AMIL SIJARI MIRIS LIA

ORAHOVA
Bila nas je puna kua: stric, pa strina, pa strievii, pa mi sinovci i nikad se, ni uvee kad se
skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije meu nama ula rije ni koliko:
potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao runu rije, bilo bi to kao da se kua prevrnula i ta bi na to rekao na stric! Na stric je za nas bio neto veliko vee i od
kue, i od zemlje, i od sela, i od svega to smo mi njegova eljad ikad oima vidjela i uima
ula.
Bila nas je puna kua: stric, pa strina, pa strievii, pa mi sinovci i nikad se, ni uvee kad se
skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije meu nama ula rije ni koliko:
potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao runu rije, bilo bi to kao da se kua prevrnula i ta bi na to rekao na stric! Na stric je za nas bio neto veliko vee i od
kue, i od zemlje, i od sela, i od svega to smo mi njegova eljad ikad oima vidjela i uima
ula. Nismo ga se bojali jer nam se inilo da se on ne moe na nas naljutiti, i ako mu se ponekad deavalo da se tamo u selu na nekog i naljuti na njemu se, kad je u kuu ulazio, nije
nita vidjelo; sve to bi mu se tamo izvan kue desilo, izvan kue je i ostajalo, i on u naa
vrata ulazio ist od svega, i s nekakvim svojim carskim dostojanstvom; niko u selu naem, ni
u selima oko naeg, nije tako umio da ue u kuu kao na stric. Kad bismo ga vidjeli da ulazi,
svi bismo stali tamo gdje smo se zadesili, rije bismo prekinuli, ruke niza se opruili i mogla
je tada da se pomakne, i uje samo naa strina. Ona je mogla i da mu se primakne, i uvijek je
to inila kad bi na stric ulazio u kuu prila bi mu odmah za lea i za njim, kao pratnja za
carem, polazila u sobu da mu tamo naini mjesto da sjedne. Mogla je, i obino je tako i
bivalo, da mu u tom kratkom prolazu od kunih vrata do sobnih vrata poneto u lea
njegova,i kae, to mi, koji smo na svojim mjestima stajali kao kakva poasna straa, ne
bismo uli; ona bi mu rekla to to bi mu rekla da mi, kuna eljad, ne ujemo. Nama se
inilo da ni na stric to ne uje, i da i ne slua to to mu strina u lea ape: znao je da to znai: da je u kuu uao domain, i da je to neto veliko kad u kuu ue domain Mi smo znali
da naa strina tada sva treperi kao kad u lisnatu granu ue vjetar; znali smo i to da ne
prestaje da trepe oima dok za njim ide od kunih do sobnih vrata i da joj je ao to stric ne
vidi da ona trepe a sve zbog njega.
Sjeo bi u vrh sobe, uslonivi se leima uz jastuk i prozor, a strina stala prema njemu dvorei
ga i ekajui da se odmori: nita tada ne bi govorili; do osjeali da se blizu jedno drugom, i da
smo im blizu mi kuna eljad. Strina bi se zatim pomakla s mjesta, podvila noge poda se i
sjela ne prestajui da prati njegove pokrete, crte na licu, prste na ruci, treptaj oiju, jer po
tome je poznavala kakve su mu misli u glavi, kakav mu je bio proli dan, i je li se mnogo
umorio. Nama se inilo da njih dvoje vode tada neki svoj nijemi razgovor, i da se dobro
razumiju da je sve dobro kad su zajedno, i kad smo sa njima mi njihova eljad.
