Leopold Auburger Hrvatski jezik i serbokroatizam

Maveda d. o. o., Rijeka Knjinica Veda, knjiga 16.

Suizdava Hrvatsko filoloko drutvo Rijeka

Urednik dr. sc. Mario Grevi, prof. dr. sc. Milan Nosi, prof.

Katalogizacija u publikaciji CIP UDK 811.163.42:811.163.42](091) 81'272

Auburger, Leopold Hrvatski jezik i serbokroatizam /Leopold Auburger < preveli: Nikolina Palai i Leopold Auburger > - Rijeka: Maveda : HFDR, 2009., 304 str.; 24 cm. (Knjinica Veda; 16.) Bibliografija: 271.-294. Biljeka o autoru: 303. ISBN 978-953-7029-14-2

Maveda d. o. o.

Leopold Auburger

Hrvatski jezik i serbokroatizam

Maveda i HFDR

Rijeka, 2009.

Njemaki izvornik: Leopold Auburger: Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Gerhard Hess Verlag, Ulm/Donau, 1999. Hrvatski prijevod: Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam (preveli: Nikolina Palai i Leopold Auburger), Maveda i HFDR, Rijeka, 2009. (Hrvatsko izdanje autor je izmijenio i dopunio u odnosu na njemaki izvornik. Engleske citate prevela je Anita Memievi, a francuske Milan Nosi.)

Kazalo Uvodna rije .........7 Predgovor .........8 1. Uvod: Jezini dodiri u povijesti Hrvata .........9 2. Razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika i serbokroatizam .........16 2.0. Problemi periodizacije i pregled razdoblja .........16 2.0.1. Problemi periodizacije .........16 2.0.2. Pregled pojedinih razdoblja i njihovih tijekova .........22 2.1. Prvo razdoblje: Poetak razvoja novotokavskoga hrvatskoga jezika u jedini tip buduega opehrvatskoga knjievnoga jezika .........32 2.1.1. Nestajanje glagoljizma i novi knjievnojezini razvoji .........32 2.1.2. Ivan Gunduli i njegov ep Osman .........36 2.1.3. Leksikografija, gramatika i prevoenje kao poetci kroatistike u doba politikoga preporoda Hrvatske .........50 2.2. Drugo razdoblje: Novotokavski kao jedini tip opehrvatskoga knjievnoga jezika i poetci serbokroatizma .........58 2.2.1."Ilirski", tokavski hrvatski, proirivanje ''srpskoga'' i poetci serbokroatizma u junoslavistici .........58 2.2.2. Nastavak kodificiranja hrvatskoga jezika .........67 2.2.3. Nova tokavska knjievna djela .........72 2.2.4. Ivan Maurani i njegovo epsko djelo .........74 2.2.5. Sadrajna usporedba Mauranieva epa Smrt Smail-age engia s epom Gorski vijenac Petra II. Petrovia Njegoa .........85 2.2.6. Funkcionalni i jezinopolitiki problemi hrvatskoga jezika u javnoj uporabi .........92 2.2.7. Naelo vienarjenosti i razgranavanje kroatistike u filoloke smjerove .........101 2.3. Tree razdoblje: Poetci etnopolitikoga serbokroatizma i potiskivanje kroatistike .........108 2.3.1. Poetci etnopolitikoga serbokroatizma .........108 2.3.2. Potiskivanje kroatistike u korist serbokroatizma .........115 2.4. etvrto razdoblje: Serbokroatizam i jugoslavizam: otrjenjenje i otpor Hrvata .........125 2.5. Peto razdoblje: Ponovno pohrvaivanje jezika i kulture pod politiki traginim uvjetima .........136 2.5.1. Razvoj rjenikoga blaga i pravopisna reforma .........137 2.5.2. Jezinokulturna i obrazovna politika .........142 2.6. esto razdoblje: Serbokroatizam, jugoslavenski komunizam i hrvatski otpor .........152 5

2.6.1. Politika reakcija protiv 5. razdoblja i pokuaj utvrivanja serbokroatizma Novosadskim dogovorom .........152 2.6.2. Neuinkovitost Novosadskoga dogovora i hrvatski otpor novomu serbokroatizmu .........173 2.7. Sedmo razdoblje: Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika i ponovno uspostavljanje suvereniteta hrvatskoga jezika .........183 2.7.1. Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika i Hrvatsko proljee .........183 2.7.2. Suzbijanje Hrvatskoga proljea, samoodranje kroatistike i raspadanje serbokroatizma uz raspad SFRJ .........196 2.8. Osmo razdoblje: Poetak nove epohe za hrvatski jezik i kroatistiku .........209 3. Teorijske, metodoloke i filozofske aporije serbokroatizma .........223 3.1. Korpusnolingvistiki uvjetovana i politiki motivirana "iluzija bliskosti" hrvatskoga i srpskoga jezika .........224 3.2. Primjena teorije izgradnje jezika Heinza Klossa .........226 3.3. Temeljni jezikoslovni pojmovi u argumentaciji serbokroatizma .........231 3.4. Spoznajnoteorijski, praktino filozofski i metafiziko-antropoloki problemi .........254 4.0. Zakljuna razmatranja: "Hrvat uva sveti oganj na ognjitu svomu." .........259 4.1. Narod, jezik i domovina .........259 4.2. Etniko znamenje i nacionalni simboli Hrvata i Srba .........264 5.0. Izvori i literatura .........271 6.0. Kazalo imena .........295 7.0. Biljeka o autoru .........303

Uvodna rije Jezikoslovac, slavist i filozof. dr. habil. Leopold Auburger u proteklih 20-ak godina kompetentno, samozatajno i marljivo prouava hrvatski jezik i njegovu povijest. Auburgerov pristup hrvatskomu jeziku odreen je njegovim prethodeim istraivanjima iz ope i teoretske lingvistike, posebice iz podruja varijanata, filozofije i kranske (moralne) teologije. Pitanje zasebnih jezika Auburger sagledava u svezi s povijesti njihovih naroda i ne osmiljava teoretske jezike koji bi mogli postojati izolirani od svojih govornika, nego upravo obratno: zasebni jezici nastaju i razvijaju se u komunikacijskom sklopu, kulturi i stvarnosti ljudi koji ga rabe, njeguju i smatraju zajednikim. Takav pristup zasebnim jezicima u svjetskoj lingvistici nije nov, no na hrvatski jezik u cijelosti ga je prvi primijenio i teoretski osmislio vjerojatno upravo L. Auburger. Budui da zasebni jezici u genetskolingvistikim cjelinama nastaju upravo izgradnjom, Auburger genetskolingvistike suodnose hrvatskoga jezika sa srpskime i drugim srednjojunoslavenskim jezicima ne smatra dokazom da se radi o jednom jeziku ili da hrvatski kao zaseban jezik ne postoji. Hrvatski i srpski knjievni jezik smatra dvama knjievnim jezicima dvaju izgraenih zasebnih jezika. Njihova je korpusnolingvistika bliskost omoguila razvijanje raznih pokuaja da ih se stopi u jednu cjelinu. Knjiga koja je pred nama, nije samo pregled vanjske povijesti hrvatskoga jezika, ve upravo i prikaz jezino-politikoga programa koji je imao cilj unificirati hrvatski i srpski i pod dominacijom srpskoga stvoriti "srpskohrvatski" kao zaseban jezik. Taj je program Auburger definirao i nazvao serbokroatizmom, ime je bitno upotpunio slavistiko i kroatistiko pojmovlje. Njegovom smo knjigom pored toga dobili i vrlo koristan i zanimljiv prikaz razvoja kroatistike, zanimljiv to vie to je nastao gledanjem "izvana", oima njemakoga jezikoslovca koji je iznimno dobro proniknuo u razvitak hrvatskoga kroatistikoga jezikoslovlja i njegovih katkada vrludavih povijesnih tijekova. Auburgerova je knjiga vrlo bitan prinos ne samo inozemnoj kroatistici, ve je u ovom preraenom hrvatskom izdanju vrlo bitan prinos i kroatistici u Hrvatskoj. Akad. Stjepan Babi

Predgovor S obzirom na konani povijesni slom serbokroatizma poetkom 1990-ih, za nehrvatsku junoslavistiku postalo je neizbjeno temeljito promisliti svoju dotadanju ''serbokroatistiku'' i stvoriti prostor za razvitak prikladne kroatistike u inozemstvu. Ta zadaa nipoto nije jednostavna jer je raspadom serbokroatizma dovedena u pitanje vjerodostojnost pojedinih inozemnih filolokih disciplina i njihovih institucija. Stoga je potrebno prisjetiti se povijesti nastanka serbokroatizma i ''serbokroatistike'', a isto tako i nastojati na produktivnom razvoju inozemne kroatistike kao filoloke discipline. Iznova poticati to promiljanje i preispitivanje cilj je i ovoga hrvatskoga izdanja moje njemake knjige iz 1999. godine. S istim ciljem trudio sam se u knjizi iznijeti to vie tematski relevantnih injenica i potkrijepiti ih opirnim bibliografskim podatcima. Kao takva e ova knjiga moi posluiti kao poticajan prirunik. Neobinim se moe initi da su ovdje naslovi starijih djela otisnuti uglavnom u svojem izvornom nainu pisanja. Na to sam se odluio zato to je upravo povijest slovopisa i pravopisa hrvatskoga jezika od samih poetaka bila od velike vanosti za razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika, dakle ve daleko prije razdoblja serbokroatizma. Budui da je fenomen serbokroatizma vieslojan, knjiga se ne ograniava na obradbu njegove filoloke dimenzije. Bilo bi irealno i besmisleno ograniiti se na usko filoloka pitanja, a pri tom ne uzeti u obzir filozofske, a do neke mjere i teoloke dimenzije te jezino- i znanstvenopovijesne drame. Bez tih je dimenzija uloga povijesti kao ''uiteljice ivota" nezamisliva. Uz to, bez njih ne bi bio mogu ni dijalog u svrhu meuetnikoga sporazumijevanja i suivotno plodnih jezinih dodira. Neka dakle razvitak ozbiljnoga dijaloga u duhu istine bude plod i ovoga djela. Prvi je poticaj za prevoenje ove knjige dao davne 2001. godine profesor Marko Samardija. Na tome mu izriem svoju zahvalnost. Nakon toga prvoga poticaja brigu da se knjiga prevede neumorno je i uspjeno vodio od 2002. godine do danas akademik Stjepan Babi. Njegovo je razumijevanje i zanimanje za objavljivanje hrvatskoga preraenoga izdanja njemakoga izvornika uistinu bilo izvanredno. Stoga mi je posebno drago da je prijevod napokon objavljen. Na tome sam mu njegovu zalaganju duboko zahvalan. Pored toga, ugodna mi je dunost zahvaliti prof. dr. Milanu Nosiu, koji je kao nakladnik i suurednik preuzeo poslovni rizik, a takoer i Nikolini Palai, prof. kao prevoditeljici. Posebna mi je ugodnost zahvaliti uredniku doc. dr. sc. Mariju Greviu koji je uloio velik trud da tekst bude objavljen u to kvalitetnijem obliku. Mnchen, u rujnu 2009. god. Leopold Auburger

Agere sequitur esse, aliter negesse agere. Process is dominated by the subjective unity, else transition of the subject is effected. L. A.

1. Uvod: Jezini dodiri u hrvatskoj povijesti Doseljavanje Hrvata u junu Europu i njihovo konano naseljavanje istone obale Jadrana i obalnoga zalea uslijedilo je u 7. st. nakon pobjede Istonoga Rimskoga Carstva nad Avarima. Ve su u istom stoljeu Hrvati kao narod prihvatili kranstvo. Pokrtavanje je zapoelo 641. god. u okviru pregovora koje su hrvatski voe vodile s papom dalmatinskoga podrijetla Ivanom IV. Pregovaralo se o oslobaanju Rimljana koje su zatoili Hrvati. Pokrtavanje je okonano najveim dijelom u 9. st. Hrvati su 680. godine s papom Agatonom, roenim Grkom, zakljuili godinu dana prije njegove smrti sporazum koji ih je obvezivao da vie ne e poduzimati osvajake pohode, to e znatno utjecati na njihovo budue vanjskopolitiko djelovanje. Taj je sporazum bio utoliko vrjedniji to je zakljuen u doba sklapanja primirja izmeu cara Konstantina I. Pogonatosa (668. 685.) s Arapima i Avarima (678.). U isto je vrijeme odran i 6. opi (ekumenski) carski koncil (od studenoga 680. do rujna 681. god.) u Carigradu (Konstantinopolis) kojim je opet postignuto crkveno jedinstvo. Kranska vjera, utemeljena na koncilu u Kalcedonu (451.), ojaana netom odranim koncilom i dopunjena s obzirom na monotelistike zablude, postala je vjerom Hrvata. U sukobu s herezom arijanske i manihejske vrste, koja se je na Balkanskom poluotoku bila proirila sve do podruja kasnije Srbije i Bosne, takva je vjera Hrvatima davala jasnu duhovno-vjersku usmjerbu i stav koje su sauvali kroz svoju itavu daljnju povijest.1 U 10. st. hrvatska se kneevina uzdigla na razinu kraljevstva koje se je ve u 11. st. prostiralo sve do rijeke Drave. Najstarije potvrde pisanoga hrvatskoga jezika jesu glagoljicom pisani napisi s obalnoga jadranskoga podruja te s podruja Kvarnerskoga zaljeva i Istre, a njihov nastanak see i do druge polovice 11. st. (Plominski natpis, Krki natpis, Valunska ploa). Jezik tih napisa je hrvatska akavtina. Najvaniji knjievni spomenik toga ranoga doba je Baanska ploa iz benediktinske opatije svete Lucije u Jurandvoru pokraj Bake na otoku Krku. Ta ploa, osim svjedoanstva o gradnji crkve sv. Lucije, sadri pravni darovni tekst na ondanjem hrvatskom narodnom jeziku s elementima crkvenoslavenskoga knjievnoga jezika. Dokument je pisan glagoljicom. U njem se imenom spominje ''Zvonimir kralj hrvatski'' kao darovatelj ledine opatiji, a tekst njegove darovnice napisan je u skraenom obliku. [161: 2832] Tekst te ploe bio je predodreen postati ''kamenom temeljcem itavoj hrvatskoj knjievnosti''. [130: 5] Ploa je nastala

Za povijest Hrvata u Jugoistonoj Europi u 7. i 8. st., tj. u prvim stoljeima od njihova doseljavanja, a posebice za politiku i crkvenu organizaciju Hrvata nakon njihova pokrtavanja u prvoj polovini 7. st., usp. poglavlja "Hrvati u Dalmaciji" i "Dva tamna stoljea" u djelu [224: 163318].

na prijelazu dvaju stoljea, oko 1100. god. Meutim, potvrde o izvornom knjievnom latinskom jeziku kojim su se Hrvati sluili, potjeu ve iz 9. st.2 Hrvatski jezik tijekom svoje sada ve etrnaest stoljea stare povijesti u junoistonoj Europi bio je izloen mnotvu razliitih jezinih kontakata. Na podruju jadranske obale Hrvati su pri svojemu doseljenju zatekli romanski narod s kojim su tijekom narataja uspostavili plodonosan simbiotski odnos iji je rezultat bila asimilacija toga romanskoga naroda i prihvaanje romanskih elemenata u hrvatskom jeziku i kulturi. Osim toga, Hrvati su ve od poetka svojega doseljavanja u junoistonu Europu pa sve do kraja 10. st. imali intenzivne kontakte i s bizantsko-grkom kulturom, to je posebno ostavilo traga u Dalmaciji kao bizantskoj vojnoj oblasti (gr. thema). Brojni, dijelom simbiotski plodni, a dijelom nepovoljni politiki dogaaji u povijesti Hrvata suoili su hrvatski jezik s latinskim, njemakim, maarskim, italoromanskim (talijanskim) i osmansko-turskim jezikom koji su dugo vremena u vanim dijelovima njegova podruja bili sudominantni ili dominantni sekundarni jezici. Knjievni latinski bio je u uporabi do kraja 18. st. kao drugi jezik i to zbog pripadnosti Hrvata Rimokatolikoj crkvi, ali i kao jezik knjievnosti itave Europe. Kao slubeni jezik latinski je u Hrvatskoj u uporabi bio do 1848. god. kada je odran austroslavistiki orijentiran slavenski kongres u Pragu. Latinski je jezik do te godine sluio kao zatita od tetna utjecaja njemakoga i maarskoga jezika. Naime, tada je Sabor Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije potvrdio svoj prijanji zakljuak od 23. listopada 1847. god. na osnovi kojega je hrvatski jezik postao slubenim jezikom te trojedne kraljevine. Njemaki je bio kontaktni jezik najprije od konca 8. st. i to posredstvom Franakoga Carstva s karolinkom vlau nad Panonijom, gotovo cijelom Istrom i dobrim dijelom dananjom sjeverozapadnom Hrvatskom te Slovenijom u ondanjim okruzima tajerskom, Korukom, Kranjskom i Veronom. Od sabora u Wormsu 1521. god. Habsburko je Carstvo postavilo okvirne uvjete njemako-hrvatskih jezinih kontakata koji su u tom obliku trajali sve do 1918. god. Hrvatski je pokrajinski sabor u Cetingradu 1527. god. za kralja izabrao Ferdinanda I. Habsburkoga. Pod vlau Habsburgovaca njemako-hrvatski jezini kontakti posebno su jaali od 18. st. nadalje. Maarski je bio kontaktnim jezikom u Hrvatskoj od 1102. god. kada je nagodbom Pacta conventa zakljuena personalna unija s Ugarskom u kojoj je tada vladao prvi ugarski kralj Koloman. U 19. st. dolo je u doba Austro-Ugarske do antihrvatske jezine i kulturne politike, i to nakon austro-ugarske nagodbe od 1868. god. i nakon uvoenja austrougarskoga dualizma koji je uslijedio umjesto austro-ugarsko-hrvatskoga trijalizma, a sve to za banovanja Dragutina Khuena Hdervrya u Hrvatskoj. [51: 236238] Italoromanski, odnosno talijanski, bio je kontaktni jezik, i to kao nasljednik latinskoga jezika zahvaljujui jo od antike
Za razvitak hrvatske pismenosti i hrvatskoga knjievnoga jezika u vezi s razvitkom hrvatske latinske i starocrkvenoslavenske knjievnosti usp. [224].
2

10

postojeim rimskim, mletakim (do 1797.), francuskim (do 1813.) i talijanskim (1918. 1943.) vlastima nad pojedinim dijelovima Istre i Dalmacije. Kontakti s osmansko-turskim bili su za hrvatski jezik od povijesne vanosti. Ti su jezini kontakti dodue bili manje intenzivni od onih koje je turski imao sa srpskim jezikom, ali su ipak bili znatni. Presudna poglavlja u povijesti hrvatsko-turskih kontakata veu se za stalna osmanlijska osvajanja hrvatskih krajeva, za pad Bosne pod tursku vlast 1463. god., te za daljnje osvajanje bosanskih podruja sve do pada Bihaa 1592. god. Od presudne je vanosti bilo i unitenje hrvatskih plemikih rodova u bitci na Krbavskom polju 1493. god., kao i katastrofalan poraz ugarske vojske 1526. god. kod Mohaa. Tim se je pobjedama osmanlijska vlast uvrstila u sljedeih punih 350 godina u jugoistonim europskim zemljama, meu kojima su bile i one naseljene hrvatskim stanovnitvom, prvenstveno Bosna, Hercegovina i Slavonija. Do dodira s jezicima iz vlastite, slavenske jezine obitelji dolazilo je ve od vremena u kojem su sv. braa iril (oko 826. 869.) i Metod (oko 815. 885.) te njihovi neposredni sljedbenici stvorili starocrkvenoslavenski jezik. Taj se je jezik irio do kraja 11. stoljea iz Bugarske i posebice Makedonije, a od 12. stoljea kao posljedica njegova utjecaja nastaje hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga i iri se hrvatska inaica irilikoga pisma. Hrvatski crkvenoslavenski jezik supostojao je u funkcionalno odvojenoj uporabi, naime u triglosiji uz hrvatski jezik i latinski jezik do 16. st. u religioznim i posebice liturgijskim tekstovima. Jezini dodiri imali su velik utjecaj na hrvatski jezik i na njegov knjievnojezini razvoj. [161] U mlaoj jezinoj povijesti, naime u 19. st., hrvatski jezik imao je s ekim jezikom plodonosne kontakte, zahvaljujui kojima su (kao i kontaktima s njemakim) u hrvatski jezik ule brojne posuenice, od kojih su neke postale i trajne primljenice. Na srpski jezik u tom smislu odgovarajui utjecaj imali su ruski i francuski jezik, ali sa znatno veim udjelom posuenica. Meutim, ni jedan od tih jezinih dodira nije postao prijetnjom hrvatskomu kao zasebnom jeziku. Prava prijetnja dola je tek poetkom 19. st. zahvaljujui sve tjenjim dodirom sa srpskim jezikom. Od druge polovice 19. st. taj je jezini dodir programski voen i ideoloki racionaliziran. Bio je usmjeren prema unifikaciji hrvatskoga i srpskoga, a u korist srpskoga jezika, to je bio i konani cilj unifikacije. Program tog jezinog dodira kao kompleksne, povijesnojezine i posebice jezinopolitiki dinamine cjeline ovdje se oznaava nazivom serbokroatizam. Taj program je za cilj imao srpsko-hrvatski jezik kao novi jezik koji je trebao biti rezultat jezino-planski kontroliranih hrvatsko-srpskih jezinih dodira, pri emu je srpski, naravno, trebao dominirati. Sastavni dijelovi programa serbokroatizma bili su: srbizirajua, zapravo unitaristika jezina politika, pansrbizam s ideolokim imbenicima realno etnikoga i opcijski deklariranoga srpstva kao i velikosrpska vanjskopolitika ekspanzija. Osnovne spoznaje o serbokroatizmu te o srpskom i hrvatskom nacionalizmu, kako se prikazuju u dolje navedenoj literaturi, potvrdile su i analize 11

srpskih, hrvatskih pa i slovenskih udbenika povijesti i zemljopisa za razdoblje prije 1914. god.. [195] U srpskim udbenicima zastupa se Karadiev pansrbizam po kojemu bi svi tokavci zapravo bili Srbi, kao i velikosrpski program prema kojemu bi Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Baka, Banat, Srijem, Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Slavonija kao i velik dio civilne Hrvatske zapravo bili srpski krajevi. Po tome bi junoslavenski dio stanovnitva u Austro-Ugarskoj bio 96 % srpski. Jasnu opreku tomu predstavljaju hrvatski udbenici u kojima nema prostorno-ekspanzijskih zahtjeva i koji naglaavaju zajednitvo Hrvata i Srba. Stoga se u njima i slubeni jezik Trojedne Kraljevine naziva hrvatski ili srpski jezik.3 Zaplet serbokroatizma kao hrvatske drame zbivao se bez sumnje od 1835. god. nadalje, od poetka hrvatskoga, junoslavenski orijentiranoga ilirskoga pokreta pod vodstvom Ljudevita Gaja, pa sve do 1918. god. kada je kao dramski vrhunac osnovana prva Jugoslavija. U tom razdoblju na hrvatskoj strani bilo je mnogo protagonizma u igri, koji je kasnije zbog dravno-politike realnosti prve Jugoslavije prerastao u antagonizam. Rasplet drame zavrio je 1991. god. raspadom druge Jugoslavije kao meunarodno-pravnoga subjekta. Ideje serbokroatizma mogle su prodrijeti u hrvatsko jezino nasljee zbog pojedinih povoljnih okolnosti pod kojima se je izgraivao sveopi hrvatski knjievni jezik. U tom procesu izgradnje hrvatska novotokavtina sredinom 18. st. postala je jedinim glavnim lektalnim temeljem buduega svehrvatskoga knjievnoga jezika. akavtina je ve u 17. st. ustupila pred tokavtinom koja je na knjievnojezinoj razini, posebice u djelima
O programu serbokroatizma usp. sljedea djela: [241] (cjelokupan prikaz), [61] (posebice 4. poglavlje o nacionalizmu u Srba, odlomak o Vuku Karadiu, str. 6582), [366: 197401, 583585], [388: 463480] (posebno za obje Jugoslavije), [180] (skraeni pregled), [115] (posebno za Bosnu i Hercegovinu nakon preuzimanja vlasti od strane Austro-Ugarske Monarhije kao rezultat Berlinskoga kongresa od 1878. do 1918. god.), pregled aktivnosti za razvoj hrvatskoga i srpskoga s obzirom na program serbokroatizma daje [163: 110122], posebno o statusu i razvoju hrvatskoga jezika u uvjetima realizacije programa serbokroatizma koji su postojali u 20. st. pa sve do 1960-ih godina [13], [205], [206]. Za razumijevanje srpske etnopolitike nezaobilazan je zbornik Izvori velikosrpske agresije [186] koji je zapravo komentirani popis najvanijih srpskih dokumenata, propagandnih i borbenih spisa velikosrpskoga ekspanzionizma, poevi od Naertanija Ilije Garaanina (1884.), preko 1849. god. objavljenoga svesrpskoga programskoga spisa Srbi svi i svuda Vuka Karadia i 1902. god. najprije u Beogradu, a potom i u Zagrebu u asopisu Srbobran objavljenoga hukakoga spisa Do istrage vae ili nae Nikole Stojanovia, pa sve do velikosrpskoga ekspanzionistikoga memoranduma SANU 1986. god. Navedeni zbornik trebao je biti objavljen jo 1986. god., ali objava je u ondanjoj Jugoslaviji bila onemoguena. Kao drugi, dopunski, ali ne manje vaan svezak toga zbornika jesu 1993. god. objavljeni tekstovi o dokumentaciji i objanjenju velikosrpske i svesrpske ideologije pod naslovom Etniko ienje. [124] Ti tekstovi obuhvaaju vremensko razdoblje od 1807. god., kad se je dogodio genocid nad osmanlijskim muslimanima na beogradskom podruju pod vodstvom ora Petrovia Karaora, pa sve do srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od 1991. do 1993. god. Jedna starija, informativna monografija o nacionalizmu u Srba (Ilija Garaanin, Vuk Karadi, Svetozar Mileti, Svetozar Markovi, srpske organizacije: Narodna obrana i Ujedinjenje ili smrt) te u Hrvata (ilirci, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Raki, Ante Starevi, Socijalno-demokratska stranka, 1912. god. osnovana Nacionalistika omladina) obuhvaa razdoblje od 1830. do 1914. god., a autor joj je Wolf D. Behschnitt. [61] U toj se monografiji spominje i svesrpska osnovna parola Vuka Karadia Srbi svi i svuda te se opirnije govori i o jezinoj problematici s tim u vezi. [61: 6682] Iz dananje perspektive gledano, a imajui u vidu rairene i priznate spoznaje u odgovarajuim znanstvenim disciplinama, iznenaujue je kako je autoru uspjelo, iako nije bio lingvist, uglavnom adekvatno prikazati injenice i objasniti ih u odnosu na druge. Mirko Valenti pie o vanom aspektu hrvatsko-srpskih etnikih dogaanja u svojoj studiji [391] u kojoj govori o posrbljivanju balkanskih Vlaha koji su doselili na hrvatsko podruje zbog osmanske i habsburke kolonizatorske politike, dakle Vlaha u Bosni i Hercegovini, u Dalmaciji kao i u Vojnoj krajini, odnosno u vojnim pograninim podrujima; to se je posrbljivanje odvijalo u suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
3

12

liturgijskoga karaktera, bila rasprostranjena kao nadregionalni knjievni jezik. Kajkavtina je 1830ih, zahvaljujui stavu iliraca pod vodstvom Ljudevita Gaja, postala podreena tokavtini kao jedinomu lektalnomu osnovnomu tipu novoga knjievnoga jezika.4 U tom su razvoju raniji hrvatski knjievni jezici u svojem meusobnom interlektalnom odnosu i meusobnoj jezinoj isprepletenosti dobili nov poredak, te je kao novina nastao jedinstveni hrvatski knjievni jezik s hrvatskom ijekavskom tokavskom osnovom. Time se nije izgubilo interlektalno i intralektalno naelo tronarjenosti hrvatskoga jezika i jezika hrvatske knjievnosti koje je bilo djelotvorno kroz itavu povijest stvaranja hrvatskoga knjievnoga jezika. S druge pak strane, stvaranje opehrvatskoga knjievnoga jezika tokavskoga tipa dalo je serbokroatizmu od Vuka Karadia nadalje poveznicu za srpski jezik koji je samo tokavski (uvjetno i torlaki), a velikosrpska parola ''Svi tokavci su Srbi'' dobila je time na uinkovitosti. S tom Karadievom uzurpacijom cijele tokavtine ''poinje srpsko-hrvatska jezina rasprava u kojoj su Hrvati nastupili s istinskim zanosom i irom raskriljenih ruku, dok je Karadiev stav bio jasan, tvrdokoran i upravo suprotan jer je on u svojem dobro promiljenom nazoru sve tokavce, koji su sudjelovali u ovdje opisanoj knjievnojezinoj tradiciji, izluio iz nje, bez oklijevanja ih proglasio Srbima te ih je tako i tretirao pa im htio nametnuti svoj knjievnojezini program. Sudionici te iste tradicije koji nisu bili tokavci, bili su mu nebitni...'' [219: 40] Taj bi program serbokroatizma dakle unitio za hrvatski jezik konstitutivno naelo tronarjenosti. Sve jasnije prepoznavanje cilja novoga opehrvatskoga knjievnoga jezika i sve odlunije stremljenje tomu cilju stavilo je filologe, pjesnike, pisce i publiciste u 19. i 20. st. pred teku zadau razvijanja korpusne i funkcionalne lingvistike, naime pred zadau razvijanja leksika, gramatike, posebice morfologije, fonologije i prozodije, kao i stilistike te vanih funkcija jezika za jezinu zajednicu, posebno kada je rije o irokoj javnoj uporabi jezika. U skladu s tim morali su se
O povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika od njegovih poetaka kao crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije pa do kraja vladavine serbokroatizma potkraj 1980-ih godina usp. monografiju Milana Mogua [288], objavljenu 1993., koja je 1995. god. izdana u poneto dopunjenom drugom izdanju na hrvatskom, engleskom i njemakom jeziku [285], a sredinom 2009. u doraenom treem izdanju; usp. takoer povijesno-jezini uvod u Hrvatsku gramatiku [320: 938] koja je trebala biti dio ve postojee Prirune gramatike iz 1979. god., ali izostala je svojevremeno zbog preteno politikih razloga. U svim tim radovima nalazi se trodijalektalnost (a, kaj i to) kao konstantno, za hrvatski jezik openito konstitutivno djelotvorno lektoloko naelo povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika. O dijalektalnoj podjeli hrvatskoga jezika, a u vezi s razvojem opega novotokavskoga knjievnoga jezika od sredine 18. st. usp. jo [394], [395], [76] i [357]. Posljednja dva djela sadre Brozovieve teze (10) koje su osnova za periodizaciju povijesti hrvatskoga novotokavskoga knjievnoga jezika u strunoj literaturi. Te su teze napisane 1971. god., ali u komunistikoj Jugoslaviji one su mogle kolati tek kao obine kopije. Dalje usp. [13: 36, 1619] i ondje navedenu literaturu. O prevladavanju rascjepkanosti hrvatskoga narodnoga i jezinoga prostora od 2. pol. 18. st. usp. [176]. Stoljetni osmanlijski osvajaki ratovi doveli su s jedne strane do iseljavanja brojnih Hrvata iz svojih domova, a s druge strane do intenzivne islamizacije Hrvata koji su potpali pod osmanlijsku vlast. Osim toga ti su ratovi doveli daleko na sjeverno i zapadno hrvatsko i srpsko podruje velik broj balkanskih Vlaha (i kao dio osmanlijskoga dravnoga i vojnoga aparata) koji su pak bili velikim dijelom posrbljeni pristupom Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je u Osmanskom Carstvu imala znatno bolji pravni status od Katolike crkve; glede toga usp. [391] i [366: 191204]. Pregledan prikaz demografskih odnosa na ondanjim hrvatskim podrujima nudi etnika karta u [366: 208/209], kao i na navedenom mjestu, str. 583 585, komentirana etnika statistika Seton-Watsona [350].
4

