdje?“ Upitam kimajući glavom prema
kondomu.
Zenny se nasmije. „Neće biti prvi put da se kondom nađe u smeću
skloništa.“
Svežem ga i očistim se , ali kad se okrenem natrag prema Zenny dok se
pospremam i zakopčavam, zateknem ju u potpunosti golu i nagnutu na pult
bez ijednog komada odjeće ostavljenog na njezinom tijelu osim tih prokletih
čarapa do koljena.
„Još.“ Kaže jednostavno. „Želim još.“

230
 Prikradam joj se, režanje mi se penje uz grlo. „Još mene?“
„Da.“ Kaže dok joj jezik klizi preko gornjeg ruba njezinih zubi.
„Još tih stvari koje će ti nedostajati?“
Ako čuje ogorčenost u mom glasu, ne daje to do znanja. „Da.“
Zarobim ju golu među svojim rukama, naslanjam ruke na rub pulta oko
njezinih kukova. „I što će ti nedostajati, Zenny? Kad postaneš redovnica, kad
se udaš za Boga?“
„Tvoj kurac.“ Kaže otvoreno. Koliko god sam nesretan zbog smjera u
kojem su krenule njezine misli, ponosan sam na nju jer je upotrijebila prljave
riječi koje mi se sviđaju. Ponosan sam na njezinu smjelost.
„Tvoj je. Kad god poželiš. Što još?“
„Mmm, tvoja usta.“ Rekla je i shvaćam kako želi da ju ljubim niz vrat,
između njezinih grudi i uzduž čvrste kože njezinog trbuha. Prebacim
njezinu nogu preko svog ramena i otvorim njezinu slatku pizdu za svoja
usta, a potom joj pokažem sve trikove i izvijanja i gladno sisanje zbog kojeg
će joj moja usta još više nedostajati.
Ruka joj se snažno upetljava u moju kosu i povlači ju, mogu čuti struganje
njezinih čarapa do koljena o kvadratičastu teksturu moje majice i to me
dovodi do ludila, kunem se jebenim Bogom.
„Nedostajat će mi tvoji prsti.“ Stenje dok mi se ruka baca na posao.
„Bockanje brade na tvojoj vilici.“ Kaže dok ostavljam bockave poljupce
po unutrašnjoj strani njezinih bedara.
„Način na koji me gledaš kad mi ližeš pičku, kao da mi želiš pojesti srce.“
I sasvim sigurno gledam u nju između njezinih nogu, osiguravam se da vidi
kako su mi usta vlažna svaki put kad se odmaknem kako bih udahnuo.
„Što još?“ Zaškrgućem o njezino meso. „Što još?“
Oklijeva i potom se odgurne prema naprijed. „Osjećaj kad svršavaš u
meni. Za pravo.“
Radi toga zastanem. Promislim. Ustajem. „Nastavi.“ Naredim joj.
„Da se zapitam jesi li me oplodio.“ Glas joj se spušta u šapat. „Da sam
trudna.“
Oh moj Bože, ta žena. Ta žena i moj siroti, bolni kurac, iznova tvrd za nju.
Zbog nje.
Raširim ruke preko njezinog trbuha, nisko, odlučno i sebično. „Moje
dijete tu?“ Upitam uz opasno predenje. „Nedostajati će ti osjećaj da moje
dijete raste u tebi?“

231
 „Da.“ Prizna. „Tebi ne bi? Neće li i tebi nedostajati?“
„Naravno da hoće. Naravno da želim.“ Ruka mi je i dalje razmetljivo i
zahtjevno na njezinom trbuhu dok ju ljubim sve dok može jedva disati.
„Mislim o tome cijelo vrijeme. Svaki budni trenutak, a onda mi je isto i u
snovima. Ti kako nosiš moje dijete. Ti kako dojiš moje dijete.“
Na riječ dojenje, nježno ju povučem za jednu od bradavica i to je kao da
sam udario u gong negdje u njoj. Maleni pokret izgleda kao da odzvanja kroz
njezino tijelo, izaziva da joj se cijela koža na brzinu naježi.
„Jebi ga.“ Mrmlja, a ja se moram nasmijati jer zvuči kao ja. Presavijem ju
i poližem tu izbočinu koju sam upravo dotaknuo, otvaram usta i prelazim
jezikom preko njezine aureole, preko vrška njezine bradavice nježnim
treperenjem.
Potom se ustanem. „Što još?“
„Udati se za tebe.“ Šapće i potom skrene pogled kao da ne može podnijeti
svoje vlastite riječi.
Otkucaji srca prijete da će iskočiti mi ravno iz grudi. Može li mi stvarno
uzvraćati ljubav? Djeca i udaja – to su činovi ljubavi, ljubavne riječi,
definitivno misli kako će joj nedostajati prilika obaviti ih sa mnom, a ne samo
općenito –
Reći ću joj. Upravo sad, kad su nam srca puna i iskrena i ranjiva od želje.
Reći ću joj.
Ali me ona pretekne da progovorim. „Želim da me jebeš.“ Govori, glas
joj postaje stidljiv. „… tu iza.“
Toliko sam zapetljan u uvježbavanje izjavljivanja svoje ljubavi da sam
skoro ovo propustio. „Oprosti?“
„Mislim… analno.“ Kaže, a svjetlo u kuhinji je previše zatamnjeno da bih
vidio crvenkastu nijansu na jabučicama njezinih obraza, ali znam da su tu.
„Želim to probati barem jednom prije…“
Prije nego me napusti.
Bože. Zašto ta ideja i dalje tako jako boli? Kako me može boljeti sve više
i više i više, kao da vlak prelazi preko tebe, kao da si rastegnut na okvir38,
kao da si razapet?
Reci joj sad. Reci joj tako da zna.

38Sprava za mučenje na kojoj bi se žrtva pričvrstila na okvir, te bi se koristeći kolotur valjak okretao i udovi
žrtve razvlačili, pritom nanoseći bol i štetu žrtvinim udovima.

232
 Otvaram ponovno usta, ali ona već uzima moju ruku u svoju, vodi me
prema čvrstoj, ispupčenoj krivini svog dupeta. „Molim te.“ Mrmlja. „Ne
želim išta ostaviti neisprobano. Niti jednu stvar.“
Srce mi udara u grudima i moji prigovori mi udaraju po lubanji i kurcu
– pa, moj kurac je jednako tvrd kao čekić, gura se o zupce mog zatvarača kao
zatvorenik koji pokušava pobjeći.
„Ja – “
„Sean.“ Preklinje, okreće se u mojim rukama i naginje prema naprijed na
pultu. Taj čin pretvara njezino tijelo u bife uskih oblina i uskih linija,
prikazuje jasnu udubinu njezinog struka i jestivu oteklinu njezinih kukova.
Također i prikazuje tu čvrstu, slatku guzicu. I zasjenjeno vrelo između
njezinih nogu.
Razlozi zašto bih upravo sad trebao Zenny reći da ju volim:
1. Volim ju.
2. Ona treba znati.
3. Sviđa joj se fora s iskrenim tipom.
4. Stara redovnica mi je to rekla.
Razlozi zašto bih trebao čekati da joj to kažem:
1. Nagužena je preko sudopera.
I stvarno, mislim, dok zainteresiranim rukama milujem preko njezinog
struka i dupeta, voljet ću ju još i više nakon što obavimo to analno pa čemu
žurba. Može čekati.
Može čekati.
Osim.
Uzdah. Uf. Hropac.
„Zenny, ne možemo to napraviti tu.“ Objasnim joj nježno. Ruke su mi još
uvijek svuda po njoj, milujem ju, mazim i volim unatoč mojim riječima jer,
jebi ga, ne mogu si pomoći. Ne kad je ovako sagnuta i viri otpozadi u mene
s nekakvim smjelim poluosmijehom.
„Zašto ne?“
„Jer je to jebena kuhinja.“ Kažem poškakljavši je po bokovima dok
izgovaram.
Nasmije se zbog mog dodira, ali se namršti na mene. „Ne želim čekati.“
Kaže. „Želim da se mogu osvrnuti unatrag i reći da je bilo spontano, reći da
za promjenu nisam marila što bi bilo tko drugi mislio, nisam napravila nešto
da budem najbolja u tome. Da sam to napravila samo zato što sam htjela.

233
Samo zbog sebe. U početku sam se jedva natjerala da odaberem ovo, ali
sad…“ Stidljivo mi se nasmije. „Biti s tobom je to učinilo jednostavnijim.
Jednostavno je zahtijevati stvari koje želim s tobom. Dobro čak.“
Uh, mrzim ovaj opušteni razgovor o osvrtanju unatrag, ovu implikaciju
na njezin budući život odvojen od mene… a opet, u isto vrijeme, ponos toplo
gori u mojim grudima. Ponos zbog nje. Ako ne mogu imati svoju želju da ju
obožavam ostatak svog života, onda će ovo biti moja druga želja – da se ona
privikla na svoje vlastite potrebe. Da je pronašla ravnotežu između
izlijevanja njezine ljubavi prema svijetu i voljenja sebe.
Ali, bilo kako bilo… „Drago mi je zbog toga, srce. Obećavam da hoće. Ali
ne želim te povrijediti, a analno je, pa… delikatno, u najboljem slučaju.“
„Zar ne možemo barem probati?“ Upita izvijajući svoje slatko dupe
ispred mene, a ono što je apsurdno da ja, Sean Jebeni Bell, pokušavam
odgovoriti ženu od analnog, ali to je ono što mi je Zenny učinila. Popustila mi
je spone i prodrmala me do temelja i sad sam samo hrpa pomiješanih
dijelova, nimalo nalik na bahatog sveznalicu kakav sam bio prije samo
nekoliko tjedana.
„Nemam igrački da te pripremim–“
„Onda upotrijebi svoje prste. Jesi li ti Sean Bell ili što?“
„ – niti lubrikant kad već pričamo–“
„Ovo je kuhinja! Uvjerena sam da tu negdje ima ulja.“
„Dušo, ne mogu koristiti kondom i ulje. Uništit će lateks.“
Nastaje stanka i promatram kako se Zennyni zubi zakopavaju u njezinu
donju usnu. Na trenutak pomišljam – s nekim žalosnim olakšanjem – da je
konačno shvatila, da je konačno prihvatila da je u banani seksati se analno
na kuhinjskom sudoperu, a potom je izjavila. „Onda nemoj stavljati
kondom.“
Ovo bi bio dobar trenutak da se podsjetim kako se moli.
„Zenny…“ Udahnem. Ruke su mi i dalje na njezinom tijelu, prave
krugove i linije uzduž njezine svilenkaste kože. Znam da bih trebao reći više,
trebao bih se oduprijeti, ali biti gol u njoj… čak i ako je to samo jednom…
„Čist si, kao i ja. A time ne riskiramo trudnoću.“ Kaže, i potom – osjetivši
moju slabost – „Nauči me kako to može biti dobar osjećaj, Sean. Molim te.“
Jebi ga. Ne mogu odbiti igru učenja i ona to zna. Smotam se iznad
njezinog tijela, poražen, moja snaga volje otopila se kao pahulja na jeziku.

234
 „Dobro.“ Mrmljam uz nježnu udubinu lopatice njezinih leđa. „Ali moraš
mi dozvoliti da napravim to onako kako se to treba obaviti.“
„Dokle god požuriš.“ Kaže migoljeći se uz mene. Jebi ga.
Treba mi manje od minute da pribavim najpuniju bocu jestivog ulja –
vrlo sam motiviran – a potom ponovno pokrivam Zennyno tijelo svojim.
„Jesi li sigurna u ovo?“ Kažem ljubeći joj uho. „Jako, jako sigurna?“
„Jako, jako.“ Kaže nestrpljivo. „Zašto kada ja želim ubrzati, ti želiš
usporiti – a onda kada ja želim usporiti, ti želiš ubrzati?“
Ispravljam se i odvrćem čep boce. „Kad se to posljednji put ikada
dogodilo?“ Upitam zabavljeno. „Nikad nisi željela usporiti niti jednu minutu
u svom životu?“
„Ne kad je riječ o seksu. Ali s… ostalim stvarima. Osjećajima.“ Zastane
kao da oklijeva da kaže bilo što više.
Izbrazdani prostor u mojim grudima boli zbog impliciranog značenja
onoga što je mislila, boli još više od pomisli da joj kažem kako ju volim. Bi li
to bilo pogreška učiniti? Ako je upravo rekla kako želi usporiti s osjećajima?
Ovo nije razgovor uz dupe, odlučujem. Dupe prvo. Prvo orgazmi za
Zenny. Onda ćemo razgovarati.
„Samo utrljavam ulje na tebe.“ Objašnjavam maloj redovnici ispred sebe,
odbacujem svoje osjećaje u stranu i fokusiram se na nju. Njezino
zadovoljstvo. „Neću se još utiskivati u tebe..“
„Dobro.“ Kaže i potom kratko zabruji kad mi se prst očeše o njezine
osjetljive nabore dok obilato širim toplo ulje po njoj.
„Sad unutra. Kao i čep, dušo, gurni se na mene.“ A onda nježno, koliko
se to nježno može napraviti, radim prstom unutar njezinog uskog otvora.
Unutra, ona je peć. Jebena peć. Čvrsti mišićni prsten i glatki plašt topline iza
njega. Krv mi odjednom zaplamti, paleći me iznutra.
„Dobro, u ovom dijelu ćeš mi ti pomoći.“ Kažem uzimajući njezinu ruku
i vodeći ju prema mjestu na kojem mi je prst ukopan u njoj. „Zamijenit ćeš
moj prst svojim… a potom dodati drugi čim ti bude ugodno. Da?“
„Da.“ Kaže željno već odgurujući moju ruku kako bi ju zamijenila. Pustio
sam joj, dolijevam joj još malo ulja i potom, dok ona prstom obrađuje sama
svoje dupe, brzo skinem svoje cipele i skinem svoje traperice i majicu. Dodaje
i treći prst bez da sam joj ja rekao da to učini, a ja naglo gubim sposobnost
disanja.

235
 „Isuse.“ Mrmljam, obilato premazujem svoj dlan uljem i ne gubim
vrijeme jebajući svoju nauljenu ruku dok ju promatram. „Isuse Kriste.“
Zakoračim korak bliže, prizor je nevjerojatno intiman, nevjerojatno
bludan, a onda prelazim svojim rukama preko njezinog dupeta i bokova.
„Jesi li spremna slatkice?“
„Spremna,“ Izdahne povlačeći svoje prste uz buku zbog koje bi i sam Bog
suosjećao s mojim odlukama. Primaknem se bliže od pozadi dok se ona
naslanja na rub umivaonika, a ja osjetim kako ona zadrhti kad se široki glavić
mog kurca gurne u njezin otvor. Puno, puno je veći nego bilo što što je prije
primila, a ja umirujuće prelazim rukom dolje i gore niz njezina leđa.
„Opusti se i gurni se na mene. Misli na to kako ćeš se ispunjeno osjećati.
Kako ćeš prljava curica biti s mojim kurcem u svom dupetu, hmm?“
Moje riječi su imale željeni učinak, raspršile su njezine strahove, a onda
kada posegnem rukom oko nje kako bih joj masirao klitoris, ona se rastopi
još više, ponovno je mrmljala svojim sretnim pjevom.
I tako krenem.
Prodirem dublje polako, nježno, dopuštam joj da uhvati dah kad joj je to
potrebno i dajem joj koliko god joj je potrebno stanke nakon što se moj glavić
progura kroz prvi prsten njezinih mišića. Ne izvlačim ga van, ali niti ne
nastavljam gurati dalje – čekam i dopuštam joj da uhvati dah radi ogromnog
prodora i pri tome se igram njezinim klitorisom.
Postepeno, neizbježno, nelagoda postaje više zeznuta, više zeznuta stvar
koja potom postaje novi oblik zadovoljstva. Čekam dok ne vidim kako joj
ova preobrazba protekne tijelom, dok joj se udovi ne pretvore iz napete
opreznosti u potragu za mnom. Ruka posegne prema meni, njezine noge se
razdvoje i još više joj otvore dupe, a što je najvažnije, kukovi joj se pomiču
unazad prema meni; spremna je za više.
Nabijam se u nju brinući se i voleći je. Probijam je s naklonošću i pažnjom.
Širim, nadirem i milujem u njoj svakim atomom emocija koju sam ikad imao
prema ovoj djevojci – zaštitništvom, ljubavi, zabavljenošću i poštovanjem –
prelijeva se u sve i kad sam ju konačno raširio oko svog balčaka, jedva se
suzdržavam. Drhtim, znojim se, vid mi postaje zamagljen na rubovima.
„Kako si?“ Uspijem reći kroz nesvjesticu zadovoljstva. „Kako ti ide?“
„Ja sam–“ Ona također drhti, prekrivena je tankim slojem znoja i mogu
čuti nabijanje njenog srca u isprekidanosti njezinog glasa. „Dobro sam.
Čudno. Ali dobro.“

236
 „Sad ću nastaviti dalje.“ Kažem promuklim glasom. „Jebat ću te.“
„Da, molim te, ja –“ Krenuo sam joj sad ozbiljno masirati klitoris, a
njezine riječi se raspadnu u jecaj. Pažljivo ga izvučem van, sve do vrha, a
onda kliznem nazad unutra.
Ne postoje riječi za to. Ne postoje riječi.
I ja ću sramotno brzo svršiti.
„Nikad nisam bio gol sa ženom.“ Mrmljam, oči su mi zalijepljene na
mjesto na kojem moj kurac ulazi i izlazi iz nje. Moj goli kurac, i jebi ga, da
sam znao kako će biti dobar osjećaj golog kurca unutar žene, ne znam bih li
bio takav svetac u vezi nošenja kondoma. Glađe je, jednostavno više, a
njezino dupe je najuži, najvreliji jebeni tunel i znati da kad svršim, da će ju
dodirnuti, da će biti u njoj –
Ne, ne mogu to napraviti, obećao sam, obećao sam –
Jebi ga, jebi ga, zašto sam ikad dao tako blesavu izjavu? Jer sad je to sve
što želim, sve što ću ikad željeti, a osjećaj je takav da, ako ne mogu to učiniti,
ako ne mogu imati tu jednu stvar, umrijet ću. Jednostavno ću umrijeti.
„Osjećaj je tako prljav.“ Šapuće. „To što si tamo iza.“
„Sviđa ti se, dušo? Sviđa ti se to što sam tamo iza?“
„Jebeno – da.“
„Prljava djevojko.“ Režim savijajući ruku oko njezinog struka i podižem
ju da skoro stoji, držim ju uspravno dok se nabijam i ruka mi je na njezinim
grudima i dlan oko njezinog grla. Drugom rukom nastavljam trljati njezinu
pičkicu, prstima izazivam njezin vlažni prorez. „Sva si mokra po mojoj ruci.
Postaješ tako mokra za mene, zar ne? Toliko vlažna kako bi imala moj kurac
u svom dupetu?“
Zbog mojih riječi i ruke se migolji i postaje uža te joj ruke polete prema
unazad kako bi se uhvatila za moja ramena. A onda, dok sam ja zakopan
duboko u njoj, širim njezino djevičansko dupe, svršava uz polagani,
zatalasani vrisak, tiho, zemaljski i dugo. Moje ime izlazi van, kao i Božje, ali
većinom je to dugačak jecaj koji može sam po sebi biti himna. Jecaj koji
pamtim kao molitvu.
Ona je oko mene sve, ne samo glatko masiranje koje mi steže kurac, već i
privlačan stisak kože i topline ispred mene, miris ruže u mom nosu, slatki
okus njezine pičke koji mi je još uvijek na jeziku. Njezin smijeh je još uvijek
u zraku, dokaz njezine strasti i predanosti je svuda oko nas. Njezine pametne
riječi i kontradikcije i njezina hrabrost i ranjivost, njezina odlučnost -

237
 Oštar trzaj točno u dnu kurca gotovo da me prekasno upozori i izvučem
se iz nje taman kad krenem svršavati. Sperma odlazi posvuda u debelim
snopovima i, nalik na životinju kakva jesam, stišćem njezine guzove oko
svog kurca koji šprica i jebem spermom prekriven procjep sve dok se
vrhunac napokon ne iscijedi i moje se tijelo postepeno ne opusti.
Ljepljivi smo i klizavi od ulja i sperme, Zenny se slabašno smije dok se
uspravlja i prelazi rukom preko svog znojnog lica. Znam da izgledam
smiješno ovako do kraja gol, s još uvijek vlažnim kurcem i blesavim izrazom
na licu, ali ništa od toga nije dovoljno da spriječi glupe riječi da izađu van.
Jednostavno sam toliko sretan i osjećam se tako dobro, a ona se smiješi i
rasteže kao mačka, a ja ju volim, ja ju volim, ja ju volim.
„Volim te.“ Kažem.
I svijet krene naopako.

