Trofej Knjiga 1

Trofej Knjiga 2
UPOZORENJE: Ova knjiga sadržava opise koji nisu
primjereni dobi ispod 18 +
Sadrži uznemirujuće opise zlostavljanja djece, seksualnog i
drugog nasilja, te neprimjerene seksualne sadržaje.

Trofej Knjiga 3
 “Oduvijek im je bilo suđeno da budu zajedno, jedan dječak i
jedna djevojčica, dva srca podijeljena na dva dijela, poslana u
daleke zemlje. Bog je želio vidjeti može li se istinska ljubav
testirati. Želio je vidjeti mogu li dvije polovice jedne duše
pronaći jedna drugu, čak i usprkos izgledima. Godine će
proći. Oboje će biti povrijeđeni. Oboje će biti tužni, ali jednog
dana, kad budu najmanje očekivali, spotaknut će se jedno
drugom na put. Pitanje glasi: hoće li prepoznati dušu jedno
drugog? I hoće li pronaći put natrag prema ljubavi…?“

Trofej Knjiga 4
 PROLOG

Srce mu je udaralo poput bubnja – brzo, jako i glasno.

Dah mu je snažno izlazio, poput olujnog vjetra, prsa su mu se skupljala zbog
njegovih oštrih udisaja.
Strah mu je curio iz kostiju, iz svake ćelije njegovog bića, ruke su mu se tresle
poput lista, a znoj je kapao s njegove vruće kože.
„Dobrodošao u pakao, dečko.“
Ove četiri riječi dočekale su Dječaka kad je bio brutalno gurnut u mračni
podrum od strane ogromno građenog stražara. Svugdje je bilo crno; crno
najcrnje. Stražari su nosili crno, stranice kamiona koji ga je ovdje dovezao bile
su crne, nebo vani bilo je crno i soba bez prozora gdje su sada stajali, crna.
Ustajali zrak bio je vlažan i gust, temperatura u sobi, vruća. Smrad klizavog
sala, znoja i još nečega truloga, pržilo je Dječakove nosnice, tjerajući ga da se
ispovraća, a njegova stopala zaglave u ljepljivo, prljavo tlo.
Pakao, Dječak je pomislio, s obzirom na stražareve riječi. Bilo je to živo
udisanje pakla.
Tada ga je stražar opet gurnuo, ovaj put niz strmo, klizavo stubište, sumorna
svjetla utonula su u zidove. Visoki zidovi od opeke bili su smećkasto žute boje,
a stari ventilatori zviždali su u pozadini uzaludno pokušavajući ohladiti previše
vruć zrak. Cijevi poviše glave sustavno su propuštale nepročišćenu kanalizaciju
po betonskom podu, a štakori i druge štetočine vrvjeli su oko njegovih nogu.
Ovo mjesto bilo je jebena rupčaga.
Još jednom, teška ruka gurnula je Dječakova leđa, potisnuvši ga niz uski hodnik.
Sa svakim korakom, Dječak je mogao čuti svoj dah kako odjekuje sve glasnije u
njegovim ušima. Sa svakim korakom, mogao je čuti svoje srce kako udara sve
jače o prsa, gotovo kao da preskače otkucaje. I sa svakim korakom, mogao je
čuti sve glasnije i glasnije bučnu kakofoniju koja dolazi iz smjera od ravno
naprijed, odmah iza teških, željeznih vrata. Ljudi su vrištali i izrugivali se,
praćeni nepogrešivim zvukom zveckanja metala od metal.
Dječakove oči bile su širom otvorene dok je zurio u vrata, nosnica raširenih od
jeze. Ništa na ovom mjestu nije vrištalo 'sigurnost'; zapravo, sa svakim novim
okretom sve što je osjećao bio je čisti užas.

Trofej Knjiga 5
Stražar je posegnuo oko dječaka; glasno i polako pokucao je dvaput na željezna
vrata, svaki udarac tutnjao je kroz njegova prsa poput topa. Brava se otključala,
ključevi su zveckali i konačno, željezna vrata otvorila su se uz škripu.
Dječakove oči proširile su se u nevjerici dok je upijao prizor. Odrasli muškarci
bili su svugdje u pretrpanoj prostoriji. Nije bilo slobodnog centimetra, znojna
tijela gurala su i pomjerala jedno drugo, od jednog debelog zida do drugog.
Muškarci su pili votku, razmjenjivali novac, uzbuđeno mahali rukama dok su se
okretali prema naprijed, usredotočeni na nešto odmah ispred njih.
„Miči se dečko,“ stražar je naredio. Dječak je vukao noge, nevoljan prijeći preko
praga u 'pakao'. Nije se mogao pomaknuti. Bio je zamrznut na mjestu, noge su
mu se tresle, a nesvjestica okretala glavu.
Hvatajući stražnji dio Dječakova vrata, stražar je pojačao stisak, učinivši da se
Dječak trzne dok je agresivno usmjeravan kroz lajavu gužvu. Odrasli muškarci
zastali su i promatrali Dječaka, neki u odobravanju, većina u negodovanju. Svi
su postali mutni Dječaku, prizor i mirisi bili su previše za njega da ih procesuira.
Dječak se osjećao malaksalo. Pluća su mu gorjela zbog brzine njegovih kratkih
udisaja. Dječakovi prsti drhtali su od suosjećanja s njegovim strahom, ali
odmahnuo je glavom, razbistrio svoje strašne misli kao što ga je njegov otac
naučio da uradi i uspio je održati glavu visoko, srećući vlasnika svakog
znatiželjnog pogleda ravno u oči.
Kako se gomila polako razdvajala, Dječak je zgroženo zurio u scenu ispred sebe
– golemi, kvadratni čelični kavez od poda do stropa, s vrhom omotanim oštrom
bodljikavom žicom. Bljeskovi pokreta dolazili su iznutra. Bolno stenjanje i
mlazovi krvi pobjegli su iz kaveza, poprskavši mu golo lice i grudi u njegovoj
sivoj uniformu. Ovaj put nikakav izdah nije izašao iz njegovih pluća. Bio je
zamrznut; zamrznut na mjestu od šoka, blagi miris krvi zaposjeo mu je nos.
Dječak nije mogao vjerovati svojim očima. Nije mogao probaviti prizor koji ga
je dočekao: bol, izrezano meso, krikovi, krv… toliko puno boli i krvi.
Odjednom, truli zadah puhao mu je u uho. Dječak se trznuo kad je udahnuo
mučni smrad ustajale hrane i oštrog duhanskog dima.
„Upij to sve dečko. To ćeš biti ti u tom kavezu za kratko vrijeme.“
Dječak je držao svoj dah sve dok mu prsa više nisu mogla izdržati. Oštro je
izdahnuo, odupirući se porivu da se nakašlje ili glasno zaplače.
Dječaka su od rane dobi učili da nikad ne pokazuje emocije. Njegov otac bi ga
kaznio ako bi se usudio požaliti, a kamoli zaplakati. Odbio je početi ovdje i

Trofej Knjiga 6
 sada. Dječak je odlučio ostati pribran, sumoran i miran… sve što je morao biti
kako bi prošao kroz ovo… ovo, koji god vrag da je bilo.
Glasno kidanje začulo se iz kaveza, zvuk mu je skliznuo niz leđa i donio
mučninu u usta. Kad se ogroman gledatelj naglo pomaknuo s puta, nasmijano
slaveći, sve je postalo jasno. Borci u kavezu bili su djeca… dječaci koji nisu
izgledali starije od njega.
I borili su se… na smrt…
Dječakove oči u nevjerici su letjele oko kaveza. Oružje svih vrsta oblagalo je
kavez: noževi, lanci, čekići, sjekire, i to su samo neki.
Jedan od mlađih boraca posrnuo je unatrag, hvatajući se za trbuh, dok je njegov
protivnik kružio poput životinje, izbuljenih divljačkih očiju, koncentrirajući se
na svoj plijen. Očito jači od dva mlada borca, napadač je sklopio nož duge
oštrice s koje je kapala krv.
Kad se plijen zateturao okolo kako bi se suočio s gomilom, uhvatio se za debelu
žičanu mrežu koja je obavijala kavez. Tek tada je Dječak vidio da je želudac
plijena otvoren, krv i crijeva istjecali su iz razjapljene rane.
Mučnina se probijala do Dječakova grla dok je gledao smrtno ranjenog borca
kako u agoniji pada na koljena. Dječakov stomak se stisnuo bolnim intenzitetom
i odjednom, povratio je po već prljavom podu. Brišući usta od rukav svoje sive
uniforme, Dječak se uspravio, samo kako bi vidio da mladi borac ispušta svoj
posljednji dah.
Pretrpana gomila muškaraca eruptirala je mješavinom krikova uspjeha ili
uzdasima nezadovoljstva, dok je hrpa novca brzo mijenjala ruke. Borba je bila
gotova. Buka u podrumu pojačala se, a muškarci su se usredotočili na svoje
dobitke i ignorirali pobjednika u središtu kaveza.
Ali Dječak nije skrenuo pogled. Nije mogao skrenuti pogled, njegove oči bile su
zalijepljene za prizor.
Gledao je kako pobjednik, prekriven protivnikovom krvlju i crijevima, pada na
koljena, sva energija napustila je njegovo preveliko tijelo. Oči su mu bile
crvene, tijelo mu se treslo.
Dječak je gledao kako se pobjednik napeo od bijesa, nagnuo glavu unatrag i
vrištao od bola, posvjedočivši krvi svoje žrtve, njegovom životu koji je istjecao.
Promatrao je kako pobjednik ispušta svoj krvavi nož kao da mu je sveobuhvatna
obamrlost preplavila tijelo.

Trofej Knjiga 7
I Dječak je gledao kako pobjednikov beživotni pogled ide u susret njegovom,
otkrivši kako će se odvijati Dječakova budućnost.
Taj isti užegli dah još jednom je prošao pokraj Dječakovog obraza i začuo je,
“Od sada, bit ćeš poznat kao borac 818 i ako želiš živjeti, naučit ćeš kako se
boriti i kako preživjeti ovdje, u paklu.“
I 818 jest.
S vremenom, 818 je postao nepobjediv.
818 je postao smrt.
Jebeni.
Od kamena.
Hladnokrvni.
Ubojica.

Trofej Knjiga 8
 POGLAVLJE 1
KISA

Sadašnjost…
„Jebem ti Myshka, tvoja pizda je tako jebeno uska…“
Pribijena uz krevet, snažne ruke mog zaručnika držala su me dolje za ramena
dok se nabijao u mene, njegov kurac udarao je u moju pičku s nevjerojatnom
silom, njegovi snažni bokovi držali su me zaključanom na mjestu.
Pokušala sam se pomaknuti. Jako sam gurnula njegova prsa, ali nije se
pomaknuo, ni milimetar.
Uvijek je bilo ovako kad bi me uzimao – jako, grubo, sirovo… sasvim izvan
moje kontrole.
Alikove plave oči sjajile su vatrom dok sam se borila protiv njega, plamtjele
su zbog mog otpora, agresija koju je očekivao da ću ispustiti svaki put kad bi me
uzimao u svom krevetu – agresija koju je volio, agresija za kojom je žudio.
Volio je jebati. Nikad voditi ljubav. Samo jebati, žestoko, dokle god je imao
kontrolu.
Njegova desna ruka pomaknula se s moga ramena i omotala oko prednjeg
dijela moga vrata, ne prejako da mi zaustavi disanje, ali dovoljno jako da me
zadrži u mjestu dok sam mu grebala leđa i ramena noktima s francuskom
manikurom.
Vrpoljila sam bokovima, ali njegova snažna bedra pribila su me dolje još više,
njegov kurac se nepopustljivo zabijao u moju G točku, tjerajući me da zajecam
od užitka. Alik se nasmijao mom neuspjelom pokušaju da ga zbacim sa sebe,
usta sada samo nekoliko centimetara udaljenih od mog lica.
„Samo pokušaj Myshka. Samo me pokušaj pomaknuti… jebeno te
posjedujem,“ režao mi je u uho, njegov kurac se trzao u mom kanalu, tjerajući
me da zavrištim i zagrizem kožu njegovog ramena, puštajući tanak mlaz krvi.
Alikovi prsti stegnuli su se oko moga vrata, ograničavajući moje stenjanje. Dah
mu je bio brži. Njegova isklesana čeljust se napela, a oči bušile moje.
„Svrši Myshka. Svrši! “ naredio je. Nabijajući se u mene još tri puta, gotovo
mi ostavljajući modrice na klitorisu svojom rukom dok je to radio, slomila sam
se, stišćući mu kurac toliko jako – htjela to ili ne.
Mrzila sam što poznaje moje tijelo toliko dobro. Mrzila što zna kako me
natjerati da svršim, da glasno stenjem. Kad bih svršila, Alik je to vidio kao
svjedočanstvo moje ljubavi prema njemu. A ja sam to vidjela kao još jedan
način iskorištavanja kako bi mogao vladati svojom moći nada mnom.
Ruka mu se pomaknula s mog ramena i omotala oko moje kose, Alik je jako
potegnuo duge, svijetlosmeđe pramenove, stisnuvši oči, širom je otvorio usta. A
onda, uz zaglušujuću grmljavinu, svršio je, preplavljujući mi pičku. Prsa su mi
se uzdizala kad su moje krute bradavice okrznule njegova čvrsta, nabijena prsa.
Trofej Knjiga 9
 „Kisa… jebem ti!“ Alik je zarežao i polako se zabio u mene, spustivši se
dolje, čvrsti mišići su se savijali i napinjali preko cijelog njegovog velikog tijela.
Bez popuštanja stiska na mom vratu i kosi, obrušio je usne na moje, njegov
jezik forsirao je ulazak u moja usta. Pokorila sam se, kao uvijek, stenjući, kao što
bi želio, dok je njegov donji dio trbuha radio na mom osjetljivom klitorisu.
Alik se povukao unatrag, a zabavljenost je preletjela preko njegovih oštrih
kontura lica. “Myshka uvijek cviliš poput male pičke, ha?“ Usta su mu se
spustila do mog uha, jezikom je lizao vanjski dio moje školjke.“ Voliš što te
jako jebem? Voliš što razbijam tvoj otvor?“
Alik mi je pustio vrat, samo kako bi posegnuo dolje i stisnuo mi dojku,
povlačeći ispupčenu bradavicu. Zasiktala sam i glasno zajecala, učinivši da mu
se osmijeh proširi.
„I ja volim tebe jebati, Myshka,“ promrmljao je. A onda iznenada, Alik je
izvukao svoj još uvijek tvrdi kurac iz mene, ostavivši me da ležim na njegovom
prostranom krevetu u njegovom luksuznom stanu u Brooklynu, dok sam
pokušavala povratiti dah i oporaviti se. Dugim koracima koračao je sobom,
njegovo upadljivo, visoko tijelo, bilo je hodajuće savršenstvo. Prešao je rukom
preko svoje kratko ošišane, tamne kose.
Alik je zgrabio ručnik iz ormara i omotao ga oko svog definiranog struka.
Namjestila sam se u krevetu i promatrala ga.
Alik se toliko promijenio otkad smo bili djeca. Njegovo veliko tijelo borca –
bilo je preglomazno. Koža mu je bila lagano preplanula. Lice isklesano,
aristokratsko, čak i lijepo. On je Alik Durov – muškarac koji je odlučio učiniti
me svojom kad smo bili tek par Bratvanske djece koja su se pokušavala probiti
kroz izazove i patnje teškog života mafije. Dječak kojeg nikad nisam gledala
kao nešto više od prijatelja, sve dok me nije prisilio da ga gledam kao nešto
više.
Odrasli smo zajedno. Njegov otac i moj otac bila su dva od tri 'Crvena' Bratva
Kralja u New Yorku. Moj otac, Kirill Volkov, bio je Pakhan, glavni šef, onaj
koji je vladao ruskim podzemljem ovdje u New Yorku. Alikov otac, Abram
Durov, bio je izvršitelj, slijedeći na redu za najviše mjesto, onaj koji će se baviti
s tamnijom stranom mafije, nasilnim stvarima, osvetom, ubojstvima,
zastrašivanjem. Bio je sadist, nepopustljiv i okrutan…
Kakav otac, takav sin.
Godinama, Alik me želio. Od djetinjstva, uvijek me je želio blizu. Uvijek je
bio ljut, započinjao borbe i uzrokovao probleme. Govorio bi mi da čuje glasove
u glavi, glasove koji bi mu govorili da ozljedi ljude, ali kad je bio pored mene,
bio je miran, glasovi bi nestajali.
Bilo mi je žao Alika. Uvijek mi je bilo. Imati Abrama za oca bilo je kao
živjeti sa samim vragom. Ali ja sam imala nekoga drugoga, dječaka kojeg sam
potpuno voljela, obožavala…rođenog isključivo u svrhu ljubavi. A onda nas je
tragedija razdvojila kad sam bila tinejdžerka. U roku od nekoliko dana, Alik je
napravio svoj potez, zauzvrat, učinivši me svojom.

Trofej Knjiga 10
 Sve od tada smo zajedno.
Kao mafijaški princ i princeza, cijelo je rusko društvo u New Yorku gledalo
na nas kao 'savršen' par. Alik ne bi želio da je drugačije. Bio je opsjednut sa
mnom. Nadgledao je svaki moj pokret. Ja sam bila njegova Myshka – njegov
maleni miš.
I nisam se usuđivala pogledati bilo gdje drugdje. Alik bi ubio svakoga tko se
nađe između nas. I to nije bila prijetnja; to je bilo ono što Alik radi.
Ubija.
Njegovo mjesto na ovom svijetu bilo je da ubija.
Bio je borac – borac u borbama do smrti – ali također sam znala da ubija za
Bratvu i izvan kaveza, ubija one za koje su Crveni Kraljevi doista željeli da pate.
Alik 'Mesar' Durov bio je neosporni peterostruki prvak u Tamnici. S dvadeset
pet, gotovo dvadeset šest godina, bio je najstrašniji čovjek u New Yorku.
Nisam ga nikada, ikada mogla ostaviti. Nisam mogla čak ni kada bih željela.
U životu Bratve, muškarci vode, a žene slijede, poslušno, za njima. To je bila srž
Bratva života, ona koja će ti dobro poslužiti ako igraš na sigurno.
Sentimentalni osjećaji i pojmovi poput 'istinska ljubav' nisu bili važni u ovom
životu. To je bilo podzemno društvo utemeljeno na poštovanju i krajnjoj potpori
'obitelji' .
Alik me pogledao, a njegove oči opet su sjajile požudom. Gladio je svoj tvrdi
kurac ispod crvenog Versace ručnika omotanog oko njegovog struka. Polako,
odmahnuo je glavom, njegove misli očito u ratu s njegovim potrebama.
„Trebam se istuširati Myshka. Moram biti vani u deset. Sergej dolazi da te
odvede kući. Ne mogu opet biti duboko u tvojoj slatkoj pici čak i kad bih želio.“
Oči su mu se tada smekšale. “A ti znaš da te želim, zar ne? Nikad mi te nije
dovoljno, dušo.“
Namrštivši se, blago sam upitala, “Znači ne idemo na večeru? Imamo spoj,
sjećaš se?“ Pokušala sam djelovati razočarano. Ali sve što sam osjećala bilo je
olakšanje. Olakšanje što ga neću nekako razbjesniti u javnosti nekom
proizvoljnom stvari koju smatra pogrešnom, što bi jamčilo da budem previše
jako jebana kao vid kazne.
Alik je klizio prema meni, njegovi oblikovani, puni ožiljaka trbušni mišići,
stiskali su se svakim pokretom, uhvatio mi je bradu, povlačeći mi glavu u razini
sa svojom, vraški se pobrinuvši da nam se oči sretnu.
„Imam posla Myshka.“
„Gdje? I koliko dugo?“ upitala sam, odmah poželjevši da nisam, kada se
Alikovo lice pretvorilo u kamen.
Njegov stisak na mojoj bradi pojačao se kako bi se osigurao da sam razumjela
da sam prešla granice. Čeljust mi je pulsirala, trgnula sam se zbog tupog pritiska
i boli.
Alik je otpuhnuo, polako odmahnuo glavom, a onda rekao, “Posao je posao.
Traje koliko traje. Dogodi se kad se dogodi.“

Trofej Knjiga 11
 Spustila sam oči u znak pokornosti i pokušala klimnuti u razumijevanju, ali
moja je namjera bila spriječena njegovom nepokolebljivom rukom. Alik je teško
uzdahnuo. Sljedeća stvar koju znam, moja usta su bila pritisnuta uz njegova,
njegovi zubi grizli su moju usnu, natjeravši me da zacvilim. Otrgnuo je usne
sekundu kasnije.
„Jebem ti! Ne mogu ostati ljut na tebe Myshka. Tako si jebeno prelijepa.“
Oprezno sam podignula svoju drhtavu ruku kako bih pogladila Alikov obraz.“
Volim te Alik,“ šapnula sam, suze su mi ispunile oči. On je bio sve što sam
imala. On je bio moja jedina budućnost. I jesam ga voljela na neki
način…trebao me je. A ja sam željela nekome pripadati. Željela sam biti
voljena.
Alikove oči su omekšale, ali samo malo. Nije mogao pokazati nikakvu
slabost. Ali znala sam da je volio čuti te dvije riječi sa mojih usana. Smirivale su
čudovište unutra.
Pritisnuo je još jedan snažni, bolni poljubac na moje usne, ustao i krenuo
prema kupaonici.
Srca koje je mahnito udaralo i uznemirenih živaca, upitala sam, “Mogu li
dijeliti milostinju večeras s ocem Kruschevom? Dijeli pakete za njegu
beskućnicima.“
Alik je zastao. Okrenuo se pogledati me s pokroviteljskim cerekom na licu,
našalio se, “Imaj to moja dobra mala Myshka. Otiđi služi Boga! Idi spasi ološ s
ulica. “Njegov snishodljiv smijeh pratio ga je u kupaonicu, ali ignorirala sam
poniženje i oštro otpuštanje. Jednostavno sam se osjećala da dišem… normalno.
Moj otac i zaručnik nisu slali svoje ljude u crkvu da me špijuniraju. Nitko se
ne bi usudio zajebavati s Bratvom u njihovoj svetoj crkvi. To je bilo jedino
mjesto gdje sam se osjećala potpuno slobodnom. Jedino mjesto gdje sam mogla
živjeti u svojoj glavi s prošlošću, sa sjećanjima kojih se tako grčevito držim.
Ustajući s ogromnog kreveta, zurila sam u svoj odraz u pozlaćenom ogledalu.
Jedva sam prepoznala djevojku ispred sebe. Negdje je izgubila sebe tijekom
godina, skrivajući se, boreći se za vlastiti život. Njezine plave oči bile su mrtve,
njena obično preplanula koža, blijeda, a njezina duga svijetlosmeđa kosa,
mlitava.
Bila sam ljuska djevojke koja sam nekada bila.
Male modrice već su se pojavljivale na mom vratu. To je značilo da ću
nekoliko sljedećih dana nositi majice visokih ovratnika, ljeti. Od mojih
tinejdžerskih godina, majice visokih ovratnika bile su glavni dodatak moje
garderobe – nužnost Alikovog posjedovanja i prebrzog učenja njegove brutalne
seksualne prakse i visokih očekivanja od mene kao njegove djevojke.
Brzo se obukavši, provukla sam prste kroz kosu, pobrinuvši se da izgledam
privlačno. Aliku se ne bi sviđalo ako ne izgledam savršeno.
Premjestivši se u dnevni boravak, sjela sam na starinsku stolicu Alikove
prabake, koja je potjecala iz Revolucije. I tamo sam poslušno čekala da se
pozdravim.

Trofej Knjiga 12
 Promatrala sam raskošni namještaj većinom ranog dvadesetog stoljeća. Ovo
mjesto vrištalo je položaj i bogatstvo. Želudac mi se stisnuo od užasa. Za manje
od dvanaest mjeseci, ovo će postati moj dom. Bit ću kraljica ovoga penthousa,
zatvorena u ćeliji carskog luksuza. Bratva konvencija zahtijevala je da ne mogu
živjeti s Alikom dok se ne vjenčamo. Naređeno izravno od mog duboko
tradicionalnog i vjernog pravoslavnog ruskog oca. Zahvaljivala sam Bogu svaki
dan zbog te činjenice.
Moj otac je odobrio brak. To je odgovaralo našem načinu života. Nije vidio
lošu Alikovu stranu, a ako i jest, ignorirao ju je. Vidio je samo snažnog i
nemilosrdnog muškarca u kojeg je Alik oblikovan od strane svoga oca. Za mog
oca, Alikova stroga i nasilna strana samo je dokazivala da je bio savršen Bratvin
vojnik, savršen muškarac koji će uzeti uzde u svoje ruke i biti dobar vođa
njegovoj kćeri. Moja majka je umrla kad mi je bilo petnaest. Moj otac se
raspadao, a Alik je postao moj stup, dječak koji se brinuo o meni kad je sve
otišlo k vragu. Otac ga je volio zbog toga.
Čvrsto sam se držala za to da još imamo godinu prije nego što se vjenčamo,
što mi je ponudilo kratkotrajne trenutke slobode, prije nego, naravno, usvojim
plašt savršene Bratva supruge, jedinom preostalom nasljedniku Bratve. Alik će
uskoro kontrolirati cjelokupno rusko podzemlje, položaj za kojim je žudio,
nešto za što je bio obučavan cijeli svoj život.
Začuvši da se tuš isključio, nije trebala ni minuta da Alik izgovori moje ime i
požuri kroz dupla vrata dnevnog boravka u potrazi za mnom.
Njegovo napeto lice opustilo se kad me vidio da sjedim, poslušno čekam, u
stolici njegove prabake. Glava mu se nakrivila u stranu, a oči suzile.
„Na trenutak sam pomislio da si otišla prije nego što sam ti dao dopuštenje.
Na trenutak sam pomislio da mi prkosiš Myshka… Na trenutak sam pomislio
da si izgubila svoj jebeni razum.“
Ustajući, uključila sam osmijeh. Odšetala sam i stala ispred njega, a onda
polako prešla prstima niz njegova prsa.
„Nikad dušo,“ prela sam kako bih mu ugodila. “Nikad ti neću prkositi. Nikad
nisam i nikad neću.“
Alik je omotao ruke oko moga struka i povukao me na svoja vlažna prsa,
udarac mi je izbio dah. Držao me na mjestu za stražnji dio moje glave.
„Postat ćeš savršena supruga Kisa. Želio sam te u svom krevetu, da spavaš
uza mene, previše jebeno dugo. Mrzim što te vraćam tvom ocu svaku noć, što te
ne mogu jebati satima, svezati te za krevet, natjerati da vrištiš, natjerati da se
pokoriš svakoj mojoj naredbi… jebem dok ne budeš mogla hodati. Želim te
potpuno posjedovati, obuzeti, osloboditi Pakhanovog stiska i imati te sasvim pod
svojom potpunom kontrolom…previše jebeno dugo.“
„Uskoro dušo,“ umirivala sam.
Alik je popustio stisak na mojoj kosi, njegove oštre plave oči napustio je bijes
na jedan kratki trenutak.

Trofej Knjiga 13
 „Da, “ odgovorio je. Udarivši me snažno po stražnjici, pritisnuo je bolan,
obilježavajući poljubac na moje otečene usne. Alik se brzo odmaknuo i vratio
natrag u svoju spavaću sobu, izvikujući preko ramena, “Sergej je dolje. Odvest
će te u crkvu.“ Opustila sam se, a onda i ukočila kad je naredio, “Ali samo
nakon što se presvučeš. Da se nisi usudila izaći van tako izgledajući. Ozbiljno ću
se jebeno razbjesniti ako to učiniš!“
„Neću. Volim te dušo. Uvijek,“ izvalila sam. To je zaustavilo Alikove
pokrete.
Okrenuo se i trznuo bradom, tračak osmijeha izvio je njegovu gornju usnu,
rekao je, “Myshka, volim i ja tebe.“
Ramena su mi pala od olakšanja zbog njegovog trenutka naklonosti. Smirila
sam se. Tijekom ovakvih osjetljivih trenutaka, znala bih uhvatiti maleni, brzi
tračak ljudskosti u Aliku. To su bili trenutci koje sam cijenila. Čak i kao dijete,
Alik je bio napet, uvijek ljut, uvijek je želio drugima izazvati bol; što je često i
radio drugoj djeci. Njegov otac ga je odgojio da bude ovakav. Razumjela sam
to; tako su Bratvina djeca bila odgajana. Ali godine borbi i ubijanja u Tamnici
otvrdnule su ga do te mjere da je nježnija strana njegove osobnosti postajala sve
slabija i slabija, tama je sustavno i sigurno izbrisala svako svjetlo koje je ostalo.
U ovom Bratva životu i s onim što je Alik radio za život, bilo je neophodno da
bude takav. Međutim, poželjela sam da njegova nježnija strana ostane malo
duže.
Bilo je to glupo od mene, a drugima neobjašnjivo. Ali voljela sam Alika na
svoj vlastiti način, pa, koliko god to moje razbijeno srce dopuštalo. Željela sam
da je u miru. Bio je toliko izmučen… toliko mračan iznutra da sam mu samo
htjela olakšati to.
Izgubljena u Alikovom svjetlu, prekrasnom osmijehu, moje srce se uzdizalo,
lebdeći u nadi da ću vidjeti neko dobro u njemu, da ću konačno doprijeti do
njega, ali moje sanjarenje ubrzo je nestalo, kao i uvijek, njegov kratak trenutak
nježnosti bio je preplavljen grubošću.
Alikova suluda želja da me posjeduje došla je do izražaja kad je upozorio,
“Ako itko večeras pogleda u tebe ili ti se čak obrati, reći ćeš mi. I ponašaj se
primjereno. Ne razgovaraj s muškarcima…samo s ocem Kruschevom. Ne želim
da moja žena izgleda kao kurva.“
Pokorno sam klimnula. Oči su mu se suzile dok je upijao moje tijelo. “Nosi
nešto što te pokriva, cijelu tebe. Ne želim ubiti nekog jebača jer ti je zurio u
sise. Moraš misliti o tim stvarima Myshka. Kad budeš moja supruga, kad te
potpuno budem posjedovao, neće biti pogrešaka. Ubrzo ću te prikladno
oblikovati. Bit ćeš primjer svim ženama iz Bratve. “
„U redu dušo,“ šapnula sam u strepnji.
Alik je prešao zubima preko donje usne, olovnih očiju, kurac mu se ukrućivao
i stršao ispod njegovog ručnika.
„Gubi se odavde Kisa, prije nego što te pojebem uz onaj zid i učinim da ti se
otac još više razbjesni na mene jer kasnim. “

Trofej Knjiga 14
 S tim otpuštanjem, okrenula sam se na petama i pobjegla niz stube u crni
Lincoln Navigator koji je čekao. Sergej, vozač, i očev najpouzdaniji Byki,
tjelohranitelj, pogledao me u retrovizoru i uljudno pitao, “Kamo gospođice
Volkova?“
Voljela sam Sergeja. Bio mi je poput ujaka. Vozio me posvuda i štitio cijeli
moj život. Nikad se nije oženio i imao svoju djecu. Mislim da me je na neki
način smatrao svojom kćeri. Mogla bih mu reći bilo što i nikad nikome ne bi
rekao. Sad je bio star, u svojim sedamdesetim, ali znala sam da će biti uz mog
oca dok ne umre.
„Kući se presvući, a onda u crkvu, molim te,“ odgovorila sam.
Sergej je zurio u mene djelić predugo u retrovizoru. Mogla sam vidjeti da je
bio zabrinut. Naravno da se nije usuđivao reći to naglas, ali znala sam da mu se
ne sviđa Alik i da je bio zabrinut za moju dužnost, moju sudbinu, to što ću biti
Alikova supruga. Njegov tihi strah za mene činio se da raste svakim danom sve
više.
Spremajući svoju zabrinutost, Sergej se ubacio u uvijek živahni promet
Brooklyna. Promatrala sam blještava svjetla kako trepere kroz zamračeni prozor.
Barem za večeras, u crkvi, kušat ću nekoliko sati toliko željene slobode.

Trofej Knjiga 15
 POGLAVLJE 2
KISA

„Kisa, večeras na ulici dijeliš pakete za njegu, zar ne? “

Nasmiješila sam se entuzijastično ocu Kruschevu, ali unutra, želudac mi se
okretao. Mrzila sam dijeliti hranu na ulicama, radije sam je služila iz sigurnosti
kamiona. Bilo je previše vlažno vani. Mrzila sam hodati po mračnim putevima i
uskim ulicama Brooklyna – bili su pretrpani beskućnicima, od kojih nisu svi
imali dobre namjere.
Kamion sa hranom se zaustavio, stala sam pokraj Pavela, sjedokosog, niskog i
debelog muškarca iz naše crkve.
„Izgleda da ćemo se večeras povezati Pav.“
Pavelovo blijedo, naborano lice toplo mi se nasmiješilo. “Gospodin će ti
pružiti svoju zahvalnost, Kisa. Nakon svega, ipak radiš Njegov posao. Radiš
dobru stvar. Časnu stvar. To je dobro za tebe.“
Borila sam se protiv poriva da preokrenem očima i kažem mu da mi je život
toliko sjeban da mislim da Gospodina uopće nije briga za mene. Umjesto toga,
klimnula sam lažno se složivši. Pavel je naglasio riječi 'dobro' i 'časno' zbog mog
oca. Riječ 'dobro' i Kirill 'Prigušivač' Volkov obično se nisu nalazili u istoj
rečenici. Pavel je bio u blizini jako dugo vremena i svjedočio je mnogo puta
uništenju Pakhana i Bratve prema njihovim neprijateljima.
Ali koliko god se ljudi bojali mog oca, ja sam ga voljela. Uvijek sam željela
najbolje za njega. Pobrinula sam se da posjećujem crkvu i dajem milostinju jer:
(a) moj otac mi je tako naredio, kako bih ugodila ocu Kruschevu – moj otac je
vječno bio zabrinut zbog okrutnosti obiteljskog posla i njegovog učinka na naše
duše. I (b) ako je postojao Bog, morala sam zaraditi neka dobra djela u ime
svoje obitelji, kako bih pregovarala o našim vlastitim sudnjim danima. Po
mojem računanju, kako je sada stajalo, naše su vage bile jako neuravnotežene na
strani lošeg, svi smo bili potpuno prokleti i gledali smo na duge staze plamenove
pakla.
Nazovite me optimističnom, ali nadala sam se da će nas ovi mali, tjedni
činovi milosrđa, dovesti korak bliže da ne budemo potpuno nespremni i
označeni 'zli grešnici' za vječnost. Osim toga, zapravo sam uživala pomažući
potrebitima. Ne samo da mi je to davalo odmor od cjelodnevnog nadzora tatinih
siledžija, ili Alikovih budnih očiju, nego me je također podsjećalo da, iako sam
bila zarobljena u životu koji nisam htjela, nikad nisam bila bez hrane, živjela
sam u najboljim kućama, nosila sam najkvalitetniju odjeću… bila sam
blagoslovljena u ovom životu materijalnih potreba, i osjećala sam se dobro
pomažući promijeniti nečiji tuđi život.
„U redu, možemo početi,“ Otac Kruschev me pozvao.

Trofej Knjiga 16
 Svi mi volonteri, otkopčali smo pojaseve. Uzdahnuvši, zakopčala sam svoju
bolesno priljubljenu, neudobno debelu majicu visokog ovratnika i opustila
traperice.
Ustala sam i zaputila se prema maloj kuhinji u stražnjem dijelu kamiona. Otac
Kruschev predao mi je moju prvu turu paketa za njegu i zahvalno mi se
nasmiješio.
„Drži se svoje skupine večeras Kisa. Opasni ljudi izlaze van kad ovakva vrsta
topline pogodi grad.“
Uzvrativši osmijehom razumijevanja, okrenula sam se i izašla iz kamiona u
još jednu vrelu ljetnu noć.
Prvi kamion se već parkirao i moja najbolja prijateljica Talia, kretala se prema
meni. Ona je Ivana Tolstoja – trećeg šefa u Bratvi – jedina kćerka. Gledala sam
je dok ide prema meni, visoka s plavom kosom i svijetlo smeđim očima. Morala
sam se nasmiješiti njezinim visokim potpeticama od petnaestak centimetara. Čak
i dijeljenje hladnih narezaka i pokrivača beskućnicima, za nju je bio izgovor da
obuje svoje kožne Gucci gležnjače s visokom potpeticom.
„Kisa! Mislila sam da ćeš večeras propustiti dijeljenje zbog izlaska sa
Alikom? Ili te je nakratko pustio sa svoje kratke uzice?“
Slegnula sam ramenima na Talijin ljutiti komentar, nastojeći se ponašati
bezizražajno. “Imao je posla s našim očevima pa sam odlučila doći ovdje
večeras. Otac Kruschev pitao me u nedjelju u crkvi mogu li pomoći. “Pokazala
sam na pakete njege u svojim rukama. „Dakle, ovdje sam.“
Talijine oči su se smekšale i povukla me na svoja prsa, pazeći da ne zgnječi
pakete s hranom i pokrivačima. Trgnula sam se kad je ramenom pritisnula
veliku modricu na mojoj ruci, nastalu prošli tjedan kad sam ozlovoljila Alika na
poslovnoj funkciji. Razgovarala sam s muškim poslovnim suradnikom njegovog
oca 'predugo', a on me upozorio na svoje 'nezadovoljstvo' svojim previše
snažnim stiskom i prigušenim, oštrim riječima u moje uho, ali suzdržala sam se
od reakcije i prihvatila bol. Nikad ne bih ispitivala Alika; moj život nije bio
vrijedan svađe.
Kad se Talia povukla, skeptično me pogledala i upitala, “Jesi u redu s tim
Kisa? Uvijek izgledaš pomalo odsutno kad razgovaramo o Aliku. Svadbena
trema? Ili je nešto više?“ Njezine smeđe oči spustile su se skenirajući moju
odjeću. “I koji kurac to nosiš? Vani je kao u peći, a ti si obučena za snijeg!“
Nabacila sam svoj namješteni osmijeh od šest tisuća dolara i brzo mahala
rukom ispred lica. “Hladno mi je pa sam se zamotala. Mislim da ću dobiti gripu
ili nešto. Dijeljenje milostinje nije prokleta modna parada, usput, Talia. I u redu
sam, samo sam tužna što neću provesti noć s Alikom. Umjesto toga, ovdje sam.
“Prevrnula sam očima. “Za grijehe moje obitelji…“
Ni jedanput Talijine oči nisu napustile moje, ali naposljetku, pustila je to i
spojila ruke s mojima. “Za sve grijehe naših obitelji! Pa, završimo s ovim tako
da možemo posjetiti kafić i napiti se! Otac Kruschev me smjestio u drugi tim.

Trofej Knjiga 17
Zna da puno pričamo i da zanemarimo svoje dužnosti ako smo zajedno. Znači,
brzo završi i ovdje se sastanemo. Treba mi alkohol!“
„Vidjet ćemo,“ odgovorila sam, znajući kako ću tražiti izgovore da se
izvučem iz Talijinog poziva. Alik bi poludio kad bi pomislio da obilazim kafiće.
Mislio bi da pokušavam pokupiti muškarce. I s Talijom, od svih ljudi. Alik ju je
mrzio, smatrao ju je kurvom, a ustvari samo je vodila normalan život. Također
je mrzio što je njezin brat meni bio, i mrzio je što je održavala njegovu
uspomenu na životu. Zadnja stvar koju su moj otac i Bratva trebali jest da Alik
poludi i ubije nekoga. Jednom kad se Alikov temperament prebaci u brzinu, nije
bilo zaustavljanja njegovog unutarnjeg ubojice od bijesnih nasrtaja. Mom ocu su
brzo istjecale usluge njujorškog pravosudnog sustava kako bi spriječio da bude
zatvoren.
Pavel mi je mahnuo, poljubila sam Taliju i ubrzala korak prema grupi
volontera, a onda pokušala spasiti nekoliko izgubljenih duša.

*****

„Bog te blagoslovio dijete… Bog te blagoslovio… Uvijek se pobrineš za

mene.“
Nasmiješila sam se starijem muškarcu dok je kopao po svom paketu, odmah
počinjući jesti svoj sendvič sa šunkom koji je bio čvrsto omotan u prozirnu
foliju. Bio je ovdje na ovom mjestu već godinama. Zapravo, ispravila sam se,
barem tri godine koje sam služila crkvi. Pav je rekao da je ovaj stariji muškarac
vjerojatno živio na ulicama već tri desetljeća. Uvijek se krio ovdje u ovoj maloj
uličici, poput prestrašenog miša, bojao se napustiti svoju rupu. Iskrala sam se od
svoje grupe unatoč naredbama, ali nisam ga mogla ostaviti bez njegovog paketa
hrane. Nešto u vezi ovoga starca guralo me da ga spasim. Uvijek je izgledao
tako…slomljen, tako tužan.
Mogla sam to prepoznati .
„Kisa? Kisa, gdje si? “ Udaljen glas skrenuo mi je pozornost. Odmah sam ga
prepoznala kao Pavelov.
Pogledavši dolje kako bih provjerila starca, nasmiješila sam se kad sam uočila
da je bio umotan u topli prekrivač i zakopan ispod gomile kutija koje su ga
sakrivale od pogleda.
„Kisa?“ Preokrenuvši očima, zastenjala sam kad se Talijin mahniti glas
pridružio Pavelovom.
Sjajno.
Pogledavši prema rastućoj grupi volontera na kraju duge uličice, počela sam
trčati u njihovom smjeru, kad je iznenada, prljavi, otrcani, bradati muškarac
iskočio iz mraka, bacajući me na hladno, mokro tlo, svojom namjerno
ispruženom nogom.
Bez vremena za vrisak, udarila sam od tlo, ogrebavši dlanovima hrapavi
asfalt. Odjednom, težina mog napadača pritisnula se od moja leđa dok mi je
pokušavao oteti torbicu. Zaudarao je na alkohol i ustajali vonj tijela. Borila sam
Trofej Knjiga 18
se zauzvrat. Nisam ga prepoznala kao jednog od beskućnika koji učestalo
posjećuje ovu uličicu. I nije imao apsolutnog pojma s čijom se kćeri zajebavao!
„Ne! Silazi s mene! Upomoć!“ Pokušala sam vrisnuti, ali muškarčeva težina
na mojim leđima ukrala mi je glas u praznoj uličici. Volonteri me nisu vidjeli
ovdje, da sam napadnuta, previše daleko iz vidokruga u tami kako bi svjedočili
zločinu.
Moj napadač nastavio je potezati moju ruku, učinivši da vidim točkice.
Pokušala sam osloboditi ruku s mjesta ispod moga trbuha, kako bi pustila
torbicu, ali bila je zarobljena.
A onda sam se iznenada umirila kad sam osjetila dugu oštricu kako dodiruje
stražnji dio moga vrata.
„Predaj mi torbicu kučko ili ću ti prerezati jebeni vrat,“ tihi glas je naredio, ali
nisam mogla osloboditi ruku. Strah se proširio cijelim mojim bićem.
Oštrica se utisnula dublje u moj vrat, zatvorila sam oči, očekujući najgore.
Iznenada, začula sam duboko režanje i moj napadač je bio podignut s mene,
njegov zagušeni prosvjed ugasio je škripav zvuk koji je odjeknuo kroz visoke
zidove uličice.
Mahnito puzeći prema naprijed kako bih pobjegla od buke, izokretala sam se
na koljenima i prevrnula na dupe… i odmah prestala disati zbog scene ispred
mene.
Moj napadač bio je pribijen uz zid dok je ogromni muškarac s kapuljačom
udarao njegovo lice i trbuh stisnutim šakama. Nisam mogla skrenuti pogled.
Muškarac u kapuljači bio je nemilosrdan, svaki udarac bio je precizno
isporučen, prsa su mu se uzbuđeno podizala, a noge ljuljale s jedne na drugu
stranu dok je uživao u ispuštanju svoje agresije. Uživao je u borbi… Svršavao je
na nasilje…
Prepoznala sam znakove gledajući kako Alik trga na dijelove svoje žrtve u
kavezu.
Puzeći do zida uličice, koristila sam vlažne cigle kako bih se uspravila na
svoje nestabilne noge i otrgnula pogled s muškarca u kapuljači… koji je sada
imao ruke na čeljusti moga napadača.
Kad sam shvatila što namjerava učiniti, naglo sam skočila prema naprijed i
povikala, “Ne!“ Ali sa jednim oštrim trzajem njegovih velikih ruku, glasno
pucanje odbilo se od zidova. Beživotno tijelo moga napadača palo je na pod
pokraj mojih nogu – slomljenog vrata.
Zurila sam u nepomično tijelo. Smrt me obično nije uznemiravala. Vidjela
sam mnogo mrtvih tijela u svom životu, više nego većina pogrebnika vidi u
cijeloj svojoj karijeri, ali lakoća kojom je muškarac u kapuljači ubio, ispunila me
strahom i jezom. Bilo je očito da je ubijao i prije; početnik ne ubija tako glatko.
Oči su mi poletjele prema ubojici s kapuljačom koji je bio sablasno miran.
Gledao je u svoju žrtvu, šaka stisnutih sa strane, njegovi trbušni mišići ritmično
su se spuštali i dizali ispod majice koja se priljubila uz njegov izrazito mišićav
torzo.

Trofej Knjiga 19
 Bio je blizu mene. Toliko blizu da sam mogla osjetiti vrućinu kako zrači u
valovima iz njegovog tijela. Moje disanje je bilo naporno i prokleto sam željela
pobjeći odavde. Ali nisam se mogla pomaknuti, uhvaćena u hipnotičkom zanosu
zurila sam u nepoznatog muškarca koji se prijeteći naginjao iznad mene.
Napravio je korak naprijed, a moje se tijelo pripremilo za napad, a onda je
napravio još jedan korak bliže. Moja leđa su udarila od zid dok sam se povlačila
unatrag od straha, a muškarac s kapuljačom napravio je posljednji korak sve dok
mi se gotovo nije naslonio na prsa.
Oči su mi bile široke dok sam zurila u njegov tamni oblik, a disanje usporilo
zbog neposredne blizine. Muškarac u kapuljači se nije pomaknuo, samo je mirno
stajao ispred mene poput kipa.
Bio je ogroman; širok i visok. Samo donja polovica njegovog lica bila je
vidljiva - pune usne, neobrijana snažna čeljust… goli vrh njegovih širokih prsa,
tetovaže demonskog izgleda pokrivala su gornji dio njegovih prekrasno
definiranih prsnih mišića.
Glava mu se nagnula i nazirao se veći dio njegovog lica. Srce mi je počelo
brže nabijati dok sam čekala da mu vidim lice, ali tkanina njegove kapuljače
padala je nisko, sakrivajući mu oči.
Gledala sam kako prelazi zubima preko donje usne. Skupivši hrabrost i
izravno prkoseći svim Alikovim pravilima, oprezno sam se nagnula naprijed i
ispalila, “Ti… ti si me spasio.“
Ruke su mi drhtale, moje noge i glas slabi, a iako opasan kao što se ovaj
muškarac i činio, tijela previše napetog i krutog, moj strah je oslabio. Izgledalo
je, dok smo stajali ovdje jedno do drugog, kao da me želi proučiti, biti mi bliže.
Čvrsta čeljust muškarca s kapuljačom stisnula se, a glava mu se nagnula u
stranu, kao da razmišlja o onome što sam rekla. Nisam mogla maknuti oči s
njega, njegove životinjske aure, divlje, pa ipak nekako…nije. Nisam to mogla
objasniti.
Dok sam se polako približavala, njegov miris je nosio topli vjetar. Bio je
opojan, svježa livada, kao da je mjesecima bio vani, kao miris prvog snijega
koji se smrzavao na hladnoj travi u Central Parku. Rezao je kroz smrad prljave
uličice kao nož kroz maslac, šaljući trnce niz moju kralježnicu.
„Imaš…imaš li ime?“ upitala sam, moj glas je dobivao nešto snage.
Krupni oblik muškarca s kapuljačom iznenada se uspravio, kao da je
električni udar upravo prošao kroz njega. Prvi put sam čula njegovo teško
disanje u maloj uličici. Bio je bez daha, usisavao je zrak kao da je primio udarac
u prsa. Bio je bez daha zbog moga pitanja.
Napravio je korak unatrag, zatim još jedan i još jedan, sve dok se nije
pomaknuo do iza napadača na tlu. Krenula sam naprijed, privlačeći njegovu
pozornost, ali nije podignuo svoju kapuljaču.
Glava mu je uvijek bila spuštena. Nije želio pokazati oči.

Trofej Knjiga 20
 Muškarac s kapuljačom se sagnuo i preokrenuo leš mog napadača svojim
stopalom. Šutnuo je tijelo u tamni kutak uličice kao da je šutao praznu limenku
piva. A onda se počeo povlačiti.
Srce mi je potonulo, ispružila sam ruke, signalizirajući mu da stane. “Ne!
Molim te, samo ti želim zahvaliti što si me spasio. Taj muškarac… mislim da
me je namjeravao ubiti. Spasio si mi život…“
Ali moje riječi nisu imale učinka. Muškarac s kapuljačom se povlačio, šaka
opet stisnutih uz tijelo. Zatim je potrčao niz suprotnu stranu uličice.
„Čekaj!“ urlala sam, ali sve što sam mogla vidjeti bila je njegova tamna
odjeća kako nestaje u sjenama.
Hladna ruka iznenada je uhvatila moju. Vrisnula sam u šoku, okrećući se
vidjela sam Taliju, blijedog lica i smeđih očiju širom rastvorenih.
„Kisa… koji se vrag upravo dogodio?“ šaptala je, očajnog glasa.
A onda je šok od napada kojem sam se opirala, odložen zurenjem u muškarca
s kapuljačom, trenutno probio kroz moje tijelo i suze su mi natapale lice.
„Ja… ja sam napadnuta…“ plakala sam, a Talia me povukla u naručje.
„Sranje! Tko je bio muškarac koji je otrčao?“
„Ne znam. Ali spasio mi je život.“ Povukla sam se i pogledala u Taliju. “U -
ubio je tog tipa kako bi mi spasio život.“
„Sranje!“ Talia je opet zasiktala. “Nazvat ću jednog od očevih ljudi da se
riješi tijela.“
To mi je zaustavilo suze. “Ne smiju reći mom ocu ili Aliku. Poludjet će ako
saznaju da sam se odvojila od grupe i otišla na svoju ruku.“
Talia je zurila u mene kao da sam luda, ali nevoljko je klimnula glavom. “U
redu. . Znam nekoga tko će ovo tiho odraditi. Neću im reći da imaš nešto s tim.“
„Hvala ti,“ s olakšanjem sam odgovorila.
Talia je milovala moju neurednu kosu. “Možeš li hodati? Jesi u redu?“
„Samo potresena,“ odgovorila sam. “Bit ću dobro Tal. Samo ne želim da otac
i Alik znaju o ovome.“
Za nekoliko sekunda, Talia me je vukla niz uličicu i dalje od scene ubojstva.
Bacivši još jedan posljednji pogled u smjeru muškarca koji je otrčao,
dopustila sam Taliji da me odvede natrag u kamion, sve misli o ubijenom
muškarcu na tlu uličice, napustile su mi um.
Otac Kruschov gledao je kako prilazim, brzo odmahujući glavom u
neodobravanju.
Zakoračivši na kamion, volonteri koji su čekali očito su bili bijesni zbog mog
kašnjenja, srušila sam se na prazno sjedalo pored prozora, čelom udarivši od
vruće staklo.
Talia je sjela pored mene i šutke mi stisnula ruku, u znak tihe potpore, ali
nastavila sam zuriti kroz prozor dok se kamion polako kotrljao po cesti.
Moja pozornost lijeno je padala na redove i redove beskućnih muškaraca i
žena, koji su se gnijezdili u svojim improviziranim skloništima za noć. Zadrhtala

Trofej Knjiga 21
sam na pomisao onoga što se upravo dogodilo, težinu napada, na ubojstvo koje
je počelo pogađati srž.
Srce mi se punilo suosjećanjem za beskućnike i njihovu nesretnu situaciju. A
onda sam, kutkom svog oka, ugledala veliku, ne, ogromnu tamnu figuru kako
sjedi na kraju urušene ulice. Ogromna tamna figura koja je nosila sivu majicu s
kapuljačom, spuštenom preko lica, kako sjedi sa prekriženim nogama, spuštene
glave. Ogromna, tamna figura muškarca koja u rukama drži veliku staklenu
teglu. Dlanovi su mi se raširili na prozoru dok smo prolazili. Moje oči su ga
nagovarale da podigne pogled kako bih mu mogla vidjeti lice. Prolaznik je
prošao pokraj njega i ležerno ubacio novac u njegovu teglu.
Smrznula sam se od spoznaje.
Muškarac koji me spasio… muškarac koji mi je upravo spasio život bio je…
beskućnik.
Muškarac koji se borio poput životinje puštene iz kaveza, ubojica… prosio je
novac na ulici?
Dugovala sam život tajanstvenom muškarcu beskućniku.
Beskućniku koji se borio kao ubojica.

Trofej Knjiga 22
 POGLAVLJE 3
818

Prije jedan mjesec …

Pucnjevi.
Lomovi.
Krikovi.
Pucnjevi nakon pucnjeva i metež krikova udarali su kroz kamene zidove
ćelije dok sam koračao malim područjem svoje vlažne ćelije. Iznad mene bio je
stampedo, grmljavina stotinu stopa; zatvorenici su bili na slobodi. A ja sam bio
ovdje, zarobljen u ovoj jebenoj ćeliji.
Moram izaći. Moram izaći! Vrištao sam unutar svoje glave dok sam prelazio
rukama preko metalnih šipki koje su me držale zarobljenog unutra.
Ciljajući vrata ćelije, moje desno rame zabilo se u metal. Nije se čak ni
zatresao. Čvrsto omotavši ruke oko rešetki pokraj 'prozora', promatrao sam slabo
osvijetljeni hodnik, treperave, sumorne svjetiljke, ljuljale su se naprijed – natrag
zbog svih teških pokreta poviše. Ova razina zatvora, Gulag, kao što je poznat
među zatvorenicima, rezerviran je za nas šampione, najcjenjenije borce do smrti.
Jebene ubojice, zločince, čudovišta koja su stvorili da ne žele ništa drugo osim
osjetiti bijes i proliti krv. Bili smo zatvoreni u utrobi ove rupe, bez mogućnosti
bijega. Naša ćelije bile su previše udaljene da bi ikada vidjeli drugog borca,
osim kad bi trenirali.
Disanje mi je postalo isprekidano. Frustrirano izdahnuvši, povukao sam
čelične šipke, zglobovi mojih ruku škripali su od ogromnog pritiska kojim sam
ih izložio. Moji napeti mišići stvoreni drogom, savijali su se pod pritiskom.
Zarežao sam posljednjim krikom kad su se odbile pomaknuti.
Injekcija koju su mi upravo ubrizgali činila je da mi koža pucketa, budilo je
potrebu za borbom. Trebao sam se boriti kasnije večeras. Osjećao sam bijes,
ništa osim bijesa.
Morao sam ubiti. To je bio jedini način da zaustavim bijes.
Pretpostavio sam da je prvi metak ispaljen prije tridesetak minuta. Nisam
znao; vrijeme nije imalo značenje u Gulagu.
Mogao sam čuti druge borce kako viču, izvikuju da su pušteni, škripu
otvaranja vrata ćelije, vrisku muškaraca koji su umirali.
Bio sam jebeno razjaren.
Želio sam krv.
I morao sam se boriti!
Krv mi je ključala ispod mesa, vatrena, vrela, pripremajući me za borbu do
smrti. Da uradim ono što sam najbolje znao- izmrcvariti, zaklati… ubiti.
Zarikavši, pustio sam rešetke svoje ćelije i ponovno počeo koračati po njoj.
Moje oči, čak i u mraku, bile su usredotočene na zid i ime ugravirano u kamenu.

Trofej Knjiga 23
Alik Durov. Ispod je bila adresa. Brooklyn, New York. Niže od toga, motiv.
Osveta. Na kraju, bila je jasna uputa. Ubiti.
Nisam se sjećao da sam to napisao, ne sjećam se svog života prije ovog
mjesta. Nisam znao jesam li ikada imao život izvan ovih kamenih zidina. Moj
mozak se ugasio, blokirajući sve osim potrebe za ubijanjem, brišući bilo kakvo
saznanje o tome tko sam, odakle sam i zašto sam u ovoj jebenoj rupi. Ali jedno
je bilo sigurno. Ja sam napisao to ime, tu adresu, taj motiv i tu uputu. Kad bih
zurio u ta nazubljena slova, trajno urezana na zidu u pravcu mog pogleda, gnjev
bi konzumirao svaku stanicu u mom tijelu i znao sam, bez sumnje, da moram
učiniti ono što je natpis zapovijedao.
Ali prvo sam morao otići s ovog mjesta.
Zvuk otvaranja vrata hodnika, odjeknuo je od zida. Požurio sam do rešetki da
vidim koji se kurac događa. Koža me svrbjela od potrebe da se oslobodim, da se
pridružim borbi… da dobijem svoju osvetu.
Zvuk otvaranja vrata ćelije učinio je da mi srce nabija brže. Moji zglobovi
pucketali su od jačine mog stiska na rešetkama.
„Jebeno me izvucite odavde!“ zarežao sam kad sam čuo teške korake kako se
približavaju mojoj ćeliji. Snažno sam pritisnuo obraz na hladni metal dok sam se
protezao kako bih vidio tko dolazi, ruke su mi ljuljale vrata ćelije sve dok krv
nije počela curiti od stalnog cijepanja kože na mojim prstima.
„Idi! Idi!“ muški glas naredio je zatvoreniku, čuo sam muškarca kako bježi.
“Nadjačani su. Krenite prema istočnim vratima.“
Nadjačani su. Začuvši ove glasno izgovorene riječi, poludio sam. Požar mi je
pulsirao venama. Trčeći prema stražnjem dijelu svoje ćelije, naciljao sam vrata,
a rame mi se dislociralo od jačine sile.
Uhvativši svoju desnu ruku, vratio sam rame natrag na njegovo mjesto.
“JEBENO ME VADITE ODAVDE!“ urlao sam, glasom oštrim poput britve.
Svjetlo iznad moje ćelije zatreperilo je, uvukavši me u tamu, ali nije bilo
važno. Mogao sam čuti sve, naučio sam prihvatiti tamu. Nabijanje po kamenom
podu približavalo se prema meni. Moje se režanje i urlikanje pojačalo.
Iznenada, koraci su se zaustavili, mogao sam čuti teško disanje izvan svoje
ćelije.
„Jebeno. Me. Izvuci. Odavde,“ upozorio sam. Uhvatio sam nervozan pokret
sa svoje desne strane.
Dva muškarca.
Dva muškarca koja su bili pičke da se suoče sa mnom.
„To je on,“ jedan od njih je šapnuo dok mi je čeljust pulsirala od iritiranosti.
“To je 818.“
„Neću vam ponavljati još jednom. Jebeno me izvucite odavde, ili ću vam, kad
vas pronađem, slomiti kralježnicu,“ zaprijetio sam tihim glasom, dok su rešetke
jače škripale od pulsirajuće snage mog bijesa.
Muškarci se i dalje nisu pomicali. Mogao sam namirisati njihov strah, i to me
sjebalo još više.

Trofej Knjiga 24
 „Izvucite ga!“ zapovjedio je glas straga, iznenada sam ugledao poznato lice
362 – moj najveći suparnik, ali čovjek s kojim sam najviše razgovarao i kojeg
sam najviše poštovao.
362 je zgrabio ključ i otključao moja vrata, njegove široke grudi bile su gole,
crna trenirka prekrivala mu je noge, a njegova duga crna kosa visjela mu je niz
leđa. Širom je rastvorio vrata i suočio se sa mnom prsa uz prsa. Njegove smeđe
oči bušile su moje dok su mi prsa pumpala adrenalinom. Zatim se nacerio i
pljusnuo me po ruci, nasmijavši se. Odmahnuvši glavom, pogledao sam dva
muškarca koja su mi blokirala put, a onda sam se ja nasmiješio. Mogao bih ubiti
dva jebača u sekundi. Slomiti im vratove prije nego što trepnu.
Miris mokraće ispunio mi je nosnice, dok su dva muškarca stajala smrznuta,
širokih očiju usredotočenih na mene. Tada je napetost trenutka bila razbijena
kad je odjeknuo pucanj poviše nas.
362 je uskočio. “Ići ćemo kroz istočni izlaz. Stražari su nadjačani, ali uskoro
će ih poslati još. Mi smo posljednji koji moramo pobjeći. Nijedan se jebač nije
usudio doći ovdje dolje osim ove dvojice. Nisu imali pojma da je zbog tebe i
zbog mene.“
362 krenuo je trkom natrag prema stubištu, ostavivši me zapanjenog na ulazu
u moju ćeliju. Pogledao sam dolje na nevidljivu liniju koja me odvajala od
hodnika, i kad sam pogledao dolje, ruke su mi se tresle.
Ruke su mi se tresle…
Nikad prije nisam sam, sporazumno, napustio svoju ćeliju. Nikad nisam bio
izvan ove prostorije, osim kad bih se borio, bio mučen ili treniran.
Prešao sam rukom preko gomile ožiljaka od mučenja po tijelu, još uvijek
osjećajući bol koja mi je bila nanijeta kad sam se pokušao sjetiti svoje prošlosti.
Metalne šipke koje bi stražari koristili kako bi me šokirali, one koje su te
natjerale da se osjećaš kao da umireš dok ne izgubiš svijest. Bol koja se osjećala
poput vatre koja bjesni kroz moje tijelo svaki put kad bih se pokušao sjetiti bilo
čega iz svog života prije ovog mjesta.
Slušajući krikove i ono što je zvučalo kao tučnjava na katu, stisnuo sam šake i
otrčao natrag strgnuvši svoje šiljate boksere s njihove kuke na zidu.
Sagnuvši se prema bačvi prljavštine koju sam držao na podu, zaronio sam
svoja dva prsta i prešao tamnim, gotovo crnim, blatom ispod svakog svog oka.
Uvijek sam sakrivao oči. Nisam znao zašto, to je jednostavno nešto što sam
uvijek radio. Stražarima se to sviđalo, izgledao sam još opakije, tako da su
skupljali zemlju za mene. Rekli su da sam zbog toga više izgledao kao životinja
nego čovjek u kavezu.
Kliznuvši po svom oružju po izboru, prešao sam prstima preko ugraviranog
teksta na zidu i izgovorio svoju mantru.
Alik Durov.
Brooklyn, New York.
Osveta.
Trofej Knjiga 25
 Ubiti.
Začuvši poznati zvuk teških stražarskih koraka na stubištu, prebacio sam
kapuljaču preko glave, zavrnuo rukave kako bih oslobodio boksere, stisnuo zube
sa samo jednom namjerom, potrčao punom snagom prema tri stražara koja su
dolazila u mom smjeru.
Godine života u kavezu, borbe do smrti zbog zabave bolesnih kurvinih
sinova, osigurale su da moji udarci budu brzi i učinkoviti. Bio sam vladajući
prvak. Bio sam sigurna oklada… bio sam stroj… bio sam smrt.
Moja šiljasta šaka probušila je prsa prvog stražara, srce i pluća su mu se
otvorili, što je jamčilo brzu smrt. Udarac u glavu drugog stražara uzrokovao je
da beživotno padne na tlo. Treći stražar okrenuo se na petama kad me
prepoznao. I trebao bi. Ovaj jebač me premlatio, mučio. Sad je bilo njegovo
vrijeme da osjeti bol.
Potrčao je samo četiri koraka kad sam ga uhvatio za ramena, omotao stopalo
oko njegovog zgloba, i sagnuo ga natrag sve dok mu kralježnica nije pukla na
dva dijela. Ispustivši njegovo tijelo, preskočio sam sedam stepenica, uopće ne
ostajući bez daha.
Osveta.
Ubij.
Osveta.
Osakati.
Alik Durov.
Brooklyn, New York.
Ubij.
To su bile jedine misli koje su mi okupirale um dok sam se kretao kroz uske
hodnike, izbjegavajući tijela pod nogama, prateći užurbanost boraca svih
uzrasta… čak i uplašenih malenih dječaka, svježe dovedenih u ovaj pakao.
Gurao sam ljude s puta krećući se prema van, pluća su mi gorjela dok su se
hvatala u koštac s nepoznatim osjećajem svježeg zraka. Posrnuo sam dok je
ledeni noćni povjetarac šibao kožu na mom licu, a kisik ispunjavao moja sirova
pluća.
Svježi zrak.
Nisam bio vani od… nisam znao koliko dugo. Godinama, mislim. Godinama
zarobljen u ćeliji bez tračka dnevne svjetlosti, udisanje ustajalog zraka,
mješavinu vlage, plijesni i krvi…
I smrti.
Smrt ima jedinstven miris, jedinstven okus. Udisao sam ga danju i noću,
kušao sam ga toliko dugo da mi je bilo teško udisati čistu svježinu napolju.
Vidjevši da se drugi borci oslobađaju i izlaze na istočni izlaz, stražar ispružen
na podu privukao je moj pogled, s ubodnom ranom na trbuhu.

Trofej Knjiga 26
 362 se povlačio s pogledom žudnje za krvlju u svojim očima, njegov krvavi
sai1 u rukama- njegov izbor oružja u našem Gulag kavezu.
362 me gledao kako prilazim. “Slobodni smo 818!“ povikao je, lica
osvijetljenog uzbuđenošću, činilo se da njegove riječi odjekuju u mojim ušima,
moj um im nije dozvoljavao da to povjeruju.
„Št- što sad?“ upitao sam, gledajući po dvorištu ispunjenom mrtvim tijelima,
tlu natopljenom krvlju, zavijanje Gulagovih sirena i trčanje zatvorenika u
sigurnost prema okrilju obližnjih šuma.
362 opustio je svoja napeta ramena i krenuo ispred mene. “To je to, 818. To je
ono što smo toliko dugo čekali. Zbog čega smo preživjeli.“ Oči su mu se
razvedrile, rekao je,“ Došlo je naše vrijeme da potražimo osvetu.“
O- S- V- E- T- A… Izgovorio sam svako pojedinačno slovo u glavi, osjećajući
kako me bijes zahvaća. Moj um iznenada je uhvatio moje srce govoreći mi da je
moja prilika konačno došla. Nakon godina ubijanja i postajanja čudovištem koje
su čuvari htjeli da budem, dobit ću svoju osvetu.
„Gdje ideš?“ upitao sam 362.
„Zapad,“ odgovorio je mračno. “Moja odmazda leži na zapadu.“
362 je bio taj koji me natjerao da napišem Durovovo ime na zidu svoje ćelije,
nisam se sjećao da je to uradio, ali rekao mi je da jest kad sam tek stigao. I on je
imao ime na zidu. Ti natpisi bili su nam poticaj. Davali su nam prošlost kad nam
nije ništa ostalo u glavi. Davali su nam razlog za život.
Stajali smo tamo, s odgovarajućim izrazima lica, kad je 362 spustio ruku na
moju, snažno mi stišćući biceps.
„Idi ubij onoga koji te osudio, 818. Spreman si. Bio si predugo spreman za
ovaj dan.“
Zrcaleći njegov pokret, moja ruka udarila je njegovu. “I ti.“
362 je spustio ruku, ali podigao pogled i rekao, “Nadajmo se da ćemo se
ponovno sresti, 818. Ako ne, vrati život koji si izgubio, a ja ću te vidjeti u
sljedećem.“
Klimajući glavom, okrenuo se i projurio kroz velika metalna vrata. Spustivši
se dolje do stražarskog ološa, zgrabio sam ga za košulju, gorućeg bijesa kad sam
vidio bljesak prepoznavanja na njegovom licu.
Treba biti uplašen. Namjeravao sam rasporiti utrobu ovog jebača, jer me
držao u ovom paklu, jer me povrijedio kad sam bio dijete, jer mi je radio stvari
kad sam bio dijete…
„Nemoj… nemoj me povrijediti!“ plakao je, a moje usne podigle su se u
gađenju.
Tresući njegovim slabim tijelom sve dok mu zubi nisu počeli cvokotati,
zatražio sam, “Kojim putem u New York?“

1
Sai-Tradicionalno oružje koje se koristi na Okinawi. Osnovni oblik oružja je oblik savijenog, zupčastog
metalnog štapa s dva zakrivljena zupčanika koja izlaze iz drške.

Trofej Knjiga 27
 Stražar je problijedio, a moje šake su se stezale, prijeteći da ga uguše. “Kojim
smjerom?“
Stražareva usta otvorila su se i zatvorila, ali nije mogao disati kroz moj stisak.
Popustio sam stisak, dovoljno da seronja može govoriti.
„Istok. New York je na istoku.“
Zvuk kamiona koji su se približavali iz daljine, naveo me da se nagnem
naprijed i upitam, “A gdje smo mi jebote?“
Stražar je počeo gubiti svijest, i po količini krvi na podu, koja je šikljala iz
njegovog trbuha, znao sam da su u pitanju samo sekunde dok ne izdahne.
„Jebeno mi odgovori!“ zarežao sam. “Gdje smo dovraga mi?“
„A- Aljaska,“ odgovorio je.
Bacio sam ga na tlo, završio sam s gadom sada kad sam dobio što mi je
trebalo. Kamioni su se približavali Gulagu i znao sam da imam samo nekoliko
minuta da nestanem prije nego što stigne još stražara i zaključa ovo mjesto.
Alik Durov.
Brooklyn, New York.
Osveta.
Ubij.
Podsjetivši se na svoju svrhu, ustao sam kad se stražar nasmijao i oči su mi se
automatski vratile na njega.
„Mi… mi smo te napravili takvog kakav si…“ šaptao je, krv mu je sada curila
iz usta. “Napravili smo te snažnim…bez premca…prvakom…“ zaustavio se,
kašljući i pljujući, gušeći se vlastitom krvlju.
Vidio sam crveno.
Razbješnjen njegovim riječima, podigao sam obje šake, oštrim šiljcima mojih
boksera prema dolje i s gromoglasnim urlikom, gurnuo sam šiljke pravo u
njegova prsa. Stražarova usta otvorila su se dok je puštao tihi vrisak, gurajući
svu svoju mišićavu težinu u njegova prsa, zarežao sam mu u lice i polako
okrenuo šiljke mojih boksera. Pobjeda je kružila mojim tijelom dok su mu oči
iskakale, boreći se za dah, zagrcnuo se posljednji put. Svjedočio sam kako mu
život napušta oči, ne ostavljajući ništa osim tupog pogleda smrti.
Zadihan smrtnom pobjedom - za što sam bio obučen, za što sam bio
napravljen, što su me naučili da radim - polako sam ustao, a onda počeo trčati.
Za nekoliko minuta, probio sam se kroz niz drveća u gustu šumu, krećući se
prema istoku.
I neću stati dok ne stignem na svoje odredište. Neću stati dok ne ubijem
određenu…

Trofej Knjiga 28
Alik Durov.
Brooklyn, New York.
Osveta.
Ubiti

Trofej Knjiga 29
 POGLAVLJE 4
818

Nakon mjesec dana šuljanja po ribarskim brodovima kao slijepi putnik,

kradući hranu i vozeći se teretnim željezničkim vlakovima, stigao sam u New
York.
Nisam bio spreman za ono što me dočekalo: sjajna svjetla, užurban grad
prepun ljudi koji su stalno u pokretu - potpuno suprotno od svega što sam ikada
vidio. Pa ipak, neobično, ali sve mi je to bilo poznato i komotno - smrad gustog
smoga, pare duhana i alkohola, kao i zvukovi brzih automobila sa svojim
glasnim sirenama.
Skliznuvši u uličicu na samom rubu Brooklyna, oštra bol prodrla mi je kroz
glavu. Čvrsto sam pritisnuo obje sljepoočnice. Nepovezane slike prolazile su mi
kroz glavu, skupina djece koja se igrala, mala grupa starijih muškaraca koja su
poljubila u glavu tri dječaka, ponosno se smiješeći dok su predstavljani velikoj
gomili ljudi. Činilo se kao da će mi glava eksplodirati, a uvjetovani osjećaj vatre
koja teče kroz moje vene progutao me kad su se sjećanja pokušala probiti. Već
mjesec dana nisam imao nikakvih injekcija, nikakvih lijekova kojim su me
čuvari svakodnevno punili kako bi me održali velikim, jakim, održali me
bijesnim, a sve više i više nepoznatih slika punilo mi je glavu.
Vizije bi se rasplinule brzo kao što bi i došle, pronašao bih se skutrenog uz
tvrdi, vlažni zid, sa znojem koji mi je natapao kožu. Tada bi se utrnulost koju
sam osjećao cijeli svoj borbeni život vratila na mjesto.
Prolazio sam u glavi kroz ime i adresu. Za nekoliko sekundi trčao sam niz
nepoznate ulice, nekako točno znajući kamo ići. Stopala su me nosila naprijed u
prostor s velikim smeđim pješčenjakom, skupim automobilima i dobro
odjevenim ljudima.
Kad sam ušao u jednu određenu ulicu, osjećaj uzbuđenja prošao mi je kroz
tijelo. Brzo, pretražio sam brojeve kuća… dok se nisam našao ispred bloka
luksuznih stanova. Nekako sam bio siguran da je to adresa koju trebam.
Zaštitari su prijeteće koračali ispred staklenog ulaza. Vratio sam se u dubinu
obližnje uličice, spajajući se sa sjenama, očiju uprtih u vrata.
Čekao sam satima, provodio sate vrteći se oko zgrade, njuškajući oko nje. Ali
bila je neprobojna, previše dobro štićena. Tada, kad je zora svanula, krupan
tamnokosi muškarac, ošišan na nulericu, koji je izgledao kao da je u srednjim
dvadesetima, izašao je iz zgrade, šepureći se svojom krupnom građom kao da
posjeduje jebeni svijet. Svaka dlaka na stražnjem dijelu mog vrata, nakostriješila
se, praćena bijesom koji mi je palio stomak.
Trebao mi je samo jedan brzi pogled kako bih znao da gledam u Alika
Durova, pizdu koju namjeravam ubiti. Sve na njemu, od njegovog slavenskog
lica i do kože obrijane glave, do njegovog krupnog tijela vrištalo je bogatstvo i

Trofej Knjiga 30
bahatost – mrzio sam sam prizor njega. Uživat ću ubijajući ga. Pojačat ću
intenzitet bola na ovom kurvinom sinu.
Nekoliko sekundi kasnije, veliki crni automobil zaustavio se ispred zgrade.
Kurac, Durov, zakoračio je na stranu vozača i nestao niz ulicu.
Poput munje, dao sam se u sprint, i dalje se držeći još uvijek mračnog ruba
staze. Pokušao sam držati korak s automobilom, ali znao sam da čak ni s
najbržim tempom ne mogu pratiti automobil.
Dva bloka dalje, automobil se zadržao u gustom prometu. Prelazeći prometnu
cestu, trubili su sirenama na mene, ali ja sam imao samo jednu svrhu – negdje
nasamo susresti se s ovim šupkom.
Automobil je skrenuo udesno, slijedio sam ga tri bloka do napuštenog
parkirališta, napuštenog parkirališta pored velikog skladišta, skladišta ispred
kojeg je Durov parkirao i polako izašao.
Posegnuvši u svoje džepove, kliznuo sam po svojim dragocjenim bokserima i
stisnuo šake, uživajući u njihovom hladnom dodiru na mojoj koži. Zurio sam u
leđa Durova, zamišljajući gdje ću zabiti šiljke – njegova lubanja, kako bih
mogao gledati kako mu krv prska poput gejzira, vrh njegovog vrata, kružio bih
oko njegovog tijela i svjedočio kako mu život napušta oči, bubrezi, dok gledam
kako mu tijelo umire polako, kako se unutarnji organi gase jedan po jedan, ili
točno u srce, brzo, efikasno, smrtonosno.
Krišom se krećući oko perimetra, tiho sam prišao, zaustavljajući se samo kako
bih pokupio blato za ispod očiju, ostavljajući izbor ubojstva svojim instinktima.
Iznenada su se otvorila bočna vrata, izašao je stariji muškarac, krutog lica.
„Durov! Dovuci guzicu ovamo. Kasniš!”
Durov.
To je Alik Durov.
Moja meta… moje ubojstvo.
Durov se nasmijao muškarcu i za nekoliko sekundi ušao u zgradu. Iznerviran
zbog propuštene prilike, pogledao sam oko sebe kako bih bio siguran da nisam
primijećen. Zatim sam pojurio po vrućem asfaltu, pobrinuvši se da mi kapuljača
pokriva glavu i sakriva lice. Nešto u cijelom ovom scenariju osjećalo se kao da
sam već bio ovdje. Kao da nisam proveo život zarobljen u paklu Gulaga,
ubijajući kako bih preživio, probijajući meso i uzimajući živote. Ne, nešto, neki
trzaj u mojoj utrobi govorio mi je da mi je Brooklyn, New York, nešto značio,
kao da neki značaj iz moje prošlosti probija svoj put ispod moje kože. Kružeći
oko skladišta, pronašao sam mali prozor. Sagnuvši se na zemlju, prsima uz
prljavo tlo, provirio sam unutra, a krv mi je počela mahnito pumpati na prizor.
Dvorana za treniranje… Durov je prišao vreći i počeo zadavati udarce.
Trenirao je za borbu.
Borba.
Ja sam napravljen za borbu.
To je sve što sam znao.