Ako je bilo vee i kuna vrata zatvorena, mi eljad smo sjedjela u kraj sobe tamo gdje je
prestajao ilim a poinjala kostrutna erga, to jest na mjestu nimalo pristojnu za sjedenje, jer
stajala je tu metla, zatim leen i ibrik s vodom i bilo je tu uvijek mokro. Od toga mjesta kraj
vrata pa do strica gore kraj prozora bilo je prazno, i po tom praznom prostoru mogla je da se
kree samo naa strina; mi eljad smo mogla tamo samo da gledamo i strica smo gledali kao
neto to nam je i blizu i daleko; ni jedna mu rije nije od nas ila, a ni nama od njega

dolazila, i u tome nije bilo nita runo, nego ak lijepo i za njega i za nas; jer mi smo bili
jedna eljad uljudna prialo se u cijelom selu koliko smo mi jedna uljudna eljad.
Strica smo gore u vrh sobe gledali kao neto veliko kao to veliko moe da bude neko staro
stablo u umi, u kojoj smo mi, kuna eljad, samo sitne granice; ne moe se vie podmladiti,
ali ni vie ostariti ostae takav uvijek, i mi djeca ostaemo takva kakva smo, i naa kua
ostae takva, i bilo je kod nas sve kako i treba. Sem jedne mane sem kue; bila nam je
kua mala, i to nam je bila jedina mana. Bila je u njoj prostrana samo jedna soba, dok je druga
bila uska i tijesna i bio je tijesan onaj dio kue u kojem je, na sredini, na goloj zemlji, ispod
crnih greda i aavih veriga gotovo uvijek gorjela vatra; bio je zadimljen taj dio kue i oi
strinine bile uvijek zakrvavljene od dima; trljala ih je krajikom podveze jer su je svrbjele, a
nama bilo teko da to gledamo, jer znali smo da e joj oi od toga trljanja biti jo krvavije.
Znali smo i to; da takav na stric vei od svih, i takva naa kua manja od svih, ne
odgovaraju jedno drugom, i nije nam bilo nimalo pravo kad bi nam neko rekao da nam je
kua mala da je njegova vea od nae, i morali smo na to da zautimo; i bilo nam je krivo
to je to tako to je naa kua najmanja u selu. Bilo nam je najvie ao zbog strica jer vrata
u koja on ulazi trebalo bi da su vea, i soba u kojoj sjedi da je ljepa, i ljepi oni prozori iza
njega. Samim tim bi bilo ljepe i nae sretanje naeg strica, i ono to mu u lea idui za njim
od kunih do sobnih vrata, ape naa strina; i bilo bi ljepe kad nam neko doe jer ne bi se
govorilo, kao to se ve govorilo: da je kod nas sve dobro, samo nam je kua loa i da se
zbog toga nema gdje ni doi. To nas je navodilo da i sami stanemo prema naoj kui i s
jedne, i s druge, i s tree strane, i da je iako smo je poznavali kao svi svoju kuu, dugo
gledamo i na kraju kaemo da nam kua nita ne valja. Bio je zid tek neto malo odignut od
zemlje, a gore ila sve sama atma, i jo sa atme otpao malter pa se vidi ispleteno prue a u
pruu jo rupe, pa se kroz njih vide zvijezde. Stric je znao za te rupe, ali ih nije krpio jer
naa je kua bila takva da se nije mogla iskrpiti; a ako bi se to pokualo, ispalo bi jo gore
kao stara vrea s novim zakrpama
I ne bi bilo ni lijepo da na stric, koji je bio dobro obuen, i strina koja je bila kao cvijet, a i
mi eljad koja smo bila bez ijedne zakrpe na sebi, ulazimo u kuu iskrpljenu; i stoga je
nijesmo ni krpili.
