Miljenko Jergovi MAMA LEONE

Kad sam se ja rodio, zalajao je pas na hodniku porodilita

TI SI TAJ ANEO Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilita; doktor Sreko bijesno je smaknuo masku s lica, istrao iz raaonice i rekao: Jebem ti zemlju u kojoj se djeca raaju u tenarama! Meni tog asa jo nita nije bilo jasno, punim sam pluima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred ivotnim paradoksom: Svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao usporeivati s drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da diem i da se za taj Svijet veem onako kao to se nikada neu vezati ni za jednu enu. Kad sam kasnije prepriavao ovaj dogaaj, najprije majci, pa ocu, a im sam porastao i prijateljima, odmahivali su i govorili da izmiljam, da se niega ne mogu sjeati, a pogotovu da nije mogue kako sam s prvim plaem poeo donositi ontoloke zakljuke. U poetku me je nerviralo to me smatraju lacem, znao bih se gorko rasplakati, udarati se akama po glavi i urlati: Vidjet ete vi svoga Boga kad ja umrem! S godinama sam se smirio, shvaajui da je ovaj Svijet, o kojem sam ve neto znao i mogao sam ga usporeivati s vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na nepovjerenju i na neobinoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom im govorite istinu, a doivljavaju vas ozbiljno im ponete lagati. Osim toga, relativno sam rano, u petoj ili estoj godini, zakljuio da su okolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odluio sam da prestanem prijetiti umiranjem, barem dok ne razrijeim problem s postojanjem ili nepostojanjem Boga. Bog mi je bio vaan kao eventualni svjedok koji e potvrditi moje posljednje predsmrtno iskustvo i koji e znati da ne laem kada svjedoim o onom prvom predsmrtnom iskustvu iz raaonice. Ima li Boga? upitao sam svoju baku Olgu Rejc jer mi se od svih ljudi koje sam upoznao u tih est godina ivota inila nekako najpouzdanijom osobom. Za neke ga ljude ima, a za druge nema,

odgovorila je mirno, kao da to nije vana stvar ili kao da se o njoj moe govoriti samo u stanju potpune ravnodunosti. Ima li ga za nas? pokuao sam vrlo diplomatski formulirati pitanje; naime ve sam bio primijetio da moji blinji iznimno cijene svaki moj socijalizacijski napor i vole kada o svim stvarima govorim u prvom licu mnoine recimo kad emo ruati, kad emo na izlet, kad emo se i mi razboljeti od gripe... Mislio sam kako i pitanje vjerovanja treba, barem u poetku, smjestiti u takav kontekst. Za mene Boga nema, rekla je, a to se tebe tie ne znam. Tada sam nauio kako postoje istine koje govori samo sebi i u svoje ime. Bio sam zadovoljan to je tako, premda me nije oduevljavala injenica da pitanje Boga ne mogu rijeiti odmah. Desetak godina kasnije jo uvijek nisam bio naisto s Bogom, ali sam otkrio kada je moja baka Olga Rejc zakljuila da Ga nema. Bilo je rano proljee, svi su otili na izlet, a ja sam ostao sam kod kue. Po obiaju, poeo sam preturati po ormarima. Nisam znao to traim, ali sam uvijek neto nalazio, neto to se ticalo ivota mojih blinjih, mame i tate, bake i djeda, a to su oni iz razliitih razloga pokuavali sakriti od mene. Njihove intimne povijesti bile su tako mrane, ili su ih oni doivljavali mranima, a moj istraivaki duh bio je tako iv, da sam nakon nekoliko mjeseci rada na njihovim biografijama ve mnogo vie saznao iz tajnih izvora nego to su mi za cijelog prethodnog ivota sami bili spremni rei ili priznati. Moj poetni interes ubrzo se pretvorio u opsesiju, a potom u maniju. Svaki put bih bio razoaran ako o nekome od njih ne bih otkrio nita estoko ili prljavo, te sam ve unaprijed eznuo za tim da pronaem dokaz kako mi je otac homoseksualac, majka biva vozaica tramvaja, djed informbiroovac ili barem kockar koji je na preferansu izgubio pola Sarajeva. Volio sam te ljude i to mi morate vjerovati na rije, ali sam vie od njih volio mala sitna svjedoanstva o onome to su eljeli preutjeti da bi se, barem u oima svoga sina i unuka, kvalificirali za raj. E, tog dana otkrio sam dvostruko dno u velikom ormaru za garderobu, u spavaoj sobi. Podigao sam dasku i ispod nje naao izrezbarenu drvenu katulju, okruglu staklenu kutijicu i zelenu fasciklu s dokumentima. Posloio sam sve to na ilim, duboko uzdahnuo, pa otklopio katulju. Bila je puna zemlje. Obine smee zemlje s kameniima i vlatima trave, davno osuene, koja se raspadala pod prstima. U ovoj zemlji sigurno nee saditi cvijee, pomislio sam, a onda, ne bez straha, zavukao prste do dna katulje i polako zapoeo s pretraivanjem. No, nije bilo ba niega osim kamenia, trave i puno, puno zemlje. Ne biste vjerovali koliko zemlje moe stati u drvenu katulju. Mnogo vie nego to se moe zamisliti. Da biste

znali o emu govorim, uzmite ve sutra neku kartonsku kutiju, jer pretpostavljam da vam drvena katulja nije pri ruci, otiite u park i napunite je zemljom. Neete vjerovati vlastitim oima! Preao sam na staklenu kutijicu. U njoj je bio depni sat, prsten pokuao sam ga nataknuti na domali prst, ali je prsten bio prevelik, potom je tu bio minijaturni metalni kipi nekoga sveca, pa igla za kravatu i sasvim mala knjiica Antona Akerca, tiskana na slovenskom, s najtanjim stranicama koje sam ikada vidio. Nije bilo vie niega osim dva zelena vojnika dugmeta s orlovima rairenih krila. Ti su me orlovi uplaili jer su mi djelovali poznato. Prije nego to sam otvorio fasciklu pomislio sam na one stvari koje ovjek ne treba u ivotu znati. Pomislio sam na tajne koje moraju ostati zatajene da bi sve ovo imalo nekoga smisla, ali kako se nijedne takve tajne nisam mogao sjetiti, odluio sam da nastavim. U fascikli su bila tri lista papira. Rodovnica na ime M. R., krtenica na ime M. R. i telegram u kojemu je pisalo: "Izvjeujemo vas da je vojnik M. R. dana 10. rujna smrtno stradao u borbi s partizanskom bandom." M. R. je bio moj ujak. Znao sam da je poginuo u ratu, znao sam da nije bio partizan, ali nisam mogao ni sanjati da je bio Neprijatelj. Vratio sam sve stvari na svoje mjesto i zatvorio ormar. Dok sam ga zatvarao, ve sam znao da u mome ivotu vie nikada i nita nee biti onakvo kakvo je bilo prije nego to sam pronaao dvostruko dno, ali i da nijedno obiteljsko istraivanje vie nema smisla, nego dolazi vrijeme kada se postavljaju pitanja, naravno samo onima koje ta pitanja nee povrijediti i koji na njih mogu odgovoriti tako da za sobom ne ostave krvav trag. Danima sam ekao priliku i nisam je doekao. Baka nije izlazila iz kue, a kad bi izala, nije bilo mame, a samo sam mamu mogao pitati. Ona svog brata nije poznavala. Rodila se etiri mjeseca prije nego to je on poginuo, ali ju nikada nije vidio. On joj je ostavio ime. Djed je htio da se zove Regina, ali je M. elio da mu se sestra zove po jednom drvetu koje raste u Bosni. Raste i u drugim zemljama, ali druge zemlje za nas nisu bile vane jer su u njima i djed, i ujak, i otac, i svi - samo odlazili ratovati. Otiao sam mami na radno mjesto. Moemo li biti sami pola sata? Ona se namrgodila i ve sam znao ta joj se vrti po glavi: priznat e da se drogira, da je nekoj curi napravio dijete, da je dobio etrnaestu jedinicu iz matematike, da je homoseksualac... Mahao sam kaiprstom lijevo-desno, premda jo nita jedno drugome nismo rekli. Sjeo sam. Sve je u redu, samo me malo pusti. Umjesto da se smiri, mama je bila jo uasnutija. Morao sam zapoeti da ne bi skoila kroz prozor i slomila nogu. Ja: Otvorio sam ormar. Mama: Moralo se to jednom dogoditi. Ja: Naao sam. Mama: ta? Ja: Sve.

Mama: I zemlju? Ja: Zemlja je s groba? Mama: Molim te samo jedno. Nikada joj nita nemoj rei. Ja: Znam. Tebi sam doao. Dio prie koji slijedi saznao sam tada, od svoje mame, a on glasi otprilike ovako. Kada je zavrio gimnaziju, onu istu u koju u pedesetak godina kasnije ja krenuti, moj ujak bio je mobiliziran. I kako je savreno govorio njemaki, a po svome djedu bio Nijemac, rasporedili su ga u jedinicu koja je formalno bila dio Wermachta, ali su je popunjavali nai ljudi. Poslali su ih u Slavoniju, a moj je djed panino poeo obilaziti grad, ii od poznatog do poznatog i od kancelarije do kancelarije ne bi li uspio osloboditi sina vojske. Meutim, od svih moguih veza upalila je tek ona komunistika. Jedan prijatelj, visoki eljezniarski inovnik, partijski ilegalac, rekao mu je kako bi se dalo srediti da M. pobjegne iz svoje jedinice i da e ga dva kilometra od baze prihvatiti bosanski partizani. Djed je smatrao kako je ideja sasvim dobra, no kad je plan ispriao baki, ona se uasnula. Prvo, nije vjerovala da joj partizani nee ubiti sina im ga vide u njemakoj uniformi, a ako ga i ne ubiju, izgubit e glavu u partizanskoj uniformi. Naime, inilo joj se kako je ipak sigurnije biti Neprijatelj. Djed ju je uvjeravao, ali nije pomagalo. Urlao je da se tresao stan, oajan jer ni sam nije bio siguran to treba uiniti, ali i jer je bio siguran kako bi se sve moglo zavriti, na ijoj je strani pravda i tko e dobiti rat. Mama naravno nije znala to je djed vikao, ali ja sam siguran da je vikao ba ono to mi je kao sasvim malom djeaku odurlao kad mi je priao priu o Drugom svjetskom ratu: Hitler je idiot. To sam rekao odmah 1939. Idioti gube ratove, ali ubiju vie ljudi nego to ti moe zamisliti. A onda je doao Paveli. Paveli je bio smee. Nau je djecu slao na Staljingrad i od nae djece je pravio zloince. Napravio je malu, smrdljivu dravu koja je izvrilivala iz velike vapske guzice. To je bio Paveli, a ja to znam i uvijek sam znao, ali od tog znanja nema nikakve koristi jer ti ono ne moe spasiti glavu. Mislim da je ba to baki vikao jer se i onda, u jesen 1971., tresla kua, jer je u licu bio crven kao partijska zastava, jer su mu usne poplavile i jer mu je moja mama prila, uhvatila ga za ramena, poela tresti i govoriti: Tata, smiri se, smiri se... Ali on se nije smirivao, nego je nastavljao urlati o Maksu Luburiu koji je kuhao ljude u kipuoj vodi i koji je djedova prijatelja, eljezniara, u martu 1945. ivoga odrao u kui strave na Skenderiji. Onda je mama poela plakati i ponavljati: Tata moj dragi, nemoj vie, ko Boga te molim... On se odjednom smirio, zbog suza, a ne zbog Boga, namjestio aljiv izraz lica i rekao: Pusti nas, enska glavo, vidi da priamo muke prie. Pa se okrenuo meni i apnuo: Nije politika za ene. Odmah se rasplau. Izuzetak je Golda Meir. Tada nisam shvatio da me je djed prevario; zapravo da mi je ispriao neku drugu priu od one za koju sam vjerovao da mi pria. Mama nije

plakala kao to ene plau u politici. To znam od otkria katulje. E, nakon to je vikao na baku i nagovarao je da prihvati partizanski plan, to je ona tvrdoglavo odbijala, moj djed poeo je ivjeti mjesece svoga intimnog pakla. Budio se nou, sav u znoju, uvijek s jednom jedinom milju, da se M. nee vratiti, a ako se i vrati, da e mu svi Pavelievi i Hitlerovi zloini biti na dui. Baka je brinula samo o jednoj stvari: da joj sin, svejedno kako, ostane iv. Tih mjeseci poela se moliti Bogu. Kako su primili vijest o ujakovoj smrti, jesu li plakali, jesu li vikali ili su jednostavno utjeli, to nikada neu saznati. Nekoliko mjeseci po osloboenju Sarajeva na vrata njihova stana dola su etvorica mladia u partizanskim uniformama. Baka je plakala, a djed je uvao lice u dlanovima da se ne raspadne kao keramika maska. Jedan mladi stavio je ruku na bakino rame i rekao: Nemoj, majko, plakati. Ima ovo dijete. Gledaj tu curicu. M. je svaki dan priao o svojoj maloj sestri. Moja mama, plavi barokni aneo, sjedila je na tuti u kutu. Jedinica u kojoj je bio moj ujak u svom je cjelokupnom sastavu dezertirala sedam dana nakon njegove smrti i prela partizanima. M. je tada bio jedini poginuli. Do kraja rata poginula su jo trojica. Ali oni vie nisu bili Neprijatelji. Djed i baka ivjeli su zajedno, nakon sinovljeve smrti, jo punih trideset godina, a da nikada nisu priali o M.-u. utjeli su pred drugima, a vjerojatno su utjeli i izmeu sebe. Ne traite od mene da budem tako banalan pa da kaem kako znam da je baka sebe optuivala za sinovljevu smrt. Vie nikada nije otila u crkvu, zaboravila je na boie i uskrse, a djed bi jednom godinje odjenuo sveano odjelo i iao u sarajevsku Katedralu, na ponoku. Nije imao sluha, ali je volio pjevati pjesme o roenju neumrlog Djeteta. Baka nije zakljuila da Bog ne postoji, ali je se On jednostavno vie nije ticao. To znai da je prestala vjerovati u njega makar i postojao. Djed je umro 1972., a baka je poela umirati u rano proljee 1986. Imala je rak na grlu i svakim je danom sve tee disala. Mene bi katkad zovnula po M.-ovu imenu. Bile su to omake na koje ju nisam upozoravao. Ili uope nisu bile omake. Ja sam tih dana bio njezin preivjeli sin. Poetkom lipnja dola je hitna pomo i odvezla je u bolnicu da umre. Tamo su joj razrezali grkljan, ali ona i dalje nije mogla disati. Gledala je pred sebe i sklapala ruke. Ja sam se smijeio kao da to sve skupa nije nita i kao da e sutra ozdraviti. Premda sam sve jako dobro znao. Smrt je dolazila podlo i nepravedno. Hvatala je moju baku za guu i iz nje istresala posljednje to je u njoj ostalo. To posljednje bilo je sjeanje na sina. Umrla je u noi izmeu petog i estog lipnja.

Kao i svaki starac, jo dok je bila zdrava govorila je o svome sprovodu. Traila je da ni za ivu glavu na njezinoj smrtovnici i itulji ne bude slika, ali se o sveenicima nije oitovala. Nitko je, naravno, nije pitao. Bilo bi glupo. Ipak smo joj, mrtvoj, doveli jednog sveenika i platili jednu zadunicu. Ne mogu vam objasniti zato. Moda zato da Bog, ako ga ima, postane bolji Tako je to formulirao jedan bakin prijatelj. Na njezin grob nisam odlazio ak ni na Dan mrtvih. Ne znam vam rei zato. Jednostavno mi se nikiada nije ilo. Bilo mi je krivo to je umrla, i to na grozan nain, pa mi se inilo da bi odlaskom na groblje odavao potovanje toj smrti. Meutim, nekoliko dana pred ovaj posljednji rat umro je otac mog prijatelja Ahmeda. I kad sam se vraao sa denaze, umjesto da poem prema izlaznoj kapiji odluio sam odetati do katolike parcele. Na nadgrobnoj ploi ispod koje su pokopani moj djed i moja baka sunao se ogromni crni pas. Sjeo sam do njega, a on je lijeno podigao glavu i gledao me polusklopljenih oiju. Ve mi dugo nije bilo vano to nitko ne vjeruje u moju prvu spoznaju i u to da se sjeam kako je na hodniku rodilita, as prije nego sto sam zaplakao, zalajao pas. Spustio sam dlan na njegovu glavu: Ti si taj aneo, je li tako? On je dvaput repom udario po mramoru i vratio se u san. Za njime je pola i moja ruka.

KAKO SAM POEO VIKATI U SNU Spremajui se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje rijei. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: Poznajem svaku kartu i zato odlazim. eir je zavrtio oko kaiprsta, nakaljao se posljednji put u Isakovu ivotu i iziao. Baki je rekao: Ti spavaj, ja sam dobro. Ve sam odavno dobro. A ona nije zaspala sve dok:nije umro,.Mami je rekao: Nema vie nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak, Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oi, a rijei zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao krii. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, uinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed. Tog je dana tetka Lola napravila kolae, stavila cijeli tanjur ispred mene, sjela preko puta, nalaktila se na stol i govorila: Jedi, sine. Ja sam jeo i strepio da e mi rei da je umro djed. Nisam znao to bih u tom sluaju morao uiniti. Prestati jesti kolae, rasplakati se, pitati kako je umro, mahati glavom i govoriti dc, dc, dc kao to je, vidio sam

to jer sam virio iz pajze, uinila baba Matija s Punte, ili bih trebao uiniti neto to nisam ni znao da trebam uiniti jer sam imao est godina i nikakva iskustva s posmrtnim poastima. Pojeo sam pun tanjur kolaa i bolio me je trbuh. Legao sam na krevet u spavaoj sobi, bile su sputene grilje, pa je izgledalo kao da je mrak. Vozio sam avion po tom mraku. Nisam radio brmm brmm brmm jer je avion bio nadzvuni pa se nije uo, nego sam prislukivao ta tetka Lola govori u kuhinji sa susjedima koji su doli i donijeli paketie kave, boce s rakijom i jo neto to nisam vidio. A je se namuija bidan, dobri jor Frane, Bog da mu duu prosti, rekao je Ante Pujdin. On je sad miran, ko zna ta sve nas eka, rekao je barba Kruno, admiral u penziji, Mali je sad kao siroe, dananji roditelji, boe ti mene sauvaj, to je od djeda nauio, nauio je, rekla je tetka Lola. Mene je i dalje bolio trbuh. vrsto sam stisnuo oi, prdnuo i zaspao. Nakon sedam dana iz Sarajeva su dole mama i baka. Obje su bile u crnini od glave do pete. Ja sam se pravio kao da je to normalno. One su se isto pravile kao da je to normalno. Plaio sam se da mama ne otvori temu i zato sam je izbjegavao po kui. Za baku sam znao da nee nita rei. Ona nikada nije zapoinjala priu, nego je putala mene da kaem neto, a onda bi nastavljala. ini mi se da je uvijek utjela o onome o emu nisam elio uti ni rijei. O djedovoj smrti moglo se samo utjeti, kao to se moe utjeti i o svakoj drugoj smrti. Nisam bio svjestan koliko je smrt rasprostranjena stvar i koliko se o njoj meu odraslima govori. Djed je svakoga jutra, usred grohotno-gromoglasna astmatiarskoga kalja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: uti, Franjo, ja u prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne priaju. Mislio sam da je to samo izmeu njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije vie od lutke u lutkarskome pozoritu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je uinila neto runo. Govorila je da e prije njega, a on je, eto, umro. Ne umire se ba sasvim svojom voljom, ali u svemu tome ipak postoji neto to ti je od volje i zbog ega ne bi trebao govoriti da e umrijeti prije nekoga ako nee. Poslije sam ve zaboravio na bakin sram. Vjerojatno zato to nisam primjeivao da se ona srami. Jednom smo bili u posjeti kod tete Mine u Dubrovniku. Mama je rekla: Ne znam da li mali zna. Ja sam se igrao s vrtnim patuljcima i pravio se da nita ne ujem. Teta Mina je utjela i gledala me. Najradije bi me upitala znam li da mi je umro djed, ali se nije usuivala. Djeci se ne postavljaju takva pitanja. Nesretnik je duu ispisao, rekla je mama teti Mini. Na Koevu su pogrijeili terapiju. Nisu mu smjeli davati laksative. Srce mu se pretvorilo u krpu, u staru

raspadnutu krpu za brisanje podova. Patuljak me je zloesto gledao. Osjeao sam se izgubljenim u ovom stranom svijetu. Dakle, bajke ipak ne lau: moj djed ostao je bez srca, a s prljavom, runom, smrdljivom kockastom krpom kakva stoji pokraj zahodske koljke. Htio sam zaurlati od uasa, ali ni to nisam mogao. Od tog dana kad god bih iao pikiti, plaio sam se da ne ispikim duu. Gledao sam u mlaz mokrae. Mokraa je bila bijela ili uta ili jako uta kad bih bio bolestan. Nisam znao kako dua izgleda, ali sam bio siguran da u je prepoznati ako bude izlazila van. Nije se pojavljivala danima. Pa mjesecima. Pitao sam baku kako izgleda dua. Ona je rekla da dua ne izgleda jer je to ime za neto to nema nikakvoga izgleda. A moe li se dua pokakiti? pitao sam, sve nastojei da doznam ono to me zanima, ali da ne otkrijem poetak prie, da ne izgovorim kako znam da je djed umro, niti da njoj dam povoda da neto o tome kae. Kako to misli moe li se dua pokakiti? pitala je i nije djelovala uzrujano. Pa pokaki duu i umre, pa te vie nema, rekao sam kao da se to podrazumjeva i kao da je ba neobino to ona o tome nita ne zna. Hoe rei, moe li se umrijeti u zahodu. Mislim da moe, ali se obino ne umire tamo. A gdje se obino umire? U krevetu i saobraajnim nesreama, a umire se i u ratovima i zemljotresima. A dua, ta bude s duom? Nita, dua nestaje. Kako moe nestati ono ega ima? Isto kao to se potroi marmelada, pa je vie nema. Je li dua nestane unutra ili izae van pa nestane? Gdje bi izlazila, nema gdje izlaziti, nije pas pa da izae. Nestane, vie je nema i fertig treka. Znai, dua se ne moe pokakiti? Ne moe, ne znam otkud ti tako neto. Stvarno mi je bilo puno lake. Pikio sam bez straha i vie nisam gledao u mlaz. Ako se dua ne moe pokakiti, tada se ne moe ni ispikiti. Mama je teti Mini priala gluposti. Kad je prolo est mjeseci od djedove smrti, baka i mama odjednom vie nisu nosile crninu. Bila je nedjelja, doli su tata i ujak. Stol je bio prekriven bijelim, sveanim stolnjakom, kao da se slavi roendan ili kao da se netko eni. Danas se sjeamo djeda, rekao je ujak. Ja sam se pravio kao da je to normalno i kao da ga se ne sjeam svaki dan. Moda laem kad se igram ustaa i partizana sam sa sobom jer nisam ustaa i partizan i jer nijedan ovjek nije dvoje, ali oni lau gore kada se danas sjeaju djeda, postavljaju sveane tanjure, betek i ae sa stopicom, hodaju po kui s kravatama i ne

skidaju cipele kad uu, ine sve ono to inae ne ine i lau da ga se ne sjeaju svakoga dana. Kako ga se ne bi sjeali kad je bio stalno tu, kad to nije bilo davno i kad jo nita nisu zaboravili, a njegov kiobran jo stoji pokraj vjealice s kaputima. Plaio sam se naina na koji lau. La je iva, mislio sam. Ona guta stvari i moe sve uiniti drukijim nego to jest. Prvo emo jesti supicu, rekla je mama. Tako je govorila uvijek kad bi se sjetila da sam ja tu. Kad se ne bi sjetila, tada bi psovala i priala sasvim ozbiljno. A onda emo jesti odoje. Donio sam ga s Pala, nema mu ni pet mjeseci, rekao je tata. Pogledao sam baku. Mirno je sjedila i puila. Ujak je priao o izgradnji brane u Sibiru. Srce mi je poelo udarati kao ludo. Svi su se mirno i staloeno prisjeali djeda ekajui da iz penice stigne to. To to je tata donio s Pala. To odoje koje je neto strano skrivilo, jer zato bi inae zavrilo u penici. Mislio sam da emo jesti bebu i bio sam siguran da je neemo jesti zato to je ukusna, niti zato to je obiaj da se u znak sjeanja na umrle djedove jedu bebe, nego zato da mene upozore to se moe dogoditi ako budem zloest. Preznojavao sam se dok sam jeo supu. Nisam vie uo o emu priaju. Bio sam sasvim sam, sa svojim srcem koje je lupalo s unutranje strane uiju i htjelo van. Kad je mama sklonila tanjure za supu i rekla a sada specijalitet, zatvorio sam oi. Pokuavao sam duboko disati, ali je unutra neto zapinjalo, kao da jecam. Pogledao sam i vidio veliki okrugli srebreni tanjur i u njemu izrezano peeno meso. Tata je uzeo vilicu, nabo najvei komad i stavio ga u ujakov tanjur. Manji je stavio u bakin, sljedei u mamin, a onda je pogledao u mene. Vidi kako si blijed. Vie soka od borovnice, vie cikle i vie mesa. Rekao je to i u moj tanjur spustio komad djetetova mesa. On nije ivio s nama. Mama i tata bili su rastavljeni, ali je dolazio jednom tjedno ili kad bih se ja razbolio od gripe, bronhitisa, prehlade, ospica, krzamaka, angine, proljeva i arlaha. Prislonio bi mi stetoskop na lea i rekao bi dii duboko, a sada nemoj disati, a ja sam disao duboko i nisam disao. Pretpostavljao sam da se tata i mama ne vole, ali mi nikada ne bi palo na pamet da tata donosi mrtve bebe i da ih mama onda pee. Zapravo to nije ni radio do tog dana kad smo se, onako svi zajedno, trebali sjeati mrtvoga djeda. Jeo sam to meso, ali mu nisam osjeao okus. Kad je baka rekla jedi tu salatu mislio sam se rasplakati, ali nisam jer me je bilo strah. Te sam veeri prvi put u ivotu vikao u snu. Kad sam se probudio, baka me je milovala po elu. Ali to vie nije bila ona, nije bila njezina ruka, niti je bilo moje elo, niti sam to uope bio ja. Nakon tog dana kad smo jeli odoje vie nita u mome ivotu nije bilo isto. Neko

vrijeme nadao sam se da djed ne bi dozvolio da jedemo bebe, a poslije sam shvatio da to sve skupa nema nikakve veze s njime i da je takav obiaj i da se tako svagdje plae zloesta djeca, zbog ega su jo zloestija djeca zavrila u penicama. Djedovu smrt nikad nisam spomenuo, pa niti nakon to sam, skoro sluajno, saznao da se odojetom zove mala svinja, a da se mali ovjek zove dojene. To vie nije bilo vano jer sam ve vikao u snu, vikanje se ponavljalo, razlozi nisu bili vani, niti za njih znam.

DJEVOJKA S BISERNOM NAUNICOM Rijei su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se raao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim naim sobama i po onoj najveoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi jo uvijek svoji i zato govorimo rijei iz veselja, rijei bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima ivimo i koje nanose bol. Samo rijei nita ne bole, u njima nema tuge, one nam nita ne oduzimaju i ne ostavljaju na same u mraku. Za moj prvi roendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku izmeu bake i djeda, izmeu kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su etali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam leao na krevetu, sasvim nepomian, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je izmeu mene i njih, tih paukova, vjena razlika, da u zauvijek ostati tu dolje, leei na leima i gledajui ih, i da mi nita osim rijei ne moe pomoi da im se pribliim. Rei u jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da nou, kada djed i baka duboko spavaju, ivim meu paucima i to e biti istina, to e biti rijei, u rijei svi vjeruju, i vie nee biti vano to sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skoiti toliko visoko da ostanem meu njima, u rijeima ja sam mogao sve i prije nego to sam ih znao izgovoriti. Imam tri godine, uim potpuno gol u morskome pliaku ispred nae kue. Cestom prolazi barba Kruno, vie a to radi jor Miljenko?, sretan sam to sam jor, iako znam da se on ali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on uje neto drugo, on misli da kaem javim jakove jer ne znam rei l i r, ali on ne zna da ja samo kaem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih tipaljki, ali ono to govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove. est mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, njegove tipaljke bile su slabe, pokuavao me je uhvatiti za prst, bio je strano ljut, ali

me je tipaljkama mogao samo pokakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu tipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga neto boli, nego kao da je i dalje strano ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, vie nego to sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Vie nisam znao je li i dalje ljut; traio sam rakove oi, ali ih nisam mogao nai, moda rak i nema oiju; osim to ne zna govoriti, moda on nita i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra ut; od jednog raka nastalo je mnogo komadia, ali se nisu micali. Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao ba nikakav trag da je tu nekad bio rak. Onoga dana kad je mama dola iz Sarajeva odluio sam joj pokazati rakove; ve sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su rijei za nju bile neto drugo. Sve to bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one rijei nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da ba svi ine isto to i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon to mu to samo kaem. Uzeo sam najlonsku vreicu i siao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vreicu, mama me je zvala, evo, jo samo malo, ali me nije pitala to to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igra, to je za nju kao da nita ne radi, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love. Uunjao sam se u kuu, otvorio ladicu u kojoj su stajali noevi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili ivi i poeli su trati po srebru; uskoro e ruak, mama e postaviti stol jer uvijek to radi kada doe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama vie, mama plae, tata, vidi ta je ono, djed baca novine, skae sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oi su joj velike kao oni najvei plavi ukrasi za bor, nee se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali inim neto to ona ne moe i to nikada nee moi, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje rijei ne bi mislila da su neto to ne postoji. A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plaim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smee svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske pei. To svjetlo plavo je kao noni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slino rijekama usred neke sivoute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti itav svijet koji tu gradi kue, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu ivi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje ive jo manji ljudi i jo manji djedovi koji isto tako

sjede u mraku, usred plavih i smeih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s jo manjim ljudima i jo manjim djedovima. Samo mi ne ivimo na neijem licu; mi ivimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strano. Nae su sobe u Drveniku pune slika. Veinu je naslikao dedo Lisse, djed moga roaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas ivimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oi pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kue na njima i ljudi koji u tim kuama ive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida nae kue na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da u ve ujutro biti izvan tih slika i da u gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da naveer ne zaboravimo da smo u Drveniku i da se ne iznenadimo kad opet izaemo van. Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva rije; izgovarao sam je gledajui njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otila u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teko jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla rei jer je mislila da u poeti plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smijeno; zato bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi neto rei, ali je tako daleko da se nijedna rije izmeu nas ne moe uti i samo e me gledati sve dok opet ne doe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo. U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona rije koja se nekom apne na uho i koju vie nitko na cijelome svijetu nee uti, rije koja postoji samo izmeu nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti oima onoga kome je namijenjena. ivio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plaila mraka kad bih se mraka plaio ja, ona bi sanjala stranoga crnog ovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjeala je sve to sam osjeao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna. Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo tetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije nita rekla, baka je ekala i osjeao sam da me hvata neki jad, ono od ega suze ne teku iz oiju, nego iskau iz njih kao krijesnice. Znao sam to sad baka misli; nije mi mogla rei kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad u se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije nita shvaala, za nju je

vrijeme prolazilo na neki drukiji nain, a slike i rijei su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako e ono to sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se jo inilo kako izmeu onoga to vidim i onoga to vide moji dobri i dragi nema razlike. Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoe li da kupimo, knjigu?... ta e nam ta knjiga?... Pa zbog slike... Ne treba mi, imam. je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se pria o slici zavrila. Nitko je vie nije spominjao jer je svim mojim odraslima nanosila bol o kojemu nisam nita znao, niti sam ga osjeao. Osjeali su se krivim to nisam ba svakoga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da e oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I moda su doista ve bili nesretni, samo to je njihova nesrea za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naih ivota, nego se ticala toga to nisu imali oi za tu sliku. udno mi je bilo to se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim sluajnim anelima da ga uokvire iznad moje glave. Bio sam u treem razredu osnovne kole kad sam prvi put otvorio teku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam naao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naunicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i udan: tristo dvije godine prije nego to sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako leim na leima u mranoj sobi, gledam pauke koji sasvim slobodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu. Vie nisam rakovima otkidao tipaljke, niti sam njihova tijela drobio po pliaku; pomirio samvse s tim da o njima nita ne znam i da im ne vidim oi, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukiji svijet ve sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka rije znaila ba to i svaka je mogla uplaiti i zaboljeti. Vie nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.

TA E REI MAMA ALLENDE estoga rujna poela je kola, uiteljica je rekla djeco jesen, olovke u ake, papir pred sebe i na posao. Pogledao sam kroz prozor u sunan ljetni dan, zato jesen kad nije jesen, mislio sam i poeo lagati: "Opalo je lie, iz oblaka curi kia, umoran pas vrzma mi se

oko nogu." Dalje nije ilo; nije mi padalo na pamet to jo uiteljica oekuje od jeseni i to bi joj se sve moglo podvaliti, digao sam ruku: drugarice uiteljice, jeste li ponijeli kiobran?... Molim?.,. Zanima me jeste li ponijeli kiobran... Zato pita? Pii sastav, nema jo puno vremena. Napisao sam: "Prola je uiteljica. Nije imala kiobran jer ga je zaboravila kod kue.. Ja sam je pozdravio i pitao: drugarice uiteljice je li ovo dola jesen. Potpisao sam se i predao rad. Uiteljica se iznenadila da sam tako brzo gotov; zapravo, nije se ba toliko iznenadila koliko je djelovala uvjerenom da sastav nita ne valja. Tek sam drugi razred i jo uvijek ne znam kako stvari u koli funkcioniraju: to je krae i s manje opisa, knjievno e djelo dobiti niu ocjenu. Mata, mati se prepusti, fantaziraj malo i zamiljaj, opisuj, nemoj rei jesen, nego kai zrela, bogata i rujna jesen, rekla mi je sutra nakon to mi je dala dvojku. Ali u mojoj mati ona nije zrela, bogata i rujna, nego je jesen i gotovo, opirao sam se. Popodne je zazvonio telefon, uiteljica, traila je moju mamu i rekla joj da sutra doe u kolu na razgovor. ta si uradio?, namrtila se je kao da e me zgromiti, nita nisam uradio, samo sam rekao da jesen meni nije bogata i uiteljica mi je dala dva... Ako u koli kau da je bogata, onda ti ima biti bogata, pedagoki je zakljuila mama, a ja sam otvorio enciklopediju Svijet oko nas, onu stranicu na kojoj je bila slika cirkusa: letaice na trapezu, lav skae kroz zapaljeni kolut, slon stoji na zadnjim nogama, a mukarac s ogromnim brkovima i u prugastome kostimu iznad glave dri velike crne utege. Bila mi je muka od jeseni i od prvog dana kole; htio sam ii u cirkus ili nisam htio ii u cirkus, nego sam htio nastupati u cirkusu, kao lav, slon ili irafa i osjeao sam se strano ogranien u svom ljudskom tijelu. Na alost, nisam itao Sartrea i jo nisam znao nita o egzistencijalnim tjeskobama. S njima u se upoznati tek kada ih vie ne budem imao jer u se sav pretvoriti u jednu egzistencijalnu tjeskobu, pa e mi jesen biti zrela, bogata i rujna, jesen za istu peticu. Televizijski dnevnik poinjao je u osam; u petnaest do osam crtani film, onda reklame, pa kazaljka sata koja se pune tri minute okree ekranom, globus-plee u ritmu simfonije i kozmike grmljavine, plove kontinenti, svijet poinje velikom Afrikom i malom Europom, nastavlja se dvjema Amerikama, velikim Tihim oceanom i Azijom, na kraju simfonije opet Afrika i Europa, pa lice Mufida Memije podvezano debelim vorom kravate, u rukama dri papir, najnovije vijesti iz Santiago de Chilea, predsjednika palaa jo nije pala, snage vojne hunte nadiru, trajk vozaa kamiona traje, Salvador Allende uputio je dramatian poziv svim ileancima i svjetskoj javnosti... Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U

neku ruku jesmo... A u koju ruku nismo?... U tu kojom mi mae ispred ekrana, pa nita ne vidim. Dobio sam jedinicu iz matematike i odmah sam je odluio preutjeti. Roditeljski sastanak je za petnaest dana. Toliko dugo mama nee znati. Ve sam se osjeao kao osuenik na smrt kojem je ostalo jo petnaest dana. Sreom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana .kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; to budem stariji, ono e sve bre protjecati, ubrzavat e se kao veliki interkontinentalni, meugalaktiki kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga vie neu uloviti, pa e bjeati daleko ispred mene i init e mi se kako je najvei dio moga ivota bio tada, dok sam imao sedam godina i da u i etvrt stoljea kasnije biti iskustvom sedmogodinjak koji je grekom upao u stroj za brzo starenje. Nakon to sam preutio prvu jedinicu, preuivat u i svaku sljedeu, sve dok se ne umorim i ne ostarim, dok ne zavrim kolovanje i dok mami na kraju ne dosadi da se bavi mojim jedinicama. Iz kole sam se vratio s tajnom. inilo mi se da bi mi mogli jedinicu s lica proitati; mama, istina, ne, ona ne ita ono to na mome licu pie, tata isto tako ne, on se ne usuuje itati jer dolazi samo posjetiti sina, ali baka, ona bi svakako mogla proitati, ali nju moje jedinice uope ne zanimaju. Ve je sjela pred televizor, skoro e osam, nervozno pui i eka poetak dnevnika. U predsjednikoj palai Monada ubijen je predsjednik ilea Salvador Allende, govori Mufid Memija, e jadna mu majka, kae baka, u palau ulazi brkati mukarac sa ljemom na glavi, Augusta Pinochet, kae Memija, svinja faistika, kae baka, tko je to, pitam, on je ubio Allendea, kae baka, a zato ga nismo branili?... A kako bi ga mi iz Sarajeva branili?... Tako, pozvao nas je?... ta pria, koga je pozvao?... Nas, mi smo u neku ruku svjetska javnost... E, u tu ruku u koju smo svjetska javnost, u tu ruku smo ga i branili, jadna li mu majka... Ko je majka Salvadora Allendea?... Ne znam, valjda, nesretna, nije iva... Zato ne bi bila iva?... Bolje je da nije iva ako su joj ubili sina... A da su ubili nju, je l' bi bilo bolje da on nije iv?... Ne, to je druga stvar. Sinovi trebaju nadivjeti majke. Pogledao sam svoju mamu. Ona uope nije gledala dnevnik. Sjedila je za kuhinjskim stolom i jela grah. Tek se vratila s posla, a moja mama bi najee po povratku s posla jela grah ili bi imala migrenu, pa bi bez graha otila u sobu, spustila rolete, legla i glasno kukala. Zato je ubijen Salvador Allende? pitao sam je. Spustila je kaiku u tanjur, nalaktila se i podboila glavu: zato to su ga ubili faisti. Sve mi je, naravno, bilo jasno, kad faisti ubijaju, onda ne pita zato ubijaju; ona me je gledala nekako puna ponosa, bila je mlada, a mlade mame su tih godina bile sretne kad bi im se sinovi

raspitivali za Salvadora Allendea. A mene od smrti nije hvatala jeza; smrt je u sebi jo uvijek imala neke privlanosti i jo uvijek je bila samo znak na licu svijeta, kao to je znak i jesen, zrela, bogata i rujna. Nisam znao nita o prizivanju smrti, niti sam bio praznovjeran, pa da znam kako smrt ne valja preesto spominjati i prizivati, ali ipak te veeri nisam pitao mamu hoe li umrijeti prije mene ili e kao Allendeova mama na televiziji gledati snimke iz palae Monada. Naravno, ako je Allendeova mama iva, a bit e da jest kad baka ve toliko strepi. Sve od ega je ona strepila, to se i ostvarilo. Dola je subota; mama je usisavala po kui, a ja sam se igrao plastinim pitoljem. Ne znam protiv koga sam ratovao, vjerojatno protiv Pinocheta, mama se sagnula i pokuavala usisati prainu ispod kaua; priao sam joj, prislonio pitolj na njezinu sljepoonicu i opalio. Ispustila je cijev od usisivaa, uspravila se, zapanjeno lice, mislim da e me udariti, nije me udarila, potekle su joj suze, istrala je iz dnevnog boravka, povikala mama, mama, baka je sjedila na terasi i itala novine, znao sam da sam uinio neto strano, ali sam isto tako znao da neu dobiti batine. Iunjao sam se u hodnik, na vrhovima prstiju doao do vrata terase i provirio. Mama je ridala, glava joj je bila u bakinu krilu, ona ju je milovala i govorila: neka, neka, smiri se, nije to nita... Kako nije, rodila sam monstruma. Vratio sam se u sobu, otvorio enciklopediju na stranici s cirkusom, ali nita nisam vidio, nisam mogao gledati, bilo mi je teko. Ako sam monstrum, bit e neto strano. Zato si ono uradio? pitala me je baka. Bili smo sami jer je mama bila na poslu. Zbog mame Allende... Kakve veze ima mama Allende s tvojom mamom, zato si pucao u nju?... Samo sam se igrao... ega si se igrao?..: ilea...Kako si se to igrao ilea da puca u svoju mamu?... Bio sam Allende... Allende nije pucao u svoju mamu, ta ti je! Baku nikada nisam vidio takvu; postala je strano ozbiljna, ali ne i ljuta, vie je bila onako ozbiljno tuna. Rekla si da je bolje ako Allendeova mama nije iva, ve sam sav bio u suzama. Rekla sam, ali Miljenko... Pa, ako si rekla, ta sam onda kriv, samo sam se igrao Allendea i samo sam htio da njegova mama ne bude iva. Nikada nisam bio tako neutjean. Nemoj plakati, Allende je bio dobar i nikada ne bi ubio svoju mamu... Pa zato ako je bolje da ne bude iva. Nisam ni primjeivao daje baka sa svakom reenicom sve oajnija.Sinovi ne ubijaju mame nikad, ni onda kad je to bolje, jer nikada nije bolje da sinovi ubijaju majke i molim te pusti me sad na miru s Allendeom, igraj se neeg drugog, igraj se partizana i Nijemaca, ubijaj njih ako ti je do toga, ali vie nikad nemoj pucati u svoju majku. Po podne je opet sve bilo u najboljem redu. Mama je zaboravila

da sam je ubio i mirno je jela grah. Nisam se vie igrao Allendea. ekao sam televizijski dnevnik, vijesti iz Santiago de Chilea, na nekom je nogometnom stadionu Pinochet gitaristu, Allendeovu prijatelju, odsijekao prste na rukama, a ja sam se tad zarekao da nikada neu svirati gitaru. Petnaestog dana, ba prije nego to e mama saznati za jedinicu iz matematike, uiteljica je u razred dovela novog uenika. Ovo je Ricardo, rekla je, on ne zna na jezik, ali e ga nauiti. Ricardo je sjeo u zadnju klupu, bio je sitan i crn; imao je kosu koja je bila toliko crna da ti se inilo kako je zapravo plava. Ricardo je iz ilea, upozorila nas je uiteljica na satu razredne zajednice, ali je sada i on iz Sarajeva, pa vas molim da se prema njemu ponaate kao da je oduvijek iz Sarajeva. Nisam razumio to to znai, iako sam shvatio kako je neto strano ozbiljno u pitanju Prije nego to Ricardo naui na jezik ja u nauiti kako se treba ponaati prema ljudima koji su oduvijek iz Sarajeva. To mi je bilo jako vano; zbog Salvadora Allendea i zbog mame Allende, pitat u ga je li iva mama Allende, ako jest onda emo se igrati palae Monada, Pinochet e opet ubijati Allendea, a Ricardo i ja emo ga spaavati. Samo da ujem to e mama Allende rei kad joj opet budu ubijali sina.

NEU LAFEN Netko ujutro pojede snove, proguta ih i usisa to malo bie mraka, bie zore, onih sati koji ieznu prespavani ili kao priprema za smrt, to vrijeme koje e sigurno doi i za sobom nee ostaviti nita, nijednu stvar, nikakvo sjeanje, nita to bi posluilo kao trag za kojim u poi kao to hrabri princ polazi u umu da tamo pronae neto izgubljeno to bi spasilo kraljevinu. Nekoliko trenutaka pred buenje malo bie mraka izlazi iz glave, srca i sobe i urno naputa svijet; u odlasku uvijek malo kasni, neuredno bie mraka, i zato poneto zaboravi, neto mu ostane i toga se sutra sjeam, imam ga kao svoj san ukraden od mraka i od njega tek otiloga; katkad mu ugledam crnu noicu dok bjei iz moje sobe, vidim kako za sobom vue koferie na kojima su naljepnice s natpisima Amsterdam, Berlin, Novosibirsk, Sarajevo... Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo, to drago sanjano mjesto, taj ogromni grad, najvei na svijetu jer je jedini, jer su mi samo etiri godine i jer u tim koferiima na drugi svijet odlaze snovi od prole noi koji e me jednoga dana doekati, tamo gore na nebu, na nebu kojega nema, doekat e mene kojega vie nee biti, u sobi kao ova,

ti snovi kao jedino pokustvo i trag. Ne volim spavati. Borim se protiv spavanja svim snagama, ali one jo nisu dovoljno jake, bakine ruke podiu me u zrak, love u naruje, baka govori, hajde, idemo schlafengehn, a ja viem da se ori kua, ori se naa ulica i na veliki grad: neu lafen, neu lafen. Njoj to nije vano; nosi me u sobu, stavit e me na krevet, i dalje viem neu lafen; vie ne ujem njezine rijei, ona me je izdala, ona ne razumije; misli da ja nita ne znam, da su moje suze - suze djeteta i da ono to govorim vrijedi samo kao pospano grintanje umornoga djeteta. Baka ne zna za uas koji nastupa kad me stavi u postelju i pokrije; prije nego to me je pokrila ja sam ve zaspao; tad ostajem sam i tonem u svijet koji je tu i u kojem je moja samoa najvea na svijetu. Kad me budete ostavljali, nee to biti nita; moete me sad ostaviti gdje vam je volja, samo u slegnuti ramenima jer nigdje neu biti toliko sam, niti e ijedan svijet biti tako tu kao to sam bio sam i kao to je tu bio svijet tih snova. Sa etiri godine ja sanjam ono o emu nita ne znam, sanjam sve uase i strane aveti, sve strahove koji e me u ivotu stii; sanjam sve ono to u jednom upoznati; gledat u ovjeka kako na ulici ostaje bez glave i tada u rei: gle, pa to sam ve sanjao dok je ovim istim gradom odjekivalo neu lafen, neu lafen, neu lafengen. Sanjam svake noi i pokuavam zavikati u svojim snovima, da me netko uje, da doe po mene i izvede me van, ali ne dajem glasa od sebe; utim kao to vjerojatno uti grob, moj grob ili neiji drugi, to je svejedno, ali utim i sanjam sve do jutra, do asa kada poinjem zaboravljati i kada se budim; baka me tada gleda, ja joj se smijeim, kao da niega nije bilo i nita se strano nije dogodilo. Ona govori: Blaena djeca, ona sve zaborave, niega se djeca nee sjeati i doista vjeruje u to, a ja sam samo zaboravljao svoje snove i budio se nasmijeen. Baka ide u Rusiju. Zato ne idem ja? Ne idem zato to sam jo mali. teta je malu djecu voditi na tako dalek put. To je za njih veliki trapac i velika muka, a korist im je zapravo nikakva. Ne idem jer bih zaboravio sve to bih vidio. To kau mama i baka; sjedim u kutu uvrijeen, govorim sebi - zapamtit u sve ovo i milujem malu sivu Volkswagenovu bubu. Vozit u jednom takvu, u stvarnom svijetu i na stvarnim ulicama, ali to jo ne mogu znati. etiri su mi godine i o svojoj budunosti ne znam nita jer se budunost jo nije dogodila. Jednom kad budem na pravoj cesti vozio pravu bubu, neu biti sasvim siguran to se zapravo dogodilo: jesam li porastao ili sam se toliko smanjio da sam mogao ui u onu malu sivu bubu koju sam sav oajan dodirivao onoga dana kad je baka odlazila u Rusiju i kad sam mislio: moram pamtiti, moram pamtiti, moram pamtiti... Jer ako ne budem pamtio, tada me nigdje nee voditi sa sobom, nikada neu ii

u Rusiju i nikada neu gledati sebe na arenim fotografijama s putovanja. Idemo spavati, rekla je mama; ja sam otvorio usta, htio sam neto rei, htio sam vikati neu lafen, ali ne mogu jer ona nije rekla pravu stvar, nije rekla schlafengehn, a bez toga nema niega, nema mene koji bih urlao; tu sam ja koji uti, poluotvorenih usta, uasnuta pogleda koji vie ne dodiruje ni jednu jedinu stvar; poloila me je na krevet, poljubila u obraz, rekla laku no i otila. Nisam mogao zatvoriti oi jer sam znao da e, ako ih zatvorim, uvijek ostati ovako i da se vie nikada neu boriti protiv spavanja, da u postati slab i nemoan i povjerovati kako postoje unaprijed izgubljene bitke i ratovi koji ne zasluuju ak ni suzu. Dok je baka bila u Rusiji, moji snovi nisu bili strani. Bili su samo tuni: po njima su plovili mali drveni brodii sa starim ribarima koji su na glavama imali slamnate eire moga djeda, plovili su i topuli ti siuni kaii, a dok su tonuli, starci se u njima ne bi ni pomaknuli; nestajali bi s povrine kao da ne osjeaju razliku izmeu svijeta iznad i svijeta ispod mora i kao da je ve sve svejedno u toj velikoj slanoj vodi koju sanjam i slana je kao to su slane moje suze kada ih poslije liem s ruke i dobro pazim da me tko ne vidi jer ako me vide da liem suze, tada e znati da vie nisam oajan. Tih dana budio sam se bez osmijeha. Mama je to primijetila i bila je oajna. Bio je to za nju krunski dokaz da baku volim vie od nje jer se, eto, baki ujutro smijeim. Boe, kako je moja mama mlada i kako samo nije pametna. Jednom e mi rei da mi je ova pamet, a da mi je dvadeset i osam godina, a ja joj neu rei nita da ju ne bih alostio, ali bih joj mogao rei ovo to u sad rei vama: Mama, kako si ti grozno glupa, glupa si, glupa si, glupa si, pa trebala si samo govoriti idemo schlafen, idemo schlafengehn, pa bih se i tebi ujutro smijeio i nikad se ne bi sjetila da te volim manje. Iz Rusije baka se vratila s mrtvom lisicom oko vrata. Lisica je imala staklene oi i plastinu njuku; jadna mala lisica; pitao sam baku je li i ona neije dijete nakon to mi je rekla da ne smijem ubijati mrave jer su i oni neija djeca. Baka mi nita nije odgovorila; kuhala je ruak i nije mogla odgovarati ba na sva pitanja, a meni su uvijek najzanimljivija bila ona na koja nije mogla odgovarati jer je kuhala ruak. Rusija je ogromna, rekla je, ogromna i hladna, i izvadila je iz torbe drvenu lutku u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, sve do este drvene lutke koja se nije mogla otvoriti, ali ja sam vjerovao da je i u njoj manja drvena lutka jer nisam vidio razloga da tako ne bude. Onda sam morao spremiti lutke jednu u drugu, baka ih je, onako sve u jednoj, stavila na noni ormari da jedno vrijeme tamo stoje kao

ukras, a poslije da zaboravimo na njih, spremimo ih u kartonsku kutiju i odnesemo na tavan. Kad ljudi umru, odnose ih u grobove, a kad umiru stvari, odnose ih na tavane. S tavana stvari jednoga dana odlaze za gradske deponije smea, ali to se obino dogaa tek nakon to u grobove odu ljudi koji su ih odnosili na tavane. Sa etiri godine znao sam samo za poetak tog dugog puta, znao sam za ljude u grobovima i stvari na tavanima. Baka me je opet nosila na spavanje. Rekla je idemo schlafen, idemo schlafengehn, a ja sam zavikao neu lafen, a ona je rekla pa ti si ostao isti, a ja mislila da e biti veliki kad se vratim iz Rusije. Htjela je zvuati prijekorno, moja baka, a zapravo je bila tuna. Ja nikada neu biti tako velik kao to bi ona htjela i nikada joj neu ispriati ono to se tada dogaalo, niti u joj rei da se svega sjeam, da nita nisam zaboravio i da me je trebala sa sobom voditi u Rusiju, ja nita od toga neu stii jer e baka umrijeti i otii u grob, a mi emo za njom oistiti stan da bi smo jednoga dana mogli oistiti i tavan. Te noi opet sam sanjao strane snove, opet sam elio vikati, ali nisam mogao i opet je odnekud dolo malo bie mraka i odnijelo ih prije nego to sam se probudio, ali je za njim ipak ostalo neto. Ostao je san o stranom crnom ovjeku koji mi se iz daljine, s poetka ulice, pribliava i vodi velikog crnog psa. Mislio sam u svome snu: vidi, to je strani ovjek, on e uraditi neto nakon ega me vie nee biti ili e me jako boljeti, ali ono je veliki crni pas, on e tad pojesti velikog crnog ovjeka, pa e doi jo vei crni ovjek i voditi velikog crnog psa, a on e pojesti jo veeg crnog ovjeka nakon to jo vei crni ovjek uini da mene jako boli ili da me vie nema. Probudio sam se nasmijeen. Tog dana ili smo u Drvenik. Tamo nas je ekao djed. Poljubio je baku, iako to inae nije inio. Poljubio ju je jer se vratila iz Rusije. Nauio sam da ljudi ljube jedni druge nakon to se vrate s nekog jako dalekog puta ili nakon to se dugo ne vide. Dok sam ja bio u Sarajevu, a baka u Rusiji, djed je stekao novoga prijatelja. Priao nam je o njemu dok smo ili prema naoj drvenikoj kui. Pria ide ovako: djed je bio u etnji do Zaostroga i htio je sjesti na klupu da se malo odmori, ali je na klupi ve sjedit njegov budui prijatelj. Djed je pristojno upitao je li slobodno, ali on ga nije razumio. Onda ga je djed to isto pitao na njemakom, budui prijatelj mu je odgovorio i tako su se upoznali. Zove se Ralf, Amerikanac je i ima velikog njemakog ovara; djed misli da je Ralf pijun, ali mu to ne smeta; svi se mi bavimo svojim poslom, samo je vano da taj posao obavljamo kako treba. Ralf je sada u Makarskoj, a popodne e nam doi u posjetu. Oko etiri doao je veliki crni ovjek, a vodio je velikog crnog psa. Pruio mi je ruku, ozbiljno se rukovao kao da sam ja odrasli i kao

da zna da volim kad se sa mnom rukuju kao sa odraslim, a onda sam poao prema psu, djed je rekao ekaj!, stao sam, Ralf je priao psu, neto mu apnuo na uho, mahnuo mi rukom, pas se zvao Donna, sjeo sam ispred Donnine glave, spustio joj ruku na elo, rekao Donna, ti si Amerikanac... Donna je ensko, ispravio me je djed, Donna, ti si prva Amerikanka koju poznajem i ja te volim. Svi su se nasmijali. Baka je Ralfu na njemaki prevela ta sam ja rekao. Ralf se smijao kao din iz bajki ahahahaha... ahahahaha... ahahahaha. Donna me je gledala, njuku je naslonila na kuhinjske ploice, mirkala je i ja sam znao da i ona zna i da razumije zato je volim. Sjeala se moga sna jer sam ga se i ja sjeao. Ona je bila u mome snu, ali nije spavala, pa joj malo bie mraka nije ni moglo mene odnijeti iz sjeanja. Donna jede strane crne ljude, a ja to znam. Ali, kako e pojesti Ralfa, pa on je djedov prijatelj, crn je, ali nije straan. Tada sam bio siguran da je djed u pravu: Ralf nije strani crni ovjek. Ralf je pijun. Sutra smo s Ralfom i Donnom ili u Dubrovnik. Vozili smo se u Kadilaku koji je, kada ga gledate iz daljine, izgledao kao od srebra, ali nije bio od srebra, nego je bio od lima kao i svi drugi auti. Kadilak klizi kao laa, baka je rekla tetki Loli kad smo doli u Dubrovnik. Ja sam sjedio ispod trpezarijskoga stola, ispred mene je leala Donna. utjeli smo tako: ona jer psi ne govore, a ja jer sam u tom trenutku bio onaj princ s poetka prie, bio sam gospodar beskrajnoga kraljevstva i vie niega nije bilo to nije moje. Sjedio sam i ekao da Donna uini neto, da se naseli u moje snove i uini me njihovim gospodarom. Dugo u vjerovati da me je Donna tog dana prevarila i da nije uinila nita. Ralf i Donna doli su i dogodine, a onda je Ralf poeo slati razglednice sa svih strana svijeta, iz dalekih gradova i s otoka za koje nitko od nas nije uo. Ispisivao je pozdrave djedu i baki i uvijek ponavljao da Miljenka pozdravlja njegova amerika prijateljica. Nakon to je posljednja razglednica stigla prije est mjeseci, baka je pitala: ta je s Ralfom, dugo se ne javlja? Djed je slegnuo ramenima i uzdahnuo. Opet je prolo est mjeseci, a baka je ponovila svoje pitanje. Nakon to je prolo etiri puta po est mjeseci djed je rekao: A moda je Ralf umro, ko zna, nije imao nikog svoga, sigurno je umro u nekom od hotela u nekoj od zemalja. Pomislio sam tada: a ta je bilo s Donnom i nadao se dugo da e se jednom negdje pojaviti, barem u snovima, moja amerika prijateljica. Vjerujem da u to misliti zauvijek. Kad budem vidio ljude koji e nasred ulice ostajati bez glava, tek tada u znati da me je samo Donna spasila od takvih snova.

