UNIVERZITET CRNE GORE

FILOLOŠKI FAKULTET U NIKŠIĆU

STUDIJSKI PROGRAM: CRNOGORSKI JEZIK I JUŽNOSLOVENSKE
KNJIŽEVNOSTI

PREDMET: POETIKA KNJIŽEVNOG DJELA IVA ANDRIĆA I MILOŠA

CRNJANSKOG

TEMA RADA: EPSKA POPULARNOST LIKA ALIJE

ĐERZEZELA (MEĐUPOVEZANOST SA ISTOIMENIM LIKOM
IZ DJELA PUT ALIJE ĐERZELEZA ̶ IVA ANDRIĆA)

SEMINARSKI RAD

Profesor: prof. dr Vesna Vukićević-Janković Student: Jelena Kljajević

Saradnik: dr Olga Vojičić-Komatina Broj indeksa: 57/17

Nikšić, oktobar 2019.

 SADRŽAJ:

1. UVOD ................................................................................................................................ 1
2. Andrić u „pričanju“, Đerzelez u „priči“ ............................................................................. 2
3. Lik Đerzeleza u djelima prije Andrića ….………………………………………………. 3
3.1. „Teorija“ Olesnickog ……………………….………………………………………. 3
3.2. Đerzelez u Vukovom sabranju, „Еrlangenskom rukopisu“ i ostvarenju Mažuranića..3
3.3. Đerzelez u „pevaniji“ .................................................................................................. 4
3.4. Herman o Đerzelezu ……………………………………………………………..…. 4
3.5. Džogovićeva traganja za porijeklom lika ………………………………….......…… 5
4. Đerzelez postaje neepski junak ………………………………………………...……….. 6
4.1. Alija pred ženom …………………………………………………………………..... 8
4.2. Snažni kontrasti epskog i neepskog u junaku ............................................................. 9
5. ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 10
LITERATURA ............................................................................................ 11
 1. UVOD

Ovaj seminarski rad će prikazati osobenosti lika Alije Đerzeleza iz djela Put Alije
Đerzeleza (1920) i njegovu nesumnjivu skopčanost sa drugim djelima u kojima se ovaj lik
pominje.
U ovom radu će biti izložene teorije različitih kritičara i tragalaca porijekla čuvenog
epskog junaka Alije Đerzeleza. Takođe, trudićemo se da izložimo put Alije od najstarijih
sačuvanih spisa, pa sve do Andrićevog Đerzeleza. Navodićemo tumačenja Olesnickog, zatim
sačuvana djela u kojima Đerzelez egzistira pod sličnim, ili istim imenom, kao što su sakupljene
pjesme Vuka Karadžića, Mažuranića, Milutinovića, Hermana. Iznijećemo i interesantnu tvrdnju
Alije Džogovića, koja upotpunjava sve prethodno nabrojane. Sva djela u kojima se Đerzelez
navodi, smatraju kritičari, međusobno su povezana, odnosno – sadrže određenu komunikaciju.
Upravo Andrićeva zamisao lika, prema mišljenju proučavalaca, morala je znati za neku epsku
tvorevinu iz prošlosti. Naravno, Andrić je ovdje Aliju Đerzeleza pretvorio u njegovu suprotnost,
tj. u neepskog junaka kakvog smo u ranijim izvorima susretali. Razotkrio je nemoć lika, postavio
ga u nezahvalan položaj i prezentovao njegovo ponašanje prema ženi i okolini, ogolio ga je pred
kolektivom, ismijao i ponizio. Snažno je kontrastirao našu predstavu o epskom junaku i junaku
novog doba, u jednom drugačijem okruženju i pred zamršenim izazovima. Konačno, epski junak
koji je u pjesmama uživao povlašćeni položaj, u Andrićevom proznom tekstu biva poražen,
doživljava pad sa „trona“, tog vrhunca slave i poštovanja kolektiva.
Nastojali smo da prikažemo redosljed pojavnosti lika u jednoj opštoj slici kolektivne
memorije, objasnimo značajke koje predstavljaju sponu, odnosno Andrićevim jezikom rečeno –
„most“, koji istančanim duhom, ali mudro povezuje prošlost i sadašnjost, tu relaciju između
stihovane verzije i prozne zamisli, sa svim svojim varijetetima.