Trofej Knjiga 31
 Oči su mi planule, iščekivanje je prolazilo mojim venama. Znao sam ovu
strukturu. Živio sam za ovo godinama i godinama. A kavez… svaka metalna
spona, svaka opruga poda, svaki centimetar bodljikave žice, bio je moj dom.
Svaka mrlja krvi na toj bijeloj površini učinila je čovjeka – čudovište – kakav
sam bio danas. Ali ono što je zaista učinilo da mi srce galopira, bio je red oružja
naslonjenog na zid. Lanci, bodeži i oštrice govorili su mi sve što trebam znati:
borbe na ovom mjestu bile su do smrti.
Ovo je ring za borbe do smrti.
Budilo je sve što sam postao – hladnokrvni ubojica, borac - a po svemu
sudeći, Alik Durov također je bio borac do smrti.
Dok su mi se nosnice širile, ruke su mi počele podrhtavati od žurbe,
adrenalina, s planom osvete koji mi se oblikovao u glavi. Pridružit ću se ovom
borbenom ringu, zaklat ću ovu pizdu, i neću izgubiti. Nikad nisam.
Ustajući na noge, prošao sam kroz ulaz, miris znoja i krvi ispunio mi je nos.
To me odmah smirilo.
„Tko si jebote ti i koji kurac hoćeš?„ Moja pozornost prebacila se na niskog,
zdepastog muškarca koji je sjedio iza malog stola. Izvukao je pištolj i usmjerio
ga točno u moje čelo. I dalje sam držao kapuljaču nisko spuštenu, sakrivajući
oči. Nikad neću susresti tuđe oči. Nešto duboko u meni to nije dopuštalo.
Oči su mu se proširile od straha kad sam zakoračio naprijed, ne obraćajući
pozornost na pištolj. “Želim se boriti. Želim u kavez. Želim ubiti,“ zarežao sam
dubokim, gromkim glasom. Vidio sam kako me muškarac promatra, psujući sam
sebe – nisam se iznenadio. Bio sam visok, građen poput jebenog tenka,
tetoviran, s ožiljcima… jebeno mrtav iznutra.
Nisam imao ništa izgubiti. Nisam se bojao ničega, čak ni smrti. Smrt bi bila
dobrodošao kraj života koji sam živio. Ali prije svog kraja, povest ću Alika
Durova sa sobom… i konačno želim znati zašto.
„Imaš sponzora?“
Ništa nisam rekao, seronja je moju šutnju shvatio kao negativan odgovor.
Ustajući, nastavio je držati pištolj usmjeren u moju glavu. Izvukao je mobitel i
nazvao nekoga. Prepoznao sam uređaj; stražari su uvijek lajali u tu jebenu stvar,
uskraćujući mi san. Netko je očito odgovorio, kroz zvučnik se začulo oštro
gunđanje.
„Yiv? Potreban si na ulazu.“
Spustio je slušalicu, ali nijednom se nisam pomaknuo. Htio sam ovog jebača
zastrašiti dovoljno da me pusti da prođem. Morao sam se boriti. Morao sam
ubiti.
„Koji kurac nije u redu u ovaj jebeni sat?“ promukao, hrapav glas je
prigovarao, a onda se pojavio krupan muškarac srednjih godina.
Čim me ugledao, oči su mu se suzile i prekrižio je svoje velike ruke preko
prsa. „Tko si dovraga ti?“ prasnuo je.

Trofej Knjiga 32
 „Mokri san tvog jebenog kaveza i najgora noćna mora tvojih boraca,“
odgovorio sam ledeno, prinoseći svoje šake prsima, puknuvši zaglavcima. Zvuk
pucanja svakog zaglavka odjekivao je golim zidovima.
Pizda koja je držala pištolj i taj Yiv, pogledali su jedan u drugog. Yiv je
gurnuo pištolj iz tipove ruke i prišao korak bliže.
„Jesi se ikada borio u kavezu?“
„Jesam.“
Usne su mu se izvile. „Ovo nije popišani MMA ili WWE ring, shvaćaš?
Cijena se plaća krvlju… s komadima mesa. Ovo je Tamnica.“
Moja tišina potaknula ga je da istupi naprijed, odmjeravajući me. „Ti si Rus?“
Njegovo pitanje uhvatilo me nespremnog. Jebeno nisam znao. Moj broj je bio
818. Odgojen sam u Gulagu. Treniran sam da ubijem. Zaklao sam preko šesto
protivnika. To je bilo sve o meni. Nema povijesti, nema imena, nema obitelji.
Samo obamrlost.
Tip mi je nešto rekao, samo ovaj put bilo je na drugom jeziku. „Pitao sam jesi
li jebeni Rus?“
Govorio je drugačijim jezikom od stražara, ali nekako sam ga razumio.
Govorio je ruski? Kako sam dovraga znao ruski? Bez razmišljanja, odgovorio
sam DA istim jezikom, a lice tipa se osvijetlilo.
„Nemaš sponzora što znači da moraš platiti upad.“
„Što moram učiniti?“ upitao sam, čudan jezik tekao mi je iz usta. Tijelo mi se
napelo zbog činjenice da bih mogao imati način da uđem u ovu paklenu rupu,
ovaj jebeni raj na Zemlji za mene.
„Moraš platiti. To je jedini način da upadneš. Imamo trenera koji je upravo
izgubio borca, ali koštat će te.“
„Koliko?“ upitao sam. Yiv je trznuo svojim palcem prema tipu koji mi je
predao komadić papira s zapisanim brojem.
Dok je Yiv odlazio, vikao je, „Donesi taj iznos i upadaš. Trening je već
započeo za ostale muškarce. Tamnica počinje za dva tjedna. Tri noći konačnih
bitki do smrti. Preživjeli se bore u finalu. Pobijediš li, osvajaš veliki dobitak. Do
tada moraš sve riješiti.“
Tamnica.
Dva tjedna.
Osveta.
Alik Durov.
Ubiti.
Uradit ću sve da dobijem novac.
Otvorivši vrata, stisnuo sam papir u ruci, osiguravši ga u džepu i pokušavajući
smisliti što sljedeće uraditi. A onda sam vidio gomilu muškaraca kako spavaju
na ulici, šeširi su ispred njih, mole novac od prolaznika.
U djeliću sekunde, zaputio sam se u tom smjeru, zgrabivši staklenku sa
svijećama ispred nečije kućice na stablu. Bacivši svijeće na tlo, pronašao sam

Trofej Knjiga 33
mjesto na ulici, sjeo, povukao kapuljaču još više preko glave, i stavio svoju
staklenku na tlo.
Dva tjedna.
Imam dva tjedna da nabavim novac.
I učinit ću sve da uđem u taj kavez i izvadim organe kroz Durova prsa.

Trofej Knjiga 34
 POGLAVLJE 5
KISA

„Jeste dobro gospođice?“ upitao je Sergej dok me vozio kroz probuđene ulice
Brooklyna prema dokovima.
Odmaknula sam pogled s prozora i klimnula glavom, pružajući Sergeju
umirujući osmijeh.
„Samo težak dan. To je sve.“
Sergejov osmijeh postao je suosjećajan u retrovizoru. „Rođendan Luke
Tolstoja,“ rekao je, a ja sam trenutno ostala bez daha samo začuvši te riječi.
Zurila sam dolje u svoje isprepletene prste i klimnula glavom. Uvijek me
boljelo razmišljati o Luki. Prije dvadeset šest godina, tri Bratva šefa bila su
oženjena, svaki je imao sina. Luka se rodio prvi, a zatim samo nekoliko mjeseci
kasnije i Alik. Moj brat Rodion i ja, slijedili smo godinu dana kasnije – bili smo
blizanci. I konačno, godinu dana nakon toga, rodila se Talia, Lukina sestra.
Svi smo odrasli zajedno, nasljednici njujorškog – ruskog podzemlja. Igrali
smo se zajedno, provodili dane u školi zajedno, ili se skrivali zajedno kad bi
našem mafijaškom načinu života bila upućena prijetnja. Tokom tih godina
postala sam opsjednuta s Lukom Tolstojem. On, moj brat Rodion i Alik, bili su
bliski, trojica muških nasljednika vladavine Bratve. Rodionu je bilo suđeno da
vodi, Alik je bio drugi do njega, a Luka je bio treći i posljednji nasljednik.
Luka i ja dijelili smo nešto posebno. Od malena, bili smo najbolji prijatelji. A
onda, kako su godine prolazile, znala sam da sam zaljubljena u njega. Možda
sam bila samo dijete, ali voljela sam ga potpuno. Neizmjernom ljubavlju.
Mama je uvijek govorila da su se zvijezde poravnale kad smo se rodili, da nas
je Bog spojio. Prvi put kad smo vidjeli jedno drugo, Luka me uzeo u svoje
naručje i zakleo se ispred moje majke da će me čuvati. Mama je rekla da ga je
uhvatila kako zuri u moj krevetić, samo nekoliko sati nakon što sam se rodila. A
onda, nakon što ga je pitala što radi, pitao ju je može li me dobiti. Moja mama se
našalila i rekla da će to biti moj izbor kad budem dovoljno stara da puzim, i od
trenutka kad sam bila dovoljno stara da mogu puzati, mama je rekla da sam
uvijek puzala samo prema jednom dječaku… Luki Tolstoju.
Pristala sam na to da me dobije. Uostalom, Bog nas je spojio.
Luka je imao ljubazan osmijeh i najljepše tamno smeđe oči. Ali, gornji dio
Lukine lijeve šarenice, zamrljan malim mrljama plave boje, naveo je naše
majke na pomisao da nam je suđeno da budemo zajedno. Mama je rekla da je
Bog stavio djelić moga oka u njegovo kako bismo uvijek znali da dijelimo jednu
dušu. Luka je bio moj zaštitnik. Obožavala sam način na koji me uvijek držao
blizu, čineći da se osjećam sigurno, posebno od Alika.
Alik je bio ljubomoran što Luka ima moje srce.

Trofej Knjiga 35
 Kad su trojica dječaka postali tinejdžeri, sve je otišlo u nepovrat. U jednoj
sudbonosnoj noći, izgubila sam Rodiona i moga Luku, ostavivši Alika kao
jedinog nasljednika. Tada je odmah potvrdio svoje pravo na mene.
Pa ipak, i sada, s dvadeset pet, nedostaje mi Luka kao da je jučer umro. Bol je
još uvijek bila svježa kao i na dan kad su mi rekli da ga više nema. Dio mene
nikad nije vjerovao da je uradio ono za što je optužen. Jednostavno nisam mogla
misliti o njemu kao odgovornom za ubojstvo mog brata.
„Držite podignutu glavu gospođice i dan će proći baš kao i svaki drugi,“
Sergej je mudro rekao. Spustivši glavu na kožno sjedalo, zatvorila dam oči.
Bila sam bolesna od tolikih gubitaka… tolikih smrti.
Deset minuta kasnije, nakon tihe vožnje, ušla sam u teretanu, moje crno,
poslovno odijelo, bilo je strogo na mjestu, i uputila se pravo u svoj ured. Prošla
sam pokraj bučne prostorije, ispunjene muškarcima bez majice koji su trenirali
udarajući u vreće i podižući utege. Promatrala sam prostoriju. Određen par
svijetlo plavih posesivnih očiju zaključao se s mojima, a spor, odlučan osmijeh,
izvio se na poznatom paru usana.
Yiv, Alikov trener, snažno ga je gurao od odbojnik, svaki mišić u njegovom
oblikovanom tijelu bio je napet. Bacivši utege na pod, udarac koji je odjeknuo
dvoranom, prenuo je borce iz njihovih programa, dok su Alikove oči bljeskale
potrebom, eksplozivno se uputio prema meni – ne, zaletio se prema meni,
natjeravši me da se povučem u svoj ured. Bacivši osobne dosje boraca na stol,
Alik je upao u ured, zalupio vratima i spustio rolete.
„Myshka,“ Alik je zarežao hrapavim, požudnim glasom, dok me njegov
pogled proždirao. Njegova zajapurena koža blistala je od znoja, zbog intenziteta
njegovog vježbanja, mišići bedara napinjali su se ispod kratkih hlača. “Jebeno si
mi nedostajala sinoć, Myshka. Ne volim spavati sam.“
Želudac mi je potonuo od straha. Uvijek sam se bojala Alika kad je bio u
jednom od ovakvih raspoloženja. Uvijek je bio posesivan, jednostavno je takav,
ali napumpan gorivom vježbanja, koji potiče njegovu unutarnju agresivnost, i
venama ispunjenim svakodnevnim koktelom kreatina, proteinskim šejkovima i
testosteronskim tabletama, Alik me je želio pojebati, posjedovati… i to učiniti
što je moguće grublje i jače.
Alikovo ogromno tijelo pomaknulo se naprijed, natkrivši me. Njegova ruka
posegnula je naprijed, u sekundi, otkinuo je gumbe s moje jakne i podignuo mi
suknju, moja stražnjica balansirala je na rubu stola.
„Zašto izgledaš tako tužno, Myshka?“ hladno je upitao dok su mi se ruke
počele tresti. Svake godine. Svake godine na ovaj dan podnosila bih jedno od
njegovih 'teških jebanja'. Znao je da sam tužna, jer je Lukin rođendan i
ljubomorni bijes koji se ukorijenio u sva vlakna njegovog bića, uvijek se
manifestirao na ovaj dan.
„Alik dušo. Molim te. Nisam tužna.“ pokušavala sam ga umiriti, ali osjetila
sam kako mu se kurac ukrutio i trljao od rub moje pice.

Trofej Knjiga 36
 Alikovi prsti uronili su u moje gaćice i počeli kružiti po mom klitorisu dok mi
je drugom rukom trgao grudnjak, usta su mu momentalno počela sisati moju
dojku, maknuo ih je samo kako bi prosiktao, „Ti si jebena lažljivica. Misliš na
onog jebenog ubojicu.“ Usne su mu se izvile u gađenju, ugrizao me za dojku,
natjeravši me da zaplačem od boli. Nasmiješio se i rekao, „Ne brini. Izjebat ću
tugu iz tebe. Podsjetit ću te kome pripadaš.“
Postao bi ovako agresivan kad god smo bili razdvojeni, pa makar to bilo i
samo nekoliko sati, ali na današnji dan, morala sam leći natrag i prihvatiti kaznu
koju god da je smatrao prikladnom.
Alikovi zubi opet su me ugrizli za bradavicu. Zatim je odvojio usta od
osjetljivog mesa. “Poludim kad nisi u mojoj blizini, kad nisam sve na što misliš.
Ludim pitajući se što radiš, koji jebač te gleda, zamišlja tvoju pičkicu, jebe ovu
slatku pizdu.“
Alik je gurnuo prste u moj kanal, natjeravši me da zabacim glavu unatrag i
ispustim dugačak, prigušen jecaj. Njegov tvrdi penis iznenada je bio oslobođen
iz kratkih hlača. Uhvativši me za zglobove, gurnuo me ravno na stol i zabio se u
mene grleno zastenjavši. Počeo se nabijati u mene, zubi ogoljenih od užitka,
očiju koje su gorjele od agresije.
Podižući svoju lijevu ruku, dok je drugom klizio po mom klitorisu, zgrabio
me za lice i nadnio se poviše mene. „Nisi me nazvala sinoć, Myshka. Sjebala si.
Je li te neki jebač sinoć pogledao? Jesi razgovarala s nekim? Nisam mogao
prestati razmišljati o tebi sinoć, na ulici, dok muškarci postaju tvrdi zbog onoga
što je moje. Zaboravila si da imaš muškarca kod kuće, muškarca koji posjeduje
svaki komad ovog tijela?“
Srce mi je preskočilo dok sam se prisjećala muškarca koji me obranio. Veliki
beskućnik steže teglu, muškarac o kojem sam sanjala sinoć, onaj kojeg nisam
mogla izbaciti iz glave. Muškarac o kojem sam mislila dok sam padala u san…
zaboravljajući nazvati Alika u tom procesu – velika greška s moje strane.
Alikov pogled je očvrsnuo, a oči se sumnjivo suzile. Mogao je osjetiti moju
laž. Znao je, ali ne, kako je mogao znati? Morala sam ga razuvjeriti, umanjiti
njegovu zabrinutost. Morala sam ga natjerati da misli da je to sve zbog njega.
Samo on i ja… ne Luka i definitivno ne spasitelj sa kapuljačom.
„Ne, dušo,“ šapnula sam, moje oči okrenule se prema natrag kako se gradio
pritisak između mojih nogu zbog mog nadolazećeg orgazma. „Samo ti. Uvijek si
samo ti. Pripadam tebi. Uskoro ćeš me imati zauvijek.“ Moj glas je bio mahnit
dok sam ga molila, nastojeći se sjetiti svega što bi umirilo njegov ljubomorni
bijes.
Gnjevan, ali zadovoljan zvižduk, skliznuo mu je između usana, njegovi
nasrtaji povećavali su brzinu. „Posjedujem te, Kisa. Nikad više neće biti nitko za
tebe osim mene. Ja jebeno posjedujem ove sise.“ Stisnuo je nabubreno meso,
izvlačeći jecaj iz mog grla. “Ja posjedujem ovo dupe.“ Nastavio je dok je klizio
rukama ispod moje stražnjice i gurnuo prst unutra. Uhvatila sam ga za ramena i
duboko zabila nokte u njih zbog neželjenog osjećaja. Alik se iznenada umirio i

Trofej Knjiga 37
snažnije uhvatio moje obraze, sve dok bol nije natjerala suze na moje oči. „I ova
pizda, ova uska, mokra pizda… Tko je posjeduje Myshka? Tko. Je. Posjeduje?“
Umirila sam se, sve radnje su zaustavljene zbog ovog pitanja ispunjenog
prijetnjom. Alikov kurac spremno je čekao na mom ulazu. Njegovi prsti pravili
su gotovo nepodnošljiv pritisak na moju čeljust, njegov nepokolebljiv pogled me
probadao, sve dok nisam rekla, „Ti, Alik. Ti ih posjeduješ.“
Njegov strogi izraz je omekšao, dopuštajući blažem Aliku kratki trenutak igre
prije nego što se zabio u moju picu, prstima tražeći moj klitoris, neumoljiv u
svojoj kretnji. Noge su mi se ukočile, leđa su me boljela, svršila sam, moj kanal
je gušio Alikov penis. Mrzila sam što je znao kako natjerati moje tijelo da
reagira na njegov dodir. Nisam željela takvo zadovoljstvo kad je ovakav, ali
znala sam da je borba protiv neizbježnog besmislena.
Alikovi nasrtaji postali su mahniti, toliko čvrsto me zgrabio za bedra, da će
sigurno ostati modrice. „Jebote, Myshka… JEBOTE!“ povikao je i izlio se u
mene. Oči su mu bile luđački posesivne… nepokretno posesivne. Alik je
pritisnuo grub poljubac na moje drhtave usne, a onda se naglo izvukao iz mene,
namjestivši svoje kratke hlače za vježbanje kao da se ništa nije dogodilo.
„Obuci se. Naši očevi uskoro će biti ovdje,“ hladno je naredio Alik. U panici,
skočila sam sa stola, povukla svoju suknju i zakopčala košulju baš kad se na
vratima začulo dvostruko, glasno kucanje.
Moj otac. Poznavala sam to karakteristično, duplo kucanje.
Alik se nacerio i ležerno spustio na stolicu dok sam ja nervozno brinula,
popravljajući svoju dugu smeđu kosu. Nekoliko sekundi kasnije, vrata su se
otvorila, moj otac je ušao, a slijedio ga je Abram Durov – Alikov otac. Ivan
Tolstoj – Talijin i Lukin otac – ušao je zadnji. On je bio najtiši od grupe, držao
se za sebe. Oduvijek sam mislila da je to zbog sramote koju je nosio zbog
Lukinog čina. Njegov sin da ubije Pakhanovog sina, a zatim i on umre, bilo je
poput kazne samo za sebe. Ivan je bio čovjek za financije, onaj koji je upravljao
novcem mafije. Imao je malo veze s Tamnicom. Vodio je knjige iz svog ureda
kod kuće, zajedno s Talijom, pohodio je mečeve zbog dužnosti. Ali rijetko je
dolazio u dvoranu, nikada se baš nije zanimao za borce. Zapravo, bila sam
iznenađena što se uopće pojavio danas.
Alik je ustao i pozdravio svakog od ozloglašenih Bratva šefova s trostrukim
poljupcem. Zatim je pogled mog oca – Kirilla 'Prigušivača' Volkova – pao na
mene, širok osmijeh proširio se na cijelo lice.
„Kisa!“ povikao je. Smiješeći se sretnom licu moga oca, zaobišla sam stol i
ušetala u njegov zagrljaj.
„Oče,“ odgovorila sam u pozdrav, a onda se pomaknula kako bih pozdravila
Abrama i konačno Ivana, čiji me zagrljaj uvijek stiskao malo previše i trajao
sekundu predugo. Uvijek sam voljela Ivana poput oca. Bio je ljubazan
muškarac, savjestan, onaj smireni dio Crvenih šefova; Luka je bio isti po prirodi.
Ali Abram, ne, uvijek je bilo nešto pogrešno s tim muškarcem. Donio je
nasilje u Bratvu. Nije opraštao nikome; pobrinuo se da prljava djela budu

Trofej Knjiga 38
riješena. Alik je bio bijesan većinu vremena zbog svoje nesposobnosti da uradi
bilo što kako bi ugodio svom ocu. Svi smo bili svjesni da je Alikov bijes
proizašao iz nasilja koje je Abram primjenjivao na Aliku od kad je bio dijete.
„Molim vas, sjednite,“ rekla sam, pokazujući na stolice. Svi šefovi – moja
obitelj – zauzeli su svoja mjesta dok sam zaobilazila stol kako bih sjela na svoje.
Alik je izvukao svoju stolicu, odmah pokraj mene.
„Dakle,“ moj otac je rekao, okrećući se prema meni, „kako izgledamo ovu
sezonu?“
Alik se nacerio. Ispružio je ruku prema mojim leđima kako bi me stisnuo za
vrat. Bio je to posesivan potez, potez potvrđivanja njegove dominacije, sve kako
bi pokazao svoju vrijednost Bratvi.
„Dobro oče. Svi treneri imaju borce, osim – „
„Na koga jebeno misliš?“ Alik me prekinuo i nasmijao se. Abram, Alikov
otac, nasmijao se u odgovor dok je Alik nastavljao, „Jebeni Gruzijski Albatros!
Izgubio je još jednog od svojih momaka u prvoj borbi za zagrijavanje. Jebaču je
prerezao grlo jedan od Savovih momaka, odmah na početku, u prvoj rundi.
Kažem vam, taj pizdun je proklet. Pet sezona gubitaka u prvom krugu. Nijedan
jebač neće se boriti za njega ovu godinu.“
„Mora imati borca,“ mirno je rekao Ivan. „Tamnica mora imati sve zakazane
borce. Ove godine imamo previše gnjavaže da bi Victor sjebao. Najveći prihod
koji smo ikad imali. Postajemo sve veći i veći, što znači bolji borci, više borbi.“
„Riješit ćemo to,“ rekla sam. Ivan i moj otac uputili su mi široke osmijehe.
Otac se nagnuo naprijed i potapšao me po ruci. „Vodiš ovo mjesto poput dobro
podmazanog broda, Kisa. Znam da ćeš to riješiti.“
Začulo se kucanje na vratima, Yiv, naš glavni trener, ušao je. Iako Alikov
osobni trener, bio je odgovoran za sve nove borce koji prođu kroz vrata
Tamnice.
„Yiv, razgovaramo o Albatrosu,“ Abram je podrugljivo rekao. Yiv je
umornom rukom prešao preko lica.
„Aha. Već je izgubio borca ovu godinu i njegov sponzor se povukao. Gubitak
jebeno mnogo novca također,“ Yiv je objasnio.
„Imamo li ikakve kandidate za zamjenu?“ upitao je Ivan, sasvim poslovan.
Tamnica, Bratvin podzemni kockarski ring, bio je njihov glavni izvor prihoda.
Imali su nekoliko izvora, uglavnom droga i oružje, ali ovo mjesto je bila krava
muzara. Bilo je previše toga na kocki da bi se zabrljalo. Tamnica je radila cijelu
godinu, borci na nižim razinama, prljave ulične borbe više nego bilo što drugo,
ali tri noći svaku godinu, Tamnica je održavala svoje prvenstvo – tri noći ničega
osim smrti, novca, i samo jednog dobitnika.
Yiv je odmahnuo glavom, a onda rekao. „Jedan tip je svratio ovo jutro. Rekao
je da se želi boriti u kavezu. Također, velik jebač. Rus. Izgleda jebeno
poremećeno.“
Otac se okrenuo kako bi pogledao Yiva. „Kako je znao gdje smo? Nije tajni
agent, zar ne?“

Trofej Knjiga 39
 Yiv je slegnuo ramenima i lagano problijedio na gnjevni ton moga oca.
„Nemam pojma. Ali taj tip izgleda bezdušno, mrtvo iznutra. Moje čulo mi
govori da samo želi ubiti nekoliko jebača, iz zabave.“
„I?“ Abram je navaljivao. „Jesi ga ispitao ili moramo dovesti nekoga izvana?
Ponestaje nam vremena.“
Yiv se primaknuo bliže vratima. „Rekao sam mu da mora kupiti upad. Otišao
je, ali poprilično sam siguran da će se vratiti. Nešto u njegovom mrtvom glasu
govorilo mi je da mu treba taj kavez. Vjerojatno neki serijski ubojica koji želi
proliti krv, a da ne bude zaključan.“
„Misliš kao svi mi borci u Tamnici?“ našalio se Alik, natjeravši sve muškarce
u prostoriji da se nasmiju, pa – sve osim Ivana. Krv mi se sledila. Alik je bio
hladnokrvni ubojica; nije lagao. I da mu ovaj podzemni život nije bio odušak,
bila sam poprilično sigurna da bi i dalje imao potrebu za ubijanjem. To je bio
dio njega kojeg sam se najviše bojala. Dio Alika koji je trebao uzeti tuđi život
kako bi on ostao zdravog razuma.
Otac je ustao, kao i Ivan i Abram. Otac se okrenuo prema Aliku. „Večeras si
opet potreban. Imamo posla s Kinezima. Moramo riješiti neko sranje nakon što
si ubio jednog od njihovih vojnika zbog toga što je pogrešno zurio u moju
djevojčicu.“
Sva krv mi se povukla s lica, okrenula sam se kako bih pogledala Alika.
„Ubio si nekoga samo zbog toga što je gledao u mene?“
Alik je slegnuo kao da nije uradio ništa pogrešno. „Uhvatio sam ga kako
gleda u tebe, preko ulice, kad smo išli na večeru. Upamtio sam njegovo lice.
Kad sam ga vidio prošli tjedan, na poslu, zaključio sam da želim vidjeti njegova
crijeva na tlu, pokraj njegovih nogu.“
Zatvorila sam oči i trudila se polako disati kroz nos, pokušavajući zaustaviti
mučninu koja mi se penjala uz grlo. Kad sam ih ponovno otvorila, Alik je sretno
zurio u svoju ruku na mom vratu, bez ijedne brige na svijetu.
„Večeras sam zauzet,“ Alik je rekao mom ocu, ali ja se nisam mogla prestati
osjećati bolesno.
Alik nije imao osjećaj kajanja.
Nije imao osjećaj ispravnog i pogrešnog, nije imao moralni kompas ni savjest.
Ponekad me prestravljivao.
Šaka mog oca udarila je od stol. „Bit ćeš tamo večeras. Nećeš omalovažavati
naredbe svog Pakhana! Možda jesi najbolji jebeni borac Alik, najsmrtonosniji
koji imamo, ali pređi me i jebeno ću ti prerezati vrat.“
Otac je rijetko pokazivao bijes. Kad jest, oni prema kojima je bio usmjeren,
nisu poživjeli kako bi požalili. Alik je bio u jedinstvenom položaju. Bio je jedini
preživjeli nasljednik Bratve. Morao je nastaviti disati.
Alik se napeo na gnjev moga oca. „Moram vidjeti Kisu večeras. Moram!“
Oči mog oca su se suzile. Nastao je muk u prostoriji. „Dolaziš Alik. To je
konačno.“

Trofej Knjiga 40
 Alikova ruka iznenada je uhvatila moj vrat, umalo sam zasiktala od boli koju
je njegov stisak uzrokovao. „Onda ona ostaje kod mene večeras,“ zahtijevao je.
Zatvorila sam oči. Ponovno, pokušavala sam sporo disati kroz nos, u
monumentalnom naporu da ostanem smirena. Otac to neće dozvoliti, ne može
dozvoliti. Alik će puknuti, a ja ću završiti ispod Alika na ovom stolu – opet –
sve dok ne izbaci sav bijes iz sebe.
Oči mog oca su planule, a usne mu se stisnule u čvrstu crtu. „Još niste
vjenčani Alik. Ostaje u mojoj kući. Nećeš napraviti kurvu od Volkove!“
Alik se počeo tresti od bijesa. Spustila sam ruku na njegovo bedro,
pokušavajući ga umiriti. Ali kad je skočio sa svoje stolice, stisnutih šaka i lica
crvenog od gnjeva, znala sam da će mu otkazati sve kočnice.
„Jebeno sam završio s tim,“ povikao je Alik. „Zaručeni smo dvije godine i
vrijeme je da živi sa mnom! Natjerao si nas da predugo čekamo!“
Nečujan odgovor moga oca rekao mi je koliko je bijesan zbog Alikovog
manjka poštovanja. Abram je krenuo naprijed prije nego što je moj otac imao
priliku, sa stisnutom rukom, udario je Alika po ustima, pustivši krv.
„Dosta! Pokaži malo jebenog poštovanja dečko ili ću napraviti puno više od
rasječene usne,“ siktao je Abram, posramljen sinovljevim nastupom.
Alik je stisnuo zube, ne odgovorivši ništa. Nikad neće uzvratiti ocu. Alik je
bio očev štenac.
Ustala sam, drhtavih nogu i pročistila grlo. Alik me smrknuto gledao.
Uputivši ocu umirujući pogled, prišla sam Aliku, uzela maramicu sa stola i
prislonila je na njegove usne. Nije trznuo kad sam pritisnula rupčić na njegovu
ranu, ali njegov bolesno posesivan pogled pravio je rupe u mom.
„Idi s našim očevima večeras Alik. Bit ću dobro.“
Alik je odgurnuo moju ruku i zgrabio me za kosu. „Što ćeš raditi… sama?“
Spustivši pogled i ignorirajući njegovu sumnjičavost, slegnula sam ramenima.
„Ići u crkvu.“
Alikov stisak u mojoj kosi, pojačao se, ali nisam podignula pogled. Znao je
razlog zbog kojeg idem. Nakon svih ovih godina, bilo je ludo kako je moja
dječja povezanost s Lukom, dovodila Alika do bezumlja.
„Alik! Ide u crkvu. Ti ćeš poći s nama i pobrinuti se za ovu obitelj. To je tvoja
dužnost,“ naređivao je Abram.
Alik je zarežao u odgovor, pritisnuo grub poljubac na moju glavu i naglo
napustio sobu. Čula sam kako ga muškarci slijede kroz vrata kako bi provjerili
svoje borce. Kad sam podignula pogled, Ivan je lebdio na izlazu, promatrao me
suosjećajnim pogledom.
„Talia i moja supruga također će večeras biti u crkvi, Kisa. Bit će im drago
vidjeti te tamo.“
Klimnula sam i ponudila maleni osmijeh. „Nadam se da će biti oče Ivane.
Ja… I meni će biti drago vidjeti ih… Drago mi je što si došao danas. Nedostajao
si mi… Ja…“ utihnula sam, grla stisnutog od emocija.

Trofej Knjiga 41
 Na trenutak, vidjela sam sirovu bol kako se reflektira u njegovim očima, ali
otišao je bez dodatne riječi, a ja sam se srušila na svoju stolicu iza stola.
Prva stvar, moram organizirati borce i pobrinuti se da je posao u Tamnici
obavljen. A onda ću otići u crkvu i oplakivati dječaka kojeg sam trebala mrziti…
ali nikad u svom srcu to nisam mogla učiniti.

Trofej Knjiga 42
 POGLAVLJE 6
KISA

Sergej me ostavio ispred naše Ruske pravoslavne crkve. Izašla sam u

zagušljivu noć, crni šešir i haljina do gležnjeva, dugih rukava, čvrsto su stajali
na mjestu, kao što je zahtijevala ortodoksna tradicija. Brzo sam otrčala stubama i
prošla kroz velika vrata, začuvši zvuk zbora koji pjeva himnu na svojoj probi, iz
prostorije na katu. Velika crkva bila je mračna, samo blagi sjaj svjetlosti svijeća
prkosio je tmini. Kao i uvijek, kad uđem u ovo mjesto, pogledala sam u sliku na
stropu, prizor svetaca, Marije koja drži Isusa.
Ruka se nježno spustila na moje rame. Pogledavši lijevo, pozdravio me
ljubazan osmijeh oca Kruscheva.
„Oče,“ pozdravila sam i pritisnula poljubac na stražnji dio njegove ruke.
„Namjeravaš li nam se pridružiti večeras na kamionima s hranom, dijete?
Nedostaje nam volontera i dobro bi nam došla tvoja pomoć,“ upitao je s nadom.
Srce mi je počelo nabijati od pomisli na mog spasitelja kako sjedi na ulici,
držeći teglu. Prije nego što sam imala vremena promisliti o posljedicama svog
postupka, glava mi je kimnula u znak pristanka.
„Odlično,“ rekao je otac Kruschev, pokazujući mi da upalim svijeću. Prošla
sam pokraj, a on je dodao, „Drago mi je što te vidim tako posvećenu pomaganju
potrebitima, Kisa. To će pročistiti tvoju dušu.“
Ponudila sam mu škrt osmijeh i odjurila najbrže što sam mogla. Večeras
nisam pokušavala spasiti svoju dušu ili pokušavala pomoći potrebitima. Služila
sam svojoj osobnoj sebičnoj želji, želji – ne, gorućoj potrebi da ponovno vidim
tog muškarca, da vidim njegovo lice, da pitam tko je on… zašto je bio na ulici.
Uzimajući dugu svijeću, zapalila sam fitilj s tom na drugoj svijeći, i uputila
tihu molitvu svom Luki. Neka zauvijek počiva u miru.
Pomičući se na kraj stubišta, prekrižila sam se ispred raspela koje je tmurno
visjelo na zidu. Spojivši ruke, zatvorila sam oči.
Osjećajući se kao da će mi prsa puknuti, prebacila sam se u prošlost…

*****

Prije dvanaest godina…

Trofej Knjiga 43
 Njujorško ljeto bilo je sumorno, previše vlage za podnijeti. Ležala sam na
ručniku dok je sunce žarilo na plažu Brighton. Uvijek smo dolazili ovdje ljeti.
Kraljevi Bratve spuštali bi se na ovaj maleni dio ruskog neba, iz naših kuća,
centra Brooklyna. Otac i njegovi 'suradnici' proveli bi ljetne mjesece
'razgovarajući i brinući o poslovima' dok bi ih djeca i majke provodili
izležavajući se na pijesku i jedući sladoled.
Voljela sam ljeto. To je bilo vrijeme kad sam mogla pobjeći od našeg strogog
života u Brooklynu, vrijeme kada se 'nasljednici' neće prozivati kako bi naučili
svoj zanat, vrijeme kad su se Rodion, Luka i Alik mogli opustiti… vrijeme kada
sam se mogla družiti s Lukom cijeli dan.
Zatvorenih očiju osmjehnula sam se toj pomisli dok sam upijala zrake sunca
na svom osamljenom mjestu. Iznenada, tamna sjena pala je preko mene,
donoseći kratki trenutak hladnoće na moju pregrijanu kožu.
Otvorivši oči, rukom zaklanjajući pogled od sunca, trbuh mi je potonuo kad
sam ugledala Alika kako mi se smiješi, u kratkim hlačama koje su visjele nisko
na bokovima.
Nisam ništa rekla, oslonila sam se na lakte dok se spuštao pored mene na
ručnik, bedrom se očešavši od moje.
Alikove uvijek oštro sužene oči, promatrale su moje tijelo, više nisam
osjećala toplinu sunca. Trnci su mi projurili kralježnicom dok je Alikov prst
lagano klizio niz moju ruku. Nosnice su mu se raširile, a ja sam se zaledila od
straha. Alik je uvijek činio da se osjećam ovako neugodno. Njegove bi oči
pratile gdje god bih hodala. Pretukao bi svakog momka koji se usudio čak i
pogledati u mom smjeru. Prijetio bi im i govorio da sam ja njegova djevojka…
Pa, svima osim jednom. Onome tko je istinski bio moj, onome čije su oči
pokazivale djelić moje duše.
„Što radiš, Myshka?“ Alik je upitao. Progutala sam na nadimak od milja koji
mi je dao – njegov mali miš. Tako me je godinama zvao, otkako pamtim.
Pogledala sam okolo kako bih vidjela tko ima u blizini, ali nije bilo nikoga na
vidiku. Alikova ruka iznenada se omotala oko mog vrata, šokirano sam
uzdahnula.
„Rekao sam,“ Alik je izgovorio bijesnim glasom kroz stisnute zube, „Što
radiš? Ne ignoriraj me. Ne volim da me se ignorira.“
Uhvatila sam pogledom Alikove razrezane prste na lijevoj ruci. Također sam
ugledala i veliku crno – plavu modricu na bedru, sakrivenu ispod njegovih
kratkih hlača. Pogled mi se iznenađeno vratio na njegov. Što mu se dogodilo?
Izgledao je grozno.
Alik je primijetio u što sam gledala. Brzo je pokrio svoje modrice, bijesno
stišćući čeljust. Odmah je okrenuo glavu, u sebi sam opsovala. Njegov otac,
sigurno. Znala sam da je povrjeđivao Alika. Čula bih njegove urlike u sobi kad
bi posjećivali njegovu kuću, dok smo odrastali, zatim svjedočila Alikovim
modricama, šepanju, a povremeno i slomljenim kostima nakon 'sastanka' s
njegovim ocem kad bi uradio nešto pogrešno.

Trofej Knjiga 44
 Alik nikada nije bio ništa drugo osim bijesan, ispunjen mržnjom… osim
prema meni. Nešto bi se promijenilo u njemu kad bih bila u blizini. Nikad nije
bio smiren, ali nježnost bi mu prešla preko očiju kad bi me ugledao.
„Ja… izležavala sam se na suncu,“ tiho sam rekla, a čelični stisak na mom
vratu je popustio, ali nije me pustio. Alik je imao četrnaest godina, ali njegova
nevjerojatna snaga više je bila poput snage odraslog muškarca.
Alik je spustio ruku. „Leći ću s tobom.“ Nisam se usudila proturječiti mu pa
sam mu uputila usiljen osmijeh i spustila se natrag na ručnik.
Ležala sam nepomično, a onda poskočila kad sam osjetila kako Alik počinje
pratiti rubove mog bikinija. „Alik, što radiš?“ upitala sam, svojom rukom lupivši
po njegovoj. Alikova ruka snažno je uhvatila moju. „Skloni se, Myshka.
Dodirujem te.“
„Ali – „
„Umukni!“ Učinit ćeš onako kako ti kažem, „Alik je zarežao. Uradila sam
kako je rekao, previše prestravljena da bih se borila s njim kad je nastavio pratiti
rubove trokuta gornjeg dijela mog bikinija. „Tako lijepa,“ mrmljao je Alik dok
su se suze formirale u mojim očima.
Ruke su mi počele podrhtavati, pa ipak, samo sam zatvorila oči i dopustila
Aliku da me dodiruje, osjećajući njegove usne pritisnute na svom trbuhu. Željela
sam vrištati za pomoć, ali nisam mogla. Koliko god glupo zvučalo, često mi je
bilo žao Alika. Nisam željela da ga njegov otac još gore pretuče. Moje
prigovaranje napravilo bi upravo to. Fizički, nisam se mogla oduprijeti Aliku i
sasvim sigurno ga nisam željela razbjesniti još više, tako da sam dopustila da me
dodiruje. Naposljetku, ne bi bilo prvi put.
„Mmm…“ Alik je stenjao dok je klizio po mojoj koži, prstima prateći
završetak donjeg dijela mog bikinija. Alikovi prsti prelazili su rubom tkanine,
kradući mi sav zrak u plućima.
„Alik, molim te nemoj – „ uspjela sam reći, ali bila sam prekinuta kad je glas
zasiktao, „Kojeg vraga radiš, Alik!“
U potpunom olakšanju, podignula sam pogled i ugledala Luku Tolstoja kako
se naginje nad nama, s bijesnim izrazom na njegovom zgodnom licu.
„Odjebi Tolstoj!“ prosiktao je Alik, jače mi stišćući ručne zglobove. Lukine
oči iskočile su na taj prizor. Kad sam glasno zacviljela, Luka je uhvatio Alika
za kosu i povukao ga na noge, a onda ga udario pravo u lice. Alik je posrnuo
unatrag, podižući svoje prste do razbijenih usana. Hladno se nasmiješio Luki –
uznemirujućim, krvavim osmijehom.
Luka se sagnuo i povukao me iza sebe, štiteći me od Alikovog pogleda.
„Idi,“ naredio je. Okrenula sam se kako bih potrčala, bacivši pogled iza sebe
kako bih vidjela da me Alik gleda dok bježim. Imao je bijesan izraz na licu.
Nisam se zadržala kako bih ih gledala dok se bore. Ovo se često događalo.
Alik bi me pokušao iskoristiti, a Luka bi bio moj spasitelj. Borili bi se, Alik bi
dobio batine od svog oca, ili još gore, moga, a onda bi se život vratio u
kolotečinu nekoliko dana – sve dok Alik to opet ne učini.

Trofej Knjiga 45
 Trčala sam sve do svoje najdraže uvale. Nitko nikada nije došao ovamo.
Srušila sam se na stijenu na kojoj sam uvijek sjedila, uvijek sjedila s Lukom.
Očarana valovima koji su se razbijali od obalu, nisam čula kako se Luka
približava. Skočila sam dok sam podizala pogled kako bih ga vidjela da me
promatra, naslonjen uz stijenu.
„Luka!“ povikala sam bez daha. „Prestrašio si me!“
Luka je uzdahnuo i prešao rukom niz svoje lice, zaobilazeći stijenu kako bi
sjeo na pijesak pokraj mene. Isprva, nismo ništa govorili, Luka je također bio
previše fokusiran na razbijanje valova.
Prsti su mu dotaknuli moje. Zatim su se omotali oko moje ruke, koju je
podignuo na svoje usne. Srce mi je zatreperilo poput krila kolibra.
Okrećući se prema meni, Luka je gurnuo labavi pramen moje smeđe kose iza
moga uha, a zatim me privukao bliže kako bi omotao svoju slobodnu ruku iza
moga vrata. Opustila sam se uz njegovo toplo tijelo i omotala ruku oko njegovog
uskog struka. U posljednje vrijeme toliko je porastao. Bio je visok i toliko
zgodan da je moje srce to jedva moglo podnijeti.
Luka je glasno uzdahnuo, njegov topli dah mrsio je moju kosu. „Moraš se
držati dalje od Alika, Kisa. Opsjednut je s tobom i opasan je.“ Napela sam se u
Lukinom naručju, osjećajući kako me povlači još bliže sebi. „Ne bih ti ovo
trebao govoriti, ali Alikov otac trenira ga da bude borac, provoditelj. Nije blag
prema njemu, mogu vidjeti kako Alik postaje ovisan o nasilju. Obožava to, Kisa.
Kloni ga se.“
Stišćući Luku jače, odgovorila sam, „Izležavala sam se na suncu. Talia je
otišla u kupovinu s tvojom majkom. Ti i Rodion ste otišli na ručak s ocem.
Nisam mislila da sam u bilo kakvoj opasnosti. Alik je samo zaljubljen u mene.
Ne bi me povrijedio.“
Uzdahnuvši, Luka je pritisnuo poljubac na moju glavu, a ja sam utonula još
dublje u njegovo toplo tijelo.
„Ne sviđa mi se. Ne mogu podnijeti način na koji te gleda,“ Luka je rekao
hladno.
Polako se naslonivši natrag, pogledala sam u Lukine smeđe oči - lijeva
šarenica s mrljom plave boje - izgledale su prekrasno.
„Kako gleda u mene?“ pažljivo sam upitala.
„Kao da te posjeduje. Kao da mu pripadaš. Kad si u blizini, ne gleda nikoga
drugog nego tebe.“
„I zašto ti to smeta?“ upitala sam sramežljivo, trudeći se progutati veliku
nervoznu grudu u grlu.
Lukin prekrasni pogled sreo je moj, usne su mu se nakratko razdvojile. „Zato
što pripadaš meni, Kisa. Uvijek si pripadala.“ Lukino lice se raznježilo dok je
pokazivao na moje oko, a zatim i svoje lijevo. „Dio si mene, sjećaš se? Bog je
stavio djelić tebe u mene, tako da svi znaju da smo savršen par.“

Trofej Knjiga 46
 Osjećala sam se kao da mi koža gori, ali znala sam da to nema ništa s
visokom temperaturom popodnevnog sunca. Ima veze s Lukom. Lukom i tom
bajkom koju su nam njegova i moja majka uvijek pričale.
Voljela sam ga. Oduvijek sam ga voljela. Uvijek ću ga voljeti. Luka, moj
Luka. Bilo mi je samo trinaest, njemu samo četrnaest, ali bio je puno više od
mog najboljeg prijatelja… Bio je cijeli moj svijet.
„Luka…“ šapnula sam, duša mi se topila na njegove riječi. A njegove usne
izvile su se u cerek.
„Kisa….“,oponašao me. Zatim je njegov pogled pao na moje usne, a moje
srce je nabijalo gotovo nemogućom brzinom. „Želim te poljubiti sada,“ rekao je
Luka, sav humor nestao je s njegovog prekrasnog lica.
„Ali ja… Nikad prije se nisam poljubila…“ rekla sam dok se crvenilo
formiralo na mojim suncem poljubljenim obrazima.
Luka je nakrivio glavu i uputio mi nestašan osmijeh. „Ni ja.“
Oči su mi se raširile, a olakšanje proširilo prsima. „Nisi?“ upitala sam
šokirano.
„Koga drugog bih poljubio?“
Slegnula sam. „Ne znam. Imaš mnogo djevojaka u crkvi koje te slijede
okolo.“
Luka se nasmijao i odmahnuo glavom. Uhvativši mi ramena, nagnuo se
naprijed i promuklo šapnuo, „Ali nijedna od njih nije ti.“ Luka je ponovno
pokazao na svoje oko. „Mi smo par. Zašto bih želio bilo koju drugu? Nijedna
druga nije ti. Duga smeđa kosa, plave oči i preplanula koža, prekrasna Kisa.“
Spustivši pogled, gurnula sam nožne prste u pijesak, uživajući u osjećaju
hrapavog, vrućeg pijeska ispod stopala. Kad sam podignula svoje duge
trepavice, srela sam Lukine oči i šapnula, „U redu…“
Luka se napeo i promatrao me toliko ozbiljno da mi se trbuh počeo okretati.
Ruka mu je pustila moju, nježno me uhvatio za obraz, s rukom koja je lagano
podrhtavala. „Jesi spremna?“ upitao je, liznuvši svoje usne.
Progutavši svoju nervozu kad se primaknuo samo centimetar od mojih usta,
priznala sam, „Nadam se da neću ovo upropastiti.“
„Nemoguće,“ rekao je Luka dok se naginjao potpuno prema naprijed i
pritisnuo svoja usta na moja. Činilo se da je sve mirno oko nas, a moje su se oči
same zatvorile. Lukine usne bile su mekane, i poput komadića slagalice,
savršeno su pristajale uz moje. Nije bilo pokreta jezika, nepristojnog milovanja
usana, samo dvoja nevina mlada usta koja po prvi put osjećaju intimni dodir
onog drugog.
Konačno se odmaknuvši, Luka je imao izraz šoka na licu, čineći da moje srce
kuca presporo. Ali, kad su se njegove otečene usne razvukle u sretan,
besprijekoran osmijeh, znala sam da moj odražava isto.
Lukina teška ruka povukla me na njegova prsa, a ja sam zurila u blistavu
vodu, savršeno zadovoljna.

Trofej Knjiga 47
 „Kao što sam rekao… podudaramo se,“ priznao je Luka – mislim i sebi. Znala
sam tada i tamo da sam dala dušu ovom dječaku…Znala sam da nikada neće biti
nikoga tko bi mi bio toliko blizak.

*****
„Kisa?“ snažno naglašen ženski glas zazvao je s moje desne strane.
Naslanjajući se natrag na drvenu klupu, brišući suze zbog mog svetog sjećanja iz
djetinjstva, mama Tolstoj ušla je u moj vidokrug. Ona je također bila obučena u
crno – tradicionalna boja žalosti. Nije prošao ni dan, u posljednjih dvanaest
godina, da Lukina majka nije nosila crninu.
Podižući se na noge, nasmiješila sam se mami Tolstoj i zagrlila je. „Kako si
majko?“
Njezine smeđe oči – oči iste kao Lukine – podignule su pogled kako bi zurile
u Krista na križu, slegnuvši ramenima, odgovorila je. „Danas je jako težak dan,
djevojčice moja.“
Želudac mi je potonuo, klimnula sam glavom, u nemogućnosti odgovoriti
zbog prijetnje suza. Talia nam se pridružila na klupi, primijetila sam da su joj
oči uokvirene crvenom bojom. Jedva je mogla susresti moj pogled. Danas je bila
naša zajednička noćna mora.
„Danas bi mu bilo dvadeset šest godina,“ mama Tolstoj je dodala. Suze koje
su prijetile, konačno su polako padale niz moje lice.
Mama Tolstoj posegnula je i uhvatila me za ruku. „Vas dvoje bili bi vjenčani i
možda bih do sada bila baka.“ Pogled joj je odlutao dok je nastavljala, „Volio bi
te cijeli tvoj život. Izgledala bi tako lijepo na dan svog vjenčanja, a moj Luka
bio bi tako zgodan u odijelu. Tvoja bi se majka nasmiješila gore s nebesa na taj
dan, Kisa. Srce bi joj bilo toliko puno jer se vas dvoje obvezujete jedno drugom
pred Božjim očima.“
Sliku koju je mama Tolstoj zamislila i prepričavala, također je mogla biti
bodež mom srcu. Stisnula mi je ruke kako bi povratila moju pažnju nakon što
sam morala skrenuti pogled, previše potresena onim što je govorila.
Zurila sam u njezine napete smeđe oči kad mi je čvrsto uhvatila ruke i rekla,
„On to ne bi uradio, Kisa. Ne bi ubio tvog Rodiona. Moj dječak, tvoja suđena
ljubav, ne bi uzeo život svog najboljeg prijatelja. Krivo je optužen. Duboko u
sebi i ti to znaš.“
Nagnuvši glavu, suze su brzo navirale. Vjerovala sam njezinim riječima, ali
još uvijek se sjećam Rodionovih očiju - zastakljene sa smrtnom nazočnošću i
Alika, izudaranog i u bolnici.
„ Mama, dođi,“ rekla je Talia, prekidajući molitvu svoje majke za njezinim
izgubljenim sinom. Talia se pomaknula iza nje, kako bi spustila poljubac na moj
obraz. Omotavši ruku oko majčinih ramena, Talia ju je izvela iz crkve, ostavivši
me samu u prostranoj, ukrašenoj prostoriji, sve oči svetaca zurile su dolje u
mene, zlurado promatrajući moj očaj.
Trofej Knjiga 48
 „ Kisa?“ rekao je otac Kruschev, a ja sam prebacila pogled na stražnji dio
odaje. „Namjeravaš li nam se još uvijek pridružiti na kamionu?“
Izdahnuvši u olakšanju što je otac Kruschev pronašao nešto s čime ću se
okupirati, uputila sam se prema stražnjem dijelu crkve. Okrenula sam se kako
bih još jednom pogledala u oltar i šapnula, „Neka Bog blagoslovi tvoju dušu,
Luka… Volim te, lyubov moya, ljubavi moja… Znam da sam bila stvorena za
tebe… Savršen par… bio si dio moga srca…“

Trofej Knjiga 49
 POGLAVLJE 7
KISA

„Kisa, ostani u kamionu. Prošlu noć si bila na ulicama. Ostani na sigurnom u

kamionu večeras,“ rekao je otac Kruschev dok sam otkopčavala svoj pojas, a
panika prolazila kroz mene.
„U redu je, oče, više volim biti vani. Treba mi svježeg zraka.“
Otac Kruschev uputio mi je suosjećajan pogled. Vjerovao je da je to zbog
Lukinog rođendana. Priznajem, dijelom je bilo, ali nisam mogla lagati sebe.
Morala sam priznati da sam željela ponovno vidjeti tog muškarca – svog
spasitelja.
Koji je bio beskućnik…
Zatvorila sam oči i odmahnula glavom. Gubila sam svoj prokleti um!
Zakopčavši kožnu jaknu koju sam navukla preko crne haljine, izašla sam na
ulicu. Bilo je vruće, ali bez jakne, Alik će pomisliti da pokazujem previše kože.
Pavel mi se umorno nasmiješio. „Opet si s nama, Kisa?“
Slegnula sam i pomogla jednom od volontera da natovari pakete za ulicu. Kad
su svi bili smješteni, uzela sam svoje pakete i krenula prema istoku, primijetivši
čovjeka kako sjedi na ulici.
Prolazeći pokraj troje beskućnika, dva muškarca i jedne žene, brzo sam
započela s raspodjelom paketa za njegu i skrenula iza ugla, prema sljedećem
bloku, nadajući se da ću vidjeti muškarca s kapuljačom koji krije oči.
Duboko udahnuvši, skrenula sam u ulicu i u najudaljenijem i najmračnijem
kutu, ugledala veliku sjenu i staklenu teglu koja je blistala od obližnje ulične
svjetiljke.
Srce mi je počelo nabijati kao da sam istrčala prokleti njujorški maraton,
provjerivši da u blizini nema znakova opasnosti, tiho sam se kretala preko ulice
kako bih stala točno ispred muškarca, njegova tamno siva majica s kapuljačom
bila je na mjestu, kapuljača navučena nisko preko očiju, tijelo mirno poput
kamena. Tegla u njegovim rukama sadržavala je kovanice i nekoliko novčanica,
ali bila je napunjena samo do pola.
Kao i sinoć, bila sam momentalno pogođena s njim. Ovaj put, njegov statički
položaj omogućio mi je da stvarno procijenim njegovo tijelo. Bio je velik.
Otprilike stotinjak kilograma, atletskog izgleda, malo krupniji od Alika. Njegove
crne hlače od trenirke bile su prekrivene prljavštinom, a nakon pomnijeg
pogleda, primijetila sam da mu je koža na rukama gruba i ispucana, a osušena
krv jasno se urezivala u meso.
„ Bo… bok?“ uspjela sam izgovoriti, drhtavog glasa, poput lista u oluji.
Nije se pomaknuo. Izgledao je jedva kao da diše.
Htjela sam ga potaknuti da podigne pogled. Željela sam da gurne natrag tešku
sivu tkaninu svoje kapuljače i pogleda me. Morala sam staviti lice na osobu od

Trofej Knjiga 50
protekle noći. Nešto u mojoj nutrini tjeralo me da uspostavim vezu, da dobijem
ime… vizualnu potvrdu, bilo što.
Ali nije učinio ništa.
Pogledavši preko svog ramena, promotrila sam tihu uličicu i polako se
sagnula prema dolje, pozorno promatrajući muškarca cijelo vrijeme. Nije se
trznuo. Jedno vrijeme, pitala sam se je li gluh. Činilo se da nijedan zvuk koji
sam napravila nije registrirao.
„Ispričavam se. Jeste dobro?“ upitala sam, zadržavajući dah dok sam čekala
da podigne pogled i odgovori.
Ništa.
Primaknula sam se bliže. „S crkvom sam. Spasio si me prošle noći. Sjećaš se?
Treba li ti nešto? Još hrane, prekrivača? Hoćeš li mi molim te odgovoriti?“
I dalje ništa.
Apsolutno ništa.
Njegova siva majica bila je zakopčana do grla, sakrivajući ono za što sam
mislila da su široka prsa. Ramena su mu bila ogromna, trake mišića nazirale su
se kroz debelu tkaninu. Noge su mu bile prekrižene dok je stiskao staklenu teglu
s otvorenim vrhom koja je stajala na zemlji.
Srce mi je mahnito kucalo, dlanovi znojili i pronašla sam se kako posežem
prema naprijed kako bih mu povukla natrag kapuljaču.
Tkanina je skliznula natrag kao da odmotavam božićni poklon. Ne, nije bilo
tako sigurno. Promatrala sam ovog muškarca u akciji. Ubio je čovjeka bez
kajanja. Posegnuti prema njemu bilo bi kao da stavljam glavu u kavez divlje
životinje. Nisam imala pojma je li mi bio prijetnja ili ne.
Pojavila se gusta, neuredna kosa boje pijeska koju je slijedilo najljepše
definirano lice koje sam vidjela. Široko čelo, oblikovani europski obrazi, jaka
vilica, savršeno pune usne i brada koja je pokrivala njegovu zlatnu kožu.
Oči muškarca ostale su usmjerene prema dole kao da nije osjetio da je tkanina
njegove kapuljače skinuta s glave. Jedini pokazatelj da me uopće primijetio bilo
je lagano stezanje prstiju oko tegle koju je držao.
Disanje mi se ubrzalo i sve što sam mogla uraditi jest zuriti. Bila sam
zapanjena i zadivljena njegovim izgledom, njegovim sirovim i grubim izgledom.
Želudac mi se stezao, ruke počele tresti, a moja pica je počela pulsirati.
Bio je savršen – divlji, sirov, surov – apsolutno, opasno po srce, savršen.
„Tr… trebaš li nešto?“ ponovno sam upitala kroz stisnuto grlo, glasa jedva
čujnog. „Molim te razgovaraj sa mnom,“ molila sam, osjećajući kako sva nada
curi iz mog tijela. „Molim te, želim ti zahvaliti što si me spasio.“
I dalje bez odgovora, shvatila sam da neću dobiti ništa od ovog muškarca.
Proučavala sam njegovo oštro oblikovano lice. Izgledao je kao da je u srednjim
dvadesetima, ali sa prljavštinom i osušenom krvi koja mu je prekrivala lice,
zapravo, mogao je biti i stariji.
Pronašla sam se očajnom da saznam njegovu priču. Zašto je bio ovdje? Tko je
on? Ali njegova šutnja me odgurivala. Usisala sam topao zrak u svoja pluća,

Trofej Knjiga 51
pokušavajući se smiriti. Nisam znala zašto mi je ovo bilo ovako važno. Ali
morala sam znati zašto je prikupljao novac. Čemu je namijenjen? Je li doista
trebao pomoć?
Klečala sam tako minutama i samo slušala njegovo duboko disanje. Zatim
sam udahnula i spustila paket s hranom i pokrivačima pokraj njegovih nogu.
„Ja… ja… bolje da odem,“ rekla sam i polako se podignula na noge.
Namjeravala sam se okrenuti kad je muškarac pročistio svoje grlo, zaledila sam
se.
„Nooc,“ bilo je sve što sam čula, njegov hrapav, dubok glas, nerazumljiv.
Okrenula sam se kako bih ga pogledala. Glava mu je i dalje bila spuštena
prema dole.
„Molim?“ žurno sam upitala i spustila se dole, koljenima udarivši od tlo,
moleći se da opet progovori.
Njegovi prsti zgrabili su teglu i nakrivio ju je u mom smjeru. „Novac,“
zarežao je.
Vidljivo sam se tresla od duboke grmljavine njegovog divljeg glasa. Bio je
iskonski, životinjski. Lupnula sam rukom po svojim prsima dok sam se borila da
udahnem. Kliznula sam očima po njegovom licu, ne bih li susrela njegove, ali
njegova brada gotovo se spustila do njegovih definiranih, snažnih prsa. Mogao
je osjetiti da sam pokušavala uspostaviti kontakt očima, pa ipak mi nije dao da
ga vidim.
Puneći svoja pluća vlažnim noćnim zrakom, osjećajući njihovu napetost,
upitala sam, „Novac? Trebaš novac?“
Stenjanje mi je reklo da sam dobro shvatila, sagnula sam se još više prema
dolje. „Koliko?“
Nekoliko sekundi ništa se nije dogodilo, prije nego što je jedna od njegovih
grubih ruku pustila teglu i posegnula u džep, izvlačeći pokidani komad papirića.
Ispružio je ruku kako bih ga uzela. Posegnula sam za komadićem. Kad su moji
prsti dotaknuli njegove tople, trenutno, nešto poput udara struje, prošlo je kroz
moje tijelo. Skoro sam odskočila unatrag od intenziteta tog osjećaja. Vjerojatno
je i on to osjetio jer je povukao ruku i brzo je vratio natrag u džep.
S drhtavim rukama, odmotala sam zgužvani papirić i vidjela broj: deset
tisuća.
Moj pogled zaključao se na muškarcu čije su pune usne bile skupljene.
„Deset somova?“ prošaptala sam, pa ipak, ništa nije odgovorio. „Deset
somova?“ rekla sam glasnije, samoj sebi zvučeći zaprepašteno. „Za što ti treba
tolika količina novca?“
Njegova slobodna ruka lagano se stisnula u šaku, s ispucale kože počele su
curiti kapljice krvi. Bila sam paralizirana strahom dok sam gledala kapljice kako
padaju na suncem obasjano tlo.
„Osveta,“ zarežao je.
Prenula sam se na njegov oštar ton, na njegov grubi glas, glas koji je
uzrokovao paljenje iskri duboko u mom trbuhu.

Trofej Knjiga 52
 „Osveta?“ zbunjeno sam prošaptala, boreći se da sakrijem nervozu u svom
glasu.
Njegova se stisnuta šaka opustila i ponovno, vratila se na svoje mjesto oko
tegle.
„Osveta… osveta muškarcu koji je lagao.“
Polako sam ustala, ne znajući što uraditi, ne znajući je li uopće u redu tražiti
tu… osvetu. Željela sam ga pritisnuti za još, ali vratio se natrag svojoj ulozi
kipa. Pogledala sam dolje u novac, u tegli. Imao je otprilike pedeset dolara, ako i
toliko. Nikad neće prikupiti taj iznos novca ovdje na ulici.
Bilo je beznadno. Ono što je on radio jest beznadno.
Prošla sam rukom kroz svoju kosu i gotovo se nasmijala. Kojeg vraga sam
radila? I jesam li ozbiljno razmatrala da mu dam deset tisuća? Za osvetu? Do
sada, sama pomisao trebala me je natjerati da pobjegnem odavde, ali ja sam bila
princeza Bratve, jedina kćerka Pakhana. Osveta je stavljala hranu na moj
obiteljski stol; osiguravala je da svi preživimo do sljedećeg dana. Osveta je bila
modus operandi moje obitelji, naše obiteljsko nasljedstvo.
A deset tisuća bilo je ništa za obitelj Kirilla Volkova.
Mogu večeras doći do toga iznosa, zahvaljujući sefu u teretani. Nitko osim
mene ne zna da je novac tamo. Kvragu, nikome neće nedostajati. To je božićna
donacija teretane za crkvu. Ali bila sam podijeljena na dvije strane. To je bilo
milosrđe i bilo je rezervirano za crkvu; međutim, sada sam bila prilično uvjerena
da davanje novca samo jednom čovjeku vraški usmjerenom na osvetu, nije baš
najbolja ideja za davanje Gospodinove milostinje. Ovaj tajanstveni muškarac
spasio mi je život. Ubio je mog napadača kako bi spasio moj život.
To je krvav novac, plaća za grijehe protiv mesa. Što je bilo deset tisuća dolara
naspram toga?
Čučnuvši dole, spustila sam komadić papira na vrh tegle i obećala, „Vratit ću
se kasnije večeras.“
Okrećući se na petama, požurila sam natrag prema kamionu, nazvala sam
Sergeja sa svog mobitela. Deset minuta kasnije, stigao je, a ja sam se ispričala
Ocu Kruschevu.
Uskočila sam na stražnje sjedište automobila, Sergej se okrenuo kako bi me
pogledao, s brigom utisnutom na licu. „Gospođice Kisa, što nije u redu? Je li se
nešto dogodilo?“
Odmahujući glavom, upitala sam, „Sergej, treba mi usluga. Molim te, možeš
li me odvesti do dvorane, a onda opet natrag ovamo?“ Gledala sam u njega kroz
trepavice, krivnja zbog ovog zahtjeva teško mi je ležala na srcu. „Ali nemoj reći
ocu i Aliku.“
Sergej je zurio u mene sa sivim očima lagano suženim. „Jeste u nevolji
gospođice?“
Odmahnula sam glavom.
„Ide li ovo protiv nečega što vam je naređeno da ne radite?“ Sergej je
ustrajao.