Stric nikad nita s nama eljadima nije progovorio o naoj kui jer nije ni ilo da sa nama
govori o kui; kua je neto veliko i o njoj se govori samo sa ljudima. I moe biti da je naa
strina gledajui ga uslonjena uz jastuk i jo ga nita ne pitajui dok se ne odmori, proitala
iz njegovih bora na licu, iz oiju, iz cijele njegove due, ta je toga govorio s ljudima, i kakav
mu je bio proli dan. Tek gledala ga je dugo kao to lovac gleda u grmen u kojem, vie nego
izvjesno, neto ivo ima, i ekala da se to iz strica naeg i pokae. Svjetlost lampe obasjavala
mu je cijelo lice kad je poeo nekako neodreeno i nimalo veselo da pria strini kako je
danas kupio kuu. I im je izgovorio tako krupnu rije koja znai kuu, mi eljad, a i strina,
zamukli smo i gledali ga zbunjeno sad vie njega i ne videi, nego kroz njega nekakvu kuu.
I sam je zamukao poto je izgovorio rije kua, i nama je bilo udno to nita dalje ne govori;
kao da je tu kuu koju je kupio istoga trenutka i izgubio a mi nijesmo htjeli da se sa tim
pomirimo, htjeli smo da je ta kua naa.
U Dolovu sam kupio kuu. Od Mursela iz Dolova. Veliku sam kuu kupio izgovorio je
sada odreeno, i dodao: Tri bi se ovakve u njoj okrenule, i opet bi im bilo prostrano.
Sa sreom bilo! izgovorila je za njim strina, i fitilj u lampi izvila toliko da je od sjaja sva
soba sinula i bi nam sad ao nae sobe to je ostavljamo. Trudili smo se da nam nita ne

promakne od onoga to stric pria strini udei se to se nimalo ne veseli to je kuu kupio, i
to ne kae: eno, nije to ala, kuu sam kupio! S tugom u glasu pomenuo je nekakav orah,
i nama nimalo nije bilo jasno ta moe da ima jedan orah sa jednom kuom.
Orah je nastavljao je na stric orah je, eno, odmah uz kuu; brojao sam korake od
oraha do kue, i nabrojao jedanaest koraka.
Nama se sada odnekud uinilo da je tih njegovih jedanaest koraka neto vrlo vano, pa je
neko od nas glasno izrekao: Jedanaest koraka! a mi mu akama poklopili tjeme da uti; ne
vidi li da ni strina ne zna je li to bolje ili gore to je tamo jedanaest koraka a nije vie ili manje
i ekali smo da ujemo ta e strina da upita strica o tim koracima, i tae joj on rei i o
koracima i o orahu.
To je malo veli stric jedva, eno, jedanaest koraka; trebalo bi da je taj orah dalje od kue
da je dalje barem jo etiri koraka, a jedanaest i etiri ini petnaest; da je udaljen petnaest
koraka pa bih i mogao da budem miran; ovako me, eno, spopao nemir i ne znam ta u.
Bilo je to prvi put da se na stric zbog neega uznemirio, i prvi put da ne zna ta e; da smo
mjesto njega mi bismo rekli: hvala bogu to je uz tu kuu i taj orah i drugo ti i ne treba do da
kroz prozor prui ruku i da u ruci ima orah.
Kad mu ile nastavljao je na stric naoj strini stignu pod temelj one kue, onda nek se
niko ko u njoj ivi ne nada srei; nesrena e biti ona kua, i nosila e se sve jedna za
drugim, iz nje iznositi dokle i jedna dua u njoj die, a kad i posljednja prestane da die crn e
se barjak na njoj razviti: da se kae da je kua pusta. Nijesam to znao veli on strini nego
su mi ljudi tako rekli kad su vidjeli onaj orah uz kuu, i kad su i sami izbrojali korake, pa neki
nali da ih je deset, a ja jedanaest ja, eno, najvie, jer sam htio da se zavaram, da je to
dalje od jednog do drugog od onog oraha do one kue; mnogo mi se dopala ona kua, i ne
bih sad htio da mi omrzne.