OVO DIJETE NIKAD NE PANIARI Ve je lipanj, moj roendan bio je prije sedam dana, a juer sam otkrio svijet prelomljenih sjena. Bilo je to ovako: Doputovali smo u Drvenik, baka i ja, i im smo doli, ona je rekla hajde ti, igraj se, a ja sam znao zato me odmah tjera; sad e podignuti telefonsku slualicu, zvat e tatu u Sarajevo ili e zvati ujaka ili e zvati nekoga drugog s kime e voditi ozbiljan telefonski razgovor, nekoga tko je zabrinut kao i mi jer je mama dan nakon moga roendana otila u Ljubljanu, na operaciju. Tata je rekao nije nita strano, mama je nainila dvije otre bore, dvije usjekline izmeu oiju i rekla nikad se ne zna, moe se to pretvoriti, moe podivljati, tata je rekao zato i ide u Ljubljanu da se ne bi plaili da e podivljati, baka je pitala pa ta je zapravo to, a tata je rekao nita, sasvim mala ranica na grliu. Sjedio sam ispod stola, pravio se da gradim od lego kocaka dvorac za kraljicu Zaboravku, ali nisam gradio nita, nego sam prislukivao i pokuavao neto razumjeti. Umjesto da razumijem, raslo je to veliko hladno i uplje u grudima, ispod one kosti gdje je disanje i gdje je kucanje srca. To veliko neto nisam poznavao jer nije bilo sastavljeno od strahova koji su bili moji, niti od krivnje zbog neega to sam uinio. Bilo je to neto novo i tue, o emu nisam mogao misliti jer se nije imalo to misliti, ali sam ga osjeao kako odguruje moje kosti i iri se, veliko hladno i uplje, a onda se pretvara u mrtvi zrak i sjenu koja nije samo moja nego lebdi od velikih srca bake, mame i tate i natrag do moga srca, koje je, eto, tako postalo srce koje s drugima dijeli strane i ozbiljne stvari. Ranica je mala rije, kao auti, kockica i kameni, ali ona znai neto strano. Ranije nije bilo takvih rijei: sve malo je do ranice bilo bezazleno i drago, sitno u oima i milo iza pogleda, a sada se promijenilo. Promijenilo se dan nakon moga roendana dok sam prislukivao baku, mamu i tatu. Doao je kraj malim stvarima i njihovoj dobroti: svijet se vie nee sakrivati u deminutive i ivjeti u njima svoj mali izgubljeni raj, u kuicama sagraenim od lego kockica, na sitnim otomaniima iznad kojih su se zauvijek rasprili snovi tajnih princeza. Baka sada telefonira. Mislio sam o tome dok sam koraao uz kamene dalmatinske kue; ba sam koraao, a ne iao; uivao sam u koraanju i htio koracima pogaziti ono to mi se vrzmalo glavom. Mama je otila daleko, ak u Ljubljanu, u bolnicu, na operaciju. U bolnicu se ide po zdravlje, a ne po bolove, govorio je tata kad su me vodili da mi vade krajnike, ali zato se krajnici vade u Sarajevu, a

zbog ranice se ide u Ljubljanu? Zato to je ranica neto toliko strano da se mora otii jako daleko, kao u onoj bajci u kojoj su po sreu odlazili iza sedam gora i sedam gradova, da bi se nalo zdravlje. Ali toliki put ne zavrava uvijek sretno kao u bajci: bajka i jest bajka jer je pria o sretnome zavretku, samo to sretnih zavretaka ima malo i ljudi uglavnom ostaju izvan bajki. Ne mogu svi stati u njih. U bajkama ima mjesta za nekoliko starih kraljeva, njihove dobre, loe i pametne keri, za kraljicu i par vjetica, ali ne i za ljude, njih milijune milijuna; nema mjesta ni za moju mamu koja nije ni kraljica ni princeza, nego je samo obina mama koja radi u raunovodstvu, boluje od migrene i pjeva subotom, sva u pari i vodi, dok na ruke pere ve koji se ne smije stavljati u mainu. Ako je mama otila tako daleko, ak u Ljubljanu, ona je sasvim izgubljena i, nikada se nee vratiti jer njezin ivot nije bajka; ona je nainila dvije bore izmeu oiju i vjeruje da ranica moe podivljati. Moja mama nije Snjeguljica, Pepeljuga i Zaboravka. Ona se nee vratiti iz Ljubljane, nego e ostati tamo zauvijek i vratit e nam je mrtvu kao to, mrtve vraaju ljude koji u bolnicama ne nau zdravlje jer se zdravlje esto zagubi u bijelim hodnicima i zelenim kotlovnicama, u mirisima kloroforma, etera i bolnikoga alkohola, tamo gdje sav zrak mirie na zabrinutost. Mislio sam tako i poeo sam pratiti svoju sjenu. Ila je asfaltom malo iza mene, vidio sam je krajem oka i nisam htio za njom okretati glavu. elio sam je gledati onako sluajno, da nita ne promijenim, a da je ipak vidim. Kad sam se malo primaknuo bijelom kamenom zidu, pola sjene nestalo je s asfalta i penjalo se uz kuu. Do trbuha sam plovio asfaltom, a grudi, vrat i glava, ili su kuom. Moja sjena se prelomila, iako sam ja bio cijeli. Vidi, sjena ipak nije slika ovjeka koja ga uvijek prati i ocrtava svaku njegovu kretnju i sasvim mu je ista. Sjena se prelomila, a ja to ne bih ni osjetio da je nisam gledao. Ona me i dalje prati, samo to njezin ivot vie nije i moj ivot. Okrenuo sam se i koraao natrag. Sjena je ila malo ispred mene. Nisam se odmicao od zidova i ostavio sam je prelomljenu. Poao sam kui. Baka je valjda zavrila s telefoniranjima. Mama se probudila iz narkoze, rekla je. Nema vie ranice?... Nema, ali ta ti zna o tome? Opet si neto prislukivao... Nisam, ali sam uo... Ne smije sluati razgovore starijih... Zato? Zato to su bezobrazni?... Ne, nego zato to ih ne razumije... Kada u ih razumjeti?... Jednoga dana, onda kad odraste... Jesu li ba svi tako strani?... Ko je li tako straan?... Jesu li svi razgovori odraslih tako strani kao vai razgovori?... Ne, nai razgovori nisu strani, ali ih ti ne razumije... Razgovor o ranici nije straan?... Nije, to je samo razgovor o bolesti... Zato smijem sluati razgovore o mom bronhitisu, a ne smijem sluati razgovore o ranici?... E, nee mi vie sluati ni o bronhitisu, vrae

jedan, vidi kako si se uprljao, idi peri ruke, idi umij se i nemoj da te vie vidim takvoga, hvatala se baka za okvire naoala, kao to se uvijek hvatala kad bi htjela pokazati da je ljuta. Leao sam pokriven do vrata, gledao u strop i sluao njezin glas. itala mi je Bijelog onjaka. Svake veeri po deset stranica. Ve smo stigli do polovine knjige. Bijeli onjak je vuk koji razmilja i osjea i kojem se u ivotu dogaaju strane stvari upravo zato to razmilja i osjea. To nije bajka i zato se plaim da nee biti sretnoga zavretka, ali danas ne pratim bakin glas, ne pamtim reenice i ne osjeam se kao Bijeli onjak, a da bih sluao priu o Bijelom onjaku, moram se osjeati kao Bijeli onjak jer je bez toga pria nemogua. ovjek se u bajkama ne osjea kao princ, princeza, stari kralj, hrabri vitez ili Zaboravka, niti se u basnama osjea kao lisica ili gavran, ali se u pravim priama mora osjeati kao Bijeli onjak da bi mogao razumjeti to se Bijelome onjaku dogaalo. Bajke i basne su izmiljene, a prave su se prie stvarno dogodile. Ako se nisu dogodile, onda e se dogoditi kad ih budemo sluali ili kad jednoga dana nauimo itati, pa ih budemo itali. Dogodit e se ba nama, onoga trenutka kad pria bude proitana, a za tako neto potrebna je velika hrabrost jer prie nemaju uvijek sretne zavretke i jer ovjek mora ubiti strah da bi ivio u prii. ivot u prii ljepi je od ivota u ivotu jer se u prii dogaaju samo vane stvari i jer u priama nema onih dana kad se ne dogaa nita i svijet je obian kao to su obini bijeli datumi u zidnome kalendaru. Hoe li mama doi iz Ljubljane prije kraja Bijeloga onjaka? prekinuo sam baku u itanju. Mislim da nee, imamo jo osamdeset stranica, a to je osam dana. Mama dolazi tek za petnaest... A smije li se kraj knjige znati prije nego to je proita?... Smije, ali onda knjiga nije zanimljiva... Jesi li ranije itala Bijelog onjaka?... Jesam, najmanje pet puta... I uvijek bi zaboravila kraj?... Ne, ne bih ga zaboravila, ali mi se inilo kao da ga ne znam i kao da se kraj moda moe promijeniti... Ne bih volio da se Bijelom onjaku dogodi neto loe prije nego to mama doe iz Ljubljane... Zato misli da e mu se dogoditi neto loe?... Pa zato to se dobre stvari moraju dogaati samo u bajkama. Inae ne... Ko ti je to rekao?... Niko mi nije rekao. Sam znam... Ja nisam znala... Pravi se da nisi znala... Ne, ozbiljno nisam znala. Nikad nisam mislila o tome... A jesi li mislila o tome zato se prelome sjene, pa do pola ostane na asfaltu, a od pola si na zidu? Baka me je pogledala, sklopila knjigu i rekla da je pospana. To je bilo udno. Ona nikada nije bila pospana prije nego to bih ja zaspao, a za poslije ne znam jer bih ve spavao kad bi ona lijegala u krevet. Ove veeri sve je bilo drukije. Baka se plaila da mama ne umre, a ja sam to znao. Tano sam znao to ona misli. Ako mama

umre, ostat emo sami, ona, djed i ja, a oni su stari; stari ljudi plae se biti sami s djecom jer im se ini da e jednom zatvoriti oi, recimo za nedjeljnog popodnevnog odmora, i da ih vie nee otvoriti, a djeca e tada ostati sama, uzaludno okretati telefonske brojeve, dozivati susjede i na kraju ostati zauvijek sama pokraj usnulih djedova i baka. Djeca ne smiju biti sama jer je samoa neto odraslo; rastemo da bismo jednoga dana mogli ostati sasvim sami i da se zbog toga vie nitko ne mora brinuti. Mislila je tako baka i pravila se da je zaspala prije mene. Na kraju je stvarno zaspala. U snu je puhala kao veliki mi. Udahnula bi zrak kroz nos, a onda ga punula kroz usta. Stvarno se ulo to pu. Samo je ona tako spavala. Znam to jer sam sa svima njima ve spavao u istim sobama i pokraj svih bivao budnim. Mama je spavala tiho, ali je jednom izgovorila rije u svome snu. Pitao sam je ta si ono rekla noas i pogledala me kao da je dola s jedinicom iz neke svoje kole. Ni ona se nije sjeala svojih snova jer je i njoj dolazilo ono malo bie mraka. Tata je spavao mljackajui i krguui zubima. Njegovo je spavanje smijeno; kao da se trudi nekoga zabavljati spavajui ili mu netko ne bi dao da spava kad ne bi bio smijean. Ujak je grozno hrkao, pa sam cijele noi bio uasno ljut na njega. Ali ba nitko nije spavao puckajui, ak ni djed koji je s bakom ivio pedeset i neto godina i govorio je da u tom vremenu ljudi moraju postati jako slini jedno drugome, ali on je spavao kaljui jer je bolovao od astme. Tako se ulo i posljednje pu. Prolazilo je vrijeme, jako dugo vrijeme, ekao sam novo pu, ali ga nije bilo. Nije me ba uhvatio strah, ali ne mogu rei da mi je bilo jako prijatno. Baka je, istina, disala, znai iva je!, no to nikako nije bilo dovoljno. Uplaio sam se da joj nije dobro. Sjedio sam na svome krevetu, bio bih najsretniji da je sada probudim, ali zbog neega to nisam smio. Treba izdrati sve ovo jer samo tako stvari mogu poi na dobro. Ne smije se paniariti, joj pa ona ne die, ili se ne vidi jer je mrak, ne znam, ali nekako se vie ne mie, evo sad u vikati, ne smijem vikati, ako budem vikao, mama se nee vratiti iz Ljubljane, baka se nee probuditi, ostat u sam prije nego to odrastem, a to se ne smije jer djeca ne smiju biti sama kao to se ne smiju ubijati mravi, ne smije se prelaziti cesta a da se ne pogleda lijevo i desno, ne smijem vikati, to bi se zvalo panika, a ja nisam paniar, ovo dijete nikada ne paniari, hvali me mama prijateljicama s posla, kad to kae, sva sija, moja mama koja je sada u Ljubljani, ovo dijete nikada ne paniari je najljepe to ona o meni zna rei, a ako sad budem vikao, ona to vie nee govoriti, postat u obino dijete, tue dijete o kojem se nita ne moe rei i

pokvarit u onu priu iz Dubrovnika kad sam imao samo dvije i pol godine i kad me je Nano izgubio na Pilama, a ja sam mirno otiao do tete Lole, do njezina stana, preko cijeloga Straduna, pa iza crkve svetoga Vlaha i kucao na vrata, otvorila je baka, pitala gdje je Nano? a ja sam rekao Nano se izgubio i za svaki sluaj napomenuo da nisam ja kriv to se on izgubio. Tada su svi bili ponosni na mene, a mama je prvi put rekla ovo dijete ne paniari; kad smo se vratili u Sarajevo, ispriala je i tati kako se Nano izgubio, a tata je rekao sinina moj i tako se poela iriti legenda koja traje do evo ove noi kad bih najradije zaurlao, ali ne smijem da ne bih ovu priu i ovaj ivot, cijeli ovaj svijet sastavljen od mame u Ljubljani i bake koja ne die u mraku, jednostavno sruio kao to ruim Zaboravkin dvorac kad mi dosadi. Onda u Dubrovniku uinio sam neto runo. Nisam se rasplakao nasred Pila kao to to ine druga djeca, a nisam jer me je bilo strah plakati pred toliko nepoznatih ljudi i jer me je bilo sram to sam ostao sam. Drugi bi plakali, ne bi se plaili i ne bi ih bilo sram. Strah i sram nisu dobre stvari i bolje se rasplakati. To je svakako hrabrije. Nisam to mogao jer sam kukavica i zato sam iao sam k teti Loli i uinio sam sve da se sjetim puta koji sam uvijek prelazio s nekim. I sjetio sam se. To je bio najdui put koji sam preao u ivotu. Kad budem imao hiljadu godina kao stari kralj, ni tada neu prei dui put jer kad ima dvije i pol godine nijedan nije tako dug kao put od Pila do crkve Svetoga Vlaha. Vidi, a o tome ranije uope nisam mislio! Uivao sam jer su vjerovali da sam dijete koje nikada ne paniari, a zapravo se samo jako plaim i strano me je sram, pa onda prelazim puteve koje ne prelaze djeca koja plau pred gomilom stranih ljudi. Ali ni moja mama, ni ona nije tako velika, manja je od bake, djeda i tate; ona se isto tako srami i stalno ju je neega strah; sve nas maltretira svojim strahovima, a najvie mene, i svi je volimo kad se srami, iako je sram neto jo gore od straha, ali je lijep za gledanje. Mama bi se kao i ja sama vratila da ju je Nano izgubio na Pilama; vratila bi se koliko god to bilo daleko, to sigurno znam jer se strah i sram lako upoznaju, puno lake nego hrabrost, i zato mamu bolje poznajem nego sve druge i zato uvijek znam to ona moe, a to ne moe uraditi. E, ako bi se sama znala vratiti s Pila, vratit e se i iz Ljubljane. Ljubljana je puno blie jer je mama puno odraslija od mene i vratit e se lako; nju je strah i sram i zato ne moe ostati u Ljubljani, ne moe umrijeti, ranica joj ne moe nita, niti za nju vae pravila velikih ljudi. Zbog sramljivih i straljivih postoje bajke jer oni prelaze sedam gora i sedam mora samo da se ne bi plaili i sramili. Odahnuo sam. Lice mi je mokro; mokra su mi lea i trbuh. Ako

sam i plakao, nisam plakao niz lea, to mi stvarno svi moraju vjerovati. I baka mi mora vjerovati. Die li ona? Nita se ne vidi, ali ako die, rei u joj ujutro da je s mamom sve u najboljem redu. Zapravo, neu joj nita rei jer mislim da ne bi razumjela, kao to nije razumjela ni ono s prelomljenim sjenama; to sa sjenama ve sutra u joj pokazati, a mamu e morati sama ekati, morat e se brinuti svih petnaest dana dok se mama ne vrati iz Ljubljane, a onda u joj rei da sam sve vrijeme znao, rei u to svima, i tati, i ujaku, i svim zabrinutima kojima se telefonira kad ja nisam tu, rei u i baki, i mami jer sam samo ja znao, jer samo ja znam da se ona mora vratiti. Sutra nastavljamo s Bijelim onjakom; hrabar sam za svaki tuni i nesretni zavretak. Jo samo da baka kae pu, pa u zaspati. Prvi put nakon nje.

DA SE NIKAD NITA NE DOGODI ivjeli smo od praznika do praznika u veselom i sreenom svijetu, ponekad bolesni od vruih djejih bolesti i od velikih bolesti za odrasle, u svijetu u kojemu je svaka stvar imala svoje mjesto i za sve se znalo tano vrijeme; nemoj trati pred rudo, govorila je baka, a da nismo znali to je rudo, ili su neki ipak znali, ali nisu htjeli rei i sakrivali su to rudo od mene koji sam trao jer je vrijeme tako sporo prolazilo; nisam ga mogao ekati, morao sam uriti, prestii ga i preskoiti dane koji nisu niemu sluili jer nisu bili dani praznika. Tih godina sladoled se nije prodavao zimi. S prvim velikim novembarskim maglama nestalo bi ga iz slastiarnica i pojavljivao se tek u aprilu. Zato se sladoled ne jede i zimi? Zato to od sladoleda boli grlo. Vodili su rauna o nama: da ne budemo bolesni bez razloga i da svaki dan dobije svoje mjesto u kalendaru, da nijedan ne ostane izvan godinjih doba i da ne pomislimo kako smo sami i ostavljeni, naputeni kao one daleke zemlje o kojima smo sluali na radiju. U tim zemljama ginuli su neki mali vojnici kosih oiju; u jednoj su ruci nosili svoju malu puku, a u drugoj svoje siuno dijete. Tako su ginuli i ostavljali za sobom svoje male kosooke ene da licu prinose dlanove i tuguju na svojem smijenom nerazumljivom jeziku. Smijem se kad god na televiziji vidim male kosooke majke pored svojih mrtvih malih mueva. Sajgon i Hanoj imena su prvih komedija u ivotu. Sriem ta slova i smijem se ko lud; ti ljudi ne izgledaju kao mi, pa ne vjerujem da ih neto boli ili da su stvarno tuni. Rijei tuge moraju zvuati tuno, a suze moraju biti kao kapi kie, sitne i sjajne.

Njihove rijeci nisu tune, a suze na njihovim malim licima su prevelike i smijene, kao lane suze klovnova koje sam vidio u cirkusu. Samo ekam da mama i baka odu iz sobe da gledam Sajgon i Hanoj i smijem se. Kad su one tu, ne smijem se smijati jer bi mama pomislila da sam lud, a baka da sam obijestan. Ludilo i obijest u naoj su kui strogo zabranjeni. Iz obijesti se raaju velike nesree; obijesna djeca svoje roditelje smjetaju u starake domove i ne misle da e i sama ostariti i da e i njih njihova djeca tjerati u starake domove; baka i mama plaile su se obijesti i ludila jer su se one rodile stare sa strahovima koje nisam razumio, ali sam znao da u ih jednom dobiti na dar; bit e to onoga dana kad me proglase odraslim i kad prvog luaka budem obiao u irokome luku jer je ludilo zarazno kao to su zarazne sve bolesti i nesree u ovome gradu. Kad odraste i bude imao svoju kuu i svoju djecu, tada radi ta hoe. U mojoj kui nee. Baka je voljela male kosooke majke i pravila se da ih razumije. Naroito oprezan postajem pred praznike: Novu godinu i moj roendan. Tada se ne smijem niti kad ostanem sam, nego poput anela s bakinih razglednica utim, trepem i zagledam jesu li mi ve izrasla krila ili moram jo ekati. Nikad ne znam to u od njih dvije dobiti za roendan i Novu godinu, iako su bakini pokloni uvijek bolji. Ona mi kupuje knjige, enciklopedije i slikovnice, a mama uvijek poklanja praktine stvari. Praktine stvari su one stvari koje bi ti i inae morali kupiti, ali umjesto da to uine bez mnogo pompe, ekaju da dou praznici i donose ti ih onako umotane u sjajni papir i oekuju da im se raduje. A tko bi se jo mogao radovati arapama, gaicama, potkouljama i cipelama za zimu? Mama misli da bih se morao radovati njezinim poklonima. Ako se ne radujem, znai da sam obijestan. Njoj nita;nije obino, pa joj obine nisu ni arape, nego za sve postoji neko udo, sve se u ivotu treba zasluiti i oko svega pomuiti. Ako biste sluali nju, povjerovali biste da e ovjeanstvo ostati golo i boso ako svojoj mami kae kako potkoulje i cipele ne slue da budu roendanski pokloni. Ipak se pravim kao da se radujem njezinim poklonima jer ako to ne inim, ona se ljuti i poinje me odgajati. Kad joj doe vrijeme odgajanja, to je puno gore nego kad je uhvati napad migrene. Mama me tada odgaja po knjigama koje se zovu "Vi i vae dijete" i "Vae je dijete linost". Kupila ih je od trgovakog putnika, itala ih mjesec dana i vrsto odluila da e me odgojiti. Sreom, ona nema vremena da se te odluke dri, pa ako je ne podsjetim, mama sasvim zaboravi da me je odluila odgajati. Odgajanje se sastoji u tome da se mama namrgodi i po deset puta ponavlja istu reenicu i neto trai od mene, ali mi nikada ne kae to zapravo trai. to ja manje razumijem, to je ona zadovoljnija jer tada

misli kako je stroga, a bez strogosti nema odgoja. Strogost je kad uti, govori Da, klima glavom i nita ne pita jer nita ne zna pitati kad nita ne razumije. Tata za praznike poklanja eljeznice koje se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, autoputove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, gradove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, kemijske kabinete koji se sastoje od hiljadu malih dijelova. Onda sjednemo na pod dnevne sobe, otvorimo kutiju, tata se uozbilji i pone se eati iza uha, rasporeivati po ilimu male dijelove, ja ga gledam i smijean mi je kao male kosooke majke, on mi klimne glavom, kao moram u njega imati povjerenja, i poinje sastavljati eljeznicu od hiljadu malih dijelova. To mu jako dobro ide i puno mi se vie od eljeznice svia kako on sastavlja eljeznicu. Mama misli da on to radi jer mu u djetinjstvu nisu kupovali igrake, pa se nije stigao naigrati i sad to nadoknauje. Mislim da nije u pravu. Da je tako, valjda bi sebi kupovao igrake. Najbolje poklone donosi Nano. On zapravo nije Nano, nego je Rudolf Stubler, ali ga nitko tako ne zove. Nano je bakin stariji brat i nekad davno studirao je matematiku u Beu. Danas se bavi etanjem po dalekim gradovima, planinarenjem, pelarenjem i sviranjem violine. Mi ga gledamo na fotografijama: Nano u Londonu, Nano u Parizu, Nano u Berlinu, Nano u Moskvi, Amsterdamu, Kijevu, Pragu, Rimu, Firenci, Madridu i Lisabonu. U svim tim gradovima znaju Nanu jer se njihove zgrade i mostovi, katedrale i neboderi slikaju s Nanom. Bez njega oni nemaju svoje slike, bez njega su ti gradovi samo razglednice, a razglednice nisu pravi gradovi, nego su samo pisma s fotografijom na kojoj nita nije pravo. Nano stoji pred Fontanom di trevi i zamahuje rukom; u ruci je novi, u noviu je elja; u tu elju mi ne vjerujemo, baka kae da nema elja koje se ispunjavaju u vodi, ali to nije vano jer Fontana di trevi vjeruje u elje, pa zato Nano ubacuje novi i slika se da bismo mi znali kako izgleda Rim. Pred praznike Nano dolazi kod nas, stavi na stol papir i olovku i kae: Hajde, sad reci ta eli za Novu godinu, moe rei sve od igle do lokomotive, a moje je da tvoje elje prilagodim svojim financijskim mogunostima. Samo Nano koristi takve izraze, to "financijske mogunosti", jer on sa mnom razgovara kao s odraslim, pa zato i ja s njim razgovaram kao s odraslim: Z a poetak bih ti rekao da ne elim ni iglu ni lokomotivu. Igle mogu pozajmiti od bake, a za lokomotivu bi mi trebala vozaka dozvola... U redu, onda idemo dalje, kako stoji s muzikim instrumentima?... Mislim da nemam sluha i da bi to bilo isto bacanje para. Radije bih neto to bi pospjeilo moj intelektualni razvoj... ta misli da bi bilo najpogodnije?... Ne znam, recimo Historija svijeta ili Enciklopedija sporta ili Sve ivotinje svijeta...

Dobro, zapisao sam. A kakav si sa sportskim aktivnostima?... Bicikl ve imam, a lopta mi ne treba jer bi mi je neko mogao ukrasti. Role mi nemoj poklanjati jer se rolaju samo curice, a mogao bih i pasti pa slomiti vrat... Moda jedna ahovska garnitura?... Pa, moe, ali da bude drvena. Mislim da sam plastine ve prerastao. I tako, Nano sve lijepo popie, a onda za praznik doe s dva poklona: s jednim koji sam izabrao i jednim koji se njemu svidio. Taj drugi obino je bolji. Bolji je jer je iznenaenje i jer nema loih iznenaenja. Loe iznenaenje zove se razoaranje, a praznici nisu vrijeme kad su razoaranja mogua. ak me ni mama ne razoarava sa svojim praktinim poklonima jer ih od nje i oekujem, a ono to je oekivano ne moe biti razoarenje. Dan pred praznik mama pee tortu. Kad mama pee tortu, cijeli se svijet uozbilji i dri joj palce, kao to smo svi drali palce Neilu Armstrongu dok se iskrcavao na Mjesec. Peenje torte nepredvidljiv je posao; mama umijesi tijesto, zapravo naini brdo od brana i u tom brdu izdubi rupu, branovo brdo tada izgleda kao snjeni vulkan ili kao pijesak i cement koji e postati beton, a onda razbija jaja i baca ih u rupu. Kad razbije sva jaja, onda srui brdo, pomijea brano s jajima i poinje govoriti joj meni, ta e biti ako se tijesto ne digne, smijem joj se, a ona se ne ljuti, nego kae i to mi je hvala; vesela je jer tada uiva u svojoj nervozi. Kad je tijesto umijeeno i zamijeeno, pokrije ga krpom i poinje ekati. Pui cigarete jednu za drugom i svakih pet minuta zaviruje pod krpu i zove baku da ona ocijeni dokle je tijesto dolo. Baka govori nije jo, nije jo, jo malo, a onda kae moe, mama tada postaje ljuto nervozna i vie joj se ne smijem smijati; drhte joj ruke dok uljem premazuje pleh u kojem e se pei torta i sve ponavlja joj meni joj meni, ta e biti ako tijesto legne. Nakon to je stavila tortu da se pee, mama poinje priati protiv nae penice. as joj ne valja gornji, as joj ne valja donji grija, psuje Slobodu aak koja je napravila penicu i gleda u strop, kao da gleda u nebo na kojem vijeaju direktori bijele tehnike i odreuju tko je zasluio da mu za ovu Novu godinu penica ispee ispravnu tortu, Baka samo slua i klima glavom. Nju mama u tim trenucima grozno ivcira, jednom e me dovesti do sloma ivaca, poslije se ali teti Doleal, ona i njene torte, a teta Doleal sklapa ruke i govori: ah, mladi, mladi, moja Olga, oni e ti i od peenja torte izmisliti nauku, a ja sam ti jednom mome Juciki za habitaciju pet torti ispekla i nisam rekla ni A. Jucika je bio mu tete Doleal i ubili su ga u Jasenovcu, ali je ona o njemu uvijek govorila kao da je iv i kao da e za pola sata banuti na vrata, tako da se i meni inilo da poznajem Juciku i uope me ne bi iznenadilo da jednom stvarno doe, kae evo mene i da mu

teta Doleal opet pet torti ispee za tu habitaciju. Zapravo, baku najvie izluuje to to joj mama ne da da za Novu godinu i moj roendan pee kolae. Inae moe, ali za Novu godinu i roendan nikako. Ja sam njezin sin, a ona svome sinu mora praviti praznike torte. Pa, peci mu ih, ali me barem jednom nemoj zvati da gledam je li se tijesto diglo, rekla je baka, a to je mamu tako strano naljutilo da je povikala progoni me cijeloga ivota, rasplakala se i odmah dobila napad migrene. Baka se vie nikada nije bunila to je zove da vidi je li se tijesto diglo. Pusti vraga, rekla je teta Doleal. Najuzbudljivi trenutak bio je kad bi se torta vadila iz penice, jer tada nitko, pa ni baka, nije znao hoe li se dogoditi katastrofa. A katastrofa je kada sredina torte potone, propadne, smanji se i nestane, pa torta vie ne izleda kao torta nego kao neto drugo, ne znam to, ali neto strano smijeno emu se ne smije smijati jer bi nad tim neim stajali mama i baka; mama je prinosila dlanove licu kao one male kosooke majke kad bi im ubilo mueve, a baka je poinjala psovati. Inae nikad nije psovala, osim kad bi torta legla. A ako bi legla, tada bi se morala praviti rezervna torta. U tom sluaju za praznike smo imali dvije torte: jednu koja je izgledala normalno i iznosila se pred goste, i drugu koja je imala normalan okus, ali je izgledala tako da je nitko osim nas nije smio vidjeti. Tu tortu jeli smo potajice, prije nego to dou gosti. Pred novu 1977. godinu doao je Nano, uzeo papir i olovku, ja sam opet rekao da mi ne treba ni igla, ni lokomotiva i mogli smo prei na popis poklona. Rekao sam Nani da se moj odnos prema vremenu i njegovu protjecanju iz temelja promijenio i da mi je stoga potreban runi sat. On je zapisao elju, otiao kui i tri dana kasnije - umro. Leao je na odjelu moga oca, u dubokoj komi; tih dana stalno se ponavljalo to - duboka koma; nisam znao to duboka koma zapravo znai, ali su te rijei oznaile vrijeme bez praznika i s neispunjenim obeanjima za koja nitko nije mogao biti kriv. Ranije su obeanja propadala i ruila se jer bi netko zaboravio na njih; odrasli su bili ubojice obeanja, mogao si ih samo gledati, klimati glavom i misliti: pa zato?, emu raste jo jedno malo groblje puno neispunjenih elja i zaboravljenih rijei, rasutih kao ljetni grad po vrelim gradskim ulicama koji e se za nekoliko trenutaka otopiti i za sobom ostaviti sliku, jednu sasvim malu, neznatnu sliicu u dnu pogleda svih kojima je pao kao obeanje. Nano nije mogao ispuniti obeanje jer je bio u dubokoj komi. Mama je dvije noi sjedila nad njegovom posteljom i govorila mu Nano dragi, evo poeo je padati snijeg, skoro e Nova godina, ve kripi pod nogama i jest emo jabuke od ljetos; govorila mu je jo svata i pazila hoe li se Nani pomaknuti trepavice ili krajevi usana jer

joj je tata rekao da se s dubokom komom nikad ne zna, da nikad nije sasvim sigurno uje li on neto, osjea li njezinu ruku i promicanje rijei kroz svijet i kozmos, du ivaca koji vode prema mozgu, kao poruke i pisma ubaena bz maraka na nekoj dalekoj poti u kojima mu javljamo da ga svi volimo. Ako pisma jednom vie ne budu stizala, to e biti kao Nanina duboka koma. Otac je svakih pola sata dolazio, sluao to mama govori Nani, sputao joj ruku na rame i milovao joj kosu. Bio je u bijelom lijenikom ogrtau, a iz malog depa izvirivalo mu je srebrno nalivpero. Moj tata u lijenikom ogrtau nije bio isti onaj tata bez lijenikoga ogrtaa. Obini tata je lagao, nije ispunjavao obeanja i esto je bio slab i nesretan. Izgledao je kao netko koga e moda ve sutra udariti auto na pje-akome prijelazu ili e mu se tanjur sa supom prosuti u krilo. Ovaj tata, tata doktor, bio je Bog, Utjeha i James Bond. Za njega nijedna bolest nije bila neizljeiva, niti je ijedan ivot sliio na smrt, ak ni ivot u dubokoj komi. Svaki je trenutak vrijedan opega slavlja i nijedan ne smije biti takav da digne ruke od ivota i da kae: dobro, to je bilo to, a sada sam mrtav i odlazim. Moj tata nije doputao ljudima da odu i on je vjerovao da e Nanina trepavica dati znak Svijetu i da e ovjeanstvo uzdrhtati onoga asa kada se jedna jedina dlaica jednog jedinog ovjeka otme iz svijeta mraka i pomakne se. Postoje medicinske istine koje slue izljeenju i medicinske istine koje potvruju da izljeenje nije mogue, o ovim drugim neka vode rauna grobari, a ja neu, vikao je jednom na pijanog doktora Jakia koji je, kad smo bili na izletu na Trebeviu, rekao da bi Dobro i na groblju Bare u mrtvakim sanducima pronaao jo dvojicu-trojicu koje bi proglasio ivima i pokuao ih vratiti. Ujutro treega dana Nano je dvaput duboko uzdahnuo i prestao disati. ivot se zavrava uzdasima; to me uope nije zaudilo; kad uzdahnem sebi govorim: e, dobro, a sad idemo opet ispoetka. Uzdasi su kao spavanje, dijele ivot na hiljadu hiljada dijelova, pa ga onda pred spavanje sastavlja i tako nastaju sjeanja. U sjeanjima nema uzdaha i spavanja; u sjeanjima ivot je opet cijeli. Kad je dola smrt Nano je uzdahnuo, rekao dubokoj komi to je bilo to i otiao bez pozdrava; ona mu je mahnula, ali Nano to nije htio vidjeti, pa je duboka koma ostala s rukom u zraku. Nju na rastanku nitko ne pozdravlja. Tata je zagrlio mamu i apnuo joj: izgubili smo ga. Mama je malo plakala po njegovu bijelom ogrtau, onda je tata pozvao doktora majlovia, rekao egzit, doktor Smajlovi je pogledao na sat, izvadio nalivpero i na Nanin bolesniki karton upisao tano vrijeme. Doktorima je to vrijeme jako vano, iako ga odmah zaborave, nikom ga ne kau i nitko se za te sate i minute ne raspituje, ali u nekim

kartotekama ostaje zapisano kada je tko umro za sluaj da jednom i to postane vaan podatak kao to su vani podaci ivota. Teta Doleal vjeruje da e jednom doi taj dan kada e Bog okupiti sve due i podijeliti im ocjene. Vrijeme smrti u bolnikoj kartoteci eka na taj dan, iako ivimo u komunizmu i svi doktori vjeruju da Boga nema ali njihova vjera nije vrsta, kao to nije vrsta ni naa vjera. Eto, moda e Nano doi pred Boga i moda e Bog onda rei: Toliko si puta govorio da me nema, a sad se uope ne udi to me vidi. Tata i mama izali su pred bolnicu, on je izvadio kutiju s cigaretama, mama je rekla vidi koliki je ve snijeg, a snijeg je bio debeo kao jorgani u sobama dobrih dinova i padao je bez prestanka, po maminu crnom kaputu i po tatinom bijelom lijenikom ogrtau. Kad su popuili svako svoju cigaretu, ve su im ramena bila sva u snijegu i da je sluajno proletjela neka ptica, vidjela bi ih jednako bijele, moje tatu i mamu, i mislila bi, ta ptica, kako su to dva zaljubljena zimska stvora. Mama je rekla idi, prehladit e se, a on je rekao ne; mislim da je tada bio spreman ostati na snijegu zauvijek, samo da mu ona jo koji put kae to idi, prehladit e se. Ljubavi se katkad vraaju kao rijei i osjeti ih kao da su prave, pa onda prelete i vie ne dou; samo to za sobom ostave sjajan trag koji zimskome jutru daje neki smisao i zbog kojega i iza rastanka ostaje neka nada, recimo nada da e naii arobna rije, makar slijedila nakon smrti i rtve jednog Nane. Doao je taksi, tata je pitao mamu hoe li da ga jo jednom vidi, poli su natrag u sobu, taksist je rastvorio novine i ukljuio taksimetar, Nano vie nije imao jastuk pod glavom, mama ga je gledala i nije plakala, stajala je i utjela, nije se micala i nije znala to da u tom trenutku uini. Svoga ujaka vidjela je posljednji put i znala je da e od sada njegovo lice samo zamiljati ili e ga gledati na fotografijama. On je bio mrtav, a ona gaje gledala posljednji put u svome ivotu. Kad izae iz ove sobe, neto e u njoj biti zauvijek, kao to je zauvijek smrt. Moja se mama osjeala pomalo mrtvom i to je kasnije esto priala. U toj prii nije bilo tuge; samo uenje pred time koliko malo ovjeku treba da se pone opratati od svijeta, samo jedan pogled, i koliko je toga to svakog dana posljednji put u ivotu vidi, a da nije svjestan, ne misli, i oprotaji mu nisu ni na kraj pameti. Tata je priao Nani, poloio mu dlan na elo i rekao: Posljednji moj gospodine. S Nanom je svakoga ljeta u bai na Ilidi igrao preferans, a Nano bi mu priao o Beu i o lijepim Jevrejkama koje su ujesen 1917., dok se ruilo Carstvo, otvarale svoje damske kiobrane i imale su tanke lomne glenjeve da si im morao prilaziti na vrhovima prstiju da se ne polome. Tata o Beu i Beankama nije nita znao. Odrastao je u grubom i tvrdom svijetu od kojega mora tititi vlastitu

finou i lomnost, a Nano mu je bio netko iz nekoga svijeta u kojemu su, tako se njemu inilo, roene sve gracilne stvari i u kojemu su postojale neke rijei, sada zaboravljene, u kojima su takve stvari mogle biti sauvane. Moj se tata tog jutra uspio sjetiti samo rijei gospodin. Eto tako ja nisam dobio runi sat. Nanu su sahranili dan nakon Boia, a onda je mama pekla svoje torte i sve je na vrijeme bilo spremno za jednu udnu proslavu u kojoj se nikome nita nije slavilo, ali su ona i baka mislile da Novu godinu ne smiju preskoiti zbog mene. Hodale su po kui u svojim crninama i uope se nisu radovale. To ne razumijem! Nikada nisam razumio kako se ne znaju istovremeno radovati i tugovati; radovati se praznicima i tugovati zbog Nanine smrti. Kod njih je uvijek bilo jedno ili drugo, kao da su se plaile da ih netko sa strane promatra i ocjenjuje hoe li im tuga biti dovoljno tuna i hoe li se radovati koliko treba kad doe vrijeme radovanju. Kad je Nano umro, one se ne bi uznemirile ni da sam se smijao malim kosookim majkama, ali njih vie nije bilo u televizijskim dnevnicima. Bio je zavren rat u Vijetnamu, a o drugim se ratovima pred Novu godinu nije govorilo. teta! Da sam se nasmijao mama me ne bi poela odgajati. Mogu se kladiti da je tako. Na Novu godinu doao je tata i donio neto sainjeno od hiljadu dijelova. Sjeo je nasred sobe i poeo ga sastavljati. Sjeo sam do njega, ruke poloio na koljena i ekao to e to biti. Htio sam da sastavljanje to due traje i da zauvijek ostanemo tu, u toj sobi, na tom ilimu i da cijeli svijet eka kad emo zavriti i da se nita ne dogaa prije nego to tata sastavi to neto, da vrijeme isto tako stane i da svi pogledaju na svoje satove vjerujui kako svemu doe kraj i kako e na kraju vidjeti to je on to sastavio i da tako bude i traje ba zauvijek i da se vie nikad nita ne dogodi.

DRAGO MOJE GLUPAVO Macu je donio tata. Padala je kia; bio je kraj novembra, mjaukala je u nekom haustoru na Koevu, mala crna maca, ne vea od djeje ake. Jednim je okom gledala, a drugo joj je bilo zatvoreno: mace se raaju zatvorenih oiju i progledaju tek kada onjue i okuse svijet i znaju to e vidjeti. Dola je u tatinom depu, morao sam je donijeti, rekao je, e, Dobro, Dobro, rekla je mama; baka je donijela tanjuri s mlijekom i kapaljku za oi. Stavila je macu u krilo, izvrnula je na lea i hranila je, kap po kap. Tata i mama vodili su raspravu

hoe li maca preivjeti. Baka nije nita rekla, ni tada, ni narednih dana; kad bih odlazio u kolu, ona je u desnoj ruci drala kapaljku, a u lijevoj macinu glavu; kad bih se vraao iz kole, radila je istu stvar. I tako danima. Tek nakon tri tjedna maca je poela sama jesti mlijeko, hodati po kui i presti. Otvorilo joj se i drugo oko i znali smo da e ivjeti. Sve to se u naoj kui dogaalo tih godina bilo je, kao u djejim knjigama, oznaeno godinjim dobima. Proljee: mama podie ilim s poda i odnosi ga u bau, prebacuje preko eljezne preke i reketom od pletena iblja udara po njemu; odjekuju udarci mame tenisaice, praina leti na sve strane, svaki je udarac prasak, i druge mame klofaju ilime, itav grad odjekuje i puca na sve strane; zrak je pranjav kao srce staroga sata i vidljiva je svaka zraka sunca; sunce eta zemljom u ritmu tisua udaraca, a grad postaje nebeski diskoklub; usred bijela dana svi aneli i svi sveci gledaju to se dolje zbiva kad mame s proljea klofaju ilime. Ili ljeto: u asfaltu ostaju tragovi stopala; sa svakim korakom postajem slavan jer svaki ostaje zauvijek; oznojen ulazim u nau hladnu kuu, ljeti je tako dobro osjeam jer je hladna i jer je drukija od itavog svijeta koji je vru. Uskoro idem na more i hvata me tuga za kuom; ostavljam je i uope me ne tjei to u se vratiti; nijedan povratak nije tako Vrijedan da bi se odlazilo. Jesen: kua mirii na esenciju; prozori su zamagljeni i iza njih pada kia; po podu se kotrljaju paprike i paradajzi, glavice kupusa i jabuke branjavih kora; pravimo zimnicu i grijemo se na mirisima i bojama, grijemo se na osjeaju besmrtnosti usred te velike hrane koja e nam trajati cijele zime, pored nje moemo spavati kao medvjedi i sanjati velike i duge medvjee snove, sve dok s prvim toplim danima ne izvirimo van, na proljee. S macom je u nau kuu doao i prvi sudbonosni mjesec: februar. Imala je ve godinu i pol, krzno joj se presijavalo na svjetlu; maka za svjetsku izlobu male ljepote, spavala je na ukljuenom televizoru i povremeno otvarala oi i gledala nas kao da ne voli ono to vidi ili kao da nas sve zajedno, okupljene ispred ekrana s rukama u krilima, ljubi svojim velianstvenim prezirom. A onda je jednostavno nestala: izila je iz kue i nije je bilo tri dana. Vratila se raupana i blatnjava, jedno uho bilo joj je nagrizeno, otrala je do posudice s hranom, neko vrijeme mjaukala po kui, zavukla se pod stol i dugo spavala. U kurvanju si bila, ha? rekla je baka. Maca je otvorila oko, ali je ispod onoga kapka bio drugi kapak; njega se nije udostojila otvoriti. Bila je zadovoljna jer je u nau kuu doao februar. Dva mjeseca kasnije mama je uspanieno rekla imat emo maie, baka je prijekorno pogledala tatu, on se poeao po glavi jer je bio krivac, a ja sam bio izvan sebe od sree. ta emo s tolikim

maiima? Nije vano, ne jedu mace tako puno; ivjet e s nama, ali sljedee godine opet je februar i opet emo ekati maie; pa to, ni te mace nee jesti tako puno, tisuu maaka ne pojede koliko pojedemo baka, mama i ja, pa jo tata kad doe u posjetu; on jede vie od barem stotinu maaka. Poetkom maja maca se pokuala zavui u ormar s posteljinom, mar van!, baka je ila za njom, onda se podvukla pod krevet, mar van!, pa u moju kutiju s igrakama, mar van!; ila je od jednog do drugog skrivenog mjesta, a baka ju je neprestano izbacivala. Nije mi bilo jasno to se to dogaa. Podignula je macu, odnijela ju u ostavu i poloila u kutiju s krpama. Vratila se i rekla tako, to tako?, nije vano to, gledali smo televiziju, mama je listala novine, zaboravio sam na macu sve dok nije poela nekako udno mjaukati. Poelo je!... ta je poelo? skoio sam. Doi da vidi, baka je bila znaajna. Neu, malo sam se plaio. Doi, doi, nita ti nee biti... A moram li?... Idi k vragu, ne mora! Ipak sam se priunjao, stao iza bakinih i maminih lea i provirio. Maca je mjaukala i gledala baku ravno u oi; samo tad nije ju ljubila prezirom; gledala je i pitala: to je ovo, to se ovo sa mnom dogaa, o ovome nita ne znam, zato me netko nije nauio, zato mi niste rekli, a baka je klimala glavom i aptala sve je dobro, sve je dobro, sve e biti dobro. Evo ga, prvi! dreknula je mama. Iz mace je ispala neka grudvica koja ba i nije izgledala kao mai. Tada se dosjetila to treba initi. Lizala je grudvicu sve dok se nije pretvorila u krznenu stvar. Mai je bio velik kao privjesak za kljueve. Evo ga, drugi!, bilo je prolo deset minuta. Evo ga, trei!... Evo ga, etvrti!... Evo ga, peti!... Evo ga, esti!, izvikivala je mama kao da joj je to posao ili kao da je dvorjanka na nekom kraljevskom majem dvoru kojoj je dunost gradu i svijetu rei koliko je kraljica na svijet donijela mladih. Sad emo je ostaviti na miru, naredila je baka, a mama je posluno izila iz ostave. Bio sam ponosan na baku; izgledala je kao netko tko ima beskorajno maje ili majinsko iskustvo. Taj ponos trajao je kratko jer se za tri dana dogodilo neto to nikada nikome nisam ispriao i to sam godinama pokuavao zaboraviti i trebale su doi sezone velikih smrti, pa da o tome ponem razmiljati i da svoju rtvu priloim vremenima kad je nestalo godinjih doba i februara i sve rtve postale su neto o emu moemo slobodno govoriti sve dok nekoga ne rasplaemo ili dok se netko ne razbjesni. Gdje su maii? pitao sam. Nema ih, rekla je. Kako ih nema, gdje su... Ne znam, nema ih... Maca ih trai, gdje su?... Ne znam, nema ih... Ti zna!, vikao sam, ti zna gdje su, donesi ih odmah... Ne mogu ih donijeti, nema ih, baka je bila blijeda i bjeala je od mene, vrati maie, kako te nije sram... Ne mogu ih vratiti... Vrati ih,

glupao!, plakao sam, vrati ih, kurvo jedna, vrati ih dabogda crkla... Baka je utjela, sklanjala pogled i odlazila kad god bih je naao. Dogodilo se neto strano, ali nisam znao to. Dogodilo se neto tako strano da sam joj najgroznije rijei htio rei, ali ih, sreom, nisam znao; da sam ih znao, rekao bih i rijeima ubio svoju baku. Kad se mama vratila s posla, nala me ispod pisaega stola, sklupanog kao fetus, kako jecam. Maca je hodala po stanu, mjaukala i traila svoju djecu. Djece nije bilo. Baka je sjedila u dnevnom boravku i gledala u zid. Tog dana nije skuhala ruak. Mama je unula pokraj mene, zvala me nisam odgovarao, nita nisam elio rei ili nisam mogao, vie se ne sjeam; htjela me je dirati po kosi, izmakao sam glavu i udario u zid. elo mi je prokrvarilo; suze su se pomijeale s krvlju. Krv je bila slaa od suza, ali je pekla za oi. Mama je uala i tresla se. Baka nije dolazila. Bake nije bilo. Neka je vie nikada ne bude, mislio sam. Ona je podavila macinu djecu u lavoru s vodom i bacila ih na smee. Ja to vie neu raditi! rekla je mami, nikad vie, pola su mi ivota uzeli ti maii. Pravio sam se da ne ujem i da sam sve zaboravio. Tako je bolje ako se nita ne moe zaboraviti. Te maie nisam mogao zaboraviti. Baka je macu hranila kapaljkom, poklonila joj ivot koji je ve bio izgubljen i uila je stvarima o kojima ljude i make samo bake mogu nauiti, pomagala joj da se porodi i onda poubijala njezinu djecu. Nisam to mogao shvatiti; nikada to neu shvatiti, iako u se zajedno sa svijetom i gradom koji je izgubio godinja doba naviknuti ivjeti sa smru i s progonstvom iz ivota bez smrti. Deset godina kasnije tata je u nau kuu donio maloga psa. Bio je crn i nije imao vie od mjesec dana. Zvat e se Nero, rekla je baka. Prvih tjedana Nero je stalno ivio s nama u kui, a onda je doao hauzmajstor ulc i sagradio mu drvenu,kuicu u bai. Kad je odrastao, Nero je postao podvojena linost: nekada bi bio pas uvar, na lancu u bai, a nekada bi bio kuni pas, u naoj dnevnoj sobi. Bio je dobar i glup. Stalno je lajao, ali je volio sve ljude; volio je i make, ali one nisu voljele njega. Mrzio je samo naeg vrtnog jea; kad bi je nou proetao baom, Nero bi poludio od bijesa, nabadao bi njuku na njegove bodlje, na gubicu mu je izbijala pjena, baka je govorila drago moje glupavo, a on bi cvilio i alio se na svijet u kojemu, eto, i jeevi postoje i u kojemu ni pas ne moe ivjeti bez konstantnih stresova, kako je to pametno znala primijetiti moja mama. Onih dana i noi kad bismo Neru ostavili u njegovoj kuici u bai, sve troje osjeali smo se uasno krivima. Bili smo mirni kada je Nero spavao s nama, u naim sobama, ali zbog neega je bilo neprihvatljivo da od psa uvara on postane obini kuni pas: Ne

znam zato ga takvog nismo htjeli, ali me je strah da smo mu bili namijenili lanac i pseu kuicu jer smo mislili da je glup i jer nam je bilo ispod asti da ivimo s glupima ili nam se moda inilo da emo za Neru biti manje vezani ako je dalje od nas. Ne znam o emu se radilo i zbog ega smo ga prognali iz svojih pravih ivota. Baka je umrla poetkom juna, a Nero je cijele noi zavijao ispred svoje kuice. Pred jutro sam siao u bau, bio je pun mjesec i sve se jasno vidjelo, sjeo sam i zagrlio ga, dragi Nero, dobri Nero, ja nisam znao aliti kao on, umrla mi je baka, ali mi se inilo da je pas tuniji od mene. Iako je bio na lancu, izgubio je neto ega nisam mogao biti svjestan, neto to oito nisam ni imao, pa nisam mogao ni izgubiti kao to, evo, gubi on. Grlio sam Neru i nastojao da tugu uinim zajednikom, da uzmem neto od njega, recimo dobrotu i da budem plemenit u toj kasnononoj patnji i tako na trenutak odem u neki bolji psei raj u kojemu za ljude nema mjesta jer ni taj raj nema veze s Bogom, nego s prijateljima koji u pseim oima umiru. est mjeseci kasnije, najhladnijeg dana u godini, urio sam s fakulteta kui jer sam se uplaio za Neru. Ostao je u svojoj kuici umjesto da ga pustim da se grije uz pe. Otkako je umrla baka, vie se nitko nije brinuo za ivotinje i biljke. Nere nije bilo pred kuicom. Nije ga bilo ni u kuici, ni njega ni njegova lanca. Naao sam ga mrtva kako visi preko susjedove ograde. Bio je ukoen, oiju poluotvorenih; podigao sam ga; bio je hladna krznena stvar. Pokuao sam mu sklopiti oi, ali nije ilo. Ostale su otvorene: vidio sam kako su prazne i puste oi smrti; u njima niega nema, nikakva svijeta i nade; sve to je ivjelo iz njih je otilo i vie se nikada nee vratiti. Takve su oi svih mrtvih; nisam ih vie nikada morao vidjeti jer je svaki ovjek koji je nekada ivio, a sada ne ivi vie, imao Nerine oi. Tri sata mi je trebalo da iskopam grob u smrznutoj zemlji i da sahranim svoga psa zajedno s lancem. Zato s lancem, kao da je bio galiot! rekla je mama. Zapravo, nije ni pogrijeila. Nero je doista bio na galiot; pojavio se u krivo vrijeme, ljudima koji ga nisu zasluivali i koje nije mogao spasiti. Katkad nam doista nema spasa dok davimo ono posljednje to nam je preostalo i to e nas muiti vie od svakoga straha i svake budue patnje.

AKO VIDI DA JE AUTO, RECI MI To na slici, to je kutija za igrake, ali kad hou, ona prestaje biti

kutija i postaje auto. Budim se rano dok svi jo spavaju, u kockastu salvetu zamotam sendvi, piem pismo, iako me nisu nauili slova; pismo je za njih, ali ga ne moraju proitati. Ostavljam ga jer je takav red i jer svi koji iznenada odlaze ostavljaju za sobom pisma: U pismu kaem da mi ih je dosta, da se vie nikad neu vratiti i da u na nekom drugom mjestu, tamo gdje nema nikoga, ostati zauvijek i biti bogat, s pravim autom i s pravom eljeznicom, s pravim pitoljem i pravim kaubojima i indijancima, partizanima i nijemcima, koji e sa mnom ratovati i koje u pobjeivati kad god budem htio i kad god bude trebalo spaavati neto, kao to je Sava Kovaevi spaavao Vrhovni tab i kao to je poglavica Medvjea apa dimnim signalima javljao svijetu da e zvijezde moda pasti na zemlju, ali da Zlatni potok nikada nee pasti u ruke bijeloga ovjeka. Odlazim jer su me opet prevarili, ne znam oko ega su me prevarili, ali su me prevarili i varaju me stalno kad god osjete da negdje ne elim ii i da u se vrsto drati za nogu od stola i urlati i da me nitko nee odvojiti i otkinuti jer znam da e me tamo kamo me ele odvesti neto strano zaboljeti ili e se dogoditi neto drugo zbog ega e mi biti ao to se nisam drao za nogu od stola. Ostavljam im pismo i na pismu veliki klju od konobe. To je moj klju i neka ga daju onome tko e doi umjesto mene. Sjedam u kutiju, tijesno je meu igrakama, ali u izdrati jer sam velik i sam. Palim auto i kreem. Brrmmm, brmmm, mmmmmmm, vozim se dugo i bride mi usne, a usta postaju suha. Ne smijem se ni obliznuti jer tada prestaje brrmmm, brmmm, mmmmmmmmm i auto se zaustavlja, pa e me moda stii i vratiti me kui ili e se auto opet pretvoriti u kutiju. Kad jednom krenem, ne zaustavljam se sve do ruka kad baka dolazi po mene i kae hajde, stovragu jedan, grlo e poderati urlajui u toj kutiji; tada nestaje moj auto, nestaju kilometri koje sam preao, nestaje Francuska, Njemaka i Amerika, nestaju sve zemlje u kojima sam bio i kroz koje sam proao, nestaju kauboji i indijanci i nestaje Sava Kovaevi zajedno s Vrhovnim tabom i Sutjeskom koja mirie na mrak, na mentol-bombone i na spaljenu prainu; opet sam u dvoritu iz kojega sam krenuo u svijet, u kutiji s igrakama koju sam pretvorio u auto; on je nestajao im bi se pojavio netko tko to nije mogao vidjeti, baka ili mama, jer njima kutije zauvijek ostaju kutije i nikada im se neto nije pretvorilo u neto drugo. ta si to radio? mama me gleda onim posebnim pogledom kojim mame gledaju bolesne sinove koji ne smiju znati da su bolesni ili se taj pogled nekako drukije zove, to ne znam, ali znam da je pogled takav da na svako pitanje moram pametno odgovarati da bi ga nestalo. Igrao sam se ofera... Ba lijepo, a kako se to igra ofera?...

Pa tako, sjedne u auto i vozi se... A ta je ovo?... To je pismo, ostavio sam vam ga da se ne brinete... I, ta u njemu pie, gledala je u valovite, ravnomjerne crte ispisane kemijskom olovkom koje su sliile na more i na doktorski rukopis. Kako me moe to pitati, pa ti zna itati, a ja ne znam. Ti bi trebala proitati ono to pie... Meni se ini da nita ne pie. Nigdje tu nema slova... Slova nema jer sam se igrao. Kad se igram, nita nije pravo jer nemam pravi auto i jer ne znam pisati... Zato se ne igra s drugom djecom?... Zato to se ona ne znaju igrati ofera. Mama pogledava baku ispod oka i,ve znam da e naveer, kad budu mislile da spavam, dugo aptati dolje u konobi, da e puno puiti i svaati se oko toga koja je pogrijeila i zbog ega ja po cijelo jutro sjedim u kartonskoj kutiji i zavijam i brekem kao da sam, boemiprosti, debil. Ne znam to znai ta rije, ali mislim da je jako loe biti debil jer sam vidio da se izgovara iskljuivo uz onaj pogled za bolesne sinove. A tu sliku na kojoj sam ja u kartonskoj kutiji, zapravo u svome autu s kojim se vozim prema Americi, snimio je prologa ljeta jedan Nijemac. Bilo je to vrijeme kad sam se plaio fotografiranja; u stvari, nisam se plaio fotografiranja, nego sam se plaio injekcija, a bili su me svakoga tjedna, uvijek na prevaru, vodili na neke injekcije, pa sam se poeo praviti da se plaim i fotografiranja. im bi mi se primaknuo netko s aparatom, poinjao sam urlati, plakati i bjeati trkom to dalje; bio sam spreman pred fotografskim aparatom skoiti i u more, a imao sam samo tri i pol godine i nisam znao plivati, toliko sam se pravio da se plaim fotografiranja. Mjesecima se nisam dao slikati, a pokuavali su i mama, i tata, i djed, sve dok nije doao neki Nijemac, jedan od onih to dolaze djedu da im on prevodi turistike ponude, i taj se priunjao u neko grmlje, dugo vrebao, sve dok nisam sjeo u svoj auto i ba kad sam se spremao da ga upalim, on je iskoio i kljocnuo. Zaurlao sam, ali ve je bilo kasno. Nijemac je poslao sliku iz Njemake, baka ju je spremila u album i pokazivala gostima. Neke tete u Sarajevu koje nisam poznavao, ali su bile vane i imale su sijede kose plave kao more i nisam shvaao kako neto moe istovremeno biti sijedo i plavo, govorile su jao, kako je mali sladak, mogao bi izai u modnom urnalu, a meni bi bilo strano neugodno, sputao sam pogled, slijegao ramenima i rukama sakrivao oi, sve se trudei da shvate da sam debil i da me puste na miru. Kad bi me grlile, opustio bih se kao pile doneseno ih mesnice i putao ih da mi kaiprstima i palcima upaju obraze dok su njihove sijede glave plave kao more mirisale na kisele paprike, rue i visoku temperaturu. Nakon te slike postalo mi je teko odlaziti na put jer se kutija sve

tee pretvarala u auto i jer mi je pred oima neprestano bila fotografija na kojoj se dobro vidi da nisam u autu, nego sam u obinoj kartonskoj kutiji u kojoj su nekad bile manje kutije s keksima. Fotografije su kao odrasli jer pokazuju sve takvim da se moe samo zabrinuti; sve stvari na slikama izgledaju kao da se nikada nee promijeniti i nikada nee postati neto drugo. Nita nije onakvo kakvim ga zamilja i nikada nita takvo nee biti, osim to se na slici vidi da si zbunjen, uvijek su svi zbunjeni na slikama, zbunjeno se smiju ili se zbunjeno ljute, jer su oi sve vidjele drukije nego fotografski aparat i ostale su same na fotografiji i cijeli je svijet ba onakav kako bi izgledao da se nitko nikad ne igra i da nitko nita ne zamilja, osim oiju koje su vidjele neto drugo i sad su zbunjene jer na slici toga nema. Leim u mraku i ne mogu zaustaviti disanje, ne mogu spavati i ne mogu doekati jutro. Sutra u otputovati jako daleko i vie me nee vratiti. Neu se vratiti nikada i neu ih vie gledati u oi, nikoga tko zna, ni baku, ni djeda ni mamu i tatu. S njima je sad gotovo; govorio sam - dabogda umrli, ali znam da nee umrijeti i da e ostati tu i da e me tjerati da ih gledam, hvatati mi glavu i na silu je podizati, traiti oi i u oima traiti onoga mene koji je njihovo dijete i mogu mu raditi sve za njegovo dobro. Neu da mi rade za moje dobro jer sve to je za moje dobro tjera me u pla i u ono to ne znam kako se zove, ali izgleda kao kutija koja se pretvara u auto, pa se opet pretvara u kutiju; ja sam ta kutija kad rade za moje dobro. Ujutro u sjesti u svoj auto i krenuti daleko. Stisnut u oi jako i onda ih otvoriti i dobro pogledati. Ako to i dalje bude kutija, a ne auto, poi u pjeke i ponijeti samo najosnovnije stvari, one bez kojih neu moi ni tamo gdje stignem: utu lopaticu, zeca za spavanje i demper za zimu. Sve drugo ostavljam njima, za dijete koje e napraviti umjesto mene i koje se nee zvati Miljenko jer e oni od sutra plakati kad god im netko kae Miljenko. Znam da e plakati; plakat e kao to plau kad netko umre, samo to ja neu umrijeti, nego u otii, ali u otii zauvijek, a kad ode zauvijek, za one koji su ostali to je isto kao da si umro. Sve je poelo jo u subotu. Mama i tata doli su iz Sarajeva, baka je rekla mali ve tri dana nije bio na tuti, tata je podigao obrve tri dana?, a mene je ve bilo strah, ali sam se pravio da nita ne ujem, nastavio sam graditi dvorac za Zaboravku i srce mi je jako lupalo. Mislio sam da e me zgrabiti za ruke i noge i odmah odnijeti u bolnicu ili na neko drugo mjesto, u neki veliki zahod u kojem medicinske sestre sa ibama u rukama male djeake tjeraju da kake. Ali jo se nije dogodilo nita. Tata me je grlio i govorio sinina moj, mama je rekla sad ne smije jesti okoladu jer okolada zatvara i

gledala baku ispod oka kao da e svakoga trenutka dreknuti na nju jer me je hranila samo okoladom, a nije, to svi znamo jako dobro; baka kae da su banane i okolada luksuz i da treba jesti pinat i mrkvu; pinat je dobar za krv, a mrkva je dobra za oi, ali su najbolji jer nisu luksuz. Luksuz je neto to je sramota jer tata i mama rade od jutra do mraka i ne smijemo se luksuzirati i jesti banane i okoladu jer bi zbog banana i okolade tata i mama mogli izgubiti posao i onda bismo umrli od gladi kao mali crnci jer bi svi morali ivjeti samo od djedove penzije. U nedjelju je tata otiao u Makarsku i vratio se prije ruka. Ba su bili ljubazni u Domu zdravlja. Kolega, nema nikakvih problema, kolega, jeste li za kavu, kolega, kako je u Sarajevu, kolega, evo sad e sestra sve donijeti. I nita nisu naplatili, govorio je, a ja sam se zavukao pod stol i raunao: ako me onim najfinijim glasom pozove da izaem, odmah u se poeti otimati i urlati jer taj najfiniji glas uvijek znai jedno - da je injekcija u pitanju. Ako me pozove i kae da moram popiti tabletu, tada u izai jer mu je ispod lijenikoga dostojanstva da lae pacijentu i da ga umjesto s tabletom doeka s injekcijom. Tako je jednom rekao i to mu se moe vjerovati. utio sam i napeto ekao. I oni su znali da ekam, pa su se isto tako uutjeli. Tata se digao od stola, uzeo au i natoio vodu. unuo je pokraj stola, ja sam se ve bio skupio skroz uza zid. Evo, ovo je tableta protiv opstipacije, treba to popiti, rekao je kao da me se plai. Zapravo, mislim da se malo i uplaio da ne ponem urlati i sigurno je dugo smiljao tu rije opstipacija i sigurno ta rije ne postoji, nego ju je on u svojoj glavi napravio samo da ja povjerujem kako sa mnom razgovara kao s odraslim. Ali dobro. Uzeo sam tabletu i vodu, baka je pitala za koliko djeluje, tata je odgovorio: Ako nita ne bude nakon dvadeset etiri sata i est tableta, tada... Smrznuo sam se jer nije rekao to e biti nakon tada i ve sam znao da e biti neto strano jer je prekinuo govoriti da ja ne bih uo. Odnijet e me u bolnicu, tamo gdje su kirurzi, izrazat e mi trbuh i iz njega povaditi svu kaku. Baka je pitala hoe li na tutu, rekao sam da neu; malo kasnije je dola s tutom, hajde sjedi malo, moda e kakiti, sjeo sam, ali se nije dogaalo nita. Hajde, tiskaj malo, rekla je, mama je zakolutala oima, tata je rekao sve e biti u redu, samo se djed sve vrijeme smjehuljio, onako ispotiha i nevidljivo da nitko ne vidi i da mu baka ne kae da je stari prostak. Naime, djeda je uvijek sve to je bilo u vezi s putanjem vjetrova, sa zahodom, s najnunijom nudom, kako je on govorio kada bi netko - a to sam obino bio ja - iao kakiti, tako silno zabavljalo da se smijao kao blesav jer je mislio da je priroda izmislila takve stvari samo da bi se ovjek mogao veseliti i da bi enama bilo

neugodno. Sjedio sam juer cijeli dan na tuti, a onda opet danas, onako nasred sobe, i pokuavao neto to je bilo posve nemogue. Nije mi se kakilo jer mi se nije kakilo i jer sam se toliko uplaio onoga to e se dogoditi ako tablete ne prorade da ne bi mogao kakiti ni da mi se stvarno kakilo. A onda se nakon dnevnika dogodilo to. Tata je rastvorio svoju doktorsku torbu. im sam to vidio, pokuao sam pobjei pod stol, ali sam utrao mami ravno u naruje, njezina suknja vie nije mirisala na lavandu, nego je mirisala na strah, mama je bila jaka kao zao ovjek, otimao sam se i udarao je, netko me je podigao u zrak, nisam vidio tko jer sam zatvorio oi i vikao, prvo sam vikao pustite me, pustite me, onda sam vikao kaki mi se, sad u kakiti, dajte mi tutu, ali mi nisu vjerovali, nisu odgovarali, urlao sam, ali oni su utjeli i radili su neto to je bilo odreeno i to se vie nije moglo promijeniti, to se nee promijeniti ni ako mi puknu kosti i ako se svaka boja u mojoj glavi razie i ode i ako se svaka stvar raspadne na one najsitnije dijelove, na lego kocke od kojih onda moe biti sagraen netko drugi, onaj tko e kakiti svakoga dana i koga nee loviti po zraku kao leptira i nee im njegove boje ostajati po prstima. Spustili su me na krevet, tata je rekao pa ta ti je, nita nee biti, nita nee boljeti i bio sam siguran da e se dogoditi neto strano. im kae da nita nee boljeti, to znai samo jedno: boljet e jako jer kad god on ili neki drugi doktor kae da neto nee boljeti, onda to boli. Skinuli su mi gae i okrenuli me na trbuh. Mama me je drala tako jako da se nisam mogao ni pomaknuti, okrenuo sam glavu da vidim tu injekciju, a onda sam vidio da tata u ruci ne dri injekciju, nigdje nije bilo igle, nego dri neto crveno, to izgleda kao kruka, to je gumena kruka i umjesto peteljke ima tanku prozirnu cjevicu. Izgledalo je stranije od injekcije, pa sam vikao najjae to sam mogao. Mama mi je okrenula glavu nazad, osjetio sam da me netko dri za guzu, razmie je i rastvara, gura mi neto unutra, srce mi lupa i u njemu se uz tresak i bez bombi rue gradovi, neto mi guraju unutra, kako?, pa iz guze sve samo izlazi, zar nisu htjeli da kakim?, zato jo neto guraju unutra? A onda se to to su mi gurnuli u guzu rairilo, vrue i mokro i sasvim tue. Peklo je, arilo i irilo se i bio sam pun neega, ne znam ega, i toga je bilo sve vie i inilo mi se da nikada nee prestati i da u biti sve puniji toga, dok se ne raspuknem ili dok ne priznam neto to me jo nisu pitali. Dola je baka i rekla: Sad e lijepo sjesti na tutu. Ako sjedne, nee ti ovo vie raditi. To vie nije bila moja baka, nego je to bio Nijemac koji ilegalcu govori da ga nee vie muiti ako oda drugove. Pljunuo sam je, ali me nije udarila. Sjedio sam na tuti i gledao u pod.

Po limenom dnu neto je pljutalo i izlazilo je iz mene protiv moje volje, kao to je protiv moje volje i ulo unutra. Jesi li gotov, neko je pitao. utio sam i gledao u pod. Gotov je, netko je rekao. Ja sam i dalje gledao u pod. Netko je podigao s tute i obrisao mi guzu. Nisam rekao nita, gledao sam u pod, a kad vie nije bilo poda da u njega gledam, zatvorio sam oi. Spustili su me na stolicu. Gledao sam u pod. Idi se igrati, netko je rekao. Odnesi ga na spavanje. Sutra e sve biti u redu, rekao je netko drugi. Ja sam utio i gledao u pod. Sada leim u krevetu i ekam jutro da konano odem. Po noi se ne moe odlaziti jer je mrak i jer ne vidi kamo ide, a moj auto nema farove. Htio bih da dobro pogleda tu fotografiju i da onda vidi da ne sjedim u kartonskoj kutiji u kojoj su nekad bile kutije s keksima, nego sjedim u pravom autu. Ako vidi da je to auto, reci mi. Ako ne bude vidio, morat u uzeti lopaticu, zeca za spavanje i demper za zimu i otii pjeke. Kad bih ostao, morao bih zauvijek gledati u pod, nikada nita ne govoriti i ne razlikovati glasove koji bi mi neto rekli.

KAD SE OVJEK JAKO UPLAI U Profundi spavaju magarci, iri se to apatom da stariji ne uju, jer kad bi uli, bilo bi svata. Strogo je zabranjeno ii na Profundu jer je iao mali Vjeko, pao i slomio vrat i onda je bio velik sprovod, proao je s kraja na kraj Drvenika, od Punte do Puntina, a onda je otiao u Biokovo, tamo gdje je groblje, i svi su plakali jer je lijes bio malen, a kad je lijes malen, tada ba svi plau; kad je velik, tada plau samo oni koji su voljeli mrtvaca ili oni koji vole one koji su voljeli mrtvaca. Od tog vremena nitko nije otiao na Profundu i nitko nije znao to je u Profundi, a kako su prolazile godine, od Vjekina sprovoda prole su tri, mnoila su se uda iz Profunde, sve dok se nije rairio glas o onom najveem, o magarcima koji svake noi dolje spavaju. Profunda je neko bila kua nekoga Mate Terina, a onda je poeo rat, doli su Talijani i Mati zapalili kuu. Nitko nije znao zato su to uinili, zato su zapalili ba njegovu kuu, a sve druge potedjeli; moda zato to su na nekome morali pokazati svoju strogost, pa je izbor sluajno pao na Matu i njegovu kuu. Kad je vidio to mu je od doma ostalo, Mate Terin se objesio, a kako nije imao ni ene, ni djece, niti rodbine osim brata koji je ivio na Novom Zelandu i nikad mu se nije javljao, tako za Matom nije ostala tuga, ali ni netko tko bi poslije rata popravio kuu od koje su ostali samo visoki

goli zidovi s kojih su kie oprale tragove paljevine i bili su bijeli kao snijeg. Izgorjeli kamen postaje bijel, puno bjeliji nego to je bio dok je inio kuu. Do Profunde se dolazilo s gornje strane, tamo od brda, jer je kua bila ukopana u zemlju i usjeena u stijenu, pa se sad moglo sa stijene preskoiti na vrh ruevine i hodati po zidovima na kojima je nekada stajao krov. Zapravo, moglo se hodati dok mali Vjeko nije pao u Profundu i slomio vrat. Akcija je u subotu, rekao je Nika, ali tek kada padne mrak. Bilo nas je petorica, etiri domaa i ja koji sam htio biti domai, ali sam za njih bio stranac, Sarajevac. Zbog toga sam se uvijek morao vie dokazivati, kao to sam se i u Sarajevu morao vie dokazivati jer sam i tamo bio stranac, stranac Dalmatinac. Pola godine govorio sam dalmatinski, a pola godine sarajevski, ali mi nitko nije vjerovao jer su svi znali da u uvijek odlaziti tamo gdje nisam i govoriti onako kako ne govorim. U subotu je Ribarska no, feta u mjestu, i nikoga matere, babe i didovi nee tjerati kui, a mi emo to iskoristiti i otii na Profundu, vidjet emo gdje magarci spavaju i obii, sve po zidu, cijelu Profundu; naravno, tko bude imao hrabrosti, a tko je kukavica, taj ne mora etati oko Profunde. Ja ovu priliku ne smijem propustiti, jer ako je propustim, zauvijek u ostati stranac Sarajevac i nitko mi nee vjerovati kada kaem: lancun, lanica, bua, balun. Djed je itao novine, a baka je istila ribu. Stara, sluaj ovo, pogledao je baku preko naoala, poznati naunik Van Hentig je u svojoj istrazi, provedenoj godine 1923., zakljuio da potres utjee na unutranje luenje riba, a time i na njihovo ponaanje, te da mehaniko potresanje nije dovoljan razlog kojim bi se mogao objasniti taj fenomen. ivotinje oito reagiraju na jo jedan geofizikalni fenomen, koji se pojavljuje prije samog potresa, a kulminira samim potresom, itao je polako, rije po rije, da djeluje to ozbiljnije, ali sam znao da djed uope nije ozbiljan i da ita samo da bi baku naljutio, ali ne da bi je jako naljutio, nego samo onako, da se ona pone malo svaati; uvijek kad bi bio dobro raspoloen, izazivao je baku da se malo svaaju. Ona je podizala obrve, izvijala usne, kao udi se ribama i potresu i nastavlja istiti ribe za ruak, ali znam da ga je proitala i jasno joj je to bi on sad htio, da ona kae - dobro je Franjo, ja istim ribu, a ti ita o potresima, pa da joj on odgovori kako je vano znati kad e biti potres jer se ovjek mora pripremiti i da bi bilo dobro ako bi mogla da provjeri kod tih srdela kakvo im je unutranje luenje. Tako bi to, znam, trebalo biti, ali nee jer baka samo podie obrve i znaajno se udi.