238
 ZENNY SE OKREĆE PREMA MENI, izraz lica joj je sleđen. „Što si
rekao?“ Šapne.
Posežem prema papirnim ručnicima kako bih obrisao ulje i… ostale
stvari. „Rekao sam da te volim. Sad budi mirna za mene, molim te.“
Udarcem odbije moju ruku prije nego sam ju mogao krenuti čistiti.
Njezin osmijeh je nestao, oči su joj raširene, a njezino cijelo tijelo je napeto –
preplašeni jelen koji je spreman pobjeći.
„Ti… voliš me?“ Kaže kao da sam upravo priznao kako u slobodno
vrijeme jebem dinje iz mikrovalne pećnice; njezine riječi su ispunjene
užasom i umalo odbojnošću.
„Zenny.“ Ali prije nego sam mogao smisliti bilo što drugo da kažem,
prije nego sam čak uspio pozabaviti se oštrom, uplakanom rupom u svojim
grudima – rupom koju je ona napravila – ona nastavi.
„Rekao si, kad smo započeli ovo, rekao si da se nećemo zaljubiti!“
„Dopusti mi da te prvo očistim.“
Odmaknula se od mene. „Rekao si.“ Optužuje me.
Uzdahnem i zadovoljim se time da joj pružim papirne ubruse. Oprezno
ih uzima. „Nikad nisam rekao.“ Govorim joj. „Ti si rekla kako to nisam
spomenuo. A onda sam ja rekao kako ne mislim da će to tebi predstavljati
problem.“
Nekakva ranjenost joj bljesne u očima, odskoči brže nego sam mogao
uhvatiti trag njezinog izvora. „A želiš li ti da to meni bude problem?“
Ovo djeluje kao trik pitanje. Ono za koje bih trebao biti dovoljno star i
mudar da odgovorim, a opet ne mogu sigurno odgovoriti jer ja nisam mudar.
Sve sa Zenny je bilo novo od samog početka, a ovo je najnovija stvar od
svega. Voljeti ju.
„Što bi to trebalo značiti?“ Upitam oprezno.
Ona čisti svoje tijelo bez da gleda u mene. „Znaš što to znači.“

239
 Ne izaziva me, znam da ne, a opet si ne mogu pomoći da se ne osjećam
povrijeđenim. Povrijeđenim na onaj način kad si sebe učinio ranjivim i netko
drugi te natjerao da se zbog toga osjećaš budalasto. A dodatno povrijeđen
jer sam znao bolje od toga, znao sam bolje, znao sam da ju nisam trebao
natjerati da čuje ovu stvar zbog koje joj život postaje još teži. A povrh svega
toga, znam da je glupo što sam to napravio i onda na nju bacio foru Ja sam
tužan dječak.
A potom ponovno vidim taj slomljeni izgled na njezinom licu i drhtanje
brade, a ona je tako mlada. Tako, tako mlada.
„Ne želim da imaš ikakvih problema, niti jedan, čak niti mene. Kad sam
ti rekao da želim biti tvoj zmaj izvan dvorca, nisam to mislio kao… kao da
sam ja jedini koji će te čuvati zarobljenom. Mislio sam to na način da želim
da mogu spaliti sve loše u tvom životu tako da možeš raditi što god želiš.“
Gleda dolje prema potrošenim papirnim ručnicima u svojim rukama, a
ja mrzim koliko jeftino ovaj trenutak djeluje, kako otrcano. „Fora s iskrenim
tipom, Sean. Želiš li da ti uzvratim ljubav?“
Očajanje puza u meni, ubojstva mlataranjem gavranovih krila u mojim
grudima.
Ne postoji pravi odgovor. Mogu lagati i reći ne – laž koju će prozrijeti, i
izrečena laž onda kad je tražila istinu. Ili mogu reći da i izgubiti njezino
povjerenje.
Ne znam što bi dobar čovjek napravio na mom mjestu. Jedino mogu nagađati što
bi napravio netko tko se ne boji.
„Da,“ Izreknem uz dug nalet izdaha. „Naravno, da.“
„Što to točno znači?“ Šapće i konačno podigne pogled prema meni, oči
su joj pune suza. „Napuštam red? Ne dajem zavjete? Definitivno ne misliš
da bi bio zadovoljan skrivećkim druženjem u mom životu, noseći moju
naklonost na turnirima i pišući mi poeziju? Jer ti ne mogu dati ništa nakon
svojih zavjeta – ne svoje vrijeme, ni tijelo ni svoje srce. Sve će to pripadati
Bogu.“
Ponovno Bog. Ubacuje se i potražuje svakoga u mom životu svojim
ljubomornim zahtjevima.
Zatvaram oči, pokušavam zadržati ovaj zid – ni sam ne znam čega.
Straha i usamljenosti, ljutnje i ljubavi, jednostavno toliko mnogo jebene
ljubavi.
Ali zid je tu, nadvija se, obrušava se na mene.

240
 „Da.“ Konačno izustim. „Da! Prokletstvo Zenny, zašto ne bih želio da
ostaneš sa mnom? Zašto ne bih želio da mi uzvratiš ljubav?“
„Jer uzvratiti ti ljubav bi značilo da se odričem sebe.“ Šapne.
Hladna je tišina uslijedila nakon njezinih riječi, a nas dvoje oboje stojimo
goli, nespretni, još uvijek vlažni jedno od drugoga. Pusti to Sean, upozorava
me bolji dio moje naravi. Pročitao sam dovoljno ljubavnih romana da znam
da nikad ne završi dobro po junaka kad on poguruje junakinju, a apsorbirao
sam dovoljno ljudske pristojnosti da znam da nije na meni da ju tražim da
se odrekne svega – posebno ne nečega zbog čega je riskirala odobravanje
njezine obitelji i svog njezinog vremena i energije koju je uložila u to. I znam
dovoljno o sebi da znam da osjećam ljutnju i žaljenje zbog svoje mame, još
jedne osobe koju Bog uzima, a to nije Zennyna krivica.
Znam da nisam pošten. Znam da ono što želim nije toliko važno kao ono
što ona želi.
Ali.
Ali, ali, ali –
„Ne mislim da je to istina.“ Kažem dopuštajući da se zid obruši na mene,
obruši na nas oboje. Upravo sam sjebao sve time što sam to izrekao, stoga
nastavljam dalje, nastavljam nas zakopavati u ruševine mojih sebičnih želja.
„Znaš što ja mislim? Mislim da si preplašena. Mislim da te užasava čak i
mogućnost da nisi prikladna za život redovnice. Mislim da i dalje obožavaš
idol te Buduće Zenny, jer ne obožavati ju znači da su sva bol i težak rad koji
si obavila bili ni za što.“
Suza se prospe iz jednog oka, polako klizi niz njezin obraz i uzduž vilice
gdje pada na upotrijebljeni papirni ručnik. „Ista si kao i svi ostali.“ Kaže
grubo. „Baš kao moji roditelji. Baš kao moji nastavnici. Želiš da ja vodim bilo
koji život osim onog koji sam ja odabrala.“
„Ja samo želim da postoji neka sredina.“ Kažem zapanjen time što me
svrstala među sve ostale ljude u njezinom životu koji su je sputavali.
„Pogledaj mog brata! On i dalje služi Bogu i – “
„I što? Da u isto vrijeme budem tvoja kurva?“
„Sranje, Zenny.“ Kažem stvarno povrijeđen i stvarno bijesan. „Je li to sve
što misliš da ja želim? Čini li ti se moja ljubav jeftinom? Želim da mi budeš
jebena supruga.“
„Ne, Sean.“ Kaže, sad stvarno plačući. „Samo ti se sviđa seksati se sa
mnom. Ti misliš da je to ljubav, ali nije.“

241
 Uzimam papirne ručnike iz njezinih ruku i bacam ih jer mi je muka od
gledanja u njih, muka od gledanja u svoju spermu u njezinim rukama.
„Možda nemam iskustva s ljubavlju, ali ovo znam. Ti si najinteresantnija
osoba koju sam upoznao i želim provesti ostatak svog života s tobom. I ako
mi sad kažeš da te više nikad ne mogu jebati, ne bih ni trepnuo jer nije tvoje
tijelo to što želim – to si ti.“
Vraćam se i ne mogu se zaustaviti da ne posegnem za njom zbog tih suza,
tih suza, ali ona ponovno zakorači unatrag, ne dopušta mi da ju dotaknem.
„Dođi tu.“ Kažem tihim glasom.
„Nemoj sad postati Šefujući Sean.“ rekla je. „Čak ni malo.“
Nešto se zakači kandžama o unutrašnjost moje utrobe. „Volio bih kad
bih mogao.“ Kažem srdito. „Volio bih kad bih ti mogao reći da ostaneš.“
„Ne možeš me kontrolirati.“ Odmah se zapjeni, ruke joj se odlučno
sklupčaju u šake na bokovima.
„A ti me ne moraš odbaciti samo zato što sam ti priznao nešto što mora
da si već znala!“
„Ne mogu ovo.“ Govori mi, suze joj zamućuju glas, sjaje na njezinom
licu. „Neću odabrati tebe, Sean. Ne mogu. To nije plan.“
„Točno.“ Odsiječem ogorčeno. „Tko sam ja da se uspoređujem s
Bogom?“
Ona se saginje dolje, trzajem skuplja svoju odjeću. „Ovo je bila
pogreška.“ govori. „Ovaj cijeli mjesec je bila pogreška.“
„Dakle, sad me jednostavno otpisuješ? Samo ćeš me ostaviti jer je postalo
teško?“
Okreće se prema meni, oči joj gore ispod suza. „Nikad nisam ostavila
jebenu stvar u svom životu jer je bilo teško. Otpisujem te jer me povrjeđuješ.
Jer sam mislila kako si ti jedina osoba koja me poznaje i razumije ono što sam
željela, a sad znam da si samo mislio na sebe!“
„Tražila si me da učinim ovo upravo jer ne razumijem zašto to radiš.“
Uzvratim saginjući se. „Ne možeš biti uzrujana jer i dalje ne razumijem.“
„Ne.“ Šapće, glas joj nestaje. „Problem je u tome što ti razumiješ, ali i dalje
želiš od mene da budem nešto drugo. A to je gore od toga da uopće ne
shvaćaš.“
To me utišalo brže nego ruka preko mog grla.

242
 Navlači svoju majicu i džemper i potom oblači svoje tenisice. „Navratit
ću večeras do tvog stana da pokupim svoje stvari. Molim te da ne budeš
tamo.“
Nastaje trenutak, istovremeno krajnje sebičan i vjerojatno s pravom
povrijeđen, kad pomislim na svoju mamu u njezinom novom krevetu na
odjelu intenzivne njege – a onda shvaćam kako Zenny ne zna. Nisam joj
rekao ovog popodneva; nje bilo dobrog trenutka i nisam ju želio opteretiti
time, a ja se jednostavno osjećam kao da mora postojati pravilo protiv toga
da ti je srce slomljeno dok ti mama umire.
Osim kad otvorim usta da to kažem, ništa ne izlazi van. I ne bi trebalo.
Ne želim da Zenny ostane sa mnom iz sažaljenja. Ne želim da mi ovo
slomljeno srce visi nad glavom kao Damoklov mač39 dok čekam da mi majci
postane bolje. Ne, bolje ako ne zna da je mama na odjelu intenzivne njege,
bolje je da je ona u mogućnosti sad tu biti iskrena, bez obzira koliko to
iskreno buši ravno kroz moju utrobu.
„Zenny, molim te.“ Kažem. Preklinjem. Glas mi je prigušen. „Čekaj – “
„Svakako bi završilo slijedećeg tjedna, Sean.“ Kaže ne pogledavši me u
oči. „Isto tako možemo to i sad napraviti.“
„To neće promijeniti.“ Kažem. „To da te volim. Samo mi reci, molim te,
prije nego odeš – voliš li me? Bi li me ikad mogla voljeti?“
Na kratkotrajni trenutak pomislim da će odgovoriti. Njezine trepavice
lepršaju, dah joj zastaje i izraz lica joj je puno nježne žudnje, nade i boli.
Ali onda se gasi, ugašeno kao svijeća. Prolazi pored mene bez odgovora,
a ja sam ostavljen u kuhinji, gol i sam i – po prvi put u svom životu – potpuno
slomljenog srca.

39Damoklov mač se koristi kao izraz za veliku nesigurnost koju donosi vlast, a simbolizira mogućnost da
velika vlast brzo propadne ili kobno završi. Ukratko, označava stalnu pogibelj koja nekome prijeti.

243
 AIDENOVA SEOSKA KUĆA je uglavnom u mraku kad se zaustavljam,
samo jedan prozor spavaće sobe na katu slabo svijetli u noći. Svuda okolo su
zvijezde. Zvijezde, zvijezde, zvijezde i dok parkiram svoj automobil i izlazim
van u ljetnu toplu noć, mislim kako mogu skoro razumjeti zašto mu se sviđa
ovdje. To je kao neki drugi svijet, a upravo sad, drugi svijet je upravo ono
što trebam.
Ruke mi drhte dok pokušavam pogoditi dugme za zaključavanje na
svom ključ privjesku i natjeram se da stanem, uzmem trenutak da uvučem
duboki udah. Miriše na travu, vjetar i Kanzas.
Nema grada. Nema ruža. Nema Zenny.
Konačno uspijem zaključati svoj auto i dolazim do trijema, ulazim unutra
ključem koji Aiden drži ispod žardinjere ispunjene mrtvim biljkama. Moglo
bi biti smiješno što sam se vozio skoro sat vremena izvan grada samo da bih
upotrijebio tuš svoga brata i ukrao nešto njegove odjeće, ali Zenny me
zamolila da ne budem u stanu, a Sean Bell kakav i jesam, još uvijek se ne
osjećam ugodno da sjedim u sobi za intenzivnu njegu moje majke mirišući
na seks i upotrijebljeno biljno ulje.
Stoga će biti tuširanje i čista odjeća.
To je doslovno jedina misao koju sam si dozvolio od kad me Zenny
ostavila golog u kuhinji skloništa. Jedina odluka koju sam sam sebi dozvolio
da donesem. Zakopan sam u ruševine svoje vlastite tvorevine, destruktivnog
zida svog bijesa i ljubavi i potrebe, i ne mogu disati. Ne mogu živjeti.
Samo se idi istuširati. Istuširaj se i otiđi u bolnicu. Ne razmišljaj o njoj, ne
razmišljaj o njoj, ne razmišljaj o njoj…
„Aiden?“ Zazovem odbacivši ključ na njegov stolić za kavu. Čovjek
zarađuje mnoštvo novaca, ali je previše neorganiziran da čini stvari s njim,
kao da prikladno namjesti kuću. Njegov stolić za kavu je načinjen od
zakucanih drvenih sanduka, a njegov kauč je flekava hrpa iz njegovog

244
studentskog stana. Njegovi zidovi su i dalje klasično bijeli zidovi seoske kuće
kakvi su i bili kad ju je kupio.
„Aiden?“ Zazovem ponovno spremajući se krenuti gore uz stepenice.
Vidio sam njegov automobil na prilazu, ali kod Aidena su ti uobičajeni
znakovi ljudskog ponašanja u potpunosti beskorisni. Možda je odlučio uzeti
Uber za Kanadu ili otići pomusti krave kilometar niže niz cestu, jednostavno
ne postoji način za biti siguran. I samo kad sam pomislio da zasigurno nije
tu, upali se svjetlo i on jurne kroz dovratnik još uvijek navlačeći donji dio
pidžame. Penis definitivno poskakuje okolo tokom tog procesa.
„Au, Isuse.“ Kažem bacajući ruku preko očiju. „Zašto čovječe? Zašto?“
„Kako misliš zašto, ti – ti kućni provalniče!“ Govori nepovezano silazeći
niz stepenice prema meni. „Zar nisi čuo za jebeno kucanje? Ne znam, nazvati
možda?“
Spustim ruku pretpostavljajući da je sigurno, a onda Aiden zastane na
stepenicama gledajući u mene.
„Jesi li plakao?“ Panika mu preplavi lice. „Je li mama dobro?“
„Ona je dobro. Nazvao sam tatu na putu ovdje. Upravo je smještaju u
njezinu sobu.“
Vidno se opusti. Potom postane sumnjičav. „Pa zašto si onda tu?“
„Ja – treba mi tvoj tuš. I nešto odjeće.“
Zuri u mene suženog pogleda. „Ali imaš tuš u svojoj kući…“ Kaže polako
kao da ga nekako pokušavam nasamariti. „I odjeću.“
„Zenny je trenutno kod mene. Skuplja svoje stvari. Ne želi da sam tamo.
A ne mogu se vratiti mami i tati ovakav.“
„Kakav?“
Nestrpljivo pokažem rukom prema svojoj izgužvanoj odjeći. „Izgledajući
cijeli kao poslije seksa.“
„Sačekaj, jebao si i onda si prekinuo?“
„Prokletstvo, Aiden, možeš li samo – ne znam, začepiti na pola sekunde i
dozvoliti mi da upotrijebim tvoj tuš?“
„Ah.“ Aiden kaže mudro naslonivši se na zid stubišta. „Patiš.“ A onda
glasom nekoga tko je upravo imao zornu spoznaju. „Zaljubljen si u Zenny
Iverson.“
Iznenada, oštra potreba da ubijem Aidena i zakopam ga u njegov seljački
raj vani umalo me obuzme: još uvijek se borim protiv toga kad se oglasi treći
glas iz Aidenove spavaće sobe.