2. ANDRIĆ U „PRIČANJU“, ĐERZELEZ U „PRIČI“

1
 U govoru koji je održao u Stokholmu prilikom primanja Nobelove nagrade,
Andrić je naglasio: „Na hiljadu raznih jezika, u najrazličitijim uslovima života, iz veka u
vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih
pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima,
ispreda se priča o sudbini čovekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima (…)
Možda je u tim pričama, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i
možda se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati, smisao te istorije. I to bez obzira na
to da li obrađuju prošlost ili sadašnjost.“
Andrić je u svečanom govoru naglasio samo svoja uvjerenja koja je ostvario kao
prozni pisac, i tijem ostvarenjima došao do Nobelove nagrade, a koja je u raznijem
prigodama saopštavao kao svoje poglede na književnost. Jednom je rekao da „mi sasvim i
ne znamo kakvu moć imaju mitska predanja koja na razne načine dopiru u našu svest“.
Bio je uvjeren da se piscu bolje oslanjati na ta predanja, „nego na neke tamo
budibogsnama koje kakve književne pravce i opredelenja“. Dobru knjigu smatrao je
„najboljim pravcem u književnosti“. Odista, svaki detalj karakteristike koju je Andrić dao
književnosti uopšte, i pojedinijem piscima posebno, može se primijeniti na njegovu
prozu, posebno na pripovijetke koje mu reprezentuje prva koju je objavio – Put Alije
Đerzeleza! 1
Novak Kilibarda potom konstatuje da mu „nije poznat drugi književni nobelovac
koji je prvom svojom pripovijetkom postigao stvaralački nivo koji će održavati svoju
kondiciju duže od polovine kalendarskoga vijeka“. (Kilibarda, 2011: 535)
Kaže Nedić da usmene epske pjesme o Aliji Đerzelezu, iz Hermanove i drugijeh
zbirki muslimanskijeh epskih pjesama, ipak čine pomalo jednoliku povijest njegovijeh
megdana i junačkih podviga. A onda navodi i prozno usmeno predanje koje je posvećeno
junaku Đerzelezu, da bi na osnovu tijeh tekstova zaključio kako su usmenu literaturu
zanimali samo megdani nedostižnog junaka Alije Đerzeleza, i ništa vise. Poslije toga
sagledanja Nedić konstatuje da je sve ono što je usmena književnost pjevala и
pripovijedala o prvaku među bošnjačkijem epskim junacima, Aliji Đerzelezu, osim
preuzetih stihova „Razbolje se Đerzeleze, aman, aman“, Andrić zbio u jednu rečenicu na
početku pripovijetke Put Alije Đerzeleza. Ta rečenica glasi: „On je nosio slavu mnogih
megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega ali ga je malo ko vidio,
jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola.“ Vladan Nedić onda
nastavlja dokaze da usmena poezija nije prošla ćutke „pored psihološkog čvora“ što je
ostvaren u liku Alije Đerzeleza koji je Andrić razradio u svojoj pripovijetki. Pa veli
Nedić, taj filigranski istančani tumač književnosti: „Zamislivši se nad zagonetkom junaka
koji je u dodiru sa ženom nesrećan i smešan, usmeni naši pesnici odabrali su samo drugu
ličnost – Marka Kraljevića“. Napominjemo da je lik pred ženom nesrećnog i zločinačkog

1
Kilibarda, Novak: Pogovor u Priče – Prokleta avlija, CID, Podgorica, 2011. str. 534, 535.

2
 Marka iz Prilepa najpotpunije ostvario crnogorski usmeni pjesnik Starac Milija u pesmi
Sestra Leke kapetana.
Kao pripovjedač Ivo Andrić nudi jednu neobičnost koja je, izgleda, neponovljiva.
Umjetničku snagu svoje prve pripovijetke, Put Alije Đerzeleza, nije po književnoj snazi
nadmašio nijednom drugom pripovijetkom.2

3. LIK ĐERZELEZA U DJELIMA PRIJE ANDRIĆA

3.1. „TEORIJA“ OLESNICKOG

Olesnicki je utvrdio da je Đerzelez Alija narodne pesme kasnija kompilacija,

produkt pesničkog stvaranja XVII i XVIII veka. Istorijski Alibeg smederevski uticao je
na stvaranje novog epskog junaka, koji je s vremenom evoluirao od pobratima-suparnika
Zmaj-despota Vuka, od Alibega istorijskog do Alije Đerzeleza, za čiji su lik pevači
pozajmili mnogo stare građe iz ranijih epoha, najviše one koja se odnosi na Alibega
Podunavca. Samo hrišćanske narodne pesme sačuvale su uspomenu na istorijskog
Alibega jer su muslimanske beležene mnogo kasnije, tek sredinom XIX veka. Olesnicki
je svakako bio tačan u svojoj rekonstrukciji razvoja lika epskog junaka s obzirom na
istorijsku podlogu, jer su narodne pesme morale kazivati Olesnickom ono što i nama
kazuju danas: naime, starije pesme nesumnjivo pevaju o Alibegu, smederevskom
sandžak-begu, a mlađe o Đerzelez Aliji, ali i one najčešće u istorijskom kontekstu koji
pripada Alibegu.3