13

u korist hrvatskoga jezika pomaknuti i dravno-politiki uvjetovani egzoglosni odnosi nadreenosti maarskoga, njemakoga, talijanskoga, odnosno latinskoga kao djelomino dominantnoga i hegemonijalnoga, a posebno kao slubenoga jezika na hrvatskom jezinom podruju. Ti odnosi dominacije i prekrivanja su u jezinom dodiru s hrvatskim vrili snano retardirajui pritisak na hrvatski jezik. Izvor toga pritiska bili su politiki odnosi postojeih drava na hrvatskom govornom podruju. Potkraj 20. stoljea povijesni su dogaaji serbokroatizmu jednom zauvijek, iako prekasno, sruili politiku povijesnu podlogu. 80-ih godina uslijedio je raspad i pad druge Jugoslavije (1945.1991.), koja je to se jezine politike tie, bila jednaka prvoj. Zatim je uslijedilo meunarodno priznanje dravnog suvereniteta Hrvatske 15. sijenja 1992. te Bosne i Hercegovine 6. travnja 1992. sa sva tri dravna naroda (Hrvata, bosanskih Muslimana, Srba). Istovremeno su fantomski i politikofikcijski potezi serbokroatizma postali oiti i znanstvenoj javnosti.5 Zbog svoje proirenosti i usklaenosti sa serbokroatizmom pojmovna i terminoloka pomutnja i njezino razjanjavanje ima znatnu dalekosenu paradigmatsku vanost za slavistiku kao i za opu lingvistiku, posebice njezino djelovanje na polju kontaktne lingvistike i sociolingvistike. Ipak, razrjeavanju nastale zbrke do danas se izvan hrvatske filologije i lingvistike, kao najveih rtava, ne pridaje potrebna vanost. Osloboenje Hrvata od politikoga sustava komunistike Jugoslavije istovremeno je znailo i osloboenje hrvatskoga jezika od prevlasti srpskoga. Na taj nain suvremeni hrvatski jezik po prvi put je postao neosporan predmet znanstvenoga izuavanja za nehrvatsku lingvistiku i slavistiku. To ne znai da hrvatski jezik nije i prije postojao kao objektivna stvarnost, ve znai da je hrvatski jezik zbog srpske dominacije uglavnom u znanosti bio promatran kao sastavnica izmiljenoga tzv. "srpskohrvatskoga" jezika. To je zasigurno i glavni razlog tomu to je dijagnostika i prognostika relevantnost te nehrvatske, serbokroatistiki orijentirane lingvistike posebno sa svojim sociolingvistikim izjavama na hrvatskom govornom podruju upravo beznaajna za jezinopovijesne dogaaje zadnjih pedesetak godina. Ako pogledamo unatrag, moramo ak ustanoviti da su mnogi njezini radovi u znanstveno-teorijskom smislu bili pravi falsifikati. Njezino falsificiranje u povijesnoj stvarnosti za Hrvate se je kao rtve pogrjene ideologije i nehumane politike odraavalo preteito mukonosno i ak smrtonosno. Ta znanstvena situacija nastala je zbog nekritinoga preuzimanja primarno politiki programatske i ideologijske ideje o serbokroatizmu kao i s njim povezane etnopolitike i dravnopolitike ideologije jugoslavizma. Na taj su nain velikosrpski program kao i neka vrsta pansrbizma s ideologijom hegemonijalnoga srpstva uspjeli izravno ili neizravno izvriti velik utjecaj na znanstvene djelatnosti, meu njima i na stvaranje pojmova. Za
O fantomskom karakteru usp. ispravnu tvrdnju Wolfa Dietricha Behschnitta da se ''jezino-kulturni velikosrbizam'' bazira ''na doista injenino oprenom pojmu nacije''. (''sprachlich-kulturelle Groserbismus'', ''in Wahrheit der Wirklichkeit widersprechenden Nationsbegriff'' [61: 78]) Ruenje ''fantoma jugoslavistike'' kroz raspad druge Jugoslavije kao meunarodno-pravnoga subjekta pozitivno ocjenjuje i Reinhard Lauer ("... Phantoms einer Jugoslavistik", [253]); o jugoslavistikoj utopijskoj i navodno uzornoj dravi ("Traumstaat" i "Modellstaat") usp. [180].
5

14

znanstveno tumaenje odnosa u hrvatskom, srpskom, ali i bonjakom jeziku, koji se tiu korpusne i funkcionalne lingvistike, takva je politika imala teke negativne posljedice kojima je jedan od uzroka mala dijagnostika i prognostika relevantnost serbokroatistiki orijentirane lingvistike i slavistike. Da su znanost i povijest uope mogle krenuti tako pogrjenim putem, sasvim sigurno je uzrokovano i nedostatkom filozofskih osnova u njihovim pojedinim disciplinama. Kao to je ve opirno objanjeno na drugom mjestu, te osnove za jezikoslovlje i filologiju zbog znakovnosti njihova specifinoga predmeta, naime jezinoga znakovlja, mogu biti samo one s platonskorealistinim spoznajnim gleditem. To ukljuuje i obvezatnost istine ije prihvaanje barem pravovremeno ispravlja skretanje na pogrjene putove. Openita osnovna pravila metodologije platonsko-realistinoga spoznajnoga gledita u jezikoslovlju i filologiji na jednom sam drugom mjestu sroio u preinaivanju metodolokoga stiha Kennetha L. Pikea:6 Budi, i vidi. Vidi, i znaj. Znaj, i ini. ini, i vidi. Vidi, i budi. Taj je stih inaica stiha Kennetha L. Pikea [312: 45] u kojem je pjesniki formuliran ponekad pomalo paradoksalan metodoloki odnos emike i etike spoznaje. Pikeov stih glasi:7 Emiki krug Vidi, i znaj. Znaj, i budi. Budi, i ini. ini, i vidi. Vidi, i znaj.

O problemu spoznajno-teorijskih i filozofskih osnova jezikoslovlja usp. [15: 324360]. Na engleskom taj stih glasi: "Be, and see. / See, and know. / Know, and do. / Do, and see. / See, and be." Na hrvatski je taj stih preveo Mario Grevi. 7 Na engleskom Pikeov izvorni stih glasi: "See, and know. / Know, and be. / Be, and do. / Do, and see. / See, and know." Na hrvatski je taj stih preveo Mario Grevi.

15

2. Razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika i serbokroatizam 2.0. Problemi periodizacije i pregled razdoblja 2.0.1. Problemi periodizacije Serbokroatizam je doivio svoj kraj 1990-ih godina postupnim, a na kraju i nasilnim oduzimanjem povijesnoga polja djelovanja, a ne razumnim obraenjem njegovih propagatora. U skladu s time njegovo nastajanje u prvoj polovici 19. st. nije bilo uvjetovano samo jezinopovijesnim, ve i irim povijesnim okolnostima. Hrvatski se je od 17. st. kao samostalan jezik nalazio u tekoj situaciji zbog viestrukih egzogenih i endogenih procesa i utjecaja. Demografski gubitci uzrokovani ratom i prisilna migracija Hrvata i pripadnika drugih naroda i govornih zajednica, posebice Srba i Vlaha, kao i islamiziranih domaih ljudi, posebice hrvatskih narodnih skupina, ali i politiki uvjetovana povremena prisutnost pripadnika drugih jezinih zajednica, kao i promjenjiva i regionalno razliita dominacija drugih pojedinih jezika kao slubenih (osim latinskoga tu je bio i maarski, talijanski i njemaki), raskomadali su i isparcelirali hrvatsko govorno i komunikacijsko podruje, poveali su hrvatsku dijasporu te su jo nepreglednijom uinili jezino-povijesno ve dugo vremena postojeu podjelu hrvatskoga jezika na male dijalekte. Zbog toga je hrvatski jezik bio suoen s tekim meujezinim i unutarjezinim asimilacijskim i jezino kontaktnim procesima, jezinim fluktuacijama te didaktiki i lingvistiki nekontroliranom jezinom promjenom. Hrvatski jezik se je morao ponovo oblikovati glede normativnog poloaja svojih lektalnih sastavnica, posebice svojih dijalekata, u hrvatskom jeziku kao lektalnom sklopu. Hrvatsko lektalno varijantno polje stoga je u rezultatu podvrgnuto znatnim promjenama. Ta je zadaa kao konani cilj imala ponovno uspostavljanje cjelovitoga hrvatskoga jezinoga komunikacijskoga prostora s jedinstvenim hrvatskim standardnim jezikom uz regionalne dijalekte. To se nije moglo postii bez ponovnoga politikoga ujedinjenja hrvatskih prostora, kao ni bez razvoja uinkovite filologije i lingvistike uz osnivanje odgovarajuih kulturnih ustanova, kao ni bez jezinoga obrazovnoga aparata niti bez zadovoljavajue izdavake djelatnosti. Narod, o ijem je jeziku rije, morao je pokoljenjima biti sposoban sudjelovati u provoenju toga procesa, trajno usvajati njegove rezultate te ih tradicijom prenositi dalje. Njihova vlastita jezina egzistencija, njihova jezina predodba o samom sebi i njihova volja za jezinim samoodranjem morali su proivjeti i preivjeti tu viestruko dezintegrativnu, obeshrabrujuu i unitavajuu dinamiku. injenica da su u tom uspjeli, govori o jakoj ljubavi za svoj jezik i openito o jasnoj predodbi o tijeku vlastite jezine povijesti koja je u vremenu od 1750. do 1850. god. dovela do prve jezine obnove. Ali, uspjeh, koji je zakljuio taj dugotrajni povijesni proces, postignut je tek nakon

16

stvaranja suverene i meunarodno priznate Republike Hrvatske, kao i Republike Bosne i Hercegovine.8 Razvoj jedinstvenoga ijekavskoga novotokavskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika u okviru hrvatskoga kao zasebnoga jezika zauzima period od barem 400 godina, odnosno poinje najkasnije na prijelazu iz 16. u 17. st. Taj period od puna etiri stoljea, za hrvatski jezik prepun dogaaja, kontaktnolingvistiki zbunjujue promjenivo i egzistencijalno usmjereno na pitanje ''biti ili ne biti'', moe se podijeliti na osam razdoblja, uzevi u obzir povijest hrvatskoga kao zasebnoga jezika i kasniju djelotvornost serbokroatizma. Zbog ovisnosti razvoja hrvatskoga kao zasebnoga jezika o opim povijesnim, a pogotovu politikim prilikama u Hrvata kao naroda i kao jezine zajednice, morali smo u obzir uzeti osim neposrednih jezinih kriterija, i opsene kriterije hrvatske povijesti.9 Stoga ta periodizacija nije jednostavno korpusnolingvistika, jezinopovijesna niti knjievnopovijesna, ve je problemskopovijesna, pri emu je problem, naime razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika s osobitim obzirom na nastanak i djelovanje serbokroatizma, bio stvaran problem povijesne zbilje koji je prerastao u povijesni sukob i tako ugroavao postojanje hrvatskoga jezika i njegova lingvistikoga ivuega sustava. U tom pogledu ova periodizacija odgovara realnoj, povijesno relevantnoj podjeli te epohe, pa je prijeko potrebna za razumijevanje dogaaja u irem kontekstu. Dakle, ta periodizacija nipoto nije neka manje ili vie konvencionalna podjela na odlomke na apstraktnoj kalendarskoj liniji. Ona je vie uvjetovana realnou, zbog ega se razdoblja na svojim poetcima i zavretcima isprepleu i stapaju, te tako mogu i znatno utjecati jedna na druge. Korpusno- i funkcionalnolingvistiko razmatranje pojedinih razdoblja s obzirom na tematski sredinji problem statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika u konfrontaciji je sa serbokroatizmom primarno na lektalnoj razini. Odgovarajue je i personalno-lingvistiko razmatranje, to znai da se uzima u obzir govornike kao nositelje, stvaratelje i recipijente jezika, razmatranje na razini jezine zajednice kao lingvistikoga ivuega sustava. Kasnije u tekstu posebno obraeni sredinji razvojni problemi, kao primjerice meuodnos tokavskoga, kajkavskoga i akavskoga, ili pak pitanje pisma, problemi su koji zapravo prekorauju granice pojedinih razdoblja periodizacije, ali koji su se razliito postavljali u razliitim razdobljima. Ukupno gledajui, za te se je probleme tijekom proteklih etiriju stoljea, iako ne ba glatko, no sve vie i izrazitije pronalo smisleno rjeenje za
13. srpnja 1992. god. Sveta Stolica je priznala Hrvatsku, 15. sijenja 1992. god. Njemaka, a potom i ostale zemlje Europske Zajednice. 22. svibnja 1992. god. Hrvatska je primljena u Organizaciju ujedinjenih naroda. Bosna i Hercegovina meunarodno je priznata 6. travnja 1992. god. U Republici Bosni i Hercegovini je potom nakon katastrofalnih godina genocidnoga rata, ije su rtve i gubitnici na prvom mjestu bili bosanski Hrvati, u skladu s okvirnim odrednicama Sporazuma iz Daytona o miru u Bosni i Hercegovini (21. studenoga 1995.) osnovana bonjakohrvatska Federacija, nasuprot kojoj u Bosni i Hercegovini postoji i Republika Srpska. Ali, taj dogovor Bosni i Hercegovini kao dravi nije uspio donijeti politiku stabilnost i etnopolitiki pravedan poredak. 9 Dobar kronoloki pregled hrvatske povijesti nudi se u [4]. O povijesnojezinom dijelu pojedinih razdoblja usp. kao cjelokupne prikaze: [161], [162], [395], [287], [288] i [289]; o povijesti knjievnosti usp. kao cjelokupne prikaze: [130] i [235].
8

17

hrvatsku jezinu zajednicu, a time i za hrvatski kao zaseban jezik, dakle, pronaena su rjeenja koja su uspjela zadovoljiti unutarnju finalnu dinamiku hrvatskoga jezika. Politiko-povijesne potekoe, na koje je hrvatski kao zaseban jezik nailazio, ne samo da nisu uspjele unititi hrvatski jezik i utopiti ga u srpskom jeziku, ve su u tom otporu upravo oslobodile razvojnu energiju hrvatskoga jezika, onako kako to nije bilo oekivano. Tako su hrvatski jezik i kroatistika mogli znatno iskoristiti taj sukob sa serbokroatizmom te su na tom trnovitom putu dosegli visoku kvalitetu koju e zasigurno sauvati i u budunosti. Ovdje provedena periodizacija poneto odudara od Brozovieve i Mogueve zbog gore navedenih razloga. No zato se sadrajno poklapa s grubom podjelom razvoja hrvatskoga jezika od kraja 16. st. u Promemoriji Matice hrvatske. [323] Dalibor Brozovi [77] i Milan Mogu [287] jednako dijele razdoblja koje nas ovdje zanimaju. Mogu daje opsean povijesnojezini prikaz zbivanja u pojedinom razdoblju, dok Brozovi razdoblja karakterizira vrlo apstraktno i saeto. Mogu je prikaz pojedinih razdoblja jo detaljnije obradio u svojoj monografiji o povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika. [288] U toj su monografiji naelo tronarjenosti hrvatskoga knjievnoga jezika kao cjeline i razvoj njegove trigrafije kao i latinike ortografije glavne teme u svim razdobljima. Mogueva periodizacija iz 1993. god. je, formalno gledano, isto kalendarska podjela prema stoljeima, i to sa sljedeom podjelom razdoblja koja su ovdje relevantna: 16. st., 17. st., 18. st. s poetkom 19. st., prva polovica 19. st., druga polovica 19. st., te 20. st. S obzirom na nau podjelu zanimljiv je poetak njegova 5. razdoblja, s razlikom u [287], a u [288] to razdoblje poinje s 1850. god. To odgovara poetku naega 3. razdoblja. S 1850. god., prema Moguu, poinje ''nova, naoko mirnija faza u izgradnji hrvatskoga jezinog standarda'' [288: 157] zato to je tada ijekavskotokavski standard postao zajedniki hrvatski standard, pa je na osnovi toga vrijedio i za kajkavsko jezino podruje, i zato to je ujedno za taj standard postala obvezna latinica s novom, zajednikom i jedinstvenom ortografijom. Problemi koji su ostali nakon toga po Moguu su tek detalji unutar tih okvirnih uvjeta; u njih se ubrajaju i problemi o kojima se govori u Bekom dogovoru 1850. god. Sadrajno se Brozovi [77] i Mogu [287] podudaraju, posebice u tom to obojica ukupno est razdoblja dijele u dvije skupine, naime na tri razdoblja prije ostvarenja ''hrvatskoga novotokavskoga jezinog standarda'' [77: 14] i na tri razdoblja nakon poetka te standardizacije. Naemu 1. razdoblju (konac 16. st. polovica 18. st.) i 2. razdoblju (polovica 18. st. konac 1840ih) u obama navedenim djelima odgovaraju 3. i 4. razdoblje, pri emu nae 2. razdoblje zbog uzimanja u obzir problematike serbokroatizma see do konca 1840-ih, a ne samo do 1830-ih godina. U obama navedenim djelima 5. razdoblje see do konca 19. st., a 6. razdoblje sumarno obuhvaa 20. st. Nasuprot tomu, uzimajui u obzir serbokroatizam iz hrvatske perspektive, mi

18

konac 3. razdoblja (1850. 1918.) stavljamo u 1918. god., a 20. st. dalje dijelimo ovako: 1918. 1941., 1941. 1945., 1945. 1967., 1967. 1991. i 1991. ).10 U osnovi ovdje navedene periodizacije kao problemskopovijesne podjele nalazi se razliit problem od onoga koji je u osnovi Brozovieve i Mogueve periodizacije. Pitanje od kada je novotokavski standard dobio nadregionalnu vrijednost za cijeli hrvatski jezik, za nau je periodizaciju sporedno. to se tie diskusije je li knjievni hrvatski naega 1. razdoblja (konac 16. st. polovica 18. st.) tek neka vrsta ''pretpovijesti'' knjievnih, odnosno standardnih jezika kasnijih razdoblja, potrebno je rei da s jedne strane u razvoju hrvatskoga knjievnoga jezika od 1. do 2. razdoblja nema relevantne jezine cezure, a s druge strane jezina standardizacija, nasuprot knjievnomu jeziku, ima svoju vlastitu povijest i razvoj. Tu je diskusiju pokrenuo Brozovi svojom dihotomijom izmeu predstandardnoga razdoblja i razdoblja oblikovanja novotokavskoga jezinog standarda. [77: 1415] Korigirajua objanjenja i dopune gore spomenutoga tipa toj dihotomiji dao je Stjepan Babi [31] u svojoj studiji o knjievnom jeziku Ivana Gundulia u kojoj postavlja pitanje o Gundulievoj pripadnosti knjievnomu jeziku kasnijih razdoblja. Milan Mogu u jednoj bitnoj toki razlikuje pojmove ''knjievni jezik'' i ''standardni jezik'', i to kada tvrdi da je povijest knjievnoga jezika opirnija od povijesti standardnoga jezika, budui da nije sva knjievnost pisana standardnim jezikom. ''Zato knjievni jezik ... ima i predstandardno razdoblje. ... Standardizacija je proces koji obino poinje duboko u predstandardnom razdoblju i na osobit nain povezuje povijest knjievnoga jezika, predstandardnoga i standardnoga, u jednu cjelinu.'' [288: 11] Stanje te diskusije do sredine 90-ih godina opseno je prikazao Mario Grevi. [137: 130134; 137142] Naziv knjievni jezik ovdje se upotrebljava uglavnom u onom znaenju u kojem se rabi i u hrvatskoj kroatistici (i u skladu sa znaenjem njemakoga naziva Literatursprache).11 Osnovno odreenje pojma ''knjievni jezik'' jest njegova povezanost sa stvarnim, lingvistikim ivuim sustavom, tj. s etnikom skupinom kao jezinom zajednicom, u naem sluaju s hrvatskim narodom kao njegovim nositeljem. Iz toga proizlazi znaajka "hrvatski" u pojmu ''hrvatski knjievni jezik''. U taj se ''hrvatski knjievni jezik'' dakle ubraja i obiljeje knjievnojezino-povijesne i za hrvatski knjievni jezik konstitutivne uporabne tronarjenosti (tokavsko, kajkavsko i akavsko narjeje).

Uglavnom jednaka periodizacija onoj Brozovievoj [77] i Moguevoj [287] moe se nai u jezinopovijesnom uvodu Hrvatske gramatike [320]: 1. razdoblje: ''od poetka pismenosti do kraja 14. st.''; 2. razdoblje: ''1516. st.''; 3. razdoblje: ''17. st. i prva polovina 18. st. prvenstvo tokavtine u ulozi hrvatskoga knjievnog jezika; oblikovanje kajkavske knjievne koine''; 4. razdoblje: ''od polovine 18. do 30-ih godina 19. st. oblikovanje novotokavtine kao jezinoga standarda veine Hrvata''; 5. razdoblje: ''od 30-ih godina do kraja 19. st. zajedniki knjievni jezik sa tokavskom osnovom; sukobi ilirskih i karadievskih jezinih koncepcija''; 6. razdoblje: ''kraj 19. i 20. st. normiranje i stabilizacija hrvatskoga jezinog standarda''. [320: 1338] 11 O tom temeljnom kroatistikom pojmu vidi opirnije [22a: 78, 8690]. Stjepan Babi pod pojmom "hrvatski knjievni jezik" shvaa glavni predmet svojega jezikoslovnoga, posebice i ortolingvistikoga prouavanja.

10

19

Serbokroatizam je uvijek pokuavao ukloniti upravo to njegovo bitno obiljeje.12 Posebno je potrebno naglasiti da pojam ''knjievni jezik'' nije ogranien na pjesnitvo i "lijepu" proznu knjievnost, ve obuhvaa meu ostalim i religioznu literaturu kao i strunu i popularnoznanstvenu literaturu s njezinim uporabnim tekstovima. S obzirom na jezinu samostalnost i zasebnost prvorazredni su lektalni sastojci u sklopu cjelovitoga zasebnoga jezika knjievni jezici, njihovo postojanje i njihov ureeni suodnos. Za povijesni opstanak odreenoga zasebnoga jezika i njegovu konkurentnost u usporedbi s drugim zasebnim jezicima svakako je nuno postojanje stilistiko-funkcionalno razvijenoga konkurentnoga sveopega knjievnoga jezika koji presvodi ("natkrovljuje") ostale, po komunikacijskom opsegu ogranienije knjievne jezike dotinoga zasebnoga jezika. U sluaju hrvatskoga jezika taj se sveopi knjievni jezik naziva jednostavno hrvatski (tj. svehrvatski) (knjievni) jezik. Glede zajednike normativnosti i valjanosti odreenih korpusnolingvistikih i stilistikofunkcionalnih obiljeja koja u cjelini vrijede kao sveopi jezini standard, odgovarajui se lekt naziva standardni jezik u dotinom cjelokupnom zasebnom jeziku. U naelu se zbog vie razloga moe iskljuiti da jedan zaseban jezik ima vie sveopih standardnih jezika (lekata) i vie sveopih knjievnih jezika, tako da postojei sveopi knjievni jezik moe biti ujedno i standardni sveopi knjievni jezik. Budui da je pojam "standard" relacijski pojam, on ukljuuje uz podatke o predmetima standardizacije takoer odreene podatke o mjerilu i normativne uzorke. to se tie standardizacije odreenih lekata unutar zasebnih jezika, najprije treba pretpostaviti da su dotini standardi primjereni objektivnim, imanentnim normama dotinoga zasebnoga jezika i da ne tete njegovu ustroju i povijesnoj dinamici. Naravno, u suvremenim je "zapadnim" drutvima esto najtei problem istinsko prihvaanje i ostvarivanje takvih "standarda". Zbog toga su neophodna opirna varijantoloka razmatranja u pitanjima jezine standardizacije prije odreivanja ortolingvistikih rjeenja. Pristup Republike Hrvatske EU-u mogao bi zahtijevati da se radi sveeuropskoga ili jugoistonoeuropskoga jezinoga ujedinjenja hrvatski jezik standardizira na tomu prikladan nain, i to prvenstveno na poljima opega rjenika, nazivlja, posuenica i meunarodnica, ali moda i na neoekivanim lingvistikim poljima. Takav bi "standardni jezik" svojim protupurizmom mogao iznevjeriti dobar i lijep hrvatski knjievni jezik. U tom bi sluaju neiskvareni svehrvatski knjievni jezik morao zajedno s regionalnim knjievnim jezicima garantirati "istou" i moda ak povijesni opstanak iskonskoga hrvatskoga jezika. Mislim da se u vezi s takvim problemima jasno vidi koliko je nuno razlikovati pojam "standardni jezik" od pojma "knjievni jezik". Vrijednosno-funkcionalno dobro njegovani i primjereno normirani knjievni jezik (to ukljuuje, razumije se, i struni jezik) te odgovarajua knjievnojezina pismenost su
Na toj tronarjenosti posebno inzistiraju pripadnici zagrebake filoloke kole (Adolfo Veber Tkalevi, Bogoslav ulek, Ivan Maurani i dr.) nakon 1870-ih godina u Zagrebu u nesuglasicama s filolokom kolom vukovaca, orijentiranoj prema serbokroatizmu [287: 5556]; openito o hrvatskim filolokim kolama usp. [395].
12

20

egzistencijalno bitni za samostalnost hrvatskoga jezika. "Standardnost" je knjievnoga jezika kao takva za razliku od toga drugorazredna ortolingvistika oznaka i sadrajno je ovisna o definiciji pojedinih "standarda" i mjerila jezinoga planiranja. Razlikovanje ''jezinoga korpusa'', tj. jezika kao odreene vrste znakova, tipova znakova i sustava znakova, od ''jezinih funkcija'' uz odgovarajue razlikovanje ''korpusne lingvistike'' od ''funkcionalne lingvistike'' ve je opseno obraeno u dvjema monografijama. [7], [16] Isto to vrijedi i za ovdje primijenjene varijantnolingvistike pojmove kao i za pojam ''zasebni jezik'' te za ortolingvistiki, vrijednosnoteoretski pojam ''standardni jezik''. O sredinjem pojmu ''zaseban jezik'' kao i o njegovoj primjeni na hrvatski jezik opirnije e se govoriti u 3. poglavlju. Podrobno pitanje koje se pojavljuje u naoj periodizaciji, naime koliko daleko u 16. st. see 1. razdoblje, moe ovdje ostati otvoreno. Uzevi u obzir rastuu prevagu knjievne uporabe tokavskoga nakon zamanoga nestajanja glagoljizma u 16. st. te nastanak filologije hrvatskoga jezika koja od konca 16. st. stvara gramatike i rjenike, kao i uzevi u obzir openitije politikodrutvene dogaaje, posebice to se tie slabljenja osmanlijske imperijalne moi, 1. razdoblje (konac 16. st. polovica 18. st.) bez dvojbe poinje najkasnije s prijelazom 16. u 17. st.13 Sukladno tomu u Mogua je [287] granica izmeu njegova 2. razdoblja (16. st.) i 3. razdoblja (poetak 17. st. polovica 18. st.), to se tie jezinopovijesnih injenica, neotra. Izmeu 2. i 3. razdoblja dolazi dodue do ''vanih zaokreta, ali nema preokreta''. [287: 40] Ali, u Mogua od njegova 2. razdoblja prema 1. razdoblju (sredina 9. st. kraj 15. st.) postoji cezura zbog izmjene crkvenoslavenskoga akavsko-hrvatske redakcije kao dominantnoga knjievnoga jezika u 2. razdoblju. [287] U 2. i 3. razdoblju razvijaju se i oblikuju statusi akavskoga, tokavskoga i kajkavskoga hrvatskoga kao manje-vie nadregionalnih knjievnih jezika, a da unutar itava perioda koji je obuhvaao 2. i 3. razdoblje nije dolo do promjene koja bi stvorila cezuru. Sva ta tri razdoblja u Mogua [287] su, u skladu s Brozovievom periodizacijom [77], [78], spojena u jedno ''predstandardno razdoblje.'' Ve smo prije u tekstu ukratko dotaknuli problematiku te dihotomije. Za na problem razvoja hrvatskoga kao zasebnoga jezika u vezi s programom serbokroatizma ta je problematika, kao to smo ve spomenuli, tek sporedna. Kao sintezu razvojnoga tijeka unutar osam razdoblja donosimo pregled ukupnoga tijeka razvoja hrvatskoga kao zasebnoga jezika u proteklih 400 godina u suodnosu sa serbokroatizmom.

U vezi s tim treba podsjetiti na velike poraze osmanlijskih trupa u pomorskoj bitci kod Lepanta (1571.) kao i u bitci kod Siska (1593.), kljuna zbivanja za jo slobodni ostatak Hrvatske. Vaan dogaaj za kulturalne odnose izmeu Hrvata i Srba koncem 16. st. jest preuzimanje gregorijanskoga kalendara 1584. god., koji je papa Grgur XIII. uveo 1582. god. Naime, taj je kalendar izradio Juraj Dragii (1445. 1520.), hrvatski franjevac iz Bosne, te ga je ve 1514. god. predloio papi. U Srbiji je taj kalendar drava uvela tek 1919. god.; Srpska pravoslavna crkva do danas ga nije prihvatila, te se jo uvijek slui julijanskim kalendarom. [286: 91] O slijepom suprotstavljanju Srpske pravoslavne crkve Katolikoj crkvi u 15. st., posebice u Bosni, usp. [286: 7677].

13

21

Prikaz tih osam razdoblja, i to svakoga posebno, donosimo u sljedeim poglavljima 2.1. 2.8., pri emu se 2. razdoblju i 5., 6. i 7. razdoblju (1941. 1991.) pridaje posebna vanost: 2. razdoblju s obzirom na razvoj cjelokupnoga hrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika, kao i zbog stvaranja serbokroatizma u njemu; 5., 6. i 7. razdoblju zbog njihove relevantnosti za sadanjost, ali i zato to su 3. (1850. 1918.) i 4. razdoblje (1918. 1941.), kao ranija razdoblja odreena serbokroatizmom, imala odjeka u 6. (1945. 1967.) i 7. razdoblju (1967. 1991.) te zato to je 5. razdoblje (1941. 1945.) s jedne strane donijelo svladavanje serbokroatizma tipina za 3. i 4. razdoblje, a s druge strane predstavljalo neposredno polazite za 6. i 7. razdoblje. 2.0.2. Pregled pojedinih razdoblja i njihovih tijekova U 1. razdoblju (konac 16. st. polovica 18. st.) i u 2. razdoblju (polovica 18. st. konac 1840-ih) hrvatski je kao zaseban jezik, s obzirom na stvaranje jedinstvenoga svehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika, a tim i jedinstvenoga opega hrvatskoga jezika, proao dinamian, povremeno buran, ali uvijek pozitivan razvoj koji je imao odreeni cilj, a taj je bio jedinstveni svehrvatski jezik ijekavskoga novotokavskoga tipa koji bi se u svojem pisanom obliku postojanja sluio latinikim pismom. Za problem hrvatskoga kao zasebnoga jezika i utjecaj serbokroatizma u tim dvama razdobljima vano je sljedee: 1. postupno etabliranje ijekavsko-novotokavskoga hrvatskoga kao iskljuivoga lektalnoga normalnog tipa za namjeravani svehrvatski jezik; 2. odluka za latiniko pismo uz postupno davanje prednosti dijakritikim znakovima u abecedi za posebne (palatalne) foneme hrvatskoga jezika umjesto digrafa koji su se upotrebljavali kao posljedica talijanskoga i maarskoga grafemskoga utjecaja na latiniko zapisivanje hrvatskoga jezika; 3. korpusno-funkcionalnolingvistika izgradnja hrvatskoga jezika kroz knjievno visokokvalitetno i opseno stvaralako djelovanje u svrhu unapreivanja kulturalne, ali i meukulturalne i drutvene uinkovitosti pod novim povijesnim uvjetima; u 2. razdoblju posebno je porasla izgradnja terminologijskoga rjenika; 4. profesionalni poetak filolokoga rada, posebice jednojezine i viejezine leksikografije, unutarjezine hrvatske sinonimije kao i gramatike u svrhu razvoja hrvatskoga knjievnog i opega svehrvatskoga jezika; 5. postupno ustanovljivanje zajednikoga, svehrvatskoga knjievnoga i filolokoga centra u Zagrebu; 6. sve vea realizacija jezinopravnoga i jezinopolitikoga cilja uporabe hrvatskoga jezika u javnosti, obrazovanju i posebno u politikim, slubenim i administrativnim funkcijama. Ovih est razvojnih sastojaka treba razmatrati u meuovisnosti, u proimanju i meuuvjetovanosti za opi razvojni cilj jedinstvenoga svehrvatskoga knjievnoga, standardnoga i opega jezika u okviru obnovljenoga hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Tako se 1. i 2. toka odnose na potrebne 22

osnove govorenoga jezika s jedne strane (toka 1.) i pisanoga jezika s druge strane (toka 2.). Za uspjean proces izgradnje (toka 3.) potrebni su i filoloki spoznajni popratni rad, kao i ortolingvistiko popratno njegovanje i planiranje jezika (toka 4.), ali i neminovno odgovarajua infrastruktura uinkovitoga gradskoga sredita (toka 5.). Konano, sama dinamika toga razvoja zahtijeva razjanjenje i prilagoavanje javnoga pravnoga i politikoga statusa hrvatskoga jezika (toka 6.) jer upravo upotrebljivost hrvatskoga u javnosti i u slubenim funkcijama implicitno i izriito pripada razvojnim ciljevima toga ukupnoga jezinopovijesnoga procesa. Za program serbokroatizma razvojna je sastavnica, navedena pod 1. tokom, osigurala zajedniko tlo jer je taj program uvijek bio orijentiran samo novotokavski, pritom ne ikavski, ve isprva ijekavski, a kasnije ekavski ili ijekavski. Posredno su i okolnosti navedene pod 2., te 4., 5. i pod 6. tokom pogodovale ostvarivanju serbokroatizma. Pitanje pisma pogodovalo je serbokroatizmu utoliko to je taj program osim irilice prihvatio i latinicu, a hrvatska je strana zbog jo neodlunih pravopisnih diskusija bila iznimno otvorena za razgovor. Pogotovo u vezi s primjenjivou i dosegom morfoloko-etimolokoga naela s jedne strane, te rigoroznoga fonolokoga odnosno fonetikoga naela s druge strane, nisu jo postojale dovoljno jasne predodbe i odluke da bi se hrvatski jezik uspjeno obranio od preuzimanja toga posljednjega naela pod pritiskom serbokroatizma. Neizravno povoljno djelovanje ostalih, pod 4, 5 i 6 navedenih okolnosti, pokazalo se je kao posljedica nastojanja s hrvatske strane kojima se teilo stvaranju junoslavenske, posebno hrvatsko-srpske sveobuhvatne politike i etniko-jezine interesne zajednice i saveznike politike. To je nastojanje javno prevladavalo u vrijeme ilirskoga pokreta, posebice u dvama posljednjim desetljeima 2. razdoblja (1830-ih i 1840-ih god.). To je stanje ostalo nepromijenjeno i u 3. razdoblju. S druge pak strane, hrvatski je jezik na osnovi plodne knjievne djelatnosti visoke kvalitete, spomenute u 3. toki, kao i zbog ve znaajne izgraenosti jezika u tim dvama razdobljima, dosegao knjievnojezino-povijesnu dubinu koja je onda nakon 4. razdoblja i pomogla u postupnom prevladavanju serbokroatizma. Naime, knjievnost tih dvaju prvih razdoblja, pa i akavska, kajkavska i mjeovita trodijalektalna, i u kasnijim razdobljima razumijevana kao hrvatska knjievnost, ostala je vaan sastavni dio jezinoga obrazovanja. Na taj je nain bilo mogue opovrgavati i pobijati dijelom upravo uzurpatorsko deklariranje hrvatskoga jezinoga dobra i hrvatske knjievnosti srpskima.14 Za razliku od 1. razdoblja, u kojem problem serbokroatizma nije bio relevantan za razvoj hrvatskoga jezika, 2. razdoblje usprkos ivomu pozitivnomu razvoju hrvatskoga jezika u to doba ipak ve pripada aktualnoj povijesti serbokroatizma, dodue preteno njegovoj pretpovijesti. S porastom djelatnosti Vuka Karadia (1787. 1864.) i poetne june slavistike Josefa Dobrovskoga (1753. 1829.), Jerneja Kopitara (1780. 1884.) i Josefa Pavla afaka (1795. 1861), koja je
14

O toj vrsti prisvajanja hrvatskih kulturnih postignua poevi od Karadieve Narodne srbske pjesnarice (1815.) i Srpskoga rjenika (1818.) usp. [137: 6785]; o jednako tako uzurpatorskom prisvajanju hrvatske irilice te na njoj pisane dalmatinske i bosanske hrvatske knjievnosti usp. [412].