245
 „Tko je zaljubljen u koga?“
„On je zaljubljen u Zenny – oh sranje – “ Aidenovo lice problijedi kad
Elijah izađe iz Aidenove spavaće sobe, bez majice i očito vrlo jako u jeku
vlastite spoznaje kad me ugleda kako stojim u podnožju stepenica. I meni je
također svanulo. Jer Elijah i Aiden su možda bili površni prijatelji dugo
vremena, ali površni prijatelji ne izlaze noću jedan drugome iz spavaće sobe
bez majice.
„Što se događa sa Zenny?“ Elijah upita.
Aiden izgleda sasvim uspaničeno, a ja sam također uspaničen – ali isto
tako mi je srce slomljeno i iscrpljen sam i previše rastrgan da bih lagao.
„Zenny i ja smo… se viđali.“ Kažem. „I ja ju volim.“ Dodam znajući da
ovo apsolutno ne čini stvari boljima u Elijahovim očima.
„Hodao si s mojom sestrom?“
Suviše sam ranjen za ovo. „Ti jebeš mog brata?“ Uzvraćam zahtjevom.
Aiden se lecne. „Dečki, molim vas.“
„Ne, nema dečki, molim vas,“ Elijah govori ljutito. „Tražio sam te jednu
stvar, Sean, jednu jebenu stvar, a to je bilo da ju štitiš. Ne da ju jebeš! Očito!“
„Pa, očito si ti jebao mog mlađeg brata, stoga pretpostavljam da smo sad
kvit.“
Elijah stegne svoju zatvorenu vilicu, a ja znam da se bori s potrebom da
se baci dolje niz stepenice i izvadi mi očne jabučice. „To je drugačije.“ Rekao
je uz zvučno susprezanje. „Znaš da jest.“
„Nije ni bitno.“ Kažem. Poražen. „Ona je prekinula.“
„I dalje ti ne opraštam.“ Elijah reče. „Čak ni malo.“
Kakve to ima veze? Stvarno? Zenny me neće voljeti, moj najbolji prijatelj
me mrzi, a moja majka će uskoro biti van dosega ljubavi ili mržnje. Zašto se
zamaram raspravom o ičemu od ovoga? Zaslužio sam prijezir, zar ne?
Zaslužujem bijes? I koliko god bi bio dobar osjećaj sad se boriti, znojiti i
krvariti i ispuhati svoju ljutnju na nešto umjesto zadržavati svu tu bol u sebi,
previše volim Elijaha da bih od njega učinio metu.
Elijah ispusti zvuk prijezira zbog moje tišine i okrene se na peti natrag u
Aidenovu spavaću sobu.
Sad je moj red da se srušim na zid. Pogledam u svog brata, mlad i nalik
na medvjeda u svom širokom tijelu s čupavom kosom. „Zašto mi nisi
rekao?“ Upitam tiho. „Shvatio bih.“

246
 Aiden uzdahne i silazi dolje niz stepenice, sjeda nekoliko stepenica iznad
tako da je više-manje u razini očiju sa mnom. Naslanja laktove na svoja bedra
i stavlja glavu u ruke, trljajući kosu. „To je… ne znam. Mnoštvo razloga.“
Naslonim glavu na zid.
Propao kao ljubavnik i kao sin i sad – četrnaest godina nakon Lizzy – još
jednom kao brat. „Jebi ga, Aiden. Osjećam se kao govno što nisam – što
nisam netko s kim možeš razgovarati o ovome.“
Uzdahne u svoje dlanove. „Nije tako, već–“ Krene ispočetka. „Sjećaš se
poljupca o kojem sam ti pričao na faksu?“ Upita. „Na mojoj brucoškoj
godini?“
Sjećam se. Aiden je došao do mog stana jedne večeri, pijan i usplahiren,
i kad sam ga konačno smirio pečenim sirom jer naravno da se on nije
zamarao time da se nahrani taj dan, ova priča se prosula o prethodnom
tjednu. Posljednji tjedan prije prisezanja je bio neki nebulozni ritual koji je
uključivao toge, mrak i ljubljenje – sve mi je zvučalo vrlo grčki– ali kad je
Aiden poljubio brata sebi s lijeva, to je bilo nešto više nego čisto bratski.
„Znao sam tipa.“ Aiden je priznao gledajući dolje u prazan tanjur na
kojem je prije bio pečeni sir prije nego je udahnuo. „I bio je mrak i morao si
se nastaviti ljubiti dokle god su ti rekli da to radiš, a nas su natjerali da se
ljubimo dugo vremena i ja – “
„Svidjelo ti se?“ Nadovezao sam se.
Neću se pretvarati da su irski katolički dečki stručnjaci u ljubljenju
drugih dečki, ali isto tako se neću pretvarati da su ti irski katolički dečki
krajnje neuki, ako me shvaćate, i bilo je dovoljno zezanja okolo u mojoj
isključivo muškoj srednjoj školi i dovoljno iskrenih tračanja s Elijahom da me
nije u potpunosti mučilo ono što je Aidena, čini se, jako mučilo.
S druge strane, izašao sam iz srednje škole znajući da sam ja bio prvi na
Kinsey ljestvici – svi moji nasumični susreti su potvrđivali moje uvjerenje da
sam većinom bio hetero – a činilo se da je Aiden iz ovoga izlazio sa sasvim
drugačijim zaključkom.
„Svidjelo mi se.“ Aiden je šapnuo. „Što to znači?“
„Znači da ti se svidjelo.“
„Ali – “
„Aiden. Ozbiljno. Znaš mene, mamu i tatu. Nitko ti neće praviti
probleme zbog toga koga ti se sviđa ljubiti.“ Ali imao je izraz lica kao da bi
on mogao sam sebi praviti probleme.

247
 Zbog toga smo, pretpostavljam, završili tu na njegovim stepenicama s
mojim najboljim prijateljem napola golim u njegovoj sobi.
„Nakon što sam te noći razgovarao s tobom, na neki način sam sam se
uhvatio u koštac s tim–“ Nejasno je zamahao rukama. „Biti biseksualan. Ali
svejedno se činilo apstraktnim. Kao da je bilo u redu ako je to neka vrsta
pornića koji sam gledao, možda malo flertao, ali zapravo izlaziti s dečkom mi
jednostavno nije palo na pamet. Zvuči glupo, znam, ali tako je bilo.
Mogućnost da budem s drugim tipom nije se ponovno pojavila i nikad nisam
razmišljao da ju hvatam. A bilo je tako jednostavno izlaziti s curama. Tako
vrlo jednostavno.“
Vidio sam Aidenov vrlo jednostavan život s curama i on nije lagao. Dobio
je veliki Bellov osmijeh, duboke Bellove jamice i onaj tip tijela koji je
obećavao da će vas pomesti i odnijeti u neku vrstu zle jazbine za seks.
„A onda, čak ni ne znam. Moja firma je imala događanje koji je Elijah
planirao i iznenada, nije se više činilo tako apstraktnim. Jedna stvar je vodila
k drugoj, i onda iznenada, stvarno sam to činio.“ Postao je crven u licu. „Uh,
mislim, bio stvarno biseksualan. Ne… znaš.“
„Ali i to isto.“ Kažem i iznenađen sam koliko je to toplo i zadirkujuće
izašlo van, da još uvijek uspijevam biti veliki brat, onaj koji se brine, čak i
kad je moje srce nestalo i zgnječeno pod Zennynim išaranim tenisicama.
„Da, to isto.“ Kaže smijući se i dalje se crveneći.
„Mogao si mi reći.“ Istaknem.
„Tebi je jednostavno to reći. I jednostavno ti je da se tako osjećaš, ne
znam, kao da si povrijeđen što ti nisam rekao, osjećaš kao da ti nisam
vjerovao. Ali možeš li prihvatiti – samo djelomično – da nije sve do tebe? Da
je podijeliti nešto kao ovo komplicirano?“
„Da.“ Kažem. „Mogu. I žao mi je.“
Aiden podigne pogled, naslanja bradu na svoje šake. „Ti si moj stariji
brat, čovječe, ti si Sean Bell. Želio sam tulumariti kao Sean Bell, raditi kao
Sean Bell, biti kao Sean Bell. Reći ti ovo bi me učinilo… ne Sean Bellom.“
„To te čini Aidenom Bellom.“ Kažem lagano ga udarivši po bedru. „Što
je čak i bolje.“

248
 ELIJAH JE I DALJE ljut na mene. Uspio sam se istuširati i posuditi nešto
odjeće, a onda Aiden obećava da će ujutro biti u bolnici. Elijah neće čak ni
pogledati u mene cijelo vrijeme dok sam tamo.
Prikladno. Jedva da i ja želim pogledati u sebe.
Kad sam došao natrag na odjel intenzivne njege u Kanzas Cityju, uveden
sam u maminu sobu koja ima staklene zidove i velika vrata koja se otvaraju
prema sobi za sestre koja se nalazi unutar polukružnih soba. Tata hrče na
maloj sofi s druge strane sobe, a mama je budna, oči joj se pomiču s televizora
pričvršćenog u uglu prema mom licu. Mislim da se pokušava nasmijati, ali
velika plastična maska preko njezinog lica to prikriva.
„Oh, mama.“ Kažem dolazeći do njezinog kreveta.
Podiže ruku i ja ju stisnem jednom kad dođem do nje. Koža joj izgleda
bolje – ružičastije, manje je blijeda – i ja imam trenutak stvarnog,
nesuzdržanog olakšanja. BiPAP radi, kisik pomaže. Sve će biti dobro.
Privučem stolicu bliže kako bih mogao sjesti pored nje i držati ju za ruku
i uz grubo zujanje uređaja za disanje i različitih ostalih zvučnih signala s
monitora oko nas gledamo kako ljudi kupuju malene kuće i potom glume da
su iznenađeni kad su male kućice stvarno male.
S obje moje ruke omotane oko njezinih utonem u mutni, iscrpljeni san.

JUTRO DONOSI PROMJENU SMJENE pa smo tata i ja izbačeni iz sobe.

Ne sviđa mi se to, ali sam na teži način naučio da je bolje imati sestre na
svojoj strani – savršena frizura ili ne, sestre ne vole članove obitelji koji im
koče proces. Tako da se otkotrljamo do čekaonice na lošu kavu i ja odem
oprati zube u kupaonicu s priborom za toaletu koji ovih dana držim u svom
automobilu.
Zovem ured, ostavljam poruku Trentu Tajniku da neću dolaziti, a potom
s nezainteresiranošću gledam dok mi telefon svijetli pet minuta kasnije zbog
Valdmanovog uredskog telefonskog poziva. Tako je samo radi toga što se
smjena mijenja i nisam potreban mami te se javljam.
„Sean Bell.“ Kažem kao pozdrav.
„Sine.“ Valdman zatutnji. „Potreban si mi danas u uredu.“
„Jeste li dobili poruku koju sam ostavio Trentu?“ Upitam odsutno
znajući da jest. Odlučio sam napraviti još loše kave i odlazim do aparata.
„Jesam i zovem te da ti kažem da to kod mene neće upaliti.“

249
 „Keeganov ugovor je skoro sklopljen.“ Kažem ubadajući dugme za
kuhanje na aparatu. „Sestre se sele za dva tjedna, puno prije Keeganovog
plana za rušenje. Radimo na priopćenju za javnost i Časna Majka je pristala
razgovarati s lokalnim medijima o tome.“
„Ovo nema veze s Keeganovim ugovorom. Ovo je u vezi tvoje predanosti
ovoj kompaniji.“
Zurim u jantarnu tekućinu koja kapa u jednokratnu šalicu. „Ne
razumijem. Sve ostalo sam pratio na daljinu.“
Čujem kako se Valdmanova stolica pomiče. „Pa, ne znam kako ovo
delikatno reći, stoga ću reći otvoreno. Kad si mi rekao prošle zime da ti
mama ima rak, bio sam te voljan pustiti da obaviš svoje jer sam pretpostavio
da će umrijeti ubrzo nakon toga. Ali prošlo je više od pola godine kako je
tvoja pozornost podijeljena, a to nije ona vrsta energije koju tražim za svoju
tvrtku.“ Glas mu je urotnički tih. „Znam da možeš bolje. Uskoro ću se povući
u mirovinu, a kad odem, želim te u fotelji, moj dječače. Ali ne mogu te staviti
tamo osim ako znam da ćeš ti tvrtku staviti na prvo mjesto.“
Aparat završava s neugodnim siktanjem i potom klikne. „Jesi li…“ Riječi
su tako sulude na mojim ustima da ih jako teško oblikujem. „Pitaš li me da
biram između svoje mame i svog posla?“
„Zvuči tako okrutno kad to kažeš na takav način. Misli na to kao
prilagođenu preraspodjelu. Prilagodit ćeš se tome kako da raspodijeliš svoje
vrijeme natrag na profesionalnu razinu. A jednom kad mi pokažeš da možeš
to učiniti, onda sam ti voljan pokazati ključeve kraljevstva.“ Glas mu je
očinski, skoro topao, kao da se osjeća da je upravo on velikodušan otac. U
međuvremenu, moj pravi otac je naslonjen na prozor i gleda u autocestu,
njegova široka ramena su pogrbljena u sebe kao krila.
„Ne.“ Kažem i to je izašlo van tako jednostavno, možda previše
jednostavno s obzirom da je to jedina stvar koju sam nekad želio više od svih
ostalih.
Valdmanov ured, Valdmanovu fotelju. Biti kralj gamadi, najveća jegulja
u akvariju.
Ali više to ne želim i šokiran sam kad sam shvatio da to nije čak niti zbog
moje mame, čak niti Valdmanovog okrutnog ultimatuma. To je zbog Zenny
i čovjeka kakav sam postao od toga što sam ju upoznao.
„Ne?“ Valdman zvuči zabavljeno, kao da misli kako se šalim. „Sean, sad
budi razuman – “

250
 „Razuman sam. Moja mama umire. Ostajem uz nju. Hvala Vam na
telefonskom pozivu.“
A onda poklopim. Želim se osjećati dobro, ali nikako ne djeluje.
Tata mora oko ručka otići pobrinuti se oko par stvari u skladištu, a ja sebi
pronađem blijedu, želatinastu pitu u bolničkoj kantini i pojedem ju bez da
sam ju osjetio. Razmišljajući o piti koju sam davno napravio za Zenny. O
tome kako sam ju natjerao da ju pojede, gledao njezine mekane usne kako se
primamljivo kreću preko njezine vilice. O tome kako sam ju skidao i kušao,
bivao miran uz mučan napor tako da ona može istražiti svaki kutak mog
tijela.
A ta uspomena se strovali u svaku ostalu noć koju smo podijelili, svaku
ostalu minutu. Smijanje, izazivanje, svađanje. Raspravu o Bogu i siromaštvu.
Način na koji sam se prisjećao sve više i više zaboravljenog sebe s njom.
Kako me natjerala da razmišljam o načinu kako svjetlo pada kroz vitraje.
Ta rupa u mojim grudima je sad ogromna. Napuštena, gladna, proždire
sve više i više od mene, širi se iz mog srca prema mojim očima i mom trbuhu
dolje niz moje jadne, samožive nožne prste.
Kraljevski si sjebao.
Jedan jedini put kad ti je nešto dobro, čisto i istinski sletjelo u život, udavio si to
pohlepom, šupčino.
Šupčina je predobra riječ za mene. Ja sam nečovjek u svojoj sebičnosti. Ja
sam trula hrpa sranja s ničim za pokazati u svom životu osim praznog srca i
savršene glave s kosom. Glupo je to što sam se trebao suočiti s time ovdje,
sad; to je slabo i glupo što ne mogu više spriječiti, ali koga zavaravam?
Koliko sam se stvarno mogao sam sebi pretvarati da mi nije stalo? Da sam
mogao osjećati ništa osim one jedne stvari u svom mizernom životu koja je
značila sve?
Volim Zenny. I izgubio sam ju. Sve zbog toga što nisam mogao prestati
biti Sean Bell na jednu minutu i pogledati u sebe. Sve zbog toga što nisam
nju stavio na prvo mjesto, ne kad je to podrazumijevalo izgubiti kontrolu.
Ona je otišla i to je moja krivica.
Dobro, i možda malo Prečasne Majke. Ona je naposljetku rekla da kažem
Zenny.
Dobra stvar s bolničkim kantinama je u tome što nitko neće pogledati
dva puta u tebe kad počneš plakati, što je ono što radim sad, sklupčam se

251
iznad svoje nepojedene pite i dozvoljavam da praznina žvače posljednje
preostale djeliće moje duše.

252
 DR. IVERSON IZLAZI iz mamine sobe kad skrenem iza ugla i sledim se.
U vrlo idiotskoj, tinejdžerskoj sekundi pretpostavio sam da je tu da me ubije
zbog toga što sam spavao s njegovom kćeri i vrlo bezumna, vrlo
adolescentska panika protutnji kroz mene kad otac žene koju volim dolazi
prema meni.
Ali potom filtriram razlog i ugledam ga kako tapka svoje oči ispod
naočala s Kleenexom i shvaćam. Navratio je da vidi mamu. Da ju posjeti.
„Sean.“ Kaže ispruživši ruku i protrese ju.
„Dr. Iverson.“
„Mogu li dobiti par trenutaka tvog vremena?“
Um mi poleti natrag na Zenny i pitam se hoće li me ubiti polako ili brzo,
ali onda se jednostavno nagne na zid i skine svoje naočale, očisti ih krpicom
koju je izvukao iz svog kaputa. Ponovno udahnem – vjerojatno me neće
oderati radi toga što sam se seksao s njegovom kćeri ispred sobe za sestre,
zar ne?
Točno?
„Naravno.“ Konačno odgovorim i okrenem lice prema prozoru mamine
sobe. Iz ovog ugla možemo vidjeti njezin krevet i nekoliko njezinih monitora,
ali ona nas ne može vidjeti. „Je li budna?“ Upitam, napola vodeći površni
razgovor, napola istinski želeći znati.
„Jest. Razgovarali smo. Kajem se…“ Dr. Iverson ispusti dugačak izdah.
„Kajem se što nisam prije ovoga razgovarao s njom.“
I iznenada sve djeluje tako besmisleno. Tako udaljeno, to nedjeljno
popodne ispunjeno viskijem i boli. Zašto smo dopustili da nešto tako malo
definira nešto tako važno? Zašto smo učinili naše živote praznijim u
vremena koja su već bila toliko jebeno nepodnošljiva u svojoj praznini? Tyler
je bio u pravu. Raskol Iverson – Bell je bila pogreška.
„Žao mi je.“ Kažem u isti tren kada on kaže. „Žao mi je–“ a onda smo
obojica zastali uz kratki cerek.