Trofej Knjiga 53
 „Ne,“ šapnula sam. „To je nešto što ja želim uraditi za nekoga… nešto da se
isplati dug. Ali Alik neće biti sretan. Mislit će da sam izdala njegove naredbe.“
Sergej je ispustio dug uzdah, ali spuštajući glavu, okrenuo se naprijed i
zakopčao svoj pojas. „Nadam se da mi ne lažete gđice. Volkova.“ rekao je, a ja
sam izdahnula dugo zadržavani dah.
„Ne lažem Sergej. Kunem se.“
Sergej je kratko kimnuo i tiho se uključio u promet. Nedugo kasnije,
zaustavili smo se ispred teretane. Sergej me čuvao dok sam klizila unutar
teretane i žurila prema svom uredu. Brzo sam otvorila sef sakriven u zidu,
izvukla novac i ugurala ga u svoju torbicu.
Nakon što sam zaključala vrata svog ureda, Sergej me sumnjičavo pogledao,
ali prošla sam pokraj njega bez riječi. Poslušno me slijedio van, prema
automobilu.
U sljedećih dvadeset minuta, zaustavili smo se ispred ulice gdje je bio
kamion sa hranom, samo što je ovaj put bila napuštena. Crkvenog kamiona nije
bilo, a većina beskućnika spavala je ispod svojih prekrivača.
Krenula sam otvoriti vrata, stišćući svoju torbicu, kad je Sergej otvorio svoja
vrata i izašao na pločnik.
„Sergej? Što radiš?“ panično sam upitala.
Sergej je prekrižio svoje stare, ali još uvijek snažne ruke, preko prsa, crno
odijelo izgledalo mu je pretijesno. „Gđice. Volkova, možda sam se složio da vas
otpratim do teretane i natrag ovamo, iako to nije na popisu odobrenja gospodina
Volkova ili Alika, ali nema šanse da ću vas pustiti da hodate ovim ulicama sami,
u ovo doba dana.“
Zakoraknula sam naprijed s molećim pogledom na svom licu. „Molim te
Sergej. Moram dati jednom beskućniku nešto novca, i moram to uraditi sama.“
Sergej je razdraženo odmahnuo glavom i koraknuo naprijed, nježno mi
uhvativši podlakticu svojom rukom. „Kisa, koji vrag se događa?“
Spustila sam pogled. „Ja… Ja…“ Oštro sam izdahnula i srela Sergejev
pogled. „Sergej, bila sam napadnuta prošlu noć dok sam obavljala posao za
crkvu. Bila sam u uličici, sama, gdje mi je rečeno da ne idem, nosila sam paket s
njegom jednom od redovnih beskućnika, kad mi je neki tip pokušao ukrasti
torbicu i stavio oštricu na moj vrat. On… namjeravao me ubiti.“
Sergej je postao smrtonosno blijed, pogledom pretražujući svugdje oko nas.
„Tko? Tko se jebeno usudio napasti Volkova? Ubit ću ga!“
„Ne!“ zasiktala sam i zatresla Sergejevom rukom. „To ti pokušavam reći.
Drugi beskućnik mi je priskočio u pomoć. Kvragu Sergej, završio je ubijajući
mog napadača. Ja… Dugujem mu, a treba mu novac. Želim mu pomoći zauzvrat
što me je spasio.“
„Jebeni pakao, Kisa!“ zarežao je Sergej. Mogla sam čuti koliko je bijesan po
njegovom visoko podignutom glasu. „ Zašto dovraga nisi rekla ocu kad si došla
kući?“

Trofej Knjiga 54
 „Nisam mogla Sergej. Alik bi saznao. Ne bi razumio da me muškarac spasio.
Mislio bi da ima više od toga. Ubio bi muškarca koji mi je spasio život, iz
ljubomore. Znaš da mi brani da razgovaram s muškarcima.“ Zastala sam i
pustila da riječi dopru do njega. „Znaš to, Sergej. Znaš kakav je.“
Sergej je provjerio da je područje sigurno. „Idemo. Imaš deset minuta.“
Uputila sam se prema pravcu gdje je muškarac bio sjedio. Zaokrećući iza
ugla, laknulo mi je kad sam vidjela da se nije pomaknuo. Njegova kapuljača bila
je čvrsto spuštena prema dolje, a ruka mu je i dalje snažno držala teglu.
„Tamo,“ šapnula sam Sergeju. Njegove oči slijedile su smjer koji je
pokazivao moj prst… trznuo se unatrag kad je spustio pogled na krupni okvir
muškarca.
„Taj muškarac? Kriste, Kisa!“ rekao je.
Bez da mu odgovorim, ubrzala sam preko ulice, odmahujući Sergeju da se
drži na udaljenosti. Učinio je to, premda nerado.
Oprezno prilazeći muškarcu, dopustila sam potpeticama da udaraju od asfalt
kako bi čuo moj dolazak. Kleknula sam ispred njega, točno kao i ranije i uočila
kako su mu se ruke napele. Bilo je kao da je očekivao da bude napadnut… ili se
spremao za napad.
„U redu je… Ja sam, opet… žena od maloprije,“ rekla sam i prevrnula očima
na to koliko glupo sam zvučala. Bilo je patetično.
Ja sam bila patetična radeći ovo!
Muškarac nije ništa rekao, nije da sam očekivala da hoće. Pa sam otvorila
svoju torbicu i izvukla novac a zatim ga počela gurati u njegovu teglu.
Zastala sam kad sam vidjela da mu se glava lagano podiže, gledao je kako
ispunjavam teglu do vrha. U treptaju oka, ispružio je ruku i čvrsto uhvatio moju.
Nisam reagirala, prestrašena da će Sergej dojuriti. Osjećajući se zajapureno od
dodira njegove grube ruke, ugurala sam ostatak novca u teglu i osluškivala zvuk
njegovog teškog disanja.
„Sve je tu, cijeli iznos koji ti treba,“ tiho sam rekla. Iznenada, zvuk pucnja
odjeknuo je u daljini. To me je natjeralo da poskočim i trznem glavom u
Sergejevom pravcu.
„Sranje! Ostani ovdje!“ naredio je Sergej i pojurio iza ugla kako bi provjerio,
njegova Beretta bila je izvučena iz jakne i sada u njegovim čvrstim rukama.
Moja pozornost vratila se natrag prema muškarcu, čija je ruka pustila moju.
Vraćao je poklopac na teglu dok se podizao na noge. Čim je stajao uspravno,
ispravila sam se ispred njega i pokušala mu uhvatiti pogled. Glava mu se
ponovno spustila, željela sam vrištati od frustriranosti.
Smjestivši teglu ispod ruke, odmaknuo se. Znala sam da je namjeravao otići i
nestati u noć. Ali, u trenutku očaja, posegnula sam i zgrabila rukav njegove
majice, povukavši ga da stane. Istrgnuo je svoju ruku i koraknuo naprijed,
natjeravši me da se prestrašeno povučem unatrag. Leđa su mi udarila od klizav
zid, začula sam nisko, prijeteće mrmljanje koje je izašlo iz njegovih usta, jasan

Trofej Knjiga 55
naglasak da ga nisam smjela dotaknuti. Na jedan kratak trenutak, bojala sam se
da će me udariti.
Ispruživši svoje ruke ispred sebe, kao zaštitu, njegova široka prsa zabila su se
u moje dlanove, tvrdi, definirani mišići ispod njegove majice, napinjali su se
naprijed, dok su se moje ruke počele tresti. Mogla sam osjetiti udaranje
njegovog pulsa na svom dlanu – bio je uznemiren, bijesan poput divlje životinje.
Svaki dio mene bio je ispunjen strahom, kojeg je pogoršavala ulična svjetiljka
koja se palila i gasila, osvjetljavajući njegove stisnute zube.
„Čekaj! Žao mi je,“ brzo sam rekla. Muškarac se zaledio. „Ja… Samo sam ti
željela vidjeti lice… prije nego odeš. Željela sam vidjeti muškarca koji me
spasio.“
Tamna kapuljača blago se nagnula u stranu i činilo se da se teško podizanje i
spuštanje njegovih prsa pojačalo. Nije želio da mu vidim oči. To me je činilo još
znatiželjnijom. Držeći teglu uvučenu ispod svoje lijeve ruke, prestao se gurati od
moje dlanove. Iskorištavajući priliku dok mogu, oprezno sam posegnula prema
gore i ukočeno gurnula prema natrag njegovu kapuljaču.
Oči su mi bile usmjerene na njegovo lice kad se pojavilo – snažna čeljust,
neobuzdana pješčano plava kosa, obrazi prekriveni tamnim dlakama, visoke
jagodične kosti, i…
Čekala sam, zadržavajući dah da se njegova spuštena glava podigne i konačno
sretne moje oči. Učinio je to bolno polako, duge, crne, spuštene trepavice, kao
da se borio protiv svojih instinkta, kao da je gravitacija držala njegove oči
spuštene prema dolje. Sve dok nije – raširenih nosnica i teško dišući – izgubio
bitku da sačuva svoju anonimnost, njegove su se oči podignule i otkrile tamne
šarenice, a njegov čvrsti pogled iznenada se zakucao na moje oči…
A onda je sve stalo – vrijeme, sposobnost disanja… moj cijeli svijet.
Gušeći se u vlastitom dahu, ruka mi je poletjela prema ustima, a noge su mi
popustile. U sekundi, moja stražnjica je snažno udarila od tlo, a hladni trnci
pratili su mi kralježnicu.
Lice muškarca bilo je prazno dok me nadvisivao, znajući da sam srušena zbog
njegovog pogleda. Bio je sirov, nepokolebljiv, dok je zurio u mene poput
ubojice prije nego što rastrga svoju žrtvu, predator prije nego proguta svoj
plijen. Nije bilo emocija u njegovom izrazu, nije bilo suosjećanja za mene koja
sam sjedila na pločniku, nije bilo hvala za izdašnu donaciju. Bio je hladan kao
arktička zima… ali bio je prekrasno čudovište, i nije imao pojma zašto sam
očajavala.
Začuvši udaranje u limenku, iz obližnje uličice, muškarac je povukao svoju
kapuljaču, svoju masku, i u sekundi, nestao je u tami.
Podbacila sam pokušavajući uvući kisik u svoja pluća, hropćući dok sam se
trudila. Te oči…Te oči bile su utisnute u moj mozak, bile su zalemljene za moju
dušu. Glas mi je bio ukraden od šoka onoga što sam upravo vidjela.
Smeđe oči… par bogatih čokoladnih očiju, lijeva šarenica zamrljana bljeskom
plave boje… iste plave kao što su moje oči… baš kao…

Trofej Knjiga 56
 Ne… kako to može biti?
On je umro… Umro je prije više od dvanaest godina.
Ovaj muškarac bio je čudovište, ubojica, lišen emocija, s gotovom nikakvom
sposobnošću za komuniciranje. Luka… Luka je bio moj najbolji prijatelj, moja
ljubav, Bratva dječak… On je umro…
Ali… Ali…?
„Kisa!“ Sergejov glas probio se kroz moju paniku. Iznenada se pojavivši
ispred mene, njegove ruke momentalno su me podignule s poda. „Koji vrag?“
ispljunuo je prije nego me odnio do automobila i spustio na stražnje sjedište.
„Sranje!“
Nekoliko puta me pitao što nije u redu, ali nisam znala što reći, što
vjerovati… Moj mozak je stalno ponavljao ono čemu sam upravo svjedočila.
Smeđe oči… bogate čokoladno – smeđe oči, lijeva šarenica zamrljana s
bljeskom plave boje… iste boje kao što su moje oči.
„Kisa!“ Sergej je povikao s mjesta vozača dok je pokretao automobil. „Što se
dogodilo? Jesi ozlijeđena?“
Odmahnula sam glavom u odgovor na njegova sve više mahnita pitanja, cijelo
vrijeme snažno držeći svoj pojas, sa skupljenim, drhtavim rukama.
„Jebem ti! Što ti je onda?“ navaljivao je Sergej. „Gdje je otišao taj muškarac?
Zašto plačeš? Treseš se?“
Susrela sam Sergejeve oči sa svojim praznim pogledom, i dalje previše
zauzeta ponavljajući scenu u svojoj glavi kako bih ga doista vidjela. Ne može
biti Luka… To je nemoguće… On je mrtav…
Srce mi je eksplodiralo poput topa. Sergej je udario svojom teškom šakom po
volanu i zaprijetio, „Kisa! Reci mi što nije u redu ili ću reći tvom ocu da si uzela
novac iz teretane i dala ga beskućniku na ulici kao da je jebeni Božić!“
Tišina je ispunila Lincoln. Duboko sam udahnula, omotala ruke oko svog
struka i prošaptala, „Ja… Mislim da sam upravo vidjela duha…“

Trofej Knjiga 57
 POGLAVLJE 8
818

„Dakle, jesi spreman ubiti ili si spreman da te ubiju?“

Dok sam sjedio na klupi u stražnjoj sobi, povici stotinu muškaraca izvikivali
su svoje oklade iza vrata, činili su da mi se ruke tresu od nervoze. 362 je sjedio
ispred mene, smiješio se usranim cerekom dok je omotavao svoje ruke u
poprilično prljave, bijele zavoje.
Ovaj tip mi je bio za guzicom otkako sam stigao prije mjesec dana. Bio je tri
godine stariji od mene, jedan od najboljih boraca u svojoj jedinici ovdje u
Gulagu, pa ipak, odmah me vidio kao prijetnju. Tri godine mlađi, ali svejedno
sam parirao njegovoj veličini. Nekoliko tjedana upravitelj me vodio u teretanu,
tjerao me da treniram borbene tehnike, govoreći mi da ću uskoro imati svoj prvi
meč. Svaki dan probudio bih se, trenirao, jeo i spavao. Imao sam rutinu, ali moji
snovi bili su opterećeni s dječakom kojeg sam vidio u ringu. Onim s mrtvim
pogledom u očima, s protivnikovim crijevima na platnu. Znao sam da ću to
uskoro biti ja, prisiljen ubiti ili biti ubijen.
362 je zurio dolje u mene, čekajući odgovor.
„Tko god uđe u taj jebeni ring, ubit ću ga,“ obećao sam. Osmijeh od 362
samo je postao širi na moj bijesni ton. Fokusirao sam svoju pažnju na bijeli
popločani pod, psihički se pripremajući za sve zbog čega sam vježbao. Noge su
mi odskakale dok je buka iz kaveza postajala glasnija, znao sam da se trenutna
borba bliži kraju. Koža mi se grčila od injekcija koje sam svakodnevno dobivao.
Mišići su mi rasli, boljeli su cijelo vrijeme. Neprestano sam se znojio i bio
uznemiren dvadeset četiri sat dnevno, najmanje sitnice bi me razbjesnile.
„Postat ćeš ovisan, znaš,“ 362 je rekao, a moj pogled se zabio u njegov,
vatreni bijes jurio mi je venama. Duga crna kosa padala mu je niz leđa, trznuo
je bradom u smjeru vrata koja su vodila u kavez. „Tamo, svi muškarci se klade
na tvoju snagu, na tvoju volju za preživljavanjem. Postat ćeš ovisan. Živjet ćeš
za ubojstvo… živjet ćeš da vidiš kako je život tvog protivnika isisan iz njegovih
očiju. U tom kavezu smo i Bogovi i čudovišta.“
Usne su mi se stisnule, a svi mišići napeli. „Nikad,“ ispljunuo sam, glas mi je
zvučao dublji, hrapaviji.
362 se jednostavno nasmijao.
„Ovo je tvoja prva borba. Nemaš pojma kako će se to osjetiti,“ narugao se.
Stisnuvši pesnice, odlučno sam rekao, „Učinit ću ono što moram učiniti kako
bih otišao odavde. To je to. Ja nisam kao ti. Neće mi se svidjeti.“
362 je skočio na noge i prišao mi. Stajao sam, hladnoća betona ispod mojih
nogu, susreli smo se licem u lice. Ja sam Rus; neće me neko gruzijsko govno
pobijediti.

Trofej Knjiga 58
 „Nisi kao ja?“ 362 je pitao. Stisnuo sam čeljust i zagledao se u njegove
jebene mrtve oči. Nacerio se, a zatim koraknuo naprijed, dok mu noge nisu
dotaknule moje. „Završit ćeš upravo kao ja. Umrijet ćeš iznutra. Prolit ćeš
toliko krvi da će to biti sve što ćeš vidjeti. U početku, mrzit ćeš to, ali sa svakim
ubojstvom, trebat će ti sve više i više, poput neke jebene droge. Promijeniti ćeš
se. Ono što si sad, više neće postojati. Zaboravit ćeš tko si bio. Zaboravit ćeš sve
koje si ikada volio.“ Usna 362 izvila se u hladan cerek, ali tada mu je lice
postalo prazno. „Ovdje sam godinama.“ Glava mu se naginjala naprijed sve
dok mu usta nisu bila pokraj moga uha, ali nisam se povukao. „I nemam
jebenog pojma tko sam bio prije nego sam doveden u ovaj pakao. A s vremenom,
ni ti nećeš znati.“
Disanje mi je bilo teško i isprekidano, ali tada se 362 odmaknuo unatrag.
Prije nego što sam uspio vidjeti kako podiže ruku, zabio je svoju šaku u moj
trbuh, a noge su mi popustile kad sam pao na tlo.
„Uživaj u svojoj prvoj borbi… Vidio sam ti protivnika. Ne bi trebao umrijeti
večeras, dokle god držiš oči na oprezu i ne usereš se.“
Pljuvačka mi je sletjela na obraz dok sam se podizao s poda i posrtao.
Iznenadni prasak burnog navijanja došao je iz smjera kaveza. Srce mi je počelo
nabijati. Začuo se pištolj u podrumu.
Trenutna borba je završila.
Jedan borac je umro.
Drugi je sada znao kako izgleda ubiti.
I sad je bio moj red.
Začuli su se koraci izvana, niz hodnik, vijci su se vrtjeli, otvorila su se čelična
vrata, stražar se pojavio ispred mene.
„Izlazi,“ naredio je.
Pogledavši prema stražnjem dijelu svlačionice, ugledao sam 362 kako vježba
sa sai – om, svojim oštrim izborom oružja. Tanka oštrica vrtjela se oko njegovih
prstiju dok me gledao kako prolazim, bezizražajnog lica.
Stražar se nacerio dok sam koračao prema njemu i pružao mu ruku kako bi
mi mogao staviti lisice. Želudac mi se napeo dok me gledao; koža me stezala od
gađenja.
Jednom kad su mi zapešća bila vezana, stražar me odvukao u vlažni hodnik,
povlačeći me niz strme stepenice, sve dok se vrata nisu otvorila, a ja upao među
rulju muškaraca koja su okruživala kavez.
Disanje mi je odzvanjalo u ušima dok sam prilazio osmerokutnom metalnom
kavezu, gdje me čekao upravitelj Gulaga. Neka mjesta izvan kaveza bila su
popunjena stražarima koji su uzimali novac od gledatelja.
Stražar iza mojih leđa gurnuo me naprijed. Zatim me oslobodio lisica.
Upravitelj me zgrabio za vrat i bacio prema stolu punom oružja.
„Biraj,“ zahtijevao je.
Nervozno, pogledao sam što se nudi: oštrice, sjekire, sai, lanci… i na kraju,
krvav par srebrnih boksera.

Trofej Knjiga 59
 „Biraj!“ upravitelj je zarežao. „Nemamo cijeli jebeni dan!“
Posegnuvši prema naprijed, uhvatio sam šiljaste boksere i stavio ih na svoje
vlažne ruke, osjećaj metala bio je neobičan na mojoj koži.
Stražar iza mene zgrabio me za ruku, okrećući me prema mnoštvu, pokazao je
broj koji su tetovirali na mojim prsima – 818. Deseci očiju fokusiralo se na
mene, a novac je počeo mijenjati ruke.
Stražar me natjerao da stojim godinama, poput životinje na izložbi.
Pregledavao sam nepoznata lica gomile, srce mi je divljalo u prsima, dlanovi se
znojili, a strah od predstojeće smrti gotovo je paralizirao moje noge. Začuo se
pucanj iz pištolja, naglo, stražar me gurnuo uz nekoliko stepenica i u
klaustrofobični osmerokut. Dječak mojih godina stiskao je sjekiru; gurnut je u
osmerokut sa suprotne strane.
Oči su mi bile zalijepljene za njegove. Bio je otprilike moje visine, ali
mršaviji. Nosio je samo crne, kratke hlače, broj 591 bio mu je tetoviran na
prsima.
Dok je posrtao u kavez, mokraća mu je curila niz noge. Mogao sam vidjeti po
tome kako se sjekira trese u njegovoj desnoj ruci koliko je prestravljen.
Vrata kaveza glasno su se zatvorila. Upravitelj je stajao vani i udarao od zid
kaveza, zvuk koji je zvučao poput grmljavine. „Samo jedan od vas izlazi živ.
Nema zajebavanja. Nema rundi. Nema pauze. Samo ubij.“
Oči su mi se raširile dok sam shvaćao njegove riječi, ali znao sam da sam
zbog toga ovdje. Morao sam ubiti ovog dječaka kako bih preživio.
Dječak preko puta me pogledao; po načinu na koji je stajao, znao sam da se
ne može boriti. Ali moj otac me naučio od malih nogu kako da se brinem o sebi.
Znao sam se boriti. Znao sam nanijeti bol… znao sam ubiti.
Začuo se pucanj, a gomila se raspalila. Muškarci su udarali po kavezu poput
gladnih životinja; izvikivali su riječi koje nisam mogao razabrati.
Upravitelj je zazvonio za početak borbe i adrenalin je napunio moje mišiće.
Moj protivnik je stajao smrznut na mjestu, oči su mu prestravljeno kružile po
bolesnoj gomili.
Puls mi je mahnito tukao, tupi udarci zaglušujući u mojim ušima, utapali su
grmljavinu gledatelja.
„Pomakni se!“ upravitelj je galamio. Izgubio je živce. Naša dva stražara
stajala su na vratima iza nas, s puškama usmjerenim ravno u naše glave.
Obuzeo me instinkt za preživljavanjem; pomaknuo sam se u središte ringa, moj
protivnik je primio udarac u glavu od svog stražara. Dječak je posrnuo prema
naprijed, srušivši mi se na prsa. Volumen gomile dramatično je porastao kad su
nam se tijela sudarila. Iskoristivši svoj snažniji stav, pomaknuo sam desnu ruku i
udario dječaka pravo u čeljust. Krv je zapljusnula dječakovo lice. Ošamućen,
dječak je pao, leđima udarivši od pod. Zaprepaštenost se odražavala na
njegovom licu nakon što je bombardiran udarcem za udarcem. Zubi su ispali na
pod, a svježe meso se trgalo pod šiljastim rubovima mojih boksera.

Trofej Knjiga 60
 „Molim te…“ prošaptao je dječak, glasa toliko tihog da je zvučao poput
sirene za maglu usred ludila iza kaveza, „Nemoj me ubiti… Ne želim umrijeti…
Bojim se…“
Želudac mi se stisnuo kad sam čuo njegovu molbu, a ramena potonula. Bio
sam iscrpljen i bez daha. Gledajući po slabo osvijetljenoj prljavoj prostoriji, oči
su mi upijale krvožednu gomilu koja je zavijala, a trbuh mi se uvukao od
gađenja. Odrasli muškarci. Odrasli muškarci navijaju za djecu da se
međusobno unište, da se međusobno rastrgaju na smrt.
Brišući trag znoja sa svog čela, sa stražnjim dijelom svoje zavijene ruke,
otkotrljao sam se sa 591 i zanjihavši se – podigao na noge. Stražari su podignuli
svoje oružje na moj pokret. Udario sam od metalnu mrežu kaveza, zastenjavši
kao da me boli.
„Što radiš dječače?“ upitao je jedan od stražara. Činilo se da se sve
usporava, puls mi je nabijao previše polako.
Upravitelj je kružio oko kaveza sve dok njegovo bijesno lice nije bilo
centimetar od moga, s druge strane metala. „Vrati se natrag i dovrši ga!“
Mučnina mi se gradila u grlu dok sam gledao oštro lice svog stražara. Morao
je biti u pedesetima i bio je građen poput tenka. Cijev njegove puške bila je
usmjerena na moje čelo. „Imaš pet sekundi da se vratiš i ubiješ tu pizdu, ili ću
vas obojicu ubiti.“
Čuo sam sličnu prijetnju koja je upućena sa suprotne strane kaveza. Začuvši
glasan vrisak, okrenuo sam se baš na vrijeme da vidim 591 kako juri prema
meni s visoko podignutom sjekirom. Iako šokiran ovim potezom, izmaknuo sam
se s puta i bacio na pod – upravo na vrijeme da vidim kako 591 udara u metalni
kavez, sa sjekirom snažno zabijenom u čelične spone.
Zaokrenuo se kako bi se suočio sa mnom, pomahnitalog pogleda, bjelina
njegovih stisnutih zubi, sjajila je kroz krvava usta. 591 je dahtao poput bijesne
životinje. Tada sam znao što treba učiniti.
Ustupio je moj borbeni nagon, poslavši veliki val energije kroz cijelo moje
tijelo. Dok me 591 napadao, sagnuo sam se i omotao nogu oko njegovog gležnja
na nozi. 591 je izgubio ravnotežu. Dok je padao na leđa, bez stanke, skočio sam
mu na leđa. Podignuo sam svoje boksere, šiljatim noževima usmjerenim prema
dolje i brzim udarcem i zaglušujućim urlanjem zabio šiljke u donji dio njegove
lubanje. Tijelo 591 odmah se opustilo ispod mene.
Začuo se pucanj, gomila je zarežala kad je krv iz rane koja je šikljala iz 591
počela natapati betonski pod. Šokiran, nisam se mogao pomaknuti. Gledajući
prema dolje, vidio sam da je moje oštro oružje još uvijek bilo urezano u njegovu
lubanju. Izvukao sam oštrice, komadići kostiju i mesa koji su otpadali s njih
uzrokovali su mahnito povraćanje iz mojih usta.
Ruka me grubo uhvatila za vrat, povlačeći me na noge. Teška noga u čizmi
gurnula je 591; njegov leš se prevrnuo. Beživotne oči 591 zurile su u mene,
kidajući moje kajanjem ispunjeno srce. Ubio sam. Oduzeo sam život ljudskom
biću.

Trofej Knjiga 61
 Njišući se koračajući prema naprijed, potpomognut guranjem u leđa, opet
sam bio odvučen kroz gomilu muškaraca, koji su ovaj put razmjenjivali
gotovinu. Stražar me bacio na pod svlačionice u stražnjem dijelu podruma.
Čelična vrata su zaškripila kad su se zatvorila. Radio sam na uzimanju dugih,
dubokih udisaja, dok sam se borio s jamom boli u trbuhu. Par bosih nogu došao
mi je u vidokrug. Kad sam podigao pogled, 362 se nadvisivao iznad mene,
istegnutih mišića, držao je svoj najdraži sai s obje ruke.
„Blokiraj to,“ naredio je.
Nevoljko sam podigao glavu i sjeo na svoje pete, zatvorivši oči zbog prizora
poprskane krvi na svojoj koži. Kad sam ih opet otvorio, pažnja 362 bila je
usmjerena na čelična vrata, ali svrnuo je pogled u mom smjeru i dodao, „Moraš
blokirati ubojstvo. Blokiraj sve što te sprečava da preživiš.„
Polako sam odmahnuo glavom, stisnuo šake i zgadio se kad je komadić kosti
pao s boksera i udario o tlo.
„Blokiraj sve. Preživi. Podnesi batine. Podnesi injekcije. Podnesi mučenje,
električne udare koji te tjeraju da zaboraviš prošlost. Pusti ih da te okrenu.
Pusti ih da se zajebavaju s tvojom glavom. Pusti ih da te pretvore u čudovište.
Pusti ih da te pretvore u divljaka.“ 362 je zastao, a onda dodao, „I sve ostalo
što stražari žele od tebe kad uđu u tvoju ćeliju usred noći. To je jedini način da
izguraš Gulag. Jedini način da ostaneš živ.“
Čelična vrata opet su se s praskom otvorila. Zamahnuvši vratom, 362 se
okrenuo na petama i jače stisnuo svoj omiljeni crni sai. Oblak tame iznenada je
maskirao njegovo lice. Bilo je prazno, smrtonosan izraz koji mi je poslao trnce
duž kralježnice. 362 je izašao u hodnik, bez lisica oko svojih zapešća, bez
stražara koji su ga tjerali u kavez. Tupo sam zurio u vrata. A onda sam čuo
erupciju gomile. Voljeli su ga. Ti sjebani muškarci voljeli su 362.
Podignuvši se na noge, prišao sam prljavom ogledalu u smrdljivoj kutiji
zvanoj kupaonica koja je zaudarala na sranje i pišalinu, baš kao i ostatak ove
jebene vražje rupe. Obrisao sam staklo, ostajao je krvav trag s mojih vlažnih
zavoja.
Dok sam zurio u svoj odraz, nisam mogao pronaći dječaka kojeg sam uvijek
vidio. Umjesto toga, pomislio sam na svoje roditelje, ali njihove slike bile su
iskrivljene, pa im nisam mogao predočiti lica. Panika je projurila kroz moje
kosti dok sam se pokušavao sjetiti njihovih osobina. Ali bilo je beskorisno. Moje
pamćenje mi nije dopuštalo. Sljedeće, pomislio sam na njega, mog prijatelja koji
je ležao na zemlji, a život mu je oduzeo bodež zabijen u srce. Ali nisam mogao
zamisliti njegovo lice. Čak se nisam mogao jasno sjetiti kako je izgledao.
Rukama uhvativši obje strane svoje glave, sklopio sam oči, sjećanja su mi
neprestano klizila iz uma.
Droga. Droga je činila da zaboravim. Zajebavali su se s mojim umom. Sjećao
sam se sve manje i manje, dan za danom.

Trofej Knjiga 62
 „Ne!“ vrisnuo sam. Naglim pokretom, podigao sam ruku i razbio rub
ogledala, komadi stakla smrskali su se od beton. Nisam ih mogao vidjeti! Nisam
mogao zamisliti njihova lica!
Teško se koncentrirajući, pokušao sam zamisliti nju… svoje solnyshko (
sunce)… ali pojavila se zamućena. Sve čega sam se mogao sjetiti jest bezlično
lice koje plače i bezbojne oči koje me razočarano gledaju. Prizor toga natjerao
je moju unutrašnjost da se zgrči od straha… A onda sam vidio njega. Onoga
koji me stavio ovdje. Lažljivac. Nije imao lice, ništa čega bih se sjećao, ali
njegovo ime slijevalo se u moj um – Alik Durov. On je bio razlog zašto sam bio
ovdje, u ovom vražjem paklu. Držao sam se za to ime, čak i kad je sve ostalo
iscurilo iz mog sjećanja.
Bilo je kao da su se vrata zatvorila, njihov ulaz bio je zauvijek zapečaćen.
Mozak mi je počeo isključivati prošlost, isključivati sve iz moje prošlosti,
isključivati svaki osjećaj krivnje za ubojstvo 591.
„Blokiraj sve, preživi,“ rekao sam sebi.
Naredba 362 prošla je mojim umom, mišići su se napinjali dok se dječak
ispred ogledala polako punio obamrlošću. Dječak ispred ogledala brzo je
postao 818 iz Gulaga: nepoznata lokacija.
Sve sam blokirao. Uzet ću batine, droge, mučenja… i sve ostalo što bace na
mene.
Uradio sam sve što mi je bilo naređeno.
I preživio sam.

*****
Progutavši ljepljivi Brooklynski zrak, trgnuo sam se iz sna, tijela natopljenog
znojem dok sam spavao iza kontejnera, još uvijek čvrsto stežući teglu s novcem
na svojim prsima. San mi je prolazio glavom, um ispunjen slikama.
Otkopčavajući majicu, prešao sam prstima preko svojih prsa, prateći trag
tetoviranog broja. 818. Oči su mi se stisnule. Vidio sam dječaka kako se još
uvijek gleda u ogledalu.
Bol mi je presjekla lubanju dok sam se pokušavao sjetiti, utjecaj droga polako
je blijedio.
ARGH!
Osveta, pomislio sam. Zaboravi jebeni san i osveti se. Zakopčavajući majicu,
pogledao sam u mračno, ali vedro nebo.
Bilo je jutro.
Skočivši na noge, zakoračio sam iza kontejnera i istegnuo svoj ukočeni vrat,
pogledom usredotočen na teretanu. Svjetlo je bilo upaljeno unutra, automobili su
ulazili u podzemnu garažu na bočnoj strani zgrade.
Krv mi je gorjela u venama, navukao sam kapuljaču preko glave i gurnuo
vrata. Mlakonja od prije bio je iza svog stola. Opet se živ usrao i izvukao pištolj
na mene, ponovno. Pojurio sam prema stolu bez da sam se trznuo.
Trofej Knjiga 63
 Cijev pištolja bila je pritisnuta uz moja prsa dok sam uz tresak spuštao teglu
na stol. Oči pizduna poletjele su dole, prema tegli, a onda natrag prema meni.
Pomičući se sa stolca na koji je smjestio svoju debelu guzicu, pokucao je na
bočna vrata.
„Yiv!“
Oči su mi plamtjele, čeljust mi je bila napeta, a moji dlanovi još uvijek su
stiskali teglu. Bočna vrata iznenada su se otvorila Yiv je ušao, bijesno namršten
prema tipu iza stola.
„Što?“ ispljunuo je Yiv, a onda me vidio kako stojim pokraj stola. Njegov se
izraz promijenio u sekundi, oklijevao je trenutak prije nego što je upitao, „Imaš
novac?“
Gurnuo sam teglu ispred sebe i jednom mu kimnuo glavom. Yiv je zakoračio
naprijed, i ne prebrojavši novac, gurnuo teglu drugom tipu. „Odnesi to šefu u
ured.“
Tip je nestao, a Yiv je podignuo pult. Trznuo je bradom, signalizirajući mi da
uđem. Slijedio sam Yiva, upijajući zvukove udaraca u vreću i gunđanja
muškaraca koji su trenirali. Koža me peckala od potrebe za treniranjem – snažan
poriv da izgradim svoje tijelo u odbačeno oružje koje je postalo, kako bih
zadržao fokus i ubio.
Metal mojih šiljastih boksera težio je malo jače u mom džepu, podsjećajući
me na zadatak koji sam morao obaviti, na borbe koje sam tek trebao dobiti.
Yiv me odveo u prostoriju ispunjenu desecima muškaraca, ali moje oči tražile
su samo jednog i jedinog… i tu je bio, u samom središtu, njegovo veliko tijelo
vježbalo je na metalnim stubama za uspon. Šake su mu bile omotane oko
metalnih šipki, koristio je snagu gornjeg dijela tijela kako bi se uspeo po
metalnim stubama, učinkovitošću kakvu nikad prije nisam vidio.
Pobrinuo sam se da mi kapuljača ostane nisko spuštena preko čela.
„Dobit ćeš trenera, možeš koristiti teretanu cijeli dan i javit ćeš se jebeno
svaki put kad ti kažemo. Jedeš ovdje, uzet ćeš što god ti jebeno kažemo da
napumpaš u sebe i nećeš se žaliti,“ rekao je Yiv, vodeći me prema stražnjoj sobi.
Pogledao je natrag u mene, vidjevši da mi je pozornost na Durovu, nacerio se,
pokazujući u njegovom smjeru. „To je moj borac, Alik 'Mesar' Durov. On je
onaj kojeg svi žele pobijediti. Peterostruki šampion. Tip je jebeni kralj u kavezu.
Taj jebeni zlobni gad nikad neće umrijeti.“
Nosnice su mi se proširile od bijesa kad je Durov pao na pod. Izvukavši
bodež, okrenuo se prema mrtvoj svinji koja je naopako visjela na kuki
pričvršćenoj od krov. Bilo je potrebno samo nekoliko savršeno preciznih
udaraca da Durov presiječe svinju na pola. Zakoraknuo je unatrag, prsa koja su
se teško podizala, očiju osvijetljenih tom zaraznom vatrom nasilja, s oštricom s
koje je kapala krv pokraj njegovih nogu.
Gad će umrijeti, pomislio sam.

Trofej Knjiga 64
 Kao da je osjetio moj bijes, moju mržnju prema čovjeku za kojeg sam se
zavjetovao da ću ga uništiti, Durovov psihotični pogled pokušao je sresti moj, ali
kapuljača je sakrivala moje oči. Oči su mu se suzile dok je zurio dole u mene.
Ruka koja me uhvatila za rame, natjerala me na reakciju. Desnom rukom sam
uhvatio za zglob, okrenuo se i pribio napadača od zid, ruka mu se gotovo
slomila dok sam je savijao iza njegovih leđa.
„Hej. Yiv je!“ rekao je prigušen glas. Bio je to trener, pa sam ga pustio i
odstupio. Yiv se okrenuo i prešao pogledom gore i dolje po mom tijelu.
Otresajući rukom, rekao je, „Brz si. Dobro. Moraš biti brz ovdje u Tamnici.“
Nisam odgovorio i Yiv je nastavio niz hodnik. Još uvijek osjećajući Durovove
oči na sebi, bacio sam pogled unatrag, stajao je naslonjen na metalne stube,
promatrao me.
Gledaj me, pomislio sam. Pogledaj muškarca koji će te zaklati.
Yiv me odveo u stražnju sobu u kojoj se pijani muškarac zavalio u sjedalo, u
jednoj ruci stišćući bocu votke. Yiv je opsovao i udario nogu pijanog muškarca.
„Diži se kurvin sine!“
Pijani muškarac je frknuo i probudio se, njegove mutne oči odmah su se
spustile na mene. „Što je?“ upitao je, jakim naglaskom.
Yiv je posegnuo prema naprijed i podigao ga na noge, napola prazna boca
votke pala je na pod. Yiv se okrenuo prema meni, a pijane, ne fokusirane oči
srele su moje, Yiv je pokazao prema treneru. „Viktor, imaš borca.“
Trener – Viktor – je izgleda to čuo. Prolazeći okrznuvši Yiva, Viktor je stao
točno ispred mene. Usne su mi se izvile dok mi je stariji muškarac opipavao
mišićave ruke i koračao oko mene kako bi provjerio jesam li u dobroj formi.
Viktorove oči su se suzile. „Tvoje ime?“
Tupo sam zurio u pod. „Nemam ime.“
Yiv se okrenuo prema izlaznim vratima, ali čuo sam njegov jebeni,
podrugljivi smijeh. „Imaš tjedan i pol treninga do natjecanja. Prijavit ćeš se
ovdje svako jutro, i ne odlazi dok ti ne kažemo da možeš. Potpisao si za ovo.
Sada te posjedujemo. Pripadaš Tamnici. Odeš li, ubit ćemo te. Budeš li govorio
o ovom mjestu, ubit ćemo te.“
„Shvaćam,“ odgovorio sam.
Yiv se ponovno nasmijao i pogledao u Viktora, a zatim u mene. „Nikad nije
imao borca koji je uspio proći prvu rundu.“
Otkopčavajući svoju majicu s kapuljačom, držeći pogled nisko spuštenim, iz
svog perifernog vida vidio sam kako Yivov osmijeh pada dok je upijao moje
rasparano, puno ožiljaka, tetovirano tijelo.
„Nikad prije nije imao borca poput mene. Ja donosim smrt.“
Yiv, na jedan kratak trenutak, izgledao je zabrinuto, a onda je odmah izašao
kroz vrata. Začuvši Viktora kako hrče iza mene, zaljuljao sam se, zgrabio ga za
košulju i pribio ga od zid. Lice mu je pocrvenjelo dok se trudio nešto reći.
„Što – „

Trofej Knjiga 65
 „Slušaj me i dobro me slušaj. Jebeno te ne trebam. Ovo ću dobiti sam. Sam ću
ubiti Durova.“ Viktorove oči iznenada su se zapalile.
„Želiš Durova?“
„To je jedini razlog zbog kojeg sam ovdje,“ zarežao sam.
Viktor se pokušao nasmiješiti, ali ispustio sam ga na pod. Posegnuvši u
džepove svoje majice, izvukao sam boksere i stavio ih na svoje prste; odmah
sam se smirio. Ovo oružje bilo je dio mene.
Viktor se othrvao na noge, širom otvorenih očiju zurio je u moja prsa, sva
boja mu se povukla s lica. „Št- što si r- rekao kako se z-zoveš?“ mucao je.
Odbacivši svoju majicu i dalje sam držao pogled usmjeren prema dolje,
primijetio sam policu ispunjenu zalihama. Koračajući preko sobe, podignuo sam
staklenku s nazivom 'Crno oko', uronio prste u mazivo i razmazao crnilo ispod
očiju.
Istežući ruke, osjećajući poznat osjećaj opuštanja udova, ponovio sam,
„Nemam ime.“
„Nemaš ime? Kako te je itko ikad zvao?“ Viktor je upitao iza mene.
818, pomislio sam, ali nisam se usudio izgovoriti to naglas. Uhvativši svoj
odraz u ogledalima naslonjenim na zid, vidio sam tetovažu koju su stražari
prisilno utisnuli na moja leđa. Spustivši se na pod, započeo sam s nekoliko
ponavljanja sklekova.
Kad sam ugledao Viktorove noge, nakratko sam zastao kako bih rekao, „Raze
(Uništen) . Jedino ime kojim su me ikad zvali jest Raze. Jer ću uništiti sve jebače
koji mi stanu na put.“

Trofej Knjiga 66
 POGLAVLJE 9
KISA

„Jeste platili Federalce? Jesu li veliki igrači u igri sve tri noći? „ pitala sam
Taliju preko mobitela kad sam izašla sa stražnjeg sjedala automobila i zaputila
se prema teretani do svog ureda.
„Da i da. Sve je sređeno.“ narogušeno je odgovorila. Talia je bila učinkovita i
jednako kompetentna kao i ja u uređivanju događanja vezanih za borbe. „Još
uvijek smo s jednim borcem manje. Kako se snalazimo s tim?“
Stisnula sam nos dok sam teško sjedala iza svog stola. „Danas sam na tome.
Yiv je spomenuo kupljen ulazak, neki tajanstveni veliki psiho koji je bio
zainteresiran, pa ću pokušati s tim.“
Talia je pomagala Ivanu s financijama, sponzorima i muškarcima koji su
potraživali nepodmirene dugove. Nikad nije prisustvovala borbama. Nakon što
je prije nekoliko godina izgubila brata, nije se mogla nositi s nasiljem i smrću.
„Dobro,“ odgovorila je Talia uz olakšanje. „Sad kad smo to sve riješili, kako
se osjećaš poslije one noći? Činila si se tihom sinoć u crkvi, zapravo, previše
tihom.“
Želudac mi se stegnuo na njezine riječi, uzdahnula sam, prateći vrhom prsta
čvorove drveta na radnoj površini svog stola. „Dobro sam, Talia. Znaš zašto sam
bila tiha. I ti si bila. Taj datum… previše je težak…“ zastala sam, a onda
nastavila, „Osjećam kako mi se srce svake godine razbija sve više i više. Ljudi
kažu da vrijeme liječi, ali to je sranje. Vrijeme samo čini da mi nedostaje još
više i ta praznina u mom trbuhu koja je tamo već godinama, samo se još više
širi.“
Talijin teški uzdah odjeknuo je preko mobitela. „Znam. Mrzim taj dan svake
godine. Mama ne prestaje plakati, a tata ne pomaže; sakrije se u svom uredu.
Uvijek je takav jebeni nered i svi gledaju u mene da to nekako popravim, kao da
mogu promijeniti ono što je učinio. Kao da ga mogu vratiti natrag iz mrtvih.“
„Aha,“ rekla sam, ne znajući što drugo reći.
Samo tišina je dolazila s drugog kraja linije.
„Jesi dobro, Tal?“ upitala sam.
Mogla sam se zakleti da sam čula šmrcaj, djelić emocije od moje inače ledene
prijateljice, ali Talijin veseli glas ubrzo se začuo s druge strane. „Uvijek sam
dobro, Kisa, uvijek. Znaš me. Imam debelu rusku kožu. Dakle,“ rekla je,
prebacujući razgovor, kao da te riječi nisu nikad izgovorene među nama. „Jesi
ikako vidjela svog spasitelja beskućnika? Znam da si prošlu noć opet otišla s
ocem Kruschevom.“ Talijin glas bio je prigušen, kao da je skrivala našu
raspravu od bilo koga tko je mogao slušati.
Zakrivila sam glavu, pazeći da su vrata zatvorena za prometnu teretanu. Tada
je Talia prekinula moju tišinu.

Trofej Knjiga 67
 „Što se dogodilo?“ upitala je, s naznakom uzbuđenja u svom glasu. „Znam
tu pauzu s tišinom, Kisa!“
Uzimajući duboki udah, izlanula sam, „Vidjela sam ga opet sinoć.“
„Kisa!“ Talia me kudila. „Nisi valjda! Ako Alik sazna… jebem ti, poludjet
će!“
Zatvorila sam oči u panici, a onda opet izlanula, „I dala sam mu deset
somova…“
Bila sam poput suhog grma cvijeća koje se kotrljalo uredom za vrijeme
Talijine tišine s druge strane našeg razgovora.
„Talia?“ zazvala sam, nesigurna je li poklopila.
„Kisa… koji vrag se događa?“
„Spasio mi je život. I rekao mi je da mu treba deset tisuća. To je za nas ništa,
Talia. Znaš to. Tako da sam mu dala novac.“
„Jednostavno si mu ga dala? Bez pitanja?“ upitala je Talia u nevjerici. „To je
vjerojatno bilo za drogu!“ utvrdila je.
Trnci su mi prošli kralježnicom, tvrdoglavo odbijajući njezin stav. „Ne – „
„Ne? Misliš, znaš za što mu treba?“ umiješala se.
„Rekao je da je za…“ progutala sam, znajući koliko će to prokleto mračno
zvučati.
„Što?“ navaljivala je.
Duboko sam udahnula i rekla, „Osvetu…“ pustila sam da riječ ostane visjeti u
zraku. Čak i na daljinu, mogla sam osjetiti Talijinu brigu, njezinu brigu za moju
sigurnost i možda za moj zdrav razum.
„Osvetu?“ tiho je pitala. „Prema kome zaboga?“
„Ne znam,“ šapnula sam, osjećajući se budalasto. „Ali ja…“
„Ali ti što?“
„Vjerovala sam mu. Osjetila sam da mu treba. Postoji nešto u tom tipu što me
zove njemu. Ne mogu objasniti. Osjećam… privučena sam s njim…“
„Kisa! Što je s tobom i tim tipom? Ponašaš se suludo!“
Kako bih mogla objasniti? Kako ikome objasniti neobjašnjivo?
Prizor kapuljače koja se povlači i otkriva njegove oči, beskrajno se
reproducirao kroz moj um. Usta su mi se otvorila da kažem Taliji da ima iste oči
kao…
Ali zaustavila sam se. Nisam mogla pričati o Talijinom mrtvom bratu. Nisam
joj mogla reći da ovaj muškarac ima iste oči… oči koje su usklađene s mojima.
Čak sam i potražila takvo stanje ranije ovog jutra, kad nisam mogla spavati –
Heterokromija. To je uobičajeno stanje očiju. Ali njegove oči bile su iste boje
kao Lukine, položaj tog stanja, ona mrlja moje plave u gornjem kutu njegove
lijeve šarenice…
Kriste! Možda doista jesam ludila! Pritisci zbog življenja ovakvog života
uzrokovali su moj slom.

Trofej Knjiga 68
 „Kisa?“ Talijin glas sada je bio vedriji. „Je li ovo sve zbog udaje za Alika?
Ponašaš se ovako jer se planovi počinju pretvarati u stvarnost? Jesi sigurna da
želiš to?“
Nervozni smijeh prostrujao mi je grlom kad se Talija zaustavila, iznenada,
suze su mi ispunile oči. „Nemam izbora, Talia. Znaš da je to istina. To je
savršen brak, onaj za koji će se moj otac i cijela Bratva pobrinuti da se dogodi.
Samo, ja…“
„Što?“ pitala je Talia.
Slana suza kapnula mi je niz obraz. Obrisala sam je, kažnjavajući samu sebe.
“Uvijek sam sanjala da ću se udati za…“
„Luku,“ Talia je suosjećajno dovršila.
„Znam. Glupa sam. Imam dvadeset pet, a ponašam se kao dijete.“
„Ne,“ blago je rekla Talia, „Jednostavno imaš slomljeno srce. Ponekad, nikad
ne zacijele. Ali…“
Zagrizla sam svoju donju usnu kako bih se zaustavila od ridanja na glas.
„Što?“ šapnula sam.
„Ponekad, kad se srce slomi, počne puštati svjetlost.“
„Tal.“ Tiho sam plakala, ovaj put dopuštajući suzama da padnu.
„Slušaj, Kisa, znam što si osjećala za mog brata.“ Progutala je jecaj i
nastavila, „I on je volio tebe, također. Bilo je kao da ste samo vi u svijetu onog
drugoga. Nitko drugi nije postojao. To je bilo čudno s obzirom da ste bili tako
mladi.“
Srce mi je opet palo.
„Ali moram ga pustiti. Moram se udati za Alika. To je ono što govoriš, zar
ne?“
„Ne! Mislim, da. Mislim…“ Talia je pročistila grlo. „Moraš nastaviti dalje,
zbog svoje vlastite sreće, ali nije tajna da ne volim Alika. Previše je posesivan
prema tebi, Kisa. On… plaši me. Bojim se, za tebe.“
Tijelo mi se napelo, osjećala sam poriv da obranim Alika, da ga zaštitim. „Ali
on me treba, Tal. Ne bi se mogao nositi s problemima da nije mene. Zamisli za
što bi bio sposoban da ja nisam u blizini da ga smirim.“
„Znaš koliko to sjebano zvuči, zar ne?“ Talia je zaprepašteno uzvratila.
„Ali nije nimalo manje istinito. To je sve što znam već jako dugo. Više ne
znam kako biti bez njega.“
Talia je uzdahnula. „U redu, Kisa. Dovoljno si stara da sama odlučuješ.“
Kimnula sam iako me nije mogla vidjeti.
„Dobro, pa, moram napraviti još posla danas. Čečeni su prisutni ovu sezonu.
To znači puno novca, Kisa, što znači da ne smije biti zajeba. Obavještavaj me o
novom borcu. Bit će gusto. Otac je zabrinut.“
„Hoću. Čujemo se kasnije, Tal.“
Poklopila sam i naslonila se natrag u svoju stolicu. Začulo se kucanje na
vratima. „Uđi!“ povikala sam, Yiv je provirio glavom kroz vrata.
„Gospođice Volkova, imamo kupljen upad. Upravo sad trenira s Viktorom.“

Trofej Knjiga 69
 Ogroman osjećaj olakšanja prošao je mojim tijelom, zgrabila sam olovku.
„Hvala Bogu. Imamo li ime?“
Yiv je slegnuo ramenima. „Viktor kaže da je sam sebe nazvao Raze.“
Oči su mi odlutale s notesa, namrštila sam se na Yiva. „Raze?“
„Kaže da nema ime. Sam se nazvao Raze.“ Yiv je otvorio vrata. „Sad je na
utezima ako želite razgovarati s njim.“
Kimnula sam glavom i dodala ga na popis na najnižu razinu. Novaci, osim
ako moj otac nije odobrio, uzimali su rane borbe, borbe za manje novca. I nije
bilo neobično za borce da nemaju ime; ponekad su radije koristili alias. Jedine
osobe dovoljno lude da se upuste u borbe do smrti, bili su kriminalci, serijske
ubojice, oni koji otplaćuju dug prema svome sponzoru, ili stvarno sjebani. Bila
sam sigurna da je Alik prošao nekoliko ovih kategorija…što je samo po sebi bila
uznemirujuća misao.
Osjetivši da mi treba šetnja, odlučila sam otići provjeriti tog novog borca.
Otvorivši vrata, prošetala sam malom, privatnom prostorijom s utezima, u kojoj
su borci vježbali. Ponosila sam se kvalitetom natjecatelja ovu godinu. Muškarci
su bili nemilosrdniji i brutalniji od svih koje smo mogli osigurati posljednjih
godina.
Ugled natjecanja u Tamnici iz godine u godinu je rastao u mračnom svijetu
podzemnih kockarskih krugova. Tamnica je imala prestiž veći nego ikada, što je
značilo više novca. Činjenica da su Byki mog oca bili ovdje dan i noć dok se
teretana ne zatvori, poredani uza zidove teretane svojim masivnim tijelima i
gomilama AK pušaka, govori o mentalnom stanju ovogodišnjeg izbora boraca.
Otac više ne želi borbe koje su izbijale prije mečeva, ne želi prijevremene smrti
– što se događalo svake godine. I definitivno nije želio da ja budem ugrožena, a
što je s obzirom što su neki natjecatelji učinili u prošlosti, bila jedna od
mogućnosti.
Držeći glavu spuštenu od požudnih pogleda boraca, zaputila sam se prema
stražnjoj prostoriji u kojoj je novak trenirao. Začuvši razgovijetan zvuk stenjanja
i udaranje metalnih utega jedan od drugi, prošla sam kroz vrata i bila dočekana
dominantnim prizorom širokih muških leđa, leđa punih opekotina i ožiljaka,
crvenih tragova i odignute bijele kože. Imao je ogromnu tetovažu preko svojih
glomaznih ramena na kojoj je pisalo, 'UNIŠTEN'.
Novi borac dizao je utege, njegovi isklesani i definirani mišići napinjali su se i
savijali. Bio je u sjajnoj formi. Savršen dodatak Tamnici.
Viktor me primijetio kako ulazim. Pomaknuo se ispred borca, brojeći njegova
ponavljanja na ploči, kako bi me pozdravio. „Gospođice Volkova,“ rekao je
Viktor prilazeći mi, dok sam ja i dalje nastavljala zuriti u Uništenog.
Borac nije prestao dizati utege, a ja nisam prestajala zuriti. Pokušala sam
otvoriti usta kako bih nešto rekla Viktoru – o napretku borca, njegovoj statistici,
je li bio imalo dobar u kavezu, što je izabrao kao svoje oružje – ali zanijemila
sam promatrajući ga kako diže toliko nevjerojatnu težinu s toliko žestokim
intenzitetom. Bedra su mi se stegnula, osjetila sam bazen vlage između nogu.

Trofej Knjiga 70
 Pročistila sam grlo i prešla rukom preko čela. Ne znam što mi se događalo u
posljednje vrijeme, ali žudnja za drugim muškarcem nije… normalna.
Pretvarala sam se u kurvu.
Viktor me lagano gurnuo i pružio mi ploču da pročitam. Dok sam prelazila
pogledom preko statistika novaka, oči su mi se raširile. Naglo sam podignula
pogled prema Viktoru koji je podigao obrve i kimnuo glavom. Jedini drugi
borac koji je tako naporno vježbao bio je… Alik.
Promatrala sam tetovaže i ožiljke koji su bili po cijelim leđima ovog
muškarca. Ustuknula sam na prizore nekih: zli klaunovi koji se smiju, riječ
'UNIŠTEN' koja su napisana slovima koja se jednostavno mogu nazvati
sotonskim i demonskim. Samo njegovo tetovirano ime govorilo mi je kakav je
muškarac – smrtonosan, neumoljiv, rođeni ubojica. Ali tetovaža ispod toga ono
je što me zapanjilo: izgledalo je kao stotine i stotine oznaka naslaganih na dnu
leđa, koje su se nastavljale oko njegovih leđa, a pretpostavljam, i preko
njegovog trbuha.
Naglo sam progutala, nagađajući što predstavljaju te oznake. Smrt. One su
bile brojevi ljudi koje je ubio.
Neobičan osjećaj uvukao mi se u trbuh, dok sam po prvi put razmišljala o
tome. Ovo je netko tko bi mogao biti suparnik Aliku. Alik je bio tako jak i
nepobjediv u kavezu. Nikad nisam razmišljala o tome da bi mogao izgubiti meč;
ta mogućnost uopće mi nije pala na pamet. Ali ovaj tip, barem na papiru, doista
bi mogao biti dostojan protivnik.
Morala sam reći ocu. Uništen nije pripadao nižim redovima. Ako se može
boriti jednako dobro kao što diže utege, trebao bi biti pri vrhu. Bilo bi od
pomoći kad bismo uspjeli steći predodžbu o njegovoj prošlosti, o priči iza
njegovog imena.
„Raze?“ Povikao je Viktor dok sam zapisivala bilješke na svom bloku. Začula
sam lupkanje po podu. „Moraš se upoznati s gospođicom Kisom Volkov. Ona
ovdje vodi stvari, za svog oca. On vodi cjelokupno postrojenje.“
Uništen se okrenuo licem prema meni; osjećala sam kao da je zapuhao olujni
vjetar. Privukao mi je pažnju. Zapisujući zadnje bilješke na papir, podignula sam
pogled kako bih vidjela krupnog muškarca, glomaznih mišića kako stoji
zadihan, sa znojem koji se slijevao s njega. Oči su mu bile spuštene, crna smjesa
bila je razmazana ispod oba njegova oka, kako bi ih prikrio. Ali poput čarolije,
želja da on podigne svoj pogled, ostvarila se. Podigao je glavu, pronašla sam se
kako gledam u par smeđih očiju, lijeva šarenica bila je zamazana tragom plave
boje… moje plave, bojom mojih očiju…
„T – ti?“ prošaptala sam dok sam upijala ovog muškarca. To je on. On! Svih
sto dvadeset kilograma. Preplanula kože prekrivena ožiljcima, oznakama i
sadističkim tetovažama. Vidjela sam bljesak prepoznavanja u njegovim očima,
ali u sekundi, pogled mu je opet otupio, kao da me blokirao, kao da je blokirao
sve osim bijesa koji je skrivao. Ostala sam bez daha dok su se njegovi
oblikovani trbušni mišići stezali od mog temeljitog proučavanja, njegova

Trofej Knjiga 71
nabrekla bedra stiskala pod mojom pažnjom, a čeljust snažno zatvarala što sam
više zurila.
A njegovo lice? Napokon sam mogla proučiti njegovo lice na svjetlu, i moj
Bože… bio je prekrasan. Bez da sam namjeravala, usne su mi se željno
razdvojile, napustilo ih je tiho šištanje. Razeovo čvrsto lice bilo je prekriveno
tamnom dlakom, tri velika ožiljka nagrđivala su njegovu kožu, jedan duž obraza,
jedan svinut ispod čela i jedan pod lijevim okom. Ali nisu ga učinili manje
zgodnim. Ne, Raze se ne može opisati kao zgodan. Grub, sirov, mračan, opasan,
zastrašujući…suprotno od zgodnog. Ali bez obzira na to, nisam mogla skinuti
pogled s njega.
A onda su te smeđe oči s primjesom plave, zabuljile tako gorljivo u moja prsa,
prsa koja su se za nijansu teže podizala, odajući efekt koji je imao na moje
izdajničko tijelo. Bradavice su mi se ukrutile, previše osjetljive za materijal
moje potkošulje. Dodir tkanine slao je trzaje zadovoljstva na moj klitoris,
morala sam se boriti protiv nagona da spustim ruku na svoju picu, da dlanovima
prijeđem preko nabreklog mesa svojih dojki.
A onda je jedna misao probila kroz moj trans, kroz paklenu čaroliju pod
kojom sam se našla. Dala sam mu deset tisuća dolara. On je kupio upad. Dala
sam mu novac kako bi se osvetio… on je kupio upad u moju Tamnicu.
„Viktore, ostavi nas same,“ naredila sam prilično oštro, moj zahtjev dočekala
je tišina.
Zurila sam u Razea, a on je uzvraćao pogled, napetost je bila opipljiva između
nas. „Viktore, odlazi,“ opet sam zapovjedila.
„Gđice Kisa – „
„Viktore! Odlazi!“ Viknula sam. Čula sam Viktora kako je uzdahnuo i
napustio prostoriju, a onda i zalupio vratima.
Srce mi je udaralo u prsima poput bubnja, toliko silno da sam se bojala da ga
Raze može čuti jer je između nas bilo samo nekoliko koraka. Njegova veličina
bila je zastrašujuća, njegov hladni pogled smrzavao je do kostiju i morala sam se
boriti protiv poriva da mislim na Luku.
Ali ovaj muškarac nije Luka.
Osnažujući živce, upitala sam. „Zašto si ovdje?“
Razeove oči su zasjale, a usne su mu se stisnule, ali odgovor nije stigao.
Bijes je natopio moju krv, zakoračila sam bliže, uočivši kako su mu se mišići
na prsima napeli, prasnula sam, „Zašto?“
Režanje mu se otrgnulo iz grla, prišao mi je još bliže, toliko da sam osjetila
onaj prepoznatljivi svježi miris snijega na njegovoj koži, pomiješan s mirisom
njegovog vježbanja.
Udahnula sam kad se Razeova velika figura nadvila nad mene, natjeravši me
da ustuknem natrag, udarivši ramenima od zid. Usmjerila sam pogled prema
njegovom i zadržala dah.
Njegove smeđe oči su potamnile dok je zurio dolje u mene, crvenog lica.
„Raze – „

Trofej Knjiga 72
 „Osveta.“ Konopci i vene oko njegovih ruku, nabreknuli su od njegovog
odgovora.
„Prema kome?“ šapnula sam, promatrajući kako mala kap znoja klizi s
njegovog grla niz njegova prsa, prije nego što sam podigla pogled kako bih se
usredotočila na njegova usta. Usne su mu bile pune, a Kupidonov luk definiran.
Razeov dlan udario je zid pokraj mene, zarobivši me, a njegova glava spustila
se još niže, grudi su mi se podizale od blizine. Duboko je udahnuo, upijajući moj
miris. Lice mu se zacrvenjelo i na trenutak oči su mu se zatvorile, iskrivljena
linija naborala mu je čelo.
Raze se počeo tresti, mišići su mu se trzali, mogla sam vidjeti oluju kako raste
u njegovom ogorčenom izrazu kad su mu se oči ponovno otvorile.
„Prema čovjeku koji je lagao. Prema čovjeku koji mi je nanio nepravdu.
Osudio me. I pretvorio u ovo!“ Uspravio se prema natrag i udario po prsima.
Raze je otišao do vreće za udaranje i zabio svoje pesnice toliko snažno u nju da
je teški lanac sa stropa zaškripio. Raze je pravio kratke korake, naprijed –
natrag, naprijed – natrag, a ja sam ostala mirna uz zid, samo ga promatrajući.
„Što? U što te pretvorio?“ oprezno sam upitala i odmah požalila svoje pitanje
kad se učinilo da Raze odiše bijesom. Trnci su mi prošli kralježnicom.
Raze se naglo zaustavio i prešao svojim zamotanim rukama preko lica.
Njegova pozornost odmah se prebacila na mene, rekao je, „U ubojicu. Čudovište
koje treba krv, koje treba ubiti, osakatiti, zaklati.“
Ruke su mi sada drhtale, a pogled bio usredotočen na oznake brojanja. Raze
je očito uhvatio moj pogled. Pomičući se do klupe, uzeo je čelični bokser, po
izgledu očito često upotrebljavan, no šiljasti oštri noževi blistali su na
fluorescentnom svjetlu. Jecaj mi je pobjegao iz usta.
Raze je koračao prema meni, namještajući bokser na svoju ruku. Strah me
paralizirao na mjestu. Pokušala sam progutati jecaj. Raze se nije zaustavio dok
nije bio gotovo ispred mene, šaka stisnutih uz bok, desna ruka presvučena
čelikom podignula se kako bi prešla duž njegovog trbuha, trbuha prekrivenog
neujednačenim, jako urezanim oznakama.
„Moja ubistva,“ hladno je izgovorio, glasa koji je zvučao kao da je progutao
slomljeno staklo. Strah koji sam gajila duboko u sebi, pojačao se. Usredotočila
sam se na njegova usta, njegovo lice, i nisam vidjela ništa osim bijesa. U
njegovom pogledu nije bilo čovječnosti…ali te oči… te oči!
„Preko šest stotina,“ Raze je iznenada dodao, vraćajući me natrag u
sadašnjost. Pratila sam trag njegove ruke i shvatila što je upravo rekao.
„Šest stotina?“ uzdahnula sam.
Razeove usne izvile su se u ružan cerek. Ruka u bokseru se stisnula u šaku,
čula sam pucketanje prstiju dok se naginjao prema meni. „Preko.“
Razeova stopala ponovno su se nagnula naprijed, podignuo je ruku s
bokserom i približio je uz moj obraz. Nisam mogla disati dok je metal plovio
blizu moje kože, samo kako bih svjedočila kako je Raze spušta niz svoja gola
prsa i trbuh kako bi dodao još brojčanih oznaka.

Trofej Knjiga 73
 Zabivši šiljke u svoju kožu, krv je trenutno nahrupila, a on je povukao bokser
prema dolje kako bi napravio neurednu, neravnu crtu. Cijelo vrijeme, nije skidao
svoje smeđe oči s mojih. Željela sam zaplakati. Željela sam ga spriječiti da se
ozljeđuje. Željela sam gledati u te oči i pretvarati se da sam ovdje s Lukom.
Mojim dragim, prekrasnim Lukom, sa smeđim očima zamrljanim plavom koja
se podudara s mojom bojom očiju.
Ali ovaj muškarac, ovaj Uništeni, bio je sjeban. Previše sjeban.
On nije moj Luka, bez obzira koliko jako željela da je.
Oslobađajući torzo od šiljaka, Raze je usmjerio ruku prema meni, trznula sam
se, podižući svoju ruku koja je stiskala olovku i blok, kako bih obranila svoje
lice. Kemijska mi je otrgnuta iz stiska. Raze je stavio plastiku između svojih
zubi i prepolovio je na pola, ispljunuvši komadiće na pod. Tinta je počela kapati
po njegovoj koži. Usmjeravajući slomljenu kemijsku prema novoj rani, Raze ju
je zabio u porezotinu i ugurao tintu u otvorenu ranu.
„Raze!“ vrisnula sam. Borila sam se protiv nagona da izbijem kemijsku iz
njegove ruke. Ali Raze ju je ubrzo pustio iz ruke, i spuštajući usta do mog uha,
rekao, „Još jedno ubojstvo…tvoje ubojstvo, muškarac kojeg sam ubio zbog
tebe.“
Dok sam svladavala šok, Raze se povukao. Bacio je bokser natrag na klupu, i
vraćajući se upražnjenoj koncentraciji, podigao je utege i nastavio svoju rutinu.
Pljesnuvši se po prsima, koncentrirala sam se na svoje disanje. Što se dovraga
upravo dogodilo? Tko je bio ovaj muškarac?
Ugrabivši svoj blok, baš kad sam se spremala otići, goruće pitanje prosulo mi
se s usana. „Kome se točno želiš osvetiti?“
Raze je zastao, samo na trenutak, i ne okrenuvši se, izgovorio, „Durov. Alik
Durov iz Brooklyna, New York. Osveta. Ubiti.“
Ledenice su mi se spuštale niz kralježnicu dok je šištao to ime kao da pljuje
otrov, izjurila sam iz sobe, zanemarujući Viktora koji je bio naslonjen na zid,
odmah ispred, i zalupila vratima svog ureda. Okrećući ključ u bravi, pobrinula
sam se da nitko ne može ući.
Posegnuvši u svoj stol, izvukla sam mobitel i nazvala Taliju… upalila se
govorna pošta.
Kad se oglasio zvučni signal, tiho sam rekla, „Talia! Nazovi me. Hitno je.
Moramo razgovarati.“
Spustivši slušalicu, sjela sam iza svog stola, a um mi je počeo ponavljati ono
što se upravo dogodilo. Raze je bio uznemiren. Hladan. Bez osjećaja… A ja sam
bila ludo i neopozivo privučena s njim. Njegov svježi miris snijega, njegovo
grubo i sirovo lice, veliko tijelo… mišići, tetovaže… način na koji je režao dok
je govorio, ali…
Ali te oči. Gubila sam razum zbog tih očiju.
Želio je osvetu prema mom zaručniku. Poznajući Alika, to može biti zbog bilo
čega. Alik je tijekom godina izgradio vojsku neprijatelja.
Što ako ubije Alika? Što ako ove godine Alik izgubi?

Trofej Knjiga 74
 Čekala sam na tugu, bol, ali osjetila sam samo obamrlost.
„Za ljubav božju, Kisa!“ ukorila sam se, osjećajući se uzbuđeno od
razmišljanja o Razeu, o mogućnostima.
Ipak sam se pronašla kako mahnito otključavam gornju ladicu svog stola.
Kopajući ispod dosjea, moja ruka je pronašla hladan rub metala. Pobrinuvši se
da su rolete zatvorene, izvadila sam stari, izblijedjeli okvir i zagledala se u sliku
iznutra, prelazeći rukama preko stakla.
Slika je bila savršena: dvoje djece, jedna djevojčica, jedan dječak, jedna plaža
ljeti. Dječakova ruka bila je omotana oko ramena djevojčice, dok su se smiješili
izbliza jedno drugom. Njezine oči bile su svijetloplave, njegove najbogatije
smeđe, ali lijeva šarenica bila je zamrljana svijetloplavom bojom djevojčinih
očiju.
Odgovarali su.
Bog ih je stvorio na taj način kako bi prepoznali da su jedno za drugo kad se
rode, tako da uvijek mogu pronaći jedno drugo bez obzira gdje se nalazili na
Zemlji.
Podigla sam pogled i zurila u vrata, zamišljajući iste te oči na ubojici, u
drugoj prostoriji moje dvorane… Raze? Luka? Preplavio me topao osjećaj na tu
mogućnost. Ali ne, sigurno nije…
Nemoguće?
Bilo je nemoguće… zar ne?
Moj mobitel je zazvonio. Talia!
Uzimajući mobitel, javila sam se i rekla, „Talia… mislim da sam sjebala.“

Trofej Knjiga 75
 POGLAVLJE 10
RAZE

Moji mišići bili su bolni od težine utega, adrenalin mi je i dalje strujao

venama.
Jedan…
Te oči.
Dva…
Taj osmijeh.
Tri…
To lice.
Četiri…
Te dojke.
Pet-
Bacivši teške utege na pod, popeo sam se na klupu, stavio svoje boksere i
otišao do stupa uvezenog kožom. Radio sam na svojim udarcima, preuzeo me je
taj jebeni euforični osjećaj šiljaka kako se urezuju u stup.
Vizualizirao sam torzo, lice, jebeno samozadovoljno lice Alika Durova, ali ta
žena, šefica Tamnice, njezin miris omotan oko mene, trgali su moj pokušaj
koncentracije. Napokon sam stao i naslonio se na stup. Odmahnuo sam glavom
dok su mi umom prolazili bljeskovi slika. Pijesak, vruće vrijeme, moje usne
dodiruju tuđe. Ali nisam mogao razabrati lica, nisam se mogao sjetiti… Jebote,
nisam se želio sjetiti!
Imao sam jedan cilj. Jednu priliku da ubijem Durova, pod mojim uslovima, u
mom ringu.
Odmaknuvši se, podigao sam šake, ali lice Volkove opet je bilo tamo, u mom
umu, ne izlazeći iz mog jebenog uma. Kurac mi se ukrutio. Bio sam mahnit od
potrebe da svršim.
Ta žena.
Kad sam vidio da je napadnuta morao sam djelovati. Morao sam je spasiti.
Instinkt, osjećaj u nutrini natjerao me da slomim vrat toj pizdi.
A ona vodi ovaj ring? Ona jebeno vodi ovaj ring smrti!
Zarežao sam. Te bradavice, te čvrste sise koje se guraju od njezinu košulju.
Bacivši glavu unatrag, sklopio sam oči. Nikad nisam imao ženu. Nikad nisam
potonuo u ženin otvor. Nikad nisam poljubio usne žene. Ali njezine usne, želio
sam ih omotane oko svog kurca.
Borba. Usredotoči se na jebenu borbu! Nastavio sam si govoriti, ali moj
kurac je pulsirao, bolno osjetljiv. Nova tetovaža, oznaka mog nedavnog
ubojstva, tupo je kuckala. Ubio sam zbog nje. Prolio krv zbog nje… stranca,
nepoznanice.