Strina ga je sluala do kraja, i vidjeli smo da ga je razumjela: da se u toj kui, kad joj pod
temelje stignu ile onog oraha, ni mlad ni star nee odrati umrijee, i bacajui pogled na
nas kunu eljad htjela da kae: ne dam da ih iznesu na nosilima, ne dam da mi pomru zbog
tog oraha. Ne bojimo se! glasno je reklo jedno od nas kune eljadi, a mi ga poklopili
odozgo po tjemenu akama da uti, i rekli mu da ima drvea koje moe da donese nesreu
da on to ne zna, da ni strina to ne zna, ali znaju ljudi.
Bio je ovo razgovor za ljude. A jedini ovjek u naoj kui bio je na stric; mi ostali smo bili
momadija i djeca i bilo nam je ao to na stric nema sa kim da razgovara o tako velikoj
stvari kao to je kua. Sad nam je i orah postao neto veliko, i nismo mogli a da ne mislimo i
na taj orah, na drvo koje je naeg strica bacilo u brigu kojeg nikad nijesmo vidjeli zabrinuta,
i nijesmo mogli da vjerujemo da jedno obino orahovo stablo moe neto tako da uini od
ovjeka; inilo nam se da je na stric sav ucrnio, i ako mu naa strina ne rastjera njegove brige
iv zoru nee doekati, umrijee zbog jednog oraha, zbog drveta u kojem mi kuna eljad
nita ravo nijesmo mogla da vidimo nita, do njegovo iroko mirisavo lie koje ne
prestaje da umori kao da onome ko pod njim sjedi pria nekakvu svoju dugu priu da taj
dugo pod njim sjedi. Brali smo toga orahova lia po pune ake, a poslije su nam ruke dugo
mirisale. U jesen bi opadalo, polako bi dobijalo ne utu, nego rumenu boju, pa sve rumeniju,
pa rumeno-zagasitu, pa avu, i takvo avo, stalo da opada. Na zemlji tu oko stabla, to sad
mrtvo orahovo lie dobijalo je boju krvi onu boju kad se krv zgrua, i inilo se da je tu

zaklano neko krupno grlo nijedno drugo nego ono to je sve ljeto prialo prie One prie
to su znaile: da je od svega najljepe biti iv! Biti pod suncem i mjesecom, i svakog, ko ti
pod grane sjedne, zakusnuti mirisom da opet doe i sjedne. Jer jedan orah to je kao i
jedna kua
Znali smo, mi kuna eljad, da je sa orahom to tako A ta je jo znao na stric to nijesmo
mogli da doznamo, sem toliko da on u orahu uz onu kuu to je kupio, ako mu ile podiu
pod temelj, vidi propast te kue. I da mu se na licu nije vidjela zbog toga briga, niko od nas
kune eljadi ne bi mogao da povjeruje da jedan onako blaen orah moe neemu da nanese
nesreu. Ta nesrea ticala se one kue a i nas svih, i kao ono to umire orahovo lie vidjeli
smo sada nae umiranje a najprije nas kune eljadi. I pri pomisli da uistinu moe tako biti
zautali bismo, kao to ponekad u jesen, kad vjetar utihne, zauti lie na orahu pred svoje
opadanje
U tome su neka od kune eljadi i zaspala: opadali su, moe biti u snu, kao to opada
orahovo lie

Sjutradan je stric poveo strinu da vidi kuu i orah uz nju; pola smo i mi starija eljad i
ponijela kotlove i kante da u njima nanesemo vode, jer trebalo je oprati podove i direke, vrata
i prozore, i tek onda, useliti u kuu. I prvo to smo odozgo s brijega ugledali dolje u dolini
bio je onaj orah; on je bio vii od kue i nimalo nam se nije svidjelo to je orah vii od nae
kue. Malo zatim iznikao je, odmah pokraj njega, irok i spljoten krov kue, sa iljkom gore
na kojem je uala nekakva ptica. Rekli smo tada: Eno i kue a i stric je rekao eno je; eno
i kue i oraha. Bilo je to jedino to je uz put rekao; a mi smo uz put utali; uli su se samo o
naim ramenima kotlovi.
Dao sam veli stric veliku kaparu.
