UNIVERZITET CRNE GORE

FILOLOŠKI FAKULTET
Master studije crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti

ANALIZA RELIGIJSKOG DISKURSA

Seminarski rad iz predmeta Analiza diskursa

Mentor: Prof. dr Sanja Šubarić Student: Mensur Padović

Saradnik u nastavi: dr Nataša Jovović Broj indeksa: 9/20

Nikšić, decembar, 2020.

 SADRŽAJ

1. Uvod ……………………………………………………………..... 3
2. Pitanje religijskog diskursa ……………………………………... 4
3. Osobine homilija …………………………………………………. 5
3.1 Distinkcija jezika propovijedi od kolokvijalnog jezika ……….7
3.2 Ubjeđivačka funkcija propovijedi ……………………………...8
3.3 Upotreba ,,tuđeg govora’’ u propovijedima …………………...9
4. Zaključak …………………………………………………………..11
5. Literatura …………………………………………………………..12
1. Uvod

Budući da svaki javni diskurs iziskuje različitu upotrebu jezika kao sredstva
kojem se ne samo služimo za svakodnevnu komunikaciju već i za
diferencijaciju različtih tipova diskursa, ovim radom ćemo pokušati da damo
odgovor na pitanje koliko je jezik isti ili različit kad se upotrebljava u različitim
situacijama.
Poseban zadatak ovog rada biće doprinos tvrdnji da, na osnovu analiziranih
tekstova, religijski diskurs prvenstveno pripada posebnom javnom diskursu i to
onom u užem smislu po podjeli Lade Badurine. Ta analiza ćemo sprovesti
posredstvom analize tekstova koji se tiču hutbi/vazova (islamskih propovijedi)
kao i homilija u hrišćanskom, pravoslavnom i katoličkom kodu.
Razlog zašto su izabrane ove vrste tekstova za ovu vrstu analize prvenstveno
vidimo u tome što, bez obzira što tekstovi koji se tiču religije i samog
propovijedanja o toj temi uključuje i određene šablone, ovi tekstovi jesu
,,najslobodniji'' budući da imaju propovijednici imaju najviše slobode pri
izražavanju svog individualnog stila. S druge strane, uticaj individualnog stila i
gubljenje nekih karakterističnih osobina koji se tiču osobina religijskog stila,
ovi tekstovi zadržavaju neke najkarekterističnije osobine ovog stila što takođe
ide u prilog tumačenju religijskog stila kao posebnog stila.
Poseban segment rada ticaće se upotrebe ,,tuđeg govora'' o čemu govori i
Svenka Savić. Analizi će od velike važnosti biti biti rad Amre Kozlice koja se
bavila analizom religijskog stila. Takođe, Marina Katnić – Bakaršić je dala
veliki dobrinos prilikom diferencijacije religijskog stila od književno –
umjetničkog.
2. Pitanje religijskog diskursa

