1

Irfan Horozovi

VAUVAN

Nidari i Taidi

- Bi li htjela da bude lijepa princeza iz bajke?

- eljela bih da budem vjetica.
- Zato?
- Da letim na metli.
(Jedna djevojica)

Najprije bih elio da vam predstavim svog Djeda. Svi koji su ga poznavali zvali su ga
tako. A on je ustvari bio ujak moje bake koju smo zvali Majka. Zato ga predstavljam? Zato
to bez njega ne bi bilo ni ove prie. A vrlo je vano ko nam pria priu. Dakle, njegovo ime
je Badem Aziz Tamovi.
Badem Aziz Tamovi davno je otiao iz naeg malog mjesta. Sve to smo saznavali o
njemu bilo je iz glasina, rijetkih pisama, a ponekad i iz turih novinskih vijesti. U naoj
vitrini sa knjigama bile su jedne poutjele novine sa vijeu o nekom istraivanju i
fotografijom. "To je Djed!", ponosno je rekla Majka i kaiprstom pokazala mravog ovjeka
na fotografiji. Prole su godine a Djedovo ime i vijesti o njemu nailazile su povremeno, kao
godinja doba. U mjestu je sada ivio samo jedan njegov prijatelj, stari travar, koji je vie
boravio u planini nego u svojoj maloj kui u predgrau.
Mnogo se stvari dogodilo prije nego se Djed ponovno vratio. Saznao sam o tome,
kasnije, vie iz njegove biljenice nego od njega samog. O sebi nije ba mnogo priao. "To je
gubljenje vremena", govorio je. "Ima toliko stvari koje su vane i tebi i meni. I njoj i njemu i
njima i nama i onome i onima i tome i tima..." To je bio njegov nain razgovora. "A o onome
to je vano samo nama treba utjeti."
Poeo je biljeiti u tu svoju teku crnih korica nakon odlaska sa uvenog instituta u
enevi. Taj odlazak mu je teko pao. Rugali su mu se kako se vie ne bavi istom naukom,
kako je ostario i podjetinjio. I ko je to sve izmislio. Djedovi bivi uenici. Bivi uenici
Badema Aziza Tamovia. Oigledno nisu bili dobri uenici, nisu bili oni pravi. Otkrio im je
jednu od najveih tajni, tajnu o unutranjem ivotu ljubiice, ali oni nisu nita razumijevali.
Samo su ga udno gledah i slijegali ramenima. Zaista tu vie nije mogao ostati.
Tajna koju im je htio pokloniti postala je razlog za smijeh.

2
 Zato ne otkrivajte svakom svoje tajne.
Djed Badem Aziz Tamovi je tad pomislio da na svijetu postoji jo toliko stvari koje je
zaboravio ili nije stigao uiniti. Odluio je da se oeni. I sjetio se jedne djevojke koju je
mnogo volio. Poslije nekoliko mjeseci traganja pronaao ju je u Sarajevu. Kad se pojavio,
presretan to je napokon vidi, ona je sjedila u malom dvoritu ispred svoje kue, a oko nje su
se igrali unuci. Imala je pet divnih unuka. Tri od sina i dva od keri. I bilo joj je drago to ga
vidi, iako se malo zaudila. Poklonio joj je jednu lutku i udaljio se, jer nije elio da bilo ta
pokvari u toj velikoj, sretnoj porodici. Samo mu je bilo ao to nije imao vie lutaka. Tako je
govorio. A to da se ona zarumenjela nije spominjao. O tom je utio. I bivao udno zamiljen.
U biljenicu je zapisivao "neke vane stvari". Priznao mi je kasnije da je elio napisati
knjigu. Ve je ispisao posvetu. "Ali sad nakon to smo sve ovo doivjeli, nema vie nikakvog
razloga da piem knjigu. Knjiga je u tebi", govorio mi je.
elio bih jo neto da vam kaem. Da li vam se ikad uinilo kako ste neku priu, koju
itate ili sluate, ve jednom i sami doivjeli? Meni se to vrlo esto uini. Jo dok sam bio
mali, mali, stalno sam imao neku takvu priu. Ona se malo mijenjala, preobraavala, dolazila
u drugim bojama, ali ja sam uvijek znao da je to ta moja pria. I nekako mi se uvijek inilo
da s tom priom nisam sam. Da ima jo mnogo takvih kao ja. Negdje tu. Negdje u njoj.
Negdje u njedrima te velike prie. I da se svi dobro razumijemo. I bez rijei, ako razumijete
ta hou da kaem. Kasnije, u nekim trenucima, hoete da nekom ispriate tu svoju priu, da
naete nekog s kim ste zajedno bili u toj umi prie. itav ivot. Ali to nije ba uvijek jedno-
stavno. Vrlo se esto u tome pogrijei.
I sad, ispisujui ovu priu u svoju omiljenu biljenicu, nalik na Djedovu, ne bih nikako
elio da pogrijeim. Zato ova knjiga nije za one koji nemaju i koji nikad nisu htjeli da imaju
svoju vlastitu malu priu, onu samo za sebe, a i ta mala, najmaleckija, sasvim je dovoljna da
se uplovi u veliku zemlju pria, koja je tek pedalj iza naeg ramena, tek jedno areno, areno
staklence iza naeg oka.
Zato prepisujem rijei iz Djedove biljenice i ovu knjigu posveujem samo onima
KOJI SU PREPOZNALI I SAUVALI SVOJU PRIU.

DJED BADEM
AZIZ TAMOVI
A ZATIM I VAUVAN

Kad se sir Edmund Hillary (Edmond Hileri) sa uvenim erpom Tensingom, Tigrom
Snjegova, popeo na sam krov svijeta, na Mount Everest na Himalaji, primijetio je jednog
udnog ovjeka sa dugom, sijedom bradom, koji se sav skvren drao za led ispod vrha,
iban ledenim vjetrom. Sir Hillary je bio zaprepaten i ponudio je neznancu aj. Neznanac se

3
zahvalio na aju, ali je odbio Hillaryjevu ponudu da se s njim i Tensingom popne na sam vrh.
"Upravo se vraam odande", odgovorio je. Hillary je ostao u udu, a neznanac se otisnuo sa
zaleenog krova planete na malim sankama zvanim ligure. Naravno da o ovom dogaaju
nema ni rijei u izvjetajima ekspedicije. No to mom Djedu Bademu Azizu Tamoviu, jer to
je bio on, nije ni bilo vano. On se zaista urio. Iao je, najveom moguom brzinom, ka
vulkanu Popocatepetl da zgrije svoje tijelo, ve ozbiljno namueno reumom.
To je bilo neposredno nakon neuspjene Djedove enidbe, a koji mjesec prije nego to
e nam se javiti, nakon toliko vremena. Bilo je to vrlo udno pismo ispisano na peru iz krila
neke arene ptice, naprosto unitenom od silnih potanskih tambilja i maraka koji su pratili
njegov put. inilo se da je pismo putovalo godine i godine, a ipak je stiglo u nau kuu ba
onog trenutka kad sam se ja rodio. Tako su mi bar priali ukuani. Moda su zvijezde
pomogle Djedu. Moda su malo nakrenule planetu.
Jo je udniji bio pozdrav roenju sestrice Nine.
Bila je to figurica male Crnkinje, sa suknjicom od vjenozelenog lia. Potar je ostavio
kutiju pred samim vratima, a zatim su je ukuani unijeli. Tata je otvorio kutiju i izvadio iz nje
malu Crnkinju, a zatim je stavio uz djeije uzglavlje. Na udo svih prisutnih, Crnkinja je
otvorila oi, popravila svoju suknjicu, nagnula se nad bebu i neto joj apnula u uho.
Djevojica se samo osmijehnula u snu. Majka se poslije klela da je ula neki glas kako kae:
"Dobar dan, mala bebo. Dobar dan, mala Nina. Donosim ti pozdrav od tvog Djeda."
Bebi su dali ime Nisveta. Ali svi su je zvali Nina. Poslije smo saznali od Djeda da je to
zaista bila njegova elja.
Tad su se u naem mjestu poele pojavljivati prve televizijske antene. Najprije smo
primijetili jednu na najveoj i najglavnijoj zgradi u gradu. Ili smo iz kole, a nekakva crna,
metalna ptica se koila na krovu te zgrade i drhturila na vjetru svojim udnim krilima bez
perja. Stajali smo i gledali. Niko nije mogao da se dosjeti to je to. Vladimir, koji je iao sa
mnom u razred, tvrdio je da je to svemirska roda. Takve su inae sve rode tamo, u svemiru.
Onda je pokraj ove svemirske rode sletila iznenada obina roda, naa, koju smo svi
poznavali. Svi mi iz prvog razreda. Zakrenula je malo glavu prema neznanki koju dotad
nikad nije vidjela na ovom mjestu, malo se nakostrijeila, ali se ipak zadovoljila svojim
starim mjestom. Kao da se uplaila nepoznate ptice ije su noge bile zakovane sasvim blizu
njenog gnijezda. Nasmijali smo se. Neto kasnije je roda, ona naa, kao da nas je ula,
zaklepetala, zamlatarala krilima, uzdigla se malo uvis, a zatim spustila tik na nos svemirskoj
rodi. Kakav je to samo bio trijumf.
Iza zgrade se uo amor. Vidjeli smo puno ljudi kako se gurkaju i nastoje da vide neto
u izlogu. Popeli smo se jedan drugom na ruke, na hajduke stepenice, pa na ramena, da
vidimo. Prvi koji se popeo povikao je:
- Mali ljudi hodaju u kutiji.
Jo nisam dobro ni razumio ta je rekao, a ve sam i sam bio na ramenima svojih
drugova i zaista vidio kutiju koja se sva prelijevala u vlastitoj svjetlosti, a u njoj su se
dogaala uda. Najprije je provirila glava jednog ovjeka koji je neto govorio, a zatim se

4
vidio taj isti ovjek kako tri, ali sad sasvim mali. Kao da su crnobijele fotografije oivljavale
i pretapale se jedna u drugu.
Davno je to bilo, ali nisam to zaboravio. Kako bih i mogao. Otkako se ta udna kutija
pojavila u naem gradu, sve se u njemu promijenilo. Ljudi su se neprestano iskupljali pred
onim izlogom, a kad je postalo hladno, u najveoj kafani u gradu pojavila se jo jedna takva
kutija, zatim jo jedna, dok magine kutije nisu oparale skoro itav grad. Starci u kafani nisu
vie mogli da igraju svoje igre kad su eljeli, nego samo onda kad je kutija bila zatamnjena. I
svi su se ravnali prema kutiji. To bi se vrijeme moda moglo oznaiti kao razdoblje vladavine
kutija, ali nije moje da to kaem. To bi mnogo ljepe i jasnije objasnio Djed Badem Aziz
Tamovi.
Uostalom, zar je to moglo proi bez njega. Tad smo ponovo dobili vijest.
Bilo je to ovako: sjedili smo svi u najveoj sobi u kui, u kojoj je, naravno, poasno
mjesto zauzimala kutija. Tu su bili i susjedi. Gledali smo ta se dogaa u svijetu. as smo
vidjeli afrike lavove i irafe kako se etaju, as Eskime dok grade svoje kue od leda.
Skakali smo po svim gradovima svijeta, kao to je moda mogue samo u snu, kada su nam
oi sklopljene ili kada je magina kutija otvorila ono svoje jedino, veliko, svjetlou obliveno
oko.
Najednom je mama vrisnula.
- To je bio on! - govorila je. - Prepoznala sam ga!
Nisam znao o kome govore.
- Jesi li sasvim sigurna? - estio se otac.
- Nema nikakve sumnje! - odgovorila je majka. - Mahnuo mi je. To je siguran znak da
e uskoro doi. Godinama ga nije bilo. Posljednji put... ja sam bila tako mala...
Sad sam ve znao da govore o mom izgubljenom djedu,
O Bademu Azizu Tamoviu i bio sam neobino, neobino ispunjen ushienjem. Nisam
ga dodue prepoznao u ovjeku koji je mahnuo iz kutije, odjeven kao kopa zlata, ali svojoj
mami sam vjerovao. Te noi jednostavno nisam mogao zaspati. Sklopio bih oi i odmah
vidio sebe kako sa Djedom koraam po dalekim pustinjama ili se penjem uz blistave planine
od kristala. Otvorio bih oi i vidio da se nalazim u svojoj sobi, zamraenoj, u kojoj se nije
ulo nita do vjetra koji je lagano umio uz prozor. Otvorio bih i prozor i gledao niz ulicu
koja me je iznevjeravala, jer se i sama gubila iza nekih sivih kua, nedaleko odatle, u
kiljavoj svjetlosti uline svjetiljke, a ja sam poelio da je dugaka i ravna, beskrajno duga i
da na njenom kraju, negdje u bijelom svijetu, vidim svog Djeda sa zaveljajem kako
spokojno, korak po korak, ide prema nama. Ali naa ulica je bila takva kakva je bila. Malena
i zakrivljena
I trebalo je dugo i dugo ekati da doe Djed.
Taj dan je doao i liio je na osmijeh Majke, na njene oi dok mi je nekad priala, prije
sna.

II

5
 Kao iz maminih, kao iz Majkinih pria, pojavio se Djed Badem, Badem Aziz Tamovi.
Onaj koga smo svi zvali Djedom: i Majka, dok je bila s nama, i mama, i Nina, i mnogi
roaci, bliski i daleki, i ja.
- Kud ba sad - uzvrpoljio se moj otac i iza lea Djedu govorio mami. - Zna da moram
u Afriku. Kad u opet dobiti takav posao. A i novac nam je potreban.
Mama je bila zamiljena. Znao sam ta e rei im progovori. Ona je uvijek ekala neto
itav ivot i onda, kad se to neto dogodi, obino joj pokvarimo ili Nina ili ja. Ovaj put je
izgleda odgovornost prijetila da se svali na lea Djeda Badema. Ili je u pitanju bilo jo neto.
- Najbolje da mu kaemo - rekla je grizui usne. - Moda bih tako mogla i ja ii...
- Kako da mu kaemo, nema smisla, tolike godine se nismo vidjeli, a sad ispada da
bjeimo.
- A ta to imate da mi kaete, djeco? - gromkim glasom je rekao Djed Badem, koji je u
tom trenutku uao u sobu. - Putujete negdje, to li?
Otac je onda poeo neto brzo da objanjava, preklinjuim glasom, kako je to veliki
graevinski poduhvat i kako je pobijedio njegov projekt i kako on neizostavno mora ii, a i
mama se radovala jer bi mogla da krene s njim, a sad eto nema smisla.
- Ne razumijem - rekao je Djed Badem Aziz. - Putovanja su tako udesna stvar. Ja na
primjer nita drugo i ne radim, nego stalno putujem. Ne razumijem zato da ne ide graditi tu
svoju Keopsovu piramidu.
- Kakve piramide, u pitanju je neto mnogo znaajnije - mahao je otac rukama. - Tri
graevinska preduzea iz nae zemlje su se udruila... To je itav kompleks, a ima ak i jedna
zgrada koja je samo moja. Moj projekt, djelo mojih ruku...
- Pa idi, mladiu, pravi tu svoju kuu. Dokle ljudi da ekaju da se sklone pod taj tvoj
krov.
- Ti se stvarno ne bi naljutio, mislim, ako bismo mi otili? - rekla je mama drhtavim
glasom.
- Glupost. Zato da se naljutim. I ja bih s vama... Na ove rijei su se primjetno lecnuli i
tata i mama.
- ... da se nisam toliko poelio ovog vonjaka i ove djeice - podigao je Ninu i mene u
naruje i poljubio nas.
- I pripazio bi djecu? Da ne ostanu sami? - brzo je dodala mama.
- Naravno, jesam li ja njihov Veliki Djed ili nisam. Otac i mama su sad mogli biti sami,
kao to su uvijek govorili da ele. Moda da se na miru svaaju. Tako su otputovali, a mi
smo ostali u naoj kui s vonjakom, samo nas troje: Nina, Djed Badem Aziz Tamovi i ja.
Nisam se mogao nagledati Djeda.
A on, tako star i sijed, osjeao se udno, udno, izgubljen u velikom vonjaku. Moda
ete se nasmijati kad vam kaem (a to sam proitao kasnije u njegovoj biljenici), da mu se
inilo da je djeak, sasvim mali, onaj nekadanji.
Iao je od voke do voke, obuhvatao ih rukama, gledao. Najdue se zadrao kod stare

6
kruke u dnu vonjaka. Kao da je razgovarao s njom. Ipak, izgledalo je da se i ona raduje to
se Djed vratio. esto sam se verao u njenu kronju, jeo slasne plodove i itao. Djed mi je
priao da je i on to radio. Samo, tada nije bila tako oronula i pocrnjela. I nije ga tako tuno
gledala kroz pokoji teko rastvoreni cvijet. I ostale voke su se radovale. Tu je bio veliki orah
ispod kog je Djed, nekad davno, zakopao svog malog psa kojeg su otrovali zli susjedi.
Danarika. Jabuke. Kajsija. Dunja. Ribizli i ogrozdi. Groe. Vinja. A tek ljive! Ne rekoh li
ve da je bilo proljee. ljive su uvijek voljele ples. Bar u ovom vonjaku. Zdruile bi se po
dvije, a nekad i vie i povijale se u udnovatom ritmu. Bijele na jednu stranu, plave njima u
susret.
Jedan bumbar mu prozvrnda iza potiljka, tako da se Djed Badem trgnuo. Taj neotesani
bumbar se vrati i poto je nos Badema Aziza Tamovia bio izgleda tano na njegovom putu,
umalo ne doe do sudara. Djed Badem je tek tad primijetio i mnotvo pela u cvatovima,
skakavce, muice, mrave, vrapce na krovu stare upe i u kronjama, dvije zamiljene
lastavice na ici. Oigledno, stanovnici vonjaka su imali pune ruke posla. Odluio je zato da
se skloni. Osim toga, nikad se ne zna kojim e putem krenuti bumbar. Sjeo je pod orah, ali je
osjetio da e ga glava zaboljeti i premjestio se u hlad stare kruke. Leima se naslonio na
njenu toplu, hrapavu koru. Izvadio je zatim iz depa knjigu o velikom mravljem takmienju,
koje je odrano prije dosta godina u Belgiji, u vrtnom mravinjaku njegovog prijatelja
Mauricea (itaj: Morisa). Zaista je bio zabavljen pravim malim udima to su se zbivala na
toj svetkovini, kad se iznenada osjetio dosta neobino.
Trava ispod njega poela se pomjerati i roguiti kao da joj je teko.
- to si uznemirena, travo? - upitao je Badem Aziz Tamovi.
Zauo je udno stenjanje i uinilo mu se da neki glasi mrmlja kako on nije trava.
- Ja sam ustvari pas - rekao je taj busen, kojeg je Djed Badem sada ozbiljnije pogledao. -
Samo sam zelen kao trava.
- Ali, ti ne laje - zaudio se Djed Badem.
Ispravio se, stavio monokl da bolje vidi i, zaista, opazio kako se kroz korov komea
malo, zeleno tijelo, busen li, posve nalik na pravog psa i nemirno vrti jednim irokim listom
poput repa.
- Zaspao sam, inae se to ne bi dogodilo - ree mu zeleni pas kao da se izvinjava.
Badem Aziz Tamovi nije vie nita rekao.
Od tada ga je zeleni pas slijedio kao sjenka.
Iz kue je prvo istrala Nina, a zatim i ja.
Nina je ljubila zelenog psa u nosi koji je liio na pupoljak i htjela je da ga nosi u
naruju. Psu to oigledno nije bilo mnogo prijatno, ali trpio je, ne elei da povrijedi Ninu.
Nije bio navikao na njenosti, to se jasno vidjelo, ali teko je to objasniti nekom ko ima etiri
godine.
Ja sam samo stajao i ozbiljno ekao nos. Iao sam tada ve u drugi razred, to mi se
inilo sasvim dovoljnim da ovaj problem odmah razjasnim.
Kasnije su dola sva djeca iz susjedstva. Dola su da se upoznaju sa zelenim psom.

7
 Vjetar je zanjihao grane bogate trenje i tijelo naeg psa je postalo prekriveno
cvjetovima. Bio je kao mlinar, sav prekriven branom.
Bio je to najudniji zeleni pas kog smo ikad vidjeli.
Spustilo se vee.
Poli smo na obalu rijeke. Na obalu nae drevne rijeke iju su vodu s obje strane
doticale kose alosnih vrba. Ja sam nosio malog psa i da ve nisam poznavao njegov blaeni
osmijeh dok spava, mislio bih stvarno da je trava.
Neki seljaci su prolazili obalom i za njima je trkaralo nekoliko koza koje su besmisleno
uporno brstile komadie zelenog lia.
Bilo je vee, rekao sam ve.
Pas je odjednom kriknuo i oteo mi se iz ruku. Zaprepastio sam se kad sam vidio o emu
se radi. Jedna tvrdoglava osoba kozjeg roda prikrala se i sad ga je vukla za rep. Drsko i
uporno. Htjela je da ga pojede. Mogu misliti koliko ga je to boljelo. Kozu smo odmah
otjerali, a mislim da je to i zbog toga to se ona uasno preplaila Djeda Badema, bjeala je
od njega im ga je ugledala, ponaala se kao da ga je prepoznala.
Djed Badem je poslije previo psiu ranu. Na tom mjestu nije bilo krvi, nego kap nekog
mirisavog soka. Umjesto kraste, kasnije je tu nikao cvijet kakvog nikad prije nismo vidjeli.
Trajao je samo jednu no. A ujutro rep naeg psia bio je kao nekad.
Te noi nam je rekao svoje ime.

III

- Ja sam se ovdje rodio sluajno. Stara kruka je bila oajna i nisam mogao da joj
odolim.
- Samo tako. Samo Vauvan. Samo tako se zove? - nekako razoarano je pitao Djed
Badem Aziz Tamovi.
- Samo tako - odgovorio je Vauvan. - To mi je dodue ime. Postoji i drugo ime, moje
lino, ali ono je dosta dugako, pa ne bih elio da vas nerviram.
- Reci, reci! - povikao je Djed, sretan to takvo bie kao to mu se inio Vauvan ima i
ime i prezime.
- Kad ste ba navalili, rei u vam, - pokuao je Vauvan da mu to jednostavnije
isporui svoje ime. - Ja se zovem Vauvan Trideset I Tri Hiljade Tri Stotine Trideset I Trei.
Vidite da je dugako. Mnogo je jednostavnije kad je napisano.
Da, pomisli Djed Badem. Mnogo jednostavnije je napisano. Vauvan
XXXIIIMCCCXXXIII ili Vauvan 33.333. Sjajno. Pa to zapravo izgleda arobno. I rimskim i
arapskim brojkama.
- A zato se tako zove? - Djed Badem ipak nije mogao shvatiti ovo jako dugo ime.
- Zato to je prije mene bilo 33.332 Vauvana. Prema tome, ja sam 33.333.
- Naravno, kako mi to odmah nije palo na pamet - sav je ushien bio Djed. - Znai,
svake godine se raa po jedan. Jedan psi jedne godine, drugi druge, trei tree i tako dalje.

8
 - Ne, javlja nas se mnogo vie. Ja recimo imam tri brata i tri sestrice.
- I svi se oni zovu Vauvani? Divno!
- Ne zovu se svi tako. Samo ja. Braa su mi Zenit, Nadir i Tirkiz, a sestre Gea, Tea i
Flora - izgovarajui posljednje ime, Vauvan se zagrcnu i tucnu.
- ta ti se dogodilo? - zabrinuo se Djed Badem.
- Flora ne voli da je spominjem posljednju. Malo se ljuti. To je sve.

IV

Kruka je bila stara, toliko stara da se ni otac moga oca, a ni njegov otac nije mogao
sjetiti kad su je posadili, kad je dola u nau bau. I sam Djed Badem Aziz Tamovi, kad je
bio mali djeak jeo je njene plodove i uio u njenoj kronji. I udnovata je bila. Niko nikad
nije vidio takvu kruku. Raala je divne, medene plodove. Pele su plesale u zraku svoj
udesni ples kad bi ona cvjetala. I bivala je sve starija i starija. Kora joj je popucala, grane su
joj se suile. Kad je u noi svratio lopov da se najede njenih medenih darova, uhvatio je za
granu i ona je pukla, kao ruka. Otad su je i lopovi ostavili na miru.
Poela je i da zaboravlja. Nije se mogla vie sjetiti zato je na svijetu. Jedne godine nije
procvjetala, nije donijela rod. Pele su je prekorijevale. Idue godine je procvala tri puta.
Opet nesretno. Na njene bijele, drhtave cvjetove navalio se snijeg. Osjeala je kako joj studen
ulazi u kosti. Pokuala je da povue svoje mlade izdanke i cvjetove, ali to je bio preveliki
napor za nju. Skoro da se onesvijestila. Nije osjeala nita. Ni da drski djeak pokuava
noem da uree svoje ime u njeno tijelo, koje se osueno komada. Nije ula djeaka kako
psuje i odlazi, nije vidjela mog oca kako pokuava da je zatiti bijelom skramom krea, kao
da joj navlai toplu odjeu. Nije vidjela pele, nije ula njihov zuj. Spavala je, izmorena i
bolesna, ne mislei vie na to ta treba da uini. udna je to kruka bila. Moj otac nije htio da
je posijee.
I onda je opet procvala. U nevrijeme naravno. Samo to se digao snijeg. Njen je
pupoljak bio udan, udan, a onda je, iz velikog bijelog behara na kraju grane, poeo da se
pojavljuje plod. Plod je bio iv! Mrdao se! U poetku je liio na kruku kakve je ona obino
davala svake godine. Ve sazrelu! Kaem u poetku, jer ta kruka nije bila nita drugo do
njukica ovog malenog psia, ovog Vauvana, s kojim sam se sprijateljio. Eto, to je to. Tako
se Vauvan neoekivano rodio u naem svijetu. Stara kruka ga je spustila sa svoje dvije grane
u zelenu travu i klonula.
Sjetila se neeg udnog ta stara kruka i mislim da je bila mnogo sretna zbog toga.
Kruka se sjetila. Najednom se sjetila svega. I onog dalekog, dalekog dana kad je prvi put
nikla. I moda je pomislila kako bi mogla i sama neto napraviti. Ili je to nekad negdje i
radila. Bilo kako bilo, nije uinila kao sve druge kruke. Ona je uinila neto. Uinila i sretna
usnula.

9
 Nismo izlazili iz kue. Vauvan je izgledao teko bolestan. Ponekad bismo ga iznosili da
udahne svjeeg zraka, ali kao da to nije pomagalo. Neto se nije slagalo u svemu. Jednog
poslijepodneva, dok smo tako sumorno utjeli i radili nepotrebne stvari (u zamraenim
odajama da travnatom psiu ne bi pozlilo), najedanput se zaulo lupanje na vratima. Bili smo
zaueni, ali to je trajalo samo trenutak. Niko nije imao volje da otvori vrata. Napokon sam
se odluio ja, jer je to nekako bila moja dunost. Mislio sam da je mljekadija ili potar. Nije
bio nijedan ni drugi. U otvorenim vratima je stajao aavi inovnik iz instituta za biologiju
Feferon Biber, a pokraj njega njegova ena Feferonika koja je takoe radila u istom institutu.
Traili su svog nekadanjeg, starog profesora Badema Aziza Tamovia, za kojeg su uli da se
vratio. Nisam se ni snaao, a oni su ve bili unutra i srdano udarali po ramenu iznenaenog
Djeda Badema. Zatim su izvadili svoje poklone u tankim i dugakim bocama. Nisam im
mogao rei da u kui imamo udnog, zelenog psa koji je usto i teko bolestan. U bocama je
naravno bilo vino, koje je Badem Aziz Tamovi volio, kao to je iroko poznato, ali sada je
izgledao tako tuno kao da mu nije do vina, niti do Feferona i Feferonike Biber. Najradije bi
da sve to nekako nestane i da se mir povrati u kuu, bar dok mali Vauvan ne ozdravi. Ipak,
nekako se suzdrao i sjedio je tako s njima, odsutno pijuckajui vino i nastojei da to manje
govori, to mu i nije bilo tako teko jer Feferonika Biber jedva da je zatvarala usta, a i kad bi
to uinila, ve bi uskoio Feferon, njen njeni suprug, koji je govorio moda samo za djeli
sporije i manje glasno.
A onda je, na svu nesreu, profesor Feferon Biber primijetio Vauvana koji je bio
sklupan na podu i poeo da se oprezno pribliava rukom u kojoj se najedanput nala
nekakva sprava za rezanje biljaka i vivisekciju.
- Gdje si samo naao ovako prekrasan buket, profesore Tamoviu? - pitao je dok mu je
glas podrhtavao od uzbuenja.
ta je mogao uasnuti Djed Badem Aziz Tamovi. ta? Nina i ja smo pokuali da
spasimo stvar, ali zadrigli i zarumenjeli gost je bio vrlo uporan i htio je da pregleda ono to je
nazivao buketom. S druge strane, njegova njenija polovina tj. Feferonika (ovo njenija
polovina zaista je otrcan izraz, u ovom sluaju potpuno netaan i neprimjenljiv, i ono
njenija, i ono polovina - precizno bi ustvari bilo "grublja dvotreina", ali zamislite i sami taj
izraz u uima ljudi naviknutih na jednom zanavijek date iskaze, bolje da se ne petljamo u to,
inae od nae prie teko da e ta biti), Feferonika se, dakle, opasno pribliavala
Vauvanovom repiu. Feferon Biber je naglo zgrabio naeg psa za uho, buljio i vikao
razdragano dok sam ja pokuavao da ga otmem jedva se suzdravajui da ne vrisnem. A on je
samo ponavljao:
- Kakav neuobiajen plantaginis folium!
I skoro da je iupao taj dio Vauvanova uha nalik na bokvicu. Tu je ve i Badema Aziza
Tamovia spopala prava muka i vidio sam da se jedva odhrvava napadima Feferonike Biber,
koja je oigledno bacila oko na zadnje apice Vauvanove.
Onda su se za trenutak, oboje, i Feferon i Feferonika, kao po dogovoru, smirili, da bi

10
zatim Feferonika, teko diui i planim glasom (ovdje valja rei da se nije lako hrvati sa
Djedom Bademom bez obzira na njegovu mravost i starost) poela objanjavati svom
suprugu, dok je usput naravno i nama probijala ui, kako bi ona eljela imati ovakav
primjerak u svojoj kui, jer ona nema nita atraktivno, ba je tako rekla: atraktivno. Molila je
zatim Badema Aziza Tamovia da joj ustupi bar jednu apicu, koju je ona nazivala
apsolutnim raritetom, jer zaboga profesor Tamovi ih ima ak etiri. Pa onda ta rosa
pendulina i ta divna securinega suffruticosa.
- Kakav ste samo nevjerovatan buket napravili, profesore Tamoviu - uskliknula je
Feferonika, padajui u zanos. - Izgleda kao mali pas.
Onda je truala neto o njegovom repu koji bi joj mogao posluiti i kojeta jo.
- Imate pravo - povikao je Djed Badem Aziz Tamovi, pokuavajui sve samo da spasi
Vauvana od ovog neprijatnog nasrtaja. - Imate pravo. Radujem se to vam ta hrpa trave
izgleda kao pravi mali pas. Koliko sam se samo namuio dok ga nisam napravio.
Djed Badem je u tom trenutku sigurno mislio da e ga Vauvan prezirati, ali nije znao ta
bi drugo. Dok se okrene ovo dvoje mogu unititi sve ega se dotaknu. I zaista, uspio je
nekako da ih zaustavi.
- Stvarno bi bilo runo da ti kvarim ovo to si nainio. Zaista je prekrasno kako si uspio
da castanea dentata izgleda kao oi. Mogu li samo malo da je proreem, to se kasnije nee
vidjeti - govorio je Feferon Biber i oprezno se poeo pribliavati onim svojim otrim
sjeivom.
- O, ne! - vrisnuo je i istovremeno zakevtao bolesni pas. Mislim da je ugrizao Feferona i
ogrebao ga tmastom apicom. Nina je skoila i poela opasnu Feferoniku udarati svojom
lutkom po glavi. Bivi prijatelji tj. uenik i uitelj tj. Feferon Biber i Badem Aziz Tamovi
imali su pravi bokserski okraj, jednom rijeju nastao je urnebes.
Zavrilo se tako da su Feferon i Feferonika napustili nau kuu raupani i uasno
psujui, dok smo mi, kao pravi pobjednici, milovali svog psa i tepali mu kao nikad ranije.

VI

Neprijatnosti koje je doivljavao Vauvan, a s njim i mi, u naem malom gradu,

neprestano su se uveavale. Bilo je to ve nalik na zavjeru. Poslije posjete Biberovih i
dogaaja kojeg u vam ispriati, ivjeli smo skoro u opsadnom stanju.
Sve je bilo mirno na prvi pogled, tog prijepodneva. Djed Badem je kleao na koljenima
i stenjui zapisivao neto u svoju biljenicu. Izgledao je vrlo nezadovoljan. Kao da se muio.
Neprestano je vlaio tintoplavu olovku jezikom, kriao neto i sabirao, mnoio, ko zna ta je
radio, ali raun mu se nikako nije slagao. Jedino je to bilo oigledno. Ja sam itao strip o
pustolovinama tri ugursuza i povremeno pogledavao na ono to radi Djed Badem, a to mi je
izmamljivalo smijeh, ali sam se krio da on to ne primijeti.
Sa ulice se zaula graja, strka i itava zbrka neraspoznatljivih zvukova. Pogledao sam u
drugu sobu, gdje su trebali biti Nina i Vauvan, ali njih tamo nije bilo. Potrao sam na ulicu, a

11
Djed Badem za mnom. Imali smo ta i vidjeti. Nina i jo jedna djevojica su stajale pokraj
interskih kola, uplakane, a jedan stariji ovjek je grubo pod mikom drao Vauvana i
nabijao mu brnjicu na nos, spremajui se da ga ubaci iza reetaka, gdje je bespomono
zavijalo nekoliko pasa.
Djed Badem Aziz je bio bri od mene i ve se prepirao s tim ovjekom, pokuavajui da
spasi Vauvana. Ali to nije bilo tako jednostavno. inter je galamio da pas nema propisane
oznake i da se vucara tamo amo po ulici, kao prava dukela. Tvrdio je i da ga je ugrizao u to
se nije moglo sumnjati, jer se Vauvan i u ovako neugodnom poloaju do kraja hrabro borio
za svoju slobodu. Djed Badem Aziz Tamovi prestao je da se svaa s tim tipom i pokuao je
da mu razlono, tihim glasom, objasni da je taj pas njegov, odnosno na, i da ga inter ne
moe odvesti tek tako na neko mjesto gdje e ga ubiti i praviti od njega ko zna ta.
I onda sam najednom vidio da su se obojica prestali svaati.
Prepoznali su se.
Stari inter je zabacio kapu na zatiljak i zagledao se u mog Djeda Badema, a onda se
nasmijao i ispustio Vauvana.
- Zar je mogue da ste to vi, profesore? - krupnim, ali ovaj put srdanim glasom je
zagalamio taj inter.
- ekaj, ekaj - sad se uiljio i profesor Badem Aziz Tamovi - ti si onaj mali to je
sjedio u posljednjoj klupi, do prozora?
- Ba taj, profesore - odvratio je inter. - Toliko mi je drago to vas vidim, pomislio sam
da vi ve dugo niste meu...
- Pst - stavio mu je Djed Badem prst na usta. - Ne pretjeruj u svojoj radosti.
Vauvan je u udu gledao kako se Badem Aziz Tamovi rukuje s njegovim smrtnim
neprijateljem. Povukao se oprezno iz vidokruga i popeo do zatvorenih pasa koji su ga reei
gledali, iskeenih zuba.
- Otkud sad da se bavi ovako runim poslom?
inter je oborio nos.
- Nemojte tako, profesore. Od neega se mora ivjeti. Vidite ta se danas dogaa.
Nikome ne cvjetaju rue.
- Nikad nisu ni cvjetale! - odsijee ljutito Badem Aziz Tamovi. - Ali, zar nevaljalaca
nema dosta? I ti si se upetljao meu njih. Sjea se kad sam te odgovarao jo dok si lovio
tiglie, sa svim onim jajaikama i konjogrizima, sa imelama i kafezima....
- To nije isto. tiglii lijepo pjevaju. elio sam da i ja imam jednog...
- Tano. tiglii lijepo pjevaju. I, da si ulovio samo jednog, i da ti je taj pjevao u kui,
ne bih imao nita protiv. Ali ti si ih, Mrgane... zvae li se ti ono Mrgan?
- Mrgan, profesore - nespokojno, ba kao ae, odgovori inter ije smo sad djeako
ime znali.
- Ali, ti si ih, Mrgane, lovio na desetke, na stotine, do iznemoglosti.
- Da i drugima pjevaju. Mnogi ljudi vole pjesmu tiglia...
- Da i drugima pjevaju - oponaao ga je Djed Badem, podrugujui se. - Sve si to inio

12
zbog novaca. Priznaj.
- Priznajem - oborio je glavu inter Mrgan.
U tom se zau lom, skika, vrata interovog kamioneta se otvorie i svi zarobljeni psi
pokuljae napolje. Predvodio ih je Vauvan, veselo lajui. On ih je i oslobodio. To je bilo
oito.
inter je upao kose od muke, od tog neugodnog iznenaenja koje ga je, izgleda,
poniavalo do kraja.
- Glavu gore - udari ga profesor Badem Aziz Tamovi profesorski po ramenu. - ta se
zapravo dogodilo? Psi su se vratili tamo odakle su i doli. Novac e zaraditi i drugaije.
- Nije mi za njih. Ovaj mali, zeleni donio bi mi najvie novaca... - poe inter Mrgan i
ugrize se za jezik.
- Tako znai - stranim glasom ree Badem Aziz Tamovi i prostrijeli ga oima (i ja
sam se uplaio u tom trenutku). - Tako dakle, ti si u ovu ulicu doao namjerno, zbog
Vauvana. Ko ti je obeao pare, ko?
inter je irio ruke i nije znao ta bi odgovorio. Vauvan je naglo zalajao i, kad smo
pogledali u smjeru kamo je skakutao njegov gnjevni lave, vidjeli smo Feferoniku Biber,
sakrivenu runim suncobranom, kako pokuava da se to prije skloni ispred naih oiju.
Radoznalost i pusta elja su je bili doveli ovdje, a sad je bila svjedok svog poraza. Svi smo
potrali za njom, a Djed Badem Aziz Tamovi je zatopkao nogama kao to to neki ine za
psiima. Kad smo se pobjedonosno vratili sa Vauvanom, zbunjenog intera vie nije bilo.
- I bolje da je pobjegao. Dao bih mu jednu klepku, jednu vrgu, jednu zvrku, premda to
nije ba pedagoki - rekao je profesor Badem Aziz Tamovi vesela lica.
Otad smo se igrali u sobi. Ponekad sam malom zelenom psu itao pjesme iz knjiga koje
sam imao za lektiru ili koje sam dobijao na poklon. Na moje najvee uenje, on je sve te
pjesme prepoznavao. Kao da ih je ve negdje, nekad uo. Onda je najedanput on meni, na
uho, izgovorio rijei jedne pjesme. Kako sam se samo obradovao. Tu pjesmu nisam znao, a
zapravo sam je znao. Pozvao sam i Ninu, i Vauvan nam je opet kazivao svoju pjesmu.
Kazivao je pogrenu rije, jer je on istovremeno i plesao, mrtio njukicu, otvarao i zatvarao
oi, pretvarao se da je vei i drugaiji, jednom rijeju bila je to prava predstava. A zato sam
rekao da je i znam i ne znam, prosudite sami:

Vidjet e to glupo tene

Kad ga spetljam u trene

I pokazat u ja tom keru

Kako se moje gae deru

I ije e brke da suce

Razmislit e uto kue

13
 Umiljava se damski psi
Al poznat mi je taj repi

Niko stii nee kujicu

Biem joj opletenu zadnjicu

Dosta mi je tih dukela

Gonim ih preko sedam sela

Uasava me taj rii pas

I grozni mu, operski glas

I ona pliana trudlica

Takozvana pudlica

Digerica mi se trucka
Kad pomislim na tog cucka

Valjda me neko u glavu tuko

Dok mi se privia uko

inter petnom ilom psuje

Na pasja preskakala
Dok mu prazna kola bruje
I mrea se iscijepala
Jer i posljednji se kusore
Odmetnu ustro u prani bje
I svijet se podlo sav
Prometnuo u av av
Av av av Av av

I tu se Vauvan skoro zakoenu u veselom lajanju. Jasno vam je, zar ne. To je bila
BALADA O INTERU! Iako je inter pobjegao vrgi Badema Aziza Tamovia, nije mogao
pobjei i pjesmi, pjesmi koju je pjevao, mucao, zapijevao, glumio, govorio, plesao najveseliji
pas kojeg sam ikad vidio.