23

primjetno utjecala na Karadia, ali i on na nju, 2. razdoblje, meutim, pripada i poetcima prave i glavne povijesti toga programa, naime povijesti utjecaja serbokroatizma na razvoj hrvatskoga jezika, kojeg je potom u 3. razdoblju ekspandirajui serbokroatizam dobrim dijelom ometao. Dominacija serbokroatizma u 3. razdoblju (1850. 1918.) i njegovo znaajno djelovanje na razvoj hrvatskoga jezika bilo je dodue mogue jedino zato to je serbokroatizam u 3. razdoblju naiao na dovoljno jaku rezonanciju u hrvatskih filologa i lingvista, publicista kao i u nekih pisaca, jezinih pedagoga i jezinih politiara. To je poelo na poetku 3. razdoblja 1850. god. s Bekim knjievnim dogovorom o buduem zajednikom knjievnom jeziku Hrvata i Srba. Za jaku rezonanciju serbokroatizma u Hrvata znakovito je to to je taj dogovor, koji nipoto nije bio slubeni, javno-pravni niti meunarodnopravni dogovor, imao pet hrvatskih potpisa (Dimitrije Demeter, Ivan Kukuljevi Sakcinski, Ivan Maurani, Vinko Pacel, Stjepan Pejakovi), ali samo dva srpska, i to onaj ideolokoga graditelja jezinopolitikoga serbokroatizma Vuka Karadia, kao i onaj njegova u filologiji najutjecajnijega pristae i sljedbenika ure Daniia; osim njih, taj dokument je potpisao i Slovenac Fran Mikloi. Taj dogovor, koji je poticao serbokroatizam, u Hrvata se je sve vie poeo provoditi u djelo od polovice 1860-ih godina. Njegovo je ostvarenje poticala i uspjena propaganda etnopolitike i dravnopolitike ideologije jugoslavenstva koju je ve 1830-ih poeo propagirati ilirski pokret u Hrvatskoj. Ali, hrvatska je strana u znatnoj mjeri previdjela velikosrpske i svesrpske ciljeve sadrane u serbokroatizmu. Serbokroatizam su u 3. razdoblju na hrvatskoj filolokoj i lingvistikoj strani propagirali tzv. vukovci, pristae Vuka Karadia meu hrvatskim filolozima i lingvistima. Osim toga, na izravan nain bio je prisutan i udnovato snaan utjecaj Srbina ure Daniia (1825. 1882.) koji je bio prvi tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), osnovane 1867. god. u Zagrebu, a bio je i prvi voditelj povijesnoga Akademijina Rjenika hrvatskoga ili srpskoga jezika (sv. 1.). Djelovanje tih filologa imalo je za cilj razvoj opehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika usmjeriti prema cilju koji je postavio program serbokroatizma. To se je odnosilo kako na rjenik, tako i na gramatiku, stilistiku, ortografiju, ali i na vezu s akavskim i kajkavskim hrvatskim. Te su potonje povezanosti i proimanja bile, naime, uglavnom iskljuene iz planiranoga tzv. srpskohrvatskog jezika. Kao osnovna djela nove serbokroatistike u 3. razdoblju u Zagrebu je objavljen Hrvatski pravopis Ivana Broza 1892. god. (1893.); godine 1899. objavljena je Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika Tome Maretia, dugogodinjega voe vukovaca; konano 1901. god. objavljen je Rjenik hrvatskoga jezika koji je zapoeo Ivan Broz, a zavrio ga je Franjo Ivekovi. Hrvatska filoloka tradicija, koju su predvodili i zastupali prije svega pripadnici zagrebake filoloke kole (Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babuki, Antun i Ivan Maurani, Adolfo Veber Tkalevi, Bogoslav ulek), nakon 1870-ih uglavnom je potisnuta iz javne filoloke aktivnosti. Sa svojom filolokom tradicijom imala je ''premalo sluha za ekskluzivnost novotokavskoga standarda, a i za dosljedan fonoloki pravopis''. [288: 168] Na taj nain postignuta pozicija serbokroatizma uspjela se je potvrditi, pa i napredovati, ve gotovo do kraja 4. razdoblja. Razlog tomu bilo je osnivanje prve jugoslavenske drave kao 24

posljedica 1. svjetskoga rata, u kojoj se je Hrvatska izgubila, jer je tom dravom dominirala Srbija. Tek s politikim prestrukturiranjem te drave, koje je 1939. god. za rezultat imalo Banovinu Hrvatsku kao njezin dio, mogle su se poduzeti neke mjere za oivljavanje razvoja hrvatskoga jezika. U 3. predrazdoblju hrvatska je strana prihvatila program serbokroatizma upravo s naivnim entuzijazmom. Gorki plodovi, koje je serbokroatizam donio Hrvatima u 4. predrazdoblju, temeljito su prizemljili i otrijeznili Hrvate kada je rije o podobnosti serbokroatizma i jugoslavizma kao programa za razvoj hrvatskoga jezika i za vlastite nacionalne potrebe. Dogaaj koji je u tom smislu djelovao okantno, bio je bez sumnje atentat na hrvatske zastupnike, meu kojima i na Stjepana Radia, vou Hrvatske seljake stranke (HSS), 1928. god. u beogradskoj Skuptini, a atentat je izvrio jedan srpski zastupnik. Sveani pogreb Stjepana Radia 12. kolovoza 1928. god. pretvorio se je u masovnu demonstraciju protiv srpske hegemonije. Jezino se je serbokroatizam u 4. razdoblju afirmirao u svim lingvistikim podrujima, slino kao u 3. razdoblju. Posebno je ofenzivan postao kada je bila rije o reguliranju ortografije i izradi rjenika, ukljuujui i znanstveni te strukovni rjenik. Novost u odnosu na 3. razdoblje bila je injenica da je serbokroatizam sa svojom svesrpskom i velikosrpskom politikom komponentom mogao kao neka vrsta jezino-politike dravne doktrine odreivati javnu uporabu jezika. Jugoslavenski slubeni jezik bio je u svojim brojnim podrujima primjene "srpskohrvatski" to de facto znai srpski jezik. Ortografija je Pravopisnim uputstvom za sve osnovne, srednje i strune kole Kraljevine SHS s kratkim tumaenjem i objanjenjem (Zagreb, 1929.) jo vie odreena prema srpskim predodbama. Te su odredbe donesene odlukom beogradskoga Ministarstva prosvete kao jedinstveni pravopis, koji je bio utemeljen ''na velikoj jezinoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadia'', a u interesu ''ujednaenja nastave''. Odredbe je propisao Odbor za reformu pravopisa pod vodstvom beogradskoga srbista Aleksandra Belia. [288: 181] Pravopis Dragutina Borania, koji je dotad bio na snazi za hrvatski jezik, a koji se je zasnivao na Pravopisu hrvatskoga ili srpskoga jezika Ivana Broza, morao je biti preraen; novo izdanje pojavilo se je ve 1930. god. Taj Pravopis prestao je biti na snazi tek osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. god. Umjesto njega na snagu je opet stupio njegov prethodnik sa svojim zadnjim izdanjem iz 1928. god. U 5. razdoblju i taj dodue serbokroatistiki, ali jo uvijek predjugoslavenski Pravopis u nastavku na predserbokroatistiku tradiciju 19. st. zamijenjen je primarno, dijelom i ekstremno morfolokoetimolokim pravopisom. Odredbe Uputstva iz 1929. god. su, sukladno srpskim predodbama, odreivale upravo suprotno, naime da fonetsko-fonoloko naelo treba jo vie potisnuti morfoloku dimenziju pravopisa te da npr. zarez treba pisati primarno prema retorikim, a ne sintaktikim kriterijima. U leksikografiji se je serbokroatizam svojemu cilju, dakle srpskomu dominantnomu jedinstvenomu jeziku, pribliio prije svega nastavkom rada na Akademijinu Rjeniku hrvatskoga ili srpskoga jezika pod redakcijskim vodstvom Tome Maretia (1907. 1938.), a takoer i izdavanjem dvodijelnoga opsenoga rjenika Svetomira Ristia i Jovana Kangrge. [332], [333] Ali, upravo su leksikografski i leksikoloki radovi neizbjeno vodili postavljanju kontrastivnolingvistikih pitanja, 25

a u hrvatsko-srpskim kontrastivnolingvistikim postupcima kroatistika je pronala djelotvornu metodu borbe protiv jezinopolitiki usmjerenih nejasnoa serbokroatizma koju su hrvatski lingvisti u objema jugoslavenskim dravama na lingvistiki izvrstan nain upotrijebili u jezinom samopotvrivanju. Kao kontrastivne rjenike 4. razdoblja moemo navesti popis rijei Julija Beneia, sadrana u knjizi Gramatyka jzyka chorwackiego czyli serbskiego (Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika) [62], kao i Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika Petra Guberine i Krune Krstia. [151] Kao najrezistentniji faktor u borbi protiv serbokroatizma za trajanja svih est razdoblja, a pogotovo za vrijeme triju jugoslavenskih razdoblja, pokazalo se je hrvatsko pjesnitvo i religiozna knjievnost. Za uspjenu obranu od prodora serbokroatizma u hrvatski knjievni jezik taj je otpor bio od kljune vanosti. Hrvatski pisci gotovo su se jednoglasno drali pripadnosti svih triju hrvatskih narjeja hrvatskomu knjievnomu jeziku ukljuujui i ijekavski i ikavski unutar tokavskoga narjeja. Isto tako su jamili za dijakronijsku, knjievno-jezinopovijesnu povezanost s hrvatskom knjievnou proteklih barem est stoljea. Zadnja faza 4. razdoblja, koja obuhvaa period kratko prije i za vrijeme trajanja Banovine Hrvatske (1937. 1941.), omoguila je na osnovi povoljnijih politikih uvjeta odreene poteze u smjeru prvoga ''rekroatiziranja''. Kroatistiku je u tom smislu zastupao Stjepan Ivi koji je od 1915. god. bio nasljednik Tome Maretia na Katedri za poredbenu gramatiku slavenskih jezika Sveuilita u Zagrebu. Ivi je bio i odgovorni urednik mjesenika za njegovanje jezika pod nazivom Hrvatski jezik (1938. 1939.) koji je izdavala udruga pod istim imenom Hrvatski jezik, osnovana u Zagrebu 1936. god. Pod vodstvom Blaa Juriia, odgovornoga urednika asopisa Hrvatska revija (1930. 1941.) u izdanju Matice hrvatske, osnovan je 1938. god. Pokret za hrvatski knjievni jezik koji se je posvetio gramatikim i leksikolokim, a posebice terminolokim pitanjima. Konano je 1938. god. u Zagrebu osnovan i Consortium Encyclopaediae Croaticae za izdavanje Hrvatske enciklopedije te se je ve u prvoj godini zapoelo s radovima za prvi svezak. Glavni urednik te enciklopedije bio je slavist i knjievnik Mate Ujevi. [170] Peto razdoblje je dodue bilo najkrae, ali za razvoj hrvatskoga jezika vrlo vano razdoblje i to zbog nastanka hrvatske nacionalne drave. S obzirom na serbokroatizam, to je razdoblje bilo dijelom i izravna reakcija na 4., a preko njega i na 3. razdoblje. Rekroatizacija i daljnji razvoj jedinstvenoga knjievnoga i standardnoga hrvatskoga jezika uslijedili su u 5. razdoblju, utemeljeni na vlastitoj Zakonskoj odredbi o hrvatskome jeziku, o njegovoj istoi i pravopisu; ta je odredba izdana 14. kolovoza 1941. god. zajedno s odredbom o njezinu provoenju (27. lipnja 1942.), posebice to se tie rjenikoga blaga (zajedno s njegovim terminolokim dijelom), kao i ortografije, pri ijemu su oblikovanju posebice uzimani u obzir morfoloki i etimoloki aspekti. [236], [177] akavska, kajkavska i tokavska trodijalektnost suvremenoga hrvatskoga knjievnoga jezika kao i njegova povezanost s hrvatskim knjievnim jezikom prethodnih stoljea opet su bili naelno pozitivno ocijenjeni. U rekroatizaciju se ubraja i ponovno uspostavljanje hrvatskoga kao slubenoga jezika u svim dravnim podrujima kao i u javnoj jezinoj uporabi te u medijima. I 26

sama primjena etnolingvistikoga izvornoga glotonima hrvatski jezik opet je postala legitimna i obvezna. Uz to se je time pojam hrvatskoga jezika kao jedinstvenoga i zasebnoga jezika, koji je za hrvatsku jezinu samopoznaju i samosvijest bio nuni najvii lektalni pojam, oslobodio serbokroatistike, ideoloke zabrane i tabua te se je vratio Hrvatima kao narodu i jezinoj zajednici. Razvoju hrvatskoga jezika zajedno s njegovanjem jezika i jezinim odgojem u 5. razdoblju pridavana je velika vanost. Sukladno tomu bila je snana i aktivnost visokokolskih i akademskih ustanova. Poticana je i kolska nastava hrvatskoga jezika. Nadalje, jezinoj i obrazovnoj politici Nezavisne Drave Hrvatske (NDH) pripadao je i opsean program opismenjivanja i knjievnoga odgoja jer je za tim u narodu postojala velika potreba. Vana i sveobuhvatna ustanova za jezik i knjievnost i u 5. razdoblju bila je Matica hrvatska koja je tada imala mogunost razviti plodotvornu izdavaku djelatnost. Kao vlastiti kulturno-knjievni asopis izdavala je od 1928. do 1945. god. asopis Hrvatska revija. Osim Matice hrvatske kao hrvatski korporativni izdava djelovao je i Hrvatski izdavalaki bibliografski zavod (HIBZ) pod vodstvom Mate Ujevia. Njegov glavni izdavaki projekt, s Ujeviem kao glavnim urednikom, bila je Hrvatska enciklopedija. Do 1945. god. objavljeno je pet svezaka te enciklopedije. Ukupno je u razdoblju od 1941. do 1945. god. HIBZ na hrvatskom jeziku objavio vie od 400 knjiga, pogotovu znanstvenih i enciklopedijskih djela. Razvojem hrvatskoga jezika, njegovanjem toga jezika, jezinim savjetovanjem i obrazovanjem naroda posebno se je bavio u 5. razdoblju novoosnovani Hrvatski dravni ured za jezik (HDUJ). Taj hrvatski dravni institut zajedno s HIBZ-om pripremio je veliki rjenik hrvatskoga suvremenoga knjievnoga jezika pod nazivom Rjenik hrvatskog knjievnog jezika. Zbog raspada NDH 1945. god. i ponovnoga osnivanja druge, ovaj put komunistike Jugoslavije, u kojoj je bila prisutna srpska dominacija i koja je bila usmjerena prema serbokroatizmu, taj je rjenik ostao nedovren. Teak kontaktnolingvistiki problem pri razvitku i njegovanju hrvatskoga rjenika bilo je u 5. razdoblju ocjena i obradba posuenica i tuica u hrvatskom jeziku, grekolatinizama, europeizama i ostalih internacionalizama, posebice u podruju nazivlja. Tu je vladalo mjestimice ideoloko, pogrjeno i ekstremno pohrvaivanje. U 6. razdoblju (1945. 1967.) serbokroatizam je po posljednji put pokazao veliki strategijski izmiljen uspon, dakako bez konanoga uspjeha. Federalni temeljni ustroj komunistike Jugoslavije s ustavno garantiranom jednakou Hrvata i Srba kao naroda, Hrvati su imali prilike uspjeno iskoristiti u borbi protiv serbokroatizma. Jednako kao to je 6. razdoblje zapravo ponovno jugoslavensko razdoblje, ono je u jezinopolitikom smislu u biti razdoblje reakcije na prethodno razdoblje, jednako tako kao to je i to prethodno bilo reakcija na 4. razdoblje. Pravopisnu reformu provedenu u 5. razdoblju jugoslavenski komunisti otpoetka su odbijali kao neto to se posve suprotstavlja serbokroatizmu. Umjesto toga je za hrvatski jezik na snagu stupila ortografija Dragutina Borania iz doba Banovine Hrvatske te je ponovo aktualizirano osmo izdanje njegova Pravopisa iz 1941. god. (1947. objavljeno je deveto, a 1951. god. deseto izdanje). Stvarni status hrvatskoga kao samostalnoga zasebnoga jezika je, barem to se tie njegova knjievnoga i standardnoga jezika, u prvoj fazi 6. razdoblja usprkos naglaeno protuhrvatskoj diktatorskoj 27

unutarnjoj politici boljevike vlasti, u skladu s predodbama AVNOJ-a (Antifaistiko vijee narodnoga osloboenja Jugoslavije) i ZAVNOH-a (Zemaljsko antifaistiko vijee narodnoga osloboenja Hrvatske), ostao kao takav jo iz 1943. i 1944. god. Tako je hrvatski u to doba i dalje neprijeporno fungirao i na saveznoj razini kao slubeni jezik. Ali, kada je bila rije o nazivu jezika i o rjeniku, opet je zabiljeen povratak serbokroatizmu, dakle dvolanomu nazivu i odabranomu srpskohrvatskomu rjeniku. Novo jezino-diktatorsko sredstvo planiranja rjenikoga blaga bilo je komunistiko-jugoslavensko sumnjienje nepodobnih izraza kao ''ustakih rijei'', odnosno kao rijei koje su nastale u doba Nezavisne Drave Hrvatske. Prva faza 6. razdoblja zavrila je ipak poetkom 1950-ih. Serbokroatizam je u drugoj Jugoslaviji za cilj imao jedinstven jezik pod srpskom dominacijom. Do ostvarenja toga cilja pokualo se je doi Novosadskim dogovorom 1954. god., koji je inicirala Matica srpska, i projektima koji su tim dogovorom bili predvieni. Ti su projekti bili: 1. zakonska obveza uporabe glotonima srpskohrvatski i hrvatskosrpski kao jedinih slubenih naziva; 2. srpskohrvatski jedinstveni rjenik ''srpskohrvatskoga knjievnog jezika''; 3. srpskohrvatska jedinstvena terminologija za sva podruja ekonomskoga, znanstvenoga i kulturnoga ivota; 4. srpskohrvatska jedinstvena ortografija. Objektivnu pravnu obvezatnost tomu dogovoru nije bilo mogue priznati zbog nedostatka reprezentativnosti i dragovoljnosti s hrvatske strane. Zakljuke dogovora potpisalo je 14 zastupnika srpske strane, 5 zastupnika hrvatske strane te jo dva Srbina iz Bosne i Hercegovine.15 Otpor hrvatske strane tomu nametnutomu dogovoru stoga je bio prisutan od samoga poetka i rezultirao je 1950-ih i 1960-ih godina brojnim publikacijama u svrhu obrane hrvatskoga kao zasebnoga jezika i to s obzirom na njegov jezinopravni i jezinopolitiki status u komunistikoj Jugoslaviji kao i s obzirom na pojedinane jezine probleme. Vodei hrvatski filolog u 6. razdoblju bez sumnje je bio Ljudevit Jonke, a sredinje hrvatsko publikacijsko glasilo bio je asopis Jezik Hrvatskoga filolokoga drutva. Snana i viestruka podrka kroatistici i razvoju hrvatskoga jezika u 6. i 7. razdoblju bili su i dobro organizirani Hrvati u inozemstvu. S jedne strane, hrvatski jezik je kroz njihov jezinostvaralaki rad i politiki manje ometanu jezinu produkciju dobio vitalnost i modernost te se je na taj nain bogatio, a s druge pak strane, Hrvati u inozemstvu, koji su dobrim dijelom radili kao slavisti na sveuilitima, unapreivali su i kroatistiku. Na taj se je nain uspijevalo ispravljati srpskohrvatska iskrivljivanja. Novosadski dogovor, kao to smo ve rekli, nije uspio. Njegova glotonimska namjera mogla se je pod politikim uvjetima komunistike Jugoslavije provesti nakon to su promjenom Ustava od 7. oujka 1963. god. srpskohrvatski i hrvatskosrpski proglaeni slubenim za oba zasebna jezika, hrvatski i srpski, ali to je ostao samo uspjeh na papiru jer Hrvati to nikada nisu potpuno prihvatili. Druga namjera, naime pisanje Renika srpskohrvatskoga knjievnog jezika (1967. 1976.) propala je ve pri objavljivanju prvih triju svezaka (1967. 1969.): Matica hrvatska je nakon objavljivanja treega sveska 1969. god. prekinula suradnju s Maticom srpskom pri kompilaciji i izdavanju toga rjenika. Izrada zajednike terminologije za sva podruja ekonomije, znanosti i kulture nije
15

O Zakljucima Novosadskog dogovora usp. njihov popis i parafraziranje u [318: 58].

28

doivjela izdavaki uspjeh. Izvjestan uspjeh jedino je postigao projekt pravopisa, pa je 1960. god. objavljen prirunik s jednim latinikim i jednim irilikim sveskom. [319] Na osnovi razmjerno snane serbokroatistike tradicije hrvatskih vukovaca u pravopisnim pitanjima s njihovom odlukom za uporabu iskljuivo fonoloke transkripcijske ortografije, kao i zbog toga da je morfolokoetimoloki pravopis postao u FNRJ/SFRJ utopijom jer je bio usko povezan s jezinom politikom NDH, nova je ortografija Pravopisa kao takva [319] bila odbijena tek u nekoliko pojedinanih toka. Naprotiv, snaan hrvatski otpor bio je usmjeren protiv glotonima srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, protiv srpskohrvatski ureenoga rjenika toga Pravopisa, kao i protiv normativno primijenjene srpskohrvatske jedinstvene pravopisne terminologije. S Deklaracijom o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika Matice hrvatske od 15. oujka 1967. god. [110] koju je potpisalo jo 17 hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija, meu kojima i Drutvo knjievnika Hrvatske, Hrvatsko filoloko drutvo te Institut za jezik JAZU, uinjen je prvi korak prema formalnomu raskidu Novosadskoga dogovora. Slubeni raskid uslijedio je 16. travnja 1971. god. [298], a uinila ga je Matica hrvatska, jedan od supotpisnika Deklaracije iz 1967. god. S Deklaracijom od 15. oujka 1967. god. poelo je novo, dakle 7. razdoblje (1967. 1991.) u razvoju hrvatskoga kao samostalnoga jezika pod utjecajem serbokroatizma. Poruka Deklaracije bila je jednostavna i jasna: srpskoj elji za odhrvaenjem hrvatskoga jezika i za jezinom ekspropriracijom Hrvata eljelo se stati na kraj, a ravnopravnost hrvatskoga i srpskoga jezika morala se je osigurati i provesti ustavnom jednoznanom odredbom kao i praktinim javnim djelovanjem. Usprkos bijesnim politikim progonima zaetnika i zagovaratelja Deklaracije, oni su se mogli potvrditi svojim nastojanjima. Najprije je hrvatski knjievni jezik 1972. god. u dopuni Ustava SR Hrvatske oznaen izriito tim nazivom, dakle kao ''hrvatski knjievni jezik''. Potom je novi Ustav SFRJ od 21. veljae 1974. god. potvrdio ravnopravnost i status hrvatskoga knjievnoga jezika pored slovenskoga, srpskoga i makedonskoga kao jednoga od etiriju slubenih jezika SFRJ na saveznoj razini. Ta su postignua dakako bila plaena znatnim osobnim rtvama. To vrijedi kako za vrijeme poetka Hrvatskoga proljea koje je inicirala Deklaracija 1967. god., tako i za vrijeme zakljuaka 21. sjednice Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) u Karaorevu koncem 1971. god., a kojima je proglaeno nasilno guenje Hrvatskoga proljea. Najprominentnija rtva tih progona meu filolozima bio je Ljudevit Jonke. Matici hrvatskoj je, kao posljedica tih zakljuaka SKJ, zabranjena svaka druga djelatnost osim izdavake. Tek je 1990. god. mogla ponovo obnoviti svoju cjelokupnu djelatnost. Ali, ti politiki progoni nisu mogli sprijeiti jezinopovijesni uspjeh Deklaracije i Matiina raskida Novosadskoga dogovora koji je uslijedio 16. travnja 1971. god. Kroatistici je uspjelo na znanstveni nain, posebice kontrastivno prema srpskomu jeziku, prikazati i razjasniti probleme vezane uz status hrvatskoga kao samostalnoga jedinstvenoga jezika, uz razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika i uz standardizaciju; osim toga, uspjelo joj je stvoriti za razvoj hrvatskoga jezika temeljna kodifikacijska i deskriptivna djela iz podruja ortografije, fonologije, leksikologije, gramatike i dijalektologije. Posebno joj je dobro uspjelo periodizirati razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika i 29

njegove standardizacije i to na nain koji odgovara injenicama te na taj nain raskrinkati i opovrgnuti jedan od temeljnih ideologema serbokroatizma u svoj njegovoj fikcionalnosti i jezinopolitikoj intencionalnosti, prije svega ideologem da je Vuk Karadi zaetnik hrvatskoga knjievnoga jezika. Time je serbokroatizmu izmaknuta podloga za znanstvenu argumentaciju. Posljedica toga je bila dakako ta da je serbokroatizam jo upornije nastavio svoje dokazivanje sirovom politikom moi i nasiljem to je svoj vrhunac doseglo u ratu i genocidnoj agresiji od 1991. do 1995. god. Vodei hrvatski filolozi i lingvisti bili su nasljednici Ljudevita Jonkea, njegov uenik Stjepan Babi, kao i Dalibor Brozovi i Radoslav Katii. Podrku su dobivali i od brojnih drugih pripadnika Zagrebakoga lingvistikoga kruga, lanova Hrvatskoga filolokoga drutva kao i od Matice hrvatske. Kao posljedica odluke iz Karaoreva, od 1972. god. pritisak serbokroatizma i srbizirajuega unitarizma neprestano je rastao. To se je posebno odnosilo na javnu uporabu jezika u slubene svrhe, u obrazovanju, u znanstvenoj i strunoj terminologiji kao i u podruju masovnih medija. Politiki preustroj Jugoslavije i njezinih republika, naveden novim ustavima iz 1974. god., srpsko politiko vodstvo je odluno odbilo zbog pojaanoga federalizma i ustavnoga reguliranja i potvrivanja statusa autonomnosti dviju srbijanskih samoupravnih pokrajina (AP Vojvodine i AP Kosova). Nakon Titove smrti 1980. god., deklarirani cilj centralistiki orijentiranoga srpskoga komunistikoga vodstva bio je ukinuti Ustav iz 1974. god. Srpska akademija (SANU) u svojem je Memorandumu o aktualnom drutvenom pitanju u rujnu 1986. god. razradila opepolitiki operativni program za obnovu srpske hegemonijalne centralistike ''jugoslavenske'' drave. Izjalovljenje tih planova dovelo je do sloma Srbije s Ustavom SFRJ iz 1974. god. jer je Srbija 1989. god. usvojila vlastiti novi Ustav kojim je postala centralistika drava bez autonomnih pokrajina. To je bio poetak raspada SFRJ. Hrvati su tada, nakon burnoga prijelaznoga razdoblja, u referendumu 19. svibnja 1991. god. veinom od 94,3 % glasova potvrdili svoju elju za samostalnom dravom Hrvatskom. Hrvatski sabor je potom 25. lipnja 1991. god. obznanio odcjepljenje od SFRJ te je proglasio Republiku Hrvatsku samostalnom dravom; dan nakon toga Sabor je javno objavio taj proglas kao i rezultat referenduma. Tim inom je poelo novo, 8. razdoblje (1991. ) u razvoju hrvatskoga kao zasebnoga jezika, razdoblje u kojem je jezino-politiki serbokroatizam tek sablast iz prolosti, ali sablast ije se dezinformacijsko djelovanje jo mora nastojati ukloniti. Raspadom SFRJ raspali su se u 8. razdoblju i represivni politiki okvirni uvjeti SFRJ. Razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika mogao je stoga krenuti dalje bez utjecaja srpskih hegemonijalnih nastojanja. Jezini kontakt sa srpskim jezikom hrvatska strana od tada je mogla ostvarivati na poticajan nain za hrvatski jezik. Jezinopovijesno i znanstvenopovijesno gledano, 8. razdoblje ima dvostruku ulogu: s jedne strane u njemu zavrava drama serbokroatizma, a s druge strane ono uvodi novu epohu u razvoju hrvatskoga jezika i kroatistike. Teoretsko objanjenje statusa samostalnosti hrvatskoga jezika kao i izlazak iz kaosa raznih naziva iz doba serbokroatizma, koji su se nalazili u meunarodnoj uporabi, u 8. razdoblju prestali su predstavljati aktualan problem. Terminoloka inovacija jesu termini tipa 30

srednjojunoslavenski za hrvatski i/ili srpski (''Central South Slavonic Language'' [82: 365], ''Middle South Slav'' [83: 34]), kako je to predlagao Dalibor Brozovi. Tim je kroatistika pomogla pogotovu meunarodnoj slavistici da se rijei uobiajenoga, od poetka zavaravajuega, a sada ve i kompromitirajuega termina srpskohrvatski itd. Korpusna i funkcionalna lingvistika hrvatskoga jezika, ali i njegovanje jezika, jezini odgoj, jezina nastava i jezina politika, kao i ukupna jezina stvaralaka aktivnost u 8. razdoblju, ali jo vie nakon njega u novom razvojnom 9. razdoblju, nalazili su se pred dalekim, ali plodnim poljem djelovanja koje e trebati periodiki obraditi u skladu s daljnjom povijesti hrvatskoga jezika. Odravanje dinamike stabilnosti hrvatske jezine zajednice kao povijesnoga, lingvistikoga ivuega sustava jest bez sumnje prijeko potrebna nunost kako za vitalnost hrvatskoga naroda, tako i ukupne njegove kulture. Raspadom SFRJ, kojim su nestali za Hrvate represivni jezino-politiki okviri, nastankom nove, suverene Republike Hrvatske, novom autonomnom dravnou Bosne i Hercegovine, kao i konanim prevladavanjem ideologije serbokroatizma, stvoren je i za bosanski hrvatski i za bonjaki nova jezinopovijesna situacija, polazite i podloga za daljnji razvoj. I tu su se jezini ivot, njegovanje jezika i kroatistika nali, odnosno jo e se nai, pred novim zadatcima i to s obzirom na bosanski hrvatski kao lektalnu varijantu hrvatskoga jezika koja kao takva unutar cijeloga hrvatskoga jezika ima posve normalnu vrijednost i status jezine normalnosti, kao i s obzirom na bonjaki kao nov zaseban jezik koji je nastao prije svega od jedne lektalne varijante hrvatskoga jezika. Konano uspjena obrana Hrvata kao naroda i jezine zajednice, koja je rezultirala prevladavanjem serbokroatizma, svoju je orijentaciju i snagu dobila iz duhovno-kulturnoga osnovnoga stava koji je bitno karakteristian za Hrvate. Njihov etnolingvistiki materinji jezik za Hrvate je u dubini due samosvrsishodnost s egzistencijalnom vrijednou za artikulaciju specifine hrvatske kulture i mentaliteta koja se ne smije napustiti i izdati. Taj duhovno-kulturni osnovni stav Hrvata dvostruko se manifestira kada je rije o jeziku: najprije u vrlo visokoj kulturi knjievnoga jezika te, povezano s njom, u nadregionalnom do sveukupnom standardiziranju jezika; potom i u brinom ouvanju, odnosno periodinom ponovnom uspostavljanju jezine istoe, tj. hrvatskosti knjievnoga jezika. Nakon razdoblja dominacije serbokroatizma, od 8. razdoblja hrvatski jezik opet se moe upotrebljavati, njegovati i razvijati u smjeru onoga ideala ''kojim je hrvatski jezik oduvijek iao i kojim je uvijek teio da ide'' [34: 314], naime prema idealu jezine istoe hrvatskoga jezika u svojem hrvatstvu. Serbokroatizam je bez sumnje bio velik neprijatelj tomu idealu. Taj ideal, usprkos svim povijesnim potekoama, nije izgubio nita od svojega sjaja, ve je dobio novi sjaj i jami opstanak hrvatskomu jeziku.