253
 „Ti prvi, mladiću.“ Kaže stavljajući natrag svoje naočale. Na jakom
sunčevom svjetlu koje se prolijevalo kroz svjetlarnik na stropu mogu vidjeti
da su mu oči u sredini smeđe, presijavaju se u bakar prema rubovima. Baš
kao Zennyne.
„Želio sam reći da mi je žao što sam… Se držao na distanci od Lizzynog
sprovoda. Bio ljut. Ono što ste rekli mojim roditeljima – “
Dr. Iverson je izgledao pogođeno. „Nisam to trebao reći. Ni tada ni
ikada.“
„Imali ste svako pravo to izreći. Žao mi je što to nisam prije shvatio. Žao
mi je što smo dopustili da ta jedna stvar postane tako velika da je razdvojila
naše obitelji.“
Uzdahnuo je. „I zbog toga mi je isto žao.“
Stojimo na trenutak, a potom on kaže. „Radim s umirućim ljudima cijelo
vrijeme, pomislio bih da znam kako razgovarati sa svojim najboljim
prijateljem nakon sprovoda njegove kćeri. Ali nisam mogao pronaći prave
riječi da ih izgovorim, a ako ću biti iskren, dio mene se osjetio… obrambeno.“
„Obrambeno?“
„Jer sam odabrao ostati u crkvi nakon što se to dogodilo.“ Pojasni
gledajući u moju majku. „Djelovalo je kao da ne postoji pravi odgovor. Jesmo
li ostali radi solidarnosti? Jesmo li ostali i pokušali prozvati novog svećenika
na odgovornost? Što je ispravna stvar za napraviti kad se dogodi nešto poput
toga?“
Trebali ste se vratiti.
To je bila stvar koju je dr. Iverson rekao mojim roditeljima, a sad kad sam
star i umoran, mogu shvatiti što je pod time mislio. Mislio je ova zajednica je
tu za vas kao što sam i ja tu za vas. Mislio je molim vas, nemojte patiti sami. Mislio
je dopustite mi da vam pomognem u utjehi.
On nije znao za anonimne prijetnje koje smo već dobili od župljana,
prijeteće poruke i neugodne telefonske pozive. Nije znao da su đakoni
pokušali zaustaviti da se Lizzyn pogreb održi u crkvi ili da je došlo do
zakuhavanja negativnih reakcija u policijskoj istrazi. On je samo pokušavao
pomoći, a moji roditelji to nisu mogli čuti zbog svoje vlastite boli.
„Mislili ste dobro.“
„Ako postoji išta što naučite kao doktor, to je da 'misliti dobro' može
doista biti jako mala stvar.“
Bože, kako je depresivna ta istina.

254
 Stojimo tu u tišini još nekoliko trenutaka, a potom dr. Iverston stavi ruku
na moje rame. „Bit ću u blizini ako budeš išta trebao. Molim te, nemoj se
ustručavati pitati. Nije da si ionako ikad bio dobar u traženju nečega.“ Doda
uz osmijeh.
„Još uvijek smatram da je na toj rođendanskoj torti trebala biti poruka.“
Nasmijem se i na minutu mogu okusiti slatki zalogaj domaće glazure dok
smo Elijah i ja bili pogrbljeni u Iversonovoj kuhinji. Dečki tinejdžeri su kao
gladni vukovi, proždiru sve što vide – u ovom slučaju, Zennynu
rođendansku tortu na kojoj još nije bilo ohlađeno njezino ime.
Dr. Iverson odmahne glavom. „Nemam pojma kako ste vi dečki
pretpostavili da je moja supruga došla, napravila tortu i stavila je u frižider
samo kao poslasticu.“
„Zenny je bila tako uzrujana.“ Prisjetim se, ali izgovoriti njezino ime na
glas otjera mi osmijeh lica. Volio bih da je najveći problem među nama
napola pojedena rođendanska torta. A ne velika oluja boli koja se pojavila
prethodne noći.
„Preboljela je to. Ona je čvrsta djevojka.“ Kaže i potom stisne moje rame
prije nego ode. „Do viđenja, Sean.“
„Do viđenja, dr. Iverson.“
I sad je vrijeme da se vratim mami.
Dali su joj bijelu ploču za pisanje i marker dok sam bio na ručku;
dopušteno joj je skinuti masku samo na kratko, ali čini se da kad god to
napravi, razina kisika joj opasno opada, stoga ograničavaju vrijeme bez
maske za povremeno brisanje njezinih suhih usta vodom. Napisala je riječi
mountain dew na ploču najmanje pet puta do sad; svaki put joj je sestra
objasnila da zapetljaj crijeva još uvijek nije riješen i da jedino može dobivati
tekućinu putem infuzije, da ako su joj usta suha, mogu ih ponovno obrisati
vodom.
Tako žedna, napisala je. Molim te.
Obrišu joj usta vodom, coknu ustima i nasmiju joj se kad traži brisanje
usta s Mountain Dewom umjesto vodom. Ne mislim da se ona šali, ali kad
sam to spomenuo sestri, sestra me izgrdi.
„To bi bilo loše za nju. Zar ne želite da se oporavi?“ To me ušutkalo.
Nakon užurbane promjene posteljine i pranje njezinih zubi je gotovo,
mama i ja smo ponovno sami. Kad sam sjeo, ona suzi pogled na meni.
Plakao? Napiše na ploču.

255
 Ah, sranje. Oči su mi još crvene od plakanja zbog Zenny u kantini.
„Dobro sam, obećavam.“
Mršti se. Zbog mene?
Trljam rukama preko lica i slabašno joj se nasmijem. Toliko puno sam
plakao u zadnje vrijeme da je to sve se nekako pomiješalo. „Pa radi tebe jer
si ti tu.“ Kažem, i kada ne planiram ništa više reći, iskreno ne planiram, ali
stvar sa slomljenim srcem je u tome što to postane jedina stvar o kojoj želiš
razmišljati i razgovarati. Na uvrnut način, jedina stvar koju želiš osjećati.
Stoga izvalim, „Zapravo… pa, postoji cura.“
To je odmah pobudilo njezino zanimanje. Cura??? Podcrta riječ nekoliko
puta u slučaju da ne cijenim njezinu revnost.
„Da. Ali sam uprskao, mama. Poprilično sam siguran da me trenutno
mrzi iz dna duše.“
…
Stvarno je nacrtala elipsu na ploči pokazujući mi da pojasnim.
„Jesi li sigurna da to želiš slušati? Nije baš priča prikladna za mamu i isto
tako mislim da bih ja mogao biti negativac u njoj.“
Napiše reci mi. Ionako je sad preuređivanje malih kuća.
I tako čudno, sramotno, učinim to. Ispričam joj kako smo se Zenny i ja
upoznali na gali i dok ona izgleda iznenađeno da je ta djevojka Zenny, isto
tako izgleda zamišljeno, kao da već zamišlja nas dvoje zajedno u svojoj glavi.
Pokušavam plesati oko činjenice da smo se seksali, ali ona zakoluta očima
kad god bih pokušao ju zavarati.
Što misliš kako si ti nastao? Napiše u jednom trenutku.
„Bljak mama, bljak.“
Ispričao sam joj kako sam nakon samo jedne noći sa Zenny znao da sam
sjeban koliko ju želim i kako je želja postala ljubav, a u to isto vrijeme,
zatekao sam se kako se tiho pretvaram u muškarca kojeg jedva da poznajem.
Muškarca koji ne mari za novac. Muškarca koji je po prvi put radio u
skloništu i počeo vidjeti stvarnu, beskrajnu potrebu svijeta oko njega.
Muškarca koji je brinuo zbog nepravde.
Muškarca koji je bio voljan pogledati Boga u lice samo kad bi se Bog
osvrnuo.
Ispričam joj o tome kako sam uništio prethodnu noć i kad sam došao do
tog dijela, riječi mi se na neki način drhtajem pretvore u tišinu, poput

256
zaustavljenog automobila, a mama posegne prema naprijed kako bi me
uzela za ruku.
„I prokletstvo toga je,“ Mrmljam, „što smo ovo započeli brinući se za nju
onako kako se ja brinem za ljude – uz kontrolu. A to je upravo stvar koja ju
je na kraju otjerala od mene.“
Ljubav je teška, mama napiše.
„Da.“
Voliš li je dovoljno da se odrekneš kontrole? Da ju pustiš da ode?
„Naravno.“
Onda možda postoji način.
Ali koji bi to način mogao biti nikad nije otkriveno jer je sestra ušla uz
vedar osmijeh i najavila da je vrijeme za još jedno rendgensko snimanje i ja
sam po kratkom postupku izbačen iz sobe.

DAN POLAKO PROLAZI. Kao i slijedeći dan. Aiden je svratio nekoliko

puta tokom radnog dana da provjeri kako je, a mi smo se složili da će on
prespavati u mom stanu kako bi bio bliže. Ryan dolazi iz Lawrencea s
vrećom za stvari i postavlja kamp u čekaonici, nemarno se naginje iznad
udžbenika i podcrtava određene dijelove, zastane svakih trideset sekundi da
provjeri svoj telefon. Vodim ga kroz pisanje e-maila njegovim profesorima u
vezi predavanja koja će propustiti, a potom završim tako što mu pomažem
s njegovom domaćom zadaćom jer mi to drži misli podalje od Zenny.
Pitam se što ona sad radi, gdje je. Možda je u skloništu, pomaže pakirati
namirnice zbog selidbe na novu lokaciju. Ili je možda dobila rijetku trunku
slobodnog vremena da ugura nešto dodatnog učenja. Zatvaram oči na
minutu, zamišljam ju za njezinim stolom s rukama omotanim oko njezine
šalice za kavu, ili je možda na trbuhu s nogama koje odsutno mlataraju po
zraku. Zamišljam njezino lice namršteno od koncentracije, njezina usta
napućena samo s jedne strane, njezine vitke prste kako se igraju s markerom.
Jebi ga.
Nedostaje mi.
Nedostaje mi njezino učenje. Nedostaje mi njezina posvećenost.
Nedostaje mi njezino neodoljivo dosađivanje.

257
 Nedostaje mi da stanem iza nje dok radi i poljubim ju u vrat. Nedostaje
mi skinuti ju golu i crtati karte i vitraje svuda po njezinim leđima tim
markerima.
Nedostaje mi jebati ju, ljubiti ju i držati ju. Nedostaje mi kao fizička bol.
To što mi nedostaje je rak i on mi krade moje stanice i lomi mi kosti.
Izjeda me živog.

Teško je opisati kako vrijeme prolazi na ovaj način. Bolnica postaje

svojevrsna nestvarnost, limbo vremena i djelovanja u kojem je ništa i sve
važno. U izmaglici mog slomljenog srca, to jedva da čini razliku. Ali
nezgodno je kada vanjski svijet upada. Kao kad podignem pogled i ugledam
Charlesa Northcutta kako ulazi u obiteljsku čekaonicu.
Čak i sa svim vremenom koje sam proveo maštajući o Zennynom posjetu,
čak i kad bi to bilo samo da bi udijelila neku molitvu ili blagoslov, još uvijek
je neobično vidjeti nekoga iz mog stvarnog života tu, među svim bež
zidovima i piskutavim aparatima.
Zašto Zenny nije došla u posjetu?
Zar me toliko puno mrzi?
„Sean, dušo.“ Northcutt me pozdravi spuštajući se pored mene na
vinilnu sofu. Pogleda okolo po sobi, kao da po prvi put shvaća gdje je i
namršti nos. „Kako podnosiš tu biti?“
A potom dobro pogleda u mene, zarasle brade koja je definitivno
prerasla u pravu bradu i zgužvanu odjeću.
„Nema veze. Pretpostavljam da se uklapaš.“
Ne odgovaram mu. Nema smisla.
„U svakom slučaju, otpušten si.“ Veselo mi preda spis koji se ne
zamaram otvoriti. Znam što će biti u njemu. Uobičajeno sranje ljudskih
resursa. Opis mogućnosti dionica i mirovinskih fondova koje je kompanija
držala i kako ih prebaciti na račune.
Zurim u njega. „Je li to sve?“
„Pa, i Valdman me pozvao da preuzmem tvrtku kad on ode u mirovinu.“
Northcutt izgleda spreman likovati na najjače, ali zastane i nagne glavu
prema meni. „Zar te to ne ljuti?“
Ustajem se. Odjeven sam u zgužvanu majicu i traperice, a on je u odijelu
od pet tisuća dolara i ja uopće ne marim. „Dođi, Northcutt. Daj da ti

258
pokažem nešto.“ I on slijedi jer je znatiželjna ništarija i još uvijek želi svoju
priliku za dominacijom zbog ovog zaokreta u vezi mene.
Došli smo do sobe moje mame i stojimo ispred stakla, i ja isprva ne
govorim ništa, samo mu dopuštam da upija, sedam različitih ekrana,
nebrojena količina cjevčica i infuzija, maska. Malo, ispijeno tijelo.
„Boli me kurac za tebe.“ Kažem vrlo jasno. „Ili za Valdmana. Ili za taj
posao. Naradio sam se kao guzica da bih imao sav taj novac, a sav taj novac
ne može kurca napraviti kad je bitno.“
Neobično, Northcutt ne odgovara. Gleda u moju majku s pravom
nelagodom.
„Pa, sredit će ju i sve ostalo.“ Northcutt govori na kraju. Čini se da je to
govorio radi sebe i onaj tren kad je to rekao, izdahne od olakšanja, kao da
vjeruje u to. „Da, bit će sasvim dobro. Ali ti nećeš.“
Mogao bih mu reći da je idiot ako misli da će moja mama biti zakrpana i
poslana kući, dobra kao da je nova. Mogao sam mu reći svaku moguću
ružnu istinu o gledanju kako te tijelo izdaje – gledanju kako tijelo propada
dokle god još uvijek drži osobu koju voliš van svake mjere.
Ali čemu? Nije mi dovoljno stalo. Nije mi čak ni dovoljno stalo da imalo
duže mrzim Northcutta. Neka ima svoj isprazni život i svoj isprazni novac,
neka sjedi u Valdmanovoj fotelji. To neće promijeniti činjenicu da će jednog
dana i on sam biti u krevetu za intenzivnu njegu i neće biti nikoga u blizini
da sjedi pored njegovog kreveta. Neće biti nikoga da mu ovlaži usne kad su
sestre previše zaposlene ili da promijeni kanal kad se prikazuje epizoda Fixer
Upper40 koju je već gledao.
Nikoga neće biti u blizini da pazi na njega tokom noći. Što povlači
nelagodno, usamljeno pitanje: hoće li biti ikoga da pazi na mene? Kad bude
moje vrijeme?
„Hvala ti što si mi donio vijesti.“ Kažem Northcuttu, uhvatim ga za
ramena i okrenem ga prema izlazu. „Možeš se vratiti u ured i reći svima da
sam postao bradata svinja.“
Northcutt dozvoljava da ga pomičem, guram i to mi je šokantno da
nakon nekoliko godina čekanja da prebijem govno u njemu, moji pokreti
nisu nimalo grublji nego što jesu. Ionako se kreće kao maslac, kao što se kreće
beskičmenjak i ja u tome imam neko samozadovoljstvo. Ako bi me netko

40 TV emisija u kojoj voditelji pomažu klijentima obnoviti kuće u luksuzne domove.

259
doslovno pokušao gurnuti kroz vrata, pokazao bih mu u otkucaju srca Irca
iz Kanzas Cityja, ne bi mi čak niti trebalo viskija da krenem. Ali on je ništa
doli nacereni, slabi protivnik i krajnje ne zaslužuje sve vrijeme koje sam
proveo mrzeći ga.
„Znaš, ovo nije bilo zadovoljavajuće onako kako sam mislio da će biti.“
Kaže kad sam ga konačno pustio.
„Smiješno.“ Kažem. „Meni djeluje poprilično zadovoljavajuće.“
Naravno da lažem. Postoji tihi, klinički dio mojih misli koji osjeća
olakšanje: nema više bavljenja Valdmanom, uopće više nema bavljenja s tim
svijetom. Ali još uvijek sam ta ništarija koja hoda, diše, krvari – i isto tako
sam ništarija koja je sad nezaposlena.
Bez sestre, bez posla, bez Zenny i uskoro bez majke. Zadovoljstvo mi je
podjednako daleko kao i Sjevernjača.

OBLACI SU SE VRATILI. Oblaci su još gori.

Stojimo u sobi s rendgenskom snimkom prikačenom na starinsku kutiju
za osvjetljavanje koja je okačena na zidu. Mama je budna iza nas, čega sam
bolno svjestan dok nas doktor s intenzivne njege vodi kroz napredovanje
njezine upale pluća tokom proteklih par dana. Nalikuje na ubrzano padanje
snijega, kao širenje magle. Ali magla i snijeg su tihi i umirujući… prelijepi.
Ovo bijelo širenje na plućima moje mame je eksudativni izljev41 na djelu – ili
jednostavno rečeno, mamina pluća se ispunjavaju tekućinom. Krenulo je iz
donje šupljine jednog plućnog krila i sad su oba krila pokrivena maglovitom
i gustom bjelinom – skoro neprozirna od tekućine i upale – samo je jedan
gornji dio plućnog krila i dalje crn i čist.
„Njezini vitalni znakovi su zabrinjavajući.“ dr. McNamara govori.
Pokazuje nam dijagrame na njezinom iPadu. „Vidite ovdje – počelo je prije
dva dana – oksimetrija42, krvni tlak i temperatura su smanjeni. Krvna slika i
plinovi pokazuju kako upala preplavljuje njezin sustav. Njezina
hipoksemija43 – pada ispod 90% zasićenosti kisikom – dovoljno je loše što je
sad jasno da BiPAP ne pomaže.“

41 Označava izlijevanje tekućine, proteina, krvi, bakterija i staničnih elemenata iz kapilara oštećenih pri
upali pleure (pleuritis). Uzrokuju ga upala i rak pluća.
42 Oksimetrija je postotak hemoglobina koji je zasićen kisikom.
43 Hipoksemija je smanjena opskrba tkiva kisikom unatoč adekvatnoj opskrbi krvlju.