VII

- Zamorni su svi ti ljudi - sad se ve nervirao Djed Badem Aziz Tamovi i mlatarao
svojim dugakim, koatim rukama. - Oni ne mogu da shvate ni najjednostavnije stvari.

14
Pitam se da li bi uspio da im objasni i moj najbolji prijatelj.
- A ko je tvoj najbolji prijatelj? - upitala je Nina, ljupko napuivi usne i milujui
Vauvana u svom naruju kao da je bila sigurna da je to njen, a to valjda znai i Djedov
najbolji prijatelj.
Djed Badem se nasmijeio i poljubio Ninu. Izgledalo je da je shvatio ta je Nina
pomislila i da se na neki nain sloio.
- Mog najboljeg prijatelja poznaje i Vauvan. Zar ne, Vauvane? Ti poznaje Maioniara
iz Prijestolnice predaka?
Vauvan je poskoio, zakevtao, a onda se umirio i zaklimao njukicom.
- Eto, vidite, djeco. Sve ono najbolje to znam nauio sam od njega.
- Zar je on toliko pametan? - nisam mogao da ne upitam.
- On sam nije zadovoljan svojim znanjem - odgovorio je Ninin i moj Veliki Djed. - On
misli da ovjek mora stalno da ui. I on ui. A usput ui druge. Pa, eto, i mene. Kakav je to
samo maioniar!
- A Prijestolnica predaka, gdje je to? - nisam odustajao.
- Jednom u vas voditi tamo. Iznenadit ete se kad je budete vidjeli. I Prijestolnicu
potomaka. I posljednji dio Trojne prijestolnice. Shvatit ete da je dobro poznajete. Ali u nju
nije lako doi. Potrebno je odabrati pravi put, a onda se sve odvija samo od sebe. Naravno,
ako mi to zaista elimo.
Dok je to govorio, Djed Badem Aziz Tamovi je imao onaj zagonetni izraz na licu koji
je natjerao bronzanog guara iz fontane u Nurnbergu da ispusti svoje dvije bronzane guske
iz ijih je kljunova ikljala voda i da krene s Djedom na put. Jedva su ga vratili u fontanu.
Slina stvar se dogodila sa Michelangelovim (Mikelanelovim) kipom Davida i jo mnogo
toga po raznim gradovima i dravama, pa nije udo da smo Nina, Vauvan i ja, bili potpuno
pripremljeni da odmah krenemo na put.
No, prije prie o naem velikom putovanju, moram jo jednom spomenuti Feferona i
Feferoniku Biber. Zamislite ih kako sjede u svojoj kui i kuju ratne planove. Djed Badem je
to osjeao kao da je bio tamo, u njihovoj sobi. I to ga je strano uznemiravalo.
Dakle, Feferon Biber miga pakosnim oicama i govori svojoj Feferoniki, zavaljenoj u
fotelji:
- Pitam se da li vie ita znam o biljkama i ivotinjama. Ako postoje ivotinje mesoderi
i biljoderi, ili samo -jedi, a ne i -deri, dakle biljojedi, ako postoje biljke mesojedi, odnosno
mesoderi (brrr!), zato onda ne bi postojale i biljke koje su ustvari ivotinje ili ivotinje koje
su ustvari biljke. Da, ini mi se to sasvim logino.
Feferonika se potpuno sloila sa ovim genijalnim zakljucima svog supruga.
Onda su malo utjeli, malo se gledali, pa su opet malo utjeli i opet se malo gledali, ali
sad ve tajanstveno i, treba li objanjavati: ideja o novoj krai Vauvana ve je bila tu.
Veliki planovi su se rojili u njihovim glavama, blaili su rane na grabljivoj ruci
Feferonovoj i smirivali teko disanje Feferonike Biber, a teko bi poela disati im bi se
sjetila koatog zagrljaja Badema Aziza Tamovia.

15
 Taj gnusni prizor, koji mu se nedvosmisleno ukazivao pred oima, do kraja je iznervirao
Djeda Badema. I on je naglo odluio. elo mu se ozarilo. I mi smo shvatili, kao i bronzani
guar, kao i mramorni mladi, da emo na put. Na nae veliko putovanje.
Djed Badem Aziz Tamovi je, naravno, bio u pravu. Te noi su se uvukli u nau kuu,
kao pravi lopovi, sa crnim enskim arapama na glavi, Feferon i Feferonika Biber, ali, ta da
vam o tome govorim, taj dio prie je posve nevaan, jer mi smo ve bili otputovali. Prema
tome, ostavimo ucvijeljene naune kradljivce i priajmo o putovanju. Eh, putovanja,
putovanja...

VELIKO PUTOVANJE

Nina i ja smo uli u autobus, a za nama Djed Badem Aziz Tamovi, koji je nosio
Vauvana zamotanog u poseban papir, kao to se to ini sa cvjetovima.
Vonja je poela vrlo veselo. Nina i ja smo neprestano izmjenjivali tajanstvene osmijehe
i aputali sa zelenim psom. Nina je ljubila njegovu krukastu njukicu. Onda su poele
nezgode. Autobus se zaustavio i ulo je mnogo putnika. Djed Badem Aziz je jednoj starijoj
eni ustupio svoje mjesto. Samo to se smjestila i rairila, osmotrila je lijevo i desno, a onda
dreknula:
- ta kanite s tom travom? Vrlo je nepristojno nositi samo korov nekom na poklon!
- To nije korov, to je pas, samo je zelen kao trava - blago je rekao Djed Badem.
udno ga je pogledala i brzo se premjestila na prvo slobodno mjesto koje se ukazalo.
Mislim da nije povjerovala. Neto je tamo ustro uorila, nastalo je komeanje i nakon
nekoliko asaka pristupio nam je kondukter.
- Pokai nam, starino, ta ima u tom buketu! - rekao je Djedu Bademu neprirodno
ljubazno.
Putnici su se saaptavali i gledali Djeda kao kriminalca.
- Imam samo jednog zelenog psa.
Predstavnik saobraajnih vlasti se na to udovino razgoropadio, zgrabio papirni
smotuljak iz kog je virila Vauvanova njukica i poeo ga pretraivati. Pokuavali smo da ga
opomenemo, ali bilo je uzalud. Vjerovatno je mislio da su unutra ko zna kakve nedoputene
stvari, jer je razvlaio naeg psa kao harmoniku da je Nina zaplakala, a i meni su gotovo suze
potekle na oi. Iznenada se zaulo tiho reanje i kondukter je odskoio preneraen, sa
tragovima pseih zuba na podlaktici. Kakva je to radost bila za nas. Napokon smo ih sve
uvjerili. Ali ve nam je bilo i previe tog autobusa i sumnjiavih ljudi u njemu. Djed Badem
Aziz Tamovi je rekao da zaustave i izili smo.
- Kakva blesavoa - tiho je promrmljao pas, tako tiho da sam pomislio kako se to vjetar

16
igra s njegovim repom.
- Sad smo bar mirni - rekao sam ja radosno i spustio ga dolje. Tek tad sam vidio da je s
obje strane puta uma.
- ta emo sad? - razvlaila je Nina slovo po slovo i podboila se.
Djed Badem Aziz Tamovi je izgledao zbunjeno zamiljen.
Zaista, kuda da krenemo? Grad je bio daleko, a mjesto u koje smo se zaputili jo dalje.
- Ustvari, mislim da smo svakako sjeli u krivi autobus - objanjavao je neuvjerljivo Djed
Badem.
Nina je zaplakala.
- ta je? - upitao sam je. - Gdje je psi?
- Ne znam. Izgubio se - cmizdrila je.
Jo i to. Ostali smo sami usred ume kojom se rijetko prolazi, a sad nam se izgubio i
prijatelj.
Nina je plakala, a ja sam zaprepateno gledao Djeda Badema Aziza Tamovia, koji se
okretao rairenih ruku kao vrtuljak i pokuavao da odredi strane svijeta. Naalost, uskoro je
odustao. Kao da je u ovoj umi dobio zaboravnu prehladu i vie se nije mogao sjetiti niega.
Ni onog to je uio u koli, kao djeak.

II

Prenulo nas je radosno lajanje.

Potrali smo za Vauvanovim glasom i izbili na istinu pokraj rijeke. Nismo vidjeli
Vauvana. Onda se jo jedanput zauo njegov lave, negdje odozdo, tako da smo se morali
sagnuti.
Dolje je bio mlin koji je veselo mljeo, kao da nas doziva. Zato je Vauvanov glas bio
tako priguen. Na samim vratima mlina vrtio se Vauvan i mahao repom.
- Mlin ika Nere - iznenaeno je povikao Djed Badem - ini mi se da sam poeo
zaboravljati - dodao je ljutito, za sebe.
Spustili smo se do mlina.
Djed Badem Aziz Tamovi je iao prvi. Otkako je vidio mlin svog prijatelja Nere, kao
da mu se povratilo pamenje.
Kad smo proli kroz vrata iznenadili smo se koliko je unutra prostrano. I koliko je stvari
tu bilo. Tu je ivio ika Nero i tu je pravio svoje lutke. Jer, Nero je bio poznati lutkar. O tome
nam je Djed kasnije mnogo priao. A i sami smo se uvjerili. Nerine lutke su bile sve prije
samo ne obine.
Toak koji se veselo okretao nije mljeo brano kao to smo mislili. Njegov bruj je
zvonio vie nas, na nekoj vrsti tavana. Popeli smo se i vidjeli da je to itava soba, pravi mali
grad igraaka. I sve su te igrake izgledale kao da su bile ive. Moda je onaj toak igrao
ulogu u njihovom oivljavanju. Svega je zaista bilo u tom mlinu, svega osim ika Nere kojeg
smo traili. Djed Badem Aziz Tamovi ga je dozivao. Njemu se uskoro pridruio i Vauvan,

17
potom smo zvali svi, u jedan glas, ali ika Nero se nije odazivao. Bio je nepovratno negdje
otiao.
Veliki Djed Badem Aziz Tamovi je bio zabrinut. Ponovno se popeo na tavan, a mi za
njim. utjeli smo i virili sa stepenica ta on tamo radi. unuo je i zavirivao od jedne male
kue do druge, gdje su lutke stajale kao da ih je neko prekinuo u hodu. Onda je kaiprstom
oprezno dodirnuo malu bravu glavne gradske kapije, neto je zabrujalo, lutke su se iznenada
ustrale, a onda je opet sve stalo. Kapija se sruila i Djed Badem ju je tuno drao na svom
dlanu.
- Ba sam pomislio da me je Maioniar doveo na pravo mjesto, kad ono... Ko zna ta
se dogodilo - mrmljao je za sebe. - Neko je provalio. Neko je unitio kapiju. Kao da su bili
nepoznati osvajai. Moda su zarobili Neru, mog starog prijatelja. Neko juria na sva vrata
Trojne prijestolnice.
Nita od svega to je govorio nismo razumjeli. Bile su nam to neobine rijei, bar meni,
premda, kao da sam ih nekad davno uo.
A Djed je i dalje neto nabrajao i govorio za sebe, dodirujui kaiprstom desne ruke
prste lijeve:
- Mlinska kapija, Morska kapija, Ciklamina kapija... Kad je ustao i teko rekao da
moramo ii dalje, na novu kapiju, pomislili smo da je previe umoran i da ovakav put vie
nije za njegove godine. Moda bi najbolje bilo da se svi zajedno vratimo kui, makar morali
braniti Vauvana svaki dan od uobraenih Feferona, Feferonike i slinih.
Ipak, odluili smo da prenoimo u mlinu ika Nere, poto se no ve prikradala.
U jednom trenutku sam se probudio i vidio da je Djed jo budan. Neto je provjeravao u
svojoj raskupusanoj biljenici, ponavljao neke rijei, bezuspjeno traio neka imena i mjesta,
ali oigledno nije bio zadovoljan. Tintoplavom olovkom, koju je vlaio jezikom, dopisivao je
neto na raznim stranama svoje biljenice.
- Smijem li dalje ii s djecom? - izgovorio je naglas.
- Gdje ti ide, idemo i mi - rekao sam odluno i skoio. On me gledao zaueno. Oito
je mislio da spavam. A onda mi je priprijetio prstom i nasmijeio se. Zatim se opet povukao u
svoje misli.
- Izgubio sam kapiju, izgubio sam vrata - neprestano je poluglasno ponavljao. - A Nero
mi nije ostavio poruku. Kako sad da doem u zemlju predaka, kako u zemlju potomaka, kako
da dovedem svoje saputnike u Trojnu prijestolnicu? Nema druge, moramo putovati. To je
jedino rjeenje. Ovdje se vie nita ne moe uiniti. Pomoi e nam neko od mojih prijatelja.
To je jedini nain! - posljednje rijei je ve izgovarao samouvjereno, gledajui u mene, kao
da sam mogao razumjeti ono to on govori. Jedino mi je bilo jasno to da emo putovati.
Njegove prie o prijestolnicama nisam uzimao ozbiljno. Uostalom, za tim priama me i nije
bilo briga.
- Idemo na more - rekao sam mu.
- Na more, na more, naravno - ozarilo se njegovo lice. - More je vorite svih puteva.
Tamo emo pronai i onaj koji sam izgubio.

18
 Stvarno, im je svanulo, izili smo na put i zaputili se na more.
Poli smo sa Bajkom, Velikom i Malom Dugom i njihovim medvjedom Pandom.
Vi ne poznajete Bajku, Veliku i Malu Dugu i njihovog medvjeda Pandu?
im smo izili na put, naila su njihova velika kola sa natpisom AR-CIRKUS. U kola
su bila upregnuta dva konja: bijeli i crni.
Bajko je sjedio naprijed, s korbaem, u kratkom konom prsluku ispod kog su se dobro
vidjele njegove snane miice. Kraj njega je sjedila Mala Duga i tuno klimala glavom.
Moda je bila pospana. Ali, kad je vidjela Vauvana, lice joj se ozarilo. Tako je bilo i sa
Velikom Dugom koja je sjedila pozadi i plela.
Jedino je medvjed Panda bio mrzovoljan.
S njim smo se upoznali kasnije. Smatrao je da je on u AR-CIRKUSU zapostavljen i
htio je da se vrati u svoje ume. Na kraju krajeva, meu ljudima je tako dosadno. A i hrana
koju je dobijao nije mu se inila ukusnom. Iako ih je sve volio, a posebno Malu Dugu, nikad
nije zaboravio kako su ga uili da igra: na usijanoj zemlji uz pratnju kobnog doboa.
Uio ga je dodue Bajkin otac, ali zar se tim surovim naukom sada Bajko ne slui.
Ne, ne i ne. Stvari se ne odvijaju onako kako treba. Znao je to Panda i odluio da ode.
Ipak smo zajedniki priredili jednu predstavu.
Bilo je to u nekom gradu kojem sam zaboravio ime. Uli smo u njega poput uda.
Ja sam iao prvi u neobinom odijelu (izvaenom iz velikog starog sanduka) i nosio
plakat s programom.
Iza mene su ile Velika i Mala Duga i plesale udne istonjake igre, prevrtale se preko
glave, hodale na rukama.
Panda je takoer plesao dok je Bajko udarao u bubanj a onda bi se malo pohrvali i opet
nastavili igru.
Predzadnja je ila Nina i samo se ljupko klanjala u bijeloj, baletnoj suknjici.
Sasvim na kraju dostojanstveno je koraao Djed Badem Aziz Tamovi i nosio veliku
saksiju u kojoj se vrpoljio Vauvan na veliko uenje ljudi.
Onda je poela predstava i mi smo pokazivali tim ljudima iz grada kojem sam zaboravio
ime sve to smo znali, a oni su nam pljeskali i smijali se i molili nas da jo neto izvedemo.
Htjeli su da pokau da i oni neto znaju i itav se grad pretvorio u veliki cirkus. Bilo je lijepo,
ali nas je ekao put, nas je ekalo more.
Sakupili smo se kriomice i zaputili dalje. Tu se negdje izgubio Panda.
Bajko je bio uznemiren.
- On se poelio svoje ume - rekla je Mala Duga.
- Vratit e se - dodala je Velika Duga. - Sve se promijenilo. Nita vie nije kao nekad.
I AR-CIRKUS je krenuo ka moru.

III

- Odsada sam na godinjem odmoru - rekao je Bajko i skoio u vodu. Bilo je to im smo

19
doli u taj grad gdje su se ljudi kupali i jeli ribu, a u predveerje pili vino i pjevali pjesme.
Badem Aziz Tamovi se sunao i povremeno sakrivao pod veliki uti palmin suncobran i
tamo listao knjige o moru, kao to to rade svi profesori. Ja sam vadio koljke i traio one u
kojima se skrivaju biseri, ali to je bilo udno godinje doba i biseri su bili na ljetovanju, kao i
mi, tako da smo susret s njima morali odloiti za kasnije. Nina je istila naeg psa koji se
neto durio i inilo se da je pomalo nervozan, jer je sve vrijeme bacao nedvosmislene
poglede prema jednom koketnom naselju algi, koje su se vrlo primamljivo lelujale u vodi kraj
mola. Na kraju je skoio u vodu sa skakaonice, moda je htio da se napravi vaan, i zagnjurio
se meu svilenkaste kose nevidljivog stvorenja koje se predstavljalo kao kraljica algi. Poslije
nam je priao kako je ona vrlo njena i stidljiva i samo zato je mi neemo vidjeti, iako nas
ona poznaje i kae da smo prijatni ljudi.
- Ime joj je Alga Marina - rekao je pomalo enjivo Vauvan - i mi imamo mnogo
zajednikih crta. Kae da izgledam kao mladoenja, jer kod njih se budui mu i ena
presvlae u naroitu zelenu odoru, tako da postaju nevidljivi i oni su nevidljivi sve vrijeme
dok se vole. Kasnije opet postaju obini, ako ne umru sami, i onda trae nekog drugog s kim
e se sakriti.
- Zato si tuan? - rekla je Nina naem Vauvanu. - Vauvane, zato si tuan?
- Ja jo uvijek ne smijem postati nevidljiv. Sad sam s vama, a poslije u se vratiti u
svoju zemlju, jer su oni koje volim izloeni neprijatnim pogledima.
- Zar je u tvojoj zemlji isto kao i u zemlji algi? - upitala je Nina.
- To je svugdje tako - apnuo je razoarano pas i zaputio se teko prema umici iznad
ala. Htio je da bude sam i mi smo to razumjeli. Primijetili smo na njegovom uhu jedan zele-
ni prsten kao iz kose Alge Marine, ali nismo nita rekli.
Kasnije smo svi bili tuni i poli smo gore, visoko gore, meu emprese, gdje su bile
grobne ploe. Zaboravio sam vam rei jednu vanu stvar, koju tad dodue nisam znao, ali
sam je poslije proitao u biljenici Djeda Badema Aziza Tamovia, meu profesorskim
opaskama. Zaboravio sam vam rei da su alge vrlo osjetljiva bia i ako se ne nae neko ko e
ih zavoljeti, one umiru. Algi Marini je prepuklo nevidljivo srce od tuge i njeno nevidljivo
tijelo je odlebdjelo u morske dubine. Tako je mi zapravo nikad nismo ni vidjeli. Osim
Vauvana, naravno. Kraljica algi je uvijek najosjetljivija meu svim algama. A kraljica se
postaje tako da sve ostale alge budu sretne to je ona sretna. Alga Marina je nainila samo
jednu greku. Zavoljela je nekog koga nije dobro ni poznavala. Moda je to pogreno, ali mi
smo tako mislili.
Poli smo da sakupimo svoje sjeanje.
Sjedili smo gore meu empresima kroz koje se vidjelo more. Ne znam vie koliko smo
sjedili tu i utke se gledali. Kasnije smo se vratili na obalu i Badem Aziz Tamovi je na
jednom nasukanom amcu napisao svojim udnim rukopisom zelenom bojom ALGA
MARINA! Vauvan je leao sklupan pred tim malim amcem i gledao u nj kao zaaran.
Tako je prola no i dolo jutro koje je bilo tuno kao i mi. Djed Badem Aziz Tamovi i
Bajko su kriom (ali ja sam ih vidio) otvorili pletenku vina i pili, a vino je bilo zbunjeno i

20
ono je tugovalo s njima. Nini se uinilo da Vauvan, onako sklupan, izgleda kao vijenac i
poloila ga je na dno amca. Djed Badem i Bajko su, kao i svi odrasli kad su tuni, pili i pili,
i na kraju su se strano napili i zaspali.
- Ali ona je ipak umrla nevidljiva, a to nije obina stvar - rekao sam sasvim tiho Maloj
Dugi.
- Tako umiru kraljice algi - dodao je Vauvan, kao da me uo i ispravio se na pramcu
amca, dobivi svoj stari izgled.
amac je poeo uranjati u more kao da e zaploviti.
- Kapija! - povikao je Djed Badem Aziz Tamovi, trljajui oi. - Kapija! To je kapija
koju sam traio!
Svi smo se potrpali u mali amac a onda se veliko more rairilo oko nas.

IV

Ne elim da govorim mnogo o ovom putovanju, koje je trajalo toliko dugo koliko je
potrebno da se sklopi i otvori oko. Ne elim da vam priam ni o tome kako smo se svi nadali
da emo u tom kratkom trenu ipak vidjeti Algu Marinu negdje u toj dubokoj, plavoj odaji. Ne
elim i ne elim, jer bi se Djed Badem zbog svega toga raalostio. O Vauvanu da i ne
govorim. Osim toga, kad smo se iz amca iskrcali na kopno i kad se mali amac, s natpisom
ALGA MARINA, pred naim oima, vratio na puinu i tu potonuo kao da to ini
svojevoljno, kad smo se nali pred dunglom koja je poinjala nekoliko koraka od obale,
Djed Badem Aziz Tamovi se lupio po elu i rekao uplaeno:
- Zaista, neto se udno dogaa. Sve je pobrkano. Ni Morska kapija nije vie sigurna...
Govorio je uzalud. Jedini koji ga je moda mogao razumjeti opet se izgubio. Tako smo i
mi poli u dunglu da traimo Vauvana.
Tumarali smo i tumarali. Oko nas su se splitale lijane i jako smo se plaili. Malo smo se
odmarali, jeli plodove koji su se obilato nudili na sve strane, a onda nastavljali s traenjem.
Vauvana nigdje nije bilo.
uma je tutnjala od udne muzike kao da smo bili u disko-klubu.
Tako je proao dan i no, i jo jedan dan, i jo jedna no.
Iznenada mi se uini da ujem gromoglasan smijeh, koji je podsjeao na smijeh
Vauvanov.
- Gdje si? - povikao sam s nadom.
- Gdje si! - povikala je Nina, za njom Djed Badem, pa Velika i Mala Duga, i na kraju
Bajko iji je glas bio poput roga.
Zaagorili smo, razletjeli se na sve strane. Bajko se vjeto popeo na neko ogromno drvo
i, stavivi ruke iznad ela, okretao se na sve strane.
- Ovdje sam! - zauli smo gromoglasan smijeh. Okretali smo se, ali i dalje nita nismo
vidjeli.
- Stojite pored moje ape - uo se neuobiajeno glasni glas Vauvanov.

21
 Glas je grmio uz Ninino i moje uho, ali mi nita nismo shvaali. Kao ni Djed ije je lice
bilo napregnuto kao da e mu se sad upaliti sijalica u glavi. Tek kad se veliki, zeleni bun, u
kom smo stajali do grudi, poeo podizati, podigosmo i mi glave uvis i ugledasmo ogromnu
kronju iznad sebe koja nam se udno smijeila. Zar se ba smijeila? Ustvari, u toj su kronji
bila dva neobino velika ploda, kao kokosovi orasi i ti su kokosovi orasi blistali kao oi. I
liili su na oi. I to upravo na Vauvanove oi. Ali, bile su tako ogromne.
- Ja sam se moda smanjio - jako se uplaio Bajko.
- Ja sam malena, malena - radovala se Nina.
Maloj Dugi je to bilo strano smijeno, a Djed Badem je i dalje bio zamiljen. Onda se
Bajko razljutio. Njegova snaga je bila sve to je imao.
- ta si uradio s nama!? - zavikao je prijetei u umu lia gdje je otprilike trebalo biti
Vauvanovo uho.
- Nita - nasluivalo se u grmljavini koja je slutila na tropski pljusak.
- Kako nita? Smanjio si nas.
- Niste se smanjili. Ja sam se poveao.
Na te Vauvanove rijei ozarilo se lice Badema Aziza Tamovia. Pucnuo se kaiprstom
po elu a zatim pokazao Vauvanu da ga podigne apom.
Onda je skoro uao u Vauvanovo uho i neto mu govorio, a Vauvan je klimao kao da
razumije.
- Moramo nai ciklamu. Jedino kroz Ciklaminu kapiju moemo se izvui odavde. Ovo
je zemlja u kojoj ivi veliki vra Klo Ro Filko. On te je tako i poveao. Jedino nam on moe
pomoi.
ta nam je drugo preostalo. Svi smo se popeli na ogromna Vauvanova lea, a on je
zamlatarao uima i poletio. Dok smo tako letjeli, vidjeli smo selo sa kolibama od slame. U
sredini je bila velika, okrugla koliba. Tamo se usmjerio Vauvan. Ali, tad se opet poelo
dogaati neto neobino. Dok smo slijetali, Vauvan se smanjivao, sve bre. Jedva smo se
drali za njegove ape, rep... a onda smo svi zajedno pali pred okruglu kolibu, pred noge
nekog tamnoputog ovjeka koji se glasno smijao.
- Zar se tako slijee, poglavico Bademe? - pitao je taj Djeda Badema Aziza Tamovia.
- Vano je posjetiti starog prijatelja, makar i ovako, moj dobri Klo Ro Filko - odgovorio
je Djed Badem.
Veliki vra Klo Ro Filko nas je srdano doekao. Poslije smo se igrali sa djecom iz sela,
a on i Djed Badem su neto tajno razgovarali. Lica su im obojici bila zabrinuta. Kao da je
svima nama prijetilo neto o emu nismo nita znali. Oni su bili tu da nas zatite.
- Sluajno imam ba neto to e ti moda pomoi - rekao je vra Klo Ro Filko i donio
vazu u kojoj su bile ciklame.
- Moda su malo svehle, ali ipak pokuaj. Neto moramo uiniti. Moda je posljednji

22
 udio
a- se
sCik kak
. lam o
ina sam
kap to
ija izgo
nik vori
ad o
me nagl
dos as.
ad
nije
izd
ala
-
uvj
ere
no
je
rek
ao
Dje
d
Bad
em.
-
Dos
ad
su
bile
dvij
e
gre
ke
-
rek
ao
sam
ja i
za
23
 - Greke su potrebne. One su putokazi na putovanju - povukao me Djed Badem za
uperak kose na elu. - Idi sad i reci svima da se spreme. Putujemo.
- A ja sam saznao neto novo o sebi - ponosno je rekao mali Vauvan.

Bio je to obini cvijet ciklame.

Zar su to bila vrata?
ak je malo i svehnuo. Djed Badem se zamislio, a onda je izvadio svoj perorez. Odmah
smo vidjeli da nije obian. Bio je debeljukast i ronat. Kao malena kornjaa. Moda je od
kornjae bio nainjen? Zatim je poeo iz njega izvlaiti sjeivo. ta tu sve nije bilo. Maleno
sjeivo, malena kaika, maleni otvara za konzerve, ali i maleni vadiep, bile su tu i
makazice, ak i metalna olovka za pisanje po kamenu ili bakarnoj ploi, sve to u jednom
sasvim malom, malenom perorezu koji se otvarao na sve strane i iz kojeg se pomaljalo, inilo
nam se, sve ono to nam je bilo potrebno. Badem Aziz je, dakle, otvorio svoj perorez,
gledajui nas ponosno (znali smo po tom pogledu da e nam o njemu zasigurno jo mnogo
priati), izvukao je jedan njegov dio, koji dotad nismo vidjeli, za koji nismo mogli ni naslutiti
da postoji, neto kao drhtava srebrena pela na vrhu srebrene igle, stavio taj svoj tajanstveni
klju u jo tajanstveniju ciklaminu bravu, osluhnuo malo, okrenuo kornjau na lea i -
dogodilo se neto udno. To je bilo udo.
Pomislio sam da u tom trenutku sve razumijem.
CIKLAMA NIJE MALA!
ONA JE SAMO DALEKO.
Survali smo se u neki orijaki lijevak, jedno za drugim i letjeli, letjeli. Sad smo ve bili
iza otvorenih vrata, u hodniku nepojamnog mirisa koji nas je vodio u nepoznat predio, gdje je
takoer zarila svjetlost, ali neobina, kao da je neko oko sunca stavio mlijenu kuglu.
Trava je bila visoka, a cvjetovi su skoro bili moje veliine.
- as si velik, as si mali - ree Vauvan dok nam se pribliavao iz trave - a uvijek je
jednako prostrano.
- Stvari se neprestano mijenjaju - promrmljao je Djed Badem.
Jedino je Bajko opet bio nezadovoljan. Nikako nije uspijevao da slomi stabljiku bijelog
cvijeta koji se nadvijao nad njim.
Djed Badem Aziz Tamovi je podigao svoj kaiprst i mi smo krenuli. Cvijee i trave
oko nas su se smanjivali. Okrenuo sam se i vidio jednu ciklamu, jednu jedinu, koja je bivala
sve manja.
Poslije tek, mnogo kasnije (vrijeme se nekako udno ponaalo, usporavalo je i ubrzavalo
kao da je ivo, ivjelo je i ono kako mu se dopada, tako da sve to se dogaalo od naeg
prolaska kroz Mlinsku, Morsku i Ciklaminu kapiju i daljeg putovanja, od naeg traganja za
Prijestolnicom predaka, sve je to sasvim neobjanjivo obinim sekundama, minutama, satima
- ponekad su promicala stoljea dok bih udisao miris nepoznatog cvijeta, a onda bismo u

24
sekundi preli sedam mora i sedam gora, do mjesta gdje nas je vukla elja), dakle kad je Djed
Badem Aziz bio ve sasvim siguran da je naa radoznalost na vrhuncu, kad se njegov perorez
kojeg ionako nismo zaboravili, ponovno pojavljivao i rjeavao neki novi problem, pove-
avajui jo vie nau radoznalost, kad je shvatio da smo ve pomalo ljuti na njega i taj
njegov perorez, kojeg je neprestano skrivao u depu i kojeg bismo vidjeli tek za trenutak, tek
tad nam je Djed Badem Aziz Tamovi postavio pitanje:
- Znate li zato je Aleksandar Makedonski presjekao Gordijev vor?
Mi smo utjeli. Na licu Velike i Male Duge se vidjelo da ne znaju ni ta je to taj
Gordijev vor. Ja sam ga vidio u jednom stripu o Aleksandru iz svog zabavnika, ali se zaista
nisam mogao sjetiti zato ga je presjekao umjesto da ga razdrijei.
- Moda zato to nije bio dovoljno pametan - prozborio je Vauvan, a na njegovoj zelenoj
njukici je titrao zrak svjetla kao osmijeh, dok je pogledao u nas i ekao nas da damo pravi
odgovor Bademu Azizu. Ali mi smo utjeli, pa je on nastavio. - Ili zato to je bio previe
pametan, pa mu se nije dalo da mnogo razmilja o problemu koji je smatrao glupim, ali
najprije e biti zato - i tu Vauvan progovori glasnije, a reenica mu je bila isprekidana
veselim laveom - to nije imao taj udesni perorez.
- Kako si ti samo pametan, Vauvane, kako si samo pogodio - pljesnu Badem Aziz
rukama. - To je to. Ovaj perorez zamjenjuje i odlunost i razum, naravno u ruci onog ko to
razumije i ko ga je dobio iz pravih ruku. A prave ruke su, zna se, ruke prijatelja.
Svi smo se od srca nasmijali. Dijelili smo njegovu radost.
- Uostalom, to mi je i sam Aleksandar priznao kad sam ga jednom zapitao u Prijestolnici
- dodao je Djed Badem, ustao, gurnuo ruku u svoj neizmjerno duboki dep i prebirao neto
po njemu (taj dep se protezao niz boni dio hlaa i bio je dugaak gotovo kao i hlae same),
a zatim pobjedonosno izvadio svoj perorez sa okruglom drkom od kornjaina oklopa. Drao
ga je sad na dlanu i pruao tako da ga je svak mogao vidjeti. Nina je pruila ruicu i uzela ga
s Djedovog dlana. On se ni najmanje nije bunio. ak je izgledao kao da mu je drago.
I, onda, dok smo svi bili zagledani u perorez, on je poeo priu o njemu, o tome kako ga
je kupio, ne kupio, ne (kakva nepristojna pogreka u prii), nego dobio na poklon najednom
od svojih brojnih putovanja. A on je zauzvrat tom svom prijatelju poklonio maginu praku. I
zamislite gdje je to bilo? Negdje na Istoku, toliko daleko da se Badem Aziz Tamovi nije
mogao prisjetiti tanog imena grada, neto kao Sang ili kao Kang, King Kong, Hing Hong ili
tako nekako. Ali zato nije zaboravio ime svog prijatelja. Bio je to veliki uitelj Kung.
Dok smo priali, nismo ni primijetili da se ispred nas pomalja neka kua na kojoj je
pisalo KOD PAHULJICE. Pomislili smo da to mora biti gostionica. Isto je sigurno pomislio i
Bajko, koji je prvo iznenaeno pogledao u natpis, a zatim se obliznuo kao da pred sobom vidi
peenje i au vina.
Sasluavi priu o prijatelju Djedovom, o velikom uitelju Kungu, koji mu je poklonio
perorez, zaputismo se, dakle, u gostionicu KOD PAHULJICE.

VI

25
 - Zeleni pas, ha ha! Zeleni pas, ha, kako zgodna stvar! - pljeskao je debeli gostioniar
rukama i gladio se po trbuhu.
Mi smo se udili njegovoj dobroj volji, ali smo bili isuvie gladni i zato smo samo
slono kusali orbu koju nam je dao.
- Na, na, evo vam i vina - donosio nam je glinene upove pune vina.
- Ja ne pijem - stidljivo mu je odgovorio Vauvan. Bajko i Djed Badem nisu odbili po
gutljaj. Nina je za to vrijeme priala debelom gostioniaru ta sve zna i ta sve moe Vauvan.
- Pie pjesme, a ne pije - udio se taj krmar. Vauvan se malo naprio, ali ipak nije htio
popiti ni kap.
Htio je da ispria kako pije samo kinicu i rosu pomijeanu sa mirisom travke
roendanke, ali ga je mrzilo da to objanjava ovom neotesancu.
- A, reci mi - zavjereniki se krmar priunjao do Vauvanovog uha i lukavo proaptao -
ta se s tobom zbiva ujesen?
- Kako mislite? - srdito ga je upitao Vauvan.
- Pa tako. Mislim, lie uti, opada, truhne...
- Ja ne utim i ne opadam, ako ste to mislili - uvrijeeno je odgovorio Vauvan.
- Izvrsno - tapao je od dragosti debeli gostioniar. - Znai, ti si zimzeleni pas! Izvini,
molim te, to te jo pitam, to sam moe biti previe radoznao, ali jesi li oenjen? Mislim,
ima li djece? Ima li vas tamo jo dosta takvih zimzelenih psia?
- Nisam oenjen. Jo sam mlad. Ali imam dosta brae i sestara.
- Divno, divno! - lano se oduevljavao podmukli gostioniar. - Bilo bi dobro da svi
doete kod mene. Dao bih vam izvrstan posao. Dobro bih vas hranio. Nikad ne biste bili
gladni. Sve bih vas zaposlio. Evo i njih bi. Velika i Mala Duga mogle bi pjevati i svirati
zajedno sa Bajkom, a i za profesora bi se neto nalo. Eto, mogao bi, na primjer, biti konobar.
Zaraivao bi sigurno vie nego kao profesor.
- A ta bismo mi radili? - upita Vauvan.
- Vi biste bili moja ograda, moj imir. Moja divna iva ograda, zar ne, Pahuljice -
doviknu on gojnoj krmarici koja se za drugim stolom sladila peenim ureim batakom i po
kojoj je, oigledno, ova krmetina dobila ime.
- Mh - promumla ona.
- Kako to mislite? - upita ga i Badem Aziz Tamovi sumnjiavo.
- Lijepo - trljao je on ruke. - Vi biste se igrali ukrug oko moje kue. Va krug je moje
imanje. Vi uvate moje imanje. Ono to je moje, razumijete. Pa, onda, tako, igrate se, igrate i
proirite malo krug. I to je sve moje. Ovdje ima nekih koji bi se na to bunili, ali vi uvate.
Bilo bi vam lijepo. Moglo bi mnogo malih psia tu da ivi. I krug bi se irio, irio i irio...
- Kako se usuujete?! - zarea Vauvan i zelenom apom prevrnu iniju sa orbom koja
pade gostioniaru pravo na glavu.
- Idemo odavde - viknu Djed Badem Aziz Tamovi, izvadi posljednji novi koji je
imao i baci ga na stol.