Trofej Knjiga 76
 Frustrirani urlik nakupljao mi se u grlu. Povukavši šaku unatrag, agresivno
sam udario u stup koji se zaljuljao od siline udarca. Koža se rascijepila, a drvo
rasprsnulo.
Strgnuvši svoje boksere, odjurio sam u kupaonicu i zaključao se. Naslonio
sam se na zid i svukao svoje kratke hlače. Uhvativši svoj kruti kurac, počeo sam
snažno pumpati, stenjući od senzacije.
Zatvorio sam oči. Lice Volkove bilo je ovdje, njezine ružičaste usne
razdvojene, plave oči gledaju u mene, ukrućene bradavice, bedra koja se stišću i
vrućina na njezinom jebenom prekrasnom licu.
Zarežao sam dok sam se brže obrađivao, bokovi su mi se ljuljali naprijed –
natrag dok sam je zamišljao kako se savija, skida gaćice, a ja tonem sa svojim
kao stijena tvrdim kurcem u njezinu stražnjicu. Bila je topla i vlažna, hvatala je
moj kurac poput škripca.
Zadržao sam dah dok se vrućina penjala uz moj kurac. Jaja su mi se stegnula,
i udarivši stisnutom rukom o zid, svršio sam žestoko, prsa mokrih od znoja i
teškog, halapljivog disanja.
Otvorio sam oči, sabrao se, i obrisao spermu s ruke. Izašao sam iz kabine i
primijetio Viktora kako se nadvisuje nad vrećom za udaranje, znatiželjnog
pogleda na licu.
Prilazeći klupi, opkoračio sam je i legao, zgrabivši utege. Viktor je pročistio
grlo.
Zanemarujući seronju, podigao sam šipku i velike utege s postolja kako bih
započeo s ponavljanjem.
Netko, vjerojatno Yiv, pokucao je na vrata i naredio, „Raze, odmah van.“
Vraćajući utege natrag na postolje, ustao sam i uputio se prema širokom dijelu
teretane, pogleda suženog i prizemljenog. Ugledao sam borce, željne da puste
krv, poput divljih životinja koje su držane na povodcu, s trenerima koji stoje sa
strane i promatraju.
Tada mi se krv pretvorila u led kad sam ugledao Durova kako se probija kroz
gomilu, očiju suženih prema meni.
Ostao sam nepomičan, boreći se s neodoljivim porivom da pojurim prema
naprijed i slomim mu vrat. Ali želio sam da njegova smrt bude otegnuta, stvarno
spora i ponižavajuća. Durov je kvrcnuo vratom s jedne na drugu stranu. Još
nisam imao sjećanje na to kako je lagao, kako me osudio na Gulag, ali bolio me
kurac. S vremenom ću se sjetiti. Svaka nit moga bića govorila mi je da ovaj
kurvin sin mora umrijeti.
Alik se šepureći zaustavio točno ispred mene, njegova bosa stopala došla su u
moj vidokrug. Zadržao sam bradu spuštenom, dok sam proučavao svaki njegov
pokret perifernim vidom. Građen je za borbu do smrti. Ali jebeno sam i ja.
„Raze je li?“ upitao je, mogao sam čuti kako mu cerek razvlači tanke usne.
Nastavio sam zuriti u pod, moja tišina ga je natjerala da krene prema naprijed.
„Što je, ne možeš pogledati u prvaka? Muškarca koji može ubiti sve seronje na
ovom natjecanju?“ Nisam reagirao, iako mi je krv ključala iznutra. „Ulazi u

Trofej Knjiga 77
jebeni kavez,“ naredio je Alik. Jedan od trenera otvorio je čelična vrata
osmerokuta, i bez oklijevanja, ušao sam unutra.
Stao sam u centar i zagledao se u protivnika. Alik je trznuo bradom u smjeru
tamne figure s njegove desne strane, borca dvostruko većeg od mene, ali to me
nije impresioniralo.
„Ulazi s njim.“
Trener borca pokazao je na vrata, ostao sam miran, očiju zaključanih na pod,
čak i kad sam osjetio prisutnost borca kako ispunjava kavez.
„Turčin, prvak kineskog podzemlja,“ rekao je Alik. „Da vidimo što znaš. Prvi
čovjek koji nokautira, pobjeđuje.“
Stisnuo sam ruke u šake upravo kad je Turčin napao, njegova velika, teška
stopala odskakala su od pod kaveza. Nakrivio sam glavu kako bih ga pogledao,
nepomičan, promatrajući njegove spore pokrete suženih očiju, pogled mi se
usredotočio na njegov slabi i neiskusni napad.
Turčin je nasrnuo i podignuo šake da udari. Sagnuvši se, udario sam ga u
bubreg, a zatim i u čeljust, prije nego što je uopće imao priliku reagirati.
Okrećući se, polako sam se odmaknuo, pogleda opet uprtog u pod, kad sam
začuo kako Turčin udara u pod – nesvjestan.
Ostali borci postali su nemirni, gomila psihopata je izvikivala, željni
suprotstaviti mi se. Podigao sam pogled, siguran da Alik odavde nije mogao
vidjeti moje oči premazane crnilom.
Alikove oči blještale su od gnjeva. Okrenuo se prema plavokosom borcu i
povikao, „Ti si sljedeći.“
Plavokosi tip ušao je u kavez dok je Turčinov trener izvlačio njegovu
nokautiranu guzicu van. Plavokosi mi nije dao vremena da se pripremim.
Naletio je na mene punom snagom. Dok se spremao oboriti me, brzo sam se
okrenuo. Uhvativši ga za vrat, iskoristio sam njegovu inerciju kako bih zabio
njegovu tešku lubanju u kruti metal kaveza. Zatim sam ga natjerao natrag,
zabivši njegov nos u svoje koljeno. Tip se srozao na pod, a oko njega se već
formirao bazen krvi.
Uspravivši se, obrisao sam krv sa svojih ruku od svoj torzo. Opazio sam
Durova kako se pjeni na svom mjestu. Vidio sam kako mu pogled trza u lijevo.
Pratio sam njegov smjer pogleda, i moj pogled je pao na Volkovu koja je izašla
iz svog ureda. Njezino lice, koje je odavalo šokiranost, upijalo je prizor. Zatim
su njezine ogromne plave oči srele moje, još jednom zaključani silom koja nas je
vukla jedno prema drugom, koja je pulsirala između nas.
Kretnje sa strane vratile su mi pozornost natrag na Durova, koji je jurio prema
kavezu. Mišići su mi se talasali dok sam se pripremao za njegov napad.
Iznenada, glasno pljeskanje iz stražnjeg dijela prostorije, zaustavilo je Durova u
njegovim kretnjama.
Sjedokosi muškarac iskoračio je naprijed. Nosio je dugački crni kaput i
odijelo, njegove uzbuđene oči nijednom nisu odlutale s mene. Durov je

Trofej Knjiga 78
problijedio kad je muškarac zakoračio prema naprijed. Zurio je u mene, zubi su
mu bili stisnuti od frustracije, a vene na prsima plesale ispod mesa.
I on me je želio mrtvog.
Jebeno savršeno.
„Alik, da se nisi usudio ući u taj kavez,“ muškarac je rekao, a onda pogledao
u Volkovu i moja krv je počela ključati. „Kisa, dođi,“ naredio je.
Kisa…
Kisa je sagnula svoje zajapureno lice, prišla i stala pokraj njega.
„Kupljeni upad?“ upitao je, dok su mu hladne oči upijale moju figuru. Oči su
mu se suzile kad se usredotočio na broj – 818 – tetoviran preko mojih prsa.
Spustio sam bradu, izbjegavajući kontakt očima.
„D – da,“ Kisa je zamucala.
Durov je zaurlao i udario najbliži zid, očigledno poludjevši. Čovjek nije ni
trepnuo, previše zauzet formiranjem osmijeha na svom oštrom licu. Ovaj tip
isijavao je moć; morao je biti glavni u svemu ovome, šef, Pakhan o kojem je
Viktor stalno govorio. Najmoćniji čovjek u New Yorku, nemilosrdan, tip s
kojim se ne smije zajebavati. „Prelazi na spisak glavnih,“ naredio je Kisi.
Kimnula je u znak slaganja.
„Jebeno neće!“ povikao je Alik dok se suočavao s Pakhanom, torza koji je
podrhtavao od naprezanja. Nervozna tišina spustila se na teretanu dok je Alik
bjesnio na mjestu. Brzinom svjetlosti, Pakhan je zgrabio Alikovo lice i gurnuo
ga natrag u mrežasti zid kaveza. Alik se zabio u metal, koji se savijao i zavijao
od siline udara.
„Pokazat ćeš mi jebeno poštovanje ili ćeš me natjerati da podignem ruku i
probušim ti lubanju.“ Pakhan nije podigao glas, držeći se hladno i smireno.
Uvijek sam one tihe smatrao najopasnijim protivnicima.
„Je. Li. Me. Razumiješ? Ovo je moj kavez, moj posao i jebeno ćeš naučiti
poslušati me.“
Alik je kimnuo, a Pakhan je odstupio. Namjestio je svoj kaput kao da se ništa
nije dogodilo, plavih očiju fiksiranih na mene.
„Silazi ovamo,“ naredio je.
Otvorio sam čelična vrata kaveza i prišao mu. Njegove oči procjenjivale su
svaki moj korak, dok nisam stao ispred njega, spuštene glave. Pakhan je kružio
oko mene, njegove ruke testirale su moje mišiće kao da sam komad mesa, dok je
odobravajuće kimao.
„Sviđalo mi se ono što sam vidio u kavezu. Ti si zvijezda i zaradit ćeš mi
mnogo novca.“ Okrenuo se prema trojici krupnih muškaraca koji su ga okužili,
ali ne prije nego što se sagnuo da poljubi Kisu. „Razgovarat ćemo kasnije.“
„Da, oče,“ poslušno je rekla.
Potom je uputio mračan pogled Durovu koji se još nije pomaknuo sa svog
položaja pokraj kaveza.
Za nekoliko sekundi, Pakhan je izjurio iz teretane a Yiv je povikao ostalima
da se vrate vježbanju. Ali ponovno sam mogao namirisati Kisu, njezin slatki

Trofej Knjiga 79
miris ispunjavao mi je nosnice i ukrućivao kurac. Ni ona se nije pomaknula,
njezine plave oči gledale su moje. Mogao sam osjetiti njihovu vrućinu. Njezinu
vrućinu. Kako je nešto vuče prema meni. Preletio sam pogledom preko nje samo
na sekundu.
„Nemoj je jebeno više pogledati ili ću ti iščupati oči iz lubanje!“ Durov je
prijetio dok je prolazio pored mene.
Durov se zaustavio pored Kise i uhvatio je za vrat, Kisa je zajecala od tog
poteza. Svako vlakno mojih mišića se ukočilo kad ju je trznuo na svoja prsa,
potežući je za kosu i zabacujući joj glavu unatrag dok joj je uzimao usta, suze
straha padale su iz njezinih očiju.
Slika mlade djevojke koja plače, jer je nasilne ruke zadržavaju na tlu i dječak
koji upućuje udarac drugom dječaku, štiteći je, proletjela mi je glavom, ali
nestala je kad se Alik otrgnuo s Kisinih usana i za kosu je odvukao u njezin
ured, dok mu se Kisa ispričavala svakim korakom na putu do ureda, sve dok nije
zatvorio vrata.
Želudac mi se stegnuo dok me ljubomorni bijes preuzimao. Morao sam
upotrijebiti svu svoju volju da ne upadnem u ured i strgnem Durova sa Kisinih
usana. Nesposoban svrnuti pogled s vrata ureda, čuo sam Kisu kako viče kad je
gurnuta da stakleni prozor, rolete su bile dovoljno rastvorene da vidim kako
Durov skida svoje kratke hlače, liže dlan svoje ruke i hvata je između nogu. Kad
su Durovove oči susrele moje, u njegovima je sjajilo luđačko posjedovanje,
zabio je svoj kurac u Kisu, uhvativši je za lice, baš kao što je njemu učinio
Pakhan.
Borio sam se s otrovnom mržnjom koja mi je natapala tijelo. Nešto u meni je
puknulo. Slika dječaka kako udara drugoga počela se osjećati previše stvarno.
Zakoračio sam naprijed, namjeravajući otrgnuti Durovovu jebenu glavu, kad se
ruka spustila na moju, zaustavljajući me u koracima.
Podižući pogled sa zdepastih prstiju omotanih oko moga zgloba, ugledao sam
Viktorovo uplašeno lice kako me gleda.
Odgurnuvši njegovu ruku sa svoje kože, gurao sam ga natrag sve dok se nije
spotaknuo. Nadvio sam se nad njega i rekao, „Da me više nikad jebeno nisi
dotaknuo!“
Viktor je ispružio dlanove u znak predaje i prebacujući se s noge na nogu,
nervozno mi dao znak da ga pratim u našu privatnu sobu za vježbanje. Bez da
sam bacio još jedan pogled na ured, slijedio sam Viktora, koračajući po prostoru
sobe dok je on zatvarao vrata.
„Reći ću ti nešto važno prije nego pogineš. Alik Durov je nasljednik Bratve,
zaručnik Kise Volkov, jedine kćerke Pakhana.“
Viktorove riječi samo su naložile moj bijes. Durov je posjedovao Kisu. Bila je
njegova. Nije mi se to sviđalo čuti. Jebeno sranje, osjećao sam se ubojito ludim
kad sam čuo tu činjenicu.
Želio sam je. Nisam imao razloga, nisam imao pojma tko je ta žena, zašto sam
bio privučen njome… zašto je sjebala moje vježbanje, ali želio sam je.

Trofej Knjiga 80
 Želio sam Durovov kurac izvan nje žestokim intenzitetom. Bio sam jebeno
izvan sebe na tu pomisao, na kratak prizor te pizde kako je jebe. Njezina guzica
pripada meni; ne može biti drugo objašnjenje. Njezin slatki miris, njezino
prekrasno lice… njezine plave oči zovu me da je zaštitim.
Žestoka, vruća bol presjekla mi je glavu, uzrokujući da mi se oči zatvore. Dok
sam pokušao disati kroz jaku glavobolju, intenzitet me bacio na jedno koljeno.
Moraš se držati podalje od Alika. Opsjednut je tobom i opasan je.
Pijesak.
Sunce.
Jedan dječak.
Jedna djevojčica.
Osjećaji.
Neobične emocije ispunile su mi unutrašnjost, tjerajući me da osjećam,
probijajući umrtvljenost.
Sjećanja..?
„Raze! RAZE! Čuješ li me dovraga?“
Snažno trepćući, vid mi se polako vraćao, uzdahnuo sam. Viktor se spustio na
jedno koljeno ispred mene. „Jesi u redu, sine?“
Neprestano udišući kroz sada popuštajući bol, duboko sam udahnuo i
prosiktao, „Ja nisam tvoj jebeni sin!“
„Slušaj,“ šapnuo je Viktor iznervirano, „Drži se podalje od Kise. Drži se
podalje od Durova dok ga ne sretneš u kavezu. Ne zajebavaš se s Volkov
Bratvom. Sve što ih okružuje jest smrt.“
Izdišući polako, rekao sam, „Ja sam smrt.“
Pogledao sam Viktora kutkom oka i vidio da je problijedio. Zatim mu je
pogled pao na broj na mojim prsima. Prsni mišići su mi se stisnuli, kao da mi je
tinta pržila kožu. Glava mi se nagnula u stranu, uočio sam kako je Viktor teško
progutao.
„Što?“ prasnuo sam i zgrabio ga za majicu.
„Odakle si došao?“ upitao je s očitom nervozom na rubu glasa.
„Izdaleka,“ rekao sam, sjetivši se mjesta za koje mi je čuvar rekao da je Gulag
smješten.
Zrnca znoja spuštala su se niz Viktorovu glavu dok je naginjao glavu prema
naprijed. Moje usne su se izvile na ovog patetično slabog muškarca s kojim su
me sparili, i podigao sam se na noge. Za nekoliko minuta bio sam pred
ogledalom, kontrolirajući snagu, dok je Viktor iza mene otvarao bocu votke,
stropoštao se u stolac i alkoholom se uljuljkao u san. Sa svakim pritiskom težine
od dvjesto pedeset kilograma, čuo sam kako Kisa plače dok je Durov jebe, vidio
Durovov cerek dok se nabija u nju, ližući dlan kako bih ga vidio.
Nekoliko sati kasnije, kad su svi napustili teretanu i svjetla bila ugašena,
ispuzao sam s mjesta gdje sam bio skriven u kupaonici i skvrčio se na prostirku
za vježbanje u svojoj privatnoj sobi za trening. Ova teretana sada će biti moj
dom, sve dok Durov ne bude mrtav.

Trofej Knjiga 81
 Kad sam zatvorio oči, vidio sam Kisino lice, a glas dječaka počeo je
odjekivati kroz moj um…
Moraš se držati podalje od Alika, Kisa. Opsjednut je tobom i opasan je…
Oči su mi se naglo otvorile, a slomljena slika fiksirala se na mjestu.
Kisa? Dječak je u sjećanju rekao Kisa.

Trofej Knjiga 82
 POGLAVLJE 11
KISA

Tamnica je bila puna. Muškarci, žedni kockati se velikim ulogama, pojurili su

u tunel koji vodi do vlažnog podzemnog skladišta na dokovima u Brooklynu.
Ovo mjesto je bilo dobro skriveno od javnosti, normalnih svakodnevnih ljudi
koji vole misliti da im se ništa grešno ne događa ispred nosa. Ljudi koji vjeruju
da su organizirane borbe do smrti fikcija, fantazija koja se pokazuje na TV-u.
Bili su sretni zbog svog nepoznavanja moje stvarnosti.
Ali ljudi koji su ovdje, sada, bili su zločinci, šljam društva. Dolazim ovdje
svaki dan, svaki tjedan, ali sljedeće su tri noći o onome što Tamnica doista jest –
glavni borci, muškarci koji nastupaju i umiru. Daju sve od sebe, prolijevaju krv i
crpe svoj posljednji dah na ovom mjestu.
Tamnica je bila ono po čemu je Bratva najprepoznatija. Ovo je bio najveći
kockarski ring na Istočnoj Obali.
Dok je Byki bio poredan na rubu podruma, kavez je bio središnja pozornica.
Ostala sam u stražnjim sobama, osluškujući lupanje nogu po starom, kamenom
podu. Uzbuđenje zbog prolivene krvi, zbog smrti, ispunilo je zrak.
Crveni kraljevi, moj otac i Ivan, bili su u svojim privatnim odajama, straga,
skriveni od pogleda, ali u mogućnosti nadgledati njihove pothvate i pritok
novca. Abram će biti s Alikom. Uvijek je lebdio u blizini, gurajući, podbadajući
ga, a zatim bi gledao svog štenca u kavezu.
Večeras je bilo osam okršaja, u potonjima je sudjelovao Raze, a zatim Alik.
Obojica su se žestoko borila, bili su vodeći borci. Očekivala sam da će obojica
pobijediti, ali ovdje u Tamnici, ništa nije bilo sigurna oklada. Alik je bio iskusan
i pun samopouzdanja, a Raze? Pa, Raze je bio potpuna nepoznanica, ali mjesto
je zujalo s iščekivanjem da ga vidi kako se bori. Otac je rekao Ivanu o njegovim
vještinama u kavezu i Ivan je podigao ljestvicu.
Raze je trenirao cijeli tjedan, moj otac je postao inventar u teretani kako bi ga
gledao. Brzo je postao očev favorit. Ta je činjenica samo učinila da Alik postane
još bjesniji, nestabilniji, posesivniji, a Abram također nije bio sretan zbog
novonastale situacije vezane uz konkurenciju njegovog sina.
A ja? Bila sam potpuno opsjednuta Razeom. Gledala sam ga kroz rolete svog
ureda kako vježba, kad Alik nije bio u teretani da me uhvati. Tijelo bi mi se
zapalilo samo od prizora njegovog golog torza koje se savija i uvija dok podiže
utege, sparira u kavezu, ili trči na traci. Srce bi mi nabijalo i često bih osjetila
vrtoglavicu, kao i magnet koji me privlačio prema tome muškarcu.
Prevladavao je u svakoj mojoj misli. Raze je uvijek bio prvi u teretani i prvi
koji je odlazio noću. Bilo je kao da uopće nije odlazio. Imao je jedan fokus:
postati najbolji borac kojeg smo imali. I pogoršavajući stvari, zurio je u mene
kad nitko nije gledao. Muškarci su razgovarali o Razeu. O tome kako nikad
nikoga nije gledao u oči. O tome koliko žestoko je vježbao. Ali kad bih
Trofej Knjiga 83
prolazila, kad bih morala razgovarati s trenerima, gledao bi me s tim svojim
smeđim očima s plavom mrljom, prateći svaki moj pokret, kao da je vidio samo
mene. Mišići bi mu se čvrsto napeli kad bih bila u blizini. Nosnice bi mu se
raširile dok bi udisao moj miris. Ali nikad ne bi govorio. Samo gledao…
Uvijek me promatrao, izazivajući trnce da se prošire mojom kožom poput
divlje vatre, budeći poznate nervozne/uzbuđujuće valove u mom trbuhu, koje
nisam osjetila još od rane tinejdžerske dobi.
„Pet minuta,“ naglo sam zazvala dok sam kucala na vrata prvog borca. Trener
je uzviknuo da me čuo, a ja sam nastavila dalje niz hodnik, prema Alikovoj sobi.
Trebao me je tamo prije svake borbe. Rekao je, ako me nije imao blizu, izgubit
će razum, ne može se fokusirati i ne može pobijediti. Rekao je da mora znati
gdje sam, kako bi me mogao čuvati na sigurnom. Istina je da me nije mogao
vidjeti oko drugih muškaraca, a Tamnica ih je bila prepuna. Bilo je lakše predati
se i učiniti kako kaže, nego da je pod stresom, što bi moglo utjecati na njegovu
predstojeću borbu.
Trebao me. Bilo je jednostavno.
Dok sam se približavala Alikovim vratima, bljesak pokreta privukao mi je
pogled. Vidjela sam Viktora kako odlazi iz Razeove sobe i naglo sam se
zaustavila. Raze je tamo, sam. Bila je to njegova prva borba i željela sam da
bude u redu. Žestoko stezanje moga trbuha gotovo me bacilo na koljena kad sam
pomislila da bi mogao izgubiti večeras. Bol toliko jaka da me ostavila bez daha.
Zašto me je toliko privlačio? Nisam ga poznavala. Ništa o njemu meni nije
imalo smisla. Bio je divlji i nepripitomljen, opak i žestok. Znala sam da nije
Luka, ne može biti moj Luka, ali osjećaj duboko u meni govorio mi je da
nastavim gurati da to otkrijem.
Naravno da je bilo iracionalno. Naravno da je bilo glupo. Naravno da je bilo
nemoguće. Ali kad ti je srce tako duboko upleteno, logika leti ravno kroz prozor.
Pogledala sam na sat i vidjela da sam uranila; Alik me neće očekivati još
sigurno pet minuta.
Pet minuta.
Mogu imati pet minuta sa Razeom.
Pobrinuti se da je spreman za večeras. Barem je to bila laž koju sam si
govorila kako bih opravdala svoje eratično i opasno ponašanje.
Danas još uvijek nisam vidjela Razea i prsa su me boljela zbog toga. Viktor
ga je doveo ovdje, u teretanu. Alik me imao zatvorenu u svojoj spavaćoj sobi
cijeli dan, jebao me iznova, iznova i iznova. Jedanput me jebao tako jako da su
mi bedra bila u modricama, a grlo osjetljivo od vriskanja.
Alik me natjerao da krvarim. Zabio se u mene toliko snažno da sam
prokrvarila…
„Želiš ga jebati, Kisa? Misliš da je bolji od mene, baš kao što tvoj otac misli?
Želiš jebati tu pizdu Raze?“ Alik je pitao, gurajući se u mene toliko jako da su
se suze bola razlile po mojim obrazima.

Trofej Knjiga 84
 „Ne,“ plakala sam. „Ne, dušo. Umišljaš stvari. Umišljaš stvari koje nisu
istinite.“
Alikova usta spustila su se pokraj moga uha, a prsti su mu utonuli u moje
obraze, tjerajući me da susretnem njegove bijesom ispunjene oči.
„Promatra te, znaš li to? Ne susreće tuđe oči poput jebene kukavice kao što
jest, ali tebe gleda. Gledaš li i ti njega? Misliš da ga možeš jebati i ostaviti me?“
zarežao je. Ugrizao me za rame dok sam odmahivala glavom, pokušavajući reći
ne.
Alik se mahnito zabio u mene, a ja sam pustila još tihih suza da padaju.
„Nikad me se nećeš osloboditi, Kisa. Posjedujem te. Svaki tvoj centimetar! Sa
mnom si do kraja.“
Trgnuvši se od sjećanja, još uvijek osjećajući bol između nogu, djelovala sam
po nagonu i slijedila srce umjesto glave. Uputila sam se prema Razeovim
vratima. Nervozna ruka posegnula je kako bi uhvatila kvaku na vratima, i
bacivši još jedan brz pogled na prazan hodnik, otvorila sam vrata i uletjela
unutra, zatvarajući vrata iza sebe.
Zatvorivši oči, leđa pritisnutih uz drvo, izdahnula sam s olakšanjem što me
Alik nije uhvatio. Tada sam osjetila tamnu, dominantnu prisutnost…
Raze.
Vjeđe su mi se otvorile, pronašla sam se kako gledam u već poznate široke,
tetovirane i s ožiljcima grudi, i torzo s isprekidanim oznakama. Mošusni miris
napao mi je nosnice, uzrokujući da se moja pica stegne od potrebe. Pratila sam
sjevernije preplanulu, kožu s ožiljcima, preko debelih mišića, nemoguće visokih
trbušnjaka, do četvrtaste čeljusti, pa sve do para gorućih smeđih očiju.
Bio je spreman za borbu.
Napunjen adrenalinom.
„Raze…“ šapnula sam, ali riječi su mi zapele u grlu kad se nagnuo bliže, nos
mu je gotovo dodirivao osjetljivu kožu između mog ramena i vrata. Raze je
podigao svoje ruke iznad moje glave. Zatim je udahnuo, dugo i polako. Oči su
mi se trepereći zatvorile, a dlanovi susreli sa Razeovom vrućom kožom, prsti su
mi crtali lijene krugove oko njegovih bradavica, osjećajući vreli nalet požude
koji se spuštao sve do vrha mojih bedara.
Mirisao me je, začulo se duboko, grmljavinsko režanje u njegovim prsima
dok je udisao moj cvjetni parfem. Pažnja koju mi je pružao bila je gotovo
primitivna… Neolitska. Izgledalo je kao da je Raze ogoljen od svih manira,
otrgnut iz kamenog doba i lišenih svih granica.
Nikad u životu nisam bila tako zarobljena, tako opčinjena s bilo kime.
Razeov topli nos pomaknuo se u stranu, njegov topli dah lebdio mi je licem.
Vrh njegovog nosa pratio je školjku moga uha prije nego što su njegove pune
usne prešle preko moje ključne kosti. Drhtaji užitka pojurili su duž moje
kralježnice i u svaku poru moga tijela.
Nikad prije nisam se ovako osjećala. Nikad nisam osjetila ovu preplavljujuću
požudu, ovu konzumirajuću razinu trenutne privlačnosti… ovu sirovu i

Trofej Knjiga 85
nezasitnu potrebu da budem s muškarcem. Bilo je opasno. Bilo je prokleto. Bilo
je zabranjeno. I iako je bilo pogrešno, osjećalo se tako savršeno ispravno.
Raspršujući moju raspuštenu, dugu smeđu kosu, svojim oštrim izdisajem,
Raze je promuklo rekao, „Ne pripadaš ovdje. Zašto si ovdje?“
Kao da mi je kanta ledene vode bačena na glavu, toliko brzo sam se povukla
unatrag da je stražnji dio moje lubanje udario u vrata. Raze se povukao, ali samo
centimetar, odbijajući mi dati imalo prostora za disanje. Zadržao se u mom
osobnom prostoru, nevjerojatno me nervirajući.
Njegov tamni pogled bio je hladan, još više ga je isticala crna smjesa
razmazana ispod njegovih očiju, iako je bilo vatre u njegovim zjenicama dok je
zurio dolje u mene. Imala sam učinak na njega. Možda… možda je i on osjetio
ovu čudnu, snažnu povezanost između nas.
„Do… Došla sam vidjeti jesi li spreman za svoju prvu borbu,“ rekla sam
nervozno. Blag trzaj njegovog obraza i lagano sužavanje njegovih očiju, reklo
mi je kako je moje pitanje bilo nepoželjno.
„Uvijek. Uvijek sam spreman. Uvijek spreman ubiti.“
Skupila sam hrabrost da ga pogledam u oči. Znala sam da je nemoguće, ali te
oči bile su tako poznate, kao da sam ih poznavala cijeli svoj život. Um mi je bio
ispunjen zbrkom, nadom, sumnjom, preplavljujućom potrebom da saznam više o
ovom muškarcu.
„Reci mi svoje pravo ime?“ izletjelo mi je.
Razeovo lice iznenada je postalo prazno, svi osjećaji skliznuli su s njegovih
oštrih linija. Odmaknuo se, a ja sam odmah osjetila njegov gubitak, osjetila sam
hladnoću bez gorućeg isijavanja njegovog tijela.
Pomičući se od vrata, upitala sam, „Raze, molim te. To me proganja. Glupo
je… ali moram znati tvoje ime. Podsjećaš me… Jednostavno se osjećam kao da
te poznajem –„
Razeova glava iznenada se podignula, rekao je, „Osam jedan osam.“
Moja pozornost se spustila na veliku tetovažu na njegovim prsima. Zbunjena,
pratila sam tetovažu svojim očima… 818.
„Osam jedan osam?“ upitala sam ispod daha, ali Raze je očito čuo moj
suptilni šapat i koraknuo prema meni.
Uhvativši me za ruke, odabrao je moj kažiprst. Moje plave oči fiksirale su se
na njegove smeđe, a on je s našim spojenim rukama počeo ocrtavati svoju veliku
818 tetovažu. Dah mi je zastao, srce udaralo poput bubnja, kao da se pokušalo
osloboditi i stopiti s njegovim.
Zrak oko nas bio je nabijen, sve moje sinapse pucale su poput metaka. Buka
okoline iz prve borbe uklizala je u tišinu dok se moje meso susretalo s njegovim.
Razeov pogled postao je staklast, kao da je odlutao u drugi svijet. Zatim se
nagnuo naprijed, a njegov nos ponovno je bio u mojoj kosi, udisao moj miris,
dok mu je brada grebala moj obraz.
S rukama još uvijek na njegovim prsima, grudi su mi se teško dizale,
ispunjene potrebom. “Raze…“ promrmljala sam, činilo se kao da sam u vrtlogu

Trofej Knjiga 86
požude, silazila sam s uma zbog podivljalog rada svojih hormona. Nisam
razumjela ovu privlačnost. Nisam znala zašto sam željela Razea tako snažno,
tako nevjerojatno snažno. Tako snažno da sam mu se jedva mogla oduprijeti.
Raze je duboko udahnuo i rekao, „Sve na što mogu misliti kad udahnem tvoj
miris jest pijesak… sunce… more…“ Odmahnuo je glavom, a lice mu se
iskrivilo u nevjerici, trenutak ranjivosti na njegovom licu. „Ali nikad nisam
vidio plažu, nikad nisam osjetio pijesak pod svojim stopalima, nikad nisam
mirisao more…“ Obrve su mu se spustile.
Svako vlakno u mom tijelu smrznulo se. Sav zrak izbijen je iz mojih pluća.
Duboka napetost izgrađena u mojim prsima dok sam gledala kako Razeovim
licem brzo prelazi čitav niz emocija. I dalje sam nepomično stajala.
Jesu se to nada ili nevjerica nastanili u mom srcu?
Nemoguće.
Nemoguće.
Nemoguće, pokušavala sam reći samoj sebi, ali…
Pijesak i sunce i more… Luka, ja… Plaža Brighton… Bože! Plaža, plaža,
slani zrak, miris pijeska… Uvijek su me podsjećali na Luku. Uvijek mi je
govorio da ga podsjećaju na mene… na našu uvalu, na naš prvi poljubac…
Koljena su mi se počela tresti, posrnula sam unatrag, samo kako bih
posegnula rukom i uhvatila Razeovo lice, njegovo krupno tijelo pretvorilo se u
kamen dok sam gledala u te poznate hipnotičke, čokoladne oči.
„Što? Zašto? Zašto si to rekao? Meni?“
Razeove oči su se suzile, trznuo je unatrag glavom, ruke su mi skliznule s
njegovog lica poput lišća u jesen koje opada s drveća. Isto ono hladno vladanje
ponovno je zarobilo njegovo lice, hladnoća koju je uvijek nosio, a bilo kakav
trag ranjivost istisnut je. Raze je počeo koračati po podu prostorije poput divlje
životinje zatvorene u kavezu, kao divlja mačka u zatvoreništvu. Činilo se da je
njegova veličina zauzela čitav prostor u sobi, mogla sam osjetiti njegovu
zbunjenost, njegova je uzrujanost pucketala u zraku oko nas.
Oči su mu se više puta stisnule, a glava mu se trzala kao da se bori s nečim u
njoj. Mišići na vratu bili su istegnuti od napora, ili od boli?
Gospode! Izgledao je kao da ga boli.
„Nisam ovdje zbog tebe, zbog sjećanja koje ne želim. Ovdje sam zbog
osvete!“ zarežao je, njegova blaža strana je nestala, vratio se zastrašujući hladni
ubojica. „Ja sam 818 i ovdje sam zbog svoje osvete. Prema muškarcu koji je
lagao. Prema muškarcu koji me učinio ovakvim.“
Korijene dlanova gurao je u oči dok je odmahivao glavom. Ruke su mu se
spustile samo kako bi ih stisnuo u šake. Zatim je frustrirano puhnuo.
U glavi mi se vrtjelo.
Zašto je mislio na plažu? Zašto su njegove oči bile potpuno iste kao njegove?
Zašto je mirisao pijesak, sunce i more kad je bio pokraj mene?
Ne razmišljajući o tome, skočila sam naprijed i uhvatila Razeovo grubo lice.
Pretraživala sam njegove oštre crte lica kako bih pronašla bilo kakav znak

Trofej Knjiga 87
prepoznavanja, ali ispod gustih, tamnih dlaka na obrazima, i njegovog
izmučenog lica s ožiljcima, nisam uspjela pronaći nijedan.
„Koliko ti je godina?“ upitala sam, zadržavajući dah.
Raze se umirio, skupljenih obrva, kao da mu je um preplavljen gustom
maglom. „Ja… ne znam. “Srce mi je zajecalo zbog izgubljenog izraza na
njegovom licu. Njegov je pogled izgledao panično, čak uplašeno?
Podsjetio me na malog dječaka u tom kratkom trenutku. Upravo tada, srce mi
je puknulo, željela sam mu pružiti utjehu. Ja, žena, želim pružiti utjehu ovom
velikom, okrutnom ubojici. Ali što ako je on Luka? Što ako nemoguće postane
moguće? Lukino tijelo nikad nije vraćeno njegovoj obitelji, da se identificira, da
bude sahranjen…
Srce mi je počelo udarati još brže, u glavi su mi se vrtjele sve mogućnosti. A
kad se Razeova glava zbunjeno nagnula na stranu i kad je namrštio svoje pune
usne, moje mahnito srce gotovo je eksplodiralo…
„Luka, ostavi me na miru!“ rekla sam, prekriživši ruke na prsima, a Luka se
nasmijao iza mene, njegove ruke omotale su se oko mojih ramena odostraga.
„Ne budi takva, Kisa. Ja i Rodion samo smo se zezali.“
„Ti i moj brat obrušili ste se na mene! Kada ste vas dvojica zajedno, vi ste
noćna mora!“
Luka me okrenuo u svom naručju, njegove zapanjujuće lijepe oči
koncentrirale su se na moje. Osmijeh mu je izblijedio, glava mu se na taj divan
način nagnula na stranu, a pune usne namrštile. „Oprosti mi, solnyshko?“
Voljela sam kad bi nagnuo glavu na stranu i namrštio svoje pune usne. Činio
je to samo kad mu je bilo žao ili je bio neizmjerno zbunjen. Učinilo bi ga tako
prekrasnim. Srce bi mi se topilo kad bi me gledao na taj način.
Poraženo udahnuvši, podigla sam se na vrhove prstiju i pritisnula usne na
njegove. „Opraštam ti, Luka. Uvijek ću ti oprostiti…“
Vrata su se otvorila, otrgnuvši me iz sjećanja o djetinjstvu. Odmah sam
spustila ruke, kao da je Razeova koža postala otvoreni plamen. Viktorov
šokirani pogled sreo je moj, dok je svjedočio našem intimnom susretu. Trenutno
sam odskočila natrag i brzo popravila kosu.
„Gospođice Volkova?“ rekao je Viktor. Prolazeći pokraj našeg gruzijskog
trenera, pojurila sam u hodnik, upravo kad su se otvorila vrata od Alikove sobe i
moj bijesni zaručnik iskoračio.
Tijelo mi se napelo od straha. Alikove posesivne oči brzo su potražile moje.
Bila sam iracionalno zabrinuta što će vidjeti u mom izrazu, spoznaju da Raze
može biti moj Luka. Alik je mrzio Luku. Iznenada mi je palo na pamet da nije
pokazivao nikakve emocije kad su Rodion i Luka umrli. Znala sam da je to zato
jer mu je bilo drago da me ima samo za sebe, da Luka više nije stajao na putu
onome što je želio posjedovati.
Alikove usne su se stisnule, a kost njegove čeljusti gnjevno je škljocnula dok
je hodao do mjesta na kojem sam stajala, njegove snažne ruke uhvatile su moj
biceps. Povukao me na vlažna prsa.

Trofej Knjiga 88
 „Gdje si bila jebote?“ zaurlao je, ruka na mom lijevom bicepsu neizbježno se
kretala prema gore, kako bi mi stegnula stražnji dio vrata.
„Ja… radila sam,“ brzo sam rekla. Kako bih izbjegla njegovu sumnjičavost,
spustila sam svoj drhtavi dlan na njegov obraz. „Ali sada sam ovdje, dušo,“
pjevušila sam, osjećajući kako mu stisak popušta i dubok izdah olakšanja.
„Ovdje sam da ti pomognem da pobijediš u ovoj borbi.“
Alik je pritisnuo svoje ljepljivo čelo na moje i pogurao me u prostoriju za
primanje koju je uvijek koristio kad je bio u Tamnici. Jednom kad su se vrata
zatvorila, pribio me na zid, ruke su mu lutale po mom tijelu. Primijetila sam
bočice i bočice kreatina, steroida i testosteronskih tableta.
Dok se njegov prst gurao u moj kanal, zatvorila sam oči i dopustila sebi da
odlutam na brod uspomena… Alikova slobodna ruka uhvatila je moju haljinu i
počeo me jebati pokraj vrata.
Zamislila sam plažu. Pijesak. Sunce i more… zamislila sam mog Luku kako
mi ljubi usne… mog Luku kako gleda u mene glave nakrivljene na stranu i
namrštenih punih usana. Zatim sam zamislila Razeovo grubo lice. Raze, s kojim
sam postala više nego opsjednuta. Zamislila sam kakvo bi bilo Lukino lice u
starijoj verziji, s bradom, ožiljcima, istrošeno nedaćama koje su mu bačene na
put… i dio mene se uzbuđeno, ali budalasto nadao da bi moj Luka mogao biti
borac u drugoj sobi…
Da bi Luka mogao biti Raze…

Trofej Knjiga 89
 POGLAVLJE 12
RAZE

„Što je koji kurac to bilo?“ zasiktao je Viktor dok sam stajao u središtu sobe,
a glava mi se vrtjela od prisjećanja… Vruća sunčana plaža, dječak i djevojčica
koji se ljube… djevojčica ljuta na dječaka, ali mu oprašta uz osmijeh.
Kisina pitanja o mom imenu i godinama zabila su mi se u um. Ali ništa, ništa
nije dolazilo; nije se javio odgovor na pitanja koja je postavila. Oduvijek sam
bio otupljen. Jedino sam naučio biti borac Gulaga koji je imao goruću potrebu za
osvetom. Naučio sam da nikad ne razmišljam o svom imenu. Naučio sam da
nikad ne razmišljam o svojim godinama, odakle sam došao. Naučio sam uvijek
prihvatiti da sam samo… bio…
Jebem ti!
„Raze!“ Viktor je prasnuo. Po prvi put, gromko odzvanjanje njegovog
poznatog akcenta natjeralo me da se smrznem.
Zurio sam u pijane oči i koračao naprijed, sve dok se nisam nadvisivao iznad
njega. Glava mi se nagnula na stranu dok sam proučavao njegovo lice. Viktor je
bio dobro građen, visok, i ako je njegov naglasak ikako mogao proći…
Tetovirano 818 na mojim prsima osjećalo se kao da gori, rekao sam, „Nisi
Rus. Svi ovdje su Rusi, ali ti… zvučiš drugačije.“
Viktor je problijedio i pogledao moju tetovažu, a zatim opet u lice. Odmahnuo
je glavom i odgovorio, „Ne. Nisam Rus.“
Prišavši još bliže, osjetivši smrad alkohola u njegovom dahu, zubi su mi se
stisnuli dok sam zahtijevao, „Odakle si? I ne laži.“
Viktor je teško progutao, poražen izraz prekrio mu je lice. „Gruzija.“
„Govoriš kao oni,“ zarežao sam, misleći na stražare, stražare u Gulagu koji su
me tukli, omalovažavali, rastavljali me komad po komad… noću ulazili u moju
ćeliju…
Viktor se srušio u svoju stolicu iza sebe. „To je zato što sam bio jedan od
njih,“ šapnuo je. Gorio sam od bijesa. Oluja, jebeni uragan nasilja gradio se u
meni.
„Bio si stražar?“ prosiktao sam kroz stisnute zube, vrat me bolio od
zategnutosti mojih mišića.
„Ne stražar, prijevoznik. Ali prisustvovao sam borbama u Gulagsima, čak
sam pomogao i trenirati nekoliko boraca.“
„Gulagsima?“ ponovio sam, šokiranim glasom. „Postoji više od jednog?“
Viktor je kimnuo i izdahnuo. „Mnogo ih je. Mjesta gdje su duše zaboravljene,
mjesta gdje mladi ljudi nestaju s lica zemlje, mjesta gdje postaju ništa više osim
istreniranih čudovišta.“
„A ja?“ upitao sam kroz stisnute zube. „Poznaješ li mene?“

Trofej Knjiga 90
 Viktor je odmahnuo glavom. „Ne, ne osobno. Nikad nisam vidio kako se
boriš. Ali ta tetovaža na tvojim prsima dolazi iz samo jednog i jedinog borbenog
ringa: Gruzijskog. Tvoja tetovaža mi govori da si iz gruzijskog Gulaga. Znao
sam čim sam te vidio. Imaš isti mrtvi pogled u očima koji imaju svi zatvorenici.
Pogled koji ostaje nakon što su istrgnuli humanost iz njih.“
„Ja sam s Aljaske. Moj Gulag je s Aljaske,“ navaljivao sam.
Viktor me pogledao i rekao, „Bio sam tamo samo jednom. Odveo sam borce
tamo gdje su trebali ići, isporučio ih na vrata Gulaga. Nisam imao izbora sve
dok ne isplatim dug svoje obitelji. A onda su me uzeli kao trenera. Proveo sam
godine trenirajući borce za Gulagov kavez, sve dok me nije kupio Pakhan i
doveo ovamo u New York, da treniram borce za Bratvu, puno radno vrijeme.“
Oči su mi se suzile. „Bio si uspješan u Gulagu? Tvoji borci bi pobijedili?“
Viktor je kimnuo. „Jesam. Pobijedili bi. Moji borci bili su neporaženi sve dok
me nisu doveli ovamo. Bio bih ubijen kad bih podbacio.“
„A jesi čuo za mene? 818…Raze? Stražari su me zvali Raze, jer bih uništio
sve na svom putu. Upravitelj me prisilio da stavim tetovažu na leđa, za
gledatelje.“
Viktor je zurio sekundu predugo, govoreći mi sve što sam trebao znati.
„Svi u Gulagu čuli su za Razea.“ Pogled mu se spustio, pokazao je na moja
prsa. „Za … tebe. Svi su vjerovali da si najopakiji kurvin sin od svih boraca
kaveza smrti.“
Posegnuvši prema dolje, povukao sam ga na noge, njegove pijane oči izgubile
su fokus. Boljela me ona stvar što je radio u svojoj prošlosti. Mogao je trenirati
prvake. Sve što sam trebao od njega jest da me odvede u finale… protiv Durova.
„Onda ćeš me trenirati. Trenirat ćeš me da ubijem Durova.“
Viktor je svrnuo pogled, neobičnog izraza na licu. „Ne mogu uzrokovati još
smrti. Ne mogu se nositi s tim koliko djece sam predao tim bolesnim jebačima.
Ne mogu se nositi s tim koliko djece sam ubio, trenirajući ih da postanu
čudovišta. Jebeno sam slomljen zbog toga.“
Protresao sam ga, vrat mu se zanjihao unatrag.
„Jebe mi se za tvoju savjest. Nema pičkastog izlaza iz ovog života. Ubijamo. I
dodat ćeš još jednu smrt svojim krvavim rukama: Durovovu. Neću prestati dok
ne bude krvario iz grla. Neću prestati dok ne ispusti posljednji dah, znajući da
sam ja taj koji ga je poslao u pakao. A onda tek možeš odjebati i umrijeti od
jebenog trovanja jetre. Zaboli me kurac. Ali trenirat ćeš me. Napravit ćeš da
pobijedim.“
„Zašto? Zašto je Durov tako važan? Kakva je njegova povijest s tobom, ako si
bio u Gulagu cijeli svoj život?“
Viktorovo lice imalo je čudan izraz. Je li nešto zadržavao? Ali skrenuo je
pogled i izraz je nestao. „Nije da se žalim. Taj šupak je zlo. Način na koji
postupa s Kisom je odvratan. Ali zašto ti je dovraga toliko važno da ga ubiješ?“
Um mi se zamaglio; uvijek bi tako bilo kad bih razmišljao o svojoj osveti
prema Durovu. Nekako, njegovo ime bilo je u mojoj podsvijesti, svjetionik koji

Trofej Knjiga 91
je svijetlio crveno, govoreći mi da on mora umrijeti. „Ne znam zašto ili kako je
to učinio. Sve što imam, potreba je za osvetom prema Aliku Durovu. Ali znam
da mi je sve oduzeo. Mogu to osjetiti. Osjećam to. Samo znam da mora umrijeti.
I moram pobijediti. Ništa drugo mi nije važno osim toga.“
Viktorova brada je pala, pustio sam ga na pod, prešao je rukama preko lica.
„U redu. Trenirat ću te. Ali ti si zadnji. Jebem ti, možda ćeš biti moje
iskupljenje. Da konačno ispravim ono što sam godinama pomagao uništiti.“
Nije me jebeno zanimalo o čemu je govorio, s kojim demonima se borio. Bio
je samo pijana budala. Ali namjeravao sam pobijediti Durova, makar mi to bila
posljednja stvar koju ću uraditi. I Viktor će me odvesti tamo.
Začulo se snažno kucanje na vratima, glas je povikao, „Raze! Ti si sljedeći!“
Viktor je trznuo ramenima dok sam stavljao svoje boksere, izvijajući vrat
kako bih opustio mišiće. Udahnuo sam Kisin miris koji se zadržao, to mi je dalo
snagu, adrenalinski udarac da probudim mišiće.
Viktor je otvorio vrata, izašli smo, krećući se tunelom poput jebenog tornada
koji je došao uništiti sve na svom putu. Mogao sam čuti zvuk udaranja nogu
kako odjekuju hladnim zidovima. Tunel je bio mračan, ali uskoro se pojavilo
svjetlo, pokazujući mi usta Tamnice. Tamnice koja će mi pomoći da izvršim
svoju osvetu.
Viktor je pogledao prema meni dok smo se približavali. „Tvoj protivnik je
mlad, nekvalificiran, Čečenska Zmija. Sadistički ubojica kojeg su Čečenci
pokupili da se bori u zamjenu da ga sakriju od federalaca. Zmija koristi
nazubljene lance pile, dakle drži se nisko, ciljaj u njegov torzo, vitalne organe,
kad se povuče da zamahne lancem. Ciljaj na brzo ubojstvo. Nema
odugovlačenja. Učini to brzo i jednostavno. Šok i strahopoštovanje, zapanji
mnoštvo. Neka se ostali borci boje tvoje učinkovitosti. Ako to učiniš, borba će
trajati manje od minute. Osigurat ćeš si trenutnu titulu nekoga tko treba
pobijediti. Bratvina zvijezda i potencijalni protivnik Durovu. Trebaš samo
nekoliko borbi dobiti da uđeš u finale. Imaj to na umu, jer Durov uvijek dođe do
finala.“
Upijao sam ono što je Viktor govorio, zaključavajući informacije. Zapucketao
sam zglobovima i istegnuo vrat, pripremajući se za borbu. Nervozno uzbuđenje
strujalo mi je kroz noge i trbuh, tjerajući me da poskačem na prstima,
pripremajući me za ovisnički osjećaj udaranja u meso, za ulaženje u ring i
prolijevanje krvi. Puls mi je kucao dok sam vizualizirao prvi udarac, prskanje
protivnikove krvi po mojim prsima, pucanje njegovih kostiju pod mojim
nogama. Dobit ću ovu životinju, zaklati ću ga i isjeći poput mesa.
Viktor me pljusnuo po licu, a moje iskolačene oči susrele su njegove. „Ti si
Raze. Ti si smrt. Idemo jebeni UNIŠTAVAČU!“
Zarežavši kroz zube, moji napumpani mišići su se napeli i odlučnom
usredotočenošću, pojurio sam niz hodnik prema kavezu, pretrčavajući stepenice
do ringa. Životinja koju sam poslan ubiti, koračala je na drugoj strani. Iz jednog

Trofej Knjiga 92
pogleda sam znao da ovaj jebač ubija za novac, pokupljen je s ulice, bez
treninga za borbe do smrti.
Izdajnički znakovi njegovog sjebanog uma bili su prisutni: trzanje vrata,
samozadovoljan cerek na usnama, poskakivanje mišića. Njegovo tijelo trebalo je
ubijanje, potrebu da osjeti nalet koji dolazi samo sa zaustavljanjem nečijeg srca.
Ali ovaj kavez bio je moja jebena domena, sve što sam ikad znao. Ono što ovaj
sadistički jebač nije znao (koji je vjerojatno ubijao žene i djecu zbog hrpe
novca), jest da sam ubijao kopilad koja su bila puno manje sjebanija od njega.
Ubijao sam jer sam morao. Nisam imao drugog izbora. Već sam bio mrtav,
ništa više od broja – lišen morala, lišen slobode i lišen života. Bio sam životinja
uvjetovana nanošenjem boli bez kajanja. A nisi mogao ubiti nekoga tko nema
dušu.
Vrata u kavezu su se zalupila, zarobivši nas unutra, a vijak je kliznuo na svoje
mjesto. Crvena magla koju sam koristio za pobjedu protivnika, natopila mi je
tijelo. Čudovište koje sam skrivao duboko u sebi bilo je oslobođeno. Čečenska
Zmija omotala je lanac oko šake, trostruka šiljasta kugla ljuljala se u krugovima
na dnu.
Nasmiješio mi se, zubi koji su blistali zlatnom. Krenuo sam prema svojoj
strani kaveza, čekajući da pištolj opali kako bih mogao okončati život ovog
jebača. Nekoliko sekundi kasnije, član Bratve došetao je do jedne od stranica
kaveza. Nisam izgubio fokus na Zmiji, svojoj meti. Nikad ne skidam oči s
hodajućih mrtvaca. Pištolj je opalio.
Gomila je eruptirala, vrišteći iz dubine pluća. Zmija je skočio naprijed,
zamahnuvši svojim omiljenim lancem poviše glave. Kao što je Viktor predvidio,
Zmija je pokazao nedostatak vještine dok se požurivao uputiti svoj prvi udarac.
Sagnuo sam se dok mi je šiljasta lopta putovala preko glave. Koristeći njegovu
podignutu ruku u svoju korist, zamahnuo sam desnom šakom, zabivši svoje
oštrice duboko u Zmijin bubreg. Zatim sam sa svojom lijevom šakom, brzo
probio pluća. Nastavio sam hodati naprijed, ne gledajući iza. Promatrao sam
kako se usta gomile otvaraju, a usta šire od šoka zbog moje brzine. Tada sam
začuo najslađi zvuk od svih. Bolesni jebač kojeg sam trebao zaklati pao je na
pod; moji udarci bacili su ga na koljena.
Okrećući glavu, stisnutih krvavih šaka s obje strane, kao što sam očekivao,
ugledao sam svog protivnika na koljenima, pognute glave, s lancem pokraj
njega. Skočivši ispred njega, istrgnuo sam lanac iz njegove ruke, spustio svoje
stopalo na njegova prsa, i udarao ga dok nije pao na leđa, krv mu je tekla iz rana
dok je grgljao za dah. Kad su njegove staklaste oči pogledale u mene, zamahnuo
sam njegovim lancem i udario ga šiljastim krajem ravno u lice, poslavši ga u
pakao vlastitim oružjem. Njegovog lica više nije bilo, nije bilo vidljivo, čak ni
vragu.
Kad mu se lubanja smrskala, gledatelji su poludjeli i začuo se pobjednički
pucanj. Spustivši lanac na krvav pod, ispuštao sam pobjedničke urlike i koračao
oko ringa, prelazeći svojim bokserima preko metalnih mreža, čekajući da se

Trofej Knjiga 93
vrata otvore. Kad sam bio na pola puta, nešto me natjeralo da podignem pogled,
neka magnetska privlačnost. Nikad ne bih podizao pogled, nikad ne bih nikome
pokazao oči osim muškarcu kojeg sam trebao ubiti. Ali ovaj put, nisam se
mogao oduprijeti. Dlanovi su joj bili pritisnuti od zaštitno staklo. Lice opušteno
od olakšanja, maleni osmijeh treperio na usnama, a sretne suze blistale su u
njezinim plavim očima.
Jedva sam mogao svrnuti pogled s nje. Ali kad su se crata kaveza otvorila,
izjurio sam van, previše agresije i dalje mi je strujalo tijelom da ostanem miran,
previše mržnje za bolesne jebače u publici kako bih prihvatio njihovo lažno
obožavanje.
Napravila se staza dok sam koračao kroz gomilu. Poput plijena koji bježi od
grabežljivca, instinkt im je govorio da se maknu, da se odmaknu od opasnosti.
Viktor je uhvatio korak pokraj mene. Kad sam se približio ulazu tunela koji vodi
natrag u čekaonicu, Durov mi je stao na put, gnjevnog izraza na licu. Njegova
borba bila je sljedeća, nakon što se kavez opere. Ne zaustavljajući se, pomaknuo
sam ga s puta svojim ramenom, a iz njegovih jebenih usta odjeknuo je smijeh.
Nastavio sam hodati, morao sam izgorjeti svoju pretjeranu agresiju, kad se
narugao, „Samo da znaš, 818, još uvijek mogu osjetiti njezinu mokru pičkicu u
svojim ustima. Upravo sam je jebao jako, doista jako.“
Kao da mi je povodac povučen oko vrata, naglo sam se zaustavio. Gorući
bijes preplavio mi je trbuh, zaštitnički poriv je preuzeo kad sam pomislio na
Kisu. Duboko udahnuvši, pokušao sam smiriti svoj bijes, ali nije uspjelo. Jebeno
nije uspjelo. Ta žena je rušila moje obrane, razbijala zidove koje nisam htio
srušiti.
Viktor je stao ispred mene, zaklanjajući Alika, savjetujući, „Pomakni se. Ne
daj mu to zadovoljstvo.“
Klimnuo sam, ali nisam mogao zaustaviti svoj bijes kad me bol povukla, a
sjećanje snažno udarilo…

*****
„Jebeno se skloni s nje, Durov,“ naredio je dječak.
Durovov izraz pretvorio se u kamen.
„Ona je moja. Pripada meni!“
„Ne želi te.“ Dječak je prišao bliže i spustivši svoj glas, rekao, „Durov, ona
je moja, i ubit ću te ako je ponovno dotakneš.“
Durov se hladno, nervozno nasmiješio. „Dobit ću je jednog dana i nećeš ništa
moći učiniti u vezi s tim. Nisam je mogao ostaviti samu u tom bikiniju. Morao
sam je dotaknuti. Želim je jebati.“
Ne razmišljajući, dječak je zamahnuo svojom šakom i ispunjen bijesom,
poslao je ravno u Durovo psihotično lice, a snažna silina udarca, oborila ga je
na tlo.
„Ti si lud! Jebeno si bolestan u glavu!“

Trofej Knjiga 94
 Durov se nasmiješio, kao da nije osjetio udarac. „Možda, ali ona će biti
moja. Želim je. Trebam je. Ona me smiruje i učinit ću sve kako bih je
posjedovao i imao samo za sebe, i jebeno daleko od tebe…“

*****
Slike su me uhvatile nespremnog i izbacile iz ravnoteže. Dok sam okretao
glavu da pogledam Durova kroz zamagljene vjeđe, vidio sam isti taj hladni izraz
na njegovom licu… isto kao iz sjećanja. Imao sam sjećanje na mladog Durova…
Durov se nasmiješio istim onim psihotičnim osmijehom. „Posjedujem je
jebaču. Uvijek jesam. Priđeš li joj blizu ili ako te pronađem da je ponovo gledaš,
ubit ću te.“
Trgnuvši se, na pragu da izgubim kontrolu nad svojim bijesom, šapnuo sam
Viktoru, „Odvedi me u teretanu. Moram vježbati, raditi na ovom bijesu, ili ću ga
ubiti, ovdje i sada!“
Viktor nije ispitivao moj zahtjev. Slijedio sam ga niz tunel, dalje od tog
jebenog mrtvaca koji je hodao, Durova. Nacerio sam se znajući da su njegovi
dani odbrojeni i da ću uskoro pljuvati po njegovom hladnom truplu.
Zatim je moj um odlutao prema Kisi i na izraz olakšanja na njezinom licu,
dlanova pritisnutih od staklo. Taj maleni, topli osmijeh razvučen na njezinim
usnama, te suze olakšanja u njezinim očima. I po prvi put od… oduvijek, nešto u
meni osim bijesa boljelo me u prsima.
Bio je to čudan i stran osjećaj, ali kad sam pomislio na Kisino lice, postao je
poznat.
Postao je… ispravan.

Trofej Knjiga 95
 POGLAVLJE 13
KISA

„Trebala si ga vidjeti Talia. Uništio je Čečena u sekundi. Bilo je nevjerojatno.

To je bilo sve o čemu su ostali razgovarali.“
„A Alik?“ upitala je Talia i ja sam uzdahnula. „Bio je okrutan i dinamičan kao
i uvijek. Borio se protiv Turčina. Igrao se s njim činilo se godinama, režući ga
komad po komad svojim bodežom. Gomili se to svidjelo, Abram se ponosno
smiješio svom sinu, ali ja nisam mogla gledati. Bilo je previše. Mrzim kad ih
ubija tako polako, tako nasilno.“
Talia je bila tiha, zatim je rekla, „Ali mogla si gledati Razea kako ubija?“
Zureći u fotografiju mene i Luke kad smo bili djeca, stisnutu u mojim
rukama, škiljila sam očima, proučavajući njegovo lice, njegovo prekrasno lice.
„Kisa?“
„Da,“ šapnula sam. „Mogu ga gledati. On se nije igrao sa svojim protivnikom,
iako sam čula da je bio poremećeni ubojica s ulice i da je to vjerojatno zaslužio.
Nije razvlačio ubojstvo. Nije se zadržao u kavezu, trčao krugove radi
obožavanja gomile. Napustio je kavez, a onda, kad sam otišla u čekaonicu da
provjerim je li dobro, on i Viktor već su napustili zgradu. Čak i ne znam gdje je
odsjeo. Pretpostavljam da je kod Viktora. Tako je povučen, osamljen.“
Prošle su sekunde prije nego što je Talia rekla, „Potpuno padaš na njega, zar
ne?“
Otvorila sam usta kako bih se raspravljala, ali ponovno sam ih zatvorila,
odbivši lagati svoju najbolju prijateljicu. Željela sam reći Taliji što mislim o
Razeu, da ima bliskih sličnosti s Lukom. Da sam sanjala da je on Luka, vratio se
odnekud, iz mrtvih. Ali znala sam da ne mogu iznijeti te riječi bez dokaza. Već
je tugovala za njim, držala svoju obitelj na okupu kad je otišao… umro.
„Pala sam na Razea,“ priznala sam i čula kako je Talia uzdahnula u strepnji.
„Budi pažljiva, Kisa. Kližeš se po tankom ledu. Ne može ti se sviđati nitko
izvan Bratve, izvan ove obitelji,“ oštro je upozorila Talia.
Naravno da sam znala kako me zapravo upozorava na to što će Alik uraditi
ako posumnja na bilo što.
„Hoću,“ uzvratila sam, mobitel mi je počeo vibrirati, upozoravajući me da
imam još jedan dolazni poziv.
„Tal, moram ići. Imam drugi poziv… Alik je,“ rekla sam, iznenada se
osjećajući premoreno.
„Pa, bolje da mu se javiš. Već me mrzi. Ne želim mu dati još više streljiva.
Čujemo se uskoro,“ obećala je Talia, pritisnula sam tipku kako bih čula glazbu
kako odjekuje kroz zvučnike.
„Alik?“ povikala sam, odmičući mobitel od uha.

Trofej Knjiga 96
 „Myshka?“ Alik je povikao nad glazbom. „Samo sam nazvao da provjerim
jesi li kod kuće i u krevetu.“
Želudac mi se napeo od bijesa. Alik nije provjeravao zbog moje sigurnosti.
Pazio je da se vratim u svoju verziju kaveza – držeći se njegovih pravila,
prihvaćajući njegovu kontrolu nada mnom – dok je on izlazio van igrati se,
umačući svoj fitilj u bilo što s mokrom pičkom.
„Kod kuće sam. Idem u krevet,“ odgovorila sam oštro.
„Dobro. Ne idi nigdje,“ oštro je naredio. Zatvorila sam oči, pokušavajući se
ne ugušiti u svom bijesu, kad se ženski glas obratio Aliku da ode s njom u
stražnju sobu.
„Gdje si to, Alik?“ upitala sam lažnom ljubaznošću.
Pozdravila me ledena tišina dok je glazba blijedjela, a zvuk zatvaranja vrata
odjeknuo zvučnikom.
„Vani sam. Jebeno je nevažno gdje,“ mračno je rekao Alik. „Radim posao za
Bratvu. Ovdje sam sa suradnicima.“
„U Trokutu si?“ pretpostavljala sam. Striptiz klub koji je Bratva posjedovala,
a kojim je njegov otac upravljao. Nakon što se Alik bori, mora jebati. Obično
sam ja bila ta koja je patila uza zid u stražnjem dijelu Tamnice, ali ovaj put
kasno smo završili jer je Alik razvukao svoje ubojstvo. Otac mi je naredio da
idem pravo kući, i naravno, nije mi dopustio da ostanem kod Alika preko noći,
ne dok se ne vjenčamo, tako da je Alik odnio svoj kurac droljama. Znala sam da
je s tim ženama dopuštao da se pokažu njegove prave boje. Čula sam da su neke
završile u takvom stanju da su ih morali hospitalizirati. Talia je čula glasine da
se za neke žene koje je jebao, jednom nakon što su nestale u privatnoj sobi s
mojim zaručnikom, nikada više nije čulo ili ih se vidjelo.
Koliko god to sjebano zvučalo, bilo mi je drago što je svoje bolesne fantazije
izveo na njima, a ne na meni. Pa ipak, znala sam da bez obzira koliko nesređen
Alik bio, nikad me ne bi povrijedio… osim ako ga se ne pokušam osloboditi.
Moj život je bio sigurniji s njim ako sam glumila ulogu savršene Bratvine žene.
Ono što me je najviše boljelo bio je moj otac koji je bio ponosan što sam uzela
taj časni ogrtač.
„Jebeno začepi, Myshka. Vani sam, rješavam borbu. Tvoj otac je odveo tvoju
mokru pizdu od mene inače bi upravo sad vrištala ispod mene. Iako je njegov
smežurani kurac ovdje u klubu sa mnom, dok mu puše kurve tvojih godina. Znaš
da moram jebati, ali ove drolje nisu ti, dušo, nikad moja Myshka. One su samo
kurve, ništa osim vreća za spermu. Mislim na tebe cijelo vrijeme dok sam unutar
njih, zamišljam kako se grčiš ispod mene, grebeš mi leđa. Što misliš o tome?
Osjećaš li se bolje zbog toga? Samo ostani kod kuće, sutra se vidimo. I dokle
god ostaneš unutra, nemamo problema. Da?“
„Da,“ šapnula sam, osjećajući mučninu u želudcu.
„Volim te, Myshka,“ rekao je Alik, njegov oštri ton rastopio se za nekoliko
stupnjeva.

Trofej Knjiga 97
 „I ja tebe volim,“ uzvratila sam. To je izgovoreno napamet, zvučalo je više
kao Stafordska žena nego zaljubljena zaručnica koja je opijena svojom
istinskom ljubavi.
Zatim se veza prekinula, a ja sam skočila iz kreveta s rukom na čelu dok je
očaj izvirao iz mene. Mrzila dam ovaj prokleti život, zarobljena u kavezu zbog
očeve i Alikove psihotične opsesije. Imala sam dvadeset pet, zaboga, pa ipak,
bila sam zaključana poput neke petnaestogodišnje djevice.
Ponekad sam mrzila svoj život.
Byki će biti dolje, štiteći Pakhanovu utvrdu, a zapravo sprečavajući mene da
izađem na prednji ulaz, ali jednostavno sam morala izaći. Trebao mi je svjež
zrak. Nikad se nisam oglušila o pravila, pa me je čak i razmišljanje o iskradanju
iz kuće, tjeralo u hladan znoj.
Zgrabivši jaknu iz ormara, prebacila sam je preko sebe i uputila se prema
prozoru. Pažljivo ga otvorivši, prebacila sam se na požarne stepenice. Hodajući
na prstima niz metalno stubište, skočila sam na pločnik. Provjeravajući da nisam
viđena, počela sam hodati u sjenama, povremeno podižući pogled na noćno
nebo, prisjećajući se kako Razeove oči sreću moje kad je pobijedio u borbi, lica
preplavljena olakšanjem zbog njegove pobjede.
Tražio me. Pronašao me je u moru muškaraca koji su se kladili.
Gospode! Nisam ga mogla izbaciti iz glave! Ludjela sam pitajući se može li
ovaj tajanstveni beskućnik biti moj Luka.
Zvuk automobila koji se zaustavlja iza mene, natjerao me da se okrenem.
Prednja svjetla su me zaslijepila. Odskočila sam unatrag, iznenada u strahu od
toga tko bi mogao biti iza mene. Tada je Sergejevo poznato lice ušlo u moj
vidokrug, otvorio je prozor s očima usmjerenim na moje.
„Sergej!“ rekla sam, bez daha i u šoku.
„Gospođice Volkova, što radite izvan kuće? Znate da to nije dopušteno.“
Sergej me ukorio, a onda, sve što sam osjećala jest razljućenost.
„Sergej, trebao mi je svjež zrak. Moj zaručnik i moj otac vani su u striptiz
baru. Alik vjerojatno ševi dugi niz kurvi dok sam ja zarobljena u svojoj spavaćoj
sobi poput djeteta u kazni. Rekao mi je da se ne mičem inače ću ga raspizditi, a
tako se ne bi trebala ponašati dobra Bratvina žena. Dakle, trebalo mi je malo
svježeg zraka, u redu? Imam dvadeset pet godina, vodim višemilijunski
kockarski ring sačinjen od ubojica i psihopata i samo želim jednom u životu
otići sama u prokletu šetnju!“
Sergejevo lice je omekšalo dok sam ja dahtala, daha izgubljenog od napora.
Ugasio je automobil i izašao.
„Ne možeš biti vani, Kisa. Previše je opasno. Previše je muškaraca koji se
žele osvetiti tvom ocu, Aliku, Abramu, Ivanu… Dovraga, izaberi! Znam da se
osjećaš zarobljenom. Nisam glup. S tobom sam od malena, ali ne mogu prekršiti
zapovijedi jer će me ubiti.“
Spuštajući glavu, osjećajući se krivom zbog svoje tirade, ustrajala sam, „Ne
vraćam se još, Sergej. Gušim se pod njihovim pravilima. Utapam se…“ Suze su

Trofej Knjiga 98
mi ispunile oči, uzaludno sam ih pokušala trepćući spriječiti. Šapnula sam,
„Nesretna sam.“
Sergej je uzdahnuo i zakoračio naprijed, povukavši me na svoja prsa u
zagrljaj. „Onda ću te ja negdje odvesti. Na taj način znat ću da si sigurna, a ti još
uvijek možeš imati nešto slobode.“
Nagnuvši glavu natrag prema sjajnom mjesecu, rekla sam Sergeju. „U redu.
Hvala ti. Molim te odvezi me u teretanu. Mogla bih obaviti i nešto posla kad već
ne mogu spavati.“
Sergejevo lice se opustilo, otvorio je stražnja vrata za mene, klimnuvši u
odobravanju. Skliznuo je natrag u vozačevo sjedalo i pojurili smo ulicama
Brooklyna. Nasmiješila sam se grupi žena koje su se spoticale iz kafića sa
svojim prijateljima, bez ijedne brige i parovima omotanim jedno drugom oko
struka, uzbuđenima što su zajedno, dok uživaju u društvu onog drugog –
vjerojatno se vraćajući kući da vode ljubav.
Bila sam sretna zbog tih ljudi, ali ono što sam osjećala bilo je poražavajuće
razočaranje. To nikad neću biti ja. Nikad mi neće biti dopušten izlazak s
prijateljima. Nikad neću, nikad ne bih mogla imati ljubavnu vezu s Alikom.
Ljubomorna posesivnost nije ljubav. Toliko sam znala. Uvijek će me
kontrolirati. Bila sam toliko očajna da pobjegnem svojoj sudbini da sam
zamišljala kako je borac beskućnik jedini dječak kojeg sam ikad voljela.
Bit ću zatvorenik dok ne umrem… život Bratva kraljice.
Odlučivši zatvoriti oči na bilo koji drugi prizor koji će mi prouzrokovati bol,
naslonila sam glavu na naslon sjedala i odlutala dok nismo došli pred teretanu.
Dok sam otvarala stražnja vrata, Sergej me pokušao pratiti unutra.
„Ne, Sergej. Molim te. Želim biti sama,“ molila sam.
Sergej se zaustavio na mjestu.
„Gospođice Volkova, znaš da te ne smijem ostaviti. Zabranjeno je.“
„Znam. Možeš li molim te samo pričekati ovdje dok ne budem spremna ići
kući? Molim te… Treba mi malo vremena nasamo.“
Sergej je zurio u mene, a moj trbuh se uvijao, misleći da će reći ne, kad je
iznenada odmahnuo glavom. „Čekat ću u autu. Ako me trebaš, zovi,“ rekao je,
vraćajući se natrag u auto i mašući svojim mobitelom kako bi mi dao na znanje
da ga čuva blizu ako mi zatreba. Poklonivši mu zahvalan osmijeh, otključala
sam bočna vrata i ušla u prostranu i praznu teretanu, upalivši samo osnovna
svjetla. Krenula sam prema svom mjestu samoće, svom uredu.
Kad sam se približila vratima ureda, primijetila sam prigušen sjaj koji je
dolazio ispod vrata jednih od soba za vježbanje u stražnjem dijelu teretane.
Namrštila sam se. Nitko nije trebao biti ovdje. Teretana je bila zaključana i
osigurana jednom kad bi svi borci napustili Tamnicu.
Netko je bio ovdje.
Osjetivši trnce straha kako mi jure duž kralježnice, požurila sam prema sefu u
svom uredu i provjeravajući preko ramena, otvorila sam teška vrata kako bih
izvukla svoju Berettu. Otac je inzistirao da imam pristup jednom od ovih frajera

Trofej Knjiga 99
gdje god otišla – bilo ih je po cijeloj našoj kući i na nekoliko tajnih lokacija
ovdje na poslu.
Disanje mi je bilo plitko dok me strah preuzimao. Polako i tiho sam koračala
prema stražnjoj sobi koja je emitirala svjetlost. Prilično zaokupljena stajanjem
na svojim drhtavim udovima, napravila sam kratku mentalnu zabilješku gdje
sam i čija je to soba za vježbanje.
Stojeći ispred vrata, umirila sam svoje živce i duboko udahnula prije nego što
sam spustila ruku na kvaku i polako je otvorila. Vrata su se otvorila.
Podižući pištolj na više, provukla sam se kroz vrata. Prva stvar koju sam
primijetila bila je prostirka na podu i debeli pokrivač koji su tvorili
improvizirani krevet.
Netko je spavao ovdje?
Tko -?
Uhvativši me nespremnu, ruka se spustila preko mojih usta. Pokušala sam
vrisnuti kad sam brzinski razoružana i nepopustljivo stisnuta. Topao dah
prostrujao je pokraj moga uha, a u mom trbuhu se otvorila rupa užasa.
Mogla sam osjetiti udaranje srca mog napadača uz moja leđa. Sve o čemu sam
mogla razmišljati jest da se moj otac neće uspjeti izboriti ako i ja umrem.
Izgubio je mog brata, moju majku i bila sam uvjerena da ću i ja također umrijeti
ovdje, sve dok moj napadač nije promuklo rekao, „Prestani se boriti.“
Sve dlake na stražnjem dijelu moga vrata su se podignule, a svaki mišić se
zamrznuo, pokoravajući se njegovoj zapovijedi.
„Dobro,“ zarežao je. „Nemoj vrištati i maknut ću ruku.“
Nespretno sam klimnula, još uvijek zarobljena u njegovom stisku. Dok sam
pokušavala opustiti mišiće, njegova se ruka postepeno povlačila s mojih usta.
Njegovo krupno tijelo odstupilo je od mojih leđa.
Nesigurna hoće li mi noge funkcionirati, počela sam se okretati, čuvši duboko
disanje iza sebe. Prigušen sjaj iz susjedne kupaonice bilo je jedino svjetlo u
prostoriji, sjena muškarca potamnila je bijelo okrečene zidove.
Zadržavajući dah, okrenula sam se i odmah uzdahnula kad sam zatekla Razea
kako me gleda. Obučen samo u par bokserica, njegovo veliko mišićavo tijelo se
napelo, dok me gledao s tim hipnotičkim smeđim očima.
„Raze?“ šapnula sam, osjećajući kao da su mi noge od želea.
Raze me gledao, raširenih nosnica, crvenih obraza, dok mu se vrućina penjala
licem. „Kisa…“ promuklo je rekao, gotovo kao da ga boli.
Dok je moje ime padalo s njegovih usana, trbuh mi se stegnuo, grudi boljele,
a vlaga se stvarala između mojih nogu. Raze je palio svaki dio moga tijela, kao
da gorim.
Približivši se, osjetivši valove topline od njegovog tijela, njegov me svježi
miris pokosio, a jecaj je pobjegao s mojih usana. Začula se tutnjava u Razeovim
prsima. Moja potreba da ga dotaknem, osjetim, narasla je do nemoguće visine.
Po stiskanju njegovih šaka sa strane tijela, škripanju zubi i tim gladnim očima,
znala sam da je i on želio mene… očajnički.