260
 „Što to znači, ne pomaže?“ Aiden upita. Ruka mu je prebačena oko
Ryanovih ramena kojeg također drži moj tata. Oba Brata Poslovnjaka i Mali
Bell – osjećam Tylerovu odsutnost kao iznenadni udarac u trbuh.
„Pa.“ Doktorica reče nježno. „To znači da je u normalnim okolnostima
vrijeme da se prebacimo na intubaciju i ventilaciju.“
Nije dovršila svoju rečenicu. Jer ovo nisu normalne okolnosti.
Znaš ono svaki put kad se prijaviš u bolnicu, bilo da je zbog slomljenog
prsta ili srčanog udara, pitaju te, „Imate li oporuku ili upute za unaprijed44?“
A ti misliš za sebe bih li stvarno trebao napraviti nešto od toga u nekom vremenu?
Pa, kad imaš rak, prestanu te pitati i izravno ti kažu da napraviš takvo što.
Mama je svoju napravila prije osam mjeseci i stvarno znam da je pohranjena
u spisu tu u bolnici. Znam da je na iPadu dr. McNamare. Znam to napamet.
Zahtijeva da ju se ne oživljava i isto tako traži da ju se ne inutubira. NO45 i
NI46.
Tata i ja smo prvi se pogledali, a potom sklonimo pogled. Aiden zastane
na trenutak, a potom kaže. „Čekaj, ta stvar sa smjernicom? Ne, ovo je
drugačije – to je bilo za rak, a ona ima upalu pluća.“ Gleda u nas kao da smo
djeca u vrtiću, kao da smo previše ograničeni da to shvatimo. „Ona nije
mislila da to sad vrijedi.“
„Ako ju se stavi na ventilaciju.“ Upitam doktoricu pogledavši Aidena
pogledom koji znači pričat ćemo za minutu nakon što dobijemo sve informacije.
„Što bi se dogodilo?“
„Mislite, smatram li da bi se oporavila?“
„Da.“
Dr. McNamara vraća pogled natrag na rendgenske snimke, ali znam da
ih ne mora ponovno pogledati. Jednostavno gleda u nešto dok prikuplja
misli. „Ne postoji način da se sa sigurnošću može reći, ikada. Ali mogu Vam
reći da je njezina CT snimka jučer pokazala nove tumore oko jetre i u
njezinom cijevima, a prije samo mjesec dana nisu bili tamo. Šanse za
preživljavanje ove upale pluća na ventilatoru su male… ali realne. Ali ako
preživi, nisam uvjerena da joj neće trajno trebati nazogastrična sonda, a

44 Napredne smjernice ili upute za unaprijed su pravni dokument koji omogućava da se unaprijed izraze
odluke o skrbi prije nego nastupi smrt. Obuhvaća odluke kao što su npr. da nema oživljavanja, spajanja na
aparate, nema intubacije i slični medicinski postupci koji mogu privremeno produžiti nekoj osobi život.
45 Ne oživljavati
46 Ne intubirati

261
nisam ni sigurna da se neće vratiti nazad na odjel intenzivne njege u samo
nekoliko dana. Njezin rak previše brzo napreduje da bi se liječenje moglo
pratiti.“
Čvrsto zatvorim oči, otvorim ih opet. Ni jedan od Bell muškaraca ništa
ne govori što znači, pretpostavljam, da bih trebao ja. „I ne možemo ničim
više tretirati upalu pluća?“
„Tretiramo je svime čime možemo.“ Doktorica kaže uz slabašan osmijeh.
„Ionako joj obuzima pluća.“
Udahnem, ponovno zatvaram oči. Sve što na ovom svijetu želim je da me
Zenny trenutno drži za ruku, da mi trlja leđa. Da mi bude u zagrljaju tako
da mogu namirisati taj njen slatki miris ruže i zakopati lice u njezinu kosu.
„Ako porazgovaramo s njom i ako kaže da uputa i dalje vrijedi.“ Glas mi
je slab, ništa doli šapta, samo mrtvi zrak koji izgovara beživotne riječi. „Kako
to izgleda?“
„Može nastaviti imati masku.“ Dr. McNamara reče nježno. „I svejedno
će joj pomoći. Nekoliko dana možda. Ili ako ona hoće, može skinuti masku.“
Progutam knedlu. Priželjkujem Zenny kao što nisam želio išta prije, ali
ona nije tu, nije tu da me drži ili da me tješi ili samo da stoji pored mene. Sam
sam, jer čak i kad su mi braća i otac tu, ja moram biti taj koji je jak. Onaj koji
predvodi. „I onda što?“ Upitam hrapavog glasa.
„Biti će joj udobnije. Izvadit ćemo nazogastričnu sondu i može piti ako je
žedna. Isto tako osiguravamo i morfij. Može pomoći kod gladi za zrakom.“
„Glad za zrakom?“ Aiden ponovi izgledajući pogođeno.
Još jedan slabašan osmijeh dr. McNamare. „Zvuči tako. Vrlo je
nelagodno, ali morfij priguši osjećaj skoro kao da ga nema. Možemo krenuti
s malo, tako da će isprva biti pri svijesti, a onda povećavati kako bude
trebalo.“
„A ako preživi nekoliko dana s maskom, koliko dugo može izdržati bez
nje?“
„To ne bi bilo dugo.“ Dr. McNamara prizna. „A ako je ovo nešto o čemu
želite razgovarati s vašom mamom i ona želi ustrajati u tme, onda ćemo joj
dovesti doktora za palijativnu njegu zbog detaljnije rasprave. Ali reći ću
Vam ovo, kao doktorica na odjelu intenzivne njege i kao što sam i sama kći:
život se ne mjeri u danima. Mjeri se u trenucima. Kad s njom odlučite što će
biti dalje, uzmite u obzir te trenutke koje sad želite stvoriti za nju.“

262
 Okrenem se prema mami, ne znam zašto, ali jednostavno sam ju morao
sad vidjeti, uvjeriti se da je i dalje tamo. A ona drži svoju ploču za pisanje.
Na njoj piše Mountain dew?

263
 SKIDAMO MASKU i vlažimo mamina usta hladnom vodom, ne
Mountain Dewom, zbog čega smo dobili njezino negodovanje.
Umorna je, ali pri svijesti i razgovaramo. Nasamo kao obitelj, a onda
ponovno s doktoricom pored njezinog uzglavlja.
NI ostaje.
Ujutro želi zauvijek skinuti masku.
Obavim telefonske pozive koje moram obaviti, a onda zurim u svoj
telefon dugo vremena prije neko promrmljam jebi ga i pošaljem poruku na
broj koji sam napamet upamtio nakon samo jednog mjeseca.

HEJ. Sean je. Znam da su stvari među nama završile loše i

znam da vjerojatno imaš stvarne razloge što se držiš podalje.
Krivnja je moja i trenutno ne zaslužujem ništa od tebe, ali mamu
skidaju s ventilatora sutra ujutro i samo mi jebeno mnogo
nedostaješ. Pokušavam se i dalje moliti – za mamu, za sebe, za
sve – ali mislim da sam zaboravio kako.
Kad se pokušam moliti, sve što mogu čuti je tvoj glas.

TYLER JE negdje u Illinoisu kad mama počne s inzistiranjem da skloni

masku, ili 'da započne', kako ona to naziva. Tokom noći je imala posljednje
rendgensko snimanje i svima je postalo jasno – čak i Aidenu – kako ju je
preuzela upala pluća svojim snježnim kandžama; jedva da je preostao ijedan
dio njezinih pluća koji je čist. Nikada neće biti vremena da joj rak do kraja
pojede unutrašnjost, nikad čak neće biti niti vraćanja nazad u obične sobe
dolje.
Ovako će biti zauvijek.

264
 Na neki način je umirujuće, na neki mračan način. I postoji neki osjećaj
olakšanja i laganosti kad mamina skrb počne prelaziti u isključivo
palijativnu. Doktor dolazi uz nježan osmijeh, ide ravno do maminog kreveta
i drži je za ruku. Razgovaraju nekoliko minuta – doktor skida masku kako
bi čuo mamine odgovore – a onda doktor ozbiljno kimne i vrati masku
nazad.
Morfij je naručen i visi na stalku. Uskoro će teći kroz njezin sistem u
dovoljnoj količini da drži njezinu glad za zrakom pod kontrolom, a onda
možemo skinuti masku.
Sestre su pričljive i pitaju mamu bi li voljela oprati zube i da joj se počešlja
kosa – a onda, pogledavši u sobu punu neupućenih muškaraca – nacere se i
ponude da one to obave. Donose dodatne deke i najbizarnije od svega, neku
vrstu poklon košare iz bolnice punu Shasta sode47 i nebrendiranog čipsa od
krumpira.
„Donosimo to za svaku obitelj koja prolazi kroz palijativnu skrb.“
Objašnjava tehničar za respirator, kao da je to poklon dobrodošlice, a ne
kutija za čestitanje jer ste odabrali smrt ispunjena jeftinim grickalicama.
Nekako je depresivnije od bilo čega drugog, ta kutija. Nitko od nas ju ne
dira, a kad mama otkrije da u njoj nema Mountain Dewa, gleda u nju kao da
je nju osobno izdala.
Vade NG cjevčicu što je dočekano uz pljesak svih u sobi, uključujući i
mene, a potom mama zazviždi nešto sestri koja je to obavila te se sestra
nasmije i kimne. Nestaje i ponovno se vraća s njezinom torbicom. I uz pomoć
tehničara za respirator skinu masku na nekoliko minuta svakih nekoliko
minuta i stavljaju šminku na lice moje mame. Korektor i maskaru. Nekoliko
poteza rumenila i crveni ruž za usne. I nakon što ju počešljaju i zakvače
unazad dio njezine kose, to je ponovno skoro prava Carolin Bell. Vatrena,
prijateljski nastrojena i spremna na smijeh.
Otac brizne u plač.
Doktor za palijativnu skrb daje odobrenje i skidamo joj masku.
Mama udahne bez nje i istog trenutka monitori krenu pištati i zviždati,
glasno prigovarati zbog njezine razine kisika, ali jedna od sestara posegne
prema njima i utiša ih. „Mountain Dew… molim vas?“ Upita i mi pošaljemo

47 Vrsta američkog osvježavajućeg blagog napitka

265
Ryana da ga donese. A to je onda kad sam dobio poruku od Tylera da je
sletio i da ide uhvatiti taksi što prije bude mogao.
Mama ispruži ruku prema meni, tati i Aidenu. „Želim se… moliti…“
„Možemo pozvati bolničkog kapelana.“ Krenem, ali ona odmahne
glavom. Primjećujem, pomalo zaprepašten, da je tu već određena vrsta
bljedila koje se širi oko njezinih usana i očiju.
„Ne želim kapelana.“ Zadahta. „Želim… obiteljsku molitvu.“ Tata,
Aiden i ja se međusobno pogledamo u panici.
„Dušo., Tyler će jako brzo biti tu.“ Tata preklinje. „On može moliti za
tebe.“
„Ne.“ Inzistira. „Sad.“ Oči joj ciljaju u moje i u njima je neka hitnost koja
se ne može poreći – ne sada.
„Možemo se moliti dok Tyler ne dođe tu.“ Uvjeravam ju. „Um. Kad bih
se mogao sjetiti kako.“
Aiden se nespretno nasmije, ali ja se zapravo ne šalim. Moja posljednja
uspješna molitva je bila mrzim te usmjerena u strop moje spavaće sobe, a svi
ostali slučajevi kad sam se pokušao moliti od kad sam pokliznuo u tišinu, su
ravan zid podbačaja. I, da budem brutalno, odvratno iskren, skoro da ne
želim to napraviti. Unatoč činjenici da je to njezina želja, unatoč mom
polagano promjenjivom odnosu s Bogom, postoji dio mene koji se protivi.
Postoji dio mene koji i dalje misli, napravit ću sve za mamu, ali neka sam prije
proklet nego se budem pomolio.
Osim, kad otvorim svoja usta, riječi izađu van. Izlaze van čak iako sam
mrzovoljan, čak iako paničarim. To nisu moje riječi, stare su tisućama
godina, i isprva je osjećaj glup jer oduvijek sam ih smatrao vrstom molitve
za popunjavanje, ona vrsta koju mrmljaš kad ti misli lutaju od sporta do
djevojaka. Ali dok ih sad molim, svaka pojedina riječ djeluje bolno prikladna
ovom trenutku, naručena pjesma majčinstvu i suosjećanju.
„Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom.
Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.
Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše.
Amen.“
Na moj šok, ostali glasovi na kraju mole sa mnom. Moj otac i Aiden, pa
čak i Ryan koji kruži oko podnožja kreveta s njezinim eliksirom od Mountain
Dewa.
„Savršeno.“ Mama reče zadihano. „Ponovno, molim vas?“

266
 Nema dovoljno zraka da moli zajedno s nama, ali ustima oblikuje
poznate riječi kako mi molimo, drži čvrsto moju ruku i nešto se uz lomljavu
krene otvarati u meni, nešto drugačije od dirljive predtuge koja ispunjava
sobu.
Oduvijek sam mislio da prava molitva, pravi religiozni izraz, mora biti
jedinstven. Individualan. Nov i skrojen za osobu koja ju izražava jer u čemu
je inače poanta?
Ali po prvi puta, osjećam snagu molitvenih riječi zajedno s nečim
drugim, snagu molitvenih riječi koje su tako poznate i drevne kao da dolaze
iz nekog dosad nepoznatog dijela mog uma. Dijela mog uma koji nije obuzet
računovodstvom i financijama, dijela uma koji čak nije ni racionalan niti do
kraja civiliziran. Taj dio mene je tako dubok, tako elementaran da ga čak ne
mogu niti imenovati. Ali on odgovara starim riječima kao drveće na vjetar,
šuštavo se budi, proteže korijenje duboko, duboko dolje. Riječi ne mare za
moje osjećaje, za moja sitna durenja i smrtničke frustracije. Riječi su ionako
tu, baš kao što je i ljudskost u meni, i na jedan jasan, svjetlucavi trenutak,
razumijem.
Razumijem kako možeš osuđivati Boga za užasne zločine i onda otići na
večernju molitvu.
Razumijem da mržnja nije nikad, nikad bila nasuprot vjerovanju.
Razumijem da vjerovanje nije ogrtač koji obučeš i nosiš po svakakvom
vremenu, čak i po žestokom suncu.
Ovo je vjerovanje. Molitva kad ti nije do toga, kad ne znaš tko ili što sluša;
to je činiti djela s povjerenjem da nešto u njima ima vrijednosti. Da nešto u
tome čini te više čovjekom, boljim čovjekom, čovjekom koji je u mogućnosti
voljeti i vjerovati i nadati se u svijetu u kojem su te stvari teške.
To je vjerovanje. U tome je poanta molitve. Ne nabrajanje liste želja
unutar svemirskog zapisa, nije razmjena za transakcijske usluge. To radiš
radi promjene koja djeluje na tebe i na one oko tebe; poanta toga je… u njoj
samoj. Ništa više i ništa manje.
Molimo se zajedno, mrmljamo, gunđamo, zbor muškaraca koji se moli
za ženu, ženi, radi žene. Zbor muškaraca koji se moli radi molitve.
I sa svakim ponavljanjem riječi, nešto u meni popušta i popušta. Vijak se
sam odvija i pada mrtav na tlo, a umjesto njega nije ostalo ništa osim zujanja
i bockanja.

267
 Mama stišće moju ruku dok završavamo još jednu molitvu i ja pogledam
dolje prema njoj očekujući da će reći dosta molitve, vrijeme je za Mountain Dew,
ali onda se vrata otvore i podižem pogled jer sam uvjeren da je Tyler, ali to
nije Tyler.
Zenny je.
Zenny u njezinom džemperu, Zenny sa svojim velikim tamnim očima i
mekanim ustima punim ljubavi i njezina naušnica u nosu koja bezobrazno
namiguje na sunčevom svjetlu.
To je Zenny, tu, a ja zaboravim kako disati.
„Nisam mislila ometati.“ Kaže. Ali nije uspjela reći ono što je mislila jer
joj mama maše da priđe njezinom krevetu, maše drhtavom rukom i prsima
koja se izdižu. Bell muškarci se razmaknu da ju puste proći, a mama
pokazuje Zenny da se nagne bliže što je Zenny i učinila.
Štogod da je rekla, rekla je to hroptavim šaptom da iz svog položaja s
druge strane kreveta ne mogu razaznati. Zenny kaže nešto zauzvrat, tiho i
muzikalno i moja mama kimne, nasmije se, stavi suhu, sivu ruku na Zennyn
obraz. Još jedno promuklo mrmljanje, nešto zbog čega se Zennyna usta
stisnu, naboraju i zadrhte, a ja promatram dok se suze prolijevaju iz njezinih
očiju i ona i moja mama privlače jedna drugu u zagrljaj.
A tada mogu to vidjeti, samo ovaj put, žena koju volim grli moju majku
kao da je ona obitelj – zbog toga sam ostao bez riječi. To je dar koji nisam
nikad očekivao da ću dobiti. To je čudo.
Hvala ti.
Riječi zalepršaju van, jednostavno i bez napora, odlete prema stropu. Da
ću zahvaljivati Bogu na bilo čemu na smrtnoj postelji moje majke nemoguće
bi me pogodilo prije samo sat vremena, ali nekako je to istina i upravo to se
sad događa. Da će postojati kratki trenuci radosti uvučenih u ovaj
neizvjestan, nasilan gubitak.
Zenny se uspravi, zatakne nekoliko vlati kose mami iza uha i na trenutak
pomislim da će otići, a ja ju ne mogu pustiti. To je sebično, užasno i odvratna
stvar za učiniti, pitati ju da ostane tu i svjedoči ovome. Da ostane i bude jaka
za mene jer ja ne mogu biti jak za sebe.
Nije me briga. Radi toga sam grozan, ali upravo sad ne mogu biti
drugačiji. Trebam ju i ona me kasnije može ostaviti kad god poželi, ali za sad
– za sad ju trebam.

268
 Ispružim ruku prema svojoj maloj redovnici i ona ne oklijeva, dolazi na
moju stranu pored kreveta i gurne svoju ruku oko mog struka kao da
pripada tu, što i pripada. Zakopam lice u njezinu kosu, držim se za nju kao
što se čovjek drži za rub litice. I samo jednom – užasno je, znam, nametljivo,
s pravom i neželjeno – poljubim ju u vrh glave, dopuštam svojim usnama da
osjete škakljanje njezinih kovrča, dopuštam sebi da imam barem tu jednu
malu utjehu.
Kad pogledam nazad prema mojoj mami, ona gleda prema Zenny i meni
kako držimo jedno drugo. Mama vrati glavu nazad i nasmije se, kao da je to
bilo više nego je ikad mogla tražiti, kao da je njezin posao majke obavljen. A
onda šuštavo upita za Mountain Dew, i onda konačno, može ga popiti.
Hvala ti. Hvala ti. Hvala ti.