3.2. ĐERZELEZ U VUKOVOM SABRANJU, „ERLANGENSKOM RUKOPISU“ I

OSTVARENJU MAŽURANIĆA

U narodnim pesmama koje je skupio i obelodanio Vuk Karadžić, ovaj epski junak
određen je pobliže kao Alija Đerzelez „od Bosne“, „čudna sila“ koja, poput nekog
drumskog razbojnika, dočekuje svatove Zmaj-despota Vuka. Pesma pokazuje da se ime
epskog junaka promenilo ali njegov protivnik je onaj isti koji i u starijim pesmama, tj.
istorijski.4
„Pesme Erlangenskog rukopisa“, prema riječima Hatidže Krnjević, „kao i pesme
iz zbornika Mažuranica pokazuju različite etape stvaranja epske legende o Alibegu
smederevskom“. One su upoređene sa pjesmama Vuka Karadžića i pokazale su mnogo
dodirnih tačaka i elemenata koji su slični. Prema njenom mišljenju, posmatrajući taj niz
pjesama, dakle, „od onih najstarijih do Vukovih, može se uočiti jaka veza između
Alibega i Đerzeleza. Sarajlija Đerzelez još uvijek dijeli megdan sa Vukom Zmaj-
Ognjenom, ide u pohode bratu, zaziva kralja Matijaša na megdan.“ Sve te ličnosti su,
2
Kilibarda N., nav. djelo, str. 536, 537.
3
Krnjević, Hatidža: Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji, Nolit, Beograd, 1980. str. 166.
4
Krnjević H., nav. djelo, str. 170.

3
 prema mišljenju H. Krnjević, „savremenici istorijskog Alibega“. (Krnjević, 1980:
171,172).

3.3. ĐERZELEZ U „PEVANIJI“

Jedna od pesama Pevanije opevala je legendu o neobičnom poreklu epskog

junaka, ovde Đerzeleza, iskazujući onu zakonitost epskog pevanja, onaj završni stepen
oblikovanja mita kada junak, dovoljno slavan, „rađa“ svoje roditelje prema sebi. Pesma
kazuje da je Đerzelezov otac hajduk Radivoj iz pećine „vise Sarajeva“, sa Romanije, jer
je jednu noć proveo sa bulom udovicom koja ga je kupila kao roba. Đerzelezov brzi rast
prvenstveno u svim muškim nadmetanjima pokazuje zakonitost formiranja epskog
junaka, što ga izuzima od običnih smrtnika. Ova stihovana legenda pokazuje velike
sličnosti sa proznom legendom koju je zabeležio V. Karadžić o neobičnom poreklu
Sibinjanin Janka. Krug pesama Milutinovićeve Pjevanije, suvremene Karadžiću, takođe
je samo jedan vid razvoja epske legende o Đerzelezu. Ovde se već opaža da se Đerzelez
stabilizovao kao Sarajlija, udaljavajući se od prostora istorijskog Alibega, da je dobio
druge suvremenike ali, sledstveno zakonu anahroničnih pomeranja, uz njegovo ime još
uvek se javljaju ličnosti koje pripadaju Alibegovoj biografiji a neke od njih sačuvale su se
samo po imenu. Takav je slučaj naročito sa još mlađim pesmama, u zbirci muslimanskih
junačkih pesama K. Hermana, u Šunjićevoj zbirci, u zbirci Matice hrvatske i u mnogim
rukopisnim zbirkama.5