Trofej Knjiga 100

 „Raze…“ šapnula sam kad su moji nožni prsti dotaknuli njegove, nesvjesno,
prst mi se podigao kako bi prešao njegovim obrazom. Nije bilo ogrebotine na
njegovom tijelu od večerašnje borbe. „Zašto si ovdje?“
Razeove oči zatvorile su se na moj dodir. Pogledavši dolje, vidjela sam kako
se izbočina u njegovim crnim boksericama ukrućuje, materijal se naprezao pod
njegovom veličinom. Moja ruka nastavila je put prema dolje, trnci su izbijali po
Razeovoj koži od mog dodira, njegove pune usne rastvorile su se dok je lagani
uzdah skliznuo s njih.
U ovom trenutku, nisam mislila na Alika, svog oca, svoju dužnost kao
Volkove ili čak na posljedice zbog dodirivanja Razea na ovaj način. Potreba da
se oslobodim svog zagušljivog života, tjerala me naprijed, čineći me
nesmotrenom u mojim odlukama.
Sve o čemu sam mogla misliti jest koliko je Raze prekrasan. Koliko je snažan
i neustrašiv, koliko je divlji i sirov. Bio je nepripitomljen. Nije imao socijalne
gracioznosti, bio je lišen znanja o tome kako biti normalna osoba. Bio je
odsječen i agresivan, ali njegove ekspresivne oči kad gledaju u mene, činile su
da se osjećam sigurno, tjerale su me da vidim kako unutra ima još netko… netko
tko se poklapa s mojom dušom. Davalo mi je nadu da nije čudovište kakvim se
činio.
„Spavam ovdje,“ s vremenom je odgovorio. Tijelo mu je ostalo mirno poput
kipa dok sam se nastavljala diviti njegovim mišićima, upijajući njegove
demonske tetovaže, pitajući se zašto su mu takve zle slike trajno utisnute na
koži.
Moj prst zaustavio je svoje istraživanje, a oči pogledale njegove. „Ostaješ
ovdje?“
„Nemam gdje drugdje otići,“ odgovorio je grubo. S tim, bol je presjekla moja
prsa kao da mi se srce razdvojilo na dva dijela.
Raze je spustio glavu kako bi izbjegao moj suosjećajni pogled.
Podignula sam svoj prst i nagnula mu bradu. Ostala sam tiha sve dok njegove
oči nisu susrele moje, i upitala, „Odakle si došao?“
Emocija se ukazala na njegovom licu kad je šapnuo, „Pakla.“
Moja pažnja se vratila crtežima demona na njegovim prsima, broju, zatim
njegovim oznakama… i konačno na najnoviji dodatak urezan na njegovoj koži –
večerašnje ubojstvo.
Izgledalo je kao da zrak pulsira oko nas dok nas je neka neobjašnjiva sila
gurala jedno drugom. Razeov vrat se napeo, svaka vena i oblikovani mišići su
stršali. Fizički je zadržavao samog sebe od mene.
Borila sam se protiv privlačnosti, stišćući svoja bedra dok sam se meškoljila,
pokušavajući popustiti pritisak koji se gradio u mojoj srži. Ali kad su se moji
dlanovi spustili na Razeova prsa, njegova vruća koža gotovo mi je opekla
dlanove, nagnuo se naprijed i prislonio nos na pregib moga vrata.
Zastenjala sam kad je udahnuo i zarežao, „Želim te.“

Trofej Knjiga 101

 Dvije riječi. Dvije jednostavne riječi postale su moja propast. Izrečene grubo,
dominantno, pa ipak zvučale su poput poezije za moju dušu.
Ne dajući si vremena za razmišljanje, Raze je uhvatio moje ruke i gurao me
unatrag sve dok nisam stražnjicom udarila od zid. Dahtao je uz moj vrat.
Ispuštajući gladno režanje, moje ruke su zgrabile njegovu neurednu kosu, i
nagnula sam glavu unatrag, dajući mu bolji pristup. Kad je njegovo veliko bedro
uklizalo između mojih nogu, njegov kruti kurac očešao se od moj pulsirajući
klitoris.
„Raze!“ zastenjala sam dok me zadovoljstvo obuzimalo, povukla sam guste
pramenove njegove kose.
Raze je ispustio zvuk nalik režanju divlje životinje. Podignuo je glavu,
njegove nesigurne smeđe oči gledale su u moje plave, upitao je nervozno,
„Mogu li te imati?“
Srce mi je udaralo toliko jako od siline želje na njegovom licu, da sam
pomislila kako ću se onesvijestiti ili će se moje srce razbiti u milijun komadića.
Raze je zatvorio oči, a njegove ruke omotale su se oko mene, držeći me tako
blizu, kao da je bio prestrašen da ću pokušati pobjeći.
„Mogu li te imati? Želim te imati… Moram te imati,“ šapnuo je, njegov
duboki glas bio je hrapav i grub, napet poput zategnutog užeta spremnog za
pucanje.
Pustivši sve brige da mi napuste um, prebacila sam ruku preko njegovih
savršeno oblikovanih ramena i okrznuvši svojim ustima njegovo uho, šapnula
sam, „Možeš me imati, Raze. Možeš me imati cijelu.“
Raze se umirio, duge sekunde su prolazile, ali tada sam osjetila sporo, mokro
lizanje njegovog jezika uz moj vrat, koji se trznuo od tog pokreta.
Njegove ruke su me pustile. Iznenada, moja košulja rasparana je po šavovima,
dugmad raspršena po podu. Razeovo lice bilo je odlučno, bio je izgubljen u
svojoj požudi.
Grudi su mi bile teške ispod grudnjaka, bolno zahtijevajući dodir.
Fokusirajući svoje smeđe oči na moja prsa, Raze je rastrgao moj grudnjak, gole
grudi bile su otkrivene a njegova usta odmah su se spojila na krutu, uzdignutu
bradavicu. Njegov jezik mahnito je lizao moje meso i oči su mi se preokrenule
na taj osjećaj. Skoro sam svršila samo od osjećaja njegovih usta na mojoj koži.
„Raze…“ promrmljala sam, stišćući njegove mišiće svojim rukama, postajući
sve više i više napaljena grubom i oštećenom kožom ispod svojih dlanova.
Nepripitomljeno i divlje režanje začulo se iz Razeovog grla. Ruke su mu se
spustile i pocijepale moje hlače. Materijal se rascijepio na dva dijela, bacio ga je
na pod. Stajala sam samo u svojim crnim tangama s rukama koje su još uvijek
držale Razeove krupne bicepse. Raze je odstupio unatrag, njegove raširene oči
upijale su me od glave do pete, kurac mu je sada bio toliko krut da se zamalo
probio kroz bokserice. Još uvijek opčaran mojim izloženim grudima, Raze je
spustio svoju ruku u bokserice i počeo kliziti gore – dolje po svom kurcu, u
onome što je moralo biti najveće mučenje na Zemlji.

Trofej Knjiga 102

 „Raze… Trebam te. Dopusti mi da i ja imam tebe,“ zastenjala sam dok sam
stiskala svoje grudi, štipala bradavice i gledala kako se ovaj obično pod
kontrolom muškarac, polako otvara.
Mrmljajući nešto što nisam mogla razabrati, Raze je gurnuo dolje svoje
bokserice, njegov dugački, debeli penis, ušao je u moj vidokrug. Gotovo sam se
onesvijestila koliko se činio snažan i divlji, spreman uzeti me… ili njegovim
riječima, imati me.
„Raze, molim te,“ molila sam još jednom i ovaj put, nešto u njemu je
puknulo. Pomičući se prema naprijed, Razeove ruke krenule su pravo na moje
tange, savinuo je noge i otkinuo tanki komad tkanine s mog tijela. Sada sam bila
potpuno gola.
Njegove uzbuđene ruke milovale su moja bedra, bokove, struk, prije nego se
pomaknuo da mi uhvati grudi. Gledala sam kako su se njegove oči zapalile od
potrebe, skliznula sam svojom desnom rukom niz njegov oblikovani trbuh i
omotala je oko široke dužine njegovog penisa. Raze je zabacio glavu unatrag i
zasiktao dok su njegovi prsti štipali moje bradavice, polako sam ga počela
povlačiti gore – dolje, uživajući ga gledati kako se raspada.
Razeova lijeva ruka udarila je o zid iza mene, kukovi su mu se pomicali
naprijed i natrag prateći pokrete moje ruke. Oči su mu bile zatvorene, usta
otvorena; izgledao je kao da je bez daha, a ja sam se zatekla kako molim,
„Poljubi me.“
Raze se naglo zaustavio i oči su mu se otvorile, plava mrlja izgledala je kao
da blista poput najbistrijeg mora na tamnom platnu smeđe.
Obrve su mi se skupile na njegovu neobičnu reakciju, trznuo se unatrag
nekoliko koraka, a mojem golom tijelu sad je bilo hladno.
„Raze?“ upitala sam, počeo je koračati po podu ispred mene, lica izmučenog i
paničnog.
„Raze?“ ponovno sam upirala, a njegove oči skliznule su na moje, a onda je
skrenuo pogled. Osjećala sam kako naša povezanost klizi. Nisam imala pojma
što sam uradila.
Sjećajući kako se hladnoća smjestila preko mog golog tijela, okrenula sam se
kako bih pokrila grudi sa svojim rukama, kad je Raze ispustio bolno stenjanje i
ponovno krenuo na mene, njegova prsa i bokovi pribili su me uz zid, a veliki
dlanovi bili su uz moju glavu. Njegove oči bile su fokusirane na moje usne,
teško je disao, ali srce mi je potonulo kad sam vidjela nervozu u njegovim
očima.
Ruke su mi uhvatile njegove obraze, Raze me pogledao. „Raze?“ upitala sam.
„Jesi li ikad prije nekog poljubio?“
Val nesigurnosti, a onda možda i neugodnosti, prešao je njegovim licem.
„Ja… ne znam,“ tiho je rekao. „Ne sjećam se.“
Suze su mi peckale oči. Što mu se dovraga dogodilo? I odakle je dovraga
došao?

Trofej Knjiga 103

 „U redu je,“ rekla sam i počela se saginjati. Raze se napeo na taj pokret. Bio
je poput kipa dok su moje usne lebdjele samo centimetar od njegovih, šapnula
sam, „Mogu li te imati?“ srce mi je mahnito udaralo.
Razeova ramena su se opustila, iskoristila sam priliku da pritisnem usta o
njegova. Srce mi je odmah nabreklo, a osjećaj spajanja duša, ispunio me toliko
da je bilo gotovo nepodnošljivo.
Razeove ruke na mojim obrazima, isprva nepomične, pojačale su svoj stisak,
a njegove usne polako su se počele pomicati uz moje. To je bilo sve što je
trebalo. Jedan dodir, jedan poljubac i nešto u njemu je puknulo, njegova usta
prisvojila su moja, njegov jezik istraživao je, kontrolirajući me.
Osjetivši vlažnost između svojih bedara, zastenjala sam i počela se trljati od
njegovo bedro, zatim se prebacila, priljubljujući njegov penis uz svoj otvor.
Pokušala sam otrgnuti usta od Razeovih, ali izgledalo je kao da je Raze spojen
sa mojima. Nije me puštao. Posjedovao me je poljupcem, imao me, potpuno me
imao.
Moja ruka je skliznula između nas, uhvatila sam mu jaja, masirajući ih svojim
dlanovima. Raze je zarežao u moja usta, a njegovi bokovi počeli su se nabijati u
moju ruku, kurac mu je klizio po natopljenim naborima moje pičke.
Uspjevši povući svoja usta, zahtijevala sam, „Jebi me, Raze… Jebi me.“
To je bilo sve što je trebalo. U sekundi, Raze me okrenuo i sagnuo preko
najbliže klupe, s obrazima pritisnutim od tvrdo drvo. Nisam uopće razmišljala o
zaštiti. Koliko god to bilo glupo od mene, nije me bilo briga. Bila sam na piluli, i
u ovom trenutku, to je bilo dovoljno.
Nešto unutar mene govorilo mi je da mu vjerujem.
Osjetila sam njegove prste na polutkama svoje stražnjice, ali zarobio me u
mjestu, a ja sam drhtala od njegovog snažnog dodira. Tada su njegovi prsti
iznenada prešli duž otvora moje stražnjice, i svaki dio mene se napeo.
„Raze!“ povikala sam alarmirano dok su se njegovi prsti gurali u uski otvor, i
pokušala ustati. Njegova čvrsta ruka držala me na mjestu, a panika je zamijenila
strast dok sam se borila protiv ovog neželjenog upada. Ubrzo je izvukao prst, ali
kad sam pogledala iza sebe i ugledala ga kako povlači svoj kurac i kreće prema
istim mjestu, počela sam se odupirati od klupe kad se vrh pritisnuo uz mjesto na
koje nisam željela da ide.
„Raze! Stani!“ naredila sam.
Razeova čeljust se stisnula, a oči fiksirale na moje.
„Ne tamo!“ molila sam, svjedočeći kako mu se obrve zbunjeno skupljaju. Moj
strah ovaj put bio je zamijenjen tugom kad sam shvatila da nije razumio zašto
sam protestirala.
Progutavši natrag veliku knedlu u grlu, rekla sam, „Niže.“ Vidjela sam da
Raze gleda dolje u moju picu, zbunjenost mu je zamutila lice. „Niže, jebi me u
drugu rupu.“ Navodila sam ga, razorna istina evidentirala mi se u glavi.
Raze… odakle si dovraga došao?
„Ne razumijem,“ promuklo je rekao Raze, lica i tijela napetog od zbunjenosti.

Trofej Knjiga 104

 Naslanjajući se natrag, uzela sam njegov kurac u svoju ruku i kliznula s njim
preko svoje pičke. Kad je bio na ulazu, a njegova čvrsta bedra bila oslonjena od
moja, rekla sam, „Sad se gurni. Ovdje me jebi.“
Razeov pogled fokusirao se na njegov primaknuti kurac. Posegnuvši kako bi
me uhvatio za bokove, počeo se gurati naprijed, vrh je klizio u moj otvor. Zatim
se iznenada umirio, a ja sam se opustila, njegujući taj osjećaj, upravo na vrijeme
da Raze ukopa svoje prste u moje bokove gotovo mučnim stiskom i pogura se
naprijed, zakucavajući se u moj kanal sve dok nije bio ukorijenjen do kraja.
„Raze!“ vrisnula sam kad je zarežao, mogla sam osjetiti kako mu se ruke tresu
kad su njegova prsa susrela moja leđa, dok je dahtao topli zrak u moju kosu.
„Jebem ti,“ zarežao je, njegovi bokovi počeli su se ljuljati naprijed – natrag,
kurac mu je bio toliko širok da se očešao moju G točku, oči su mi se zatvorile
dok sam upijala osjećaj njega u meni. Mogla sam ga osjetiti svugdje: u svom
tijelu, u svom srcu… u svojoj duši.
„Kisa…“ zarežao je Raze dok je odmicao kosu s mog vrata a njegove tople
usne pritiskale kožu, tjerajući me da drhtim. Usne su mu se spustile duž moje
kralježnice, tjerajući me da nekontrolirano stenjem, a onda je njegov jezik počeo
palucati po mojoj vlažnoj koži.
„Sjećam se ovoga,“ rekao je dok su mu bokovi postajali zahtjevniji, njegov
kurac zaranjao je dublje u mene, sav razum plutao je iz mog uma.
„Sjećam se nečega. Osjećaj je bio tako dobar. Osjećaj je tako dobar… s
tobom… samo s tobom…“
Suze su mi zamutile oči, prisjetila sam se svog prvog puta… s Lukom. Bili
smo premladi, previše neiskusni, ali to sjećanje bilo je cijeli moj svijet. Osjećala
sam se kao da opet vodim ljubav s Lukom. Sve u vezi načina na koji me
obožavao, tjeralo me da pomislim na Luku.
Osjećajući kako se počinje graditi orgazam u Razeu, željela sam svršiti s njim.
Potrebno mi je da nađemo olakšanje u isto vrijeme. Posežući iza sebe, uhvatila
sam njegovu ruku, omotala je oko svoga struka i spustila njegove prste na svoj
klitoris.
„Kruži prstima po njemu. Želim svršiti s tobom. Miluj mi klitoris, natjeraj nas
da zajedno svršimo,“ navodila sam.
Raze je stenjući zarežao dok se moj drhtavi kanal omatao oko njegovog
kurca, potičući moj orgazam još više.
Izgledalo je da je Razeova dužina još više narasla dok se brže nabijao u mene,
muškarac toliko žestok i divlji u svom vođenju ljubavi, sirov i primitivan,
usredotočen samo na naše zadovoljstvo.
Prasak divne napetosti počeo se širiti na dnu moje kralježnice, šaljući valove
topline na moj klitoris. Osjetila sam kako se Razeova bedra stežu od moje noge
dok su mu prsti postajali mahnitiji, a potisci jači, duži, čvršći i grublji.
„Kisa,“ mrmljao je dok je znojna koža njegovog torza udarala od moja leđa.
Otvorila sam usta da odgovorim, ali nisam mogla govoriti. Kad se zabio u mene

Trofej Knjiga 105

posljednji put, umirujući se i stenjući dok je svršavao, prešla sam preko ruba s
njim, neopisivo zadovoljstvo natjeralo me da vidim svjetla.
Razeove ruke čvrsto su se omotale oko mog trbuha kad su mu koljena udarila
pod, uslijed čega je sjeo, povlačeći me sa sobom. Sjedila sam u njegovom krilu,
njegov zadovoljeni kurac još uvijek se trzao u meni.
Dok su minute prolazile u tišini, disanje mu se smirilo, a ja sam milovala
njegove preplanule podlaktice, cijeneći blizinu, cijeneći najznačajniji seks u
mom životu.
Dok su vrhovi mojih prstiju plesali po njegovoj ruci, tiha tutnjava dolazila je
iz njegovih prsa, nasmiješila sam se. Sviđao mu se moj dodir. Zatim je Raze
pomaknuo svoje noge, ustajući i držeći me zaključanom u svom naručju, nosio
me do svog improviziranog kreveta i spustio. Čvrsto me držao u naručju; nije
mogao podnijeti pomisao da me pusti. Koliko god taj potez bio posesivan,
voljela sam svaku sekundu toga. Nikad se nisam osjećala potpunom kao u
njegovom naručju, ušuškana uz njegova prsa.
Podižući njegovu grubu ruku prekrivenu ožiljcima, pritisnula sam svoje usne
o njegovu kožu, uživajući u njegovoj toplini na mojim leđima.
Začuvši isprekidan uzdah iz Razeovih usta, napela sam se, a onda se moj
svijet pretvorio u tugu kad je prošaptao, „Ja… nisam znao da može biti tako.“
Njegov duboki, promukli glas bio je ispunjen sramom, neugodnošću. Ne
mogavši izdržati bol u svom srcu, okrenula sam se u njegovim naručju, a prazan
pogled u njegovim očima duboko me sasjekao, kao što bi bodež napravio.
Spustio je pogled, a moje srce je udaralo još brže dok sam prelazila svojim
kažiprstom preko njegovog obraza. „Reci mi što ti se dogodilo… molim te.
Želim znati.“
Razeovo lice pretvorilo se u kamen dok sam gledala kako se bori s različitim
emocijama. Zatim je odmahnuo glavom, njegove smeđe oči su potamnile.
„Bio… bio sam u Gulagu.“
Polako se oslonivši na svoj lakat, milovala sam neuredne pramenove Razeove
kose kad mu se kažiprst spustio na moja prsa i počeo kružiti bradavicom,
jezikom je prešao duž svoje donje usne.
„Gulag?“ ispitivala sam, trudeći se da ostanem fokusirana. „Zar to nije neki
stari ruski zatvor iz rata?“
Raze je kimnuo, a prst mu je počeo podrhtavati. „Bio je zatvor. Nazvali smo
ga Gulag zbog njegovih usranih uvjeta. Onih gdje te drže u kavezu dok te ne
natjeraju da se boriš do smrti.“
Gnjev je iskrivio njegovo lijepo muževno lice, nagnula sam se naprijed kako
bih pritisnula poljubac na njegove usne. Drhtanje je odmah prestalo, a stenjanje
mu je zastalo u grlu.
Povukavši se unatrag, raširenih zjenica, ukrao mi je dah. U tom je trenutku
toliko ličio na Luku da sam se teško nosila s mogućnošću.
Jer ako je Raze moj Luka, upravo sam se spremala čuti što mu se dogodilo
prije toliko godina kada smo svi vjerovali da je umro. Kad su nam rekli da je

Trofej Knjiga 106

izgorio… Kad je istrgnut iz mog života, bez objašnjenja, prerezavši mi dušu na
pola.
„Zašto si bio tamo?“
Razeove obrve su se skupile, mogla sam vidjeti kako se borio s pamćenjem.
Kad se tup izraz pojavio na njegovom licu, stisnutih usta, rekao je, „Ne sjećam
se. Ne sjećam se ničega osim smrti, nasilja, boli i…“
Plitko sam disala kad sam se prisjetila kako me je namjeravao uzeti. On je…
Ušuškavajući mu se bliže, sve dok nismo bili koža na koži, provukla sam
prste kroz njegovu kosu i upitala, „Zašto si me htio uzeti odostraga? Jesi…
jesi?“ prestala sam govoriti, nesposobna pitati očito pitanje. Mora postojati
objašnjenje, ali nisam bila sigurna da sam ga spremna čuti.
Razeove smeđe oči su se raširile, spustio je bradu, sakrivajući svoju glavu od
pogleda. Bio je tako enigmatična gromada od muškarca, ali na to pitanje, lice
mu se smračilo poput oluje. Njegov položaj postao je fetalan.
„Raze…“ rekla sam, gušeći se od iznenadnog naleta tuge dok je polako
podizao glavu.
„Sjećam se prvog puta kad je jedan od njih došao u moju ćeliju. Bio je velik, a
ja sam upravo bio premlaćen s palicom. Nisam se mogao pomaknuti, ali gledao
sam kako hoda prema meni, otkopčava svoj ramen i povlači patentni zatvarač.
Sjećam se da me gurnuo na stomak. Zatim se sjećam boli. Boli kakvu nikad
ranije nisam osjetio. A onda sve čega se sjećam jest blokiranje svega. Blokiranje
tih pizda svaki put kad bi došli u moju ćeliju, sve dok nisam bio prevelik da bi
me mogli kontrolirati, previše velik i opasan za njih da bi me jebali.“
Bez da je bio svjestan, ruka mu je uhvatila moju, stiskao ju je kao da mu daje
snagu da nastavi, kao da je crpio hrabrost od mene da razgovara o tim užasnim
silovanjima. Jedva sam mogla vidjeti od bujice suza koja je padala niz moje
obraze, pokušavajući smisliti načine kako da mu što bolje olakšam.
„Raze, oh moj Bože,“ plakala sam, pritisnuvši čelo na njegovo, devastirana
jer je to bilo dio njegovog života u Gulagu.
Nije rekao ništa u odgovor, ali njegov stisak na mojoj ruci nije popuštao.
Pretpostavljala sam da je ovo bio prvi put u mnogo godina da je utješen.
Naravno, čula sam za uvjete u podzemnim zatvorima u ruskom vlasništvu, ali
ono što sam čula nije se moglo usporediti s onim što je Raze otkrio.
„Koliko si bio star?“ upitala sam, bacajući poljupce duž njegove snažne,
bodljikave brade.
Raze mi je stisnuo kosu svojim rukama i rekao, „Ja… Ne znam. Teško je
znati koliko mi je godina. Nitko od nas nikad nije imao rođendane.“
Ponovno vrativši nešto kontrole, ne želeći ga utopiti svojim sumnjama,
nastavila sam. „I oni su te natjerali da se boriš? Do smrti? Kao dijete?“
Raze je jednom kimnuo glavom, praznog pogleda, bio je na nekom drugom
mjestu. „Da. Vodili su kockarski ring. Baš kao ovaj.“

Trofej Knjiga 107

 Mučnina mi se penjala želudcem kad je usporedio Tamnicu s Gulagom.
Barem sam imala utjehu u saznanju da nismo zatvarali i serijski zlostavljali
djecu, tjerajući ih da se bore do smrti.
„Raze, ne znam što da kažem. Uništena sam zbog tebe,“ rekla sam, osjećajući
se nedovoljno – ne, patetično.
Raze me uhvatio za stražnji dio glave i povukao prema dolje, plaho me
poljubivši. Odmah sam se pogubila zbog njegovog sad već poznatog poljupca.
Raze se odmaknuo i zagledao u mene. „Došlo je do proboja. Neki borci su se
oslobodili i ubili noćne stražare. Noću je uvijek bilo manje stražara. Ostatak
zatvorenika se pobunio i počeo bježati.“
„Kako si ti pobjegao?“
Razeova usna izvila se u cerek. „362.“
„362?“ upitala sam zbunjeno.
„362. Drugi borac, jedini s kojim sam ikada razgovarao.“ Ton njegovog glasa
se promijenio.
„Bio ti je prijatelj,“ pretpostavila sam.
Razeov polu osmijeh vratio se na bezizražajan izraz.
„Prijatelj?“ upitao je kao da provjerava zvuk te riječi na svom jeziku.
Srce me zaboljelo još malo više. Nije imao pojma što je prijatelj.
„Da, tvoj prijatelj. Razgovarao si s njim, provodio vrijeme s njim. Povjeravao
mu se… Sviđao ti se?“
„Trenirao sam s njim. Pomogao mi je da se prilagodim životu u Gulagu.
Naučio me kako blokirati stvari. Nikad se nismo borili. Bili smo Gulagova dva
najbolja borca. Kad se dogodila pobuna, oslobodio me. Većina ostalih nikad mi
se ne bi usudila približiti. Previše su me se bojali. Ali ne i on.“
Osmijeh mi se navukao na usne, upitala sam, „Gdje je on sada? Jeste li došli
zajedno u New York?“
Odmahnuo je glavom. „Ne znam gdje je otišao. Negdje zapadno. Jednostavno
smo svi samo pobjegli.“
Raze je samo zurio i zurio u mene. Pretpostavila sam da sam previše upirala
za jednu noć. Boja mu je nestala s obraza, a tijelo potonulo. Osjećajući kako mi
se u prsima širi toplina na njegovu predanu pozornost, utisnula sam poljubac na
njegovo čelo.
Razeov izraz je omekšao. Prsti su mu se spustili na moj vrat i putovali prema
mojim grudima. Zatvorila sam oči, još jedanput uživajući u njegovom dodiru.
„Želim te dodirnuti,“ rekao je. Prst mu se zaustavio dok je gledao u moje oči.
Podižući ruku, prešla sam prstom preko njegovog lijevog oka, onog s plavom
mrljom.
Grizući svoju usnu, skupila sam hrabrost da upitam, „Jesi primijetio da tvoje
lijevo oko ima mrlju plave među smeđim?“
Raze me proučavao, njegova ruka se podignula kako bi dotaknuo svoje oko, a
obrve su mu se spustile. Zadržala sam dah, čekajući na ono što je imao reći. A

Trofej Knjiga 108

onda je nada procvjetala kad je zbunjeno nagnuo glavu na stranu i namrštio
svoje pune usne.
„Odgovaramo si,“ promuklo je rekao i suzio svoje oči, proučavajući boju
mojih očiju. „Tvoja plava iste je boje kao moje lijevo oko.“
Moja donja usna je zadrhtala. Nisam više mogla zadržavati jecaj koji me
gušio u grlu. Raze ne bi imao pojma zašto plačem. Kako bi mogao znati da
izgovaranje te dvije riječi – 'odgovaramo si' – mogu u tandemu udahnuti toliku
nadu i duboku tugu u meni.
Ovo je bio Luka. Ovo je morao biti Luka. U to sam bila uvjerena sve više i
više. Više se nije osjećalo poput opsesivne maštarije, neke glupe tinejdžerske,
zaluđene nade da je ovaj oštećeni i sirovi muškarac bio stvoren samo za mene.
Vjerovala sam sve više i više da je ovo bilo stvarna, istinita, opipljiva
povezanost duša povezanih od Boga.
Ovaj muškarac, ova zlostavljana i zastrašujuća gromada od muškarca, bila je
moje podudaranje. Izgleda da je mama bila u pravu cijelo vrijeme; čak i
izgubljen, izgleda da smo ipak pronašli put jedno prema drugom. Ali ako je ovo
bio moj Luka, bio je slomljen. Nije imao sjećanja. Nisam se usuđivala prebrzo
ga gurati, predaleko, iz straha da ga ne uplašim.
Uhvativši njegovu ruku koja je još uvijek odmarala pokraj moga oka,
okrenula sam mu dlan i poljubila ga u središte. „Odgovaramo si,“ šapnula sam
natrag. Razeove usne raširile su se u osmijeh. Taj osmijeh, kratko treperenje
sreće na njegovom licu bila je moja propast.
Moj Bože, bio je prekrasan.
Prebacujući Razeovu ruku na svoja prsa, njegov osmijeh prešao je iz sreće u
požudu. Njegovi prsti stisnuli su moje meso, zatvorila sam oči i zastenjala.
„Volim te dodirivati,“ promrmljao je Raze.
Zatim sam spustila ruku na Razeovo rame i gurnula ga na leđa. Dopustio mi
je da kontroliram situaciju, znala sam da je to zbog njegovog neiskustva. To je
učinilo trenutak još malo posebnijim. Dovoljno mi je vjerovao da mi dopusti da
vodim. Opkoračila sam njegove kukove i odmah osjetila kako mu se kurac
ukrućuje i gura od moju stražnjicu.
Pogledi su nam se zaključali, dok je elektricitet strujao između nas. Razeovi
kukovi su se počeli odizati, tražeći moj ulaz. Naginjući se naprijed, spustila sam
ruke na njegova prsa i polako se nabila na njegovu dužinu. Nijednom nisam
svrnula oči s njegovih; upijala sam svaki val zadovoljstva koji je jurio preko
njega. Kad sam zastenjala i potpuno ga uvukla u sebe, počela sam se lagano
kretati gore – dolje. Raze je zatvorio oči, rukama pridržavajući moje bokove.
„Otvori oči,“ šapnula sam, ali Raze je odmahnuo glavom, čela namreškanog u
koncentraciji.
Obrve su mi se zbunjeno skupile, ubod nesigurnosti prošao je kroz mene, sve
dok Raze nije uzdahnuo i rekao, „Zatvaram oči tako da mogu osjetiti se u tebi.“
Stavio je svoju ruku na svoje srce i promuklo rekao, „Vidio sam previše loših
stvari s ovim očima. Ovo ću osjećati srcem.“

Trofej Knjiga 109

 Suze su kapale iz mojih očiju na njegove prekrasne, ali srceparajuće riječi i
odmarajući svoje grudi na njegovim prsima, spustila sam mekane poljupce na
njegov vrat dok sam brže pomicala kukove. Još više gromkih zvukova
zadovoljstva začulo se iz njegovog grla.
Razeova ruka skliznula je oko moga struka do leđa, dah mi se ubrzao dok sam
osjećala kako se u meni gradi orgazam, a njegovo zadovoljno stenjanje govorilo
mi je da je i on blizu. Ližući i grickajući njegov vrat, putovala sam usnama do
njegovih usta, a Raze je odmah došao u susret mom poljupcu, naši jezici su
mokri, vrući i kompatibilni, dok su trnci jurili duž moje kralježnice. Svršila sam
toliko brzo i žestoko da sam otrgnula usta od Razeovih i zajecala od užitka.
Razeovo dugo stenjanje uskoro se pridružilo mojem, osjetila sam njegovu
vrućinu kako mi preplavljuje maternicu, njegove ruke držale su moje bokove
kako bi izvukao svaki trenutak užitka. Boreći se da povratim dah, zadovoljno
sam ležala u Razeovim rukama.
„Kisa…“ šapnuo je, kotrljajući moje ime na svom jeziku, smrznula sam se,
moleći se da kaže nešto. Poznajem te. Sjećam te se. Ti si djevojka koja je
stvorena da je volim, moj par od Boga, moje solnyshko. Ali nije. Umjesto toga,
duboko je udahnuo i rekao, „Zašto se osjećam kao da te poznajem cijeli svoj
život?“
I u tom trenutku sam znala…
Moje mahnito srce eksplodiralo je poput super nove. Upijala sam ovaj
trenutak dok se osmijeh širio mojim usnama. Možda se ne sjeća nečega posebno,
ali duboko dolje u njegovom tragično oštećenom umu, umu koji je blokirao
njegovu prošlost štiteći ga od sadašnjosti, moj Luka… moj Raze… Poznavao
me. Osjetio je tu povezanost koja nas je uvijek držale blisko.
„Kisa – Anna,“ mrmljao je dok je hipnotički povlačio prste kroz moju kosu.
Oštro sam udahnula, a Raze je to očito osjetio, osjetio moju šokiranu reakciju.
Ruke su mu se naglo zaustavile.
Podižući glavu, zurila sam u njega kroz zamagljene oči i upitala, „Zašto si me
nazvao Kisa – Anna?“
Raze je otvorio usta da odgovori, ali polako ih je ponovno zatvorio. „Ne
znam…“ Oči su mu se stisnule dok je prelazio rukom preko svoje glave kao da
ga je pogodila migrena.
„Raze?“ rekla sam.
Trepnuo je, zatim opet trepnuo. „Ne znam zašto sam te tako nazvao… ali
mislim… Mislim da ti je to ime. Osjeća se ispravno.“
Klimajući kroz moje suze, rekla sam, „Da. Osjeća se ispravno.“
Spustila sam glavu na Razeova prsa i zatvorila oči, obožavajući njegov dodir
dok mogu. Ali znala sam da moram ići i nakon ne znam koliko vremena
provedenog u njegovom naručju, nevoljko sam se otrgnula od njegovog tijela,
gledajući dolje kako bih vidjela njegovo lice… lice koje je izgledalo
povrijeđeno?“
„Ne mogu te imati, zar ne?“ upitao je devastiranim glasom.

Trofej Knjiga 110

 „Ja… ja… Komplicirano je,“ promucala sam i počela skupljati svoju uništenu
odjeću, pokušavajući se obući najbolje što sam mogla sa potrganim komadima
tkanine, moleći se da me moja duga ljetna jakna prekriva.
„To je zbog Durova, zar ne?“ upirao je, bjesomučna, nepripitomljena strana
izlazila je na površinu.
„On je opasan muškarac, Raze.“
Raze se ustao i uhvatio me oko struka, sprečavajući me da navučem svoje
hlače. „Kao i ja.“
„Znam, Raze. Znam. Ali ne razumiješ. Zaručeni smo. Postoje očekivanja,“
objašnjavala sam, ali nastavila sam se oblačiti. Pomiješane emocije i misli
zamaglile su moj um. Pitanja su iskakala. Mogu li objasniti Razeu sve što znam?
Jesam se usuđivala reći mu sve o svojoj vezi s Bratvom? Kako bih ga mogla
natjerati da se sjeti onoga što se dogodilo s mojim bratom, ako ga doista jest
ubio? I kako ću se ikada uspjeti izvući ispod Alikove posesivne ruke?
„Ali ja želim tebe. Hoćeš li opet sutra doći? Trebam te. Želim te opet
dodirivati. Ne mogu podnijeti misao da si s njim.“
Odjevena najbolje što sam mogla, Razeovi prsti isprepleli su se kroz moje i
kad sam podignula pogled, zurio je u mene s dubokom koncentracijom, očiju
koje su lutale s jedne na drugu stranu, kao da se pokušavao nečega sjetiti. Čekala
sam sentimentalan trenutak kad će nagnuti glavu na stranu i namrštiti svoje
usne.
Ovo je definitivno bio moj Luka.
Morala sam nešto smisliti.
„Vratit ću se sutra nakon mraka,“ rekla sam mu. Razeova napeta ramena
spustila su se s olakšanjem. „Ali sutra, kad budeš trenirao, ne smiješ Aliku dati
do znanja da smo bili zajedno. Ne smije saznati.“
Raze se opet napeo. „On me ne uznemirava.“
Dotaknula sam njegov obraz i rekla, „Znam. Ali doista ovo moramo zadržati
za sebe.“
Raze je frustrirano ispustio dah kroz nosnice, ali kimnuo je u znak slaganja.
Balansirajući na vrhovima prstiju, pritisnula sam poljubac na njegove pune usne,
još jednom se diveći njegovom isklesanom tijelu. Nevoljko sam izašla iz sobe,
zadržavajući njegov pogled dok sam zatvarala vrata izgubljenoj ljubavi svog
života.
U glavi mi se vrtjelo, a trbuh mi je bio ispunjen strahom i uzbuđenjem.
Izlazeći iz teretane, uhvatila sam Sergejev upitan pogled dok sam klizila u
automobil, ali ignorirala sam ga, još uvijek osjećajući Razeove posljedice u sebi.
Nasmiješila sam se samoj sebi.
Kisa – Anna… Luka je jedini koji me zvao tim imenom.

Trofej Knjiga 111

 Opet sam pronašla svoju ljubav.
Samo sam se trebala pobrinuti da se sjeti tko sam mu bila… prije nego što ga
Gulag promijenio. Prije nego što je istrgnut iz mog života.

Trofej Knjiga 112

 POGLAVLJE 14
RAZE

„Pođi sa mnom,“ momak je ohrabrivao djevojku, ušuljavši se u njezinu

spavaću sobu u prizemlju vile njezinog oca. Provjerio je da nijedan Byki nije
dovoljno blizu da ga uhvati.
„Gdje idemo?“ djevojka je pospano upitala. Izmigoljivši iz svog kreveta i
prebacivši majicu s kapuljačom preko svog kratkog roza kompleta, prihvatila je
njegovu ispruženu ruku. Napola je visio kroz prozor. Bio je odjeven sav u crno,
poput lopova. Djevojka nije mogla da se ne nasmije.
Momak je nakrivio glavu na jednu stranu i namrštio usne, upitao je, „Čemu
se smiješ, solnyshko?“
„Tebi,“ zadirkivala je, ali svejedno je prihvatila njegovu ruku dok se topila
ispod njegovog osmijeha. Vrata njezine spavaće sobe su se otvorila. Momak i
djevojka smrznuli su se na mjestu prije nego što je brat djevojke ušao u sobu.
„Kakva je to buka, Kisa?“ upitao je njezin brat, brišući san sa svojih očiju
prije nego što je spustio ruku i fiksirao pogled na par koji se iskradao kroz
prozor. Nije bio iznenađen što vidi krivnju na licu svoje sestre blizanke i svog
najboljeg prijatelja. Brat je prevrnuo očima i odmahnuo glavom.
„Kamo dovraga vodiš Kisu u ovo doba noći?“
Momak je pogledao u svog najboljeg prijatelja i slegnuo ramenima. „Van?
Na svjež zrak? Bilo što od toga?“
„U jedan ujutro?“
Momak je opet slegnuo ramenima. Tada je brat prekrižio ruke preko svojih
prsa i podigao jednu obrvu. Momak je ušao u sobu i suočio se s bratom.
„Rodion, hajde čovječe! Ne budi seronja! Želim provesti vrijeme s Kisom daleko
od naših očeva.“
Rodion je pokazao na Kisu. „To je moja sestra koju pokušavaš pokvariti!“
„I moja djevojka,“ momak je uzvratio. „Nikad ne bih učinio ništa da joj
naudim. Znaš to. Jednog dana ću se oženiti s njom.“
„Molim te, Rodion, biti ćemo ti dužnici,“ preklinjala je Kisa iza momkovih
zaštitničkih leđa. Rodion je zurio u svoju sestru, zatim u momka, a onda opet u
sestru. Tada je njezin brat odmahnuo glavom.
„U redu, idi! Treba mi san.“
Počeo je izlaziti iz sobe, otpuštajući ih odmahivanjem, ali pogledao je natrag
i rekao, „Nemoj je napumpati ili će ti otac odsjeći jaja. Tek joj je trinaest i još
nije tvoja žena.“
Momak je preokrenuo očima na svog najboljeg prijatelja, ali Kisino lice
pocrvenjelo je grimizno crvenom, bacila je olovku sa stola na svog brata. U
odgovor joj se zaigrano nasmijao.

Trofej Knjiga 113

 Rodion je izašao iz sobe, a momak je znao da će ih pokrivati. Zatim se
okrenuo prema djevojci, uhvatio je za ruku i krenuo prema prozoru.
„Gdje idemo?“ šapnula je dok ju je vodio prema plaži.
Jednom kad su bili izvan vidokruga kuće, omotao je ruku oko njezinih ramena
i povukao je bliže sebi. „U našu uvalu. Gdje drugdje, solnyshko?“
Kisa mu je omotala ruku oko struka. U roku od nekoliko minuta, bili su u
zatvorenoj uvali, a momak ih je vodio do njihovog omiljenog mjesta. Skinuvši
duksericu, raširio ju je po pijesku, sjedajući dolje, nježno je povukao Kisu da
sjedne između njegovih nogu i omotao ruke oko njezinog struka.
Momak i njegova Kisa u tišini su promatrali njihanje valova, ogroman sjajni
mjesec nasuprot tamne vode. Kisa je sanjivo podigla pogled prema dječaku i
nasmiješila se. Bili su sami na plaži i bilo je savršeno.
Kisine plave oči bile su mutne dok je gledala dječaka. Tada je znao koliko ga
voli. Bila mu je prekrasna. Nije imao nijedno sjećanje bez nje. Čak i kad su bili
djeca, uvijek je bila s njim i uvijek ju je držao blizini, štiteći je, obožavajući je.
Nije mogao vidjeti nikoga osim nje. Čak i tada, a četrnaest, nijedna druga
djevojka nije ga namamila da pogleda u njenom smjeru. Volio je ovu djevojku.
Znao je da je ona prava za njega, unutarnji instinkt to mu je govorio. Vjerovao
je da su savršeni zajedno.
Bili su iz istog mafijaškog života. Momak je znao da će ga kako godine budu
prolaze, a njihove dužnosti nastupe, podržati i nikad neće dovoditi u pitanje
njegov posao ili izbore kad ga Bratva pozove da vodi rusko podzemlje u New
Yorku.
Kisa nije bila uznemirena smrću i opasnošću.
Momak se nasmiješio za sebe zbog priče koju mu je njegova majka uvijek
pričala dok je odrastao. Bog ih je stvorio da budu par, na svaki mogući način,
mrlja plave u njegovom lijevom oku savršeno se odražavala plavoj boji
djevojčinih očiju.
Spustivši bradu, momak je prislonio usne uz djevojčine. Kisa je zastenjala u
njegova usta, ruka joj se podignula kako bi se omotala oko njegovog vrata.
Poljubac je postao dublji. Prekinuo ga je kako bi je prebacio na pijesak i
ispružio se preko nje, osjećajući njezino toplo tijelo ispod svoga.
Nije im trebalo dugo da izgube kontrolu, a momak se otrgnuo od Kisinih usta
uz uzdisaj. Usne su joj bile otečene. Ruke su joj grabile njegov vrat dok ga je
pokušavala vratiti natrag dolje.
„Kisa – Anna,“ rekao je i pritisnuo poljubac na bočni dio njezinog vrata.
„Moramo stati. Ne mogu… Ne možemo… Moram stati… Moramo stati.“
Kisine plave oči potamnile su. Okrenula je glavu na stranu, zureći u mjesec.
Momak je spustio glavu na njezino rame, pokušavajući se dovesti pod kontrolu,
dišući kroz trnce u svom trbuhu.
Spustila je ruke na njegove obraze, gurkala ga dok nije podigao glavu i
zagledao u njezine oči. „Molim te,“ šapnula je, „Želim ovo uraditi s tobom.“

Trofej Knjiga 114

 Oči momka su se raširile, a srce brže nabijalo u prsima. „Kisa, jesi… jesi
sigurna?“
Kisa je sramežljivo kimnula. „Mogu li te imati?“ upitala je.
Osjećajući se kao da mu je srce eksplodiralo u prsima, momak je rekao,
„Da,“ i vratio usne natrag na njezine.
Kasnije te noći, Kisa je ležala u momkovom toplom naručju, a on se nije
mogao zaustaviti od ljubljenja njezinog lica. „Volim te, Kisa,“ priznao je.
Okrenula se prema njemu i spustila oči, preplavljena sramežljivošću.
„I ja tebe volim. Drago mi je što si ti moj prvi.“
„I zadnji,“ momak je obećao. Jače ju je omotao u svom naručju. Oboje su bili
goli ispod skromne pokrivke njegove košulje.
„Ne mogu zamisliti da ikada ovo podijelim s nekim drugim… ikada,“ rekla je
Kisa i uzdahnula.
Nije se mogao više složiti.
Bili su mladi i zaljubljeni…
Ali momak je znao, bez imalo sumnje, da je ona bila jedna i jedina za njega.
Bili su stvoreni jedno za drugo.

*****

Boreći se da udahnem dah, oči su mi se otvorile, zurio sam u čelične grede

poviše sebe. Bio sam natopljen znojem. Zbrkanog uma i maglovitog od ovog
sna, sna koji se činio tako stvarnim.
Djevojka.
Momak.
Plaža.
Poljupci…
Čekaj!
Kisa je bila u snu, samo tinejdžerica, jebala je nekog momka na plaži. Čekao
sam val ljubomore, val bijesa da prođe kroz moje tijelo od pomisli da je dira bilo
tko drugi, ali nije došao…
Momak u snu podsjećao me na nekoga. Ali nisam mogao misliti… netko
koga nisam mogao smjestiti. Nisam prepoznavao.
Bio je sretan.
Volio je Kisu.
A Kisa je kao uvijek izgledala prekrasno. Smiješila se momku i uzvraćala
ljubav.
Teško sam disao kroz nosnice, srce mi je nabijalo kao da je meni upućivala te
riječi. Prsa su me počela boljeti, a ruke se počele tresti.
Ali nije ih meni rekla. Rekla je nekom momku na plaži da ga voli… ne meni,
ne Razeu, ubojici, čudovištu…

Trofej Knjiga 115

 To me natjeralo da pomislim kakav je bio moj život prije Gulaga. Kakav sam
ja bio u toj dobi?
Nisam znao ništa o tome odakle sam došao. Nisam znao ništa o svojoj
obitelji. Toliko događaja me zbunjivalo otkako sam došao u Brooklyn. Bljeskovi
snova. Naznake slika. Jesu li se to prava sjećanja borila u mom zbrkanom umu?
Moji snovi bili su toliko stvarni da sam se budio s jasnim sjećanjem na svaki
detalj. Nisam se mogao sjetiti da sam imao takve snove prije nego što sam
upoznao Kisu, a sada je bila u svakom.
Činila mi se tako stvarnom, važnom.
Ili sam bio toliko očajan za njom da sam morao umisliti neku povezanost.
Toliko očajan da imam nekoga kome je doista stalo do mene da sam i ja također
želio nešto njoj značiti.
Bijes i žestina gorjeli su u mojim prsima kad sam je zamislio s Durovom.
Kisa je moja. Osjećao sam da je moja. Znam da pripada meni. Želim je. Želim
da bude moja, a ne dijeljena s tom psihopatskom pizdom.
Durov je bezosjećajni kurvin sin. Vidio sam taj pogled u njegovim očima, u
očima tolikih boraca. I način na koji je gledao Kisu, znao sam da neće proći
dugo dok i nju ne ubije. Puknut će ili će ona preći crtu, a umjesto da je izgubi,
ubit će je kako bi se pobrinuo da ga nikad ne ostavi.
Nešto mi govori kako ovo nije prvi put da sam je morao zaštititi od njega.
Tada se zjapeća rupa otvorila u mojoj unutrašnjosti kad sam pomislio na to da se
udaje za njega, da ju je zbog mene učinio svojim vlasništvom… da sam je
nekako iznevjerio.
Morao sam ga ubiti. To je bio jedini način da je spasim od njega. Htio sam
probiti njegovo crno srce u kavezu.
Stisnuvši oči, pokušao sam se sjetiti nečega, bilo čega iz svoje prošlosti. Ali
ista stara bol presjekla je moju glavu, frustriran, polako sam ih ponovno otvorio.
Protrljao sam rukom preko svog nosa, prisjećajući se sna. Mogao sam namirisati
more i osjetiti pijesak na kojem su ležali momak i Kisa. Bio sam tamo, ali nisam
mogao povezati uspomenu s ničim stvarnim.
A u snu, Kisa je imala brata… brata koji ju je volio, a momak je bio njegov
najbolji prijatelj. Nikad prije nisam čuo Kisu kako spominje brata. Nije bio
borac. Nikad ga nisam vidio u teretani.
Sranje! Možda je ipak nakon svega to bio samo sjeban san i ništa više.
Zvuk otvaranja ulaznih vrata natjerao me da skočim na noge. Navukao sam
svoje kratke hlače, gurajući u stranu prostirku i tanki pokrivač koji su još
mirisali na Kisu. Um mi je odmah pojurio prema prošloj noći.
Kisa. Moja Kisa – Anna… ispod mene, mokra i vruća, vrišti moje ime.
Volio sam je jebati, volio sam biti u njoj, milovati njezinu smeđu kosu i ljubiti
joj lice. Želio sam da bude samo moja, da mi pripada. Nikad prije nisam imao
nekoga kome je stalo do mene. Ali želio sam nju… samo nju, a njezin miris na
prekrivaču poticao me da ubijem Durova.

Trofej Knjiga 116

 Ali sjećanje na proteklu noć s Kisa – Annom koja me jahala, donijelo je
mučan osjećaj u mom trbuhu. Natjeralo me da se suočim s nečim s čim se nikad
prije nisam morao.
Gulag, stražari… ono što su mi godinama radili, uzimali me kao…
Nisam znao da postoji drugačiji način za jebanje. I skoro sam uzeo Kisu na taj
način. To bi je povrijedilo. Još uvijek sam mogao osjetiti njezinu paniku u
svojim ustima.
Pojurivši prema vreći za udaranje, zabio sam šaku u tvrdu, istrošenu kožu,
pokušavajući ublažiti svoju sramotu, krivicu… svoju jebenu neugodnost. Mogao
sam je povrijediti. Nisam mogao podnijeti tu pomisao.
Bio sam toliko obuzet u otpuštanju svog bijesa da nisam vidio Viktora kad je
ušao, sve dok nije stao ispred mene.
Tada, sve što sam vidio bila je crvena izmaglica.
Bacivši se na svog trenera, zgrabio sam njegovu košulju i gurao ga od sebe,
sve dok mu leđa nisu udarila u zid. Viktorove oči odavale su šok, a lice mu je
postalo duboke nijanse crvene.
„Jesi i ti to radio bolesni jebaču?“ čvrsto sam pitao, režeći dok mi je krv
ključala.
„Radio što?“ Viktor se gušio.
Naginjući se, prijeteći sam uzviknuo, „Jebao malene dječake u Gulagu. Jesi li
ih pribio uz pod i jebao?“
Viktorovo lice je problijedio i odmahnuo je glavom. „Ne…“
„LAŽLJIVAC!“ izvikivao sam, podižući ga kako bih ga brzo prislonio leđima
uza zid.
„Ne…“ uzdahnuo je Viktor i vidjevši kako mu oči iskaču, pustio sam ga i
odstupio. Počeo sam koračati dok je Viktor padao na pod, trljajući svoj vrat.
„Raze, kunem se, nikad to nisam uradio… Nikad to ne bih uradio.“
Pogledao sam u njega s gađenjem. „Ali znao si za to? Znao si da jebu malene
dječake?“
Viktor je spustio glavu. Ako ništa drugo, činilo se kao da će se srušiti dok se
pokušavao uspraviti na noge. „Da.“
„I nisi učinio ništa da to zaustaviš?“
„Što sam mogao učiniti? Otplaćivao sam dug svoje obitelji otkako sam bio
tinejdžer. Prvo za Gruzijce, sada za Ruse. Moj otac je bio kockar, sjebao nas je
sve. Bio sam niži od najnižih. Nisam imao moć na tim mjestima. Ja nisam
mafijaš. Ja sam otpad, za jednokratnu upotrebu.“
Pojurio sam prema Viktoru, začuvši njegovo glasno cviljenje kad sam se
približio i udario ogledalo poviše njegove glave, razbijajući staklo koje se rasulo
po njegovoj glavi.
„Aha? Bez moći? Nisam je ni ja imao kad sam bio primoran primiti stražarev
kurac u svoje dupe!“
Umirio sam se kad su te riječi skliznule iz mojih usta, a hladni trnci prostrujali
duž kralježnice. Nisam imao pojma da je bilo pogrešno ono što su stražari činili.

Trofej Knjiga 117

Zapravo, nikad nisam pomislio da je nešto što se događalo u Gulagu pogrešno.
To je bio život. To se događalo iz dana u dan. Zašto sam odjednom znao da je
pogrešno? Zašto mi je odjednom nešto u meni govorilo da sam bio silovan?
Jebem ti! Previše osjećam u posljednje vrijeme, nisam u stanju blokirati to
sve. Moram nastaviti blokirati to sve. Moram ubiti. Boriti se. Osvetiti se.
Glava mi je nabijala, oštra bol presijecala mi je lubanju, a poznata scena naglo
mi se odvijala u umu. To je bio jedan od prvih stražara kojeg sam upoznao, prvi
koji me jebao, tukao, trenirao. Nije me uništilo silovanje ili premlaćivanje
palicom za bejzbol; uništilo me guranje dolje niz stepenice Gulaga, u podrum,
pokazivanje dva mala dječaka u kavezu, a jedan sjecka trbuh drugome.
„Dobrodošao u pakao, dječače.“
Zatvorio sam oči, srce je udaralo, sljepoočnice nabijale, a ja sam se
pokušavao držati za sjećanje.
Oči su mi se naglo otvorile dok sam šokirano posrtao unatrag. To sam bio
ja… Taj dječak bio sam ja. Odveli su me odnekud. Moga doma? Nisam se
mogao sjetiti, ali sjećao sam se da su me onesvijestili i zavezali. Putovali smo
činilo se danima. Onda sam se probudio u ćeliji i odmah sam bio natjeran u
podrum.
Vidio sam točkice ispred svojih očiju, a onda sam osjetio pljusku na obrazu.
„Raze. Trgni se, sine. Raze!“
Bijesno trepćući, vid mi se razbistrio, Viktor je stajao ispred mene, lica…
zabrinutog? Zabrinutog?
Želio sam ga maknuti sa sebe, ali još uvijek se nisam mogao pomaknuti. Bio
sam paraliziran.
Viktor je sjeo i zagledao se u mene. Ispruživši dlanove, rekao je, „Raze,
poslušaj me. Vidio sam to sa stotinama boraca koji su napustili gulagse, ili bilo
koje druge podzemne zatvorske ringove koje vode mafijaši. Oni su posvuda,
sine. Stotine sjebane djece poput tebe, koja samo znaju kako ubiti, bez osjećaja.
Napumpaju vas s tolikim sranjem i muče godinama, da ne osjećate ništa drugo
osim potrebe za ubijanjem. Blokirao si prošlost kako bi se mogao nositi s onim
što su te natjerali da učiniš. Tada, kad izađeš, a droga ispliva iz tvog sistema,
okidači se zajebavaju s tvojim umom, počinješ dobivati sjećanja, prisjećaš se
stvari iz svoje prošlosti. I ne možeš to podnijeti.“
Obrve su mi se spustile, ali moje ruke i noge i dalje nisu funkcionirale. Viktor
je pročistio grlo i pomaknuo se naprijed, polako podižući ruku, konačno ju je
spustio na moje rame.
„Samo pusti uspomene unutra. Ne odupiri se. Ne tjeraj sebe da se prisjetiš.
Ako je nešto poznato, neka ispliva. Najbolji način ili ćeš završiti sa
samoubojstvom.“
Osjećaj užasa nastanio se u mom trbuhu. „Ne znam želim li se sjetiti. Došao
sam ovamo samo zbog jedne jedine stvari; osvete. Nisam došao ovamo zbog
uspomena.“ Spustio sam glavu i zurio u tetovirane oznake svojih ubojstava, svoj

Trofej Knjiga 118

broj 818, rekao sam, „Što ako mi se ne sviđa tko sam…? Što ako me pošalje
preko ruba?“
Viktor se spustio na guzicu i prešao rukama preko lica. „Zar to nije bolje od
hladnog čudovišta koje si postao u Gulagu? Kaveza Tamnice? I nakon što ubiješ
Durova, što onda? Gdje ćeš otići? U još jedan borbeni ring do smrti? Ima ih
stotine širom države. Možeš nastaviti ubijati, zarađivati novac dok te ne
smaknu…“ Viktor duboko udahne. „Ili možeš živjeti, sine. Možeš živjeti…
vratiti se natrag svom životu.“
Odmahnuo sam glavom. Nisam razmišljao toliko unaprijed. Uvijek sam imao
samo jedan cilj: ubiti Durova.
„Mogu ti pomoći da pobijediš Durova, ali ti moraš pomoći sam sebi, sjetiti se
svoje prošlosti. Upravo sada, ti si životinja, stroj koji jedino može ubijati. Ali
bio si više, ti jesi više od toga.“
Oči su mi bile usmjerene na pod, um mi je obamro, previše obamro da bih
razmišljao, ali onda je pitanje iz Viktorovih usta projurilo kroz moju izmaglicu.
„Zašto Durov, Raze? Zašto Durov?“
Prsa su mi se stisnula, a ruke počele drhtati kad se slomljeno sjećanje gurnulo
kroz moj um.
Tri dječaka. Tri dječaka pokraj vodopada. Na obiteljskom odmoru. Dvojica
od njih najbolji prijatelji. Treći je imao nož. Treći je ubo jednog od njih…
Tada… tada što?
Energija je ponovno napunila moja pluća dok sam postajao frustriran sa
sjećanjem koje mi nije pokazivalo ono što sam trebao znati. Zašto Durov? Tko
su bili dječaci? Tko je uboden nožem? Jesam ja bio tamo? Jesam ja jedan od
dječaka?
Htio sam znati zašto je to tako. Htio sam znati što sam zaboravio, zaboravio
sve osim imena pizde koju moram ubiti.
Alik Durov.
Brooklyn, New York.
Osveta.
Ubiti.
Zvukovi boraca koji počinju trenirati ispunili su moju sobu. Viktor se podigao
na noge i ispružio ruku.
„Ustaj, Raze. Treniraj. I prestani zadržavati natrag svoju prošlost. Umjesto
toga iskoristi je da te napuni. Ovo je tvoja prilika da preuzmeš natrag svoj život.
Idi po svoju osvetu! A onda po svoj život!“ Viktor je pogledao prema vratima, a
onda opet u mene. „A zatim i po djevojku. Kad Durov nestane, dobivaš
djevojku.“
Moj bijes je blijedio dok sam razmišljao o Kisi. Bila je moj melem, moj
smiraj. Moja Kisa – Anna.
Neko sam vrijeme zadržao Viktorov pogled, samo dišući, usredotočujući svoj
fokus, hladeći vatru iznutra, a onda mu oštro kimnuo. Tip je bio sjeban isto

Trofej Knjiga 119

koliko i ja. Mogao sam to vidjeti u njegovim očima. Ali razumio me. Nije mi se
sviđao, ali razumio me. Nitko drugi nije mogao.
Kad sam se ustao, Viktor mi je mahnuo da ga slijedim u glavni dio teretane,
kako bih koristio užad. Kad sam ušao u prostor za treniranje, otvorila su se
glavna vrata podzemnog parkirališta i Durov je ušao… s rukom koja je stiskala
vrat moje Kise. Izraz joj je bio prazan, a oči neusredotočene.
Fizički sam se tresao vidjevši je pod kontrolom tog kopileta.
Viktor je ostao u blizini. „Ignoriraj. Kontroliraj svoj bijes. Ubojstvo prvo,
život kasnije. A onda dobivaš djevojku.“
Pokušao sam obuzdati svoj bijes hvatajući se za užad i podižući ih prema
Viktoru, ali Alik se naglo zaustavio posred teretane, izravno u mom vidokrugu i
zdrobio svoje usne o Kisine. Najteža bitka s kojom sam se ikada morao boriti
jest zaustaviti se od obračunavanja s kurvinim sinom i odvlačenje moje žene iz
njegovog naručja.
Kisa je to dopustila, ali njezino tijelo bilo je ukočeno i nepomično. Svatko s
očima mogao je vidjeti koliko ju je plašio, ali opet, to je vjerojatno i htio, nju u
strahu da ga ostavi. Želio sam mu odrubiti glavu tupim nožem. Ali rekla mi je da
se ponašam normalno, da nas ne otkrivam, pa sam se jebeno ponašao normalno.
Uronivši nos u svoje rame, duboko sam udahnuo, još uvijek sam je mogao
namirisati na svojoj koži, s rukama koje mi stežu ramena dok svršava. Taj miris
sprečavao me da ubijem Durova. Držao sam se činjenice da će me vidjeti
večeras nakon borbe… a do kraja sutrašnje noći, on će biti mrtav, a ona će biti
moja.
Durov je pustio Kisu, a ona je utrčala u svoj ured ne osvrćući se. Izgledala je
prekrasno u svom crnom odijelu i dugom smeđom kosom svezanom otraga.
A onda se Alik iznenada našao ispred mene, Yiv se zaustavljao iza njega,
spreman početi s treningom. Držao sam glavu spuštenu.
„Čujem da se večeras boriš protiv Golijata.“ Mogao sam vidjeti svojim
perifernim vidom kako se njegovo lice razvlači u usrani osmijeh. „On je upad
kupljen u posljednjem trenutku od mog oca. Znaš, da pruži publici pravu
zabavu. Stvarno testira od čega si napravljen.“
Pogled mu je pao na režim moga vježbanja koji nisam prekidao dok je on
pucao iz svojih glupih usta. Nasmijao se. „Izgleda da ćeš biti zaklan večeras,
Raze. Taj jebač će te ubiti. Ne mogu reći da mi je jebeno žao.“ Nagnuo se
naprijed i šapnuo, „A kad pobijedim, odvući ću Kisu natrag u čekaonicu i jebati
je u guzicu. Mrzi to, pokušava se boriti protiv mene… ali to me samo čini
krućim.“
Boreći se protiv eksplozije bijesa iznutra, pustio sam da njegov komentar
sklizne s mene i zadržao svoj fokus, ali osjetio sam Viktorovu paniku iza sebe.
Nisam bio uzrujan večerašnjom borbom. Nikad se nisam bojao u kavezu. To je
bila moja domena, moj dom.
Durov se maknuo iz mog vida, a ja sam pogledao u Kisin ured, samo kako bih
još mahnitije vježbao kad sam je vidio kako viri kroz rolete, gleda me.

Trofej Knjiga 120

 Namjera mi je napunila mišiće i bolio me kurac tko je taj Golijat. Jebeno sam
ga namjeravao uništiti.
Samo još jedna oznaka da nadodam na svoj torzo i još jedna osoba na putu da
imam Kisu za sebe.

Trofej Knjiga 121

 POGLAVLJE 15
RAZE

Stampedo stotinu stopala tresao je strukturu zidova u hodniku podrumske

čekaonice Tamnice kad je započela Durovova borba. Preskakao sam uže,
zagrijavao svoje tijelo za borbu, kad me gromoglasan pljesak natjerao da
pogledam na vrata. Preskakao sam još jače, čekajući Viktora da dođe i kaže mi
tko je dobio.
Nisam morao dugo čekati.
Nekoliko minuta kasnije, ušao je Viktor, pogleda spuštenog. „Durov je
pobijedio,“ bilo je sve što je rekao, ali po zelenoj boji na njegovom licu, mogao
sam vidjeti da je Durov uradio puno više od samog ubojstva. Igrao se i
zadirkivao svog protivnika, ponovno. Vjerojatno ga je rasporio sa svojim
bodežom, ali na način koji ga je održao na životu do posljednjeg udarca.
Naposljetku, Durov je bio 'Mesar'.
Viktor je prišao umivaoniku na kraju sobe i bacio vodu na svoje lice, a onda
stao ispred mene. „Pogledao sam Golijata. Imam nekoliko statistika.“
Zadržao sam oči na Viktorovim, ali nisam prekinuo svoje zagrijavanje.
„Gruzijac je, ove sezone novi u podzemlju. Ali nikad nije izgubio meč.
Nemilosrdan je, ima minimalne slabosti. Ima sigurno dvadeset kilograma više
od tebe i nekoliko centimetara je viši.“
U mislima sam oblikovao sliku Golijata, vizualizirajući kako ga rušim.
„Oružje?“ upitao sam.
„Crni sai,“ odgovorio je Viktor.
Prestao sam preskakati. Smrznuvši se, upitao sam, „Je li iz Gulaga?“
Viktor je kimnuo. „Aha. Vidio sam jednog od trenera iz gulaga sa Zapadne
Obale. Jedan je od njihovih najboljih boraca. Izveli su ga na put. Ulazili s njim u
podzemna natjecanja širom zemlje.“ Viktor mi je predao bocu vode i pokazao
mi da popijem. „Morat ćeš biti pametan s ovim Raze. Brz je. Neporažen. Kao i
ti. Ali večeras, jedan od vas bit će mrtav.“
Začulo se kucanje na vratima i poznato izvikivanje, „Sljedeći si!“ Skinuo sam
svoju majicu s kapuljačom, navukao svoje boksere, razmazao crnilo ispod očiju,
i pustio da vrući bijes napuni moje mišiće dok sam se pripremao za borbu koja
je preda mnom.
Čuo sam kako buka gomile postaje sve glasnija, govoreći mi da je Golijat
zakoračio u kavez. Viktor je otvorio vrata i izveo me u tamni hodnik. Ugledao
sam Durova u njegovoj sobi, stariji muškarac udarao ga je po prsima
prekrivenim krvlju, čestitajući mu. Izgledao je poput njega. Jednostavno sam
znao da je ta pizda njegov otac. Izgledao je jednako jebeno zlobno kao i Durov.

Trofej Knjiga 122

 Hodnik je bio vlažan, ispunjen smradom smrti i tragovima krvi prethodnih
boraca. Mogao sam čuti svoje disanje u ušima, čak i preko urlika gomile, a
zatim sam čuo nešto drugo… dovikivanje mog imena.
„Raze!“
Pogledao sam u stranu prema otvoru u drugi hodnik. Kisa je stajala u sjeni.
Viktor se naglo zaustavio i podigao obrvu. Ignorirajući ga, pojurio sam i odmah
podigao Kisu u naručje i pritisnuo je uza zid.
Kisine plave oči su se zamutile dok su mi se prsa upirala od njezina, nagnuo
sam se naprijed i prešao nosom duž njenog obraza. „Kisa…“ promrmljao sam
dok su se Kisine ruke igrale s mojom kosom.
Dlanovi su joj skliznuli niz moje obraze i povlačeći mi glavu prema sebi,
spustila je usne na moje. Zarežavši u njezina mokra usta, gurnuo sam jezik
unutra, tražeći njen. Kisine dojke napele su se uz moju golu kožu. Pojačala je
stisak na mojim obrazima i otrgnula usne s mojih, teško dišući. Prsti su joj
milovali moje obraze, moj kurac se ukrutio, a bokovi njihali uz njene.
„Raze…morala sam te vidjeti,“ šapnula je.
Nosnice su mi se raširile dok sam mirisao njezin parfem, želeći ga imati na
svom jeziku.
„Želim te,“ rekao sam i vidio kako joj suze pune oči. Nisam znao što nije u
redu. Sve što sam mogao jest zbunjeno gledati u nju.
Kisin izraz iznenada se promijenio i nasmiješila mi se, prešavši vrhom prsta
niz moj vrat. „Volim kad to uradiš – mislim, nakriviš glavu na jednu stranu.“
Obrve su mi se skupile, nisam razumio na što misli, ali ignorirao sam to i
upitao, „Zašto plačeš?“
Kisa je omotala ruke oko moga vrata i priljubila nos. „Upravo sam te dobila
natrag kad sam mislila da je nemoguće, a ti to čak i ne znaš.“
Sada sam bio još više zbunjen. Zatim sam je malo odmaknuo od sebe kako
bih je pogledao, kroz suze, šapnula je, „Vidjela sam s kim se boriš.“
Napeo sam se. „Pa?“
„Ogroman je, Raze. Raspitala sam se okolo o njemu, nikad nije izgubio
borbu. Uvijek ubije protivnika.“
„Kao i ja,“ kruto sam rekao, nije mi se sviđao nedostatak njezine vjere u moje
sposobnosti. Bio sam ubojica. Neporažen.
„Znam, ali…“ progutala je, zureći u moje oči, naginjući se kako bi poljubila
lijevo. „Prestravljena sam da ću te izgubiti večeras. Abram ga je kupio ispod
moga nosa. Uplašen je, Raze. Znam da jest, zato što bi zaista mogao pobijediti
Alika u finalu.“
Srce mi se pretvorilo u čelik dok su njezine riječi poticale moju odlučnost da
pobijedim Golijata. Da sjebem Alika i njegovog oca.
Oslanjajući čelo od njezino, obećao sam. „Pobijedit ću.“
Jecaj joj je skliznuo iz usta, ali uhvatio sam ga kad sam prislonio svoje usne
uz njezine.

Trofej Knjiga 123

 „Molim te,“ govorila je uz moja usta. „Moram ti toliko toga reći. Toliko toga
želim da znaš. Moraš preživjeti.“
„Preživjet ću, Kisa – Anna,“ promuklo sam rekao, osjećajući kako njezin strah
za mene pulsira kroz njezino vitko tijelo. Ali ono što nije znala jest da sam ja
rastao od straha. On me gurao dalje.
Neću izgubiti… ne kada imam Kisu u svom umu i njezin život koji trebam
spasiti od Durova.
„Pobijedit ćeš,“ rekla je Kisa uz uzdah olakšanja.
Začulo se kašljanje iza nas.
Viktor je prišao bliže, šoka jasno ucrtanog na licu, i rekao, „Raze, moramo ići.
Potreban si u kavezu.“
Pritisnuo sam još jedan poljubac na Kisine usne, uzeo njezin prst i prešao s
njim duž svoga trbuha. „Večeras će ovdje biti još jedna oznaka… a onda ću te
ponovno imati. Kad mi dođeš.“
Kisa se pokušala nasmiješiti, ali mogao sam vidjeti kako nervoza razapinje
njezino tijelo. Zakoračio sam natrag u hodnik i uputio se niz tunel, pravo u
gužvu, dok su se muškarci pomicali unatrag i puštali da prođem. Kavez mi je bio
pred očima, ispunjen krvožednošću i potrebom za ubijanjem. Vidio sam svog
protivnika kako već kruži oko ringa, ali nisam obraćao pretjeranu pozornost na
njega. Moja jedina briga bila je Kisa… preživjeti za Kisu. Preživjeti kako bih
štitio i brinuo o Kisi.
Potrčao sam stepenicama i došao do metalnih vrata.
„Pusti me unutra!“ urlao sam, udarajući po vratima. Stražar je došao iza mene
i oslobodio bravu, a ja sam se odmah zaletio u kavez, stisnuvši šake.
Tada sam podigao pogled…
A moj želudac je potonuo.
362?
362 bilo je tetovirano na Golijatovim prsima.
Kad su se vrata zatvorila, moj protivnik je podigao pogled. Vidio sam bljesak
prepoznavanja na njegovom licu. Ukočio se. Ja sam se ukočio. A pištolj je
opalio, govoreći nam da je meč počeo.
Nijedan od nas nije se pomaknuo, previše zaposleni zureći jedan u drugog.
Bio ti je prijatelj… Kisine riječi od prethodne noći jurile su mojim umom.
„Prijatelj?“
„Da, tvoj prijatelj. Razgovarao bi s njim, provodio vrijeme s njim.
Povjeravao mu se… Sviđao ti se?“
„Trenirao sam s njim. Pomogao mi je prilagoditi se životu u Gulagu. Naučio
me kako blokirati stvari. Nikad se nismo borili. Bili smo dva najbolja borca u
Gulagu. Kad se dogodila pobuna, on me oslobodio.“
Srce mi je udaralo jače nego ikada dok sam zurio u 362… Golijat? Kisa je
rekla da mi je bio prijatelj i gledajući u njega upravo sad, sa saiem u ruci, po
prvi put zajedno u kavezu, nisam mogao natjerati svoje noge da se pomaknu.
Nisam se mogao natjerati na borbu…

Trofej Knjiga 124

 *****

„818, dođi. Dizat ćemo utege,“ 362 me zvao s druge strane teretane. Oprezno
sam mu se pridružio na klupi i stao iza njega kako bih ga gledao dok leži na
istoj.
„Vježbat ćeš sa mnom. Imaš ono što je potrebno za preživjeti. Vježbanje s
onim šmrkavim jebačima s kojima te dovode, usmrtit će te. Oni su slabi.
Uplašeni… Ne pripadaju u kavez.“
„Ne bojiš se boriti protiv mene?“ upitao sam.
362 se nacerio. „Stariji sam. To se neće dogoditi. A kad ti također budeš
stariji, ako postaneš prvak kao ja, nikad nas neće usmjeriti jedan protiv drugog.
Izgubit će previše novca ako to urade.“
Kimnuo sam glavom. „Onda ću vježbati s tobom.“
362 se nacerio i počeo dizati svoje utege kao da ne teže grama. „Drži se mene
mali i zajedno ćemo otići iz ovoga pakla – živi.“
„Zašto ja?“ upitao sam.
362 se zaustavio i pogledao u mene. „Jer mogu vidjeti da nisi uradio ono
zbog čega si doveden ovamo. To ti je preko cijelog lica, u očima. Nevin si poput
mene, ali snažan si, možeš se boriti, možeš preživjeti… poput mene. Većina
djece ovdje umrijet će u prvih nekoliko tjedana, ako ne, onda do kraja svoje prve
godine. Ali mi, mi ćemo preživjeti.“
„Želiš se osvetiti onome tko te svjesno stavio ovamo,“ rekao sam, shvaćajući
ga, jer sam osjećao isto što i on.
„Želim. I to ću ostvariti jednog dana, kao i ti. Vježbaj sa mnom, spariraj sa
mnom i dobit ćemo našu osvetu.“
362 se vratio svojim utezima i zajedno smo trenirali godinama, sve dok nismo
postali prvaci kakve je i zamislio.
Preživjeli smo kako bismo dobili svoju osvetu.