Zanemarivanje religijskog stila i njegovo pripajanje književno – umjetničkom

stilu predstavlja, po nekim istraživačima, diskiriminativni akt budući da ne
postoji nikakav valjan argument na osnovu kojeg se religijski stil ne bi mogao
izdvojiti kao poseban funkcionalni stil. Sama religija stara je koliko i sam
čovjek pa se i jezik razvijao naporedo sa njom. Imajući u vidu sve ovo
istraživači su došli do tvrdnje da ovaj stil sa mnogim žanrovima i vrstama
uticao je na samu funkcionalnu diferencijaciju jezika. Uticaj religijskog stila
uočila je i Mečakovska, koja kaže:
,,Sakralni stil obuhvata sferu usmene i pismene religijske komunikacije, tako da
je žanrovski veoma raznorodan – počev od svetih knjiga različitih religija pa
do jezika i stila izvođenja religijskih obreda, molitvi, obraćanja vjerksih
službenika vjernicima i slično. Upravo ova stroga diferencijacija žanrova,
tačnije svojevrsna hijerarhija sakralnih tekstova, znatno je utjecala na
funkcionalno raslojavanje jezika uopće, kao i na uočavanje specifičnih stilskih
svojstava različitih tipova upotrebe jezika uopće.'' (M. Katnić – Bakaršić,
2001., str.70.)
Dakle, iz ovog citata možemo vidjeti da je prvo čovjekovo interesovanje za
jezik bilo za jezik magije i kulta, pa su svete knjige i tekstovi imali veoma
veliku ulogu kada je u pitanju pismenost svih naroda svijeta. Bez obzira što
svete knjige i tekstove možemo posmatrati kao književno – umjetnička djela,
moramo imati u vidu da njihova funkcija nije samo umjetnička. Njihovo
izučavanje u okviru književno – umjetničkog aspekta ne daje nam za pravo da
te religijske tekstove posmatramo samo kroz prizmu književno – umjetničkih
vrijednosti.
Klasifikacija funkcionalnih stilova iz ruske lingvistike bila je prihvaćena širom
svijeta a razlikovala je 5 stilova: a) književnoumjetnički; b) novinarsko –
publicistički; c) administrativno – pravni; d) naučni; e) razgovorni. Tošović
pored ovih 5 tradicionalnih stilova uvodi i 6 međustilova a to su: scenaristički,
esejistički, reklamni, memoarski, oratorski i epistolarni. Takođe, novinu
predstavlja i izdvajanje sakralnog funkcionalnog stila ali mu on ne daje status
samostalnog stila već ga stavlja na mjesto u pretklasifikaciji u smislu opozicije
profano/sakralno. M. Katnić – Bakaršić takođe izdvaja relifjski funkcionalni
stil, s razlikom što ga ona definiše kao sakralni: ,,Činjenica jeste da je ovaj stil
specifičan u poređenju sa svim drugim profanim, dakle, ne – sakralnim
stilovima, ali to nije razlog da se on izostavlja iz klasifikacije funkcionalnih
stilova.'' (M. Katnić – Bakaršić, 2001., str. 70.) Međutim, ovaj termin sakralni
R. Hadžiefendić – Parić osporava, govoreći da je on veoma skučen jer on u
svom sastavu obuhvata mnoge tekstove koji zapravo ne pripadaju svetim
tekstovima, tako da je naziv religijski ili vjerski stil mnogo opštiji i obuhvata
mnogo više elemenata. Ovaj pojam religijski funkcionalni stil označava veoma
široku upotrebu jezika koja je vezana za vjersku sferu čovjekovog života. O
samoj upotrebi ovog funkcionalnog stila R. Hadžiefendić – Parić kaže: ,,To je
stil vjerskih knjiga, poslanih ljudima usmenim putem kao objava – stil Starog i
Novog zavjeta, stil Kur'ana kao i stil tekstova drugih religija, sekti i vjerskih
učenja. To je, općenito, stil tekstova i govora (obraćanja) kojima se vjerski
službenici obraćaju drugim ljudima – vjernicima (propovijedi, hutbe, vazovi),
stil obavljanja molitvi i obreda – kada se vjernici obraćaju Stvoritelju, Bogu.''
(R. Hadžiefendić – Parić, 2003., 47.) Mečakovska u svojoj definiciji ovog stila
govori da pod pojmom religijskog stila obuhvatamo i pismenu i usmenu
upotrebu jezika u svim sferama religijskog života, dok će tema našeg rada biti
upravo ta usmena ostvarenost jezika.