3.4. HERMAN O ĐERZELEZU

Jedna od pesama Hermanove zbirke opisuje Đerzeleza kao junaka u Gazi-

Hurbevbegovoj službi sa naglašenim antagonizmom između domaćih prvaka i
stambolskih udvorica koje okružuju sultana.
Herman je saopštio i pričanje o pobratimstvu između Đerzeleza i Marka
Kraljevića navodeći ga delom u prozi a delom u stihovima. Taj stihovni deo o delijama
koji jedan drugom neće da se uklone s puta, koji dele megdan, potom piju da malo
predahnu pa opet nastavljaju, ispevan je sa uzdržanim epskim humorom. Naročito je
zanimljiv trenutak kada Marko zaziva vilu u pomoć a ona se samo smeje, što deluje kao
mala parodija klasične epske situacije u kojoj vile pomažu junacima.
Usmeno kazivanje koje je Herman doneo o sestri Đerzelezovoj podudara se
uglavnom sa pesmom u kojoj Alija u ljutini ubija sestru, samo je legenda dovela
Đerzelezovu smrt u izravnu vezu sa ubistvom nedužne sestre. Herman je preneo i jednu
pesmu iz Bosanske vile, u kojoj je opevana pogibija na Đerzovu polju i naveo podatak da

5
Krnjević H., nav. djelo, str. 173.

4
 tu dolaze muslimani na poklonjenje, što je u vezi sa verovanjem da je Đerzelez bio šehit,
i tada se tu pevaju stihovi poznate pesme
Razbolje se Đerzeleze
Aman, aman,
Na Đerzovu ravnom polju
Aman, aman!
Od svih do sada predočenih izvora, zaključno sa Hermanom, koji su sačuvali u
narodnim pesmama izgrađen lik epskog junaka Alije Đerzeleza, za Hermanovu zbirku
može se sa najviše verovatnoće pretpostaviti da je bila poznata Ivi Andriću. Ne samo
detalj sa konjem koji preskače nabujalu Drinu što ga je Andrić fino preoblikovao u svojoj
priči, ne samo usmeno pričanje o Đerzelezovoj ličnoj nesreći zbog ćelavosti, nego i lirski
stihovi o bolnom Đerzelezu koje je Andrić uneo u svoju priču, svedoče da je Andrić ovaj
izvor poznavao.
Umnoženi vidovi Đerzelezovog epskog bića u pesmama iskazuju niz zakonitosti
oblikovanja legende o junaku i geneze epskog pevanja uopšte.6

3.5. DŽOGOVIĆEVA TRAGANJA ZA PORIJEKLOM LIKA

Alija Džogović nudi zanimljivo tumačenje porijekla lika Alije Đerzeleza, pa ćemo
ga navesti radi sire predstave o samom junaku i kao još jednu od „mogućih teorija“ koje
razotkrivaju istinsku putanju ovog lika, kroz razna ostvarenja obojena mitom sa malo
istorije u sebi i istorijom sa primjesama legende:
„Bane osta caru u zindanu“, što bi mogao biti simbol utjerivanja zmaja
u pećinu. Takođe su indikativni i stihovi: „Progovara Đerzelez Alija: // (…) ja se opet
Bosni vratit’ moram“. Car mu je davao „blago nebrojeno“ i nudio mu da ga postavi za
vezira“, „Ni to Aljo da mu primi neće“, već mu veli: „Samo, care, da mi besu dadeš //
nikad više katal da ne stavljaš, da ne stavljaš katali fermana“.
Alija neće „blago nebrojeno“ niti vezirstvo, jer mitskom junaku to ne treba.
Ova je pjesma zaista jedna od onih bošnjačkih epskih tvorevina najbolje vrste,
kao što su i sve druge pjesme o Aliji Đerzelezu. Ovo je razlog da postavimo tezu o ovoj
neistorijskoj ličnosti da je u liku koji je predmet pjesama, pripovijednih predanja, legendi
o mjestima u kojim je centralni lik ovaj junak, u stvari transformisan lik mitskog junaka
Hizira, porijeklom iz centralnoazijske (protomongolske) mitologije. Ovaj mit koji je kod
šamana bio hiljadama godina stabilan, rasprostranjen po centralnoj Azji, čak i dalje
prema istoku, sjeveru i jugu (prema Kini). Nalazimo ga u antropološkim sistemima kod
svih naroda koji gravitiraju šamanskoj kulturi. Na Balkan je ovaj mitski sistem dolazio
zajedno sa Mongolima i drugim narodima još od prije nove ere, pa i kasnije sa Turcima i
drugim kulturama Istoka. Kod balkanskih naroda ovaj mitski junak transformisao se u
druge ličnosti tako što su se njegove mitske osobine prenosile na novu  ličnost, najčešće