269
 POŠTEDJET ĆU VAS sitnih detalja onoga što se dogodilo dalje. Smrt, čak
i okružena obitelji, čak i uz molitvu i morfij u tandemu, teško je. Nema
ponavljanja, nema generalne probe.
Tyler stiže za taman dovoljno vremena da ima trenutak s mamom. On
bolje obavlja posao vođenja kroz molitve nego sam ja i ja mu zahvalno
prepuštam tu ulogu, s tolikim olakšanjem jer mi je barem jedna stvar skinuta
s ramena.
U jednom trenutku, Zenny mi šapće da je ovo na neki način kao rođenje,
i ona pokazuje nama Bell muškarcima kako je ljubazna babica Carolyn Bell
pomagala tokom različitih vrsta poroda. Trljamo joj ruke i noge, milujemo
joj kosu. Molimo se i konstantno pričamo, čak i kad joj se oči počnu zatvarati
i njezino disanje zadrhti u niz oštrih stenjanja i dahtaja. Ne želimo da se ikad
osjeća samo, čak ni na sekundu.
Sunce sija unutra i bez konstantnog zujanja ventilatora i neprestane
zvonjave monitora, možemo čuti rujanski vjetar kako toplo šiba, utješni zvuk
kasnog ljeta.
Sve u svemu rečeno, trebalo je manje od tri sata.
Na samom kraju, soba se pretvori u plamen. Bljesne u beskrajno blistavi
trenutak. Preplavljuje živom boli, radosti, ljubavi i žalosti, a ja sam ogoljen,
rastopljen i osjećam Boga. Na zasljepljujući, bez daha, nesmotren trenutak,
dotaknem vječnost vršcima prstiju.
I dok to činim, isto tako vršcima prstiju dodirujem mamu na tom mjestu.
Kao da lebdi, blješti, blista, duša na njezinom putu gdje god da svijetle duše
odlaze.
Tresem se nakon toga. Tresem se kao list isto kao i Tyler, i on pogleda u
moje vlažne oči svojim vlažnim očima i kaže. „Jesi li i ti to osjetio?“
Kimnem i potom pogledam prema monitorima.
Mame nema više. Gotovo je i mame nema.
Nitko nikad nije popio Shasta sodu.

270
 USLIJEDILO je mnogo muvanja uokolo. Čiste tijelo i kakve god
medicinske stvari moraju obaviti da bi potvrdili njezinu smrt, potom nas
pozivaju natrag unutra da ju posljednji put vidimo. Sad izgleda smireno,
nimalo nalik ženi koja je ranije patila i gledamo u nju dugo vremena. Tata
ljubi njezinu kosu, lice i njezine usne po posljednji put. Ostatak nas stoji
okolo kao potreseni muškarci.
Zenny je otišla i ne znam kad je otišla, i iznenada čudna zanesenost koja
je došla s maminom smrću prasne kao probušeni balon, a ja ostanem
ispuhan.
A opet ima još toga za obaviti.
Moraju se napraviti pripreme, koje pogrebničko poduzeće će ju preuzeti
i preostali bolnički poslovi koji se moraju završiti. Tu su telefonski pozivi, tri
ili četiri, različite organizacije pitaju za mamine dijelove. Njezine rožnice.
Njezine tetive. Njezinu kožu i srčane zaliske.
Njezina je želja bila donirati što je više moguće nakon njezine smrti i
naravno, to je logično – ti dijelovi joj više nisu potrebni – ali svejedno mi se
zbog toga grlo stegne od ljutnje i suza. To je kao da uzvraćate lešu udarac,
da se nad vama roje lešinari, a dio mene samo želi urlati kako je ona tek umrla,
možemo li imati jebenu minutu prije nego je njezino tijelo rastavljeno u dijelove?
Ne vrisnem to. Ispunjavam njezine želje i pokušavam naći neku utjehu u
saznanju da još uvijek postoji dio od Carolyn Bell koji čini nešto za svijet. Da
postoji još jedan džep radosti uguran u ovaj dan, a to je da će nečiji život biti
materijalno bolji jer je moja mama bila na ovom planetu.
Svejedno nije lako.
Nakon bolnice, vraćamo se u maminu i tatinu kući i sva Bell braća
nastavljaju s mahnitim, teturavim opijanjem, sjedeći oko kuhinjskog stola i
pričaju priče. Sutra će nas posjetiti direktor pogrebnog poduzeća i finalizirati
sve dogovore, sutra ćemo morati započeti s pozivima, slanjem e-mailova i
odgovaranjem na sućuti.
Ali večeras tugujemo i smijemo se. Večeras se sjećamo.
Kasnije, dok ležim u svojoj sobi iz djetinjstva, slušam Aidena i Tylera
kako pjevaju u kuhinji, rupa u mojim grudima se polako širi izvan granica
mog tijela, ispunjava cijelu sobu. Postaje mračno i ogromno zrcalo koje me

271
priziva da pogledam unutra. A unutra vidim svoju majku i sestru, vidim
Zenny, vidim Boga.
Po prvi put u svom životu, gledam u svoju unutrašnjost. Ružne dijelove,
dobre dijelove, dijelove koji su između. Podjednako staru i novu bol, i ljubav
prema Zenny koja blješti kao pulsar, svjetionik za moju dušu, i plava,
otečena modrica od želje za njom i slatki osjećaj zubobolje jer osjećam ljubav
prema njoj unatoč tome što me ostavila.
Po prvi puta u svom životu, gledam u sebe i jednostavno prihvaćam ono
što je tu. Prihvaćam što mogu i što ne mogu kontrolirati, prihvaćam dijelove
Seana Bella koji to jednostavno jesu i dijelove Seana Bella koje je potrebno
promijeniti. I molitva koju ponudim nije ona koja je rođena iz bijesa ili tuge,
zahvalnosti ili iz nekog drugog, divljeg, grozničavog osjećaja. To je
jednostavno pozivnica Bogu da dođe i sjedne u ogledalo sa mnom.
Bog to učini.
I te noći, topli rujanski vjetar donosi mi oluju. Pravu, sa silovitim
naletima vjetra i srebrno crnim plahtama kiše, i munjama koje paraju nebo
kao da ga pokušavaju razbiti na pola. Grmljavina se prolama kroz kuću,
zvoni o prozore i ja ustajem iz kreveta, navlačim donji dio pidžame, silazim
u prizemlje i van u stražnje dvorište.
Stojim na oluji čini se satima, dopuštam da kiša prekriva moja gola prsa
i leđa, dopuštam da pleše preko mojih zatvorenih očnih kapaka i po mojim
razdvojenim usnama. Dozvoljavam joj da ispuni prazninu u meni,
dozvoljavam da pronađe svaki greben, udolinu i svod mog tijela i srca.
Nadam se da mama sad pleše između kišnih kapi, nadam se da se negdje
smije i pleše s Bogom.
I dođe mi poput udara groma da je Zenny sad pod istom kišom, da joj
negdje upravo ovo isto svjetlo munje dodiruje lice i mogu gotovo zamisliti
da joj ja dodirujem lice. Skoro mogu zamisliti da je kiša na mojim usnama
njezine usne, kapi koje klize niz moj pupak i moje kukove su njezini prsti i
njezin jezik. Mogu skoro pa zamisliti da je ona sad tu sa mnom i da joj mogu
reći da mi je žao što sam želio da odabere mene, da mi je žao, da mi je žao.
Mogu reći Ali jesi li se ikad vidjela? Čula se? Kako bih ikad mogao željeti išta
drugačije kad si ti takva kakva jesi?
Ali ona nije tu.
U potpunosti sam sam, osim – dovoljno ironično – Boga.

272
 Glasovna poruka 11:34
SEAN—
Nakon što sam jučer otišla iz bolnice, bilo je vrijeme da
započnem s kratkim povlačenjem koje postulanti obavljaju nakon
što prime svoj veo. Što znači bez vanjskog kontakta, nema
tehnologije, ničega osim tri dana promišljanja i molitve. Ali nisam
mogla dopustiti da primijetiš moju odsutnost na sprovodu svoje
majke i misliš da je to zato što ne želim biti tamo.
Voljela bih da mogu biti tamo. Voljela bih da te mogu držati za
ruku tokom njega. Zaslužio si to i žao mi je ako sam te ikad
natjerala da se osjećaš kao da nisi zaslužio. Zaslužuješ djevojku
koja će ti dati sve.
Prije nego je tvoja mama umrla, rekla mi je… pa, sad nije bitno,
pretpostavljam. Ali željela sam da znaš da su te riječi urezane u
moje srce poput šrapnela, kao što si ti.
Kao što si ti, Sean.
Nema utočišta u kojem nema tebe i uspomena koje si mi ti dao,
nema dijela mene koji nije izbrazdan tobom. Još uvijek ne znam
kako se osjećam zbog toga – ljuto? Melankolično? Sretno?
Zadovoljno?
Blagoslovljeno?
Postoji razlog zašto ti nisam odgovorila kad si me pitao volim li
i ja tebe. I postoji razlog zašto sam prošvercala telefonski poziv i
nisam se išuljala van da ti kažem ove stvari licem u lice. Jer ako
ti ih kažem licem u lice, vidjet ćeš, i znat ćeš i onda –
Bože, bio bi u pravu, a ja mrzim kad si u pravu. Toliko je
smiješno da je završilo jer ti nisi mogao odustati od toga da imaš
kontrolu… a ja sam otkrila da imam isti problem. Nije da ne mogu
odustati od Boga ili svojih sestara ili čak svojih zavjeta, jer znam
da bih i dalje imala te osjećaje u nekom drugom životu. Nisam
tako kategorična i tvrdoglava da to ne mogu vidjeti. Ali ne mogu

273
se odreći kontrole nad svojim životom jer ako to nemam, onda što
mi je drugo preostalo. Ako ne dobijem ono zbog čega sam toliko
naporno radila, radi čega sam patila i znojila se – čega su onda
bile vrijedne sve te žrtve? Osjećaj bi bio kukavički, a ja nisam
kukavica.
Započela sam ovo s tobom da bih otkrila što propuštam i
otkrila sam.
To si ti. Nedostajat ćeš mi.
Nadam se da ovo što sam rekla vrijedi nešto. Nekako. Na kraju.
<kraj poruke>

274
 ZENNYN SAMOSTAN je stara kamena kuća, prostrta kao lijeni lav
preko bloka i okružen drvećem. Iznenađen sam kako mi trenutno izgleda
zastrašujuće – velik, drevan i skoro nalik na dvorac – čak i to drveće izgleda
kao da čuva žene u njemu, plaši me tim lišćem kao rukama koje
upozoravajuće pljeskaju.
Ignoriram ih. Ako me sam Bog sad ne može zaustaviti, onda sam uvjeren
da neću dopustiti da to učini drveće.
Tu sam kako bih se oprostio s njom, govorim drveću. Smirite se.
Pogledam na svoj sat, a onda u pozivnicu koju sam dobio stisnutu u
mojoj ruci. Elijah mi ju je bez riječi predao tokom sprovoda moje majke, a ja
nisam znao što je želio da ja napravim s njom – ili je jednostavno želio da
znam da će Zenny i dalje biti redovnica, unatoč le detour de Sean Bell. Ali znao
sam što mi je trebalo onog trenutka kad sam ju ugledao.
Vrata samostana su otvorena i ja zakoračim unutra u široko predvorje,
pratilo me je prigušeno pjevanje himne dolje niz hodnik do male kapelice,
što sam bliže prilazio usporavao sam korak. A što sam sporije hodao, brže
mi je srce udaralo.
Govorim svom glupom srcu da prestane. Da smo tu samo da joj kažemo
do viđenja. Ako Zenny može biti toliko hrabra da otkrije kako se ona osjeća
unatoč ovome, onda mogu biti i ja. Mogu ju osloboditi. I ja se nikad neću
oporaviti, definitivno, jer ona je ta za mene, ona je sve što grešnik poput
mene dobije – moja jedna i jedina šansa koja je bljesnula kao krijesnica u
mraku, previše visoko da ju uhvatim. Provest ću ostatak svog života pateći
jer ju želim, jer mi nedostaje uz brzu i žestoku bol. Provest ću ostatak života
ljubomoran na Boga, bez obzira kakva god neiskušana primirja smo postigli.
Ali ne želim to za nju; ne želim da trati išta od svog dragocjenog srca na
starog grešnika poput mene. Želim da živi slobodno, sretno i ispunjeno.
Bez mene.

275
 Prošla su dva dana od maminog sprovoda i čudno je sad prilaziti
kapelici, budući da je to drugi put u vjerskom prostoru u podjednako toliko
dana. Ili je možda čudno koliko djeluje ne čudno.
Možda sam preobražen.
Vrata kapelice su zatvorena i ja imam nelagodnu slutnju da sam možda
zakasnio, slutnja koja se pretvara u metalnu paniku koju mogu osjetiti u
svojim ustima.
Možeš joj reći do viđenja jednako lako nakon njezinih zavjeta kao i prije njih,
podsjećam sam sebe, ali ovdje je riječ o mnogo više od toga. Želio sam da se
osjeti slobodno dok bude hodala niz prolaz ususret Bogu, želio sam da ide
prema Bogu bez ijednog drugog zahtjeva prema njezinom srcu. Barem je
toliko zaslužila, to konačno odvezivanje, to konačno pomirenje. Zaslužila je
to od mene. A ja sam zakasnio da joj to pružim.
Ali onda čujem kratki štucaj koji je dolazio odnekud u hodniku, pratila
ga je buka puhanja nosa. Znatiželjan, slijedim zvuk prema njegovom izvoru:
mala soba s bočne strane hodnika i iza ugla od ulaza u kapelicu.
Unutra, noseći vjenčanu haljinu koju je mogla nositi za mene, stoji Zenny.
Plače.
Hoda.
Jebeno veličanstvena.
Imao sam tisuće stvari koje sam planirao reći u ovom trenutku, tisuću
glatkih isprika i slatkih govora, ali svi su odletjeli kroz prozor onaj trenutak
kad sam ju vidio da plače. Ne mogu to vidjeti bez da poželim da to
popravim; ne mogu podnijeti misao da ju išta čini tužnom, ikad. To je kao
fizička bol.
„Zenny-buho,“ Šapnem i ona zastane, okreće se i pogleda u mene.
„Sean?“ Upita… i potom istog trena prasne u novu rundu suza.
Ne marim što smo u samostanu, ne marim što se dogodilo prije ovog
trenutka, postoji samo ona i njezine suze i napraviti što god je u mojoj moći
da ih zaustavim. Hodam prema njoj i povučem ju u svoj zagrljaj, kao da je
ona zapravo moja mlada, a onda ju odnesem do klupe uz rub prostorije,
sjednem s njom zagrljenom mojim rukama.
Zakopa lice u moje grudi, njezino vitko tijelo se trza od jecaja za jecajem,
a tu je svila i til njezine vjenčane haljine svuda oko nas, oblaci toga. A ja ju
držim blizu, tiho i bez riječi pjevušim joj na uho dok ju ljuljam, dok joj
milovanjem sklanjam kosu s lica i čvrsto ju privijam uz svoj torzo i prsa,

276
držim ju onako kako sam ju želio držati proteklog tjedna. Čvrsto i blizu, dok
mi je lice u njezinoj kosi i njezine ruke stisnute na moje grudi.
„Što je Zenny-buho?“ Mrmljam. „Zbog čega si tako tužna?“
Odmahuje glavom o moja prsa, plače još jače, njezine ruke se sad drže za
moju majicu dovoljno snažno da joj je tkanina skupljena u dlanovima, kao
da je zabrinuta kako ću ju pokušati pustiti da ode.
Blesava Zenny. Kao da bih ju ikad pustio da ode.
Držim ju dokle god mi dopušta. Držat ću je ostatak svog života.
„Više ne znam što bih trebala napraviti.“ Kaže puna suza u moje grudi.
„Ne mogu reći što želim i što Bog želi i jesu li to dvoje ista stvar.“
Ne govorim – definitivno se nisam pripremio da budem autoritet u vezi
toga što bi Zenny trebala napraviti kad dođe do toga da ona prihvati svoje
zavjete. Stoga ju samo držim, grlim ju i ljubim u glavu. Milujem joj ruku i
duboko, bešumno brujim u svojim prsima.
Polako, tako polako da isprva to nisam ni primijetio, njezini jecaji se
pretvore u prigušene suze i potom se prigušene suze pretvore u umorno
šmrcanje, sve dok nije se srušila na mene, slaba i tiha.
Postepeno, postajem svjestan njezinog tijela koje je smješteno uz mene.
Tanke krivine njezinog struka pod mojom rukom. Škakljanja njezinih kovrča
po mom grlu. Čvrste obline njezinog dupeta smještenog u moje krilo, hvata
njezinih koljena preko mog bedra.
Vrelina – neželjena ali nezaustavljiva u isto vrijeme – preplavi me, zapali.
Pomaknem se pokušavajući ju ostaviti u neznanju na moj ukrućeni kurac.
„Koliko vremena imaš?“ Upitam pitajući se trebam li se izgubiti prije
nego netko pronađe njihovu najnoviju novakinju u muškarčevim rukama, u
ni manje ni više vjenčanoj haljini za Isusa.
Osjećam da joj se glava okreće da pogleda na sat. „Trideset minuta. Mole
se da me prihvate u red, a onda će obred započeti.“
Prelazim prstima preko perli njezine vjenčane haljine. Nekoliko godina
je zastarjela i imam osjećaj da je kupljena u dućanu rabljene robe. Možda
poklonjena. Svejedno i dalje izgleda zapanjujuće, iako, prizor pravo iz mojih
nesmotrenih, neopreznih snova. Haljina ima vrpce omotane oko njezinih
ramena, kao Bellina haljina u Ljepotici i zvjeri, pripijena silueta svile od
njezinih malih, slatkih grudi dolje niz prema prikrivenoj širini njezinih
kukova, a od tamo se prelijeva u neku vrstu pjenastog ludila što je vrlo
očaravajuće. Prelazim rukom kroz pjenu, zatvaram oči i zamišljam – samo

277
na minutu – da je ona stvarno moja mlada, da je ovo naše vjenčanje, da je
ona u mojim rukama jer želi biti tu, a ne zato jer sam ja bio dostupne grudi
na kojima se može isplakati.
Zamišljam da ju mogu poljubiti.
Zamišljam da ju mogu voljeti.
Ruke su joj se pustile na mojoj majici i sad joj prst odsutno prelazi preko
mojih grudi, oko ovratnika moje majice prema goloj koži mog vrata.
„Obrijao si se.“ Mrmlja.
„Za sprovod.“ Objasnim. To jutro sam doslovno mogao čuti mamu kako
prigovara kako izgledam kao grubijan, stoga sam konačno uzeo britvicu i
obrijao bradu. Jedva sam prepoznao čovjeka u zrcalu kad sam završio –
tjedan bolničkog života je izdubio nove udubine ispod mojih jagodičnih
kostiju i razmazao tugu ispod mojih očiju. (Iako mi kosa nije propatila. Bio
sam pošteđen barem toga.)
Zenny pročisti grlo i nagne glavu prema meni. „Zašto si tu, Sean?“
Šapne. „Zašto danas?“
„Došao sam ispraviti stvari.“ Kažem iskreno. „Zeznuo sam. A nisam
želio da vučeš to dolje niz taj prolaz sa sobom.“
Njezine duge trepavice su i dalje protkane suzama i presijavaju se kad
trepće. „Ti si zeznuo.“ Ponovi oprezno. „Stoga si došao tu. Danas. Taman
prije nego sam dala zavjete.“
„Ne želim da ijedan dio onoga što učiniš danas bude umrljan ljutnjom i
ogorčenošću.“ Zataknem kovrču iza njezinog uha, gledam dok ignorira moje
prste i vraća se nazad. „Ovo je ono što si htjela. Ovo je upravo ono za što si
tako naporno radila. Zaslužuješ da to dobiješ točno onako kako si to sanjala.“
„A nije ti palo na pamet da si time što si se pojavio napravio da je to
ponovno radi tebe? Da će to kod mene izazvati loše osjećaje? Da bi to moglo
stvari učiniti još gorima?“
„Oh.“ Jebi ga. Nisam.
Sranje.
Glava mi potone dok opuštam ruke oko Zenny da ju pustim da ode. Sve
što sam želio je učiniti stvari boljima – uzeti stranicu svih pirata i prijatelja u
Wakefield knjiga i napraviti veliku gestu, ali velika gesta kojom podupirem
nju, ne da ju osvojim nazad. Da joj pokažem da ona i njezin život koji je
planirala vrijede više od milja i milja nego za čim god moje mekano idiotsko
srce još uvijek čezni.