3. Osobine homilija

Pod pojmom homilija podrazumijevamo govornu propovijed u okviru određene

službe/mise u crkvi ili neke vjerske službe u džamiji. Ovakve vrste propovijedi
mogu se držati i van svetog prostora prilikom različitih događaja u kojima je
prisustvo vjerskih službenika od velike važnosti. U islamskom kulturnom kodu
se upotrebljava termin hutba ili vaz a ne razlikuje se od termina propovijed.
Osnovna funkcija ovakvih propovijedi svakako je konativna, odnosno
ubjeđivačka. Ovakvu vrstu monologa koji vjerski službenici održavaju prilikom
pogodnih svečanosti E.C. Garsija je podijelila na 4 dijela: a) čitanje odrešenog
teksta neke religije; b) prepričavanje događaja o kojima se govori u tim svetim
tekstovima; c) objašnjavanje pročitanog u zavisnosti od vjerskog konteksta; d)
primjena ili moralna pouka za svakodnevni život vjernika.
Ovakav raspored homilije se svakako ne mora eksplicitno naći u apsolutno
svakoj homiliji. Kada govorimo o propovijedima islamskih sveštenika postoje
utvrđeni konstitucioni elementi koje ta propovijed mora sadržati, a koje ne
potpadaju pod Garsijinu podjelu: a) zahvala Bogu; b) pozdrav i zazivanje
milosti Poslaniku; c) savjet prisutnima i prikladna propovijed zasnovana na
temelju kur'anskog teksta što se podudara sa Garsijinim zaključkom; d) molitva
za dobrobit muslimana. Početak je takođe stereotipan kada su u pitanju crkvene
propovijedi i ogleda se u pozdravu: ,,Braćo i sestre prilikom kojeg dolazi
uspostavljanja veze između sveštenika i vjernika. Takođe, stereotipan je i kraj
koji se ogleda u skupnom izgovaranju riječi: ,,Amen''. Islamske propovijedi su
se u prošlosti uglavnom vršile na arapskom jeziku, jeziku svete knjige
muslimana, ali sama raširenost islama kao religije uslovila je pojavu
radikalnijih promjena i uspostavljanje propovijedi na jeziku naroda kojem se
propovijeda. Međutim, sama važnost arapskog jezika u islamu je tolika da se
bez njega ne može održati propovijed, odnosno, njena funkcija je upitna
ukoliko nema upotrebe arapskog jezika koji se smatra svetim.
Veoma važnu poziciju u svakom tekstu predstavlja sam početak tog teksta što je
slučaj i ovdje. Prilikom sastavljanja propovijedi vjerski službenik polazi od
činjenice koja se sastoji da što sažetije i konkretnije pruži prvu, osnovnu
informaciju o sadržaju teksta a sve s ciljem da privuče pažnju recepijenata. Sve
islamske propovijedi, nakon naslova, počinju klišerizirano, zazivanjem božijeg
imena. onim što danas zovemo invokacijom. Za razliku od invokacije u
hrišćanskom svijetu, islamska invokacija podrazumijeva pored zahvale Bogu
slavljenje poslanika i njegove porodice. Invokacija, kao i sam naslov