31

2.1. Prvo razdoblje: Poetak razvoja novotokavskoga hrvatskoga jezika u jedini tip buduega opehrvatskoga knjievnoga jezika 2.1.1. Nestajanje glagoljizma i novi knjievnojezini razvoji Prvo razdoblje protee se od prijelaza 16. u 17. st. pa sve do polovine 18. st. Ono je zapravo prijelazna faza u razvoju ijekavskoga novotokavskoga tipa opega, knjievnoga, standardnoga jezika kao i u prijelazu latinikoga pisma u status jedinoga opehrvatskoga pisma. U tom se razdoblju glagoljizam kao ''signum temporis der kroatischen Geistesgeschichte'' to je bio od kraja 9. st. do druge polovine 16. st., raspada. [162: 547548]16 U 17. st., a jo vie u 18. st. glagoljizam je ve postao anakronizam. Blii se svojemu kraju za razdoblje glagoljizma karakteristina, a u svojoj funkcionalnoj raslojenosti opeprihvaena knjievnojezina triglosija i trigrafija s hrvatskim crkvenoslavenskim na glagoljici i hrvatskoj irilici, s akavskim, odnosno u Bosni tokavskim hrvatskim na glagoljici, irilici (bosanici), a mjestimice na latinici, kao i s latinskim kao prvim knjievnim jezikom Hrvata (na latinici). Triglosija se sve vie zamjenjuje knjievnojezinom diglosijom s latinskim i hrvatskim akavskim, kajkavskim i tokavskim, pri emu se od 17. st. situacija mijenja u korist novotokavskoga, a na tetu najprije akavskoga, i to poevi s junim i jugoistonim ikavskim akavskim, a kasnije, posebice od poetka 19. st., i na tetu kajkavskoga ija je uporaba kao knjievnoga jezika potvrena tek od 16. st. Prijelaz ine jezino namjerno mjeoviti crkvenoslavenski tekstovi glagoljskih autora sa sastavnicama akavtine, tokavtine i kajkavtine. Osim njih u tom razdoblju piu se i akavski, tokavski i kajkavski tekstovi kojima se u svrhu veega komunikativnoga dosega i razvoja izvjesne jezine nadregionalnosti dodaju sastavnice drugoga dijalektalnoga tipa. Takav je tip teksta karakteristian za protestantsku literaturu, posebno onu prevedenu, a razlog tomu je i taj to je na njima radilo vie osoba, dakle autori, prevoditelji i lektori, a da se nisu ba meusobno prilagoavali. [90: 204221] Takav se tip teksta moe mjestimice nai i u katolikih kajkavskih autora. Stvaranje neliturgijske, pravne i poetske literature, kao i ostale strune proze glagoljakim duhovnicima, naprotiv, postala je od 17. st. jezini i knjievno-povijesni rubni fenomen. U meusobnom djelovanju s takvim razvojem dolazi i do nestajanja trigrafije. Od druge polovice 16. st. glagoljica kao primarni simbol specifino hrvatskoga u prvom jezinom i knjievnopovijesnom razdoblju (9. 16. st.), i irilica sve vie se i ue regionaliziraju u svojoj uporabi.17 Istovremeno se sve vie za hrvatski jezik upotrebljava latiniko pismo pod utjecajem latinskoga s jedne strane te talijanskoga i maarskoga s druge strane; glagoljai ju prihvaaju, iako se u 17. i 18.
Gore navedeno o glagoljatvu temelji se na Hercigonjinim radovima pod [161] i [162]. O povijesti hrvatskih glagoljikih lekcionara usp. [131]. O hrvatskom knjievnojezinom razvoju u 16. st. usp. kao pregled [288: 5171]. 17 O razvoju hrvatske irilice od 12. st. s prvim irilikim pisanim spomenikom, humskom Humakom ploom, pa sve do prestanka njezine uporabe u matinim knjigama srednjodalmatinskih glagoljakih upa 19. st. usp. [412]. O Humakoj ploi kao iriliko-glagoljikom spomeniku hrvatskoga jezika i pisma iz vremena potkraj 12. ili poetkom 13. st. usp. [297].
16

32

st. jo mogu nai tekstovi pisani mjeavinom latiniko-glagoljikoga pisma. Opredjeljenje u korist latinice moda je bilo potaknuto i tim to glagoljai u 17. st. nisu bili jedinstveni u odluci trebaju li potrebna daljnja izdanja glagoljakih knjiga izii pisana glagoljicom ili irilicom. U 18. st. glagoljaka liturgijska i biblijska literatura pojavljuje se transliterirana latinikim pismom. Prve primjene dijakritike u hrvatskoj latinici mogu se nai ve u pjesnikoj pohvali Bogorodici, poznatoj pod nazivom ibenska molitva iz 14. st. (oko 1347. god.; usp. [161: 8891]), kao i u Petra Hektorovia (1487. 1572.). Ali, dijakritike znakove ciljano iri tek katoliki duhovnik, nadbiskupov kancelar i kanonik imun Budini (1530. 1600.) koji je bio blizak i glagoljatvu. U svojem u Rimu 1583. god. objavljenom hrvatskom prijevodu katekizma Petra Canisiusa Summa doctrinae christianae (Suma nauka kristianskoga) Budini u verziji pisanoj latinicom (prijevod je paralelno izdan i na irilici) za hrvatske palatalne foneme //, // i // ne pie digrafe, ve grafeme s dijakritikim znakovima. S obzirom na to Milan Mogu razvoj grafije u 16. st. ocjenjuje epohalnim za budue formiranje opehrvatske latinike ortografije s dijakritikim znakovima. [288: 71] Sloeniji, diferenciraniji nauk o pisanju za hrvatsku latinicu uz uporabu vieslovnih grafema i oznaivanje, uz ostalo i kvantitete sloga u pismu, nalazi se razraen u djelu Dubrovanina dominikanca Rajmunda amanjia (Damanji, Raymund Giamagnik) (transliterirano): ''Nauk za pisati dobro latinskijema slovima rijei jezika slovinskoga kojijem se Dubrovani, i sva Dalmacija kako vlastitijem svojijem jezikom slui'' (Mletci, 1639.). Taj nauk o pisanju ipak nije uao u uporabu.18 Prvi cjelovit sustav grafema, gotovo posve prilagoen hrvatskomu fonolokomu sustavu u smislu odnosa fonema i grafema jedan prema jedan, pisan latinikim slovima s dijakritikim znakovima umjesto vieslovnih grafema za hrvatske palatale, sastavio je tek Pavao Ritter Vitezovi (1652. 1713.) poetkom 18. st. Vitezovi se je pritom orijentirao na hrvatsku glagoljicu. [288: 90 91] Samo je za slogotvorno /r/ upotrijebio digraf, i to yr. Tom je ortografijom on, uz ostalo, napisao i svoj veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rjenik Lexicon latino-illyricum. Ali, niti ta ortografija nije ula u primjenu. Ta je ortografska rasprava Pavla Vitezovia izgubljena; njegov rjenik, u kojem su mjesto nali i tokavski, akavski i kajkavski hrvatski, nije bio otisnut. Provoenje dijakritikoga rjeenja toga grafijskoga problema na opehrvatskoj pravopisnoj razini uspjelo je tek 1830-ih i 1840-ih godina Ljudevitu Gaju (1809. 1872.). [287: 3940] irilica je za hrvatski jezik najdue, naime do prve polovice 19. st., u uporabi ostala u sredinjoj Dalmaciji i njezinu zaleu, i to u splitskoj i makarskoj biskupiji, kao i u regiji Poljica koja se prostire sjeveroistono od Splita do rijeke Cetine koja ju zatvara i na jugu. Ta je regija do osmanlijskoga osvajanja 1520-ih godina imala neku vrst samouprave s vlastitim zakonima, pisanim

18

Djelo Nauk za pisati dobro Rajmunda amanjia (Damanji) ponovo je objavila Elisabeth von Erdmann-Pandi 1991. god. u Bambergu kao pretisak s uvodom (Quellen und Beitrge zur kroatischen Kulturgeschichte, sv. 5.).

33

bosanicom u Poljikom statutu, nastalom prije 1444. god.19

Tu je hrvatska irilica bila,

jednostavno reeno, ''hrvatsko pismo'' i za glagoljake duhovnike. U Bosni i Hercegovini je irilica, tj. bosanica od 12. do 18. st. bila gotovo iskljuivo pismo za hrvatski jezik; posebice su ju njegovali franjevci. Stoga su i njihove knjige, kao npr. one vrlo rairene i vie puta objavljene Matije Divkovia (1563. 1631.), tiskane hrvatsko-bosanskom irilicom.20 irilike tipove slova za tisak Divkovi je sam dao lijevati u Mletcima. Ali, i bosanski muslimani su se sluili hrvatskom irilicom kada su u slubenom ili privatnom dopisivanju pisali na hrvatskom jeziku. Ali, knjiga perikopa iz 1613. god. Ivana Bandulavia, koji je bio bosanski Hrvat kao i Matija Divkovi, pisana je ve latinicom.21 To odgovara opemu duobrinikom cilju pisanja crkvenih knjiga za narod sa to veim komunikacijskim dosegom, u ovom primjeru pisanja lekcionara. Jezik na koji je Bandulavi preveo tu knjigu perikopa, knjievni je jezik onoga doba, tip tokavske ikavice s akavskim elementima koji je bio rairen i razumljiv u Bosni i Hercegovini, ali i u Slavoniji i Dalmaciji. Knjiga perikopa Ivana Bandulavia ostala je u uporabi do kraja 19. st. i sukladno tomu vie puta je tiskana. U 18. st. latinica isto tako openito u knjievnom djelovanju franjevaca potiskuje irilicu. Sudbina uporabe hrvatske irilice od strane glagoljaa za liturgijske i biblijske tekstove znatno je ovisila o sudbini hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika. Nastojanja Katolike crkve nakon Tridentskoga sabora (19. ekumenskoga sabora Katolike crkve; 1545. 1563.) da se stvori unija s pravoslavnim Crkvama dovela su do rusifikacije liturgijskoga hrvatsko-crkvenoslavenskoga jezika kojim su se sluili glagoljai, odnosno do uvoenja ruskoga crkvenoslavenskoga koji se je k tomu smatrao prajezikom svih slavenskih jezika. Novo izdanje glagoljakih crkvenih knjiga na crkvenoslavenskom ruske redakcije priredio je franjevac Rafael Levakovi (1597. 1679.) koji nije bio glagolja. Zbog vrlo este uporabe dugotrajan je bio i velik utjecaj ruskih crkvenoslavenskih (na glagoljici pisanih) verzija Rimskoga misala (Missale Romanum Missal Rimskij, 1631.) i Rimskoga

Poljiki statut objavio je najprije Matija Mesi 1859. god. u Zagrebu, a potom i Vatroslav Jagi 1890. god. u 4. svesku djela Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium u izdanju JAZU, s uvodom i iscrpnim glosarijem. Taj 4. svezak sadri i druge takve regionalne zakonike. Najstariji od njih je glagoljicom pisani akavski Vinodolski zakonik iz 1288. god. koji je objavio Antun Maurani 1843. god. u 3. svesku biblioteke Kolo koju je osnovao Stanko Vraz; Vinodolski zakonik ponovo je objavio Josip Bratuli u Zagrebu 1988. god. 20 Djelo Nauk karstianski za narod slovinski Matije Divkovia (Mletci, 1611.) pojavilo se je 1738. god. u ve 12. izdanju; druga su Divkovieva djela Sto udesa aliti znamenia blaene i slavne Bogorodice, divice Marie (Mletci, 1611.); Besiede Divkovia svarhu evanelia nedielnieh priko svega godita (Mletci, 1616.); Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogolubniemi (Mletci, 1616.). Divkovi je pripadao bosanskoj franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj. Roen je blizu marijanskoga hodoasnikoga mjesta Olovo u sredinjoj Bosni; u tamonjem franjevakom samostanu proveo je i zadnje godine svojega ivota. O bosanici u sredinjoj Dalmaciji usp. [409]; o povijesti bosanske franjevake knjievnosti usp. [322] i [239]. O knjievnosti bosansko-hercegovakih franjevaca kao dijelu hrvatske knjievne povijesti od Matije Divkovia do Grge Martia (1822. 1905.), posebice s obzirom na ''poknjievljenje'' razgovornoga jezika u svrhu nadregionalne komunikativne uporabe usp. [75]. 21 Knjiga perikopa Ivana Bandulavia je ponovo objavljena i to u nizu Quellen und Beitrge zur kroatischen Kulturgeschichte kao svezak 7a s posebnim glosarijem i knjigom komentara (svezak 7b), a objavila ju je Elisabeth von Erdmann-Pandi. [122]

19

34

brevijara (Breviarium Romanum asoslov'' Rimskij, 1648.). U glagoljaki nastrojenom narodu i u glagoljakih duhovnika ta rusifikacija nije imala odjeka. Osim problema s pismom, ta je rusifikacija znatno smanjila znaaj glagoljizma s njegovim dotad hrvatsko-crkvenoslavenskim jezikom kao simbolom izrazito hrvatske duhovne kulture. Stoga su glagoljica, ali i irilica ve u 17. st. izgubile bilo kakav potencijal za buduu opehrvatsku ortografiju. Ali, ono to je bilo presudno djelotvorno za novu epohu, bila je inspiracijska snaga glagoljizma za nov razvoj opehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika. Od kraja 16. st. u svim hrvatskim zemljama koje nisu bile pod osmanlijskom vlau (Dalmacija i Dubrovnik, Istra, civilna Hrvatska, Slavonija) cvjetala je knjievnost na hrvatskom jeziku kao regionalna knjievnost koja je zauzimala velik prostor.22 Na podruju djelovanja bosanskohercegovakih franjevaca, posebice u dijelovima Bosne i Hercegovine pod osmanlijskom vlau, formirao se je ve ranije za itavo podruje zajedniki knjievni jezik zahvaljujui tokavskoj knjievnosti tamonjih franjevaca. Na taj su nain nastali i na akavskim, kajkavskim i tokavskim dijalektalnim podrujima knjievni jezici koji su i prelazili svoje dijalektalne granice i knjievnojezino povezivali dijalekatski prostor. Takav se je razvoj zadrao kroz itavo 17. st. Taj je razvoj poeo od doba Marka Marulia Splianina (1450. 1524.) njegovim akavskim knjievnim djelom, posebice epom Judita koji je vie puta tiskan jo i u 16. i 17. st. (''Libar Marca Marula Splichianina Vchomese usdarsi Istoria Sfete udouice Iudit u uersih haruacchi slosena'', Mletci, 1521. god.; dovren je ve 1501. god.), kao i epom Suzana koji nije bio tiskan, a koji je objavljen zajedno s drugim djelima tek 1856. god. u Zagrebu u nizu Pjesnici hrvatski 15. i 16. vijeka. Oba ta epa zajedno je s ostalim Marulievim hrvatskim djelima izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) u nizu Stari pisci hrvatski kao 1. svezak pod redakcijom Ivana Kukuljevia Sakcinskoga koji im je napisao i podui uvod, zajedno s predgovorom Vatroslava Jagia o izdavakom programu 1866. god. osnovane Akademije. Brojnija od hrvatskih djela Marka Marulia jesu njegova latinska djela, preteno moralno-filozofskoga karaktera.23 Taj se knjievnojezini razvoj nastavlja radom pjesnika kao to je Petar Hektorovi (1487. 1572.) iz Staroga Grada na otoku Hvaru sa svojom ribarskom eklogom Ribanye i ribarscho prigovaranye i razliche stvari ine (pisana je od 1555. do 1556. god., a tiskana u Mletcima 1568. god.); dubrovaka tokavtina nastavlja se radom komediografa, dramatiara i prozaista Marina Dria (? 1508.

Serbokroatizam je posebno tvrdoglavo negirao dubrovaki hrvatski i to pozivanjem na jednu tezu Milana Reetara. Neosnovanost te teze, naime da je Dubrovnik jezino, ako se ve mora birati izmeu hrvatskoga i srpskoga, zapravo srpski, izvrsno je obrazloio Mario Grevi. [143], [144] Stoga pri objektivnomu razmatranju injenica i interpretaciji izvora u povijesnoj povezanosti ne moe biti sumnje u dubrovaku pripadnost hrvatskomu jezinomu prostoru i to jo vrlo rano, od doseljavanja Hrvata u jugoistonu Europu. Jezinopovijesna posebnost Dubrovnika je njegova romanskoslavenska, odnosno dalmatsko-hrvatska funkcionalna dvojezinost, koja se je u njemu u javnoj uporabi, nakon Krka, zadrala najdue u Dalmaciji i to sve do 15. st. [224: 592] 23 Ivo Frange je Maruliu i bibliografiji o njemu posvetio podui lanak [130: 801805]; o znaaju Marka Marulia za razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika usp. [288: 5255].

22

35

1576.). U svojem djelu Ribanye i ribarscho prigovaranye i razliche stvari ine Hektorovi donosi i dvije bugartice (rabi se i naziv bugarica; u Hektorovia: bugarina; u Gundulia: bugarkinja), naime dva narodna epa Marko Kraljevi i brat mu Andrija te Radosav Siverinac i Vladko udinski vojvoda; Hektorovi je te junake epove uo od ribara na otoku Hvaru. Osim rijei, zabiljeio je i prozodiju usmenoga govora. Ta Hektorovieva verzija najstariji je zapis toga izvorno makedonskobugarskoga, a potom i hrvatskoga i srpskoga tipa epa. Na hrvatskom prostoru bugartice su cvale od 15. do 18. st. Meu hrvatskim narodnim epovima bugartice sa svojih 14, ali veinom 15 i 16 slogova, imaju najdui stih; one su sa svojim stihom, nasuprot u Srba proirenih epova u desetercu, pjesniki zahtjevnije. Ali, stvaranje junoslavenskoga umjetnikoga epa ipak je moralo priekati Ivana Gundulia. 2.1.2. Ivan Gunduli i njegov ep Osman Svoju punu zrelost taj je knjievnojezini razvoj dosegao u jeziku Ivana Gundulia (ivo Gunduli; Givo Franov Gundulich; Joannes Francisci Gondola; 1589. 1638.). Gunduli je hrvatsko pjesnitvo doveo do njegova prvoga vrhunca trima svojim djelima, do vrhunca koji je opstao i u usporedbi sa sveukupnom europskom knjievnou. Ta su tri djela: majstorsko djelo religioznoga baroknoga pjesnitva Suze sina razmetnoga (Mletci, 1622.), velianje slobode Dubrovnika u drami Dubravka koja je praizvedbu imala 1628. god. i koja zavrava oduevljavajuom, popularnom himnom ''O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / Dar u kom sva blaga vinji nam Bog je d...'', kao i veliki, u osmercima napisan ep Osman: Spjevagne vitescko (naslov Editio princeps, Dubrovnik, 1826.). Ta tri djela, a pogotovu ep Osman, bili su putokazi za narataje pjesnika koji su uslijedili.24 Ep je Osman pjesniki prikaz i interpretacija raspada moi Osmanlijskoga Carstva nakon smrti sultana Sulejmana I. Velianstvenoga (1495. 1566.) kao i nakon velikoga turskoga poraza kod Lepanta 1571. god., ali i prikaz pobuene nade potlaenih krana, najveim dijelom pripadnika
Opsena bibliografija o Ivanu Gnduliu i njegovu pjesnikom djelu od 1827. do 1975. god. kao i popis prijevoda sadri lanak Miroslava Pantia u: Leksikon pisaca Jugoslavije, 2. tom, Beograd, 1979., str. 332339. Kratku kronologiju podataka o Gundulievu ivotu kao i noviju odabranu bibliografiju sadri izdanje Osmana Slobodana P. Novaka i Antuna Pavekovia. [153: 401403, odnosno 443446] Od izdanja Osmana za sljedea objanjenja sluili smo se dvama izdanjima: [152] i [153]. Ovo zadnje izdanje ne sadri dopunu 14. i 15. pjevanja; a i tu je popis dosadanjih izdanja manjkav. Monografiju od temeljne vanosti za ep Osman kao jedini ''slavenski'', odnosno pravi sveslavenski ep, objavio je Zdenko Zlatar. [416] To djelo, s obzirom na ep i u usporedbi s njegovom fabulom, opirno opisuje stvarne politikopovijesne situacije u doba Ivana Gundulia, ukljuujui i obiteljsku povijest kue Gondola (Gunduli); prevrat u pjesnikom stvaranju Ivana Gundulia s utjecajima petrarkizma i protureformacije; junoslavensku usmenu epiku; ''orla'' i ''zmaja'' kao eshatoloke i mitoloke simbole u Osmanu; irenje maniheizma i njegova dualizma na Balkanu; mitoloku ideju o sudbini kao kotau sree u kontrastu s providnou Bojom kojima se u epu pripisuje sredina interpretacijska vrijednost; konano, opisuje filoloku povijest Osmana, posebice dramu dijelom ekstremnih proturjenosti u knjievnoj kritici i recepciji djela. Saetak biografskoga i analitikoga dijela Zlatarove monografije [416] o Ivanu Gunduliu i njegovu epu Osman nalazi se u [415: 428457].
24

36

slavenskih naroda, u osloboenje od osmanlijskoga jarma. U epu je Sulejman, koji je poginuo 1566. god. pri napadu na Siget, a koji je junaki obranio Nikola Zrinski sa samo 2.500 ljudi nasuprot 35.000 osmanlijskih vojnika, za Osmana II. (1604. 1622.) uzor sultana.25 Sredinji su dogaaji u epu poraz barem tri puta brojnijih osmanlijskih trupa od poljske vojske u rujnu 1621. god. kod Chotina (u Gundulia Hotim, danas hrv. Hoim, polj. Chocim, povijesno Chotezy, rus. Hotin, lat. Hossa) na Dnjistru u Ukrajini kao i ustanak janjiara koji je uslijedio u Istanbulu 1622. god., a koji je doveo do svrgavanja s vlasti i ubojstva mladoga, politiki neiskusnoga sultana Osmama II.26 Taj ep poinje kratko prije izbijanja ustanka, naime kada Osman planira povesti nove trupe na istok svojega carstva kako bi s pomou njih uvrstio i proirio svoju unutarnjopolitiku i vanjskopolitiku mo. Ep zavrava ubojstvom Osmana 20. svibnja 1622. god. i polaganjem prisege novoga sultana Mustafe, Osmanova strica kojega je Osman svrgnuo s vlasti prije etiri godine, tonije 26. veljae 1618. god. U vezi s tim sredinjim dogaajima, u opisima putovanja, krajolika i borbi, kao i u izvjeima sudionika i biografskim opisima likova u epu, predstavlja se itavo Osmanlijsko Carstvo u jugoistonoj Europi, Ukrajini i Prednjoj Aziji, pri emu je teite na jugoistonoj Europi i glavnom gradu Istanbulu, na starom, oko 660. god. prije Krista osnovanom carskom gradu Bizantu, odnosno nakon 330. god. Konstantinopolju (Konstantinopolis). Osmanlijsko Carstvo je prikazano kao vojna drava nasilnih vladara na islamskoj religijsko-ideolokoj podlozi iji su si vladari kao ivotni poziv odredili vanjskopolitikom ekspanzijom i osvajanjem. Osnovna karakterizacija drutvene strukture Osmanlijskoga Carstva u epu je u prvom redu dihotomijska podjela naroda na muslimane s jedne strane i krane s druge strane, pri emu su krani ''nepravovjerni'' te su kao potlaeni prisiljeni initi nii sloj, gotovo robovski, pa onda i poloaj ena kao haremskih robinja. U epu se dojmljivo prikazuje i obeaenje slavenskih kranskih djevojaka te njihovo nasilno odvoenje u harem, kao i krvavi danak kranskih naroda jugoistone Europe Osmanlijskomu Carstvu (tzv. devirma)

Usp. 1. pjevanje, st.: 297308 Kod Chotina su kasnije (1739.) i Rusi ostvarili veliku pobjedu nad osmanlijskom vojskom uz zauzimanje tamonje utvrde 19. kolovoza 1739. god. Posebice su teke gubitke pritom pretrpjeli janjiari. Ta pobjeda pripada dobi vladavine carice Anne Ivanovne i dobi Burcharda Christopha Mnnicha, Nijemca koji je ve u doba cara Petra I. bio general pukovnik te je za vladavine te ruske carice bio vojskovoa, a potom i predsjednik Ratnoga vijea. Ta je pobjeda nemalo iznenadila europske velike sile jer se Rusiju nakon smrti cara Petra I. (1725.) nije smatralo sposobnom za takvu pobjedu. Kranski narodi jugoistone Europe od toga trena polau sve svoje nade u osloboenje uglavnom u Rusiju jer je Austrija mirovnim sporazumom utanaenim u Beogradu 1739. god. morala sjevernu Srbiju i Malu Vlaku ustupiti Osmanlijskomu Carstvu tako da je njegova sjeverna granica opet prolazila Savom i Dunavom. Tu rusku pobjedu kod Chotina oduevljeno je opjevao Mihail Vasil'evi Lomonosov (1711. 1765.) u odi Ode zum seligen Gedchtnis der Zarin Anna Ivanovna anlsslich des Sieges ber die Trken und Tataren sowie die Einnahme von Chotin im jahre 1739. Tu odu Lomonosov je napisao ujesen 1740. god. i to nakon cariine smrti. Vijest o pobjedi ruskih trupa Lomonosova je zatekla neposredno nakon toga dogaaja jer se je u Dresdenu o tom izvijestilo ve 2. rujna 1739. god., a Lomonosov je nakon svojega studija u Marburgu (od studenoga 1736. do srpnja 1739. god.) radi rudarske i metalurke izobrazbe boravio u Freiburgu u Saskoj (od srpnja 1739. do svibnja 1740. god.). Ta oda poinje entuzijastinim rijeima: ''Vostorg vnezapnyj um plenil,'' (Polnoe sobranie soinenij, sv. 8., Moskva - Leningrad, 1959., str. 1630).
26

25

37

koji je znaio odvoenje djeaka i pokuaj njihove islamizacije i poturivanja.27 Upravo je zbog te otmiarske prakse, gledano iz perspektive epa, proizila i propast Osmanlijskoga Carstva jer je s jedne strane udio otimanih ljudi slavenskoga podrijetla bio velik, a s druge pak strane tim je ljudima manjkala vezanost uz osmanlijsko drutvo s posljedicom nelojalnosti prema dravi i sklonosti prema pobunama. Kao i u bitci kod Chotina i u ovom epu poljsko kransko kraljevstvo stoji nasuprot Osmanlijskomu Carstvu, carstvu samovoljnoga, nemilosrdnoga nasilja popraenoga bespravnou i bezbonou, koje podreenim narodima uzima njihovu slobodu . Poljski glavni junak ovdje je prijestolonasljednik Wadysaw kao vrhovni zapovjednik poljskih trupa u bitci kod Chotina. Wadysaw je sin Zygmunta III. Waze, koji je 1596. god. glavnim gradom Poljske umjesto Krakowa proglasio Warszawu, i kasniji poljski kralj Wadysaw IV. (1632. 1648.). U putopisu osmanlijskoga poslanika velikoga vezira Ali-pae 1622. god. u Warszawu i njegova boravka ondje u svrhu mirovnih pregovora opirno se opisuje poljsko kraljevstvo kao kransko sa svojim vodeim politikim i vojnim osobama onoga vremena. Ali, mir je sklopljen tek 1623. god. za vladavine sultana Mustafe. Poljska je u epu utjelovljena i u osobi poljsko-ukrajinskoga magnata i ratnoga junaka Samuela Koreckoga (u epu ''Korevski'') koji je 1620. god. dospio u tursko zarobljenitvo. Prije toga ve je bio u turskome zarobljenitvu od 1616. god., iz kojega je uspio pobjei 1618. god. Korecki je 1622. god., ve nakon smrti Osmana II., ubijen u ozloglaenoj tamnici Jedi-kula u Istanbulu. Sudbina Koreckoga u fabuli epa ima ulogu s jedne strane u zakljuivanju primirja, a s druge strane u osobnoj epizodi o vjernoj ljubavi njegove zarunice koja u izvjesnom smislu odgovara povijesno stvarnoj potpori njegove ene Katarine. Mirovni ugovor naime predvia osloboenje Koreckoga; ali ipak ga u epu prije toga ubija uvar ija se je ki zaljubila u njega. itava ta epizoda zapravo je pjesnika izmiljotina Ivana Gundulia. Ep zavrava sjeanjem na Wadysawovu pobjedu kod Chotina kao poetak sloma Osmanlijskoga Carstva koji se smatra ujedno i slomom Muhamedova carstva. Ep Osman nije proiziao iskljuivo iz osobne i pjesnike originalne Gundulieve intencije, ve je takoer svoju osnovu imao u otporu osmanlijskoj vladavini u istonoj i jugoistonoj Europi s ciljem osloboenja od te vladavine. U tada jo relativno slobodnoj Dubrovakoj Republici s njezinim
Tako se npr. u epu lik Dauta (Daut-paa, povijesna osoba bosanskoga podrijetla, zet bake Osmana II. i voa dravnoga udara protiv Osmana II.) predstavlja kao: ''U hrvatskoj zemlji ovi / od krstjan se rodio bie; / kleti Turci vitezovi / djetetom ga zaplijenie.'' (17. pjevanje: st.: 525. 528.). Mjerodavno istraivanje o podrijetlu i biti devirme u Osmanlijskom Carstvu proveo je Basilike D. Papoulia koji devirmu (gr. ) definira na sljedei nain: ona je ''nasilno odvoenje djece kranskih potlaenika iz njihova etnikoga, religioznoga i kulturnoga okruja koje provodi turska drava u obliku danka, a odvodi ih se u turskoislamsko okruje u svrhu njihova koritenja u dvorskim, vojnim i dravnim slubama, pri emu s jedne strane slue sultanu kao robovi i slobodnjaci, a s druge strane trebaju initi vladalaki sloj drave''. (" ... die vom trkischen Staat in Form eines Tributs durchgefhrte gewaltsame Abtrennung von Kindern der christlichen Untertanen aus ihrer ethnischen, religisen und kulturellen Umgebung und ihre Verpflanzung in die trkisch-islamische zum Zweck ihrer Verwendung im Palast-, Militr- und Staatsdienst, wobei sie einerseits dem Sultan als Sklaven und Freigelassene (Klienten) dienen, andererseits die herrschende Schicht des Staates bilden sollten." [302: 1])
27