6
Krnjević H., nav. djelo, str. 174-177, 179.

5
 nehistorijsku. Te osobine prepoznatljive su u likovima mnogih junaka iz tzv.
pretkosovskog i kosovskog ciklusa, u liku Marka Kraljevića, Miloša Obilića, Silnog Vlah
Alije, a još više u liku Alije Đerzeleza. Alija je najsličniji Hiziru, a najopjevaniji je u
Bosni, odnosno kod svih Bošnjaka, jer je u izvjesnom smislu bio i oličenje bošnjačke
snage i borbe za slobodu, bio je junak koji uvijek stiže tamo gdje je potrebno, gdje treba
pobijediti i spasiti narod od zulumćara i osvajača.
Oko Alije stvoren je stabilan kult, ispjevano mnogo pjesama kod raznih
balkanskih naroda islamske vjeroispovijesti. Sve bi se ove pjesme mogle organizovati u
jednu cjelinu, što bi bio razlog da se postavi teza o jednom velikom epu o Aliji
Đerzelezu. Veza među ovim pjesmama je čvrsta, posjeduje svoje epske formule – od
svoje epske etimologije i mita do junačke pjesme u kojoj se miješaju nehistorijsko i
historijsko (mit i stvarnost). Historijsko je uvijek kazano figuratvnim
formulama (metaforama, hiperbolama, alegorijama, epskom deskripcijom, simbolima,
slikama). Sadržano je u semiotici epskog jezika mitskih leksičkih struktura i sadržaja
kojima je mit bio stara tema.
U ovoj pjesmi o Aliji Đerzelezu sve je mitsko, iz mita transformisano na Bosnu i
njen opstanak u događajima zadnjih nekoliko stoljeća. Jedan junak tipa i lika Alije
Đerzeleza bio je potreban epici sa temom odbrane Bosne. Tu je Alija ulazio u historiju.7

4. ĐERZELEZ POSTAJE NEEPSKI JUNAK

Suvremenom je čitatelju „razgolićen“ Đerzelez bliži od junaka opjevanog u

narodnoj pjesmi. Andrić nam prikazuje Đerzeleza s ljudskim licem, ma koliko bolno to
bilo za našega junaka. I dok je epski Đerzelez današnjem čitatelju dalek zbog svojih
(pre)uveličanih podviga opjevanih u stihovima, Andrićev je Đerzelez postao simbolom
sukoba između ljudske težnje ka ljepoti i stvarnosti koja ga okružuje. On, jednostavno,
biva sveden na ljudsku mjeru, bez obzira na to što njegov put iz legende završava
porazom.8
Stiliziranu folklornu predaju o legendarnom muslimanskom junaku Aliji
Gjerzelezu iz 17. stoljeća u Bosni Ivo je Andrić utkao kao izvanjski motiv pripovijedanja
u svoju priču PUT ALIJE GJERZELEZA (objelodanjena 1920. godine u Beogradu,
izdanje J. B. Cvijanovića) u koju je legendarni junak doslovce ujahao: Među
posljednjima je stigao Gjerzelez. Pjesma je išla pred njim. Na bijelom konju, krvavih
očiju, on je јahao r a v a n l u k o m, crvene su kite bile bijelca po očima, a dugi čistim
zlatom vezeni, čevkeni na Gjerzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Dočekalo ga ćutanje,
puno udivljenja i poštovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je

7
https://www.avlija.me/eseji/alija dzogovic - alija derzelez - mit i stvarnost, 10.10.2019.
8
Tošović, Branko: „Austrougarski period u životu i djelu Iva Andrića (1892-1922) / Die K. U. K. periode in leben und
schaffen von Ivo Andić (1892-1922)“,, Put Alije Đerzeleza – pričanje o putu od legende do poraza (ur. Mirjana
Benjak, Vesna Požagaj Hadži), Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz, Beogradska knjiga, 2011. str.
106.