*****
Ali sada je moja osveta bila blokirana od strane prijatelja, moga Gulag brata.
362 došao je do centra kaveza, a noge su me odvele prema njemu. Stisnuo
sam šake, usmjerivši oštrice prema naprijed za slučaj da napadne, ali mogao sam
vidjeti u tamnim očima 362 da ne namjerava napasti.
Kad smo bili licem u lice, prsa su mu se brzo dizala i spuštala dok je psovao
ispod daha. Lice mu je bilo izmučeno, izobličeno.
„818,“ tiho je rekao.
„362,“ uzvratio sam.
Spustio je glavu.
„Ovo je tvoja osveta? Ovo je tvoj put prema muškarcu koji je lagao, koji te
osudio, koji te pretvorio u jednog od nas?“

Trofej Knjiga 125

 Klimnuo sam. „A ti?“ upitao sam, začuvši početak negodovanja mase koja je
prosvjedovala jer se još nismo počeli boriti.
„Uhvatili su me dva sata udaljenosti od Gulaga. Trčao sam, ali opet su me
uhvatili. Natjerali su me da se borim za njih. Putujem širom zemlje, tjerajući me
da se borim do smrti. Onda sam prošle noći poslan ovdje. Da zaustavim borca
koji uđe u ring sa mnom. Rečeno mi je da se pobrinem da patiš. Da bude sporo.“
Smrznuo sam se. „Durov,“ zarežao sam.
362 je suzio oči. „Onaj koji te poslao u Gulag?“
Nisam odgovorio. Još se nisam sjetio detalja, ali Durov je nekako bio
odgovoran.
Stražari su počeli okruživati kavez, puške su bile spremne. Pa ipak, 362 mi je
prišao bliže. „Ako pobijedim večeras, oslobodit će me. Konačno ću dobiti svoju
osvetu.“
Zatvorivši oči, razumio sam što je govorio. Oboje smo željeli osvetu. A samo
jedan od nas izlazio je živ iz ovog kaveza.
Otvorio sam oči, a 362 je ispružio ruku. Njegovo lice na jedan kratki trenutak,
pokazalo je kajanje i tokom tog trenutka pustio sam nagovještaj suosjećanja za
svog… prijatelja.
Uzevši njegovu ruku u svoju, kimnuo sam i rekao, „Zahvalan sam za tvoje
prijateljstvo.“
362 se nacerio. Uvijek se cerio. „Obećaj mi ovo. Ako pobijediš večeras,
osvetit ćeš se… za obojicu.“
Stisnuo sam mu ruku i rekao, „Samo ako obećaš isto.“
362 je potvrdno spustio glavu. Ruke su nam se razdvojile; svi osjećaji, sva
suosjećajnost, nestali su, a prožimajući adrenalin je preuzeo.
Odstupili smo. Stražari su se opustili. Samo jedna puška ostala je podignuta,
kako bi novi hitac signalizirao ponovni početak borbe.
Znao sam ovog borca, kako se kreće, kako razmišlja, njegova slaba područja,
njegove prednosti. Ali i on je mene poznavao. Prvi put ikada, osjetio sam ubod
straha. Ovaj muškarac mogao me je pobijediti. Kad smo počeli kružiti jedan oko
drugog, znao sam po izrazu lica 362 da je isto mislio.
362 iznenada se zaletio naprijed i udario moju ruku svojim saiem, oštrica mi
se urezala u kožu. Ali nije se odmaknuo netaknut, jer kad je povukao sai, probio
sam ga brzim udarcem u bedro. 362 je posrnuo unatrag dok su mu se šiljci
zabijali gotovo do kosti.
Osjetio sam kako mi krv teče niz ruku. 362 je odjednom pojurio prema meni,
povukavši nas obojicu na pod. Gomila je podivljala, njihove šake udarale su od
metalne spojeve ograde. 362 i ja hrvali smo se po podu, obojica se boreći za
prevlast, obojica jednake snage.
Ali 362 je bio veći i uspio me pribiti uz pod. Lice mu se napelo, a izraz bio
hladan dok se njegov sai približavao mom licu. Glasnoća gomile prerasla je u
groznicu.

Trofej Knjiga 126

 Pokušao sam se odgurnuti, ali snaga 362 bila je bez premca, a veličina
nemjerljiva. Svaki mišić u mom tijelu bio je napregnut. Mogao sam osjetiti
pulsiranje vena u mom vratu i sljepoočnicama, ali sai je došao još bliže mom
vratu.
Ovo će biti ubojstvo. 362 će mi prerezati grlo i bit ću mrtav.
Glava mi je pala unatrag dok sam se snažnije odgurivao od ruku 362 koje su
se nastavile spuštati prema dolje. Ugledao sam Viktora kraj jedne od stranica
kaveza, vrištao je na mene da živim, da se osvetim.
Ali iza Viktora, na ulazu u hodnik, bila je moja Kisa… a Durov je stajao iza
nje, pribio ju je uz svoja prsa, tjerao da me gleda kako se borim dok su joj suze
ispunjavale oči. Durov me gledao s osmijehom na svom psihotičnom licu. To je
bilo sve što sam trebao da u potpunosti podignem svoju obranu.
Kisa je pokušala okrenuti glavu kad sam osjetio vrh saia kako se pritišće od
moju kožu, ali Durov ju je uhvatio za obraz i nasilno vratio njezinu nevoljnu
pozornost prema meni, a njegova smrknuta usta izvikivala su joj nešto na uho.
Njezine plave oči ispunile su se užasom dok me gledala. I poput previše
zategnute vrpce, prejako razvučene, puknuo sam. Frustrirano zarežavši,
zaokrenuo sam bokove, izbivši sai iz ruke 362 i preokrenuo ga na leđa.
Nisam vidio ništa osim crvenog kad sam mu opkoračio struk i prvi puta
udario svojom šakom s bokserom u njegov vrat. Nisam osjećao ništa osim bijesa
kad je moja druga šaka probola njegovu sljepoočnicu. Nisam osjećao ništa osim
slijepe odlučnosti da zakoljem Durova dok sam podizao obje šake i usmjerivši ih
ravno prema dolje, zario u prsa 362, a grgljaj njegovog umirućeg daha napao je
moje uši, otrgnuvši me od mog bijesa.
362 je krvario poput rijeke, moja koža bila je natopljena njegovom krvlju. Oči
su mu sjajile prema meni. Primijetio sam odobravanje u njegovom pogledu kad
su mi ruke pale na bokove, a bol stezala prsa.
„Osveta…“ promucao je 362, gušeći se u krvi koja se slijevala niz njegovo
grlo. „Natjeraj ga da plati…“ Tada je 362 izdahnuo, prsa nepomičnih. Gomila je
eruptirala. Ali sve što sam mogao je gledati u 362 kako leži mrtav na podu
kaveza. Nisam mogao pomaknuti ruke i noge, oštra bol zauzela je središte mojih
prsa.
Metalna vrata su se otvorila i Viktor je utrčao. Kleknuo je ispred mene.
„Raze. Sine, moramo se pomaknuti.“
Pogledao sam gore u Viktora, a onda u 362 ispod mene. „Poznajem ga,“ rekao
sam, glasa koji se slamao.
Viktor je kimnuo i spustio ruku na moje rame. „Znam, sine. Znao sam to u
trenutku kad sam ugledao njegovu tetovažu i tvoju reakciju dok si ulazio u
kavez.“
„Bio mi je… prijatelj,“ uspio sam izbrbljati, pojam nepoznat i gorko sladak na
mojim usnama.
Viktor je zgrabio moj biceps i podigao me na noge. „Moramo ići, sine.“

Trofej Knjiga 127

 Viktor i ja izašli smo ravno iz kaveza i uputili se kroz gomilu. Ruke su me
pljeskale po leđima čestitajući mi, držao sam pogled nisko i počeo brže hodati
sve dok nisam ušao u hodnik. Tada sam se našao u svojoj sobi. Jednom unutra,
otišao sam pravo u kupaonicu i povratio u zahod, dok mi je tijelo probijao
hladan znoj.
Viktor je bio na vratima, psovao ispod daha. Nisam znao koji mi se vrag
događa.
Srušivši se na pod, ugledao sam tragove krvi na prljavim podnim pločicama.
Viktor je smočio dvije krpe, jednu je pritisnuo na moju ruku, a drugu na grlo.
Nisam se trznuo. „Trebaš šavove, sine. Taj sai te dobro dohvatio.“
„Onda to uradi,“ rekao sam tupo.
Nikad prije nisam osjetio ovakvu… ovakvu… bol. Ova bol… ova krivnja? Je
li to krivnja? Uvijek sam blokirao ubojstva. Ti muškarci s kojima sam se
suočavao bili su samo životinje za klanje, a ja sam bio muškarac koji je nosio
smrt. Nije bilo pretjeranog razmišljanja. Samo instinkt i dužnost prema Gulagu
koji su me vodili naprijed.
Ali ovaj put… Osjećao sam sve: kajanje, sramotu, opustošenost… Osjećao
sam se poput smrti. Također sam se osjećao mrtvo iznutra.
„Gdje živiš, sine?“ upitao je Viktor dok je izvlačio iglu i konac iz metalnog
ormarića poviše umivaonika. Počeo mi je krpati ruku. Nisam osjetio iglu kako
mi probija kožu. Nisam osjetio konac kako spaja moje razdijeljeno meso.
„U teretani.“
Viktor je zastao i odmahnuo glavom. „Prokletstvo, sine. Jednostavno…
prokletstvo.“
Nakon što je moja posjekotina bila zašivena, Viktor me natjerao da se
istuširam i odveo natrag u teretanu. Kad je otišao, zatvorio sam oči i ležao na
svom tankom prekrivaču. Sve što sam mogao vidjeti bila je krv, krv posvuda. I
362 kako zuri u mene dok mu život curi iz očiju.
Nikad nisam osjećao kajanje, žaljenje, ali upravo sada, utapao sam se u tome.

Trofej Knjiga 128

 POGLAVLJE 16
KISA

„Zašto te ponovno vozim u teretanu, Kisa?“ upitao je Sergej kad sam ga srela
na pločniku, ubrzo nakon što me Alik ostavio ispred očeve kuće. Otac je već
zabavljao gruzijskog mafijaša koji je doveo Golijata večeras, a Alik je bio na
putu da im se pridruži, tako da sam znala da ću imati cijelu noć slobodnu.
Uvijek je bilo ovako dok je trajalo prvenstvo. Šefovi mafija morali su
rješavati poslove na svim područjima. Ali večeras se jednostavno činilo
drugačije, trbuh mi se nervozno uvijao od nervoze, kao da će se dogoditi nešto
loše. Znala sam da je to zbog kombinacije Alikovog čudnog raspoloženja i
Razeove neobične reakcije nakon što je dobio u večerašnjoj borbi.
Alik je bio bijesan što je Raze pobijedio. Toliko bijesan da čak nije ni
iskoristio moje tijelo nakon meča kao što je to bio njegov uobičajeni modus
operandi. Jednostavno me iskrcao ispred kuće i hladno naredio da uđem unutra.
Alik je bio u strahu. Nikad prije nisam ga vidjela prestrašenog. Ali vidjevši
večeras kako Raze udara Golijata s toliko nevjerojatnom vještinom i snagom,
dovelo ga je u stanje u kakvom ga nikad prije nisam vidjela: introvertan, tih,
zamišljen. To me prestrašilo više od njegove agresije. Nisam znala kako se boriti
sa bezizražajnim Alikom. Od distanciranog i ne posesivnog Alika.
Ali upravo sada, pokušala sam gurnuti iz glave sve misli o Aliku. Morala sam
vidjeti Razea. Alik me natjerao da gledam njegov meč, pokušavajući uspostaviti
svoju dominaciju nada mnom. I moj Bože, Raze je zamalo umro. Ali nešto je
bilo pogrešno s njim nakon toga. Nije izgledao zadovoljan svojom pobjedom.
Nije mogao ustati, kao da je bio vraški šokiran, zurio je dolje u Golijata s
uništenim izrazom lica. Viktor ga je morao podići s koljena kako bi ga izvukao
iz kaveza, pridržavati ga dok je koračao hodnikom. Što je najgore, nisam mogla
otići kod njega. Umjesto toga morala sam ići s Alikom.
Bila sam ogorčena na Alika zbog toga. Za promjenu, bila sam potpuno
ogorčena.
Pogledala sam u Sergeja, Razeovo izrezano lice istaknulo se u mom umu.
„Molim te, Sergej…“ molila sam, a on je stoički stajao ispred mene prije nego
što je otvorio stražnja vrata Lincolna i gestikulirao da uđem unutra. Skliznula
sam na stražnje sjedalo, a Sergej je sjeo za volan.
Okrenuo se prema meni. „Kisa? Što se događa? Ovo tvoje iskradanje oboje
nas dovodi u opasnost. Ne želim to raditi dok mi ne daš neke odgovore.“
Spustila sam pogled na pločnik vani i vagala što da uradim. Ponovno sam
pogledala prema Sergeju, a oči su mi se ispunile suzama.
„Kisa, jesi li u nevolji?“ upitao je, ali odmahnula sam glavom. „Jesi li… viđaš
li nekoga drugog? Iza leđa gospodina Durova? Sastaješ li se s njim u teretani?“

Trofej Knjiga 129

 „Nije tako, Sergej.“ Šmrknula sam i obrisala suze s očiju. „To je više od
'viđanja' nekog drugog.“
Sergejevo lice je problijedjelo. „Kisa! Viđaš nekog drugog? Imaš li smrtnu
želju? Gospodin Durov će vas ubiti oboje ako sazna. Taj muškarac je nestabilan
u najbolje vrijeme, ali kad si ti u pitanju? Potpuno je lud.“ Pogled mu je pao, a
onda se opet vratio na mene. „Tko je u pitanju?“
„Ne bi mi vjerovao ako ti kažem. I sama jedva vjerujem.“
„Kisa, to nema smisla.“
Želudac mi se preokrenuo zbog riječi koje sam namjeravala izgovoriti, tajne
koju sam trebala priznati. Sergej je i dalje mirno sjedio kad sam šapnula, „Nećeš
mi vjerovati kad ti kažem.“
„Iskušaj me,“ rekao je jednostavno.
„To je… to je… Luka…“
Sergej je zurio i zurio u mene kao da sam moron. „Luka?“ upitao je. „Luka
Tolstoj?“
„Da,“ odgovorila sam jedva čujnim glasom i stisnula torbicu na svom krilu.
Bila je ispunjena fotografijama i uspomenama iz našeg djetinjstva. Večeras ću
ga pokušati navesti da se sjeti. Večeras želim da se sjeti mene… nas… svega.
Samo sam željela svoga Luku natrag… barem sam željela onoliko koliko ga
je ostalo. Imat ću bilo koji dio Luke, uzet ću bilo kakav mali dio koji je ostao.
„Nevjerna si sa Lukom Tolstojem?“ rekao je Sergej suho, zbunjenost je
iskrivila njegov glas s ruskim naglaskom. Kimnula sam, a on je zurio u mene
kao da sam poludjela.
„Kisa, gospodin Tolstoj nesretno je poginuo prije nekoliko godina. Tijelo mu
je izgorjelo do smrti. Što se doista događa? Koga pokušavaš zaštititi?“
„Raze – „
„Novi borac?“ prekinuo je Sergej. „Što dovraga on ima s Lukom?“
„On je Luka. Raze je Luka.“
„Kisa, ne znam što – „
„Poslan je u podzemni zatvor nakon što je Rodion ubijen, van dometa,
prisiljen je da postane borac. Borac do smrti, Sergej. Znam da zvuči
nevjerojatno, ali dogodilo se. Nema sjećanje tko je, odakle je, ili tko smo mu mi
svi. Mučili su ga i zlostavljali. On je poput životinje, bez ljudskosti, ali usputne
poglede koje dobivam kad me pogleda…“ teško sam progutala i rekla, „Kad je
sa mnom…“
„Kisa, to sve je – „
„Njegove oči iste su kao Lukine, smeđe s mrljom plave u lijevoj šarenici.
Njegove manire su iste. Nakrivi glavu i namršti svoje usne, svoje pune usne
koje su potpuno istog oblika… I ima te snove, živopisne snove. To su sjećanja
Sergej, ne samo snovi. Sigurna sam u to. Vrativši se natrag u Brooklyn, prisjeća
se sve više i više. To je Luka. Vratio mi se.“ Pogledala sam u Sergejeve šokirane
oči i rekla, „I treba mu moja pomoć. Moram ga natjerati da se sjeti. Moram znati

Trofej Knjiga 130

što se dogodilo prije toliko godina. Svi moramo. Toliko je boli. Toliko
neodgovorenih pitanja koja su pogurana pod tepih.“
Sergej je sjedio u tišini, znala sam da mi ne vjeruje. Nije me bilo briga jer ja
sam znala istinu i bilo je na meni da spasim Razea. Bilo je na meni da ga
natjeram da shvati da su njegove noge pronašle put natrag prema kući.
„Samo me odvedi u teretanu, Sergej. I molim te pričekaj jer ću trebati kasnije
da nas odvezeš na plažu Brighton.“
Sergej se krenuo raspravljati, ali okrenula sam glavu i naslonila je na prozor,
završavajući raspravu.

*****
Ušla sam u teretanu i uputila se u Razeovu sobu za treniranje. Sve prostorije
većinom su bile u mraku, ali jedno svjetlo visjelo je sa stropa. Raze je sjedio uz
udaljen zid, glava mu je visjela, a torzo bio prekriven crnom i crvenom bojom.
Noge su bile ispružene ispred njega. Nikad nisam vidjela nekoga tko je upravo
pobijedio u borbi i izgledao tako poraženo.
„Raze?“ rekla sam panično i požurila prema njemu.
Spustivši se na koljena, zgrabila sam najbliži ručnik i pritisnula ga na dugačku
svježu, krvavu oznaku na njegovom torzu, dvostruko dužu, dvostruko dublju i
dvostruko agresivniju od njegovih ostalih tetovaža smrti.
„Raze, što si uradio?“ upitala sam i pokušala pogledati u njegove spuštene
oči. Nije govorio, nije se čak ni trznuo kad sam pojačala pritisak na njegov
izrezani torzo. Sjedio je stišćući slomljenu kemijsku i krvavu britvicu u svojoj
ruci.
Dok sam pregledavala ostatak njegov rastrganog i krvavog tijela, primijetila
sam ogromnu zašivenu ranu na ruci i šavove duž donjeg dijela njegovog grla.
Sjećam se točnog trenutka u meču kad ih je dobio – trenutak kad sam
pomislila da će mi ga uzeti. Kad se to dogodilo, samo sam još više očvrsnula u
svojoj namjeri da ga podučim o tome tko je. Sutra navečer trebao se boriti s
Alikom, njih dvojica su napredovala do finala, i sutra navečer, izgubit ću jednog
od dva muškarca koji su mi ikada nešto značili. Ali znala sam koga želim, koga
sam jedinog željela, i upravo sada, ležao je na ovom tvrdom podu kao da mu se
svijet upravo raspao.
Luka mi se trebao vratiti. Konačno, nakon svih tih godina zarobljeništva,
mora biti oslobođen. Mora znati da je voljen.
„Raze, molim te pogledaj me,“ naredila sam blagim glasom, boreći se protiv
suza i Raze je polako podigao glavu. Oči su mu bile obrubljene crveno, imao je
izrazito rastrgan, uništen izraz lica. Srce mi se stisnulo na taj prizor. Ispružila
sam ruku i spustila je na njegov obraz.
„Lyubov moya, što je sve ovo? Je li zbog večerašnje borbe? Je li zbog toga
što si ozlijeđen? Jer je bio skoro ravnopravan meč?“

Trofej Knjiga 131

 Razeove oštrice pale su na pod. Njegov grubi, krvavi dlan spustio se na moj
koji je još uvijek bio na njegovom obrazu, smrznula sam se.
„Ubio sam svog jedinog prijatelja,“ promuklo je rekao dok su mu se prsti
omatali oko mojih. Stisak mu je bio toliko jak… govorio je o njegovom
unutarnjem emocionalnom kaosu.
Dah mi je zastao u grlu, a moje misli odmah su se prebacile na Rodiona. Je li
se sjetio? Je li se sjetio te noći? Je li govorio o mom bratu? Je li se sjetio svoje
prošlosti?
Ruke su mi se počele tresti od značenja koje bi ovo sve moglo predstavljati.
„Kojeg prijatelja? O čemu govoriš, lyubov moya?“ pitala sam, pokušavajući
sakriti nervozno podrhtavanje svoga glasa.
Raze je nastavio prazno zuriti, odgovorio je, „362.“
Trepnula sam na njegov odgovor i odmah se vratila na naš razgovor od
protekle noći. „362? Iz Gulaga?“
Raze je polako kimnuo, a njegov stisak na mojoj ruci pojačao se. „Golijat…“
Odjednom je sve imalo smisla. Nije Rodionova smrt bila ta koje se sjećao; to
je bilo zbog večerašnjeg protivnika, gruzijskog Golijata. „Muškarac kojeg si
ubio večeras bio je – „
„Moj prijatelj.“
Moja donja usna je zadrhtala vidjevši kako je ovaj snažan, nepripitomljen i
grub muškarac spao na ovo veliko, mišićavo tijelo ispunjeno krivnjom i
kajanjem.
„Raze… Žao mi je.“ Tješila sam ga.
„Ponovno je uhvaćen nakon što smo pobjegli, od strane gruzijske mafije.
Rekao mi je ako pobijedi večeras da mu jamče slobodu. I jednom kad bude
slobodan može potražiti osvetu prema ljudima koji su ga strpali u Gulag. Nakon
svih tih godina preživljavanja, učenja mene kako da preživim… Bio je nevin.
Zaslužio je tu osvetu, ali…“
Razeovi kapci su zalepršali, nagnula sam se kako bih utisnula poljubac na
njegovo čelo, njegov obraz i natrag na ruku koja je bila priljubljena uz moju.
„Ali što?“
„Ali i ja sam…“ šapnuo je, a krv u mojim venama pretvorila se u led.
„Ti si što?“ upitala sam.
Oči su mu se raširile kad je nešto u njegovom umu očigledno pogodilo pravu
točku, torzo mu se napeo kao u šoku. „Nevin sam,“ šapnuo je, očito nesposoban
izgovoriti to glasnije. „Kisa… Nevin sam. Nisam učinio ono zbog čega su me
zatvorili. Nisam učinio ono za što sam optužen.“ Razeova ruka sada je potpuno
obuhvaćala moju, pogledao je dolje u naše isprepletene prste. „Treseš se Kisa –
Anna. Zašto se treseš?“
Jecaj mi je pobjegao iz grla, ispustila sam ručnik kako bih stavila ruku preko
svojih usta. Suze olakšanja ispunile su mi oči. Nije to uradio. Luka nije ubio
moga brata. Nevin je. Uvijek sam znala da je nevin.

Trofej Knjiga 132

 „Kisa? Ne razumijem zašto plačeš?“ Razeova glava nakrivila se na jednu
stranu, a ja sam utonula u njegova prsa, udišući težak miris koji je bio potpuno
on, ne mareći ako će mi odjeća biti zaprljana krvlju i tintom.
Razeove snažne i utješne ruke omotale su se oko mojih leđa, držeći me blizu.
„Ššš, solnyshko,“ šaptao je, a moj plač se zaustavio, podignula sam glavu i
zurila u njegove oči.
„Solnyshko?“ ispitivala sam, a Raze je izgledao zamišljeno prije nego što je
ponovno spustio pogled prema meni.
„To znači 'Malo sunce'“ rekao je Raze činjenično. „Na ruskom, mislim.“ Tada
mu se čelo naboralo, a obrve spustile prema dolje kao da ne razumije zašto zna
taj podatak.
„Nazvala si me 'ljubav moja'“ rekao je iznenada, promatrajući me,
proučavajući me kao da sam problem koji pokušava riješiti. Kimnula sam i
borila se protiv podrhtavanja donje usne. „Lyubov moya,“ rekao je, polako
ponavljajući riječi, naglašavajući svaki slog dok su mu se oči širile. „To znači
'ljubav moja' na ruskom. Nazvala si me svojom ljubavi.“
„Jesam… lyubov moya,“ odgovorila sam i izvukla se iz njegovog zagrljaja,
uhvatila sam njegov isprekidan, zapanjen uzdah, ali samo sam ga pustila da sjedi
i razmišlja o mom starom terminu od dragosti za njega.
Brzo brišući oči, prešla sam prstom preko njegove nove oznake. „Zašto je ova
toliko duža od ostalih? Toliko izražajnija od ostalih? Stvarno si jako oštetio
svoju kožu.“
„Jer je smrt 362 bila časna za razliku od ostalih. Ponosno je umro. Umro je
kao što bi borac i trebao.“ Raze je prešao vrhovima prstiju preko svoga ožiljka i
dodao, „Umro je prije nego što se osvetio. Zakinut je za osvetu prema onima
koji su mu nanijeli zlo. Ali nije odustao do samog kraja. Njegova oznaka na
mojoj koži mora se isticati jer se on kao borac i prijatelj istaknuo u mom
životu.“
Srce mi se treslo od njegovih riječi i shvatila sam bez obzira koliko se udubila
u svoju maštu, u svoju najgoru noćnu moru, nikad neću potpuno razumjeti ono
što je prošao u Gulagu. Bio je dijete. Dijete prisiljeno da bude ubojica, a među
tim paklom pronašao je nekoga do koga mu je stalo… i upravo je bio primoran
hladnokrvno ubiti svog prijatelja.
Tuga mi je prouzrokovala mučninu u trbuhu. Nisam si mogla pomoći, a da ne
budem zahvalna što je 362 bio mrtav i što sam još uvijek imala svog Razea.
„Pomislila sam… Na trenutak sam pomislila da će te ubiti…“ prekinula sam
se, glas mi se zaglavio u grlu na pomisao da izgubim svoju srodnu dušu dva
puta u životu. Nijedno srce to ne bi moglo izdržati.
„Pobjeđivao je,“ priznao je Raze.
Uzdahnula sam, a Raze se nagnuo naprijed i prešao vrhovima prstiju preko
moga obraza. „Ali onda sam vidio Durova kako te prisiljava da me gledaš kako
umirem i to me podstaknulo. Dalo mi je snagu da uzvratim i nadvladam svog
prijatelja.“ Razeov pogled spustio se na moje usne, promrmljao je. „Moram te

Trofej Knjiga 133

zaštititi Kisa -Anna. Vjerujem da sam stvoren kako bih te štitio.“ Lice mu se
smračilo, kao da se jako trudio nečega sjetiti, dodao je, „Moram te zaštititi od
Durova… opet.“
Moji otkucaji srca prigušili su zvuk klima uređaja koji je zavijao u glavnoj
teretani. „Opet?“ upitala sam ga dok su mu oči zbunjeno sjajile.
„Da. Mislim… Mislim da sam te i prije štitio od njega…“ Hvatajući mi ruku,
Raze me povukao naprijed, izbliza mi pretražujući lice, upitao je, „Jesam li?
Jesam li te prije štitio od njega?“
Kimnula sam, nervoza mi je ukrala glas.
Raze je progutao, njegova Adamova jabučica je poskakivala, promuklo je
rekao, „Jesam li…? Jesam li te prije poznavao?“
Ugušivši prijeteći jecaj stražnjim dijelim svoje ruke, zaplakala sam, „Da. Da,
jesi. Poznavao si me vrlo dobro.“
Razeova gola mišićava prsa počela su se dizati i padati, a izvijene linije
uokvirile su njegove iscrpljene oči. Pokušavao se sjetiti, ali po njegovom
zadržanom dahu i frustriranim izdisajima, znala sam da nije mogao. Nešto ga je
blokiralo, sprečavajući ga da u potpunosti prihvati onoga tko je bio prije.
Oslobodivši se Razeovog stiska, posegnula sam u svoju torbicu i izvukla
srebrni okvir dvoje male djece koja su se smiješila kameri i pružila ga Razeu
koji je znatiželjno pogledao u sliku.
Bio je kao špiljski čovjek koji je prvi put vidio svjetsko blago, nesiguran što
uraditi sa čudnim svijetom u koji je iznenada gurnut.
Fascinirano sam gledala njegovo lice dok su njegove smeđe oči proučavale
djecu. Privukao je okvir bliže svojim očima i pažljivo gledao snimak, dok je
moje srce lepršalo poput krila kolibrića.
Palcem je prešao preko lica djevojčice, podignuo je pogled, promatrajući
moje lice s istom intenzivnom pažnjom.. „Vidio sam ovu djevojčicu u svojim
snovima.“
„Da,“ šapnula sam, a on je ponovno spustio pogled i onda ga podigao.
„I ovaj dječak. I njega znam.“
„Da,“ bilo je sve što sam mogla reći u odgovor, moleći se Bogu da podari
Razeu natrag njegova sjećanja. Da se sjeti tko su ta djeca, i kad se sjeti… da u
nekom dubokom, skrivenom dijelu njega, shvati da me voli kao što sam ja
oduvijek voljela njega.
„Ova djevojka…“ rekao je Raze i spustio okvir sa fotografijom, puzeći prema
meni, njegova oblikovana ramena njihala su se od pokreta, a trbušni mišići
savijali. Kad je bio preda mnom, Raze je pokazao na moje oči, glave nagnute na
stranu. Usta su mu lebdjela odmah poviše mojih, a njegov topli, primamljivi
dah, natjerao me da zatvorim oči.
„Ne!“ naredio je, a moje oči su se naglo otvorile uz uzdah. Raze je primaknuo
okvir odmah pokraj moga lica. Izraz prepoznavanja prešao je njegovim oštrim,
procjenjujućim, zgodnim crtama lica. „Ti…Ti si djevojka s ove fotografije.“

Trofej Knjiga 134

 Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz obraze i kimnula sam, nesposobna
odgovoriti, a on je sjeo natrag i zurio u mene kao da me vidi prvi put. „Ti si
djevojka iz mojih snova…“
„Da, Raze, jesam.“ Uzbuđeno sam odgovorila.
Ispustio je dugačak dah kao da je upravo istrčao maraton i opet se spustio uza
zid, stišćući okvir uz svoja prsa i samo zureći u mene.
Zadržala sam njegov pogled, želeći da se sjeti još više, ali kad je jedna suza
kliznula niz njegov hrapavi obraz, trebalo mi je sve što sam imala da se ne
raspadnem tu ispred njega.
Pojurila sam naprijed i bacila se u njegovo naručje. „Lyubov moya! Molim
te… nemoj,“ šapnula sam, omotala sam ruke oko njegovog vrata i opkoračila ga,
osjećajući udarce njegovog srca uz svoja prsa. „U redu je. Navest ćemo te da se
sjetiš tko si. Svega ćeš se sjetiti s vremenom. Obećavam ti.“
Tijelo mu se treslo, zavukao je glavu između moga vrata i ramena,
uzvraćajući mi zagrljaj toliko snažno da sam se borila za zrak.
Šutjeli smo, tiho sjedili i tješili jedno drugo kad je upitao, „Jesam li… Jesam
li ja dječak s fotografije? Onaj koji te drži?“
Umirila sam se i jako polako se povukla kako bih ga pogledala. Razeove oči
su potamnile, upitno sjajile, a kad su nam se pogledi sudarili, odgovorila sam,
„Da. Mislim da si ti dječak s fotografije. U početku nisam znala, ali sada sam
sigurna. Ti si…“
Raze nije pokazao nikakvu reakciju, ali njegova ruka iznenada je uhvatila moj
obraz, a glava mu se nagnula na stranu. Ostali smo tako minute i minute, sve
dok se njegove usne nisu razdvojile, a vruć dah projurio, šapnuo je, „Moja Kisa
– Anna… moja solnyshko… Bog je stavio komadić tvojih plavih očiju u moje
kako bi uvijek znali da se podudaramo…“
Poput pucanja brane, poput rijeke protiv uragana, kroz mene je projurio val
uzbuđenog olakšanja, zajecala sam i zaplakala, „Luka… moj Luka…“ prije nego
što sam pritisnula svoje usne na ovog muškarca, kušajući esenciju dječaka za
kojeg sam bila stvorena i određena da ga volim. Voljela sam izgubljenog
muškarca kojeg sam sada držala u svom naručju.
Raze se smrznuo uz moja usta, odmaknula sam se kako bih vidjela da mu oči
sjaje, dok je izgledao izgubljeno. „Luka?“ pitao je, samo kako bi mu se oči
raširile dok je oštro uvlačio dah. „Luka… Zovem se Luka… Moje ime bilo je
Luka?“
„Da.“ Nasmiješila sam se spuštajući poljupce svuda po njegovom licu.
Ruke su mu stegnule guste pramenove moje smeđe kose. „Kisa – Anna, moja
Kisa – Anna,“ šaptao je ponovno i ponovno, a ja sam bila sigurna kako se
nikada neću umoriti od svog imena koje se razlijeva sa njegovih punih usana.
„Da! Da, Luka. Tvoja sam! Stvorena sam za tebe.“
Ostali smo stisnuti jedno drugom u naručju činilo se godinama, kad sam se
konačno povukla unatrag, dala mu dugačak, sladak poljubac, i rekla, „Hoćeš li
poći negdje sa mnom? Želim te odvesti negdje… negdje posebno?“

Trofej Knjiga 135

 Raze je nakrivio glavu na stranu, ali bez pitanja uzvratio je, „Bilo gdje. Ja…
vjerujem ti.“
Vjerovao mi je…
Podižući se na noge, uhvatila sam Razeovu ruku, povela ga u kupaonicu i
namočivši ubrus, očistila područje oko njegove nove oznake i omotala gazom
njegove nove ožiljke.
Raze je obukao majicu s kapuljačom i trenirku. Nisam si mogla pomoći nego
se nasmiješiti kad sam primijetila da je to ona ista siva majica u kojoj sam ga
vidjela prvi put.
Raze je prebacio kapuljaču preko glave – pretpostavila sam da je to za njega
instinktivno s obzirom da idemo vani – prišao mi je i oprezno prihvatio moju
ispruženu ruku. Omotala sam prste oko njegovih i stisnula. Razeove smeđe oči
ispod kapuljače uhvatile su moje i bez riječi, povela sam ga van, njegova me
ogromna pojava zasjenjivala.
Kad smo izašli kroz stražnja vrata, primijetila sam Lincolna koji je čekao, a
Sergej je iskočio iz automobila, njegovo se veliko široko tijelo napelo kao da se
sprema za nevolju.
Raze me povukao da stanem i gurnuo iza sebe kao da je Sergej prijetnja.
Trznula sam njegovu ruku, a Raze je zarežao, „Ostani iza mene.“
Progurala sam se pokraj Razea i gurnula njegova čvrsta prsa, kad mu je
pogled pao na moj. „On je prijatelj, Raze. Kao što je 362 bio tebi. On je moj
prijatelj.“ Bacila sam pogled na Sergeja i znala da može čuti sve što kažem na
ovom tihom parkiralištu, ali znala sam da mu mogu vjerovati. „I ti si ga nekad
također znao. Nekad ti je bio poput ujaka.“
Razeova glava nagnula se na stranu, mogla sam vidjeti ispod sjene njegove
kapuljače kako mu oči škilje dok zuri u Sergeja. Podignula sam ruku, spustila je
na njegov obraz i šapnula, „Pusti se, sjeti se Luka.“
Razeove oči zabile su se u moje na spomen njegovog starog imena i kad je
opet pogledao u Sergeja, vidjela sam trenutak kad se uspomena fiksirala na
mjestu. Njegovi napeti mišići opustili su se, a težak dah skliznuo s usta.
„Sergej,“ tiho je mrmljao. „Sergej.“ Raze je kotrljao ime na svom jeziku, kad
sam pogledala natrag u Sergeja, lice mu je bilo blijedo i gledao me je u šoku.
Znam da mi je počinjao vjerovati.
Hvatajući još jednom Razeovu ruku, odvela sam ga do Sergeja koji nije
mogao skinuti oči s mog borca, moje davno izgubljene ljubavi.
„Sergej,“ pozdravila sam, a Raze se smrznuo, glava mu se spustila, a
kapuljača prekrila cijelo lice.
Sergej je bio tih.
Pogledavši u Razea, rekla sam, „Raze, povuci natrag svoju kapuljaču.“
Raze se nije pomaknuo nekoliko dugih sekundi, ali konačno je podigao ruku i
povukao natrag svoju kapuljaču, njegove spuštene oči polako su se podizale i
fiksirale na Sergeja.
Sergejeve oči procjenjivale su Razea izbliza.

Trofej Knjiga 136

 „Sergej?“ rekao je Raze, a Sergej je problijedio još više na spomen svoga
imena. Pogledao me u nevjerici, upravo kad je Raze rekao, „Ja… sjećam te se.“
Raze me uhvatio za ruku i pritisnuo je uz svoje usne, a taj pokret me gotovo
bacio na koljena od sreće.
„Vozio bi mene i Kisu u školu… i na plažu?“
„Da,“ uzvratio je Sergej, čula sam škljocanje njegovog grla i vidjela suze koje
su mu se pojavljivale u očima. „Kriste! To jesi ti! Izgledaš drugačije, ali…da, to
jesi ti.“
„Rekla sam ti da sam ga pronašla. Da nam se vratio,“ rekla sam, a Sergej je
zapanjeno odmahivao glavom.
„Mislili smo da si mrtav. Rekli su nam da si poginuo u nesreći.“
Osjetila sam kako se Raze ukočio. Uspaničila sam se. Nikad mu nisam rekla
za ubojstvo i za njegovu prividnu smrt. Nisam mu pričala o njegovoj obitelji, o
Taliji, o Ivanu, o njegovoj majci, koja do današnjeg dana nije mogla prijeći
preko gubitka sina. Raze nikada nije spomenuo bilo kakvu uspomenu na svoju
obitelj, tako da nisam željela upirati. Nisam mogla podnijeti da ga ponovno
izgubim ako mu ovo sve postane previše i pobjegne.
„Kakva nesreća? Kakva smrt?“ čvrsto je upitao Raze, mogla sam vidjeti kako
mu bol natapa lice. Kao da ga je fizički mučilo prisjećanje na svoj život prije
nego što je postao borac.
Sergejeve obrve spustile su se prema dolje, a ja sam suptilno odmahnula
glavom, bez riječi mu govoreći da ne nastavlja.
Podižući se na vrhove prstiju, pritisnula sam usne uz Razeove i upitala,
„Hoćeš li sada poći sa mnom negdje? Sergej će nas odvesti tamo.“
Raze se povukao natrag i bez razmišljanja odgovorio, „Da.“
Sergej se zaposlio otvarajući stražnja vrata Lincolna dok smo ulazili unutra.
Raze je bio napet dok je sjedio u automobilu, milovala sam mu ruku, „Jesi
dobro, lyubov moya?“
Raze je pročistio grlo i promeškoljio se na mjestu. Spustivši svoju ruku na
moje koljeno, stisnuo ga je. „Automobili me čine nervoznim. Ja… Nisam se
vozio u puno njih i ne volim kad nemam kontrolu.“
Podižući njegovu tešku ruku, spustila sam je na svoje rame i priljubila se uz
njegov struk. Razeov palac milovao je moju ruku i ja sam uzdahnula. Nikad se
nisam ovako osjećala. Čak i kao dijete, opčinjena Lukom do razine na kojoj sam
bila, nisam bila dovoljno stara da shvatim da se osjećaji s godinama mogu
produbiti još više. Nisam znala da se uvjerenje kako si izgubio svoju srodnu
dušu, a onda njeno ponovno pojavljivanje u tvom životu, čine riječ 'olakšanje'
prejednostavnom za opis, jer stvarnost ponovnog spajanja tvog srca bila je
previše da se opiše riječima.
Podigavši pogled, ugledala sam Sergeja kako baca čudne poglede prema
nama, a sretan izraz ispunio mu je lice. Uvijek je volio Luku, a iskreno rečeno,
uvijek je mrzio Alika. Znala sam to i po načinu na koji me sada gledao sigurnu u
Razeovom naručju. To ga je ispunilo srećom. Znam da se brinuo kakav će biti

Trofej Knjiga 137

moj život s Alikom. A sutra navečer, moja istinska ljubav i moj zaručnik, borit
će se do smrti. Skoro nisam mogla disati od pomisli na tu činjenicu, tako da sam
je odlučila blokirati u svom umu i fokusirati se na spajanje s drugom polovicom
moje duše upravo sada, ove sekunde. Samo živjeti u trenutku.
Raze me privukao bliže sebi i prešao nosom duž moje kose. „Nekada smo
sjedili ovako, zar ne? Ti pod zaštitom moje ruke, sigurna?“
Nasmiješila sam se uz njegov trbuh. „Uvijek.“
„Mislim da se sjećam toga.“
„Dobro, lyubov moya. To je jako dobro.“

Trofej Knjiga 138

 POGLAVLJE 17
RAZE

Čim su se vrata automobila otvorila, poznati miris mora pogodio mi je

nosnice, uzrokujući napade bljeskova sjećanja na moj zaštićeni um.
Momak.
Djevojka.
Plaža.
Kasne ljetne noći.
Poljupci… Nešto više… nešto veliko… nešto od životne vrijednosti… nešto
što mi je uzrokovalo bol u prsima… nešto što se jednostavno osjećalo ispravno.
Kisa je uzela crveni prekrivač, trznuvši me iz sjećanja dok nam je Sergej
otvarao vrata.
„Želim ti nešto pokazati, Raze.“ Rekla je dok sam izlazio iz automobila.
Zatvorio sam oči kad sam začuo zvuk morskih valova, dok sam mirisao sol u
zraku.
Spokoj je prešao mojim tijelom dok su se morski valovi razbijali od obalu.
Začuvši u daljini ljudske glasove kako se smiju i dobro zabavljaju, nekako sam
se osjetio kao kod kuće, po prvi put u životu. Pokušao sam si dopustiti da
uživam u ovome. Nikad nisam uživao… u ničemu; previše koncentriran na
borbe, ubijanja, treniranja… osvetu, kako bih se jednostavno opustio.
Zabacivši glavu unatrag, duboko sam udahnuo i pustio da mi vlažni noćni
zrak ispuni pluća, izdahnuvši tek kad me Kisa uhvatila za ruku i počela povlačiti
prema toplom pijesku.
„Ovdje ću vas čekati,“ viknuo je Sergej iza nas, a ja sam bacio pogled kako
bih ga vidio da se vraća natrag u automobil. Uputio mi je osmijeh dok je
zatvarao vrata, a zauzvrat sam mu čvrsto kimnuo.
Kisa i ja nismo razgovarali dok su nam noge udarale po pijesku. Nismo
razgovarali dok me vodila do ruba obale, samo smo se zaustavili kako bih
mogao skinuti svoje tenisice. Čim mi je hrapavi pijesak pogodio bosa stopala,
uzdahnuo sam i zagledao se u tamnu vodu, mjeseca niskog i blještavog.
Ovo me natjeralo da pomislim na svoj san, onaj gdje je momak vodio ljubav s
Kisom na plaži. Oči su mi odlutale dolje prema Kisi koja je zurila u ocean, a
srce mi je podivljalo u prsima, toliko glasno i jako da sam bio siguran kako će
ga čuti. Ali ona je samo nastavila gledati u noć, a ja sam se samo nastavio…
sjećati.
Sjećao sam se…
Bili su mladi, vrlo mladi kad su bili zajedno, ali toliko im je značilo. Bili su
nervozni, previše nervozni, ali kad je momak bio u njoj, pica joj je bila toliko
uska i mokra da mu je ukrala dah.

Trofej Knjiga 139

 Ona je bila toliko nervozna dok ju je momak uzimao na pijesku, činio svojom,
nešto se pomaknulo u njemu kad su svršili zajedno, kao da je posljednji komad
njihovih duša bio fiksiran na mjestu i sve što je preostalo bili su oni kao jedno.
„To je moje najdraže mjesto na Zemlji,“ šapnula je Kisa, iznenada prekidajući
tišinu noći, a ja sam se primaknuo sve dok nisam bio iza nje, omotavši ruke oko
nje, odmarao sam bradu na njenoj glavi.
„Često dolaziš ovamo?“ pitao sam, primijetivši velike brodove u daljini kako
plove horizontom.
Kisa se napela, a onda tiho rekla, „Nisam bila ovdje dvanaest godina.“
Zbunjeno sam se namrštio, ali prije nego što sam mogao pitati zašto, okrenula
se u mom naručju i uhvatila mi ruku. „Ovim putem.“
Slijedeći je, upitao sam, „Što je ovim putem?“
Kisino prekrasno lice iznenada je izgledalo sretno, naslonila se na mene,
njezin miris pogodio mi je nosnice, smirujući me. Nisam volio biti vani, u
javnosti. Nisam volio otvorene prostore. Previše dugo sam bio zatvoren, toliko
dugo da sam se zbog slobode i otvorenih područja osjećao nelagodno.
„Naša uvala.“
Hodali smo neko vrijeme prije nego što smo se penjali preko nekih stijena, a
sakriven od pogleda, nalazio se maleni izolirani komad pijeska. Kisa je
pomirisala zrak iza mene. „Uopće se nije promijenilo,“ prošaptala je i skočila sa
stijene na pijesak.
Pogledavši unatrag, njezine plave oči bile su blještave, duga crna haljina
prilijepila se uz njezine jebeno prekrasne obline, a duga smeđa kosa njihala se na
laganom, ljepljivom povjetarcu.
„Kisa – Anna…“ promuklo sam šapnuo i namjeravao krenuti njezinim
stopama i skočiti, ali odjednom sam se zaustavio kad mi je sjećanje pogodilo
nešto veliko… nešto za što mislim da sam znao od one noći kad sam je spasio.
Jednostavno nisam znao kako se zapravo osjećam, kako to pustiti unutra, do sad.

Oči su mi se raširile dok sam zurio u svoju ženu. „Imao sam je…“ rekao sam
ispod daha i samo za sebe, uspomene na nas dvoje zajedno preplavile su mi um.
„Imao sam je. Bila je moja…“ ponovio sam dok sam mislio na nas, na ovoj
plaži, u ovoj uvali, u Sergejovom automobilu, na pristaništu.
Istegnuo sam vrat i pogledao na stijenu kako bih vidio dugačko pristanište
koje blješti od svjetala, a moje srce je udaralo poput praska grmljavine u oluji.
Kisa je položila prekrivač na komad pijeska najbliže stijenama, a ja sam
skočio dolje prema njoj. Za nekoliko sekundi podigao sam je u svoje naručje.
Njezine iznenađene plave oči srele su moje dok su joj ruke hvatale moje bicepse.
Oči su mi probadale njezine, bez daha sam rekao, „Imao sam te. Imao sam te
od dana kada si se rodila. Pitao sam tvoju mamu da mi te daruje i ona je rekla
može.“
Kisino lice bilo je preplavljeno rasponom emocija: sreća, tuga, i… nada?
Nisam znao, ali kimnula je i oči su joj se zamaglile, suze su prijetile da padnu.

Trofej Knjiga 140

 Spustivši se na koljena, sjećanja toliko intenzivnih da više nisam mogao
stajati, spustio sam Kisu na prekrivač i nadnio se nad nju. Toplina je preplavila
moja prsa kao da je sunce premjestilo svoj položaj unutar mene. Sve što sam
prije osjećao bila je hladnoća. Ćelija je bila hladna. Ubijanje je bilo hladno… Ja
sam uvijek bio hladan, ali upravo sada, bio sam topao… Osjećao sam se živim.
Nisam više bio mrtav iznutra.
Zagledao sam se u njezine oči i vidio samo sreću u njenom pogledu.
„Raze…“ promrmljala je, prolazeći kroz pramenove moje kose, ali nisam
mogao govoriti.
Uvijek smo bili zajedno. Ona i ja, od rođenja, uvijek smo bili zajedno.
Pomičući Kisinu ruku iz moje kose, provukao sam prste kroz njezine i
proučavao njene vitke prste, nokte obojane ružičasto, kroz moje posječene i
preplavljene ožiljcima, tragove godina borbe, bokseri koji su mi nagrdili kožu…

*****
Dok smo sjedili na kauču, Kisa je izvukla knjigu kako bi čitala, gledao sam
njezine oči kako prelaze rečenicama i uzbuđen osmijeh na licu.
„Što misliš koliko će dugo naši očevi biti unutra?“ upitao sam, želeći da me
pogleda, obrati pozornost na mene, a ne na prokletu knjigu.
Kisa me pogledala preko knjige i slegnula ramenima. „Ne znam. Otac se
uvijek dugo zadrži kad rješava svoje poslove.“
Kimnuo sam, ali nisam skidao pogled s njezinog lica. Kisa je spustila glavu i
pocrvenjela. Sad mi je bilo devet a njoj osam, i nisam mogao prestati gledati u
njezino lice svaki put kad bih je vidio. Bila je tako lijepa.
Kisa je ponovno počela čitati, a ja sam se prikrao bliže njoj dok nam se ruke
nisu dodirivale. Bacila je pogled prema meni i počela gristi svoju usnu.
Pokušao sam se nasloniti natrag na kauč ali nisam mogao prestati gledati
Kisu – Annu. Ruka mi se počela trzati, želio sam posegnuti i dotaknuti je. Bila je
moja najbolja prijateljica i pomislio sam da bi se najbolji prijatelji trebali
dodirivati.
Ne razmišljajući, ispružio sam ruku i uzeo njenu, obavijajući nam prste jedne
oko drugih.
Kisa je uzdahnula i rekla, „Luka, što radiš?“
Slegnuo sam. „Držim ti ruku.“
„Zašto?“ šapnula je Kisa, zureći u moj palac koji joj je milovao kožu. Bila je
tako mekana.
„Jer moram,“ iskreno sam odgovorio, izgledalo je kao da je prestala disati
nekoliko minuta prije nego što je izdahnula, njezine duge trepavice zalepršale su
kad je pogledala u mene.
„Okej,“ šapnula je, i nešto toplo raširilo se mojim prsima i dolje niz moj
trbuh. „Ja… Sviđa mi se.“

Trofej Knjiga 141

 Nasmiješio sam se, a Kisa je opet pocrvenjela. „I meni. Od sada ću te cijelo
vrijeme držati za ruku. Nikad je neću pustiti.“
„I ne želim da je pustiš,“ sramežljivo je rekla, povukao sam je natrag na
naslon kauča, njezin bok odmah uz moj, naše ruke još uvijek prepletene.
„Čitaj mi,“ rekao sam i zatvorio oči.
Kisa je duboko udahnula i počela svoju priču ispočetka.
“Oduvijek im je bilo suđeno da budu zajedno, jedan dječak i jedna djevojčica,
dva srca podijeljena na dva dijela, poslana u daleke zemlje. Bog je želio vidjeti
može li se istinska ljubav testirati. Želio je vidjeti mogu li dvije polovice jedne
duše pronaći jedna drugu, čak i usprkos izgledima. Godine će proći. Oboje će
biti povrijeđeni. Oboje će biti tužni, ali jednog dana, kad budu najmanje
očekivali, spotaknuti će se jedno drugom na put. Pitanje glasi: hoće li
prepoznati dušu jedno drugog? I hoće li pronaći put natrag prema ljubavi…?”

*****
„Držali bi se za ruke,“ rekao sam, kad mi je vid ponovno postao usredotočen,
gotovo kao da nisam imao kontrolu na sjećanja koja su jurila u moj um poput
vodopada. „Čitala bi mi. Držao bih te za ruku, a ti bi mi čitala.“
Kisa je divlje kimnula, a suze su klizile s rubova njezinih očiju na prekrivač.
Lijevom rukom prolazila mi je kroz kosu, zatvorio sam oči, još sjećanja gotovo
me davilo…
„Volim tvoju kosu, Luka… Izgleda kao zlato, a osjećaj je poput svile,“ rekla
je mlađa verzija Kise dok sam ležao u travi u parku.
„Mmm… nemoj prestati. Volim kad se igraš s mojom kosom.“
Udahnuo sam zbog prizora u svojoj glavi i koncentrirao se na osjećaj njezine
ruke u mojoj. „Milovala bi mi kosu u parku,“ rekao sam, glas mi je rastao i
jačinom i brzinom dok mi se još više sjećanja vraćalo natrag.
„Da,“ Kisa je zajecala, donja usna joj je podrhtavala, ali njezine plave oči
sjajile su kao da žele još više. „Da, jesam.“

*****
„Kisa, brzo, slijedi me. Otac Kruschev ne gleda!“ uhvatio sam Kisinu ruku,
pojurili smo iz crkve na stepenice gdje sam je povukao na svoje krilo i
primaknuo za poljubac.
„Mmm… Luka.“ Kisa je promrmljala i uhvatila ovratnik moje košulje.
„Jebeno mrzim crkvu, dosadna je,“ prošaptao sam uz njezina usta, Kisa se
odmaknula, smijući se mom priznanju.
„Ne možeš to reći! Bog gleda!“ zasiktala je Kisa, a ja sam priljubio glavu uz
njezin vrat, jednostavno je udišući.
„Jok, već mi je dao tebe. Očigledno me dovoljno voli da mi da slobodan
prolaz da se izvučem sa službe i poljubim svoju djevojku.“

Trofej Knjiga 142

 Kisa me povukla kako bih je pogledao, u tome jednom pogledu mogao sam
vidjeti koliko joj značim. „Luka…“ prekinula se, a ja sam priljubio svoje usne
uz njezine.

*****
„Crkva,“ izgovorio sam gušeći se, moje napregnute ruke koje su me držale
iznad Kise sada su se počele tresti. „Mi na stepenicama.“
„Da! Da, Raze! Molim te sjeti se još nečega, molim te,“ molila je Kisa, a ja
sam ponovno zatvorio oči…

*****
„Luka…“ šapnula je Kisa, nisam si mogao pomoći nego osmjehnuti se.
„Kisa,“ uzvratio sam, a onda pogledao u njezine vlažne usne. Ispalio sam,
„Želim te sad poljubiti.“
„Ali ja… Nikad prije se nisam poljubila,“ rekla je Kisa, pocrvenjevši, a ja
sam ostao bez daha koliko je prekrasna, uputivši joj osmijeh.
„Ni ja.“
Šok se raširio njezinim licem. „Nisi?“
„Koga drugog bih poljubio?“ rekao sam, ljut što je mislila da bi mi bilo koja
druga djevojka ikada nešto značila.
Slegnula je. „Ne znam. Imaš jako puno djevojaka iz crkve koje te slijede
okolo.“
Nasmijao sam se i odmahnuo glavom. Stišćući joj ramena, sagnuo sam se
prema dolje i prošaptao, „Ali nijedna od njih nije ti.“ Pokazao sam na svoje
lijevo oko, ono koje je imalo mrlju plave boje u šarenici. „Podudaramo se.
Zašto bih želio ijednu drugu? Samo je jedna djevojka stvorena za mene.“

*****
„Poljubili smo se,“ prisjetio sam se i pogledao prema dolje, prošavši prstima
kroz pijesak. „Ovdje,“ rekao sam u šoku.
„Naš prvi poljubac bio je ovdje, na ovom mjestu.“ Kisin sretni smijeh miješao
se s njezinim plakanjem, povukla me na svoje usne, usta mokrih i slanih od
suza. Ruke su joj bile čvrsto stisnute u mojoj kosi, uhvatio sam joj lice, ne želeći
je pustiti kad su joj se bedra omotala oko moga struka.
Povukavši usne samo centimetar od mojih, upitala je, „Što još, Raze? Što smo
još radili ovdje? Možeš li… možeš li se sjetiti? Molim te… dopusti sebi da se
sjetiš…“

*****

Trofej Knjiga 143

 Nagnuvši glavu, pritisnuo sam usne uz njene, a ona je zastenjala u moja usta,
ruka joj se podignula kako bi skliznula oko moga vrata.
Poljubac je postao dublji, prekinuo sam ga kako bih premjestio Kisu dolje na
pijesak. Dopuzao sam iznad nje osjećajući njezino toplo tijelo ispod svoga.
Nije trebalo dugo da izgubimo kontrolu, otrgnuo sam se od Kisinih usta
izdahnuvši. Usne su joj bile natečene, a ruke stiskale moj vrat, pokušavajući me
povući natrag.
„Kisa – Anna,“ rekao sam i spustio poljubac na bočni dio njezinog vrata.
„Moramo prestati. Ne mogu… Ne možemo… Moram prestati…“
Plave oči su joj se spustile i okrenula je glavu u stranu, zureći u mjesec.
Spustio sam glavu do njezinog ramena, pokušavajući se dovesti pod kontrolu,
dišući kroz trnce u svom trbuhu.
Kisine ruke odmarale su na mojim obrazima, gurala je moje lice dok nisam
podigao glavu i gledao u njezine oči. „Luka,“ šapnula je, „Želim učiniti ovo s
tobom.“
Oči su mi se raširile, a srce mahnito udaralo u prsima. „Kisa, jesi… jesi
sigurna?“
Kisa je sramežljivo kimnula. „Mogu li te imati?“ upitala je.
Osjećajući se kao da mi je srce eksplodiralo u prsima, rekao sam, „Da,“ i
pritisnuo usne natrag uz njezine.
Kasnije te noći, Kisa je ležala u mom toplom naručju, a ja se nisam mogao
zaustaviti od ljubljenja njezinog lica. „Volim te, Kisa,“ priznao sam, okrenula
se prema meni i spustila oči, preplavljena iznenadnim valom sramežljivosti.
„I ja tebe volim. Drago mi je što si mi bio prvi.“
„I zadnji,“ obećao sam i jače je stisnuo u svom naručju, oboje smo bili goli
ispod skromnog pokrivača moje košulje.
„Ne mogu zamisliti da ovo podijelim s bilo kime drugim… ikada…“ rekla je
Kisa, uzdahnuvši.
Nisam se mogao više složiti.

*****
Bolno stenjanje skliznulo je iz mojih usta, a trbuh mi se stisnuo, kurac mi se
ukrutio dok je Kisa ležala ispod mene, bradavica koje su stršale kroz haljinu.
Spustio sam usta i liznuo duž pupoljka preko tkanine, kukovi su mi se trljali uz
njezinu vruću pičku dok se uvijala pod mojim dodirom.
„Raze…“ Kisa je promrmljala, posegnuo sam za rubom njezine haljine i
povukao je preko njezinih nogu do struka. Gaćice su joj bile malene i crne,
posesivno režanje sletjelo je s mojih usana kad sam se nagnuo naprijed i polizao
duž njihovih poruba, udišući taj mošusni miris o kojem sam bio ovisan.
Potreba da je okusim preuzela je kontrolu nada mnom i u nekoliko sekundi,
Kisine gaćice bile su razbacane u komadićima po pijesku iza nas. Pogledao sam

Trofej Knjiga 144

njezinu pičku, samo maleni komad dlaka nalazio se na njezinom brežuljku, a
usmine su joj bile natopljene.
Ispruživši ruku, prešao sam vrhom prsta niz njezin prorez, a Kisini bokovi su
poskočili, zatvorivši oči, ispustila je dugačko stenjanje. Ustavši, svukao sam
svoju majicu, odjednom mi je bilo previše vruće. Kisa je promatrala svaki moj
pokret, njezine plave oči blistale su od potrebe.
Kurac mi je pulsirao, čelični stup, ali kad je Kisa razdvojila noge još više i
pomilovala svoje dojke, nagnuo sam se naprijed i prelazeći usnama po
unutrašnjosti njezinih bedara, slijedio sam svoj instinkt i prešao jezikom duž
njezinog proreza.
Čim mi je slankasti okus ispunio usta, trebao sam još. Počeo sam laptati,
upijajući je. Kisine ruke povukle su pramenove moje kose. To me samo
natjeralo da se izgubim još više. Koristeći svoju snagu, spustio sam ruke na
unutrašnjost njezinih bedara i razdvojio ih koliko god sam mogao, široko je
otvarajući kako bih je uzeo kao što sam htio.
Kisina ruka skliznula je iz moga stiska i spustila se na njenu picu, promatrao
sam, zadržavajući dah, dok je dodirivala samu sebe. Pred ejakulat je kapljao s
vrha moga penisa, a jaja su mi se bolno stezala od potrebe da označim svoju
ženu, da je imam opet… ali ovaj put znajući što smo jedno drugom, što je ona
meni.
Kisini prsti počeli su milovati njezin natečeni klitoris, a moje nosnice su se
raširile dok sam gledao kako joj se usta otvaraju, a jezik licka donju usnu.
„Ovdje me diraj, Raze. Liži me. Siši mi klitoris. Natjeraj me da svršim u
tvojim ustima.“
Srce mi je udaralo toliko snažno zbog njezinih riječi da sam mislio kako će
iskočiti iz mojih prsa. Nagnuo sam se naprijed, spustivši usta, odmaknuo sam
njezinu ruku s puta kako bih mogao uraditi ono što je tražila.
Ovo je prvi put da sam okusio pičku. Njezin miris tjerao me naprijed.
Koristeći palce kako bih joj raširio usmine, kružio sam vrhom svoga jezika
preko njezinog klitorisa. Kisa je zastenjala i trznula se čim sam napravio
kontakt. Jezik mi je postao mahnit, lizao sam joj klitoris iznova i iznova, a
Kisine su se noge počele tresti, nokti su joj se zabili u moja gola ramena.
„Raze… lyubov moya… to je… to je… Ahh!“
Kisa je vrisnula kad su se moje usne omotale oko njenog klitorisa, usisavajući
ga, a prst utonuo u njezin natopljeno otvor, gurajući naprijed – natrag.
Osjetila su mi poludjela. Mošus njezine pičke, okus njezinih sokova, vlažan
osjećaj njezinog kanala i zvukovi koji su klizili iz njezinih usta. Sisajući još jače
i dodajući još jedan prst u nju, Kisa se napela i ukopavši nokte u moju kožu
toliko jako da sam znao da je pustila krv, Kisa je snažno svršila, vrišteći u tihu
noć. Usporavajući svoje pokrete i izvlačeći prste iz njezinog otvora, jezikom
sam prelazio preko njezinih usana dok je Kisa dahtala i milovala moju kosu.
Podignuvši glavu, puzao sam preko Kisinog potrošenog, prekrasnog tijela i
zagledao se u njezine zamagljene oči i crveno lice.

Trofej Knjiga 145

 Zagledala se u moje oči i prešla stražnjim dijelom svoje ruke niz moj obraz.
„Jesi se sjetio, lyubov moya? Jesi se sjetio još ičega?“
Zatvorivši oči, polizao sam usne, opet sam ih otvorio samo kako bih kimnuo i
posegnuo prema dolje, oslobađajući svoj penis iz trenirke. Bio sam toliko jebeno
krut, morao sam biti u Kisi. Morao sam čuti kako izvikuje moje ime.
Puzeći preko njezinog tijela, povukao sam naramenice njezine haljine s
ramena, sise su joj se javile pred mojim očima, bradavica krutih i željnih mojih
usta. Saginjući se prema dolje, usisao sam desnu u svoja usta, stišćući meso u
svojoj ruci, samo kako bih je nevoljko pustio i isto učinio lijevoj.
„Lyubov moya, trebam te u sebi,“ zastenjala je Kisa, pomaknuvši ruku kako
bi je omotala oko moga kurca i počela ga povlačiti naprijed – natrag.
Spustivši se na pete, zabacio sam glavu unatrag i zasiktao kroz zube. Jaja su
mi bila stegnuta dok me povlačila iznova i iznova, ali kad sam osjetio vlažno
lizanje po vrhu svoga kurca, oči su mi se naglo otvorile, a svaki mišić u tijelu
napeo.
Slabo režanje zatutnjalo je u mojim prsima kad sam pogledao dolje i vidio
Kisu na sve četiri, sa čvrstom stražnjicom u zraku, a pune usne omotane oko
moga kurca.
„Kisa…“ zastenjao sam, glasa niskog i hrapavog. „Jebem ti, to je dobar
osjećaj…“
Kisa je zastenjala, leđa su joj se savila u luk, pomaknula je glavu naprijed,
uvlačeći moj kurac u svoja vrela usta koliko god je mogla, dok je vrh udarao u
stražnji dio njezinog grla. Toplina se počela stvarati u mojim koljenima,
putovala je uz moja bedra i znao sam da ako Kisa nastavi proždirati moj kurac,
svršit ću.
Stisnuvši oči, borio sam se protiv potrebe da moja žena proguta moju spermu
i odmaknuo joj glavu. Njezine pune crvene usne blistale su, a te plave oči sjajile
su kad me pogledala s najljepšim izrazom na svom licu.
Nesposoban progovoriti, gurnuo sam je natrag sve dok nije ležala na
pokrivaču i zatvorio oči, jasno se vidjevši u ovom položaju prije nekoliko
godina, s osjećajem nervoze i neiskustva, ali također osjećajući se nevjerojatno
povezano s Kisom, ruke su mi se tresle dok sam ulazio u nju i probijao njezino
djevičanstvo.
„Dušo, pogledaj me. Drži te prekrasne oči otvorene dok vodiš ljubav sa
mnom. Nema više lošeg, samo dobro je između nas,“ šaptala je Kisa, uradio sam
kako je tražila, koristeći snagu svojih ruku kako bih lebdio nad njenim malim
tijelom, a bedra kako bih se gurnuo između njezinih nogu, namještajući vrh
svoga kurca na njezin vrući prorez.
Kisine ruke milovala su svaki centimetar mojih leđa, mojih napetih ruku,
moga vrata i moje kose. Njezin dodir gotovo me je oslobađao i kad sam
pogledao dolje u nju, činilo se kako sve dolazi na svoje mjesto. Ovo je bila moja
žena, moja Kisa Anna, drugi dio moje duše.

Trofej Knjiga 146

 Spuštajući se do lakata, prešao sam nosom uz njezin obraz, udahnuvši njezin
miris, nastavio sam duž njezine kose, zaustavivši se pokraj njenog uha.
„Sjećam se da sam te uzeo ovdje na ovoj plaži. Sjećam se da nam je bio prvi
put. Bili smo djeca, možda tinejdžeri? Ne znam. Ali iskrao sam te iz tvoje kuće i
doveo ovdje, u našu uvalu. Ljubili smo se i pretvorilo se u više… Tada si upitala
možeš li me imati…“ Kisino lice bilo je natopljeno suzama, nakrivio sam glavu
na stranu, brišući joj obraze svojim rukama. „I rekao sam da.“
„Raze,“ plakala je, ubrzano dišući.
Osjećajući se kao da nešto nije ispravno, smrznuo sam se.
Kisin izraz se promijenio iz sretnog u zabrinut. „Raze? Što nije u redu?“
Kad mi je izgovorila ime, znao sam da je to to.
Raze… Raze, Raze… Raze…
Kisina ruka prolazila je mojom kosom. „Raze,“ ponovno je promrmljala,
iznenada sam joj uhvatio zapešća, umirujući je, dok su joj se plave oči širile od
šoka. „Raze, što –„
„Ne!“ rekao sam kroz stisnute zube. „Ne zovi me tako!“
Kisino lice izgubilo je boju. „Zašto?“
Zašto?
Zašto?
„Je – jer to nije moje ime. Nisam zatvorenik 818. Nisam… Nisam Raze…“
prsa su mi se stiskala kao da nisam mogao disati, pustio sam Kisina zapešća
kako bih mogao protrljati svoj prsni koš.
„Ra – „ Kisa se zaustavila, umirila je moju ruku svojom, a onda je približila
svojim usnama i poljubila. „Zašto si tako nazvan?“
Zurio sam prema moru, a oči su mi izgubile fokus, previše izgubljene u
sjećanju. „Što sam bio bolji u borbama,“ smrknuo sam se nasmijavši se tmurno
– „ u ubijanju, nisu me mogli zaustaviti. Postajao sam sve bolji i bolji i što je bio
veći i opasniji protivnik kojeg su mi dovodili, to sam postajao opakiji. S
oštricama mojih boksera, nezaustavljiv sam. Stražari su se šalili da sam uništio
svoje protivnike. Riječ se proširila i onda je upravitelj prisilno utisnuo tetovažu
na moja leđa kako bi udovoljio gomili koja bi pjevala kad bih ušao u kavez.“
Treptao sam dok mi se vid nije razmutio. Tada sam ponovno pogledao u svoju
Kisu. „Dakle, čuti tu riječ kako dolazi s tvojih usana ne zvuči ispravno. Ne
ophodiš se prema meni kao što su stražari, kao što su oni muškarci.“
„Ne, i nikada neću… Učinjeno ti je zlo, ali ne više dušo.“
Držeći ruke poviše Kisine glave, rekao sam, „Želim da me zoveš mojim
imenom… mojim pravim imenom.“
Kisin izraz napokon se promijenio iz zabrinutog u razumijevajući i sa suzama
koje su joj ponovno ispunjavale oči, kimnula je.
„Ti… želiš da te zovem… Luka,“ rekla je, shvaćajući i začuvši to ime kako
klizi s njezinih usana dok je držim u svom naručju, jednostavno me oslobodilo.
Kurac mi se ukrutio još više, ali nije bilo dovoljno.

Trofej Knjiga 147

 „Reci to opet,“ grubo sam zahtijevao, a Kisa je teško progutala, raširivši noge
još više, bedra su joj se stegnula oko moga struka, privlačeći moj kurac bliže
svojoj pici.
Dok se moj vrh gurao u njezin otvor, Kisine ruke omotale su se oko moga
vrata, spustila je moje uho do svojih usta. Oboje smo zastenjali, ulazio sam
kurcem centimetar po centimetar.
Kisa me umirila stiskanjem svojih bedara. Njezin topli dah preletio je pokraj
moga uha. „Luka,“ zastenjala je, „Vodi ljubav sa mnom… moj Luka.“
Kao da su se vrata otvorila, glasno sam zarežao i upotrijebio svu svoju snagu
da se gurnem naprijed, zabijajući se u Kisu sve dok je nisam potpuno ispunio,
sve dok nije vrištala moje ime. Luka. Sve dok ga nije vrištala iznova i iznova.
Luka, Luka, Luka…
Ovaj put dok sam je činio svojom, nije bilo razmišljanja, samo osjećanja. Po
prvi put zapravo sam osjećao stvari. Gušilo me u grlu od količine stvari koje
sam osjećao. Toliko dugo sam sve blokirao, bio sam otupljen toliko dugo, da
nisam znao kako se nositi s tim, tako da sam se usredotočio na to što sam unutar
svoje žene, na jauke i šaputanja koji su izlazili iz njezinih usta dok sam pritiskao
njezin natečeni klitoris, dok se moj kurac trljao o to mjesto unutar nje koje ju je
tjeralo da poludi.
Njene čvrste bradavice prilijepile su se uz moja vlažna prsa i svaki put kad bih
gurnuo naprijed, Kisa bi uzdahnula od trenja, od osjećaja mog kurca koji je
ispunjava, govoreći joj kome pripada.
„Luka, moj Luka,“ stenjala je u moje uho, a svaki slog s njenih usana vodio
me sve dalje i dalje, čineći da moji bokovi nabijaju brže i brže. „Vratio si mi
se…“
„Kisa,“ rekao sam stegnutog glasa, osjećajući kako mi se jaja stišću gotovo do
točke boli. „Svršit ću, solnyshko…“
Njezini nokti zakopali su se u moja ramena, dah joj je bio isprekidan.
„Blizu… tako blizu, Luka… Jebi me jače… jače, Luka, jače!“
Uz svu snagu koju sam imao i sa svom silinom koju sam mogao izvući,
gurnuo sam se prema naprijed, moja koža udarala je uz Kisinu pičku, zvuk
našeg spajanja gurao me preko ruba.
Kurac mi je natekao, usta se otvorila i začuvši Kisu kako vrišti od svog
orgazma, ispružio sam ruke prema naprijed i uronio s njima u topli pijesak
poviše Kisine glave, napunivši je spermom dok je njezina pička cijedila moj
kurac.
Čelo mi je palo na Kisinu raščupanu kosu.
Hvatao sam dah, minutu po minutu, pokušavajući se nositi s ovim novim
ritmom moga srca, kad je Kisa prošaptala, „Volim te, Luka. U svim ovim
godinama bez tebe, nikad nisam prestala.“
Svako vlakno moga tijela se smrznulo.
„Ljubav?“ upitao sam, mršteći se. „Što… što je to?“

Trofej Knjiga 148

 Kisina bedra stegnula su me oko struka, gurala je moja prsa dok je nisam
pogledao u oči. „Ljubav, lyubov moya. Ne sjećaš se što je to?“ Glas joj je
zvučao tužno, kao da sam je nekako povrijedio.
Nisam je želio povrijediti. Pomisao da je povrijedim, povrjeđivala je mene.
Posramljeno sam spustio glavu. „Ne… Doista ne znam što to znači. Čuo sam
za tu riječ, ali nema značenje za mene.“
Kisa je posegnula i uhvatila mi ruku, spuštajući je da leži na njezinim prsima,
njezino srce nabijalo je uz moj dlan. Moje srce također je počelo nabijati.
„Ljubav je emocija, Luka. Dijeli se između dvoje ljudi. Dvoje ljudi koji ne
mogu prestati misliti jedno na drugo. Dvoje ljudi koji misle jedno na drugo svaki
dan, svaku sekundu, po danu i noći. Dvoje ljudi koji žele provesti ostatak života
zajedno.“ Zastala je kako bi pritisnula usne uz moje, a onda se povukla. „Dvoje
ljudi koji vode ljubav, baš kao što smo mi sada i znaju da njihove duše pripadaju
jedna drugoj i samo jedna drugoj.“
Suza je kliznula niz Kisin obraz, naginjući se naprijed, poljubio sam je.
Povukavši se, nakrivio sam glavu na stranu kako bih zurio u Kisino prekrasno
lice.
„Onda te… onda te volim?“
Kisa je ostala mirna za trenutak, a onda me iznenadila obmotavajući ruke oko
moga vrata i zakopavši lice u moja prsa. „Nadam se, Luka. Molim se da me još
uvijek voliš.“ Osjetio sam vlažnost njezinih očiju na svojoj koži.
Stisnuo sam je uz svoja prsa i smjestio nas bočno kako bih mogao gledati u
njezino lice. Mislim da mi nikad neće dosaditi njezino lice. Kisa je šmrknula, ali
borila se da navuče nervozan osmijeh na svoje lice.
Položio sam glavu na svoj biceps i pokazao na svoja prsa. „Dakle, ova…
žudnja koju imam u prsima otkad sam te vidio, jest… ljubav? Kada te vidim u
svojim snovima i želim te, to je zato što te volim?“
„Luka… Je li to istina?“ šapnula je s nadom u svom tihom glasu.
Kimnuo sam, a ona je omotala svoj mali prst oko moga. Pogledao sam u naše
isprepletene prste i iz nekog razloga, nisam mogao skrenuti pogled.
„Uvijek sam te voljela, Luka i uvijek sam sanjala da ćeš mi se vratiti. Znala
sam da je to nemoguće, ali uvijek sam se molila da nekim čudom hoćeš.“
„Moje...“ pročistio sam grlo, pokušavajući pretvoriti u riječi ono što je zapelo
tamo. Kisa je zadržala dah i naše prste spojene.
„Moje… Nešto u meni, ovdje,“ pokazao sam na svoje srce. „Ovdje.“ Pokazao
sam na svoj trbuh. „I ovdje.“ Pokazao sam na svoju glavu. „Govori mi da te
trebam imati. Da trebaš pripadati meni. Da pripadaš meni i da ja pripadam tebi.“
„I tu,“ rekla je Kisa, pokazujući na moje oko.
„Ovdje?“ upitao sam, također pokazujući na svoje oko.
Kisa je kimnula i nasmiješila se. „Ta mrlja plave u tvom oku govori da uvijek
jesi.“
Puls mi je počeo ubrzavati i barem jednom, činilo se da moja krv prolazi kroz
moje vene, nije ustajala, konačno me vraća u život.