278
 I još jednom, sjebao sam.
Zenny se pomakne i ja sam uvjeren da je to da se makne iz mog krila, da
se makne od mene, ali vrelo olakšanje i zbunjenost preplavi moje vene kad
shvatim da ne silazi s mene, namješta se. Zajahala je moje krilo tako da me
lako može gledati u lice i dok se njezina koljena smještaju sa svake strane
mojih kukova, njezina haljina nas okružuje u bijelim, svilenim valovima.
„Sean.“ Kaže tiho uhvativši mi lice. „Drago mi je što si tu.“
„Ali – “
Utisne vrške prstiju na moje usne, „Znam što sam rekla. Istina je. I
svejedno mi je drago što si tu.“
Prije mjesec dana, ovo ne bih razumio, kako nešto može imati I. Kako
nešto može imati manu, ali svejedno biti dobro, kako nešto može biti
nesavršeno, ali svejedno vrijedno ljubavi.
Sad počinjem shvaćati.
„Plakala sam jer si mi nedostajao.“ Kaže. „Plakala sam jer te volim.“
Srce mi se baca luđački samo od sebe po grudima, nabija po svom kavezu
i guši me. „Zenny.“
To je sve što sam uspio izustiti. To je sve što imam.
„Bio si u pravu.“ Kaže sklanjajući pogled s mene. „Počela sam željeti ovo
iz pogrešnih razloga. Htjela sam napraviti sve ovo iz krivih razloga. To nije
više imalo veze s Bogom– bilo je da dokažem nešto ljudima koji su sumnjali
u mene. Svima koji su mislili da je to što ja postajem redovnica smiješno i da
je uzalud, svima koji su mislili da nisam dovoljno jaka da se odreknem novca
i seksa.“
„Oh.“ Kažem ponovno. Moj ton govori sve – sva ta buka je ispunjena
blesavom nadom one vrste koju se nikad nisam usudio osjećati.
„Oh Sean.“ Kaže i nešto kao sažaljenje joj se pojavi u glasu. Srce mi se
sledi.
„I dalje mislim da moram ovo napraviti.“ Šapne. „Samo… sad iz pravih
razloga.“
„Oh.“ Ponovno ta riječ, kao da je to jedina riječ koju sam ikad znao.
„Ali ti si bio onaj koji mi je to pokazao.“ Zenny reče nježno – i ja se
usuđujem sanjati – tužno? Žudeći? „Uvijek ću ti biti zahvalna, ne samo jer si
me naučio ljubavi, već što si me usmjerio u pravom smjeru. U pravu si:
uvijek bih žalila hodanje tim prolazom i dajući zakletvu sa skroz pogrešnim
namjerama.“

279
 Pretpostavljam do to nije nimalo gore nego što sam se isprva bojao i
planirao, ali nekako djeluje tako. pokušavam povratiti kontrolu nad svojim
srcem i ne uspijevam; ponovno je nestalo unutar one rupe u mojim grudima.
„Drago mi je. Želim da imaš život kakav želiš; želim da svi izbori budu tvoji.
Uvijek.“
„A ti?“ Upita, mala bora se pojavljuje između njezinih obrva. „Kakav
život ti želiš? Hoćeš li biti...“
Ne može završiti, a i ne treba mi da završi. Želi uvjeravanje da ću biti
dobro bez nje, a ja joj ne mogu to nedvosmisleno pružiti. Neću biti dobro.
Ali pretpostavljam da je to ono što sam naučio tokom proteklog mjeseca: to
da ja budem dobro nije najvažnija stvar na svijetu.
„Bog i ja sad pregovaramo o uvjetima.“ Ponudim joj nadajući se da ću je
odvratiti od njezinog pitanja. „A zbog toga ja moram tebi zahvaliti. Rekla si
da je vjerovanje dati svoje srce i vjerovati da će shvaćanje doći kasnije. I
shvatio sam u nekom trenutku da sam već dao srce bez razumijevanja – tebi,
Zenny. To nije bilo tako teško učiniti drugi put s Bogom.“
Oči joj iznova bljesnu od suza i ona me privuče bliže. „Sean.“ Diše mi uz
vrat, a grudi su joj naslonjene na moja prsa i njezina bedra su čvrsto oko
mojih kukova i njezino dupe je –
„Dušo.“ Kažem napetim glasom. „Zaboravi na to.“
„Ne.“ Kaže izvijajući se još bliže, zarobivši moju krutu palicu između
njezinog brežuljka i mog trbuha. „To je bilo prelijepo.“
Izdržavam ovo sa što više strpljenja koje mogu skupiti, iako mi je glas
hrapav i promukao kad kažem. „Zenny, moraš se prestati micati okolo po
mom krilu.“
Zbog ovoga se odmakne, taman dovoljno da se ispravi i pogleda u mene,
ali čin toga što se ispravila smjesti njezinu pičku pravo na moju erekciju i oči
joj bljesnu kad je shvatila. Teško proguta u istom trenutku, toplina joj je
dolazila u lice.
„Oh.“ Kaže. Jednako je bila zaražena tom riječju.
„Da, oh.“ Izazivam ju pokušavajući sve to malo razvedriti, učiniti lakim
jako tužan i bolan kurac. Tužno i bolno srce. „Bilo bi bolje da se pomakneš,
draga.“
Ne pomiče se. Umjesto toga mi sjedi u krilu, promatra me, njezino disanje
je brzo i teško i stišće njezine savršene sise o njezinu vjenčanicu za Isusa.

280
 Sad mi zapravo bedra drhte od suzdržavanja, trbuh mi je stisnut.
Potreban mi je svaki komadić dostojanstva u meni da ne posegnem pod
njezinu suknju i oslobodim se, da ne pronađem njezin prorez i nabijem ju
svojim prstima i potom svojim kurcem. Da se ne zabijem u nju dok joj se
vjenčanica mreška oko nas dok ju zarobljavam na svoje grudi i zakopam
svoje zube u njezin vrat. Umalo da mogu osjetiti svoju požudu kao fizičku
stvar, vatru ili bazen otopljenog metala koji mi gmiže uz noge prema
stomaku.
„Dušo.“ Zaškripim. Ruke mi drhte dok ih stavljam na njezin struk da bih
je se nježno oslobodio. „To je – ti si – “ Ne mogu izgovoriti riječi.
„Ja sam što?“ Šapće.
„Uvijek ću te željeti držati, ali upravo sad razmišljam o puno više od
držanja, što znam da ti ne želiš.“
Pogleda u mene izrazom koji je podijeljen između znatiželje i
odgovornosti. Pluća joj podrhtavaju dok zrak ulazi unutra i van kad me pita,
„Što ako ja to želim?“
Glava mi pada nazad na zid. „Zenny.“ Preklinjem promuklim glasom.
„Možda… bi mogli…samo jednom, posljednji put?“
Nemam odgovor na ovo. Nikakav. Jer ako me pita želim li ju jebati
jednom posljednji put prije nego preda svoj život Bogu, onda naravno da je
odgovor da. Da, i zaronit ću u nju te iste sekunde.
Ali ne znam je li to dobra ideja. I ne znam da neću u pakao radi toga.
„To ne bi bilo pametno.“ Kažem kliznuvši svojim rukama pod njezinu
suknju i pronađem njezina bedra.
„Ne.“ Složi se.
„I bilo bi ludo, tu u ovoj sobi, tako blizu kapelici.“ Ustajem vodeći je sa
sobom.
„Da.“ rekla je, noge su joj omotane oko mog struka i ruke joj klize niz moj
vrat. „Ludo.“
Odlazim do vrata bočne sobe i zatvaram ih i zaključavam. Ne znam što
osjećam – ili znam, ali ovo je previše svega da bih zadržao sve odjednom.
Trebao bih zaustaviti ovo, povrijedit će nas oboje još više, ja bih trebao biti
stariji i mudriji i spustiti ju dolje.
Ne želim ju spustiti dolje. Ne želim stati.
Ako je ovo posljednji put da ju kušam, uzet ću to, plačući cijelo vrijeme.

281
 „Treba li ova mala redovnica biti pojebana?“ Režim joj u uho dok ju
pribijam uza zid. „Zar se ta slatka pičkica već osjeća praznom?“
Glava joj se kotrlja unazad dok joj nježno grickam vrat – pažljivo da ne
ostavim tragove koje bi morala objašnjavati kasnije – ali dovoljno čvrsto da
ju natjeram da zajeca i zadrhti. Ispod suknje njezine vjenčanice ruke mi
pronalaze središnji dio njezinih gaćica i pomiču ga u stranu, zabijam dva
prsta u njezin procjep. Mokra je, tako jebeno mokra i tako jebeno mekana, i
iznenada ju moram polizati, moram ju imati na svom jeziku.
Puštam ju da klizne s mojih kukova i spustim ju na pod. Nezadovoljno
cviljenje kad mi prsti napuste njezinu pizdu zamijeni isprekidani udah kad
posegnem za rubom njezine haljine. Drugom rukom uzimam njezino
zapešće i stišćem joj njezin dlan na usta, uputim joj strog pogled. „Tiho, dušo.
Ne želiš da svi znaju da se ovdje unutra jebeš u toj tvojoj lijepoj haljini, zar
ne?“
Odmahne glavom, oči su joj raširene, ruke sklopljene preko usta.
Što je dobra stvar jer onaj trenutak kad se spustim na koljena ispred nje,
tihi jauk iz trbuha zbog iščekivanja joj se otme iz usta kroz ruku. Jecaj koji
osjećam skroz do vrha svog kurca.
Jezik mi prelazi preko ruba donje usne dok podižem suknju njezine
haljine i oslobađam je njezinih jednostavnih bijelih gaćica. Moram ju okusiti.
Moram ju lizati. Moram ju sisati.
Onda je ogoljena za mene, taj dragocjeni dio nje. Uredno gnjezdašce
tamnih kovrča, zreli pupoljak proviruje ispod svoje osjetljive kapuljače. I kad
ju rastvorim svojim palčevima, vidim mekane latice koje volim tako jako
kako se odmotavaju da bi otkrile njezino klizave, uske tajne.
„Nisi se dobro osjećala, zar ne?“ Mrmljam trljajući zamišljeno njezin
klitoris. „Prebaci nogu preko mog ramena, dušo. Sean će učiniti da se sad
osjećaš bolje.“
Ispod dlana se čuje buka – buka koja zvuči kao oh Bože, oh Bože – ali ona
svakako klizne nogom preko mog ramena dopuštajući mi pristup svom
središtu. Stisnem nos na njezine kovrče i duboko udišem, pokušavam
upamtiti gorko-slatkasti zemljani miris nje. Pokušavam memorizirati sve –
taj prvi cvjetni okus nje na mom jeziku, njezine kukove koji se naginju i traže
moja usta, trzaj i drhtaj njezinog disanja kad ju zdušno krenem lizati.
Sve je tako mekano. Tako nježno. Kao da bi se mogla rastopiti upravo na
mom jeziku, a ja dajem najbolje od sebe da se rastopi, stvarno dajem. Sisam

282
joj klitoris i ližem ga, vrtim se po njezinom ulazu i probadam njezin otvor
svojim jezikom. Polagano uvodim prste i palčeve. Zarežim u znak
zahvalnosti kad se njezine ruke umotaju u moju kosu i povuku me bliže;
zastenjem i posegnem prema dolje kako bih stisnuo svoj kurac kad se krene
nabijati na moje lice jer svršit ću, svršit ću tek tako ako ne udavim svoj kurac
na sekundu.
Dobro, možda više na minutu.
A cijelo vrijeme, ona jebe moje lice kao da je ovo posljednji put da će ikad
imati lice o koje će nabijati svoju pičkicu – što i jest.
„Sean.“ Diše kroz prste. „Oh, jebi ga. Sean.“
Svršava prelijepo. Veličanstveno. Grčevita, vlažna, zadihana, sretna mala
redovnica.
Čekam da se smiri, milujem je po izbočinama i udolinama njezinog tijela
dok ne postane do kraja opuštena i podatna pod mojim usnama, a potom
ustanem, rukom obrišem usta. Oči joj plamte dok prati moj pokret, fiksira
pogled na moje vlažne usne. Izvijam ih u zločesti osmijeh.
„Je li ti se ovo svidjelo?“ Upitam ju naginjući se bliže i kružim vrškom
svog nosa oko njezinog. „Je li ti se svidjelo da se pobrinem za tu tvoju sirotu
pičkicu?“
„Da,“ Izdahne sretno. „Oh, da. Molim te – “ Povuče me za majicu,
pokušava me uhvatiti za poljubac, a ja ju izazivam tako što joj to ne
dopuštam, pomaknem glavu kad god se ona primakne tako da mi ne može
baš sasvim dosegnuti do usana. „Sean, molim te, trebam te.“
Zbog toga joj dopustim da me poljubi, dopustim joj da znatiželjno liže
svoj okus i očisti ga s mojih usana. „Reci da me voliš.“ Mrmljam uz njezina
usta. „Reci to ponovno.“
„Volim te.“ Uzdahne – uzdahne jer prije nego je mogla završiti, podižem
ju nazad na zid, drugom rukom si vadim kurac. Zbog toga što sam čuo da je
rekla postajem lud i pitom u isto vrijeme, divlji i spokojan. Mogao bih ju
slušati kako to govori ostatak svog života, mogao bih preživjeti samo od
zvuka tih riječi, mogao bih –
Čekaj.
Sranje.
„Nemam kondom, draga. Žao mi je.“ Krenem spuštati Zenny dolje, a ona
se drži za mene.

283
 „Nemoj stati.“ Preklinje. „Već smo bili prije goli skupa, stoga kakve veze
ima?“
„Biti gol u tvojoj pizdi nosi drugi niz problema.“
„Koristim kontracepciju.“ Uvjerava me.
„Neću ovime riskirati tvoju budućnost.“ Kažem joj odlučno. Između
zubaca mog šlica kurac mi pulsirajuće prosvjeduje. Ignoriram to. „Vrijediš
više od toga. Vrijedna si svega.“
„Sean Bell.“ Kaže i glas joj je iznenada oštar, nimalo strog. Pogledam ju
u oči. „Ako sam vrijedna svega, onda sam vrijedna da me se posluša.
Prihvaćam rizike.“
„Jebi ga, Zenny. Bog zna da te želim prikucati uz taj zid i jebati te dok se
ni jedno od nas ne bude moglo sjetiti naših imena.“ Ponovno drhtim, još
uvijek ju čvrsto držim u rukama, a kad se pomakne da se propne udobnije,
glavić kurca mi pređe preko njezinog vlažnog središta. Uvučem bolni udah
kroz zube, glava mi pada na njezino rame.
Gricka mi ušnu školjku. „Želim te.“ Kaže. „Želim te više nego sam ikad
išta željela.“
Odmaknem se tako da je mogu pogledati u lice. Oči su joj tople i pune
hitnosti, usta izvučena kao da se duri radi mučne potrebe.
Koga ja jebeno zajebavam? Ne mogu joj odoljeti; ne mogu odoljeti da joj
dam sve što poželi, ikad.
„Fora s iskrenom curom?“ Upitam jer sam morao biti siguran.
„Fora s iskrenom curom.“
Utisnem goli glavić u njezinu pičku i pogledam je u oči. „Poljubi me.“
Preklinjem. „Ljubi me dok me puštaš u sebe.“
Ljubi me zdušnošću školarke, usta su joj otvorena i jezik istražuje i na
minutu se držimo na ivici grijeha, jezici nam se susreću i spajaju, a moj penis
jedva da je prodro u nju. „Zbog tebe se raspadam na pola.“ Kaže mi o usne.
„Zbog tebe se osjećam više nalik sebi.“
A to se i meni događa. Lud sam od toga koliko ju volim, lud radi ovog
drhtanja, nesmotren radi nje.
Nabijem se unutra.
Ne postoji ništa među nama.
Ništa, osim boga i prekršenih obećanja i dva uzdahtala, iskrena srca.