Koliko hiljada? pitala je strina, tek da pita, iako se ak ni u stotine nimalo nije
razumijevala.
Polovinu, eno, od cijene; toliku sam kaparu dao; toliko mogao i toliko dao ostalo u dati
na zimu.
Ostalo na zimu! ponovilo je neko od nas eljadi, tek i ono da neto kae; htjeli smo sada svi
da neto kaemo i svi smo priali samo o kui.
Prilazili smo joj s gornje strane s one kojom se oslanjala o brijeg, zbog ega nam se ne uini
ni velika ni lijepa; i jedino to je tu bilo lijepo bio je onaj orah uz nju; bio je s njene eone
strane, one kojom gleda dolje niz dolinu, a i dalje niz cijelo selo; stajala je nad selom kao
njen obanin.
Skinuli smo kotlove s ramena i spustili ih ispred vrata; bila su to sada naa vrata. Bila su
velika. Nijesmo bili navikli na tako velika vrata i uini nam se da smo se odnekud svi
smanjili i da se smanjio i sam stric. Izvadio je iz njedara velik crn klju, i mi eljad gledala
kako tim velikim kljuem otvara velika vrata. Uao je prvi. A za njim odmah ula je i strina;
ona je i sada ila za njim kao to je to uvijek inila kad u kuu ulazi stric, i aptala mu u lea

i sad, kao i uvijek, neto svoje to on nije sluao. Sluao je idui tamo ka sobnim vratima,
neto drugo i malo, pa je zastao; gledao je dolje u pod i rekao:
ujem ga! ujem, eno, onaj orah kako umori. Kako umori ispod patosa. Kako umori
ispod temelja.
umori veli mu strina kroz prozore.
I sam je zatim rekao da drukije ne moe do kroz prozore.
Sad su otvorili i druga naa vrata ona sobna, koja su, nekakvim svojim planim cijukom,
ispunila cijelu kuu. Stali smo nasred sobe i zautali. Jer uinilo nam se sad najednom kao da
smo uli u tuu kuu, u koju, svakog asa, moe neko doi i zatei nas. I jedino to se, u toj
silnoj praznini, moglo da uje bio je orah Gledali smo njegove iroko i daleko razvedene
grane, i udisali miris; sva je soba mirisala orahom. Bio je tamo pred kuom kao iv ovjek
kao domain ovoga doma, s kojim ima neto zajedniko, a tajno ispod zemlje, ispod temelja Tu ispod nas.
Vidim ga veli stric strini ali ga ne vidim tamo pred kuom, nego pod kuom.
Odmahnuvi iroko rukom, gotovo ispred samih njegovih oiju, strina je odbila da je orah pod
kuom, i rekla da je orah drvo kao i svako drvo, i da je ljepe od svakog drveta i htjela da
sada gledamo sobu a ne orah; i mi smo, eljad, posluala nau strinu i gledali smo sobu. Bilo
je u njoj mnogo drveta a malo duvara; mnogo nekakvih dolapova sa erezama i katancima, i mi
se, eljad, udila tolikim katancima. Stali smo da diramo te ereze i te katance i da prstima
udaramo po nekakvim jabukama od bakra koje su se brzo okretale brzo toliko da se jedva
moglo umotriti to njihovo okretanje i zagluismo, tim jabukama, um onoga oraha, i na
njega i zaboravismo. A upravo tada uli smo strica kako pria strini:
Ovaj direk veli joj, i prstom joj pokazuje direk koji je, odozdo od poda iao gore do
nekakvog rafa; zbog rafa je bio i stavljen da ga dri, i da gore nad njim dri aovce. Bio je
ut i iaran, i ukras u sobi. I ovaj je direk od onoga oraha veli stric strini.
Od onoga oraha veli za njim strina, i nastavlja da je direk lijep zato to je od oraha, da
je od drugog drveta ne bi takav bio ne bi se mogao iarati, i ne bi bio tako ut.