Trofej Knjiga 149

 „Zašto, Kisa?“ upitao sam. „Zašto je ovako između nas?“
Kisa je spustila oči, ne govoreći ništa jedno vrijeme, ali onda se sramežljivo
nasmiješila i promrmljala. „Od čega god su naše duše napravljene – „
„Moja i njegova su iste.“ Završio sam, riječi su dolazile iz nekog zaključanog
kutka sjećanja moga uma. Obrve su mi pale, gledao sam kako sreća prelazi
Kisinim licem. „Što… što je to? Zašto to znam?“
„To su Orkanski visovi, knjiga koju sam ti običavala čitati prije nego si
nestao. To je citat iz toga, onaj za koji je moja majka govorila da odgovara
nama. Sviđao nam se.“
„Gdje ti je majka?“
Kisa je drhtavo uzdahnula, a oči su joj zasuzile. „Umrla je, Luka. Umrla je
kad mi je bilo petnaest.“
Smrt. Bila je posvuda.
Nijedno od nas nije govorilo jedno vrijeme, ali kako je noć odmicala,
povukao sam Kisu na svoja prsa. „Kisa?“ rekao sam.
„Mmm?“ pospano je promrmljala uz moja prsa.
„Ubit ću Durova sutra navečer.“
Kisa se ukočila, zadržao sam dah. Nikad nije govorila što je osjećala za njega,
samo mi je rekla da on ne bi mogao živjeti bez nje i da je treba. Ali i ja sam je
trebao, a razlika između Alika i mene jest da je trebala mene pokraj sebe, da je
držim sigurnom.
„Znam,“ Kisa je konačno prošaptala natrag, ali mogao sam čuti bol u njenom
glasu. Odjednom me udario bljesak sjećanja kad sam bio dijete, tijelo mi se
trznulo naprijed, bacivši Kisu na pijesak.
Uhvatio sam se za sljepoočnice dok je sjećanje brzo naviralo, bol mi je
probadala lubanju gotovo prejaka da bih izdržao….

*****
„Ubio si ga, Alik!“ vikao sam, prekriven krvlju najboljeg prijatelja dok je
Rodion postajao hladan u mom naručju.
Alik je ispružio nož s kojim ga je izbio, oči su mu bile divlje, a luđački osmijeh
širio se njegovim usnama.
„Ne, Luka, nisam ga ubio.“ Gledao sam kako Alik zabija nož u vlastiti stomak
i pada na koljena. „Ti si! Svađali ste se. Borili ste s, i ti si izvukao nož i izbo ga
s njim.“
„Što… što koji kurac govoriš? Ti si lud!“ vikao sam, ali Alik je već vrištao za
pomoć.
„Nema ga više,“ rekao je Alik, gledajući u mene i hvatajući se za trbuh. Krv
je šikljala dok je pokazivao na Rodionovo tijelo. „Nema više Volkov nasljednika.
Uradio sam ono što mi je otac naredio. Sada, jednog dana, ja ću biti Pakhan.
Rodion je bio previše slab za vođu, previše drag. Ja, rođen sam da budem
nemilosrdan, da ubijem sve na svom putu.“
Trofej Knjiga 150
 Krv mi se pretvorila u led kad sam čuo da je ubio Rodiona zbog moći. Otac
mu je naredio da ga ubije kako bi njegov sin bio sljedeći nasljednik.
Isuse Kriste!
„A ja?“ tupo sam upitao. „Koji kurac meni smještaš?“
Koraci su se približavali, glasovi naših očeva izvikivali su naša imena. Alik je
povikao natrag, bacajući se natrag na tlo, ali ne prije nego što mi se nasmiješio
i rekao, „Jer trebam nekoga da ga okrivim i želim ono što ti imaš.“
Zbunjeno sam odmahnuo glavom. „Što –„
„Uvijek je bila namijenjena za mene, ne za tebe. Trebam je. Ona je jedina
koja me smiruje. Ona je jedina koja zaustavlja glasove u mojoj glavi koji mi
govore da ozlijedim ljude. A njena opsesija s tobom stoji na putu da je učinim
svojom.“
Posrnuo sam unatrag kad se ono što je rekao registriralo u mom umu.
Kisa.
Ubio je Rodiona zbog moći, a mene je žigosao zbog… Kise? Prije nego što
sam znao, bio sam na njemu, ignorirajući krv koja mu je šikljala iz trbuha,
udarao sam ga po licu.
„Nećeš je povrijediti, ti bolesni jebaču! Ostavit ćeš je na miru! Ti si lud!
Trebaš biti zatvoren!“
Alik mi se smiješio dok sam udarao po njegovom licu, kao da nije osjećao
udarce. Umirio sam se šokiran, a on je skliznuo bodežom u moju ruku.
Muškarac je naprasno projurio kroz drveće, a kad je vidio sina mrtvog na
zemlji, pao je na koljena. Sve što sam mogao uraditi jest gledati kako ga
pokušava vratiti u život, a zatim vrišti u zrak kad umjetno disanje nije djelovalo.
Još jedan muškarac je stigao
Muškarac je vidio mene na Aliku, moje šake natopljene krvlju, usta stisnuta
od bijesa. Ustao sam se i posrnuo natrag, udarajući stražnjicom od tlo. Noge mi
se nisu željele pomaknuti dok sam upijao prizor. Nisam mogao govoriti. Nisam
mogao govoriti kako bih objasnio… moj najbolji prijatelj bio je mrtav.
Jedan od muškaraca pojurio je naprijed, prema Aliku, tada sam primijetio
kako se njegov pogled zabija u mene, a onda na moju stranu.
Polako okrećući glavu, pogledao sam dolje u ono u što su svi zurili i uočio
krvav bodež ispod moje otvorene šake.
Otvorio sam usta kako bih pokušao objasniti što se dogodilo, i upravo kad
sam počeo, Rodionov otac se uspravio na noge, s krvlju prekrivenim kaputom,
pokreta koji mi je privukao pozornost.
„Luka, što si uradio?“

*****

Trofej Knjiga 151

 „Luka! Luka!“ Kisin panični glas proparao je noć. „Diši, diši… Ne dišeš.
Pokušaj se smiriti.“
Usredotočio sam se na Kisino lice, na njezine ruke koje su mi milovale kosu.
Konačno sposoban pomaknuti se, podigao sam ruku i uhvatio njenu.
„Što je, lyubov moya? Čega si se sjetio?“ upitala je Kisa, mogao sam čuti
nervozu u njenom glasu. „Plašiš me.“
„D – Durov,“ promucao sam. „Durov je ubio Rodiona, sam sebe ubo nožem,
a onda svalio svu krivnju na mene.“

Trofej Knjiga 152

 POGLAVLJE 18
RAZE

Kisina se ruka počela tresti dok je držala moju, vidio sam kako joj lice blijedi,
stvarnost izrečenog pogađalo je centar baš kad se brana moje proklete blokirane
prošlosti raspala, a sjećanja počela izlijevati, zaslijepivši me.
„Rodion,“ šapnuo sam, osjećajući se kao da sam upravo primio udarac u
bubreg. „Rodion je bio moj najbolji prijatelj, zar ne? Bili smo poput braće. Je li?
Je li to –„
Gledao sam kako suze padaju iz Kisinih očiju. Oči su mi se širile dok sam
zamišljao Rodionove karakteristike: svijetlo smeđa kosa, plave oči. Ponekad
sam ga sanjao. On je bio dječak iz mojih snova. Njegove karakteristike uvijek su
bile zamagljene, nisam mogao razabrati njegov identitet. Ali sad sam ga mogao
zamisliti s kristalnom jasnoćom. Poznavao sam ga. Ja –
Sranje…
Ponovno sam pogledao u Kisu. Bila je pogrbljena, leđa su joj se tresla od
siline njenog plača. A onda, u mom umu, vidio sam nju i Rodiona zajedno: u
crkvi, na plaži, za stolom, pokraj njihovog oca…
Podižući ruku i pritisnuvši je od njezina leđa, teško sam progutao. „On…
Rodion je bio tvoj brat, zar ne? Jebote, Kisa, Rodion je bio tvoja krv.“
Jecaj je skliznuo s Kisinih usta kad se srušila na pijesak. Puzeći naprijed,
pokrio sam Kisu svojim tijelom i omotao ruke oko njezinog struka. Naslonila se
u mom naručju i jače zaplakala, ispružila je ruke kako bi stisnula moja bedra
dok sam ja pokušavao disati kroz sjećanja svoje prošlosti koja su me udarala
snagom kamiona.
„Kisa,“ šapnuo sam. „Durov ga je ubio… On ga je ubio…“
Još jedan dugački jecaj istrgnuo se iz njezinog grla, počela se tresti. Odupirući
se prema naprijed od moja bedra, Kisa je podignula glavu. Njezino prekrasno
lice bilo je crveno i mokro od suza.
„Ne! Uvijek sam mislila kako je njegova smrt morala biti nesreća.
Nesporazum. Neko drugo objašnjenje. Ja – Ja –„ Ispruživši ruku, uhvatila me za
biceps, s jasno izraženim očajem u glasu. „Zašto? Zašto ga je Alik ubio? Što mu
je Rodion ikada napravio? Ne razumijem. Bili su prijatelji!“
Zatvorio sam oči, zadržavajući dah kao da mogu prisiliti sjećanje.
„Molim te sjeti se. Molim te sjeti se,“ molila je Kisa.
Nema više Volkov nasljednika. Učinio sam što mi je otac naredio.
Uvlačeći dah, pogledao sam u Kisu i odjednom vidio lice muškarca u svojoj
glavi. Bio je visok, tamnokos, stariji, s jebenim zlobnim odsjajem u svojim
očima. Baš kao i stražari, pomislio sam. Imao je taj sadistički, kontrolirajući
pogled u svojim očima koji su stražari uvijek nosili.

Trofej Knjiga 153

 „Njegov otac,“ rekao sam, a Kisa je samo trepnula. „Njegov otac mu je rekao
da smakne nasljednika… tako da on bude sljedeći na redu. Tako da može biti
vođa kad bude dovoljno star.“
„Ne,“ rekla je Kisa, odmahujući glavom. „Ne! Abram to ne bi uradio. Volio je
Rodiona!“
„Alik je izbo Rodiona jer mu je to rekao njegov otac. To je ono što je Alik
rekao!“
Odmahivanje Kisine glave postajalo je brže. „Ne, ne, ne, ne!“ Posrćući se
podignula na noge i omotala ruke oko svoga struka. Njezine noge iznenada su se
zaustavile u pijesku, upitala je, „A Alik? Za – zašto se Alik izbo i okrivio tebe?
Zašto mi je i tebe oduzeo?“
Svaki mišić u meni se smrznuo, a srce nabijalo u prsima. Kisa je vidjela moju
reakciju i ruka su joj pale sa strane. „Što?“ upitala je, glasa natopljenog užasom,
strahom… anksioznošću.
Osjećajući iznenadnu potrebu da je zaštitim, naglo sam se nagnuo naprijed i
obrušio usta na njezina, dok je Kisa iznenađeno zastenjala. Ruke su joj se
spustile na moj trbuh, ali usne su joj se pomicale uz moje kao da se nije mogla
oduprijeti toj iskri koja je između nas.
Povukavši se, bez daha, pritisnuo sam čelo uz njeno, snažno je hvatajući za
vrat.
„Luka… molim te… reci mi,“ molila je Kisa, glasa jedva čujnog.
Udišući isprekidan dah, zatvorio sam oči i iskreno odgovorio. „Zbog tebe.“
Otvorio sam oči, a Kisa se odmaknula, pogledom pretražujući moj. Odmahivala
je glavom, suze su joj se slijevale niz obraze. „Želio je nekoga koga može
okriviti i želio je tebe, Kisa – Anna. Želio je tebe dalje od mene.“
„Ne!“ Kisa se okrenula leđima prema meni i držala za najbližu stijenu. Glava
joj se tresla naprijed – natrag, a sve što sam mogao raditi jest stajati tamo i
gledati je, svaki mišić stezao mi se od napetosti zbog nepoznatog…
nepoznavanja kako biti s njom… što uraditi da joj bude bolje.
Stajao sam tamo kao nijem i gledao kako se raspada. Ali kad se bolni vrisak
prolomio iz njenog grla i kad je pala na koljena, izgledalo je kao da se moje
noge pomiču po vlastitoj volji, pao sam na koljena iza nje i omotao ruke oko
njezinog tankog tijela.
„On je… problematičan. Uvijek je bio problematičan s glasovima u svojoj
glavi. Porivima da ozlijedi ljude. Trebao me je, čak i tada, trebao me da
zaustavim te porive,“ šapnula je. „Uvijek je bio previše posesivan prema meni.
Ali nikad nisam pomislila… nikad ne bih mogla zamisliti…“ Kisin dah je zastao
i počela se okretati u mojim rukama. Smrznuo sam se, nesiguran što radi, kad je
uspuzala u moje krilo i spustila glavu na moje rame. Borio sam se da umirim
disanje, njezini postupci grijali su nešto u meni, kao da dodir njezine blizine
otapa debeli led u mojoj krvi.

Trofej Knjiga 154

 Kisine krvave oči pratile su grafike demona koje sam imao tetovirane na
prsima – poklon stražara koji su željeli da izgledam kao zlo Gulagovoj gomili –
njezin dah puhao je uz moj vrat, šaljući trnce niz moju kralježnicu.
„Ne mogu… Ne mogu se pomiriti da je svalio krivnju na tebe, mog
prekrasnog Luku, mog najboljeg prijatelja, drugu polovicu moje duše… zbog
mene… jer je želio mene…“
Uvukla je drhtav dah, ruka joj se spustila na moj trbuh. „Da bi se ozlijedio
tako… tako… brutalno kako bi stvorio impresivnu laž protiv tebe.“
Zatvorio sam oči, snažno se trudeći ne izgubiti kontrolu nad svojim bijesom
na pomisao Durova i onoga što je uradio.
Ali to je bio pucanj u pakao kad je Kisa rekla, „Nikad mi čak nije dopustio da
žalujem tvoju smrt. Samo je uskočio i uzeo me za sebe. Bilo mi je samo trinaest.
Ali bila sam njegova. Moj otac se nije bunio, bio je izgubljen, a onda, nekoliko
godina kasnije, umrla mi je majka od srčanog udara – bol zbog gubitka moga
brata bila je previše za podnijeti. Očevo tada jedino dijete bilo je s jedinim
nasljednikom – to je bio savršen ishod iz tako grozne situacije. A ja sam bila
toliko otupljena od žalovanja zbog gubitka svih koje sam voljela, da se nikad
nisam borila protiv njega. Zapravo, bilo mi je drago što je netko bio tu za mene.“
Kisa je podignula glavu i utisnula tri poljupca na moju stisnutu čeljust.
„Izgubila sam tebe… Nakon toga nije me bilo briga za ništa… dok me nisi
spasio u onoj uličici i moje je srce počelo ponovno kucati.“ Usisala je zrak.
„Nisam ni shvatila da je stalo.“
Ne znajući što odgovoriti, jače sam je stisnuo.
„Luka?“ pitala je. Zagunđao sam u odgovor. „Gdje si otišao? Što se
dogodilo?“
Suzio sam oči i koncentrirao se na svoju prošlost. „Tvoj otac me odveo u svoj
ured, skupa s Alikom.“ Obrve su mi se spustile, a glava boljela. „Netko je molio
za moj život. Još jedan muškarac bio je u prostoriji s nama, mislim, ali ne mogu
se sjetiti njegovog lica.“
Kisa se napela u mom naručju. „Ne znaš tko je taj muškarac? Kako izgleda?“
Muškarac je bio stariji i možda je imao svjetliju kosu, ali to je bilo sve čega
sam se mogao sjetiti. Pokušao sam nastaviti dok sam još uvijek imao to sjećanje
u svom umu. Plašio sam se da ako se fokusiram previše na muškarca koji mi je
pokušavao poštedjeti život, cijelo sjećanje će se urušiti.
„Molio je tvog oca da me ne ubije, ali Durovov otac želio me mrtvog. Ja…“
Glava mi je počela jako pulsirati, osjetio sam kako mi krv juri venama. „Sjećam
se da sam osjećao strah, ali nisam mogao otvoriti usta. Durovov otac bio je
toliko bijesan da me je zastrašio…Ukrao mi je glas svojim pogledom. Pokazao
mi je da će me ubiti ako progovorim. Bio sam nijem od šoka. Muškarac koji me
pokušao obraniti počeo se svađati s njim, i… oružje je izvučeno.“
Zatvorio sam oči i odmahnuo glavom, dijelovi sjećanja postali su zrnasti.
„Sljedeća stvar koju znam jest kako mi tvoj otac govori da policija neće biti
umiješana u moj zločin, u moje ubojstvo Rodiona, ali da ću biti poslan u

Trofej Knjiga 155

domovinu, u Rusiju, kontaktu koji je imao tamo. Rekao mi je da ću biti kažnjen.
Rekao mi je da ću biti u zatvoru za djecu, raditi fizičke poslove na farmi, u
dubokoj Ruskoj prirodi… Rekao mi je da se nikad neću vratiti u Brooklyn.“
Kisa je prišla bliže, gotovo se stopila s mojim prsima, kao da se želi podvući
pod moju kožu. „Moj Bože, Luka… Sjećam se kako su te odveli. Mene su
odveli kući… i sve čega se sjećam jest otupjelosti dok sam ležala u krevetu.
Kisa me pogledala i spustila dlan na moju kožu. „Što se sljedeće dogodilo?
Jer… jer nakon što si otišao nisam znala gdje su te odveli, rekli su nam da si
mrtav.“
Smrad dima palio mi je nosnice. Zvuci škripanja guma koje su se zaustavljale.
Bio je autobus…
„Bio sam u autobusu. Vani je bilo hladno. Noć. Sjećam se da nisam mogao
vidjeti kroz staklo jer su prozori bili previše zamagljeni. Bilo nas je četvero,
možda petero, koji smo odvedeni negdje. Nitko nije govorio. Svi smo sjedili
odvojeno. Ali mogao sam osjetiti da smo svi prestrašeni. Bili smo tako mladi…
tinejdžeri? Netko je bio čak i mlađi. Netko je prodan od strane svoje obitelji
kako bi radio na farmi.“
Zagledao sam se u svjetla na pristaništu, osjećajući se gotovo iscijeđeno zbog
toga koliko sam se morao sjetiti večeras. Ali svjetla su se zamaglila i iznenada
sam mogao vidjeti nešto drugo u svom umu. Svjetla… škripanje guma…
„Autobus je gurnut s ceste,“ ispalio sam, moj glas je naglas izgovarao sjećanje
koje se trenutno procesuiralo. „Prednja svjetla kombija zaslijepila su nas na
tamnoj cesti. Začuo se glasan udarac, vozač autobusa izgubio je nadzor i završili
smo u jarku.“
„Svi smo vrištali, ali vozač se nije pomicao. Sjećam se penjanja po sjedalima,
stenjanje ozlijeđenih dječaka, dok sam puzao prema vozaču. Ali kad sam došao
do njega, vidio sam krv. Mogao sam vidjeti rupu u njegovoj glavi… rupu za
koju sam znao da je nije dobio od nesreće.“
Pritisnuo sam dlanovima svoje oči, bol zbog tog sjećanja prebrzo je dolazila.
„Luka?“ šapnula je Kisa i počela me milovati po leđima. „Nemoj… nemoj se
toliko gurati. U redu je, lyubov moya. U redu je. Ne požuruj se. Ovo je previše
za tebe da prođeš u tako kratkom vremenu.“
Bijes je ključao u mom trbuhu, počeo sam se silovito tresti, moj unutarnji
bijes bio je gotovo previše za podnijeti.
„Ne,“ odsječeno sam prasnuo, glas mi je zvučao smrtonosno čak i meni. Kisa
je poskočila, čuo sam kako je uvukla dah zbog moje iznenadne promjene
raspoloženja.
„Moram se… sjetiti,“ natjerao sam se da izgovorim.
„Luka?“ zazvala je Kisa i počela se povlačiti iz mog krila. „Moraš se smiriti.
Postaješ crven. Koža ti je vrela!“
Zabacivši glavu unatrag, zarežao sam prema noćnom nebu, ispuštajući svu
zbunjenost, bijes, i frustriranost koji su me bombardirali posljednjih nekoliko
dana.

Trofej Knjiga 156

 „Luka!“ Kisa je zaplakala, mogao sam čuti njezino šmrcanje i jecanje kad se
pomaknula s mog krila i pojurila natrag prema stijenama.
„Vozač je bio upucan, a muškarci su nahrupili u autobus… Gruzijci…
Gruzijci su nahrupili u autobus.“ Počeo sam se ljuljati na koljenima dok mi se
scena odvijala ispred očiju. „Tukli su nas, natjerali nas u stražnji dio
autobusa…“ usisao sam dugačak, isprekidan dah i pogledao u Kisu koja je sada
bila obučena i pritisnuta uz stijene kao da se suočava sa čudovištem.
I jest. Ja sam jebeno hladno, bolesno čudovište. To su napravili od mene… to
im je naređeno da naprave od mene…
„Znali su moje ime,“ ispljunuo sam. „Ti muškarci… pitali su za mene mojim
imenom.“ Trepnuo sam, ali sjećanje na moje puno ime nije došlo. „Luka,“ rekao
sam i udario bočni dio svoje glave šakom. „Luka… Luka… AHH!“
Nisam se mogao sjetiti svog prezimena!
„Tolstoj,“ rekao je slabašan glas nošen povjetarcem. „Luka Jakob Tolstoj… to
je bilo tvoje puno ime. To jest tvoje puno ime.“
Pognutih ramena, nakrivio sam glavu na stranu dok sam svjedočio kako se
izraz na Kisinom licu mijenja iz straha u tugu.
Osjećajući kako mi noge drhte, pao sam naprijed na sve četiri, s rukama
zabijenim u pijesak.
„Luka!“ povikala je Kisa, začuo sam kako pada iza mene, njezine ruke
nesigurno se spuštaju na moja leđa.
„Poslali su po mene,“ promuklo sam rekao, sva energija cijedila se iz mog
tijela u pijesak iza mene. „Jebote… Još uvijek to mogu osjetiti. Poput jebenog
bodeža, Kisa, bodeža.“
„Kako“ oprezno je upitala Kisa, prstima prelazeći po mojoj kralježnici. „Zašto
su poslali po tebe? Kako si znao?“

*****
„Luka Tolstoj. Ideš s nama,“ rekao je muškarac s pištoljem.
„Gdje? Gdje idem?“ upitao sam, ali nisam dobio odgovor.
„U jebeni pakao dječače. Nestat ćeš s lica zemlje. Netko nam je platio jebenu
gomilu novca da učinimo da nestaneš.“ Tip je pokazao na ostale dječake koji su
odvučeni iz autobusa. „Na broju ste.“
„Zašto?“ upitao sam. „Tko je to naredio?“
Nasmiješio se i slegnuo ramenima. „Zajebavao si se s krivom obitelji,
dečko.“
Sve što sam osjećao bio je užas zbog njegovih riječi. „Durov? To je Durov?“
Muškarac je izgledao zatečen, ali onda se nasmijao. „Pa, barem znaš koga
ćeš kriviti zbog svoje budućnosti. Abram se pobrinuo da se više nikad ne vratiš u
Brooklyn.“

Trofej Knjiga 157

 *****
Zateturavši se u sjedeći položaj, zurio sam u Kisu. „Abram… Abram
Durov…“
„Što? Čega se još sjećaš?“
„Organizirao je Gruzijce da preuzmu autobus. Ispraznio ga je i zapalio.
Ispunili su ga mrtvim tinejdžerima iz Gulaga kako bi bilo spaljenih tijela. Ali to
je bio Abram. Naredio je da me odvedu.“
Kisine oči su sjajile, ali njezino lice sad je bilo mirnije, ukočenije. „Morao je
zaštititi Alika,“ rekla je, kimajući. „Trebao si mu da nestaneš kako nitko ne bi
znao da je Alik ubio Rodiona.“
Zubi su mi se stisnuli, spustio sam glavu, uzimajući dugačak, smiren udah.
„Nikad nisu očekivali da ću preživjeti. Mislili su da ću biti ubijen u kavezu.“
Oboje smo bili tihi jedno vrijeme, ali onda je Kisa ustala i ispružila ruku.
Pogledao sam u njezine oči i jedino vidio snagu. „Ali jesi, Luka. Preživio si.
I…“ Udahnula je i ispravila ramena. Odlučnost se smjestila u nju. Mogao sam to
vidjeti na njenom licu. „Moramo te vratiti natrag u dvoranu. Imaš borbu koju
moraš dobiti sutra.“
Gledao sam svoju Kisu – Annu, a bijes koji sam držao iscurio je iz moga
tijela.
Morao sam dobiti ovu borbu.
Morao sam povratiti svoj život ili ću zauvijek živjeti u mraku.
Kliznuvši rukom u Kisinu i primijetivši kako joj oči sjaje od suza, ustao sam i
privukao je na svoja prsa. Njezin pogled sreo je moj, milovao sam njezinu
dugačku smeđu kosu svojim prstima.
Oči su joj se zatvorile. „Moraš pobijediti, Luka. Pravda mora biti servirana.
To je način na koji živimo. Krv za krv. Moraš to napraviti zbog sebe, zbog
nas… ali želim da pobijediš zbog Rodiona. Treba biti osvećen.“
Saginjući se prema dolje, pritisnuo sam čelo od njeno, samo je udišući na
minutu. Konačno sam se povukao, pokupio svoju odjeću i obukao se.
Zakopčavajući svoju majicu, navukao sam svoju kapuljaču i naposljetku se
zagledao u Kisu. Zurila je u pod, ali podignula je pogled s tužnim osmijehom na
svojim usnama.
Uputio sam se prema njoj i povukao je na svoja prsa, još jednom udišući
njezin miris. „Hoćeš li me i dalje željeti nakon što ubijem Durova?“
Kisa se ukočila, ali njezina glava počela je kimati uz moja prsa. „Hoću,
lyubov moya,“ rekla je gotovo nečujno. „Bila sam s Alikom toliko dugo. Trebao
me kako bi živio, nije mogao podnijeti da bude bez mene.“
Kisa se odmaknula od mojih prsa, ali nije podignula pogled. Ruke su joj se
igrale s vlaknom na mojoj majici. „Uvijek sam znala da je… drugačiji, opasan.
Uvijek sam znala da nije kao svi ostali… ali nosila sam se s tim jer, pa, on je bio
sve što sam znala toliko dugo i znam da bi me ubio kad bih pokušala otići. Ne bi
preživio bez mene pokraj njega. Urušio bi se, postao bi previše mračan, previše

Trofej Knjiga 158

nestabilan.“ Kisa je duboko udahnula dok me srce boljelo na ton njenog glasa.
„Ali nisam znala da te uzeo od mene, da je uzeo mog brata od mene. U početku
sam ga toliko puta pitala o tome danu, a on mi se kleo da si ubio Rodiona. Sada
se urušilo sve u što sam ikada vjerovala.“
„A tvoj otac? Što će on učiniti?“ upitao sam, osjećajući val posesivnosti
prema Kisi. Ljubomoru što ju je Durov imao svih ovih godina. Da ju je natjerao
da vjeruje kako je toliko treba da nikad ne bi mogla biti s nekim drugim.
Bila je moja. Ne njegova. Nikad njegova… MOJA!
Kisa je skrenula pogled, izgledajući izgubljeno u mislima. „Kad otac sazna
što je Alik napravio njegovom sinu, njegovom nasljedniku, njegovom ponosu i
sreći i kad sazna tko si ti, da si nevin, i on će također željeti Alika mrtvog.“
„Hoće?“ zbunjeno sam upitao.
Kisa me pogledala, a glava joj se nakrivila na stranu. „Luka… sjećaš li se jesi
imao ikakvu obitelj ovdje u Brooklynu? Znaš li kako poznaješ mene? Zašto smo
odrasli zajedno? Zašto poznaješ Rodiona i Alika?“
Ruke su mi se počele znojiti, a glavobolja je ponovno počela jačati. Oči su mi
se zatvorile, a stomak stisnuo, dah mi je zastao u grlu.
„Luka! Luka!“ izvikivala je Kisa, ispustio sam dugačak dah kad su mi se oči
ponovno otvorile. Znoj mi je natapao čelo, osjećao sam se kao da sam najmanje
tri sata udarao u vreću.
„Ne pokušavaj se odmah sjetiti,“ upućivala je Kisa, a ja sam se usredotočio na
njezine oči, na njezinu ruku koja je odmarala na mom obrazu. „Nemoj. Umoran
si. Večeras si prošao previše. Boja ti je nestala s lica.“
Kisini prsti milovali su moje oštre obraze, a osjećaj je bio umirujući. Disao
sam u ritmu njenog milovanja dok mi srce nije počelo usporavati.
„Dobro je, lyubov moya,“ umirivala je Kisa.
Jednom kad sam se smirio, kimnuo sam glavom, govoreći joj da sam dobro.
Kisino pitanje zabilo se u moj um. Obitelj? Ljudi koji me… vole? Nisam to
uopće mogao zamisliti. Još jedan ubod bola mučio je moj um, ali znao sam da
moram to blokirati. Blokirati sve osim borbe protiv Durova.
Konačno ću dobiti svoju osvetu.
„Moramo ići,“ odlučno je rekla Kisa i prihvativši njezinu ispruženu ruku,
koračali smo natrag po pijesku prema Sergeju, a onda i ušli u automobil.
Malo kasnije, stigli smo pred dvoranu, poljubio sam Kisu.
„Vidjet ćemo se sutra, Luka,“ šapnula je. „Potrudit ću se i doći do tebe prije
borbe.“
Oštro kimnuvši glavom, otvorio sam vrata automobila, ali zastao sam kako
bih pogledao preko ramena, pomislivši koliko je doista prekrasna Kisa. „Ja…“
pročistio sam grlo, nakrivio glavu na stranu, i rekao, „ Ja… volim… te.“
Riječi su zvučale čudno s mojih usana, ali kad su se Kisine oči počele puniti
suzama, a usne razvukle u širok, drhtav osmijeh, znao sam da su te riječi
ispravne.
Ljubav. Nova, pa ipak nekako poznata emocija za mene.

Trofej Knjiga 159

 Kisa je posrnula preko sjedala i priljubila usne uz moje. Kad se povukla,
drhtala je, „I ja tebe volim. Toliko mnogo. Mnogo, mnogo.“
Opet kimnuvši, sakrio sam osjećaj topline koji mi je ispunio tijelo. Zateklo me
nespremnog. Nisam znao kako se nositi s tim stvarima.
„Sutra,“ rekao sam, pomilovavši palcem njezino glatko lice, a onda ustao.
„Sutra,“ uzvratila je Kisa.
Sergej je dotaknuo svoj šešir prema meni stojeći pokraj vrata vozača.
Uklopio sam se sa sjenama dvorane, još jednom sam s tamom.
Sa svakim korakom prema svojoj sobi, mentalno pjevušeći riječi:
Durov.
New York.
Osveta.
Ubiti.
Sutra navečer, konačno ću dobiti svoju osvetu.

Trofej Knjiga 160

 POGLAVLJE 19
KISA

„Jesi dobro, gospođice?“ upitao je Sergej, zureći u moje prazno lice preko
retrovizora.
Nastavila sam zuriti kroz prozor, niz emocija koji je prolazio kroz mene,
razarao me poput plamenova. Alik je ubio moga brata. Alik, muškarac koji me
kontrolirao i posjedovao sve ove godine, muškarac kojem sam posvetila život
služeći ga. I okrivio je Luku, moga Luku, za Rodionovu smrt… Bože! Samo
kako bi me mogao imati?
Ta pomisao činila me bolesnom. Osjećaji pomiješani krivnjom. Očaj i milion
drugih emocija.
A sutra navečer, moje dvije ljubavi – jedna čista, ali još uvijek slomljena i
jedna toliko mračna da sam sada shvatila kako ga uopće ne poznajem – borit će
se do smrti.
Sutra navečer izgubit ću jednog.
Znala sam u svom srcu koga želim – ne, trebam – kako bih preživjela… Luka.
Uvijek je bio Luka.
Alik zaslužuje smrt
„Gospođice?“ ponovno je upirao Sergej, susrela sam njegov zabrinuti pogled.
„Što se dogodilo? Znam taj izraz na tvom licu, očaj. Samo jednom prije sam ga
vidio… i to je bilo kad smo ti rekli da je mladi Tolstoj poginuo u nesreći.“
Osjetila sam suze kako klize niz moje lice, šmrcnula sam i obrisala svoje
obraze. „Sergej… Upravo sam saznala tko je ubio Rodiona. Ja… Ja…“
prekinula sam se, nesposobna završiti rečenicu, bol je bila prevelika za podnijeti.
Primijetila sam da smo se zaustavljali sa strane očeve kuće, polako u sjenu
mračne ulice, izvan vidokruga. Kad se automobil zaustavio, Sergej se okrenuo
na svom sjedalu. „Gospodin Alik.“
Oči su mi se raširile, a puls nabijao u sljepoočnicama. „Ti… znaš? Cijelo ovo
vrijeme?“
Sergej je odmahnuo glavom. „Ne, gospođice. Nisam znao. Ali, pa… gledao
sam ga cijeli njegov život, gledao sam kako izrasta iz dječaka u muškarca i nešto
nikada nije bilo u redu s njim. Kao da je uznemiren, duboko u svojoj duši.“
Teško sam progutala, slušajući sve što dolazi iz Sergejevih usta. I bio je u
pravu. Alik je uvijek bio drugačiji. Širio je nasilje, bio izvan kontrole, previše
posesivan prema meni… svojim ubojstvima. Ubojstva koja je morao počiniti ili
bi se okrenuo ulicama suparničke mafije kako bi se riješio svoga bijesa. Bratva
je prije pet godina odlučila da će se boriti u Tamnici tokom Prvenstva. Moj otac
je želio da ima ispušni ventil za svoj bijes, onaj koji neće prouzrokovati
probleme sa suparnicima i također onaj koji će donijeti zaradu.

Trofej Knjiga 161

 „Kada je vijest o Rodionovoj smrti dostavljena osoblju, nisam mogao
vjerovati da bi Luka uradio takvo što. Bio je dobar dječak, dobar Bratva dječak:
strog i snažan, ali ne previše hladan. Ali glavno, bio je odan svojoj obitelji.
Volio je svoju obitelj. Njegov otac dobro ga je odgojio, za razliku od gospodina
Abrama. Odgojio je tog svog dječaka da bude ubojica. Nakon što je njegova
majka pobjegla kad je bio beba, odgajao je tog dječaka bez imalo ljubavi.“
Činilo se kao da su Sergejeve oči izgubile fokus, odmahnuo je glavom.
„Jednostavno postoji nešto u njegovim očima… nešto što mi nikad nije sjelo.“
Sergej se nelagodno pomaknuo u svom sjedalu.“ Sjećam se kad sam ga
pronašao, dok je još bio dijete, kako ubija mačku – ne, muči je. Vidio je kako
ga užasnuto promatram i nasmiješio se. Nasmiješio mi se, Kisa. Tada sam znao
da nešto grešno struji u krvi toga dječaka. Uživao je ubijajući tu mačku. Uživao
je slušati kako se pati.“
„Oh Bože, Alik!“ zajecala sam. „Što nije u redu s njim? Što živi u njemu da
ga čini takvim?“
Sergej je odsutno prešao rukom preko svoje glave. „I onaj dan kada nam je
rečeno da je Luka umro, gospođice Kisa… Svi su plakali. Čak i ako su vjerovali
da je ubio tvog brata blizanca, žalili su za njim. Ali Alik, bio je hladan,
proračunat i usudio bih se reći, sretan? Abram također nije pokazivao nikakve
emocije. Nešto s cijelim tim danom nije mi dobro sjelo.“
„Sergej,“ povikala sam, konačno ispuštajući jecaj koji mi je gušio grlo. „Ne
znam što uraditi!“
Sergej je spustio ruku na moje koljeno. „Gospodin Luka se vratio, Kisa. Ne
znam odakle i ne trebam znati, to nije moj posao. Ali vidim da on nije isti Luka
koji je bio. Sada je mračniji, progonjeniji. Njegova sjećanja su u komadićima.
Gospode, zbunjenost u njegovom glasu večeras kada me vidio, bila je beskrajna.
Ali nije prošao dan od kada si se rodila da taj dječak nije pazio na tebe, čuvao te.
Pa čak i sad, s njegovim izmučenim umom, s paklom kroz koji znam da je
prošao, neće dopustiti gospodinu Aliku da sutra navečer živ napusti taj kavez. U
to sam siguran. Ubit će gospodina Alika kako bi te zaštitio. Zaslužio je pravo na
svoju osvetu. Zaslužio je pravo da preuzme njegovo mjesto u Bratvi, da sretne
svoju obitelj i da zna odakle je.“
„Ne sjeća ih se, Sergej. Nikoga od svoje obitelji. Oca Ivana, Talije, svoje
mame, nikoga od njih.“
„Sjetit će se s vremenom. Ali upravo sada, ima jedan cilj, samo jedna stvar
okupira njegov um… ispraviti ono što je gospodin Alik pogriješio.“
„Bože! Kako je dovraga došlo do svega ovoga?“ rekla sam, brišući suze.
„Toliko smrti, toliko boli! Sve zbog pohlepe i ljubomore.“
Sergej se tužno nasmiješio. „Ovaj mafijaški način života nikada nema lakši
put. Bilo je puno smrti, puno boli. Ali Gospod ti je vratio tvoju ljubav, Kisa.
Unatoč boli, čudo se dogodilo.“
Stomak mi se okrenuo od užasa. „Ali… što ako Luka ne može prijeći preko
svega što se dogodilo? Što će biti kada se svega sjeti? Hoće li to biti previše?“

Trofej Knjiga 162

 „Imat će tebe, Kisa. Vidjela si njegovu dušu, pa ipak nisi mu prepoznala lice.
I on je znao tebe, čak i kad njegovo sjećanje nije bilo prisutno. Ti si njegovo
svjetlo, njegov vodič natrag njegovom životu.“
„Pokazao mi je svoje oči,“ šapnula sam, a Sergejeve obrve su se skupile.
Duboko udahnuvši, objasnila sam, „Od dana kad sam ga srela, primijetila sam
da drži oči prema dolje, kapuljače navučene preko lica kao da u svojoj
podsvijesti zna da se njegove različite oči mogu prepoznati. Gotovo odmah
pokazao mi je oči. I čim sam ih vidjela, vidjela sam svog Luku.“
Sergejeve zelene oči blistale su, spustio je glavu, samo kako bi je ponovno
podignuo. „Onda te je znao. Čak i ako te se nije sjećao, njegova duša jest. Taj
dječak uvijek je bio opijen tobom. Nikad nisam vidio ništa kao vas dvoje djece.
Ljubav toliko žestoka kao da ste milenijima zajedno.“
Srce mi je nabubrilo od Sergejevih riječi. Nagnula sam se naprijed kako bih
ga poljubila u obraz, ali iznenada, otvorila su se vrata suvozača i Alik je ušao
unutra, očiju crvenih od bijesa, dok je usmjeravao pištolj u Sergejevu glavu.
„Vozi,“ naredio je zastrašujuće hrapavim glasom, a ja sam instinktivno počela
drhtati. Strah mi je natopio glas i svaki pokret koji sam namjeravala uraditi.
„Alik… dušo,“ šapnula sam, pokušavajući zvučati normalno, nezastrašeno.
Alikova leđa su se ukočila.
„Jebeno začepi!“ prasnuo je, smrtonosnog tona, očiju krvavih i crvenih.
Pritisnuo je cijev pištolja jače uz Sergejevu sljepoočnicu.
„Odvedi nas u moj stan na pristaništu,“ Alik je naredio, a Sergej je riskirao
pogled natrag u retrovizor. Alik je povukao pištolj i udario Sergeja s cijevi,
naginjući se naprijed. „Rekao sam odvedi nas u moj jebeni stan na pristaništu!“
Povikala sam kad je počela curiti krv sa Sergejevog lica, ali pokrenuo je
automobil i krenuli smo niz ulicu, držeći se sjena.
„Alik, molim te? Koji stan na pristaništu?“ šapnula sam, promatrajući kako
mu se čeljust trza, a crvenilo uspinje uz vrat. Mogla sam vidjeti kako bijes
fizički zahvaća njegovu bijelu kožu.
„Imam stan na pristaništu, Kisa. Imam ga godinama. Tamo radim koji god
kurac želim.“
Udahnula sam pretpostavljajući što bi to moglo biti. „A to je?“ prestrašeno
sam upitala.
Okrenuo se prema meni i nacerio, ali njegove oči su gorjele. Izgledao je kao
da nije spavao danima. „Koji god kurac izaberem da me zadrži od trganja ljudi.“
Alik je promatrao moj izraz, za koji sam znala da odaje moj kukavni strah.
Krv mi se sledila. Nagnuo se naprijed kad je automobil ubrzao.
„Sjebala si, Myshka. Znam što se događa i s kime.“
Uvukla sam isprekidan, užasavajući udah. „Alik – „
Alikovo stopalo je poletjelo, udario je u instrument ploču uz gnjevan urlik.
„Rekao sam da jebeno zatvoriš usta!“
Dok sam se povlačila natrag u svoje sjedalo, Alik je dahtao, prsa su mu se
dizala i spuštala. Gledala sam ga poput sokola, glava mu se trzala, a noge

Trofej Knjiga 163

nestrpljivo tapkale. Nisam mogla plakati, nisam mogla pokazati nikakvu
reakciju.
Bila sam toliko prestravljena.
Nikad prije nisam bila na prijemnom za Alika. Nikad mu nisam prkosila ili ga
povrijedila… do sada.
Znao je za Razea i mene.
I nisam bila sigurna da ću se izvući živa iz ovoga.

*****
Ugledala sam pristanište, nedaleko od Tamnice, ali dovoljno daleko da nitko
neće znati da Alik dolazi ovamo. To nije bio stan kao takav, više poput ribarske
kolibe koja je obnovljena. Sergej je zaustavio automobil i na trenutak, svi smo
sjedili u napetoj tišini. Spustivši pištolj, Alik se okrenuo prema Sergeju.
„Ostani ovdje jebote.“ Sergej je pogledao u mene na stražnjem sjedalu i tužno
odmahnuo glavom. „Ne mogu to uraditi, gospodine Alik.“
Alik se nasmijao i podigao svoju Berettu, prebacujući pištolj među rukama.
„Uradit ćeš koji god kurac kažem, starče.“
Sergej se ispravio na mjestu, vidjela sam da se Alik nasmiješio. Poznavala
sam taj osmijeh. Sadistički osmijeh. I mrzila sam što je bio usmjeren prema
Sergeju. Mojem dragom, starom Sergeju.
„Ne, Sergej, molim te, samo uradi kako ti kaže,“ molila sam.
Sergejeve oči bile su ispunjene odlučnošću. „Ne mogu, gospođice Kisa.
Nikad ne bih mogao živjeti sa sobom kad bih dopustio da vam se nešto dogodi.
Ti si… ti si mi poput kćeri koju nikada nisam imao.“
Suza mi je klizila niz obraz dok sam počela moliti za njega, ali Alik mi nije
dao priliku kad je naciljao svoj pištolj prema Sergejevoj sljepoočnici. Otvorila
sam usta kako bih viknula, ali Sergej je sreo moje oči u ogledalu i odmahnuo je
za ne. Pozdravljao se.
Sekundu kasnije, Alik je povukao okidač. Sergej se trznuo prema naprijed,
mrtav i ovaj put sam vrisnula.
U kratkom trenutku, Alik je iskočio iz automobila i otvorio stražnja vrata.
„Izlazi jebote,“ naredio je, moje srce borilo se da kuca unatoč šoku zbog
Sergejeve nasilne smrti, pomaknula sam se prema vratima, ali Alik je zastenjao,
sagnuvši se kako bi me uhvatio za ruku i gurnuo naprijed. „Jebeno izlazi!“
Još jednom zajecavši, Alik me odvukao prema stanu, otključao vrata i gurnuo
unutra.
Treptala sam i treptala, pokušavajući upiti prostoriju. Bila je oskudna, samo
minimalno pokućstvo – rastrgan kauč, mala čajna kuhinja i krevet. Stomak mi se
okrenuo kad sam vidjela neuredne plahte, iskorištene kondome na noćnom
ormariću… ali to nije bilo ono zbog čega sam se tresla od šoka. Ne. Ta čast
odana je čistini na lijevoj strani otvorenog prostora. Čistina prekrivena
plastičnim plahtama… plastičnim plahtama natopljenim krvlju.

Trofej Knjiga 164

 „Alik,“ tiho sam izgovorila. „Kakvo je ovo mjesto?“
Osjetila sam Alikovo toplo tijelo iza svojih leđa, skupio je moju kosu i
prebacio je preko moga lijevog ramena. Usne su mu se premjestile na moje uho.
„Moje svetište. Gdje mogu biti muškarac kakav jesam. Ne onaj koji sam vani
prisiljen biti.“
„I… i kakav je to muškarac?“ upitala sam, zapravo ne želeći čuti odgovor.
Spuštao je poljubac za poljupcem duž moga vrata, šaljući trnce niz moju
kralježnicu. Svaki moj dio bio je napet. Nisam razumjela zašto nije vrištao na
mene. Ovaj tiši Alik bio je previše strašan.
„Slobodan,“ odgovorio je, učinivši da poskočim.
Oči su mi odlutale na neuredan krevet, osjećala sam mučninu. „Jebao si žene
ovdje?“
Alikove usne napele su se i u sekundi sam bila okrenuta njegovim čvrstim
stiskom na svom bicepsu i zabijena u najbliži zid. Njegov oštri pogled probadao
je moj, hladan i bezosjećajan.
„One nisu ti, Myshka. To su kurve. Ti si moja žena, moj cijeli jebeni život.“
Tama je zamaglila Alikove mahnite crvene oči, toliko mi se unio u lice da je
stražnji dio moje glave udarao u zid. „Barem si bila. Dok me jebeno nisi izdala.
Raširila svoje kurvanjske noge.“
Alikov glas bio je tih, previše tih, blagost koja obmanjuje. Glava mu se trzala,
a čeljust poskakivala dok je podizao Berettu i klizio s njom niz moj obraz.
Odjednom je izgledao slomljen, potpuno opustošen.
„Kako si mogla, Myshka? Kako si mogla jebati tu pizdu, dušo? Kako si ga
mogla pustiti u ono što je moje?“
„Alik – „ pokušala sam govoriti, ali Alik je pomaknuo pištolj preko mojih
usta, odmahujući glavom dok je drugom rukom podizao tkaninu moje haljine i
grubo hvatao moju picu.
„Ššš, Myshka,“ šapnuo je. „Izdala si me. Raširila si noge za tog jebača Razea.
Učinila si me bijesnim. Na tebe, Myshka. Povrijedila si me. Jedina osoba koja
me može smiriti, jedina osoba koja me razumije.“
Odmahnula sam glavom, dišući prebrzo. „Ne! Alik!“ protestirala sam i
oprezno podignula ruku kako bih je spustila na njegov obraz. Čim je moj dlan
susreo njegovu kožu, oči su mu se zatvorile i duboko je udahnuo, njegova glava
milovala je moje meso.
„Dušo,“ šapnula sam, želeći ga održati mirnim dok je moje srce tuklo do te
mjere da sam mislila kako će zakazati od pretjerane iscrpljenosti. „Znam…
znam što si uradio… Rodionu… Luki…“
Alikova glava umirila se na mom dlanu, a pogled mu se usmjerio na moj,
bjelilo njegovih uobičajeno zelenih očiju. Zatim, suženih očiju, rekao je, „Koji
kurac pričaš?“
Suze su mi zamutile vid, a donja usna podrhtavala. „Znam… znam da si ti taj
koji je ubio Rodiona… znam da ti je tvoj otac naredio da ga ubiješ kako bi
mogao nasljednik Pakhana.“

Trofej Knjiga 165

 Alikove nosnice su se raširile, a usne stisnule u čvrstu liniju. „Doista? Saznala
si za to?“ upitao je, u nemogućnosti da mu shvatim misli zbog ravnodušnog
izraza.
Progutavši, rekla sam, „I okrivio si Luku, izbo sam sebe u trbuh… a tvoj otac
je lažirao Lukinu smrt.“ Vidjela sam trzaj u Alikovim očima i srce mi je
preskočilo otkucaj.
Nije znao da Luka nije bio u toj nesreći… Moj Bože! Mislio je da je mrtav.
To znači…
Nije znao da je Raze Luka.
Nije znao da sam spavala sa Razeom, jer je to Luka.
Alik je brzo povratio svoj hladan izraz. „Luka je umro, Kisa.“
„Ali ubio si Rodiona? Okrivio Luku?“ šmrknula sam i obrisala suze sa svojih
obraza. „Izbo si se kako bi se osigurao da je Luka poludio i ubio Rodiona.“
Susrela sam njegov pogled i rekla. „I sve zbog toga što si me želio za sebe?“
Alikov strog izraz rastopio se, ponovno me je gledao s tim uznemirujućim
posesivnim divljenjem, njegova ruka bez pištolja podigla se s moje pice kako bi
mi odmaknuo kosu.
„Moja si, dušo. Znaš to. A Luka mi je smetao. Uvijek je bio tamo, dodirivao
te… dodirivao ono što sam znao da je moje.“
Zadržala sam dah i zatvorila oči. Osjećala sam kako se Alikov topli dah širi
mojom kožom, a cijev pištolja klizila je niz moj vrat do grudi.
„Rodion je morao umrijeti, Kisa. Nikad ne bi bio Pakhan. Nije bio dovoljno
jak. Ja jesam. I znao sam da ću te imati na svojoj strani. To je Bratvu učinilo
najopasnijom mafijom na Istočnoj obali.“
Spustila sam ruku sa strane, skinuvši je s njegovog obraza. Moj brat, Luka…
Alik se nije kajao. Bio je ponosan na ono što je učinio.
„Ti si lud,“ šapnula sam, grla preuskog za udisanje toliko potrebnog zraka.
„Samo što si nikad prije nisam dopustila da to vidim.“
Alik se nasmiješio, ali se odmaknuo, ciljajući svojim pištoljem ispred sebe,
preusmjeravajući svoju metu od moje glave do moga srca i opet natrag. „Lud,
dušo?“ hladno je rekao Alik i zakoračio naprijed, ispunivši mi tijelo užasom.
„Nisi vidjela ništa. Jer, Myshka, do sada, uvijek si bila moj mali miš. Moje
jebeno svjetlo, ritam moga srca. Jedina stvar koju sam mogao voljeti koliko i
ubijanje.“
Alik je prišao još bliže i prešao rukom preko moje, a onda mi brutalno uhvatio
biceps, stišćući sve dok nisam zavrištala od boli. Alikovo lice bilo je odmah
ispred moga, praznog izraza.
„To je bilo dok me nisi jebeno izdala i jebala tog seronju.“
Oči su mi se raširile, a on je kimnuo. „Mislila si da ljudi neće shvatiti da si
nestala? Byki je prijavio tvoju praznu sobu protekle noći, tako da sam te slijedio
večeras, Myshka. Slijedio te pravo do tog jebača Razea… a onda od svih mjesta
i do plaže Brighton.“ Čeljust mu se stisnula. „Jebeno mrzim to mjesto.“

Trofej Knjiga 166

 Alikov stisak se pojačao, a suze su klizile niz moje lice. Tada mu je lice
pokazalo svaku nijansu bola i bijesa koju je osjetio, a usne su mu se pomaknule
ravno pokraj moga uha.
„Gledao sam kako ga jebeš. Gledao sam kako ga ljubiš. Gledao sam kako ga
jebeno grliš, miluješ mu kosu!“
„Alik – „ povikala sam, ali upravo kad sam to učinila, Alik je zakoračio
unatrag i stražnji dio njegove ruke udario me preko lica.
Izgubivši oslonac od siline i šoka, pala sam na pod, Alik je koračao ispred
mene, udarajući se dlanovima po glavi. „Zašto? ZAŠTO?“ urlao je okrećući se
prema meni, glave nakrivljene na stranu.
„Kisa, dušo, moja Myshka, zašto si me natjerala da to uradim?“ Alikov glas
bio je nježan, ispričavajući, potpuno suprotan od trenutka prije. Okrenula sam
lice kako bih ga pogledala, obraza koji je pulsirao od udarca.
Alik se sagnuo i pomilovao me po čelu s istom rukom kojom me udario.
„Gledao sam kako ga jebeš, Kisa. Jebala si drugog tipa i sada moraš platiti. Ta
tvoja pička pripada meni.“
Odmahnula sam glavom, sa suzama koje su mi se slijevale niz lice. „Ne, Alik,
molim te… Ne razumiješ.“
Uzdahnuvši, Alik je skrenuo pogled, a kad se okrenuo i kad sam počela
govoriti, Alik me uhvatio za kosu i povukao na noge.
„Alik!“ povikala sam, ali nije stao, samo me vukao naprijed sve dok nisam
stajala pri dnu velikog kreveta.
„Alik, molim te,“ molila sam. „Volim ga! Ja… volim ga.“
Alik se ukočio i povukao me prema naprijed za kosu. „Što si rekla? Želiš mi
to ponoviti?“
„Ja… Ja…“ Alik je jače stisnuo moju kosu, to točke gdje sam mislila da će mi
biti iščupana s glave.
„Ponovi!“ naredio je, a ja sam zajecala.
Ali tada me preplavilo tupilo i gledajući direktno Aliku u oči, rekla sam,
„Volim ga. On je moja srodna duša. Želim ga… Želim njega…“
Alik je problijedio i trgnuo se unatrag kao da sam ga fizički povrijedila.
Zapravo sam mogla vidjeti bol na njegovom licu. „Alik – „
Još jedan udarac odbacio me na krevet. Ovaj put nisam vrisnula, samo sam
ležala na madracu, osjećajući kako mi kapa krv sa rasječene usne i curi niz
bradu.
„Tvoja srodna duša? Tek si ga jebeno upoznala!“ Alik je zarežao i uz urlanje,
prošao rukom kroz svoju kratku kosu, a onda poslao udarac ravno u moj trbuh.
Kašljala sam i pljuvala kad mi je udarac oduzeo dah, a Alik je opet zarežao.
Sagnuvši se, imao je suze u očima. „Kisa,“ tiho je rekao, prelazeći prstom duž
moga obraza. „Ne želim te povrijediti, ali dobra Bratvina žena ne jebe se okolo.
Tjeraš me da ti ovo uradim. Treba te naučiti lekciju, Myshka. Izdala si me,
ali…“

Trofej Knjiga 167

 Alik je uzdahnuo i utiskao poljupce preko cijelog moga lica. Tijelo mi se
uvijalo prema unutra, pokušavajući pronaći sposobnost ponovnog disanja.
„Ali trebam te. Ali…“ tijelo mu se ponovno napelo. „ne mogu podnijeti
jebenu pomisao na tebe s njim, dušo. Ne mogu izbaciti prizor tebe kako ga
jebeš, iz glave.“
Alik je zabacio glavu i frustrirano zarežao. Još jednom se okrećući prema
meni, gurnuo me natrag na madrac i puzao preko kreveta. „Moram te jebati,“
rekao je odlučno. „Moram ti pokazati kome jebeno pripadaš.“
Srce mi je potonulo dok je izgovarao te riječi. „Ne… molim te, Alik… Molim
te…“
Ali nije slušao, nije ga bilo briga. Alik je otvorio zatvarač svojih traperica i
skinuo majicu. Jednom kad je bio svučen, posegnuo je za mojom haljinom.
Oslobodila sam svoje ruke oko trbuha kako bih odgurnula njegove, ali Alik je
uhvatio moja zapešća jednom rukom, a drugom me udario preko lica.
Naposljetku, ponašao se kao da se ništa nije dogodilo.
Odupirala sam se, borila se koliko dugo sam mogla, zamišljajući moga Luku
u svom umu. Nisam željela da me Alik uzme i izbriše Lukin dodir. Nisam
željela da me dodiruje.
Ubio je moga brata.
Okrivio moga Luku.
Alik se nagnuo, ogoljenih zubi, stiskao mi je zglob dok nisam začula
pucketanje. Bila sam sigurna da ga je slomio. Točkice su plesale pred mojim
očima od goruće boli. Strgnuo mi je haljinu, prelazeći nosom uz moj vrat,
gotovo nježno, a onda mu se ruka omotala oko moga vrata.
Suze su ispunile Alikove oči dok je zurio dolje u mene, moj vid je blijedio
unutar i van tame dok mi je njegov stisak na mom vratu odsijecao kisik.
„Myshka, ti si moja,“ rekao je dok mi je razdvajao bedra i smještao se na moj
ulaz. „Trebam te da budeš moja.“
Dok je zabijao svoj kurac u mene, ruka mu je skliznula s moga vrata,
dopuštajući mi da udahnem i čvrsto me uhvatila za bokove. Uzimao me grubo,
bolno, pobrinuvši se da je on u kontroli… da me o, i samo on posjeduje.
Dok se zabijao u mene brže, Alik se nagnuo naprijed, oči su mi bile u
nemogućnosti fokusirati se zbog udaraca u lice, stiskanja moga grla, seksualnog
napada.
„Sutra ću ubiti toga jebača, Myshka. Izbaciti ga van. Izbaciti ga van iz tvoga
uma. A onda nema više jebenog čekanja. Vjenčat ćemo se dan iza i jednom
zauvijek naučit ćeš svoje mjesto. Čuješ li me?“
Glava mi je bila odbačena u stranu, oči su mi se pokušale usredotočiti na bilo
što u prostoriji. Iznenada, Alikova ruka spustila se na moje obraze, prisilivši me
da ga pogledam. Još jedan udarac obilježio mi je obraz s boli, tresao mi je glavu
dok su se njegovi kukovi zabijali u moju picu. „Rekao sam da li me jebeno
čuješ?“

Trofej Knjiga 168

 Pokušala sam govoriti, ali moji obrazi bili su umrtvljeni, a usne previše
natečene da se pomaknu. Umjesto toga, zvuk očaja skliznuo je kroz moja usta, a
Alik mi se nasmiješio, smatrajući to pokornošću.
„Jebote, volim te, dušo,“ šapnuo je, zatvarajući oči i grizući usnu, uzbudivši
se još više zbog moje bespomoćnosti. „Pizda ti je tako uska… tako jebeno
moja.“
Umirio se, zategnuvši vrat dok je svršavao, padajući na mene. Ležala sam
isključena i dezorijentirana dok se Alik kretao po prostoriji kao da se ništa nije
dogodilo, ali ja sam osjećala sve kad je uspuzao uz moje izmučeno tijelo i još
jednom kliznuo u mene.
Izgledalo je kao da se kažnjavanje nikada neće završiti i kad se Alik prevrnuo
na bok, omatajući me u naručje, pustila sam suze da padnu, slane kapi ubadale
su moje otvorene rane, sve dok više nisam mogla izdržati i kliznula sam u tamu.
Pljuska na mom licu probudila me. Glava mi je pulsirala doslovno me
zasljepljujući, a tijelo me boljelo toliko jako da sam automatski povratila pokraj
kreveta. Pokušala sam se vratiti natrag na leđa, otvoriti svoje teške oči, ali moje
vjeđe nisu potpuno funkcionirale, samo maleni prorezi prostorije dolazili su mi u
vidno polje. Pokušala sam pomaknuti noge, boreći se da se sjetim što se
dogodilo, kada sam iznenada bila okrenuta na svoj prednji dio, dok mi je tijelo
vrištalo od toga pokreta.
Alik je lebdio poviše mene. „Probudi se, dušo.“
Oči su mi se preokrenule, pokušavajući poslušati njegovu zapovijed, a disanje
mi je škripalo dok sam pokušavala udisati kroz povrijeđeno grlo.
„Dobro, Myshka, učiš,“ pohvalio me, ponosnog glasa. Osjetila sam kako se
Alik gura u mene odostraga i vrisnula bezglasnim vriskom na goruću bol između
svojih nogu, silina moga jecaja bila je poput oštrice britve koja mi je rezala grlo.
Bol. Sve što sam osjećala bila je bol kad sam ponovno uzeta, dok su se
tragovi zore probijali kroz prozore.
Zora?
Koliko dugo sam bila ovdje? Ovakva?
Alik se nabijao naprijed poput opsjednutog muškarca, njegova lekcija za
mene da se pokorim i nikad više mu ne prkosim, još nije bila gotova. Što se više
potiskivao u mene, više sam gubila vid i kad je Alik izviknuo moje ime,
svršavajući u mene, izdahnuo je s olakšanjem i okrenuo mi glavu kako bi
utisnuo snažan poljubac na moje usne.
Zadrhtala sam kad su njegove usne gurnule u moje natečene, a on me
zabljesnuo još jednim slatkim osmijehom prije nego što je ustao s kreveta.
Gledala sam kroz bolne oči kako se Alik oblači kao da nisam ležala ovdje u
agoniji, nesposobna pomaknuti se… sve zbog njegove ruke.
Nekoliko minuta kasnije, Alik se okrenuo i uputio prema meni, kleknuvši
pokraj moje glave koja je mlitavo ležala na madracu. Uzdahnuo je i odmahnuo
glavom, prelazeći prstima preko moje raščupane kose.

Trofej Knjiga 169

 „Sama si kriva za ovo, Myshka. Ali sada znaš što će se dogoditi ako se opet
pokušaš jebati okolo.“ Alikove oči su se suzile, primaknuo se bliže i šapnuo mi
na uho, „Ali onda opet, ako to ponovno uradiš, nikad ti više neću moći vjerovati,
dušo. Tako da ću te jednostavno morati jebeno ubiti… a također ću ubiti i sebe.
Tada ćemo biti skupa… zauvijek.“
Srce mi je nabijalo, slomila sam se kad mi je poljubio čelo i ustao se. Podižući
torbu za vježbanje preko ramena, Alik me pogledao i rekao, „Ubit ću tog
jebača… polako… učiniti da se jebač pokaje što je ikad jebao moju ženu.“
Nasmijao se, očito zabavljen. „Nema pojma s kime se zajebava, zar ne? Ne zovu
me Mesar bez razloga.“
Htjela sam zaplakati, moliti ga i spriječiti da ode, ali nisam se mogla
pomaknuti… jedva da sam mogla zaplakati.
„Kada se vratim nakon borbe, sa svježom krvi na svojim rukama, otići ćemo u
Vegas i vjenčati se, Myshka, jednom zauvijek. Umoran sam od čekanja.“
S time, Alil je otišao, zaključavši me unutar kolibe.
Sve što sam mogla uraditi jest plakati i mirno ležati sve dok nisam izgubila
borbu i podlegla snažnom povlačenju sna.

Trofej Knjiga 170

 POGLAVLJE 20
RAZE

„Imaš ovo, Raze,“ rekao je Viktor dok sam se podizao s poda, zagrijavajući
mišiće, s borbom udaljenom samo nekoliko minuta. Vježbao sam cijeli dan.
Blokirao sve iz svoga uma osim jedne stvari… ubiti Durova.
Mogao sam čuti urlike gomile; zvučala je veća nego kod prethodnih borbi.
Bilo je finale, konačna borba do smrti, Prvenstvo Tamnice.
Raze protiv Mesara.
„Ima snagu i iskustvo, ali imaš i ti. Ima brzinu i vještinu, ali ti si napredniji.
Nenadmašiv je s bodežom, ali ni ti nisi ništa manje sa svojim šiljastim
bokserima. On je lud, ali Raze,“ Viktor je stao ispred mene dok sam skakao na
prstima i počeo sparirati sa vrećom za udaranje. Viktor je ispružio ruku i uhvatio
vreću, prisiljavajući me da podignem pogled. „Ali ti si ovdje zbog osvete. Nema
ništa ni približno tome kao motiv.“
Zagunđao sam u slaganju, mišića koji su gorjeli zbog njegovih riječi. Jedina
stvar koja će ovo učiniti boljim jest Kisa. Rekla je da će doći vidjeti me prije
borbe, ali do sada se nije pojavila.
„Kisa?“ upitao sam Viktora dok sam udarao po kožnoj vreći svojim
zamotanim šakama.
Viktor je slegnuo i odmahnuo glavom. „Još nije stigla. Nije čak ni s
Durovom.“
To me natjeralo da zastanem. Kisa je uvijek u teretani gdje vježbamo. Uvijek
je bila sa Durovom prije borbe. Gdje je dovraga mogla biti?
Udarac u moj obraz trgnuo me od mojih misli, zarežao sam, dok je Viktor
povlačio svoju ruku. „Usredotoči se, Raze. To je to, to je tvoja prilika. Pitanje je
života i smrti, izbaci Kisu iz svoje glave.“
„Znam,“ zarežao sam, njegov šamar vratio me u potpuni svijet bijesa.
„Dobro,“ rekao je Viktor. „Zato što ih postoji više, osim tebe, koji žele
Durova mrtvog.“
Pogledao sam prema Viktoru, njegove mutne oči zabijale su se u moje.
„Stekao je puno neprijatelja, Raze. Ta rulja vani je poput gladnih vukova. Ti si
prvi pravi protivnik kojeg je Alik ikada imao. S ostalima se samo igrao poput
jebenog tigra koji se igra s hranom, ali s tobom, svi znamo da ti možeš biti onaj
koji će ga ubiti.“ Viktor je zakoračio naprijed i spustio ruku na moje rame.
„Možeš ubiti nasljednika Bratve. Večeras je ovdje mnogo više od kockara, sine.
Kinezi, talijanska mafija i Čečeni žele vidjeti hoće li Bratva biti ranjiva tvojom
pobjedom.“
Zbunjenost mi je zamaglila vid. Znao sam da će čak i s Durovovom smrti
postojati nasljednik, ali nisam mogao zamisliti tko.
Udarac u vrata rekao mi je da je vrijeme. Vrijeme da uništim Durova.
Trofej Knjiga 171
 Pucketajući vratom s jedne na drugu stranu, opustio sam ramena i odšetao do
klupe kako bih uzeo svoje boksere. Namjestio sam ih na šake, hladni metal činio
se kao produženi dio mene.
Urlanje gomile postalo je glasnije, noge su mi se njihale sa strane na stranu.
Zatvorio sam oči i vizualizirao pobjedu. Vizualizirao Durova ispod mene, kako
podnosi teret mojih kobnih udaraca. Vizualizirao trenutak kada njegove oči
izgube život i njegovo crno srce stane.
„Spreman, Raze?“
Trepnuo sam, vraćajući fokus na sada i ovdje. Viktor je stajao ispred mene.
Kimnuo sam glavom.
Bio sam više nego jebeno spreman da skončam Durovov život. Dvanaest
godina sam bio spreman. Dvanaest godina prekasno.
Čelična vrata su se otvorila, slijedio sam Viktora u vlažni, pljesnivi hodnik.
Mogao sam čuti da se volumen gomile povećao od prethodnih mečeva, govoreći
mi koliko su uzbuđeni zbog ovoga finala. Mogao sam reći po prašini koja je
padala s kamenih zidova hodnika da je ovdje gledatelja više nego ikada,
stampedo njihovih nogu vibrirao je duž dugog hodnika.
Koža mi je gorjela od adrenalina dok sam se njihao sa strane na stranu na
vrhovima svojih peta, obučen u svoje kratke crne hlače za borbu, s crnilom
razmazanim ispod očiju i srcem koje je pumpalo osvetu kroz svaku moju venu.
Svjetla Tamnice iznenada su ispunila usta hodnika, zaustavio sam se na ulazu,
samo upijajući najveću gomilu koju sam ikada vidio. Gomila, ispunjena
kriminalcima, kockarima i još gorima, vrištala je u mom smjeru. Nisam mogao
razabrati što su izvikivali, moj fokus se zabio u jako osvijetljen kavez, Durov je
stajao u mrtvom središtu osmerokuta, prizor njega utapao je sve ostalo.
Teških prsa, mogao sam čuti odjek svoga disanja u ušima, osjetiti prebrzo
udaranje srca u grudima. Svaki mišić u mom tijelu trzao se od uzbuđenja;
nemilosrdno sam ih trenirao za ovo – svaka pojedina borba u kojoj sam se borio
bila je pripremanje za ovaj trenutak. Prešao sam dlanovima preko svoga trbuha,
preko svojih oznaka ubojstava.
Svako pojedino ubojstvo bilo je priprema za ovaj trenutak.
Dlan mi je prešao preko sinoćnje oznake. Goliath… 362…moj prijatelj… i
moje oči su se zatvorile.
Podigavši oči prema krovnim gredama, nakratko sam ih zatvorio, šaljući
obećanje 362, gdje god se on sada nalazio. Dobit ću svoju osvetu i za tebe…
brate.
Zvuk metala od metal poput klika privukao mi je pažnju. Durov je svoje lude
oči imao fiksirane na meni, koračao je rubovima kaveza poput psihopata, s
mišića njegovog tijela kapao je znoj, nosnice su mu se širile dok je prelazio
bodežom po stranicama kaveza.
Usne su mi se izvile preko zubi od bijesa, u krvožeđi za ovim jebačem koji mi
je ukrao moj život. Ruka me pljesnula po ramenu, pogledavši kutom oka na
svoju lijevu stranu, vidio sam kako Viktor zuri u mene.

Trofej Knjiga 172

 „Tvoje vrijeme je došlo, Raze. Iskoristi ga. Pogledaj svoju sudbinu.“
Duboko udahnuvši, upijajući njegove riječi, moje noge su se počele gurati
naprijed betonskom stazom, stotine ruku udaralo me po leđima; ali ja sam imao
samo jednu metu i upravo sada istezao je svoj vrat, prebacivao bodež među
svojim rukama, očiju blještavih od gnjeva.
Byki je vidio moj prilazak, otvorio je vrata kaveza i ja sam zaronio u ring,
jureći ravno prema Durovu. Durovove oči sjajile su od uzbuđenja zbog borbe,
njegov široki vrat bio je ispupčen dok se pripremao za moj napad.
Nije bilo vremena za pucanj iz pištolja.
Nije bilo vremena za predstavljanje. Ovo je bilo osobno, ovo su bila dva
bijesna čudovišta koja su se borila na smrt.
Koristeći svoju brzinu i veću građu kao svoju prednost, omotao sam ruke oko
Durovovog vrata i srušio ga na pod, nalet adrenalina ispunjavao me dok su
njegova leđa udarala od tvrdi pod kaveza. Durovove ruke bile su kao čelik oko
mojih leđa, silom su me povlačile na pod, obojica smo se borila za dominaciju.
Efektivno povlačeći nadlakticu, pridigao sam se, zabivši mu šiljastu šaku u
rame. Moje oštrice probile su njegovu kožu, ali jebač je ipak nastavio kao da ga
nisam ni dotaknuo. Trznuvši nogama, natjerao me na leđa, ruka mi je izgubila
stisak oko njegovog bicepsa natopljenog znojem. Alik je u trenutku podigao
bodež i uputio ga prema dolje, ali uspio sam se u posljednjoj sekundi otkotrljati
u stranu, dok je njegova oštrica parala pod.
Koristeći svoje noge, udario sam ga u leđa, lansirajući svoje tijelo na njega,
zabijajući mu zglobove iz pod, poviše glave. Durovov psiho pogled sreo je moj,
mogao sam vidjeti mržnju u njegovim očima… moja sjećanja su mi govorila da
sam mnogo puta skidao taj izraz s njegovog lica.
Alik se borio sa svime što je imao, ali moj stisak bio je previše jak, njegovo
oslabljeno rame prolijevalo je krv s mjesta na kojem sam ga probio bokserom.
Zurio sam dolje u Durova i stisnuo njegove zglobove, Durovovi zubi stisnuli su
se toliko jako da sam čuo pucketanje koje je dolazilo od njegovih kutnjaka.
Naginjući se naprijed, ispljunuo sam, „Jebeno ću te ubiti, Durov.“
Durov je zadržao dah, a lice mu je postalo jarko crveno; dokaz njegovog
bijesa. „Napokon ću dobiti svoju osvetu.“
„Tvoju osvetu?“ upitao je dok mu je svaka vena izbijala na površinu kože.
„Tvoja jebena kurvanjska osveta?“
Čeljust mi se stisnula i nagnuo sam se još bliže. Alik me promatrao,
pokušavajući iščupati ruke iz moga stiska. Ali nisam puštao ovog jebača.
„Pogledaj me,“ naredio sam.
Alikovo zdravo rame uzdignulo se do te mjere da je gotovo iskočilo iz ležišta,
ali udario sam svojom glavom u njegovu i ponovno ga odbacio na pod. Durov je
zurio u mene i znao sam da je jebač zamišljao kako da me ubije. Ali ova borba
se ne nastavlja dok on ne sazna s kime se suočava, ili barem, sjenu dječaka
kojeg je jednom upropastio.