propovijedi, ima za cilj da privuče pažnju recepijenata, što odgovara
invokacijama i u književnim djelima.
Prisustvo riječi orijentalnog porijeka svakako predstavlja veoma bitan element
islamskih propovijedi. Upotreba riječi koje se ne upotrebljavaju svakodnevno,
odnosno, koje su tipične za izvorne jezike svih religija, nijesu strane ni u
propovijedima ostalih religija, pored islamske, ali su pripadnici islamske
religije te riječi, kao što su Ramazan, kandilj, minaret, džamija, Bajram itd.,
prisvojili i upotrebljavaju ih u svakodnevnom govoru, što nam samo jasno
govori koliko je religija bitna za narod kojem pripadamo.
Poseban segment vjerskih propovijedi predstavlja upotreba različitih vrsta
stilskih figura i tropa. Tu prije svega uključujemo veliku učestalost antonima:
dobro/zlo, svjetlo/mrak, istina/laž, vjerovanje/nevjerovanje, itd. Na osnovu
upotrebe ovih antonima konstruiše se posebna vrsta poređenja koja je
zasnovana na suprotnostima a označena terminom antiteza. Pored
suprotstavljanja riječi veoma čest slučaj jeste i da se čitave rečenice
suprotstavljaju. Sljedeća karakteristika koju vežemo za propovijedi jeste veoma
frekvetna upotreba različitih paralelizama čija je osnovna svrha posebno
isticanje pojedinih riječi. Nije strana ni upotreba figura konstrukcije –
konkretno polisindetona gdje su veoma česti veznici i, ni i da. Takođe, nije
strano ni učestalo ponavljanje riječi na početku rečenice koje se ogleda u
stilskoj figuri anafore, kao i riječi unutar rečenice:
,, Vjerovati znači znati da je Ademova, alejhisselam, istina pobijedila Iblisovu
laž; da je Ibrahimovo, alejhisselam, pravovjerje nadvladalo Nemrudovo
krivovjerje...Vjerovati znači da laž nije istina; da mrak nije svjetlo; da zlo nije
dobro...''
Epiteti svakako jesu veoma učestali kada su u pitanju vjerske propovijedi a
posebno se vežu za veličanje određenih svetih osoba. U islamu je riječ
alejhisselam (neka je blagoslovljen) obavezan prilikom izgovora imena božijih
poslanika. Zatim, možemo uočiti primjenu figura riječi poput metafore i
alegorije. Međutim, svaka upotreba stilskih figura u ovakvim tekstovima koji su
specifični dobijaju potpuno drugačije značenje od onog na koji smo navikli.
Tako u diskursu homilija ova stilska sredstva predstavljaju jedan konekcioni
dodir sa Bogom. O tome govori V. Fererski: ,,Kad propovjednik propovijeda
riječ Božiju ne vodeći brigu o pjesnicima...niti mameći sluh zvučnim frazama,
nego propovijeda samo riječ od Boga objavljenu, u tom slučaju ne propovijeda
on, nego Duh Sveti govori u njemu ili sam Krist... a propovjednik je samo
običan instrument koji svira.'' (R. Hadžiefendić – Parić, 2003., str. 48.)