6
 ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju
mladost između Travnika i Stambola. Oko kapije se sakupiše stranci i domaći. Sluge mu
prihvatiše konja. Kad sjaha i pođe prema kapiji vidjelo se da je neobično nizak i zdepast
i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hoda pješice. Ruke su mu bile
nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno m e r h a b a i uđe u kahvu. Sad kad je
sišao s konja, kao s nekog pjedestala, poče da se gubi strah i respekt i kao da se je
izjednačio s ostalima počeše mu prilaziti i započinjati razgovor. On je rado razgovarao,
zanoseći malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzo oko Skoplja i Peći. U govoru je
bio nevješt, svaki čas mu je nedostajala riječ, kao što to biva kod ljudi od djela, i onda bi
širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima, kao u kunića, u kojima se nije razlikovala
zjenica. (Andrić 1998: 103–104).9
Kompozicija triptiha ironična je parabola puta Alije Gjerzeleza s pogledom na
njegovu GOLGOTU. Prividni oblikovani likovni okvir Andrićeve priče dekanonizacija je
križnoga puta i čuda legende u ulančanim fragmentima – pričama u priči – koje
uspostavljaju izgubljenu čaroliju priče kao umijeće pripovijedanja. Jednostavni oblik
legende u strukturi Andrićeve priče ne slijedi „savršeno izraženu osobitost“ legendarne
ličnosti iz folklorne predaje, čija se sudbina uzima kao poseban primjer izuzetnog
ljudskog karaktera i izuzetnog životnog iskustva, koja služi kao imitabilni uzor ponašanja.
Naslov Andrićeve priče PUT ALIJE GJERZELEZA u tvorbi je okvira koji
ujedno
oblikuje cjelovitu narativnu strukturu naslovljenog teksta u nizu mikrosvjetova,
povezanih kroz tri fragmenta: „Gjerzelez u hanu“, „Gjerzelez na putu“ i „Gjerzelez u
Sarajevu“ koji tvore vanjsku i unutarnju cjelovitu kompoziciju priče. Usko povezane
naslovljene skupine tema i motiva u obliku varijacije (primjerice koja se nalazi i u
zatvorenoj alternativnoj priči o braći Morićima koja slijedi kanoniziranu priču o
izgubljenom sinu, u polemičnom je Andrićevom odnosu spram biblijske parabole kao
protuteže) tvore fokus u kojemu su povezane oko unutarnje centralne priče Gjerzelezove
potrage za Ženom željenom i nedostižnom. Alijino nezadovoljenje beskrajno je
produživanje želje koju goni strast, postajući sve jača što je više ponižena. Istovremeno
ostavit će iz prividno zatvorenoga kruga priče mogućnost novog puta i putovanja.10
Alija Đerzelez je, kao književni lik, iz visokomimetskog prešao u niskomimetski
modus postojanja, prema Fraju (Fraye), izjednačivši se s drugim ljudima, jer je „za
nekoliko dana posve iščezao čarobni krug oko Đerzeleza; jedan po jedan, približavali su
mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom željom da se s njim izjednače ili da ga podrede
sebi“. Dakle, ovdje je riječ o padu junaka od gore ka dolje što je legitiman postupak u
književnostima i prije i poslije Andrića. Iako se radi, očigledno, o legitimnom

9
Tošović, Branko: „Austrougarski period u životu i djelu Iva Andrića (1892-1922) / Die K. U. K. periode in leben und
schaffen von Ivo Andić (1892-1922)“, Put Alije Gjerzeleza – put jave i sna (put Andrićeve priče između tradicije i
inovacije (ur. Branka Brlenić), Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz, Beogradska knjiga, 2011. str.
117.
10
Tošović B., nav. djelo, str. 118, 119.

7
 književnom postupku, posebnost Andrićevog junaka je višestruka, što nas zanima u ovoj
analizi. Alija Đerzelez dolazi kao završen i savršen junak iz tzv. daljinskog plana , iz one
„apsolutne prošlosti“, o kojoj govori Bahtin, u zonu maksimalno „familijarnog i grubog
kontakta“. Riječ je o detronizaciji i deepizaciji junaka, razaranju epske distance i rušenju
daljinskog plana. Junak je, na tom planu, podvrgnut smijehu gomile, u javnom prostoru
hana/krčme, gdje postaje žrtva i protagonist, a saputnici gomila koja aktivno učestvuje u
dogovorenoj komediji. Đerzelez se u niskomimetskom modusu, ili prostoru
karnevalizacije, kao književni lik, pojavljuje sa karakterističnim nesavršenostima tijela i
govora, što se pokazuje kao izvor podsmijeha i snižavanja. Đerzelez je, kao i
Domanovićev junak Marko Kraljević, prvi put predmet ozbiljnog ali i smiješnog
prikazivanja, dat bez epske distance, prvi put nije situiran u apsolutnoj prošlosti mita i
predanja, već na nivou savremenosti, u zoni, kako bi rekao Bahtin, neposrednog, grubog
familijarnog kontakta sa živim savremenicima.11