On je jo neko vrijeme gleda, onako mangupski; ona mu ponekad kae ta me gleda tako mangupski, a meni to uvijek bude smijeno jer moj djed ima sedamdeset pet godina i nikako ne moe gledati mangupski, ali otkako je baka taj pogled nazvala mangupskim i ja ga tako zovem, prosto jer me veseli; a onda se djed vraa novinama, duboko uzdie i vie ne gleda mangupski jer mu nije uspjela provokacija. U subotu je Ribarska no, kaem; djed ne mie pogled s novina, baka nastavlja istiti ribu. Hoemo li i mi slaviti?... Nemamo ta slaviti, nismo ribari, ako ti je do ribe, evo jest e je za pola sata... Ali u subotu e besplatno dijeliti srdele s gradela... A ove e, kao, platiti?... Nije to isto, te se pre u tavi, a one e biti s gradela... E, pa dobro, a ti onda slavi Ribarsku no... A mogu li ostati poslije mraka?... Vidjet emo. Kako budu druga djeca, tako e i ti. Djed je za rukom i dalje itao novine; uzimao je prstima cijelu srdelu i u zalogaju bi pojeo sve, od glave do repa; pod zubima su mu krkale riblje kosti, to je zdravo zbog kalcija!, a repove je ostavljao sa strane, da zna koliko je srdela pojeo. Baka ga je prijekorno gledala; mislio sam ta bi se samo dogodilo kada bi ja, evo, sad pojeo cijelu srdelu, ne istei je od kostiju i kada bih rekao da je to zbog kalcija i ve sam se zarekao da u kad budem veliki jesti cijele srdele i itati novine i nitko mi nita nee moi. Uope ne razmiljam o tome to u biti kad odrastem i sasvim mi je svejedno hou li biti pilot, mesar ili ininjer umarstva kao barba Postnikov, vano mi je samo da to prije doe vrijeme kad u raditi ono to radi djed: jesti srdele skupa s glavom i kostima, naoale sputati do vrha nosa i itati novine, da, itati novine!, to je najvanije, nauiti itati novine i proitati to se dogaalo u cijelom svijetu, ba danas kad je kod nas bilo jako dosadno i jeli smo srdele iz tave, a ne s gradela, jer je svijet tako velik da uvijek ima ljudi kojima nije bilo dosadno, pa o tim ljudima piu novine i onda novine itaju ljudi kojima je bilo dosadno, kao to je dosadno nama, djedu koji bi se svaao s bakom, baki koja se ne da svaati i pogotovo meni jer moram doekati tu subotu, da odem na Profundu, vidim magarce dok spavaju i nad provalijom obiem krug oko spaljene kue Mate Terina i tako prestanem biti stranac Sarajevac. Dobar primjer daje malom, govori baka djedu jer mu je srdela pala na novine. Uhvatio je ribicu noktima kaiprsta i palca i stavio je u usta; krkale su sitne kosti kao suhe borove iglice pod kotaima kamiona, a na novinama ostao je mastan trag u obliku srdele. Kao fotografija! Djed je ve pojeo srdelu, a njezina je slika ostala na novinskome papiru. Vidi se koliko je bila duga i iroka, kakva joj je bila glava, a kakav rep. Novinska stranica izgledala je kao nadgrobnik

sa slikom pokojnika; pokojna riba u djedovu trbuhu. Bila je mrtva jo dok ju je baka istila. Jo u ribarnici bila je mrtva ta srdela. Bila je mrtva im su je izvadili iz mora. Od ega umiru srdele? pitao sam. Umiru od zraka, onako kako bismo mi umirali kad bi nas netko drao pod vodom, rekao je djed. Znai, ribari bacaju mree da bi ribe izvukli na zrak i da bi one umrle?... Ne, izvlae ih da bismo imali ta jesti, a jede se samo ono to je mrtvo... I blitva, i ona je mrtva?... Mislim da jest, iako to niko ne zna jer blitva nema oi. Mrtvo je ono to je nekada micalo oima. Barem koliko mi o tome znamo... Trebale bi postojati i ribe koje bi bacale mree za ljude i odvlaile ih u more, prile i jele... Otkud ti ta glupost?... Tada nama ne bi bilo ao to jedemo ribe jer bismo znali da i ribe jedu nas. Shvaa... Ne shvaam. Zato bi nam bilo ao riba... Zato to su bile ive, a onda su ih ribari ulovili u mreu. Da ih nisu ulovili, ostale bi ive... Ne moe aliti ribe jer ako bi ih alio, onda bi morao aliti i pilie i svinje i telad, pa bi na kraju umro od gladi... Nema veze, ja u ih aliti... Bujrum, ali ti njih, ali vidio bih te ja da nema ta jesti, djed je postajao ljut, pa sam odluio da uutim i da dalje jedem srdele. On nije mogao razumjeti ribe i nita tuno nije osjetio kad je vidio da na novinama ostaje mastan trag, fotografija srdele koju je upravo pojeo jer je nekada bio u ratu, a u ratu se ljudi naue kako je to biti mrtav i kad ne umre, pa im to postane normalno. Borio se na Soi kao austrijski vojnik, a onda su ga 1916. zarobili Talijani i kae da mu je tada bilo ba dobro. U zarobljenitvu je ostao pune tri godine, nauio je talijanski i vodio je dnevnik, o svemu to mu se dogaalo i to je elio, ali nije imao kome rei. Dnevnik je pisao na talijanskome jeziku, irilinim pismom jer Talijani ne znaju irilicu, a zarobljenici ne znaju talijanski, pa u djedov dnevnik nitko nije mogao zavirivati i onda se smijati njegovim eljama. Taj dnevnik stoji u djedovoj ladici i proitat e ga prvi djedov nasljednik koji bude znao i irilicu i talijanski. Djedov sin, a moj ujak, i djedova ker, a moja mama, ne znaju talijanski, tako da bi taj nasljednik jednom mogao postati ja ako nauim i irilicu i talijanski. Tada u moda otkriti kako vojnici postaju ravnoduni prema ribljim smrtima i zato im je svejedno za ribe ak i kad su stari i nisu vie vojnici, nego su penzioneri koje nijedna vojska ne bi uzela u rat. Sutradan je bio petak. Do subote je ostao jo samo jedan dan. Doite da vidite neto to jo nikada niste vidjeli, rekao je Nika i otili smo u stari kamp, do drvene kuice u kojoj su nekada stajali suncobrani. Posjedali smo na kaete od piva, Nika je otkopao hlae i skinuo ih. Nije imao gaica; bio je stariji od nas i sve na njemu bilo je vee, pa i ono to nam je htio pokazati. A sad gledajte!, rekao

je i prevukao koicu. To nikada nisam radio, ali sam bio siguran da ga boli. Vratio je koicu i prevukao je jo jednom; stisnulo mi se u grlu kao onda kad su me vodili na cijepljenje, ponavljao je to s koicom jo nekoliko puta, koji uasan bol, mislio sam; svi su utjeli i ekali to e se dogoditi, Nika je rekao: Pogledajte, raste! I stvarno je rastao, iako je i ranije bio velik. Uplaio sam se, pogledao sam Zorana i Miru, oni su utjeli i buljili u ono to se dogaalo izmeu Nikinih nogu; Nika je sve bre disao, prizor je bivao sve crveniji, uplaio sam se to e dalje biti, zapravo najvie me je uplailo to to su Zoran i Miro tako mirno sve gledali i nita nisu osjeali, sjetio sam se da sam stranac Sarajevac, skoio sam s kaete i istrao van. Ne znam jesu li se smijali za mnom i jesu li vikali da sam kukakvica, nita ne znam jer sam trao i nisam se zaustavljao sve do kue. ta je, mahnitove jedan, sav si se oznojio, rekla je baka. Igrao sam se atletike! dreknuh sasvim uvjerljivo i za nju sam ve bio Dane Korica na povratku s minhenske olimpijade. Bio sam strano sretan jer sam doao kui i mogao sam slagati sve to bi se od mene trailo. Najljepe laem kad sam sretan. U subotu sam se probudio sa vrstom odlukom da ne izlazim iz kue. Neu izai sve dok se ne vratimo u Sarajevo. Djed je iao u Zaostrog, rekao sam da neu s njim, baka je pitala da nisi bolestan?, rekao sam da mislim da sam bolestan, ona je rekla pa onda nee ii ni na Ribarsku no, rekao sam da neu, e onda si stvarno bolestan, rekla je i donijela mi toplomjer. Nema temperaturu. Pa ta te boli?... Nita me ne boli. Samo sam malo bolestan i ne mogu van... Da se juer nisi s kime potukao?... Nisam. Nita nije bilo juer, samo to danas neu van, a ne bih htio ni sutra... Zato? Hoe li i sutra biti bolestan?... Hou ako budem morao van... Odluio si da vie nikada ne izae iz kue?... Izai u im se vratimo u Sarajevo... Je li ti neko neto runo rekao?... Nije, ali se malo bojim... ega?... Magaraca koji spavaju u Projundi... Da nisi moda bio na Projundi? skoila je baka. Ne, nisam bio, a neu ni ii jer neu izai iz kue. A spavaju li stvarno magarci u Projundi?... Koji magarci. Pa zna da u Drveniku nema vie nijedan magarac... Prole godine bila su tri, Mijin, Duanov i Stipe Alaa, sigurno su to ti magarci... Boe dragi, pa odakle ti to, tih magaraca vie nema!... Gdje su ako ih nema?... Odvezlo ih je u Makarsku... ta rade u Makarskoj? Baka je uzdahnula, pogledala u strop, promrmljala neto kao okristeboemoj i rekla: Dobro, evo, rei u ti, ali nemoj mi poslije tuliti! Kakva Projunda, u Projundi nema niega, obina sruena kua u kojoj raste dra, a magarce su prodali mesaru jer vie nikome netrebaju. Sklopio sam oi, srce mi je jako lupalo, dobro, izdrat u ja i to.

Nema vie pitanja?, odmahnuo sam glavom da nemam, ali neu izlaziti dok se ne vratimo u Sarajevo. Baka vie nita nije rekla, ali sam znao da misli kako u se ve sutra predomisliti i istrati iz kue. To me je plailo vie od ostaloga jer sam znao da joj nikako ne mogu rei da stvarno ne smijem van jer sam vidio neto to me je .uplailo, to su drugi mogli gledati, a ja nisam i zato se ne smijem vratiti i ne smijem izai van. Jesam li ja Sarajevac? otiao sam za njom u kuhinju. Ne, tisi Sarajlija. Ljudi iz Sarajeva se zovu Sarajlije, a ne Sarajevci... Je li to dobro, biti Sarajlija?... Sve je dobro biti, dobro je biti odsvakle... Pa zato mi onda govore da sam Sarajevac?... Ko ti govori?... Zoran i Nika... Govore ti zato to oni o tome nita ne znaju i nikad se nisu pomaknuli iz Drvenika... A zato mi u Sarajevu govore da sam Dalmatinac?... Iz istoga razloga. Jer se nikada nisu pomakli iz Sarajeva... A zato se mi stalno miemo?... Zato to djed ima astmu i mora biti puno na moru. Osim toga, dobro je micati se jer si onda odjednom na vie mjesta. Na onom si mjestu na kojem stvarno jesi i na onom mjestu odakle si, a ako se tebi to ne svia, uvijek moe ostati s mamom preko cijele godine u Sarajevu... Obeaj mi da me nee tjerati da izlazim dok se ne vratimo u Sarajevo..: Dobro, obeavam ti ako mi kae zato odjednom ne eli van... Neu jer mi govore da sam Sarajevac, slagao sam i otiao u sobu. Tako uvijek odem kad mi je neto jako vano, jer im odem, baka ozbiljnije doivi ono to sam joj rekao. Za svaki sluaj bacio sam se na krevet, zagnjurio glavu u jastuk i ekao hoe li doi. Kad je dola, ve sam se mogao praviti da spavam. Pokrila me je i sasvim tiho izala. Prespavao sam i Ribarsku no i akciju na Profundi. Zapravo, prespavao sam sve to se dalje dogaalo, a to nisam htio vidjeti. Svih sedam dana koji su nam ostali do povratka u Sarajevo proveo sam u kui ili u dvoritu; igrao sam se sam sa sobom, naveer sam otrao preko puta, do barba Postnikova, on je vadio blok za skiciranje, uzimao flomastere i crtao snijeg, snjena sela i snjene gradove. Barba Postnikov ima osamdeset godina, Rus je i jednom davno pobjegao je od revolucije. Zato? pitao sam ga. Zato to sam se plaio, rekao je i mirno dalje crtao velike sanjke koje su vukli jeleni, a na sanjkama je sjedila djevojka sa velikom smeom kapom ispod koje joj je izvirivala duga plava kosa. Kad se ovjek jako uplai, uvijek mora pobjei... I vie se nikada ne vratiti?... To ne znam, ja se nisam mogao vratiti... Zato?.., Zbog onih koji se nisu uplaili, nego su ostali... Ni ja se neu vratiti... A gdje se nee vratiti? bio je iznenaen. Neu se vratiti u stari kamp, rekao sam barbi Postnikovu. Ako je zbog straha, onda smo isti, odgovorio je i okrenuo novi list na kojem e biti nacrtana cijela Moskva.

NEBO JE BILO LIJEPO KAD TI SE NAE POD NOGAMA Svijet je najljepi kad se izvrne naopako. Nebo je dolje i mogao bih etati po njemu, a vrh nae kue u Drveniku zaboden je u nebo i sve se ini da e se kua prevrnuti na stranu jer stoji na jednoj jedinoj taki, opoj u kojoj se spajaju dvije strane krova, ali se kua ne prevre, nita se ne dogaa osim to se ja smijem i elim da ovako ostane zauvijek i da mi zauvijek nebo ostane pod tabanima, da me kakljaju oblaci ovice i da etam po suncu kao po najvrelijem asfaltu augusta i da onda padne no i da me bockaju zvijezde kao prina na brakoj plai i kao salbun na gradilitu vikendice kod Ismeta Brkia. Neka zauvijek ostane ovako, smijem se kao lud i viem nemoj, nemoj, ne sputaj me, ali barba Momilo me ne slua, svijet mi se zavrtio oko glave, dvaput se prevrnuo i ve je sve bilo normalno. Betonsko dvorite mi je pod nogama, nebo je gore visoko, a naa kua raste kao i sve druge kue, od zidova prema krovu, tamo u visinu gdje sve stvari postaju tanje i sitnije jer je u ovome svijetu iroko sve to je dolje, a usko sve to je gore i tako e i ostati ako opet ne nagovorim barba Momila da me uzme u naruje, uhvati za glenjeve i izvrne naglavce, pa nekoliko puta protrese da vidim kako je to kad se tresu i nebo i zemlja, a nita ne pada, nego je sve vrsto i lijepo i nikakav bol nee ubiti to udo u oima. Barba Momilo nekada je bio pukovnik, ali je ve dvadeset i neto godina penzionisano vojno lice. Kad je otiao u penziju, imao je manje godina nego moja mama danas. Baka kae daje to bilo po ilasu, a kako to govori onim opasnim glasom, razumljivo je da se uope ne raspitujem to to znai "po ilasu" da ne bih i ja zavrio po ilasu ili da se ne bi ljutila na mene jer je dovodim u nezgodnu situaciju. "Po ilasu" je meni ime za nezgodnu situaciju, a tako e biti i kad odrastem. im mi se neto nezgodno dogodi i im pred velikim problemima budem mogao samo slegnuti ramenima i ekati to e se dogoditi, pomislit u: evo ga opet, po ilasu. I bit e mi malo lake jer u se sjetiti barba Momila koji mi je prvi pokazao kako je nebo lijepo kad ti se nae pod nogama. Barba Momilo sagradio je kuu do nae. Njegova nije stara dalmatinska, nego je obina turistika. Kakva estetika, kae baka, ko je jednom onjuio kasarnu, i vikendicu gradi ko kasarnu. Ne razumijem o emu je rije, a ono to ne razumijem, to teko i zapamtim. Sjedim na podu, gradim dvorac za Zaboravku, i ponavljam

za bakom: Ko je jednom onjuio karasnu, i vikendicu gradi ko karasnu... uti, vrae jedan, i nemoj da bi to vani priao jer ako te ujem, nee mi vie u kuu ui. Osim toga, ne kae se karasna, nego kasarna. esto ona tako: neto kae, a ja za njom ponovim ili joj postavim pitanje i ve prijeti da neu u kuu ui ili da e me namrtvo iibati. Barba Momilo ima enu koja se zove teta Mirjana. Ima i sina Bobana, ali njega sam samo jednom u ivotu vidio. Boban je mali i debeo, ima kriav glas i ne izgleda kao odrasli ovjek iako je zaposlen i vozi zeleni fiat 1300. Teta Mirjana pee lebac i kuha prebranac. Lebac i prebranac su dvije najbolje hrane na svijetu. Kad je pitam teta Mirjana, kad e opet biti lebac?, njoj bude drago i ve sutra donosi lebac, a baka se ljuti i kae vrae jedan, mislit e ena da si kruha eljan, a ja joj onda govorim da to nije kruh nego je lebac. Kruh se kupuje u samoposluzi, a lebac se pee u penici. Baka tvrdi da je lebac ustvari hleb, a da je hleb isto to i kruh, samo to se hleb kae U Beogradu, a kruh se kae kod nas Baka ne lae to sigurno znam, ali ja ne vjerujem u ono to neke rijei znae jer meni svaka rije moe znaiti ono to hou, kao to bi i njoj svaka rije mogla znaiti ono to ona hoe samo kad ne bi bila tako odrasla i kad ne bi mislila da e je netko kazniti ako joj neka rije bude znaila neto to drugima ne znai. Od rijei lebac ja odmah ogladnim, a od rijei kruh ne bude mi nita. Teta Mirjana nauila me je hodati. Imao sam devet mjeseci i bio sam prvi put u Drveniku, baka je kuhala ruak, mama je otila u Makarsku po ekove, a teta Mirjana me je odnijela u njihovo betonsko dvorite. Drala me je za ruke i govorila ajde leva nogica, ajde desna nogica, ajde leva nogica, ajde desna nogica, a onda je vikala Olga, Olga, Miljenko prohodao; baka je istrala s noem za ienje ribe i rekla uh kud ba sad kad je Javorka u Makarskoj... A da joj nita ne govorimo kad se vrati, bila se zabrinula teta Mirjana. To ne dolazi u obzir. Majci se takve stvari ne preuuju, rekla je baka. Mama se vratila s popodnevnim autobusom, teta Mirjana je rekla gledaj ovo, podignula me je za vrhove prstiju, a ja sam ve hodao. Mama se rasplakala i zgrabila me u naruje, moj sin, moj veliki sin, a onda sam i ja poeo plakati. Ona je navodno plakala od sree, a od ega sam ja plakao, to ne znam jer se niega ni ne sjeam. Danas svi govore kako me je teta Mirjana nauila hodati i svima je to jako znaajno, iako je meni znaajniji lebac, ali i to to me je barba Momilo nauio gledati svijet naopako. teta je kad se ljudi vide jednom godinje, pa jedni drugima tako brzo stare, rekao je djed. Franjo, ako ete mi verovati, vi nita niste ostarili, rekao je barba Momilo. Ma ja, stari se mumificirao kao

Tutankamon, rekla je baka. A i vi ste mi gospodo Olga lepi to ste stariji... Molim vas, Momilo, zar je red zafrkavati stare dame. Svaku boru nosim kao podsjetnik, a ja se, znate, puno toga sjeam. Ne posenilim jer me svaka na neto podsjea. Istu priu ponavljaju svake godine, samo to se jednom stari mumificirao kao Tutankamon, druge osuio kao suha ljiva, a tree balzamirao kao Lenjin, ali sve drugo stvarno ostaje isto. Lau i lijepo im je dok lau, kao to je i meni lijepo dok laem, samo to se svi na mene ljute, a na njih se nema tko ljutiti. Ne ljutim se ni ja jer vidim da su nekako tuni, baki je tuga u krajevima usana, barbi Momilu u oima, a djedu u nosu. Svatko je tuan na onome mjestu koje tugu najbolje pokazuje, a tuni su jer stvarno vide da jedni drugima stare. Starost je za odrasle razlog tunih usana, oiju i noseva jer oni vjeruju da je najbolje biti dijete i nitko ih u tome ne bi mogao razuvjeriti. Nismo doli sami, rekao je barba Momilo. Momir je s nama, sklopila je ruke teta Mirjana. Ko je Momir?, opet su mislili da nisam tu jer gradim Zaboravkin dvorac, pa su se zgledali, djed je slegnuo ramenima, teta Mirjana je podignula obrve, a baka je rekla: Zna, teta Mirjana i barba Momilo sada imaju unuka... Neka ga imaju, odgovorio sam hladno i nastavio graditi dvorac koji je ve tri sekunde bio pod debelim snijegom. Ne elim ga vidjeti, uope me ne zanima... Pa, zato nee? To je beba, beba Momir... ta me briga! Vi idite, ja neu... Ali, teta Mirjana ti je ispekla lebac... Neka je ispekla, nisam gladan, ne zanima me. Tako su baka i djed otili vidjeti bebu Momira, a ja sam ostao uz svoj dvorac i sve je odjednom postalo tako tiho. Nikad nisam uo toliku tiinu. ula se samo jedna velika ljetna muha i ulo se moje disanje. Gledao sam u zid i sluao. uo se uzdah, pa izdah, uzdah, pa izdah i sve tako dok uzdah nije postao kratak i isprekidan, a izdah dug, pa onda opet isprekidani uzdah i dugi izdah i sve je ve postalo mokro. Pomislio sam na lebac i kako ga vie nikada neu jesti. Ostao sam sam, ali to vie nije bila samoa sa strahom, nego samoa s tugom. Bila su mi tuna i usta, i oi i nos. Sav sam bio tuan jer nisam imao vie nikoga i jer su svi otili da gledaju bebu Momira. Kad su se djed i baka vratili, ve sam sjedio u ostavi, tamo iza zastora gdje je ujak drao vesla i motor za kai. Evo, ovo ti je poslala teta Mirjana, rekla je baka i pruila mi lebac umotan u bijelu krpu na kojoj je pisalo Faks helizim. Uzeo sam lebac i spustio ga na krilo. Osjeao sam kako me grije. Bio je vru i teak, ali ga nisam htio jesti, taj lebac. U tako tunim prigodama nije mi do hrane. Mogu samo gledati u vrhove nonih prstiju i sluati svoje disanje, odmahivati glavom na svako pitanje i biti zahrala bova na koju vie nitko nikad nee privezati svoj

kai. Oe da eta po oblacima, doao je barba Momilo im sam se probudio. Gledao sam ga ravno u oi i nisam mu nita odgovorio. Oe stvarno. To je samo izmeu tebe i mene. Vie niko ne zna kako je to lepo... Hou ako mi neto obea... Sve to mogu uiniti, mogu ti i obeati, a sad ti udaraj, samo raunaj da ja nisam Blek Stena, niti komandant Mark... Obeaj mi da nikada nee pokazati Momiru kako se eta po oblacima. Barba Momilo se zamislio, prstom se uhvatio za donju usnu (to uvijek ini kad neto misli) i rekao: Zna, to je jako komplikovana stvar. Hou rei, sad si me uhvatio na krivoj nozi, na levoj nozi, hou rei, jer sam i ja mislio tebe neto zamoliti u vezi toga, a sad ne znam kako da zaponem... Znai, nee mi obeati... Ma ne, uopte nije o tome re. Neto je drugo u pitanju. Treba mi tvoja pomo oko toga, ali ne znam kako da ti kaem... Obeaj mi da nikada nee pokazati Momiru kako se eta po oblacima, ponovio sam, rije po rije, polako jer su mi uzdasi opet postajali isprekidani, a lice barbe Momila lomilo se u hiljadu dijelova i bilo je isprekidano sjajnim crtama svjetla, onim crtama kojima zapoinje pla na sunanom danu. Naravno da ti obeavam, ali bih te molio da i ti meni neto obea... ta da ti obeam?... Zna, ja sam ve star ovek, a kada Momir poraste, bit u jo puno stariji i bit u slab, neu imati snage, razume, pa bih te neto zamolio, naravno ako smem i ako ti to ne bi bio prevelik problem... Pa, reci ve jednom, ta da ti obeam, htio sam biti ozbiljan jer je barbi Momilu bilo jako nezgodno i jer sam mu, izgleda, samo ja mogao pomoi. Hteo bih da mi obea da e ti Momiru pokazati kako se eta po oblacima. Ti e ve biti velik i jak i moi e mu to pokazati, a poto sam samo tebe nauio kako se eta po oblacima, nikoga drugog ne mogu zamoliti. Eto, to bih hteo, ako nije nezgodno. Te sam veeri na elo svojih ivotnih prioriteta postavio taj: biti jak, biti strano jak, biti toliko jak da bebu Momira kad ne bude vie beba nauim etnji po oblacima jer ga njegov djed to ne moe nauiti. A ne moe iz dva razloga: prvi je taj to mi je obeao da ga nikada nee nauiti, a drugi je taj to ljudi stare i u starosti gube snagu, pa jednoga dana opet postaju djeca kojoj bi netko trebao pokazati kako se eta po oblacima, ali to nitko ne ini jer je nepristojno starca uhvatiti za glenjeve i naglavce ga izvrnuti. Mnoge su nepristojne stvari takve da bi mogle usreiti cijeli svijet. Ne mislim na podrigivanje, jer podrigivanje stvarno nikoga nije usreilo i podriguje samo zato to trai vraga za rukom i riskira da dobije preko labrnje, nego mislim na sva ta lijepa uda koja su starcima zabranjena. Moj bi djed sigurno bio sretan kad bi ga netko uzeo u naruje, uhvatio za glenjeve i naglavce izvrnuo da jo jednom vidi

kako je lijepo kad ti je nebo pod nogama. Odluio sam odmah ujutro otii kod tete Mirjane i barbe Momila, da vidim bebu Momira i struno procijenim koliko jo vremena treba da ga uim etnji po oblacima.

SMIJEAN SI NAM I BUDI NAM OPET Nije lako povjerovati da ipak postoje prehlaeni Nijemci. Eto, recimo, Hans : on svakoga februara doe u Drvenik, parkira svoga princa, jo ni stvari nije istovario, a ve se skida u kupae gaice, odjeu baca na zadnje sjedite, runik na rame, pa tri prema moru. Baka kae da je Hans ruan kao pas buldog, kratkih je nogu, sav malen, a u ramenima irok kao tri ovjeka koji nisu Nijemci. Meni je Hans lijep jer je smijean, a najvie je smijean kada tog prvog dana u februaru tri kroz Drvenik u kupaim gaicama, dahe kao lokomotiva, zatri se preko mola i pljusne u more. Onako ba pljusne; Hans ne skae u more ni na noge, ni na glavu, nego se odbaci prema moru koliko je dug i irok, onako kao to drugi ljudi kada su jako sretni skau u mekani krevet koji ih je dugo ekao. Okupe se na molu sva drvenika djeca i navijaju za Hansa dok on pliva protiv valova i ludoga mora i svejedno mu je pue li jugo ili pue bura, a u veljai uvijek neto pue, i svejedno mu je koliko je hladno, jesu li se zabijelili vrhovi Biokova i jesu li se posmrzavali rakovi u pliaku. Hans pliva i vie uh, uh, pika materina, a cijeli Drvenik od Cmilja do Luice ve zna da je doao ludi vabo i da je zapoela sezona zimskoga kupanja i jeenja. Kupat e se Hans, a koa e se jeiti svima koji ga u moru vide. Prvih godina ljudi su vjerovali da e se Hans kad- tad utopiti, da e mu stati srce ili ga odnijeti valovi, no s vremenom mjesto se naviknulo na njegove obiaje, svijet je shvatio da nas ima svakakvih, ali kakvih samo ima Nijemaca, to je udo jedno: hladna im je krv kao da su ribe, a ne ljudi. Kad god bi se netko prehladio od zime sjetio bi se Hansa jer Hans nikada nije bio prehlaen i jer je Hans bio savreno ravnoduan prema hladnoi i skakao je u ama ba svako februarske more. Svake zime baka se brinula za na bugenvil. To je cvijet koji je nekada ivio u amazonskim praumama, pa ga je neki Francuz donio u Europu. U Europi mu je suho i hladno i stalno ga treba uvati ili od zime ili od ei; sve dok ne naraste i ne postane veliko, razgranalo stablo ruiastih i ljubiastih cvjetova. Zapravo, netko bi ga trebao

vratiti natrag u praumu, ali kako nitko ne zna gdje je to, ni koliko kota karta do tamo, moja baka zaduena je da ga uva od hladnoe i sue, u februaru da ga oblai i pokriva nekim mreama i najlonima, a u augustu da ga dva puta dnevno zalijeva. Taman ga je opet pokrivala kad je protrao Hans. E, moj nesretnie, gdje si ovo doao, govorila je bugenvilu. Ona ne vjeruje da je cvijee razumije i zna da biljke ne umiru jer uvijek im ostane neko sjeme ili korijen, ali svejedno baka eli spasiti taj bugenvil i sve govori kako e nam lijepo cvasti i kako je to ukras. To je la; ne misli ona na ukrase i ljepotu, nego se plai da e jednoga jutra pred kuom zatei mrtvu, smrznutu biljku i da e zbog nje osjetiti ono neto to se osjea za sve mrtvo to je neko bilo ivo. Naem bi bugenvilu eljela da je kao Hans, a Hansu bi eljela da je kao bugenvil. Cvijet se ne bi morao muiti po zimi i sui, a Nijemac ne bi od sebe pravio budalu samo kad bi bio malo osjetljiviji prema hladnoi i kad se ne bi kupao u divljem ledenom moru. Franjo, eto nam vaba, kae im je ula u kuu. Djed ostavlja novine, pita ima li piva i ne eka odgovor jer zna, da ga nema jer nikada ga nema ako nema Hansa, uzima novanik i odlazi u samoposlugu. Za manje od sata doi e nam Hans i Staka. Njemu toliko treba da se okupa i osui, a Staki da raspremi stvari u njihovoj kamp-kuici. Baka ih zove vabama, iako je Staka iz Smedereva i uope nije vabica, ali baka sve ljude koji nam dolaze zove nekim zajednikim imenom: roake iz Zenice zove Zenianima, tetu Mirjanu i barba Momila Nikoliima, ika Ismeta i tetu Minku Brkiima, barba Postnikova i tetu Borku Postnikovima, a Rajka i Boicu primitivcima, tako da uvijek bez puno prie znamo tko je doao. Hans i Staka prezivaju se Kirchmayer i lake ih je zvati vabama, nego Kirhmajerovima. Hans ulazi u nau kuu viui Moj Franijo, gde si, ta si, grli djeda i iz sve snage udara ga po leima, tako ga udara da uvijek vidim kako su djedova lea bila puna praine dok ga Hans nije izudarao. Gospoda Olga, sve ste mi lepa, kao Greta Garbo u Ninoka, nakloni se i poljubi baki ruku. Samo Hans i glumci u crnobijelim filmovima enama ljube ruku, a moda je ljubi i jo netko, ali ne u mome ivotu. Onda prilazi meni: Jo ima plava kosa, ako i sledei put bude plava uim te nemaki da nae cura iz Berlin. Die me i baca me uvis, pa me hvata po zraku. Svaki put se plaim da me ne zalijepi za strop i da ne ostanem kao oni sveci u sarajevskoj Katedrali; Staka stoji sa strane, smjeka se i eka s vreicom u kojoj su pokloni. Uvijek od nje dobijem okoladu Braco jer ona misli da sam ja djeak koji je nacrtan na omotu, uvijek joj kaem da nisam, ali to nita ne pomae. Takva je Staka: ono u to ona vjeruje, to je za nju

tako i nikako drukije. Baka kae da ne bi ni mogla s Hansom da je drukija, ali to ne razumijem. ta ne bi mogla s Hansom? Ne znam, valjda mu ne bi mogla biti ena ili ne bi s njime mogla putovati u Drvenik kad ne bi bila sigurna da sam ba ja djeak s okolade Braco. Hans nikada ne prestaje vikati osim kada s djedom i bakom govori njemaki. Tada je tih kao svi drugi ljudi. Kae da na jezik nije nauio govoriti, nego ga je nauio vikati, a kad bi morao progovoriti, tada ne bi znao vie ni jednu jedinu rije. Nitko mu ne vjeruje dok to vie, ali mu se svi smiju. Smije se i Staka, a ja mislim da je to prava ljubav kad se nekome smije iako ga gleda svaki dan i s njime ivi cijeli ivot ili neto malo krae. Kad je imao osamnaest godina, Hans je postao njemaki vojnik i doao je u Jugoslaviju ratovati. Dok sam bio mali, zapravo kad sam imao dvije, tri i etiri godine, uvijek bih u partizanskim filmovima traio Hansa jer mi nitko nije bio rekao da su sve to glumci i da na filmu nita nije pravo, ali sam i onda znao da nijedan od njih nije Hans jer bi svi poginuli, a Hans je ostao iv. Hans, jesi li ti bio na Sutjesci, pitam ga. Bio, bio, vie Hans, bio dvaput, sa Staka i bez Staka... A jesi li ti ubio Savu Kovaevia?... Nisam, ja pucao u kronje, razume, u vrhove jela. Mene bilo strah ubiti... A ko je ubio Savu Kovaevia?... Ne znam, Nemaca bilo puno, a kad je ljudi puno, meni teko znati ko ubije. Kad je zavrio rat, Hans je bio zarobljenik. Gradio je tvornicu u Smederevu, a partizanka Staka ga je drala na nianu. On tada nije znao vikati na jezik, ali je Staki onako na daljinu i uz puanu cijev rekao da je voli, a kad je ona to nekako razumjela, repetirala je puku i traila odobrenje od komandanta Joe Berausa da ubije zarobljenika Hansa. Komandant joj je rekao da je bilo dosta ubijanja, oduzeo joj puku i rekao joj da odsad ima straariti nenaoruana. Staka je bila jako uvrijeena i plakala je, a komandant Joa ju je zagrlio i rekao: Curo, tebi je petnaest godina i pojma nema ta bi puka uradila tvom slatkom malom prstu koji bi potegnuo oroz. Sad se ljuti na mene, a jednom e rei hvala vam, ika Joa. I tako, partizanka Staka uvala je zarobljenike, zarobljenik Hans bi svakoga jutra grabio akama zrak ispred svojih grudi, sklapao prste u obliku srca i otpuhnuo to srce prema Staki. Ona se ljutila, prijavljivala ga komandantu, a on bi joj strogo govorio: Sram te bilo, jesi li skojevka ili nisi, zato ne pazi na zarobljenike umjesto to vodi rauna o njihovu udvaranju. Trajalo je to punih est mjeseci, sve dok jednoga dana Hans nije prestao biti zarobljenik i pojavio se na gradilitu u nekom runom sivom odijelu i s vojnikom vreom na leima. Stao je pred partizanku Staku, izvadio papiri iz depa i

proitao: Izvinjavam se ako sam vas uvredio, ali sam vas voleo i bilo mi je najlepe dok ste pazili da ne pobegnem. Mislit u na vas uvek. Staka mu je pljunula pred noge, ali ne jako: tek toliko da se zna da je ona partizanka, a da je on bio okupatorski vojnik. Ve sutra joj je bilo pusto bez Hansa. Otilo je moje srce, rekla je i netko ju je prijavio. Sad je bilo dosta, rekao je komandant Joa Beraus, dosta mi je djeurlije koja bi prvo ubijala, a onda bi se ljubila i otjerao Staku kui. Eto, tako je prestala biti partizanka. Hans je doputovao u svoj grad, ali tamo nije bilo ni njegove ulice, ni kue, ni roditelja i sestara; sve je bilo srueno, a ono to nije bilo srueno, bilo je mrtvo. Bio je sam jer nije imao vie nijednog roaka. Ja tada mogao biti Nemac, kao to biti Kinez, sve je isto, nisi nita ako nema nikoga koje rod. Jedini netko tko je Hansu bio iv bila je Staka, pa se on lijepo vratio u Jugoslaviju. Odmah su ga strpali u zatvor, gdje je Hans rekao da eli biti komunist, pitali su za zato eli biti komunist, a on je rekao da je to zbog radnike klase i zbog toga to je ostao sam na svijetu, a kao komunist vie nee biti sam. Oni su rekli: onda dobro, moe ostati u Jugoslaviji, ali nemoj da te uhvatimo kako pijunira, Hans je rekao da nee pijunirati i otiao u Smederevo traiti Staku. Ne znam kako je to dalje ilo, osim to su se na kraju vjenali, a komandant Joa Beraus im je bio kum. Onda su pjevali "svi e ljudi braa biti" i zapoeli ovaj ivot koji je doao nakon onoga ivota u kojemu je Hans bio faist, a Staka partizanka koja ga je htjela osuditi na smrt. Meni nije jasno kako sve to tako moe biti, a nije jasno ni djedu i baki. Baka kae ludi su oboje, a djed kae da nisu oni ludi, nego su luda vremena. Tako oni filozofiraju kad Hans popije sve pive, izgrli nas i izljubi i ode sa Stakom u njihovu kamp-kuicu na spavanje. To zapravo vie i nije kamp-kuica jer ju je Hans zabetonirao i uz nju sagradio jo i baraku. Isred kuice je Staka zasadila stabla limuna i leandre, te rue i nevene. Sve je tako areno i evrdavo da baka kae kako je runo na Hansovu sliku i priliku, a ja kaem kako je na Hansovu sliku i priliku smijeno. Njihova vikendica najudnije je mjesto u Drveniku, a iz Makarske je dva puta dolazila graevinska inspekcija da je rui jer po njihovu miljenju rastjeruje turiste, ali je nisu sruili jer je Hans imao graevinsku dozvolu. Rekli su jor, nemojte vi na nas vikati, a onda su otili. Djed kae da samo trae rupe u zakonu i da e na kraju sruiti Hansovu i Stakinu kuicu, a Hans kae da ni to ne bi bilo najstranije jer bi onda on i Staka zapoeli novi ivot. Hans vjeruje da za sve nesree i nezgode postoji samo jedno rjeenje: zapoeti novi ivot. Djed kae da je to hrabro, a baka kae da je glupo. Tuga je, mi nemamo djeca, kae Hans, sve je veselje, a to je

tuga. Baka i djed tada ute i gledaju u svoje ruke poloene na stol, kao da su neto krivi ili su nekoga prevarili, pa su rodili ak tri djeteta. Ima veselja i bez djece, govori djed. Ima, ima, sve je veselje. Bez djeca je tuga, urla Hans. A onda djeca odrastu, poene se i poudaju i odu, pa opet ostane sam, djed nastoji uvjeriti Hansa da popusti. Sam, sam i veselje je, ali bez djeca, bez djeca je tuga, klima glavom Hans. Odraste i zaboravi da si ih i rodio, nastavlja po svome djed. Zaboravi, ne zaboravi, sve je veselje, ali, Franijo moj, bez djeca je tuga, vie Hans, a ja znam da e uskoro nastupiti urnebes. Djed, je nervozan, to je od astme - kae baka, i uvijek vie kad se jako naljuti. Udario je akom o stol i prevrnula se Hansova piva. Djed vie na njemakom, Hans ga hvata za ruku, ja plaem, Boe, ta mi je, zato plaem, plaem jer sam se uplaio, uplaio sam se jer je djed prevrnuo pivu koju je Hans pio, a Hans je drag i smijean, on je djedov prijatelj, a djed sada vie na njega, baka je zagrlila Staku, Staka se smijei kao netko tko je upravo otiao i za sobom ostavio svoj osmijeh, nitko me ne primjeuje, djed i dalje vie, Hans ga hvata i za drugu ruku, neto govori na njemakom, govori tiho, puno tie od djeda, on je promukao, a ja nita, nita ne razumijem... Djed duboko die, ja sam se sakrio ispod stola i virim Hansa. Hans je podboio glavu, laktove dri na stolu i barici pive. Lice mu je mirno kao da nije iv, samo mu se donja usna, ona koja je uvijek objeena, svako malo zatrese, pa izgleda kao list tamarisa na vjetru. Baka je izala sa Stakom na dvorite. Dugo se nita ne dogaa: samo njih dvojica, jedan koji die, drugi kojem usna drhti na vjetru. Htio bih pobjei van, ali bi me vidjeli. Ovako sigurno misle da me nema. I bolje je da me nema. Nekad je tako dobro da te nema da naprosto poeli da te ne bude sve dok se svi opet ne ponu smijati. Jedna se kap sputa niz Hansovo lice, skree tamo kod nosa i silazi na debelu usnu tamarisa. Evo i druge kapi s druge strane lica, i ona skree kod nosa i pada na usnu. Pa trea i etvrta kap. Hans je smijean kao neto drago i toplo emu se smije i kad ne pravi ale. Izvini, Franijo, ja nisam znao, ja samo htio rei da je bez djeca tuga, ja nisam znao da u tebe povrijediti, uj, pa Hans zna govoriti na jezik tiho. Nisi me ti povrijedio, nego je jugovina i jedva diem, rekao je djed, a ti, mali, izlazi ispod stola i mar van. Prislukuje ta stariji govore, sram te bilo. Istrao sam na dvorite. Baka je pokazivala Staki na bugenvil. Staka je kaiprstom, onim istim prstom kojim je htjela ubiti Hansa, milovala jedan list. Idem se igrati, rekao sam i istrao na cestu. Baka je apnula srea da mali ne razumije njemaki. uo sam to jer uvijek ujem svaki njezin apat. Ona ne zna aptati da je ne ujem. Koliko god bila tiha i koliko god ja bio daleko, njezin apat uvijek ujem

jednako dobro, a u apatu je uvijek neto to je trebalo ostati skriveno, samo to ja ne znam to se to zapravo otkriva i to to nisam trebao uti i zato je srea to ne razumijem njemaki i to je to djed vikao na Hansa i zato ga je toliko naljutilo jer je on govorio kako je tuga biti bez djece. Nita o svemu tome ne znam, ali u jednom saznati i onda u svima rei. Sljedee godine graevinska inspekcija sruila je Hansovu vikendicu. Zapravo, sruili su baraku, a kamp kuicu natovarili su na veliki kamion i odvezli je u Makarsku. Ostalo je samo betonsko postolje, polomljene rue, iupana leandra i stablo limuna. Djed je telefonirao Hansu i Staki u Smederevo. Rekao je nemojte plakati, gospodo, a onda je opet govorio neto na njemakom. Razumio sam kamo dvije rijei kamarad i freunde. Prvu je izgovarao hladno, a drugu toplo, pa mi se zato ini da je druga rije lijepa i znai neto kao dovienja, a prva rije je hladna i znai neto kao pronali su rupu u zakonu i sruili su ti kuu. Hans se, meutim, ne plai hladnih rijei, kao to se ne plai ni hladnoga mora. Hansu nikada nije zima. Nije mu zima ni u februaru kad mrznu rakovi u pliaku. Hans i Staka vie nikada nisu doli u Drvenik. Budala vapska, kae da se ne smije vraati tamo gdje ti jednom srue kuu, rekao je djed i Hansu napisao pismo. Diktiraj, ta poruuje Hansu, a ja sam onda morao smiljati svoje prvo pismo: Dragi Hans, hvala ti to nisi ubio Savu Kovaevia, ovdje je hladno kao kad golom guzom sjedne u praznu kadu i svi smo prehlaeni bez tebe. Smijean si nam i budi nam opet.

KAD UMREM, VIDJET E KOLIKO JE BOLJIH LJUDI U veljai su procvali bajami, djed je rekao eto nam proljea usred zime; govorio je to svake veljae jer se nije mogao naviknuti da na moru zime zavravaju tako rano i da vie ne vae pravila kojih se priroda drala cijeloga njegova ivota. Pravila nisu vaila jer vie nije bio u Travniku pa da mu se u veljai bijeli Vlai, u Sarajevu da mu se bijele Trebevi i Igman ili u Tolminu pa da mu se bijeli cijeli svijet, nego je bio u Drveniku, a tamo se ne bijeli nita osim bajamova cvijeta koji on zove beharom, pa pjeva snijeg pade na behar na voe i onda svi mislimo kako je staroga Franju uhvatila nostalgija i priziva svoje zaviaje da preskoe Biokovo i more pokriju snijegom. Hoe li se jednom zalediti more? pitam. Mislim da nee nikad, iako je mogue da se zaledi... A dogodi li se nekada neto to je mogue?... Naravno da se dogodi. Zato se i kae da je mogue... Znai, more e

se zalediti?... Mislim da nee, ali recimo da hoe. Zato ti je to vano?... Odetali bismo preko mora sve do Suuraja. Ti bi tamo kupio novine, a onda bismo se vratili... Novine moemo kupovati i ovdje... Da, ali to nije isto. Nikad jo nismo hodali do Suuraja, a kad se more zaledi, moi emo otii... To ne bi bilo dobro. Ribe bi ostale bez zraka... Ionako su bez zraka. ta e im zrak kad ne diu?... Treba im zrak. Uit e o tome u koli. Kad bi se more zaledilo, skue bi izumrle, a ta bi se dogodilo s delfinima, o tome neu ni govoriti. Delfini su kao ljudi, oni izlaze iz mora da bi disali... Gdje izlaze, je li na plau?... Ne, nego iskau na povrinu vode, udahnu i uskau. To je vrlo praktino... Zato sasvim ne izau, bolje bi im to bilo nego da stalno skau?... Umrli bi kad bi stalno bili na zraku. Njihova koa trai more, a plua im trae zrak. Ne ive ni u moru, ni izvan njega, nego negdje izmeu... Kao i mi?... Kako misli - kao i mi?... Lijepo. Ne ivimo ni u Sarajevu, ni u Drveniku, nego negdje izmeu jer bi ti umro od astme kada bismo stalno bili u Sarajevu.;. Moglo bi se to tako rei. Umro bih jer bih disao maglu i smog... A ale li delfini to to nisu stalno na zraku?. Zato bi alili?... Zato to ti ali jer nisi stalno u Sarajevu i vie ne vidi kako pada snijeg i kako su brda bijela... Ne, to uope ne alim... Zato onda im procvatu bajami, pjeva snijeg pade na behar na voe... Zato to je to moja pjesma i imam je pravo pjevati ak i ako ne pada snijeg i nikad se nee zalediti more. Djed svima govori da se ne plai smrti. Kada ujutro puno kalje i ini mu se da vie nikada nee uhvatiti dah, on promrmlja e, lijepa smrti, kao da joj se udvara jer se u nju zaljubio, a ona ga nikako nee. Boli li smrt? pitam. Nije vano boli li, samo neka ne gui. Djed ne vjeruje u bol i zato ga nikad nita ne boli. On misli da je to neto tue, svaki bol, i da ona s njim ne moe imati nikakve veze. Kad je vadio zub, komiji Leitneru je rekao vadi, ali, bez injekcije, a Leitner mu je odgovorio ali gospon Rejc, nije ovo srednji vijek, djed je odmahnuo rukom, nije vano koji je vijek, pa mu je Leitner naivo izvadio zub, a da djed nije ni ake stisnuo u bol. Nije moj Franjo heroj, rekla je baka, on se samo plai anestezije... Ne plaim se ja anestezije, nego elim znati ta mi se dogaa. A Nikola sa milja, on se boji i bola i smrti i anestezije. Doe kod djeda i kae moj jor Frane, jadan ti sam ja, a djed mu odgovara: idi, bolan, Nikola doktoru, a Nikola se pokunji: ne smijem, ne znam je li me vie strah ili sram. Djed mu nakon toga vie nita ne govori, nego mu natoi rakiju i gledaju se tako sve dok Nikola ne popije svoje i ne ode. Nikola k nama dolazi na gledanje jer ga u mjestu nitko ve godinama nije ni pogledao. Prolaze ljudi pokraj njega i gledaju u vrhove cipela ili prema moru, u svakom sluaju to dalje od Nikole i od njegova straha i srama. Neki ga, onako bez gledanja, i pozdrave,

ali veina se pravi kao da Nikole uope nema ili kao da prolazi netko tko je ljudima uinio veliko zlo pa mu se vie ne moe oprostiti ni to to je iv. Nikola je bolestan od tuberkuloze, a tuberkuloza je u Drveniku sramota. Ne ide doktoru jer ga je stid i jer ga njegovi iz kue ne bi pustili. Iako svi znaju od ega je bolestan, bolje je da to ne saznaju doktori u Splitu i da se ak do tamo ne rairi pria. A kad se u Sarajevu ili nekom drugom gradu ovjek razboli od tuberkuloze, ne srami se ni on, ni njegova obitelj, nego lijepo ode doktoru, neko vrijeme lei u bolnici i kui se vrati zdrav. U gradu nije sramota ono to je sramota na selu, kao to ni na selu nije sramota ono to je sramota u gradu. U Drveniku je sramota kada je Nikola bolestan od tuberkuloze, a u Sarajevu je sramota kad netko piki u haustoru i onda ga uhvate. Ovoga proljea podat e velike kie, djed ita u novinama. To nije dobro za plune bolesnike. On i Nikola pluni su bolesnici, samo to je Nikolina bolest zarazna, a djedova nije. Astma je njegova osobna stvar i nikom je ne moe prenijeti, osim to ja njegovu astmu mogu naslijediti jer mi je djed, a Nikolina tuberkuloza moe biti svaija, pogotovo ako bi netko ispuhivao nos u njegovu maramicu. Jednom je Nikola izvadio maramicu iz depa, a ja sam se sav najeio. Jako sam poelio oteti mu maramicu i ispuhati nos. Plaim se bolova i doktora i ne volim biti bolestan, ali sam htio tu maramicu, a da je Nikoli sluajno ispala iz ruke ja bih je zgrabio i odmah se razbolio. To je kao kad stojim na nekom visokom balkonu. Uvijek poelim skoiti, iako ne bih htio biti mrtav. Gurnuti nos u Nikolinu maramicu je avantura i znam da to neu uiniti jer mi nismo avanturisti, nego mirno i pristojno ivimo svoje ivote i ne zovemo vraga ako ve on sam ne odlui doi, a avanturisti nita drugo ne rade nego prave klopke za vraga, uhvate ga u vreu, on im se otima, oni se smiju i zato ive kratko i burno i uvijek su svima na teret. I stvarno, ve mjesec dana pada kia. Djed teko die i stalno je nervozan. Baka kae da ga nee ubiti ni srce, ni astma, ni bubrezi, nego e ga ubiti njegov pasijaluk. Samo djed i ja imamo pasijaluk, ali na mene zbog pasijaluka svi viu i moram stalno bjeati da ne dobijem po labrnji, a njemu svi ute i samo mu se sklanjaju s puta, osim tate kad doe iz Sarajeva. On djeda stalno neto ispituje, dri ga za ruku i mjeri mu puls, kucka ga prstom i stalno pregledava, a on mu mirno odgovara na svako pitanje i jo je nervozniji kad tata ode. Ljut je jer je neto sakrio i jer se zbog toga osjea krivim. Djedu je astma kao baki neuspjela torta: neto to mu je dolo jednoga dana i uinilo ga bolesnim, ali nije dolo tek tako, nego zato to je uinio neto pogreno i to u ivotu nije znao nai omjer izmeu brana,

mlijeka i jaja ili ve neega od ega se ivot pravi, pa mu je zato dola astma da ga mui i davi i da zbog nje bude uvijek samome sebi kriv. Najgore je kad si samome sebi kriv jer se tada najvie naljuti na sve druge. A ima tu i jo neto: baka svoju tortu moe sakriti od gostiju i onda nitko za nju ne zna, a djed astmu ne moe sakriti ni od koga jer svi ujemo kako kripi dok die. Nekada su ljude ujutro budili pijetlovi, a danas ih, na Mejtau i u Drveniku, budi kaljanje moga djeda. Dok on kalje oevi podvezuju kravate, majke se spremaju za kancelarije, a ribari se vraaju s mora. Izgleda da je Nikola umro, rekla je baka kada se vratila iz samoposluge. Kako to misli izgleda da je umro, pitao je djed. Pa tako, niko nita ne eli rei, ali su svi otili do Luice. Otilo je cijelo selo. Mislim da se sruio na putu za Zaostrog... Hoemo li i mi do Luice, pitao sam. Neemo, nije to cirkus pa da gledamo mrtva ovjeka. Uvijek bude tako, im se u Drveniku neto zanimljivo dogaa, ja to ne mogu vidjeti i uvijek mi govore da ovo nije cirkus, da to nije za mene i da bi mi bilo pametnije da utim i ne pitam nita. Na kraju u propustiti sve vane stvari, pa kad me u Sarajevu budu pitali ta ima u Drveniku moi u rei da ne znam ta ima jer mi djed i baka nisu dali da vidim ima li ita. Sutra sam saznao to je bilo s Nikolom. Sva djeca su o tome priala, a ja sam se pravio kao da sve znam i samo sam sluao to govore. Pozlilo mu je tamo gdje magistrala pravi veliku okuku i sjeo je na kamen, iako je padala kia. Toliko mu je jako pozlilo da mu je lake bilo kisnuti, nego dalje hodati. A onda je poeo kaljati i bacati krv. Sve vie je bilo krvi i sve jaa je bila kia. Na kraju je Nikola iskaljao svu svoju krv, ali je kia bila tako jaka da je oprala krv i pola magistrale bilo je ruiasto, kao da je netko rastopio Pink Pantera i prolio ga po cesti. Krv na kii prestaje biti crvena i postaje ruiasta i zato je najbolje krvariti na kii jer to nikome nije strano. Sigurno ni Nikoli nije bilo strano ili mu barem nije bilo onoliko strano koliko bi strano bilo daje krvario na sunanom danu, kad se sve boje jasnije vide i kad nema niega to bi rastopilo crvenu boju krvi u ruiastu boju Pink Pantera. Nali su ga kad je ve bio mrtav. Sjedio je na stijeni, lice mu je bilo bijelo kao kre i imao je osmijeh anela. Ne znam kakav je to osmijeh anela, ali je baba Tere rekla da je Nikolin osmijeh bio takav, a ona stalno ide u crkvu i zna kako se smiju aneli. Nikola se smijao jer je bio mrtav i vie ga nije bilo strah i sram, pa se konano opet mogao smijati, kao onda kad nije imao tuberkulozu. Ljudi se smiju kad im je neto smijeno, ali se najljepe smiju kad im nije nita. Neto ti bude, boli te, gui i brine, a onda ti je nita i smijeno ti je jer ti je nita i jer ti se ini da niega nikada nije bilo, nego ti se samo

malo bilo pobrkalo u glavi pa si mislio da te boli, gui i brine. Nikolu su sutra odnijeli u brdo i pokopali ga na groblju na Biokovu s kojega se vidi cijelo more; more iza Hvara i Peljeca i more iza Korule, more iza Visa i more sve do Italije. Na kraju, iza svega, opet je more, ali tamo more postaje okruglo. Kad si na Biokovu, na groblju, shvati zato su ljudi nekada davno mislili da je Zemlja ravna ploa: zato to se nisu penjali na Biokovo i nisu mogli vidjeti da je More okruglo, a ako je more okruglo, tada je okrugla i Zemlja. Mislim da je groblje sagraeno tako visoko, skroz na Biokovu, da bi ivi kad sahranjuju mrtve bili utjeeni jer znaju ono to mrtvi nisu znali. Kad ti u Drveniku netko umre, pokae ti se da je Zemlja okrugla. Djed i baka otili su na sprovod i vratili se crveni. Nakon kie upeklo je veliko sunce; djed je bio ljut, teko je disao i psovao je Nikolu to nije umro drukije, onda kad je bilo sunano, da bi se mogao sahraniti kad opet bude padala kia, a ne da se posmrtna povorka pee penjui se na Biokovo i kuha silazei s Biokova. Niko nije plakao, rekla je baka. Skinuli su si sramotu s vrata, rekao je djed gadljivo, ali ne zbog sramote koje vie nema, zbog Nikole, nego zbog ivih kojima je sada lake jer u Drveniku vie nitko ne boluje od tuberkuloze. Dobro, vodim te da vidi gdje je umro, rekao je djed i uzeo kiobran. Opet je pet dana bez prestanka padala kia i nikako nisam mogao doekati da prestane. Htio sam vidjeti to mjesto na kojem se umire i strepio sam da magistrala vie nee biti ruiasta kao rastopljeni Pink Panter. I imao sam pravo: bila je crna i asfaltna, kao i svaka druga magistrala. Gledao sam oko sebe i sve je izgledalo obino i kino; nigdje tog specijalnog mjesta za umiranje i onoga znaka koji je Nikola morao ostaviti da bismo mi danas znali gdje je umro. Ovdje je sjeo, djed je pokazao bijeli kamen na kojemu je ispod crvene crte pisalo 480. To znai da je umro na etiristoosamdesetom kilometru magistrale, ali to vie nije vano. Nikole vie nema, iamia i gotova pria. Zadovoljan si? Sad moemo kui. Nisam ba bio zadovoljan. Zapravo, bio sam zbunjen. Mislio sam da na mjestu na kojemu se umire ipak ostane neki trag; moda ne ruiasta magistrala, ali barem neto po emu bi se znalo da je tu netko bio i odjednom nestao. Ako nema toga, onda nema ni razloga za umiranje, a ako nema razloga za umiranje, tada je nesrea vea od jednoga plakanja. Takva je da nikada ne prestane plakati kad ti umre netko drag. Zato ljudi umiru?... Umiru zato to stare i zato to na zemlji vie ne bi bilo mjesta kad bi se samo raali, a ne bi umirali... Bilo bi bolje da se ne raaju, ali da i ne umiru... Zato bi to bilo bolje?... Pa zato

to bi tada ivjeli samo oni koje poznajemo i koji su dobri i ne bi dolazili novi o kojima ne znamo nita, osim da zbog njih umiru stari... Kako zna da ti novi nisu bolji od starih?... Niko nije bolji od tebe... Glupost, pa naravno da je bolji. Puno je ljudi boljih od mene, ali ih nisi dosta upoznao. Vidjet e kad odraste... Vidjet u kada ti umre?... Da, moe se i tako rei. Kad umrem, vidjet e koliko je boljih ljudi. Bolji e biti prijatelji, bolja e biti ena koju oeni i bolja e biti tvoja djeca. Svi e oni biti bolji od mene ijednom ti vie nee biti zna to sam ja umro... Ti e umrijeti zbog tih boljih?... Da, umrijet e i ti zbog boljih. Jedino je vano da se umire po redu i da ne umiru djeca prije roditelja. Nikada nije tako dugo i tako tiho i mimo govorio. Zaklopio je kiobran i protresao ga. Kapi su se rasprile po kuhinjskim ploicama i po bakinoj kosi. Uinio je to namjerno i nasmijao se. Budalo stara, rekla je baka i nije ga ni pogledala. Ona ga ne mora pogledati da bi znala zato je istresao kiobran po ploicama i njezinoj kosi, a on joj ne mora vidjeti oi da bi znao da se ona ne ljuti. I kad ne istresa kiobran, on zna da ona misli to - budalo stara, samo to nema razloga naglas izgovoriti. Sretni su jer je u sezoni kia u kojoj je teko plunim bolesnicima, pa neki moraju i umrijeti, umro ba Nikola kojemu nitko nije govorio - budalo stara, niti je on imao na koga istresati kiobran. Velika guva vlada na mjestima na kojima se umire; kao na autobusnoj stanici na kojoj se svi guraju, pa kad izdaleka gleda, ini ti se da bi svi uli unutra, a zapravo se guraju da ne uu i da ostanu tu sve dok ne naie posljednji autobus u koji ulazi jer vie nema guve, jer ima kartu u ruci i jer se vie nikomu ne bi mogao opravdati kad bi i tada ostao iv.