3.1 Distinkcija jezika propovijedi od kolokvijalnog jezika

Samo posmatranje jezika kao božanske datosti prouzrokovalo je to da većina

religija kao svoj primarni zadatak postavlja očuvanje izvornih jezika tih religija
kao i jezik svetih tekstova tih religija. Sama ta težnja daje nam za pravo da
tvrdimo da postoji veoma velika distinkcija između jezika koji je prisutan u
svakodnevnoj upotrebi od jezika koji se upotrebljava u različitim vjerskim
službama. Sama prisutnost arapskog, latinskog i crkvenoslovenskog jezika u
procesu bogosluženja nameće pitanje kakva je zapravo funkcija upotrebe
ovakvih jezika ukoliko je osnovna svrha svake poruke, pa i one koju šalju
propovijednici, da prenese neku informaciju, ukoliko ta informacija nije kazana
na jeziku koji je razumljiv običnom puku, a ne samo sveštenstvu. Tu se
uključuje magijska funkcija ovakvih jezika. Ovakva tvrdnja zahtijeva određeno
objašnjenje. Ukoliko se poruka šalje na jeziku koji je nepoznat samim
recipijentima analogno tome je mišljenje da se na poslanu poruku ne očekuje
smišljeni odgovor, ali se očekuje povratna poruka, poruka koja zapravo ne
zahtijeva neki odgovor, jer je isprovocirana dogmatsko – teološkim datostima.
Ako sa nešto više pažnje posmatramo komunikacijski trougao Bog – sveštenik -
čovjek možemo vidjeti upravo tu ,,nadjezičku’’ komunikaciju koju izgrađuje
upravo ta magijska funkcija jezika. Takva funkcija, kroz ritmičnost koja
omamljuje, podrazumijeva potpuno oneobičavanje svakodnevne komunikacije
koja dovodi do osjećaja katarze samih recipijenata poruke.
Nastojanje ka očuvanju izvornog jezika svih religija dovelo je do toga da se
prevođenju samih svetih knjiga pristupa sa velikom pažnjom, dok se kod
određenih pripadnika religija utvrdilo mišljenje da se samim prevođenjem
svetih tekstova gubi na izvornom božanskom značenju jer nijedan jezik ne
može zamijeniti savršenstvo koje se ogleda u božijim riječima. Tako je u istoriji
poznata borba katoličke crkve protiv protestantskih reformi koje su između
ostalog kao svoj imperative nametnule uvođenje bogosluženja na narodnom
jeziku.
O samoj distinkciji između jezika u kolokvijalnoj i u religijskog upotrebi Davy
Crytal, poznata anglosaksonska lingvistkinja, kaže: ,,…vrsta jezika koju neka
govorna zajednica koristi za izražavanje svojih vjerskih uvjerenja u javnim
prigodama obično je jedan od najdistiktivnijih varijeteta koje ona posjeduje.
Vrlo često ona je toliko odvojena od svakodnevne komunikacije da je gotovo
nerazumljiva, osim posvećenoj manjini.’’ (M. Katnić – Bakaršić, 2001., str 70.)
Čak i kada je u pitanju ,,narodni’’ jezik, jezik koji se koristi u religijskim
službama, umnogome je različit u odnosu na kolokvijalni jezik. Ono što
posebno utiče na tu distinkciju ogleda se na leksičkom nivou, konkretno, u
upotrebi inherentno – ekspresivne leksike: arhaizama, istoricizama, kao i
vjerskih termina koji se razlikuju od religije do religije. Prisustvo takvih riječi
uslovilo je da se uz svete knjige često daju različite napomene, komentari i
tumačenja koji predstavljaju metatekstualno dijalog sa samim izvorom.
Sama upotreba jezika u religijske svrhe dovela je do toga da riječ bog
predstavlja centralnu riječ iz koje proizlaze svi ostali vjerski termini. Tako se
riječ bog često zamjenjuje različitim epitetima i perifrazama koji imaju status
vjerskih termina, kao što su: Milostivi, Bog – raspet na krstu, jednorođeni Sin,
itd.
Veoma česta pojava kada je u pitanju jezik vjerskih službi jeste i frekventna
upotreba eufemizama. O tome takođe govori R. Hadžiefendić –
Parić: ,,Različitost upotrebe jezika u vjerskom stilu u odnosu na kolokvijalni
očigledna je već kod imenovanja nekih ljudskih osobina: ,,ljubitelj žena’’(što je
eufemizam razgovornog jezika) u crkvi je ,,preljubnik’’, nemoralno djelo u vjeri
je ,,grijeh’’, nemoralna osoba je ,,grješnik’’.’’ (R. Hadžiefendić – Parić, 2003.,
str. 48.)

3.2 Ubjeđivačka funkcija propovijedi

Kada bi uporedili sve vrste religijskih tekstova propovijedi imaju ubjedljivo

najizraženiju ubjeđivačku funkciju. Takva funkcija, svakako, predstavlja veoma
bitan element oratorskog stila čime se može podvući paralela između ta dva
pojma, jer propovijedi svakako pripadaju grupi vjerskih govora.
Iz ovakve funkcije proizlazi i ideološka funkcija, budući da jedan od glavnih
zadataka svakog propovjednika jeste da vjernike uvjeri u istinost svojih tvrdnji.
Da imperativnost prilikom procesa ubjeđivanja ne bude najbitniji element u
religijskim tekstovima zaslužne su fatička i emotivna funkcija posredstvom
kojih se ubjeđivačka funkcija i realizuje. Upravo zbog ovako velikog stepena
zadatosti, odnosno, upućivanja poruke na samu sebe, ovi tekstovi imaju visoko
formalizovane forme.
Osnovna funkcija poruke kada su u pitanju tekstovi propovijedi nije
informativna, nego nasuprot tome, ona je usmjerena ka tome da se jedna grupa
ljudi, odnosno vjernika, u određenoj sociokulturnoj zajednici prepozna kao
jedinstvena. Zbog toga su tekstovi propovijedi, pod velikim uticajem konativne
funkcije, uvijek u monološkoj formi, koja obavezno u sebe uključuje: retorička
pitanja, obraćanja i ekslamacije, upotrebu prvog lica množine, imperativ i citate
iz svetih knjiga.