26
 - A i orba mu nije niemu - ljutile su se Velika i Mala Duga.
Krmar htjede da skoi na nas, ali Vauvan zarea i on se povue pa sjede pravo u krilo
svojoj Pahuljici.
Bajko je ljutito bacio iniju, kad smo izili, i ploa sa natpisom KOD PAHULJICE se
nakrivila. Samo to nije pala. Ali, to je malo naudilo bijesnom krmaru.
- Ako neete vi, ima ko hoe! - vikao je on na vratima svoje gostionice i prijetio nam
akom.
itav taj dan smo ili i ili, samo da odemo to dalje od debelog krmara i njegovog
gostoprimstva. Meutim, vrijeme je, kao to rekoh, udna stvar i od nepravde se nikad ne
moe otii dovoljno daleko.

VII

Prvi ovjek kojeg smo sreli samo nas je uvjerio u naim mislima. Bio je to ispiutura
Burko.
Iskreno da kaem, upoznali smo se u jarku. Mislim da je on ustvari spavao kad smo se
preturili preko njega, prvo ja, a zatim i svi ostali. Pod nogama mi se motala neka prazna boca
i kotrljao sam se na njoj sve dok nisam upao u drugi jarak, onaj s druge strane ceste. Onda je
ta ista boca dola pod noge Badema Aziza Tamovia i on je zaplovio kao na roluama.
Jednom rijeju, mi smo svi popadali, a taj Burko je ustao. inilo se da je bunovan.
alosno se sagnuo i uzeo bocu sa zemlje, pokraj preturenog Djeda Badema, a onda, kad je
vidio da je prazna, odbacio ju je od sebe.
- Vi ste je prosuli - rekao je optuujui.
Djed Badem je ustao i onako ugruhan nije znao ta bi mu odgovorio. Nina i ja smo
gledali u strahu, a Bajko je bio ljut, ba ljut i mislio sam da e ga mlatnuti. Vauvan je tiho
reao i razmiljao da li da ovog bunovnog drznika malo preplai, a Mala Duga je vukla za
ruku Veliku Dugu, koja, izgleda, nije imala ba puno volje da ustane. Sve u svemu jedna vrlo
neugodna situacija.
- Dobro, nabavit emo ti drugu bocu - rekao je Djed Badem Aziz Tamovi pomirljivo.
- Hoete li zaista? - ozarilo se njegovo lice. Skoro da je zaplakao.
Sad su ga svi gledali u udu. Izgleda da mu je ta boca zaista mnogo znaila, pa je zbog
nje ak i lagao. Osjetili smo saaljenje i prijateljstvo prema njemu.
- Ustvari, mi smo htjeli da doemo do najblieg grada. Moe li nam rei gdje je to? -
upitao ga je Djed Badem.
On se snudio.
- Tamo emo ti kupiti bocu - dodao je Djed. On je samo neobino klimao glavom.
- Pokazat u vam gdje je to, ali ja neu ii s vama - kao da se iznenada sjetio.
- A zato nee s nama u grad? - pokuala je Velika Duga da ispita stvar.
- Tamo je opasna gospodarica. arobnica - povjerljivo joj je rekao Burko.
Burko nam je potom ispriao da je bio biciklista. Ali kakav! Svi su mu zavidjeli. Vozio

27
je bicikl kao od ale, jednom rukom i jednom nogom, bez ruku i bez nogu. Pravi akrobata. U
svim trkama u gradu bio je najbri i pripremao se ak za prvenstvo pokrajine, potom drave,
kad su se poele dogaati nemile stvari.
Burko je imao malu radnju za popravke bicikla i slinih stvarica i time se bavio kad
nije bilo trka ili kad nije trenirao. I sve bi to bilo lijepo i drago da se Burko nije zaljubio u
svoju prvu susjedu i poelio da je via, da je izvodi u etnje, da zajedno idu na maskenbal i
kod sladoledije. Tad se sve poremetilo. Jer, u tom gradu ljudi nisu smjeli da rade ono to
njima padne na pamet, nego to im odredi Velika Gospodarica. A Velika Gospodarica je
ivjela u kuli odakle je vidjela itav grad. Ona je imala velike naoale, bar je tako Burko
priao, kroz koje je gledala ta se dogaa u gradu i tako je jednog jutra primijetila i Burka na
biciklu dok je jo bio sasvim, sasvim mali. Prila je njegovoj majci i rekla joj da Burko mora
biti biciklista. I tako je Burko postao biciklista. Gospodarica je sve planirala i Burko je otada
morao stalno trenirati i pobjeivati. U poetku mu je to bilo drago, mnogo, a mislio je da se
to svia i njegovoj maloj susjetki Palmi.
Ali kad je za to saznala Gospodarica, sve se promijenilo. Promijenila je ak i staze
kojima su ili Burko i Palma. Podigla je izmeu njih visok zid i Burko je iao na svom
biciklu asfaltnom trakom, a iza zida Palma stazom od crvene zemlje, s ije je obje strane
raslo voe i povre koje je neprestano trebalo Gospodarici u velikim koliinama i gdje je i
Palma, kao i ostali iz tog kraja, morala neprestano raditi, okopavati i plijeviti, zajedno sa
svojim ocem i majkom.
Burko je ipak jednom prekrio Gospodariino nareenje i preskoio zid. Nije stigao da
Palmi kae skoro nijednu rije a straari Gospodarice su ve bili tu, a zatim i ona sama, kao
da je samo ekala na taj njegov potez i on je tada uvidio da je ne zovu bez razloga Velika
Gospodarica.
- A kako joj je ime? - upitala je Mala Duga koju su najvie od svega zanimala imena.
Bilo kakva. Imena ljudi, ivotinja, gradova, cvjetova...
- Gospodarica - zaudio se Burko. - Ime joj je Gospodarica. Gospodarica Boa.
Sad smo nekako s veom panjom pratili njegovu priu.
Gotovo da smo je vidjeli kako je ispruila svoj dugaki koati prst u njega, a njemu se
poelo mutiti u glavi i priinilo se da se stazica smanjuje i udaljuje od njega. Nestajali su
zajedno sa stazicom i Palma i njegov bicikl. Potom su se poeli vraati iz daljine i to velikom
brzinom. Burko je povjerovao da mu se vraa svijest. Taman kad se Palma pribliila, na
biciklu, onako smanjena, malena, malena, Gospodarica je spustila ruku na zemlju i uhvatila
je u bocu. Bocu je zaepila i dala njemu. Onda su ga straari izveli iz gradskih zidina,
izudarali i ostavili.
Zagledao je u bocu, ali u njoj osim tekuine nita nije vidio. Otvorio je ep i putao
tekuinu na dlan, ali nita se nije zbivalo osim to se irio udan miris koji ga je omamljivao.
Zaspao je, zaspao i dugo nije znao za sebe. A poslije je stalno nosio tu bocu sa sobom i svi su
ga zvali Burko ispiutura, pogotovo kad su ga vidjeli onako omamljenog. Onda je poeo
stvarno piti, a od ove boce se nikako nije odvajao. Drao ju je stalno u njedrima, kraj srca,

28
kao da je oekivao da e kucanje njegovog srca razmekati staklo i povratiti iz tekuine i
Palmu i njegov bicikl.
- Eto, sad znate zato ne smijem u grad - zavrio je svoju priu Burko.
itavo drutvo je bilo pokunjeno.
- Hoe li mi dati malo tu bocu? - zamolio je zamiljeno Vauvan.
Burko mu je bojaljivo prui i ostade uz Vauvana.
A Vauvan je dugo zagledao, mirisao, mukao, uz veliku bojazan Burkinu, a onda se
najednom osmijehnuo, kao da ga je ozarila svjetlost proljetnog sunca i rekao:
- Idemo mi u taj grad da se upoznamo s Gospodaricom.
- U Prijestolnicu? - uplaio se Burko.
- Zar se tako zove grad? - upitao sam.
Burko je klimnuo glavom, a Djed Badem Aziz Tamovi, podiui ruke, zakoraio je
snano naprijed. Svi smo poli za njim. ak i Burko.
Pred naim nogama odmotavao se put koji nas je vodio upravo tamo gdje smo eljeli, na
mjesto gdje nas je Djed elio odvesti.
- Sve mi je ovo udno - eao se po glavi Badem Aziz Tamovi - as mi se uini da
poznajem put, as opet nita vie ne prepoznajem. Je li mogue da je ta, ta...
- Boa - sa strahom mu pomoe Burko.
- Je li mogue da je ta Boa ovdje sve promijenila?
- Ona stalno neto mijenja. Ni mi vie ne znamo gdje je ta i kako se ta zove. Nekad je
to bio samo dio grada, a onda je ona iselila jednu etvrt, za njom drugu, i tu vie niko nije
uao. To je nazvala Prijestolnicom....
Burko nije zavrio svoju priu, jer ih je iznenada okruilo dvanaest ljudi obuenih u
crna, kona odijela sa srebrenim kacigama i opasaima. U rukama su drali palice.
Kad ih je vidio, Burko se poeo povoditi kao da gubi svijest.
- Tu su. Gospodarica e biti zadovoljna - ree prvi ovjek u crnom.
- Drutvo je malo povee. Gospodarica e biti posve zadovoljna - dodade drugi,
naglaavajui ono "posve zadovoljna".
Badem Aziz Tamovi i Vauvan nisu tako mislili, a nisam ni ja. Bajko je jedva ekao da
se ovako neto dogodi. Pojurili smo na njih. Bajko je odmah prevrnuo dvojicu uniformiranih,
a ak je u tome uspio i Djed Badem. Ali, iz njihovih srebrenih tapova pojurio je mlaz
svjetlosti i mi smo svi pali na zemlju. Mala Duga koja je htjela da udari metlom jednog od
vojnika, zaplela se i skoro poletjela dok je padala. Vojnici su se smijali naem neuspjenom
pokuaju. Jedino je jedan od njih jo uvijek imao problema s Vauvanom koji se nikako nije
dao uhvatiti, nego mu je skakao po glavi i ramenima, vjeto izmicao, dok ga drugi nije
estoko odalamio palicom po glavi. Burko je za sve to vrijeme, kao obamro, stajao sa strane i
tuno klimao glavom. On je odavno bio uvjeren da se ne vrijedi opirati. Bilo mu je samo ao
to nije imao vremena da i nas upozori.
Bajko je bio zaprepaten. Njegova snaga nita nije pomogla. Vauvan, a i Djed Badem
Aziz jedva su se drali na nogama. Nina se privila uz mene kao da je htjela da me izlijei. A

29
ja sam osjeao udnu omamljenost i nisam smio dotaknuti mjesto na grudima gdje me
pogodio mlaz svjetlosti. To mi se mjesto inilo razmekano i bojao sam se da ne iscuri.
Onda su nas vojnici grubo potrpali u neko vozilo nalik na jea. Kraj vozila je stajao
debeli gostioniar i pakosno nas gledao. Prvi vojnik u crnom konom odijelu ga je potapao
po ramenu, izruio sa svog dlana nekoliko srebrenjaka u crni novanik i dao ga gostioniaru.
Vozilo je krenulo prema Gradu Gospodarice Boe.
- Nikad neemo vidjeti tvoju Prijestolnicu predaka - plano je rekla Nina i njeno vukla
Djeda Badema za bradu.
- Hahaha - smijali su se vojnici koji su nas gledali kroz reetkasti prozor.
- Otkud vi znate za Prijestolnicu predaka? - rekao je jedan od njih. - Pa mi idemo tamo.
To je samo jedan dio Njene Prijestolnice. Bit e tu i Prijestolnica potomaka, a na kraju i
Trea, Prijestolnica trenutka. Kad se sve tri sastave, moi e oivjeti Tajna prijestolnica, ona
koja povezuje i proima sve. Biti e to njen grad. I nita vie nee postojati osim njega,
Grada Gospodarice Boe.

GRAD GOSPODARICE BOE

im smo doli do prvog zavijutka na putu, ugledali smo zidine Grada. inilo nam se da
sanjamo. Ogromni, bijeli zidovi, nalik na skamenjene oblake vijugali su u dolini i potpuno
sakrivali sve osim svojih kapija i kula. Iza njih su se jedino mogli naslutiti visoki dimnjaci iz
kojih je kuljao udan, sivo-crvenkasti dim.
to smo se vie primicali, zidine su nas vie okruivale i obujmljivale, kao da nas steu
rukama. Magla se razrijedila. Na zatvor na toovima zaustavio se na trenutak pred velikom
kapijom koja je bila posve nalik na onu, razvaljenu, iz grada lutaka u mlinu ika Nere. Dva
ukoena straara otvorila su kapiju i mi smo kliznuli u Grad.
Nismo se mogli nauditi ulicama i trgovima kojima smo prolazili. as nam se inilo da
smo u Kini, as bismo opet izbili na trg nekog grada u Francuskoj (inilo mi se da ga se
sjeam sa razglednica). Proli smo pokraj Kipa slobode, zaokrenuli na Crveni trg, a onda,
oko Akropolja, Aja Sofije, Dioklecijanove palae, Zabranjenog grada, Tad-Mahala i
Diznilenda, dok nismo zastali na prostranom trgu velikom kao stadion. Iznad trga se uzdizao
toranj, najvea zgrada u Gradu, za koji smo iz daljine mislili da je najvia kula na zidinama.
Tu je valjda ivjela Gospodarica Boa. Na sred trga, dok smo se pribliavali Tornju, vidjeli
smo spomenik. Bronzana Gospodarica Boa, desetak puta vea od ljudske visine, darivala je
narod simbolima blagostanja. Na njenoj je glavi bio vijenac od metalnih cvjetova.
Jedino se Djed Badem Aziz Tamovi i mali Vauvan niemu nisu udili. Moda zato to
su ve slutili. to su znali. Bili su ozbiljni i tuni, kao da se dogodila velika nesrea.
Zaustavili smo se tano ispred Tornja. Tu gotovo da i nije bilo ljudi. Iz ulaznih vrata

30
pruile su se prema nama pokretne stepenice, uvijajui se kao iroka, pljosnata zmija. Vojnici
su nas grubo izvukli iz vozila i gurnuli na te stepenice. I stepenice su se najednom uvukle u
Toranj, zajedno s nama. Izgledalo je kao da je neki gvozdeni dinosaurus samo palacnuo
jezikom.
Tako smo sada bili u samom sreditu Gospodariine vlasti. Jedanaest vojnika je negdje
nestalo. Pratio nas je samo onaj koji je dao gostioniaru srebrenjake. On je ustvari iao ispred
nas, brzo, kao da ne obraa panju, a mi smo ga slijedili, ne znajui u tom trenutku ta drugo
da uinimo. Iz Tornja Gospodarice Boe izgleda da nije bilo mogue pobjei. Vojnik je uao u
jedan od brojnih liftova, koji su zujali i otvarali se na najneoekivanijim mjestima. Lift je
brzo krenuo, nismo ni primijetili, i ve je stao, beumno otvarajui svoja vrata i izruujui
nas u predvorje ogromne dvorane koja se nasluivala iza nekoliko otvorenih vrata. Unutra su
se uli glasovi. Vojnik je krenuo ispred nas i uao u dvoranu.
Gospodarica Boa je izgleda voljela ah. To nam je svima postalo jasno, im smo uli u
veliku dvoranu. Sredinji dio te dvorane hio je zapravo ogromna ah-ploa sa svoja 64 polja
od crnog i bijelog mramora. Na rubovima ploe skupljali su se posmatrai, sluge, vojnici. Na
mramornim poljima, u udnovatom rasporedu, ukoeno su stajali ljudi u crnim i bijelim
odorama, sa razliitim maskama na glavi. Bila su tu i dva prijestolja: bijelo i crno. Upravo se
zbivalo neto neobino. Neko ko je sjedio u crnom prijestolju izguravao je ovjeka tunog
lika sa bijelom krunom na glavi do samog ruba ploe. Na kraju se podigla noga iz crnog
prijestolja, sa crnom arapom i crnom enskom izmom i udarila bijelog kralja u bijelu
stranjicu, tako da je ispao izvan ploe.
- Mat! - pobjedonosno je povikala vlasnica crne izme.
Okrenula je svoje prijestolje prema nama. Vojnik koji nas je doveo duboko se naklonio.
Znali smo odmah da je osoba koja radoznalo pilji u nas Gospodarica Boa.
Iza njenih lea su onom bijelom nesretniku skinuli krunu i sveanu odedu, a zatim su
ga odveli kroz nevidljiva vrata u zidu.
- Znate li ta znai ta rije? - upitala je upirui svoj dugi kaiprst u profesora Badema
Aziza Tamovia.
- Smrt. Smrt kralju - odgovorio je on smrknuto.
- Ti si pametan. Gle, gle - skoro da je od zadovoljstva zapljeskala. - Ima zanimljiv
izgled. Moda bi u jednoj od narednih partija mogao da igra kralja. Samo da vidim koja bi ti
boja vie odgovarala. Bijela ili crna?
- Ne volim ah. I ne znam da ga igram.
- To nije vano. Ovdje ionako samo ja igram.
- ini mi se da mi se ne dopada va nain igre - vrsto je odgovorio Djed, profesor
Badem Aziz Tamovi.
- U tom sluaju, igrat e crnog kralja. Lijepo e ti stajati, tako smrknutom. A ja u u toj
partiji biti bijela kraljica. Moda ak i pjeak. Jednom sam i to igrala. Oh, to je to bilo
zanimljivo. Na kraju sam se u toj partiji trijumfalno presvukla. U kraljicu, naravno. Zar ne? -
okrenula se i odnekud izvukla crnu lepezu koja joj je zaklonila lice.

31
 - Bilo je velianstveno, Vae Velianstveno Velianstvo - oglasio se za zakanjenjem
mrmor oko ahovske ploe, u kom se jedva nazirao njen sitan smijeh, skriven crnom le-
pezom.
Mahnula je svojom lepezom i dvorana je asom ostala prazna. Ostali smo samo mi pred
njenim prijestoljem i dva ovjeka u crnim odijelima sa konjskim glavama koji su nam
donijeli stolice.
Gledao sam zbunjeno u njenu crnu odjeu od svile, baruna i brokata. Iznad crne lepeze
vidio se samo dio blijedog ela i oi Gospodarice Boe, sa njenim tamnoljubiastim onim
kapcima.
- Sjedite! Sjedite! Vi ste moji gosti! - procvrkutale su najednom njene kao krv rumene
usne, dok je lepezom pokazivala na nas, od jednog do drugog. Okretali smo se oko sebe i
sjedali. Djed Badem Aziz Tamovi je uzeo Vauvana u krilo. Boa ga je gledala, a zatim je
svoj pogled uperila u mene.
- Ti! - povikala je. - Doi ovamo.
Stajao sam neodluan, a onda su me ona dva njena crna konja munula u rebra i ve sam
stajao ispred njenog prijestolja. Ona me uhvatila za ruku i posadila u krilo.
- Ljut si ti, deko - aputala mi je u uho i poljubila ga, ustvari dotakla jezikom da sam se
sav stresao. - Takav mi ba i treba - govorila je dalje.
Nina je zaplakala, a Djed Badem ju je tjeio, zajedno sa Vauvanom. Mala i Velika Duga
irom su otvorile svoje male zelene i krupne tamnozelene oi.
Ljutito sam ustao sa krila Gospodarice Boe, a ona me povukla za ruku i dala mi uku.
Svi su prijatelji skoili, a Boa se samo nasmijala.
- To je zasad sve - rekla je.
Dala je znak svojim konjima i oni su izgurali njeno prijestolje iz velike dvorane kroz
neka vrata u zidu. Ostali smo sami. Onda su se pojavila etiri straara, ukoeni kao da su od
drveta i jedan koji im je izdavao nareenja. Odveli su nas u sobu koja je imala samo jedan
prozor, a taj prozor je gledao na Boin spomenik ispod Tornja.

II

Pred vratima nae sobe i dan i no je stajao onaj to je izdavao nareenja etvorici
sprovodnika. Stajao je ukoen kao drveni stub. Vrata, dodue, nisu bila zakljuana, ali pored
njega nismo mogli proi. Ipak, i pored sve ukoenosti, na njegovom licu je bilo neto udno.
Nismo mogli to sebi objasniti, ali kao da je neto elio da pria s nama.
Vauvan je jedanput pokuao da proe, ne obraajui nikakvu panju na njega. Straar ga
je zaustavio svojim kopljem. Vauvan je pokuao s druge strane, ali opet se koplje isprijeilo.
Vauvan se dodue nije previe trudio, samo je htio da provjeri ta je odluila Boa s nama i
zato se vratio natrag, u sobu.
- ekajte. Nismo se ni upoznali. Ja sam, znate, Balvan - zaustavio ga je uvar gotovo
planim glasom. Izgleda kako je injenica da Vauvan govori bila ve svima poznata, a za

32
Balvana to mora da je bila stvar od najdubljeg potovanja.
- Ja se zovem Vauvan, Balvane jedan - odvrati mu Vauvan.
Balvan zaplaka.
- Svi mi kau "Balvane jedan".
- Pa ti i jesi Balvan. Sam si mi rekao. I to jedan. Ti nisi dva balvana, nego jedan balvan -
prosto se zbuni Vauvan.
- Ali, to me strano uznemirava, uzbuuje. Ne znam ta da radim. Kad Gospodarica Boa
vrisne, osjeam se kao da me cijepaju - zavapi Balvan.
Vauvan se u nedoumici poea po glavi.
- Pa, mogao bi da promijeni ime...
- Divno! - poe skakati Balvan. - Mogao bih se zvati... ali... ja onda vie neu biti ja? Ko
u biti kad vie ne budem ja? - snudio se naglo.
- Budi ko god hoe - ohrabri ga Vauvan.
- Ali ja ne mogu biti niko drugi nego ja. Tako sam se nauio.
- Eto, vidi - ukori ga Vauvan. - A ti si mislio da je to jednostavno. Ja se zovem Vauvan i
trudim se da to i budem. Balvane jedan balvanski.
- Zato se trudi? - upita ponovno Balvan.
- Zato to to jesam ja.
Balvan je klimao glavom, ali nije ba razumijevao. Vauvanu tu dojadi ovaj razgovor i
on se vrati u sobu, do male Nine.
- S kim si to priao? Ko je to bio? - upita ga ona.
- Ma niko. Neka cjepanica izgleda - malo ljutito odgovori Vauvan.

III

Prolazilo je vrijeme u toj sobi. Jeli smo neki tvrdi kruh koji je bio na stolu i pokoju
slasticu ili voku, koja je zaostala u Bajkinoj torbi ili u velikim depovima Badema Aziza
Tamovia. U izobilju smo pili vodu iz slavine iznad slivnika. Voda je imala udan ukus, ali
smo utjeli i pili je. Jedino se Burko alio, ali mi mu zaista nismo mogli pomoi. Jedanput je
ak istrao napolje tako silovito da je prevrnuo Balvana koji ga je jedva uhvatio. Otad su pred
vratima stajala dva Balvana. Ustvari, mi nismo znali kako se ovaj drugi zvao, ali bio je toliko
nalik Balvanu da smo ga prozvali Balvan II. to je najsmjenije, kasnije se pokazalo da smo
bili u pravu.
Jedne veeri doe po nas djevojka u baletskom kostimu i ree nam da nas Gospodarica
poziva. Uli smo sa njom u onu istu veliku dvoranu gdje je bila partija aha. Iznenadili smo
se, kad smo uli unutra. Jedva smo mogli da vjerujemo da je to ono isto mjesto.
Dobar dio dvorane sada je zauzimao golemi kameni stol na kom su bila postavljena
raznovrsna jela i pia. Izgledalo je kao da je taj stol izronio iz zemlje. Ostatak dvorane
takoer je bio posve drukiji.
Ni traga od crnobijelih ahovskih ploa. Sada je tu bio veliki krug sa ornamentima u

33
boji. I zidovi su bili nekako drukiji, kao da su obojeni ili su na njih navuene tanke, jedva
vidljive zavjese.
U vrhu stola sjedila je Gospodarica Boa, na stolici koja je bila via od ostalih. Dala nam
je znak da sjednemo uz nju.
- Tako - ree Gospodarica kad smo se smjestili. - Vi izbjegavate moje drutvo. Moje
gostoprimstvo vam ne odgovara. Neete da posjetite svoju prijateljicu. A ja zaista elim da
vam budem prijateljica.
Nismo znali ta da odgovorimo na ovu drskost.
- Iako nemam ba mnogo vremena, itavo ovo vee sam posvetila vama. elim da se
dobro zabavljate i da se dobro upoznamo - nastavila je Boa i pljesnula rukama.
Na njen znak istovremeno su uli posluitelji i tri muziara. Posluitelji su nam toili u
ae i birali komade jela koje smo eljeli, pa ih stavljali na nae tanjire. Muziari su njeno
svirali. Razmiljao sam da ni zalogaja ne uzmem od te mrske ene, ali bio sam isuvie
gladan. I ostali izgleda. Jedino je Burko neprestano praznio svoju au. Uhvatio sam prezrivi
Boin pogled kojim ga je odmjerila. inilo se da ga trpi samo zbog nas.
- Ti ne jede! - naglo se obratila Vauvanu.
- Mislim da mi je dovoljno - rekao je Vauvan spokojno, a meni se uinilo da nasluujem
podrhtavanje u njegovom glasu. Dotad nita nije okusio. Samo je jezikom pokupio nekoliko
kapi iz svoje ae. Pomislio sam da se boji. I tad mi se najednom uinilo da na licu
Gospodarice Boe vidim prijetvorni osmijeh Feferonike Biber. Zar je mogue da je to bila
ona?
To je bio samo sekund. Lice Gospodarice opet se sjajilo od ljubaznosti i njeni prsti su
opet pucnuli, nato je nastala tiina. Tri muziara su nestala. U areni mramorni krug uao je
jedan ovjek i izvadio iz njedara sviralu. Odmah je poeo svirati i, kao da je zvuk njegove
svirale imao privlanu mo, u salu je uao i drugi muziar, sa drugim instrumentom, a zatim i
trei i sve tako dok ih se nije iskupilo tano trideset i tri. Kad je uao trideset i trei muziar,
a taj je imao male udaraljke, Vauvan nije mogao odoljeti, skoio je, pljesnuo apicama i
poeo plesati. To je bilo zaista neobino. apice su mu se istezale i uspinjale uvis poput
brljana i svi su oko njega poeli plesati. ak i Gospodarica Boa koja se i sama uvijala kao
brljan. To je bilo zaista zanimljivo. Jedino su posluitelji stajali sa svojim posluavnicima i
uvijali se u mjestu.
- Prepoznaje li ovu pjesmu? - apnula je Boa Vauvanu.
- Naravno, to je pjesma iz mog zaviaja, moja pjesma - rekao je Vauvan, a onda je stao,
iznenaen. Zaista, kako je sve to Boa mogla znati?
Svi su stali. Stala je i muzika. Boa se nehajno vratila na svoje mjesto, a Vauvan je
zbunjeno tapkao za njom. Bajko i Velika Duga bili su razoarani. Tako rijetko imaju priliku
da pleu uz pravu muziku i to se odmah zavri. Ja sam plesao sa Malom Dugom, a Burko je,
veselih oiju, skakutao oko nas, nosei Ninu oko vrata. I, eto, svi smo se vratili na svoje
mjesto, a trideset i tri muziara su iezla kao da nikad nisu ni postojali.
- udi se kako znam tvoju pjesmu - rekla je Boa ne gledajui u Vauvana. - Ja sve

34
znam. I sve pripada meni. I ta pjesma. I ti sam. Tvoja braa i sestre.
- Moja braa i sestre? - Vauvan je bio izbezumljen. - Gdje su oni? ta je s njima?
- Jedino si jo ti nedostajao, dragi moj. Sad je itava porodica na okupu. Uskoro e ih
vidjeti. Ako bude dobar... - kazala je i dvosmisleno se nasmijeila.
- Kaite mi odmah gdje su! - skoio je Vauvan na Bou i pokuao da je ogrebe malim
kandama nalik na trnje.
Straar koji je stajao iza Gospodarice Boe spretno ga je zgrabio i stavio u vazu sa
oleanderom, privezavi Vauvana uz oleander.
- To je nedopustivo - ustao je ljutito Badem Aziz Tamovi. - Kaete da smo vai gosti, a
zatvarate nas i muite. Smjesta oslobodite Vauvana.
- Smirite se, dragi profesore, sjedite - upiljila se Boa u Badema Aziza. - Zar
Gospodarica moe dopustiti da je neko vrijea i grebe? Zapalite cigaretu.
Po jedan straar strogog izraza lica primakao se iza svakog od nas. Profesor Badem Aziz
Tamovi je sjeo. Gospodarica Boa je nervozno otvorila svoju tabakeru, prijekorno gledajui
u Djeda Badema. U tabakeri su bile sloene dugake, tanke cigarete, optoene zlatnim
prstenom i slovima. Ponudila je Djeda Badema, ali on je odbio.
- Ne puim to. Volim jake cigarete.
- Zar to nije svejedno - prezirno je rekla Gospodarica Boa. - Uostalom, svak nek uzima
ono to mu pripada.
Uzela je dugu, otmjenu cigaretu izmeu kaiprsta i srednjeg prsta, a jedan ovjeuljak,
kojeg dotad niko od nas nije primijetio, stvorio se ispred nje, drei u rukama bronzanog
zmaja koji je ispunjao svo njegovo naruje. Vjerovatno je pritisnuo neto, jer zmaj je
najednom zaklepetao metalnim krilima, a potom mu je iz drijela suknuo plamen koji je
ovjeuljak usmjerio na vrh cigarete. Gospodarica Boa je povukla dim, a ovjeuljak se
izgubio isto onako nenadano kao to se i pojavio.
- Posluajte ovu pjesmu, molim vas - rekla je Boa glasom kao da tone u san. - Napisao
ju je jedan od, nekad, mojih najomiljeniji pjesnika. Bez obzira ta se kasnije dogodilo, ovu
pjesmu volim. Dakle, sluajte... Pjesma se zove IGRA OKO PEPELJARE...
Nita nam drugo i nije preostalo, jer su straari ve drali svoje ruke na naim
ramenima. Onda je Boa progovorila drukijim glasom i uinilo mi se zaista da to vie nije
Boa, nego neko drugi.

Iz kutije na stolu, lijepa kao vila

jedna je cigareta izvirila

Sa strane je vidjela drijelo pepeljare

i u njoj opuak oiju to are

Taj drznik je u nju zaljubljeno zurio

ak joj je neto nemogue zborio

35
- Ovo je prevara, bjei mila
izgorjet e ti kosa to je kao svila!

Skupocjena cigareta kad u drznika

tog prljavog, crnog bijednog ika

Smjesta se okrenu kao na roluama

i njukicu u plamen zaburi sama

- Ja svijetlim, svijetlim - povikala je.

- I letim, letim - vriskala je

U drutvu jednog zlatnog prstena

plesala je meu prstima poput vretena

O kako je samo sretna bila

kako se samo zanosila

Poeljela je da vjeno usne

kad joj se oko vrata sklopio ru za usne

I tako je pjevala
tako je plesala

I sve je kraa, kraa bila

ta cigareta skupocjena

Mirisava poput cvijeta

radoznala za tajne svijeta

Dok nije pala: u ok, u mrak!

Gubei sebe, lovei zrak

I kad je jadna progledala

sve je bilo pepeljara

Taj sivi dim, taj pepeo runi

blaio je jedino opukov pogled tuni

36
 Uz njeg se stisla, crvena od srama
dok su pljutali drugi opuci i sputala se tama

Uz posljednje rijei naglo je zagasila cigaretu u irokoj pepeljari od crvene terakote i

ustala. Obilazila je oko nas kao da nas prvi put vidi. Pucnula je prstima i ponovo se pojavila
ona balerina koja nas je dovela na veeru. Sad je u rukama drala bijelu kanticu za
zalijevanje.
Boa je ila s njom od vaze do vaze i pokazivala joj kako da zalijeva. Za sve to vrijeme
mi se nismo smjeli ni pomaknuti. Tako su doli i do oleandera.
- Jesi li ve zalijevala ovu vazu? - upitala je strogo Boa.
- Ovu ne treba - odgovorio je glas iz vaze.
- Ko? to? - iznenadila se Boa.
- Mislim da ovu zaista ne treba zalijevati - sad je ve glasnije i drskije kazao Vauvan.
Gospodarica Boa je, zgranuta takvom drskou i nipodatavanjem njene omiljene biljke,
uzela iz ruku balerine kanticu i bijesno je svu izruila za vrat Vauvanu. Potom je dokoraala
do Djeda Badema i uhvatila ga za bradu.
- Ti? Kako ste uli u moju zemlju? - unijela mu se u lice.
- Kroz cik... - pokuala je umjesto Djeda da odgovori Mala Duga, ali Djed Badem ju je
otro pogledao, a i ja sam je nagonski utinuo.
- Kroz cik... no, no... - okrenula se Boa Maloj Dugi, ali Mala Duga je sad ve shvatila da
nee nita pomoi Bademu Azizu ako prizna i zato je utjela.
- No, no... sve e doi na red. Jedno po jedno. Skoro sve ulazne kapije su pod mojom
kontrolom. Prepoznao si svoju Prijestolnicu predaka, profesore, zar ne? Uskoro u staviti
bravu i na tu vau cik... cik... kao to sam ulovila i onog glupog mlinara, kao to preseljavam
i Prijestolnicu potomaka, kao to sam ve na tragu i Prijestolnici trenutka i Tajnoj prijes-
tolnici... - podrugivala se Boa, a onda se opet primakla oleanderu i naredila da odveu
Vauvana i odnesu ga u njenu radnu sobu.