MOLIM TE, NEMOJ DA SKOI Bilo je ljeto, pod Biokovom su se rumenjeli poari, zavijale su vatrogasne sirene, ljudi su trali s naprtnjaama punim vode, more je mirisalo na Coperton i presijavalo se u bojama naftne duge, a mi smo pakirali stvari u spaeka i spremali se za put u Sarajevo. Prije osam mjeseci umro je djed, zavrio sam prvi razred osnovne kole u Drveniku i mogli smo se lijepo vratiti kui. Naa kua od sada e biti u Sarajevu, a ne: malo u Sarajevu - malo u Drveniku, jer vie nema djedove astme i nema nikakva razloga zbog kojega na more ne bismo dolazili samo kao turisti. Drvenik nije bio naa kua, kao to mi se inilo, nego je bio kua djedove bolesti, kao bolnica u kojoj se ivi

za zdravlje, a zapravo svi znaju da se u toj bolnici na kraju umire. Odlazimo zauvijek. Mislim da odlazimo zauvijek jer se drukije ne moe objasniti to da smo u gepek spremili svoje zimske dempere i cipele i da nita iza sebe nismo ostavili osim tog osjeaja da se nikada neemo vratiti ili emo se vratiti kao ljudi koji dolaze na odmor i kojima je sve privremeno i jako su nervozni jer se trude da se to bolje odmore, pa zato viu jedni na druge i poteu za ui tuu djecu. Muka mi je kad pomislim da emo i mi sljedee godine biti turisti i ve se osjeam kao mali Nijemac koji urlajui bjei iz mora kad meu kamenjem ugleda raka i nose ga u dom zdravlja u Makarsku ako stane na jea. Na mome nonom palcu tri su crne tokice, to su tri jeeve bodlje od prije tri godine; nisam rekao baki i djedu da sam stao na jea jer bi onda na plamenu zagrijavali iglu, a to izgleda strano i sigurno boli kad ti tom iglom vade bodlje, nego sam ih povadio sam, noktima, ali se te tri bodlje nisu mogle izvaditi i sad ih nosim sa sobom u Sarajevo, kao uspomenu i kao dokaz da ne mogu biti obian turist. Polako se vozimo kroz mjesto; prolaze ljudi s madracima na napuhavanje, djevojica s kolutom oko struka, kolut se zavrava pajom glavom; ona je poludjevojica, polupatka; uz cestu stoje ljudi koje poznajemo, teta Senka, barba Tomislav, baba Tere, oni nam mau jer znaju da ne odlazimo - obino, kao svake godine, nego odlazimo stvarno. Baka im odmahuje, a ja sputam glavu jer se sramim. Sramim se zato to se u naim ivotima dogaa neto vano i to svi to znaju. Vane stvari morale bi se dogoditi tajno. Trebali smo otii nou, tiho, dok svi spavaju, da nas nitko ne vidi i ne uje i da nitko ne zna da smo otili, nego da misle da nas nije ni bilo. Zapravo, trebali smo otii kao da smo i mi umrli. Vozi nas ika Naci, moj tetak s Ilide. On ima brkove, naoale crnih okvira i cipele broj trideset devet, a meni izgleda kao francuski stolnotenisa koji e na kraju balade izgubiti od Kineza. Osvre se i pita me je li ti ao, kaem ne, nije mi ao i gledam sitne glave kupaa u moru koje blijeti, dva jedra daleko od obale i Hvar negdje jo dalje, sasvim na horizontu, tamo gdje se spajaju nebo i zemlja i ive Hvarani koji su, mislio sam prije nego to su me prvi put odveli na otok, poluljudi, polumarsovci. Ne znam je li mi ao, znam samo da me je strah, ali ne bih priznao ni jedno ni drugo, niti da me je strah, niti da mi je ao. Takva pitanja ne bi se trebala postavljati, a kad odrastem prvom u prilikom rei takva se pitanja ne smiju postavljati, na njih postoji samo jedan odgovor, postoji ne, ne, ne, uvijek samo ne, nije mi ao, nije me strah, nita mi nije i neka sad svi budu strano zadovoljni zbog toga, neka skau od sree i neka im onda sve ispada iz depova i zvecka

po asfaltu jer je opet netko rekao da mu nije ao i da ga nije strah, a svi znaju da se to govori samo kad ti je ao i kad te je strah, ali to ne smije nikome rei. Tamo dolje, u onim borovima, jadni je fio, kuckam ika Nacija po ramenu. A ko je taj Fio?... Nije to nikakav on, to je auto. Sletio je s magistrale prologa ljeta i niko ga jo nije pokupio. Moda zato to je od njega ostala samo olupina, pa nikome ne treba?... Ne, nije zato. Taj fio vie nema nikoga svog jer su svi poginuli, i voza i jo dvoje ljudi... Jadni ljudi... Ne, oni su bili jadni prologa ljeta, a sada je jadan samo fio. Njih su odnijeli u Bjelovar i sahranili ih tamo jer su bili iz Bjelovara, a fio je ostao tu, iako je i on iz Bjelovara. Vidio sam mu registarske tablice... Svejedno je gdje olupina lei. Olupina je samo smee... Fio nije smee, on je jadni fio i bio je njihov auto. Neko ga je nekad volio. ika Naci se trgnuo, a za njim se trgnuo i spaek - eto, pa neka onda kae da i spaek moe postati smee - kao to se odrasli uvijek trgnu kad neto ne razumiju, a ti im onda objasni. Nita nije zauvijek, to ima veze ako gaje neko nekad volio. Sad je smee i gotovo, rekao je. Jesu li i mrtvi ljudi smee? pitao sam i znao sam to e mi odgovoriti i isto tako sam znao da to - mrtvi ljudi - zapravo znai - moj djed. Ne laprdaj gluposti, prenula se baka, a ika Naci je dalje samo utio, vozio auto i do Sarajeva vie nije rekao nita. Grad je bio vreo i pust. Rijeka je zaudarala kao da je milijun ljudi u milijun zahoda zaboravilo pustiti vodu. inilo mi se da je netko zbog svega toga kriv ili sam kanjen zbog neega to nisam uinio, ali sam ipak kanjen, to svi znaju i sad se prema meni ponaaju kao prema robijau ili ratnom zarobljeniku na nekom otoku u Pacifiku, na filmu u kojem Japanci strano viu, ene piu pisma, a Lee Marvin svezan lei u pijesku, a sunce mu pri oi. Fuj! rekao sam dok smo prelazili most kod Vijenice. Nezahvalnie! mama me pokuala udariti, ali sam na vrijeme izmakao. Ljuta je otkako smo doli. Nemoj misliti da te ne voli, apnula je baka. Pravio sam se kao da je nisam uo; iao sam dalje, vrsto odluivi da vie ne kaem nita. I to da vie nikada ne kaem nita. Neka Miljacka smrdi, neka ona vie, neka se dogodi sve, ali ja vie nita neu rei. Radi se zapravo o tome da se moja mama mene plai. Ne plai se ba mene kao mene, nego ju je strah to ima dijete. Prije je nije bilo strah jer je djed bio iv, jer smo esto bili odvojeni i jer je mogla vidjeti kako rastem. Kad je netko stalno uz tebe ne moe primijetiti koliko se mijenja, uvijek ti je isti i samo otkriva njegove rune strane. Otkako smo zauvijek doli u Sarajevo, mama i ja jedno kod drugog otkrivamo rune strane. Ne znam to je sve ona runo otkrila na meni i ne elim misliti to sam sve runo ja otkrio na njoj, ali ini mi se da

smo se jako razoarali jedno u drugo, a isto tako mi se ini da smo se najvie razoarali jer nas je strah. Od jeseni u ii u Osnovnu kolu Silvije Strahimir Kranjevi; tamo nikoga ne poznajem i ne elim se upoznavati. Htio bih biti sam i nevidljiv i pojavljivati se samo ponekad, recimo mrtvome djedu koji je dobar jer uti i ne ljuti se, ne ini nita, ali ipak jo negdje postoji; u mojoj glavi, u mami i baki kad izbjegavaju otvarati ormare u. kojima jo i sad vise njegove kravate i jo su poguvane na onome mjestu na kojem je djed vezivao vor. Tata dolazi kao ovjek s televizijskih reklama, vadi neto iz depa ili iz torbe, izgovara neku reenicu i onda se mama, on i ja cijeli dan ponaamo u skladu s tom reenicom. To je mogue jer tata dolazi jednom tjedno i ima est dana vremena za smiljanje te reenice. Danas idemo upoznavati zaviaj i piti muku vodu, rekao je, potrpao nas u renault 4; meni se usput malo povraalo, ali sam trbuh zadravao da ne izleti van, a kad bi malo izletjelo, onda bih gutao. Povraa ti se? pitala je mama kad smo ve bili pred Olovom. Ne! rekao sam i napravio greku. Nisam smio otvarati usta: im sam ih otvorio, povratio sam i to ravno za vrat tati koji je vozio. On je samo malo uvukao glavu u ramena, vrat mu se nekako skratio, i nastavio je voziti sve dok nismo stigli do prve birtije. Skinuo je koulju i otiao je oprati na dvorinoj pumpi. Bio je u potkoulji koja je izgledala kao ribarska mrea iz koje su na sve strane izvirivale njegove sijede dlake. Moj je tata s lea tog dana izgledao kao majmun kojemu su obukli ljudsku potkoulju da bi se imali emu smijati. Nita se ti ne brini, rekla je mama, ali, ako boga zna, sljedei put nemoj lagati, nego ako ti se povraa, ti kai da ti se povraa, nije to nikakva sramota. Bilo mi je ba udno da se ni ona ni on ne ljute na mene. Inae su se ljutili i za sitnije stvari. Kad govori da ti nije nita, kad si i jak i ope ti se ne povraa, onda ti nitko ne zamjera ni kad povrati. Ne znam zato je to tako, ali mi se ini da ni sljedei put neu rei da mi se povraa. Sad idemo dalje, rekao je tata. Koulja je visila na vjealici zakaenoj iznad prozora, mama se neprestano osvrtala da vidi kako mi je, on je vozio u potkoulji i onako s lea sliio vozaima kamiona iz amerikih filmova. Da nas je tog trenutka nepoznat netko mogao vidjeti, zakljuio bi da smo mi jedna sretna obitelj i da su nam sve stvari u ivotu zajednike. Zapravo, moda smo tada i bili jedna sretna obitelj i moda je cijeli na ivot bio sastavljen od dva dijela koji su se naizmjence ukljuivali i iskljuivali. U prvome dijelu oni su bili rastavljeni, ivjeli su svoje sasvim odvojene ivote, ona je bila povrijeena jer je on takav kakav jest i jer ga je u ivotu morala sresti, a on je bio povrijeen jer ju nije znao sauvati i sve je uinio krivo, onako kako to odrasli mukarac ne smije initi. Istinu o tom prvom

dijelu nitko nije znao osim tate i mame, a ako su drugim ljudima priali ita o sebi i svome mrtvom braku, tada su - siguran sam priali samo lai ili ono to ih je moglo opravdati. U drugom dijelu svoga ivota, koji se dogaao jednom tjedno ili dvaput godinje, njih dvoje bili su jedna sretna obitelj, okupljena oko mene, kao oni konji vezani za mlinski kota koji cijeloga dana hodaju jedan drugome iza repa i nikad se ne dodirnu. Stigli smo u Kladanj. Hotel je bio pust; recepcioner je stajao za pultom, glavu je spustio na knjigu gostiju i tako je stojeki spavao. Konobar je zvidukao neku od onih pjesmica u kojoj se dvoje vole, ali je jedno bolesno, a drugo tuguje; na dlanu je drao veliku srebrnu tacnu, lice je zgrio u neki bol i inilo se da e, kad pjesma doe do vrhunca, tresnuti tacnu o zid, skinuti svoj konobarski sako i skoiti u rijeku od oaja to se u pjesmi dogodilo ono to se dogodilo. Nije mi jasno zato ljudi pjevaju i zviduu takve pjesme ako im je onda zbog njih teko da bi odmah sve razbijali. Izvolite, rekao je konobar, ali se nije sjetio promijeniti izraz lica. Dvije kafe i coca colu, rekao je tata. Nema cole! zavapio je konobar. Dobro, onda gusti sok, tata je brzo smislio rjeenje. Kafu, kafu i gusti, preveo je konobar narudbu na konobarski jezik i dvije minute kasnije pojavio se balansirajui kao cirkusant s onom tacnom. S jednog na drugi kraj njezina ogledala klizili su fildani i aa sa sokom, ali se nisu sudarali, niti se ijedna kap prolila. Bio je zadovoljan i sasvim je zaboravio na pjesmu s bolesnim i tunim ljubavnicima. Iza hotela je bazen, hoete li ga pogledati?, tata je zbilja poznavao ovo mjesto. Mami je bilo svejedno; hoemo, hoemo, skoio sam. Bazen je bio velik i plav, one plave boje kakvu moete vidjeti samo na bazenima, ali se nitko nije kupao, niti je ikoga bilo okolo. Sasvim pust bazen, napunjen do vrha vodom, ekao je nas. Iznad bazena bila je skakaonica visoka kao neboder. teta to nemamo kupae gaice, rekao sam. Sigurno je zabranjeno, pourio je tata, a mama ga je pogledala onim nekim pogledom kojim se gledaju ljudi kad ih lovi u loim laima. Tata se pokajao to je uope spomenuo bazen jer mu se inilo, iako je bilo nemogue, da emo se sad skinuti i skoiti u bazen, da e on stajati na suhom i smijuljiti se i da emo ga zvati da doe i da e onda smiljati objanjenja i opravdanja zato se ne smije kupati. Naime, moj tata ne zna plivati, ali misli da ja to ne znam. Meutim, mama mi je odavno rekla da on nikad nije nauio plivati i da ga je zbog toga sram. Rekla mi je to da njega bude jo vie sram jer sluti da ja znam, ali nita ne smije rei i nita ne smije pitati. Samo je do savrenstva razvio vjetinu da nikada ne primijetim ono to ve znam, tako da moemo po petnaest dana biti u Drveniku, a da sve vrijeme djeluje sasvim prirodno to to

on uope ne ulazi u more. Lijepa skakaonica, rekla je mama, a onda se popela tamo gore visoko. Ila je polako, korak po korak, sasvim odjevena, po dasci koja se tresla i poskakivala pod njom. Kad je dola do kraja pogledala je dolje i rairila ruke kao da e poletjeti, a onda ih je polako spustila. Tata je gledao u nju, kapi znoja izbile su mu po elu, rastvorio je usne kao da eli neto rei, i elio je rei, ali nije znao kako, niti je znao da li da kae meni ili njoj. Mama je opet rairila ruke, daska se zatresla pod njom, osmjehivala se dubini, pa sputala ruke i izgledala je sretno, kao netko tko se popeo vrlo visoko i sad stvarno misli da je iznad svega u ivotu i da mu se vie nita loe ne moe dogoditi jer su ljudi sitni kao mravi, kue su malene kao da su napravljene od lego kockica i ne postoji nijedan problem i nikakav strah koji se s te visine ne bi smanjio. Hoe li skoiti? pitao sam i bilo mi je sasvim svejedno to je odjevena, visoko tamo gore, i to je voda tvrda kad na nju padne s takve visine, bilo mi je svejedno to je to moja mama i mogla bi se razbiti kao neka staklena stvar ili izai iz bazena sasvim mokra, u arenoj suknji i u cipelama i s kosom koja vie ne bi bila frizura, a mama im nema frizuru pada u depresiju, pije lexilium i govori kako je stara i ve pomalo mrtva, ivot je iza nje i vie nita lijepo nee joj se desiti. Bilo mi je vano da skoi, takva kakva jest, da se u bazenu pretvori u neto drugo i onda izae van ili da je iz bazena izvuku pospani recepcioner i oajni konobar, da zovemo hitnu pomo, da ona lei na rubu bazena, da joj tata gleda u zjenice i mjeri puls i bude sretan i zadovoljan jer je sve opet na suhom, a na suhom se ne mora znati plivati. Hoe li skoiti?, bio sam glasniji da on ne bi mogao rei da me nije uo. Ne znam, ne bi trebala, glas mu je zvuao kao da su ga izveli pred streljaki vod, stalo mu je da hrabro umire, ali se, eto, ukakio u gae. Zato ne bi trebala, ba bi trebala, zato se penjala gore ako nee skoiti?... Strano je visoko i obuena je... ta ako je obuena, osuit e se, zato ve jednom ne skoi, bio sam nestrpljiv i uivao sam u njegovu strahu; elio sam da to traje to due, da ona stoji gore i iri ruke, da ga muimo sve dok se ne rasplae; ona ga je muila iz nekih svojih razloga, valjda zbog one istine koju nikada nikome nee rei, a ja sam ga muio jer mi se to svialo, muio sam tatu kao to muim mrave, kidam im noice i krilca, gledam ih kako se batrgaju i kako bez jedne noge hodaju kao da je ona jo tu jer ih je sram da netko ne primijeti, da drugi mravi ne primijete da im neto nedostaje i da u mravljemu svijetu vie nikada nee biti ono to su bili. Molim te, nemoj da skoi, mucao je tata i prvi put me neto molio; hou rei - prvi put u ivotu; ranije mu se to nije dogaalo jer je bio

velik, a ja sam bio dijete. Ve sam znao da jednom doe taj dan kad oevi mole svoju djecu, znao sam to iz prie o djedovu umiranju koja je od mene trebala biti sakrivena, ali nije jer nita nisu znali sakriti i jer bi se uvijek prevarili kad bi mislili da spavam ili da ne ujem to govore iza zatvorenih vrata: Djed je leao na krevetu na kojem spavam otkako smo se vratili iz Drvenika, donijeli su ga iz bolnice jer je htio umrijeti kod kue, a moda mu se inilo i da nee umrijeti kad ga donesu kui; ne moe umrijeti meu stvarima koje te pamte ivoga; mama je sjedila podno njegovih nogu, a on je isprueni kaiprst i srednjak svako malo prinosio usnama, molim te, daj mi cigaretu, rekao je, ne tata, ne smije puiti, odgovarala mu je, iako je znala da je sasvim svejedno jer kad ovjek umire, vie mu nita ne kodi zdravlju; a onda su utjeli pola sata, on je prste primicao usnama i uo se samo suanj utirkanih plahti; baka tirka plahte, a da nitko ne zna zato to ini, osim ako to ne radi ba zato da svaki na pokret, pa i onaj posljednji - pred spavanje i pred smrt, ostavi za sobom neki suanj; onda je on opet rekao molim te, daj mi cigaretu, a ona je strogo podviknula tata, ne budi lud, ti ne smije puiti jer je vjerovala da od njega mora sakriti umiranje; djed ju je pogledao, imao je plave oi, jedne od naih plavih oiju, svima su nam plave, iako je na svijetu malo ljudi s plavim oima, i rekao joj ne budi ti luda, znam ja sve i ko Boga te molim, daj mi cigaretu, mama kae da je to izgovorio nekakvim melankolinim glasom, ali ja joj ne vjerujem jer znam da je djed dreknuo koliko je u umiranju mogao dreknuti i da on nije imao nikakvih melankolinih glasova jer nije volio nikakva pametovanja; ona je zapalila cigaretu, povukla dim i pruila mu je; bila je to njegova zadnja cigareta, ona za koju je morao biti otac koji neto moli svoje dijete. Neki dan vidio sam ispred hotela Europa mladia i djevojku, prvo su se ljubili, a onda je ona zapalila cigaretu, povukla dim i pruila je; jednom kad budem odrastao i ako opet vidim takvoga mladia i takvu djevojku, rei u im da se to ne radi i da s tim priekaju dok ne ponu umirati. I tako, tata me je ve u mojoj osmoj godini neto molio. Umjesto da se osjetim odraslim, uhvatio me strah. Kako to misli - molim te da ne skoi. Ako eli skoiti, skoit e, ta ja imam s tim, pusti ti mene na miru, nisam je ni nagovarao da se penje gore, bio sam bijesan na njega jer je bio uplaen i tako slab i jer me je molio onim glasom kojim ja molim kad sam uplaen i slab i kad mi neto strano rade, a to moljenje uvijek je uzaludno i nikad mu nitko ne popusti, pa ni on koji sada od mene oekuje da popravim to to nije nauio plivati ili da popravim neto drugo, neto to mi uope nije jasno, kao to ni njemu nije jasan nijedan moj strah. A ta misli da se ti popne gore i zamoli je da ne skae,

predloio sam mu kao da je to neto savreno normalno i ba je udno da i njemu ve nije palo na pamet. Tata nije nita odgovorio, i dalje je gledao u visinu, u mamu koja je svako malo mahala rukama, a osmijeh joj je ve postao toliki da se inilo da e prasnuti kao pred Chaplinovim filmom i da e se sruiti s one daske. Popni se gore i reci joj da ne skae, sva e se smoiti, a moda e se i razbiti ako skoi, vukao sam ga za rukav. On se ugrizao za donju usnu, viknuo mamino ime, pravila se da ga ne uje ili ga stvarno nije ula, a onda je poao prema skakaonici, noge su mu drhtale, klecala su mu koljena kao to klecaju djeci koja pokuavaju skoiti s etvrte stepenice; penjao se prema dasci, polako se penjao, moj tata, moj uasnuti, prestravljeni tata nepliva, onaj tata koji se ve plai visine, plai se svoje bive ene u visinama, nje koja je postala toliko jaka da mu se sveti, a da vjerojatno i ne zna zato; on se penje jer sam mu ja rekao da se popne i jer nije uspio pronai razlog koji bi ga iskupio; popustio je njegov um koji mu je dotad omoguavao da nikada ne ude u more, a da to meni ne bude udno, i da na svaki nagovor da se okupa pronae neki dobar odgovor, onakav odgovor kakve daju samo veliki i ozbiljni oevi. Ej, stani, kamo si poao, evo me silazim, viknula je mama kad je on ve stigao do pola eljeznih stepenica. Okrenula se na dasci kao da to radi svaki dan i kao da pod njom nije visina. U sljedeem trenutku sve troje ve smo stajali pokraj bazena i sve se poelo vraati u neko staro stanje u kojemu svaki strah spava u dnu srca, u dnu velike crne peine i iz nje ne izlazi ako ga netko zloest ne istjera. Vratili smo se naem konobaru. Pa zar pije dok vozi? zbunila se mama, konobar je donio duplu lozu za tatu, guste sokove za mamu i mene. Bilo je to: gusti, gusti i dupla loza. Tata je rekao ne pijem inae, ali danas moram, a mama nije pitala zato danas mora, nego je rekla valjda nee biti milicije. Poslije smo ili na izvor muke vode i svi smo je pili. Hoe li ti sada postati muko? Mama se nasmijala: Za mene je ve malo kasno... A za mene nije, rekao sam i popio jo jednu au. Tata nije nita govorio, pio je velikim odraslim gutljajima, onim gutljajima u koje bi moglo stati more kad ne bi bilo slano; sjetio sam se mora i Drvenika i toga da me vie nikad tamo nee biti. Ovaj ivot, ovaj samosarajevski ivot bio je jako ozbiljan i ve mi se nije sviao jer su u njemu ivjeli strahovi koji se nisu razumjeli. Svatko je imao svoj strah i svatko se sa svojim strahom sreo s onima kojima taj strah nije znaio nita osim igrake. Uinilo mi se da znam to znai biti odrastao. Vratili smo se u auto, koulja je ve bila suha, tata ju je obukao,

nee povraati, je' l da?, smijao se, a ja sam gledao u pod i nita mu nisam odgovorio jer sam znao da u sigurno povraati, tako mora biti, i njima e zbog toga biti drago; nisam mogao pobjei, nikamo se i nikad ne moe pobjei, moe se samo malo lagati i nipoto ne otvarati usta kad te pitaju povraa li ti se, plai li se i je li ti ao. Da, i nikome ne treba objanjavati zato je jadni fio jadan i zato oevi ne smiju moliti svoju djecu.

MAMA JE UZDAHNULA KAO MARIJA NA PRKOSIMA Posljednjeg dana jeseni idemo u Pionirsku dolinu. Tako smo se dogovorili; moe padati kia, moe pljutati iz neba i iz zemlje, mogu padati uskije, ali dogovor se ne kri, rekao je tata, idemo sve troje u Pionirsku dolinu da gledamo lavove, majmune i ostale ivotinje koje e prvoga dana zime odvesti pod krov, u tajne kaveze za spavanje iz kojih e izai s prvim danom proljea. Do tada ih nitko osim uvara nee vidjeti jer ivotinje ne vole kad ih se gleda dok spavaju. U snu one ele ostati same i to treba potovati. Mi emo ih posljednji vidjeti, u nedjelju popodne, a kad odemo, uvari e ih odvesti u tajne kaveze za spavanje, zakljuat e Pionirsku dolinu i kljueve predati gradonaelniku. On e ih uvati sve do proljea. Tada emo se vratiti, i ivotinje i mi, da vidimo to je promijenila zima. Ja vie nikad neu vidjeti lavove s pet godina jer u na proljee ve imati est. Ne vidi se prst pred nosom, tolika je magla, rekla je baka vrativi se s trnice, ila sam po sjeanju jer nisam vidjela gdje sam i mislila bih da sam nigdje da se nisam sjeala. I neka mi onda neko kae da sam senilna. Spustila je cekere na pod, izvirivala je zelena salata, poriluk je sliio palmi, u cekerima nije bilo niega za mene, ako je kupila i pinat, onda je ova nedjelja ba fuj, ali dobro, mi idemo u Pionirsku dolinu i nije pametno prije vremena praviti probleme oko ruka. Hajmo, buenje! traila je mamu po krevetu. Ona se uvijek pokrije preko glave i maskira se jorganima da je ba treba traiti po krevetu ako ti je stalo da se probudi. Mama je neto mrmljala, baka je udarala dlanom po bijelim plahtama, kao slijepac dok po snijegu trai izgubljeni novanik, hajmo, buenje, dokle u ja ovdje biti najmlaa, vikala je baka, hajmo, vani je magla, po sjeanju sam se vraala, pa mi jo jednom nabijaj na nos sklerozu. Mama je promolila nos, bila je upava kao Mowgli dok je rastao sa ivotinjama, a ko ti to govori da si sklerotina?... Sad ba neto ne znam, zaboravila sam. Onda su se

nastavile prepirati, onako bezazleno i bez prilike za veliku svau, onako fino, za nedjelju ujutro, vrijeme kad smo svi kod kue i kad se svatko moe igrati svojih igara. Bakina igra zove se "nisam ja senilna" i sastoji se u tome da hoda po kui, govori ega se sve sjetila i hvata mamu u zaboravljanju jer onda moe rei: "pa da, a onda kau - ja senilna". Druga bakina igra zove se "nisam ja gluha" i esto se igra u isto vrijeme kada i igra "nisam ja senilna". I jednu i drugu igru izmislila je mama jer se panino boji da se baka ne prestane sjeati i da ne poglupi kao to se to dogaa starim ljudima, da se jedno jutro ne probudi i ne upita - a tko ste vi i ta ja ovdje traim. Zato mama svakodnevno provjerava stanje bakine skleroze i silno se rastui i pomalo naljuti kad primijeti da je baka neto zaboravila. Ona jedina ne smije nita zaboraviti jer ako zaboravi, tada e mama zakljuiti da je baka stara i bolesna, uspravit e se kao narodni heroj, udarati se akama u prsa kao King Kong i svim svojim kolegicama na poslu, ali i ujaku, tati, djedu i ostaloj rodbini, posvjedoiti kako je ona spremna brinuti se do smrti za svoju majku, kupati je i istiti ako treba i uope ne obraati panju na to to je se roena majka vie nee sjeati jer e postati toliko senilna. Takve prie baku uasno nerviraju, najprije zato to se ona brine i oko mame i oko mene, kuha nam ruak, pere i pegla, a mama se priprema za herojska vremena koja e, baka misli, akobogda doi im se mali zeleni spuste na Zemlju. U igri "nisam ja senilna" baka pobjeuje jer stvarno nita ne zaboravlja ili ne zaboravlja vie nego to zaboravljamo mama i ja, ali zato u igri "nisam ja gluha" uvijek gubi. Ovako to ide: Mama neto kae, a baka joj ne odgovori; onda mama kae to isto, a baka kae - molim?, na to mama drekne koliko je glas nosi, drekne da bi je mogli uti planinari na Trebeviu, na to baka uzvrati sa - ta se dere, nisam gluha! Mama onda kae - pa kako nisi kad me ne uje?, na to baka poinje mrmljati neto sebi u bradu i svima je jasno daje izgubila igru. Naravno, da bi se igra mogla igrati tako kako se igra, mama mora zaurlati koliko je glas nosi, jer ako normalnim, samo malo glasnijim tonom neto kae, tada baki nee moi rei da je gluha i da nita ne uje. Mamine nedjeljne igre zovu se "imam migrenu" ili "vidi kakva je kua, danas diemo ilime". Prvu igru vie volim jer ako se ona igra, mama po cijeli dan lei u krevetu, kuka, uzdie i trai lavor za povraanje. Dok to traje, mogu slobodno graditi dvorac za Zaboravku i listati enciklopediju, samo to ne smijem vikati, ali mi nitko nita drugo ne brani. Migrena se u naoj obitelji prenosi s koljena na koljeno, zapravo s glave na glavu, pa se vie ne sjeamo predaka koji nisu imali migrenu. Mama kae da su nai preci bez migrene zapravo bili majmuni, a da ih je glava zaboljela im su postali ljudi.

Baka kae da bi se ona kad bi imala migrenu, zakljuala u spavau sobu, stavila epove u ui i spustila rolete, a djecu bi pustila da po kui razbijaju i rade ta hoe, samo da je puste na miru. Ne znam zato onda i ja ne smijem razbijati kad moja mama ima migrenu. Vidjet e ti kako je to, govorila je mama, ni tebe to ale nee mimoii, a nakon to te uhvati prva migrena shvatit e ta ti je majka sve u ivotu propatila. Druga mamina igra, ta "vidi kakva je kua, danas diemo ilime", ista je katastrofa. U toj igri ormari se guraju po kui, ilimi snose u bau, peru se podovi i prozori, dolazi Radojka, ona je ena za ienje kue, a moja mama izigrava Aliju Sirotanovia sve dok Radojka ne ode, a mama se ne umori. im se umori, igra se prekida, ali to ne znai da se ilimi vraaju na podove i da se ormari guraju na svoja mjesta. Ma kakvi! Stanje urnebesa traje jo najmanje deset dana, a za to vrijeme ivimo u izvanrednim okolnostima, spavamo u krevetima koji su nasred sobe i ne gledamo televiziju jer nemamo na emu sjediti i jer preko ekrana lee zavjese koje su skinute s prozora i koje bi trebalo oprati. Sve dane dok traje ova igra, mama je jako nervozna i niko joj ne smije nita rei jer odmah vie i plae i govori o prolosti. U prolosti su mamu svi maltretirali. Ne poznajem ni jednoga lana nae ue i ire obitelji koji mamu nije maltretirao i na kojega zbog toga danas ne vie. Samo je ja u prolosti nisam maltretirao jer se u prolosti nisam ni rodio, ali je zato maltretiram sad. Danas nije dan za mamine igre. Danas idemo u Pionirsku dolinu. Oko podne e tata doi po nas, ruak se odgaa za etiri, tako da emo imati puna tri i pol sata za gledanje ivotinja. Boe, koja magla, rekla je mama i skoro priljubila nos uz prozorsko staklo ne bi li neto vidjela, ali niega nije bilo, samo magla i mlijeko i grane trenje pod prozorom to su nestajale u mlijeku umjesto da rastu iz stabla. Jesam li ti rekla, odgovorila je baka. ta jesi li mi rekla?... To da je magla... Ne znam, ne sjeam se, jo sam spavala... E, neka si ti najpametnija... Nisam najpametnija nego sam spavala i nisam te ula, mama se poinjala ljutiti, a to je uvijek bilo opasno jer se ljutnja mogla zavriti tako da ne odemo u Pionirsku dolinu. Ali, sreom, baka je odutjela svoje. Ona uvijek oduti tu reenicu nakon koje stanom proeta maoretkinja u crvenom s parolom na kojoj pie "Svaa, prva runda" jer nema snage za svau od petnaest rundi, stara je i iskusna, ali je mama mlada i perspektivna i nokautirala bi je svaom ve u treoj rundi. A da ipak ne idete danas u Pionirsku dolinu, baka je zamiljeno gledala u maglom obijeljeni prozor. Ne znam, stvarno ne znam, mama je pila kavu i palila prvu cigaretu. Znai, opet ete me prevariti,

poloio sam posljednju kockicu na vrh kule u kojoj je Zaboravka u zarobljenitvu drala svoje roditelje. Niko te nee prevariti, ali budi pametan, pogledaj kakvo je vrijeme, baka se nije predavala. ta te briga, ti ne ide u Pionirsku dolinu, tebi je svejedno kakvo je vrijeme... Da, da, bit e mi svejedno kad fasuje bronhitis i onda meni ostane na brigu. Petnaest minuta prije podneva stigao je tata. Idemo u Pionirsku dolinu, je l' da, doekao sam ga prije nego to su mama i baka ita stigle rei. Ako smo se tako dogovorili, onda idemo, odgovorio je. Njih dvije su se pogledale, mama je uzdahnula kao Marija na Prkosima i otila se rtvovati. Vani je padala neka sitna kiica ili se to magla pretvarala u kapi vode, ne znam, ali je sve izgledalo kao da se na na grad spustio neki veliki oblak i legao po krovovima kua i po ulicama kao da smo naruili jedan veliki jorgan za Sarajevo da ni mi ne bismo morali ustajati iz naih kreveta. U Pionirskoj dolini nije bilo nikoga. U kiosku je drijemao prodava ulaznica, neki mladi vozio je dvokolicu do vrha ispunjenu pomodrjelim mesom i pjevao ekala je majka stara, svoga sina svog mornara, svakom brodu koji stie pruala je ruke blie, a kad je prolazio pokraj nas, rekao je dobar dan, osjeajte se kao u svojoj kui. Tata se osvrnuo za njim kao da e opsovati, a mama je stegnula svoju torbicu i rekla: pa zar me i u zoolokom vrtu moraju zajebavati. Onda su oboje utjeli, a utio sam i ja jer sam se ve osjeao pomalo krivim. Majmuni su se iznenadili kad su nas vidjeli. ekali su se po glavama i gledali tatu kao da ga prvi put vide. Izgleda da si im interesantan, mama je bila malo zajedljiva. Da, kako ne bih bio, pravio se da je zamiljen. Opet je naiao onaj s dvokolicom: Strogo je zabranjeno hraniti ivotinje, doviknuo je, a onda nastavio pjevati svoju pjesmu. Mar, barabo! viknuo je za njim tata. ovjek samo radi svoj posao, rekla je mama. Mladi je okrenuo dvokolicu i vratio se: Kome ti mar, je li? Imao je svijetloplave oi koje su izgledale kao da ih je naao na dnu olimpijskoga bazena i djelovao je jako opasno. A ko si ti da se meni obraa?, tata je mamu uzeo pod ruku, mene za ruku i poveo nas prema kavezu s lavovima, ali nas je tip prestigao i s dvokolicom nam presjekao put: Zna li da te mogu izbaciti odavde, zna li da te mogu razbiti, vikao je. Sklanjaj mi se s puta da ti ne bih zvao efa!... Zna ta, stari, jebo te moj ef, izbeio se na tatu kao da je vidio govno, pa je ne ekajui odgovor, s dvokolicom otiao dalje. Mama je uzdisala i odmahivala glavom, tata je puhao kroz nos i bio je bijesan. Zastajali smo pokraj svakoga kaveza, ali se meni vie nisu gledale ivotinje. inilo mi se da ni one ni ja ne znamo zato smo tu. Tata i mama uope ih nisu ni gledali. Tata bi stao ispred

kaveza, gledao u reetke i skupljao i stiskao oi kao da e iz svakoga oka ispaliti metak ili barem grom, a mama je gledala negdje u visinu, iznad lavova i tigrova, i sve se nadala da e netko konano primijetiti njezinu rtvu ili da e je netko napasti da se konano moe braniti; zapravo, da se moe svaati. Htio sam rei da mi se ide kui, ali nisam znao kako bih zapoeo. Sedam dana radio sam na tome da odemo u Pionirsku dolinu i kako sad da kaem da mi se vie ne gledaju ivotinje. Dok smo prelazili preko mosta ispod kojega tee potok u kojemu bi da je ljeto, bile patke, mama je pokuala tatu uhvatiti pod ruku, ali je on napravio jedan dugi, brz korak i pobjegao joj. To je bilo sve to se usudio uiniti. Ona mu nije bila ena i imao je pravo pustiti je da padne u potok u Pionirskoj dolini, a on njoj nije bio mu i imala ga je pravo mrziti to ju je po ovakvoj magli doveo u Pionirsku dolinu. Nisam se elio petljati u njihove odnose; zapravo ti me odnosi nisu ni zanimali, iako sam se osjeao malo udno kad bih pomislio da sam dijete dvoje ljudi koji se nalaze na dvije strane svijeta, sasvim su razliiti i jedno drugome tui, a ako svaki ovjek ima svoju zvijezdu kako to pie u Pepeljugi, tada su njihove zvijezde jedna od druge udaljene toliko svjetlosnih godina da ih nitko, te godine, ne bi imao ivaca ni izbrojiti. Dobro, tiho je rekla i uhvatila me za ruku, a on se trgnuo jer nije bio siguran na to je mislila, na to da je neto - dobro, ili je mislila na njegovo ime koje je isto tako - Dobro. U magli su se bili izgubili naglasci, pa se samo ulo koliko jedno drugome danas nisu dragi i znao sam da bi odmah sad otili, svatko na svoju stranu, samo da nema mene koji izmeu njih dvoje utim i produavam im uas. Moraju ostati jedno uz drugo sve do kraja, sve dok ne obiemo sve kaveze i ne uinimo sve ono zbog ega je ova nedjelja, posljednjeg dana jeseni, i zapoela. Ako nemaju vie niega zajednikog, jo uvijek ne mogu pobjei jedno od drugog jer imaju mene kao uspomenu na vrijeme u kojem su imali jo zajednikih stvari. Branim im da to zaborave jer sam tu, u ovoj magli, u Pionirskoj dolini, kao zalog da nikada njih dvoje nee postati senilni i nikada nee zaboraviti to su jedno drugome znaili, zbog ega su se rastali i koliko su sada svima tui kad ih vide skupa. Doli smo do kaveza s lamom. To je moja najdraa ivotinja, pa sam najvie zbog nje i htio da idemo u Pionirsku dolinu. Volim lamu jer lama pljuje ljude koji je dolaze vidjeti. Bjeati od njezinih pljuvaki najvea je zabava u svakom zoolokom vrtu. Nakon to me je prvi put u ivotu pljunula, poelio sam biti lama. Umjesto da odrastem i postanem doktor kao tata ili ekonomist kao mama, htio sam da se pretvorim u lamu i da od jutra do mraka pljujem ljude koje ne

poznajem i da njih to veseli i zabavlja. Lama je stajala u blatu do koljena i gledala nas. Hej, lamo, povikao sam. Hej, pljuni, lamo! Lamo, pljuni, lamo! Ona se nije micala, nije skupljala pljuvaku u ustima i izgledala je kao netko tko nikada nikoga nije pljunuo jer su joj niz njuku tekle suze, prave velike suze, kao suze odrasloga djeteta. Pa, lama plae... Valjda plae zato to je u blatu, rekla je mama. Tata nije rekao nita. Poli smo prema izlazu. Osvrnuo sam se za lamom, nadajui se da gleda za nama. Nije gledala; zapravo gledala je tamo gdje smo do maloprije bili i putala suze. Te suze su se vidjele i s razdaljine od deset metara. Vidjele su se suze dok god se vidjela lama. Nisam bio siguran smijem li povjerovati da lama plae jer stoji u blatu. Moda ipak plae zbog neeg drugog. Ne znam zbog ega bi plakala, ali sam siguran da tako neto ne bih znao ni da sam vidio svoje tatu ili mamu kako plau. Ljudi su sami kad plau i nitko o njima nita ne zna. Samo kad ja plaem, svi znaju zato plaem jer im to uvijek kaem. Kad odrastem, neu im vie govoriti. Takvo je pravilo. Idem na deurstvo, rekao je tata i otiao prema bolnici. Mama je kimnula i tako se to zavrilo. Doli smo kui, a jedan tanjur na stolu bio je vika. Dobro nije doao, rekla je baka, iako je vidjela da tate nema. Moda je to ta senilnost: govoriti stvari koje se dobro vide, a nipoto se ne bi smjele rei. Otiao je na deurstvo, rtvovala se mama za nau senilnu baku. Kako je bilo u Pionirskoj dolini?... Bilo je lijepo. Lama nije pljuvala, nego je plakala, a mi smo ipak pokuali uivati.

JESTE LI ZA SLATKO OD RUA Izmeu mene i moje druge bake, tatine majke, stajala je jedna velika kost. Ta kost u nekoj drugoj prilici ne bi bila vana, obina oglodana govedska kost, ali je nitko od onih koji su za nju uli nije zaboravio, pamtili su je do smrti, a pamtim je, evo, i ja, iako mi nije ta kost bila toliko vana. Moda zato to sam je dobio kad sam navrio tek treu godinu i bio sam u ivotnome dobu u kojemu je ovjeku svejedno kakvim ga kostima darivaju. Ta moja baka, neu joj spomenuti ime, nije bila sretna kad je tata oenio mamu. Ne bi bila sretna ni da je oenio neku drugu enu; ona je eljela da tata ostane sam i da mu ona, njegova majka, ostane jedina ena u ivotu. Prezirala je sretne i vesele, grozila se enske lakomislenosti, dane je provodila naslonjena na prozor svoje sobe i

gledala ih kako lepraju na vjetru, sve te ene, lake ene koje e ivjeti i umrijeti sretne jer samo one mogu biti sretne, srea za nju nije bila enska rije. A one druge, male, neugledne i rune, one koje skrivaju svaku oblinu i za koje nee zapeti niti jedno muko oko, te su svetice i zbog toga su osuene da se pate do smrti. One e iskupiti i sebe i svoje grube pijane mueve i na sudnji dan za njih isposlovati milost Boju. Sebe je smatrala sveticom jer ju je mu ostavio s tek roenim djetetom, mojim ocem, i jer se cijeloga ivota morala brinuti za njega, ali i za svoju brau i sestre. ivjeli su u jednom minijaturnom stanu u Nemanjinoj ulici, zapravo u sobi u kojoj je pola prostora zauzimao klavir, a drugu polovicu kreveti. Klavir nije niemu sluio jer nitko nije znao svirati, ali bio je znak da su neko bili bogati, iako se tog vremena nitko nije sjeao. Valjda je to bilo toliko davno da nijedna dirka vie nije pamtila svoj ton i nikakva se ljepota i bogatstvo due nisu mogli nai u tom stanu. Ispod klavira bilo je skladite za zimnicu, za tegle s kiselim paprikama, vree s krumpirom, kupus i sve ono to su drugi ljudi drali u ostavama i pajzama. Moja mama za nju nikako nije mogla biti svetica. Moja mama se smijala, imala je plavu kosu i pogled kao iz socijalistikih filmskih urnala, pun nedopustivoga i neodgovornog optimizma. Konano, ona je bila lijepa i mlada, bila je bogata na nain na koji smo bogati prije nego to shvatimo da nam je siromatvo vjeno, tako da je i sama njezina pojava mojoj baki bila uvredom, a vjerojatno nita nije toliko povrijedilo nevinost njezine sobe i svetost pozlaenog drvenog Krista objeenog iznad ulaznih vrata kao trenutak kad je jednoga januarskog dana 1965. ula moja mama, s tisuu snjenih kristala u svojoj kosi i s nadom kojoj danas vie nitko ne zna ni ime. Tata je vjerojatno morao satima ili danima moliti baku, morale su se s visokih stropova ruiti sve obiteljske tajne, morao je platiti kao nikada u ivotu da ona konano pristane i dopusti da joj sam enski vrag prijee preko praga. Baka je bila duboko religiozna, ali i naprosto gluha za lepet krila anela; vidjela je samo vraga u tisuu oblija, a najprije u ljepoti, u enskoj ljepoti koja je dola oteti joj ono jedino i najvie to je u ivotu imala, njezina sina. Sjedila je u svojoj fotelji, nudila mamu slatkim od rua i smjekala se dok joj se srce ledilo i rasla joj vjera u Boju dobrotu i veliinu, u to da e Svevinji zatititi i nju i njezina sina i da e moja majka ieznuti kao to na kraju iezava svako iskuenje na koje ju je Bog u ivotu stavio da provjeri njezino srce i sve to u tom srcu jest. Sat vremena sjedile su jedna nasuprot drugoj, tata je pokuavao zapoeti neki razgovor, a zapravo je od svoje majke traio milost koju mu ona nije bila spremna dati. Ona je vjerovala u Boga i u toj vjeri inila sve, a on je vjerovao u nju, nastojao je slomiti, ne znajui da

ona lomi njega i da ga njegova ljubav nee ekati onoliko dugo koliko je potrebno da shvati kako ivot ima dva poetka: onaj s roenjem i s prvim sjeanjima i onaj s ljubavlju. Za razliku od drugih ljudi, tata je morao ubiti prvi da bi stekao pravo na drugi poetak, ali on to nije mogao uiniti. Ali ne bi se moglo rei da se nije trudio. Otiao je s mojom majkom i ostavio svoju da ga spominje u svojim molitvama i od Boga trai da ga oslobodi napasti i izbavi ga od zla. Potom je jedne lijepe sunane nedjelje, u hotelu Panorama na Palama, zaeo mene i povjerovao da u ga spasiti od svega, a ponajvie od slaba karaktera, nedostatka okrutnosti i vrstine, da u ga spasiti od svake potrebe za njegovim odlukama jer e njegova majka s roenjem djeteta shvatiti da u tatin ivot nije uao vrag, jer se s vragovima ne prave djeca. Jesi li siguran da je to tvoj sin? pitala ga je im je uao u sobu. Da, odgovorio je, okrenuo se i otiao. Tog je trenutka vjerovao sebi, a ne njoj, ali je njegova vjera bila mlaka, ni vrela ni hladna, i rastopila se prije nego to je mogao shvatiti da se na takva pitanja nikome ne odgovara, pa ni vlastitoj majci, jer se u njima ne pita o neemu tvome, o tvome djetetu, nego se pita o tebi samome. Uglavnom, doao je mojoj mami, ljubio je i smjekao joj se, grlio je onim zagrljajima u kojima ima previe vrstine jer kriju sumnju, ali ne sumnju koja bi se mogla sakriti. Mama ga je zaprepateno gledala i nita mu nije mogla rei, poela je starijti i svoju ljubav pretvarati u mrnju. Ja sam bio velika debela beba, na bijelim heklanim jastucima, sa znakom maline na lijevoj sljepoonici. ene iz komiluka rekle su joj poeljela si malina ili jagoda dok si ga nosila, ona se zaudila da, jesam, jagode elim otkad znam za sebe, a ene su kimale glavama i eljele da se osjeti krivom. Ta malina s vremenom e rasti, doktori su rekli da e prekriti cijelo moje lice ako se ne odstrani, pa sam est mjeseci kao dvogodinji djeak dobivao injekcije slanoga rastvora u sljepoonicu. Taj bol ostat e najjasnije sjeanje u mome ivotu. Ti misli da ovo nije tvoj sin? vikala je na tatu, dok su se moji pravi djed i baka mrznuli u susjednoj sobi. Ne mislim, tako mi Boga, ne mislim, odgovarao je on i opet odlazio svojoj majci. Vraao se sa saksijama jednogodinjeg cvijea, govorio ovo je za na stan, ali je i on znao da ni od toga stana, ni od cvijea nee nita biti. Moja zla baka uspjela je u svojim namjerama, ali se Bog malo naalio usliivi njezine molitve: nije iz njegova ivota istjerao enu vraga, nego je iz enina ivota istjerao ovjeka koji se na trenutak pokazao nedostojnim svoga oinstva. I tako: bogobojazna majka zadrala je svoga sina, ali je bila zauvijek kanjena jednom neobinom okolnou. Ve s godinom dana, kad su mi bile jasno oznaene crte lica, izgledao sam kao moj

tata. Isti oblik glave i ela, ista brada, nos i oi, pa ak i isti oblik noktiju na rukama; i druga djeca bila su slina svojim roditeljima, ali ne toliko i ne samo jednom od njih. Umjesto da mi tata ne bude tata, ja sam izgledao kao da mi mama nije mama jer se na mome licu nije prepoznavalo nita od njezine ljepote, nijedan njezin osmijeh ili dar. U to vrijeme sve na meni bilo je njegovo, a on je svojoj majci odnosio moje fotografije, ona ih je gledala, stiskala usne i bivala jo oajnija zbog strane sudbine koja joj je namijenjena. Samo je ona mogla vidjeti na koga to dijete sa slike zapravo slii, kao to je cijeloga ivota s uasom primjeivala na koga slii njezin sin: obojica smo bili dvojnici onoga ovjeka, mog djeda ore, koji ju je u ivotu unesreio. Do njezine smrti i jo mnogo kasnije ivjet e njegov lik koji e samo potvrivati da je patnja besmrtna i da traje ak i onda kad vie nema onih koji bi patili. I ta sad hoe od mene? pitala je vraajui mu fotografije. Hou da ti pokaem svoga sina, odgovarao je tata. Dobro, pokazao si mi ga, i to sad?... Hou da ti ga ivog, u ovoj sobi pokaem. Nita mu nije odgovorila, samo ga je gledala nadajui se da e njezina utnja biti dovoljan odgovor, da e on tu utnju razumjeti i da e znati kako se neke stvari pred Bogom ne smiju izgovoriti, ali se o njima mora voditi rauna, kao to se na osnovi njih treba u ivotu i postupati kad je rije o onima koje voli. Samo ljubav majke prema sinu za nju je bila vea od Boga, a od sina nije oekivala nita drugo nego da i njegova ljubav prema njoj bude od Boga vea. Mora mi to uiniti, tata je uvjeravao mamu, a ona je palila treu cigaretu iako su joj ve dvije gorjele u pepeljari, mora, nakon toga e sve biti drugaije. Nije mu vjerovala, ali je istodobno znala da na kraju mora pristati i da trajanje njezina otpora nema utjecaja na odluku koja je davno donesena. Da, naravno, ona e svoga sina okupati, poeljati, uiniti ga najljepim na svijetu i odvesti ga toj eni koja je zapravo njegova baka, koliko se god to mami inilo nevjerojatno i koliko god ve bilo jasno da u ovoj prii nema mjesta za bake i unuke jer je zakljuena davno prije, u vrijeme koje se mame nije ticalo i u kojemu je i onaj klavir, moda, davao glasa od sebe. I vi idete s nama, je li tako, obratio se tata mojoj baki i djedu. Baka je obukla svoj crni paradni kostim, uzdahnula kao prije nekog velikog posla, a djed je odmahnuo glavom: Ja ne idem, a ako me pita zato ne idem, rei u ti da ne znam, ali mislim da sam dovoljno star da ne moram raditi nita to ne elim. Mladi ste, pa se sami brinite. Iako vjerojatno nije razumio to mu govori stari Franjo, tata nije inzistirao, niti mu je vie ita rekao. U biti mu je, moda, bilo i pomalo drago. Nije dobro imati takve svjedoke u ivotu ako nisi spreman biti jak jer ti oni mogu jednim zamahom ruke sruiti cijeli

svijet. Naime, djed je znao biti prijek, ali iako su svi to pripisivali astmi, tata je slutio da je ta prijekost druge vrste i da dolazi od ovjeka koji drugima ne oprata ono to ve nije oprostio samome sebi. to god se dogodilo u sobi s klavirom, bolje je da se dogodi bez staroga Franje. Sjedio sam u tatinu krilu. Moja baka i mama na koljenima su drale cvjetne tanjurie s fildanima, a ona druga baka smijeila se iz svoje fotelje. utnja je bila mnogo vea od sobe, vea od klavira i vea od svake utnje koju bi ivi jedni drugima bili kadri uputiti. Rijei su se odronjavale bez reda i smisla, ba mije drago to smo se konano upoznali, rekla je moja baka, jeste li za slatko od rua? upitala je na to ona baka, a onda se opet dugo nije odronjavalo nita, imate lijepog unuka, dugo je smiljala moja baka, a zato nije doao va gospodin mu, munjevito je uzvratila ona iz fotelje. Nitko ne zna koliko je to trajalo, ali je trajalo jako dugo, toliko dugo da sam na kraju zaspao gledajui onaj kri nad vratima i tog ovjeka prokovanog avlima koji me je plaio jer o njemu nisam nita znao, osim to je u mome sjeanju postao znak za tu sobu u kojoj su ivjeli samo klavir, kri i ta starica, moja pogrena baka, koja nikada u mome ivotu nije ustala iz fotelje, pa ne znam ni je li znala hodati. Probudio sam se u autu. Mama me je drala u naruju, tata je vozio, a moja baka drala se za rukohvat i kljucala u ritmu vonje svojim velikim nosom po zraku. Nisu govorili jer su mislili da ja spavam. Mama je pokuavala zaviriti u najlonsku vreicu u kojoj je bilo neto, umotano u bijeli papir za poklone. Narednih petnaestak minuta to e biti posljednja nada za spas njezina braka. Naime, kad smo odlazili, ona je baka poskoila iz svoje fotelje, rekla imam neto za maloga, on je sada u razvoju, iz friidera izvadila tu vreicu i pruila je mami. Izgledala je kao netko tko umalo to nije zaboravio neto to mu je jako vano, to je za mamu bio sitan, ali beskrajno vaan, znak da sve moda i nije izgubljeno i da je ljubav njezine svekrve ipak pronala naina da izroni iz mraka i oslobodi se lanaca u koje je bila sputana od vremena kad je klavir jo bio mlad. U tih petnaestak minuta mama joj je oprostila sve i ve se korila jer nije imala dovoljno razumijevanja za njezinu nesreu, mislila je samo na sebe i ovo dijete to joj drijema u krilu, nikad ne pomislivi kako je i ta ena jednom davno u svome krilu drala jedno isto takvo dijete i bila bez ikakve nade u ovjeka kojeg je voljela. Djed nas je ekao za trpezarijskim stolom. Ispred sebe rastvorio je stare redove vonje, pelarske prirunike i rjenik maarskoga jezika, samo da mu vrijeme to bre proe, da to manje misli na nas i to manje sumnja u misiju u koju su se zaputili njegovi ena i ker. Kako je bilo?, skinuo je naoale im smo uli, ekaj da dahnemo

duom, rekla je mama, sad emo vidjeti kako je bilo, rekla je baka i uzela onu vreicu, ekaj!, mama ju je uhvatila za ruku, dobro, ekam, rekla je baka i spustila vreicu. Djed je podigao obrve i pustio vremenu da prolazi. To mu inae nije bio obiaj, ali ovo nije bila obina situacija; tu se, znali su svi osim mene, prelamao jedan ivot, ivot moje mame, a moda i jo jedan, onaj moj, koji je, istina, tek zapoeo, pa se nije imao gdje ni prelomiti. Mama je izvadila paket iz vreice, razmotala papir, a nasred naeg trpezarijskog stola nala se velika, savreno gola govedska kost. Bila je bijela i ista, bez traga mesa i krvi, kao da ju je netko, recimo Svevinji, nainio upravo takvom i beskraju poslao poruku: Ti e biti kost i nita drugo, nee imati svrhe, ni smisla, nee se ploditi, niti e biti iva ili mrtva. Mama je dlanovima drala svoje lice da se ne raspadne, baka je sjela, djed je rekao znai tako i svi su netremice zurili u tu kost. Da vidim, da vidim, trao sam oko stola i vikao. Nisam osjeao da se dogaa neto loe jer se zapravo nita nije ni dogaalo, niti sam osjeao njihovu ljutnju ili tugu jer nisu bili ni ljuti, ni tuni. Moda su bili bijeli i hladni i moda su, barem u naknadnom sjeanju, bili nalik toj bijeloj kosti na finom crnom furniru. Beskorisna kao neka pria i jednako lijepa, ta je kost bila ono konano zlo nakon kojega se vie nita dobro ne moe dogoditi. Mojoj mami ta je kost bila provalija na kraju jednoga puta; znak da bi se trebala okrenuti na drugu stranu i poi nekim drugim putem, ako ga je u stanju zamisliti i odmah povjerovati kako na kraju svakoga ipak ne stoji kost za njezina sina. Daj mi to, hou to, vikao sam, ali mi nisu htjeli dati kost. Djed ju je uzeo, stao pred kantom za smee - ili je kost bila prevelika da u nju stane ili je pomislio da se takve stvari ne bacaju u kantu za smee, a onda je iziao s tom kosti van, mogu ga zamisliti kako hoda niz Mejta s ogromnom govedskom kosti i kako mu se ljudi sklanjaju s puta jer mu po oima i po tome to ima u ruci vide da je lud; odnio ju je nekamo, nikad neu saznati kamo i vratio se pola sata kasnije, a ja sam plakao jer mi nisu dali to neto to me je tako jako zanimalo. Tata je sutradan pitao mamu to mi je njegova majka poklonila jer mu to ona nije htjela rei, ali mu mama nije nita rekla. Nije znala to bi mu rekla jer je to bilo ono neto to se rijeima ne moe rei i to bi nas moglo vie zbuniti nego svi mrtvi klaviri ovoga svijeta. U tu sobu vie nikada nisam otiao, niti sam tu svoju baku vie ikada vidio. Ne znam ak ni kako je umrla, ni gdje je pokopana, ni je li joj ikad vie tata pokazivao moje slike. Ako jest, tada joj je moralo biti malo lake. S godinama vie nisam bio toliko slian njemu i mogla je povjerovati da je Bog vie ne iskuava i da je usliio sve njezine molitve.

LJUBIASTA SMOKVA INDIANA za Nadu Stilinovi Kad stisne mraz i cvokou zubi i kad padne debeli snijeg, pa niti tko nama, niti mi kome moemo doi, baka kae nisu ove zime nita kakva je bila ona 1943. i odmah se smrznem od te zime i srce mi zalupa jako jer volim godine koje su bile prije mene, one su tako uzbudljive jer su se tih godina dogaala udesa i sve je bilo tako ogromno i strano: te se zime, jednog petka u zenikoj Kasini, napio Stari vrag, pa je onako pijan poao kui, a snijeg bio dubok dva metra i bio je plav pod mjeseinom, pa se njemu uinilo da mu je to krevet, jorgan, ta li je i ko uope zna ta moe biti i ta se moe uiniti nekome ko ime osamdeset pet godina, od kojih je minimum sedamdeset bio mrtav pijan, a Stari je vrag bio mrtav pijan moda i svih osamdeset, e pa kad je vidio toliki snijeg, on ti je lijepo u njega prilegao. Fino se pokrio snijegom, stavio ruke pod glavu i zahrkao. Bog zna koliko je leao i koliko je trebalo da naiu rudari na povratku s druge smjene, da ga pokupe i odnesu u bolnicu. ivoga! Ej, ivoga, a leao je u snijegu one zime, one 1943. koja nije bila kao ove zime, malo mraza, malo snijega i Bog te veseli, nego je to bila prava zima kakvih vie nema, niti e ih biti barem dok ja budem iva. Odnesoe oni Staroga u bolnicu i srea da ga nisu kui nosili jer je ve sutradan dobio upalu plua, osamdeset pet godina, plus etrdeset temperatura, ali misli da ga je to smirilo! Ma jok, on ti je takav izlazio na prozor i bacao djeci pare da odu do apoteke i kupe mu medicinskog alkohola, onog stopostotnog, da ima ta piti, a djeca ko djeca, uzela bi pare i pobjegla. Mislim da je Starog vraga to ubilo, a ne upala plua. Njega je samo rakija mogla ubiti, zapravo to to nije imao rakije, i nita drugo na njega se nije primalo. Pio je, ali taj alkohol nije ubijao njega, nego je ubijao sve okolo njega, njegovo pie ubilo je jednu enu, pa drugu enu, obje mlade, pa jednu ker, pa drugu ker i rastjeralo mu sinove po svijetu i Bog zna ta je sve jo njegova rakija ubila, ali njega nije mogla. Pijan se budio, pijan je lijegao, pijan je kovao u svojoj kovanici i pijan je zgazio sve to mu se nalo na putu i to se rakijom zgaziti dalo, sve dok nije dola ta zima, najvea zima 1943. da i njemu doe glave, pa si nekad mislim da je i bila tolika zima samo da Starome vragu neto doe glave, priala je baka im jako zazimi i tresla se od ljutnje i bijesa, a ne od

zime jer ona nije bila zimomorna, ali je od svih ljudi na svijetu mrzila samo Staroga vraga, a od svih nastranosti, poroka, oruja i svih ljudskih pokvarenosti i zala najvie se uasavala alkohola i alkoholizma. Stari vrag bio je moj pradjed i zvao se Josip, ali ga baka nikada nije zvala po imenu, nego je on jednostavno bio Stari vrag i nitko se, pa ni djed kojemu je Stari vrag bio otac, nije ljutio na nju, niti bi je ispravljao ili joj rekao da bi bilo ba zgodno kad bi svoga pokojnog svekra katkad nazvala nekim drugim imenom, recimo onim koje su mu dali na krtenju ili onim po kojem ga je znala sva Zenica: kova Joa Slovenac. Na spomen svoga oca, moj djed bi sagnuo glavu i utio, a utjela su i njegova braa, nae amide Karlo i Rudo, jer mu nikada nisu oprostili rakiju, niti su sebi oprostili to su bili djeca, pa nisu mogli spasiti svoje starije sestre koje su umrle od njegove nebrige. Kad bi se govorilo o Starome vragu, u bakinim, djedovim i maminim oima itao se isti osjeaj, neto kao obiteljsko obiljeje, boja po kojoj su se Rejcovi razlikovali od drugih ljudi. Bio je to antirakijski osjeaj i bio je svijetlosive boje. Na razliite naine, taj je osjeaj obiljeio njihove ivote, a bogme obiljeava i moj ivot s njima. Djed bi popio dvije loze, a na treu ga se nije moglo natjerati ni prijetnjom srednjovjekovnih muenja jer je bio uvjeren da se nakon tree loze postaje Stari vrag. Mama bi popila pola pive i ve ju je hvatao strah da je mrtva pijana i da joj se Stari vrag smijei iza prvoga ugla, a baka nije pila nita. Ni za Novu godinu, ni za roendane, nikad! Takvi su, kaem, bili Rejcovi, a onda sam meu njih doao ja, isti aetina, govorila je mama, Boe dragi, to dijete nema nita rejcovsko, govorio je djed, pa je bilo sasvim normalno da ne dijelim rejcovske osjeaje o rakiji, niti mi se Stari vrag uinio stranim. Zapravo, o rakiji nisam znao nita osim da grozno smrdi i da taj smrad podsjea na bolnicu, vakcine i operaciju krajnika, ali mi je pradjed bio jako velik i vaan. O djedovim mrtvim sestrama ne razmiljam jer ne mogu razmiljati, budui da o njima znam samo da su mrtve i da su u smrti jako mlade; o njima se samo tako govori, a to je nedovoljno da bih ih volio i da bih Staroga vraga okrivio za to to su umrle mlade. On je glavni i jedini lik jedne prie koja traje stotinu godina i nastavlja se iako je odavno mrtav, a u toj je prii kova Joa Slovenac kao Flash Gordon; svi ga se plae, ali mu nitko ne moe nita. Najjai je i najvei, taj moj pradjed; toliko je jak i velik da je morala doi zima 1943., pa da nakratko napusti priu o sebi u koju e se jednom sigurno vratiti, ja to znam, jer takve prie ne mogu biti dovrene prije nego to uem u njih, pa neka mi je pet, sedam ili jedanaest godina, pruit u mu ruku jednoga dana kad budem sanjao Staroga vraga i

rei mu bio si straan, ali te se ne bojim, a bojali su te se svi do mene; ne znam to e on na to rei, ali mi se nekako ini da e mi podrignuti u lice. Takav je moj pradjed kova Joa Slovenac. U koli smo uili poslovice, uiteljica je na ploi napisala: "Svatko je kova svoje sree." Onda smo mi trebali u kolske biljenice napisati objanjenje to ta poslovica znai, pa sam napisao priu o pradjedu kovau svoje sree i o tome kako su kovai svoje sree obino kovai tue nesree jer sreu nalaze u rakiji. Uiteljica je opet pozvala mamu u kolu, ali mi mama nita nije rekla, ni zato je zove, ni to joj je uiteljica rekla, ali sam joj vidio crvenilo u oima i da je sva tuna i oajna zbog mene. Drugi dan je u razred doao kolski psiholog, stao pokraj katedre, stavio ruke na lea, uiteljica je rekla ovo je drug Muteveli, on je psiholog i pratit e danas nastavu da vidi kakvi ste, a ja sam nakon pet minuta vidio da prati samo mene, bulji u moju glavu i sklanja pogled samo kad ja pogledam njega, a uiteljica stalno mene neto pita, onako nasmijeena i prijazna kakva nikada nije bila, pita me kao da sam teko bolestan i to sve neka udna pitanja o stvarima koje uope nismo uili i za koje sam siguran da ih nema u gradivu, pita jesu li ljudi dobri ili zli, pita tko je pametniji, gavran ili lisica, pita je li Videk sretan to su mu saili kouljicu, a Videk je djeak iz neke glupe prie koji je, kao, hodao gol po svijetu sve dok mu dobri ljudi nisu saili kouljicu. Odgovaram da su dobri ljudi dobri, a da su zli ljudi zli, da je gavran pametan jer je naao sir, a da je lisica pametna jer mu ga je uzela, ali da je moda lisica glupa jer sama nije znala nai sir i da je gavran moda glup jer je pustio da ga lisica nasamari, dok o Videku nemam svoje miljenje jer nikako ne mogu zamisliti nekoga tko okolo hoda gol, pa mu onda iju kouljicu. Kad sam izgovorio to "svoje miljenje", pogledao sam druga Mutevelia ispod oka jer sam znao da e biti okiran. Tono znam koje rijei kad ih izgovorim, okiraju ljude, kao to znam i zato ih okiraju. Kad kaem "svoje miljenje", ili kad kaem "openito gledajui", ili kada kaem "karakteristino", svi se osjeaju kao da sam obukao sako i kravatu za odrasle i na glavu stavio eir. Tako je i sad: drug Muteveli iznenaeno je podignuo obrvu, izvadio bloki iz depa i neto zapisao. Mali je jako pametan za svoje godine, ima bogat rjenik, ali, znate, njegove su emocije sasvim djeje i one s njegovom nesumnjivom inteligencijom ine jednu malu bombu, rekao je drug Muteveli mami, a ona mi je, za divno udo, to prenijela od rijei do rijei, valjda jer je u knjizi Vi i vae dijete upravo proitala kako me je nuno katkad okirati psihoanalitikim nalazima ili onim to odrasli o meni misle. Nisam ja pametan, nego oni od mene oekuju da budem glup... Ko bi to od tebe oekivao?... Uiteljica i drug Muteveli. Pitali su me je li Videk bio sretan jer su mu saili kouljicu. Takve se stvari pitaju samo kad hoe nekome pokazati da je glup... Zato si napisao da je svako kova svoje sree i tue nesree?... Nisam to napisao,

nego sam napisao da je pradjed bio kova i da su svi oko njega bili nesretni. Eto, to sam napisao, a o drugima nita nisam pisao jer nisam imao vremena i jer nita nisam uo o drugim kovaima... Pa zar ba mora pisati ono to uje kod kue? Neto bi mogao i izmisliti... Misli, neto bih mogao i slagati?... Ne slagati, nego izmisliti... A koja je po tvome miljenju razlika izmeu izmiljanja i laganja?... Ta to lau laovi, a izmiljaju pisci... A ko onda pie i pria o onome to se stvarno dogodilo?... Pojma nemam, valjda povjesniari, ali to sad nije vano, pokuaj biti pametan i uti o nekim stvarima. Tako je proao moj prvi susret s psihologom. Bilo je to vrlo neugodno iskustvo koje bih volio ubudue izbjegavati, premda mi se nakon njega ugled u razredu naglo popravio jer su svi skuili da je drug Muteveli doao zbog mene i djeca su mislila da je to zato to sam ili jako lud ili jako pametan, ali nitko nije bio u stanju razrijeiti tu dvojbu, osim nekog Sandora, razrednoga propaliteta i ponavljaa koji me je nakon Mutevelieva posjeta svaki dan tukao, valjda uvjeren da me iz jednakih razloga valja mlatiti i ako sam lud i ako sam pametan. Sve je dakle krenulo od Staroga vraga i obiteljskoga straha od rakije i alkoholizma. Stoga sam odluio vrlo paljivo pratiti odnos svoje obitelji prema alkoholu, te poneto povremeno i zapisati, jer je bilo oito da je u pijanstvu klju i da moram biti oprezan pred njihovim strahovima. im bi se mama, baka ili djed neega plaili, ja bih dobio po glavi jer ne bih dijelio njihove strahove. Onda bih se morao plaiti svega onoga ega se ne plaim, a kako se nisam mogao prestati plaiti onoga ega sam se plaio po vlastitom osjeaju, tako sam uz svoje strahove imao i strahove od njihovih strahova to je, priznat ete, prilino nezgodna stvar kad imate pet, sedam ili koliko ve godina. Zapazio sam da je naa ostava prepuna alkohola: domaa ljivovica i lozovaa, deseci boca vinjaka i konjaka, dvije litre viskija, vodka, din, bijelo, crno i crveno vino, likeri od mentola i likeri od okolade, makedonska mastika i grka metaksa... Boce su uredno poslagane i neotvorene, osim loze i viskija- da se nae kad dou gosti. Sav taj alkohol dio je nekih davnih posmrtnih poasti ili su to roendanski i novogodinji pokloni iz vremena prije nego to sam se rodio. Kad netko umre, komiluk dolazi na alost i donosi boce s piem, koje se onda slau u ostavu i tamo zauvijek stoje. Svi znaju da se u naoj kui ne pije, ali obiaj je obiaj, a ljudi se najvre dre ba posmrtnih obiaja jer njih ne smije prekriti ak ni ako nemaju ba nikakva smisla jer je smrt trenutak kad ivi moraju biti dobri jedni prema drugima, a najbolji biva ako radi neto to nikome nije od koristi, ali je zato jako dirljivo. Likeri od mentola i od okolade bili su pokloni za mamu u vrijeme

kad je ona bila jako mlada i jo me nije ni rodila. Na jednoj je boci temperom nacrtano probodeno srce i u njema upisana imena mame i nekoga mukarca. To je njoj draga uspomena, to je meni sasvim nerazumljivo. Kako joj boca likera moe biti draga uspomena ako se uasava alkohola? Mislite da joj je draga uspomena ono srce? Zgodno: uspomena ispisana na boci punoj straha. Ako u naoj kui jo netko umre ili ako se u mamu jo netko zaljubi, u naoj ostavi vie nee biti mjesta ni za to drugo osim za boce s alkoholom, a uskoro e i njih biti toliko da emo ih drati i pod krevetima i u ormarima s kaputima. Sve je to zbog Staroga vraga. On je duh iz ostave i uope nije vano to je umro 1943. i to se dugo mislilo da je zauvijek sahranjen na zenikome groblju. Nitko ga iz ostave ne moe izbaciti, sve dok se netko u ovoj kui ne propije. Evo, na primjer, ja! ta bi bilo kad bih postao alkoholiar? pitao sam baku. U sedmoj godini?, bila je okirana. Ne ba u sedmoj, nego malo kasnije... Koliko kasnije? Nosi te vrag, postani ta hoe, samo saekaj da ja umrem... Nisam rekao da u biti alkoholiar, ali ta bi bilo kada bih bio?... A zato bi, molit u lijepo, ti bio alkoholiar?... Recimo zato da neko ve isprazni ostavu od svih onih boca. Tog vikenda doao je ujak iz Zenice i odnio sav na alkohol. Ispred kue je parkirao volvo karavan i sat vremena tovario ga bocama. Svi su bili jako ljuti, a najvie mama i baka, tako da nita nisam smio pitati, pa ni to to e on sa svim tim vinjacima, konjacima, votkama i vinima, ukljuujui i likere od mentola i okolade. Odnio je i maminu dragu uspomenu, njezino srce i muko ime u srcu upisano. Baka je oprala stalae i prekrila ih arenim papirom. Tako, sad ima puno vie mjesta za ajvar i paprike, rekla je, a meni je bilo ao tih boca. Moda zato to sam slutio da bi ih doista jednoga dana mogao popiti, a moda i zato to je tog dana iz nae ostave tako grubo istjeran duh kovaa Joe Slovenca, moga pradjeda, Staroga vraga. Ove godine pravit emo rumopst, sveano je objavila baka i na stol postavila golemu keramiku teglu od pet litara na kojoj je udnim slovima, to je gotica!, bila ispisana neka poruka ili ime iznad naslikanih kruaka, jabuka, treanja, smokava i groa koje nije bilo ni uto, ni crno, nego je bilo zeleno kao trava ili kao prekriva na naem kauu. Rumopst je voe za hladne dane, rekli su mi, a ja u ga jesti samo ako budem dobar i ako pokaem zrelost u svim moguim situacijama. Pojma nemam to bi to trebala biti zrelost u svim moguim situacijama, ali sam sveano obeao da u dati sve od sebe jer me taj rumopst silno zanima i to zato to se pravi od ruma, a rum je alkohol, ega se, ini se izgleda, ni mama, ni baka nisu uope sjetili. Ili je neto drugo u pitanju; ne znam, ali saznat u na jesen, ve poetkom jedanaestog mjeseca kad se rumopst otvara.