3.3 Upotreba ,,tuđeg govora’’ u propovijedima

Bahtin proučavajući religijski žanr navodi karakteristike koje se tiču

uvođenja ,,tuđih riječi’’u sam govor, što uslovljava veoma malo prisustvo
novog i autorskog govora u svakodnevnoj komunikaciji. Pod tim najčešće
podrazumijevamo citate koji su nekada doslovni a nekada predstavljaju
parafrazu. Bahtin takvu vrstu govora naziva posebnom vrstom sintaksičkog
šablona koji u jeziku služi za prenošenje tuđih iskaza i za njihovo uključivanje,
upravo kao tuđih, u vezani monološki kontekst sa većim ili manjim stepenom
autentičnosti. (Svenka Savić, 1993., str. 110.)
Govoreći o upotrebi, jačoj ili slabijoj, tuđih riječi Bahtin posebno ističe sferu
vjerskog mišljenja i riječi. Upravo vjerske službe i jezik u njima možemo
shvatiti kao ostvarivanje ,,tuđeg govora’’ budući da propovjednici izgovaraju
tekst koji je sadržajem i redosljedom čitanja unaprijed precizno određen i uvijek
isti. Pod ,,tuđim govorom’’ podrazumijevamo govor koji sveštenici i vjernici ne
izgovoraju, dok prelazi u autorski govor kada ga izgovaraju, što predstavlja
individualnu realizaciju.
Sveštenik prilikom same propovijedi predstavlja posrednika između riječi
božije koje su zabilježene u svetim tekstovima pa je sama ta komunikacija
mnogo složenija budući da tekst nije pisao onaj čije se riječi navode u tekstu
već ih je pribilježio neko drugi ko je bio očevidac samih događaja.
Razlikovanje tuđeg, odnosno, govora koji je manifestovan svetim tekstovima,
od autorskog govora najčešće se vrši intonacijom, primjer: Sveštenik: Matej u
svom jevanđelju još navodi Isusove reči, kaže NE ZNATE ČIJEGA STE DUHA
gdje se velikim slovima izdvajaju djelovi autorskog govora.
Govori se o dvije vrste ,,tuđeg govora’’ i dvije vrste konteksta koja su
uklopljena u autorski govor. Za Bahtina je ,,tuđi govor’’ ,,govor u govoru ili
iskaz u iskazu, ali istovremeno i govor o govoru i iskaz o iskazu.’’ Propovijed
predstavlja višeglasje u kojem postoji više tuđeg nego autorskog govora.
Dominacija autorskog govora posebno je vidljiva u onim segmentima u kojima
se daju različite vrste informacija: o okruženju u kojima se događaji iz svetih
tekstova odvijaju ili pak dodatne informacije o savremenom životu vjernika i to
uglavnom putem digresija, tj. odstupanje od glavne teme propovijedi i nanovo
vraćanje temi. Takve vrste digresija su minimalne i uglavnom veoma kratke,
budući da i sama vremenska odrednica propovijedi ne bi trebala da prelazi 10
minuta izlaganja, i to najčešće zbog same pažnje vjernika, čime se održava
komunikaciona kohezija.
,,Tuđi govor’’ ne mora biti samo iz svetih tekstova, već i iz djela svjetske
literature, ličnog života propovijednika. Svi ovi tuđi govori uglavnom
odgovaraju onoj prijašnjoj funkciji propovijedi, a to je funkcija ubjeđivanja.
Sve ovo oblikuje sveštenika kao veoma eminentnog stvaraoca, čovjeka koji
predstavlja posrednika između božije riječi i samih vjernika.
4. Zaključak