38

bogatim diplomatskim iskustvom i njezinom bogatom knjievnom kulturom taj se je otpor mogao misaono i jezino koncentrirano i sustavno artikulirati. Ep Osman je stoga i analiza strukture moi Osmanlijskoga Carstva s prikazom njegova militarizma, ekspanzionizma i osvajake strategije, ali i korijenja te irenja njegova raspada. Gunduli na taj nain jaa nadu u skoro osloboenje potlaenih krana, a posebice Slavena, kao svojih etnikih roaka i kao najugroenijih naroda. Nakana koja je stvorila ep Osman stoga je u tom smislu jednaka onomu to je Henryk Sienkiewicz (1846. 1916.) napisao na kraju posljednjega sveska svoje romaneskne trilogije: ''Na tym koczy si ten szereg ksiek pisanych ... dla pokrzepienia serc.'' (''Ovim zavrava ovaj niz knjiga pisanih ... za jaanje srdaca'')28 Ep Osman se moe i openito usporediti s tim Sienkiewiczevim trodijelnim djelom, i to s njegovim prvim dijelom, koji se sastoji od dvaju svezaka, dakle Ogniem i mieczem (Ognjem i maem), kao i sa zadnjim dijelom koji se sastoji od jednoga sveska, naime romanom Pan Woodyjowski (Gospodin Woodyjowski). Sadrajno su oba dijela smjetena u 17. st. i opisuju obrambene bitke Poljaka u Ukrajini protiv Osmanlijskoga Carstva, protiv Tatara kao njihovih saveznika, kao i protiv Kozaka zbog njihova ustanka 1648. god., pod vodstvom Bogdana Chmielnickoga. U djelu Ogniem i mieczem protivnici Poljske su Osmanlijsko Carstvo, Kozaci i Tatari, a u romanu Pan Woodyjowski Osmanlijsko Carstvo i Tatari. Ali, fabula tih romana vremenski je smjetena poslije zbivanja fabule epa Ivana Gundulia, i to u vrijeme od konca 1640ih godina, posebice nakon 1648. god., odluujue godine kozakoga ustanka, dakle deset godina nakon Gundulieve smrti, pa do 1673. god., dakle oko deset godina prije osloboenja Bea 1683. god. od osmanlijske opsade, pod vodstvom kralja Jana III. Sobieskoga. Poljski junak Gundulieva epa, prijestolonasljednik (od 1632. god. kralj) Wadysaw, umro je upravo 1648. god. za vrijeme priprema za pohod protiv Kozaka te se stoga tek na rubu spominje u djelu Ogniem i mieczem, prvom dijelu trilogije Henryka Sienkiewicza. Beki pobjednik, kralj Jan III. Sobieski je, meutim, u treem dijelu trilogije, u romanu Pan Woodyjowski, isto tako veliki pobjednik bitke protiv osmanlijskih trupa 1673. god., i to, kao u Gundulievu epu, bitke kod Chotina i za Chotin. Taj je in epilog romana Pan Woodyjowski iji je naslovni junak jo prije poginuo u obrambenoj bitci za Kamieniec, utvrdu sjeveroistono od Chotina, u kojoj je Poljska pretrpjela velike gubitke i koju je na kraju izgubila. Posljedica toga poraza bilo je i odstupanje bogatoga Podolja Osmanlijskomu Carstvu, na to je Poljska bila primorana pri sklapanju mira u Buczaczu 1672. god. Za Poljsku dobivena, a za Osmana II. izgubljena bitka kod Chotina 1621. god. spominje se u romanu Pan Woodyjowski jo i prije toga epiloga, naime od 50. poglavlja, i to u vezi s obrambenom bitkom kod Kamienieca, nedaleko od Chotina, iji prikaz sadri i detaljan opis osmanlijske opsadne vojske i
Epiloka rije romana Pan Woodyjowski; ovdje i u sljedeim primjerima sluili smo se izdanjem trilogije pod urednitvom Juliana Krzyanowskoga (Warszawa, 1972.).
28

39

tijeka borbe, kakav se ne moe nai u Osmanu. Kao to ep Osman zavrava ponovnim velianjem Wadysawove pobjede nad Turcima kod Chotina, tako trilogija Henryka Sienkiewicza nakon pohvale Gospodinu u vieglasnom Te Deum laudamus... zavrava s Vivat upuenim Janu Sobieskomu, tada jo hetmanu (velikomu maralu), a godinu dana kasnije (1674.) ve poljskomu kralju, kao peat pobjedi kod Chotina 1673. god. Ta pohvala Gospodinu, koja zakljuuje dogaaje na kraju romana Pan Woodyjowski, ima svoj pandan u Osmanu u obliku osude Muhameda kao duhovne moi nakon Osmanlijskoga Carstva. Trilogija Henryka Sienkiewicza pripada poljskoj nacionalnoj knjievnosti. Osim toga moglo bi ju se, s obzirom na fabulu iz doba junakih borbi 17. st. protiv Osmanlijskoga Carstva, protiv Tatara i Kozaka, a u drugom dijelu trilogije, u dvosveanom romanu Potop, protiv veana, kao i s obzirom na jezino oblikovanje okarakterizirati poljskim nacionalnim epom u prozi. To znaenje za Poljsku ta trilogija nije izgubila ni do dananjega dana, niti u jezinom, niti u sadrajnom smislu. Razlog tomu posljednjemu jest taj to dogaaji fabule i njihova pjesnika interpretacija za povijesno iskustvo Poljaka imaju i u 20. st. pa sve do danas kljunu informacijsku vrijednost. Sienkiewicz je tu trilogiju napisao u doba kada je Poljska bila, sukladno zakljucima Bekoga kongresa iz 1815. god., podijeljena na tri dijela, a ti su dijelovi bili podloni ruskoj, pruskoj i austrijskoj vlasti: Ogniem i mieczem (1883. 1884.), Potop (1884. 1886.) i Pan Woodyjovski (1887. 1888.). Takvo stanje podijeljene Poljske trajalo je sve do 1914. godine, znai do izbijanja 1. svjetskoga rata. Godine 1916., godine smrti Henryka Sienkiewicza, centralne sile ponovno proglaavaju kraljevinu Poljsku, kao posljedicu osvajanja poljskih podruja pod ruskom vlau. Iz 1. svjetskoga rata Poljska je, zahvaljujui politikoj i vojnoj strategiji Jzefa Pisudskoga, od 1893. god. profesionalnoga revolucionara i voe nacionalno usmjerene Poljske socijalistike stranke (Polska Partia Socjalistyczna), izala kao novoosnovana suverena nacionalna drava. Obnovljenu aktualnost je Sienkiewiczeva trilogija kao nacionalni ep u prozi dobila od 1939. do 1945. god. u doba 2. svjetskoga rata, kao i nakon toga u doba komunistike diktature pod hegemonijom Sovjetskoga Saveza, a time i Rusije. Osloboenje je uspjelo tek nakon sredine 1980-ih godina i to zahvaljujui pokretu otpora sindikata Solidarno, pod vodstvom Lecha Wase kao i utjecaju Katolike crkve s osobnim zalaganjem pape Ivana Pavla II., bivega krakovskoga nadbiskupa Karola Wojtye. U kolovozu 1989. god. uspostavile su se diplomatske veze izmeu Vatikana i Poljske. Izborom Tadeusza Mazowieckoga 24. kolovoza 1989. god. za poljskoga premijera, prvoga nekomunistikoga, u Poljskoj konano poinje nova politika epoha u kojoj se nacionalno bitne teme mogu postaviti na politiki dnevni red bez ranijih uskraenja. Zbog tih povijesnih iskustava nacionalne ugroenosti Poljaka kroz dva stoljea Sienkiewiczev veliki povijesni ep nudi, zajedno sa svojim jezikom, politiko-povijesno i povijesno-metafiziko religijsko upuivanje kao i jaanje nacionalne volje za samoodranjem, solidarnou i slogom. 40

Poljaci, poljski narod, drutvo i drava u epu su ono to treba zatititi, ali oni su kao protagonisti u drami takoer glavni junaci dramskoga dogaaja koji nakon tekih borba na kraju pobjeuju. Nasuprot tomu, hrvatski ep Osman Ivana Gundulia moe se tek djelomino okarakterizirati hrvatskim nacionalnim epom. S obzirom na fabulu Osman je zapravo ep svih junoslavenskih naroda pod osmanlijskom vlau. Meutim, svi su glavni i povijesno djelatni likovi fabule osim poljskoga prijestolonasljednika Wadysawa nositelji vlasti u Osmanlijskom Carstvu. Ali, za Poljsku je pobjednika bitka kod Chotina dogaaj iz apsolutne prolosti itave fabule, a put u Warszawu osmanlijske delegacije za sklapanje mira, zajedno s tamonjim boravkom, zbivanje je relativne prolosti prema glavnoj radnji pobune janjiara sa svrgavanjem i ubojstvom sultana Osmana II.. Poljski jedini pobjedniki junak fabule Wadysaw stoga ne nastupa u sadanjosti glavne radnje djela, ve samo u njezinoj prolosti kao i, s obzirom na zavrno sjeanje na bitku kod Chotina, u njezinoj budunosti, naime u proreenoj povijesnoj budunosti Osmanlijskoga Carstva s njegovim raspadom i propau. Juni Slaveni su u epu, zajedno sa svim ostalim kranima, a tonije uzevi i sa enama pod osmanlijskom vlau, patnici i pasivni likovi fabule. Kroz te june Slavene, ukljuujui i one poturene, kakvi se pojavljuju u epu, Ivan Gunduli se obraa svim svojim suvremenim junim Slavenima pod osmanlijskom vlau kako bi u njima pobudio oekivanje osloboenja, a to zasniva na poljskoj pobjedi kod Chotina kao i na politikim previranjima koja su uslijedila u Osmanlijskom Carstvu. U tom ga je slijedio i Ivan Maurani koji je dopisao izgubljeno 14. i 15. pjevanje Gundulieva epa. U pozadini fabule odvija se djelovanje paklenih demona, oholih palih anela s Luciferom na elu koji su se pobunili protiv Boga, koji bjesne zbog Wadysawove pobjede i nastoje sprijeiti zakljuivanje mira izmeu Poljske i Osmanlijskoga Carstva kako bi proirili osmanlijsku vladavinu na druge dijelove kranstva.29 Pobuna janjiara potaknuta je upravo tom paklenom druinom. U 13. pjevanju jasno se prikazuje njihova zavjera. Na toj nadzemaljskoj razini stoga osmanlijski glavni likovi zajedno sa svojim djelima postaju antagonisti Boga, dakle antagonisti neba, Bojega poretka, slobode i pravednosti, dok krani, pogotovu Poljaci, ali i juni Slaveni, time na toj razini fabule imaju status protagonista. Gunduli se je u tome dokazao kao pjesnik i prorok, kao proroanski tuma povijesti koji Osmanlijsko Carstvo upozorava na propast. Potlaenim kranima, a posebice junim Slavenima, on svojim vizionarskim prikazom povijesnih dogaaja i njihovim nadzemaljskim, religioznim

Usp. u 13. pjevanju: ''to su oruja Poljakova / cara Osmana pridobili, / naa je teta, ne njegova, / ne on, - mi smo izgubili!'' (st.: 117. 120.); ''Strana vojska bjee jaka, / iz p svijeta ka se sklopi, / da dobude ne Poljaka, / nu krstjanstvo sve potopi.'' (st.: 129. 132.); ''Poletjesmo s naijem stijegom / mi u pomo caru mladom / ... / ali vojstva zgar nebeska / zbuae se i sastae; / treskovim se sve rastrjeska / i razagna jato nae.'' (st.: 137. 144.); ''Da li se od nas trpjet moe, / / da vas svijet se kriu skui / i Luifer, zb'jen u nita, / u kraljevstvu praznu zui?'' (st.: 213. 228.).

29

41

tumaenjem daje snanu nadu u konano osloboenje od turskoga jarma.30 U poljskoj povijesti knjievnosti 19. stoljea taj tip pjesnika proroka ("poeta wieszcz") ispunjavao je sredinju, vodeu duhovnu zadau u oajnom nacionalnom stanju poljskoga naroda. Taj tip pjesnika proroka utjelovili su: Cyprian Norwid, Juliusz Sowacki, Adam Mickiewicz, ali i Henryk Sienkiewicz. Ep Osman je na taj nain postao neka vrsta prorokoga objavljenja. Gunduli je pak postao nekom vrstom zastupnika krana, a posebice junih Slavena pod osmanlijskom vlau. Gunduli ne pie poput novinara ili senzacijskoga izvjestitelja. Ne pie niti kao politolog ili historiograf. Gunduli pie, to se tie jezinoga oblikovanja, kao hrvatski pjesnik, a to se tie sadraja, kao prorok koji simboliki interpretira suvremeno povijesno stanje i dogaaje, povezano ih prikazuje u prolosti, sadanjosti i budunosti te ih dovodi u nadzemaljski suodnos s kranskom teologijom i vrijednosnim poretkom. Gunduli ovdje kao pjesnik ima spoznajni stav platonskoga realizma. Stoga ga se moe okarakterizirati kao ''pjesnika i filozofa povijesti'' koji svoju suvremenu povijest zna interpretirati takoer kao povijest spasenja i povijest propasti. Vrlo je vano primijetiti da je ta tradicija iva i u hrvatskom pjesnitvu 20. st. u njegovu duhovnom hrvanju s povremeno upravo apokaliptinim politiko-povijesnim dogaajima u doba obiju Jugoslavija, u 2. svjetskom ratu, pri njegovu zavretku te konano pri ponovnomu osnivanju vlastite hrvatske drave 1990-ih godina. Upravo glede ovih zadnjih dogaaja, suvremeno je hrvatsko pjesnitvo stvorilo iz te tradijcije znatna djela te je temeljno doprinijelo duhovnoj orijentaciji Hrvata u tim godinama zbrke, uasa, nevolje i bijede. U toj funkciji ono je bilo protutea poplavi prikaza, u kojima nema razlike izmeu bitnoga i nebitnoga, izmeu poinitelja i rtve nedjela, prikaza koji su esto tek kao serijski proizvod teksta bili samo informacijska roba koju se je moglo prodati i koja je sluila senzaciji. Meutim, takvu je vrstu tekstova gotovo iskljuivo proizvodila nehrvatska strana. Razlog za trajnu vrijednost epa Osman jest, osim neznatnoga stupnja zastarjevanja njegova umjetnikoga, ali ipak narodu bliskog jezika, ponovno nastajanje totalitarnih drava tipa Osmanlijskoga Carstva. Njihove vane sastavnice su, kako se u epu pojavljuju, vladavina nasilja i diktatura, centralizam i militarizam na unutarnjopolitikom podruju, kao i agresivni ekspanzionizam na vanjskopolitikom podruju. Ovim posljednjim drava postaje tamnica naroda. Ali, takav tip drave i openito dri znatan dio puanstva u stanju ropstva ili barem u stanju slinu ropstvu. Dravni autoritet treba objektivnu pravnu podlogu i moralnu ovlast koja udovoljava ovjejoj osobi kao Bojemu stvoru. Ako to nedostaje, a Gunduli to smatra oigledno danim u Osmanlijskom Carstvu, onda dravni autoritet, ako i ukoliko eli postii poslunost, postaje vladavina nasilja. S obzirom na namjeravano djelovanje na ud i ponaanje podanika, reim takvih
To na kraju 13. pjevanja dijelom dolazi i izravno do izraaja: ''Diklo znana od Parnaza / i Elikone svete gore, / ka potanko meni kaza / strane od pakla dogovore, / spovijedati slijedi meni / glase prave i istine, / to uini puk pakljeni, / kad iz crne poe tmine. / Djela od tmaste mrkle noi / slabi moj vid ne dohita / bez razumne tve pomoi, / kojoj skrovna sva su oita.'' (st.: 309. 320.).
30

42

drava je reim straha, pri emu se vladajui funkcionari odlikuju oholou, a javna sluba nakon postizanja i osiguravanja moi korupcijom i nelojalnou. Vladajue drutvo biva okarakterizirano legalizacijom tekih moralnih poroka, u sluaju Osmanlijskoga Carstva u Gundulievu epu posebice seksualnih poroka i gramzivosti. Tomu tipu drutva i drave Gunduli u svojem epu suprotstavlja kranski orijentiranu dravu i kransko drutvo, od ijih se vanih obiljeja u epu spominju naela pravne drave i pravda, sloboda s uvaavanjem ljudskoga dostojanstva, mir iznutra i izvana, javni red i ivot prema Bojim zapovijedima. Odlike su kranskoga drutva i naina ivota ljudi obiteljsko i etniko zajednitvo, domoljublje, socijalna ljubav i solidarnost, vjernost i pobonost s vjerom u Boju providnost, u Boju milost i sud, kao i sloboda od straha sa strahopotovanjem te skromnost; rezultat toga svega je, meutim, i ekonomsko blagostanje. Kao konkretno povijesno ostvarenje takva tipa drutva i drave Gunduli je na umu imao takoer svoj rodni grad i republiku Dubrovnik.31 Na osnovi politike stvarnosti austrijsko-ugarskoga dualistinoga Habsburkoga Carstva u 19. st. i poetkom 20. st. s konfliktnim odnosima hegemonijski orijentirane Ugarske prema podijeljenoj Hrvatskoj, kao i na osnovi tijeka i posljedica obaju svjetskih ratova u 20. st. i obiju uglavnom protuhrvatskih Jugoslavija, ep Osman je, s obzirom na svoj opi drutveno-politiki sadraj ostao aktualan i prije i poslije 1. svjetskoga rata, odnosno u doba raspada i nakon propasti Osmanlijskoga Carstva pa sve do danas. To pokazuje i injenica da u 1. polovici 19. st. postoje brojne dopune dvaju pjevanja, 14. i 15., koja nedostaju, kao i brojna izdanja i prijevodi toga epa nakon 19. st. te brojni filoloki radovi o Osmanu. Meu tim dopunama ona je Ivana Maurania jednake pjesnike vrijednosti kao Gunduliev original. Mauraniev vlastiti ep Smrt Smail-age engia, koji je zapravo opsegom znatno manji, ali kvalitetom na istoj visokoj razini i koji je takoer napisan na temelju suvremenoga dogaaja zbog povezanosti Maurania s Gundulievim epom, daje potonjemu epu Ivana Gundulia dodatnu aktualnost u Mauranievo doba. Naime, Mauraniev ep moe se smatrati daljnjim epizodikim, sadrajno i jezino 300 godina mlaim dopunskim pjevanjem Osmana.32 S obzirom na njegov jo i danas do znatne mjere valjan jezik s tek malo smanjenom razumljivou, kao i s obzirom na njegovu visoku knjievnu kvalitetu i jezinopovijesnu vanost, ep Osman moe se i za sadanjosti ocijeniti kao hrvatski nacionalni ep. Nasuprot tomu, s obzirom
Upravo himnu Dubrovniku, koji se ne da niti podmititi zlatom niti ucijeniti, te tako zadrava mir i slobodu, pjeva Ivan Gunduli u 8. pjevanju (st. 541. 592.). Pritom kontrastira mir i slobodu Dubrovnika te nesreu osmanlijske vladavine nad susjednim podrujima, dakle izvan granica grada. ak i sultan Murad II., koji je htio pokoriti Dubrovnik, udei se govori: ''Cje tve vjere krepke toli / vik e ivjet, Dubrovnie!'' (8. pjevanje, st. 563. 564.). Usp. i scenu i njezino objanjenje u 11. pjevanju, u kojoj vezir Ali-paa kao voa turske delegacije za mirovne pregovore u Warszawi kao ukopan gleda prikaz svetoga Blaa s raspelom u ruci, kao vou poljske vojske: ''Ne boji se, tko pravu ima / vjeru u Bogu vinjem gori.'' (st. 163. 164.) i ''Tim nosei kri u ruci / s kraljeviem na boj doje / i, gdi orujem ini puci, / on molitvam vojev je.'' (st. 181. 184.). 32 Sukladno tomu je Zdenko Zlatar posvetio posebno poglavlje duhovnoj i knjievnoj povezanosti Ivana Maurania s Ivanom Gunduliem. [416: 389431]
31

43

na fabulu, taj je ep tek implicitno hrvatski nacionalni ep. U tom pogledu on je prvenstveno kransko-junoslavenski, protuosmanlijski ep. Pojedini junoslavenski narodi tek se usputno spominju svojim etnonimima, uglavnom za opisivanje etnike ili regionalne pripadnosti likova u djelu; tako se mjestimice narodnim imenom spominju Hrvati, Srbi, Bosanci, Hercegovci, Crnogorci i Bugari.33 Fabula Osmana je dakako tek implicitno i posredno fabula iz poljske nacionalne povijesti. S obzirom na religiozno-metafiziki, povijesno-filozofski temelj i odgovarajuu pozadinu fabule, taj ep je istovremeno i univerzalnopovijesni ep ovjeanstva. Tako je fabula toga epa s jedne strane mogla u 19. i poetkom 20. st. pri politikomu preporodu hrvatske nacije pogodovati pokretu junoslavenstva, a posebice pokretu saveznitva Hrvata sa Srbima, ali s druge je strane mogla podravati i izvjesni ljudskopovijesno univerzalni, ''katoliki'' i izvanvremenski stav. Za nacionalistiki ekstremizam taj ep ne daje plodno tlo. Takav je nacionalizam u hrvatskoj povijesti tek sporedna pojava, to naravno ne sprjeava protuhrvatsku promidbu da njim agitira. Ono to smo ve gore rekli o Osmanu kao hrvatskom nacionalnom epu, moe se uglavnom ustvrditi i za ep Smrt Smail-age engia Ivana Maurania. Junoslavensko obiljeje je ovdje dodue pojaano injenicom da se u tom epu umjesto pobjednikih Poljaka pojavljuju Crnogorci kao osloboditelji koji odnose pobjedu. Jezino gledano, Mauraniev je ep djelo pisano ve novim ijekavskim novotokavskim svehrvatskim knjievnim jezikom. Ostali junoslavenski narodi nemaju ep koji bi bio na barem priblino jednakoj jezinoj i sadrajnoj vrijednosnoj razini kao to su to spomenuta djela Ivana Gundulia i Ivana Maurania; pogotovu u srpskoj knjievnosti nema nita tomu slino. Stoga govore ta dva epa zbog svoje ope junoslavenske fabule za sve june Slavene koji su morali trpjeti osmanlijsku vlast. Meu hrvatskim pjesnicima sve do prve polovice 19. st. Gunduli se smatra najboljim poznavateljem hrvatskoga jezika. Hrvatski je najprije uio u roditeljskom domu jer se je u njegovoj obitelji govorilo tim jezikom, posebice zato to mu je majka i razumjela samo hrvatski. U svojem zanimanju za njegovanje i razvoj jezika, Gunduli je bio pod utjecajem Bartola Kaia ija mu je gramatika sluila kao udbenik, a kojega je vjerojatno i osobno poznavao, pa je Kai osobno imao priliku izvriti utjecaj na Gundulievo jezino obrazovanje, na njegov jezini osjeaj i razumijevanje jezika.34 Dijalektoloki gledano, jezik u epu Osman je ijekavska tokavtina s
33

Usp. npr.: 4. pjevanje, st. 115.: ''Memija ih Hrvat vlada''; 3. pjevanje, st. 67.: Alexandar Veliki kao Srbin: ''od Lesandra Srbljanina''; 4. pjevanje, st. 142.: ''Jusuf Bonjak iz Maglaja''; 4. pjevanje, st. 169.: ''Na konjijeh svi Bonjaci''; 4. pjevanje, st. 177.: ''Hercegovce ko je vidio''; 18. pjevanje, st. 249.: ''Smioni Kurkut s Crnogorci''; 3. pjevanje, st. 58. 62.: Orfej kao ''Bugarin''. Opirnije su tu prikazani Srbi u 7. i 8. pjevanju u okviru Kosovske bitke i genealogije kao i politike povijesti srpskoga despota ura Brankovia koji je sklopio mir sa sultanom Muradom II. 1427. god. te mu dao jednu od svojih keri za enu. Jo vie takvih epiteta nalazi se u 18. pjevanju (st. 233. 440.) pri opisu borbe na Dilaverovu dvoru. 34 O djelovanju druge misije i obrazovne djelatnosti isusovaca pod vodstvom Bartola Kaia u Dubrovniku od prosinca 1609. god. vidi [416: 5156, 64, 71]; posebno o utjecaju na Ivana Gundula usp. [416: 5456, 71]. Patricijska kua obitelji Gondola pripadala je ve u kasnom 16. st. odlunim zagovarateljima trajne rezidencije isusovaca u Dubrovniku. [416: 64]

44

ponekim ikavizmom i nekoliko ekavizama koji se inae mogu nai i u drugih dalmatinskih pjesnika koji su pisali ikavski. Takoer su prisutni i odreeni literarni akavizmi, od kojih je najea kontrakcija pridjevskih zamjenica. Ti ikavizmi s jedne strane ukazuju na sinkronijski i dijakronijski kontakt duborovakoga knjievnoga jezika s ikavskim tokavskim koji se je govorio u Dalmaciji, Bosni i Slavoniji, a s druge strane i na dijakronijsku povezanost s ikavskim akavskim. U usporedbi s ranijim Gundulievim djelima, u Osmanu je smanjen broj ikavizama to ukazuje na pojaanu vezu s ijekavskim tokavskim hrvatskim jezikom. Metriki gledano, stih Osmana je akatalektiki (s punom stopom na kraju stiha) osmerac i to trohejski tetrametar s dva puta po etiri trohejske stope tipa , tj. rima je abab | abab s cezurom obino nakon etvrtoga, a ponekad i nakon petoga sloga. Strofe se sastoje od etiriju stihova, pri emu esto dolazi do opkoraenja, tj. do prelaenja rijei iste sintaktike cjeline iz jednoga stiha u sljedei, to ne doputa stanku. Za razliku od toga, za srpsko i openito junoslavensko narodno usmeno epsko pjesnitvo uz njegov preteni deseterac karakteristian je nerimovani peterostopni trohej s cezurom iza etvrtoga sloga. Takav su deseterac u hrvatskom umjetnikom pjesnitvu kasnije njegovali Filip Grabovac, Andrija Kai Mioi i Matija Antun Reljkovi. Srpsko epsko pjesnitvo nema niti vei narodni, niti umjetniki ep koji bi se donekle mogao usporediti s Osmanom. Ep Osman sastoji se od 10.432 stiha u 18 pjevanja, pri emu brojevi pjevanja idu do 20., ali nedostaju 14. i 15. pjevanje. Metrika obiljeja Osmana preuzeta su iz petrarkistikoga lirskoga pjesnitva, za koje su ona i tipina. U oprjeci s time su za junoslavensko epsko pjesnitvo karakteristini i tradicionalni dui stihovi deseterca ili pak kompliciraniji stihovi bugartice od 14 do 16 slogova. Pisanje epskoga djela u petrarkistikom lirskom metru je genijalno poetino i stvaralako postignue Ivana Gundulia.35 Gunduli je bio vrlo dobro upoznat i sa starijim hrvatskim pjesnitvom kao i usmenim narodnim pjesnitvom, posebice narodnim epovima. Zato je posjedovao vrlo bogat hrvatski rjenik koji je stvaralaki nastavio razvijati. Stoga su strane rijei vrlo rijetke u njegovu pjesnitvu, osim ako imaju posebnu poetsku funkciju, primjerice turcizmi koji su uvjetovani fabulom i koji karakteriziraju neku osobu kao pripadnika Osmanlijskoga Carstva. Kao sintaktiki talijanizam u Osmanu se redovito pojavljuje konstrukcija za + infinitiv na mjestu odgovarajue hrvatske namjerne reenice. Talijanskom metrikom potaknuta je tvorba stihova od devet do jedanaest slogova uz naelne osmerce u katrenama. Sukladno talijanskoj metrici u takvim se primjerima pri recitiranju epa

O veoj crkvenoj i politiko-povijesnoj povezanosti protureformacije, cilja osloboenja jugoistone Europe od osmanlijske vlasti te vanjskopolitikoga laviranja dubrovakih patricija izmeu Osmanlijskoga Carstva i Mletake Republike u svrhu odranja vlastite ograniene neovisnosti usp. [415]. To laviranje dovelo je u doba Ivana Gundulia s ''velikom pobunom'' do raskola patricijata i to na branitelje statusa quo i na pokretae ofenzivne protuosmanlijske politike. 35 Pitanje metra u Osmanu, njegov odnos prema usmenomu narodnomu pjesnitvu kao i prema petrarkizmu u dubrovakom pjesnitvu opirno opisuje Zdenko Zlatar [416: 140141, 195217, 463464).