IV

Najednom je Visoko Uvaena I Ljubljena Gospoa Boa (zvali su je i tako) uzela

Vauvana iz straarevih ruku i ponijela ga sama u svoj kabinet. Skoili smo svi da ga spasimo,
ali njeni straari su nas zadrali. ta se poslije dogodilo? ta li se to samo poslije dogodilo?
To dugo nismo mogli saznati. Nekoliko dugih, dugih dana, iza kojih su slijedile jo due
noi. Za to vrijeme mi ostali smo bili lano slobodni. Stalno pod nekom nevidljivom
kontrolom, s nekom priglupom ali odlunom pratnjom. Iznenadno, jednog jutra, kad smo ve
pomislili da je odvratna gospoa Boa moda dala Vauvana svom kuharu da od njega naini
neko jelo i pokuala ga, kad smo se ve, u mislima, zauvijek oprostili od svog malog
prijatelja, a Nina je neprestano plakala, Djed bio zamiljen (ustvari gledao je samo u jednu
taku i nikako nismo mogli otkriti o emu on stvarno misli), jednog jutra, kako je to samo

37
bilo lijepo i veselo jutro, zauli smo lave Vauvanov. Njegov biserni, neobini lave kako se
nikad nigdje nije oglasilo nijedno pseto, osim moda psi u tijelu svoje majke, u trenutku kad
se trzne apicama.
I nismo bili daleko od istine. O svemu nam je kasnije priao sam Vauvan. Gospodarica
Boa je zaista eljela da ga pojede. Nije mogla da spava od uzbuenja. Privialo joj se kako
hrska pod zubima njegova rebra nalik na kelerabu, njegove noice poput peruna, sa slatkim
apicama koje su se njenoj pohotljivosti priinjale kao da su nainjene od mjeavine mrkve,
rotkvice i ko zna kojeg drugog, nikad dotad kuanog egzotinog povra. Zapahnjivala ju je ta
mjeavina mirisa u kojoj su se nasluivale i umske zamamne gljive: rujnice, mlijenice,
vrganji, lisiarke, medvjee ape. Ali najveu slast je osjeala prema Vauvanovoj glavi.
Nikako nije mogla da prepozna miris, ali osjeala je da sve poznato voe ne moe imati slast
kao to je njegova njukica, njegov jezik koji ju je podsjeao na veliku, lisnatu jagodu,
njegove oi kao tamne vinje, njegove ui slasne kao tropsko voe s kojeg vise rese okusa
vanile. ta je oekivala da e nai u njegovoj glavi, ne smijem ni rei. Gospoa Boa nije
mogla da spava od uzbuenja. I kad ga je napokon uzela u naruje, osjetila je kako sva
podrhtava od sladostrasti. Primicala je njegovu glavicu svojim prodrljivim ustima i
pohotnom nosu i bestidno ga cmakala, kao da ga mazi, a u stvari se skoro zanosila pri pomisli
kakva e to gozba biti kad ga bude imala na stolu, dostojno pripremljenog, na velikom
pladnju od najfinijeg venecijanskog stakla, ovako u komadu. Osjeala se toliko uzbuenom
kao da ga je ve pojela.
Kad je zatvorila vrata kabineta iza sebe, jedan ovjek koji je bio unutra smjesta je skoio
na noge i poklonio se do zemlje svojoj gospodarici. Nimalo nije liio na kuhara. I zaista, to i
nije bio kuhar. Vauvan, koji je od itavog tog Boinog bezobraznog mirisanja i cmakanja
poeo prvo da kalje, zatim da rei i na kraju otvoreno da se buni i otima, nikako nije mogao
shvatiti ta taj ovjek hoe od njega. Skoro je bio doao u iskuenje da ugrize gospou Bou i
pokua pobjei, ali ona ga je upravo u tom trenutku pustila i dala u ruke tom ovjeku koji je
stajao u nekoj smijenoj kapici.
- Pogledaj paljivo! - rekla je Gospodarica Boa kao da mu predaje izuzetnu
dragocjenost.
- Mh, mh, zanimljivo, vrlo zanimljivo... - mrmljao je ovjek vrtei glavom.
- Moe li neto uiniti? - pitala je Boa od uzbuenja skoro van sebe.
- Nita ne obeavam, Gospodarice. Stvar je zaista neobina. Svi moji dosadanji
eksperimenti govore da bi ta stvar mogla uspjeti. Ne znam samo koliko e mi vremena biti
potrebno. Moda itava godina. Ne znam, takoer, da li e samo jedan biti dovoljan...
- Ne dolazi u obzir! - izderala se gospoa Boa. - To je jedini takav psi kojeg imam.
Jedini, razumije li, Glupa elo.
Vauvan nije znao da li je to zaista ime ovjeka u neobinoj kapi ili ga Gospodarica Boa
samo tako naziva. U svakom sluaju uinilo mu se da sad zna zato ovaj nosi kapu.
A gospoa Boa je bila u tekoj neprilici. Ona je uvijek imala sve to je htjela, a sad se
prvi put srela s neim ovakvim. Sa jednom ovako udesnom stvari koja je istovremeno bila i

38
biljka i ivotinja. To bi mogla biti najudesnija gozba u njenom ivotu. Najvea i
najzanimljivija gozba koju je ikada priredila. A gozbe Gospodarice Boe su bile uvene. To je
znao svaki graanin unutar zidina, a prialo se o njima i daleko izvan zidina. Dolazili su gosti
iz cijelog svijeta. Ba u tome je bila neprilika gospoe Boe. Ovakav mali psi bio bi izuzetna
veera za nju, ali kakva je slast u tome da samo ona jede, da niko ne kua bar malo od tog to
ona veera kad god joj se prohtjedne. Zato je oklijevala da odmah naredi glavnom kuharu da
joj pripremi Vauvana.
Kako e bilo kome ispriati kakav je to ukus? To se jednostavno ne moe objasniti.
Jedini nain je da ih pozove sve skupa, da gleda njihova glupa lica dok konobari unose
pladnjeve sa prireenim zelenim psiima, prireenim na razne naine. Da gleda njihova
zabezeknuta lica i da uiva. Kakva bi to slika bila. Kakva bi to veera bila. Ostalo bi
zabiljeeno na televizijskim kasetama, ostale bi velike kutije filmske vrpce, ostali bi songovi
koje bi pjevali najpoznatiji pjevai reklamirajui na televiziji njenu farmu basnoslovno
skupih psi-nicli, psi-krofni, psi-kifli, psi-sladoleda. Novinari bi u svim novinama svijeta
donosili fotografije s gozbe, neki od njih bi objavili duge feljtone o porijeklu i prirodi Boa-
psia (to bi im ime zaista pristajalo), najpoznatiji romansijer, koji je ve zavrio trei tom
njene romansirane biografije, mogao bi samo o fenomenu Boa-psia napisati itav etvrti
tom. U svim zemljama svijeta uenjaci bi pisali naune rasprave, mnogi bi doktorirali na
raznim aspektima porijekla i ivota Boa-psia (u enciklopedijama moda Canus Bois Flores).
Snimali bi se crtani filmovi o avanturama Boa Boa (ovo bi mu ime najljepe pristajalo,
zakljuila je u sebi gospoa Boa), na konzervama bi bio njihov fotos ili crte s natpisom:
UNIVERZALNA HRANA. Ne dozvolite da vam ivot bude promaen - kuajte kulinarsko
udo milenija - kuajte Boa Boa - svega 1.000 novia - jedna konzerva hiljadu novia (a na
svakom noviu zamiljeni profil Gospodarice) - za jedno plaanje hiljadu uitaka - za
siromanije Boa Boa zain da bar osjetite nepojamni miris ovog jela stoljea koji e i od
vaih obinih, svakodnevnih rukova uiniti kraljevsku gozbu - BOA BOA - SA BOA BOA
PROIZVODIMA U MIRNU I SRETNU BUDUNOST - BOA BOA - BOA BOA.
I Gospodarica Boa je vidjela ogromna, svijetlea slova kako se pale i gase na najveoj
zgradi u gradu, a potom i u drugim gradovima. U svim svjetskim gradovima, na svim velikim
trgovima svijeta, svjetlucat e udo stoljea: BOA BOA.
Bljetale su (i u oima Boinim) dinovske neonske reklame, toliko da je na itavoj
planeti bilo svijetlo kao u podne, nije vie bilo zatamnjenog i osvijetljenog dijela. Toliko je
bljetala ta svjetlost to je prosipala slast novog jela, nove hrane za radoznala usta koja imaju
novaca da ga plate, toliko je bljetala da je ponitavala ak i dimove i isparenja iz velikih
fabrika to rade danonono i neprestano proizvode. Preko geografske karte leti ogroman
avion na ijem se sjajnom srebrenom trbuhu koopere slova BOA BOA, a za sobom vue
transparent sa ogromnim, papirnatim Boa Boa psiem, ije oi radoznalo gledaju dolje na
ljude to se skupljaju, na djecu koja tre za njim, a on plazi svoj medeni jezik, sladak poput
jagode i pozdravlja ih njenim kevtanjem.
Tad su se najednom ugasila sva svjetla. Kao da je nestalo struje. elo gospoe Boe bilo

39
je u mraku. Namrgoena, prepuna srdbe, bijesno je gledala svog kalemara, jer Glupa ela u
smijenoj kapici nije bio niko drugi, nego upravo on - njen lini kalemar, preciznije reeno
Kalemar Gospodarice Boe. Prilijepila mu je jednu estoku uku, a potom ponovila svoje
rijei:
- Ne dolazi u obzir, Glupa elo. To je jedini psi kojeg imam. Ne uini li ono to
traim od tebe, okreit u te blatom, kao to ti krei svoje voke i zasaditi izvan zidina kao
opomenu da glupim njukama nije mjesto u mom gradu.
- Sve u uiniti... - mucao je kalemar. - Ali, ali, to ne zavisi samo od mene. Ima tu
nepredvidljivih procesa...
- Neu da ujem nikakvo ali! - zagrmila je na njega Gospodarica Boa, a onda mu se
pribliila sa ispruenim kaiprstom tako da mu je bolno iskrivila nos, dok se on nije smio ni
pomaknuti, i piskutavim, otrim glasom nastavila da gaa njegovo uho koje joj se
nesmotreno nalo na putu. - A posebno pazi da mi ne upropasti i ovog jedinog kojeg imam.
Ako se ve ne moe nakalemiti, pa da napravim itavu plantau ili farmu, itav vonjak ili
zvjerinjak Boa Boa psia, onda hou da bar ja kuam ovog jednog! Jasno!
Od posljednje rijei Glupa ela je gotovo potpuno ogluio i kapa mu je poletjela na
zatiljak, tako da je zaista sijevnula njegova briljivo uvana ela, a on se samo pokorno
klanjao, vrsto stiui Vauvana, koji se pak, ne moram to posebno naglaavati, nije osjeao
nimalo prijatno. im je poeo ovaj razgovor i im je shvatio ta zapravo Gospodarica Boa
hoe od njega, ni o emu drugom nije razmiljao nego kako da se izmigolji. Ali, to nije bilo
tako jednostavno. Zbunjeni kalemar ga je vrsto stiskao, a kad bi se gospoa Boa malo jae
izderala na nj, Vauvan je mislio da e mu ovaj od straha polomiti rebra, koliko je grevito
stezao.
Kad je kalemar iziao u veliki zagraeni prostor Gospodarice Boe, gdje su se vrili
raznovrsni pokusi, i Vauvanu je malo laknulo. Ovdje je i zrak bio sasvim drukiji nego u
Gradu. Bio je ist i mirisan. Smog, a i teki mirisi ovdje nikako nisu mogli prodrijeti. ak
je pirkao i lagani, osvjeavajui povjetarac.
Kalemar je paljivo spustio Vauvana u veliku staklenu kutiju, spustio mu neto hrane, a
onda je zatvorio, sjeo za stol i poeo da prelistava neke debele knjige malo-malo pogledajui
na Vauvana, koji se smijao u sebi jer je znao ta kalemar trai. A kalemar je stenjao i razbijao
glavu kako da nakalemi ovog psia na neko mlado drvo i da uskoro na tom drvetu procvjeta i
pojavi se stotine istih takvih psia, jer to je bilo ono to je Gospodarica Boa zahtijevala od
njega.
- Tei zadatak nisam imao u svojoj karijeri - mrmljao je poluglasno.
- Naravno da nisi! - doviknuo mu je Vauvan kroz mali otvor.
Kalemar je podigao naoale, zabuljio se u Vauvana i potom zaklimao glavom. Spustio je
glavu na knjigu, ali se onda naglo trgnuo, kao da je prestraen i zagledao se ponovno u
Vauvana. Dok ih je bilo, tih psia, mislio je kalemar, nije mi ih ni pokazala, a sad, kad je
ostao samo ovaj, posljednji, sad bi da on napravi udo i otpone serijsku proizvodnju. Uza
sve jo i taj udni osjeaj da se neto uje iz staklenog zatvora. Ustao je i priao Vauvanu.

40
 - Naravno da nisi imao tei zadatak - jednostavno mu je ponovio Vauvan.
Kalemar se naao u udu. Poeao se po glavi.
- Nisam znao da govori. To stvar ini mnogo sloenijom. Ne. To bi zapravo moglo da
olaka itavu stvar, naravno, ako mi pomogne? - i on se sauesniki nagnu prema Vauvanu.
Vauvan je slegnuo uima. Ovako glupog kalemara jo nije vidio. Da on pomogne
onome koji hoe da ga nakalemi na neko drvo. I jo ako je to drvo neprijateljsko. Vauvana je
tad proeo istinski strah. A ta ako toj Glupoj eli padne na pamet da ga nakalemi na neko
drvo koje je neprijatelj itavom njegovom rodu. To bi sve poremetilo. Nije toliko vano ako
on nestane. Zeleni psii su uvijek nestajali i vraali se, ali ako ga neprijateljsko drvo upije u
sebe i zaista pone da pupa i izbacuje mnoge male zelene psie koji vie nee imati nikakvu
vezu sa zaviajem toplih izvora, sa majkom svojom Obrnutom krukom, onda... Vauvan je
poeo da drhturi od straha. Ako ovoj budali samo padne na pamet da ga nakalemi na orah,
onda je sve gotovo. Potrgat e se sve veze sa zaviajem. Nee se mnogo razlikovati od
mrtvog drvea u Boinom gradu.
Mislei da ga Vauvan odbija, kalemar ga je grubo odalamio velikom olovkom po nosu i
ljutito zalupio poklopac kutije. Pakosno je priprijetio Vauvanu prstom, to je Vauvan vidio
kao kroz maglu, jer ga je nos uasno bolio. A onda se kalemar jo ee bacio na prouavanje
svojih kalemarskih knjiga.
Kad se malo pribrao, Vauvan se okretao na sve strane, gledajui kroz zidine svoje
staklene tamnice i traei pomo, traei spas. to je vie gledao, sve ga je vie bilo strah.
Sve drvee u kalemarovom vonjaku bilo je ili neprijateljsko ili ravnoduno. Vidio je to u
njihovom ljubomornom pogledanju, osjeao je pakost s kojom su ga neka stabla gledala
uorei svojim bezobraznim liem. ak se i kesten preobratio u njegovog neprijatelja. U
vonjaku nije bilo nijedne kruke. Nijednog njegovog dobrog drveta. Nijednog od onih s
kojima je bio u rodu ili prijateljstvu. Sad se ve pomalo osjeao izgubljenim. Bilo mu je ao
to se tako brzo rastaje sa svojim prijateljima s kojima Boa ko zna ta sad radi, ali nije bilo
pomoi. Ova e ga Glupa ela nakalemiti na prvo drvo koje mu padne na pamet i to e biti
Vauvanov kraj. Nee se ak ni oprostiti sa svojim prijateljima.
Kalemar se ponovno pribliio. Otvorio je paljivo poklopac staklene kutije i pruio
ruku. Zgrabio je Vauvana za rep i cimnuo iz sve snage. Vauvan se prenerazio od bola. Skoio
je i ugrizao ruku koja ga je muila. Ali, pakosni kalemar je ipak uspio da izvue ruku zajedno
sa svojim plijenom, sa vrhom Vauvanova repa.
- Kako ovo bode. Kao trnje divlje rue! - razbjesnio se kalemar i prijetio Vauvanu
prstom.
Vauvanu nije bilo do odgovora. Samo je bolno jeao i lizao svoj skraeni rep.
Kalemar je zasadio vrh Vauvanova repa u jednu veliku vazu, tik ispred Vauvana, pratei
paljivo njegovu reakciju. Plesao je oko vaze, pjevuio, zalijevao je i neprestano pogledao u
Vauvana. Vauvan je samo sklopio oi i bolno jeao. Jeao je i razmiljao kako da se iupa iz
kandi Glupe ele u kojima je ve ostao njegov rep i polako vehnuo u vazi pred oima
Vauvanovim, bez obzira to ga je kalemar neprestano zalijevao.

41
 Vauvan se naslonio na zid staklenog kafeza i apicom pozvao kalemara, koji se oprezno
pribliio.
- Pomoi u ti, ako i ti meni pomogne - rekao mu je Vauvan.
- Znao sam da e pristati - bio je vrlo zadovoljan kalemar. - Reci, reci samo kako da te
nakalemim i gdje. U mojim knjigama ima vrlo malo o tome. Ne kaem da nema - on se
lukavo osmjehivao - ali bi dugo trajalo dok bih naao, a to ne bi odgovaralo ni meni, ni
Gospodarici Boi, a ni tebi, mali moj. Vidi kako si ve poutio. Zato, da te ujem?
- Koje sve mladice ima ovdje? - odgovorio je pitanjem Vauvan.
Kalemar je poeo nabrajati, a Vauvan je odreno klimao glavom. I to je kalemar vie
nabrajao, Vauvan je bivao sve tuniji. Nikako nije bilo izgleda da se u itavoj stvari neto
uini.
- To je sve to ima? - tuno je na kraju upitao Vauvan.
- Sve - bespomono je na kraju kalemar rairio ruke. - Imam jo samo alosnu vrbu i
neki pustinjski kaktus, ali od toga ne moe biti koristi. To i nisu mladice...
- Odlino! - viknuo je Vauvan. - Tu bi se neto moglo napraviti. - Jesu li blizu jedno
drugome?
- Nisu, ali to nije problem. Kaktus je u saksiji. Uskoro je u vonjaku Gospodarice Boe
nastala velika ivost. Straari su prenosili dinovsku saksiju u blizinu alosne vrbe, koja je
samo klimala svojom kosom nastojei da otrese kapi koje su se uhvatile za njene zelene
pletenice. Dola je ak i sama gospoa Boa da to vidi. Bila je u velikom poslu, ali je ipak
svratila. Nije stigla ak ni da skine svoje velike naoale sa arenim okvirima. Vauvan je, kao
strunjak svom pomoniku, govorio kalemaru ta da uini i kako. Kalemar je prvo paljivo
zarezao vrh kaktusa, a onda je pitao Vauvana gdje treba njega da zaree.
- Da me zaree? Ve si mi otkinuo rep, Glupa elo! - izderao se na njega Vauvan.
- Otetio si mog Boa Boa - viknula je i gospoa Boa i odalamila kalemaru estoku
pljusku.
Kalemar je stenjao i namjetao rep Vauvanov u otvor na vrhu kaktusa. Potom je spleo
kose alosne vrbe oko njegovih resa na uima, a Vauvan je naslonio svoje ape na korijenje
vrbe.
- Koliko treba ekati? - pitao je kalemar.
- Koliko treba ekati? - pitala je uzbueno Gospodarica Boa.
- Budite strpljivi - govorio je Vauvan, smijui se u sebi i osjeajui kako voda iz potoka
kroz vrbino tijelo dotie njegove ape i navire u njega.
- eka me posao. Doi u kasnije - rekla je gospoda Boa i otila. Pritom je jo jednom
zaprijetila prstom kalemaru da pazi na Vauvana.
I kalemar je zaista pazio. Pazili su i straari koji su bili oko kalemara, oni isti koji su
nosili veliku saksiju sa kaktusom. Tako su pazili itav dan i veliki dio noi. Na kraju su ipak
zaspali. Nisu ni slutili ta e vidjeti kad se probude. Nisu mogli ni pretpostaviti o emu se
Vauvan dogovorio sa svojim prijateljima alosnom vrbom i kaktusom. Jednom rijeju, kad su
se probudili (a nisu se sami ni probudili, probudilo ih je neko bockanje), vidjeli su na svoje

42
zaprepatenje ogromno udovite ija ih je apa probudila. Ta apa je bila puna bodlji, kao
da je nainjena od kaktusa. Tijelo joj je bilo kao u lava.
Straari su se bezglavo odmah razbjeali, a kalemar je ostao skamenjen. Vauvan je (jer
to je naravno bio on) udario bodljastom apom kalemara po stranjici tako da je ovaj
zajaukao od bola i odjurio prevrui i obarajui svoje tajne knjige i epruvete. Vauvan se
pristojno zahvalio kaktusu i alosnoj vrbi na pomoi, zamolio ih je da mu oproste to su
morali trpjeti otri no Glupe ele, nato su oni odgovorili da nikakva rtva nije dovoljno
velika kad se pomae prijatelju.
- Osim toga, roen je novi Maioniar iz Prijestolnice predaka - apnula je alosna vrba.
- On e stii i u Prijestolnicu potomaka, i u Prijestolnicu trenutka, a moda ak i u Tajnu
prijestolnicu - brundao je kaktus.
Vauvan je veselo zakevtao, pozdravio ih i potrao da potrai nas, nas o kojima dugo
nita nije uo.
Taj njegov veseli lave emo jo uti.
No, to je bilo kasnije.

to je vrijeme vie prolazio, vie smo gubili. Umjesto da oslobodimo Palmu i ika Neru,
sad smo izgubili i Vauvana. ak nismo znali ni gdje su.
Bilo je to kao da ustvari sve vie postajemo svjesni svog zatvora.
- Gdje li je zatvor? - pitao je Djed Badem Aziz Tamovi.
- Zatvor je kad nisi slobodan - rekla je mala Nina.
A Gospodarica Boa kao da je znala svaki na potez unaprijed. Svaki put kad bismo
neto mislili. Svaki put kad bismo glasno razmiljali. I svaki put bi nas preduhitrila.
Zakoraili bismo u prazno ili zatekli zatvorena vrata.
- ta da uinimo? - pitao se glasno Djed Badem.
- To je bar jednostavno - rekla je Boa, koja je upravo tog trenutka otvorila vrata pred
nosom Badema Aziza Tamovia. - Kad mnoim, ako mnoim dva negativna broja, dobijem
jedan pozitivan. to znai, u vaem primjeru, ako sam uzela troje, nedostaje mi jo jedno iz
vae druine, kako bih nainila dva cijela, pozitivna elementa.
- Nita vas ne razumijem - vie zbunjen nego uplaen, govorio je Badem Aziz Tamovi.
- ini mi se da razumijem, ali ipak mi nije posve jasno.
Ja sam se uplaio Boinih rijei i mislio sam ko e se od nas pridruiti Palmi, Neri i
Vauvanu.
- Mate, objasni mu - viknula je Boa i maknula se.
Iza njenih lea iziao je udan ovjek u crnoj kecelji, sa lenjirom na glavi i estarom u
rukama. To je bio Mate, vjerovatno njen glavni matematiar.
- Samo naprijed! Objasnit u ta nije jasno - predavakim glasom je Djeda Badema
ohrabrivao Gospodariin matematiar Mate. - Dva negativna broja u mnoenju daju pozitivan

43
broj.
- Moe li od dvije kukavice nainiti jednog heroja? - upitao je Djed Badem Aziz

44
Tamovi.
Matematiar Mate se poeao po nosu.
- Ili od dvojice to nemaju jednog to ima? - nastavio je trijumfalno Djed Badem s
pitanjima, a njegovo lijepo elo se sve vie uspravljalo. Tu se ve moe rei da su pitanja
profesora Badema Aziza Tamovia postajala sve obilnija, a matematiara je hvatala groza i
mrailo mu se pred oima.
- Kad bi mogao, onda bi od dva moja pitanja nainio bar jedan estit odgovor - dovrio
je profesor Badem Aziz Tamovi, a matematiar se samo zbunjeno lupkao po elu.
Gospodarica Boa to vie nije mogla gledati, nego ga je ugurala u neku sobu i zalupila za njim
vrata. Onda se bijesno podboila, ali od zbunjenosti zbog nepredvienog matematiarevog
poraza, nije uspjela da izgovori ni rije, nego se samo okrenula i otila; zaboravila je i ta je
htjela s tom svojom igrom.
estitali smo velikom profesoru i djedu to je tako brzo, klasinim nokautom (Bajkin
izraz, izreen sa izuzetnim potovanjem), pobijedio nadmenog Boinog matematiara, kojeg je
sigurno zato i izvela da nas ubije u pojam. Umjesto toga, samo je soptala od bijesa i otila da
potrai novi nain da nas onespokoji.
- Uostalom, to i nije neki matematiar, taj Mate - rekao je Burko kojem se javilo
tucanje.
- Nemojte da vas zavara njegov izgled - ozbiljno je rekao Djed Badem. - Nemojte da vas
zavara ni ovo to se dogodilo. Taj ovjek je sjajan matematiar. On zna o brojevima daleko
vie od mene. On ih pamti na stotine i hiljade. Siguran sam da mnoi i dijeli napamet, vadi
korijene i zida kvadrate kako mu se svidi. Sve napamet. Ali, on ne zna duu brojeva. Jedino
to nije upoznao. On ak i ne vjeruje u to. A svaki broj ima duu i to je najvanije. Kad shvati
da je broj tri broj tri samo zato to je broj tri i to jedino moe biti tri i da je u njemu sadrana
jedna od prirodnih tajni, onda si ve blizu. Ili broj sedam, jedan od najmaginijih brojeva...
Djed Badem se toliko unio u svoju priu o brojevima da sam ga morao prekinuti. Bajko
je izgledao tuno. Gotovo se pokajao to je pohvalio Djeda Badema zbog njegovog sukoba sa
matematiarom. Izgledao je kao djeak koji se krije u klupi za vrijeme asa kako ne bi dobio
jedinicu iz... iz... naravno matematike.
Prekinuo sam dakle Djeda Badema, iako je Nini i Maloj Dugi bilo ao. eljele su
mnogo da uju o broju sedam.

VI

Pokuali smo da ispitamo granice svoje slobode.

Poli smo hodnikom, a Balvan nas je samo ispratio pogledom. Vie mu nismo bili vani.
Izgledalo je da se moemo potpuno slobodno kretati.
Ili smo, ili i ili, kroz odaje i hodnike, ulazili u liftove, izlazili iz njih, dok se na kraju

45
nismo nali na velikom trgu. Niko nas nije zaustavljao. Jesu li nas zaboravili? Ili je gospoa
Boa htjela da izgleda tako?
Kod toliko ljudi u ovom gradu, zar ona ima vremena da o svemu vodi brigu, zar ona ba
sve zna i moe da stigne svojom rukom ak do Burke, da stavi ruku na njegov ivot? I zar
samo u Gradu? Kako je samo uspjela da zgrabi i zatvori ika Neru?
Na velikom trgu je bilo mnogo ljudi. Komeali su se i zamorili i sve je to bilo slino kao
na bilo kom velikom trgu u bilo kom velikom gradu. Ipak, nije bilo isto. Ti ljudi su bili
nekako drukiji! Ne samo zato to su neki bili odjeveni u bogatu kinesku odoru, a drugi u
egipatsku iz faraonskih vremena, trei kao srednjovjekovni vitezovi, ne, ne samo zato.
Drukije je bilo to to su se svi oni poznavali!
I Djed Badem Aziz Tamovi se srdano pozdravljao s mnogima od njih.
Kad je vidio jednog ovjeka u dugoj togi, rie upletene kose, s tamburom u ruci, istinski
se obradovao.
- O, Likajus! - oslovio ga je radosno Djed Badem Aziz Tamovi.
- O, Bademe! - odgovorio mu je Likajus.
Njih dvojica su poeli razgovarati jednim nepoznatim jezikom, pa drugim, ali mi smo
sve razumjeli. Bar ja.
Likajus Mezej je bio jedan od davnih Vauvanovih prijatelja. Poznavao je i skoro sve
Vauvanove roake. Jednom su ak zajedno nadmudrili rimskog imperatora. O tome zapravo
nema sauvanih pismenih svjedoanstava, jer je Likajus, kao i svi njegovi bio nepismen.
Tako se bar govori. Ali to nije tano. Likajus nije pisao slovima. To je tano. On je, kao i
itav njegov narod, pisao muzikom.
Svi su znali za rieg Likajusa, pjevaa, koji uza se stalno vodi malog psa, nalik na busen
trave. Doznao je za to i taj Caligula (Kaligula - tako se zvao imperator) i pourio je sa svojim
vojnicima da uhvati i Likajusa i njegovog psa. Uzalud mu trud. Njih dvojica su se s njim i
njegovim legijama igrali orabake, ali to je ve druga pria. To je pria koju dobro zna Djed
Badem Aziz Tamovi. Jedna od hiljada pria koje on zna.
Neto drugo je meni bilo zanimljivo u razgovoru Likajusa s Djedom. Priali su o nekom
stolaru. I o Velikom Maioniaru iz Prijestolnice. Izgleda da nijedna pria nije mogla proi
bez njega, bez tog Maioniara. Govorili su kako je on bio prvi koji je ovladao etvrtom
dimenzijom. Poslije je nauio stolara, a onda su doli ostali. A za Vauvana se Likajus nije
uznemirio. Samo se nasmijeio i odmahnuo rukom. Kao da je rekao: Vauvan e se izvui,
Vauvanu niko nita ne moe. On je moda ve Maioniar (opet taj Maioniar), samo to
mi to nismo shvatili.
Stolar nam moe pomoi. On je izgradio sve to je u ovom gradu od drveta. On zaas
izmjeri svojim metrom sve dimenzije (sve etiri dimenzije, jer on jedino tako i radi): visinu,
irinu, debljinu i vrijeme. I onda gradi. Gradi kao pravi majstor. Jedini takav. Nainio je i
ljestvice vremena.
To je bio najvei uspjeh Gospodarice Boe kad je zarobila stolara. Kako joj je to uspjelo,
nikom nije jasno. Sigurno je postojao neki izdajnik. To nije mogao biti obian izdajnik.

46
Obian izdajnik ne bi ni prepoznao stolara vremena. To je bio neko koga je stolar volio.
Moda zato, tako rastuen, stolar i nije htio odmah pobjei. Pravio je i pravio nacrte, a Boini
stolari su ih umnoavali za itav grad. Ali, tu je bila greka. Njegovi su nacrti bili za etiri
dimenzije, a Boini stolari nisu mogli izvesti vie od tri. Tako je to trajalo i trajalo dok stolaru
nije dojadilo. Nainio je ljestvice, svoje ljestvice i otiao. Niko ne zna gdje. Kad bismo ga
pronali, izvukli bismo se iz okupirane Prijestolnice. Jer, makar i djelomino, Prijestolnica je
ipak okupirana. Boa u njoj vlada. To je Likajus morao priznati, kao i to da je on nemoan da
joj se suprotstavi. I Bajko sa svojom snagom bio je tu smijean. Tu je moglo pomoi samo
neto drugo.
Trg se naglo praznio. Ljudi su nestajali kao da bjee. Nestao je i Likajus.
Ispred nas se zaustavilo dvanaest crnih limuzina. Iz njih je izilo dvanaest pratilaca
Gospodarice Boe u svojim bljetavim odijelima od crne koe, sa srebrenim kacigama,
srebrenim opasaima i srebrenim palicama. Boa je naravno sjedila samo u jednoj limuzini, ali
je uvijek vozilo svih dvanaest.
- Boini gosti - rekao je jedan prezrivo. Drugi se nasmijao.
Glavni od njih (glava mu je bila neto vea nego kod drugih) podigao je pogled i
zaustavio ga na visokom Tornju sa kitnjastim verandama. Ostali su, kao po dogovoru,
pogledali za njim. Istovremeno, lica su im postajala ozbiljna. U Tornju je bila tajna. U Tornju
se skrivala i mo Boina. Sad smo to znali i mi.
Glavni pratilac gospoe Boe poeo je drhtati, zagledan u bljetavu kupolu Tornja.
Udarao se svojom srebrenom palicom po bedru.
- Kao da nas je ula.
I ostali pratioci su se umirili, umrtvili, stajali su kao mrtva poasna straa.
Kupola Tornja se poela otvarati, poput latica su se razmicali metalni dijelovi, a onda je
iz praznine tog dinovskog cvijeta zabrujao veliki, elini insekt i uznio se u nebo. Zaokruio
je dva-tri puta iznad Tornja, pa se stutio prema Gradu, opisujui veliki, brujni krug. Rijetki
ljudi na ulicama su zastali, glava okrenutih ka nebu, a onda se brzo sklanjali. Veliki metalni
insekt je kruio, a onda se zaustavio ba na malom, okruglom prostoru na kojem je stajalo
dvanaest Boinih pratilaca u uniformama, a ispred njih Badem Aziz Tamovi, drei u svojim
koatim rukama malu Ninu. Velika i Mala Duga su drhtale od straha. Bajko je napregao
miice, a za njim i ja. Jedino je Burko rukama prekrio lice.
Iz letjelice je izila Gospodarica Boa, blago se smijeei.
- Zar se ti jo ljuti na mene? - rekla je Burki, a smijeh nikako nije silazio s njenog lica. -
Kad postane dobar i ja u biti dobra prema tebi. I ne kae se "Boini gosti", nego "Gosti
Gospodarice Boe" - okrenula se onom pratiocu koji je to rekao.
On je htio u zemlju da propadne od stida i straha.
- Sve je ula - pomislili smo zaprepateni.
Ona to nije ni krila. Naklonila se podsmjeljivo svom pratiocu na ijoj je kacigi pisalo
broj 7 i izgubila se u jednoj od dvanaest limuzina, koje su ubrzo nestale poput vijugave crne
zmije u ulicama Prijestolnice predaka.

47
 - etajte, etajte, uivajte u svojoj slobodi - uli smo njen glas prije nego to je krenula,
a potom smijeh koji je povukao i odvukao sa sobom posljednju rije.

VII

Krenuli smo prema velikoj gradskoj kapiji.

Tamo je stajao straar kojeg smo odmah prepoznali. Bio je to Balvan. Da li Balvan I ili
Balvan III, to ve nismo znali.
Na nae naivno pitanje moe li otvoriti kapiju i pustiti nas, odgovorio je naravno
odreno. Ipak, mi smo i dalje askali s njim. ta nam je drugo i preostalo.
- Koliko je meni poznato - ree Balvan glasom u kom se najednom osjetio autoritet
itavog Grada, itave zemlje, sva snaga Gospodarice Boe ili Visoko Uvaene I Ljubljene
Gospode Boe ili Lejdi Boe ili Madam Boe, kako su je ve zvali - koliko je meni poznato, iz
ovog grada se moe izii samo na glavnu kapiju. Grad je zatvoren kao prsten, a ova kapija je
njegov dijamant. - I tu Balvan utia glas, zagrcnuo se. Ova reenica koju oigledno nije on
smislio, uinila mu se tako lijepa. Bio je skoro oajan od radosti, oajan naravno jer nije bio
siguran kad e se opet moi prisjetiti tako neeg.
- A zar je prsten na svakom mjestu jednako debeo? - sa svom lukavou koju je imao
priupita Djed Badem Aziz Tamovi.
Kako se samo Balvan zamislio. To je trebalo vidjeti.
- Jednak je - promucao je. - Kod gospoe Boe sve mora biti tako, ravnomjerno, zapravo,
ustvari, postoji i Toranj, ali tamo ivi gospoda Boa. To su njene odaje. Njeni instrumenti.
Moda, zapravo, moda je kod june zidine neto drukije. Tamo je Kua smetenjaka.
Gospoa Boa kae, kad se naljuti, da su oni jedina slaba taka na njenom prstenu. Da li je
tano, zapravo, ne znam - Balvan je izgledao kao da e se zapaliti. Toliki je bio napor da
odgovori na pitanje.
- Kua smetenjaka? - zaudila se mala Nina.
- Da, to je zatvor za smetenjake. Ima ih koliko voli - obradovao se Balvan. - Svi su
tamo. im se otkrije neki smetenjak, Gospodarica Boa oduzima njegove knjige, a njega
spremi u zatvor, u Kuu smetenjaka. Nije gruba, nije. Ona kae da je to za njih najvea
kazna, kad im se oduzmu knjige.
- Zar smetenjaci piu knjige? - sad su se ve udile Velika i Mala Duga.
- Piu, piu, ali sve su spaljene. Jedino je gospoa Boa zadrala za svoju tajnu biblioteku
po jedan primjerak. To sve uva Ezop. On je njen knjiniar. Dodue, gospoa Boa sumnja i
na njega da je smetenjak, ali zasad ga ostavlja na miru. Neka misli da se skrio. Na njega pazi
ministar, ministar Blablab.

VIII

Na junim zidinama Grada, pred vratima kue okreene u bijelo, sjedio je straar navlas

48
nalik onom stoje uvao gradsku kapiju. Moglo bi se pomisliti da je to onaj isti da maloas
nismo pristigli od njega i da ovaj nije imao na glavi drukiju kapu.
- Vi se sigurno zovete Cjepanica? - nije otrpio da ne upita Djed Badem Aziz Tamovi,
toliko je ta slinost upadala uoi.
- Ne, ja se zovem Panj. Vii zatvorski uvar Panj, na vau slubu. Ako traite Cjepanicu,
on radi u glavnoj kuhinji. On je vii nadzornik loaa. Poznajem ga, on je jako dobar
zapovjednik.
Djed Badem je slegnuo ramenima, a Burko je izgledao kao da sve to zna, ali da se tu
nita ne moe uiniti. Ovdje moram rei da me je takvo Burkino ponaanje ljutilo i
uznemiravalo.
- Ovdje uz titulu ide i ime - promrmljala je za sebe Velika Duga.
- Ko li samo smilja ta imena - oduevila se Mala Duga.
- Gospodarica Boa lino! - sav ponosan je rekao vii zatvorski uvar Panj. - Na velikoj
godinjoj sveanosti dodjeljuju se priznanja za vjernu slubu, unapreenja i tako to. Panj je
jedno od najznaajnijih priznanja. Iznad njega je samo Korijen. Poinje se od poetka i dolazi
se do kraja. To jest od izdanka do korijena. Prvi in u koji prelaze izdanci su klipe i klipani.
Imamo itavu organizaciju klipa i klipana. Vidite, to su oni mali to mariraju nosei svaki po
konzervu na kojoj pie "Boalin".
- Kako bismo mogli ui unutra? - upita Djed Badem. Vii zatvorski uvar ga pogleda
zazorno.
- Nita lake od toga - izree on oprezno.
- ta ekamo. Idemo onda! - povika Badem Aziz Tamovi.
- ekaj! ekaj! Stani malo! - uspravi se Panj sa svojom helebardom. - Mislite li se
vraati?
- To smo mislili, gospodine Panj - ree Velika Duga sa strahopotovanjem.
- To sam i mislio - vano ree Panj. - Onda ne moe.
- Kako ne moe, pa sad ste rekli...
- Nita lake nego ui u Kuu smetenjaka, ali zato nita tee nego izii iz nje! - izrecitira
vano vii zatvorski uvar Panj i pogleda nas svisoka.
Velika i Mala Duga su negdje otrale. Nije ih bilo, a onda su se opet pojavile. Vidjele su
iza zgrada neto to mi nismo. Naprijed je ila Velika Duga sa obje ruke drei svoju
pregau. I Mala Duga je sa obje ruice drala svoju malu pregau. Pregae su bile pune.
- Kupile smo jabuke. Izvolite - rekla je Velika Duga.
- Kupile smo jabuke. Izvolite - zadihano je rekla Mala Duga.
Prvi je uzeo Bajko koji inae nije mnogo govorio, ali je mnogo jeo. Za njim smo uzeli
svi. ak i vii zatvorski uvar Panj. Nije valjda mogao odbiti tako ljubaznu ponudu. vakali
smo i utjeli.
- Divna je - ree Nina. - Ali nije ni blizu tako slatka kao jabuka iz mog vrta.
Badem Aziz Tamovi je smijeei se klimnuo glavom.
- Slaem se s tom malom - mrano procijedi Panj. - Jabuka iz mog vrta je slaa.

49
 - Znam - ozbiljno mu odobri Nina.
- Ali ja i nemam vrt. Slagao sam - rairi ruke i zacrvenje se vii zatvorski uvar Panj.
- Nije vano - utjei ga Djed Badem Aziz. - Jednom e ga imati i jabuka koja u njemu
procvjeta bit e najslaa na svijetu.
- A tvoja voka? Kako se zove tvoja voka?
- Nije vano. Voka. Zove se samo voka. To joj je ime. A vrt? Vrt je neto udno. On
ide uvijek s nama. Ako smo vrtlari - to ree Badem Aziz Tamovi i provue se pokraj
zaprepatenog Panja pravo u Kuu smetenjaka. I mi ostali promakosmo za njim.