Potkraj maja, ba oko moga roendana, baka je napunila teglu rumom i unutra ubacila pola kile jagoda. Rairila je ruke, rekla gotovo i izbacila me iz ostave. Petnaestak dana kasnije opet smo bili u ostavi, ona je otvorila teglu, ubacila unutra dvije ake treanja, rairila ruke i opet rekla gotovo. Govorila je gotovo i kad su rodile smokve, jabuke, dinje, lubenice, kruke i na kraju groe. Ako ba elite znati, mislim da je irenje ruku i rije gotovo dio recepta i da je za rumopst to jednako vano kao voe i rum. Nisam siguran moe li svatko izgovoriti tu rije i ire li se ruke na neki naroit nain, ali ako vam rumopst ne uspije, moete biti prilino sigurni daje recept izgubljen za sva vremena jer sam oito zaboravio neku sitnicu ili neki tajni sastojak, a u vrijeme kad budete ovo itali moja e baka sigurno ve biti mrtva, pa ni nju neete moi pitati. Pred Dvadeset deveti novembar pao je veliki snijeg, a na sam Dan Republike temperatura je pala na minus dvadeset. Noas je zeko traio svoju mamu, ustvrdila je moja mama, pravi je dan za rumopst, zakljuila je baka, a meni je srce zalupalo kao ludo. Zamirisao mi je rum i prije nego to je baka otvorila teglu. Nema veeg uzbuenja od onoga koje donosi Prvi put; to jako dobro znam: sve to mi se dogaalo prvi put bilo je odlino, a svijet je sreom jo bio pun stvari za Prvi put i trebalo je imati samo malo strpljenja i ve bi bio neki Prvi put. Vani su se na jarbolima mrznule zastave, crvene partijske i crvene republike, a izmeu njih trobojnica dravna; sve je bilo tiho, ledeno i mirno, nigdje ni daka vjetra, a one su, te zastave, stajale ukoene, kao da su od lima ili kao da ih je netko zaustavio u trenutku najveeg uzbuenja da ekaju zajedno sa mnom, irom otvorenih oiju, raskriljenih nosnica i stisnutih aka da bude na stol iznesen rumopst, usred zime, usred najhladnijega od svih dana koji je jo i Dan republike, to voe od prologa ljeta, plodovi vruih dana u kojima je sve ivo i zdravo, sauvani u rumu, u tom stranom alkoholu, da bi sad bili pojedeni Prvi put. Dobio sam jednu smokvu, dvije trenje, kriku jabuke i tri jagode. I to ti je previe, rekla je baka, nee nam se tu napijati, rekla je mama, a ja sam gledao ono voe u svojoj zdjelici i bio sam pomalo razoaran. Plodovi su izgubili boje: smokva i jagode bile su smee, trenje crne, a jabuka je bila skoro siva. Umjesto voa, pred sobom sam gledao neto to je izgledalo kao leevi voa; mrtvi plodovi koji nisu bili pojedeni dok je bilo vrijeme, nisu nastavili ivot u naim trbusima i ilama, u srcima koja ih se sjeaju i na nepcima koja su osjetila njihovu slast, nego ih je netko pustio da umru i tako mrtvi doekaju u rumu Dan Republike. Drao sam se prstima za kraj stola i buljio u zdjelicu. Nisam znao to da radim, s koje strane i od kojeg ploda da ponem. ta ti je?...

Izgledaju mi kao oi... Kakve oi?... One oi u formalinu, na medicinskom fakultetu. Mama je ljutilo pogledala baku: Eto vidi ta je uradio... O, gospode Boe, rekla je baka. Kaem ti da nije normalan... A ta ja tu mogu?... Ti si ga pustila da ga odvede... ta sam mogla, da mu zabranim moda? Pa nisam ja tu majka i otac. I tako, problemi su nastali i prije nego to sam prvi put probao rumopst, krivac je bio tata jer me je vodio da mi pokazuje organe u formalinu. Mislio je da to moram vidjeti i da nema nikakvih razloga da djeca ne vide dijelove bivih ljudi, a moda je mislio i da u se zainteresirati za medicinu i nastaviti, kako kae teta Doleal, njegovim stopama. Umjesto toga, mene je sve mrtvo i lano poelo podsjeati na organe u formalinu, od plastinih lutki rodice Regine koje su izgledale kao slezena u formalinu, preko kiselih paprika punjenih kupusom koje su u providnoj tegli izgledale kao tumor na mozgu u formalinu do voa iz rumopsta koje je izgledalo kao oi u formalinu. Ne shvaam u emu je problem i zato me neto ne bi smjelo podsjeati na neto u formalinu, ali je oito da nita ne smijem ispitivati. Mogu se, evo, samo smjekati i praviti se glupljim nego to jesam. Baka je zgrabila zdjelicu ispred mene i ubacila voe natrag u teglu. Ne podsjea me, ne podsjea me! zaurlao sam, ali je ve bilo kasno. Nee se ti meni napijati, rekla je baka, idi vjebaj matematiku, rekla je mama, a ja sam izgubio prisebnost i poeo sam tuliti. Uvijek si poslije govorim da to ne smijem initi, ali uzalud, rasplaem se u presudnom trenutku, urlam, zapomaem i ridam sve glasnije, a ivci mi se rasteu kao lundravi rezanci u govedskoj upi i jasno mi je da nita neu postii jer su one na moje suze neosjetljive kao da sam faist u partizanskom filmu, no to mi zapravo preostaje kad mi to rade i jo na Dan Republike kada bismo trebali voljeti jedni druge vie nego ostalih dana jer je dravni praznik i sve treba biti kao sveani televizijski program. Tulio sam satima, ali one me nisu htjele sluati, nego su mirno radile svoje poslove. Kad je mama poela usisavati, prestao sam. Jednostavno, uvreda je ve bila prevelika, a i taj usisiva je zvuao kao da se ali na moj raun jer mu je intonacija gotovo savreno odgovarala intonaciji moga glasa, pa bi netko tko bi nas sluao vjerojatno pomislio da usisiva i ja izvodimo neki tradicionalni napjev s dalekih stoka, recimo iz sibirskih pustara ili iz mongolske pustinje. Uutio sam i zapoeo trajk ljutnjom. Nisam ih cijeli dan gledao, na pitanja sam odgovarao kratko i hladno i to samo na ona koja su bila sasvim slubena, recimo koliko sutra imam sati u koli i treba li mi oprati opremu za fiziko, mama je rekla paskovi jedan, vidi ga kako se duri, a ja sam preutio i tu uvredu. Prije spavanja me

pokuala pomilovati, pa sam se bijesno pokrio jorganom preko glave i ekao da izae iz sobe. Bio sam ljut i sutra. Baka je nakon ruka pitala hoe li rumopsta? i jedva sam doekao da joj kaem: neu, gadi mi se!... Sram te bilo, kako ti se to hrana gadi!... To nije hrana, to je al-ko-hol, to je al-ko-hol. Nisam pjandura i ne treba mi al-ko-hol. Razdvajao sam slogove i gledao je ravno u oi. Nita mi ne moe jer to god bi sad rekla, pred oima bi joj zaigrao Stari vrag, iz groba bi se probudio moj pradjed kova Joa Slovenac, moj veliki saveznik za taj dan. Dobro, nee rumopst. A i ne mora, ostat e nama vie. Otpuhnuo sam kroz nos i pokuao se cinino osmjehnuti. Taj osmijeh stalno uvjebavam, za situacije u kojima ne znam to bih rekao ili u kojima ne smijem nita rei da ne bi dobio po labrnji, ali mi se stalno ini da ga ne radim dobro i da njima izgleda kao da u se rasplakati, a ne osmjehnuti. Te godine nisam probao rumopst. Odbijao sam ga i kad sam se ve prestao ljutiti i kad su dolazili gosti i kad je za Novu godinu doao Nano i rekao: hajde, probaj malo od mene. Takva je jednostavno bila situacija; nisam mogao popustiti, iako sam elio okusiti to mrtvo voe i alkohol u njemu i znati zato je voe umrlo i u emu je moj pradjed uivao cijeloga ivota i ega su se to baka, mama i djed tako panino bojali. Baka je rumopst pravila i sljedee godine, irila je ruke, govorila gotovo i sve se ponavljalo do groa, tog posljednjeg voa, i do prvih ledenih jesenjih dana kad je otvorena tegla i kad je baka rekla: probaj ovu smokvu, meni za ljubav. Tada sam popustio jer je u pitanju bila smokva, a ona je za moju baku bila specijalno voe. Sve u vezi sa smokavama bilo je njeno, tiho i daleko, sahranjeno u nekom dalekom vremenu u kojem je kad bi se u njega vratila, postajala tako slaba i nesigurna, bivala djevojica, moja baka djevojica, jer su za nju sve smokve ovoga svijeta bile dubrovake i to iz onoga Dubrovnika u kojemu je odrastala kao to ja odrastam danas, ila u talijansku kolu i gledala more s Boninova; to more nije imalo kraja, kao to ni ivot nije imao kraja, da bi na kraju od ivota i mora, kao jedina stvar u kojoj je jo bila dijete, ostale samo te smokve i najljepa meu njima, ljubiasta smokva indiana, plod u kojem ivi moja baka bez ijednog ivotnog razoaranja i bez ijednog velikog bola odraslosti u kojoj stvari prestaju biti djetinje i vie nita nije Prvi put. Baka je raala djecu i sahranjivala prvo od njih, baka je voljela Gretu Garbo, njezinu utnju i plave oi, baka je raala unuke i sahranjivala prvu od njih, baka je voljela djeda i sahranila i njega, baka je mrzila Staroga vraga jer je Stari vrag djedu donio samo patnju u ivotu, a baka nije mogla dopustiti da pate oni koje je voljela. To sam pomislio kad je rekla probaj ovu smokvu, meni za ljubav ili

sam pomislio puno kasnije, u vrijeme kad sam bre rastao i kad je bivalo sve vie stvari koje su bile Posljednji put i sve manje onih koje su bile Prvi put, ali mi se ta smokva zalijepila za misao iz drugoga vremena i sada samo njoj pripada i ostat e tako zauvijek. Mrtva smokva iz rumopsta bila je moj prvi alkohol u ivotu. Ne znam kakav je okus imala, ne sjeam se ili se ne elim sjeati jer s takvim sjeanjima ovjek riskira da mu opet doe neki drug Muteveli i premjerava koliko si pametan i hoe li jednoga dana eksplodirati kao bomba jer ti se bez razloga plae, iako zna da su te suze glupe, nemaju nikakva smisla i nitko ih nee razumjeti. Ne mislim na suze iz bijesa, nego na one druge suze zbog kojih sam pojeo tu smokvu, ali mi se nije uinilo da je snijeg debeli modri jorgan pod ledenom mjeseinom, jorgan ispod kojega spava kova Joa Slovenac.

DVORAC ZA KRALJICU ZABORAVKU Priu o Zaboravki ispriala je teta Doleal. Bio je petak i bilo je ljeto, doli smo kod nje na kavu. Zapravo na kavu je dola baka, a ja sam doao samo onako, na sombrero bombone i petit beurre kekse koji su kod tete Doleal mekani i uope ne hrskaju; mama kae da je to zato to kod tete Doleal keksi dugo stoje, nitko ih ne jede osim mene jer ona nema nikog svoga da joj doe i pojede kekse i kupuje ih samo zato to svatko mora imati kekse ako mu dou gosti, a to gosti rjee dolaze, to su keksi meki i raskvaeniji, kao da netko sve vrijeme plae po njima. im smo doli, navalio sam po tim keksima, da ih sve pojedem i da teta Doleal onda mora otii u samopuslugu i kupiti nove i usput si govoriti jadna ti sam ja, nikad keksa u ovoj kui, a gosti samo to nisu doli, kao to uvijek govori moja baka. Bolje je da bude "jadna ti sam ja" nego da joj se keksi raskvase jer nema nikoga svog i jer joj nitko osim nas ne dolazi. Moja Micika, jedva hodam, alila se baka, a na vrhu nosa bio joj je smei trag kave; teta Doleal se pravila da ga ne primjeuje jer nije pristojno na nekome, pa ni na najboljoj prijateljici, primjeivati takve stvari. Nemoj meni nita govoriti, meni ko da neko zabija eksere u prste dok hodam, odmahnula je teta Doleal i skinula papuu, evo vidi, a nema ni dvije sedmice kako sam bila kod pedikera... Ja ti ne stignem ni otii, pogledaj vamo, pogledaj tamo, pomakni ovo, pomakni ono, otii tamo, otii vamo i proe mi dan, proe mjesec, a

meni kurije oi ko da sam boemiprosti juer s drveta sila, nastavljala je baka, a do one kavene piknjice stvorila se jo jedna. A to ti, Olga, ne bi evo sad trknula do pedikera, mali neka ostane tu, nee mu sa mnom biti dosadno, je li tako?, okrenula se meni. Nee, nee, zbrzao sam, samo da se baka ne sjeti kako nije pristojno ostavljati djecu kod drugih ljudi. Nikako mi se s njom nije ilo pedikeru; bio sam jednom i dogodila se strana stvar. Sjedio sam u ekaonici, ula je neka mama s djevojicom, malo manjom od mene, a onda je doao neki ovjek u bijelom ogrtau, kao da je doktor, ali nije bio doktor, djevojica je poela plakati i otimati se, a on je neku eljeznu stvar prislonio uz njezino uho, ta stvar je pukla, djevojica je vrisnula, pa joj je to prislonio uz drugo uho, opet se uo pucanj, a onda su njih dvije otile, djevojica je drala ruke preko uiju i ba jako plakala, a ja sam se ba uplaio da onaj u bijelom mantilu ne prie i meni i uradi mi to. Baka je taman izila, ta je ovo bilo, pitao sam ju. Nita, buenje uiju... Bruenje uiju!, zgrozio sam se. Nije bruenje, nego je buenje. Meni je, meutim, bilo savreno svejedno, bruenje ili buenje, ali to ti se sve nee dogoditi ako si samo malo neoprezan. Djevojica je ula nasmijana, a izila u tekim bolovima. U svakom sluaju, ne mislim baku vie pratiti do pedikera ako ba ne budem morao. im smo ostali sami, teti Doleal je postalo neugodno. Sjedio sam na kauu, a svaka je stvar, svaka stolica i ormar, rasla u mojim oima i postajala jako vana, mrtva i pranjava. Kao da smo u muzeju i kao da tu ve stotinama stotina godina nitko ne ivi, a teta Doleal samo je uvar tajnog blaga i poutjelih uokvirenih fotografija ozbiljnih ljudi u smijenim uniformama; na jednoj slici bio je ovjek s velikim ufitiljenim brkovima i neim udnim na glavi; to je izgledalo kao gvozdena kapa sa iljkom na vrhu. Ko je to?... To je moj tata, obradovala se teta Doleal jer vie nisam plaio njezine pranjave stvari, on je bio vojnik i ratovao je za cara Franju... Dok je ratovao, imao je to na glavi?... Jeste, mislim da jeste, zapravo to je bio dio uniforme... Jesu li i drugi vojnici cara Franje imali to na glavi?... Ne znam, vjerojatno jesu... Imali su iste takve gvozdene kape na glavama?, bio sam stvarno iznenaen jer nisam mogao zamisliti da netko tri okolo s takvim neim na glavi, pa onda me uope ne udi to su izgubili sve te ratove. Teta Doleal se smijala i mislila je da sam jako duhovit i pametan za svoje godine, a meni je bilo samo strano neugodno jer je njoj neugodno, pa sam sve pogledom traio jo neku takvu stvar, neto o emu bismo mogli priati, ali da to ne bude neka stvar od njezina pokojnog mua jer su njega ubili u Jasenovcu, pa se s tetom o njemu nije smjelo priati. Zapravo, smjelo se, ali to nitko nije htio, kao to ni

baki teta Doleal nije htjela rei za smeu piknjicu na vrhu nosa; bilo je pristojno utjeti i nadati se da teta ne misli na svoga Juciku, iako je gotovo sve u njezinu stanu podsjealo na Juciku, a svaka njegova stvar ostala je na svome mjestu, onom mjestu na kojemu je bila kad su doli po njega. Uinilo mi se da je tu sve Jucikino i da ni o emu ne smijemo priati; teta Doleal drala je ruke u krilu i ekala, morao sam neto rei, a nisam znao to bih rekao. Teto, hajde mi priaj neku priu, sjetio sam se da se takve elje od djece oekuju i namjestio sam lice kao da mi je, eto, do prie najvie stalo i kao da u evo sad biti duboko razoaran ako mi pria ne bude ispriana. Teta Doleal se uzvrpoljila, ali joj vie nije bilo neugodno. Samo se trebala sjetiti prie i sve e ve biti u redu, nee biti vano to u njezinu stanu nema igraaka i slikovnica i to smo tu kao da nam je, i njoj i meni, ovo mjesto jednako strano i tue: Vidi, ne znam ba puno pria, zaboravila sam ih, ali evo ba ima jedna pria o djevojici koja se zvala Zaboravka, prekriila je ruke na prsima i osjeala se strano vanom, onako vanom kako se osjeaju odrasli kad priaju prie, pa ih djeca ba zato i mole da ih priaju, a teta Doleal dugo nikome nije priala priu i zato je bila jo vanija. Zaboravka je sve zaboravljala. Kad bi je mama poslala u trgovinu, ona se nije mogla sjetiti ta treba kupiti, kad bi ila u kolu, zaboravila bi ponijeti knjige, kad bi ila baki na selo, zaboravila bi joj ponijeti vunicu za heklanje. Zaboravka je zaboravljala sve to se moglo zaboraviti, ali nikada nije zaboravljala svoje zaboravljanje, pa je bila jako nesretna. Znala je da se drugi uvijek sjete ili se vraaju po ono to su zaboravili, a ona je bila sama i izgubljena jer ba niko nije tako zaboravljao da se ne sjeti ta je zaboravio. Tako je Zaboravka odluila zapisati svaku stvar koju bi mogla zaboraviti. Zapisivala je ta treba kupiti u trgovini, zapisivala je da u kolu mora ponijeti knjige i da baki treba odnijeti vunicu za heklanje. Ali to je Zaboravka vie zapisivala, to je bilo vie stvari koje je mogla zaboraviti. Iz svake zapisane i upamene stvari izviralo je deset koje je opet trebalo zapisati, a iz tih deset izviralo je jo stotinu. Svijet je bio tako velik i tako zaboravljiv da je Zaboravka na kraju shvatila kako u njemu i ne postoji nita drugo osim onoga to e ona zaboraviti. Bila je jo nesretnija, po cio dan ekala je dobre vile, ali one nisu dolazile, ekala je anele, ali ni anela nije bilo. Zapravo nije bilo nikoga osim mame i tate koji bi svako malo dolazili i govorili: E, Zaboravko, Zaboravko, opet si sve zaboravila. Teta Doleal pljesnula je dlanovima. Bio sam iznenaen; u njezinoj prii na kraju se nita nije dogodilo, nije se znalo to je dalje bilo sa Zaboravkom, je li i danas iva ili je odrasla, pa vie ne zaboravlja. Toj prii nije bilo kraja jer se irila kao to se ire krugovi

oko kamenia baenog u more; iza svakog kruga novi je krug, iza jednog zaborava drugi je zaborav i nitko ne moe izbrojati sve zaborave jer se zaboravljene stvari ne daju brojiti. Uini ti se da one uope ne postoje i da ih nikada nije ni bilo, ali ako si Zaboravka i ako svi znaju da ba ti zaboravlja, onda pone zapisivati i brojiti sve zaborave. Gledao sam u zid, teta Doleal je pitala svia li ti se pria?, ali joj nisam mogao odgovoriti jer sam se pokuao sjetiti neega to sam jo juer znao, ali sam danas zaboravio. Nisam znao to je to, a ipak sam bio siguran da je postojalo i da sam zaboravio. Svia li ti se pria, nastavila je teta Doleal, ekaj malo, teto, i dalje sam se pokuao sjetiti, dobro, ekam, rekla je. Stvari se zaboravljaju jer su razliite. Kad bi bile iste, ne bi se mogle ni zaboraviti. Da je mama Zaboravku slala u trgovinu da kupi uvijek iste stvari, da je Zaboravka u kolu nosila uvijek iste knjige i da je baki nosila istu vunicu, tada ne bi nita mogla zaboraviti. Sagradit u dvorac za Zaboravku!... Znai, svia ti se?... Ne, ne svia mi se, ali u izgraditi dvorac u kojem e ona ivjeti sama i koji e biti sav isti i nita u njemu nee moi zaboraviti i niko je nee podsjeati na zaboravljanje. ulo se din-dan-don. Baka se vratila od pedikera. Uf, moja Micika, sad mi je lake. Ne zna kako mi je samo lake, rekla je, teta Doleal je skuhala jo jednu kavu, pojeo sam posljednji keks, a onda smo otili kui. Ne sjeam se kako su se baka i teta Doleal pozdravile, ne sjeam se je li bilo sunano kad smo izali i ne sjeam se je li nas teta Doleal gledala sa svoga prozora i jesmo li joj mahali s tramvajske stanice. ao mi je to se ne sjeam jer tetu Doleal vie nikada nismo vidjeli. U ponedjeljak je po tetu Doleal dola hitna pomo. Tog jutra susjedi su je nali kako stoji u prizemlju, u rukama dri vreicu s kruhom, mlijekom, keksima i zelenom salatom i ne mie se. Susjedi su je pozdravljali, a onda bi se svaki put trgnula i ne bi im odzdravila. Onda se penjala po stubitu, ila od vrata do vrata, pa se vraala u prizemlje. Ve je bilo popodne kada je pozvonila kod susjeda Kneevia i rekla Snjeani, djevojci koja staira kod mog tate u bolnici: Ja se izgubila! Snjeani nita nije bilo jasno, pitala je a gdje ste se izgubili, teto, teta se nasmijeila i rekla ne znam, a onda je Snjeana pozvala hitnu pomo. Doktori su najprije mislili da je teta Doleal imala modani udar i da je zato sve zaboravila, a onda su otkrili da je savreno zdrava i nita joj nije. Onda su mislili da je teta Doleal naglo posenilila, ali se ne moe poseniliti preko noi, da se jo juer svega sjea, a da danas vie ne zna ni gdje stanuje. Onda su se raspitali ima li teta

ikog svoga, pa su saznali da je Jucika mrtav, da je mrtva i tetina ki Vera i da su mrtvi tetini braa i sestre, i na kraju je ispalo da smo mi jedini koje teta Doleal ima. Mama je otila u bolnicu, doktor Muratbegovi joj je rekao mi gospou nemamo razloga zadrati i ne ostaje nam nita drugo nego da je, poto nema nikoga svoga, smjestimo u Jagomir. Mama je dreknula na doktora Muratbegovia, a dreknula je jer je Jagomir ludnica, a teta Doleal nije bila luda, nego je samo sve zaboravila. Ne brinite vi nita, ja u se za nju brinuti, rekla je i odvela tetu Doleal njezinoj kui. Teto, sjea li se ti mene, pitala je mama dok su se vozile tramvajem. Ne bih ti lagala. Ne sjeam se... A sjea li se Olge, teto, pa Olga ti je najbolja prijateljica. Teta je samo slegnula ramenima i okrenula glavu. Gledala je kroz prozor, padala je kia, a njoj su oi postale vlane i sramila se to je tako nepristojna da se ne moe sjetiti najbolje prijateljice. Mama je od tog ponedjeljka svakoga jutra i svake veeri odlazila teti Doleal. Teta je po cijeli dan sjedila u svojoj fotelji, itala novine ili rjeavala krialjke. Nikome nije bilo jasno kako je mogla zaboraviti ba sve to se ticalo njezina ivota, a nije zaboravila nita to je morala znati da bi rjeavala krialjke. Zaboravila je Juciku, ali je znala da se konj u krialjkarskome jeziku kae at. Hoe li sa mnom do tete, samo je jednom pitala baku, a baka je rekla da nee jer joj je vano samo to da teta Doleal nije gladna i da je u istome, a sve drugo ve je prolo i nikada se nee vratiti. Nije bila tuna zbog toga, ali bi bila jako tuna kad bi otila k teti, a ona je ne bi prepoznala. Takva je moja baka, ona puta sve da ide svojim tokom, ali se sjea svega to je teta Doleal zaboravila. Svaki put kad se mama vrati od tete, baka pria o svojoj Miciki; pria sve ono to ni mama ni ja nismo znali. Recimo, odmah poslije Drugog svjetskog rata, dok smo stanovali u Ulici Jugoslavenske narodne armije, vrata do stana u kojemu je stanovala teta Doleal, u Sarajevu je bio potres, ali ne jak potres, samo su se zaljuljali oni veliki crni lusteri u naim sobama, a djed se upravo bio tuirao. Kad je osjetio da se oko njega sve ljulja, istrao je iz kupaonice, ljuljalo se i dalje, pa je istrao i iz naeg stana i onako gol i nasapunan skakutao po hodniku i vikao ta je to, ta je to. Teta Doleal je stajala na vratima svoga stana i samo je sklopila ruke jer joj se Franjo uinio udnijim i od potresa. Poslije joj on danima nije mogao pogledati u oi, a ona, isto tako danima, nije mogla pogledati u oi mojoj baki. Poto je sram proao, a potres je ostao samo smijena uspomena, teta Doleal je baki rekla ima tvog Franje, bogami. Ili kad se izgubio na maak Marko, bilo je to isto nekoliko

godina poslije rata, a djed je hodao po dvoritu ispred zgrade i danima ga dozivao, teta Doleal je priala da joj se plakalo dok ga je gledala s prozora, onako tunog jer je znao da se maak nikad nee vratiti, a morao ga je zvati jer ne moe pustiti nekog svoga da tek tako ode i priznati si da se nee vratiti i da ga vie nema. Taj Marko bio je najpametniji maak na svijetu. Sjeo bi na linoleum na poetku naeg hodnika i ekao djeda da se vrati s posla, djed bi ga gurnuo nogom, a Marko se otklizao sve do kupaonice. Godinama nakon Markova nestanka djed je znao pri povratku s posla u prazno zamahnuti nogom i onda promrmljati e, Marko, Marko, ali nikoga sve to nije toliko rastuivalo kao tetu Doleal. Micika je na Franju bila strano osjetljiva, govori baka, a mama prinosi prst usnama, psssst!, da djed ne uje. Svakoga dana poto bi se mama vratila od tete Doleal, baka bi ispriala novu priu o svojoj prijateljici; dva mjeseca bila su dovoljna da saznamo cijeli njezin ivot, a onda su jednoga dana te prie prestale. Mama se sve due zadravala kod tete jer je ona ve poela zaboravljati da mora pikiti, zaboravila je kako se peru ruke i lice, vie nije ni govorila, samo je na koljenima drala istu krialjku, a u ruci olovku i gledala je u prazni zid. Mama ju je morala kupati i oblaiti, a teta Doleal preputala se kao da je sasvim malo dijete i uope nije svjesna to joj to rade. Na kraju se vie nije sjeala ni kako se sjedi, pa je jednoga jutra ostala leati u krevetu i vie se nikada nije digla. Mama je traila pomo iz bolnice, ali je medicinska sestra mogla dolaziti samo dvaput tjedno, pa se ona sama morala brinuti oko tete Doleal. Njezin ivot bio je zavren, samo se ekalo da jo umre. Baka se vie nije smijala, niti je priala o teti Doleal, a mama je otila na bolovanje jer je po cijeli dan morala biti uz nju. Bila je kao beba kojoj se svako malo moraju mijenjati pelena, ali za razliku od beba ona vie nikada nee biti odrasli ovjek. to vam je u rodu ta ena, pitao je mamu doktor koji joj je dao bolovanje, a mama mu je rekla da teta Doleal nije na rod, ali da svatko mora imati nekoga uz koga e kao ovjek umrijeti. Umrla je pred Novu godinu, a na sprovod su doli susjedi, mama i baka. Teti Doleal kupili smo jedan mali vijenac, onaj najjeftiniji. Bio je to jedini vijenac na njezinu grobu, a okolo su bili sve grobovi sasvim zatrpani vijencima. Teta Doleal to, sreom, nije mogla vidjeti jer da je mogla, sigurno bi se rastuila. Podsjetio bi je taj jedini vijenac da je ostala sama na svijetu i da nema nikoga svog osim nas. Zapravo, ona i nije imala ta zaboraviti jer je sve to je zaboravila bilo ve odavno mrtvo, i njezin tata s gvozdenom kapom na glavi, i Jucika, sarajevski ilegalac, i Vera koja je prije dvadeset godina zaspala na plai u Opatiji i vie se nikada nije probudila.

Ja vjerujem da je teta Doleal onoga ponedjeljka, na povratku iz trgovine, sve nas, ive i mrtve, namjerno zaboravila. Namjerno je zaboravila i gdje joj je stan i tko su svi ti ljudi na slikama i ije nalivpero na radnome stolu stoji ve trideset godina i za koje je to goste kupila petit beurre kekse. Postala je Zaboravka, a sve ega se nekada sjeala ostavila je nama na uvanje. Tog dana poeo sam od lego kockica graditi dvorac za kraljicu Zaboravku. Taj je dvorac sa svih strana isti i na njemu nee biti niega to bi se moglo zaboraviti. U njemu je stotinu potpuno istih soba, a u njima e ivjeti samo ona, Zaboravka koja je u meuvremenu postala kraljica jer je zaboravljala najvie na svijetu i kraljevstvo joj je toliko naraslo da mu vise nema ravna. To kraljevstvo toliko je veliko da mu zavide svi kraljevi svijeta, a tek e mu zavidjeti kad moj dvorac bude gotov.

DA SE JO JEDNOM SLIKAMO SVI Jesu li to bile trenje, to to se pod prozorom crveni im zatvorim oi, ili je bilo neto drugo, ili sam u meuvremenu imao vruicu, to danas vie ne znam. Ali ako su ipak bile trenje, onda je to bio lipanj, druga polovica lipnja kad bi stablo u naoj bai raalo, uz uobiajen zaostatak od mjesec dana za toplom Hercegovinom; naa je trenja ipak ivjela hladne zime, pa herojski djeluje i to kanjenje od samo mjesec dana. No, ako i nisu bile trenje i ako nije bio lipanj, bit prie ostaje ista, vidljiva na samim fotografijama. U majicama i kouljama kratkih rukava, na naoj terasi stojimo i uimo moji ujak i ujna, rodica Vesna i njezin mu Perti, moja mama, baka i ja. Na nekim slikama samo su ujak i baka, na nekim Vesna i baka, pa mama i baka, pa baka i ja... Kad bih vam te slike sada pokazao, a da o njima nita unaprijed ne kaem, pomislili biste da smo bili ba neka blesava porodica koja je baku izabrala za kunoga poglavicu ili gurua koji mora biti na svakoj fotografiji, dok je za nas druge vano jedino to da za vjenost ostanemo zabiljeeni u drutvu s njom. Moda tu i ima neke istine, ali o tome ne mogu govoriti jer previe volim svoju baku i jer bih, ako vam dam za pravo, bespredmetnim uinio nastavak prie. Bila je nedjelja, to sigurno znam, jer se kod nas u goste uvijek dolazilo nedjeljom. Valjda je takav bio obiaj u vremenima prije nego to sam se ja rodio, pa su ga moji zadrali i nakon to se sve promijenilo. To ne znam, a i nije vano. Uglavnom, gosti su doli sa svih strana: ujak i ujna iz Moskve gdje je on bio predstavnik zenike

eljezare, Vesna iz Helsinkija gdje je ivjela s Pertijem, ali on nije doao iz Helsinkija, nego je doao iz Vladivostoka. Ne znam to je radio u Vladivostoku, ali se sjeam da je baka rekla: jadan, bio je na kraju svijeta. Zbog neega je mislila da je na kraju svijeta grozno. Ruali smo, uglas priali i nitko nikoga nije sluao, ujna me je zvala Miki, duboko uvjerena da svako dijete mora imati nadimak, a ja sam se osjeao nekako povlateno jer sam osim svoga imena dobio eto, jo jedno. Svaki put kad bi ona rekla Miki, baka bi mene prijekorno pogledala. Nadimak joj se nije sviao, ali to sam tu ja bio kriv. Ujak si je natoio viski koji je donio sa sobom iz Moskve, to vam je iz berjoske, u berjoski kupuju samo stranci, a onda se pljesnuo po elu: uh, jebemti, zaboravio sam fotoaparat. Nas to nije jako uzrujalo, dobro, zaboravio je fotoaparat, nastavili smo priati svako za sebe i svako svakome, nastavio je priati i on, ali je nakon svake pete reenice ubacivao poneto o fotoaparatu, tipa: koji sam ja konj to ga zaboravih ili gdje mi je pamet bila kad smo polazili. Uskoro su svi bili iznervirani zbog tog fotoaparata, pa sam se i ja pravio kao da sam iznerviran. Pokuao sam ispriati kako sam jednom zaboravio tenisice kad sam iao na sat fizikoga, ali me nitko nije htio sluati. Pozvaemo Dobru, on ima fotoaparat, rekla je mama, digla telefonsku slualicu i za petnaest minuta stigao je moj tata s aparatom u kojem je ve bio film. Nakon tog trenutka ujak vie nije bio nervozan, te samim tim ni ostali nisu bili nervozni, natoio je tati viski, jo jednom ispriao priu o berjoski i rekao, a sada svi na terasu, tamo je najbolje svjetlo. Izili smo vrlo posluno, valjda iz straha da bi mu se mogla vratiti nervoza ako budemo pravili probleme sa slikanjem. Tata je tog dana bio fotograf. Slikao nas je u svim kombinacijama, ali njega nitko nije slikao. Jedini on nema fotografiju s bakom. Htio sam pitati zato i njega netko ne bi slikao, ali sam se na vrijeme ugrizao za jezik. Kad ima razvedene roditelje, uvijek se mora na vrijeme ugristi za jezik jer ono to bi pitao izazvalo bi zamuckivanje i crvenjenje starijih ili bi uinili neto ime ti ele ugoditi, a ti bi se osjeao kao ampita koja je cijeloga dana stajala na suncu i sad joj govore joj divnoga li kolaa. Zapravo, znam to bi se dogodilo da sam pitao. Tata bi se slikao s bakom, ali tu fotografiju u laboratoriju ne bi izradili ili je nitko ne bi htio uzeti. Idueg tjedna gosti su se vratili u Moskvu i Helsinki, a nama su ostavili tri kompleta slika: po jedan za mamu, baku i mene. U drugim prilikama bio bi dovoljan jedan komplet jer smo zajedno ivjeli i nismo se otimali oko fotografija, ali je ovo oito bila neka specijalna prilika. Mama je donijela albume, spremila slike i ve sutradan zaboravili smo da smo se uope slikali. Trinaestog prosinca te iste godine, u pola tri poslije ponoi,

zazvonio je telefon. Bio sam budan ve na prvi zvon. Zatvorenih oiju ekao sam to e se dogoditi, drugi zvon, trei, etvrti, peti, pa mamim uspavani glas halo i odmah budno da, nikada nije tako brzo dola od sna do potpune budnosti, da... ujem... da... da... kada... kako je on... je li na mjestu... o, boe moj... dobro... u redu, spustila je slualicu ne rekavi dovienja. Upalila je svjetlo u mojoj sobi, otvorio sam oi, boljelo je to svjetlo, lice joj je bilo nekako stegnuto i sivo, govorila je kao da je danima ila kroz pustinju bez vode: budi ozbiljan, poginula je Vesna. Povrijedilo me je to to je rekla: budi ozbiljan. Bila je to prva smrt u obitelji koja mi je izravno saopena. Imao sam jedanaest godina. Ne znam kako je baki rekla da joj je poginula unuka, ali je kasnije priala da se plaila za njezino srce. Svi smo vjerovali da baka ima slabo srce. Zapravo, to su nam doktori rekli, ali se pokazalo da nemaju pravo. Njezino srce moglo je izdrati to ne bi najjaa srca na svijetu. Probavljalo je tugu kao to ona velika zmija probavlja zeca i nastavljalo je dalje kucati, a da se na njezinu licu nita vidjelo ne bi, osim to je katkad dok bi gledala televiziju putala suzama da teku. Bez plaa. Sutra smo sve troje otili u Zenicu. Kua alosti bila je u ujakovu stanu, ogledala su bila pokrivena crnim maramama i sve je bilo puno nepoznatih ljudi. Mama je svome bratu pala u zagrljaj. Baka me je vrsto drala za ruku. Bio sam ve velik za takve stvari, ali jo uvijek mali da bih ujaku pruio ruku i izgovorio neku od onih udnih reenica koje se u takvim prigodama znaju rei. Osjeao sam se udno i strano nelagodno. Situacija u ujakovu stanu bila je takva da me je nelagoda naprosto gutala i ponitavala. Sjedio sam u fotelji i utio i elio da sve to to prije proe. Ljudi su naizmjence plakali, ujak je bio izvan sebe, stalno je netko zvonio na vratima, stalno je netko ulazio, ujaku pruao ruku, a on bi opet i opet i opet plakao. Ta strana koliina odraslih suza uinila je da se prvi put uplaim ivota, zapravo ne ivota, nego odrastanja u ivotu. Zbog njegovih suza ja godinama nisam plakao. Zapravo, nisam plakao sve do rata od kada se mogu rasplakati skoro po narudbi, evo ako mi sad kaete plai za pet sekundi, ja u plakati za pet sekundi. Kod tih stvari sa mnom nemate problema. Ako vam trebaju suze, evo ih tu kod mene. Ne bih vam govorio ime ih izazivam. To je moja tajna, mala poslovna tajna, kao to fakiri imaju svoje tajne u vezi s leanjem na avlima, tako i ja imam svoje tajne u vezi s plakanjem. Ali to je ve neto drugo: u vrijeme ove prie sjedio sam u ogromnoj fotelji, nisam se micao i pokuavao sam ne gledati ujakovo plakanje jer ga vie nisam mogao zamisliti neuplakana. Na Vesnu nisam ni stigao misliti, iako sam trebao, a trebao sam

jer sam je volio. Bila je petnaest godina starija od mene, ali kako nisam imao brae ni sestara, ona je bila moja sestra. Negdje se kae: sestra od ujaka. E, to je meni bila ona i takvom sam je i osjeao dok je bila iva. Kad je poginula, ja sam jo vie bio jedinac. Ve je bila no kad su ljudi prestali dolaziti i kad su otili svi oni koji alobnom krugu nisu pripadali. I dalje sam sjedio u fotelji. Ujak je bio rumen, po elu su mu iskoile ile, do njega je sjedila ujna, ona nije plakala, preko puta je sjedila moja mama, ni ona nije plakala, rekla je baki: mama, idi ti lei. Baka je, bez rijei i bez suza, sasvim tiho otila u sobu. Bilo je to jedini put u mome ivotu da je baka nekamo odlazila a da mene nije pogledala. Ujak je opet plakao. Poeo je govoriti: dijete moje drago, nema je vie, a ja sam ljetos zaboravio fotoaparat, mislio sam da se jo jednom slikamo svi, da se ona slika sa svojom bakom jo jednom u ivotu, prije nego baka umre, dijete, dijete, dijete moje... Sakrio je lice u dlanove i tresao se, ujna ga je zagrlila kao to se grli malo dijete ili kao to bi svaki ovjek volio da ga grli ona koja ga voli. Prizor je trebao biti potresan, ali ja ga tog trenutka nisam alio, niti sam ga mogao voljeti, njega, svoga ujaka koji je, eto, objasnio neto to je u svijetu odraslih vjerojatno normalno, ali u mome svijetu nije. elio je fotografirati baku s nama jer je vjerovao da e ona umrijeti. im je u takvo to mogao vjerovat kao da ju je i ubio i kao da nas je htio slikati s nekim dragim tko je ve odavno mrtav, ali se pojavljuje kao hologram, ulazi u naa srca, ostaje zabiljeen na filmskoj vrpci i onda odlazi i nestaje kao to nestaju snovi, ujutro kad se probudi ili kasnije kad ih se vie ne sjea. Svijet odraslih bio je te noi kada smo alili Vesnu samo jo jedan svijet uasa. Ujaku sam, naravno, oprostio poinjenu izdaju, ali one fotografije nikada nisam volio. Kad ih danas gledam, na njima primjeujem samo baku, njezino ivo lice koje nije znalo za prevaru, niti da smo mi onako nasmijani uz nju zapravo prisustvovali njezinoj sahrani, da smo je ivu pokopavali, samo da bismo imali slike s njom. Nitko nije vodio rauna o tome da se i moja baka plai smrti i da se i njoj to dogaa zauvijek. Gledam Vesninu ruku na bakinu ramenu. Ta ruka je mlada, onoliko mlada koliko ja vie nikada neu biti mlad. Od te ruke danas sam stariji ve pet godina. I to je neka vrsta prevare i izdaje. Kako mogu biti stariji od svoje sestre ako se ona rodila petnaest godina prije mene? Plaim se, strano se plaim, da u i ja jednoga dana uiniti ono to je tog ljeta kad se neto crvenjelo, jesu li ili nisu to bile trenje, uinio moj ujak. Ili sam ve izdao im sam mogao postati stariji od Vesne.

TAMO IVE MRTVI PERUANCI Tetka Lola je neko ivjela u Peruu. Bilo je to prije nego to sam se ja rodio. Dundo Andrija jo je bio iv, u Beogradu su dobili pasoe, u Splitu kupili karte za brodove i avione, a dundo Andrija je kupio i Vjesnik. Za uspomenu jer su mislili da se nikada nee vratiti i da trebaju upamtiti dan kada su otili. Na naslovnoj stranici bio je velik naslov: "Tajni referat druga Nikite Sergejevia Hruova". Vratili su se nakon dvije godine. Bila je strana nadmorska visina, ukala je tetka Lola. Vea od Jahorine? pitao sam. Dvaput vea!... I bio je velik snijeg i dvaput hladnije nego na Jahorini?... Ne, skoro uope nije bilo snijega i nije bilo jako hladno... Pa zato ste se vratili?... Jer je bila strana nadmorska visina... I sve stvari su s te visine bile sasvim male?... Ne, bile su velike, ali na stranoj nadmorskoj visini nema zraka... Sve je puno dima i oblaka?... Ne, niega nije puno. Samo nema zraka i prazno je. I nemoj me, mali, vie zajebavat. Ako kaem da je strana nadmorska visina, onda je tako i kapak. Tetka Lola nije mogla puno razgovarati. im je pria postajala zanimljiva, ona se poinjala svaati. Imala je takvu narav i bila je ters. A kad je netko ters, onda to treba potovati jer ne moe biti drukiji i jer je tersluk, tako je govorila baba Almasa iz UlomIjenice, znak da se netko ispilio iz fina legla i da ga ni ivot nije mogao promijeniti. Tetka Lola je bila jedini ters u naoj familiji i uglavnom je sa svima, osim s bakom, bila posvaana jer mi, na moju alost, nismo drali do toga tko jest, a tko nije ters. Tetka Lola i dundo Andrija nekada su imali sina eljka. On je bio pilot. Zavrio je Kraljevsku vazduhoplovnu akademiju u Beogradu, a kad je poeo rat, postao je domobranski pilot u Rajlovcu. To se u naoj kui nije sakrivalo, niti se spominjalo tiim glasom, i to zato to je eljko zapravo bio jedini obiteljski heroj. Naime, on je jednoga dana sa svojim avionom pobjegao Englezima. Na fotografijama on je u uniformi RAF-a, ispred Big Bena, pokraj Tower Bridgea i na nekoj livadi na kojoj su mukarci u bijelom igrali golf. Kad bi dola tetka Lola, o eljku se moralo utjeti. Bilo mi je strogo zabranjeno da tada pitam bilo to o njemu, ali im bi ona otila, baka je poinjala priati. Kad su pred kraj rata saveznici bombardirali Sarajevo, eljko je bio u jednom od aviona. Poslije je rekao: Tetka, sve sam pazio da ne pogodim vau kuu, baka je to uvijek ponavljala i uvijek isto dodavala: A jadan, kako e paziti, znao je on da ne moe nita paziti s te visine.

eljko je u proljee 1945. letio nad Europom i vidio je sve. Vidio je Berlin kojeg vie nije bilo, Varavu koje vie nije bilo, Drezden kojeg vie nije bilo, Auschwitz kojeg vie nije bilo; zapravo, kako je vidio sve ono ega vie nije bilo?, ispravnije bi bilo rei da nita nije vidio ili da je vidio Nita, ali baka nije tako mislila. Ona bi, onako polusklopljenih oiju, pogleda blago uzdignutog, kao da pria o anelima i pticama, govorila ta je sve eljko odozgor vidio, pa se inilo da je on tada obavljao neki vaan posao za cijelu obitelj i da je sada nama svima ostala u nasljee ta slika Europe iz svibnja 1945. i da svi moramo poi za bakom i ponavljati, reenicu po reenicu, grad po grad i logor po logor, to je sve eljko vidio. Danas, im ujem rije Europa, ja imam pred oima sve ono to je baka govorila da je eljko vidio i tu pomoi nema; sanjam Europu njeno i prisno, s visine, kroz okno staroga aviona, spaljenu i razruenu, lijepu i malenu, svu u bodljikavim icama, iupanim telegrafskim stupovima, Europu tisua malih spaljenih gradova po kojima djeaci prekopavaju po ruevinama, a djevojke grle i darivaju cvijeem umorne vojnike, Europu ruevinu bez mrtvih i ranjenih, oni se s visine ne vide, oni su pokopani u zemlju i skriveni u bolnice. eljko je donio mir u Europu, eljko je bombardirao Sarajevo, ali nikoga nije ranio i nikoga nije ubio. Tako mi vjerujemo jer nam je vjera potrebna kao to su vojnicima potrebni buketi cvijea. Poto je donio mir, eljko se u kolovozu 1945. napio s prijateljima pilotima i pijan uzletio sa zagrebakoga aerodroma, letio je kratko, a onda je umirao u zagrebakoj bolnici. Sin tetke Lole umro je kao Saveznik, a ne kao Neprijatelj, pa se o njegovoj smrti moglo razgovarati. Razgovaralo se esto, kao da je ta smrt nekoga otkupila i kao da je eljko morao umrijeti da bi moj ujak M.R. naao mir pod svojom zemljom ako ga ve nikada nije naao u srcima svojih roditelja. eljko je sahranjen u Dubrovniku, na groblju Boninovo, u grobnici punoj starih skeleta koje vie nitko nije alio, a samo su se najstariji sjeali kome su uope ti skeleti pripadali. Tetka Lola i dundo Andrija rijetko su odlazili na grob sina jedinca; zapravo, ili su samo na Dan mrtvih jer se tog dana na groblja moralo ii, takav je bio obiaj, ja nisam znao zato i emu taj dan, ali znam da su njih dvoje ili, a da im se valjda nije ilo, valjda su htjeli pobjei od toga groba, pa su se preselili u Peru. Otamo nisu pisali, niti su se ikome javljali, sve dok se jednoga dana nisu vratili. Tamo je bilo visoko i nedostajalo je zraka, iv ovjek ne moe bez zraka, govorila je baka kao da pravda tetku Lolu, i ja sam onda mislio da u Peruu postoje samo mrtvi ljudi, da je Lima grad mrtvaca u koji su nekom grekom zabasali tetka Lola i dundo Andrija, pa su se morali vratiti jer ivi s mrtvima ne mogu ivjeti, pa se onda

pravdaju i to objanjavaju tako to govore da nema zraka. Sanjao sam Limu i Peru i sve te mrtvace, ali oni su bili mirni, dobri i nasmijeeni u tom snu; letio sam iznad njih i onda poinjao padati, padao sam dugo, djeca rastu kad u snu padaju, ja sam rastao i bio sam sretan u tom snu i meu tim peruanskim mrtvacima i meu kondorima, mrtvim pticama u zemlji mrtvih ljudi koje su svojim ivim oima vidjeli moji tetka Lola i dundo Andrija. Kondor ima raspon krila irok kao ova soba, irila je ruke tetka Lola u najveoj, dnevnoj, sobi svoga dubrovakog stana i ja sam joj vjerovao. Sve sam vjerovao i od toga je nastajao ovaj svijet to ga imam u glavi i on danas izgleda onako kako je izgledao u mojim vjerovanjima. Uzalud mi je zamiljati Europu bez sruenih gradova, bodljikavih ica i velikog, prostranog i spaljenog Auchwitza kad takva Europa ne postoji u mojoj glavi, u glavi nema mjesta za takvu Europu, najprije bi trebalo izbaciti ovu, ali to ne ide, kao to van nee ni Peru, zemlja mrtvih ljudi i kondora kojima nije potreban zrak i samo ih povremeno, grekom, posjeuju ivi, tetka Lola, dundo Andrija i ivi ja u svome snu. Samo je eljko ponekad iv, savezniki pilot cijele nae obitelji, on nas nadlijee i gleda onakvima kakvi smo sada i kakvi emo moda biti u svojim mislima i snovima, samo ako nam dojavi kako izgledamo s te visine i jesmo li se to promijenili ili smo lijepi i tuni kao Europa u svibnju 1945. Dok ga pokuavam uloviti na nebu i dok mi se zemlja pod nogama pomie onako kako se pomiu i nestaju moji gradovi i domovine, a zaviaji postaju Europe bez vojnika koje djevojke doekuju s cvijeem, dok ivog eljka traim po zraku, osjetim kako je lako biti netko drugi; to je kao ui u kabinu za presvlaenje u nekoj velikoj robnoj kui i nakon dvije minute izai kao jedno od tisua lica koja mogu zamisliti jer znam da postoje i ive negdje daleko; jedino ne u Peruu jer tamo ive samo mrtvi Peruanci i roditelji mrtvih sinova kojima treba zraka.

MAMA LEONE Ovoga se mora sjeati! rekao sam. ega se moram sjeati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je drala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smije govoriti sa samim sobom. Moe misliti, ali ne i govoriti, ako govori, na kraju e poludjeti. Oito je nervozna.

Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pone vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem sluaju, ne dobijem po labrnji. Rije labrnja mi je odvratnija od svakoga amara. Kad bi mama rekla labrnja, ve mi je bilo dosta. Dobit e po labrnji zvualo bi tako gadno da sam radije preutio sve. Ili smo tako, sve uz more, skoro do Zaostroga. Drala me je za ruku i nije putala. Mislila je da u nestati ako me pusti da slobodno hodam. Mama je bila kakve mame ne smiju biti. Nije se osjeala dovoljno mamom, pa je u strahu glumila. Zapravo, najvie se plaila da moda nisam odrasliji od nje, da nisam neki njezin minijaturni predak koji je grekom iziao iz njezina uterusa i eli je provjeravati u ivotu i stavljati pred mature kojima nije dorasla, pa je izigravala odraslost i nastojala me podcijeniti tim udnim frazama o ludilu do kojega dolazimo kad razgovaramo sami sa sobom. Primijetio sam da uti jer oekuje od mene da neto kaem, pa da se za to neto uhvati i pone raspetljavati sluaj. Prikovao sam jezik za nepce i disao tie, da joj se iz disanja ne bi priinile rijei. utio sam kao svemir. Ona nije izdrala: ega se mora sjeati? Munjevito sam morao birati strategiju: ili da se pravim da ne razumijem njezino pitanje, ili da pokaem kako sve vrijeme mislim upravo o tome ega se moram sjeati. Jednog sasvim odreenog trenutka se moram sjeati, onog trenutka kad sam odjednom osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja. Stala je, pustila mi ruku, pogled joj je bio zaprepaten, ali bezopasan. Nasmijeila se i rekla je: Ti si moj sin! Pa me je vrsto zagrlila i pitala: ko je tebi mama, koga najvie voli? To je ve bilo glupo, pa se ne sjeam to se dalje dogaalo. Ne pamtim jesmo li otili u Zaostrog, jesmo li tamo ili u slastiarnicu na kolae ili smo ili u gostionicu na oru koju sam ja kao na reklamama zvao oratalismaribor. Jesmo li sjedili unutra jer mama nije mogla puiti na zraku ili smo sjedili vani jer nije bila toliko nervozna da bi morala puiti, jesmo li se vratili istim putem, preko plae, ili smo ili magistralom... Nita, nita, se nita od svega toga ja vie ne sjeam. Sve poslije pitanja koje tebi mama, koga najvie voli ja sam zaboravio i nikada se neu sjeati. Taj je dio moga ivota mrtav. Ubila ga je mama. Petnaest godina kasnije, bilo mi je ve dvadeset dvije, posvaao sam se u kampu na mrtvo ime s Nataom. Tako si odvratan dok govori sa mnom! rekla je pretvarajui lice u gaenje. Nitko prije ni poslije nje nije to znao initi, pretvoriti ba sasvim cijelo svoje lice, ukljuujui i ui, u gaenje. Meni bi se noge podsjekle od uasa. Moja draga postajala je udovite. Nije tada bila gadna i odvratna, niti se

pretvarala u gnojni ir zbog kojega bih svaku dragu na svijetu ostavio. Njeno lice postajalo je gaenje, kao to u filmovima strave i uasa dijete postaje takor. Obino bih je u tom trenutku uhvatio za rame, privukao bih je sebi, ona se otimala i otimajui se ponovo vraala svoje staro oblije. Morala bi se nasmijati i vratiti se jer se Nataa uvijek vraala. Ali toga dana na Koruli ja sam bio bijesan. Okrenuo sam se i poeo koraati. Ve kod petoga koraka nisam znao kamo idem, htio sam se zaustaviti, ali nisam mogao, nije bilo smisla u daljem koraanju, no kakva bi smisla imalo da stanem, i tako sam iao, iao, iao... I, naravno, bio povrijeen jer Nataa nije pola za mnom. Ostala je ispred atora ili gdje je ve bila. Nije mi spustila ruku na rame. To nikada nije uinila, niti e ikada uiniti. elio sam je mrziti zbog toga. Kad si na otoku koliko god bio bijesan i ne znao kamo ide, na kraju e doi do mora. Zaustavio sam se na nekim stijenama, otrim kao konana odluka, ispred valova koji su bili jako uznemireni jer je pokraj otoka upravo prolazio veliki brod. Na brodu su se vidjeli mali ljudi koji nekome mau. Osjetio sam se usamljenim jer nisu mahali meni. Ili sam se tako osjeao iz desetog razloga, ali dobro pamtim da sam se osjeao upravo tako i da sam tada osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja. Boe dragi, to ja to sebi radim! rekao sam naglas ili sam samo pomislio, ne znam, jer sam ve trao natrag, preko stijenja, pa kroz borovu umu, pa kroz kamp, zapinjui preko konopaca i gazei po tuim runicima. Nataa vie nije bila ispred atora. Nije bila ni unutra. Trao sam do esme. Ugledao sam je s desetak metara, i esmu i Natau. Nataa je prala velik okrugao paradajz. Neki su ljudi stajali iza nje. Nisam imao vremena za zaustavljanje. Nisam mogao nita promijeniti. Ja sam trao, dugo trao, sad mi se ini da sam trao satima, a najdue tih deset metara. Zapamtio sam svaki trenutak, svaku kap koja je zalijevala masnu povrinu paradajza i njezine ruke, svaku koja je kapnula ispred njezinih stopala. Pred esmom je, kao i u svim kampovima na Jadranu, bilo blato. Nisam usporio ni preko blata. Prskao sam sebe, one ljude i nju koja se poela osvrtati. Trajalo je dugo, to prskanje i osvrtanje, ali se nije stigla okrenuti, nije stigla vidjeti tko to stie, nije znala da sam to ja, da se bacam na nju, da padamo u blato, paradajz joj ispada iz ruku, da isputa malen, kratak krik, da leim iznad nje, da leim na njoj i vrsto je steem. Pusti me sad ve! pazei dobro da nijedna rije, nijedan glas, ne zvue grubo, nego da sve u tom trenutku, i tijelo, i kosa, i blatnjava odjea, i disanje odaju nju koja eli da ostanem. Ja je nisam mogao

pustiti jer mi se inilo da e nestati, kao to je nestalo sve ono, davno kod Zaostroga. Htio sam da uti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i vie nikad, u blatu pokraj esme, u kampu na Koruli, pola metra od paradajza koji e ostati naputen i kojega se vie nitko nikada nee sjeati. Paradajz je umro im je ispao iz njezinih ruku. Ve sljedeeg trenutka, Boe blagi, prolo je jo pet godina. Nataa je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga ivota, jedini koji pamtim i jedini u kojemu u, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim iv, neokrznut, itav, kao Ahil kojega ak ni u petu nije pogodilo. Nisu radili telefoni. Bio sam u Jevrejskoj optini kod Drvenije mosta, oko mene su bili ljudi koji ekaju vezu, ispred mene radioamater s nekim udnim aparatom, kao iz Drugog svjetskog rata. Iz aparata se uo um svih svjetskih mora i svih brodoloma. Odjednom sve to. A izmeu valova probijao se glas. Glas je govorio: Ona pita kako si? Obraam se radioamateru: Dobro sam, kako si ti? Radio amater skoro proguta mikrofon: Dobro je, kako je ona, ponavljam dobro je kako je ona, prijem. I opet lomljava starih brodova, grohot valova, uas mornara: Ona je dobro, ta da mu poalje? Neugodno mi je to pedeset ljudi slua moj razgovor. Naginjem se i na uho govorim radioamateru: Poalji mi novina i slanine! On se nevidljivo stresa od daha u svome uhu i nastavlja: Neka mu poalje novina i slanine, ponavljam novina i slanine! Jevrejska optina se glasno nasmijala, valjda zbog novina, a glas s one strane umio je: Misli na njega i moli ga da se uva! Dolo je vrijeme kad je razgovor morao biti zavren. Ljudi su ekali na svoj red, a ja sam morao izgovoriti jo jednu reenicu, onu koja vrijedi vie od svake utnje i koja bi morala uiniti isto ono, mislio sam, to je uinio zagrljaj u korulanskom blatu. Bio sam uasnut pred rijeima, rijeima, rijeima to sam ih mogao rei, to ih nisam morao rei, to su se rasipale kao pijesak iz razbijenoga sata, kao iva na drvenome podu kemijskoga kabineta, kao sitna smrt koja raste u meni, smrt paradajza pokraj esme, tad sam ga se sjetio, tog paradajza, a mislio sam da je umro, ne nije, pojavio se posljednji put, dok ispada iz njezinih ruku, vraa se meni, evo sad usred skoka u prazno jer s druge strane vie nema nikoga, nema ni mene, ni kampa, ni Korule, ni svae, ni njezina lica pretvorena u gaenje, lijepo drago gaenje kojega vie nema... Nisam primakao usne mukome uhu, niti sam aptao. Rekao sam glasno, kao da smo zbilja tu, u njezinoj dnevnoj sobi, sami jer je general otiao sa enom na more: Volim te najvie na svijetu! Radioamater se okrenuo prema meni. Prvi put u ivotu vidio mi je lice. Otkako smo se sreli bio sam mu za leima. I vjerojatno me vie nikad nee vidjeti. To e rei sam, apnuo je, skinuo slualice, a ja sam sjeo na njegovo mjesto. U

slualicama um je bio jo mnogo jai. Nisam znao kamo idu moje rijei, niti tko ih slua, u kakvim se valovima gube i ima li igdje mirnoga mjesta s kojega se one mogu uti isto, onako isto kako e jo samo sada biti izgovorene: Nataa, volim te najvie na svijetu! Jevrejska optina plakala je kao nakon dobre predstave. Plakali su svi, i muko i ensko. Jedna reenica rasplakala je tolike ljude. Ta reenica je, istina, bila vana, ali samo onome tko ju je tada izgovarao i njoj koja ju je ula, svi drugi komotno su mogli spavati toga trenutka ili akati nos, ili pucati iz puaka, ili se moliti Bogu, ili izgovarati neke openite istine i rijei koje mogu spasiti svijet, ali su ipak plakali, valjda zato to su se tada opratali od svojih ivota jer ih je jela jo jedna mala smrt. Nijedno od uplakanih lica danas ne pamtim. Ne pamtim te vane trenutke, zaboravim im kaem ovoga se mora sjeati. ivot bi bio dug kad bih se vie sjeao. Zaboravio sam skoro sve. Osim ono kad trim od obale do kampa ili ono kad pazim da mama ne kae labrnja. Drugo je nestalo. Nestale stvari dijele se na one koje sam mogao sauvati i one koje su se pretvorile u niz mojih malih smrti. Te su smrti kao sive mrlje na nekoj davnoj geografskoj karti. Nitko ne zna to je tamo, ako nije jo jedna Indija. Mogao sam sauvati reenicu volim te najvie na svijetu, ali nisam znao kako se to radi ili nisam elio znati da mi strah nije najbolji saveznik u ivotu. Nataa je jo neko vrijeme bila u Beogradu, a onda je otila u Kanadu jer se ja vie nikada nisam javio. Pokuavao sam u novim okolnostima govoriti volim te najvie na svijetu i osjeao sam se obino kao radioamater koji prevodi rijei preko voda i mora, pa svako ja postaje on, a svako ti postaje ona. Ili tako nekako. U svakom sluaju, nitko vie nije plakao. Maloprije, ukljuim radio, bog te pita koja stanica, ali naa svakako nije, kad ono svira pjesma Mama Leone. Opet sam se sjetio mirisa mora, mirisa borovine i mirisa maslinova ulja u isto vrijeme. I svega to je iz mirisa nastalo. Ne znam kakve veze ima ta pjesma, ali sigurno ima jer dolazi iz neega to sam zaboravio, iz neke od onih malih smrti. Tu Mamu Leone trebalo bi negdje smjestiti, ali ne znam gdje i kako jer u ovome to priam nema vie mjesta. Nije ga nikada ni bilo. Moja mama u meuvremenu je postala prava, odrasla mama, a ja sam sada ve njezin sin. Nikako predak. Vie ne govori labrnja, ali nekad to tako zvui.