Prestali smo s onim okretanjem jabuka i sluali strica i strinu. On je sada preao na glavno
na zareske na onome direku, i veli strini:
Koliko je ovih zarezaka, toliko je u ovoj kui bilo umiranja; eno, svaki zarezak znai smrt
a vidi li koliko ih je!
Bili smo gotovi da pritrimo onome direku i izbrojimo one zareske ne zbog toga da
izbrojimo smrti, nego samo zareske; ali nije ilo da se mi eljad mijeamo u neto to je
strano i od ega su se njih dvoje ukrutili kao da su i sami nekakvi direci sa isto onakvim zarescima na sebi
Rekao sam ti da je ovaj direk od onog oraha nastavljao je stric. Sluio im je kao knjiga
svima koji su u ovoj kui ivjeli. Za svako su eljade u ovaj direk urezivali roenje i smrt; kad
se koje rodilo i kad umrlo Kratak razmak od recke znai kratak ivot!

Kratak ivot! otelo se jednom od nas eljadi, a mi ga odozgo poklopili rukama neka uti;
neka ne govori kad stric govori.
Kratkog su im vijeka bila djeca nastavljao je stric strini, a ona kad su se djeca pomenula,
stala da gleda u one recke kao u sve samu mrtvu djecu; mi smo to vidjeli i stali smo da se
kreemo, da joj time kaemo da smo mi ivi da nijesmo meu onim reckama. Moe biti
da to nije zbog onoga oraha, a moe biti i da jeste; mnogo je blizu onaj orah veli on strini.
Tek umiranja su bila esta u ovoj kui. Ova neka djeca, ako je suditi po ovim reckama, umrla
su mala.
Naa su velika veli strina za sebe, ali gleda u direk, u one kratke razmake od recke do
recke, koji su znaili i kratak ivot. Lau recke veli.
Ne lau ljudi veli stric. Rekli su mi da je trebalo da prije pogodbe pogledam direk u
kui. I orah pred kuom. A kad sam pogledao ovaj direk, bilo je, eno, kasno; bio sam
pogodbu utvrdio i kaparu dao, i nijesam se mogao popimaniti. Poveli su me zatim ljudi i do
oraha, koji sam ja do tada gledao samo kao jedno drvo, kao jedan orah pred kuom. Tamo su
mi ljudi pokazali da je od oraha odsjeen cio jedan stub; bila su tri stuba, pa jedan odsjeen i
ostala, eno, jo dva. Ovaj je direk, rekli su mi, od onoga odsjeenog stuba, i pitali me znam li
ja zato je odsjeen onaj stub; a ako ne znam da u doznati kad se uselim u ovu kuu; da e mi
kazati ovaj direk da na njemu ima jo dosta mjesta da se ureu nove recke A ti, kau mi,
ima puno eljadi; i svoje eljadi i od brata eljadi, i trebae ti za njh puno mjesta na onom
direku.
Izlazili smo iz te sobe nimalo radosni to je naa i uli u drugu u kojoj nije bilo nikakvog
direka i koja je bila na suprotnoj strani od oraha; bila je u njoj gluha tiina i po okovima
pauina; nije ni svjetlosti bilo mnogo u toj sobi i nama se uini da smo otili nekud daleko i
od one sobe s direkom i od onog oraha pred kuom; orah se odavde nije ni vidio i bilo nam
je drago to se ne vidi; kad e stric:
ujem ga; i ovdje mu, eno, ujem lie Ono to ti se ini da umi voda ono nije voda
nego je lie na onom orahu; um mu dolazi odozdo; odozdo, eno, ispod kue, ispod zemlje
uje li?
Sluali smo i mi eljad, ali nita nijesmo uli; uo se samo sipac u brvnima strugao je negdje
duboko u drvetu, i bilo je zadovoljstvo sluati ga; bio je neko ivo srce drveta, i jedino to ivi
u ovoj sobi, u kojoj nije bilo ni muha.