4.1. ALIJA PRED ŽENOM

„Andrićeva priča o Đerzelezu išla je u pravcu razaranja epski večnog,

neprikosnovenog, okamenjenog, išla je u pravcu otkrivanja čoveka u epski završenom i
idealizovanom junaku“, smatra Hatidža Krnjević. Ona potom dodaje da je „u Đerzelezu
Andrić razvio bolnu slabost i strasnu zanesenost pred ženom, to jest lepotom“, što je
rezultiralo otkrivanjem dubine duševnih stradanja nesrećnog Alije. Krnjević dalje navodi
pretpostavku o tome „da je Andriću bilo poznato jedno opšte mesto ponašanja epskog
junaka u narodnoj pesmi“. Taj trenutak je zapravo onaj, kada je epski junak izložen
„magnetizmu ženske lepote“. „Brutalna osveta Marka Kraljevića lepotici Roksandi
(Sestra Leke kapetana) samo je krajnji stepen očevidne, brze i vidljive tenzije“,
zaključuje H. Krnjević. (Krnjević, 1980: 180,181)
Jedinstveni trenutak naše junačke pesme kada epsku isključivost i dostojanstvo
uzdrma lirska osećajnost, taj trenutak kojeg Đerzelez u priči neće da se liši, to klupko
potencijalne drame, učinio je Andrić glavnom unutrašnjom osnovom radnje koja je samo
odblesak, niz rasutih slika snažnog i dubokog nagona. Trenutak pojave kobne lepote,
tačku preokreta radnje u epskim pesmama, učinio je Andrić povodom i uzrokom svih
Đerzelezovih jada, produbljujući ga do zamračenih prostora podsvesti i nagona.
U Andrićevom Đerzelezu dramatično se sučeljavaju njegova dva bića,
monumentalno epska srčanost i strasna lirska rastrojenost, i sva je ova priča prizor i oblik
tog sukoba. Epska izgrađenost i celovitost ogledaju se u njegovoj junačkoj pojavi na
konju, u prisnom odnosu prema konju, u neumerenom piću, u sklonosti prema terevenki i
pesmi. Napokon, istinska tragikomičnost ovog lika zasniva se na Đerzelezovoj nemoći da
potisne u sebi epsku, pravolinijsku isključivost; on ne vidi ono što svi drugi vide, svoju
tragičnu zabludu koja ga goni da se za ženu bori kao za junački trofej, što ga izlaže
11
Pirić, Alija: Mogućnosti čitanja teksta - Studije o Ivi Andriću i Zuki Džumhuru, Filozofski fakultet u Sarajevu,
Sarajevo, 2014. str. 6-8, 13.

8
 nedoličnoj, parodično-komičnoj situaciji kakva je utrka za Venecijanku, za nagradu koja
je samo fikcija. U stvari, kraj epske nepovredivosti ovog junaka počinje već u onom
trenutku kada on sjaše s konja s kojim čini jedinstvenu celinu. Đerzelez za tren gubi sve
atribute velikog narodnog junaka, odvaja se od svoje epske istorije, otkida se od prošlosti
svoga bića, što znači i od prošlosti naroda čiji je on bio prvak, megdandžija i glasnik
ideja. U Andrićevoj priči Đerzelez je sam, prepušten sebi i drugima, iščupan iz večnih
kanona epske poezije, nezaštićen i ranjiv, izložen poraznom iskustvu koje se mučki
umnožava njegovom vlastitom krivicom.
U Andrićevoj prozi on se pretvara u epskog antijunaka, ali zato postaje čovek
koji zna svetlu i tamnu stranu svoga zanosa i svoga poraza. Fatalno dejstvo lepote u
narodnoj pesmi, naročito u junačkoj, ne može imati ni značaj ni dubinu kakva joj je data
u Andićevoj pripoveci.12
4.2. SNAŽNI KONTRASTI EPSKOG I NEEPSKOG U JUNAKU