45

sinkopom susjednih vokala ili palatalnim poluglasom /j/ rastavljenih vokala unutar rijei ili preko granice rijei ipak zadrava trohejski tetrametar osmerca uz gubljenje nenaglaenih slogova. Pjesnitvo Ivana Gundulia je, ukupno gledano, djelo umjetnikoga oblikovanja, izgradnje i razvoja ivoga dubrovakoga i dalmatinskoga hrvatskoga jezika svojega doba, iz kojega je Gunduli crpio svoj jezini materijal ivei potpuno u svojoj jezinoj zajednici iji je i postao jedan od izvrsnih predstavnika. Na taj nain je obnovio hrvatski jezik metriki i metaforiki, u semantikom, emocionalnom i u tekstualno-dramskom smislu unaprijedio je hrvatsko pjesnitvo i doveo ga na novu klasinu visinu. Stoga ne udi da je Ivan Gunduli ve i meu svojim suvremenicima smatran jednim od najboljih hrvatskih pjesnika i to njegovo pjesnitvo i danas pripada samoj jezgri hrvatskoga pjesnitva. Ep Osman imao je svoju vlastitu povijest objavljivanja.36 Kao i pastirska igra Dubravka, praizvedena 1628. god., i ep Osman nije bio objavljen za Gundulieva ivota. Razloge za to treba potraiti u politikom obziru Dubrovake Republike prema vanjskopolitikim ovisnostima o Osmanlijskom Carstvu. Ti su razlozi jo vie potkrijepljeni injenicom da je Ivan Gunduli, od 1608. god., kada je postao lan Velikoga vijea Dubrovake Republike, a tim inom i punopravni patricij, do kraja svojega ivota 1638. god. obnaao uvijek javne dunosti, iako je do 1634. god., kada je po prvi put izabran za senatora, bio u niim slubama u Dubrovakoj Republici. ak se i nedostatak 14. i 15. pjevanja Osmana u svim prijepisima, od najstarijega prijepisa Nikole Ohmuevia iz vremena od 1651. do 1654. god., objanjava dijelom i kao rezultat njihove konfiskacije koju je izvrila Dubrovaka Republika kako bi sprijeila objavljivanje djela.37 Nikola Ohmuevi bio je dobar prijatelj Frana Gundulia (1630. 1700.), najstarijega sina Ivana Gundulia kojega je i pratio na njegovim slubenim putovanjima. On je bio u carskoj vojnoj slubi gdje je doao do ina marala (1685.). Frano Gunduli nosio je oev rukopis Osmana sa sobom, pa ga je Nikola Ohmuevi postupno prepisivao u razdoblju od 1651. do 1654. god. na postajama u panjolskoj, Beu i Pragu. Ali, izvorni rukopis epa nije sauvan. Ep je tiskan tek u 19. st. Nakon bezuspjena poziva Antuna Mihanovia na supskripciju 1818. god., u Dubrovniku su 1826. god., u Budimpeti 1827. god. (na irilici) i u Zagrebu 1844. god.
O izdavakoj i filolokoj povijesti kao i o turbulentnoj, dobrim dijelom i politiko-ideoloki obiljeenoj povijesti knjievne kritike Osmana usp. [416: 389, 432451], kao i bibliografske podatke u [416: 569570, 584586]. 37 O diplomatskom poloaju Dubrovnika, koji je veoma ograniavao vanjskopolitiku slobodu djelovanja, s ovisnou o Osmanlijskom Carstvu i o Mletakoj Republici usp. [416: 1819, 65] i pogotovu [415: 261358]. Zdenko Zlatar dodue smatra manje-vie iskljuenom konfiskaciju dvaju nedostajuih pjevanja (14. i 15.). On misli da je ep ostao nedovren zbog drugih razloga: Gunduli je oekivao potpun slom Osmanlijskoga Carstva te nakon toga i osnivanje slavenskoga kraljevstva ili carstva pod vladavinom poljskoga kralja Wadysawa. Taj je dogaaj trebao, kao konano i potpuno osloboenje od turskoga jarma, biti i dogaaj koji bi bio zavrna kruna epa. Ali, kako za Gundulieva ivota nije dolo do toga, ep je ostao nedovren. [416: 370371, 426] Ali, tim nije objanjeno zato nedostaju upravo ta dva pjevanja. Moda Zlatar ovdje podlijee tek sugestiji vlastite temeljne hipoteze, prema kojoj je sredinja ideja epa zapravo interpretacija bitke kod Chotina kao poetka opsene vojne ofenzive protiv Osmanlijskoga Carstva [416: 456] te prema kojoj je Gunduli jo za vlastita ivota kao konanu viziju vidio veliko sveslavensko carstvo [416: 370371, 460], kao prijenos carstva Aleksandra Velikoga preko Bizantskoga Carstva i carstva Stefana Duana Nemanjia na poljskoga kraljevia odnosno od 1632. god. poljskoga kralja Wadysawa.
36

46

objavljena prva tri tiskana izdanja Osmana s dopunom 14. i 15. pjevanja koja su nedostajala. Zagrebako izdanje, prva knjiga u ediciji Diela Ivana Gundulia, sadri dopunu Ivana Maurania koji je zajedno sa svojim bratom pridodao tomu epu i rjenik. Predgovor tomu izdanju napisao je Vjekoslav Babuki. Zagrebako izdanje ujedno je bilo i prva knjiga Matice ilirske, osnovane 1842. god., u njezinu programu izdanja starije hrvatske knjievnosti. Budimpetansko izdanje (1827.) pisano je irilikim pismom; nije poznato tko je dopisao 14. i 15. pjevanje. Za dubrovako izdanje 1826. god. pribavljene su dvije dopune 14. i 15. pjevanja, i to dopuna Pijerka Sorkoevia (Petrus Sorgo) i Marina Zlataria, no objavljena je samo dopuna Pijerka Sorkoevia. Nakon to je Matica ilirska izdala ep 1844. god., on je izvrio velik utjecaj na hrvatske pjesnike i pisce, pa su uslijedila brojna nova izdanja, meu kojima i tri zagrebaka kritika izdanja Jugoslavenske akademije znanosti u umjetnosti (JAZU) i to kao 9. svezak u izdavakom kolu Stari pisci hrvatski (1877. god. ur. Armin Pavi; 1919. god. ur. uro Krbler; 1938. god. ur. uro Krbler i Milan Reetar). U komunistikoj Jugoslaviji taj je ep izdan s dopunama Ivana Maurania u Zagrebu 1955. god. (ur. Milan Ratkovi), zatim 1962. god. kao 13. svezak u Pet stoljea hrvatske knjievnosti (ur. Milan Ratkovi), te 1974. (ur. Franjo velec). Godina 1974. je ujedno i godina u kojoj se je nakon Hrvatskoga proljea u jugoslavenskoj unutarnjoj i kulturnoj politici (1967. 1971.) donoenjem novoga Ustava za SR Hrvatsku pokualo prevladati fundamentalnu politiku krizu Jugoslavije. I u Beogradu je to djelo u razdoblju od 1957. do 1967. god. vie puta objavljeno. iriliki pretisci objavljeni su, nakon onoga u Budimpeti 1827. god., u Zemunu 1889. god. (ur. Jovan Bokovi) i u Beogradu 1928. god. (ur. Albert Haler), 1957. god (ur. Dragoljub Pavlovi), 1964. god. (ur. Miroslav Panti) i 1967. god. (ur. Miroslav Panti). U Bosni i Hercegovini objavljivane su tek skraene komentirane verzije Osmana za potrebe kole, i to u Sarajevu 1959., 1960., 1961. i 1963. god. Zanimljivo je da je upravo u to doba novu aktualnost dobila mogunost ustavnoga priznavanja bosanskohercegovakih muslimana kao konstitutivnoga naroda SR Bosne i Hercegovine te da je priznavanje doivljavalo svojevrsnu pripremu. Ep Osman irio se je i bez tiskanih izdanja, i to ve od 17. st., tj. ubrzo nakon to je dovren. Od 17. st. do kraja 19. st. izbrojeno je vie od 200 rukopisa, od kojih je sauvano 80-ak. Ali, njegovo primarno i utjecajnije irenje odvijalo se je usmenim prenoenjem i tradiranjem. Pritom se ep nije recipirao samo usmenim putem, ve ga se je manjim ili veim dijelom znalo napamet, posebice su ga znale ene i rado su ga recitirale. Na taj je nain ep postajao kulturno dobro i onih koji nisu znali itati i pisati. Ve nakon svojih prvih tiskanih izdanja ep Osman bio je viestruko djelomice ili potpuno preveden. Najstariji prijevod je prijevod itavoga epa na talijanski. Taj je prijevod bio posveen poljskomu kralju Stanisawu Augustu Poniatowskomu, za ije su se vladavine (1764. 1794.) dogodile dvije podjele Poljske. Trea podjela Poljske uslijedila je godinu dana nakon toga, naime 47

1795. god. Taj prijevod iz 2. polovine 18. st. nije tiskan. Mjesto rukopisa je nepoznato. Prvi tiskani potpuni prijevod na talijanski, ujedno prvi tiskani prijevod uope, objavljen je ve godinu dana nakon prvoga tiskanoga izdanja, naime 1827. god. u Dubrovniku. Franjo Marija (Francesco Maria) Appendini (1768. 1837.), sveenik piarist roen u Piemontu, koji je 1792. doao u Dubrovnik i djelovao tamo kao sveenik i gimnazijski uitelj, uz taj prijevod napisao je podui biografskobibliografski uvod. Jo puno prije te talijanske verzije, naime 1803.god., u Dubrovniku je, u jednom Appendinijevu djelu o povijesti Dubrovnika objavljen latinski prijevod nekoliko strofa 5. pjevanja.38 Sljedei potpuni prijevod na talijanski objavljen je u Dubrovniku 1838. god. Potpuni latinski prijevod, i to u heksametrima umjesto u trohejskim tetrametrima originala, objavljen je u Mletcima 1865. god. Prvi francuski, ali nepotpuni prijevod, objavljen je 1838. god. Posebno je zanimljiva povijest poljskoga prijevoda. Ve je 1826. god. u jednom poljskom asopisu najavljen poljski prijevod Tadeusza ubieskoga. Ali, to je ostalo samo na najavi. Prvi potpuni poljski prijevod jest djelo poljskoga emigranta Karola Brzozowskoga kojega je na to potakao njegov prijatelj Adam Mickiewicz koji je dijelom i sam sudjelovao u izradbi tog prijevoda. Taj je prijevod naalost izgorio potkraj 2. svjetskoga rata prilikom britanskoga zranoga napada na Dresden 1945. god. Prvi tiskani poljski prijevod s dopunom 14. i 15. pjevanja Ivana Maurania objavljen je 1934. god. u Warszawi. Objavio ga je Julije Benei kao 4. svezak Biblioteke Jugosowiaske. Ediciju Biblioteka Jugosowiaska osnovao je Benei, bio je njezin urednik i izdava; u sklopu te biblioteke objavljeno je 13 svezaka (1931. 1939.). Julije Benei (1883. 1957.) u ono je doba (1930. 1938.) bio zastupnik jugoslavenskoga Ministarstva obrazovanja u Warszawi i posebice se je zalagao za prijevode na poljski, zbog ega je 1937. god. na poljskom jeziku objavio knjigu Gramatyka jzyka chorwackiego czyli serbskiego (Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika). Benei je prevodio i djela poljskih pjesnika na hrvatski jezik, meu kojima i djela Adama Mickiewicza, Juliusza Sowackoga, Zygmunta Krasiskoga i Henryka Sienkiewicza. Prijevod Osmana na poljski 1934. god. ima predgovor o Ivanu Gunduliu koji je napisao Milan Reetar. Sljedei potpuni poljski prijevod toga epa objavljen je u Houstonu u Teksasu 1971. god. Ali, znatno je vie djelominih prijevoda koji su esto tiskani u razdoblju od 1841. do 1935. god. Ta povijest prevoenja pokazuje koliko je velik interes za taj ep s poljske strane, to se uostalom moe smatrati i posve prirodnim. Posebno velik interes za ep Osman postojao je u 19. st. i u eha. Tako su u vremenu od 1853. do 1884. god. nastali brojni prijevodi na eki koji su objavljivani u Pragu. Potpuni prijevodi objavljeni su 1919. i 1921. god. U djelominom ruskom prijevodu ep je izdan u St. Petersburgu, nakon to ga je prethodno potpuno preveo N. Gal'kovskij. Ali, taj je prijevod izgubljen pri njemakoj blokadi
38

Radi se o Notizie istorico-critiche sulle antichit, storia e letteratura de' Ragusei u dva sveska (Dubrovnik, 1802. 1803.). Appendini je osim drugih radova s filolokim temama napisao i gramatiku Grammatica della lingua Illyrica (1808.). Od 1835. god. Appendini je radio u Zadru kao ravnatelj kole.

48

Lenjingrada u 2. svjetskom ratu. Ep je ponovno na ruski preveden 1969. god. i objavljen je u Minsku. Njemaki potpuni prijevod Die Osmanide. Trkisch-illyrisches Epos izdan je 1918. god. u Berlinu. Ipak je nudan novi prijevod na njemaki koji bi odgovarao suvremenim filolokim zahtjevima. Na maarski je Osman, usprkos viestoljetnoj uskoj povezanosti Ugarske s Hrvatskom, preveden tek 1962. god. djelomino, a 1969. god. potpuno. Ivan Gunduli sa svojim pjesnikim djelom najprije pripada prvomu od osam razdoblja hrvatske jezine povijesti od 17. st., podijeljenih prema problemu serbokroatizma. S obzirom na ranije prikazanu povijest uinaka kao i objavljivanja Gundulievih djela, ona, a posebice ep Osman, pripadaju i 2., pa ak i 3. razdoblju. A sasvim sigurno nije pogrjeno rei da se jezina i duhovna prisutnost Osmana moe pratiti i do dananjega dana u hrvatskoj jezinoj zajednici. Aktualnost radnje toga epa neto je jae opala nakon 4. razdoblja, odnosno nakon 1. svjetskoga rata, ali ep ni tada nije izgubio svoju obrazovnu funkciju za Hrvate kao narod i za njihovu jezinu zajednicu. Sasvim je sigurno primjereno tomu epu takoer dati vrsto mjesto u opeeuropskom obrazovnom kanonu i to s obzirom na raspad diktatorskoga komunistikoga reima, kao i s obzirom na neizvjesnosti razvoja europske integracije. ''Gunduli je pogodio vrlo rezonantnu icu: njegova tema nije bila samo od interesa panslavistima, ve i od paneuropskoga znaaja.''39 Taj sud zadrava svoju aktualnost i na poetku 3. tisuljea nakon Krista.

39

''Gunduli struck a very vibrant cord: his theme was not just of significance as well.'' [416: 464]

Pan-Slav interest, it was of pan-European

49

2.1.3. Leksikografija, gramatika i prevoenje kao poetci kroatistike u doba politikoga preporoda Hrvatske U prvoj polovini 18. st. u junim i jugoistonim dijelovima hrvatskoga govornoga podruja (srednja i juna Dalmacija, Dubrovnik, Bosna, podruje Vojne krajine) dolazi do prevlasti ikavske odnosno ijekavske novotokavtine. Na sjeveru i sjeveroistoku, sa sreditem u Zagrebu, razvija se i dalje kajkavski knjievni jezik. Roeni akavci prelaze na knjievnojezinu tokavtinu ve od 16. stoljea nadalje, npr. Aleksandar Komulovi (1548. 1608.), Bartol Kai (1575. 1650.), Jerolim Kavanjin (1641. 1714.), Ivan Drai (1655. 1739.) Ivan Petar Marki (1663. 1733.) i drugi. Pod dubrovakim utjecajem u njihovu jeziku djelomice dominira tokavska ijekavtina. Knjievna uporaba akavskoga sve vie opada tako da polovicom 18. st. u veine nekadanjih akavskih knjievnih sredita, ukljuujui i Split, uobiajen postaje ikavski novotokavski knjievni jezik. U drugoj polovici 18. st. i u prvoj treini 19. st. hrvatski se novotokavski knjievni jezici u cijelosti razvijaju u jedinstven tip opehrvatskoga knjievnoga jezika. Taj knjievnojezini razvoj ne temelji se u 1. razdoblju samo na pjesnikim djelima, crkvenoj i religioznoj literaturi te na prozi sa stvarnim sadrajem, ve se stvaraju i temeljna filoloka djela, posebice rjenici i jezini udbenici, pisani latinikim pismom. Godine 1595. pojavljuje se prvi tiskani samostalni rjenik hrvatskoga jezika u Mletcima s oko 3.900 latinskih natuknica, primarno ikavsko-akavski usmjerenih. To je Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae s prilogom na etiri stranice Vocabula Dalmatica, quae Ungari sibi usurparunt autora Fausta Vrania (Faustus Verantius) (1551. 1617.), roenoga u ibeniku i nakon burna ivota pokopana na jednom otoku ispred ibenika. Kao knjievnojezini rjenik, koji ima nadregionalne intencije i pisan i za Hrvate koji ne govore akavski, taj leksikon sadri djelomice i tokavsko jezino blago. Tako se ''dalmatinski'' ekvivalent za Quid prevodi kao Csa, st, Fugere se prevodi kao Bixati, Verbum kao Riics, Szlovo. Sudei prema Vranievu predgovoru "dobronamjernomu itetelju" (''Author Benigno Lectori Salutem''), ''dalmatinski'', tj. ''dalmatinski knjievni jezik'' je predstavnik svih ostalih slavenskih jezika ("idiomata"); taj izbor Vrani obrazlae time ''quod inter reliquos purissimum sit, ...''. Dalmaciju on pritom ne vidi u politikim granicama onoga doba, ''sed quibus olim terminabatur'', tj. na jugu ogranienu Jadranom, na sjeveru Dravom i Dunavom, na zapadu Njemakom i Italijom, na istoku Makedonijom i Trakijom. Tu ''Dalmaciju'' vidi podijeljenu ''in Dalmatiam, Croatiam, Bosniam, Slavoniam, Serviam et Bulgariam''. Iz ''dalmatinskoga'' izvode se i

50

poljski i eki.40 Faust Vrani bio je, uz ostalo, od 1594. god. biskup Csanada s jurisdikcijskim podrujem u Banatu i Transilvaniji gdje je uio i maarski; kasnije se je odrekao biskupske asti jer je htio postati redovnik. Njegov Dictionarium je ve 1606. god. u Pragu objavljen u drugom izdanju, a 1834. god. u Pounu (Bratislava) u treem. Nije sluio kao uzor samo hrvatskoj, ve i ekoj i poljskoj leksikografiji. Noviji pretisci tiskani su u Zagrebu 1971., 1990. i 1992. god. U Loretu 1649. god. izlazi prvi dio, a 1651. god. u Jakinu drugi dio primarno ijekavskoga tokavskoga, naime dubrovakohrvatski orijentiranoga hrvatsko-talijansko-latinskoga trojezinoga rjenika Blago jezika slovinskoga illi Slovnik u komu izgovaraju se rjei slovinske Latinski i Diaki (Thesaurus linguae Illyricae sive Dictionarium Illyricum in quo verba Illyrica Italice et Latine redduntur). Autor je isusovac Jakov Mikalja (Jacobus Micalia, Giacomo Micaglia), roen 1601. god. u Italiji, potomak Hrvata koji su pobjegli pred Turcima, koji je hrvatski, uz ostalo, uio kao misionar u Bosni te je od 1630. do 1633. god. bio uitelj gramatike u isusovakoj gimnaziji u Dubrovniku; rektor te gimnazije u to je doba bio Bartol Kai. Thesaurus zapoinje pravopisnim dijelom koji je ve 1646. god. tiskan u Rimu, naime Od ortographie jezika slovinskoga ili naina od pisanja, u kojem se prvenstveno nastoji harmonizirati pisanje hrvatskoga i talijanskoga; nakon njega slijedi hrvatskim jezikom napisana gramatika talijanskoga jezika Grammatika talianska ukratko ili kratak nauk za naucitti latinski jezik, te konano trojezini rjenik s 863 stranice s oko 25.000 tokavskih i akavskih rijei i fraza kao natuknica. Filoloki uzor Mikalji bio je Bartol Kai. Godine 1670. u Grazu izlazi primarno, ali ne iskljuivo kajkavski hrvatsko-latinski rjenik za kolsku uporabu Dictionar, ili Rchi Szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red posztaulyene, i Diachkemi zlahkotene: Trudom Jurja Habdelicha, Masnika Tovarustva Jesusevoga, na pomoch napredka u Diachkom navuku Skolneh Mladenczeu Horvatszkoga, i Szlovenszkoga Naroda Jurja Habdelia (1609. 1678.), ondanjega rektora isusovakoga kolegija u Zagrebu, a od 1669. god. sveuilita.41 Taj rjenik ima kalendarski prilog i sadri opsean, isto tako dvojezian popis brojanih izraza. Pretisak toga rjenika objavljen je 1989. god. u Zagrebu kao 19. svezak u ediciji Bibliografska izdanja: Niz Reprinti. Habdeli, najpoznatiji kajkavski autor 17. st, napisao je i kajkavska knjievna djela visoke kvalitete; njegova dva glavna djela su Zerczalo Marianzko, to je to
O Faustu Vraniu usp. kao pregled istraivanja prilog Hrvatski jezik i Faust Vrani, s obzirom na 'ivot nikoliko izabranih divic' Josipa Lisca u [258: 81108] gdje se govori i o Vranievim grafijskim problemima. 41 Ovo ''Horvatszkoga'' u podnaslovu toga rjenika odnosi se na govornike akavskoga hrvatskoga, a ''Szlovenszkoga'' (odnosno ''Szlovenske'' u naslovu) na govornike kajkavskoga; slovenski jezik u ono se doba nazivao kranjski. Ali, ovaj rjenik u obzir uzima i tokavski. Tako on kao natuknicu sadri ''Sto, Kay. Quid.'', pri emu se tokavskomu daje ak i izvjesna prednost jer nedostaje natuknica ''Kay''. U posveti rjenika pripadnicima grofovskoga roda Auersperga, Habdeli jasno izraava svoj cilj, naime da eli pomoi prevladati ''tantam dialectorum in hac nostra Sclavonia, Croatiaque varietatem, tantam dictionum sterilitatem, et significandi diversitatem''. O Jurju Habdeliu kao leksikografu iz isusovakoga reda (uz Kaia, Mikalju, Della Bellu, Jambreia i Sunika) usp. [166]. O Habdelievoj otvorenosti za naelo tronarjenosti u svojim nastojanjima da za sjever Hrvatske stvori regionalni opi i standardni hrvatski jezik na kajkavskoj lektalnoj osnovi usp. [288: 100103].
40

51

Poniznozt devicze Marie, ka je Boga rodila (Graz, 1662.) i Pervi otcza nassega Adama greh (Graz, 1674.), oba namijenjena poduci o kranskom ivotu. Njegovo je nastojanje pritom bilo usmjereno postavljanju kajkavskoga za dijalekatsku osnovu knjievnoga jezika itave sjeverne Hrvatske, a da se pritom ne odustane od osnovnoga naela tronarjenosti. Godine 1728. u Mletcima se pojavljuje jednako tako primarno tokavski orijentiran talijanskolatinsko-hrvatski rjenik Dizionario Italiano, Latino, Illyrico talijanskoga autora Ardelia della Belle (1655. 1737.), takoer pripadnika isusovakoga reda koji je od 1681. god. djelovao u Dubrovniku na tamonjem kolegiju kao profesor i rektor. Taj rjenik sadri vie od 30.000 natuknica. Della Bella nabraja i hrvatske autore koje je ekscerpirao za svoj rjenik te pored natuknica navodi mjesta u literaturi. Najzastupljeniji je Ivan Gunduli. Godine 1740. u Zagrebu izlazi veliki dvodijelni latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rjenik Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium... koji su posthumno izdali Jerolim Orlovi i Andrija Muar, a iji je autor pavlin Ivan Belostenec (Bllosztncz, ? 1594. 1675.).42 Hrvatski je u njem primarno kajkavskoga tipa, ali istovremeno se navode i akavske i tokavske rijei kao dio svehrvatskoga rjenikoga blaga. Iz toga se moe zakljuiti da je od 16. do poetka 19. st. postojalo nastojanje, isprva snano, a potom slabije, da se tri hrvatska narjeja, iako se razliito vrjednuju, promatraju kao dio jedinstvenoga svehrvatskoga knjievnoga jezika. Milan Mogu u Belostencu vidi leksikografa knjievnoga jezika knjievnoga kruga iz Ozlja (jugozapadno od Zagreba, na Kupi), sjedita obitelji Zrinski: ''... zacijelo je najvei prilog trodijalekatnom jeziku ozaljskoga kruga dao leksikograf Ivan Belostenec svojim velikim, gotovo enciklopedijskim rjenikom...'' [288: 84] Kao opat pavlinskoga samostana u Sveticama kod Ozlja, Belostenec je odravao vezu s ondanjim banom i pjesnikom Petrom Zrinskim (1621. 1671.). Belostenec je svoju ortografiju prilagodio naelu tronarjenosti tako to je za razliit rezultat razvoja staroga jata (/i/, /ie/, odnosno /je/, /e/) hrvatskih glavnih narjeja rabio jedno slovo, naime , tako da ga itatelj moe izgovoriti ve prema svojim dijalektalnim pretpostavkama. To slovo posve odgovara slovu kojim su se sluili ilirci i pripadnici zagrebake filoloke kole. Godine 1742. u Zagrebu je Andrija Jambrei (Andreas Jambressich, 1706. 1758.) pod svojim imenom izdao veliki latinsko-hrvatsko-njemako-maarski rjenik koji je na 1068 stranica obuhvatio 27.000 natuknica; taj je rjenik ve zapoeo Franjo Sunik (1686. 1739.) i to pod nazivom Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, et Hungarica locuples. Taj rjenik sadrava i trostupani Index Illyrico, sive Croatico-Latinus s oko 7.000 natuknica. Uz to je Jambrei rjeniku dodao i prilog Ortographia seu recte Croatice (Generali vocabulo Illyrice, seu Szlavonice) scribendi ratio. Oba ta autora bila su, kao i ostali hrvatski leksikografi 17. i 18. st.,
Pretisak u Zagrebu 1972. 1973. god. to se tie hrvatsko-latinskoga dijela rjenika, Vladimir Maurani kae da je taj dio loiji od latinsko-hrvatskoga dijela ''i vrlo povrno prema prvome dielu obradjen, jamano poslije smrti uenoga pisca, vrstnoga poznavaoca hrvatskoga jezika; ''. [279: 1: IX]
42

52

pripadnici isusovakoga reda.43 Glotonim illyricus u rjeniku se objanjava s ''Illirianski ali Szlovenski, Horvatczki etc. Illyrisch das ist Croatisch, Dalmatinisch etc. oder zum Croaten, Slavoniern etc. gehrig'' tako da rjenik obuhvaa sve tri hrvatske velike regije. Sukladno tomu, rjenik osim tokavskoga sadri sporedno i akavski te za autore regionalno domai kajkavski jezini materijal, koji se navodi i u obliku dubleta i trostrukih ekvivalenata. Rjenik sadrava i nizove sinonima. [288: 133134]. Pravopisno reformno djelo Manuductio ad Croaticam orthographiam sa sustavnom uporabom dijakritikih znakova Jambrei je za kajkavski objavio jo 1732. god. u Zagrebu. Taj pravopis je 1779. god. uveden u kole (Kratki navuk za pravopisanje horvatsko za potrebnost narodnih kol). Prva tiskana hrvatska gramatika Institutionum linguae Illyricae, libri duo je objavljena 1604. god. u Rimu. Ona je djelo Bartola Kaia (Bartholomaeus Cassius, 1575. 1650.), roena u Pagu na otoku Pagu koji je bio pod mletakom vlau, takoer pripadnika isusovakoga reda. Kai je svoje djelo Institutiones linguae Illyricae prvenstveno napisao kao prirunik knjievnoga (ikavskoga) akavskoga, svojega domaega jezika, te gotovo usputno i (jednako tako ikavskoga) tokavskoga. Taj je prirunik u rukopisu sadravao hrvatsko-talijanski rjenik, nastao od 1597. do 1599. god., gramatiku i mali, 1595. god. napisan hrvatsko-latinski popis izreka za konverzaciju. Taj rjenik Kai je prvo napisao na ikavskom akavskom, ali tada ga je preradio na tokavski. [166: 21] Vano je napomenuti da taj rjenik za hrvatski jezik sadri oznake za naglaske i duinu sloga. Zbog trokova tiskanja tiskana je samo gramatika. [166: 20] Rjenik i konverzacijski leksikon izdao je Vladimir Horvat 1990. god. kao Editio princeps s uvodom i glosarijem. [213] U vrijeme svoje dubrovake misije od 1609. do 1612. god., Kai je prema vlastitim navodima propovijedao na dalmatinskoj akavtini, tj. ''Dalmatico idiomate, aliquantum a Ragusinis discrepante, nihilominus tamen satisque intelligibili''. [415: 229] U svojim kasnijim djelima Kai se je odluno posvetio unapreivanju ''bosanskoga'', tj. ikavskoga tokavskoga kao najrairenijeg dijalektalnog tipa na jugoistonom hrvatskom govornom podruju. To mu je preporueno i za vrijeme njegovih dviju misija u junih Slavena pod osmanlijskom vlau, koje je provodio po nalogu pape Pavla V. od 1613. do 1620. god.; te su ga misije odvele u Hercegovinu, Bosnu, Slavoniju i Srbiju. Ikavska mu se je tokavtina pritom pokazala kao "idiom" koji se razumije, kako je pisao u jednom od svojih izvjea Svetoj Stolici, ''Dalmatis, Illyricis, Ragusinis, atque Croatis, Panoniisque'', tj. osim u Dalmaciji i Dubrovniku, u itavom misijskom podruju pod osmanlijskom vlau. [416: 53, 479, bilj. 115] Ta Kaieva ideja o ikavskoj tokavtini koja se razumije na velikom prostoru, kako ju je Kai razradio u uvodu svojega "bosanskoga", tj. ikavsko-tokavskog prijevoda djela Rituale Romanum (Ritual Rimski
O Franji Suniku i Andriji Jambreiu te o Jurju Habdeliu kao i Bartolu Kaiu, Jakovu Mikalji i Ardeliu della Belli kao leksikografima i pripadnicima isusovakoga reda usp. [166].
43

53

istomaccen slovinski, Rim, 1640.; pretisak 1993. god.), kao i njegova gramatika, davale su razvitku hrvatskoga opeg knjievnog jezika smjernice sve do 19. st.44 Ritual Rimski i 1641. god. u Rimu objavljen prijevod lekcionara Vanghielia i Pistule istomaccene is Missala novvoga Rimskoga v iesik Dubrovacki sa grada, i darxave Dubrovacke, koji je bio doputen za bogoslunu uporabu u Dubrovakoj nadbiskupiji, upotrebljavali su se u liturgijske svrhe na akavskom i tokavskom jezinom podruju, i u glagoljaki i u latinski usmjerenim crkvama. To je znatno doprinijelo razvoju novoga, tokavskoga, opehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika. Bartol Kai je takoer preveo latinsku Bibliju, poznatu kao Vulgata, na hrvatski jezik. Na tom je prijevodu radio od 1622. god.; sudei po predgovoru njegovu hrvatskomu prijevodu Rituale Romanum (1640.), Biblija je bila prevedena ve 1636. god. Hrvatski jezik na koji je Kai preveo Bibliju odnosno koji je stvorio tim prijevodom, jest ijekavsko-tokavski s primjesama ikavskoga i ekavskoga. Pritom je za povijest jezika vano da je Kai, vjerojatno kako bi postigao razumljivost svojega prijevoda na to veem podruju, za osnovu uzeo dubrovaki narodni govor te je na toj osnovi knjievnomu hrvatskomu jeziku podario nov oblik, povoljan za daljnji razvoj. Tim je postavio i vane temelje dananjemu hrvatskomu knjievnomu i standardnomu jeziku. Ijekavski hrvatski rezultat razvoja staroga opeslavenskoga jata Kai je pisao kao ie te pritom nije razlikovao dugi i kratki slog: ''U poetak biee (danas: bjee) Rie (danas: Rije) i Rie biee pri Bogu, i Bog Biee Rie. Ova biee u poetak pri Bogu.'' (Iv. 1, 1). Kaiev prijevod teksta Staroga i Novoga zavjeta latinske Vulgate na hrvatski je objavljen tek 1999. 2000. u lijepom izdanju u dva sveska. Prvi je svezak tekst Biblije, a drugi svezak sadrava komentare i popise. [214] To je prvo objavljivanje jer ''iniuria temporum'', kao to je napisao kardinal Franjo Kuhari, ondanji zagrebaki nadbiskup, u svojem predgovoru tomu izdanju 2. sijenja 1996. god., Kaiev prijevod svojevremeno nije dobio dozvolu za tiskanje od Kongregacije svetoga oficija u Rimu. Dubrovaki i barski nadbiskupi odobrili su prijevod. Openito se moe pretpostaviti da su ondanji zakljuci Kurije o liturgijskom jeziku u junih Slavena bili povod uskraivanja dozvole za tiskanje. Jedan od posebnih razloga bio je taj to je
Prijevod djela Rituale Romanum bio je dovren ve 1636. god. Ritual Rimski tiskan je 1824.. u Senju, 1827. u Mletcima, 1859. i 1878. u Zagrebu, 1887. u Sarajevu i 1893. god. ponovo u Rimu. Vladimir Horvat ga je objavio 1993. god. u Zagrebu u kolu Bibliografska izdanja kao 26. svezak (Ritual Rimski po Bartolomeu Kassichiu od Druxbae Yesusovae). Reinhold Olesch je u pretisku 1977. god. objavio Institutiones linguae Illyricae (Kln, Wien; Slavistische Forschungen, 21.); usp. jo [294] i [300]; u Zagrebu su Institutiones (...) ponovo tiskane 1990. god. O Kaievoj Gramatici usp. pogotovu [215]. Godine 1638. Kai je u Rimu objavio hrvatski prikaz ivota Isusova (ivot gospodina naega Isukrsta, ponovljeno izdanje: Mletci, 1700.). Katolika je crkva u 17. stoljeu pridavala razvoju opega svehrvatskog ("ilirskog") knjievnog jezika za cijelu "Iliriju" (Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju, ua Hrvatsku) i Dubrovnik prvorazrednu jezinopolitiku vanost. [240a] O protureformacijskim i obrazovnim isusovakim misijama u Dubrovniku, Dalmaciji te u junoslavenskim podrujima pod osmanlijskom vlau u razdoblju od 1604. do 1633. god. usp. [416: 5056] i [415: 225235]; o jezinopovijesnim i jezinostvaralakim uincima posttridentskoga obrazovnog nastojanja i reforme kolstva u 16. i 17. st. openito, te posebno i o Bartolu Kaiu i rusifikaciji glagoljskih crkvenih knjiga u 17. i 18. st. usp. [270].
44

54

Bartol Kai upotrijebio latiniko pismo umjesto, zbog ekumenskih razloga favoriziranoga irilikoga ili barem glagoljikoga pisma. [123] Nakon unije izmeu Katolike crkve i dijela pravoslavne crkve u Ukrajini, potpisana na sinodi u Brestu 1596. god., Congregatio de propaganda fide je gledala na taj Kaiev prijevod kao na nepoeljnu konkurenciju slubeno odobrenomu crkvenoslavenskomu prijevodu, kakav je bio u uporabi u unijatskoj Grko-katolikoj crkvi u Ukrajini. Crkvenoslavenskomu jeziku, u slavenskom pravoslavlju opeprihvaenomu i razumljivomu crkvenomu jeziku, pripisivana je kljuna funkcija uspostavljanja jedinstva za katoliko-pravoslavna nastojanja oko crkvene unije. Ali, i latinica je bila imbenik smetnje kao pismo koje se nije upotrebljavalo u slavenskom pravoslavlju. K tomu nije postojala niti jedinstvena latinika grafija i ortografija za junoslavenske jezike. Pri nainima pisanja bez dijakritikih znakova, meusobno su konkurirali talijanski, maarski, pa i njemaki nain pisanja, te je pojedini prevladavao ovisno o regiji.45 U filolokoj povijesti kroatistike stoga Bartol Kai svojim djelom simbolizira ''poetak znanstvenoga puta hrvatskoga knjievnog jezika''. [3952: 634; uz to jo 3951: 6264] Kai nije samo u filoloko-povijesnom smislu prvi gramatiar hrvatskoga jezika, ''nego je bitno zacrtao i pristup njegovu opisu i osnovna naela njegovu normiranju'' [215: 96] to je imalo pozitivnoga odraza na razvoj jezikoslovne kroatistike jo i u 19. st. Vladimir Horvat [167] u Bartolu Kaiu vidi jednoga od osnivaa opehrvatskoga tokavskoga knjievnoga jezika. Jednako tako se o Bartolu Kaiu misli i u prilozima zbornika ivot i djelo Bartola Kaia u povodu Kaieve 340. obljetnice smrti. [418] Stjepan Babi ga je jednom nazvao ''ocem hrvatske gramatike'' i skrenuo pozornost na znaajan, pozitivan utjecaj Rituala Rimskoga na razvoj opehrvatskoga knjievnoga jezika. [36: 237] U pozdravnom govoru u zagrebakoj crkvi sv. Katarine Stjepan Babi je u povodu predstavljanja pretiska Rituala Rimskoga 4. oujka 1993. god. iznio jo nekoliko vanih misli o toj temi, misli vanih za rjeavanje problema serbokroatizma, te ih je svrstao u sedamnaest teza. Meu njima se nalaze zakljuci da ta knjiga dokazuje ''da je (hrvatski knjievni jezik, L.A.) star bar kao i ona, dakle najmanje 353 godine; da (hrvatski knjievni jezik, L.A.) nije bio u upotrebi samo u pjesnikim djelima; da se nije upotrebljavao samo u uskom regionalnom krugu; da to nije sirov tokavski govor tek s Kaiem podignut na razinu knjievnoga, nego jezik koji je u istom smjeru izgraivan i prije; da je to puni i pravi knjievni jezik koji je funkcionalno polivalentan; da se nije upotrebljavao samo na tokavskom podruju; da se upotrebljavao i na kajkavskom i na akavskom
45

Usp. i [415: 230235] gdje se dodue upotrebljava posve neprimjerena terminologija serbokroatizma: ''Na cijelom podruju od Slovenije do Bugarske govorio se je samo jedan jezik, dananji srpsko-hrvatski, ali u obliku triju dijalekata: akavskoga, kajkavskoga i tokavskoga...''; te ''Kai ... je usvojio tokavski dijalekt srpsko-hrvatskoga kao osnovu svojega opega junoslavenskoga knjievnoga jezika!'' (''On the whole territory from Slovenia to Bulgaria only one language was spoken, the present-day Serbo-Croatian, though in three dialects: akavian, Kajkavian and tokavian...''; te ''Kai ... adopted the tokavian dialect of Serbo-Croatian for his common South Slavic literary language!'' [415: 233]) To unazadno projiciranje serbokroatizma u poetke 17. st. pokazuje razgranatost i dijakronijsku dubinu filolokoga serbokroatizma.