IX

Prvi ovjek kojeg smo vidjeli u Kui smetenjaka bio je jedan mravko u fraku, sa
cilindrom i dugakim, iljatim cipelama. U niije neprestano vrtio tap i smijao se, isturajui
svoj dugi nos kao kaiprst.
- Dobro doli, dobro doli! - vikao je taj i grlio nas tako da sam u jednom trenutku
pomislio kako je Gospodarica Boa sigurno bila u pravu kad je nainila ovaj svoj zatvor za
smetenjake. Onda se mravko naglo ukoio, kad je ugledao Djeda Badema mislim, i salutirao
smijeno, kao mlad vojnik koji jo nije nauio sve te vojnike stvari ili kao neko ko ih nikad i
ne eli nauiti.
- Pozdravljam profesora Tamovia - rekao je smijeno vojniki.
- A ko ste vi? - upitala je Nina, smijui se i sama.
- Anders, mali Anders, na vau slubu! - salutirao je mravko jo jedanput, a onda se
vrsto rukovao sa Bademom Azizom Tamoviem.
- To je, dakle, ta Kua Smetenjaka - sa uenjem je rekao Djed.
- Ne sudi kuu po nazivu - nasmijao se Anders i uhvatio Djeda za ruku. - Doite, doite
da vas upoznam sa stanarima ove kue u koju se Boa plai zakoraiti.
I mi smo poli kroz polutamu ka jedinom izvoru svjetla, koji je dolazio od jednog
prozora probijenog u zidu. Neto je krupno tamo bilo, nismo mogli razaznati ta. Tek kad
smo se sasvim pribliili, vidjeli smo da je to ogromna stolica i u njoj ogromna tjelesina nekog
ovjeka koji je izgledao kao da spava. Njegova glava obasjana svjetlom izgledala je kao
lavlja. Suneve zrake su se igrale s njegovim kovrdama, uvijenim poput grive i blaile mu
spokojno sklopljene oi. Onda je, beskrajno polako, otvorio svoje krupne oi i mi smo
shvatili da smo ga prekinuli u sanjarenju. Jednim pogledom je gledao u svakog od nas, sve
nas je odjednom vidio. A zatim se usredsredio na Burku i inilo se da mu tuga ispunjava oi.
- Zamiljena ibica - bilo je sve to je promrmljao.
- Zamiljena ibica! - ponovili smo uglas. Zar moe neko tako drsko da se ponaa. Jedva
te pogleda, a onda izgovori neto besmisleno i opet utone u svoj san. Pravi smetenjak. Htjeli
smo da zatraimo od njega objanjenje, Bajko naroito, ali izgledalo je da nas ne slua.
Anders je drao prst na ustima i smijuljio se. Kao da nas je smirivao. Nije elio da
poremetimo sanjarenje ogromnog ovjeka.

50
 - To je pjesma jednog od brae - rekao je tiho.
A onda nam je priao, dok smo odlazili skakuui kroz polutamni hodnik, da je Krilovi
danas bio mnogo govorljiviji nego inae.
- Ali, rekao je samo dvije rijei. I jo je drsko gledao u mene - primijetio je Burko,
kojem nita nije bilo jasno osim da ga je opet strah.
- Rekao je mnogo vie, ali vi ga niste mogli razumjeti. Zato u vam kazati itavu
pjesmu. Ona se odnosi na tebe, Burko, to je sigurno. Krilovi te razumije i ali zbog tebe.
Rekao je on mnogo rijei. - I Anders nam, polako, rije po rije, kao da je svaku htio da
utisne u nae pamenje, izgovori pjesmu o zamiljenoj ibici:

Spavaju umorna palidrvca

uredno sloena u kutiji ibica

Jedna od ibica ne moe da spava

usijanih misli puna joj je glava

Tako slabe volje izila je napolje

Glavom je trljala kao da sanja

O crni zid kutije

da misao paprena napusti je

I onda je shvatila
kad je glavom platila

Da su takve misli opasne

jer se brzo zgasne

I to je kraj prie o zamiljenoj ibici

i njenoj crnoj oprljenoj glavici

- Razumije li sad, Burko?

Burko je klimao glavom i rastuio se. Uinilo nam se ak da e zaplakati. Anders se
nasmijao i lupio ga dlanom po ramenu.
- Nije to jedina pjesma na svijetu - kazao je. - Osim toga, na svaku pjesmu koju napie
Jako, Vili ima odgovor. I obrnuto. Oni skupljaju prie i isto se tako igraju. Utuk na utuk.
- Jako i Vili? - tucnu Burko.
- Upoznat ete ih - ozbiljno e Anders. - Ustvari, oni se zovu Jakob i Vilhelm, ali niko
ih ne zove tako. A iskreno da kaem, i ovo Jako i Vili je suvino. Ja ih na primjer ne mogu
razlikovati. Jedino to znam to je, ako jedan od njih ispria priu o tunom krojau, drugi e

51
odmah o sretnom pekaru i tako to: hrabri kova, kukavica kosa, srdit kolar, blagi stolar...
-A Krilovi?
- Za to treba vremena...
Bili smo ve uli kroz nadsvoena vrata i Anders je najednom poeo govoriti radosno i
odreito, kao da je posve zaboravio to smo dotad priali. Nisu mu bile jasne njegove
posljednje rijei, ali za razmiljanje o tome vie nije bilo vremena.
- Ovo je naa najvea prostorija - rekao nam je ponosno Anders - nazivamo je Prostorija
pjesama.
I zaista, ta je prostorija bila velika. U njoj je bio golem zaobljen stol sa mnotvom
stolica okolo. Izvana je dopirala svjetlost i obasjavala stol, svjetlost od niza otvora u
zidovima koji su podsjeali na vrata. To su bila vrata bez vrata. Ili vjenootvorena vrata, kako
hoete. Za stolom je sjedila samo jedna mlada ena u bijeloj haljini sa izvezenim prslukom i
ukraenim pojasom. Plela je.
- To je naa Iva - nasmijeio se Anders. - Ona voli da bude sama. Doe tu i plete.
Na zvuk njegova glasa Iva je podigla glavu. Iskreno se obradovala kad nas je vidjela.
Ustvari, najvie se obradovala Maloj Dugi, Nini i meni. Bademu Azizu se nasmijeila kao
starom prijatelju. Poela je s nama razgovarati i raspitivala se ak o naem gradu, o gradu iz
kojeg smo krenuli na putovanje. Govorila je s nama o njemu kao da ga dobro poznaje. Bili
smo ponosni to je neko iz Kue smetenjaka tako dobro poznavao na grad. Kad smo joj rekli
da elimo spasiti Palmu, mlinara Neru i Vauvana, oi su joj se stamnile. Izgleda da nije bilo
jednostavno nikog spasiti iz ruku Gospodarice Boe.
- Na kraju krajeva i mi smo njeni zarobljenici - tuno je rekla Iva.
Anders je sauesniki klimao svojim cilindrom.
- Mi dodue moemo izii, ali samo u Biblioteku. Iz nje put vodi u Grad ili u odaje
gospoe Boe. A nama se Grad ne dopada. Bar ne veini. Nije to vie onaj grad. Toliko je
otrovnih dimova u njemu, toliko ai, toliko bolesnog praha. Nismo tamo ni dobrodoli.
Zmaj i Fontanar vole da se etaju. Oni su tako nestani. Zato ih esto dovodi straa
Gospodarice Boe. A oni se s njima igraju, jer ni straa, niti Gospodarica jo nisu uspjeli
otkriti kako mi izlazimo. Nikako se ne mogu dosjetiti, a to je tako jednostavno. Oni misle da
potkupljujemo njihove straare ili tako neto, pa ih esto mijenjaju, a nama to nije ni na kraj
pameti. Jednostavno, odetamo do starog, dobrog Ezopa i zaas smo napolju. Naravno, nekad
kod njega odemo samo zbog razgovora. Ezop je na drug, samo to to gospoa Boa jo
uvijek nije uoila. Moda zato to je Ezop tako star. Ili se jednostavno pravi da to ne uoava,
jer ko bi drugi mogao voditi Biblioteku, ako ne neko od nas. Ima ona, dodue, i drugu
biblioteku, tamo su posebne knjige: vojne, sudske, policijske i tako to. Tamo Ezop i ne ulazi.
Ulaz mu je zabranjen. Tamo je glavni bibliotekar jedan od njenih najbliskijih ljudi, neto kao
ministar, ministar Blablab. On strogo pazi na Ezopa.
- Blablab? - upitala je Nina.
- To mu je prezime - odgovorio je Anders.
- ta plete, djevojko? - Blago se zanimao Djed Badem Aziz Tamovi.

52
 - Pletem pjesmu.
- Pjesmu? - zaprepastile su se Velika i Mala Duga.
- Pjesmu? - zabrinuo se Burko.
- Pjesmu! - pljesnula je ruicama od oduevljenja Nina.
- Neto novo za veeras? - Anders je bio radoznao. Kao i svi ovdje, izgleda da je i on
volio stihove.
- Za veeras, za sad, za ovaj trenutak.
- Da ujemo - Anders je kucnuo svojim tapom o pod, ispravio prsa i uiljio nos, kao
najavljiva. - Da ujemo tu pjesmu pletaih igala.
- albu pletae igle - ispravila ga je Iva.
- No, dobro, albu pletae igle. Mislim da nije mogla nai bolju sudnicu i bolju porotu.

Itrikala sam posljednji rub crvenog ala

i opet su me svukli do gola

Koliko god sam se nadala

svaki put bih stradala

Taman ispletem demperi

obue ga djeai

Nebrojene arene rukavice

gube nepoznate curice

A tako sam bila briljiva

jer sam zimogriljiva

Prosto me hvata muka

kad donesu nova klupka

Sve bih ja to shvatila

i sve bih oprostila

Da mi nije pletilje ruka gruba

slomila jedinog druga

S kojim sam se igrala

s kojim sam trikala

Toliko me je volio

53
 a sad se eto polomio

Doveli su nekog uobraenka

koji je od gvoa i jo se kenjka

im me samo dodirne
jeza u me jurne

To gvoe je ledeno i strano mi smeta

jer ja sam to znate od njenog drveta

Slomit u se svega mi je dosta

ukoliko se ova stvar ne rijei smjesta.

- Zaista, ovo je velik problem - poeao se Badem Aziz Tamovi po svojoj gustoj,
sijedoj kosi. - Da je samo ovdje moj prijatelj Nero ili Vauvan (njegovo lice pri toj pomisli
sinu kao da su Vauvan i Nero ve tu), zaas bismo to rijeili. Oni bi me odveli do drveta koje
je potrebno, a onda bih ja, na peterostrano zadovoljstvo, svojim kineskim perorezom nainio
druga albenici kakav joj i odgovara.
- Bez brige, profesore Tamoviu - nasmijeio se Anders. - Problem e rijeiti Zmaj i
Fontanar. im se vrate. Zmaj e izabrati drvo, a Fontanar e ga izdjeljati. Tako mi ovdje
radimo. Iz svakog stiha neto nikne. Ako se ba pojavi problem koji ne moemo sami rijeiti,
tu je stolar vremena.
- Zar je on tu?
- Ne ba. Ali Fontanar i Zmaj ga uvijek nekako pronau. Oni su nai najvei potukai.
Ne, dodue, tako velike skitnice kao vi, profesore, ali uvijek nabasaju na pravu stvar. Takvi
su, pa eto.
Anders se duboko zamislio. Pogledao je Ivu, pa Badema Aziza Tamovia, pa onda sve

54
nas.
- Mislim da bismo veeras, zbog naih dragih gostiju trebali pozvati i Ezopa, ukoliko se
onaj demonski Blablab ne mota previe tamo. Ili da mu odemo u posjetu. Ezopa svakako
morate upoznati.
- Ali... - htio sam da upitam neto. Ovom Andersu je sve bilo isuvie jednostavno. On se
samo alio. Mnogo stvari mi se tu nije slagalo. elio sam da sve to nekako dovedem u red,
ba onako kao stoje otac inio. "Polako, polako", govorio je on, jedno, pa drugo, pa tree..."
Anders se okrenuo prema meni, a onda se naklonio podsmjeljivo kad je vidio kako se
ja udim i kako nastojim da sve to poveem. Sve je prozreo.
- Mislite, mladiu, imamo li mi ovdje drvea. Imamo, naravno. Ovdje postoji sve to
nam je potrebno. Tvoj otac se ovdje ne bi ba snaao. On ne bi nita vidio osim onog to je
ve vidio. A toga ovdje nema. Zato ti moe vidjeti. I gledaj. U stanju smo sve nainiti. Sve

55
osim onog odvratnog grada kojim vlada Boa. I Kue smetenjaka - nasmija se on sumorno -
no, za to se pobrinula Gospodarica Boa.
Zaista, zato moj otac ne moe vidjeti? Mislio sam i bio tuan. Otkako je doao Djed
Badem Aziz Tamovi, sve se promijenilo. Ali, otac...
- On ne eli da vidi - Andersov izraz lica je govorio kako tu nema pomoi.
- Zaboravio je da gleda - dopunio ga je Djed Badem i stavio mi ruku na rame.
- A mama?
Sad sam ih stvarno doveo u neugodnu situaciju.
I ona je zaboravila. Vidio sam po izrazima njihovih lica. Hou li i ja zaboraviti? Hoe li
mi se oi samo sklopiti, kao to se dogaa kad stavimo obojene naoale? I sve oko mene e
se promijeniti.
Iz vrta se zaula buka. Anders je hitro provirio tamo i namrtio se.
- To su Jako i Vili - pokuao je da nam objasni. Provirio sam i ja u vrt. Njih dvojica
nalik kao jaje jajetu svata su inili jedan drugom. Bilo je to kao da je oivjelo ogledalo. Kad
bi jedan pruio ruku da uhvati drugog za nos, isto je inio i ovaj. I tako unedogled. Zaista
udno. Bilo mije malo smijeno. Kad sam se okrenuo, vidio sam da svi gledaju. Jedino je
Anders bio ozbiljan. Pokuao nas je izvesti odatle, da nas ne primijete dva rasrena brata.
- Kad je Jako napisao onu svoju pjesmu o zamiljenoj ibici, - priao nam je dok smo
ili u Biblioteku, dok smo ili do uvaenog Ezopa - Vili je odmah napisao pjesmu o njenoj
sestri. To vam je udna, urnebesna pjesma. Tako je bar ispalo. Skoro su se potukli, jer je Jako
bio vrlo ponosan na svoju pjesmu i smatrao je da je Vilijeva neoprostivo vrijeanje. Najkra-
e, da vam je ne govorim, a i bojim se da bi Jako mogao uti, u toj se pjesmi sestra
zamiljene ibice toliko rasplae da postane sva vlana. Od oajanja i ona krene stopama
svoje sestre, glavu pone trljati o crni zid svoje tamnice i sva njena vlana, crvena frizura
spadne. Otad su je zvali "elava ibica" i bacakali je svuda naokolo, niko je vie nije ni
pokuao upaliti - zavrio je Anders suspregnuta daha, kao da je Jako zaista tu negdje i uje
ga.
- A zato se oni stalno tuku? - upitala je Nina.
- Jako je rekao Viliju za tu pjesmu da je to jako neozbiljno, jer je njegova pjesma
ozbiljna, a Vilijeva neozbiljna i da to tako ne moe. Ba je tako rekao. Onda je i Vili rekao da
je njegova pjesma takoer ozbiljna. A to se potom dogodilo, ne mogu vam prepriati. Jedva
smo ih rastavili. ak je i Krilovi morao ustati sa stolice.

- Sve to ovdje vidite blago je Prijestolnice predaka - rekao je Ezop kad smo se provukli
kroz tajna vrata (koja je nainio stolar vremena) i doli kod njega.
- Zar je to mogue? Zar nema nieg iz sadanjosti? - upitao sam ga, jer nisam mogao
povjerovati da je to istina.
- A ta je sadanjost? Evo, samo to sam je izrekao kao rije, ve mogu da je odloim u
riznicu. Ona je prola. I ona pripada Prijestolnici predaka. ak ste i vi jednom nogom u njoj.
Vi samo koraate u mjestu...
- Kako da iziemo? - najednom je postao nestrpljiv Bajko, koji oigledno od svega to
se dogaalo nita nije razumijevao.
- To je nemogue. Iz Grada moe izii jedino Gospodarica Boa. U budui grad. U
Prijestolnicu potomaka. Skoro da je i nju osvojila. Njoj smeta "nesavrenost" Prijestolnice
predaka, kako kae, jer nikako se ne moe sve popisati i katalogizirati. Svaki as pritjeu
novi sekundi, novi dogaaji. Nekako sam se dodue jo i snalazio dok vi niste doli. Vi ste
sve pobrkali. A u Prijestolnici predaka mora biti sve jasno i precizno. Osim Kue smetenjaka.
Ona nikom nije jasna. ak ni samoj sebi.
Anders je potapao Ezopa po ramenu i namignuo mu. Sad nas je Ezop najednom
drukije gledao. Zamiljeno, ali s njenou. I s vie povjerenja, rekao bih.
- Oprostite, mislio sam da je neka Blablabova zamka. On stalno nastoji da otkrije o
emu se ovdje radi. Kad bi se njega pitalo, on bi zapalio itavu Biblioteku, ali gospoa Boa
eli neto drugo. U tome je stvar. Zato me on zasad samo uhodi.
- Znai, Prijestolnica predaka je potpuno u vlasti gospoe Boe? - upitao sam razoaran.
Anders se veselo nasmijao.
Badem Aziz Tamovi se takoer nasmijao.
Pomislio sam da su ludi. Da im nije jasno ta se ustvari dogaa. Da su smetenjaci i da je
Kua smetenjaka pravo mjesto za njih. Ili se jednostavno zavitlavaju sa mnom. ak se i Ezop
nasmijeio.
- Ovo nije prava Prijestolnica predaka - rekao je dubokim glasom Ezop. - Tanije
reeno, ovo su komadii Prijestolnice. Sjeam se Prijestolnice kad sam bio mnogo mlai
nego to sam sad. To je bilo udno za mene. Bio sam tad rob u jednoj bogatoj kui. Bio sam
djeak, ali sam znao slova i uio sam gospodarevu djecu, koja su bila neto manja od mene.
Znao sam i mnogo pria koje sam uo od svog djeda. Njemu nisu bila potrebna slova. On je
izgovarao rijei kao da je koraao. I ja sam koraao s njim. S njegovim priama. On mi je
prvi otkrio da postoji Prijestolnica predaka, kao to postoji i Prijestolnica potomaka i
Prijestolnica trenutka i Tajna prijestolnica. Nisam ga ba najbolje shvatio, ali ta mi se pria
usjekla u mozak. Onda sam bio grubo otrgnut i od pria i od veselog djeakog ivota.
Postao sam rob, kao i toliki drugi. Zahvaljujui slovima, kao to sam ve rekao, ivot mi je
bio neto laki. Djeca gospodareva su me voljela i odnosila su se prema meni vie kao prema
uitelju, nego kao robu. Onda sam poeo da im priam prie koje sam uo od svog djeda.
Tako sam odluio da im ispriam i priu o Prijestolnici. U poetku ni sam nisam vjerovao da
ona postoji, ali to sam vie govorio, shvatio sam da prie moga djeda nisu izmiljene. Ta
Prijestolnica je zaista morala postojati. Velika Prijestolnica u kojoj nema robova i gospodara,
Prijestolnica u kojoj je svak ono to eli da bude. Djeca su me sluala otvorenih oiju. Oni su
vjerovali u svaku rije koju sam govorio i vidio sam da im se Prijestolnica dopada. A ja sam
sa svojim priama bio sve blie Prijestolnici, njenim trgovima, ulicama, njenim prostranim
vrtovima i kuama sa mnogo balkona. Njenom najveem blagu: njenim stanovnicima! I onda
se dogodilo da je jedno dijete isprialo ocu o mojim priama. Njihov otac, gospodar, pritajio
se i sluao. Bila je to jedna od mojih najljepih pria. Pria o Maioniaru. Gospodar me
pretukao tapom i dao da me bace u smradnu jamu u podrumu. Ali ja sam ve bio daleko
otiao. Niko me vie nije mogao zatoiti. Iz te jame sam pobjegao, zakoraio u vesele ulice
Prijestolnice. U tome mi je sigurno pomogao Maioniar. Jedino on zna kapije Tajne
prijestolnice, jedino on ima kljueve. A drukije se iz one jame nisam mogao spasiti nego
kroz Tajnu prijestolnicu. Tek onda sam doao u Prijestolnicu predaka. Vi me razumijete, zar
ne?
Ako i nisam razumio, bar sam se trudio.
- To je morao biti Maioniar - nastavio je Ezop - pridruio mi se kroz priu koju sam
priao o njemu. Lijepo je bilo. Sve dok se nije pojavila ova Gospodarica Boa. A Prijestolnica
nikad nije imala nekakvog gospodara. U njoj su uvijek vladali svi stanovnici. Dobro su se
razumijevali i osvajai im nisu mogli nita. Oni su za osvajae bili i ostali nevidljivi. Kako je
gospoa Boa poela da skuplja nae kue, trgove, ulice i da ih naseljava svojim drvenim
ratnicima, ja jo uvijek ne znam, iako sam ovdje jedan od najstarijih. Ali, ona ne moe
sakupiti i osvojiti Prijestolnicu, sve dok ne uhvati Maioniara. Ona zarobljava samo maglu,
ono to je vanjsko, to svaki as moe nestati.
Sluali smo Ezopa duboko pogrueni. Anders se naglo nasmijao i pokuao da nas
oraspoloi. Po njegovom licu je izgledalo da tu nema ni najmanje problema. udili smo se.
Isto se ponaao i na veliki Djed Badem Aziz Tamovi. Pokuavao je da nas oraspoloi
nekim nevienim trikovima s kartama.
- Ko je Maioniar? - upitao sam ga.
Djed Badem Aziz Tamovi se nije zaudio mom pitanju. Sagnuo se sasvim do mene da
su mu koljena zakripala.
- To si ti - rekao je. Bio sam zbunjen.
Anders se smijao i vrtio u krug oko svog tapa koji kao da je izgovarao rijei "hokus-
pokus". Onda je sasvim neoekivano priao Nini, dotaknuo joj svojim dugim kaiprstom nos i
rekao:
- Ti.
Ezop je klimao glavom. Mi smo gledali u njega, pokuavajui da shvatimo ta se ovdje
zapravo dogaa. A onda se i Ezop nasmijao naoj nedoumici.
- Maioniar jeste dodue samo jedan ovjek, ali nikad nije samo jedan ovjek.
Njegovo objanjenje nas je potpuno zbunilo. Ja sam odluio da vie nita ne pitam i da
sam otkrijem o emu se ovdje radi. Oni su se igrali s nama. To nije bilo lijepo od njih. Ali
neka, jo e se oni iznenaditi.
Onda sam se sjetio da je jedanput neko pitao Badema Aziza Tamovia (Mala ili Velika
Duga, ne sjeam se tano, uglavnom tad je Mala Duga drala u ruci neku malu knjigu, a
Velika Duga veliki, tvrdo ukorieni kuhar, kao da emo se iz njega najesti), pitao ga je ta
misli o piscima.
- Ah, oni mnogo lau - zacerekao se on kao da ih dobro poznaje.
 Zaudo, tad se s njim sloio i Vauvan. Zamiljeno je prekrio lisnatim uhom jedno svoje
oko i rekao:
- Oni mnogo lau, jer govore drukije nego drugi, a drugi vjeruju da govore istinu.
- Tamo gdje ljudi mnogo lau, pisci govore istinu, jer govore drukije. I tamo su mnogo
nesretni - dodao je Badem Aziz Tamovi.
- Zar je ba tako? - naprila je nos Mala Duga i isplazila jezik.
- Ba je tako - razmahnuo je uima Vauvan.
- Djede Bademe, - zauo se u utnji jasni Ninin glas - znai da si ti pisac?
Svi smo iznenaeno pogledali u Djeda Badema, a on je zbunjeno otrgnuo jedan list
repuha i useknuo se. I tad se dogodilo ono to smo svi oekivali. Naglo je kihnuo. Jasno. Bio
je alergian na repuh i nije podnosio njegov miris.
- Izgleda da nisam ba mnogo dobar pisac - snudio se - repuh mi bar ne d da se
uobrazim.
Zato sam se svega ovog sjetio, ni sam nisam znao, ali u tom trenutku se zaula neka
galama, kao da tri ovjeka istovremeno govore, odnosno uno se svaaju. Uzvrpoljio se i
stari Ezop. A Djed Badem Aziz Tamovi je nesmotreno kihnuo kao da se useknuo na
repuhov list.
- To je Boin ministar Blablab. Ne smije vas vidjeti.
- Idemo nazad - proaputao je Anders.
- Ne. Idemo pravo u Toranj njene preuzvienosti - odluno je rekao Badem Aziz
Tamovi.
Bajko se obradovao kao da je on sam izgovorio te rijei.
- A ja se vraam. Saekat u vas - uzvrpoljio se Anders.

XI

Kad se malo utiao Blablabov glas, proli smo sa Ezopom kroz mala vrata u drugu
prostoriju.
- Na svakom mjestu na svijetu postoje vrata za ulazak u Prijestolnicu - razmiljao je
naglas Ezop. - Samo ta vrata treba poznavati. U tome je sve. Nikad nije potrebno vie od
jednog dana i jedne noi, ako ovjek ide sam i svojim nogama. Tako je to nainjeno. Ima
ljudi koji itav svoj ivot provedu uz sama vrata Prijestolnice, a nikad i ne pomisle da bi to
mogla biti ona. Ti ljudi kao da ive u kaci sa slijepim prozorima. Njih u Prijestolnicu mogu
dovesti samo roaci i prijatelji, u svom sjeanju. Ustvari - i on duboko uzdahnu - tako je
nekad bilo. Sad se sve poremetilo. Mnoga vrata su zatvorena. Vojnici ove vjetice to se
naziva Gospodarica Boa unitavaju jedna po jedna vrata. Prijestolnica nije vie ono to je
bila. Sve je tee ui i izii iz nje. a, otrov i dim prekrivaju ulaze. Tajne su sadrane jedino
jo u knjigama, jer ljudi brzo zaboravljaju. Kad im se jedna vrata zatvore, rijetki se potrude
da pronau druga i tako sve nestaje. U jednom trenutku sam se ak uplaio da e Gospodarica
Boa potpuno uspjeti u svom naumu, da e prisvojiti Prijestolnicu samo za sebe. Naravno, to
vie nee biti prava Prijestolnica. Istinske prijestolnice nee ni biti. Ostat e samo Boina. I svi
e povjerovati da je to prava. To i jeste Boina namjera.
- Sad mi je jasno zato smo onoliko lutali - glasno je rekao Badem Aziz Tamovi. - Sva
vrata koja sam poznavao bila su zatvorena. I da nije bilo...
- Da nije bilo kineskog peroreza - povikao sam radosno.
- Da, da nije bilo poklona velikog uitelja Kunga, ko zna koliko bismo jo lutali da
naemo Prijestolnicu.
- Moramo pobijediti Bou - odluno je, kroz zube, procijedio Bajko. Svi smo se
iznenadili. Bajko je tako malo govorio.
- Moramo osloboditi Prijestolnicu - rekla je Velika Duga.
- Moramo osloboditi Prijestolnicu - rekla je i Mala Duga. I poli smo, s tim ushiujuim
mislima, jer je Blablab mogao svaki as upasti na vrata.
Uli smo u vojnu biblioteku. Tu su knjige zaista bile poslagane kao drva, a ta drva su
treperila kao da su bila iva. Na otri Blablabov glas, knjige su zauzimale stav mirno, a
potom se, naravno na voljno, oputale uz oblak praine. Brzo smo proli kroz tu odaju,
gledajui da nas koja od knjiga ne zahvati svojim klepetavim koricama.
Bili smo ve u sudskom registru. Kako je tu bilo teko i zamorno. Mislio sam da u se
onesvijestiti. Svaka od velikih korica sa sudskim predmetima liila je na malu zatvorsku
eliju i ja sam zamiljao ljude u toj eliji. Koliko ih je samo krivo osuenih bilo unutra. I ko
im je mogao pomoi? Na jednom mjestu police s knjigama bile su postavljene u etverokut,
nalik maloj sobi. uli smo da Gospodarica Boa voli tu ponekad provoditi svoj odmor. Ona je
to smatrala svojom kolekcijom zanimljivih sluajeva. To je izgledalo ovako: ako je u jednim
koricama imala uhapenog motociklistu, automobilistu i fijakerdiju, ona je svakako
nastojala da se odmah uhapsi i neki biciklista kako bi njena sudska knjiga bila kompletna. Ili,
ako je u zatvoru bio neiji otac i djed, odmah bi se potrudila da tu budu i majka i baka, stric i
sve tako dalje i sve u tom smislu. To je ona nazivala savrenim radom. Bliski roaci, dalji
roaci, zanimanja, godita, plivai, neplivai, skupljai rijetkih stvari itd.
Provukli smo se neprimjetno i kroz tu odaju, zatim jo jednu, pa jo dvije i bili smo
blizu vrata, blizu glavnog ulaza u biblioteku. Nije bilo druge, kroz vrata se moralo proi.
Odluili smo da prvi krene Bajko. On se i tako ljutio da ga zapostavljamo, a mogao je toliko
stvari da uini svojim miicama i svojom snagom. Dakle, Bajko je prvi otvorio vrata i iziao.
Odmah smo uli neto kao tup-tup i, kad smo izili, imali smo ta i da vidimo. Straar,
vjerovatno je i on bio Balvan, bio je okrenut naglavce. Mahao je nogama i neto govorio
odozdo, ali nismo ga nita razumjeli. Osim toga, Bajko ga je vrsto drao.
Nina se samo malo sagnula i sasvim je lijepo mogla razgovarati s tim Balvanom. Djed
Badem joj je aputao, a ona je pitala.
- Kako emo, molim vas, nai Cjepanicu, vieg nadzornika loaa? - upitala je pristojno.
- To vam je odmah lijevo, pardon desno. Vie nita ne razaznajem ovdje dolje - mucao
je zbunjeni Balvan.
Nini su se poele vlaiti oi, pa sam ja preuzeo ulogu pitaa.
 - Lijevo ili desno? - upitao sam to sam pristojnije mogao.
- Kad stojim kao to sam stajao, onda je lijevo - s naporom je konano izgovorio
Balvan.
Potrali smo ostavljajui naglavce okrenutog Balvana. Izgleda da mu se ak tako poelo
i sviati, jer se nije ba trudio da se vrati u preanji poloaj.
Zatekli smo vieg nadzornika loaa pokraj hrpe knjiga i pred otvorenim grotlom velike
pei. Dva loaa su ubacivala te knjige u pe.
- Vii nadzornik loaa Cjepanica? - upitao je Djed Badem Aziz Tamovi, nekako
profesorski.
- Glavom i bradom - rekao je ponosno Cjepanica iako nije imao brade.
- Zato loite tu pe, zato palite knjige?
- Po nareenju Gospodarice Boe. Ovih knjiga je i tako previe. Gospodarica smatra da
ih treba unititi. Stanovnici zemlje i Grada i tako mnogo razmiljaju o nepotrebnim stvarima.
Dovoljno im je da znaju ono to im se kae, a ne da itaju neke gluposti. To je bar poznato.
Kako da vi to ne znate? - i Cjepanica se sumnjiavo upilji u lice Djeda Badema. Potom u nas.
- Jao, Djede Bademe - skoro je zaplakala Nina. - Pa ovo je knjiga onog Andersa. Lijepo
pie njegovo ime. On se tako potpisuje svojim tapom svuda gdje stane. To su sigurno bajke
koje je obeao da e nam priati.
Sad nas je ve Cjepanica gledao kao neko ko je otkrio zavjeru. Propala je naa ideja da
ga pitamo za Palmu, da mu se predstavimo kao da nas je poslao vii zatvorski uvar Panj.
Sve je propalo. Cjepanica je ve dozivao svoje potinjene, a nas je samo nervozno
zapitkivao:
- Kako ste uli ovamo, kako ste uli ovamo...
Neka vrata su zakripala, to je sasvim odgovaralo kripcu u kojem smo se nalazili.
- To su oni! Koliko ih ve traimo! - uo se glas, a zatim smo vidjeli hrpu vojnika kako
jure prema nama. Svi su liili na Balvana, a na elu im je trao jedan nalik Cjepanici, da smo
za trenutak pomislili kako nas Cjepanica goni.
Naravno, poeli smo bjeati. To je bilo ovako. Prvo je Bajko udario Cjepanicu u
cjevanicu i ovaj je pao na hrpu knjiga, a njegova dva loaa, koji izgleda nita nisu ni uli ni
vidjeli, zgrabili su ga za ruke i noge i ponijeli da bace u pe. Podvrisnuo je, a oni su se
ukoili i stali. Onda ih je razgoropaeni Bajko, ije je lice govorilo da uiva u svemu ovome,
pogodio jednom velikom knjigom tako da su se otkotrljali u oak kao kegle. Tad je Badem
Aziz Tamovi uhvatio Bajku za ruku, ovaj odmah Veliku Dugu koja je ve drala za ruicu
Malu Dugu; za drugu ruicu se uhvatio Burko, njegovu sam prihvatio ja, a moju, naravno,
Nina. Bio je to neopisiv bijeg kroz labirint Boinog zamka.
Vojnici i straari su trali za nama i vikali. Po glasovima smo osjeali da ih je sve vie i
vie.
- Psia! Psia! - zapovjedniki je urlao jedan enski glas i mi smo prepoznali glas
Gospodarice Boe. I ona je trala za nama. U tom urnebesnom bijegu smo shvatili jo neto.
Ona je traila Vauvana, znai da je Vauvan pobjegao. Vauvan je bio slobodan. Ali ko zna
gdje je sad.
Uskoro vie nismo mogli bjeati. Sve je manje bilo prolaza, a straara sve vie. Na kraju
smo se nali pred velikim, memljivim vratima koja su izgleda vodila u podrume. Djed Badem
ih je otvorio svojim kineskim perorezom i poeli smo da se uvlaimo unutra. Tu su nas
straari ve pristigli. Unutra je bio mrak koji nas je zaslijepio. Htjeli smo se vratiti, ali teka
vrata su se zatvorila za nama i uli smo kako straari navlae rezu smijui se. Onda smo uli i
smijeh Gospodarice Boe. Pristigla je i ona.
Nije nam preostalo nita drugo nego da krenemo naprijed. Mrak se pomalo razrjeivao,
tanije reeno povlaio se u nie i zakutke, odakle je izbijala teka memla.
Sa obje strane dubokog prolaza, koji se ukazao pred nama, nalazile su se velike bave sa
raznim natpisima, a od njih se osjeao udnovat, zamaman miris. Ovo zamaman odnosilo se
zapravo samo na Djeda, Bajku i posebno Burku, koji je neprestano coktao usnama i vlaio
suhi jezik. Na sred podruma stajao je golemi stub. Tek kad smo mu se pribliili, vidjeli smo
da to nije stub u pravom smislu rijei, nego jedna golema boca od tamnog stakla, koja je
izranjala iz poda, a ep joj se upijao u sam strop. Na boci je velikim slovima pisalo:
BOAVIN
izuzetna mjeavina
Burko je zaprepateno stao i zabuljio se u bocu. udili smo se i mi ostali.
- Koliko li je samo u njoj litara?! - zadivljeno je i ustraeno prozborio Burko.
- U boci ima tano 55.555 litara - zauo se neki glas iznad nas. I smijeh.
Burko je uasnuto prislonio svoje lice uz tamno staklo. Iza stakla se neto komealo ili
mu se to samo inilo. Paljivije je pogledao i vidio iza stakla oi koje su ga posmatrale.
Mislio je da su to njegove oi, kao to se ovjeku dogaa dok pokuava da gleda kroz prozor
voza koji juri kroz no. Ali te oi su bile ipak nekako drukije, poznate ali ne njegove. I kad
je shvatio, on zagui krik. Iz usta mu se ote golem uzdah. Vie nije mogao sumnjati. Iza
stakla ga je gledala Palma. Svojim dubokim, tamnim oima, tamnim kao no.
Tad smo uli Vauvanov lave. Njegovo veselo kevtanje. Ono koje smo ve spominjali u
ovoj prii. Kevtanje koje bih volio da opiem na svakoj stranici ove knjige.
uli smo ga, ali ga nismo mogli vidjeti. Okretali smo se na sve strane velikog podruma
koji je sad bio na zatvor, ali vie nismo mogli tano odrediti ni odakle ujemo Vauvana. Da
se on to ne javlja iz naeg sjeanja? Rasporedili smo se po podrumu i svi naulili ui. Kad
smo se ponovo sakupili, svi su govorili da su ga uli, ne samo njegov glas, nego i odjek
apica dok je trao kroz velike cijevi.
Onda je neto puklo.
Ogromni ep je izletio iz velike flae i uli smo ga kako udara u gornjim prostorijama.
Za epom je pokuljala tamna tenost i na kraju je u boci, u providnom staklenom zatvoru
ostala samo Palma. Kroz grli velike boce uskoio je unutra Vauvan, pravo u Palmino
naruje. Ona se nije mogla nauditi. Od silnog zamaha velika boca se prevrnula i razbila, a
preostalo Boino pie se prosulo i kroz podrum je jurnula prava mala rijeka. Na bavama su
iskakali epovi. Vauvan je bjesomuno trao od jednog bureta do drugog i odvrtao epove,
tako da je tamnocrvena rijeka sve vie juriala i unitavala itav podrum. Ta uzburkana
tekuina je ve udarala u vrata iznad stepenica, vrata koja su bila zakljuana.
A kad je nesretni straar otkljuao vrata da vidi ta se deava, bujica ga je prevrnula i
povukla zajedno sa Bademom Azizom Tamoviem, Velikom i Malom Dugom, Bajkom i
Palmom, Ninom i Vauvanom i naravno sa mnom koji sam pokuavao plivati, uivajui u
nevjerovatnoj pustolovini to se kupamo u rijeci koje uskoro vie nee biti. Tako je i bilo.
Boino pie od groa, kupina i smokava i ko zna jo kakvog sve voa, pjenilo je i nosilo
nas hodnicima labirinta kojim smo bjeali od straara. Sjedili smo u razvaljenim buradima,
kao u amcima i vjeto zaokretali dugim hodnicima. U jednom od hodnika ponovno smo
vidjeli Gospodaricu Bou. Lice joj je bilo runo ljutito. U ruci je drala neku spravu koju je
usmjerila na nas, ali kad je vidjela kako joj se pjenuavi potok munjevito pribliava, zadigla
je suknju i poela bjeati. Povikali smo svi uglas kao pravi pobjednici. Bajko je vodio nae
brodove od buradi i tako smo proli pokraj kuhinjske loionice, gdje je jedan krak potoka
ugasio vatru, lomau od knjiga, a preostale knjige su zaplovile s nama. Nina je svojim
ruicama kupila jednu po jednu sa povrine.
Bajkino bure se opasno pribliavalo Balvanu koji je stajao ispred vrata biblioteke, jo
uvijek okrenut naglavce i bezbrino neto pjevao. Bujica ga je prevrnula, odnosno postavila
na noge i on je zbunjen otvorio vrata biblioteke kroz koja smo proli trijumfalno i uplovili u
sudski registar. Tu bujica kao da se smirila.
Najednom smo uli neto kao "blub, blub". Bio je to naravno ministar Blablab, koji je
tonuo i izranjao lovei zrak.
Izali smo iz svojih buradi i, koraajui kroz vojnu biblioteku, gdje nam je zaustavljena
bujica bila do koljena, doli do Ezopovih vrata.