Trofej Knjiga 173

 „Rekao sam pogledaj me jebote!“ zaurlao sam, Durovove oči su se suzile dok
je pretraživao svaki djelić moga lica. „Pogledaj svaki milimetar moga lica, Alik.
Prepoznaješ li me? Vidiš li nekoga koga si poznavao jednom? Nekoga koga si
potpuno sjebao?“
Durove oči bile su fanatične dok su lutale s jedne na drugu stranu, njegovi
tupi prsti stiskali su se oko bodeža.
„Koji kurac ti pričaš, jebote?“ zasiktao je Durov, trzajući kukovima, boreći se
da me zbaci sa sebe.
Podižući mu zglobove, ponovno sam mu rukama udario od pod, Durovovi
obrazi samo su se lagano trznuli od bola. „Onda mi dopusti da te podsjetim. Bio
si ti, ja i Rodion pokraj slapova.“ Alik se umirio u mojim rukama, noge su mu se
prestale trzati. „Zajebavali smo se okolo, ne radeći ništa, kad si se ti, jebeni
psiho kao što jesi, iznenada podigao na noge, izvukao nož i izbo svog prijatelja u
srce…“ Okrećući šake prema unutra, moje oštrice počele su se zabijati u
Durovove zglobove, drhtanje njegovih ruku pokazivalo je njegovu bol.
Oči su mu bile fiksirane na moje, mogao sam vidjeti da pokušava shvatiti
kako znam sve ove informacije. Oči su mi plamtjele kad mu je krv počela curiti
iz zglobova.
„A onda si ubo sam sebe u trbuh,“ podigao sam svoje koljeno i zabio ga u
njegov još uvijek izbočen ožiljak, „ I onda si prebacio krivnju na…“ Alikove oči
su se raširile kad sam zastao, znao sam da je vidio moje lijevo oko… ono koje
ga je znalo sjebati kad smo još uvijek bili samo djeca… ono s mrljom Kisine
plave boje.
Spustio sam usta i rekao, „Mene… Luku.“
Alikovo tijelo se smrznulo, a zatim počelo konvulzirati. Ali ne od straha, ne,
ovaj jebač imao je napadaj od siline bijesa, lice mu se iskrivilo i pokazalo
jebenog demona kojeg će ubrzo izgubiti.
„Vidiš, tvoj otac morao je pokriti tvoj maleni zajeb. Napao si me. Jer sam
imao jedinu stvar na svijetu koju je tvoja luda guzica željela: Kisu. Kad sam bio
na putu za domovinu, u neki jebeni radnički logor koji mi je Kisin otac naredio,
tvoj otac je za mene organizirao različit put. Vidiš, poslan sam u gruzijski
zatvor, Gulag, zvali smo ga… pokriće za jebeni smrtonosni ring,“ trznuo sam
glavom prema rulji, „Kao ovaj.“
Alik je bio miran kao led dok sam govorio, ali mogao sam vidjeti kako mu
puls divlja na vratu.
„Pumpali su me drogama, mučili me, punili me s toliko sranja da nisam znao
koji sam kurac, tukli me sve dok nisam zaboravio sve osim kako ubiti… dok se
nisam vratio ovamo i znao jednu stvar, jedinu stvar koja je uvijek okupirala moj
um… ubiti tebe.“
Gledao sam Alika. Uzvratio mi je pogled, sve dok se Alik nije odgurnuo od
moje ruke, tijelo mu je vraćalo snagu kao nitko s kime sam se ikada prije borio.
Alikovo tijelo se trznulo, okrenulo, a onda je jebeno pomahnitao. „Ti si jebao
Kisu!“ vrištao je Alik, s pljuvačkom koja mu je letjela iz usta, ruke i noge

Trofej Knjiga 174

bacakale su se okolo kao da je ludi kučkin sin, što je i bio. „Jebao si moju ženu!
TI! Trebao sam ubiti tu izdajničku kučku kad sam imao priliku“
Krv mi se povukla s lica kad su se njegove riječi konačno slegnule u mom
umu. Svaki moj centimetar se napeo, pustio sam Durovove ruke i zakotrljavši se
u stranu, povukao ga na noge za kosu i zabio ga u zidove kaveza. Gomila je
eruptirala, gledatelji su jurili naprijed, udarajući rukama od metal kaveza,
izvikujući mi da ga ubijem.
Durov, jebač, samo se nasmiješio i prešao svojim prstima ispod moga nosa.
„Pomiriši ovo, Luka. Bile su do kraja u pički te kurve.“ Oči su mu zasvijetlile
kad je rekao, „Kad sam ubio Boga u njoj zato što te jebala…“ oči su mu se
zamračile, „Kad sam uzeo kučku iznova i iznova sve dok se jebeno nije mogla
pomaknuti, sve dok se jebeno nije onesvijestila od boli… zbog jebanja tebe.“
Pokušao sam uvući dah, ali nisam mogao udahnuti. Kisa. Jebote. Što je
uradio?
„Aha, jebaču. Vidio sam te prošlu noć, kako jebeš moju ženu, tako da sam je
naučio jebenu lekciju. Da sam znao da si ti, Luka jebeni Tolstoj, prerezao bih
vam oboma vrat u toj uvali koju toliko jebeno volite.“
Zakoračivši unatrag od stranice kaveza, stisnuo sam šake, a Alik se
nasmiješio, sliježući ramenima.
„Dakle, nastavljamo li ovo sranje, Luka?“ rekao je, izvijajući usne kao da ga
je zabavljalo što sam bio zarobljen u paklu zbog njega dvanaest prokletih
godina.
„Ovo završava večeras.“
Alik se nasmiješio.
Gomila je podivljala.
Obojica smo se zatrčala ravno jedan prema drugom sa smrti u našim očima,
moja šaka uronila je pravo u njegov stomak, s oštricama prvo.

Trofej Knjiga 175

 POGLAVLJE 21
KISA

Usta su mi bila suha.

Jezik mi je bio poput brus papira, a usne natečene i rascijepane.
Škiljeći, otvorila sam oko, kapak mi je bio poput olova. Bacila sam pogled po
neobičnoj prostoriji. Bilo je mračno. Disanje mi je bilo prebrzo kad sam se
pokušala sjetiti gdje sam. A onda su mi oči sletjele na očišćen prostor s druge
strane sobe. Čistinu prekrivenu plastikom… s ostacima krvi raspršenoj po
zidovima.
Um mi je ubrzano radio.
Plaža.
Raze… moj Luka.
On kako se sjeća.
Teretana.
Sergej –
Sergej!
Bolni jecaj napustio mi je usta kad sam vratila misli na proteklu noć.
Alik!
Ne!
Alik je saznao za mene i Razea. Prijetio je Sergeju, i Sergej… ne, Sergej je
umro pokušavajući me zaštititi. Moj dragi, zaštitnički nastrojeni Sergej…
Suze su teško padale iz mojih očiju, tuga me je preplavila, natjerala sam se da
ustanem iz kreveta. Svaki me djelić bolio, haljina me stezala oko struka, koža mi
je bila prekrivena krvlju i modricama… Pretukao me gotovo do smrti.
Odjednom osjetivši mučninu, dovukla sam se do ruba kreveta i povratila
svugdje po podu, dok mi je u glavi udaralo poput bubnjeva.
Jedva da sam išta mogla vidjeti.
Neprekidno otkucavanje natjeralo me da se trgnem, sitno bockanje razbijalo
mi je um. Polako sam okrenula glavom ulijevo, samo kako bih vidjela stari sat
na polomljenom noćnom ormariću. Zagledala sam se u njega, očitavajući
vrijeme, znajući da mi ono nešto znači. Pokušala sam se usredotočiti što je to,
dok mi se obraz spuštao na zamrljanu plahtu. Promatrala sam kako se još jedna
sekunda okreće, kapci su mi se spuštali sa svakim otkucajem, kad mi se
iznenada Tamnica prikazala u glavi i ukočila sam se.
Prvenstvo Tamnice!
Prsa su mi otežala dok sam gledala u vrijeme. Alik i Luka upravo će se boriti!
Prisiljavajući se da siđem s madraca, boreći se da mirno dišem kroz bol,
uspjela sam se osloniti na noge. Posežući prema dolje, jecajući kroz mučne
bolove, polako sam namjestila haljinu, primjećujući svoje cipele i jaknu
nemarno odbačene na pod.
Trofej Knjiga 176
 Bila je to borba, ali kad sam imala sve na sebi, posrtala sam prema vratima,
koristeći ruku po zidu kako bi mi vodila korake i kako bih se održala uspravno.
Nisam imala pojma gdje sam. Znala sam da sam blizu pristaništa, ali nisam
imala pojma gdje.
Srećom vrata su se otključala iznutra. Alik je očito planirao da se neću biti u
mogućnosti kretati zbog njegove kazne, inače bi me zaključao. Ali morala sam
otići u Tamnicu. Nisam imala izbora.
Otvarajući ulazna vrata, vrući, slani povjetarac odmah mi se zabio u lice,
povikala sam kad mi je dotaknuo rane. Sagnuvši glavu, nastavila sam hodati
prema naprijed, moleći se da pronađem telefon. Hodala sam i hodala činilo se
godinama, tijela iscrpljenog, a vrh mojih bedara gorio je svakim korakom.
Zbog tog osjećaja gotovo sam ponovno zaplakala… Alik me silovao,
pretukao… Moj zaručnik skoro me ubio.
Sve ove godine branila sam ga, pokoravala mu se, kad sam ja – kad smo svi –
znali da je Alik nestabilan. Alik je bio nestabilan… Alik je psihopatski ubojica.
Činjenica da je bio nasljednik velike ruske Bratve više nije mogla prikriti tu
istinu.
I kada me moj otac vidi ovakvu – ako ga Luka nije ubio u kavezu – moj otac
hoće i sada sam bila odlučna u vezi toga.
Dokle god Alik živi, nikad neću biti slobodna.
„Gospođice? Gospođice? Jeste dobro?“
Podignula sam glavu i vidjela starijeg muškarca kako korača prema meni.
Izgledao je kao ribar ili nešto slično, ili radnik na pristaništu.
„Gospođice, jeste dobro?“ ponovno je upitao. Tada mu je lice problijedjelo
kada me bolje pogledao. „Isuse Kriste! Koji vam se vrag dogodio?“
„Imate li telefon?“ upitala sam, glasa jedva čujnog zbog moga ozbiljno
povrijeđenog grla.
„Gospođice, moram vam pozvati hitnu pomoć!“
„Ne!“ izviknula sam. „Samo… imate li telefon koji mogu posuditi?“
Muškarac je kimnuo i izvukao svoj mobitel, predajući mi ga. „Gospođice, ne
osjećam se dobro što vam ne zovem pomoć.“
„Ovo će biti moja pomoć,“ rekla sam i slabašno utipkala Talijin broj.
Podignula je slušalicu nakon trećeg zvona.
„Halo?“
„Talija?“ rekla sam glasno koliko sam uspjela.
„Halo? Kisa? Jesi to ti? Jedva te mogu čuti?“
„Ja sam,“ odgovorila sam. „Trebam te da dođeš po mene.“
Zastala je. „Zašto nisi u Tamnici? Upravo će početi!“
„Talija, molim te. Trebam te da dođeš po mene… odmah, molim te – „
„U redu. U redu. Gdje si?“ upitala je, mogla sam čuti kako se pomiče, s
ključevima koji su zveckali u njezinim rukama.
Okrenula sam se prema muškarcu. „Gdje smo?“
Rekao mi je adresu i ja sam je proslijedila Taliji.

Trofej Knjiga 177

 „Kisa, koji kurac radiš tamo?“
Pritišćući ruku od svoje čelo, rekla sam, „Objasnit ću ti sve kad dođeš
ovamo.“ Stomak mi se nervozno okretao. „Ja… imam ti nešto veliko reći. Ali
moraš se požuriti.“
„Na putu sam.“

*****
Nešto kasnije, farovi su osvijetlili put do pristaništa, sjajna svjetla
zasljepljivala su me. Podižući ruku prema svome licu, gledala sam muškarca
koji mi je pomogao kako maše Taliji prema naprijed.
Automobil se zaustavio, a Talija je izjurila i krenula ravno prema meni, s
rukama na ustima.
„Kisa…“ šapnula je, uočila sam kako joj smeđe oči sjaje, ispunjene suzama.
„Što ti se dogodilo?“ rekla je i ispružila ruku prema meni, ali odmah ju je
povukla natrag, plašeći se da će me povrijediti.
Odgurnula sam se od brodskog kontejnera, a Talija me uhvatila u svoje
naručje dok sam se borila da hodam. „Alik… Alik mi je ovo uradio…“ rekla
sam bez daha dok smo se kretale prema Talijinom automobilu.
Zaustavila se. „Alik?“ oči su joj se raširile. „Sranje! Znala sam da nije kako
treba, ali nisam pomislila da bi te ikada ozlijedio.“
„Talija, molim te, moramo ići! Ja… ja ću ti objasniti sve, u automobilu.“
Talija me povela pokraj starijeg muškarca, spustila sam ruku na njegovo rame
i rekla, „Hvala vam.“
Talija mi je pomogla da uđem u automobil, utonula sam u kožne navlake.
Osjećale su se kao raj za moje iscrpljeno tijelo.
U sekundi, moja najbolja prijateljica uskočila je u automobil i ispod svjetla
unutrašnjosti automobila, gledala sam kako istinski upija moje ozljede. Nisam
vidjela svoj odraz, ali mogla sam osjetiti koliko sam u neredu, koliko loše sam
izgledala.
„Kisa,“ tiho je rekla Talija dok joj je jecaj napuštao usta. Podignula sam ruku
kako bih je spustila na njezino koljeno, to kao da ju je prebacilo u brzinu, upalila
je automobil i počela se odmicati od pristaništa. „Vodim te doktoru Chazovu.
Tada zovem oca Kirilla da mu kažem što ti je Alik uradio. Izvadit će crijeva
tome jebaču!“
„Ne!“ protestirala sam. Talija me pogledala kao da sam luda. „Moramo otići
na borbu. Na Prvenstvo Tamnice.“
„Kisa! Jesi izgubila svoj prokleti um? Ne izgledaš dobro, slatkice. Plašim se
da imaš unutarnje ozljede. Tvoje lice… Tvoj zglob! Sranje, Kisa, mislim da je
slomljen!“
„Talija, moram otići tamo.“ Pogledala sam u svoju najbolju prijateljicu i
duboko udahnula. „Obje moramo otići tamo.“

Trofej Knjiga 178

 Talijine obrve zbunjeno su se spustile. „Kisa… znaš da ne mogu gledati te
stvari. Sva ta smrt… ne mogu… Nikad se nisam mogla suočiti s time nakon
Luke.“
Obje smo sjedile u tišini dok Talija nije upitala, „Zašto je Alik pukao? Koji se
vrag dogodio?“
Zurila sam kroz prozor kad mi je skladište Tamnice u udaljenosti ušlo u
vidokrug. „Sp… spavala sam s Razeom.“
Automobil je naglo skrenuo kad je Talija šokirano udahnula. „Kisa,“ rekla je
u nevjerici. „Što si mislila? Nikad ne izdaješ svog muškarca u ovom životu!
Pogotovo Alika!“
Suze su mi ispunile oči. „Raze nije bilo koji muškarac.“
„On je ubojica, Kisa! Ubojica kojeg si pokupila s ulice i stavila u Tamnicu!
Koji kurac mi promiče ovdje? Poznaješ ga cijelih nekoliko tjedana!“
„Talija, molim te. Pođi sa mnom večeras i sve ću ti objasniti.“
Talija je uzdahnula i ispružila ruku kako bi je stavila preko moje. „U redu,
slatkice. Samo…“ ruke su joj počele podrhtavati. „Ti si sve što mi je ostalo da
me podsjeća… da čuva sjećanje na moga brata…“ Talija se zaustavila,
nesposobna završiti svoju rečenicu, a ja sam se gotovo raspala. Htjela sam joj
sada reći da je Luka taj s kojim sam bila, ali morala ga je vidjeti svojim očima.
Trebala sam im reći svima zajedno.“
Okrenula sam glavu kako bih je pogledala i prevrnula dlan.
Talija mi je stisnula ruku.
„Kroz stražnja vrata, Tal. Idi na stražnji ulaz tako da se ne moramo suočiti s
gomilom.“
Kimajući, Talija mi je pomogla doći do stražnjeg dijela Tamnice. Max, očev
glavni Byki, raširio je oči dok je budno stajao pokraj vrata i vidio nas kako
prilazimo.
„Gospođice Volkova! Koji se vrag dogodio? Zna li gospodin Durov da vam
se to dogodilo?“ upitao je šokirano, posegnuvši kako bi pomogao Taliji s mojom
težinom.
„Max, molim te pomozi mi do očeve lože,“ odgovorila sam, nakostriješivši se
jer mu je Alik bio prva briga.
Alik je bio strah i trepet. Svi su ga se bojali.
Max je pogledao Taliju, a ona je kimnula u slaganju. Zajedno, pomogli su mi
kroz uski hodnik, dok su očevi ljudi stajali natrag, uznemireni mojim stanjem.
Iznenadan urlik gomile natjerao me da posrnem, pogledala sam u Maxa.
„Koliko dugo traje borba?“
„Otprilike pet minuta, gospođice.“
Srce mi je opet počelo nabijati, pogleda sam uz stube, u privatnu ložu moga
oca. „Brzo, moram razgovarati s ocem.“ Pogledala sam u Maxa. „Tko je tamo s
njim?“
„Samo vaš otac i gospodin Tolstoj, gospođice.“

Trofej Knjiga 179

 Izdahnula sam u olakšanju, a Max i Talija pomogli su mi uz stube. Čim smo
došli do vrha, Talija je otvorila vrata i pomogla mi ući.
Otac i Ivan gledali su borbu, prenapučena gomila bila je vidljiva kroz veliki
prozor od neprobojnog stakla.
„Oče?“ tiho sam rekla, a otac je pogledao u mene, još uvijek s osmijehom na
licu s kojim je gledao borbu. Ali čim su se njegove plave oči fiksirale na moje,
sva sreća istekla je s njegovog lica. Otac je odbacio svoju stolicu skočivši i
pojurio prema meni, a Ivan je učinio isto. Poveli su me da sjednem, a lice mojeg
oca bilo je crveno od bijesa.
„Tko ti je ovo uradio?“ upitao je oštro. „Moramo te odvesti liječniku.“
„Neće da sluša. Inzistirala je da dođe ovamo. I to je… to je bio… Alik,“ Talija
je odgovorila iza mene. „Pretukao ju je i morala sam je pokupiti u kolibi na
pristaništu koju posjeduje.“
„ALIK!“ moj otac je zarežao, skočivši na noge i pojurivši prema prozoru.
Nagnula sam se naprijed i također pogledala prema kavezu. Pod je bio
natopljen krvlju, Alik i Luka valjali su se po njemu, boreći se za prevlast.
„Tko pobjeđuje?“ upitala sam, a moj otac pogledao je u kavez a zatim natrag
u mene.
„Kisa – „
„Tko?“ navaljivala sam.
„Raze je imao veću prednost nego Alik, ali upravo sada, borba je
izjednačena,“ odgovorio je Ivan, a ja sam pritisnula svoju ruku na glavu.
Srce mi je bubnjalo zbog onoga što sam namjeravala učiniti. „Je li Abram
pokraj stranice kaveza sa Yivom?“
Otac me pogledao kao da sam luda. „Da, naravno, Kisa! Moraš početi
govoriti. Zašto ti je to uradio? On je mrtav čovjek!“
Duboko udahnuvši, nikako ne skidajući oči s kaveza, gledajući kako se moj
Luka suočava sa Alikom, i pokušavajući ne zaplakati, rekla sam, „Svima vam
moram nešto reći.“
Pogledala sam u Taliju i Ivana. „U vezi… u vezi Luke.“
Ivan je problijedio a Talijine oči odlutale su do njenog oca. Bol je trenutno
preplavila njihova lica. Talija je zatim kleknula i uhvatila moju glavu. „Kisa,
boli li te glava? Jesi li zbunjena? Brineš me.“
„Ne!“ prasnula sam, ali onda sam zgrabila Talijinu ruku. Oči su mi se ispunile
suzama a moje srce uhvatilo je ritam brzog udaranja nogu, gomile ispod nas.
„Što je onda, Kisa?“ rekao je Ivan nježnijim glasom. „Što je sa mojim
dječakom?“
„On to nije učinio,“ izlanula sam i odmah osjetila kako se mijenja atmosfera u
prostoriji. Pogledala sam sva tri para očiju. Svi su gledali u mene kao da sam
poludjela.
Zatvarajući oči, zamislila sam Lukino lice i rekla, „Moram nešto reći. Molim
vas ne prekidajte me. Moram to izbaciti iz sebe.“
Ivan, Talija i moj otac, klimnuli su glavom.

Trofej Knjiga 180

 „Luka nije ubio Rodiona prije toliko godina. Alik mu je smjestio. Bili su
pokraj slapova. Nešto se dogodilo i Alik je izbo Rodiona a zatim i sebe kako bi
izgledalo da je Luka kriv.“
Uhvatila sam Taliju kako uvlači oštar dah, ali držala sam oči zatvorenima.
„Abram je rekao Aliku da mora ubiti Rodiona kako bi on bio sljedeći na redu,
Rodion nije bio dovoljno jak da vodi kad budu stariji. A Alik je okrivio Luku
jer…“ pročistila sam grlo i osjetila ponor krivnje koji je ležao u meni, kako se
širi. „Jer je želio mene za sebe… i vjerovao je kako nikada neću izabrati njega
dok je Luka u blizini. Bio je u pravu. Nikad se ne bih odrekla Luke, zbog
nikoga. Svi to znate.
Abram nije planirao da Alik ozlijedi Luku. Zašto bi? Alik bi bio sljedeći na
redu zbog mjesta na kojem je Abram stajao u Bratvi, ali morao je zaštititi svoga
sina. Nije mogao dopustiti da saznate što je Alik uradio. To bi ugrozilo sve što je
planirao… planirao ispred vaših nosova.“
Prostorija je i dalje bila tiha, tako da sam nastavila. „Kad je otac poslao Luku
u domovinu, Abram je naredio Gruzijskog mafiji da presretnu transport. Zapalili
su autobus, postavili tijela na mjesta dječaka na putu za Rusiju, i umjesto toga ih
odvezli na Aljasku.“
„Što…što je bilo na Aljasci?“ upitala je Talija slabašnim glasom.
Pokušavajući spriječiti svoju donju usnu od podrhtavanja, rekla sam,
„Podzemni zatvor, nadimkom Gulag, kojeg su vodili Gruzijci. Kockarski ring,
baš poput ovoga, gdje su zarobljenici prisiljeni boriti se do smrti. Mučili su ih,
tjerali da uzimaju droge, pumpali ih do zastrašujućih veličina. Pretvarali su ih u
ubojice, drogirali ih i mučili toliko jako da su blokirali svoju prošlost i bilo
kakva sjećanja koja su imali prije Gulaga. Sva sjećanja. Sva sjećanja.“
Suze su natopile moje obraze a prsa su mi postala teška.
„I što se dogodilo mom dječaku?“ upitao je Ivan, i konačno sam otvorila oči.
„Je li umro? Je li umro u tome Gulag ringu? Je li moj dječak umro?“ Ivanov glas
je pukao, i kad sam bacila pogled na Taliju, izgledala je otupljena šokom, ruke
hladne na mojoj.
„Ne,“ šapnula sam. „Postao je prvak, nepobijeđen… Preživio je, Ivane.
Dogodio se proboj, pobjegao je, nije imao nikakvo sjećanje osim na New
York… Znao je da se mora vratiti u Brooklyn.“ Udahnula sam, promatrajući
kako Luka i Alik kruže jedan oko drugog, oko kaveza, moleći se da Luka
pobijedi. „I svojom osvetom prema Aliku.“
Otac mi je pomaknuo kosu s lica. „Kako znaš sve ovo, Kisa? Tko ti je rekao?
Kako možeš biti sigurna da je istina? Ove optužbe naspram Abrama su ozbiljne.
Znaš da to znači smrt za njegovu izdaju ako si u pravu, Kisa.“
Kimnula sam glavom. „Znam da je istina… jer…“ umirila sam svoje živce,
duboko udahnula, i priznala, „Jer me Luka ponovno pronašao. Ponovno smo
pronašli jedno drugo, i on sam mi je to rekao.“
Talija je naglo ustala. „On je… on je ovdje? U New Yorku? Moj brat se
vratio?“

Trofej Knjiga 181

 Kimnula sam.
„Ja ne… ne vjerujem. Zašto nije došao kod nas? Zašto nam nisi ranije rekla?“
vikala je.
Još jedna suza je pala. „Ne sjeća te se, Tal. Jedva se mene sjeća, samo
fragmenata svoje prošlosti. Jedino se toga sjetio, što je Alik uradio, kada je bio
sa mnom protekle noći. Ali onda sam ostavila Luku ovdje u teretani. Alik nas je
slijedio.“ Pogledala sam u svog oca. „Zbog toga me je napao, oče.“ Spustila sam
oči. „Bila sam nevjerna Aliku s Lukom, i Alik je saznao. Kaznio me. Rekao je
da sam ga izdala, ali nije imao pojma da je to Luka. On uopće ne zna da je Luka
živ, da se vratio. Abram mu nije rekao da nije umro.“
Moj otac je skočio na noge i zabacio glavu unatrag, zaurlavši.
Ivan je užurbano zakoračio naprijed. „Kisa? Gdje je moj dječak? Gdje je Luka
sada? Moram ga vidjeti!“
Ustala sam se brzo koliko sam mogla i pritisnula svoju neozlijeđenu ruku od
staklo. „U kavezu je.“ Ivanove oči zbunjeno su se podignule, i svi su se
primaknuli staklu. „Ivane, Luka je Raze, naš najnoviji borac… i konačno dobiva
svoju osvetu.“
„Ne!“ povikala je Talija.
Moj otac se brzo pomaknuo, čula sam kako naređuje Maxu, „Trenutak kad
borba bude gotova, bez obzira na ishod, uhvati Abrama.“
„Ne izgleda ni blizu kao što sam zamišljao da bi izgledao,“ rekao je Ivan,
mogla sam vidjeti suze kako blistaju u njegovim očima. „Prevelik je, prepun
ožiljaka… sve te tetovaže. On… Izgleda kao životinja u tom kavezu, ubojica.“
„Povrjeđivali su ga Ivane, sve te godine u Gulagu. Povrijedili su ga. Ali Luka
je još unutra. Još uvijek je unutra ispod svega toga. Samo ga moramo vratiti
natrag.“
Talijini jecaji bili su brzi i žestoki. „Što ako ne pobijedi? Što ako ga Alik ovaj
put ubije zapravo?“
Ivan je stavio ruku oko Talijinih ramena. „Mora, Talija. Bog neće biti toliko
okrutan i dopustiti da ga izgubimo dva puta.“

Trofej Knjiga 182

 POGLAVLJE 22
RAZE

Bio sam isječen. Bio sam izboden. Krvario sam.

Ali i Alik je. Bio je isječen više. Izboden više. Krvario je više.
Svaki dio moga tijela bolio je od iscrpljenosti, ali Alik je također zaostajao.
Tijelo mu je bilo gore od moga, a posjekotina preko utrobe od moga prvog
udarca toliko je prskala krv da neće trajati još dugo.
„Hajde!“ Alik je siktao na mene. „Završimo ovo sranje.“ Alikove riječi bile su
nejasne. Zurio sam u njegovo lice i jednostavno se osjećao tupo.
„Alik, jebeno se saberi!“ pogledao sam u stranicu kaveza, prema muškarcu
koji je izvikivao i odmah imao bljesak sjećanja.
Alikov otac; Alik Durov.
Usna mi se iskrivila od bijesa, pogledao sam preko gomile, muškarci su
skandirali na mene da ubijem Durova. Svi su znali da imam prednost. Željeli su
da prolijem krv.
A onda mi je pokret odozgo privukao pozornost, moj pogled se odmah pribio
uz ženu koja je stajala iza ogromnog staklenog prozora. Bila je teško pretučena.
Nisam mogao otrgnuti oči s nje, nešto me je tjeralo da zurim… a onda mi je srce
palo.
Kisa.
Otrgnuvši glavom kako bih pogledao u Alika, pratio je moj pogled a oči su
mu se iskolačile kada je vidio Kisu kako stoji iza stakla.
Bez stanke, pojurio sam prema Aliku i pokosio mu noge svojim stopalima.
Pao je na pod, ali iskoristio je taj pokret kako bi zabio bodež ravno u moje
bedro.
Zarikavši od bola, okrećući njegovo tijelo, prebacujući svoje noge oko njega,
zarobivši ga, nije bio u mogućnosti pomaknuti ruke. „Ti si joj to uradio?“
zarežao sam, vidio sam Alikov cerek kad sam pogledao dolje. Pojačao sam svoj
stisak, a lice mu je postajalo crvenije.
„Natjerat ću je da plati,“ prijetio je. „Kad te ubijem, bit će joj žao. Slomit ću
je.“ I to je bilo dovoljno da slomi mene. Prijetio je mojoj Kisi.
Bio sam gotov.
Gotov sa svime.
Upotrijebivši svoje noge kako bih preokrenuo Alika, opkoračio sam mu struk,
i pustio da mi suzdržana agresija koju sam držao godinama, ispuni mišiće. Alik
je podigao svoj bodež i zabio oštricu u moj list na nozi, ali stisnuo sam svoje
šake i počeo udarati po njegovom licu, oštrice mojih boksera sjekle su njegovu
kožu, mrcvareći mu crte lica.
Bijesno urlajući, nisam se mogao zaustaviti, potičući još veću buku krvožedne
gomile. Ruke su tresle mrežu kaveza, testirajući njezinu snagu. Abram je urlao

Trofej Knjiga 183

da se zaustavi borba, ali bio sam uhvaćen u krvožeđi. Alikovo disanje se
usporilo, tijelo mu se trznulo a moje šake su se smrznule u zraku dok sam gledao
prema dolje, kako umire ispod mene.
Očekivao sam olakšanje. Očekivao sam opet se osjetiti cijelim… ali vidjeti ga
kako uzima zadnji dah činilo je da ne osjećam ništa… apsolutno ništa…
„Uradi to,“ šapnuo je Alik, njegove oči, iako su gubile život, i dalje su bile
progonjene, i dalje jebeno nestabilne kao što su uvijek bile.
Pogledavši u Kisu na prozoru, mogao sam vidjeti suze kako padaju niz
njezine obraze i znao sam da je moram spasiti. Moram je zaštititi.
Ona je moja. Želio sam je ponovno spasiti.
Želio sam ponovno biti ja…
Čvrsto stežući šake, podigao sam ih iznad svoje glave, okrenuo ih prema
unutra, i konačni udarcem, zabio svoje oštrice pravo u njegova prsa… točno u
njegovo srce.
Alik je krkljao u vlastitoj krvi, očiju ispunjenih vatrom, dok se nisu umirile i
ostaklile…
Durov je bio mrtav.
Izvukavši svoje ruke iz njega, klonuo sam ramenima, srce mi je udaralo
prebrzo a disanje mi je bilo preteško.
Gomila je eksplodirala, buka je bila gotovo zaglušujuća. Kavez se počeo
ljuljati, vidio sam Bykia kako se probija kroz gužvu, praveći put, udarao je
muškarce svojim pištoljem i ispaljivao upozoravajuće hice u zrak.
Mjesto se podizalo, atmosfera je bila ispunjena uzbuđenjem gomile. Ubio sam
neobuzdanog prvaka.
Mnogo novca upravo je izgubljen.
I nisam osjećao ništa od toga, samo sam ostao zuriti u njegovo truplo. Sigurna
pobjeda upravo je pokošena.
Durovovo još uvijek toplo tijelo krvarilo je dok su sjećanja preplavljivala moj
um poput bujice. Ja kao dijete, Rodion… i Kisa… moja Kisa. Uvijek sa mnom,
miluje mi kosu, ljubi me, čita mi…
Iznenada, vrata kaveza su se otvorila i Abram je uletio unutra, padajući na
koljena pokraj svoga mrtvog sina na podu, šok i bol bili su urezani preko cijelog
njegovog lica. Praveći put kroz gomilu, još jedan muškarac se pojavio.
Skočivši sa Alikovog tijela, oslonio sam se na stopala, razdvojenih nogu i
stisnutih šaka, pripremivši se za kaznu zbog ubijanja njihovog najboljeg
borca… nasljednika Bratve. Borit ću se da pobjegnem odavde ako budem
morao, zaklat ću ih sve. I vodim Kisu sa sobom.
Muškarac sa dugom sijedom kosom ušao je u kavez, sa dva Bykija koji su ga
slijedili, pojurio je ravno prema Abramu i podignuo ga s poda. Abram je bio
previše tup da bi se borio, još uvijek je zurio u svoga zaklanog sina na podu
kaveza.
Dok je gledao u svog sina, također je izgledao mrtvo.

Trofej Knjiga 184

 Muškarac sa sijedom kosom mi je prišao, istražujućih očiju. Svaki mišić
napeo se za udarac, glava mi se spustila i kvrcnuo sam prstima, reformirajući ih
natrag za borbu.
Muškarac je ispružio ruke, umirujuće, a zbunjenost je preplavljivala moje
tijelo. Glava mi se nagnula na stranu a oči suzile.
Muškarac me proučavao. Bio sam natopljen krvlju i jebeno se spreman boriti
protiv bilo koga tko stane između Kise i mene, kad je iznenada pao na koljena,
sa suzama koje su se prolijevale iz njegovih očiju.
Zbunjeno sam se povukao natrag.
„Oče!“ povikao je ženski glas i, nesposobna odmaknuti ruku sa svojih usta, sa
suzama koje su joj natapale lice, spustila se iza muškarca i oboje su pogledali i
nastavili zuriti u mene.
Tijelo mi je postajalo vruće, osjetio sam znoj kako mi se nakuplja na čelu.
Nisam mogao prestati zuriti u plavokosu djevojku i sjedokosog muškarca, prsa
koja su se teško dizala i s bolju koja je rasla u stražnjem dijelu moje glave.
Gledajući po Tamnici, mogao sam vidjeti kako Byki čisti gomilu, gurajući je
u hodnik, raščišćavajući vlažni podrum. Muškarac koji je stajao straga privukao
mi je pažnju: Viktor. U znak zahvalnosti, oštro sam mu kimnuo, i sa podizanjem
svog šešira, nestao je u gomili.
Muškarac je barem jednom za promjenu izgledao… sretno?
Dvoje ljudi počelo je polako prilaziti kavezu, a moje srce je palo kad sam
primijetio da je jedno od njih Kisa.
„Kisa,“ šapnuo sam, dok joj je njezin otac, Pakhan, pomagao da se popne uz
stube do kaveza. Kisa je doteturala unutra, crno – plavog lica, prizor koji me
tjerao da se tresem od bijesa.
Suze su klizile njezinim licem, ali njene oči nikako nisu napustile moje.
„Kisa!“ povikao sam i krenuo se pomicati prema njoj kada je muškarac na
koljenima ispružio svoju ruku.
„Čekaj!“ rekao je, uhvativši mi ruku svojom.
Režeći, istrgnuo sam svoju ruku i podigao svoje oštrice, spremne za udarac.
„Ne!“ povikala je Kisa i doteturala do mene, gurajući mi prsa. „Stani! Molim
te, Luka, stani!“
Zaustavivši se, pogledao sam u Kisine otečene oči, odmahivala je glavom.
Nešto u meni govorilo mi je da joj vjerujem i spustim šake. Strgnuvši svoje
boksere i odbacivši ih na pod, prešao sam prstom niz njezin obraz.
„On… povrijedio te,“ izgovorio sam, slomljenog glasa.
Kisa se ušuškala uz moj dlan, toliko lagano da njezina koža gotovo nije
doticala moje meso. Boljelo ju je. To je uzrokovalo da osjetim još veći bijes.
„Sada je gotovo, Luka,“ šapnula je Kisa i povukla me bliže s jednom rukom,
drugom rukom obgrlila je svoj struk, a zglob joj je čudno visio.
„Slomio ti je zglob?“
Kisa je kimnula, sa suzama koje su padale, ali ponovila je. „Sada je gotovo.
Nema ga više. Slobodna sam… ti si slobodan…“ glas joj se slomio, znao sam da

Trofej Knjiga 185

je ovo sve previše za nju. Ali pokušala mi se nasmiješiti. „Uspio si, dušo. Dobio
si svoju osvetu.“
Izdahnuo sam i trenutno se osjetio iscijeđeno, ali kad mi je pokret na podu
uhvatio pažnju, omotao sam ruku oko Kise i zaštitnički je povukao prema sebi.
Tijelo mi se savijalo i spremalo za bilo kakvu opasnost. Sjedokosi muškarac
podigao se na noge zajedno s drugom ženom, ispruživši njihove spojene
dlanove, Kisa me uhvatila za ruku. „Luka. Poslušaj me.“
Oči su mi lutale svugdje po kavezu, procjenjujući, uzimajući bilješke tko je
sve ovdje: Kisin otac, Abram, Byki, sjedokosi muškarac i žena… i svi su gledali
u mene kao da su vidjeli duha. Zurili su u moje oči. Odmah sam spustio glavu.
Kisa se pomaknula iza mene a ja sam je pokušao vratiti natrag.
„Ne, Luka. Dušo, molim te pogledaj me.“
Oklijevao sam, ali na kraju sam usmjerio svoju pažnju na nju i njezine oči
koje su blistale. Prešla je rukom kroz moju kosu a ja sam se odmah malo
opustio. „Nitko ovdje neće te povrijediti.“ Prešla je vrhom prsta ispod moga
lijevog oka. „Možeš ih pogledati. Mogu te vidjeti. Mogu vidjeti pravog tebe.
Siguran si.“
Pretraživao sam lica svih prisutnih u kavezu, a moje oče nastavile su se
fiksirati na sjedokosog muškarca i ženu smeđih očiju. Bol je pulsirala u mojim
sljepoočnicama dok sam gledao u njih. Ali borio sam se. Prihvatio sam Viktorov
savjet i pokušao pustiti da mi se sve vrati.
„Luka, treba mi da se sjetiš nečega.“ Blago je rekla Kisa. Ton joj je bio
neobičan, kao da me pripremala za nešto veliko.
Namrštio sam se i zurio u Kisine plave oči, stisnutog stomaka. „Ne mogu,“
odgovorio sam. „Ne mogu se sjetiti više ničega. Pokušao sam.“
Kisa je kimnula, razumjevši, očiju koje su se trznule na taj pokret.
„Povrijeđena si.“
„Ja sada nisam bitna, lyubov moya. Trebam te da se sjetiš.“
„Čega? Čega se trebam sjetiti?“ upitao sam, osjećajući se uznemireno, oči su
mi treptale dok je bol u sljepoočnicama jačala.
„Sebe. Odakle si. Tko su ti roditelji… tvoja obitelj…“ Kisa je provukla ruku
kroz moju i stisnula.
Sjedokosi muškarac pročistio je grlo i ponovno zurio u mene. Zatvorio sam
oči pokušavajući se probiti kroz prazni blok u mojoj glavi, ali sve što sam dobio
s time jest još više boli.
Bio sam gotov s jebenom boli!
„Ne… ne sjećam se, solnyshko!“ povikao sam, kad je sjedokosi muškarac
zakoračio naprijed dok je plavokosa žena otvoreno jecala.
„Sjećaš… sjećaš li se mene, sine?“
Pogledao sam u Kisu čiji se stisak pojačao na mojoj ruci a ona mi je kimnula,
ohrabrujući me. Držao sam se za Kisu kao utopljenik a puls mi je počeo divljati.

Trofej Knjiga 186

 Sjedokosi muškarac nije skidao oči s mojih. Slike su plesale ispred mojih
očiju. Oči su mi se raširile i još detaljnije sam pretraživao njegovo lice. To je
on… to je bio on.
Bio sam stariji, tinejdžer, i bio sam u automobilu sa muškarcem. Vozili smo se
na sastanak. To je bio moj prvi sastanak s Bratvom –
„Bio sam dio Bratve,“ šapnuo sam i pogledao u Kisu. Kimnula je i pritisnula
svoje razrezane usne na moju porezanu ruku. Njezin dodir me smirio.
„Nastavi, Luka. Nastavi.“ Kimnuo sam i ponovno zatvorio oči.
Bio sam dijete. Bio je Božić. Drvce, pokloni. Sjedio sam na kauču, a
muškarac mi je predao poklon. Muškarac sa smeđim očima i svijetlom kosom…
muškarac sa licem sjedokosog čovjeka…
„Sretan Božić, sine,“ rekao je muškarac.
„Hvala ti, oče,“ uzvratio sam.
Udahnuo sam za zrak i posrnuo unatrag, leđa su mi udarila u stranicu kaveza.
Zurio sam u sjedokosog muškarca, činilo se da ne mogu disati.
Muškarac je opet zakoračio naprijed. „Luka? Sjećaš… Sjećaš li – „
„Ti si… moj otac?“ upitao sam a olakšanje se širilo licem muškarca. Kimnuo
je glavom, nesposoban govoriti. „Ti si moj otac, Ivan Tolstoj,“ rekao sam
ponovno i napeo se kada je podigao ruku kako bi je stavio na moje rame.
„Sine moj,“ promuklo je izgovorio dok su mu suze padale licem. „Moj
Luka… vratio si nam se.“
Glava mi je nabijala eratično, pronašao sam se kako uzimam korak naprijed
dok me otac povlačio u svoje naručje. Isprva sam se smrznuo, odbijajući pustiti
Kisu, ali onda, kako mi se sve više i više sjećanja vraćalo, pronašao sam se kako
tonem u njegov zagrljaj.
Bio sam ogroman naspram njega, ali ponovno sam se osjećao kao dijete, u
njegovom naručju.
Jecanje preko njegovog ramena natjeralo me da podignem pogled, plavokosa
žena zurila je u mene i moga oca, s izrazom čiste sreće na licu. Slika mlade
djevojke kako sjedi pokraj mene za stolom za večerom i dosadno me bocka
vilicom u nogu, igrala mi je po umu. Zatim se ta Božićna scena od prije
produbila, vidio sam je kako sjedi pokraj mene ispred drvca, s rukama oko moga
struka.
Otac je sigurno osjetio kako sam se ukočio, odmaknuo se korak i vidio me
kako zurim u ženu. Kisina ruka skliznula je iz moje. Krenuo sam naprijed,
primjećujući koliko žena drhti.
„Ti si moja sestra,“ utvrdio sam a žena je oprezno kimnula glavom. „Tal…
Tal…“ stisnuo sam oči i pokušao se sjetiti njenog imena. Ruka se omotala oko
moje, žena je rekla, „Talija. Ja sam tvoja sestra Talija.“
„Talija,“ rekao sam, ime je zvučalo poznato, ispravno, „Moja… sestra.“
Talija je zaplakala i omotala ruke oko moga struka. Napeo sam se na taj
kontakt, boreći se protiv poriva da je odbacim od sebe i napadnem. Nisam znao
što uraditi. „Živ si,“ jecala je. „Imam te opet. Imam svoga brata ponovno.“

Trofej Knjiga 187

 Pogledavši u Kisu, mogao sam vidjeti kako grli svoga oca. Bila je sretna zbog
mene, njezine plave oči blještale su.
Talija se povukla a ja sam se doteturao natrag do Kise i ispružio ruku. „Kisa,“
rekao sam, očajnički je trebajući blizu. Sve je bilo previše. Moj um i tijelo bili su
iscrpljeni i ona je bila jedino što sam doista znao. Ali dok sam držao ispruženo
svoju ruku – Kirill… ime mu je bilo Kirill – uzeo ju je i povukao me naprijed.
Opet sam napeo tijelo, ali rekao je, „ Nisam znao, Luka. Nikad nisam znao…
Vjerovao sam da si ubio moga sina i to je moj grijeh s kojim se trebam nositi.
Bio sam u tolikoj žalosti da nisam sumnjao na Abrama ili Alika. Abram je bio
moj brat u ovom životu, nikad ne bih posumnjao da je spreman na takvo što. Bio
si nevin, platio si za zločin koji nisi počinio.“
Kirill je pogledao u Kisu. „A moje radnje su te uzele od nje. Moja supruga bi
se okretala u grobu kad bi znala da sam bespotrebno razdvojio vas dvoje,“
spustio je glavu, „ i predao je manjem muškarcu… bolesnom muškarcu…
ubojici.“
Zurio sam u pakhana, mogao sam vidjeti iskrenost u njegovim očima.
„Oče!“ povikala je Kisa, ali Kirill je podigao ruku.
„Istina je,“ Kirill je pogledao preko moje glave u Abramovom smjeru i
izvukao pištolj. Prišao je mom ocu i predao mu pištolj.
„To je tvoja osveta, ubij ga, Ivane.“
Moj otac je ispravio svoja ramena s hladnim izrazom koji mu se raširio licem.
Posegnuo je u svoj džep i izvukao svoj pištolj, predajući ga Kirillu. „Osveta je
za nas obojicu. Naredio je Aliku da ubije Rodiona.“
Ispunio me osjećaj pripadnosti. Ovo su bili muškarci Bratve. Ovo su bili
muškarci s kojima se ne bi trebao zajebavati. Ovo je bila moja obitelj… ovdje
sam pripadao.
Moj otac odšetao je do Abrama, Kirill ga je slijedio. Abram je još uvijek zurio
u svoga mrtvog sina na podu. Otac je skinuo kaput, ispod je nosio crno odijelo, i
s jednim udarcem, ošamario Abrama preko lica. Abram je izgledao kao da nije
ništa osjetio.
Kirill i moj otac podignuli su svoje pištolje. Nije bilo izgovorenih riječi. I
nakon nekoliko napetih sekundi obojica su ispalili hice u Abramova prsa, pao je
na pod, odmah pokraj svog mrtvog sina.
Kisa je omotala ruke oko mene, poljubio sam je u glavu, jače je stisnuvši.
Moj otac nam se približio i upitao me, „Luka? Sjećaš li se svoje majke?“
Srce mi je divlje udaralo a mišići se napeli, ali sada kada je ključ moje
prošlosti bio otključan, lice tamnokose žene pojavilo mi se ispred očiju,
izdahnuo sam kao da sam trčao satima.
Kisa je stisnula moj struk i podignula glavu. „Bit će toliko sretna. Nikad nije
odustala od uvjerenja da si nevin. Znala je da to nisi mogao ti uraditi. Uvijek je
vjerovala u tvoju nedužnost.“

Trofej Knjiga 188

 Odjednom mi se nervoza snažno zabila u tijelo, nagnuo sam se dolje i
pritisnuo čelo od Kisino. „Ali ja nisam Luka kojeg je poznavala. Ja sam
čudovište, ubojica. Ova verzija njezinog sina nije nedužna.“
„Ti jesi naš Luka. Ti jesi naš sin,“ moj otac je čvrsto rekao iza mene.
„Kisa, moramo te odvesti da te doktor Chazov pregleda,“ rekao je Kirill
pomičući se iza Kise. „Trebaš staviti gips na taj zglob. Trebaju ti šavovi,
lijekovi.“
Kisa je nevoljko kimnula i stavila ruku na moj obraz. Nisam primijetio koliko
je blijeda, koliko je boli. „Bit ćeš dobro, Luka. Poslije ću doći ravno u kuću
tvojih roditelja. Ti također moraš posjetiti doktora. Ozlijeđen si, krvariš.“
„Ne,“ agresivno sam rekao. „Idem s tobom. Vidjet ću tvog liječnika.“
„Luka – „
„Ne! Kisa, solnyshko. Idem s tobom,“ sagnuo sam se dolje kako bih joj
šapnuo na uho, „Trebam te sa sobom. Osjećam se kod kuće samo s tobom. Ja
ne… Ne znam ove ljude kao što tebe znam. Ti si moje sada, oni su još uvijek
moja prošlost.“ Bespomoćno sam zurio u nju. „Ne mogu biti bez tebe. Trebam
te.“ Progutao sam i borio se za zrak, kad sam priznao, „Imam strah u svom
srcu… Plašim se svega ovoga.“
Kisine oči su se rastužile i znao sam da su nas svi čuli. Kisa me uhvatila za
ruku i okrenula se prema mome ocu i Taliji, dok sam držao glavu spuštenom.
„Otići ću vidjeti liječnika s Lukom, a onda ćemo doći kod vas. Imat ćete
vremena da pripremite mamu Tolstoj.“
Držao sam oči spuštenima poput kukavice. Ali više sam osjetio u posljednjih
pet minuta nego u cijelim svom životu, i bilo je previše.
Ruka se spustila na moj biceps, podigao sam pogled i ugledao svog oca. „U
redu je, Luka. Idi s Kisom. Neka te poprave. Vidjet ćemo se uskoro… sine.“
Kimnuo sam, osjećajući kako mi se ta riječ smješta u srce, omotao sam ruku
oko Kisinih ramena, izvodeći je iz kaveza. U čekaonici, nismo razgovarali, ali
mogao sam osjetiti kako me promatra. Navukao sam svoju poznatu sivu majicu
sa kapuljačom, onu koju sam nosio od Gulaga i slijedio Kisu prema stražnjim
vratima. Držeći se blizu druge polovice moga srca, po prvi put ikada, držao sam
svoju kapuljaču povučenu unatrag.

Trofej Knjiga 189

 POGLAVLJE 23
KISA

„Jesi spreman, lyubov moya?“

Okrenula sam se prema Luki, a on je još uvijek bio zastrašujuće miran dok je
zurio u očevu i majčinu kuću, sa tjeskobnim izrazom na licu.
Stisnula sam mu ruku i Luka je konačno pogledao dolje u mene. Trepnuo je,
zatim ponovno trepnuo. Potpuno izgubljen izraz prekrio mu je lice.
„Ne znam,“ odgovorio je promuklim glasom. „Sjećam se toliko toga, ali ništa
od toga nema smisla. Imam samo bljeskove sjećanja slomljenih uspomena.
Nijedno od njih nije po redu. Samo naznake onoga što je moj život nekada bio.“
Pokazao je na kuću koja mi je bila dom koliko i njemu. „Poput ove kuće.
Sjećam se sjedenja na ovim stubama s tobom. Sjećam se da sam bio u spavaćoj
sobi, mislim… s tobom.“ Luka se pomaknuo kako bi stao ispred mene i podigao
mi ruku, onu bez gipsa, i pritisnuo je uz svoja prsa. „Izgleda da je svako sjećanje
koje imam s tobom.“ Glava mu je bila pognuta, nesposobna da sretne moje oči.
Knedla se formirala u mom grlu zbog toga koliko je prestrašeno i izgubljeno
trenutno izgledao. Prije samo nekoliko sati ubio je čovjeka koji mu je uništio
život. Mislim da ga je taj cilj vodio toliko dugo da sada bez njega, nema pojma
što sljedeće uraditi.
Fanatični ubojica iz kaveza nestao je, izgubljeni dječak preuzeo je njegovo
mjesto.
Pomaknula sam se naprijed i podignula njegovu glavu svojim prstima ispod
brade. Kada je Lukin pogled sreo moj, te smeđe oči, lijevo sa mrljom moje
plave, srce mi je nabubrilo. „To je zbog toga što nikad nismo bili razdvojeni.
Otkako smo bili djeca, bili smo jedno. Uvijek je bilo tako. Pronašli smo put
natrag jedno drugome, ljubavi.“
Lukine oči zabile su se u moje, s bljeskom posjedovanja u njihovom odsjaju.
„I uvijek će biti tako,“ rekao je odlučno. „Nikad više neću te izgubiti.“
Suze su mi ispunile oči. „I uvijek će biti tako.“
Vrata njegove roditeljske kuće otvorila su se, otac Ivan izašao je na stube.
Podigla sam ruku, pridržavajući gips, a Ivan se tužno nasmiješio.
Luka se smrznuo, njegove izražajne oči sada su odavale svaku od njegovih
bojazni.
„Idemo, dušo.“ Šapnula sam, samo za njegove uši.
Povukla sam Lukinu ruku i vodila ga prema kući. Istuširao se u mojoj kući
nakon što smo oboje vidjeli doktora Chazova, sada oboje zakrpani. Jedan od
očevih ljudi donio mu je plave traperice i bijelu košulju.
Izgledao je toliko zapanjujuće da gotovo nisam mogla podnijeti. Njegovi
ogromni mišići testirali su tkaninu i traperica i košulje, oblikovano tijelo snažno
se isticalo a pješčana kosa bila je u neredu na najbolji mogući način.

Trofej Knjiga 190

 Željela sam ga više nego ikada.
Luka mi je zgrabio ruku, stisak mu je bio poput čelika dok smo se uspinjali
stubama. Ivan me zagrlio, a onda čudno obgrlio svoga sina, nisam mogla
zaustaviti suze koje su padale niz moje obraze.
„Tvoja majka je očajna da te ponovno vidi, sine. Ona – „ Ivanov glas se
slomio. „Neće vjerovati dok te ne bude imala u svom naručju. Izlizala je podove
od uzbuđenja.“
Ivan nas je odveo u predvorje, mogla sam osjetiti kako tenzija pulsira iz Luke,
ruka mu je bila kruta u mojoj. S trzajem moje ruke, povukao me na svoja prsa,
gotovo kao da me koristi kao štit, dok smo ulazili u dnevni boravak. Talija je
sjedila na stolici, nervozno poskakujući nogama i žvačući nokat na palcu.
Majka Tolstoj koračala je ispred mramornog kamina, i kad nas je vidjela kako
ulazimo u prostoriju, smrznula se i zagledala.
Osjetila sam kako se Luka ukočio iza mene, i kad sam podignula pogled, oči
su mu bile stisnute, glava nakrivljena na stranu, a njegove rasječene usne
namrštene.
Sjetio je se. Znala sam kako mu izgleda lice kad mu sjećanje klikne na mjesto.
Prsa su mi se ispunila srećom. Sjetio se svoje majke.
Jecaj je pobjegao iz usta mame Tolstoj, posegnula je iza sebe kako bi se
pridržala uz izbočinu kamina. „Luka? Luka… jesi li to ti…?“
Lukina ruka pala je s moje, zaobišao me je. „M – majko?“
Lukina mama pojurila je naprijed kad ga je čula kako govori, i pozvala ga u
svoje ispružene ruke. „Luka. To si ti… sine moj… dječače moj…“
„Jesam.“ Luka je izdahnuo a njegova majka omotala je svoje ruke oko
njegovog struka, njezino malo tijelo, sitno pokraj njegovog velikog, širokog i
mišićavog tijela.
„Vratio si se kući,“ plakala je. „Vratio si se kući, nama… Znala sam da si
tamo negdje. Mogla sam osjetiti u svom srcu da si još uvijek živ.“ Povukla se
natrag i spustila ruku na njegov obraz, podignuvši se na prste kako bi to uradila.
„Sine moj… sine moj…“
Osjećajući se poput uljeza, povukla sam se u hodnik dok su se majka i sin
ponovno ujedinjavali i ušla u kuhinju a zatim u dvorište. Čim je svježi zrak
pogodio moje lice, odmah sam se osjećala bolje.
Šetajući do bijele klupe u malom dvorištu, spustila sam se dolje i zatvorila
oči, uvlačeći dugi, duboki udisaj.
Nisam mogla vjerovati što se sve dogodilo. Sve je izgledalo toliko nestvarno.
Poput nekog sna iz kojeg ću se probuditi.
Osjećajući težinu svega što se dogodilo u zadnje vrijeme - saznanje da je
Luka živ, da je Alik odgovoran, bol koju je Luka trpio tokom godina, i sada
Alikova smrt i povratak Luke u moje naručje – sve što sam mogla uraditi jest
podvrgnuti se sukobljenim osjećajima tuge i radosti.
Spustivši glavu u ruke, jednostavno sam pustila sve, moje emocije su se
prelijevale iz mene kroz moje suze.

Trofej Knjiga 191

 „Kisa?“
Prestrašena, podignula sam glavu, fanatično brišući svoje mokro lice sa
zdravom rukom i gutajući svoje jecaje. „Talija, prestrašila si me,“ rekla sam,
pročistivši grlo dok je sjedala iza mene, pogleda fiksiranog na tamno nebo.
Bez riječi, Talijina ruka je posegnula i uhvatila moju. Zatvorila sam oči, samo
udišući ljetni zrak Brooklyna, kad je prošaptala. „Hvala ti.“
Naglo otvarajući oči, pogledala sam u Talijino lice, primijetila sam da je
promijenjeno, opušteno. Prsa su mi se stisnula kad sam shvatila da je godinama,
od kad je Luka 'umro', ovo prvi put da izgleda iskreno opušteno.
Kako to do sada nisam primijetila?
„Tal – „
„Nikad ti ne bih vjerovala da si mi rekla kako sumnjaš da je… Raze… moj
brat. Ne bih ti povjerovala ni na trenutak. Čak i da sam ga vidjela svojim
vlastitim očima, ne bih ga prepoznala. Tako je velik, agresivnog izgleda.“ Talija
je šmrcnula. „Kisa, ne bih prepoznala svog vlastitog brata.“
„Promijenio se, Tal. Ne izgleda isto,“ rekla sam, pokušavajući joj pružiti
utjehu. „I uvijek je nosio spuštenu kapuljaču preko svojih očiju. Mislim da je
nekako znao da će ga ljudi prepoznati kad vide njegovo lijevo oko. Iako to nije
znao. Ne zna puno toga. Treba naučiti o životu sve ispočetka.“ Stisnula sam
Talijinu ruku. „Nitko ga ne vi prepoznao.“
Okrenula se prema meni. „Nitko osim tebe. Osjećala si se privučeno njemu od
noći kad te spasio u onoj uličici. Ti si pritisnula i shvatila tko je. Ti si ga vratila
natrag. Nikad nisi odustala. Vidjela si kroz glomaznu figuru, tetovaže i ožiljke.
Vidjela si da je to on.“
Otvorila sam usta kako bih odgovorila, ali nisam mogla govoriti, emocija
previsokih. Tako da smo samo sjedile tako, ispravno dišući prvi put u toliko
godina.
„Spasila si ga,“ tada je šapnula, i držeći se za ruke samo malo snažnije, znala
sam da će svi naši životi večeras promijeniti na bolje.
Nakon nekog vremena, ustala sam se s klupe i ušla u kuću. Mama Tolstoj bila
je u kuhinji. Čim sam ušla, njezin pogled spustio se na moje pretučeno, šepavo
tijelo.
„Kisa…. Kćeri moja,“ tiho je rekla, ispruživši ruku kako bih je prihvatila,
prije nego me privukla u svoje naručje.
„U redu je Mama. Sada će sve biti dobro.“
Stisnula me uz svoja prsa i promrmljala, „Bog je stavio djelić duše moga sina
u tebe, tako da kad bi izgubio put, slijedio bi svoje noge natrag prema tebi. Ti si
drugi dio njegove duše. Ti si njegov spasitelj… ti si naš spasitelj.“
Boreći se protiv još suza, povukla sam se natrag i pritisnula poljubac na njezin
obraz. Nije bilo riječi.
„Tvoja majka slavi u nebesima.“
„Mama...“ rekla sam, boreći se protiv knedle u svom grlu.

Trofej Knjiga 192

 „Ššš… sad je sve u redu. Nema potrebe ispunjavati to riječima i
objašnjenjima. Sve je kako treba biti. Prošlost je u prošlosti. Slijedi nanovo
osvijetljen put prema budućnosti. Moj sin se vratio, muškarac koji ga je odveo
mrtav je, a ti ga voliš svakim dijelom svoga bića. Što bih više mogla poželjeti?“
Upijajući te riječi, nasmiješila sam se čistom radošću i upitala. „Gdje – „
„U svojoj staroj sobi,“ prekinula je mama Tolstoj.
Još uvijek se smiješeći, spustila sam još jedan poljubac na njezin obraz i
uputila se kroz dnevni boravak prema stubama, začuvši mamu Tolstoj kako
pjeva, prvi put u dugi niz godina.
Otac Ivan bio je u svom uredu za stolom, i na trenutak, gotovo sam se mogla
pretvarati da se posljednjih dvanaest godina nije dogodilo. Bio je na telefonu,
namrštila sam se kad sam ga čula da raspravlja o Gulagu… raspravlja o broju
362.
„Želim znati njegovo ime, odakle je bio i ime muškaraca koji su ga stavili na
to mjesto.“ Čuo se glas koji je dolazio s druge strane linije, ali utihnuo je kada je
Ivan udario rukom od stol i rekao, „Platit ću što god treba platiti, novac nije
sporan, ovo je za moga sina. Pronađi odgovorne muškarce i ubij ih.“
Za trenutak sam zatvorila oči dok mi je tuga ispunjavala stomak. Luka želi
osvetu za 362, svog prijatelja… za ljude koji su ga lažno optužili.
Luka je želio to uraditi za svoga jedinog prijatelja. To me gotovo slomilo.
Otvarajući vrata Lukine stare sobe, ušla sam i pronašla ga kako sjedi na
njegovom starom krevetu, s okrenutom glavom. Izgledao je ogromno sjedeći na
svom plavom, izblijedjelom prekrivaču. Želudac mi se okrenuo. Bilo je
nadrealno vidjeti ga sada, starijeg, u ovoj sobi.
„Luka?“
Luka je podigao glavu a njegove smeđe oči su sjajile. Zatvorivši vrata iza
sebe, primaknula sam se krevetu. Htjela sam sjesti iza njega, ali prije nego što
sam mogla, Luka me pažljivo podigao svojim velikim rukama i posjeo na svoje
krilo, ušuškavajući glavu uz moj vrat, udišući moj miris.
To me natjeralo da se osmjehnem, bila je to osobina koju nije puštao.
Milovala sam mu kosu i utisnula dugačak poljubac na njegovu glavu. „Jesi
dobro, dušo?“
Odmahnuo je glavom, indicirajući 'ne' a ja sam ga jače stisnula. Nisam mogla
zamisliti nemir kroz koji je upravo sada prolazio. Šok od povratka natrag
ovamo. Šok od spoznaje da nije sam na svijetu. Zapravo, upravo suprotno.
Bio je voljen. Bio je toliko prokleto voljen.
„Sve će biti u redu, znaš,“ umirivala sam ga.
Luka je podignuo glavu i njegove smeđe oči srele su moje. „Ne znam što sad
raditi. Proveo sam toliko puno vremena samo s jednim ciljem, jednim porivom, i
sada je gotovo s time.“ Obrve su mu se spustile. „Što sad, solnyshko? Što da sad
radim? Što ako ne mogu raditi ništa drugo nego ubijati?“
Uhvatila sam njegove obraze i spustila čelo na njegovo. „Naučit ćeš kako
ponovno živjeti. A ja ću biti na tome putu svaki korak uz tebe.“

Trofej Knjiga 193

 Lukine oči ispunile su se suzama, jedna kap pala je niz njegovo lice ispunjeno
ožiljcima…. To je nevjerojatnije bila najsrceparajuća stvar koju sam ikada
vidjela.
„Dušo, ne plači,“ rekla sam stisnutog grla. „Sve je uredu. Volim te, toliko te
volim.“
Lukine oči srele su moje, njegove duge tamne trepavice bile su mokre,
podignuo je ruku kako bi je spustio preko moje, na svom obrazu. „Slobodan
sam… Konačno sam slobodan… Ne mogu… Ne mogu…“
Srca koje je eksplodiralo u mojim prsima, zbog olakšanja na njegovom licu,
držala sam svoju srodnu dušu čvrsto koliko sam mogla uz svoja prsa.
Pomičući usta do njegovog uha, upitala sam, „Mogu li te imati?“
Luka se umirio na trenutak. Tada sam osjetila desetljeće vrijedno boli i patnje
kako napušta njegovo tijelo. „Možeš me imati, solnyshko. Možeš imati cijelog
mene. Uvijek jesi, i uvijek hoćeš.“

Trofej Knjiga 194

 EPILOG

Šest mjeseci kasnije...

„Lyubov moya…“ stenjala sam dok se Luka pomicao u meni. Grebala sam
njegova snažna leđa dok je on ljubio i grickao moj vrat.
„Solnyshko,“ zarežao je Luka, njegovi bokovi povećali su brzinu, kurac mu je
bio poput čelika, šireći se u meni što smo bili bliže vrhuncu.
Disanje nam je bilo ubrzano, a moje ruke su se pomaknule kako bi ga uhvatile
za kosu. Luka je ispružio ruke i uhvatio metalni dio uzglavlja kreveta, snažno se
zabijajući u mene, navodeći me da izgubim kontrolu.
„Dušo!“ povikala sam, osjećajući svoj orgazam kako prilazi, stišćući noge
oko njegovog struka. Lukina glava se podignula kako bi pritisnuo usne uz moje.
Naši jezici odmah su se sudarili, divlje i nepredvidljivo.
„Kisa… Kisa…“ režao je Luka, otrgnuvši se od mojih usta dok mu se vrat
napinjao a mišići zatezali, svršavajući, vodeći me preko ruba sa sobom.
Luka se trznuo u meni, zatim se srušio na moja prsa, kože vlažne od sati i sati
vođenja ljubavi.
Jučer smo se vjenčali.
Konačno. U crkvi našeg djetinjstva, s ocem Kruschevom.
Službeno sam bila Lukina supruga, i nitko na Zemlji nije bio sretniji nego što
sam ja sada, upravo ovaj trenutak.
Prošla sam rukom kroz Lukinu raščupanu pješčanu kosu dok je vraćao dah.
Podignuvši glavu, Luka je utisnuo dugački, lijeni poljubac na moje usne, i rekao,
„Volim te, solnyshko.“
Prelazeći prstima duž njegovog obraza, odgovorila sam, „I ja tebe volim.“
Sramežljivo se smiješeći, nakon šest mjeseci bez dana provedenog
razdvojeno, još uvijek si nije priviknuo na svoju slobodu, i osjećao se
nedovoljnim moje bezuvjetne ljubavi prema njemu.
Uspomene na njegovu prošlost u Gulagu prouzrokovale su mu noćne more,
probudio bi se u hladnom znoju, lica stotinu muškaraca i dječaka koje je bio
prisiljen ubiti, progonili su ga u snu. Noćne more bile su toliko loše da je Luka
odbijao spavati tih prvih noći. Nisam to mogla podnijeti, tako da sam se
usprotivila ocu i ignorirala ortodoksnu tradiciju.
Već sljedeće noći spavala sam pored Luke u njegovom krevetu iz djetinjstva,
i nijednom se nije probudio.
Trebao me kako bi mogao spavati.
Držala sam njegove noćne more dalje od njega.
Od tada nismo dan proveli razdvojeni.

Trofej Knjiga 195

 Ponovno primičući njegovo lice svojemu, pobrinula sam se da nam se oči
sretnu i rekla, „Uvijek sam i uvijek ću te voljeti, cijeli svoj život.“
Luka me nagradio zasljepljujućim osmijehom i poljubio me u vrat, u prsa, u
trbuh, gdje me obasipao sitnim poljupcima.
Pogledavši gore u mene sa nadom u svojim očima, upitao je, „Misliš da si već
trudna?“
Nasmijavši se, uhvatila sam njegove bicepse i povukla ga natrag preko sebe.
„Jučer smo se vjenčali, Luka.“
Lice mu se pretvorilo u ozbiljan izraz. „Želim dijete s tobom.“
„Znam da želiš, lyubov moya. I dogodit će se. Ništa me više neće razdvojiti
od tebe.“ Prešla sam prstom preko njegovog vjenčanog prstena. „Sad smo
vjenčani. Zauvijek zajedno, sjećaš se?“
Izdahnuo je kroz nos i kimnuo, klonuvši iza mene, i spustivši ruku preko
mojih golih prsa. Gurnuo je glavu između mojih dojki, nasmiješila sam se,
znajući što ta mala radnja znači.
Počela sam prelaziti prstima kroz Lukinu raščupanu kosu, uživajući u osjećaju
njegovih ruku kako se stišću oko mene. Volio je kad bih mu milovala kosu.
Rekao je da je to činilo da se osjeća kao da se posljednjih dvanaest godina nije
dogodilo.
To mi je slomilo srce jer on nije bio Luka iz našeg djetinjstva.
Bio je oštećen.
Izmoren.
Progonjen prošlošću.
Trajno promijenjen… ali bio je muškarac kojeg sam sad voljela, muškarac
koji je uvijek bio moj zaštitnik. Sada još i više. Pa, iako je život za njega sada
bio težak, sa mnom, bio je u miru.
Bili smo mir jedno drugome.
„Čitaj mi,“ promrmljao je Luka, potpuno opušten u mom naručju.
Nasmiješivši se, posegnula sam za našom omiljenom starom knjigom koja je
bila pohabana i požutjela od godina zbog pretjerane upotrebe. Nikad je nisam
bacila.
Možda sam uvijek znala da ću je jednog dana opet trebati.
„Jesi spreman, lyubov moya?“ upitala sam.
„Mmm…“ promrmljao je kao odgovor. „Čitaj mi.“ Ispružio je ruku i uhvatio
moju slobodnu.
Nasmiješila sam se.
Bila sam toliko nevjerojatno sretna dok smo ležali ovdje u našem krevetu, u
našem novom domu, našoj novoj kući, samo malo udaljeni od doma njegovih
roditelja.
“Oduvijek im je bilo suđeno da budu zajedno, jedan dječak i jedna djevojčica,
dva srca podijeljena na dva dijela, poslana u daleke zemlje. Bog je želio vidjeti
može li se istinska ljubav testirati. Želio je vidjeti mogu li dvije polovice jedne
duše pronaći jedna drugu, čak i usprkos izgledima. Godine će proći. Oboje će

Trofej Knjiga 196

biti povrijeđeni. Oboje će biti tužni, ali jednog dana, kad budu najmanje
očekivali, spotaknut će se jedno drugom na put. Pitanje glasi: hoće li prepoznati
dušu jedno drugog? I hoće li pronaći put natrag prema ljubavi…?“
Pogledavši dolje u Luku, očiju koje su se zatvarale dok je prstom prelazio
preko moga trbuha, sa blagim zadovoljnim osmijehom na njegovim usnama,
znam da se molio da sam trudna.
I ja sam.
„Ti si prepoznala moju,“ promrmljao je pospano, polako otvarajući oči.
Prestala sam čitati i spustila knjigu. „Prepoznala si moju dušu kad sam bio
izgubljen.“
Sa suzama koje su se stvarale, rekla sam, „Jesam.“
„I vratila si me natrag sebi,“ završio je i utisnuo poljubac na moj trbuh.
Odmahnula sam glavom. „Tu griješiš.“
Luka je podigao glavu, nakrivio je na stranu i zbunjeno namrštio usne. Srce
mi je poskočilo zbog te radnje, i pustivši njegovu ruku, palcem sam pomilovala
njegov obraz. Ponovno mu uzimajući ruku, pritisnula sam je na svoje srce.
„Nisam te mogla vratiti jer nikad nisi otišao. Ne odavde.“ Potapšala sam svoja
prsa, na mjestu gdje mi se nalazilo srce.
Luka se nasmiješio i spustio glavu natrag. Zatvarajući oči, podigao je moju
ruku i postavio je natrag u svoju kosu, gurkajući me da ga opet milujem.
Srce mi se rastopilo dok su mi se prsti pomicali naprijed – natrag kroz
svilenkaste, plave pramenove. Podignula sam knjigu i nastavila gdje sam
prekinula…
„Njihova ljubavna priča počinje na dan kad se ona rodila…“

KRAJ

PRIJEVOD:IRYA

OBRADA:TROFEJ KNJIGA

Trofej Knjiga 197