TOG DANA ZAVRAVALA JE JEDNA DJEJA POVIJEST

TU GDJE UMIRU VJEVERICE Tog dana zavravala je jedna djeja povijest. Probudio ga je kaalj. Nos mu je bio zaepljen. Obrazi i elo bili su vrui. Trebalo je ostati u krevetu, preleati i prespavati sve to, ali njemu vrag nije dao mira. Obukao se i iziao van. Padala je kia, hladne kapi po vreloj koi, i dugo nije bilo autobusa. Pomislio je na upalu plua i na meningitis. Sjetio se svih bolesti koje je znao po imenima i onih drugih o kojima nije znao nita ili ih je za tu priliku raala njegova mata. Zauen, otkrio je da se vie nijedne bolesti ne boji. Autobus je bio poluprazan. Gdje su nestali svi ti ljudi, pomislio je, naslonio glavu na staklo i pustio je da lupka sve vrijeme vonje. Bio je pomiren sa sudbinom za taj dan. Nitko ga nije ekao, nikom se nije nadao i sve je bilo kao i prvog dana, ponovljeno tisuu puta, samo to je sada bio ravnoduniji i pomireniji, kakav ve treba biti ovjek koji nikada nije uinio vei napor da spasi stvari oko sebe, niti si je htio priutiti i najmanju muku da doe do velike sree. On je, sve do tog dana, ekao splet sretnih okolnosti, neto to bi, poput velianstvenoga kraja rata, uz konfete, vatromet i nenadane zagrljaje izgubljenih ljubavi, vratilo ivot u njegov tok i Dedu podmladilo za tih est u oaju potroenih godina. Toliko je dugo, naime, ve ivio u Ljubljani, gradu koji nije sam odabrao, nego je to bila najdalja toka do koje se usudio otisnuti poto je poetkom travnja 1992. pred slutnjom rata otiao od kue. Ponio je tada jednu torbu s nekoliko koulja, donjim rubljem i walkmanom, oprostio se s majkom, rekao da se vraa za petnaestak dana, samo dok prou mobilizacije po gradu, na stanici je kupio povratnu kartu, sjeo u autobus, otvorio knjigu, itao i nije se ni osvrnuo za gradom. Petnaest dana kasnije ve je na televiziji gledao slike razorenoga grada, neka Mojca brisala je suze, on ju je zagrlio i rekao Mojca, nije to nita, sve e to proi, a ona mu je utonula u zagrljaj, neutjena gledateljica filmskih melodrama. Tog ljeta Deda se zaposlio u projektnom birou, nekoliko mjeseci kasnije dobio je slovensko dravljanstvo, ali je sve vrijeme ivio u uvjerenju da e se vratiti kui i da e ova privremenost proi kao to, recimo, prou godinji odmori. Kroz Ljubljanu su prolazili prijatelji na putovanjima za

Ameriku, Kanadu i Australiju, svakom bi posvetio po jednu veer i svaki ga je pitao planira li ti negdje dalje, a Deda bi svima odgovarao: ne, ja u se vratiti. Na rastanku im je ostavljao adresu i broj telefona, slijedilo je po jedno pismo ili telefonski poziv, a nakon toga prijatelji su se gubili, dijelom zato to im se Deda vie ne bi javljao, ali i zato to su odlazili zauvijek i nije im trebao podsjetnik na ono to su gubili ili ostavljali. Nakon est godina Ljubljana vie nikome nije bila usput: ljudi koji su mislili otii ve su otili, oni koju su htjeli ostati u gradu ostali su, a Deda im je bio jednako daleko kao da je i sam otiao na drugi kraj svijeta. On jedini nije ni otiao, ni ostao, pa nije bio ni kod kue, ni u inozemstvu. Iziao je iz autobusa i poao prema deurnoj apoteci. Stigao je kao etvrti u redu; malo mu se vrtjelo u glavi, ognjica ga je opijala i titila od ozbiljnih misli; smijeio se apotekarici dok je pruao arene novanice i uzimao vreicu s lijekovima, tri puta na dan po pet kapi, ponavljao je za njom, djevojka je potvrdno kimala i izvijala krajeve usana kao da se ali na Dedin raun ili kao da su nekad, u nekom od prethodnih ivota, bili jako bliski. Stajao je na ploniku i vrebao hoe li odnekud naii taksi, kad se ispred njega zaustavio bijeli golf. ta je, Deda, ta radi tu?... Evo, bio sam u apoteci, pa idem kui... Neka, maala, ve si u godinama za apoteku... uti, prehlaen sam neto... Ajde s nama da izbije prehladu istim zrakom. Deda nije rekao ni da, ni ne, zapravo nita nije stigao rei, uao je u auto, a da nije znao ni kamo idu. Vano mu je bilo da napokon sjedne, makar stisnut i sabijen na zadnjem sjedalu pored Alme i debele Slovenke Nue koja je Esadu pokuavala objasniti kuda da vozi i gdje da skrene, a izgleda da je bolovala od one bolesti u kojoj ovjek brka lijevu i desnu stranu, pa bi se svako malo nali u jednosmjernoj ulici, a Nua bi mahala rukama lijevo, lijevo, rekla sam, to je desno, ne, to je lijevo desno. Esadova djevojka, Mirna iz Tuzle, utjela je i bijesno stiskala rukohvat; Nuu nije podnosila i nije shvaala zato je Alma uvijek poziva kad nedjeljom nekamo idu. Ovaj put situacija je jo gora: ide se na izlet u Nuinu brvnaru, pa e prema njoj morati biti dodatno prijazna. Dobit u upalu plua, kihnuo je Deda nakon pola sata vonje. Neka, maala, ve ti je i vrijeme, Esad je zadovoljno lupkao po volanu. Joj kretena, konano je progovorila Mirna, kreten kaj bi rekli in se naslajali, dodala je Nua. Mirnu je, naravno, nerviralo i to kad bi Nua progovorila slovenski, makar u ali, jer je mislila kako ona time eli njima pokazati da su u Sloveniji. Pa i jesmo u Sloveniji, slegnuo je ramenima Esad kad mu je jednom pokuala objasniti i tu od stotina

svojih netrpeljivosti prema Nui. Na to Mirna nije nita rekla, nego se zamislila, pa vidi stvarno, otkako su doli u Ljubljanu njoj nije palo na pamet da su u nekoj Sloveniji i da bi se u toj Sloveniji trebalo ivjeti meu Slovencima, a ne s ne znam kojim i kakvim ljudima, Tuzlacima recimo, koje je ona osjeala kao svoje okruenje. Da smo otili u Ameriku upoznali bismo ve stotinu Amerikanaca, a ovdje smo za dvije godine upoznali samo Dedu, a i on je Bosanac, rekla je Esadu. Tada je on utio i pravio se zamiljenim. Kao ni Deda, nije se usuivao pobjei u ivotu dalje od Ljubljane. Skuhat u ti aj, rekla je Nua im su stigli, a Deda je sjeo na neku pranjavu zelenu fotelju. Brvnara je bila iz drugorazrednih amerikih horor - filmova. Jo samo da se raskomote, da netko nekoga poljubi i da gazdarica potpali kamin i ve e doi nervozni pubertetlija s motornom pilom i sve ih izrezati. Dedice, je li ti loe? tepala je Alma i poloila dlan na njegovo elo. Deda joj se sviao; moglo bi se rei da je onako potiho bila zaljubljena u njega, ali bilo je to kao - i bi Alma i ne bi Alma; Mirna joj je pokuavala objasniti kako se s mukarcima ne moe tako i kako mora znati to zapravo hoe, pa bi je ona slatko pogledala ali Mirnice ja ne znam i nastavljala je obigravati oko Dede, cupkati ga za bradu, tipkati ga za trbuh, ali im bi on nainio korak prema njoj, Alma je bjeala glavom bez obzira. Na kraju je ve svima bilo jasno da izmeu njih dvoje nikada nita nee biti, ali e ona sigurno, kad proe deset-petnaest godina, i kad se tako sretnu, rei Deda, ti si se meni sviao. Sjedili su za tekim hrastovim stolom i pili aj. Mirna se apatom svaala s Esadom, Nua i Alma naizmjence su ispitivale Dedu kako je, dlanom mu mjerile temperaturu, zabrinuto coktale i praskale od smijeha. Deda je uglavnom otpuhivao, strijeljao ih oima i namjetao neke mrzovoljne izraze lica koji su Nuu i Almu silno zabavljali. Vama je pravo dosadno ako nemate bolesnika, Deda je pokuavao zvuati uvrijeeno, a zapravo ga je zabavljalo to je u sreditu panje i to mu se cure smiju; nije morao misliti na ono na to misli svaki dan, na to je mislio i danas kad se probudio i to ga nije putalo na miru sve dok mu se pred nogama nije zaustavio bijeli golf. Konano nije osjeao da se nalazi na pogrenom mjestu ili u nekoj ekaonici pred dugi povratak kui. Nita veliko nije imao na dlanovima, u srcu ili u glavi; niega u toj brvnari nije ni bilo, niti je osjeao neku veliku bliskost s tim ljudima, oni svakako nisu bili na listi prijatelja kojima bi na uvanje ostavio svoj ivot, ali moda se upravo zato osjetio slobodnim od svega krivog to je u posljednjih est godina uradio, a pogrean je bio ba svaki korak, od onog prvog nakon rastanka s majkom. Esad je vrhom pincete zahvatio grudvicu haia i razmekavao

je nad plamenom upaljaa. Sve troje su gotovo pobono pratili njegove pokrete; izvadio je vreicu s duhanom, poloio papiri na stol, duhan je sipio izmeu kaiprsta i palca, Esad bi svako malo liznuo prste na kojima su ostajala nevidljiva opojna zrnca. Plua su im uskoro bila puna smijeha, ja sam umro od upale plua, vikao je Deda, Nua je dahtala kao parni stroj, debela runa Nua; Mirna ju je zagrlila, kako je to jednostavno kad se smije i kako nita nije odvratno dok se smije, Deda sad bih ti neto mogla rei, cvrkutala je Alma, bolje nemoj, bolje nemoj, poslije u ja morati da te lovim po umi, urlao je Esad. Nua se digla da pristavi vodu za jo jedan aj. Tako je to trajalo satima, hai, pa aj, hai pa aj, a Deda je ve polako poeo zaboravljati da bi trebao biti bolestan. U neka doba Alma se digla od stola i pola na zahod. Svi su bili umorni od smijeha i samo su gledali za njom, Esad je bio zaustio da neto kae, pa se predomislio i samo otpuhnuo; to je bio razlog za jo jedan kratki kikot. Alma je dotrala natrag: neto je u veceu!... ta, jadna ti?... Ne znam, neto je unutra... A da netko nije zaboravio pustiti vodu?... Nije to, neto je drugo, neto ivo, ustvari ne znam je li ivo, ali je sigurno bilo. Esad se pridigao, stop, Deda je podigao ruku, samo ti sjedi, mali. Evo, podigni dasku, virila je Alma iza vrata. U koljci, zapravo u onom bazeniu s vodom, stvarno je bilo neto, neto mrtvo i krzneno; takor, ne nije takor, neto je drugo, ne izgledaju takori tako, ima lijepu glavu i usiljene ui; gledao je Deda tu sitnu glavicu, pomicao je olovkom i nije mu nikako bilo jasno to je to u zahodskoj koljci i otkuda tu. I dalje ga je dralo haievo veselje, ometalo ga da shvati i razumije, da pokrene i pomakne; samo je buljio u tu glavu, ponavljao ne kontam, ne kontam, njih troje su se nagurali iznad Dedine glave i ekali, valjda da bie oivi ili da Deda napokon da pravorijek, on je tu najozbiljniji, ima bradu i skoro je sasvim sijed, iako mu je tek trideset i druga, pa e on valjda rei i otkriti. Esade, daj mi neto... ta?... Ne znam, daj mi neto da ovo izvadim. Nua je otila u kuhinju i vratila se s velikom licom, moe li ovo?, uo se zveket metala i keramike, Deda je konano zagrabio bie, ljudi, pa ovo je vjeverica, Alma je nadlanicom pokrila usta, nije to vjeverica, ne moe biti vjeverica, otkuda tu vjeverica... Stvarno mi je ao, ali ovo jest vjeverica, znam vjeverice, Deda je stajao i drao licu s mrtvom ivotinjicom kao da je nudi Almi, Mirni, Nui i Esadu, a oni nee, nego se stalno odmiu, ne, to nije vjeverica... jest kad ti kaem, kao da im ivot zavisi od toga da se napokon na Dedinoj lici ukae neto drugo, neto odvratno i nepotrebno, neka crna takorina, samo da ne bude vjeverica. Deda je sa licom iziao iz brvnare, bila je no i jako je zahladilo, sa snjenih brda puhao je vjetar, oni ga nisu pratili, ostali su na

vratima, gledali njegova lea koja nestaju meu stablima jelki, on je iao i nije znao to zapravo trai i kako da se oslobodi mrtve ivotinjice, kad bi barem u blizini bila rijeka ili neka provalija, kada bi bilo iega u emu bi nestalo vjeverice. Ve je predaleko otiao, osvrnuo se, svjetlo brvnare vie se nije vidjelo, nita se nije vidjelo, samo pun mjesec koji je svijet bojio u sivo. Deda je kleknuo, spustio licu na mrtve borove iglice i poeo kopati. Kopao je prstima, tisue iglica od ove i svih prolih godina, tisue tisua suhih, vlanih i trulih iglica sve dok nije napipao zemlju, meku crnu zemlju koja se zavlai pod nokte, kopao je po toj zemlji, razgrtao je lijevo i desno, sve dok rupa nije bila dovoljno duboka da u nju stanu lica i vjeverica; malo joj je izvirivao kraj repa, presavio ga je rukom, prvi put je dodirnuo ivotinjicu, dodir mrtvoga krzna bio je utjean, kao da nikad nije bila iva; dlanovima je zgrtao zemlju, najprije bi rairio ruke kao pred zagrljaj, a onda bi ih sklapao kao na molitvu i tako desetak puta, sve dok sva zemlja i sve iglice opet nisu bile na svome mjestu. Iao je prema brvnari, vjeverica se utopila u zahodskoj koljki, ali otkuda ona u zahodu, ispod daske, to je tamo traila i kako je ula, nita Deda nije znao; pomislio je kako bi im sad trebao slagati kako to uope nije bila vjeverica, da, ba to bi morao uiniti i sve e opet biti u redu, ali to e s tom lai, hoe li vjeverica doista nestati ako on kae da je nije ni bilo, hoe li se sve popraviti ako im prizna da je to ipak bio takor. Ne, nita nee lagati, nije Deda dijete, bila je to vjeverica i pokuajmo je sad zaboraviti.

KAD KONDOR LETI, NE BOJ GA SE TI Kao da je posljednji dan ljeta; more je mirno i tamno, na rivi gotovo i nema etaa, trajekt ne eka vie od desetak ljudi: baka s unukom, trafikantica kojoj s kopna trebaju doi dananje novine, trojica ribara s bocama pive u rukama, nekoliko sasvim bezlinih mukaraca i ena, i Boris. On je naslonjen na biIjetarnicu, pui, gleda niz puinu, pa na kraj uvale iza koje treba doi trajekt. Kasni ve petnaest minuta, toliko da se popue dvije cigarete, ali to kanjenje nikome ne smeta. Putnicima se, oito, ne uri, trafikantici i nije do povratka na posao, ribari ionako nisu ispili svoje pive, a Boris strepi pred dolaskom trajekta i svako mu je zakanjenje samo dobitak na vremenu u pokuaju da se sredi i pomiri s tom ledenom kuglom u stomaku koju osjea otkako se probudio i postao svjestan da e danas obaviti ono to je proputao svih ovih est godina i to je

njegov ivot uinilo drukijim nego to bi bio da je, moda, na rastanke dolazio uredno i na vrijeme, poput nekog smjernog poljskog logoraa. Trideset tri su mu godine i ve je, kako ree njegov urednik, nekoliko mjeseci stariji od Krista. Na otok je doao samo radi trajekta. Godinama uope ne ide na more, ali ga je u tom telefonskom razgovoru neto navelo da lae, to neto zapravo je bila elja da svoj ivot prikae to normalnijim, pa joj je rekao da e trideset prvog augusta biti na Koruli, na to je ona rekla pa to je genijalno, zamisli koja sluajnost, koji prst sudbine, ba tada dolazim s muem da mu pokaem Jadran, i naravno, to je prilika koja se ne smije propustiti, a i kakva bi razloga bilo da se proputa, vidjet e se nakon tolikih godina i obaviti ono to je ostalo preueno i to u nekoj ivotnoj dramaturgiji nitko ne moe izbjei, pa ak ni oni koji se tako dobro skrivaju i ba uvijek, ak sasvim bespotrebno, lau. Boris je sino doputovao iz Sarajeva, iznajmio je sobu na dvije noi i sutradan se vraa. Na nogama ima sandale, na glavi slamnat eir. Maskirao se u ovjeka koji je stigao na ljetovanje i zbilja se, eto, odmara. Nije potamnio kao to potamni koa ljudima koji su na ljetovanju, ali ga to ne brine. Ona zna, ona se sjea da on uvijek ostaje u hladu ili pod tendom neke kavane. Koa mu nije slana, nije ulazio u more, niti to prije povratka namjerava, no to u ovoj prii nije vano jer ona nee provjeravati okus njegove koe. Ugasio je cigaretu i liznuo podlakticu. To mu se uinilo zgodnim. Usred stvarne strepnje najbolje je imati i neku sasvim izmiljenu, imati neto to e te lijeiti kao one dobre djetinje lai koje se vraaju s vremena na vrijeme i u kojima nikada nije bilo zle namjere jer nikada nikome nisu ni izgovorene. Kad lae samome sebi, to zapravo i nije la, nego nain da se popravi sve ono nepopravljivo i da se naini prostor za novi ivot, za onu radost do koje bi inae mogao doi samo napornim radom na stvarnosti i tarzanovskim letom od jedne do druge nakupine onoga to te ini nesretnim. Ipak je lake lagati, a rezultat je na kraju isti, samo to za njega drugi nikada ne doznaju. Iza uvale trajekt je promolio svoj tupi pramac i polako poeo rasti. Boris je zapalio novu cigaretu elei da mu ona uva strah, provukao je ruku kroz kosu i skoro mahinalno uvukao stomak. Do obale trajektu treba deset minuta, dok se ne spusti most trebaju jo dvije minute, dakle Boris je imao jo dvanaest minuta i osjeao se kao da jo samo njih ivi. Mislio je o aferi s amerikim predsjednikom, mislio je o pokvarenom friideru, mislio je o redakcijskoj stolici koja je bila preniska i o kompjutoru koji je zalio kolom pa sad ne radi, samo nije mislio o onome to e se uskoro dogaati.

Na palubi su stajali neki ljudi. Poeli su mahati. Odgovorili su im ribari s pivama. Nije svaki brod Titanic, pomislio je. Branit e se tako to nee uiniti nita karakteristino, to e se osmjehivati na nain koji nije njegov, kupio je cigaru, puit e je prvi put u ivotu i nee rei nita po emu bi ga mogla prepoznati, on bi osjetio kad bi ga prepoznala i to bi ga uinilo ranjivim. Osjetio se jako izloenim u trenutku kad su putnici poeli izlaziti. Trebao je ipak stati negdje sa strane. Prepoznao je Maju im je stupila na most, ali ona njega s te daljine nije. Dvaput je sluajno pogledala prema njemu i otklizila pogledom dalje. To je dobro jer mu ostavlja vie vremena. Visoki, snaan mukarac nosio je torbe. Tog trenutka on je bio samo visok i snaan i nita drugo Boris nije vidio na njemu. Maja je za ruku drala dijete, sasvim malo dijete koje vjerojatno nije bilo visoije od bove za koju je bio privezan trajekt. udno kako ga nije spomenula, pomislio je, nakaljao se, razvukao osmijeh i usidrio ga, pa zakoraio sigurnim korakom ovjeka koji se tog asa ipak najvie plai srama. Boriseeeeeee! viknula je i istovremeno, sasvim mirno, visokom snanom predala djetetovu ruku. Poljubili su se, osjetio je Maju u desnom uglu usana, malo je to preblizu, mislio je i drao je u zagrljaju ekajui da njezin popusti. elio je da taj zagrljaj ne traje predugo jer ionako nije bio stvaran, tako pred pogledom njezina mukarca. Visoki snani smjekao se osmijehom koji bi se mogao istovremeno odrediti osmijehom zadovoljstva i suuti. Valjda je bio zadovoljan jer enu vidi sretnu, a suut je bit e bila posveena tome to je ona prvi put nakon est godina dola u svoju zemlju, zapravo svoju bivu zemlju jer ovjek je ono to mu u pasou pie da jest, u zemlju u kojoj je, eto, bio pa proao rat, i sada se sree s dragim prijateljem. Borise, da te upoznam! Visoki snani imao je vrst stisak ruke, onaj stisak koji se naui u kolama bontona i u kojem ruka nikada ne zadrhti, ne pokae slabost, nepotrebnu prisnost, niti ita od osjeaja koji se rasipaju okolo i ne znae kao to ne znai ni ova bezosjeajnost. Dijete se zvalo kao po nekom gusaru ili nekom avangardnom umjetniku, a to se ime svakako ne pie onako kako se izgovara. Danas emo bez cinizama, znao je, iako bi u nekoj drugoj prilici, s nekim drugim ljudima, traio da mu speluju to ime. Pa, kako si?, smijala se cijelim licem, pa dobro sam, bio je malo oputeniji i ve je krajem oka gledao visokog snanog koji nita nije razumio, ali je svejedno uljudno klimao glavom. Da je netko sve ovo gledao sa strane, uinilo bi mu se da visoki snani dijete ne dri kao da mu je otac, nego kao da mu je dadilja. Dijete je utjelo i sramilo se.

Boris nije znao kamo sad da pou. Zapravo, nije imao predstavu ni koliko e to trajati. Sljedei trajekt za Ploe je u pet, kad oni idu u Dubrovnik, Boe, Dubrovnik, svi koji dou iz inozemstva naravno idu u Dubrovnik, ali to e raditi do pet, kamo da ih vodi i to ona uope oekuje, to on nije znao. Jeste li gladni? pitao je, iako jo nije bilo ni podne. Okrenula se visokom snanom, poela je govoriti, govorila je brzo, Boris se trudio da nita od toga ne uje i ne razumije, pogotovu da ne uje njega kako odgovara, nije mogao izbjei samo jednu rije, tri puta ponovljenu, Dear, Dear, My Dear. Kao u filmovima, u kojima se to tako esto ponavlja samo meu parovima koji se svaaju kad ostanu sami. Nita nije kao na filmu, pomislio je i klimnuo glavom. Ipak idu jesti. Veliki snani mora probati jadransku ribu. Tamo na sjeveru toga nema. Jedu samo ona ogromna japanska udovita, jedu tune i haringe, pa za ivota i ne viaju neto to i na tanjuru ima oblik ribe. Restoran se zove Parangal. Sa svake su strane stola po tri stolice. Boris je sjeo, a nasuprot njega bili su redom Maja, dijete i visoki snani. Bilo je to kao u kazalitu, samo to se nije znalo s koje je strane stola publika, a s koje glumac ili glumci. Boris se oajniki trudio da govori, a ona je, ne primjeujui nita ili primjeujui sve, to u ovoj prii nee biti otkriveno, brbljala o svemu i svaemu, as je govorila o onome to je bilo juer, as se sjeala Borisovih vremena, ali sve kroz smijeh i veselje, nita joj nije bilo tuno i bila je sretna to se vide. Visoki snani tiho je razgovarao s djetetom, pa bi podigao glavu i opet se utljivo smjekao ne pokazujui ni trenutka da bi mu moglo biti neugodno. Zapravo, bio je to jedan od onih ljudi pored kojih moe prolaziti dvadeset godina, s kojima moe ratovati, putovati i ivjeti, a da nikada ne primijeti da im je neugodno ili da ti ele rei da ih neto boli. Kad te takav jedan pita kako si, naprosto mu mora rei da si jako dobro jer ako kae neto drugo ili ako pone muljati ili ako prizna da si bolestan, ispast e nie bie ili e te smatrati krajnje nepristojnim ili e se prestraviti mogunou da ti mora pomoi. Maja nije ostarjela. Tko bi rekao da si ti rodila! rekao je i ve je znao da je trebao rei neto drugo. Samo jedan jedini, najsitniji djeli sekunde inila se tuna i uplaena. Poznavala ga je toliko dobro da je osjetila kako on takve reenice nikad ne izgovara, a ako ih i kae, tada iza njih stoji neki mrak iz kojega je, istina, u asu izila, tako da moda ni sama nije osjetila taj strah i tugu, moda ivci nisu ni stigli prenijeti vijest do mozga i moda je sve ostalo samo na Majinu licu. Ne, stvarno, izgleda sjajno, popravljao je stvar, a ona je poela brbljati kako je to na sjeveru s poroajima, postoje vjebe i pripreme (kao da ne postoje

kod nas), tu su psiholozi koji razgone strahove, bezbolne metode (Boe, kao da je ovdje ivjela u prolom stoljeu) i eto, ena doe kui kao nova. To je bilo jedno sasvim novo i velianstveno iskustvo za mene... Ne mislimo ga ponavljati za sada... Ali tko zna to sve donosi vrijeme za nas... Boris je izvadio onu cigaru i zapalio je. Htio je prebrisati sve to je uo. Ne, nije bio vaan sadraj, on je ionako usputan i lako zaboravljiv. Zgrozila ga je ta sintaksa koja nije bila njezina, zapravo nije bila naa, ustvari to nije bila sintaksa ovog jezika, nego su to bile prevedene engleske reenice u kojima je sve ono to bi trebalo stajati u sredini ilo nepogreivo prema kraju. Nije znao s kime zapravo govori: s Majom s kojom je proveo tri godine i znao je svaki njezin um, intonaciju, pogrean akcenat i raspored rijei, i volio je i um, i ton, i raspored, ili razgovara s osobom koja je slina njoj, zapravo je ista ona, osobom koja je ukrala Majina ivotna iskustva i slike, ali svoje rijei ona prevodi s tuega jezika, onog jezika u kojem sve vano dolazi na kraju, nakon to je svaka reenica i svaka pria zavrena. Konobar je donio ribu. Veliki ovalni srebrni pladanj prepun prenih ribljih tijela. Ooooooouuuu!!! huknuo je poput uragana visoki snani. Dijete je uplaeno gledalo hranu kakvu u ivotu nije vidjelo i vjerojatno mu se uinilo da je tim ribama neko uinio veliko zlo i da je loe sada ih jesti. Maja je sklopila ruke i izgovorila neku patetinu reenicu kakve obino govore ljudi koji se nakon dugih godina nakratko vraaju u zaviaj, pa ga vide u obliku prenih mrtvih riba. Borisu je bilo muka od onih reenica i osjeao se napokon kao mukarac koji nije prealio enu. Nije ga uznemirio ni visoki snani, ni dijete, ali mu je taj krivi raspored rijei bio kao da je svoju dragu gledao kako vodi ljubav s drugim mukarcem i kako u tome beskrajno uiva. Poelio je samo da Maja zauti, da ne pria na ovom jeziku, da jede tu ribu, da je isti od kostiju, da hrani dijete, da se smjeka visokom snanom, da se smjeka njemu, da se smjeka kome god hoe, samo da ne izgovara te strane, uvredljive reenice. Na neki nain, Borisova ljubav zavrila je na lektoriranju. Koja je ovo riba? pitala je. Bila je to orada, ali kako se kae orada na engleskom, da prevede visokom snanom, pa zar stvarno misli da orada postoji u engleskom, moda bi pomogao latinski, ali tko zna kako se orada kae na latinskom, nismo ihtiolozi, nitko tu nije ihtiolog i zato neka bude samo orada, bezimena riba, skrivena u jednom izgubljenom jeziku. Nije vano, ne mora se sve znati, neto moe biti i zaboravljeno, a jezik, on je danas vjerna slika iskustva, ono ega nema u ivotu, toga nema ni u iskustvu, orade nema na sjeveru, pa je ne mora biti ni u jeziku.

Boris je naruio bocu vina, oni nee, ali on bi. Njemu se ba pije. Iskapio je au, preao donjom preko gornje usne, osmjehnuo se visokom snanom koji se prvi put namrtio jer ga je ubola riblja kost, eh ta draa divljih zemalja i jezika, Maja je hranila dijete, tepala mu nekim udnim rijeima koje su se zavravale sve na o i nije obraala panju na mukarce. Tad je bila majka i bila je savreno koncentrirana na ulogu koja s Borisovim ivotom nije imala nikakve veze, pa je prizor mogao biti bezbolan i toliko tu da bi u njemu pokuao i uivati da se dogodio u neko drugo vrijeme. Nije ni pokuao razgovarati s visokim snanim, a on, tko zna zato, nije postavljao pitanja. Boga pitaj to mu je rekla tko sam ja, pomisli Boris, ako sam samo drag prijatelj, udno je da me nita ne pita, a ako sam ono to jesam ili to sam nekad bio, zato se tako glupavo i dobroduno smjeka? Zapravo, bilo mu je svejedno. Nije se vie moglo dogoditi nita to bi promijenilo njegov ivot, a izbjegnuta je i svaka nelagoda. Gledao je visokog snanog, te ruiaste dlakave prste u borbi s ribljim skeletom, te dlaice - u dnu plave pri vrhu ve smee, kako li se, Boe, ona priviknula na njih, kako na tu kou lienu pigmenta koja u svakoj prilici moe samo crvenjeti i nijedne druge boje u njoj nema osim te bijelo-crvene kombinacije, kao zastava Crvene zvezde, kao kamp, kao rotkvica, i je li se prije naviknula na te dodire ili je prije poela mijeati red rijei u reenici, pa joj navika nije ni bila potrebna, nego je odmah nastupila ljubav, za svaki ivot po jedna ljubav, po jedna nakon svakoga rata, jedna u svakome miru i ovjek moe rei da je ostao savreno vjeran, da je ivio kao u nekom starom katekizmu, kao u bajci, dok ga smrt, jezik ili sudbina od nje nisu rastavili. Ti dlakavi prsti nisu znali s ribom, rasturali su njezin skelet, sitnili ga i drobili, sve dok nije ostala gomilica mrtve drae za koju ne bi ni znao da je riblja, moglo je to biti neto drugo, sitne ledene sige, granice polarnog drvea, pod tim prstima nastajalo je neto to Boris nije prepoznavao, kao to su mu se i zamiljeni dodiri s tijelom koje je nekad znao, a sada je prstima pripadalo, inili poput kineskih znakova, izvan svakoga iskustva. Da je na videu gledao te prste kako dodiruju Majino tijelo, on ne bi prepoznao prizor i ne bi znao to gleda, toliko je to to su prsti uinili s ribom bilo strano. Boris i Maja nisu se bili uli otkako je poeo rat. On je ostao u Sarajevu, a ona je otila na sjever. Dana kad su se posljednji put vidjeli, bili su par i nita nije dovodilo u pitanje njihovu ljubav. Rastali su se jer je, patetino reeno, rat bio muka stvar i ene ga mogu proputati. Boris je imao Majin telefonski broj, ali ga nikada nije okrenuo. Maja je preko Crvenog kria Borisu poslala pismo u kojem ga pita zato se ne javlja. Boris ni na to pismo nije odgovorio. Nije

postojao toan odgovor zato on uti, moda zato to je uplaen za vlastiti ivot, moda jer je vjerovao da nee preivjeti rat, a moda i zato to je bio ljubomoran na njezin ivot ili to mu se visoki snani poeo priinjati i prije nego to se pojavio u njezinu ivotu. Maja se nakon nekoliko mjeseci odselila jo dalje na sjever, pa Boris vie nije znao ni njezinu adresu, ni telefon. Jednom, prole su ve tri godine, sasvim je sluajno sreo neku njezinu prijateljicu koja mu je na poleini svoje posjetnice, a da ju nije ni pitao, niti je ona ita rekla, ispisala Majin broj telefona. Jedne noi leao je u krevetu, san ga nije htio, i okrenuo je taj broj. Glas s druge strane pucao je od sree i kao bez daha rekao mu da je udana i da eka dijete. Boris je nazvao opet mjesec dana nakon poroaja. I onda opet tri mjeseca kasnije, sve dok mu nije u sedmom telefoniranju rekla da dolazi na Jadran. Digao se od stola, uputio Maji i visokom snanom toaletni osmijeh i otiao do vecea. Pisoar je bio prljav, ploice su bile porazbijane, mlaz mokrae sapirao je modri trag davno potroena osvjeivaa i sve je vonjalo na pustu kasarnsku latrinu u kojoj se ispisao cijeli puk prije nego to je otiao na frontu. Pokuavao se sjetiti je li visoki snani iao u vee i je li vidio ovu nau sramotu, ali ga sve to skupa nije jako diralo. Sjever je predaleko da bi nekoga tko je otamo vrijeala naa turistika ponuda. Tek, bilo mu je ugodno na trenutak o tome misliti, sebe doivjeti kao domaina, a visokog snanog kao turista. Zaustavio se kod anka, molim vas da platim, konobar se nasmijao, evo sad u ja, oekujui da e se Boris vratiti za stol, ne, htio bih ovdje to obaviti, konobar se pravio kao da razumije, sauesniki se osmjehnuo, sve u skladu s prvim pravilom svoga posla: i najudnije stvari prihvaati kao normalne ako ne remete opi sklad. Sjeo je na svoje mjesto, protrljao ruke i pogledao na sat. Ve je prolo etiri. Potrajao je ovaj ruak vrlo dugo! rekla je Maja. Dijete je spavalo u oevu krilu. Vie nita nije remetilo mir ribljih kostiju. Ba mije drago, ponovila je meni, i meni, uplaio se da bi mogao zvuati cinino, pa je rekao dvaput i zvuao je smijeno. Visoki snani ve je imao startni izraz lica, onaj s kojim se iskrcao na otok. Trebalo je jo samo obaviti in razlaza, to je svakako manje emotivni, a vie konvencijski problem. Nije lako razilaziti se s nekim koga nisi vidio est godina i nee ga moda vie nikada vidjeti. S takvim stvarima Maja nije imala iskustva, ali su, oito je, bile u dubokoj opreci s filozofijom njezina novog ivota. Tako dramatinih rastanaka na sjeveru nema, niti ih moe biti, tamo se ljudi razilaze privremeno ili ih rastave smrt ili mrnja. Naravno, vidjet emo se jo ovih dana! rekla je, tebi nije daleko skoiti do Dubrovnika, a i mi

moemo opet doi ovamo. Boris je irio ruke kao da se to toliko podrazumijeva da vie nita ne treba rei. Zato i nisu nita rekli. Visoki snani ponio je dijete u naruju. Stajali su na trajektnom pristanitu. Mi smo u Hotelu Argentina, rekla je jer se jo nije oslobodila nelagode pred razlazom. Da, svakako, imam broj telefona! La je bila prozirna, Boris je nije bio svjestan, niti je Maja la primijetila. Otkud bi to on imao broj Hotela Argentina, ali nema veze, trajekt se pribliavao, na palubi je svirao starinski orkestar odjeven kao za balove s kraja prologa stoljea, a na postamentu prekrivenom crvenim platnom stajao je pjeva, ne mnogo mlai od ovoga stoljea, u crnom fraku koji je i iz daljine izgledao kao da su moljci na njemu slavili potonue Titanika. Pjeva je imao geste sa starih fotografija, kao da nekomu ili neemu pozira pred smrt i vedru apokalipsu koja, evo, nastupa dok se most sputa prema obali. Mekanim glasom, blago kao da krpom za prainu prelazi preko klavira, pjevao je: Kad kondor leti, ne boj ga se ti jer ti on eli sreu svu i ljubav svu, tuno je to sve. Visoki snani veselo je poskoio: Ou, El condor passa, Maja i Boris su se istodobno nasmijali, pogledali se - skoro sluajno - ravno u oi. Dok se zjenice nisu pomaknule trajao je taj trenutak prisnosti u kojem nije bilo drugih misli ni osjeaja i koji se izmeu njih dvoje nee ponoviti. Izljubili su se i izgrlili, nitko vie nije spominjao da e se vidjeti opet, za koji dan, u Dubrovniku ili na Hvaru, Maja i njezini preli su most, most se podigao, trajekt je krenuo, Maja je mahala s palube, mahalo je dijete, mahao je visoki snani. Njegovi zamasi bili su kao da nekim divljim letaima visoko na nebu daje znakove. Boris je drao ruku u zraku i pomicao je u ritmu odlazee pjesme, lijevo i desno, kad kondor leti, misli moje sve lete s njim, trajekt se smanjivao, smanjivala se Maja, smanjivala se njezina ruka koja mae, sve dok nije bila sitna kao smeasti vrh borove iglice. Malo prije nego to e brod nestati iza uvale, Boris je vidio da je spustila ruku i da se okrenula ili mu se samo uinilo da je to vidio, mlatarao je dlanom po zraku i protezao ruku to je vie mogao. To mu se svialo. Izgledalo je smijeno i hladilo je oznojenu kou.

HO FREDDO, HO MOLTO FREDDO U vlaku na liniji Trst-Mestre pola sata trajala je strka. Najprije je niz hodnik proao kondukter, odmah zatim otrao je natrag, pa su naila dvojica karabinjera, opet je protrao kondukter i vratio se s djevojkom iz vagon - restorana koja je nosila au vode. U

Monfalconeu je u vlak uao elav debeljukast mukarac s lijenikom torbom, za njim je niz hodnik opet proao vii od one dvojice karabinjera, a nakon toga je nastupio mir. Kad je vlak stigao u Mestre, na peronu su ga doekala bolnika kola. Dvojica bolniara otila su u nepuaki vagon drugoga razreda i ostala tamo sve dok se vlak nije ispraznio. Zatim su se vratili po nosila. Na nosilima je bila poloena crna plastina vrea. Iz vlaka su izali deset minuta kasnije. Vrea na nosilima vie nije bila prazna. Tog trenutka ve su prola puna tri sata otkako su u kupe uli Barbara Veronesse, umirovljena profesorica klavira na srednjoj muzikoj koli u Sarajevu, njezina sedmogodinja unuka Azra, te Gianni, Aldo i Marco, transki srednjokolci koji su poli u Veneciju na koncert Black Uhuru. Baka Barbara sjela je do prozora, preko puta sjela je Azra, sad gledaj, rekla je baka, ovdje su se rodili moja baka i djed, a Azra je gledala i nije vidjela nita osim trave i kamenih kua, sad gledaj, pokazivala je baka prstom, ovdje je tvoj djed ratovao, a Azra je gledala i nije vidjela nita osim trave i rijetkih borovih stabala. Krajem oka gledala je Giannija, Alda i Marca, oni su vikali, smijali se i pljeskali na nekom potpuno nerazumljivu jeziku. Azra je znala da sav svijet ne govori istim jezikom, da ne govori ak ni engleskim, ali nije mogla ni zamisliti da i smijeh i pljeskanje na stranome jeziku zvue tako strano. Baka je uzdahnula i zatvorila oi, Azra je vidjela kako joj pramen kose pada preko ela, kotai vlaka lupaju taram-taramtaram, a pramen pada sve nie, evo sad je ve malo iznad obrve, sa sljedeim taram- taramtaram ve e biti sasvim blizu oku, nee, treba jo jedan taram-taramtaram, evo ga, pao je, baka spava i ne osjea, strani mladii viu, zato toliko viu, zar ne vide da baka spava, Azra je zatvorila oi, ako vide da i ona spava, moda e biti tii. Barbara Veronesse s unukom je dvije godine ivjela u Poreu. Iz Sarajeva su izale u jesen 1992., mjesec dana poto je Azri poginuo otac. Majka Eva Veronesse-Teskeredi bila je mrtva tono onoliko dugo koliko je Azra bila iva. Umrla je dva dana nakon poroaja, izjedena tumorom koji je rastao devet mjeseci, moda malo due; lijenici su joj rekli da mora pobaciti da bi spasila vlastiti ivot, istina bez potomstva, ali ipak ivot; ona nije htjela, doktor Sreko pitao ju je vjeruje li u Boga i, ne ekajui odgovor, kazao i Krist bi vam oprostio, molim vas, ne ubijajte se, na to ga je Eva tuno pogledala, ali, doktore, ja ne vjerujem u njega i znam da Boga nema. Azru je njezina majka vidjela samo jednom u ivotu. Nakon toga primila je prvu dozu morfija, a ve sutradan bila je mrtva. Baka Barbara je htjela Azri pokazati Veneciju, vjerujui da e je dijete cijeloga ivota po Veneciji pamtiti. Za sedam dana odvest e je

na avion koji Azru treba odnijeti do Bostona, gdje ivi Mehmed, njezin stric, doktor za kompjutore, s kojim e Azra ivjeti, s njime i njegovom enom Nevzetom, u velikoj kui s vrtom punim pasa i maaka. Zapravo, baka je znala za jednoga psa, ali je Azri govorila da je cuka najmanje deset, da dijete lake ode i da ne plae jer te suze Barbara Veronesse nije mogla podnijeti. Bile su posljednje to joj je ostalo od keri i eljela ih je izbjei, makar morala izmisliti sve cuke i sve mace ovoga svijeta. Poto joj unuka ode, ona e, mislila je, natrag u Sarajevo, pa to bude da bude; ako ovjek negdje treba umrijeti, neka umre tamo gdje mu je mjesto i gdje je ivio cijeloga ivota. Aldo je staricu dotakao po ramenu, otvorila je oi i vidjela Azru kako se presamitila preko sjedala i povraa. Dijete moje, traila je maramicu po torbi, Talijani su se skupili u svoj kut i blijedo gledali, Azra je plakala, uao je kondukter, neto pitao baku, ona mu je odgovorila, Azra je grcala, bako, ne ostavljaj me, stezala je njezinu ruku, neu, sine, neu te nikada ostaviti, samo se smiri, Azra je opet povraala, nije to nita, sine, samo si runo sanjala, dola je djevojka s vodom, traila je Azrin pogled i pokuavala joj se osmjehivati, dijete nije vidjelo, bako, ali ja neu cuke i mace, Barbara Veronesse teko je disala, dijete je opet povraalo, to ima toliko za povratiti, uao je lijenik, brbljao je na stranom jeziku i Azru utinuo za obraz, bako, ne daj me, Barbari Veronesse poelo se mutiti u glavi, Boe, samo nemoj sad, ne ubijaj me sad, zatvorila je oi, morala je malo zatvoriti oi, Azra je plakala, lijenik je brbljao, netko je Barbaru drao za ruku, netko je Azru drao za obje ruke, Azra je vikala i gubila glas, hajdemo kui, molim te, na Bistrik, bako, Barbara Veronesse sjetila se svoga klavira, fratri su otvarali prozore samostana kad bi ona svirala, svirala je cijele noi Malu nonu muziku kad je umirao fra Ivan, ne prestajte Boga radi, govorio joj je mladi bogoslov i svirala je sve do pet ujutro kad je fratar ispustio duu; osjetila je da joj netko pokuava pronai puls, Azru vie nije ula, valjda je dijete prestalo plakati, smirilo se dijete, rasla je sa svih strana tiina, ve je bila velika kao Trebevi i duboka kao Sarajevo, pokuavala je otvoriti oi, ali nije ilo, kapci Barbare Veronesse bili su teki kao veliki crveni zastori u Narodnome pozoritu i nisu se htjeli podii. Mi aiuti, perfavore, glas mu je bio treperav, osjetila je kako je netko hvata za stopala, kako je netko hvata za ramena, ve je leala, signora, signora, netko joj je otkopavao dugmad na bluzi, netko ju je pljeskao po obrazima, neije ruke snano su pritiskale Barbarine grudi, valjda su izveli dijete iz kupea, signora, signora, umilo joj je u uima, sjetila se Bistrikoga potoka, tekao je kad je jo bila djevojka, razaznavala je svaki kamen na njegovu dnu, ruke su joj pritiskale grudi u ritmu u kojem je tekao Bistriki potok, a kamenje bi sa svakim potiskom poskoilo s dna, gle

kako je lagano, kao da i nije kamenje ili kao da je punjeno zrakom, a onda bi opet potonulo, bila je to velika voda, u njoj si se za jeseni mogao utopiti, tko se utopio, Barbara Veronesse se uplaila, tako se strano uplaila da je otvorila oi i vidjela veliku oznojenu elavu glavu s naoalama, Azre nije bilo pokraj prozora i nigdje nije bilo vode, smirilo ju je to, toliko ju je smirilo da joj ni uzdah vie nije trebao. Signora, signora, come sta, come va, signora, vikalo je elavo lice. Barbara je otvorila usta, nasmijeila se, rekla hofreddo, ho molto freddo i zatvorila oi. Doktor je uzeo Marcov kaput i pokrio je. Drao je jo neko vrijeme zapee Barbare Veronesse, umirovljene profesorica klavira iz Sarajeva, a onda je njezinu ruku spustio sasvim polako na grudi i vrhovima prstiju, kao da se plai da e je probuditi, prebacio joj kaput preko lica. Oi su mu bile pune suza. Svi lijenici ovoga svijeta prezirali su ga u tom trenutku, njega, doktora koji plae. U susjednome kupeu Aldo i Marco su se pokuavali smijati, a Gianni je Azri izvodio predstavu pantomime. Izigravao je ovjeka koji gradi kuu, ali mu ispadaju cigle, pa je bio ovjek koji pokuava promijeniti sijalicu, pa je bio ovjek, pa je inio jo svata, a Azra ga je samo gledala, nije joj vie bilo muka i nije joj se plakalo, udila se tom nijemom svijetu i inila se pomirena s njim. U nijemom svijetu nije bilo ni bake ni Bistrika, ali ni ljudi koji sve to rade, rade na stranom jeziku.

KAO DJEVOJICA I JAKO STAR PAS Nebo nad Surinom nisko je i teko. Na oblake su, negdje visoko gore, posjeli pijani aneli i sad neto slave pa ne osjeaju da tonu nie i nie i da e se u jednom asu nai na zemlji, meu oranicama, tamo gdje poinje Vojvodina i gdje se mrznu zaboravljene bundeve. Kroz te oblake upravo se probio avion i evo ga raste, vei je i stvarniji nego na poetku prie. Za nekoliko trenutaka dodirnut e pistu, kotai su ve odavno izbaeni i samo jo treba da kapetan izgovori one dvije-tri odjavne reenice o vremenskim prilikama, dobrodolici i eljama da se opet vidimo. Marina sjedi u etrnaestom redu, sjedite do prozora, i gleda van. Pogled joj je prazan jer ne vidi ono to bi eljela, niti se sjea to bi zapravo htjela vidjeti. Nakon tri godine Marina stie kui. Zapravo ne kui, nego tamo gdje joj ive roditelji i gdje su njezine stvari, one stvari koje joj vie ne trebaju ili joj nikada nisu trebale, ali se ne bacaju jer gdje su one, tu je ovjeku dom. Ona nikada nije ivjela u

Beogradu, osim tih nekoliko mjeseci od dolaska iz Sarajeva do odlaska u Kanadu. Ali ipak pokuava prepoznati zemlju pod sobom, pistu koja raste kao da e progutati avion, dodir kotaa i njihovu kripu, pokuava nai ifru naputenoga svijeta kojemu, tako kau nauene prie, i sama pripada. Vani je hladno, udahnula je taj zrak, osjetila dalek miris benzina i slutnju sleene zimske trave, ali to je bilo sve. Niega poznatog, emu bi ovjek nakon toliko vremena rekao zdravo, evo mene pa me malo uvaj tu. Oni ne znaju kojim avionom stie. Nije im mogla rei jer tko bi izdrao susret u aerodromskoj zgradi, te glasove koji se do u beskraj ire i hiljadu oiju koje bi gledale prizor koji im ne pripada, situaciju u kojoj treba stajati, grliti, mahati rukama, brisati suze, gutati lupajue srce, a nikako sjesti ili lei, zagnjuriti glavu u neto jer to je aerodrom, ljudi pljuju po podu, tu se ne moe sjediti i leati, loe je tu plakati, to bi mislili svi ti ljudi, a svatko od njih pomislio bi neto i svatko bi imao svoju priu za taj prizor; kad se ljudi u asovima najvee slabosti i ranjivosti usred tunoga veselja nau pred tuim pogledima i u tuim matama, tada im prijeti opasnost da se razliju kao voda i iz vlastite sudbine iscure u ono to im je zamislila mata nepoznatih. U autobusu je zatvorila oi i poeljela spavati tono onoliko koliko bude trajao put. Otvarala bi oi svakih nekoliko minuta u strahu da je netko nepoznat ne dodirne ili da netko ne pomisli kako joj je zlo i ne poeli joj pomoi onako kako se kod nas pomae ljudima kojima je zlo, dakle nizom ljubaznosti i ponuda nakon kojih ti je jo vie zlo. Kad god je otvorila oi, vidjela je neto drugo. Neboderi na ulazu u grad, ene na improviziranoj trnici, jedna dri kutiju sa ibicama i smije se, ute zgrade i jablan, mladii koji pue ispred kina, kua s natpisom Kolobara. Nije to morao biti jedan grad. Moglo je biti deset razliitih gradova, po jedan za svako otvaranje oiju. Svaki jednako nepoznat i stran i nita osim zle djetinje slutnje ne bi ti govorilo da tom prizoru na neki nain, sasvim dalek ali stvaran, ipak pripada; ta slutnja Marinu je podsjeala na nervozu prije ulaska u samoposlugu u kojoj je radila ljutita blagajnica koja joj je bez pitanja vraala vake umjesto kusura, sve dok Marina nije toliko porasla da joj se obratila s drugarice, ta vi mislite, kakav je to nain, a mogla ju je slutnja podsjeati i na neto drugo, uope nije bilo vano, Marina je mislila samo o tome da je netko ne dodirne ili da joj se netko ne obrati. Bilo bi dobro u ovakve svjetove dolaziti nevidljiv, dok ne provjeri imaju li kakve veze s tvojom prolou, i ne progovarati ni rijei. Izgovorene na takvom mjestu, one odlaze u tamne prostore u kojima te u ivotu nema ili te je nekad bilo pa si otiao, pa se onda vraaju, te rijei, kad ih najmanje eli, u svijet u kojemu sad doista jesi i ranjavaju te.

Izila je iz autobusa, a jo uvijek nije progovorila. Taksistu e morati rei. On je malen, kvrgav i masnokos. Marina je rekla Senjak i pokazala ime ulice napisano na papiriu. Nakaljala se iznenaena bojom svoga glasa. Taksist je utio, pokraj njih prolazio je grad prepun ljudi koji su izgledali udno probijajui se kroz oblake praine, kao da su to oni oblaci na kojima su pijani aneli sjedili nad Surinom. Tu prainu, mutnu i neprobojnu, Marina e gledati sljedeih dana, a Njemu e, kad se budu uli telefonom, rei kako, sav u praini, Beograd izgleda kao Macondo u posljednjem poglavlju. Prije nego to taksi doe do Senjaka, valja jo rei tko je On. Nije ga vidjela otkako je otila iz Sarajeva, a tada je bio njezin mladi. Danas ne zna to joj je, ali se uju s vremena na vrijeme, valjda zato to nikada nisu izgovorili rijei rastanka, pa si traju kao to traju one udne kronine bolesti od kojih se ne umire, niti izazivaju boli, ali ne prestaju sve do smrti. Mogli bi se i vidjeti, ali sigurno nee, iako to ele, vjerojatno se nee vie nikada vidjeti; ako sluajno prou jedno pokraj drugoga, nee se prepoznati, Marina ne zna zato je to tako, ako ne zato to ljudi ponekad jedni drugima znaju biti srueni gradovi. Dola je do vrata na kojima je pisalo oevo prezime. Primaknula je prst zvonu i zastala. Izmeu prsta i crvenog okruglog dugmeta bio je prostor jedva da se provue papir, ali ga nije dodirnula. Kako sad ovo, izgovarala je nekad glasno pred nerjeivim matematikim zadacima, prosto ko pasulj, odgovarao je glas za koji sad vie nije bila sigurna da je oev. ula je korake u stanu, moda i zvonki vrisak tanjura sputenog na drugi tanjur, stajala bi tako satima, s kaiprstom koji neto pokazuje, samo kad bi se na tome moglo zavriti, kad nita bolno i smrtno ne bi viknulo s druge strane vrata i pozvalo je u ivot od kojeg se otrgnula. Zvono nije imalo zvuk zvona. Zacviljelo je kao mali kompjutor kad mu se isprazne baterije, vrata su se naglo otvorila; majka, bore, bore, bore, lice koje se spustilo kao kad se dopola spuste jedra, glas uvijek isti, izgovara rijei koje bi Marinu nekada silno nervirale, ruke grle, ruke pridravaju, Marina kae ekaj i smije se, smijeh je velik i boli, otac bijel i siv, otac golem kao najvea kula od karata, lice vrsto kao to treba biti lice oca, uvijek vrsto, tako je on uvijek zamiljao da treba biti. Sad nemoj rei nita o sebi, samo pitaj, zaspi ih i ugui pitanjima, nita nemoj priznati jer sve to kae njih e zaboljeti. Oni e govoriti, oni govore iskidano, ne znaju kako se govori s kerkom nakon tri godine, to se nigdje ne ui, tko bi rekao da e im zatrebati, da su znali, ve bi nauili, sigurno postoji nain, ima neki prirunik, ljudi znaju, ima toga, mora biti, zato si tako mrava, pitat e majka, evo ve pita, pusti je, kae otac, on je na svoju mlau ker ponosan kao na sina jer sina nema, pa je ona to pust i je.

Gdje je Astor? pitala je i pola prema sobi. Na fotelji je leao crni kokerpanijel, ve etrnaestogodinjak, i gledao nepoznatu kako mu prilazi i sve glasnije krivi lice, to ona hoe i tko je zapravo, nepoznati nikada tako ne krive lice prema njemu, gledao je i vidio Marinu prvi put, Marina je gledala njega i znala je da ju nije prepoznao. Tog asa nije ju zaboljele, a nije ni kasnije, kad je Njemu govorila kako je Astor nije prepoznao, ali nije mogla biti sigurna da jednom nee zaboljeti, pa o tome nije ni mislila, nego je naprosto govorila kako je njezin pas nije prepoznao i inila je to bez imalo tuge u glasu, ali izazivajui tugu u Njemu. U vrijeme kad se Astor pojavio u njezinu ivotu, imala je etrnaest godina. Danas ih ima dvostruko vie, pa je stara kao jedna djevojica plus jedan jako star pas. Tako se otprilike i osjeala, u Beogradu, pokraj roditelja, u drugome ivotu koji nije frenetian i euforian, nego je polagan i spor, tako da se bol jasno osjea im pristane na nju. Astor je bio zavretak jedne velike tuge, moda jo uvijek najvee u njezinu ivotu. Tuga se zvala Hefest, rii koker kojega je na Grbavici udario auto, pa je cijelu no umirao u njezinoj sobi, na njezinu krilu. Tada je poeljela da se vie nikad ne nae u blizini umiranja i da pobjegne od svega dragog prije nego to drago nestane. Hefesta je sahranio otac, u krugu kasarne "Viktor Bubanj", i tada ga je prvi i jedini put u ivotu vidjela da plae. Danas ga ja izvodim u etnju, rekla je, uzela ogrlicu i vodicu, nisu vie bile one stare, i sila s Astorom ispred zgrade. Ovo je radila tisuu puta u ivotu, morala je ponoviti, osjetiti kako nije neto i kako se bez toga moe ivjeti, pa se ne bi ni trebala sjeati, trebala bi zaboraviti, a to moe samo ovako, da opet, nakon toliko vremena, sa psom koji je vie ne poznaje jer je ve mnogo stariji od njezina ivota, eta po parku, istina to nije taj park, ali svejedno koji je, i u parku sve je puno praine, iskihati je treba, stresti sa sebe prije ulaska u avion, stresaju se sve nepotrebne stvari, praina kao i psea etnja, sasvim je svejedno. Astore, viknula je, pas se nije ni osvrnuo, Astore, on je nastavljao staraki, nogu pred nogu, ali ipak dovoljno brzo da ga ne moe stii ako ne potri. Astore, urlala je Marina ve bijesna nasred parka zbog psa koji ne samo da je ne poznaje nego je i prezire. Bio je to udan refleks iz onih vremena, Astor je se najednom ticao, opet je to njezin pas koji se ne bi trebao ponaati tako jer to e joj pas koji je takav i kakva smisla imaju etnje ako se ovako zavravaju. U jednom trenutku Astor se sluajno osvrnuo, vidio Marinu kako krivi lice i bijesno mae, okrenuo se i opet polako, korak po korak, kao pravi dobar pas, vratio se do njezinih nogu. Jao, pa zaboravila sam ti rei da je on sasvim gluh, ima ve godinu dana kako nita ne uje, rekla je majka zabavljena rukom

koji e danas nahraniti Marininu mravost, te uz jo pet narednih biti preporuka za svijet u koji e se ki vratiti. Astor je ve bio u svojoj fotelji, glavu je naslonio na ape i gledao Marinu s onom starakom tugom punom nerazumijevanja za one koji neprestano neto tako ivo objanjavaju. Ona je jo osjeala tragove bijesa, zapravo joj se inilo da ljutnja ovaj put prolazi sporije nego njezin povod. Neto je hitno trebalo promijeniti, ali nije znala to. Bilo bi najbolje da odmah ode, da se ve danas ukrca na avion i nestane. Ali, naravno da nee otii. Valja ekati jo pet dana i tek tada odletjeti medu anele, pa u svijet koji je niim, ni dobrim ni zlim ne obavezuje i u kojemu ne postoji ni jedna njezina smrt. Marina je ivjela u Vancouveru. Prije mjesec dana dobila je kanadski paso i sada je mogla putovati kamo je htjela. Tri godine trajao je period pretvaranja u kanadskoga dravljanina. To je vrijeme po miljenju tamonjih vlasti dovoljno da ovjek zaboravi na sve razloge koji ga vuku kui i da prihvati kako kua vie ne postoji ili je barem nema tamo gdje si roen. Radila je u prodavaonici cipela, jednom mjeseno odlazila je dravnoj slubenici zaduenoj za prilagoavanje imigranata, inae Vijetnamki, koja joj je ponavljala kako zna da je ivot pod komunizmom teak i ne nudi nita vie osim ake rie na dan. Marina je samo klimala glavom, smjekala se i potvrivala, da, aka rie i nita drugo, pa je Vijetnamka bila uvjerena da e njezina integracija i socijalizacija proi savreno i da se Marina uskoro nee ni sjeati svih uasa ivota u sistemu koji je nalagao da svi nose ista odijela. ivjela je sama, tri puta pokuavala se zaljubljivati, svaki put govorila I love you, I love you, I love you, bilo je to kao da na nekoj dokonoj ajanci u domu penzionera kae pa to je krasno, niti je zvualo drukije, niti je obavezivalo na neto vie. Onda bi odlazila gotovo bez ikakva obrazloenja i ostavljala za sobom zbunjene mladie kako kaiprstom podiu naoale ija se stakla magle kao da je kini dan. U slobodnome svijetu ovjek moe ivjeti sasvim sam i nee mu se dogoditi da zbog toga osjeti kako mu neto nedostaje. Tako je Marina napokon ostala sama u Vancouveru, okruena gomilama cipela, poput Pepeljuge koja je nakon ponoi shvatila da vie ni princ nije neki dobitak u ivotu, barem to nije u ovoj zemlji. Nekoliko noi prije puta u Beograd sanjala je san u kojemu je netko nedostajao, falilo je jedno od, troje, Astor, majka ili otac, ali u snu nije mogla otkriti tko. as su tu bili Astor i otac, as majka i Astor, as otac i majka, as Astor, otac i majka, ali kao dvoje, a ne kao troje. Oajniki je pokuavala zbrojiti svoje ukuane, ali je neprestano netko

nedostajao. Telefonirala je sestri u Los Angeles, pokuala joj ispriati san, ona ga nije razumjela, rekla je prehlaeno mi je dijete, a moram na posao, Marina se osjetila krivom, spustila je slualicu, pogledala na sat, u Zagrebu je etiri ujutro, htjela je nazvati Njega, ali kako zvati u to doba nekoga u Zagreb da mu ispria san iz Vancouvera. Otkako je dola, samo je oslukivala kako roditelji diu, na oevim rukama pojavile su se starake pjege, zagrcnuo se za rukom, majino lice ima nezdravu boju, ili joj se to samo ini,pijete li neke lijekove, pitala je, sine, ta ti je, pa nismo bolesni, otac je bio iznenaen. Astor je i dalje leao, opet je glavu naslonio na ape, i tuno je gledao pred sebe, pomiui oima samo ako bi netko napravio neki nagao pokret. Ujutro su zajedno dorukovali. Otac je na keramikim stalcima donio tri mekokuhana jajeta. Vani je padao snijeg. Sjedili su za stolom koji je bio prekriven nekim veselim arenim stolnjakom na kojem su bili naslikani prizori etve. Gotovo istodobno podigli su liice u zrak i poeli udarati po vrhovima jaja. Tri udarca bila su dovoljna da kora pukne. Devet udaraca u mirno snjeno jutro koje e pokriti svu tu prainu. utjeli su kao ljudi koji e odsad pa zauvijek, svakoga jutra, zajedno za istim stolom, tako utjeti. Svatko je bio sretan jer ne misli vie, svatko iz svoga razloga. Kad se na surinskome aerodromu budu rastajali, sjetit e se ovoga doruka. Moda je ipak trebalo neto rei. Kad se avion bude odvajao od zemlje, otac e lijevom rukom zagrliti majku koja e brisati suze, a desnom e mahati Marini koja ga uope nee vidjeti. Zapravo, mahat e avionu koji je Marina. U tom trenutku Marina e pomisliti kako u prizoru doruka nije bilo Astora. Bio je to znak i objanjenje sna. Znala je da ga vie nee vidjeti. Tako e, dakle, sve izgledati kad bude odlazila. Sad je jo tu i gleda oca kako su mu iskoile ile na vratu dok pokuava usrknuti sazdraj jajeta. Samo iva bia, draga bia, mogu se toliko muiti oko naizgled jednostavnih stvari. Mogao je jaje razbiti kako treba i pojesti mirno, licu po licu, sve bijelo i uto u njemu. Poslije se ne bi ni sjeao, a ovako e se sigurno sjeati, on sigurno nee zaboraviti kako je srkao jaje i kako jaje nije htjelo van. Sve je to doista moglo biti jednostavnije izvedeno i s manje humora za one koji samo gledaju. Marina bi se nasmijala, ali ne eli remetiti utnju ovoga jutra. Vie nema ni neba ni oblaka. Vani je sve snjenobijelo kao pod krilom jednog od onih pijanih anela.