XII

Ezop nam je sam otvorio vrata i odmah ih za nama zatvorio. To je stvarno bilo udo, jer
je Ezop bio toliko star da sam se pitao moe li on uope hodati.
Onda smo svi poli tamo gdje emo zaista biti sigurni, kroz tajna vrata u Kuu
smetenjaka.
Tamo se zbivalo neto sasvim drukije. Zapravo, nije se zbivalo nita. U tiini se uo
smijeh i poneka podbadalica. Za velikim stolom sjedila su etvorica i igrali karte. Bili su to
Anders, Krilovi, Fontanar i Zmaj. Ba su se zabavljali. Gledajui ih tako spokojne, konano
smo istinski odahnuli.
- Gdje smo? Ko su ovi ljudi? - upitala je Palma kao da sanja.
Nina joj je pokazala ovlaenu Andersovu knjigu, a Burko prvi put nakon dugo vremena
nije tucnuo, nego se samo nasmijeio i zagrlio Palmu.
Skupili smo se oko kartaa koji su nam veselo namigivali, ali su i dalje bili zadubljeni u
svoju igru. Zmaj se osobito drao ponosno, kao da u rukama uva dragocjenosti. A onda je,
sa izrazom nekoga ko dobija igru, poeo izbacivati jednu kartu za drugom i govoriti:
Od svih svjetskih kraljeva
najvie Tref izvoljeva

On bi se ak i enio
u Damu Srce se zaljubio

Poslao je s kopljem svoga Keca

da Damu srcastu upeca

I Kralju Srce on slomi srce

kad na svadbu pozva svirce

Ucvili takoer Damu Pik

koja od zavisti ne sakri krik

Pobuni se gnjevno i Dama Kara

za koju je bubno da je stara

Da ne govorimo o Dami Tref

kojoj je bio prvi ef

Zato je smjesta zgrijeila

sa Dekom Trefom se tjeila

A Kralj Tref otvori sef

u kom je uvao najdrai senf

I poput pravog domaina

ponudi ga gostima

U tom se asu zau bek

da Dame Srce nema za lijek

I sve je bilo trefasto

i sve je bilo senfasto

I sve je bilo kresavo

i sve je bilo blesavo
 Jer Srce Dama i Srce Deko
koji se nita nije neko

Ve su pobjegli (kakvog li stila)

u tajnu zemlju novog pila

Umrljan senfom
udaren lagom

Trefov je Kralj upo u moru

gutaju paprenu ljubomoru

I, kad je bacio posljednju kartu, sudei po licu ostale trojice, Zmaj je stvarno dobio ovu
igru. Anders je grizao prste i govorio:
- Idemo jo jednu! Idemo jo jednu!
Krilovi je samo utio i izgledao je kao da spava, a Fontanar je mirno uzeo karte i poeo
dijeliti za novu partiju.
Iza vrata se zaula prepirka. Uli su Jako i Vili drei se za ui. Tanije reeno, Jako je
(ako je to bio on a ne Vili) svojom desnom rukom drao Vilijevo lijevo uho, a Vili je
(naravno ako je to bio on a ne Jako) svojom lijevom rukom stezao Jakino desno uho. Ui su
im bile crvene, ali nije putao ni jedan ni drugi. Usta takoer nisu zatvarali.
Krilovi je poeo primjetno drhtati kad su oni uli. Nisam znao da ga njihova svaa
toliko nervira.
Oni su se i dalje prepirali i po njihovim brzim rijeima i reenicama moglo se shvatiti da
su igrali domina pa se posvaali, potom "Crnog Petra", pa su se i tu posvaali, a na kraju
"ovjee, ne ljuti se" i tu ne da su se posvaali, nego su se poeli vui za nos, tipati, da bi na
kraju, na ve opisani nain uli u ovu sobu.
Krilovi je ustao, podrhtavajui od bijesa i nervoze. udio sam se kako se tako ogromno
tijelo dri na nogama.
- ta je to bilo, Evgenije? - upitao je Jaku i skinuo njegovu ruku s Vilijeva uha.
Jako je samo neto promrmljao.
Krilovi je zastao i teko puhao. Pomislio sam da ga je ovolika koliina rijei zamorila.
Ali bio je to samo predah. Samo kratki predah.
- ta ti misli o ovome, moj Evgenije Izrug Enije? - zagrmio je na Vauvana ije je sitno
kevtanje liilo na smijeh.
On se izgleda svakome obraao sa Evgenije. To mu je bilo umjesto rijei ti ili vi. Onda
se ipak umorno zavalio u svoju veliku fotelju. Posadio je na lijevo krilo Jaku, a na desno
Vilija. Vauvan se sklupao na njegovoj velikoj papui. I tad smo uli prvi put Krilovia kako
govori svoju pjesmu. I ostali su ga radoznalo sluali. Izgleda da su i oni ovu pjesmu uli prvi
put.
 - Kako je jedan Evgenije elio da postane genije? - rekao je Krilovi dubokim glasom i
onda zautio za trenutak. Kad je ponovno progovorio, bilo je to kao da se podmladio:

Jedan je na mali poznanik

gologlavi
golotrbi
raupanko
zvani Evgenije
poelio najednom
da postane genije

Poao je ravno u svijet

u bijeli svijet
da naini areni preokret

Na putu nedaleko
sretne ga jedan ukasti uko
meu prijateljima poznat
kao Izrug Enije

- Dobar dan - ree mu Evgenije.

- Ev, ev - odvrati Izrug Enije.
- Ne kae se ev, ev, nego av, av -
pouno mu kaza Evgenije.
- Mene zato i zovu Izrug Enije
jer ne govorim av, av, nego ev, ev -
ueno mu objasni Izrug Enije.
- Dobro, dobro - zamiljeno se sloi
Evgenije
- i ja imam malu muku
jer zovem se eto Evgenije
a nikako ne znam
kako da postanem genije?

ukasti psi
poea nosi i
ree: ev, ev
moj Evgenije
ostavi meni to svoje Ev
i ostat e samo genije
 - Tako je - ree mali Evgenije
- Tebi dajem to Ev
jer ja sam dareljivosti genije

I sad
genije Evgenije
sjedi na tuti
i mudro uti.

I Jako i Vili zaista su sad mudro utjeli. A kad su progovorili, progovorili su u isti mah.
Jako je poeo priu o princezi guarici, a Vili o guaru koji se oenio princezom. Onda su
pogledali u Krilovia, koji je bespomono rukama prekrio lice, a zatim i u ostale koji su
takoer nespokojno stajali, i zautjeli su. Obojica u isti mah. Uljudno su potom, gestama,
jedan drugom preputali rije. I onda je Jako, koji je bio neto stariji, minutu ili dvije, moda
godinu, zapoeo svoju priu, o zlatnoj guski. Zbilja, poznajete li tu priu?

XIII

Ko zna koliko bismo jo bili u prii da nije ustao Fontanar. Njegove oi su se

istovremeno smijale i bile tune. On se nekako najmanje druio s nama, ali inilo se da smo
mu postali dragi. Izvadio je iz svoje koulje skriveni privjesak i okaio ga Nini oko vrata. Svi
smo potrali da ga vidimo. Bio je izvezen od bijele srebrene ice i izgledao je ovako:

MAIONIAR IZ PRIJESTOLNICE PREDAKA

ROEN IZ TAJNE VATRE
TEI OD ZEMLJE
LAKI OD ZRAKA
U KAPI VODE
IV JE
ZNA
KO
ZNA
I PAMTI
JER ZNA KO ZNA
ZEMLJU VODU ZRAK I VATRU I
VRIJEME KOJE STOLAR DUBI
DA NAINI SUDBONOSNE LJESTVE
MAIONIARU IZ PRIJESTOLNICE POTOMAKA
 Djed Badem Aziz Tamovi se duboko zamislio, suze su mu gruhnule na oi i pruio je
ruku Fontanaru.
Velika Duga se pravila da je sve razumjela.
Mala Duga se premjetala s noge na nogu.
Bajko je bio zadivljen kako su divno bila izvedena mala bijela slova i kako su se
okretala. Jer ta slova nisu mirovala. Okretala su se i okretala i znaila su na svim jezicima
svijeta isto. Kao da su kroz njih uli Maioniarev srebreni smijeh. Smijeh koji je bio tako
nalik Vauvanovom.
Tako je bar tumaio profesor Badem Aziz Tamovi.
Tako se bar igrao Vauvan.
Burko je pomislio kako bi to bila divna ogrlica za njegovu Palmu.
Palma je pomislila kako bi to bilo divno zvonce na Burkinom bicklu.
A ja, ja sam pomislio kako je to sve to e preostati od velikog putovanja, jer sam
osjeao nepogreivo da se ono blii kraju i da je svijet Gospodarice Boe neto sa im emo se
moda susretati, ali veliko je pitanje hoe li dragi smetenjaci uvijek biti tu da nas zatite.
Slova su se okretala i okretala, pretakala jedno u drugo, as nalik na dvostruku ruu, as opet
na dvojni pehar. Slova naeg pamenja. Slova koja je Fontanar poklonio najmanjoj osobi
meu nama.
Nina sa blistavim privjeskom oko vrata poljubila je Fontanara u elo i to je bio poetak
naeg povratka.

XIV

- Ovdje u se oprostiti s vama - rekao nam je Anders nakon dugog hoda kroz Kuu
smetenjaka. Bili smo se ve oprostili sa Fontanarom, Jakom, Vilijem i Kriloviem. I
Ezopom, naravno. Usput smo upoznali jo toliko mnogo drugih. Mnoge od njih i vi sigurno
poznajete po imenu. Dalje e vas voditi Zmaj i Iva. Do Zvjezdoznanca naravno, koji e vam
pokazati put natrag. Tamo su i ljestve, za svaki sluaj. Nero se ve vratio po njima. Mislim da
profesor Badem Aziz Tamovi poznaje put do Zvjezdoznaneve sobice, ali ipak neka vas
Zmaj i Iva odvedu. Tako smo se dogovorili.
Zmaj je sukao svoje brkove, a Iva je pomilovala Ninu po kosi.
Velika i Mala Duga su klimale glavama, jer su se ve bile poeljele svog SAR-
CIRKUSA i svojih dragih ivotinja, a posebno medvjeda Pande koji je sad lutao ko zna
gdje. Najednom smo se svi sjetili tako nekih stvari.
- Jo vam neto elim rei na rastanku. Pjesma koju vam je govorila Boa, moja je
pjesma. Htio bih da to znate. Nekad smo nas dvoje ivjeli, eh... - tu se Anders nakalja i skide
svoj cilindar - ivjeli smo zajedno i dobro se razumijevali, kako se to obino kae. Ali, njena
glad za posjedovanjem sve je vie rasla. Onda sam shvatio da sam zapravo u tamnici. Da ve
dugo ne viam svoje prijatelje, da ne izlazim napolje. I kad sam, nakon dugo vremena, iziao
van, vidio sam da se sve promijenilo. Boa, koja vie nije bila moja Boa, nego Gospodarica
Boa, bjesomuno je skupljala ulice, trgove, ljude, sve to joj se dopadalo i to joj se nije
dopadalo, jednostavno sve to bi joj dolo pod ruku. Sve o emu sam joj ikad priao bilo je
zatoeno u njenom gradu. I ja sam. Tad sam napisao onu pjesmu o otmjenoj cigareti i
kazivao joj je, rije po rije, dok smo puili. U poetku joj se pjesma dopala, ali na kraju se
razbjesnila. Htjela je da promijenim kraj pjesme, zamislite, ona je htjela da promijenim
pjesmu za njeno zadovoljstvo. A i sami znate da je to nemogue. Pjesme se ne mijenjaju. One
se ili razumijevaju ili ne, ali se mijenjati ne mogu. I onda me je strpala u ovu Kuu
smetenjaka, kako je ona zove. Sad sam sretan. Upoznajem vama sline i druim se s njima, a
to sam oduvijek i elio. Toliko. Do vienja!
Anders nam se jo jednom nasmijeio, nezgrapno se naklonio, stavio urno svoj cilindar
na glavu i izgubio se u dugom hodniku.
Dalje su nas vodili Zmaj i Iva.
Prolazili smo kroz labirint u kojem su neki dijelovi bili bljetavo osvijetljeni, a drugi
potpuno tamni, neki su bili kamenom poploani, a u drugima je rasla trava i razno cvijee.
Jedan je ak prolaz bio nalik uskom, dugom drvoredu i, dok smo odmicali njime, u
nosnicama smo prepoznali lipe, kestenove, zohve i bagreme. Na kraju drvoreda koji je sve
vie tonuo u mrak, Zmaj je odkrinuo mala vrata. Jedva da smo se svi mogli kroz njih
provui. Najtee je bilo Djedu Bademu. On je bio najvii, a osim toga u posljednje vrijeme se
i teko saginjao.
Iva mu je pomogla.
- Iza ovih vrata bila je nekad i mama - rekao je Zmaj i poljubio Ninu u nosi.
- Molim, molim? - bila je Nina radoznala i u udu gledala Ivu koja je sve vie liila na
njenu mamu.

Iza ovih vrata bila je nekad i mama,

kad je, ko tata, bila mala i sama,
u vonjaku tom zaaranom
gdje vjetar je ko djedove kose sijede,
mnoga djeca tu sjede
i sluaju priu o nama.

Zmaj je jo jednom zagrlio Ninu, a Iva joj je poklonila svoju pregau. Potom su nam
pokazali na velika, gvozdena vrata nekoliko koraka dalje. Rekli su nam da pokucamo i
zatvorili vrata kroz koja smo maloas proli. Ta vrata kao da su se smanjivala, jer, nekoliko
trenutaka nakon to su bila zatvorena, vie ih nismo vidjeli, ak nismo mogli da se sjetimo
gdje su ta vrata i bila.

XV

Kako nas je samo doekao Zvjezdoznanac. Na stranu to to smo se malko uplaili, kad
nam je poslije dugog kucanja otvorio teka, eljezna vrata i izvirio na nas sa est oiju (dvoje
udnih naoala je imao na nosu), i na stranu to to nas je skoro pomeo svojim dugakim
ogrtaem na kojem su bili islikani nebo i zvijezde, i na stranu jo i to to je skoro ispustio
svoj veliki globus na nas.
Uveo nas je unutra i mi smo mu rekli svoju elju. Rekli smo da elimo kui, a on nas je
pitao zato. Nina je odgovorila da je tamo najljepe. Onda je on poeo govoriti gdje je sve
najljepe i nikako nije prestajao. S njim smo se i mi oduevljavali i vie nismo znali gdje
zapravo elimo da idemo, zaboravili smo ak i da bjeimo od Gospodarice Boe (iako smo je
pobijedili, mi smo se ipak sklanjali ispred njezina gnjeva), sve smo zaboravili, toliko nas je
bio omamio svojim prianjem. Uli smo u golemu odaju i tek kad smo doli do sredine, pri-
mijetili smo da je to velika geografska karta. A primijetili smo jer nam se poelo ljuljati pod
nogama dok smo ili preko velike plave mrlje i uinilo nam se da smo u amcu koji se ljulja.
- To je Tihi okean - rekao je tiho taj Zvjezdoznanac i geograf.
- Nije nimalo tih - bunio se i alio istovremeno Vauvan.
- To on samo tako, pretrite ovamo - posavjetovao nas je geograf, astrolog, astronom i
ko zna ta sve jo taj Zvjezdoznanac nije bio.
Stali smo na jednu utu mrlju i meni se uini da mi je tako vrue i da sam tako edan da
bih najradije popio au boze.
- to bih sad jedan sladoled - stidljivo ree Mala Duga. Vauvan je samo isplazio gotovo
sparueni jezik i dahtao.
- Odmorite se pod ovom palmom, a moete i malo sjevernije - nutkao nas je
Zvjezdoznanac.
Poli smo na sjever, ali smo se brzo vratili i stali negdje na sredini.
- Eto, odluite se - srdano e Zvjezdoznanac, kao da je to bilo jednostavno.
U taj as Vauvan poe neto nervozno da kopa.
- Ne! - povikao je Zvjezdoznanac, ali ve je bilo kasno. Vauvan je ve svojim zelenim
kandicama bio iskopao malu rupu i karta se pod nama poela uvijati kao lijevak, a rupa se
naglo poveavala i mi smo klizili dolje, sve nie, u taj lijevak. Pokuavao sam rukom da se
uhvatim za luster, ali uhvatio sam se samo Djedu Bademu za cipelu, a on je ve bio zgrabio
okruglu loptu lustera i svi su se drugi zgrabili za njega i tako smo se drali i vukli, svi osim
Burke i Palme koji su nam pruali ruke i Zvjezdoznanca koji nam je bezuspjeno pokuavao
neto objasniti. Onda se luster otkaio i proletio zajedno sa nama kroz rupu i najednom smo
se zanjihali u nekom plavetnilu i vie nismo znali gdje smo. Vidio sam Zvjezdoznanca na
rubu rupe koji nam je pokazivao kako da upravljamo.
I zaista, nismo padali. Nismo se ni uspinjali. A ipak se oko nas sve mijenjalo.
Badem Aziz Tamovi drao je u ruci poupanu icu lustera koji je lebdio iznad nas kao
balon, a za njegove ruke i noge smo se drali svi, to jest Nina, Velika i Mala Duga, Bajko,
Vauvan i ja. Ustvari, Vauvan se drao za suknju Male Duge i skviao od ushienja to tako
lebdimo ili mi se to samo inilo.
Sad sam mogao malo bolje da osmotrim taj na balon, odnosno luster. Nisam se mnogo
iznenadio kad sam vidio da je to veliki globus u kom se nazirala svjetlost. U jednom trenutku
mi se ak uinilo da vidim u toj svjetlosti otvor koji se brzo smanjivao i u otvoru malog,
malog Zvjezdoznanca koji nam mae rukom. Htjedoh da mu otpozdravim, ali sam se bojao
da ispustim cipelu Djeda Badema i stropotam se u prazno. Zaista, udan odlazak iz zemlje
Gospodarice Boe.
Oko nas je ve bila uma. Nismo ni sami znali gdje smo. Noge su nam ipak bile na
vrstom tlu. utjeli smo i gledali se.
- Gdje si ono zagrebao nogom? - upitao je Djed Badem Aziz Tamovi Vauvana ne
isputajui globus.
- Ne znam ni sam - poea se Vauvan apicom iza uha.
- Ja znam - rekao sam i stavio prst na usta. Svi su se utiali i onda smo sasvim dobro uli
um. Sumnje nije moglo biti. Bio je to um mlina koji melje.
- Mlin ika Nere! - povikali smo uglas.
Poli smo ka mlinu dok je padala no liei na ogrta starog Zvjezdoznanca koji se u
tami talasa nad nama.

POVRATAK PRIE U DJEDOVU BILJENICU

Koliko je vremena prolo na naem dugom putovanju? inilo mi se da su to bile godine,

tolika godinja doba, a kad smo se vratili u rodni grad tek to je poela jesen. Jesen onog
istog ljeta iz kojeg smo krenuli na put. Sve su se voke osule jesenjim plodovima, sve osim
nae stare kruke. Ona se jedva drala na svom krivom, suhom stablu. Njen jedini plod je bio
Vauvan (kako ve znamo iz objanjenja naeg dobrog Djeda Badema Aziza Tamovia i
Vauvana samog).
Poslije povratka, Vauvan se nekako zgurio. Kao da je malo poutio. S njim se zaista
zbivalo neto neobino. Jedva se oprostio s Bajkom, Velikom i Malom Dugom i Pandom
koji ih je doekao i doao da se pozdravi s Vauvanom. AR-CIRKUS je krenuo dalje u
svijet, u nove dogaaje, a Vauvan se samo slabano smijeio i mahao apicom. Djed Badem
Aziz Tamovi je bio vrlo alostan. uao je i pokuavao da utjei Vauvana, kojem to ustvari i
nije bilo potrebno, niti mu je moglo pomoi, pa je Djed Badem zapravo tjeio samog sebe.
Kad je Djed iziao, Vauvan se s naporom popeo na drvo, na orah i smjestio se u jedno
gnijezdo imele. Bio je sve tamniji, njegova zelena boja bila je nekako krpasta, boleljiva. Na
mjestima je izbijalo pravo utilo, koje se rasplamsavalo u gorue boje zamirueg ljeta.
Smanjivao se.
Tako je to trajalo i trajalo, ne mogu rijeima rei koliko je to dugo trajalo. Penjao sam se
gore do njega, penjao se i Djed Badem, ali on nita nije htio, njemu nita nije trebalo. Zgren
u granama oraha, Badem Aziz Tamovi mu je aputao i pokuavao ga uvjeriti u neto. I on je
postajao sve ui. Nina je stajala pod orahom i plakala.
Vauvan je sada bio toliko malen da je stajao na jednom oveem listu.
- Nikad nisam volio orah - proaputao je Vauvan.
- Zato? - upitao sam ga.
- Orah je moj neprijatelj. Njegova sjena je velika i teka, - jedva je odgovorio Vauvan.
- Zato si se popeo na orah?
- On e uiniti brzo ono to elim, a i visok je, pa mogu daleko poletjeti. A put je dug -
glasno je razmiljao Vauvan.
- Kako si samo nesretan - jedva sam se suzdravao da ne zagrcam.
- Ja? Ja sam sretan. Doivio sam duboku starost. Nesretan je bio Vauvan XXXVIII. I
Vauvan MCXIV. Oni su bili jako nesretni. A ja sam toliko toga doivio. Svi su Vauvani
uivali sa mnom, zar ne? - okrenuo je on svoju majunu njukicu prema Djedu Bademu.
Djed Badem je samo nijemo klimao glavom.
Niz lice Vauvanovo kliznula je suza i meni se uinilo da u toj suzi bljeskaju sve dugine
boje i da je itav mali svijet odjeven u te boje poeo da se kree u samo jednoj kaplji. U
Vauvanovoj suzi. Gledao sam zaprepateno u tu suzu koja je skliznula na zemlju, ali nije
izgubila svoj sjaj i oblik. Kotrljala se dalje kroz travu, a ja sam puzao za njom, nastojei da u
njoj ponovno vidim ono to se zbilo, to se zbiva i to e se zbiti.
Suza se u jednom trenutku zaustavila i rasula u mali korijen metvice, a u njenom mirisu,
udno, osmjehivalo se lice Vauvanovo.
Ustao sam i pogledao uvis. Vauvana vie nije bilo. I otad ga vie nisam vidio.
Vidio sam samo kako se otkinuo jedan list i ponesen mladim, junanim vjetrom, nainio
nekoliko okreta u blagom zraku, a zatim krenuo, kao nebeska mala laa. Badem Aziz
Tamovi je izbezumljeno potrao za njim. Padao je preko plotova, penjao se na kue i
dimnjake i stalno jurio za svojim dragim prijateljem koji je ve putovao. Sudario se tako s
Feferonom i Feferomkom Biber, ali ih nije ni primijetio. Trao je dalje.
Ni njega, kao ni Vauvana, vie nisam vidio.
Moda e to uspjeti nekom drugom. Moda upravo onom koji sada ita ove redove.

II

Zaista, ta se dogodilo kasnije? Koliko je letio onaj list za kojim je trao Djed Badem
Aziz Tamovi?
Sutradan, nakon Djedova i Vauvanova odlaska vratili su se tata i mama s puta. Nikako
nisu mogli razumjeti ta im govorimo. Mama je krila ruke i kajala se to je ila na put,
govorila je kako njoj svaka stvar u ivotu mora prisjesti. Tata ju je umirivao, ali i on je bio
vidno nervozan. Onda smo dobili pismo. Kakva je to bila radost. Potpisao se svojeruno Djed
onom svojom ikarom od slova u kojoj su samo oni koji su znali mogli proitati ime Badem
Aziz Tamovi. Dobijali smo i dalje ta pisma i to iz sve daljih i daljih mjesta. Tata i mama su
pokuavali na sve naine da pronau Djeda. Pomagao im je i tatin brkati drug iz osnovne
kole koji je sad bio milicijski inspektor. Nita nije pomagalo. Djed je bio sve dalje i dalje.
Onda su i pisma prestala dolaziti.
Naao sam, u njegovoj sobi, samo jednu biljenicu, svu raskupusanu, onu u koju je Djed
Badem unosio svoje proraune i u kojoj su slova bila tako sitna da sam ih mogao proitati
samo uz pomo svoje lupe za marke. Tu su bile i njegove napomene s putovanja, te popis
vrata koji je gotovo sav bio iskrian. Ta su vrata bila razvaljena i bespovratno izgubljena.
Ali, neka su jo ostala, samo to ih mi ne poznajemo. Kroz ta vrata e se jednog dana
vratiti Djed Badem Aziz Tamovi s malim Vauvanom na ramenu.
Na posljednjim stranicama je pisalo polurazumljivim slovima, jer je Djed Badem
oigledno pisao u urbi:
DRVO NA SAMOM IZVORU RIJEKE... DALEKO.... DALEKO JE BLIZU, A BLIZU
JE DALEKO. (KRONJA MU JE U ZEMLJI - KORIJENJE SE RAZRASTA KA NEBU).
OBRNUTA KRUKA. LABIRINT. ULAZ U OBRNUTI SVIJET. SVIJET JE OBRNUT.
OBRNUTI SVIJET JE PRAVI SVIJET. DRVO PULSIRA: JEDNOM GODINJE U
NJEMU SE OTENE MALI ZELENI PSII. NEKI OD NJIH POSLIJE IVE U ZEMLJI,
NEKI ZARONE I DRUGUJU SA ALGAMA, PONEKI, NESTANI, KAD BLJESNE
MUNJA (OBRNUTO) rije u zagradi bila je podvuena crvenom tintom POBJEGNE I IVI
NA ZEMLJI, PREMDA JE TU ZA NJIH OPASNO.
ZNAM GDJE JE DRVO. KRUKA U VRTU I OBRNUTA KRUKA SU JEDNO.
ZNAM!!! I ZNAM DA E ME NOVI VAUVAN PREPOZNATI...
Tu se tekst prekida.
- Starac je potpuno poludio - klimao je otac glavom, a mama je plakala.
Milicijski inspektor je imao strogo tuan pogled.
Ja sam zamiljao Djeda Badema na kraju njegova puta, tamo negdje gdje je iezao uti
list. Vidio sam ga kako stoji pred drvetom. Pred Mamnom krukom. Eto, gle, na njoj je
pupoljak, a zatim se pojavljuje mala kruka, njukica za kojom se izvlai mali psi, sav
vlaan i slijep i trebat e nekoliko trenutaka dok otvori svoje lijepe oi i zalaje, tako tiho da
e to uti samo uzdrhtalo srce Badema Aziza Tamovia. I moje...
U tom trenutku nasmijala se Nina, pljesnula rukama i rekla:
- Doi, mali Vauvane.
Otac, mama i inspektor iz milicije gledali su je u udu, a zatim su se i oni hinjeno
nasmijali.

III

1
I ta je od svega ostalo?
Samo nekoliko slova od srebra koje e Nina dugo, dugo uvati, sve dok ne postane
djevojka, a potom i nevjesta. Kau da nikad nijedna nevjesta nije imala takav ukras na
vjenanici. Sa srebrenim privjeskom se sad ve sigurno igraju Ninina djeca.
 I to bi bilo sve.
Umalo da zaboravim spomenuti jo jednu stvar, onaj luster pomou kojeg smo se vratili,
svijetlei globus ispod kojeg ispisujem ove redove i kojeg nazivam: moja Lampa.
Ko jednom samo ue u taj vilajet nikad se vie oslobodit slobode nee. Njegove e oi
neprohode vidjeti i poletjeti kroz taj svijet.
Vauvan e mu biti vodi i ita koji slova u mlinski rvanj nasipa dok se dosada iz
uspomena sipa i svak okupan od tog postaje skita.
Od apice u igri ostaje sjena, taka do take tame na bjelokosti, kad tri po crnom kap
srebra izusti: klavir od domina bruji iz opsjena.
Gradovi predaka i vrt potomaka tajanstvu Trena bedemi su od mraka.
Neto vam moram priznati. Kad sam objavio priu o udesnom prijatelju iz djetinjstva,
o psiu Vauvanu, nisam ni slutio da e iz toga proizii toliko neobinih stvari. Kao prvo sve
se oko mene promijenilo. Najsmjenije je bilo to to su mi neki dobri prijatelji rekli da sam se
ja promijenio, to naravno nije bila istina. Tako je bar meni izgledalo. Ja sam bio isti, ali nita
oko mene vie nije bilo isto. Mnoge stvari sam tek tad prvi put vidio. Kao da je prianje prie
o Vauvanu, odavanje te tajne, djelovalo na poseban nain na mene. Na primjer, nisam se vie
bojao da kaem svoje miljenje. Nieg se vie nisam bojao. Znao sam da u svakom trenutku
odnekud moe da se pojavi Vauvan i da mi kae neto lijepo, neto drago, neto to je sve
moje nevolje pokazivalo u drugoj svjetlosti. Pokazivalo ih je kao smijene.
Vi se sjeate prie koju sam vam onomad ispriao. Sjeate se mog velikog djeda-ujaka
Badema Aziza Tamovia, koji je otiao za Vauvanom i ostavio samo svoju biljenicu. Bilo je
to tako davno. Ja sam bio tek djeak i mnogo puta kasnije pomiljao sam da sam sve to samo
sanjao, da se nita od toga nije dogodilo, da je sve to ostalo u blagotvornoj zemlji djetinjstva.
Neu govoriti o pojedinim trenucima, kad sam bio posve umoran, kad mi je dua lutala
negdje u tamnini sna i kad su se dogaale udnovate stvari o kojima sam se bojao govoriti i
svojim najbliim (moda zato nestaju najmaginije prie, zbog tog straha) i kad bi najedanput
doao Vauvan i rekao mi ono to me je zanimalo. O tim trenucima zaista neu govoriti.
Uostalom, oni su mi se kasnije posve objasnili.
Stvari su se poele jasnije nazirati u magli svakodnevice, tek kad je stiglo pismo. S tim
pismom zapravo je sve i poelo.

2
Silazio sam niz stepenice, kao to obino inim, proao pokraj sanduia za pisma, ali se
nisam zadravao iako sam vidio neku bijelu kovertu unutra. Vjerovatno neki poziv ili
opomena za neplaeni dug, pomislio sam i nastavio put. Na samom izlazu gotovo da sam se
sudario s potarom koji se upravo penjao na svoj bicikl. Pozdravio sam ga srdano (vrlo esto
smo se sretali na ovom istom mjestu) a on me pogledao nekako zamiljeno, gotovo odsutno i
jedva da mi je uzvratio pozdrav.
Zamislio sam se i ja, moram priznati.
Vratio sam se do potanskog sanduia i otvorio ga. Pismo o kojem je rije gledalo je
iznutra pravo u mene svojim mainskim slovima kojima je posve jasno bilo ispisano moje
ime.
Ono to je (uz moje ime, naravno) bilo najuzbudljivije na tom pismu, bila je velika
marka na kojoj se odmah vidjelo da dolazi iz jedne od kockarskih prijestolnica svijeta. Las
Vegas. Zamislite, molim vas. Pismo za mene iz Las Vegasa.
S razumljivom radoznalou, otvorio sam odmah pismo. Naravno, kakvo razoarenje!
Unutra je bilo sve na engleskom. Iako sam taj jezik uio u koli, razumio sam svega nekoliko
rijei, onih koje se obino uju u filmovima ili vide na reklamama. A pismo je bilo dugako,
dugako i moje siuno znanje iz filmova i reklama istopilo se zaas u nepreglednom moru
engleskih redaka. I onda sam vidio neke rijei koje su me zagolicale oko srca. Da li je to bilo
mogue? Pisalo je posve jasno. Tu nijedan jezik na svijetu nije mogao biti prepreka. Pisalo
je: Badem Aziz Tamovi, na jednom mjestu, a na drugom: Vauvan. Sasvim na dnu bio je i
potpis: Domingo Domino. To je bio neko kog nisam poznavao. Za kog nikad nisam uo.
Vratio sam se u kuu i pokazao eni pismo. Ona ga je ovla pogledala, a zatim mi, bez
rijei, pruila jo jedno. To je bilo pismo iz Egipta, iz glasovitog grada Kaira koji se
kooperio na marki. Na poleini pisma bila je potpisana jedna ena. Sevlija Sam. Nikad
nisam uo za to ime. Osim latininih, bila su tu i arapska slova, slina vrtlogu uzbuenja koji
me je obuzimao.
A moja ena me gledala u oi i obrazi su joj bili rumeni. Tako je to valjda kad u
sandui zaluta pismo sa enskim rukopisom.
- Sve je to samo neka igra - rekao sam. Nisam ni slutio koliko sam bio u pravu.
- Neka greka - dodala je ona dok su joj rijei hvatale ravnoteu izmeu
podsmjeljivosti i bijesa.
Ja sam slegnuo ramenima, a ona se naglo okrenula i otila u kuhinju.
Sad mi je i potareva zamiljenost bila jasnija.
Oba pisma su zapravo bila vrlo slina. Govorila su o dominama. Vjerovali ili ne. O
dominama. Nikako nisam mogao shvatiti kakve veze imaju domine s mojim djedom-ujakom,
a jo manje sa Vauvanom. Ipak, kao kroz neku koprenu, kao kroz maglu, poele su se javljati
slike u kojima sam nasluivao poneto.
Sutradan je stiglo jo jedno pismo. Iz Japana. S japanskim voriima od crnog tua na
poleini. Bili su to mali grmovi smisla u koje sam besmisleno zurio. Ipak, nisam se udio.
Niemu se vie nisam udio. Kjoto. Oevidno je u pitanju bila neka velika zabuna. Kako je to
samo neobino kad napiete knjigu i kad ta knjiga ode od vas. To je kao da u snu negdje
hodate. Knjiga govori u vae ime, dogovara se, obeava, svaa ak. Zato se ovjek nikad ne
treba rastajati od svojih knjiga. Ne smije ih zaboraviti.
Dok sam iz sanduia vadio pismo, primijetio sam jednog djeaka, s druge strane ulice,
koji je paljivo gledao u mene. Kao da mi je elio neto rei. Poznavao sam njegovo lice. Iz
vienja. Viao sam ga ponekad u gradu. Pred kinom. Pred stadionom gdje smo odlazili da
navijamo za na drugoligaki klub, za kojeg se nikad nije znalo kako e igrati. Zato su svi
navijai grickali toliko mnogo bundevinih sjemenki. A taj djeak koji je stajao s druge strane
ulice i gledao u mene bio je ba jedan od onih koji su prodavali sjemenke, kokice, kikiriki,
vakae gume, bombone i susam.
Pozdravio sam ga rukom i vratio se u kuu.
Poiljalac treeg pisma zvao se Masaki Nomido.
Ni to mi ime nije nita znailo.
Trebalo je da dugo, uz pomo rjenika i starije djevojice, koja je u koli uila engleski
jezik, itam ta tri pisma dok mi se konano nije poelo neto razjanjavati pred oima.
Njih troje su se poznavali. Upoznali su se na visokoj koli u Zenevi, gdje im je predavao
ko drugi nego sam moj djed, sam Badem Aziz Tamovi. Oni su bili jedini uenici s kojima se
Djed druio. Bio je tu jo jedan stariji ovjek, sa sjevera, eskimskog lica i udnog imena, ali
on je u tim seminarima vie uestvovao kao prijatelj negoli kao uenik. Zvao se Ok ili On ili
Og ili tako nekako. U pismima su se spominjala sva tri imena. Vjerovatno su ih tako Sevlija,
odnosno Masaki, odnosno Domingo, uli.
I Masakijevo pismo govorilo je o dominama. I najavljivalo je njegov dolazak, kao to su
to najavili i Sevlija i Domingo.
Nisam vie znao ta da mislim.
Prelistavao sam staru biljenicu Badema Aziza Tamovia, ne bih li u njoj naao
odgovor, ali sve mi se inilo nepoznato, tako drukije, kao film za koji mislite da ste ga
gledali, a u njemu se ipak dogodi neto to ne oekujete.
Moda sam neto zaboravio? Moda nisam na pravi nain itao? Toliko je godina prolo
otkad sam je posljednji put prelistavao. Toliko je godina prolo od vremena kad sam bio
djeak.
Kad sam sve ispriao eni, ona je odmah poela govoriti o novcu, o smjetaju, o svim
tim stvarima koje su potrebne za goste i uhvatila se za glavu.
Smirivao sam je i osjeao kao da zaista zapoinjem neku igru, moda najtajanstveniju i
najuzbudljiviju igru u svom ivotu.
- To e trajati kratko - govorio sam joj.
I trajalo je kratko.
Kao san.
Svi igrai domina imaju neto zajedniko. Nenadano mi je ta misao prostrujala kroz
glavu, poigrala se u njoj, oeala o svaki djeli mozga i isto tako nenadano, ba kad sam se
htio njome malo vie pozabaviti, iezla. Iezla! Moda je u pravu bila ta misao koja se tako
neobino javila. Misao se nikad ne javlja iz niega. Ona je dola odnekud, moda iz tih silnih
neprospavanih noi u kojima sam razmiljao samo o dominama.
Poao sam u stari drutveni dom koji se oduvijek zvao Kasino. Tamo su se igrale sve
mogue igre za koje su ljudi iz naeg grada mogli saznati. Tamo se oduvijek, uz kahvu ili aj,
igrao ah, tabla, karte i domino. Igrali su uglavnom stariji ljudi, a mladii su samo povremeno
provirivali i ponekad, oni odvaniji, hvatali se ukotac s pravim majstorima igre.
U novije vrijeme, uz Kasino je smjetena jedna dvorana sa bilijarom, elektronskim i
drugim novim igrama.
 Oekivao sam da u moda u staroj dvorani za igre pronai nekog od onih staraca koji
se jo sjeaju Djeda Badema Aziza Tamovia. Moja nada nije izgledala ba opravdana, ali ja
sam ipak i dalje odluno koraao ka Kasinu.
Tamo je bilo jako buno. Zujali su i brujali elektronski aparati, sudarale se bilijarske
kugle, ula se muzika. Vrata stare dvorane, nasuprot, bila su zatvorena i kao zakljuana.
Pritisnuo sam kvaku i vrata su se otvorila. Unutra je bilo gotovo pusto. Nasred dvorane bile
su molerske merdevine, neki stolovi podignuti i sve je izgledalo kao da dvorana ne radi.
Meutim, za stolom u uglu, sm, sjedio je stari stolar iz naeg susjedstva koji ve dugo nije
radio, kojeg toliko dugo ve nisam vidio.
Priao sam mu, a on se ponaao kao da me je iekivao.
- ika Bimbo... - rekao sam (zamislite: u tom trenutku sam se sjetio njegovog nadimka i
odmah sam se pobojao da e se naljutiti, jer on taj nadimak ba i nije volio).
- Otkud ti ovdje? - prekinuo me on nekako zlovoljno (nadao sam se da to nije zbog
nadimka) - vidi da se sve rui. Preostalo je jo samo da mene istjeraju i onu dvojicu-trojicu
koji su kao ja. Vie nema ko ni tavle zaigrati...
Sjeo sam za stol bez pitanja, a on me samo pogledao, ali nije nita rekao.
- Mogu ja zaigrati s vama? - rekao sam.
- Stvarno! - obradovao se on, ali lice mu se potom odmah natmurilo - Ipak, nije to isto.
Nije samo igra vana. Vana je i pria. To kako se mi alimo, podvaljujemo jedan drugom.
Sve je to dio igre. Ti to ne razumije. To je neto drugo.
- Sluao sam ja vas, ika Bimbo, poneto sam i zapamtio od vaih peckalica...
- Ma ta ti zna, mrkanderu jedan!
To mi ba nije bilo pravo.
- Eto, vidi, jedna reenica i ve si se natmurio. Kao da e zaplakati. Kako onda da se
igram s tobom. Pravi si mrkander.
- To je sluajno. Neu vie, vjerujte, ika Bimbo...
- Dobro, de... reci ta te zanima... - ree on postavljajui pule na tabli za tavlu. - Znam ja
da ti nisi doao samo da igra sa mnom.
- Mislio sam, znate - oklijevao sam dok sam bacio kockice - mislio sam da se moda jo
uvijek sjeate mog starog djeda-ujaka Badema Aziza Tamovia?
- Njega! - skoro je poskoio sa stolice - Kako se njega ja ne bih sjeao?!
Sad sam se i ja iznenadio. Zar je on toliko dobro poznavao mog Djeda?
- On me nauio svim igrama - ree ika Bimbo pomirljivo - dok sam bio jo vei
mrkander nego ti sad.
Pomislio sam kako bi to bilo da jedna od mojih djevojica uje rijei ika Bimbe.
Nasmijao sam se sam sebi. To je izgledalo kao prava stvar, jer se i on nasmijeio.
- Sjeate li se, ika Bimbo, - upitao sam ga - koju je Djed igru najradije igrao?
- On je igrao sve igre. ak ih je i izmiljao.
- Da, ali koju je ipak volio najvie? Zar nije nikad o tome govorio? Zar se to nije moglo
primijetiti?
 - ekaj... igrao je karte. Znao je sve igre s kartama. Igrao je i ah, tavle... Nekad je i s
nama, djecom, ja sam tad bio jo uvijek djeak, nekad je s nama igrao i pirus-pale... Jedino
nikad nije igrao domine!
Ovo me je porazilo.
- Rekao je jednom, da... - nastavljao je ika Bimbo - rekao je da tu za njega nema
dostojnog protivnika. Rekao je da o toj igri zna sve... ekaj, ne ba tako... rekao je da o toj
igri isuvie mnogo zna da bi je igrao s neznalicama. Ona se igra samo sa dostojnim
protivnicima ili sa samim sobom...
- Takoje rekao?
- Ba tako!
Zamiljen, nisam ni primijetio da gubim partiju sa ika Bimbom koji je slavodobitno
grizao usnicu.