55

podruju: da se upotrebljavao kontinuirano tri i pol stoljea; da se jezini temelji Kaieva Rituala rimskog nalaze i u Rimskom obredniku iz 1929., a prema tome i u dananjem obredniku i u dananjem hrvatskome knjievnom jeziku.'' [36: 239240] Bio bi suen vidik stvarnosti kada se pri opisivanju 1. razdoblja ne bi barem naznailo najznaajnije dogaaje iz povijesti Hrvata i oslobodilake borbe protiv osmanlijske vlasti u jugoistonoj Europi toga doba. Takav bi suen vidik znatno zakinuo razumijevanje hrvatske jezine povijesti koja nam je potrebna za na sredinji problem hrvatskoga kao zasebnoga jezika i problem serbokroatizma. Najznaajniji dogaaji su ovdje povrat hrvatskoga teritorija od osmanlijskih osvajaa, integracija hrvatskih dravnih podruja kao i velike demografske promjene kao posljedica osmanlijskih osvajakih ratova i nakon njih demografske politike osmanlijskih vlasti koje su Hrvatima ostavile jedino izbor izmeu bijega i krajnjega etnikoga i religioznoga ugnjetavanja. Nakon tekoga poraza Hrvata u borbi protiv osmanlijske osvajake vojske 1493. god. na Krbavskom polju kod Udbine, oni nisu bili u stanju pruiti uspjean otpor osmanlijskoj agresiji sve do kraja 16. st. Tek velianstvenom pobjedom Hrvata kod Siska 1593. god. na uu Kupe u Savu, koja je zadivila cijelu kransku Europu, te sa sljedee tri pobjede 1595. i 1596. god. kod Petrinje, nedaleko od Siska, juno od Kupe, Hrvati su uspjeli strategijski prijei u ofenzivu, ime je poela dugorono uspjena oslobodilaka borba Hrvata protiv osmanlijske vlasti, pogotovu pod vodstvom bana Nikole Zrinskoga (1620. -1662. god.; ban je bio od 1647. god.) i njegova brata Petra Zrinskoga (1621. 1671), nakon 1665. god. takoer bana. Koncem 16. st. Dalmacija i Hrvatska se opet ujedinjuju sa Slavonijom u politiko-administrativnu cjelinu, pa im slubeni naziv glasi Regnum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae i to do 1918. god. Taj se naziv mijenja prvo osnivanjem Drave Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, a potom jo jednom iste godine s prijelazom te drave 1. prosinca 1918. god. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca pod vladavinom srpske dinastije Karaorevia. Stoga prijelaz iz 16. u 17. st. znai preporod Hrvatske kao ''Croatiae redivivae'' od maloga ostatka, ''Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae'' na sjeveru i sjeverozapadu, koji se je uspio ouvati od osmanlijske vladavine.46 Jezinopovijesna i knjievnopovijesna prijeko potrebna posljedica toga prijelaza bila je mogunost obnove i izgradnje hrvatskoga obrazovnoga sustava u 17. st., npr. osnivanjem isusovakih gimnazija u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku i Poegi. Sintagma Croatia rediviva potjee od istoimenoga djela Croatia rediviva, regnante Leopoldo Magno Caesare (Zagreb, 1700.) hrvatskoga historiografa, filologa i povremeno politiara Pavla Rittera Vitezovia (1652. 1713.). To djelo je bilo predvieno kao pripremna studija opsenijemu
O drastinim i estim promjenama granica Hrvatske u periodu izmeu sklapanja mira s Mletakom Republikom 1358. god. u Zadru, preko stanja prije velikoga poraza Ugarske od Turaka kod Mohaa 1526. god., pa sve do redukcije Hrvatske na ''reliquiae reliquiarum'' njezina podruja sklapanjem mira njemakoga cara i hrvatskoga kralja Rudolfa II. sa sultanom 1606. god. te o postupnom ponovnom osvajanju svojih podruja koje je uslijedilo u 17. i 18. st. usp. povijesne karte u [4: 8485, 9293, 100101, 108109].
46

56

djelu; ono je objavljeno 1997. god. u Zagrebu s hrvatskim prijevodom i uvodom Josipa Bratulia pod naslovom Oivjela Hrvatska - Croatia rediviva. Vitezovi je bio svjestan potrebe da se, osim geografskoga i politikoga ujedinjenja Hrvatske, postigne i kulturno, a pogotovu i jezino jedinstvo Hrvata. Tomu cilju posveena su i sljedea djela: Stemmatographia sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (Wien, 1701.); Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta (Zagreb, 1703.); Bossna captiva sive Regnum et interitus Stephani, ultimi Bossnae regis (Trnava, 1712.); hrvatskim jezikom pisano velianje sigetskih junaka Oddilyenje sigetsko, najznaajnije hrvatsko Vitezovievo djelo (Linz, 1684.); u Sigetu su 1566. god. pali svi hrvatski branitelji u obrambenoj bitci pod vodstvom Nikole Zrinskoga protiv goleme turske sile, u bitci u kojoj su Turci pretrpjeli vie negoli deseterostruke gubitke. Ali, i Vitezoviev dvodijelni Lexicon latino-illyricum Lexicon illyrico-latinum, od kojega je sauvan samo istopis prvoga dijela, imao je za cilj obnovu i ponovno ujedinjenje itave Hrvatske. Vitezovi je u tom leksikonu u obzir uzeo sva tri hrvatska narjeja, pri emu je poeo pisati akavski, zatim je dodao kajkavski, da bi konano prvenstveno rabio tokavski. Njegova rasprava o pravopisu De orthographia je izgubljena. Ali, bitno je iz tih dvaju posljednjih filolokih djela sauvano u djelima drugih autora i tim putem preneseno na kasniji filoloki narataj tako da je pogotovu Vitezoviev grafemski i ortografski sustav, koji smo ve prije spomenuli, posluio u 19. st. Ljudevitu Gaju i ostalim ilircima kao znaajan pripremni rad. Za pravoslavni dio jugoistone Europe pod osmanlijskom vlau iz politike povijesti 1. razdoblja treba izdvojiti ideju osnivanja ''kraljevine Rumelije'' koja se je trebala sastojati od Srbije s Crnom Gorom, Bosne, Hercegovine, Albanije i Bugarske. Ta ideja o ujedinjenju Balkana, koji je u osmanlijskom slubenom nazivlju nazivan ''Rumeli'', u jedinstvenu dravu s ciljem osloboenja od osmanlijske vlasti, dijelom je zaeta u Srbiji. Njezin najvaniji propagator bio je peki patrijarh Jovan (1592. 1614.). Peki patrijarhat uspostavljen je tek 1557. god. Patrijarh Jovan se je 1598. god. prikljuio oslobodilakoj inicijativi pape Klementa VIII., te je nastojao uspostaviti i kontakte sa panjolskim Dvorom i vojvodinom Savoy kao politiki zainteresiranim silama. Patrijarh Jovan je poslije, tonije 1614. god., zatvoren u Istanbulu zbog svoje oslobodilake politike te je tamo najvjerojatnije i ubijen. Godine 1608. narodni su voe iz Hercegovine i Crne Gore za ''kralja Rumelije'' izabrali vojvodu Karla Emanuela I. Velikoga od Savoya (1562. 1630.). Tomu kraljevstvu nije trebao pripadati grki dio Rumelije i Slavonija kao sastavni dio hrvatskoga trojednoga kraljevstva te Vojvodina kao dio Ugarske, koja u ono doba, davno prije doseljenja srpskih izbjeglica 1690. god., jedva da je imala srpskoga stanovnitva. Glavni grad ''kraljevine Rumelije'' trebao je biti Pe, a srpski je trebao biti slubeni jezik. Srpski patrijarh trebao je ujedno biti i patrijarh ''kraljevine Rumelije''. ''Kralj kraljevine Rumelije'' trebao je biti okrunjen srpskom kraljevskom krunom, i to od srpskog patrijarha. ''Kraljevina Rumelija'' trebala je postati neka vrsta pravoslavne ''kraljevine Jugoslavije'', 57

neka vrsta ''balkanskoga kraljevstva'' ili ''kraljevine Velike Srbije'' sa srpskom hegemonijom. Tako je srpski ideoloki jugoslavizam 19. st. i njegovo ostvarenje u 20. st. imao znaajnoga prethodnika u ideji o ''kraljevini Rumeliji''. to se tie odnosa prema Katolikoj crkvi, a posebno prema Hrvatima, Zdenko Zlatar zakljuuje da patrijarh Jovan nipoto nije elio dravu ''u kojoj bi bio velik udio rimokatolike populacije to bi se dogodilo da su bile ukljuene Hrvatska i Dalmacija. Stoga, premda je njegova kraljevina Rumelija bila slavenska drava, ona bi bila pravoslavna kraljevina i ne bi ukljuivala junoslavenske katolike.'' (''... in which there would be a large Roman Catholic population, which would be the case if Croatia and Dalmatia were included... Thus, though his kingdom of Rumelia was a Slavic state, it was an Orthodox Slavic realm, and thus could not include the Catholic South Slavs.'' [415: 375]) To odgovara povijesno fatalnomu odbojnomu stavu s tekim posljedicama takoer Grke pravoslavne crkve prema Katolikoj crkvi, i to utoliko to je Grka pravoslavna crkva bila spremnija prihvatiti osmanlijsku vlast nego dati prostora Katolikoj crkvi na Balkanu.47 2.2. Drugo razdoblje: Novotokavski kao jedini tip opehrvatskoga knjievnoga jezika i poetci serbokroatizma 2.2.1. ''Ilirski'', tokavski hrvatski, proirivanje ''srpskoga'' i poetci serbokroatizma u junoslavistici Drugo razdoblje protee se od sredine 18. st. do kraja 1840-ih godina. U tom razdoblju uslijedio je konani prijelaz na novotokavtinu kao podlogu opehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika koji je trebao vrijediti u Dalmaciji, ukljuujui i Dubrovnik, u hrvatskoj Bosni, Slavoniji, Banskoj Hrvatskoj i u Vojnoj krajini. Taj prijelaz ve je bio pripremljen u 1. razdoblju. U njem su naime od kraja 16. st. kao posljedica, uz ostalo, posttridentskih napora u obrazovanju, stvorene osnove potonjega opehrvatskoga novotokavskoga knjievnoga i standardnoga jezika to je bilo postignuto potiskivanjem i ukidanjem akavskoga te ograniavanjem uporabe kajkavskoga.48 Oba razdoblja zajedno tvore epohu snanoga, teleonomski usustavljenoga razvoja prema novomu, korpusnolingvistiki i funkcionalnolingvistiki razvijenomu, svehrvatskomu opemu, knjievnomu i standardnomu jeziku.

O stavu Pravoslavnih crkava prema Katolikoj crkvi od izme 1054. god. i njezinu trudu oko ujedinjenja, povezanom s nastojanjem oko osloboenja od osmanlijske vlasti usp. [415: 12, 193202, 225228, 375377, 386387]; o ''kraljevini Rumeliji'' usp. [415: 269280, 357358, 383423]; o njezinu odnosu prema "kraljevini" u djelu Il regno de gli Slavi, hoggi corrottamente detti Schiavoni Mavra Orbinija (Pesaro, 1601.), benediktinskoga opata samostana na otoku ipanu kod Dubrovnika, usp. [415: 361381]. To Orbinijevo djelo, nakon prikaza rane politike povijesti Slavena, govori i o politikoj povijesti sljedeih podruja: ''Dalmatia, Croatia, Bosnia, Servia, Rassia'' i ''Bulgaria'', kao i o njihovim vladarima. 48 Josip Matei tvrdi da ''hrvatski knjievni jezik'' nakon 2. polovine 16. st. ''svoj najvaniji korak i prvi napredak'' ima zahvaliti protureformaciji ("kroatische Schriftsprache ... ihren wichtigsten Schritt und den ersten Fortschritt der Gegenreformation" [270: 88]).

47

58

Za razliku od 1. razdoblja, u kojem problem serbokroatizma nije bio relevantan, 2. razdoblje usprkos ivomu pozitivnomu razvoju hrvatskoga jezika u to doba ipak ve pripada aktualnoj povijesti serbokroatizma, zapravo preteno samo njegovoj pretpovijesti. S porastom djelatnosti Vuka Karadia (1787. 1864.) i poetne junoslavistike Josefa Dobrovskoga (1753. 1829.), Jerneja Kopitara (1780. 1884.) i Josefa Pavla afaka (1795. 1861), koja je primjetno utjecala na Karadia, ali i on na nju, 2. razdoblje, meutim, pripada i poetcima prave i glavne povijesti toga programa, naime povijesti utjecaja serbokroatizma na razvoj hrvatskoga jezika, kojega je potom u 3. razdoblju ekspandirajui serbokroatizam dobrim dijelom ometao. U pretpovijest i u povijesne preduvjete kasnijega serbokroatizma iz 2. razdoblja ubrajaju se sljedee injenice: 1. funkcionalna promjena statusa crkvenoslavenskoga kao knjievnoga i standardnoga jezika u slavenskom pravoslavnom svijetu s konanim gubljenjem svih izvancrkvenih funkcija od 18. st.; 2. nedostatno razvojno stanje srpskoga knjievnoga i standardnoga jezika za trajanja itavoga 2. razdoblja; 3. openito snana dinamika razvoja i potpunoga oblikovanja nacionalnih knjievnih i standardnih jezika u slavenskom pravoslavnom svijetu; 4. nedostatna razvojna situacija junoslavistike koja bi mogla pouzdano prouiti relevantne probleme srpskoga jezika i njegova odnosa prema hrvatskomu jeziku. Funkcionalna promjena statusa crkvenoslavenskoga jezika krenula je iz Rusije. To je bila posljedica reformi uprave, Crkve i obrazovanja koje je zapoeo car Petar I. (1672. 1725.). Mihail Vasil'evi Lomonosov je kao svoju ivotnu zadau odredio sadrajno ostvarenje toga obrazovnoga programa. On se je posebno usredotoio na to da ruski jezik uini meunarodno konkurentnim knjievnim i standardnim jezikom, a time i svjetskim jezikom. U tu svrhu ruski je trebao postati donekle funkcionalno sveobuhvatan i svenazoan. Trebao je biti u stanju na podrujima struke, znanosti, pjesnitva i religije konkurirati latinskomu, grkomu, njemakomu, francuskomu, panjolskomu i talijanskomu jeziku. [9: 4148] Put do toga ambicioznoga cilja vodio je, uz ostalo, i preko reforme kolstva i visokokolskih ustanova. U sljedeem razdoblju doista je i uslijedio znatan razvoj ruskoga jezika u tom smjeru. Latinski je jezik fungirao u tom razvoju kao jezini posrednik i uzor te je vrlo pozitivno utjecao u 18. st. na ruski jezik, to je bilo mogue od 17. st. zbog sve vee ruske orijentacije prema zapadnoeuropskim zemljama. Latinski je od druge polovine 17. st. sve vie dobivao status prvorazrednoga jezika obrazovanja, znanosti i uprave. Na kijevskoj Mohylinoj akademiji, koju je kao visoku kolu 1631. god. osnovao Petro Mohyla (1596. 1647.), od 17. st. se je latinski posebno njegovao. Na toj je akademiji jednu godinu studirao i Lomonosov. Srpskomu je jeziku nedostajao takav, latinskomu analogan, u diglosiji prema crkvenoslavenskomu i/ili srpskomu uporabljivan jezik obrazovanja. Ali, za Hrvate je latinski jezik 59

bio najnormalnija pojava kao jezik obrazovanja i uprave i to od samoga poetka njihova knjievnojezinoga razvoja, zahvaljujui njihovoj pripadnosti Katolikoj crkvi, a tim i srednjoj te zapadnoj Europi. Latinski je uz hrvatski u Hrvata bio drugi jezik, a u epohi glagoljizma takoer uz hrvatsko-crkvenoslavenski. Na poetku je razvoja makedonskoga knjievnog i standardnog jezika analognu ulogu igrao poetkom 19. st. grki jezik, pogotovu za podruje jugozapadne Makedonije s Ohridom kao sreditem. Funkcionalnolingvistika povijest crkvenoslavenskoga u 18. st. ima jo jedan poseban aspekt kada je rije o problemu serbokroatizma: u 18. st. ruski crkvenoslavenski postaje u slavenskom pravoslavnom svijetu jedini vaei crkvenoslavenski jezik. Potisnuo je srpski crkvenoslavenski i u Srba i u Makedonaca. Srbima je uvoenjem toga korpusnolingvistiki stranoga crkvenoslavenskoga jezika dodatno oteano rjeavanje problema knjievnoga i standardnoga jezika. Opcija razvoja srpskoga knjievnoga jezika s orijentacijom na crkvenoslavenski tim je u 18. st. uvijek bila i opcija za rusizme, bez obzira na to jesu li dolazili putem ruskoga crkvenoslavenskoga ili putem ruske knjievne jezine norme uzvienoga stila koja je u 18. st. jo bila pod snanim utjecajem crkvenoslavenskoga. Stoga ta opcija nikada i nije bila odabrana. Za Makedonce je prijelaz na ruski crkvenoslavenski bio tek prijelaz s jedne tue redakcije crkvenoslavenskoga na drugu, naime sa srpske na rusku.49 Za razliku od razvoja ruskoga s njegovom stilskom rusko-crkvenoslavenskom diferencijacijom srpski se knjievni i standardni jezik razvijao bez analognoga srpsko-crkvenoslavenskog stilskog razlikovanja. Crkvenoslavenski se u izvancrkvenoj srpskoj knjievnoj uporabi jednostavno napustio. Napose, to je bilo rjeenje srpskih prosvjetitelja pod vodstvom Dositeja Obradovia (1742. 1811.). Ali, ta injenica je samo onemoguila razvoj jezika u kratkom vremenu i to zbog nedostatka knjievnosti pisane srpskim jezikom kao i nedostatka knjievnojezine kompetencije stanovnitva, za ije stjecanje obrazovni sustav nije bio podoban. Hrvatski je jezik stajao pred sasvim drukijom zadaom. Trebalo je iz postojeih knjievnih i standardnih jezika s velikom, ali ipak regionalno ogranienom uporabom, dobiti zajedniki hrvatski knjievni i standardni jezik. Taj razvoj u Hrvata stoga je mogao tei organski, dok je u Srba ta razvojna zaostalost dobila tehnokratski odgovor koji su ve uskoro u 19. st. diktirali primarno velikosrpski i svesrpski etnopolitiki i dravnopolitiki ciljevi. Rjeenje srpskoga knjievnojezinoga i standardnojezinoga problema stoga je poprimilo tomu odgovarajui karakter. Ono je dobrim dijelom zapravo opsean
Problem da je crkvenoslavenski do neke mjere slian stranom jeziku, Teodosij Sinaitski u predgovoru djelu (Solun, 1840.) Kirila Pejinovia (oko 1771. 1845.) spomenuo je u kompaktnoj, lijepoj i informativnoj slici: crkvenoslavenski je poput zlatna kljua, ali jezik toga djela, kombinacija crkvenoslavenskoga i makedonskoga, vie je poput eljeznoga kljua, no koji u stanju otvoriti srca ljudi iz naroda. Kuzman apkarev (1834. 1909.), veliki skuplja makedonskoga narodnoga pjesnitva, u jednom je novinskom lanku 1870. god. crkvenoslavenski svojega vremena nazvao jezinom zgradom koja se raspada. Njezini djelii trebali bi se upotrijebiti za razvoj novoga makedonskoga knjievnoga i standardnoga jezika na prvotnoj makedonsko-bugarskoj dijalektalnoj osnovi.
49

60

lingvistiki transfer iz hrvatskoga jezika. Ali, taj je transfer, kako se je pokazalo najkasnije nakon 4. razdoblja, bio tek prva etapa. Dugoroni strategijski cilj serbokroatizma bio je nakon transfera hrvatski jezik openito preusmjeriti na srpsku razvojnu putanju te ga na kraju konano zamijeniti novim srpskim. Na taj bi nain hrvatski kao zaseban jezik bio dokinut. etvrta toka, naime nedostatak junoslavistike koja bi bila sposobna sainiti kontrastivnu tipologiju, za filoloku kritiku serbokroatizma ne e izgubiti svoju aktualnost sve do 8. razdoblja. U 2. razdoblju unaprijedili su serbokroatizam prije svega fantastine etimologije korijenskoga leksema ''Serb'', odnosno ''Srb'' kao i nedovoljno objanjena i vieznana uporaba oznake ilirski, iliriki (hrv.), illirijski, illirieski (srp.), illyrica, illirica (lat.), illirico (tal.), illyrisch (njem.) kao etnonima i glotonima. Pri tome je hrvatska filologija imala jednu slabost jer usprkos svojoj velikoj tradiciji od 16. st. nije niti slutila mogue probleme u vezi sa svojom najviom etnikom kategorijom ''Hrvat'', odnosno ''hrvatski'', te je dijelom primjenjivala ilirsku terminologiju, a dijelom se je terminoloki zadovoljavala razinama ispod razine etnije kao cjeline i primjenjivala regionalne nazive (npr. bosanski, slavonski, dubrovaki). U taj se je prividno prazni prostor terminoloki ugurao serbokroatizam s etnonimom ''Srb'' te ga je pokuao postaviti na mjesto najvie etnike kategorije u Hrvata. Interes serbokroatizma bio je pritom politiko-retoriki, a ne filoloko-logiki, to je uostalom i odgovaralo openitoj prednosti retorike pred logikom u bizantskom i pravoslavnom kulturnom krugu. Zapadnjaka tradicija, a tim i hrvatska filologija, postavila je prioritete upravo suprotno. Iliristika je terminologija kao latinistiko-humanistika bila na hrvatskoj filolokoj strani u stalnoj uporabi sve do 1830-ih godina.50 Ona je bila uobiajena i u publikacijama dunosnika Katolike crkve. U Srba je ona znatno rjea; ali i tamo je vrijedila kao struna. U hrvatskoj su se terminologiji nazivi ''ilirski'' i sl. kao etnonimi i glotonimi ovisno o kontekstu razliito tumaili: oni su mogli oznaavati crkvenoslavenski (sermo illyricus litteralis; lingua letterale illirica; il literale illirico); mogli su oznaavati i jedan od hrvatskih opih ili knjievnih jezika (lingua illyrica; illyrica sive Croatis et Sclavonibus vernacula; jezik slaveno-iliriki; iliriki aliti slovinski); konano, mogao je oznaavati i neki od hrvatskih dijalektalnih ili drugih lekata (illyrica popularis lingua; idioma illyricum; sermo illyricus vulgaris; il volgare illirico). Hrvatski su autori upotrebljavali tu ilirsku terminologiju u poetku samo kada su pisali latinski ili talijanski. Nehrvatski humanistiki knjievnici upotrebljavali su naziv illyrica i dr. preteno za sve June Slavene, dijelom ak i za sve Slavene, dakle donekle u znaenju ''jugoslavenski'' ili ''sveslavenski''. Prijevodima s latinskoga na hrvatski su kasnije u hrvatski jezik kao latinizmi u upotrebu uli nazivi

50

Opsean i terminoloko-povijesno dokumentiran prikaz te iliristike terminologije 17. i 18. st. napisala je Micaela S. Iovine. [178] Ali, nedostaje detaljniji prikaz povezanosti s hrvatskim jezinopovijesnim pitanjima. Ovdje navedeni primjeri preuzeti su iz [178]; u vezi s izvorima pogledati prije navedeno.

61

ilirski, iliriki, ali esto pojanjeni odgovarajuom parafrazom (bosanski aliti iliriki; iliriki aliti slavonski). U srpskom je jeziku ilirsko nazivlje sluilo za oznaavanje s jedne strane srpskoga narodnoga jezika (Illirieskij, to jest prostoe nareie, ili dialekt serbskij), a s druge strane odreenih knjievnojezinih predodbi (Iliriesko-slaveno-Serbskij jazyk; racki ili ilirski; na maternij Illirieskii ezyk, obyknovenno Slavenno-Serbskim nazvatim). Crkvenoslavenski se (slavenskij, slavjanskij) nije oznaavao nekim od tih naziva. Starocrkvenoslavenski je kao ''slavenski polazni prajezik'', jednako kao i ondanji suvremeni ruski crkvenoslavenski jezik, imao status iznad pojedinih slavenskih jezika, poput ruskoga, bugarskoga pa i ''ilirskoga'' (srpskoga). Razvoj serbokroatizma u Srba nije svoje zaetke imao u svijetu predodbi srpske ilirske terminologije i razmiljanja u njezinim okvirima. Taj razvoj je bio u osnovi suprotstavljen ilirskoj terminologiji s obzirom na odbijanje crkvenoslavenskoga kao podloge srpskoga knjievnoga jezika kao i s obzirom na njegovu vie protuknjievnu usmjerenost prema predodbi o ''narodnom jeziku'', i to po mogunosti prema ''istom narodnom jeziku'' kao podlozi daljnjega razvoja srpskoga jezika.51 U Hrvata je ilirska terminologija poticala razvoj serbokroatizma u vie aspekata. S jedne strane ta terminologija nije imala nikakav dinamian razvojni potencijal za budui hrvatski opi, knjievni i standardni jezik, pa je tako bila podlona dinamici srpskoga serbokroatizma, njegovu svijetu predodbi, nainu razmiljanja i argumentacijskomu djelovanju. Osim toga, ta je ilirska terminologija pruala i zaetke u smislu ''jugoslavizma'' te je tim ak i pogodovala srpskomu, svesrpski orijentiranomu serbokroatizmu kakav ga je Vuk Karadi razvio sa zaetcima junoslavistike, i to pod utjecajem Slovenca i bekoga slavista Jerneja Kopitara. S druge pak strane, ona je pruila svojom izvjesnom nominalnom terminolokom jednakou retoriko polazite za promidbu hrvatskoga kao sastavnoga dijela srpskoga jezika. To je polazite jo vie potkrijepljeno injenicom da se je vrlo malo upotrebljavao najvii, opehrvatski, etnolingvistiki primarno glotonimski pojam, zasebnojezina kategorija ''hrvatski'' i njegov odgovarajui naziv. Ilirska terminologija i pojam ''ilirski'', kao uena, konvencionalna i umjetna tvorevina nisu mogli biti zamjena za pojam "hrvatski". U opreci s tim, za srpski se je jezik pojam ''srpski'' jako isticao i primjereno primjenjivao te potvrivao. Na taj nain srpskomu serbokroatizmu uspjelo je na pojmovnoj i terminolokoj razini utjecati ve na same poetke junoslavenske jezine tipologije i jezine klasifikacije. To treba uzeti u obzir i pri odgovaranju na pitanje zato je serbokroatizam u slavistici imao tako razmjerno jak i znanstveno neutemeljen odjek.
Usp. Karadiev predgovor njegovu djelu Mala prostonarodnja slaveno-serbska pjesnarica iz 1814. god. [212: 1: 40]: '' - : , ? ?'' Odgovor glasi: '' o , '' nalazi se danas na podruju izmeu Drine i Morave.
51

62

U te veze je tek nedavno svjetla unio Mario Grevi [136] [139b] svojim temeljitim istraivanjima. Ona su pokazala da se je dogodio i na koji se je nain dogodio transfer iz hrvatskoga jezika pri kompilaciji grae za novi srpski knjievni i standardni jezik od strane Vuka Karadia, kao i pri njegovim prevodilakim radovima. Ve je Ivan Kukuljevi Sakcinski (1816. 1889.) u vezi s tim ustvrdio da nije ''nitko toliko hrvatskih stvari poserbio, koliko on, pa se tako Srbi ponose onim, to nije u strogom smislu njihovo, nego bratje im hrvatske.'' [396: 50]52 To vrijedi nakon rezultata Grevievih istraivanja i za Karadiev prijevod Novi zavjet Gospoda naega Isusa Krista koji je objavljen 1847. god. u Beu (Sabrana dela, 10., Beograd, 1974.). [136] Kada se razmatraju Karadieve izjave o vlastitom radu, potrebno je uvijek imati na umu njegovo snano oslanjanje na hrvatski knjievni jezik. To vrijedi i za poklik kojim on otvara predgovor Novoga zavjeta: ''Evo i na srpskome jeziku Novoga zavjeta!'' [212: 10: 13] U nehrvatskoj junoslavistici i u inozemnoj kroatistici od samih njihovih poetaka u Josefa Dobrovskoga nikada nije bila rije o hrvatskoj podlozi koncepta novoga srpskoga knjievnoga jezika. O tom i nije niti mogla biti rije jer je takva tema ve terminoloki bila unaprijed iskljuena. Sudjelovanje Josefa Dobrovskoga, Jerneja Kopitara, Josefa Pavla afaka i Vuka Karadia u pojmovnom i terminolokom utemeljenju junoslavistike tipologije i klasifikacije ve je u samim poetcima usmjerila tipologiju junoslavenskih jezika u korist serbokroatizma te ju je sve do dananjih dana gurala na njegov kolosijek. Osnovni postulat te junoslavistike, baziran na serbokroatizmu, po kojem su svi tokavski Hrvati zapravo Srbi, a njihov tokavski zapravo srpski, vrlo je rano formuliran. Dva prethodnika toga postulata, naime da su svi Slaveni podrijetlom bili Srbi te, nakon odustajanja od te tvrdnje, da su barem svi Juni Slaveni zapravo Srbi, nisu se mogla odrati zbog proturjenosti. Mario Grevi [137], [138], [139] detaljno je analizirao i tu odbaenu terminologiju zajedno s njoj pripadajuim fantastinim etimologijama i ciljanim definicijama te ju je prikazao u njezinim znanstveno-povijesnim okolnostima.53 Teorije J. Dobrovskoga preuzeo je i