Analiza koju smo pokušali da sprovedemo u ovom radu jeste veoma rijetka
tema kada su u pitanju jezička istraživanja budući da, iz nekog razloga, nije
oblast o kojoj se može nešto novo reći.
Samim radom pokušali smo dati odgovor na mnoga pitanja koja se tiču
upotrebe jezika u jednoj potpuno drugačijoj sferi interesovanja, sferi koja je
toliko karakteristična da u mnogim slučajevima dovodi do toga da svakodnevni
jezika učini neuobičajenim na neki način. Istraživanjem smo došli do mnogih
tvrdnji koje idu u prilog priznavanju religijskog stila, a samim tim i diskursa,
kao posebnog, javnog, iako je kroz dugi niz godina zanemarivan i priključen
prvenstveno književno – umjetničkom stilu. Tu zaslugu prvenstveno dugujemo
Mečakovskoj koja je prva uočila diferencijaciju ovog stila u odnosu na sve
druge stilove. Tokom rada, na osnovu različitih mišljenja istraživača, dali smo
mnoge tvrdnje zašto se ovaj stil treba smatrati samostalnim, kakav danas i jeste.
Valjana analiza zahtijevala je dubok ulazak u same tekstove sve tri religije,
pravoslavne, katoličke i islamske. Kao najreprezentativnije tekstove uzeli smo u
obzir homilije, propovijedi sveštenika koje smo pronašli kako u pismenom tako
i u usmenom obliku. Analiza je prvenstveno uključivala upotrebu jezika koja se
razlikuje od svakodnevnog govora, budući da ima potpune druge funkcije,
naročito ubjeđivačke. O toj ubjeđivačkoj funkciji je takođe bilo više riječi u
samom radu. Poseban segment rada tiče se analiziranja šablona po kojima se
propovijedi vrše kao i prisustvo slobode samih propovijednika tokom tih
procesa.
Upotreba stilskih figura u samim propovijednim tekstovima takođe je
podvrgnuta analizi samog rada. Posebno interesovanje je usmjereno na njihovo
značenje koje nije onakvo kakvim smo navikli da ga srećemo konkretno u
književnim djelima. One najčešće služe kao konekcioni dodir sa bogom, čime
njihov status u samim religijskim tekstovima dobija potpuno drugačiji smisao.
Govorili smo i o tome koliko sam propovijednik može uticati na samu
propovijed, odnosno, koliko se može on ostvariti kao individualac, kao
stvaralac jednog posebnog teksta. Više riječi posvetili smo i uplivu
takozvanog ,,tuđeg govora’’ u samim propovijedima koje je neizbježno, budući
da se propovijednik oslanja na određene tekstove, najčešće one koje se smatraju
svetim ali i one koje potiču iz različitih književnih djela.
Razlog zašto je ova tematika uzeta za analizu prvenstveno se ogleda u tome da
su religije odigrale veoma bitnu ulogu kada je u pitanju širenje i razvoj
pismenosti među ljudima, budući da je bilo potrebno širenje vjera a to je jedino
bilo moguće upotrebom narodnih jezika tih naroda.

LITERATURA

1. Marina Katnić – Bakaršić ,,Stilistika’’, Ljiljan, Sarajevo, 2001.

2. Remzija Hadžiefendić – Parić, ,,Naš jezik’’, Sarajevo Publishing, Sarajevo,
2003.
3. Svenka Savić, ,,Diskurs analiza’’, Univerzitet u Novom Sadu – Filozofski
fakultet, Novi Sad, 1993.
4. Amra Kozlica, Religijski stil (analiza funkcionalnog stila)’’, Zbornik radova
Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, Bihać, 2010.