3
Prvi je, kao i njegovo pismo, stigao u na mali grad Domingo Domino.
Doekao sam ga na eljeznikoj stanici na kojoj se iskrcao sa osmijehom i dvije putne
torbe. Tamnoput i vitak, ne mnogo stariji od mene, liio je prije na igraa iz neke
junoamerike grupe ili majstora s loptom, negoli na uenjaka.
- Zanimljivo... - rekao sam dok smo sjedili u bati i pili sok od rue - vae ime... itava
ta pria i nagovjetaj u pismu...
Govorio sam engleski, ali koristei i rijei iz svih jezika kojih sam se sjeao.
- Ne samo to - odgovorio je on. - Ja sam Dominikanac. Roen sam u Santo Domingu.
Kad se to ima u vidu, onda injenica da se zovem Domingo Domino zaista nije toliko
neobina.
- I kako ste se onda vi, Domingo, obreli u enevi? - moja radoznalost je sve vie rasla.
- Sad vie ni ja ne znam. Sve mi je to tako udno. Bio sam siromaan djeak. Vrlo
siromaan. Onda su se stvari najedanput promijenile, kao u onim lanim priama kojih ima
toliko mnogo.
- Moda i nisu toliko lane, moda ih samo treba drukije itati - primijetio sam.
- Da, naravno, u pravu ste... - pogledao me on zamiljeno. - Vidim da ste razmiljali o
istim stvarima. Putovi su zaista tako neobini.
- Javili ste se iz Las Vegasa?
- Da. Mogu rei da sam uspio. Moj projekat je bio veliki uspjeh. Stekao sam ubrzo
ugledno ime i sve to ide s tim. Poslije sam se ukljuio u jedan zajedniki projekat u Silikon-
skoj dolini. uli ste moda neto o tome. Strana je ekipa koju smo sastavili. Slaemo se
gotovo kao ploice domina...
I tu Domingo najednom zastade. Gledao me je paljivo, ispitivaki. Pitao se koliko sam
zaista otkrio o tajni domina.
Potom je paljivo otvorio svoju putnu torbu, izvadio njen sadraj i stavio ga na stol.
Veliki crni domino koji je donio Domingo Domino izgledao je kao da je izdjeljan iz
jednog komada crnog drveta. Na gornjem dijelu bio je niz bijelih takica, kao od srebra, i
izgledao je isto onako kao i u pismu:

- ta bi to trebalo znaiti? - upitao sam se naglas i uinilo mi se da sam opet onaj djeak
od nekad koji nita ne razumije i eka da mu Djed Badem Aziz Tamovi objasni.
Domingo Domino se samo nasmijeio.
- I ja sam se to isto zapitao. Gledao sam i obrtao domino u rukama, a onda sam ga posve
zaboravio. uvao sam ga valjda samo zato to mi je bila draga uspomena na nezaboravnog
profesora. Bilo je to naravno neto daleko vie od toga. Poruka. Tad to jo nisam mogao
pojmiti. Tek kad sam se selio u Ameriku, domino je iskrsnuo odnekud. Posve sluajno. Bilo
je to iznenaenje za mene. Nisam ga mogao ostaviti u vicarskoj. Ponio sam ga, naravno, i
otad je stajao na mom radnom stolu i sluio mi kao pritiskiva za papir. Ovo drvo je zaista
teko. I ve sama ta injenica me je mogla na neto upozoriti, ali ko bi o tome mislio. ovjek
ima toliko stvari u svom ivotu... Tako je to trajalo sve dok jednog dana moja kerka... jesam
li vam ve rekao da imam kerku... oito govorim posve zbrkano, sve mi se nekako
pomijealo... Moram pokuati da sporije i jasnije izlaem. Dakle, moja mala Domenika je
jednog dana uzela sa stola ovaj domino i poela se njime igrati. Uao sam upravo u trenutku
dok je ona iz velikog domina vadila male.
- Kutija se otvara? - upitao sam zaprepaten.
- Naravno, samo to to meni nikad nije palo na pamet, nego mojoj maloj Domeniki. I,
znate ta se dogodilo? Kad me ugledala kako ulazim, uplaila se. Bojala se da ini neto
zabranjeno. Brzo je pokupila ploice i zatvorila domino. Izgledalo je to kao magija. inilo mi
se kao da sam sanjao. Drao sam domino u ruci i nisam znao kako da ga otvorim. Morao sam
zamoliti Domeniku da to ona ponovo uini.
Domingova pria me je sve vie golicala.
- Prvo to sam pomislio, bilo je da su ploice sloene po nekom redu i da je Domenika u
igri taj red sigurno pobrkala. Zato sam paljivo zapisao sve kako je bilo: prvi red, drugi...
- I ta ste otkrili? - nisam vie mogao da se suzdrim.
- Otkrio sam trag pisma. Dugo mi je trebalo. Na kraju sam podatke ubacio u kompjuter i
sve se ukazalo pred mojim oima, jasno, kao da se probudi na neoekivanom, ali poznatom
mjestu.
- Je li postojao neki tekst?
- Da, napisao sam ga u svom pismu. Na dominu je pisalo jasno: Vauvan, kao to vidite,
a unutra ime mog dragog profesora i vaa adresa. Kako bih vam se drugaije obratio
pismom? Znate ta mi je rekla moja kerka Domenika kad sam krenuo na put?
Odreno sam klimao glavom, duboko zamiljen.
- Rekla mi je da mnogo pozdravim i poljubim malog Vauvana. Ko je taj Vauvan? upitao
sam je. Kako ko? odgovorila je ona. On je moj najbolji prijatelj od svih psia-krukia.
A meni se inilo, dok sam ga sluao kako govori, da se iz aavog neba iskrada plavet i
da polako natapa moje one kapke i da je Vauvan zaista tu negdje, da se igra s nama murke i
da samo eka da ga pronaemo.
- ta moemo da uinimo? - upitao sam Dominga Domina.
- Sad nam preostaje samo da ekamo. Potrebno je da dou i ostali. Svih pet kutija mora
biti na broju. Tek emo onda biti u stanju da razmislimo i uinimo pravu stvar. Onu koju je
Djed, Profesor, Prijatelj Badem Aziz Tamovi elio da nainimo, zajedno, da se tako moda
jo jednom sretnemo s njim.

4
Druga je stigla Sevlija Sam.
Njen dolazak je bio buan, iako je ona sama bila vrlo tiha djevojka.
Najprije se pod prozorom uo dobo, znate kao onaj kad igra medvjed (mislio sam da je
to ve zaboravljeno, da nijedan medvjed na svijetu vie ne igra uz bubanj, a eto, dok
ispisujem ove redove, napolju se uje dobo i glas meedara usred graje djece). Izvirio sam
kroz prozor i vidio onog istog crnpurastog djeaka koji je drao u ruci dobo.
inilo mi se da gleda pravo u mene i da me obavjetava. Mislim da sam jednom uo
njegovo ime: Zenir, Zonar, Zenur ili tako nekako.
Iz njegovog pogleda dola je limena glazba. Bio je to orkestar Dobrovoljnog
vatrogasnog voda kojem je na elu iao na prvi susjed. Njihova pleh-muzika jeala je tako
snano kao u najveselijim danima nekadanjih majskih karnevala u naem gradu.
Potom su se ule trube i sirene, pijani glasovi Glavonje i njegovih prijatelja, a zatim se
pojavio fijaker. Pravi pravcati. Onaj kakvih je nekad bio pun na grad. Vozio ga je unuk
najpoznatijeg gradskog fijakerdije, boema i prijatelja mog djeda Badema Aziza Tamovia.
Konj koji je bio upregnut u fijaker bio je sigurno pra-praunuk onog uvenog lipicanera koji je
nekad vozio i mog djeda.
U fijakeru su sad sjedili jedna djevojka u zlatnoj haljini i sa zlatnom kapom na glavi
koja je potpuno skrivala njenu kosu i zbog koje joj je lice liilo na lice sfinge. Uz nju je
sjedio Glavonja glavom i neto joj je ljubazno govorio, premda sumnjam da je u onoj buci
ita mogla uti.
Glavonju je poznavao itav grad, a ja naroito. Ovo naroito odnosi se na to da smo ili
u istu kolu, a i stanovali smo u susjedstvu. Pretpostavljam da ne treba biti posebno bistar da
bi se ovjek dosjetio otkud Glavonji nadimak koji nosi. Sjeam se samo da ga u djetinjstvu
ba nije volio i da su mnoge tue tako nastajale. Glavonja se u tuama dobro snalazio. To
treba posebno naglasiti. Danas mu taj nadimak vie nije smetao. Nosio ga je s ponosom, kao i
svoju veliku glavu optoenu bujnom, grguravom kosom.
Rekoh ve, njega je poznavao itav grad, a djevojku niko. Ipak, svi su je ispratili do
moje kue. Glavonja je ak iskoio iz fijakera i kavalirski joj pruio ruku. Nije izgledao ba
najsretniji to ga nisam pozvao u kuu, zajedno s njom, ali to je naravno bila njegova stvar i
trudio sam se da o njoj previe ne razmiljam.
Tako je Sevlija Sam ula u kuu, zagrlila se i poljubila sa Domingom Dominom, na
samim vratima, nato je Glavonja prevrnuo oima, a potom izvadila iz svoje zlatne torbice
jednu crnu kutiju, domino, zapravo i stavila ga na stol.
Domingo Domino je bio oduevljen kad ju je vidio, a meni se uinilo da pria o dominu
zaista ide naprijed, da se u njoj doista poinje neto neobino i zanimljivo dogaati.
Kad sam priao prozoru da vidim nije li Glavonja sa svojom svitom ve otiao, vidio
sam samo onog djeaka koji je jo uvijek stajao na ulici i neodluno gledao u nae prozore.
I, jo neto, engleski sam govorio sve bolje.

5
Sutradan sam ponovno vidio djeaka. Jo bunovan priao sam prozoru i vidio ga kako
stoji s druge strane ulice. U ruci nije drao dobo.
U ruci je drao, tako jasno da sam s prozora mogao proitati naziv firme, kutiju domina.
Poao sam u trgovinu preko puta, a on je stajao i netremice gledao u mene.
- Zdravo, djeae - rekao sam.
- Zdravo, iko - odgovorio je on i priao mi. - Neto vam moram rei.
Poli smo u kafanu preko puta koja se jo uvijek, valjda zbog uspomene, zvala Dibek
iako ve dugo niko vie nije tucao kahvu.
- Ja sam Zenur - rekao je djeak pijui svoj sok od maline.
- Mislim da sam te viao, prodaje sjemenke i...
- Susam, vake, stripove, romane, sve to treba, sve to ide... - nasmija se on. -
Pomaem majci... - dodade kasnije, malo tuno.
- Aha - bilo je sve to sam kazao, a nije mi ni samom bilo jasno ta to znai. Nije znailo
nita, ali sam ipak pokuavao uvjeriti samog sebe da u toj rijei ima nekog razumijevanja,
saosjeanja. Pred oima su mi se prelistavali stripovi i romani koje je Zenur prodavao. Bilo
su to knjige i sveske arenih korica, pune petparakih priica i sliica, mada ... zapravo...
teko je to tako jednostavno rei... Vidio sam tako sjajnih stripova, iji su crtai bili umjetnici
koji su gotovo dotakli apsolutno, a u onim arenim romanesknim koricama znao je zalutati i
poneki veliki roman kojeg su prouavali na studijima knjievnosti. Knjige, knjige, knjige...
zaista, one su tako udne.
- Vi ste poznavali moju majku?
- Kako misli? - skoro sam poskoio, jer me pitanje doista iznenadilo.
- Tako. im sam joj ispriao svoj san koji se iz noi u no toliko ponavljao da sam se
poeo plaiti, ona je rekla da ga ispriam vama, da se tu ustvari i radi o vama.
Moje iznenaenje je dostizalo vrhunac.
 - A kako se zove tvoja majka, ako smijem znati?
- Mala Duga.
Sve sam drugo mogao oekivati. Mala Duga. Kad je to sve bilo. Zar se zajedno sa
Vauvanom, s tom igrom domina koju nam je ostavio Djed Badem Aziz Tamovi, zar se
zajedno s tim vraa sve ono to smo voljeli, to smo upoznali ikad, to je ikad bilo dio nae
zajednike igre? Zar je to igra! Pokuljale su uspomene... S radou i tugom priao sam neke
od tih uspomena Zenuru, a on se radovao ili mu se u krupnim crnim oima znala navui neka
sjeta, udna, ba onakva kakve se sjeam ponekad u oima djevojice Male Duge i njene
majke Velike Duge dok smo bili u zarobljenitvu Gospodarice Boe. Bilo je tako davno, a
ipak kao da nita nije iezlo. Samo sam ja iezao. Kao da sam spavao sve ovo vrijeme.
Zenur je priao svoje neobine prie i ja sam se udio.
Priao je gdje je sve lutao Bajkin ar-cirkus, gdje su sve davali svoje predstave, o
dalekim je krajevima govorio taj djeak koji je proputovao daleko vie nego ja, govorio je o
Sjeveru i Jugu, o Istoku i Zapadu, govorio je o svom ocu Zenuru Gvozdenom koji je mogao
da povue lokomotivu s vagonima i o njegovoj alosnoj sudbini sa magnetnom stijenom
kojoj se pribliio ruavi prije toga bicikl, govorio je o svom roenju u grkim planinama, a
ja sam ga sluao i sluao i inilo mi se da sve to ve znam odranije.
Trebalo bi mi papira i papira, i ogromna olovka naravno, da vam ispriam sve ono to
mi je Zenur priao i sve ono to sam ispriao ja njemu, sve ono ega sam se sjetio kad je taj
djeak otvorio vrata moga sjeanja.
Zaista, ovjek nikad nije sam.
Vrata, vrata, vrata! - govorilo je neto u mojoj glavi. Kroz tolika smo vrata proli, a
nijednih se vie ne sjeamo. I onda sam se sjetio. Sjetio sam se jednog dana na davnom
putovanju kad je izgledalo da je sve izgubljeno. Ispred nas su bila vrata. Bilo ih je toliko
mnogo. Ustvari, vrata je bilo koliko i nas. Prva su bila mala, malecka. Njih je otvorio Badem
Aziz Tamovi. Potom su bila malo vea i njih je otvorio Bajko, veliki atleta i akrobata ar-
cirkusa. Jo vea je otvorila Velika Duga, pa jo vea ja, pa jo vea, jo puno vea Mala
Duga. Najvea, orijaka vrata, pred kojima smo zastali u udu otvorila je najmanja meu
nama, mala Nina.
Moda su postojala jo jedna vrata. Tim vratima nikad nema kraja. Moda su bila toliko
velika da im se nije vidio ni kraj ni poetak. Moda kroz njih nikad i ne bismo proli da nije
bilo Vauvana. Moda. ovjek tako lako zaboravlja. Ali, isto tako, tako malo mu je potrebno
da se sjeti. Svega.
Zenurova pria je bila isto sjeanje.
- Koliko ve dugo ivite ovdje? - upitao sam Zenura.
- Ne znam ni sam. Nekoliko mjeseci. - A Mala Duga, tvoja mama, kako je ona?
- Dobro je. Rekla je da sad vie neemo putovati neko vrijeme. I da u ja ii u kolu.
Ovo vam je poslala kao poklon.
I Zenur mi prui kutiju domina.
- Taj san - nagnuo se Zenur prema meni ozbiljna lica - taj san je neto neobino. To je
neki sjeverni san. U njemu su samo snijeg i led, bijele ivotinje i bijele ptice. Kad sam ga
prvi put sanjao, uinilo mi se da prepoznajem taj kraj, ali sam se odmah u snu sjetio da nikad
nismo putovali tako daleko na sjever. I ja sam putovao kroz taj san, kao da letim. Doao sam
do nekog eskimskog naselja, igloi su bili poredani u krug, ali izgledalo je da nema nikog. Tek
kad sam se bolje zagledao primijetio sam jednog ovjeka u koi bijelog medvjeda kako sjedi
okrenut leima i neto slae. Virio sam lebdei iznad njegovog ramena i vidio sam da su to
domina, bijele ploice od kosti, a crne take na njima gledale su u mene kao oi. Sloene
ploice ispred ovjeka su izgledale kao polarna lisica. Kad ih je dotaknuo rukama, ta lisica
kao da je uzdrhtala i htjela pobjei, ali ploice su ve bile skupljene na hrpu i ovjek je
ponovo slagao. Ovaj put je to bila neka riba, moda sabljarka. Tako se san produivao iz noi
u no. Sve je bilo isto, jedino se mijenjala ivotinja ili biljka koju je taj ovjek slagao od
domina. I ma koliko se trudio, nikako nisam mogao vidjeti lice tog ovjeka. Jedne noi, ba
prije nekoliko dana, taj ovjek mi je okrenuo svoje lice. Lice mu je bilo blago i on se ponaao
kao da me poznaje. JA SAM OG, rekao je. Hoe li prenijeti moju poruku? Nasmijeio se i ja
sam osjetio da se i sam smijeim. JA PUTUJEM SAMO GORE I DOLJE, ZATO TE
MOLIM DA PRENESE MOJU PORUKU. Skupio je sve ploice i stavio mi ih u naruje. Iz
mojih ruku najednom su poeli da bjee polarna lisica, praaknula se i iskoila riba, uzletio je
u nebo albatros, odgegao pingvin. A domina su igrale. To je bio posljednji san. Kad sam ga
ispriao majci, ona mi je rekla da te potraim i predam ti ovu kutiju.
Otvorio sam kutiju koju mi je Zenur dao. U njoj su bile bijele ploice, nepravilne.
Takice na njima zaista su izgledale kao oi. Zajedno smo prebrajali ploice. Bilo ih je tano
148.

6
U pripovijetkama je obino najjednostavnija stvar, to i ne primjeujete, kad neko ulazi
na vrata. Taj i taj se jednostavno stvori u sobi i odmah zapone nekakav govor, nekakvu
galamu ili slino. Meutim, ono to se dogodilo dok smo ekali Masakija nikako se ne bi
moglo tako ispriati ili napisati na tako uobiajen nain. Ne moe se rei na primjer: Masaki
Nomido je utrao u sobu ili Neko je bojaljivo pokucao na vrata. Ovo je bilo sve prije samo
ne tako. Ba nekako da se mora posebno opisati.
Prvo se uo udarac na vrata, negdje gore, negdje visoko (sigurno je Masaki udario
tapom), pa s druge strane, potom u sredini jedan jasan udar i na kraju dva u donjem dijelu
kao da potvruju dotadanje kucanje. A onda, ne znam ni sam kako, vrata su se otvorila.
Nikako se vie ne mogu sjetiti jesam li ih ja otvorio ili su ve bila otvorena, pa ih je Masaki
Nomido samo gurnuo, ili su se ak odkrinula sama (kako je ustvari izgledalo?), ali vrata su
bila otvorena i taj Masaki Nomido je stajao na njima s nekom kutijom pod pazuhom.
(Kasnije sam vidio da Masaki tako kuca na svim vratima iza kojih oekuje da e nai
prijatelje.) To kucanje bi se otprilike moglo prikazati ovako:
 Masaki Nomido bijae malen ovjek. Nosio je naoale i liio po svemu na japansku
bubu iz crtanih filmova. inilo mi se da e svaki as povikati "asa", skoiti i jednim udarcem
raspoloviti stol. No, izgled, kao to vas je ivot ve nauio, vrlo esto vara. Masaki Nomido
izgledao je nervozan samo zbog velike kutije koju je nosio. Ono to je bilo u njoj toliko je
bilo dragocjeno da je njegova uzrujanost bila posve opravdana.
Prsti su mu lagano podrhtavali dok je skidao svileni omota s crteom nekog krajolika u
kojem je bilo puno malih bijelih slonova razbacanih poput igraaka. Na stolu je sad stajao
veliki crni domino. Radoznalo smo ga gledali.
Pritisnuo je neko nevidljivo dugme, zauo se metalni zvuk i domino se rastvorio na sve
strane. Ono to se ukazalo pred naim oima bilo je zaista udesno. Protrljao sam oi i
nehotice. Kad su se strane rasklopile, ukazalo se neto kao minijaturni divlji predio, sa
umom i izvorom, s jezercem u koje se taj izvor ulijevao. Okolo je bila uma, a u sredini
ureen krajolik - vrt. A u tom vrtu takoer sve neto neobino. Na samom izvoru stajalo je
malo drvo, ali u svemu tome bilo je neto udno. Nisam odmah shvatio. Korijenje tog drveta
razrastalo se u nebo, a kronja mu je bila u zemlji i u izvoru. Na kronji su se mogli
primijetiti neki pupoljci, neki cvjetovi, ponegdje ak nalik na plod.
- Baterije su izdrale - sretno je uskliknuo Masaki Nomido i ugasio svjetla na jednoj od
ploa (onoj koja je bila svod unutar kutije). Tek sam sad primijetio.
- Bonsai! - zadivljeno je rekla Sevlija Sam.
U kutiji domina bio je jedan od najljepih primjeraka bonsaija. Japanske plitke inije, sa
patuljastim drveem koje je u svemu nalik na pravo. inija je plitka i korijenje se ne moe
razrastati kao u prirodi. Zato je i stabalce malo, zato su i plodovi, ako ih bude, takoer vrlo,
vrlo mali.
Gledao sam ono obrnuto drvo i kao da mi je neto dolazilo u svijest.
Domingo Domino je takode bio preneraen i vidio sam kako estoko upire svojim
kaiprstom o elo.
Jedino se mali Zenur nesputano radovao otvorenih usta.

7
Sjedili smo tako nas petero u dnevnoj sobi i svako je bio zamiljen na svoj nain. Kao
da smo se odjednom tu probudili i pitali se ta zapravo ovdje radimo. Moja ena bi katkad
ula u sobu, unijela kahvu, aj i kolae i ljubazno ponudila svakog. Jedino je izbjegavala da
mene pogleda. Nisam li vam ve rekao: otkako je stiglo pismo Sevlije Sam, ona se potpuno
promijenila. A tek kad se pojavila i sama Sevlija u onoj svojoj zlatnoj haljini, pripijenoj uz
tijelo... ena se ponaala kao da je postala stranac u kui, ali su zato nae dvije kerke
neprestano trkarale uokolo, igrale se sa svakim od gostiju, ali su se najvie ipak zadravale,
naravno, kod tamnoputog Zenura, ije bi krupne oi zaigrale kad bi ih ugledao.
Svako je pred sobom uvao kutiju domina (ak i Masaki, jer su se strane njegove kutije
sa smanjenim predjelom izdijelile u niz crnih ploica sa bijelim takama). Domingove su
ploice takoer bile crne i neto vee od Masakijevih, a Zenurove bijele, nepravilne. Domina
Sevlije Sam najmanje su liila na ploice. Izraena su bila od slonovae, sa najveom
brojanom vrijednou 9-9, ali vie su liila na ljudska dvostruka lica ili na glave nekih
basnoslovnih ivotinja. Crne take od oniksa gledale su vas sa svake od tih figurica kao
prodorne i zajedljive oi.
Sve je bilo tu, a ipak najvanije je nedostajalo. Jedino ja nisam imao kutiju domina, ja
kojem su svi oni doli u posjetu, zbog kojeg su se svi ovdje i sastali. Ja sam u rukama drao
samo Djedovu biljenicu i pokuavao da u njoj pronaem gdje bi se mogla skrivati ta kutija.
- Zato ti stalno razmilja kako je neto skupo ili nedostino? - zabrujao mi je u uhu
davni Djedov glas. - Zar jo uvijek nisi shvatio da ti novac nije potreban? Zar nisi spoznao da
se tranjem udaljava, a ne pribliava cilju? Sve to ti govorim zaista je neto drugo od
onoga kako ti razumije. A to je bar jednostavno, djeae moj...
Vie se nisam mogao sjetiti zato mi je Djed Badem Aziz Tamovi uputio onaj prijekor,
ali njegove mi rijei sigurno nisu pale na pamet sluajno.
Koliko samo ima tih domina razbacanih po svijetu? Sjedio sam, istovremeno sretan i
oajan, i razmiljao o tom pitanju. Niko mi na njega nije mogao odgovoriti osim neko iz ove
sobe ili neto u Djedovoj biljenici. Moda su jedino mogle odgovoriti ploice same. (?)
Zamislite ovaj znak pitanja kao lampicu koja se pali i gasi. (?) Jo jedanput. Zaista, moda
domina mogu odgovoriti na ovo pitanje. (!)
Masaki Nomido je sjedio i neto raunao na svom malom raunaru. Povremeno je
pogledavao na mene, kao da mi mjeri vrijeme, kao da se pita koliko e mi jo vremena biti
potrebno da pronaem pravi put. Sevlija Sam je skinula zlatnu kapu i eljala kao da je
odsutna svoju dugu, crnu kosu. Zenur je pokuavao od ploica sloiti neku sjevernu pticu.
Domingo Domino je iziao u grad. Rekao je da e potraiti neto lijepo za svoju Domeniku.
Svi su oni uinili svoje i sad je bio red na meni.
A ja sam sjedio i sjedio i nikako nisam mogao otkriti u emu je tajna svih tih domina
koji su plovili kroz moju svijest i koji su htjeli da mi neto kau. Brojevi, brojevi, sami
brojevi. Zar Djed Badem Aziz Tamovi nije govorio da je u brojevima sve? Da se s njima
sve moe postii i sve rei? Ako sazna tajnu beskrajnog broja, saznao si i sve o svijetu i o
samom sebi. U tome je tajna. To je znao jo Pitagora i svi njegovi istinski uenici. I ta su
nam ostavili? Samo neke geometrijske figure. Piramidu, Kupu, Stoac, Kocku, Kvadar,
Prizmu, Valjak i Dodekaedar. Superkocku. A ove ploice uglavnom lie samo na kvadar ili
prizmu. I ta sad ima u toj prizmi to bi bilo tako zanimljivo?
Rimski imperator Dioklecijan izdao je propis kojim se progone matematiari.
Doputena je bila samo geometrija. Jer matematiari su bili i astrolozi i kaldejci i magi i
arobnjaci. Stalno je bilo neko udo u vezi s tim matematiarima.
 - ekajte! - proderao sam se - Moda tu ipak neto ima, u toj posljednjoj reenici iz
biljenice...
Svi su me pogledali upitno, Sevlija Sam ak sa ushienjem. Zastao je i Domingo
Domino koji je u taj as uao na vrata sa zaveljajem ispod mike.
- ZNAM GDJE JE DRVO. KRUKA U VRTU I OBRNUTA KRUKA SU JEDNO.
ZNAM!!! I ZNAM DA E ME NOVI VAUVAN PREPOZNATI... - proitao sam im
paljivo posljednje rijei iz Djedove biljenice. - Moda bi trebalo traiti kod stare kruke, ali
kako kad nje vie odavno nema - zapoeo sam reenicu s nadom, a zavrio je u oajanju.
Njih etvero su se pristojno trudili da ne izgledaju posve razoarani.
- Tu je i ova karta, ali zaista ne znam ta bi ona mogla znaiti. Spominje se jedna peina
Zmajevac i druga peina Zmajevac, s druge strane grada. To zna svako dijete. Zato je to
Djed crtao...
- To zna svako dijete? - upitala je Sevlija Sam i kroz njene oi me pogledala sfinga.
- Svako dijete? - poskoio je Masaki Nomido.
- Znam i ja - slegnuo je ramenima Zenur. Domingo Domino se samo trijumfalno
nasmijeio i zaplesao u mjestu neku svoju rumbu, ili sambu, ili kalipso, ili tatijaznam.
- Evo tog crtea - rekao sam i pokazao im.
Gledali su crte i lica su im se preobraavala. Kao da ga ne vide prvi put.
- To je kao onaj krajolik pokraj Amsterdama gdje nas je profesor vodio! - rekli su
gotovo uglas.
Da, predjeli su poput reenice.
Dok sam im pokazivao crte, uinilo mi se da sam i sm shvatio. Sva nerazumljiva
slova i znakovi, znamenja gradova, rijeka i planina, progovorili su kao oni mali bijeli slonovi
naslikani na svili u koju je Masaki Nomido zamotao svoj veliki crni domino.
- Vidite li ova slova? To su BIJELI SLONOVI NASLIKANI NA SVILI.
- Kako? - Domingo je izgledao iznenaen.

Sa svilene minijature
Dok ih lovci love
Ranjavaju se nasrui
Na izgubljene svoje kjove

Zatim posve skamenjeni

Maglom prisjeanja
Mali bijeli bregovi
Sred svilenog tkanja

Spremni da zaurlaju
U zamiljeno lice
Gdje im surla takne
 Vrh kiice

Masaki je izgledao vrlo zadovoljan stihovima koje sam izgovarao, a Sevlija je visoko
podigla svoje zagonetne obrve. Zenur je uestvovao u naoj neobjanjivoj radosti i nije
govorio nita.
- I slonovi su domina, kao i ova slova, znakovi, kako to samo dosad nisam shvatio -
udio sam se naglas sam sebi:
Kao potvrdu za ovo Masaki Nomido je izvadio hrpu figurica od slonovae na kojima su
dva i dva slonia bili vezani, neki surlama, neki repovima. Svaki sloni na sebi je imao crne
take.
- Zar to ima ikakve veze? - upozoravao nas je Domingo Domino. - Vi znate ta kau
enciklopedije. To je Evropa, to je osamnaesto stoljee, 1771. godine se tek spominje domino,
moj profesor je od toga samo sainio svoj jezik, to je neto drugo...
- Da - zajedljivo je poeo da se spori s Domingom, s nama, a potom i sa samim sobom
Masaki Nomido. - Evropske enciklopedije spominju francuske tapetare, dominikansku
inkvizitorsku tajnu, 1117, karnevalske kukuljice, a to je sa kineskim takastim kartama,
pitam ja vas, ta je sa takom kao takvom?! Ko je nauio eskimske mage da igraju domino?
Domingo Domino je pokuao da kae neto pomirljivo.
- Nisam elio da se sporim. Mislim da to nije toliko ni vano gdje su domine izmiljene
i gdje su se poele prvi put igrati. elio sam da ukaem na njihovu budunost. One tako
frapantno lie na neke stvari koje se dogaaju u modernoj matematici, to je ono to me je
najvie privuklo ovom putovanju, ovoj pustolovini da tako kaem, to je ono to me navelo da
se sjetim svog starog profesora, za kojeg smo svi mislili da je rastresen i da ne zna vie ta
govori. Nije li tako, Sevlija, i ti, Masaki? Sjetite se samo njegovih predavanja o spaavanju
prauma kroz isti dah jedne ciklame... zar ste to zaboravili?
- O tome se ba i radi to je jednako vana prolost, kao i budunost - smireno je rekla
Sevlija Sam i zastala.
Bujica rijei zaustavila se u trenutku na Domingovim usnama. On je malo problijedio, a
potom klimnuo glavom.
- Kako sam se samo tako zaboravio - promrmljao je i sjeo pokraj svoje kutije s
dominom.
Ja sam utio i precrtavao kartu iz Djedove biljenice na veliki papir. Zenur mi je u tome
pomogao. Uskoro su se svi okupili oko nas i radoznalo gledali. Vidio sam da se Masaki
smijei, da Sevlija Sam jo vie uzdie svoje obrve i da Domingo gleda postien, kao neko
ko je izgubio svaku nadu i odustao korak do cilja, a onda se suoio sa onim u ta je maloas
prestao vjerovati.
- To je karta zakopanog blaga - rekao je Zenur i oi su mu blistale.
Uinilo mi se da je u tom trenutku neko uzdahnuo. Moda mi se to samo priinilo. Tren
potom neto je, neka maka moda, strugnulo uz zid kue i stropotalo se dolje. Skoio sam
do prozora, ali tamo vie nije bilo nikoga. Neto je moda zamicalo za ugao, tako brzo da
nisam bio siguran je li to maka, pas ili cipela.
- To je to! Ovdje bi trebalo kopati! - pokazivao je Masaki na slovo K na karti. Svaki as
je to provjeravao na svom raunaru i sve ee udarao prstom po slovu K.
Domingo Domino je virio preko njegovog ramena na raunar, a potom na kartu. Vidjelo
se da odobrava i da je zadovoljan.
Sevlija Sam je prikupila svoju kosu u konjski rep i polako opet stavila svoju zlaanu
kapu koja je potpuno uokvirivala njeno lice.
Zenur je ozareno gledao u mene, a potom u slovo K, kao da me pita ta je to.
A ja, zadovoljan svojim otkriem nisam ni pomiljao da to K ne moe biti nita drugo
do naa stara kruka, kruka koje vie nema.