Prenošenje legendarnog, epski završenog junaka u jedan drugi rod, u drugi oblik
kazivanja i drugi vremenski kontekst, povlači za sobom bitne promene u ponašanju i
osećanju glavnog junaka, u stvari u strukturi radnje. Proces razaranja mita prošlosti i
neprikosnovenog epskog junaka u njemu razvija se u pripoveci Ive Andrića Put Alije
Đerzeleza u dramatičnim etapama. Proza je omogućila istraživanje „psihološke istine“
glavnog junaka, što je u epskoj pesmi svedeno na detalj. Njegova epska silovitost
pokazuje se u destruktivnim radnjama. Dok kod epskog junaka svi detalji međusobno
harmoniziraju, ovde se Đerzelez otkida od svog epskog identiteta u trenutku kad otkrije
svoju slabost drugima, kad svoju veliku uznemirenost i duševnu zdvojnost učini
vidljivom. Plahovitost Đerzelezova karakteristično je svojstvo većine epskih junaka, ali u
epskoj pesmi ona se odelotvoruje u pobedu i pohvalu junaku ili u slavnu smrt. Đerzelez je
živa negacija legende o sebi. Đerzelezov završeni epski lik, dat jednom za svagda, u
pripoveci Ive Andrića ponovo se stvara, razvija i preosmišljava. Njegovi dodiri sa
običnim, ne-epskim, svetom i vremenom koje je zaboravilo epske odlike, izlažu ga uvek
novoj opasnosti mameći ga novim iskušenjem. U Andrićevoj pripoveci nema distance
između slušaoca i epskog događaja, a time je nestalo i poštovanja i divljenja prema
prošlosti.
Đerzelez, kao epski materijal, prelazi iz epske pesme u pripovetku, iz apsolutnog
u relativno, iz završenog u trajanje, iz epskog u životno, iz daleke prošlosti u blisku i
određenu sadašnjost, iz kolektivnog u dramu individualnog. Andrić je duševne potrese
svog junaka pretpostavio apstraktnim, opštim vrlinama i od epskog šablona stvorio živog
Đerzeleza koji ne liči na druge kao što ni drugi ne liče na njega. Ukrštajući dva
vremenska plana na kojima se Đerzelez očituje, Andrić je od njega učinio savremenog
junaka intenzivirajući do rasprsnuća sukobe u čoveku i sa čovekom.13

12
Krnjević, Hatidža: Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji, Nolit, Beograd, 1980. str. 181-184.
13
Krnjević H., nav. djelo, str. 186-190, 204.

9
 5. ZAKLJUČAK

Na samom kraju rada, zaključićemo da je Andrić ovom svojom prvom

pripovjetkom, objavljenom 1920. godine zakoračio izvan svijeta mita i legende, na neki
način izbrisao pređašnje kolektivno pamćenje o liku Alije Đerzeleza i stvorio novu
verziju zaodjenutu u potpuno drugačije ruho kazivanja, razvoj fabule i putanju lika.
Nastojali smo iznijeti tumačenja do kojih smo došli o samom porijeklu lika,
pjesme i pisce kod kojih se javljao, ali i Andrićev kontrast svim dotadašnjim izdanjima i
postojećim spisima. Iako smo saopštili mišljenja kritičara, tragalaca, velikih i značajnih
imena, iznijećemo i svoje, koje ne mora biti ni tačno, ni korisno. Naime, Ivo Andrić je na
svoj način ovjekovječio starog Đerzeleza, otjelotvorivši ga u svom, novom i posve
interesantnijem za tumačenje i poređenje liku. Zbog toga je, opet prema mišljenju autora
ovog rada, Andrićev tekst i psihološki, ali i estetički mnogo produktivniji i znatno
realističniji od svih prethodno napisanih stranica o Đerzelezu. Dakle, ideja nobelvca je
rezultirala izvrsnim djelom, u središtu kojeg je neepski junak ismijan, izobličen,
kolektivno prihvaćen drugačije od očekivanog.
U nadi da smo barem djelić o nastanku i porijeklu lika napisali, nastavljamo da
tumačimo i analiziramo Andrićeve likove, u koje niko i nikad do kraja neće moći
proniknuti. Naravno, to ne znači da treba da odustanemo, već da se pomirimo sa
činjenicom da je riječ o autoru koji je bio zaista obilno nagrađen talentom.

10
 LITERATURA:

1. Kilibarda Novak, Pogovor u Priče – Prokleta avlija, CID, Podgorica, 2011.

2. Krnjević Hatidža, Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji, Nolit, Beograd, 1980.
3. https://www.avlija.me/eseji/alija dzogovic - alija derzelez - mit i stvarnost,
4. Tošović Branko, „Austrougarski period u životu i djelu Iva Andrića (1892-1922) /Die
K. U. K. periode in leben und schaffen von Ivo Andić, Put Alije Đerzeleza – pričanje
o putu od legende do poraza (ur. Mirjana Benjak, Vesna Požagaj Hadži), Institut für
Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz, Beogradska knjiga, 2011.
5. Tošović Branko, “Austrougarski period u životu i djelu Iva Andrića (1892-1922) /Die
K. U. K. periode in leben und schaffen von Ivo Andić, Put Alije Gjerzeleza – put jave
i sna (put Andrićeve priče između tradicije i inovacije (ur. Branka Brlenić), Institut
für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz, Beogradska knjiga, 2011.
6. Pirić Alija, Mogućnosti čitanja teksta - Studije o Ivi Andriću i Zuki Džumhuru,
Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2014.

11