BETLEHEM NIJE DALEKO Baka Erika loe spava. Blii se Boi, prvi otkako su u Zagrebu, a ona ne moe van, na trnicu, da kupi maslac za kolae, bakalar, okoladu za kuhanje, prasca od tri mjeseca, datulje, bademe, orahe, srebrne vrpce, ruino ulje, vrapce od eera, sjajni papir i sve ono to je kupovala nekad i to je znailo da je dola zima i da snijeg utiava svaki glas i da valja slaviti jer smo jo ivi, mi i svi nai dragi, u kui na Bistriku, u Sarajevu i na cijelome svijetu gdje jo ima Potkuboveka i njihove djece. Baka se tono ne sjea kad je prolo to vrijeme koje se tako slavilo i za slavlje pripremalo i mrznuli se prsti pod teretom cekera, ali joj se ini da je to bilo jako davno, moda prije nekoliko ivota, jer je u ovome ivotu koji jo dobro pamti trajao rat, nije bilo trnice, ni Boia, ni slavlja, a ne bi ih bilo ni danas da se nisu doselili u Zagreb, u ovaj stan iz kojega baka Erika nijednom nije izala jer je vie ne dre noge, pa joj je i put do zahoda dug i ne bi ga sama mogla prijei. Velik je Svijet i puno je krana u njemu; nikad ih nee sve upoznati. Baka Erika to je oduvijek znala, ali otkud to da je obian stan od tri sobe tako velik da ona ni u njemu ne poznaje sve krane. Nepoznata djevojka prinosi joj kavu i pita je bako, treba li ti neto? neki djearac, srednjokolac valjda, tipka je za obraz i dodiruje joj elo hladnim nosom i govori smrzo sam ti se, bako, vani je tisuu stepeni ispod nule, a baka Erika samo se smjeka i odgovara svima isto: Jah, jah, sine moj, sve sami belaj i kijamet. A djevojka se onda, kao, ljuti: Nisam te, bako, pitala za stanje pod suncem, nego treba li ti ta. Nekulturni su ti mladi: niti zna tko su, ni to su, a dirkaju te i pipkaju, obraaju ti se svako malo, a da nisu kazali ni kako se zovu. U vrijeme kad je baka Erika bila mlada, to nije tako ilo. Znao se red i znalo se gdje je kome mjesto. Prije svega nepoznatima, svejedno jesu li mladi ili stari, nije bilo mjesta u njezinoj kui, a ako bi doli, morali bi rei svoja imena i zato su doli, jesu li gosti ili su, recimo, potari ili pitaju za kuni broj i ulicu. A sad ih je, eto, njezin zagrebaki stan pun. Moda je ovdje takav obiaj i adet, ona se nee buniti ako je tako, ali neka joj se i to kae, a ne da ovako samuje meu sve samim nepoznatim svijetom. Samo je Lujo njezin. Katkad joj kasno naveer doe, uhvati je za ruku i miluje je kao onda kad su se kao djeca zagledali na Vrelu Bosne, pa ga baka Erika onako tiho, da nitko ne uje, pita: A je li, Lujo, Boga ti, ko su ovi svi ljudi, ko je ova mlaarija? Luji umjesto da joj kae istinu napune se oi suzama, stegne joj dlan i pone petljati, baka Erika zna da Lujo petlja, pa zajedno su ve ezdeset godina i

kako ne bi znala, ali ga ne prekida. Puta ga da govori i da se sa svakom reenicom sve vie i dalje uvaljuje u lai: Rika moja, pa to su naa djeca i unuci nai, tvoj Tvrtko i Katarina, pa Klara i Josip. Zar se ne sjea: velik snijeg je pao kad se Klara rodila, a ti i ja bili u Tesliu i vraali se. Cijele noi voz stajao, a u telegramu pisalo: Katarina rodila, pa nismo znali ni ta je rodila, deka ili curicu, sjea se kako smo cijele noi ekali i kako je kondukter donosio aj i govorio: Ne boj se ti, baba, nita, svaki je voz jednom stigao, pa e i ovaj. Drag joj je Lujo, ali mu svejedno ne moe oprostiti to joj vie ne govori istinu (jer kakva je to istina koja se njoj ne bi smjela rei?), pa kad je poe poljubiti za laku no, okree mu obraz kao to nikada nije i on zna da s njegovom Rikom neto nije u redu, zna da Rika ne voli kad joj lau i petljaju, a najvie ne voli kad to ini Lujo. Kakva djeca, kakvi unuci, tko zna iji su oni i to rade u njezinu stanu, ako je ovo uope njezin stan i ako ovjek i moe pod stare dane imati dva stana: jedan u ratu zapaljeni, a drugi ovdje u Zagrebu, u gradu koji nikada nije ni vidjela, a sad u njemu ima stan. Veliku bi pamet, a bogme i pokvarenost, trebala pronai u sebi da dokui moe li i smije li to tako ili je neto drugo u pitanju. Moda ovo i nije njezin stan i moda su ona i Lujo kod nekoga doli, kod te mlaarije i njihovih roditelja, da doekaju kraj rata, a onda da se vrate kui, podignu kredite, zasuu rukave i poprave ono to se popravit da i ivot ponu ispoetka. Ali zato joj onda nije rekao da je tako i da su u tuemu, izdrala bi ona to, izdrala je i gore stvari u ivotu, ali nikako ne moe izdrati la. Sve e se razjasniti za Boi, a to je ve prekosutra. Okupit e se svi oko bora, eno ga ve je okien, i onda e ih baka Erika upitati koji su i iji su i je li ona u njihovome ili su oni u njezinome stanu. Nee joj moi lagati jer e ih biti previe, a ljudi ne znaju lagati svi odjednom istu la, a kako bi i lagali pred okienim borom, na taj sveti dan kad se svaka neiskrenost i prijetvornost, svaki ruan pogled i tmurna misao stostruko broje i upisuju u onaj tefter negdje gore na Nebu. Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora. Noge su joj pokrili velikirn ruskim alom. al je crn, a po njemu su rasute krupne crvene rue, krupne kao lai njezina Luje. Lagano prelazi dlanom po ruama, miluje ih i zamilja kao nono nebo nad Treskavicom, neke davne godine, s cvjetovima umjesto zvijezda, ogleda se nebo u dva gorska jezera kao u dva oka u kojima e se utopiti svaka stvar. Nita baka Erika nije zaboravila; pamti i rue umjesto zvijezda i jezera na Treskavici i plakala bi sad kad se sjeti Lujinih rijei. Zaboravila si ovo, zaboravila si ono, a nita pod milim Bogom ona zaboravila nije; nita to je bilo vrijedno sjeanja, a ni ono to bi bolje bilo da se nikad nije ni dogodilo.

Djeak stoji na vratima sobe i gleda baku Eriku. Ona se ne da smetati i, iako zna kakvim je pogledom on gleda, i dalje gladi svoje rue. Bako, idemo veerati, svi su ve za stolom. Baka Erika podie pogled; naoale su joj na vrhu nosa i samo bi jedna ljutnja bila dovoljna da joj padnu u krilo. Ali baka Erika se ne ljuti, nego puta djeaka da je uhvati pod ruku i podigne iz fotelje, noge osjeaju teinu njezina tijela, povija se svaka kost, treperi svaki mii i svaka se ilica trudi da sve to zadri na okupu. To tijelo nekad je nije bilo svjesno; nije ni znalo da je okolo nosi i premjeta, a sada to dobro zna; baka Erika sa svojim je tijelom konano postala jedno i sretna je zbog toga jer nije lako u ivotu kad ti je dua na jednoj, a kost i meso na drugoj strani, pa nikad ne moe i s jednim i s drugim biti u jednakom skladu. Djeak je korak po korak vodi prema trpezariji; al je skliznuo na pod, eno ga ostao je leati ispred fotelje; koja neurednost i aljkavost, ne bi ga ni pokupio, ali nije vano, ima tko e o tome voditi rauna i tko e odgojiti svu tu djecu, pa i ovoga to uz nju koraa; nee ona brinuti tue brige. Velik, dug stol prekriven bijelim stolnjakom. Na elu sjede baka Erika i njezin Lujo, a sa strane Nepoznati. Ima ih vie nego inae. Svi gledaju u njih dvoje, Lujo je spustio dlan na njezinu ruku, kao da se neega plai, moda svih tih nepoznatih ljudi. Neka, neka, Lujo, sad emo mi, ape mu i on joj stee ruku. Betlehem nije daleko, zapjevala je baka Erika. Neka uju i neka se naue i pjesmi i pjevanju. Veeras nema lai, veeras e se nakon pjesme znati istina tko je kome otac, a tko kome sin i to ona i Lujo meu njima, tu u Zagrebu, rade. Svi sklapaju oi i poinju pjevati, ali ne znaju rijei, a neki nemaju ni glasa. Osjeti to baka Erika; ima ona uho za takve stvari, trideset godina pjevala je u koru sarajevske Opere i zna meu stotinu skladnih glasova prepoznati onaj jedan koji sve kvari. Kad je pjesmi doao kraj, baki Eriki glava se lagano spustila na grudi. Lujo joj je pretresao ruku, ali se nije probudila. Nije se naspavala, apnuo je kao da se ispriava. Svi su poeli u nekom nevidljivom ritmu kimati glavama i gledati baku istim onim pogledom kojim je ona gledala svoje rue. teta to to baka Erika nije mogla vidjeti jer bi sigurno prepoznala sve te oi i moda bi pomislila da Lujo ipak ne lae i da su ovo doista njezina djeca i unuci. Sretan ti Boi, bako, djevojka je sjedila na njezinoj postelji i pruala joj ruku. Boi? Kako to Boi, a nije bilo ni Badnjaka? Djevojka se glasno nasmijala: Bilo je, bilo je, ali si ga ti prespavala... Prespavala? Dijete, ti me ne zna. Erika Podkubovek nikada nije prespavala badnju veer i nemoj biti nepristojna i praviti budalu od mene. Badnje veeri nije bilo, a bez Badnje veeri nema ni Boia.

Djevojka se pokunjila, pa da kad je uhvaena u lai, i izila iz sobe. Rika, sretan ti Boi, doao je Lujo, a iz svake rijei koju je izgovorio virio je vrag. Kako te nije sram? rekla je baka Erika i okrenula mu lea. Gledala je u zid i ekala da Lujo ode. On je jo neto govorio, ali ga nije sluala. Ponekad valja opratati i ono to iv ovjek drugom ovjeku ne bi oprostio. Ali oni nisu obini ljudi, oni su Rika i Lujo, cijelo Sarajevo se trideset i neke okretalo kad bi prolazili Obalom i govorilo da nigdje nema takvoga para, a valjalo je to i odrati; kad si s nekim ezdeset godina, tada nema muke koju s njim nisi proao i nema grijeha koji mu nisi oprostio. U takvom braku ljudi postaju slini Bogu: pretvore se u milost i pratanje i samo tako mogu biti sretni. Oprostit e baka Erika Luji i ovu la. Kako mu je i ne bi oprostila kad lae mislei da joj ini dobro i uva je od onoga to e saznati kad na Boi sve upita tko su i to su. Taj dan i tu no, pa cijeli sljedei dan baka Erika bila je leima okrenuta svijetu. Gledala je u zid, katkad bi i zaspala i spavala po satdva, sve dok netko ne bi doao i poeo joj neto govoriti, ali ona niti je sluala, niti bi davala glasa od sebe. Kanjavala je Luju i dobro je znala koliko ta kazna treba trajati. Toliko da Lujo pomisli da ga vie nikada nee pogledati i da e joj zauvijek gledati samo u lea. Lujo, obeaj mi neto, progovorila je poto je provjerila da nikog drugog nema u sobi, obeaj mi da emo sutra slaviti Badnju veer, da emo prekosutra slaviti Boi i da nam svi ovi ljudi nee popiti pamet i pobrkati nae praznike... Sve ti, Rika, obeavam, samo vie nemoj odlaziti i nemoj mi okretati leda. ta bi ja jadan bez tebe, rekao je, dlanovima joj uokvirio lice i poljubio je u usta. Baka Erika loe je spavala jer se cijele noi brinula za vrapce od eera, maslac, okoladu, bakalar, ukrasne trake i prasca; tko zna ima li na trnici mladih prasaca ili su ih ve pokupovali, mislila je i prevrtala se po krevetu. A tko e sve to kupiti kad ona ne moe na noge, a Lujo, ma zna Luju, nije ti on nikada ni fairano meso u mesnici znao kupiti, a kamoli prasca. Pred jutro je tek malo zadrijemala, a probudila ju je djevojka: Bako, danas je Badnja veer, je li? U njezinim oima baka Erika vidjela je neto runo. Kao da provjerava zna li ona za Badnjak i Boi. Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora i miluje rue na crnome nebu. Ljetna je no iznad Treskavice, Lujo spava u brvnari, a ona ne moe jer ju je tog dana prvi put poljubio. Umjesto zvijezda, na nebu su se pojavile rue i to nitko osim nje nikada nee vidjeti. Tople, meke i njene rue na crnome nebu koje prekriva njezina koljena i grije ih kao to nikada prije nije. Djeak je korak po korak vodi prema trpezariji. Na elu stola sjede baka Erika i Lujo, a oko stola svi Nepoznati. Moj Lujo, zna li ti

koja nam je ovo Badnja veer?, a on slijee ramenima, palcem i kaiprstom okree prsten na njezinoj ruci i ara pogledom kao da ga je strah da Nepoznati to ne primijete, da ne vide da se njih dvoje i nakon tolikih godina jo vole, pa da to ne pokuaju unititi i zgaziti. Ali nee im baka Erika to dopustiti. Pitat e ona njih iji su i koji su, a na Boi e joj morati rei istinu jer tko god lae na Boi, taj e se pei u paklu na vjenoj vatri. Betlehem nije daleko, zapoinje baka Erika pjesmu, a samo Lujo prati njezin glas, dok Nepoznati ute. Vjerojatno su se posramili pred pjesmom i bolje im je da ute i pokuaju osjetiti Boji glas u srcu, onaj glas koji e ubiti svaku la, oistiti ih od svake sumnje i mrnje i vratiti im nadu da ni jedna istina nikada nije uzalud izgovorena, pa ni ona koju e uskoro rei o sebi i svojim namjerama u vezi s bakom Erikom i njezinim Lujom. Posljednji stihovi pjesme nestali su u prvom snu. Kad joj je brada dodirnula grudnu kost, Lujo je viknuo Rika, probudi se, Rika, Badnja je veer, ali ona je spavala vrsto i nije ga ula. Spavala je snom pravednika, onim snom kojim spavaju samo djeca i ljudi koji su proli kroz neku veliku muku, a da drugima nikakvo zlo nikada uinili nisu. Danas je Boi, je li tako, Rika? Lujo je zvuao izgubljeno; glas mu je bio moleiv, ali baka Erika nije mogla shvatiti zato je moleiv, ako ne zbog toga jer je zaboravio da Boia nema bez Badnje veeri. Dogodi se ljudima da svata zaborave, ali kako je on mogao zaboraviti na Badnju veer; nije vano, ona je tu da ga podsjeti i da ga uva od svakakvih misli i od ljudi koji bi ga eljeli iskoristiti; naivan je njezin Lujo, takav je bio svih ovih godina i da mu nije bilo nje, tko zna kako bi zavrio i to bi mu sve od ivota uinili svi ti ljudi kojima ni imena ne zna. Svijet je pun krana, pomislit e ona za svaki Boi, ali im imena ne zna. Ne, Lujo dragi, danas je Badnja veer, a Boi je tek sutra. Zar si zaboravio da to ide tim redom, rekla je baka Erika, a Lujo je spustio pogled i pustio suze da teku. Stari, ta ti je? zabrinula se. Nita mi nije. Htio bih znati hoe li se ovo ikada zavriti... Hoe, zavrit e se kad se mi vratimo svojoj kui, nasmijeila se i spustila ruku na njegove grudi. Jak je njezin Lujo, uvijek je bio jak, toliko jak da bi brda mogao premjetati samo kad bi htio. Ne moe nikako prije? Zar se ne bi moglo zavriti prije?... Naravno da ne moe, ali zna kako se kae: sabur efendija, sabur, samo imaj strpljenja, pa e ga i Bog imati. Vratit emo se mi svojoj kui... A ako se ne vratimo?... Ne moe biti da se ne vratimo. Pa zar ne vidi kako nas ovdje gledaju? Zar bi mogli ostati medu ovim ljudima, a da im ni imena ne znamo. Da, poet e ti opet da su to naa djeca i unuci. Znam ja zato mi to govori. Govori mi da mi bude lake, da izdrim da mi srce ne pukne

od ekanja, ali nee tvojoj Riki puknuti srce prije nego to se vratimo u Sarajevo. Nita se ti ne boj. Jako je srce i sve izdri samo ako se kui nada. I ne treba mi vie govoriti gluposti o djeci i unucima. Znam ja ta je s naom djecom i unucima. Nema ih, kao to ih nikada nije ni bilo. Pa ko bi djecu pravio u ovakva vremena, ko bi strahovao hoe li ti sina ubiti neiji sin ili e ga skupljati po ploniku kao to skuplja paradajze jer ti je na trnici pukla vreica. Nemamo mi ni djece, ni unuka i dobro je to ih nemamo jer bi nam muka bila stoput vea, a ovako druge brige nemamo osim te da se vratimo naoj kui i ponemo ispoetka. Dobro, de, znam ja da neemo poeti ispoetka, stari smo ti mi ve, ali emo barem umrijeti u svojoj kui, govorila je baka Erika dok su se Luji suze mrznule po obrazima. Mora on znati da ivot nije lak, ali to nije razlog da laemo jedno drugome i da izmiljamo neki drugi svijet u kojemu nita nije teko. Dobar je taj svijet, ne misli baka Erika da nije, ali takav svijet ima samo jedan nedostatak, jednu pogreku i falingu, a ta je da on jednostavno ne postoji. Moemo ga zamiljati, ali ga to nee uiniti stvarnim. A zato tu djecu ne bi prihvatila svojom, pa barem ti si to kadra, pokuao je Lujo. Dragi su oni meni, kao to su mi svi ljudi dragi, ali to ne mogu biti moja djeca jer mi nisu slina, uje li ih kako govore, misli li da bi tvoja djeca tako govorila, tim jezikom? To, Lujo, nije na jezik i nisu nae rijei, kao to ni ovo nije na dom, ali njihov jest. Tako ti je to. Ne mogu tuu djecu prihvatiti kao svoju jer e ta djeca ovdje ostati, ovdje na svome parketu, na svojoj zemlji, a mi emo se vratiti svojoj kui. ta e mi takva djeca kad se vratim kui? I ta e mi takva djeca ako se nikada ne vratim. Budi pametan, ne mogu ti oni zamijeniti dom. Lujo je sklopio ruke kao da se sprema moliti je neto veliko, a onda je polako razmaknuo prste, jedan po jedan lomili su se na drugu stranu i propadali u provaliju. Isprepleli su se pod Lujinom bradom, a baka Erika bila je sigurna da je vie nee moliti nita to ona za njega ne bi mogla uiniti, niti e joj vie ikad lagati. Lujo, obeaj mi neto, molim te. Mi smo ve stari, a ja teko i hodam i ko zna ta e se jo s nama dogaati. Zato mi obeaj da emo svake godine slaviti Boi i da me nikada nee prevariti oko toga, da se nee praviti da si zaboravio. Te veeri na elu stola sjedili su baka Erika i njezin Lujo. Oko njih bili su Nepoznati. Baka Erika gledala je svoga Luju, a Nepoznati su gledali u svoje pune tanjure. Nita nije zaboravljeno i nita nije nedostajalo. ak ni vrapci od eera i srebrne vrpce. Ona je znala da e joj njezin Lujo biti podrka kad ih bude pitala tko su i to su i zato su sve vrijeme govorili da su njezina djeca i unuci kad su dobro znali da Erika i Lujo nikada nisu imali djece jer tko bi raao djecu u ova

vremena. Bila je toliko sretna da je iz punoga glasa zapjevala Betlehem nije daleko i svetou ispunila ovaj sveani as.

TAD POELJEH ENA BABILONSKIH Ispred kue Mary Kentucky zaustavio se crni europski auto. Iz auta je iziao mukarac u uniformi liftboja, nervozno se osvrnuo na sve strane, neto apnuo osobi za upravljaem koju s ovoga mjesta ne moemo vidjeti, i pretrao travnjak. Uinio je to u nekoliko skokova, na vrhovima prstiju, kao da za njim po nekoj livadi tri ljubavnik ili kao da mu je pod nogama minsko polje. Pritisnuo je dugme zvona i nije dizao prsta sve dok se Mary Kentucky nije pojavila na vratima; skoro joj se provukao ispod pazuha i utrao u kuu. Sjeo je na tronoac, izvadio maramicu iz depa, obrisao elo i otpuhnuo veliko olakanje. Mary Kentucky zakolutala je oima, coknula dvaput jezikom i otila u kuhinju. Iz kuhinje je iziao tip u potkoulji i gaama na kojima su bili naslikani mali plavi saksofoni, stotine malih plavih saksofona. Omere!, bio je iznenaen, ta radi tu, izgubit e posao. Omer je digao ruku kao da zaustavlja vlak: ekaj!... Ma ta ekaj, jebo te otac, jedva sam ti ovaj poso nao! Omer je digao pogled i polako, kao na jako usporenom filmu, pridigao se s tronoca, uspravio se i sve gledajui tipa u gaama ravno u oi rekao: Osmane, sad ti moram rei da nam umire otac. Osman se naslonio na dovratak, djelovao je kao netko tko bira izmeu tuposti i iznenaenja: Gdje bolan umire?... Kako gdje umire, pa u bolnici na Crkvicama... Na Crkvicama, ponavljao je Osman; iako je dobro znao gdje je to, pa sto metara od bolnice su i odrastali, ali se ve tako dugo nije sjetio ni Crkvica ni te bolnice da mu se inilo kako izranja iz neke velike dubine neto njegovo i drago to ga je naas obasjalo ostavljajui priu o ocu sasvim po strani. Kasnije e vjerovati kako je otac poslao tu rije, te Crkvice, kao svoj posljednji dar. Omer je odskakutao preko travnjaka kako je i doao, uao u auto i ostavio Osmana da pokua uvjeriti Mary Kentucky da otac doista umire i da mu je potrebno tisuu dolara da odleti u Bosnu i posljednji put ga vidi, sahrani ga i stavi mu krizanteme na grob. Najvanije su krizanteme jer bi se na njima Mary mogla slomiti i popustiti; one e joj djelovati stvarnije od smrti ovjeka za kojega nije znala ni da postoji i dat e novce, posljednjih tisuu dolara svoje uteevine koja se sva

istopila otkako se prije dvije godine Osman pojavio u njezinu ivotu. Mary Kentucky bila je blagajnica u supermarketu i imala je ivotni san da postane country pjevaica. Skupljala je novac da snimi svoj prvi album, pjesme je sama napisala i sanjala je da se iz tog malog gradia u Alabami napokon preseli na neko bolje mjesto gdje e zaboraviti sav svoj prethodni ivot i konano postati netko tko u supermarketu samo plaa. Osman je zagrlio Mary, stajali su na travnjaku, ona je plakala, pokuavao ju je tjeiti, pokraj nogu bila su dva kofera, u njegovu depu bila je povratna avionska karta za Europu. Najvie mjesec dana, rekao joj je, ali ona nije bila sigurna smije li mu vjerovati. Negdje duboko Mary Kentucky je osjeala da je Osman zapravo ne voli i da je s njom samo zbog njezina novca i kue, te da se jednoga dana jednostavno nee vratiti. Nestat e bez pozdrava, vratiti se u tu svoju Europu jer e tamo jednom prestati rat ili e ovdje nai neku drugu djevojku koja e isto tako imati novac i kuu, ali e kua biti vea i novca e biti vie, ili e je za razliku od Mary, i voljeti. Mary Kentucky samo bi pomislila na to i ve je plakala. Dok bi Osman spavao, ona je prala njegove bijele arape, drage bijele arape koje je oblaio kad je iao s drugim Europljanima igrati nogomet, a poslije bi bile tako prljave da se nisu mogle oprati u maini za rublje, nego ih je trebalo dugo trljati etkom i plakati jer jednom nee biti ni tih arapa, ni Osmana. Poslije bi ga poljubila onako usnuloga u elo, on bi se namrtio, mljacnuo u svom snu i okrenuo se na drugu stranu. Dok su stajali na travnjaku, sve to prolazilo je kroz misli i srce Mary Kentucky, pa ona nije mogla prestati s plakanjem. Osman je bio nervozan; urilo mu se, mora svratiti jo i u hotel da se pozdravi s bratom, a ne moe otii dok njoj teku suze, ne moe je takvu ostaviti. Omer je ve trei put gledao na sat. Brat se javio prije etrdeset minuta da stie, a jo ga nema. Uvijek kad bi Osman kasnio ili kad bi se na nekoliko sati ili dana izgubio iz vidokruga, Omera je hvatala neka strepnja. Da nije bilo brata, on nikada ne bi ni stigao u Ameriku. Vjerojatno bi ostao u Sarajevu sve dok ne bi poginuo ili dok ga neka velika sila ne bi pomaknula s mjesta, ali nikada tako daleko, nikada ak do Alabame. Ti ima srce jastreba, a on srce goluba. Blizanci ste, ali kao da niste ni braa, rekao je otac jo kad su kao petnaestogodinji djeaci odlazili na kole u Sarajevo i nakon toga Omer je bio vjeiti Osmanov teret, kao draga prtljaga na putu prema srei, razlog svima da jaem bratu oproste sve ivotne gluposti i grubosti jer imati Omera u ivotu bilo je kao umjesto dvije ruke imati etiri i umjesto jedne glave dvije. Dvije ruke krile su prste, dok je jedna glava smiljala. Sve Osmanove osobine u Omera su bile kao viene u ogledalu, neto to je kao preslikano, ali naopako. Osman je

bio odluan da uspije u ivotu, a Omer je bio vjeito uplaen da mu nita nee poi za rukom, Osman je vjerovao da se od svakoga ovjeka u tome moe imati koristi, a Omer se plaio da e mu ba svatko nakoditi; kad bi otili u kino, scene koje su Osmanu bile smijene Omeru su tjerale suze na oi, Osman je volio ene, a Omeru su se sviali mukarci... I naravno, Osman je naao Mary Kentucky, a Mery Kentucky je Omeru nala posao u hotelu. Osman je stvari ostavio u taksiju i utrao u hotel. Omer je otvorio vrata lifta, Osman je uao, hotel je imao est katova, minuta do vrha i isto toliko natrag do prizemlja, zagrlili su se, sve je u redu?, Osman je klimnuo, nedostajat e mi, Omer ga je ljutito pogledao, pozdravi oca ako ga vidi iva, i lift je ve opet bio u prizemlju. Brat je bio kod izlaza kad je Omer prekrio hotelska pravila i doviknuo: donesi mi neto iz Zenice. Recepcioner se trecnuo, gospodin koji je u konoj fotelji itao novine podigao je pogled prema liftboju, djeak s maketom Volkswagenove bube zastao je... Glasovi koje su uli od livrejiranog mladia tvorili su rijei koje oni ne bi znali ponoviti niti prepoznati ni za nagradu u kvizu od milijun dolara. Osman se pravio kao da nita ne uje, uao je u taksi, gospodin u fotelji spustio je pogled na novine, djeak se nastavio igrati autiem, samo je recepcioner i dalje gledao u Omera kojem su se oi glicerinski sjajile kao da pred njima bljeskaju aneli s fotografskim aparatima. Avion je letio do Chicaga, pa je Osman preao u sljedei do Pariza, pa u sljedei do Zagreba. Sjedio je u praznoj aerodromskoj auli i gledao kroz izlog iza kojega su bili avioni na kii i sitne plavokose stjuardese s kiobranima na kojima su bile ispisane reklamne poruke. Njemu tad nisu trebale rijei utjehe, ali da ih je traio, boljih naao ne bi od tih koje su pisale na utim, plavim i crvenim kiobranima: bijeli pti govorio je - pod njezinim velikim krilima toplo je i tiho, Colibri Airlines. Osmanu se ve spavalo, ali se plaio zatvoriti oi u praznoj dvorani koja se najednom moe napuniti ljudima iji e pogledi biti uprti u njega. Mislio je o bratu i o Mary Kentucky. Njih dvoje bit e izgubljeni ako se on ne vrati. udno je nekome biti toliko vaan u ivotu, a ne osjeati zbog toga nikakvu odgovornost, niti biti ponosan jer si im prva i posljednja nada. Omer je bio Osmanov brat blizanac, ali se u obrnutom smislu to ne bi moglo rei. Jai brat rodio se da bi starijega imao tko voditi kroz ivot, kao to je izbio i rat samo da bi Osman otiao u Ameriku i spasio Mary Kentucky koja bi bez rata ostala izgubljena ak i da je ostvarila svoj san i postala pjevaica. Grozno je pjevala, ali u itavoj Alabami nije bilo ovjeka koji bi joj to rekao jer nije bilo nikoga tko bi je sasluao prije nego to je doao Osman i postao njezino rame za plakanje i

uho za sluanje. Gorko je zaalio to je on taj koji ispunjava srca i donosi miran san i to mu se barem ponekad ne dogodi da nekome bude Mary i Omer, nemoan, drag i jadan, netko kome se pomae jer pomo zna zatraiti. Prola su dva sata kad su poeli stizati prvi putnici za Sarajevo. Osman ih nije htio zagledati. Nije htio da nekoga prepozna, niti da netko njega prepozna. U ovom neeljenom putovanju treba ostati anoniman; to ionako nije povratak kui, niti on u Sarajevo odlazi provjeriti koliko vie nije iz toga grada, jednostavno umire mu otac, star je i bolestan i ne moe tu biti prevelike tuge, ali ipak umire i sin ga treba vidjeti posljednji put, pokopati ga kako Bog zapovijeda i opet otii, kao to je i doao, kao stranac. Uhvatio se za paso u depu sakoa: mali ameriki paso na kojem ni njegovo prezime nije napisano kako ga je pisao cijeloga ivota, otkako je krenuo u kolu. I to prezime bilo je potvrdom da tu nikoga ne mora poznavati i da nitko njega prepoznati ne smije. Hrvatski carinik mu se bio uljudno naklonio: tada se sjetio kako mu je jednom davno neki policajac na ulazu u maksimirski stadion pred utakmicu Dinamo-elik iz ista mira zveknuo amarinu jer je imao elikov al oko vrata. Sad se to vie ne moe dogoditi. Amerikance ovdje ne amaraju, mislio je Osman, a ni elikova ala vie nema, niti bi se sad mogao sjetiti kako je izgledao. Zna da je bio crno-crvene boje. Na stolicu preko puta sjela je djevojka s walkmanom i pokraj sebe stavila jarkozeleni koferi na kojem je pisalo Benetton. Zatvorila je oi i inila neke sitne pokrete u ritmu nevidljive muzike; ne, muzika nije bila neujna jer je do Osmana dopirala daleka melodija, nego je bila upravo nevidljiva, osim na njezinu licu. Imala je kratku riu kosu i jedan od onih nosova za koje bi rekao da su runi kad bi ih gledao izdvojene iz cjeline, preirokih i sasvim mukih, nikako noseva s lica ljepotica. Usta su joj takoer bila malo prevelika, a usne koljke nejednake, ali Osman je povjerovao da gleda najljepu enu koju je dosad vidio. Netremice je buljio u nju i pokuavao uloviti svaki pokret tog lica, kao netko tko je preao dug put do sjevera htijui vidjeti srnu, ona se nije pojavljivala godinama i ve se na sjeveru nastanio i onda je jednoga dana dola, kad je ve kretao prema jugu, pomiren da je nikada nee vidjeti. Spiker je javio da avion za Sarajevo kasni pola sata, Osman je odahnuo jer crvenokosa nije otvarala oi. Da ih je otvorila, ne bi je vie mogao gledati. Micala je krajevima usana, poigravali su joj nevidljivi miii negdje iza obraza, mrtila se u ritmu, tko zna kojem i kakvom ritmu, ali to sigurno nije bio country; Osman se opet sjetio Mary Kentucky, dobre stare Mary koja sada sigurno sjedi za kuhinjskim stolom i plae i nikada ovo vidjeti nee jer nema ona te

oi, nije vano to je ena, ali nema oi koje bi mogle vidjeti crvenokosu prije puta za Sarajevo, enu koja e u tom gradu danas biti najljepa i sutra i svih sljedeih dana, moda zauvijek, crvenokosa u Sarajevu, pod bijelim krovovima grada koje je posljednji put vidio zapaljene i pod kojim on, Osman, vie biti nee, ni danas jer odmah ide na autobus za Zenicu, niti ikad vie jer je tako odluio i izabrao, takva mu je sudbina i takav paso, ameriki, pa se u skladu s njim treba i ponaati, punoga srca kad god Vlada preporui amerikim graanima da ne putuju nekamo jer je tamo rat. Ve je bio siguran da je crvenokosa iz Sarajeva i da ide tamo kao to se ide kui. To lijepo i nepravilno lice ne pripada drugim gradovima, inilo se Osmanu; ono moe biti samo sarajevsko. Glas spikera najavio je let, Osman je pomislio: ode ti meni, najljepa, crvenokosa je otvorila oi, uhvatila njegov pogled, oi su bile zelene, uzela je koferi, rekla bi neto prijekorno da je samo znala, ali nije nita, odlazila je; Osman izvadi paso, premda mu vie nije trebao, i avionsku kartu; najvaniju etapu svoga puta on je ve preao. Sve to se dalje dogaalo bilo je samo uredno zavravanje poslova koji su mu ivotom bili zadani. U Zenici ga je doekao mrtav otac. Bio je poloen na crveni kuni pod i okruen enama pokrivenih glava koje su kleale i tiho izgovarale rijei molitve. Osman je zastao, htio je odmah uiniti korak nazad, ali je pomislio: pa to mi je otac, ja sam mu sin, poao je naprijed, ene nisu prestajale s molitvom, ne mogu sad ui, koraknuo je unazad, sudario se s vratima i izletjelo mu je poluglasno: sorry. Sreom, nije tu bilo nikoga osim mrtvoga oca, ena u molitvi i moda Boga. Oca je pokopao bez suze. Spustio je njegov tabut u mezar, rukom koja je blia srcu, nastojao biti to nevidljiviji dok se sveenik opratao s pokojnikom; kasnije su mu neki nepoznati ljudi pruali ruku i odlazili ne pogledavi ga u oi. Jo jednom se vratio u oev dom koji je mirisao na zimu, stare cipele i karte za preferans. Sjeo je na seiju, obuhvatio lice dlanovima, pa dugo i polako prevlaio prste prema bradi. Kad je doao do kraja i kad je srednjacima dodirnuo vilinu kost sve je bilo gotovo. Zakljuao je kuu i kljueve ostavio kod komija. Kuu bi trebalo prodati, ali vie nije znao kako se to radi, a zapravo mu nije bilo stalo do tog novca. Ne moe se vratiti u Alabamu s novcima u depu. Ako je ve halalio sav prethodni ivot, ipak nije doao do toga da se novome vraa sa zaradom od oeve smrti. Komija Hamid pitao ga je od ega kuu zapravo treba uvati i do kojega roka. Osman je rekao da ne zna, Hamid je slegnuo ramenima; nema tu velike prie i rasprave, valja utjeti jer ovjek vie

i ne zna to bi rekao. Prolazei pokraj stadiona Osman je uo glasove Tombole. Nekada je zenika Tombola bila najvea u Jugoslaviji. Svakoga prvog u mjesecu dolazili su rudari i eljezarci da u nekoliko sati potroe cijelu svoju plau. Osman je uao i kupio tri listia: za sebe, za crvenokosu i za sudbinu. Uzeo je duplu rakiju, sjeo za stol, izvadio kemijsku olovku i zasukao rukave sakoa. Ako jedan od tri listia bude pobjedniki, poderat e avionsku kartu, baciti ameriki paso u Bosnu, vratiti se u Sarajevo i nai crvenokosu. Na brata i na Mary Kentucky nikada nee pomisliti. Odluio je tako, uvjeren da na to ima ljudsko i Boje pravo i da ga nitko ne moe sprijeiti i da ne ini nita loe jer je sve to sluaj, a sluaj nije ni dobar ni zao, niti se ljude zbog sluaja moe optuivati, kao to nitko ne moe optuiti ovjeka koji je sluajno naletio na metak i za sobom ostavio enu i troje djece. Debeli voditelj vadio je kuglice iz bubnja i iitavao brojeve. Osmanov listi i listi sudbine ostajali su prazni, ali je svaki izgovoreni broj postojao na listiu crvenokose. Osmanu je tutnjalo u glavi, osjeao je uzbuenje kao pred veliki, posljednji skok, bio je ve zaljubljen, crvenokosa nije bila samo najljepa ena iz aerodromske ekaonice, ona je sad bila njegova, inilo mu se da e doi u Sarajevo, pokucati na njezina vrata, zagrliti je, a ona e taj zagrljaj prihvatiti kao neto savreno normalno jer e bez ijedne rijei i bez sjeanja znati tko je on, zato dolazi i to u njezinu ivotu on treba biti. Prekriio je ve sve brojeve na njezinu listiu, ali kad je doao red na posljednji, voditelj ga nije proitao. Ni sljedei broj nije bio njezin, ni onaj koji je iao za njim, ni trei, etvrti, peti, esti, sedmi... Osman se mirio s loom sreom onako brzo kako je i dobru prihvatio, iz trbuha mu je nestajalo uzbuenje i ve je posve hladno, kao nad oevim mezarom, ekao da konano netko vikne: dosta ili imam. Dosta, viknuo je starac s francuskom kapom na glavi i likom Zaima Muzaferije i zaputio se prema debelom voditelju. Maala Mustafa, viknuo je on i irokim zamahom dograbio starevu ruku. Starac se osmjehivao kao da mu se ispriava jer mu je skrivio svoju dobru sreu. Osman je zguvao listie i gurnuo ih u dep sakoa. Nad Zenicom se ve sputao mrak. Iao je prema autobusnoj stanici i utirao pred sobom konzervu. Lim je uplje odzvanjao po asfaltu, a Osman se osjeao kao petnaestogodinjak koji jo uvijek vjeruje da je mogue prevariti vlastiti ivot, ali se nije mogao sjetiti kako. Moda bi ovjek trebao biti oprezan da ivot ne prevari njega. Evo, recimo, to bi se dogodilo da on sutra, zapravo prekosutra, ue u kuu Mary Kentucky i zatekne Omera s njom u krevetu. Da je u tako neto mogao povjerovati barem na jedan trenutak, onaj najsitniji u kojem kolibri zamahne krilom, Osman se nikad ne bi

vratio u Alabamu. Ovako e bratu donijeti na poklon ispunjeni listi zenike tombole na kojem nije prekrien samo jedan broj, jedna beznaajna sedmica koje e se Osman jo kratko sjeati, a onda e i ona nestati zajedno s vatrom koja plane i za sobom ne ostavi nikakav trag.

POGLEDAJ ME, ANADOLKO Vukota se nejasno sjeao bake Rine, ako je se uope i sjeao i ako njegovo sjeanje nije nastalo iz majinih pria. Prva slika prikazivala je baku kako se grije uz veliku kraljicu pei, prua dlanove prema vatri, a na glavi joj se bjelasa kapica, onakva kakvu je vidio samo u crtanim filmovima, na Olivinoj glavi kad ide na spavanje. Na drugoj slici baka Rina iznosi irak i brie prainu s njega, a prsti joj drhte i lete kao da e se svaki pretvoriti u vrapca i nestati pod visokim stropovima dnevne sobe. Trea slika prikazivala je bakinu ljutnju, kapica joj se nakrivila, a baka Rina jedva je ujno vikala, kao da svaku njezinu rije netko zatrpava gomilama perja: Za moga vakta mukarac i ena sreli bi se ispod baldahina, a ne ispod jorgana. To je bilo sve, vie nita o baki Rini Vukota nije znao, umrla je kad su mu bile tri godine, na nju gotovo nije ni pomislio sve do ljeta 1992. kad su prvi idovski konvoji izali iz grada, a Vukota se sjetio da je baka Rina bila idovka, pa je samim tim i on idov, te bi po nekoj novoustanovljenoj pravdi mogao otii iz ovoga rata. Majka ga je blijedo i prazno gledala, govorila mu a ta ti, sine, o svemu tome zna, a otac Savo samo je slijegao ramenima, palio cigaretu za cigaretom i utio jer vie nije imao to rei otkako su ga prve granate oduile od navike da svaku reenicu poinje s "mi Srbi". Ne znam nita, ali idem u Izrael, odgovarao je Vukota i u misli vraao tri slike bake Rine, uvjeren da e u njima neto vidjeti i proitati, neto to mu je dosad ostalo skriveno, a to bi od njega koji nikada nita nije bio nainilo Jevrejina. Ja sam unuk Rine Mantova, rekao je i pokazao poutjeli kartoni na kojemu je bila bakina slika. lanska kartica La Benevolencije u nekim drugim prilikama ne bi posluila kao dokaz Vukotina porijekla, ali ljude u Jevrejskoj optini nije pretjerano zanimalo tko je u ovom ludilu Jevrejin, a tko nije, nego su na svoje popise stavljali svakoga tko bi se prijavio. Uostalom, ljudi e im odu iz grada sami sebi priznati jesu li Jevreji ili nisu, tako da nikakve tete i nije moglo biti. Spaavale su se glave, a u tom poslu nikakve

prevare nema. Kad je autobus stigao u Makarsku, Vukota je pitao: A kako emo do Izraela? Gospodin Levi je bio iznenaen: Ti bi stvarno u Izrael?... Pa, ne znam kamo bih drugdje. Vukoti se nije ilo ni u Ameriku, ni u Kanadu; zapravo, plaio se ivota meu strancima, a ako je baka Rina ve bila Jevrejka, onda i u njemu valjda ima neto jevrejsko, neto to e se u Izraelu razviti i okrupnjati i od njega na magian nain nainiti pravoga Jevrejina, onoga koji e biti svoj meu domaima. Kad odlazi od kue, mora biti neto, mora te tititi neki papir i ime na njemu. Dok si bio kod kue mogao si biti Nita, a sada mora postati Neto. Vukota se panino plaio toga da je lien dara za Neto, jer ako pokraj Save nije znao biti Srbin, tada je moda nesposoban da bude ita osim Vukota, a ako je samo Vukota, onda je sasvim propao. U Izrael je stigao nakon dva mjeseca. Na aerodromu su ga prihvatila dvojica u uniformama i odveli ga treemu koji ga je ispitao o svemu i napisao mu uvjerenje da nije opasan. Poslao ga je etvrtome koji je Vukoti odrao petominutno predavanje o dravi Izrael, uruio mu klju, osobnu iskaznicu i ek koji je vrijedio mjesec ili dva ivota. Dobro doao i snalazi se, rekao mu je, potapao ga po ramenu i odgurnuo Vukotu u svijet. Znam pjevati, a pomalo sviram gitaru, odgovorio je Albertu koji je ve drugi dan po njegovom dolasku pitao Vukotu kad se namjerava zaposliti. Albert je iz Zrenjanina i tu je tri mjeseca, a Vukota mu je dodijeljen kao sustanar o ijoj bi socijalizaciji u slobodnome vremenu trebao povesti rauna. To ti ovdje nee pomoi. Zna li jo neto raditi?... Moda bih znao biti konobar... Onda budi konobar, ali budi to to prije. To ti je moj savjet. Inae si naisto propao. Tjednima je Vukota traio konobarski posao, ali ba kao da je bilo vrijeme kada nikome ne trebaju konobari. Albert se samo smjekao, heh, vi Bosanci, i dodatno mu oteavao ivot. Pored njega Vukota nijedne minute nije mogao zaboraviti na to da se nalazi na rubu provalije i da mu se malo - pomalo zemlja odranja pod nogama i da nije daleko dan kad vie nee imati ni za hranu. Nije bio sposoban postati konobar, ali to je gore od toga: nije postao ni Jevrejin ili to nije bio nita vie nego onoga trenutka kad je prvi put pomislio da bi mu pokojna baka Rina mogla spasiti glavu. Osim toga, Albertovo "heh, vi Bosanci" ve mu je zvualo kao eksplozija granate u daljini koja je sa svakim novim "heh, vi Bosanci" bivala sve blia i glasnija. Jednom e puknuti tu, kraj njega, a to "heh, vi Bosanci" trait e odgovor istom mjerom. to bi bio odgovor istom mjerom? Vukota nije znao, osim ako nekakav odgovor nije bio to to je sve ee osjeao da bi mu drae bilo Albertu raspaliti amar, nego na ulici nai milijun

dolara. Mislim da je ovo neto za tebe, Albert je pred njega spustio jutarnje novine, oglasnu stranicu na kojoj je pisalo da filmski studio za potrebe neke glazbene komedije trai mladie i djevojke, poeljno iz istonih zemalja, koji dobro pjevaju. Vukota je bez rijei zapisao telefonski broj, pravei se da mu je svejedno, a svaki mu je mii poigravao od sree. Jo nije doao ni do telefona, a ve je sebe zamiljao kako se u svome sportskom mercedesu dovozi pred hotel Hilton i prolazi kroz palir djevojica koje padaju u nesvijest, lijevo i desno, poput mladih breza pred Jehovinim uzdahom. Doi e tad Albertu u ovu istu memljivu izbu, izvaditi iz depa debeo snop dolarskih novanica, udarati ga snopom po elu i ponavljati heh, mi Bosanci. Ve mu se javio glas s druge strane ice, pa se Vukota nije ni stigao zauditi samome sebi jer je, eto, zbog Alberta prvi put u ivotu postao neto; u jednoj sitnoj i lako zaboravljivoj matariji postao je ono najgore to je tog asa pod kapom nebeskom ovjek mogao biti postao je Bosanac, postao je: mi Bosanci. No, sreom, nije toga bio svjestan, nego je mirno odgovarao na postavljena pitanja: da, iz istone je Europe, Bosna i Hercegovina je, znate, zemlja u istonoj Europi; da, odlino pjeva, imao je svoju grupu, kako gdje ju je imao? pa u istonoj Europi; grupa je svirala punk, ali zna on pjevati i bosanske pjesme, nema nikakvih problema... Ispred zelenih, tapeciranih vrata bilo je nekoliko stotina mladia i djevojaka. Svatko je dobio svoj broj; po nekom su ih redu prozivali, najprije jedno po jedno, a onda je netko shvatio da audiciji nikada nee biti kraja, pa se poelo ulaziti pet po pet brojeva. uj brojeva; udno je to bilo Vukoti, broju 676, jer se sve najednom uinilo drukijim nego to je mislio da e biti. Umjesto da dogura do Jevreja, dogurao je do broja. Nakon etrnaest sati ekanja debela crnokosa sekretarica dreknula je na engleskom: Od 675 do 679, tko ne ue, nee vie imati ansu. Progurao se do vrata pobjedonosno drei svoj broj iznad glave. S Vukotom su ula trojica mladia, dvojica su - u to nije moglo biti sumnje - bili Rusi, a jedan je izgledao kao Rumunj, te djevojka koja je bila izrazito visoka, plavokosa i plavooka kao u onoj prii Isaka Samokovlije. Za stolom su sjedila trojica mukaraca, onaj u sredini je izgledao kao reiser jer je imao naoale kao Steven Spielberg - barem se Vukoti tako inilo. Reiser je prstom pokazao na pet stolica, sjeli su, pogledao ih je, zakolutao oima, debela sekretarica dreknula je pauza!, Vukota se pridigao, sjedi!, Vukota je sjeo. Reiser i pomonici su izali na stranja vrata. Za njima je pola i debela sekretarica.

Njih petero pola sata nije se micalo sa svojih stolica. Djevojka je drala ruke u krilu i gledala u pod. Nije se pomicala, gotovo nije ni disala, bila je napeta i izgledala je kao da se prisjea neke pjesme koju je davno ula i koju e zapjevati im je se sjeti, onako naglas, ne vodei rauna tko je oko nje i gdje se zapravo nalazi. Dvojica Rusa stvarno su bili Rusi, i to brbljivi Rusi; najprije su neto aptali jedan drugome, sve preko Vukote koji je sjedio izmeu, a onda su se poeli smijati i govoriti jako glasno, pijuckajui Vukotu as u desni, as u lijevi obraz. On je buljio pred sebe, izgubljen toliko koliko vie nikada u ivotu nee biti i daleko od svoje kue koliko jo nikada nitko daleko nije bio. Mislio je kako bi moda ipak bilo bolje da se nije sjetio bake Rine, da bake Rine uope nije ni bilo i da mu nikada nije palo na pamet da odlazi ako ve ne zna otii onako kako odlaze svi drugi. Kako odlaze drugi? O tome nije mogao misliti, iako je bio siguran da odlaze na neki bolji nain jer da se odlazi ovako, tada nitko ne bi ni odlazio, nego bi svi ostali u gradu ekajui svoju granatu ili svoj metak. Da se ne bi rasplakao nad sobom i svojom stranom sudbinom, Vukota je uinio ono to je u ovakvim situacijama uvijek dobro i ljekovito: poeo je krajem oka gledati djevojku; ono po sistemu mukarac sam i gledam enu. Bila je doista lijepa, jedna od onih u koje se ne usuuje zaljubiti, a i nema prilike jer ih uvijek sree samo u prolazu i nikada ih niti ne upozna, ali kad god ih vidi, osjea bol, pravi pravcati bol negdje u grudima. Ako o njima pokua misliti, uvijek ti se ini da su to niije djevojke jer ih via same i jer ne moe zamisliti da postoji onaj koji bi ih zasluio. Ona kao da nije ula Ruse; zurila je u svoju toku, pokuavala se sjetiti svoje pjesme, napeta kao ica na gitari, ne na gitari!, moda na nekom drugom instrumentu, nekom koji Vukota nikada nije imao u rukama, moda ica na citri?, da bila je napeta kao ica na citri, a Vukota je pod kiom ruske pljuvake odgonetao iz koje li je, Boe, zemlje i sve mu se inilo da takve zemlje nema u istonoj Europi. Ama, nema je u svim europama ovoga svijeta, istonim i zapadnim, jer kakva bi to zemlja bila koja bi ovakve putala da u nekom Izraelu postanu broj 678. Prestao je misliti o svojoj sudbini; bilo ga je sram to mu je uope i pala na pamet, ta njegova sudbina, umjesto da od prvoga asa igra ulogu heroja, onoga koji e plavokosu ljepoticu, tu ker Samokovlijine uobrazilje, tu jedinu plavu Jevrejku spasiti od opeg suanjstva i od ove audicije. Mislio je kako bi bilo dobro da se sada digne, prie joj, uzme je za ruku i odvede, ali mu je u glavi onaj mali bijedni Vukota, ona njegova rugobica opreza, panino govorio da ni za ivu glavu ne ini to, da se nijednoj eni tako ne prilazi, da e ona ostati sjediti, a on

e potezati njezinu ruku kao da je kida iz ramena, kao da s neba svoje djeje sobe upa zvijezdu koja nije njegova. Vukota je shvatio to mu njegova rugobica poruuje: ako djevojci prie i uhvati je za ruku - zavrit e u ludnici. Lud, a nije ni Jevrejin. Pokuao je odvratiti pogled od nje; Rusi su ga pljuvali bez prestanka, okrenuo se na drugu stranu, vidi pa to je mali Rumunj, skroz je bio zaboravio na njega. Rumunj je otvorio usta kao da je onako malo blesav i ukoeno gledao u ljepoticu. Trepi, majmune, rekao je Vukota. Prenuo ga je vlastiti glas, ali ga nitko drugi nije ni uo. Rumunj svakako ne jer je on kao u stuporu bio neosjetljiv na sve to se okolo zbivalo. Bogu hvala da nismo imali takav socijalizam, pomisli Vukota i utjeen se vrati djevojci. Pljutalo je i dalje s lijeve i s desne strane, pljutalo i grmjelo jer Rusi nijednoga trenutka nisu zatvarali usta, ali Vukoti kao u onim poslijeratnim pjesmama nita nisu mogli ni kia ni gromovi: stajao je u kinome mantilu nasred razruenoga grada, grada od kojega nije ostalo nita, padala je kia neprestana nad Brestom toga dana, kao to je padala nekad, a Vukota je htio znati njezino ime, izgovoriti ga odmah sad, glasno!, da se ona napokon osvrne, htio je znati odakle je, da joj kae: U redu, draga, odmah idemo tamo, poderat u svoj broj, a tipoderi svoj i onda idemo u tu tvoju, kakosionorekla, zemlju i u taj tvoj grad, gdje te mogu opet sresti kao sasvim sluajnu prolaznicu. Ula je debela sekretarica, dreknula je tiina tamo!, prestale su oborine s ruskih strana, reiser i pomonici zauzeli su svoja mjesta. Broj 675, rekao je pomonik s lijeve strane. Poskoio je mali Rumunj i konano zatvorio usta. Iz koje zemlje stie?, pitao je pomonik. Iz Albanije, odgovorio je mali Rumunj koji, eto, uope i nije bio Rumunj. Iz Albanije, zaudila su se sva trojica, a zaudio se i Vukota. Otkuda sad Jevreji u Albaniji? Ali nije vano, mali nije imao pojma o pjevanju i deset sekundi bilo je dovoljno da ga reiser prekine, sekretarica otprati do izlaznih vrata i utjei ga s reenicom: Po potrebi emo vam se javiti. Doao je red na Vukotu. Bosna i Hercegovina, odgovorio je lijevom pomoniku. Odmah pjevati, dreknula je sekretarica, a Vukota je onako bez razmiljanja zapjevao prvu narodnu pjesmu koje se sjetio: Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti, ja u tebi sevdalinke pjesme pjevati, hranit u te bademima da mi mirie, pojit u te erbetima da mi sevdie, pogledao je prema njoj, gledala ga je i prihvatila se rukama za stolicu, alaj ima ruse kose, ali li ih ti, gledala ga je, a oi su joj se caklile kao da je netko grekom pustio more u ovu sobu, aman da ih alim, ne bi ti ih dala da ih mrsi ti, Boe, pa ona zna pjesmu, otvara usta kao da pjeva, otvara ih samo malo, da nitko drugi ne vidi, da im se samo uini kako malo zijeva,

lako je sakriti rijei, svaku rije, svaka moe biti neizgovorena, ali kad pjeva - to teko sakriva..., alaj ima bijelo lice, ali li ga ti, ne, nije mogue, ve bi ju, vidio u Sarajevu, a nije ju vidio, sigurno nije, more se razlijevalo iz njezinih oiju i poteklo niz lice, niz cijelu ovu sobu, potopilo je Vukotu i sve njih koji nisu nita primjeivali jer nisu imali oi koje bi je znale gledati, niti su znali kako je kad se more prelije preko beskrajne pustinje od praine i tekih tuih glasova. Dosta, rekao je reiser, Vukota je htio sjesti, ne, gotovi ste, sutra e vam se netko javiti, proli ste, debela sekretarica mu je prstom pokazivala vrata, Vukota se ostvrtao, htio je neto rei, ali ta sad da kae kad ga tjeraju van. Zdravo, pogledao ju je posljednji put. Zdravo, rekla je tiho, tako da joj Vukota i nije uo glas. Htio se jo jednom osvrnuti, rei joj mi nemamo vremena za rijei, mi moramo odmah poi, ali se nije osvrnuo i nije rekao nita jer kad bi ovjek bio tako brz, kad bi u svakome trenutku inio ono to zna da bi morao uiniti, tada ne bi ni odlazio, niti bi se imao kamo vraati. Iziao je iz sobe, u ekaonici je bilo jo desetak mladia i djevojaka. Vukota se naslonio na zid i ekao. Ubrzo je iziao i Rus broj 677 i Rus broj 679. Debela sekretarica prozvala je sljedeu grupu, a djevojka se nije pojavila na vratima. Vukota je svejedno ekao; ekao je sve dok posljednja grupa nije izila, a onda je shvatio da je zbog neega djevojka otila na stranji izlaz, onaj za reisere i sekretaricu. Vraao se u stan, bilo je vrue, sigurno toplije nego to je ikada u Sarajevu moglo biti. Vrijeme se sporo vuklo, puno sporije od njegovih koraka. Iao je Vukota Tel Avivom kao na onim slikama na kojima nikoga nema osim djeaka koji kotrlja metalni obru meu visokim zgradama u kojima nitko ne ivi. Moda su ulice i bile pune ljudi, ali on to nije mogao znati jer je na krivi izlaz, onaj koji vodi na drugi kraj svijeta, u neku stvarnost u koju Vukota nikada nee ui, pola ona za koju je povjerovao da pripada istome rodu kao on i da mu je zato namijenjena.

HOU DA ODE ODMAH SAD Imao je devetnaest godina kad je jedne nedjelje doao kui s nogometa; majka mu je dodirnula elo, Neo, pa ti si bolestan, rekla je. Obukao je pidamu i legao, iz kupaonice uo se klokot vode; to je majka istila od blata i prala njegove kopake; zatvorio je oi, zaspao

i sanjao vrele snove. Sutra je doao lijenik, vruica se nije smanjivala, sluao je Neino srce i dugo ga gledao u oi. Ja ne znam, rekao je, trebalo bi nainiti specijalistike pretrage. Poslije je majka donijela pileu juhu. Juha je imala okus bolesti; to e Neo zapamtiti i vie ga nita nee kao ta juha podsjeati na 1967., godinu kad je trebao umrijeti. Njezin utjean blag okus iritirat e ga, katkad dovoditi do bijesa; kako shvatiti da zdravi ljudi jedu pileu juhu i pritom se sauesniki gledaju u oi, kao da pripadaju drutvu lokalnih pedofila koje se sastaje jednom tjedno oko lonca u kojem se bjelasaju gola ptija tijela. Ambulantna ekaonica bila je puna ljudi. Neo i otac sjeli su na dvije posljednje slobodne stolice. Bio je to zadnji sretni znak za narednih est mjeseci. Sve to se dalje bude dogaalo bit e dug utljiv komar. Naila je medicinska sestra i pokupila zdravstvene knjiice. Prolazili su sati, Neo je zatvarao oi i kunjao; svako malo bi se u snu nagnuo, a otac ga je lovio za rame. Nita me ne boli, rekao je doktoru koji je sjedio iza velikog crnog pisaeg stola. Sjedi, prila je sestra, postelja je bila prekrivena gumiranom zelenom plahtom; sestra je gumenom trakom slegnula Neinu nadlakticu i dvama prstima udarala po ili; sve je izgledalo kao od gume, doktor se nije pomicao od svoga stola; ubod je bio neugodan, procurila je tamna krv, Neo je pogledao, zavrtjelo mu se u glavi, osjeao je kako e se izvrnuti na lea, a igla e mu ostati zabodena u venu. Nalazi su bili gotovi tek za tri dana. Temperatura je neprestano bila oko trideset i osam. Otac je otiao po nalaze i vratio se siv u licu. Sve je u redu, rekao je Nei. Te noi otac i majka sjedili su u kuhinji, puili i utjeli, sve do jutra. Nalazi su pokazivali da njihov sin ima leukemiju i da mu je ostalo jo nekoliko mjeseci ivota. Danima je gledao sivoga oca i oteene majine oi. Je li ja ovo umirem? pitao je lijenika. Ne umire se s devetnaest, slagao je on. Jednom tjedno dolazila je sestra i vadila Nei krv. Tada bi gledao u strop. Nauio se. Ve je imao mnogo iskustva i ve se navikavao na svoju bolest i na mute u glavi koji je trajao itavoga dana jer mu se temperatura nikada nije sputala ispod trideset sedam sa pet. Priroda se pobrinula da teki bolesnici ostanu bez straha od smrti, mislio je i vjerovao da e taj as doekati savreno ravnoduan. A onda je, nakon tri mjeseca bolesti, vruice nestalo. I dalje se osjeao slabo, krvna slika bila je katastrofalna, ali su mu se misli sasvim razbistrile, vratio mu se apetit, a s njime i svi ljudski strahovi, ukljuujui i strah od umiranja. Otac je i dalje bio siv u licu, ali je majka prestala plakati i vie nije imala crvene oi. Njoj je bilo vano to je Nei spala temperatura i to je bilo jae od rijei leukemija. Ona

je vjerovala kako katkad ne treba vjerovati u oigledne istine, nalaze i dijagnoze, nego valja pobjei od njih, ponaati se kao da je sve normalno i svi smo sretni, pa e u jednom asu sve i postati normalno, a srea i tako dolazi sama od sebe, onda kad je nitko ne oekuje i kad su je svi spremni prihvatiti laka srca. Kad je i slabost poela iezavati iz miia i kostiju, Neo se pridigao iz postelje. Smije li hodati, pitao je otac doktora. Smije ako moe. Opet je bila nedjelja, rano proljee, a Neo je prvi put iziao iz kue. Vijest o njegovoj leukemiji rairila se gradom, svi su znali da e umrijeti; prijatelji su mu se pretjerano osmjehivali, a njihove djevojke grlile su ga i tada bi im se jeila koa, kao da svojim zagrljajima tjee smrt. Neo je sjedio na klupi i s djevojkama gledao utakmicu. Za koju nedjelju i ti e igrati, sluao je. One su lagale, a on se osjeao kao prevarant. Taj osjeaj nee zaboraviti i esto e mu se vraati u ivotu. Znao je da nee umrijeti, ali to nije imao kome rei. One su znale da e on umrijeti, ali mu to nisu mogle rei. Mogli su samo utjeti, osmjehivati se jedni drugima, i biti ljudi s razliitih strana istoga zida: one - ljepotice u osunanom gradu, a on samrtnik s kojim se drui zbog neke posebne vrste drutvenih obaveza. Ne znajui, one su od Nese kupovale pravo na vlastite smrti. Doktor to sjedi iza crnog pisaeg stola rekao je poetkom ljeta ocu: To nije bila leukemija. Ne znamo o emu se radilo. Uglavnom, va je sin sada zdrav. Otac je kao bez due istrao iz ordinacije. Bio je sretan kao ovjek kojemu su rekli da mu se vie nikada nita loe u ivotu ne moe dogoditi. Neo je opet igrao nogomet. Dvadeset pet godina kasnije, bila je nedjelja, 30. oujka 1992., pozvao je dvojicu prijatelja da zajedno sa enama dou na fi paprika. Vani samo to nije poeo rat, a unutra se irio miris ribe, ljute paprike i paradajza. Nitko tog dana nije elio utnju; samo neka se govori, o svemu osim o ratu; na to emo zaboraviti, pravit emo se da ga nema, kao bolesnici kojima se naglo probudi interes za astronomiju i lingvistiku, za sve ono to su u ivotu propustili i to je tako lijepo jer ne slii bolesti. Mukarci su se smijali, ene su planirale kamo bi se ilo na ljetovanje, neprestano su izgovarale imena buduih dana i mjeseci kao da e na takav nain ponititi rat i kao da e topovi prestati da postoje im njihove eline ui osluhnu te mone djevojake glasove koji bespogovorno nareuju da se na more ide u kolovozu. Neu su njihove prie nervirale jer jedino njemu nisu bile potrebne. U njegovoj glavi i srcu nije postojala ba nikakva ideja o ratu; on je ljubovao s Magdom i jedino to ga je jo zanimalo i samo je zbog toga i pozvao goste na ruak i samo je vrebao priliku da pone. Jutros sam ubijao arana, rekao je, nije mi bilo lako, ali sam ga morao dugo ubijati. tuke i smuevi su, sreom, uvijek mrtvi. ene su

uutjele i zagledale u svoje tanjure. Tu priu o mrtvim ribama doivjele su kao uvredu, kao da im je rekao - da, vi se plaite rata, sram vas bilo, ne elite priznati sebi da neete moda vie nikada ii na more i da e vai mukarci moda ve sutra stiskati puke u nekim rovovima i piati u gae od silnoga straha. Nisu voljele Neu, pa zato i nisu mogle shvatiti da rat jo nije doao do njega, a nisu ga voljele jer se Neo pravio mukarinom i to onom mukarinom koja ne pere sue i ne pegla koulje jer ti poslovi slue iskljuivo korisnom poniavanju ena od strane mueva. Magdi je bilo svejedno, ona se smjekala i savreno mirno jela. On to nije mogao izdrati jer je zbog nje i izigravao mukarinu. Iako su godinama bili u braku, Magda ga je voljela koliko i on nju i divila mu se onoliko koliko bi to bilo dovoljno svakome muu. Ali Neo nije odustajao i nije se mogao osloboditi opsesivne potrebe da kad god netko doe u kuu, ili im se s nekim nau u kavani, poinje izgovarati reenice od kojih se svakoj eni u drutvu prevrtao eludac; svakoj osim Magdi. Ona je bila savreno ravnoduna ili je prihvaala njegove rijei kao neto to je definitivno, oko ega se ne treba brinuti, a jo manje svaati. Pogotovu jer su to bile samo rijei koje za sobom nisu ostavljale tragove, niti je njemu padalo na pamet da ih pokua provesti u djelo. Moja mi je ena uvijek istila kopake nakon nogometa, ona bi ih istila, a ja sam se odmarao. Tako to treba biti. Virio je Magdu i radosno srkao paprika; bio je rumen od ljutih paprika i od neke unutarnje topline koja ga je oblijvala svaki put kad bi Magda uputila ispriavajue osmijehe enama za stolom. Magdi nije bilo ni na kraj pameti da im ikada kae kako te nesretne kopake nikada nije ni vidjela jer bi time pokvarila igru izmeu nje i njega, a igra joj je bila vanija od Neinih prijatelja i njihovih ena. One su bile bijesne kao dva risa i udarale su svoje mukarce nogama ispod stola. Na izlazu jedna od njih, bila je to Nataa, rekla je: Ovamo vie nikada neemo doi! Njen je mukarac utio jer su se te ljutnje morale preutjeti. Neo mu je bio prijatelj, a i priu s kopakama uo je na drukiji nain. Ljudi su takvi: udvaraju svojim ljubavima na svakakve naine, a Neo je svojoj udvarao mukoovinistikim priama. Ali, Nataa je u jednome ipak imala pravo: vie nikada nisu otili u taj stan jer ga uskoro vie nije ni bilo. Izgorio je u jednom od prvih granatiranja, kao to su izgorjela i neka prijateljstva i pretvorila se tek u rijetke kasnonone telefonske razgovore i nepouzdane vijesti koje su stizale preko mora i oceana i u kojima je uvijek samo jedno bilo sigurno i provjereno: svi koji su te posljednje predratne nedjelje kod Nee jeli fi - paprika jo su bili ivi, samo to su nekad ivjeli u krugu koji obie jedan gradski tramvaj za etrdeset pet minuta, dok ih danas u tom vremenu ne bi mogao obii ni najbri nadzvuni avion.