8
Sutradan smo Domingo i ja poli u kupovinu. Kupili smo neke alatke, kurvimetar,
busolu i visak. Ostalo to nam je bilo potrebno ve sam imao u upi. Moda se u upi nalazilo
ak i neto od ovoga to smo kupili, ali ja to u prvom pregledu nisam mogao vidjeti. ta sve
nije bilo u toj maloj upi! Tu su bile stvarice koje je ostavio moj otac, djed, pradjed, moda
ak i neko prije njega. Neke sam zanimljive komade metala i raznorazne predmete ostavio tu
i ja, jo dok sam bio djeak, ali ih se nisam odmah mogao sjetiti. Trebalo je da ih uzmem u
ruku, obriem prainu s njih i tek je onda sjeanje dolazilo.
Domingo se tad lupio po elu i neto mi neoekivano brzo poeo govoriti. Moram
priznati da ga nita nisam razumio. Razumio sam samo rijei "domino", "profesor", "slijepi
djed", "razgovor" i "Bermudski trougao".
- Jesam li ti ve priao o svom djedu? - zapitao me Domingo kad je vidio da ga nita ne
razumijem.
- Ne. Mislim da ne - zaista, nisam se mogao sjetiti.
- Profesor Badem Aziz Tamovi i on su bili veliki prijatelji. Djed je bio potpuno slijep,
ali ipak su njih dvojica neprestano igrala domino, kad god bi se sreli. I pritom su stalno
utjeli. To mi je uvijek bilo neobino. Sad mi je naprosto sinulo. Djed je igrao domino,
osjeajui ploice vrhovima prstiju. On ih je jednostavno itao. itati, to je kljuna rije.
Tako su zapravo njih dvojica razgovarali. Tako je nastalo i djedovo objanjenje tajne
Bermudskog trougla, to vie i nije nikakva tajna za one koji poznaju rad mog djeda ili...
- Ili?
- Ili igraju domino - nasmijao se glasno i od srca Domingo Domino. - Zato je djed
uvijek govorio da to nije samo njegov rad, nego da je podjednako zasluan i Profesor. Tako
sam se ja ustvari kolovao. Tako je to bilo. Domino je na neki nain moj dom, moja
domovina...
Prolazili smo u tom trenutku upravo pokraj Kasina.
Iza zamagljenog prozora vidjele su se molerske merdevine i radnici koji su neto
preureivali u toj dvorani. Meutim, stol ika Bimba nije bio prazan. Bimbo je sjedio i to ne
sam. Neko je sjedio s njim i igrao domino. Taj neko je bio okrenut leima, ali mi se ipak
uinilo da ga poznajem. Prislonio sam lice uz prozor i prozor se otvorio im sam ga
dotaknuo. Taj neko se odmah okrenuo, taj neko ko je izgledao kao uhvaen u neem
nepotenom, taj neko kog sam znao jo iz osnovne kole i s kojim sam se stalno tukao.
Glavonja glavom.
- O, zdravo... - pokuao je Glavonja da svom licu da izraz nekog ko je upravo progutao
medenjak, no na tom licu i u tom osmijehu jo se uvijek skrivala ljuta papriica koju je as
prije zagrizao.
- Kako ste danas, ika Bimbo? - upitao sam ja, ne obraajui pretjerano panju na
Glavonju. - Vidim da imate novog saigraa za domino. Ovo je moj prijatelj koji je ak iz
Amerike. Zadovoljstvo mi je to vas mogu upoznati...
- Domino - pruio je Domingo ruku ika Bimbi, a potom i Glavonji.
- Bimbo - promucao je nekako zbunjeno Bimbo.
- I to je sigurno neki igra domina - bubnuo mi je u lice nekako drsko Glavonja, a onda
se nasmijao izvjetaeno i glasno, kao neko ko posve razumije sve moje tajne i igra se sa
mnom.
- Otkad ti voli domino? - upitao sam ga podsmjeljivo.
- Ja? Oduvijek! - odgovorio je Glavonja sa prijeteom vedrinom. - To je udesna igra. Iz
nje se moe tota nauiti. I zaraditi naravno. A svrha svake igre je zarada ili ti moda ne
misli tako?
Bimbo je prijekorno klimao glavom.
- Zar igrate s njim u novac, ika Bimbo?
- Kojeta! - naljutio se ika Bimbo. - Igra je neto sasvim drugo.
- Niste me moda razumjeli - i dalje se Glavonja podmuklo alio (sjetio sam se tad nae
prve tue u dvoritu osnovne kole, ispod vornovatog japanskog drveta, tue koja je poela
iznenada, jer je Glavonja iznenada prvi udario, kao to je inae bio njegov obiaj, sjetio sam
se kako smo obojica bili prljavi i kako je on vikao, kad su nas rastavili, da je pobijedio, da je
jai i slino) - ja nisam govorio o novcu. ta je novac? To je samo papir. Postoje tolike druge
stvari koje se mogu zaraditi... Ja mislim da ih i vi traite u dominu. Niste li se zato tako lijepo
iskupili?
Dok je to govorio nekako se optuujui upiljio u mene. Sad sam vidio u njegovom
pogledu da se i on sjea one tue ispod japanskog drveta.
- To je igra ija ti pravila ne razumije. Samo se ti i dalje bavi svojim mukama i
lopovlucima, dok te putaju ili dok te ne uhvate. To dobro zna - odgovorio sam mu hladno.
- Ne znam, ne znam - zamiljeno e on - meni se sve ini da ta tvoja meunarodna
organizacija nee na dobro izii. Tu e ve biti posla i za uvare javnog reda... Ne znam... Zar
ne, ika Bimbo? To okupljanje upada u oi. ta li se to samo zbiva u naem mjestu. Ovo je
malo mjesto. I sad najednom takva svita oko jedne obine partije domina...
- Kako se usuuje ti, balavi mrkave, da tako govori o dominu? - priprijeti mu
tapom ika Bimbo.
Glavonja to nije oekivao, pa samo rairi ruke i slegnu ramenima.
 - Mislio sam neto drugo, ika Bimbo - pokuao je da se opravda.
- Gubi se odavde i da te vie nisam vidio u ovoj sali! - vikao je sad ve ozbiljno
naroguen ika Bimbo.
Dok si dlanom o dlan Glavonje je nestalo. Dok je ogoren i ljutit odlazio, vidjelo se da
hrama. Sjetio sam se zato.
Na licu ika Bimbe pojavio se osmijeh.
Vidio sam da se Domingo udi kako to da se onako jak ovjek kao to je bio Glavonja
plai ika Bimbe. Bilo je to samo zato to Domingo nije odrastao s nama, nego negdje da-
leko. Zato nije ni mogao znati kakav je ika Bimbo bio nekad i kakvog smo ga mi pamtili.
ika Bimbo je nekad pravio amce i to su bili u ono vrijeme i najljepi amci na naoj rijeci,
gdje je ljepota amaca oduvijek bila posebno cijenjena. A koliko je bio snaan govori to da je
svaki svoj novi amac nosio sam na leima od svoje stolarske radionice do mjesta gdje e ga
porinuti u vodu. To je neto to niko u naem malom gradu, iako se u njemu tako malo stvari
cijeni, nikad nije mogao nipodatavati, a jo manje zaboraviti.
- Imate udno ime - obratio se ika Bimbo Domingu.
- Ono znai Gospodar igre - odgovorio je Domingo. ika Bimbo je klimao glavom s
razumijevanjem.
- Nijedno ime nije sluajno,
- A vae ime?
- To je bilo posprdno. Bio je neki strip, neki Bim i Bum, tako nekako. Mnogo sam volio
stripove. Danas mi se ini da je to pravo ime za mene. Vie se ne ljutim. I moje pravo ime,
kad se bolje razmisli, znai otprilike isto.
- Jo jedino ne znamo ta znai tvoje ime - pecnu me Domingo - ti se moda skriva u
svom imenu, taji neto?
- Onaj koji je iziao iz sebe kad je naao sebe. To je znaenje mog imena. Na jeziku
krukinog lia - sroio sam prvo to mi je palo na pamet, a potom se zamislio. Zato sam
rekao ba to.

9
Ispod zemlje se nalaze izgubljeni gradovi.
ta to ima u njima, ta je sve to zapisano u biljenici Badema Aziza Tamovia, a to
bismo trebali shvatiti kao putokaz.
Ispod zemlje nalaze se bivi i budui gradovi. Ba tako pie u Djedovoj biljenici. I
samo dva imena od svih tih gradova. Arduba i Stridon. Moda zato to su tu negdje. Moda
zato to je Djed Badem Aziz Tamovi posebno njih volio. Moda...
Bilo kako bilo, mi smo izili iz sobe u kojoj smo sjedili i danima pokuavali otkriti tajnu
koja nas je okupila. Izili smo iz sobe, izili smo iz kue i otili u bau, kao to se to dogaa
svim igraima domina. Oigledno, s onim ploicama koje smo imali u rukama nismo vie
mogli nastaviti igru. Baa je bila puna tajni, baa je bila mjesto gdje smo mogli pronai sve
one ploice koje su nam nedostajale da bi se niz produio, da bi magini domino-niz doao
do svog bijelog ili crnog konca.
- itav ivot tkam neto s tim koncem i ini mi se da sam uvijek na poetku - tiho je
rekla Sevlija Sam, za sebe, a kad smo se svi okrenuli i pogledali je, na licu joj se pojavio
osmijeh, udan, onaj koji bi otvorio i skriveni ulaz u piramidu.
Poeli smo kopati na mjestu gdje je bila stara kruka. Paljivo, oprezno, kako ne bismo
povrijedili neto iz sjeanja, neto dragocjeno, neto to je bilo dio svih nas.
Najednom, moj aov je udario u neto. Pomislio sam da je to korijen stare kruke.
Kopali smo dalje paljivo, istili rukama i zaista se uskoro ukazalo korijenje, a onda, u
njemu, kao u ruci iji su se prsti sklopili oko kutije, jedan veliki tamni domino.
Izvadili smo ga i oistili. Korijenje stare kruke razdvojilo se i kao da nam je s radou
pruilo kutiju.
Na njoj je domino-slovima pisala samo jedna rije: LEGENDA.
Tako smo napokon sakupili svih pet domina.
Bio je tu Domingo Domino sa svojim maginim dominom, Zenur ije su eskimske
ploice prosto drhturile od elje da se preobraavaju u neke sjeverne ivotinje ili biljke,
Sevlija Sam sa svojim dominastim ploicama ili, bolje reeno, licima, Masaki Nomido sa
svojim predjelom u kojem je puhao lagani vjetri i sitno lie je sitno zasipalo malecke staze
i uznemiravalo vodu jezerca. Bio sam tu i ja, s dominom iz krukine ruke, koju kao da mi je
pruio sam Maioniar iz Prijestolnice predaka, ili Prijestolnice trenutka, ili moda onaj iz
Prijestolnice potomaka, ko bi to vie znao! Uostalom, koja je bila razlika meu njima? inilo
mi se da mi se sjeanje najednom iri i da me vraa u davno zaboravljena mjesta i vremena,
koja sam nekad tako dobro poznavao i ak volio.
Otvorio sam svoj pronaeni domino, uz paljivo iekivanje svih prisutnih, i - to je bilo
razoarenje. U njemu nije bilo nita. Prazna kutija.
Niko nije imao snage da izgovori ni rije. Svi smo posjedali pokraj svojih domina i
zapoeli jedan poseban razgovor pogledima. Govorili smo tako i govorili, a utnja je
postajala sve dublja i ponornija.
Jedan od najveih svjetskih strunjaka za elektroniku pogledom je zapitkivao djeaka
to prodaje bundevine sjemenke, a ovaj mu odgovorio tako jasno da Masaki Nomido u tom
trenutku skae i poinje neto unezvijereno da govori na svom maternjem jeziku dok ga svi u
udu gledaju.
On pokazuje prstom natpise na ploama, a lice Sevlije Sam oblijeva sjeta i rumenilo,
blago kao smijeak. Skae i Domingo Domino i ita naglas:
VAUVAN & SAN & KRAJ & PUT & LEGENDA
Odmaknuo sam se i pogledao sva domina, drei ruku na desnom oku, a onda obratno,
kao to sam inio nekad, dok sam se jo igrao, dok sam bio djeak.
I: ploe su se pomaknule!
Ne bih znao da objasnim ta se zapravo dogodilo, ali mi se uinilo da ujem sitan
smijeh.
Niko nije tako slijep kao oni to se hvale svojim vidom, bila je jedna od poslovica iz
onog vremena, iz vremena o kojem sad govorim pomalo s tugom.
Domina su jasno govorila: prvi je doao Domingo i na njegovoj domini je domino-
slovima pisalo VAUVAN, potom je stigla Sevlija Sam, s dominom na kojem je pisalo SAN,
Zenur je donio kutiju s natpisom PUT, a na Masakijevoj kutiji slova su bila jasno sloena u
KRAJ. Predio se sad preselio na svoje pravo mjesto, na mjesto gdje e se zavriti Vauvanov
san i on e se probuditi meu nama. Zato je tu bila kutija u krukinom korijenju, zato je tu
bila LEGENDA.
Ba sam htio da im kaem svoje otkrie, ali oni su bili zabavljeni neim drugim.
Ustvari, svi su bili nagnuti nad Masakijevom kutijom, nad njegovim bonsaijem. Pribliio sam
se i ja i uspio da vidim, u posljednjem trenutku, kako s grane male obrnute kruke na zemlju
skae mali psi, sasvim maleni, kao da je to bio smanjeni Vauvan.
Mali Zenur je pruio svoju ruku i psi je skoio na njegov palac, a meni se uinilo da
ujem njegovo sitno veselo kevtanje.
Zenur je podigao palac skoro do svog oka, paljivo, a na noktu je sjedio taj psi, gledao
u nas i veselo mahao repom.
Zaista, bio je to Vauvan. Nije mogao biti niko drugi.
Oi su mi se ovlaile.
- VAUVAN! - povikali smo uglas.
On je prestao mahati repiem i potrao uz Zenurov palac, preko ruke i onda je skoio na
kutiju na kojoj je pisalo LEGENDA.
Tad je poeo rasti i rastao je sve dok nije postao onaj stari, onaj jedini Vauvan.
- Vauvane, zaista si ti?
- Kraj se preselio blizu legende i meni nije preostalo nita drugo nego da se probudim iz
sna.
- Zar ti spava? I sanja? - pitao je Masaki i neto uurbano zapisivao.
- Kao i vi. Kad i vi. Samo, dok vi zaboravljate, ja znam. Uh, koliko je tu stvari. Kad
ljudi ne bi bili toliko odsutni u svom snu, toliko neobavezni i nepromiljeni...
- Zato to govori? - zabrinula se Sevlija Sam.
- Upravo sam se probudio iz jednog rata.
- Zar ti sanja i ratove? - sauestvovao sam s Vauvanom.
- Toliko da je ponekad tako naporno.
- Zato?
- Drugi sanjaju. A njihovi snovi su kao poplava ili kao oblaci koji se navlae i donose
kiu. Najee su kao magla...
- I svi ti snovi dolaze do tebe?
- Srea to ste me pozvali. Ovaj put sam mogao i stradati. Naranasti ljudi ratuju sa
ljubiastim ljudima. Straan je to san i straan rat. Sivi ljudi pomau i jednima i drugima.
Ljudi plave boje doskora su bili po strani, a onda su se i oni ukljuili u sukob. Prvo su bili na
strani ljubiastih. Strahotne su to bitke bile. Plavi ljudi bacali su na naranaste metalne zmije,
a ovi su ih gaali u glavu granitnim kupusom. Po sredini bojita tee rijeka Lakmus. Ta rijeka
je klju i brava za uhode. im jedan plavi vojnik prepliva rijeku njegova boja postaje crvena,
a crveni su takoer saveznici naranastih ljudi. Tako uhode neprestano preplivavaju rijeku i
boja im se neprestano mijenja. Jedne noi, u bici po mrklom mraku, vojske su ule u vodu i
nastavile se boriti u njenim valovima. Kad je svanulo, vie se nije znalo koje ko. Svi su se
bojali uhoda i optuivali su jedni druge. Ni sami plavi vojnici vie nisu znali koja je njihova
prava boja. Ostavio sam ih usred metea, optubi i suenja. Sretan sam to sam se probudio u
ovaj san, iako bih volio da sam pomogao tim zbrkanim ratnicima da prestanu biti ratnici i da
se posvete drugim stvarima: namjetanju soba u orijakim urevcima, pravljenju puta kroz
zapeaene misli, uenju letenja bez krila ili ivanju, vezivanju vorova sa padajuim
zvijezdama...
Sluali smo Vauvana, ali vie od toga nam je znailo to to smo ga gledali.
Kao da sam se prenuo, primijetio sam da smo svi u tom trenutku nekako zamiljeni. Svi
smo se sjeali. Nae sjeanje dolazilo je sve blie i blie, ono je ve bilo posve tu, plavilo nas
je i polako gurkalo ka budunosti. Nije vie bilo vremena za drijeme. Vrijeme nije vie
eljelo ni najmanje da eka na nas. Sad smo ve sasvim dobro znali kakva nas je udnja
ovdje okupila, znali smo da niko od nas sam ne bi uspio, znali smo da smo tek zajedno
uspjeli da zatvorimo drhtavu ptiicu slutnje u svoj kruni slobodni kafez i da je ona dozvala
svog prijatelja, naeg prijatelja Vauvana. Gledao sam Zenura, a potom podigao pogled za
njegovim. Zenur je gledao visoko gore, u nebo, u bijele oblake to su se gomilali i
zgunjavali u svom bezmjernom hodu. Najednom mi se uinilo neto udno u tim oblacima.
Nasluivanje se zaas uobliilo u glavu i tijelo velikog Eskima koji je odozgo motrio na nas.
Nije li nam to i sam veliki eskimski mag Og doao u posjetu, doao da nas vidi i da nam se
javi, Og koji je poput sjene misli dotaknuo Zenurovo elo i zatim se spustio na njegovo lice
potiui ga na neobian, svesaznajui osmijeh?
- Sve su to glupe igre, ali ja sam ipak zabrinut. Kad ti plavi vojnici sa crvenim glavama
ili crveni vojnici sa jednom plavom rukom i napola plavim licem, u svojim neozbiljnim
igrama stignu i do Trojne prijestolnice, onda bi moglo biti opasno, onda bi mogao nastati
pravi Poremeaj. A vi svi znate, vi se svi sjeate, koliko je tekih trenutaka Trojna
prijestolnica dosad preivjela. - govorio nam je Vauvan.
- Ti si bio u Trojnoj prijestolnici? U sve tri prijestolnice koje je ine? - upitao sam ga ja
koji sam se sjeao samo Prijestolnice predaka.
- Nikad ne moe biti u sve tri prijestolnice odjednom. Uostalom, dovoljno je ako si u
jednoj. Ako si u jednoj, onda si zapravo u sve tri. To je tako udnovato, a tako jednostavno.
Zar je potrebno da shvati? Postoje oni koji su uvijek u budunosti. Oni nikad ne vide
trenutak i nikad ga ne mogu shvatiti, pa ipak, ako su doista uspjeli da stignu do Prijestolnice
potomaka, oni prepoznaju trenutke koji im se pribliavaju. Tako znaju i trenutak, tako stiu i
u Prijestolnicu predaka. Isto je i sa onima ije su misli okrenute ka bivem. Ako stignu do
Prijestolnice predaka, oni prepoznaju i druge dvije prijestolnice. Uostalom, to i jeste jedna
prijestolnica, Trojna prijestolnica, ali osim Maioniara iz Trojne prijestolnice niko ne moe
biti odjednom u svim njenim dijelovima. Ali, tu smo ve na poetku prie o Tajnoj
prijestolnici i objanjenju njene uloge... Bit e vremena, kad bude vrijeme, i za priu o tome.
Vauvan je najednom podigao ui, nauljio ih, uspravio se na zadnje ape i mahnuo
prednjim apicama.
Svi smo pogledali uvis i vidjeli samo bijele oblake to se rastakaju i putuju negdje.
Zenurovo lice bilo je posve zagonetno.
- A zato smo se ba sastali ovako, zato je sve ovo bilo vezano uz domino? - upitao je
Masaki Nomido.
- Igra je pokreta ivota u Trojnoj prijestolnici. Sve je igra. Gdje je moja igra, tu sam i
ja.
- To je kao ono: gdje je moja slika tu sam i ja - rekla je nekako zaeljano Sevlija Sam.
- Ili: gdje je pria o meni, tu sam i ja - dodao je Vauvan. - To je prvi zapisao moj
prijatelj Badem Aziz Tamovi.
- Ali, zato ba domino? - nije odustajao Masaki Nomido i dalje prkajui neto po
svom baterijskom raunaru.
- Svi u Prijestolnici predaka, i u drugim prijestolnicama mislim, igraju se ove igre, ali
veina je naziva Janusovom igrom. Janus je, kao to znate, rimski bog sa dva lica. On
oznaava ivotnu dvostrukost i tajnovitost. I same ploice u Prijestolnici predaka izgledaju
tako, kao dva spojena ljudska lica, slino ovim koje ima Sevlija Sam. A ono to se nalazi na
tim licima nisu nikakve take, kao to se ini nama dok igramo sa ovim crnim ili bijelim
ploicama. To su oi? Pa lijepo, kazat ete vi, kakvo je to lice sa tri oka ili ak sa pet oiju. E,
vidite, ba u tome je stvar. Ako se malo vie potrudite, postat e vam jasno kako igra time
dobija na znaaju i vrijednosti. ta je zapravo oko? Ono nam slui da bismo neto vidjeli.
Imamo dva oka kao dva lovca koji uhvate svaku stvar koju elimo vidjeti, izmeu sebe, i ona
nam nikako vie ne moe pobjei, ona postaje dio nas, dio naeg pogleda. A zamislite sad
neko oko koje vidi iza stvari ili koje gleda u stvar samu? Koje vidi sjenku stvari? Njenu
prolost? I budunost? Eto, to su te oi oznaene u Janusovoj igri. Ponekad se neto to je
tuno tad moe sasvim drugaije sagledati. I ono veselo, naravno. Da znate samo kako
udesno izgleda kad Maioniar iz Prijestolnice domina zaigra tu svoju igru. ini vam se kao
da se itav nepoznati ivot odvija pred vama. Igrao sam jedanput s njim. I tako je izgledalo.
Premda je to bila samo igra, razumijete, neto to me se nikako ne tie (moj ivot je vezan uz
igru godinjih doba), ja sam ipak buljio i buljio u ta dvostruka lica koja su se poela
osmjehivati ili keziti, naslanjajui se jedno na drugo, i tako je ta igra postala neto sasvim
drugo, zatim sasvim tree i to ti ja vie znam. I onda, odjednom, o uda, primijetio sam
meu tim figuricama i svoje lice. Isto kao da sam se vidio u ogledalu, i to ne u mrtvom, nego
ivom ogledalu, onom koje je sasvim dobro znalo da mene vidi s druge strane. Bilo je to
nemogue, ali ipak je bilo tako. Igrao sam i igrao i najednom vie nisam osjeao da imam
tijelo, bio sam sav u igri u tom dvostrukom ljudskom licu, dvostrukom licu make, lisice ili
gavrana, dvostrukom licu sfinge, maske i grifona, koje se igralo s drugim licima, slagalo se s
njima i tako dalje i tako dalje. Moda bih se jo i danas igrao tamo da mi najednom nije neka
ruka zakrilila oi i tek kad se smakla vidio sam da je to bila ruka Maioniara iz prijestolnice
domina i vidio sam pred sobom njegovo nasmijeeno lice!
- Dok si ti igrao, mi smo se skupljali - mislio sam da sam pomislio, a u stvari sam rekao
naglas.
- Mi smo ustvari uestvovali u tvojoj igri - stisnula je ruke Sevlija Sam.
- Doao bih moda i prije, vjerovatno ste bili zabrinuti, da nisam naiao na taj prokleti
rat - natmureno je razmiljao Vauvan. - Uskoro e i njemu kraj. Veeras e privlana snaga
mjeseca u snu biti posebno jaka. Vode Lakmusa e poplaviti bojno polje. Tako da e svi
vidjeti da su ustvari areni. Onda im vie nee biti mogue da nastave rat.
- Igra nas je sastavila - poskoio je Zenur i bacio svoje ploice uvis, a one su se zadrale
za trenutak u zraku kao da ele nastaviti put, kao da ele ieznuti u oblacima.
- A da li si poznavao Maioniara iz Prijestolnice domina? - upitao je Domingo Domino
napregnuto. O neemu je razmiljao dotad, oigledno.
- Kako da ne. Vi ga svi poznajete. Zato me je i poslao ovamo.
- Ko? - upitali smo uglas.
- Kako ko? Onaj ija je ovo sve bila ideja.
I dalje smo gledali u Vauvana s nerazumijevanjem.
- Badem Aziz Tamovi! - pljesnuo je on apicama.

10
- Vrijeme je... Uskoro e pravi trenutak... - aputao je Vauvan i apicom nam davao
znak da se pripremimo.
- Kakav trenutak? - upitao je Zenur, a zatim odmah uutio. Svi smo ga pogledali i on je
iz naih oiju shvatio ono to smo istovremeno doivljavali i ja, i Sevlija Sam, i Domingo
Domino, i Masaki Nomido. Pribliavalo se vrijeme za poetak velike partije domina, zbog
koje smo se ovdje svi i skupili. To je bila ta partija, to je bila ta elja Badema Aziza
Tamovia, sadanjeg Maioniara iz Prijestolnice domina. Vauvan, neiskazivi drug naeg
djetinjstva, doao je i u njegovo ime da se igra s nama, da nam u toj igri pokae sve ono to
smo zaboravili, da nam na raskru zamrenih putova kojima smo poeli kao slijepi lutati (a
za mene je to sigurno bilo tano) pokae putokaz i proita sve to je na tom putokazu bilo
napisano domino-slovima.
Sevlija Sam je sigurno u tom trenutku pomislila na svoju majku, koja je prepoznavala
budunost u plohama piramide i itala budue doivljaje iz leta ptica, kao to ju je nauio
Sevlijin otac, koji je za pticama doao iz Kamira i opet se, slijedei njihov zrani rukopis,
izgubio negdje u svijetu. Sevlijina majka je uvijek znala gdje je on i itala je njegova pisma u
letu dralova i lastavica.
Masaki Nomido vidio je tog asa, kao u japanskom mitskom teatru, lice onog svog
pretka koji je posadio obrnutu kruku u plitku iniju, zalivenu zlatom, i koji je kasnije, u toj
istoj iniji, nainio itav mali predio sa umom, livadama, izvorom i jezercem. Taj mali
predio ivio je u kui njegovih sinova, unuka, praunuka, sve do Masakija, kojem je bilo su-
eno da donese kruku na ovo mjesto, na mjesto odakle je moda i krenula daleko na Istok.
 Zenur je sigurno mislio na svoju majku Malu Dugu, koja je alila to nije s nama, to
nije i ona u ovoj igri, ali nije eljela da nas u njoj ometa. Ipak, zar nije bilo udesno to to je
veliki mag sa Sjevera podario ba njenom sinu ast da igra umjesto njega i to je njoj poslao
ploice (okolnost da su eskimske domino-ploice dole u njenu trafiku, samo ta jedna kutija,
ona nije mogla nikako drukije objasniti). Zar to nije bilo kao da i ona igra?
Domingo Domino vrsto je drao svoj domino i mislio na svoju malu Domeniku, onu
koja mu je i pokazala kako se kutija otvara, onu koja ga je uputila u domino-jezik i otvorila
mu vrata igre.
Ja sam mislio na svoje djevojice koje su sad u koli, na Vauvanove zagonetke i na one
Djeda Badema Aziza Tamovia, mislio sam na Ninu koja ivi u gradu na Dunavu, mislio sam
na staru kruku, mislio i gledao u Vauvana i to je bilo kao jo jedna misao.
Vauvanova krukasta njukica sva se izvila u znak pitanja.
- Sad paljivo stavi svoj predio u ovo korijenje - naredio je Masakiju.
Masaki je kao hipnotiziran uinio sve to mu je Vauvan rekao.
- Sluajte me. Ovo je moda vanije od svega. Kad kaem rije domino, izvucite to
bre moete zlatnu iniju ispod predjela. Ali tako da se nita u njemu ne poremeti. Jeste li me
razumjeli?
Svi smo klimnuli glavama.
- Previe nas je. To e uiniti samo Sevlija i Domingo. Paljivo, ali hitro. Masaki e
paziti na predio. Kruka e jedino tako pronai svoje mjesto u okrilju velike kruke. Vas
dvojica priskoite u pomo ako bude trebalo.
Podrhtavali smo od iekivanja kao trkai pred odluujui znak.
- Domino!!!
Sevlija i Domingo su trijumfalno izvukli zlatnu iniju, a predio se za trenutak zanjihao u
Masakijevim rukama, tako njenim, kao da njima miluje svoje unuke, i napokon se smirio u
rairenom dlanu korijenja stare kruke.
Bilo je to velianstveno i Sevlija je udarala u zlatnu iniju kao u def, plesala i slavila.
Sve je na njoj igralo, sve osim lica koje je bilo pomalo odsutno, kao da joj je pogled otiao za
grlicom to je prhnula iznad naih glava.
Tad je iz grmlja iskoio Neko. Zaista, nikako ga u tom trenutku nisam mogao nazvati
nego tako. Zato to se sve munjevito dogodilo. Zato to se neto zbivalo, a mi nismo mogli
dokuiti ta. Ne odmah. Ne jo. Taj Neko je nasrnuo na Sevliju, istrgnuo joj zlatnu iniju iz
ruke, kradui tako i zvonki zvuk kojim nas je darivala, promumlao neto i nadao se u bijeg.
Za njim su se stvorila jo etvorica. Preko glava su imali enske arape, urlali su, brundali i
psovali. Nastojali su da izgledaju to je mogue straniji. Onaj prvi Neko bjeao je epajui
na jednu nogu. To mi se uinilo poznato, kao to mi se uinilo i da je vrijeme da taj Neko
napokon dobije svoje, ako ve nije pravo shvatio ono to se dogodilo ispod japanskog drveta
u starom kolskom dvoritu. Sevlija se od udarca zanijela i pala. Masaki i Domingo su joj
priskoili u pomo. Zenur se bacio u noge napadau i on se preturio psujui. Dojurili su
njegovi arapasti razbojnici. Jedni su mu pomagali da ustane, a drugi su htjeli da istuku
Zenura. Nasrnuo sam na njih s ploicama, jednog pogodio, a drugi se sam povukao. Bjeali
su bez osvrtanja, raspreni, kao muhe bez glave.
- Neka idu - rekao je Vauvan smijui se i prezrivo nekako - svako e danas dobiti ono
to eli, a moda i ono to je zasluio.
Zar je Glavonja zaista zasluio zlatnu iniju, pomislio sam.
- Ta inija je samo pozlaena - kazao je Masaki Nomido kao da mi ita misli.
- Nemamo vie vremena! Gledajte! Zaboravite te lupee!
Oni su morali otii, kako bi Igra mogla poeti! - govorio je i kevtao Vauvan, skakuui s
jednog mjesta na drugo, dodirujui naa ela, oi i ruke. Razumjeli smo sve to je govorio,
iako je govorio as pseim, as jednim od ljudskih jezika, as domino jezikom. Njegovi
pokreti bili su takoe kao govor.
- Sagnite se!
Predio je utonuo u korijenje kruke, a onda je poeo rasti, iznenadno. I jezero se
poveavalo, i uma, ali nekako unutra, kao da smo se svi smanjivali i uvlaili zajedno s njim,
kao da propadamo u tu crnu rupu koja je ustvari bila Krukina kapija. To sam tek tad, tek u
tom uranjanju shvatio. Sve dogaaje sa pismima, sa zavjetanjem Djedovim, sve sam shvatio
u tom trenutku.
- Slaite domino. Slaite. Ponite od najmanjeg broja. Od domina na kojem nema nita -
dopirao je odnekud Vauvanov glas.
Slagao sam domino, a slagali su i drugi. Ruke su nam se u igri doticale. Eskimske
ploice od kosti naslanjale su se uz crne, drvene, a ove opet uz kamene, koje je nastavljala
bjelokost. I tako u beskraj.
U petoj, praznoj kutiji, poelo se neto dogaati. Podigla se iz nje magla, para ili tako
neto, neto stoje bujalo, a zatim se kutija beumno raspukla.
Izronilo je pred nas neto udesno, neto to ne mogu rijeima ni naslutiti, a kamoli
opisati. To neto je bilo kao veliki grad koji je rastao dok najednom nismo shvatili da smo
njegovi stanovnici. Oduvijek. U onom kratkom trenutku, prije nego to su kule i bedemi,
trgovi i ulice tog grada, njegove graevine, postali potpuno jasni i opipljivi, u tom kratkom
trenutku uinilo mi se da je to sve skupa nalik na iroku krunu rijeku, ije je ue ujedno i
njen izvor. Jedna velika irinom tog neeg to sam nazvao rijeka. Ta Vodenica-Laa bila je
puna satova. U tom velikom, umeem prostoru, u toj Prijestolnici trenutka, jer to je mogla
biti samo ona, jedino tu je mogao svako prepoznati svog mjeraa Vremena. Sve to ivi ima
svog mjeraa i on istovremeno pokree tokove velike Vodenice-Lae, kroz Krunu rijeku
Vremena. Tu je negdje bio i moj sat, liio je na oljicu kahve na tanjuriu koja je neprestano
poskakivala, kuckala, lupkala - kao pravi sat. Sagnuo sam se i oljica mi je neto uzbueno
apnula. ta? To vam neu rei. Moda u nekoj drugoj prii.
to se tie Trojne prijestolnice, moda je najbolje da zaboravite sve to sam rekao. Ona
se zaista ne moe opisati. Svaki as se preobraava u mojoj svijesti i u mom sjeanju. To je
isto kao kad biste pokuali opisati predio koji gledate kroz prozor jureeg voza.
U tom vremenu izvan vremena ipak je jedna uspomena posve jasna. To je ono to se
zbivalo u Gradu Igara. Grad Igara je tek jedan mali dio Trojne prijestolnice. U onom trenutku
kad su nam se pogledi survali u izranjajuu Prijestolnicu, koja je narasla do nas iz crnog
velikog domina i koja nas je obujmila, mi smo se potpuno izgubili. Nisam znao gdje je sad
Sevlija Sam, niti sam mogao pretpostaviti kojim ulicama tumara Domingo Domino. Zenur i
Masaki e vam jednom moda ispriati svoje doivljaje. Tako i ja. Meutim, to je tako
udno. Kao da su hiljade i hiljade ivota proli dok smo se ponovno sreli, i to u Gradu Igara,
pred samim vratima Prijestolnice domina.
Vrata i sve ostalo bilo je od domina i brojeva. Na vratima je stajao deurni Domino. Od
njega se nita drugo nije ni vidjelo nego taj ogrta s kukuljicom. Niko nije znao njegovo ime,
niti je to bilo potrebno. Svi su znali da je on jedan od najveih majstora igre s ploicama i to
je bilo najvanije.
Velika dvorana u prijestonoj palai, poploana mramornim domino-ploama, doekala
nas je nizom svojih govorljivih staza, gdje su ploe, nadovezujui se jedna na drugu,
ispisivale tekst i ivotne prie svih velikih igraa, onih koji su se uzdigli do Maioniara iz
Prijestolnice domina.
Prijestolje je bilo posebna pria. Nainjeno od bijelih i crnih ploica. Bijele ploice od
bjelokosti sa utisnutim okruglim kameniima oniksa i ploice od crnog, tekog drveta u
kojima su se bjelasale srebrene kuglice. Tako neto se moe vidjeti samo jednom u ivotu.
Prijestolje je bilo kao ivo i svaka ploica koja je u njega ugraena bila je iva. Moglo se
uzdignuti, moglo se letjeti.
Tu nas je doekao Maioniar iz Prijestolnice domina.
Tu nas je doekao onaj kojeg smo svi poznavali i voljeli.
Tu nas je doekao onaj koji nas je pozvao.
To je bio vrhunac nae igre.
I poetak.
Poetak svake igre koju emo ikad vie s dominama igrati.

Nismo igrali sa obinim ploicama. Igrali smo sa figuricama malih maioniara iz

Prijestolnice domina. Igrali smo i radovali se njihovim malim, toliko govorljivim dvostrukim
licima.
 - Vrijeme je ... - prenuo nas je glas.
Bio je to glas Vauvana.
ini mi se da ga ujem i sad.
Da nas nije opomenuo, nikad ne bismo prestali igrati. Ta nam je Igra vraala sve to
smo izgubili, donosila sve to eljeli: letjeli smo, sretali svoje drage, odlazili u daleke zemlje
i vremena, sve po pravilima Igre, sve po njenom ritmu u kojem su bili i nai damari.
- Vrijeme je. Pourite. Uzmite svi po jednu figuricu za uspomenu. Za sjeanje na mene -
to je ve govorio Maioniar iz Prijestolnice domina, govorio je moj Djed.
Zgrabio sam figuricu i osjetio kako se sve vraa. Sevlija, Domingo, Masaki i Zenur
nestali su ispred mojih oiju. Potom sam bio negdje ne velikim trgovima Prijestolnice,
izgubljen, a zatim visoko gore, iznad nje, dok se Trojna prijestolnica sve vie i vie
smanjivala.
Na kraju je potpuno iezla u kutiji domina.
Ponovno smo bili tu, kao iza sna, nas petero, okupljeni oko mjesta gdje je bio korijen
stare kruke. Ona malecka kruka je sad ve bila visoko porasla. Kao da je govorila kako e
na ovom mjestu najesen opet biti kruaka. Moda i Vauvan s njima. Moda nekad. Kad doe
neki djeak ili ovjek dovoljno radoznao. Kad doe onaj koji razumije i koji je prijatelj.
Pogledali smo se, svi smo u ruci vrsto drali po jednu figuricu Maioniara iz
Prijestolnice domina.
Jedino je Zenur drao dvije figurice. Jedna je predstavljala Maioniara domina, a
druga... to je bio neki drugi Maioniar, Maioniar neke druge igre, igre flipera.
To je bio poseban dar za Zenura.
Nakon svega ostala je pria i Maioniareva figurica, figurica s kojom se tako rado
igraju moje kerke i jedan komad svile (poklon Masakija Nomida) na kojoj je Sevlija Sam
izvezla:

DOMINO
Zato nam se u mraku uvijek ini
da je neko neznan u naoj blizini

Kako su samo draga mrana gnijezda

kad iz njih proviri daleka zvijezda

Jedna se blistava taka drugoj mami

dvije zvijezde skladno sinu u tami

Koji brojeve pozna zna i zvijea

vasionsku au od gvoa i groa

Kockasta aa sav mrkli san obigra

 iz oiju njenog lica gleda Igra
a kraja nema

BILJEKA O PISCU

Irfan Horozovi se rodio 27. IV. 1947. u Banjaluci, gdje je zavrio osnovnu kolu i
gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je zavrio studij komparativne knjievnosti.
Pie poeziju, prozu, dramu, kritiku, te literaturu za djecu. Dosad je, pored ostalih, objavio ove
knjige: Zveajsko blago (poezija), Ruiasta uiteljica (dramolet), Talhe ili edrvanski vrt
(proza), Soba (groteska), Salon gluhonijemih krojaica (pripovijetke), Testament iz mladosti
(poezija), Karta vremena (prie), None ceremonije (roman), eremet (drama), Vauvan
(roman za djecu), Rea (roman), Kalfa (roman), Maioniar iz Prijestonice domina
(pripovijest za djecu), Nepoznati berlinski prolaznik (roman)...
Za svoje stvaralatvo dobio je niz priznanja, od kojih su najznaajnija: nagrada "Sedam
sekretara SKOJ-a" za knjigu Talhe ili edrvanski vrt, nagrada grada Banjaluke "Veselin
Maslea" za knjigu Salon gluhonijemih krojaica, nagrada "Oktobarskih poetskih
drugovanja" u Tuzli za knjigu Vauvan - najbolju knjigu proze za djecu u BiH, nagrada
Drutva pisaca BiH za knjigu Nepoznati berlinski prolaznik (knjiga godine 1999)...
Zastupljen je u brojnim antologijama, a i prevoen je na mnoge jezike.