284
 Zubi mi utone u fantastičnu udubinu između njezinog vrata i ramena, a
ona zastenje tiho i zadovoljno. „Mogu te osjetiti.“ Kaže kao u čudu. „Mogu
osjetiti tvoju kožu. Tvoje vrelinu.“
Koljena su mi blizu tome da klecnu dok ulazim u njezinu unutrašnjost;
elektricitet i iskre mi bljeskaju u očima; nemam zraka, davim se, napet kao
tetive luka za strijele i ginem upravo tu pred Bogom, s Njegovom
redovnicom prikucanom na zid i mojim hlačama dolje oko kukova.
Nježno i invazivno odjednom, odvažan vrh mog kurca priljubljuje se o
Zennynu maternicu, a ja umalo zateturam od osjećaja i same pomisli i sve
što mi je preostalo je ošamućenost od osjećaja
– njezina pičkica u vlažnom, nemilosrdnom stisku
i
skriveni nabori i oblici njezinog tijela, sva meka, sva uska, sva vlažna
i
trljanje njezinog otečenog klitorisa iznad mog kurca
i
svile po svuda, njezina pjenušava suknja mi prekriva ruke i šuška i njiše
se, a bujni obline njezinih grudi izdižu se ispod svilenkastog prsluka.
„Je li dobar osjećaj?“ Kažem promuklo, gledajući je u lice dok ona gleda
u moje s blagim crvenilom na njezinim obrazima dok su joj usta otvorena.
„je li ti trebalo jahanje mog kurca, draga?“
„Da.“ Izdahne, kukovi joj se pomiču s mojima, namještaju se i izvijaju.
„Bože. Toliko mi je to trebalo.“
„Zašto?“
„Trebala mi je ispunjenost – Bože, jebeno da – činiš me tako punom.“
„Sranje.“ Zastenjem izvijajući svoj kurac u njoj samo da osjetim
rastezanje i zagrljaj njezinog uskog tijela. „Sranje, da, činim.“
Ponovno se migolji u mojim rukama, traži, traži, glava joj pada unazad i
izlaže svoje vitko, nježno grlo.
„Tako je, dušo.“ Potičem ju, gledam fascinirano kako to nježno grlo
podrhtava zbog njezinog od strasti podivljalog pulsa. „Uzmi što ti treba.
Iskoristi moj kurac da se osjećaš ponovno lijepo i dobro.“
Usta joj se još jednom otvaraju, tihi jecaj, a ona je grčevit anđeo u mojim
rukama koji pada s neba i dodiruje zanos istovremeno, a onda zajeca
isprekidano volim te dok joj se tijelo baca ravno u usta pakla, drhti od

285
nedozvoljenog grijeha u rukama grešnika, baš u samoj haljini koju je nosila
da upozna Boga.
Jesam li ranije rekao da sam se preobratio? Lagao sam.
Upravo ću ispuniti redovnicu s tjednom količinom boli, bijesa i
usamljenosti. Stavit ću vrh svog kurca ravno u čvrstoću njezine maternice i
zaposjesti je iznutra prema van. Jebat ću ju u ovoj vjenčanici koja nije
namijenjena meni i jebat ju dok ne budemo znojni, očajni i potrošeni.
I učinim to.
Nabijam ju čvrsto na svoj kurac, rastežem tu pičkicu oko svoje debele,
velike erekcije sve dok ne drhti na mojim rukama od njezinog trećeg
vrhunca, a potom se pustim, pustim sve.
Puštam usamljenost i gubitak. Prepuštam kontrolu i kaos.
I uz drhtavo stenjanje, potrošim se u njoj uz nekoliko dugih, vrelih
pulsiranja, sve što sam cijeli tjedan čuvao za nju. Toliko toga osjećam kako
me napušta, osjećam kako se razmazuje među nama, a ja zamišljam
najsirovije, najsirovije stvari: da ju natjeram da kapa sa mnom, da ju
oplodim. To je užasno, ali to je sve čega se mogu sjetiti dok pulsiram i
oslobađam se duboko u njezinom trbuhu. To je sve što mi okupira misli – to
i miris ruže njezinog grla gdje mi je lice zakopano.
Završilo je suviše brzo, shvatim nesretno. Moji posljednji intimni trenuci sa
Zenny i prošli su brže nego sam se mogao uhvatiti za njih, prošli mi ravno
kroz prste.
Izgleda kao da to isto i Zenny misli, čvrsto se privija uz mene, ruke joj
uvijaju moju majicu, a njezine pete su još uvijek stisnute na mojim leđima. I
spuštamo se takvi, vlažni i drhtavi i privremeno cijeli. Mogao bih plakati
koliko je to nepravedno.
„Vrijeme je, dušo.“ Mrmljam nevoljko pomažući joj da stane na noge.
Držati ju je raj, ali ona ima drugačiji raj koji čeka na nju, a ja ne mogu biti taj
koji će ga uništiti.
Pomažem joj da se očisti Kleenexom i pomažem joj da vrati gaćice,
namjesti haljinu, kosu, sve dok je jedini dokaz onoga što se upravo dogodilo
jedva vidljivo crvenilo na njezinim obrazima i grudima i moje izlijevanje u
njoj, nevidljivo svima osim Bogu.
A onda više nema opravdanja. Vrijeme je da se ode zavjetovati i vrijeme
da ja odem.

286
 Dajem joj posljednji poljubac, dug i oklijevajući, njezine mekane usne
popuštaju pod mojima i potom se ispravim. „Volim te.“ Kažem joj. „Voljet
ću te zauvijek.“
„Ne ostaješ?“ Upita dok joj usne drhte. „Nećeš ostati?“
„Smatram da sam bio vrlo strpljiv uzevši sve u obzir.“ Kažem. „Ali
gledati te kako se odričeš ljubavi prema meni i obećavaš svoje srce drugome?
Čak i ako je ta druga osoba Bog? To ne mogu podnijeti, Zenny. Ne mogu to
napraviti.“
Suza se prolije, jedna je slijedila drugu. „Nisam bila dobra prema tebi,
zar ne?“
Skrenem pogled. „Bila si jako dobra – “
Odmahuje glavom, prisiljava žalostan osmijeh kroz suze. „Ne. Nisam.
Ne znam mogu li se ispričati za svaki put – ne vjerujem da su bili u krivu –
ali znam da sam ja ponekad bila… krajnje nedosljedna. Topla i hladna.“
„Imala si razloge da budeš oprezna.“ Kažem umorno. „Željela si nešto
transakcijsko među nama, a ja sam to prekršio.“
„Ali i ja sam isto prekršila.“ Prizna. „Nisam ti mogla reći jer sam bila
užasnuta da to hranim… ovu vatru u svojim grudima. Ali, oh Sean, svaki
put kad bi rekao jednu od tih stvari – “
„Stvari?“
Mahne rukom. „Znaš na što mislim. Ili kad god bi ti glas postao dubok i
grub, ili kad god bi ti oči postale tako velike i otvorene, kao nebo nakon
kiše… svaki put bih osjetila kako ta vatra pokušava gorjeti i osloboditi se
kandžama. To mi činiš. Otvaraš me i sve što sam ja mogla učiniti je držati se
za rubove svoje duše dok si to činio. Voljela sam te i bila sam preplašena, a i
kad bih bila iskrena… pa.“ Uvuče duboki udah i uzme mi ruku u svoju,
stisne ju na svoje srce. „Možda ovo ne bi toliko boljelo.“
Srce joj tiho kuca u njezinim grudima, umorna i žalosna ptica i ne mogu
si pomoći, samo još jedan poljubac, jedan posljednji dodir usna i konačni
okus nje.
„Uvijek će te boljeti, Zenny-buho.“ Šapnem joj uz usne. „Uvijek.“
Upijam posljednji prizor – mračne, sjajne oči i zajedljiv mali nos i njihanje
bogatih, škakljivih kovrča – a onda ju predam u ruke Bogu i njezinim
sestrama. Zatvaram vrata čekaonice iza sebe, efektno zauvijek presijecam
našu ljubav na pola, a dok to činim, srce mi se kida još jednom posljednji put.

287
 Ne mogu dovoljno brzo izaći iz samostana, napola trčeći kroz centralni
hodnik prema ulaznim vratima i prolazim kroz njih kao da mi je nestajalo
zraka.
I je. Ponestaje mi. Davim se u svojoj vlastitoj boli, svom vlastitom gorko-
slatkom žaljenju. A čak niti ne mogu prizvati snagu da poslušam pjevanje i
molitvu koja je odzvanjala iznutra; bacam se niz stepenice i prema starom,
polomljenom pločniku, prisiljavajući da gradska buka, promet i vjetar
priguše melodiju Zennynog braka s Kristom.
Zašto si mi to napravio? Zahtijevam od Boga. Koja je moguća reakcija na ovo?
Nema odgovora i naravno da neće biti. Ako sam išta naučio tokom svog
detanta s Bogom ovaj tjedan, to je da On zbilja jako rijetko odmah odgovara
na uznemirene molitve.
Iako Mu je bolje da se navikne na njih. Ja sam više Jakob nego Abraham,
spreman se boriti i hrvati s Bogom u trenu; više sam Jona sa svojom mrtvom
biljkom i njegovim gnjevnim Toliko sam ljut da bih volio da si mrtav. Ali
počinjem misliti da je to sad u redu. Da su iskrenost, strah, ljutnja i svi ostali
zbrkani ljudski osjećaji poželjniji od beživotne pobožnosti.
Stoga mrzovoljno, povrijeđeno razmišljam o Bogu, što se pretvara u
tužne, usamljene misli kako se približavam svom autu na rubu četvrti.
Nikad ju neću voljeti, razmišljam s tugom. Ona je jedina koju će moje srce ikad
držati u sebi, onoliko dugo dok sam živ.
Bog konačno uvidi da je prikladno odgovoriti i Kesha glasno bukne iz
mog telefona. Ne prvu ne prepoznajem broj i prsa mi se počinju tako brzo
dizati da mi rebra pucaju, što je glupo. Kao da sam stvarno pomislio da će
me Zenny nazvati usred njezine ceremonije? Kakav li sam ja otužni idiot?
Javljam se ne zamarajući se prikriti svoj potišteni glas. „Sean Bell.“
„Sean Bell.“ Škripavi glas uzvrati. Glas starije žene. Poznati glas. „Mislim
da bi bilo bolje da usporiš.“
„Ja – što?“

288
 „Uspori.“ Glas ponavlja kao da nisam baš tako bistar, što možda i nisam,
jer još uvijek ne razumijem što misli sve dok se ne okrenem licem prema
samostanu, i sasvim neobično sam uvjeren da to Časna Majka razgovara sa
mnom i zašto bi ona razgovarala sa mnom –
Bljesak bijelog lepršanja se pojavi na ulaznim vratima samostana i ja se
sledim.
A onda se lepršanje pretvori u pjenu, a pjena se pretvori u redovnicu u
vjenčanici, ruke su joj umotane u suknju i drže je u zraku dok trči prema
meni.
Izgleda kao nešto iz filmova – ili sna. Sunce obasjava njezinu kožu i hvata
se na svili u svjetlucavim bljeskovima, njezina kosa poskakuje i prolijeva se
oko njezinog vrata i lica, a vjetar ju nježno miluje, čineći da haljina leti iza
nje.
Zakopan sam na mjestu, prazan od svega, čak i nade dok bez daha trči
prema meni.
„To bi trebalo biti dovoljno.“ Dolazilo je iz zadovoljnog glasa Časne
Majke kroz telefon i začujem ju kako prekida liniju.
Bez riječi dozvolim da mi telefon padne pored mene i gledam.
„Nemoj izgubiti svoju radost.“ Zenny reče zaustavivši se ispred mene.
„Molim?“ Upitam glupavo.
„To je ono što mi je tvoja mama rekla prije nego je umrla.“ Zenny duboko
udahne zakoračivši korak prema naprijed. „Rekla je da stvaramo radost
jedno drugome, ta može to reći samo po načinu kako si govorio o meni.“
„Zenny – “
Odmahne glavom – ne meni, već zbog sebe. „Čak sam i ja to rekla. Više
sam svoja kad sam s tobom. Došla sam do prednjeg dijela prolaza i shvatila
da tamo nisam više svoja, ne kao kad sam s tobom. Shvatila sam da hod
prema oltaru neće biti hod radosti.“ Pogledala je prema meni, oči su joj
pronašle moje. „Ti mi daješ radost, Sean. Ti mi daješ prostora da budem jaka
i da budem sigurna i voljena i molim te, reci mi da nije prekasno, molim te,
reci da nije prekasno za nas – “
Ali već ju privlačim na svoje grudi, već ju ljubim. Uzimam ju za gornji
dio ruku i odmaknem je od sebe nakon trenutka, drhtim. „Nećeš dati
zavjete? Iskreno?“
Sramotno kimne glavom, polagani osmijeh na tim savršenim usnama i ja
ju trznem nazad k sebi za još poljubaca. „Oh, Zenny.“ Dišem, usne su mi

289
posvuda od zahvalnosti – preko grebena njezinog nosa, njezine vilice i
ključne kosti. „Napravit ću svaki zavjet ovog svijeta umjesto toga, obećavam.
Biti ću sve za tebe.“
„Sve je primamljivo.“ nasmije se pod mojim poljupcima. „Ali mislim da
je Sean Bell sasvim dovoljan da se jedna djevojka sama bavi njime.“

290
 „PONOVNO?“ Upitam zabavljeno.
„Dat ću ti do znanja.“ Zenny reče uvlačeći mi se u krilo. „Da je to vrlo
uobičajeno kod žena u mom stanju.“
Moj kurac – pospan od dvije runde na brzinu prije samo sat vremena –
jebeno se odmah budi. Zenny nosi neku vrstu lagane majice koja mi dopušta
vidjeti ravno kroz nju, a ona je u šorcu tako kratkom da ne mogu vjerovati
da sam joj dozvolio da takva izađe iz kuće, jer sam takav ljubomorni,
posesivni gad.
(Dobro, znam zašto sam ju pustio van iz kuće. To je jer smo išli skupa na
isto mjesto.=
„Svi su van ureda.“ Prede, ruka joj pronalazi moju kravatu i povlači ju.
„Sami smo.“
„Svi od našeg jednog zaposlenika su otišli, hmm?“ Izazivam, ali
dozvoljavam joj da me uvuče u polagani, dubok poljubac. Emmet jedino
dolazi dva jutra tjedno da bi nam pomogao sortirati poštu i odraditi
arhiviranje – on radi na pola radnog vremena kako bi uštedio za svoja dva
nova praunuka blizanca. (I jednom ih je doveo u ured i držao sam jedno od
malih grumena tri sata dok je grumen drijemao, a ja sam obavio nekoliko
telefonskih poziva. Da se to niste usudili nikome reći.)
Prelazim rukama uzduž Zennynin nogu i uhvatim ju za oblinu njezinog
dupeta. „Ovaj tvoj šorc će me ubiti.“ Kažem joj uz usne. „Pokušavaš li ubiti
svog muža?“
„Ne.“ Zenny reče žustro, ruke joj padaju na moj šlic i vadi me svojim
užurbanim pokretima. „Previše mi treba njegov kurac da bih to napravila.“
„To je ohrabrujuće. Ah, jebi ga, dušo, upravo tako. Bože, ovo je dobro.“

291
 Uzela je moju zadebljanu palicu svojim vitkim prstima, drka mi polako i
izazovno. Van mog ureda u prizemlju vidim dosadno kotrljanje dostavnog
kamiona u skladište za popravak guma vrata pored nas. I u redu, jesam li se
ikad zamišljao da radim u prizemnom uredu zaboravljene zgrade ispod
nadvožnjaka u uredu u kojem je pod prekriven sivo plavim sranjem od
tepiha, i ah, i to je baš slučajno pored Franšize Gume, gume i gume Kanzas
Cityja?
Ne. Ne, nisam to zamišljao. I ne bih to mijenjao ni za što na jebenom
svijetu.
Jer isto tako nisam zamišljao sebe oženjenog, a sad sam oženjen za
najpametniju, najslađu, najhrabriju i najljepšu ženu koju poznajem. I zato što
isto tako nisam nikad zamišljao sebe ocem, a opet, evo Zenny smještene u
mom krilu sa zločestim sjajem u svom oku i otečenim trbuhom koji se gura
kroz njezinu majicu.
(Znam, znam, previše je mlada da bude trudna. Ali budimo realni – to
što je ona premlada me nikad prije nije sprečavalo.)
Stoga mi zapravo ne smeta što sam sad vlasnik nove neprofitne
organizacije u uredu koji je što je više moguće daleko od glamura.
Obožavam to. Osiguravam i doniram dodatna sredstva za skloništa diljem
Metro-skloništa kao što je sklonište koje pripada Slugama Božjeg Pastira – i
ono što radim stvarno pomaže ljudima.
Možete li zamisliti?
Sean Bell, filantrop?
Ali to nije ništa manje vjerojatno od Sean Bella, muža. Ili Sean Bella, oca.
A sve te stvari su blagoslovljeno, sretno istinite.
A što se tiče Zenny – moja slatka mala supruga je na pola puta svog
školovanja za primalju. Ona će i dalje postaviti rodilište skloništa kad ona i
oni budu spremni, a ja ću joj dati najbolje rodilište poznato čovjeku. Dat ću
joj sve najbolje, uvijek, sve do dana kad umrem. (Dulje, ako budem mogao
pomoći. To je ono što će vam dobro planiranje napraviti.)
Zenny se rješava tog izazovnog šorca i majice, penje se u moje krilo, ljubi
mi vrat i trlja se o mene, gola, nježna i puna oblina. U nemogućnosti da više
izdržim, skupim šake u njezinoj kosi i drugom rukom istražujem njezine
uske nabore sve dok mi glava mog spolovila nije čvrsto usidrena unutra.
Nabija se na mene bez poticaja, bez uputa, jednostavno traži trenje i
ispunjenost i nabija se do orgazma, očito, na mene.

292
 Neki muškarci bi mogli prigovoriti, ali ja nemam prigovora na to da
budem seksualna igračka svojoj trudnoj supruzi. Umjesto toga, naginjem se
nazad u stolici i lijeno se igram njezinim ispupčenim grudima dok me jebe.
„Tako dobro.“ Tiho pjevušim dok ju hvalim. „Tako dobro me jašeš. Je li
to dobar osjećaj? Je li to ono što ti treba?“
Oči su joj zatvorene dok joj grlo radi, kima, kukovi joj se trljaju o mene i
ja osjećam taj trenutak kad svršava, osjećam kako se steže i muze moj kurac
i isto tako osjećam kako njezina zrela maternica postaje čvrsta pod mojim
prstima. Jebeni je raj osjećati to, kao da je tajna konačno postala vidljiva.
Pravim očarane krugove preko mišića koji se stežu i preko nove tamne linije
koja se proteže od njezine prsne kosti do njezine pičkice. Dozvoljavam joj da
si uzme svo vrijeme koje joj je potrebno, dopuštam joj da se polako opusti u
drhtavo, duboko zadovoljstvo i nasmiješim se dok se klupča u istrošenu
hrpu na mojim grudima.
„Puno bolje?“ Mrmljam trljajući iznenadno ježenje kože koje joj je
eruptiralo svuda po leđima.
„Za sad.“ Kaže zadovoljno.“ Mogla bih te ponovno trebati za sat
vremena.“
Omotavam ruke oko nje i čvrsto ju držim dok ju gladim krutim dijelom
mene unutar njezinog mekanog dijela. Ne treba dugo – ne ovako kad je ona
tako topla, puna oblina i zrela – sve dok ne pulsiram svoju vlažnu toplinu u
nju. Dah mi je niz oštrih gunđanja i trbuh i bedra su mi tvrdi kao kamen od
napetosti u tandemu, stežu se i tjeraju svu spermu van, van, van mene, sve
dok nisam do kraja iscijeđen i opušten.
„Moramo li se vratiti na posao?“ Upita sneno, glava joj je na mom
ramenu. „Samo želim ostati ovako zauvijek.“
„Možemo raditi što god hoćeš, Zenny-buho. Samo reci riječ.“
„Što god želim?“
„Što god želiš.“
„Fora s iskrenim tipom?“
„Fora s iskrenim tipom.“
Sretno se oglasi i ukopa se bliže meni, a ja ju grlim onoliko dugo koliko
mi dozvoljava, držim naše nerođeno dijete između nas i razmišljam o vrlo
drugačijem Seanu Bellu od prije. Seanu Bellu koji je želio novac, moć i seks,
koji je bio voljan napraviti što god je trebao kako bi dobio što želi. Sad on
vodi neprofitnu organizaciju iz prljavog ureda pored Gume, gume, gume i

293
ne može biti sretniji. A to je sve zbog ovog anđela u njegovom krilu, njegove
male redovnice, njegove male Zenny-buhe.
To je zbog nje, zbog svakog njezinog dijela.
Moli za nas grešnike, ide molitva i proklet bio ako netko nije molio za mene
i uvukao me u život radosti i davanja. Proklet ako nisam bio okružen
ljubavlju najveličanstvenijih ljudi koje sam ikad imao čast poznavati.
Posljednja stvar koju mogu reći je uzvratiti pozdrav.
Živio Elijah. Živjela Časna Majka. Živio Tyler, Aiden, Ryan i tata. Živjela
mama.
Živjela Zenny, Gospodin je s tobom.
Moli za nas grešnike.
Amen.

294
295