Neo je s Magdom ivio u Torontu. Radio je u radionici za proizvodnju rezanaca i pageta kod gazde Talijana i fanatino pokuavao stei nova prijateljstva. elio ih je da bi imao kome pokazati Magdu i sebe, da netko u stranome svijetu primijeti: vidi, pa oni su zajedno, i da ljubav bude ubiljeena na nain na koji je bila ubiljeena u nekim izgorjelim knjigama naputenoga grada. Ako si ve ostao bez ivota, barem ne mora ostati bez ljubavi, mislio je i zavlaio se pod jorgan, stopalima obuhvaao Magdine glenjeve i izgovarao rijei za koje je kasnije tvrdio da ih se ne sjea jer mu se inilo da se prave rijei ljubavi izgovaraju samo u snu. Jedne nedjelje pozvao je na fi - paprika trojicu poznanika s posla i njihove ene. Oni su bili silno iznenaeni pozivom, ali su ga prihvatili jer im se ruak u gostima inio dobrom utedom i inilo im se da ih Neo poziva na neki neobini egzotini ritual iz dalekih zemalja, ritual kojemu svakako treba prisustvovati jer je u smislu i znaenju slian turistikome putovanju. Neo je od mrtvih smrznutih riba skuhao neto to svakako nije bilo paprika, ali njega nije bilo briga. Kusao je vrelu juhu, uzdisao i otpuhivao, srkao rezance i nije ni uo Magdu kako upozoravajui zvecka licom o rub tanjura. Bila je namrtena, srce joj je lupalo kao ludo; Boe, samo da ne pone, samo da ne progovori, mislila je. ene su mirno jele i iroko se osmjehivale, mukarci su brbljali, on je lovio priliku da pone govoriti, Magda je rekla Neo!... Molim!, podigao je pogled, ona je odmahivala glavom, nemoj!... ta nemoj?... Nemoj, molim te... ta?... Nemoj, samo uti. Ostali su utihnuli; nisu razumjeli jezik i osjeali su da se dogaa neto loe. Neo je spustio licu na tanjur, obrisao ruke i usta i ne skidajui pogleda s Magde zapoeo priu o kopakama. Magda je bila savreno mirna, gledala ga je u oi, na goste vie nije obraala panju. Oni su jeli i nisu skidali poglede sa svojih tanjura. ene su znaajno podizale obrve i bile su sigurne da u tu kuu vie nikada nee ui. Netko od nas dvoje mora otii, rekla je Magda. Zato?... Zato to ovo nije onaj ivot u kojemu su kopake mogle proi... Zato to ne bi bio isti ivot?... Ako to sam ne zna, ja ti neu govoriti. elim da ode ili u ja otii... Kamo e otii?... Neo, hou da ode i otii odmah sad... Kamo bih iao?... Ne znam, ti si taj mukarac. To nije smjela rei; on je bez razmiljanja otiao u sobu, izvadio kofer iz ormara i pola sata kasnije za sobom bez pozdrava zalupio vrata. Uope nije razmiljao o tome kamo e otii, niti gdje bi uope mogao ii u gradu u kojemu nema nikoga svoga, a prijateljstva su mu tako sporo dozrijevala da nisu donijela ni onu postelju spasa na kojoj

bi samo jednu no mogao prespavati. Hodao je neko vrijeme, a onda je spustio kofer na plonik i sjeo na njega pravei se da nekoga eka. Bio je ljut i povrijeen; nije znao to mu se zapravo dogodilo, ni koji izlaz vodi iz ove prie. Bio je tako strano prevaren i inilo mu se da e mu zglobovi poiskakati iz aica i svaka kost pobjei na svoju stranu. Nekada se plaio da Magdu ne zatekne s drugim mukarcem ili da ga jednoga dana ne zatekne pismo na kuhinjskome stolu, ali ti strahovi bili su neznatni prema onome to se zbilja dogodilo. Umjesto da mu otme samo sebe, Magda mu je otela sve to mu je u ivotu bilo preostalo. Svejedno je zato i kako, svejedno je gdje je i kada to uinila; njemu se inilo da je uzela sve osim kofera na kojem sjedi njegova stranjica. U jedno je bio siguran: nee se vratiti kui, nee Magdi pokucati na vrata, nee je vie nikada vidjeti. Moda bi se Neo do sutra ve i predomislio, ali kako i gdje ivjeti do sutra? Pomislio je na prijatelje koje je prevario kad nije umro od leukemije: to sjedenje na koferu bilo je cijena davne prevare. Utjeno je bilo to e do njih doi vijest to se s njime dogaalo poto je usred Toronta sjeo na kofer i ekao. Neo nije mogao zamisliti kakva e biti ta vijest, ali je ve ivio u njoj i bilo mu je malo lake. Zatvorio je oi i elio je da sve to prije proe i da sazna od njih to se dogodilo.

MAL ALA po A. P. ehovu Brane Konstantinovi radi kod gazde Zeitinoglua na graevini. Nosi na leima vree s cementom i pjeva dva brata roena na zidu smrti, da ne vjeruje roenim oima. Zidari i pomoni radnici, uglavnom Turci i Nijemci, smatraju ga pomalo blesavim jer pjeva dok nosi cement, uvijek istu pjesmu, na stranome jeziku, ali kako dobro radi i nikad se ne ali, Brane im je drag. Nita o njemu ne znaju, osim da je Bosanac i da je neko studirao arhitekturu, ali mu to ne vjeruju svi; ima ih koji sumnjaju da je nekome studij mogao ii ba tako loe da na kraju zavri nosei vree s cementom. Brane nedjeljom nikada ne radi. Subotom naveer izlazi u kvart oko Hauptbahnhoffa, obie salone s golim plesaicama, zaviri u peep-show, za pet maraka gleda lijepu Eminu koja se sada zove Susanna, i uvijek sretne nekog poznatog, pa ode u bistro Serbez na pivu. Tamo se poslije pola dva ponu okupljati dame po povratku s

posla, visoki plavokosi prodavai iz sex-shopova i tmurni balkanski depari vjeito ustreptalih ivaca. to se Brane tie, sve su to dobri ljudi, kao to zapravo i jesu jer u Serbezu nikome nikada nisu uinili nikakvo zlo, niti su se s kime potukli; oni ak ni ne psuju kao drugi ljudi, nego nastoje u tim poslijepononim satima jedni drugima biti aneli, a bistro Serbez da bude mjesto koje e ih iz tekoga ivota prevesti u djeje snove. Svaki ovjek na ovome svijetu zaspat e kao dijete, a nije lako ni kurvi, ni svodniku, svakoga dana postajati djetetom. Brane je svima njima potreban i preteka bi bila subota bez njega jer je on tu jedini koji ne pripada svijetu oko Hauptbahnhoffa, nego dolazi odnekud izdaleka, iz nekoga ivota za koji svatko od njih vjeruje da je bolji, svi za taj svijet znaju, premda nitko u njemu nije ivio, ali kako ne vjerovati da postoji ivot u kojem majke alju djecu u duan po kruh i mlijeko, dani poinju jutrom i zavravaju s veeri, potari donose pisma i pakete, a na vjetru vihore zastave u koje svi vjeruju, kao to se u tuim sudbinama uvijek vjeruje u dobru sreu. Pria koju Brane po deseti put pria u bistrou Serbez i koju su ve svi uli, ali je uvijek trae i prevode je jedni drugima na sve jezike Hauptbahnhoffa, dogaa se u Braninu prijanjem ivotu: Ja sam oduvijek volio motore. Kad sam imao sedam godina, stari me je pitao ta u biti u ivotu, a ja sam mu rekao Kawasaki, kako bolan Kawasaki, umalo to mu nije ispala cigara iz usta, fino, tata, bit u Kawasaki ako ikako moe, a ako ne moe, onda u voziti Kawasaki. Stari kae, dobro, sine, neka si ti meni iv i zdrav, pa moe biti i magarac. Prvi motor kupio sam kad sam bio prva godina fakulteta, neki prastari Bugatti, nije me drao ni est mjeseci i ve se raspao. Onda sam za raspust otiao prvi put u Njemaku i kao da sam znao da e mi to valjati u ivotu, radio sam na graevini i zaradio lovu za dobar motor. Nije bio Kawasaki, nego Honda; vozao sam se nou s kraja na kraj grada, nabijao gas do daske i inilo mi se da nita u ivotu ne moe biti tako veliko kao ta brzina, niti ima ieg ljepeg nego kad se pretvori u vjetar i vie nisi ni tijelo, ni dua, nego si sav od zraka, kao bura na moru. A bila jedna Lejla, fina plava curica, nije joj bilo ni osamnaest, pravo dijete iz dobre kue koje u svijet izlazi da se svima ini kao da je medicinska sestra zala u rudnik i prlja je sve ega se dotakne, a ona to ne vidi jer za tu prljavtinu ne zna. E, kae meni ta Lejla: joj, Brane, to ti se ja bojim motora, ja nikad ne bih tako smjela. Slegnem ramenima, mislim se, dobro, ne bi smjela, pa ta onda i odem dalje. Kad eto ti nje opet sutra, priamo neto deseto, pitam je: je li, Lelo, kako je u koli, a ona kae: dobro je, kako bi bilo, pitam ja nju pa naui li se sve, ona kae: naui, naui, a ono to se ne naui mora se praviti da si nauio, kaem ja njoj: dobro ti je, Lelo,

tako, ja kad ne nauim sve za ispit, na nosu mi se vidi koje pitanje ne znam, pa me profesor uvijek to pita. To je zato to ne zna sakriti, kae ona. Pa kako u znati kad me je strah. A nije te strah na motoru. Pa nije, ne bi se inae vozio na motoru, govorim ja njoj. A ona opet: joj, Brane, to ti se ja bojim motora, ja nikada ne bih tako smjela. I nita. Proe sedam dana, kad eto ti opet Lejle, ba bio onaj neki potres u Crnoj Gori. Govorim ja njoj, jesi li vidjela kako ljudi iskau kroz prozore, nikome nita ne bi bilo da nisu onako iskakali. Ne bojim ti se ja potresa, kae Lela. Ma kako se ne boji, pa svako se normalan boji potresa. Eto, ja se ne bojim. Ja ne bih iskakala, ali kad tebe vidim, stane mi srce. I opet: joj, Brane, to ti se ja bojim motora, ja nikada ne bih tako smjela. A meni neto proradilo, onaj neki mrmak koji te veseli kad se ensko neega boji, pa je pitam: a je li, Lelo, bi li ti jednom probala provozati se sa mnom, neemo brzo, dobro u te uvati. Ama, Boe sauvaj, umrla bih. Svaki put kad sam je nakon toga vidio, govorio sam joj, ajde, Lelo, samo jednom, samo jedan krug, a ona je odmahivala glavom kao dijete kad mu mati pokuava naciljati usta kaikom pinata. to je ona vie odbijala, meni je sve vei bio merak da je sretnem i da je nagovaram. Trajalo je to tako ne znam vie koliko dugo, ali manje od pola godine nije, dolo proljee, sve zazelenilo i zamirisalo, razmiljele se po ulicama neke djevojke koje su jo zimus bile djeca, sve ljepa od ljepe, a najljepa od njih mala Lejla. Sjedim ja na motoru ispred kafane etalite, kad eto ti nje, sve nogu pred nogu, ne vidi me, niti ikoga vidi jer je izvela iz kue svoju ljepotu, prvi put u ivotu svjesna je nje, pa vie nita drugo za Lejlu ne postoji. Zovnem ja nju: ajde, Lelo, da se provozamo. Ona stade, onako nakrivi glavu, ko stidljivo dijete, ne zna vie ni ta je, ni ko je, a meni smijena, kao to smijean zna biti takav curetak u toj sezoni kad je jedini put u ivotu ni dijete ni ena. Ajde, Lelo, ne budi takva, nagovaram je, a ona sve gleda u kota motora, pa u moje cipele, i kae: dobro, ali samo jedan krug. Kaem joj, sjedni iza mene i uhvati se vrsto. Ona nee, strah je da e ispasti. Dobro, onda sjedni ispred mene, i sjede bogami Lejla. A ja ti nagarim uz ure akovia, pa prema Barama, to god je motor bre mogao. Osjetim je, drhti ko pti, srce joj lupa kao da e stati i sva mi se nekako smanjuje izmeu ruku, vidim skoro e doi kao djeja lutka. A kad smo bili u najveoj brzini, apnem joj: Lelo, ja te volim. Zaustavimo se, ona me gleda, sve bi neto pitala, zine da kae, pa nita. Meni smijeno, vidim ona jadna i ne zna jesam li ja stvarno rekao ono to sam rekao ili joj se priinilo od silnoga straha. Dolazi ona sutra i kae: ajde, Brane, jo samo jedan krug, ali sporo, molim te. Vidim ja, provjerila bi ona ono od juer i pravo mi drago. Posadim je na motor, raspalim Hondu ko avion, ona se trese i smanjuje, ini mi se gore

nego juer i pri najveoj brzini opet se naalim: Lelo, ja te volim. Dalje ve znate, stanemo mi, ona gleda, ko pitala bi, ko ne bi pitala i nita, raziemo se svako na svoju stranu. Sta je bilo sutra ne moram ni priati, nae mene Lejla ili ja naem nju, smjekam se i ne govorim nita jer znam ta e ona rei. I opet se sve ponovi. Pri najveoj brzini kaem joj: Lelo, ja te volim. Trajalo je to cijeloga ljeta, pa jeseni, sve do u zimu. Nije prolo dana da nisam provozao Lejlu i da joj u uho nisam apnuo da je volim, samo to je ona svaki puta drhtala kao da joj je prvi put, srce je lupalo, dua joj od straha htjela pobjei, pa kad bi stali, nikada nije znala jesam li joj rekao ono to sam rekao. U februaru vidim ja eto ti rata i mislim se, ajde ti, Brane, u Njemaku, uvaj glavu, a podmetni lea. Lea nose cement, a glava, bogme, ne nosi metak. Tako ti i odem, a Lejla ostade. Motor sam zakljuao u garai, budala mislio da e rat proi i da u se opet vozati, ali niti je rat proao, niti sam se ja provozao, niti mi je Lejla vie zatraila krug. Prooe etri godine, a ja ti prvi put odem u Sarajevo. Nema vie ni garae, ni motora, otac i majka ostarjeli, svako po dvadeset godina, a u gradu niti koga znam, niti ko mene zna. Mislim si, dobro, to je to, sad je gotovo, bit e tu dvije sedmice, a onda natrag u vabiju. Bilo ba lijepo proljee. Sjedim ja po itave dane u onim kafanama, sunce upeklo, a opet onako lijepo svjee, gledam fasade zgrada, prepoznajem kvrge na asfaltu, onako se s mirom opratam od grada koji je jo uvijek moj, ali ja nisam njegov, kad odjednom, vidim ide od Katedrale neko poznat, Lejla isto onako lijepa, za ruku vodi djevojicu od jedno tri godine, mala ista ona, mislim se sad u je zovnuti, zinem, sretnu nam se pogledi, a ona proe. Nije me ni prepoznala. Ostao sam tako otvorenih usta, hitna pomo je trebala doi da ih zatvori, proe Lejla, a meni evo do dan - danas jedna jedina stvar nije jasna, ma zaspati ne mogu kad je se sjetim, a to je zato sam se dok smo se vozili na motoru onako alio. Ako mi neko od vas na to pitanje odgovori, odradit u mu svaki posao. Hou, majke mi, evo ako mi kae zato sam se alio, umjesto tebe u, Emina, ja sutra biti Susanna.

NORA KAO IBZENOVA Bio je poetak januara, one godine kad je zavravao rat, a Mahir Kubat zatekao se na glavnom zagrebakom kolodvoru, bez papira i s pedeset maraka u depu. Bilo bi predugo sada priati kako je doao do Zagreba i to ga je vodilo ba k tom gradu, tek valja znati da je

Mahir Kubat odlazio za sva vremena, bez namjere da bira dravu, ali s idejom da ne ostane jako blizu. Padao je neki sitan snijeg, zapravo ne zna je li uope snijeg ili je inje, ljudi ispred kolodvora ekali su tramvaj, Mahir je pod rukom drao bijelu Adidas torbu u kojoj je nosio rezervne tenisice i gledao onoga kralja na konju, bio mu se ba tako namjestio da gleda ravno u njega, kao da su Mahir i kralj dio neke ire cjeline i ba se ekalo, tko zna koliko se dugo ekalo, da jednoga zimskog predveerja stanu tako jedan pred drugoga, obojica bez ozbiljnih ansi da se nekamo pokrenu ili da barem u tom pokretanju bude nekoga smisla. Mahira Kubata nije lako hvatala panika; na licu su mu se ocrtavale one dvije bore Clinta Eastwooda, bio ih je svjestan i moglo bi se ak rei da se u njih pouzdavao; ovjek s takvim borama ne pada u vatru, niti ga hvata oaj, ak ni kad se pred no zatekne u gradu u kojemu ne moe okrenuti nijedan telefonski broj. Krenuo je, korak po korak, prema podzemnome trgovakom centru s lijeve strane kolodvora. Dolje su svijetlile reklame, s automata je brbljao glas Olivera Mlakara, kratko oiani klinci pili su pivo ispred supermarketa, Jehovini svjedoci prodavali su asopise na kojima su bile ispisane poruke upozorenja. Bogu prii prije katastrofe, pisalo je ispod lica neke skruene bakice. Pokuavala je Mahira Kubata gledati ravno u oi, ne bi li on u njima ugledao lice Boga. Mahir se bakici nasmijeio i namignuo. Traio je birtiju u kojoj e popiti pivu, a da ne razbije onih jedinih pedeset maraka. Da je to bio netko drugi, a ne Mahir Kubat, ve bi mu palo na pamet da takve birtije nigdje na svijetu nema. Jedno oujsko, molit u lijepo, pokuao je govoriti zagrebaki, svakako s vikom pristojnosti koji je karakteristian za ljude koji okolo hodaju bez papira, bez ijednoga dokumenta s imenom i slikom kojim bi uope mogli dokazati da su ivi. Natoio je pivu, prekrstio ruke na grudima, malo se protegao niz stolicu i gledao ljude koji su urili iza stakla. Kroz misli mu je plovila melodija neke pjesme iz sredine osamdesetih, neto kao ne mogu da ugrabim taj osjeaj, djevojka na snijegu s kosim oima. Tu e, u toj birtiji, biti dovoljno dugo da se neto dogodi. Mahir Kubat vjeruje da je to kao na filmu i da nema filma u kojemu rjeenje ne doe samo od sebe. Jedino je vano ne izai iz kina prije kraja jer onda poput gluhe kuke samo baza okolo, od filma do filma, i naposljetku te mora uhvatiti panika. Ve oko devet nije bilo slobodnih stolova. Samo je Mahir sjedio sam, okruen trima stolicama. Najprije je neki pederi unjkavim glasom upitaoje li slobodan ovaj stolac, poslije se dugo nita nije dogaalo, pa su u birtiju uli kratko oiani mladi i djevojka s irokez frizurom, oboje u konim jaknama i u dubokim cipelama na kojima su

bile oslikane britanske zastave. Ne eka nikoga? pitao je mladi, sjedi, procijedio je Kubat nastojei da mu bore djeluju to izrazitije. Nastavio je gledati prolaznike, zapravo nastavio je ekati i nije obraao panju na oianog i njegovu curu. Oprosti, djevojka ga je uhvatila za podlakticu, ima li moda pljugu?... Imam li moda ta?... Pljugu, cigaretu ima li?... Nemam... Nisi iz Zagreba?... to pita, je l' ti to smeta?... Ne smeta mi, samo ujem... Ne, nisam iz Zagreba... A odakle si, ako smijem pitati, a da te ne uvrijedim, smjehuljila se cura slatko i nije se Mahiru Kubatu inila nesimpatinom. Nije lo bio ni oiani. utio je i putao djevojku da razgovara. Bio sam iz Zenice, a sad sam niodakle... O mister Nobody... Ne, moje ime je Kubat, Mahir Kubat, rekao je i pruio djevojci ruku. Nensi, rekla je i nakrivila glavu, Sid, rekao je mladi, pa zar vi ne biste trebali biti mrtvi? rekao je Kubat i nasmijao se. Zato stalno gleda kroz izlog, upita mladi. Pazim da neko ne proe... Netko vaan e proi?... Da, morao bi proi, ako ne proe, imat u problema... Ako nije indiskretno, zanimalo bi me tko e to biti?, djevojka se zavlaila preko stola ne bi li uhvatila Mahirov pogled. Pojma nemam ko, ali neko mora proi... Sigurno zna zato ga eka?... Znam jako dobro... Koliko dugo e ekati?... Dok ne naie... Poznaje li ikoga u Zagrebu?... Ne, ali poznajem mali milion ljudi koji su bili u Zagrebu, pa bi mogli proi i veeras... Pa, evo sad zna i nas, mladi pljesnu dlanom po stolu. Mahir Kubat okrenu se od prozora i pogleda ga, to je ledenije mogao, ravno u oi. Sid je imao neke djeje, zelene oi koje su malo prije zjenice postajale ute. A ta ti, deko, moe znati o svemu tome?... Nita, samo ono to vidim... Pa ta vidi, matere ti?... Vidim Jamesa Bonda koji nema gdje spavati i vjerojatno nije ponio ekovne kartice od kue, pa je jo i nervozan... Nisam nervozan, ja nikad nisam nervozan, Kubat se opet okrenu prozoru i prekrsti ruke. Nema veze, ali mislim da bi mogao poi s nama, imamo jednu gajbu u kojoj svi spavamo. Noni tramvaj vozio je prema Novome Zagrebu. Sid se smijao kao lud, a Nensi je sjedila Mahiru Kubatu na krilu. Tako si drag i namrten i takav ti je neugodnjak. Mahiru se tog asa zapravo plakalo. Stigli su do nebodera u Sopotu, uli u lift, jedanaesti kat, iji je to stan, pitao je Mahir, Norin... Ko je Nora? ta e ona rei?... Nita, vjerojatno spava, a kad se probudi, samo joj kai my name is Kubat, Mahir Kubat, i bit e joj drago. Mladi je izvadio klju iz depa, Mahiru vie nita nije bilo jasno, u hodniku je skinuo cipele, pa to se tu ne radi, nema veze, ve ih je skinuo, iao je na vrhovima prstiju, njih dvoje bili su prosjeno glasni, kao da nitko tu ne spava, zavirili su u dnevnu sobu, na trosjedu je spavala neka djevojka, ovdje emo mi,

rekao je Sid, a ti e morati u sobi na spavodromu, Nensi je Mahira uzela za ruku, vidi pa ovo je kao Ivica i Marica, i odvela ga do velike spavae sobe u kojoj je skoro sav prostor zauzimao krevet, najvei krevet koji je Mahir Kubat u ivotu vidio. Najednom kraju spavala je djevojka duge plave kose, a na sredini, gotovo metar dalje, spavala je druga djevojka, isto tako duge plave kose; Mahiru Kubatu nita nije bilo jasno, vidio je dva i pol metra praznoga kreveta, ali mu se inilo kako bi ipak bilo umjesno da se vrati u hodnik i lijepo legne na pod. Ipak ne moe to uiniti, ako mu je ve reeno da je normalno tu da spava, onda valjda to treba i uiniti, on mora biti hladan kao led, ovjek koji s pedeset maraka u depu polazi u svijet mora biti hladan kao led, inae e propasti ve na poetku; sjetio se Mahatme Gandija koji bi spavao okruen enama da potvrdi vrstinu svoje apstinencije ili je to inio zbog neega drugog, nije vano. Skinuo je hlae, pa demper, pa koulju, ostao u gaicama i majici na kojoj je bio znak Unistoursa i natpis "Ljubi se istok i zapad" i priunjao se krevetu. Legao je, a djevojke se nisu ni pomaknule. Onoj blioj se u mraku naziralo lice, nepomino, sklopljenih usana, spavalo je to lice kao da nita ne sanja ili kao da i ne postoji. Nje, evo, nema, pomislio je Mahir Kubat, niti u je ikada vidjeti poto ujutro odem. Nita prema usnuloj nije osjetio, ali jest prema svojoj predodbi; rastuila gaje slika za koju ostaje uskraen, nije vano kakva je to slika, niti to ona predstavlja, ali je neto to vie nikada nee vidjeti i od ega e uskoro biti toliko daleko da nee pouzdano znati je li doista bila takva kakva mu je ostala u sjeanju, a moda e je i sasvim i zauvijek zaboraviti. Mahir Kubat se tada, na tom krevetu, osjetio kao onaj tko zauvijek odlazi i ostavlja sve to su mu oi gledale, a najvie ostavlja one stvari koje je vidio samo jednom i ve ih se ne sjea. Okrenuo se na lea, gledao je u strop, putao snu da mu lagano prie i mislima da se razilaze neprimjetno, kao to se mrtvome njegovi dragi razilaze nakon denaze. Osjetio je da mu se suze slijevaju niz obraze, pa kapaju u ui, teku kao Buna i rue se kao vodopad na Kravicama; bio je u sedmom razredu kad su ili na ekskurziju i kupali se na Kravicama, stao je ispod vodopada, voda je bila teka i jaka i tekle su mu suze, isto kao i sad, bez plaa i smisla, zbog vode za koju je znao da vie nikada nee padati s te visine, njemu ravno na glavu, u sedmom razredu osnovne kole, na ekskurziji na Kravicama. Otvorio je oi kao da je netko na filmu podigao pokvarene rolete i uz tresak otvorio novi prizor. Moda je spavao samo minutu, moda je spavao satima. Leao je na boku i pred sobom imao irom otvorene djevojine oi. Lice joj je bilo kao i dok je spavala, samo to

su oi bile otvorene. Ti si..., apnuo je i sjetio se da je trebao poeti s Ja sam..., ali vie nije znao kako da promijeni rijei. Usne su mu ostale u glasu m, sklopljene kao u akvarijske ribice kad s druge strane stakla ugleda mekanu maju apu. Nora sam, rekla je djevojka, Nora kao Ibsenova. Nije se usuivao pomaknuti; ona misli da jo spava, treba ekati da zatvori oi i onda tiho otii, treba utjeti i ne biti s ovoga svijeta. to e sad uiniti? govorila je jako, jako sporo. Nita... Hoe, hoe jer ne bi bio tu, znam dobro... Nita, samo odlazim... Tko se ljubi?... Ljubi se istok i zapad... Ja sanjam i neu se sjeati. Molim te, sjeaj se ti, molim te, molim te, molim te... Nora je sklapala oi, ponavljala molim te, sve dok se tunog lika nije sasvim vratila u san. Mahir Kubat nije se micao. ekao je da bude sasvim siguran da Nora spava i mislio je kako je moda ostao u njezinu snu i kako jo nije sve izgubljeno. Nora e ga moda sanjati i kad on bude jako daleko, pa ga ne bude ni bilo. Spuznuo je s kreveta, uei virio spava li Nora i spava li djevojka do nje, zgrabio je odjeu i na vrhovima prstiju iziao u hodnik. Zatvorio je vrata sobe, nikada ih vie nee otvoriti, ta vrata, i odmah ih vie nije ni bilo. Obukao se, uzeo torbu i krenuo prema izlaznim vratima, a onda je stao, namjestio svoje dvije bore, poeao se po glavi i poeo premetali po depovima jakne. Izvadio je kljueve i noktima pokuavao razdvojiti alkicu na koju su bili zakaeni. Na drugome kraju alkice bio je metalni privjesak sa crno-crvenom loptom na kojoj je pisalo FK elik Zenica. Odunjao se u dnevnu sobu, Nensi i Sid spavali su zagrljeni, ona je bila gola, desne noge prebaene preko njega, izgledali su kao hobotnice u ljubavnome zagrljaju, svim pipcima i kracima pripadali su jedno drugome. Mahir Kubat priao je leaju i spustio privjesak pokraj Nensine glave. Vani je bilo jako hladno, svitalo je iza etiri visoka nebodera, dok je suprotna strana neba jo bila u potpunome mraku. Mahir Kubat u desnoj je ruci nosio torbu, a u lijevoj kljueve koje je skinuo s privjeska. Morao ih je negdje baciti, ali ne na ulicu jer bi ih netko mogao nai, pa pomisliti da je neko dijete izgubilo kljueve. Mahir Kubat traio je kontejner za smee, ali ga nigdje nije bilo. Kad ga nae, vie nita nee stajati izmeu njegova ivota i odlaska.

SMRT PREDSJEDNIKOVA PSA Ovo je novi poetak. Kao drugi medeni mjesec - rekao je Kota onoga dana kada se Rajna vratila iz bolnice. Skinuo je prag na ulaznim vratima, izravnao sve neravnine u sobama, razmaknuo ormare, tako da kolica mogu proi do svih dijelova stana, do svakog kutka, pa ak i u pajzu, gdje vie nita i nije moglo stati i ui, osim Rajne u kolicima. Ona ga je gledala kako radi; smjekao se stiskajui tri avlia meu usnama. Zamahnuo bi ekiem, kao da to neto znai i kao da je sve ovo veselje sasvim prirodno, a cilj svakog dobrog i sretnog braka jest da ona nakon tri godine zavri u invalidskim kolicima. Sve e biti dobro - rekao je. Toliko je toga to sad moemo, a ranije nam nije padalo na pamet. U prvo vrijeme ivot je tekao u prividu nekakve normalnosti. Svakog jutra budili su se u est, on bi rasklopio kolica, digao je iz postelje, rekao - uskoro e ovo moi sama, ona bi se odvezla do kupaonice, on ju je pratio u korak. Koraao je s nekim sitnim grizodujem, gotovo s nadom da je moemo prevariti, da Rajna i ne primijeti kako postoji razlika u korist hodanja. U kupaonici je poinjao ritual koji, meutim, vie nita nije mogao sakriti. Skidao joj je gaice, posjeo bi je na koljku i ekao. ekaj vani - rekla mu je nakon nekoliko dana. Od tada je svakoga jutra ispod zatvorenih vrata puio svoju prvu cigaretu. Moglo je biti i gore, mislio je, ona svoje potrebe ipak kontrolira. Desetak minuta kasnije, viknula bi - Kosta, i on je ulazio. Ranije ga nije zvala po imenu, nego Dragi, ili prezimenom - Ignjatoviu, ali joj se inilo da su se prilike promijenile na takav nain da je umjesnije nita ne improvizirati, ne izmiljati sitne dragosti kad zove ovjeka koji joj treba pomoi da obavi ono to sama vie nije kadra. Poto se njihov ivot sveo na pomaganje, vie ga nikada nije zvala Dragi ili Ignjatoviu. Poslije kupaonice i zahoda ili su do kuhinje. Doruak bi donio neko smirenje. Ona je utjela, a on je govorio o onome to bi trebao uraditi toga dana. Priao je glasno i brzo, da ne ostane nijednog trenutka tiine. utnje se u prvih nekoliko mjeseci plaio vie od ostalog. Kao noni voditelj radioprograma koji zna da ne smije prestati govoriti i da usred svake utnje zjapi mrani bezdan. Odahnuo bi im uini prvi korak prema ulici. U kiosku ispred Landesbanke kupovao je novine i odlazio prema poslu. Na pitanja o Rajni odgovarao je kratko: tajnici hladnim glasom, ne skrivajui nadu da e ga jednom prestati ispitivati, a direktoru prijazno, uz prilino

otvoreno samosaaljenje. Ona je hrabra i sve e izdrati, ali ne znam za sebe - govorio mu je. Direktor bi ga potapao po ramenu i odlazio. Kosta je tada sjedao za svoj stol i zapoinjao sa itanjem novina. itao je sve, od izvjetaja s trnice i burze, sporta, stranica s mrtvima i sitnih reklama i oglasa; nijedna vijest nije mu mogla pobjei, premda ga se nita od svega toga zapravo nije ticalo. itao je i pamtio, bez vidljive koristi i smisla, kao u vrijeme kad mu je umirao otac, a Kosta je ekao, u parku ispred bolnice, da posljednja rije toga dana bude rije koja ga nee zaboljeti, dakle rije iz novina. Radio je malo, uglavnom potkraj radnog vremena, kad bi novine ve bile proitane i kad ga je hvatao strah od povratka kui. Znao je to e mu Rajna rei, to e joj odgovoriti, kakve e pokrete initi, kada e ui u kuhinju, kada izai iz sobe; sve to e se dogaati do sutra, do trenutka kad opet zatvori vrata za sobom, odahne i zaputi se prema kiosku. ivot je robija - rekao je dok je na televiziji tekla odjavna pica nekog partizanskog filma. ivot je lijep - odgovorila je Rajna; usna joj se iskrivila u cinian osmijeh. On je pomislio na tuku, ulovljenu jednom davno, dok je bio djeak, na Dunavu, dok im je za ekskurzije nastavnik pokazivao kako se na udicu hvataju rijene ribe. Ribe su mrtva bia, one nita ne osjeaju, nita ne znaju i nije ih strah, govorio je nastavnik dok se tuka lijeno otimala, uz osmijeh koji, eto, nije govorio o osjeaju, nego o udici. Smjestio je Rajnu u postelju i otiao u kuhinju, zapalio posljednju cigaretu za taj dan; voda je cviljela u cijevima, kripala je topola pod prozorom, negdje u dolini ulo se zvono tramvaja. Kosta je osjetio da nita od svega toga vie nije iz njegove prie. Svijet se, kao pred putovanje, rascijepio na dva dijela. Onaj koji je ostavljen, tu i sveden na zvukove koji se uskoro nee uti, i drugi koji se otvara pred njim, predvidljiv, siv i svakoga dana isti. Ti e jednom otii i nee se vie vratiti - rekla mu je dok ju je prebacivao sa zahodske koljke u kolica. Kamo bih otiao? - uzdahnuo je mrzovoljno. Nakon prvih mjesec dana vie nije bio kadar stalno biti prijazan i vedar. Nai e novu enu, a mene e ostaviti na zahodu. Ba na zahodu? Da, prljave guzice. Zaprepateno je pogledao Rajnu, njezino tjeme. Lice i oi bili su s druge strane; kao igrake, viao ju je samo s one strane na koju bi je postavio. Rijei katkad budu runije od onoga to znae - htio je zvuati

hladno. Rajna je postala igraka koja govori. Na vratima zgrade bila je poruka: "Dragi stanari! Kao to znate, dvadeset petog augusta zauvijek je prestalo kucati srce naeg susjeda Osmana Megdandia, dugogodinjeg predsjednika Kunog savjeta nae zgrade. Da bi naa ivotna okolina, haustor, ve kuhinja i tavan, i dalje bili uredni i isti kao u mandatu neprealjenog Osmana, potrebno je izabrati novog predsjednika. Sastanak e se odrati danas u 18 sati i 30 minuta. Molimo, pokaite graansku svijest i doite. U potpisu - Ivan Pehar, zastavnik u penziji." Kosta je proitao, od prve do posljednje rijei, polako i pomnjivo. Nije poznavao neprealjenog Osmana, premda su stanovali vrata do vrata, nikada nije zavirio u ve - kuhinju, niti je ikad bio na tavanu. Ali, dobro, postoje stvari koje ovjek nekada nije morao znati, pomislio je, i otiao po novine, pa na posao. U pola sedam je sastanak kunog savjeta - rekao je Rajni im je uao u kuu. I ti e, naravno, otii. Da, morao bih. Umro je predsjednik kunog savjeta. Zanimljivo. Sigurno je bio jako mlad kad je bio predsjednik pokuavala je biti ironina. Valja voditi rauna o stanju u zgradi, da se ne nakote takori i da pijanci ne ponu zapiavati haustor. Mene e, dakle, ostaviti. Da, samo napola sata - bio je nervozan. Otkako se vratila iz bolnice, nikada ni pet minuta nije proveo izvan stana. Osim odlazaka na posao, ali oni se valjda ne broje. U ve - kuhinji je u 18 i 30 bio samo zastavnik Pehar. Sjedio je na drvenoj, kolskoj stolici i na koljenima drao crni rokovnik i starinsku drvenu olovku, jednu od onih koje su naotrene s obje strane, jedna pie plavo, druga crveno. Kosta je nakon petnaest minuta ekanja zapalio cigaretu. Sjedio je na niskom tronocu. To je hoklica - progovorio je nakon duge utnje Pehar. Kosta se trgnuo i mahinalno se osvrnuo prema ulazu. Zastavnik die kaiprst: Hoklica! To na emu sjedite zove se hoklica. Sjedili su u tiini pola sata, Kosta je puio, Pehar je crtkao plave petokrake po stolu. Kota je pogledao na sat, Pehar je spustio blok i olovku na stol. Onda je odlueno. Nema druge nego da vi budete novi predsjednik kunog savjeta. Drugi kandidat sam ja, ali to ne dolazi u obzir zbog moje delikatne prolosti - rekao je Pehar, naglasivi slatko rije delikatno kao da je bajadera, a ne rije. to predsjednik kunog savjeta radi? - upita Kosta. Ugovara i vodi sastanke. Sve drugo naa je briga - odgovori

Pehar, pokupi blok i olovku i prui Kosti ruku: estitam! II. Bilo je to poetkom rujna, kad su aci krenuli u kolu, preplanule ljepotice u arenim haljinama za popodnevnih etnji svoju su put stavile na javni uvid, Kosta je urio s posla i prvi put pomislio da je vie ne voli. To ga je uplailo, kao to smjernog monaha uplai nona polucija. ivot je bio samo jedan, a on je znao da e ga provesti na putu od kue do posla, premjetanju ene iz postelje u kolica, iz kolica na zahodsku koljku, sa zahodske koljke u kolica... Prvi put, tog popodneva, Kosta je osjetio da je smrtan i da mu se prije smrti ivot nee promijeniti. Nije znao to da uini, pa je sazvao sastanak kunog savjeta. Zastavnik Pehar doao je s bocom ljivovice i dva staklena naprska. Natoio je sebi, malo otpio, pa je natoio Kosti. Sjedili su u ve - kuhinji dok se vani smrkavalo, pili rakiju i ekali da im proe vrijeme. O higijeni haustora i sigurnosnoj situaciji u zgradi razmijenili su nekoliko opih reenica, Pehar je digao kaiprst, rekao - Naa strategija mora biti... Odmahnuo je rukom jer nije smislio nastavak. Moja ena je nepokretna - rekao je Kosta. Nisam znao. Ne bih vam tada nametao ovu obavezu. Nije strano. Barem u neemu da budem predsjednik. Jedan-dva sata, tamo ili ovamo. Vi radite. Ona je sigurno cijeli dan sama. Tu vie nita ne mogu, Nemam nikoga da bude s njom. Ni maeta, ni kueta, to bi se reklo. Sve to je i bilo pomrlo je, razbjealo se po svijetu. I onda kad smo ostali sami, desi se ta nesrea. Na pjeakom prijelazu, upaljeno zeleno svjetlo i eto. Cijeli smo rat proli i onda tako, na pjeakom prijelazu. Imam neto za vas - povjerljivo apnu Pehar. Kosta ga je pogledao, iskapio rakiju i rekao da mora ii. Sutradan je zastavnik donio tog psa. Bio je star etiri tjedna, zanosio je u hodu i neprestano cvilio. Zvat emo ga eljko - rekla je Rajna. Ali, to je ljudsko ime. Nema tu ljudi koji bi se bunili, tako da on moe biti eljko. Pas je prvih nekoliko dana zapiavao stan, ostavljao svoj izmet na najneobinijim mjestima, Kosta je istio i prao za njim, a Rajna se tome veselila kao da sve troje sudjeluju u nekoj televizijskoj komediji gdje svaka nesrea i nezgoda slue samo tome da se ljudi osjeaju

sretni i zadovoljni. Prvog mjeseca eljko je bio malo vei od krupnije make, drugog mjeseca je izgledao kao normalno razvijeni pas s nesrazmjerno golemim apama, treeg mjeseca ve je toliko velik da je, pokuavajui sjesti Rajni u krilo, izvrnuo kolica. Nastavio je rasti i poto je ve bio poput prosjenog arplaninca, a s navrenih devet mjeseci vie je sliio teletu koje se zamaskiralo u psa. Telea mu je bila i narav. Silno zaljubljen u Rajnu i Kostu, plaio se svih drugih: pasa. maaka, djece, ljudi. Bjeao je od njih kao da su izvanzemaljci za koje ne zna jesu li samo jai od tebe ili su i pametniji, pa e te u eksperimentalne svrhe pretvoriti u bundevu, mia ili neto jo strasnije. Kosta ga je vodio u duge etnje po parku, vikao za njim - grmlje, pod aute i ispod klupa jer bi ga nasmrt uplaio neki djeai koji bi raskrilio ruke u zagrljaj i tepao - cuko, cuko... inilo se da je eljko potpuno izmijenio ivot svojih gospodara. Kosta je prestao itati novine od prve do posljednje stranice, odloio bi ih na uredski stol i bavio se drugim stvarima, listao prospekte za pseu hranu, kupovao eljku gumene kosti, igrake u obliku kelja i mrkve, crvenu ogrlicu s imenom... Rajna je nauila kako da rasporedi stvari u kui da joj eljkova hrana bude nadohvat ruke, pas ju je pratio u stopu kamo god bi pola. Vozila se cijeli dan po stanu, razgovarala sa psom, pokuavala mu objasniti stvari koje se ne daju rei ljudima, a on ju je gledao onako kako to ovjek oekuje od drugih ljudi, a doivi samo od pasa: ravno u oi, s beskrajnim povjerenjem i nadom da nita nije izgubljeno i da je sve tu i da e sve tako ostati jer vrijeme ne tee, ne prolaze dani i nita nije potroivo i unitivo. Uz eljkovu pomo Rajna je nauila kako da se iz kolica prebaci u fotelju natrag. On bi se ukoio u mjestu, ona bi se vrsto uhvatila za njegovu glavu i uinila pokret koji Kosti nije znala objasniti i koji je, vjerovala je, nauila od psa, pa je ve bila u fotelji. Zahvat nije znala ponoviti drei se za Kostine ruke. On joj je onda ponudio da se uhvati za njegovu glavu, ali ni to nije ilo. Smijali su se do suza i bili su prvi put sretni. eljko je donio gumeni kelj, ispustio ga pred njih, kao svoj zalog tom veselju.

III Moj ivot sasvim se promijenio otkad je eljko sa nama - rekao je Kosta i podigao aicu s rakijom. Pa, majka mu stara, moramo pripaziti na predsjednika - ree zastavnik Pehar i kucnu se s Kostom. - Mora predsjednik imati svog tjelesnog uvara. Samo to ne znam ko koga uva, mi njega ili on nas. Neki dan,

pria mi Rajna, protrala buba -vaba niz kuhinju, a moj ti eljko bje pod stol! Svakoga utorka odravali su, uz rakiju i komadi sira, sjednice kunog savjeta. Pehar bi pedantno izvjesio obavijest, ali nitko drugi nikad nije doao, tako su on i Kosta ve sasvim zaboravili da imaju susjede. Pehar je inzistirao da barem pet minuta potroe na priu o "stambenoj infrastrukturi", Kosti je ta vrsta pedantnosti ve bila smijena, ali je pristajao na igru. Ionako bi poslije priali o svemu i svaemu, uglavnom o ivotu koji je, eto, i za njega i za.Pehara poao nekim udnim tokovima. Zastavnikova ena je 1958. umrla pri porodu. Sedamnaest godina kasnije, sin gimnazijalac sebi je iz njegova slubenog pitolja ispalio metak u sljepoonicu. Tako je ostao sam, provodio je ivot izmeu kue i kasarne, sve dok prije pet godina, im su se znali rezultati izbora, nije umirovljen, zapravo istjeran iz vojske jer se nije uklapao u "novi raspored odnosa". Ja ne vjerujem u Boga, ali sam siguran da me Bog ve trideset i neto godina kanjava. im je umrla Ana, znao sam to i rekao sam mu, neka, neka, ti radi svoj posao, a ja radim svoj, ali ja u tebe neu vjerovati. Kad sam jednoga dana vidio da vie nemam sina, rekao sam mu, eto, sad si mi uzeo sve, ali ti ja nita neu dati, ti radi svoje, ali od mene nee imati ni uplju ahuru. I tako, sve do danas, on me kanjava jer ne vjerujem u nita od njega, a ja ivim i nikada se jo nisam upitao zato ivim - rekao je Pehar sasvim mirno, kao da predaje raport prije poveerja. Moda se i tako moe ivjeti, mislio je Kota pomiren i sa svojom i s Peharovom priom.

IV. eljku se bile gotovo dvije godine kad si je Rajna odjednom zabila u glavu da bi tog psa trebalo neto nauiti. Pokuavala je danima. Ali na - daj apu - on bi joj se, onako golem, pokuavao popeti u krilo, na - donesi loptu - liznuo bi je po nosu, a na naredbu eljko na mjesto - mahao je repom i oekivao keks. Ovaj pas nita ne zna. - rekla je tog utorka Peharu kada je doao po Kostu da idu na sastanak kunog savjeta. Naravno da ne zna kad mu nema tko rei - odgovorio je, kucnuo petama, namrtio se i pretvorio u vojnika iz socijalistikih filmskih urnala. eljko, mrtav! - gromko je zaurlao. eljko je podvio rep, pognuo glavu i poeo se, kao da ga je sram, pa ne zna to e sa sobom, vrtjeti u krug, po sredini sobe.

eljko, mrtav! - podviknuo je opet i oborio psa na pod. On ga je zbunjeno gledao, a bio je jo zaueniji kad ga je Pehar blago pomilovao, okrenuo se prema Rajni i neto tiim zapovjednim glasom, kao da se pred obinim vojnikom obraa vodniku prve klase, rekao: Rajna, keks! Rajna mu je pruila psei keks u obliku kosti. Pehar ga je dao eljku koji je ve bio sasvim izvan sebe od iznenaenja. Te veeri nije odrana sjednica kunog savjeta, ali je eljko nauio prvu stvar u svome ivotu: da bude mrtav i da za to dobije keks. Rajna i Kosta su do beskraja ponavljali igru - eljko, mrtav. Pas je ubrzo shvatio da ova igra njegovim gospodarima prua silno zadovoljstvo. Nakon nekog vremena, im bi osjetio da Rajnu hvata tuga ili da se Kosta vratio nervozan s posla, legao bi sam od sebe i pravio se mrtav. Znao je da e ih to usreiti. Bila je nedjelja, tjedan pred Boi, kad je Rajni pozlilo. Munina je krenula iz eluca, rairila se tijelom i preselila u misli i glavu. Sve mi je zbrkano - rekla je prije nego to joj je klonula glava. Kosta je otrao do telefona, pas je uznemireno etao po sobi i cvilio, hitna pomo dola je za deset minuta. Ujutro, Kosta je stajao ispred lijenike sobe s vreicom u kojoj su bile narane. Nisu ga pustili do Rajne. Ona sad spava - rekla je sestra. Otkad spava - upitao je Kota. Sestra mu nita nije odgovorila. Lijenik je bio visok i plav. Kao Nijemac u partizanskim filmovima. Osim to je imao tune oi, kakve nemaju ni Nijemci ni lijenici. Aneurizma - rekao je. Ona spava? Ne. Gospoa ne spava. Budna je? Lijenik je odmahnuo glavom i spustio pogled. iva je? Da, jo je iva. Na povratku kui nije znao to bi s naranama. Morao ih se nekako rijeiti jer mu se inilo da e netko, neki aneo, biti prevaren ako ih jednostavno prenese preko praga. Narane. Uao je u potu, ljudi su zamiljeno ispunjavali uplatnice, odloio je vreicu s naranama na pult i otiao. Nije morao bjeati jer je za sve ljude Kosta ve bio nevidljiv.

V. Sjedio je u fotelji i puio. Sputao se mrak, predmeti u sobi nestajali su jedan za drugim, ali Kosta nije palio svjetlo. Na drugom kraju sobe sjedio je eljko i gledao ga. Trebalo je vjerovati u Boga, pomislio je Kosta. Rei u to Peharu sutra. On bi morao vjerovati jer zna da ga ima. Ja ne mogu jer to ne znam. Cigareta je dogorijevala izmeu prstiju. Pokuavao se sabrati i smisliti to da uini. Da ukljui televizor, upali svjetlo, ode u kuhinju, u kupaonicu, bilo gdje, da pozove Pehara, da ode sa eljkom u park, da uini bilo to... Sve na to bi pomislio rasipalo mu se pred oima. Gledao je u ar cigarete koja je ve sasvim nestajala. Ugasio je opuak i poeo plakati. Znao je da e uskoro zazvoniti telefon. To mu vie nitko nije morao rei. eljko je priao sasvim tiho, kao da svaka daica parketa osjea bol njegovih koraka, a onda se pred Kostinim nogama sruio kao mrtav pas. Gledao je krajikom oka u prijatelja i oekivao smijeh. Tog trenutka nita na svijetu nije bilo vanije od njegova smijeha.

DRUGI POLJUBAC GITE DANON Priam ti o Lotaru. Ne mora to upamtiti, nema tu nikakve ivotne pouke, nee ti koristiti, takvoga ovjeka nikada nee nai pa da zna kako bi s njim, priam ti o Lotaru zbog ene koja ga je voljela, ona je stvarna, nju e moda sresti, nju ili istu takvu, moda e se zaljubiti, moda ti ostane za cijeli ivot, ili e samo proi pored nje, vidjeti je u samoposluzi, rei dobro jutro, Gita, kako ste, Gita, a ona ti nee odgovoriti jer Gita ne odgovara, Gita uti na pozdrave. Lotar je tih godina bio najjai ovjek u gradu. Tako se barem prialo, iako nikad nikome nije palo na pamet da provjerava. ivio je sam s majkom, gospoom Editom, koja je drala radnju za plisiranje suknji. Za oca mu se nije znalo. Tek prialo se da je to bio neki njemaki oficir, navodno se zvao Otto, i da je bila u pitanju velika ljubav. Nou bi kradomice dolazio kod gospoe Edite i ostajao do pred jutro. Nitko ga nikada nije vidio jer je ljubav trajala samo u vrijeme policijskoga sata. Otto se, prie govore, nije htio povui u travnju 1945. s ostacima svoje vojske, nego je dezertirao i skrivao se po umama oko Sarajeva jo dvije godine. Gospoa Edita odlazila je svake subote i nedjelje brati gljive, jagode, maline i uvijek se vraala praznih koarica, ama, ja idem gore samo zbog istoga zraka i ljepote, govorila je kominicama, a one su znale da odlazi zbog Otta.

Lotar se rodio u jesen 1946.: dijete sam htjela, a ne mua, rekla je gospoa Edita i nitko je nita nije pitao. Komiluk je mimo runih obiaja uvao njezinu tajnu i nikada nitko Lotara nije zvao kopiletom. Valjda i zato to je vazda bio mirno i tiho dijete, uvijek vei i jai od svojih vrnjaka, ali se nikada ne bi potukao, kao da je sve ratniko u njegovoj lozi bilo potroeno i iscrpljeno prije nego to se rodio. Bio je poetak ljeta 1947. godine kad je gospoa Edita jedne nedjelje odijela dijete u brda. Neka se od ranih nogu ui, rekla je staroj Demidiki; nena je poljubila i nju i dijete: samo ti idi sine, i ne daj to ima dok ima. Vratili su se predveer. Bilo je to posljednji put da je gospoa Edita ila u brda i prialo se da je Otto nakon toga pjeke otiao u Austriju, pa u Njemaku. ekao je da vidi sina, pa da zauvijek ode kui. Lotar je zavrio Prvu gimnaziju, pa je kao odlika upisao medicinu, i ba kad se mislilo da e u njegovu ivotu sve ii kao u priama o dobroj i sretnoj djeci, na treoj je godini fakulteta sreo Gitu Danon, apotekarovu ker, od Lotara stariju dvije godine, koja je malo studirala, a vie se zabavljala krei muka srca po Sarajevu, pijano i ludo kao da kri pivske boce dok ne doe jutro i ne razbistri joj se glava. Ali Giti nikada nije dolazilo jutro, niti bi se ikad umorila od svoje udne zabave. ovjeka bi privukla k sebi, igrala se s njim sve do prvoga poljupca, a onda bi ga gurnula niz ulicu da se kotrlja do dna na svoju sramotu i na uas drugih koji nisu jo osjetili Gitine ari, ali su znali da e i na njih doi red i da im se nee moi oduprijeti. Nakon nekog vremena svaki bi prebolio Gitu, neko vrijeme ne bi je spominjao, a nakon toga Gita bi za usta koja su osjetila jedan njezin poljubac postajala kurva. Jedini koji je nije prebolio, niti je o njoj ikada rekao runu rije, bio je Lotar, ali i jedno i drugo promijenit e i njega i njegov ivot. Ja u te ekati, nije vano koliko, ali u te ekati, a ti mi doi kad se jednom istroi, rekao joj je nakon poljupca, a ona se smijala, dugo se smijala odlazei niz Titovu ulicu u no; tako se smijala da su se izlozi tresli na radnjama i da su ene izlazile na prozore da vide to se to tako smije u ovo doba noi i na ovom svijetu gdje nita tako smijeno nije, niti itko tako zvoni smijehom, osim Gite koja i tako nije bila s ovoga svijeta i koju nijedna ena nije doivljavala kao konkurenciju jer je ona ivjela poklonjeni ivot s tisuu ljubavnika i jednim poljupcem i ve sutra je opet mogla biti mrtva. Lotar je vjerovao da e mu se Gita vratiti i da do tog povratka mora braniti njezinu ast. Kad bi u drutvu netko zaustio da kae neto o njoj, Lotar bi ponavljao: uti, ja sam tu. Za divno udo, svatko bi uutio, iako nikome nije bilo na umu da bi Lotar mogao upotrijebiti svoju stranu snagu. Ilo je to tako sve dok Gita nije potroila Dinu

Krezu, prijekog momka i biveg robijaa koji je ve godinama harao po Italiji, a u grad bi dolazio samo da se pokae i da potroi novac. E, taj Krezo je bio izvan sebe od bijesa, a jo mu je netko kao za nevolju rekao za Lotara, u ali ga valjda upozorivi da se pred njim ne smije govoriti protiv Gite, na to je Krezo iz istih stopa poao pred Medicinski fakultet, rekao pokazat ete mi tog momka, ekao je, kau, i dva-tri sata, to mu je samo pojaalo huju jer kad je naiao Lotar, Dino Krezo vie nije bio kadar primijetiti kolikom se i kakvom ovjeku obraa, nego mu je priao, uhvatio ga za kragnu kaputa, odozdo mu se unio u lice i glasom ovjeka koji za paom ima pitolj tiho izgovorio: Jeb'la ti ona ifutska kurva mater. Ono to se dalje dogaalo gotovo i nije za priu, ali kau daje Lotar uhvatio Krezu za oba uha i otkinuo ih, nesretnik se sruio, a on ga je onako leeega udarao akom u glavu. Kad je dola milicija, od Krezina lica nije ostalo nita. Lotara su zaskoila etvorica milicionera, on ih je razbacao oko sebe, krenuo prema ulici i onda stao, sjeo na zidi, zapalio cigaretu, milicioneri su na tri-etiri metra od njega ukoeno stiskali repetirane pitolje i nisu se usuivali prii. Sad je gotovo, rekao je on, ubio sam ovjeka. Tad su navalili na njega i poeli ga dumanski tui akama, nogama i drkama pitolja. Oni su nekako znali da se Lotar nikada ne brani. Valjda su imali iskustva, iako ne vjerujem da su ovjeka kakav je Lotar ikada sreli. Osudilo ga je na petnaest godina robije zbog "naroito okrutnoga ubojstva". U zenikome zatvoru Lotar je ostao punih dvanaest godina, taman koliko je trebalo da grad na njega zaboravi i da se na ulicama pojave nove generacije koje ni o njemu, ni o sudbini Dine Kreze nee nita znati. Ali Gita, nju niti je tko mogao zaboraviti, niti su njezina ljepota i smijeh u tim godinama ma zeru potamnjeli i uruili se, niti je prestala sluivati svijet svojim jedinim poljupcem. Ljubavnici su ve bili mlai i po petnaest godina od nje, ali se nita promijenilo nije, niti se pojavio mukarac koji bi odolio kad Gita na njega sijevne okom, niti je u itavom gradu bilo tako pametnoga koji bi znao da se stotinu puta ponovljena pria uvijek mora zavriti na jednak nain. Istoga dana, onoga ljeta kad je Lotar iziao iz zatvora, umrli su gospoa Edita Buri, vlasnica radnje za plisiranje suknji, i gospodin Moni Danon, najstariji apotekar u gradu. Prekosutra su u isto vrijeme sahranjivani na groblju Bare. Jedna je povorka krenula iz katolike, a druga iz jevrejske kapele. Iza jednoga sanduka iao je Lotar, a iza drugoga Gita. Povorke su ile jedna do druge sve do raskra na kojemu se razdvajaju putovi za katolike i jevrejske grobljanske parcele. Gita Lotara nije ni pogledala, ali je Lotar umjesto za majinim sandukom poao za njom. Bio je to straan skandal. Babe u crnini poele su se krstiti, sveenik je izgovarao neke dodatne molitve,

katolika povorka bila je zgroena, a jevrejska uplaena. Ljudi nisu znali to e Lotar uiniti Giti. Nije joj, meutim, uinio nita, osim to je rekao zdravo, Gita, a ona nije odgovorila na pozdrav, rekao je Gita, ja te ekam, a ona ga je pogledala kao da e se nasmijati, rekao je Gita, ovo je zauvijek, a ona ga je uhvatila za ruku i rekla dragi moj, ovo ispred mene je zauvijek i pokazala prstom na mrtvaki sanduk. Nakon povratka iz zatvora Lotar je poeo piti. Pio je uredno i po datumima, vidi se da mu je vabo bio otac, govorilo se u komiluku ne bez potovanja, pio je svakog sedmog u mjesecu. Ovako bi to bilo: ue Lotar u birtiju i narui litru loze, gosti pou da e izlaziti, zaustavi ih muklo Lotarovo ne i nitko se i ne pomakne. Svi ekaju to e se dalje dogaati i ute, ama uje se muha kad proleti i uje se, svake tri minute, kako grli boce dodirne au. Lotaru bi trebalo tono pedeset pet minuta da popije litru loze, ni minuta vie, ni minuta manje. Nakon toga naruivao bi jo litru, uredno platio konobaru i zagrmio svi mar van i izili bi, ukljuujui i gazdu i konobare, a da Lotaru ni rije ne bi rekli. Nakon petnaestak minuta u birtiju je dolazila milicija, Lotar se dizao na noge, govorio bi udarite, jebem vam i Titu i partiju, onda su ga tukli, on se nije branio, pa bi ga odveli u miliciju, prespavao bi u zatvoru i ekao sedmi u mjesecu. Pet je godina je jednom mjeseno Lotar dobvao batine i ve se prialo koliko mu je jo ostalo i koliko e jo sedmih u mjesecu trebati da milicija ubije Lotara. A onda je poeo rat i Lotar je jednog rujanskog jutra prve opsade pod vratima naao ceduljicu na kojoj je pisalo: eli znati. Ja sam u Madridu. Gita. Valjda se prepala rata i otila, a Lotaru je ostavila poruku jer je strepila da e i u Madridu netko poeljeti njezin jedan poljubac. Gita je ve imala pedeset godina, to sarajevske oi nisu primjeivale, ali panjolske moda hoe, a Gita bez poljupca vie nee biti Gita, niti e moi ivjeti sama u svijetu bez povrijeenih mukaraca. E, sad, je li se Lotar ponadao da je njegovu ekanju doao kraj, da se Gita umorila i istroila i da ga u Madridu eka sa svojom ljubavlju, ili on jednostavno nije mogao zamisliti da ostane u gradu u kojem nema Gite, to je teko rei, ali od tog dana Lotar je poeo praviti planove kako da izae iz grada i kako da doe do panjolske. Nije imao novca, niti je imao paso, niti je znao za nain da doe do jednog ili drugog. Bio je velik i sam u svome gradu, poeo je proputati sedme u mjesecu, boljeli su ga bubrezi i rebra i sa svakim danom koji je prolazio od Gitine poruke Lotar je sve vie postajao starac. Pobijelila mu je kosa, miii vie nisu bili glatki i napeti i sve je vie bilo ljudi koji su znali proi pokraj Lotara a da se ne zaude

njegovoj snazi. Jedna jedina stvar bila je i dalje velika kao Trebevi. On e otii u Madrid po svoju Gitu i po njezin drugi poljubac. Nakon dvije i pol godine rata Lotar je nestao iz grada. Prethodno je jo jednom pokuao posuditi novac za put, ali mu ga nitko nije htio dati jer su ljudi vjerovali da s takvih putovanja nema povratka, jo jednom je pokuao dobiti paso, ali mu ga nisu htjeli dati jer je bio dovoljno jak za ratovanje i njegova ljubav nije imala administrativne snage. Nitko se nije iznenadio to je Lotar usprkos svemu tome otiao. Znali su ljudi da ono to izmeu njega i Gite stoji nema nijedne druge prepreke do Gitine lude glave, a ona je bila ak u Madridu. Nitko nikada nee saznati kako je Lotar preao Bosnu, ni kako je proao kroz sve one zemlje koje su mu stajale na putu, ni kako nije naiao niti na jednog carinika ili policajca, ni ime je i kako putovao; prvo sljedee to se zna jest da se u policijskoj stanici u nekom madridskom predgrau ukazao poput duha, mrav, bos i sav u krastama. Prvog policajca uhvatio je za ruku i rekao Gita Danon per favor, ovjek se prestravio, Lotar je ponovio Gita Danon per favor, okupila se sva policija, stiglo je i pojaanje, dola su kola Hitne pomoi, a Lotar je uporno govorio Gita Danon per favor; pola dana panjolcima je trebalo da shvate kako Lotar ne zna ni rijei panjolskoga, onda su pokuavali na raznim jezicima, na njemakom, talijanskom, engleskom, francuskom, a jedan se Lotaru pokuao obratiti i na maarskom; Lotar je odmahivao glavom, sklapao ruke u molitvu ili grabio ljudima dlanove i ponavljao Gita Danon per favor. ovjek u bijelom bolnikom ogrtau uzeo ga je pod ruku i izveo iz policijske stanice, Gita Danon perfavor, Lotar je gledao kroz prozor, ambulantnih kola, ovjek ga je drao za ruku, promicao je Madrid kao na filmu i u neijem tuem ivotu, Lotar je lovio lica prolaznika, nadao se da e ugledati Gitu; umjesto nje vidio je plakat za dobrotvornu priredbu, a na njemu fotografiju spaljene Vijenice. Sarajevo, rekao je Lotar, Sarajevo?, trgnuo se ovjek u bijelom mantilu, Sarajevo, potvrdio je Lotar, Gita Danon per favor, sklopio je ruke. Lotar je leao u bolnikome krevetu. Stopala su mu izvirivala kroz reetke. Onako mrav i zarastao u bradu izgledao je kao grana nekog velianstvenog davno izumrlog drveta. Postelji je priao neki fini stariji gospodin, iza njega su bili policajac i lijenik, gospodin je sjeo pokraj Lotarovih nogu, Lotar je otvorio oi, Gita Danon per favor, gospodin je spustio ruku na Lotarovo rame: Jesi li iz Sarajeva?... Jesam... Kad si doao ovamo?... Juer... Odakle?... Pa iz Sarajeva. Gospodinu su se zacaklile oi, kako to ve biva s Bosancima koji ive dvadeset godina negdje daleko, pa im neki samrtnik kae da je upravo stigao iz Sarajeva. Traim Gitu Danon, pokuavao se pridii

Lotar, ona je iz Sarajeva, a sada je u Madridu, moram nai Gitu Danon, eka me, a ja sam je ekao dvadeset i kusur godina. Gospodin je klimao glavom, prevrnut u Madrid ako treba, Lotar mu nije vjerovao, ali se nije mogao pomaknuti, tako je bio umoran. Te noi umirao je u Madridu najjai ovjek naega grada. To mora znati jer takvoga ovjeka vie nikada i nigdje ne moe sresti. Nema ga na cijelom svijetu, ni tamo gdje ti ivi, a nee ga nai ni ako u Sarajevo doe traei ga. Ej, umirao je Lotar, posljednji i jedini, Lotar koji je Dini Krezi oba uha otkinuo i zatukao ga na kaldrmi ispred Medicinskog fakulteta i neka ga je zatukao kad je bilo zbog Gite. Jutro nije doekao pri svijesti. Nije se probudio ni kad je u sobu uao gospodin od juer, ni kad je za njim ula Gita Danon, unula pokraj kreveta, spustila oba dlana na golemu Lotarovu nadlakticu, nije se probudio ni kada je rekla ja sam ti se istroila, Lotar e moj, nee me vie ekati, dola sam ti, nije se probudio ni kad ga je poljubila, ljubila ga dugo u sive usne. Ali pazi, sine, to ti kaem, samo Gita Danon zna jesu li se Lotareve usne tada pomaknule, samo ona zna je li za ljubav bilo prekasno ili je ona ostala zauvijek. Ako je sretne, nemoj je nita pitati jer ti nee rei, nee te ni pozdraviti, Gita ne odgovara na pozdrave jer je hiljadu srca krila samo za jednog Lotara.

Biljeka o piscu Miljenko Jergovi roen je 1966. u Sarajevu. Knjige: Opservatorija Varava, Zagreb 1988; Ui li noas netko u ovom gradu japanski, Sarajevo 1990; Himmel Comando, Sarajevo 1992; Sarajevski Maribora, Durieux 1994; Karivani, Durieux 1995; Preko zaleenog mosta, Durieux 1996; Ovdje ivi Conan. Mlada bosanska lirika 1992-1996 (uredio Miljenko Jergovi), Durieux 1997; Nai bonton, Durieux 1998.