Ima ih jo veli stric, mislei na sobe, ali nas u druge nije uvodio izveo nas je napolje,
pod orah. Evo veli gdje je bio onaj trei stub onaj to su ga odsjekli i od njega nainili
onaj direk u sobi. Ne bi me se ticao ni taj stub ni cio taj orah, da mi ljudi nijesu rekli da su
njegove ile ispod ove kue, i ko kupi tu kuu taj u njoj nee dugo ivjeti. Triput je, rekli su
mi, dosad preprodavana, a sve zato da bi ljudi iz nje izali i ostali ivi. A mi ulazimo!
Ulazimo, ulazimo! i opet smo onoga to mu se ta rije omakla sa jezika pritisli akama
odozgo u tjeme da uti, i sva smo mi eljad utala, i zijevala gore uz grane oraha divei se
njegovoj visini i veliini; divio mu se, s bolom u oima i u glasu, i na stric i bilo je
nemogue da jedno tako veliko drvo nema i svoju veliku mo, ba onu od koje strahuje stric, i
zbog koje su one recke na onome direku u sobi i zarezane

 Htjeli su da ga odsijeku cijelog, eno, i tada su mu i odsjekli onaj njegov trei stub pa
stali, jer neko se naao i rekao da moe biti jo gore ako cio taj orah odsijeku. Pa ne znam
veli stric strini ta je to; tek nije mi milo to je taj orah tu. Ima tajni pri drveu ima, eno, u
ponekom drvetu, vodi, kamenu, zidini, groblju ima tajni; a za orah to sam davno uo.
Vidjeli smo kako strica od toga hvata strah, i kako uplaeno gleda gore u iroko razvedene
grane oraha koje su, ako hoe da im se pripie zla ud, mogle da izgledaju vrlo strano, ali i
vrlo dobroudno ako se gledaju samo kao grane i kao lie; a lie je, zbog vjetra u njemu,
umorilo kao voda niz kamenje, i inilo se da e sve otii nekud s vjetrom. Mirisalo je.
ivjelo svojim ivotom. Gore visoko iznad ljudi i iznad zemlje. Kad pouti, kad porumeni i
poavi, i na kraju kad dobije onu svoju krvavu boju padnue na zemlju nekako meke i ljepe nego to opada ostalo lie; umirae na zemlji jo dugo, i s mirisom e i umrijeti Ostae
gore gole grane, kao mnogo ruku bez rukava, i bie i dalje grane orahove, i drukije od drugih
grana krute i kratke kao prsti starca.
Mi eljad nijesmo mogli da shvatimo kakvu to mo moe da ima jedan orah na jednu kuu, ali
nijesmo mogla ni da odbijemo da to zna na stric i ekali smo ta e dalje da uini na stric;
jer on je i dalje prema tome orahu stajao kao prema nekoj nevidljivoj sili jaoj od ljudi, jer
je nevidljiva. I bilo je tuno gledati ga kako od stabla tamo do zida broji svoje korake, ne
nabrajajui ni dva puta isti broj, i poinjui iznova i opet iznova. Ljutio se na samog sebe, i
na svoje noge, i mi smo ga prvi put vidjeli da se ljuti; vidjeli smo kako sada i brojeve preskae
i kako, ma koliko brojao, nee doi do prave mjere. Prostor izmeu oraha i kunog zida
pretvorio je u nekakvo svoje borilite, na kojem se bori i sa samim sobom i s neim to je
nevidljivo, i da mu upravo to nevidljivo ne da da izbroji svoje korake. as su mu bili dui a
as krai, pa ih je nekad nabrajao devet a nekad trinaest. Deset! otelo se nekom od nas
eljadi, i mi ga rukom odmah pritisli odozgo u tjeme da uti kad stric broji.
Vidi li veli on strini da neto ima pri ovome orahu kad on meni ne da da korake
izbrojim: poem da brojim pa ne umijem, eno, da ih izbrojim: poem da ih ream pa ne
umijem da ih ream; ni dva mi koraka nijesu jednaka.
Gledao je onaj orah kao neto to je jae od njega, i mi smo prvi put vidjeli da na stric ne
moe to to hoe i bilo nam ga je ao to se naao u nevolji; bio je sada kao jedno od nas
eljadi nimalo od nas pametniji ni jai. Dizao je ruke kao da se predaje, a i naa strina dizala
je ruke, jer ona nije ni umjela drugo da ini do ono to ini na stric. Nije mogla da mu
pomogne u tome neemu to je za kune domaine a nije za ene; a nijesmo mogla da mu
pomognemo ni mi eljad, i nije nam bilo pravo to taj orah stoji tako najavno a radi neto
potajno, i svi smo se od njega izmakli i stali uz kuu kao da je branimo. Od oraha udaljio se i
na stric, ali nije po svojoj volji jer htio je jo da broji korake, i prestao je tek onda kada ga
je naa strina uzela za ruku i privela k nama govorei mu da se okani oraha, kojeg su se okanili i svi oni ija je kua dosad bivala, a meu njima bilo je i mlaih i jaih, i veli mu da je on
star; i bilo je to prvi put da mu je rekla da je star. Nije mogao da s nama mirno stane uz zid
kue, nego je stalno podizao noge kao da jednako broji svoje korake, ponavljajui koliko ih
je a broj im nikako ne hvatajui. Mi eljad smo traila da operemo one sobe, a na stric je
rekao Jedanaest! A to je, eno, toliko da su mu ile posigurno otile pod temelje od
kue i htio je opet da broji, ali mu strina nije dala.
Ne oprasmo sobe, nita korisno ne uinismo i ne bi nam ao zbog toga; bilo nam je ao
samo naeg strica jer on je svud gredom dok smo se vraali od te nae nove kue naoj
staroj kui zastajkivao i brojao korake; i ko zna koliko bi ih izbrojao da ga strina nije prekida-

la. Nama eljadima inilo se da je mnogo ostario od jutros, i da sav mirie orahovim liem
kao da smo pod onim orahom
Htjeli smo tih dana i tih nedjelja da zaboravimo na onu kuu i orah uz nju, i nijednom ne
saosmo da operemo one sobe i zaboravili bismo na onu kuu sasvim, da nas na nju nije
podsjeao na stric, a najvie u jesen kad je, s prvim kiama i maglama, poeo u licu da
dobija neku utu boju, pa avu, pa tamnu kao to tu boju dobija orahovo lie Mi kuna
eljad vidjela smo kako ga naa strina odvaja od nae zajednike sofre, za kojom je do tada
na njenom elu, uvijek sjedio i s nama jeo iz istog suda; sad je za njega i sud izdvojila kao
to je to inila nekad i za nas kad smo bili djeca. Bilo je sada prazno ono mjesto uvrh sofre, i
nama se inilo da nam je bez naeg strica, prazna i cijela naa sofra. Bilo je tuno gledati ga
izdvojena od nas eljadi; sjedio bi negdje u kraj sobe kao neko ko je uz put svratio u nau
kuu, i ne bi se ulo ni da die i bilo je tiho u naoj sobi kao pod orahom kad u granama
nema vjetra
Mi kuna eljad smo i dalje sjedala dolje za vratima kod ibrika i leena; sjedala smo i onda
kad gore uz prozore nije vie bilo naeg strica. Gledali smo u njegovo prazno mjesto kao da je
on jo iv, a vidjeli smo gore ipke na prozoru, koje su nam odnekud liile na grane oraha kad
s njih list opadne
Nismo uli kako je otkinut od onih ipaka, pao dolje na ilim na stric; tek uinilo nam se
kao da je sa onog oraha, kod one kue, opao list