Tako je i jezina graa srpsko-njemako-latinskoga Srpskoga rjenika Vuka Karadia (1818., 1852.) najveim dijelom preuzeta iz hrvatskih rjenika koje mu je nabavio Jernej Kopitar, naime iz rjenika: Ardelia della Belle (1655. 1737.), Ivana Belostenca (? 1594. 1675.), Jurja Habdelia (1609. 1678.) za latinske prijevodne ekvivalente, Franje Sunika (1686. 1739.) i Andrije Jambreia (1706. 1758.), Jakova Mikalje alias Jacobusa Micalie, odn. Micaglie (1601. 1654.), Josipa Voltia (1750. 1825.) alias Jose Voltiggia, kao i iz najopsenijega rjenika 18. i 19. st., naime rjenika Joakima Stulia alias Stullia (1729. 1817.); usp. [137: 6774, 7880], [165], [396: 112121]. Prema [137: 6774] postoji u najmanju ruku jednako zastupljeno suautorstvo Jerneja Kopitara u Srpskom rjeniku, iako je on objavljen samo pod imenom Vuka Karadia kao autora. Za 2. izdanje svojega rjenika Karadi je ak i sam priznao velik udio hrvatskoga knjievnojezinoga dobra te je smatrao primjerenim u povodu jednoga iskaza 18. studenoga 1851. god. naziv Srpski (rjenik) opravdati vlastitom osobom kao ''Srbinom vjerozakona istonoga''. [212: 11: 1176] 53 Dobrovsk je u svojoj Geschichte der Bmischen Sprache und lteren Literatur 1818. god., ali ve i u brojnim starijim radovima zbog etnonima Luikih ''Srba'' i junoslavenskih ''Srba'' u fantastinoj etimologizaciji pogrjeno uzeo naziv ''Srbin'' kao ''stari openiti naziv za Slavene'', te je tako Hrvate, Slovence, Poljake, ehe, Slovake i dr. proglasio nekadanjim ''Srbima'' koji su ak jo i danas ''Srbi'', ''iako je ovo zadnje ime palo u zaborav zbog pojedinanih imena.'' [138: 35] Srbi su, prema tomu, i u prolosti i u sadanjosti bili Slaveni ''svi i svuda''. Kopitar je to izjednaavanje naziva Srbin i Slaven s izmjenom drugoga prvim odbacio u svojim radovima od 1808. do 1814. god. te je ostao pri nazivu Slaven. Ali, tokavski je, pa ak i akavski hrvatski (iako ga nije poznavao), Kopitar ''utopio'' u ''srpskom'' te je elio da naziv ''ilirski'' bude zamijenjen nazivom ''srpski''. Kajkavski hrvatski pripisao je

52

63

kanalizirao Jernej Kopitar za potrebe jezine politike bekoga dvora. On je s pomou reforme srpskoga knjievnoga jezika na temeljima hrvatske pismene batine i u skladu s hrvatskim knjievnojezinim smjernicama pokuao ponajprije prekinuti srpsko-ruske kulturne veze i ujedno potaknuti nastanak novoga srpskoga naroda u koji bi bili ukljueni i katoliki tokavski Hrvati, a kroz koje bi "Srbi" postali trajno orijentirani prema Zapadu, Beu i Vatikanu. Knjievnojezino ujedinjenje Srba i hrvatskih tokavaca i akavaca na hrvatskim knjievnojezinim zasadama, a u Karadievoj (i Kopitarovoj) kodifikaciji, igralo je u Kopitarovim planovima kljunu ulogu.54 Taj poetni razvoj nehrvatske junoslavistike i inozemne kroatistike zakljuen je spisom Vuka Karadia Srbi svi i svuda 1849. god. [212: 17] Ve godinu dana kasnije, dakle 1850., potpisan je Beki knjievni dogovor koji simbolizira poetak 3. razdoblja, razdoblja proirivanja serbokroatizma u Hrvata. Nehrvatska junoslavistika je otad sebe uvijek smatrala virtualnim supotpisnikom toga dodue neslubenoga i za Hrvate nereprezentativnoga dogovora kojim se je serbokroatizam agitatorski djelotvorno sluio. Spis Srbi svi i svuda politiki je programski lanak sa svesrpski i velikosrpski postavljenim ciljem. On je sastavni dio, i to prvi lanak (str. 127) prvoga sveska u Beu objavljenoga Koveia za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona, asopisa koji je zapoeo Vuk Karadi uz suradnju s urom Daniiem, ali koji se nakon toga prvoga sveska vie nije pojavio. Formulacija ''Srbi sva tri zakona'' u naslovu toga planiranoga periodikona ve je sama po sebi svesrpski i velikosrpski program. Objavljivanje prvoga i posljednjega sveska Koveia 1849. god., dakle godinu dana prije Bekoga knjievnoga dogovora, stoga se je s dobrim razlogom dovodilo u vezu s njim: ''Potpisima Hrvata se ... 'potvrdilo' ... da Hrvati 'priznaju' teze iz lanka 'Srbi svi i svuda'.'' [137: 78, bilj. 178] To je vjerojatno bila barem Karadieva pekulacija. Moda je s tim u svezi i injenica da je Karadi u predgovoru tomu lanku naveo 1836. god. kao godinu njegova sastavljanja to nakon detaljnoga istraivanja Marija Grevia [139] nikako ne moe biti tono. Taj falsificirani navod vjerojatno je bio adresiran na Karadieve srpske pravoslavne kritiare, pretpostavlja Mario Grevi [139: 54], i to kao dokaz svesrpske i velikosrpske orijentiranosti ve u vrijeme hrvatskoga ilirizma, s kojim Karadi moda, na nezadovoljstvo tih kritiara, nije dovoljno polemizirao. Ali, taj je netoni navod moda adresiran i na Hrvate, i to u svezi s Bekim knjievnim dogovorom; naime s nakanom da se s pomou projiciranja svesrpskoga i
slovenskomu jeziku. akavski hrvatski je kao hrvatski dijalekt opisao i razgraniio tek Antun Maurani u 3. svesku Kola 1843. god. u povodu svojega izdanja Vinodolskoga zakonika, najstarijega hrvatskoga zakonika, napisanoga glagoljikim pismom prema predloku iz 1288. god. [138: 67, 12, 1516, 2628] Junoslavenske, a posebice serbokroatizmu podreene stavove Kopitara, kao i afakov pansrbizam s etiketiranjem tokavskih Hrvata kao ''katolikih Srba'' (u svojoj Geschichte der Slavischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten, 1826.) preuzeo je Karadi koji je pak u svojoj djelatnosti kao skuplja, kompilator, prevoditelj i politizirajui publicist bio potpuno ovisan o Dobrovskom, Kopitaru i afaku, pri emu najvie o Kopitaru, s kojim je i osobno bio blizak. 54 O tome Grevi opirno pie u radu koji je 2002. prihvaen za tisak u Zborniku u ast Daliboru Brozoviu, no Zbornik do danas (rujan 2009.) jo nije tiskan. Ipak, taj je Greviev lanak poznat dijelu zainteresiranih strunjaka, a dostupan je i na mrenim stranicama Hrvatske znanstvene bibliografije.

64

velikosrpskoga programa u razdoblje hrvatskoga ilirizma unaprijedi prihvatljivost Karadieva programa u Hrvata. Uostalom, isti je uinak mogla imati i ve relativno velika vremenska udaljenost, gotovo mitolokoga karaktera, izmeu 1849., odnosno 1850. i 1836. god. To bi se slagalo i s Grevievom pretpostavkom [137: 78, bilj. 178] da je motivacija za potpisivanje Bekoga knjievnog dogovora za Hrvate bilo nastojanje ostvarenja ilirsko-svejunoslavenske ideje. Beki knjievni dogovor vjerojatno je inicirao F. Mikloi, a glavni su mu adresati vjerojatno bili Srbi koje je trebalo potaknuti na prihvaanje knjievnojezinoga i pravopisnoga modela oko kojega je Karadi postignuo navodni dogovor s Hrvatima. [139b]. Karadiev je spis Srbi svi i svuda viestruko kritiziran na sadrajnoj razini i prije navedenih radova Marija Grevia, i to s jedne strane zbog svoje demografske nestvarnosti, i s druge strane zbog svojega etnopolitikoga i jezinopolitikoga programatskoga obiljeja.55 Podrobno se je tim lankom pozabavio Wolf Dietrich Behschnitt [61: 6567, 7282] koji je jezgrovito saeo politiku bit toga spisa ''provocirajuega i krivo shvatljivoga naslova'' [61: 66]. Bit stavova u tom Karadievu lanku jest ta da podruje rasprostranjenosti Srba prilino tono odgovara podruju druge, komunistike Jugoslavije bez Slovenije i bez nekih (akavskih) jadranskih otoka, kao i s nekim nejasnim protezanjem prema Makedoniji, Bugarskoj i Albaniji. To podruje je prostor jednoga jedinoga naroda, naime srpskoga koji kao takav ima jedini etniki opravdan zaseban jezik, naime srpski. Kao ukupan broj tih ''Srba'' Karadi navodi 5 milijuna, od ega su po njemu oko 3 milijuna pravoslavni Srbi, a od preostala 2 milijuna dvije treine su muslimanski ''Srbi'', a jedna treina su katoliki Hrvati kao "srpsko pleme". Karadi ovdje jednostavno preuzima afakovu statistiku stanovnitva. [61: 72, 284, bilj. 99] Pri tome se je pokazalo da su "oznake za naciju i nacionalni jezik tonije da su srpsko ime i srpski jezik konstitutivni imbenici Karadieva nacionalizma.''56 I tako Karadi Hrvatima koje je pretvorio u Srbe ne priznaje niti primarni etnonim hrvatskoga naroda, naime ''Hrvat'', ve tvrdi da se Hrvati nazivaju pojedinano prema mjestu stanovanja ili lokalnoga podruja s kojega potjeu (Slavonci, Bosanci, Bonjaci, Dalmatinci, Dubrovani, Bunjevci), da imaju podrugljive nazive (okci), knjievno se nazivaju Iliri, Ilirci, Latini, ili se u prisnijoj komunikaciji nazivaju tipino hrvatskom rijeju krani (za razliku od
Tako je i svesrpski ekpanzionizam, koji je obuhvaen u tom lanku, opseno dokumentiran i analiziran u [186: 16, 2327] gdje se nalazi i sam tekst. [186: 8198] Ovdje se posebno govori i o tipinoj praksi serbokroatizma koja se je mogla promatrati ve i u Karadia, naime praksi otimanja i prisvajanja kulturnih postignua hrvatske povijesti jezika i knjievnosti i to manipulacijom naziva, preuivanjem izvora pri posrbljujuim prenoenjima i preradama, leksikografijom kao i ostalim dezinformacijama. O politiki svesrpski i velikosrpski nastrojenom Vuku Karadiu pisali su Nataa Bai [56] te Elisabeth Erdmann-Pandi. [120] [121] Tekst lanka Srbi svi i svuda tiskan je i u asopisu Die slawischen Sprachen (1993., god. 33., str. 565) zajedno s njemakim prijevodom. O pansrbizmu u tom spisu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu usp. [114: 192195]. Sreko M. Daja ovdje, uz ostalo, utvruje da su u Karadievu pansrbizmu Bosna i Hercegovina imale prvorazrednu vrijednost (''Bosnien und Herzegowina einen erstrangigen Stellenwert'') jer je Karadi zahtijevao Hercegovinu kao podruje najiega srpskoga narodnoga jezika (''der reinsten serbischen Volkssprache'' [114: 193]) 56 ''Bezeichnung fr die Nation und die nationale Sprache genauer: der serbische Name und die serbische Sprache - ... als die konstitutiven Faktoren des Nationalismus Karadis.'' [61: 74].
55

65

srpskoga hriani za srpske pravoslavne krane). Karadi se pritom udi to se Hrvati i sami ne nazivaju ''Srbi'' i to se ne ele tako nazivati; meutim, to je ili dokaz filologu nedostojnoga nerazumijevanja ili je to, to je najvjerojatnije, samo pretvaranje. Ali, to pokazuje i vrlo povrno razumijevanje religije i vjere to se vidi iz stereotipnosti formulacija ''Srbi rimskoga zakona'', ''Srbi grkoga, hrianskoga zakona'' i ''Srbi turskoga zakona'' kao pseudoetnonimskih naziva za Hrvate, Srbe, odnosno hrvatske ili srpske muslimane.57 Pravi svesrpski i velikosrpski politiki program zapravo nije bio formuliran u podosta novinarskomultiplikatorskom lanku Srbi svi i svuda, ve u jednom prepoznatljivo politiki orijentiranom programatskom lanku, naime u nekoliko godina starijem tajnom spisu Program spoljanje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844 godine, koji je odmah nakon prvoga objavljivanja 1906. god. zbog svojega velikosrpskoga akcijskoga programa postao opepoznat pod nazivom Naertanije. Taj je spis napisao Ilija Garaanin (1812. 1874.), srpski ministar unutarnjih poslova, te ga je 1844. god. predao srpskomu knezu Aleksandru Karaoreviu. [186: 4177] Politika irenja toga velikosrbizma i pansrbizma potakla je od 1878. god., tj. od austrougarskoga preuzimanja vlasti u Bosni i Hercegovini, ''zahtjev za posrbljivanjem tamonjih katolikih Hrvata, a jo vie bosanskih muslimana, te je Bosna i Hercegovina proglaena 'sredinjim podrujem srpskoga naroda' (Jovan Cviji).''58 Toj strategiji pripadala je i svjesno stvorena dvoznanost sredinje oznake ''Srbi'', naime s jedne strane strogo etnonimska uporaba za onaj dio stanovnitva koji je etniki uistinu bio srpski, pri emu je dodue dominiralo biologistiko-rasistiko razumijevanje etnike zbilje. S druge pak strane taj naziv je oznaavao i dravnu pripadnost, i to za ostatak stanovnitva ili na osnovi njegove stvarne pripadnosti dravi Srbiji ili na osnovi pukoga zahtjeva srpske drave za njegovu pripadnost Srbiji.

Usp. spis Srbi svi i svuda. [212: 17: 3132] S obzirom na Karadievu napomenu da se Nijemcima nazivaju i katolici i luterani i kalvinisti, moe se pretpostaviti da je Karadi od Srba elio stvoriti naciju poput Nijemaca. [212: 17: 32] Ali, ta je ''srpska nacija'' ipak bila tek fikcija, odnosno svesrpski i velikosrpski hegemonijsko-imperijalistiki program te je kao takav bio oprean stvarnosti. Taj pogled uostalom nije odgovarao ni njemakoj stvarnosti jer je ona bila podijeljena na manje narodne skupine i pojedine, dosta razvijene dijalekte. Analogija s cijelim njemakim narodom mogla bi se prije uspostaviti za cijeli hrvatski narod. 58 ''... den Anspruch auf die Serbisierung der einheimischen katholischen Kroaten und noch mehr der bosnischen Muslime erklrte das Doppelland Bosnien-Herzegowina zur 'Kernlandschaft des serbischen Volkes' (Jovan Cviji).'' [114: 238].

57

66

2.2.2. Nastavak kodificiranja hrvatskoga jezika Opisana pretpovijest i poetci serbokroatizma ve u 2. razdoblju moraju se uzeti u obzir kada se eli uspostaviti i razumjeti odnos izmeu 3. razdoblja, u kojem je dominirao serbokroatizam, i 2. razdoblja, koje je uglavnom razdoblje ureenoga razvoja prema novomu, izgraenomu, opemu hrvatskomu knjievnomu i standardnomu jeziku. i. Razvoj hrvatskoga jezika u smjeru novoga opega knjievnoga i standardnoga jezika uslijedio je u 2. razdoblju posebice nastavkom ve u 1. razdoblju zapoetoga kodificiranja prije svega na podruju leksikografije, rjenikom Fausta Vrania (1595.) i gramatikom Bartola Kaia (1604.),. Tu se je tokavskomu sve vie davala prednost; akavski, odnosno kajkavski ekvivalenti su se stoga navodili tek sporedno. Godine 1761. u Magdeburgu se pojavljuje hrvatsko-njemaki jezini prirunik Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik Blaa Tadijanovia koji se je u doba pruskonjemakoga sedmogodinjega rata nalazio kao zarobljenik u Magdeburgu te je to djelo napisao za Hrvate koje je snala slina sudbina. Drugo izdanje toga djela objavljeno je 1766. god. Nedugo potom, naime 1767. god. u Zagrebu je objavljena hrvatsko-njemaka gramatika Matije Antuna Reljkovia (1732. 1798.), profesionalnoga asnika iz slavonskoga vojnoga pograninoga podruja koji je isto tako za vrijeme sedmogodinjega rata dospio u prusko zarobljenitvo te je bio interniran u Frankfurtu na Odri. Njegova Nova Slavonska, i Nimacska grammatika: Neue Slavonisch- und Deutsche Grammatik doivjela je ukupno tri izdanja. Prvi dio toga djela je Slavonische Orthographie, nebst kurzer Einleitung zu der Deutschen Rechtschreibung; drugi dio je etimolokoleksikoloki; trei dio je sintaksa, a sadri i jedan rjeniki dio Slavonisch, und Deutsch, nebst einem Auszug der gemeinsten, und im Reden vorkommenden Gesprchen (usp. faksimil naslovne stranice u [288: 118]). I taj jezini prirunik napisan je na ikavskoj hrvatskoj tokavtini, kakva se je govorila u Slavoniji, ali u izboru rijei uzimaju se u obzir i akavski i kajkavski hrvatski. Didaktiki cilj toga djela bio je, uz ostalo, i obrana od turcizama kao i ostaloga stranoga jezinoga blaga u hrvatskom jeziku ''slavonske mladei''. Reljkovi se je pritom oslonio, uz ostalo, i na Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Fausta Vrania iz godine 1595. kao za njega normativan rjenik ''dalmatinskoga'' (''rinik dalmatinski''; usp. [288: 117]). Reljkovi spominje i jedan ''rinik horvatski'', tj. rjenik s kajkavskoga hrvatskoga jezinoga podruja. Na koji je rjenik pritom konkretno mislio, ne moe se ustanoviti. [288: 117] Neue Einleitung zur slavonischen Sprache objavio je na njemakom jeziku 1778. god. u Osijeku franjevac Marijan Lanosovi (1742. 1814.). Kao dopunu tomu djelu, tj. na kraju gramatikoga dijela, Lanosovi je napisao njemako-hrvatski Slavonisches Wrterbuch na 80 stranica. Tamo predstavljen hrvatski je kao u Reljkovia slavonski ikavski tokavski uz povremeno pojavljivanje i 67

ostalih hrvatskih osnovnih lektalnih tipova. Filoloka tradicija na koju se Lanosovi nastavlja, tradicija je Bartola Kaia i Ardelia della Belle. Djelo Neue Einleitung zur slavonischen Sprache doivjelo je drugo izdanje 1789. god. u Osijeku i tree 1795. god. u Budimu. S njime je Lanosovi postao najpoznatiji slavonski gramatiar potkraj 18. st. [289: 119] On je bio, kao i Joakim Stulli (Stuli), lan Komisije za ujedinjenje sustava pisanja u trojednom Kraljevstvu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je osnovana za vrijeme cara Josipa II. [406] Sve do Rjenika hrvatskoga ili srpskog jezika (1880. 1976.), tzv. Akademijina rjenika (23 knjige), najvei i najopseniji rjenik hrvatskoga jezika djelo je franjevca Joachima Stullija (Joakim Stuli, 1729. 1817.), roena i umrla u Dubrovniku. To je hrvatsko-talijansko-latinski trojezini rjenik Rjecsoslxje slovinsko-italiansko-latinsko koji je izdan uz carevu pomo. Njegova tri dijela (svaki u dva sveska) objavljena su 1801. god. u Budimpeti (Lexicon latino-italico-illyricum) i 1810. god. u Dubrovniku (Vocabulario italiano-illirico-latino). On s obzirom na svojih vie od 150 knjievnih i leksikografskih izvora u obzir uzima itavo hrvatsko govorno podruje, pri emu mu je teite na dubrovakoj knjievnosti. Tomu odgovara i injenica da se je od leksikografskih djela najvie sluio rjenicima Ardelia della Belle i Jakova Mikalje. Prema tomu, jezgru i sredite rjenika ini ijekavski tokavski hrvatski jezik. Pod naslovom De praestantia et vetustate linguae Illyricae ejusque necessitate ad plurimarum gentium populorumque origines et antiquitates investigandas dissertatio Franjo Marija (Francesco Maria) Appendini je napisao uvod za Rjecsoslxje slovinsko-italiansko-latinsko (1806.). Stullijev rjenik sluio je i hrvatskim leksikografima 19. st., naime Bogoslavu uleku, Ivanu Brozu i Franji Ivekoviu, kao i Srbinu Vuku Karadiu kao vaan izvor za vlastitu kompilaciju rjenika. U tom je rjeniku ve primijenjena jedinstvena hrvatska ortografija koju je predloilo carsko povjerenstvo za trojednu kraljevinu (Hrvatska, Dalmacija i Slavonija), u ijoj je izradi sudjelovao i sam Stulli kao lan povjerenstva. Ta je ortografija uglavnom odgovarala dotadanjemu nainu pisanja koji su prakticirali slavonski pisci; sukladno tomu, ona nije nastavljala posebnosti dubrovakoga naina pisanja. Za tu jedinstvenu ortografiju zalagao se je i ime Starevi (Shime Starcsevich, 1784. 1859.), sveenik najprije u Novom, potom u Karlobagu (1814. 1859.). Po nalogu francuske okupacijske vlasti pod zapovjednitvom marala Marmonta, koji je od 1809. god. bio dubrovaki vojvoda, objavio je dvije kolske gramatike, obje 1812. god. u Trstu; gramatika bliska narodnomu jeziku bila je njegova Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena koja je po pitanju pravopisa nudila dobro vlastito rjeenje, ali je bila protiv uporabe dijakritikih znakova za palatalne foneme, kao i prijevod Franzsische Sprachlehre Dominiquea Josepha Mozina s njemakoga i to pod naslovom Nova ricsoslovica iliricsko-francezka. Jezina namjera toga prijevoda bila je unapreenje ikavskoga novotokavskoga svehrvatskoga jezika za hrvatsko-slovensku uporabu u

68

napoleonskoj provinciji Iliriji.59 [376] U prvoj gramatici, znanstvenom djelu, Starevi opisuje etiri vrste naglasaka ikavskoga novotokavskoga jezika. On meu inim ustanovljuje da se Dubrovnik, Dalmacija, Bosna, Slavonija i Hrvatska s obzirom na knjievni jezik (''slovinski ili iliricski jezik''), ako se izuzmu razliiti grafijski sustavi, bitno ne razlikuju. Starevi je stoga bio miljenja da bi posebno Dubrovani trebali prihvatiti novi zajedniki grafijski sustav trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ujedno grafijski sustav tokavske veine, naime posebice Slavonaca. Kao dijalektalnu osnovu za svehrvatski knjievni jezik on preporuuje like ikavske novotokavske dijalekte. Prije hrvatsko-talijansko-latinskoga dijela Stullijeva rjenika ve je 1803. god. u Beu objavljen hrvatsko-talijansko-njemaki rjenik Ricsoslovnik illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s' jednom pridpostavljenom grammatikom illi pismenstvom Istranina Josipa Voltia (Joso Voltiggi). Taj je rjenik primarno rjenik ikavskoga tokavskoga hrvatskoga jezika, ali sadri i ijekavske dublete kao i ekavske natuknice s upuivanjem na ikavske ekvivalente. Osim toga sadri i akavizme i kajkavizme. Vana zbirka ''slabo poznatih'' hrvatskih rijei objavljena je anonimno u Gajevu knjievnom prilogu Danica u 50. svesku 1835. god. pod naslovom Sbirka nkojih rih, koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Ilirii pomanje poznane. Za leksikoloki prijenos iz njemakoga jezika vaan je postao kao uzor i podloga njemako-hrvatski rjenik Deutsch-ilirisches Wrterbuch: Nmako-ilirski slovar (Zagreb, 1842.) Ivana Maurania i Jakova Uarevia. On je posluio i Bogoslavu uleku kao izvor za njegov vlastiti rjenik, a to posebno vrijedi za terminoloki dio. Nedugo prije toga rjenika objavljen je, kao prvi njemako-hrvatski rjenik uope, leksikon Illyrisch-deutsches und deutsch-illyrisches Handwrterbuch: Ilirsko-nemaki i nemako-ilirski rukoslovnik, sv. 1. 2., (Be, 1839. 1840.) autora A. F. Richtera i A. J. Ballmanna, te za 2. svezak i R. A. Frhlicha (Veselia). Gramatiku ijekavsko-tokavskoga dubrovakog hrvatskog knjievnog jezika, kao i ikavskotokavskog dalmatinskog i bosanskog hrvatskog knjievnog jezika objavio je 1808. god. u Dubrovniku Franjo Marija Appendini (Francesco Maria Appendini, 1768. 1837.), u Piemontu roen sveenik piarist koji je 1792. god. doao u Dubrovnik gdje je radio kao sveenik i gimnazijski uitelj retorike. Njegova gramatika ima naslov Grammatica della lingua Illirica. Izvori za jezinu grau (raniji rjenici i gramatike, dubrovaka i dalmatinska literatura) bili su mu, prema njegovim navodima, vrlo opseni tako da je njegova gramatika mogla biti nadregionalno reprezentativna za tokavski hrvatski jezik. [288: 123125] Appendini je uostalom bio i predsjednik povjerenstva za ''ilirski'' pravopis, odnosno za ujedinjenje dubrovakoga i dalmatinskoga latininoga naina pisanja, koje je 1820. god. u Zadru odralo zasjedanje. To je ujedinjenje uspjeno provedeno te je postalo
59

Za usporedbu navodimo da je ortografska i gramatika jezina poetnica Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda, pisana ''Vukom Stefanoviem Serbijancem'', dakle autora Vuka Karadia, objavljena tek 1814. god.

69

obvezno za javnu uporabu pri emu su se osim ch za hrvatski fonemi pisali prema naelu jednostavnih grafema, dijelom i s dijakritikim znakovima. Donekle je blizak serbokroatizmu bio Ignjat Alojzije Brli (1795. 1855.), trgovac iz Broda na Savi. On je 1833. god. u Beu objavio slavonsku hrvatsku Grammatik der illyrischen Sprache wie solche in Bosnien, Dalmatien, Slavonien, Serbien, Ragusa etc. dann von den Illyriern in Banat und Ungarn gesprochen wird. Ta je gramatika objavljena u dva daljnja izdanja u Zagrebu, i to 1842. i 1850. god. Pisana je za ikavski tokavski hrvatski u Slavoniji. Brli je do odreenoga stupnja bio ilirac, a neko vrijeme je ak bio i suradnik Ljudevita Gaja u knjievnim prilozima za njegov asopis Ilirske narodne novine, naime u prilogu Danica ilirska. Ali, nije prihvaao Gajeve pravopisne i knjievnojezine predodbe. Tako on nikada nije, kao zastupnik ikavske tokavtine, pisao jat poput Gaja tako da ga se fonoloki moe trostruko interpretirati, dakle kao , ve ga je pisao kao y za /i/. to se tie pitanja sustava pisanja za svehrvatski, nije iskljuio irilicu kao zajedniki sustav pisanja za Hrvate i Srbe. U okviru hrvatske tokavtine elio je, u skladu sa svojim slavonskim podrijetlom, ikavtinu podii na razinu svehrvatske knjievnojezine norme. Vuk Karadi ga je cijenio, jednako kao i Antu Kuzmania, i to zbog njegova naglaavanja potrebe ''narodnojezinosti'' i ''monodijalektalnosti'' lektalnih podloga knjievnoga jezika te je korespondirao s njim o tim pitanjima, isto kao i s Antom Kuzmaniem te imom Stareviem. Brli je bio i lan Srpskoga uenoga drutva. Prva novotokavska gramatika, koja je napisana u duhu ilirskoga pokreta, knjievnojezino svehrvatski i pomalo sveslavenski orijentiranoga, potjee od Vjekoslava Babukia (1812. 1875.). Ona je objavljivana pod naslovom Osnova slovnice slavjanske narja Ilirskoga od 1836. god. u nastavcima u svescima 10. 15. knjievnoga priloga Danica ilirska Gajeva asopisa Ilirske narodne novine iji je glavni urednik od 1838. do 1840. god. bio upravo Babuki. Vjekoslav Babuki, Slavonac, zajedno je s Antunom Mauraniem bio zastupnik profesionalne lingvistikofiloloke kroatistike u vrijeme hrvatskoga narodnoga preporoda, tj. u ilirski orijentiranim 1830-im i 1840-im godinama. Babuki je kao takav, zajedno s itavom zagrebakom filolokom kolom s Ljudevitom Gajem, Antunom i Ivanom Mauraniem, Bogoslavom ulekom i Adolfom Veberom Tkaleviem, ali i s filolozima iz Rijeke okupljenima oko Frana Kurelca, bio protivnik jezinoga programa serbokroatizma koji je propagirao Vuk Karadi. U pravopisu je Babuki, za razliku od Karadia, zastupao naelo prema kojemu pisanje mora biti primjereno vidnoj percepciji kao izgovor slunoj. On je za nekadanji jat rabio grafem koji se je mogao fonoloki trostruko interpretirati ali istovremeno je odredio izgovor toga grafema kao monosilabiki /ie/, odnosno u kratkim slogovima kao /je/ za iskljuivo knjievnojezinu ortoepsku normu. Vjekoslav Babuki je od 1846. god. bio prvi profesor ''jezika i knjievnosti hrvatsko-slavonske'' na zagrebakoj Kraljevskoj akademiji znanosti (Regia Scientiarum Academia). On je u Zagrebu 1854. god. objavio 70

kolsku gramatiku pod naslovom Ilirska slovnica, ali ta gramatika naravno nije bila odobrena za uporabu u kolama. Ta gramatika iz 1854. god. je za nas posebno zanimljiva jer se u njoj na jednom mjestu, to se tie promidbe serbokroatizma, jasno vidi slaba toka u miljenju iliraca, naime propagiranje svejunoslavenskoga jezinog programa na rijeima uz stvarno kroatistiko postavljanje zadae. Babuki u toj gramatici iscrpno klasificira slavenske jezike na ''ruski'', ''poljski'', ''eko-slovaki'' i ''ilirski'', pri emu ovaj posljednji obuhvaa sva ''narjeja'' Junih Slavena. Milan Mogu [288: 146147] s pravom upuuje na to da je npr. u vanoj reformi i ujednaavanju grafije i pravopisa iliraca bila rije samo o hrvatskom jeziku i njegovoj latinici, a nita se od toga nije odnosilo npr. na srpsku i bugarsku irilicu. Tu grafematsku diskusiju u dvama posljednjim desetljeima 2. razdoblja, tj. 1830-ih i 1840-ih godina, uglavnom je odredilo djelovanje Ljudevita Gaja. U svojem pravopisnom nacrtu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaa, poleg mudro l ubneh, narodneh i prigospodarneh teme l
~ ~

ov i zrokov: Kurzer Entwurf einer kroatisch-slavischen Orthographie nach philosophischen, nazionlen und konomischen Grundstzen (Budim, 1830.) Gaj posee za tradicionalnim grafemskim prijedlozima Pavla Rittera Vitezovia iz njegove rasprave De orthographia koja nije sauvana, a koja datira iz prvoga desetljea 18. st. [288: 142144] Uz ostalo, tu je bilo i osnovno abecedno naelo po mogunosti iskljuivo obostrano jednoznanoga dodjeljivanja grafema fonemima, i to jednostavnih grafema. to se tie pisanja palatalnih fonema, Gaj se zalae za dijakritiko rjeenje te izrauje i odgovarajui potpuni grafijski sustav. Ali, ta ideja nije naila na odziv, pa je tim bila i iskljuena mogunost njegova proirenja kao grafijski sustav za novi svehrvatski knjievni jezik. Milan Mogu [288: 142] ukazuje na zanimljiv nedostatak toga grafematskoga nacrta: za fonem //, koji se rabi u tokavskom, nedostaje grafem. Gaj je svoju abecedu bazirao na svojem domaem kajkavskom fonemskom sustavu, pa je stoga trebao grafem samo za // koji je oznaavao kao ~, kao to je i inae pisao tildu na mjestu kasnije kvaice kao c ~ d g l n s z dijakritikoga znaka za palatalne konsonantske foneme (c , ~, ~, ~, ~, ~, ~ umjesto dananjih slova , , d, lj, nj, , ). Zbog toga razloga Gaj je 1835. god. u svojem lanku Pravopisz iznio ''ilirski'', dakle svehrvatski, ali i pomalo junoslavenski intendiran kompromisni prijedlog.60 Taj prijedlog nije predviao samo dijakritike znakove, i to umjesto tilde uobiajeniju kvaicu , ve i dvoslove (digrafe) za oznaavanje palatalnih fonema. Zbog uporabe dvoslova taj je nain pisanja bio neto blii dalmatinsko-slavonskomu sustavu pisanja kao i pisanju kajkavskoga. Ali, sam lanak bio je napisan bez ijednoga dijakritikoga znaka. Tu modificiranu abecedu Gaj namjerno nije napisao kao abecedu samo za kajkavski hrvatski, dakle ne samo za kajkavskoga itaoca, ''chtavczem Horvatom'', ve za
Objavljeno u: Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, teaj 1., sv. 10., 14. oujka 1835., str. 3840; sv. 11., 21. oujka 1835., str. 4143; sv. 12., 28. oujka 1835., str. 4648
60

71

eljeni ijekavski tokavski svehrvatski ''ilirski'' knjievni jezik, dakle za ukupnost ''bratje ilirske''. [288: 147] Tako u toj abecedi moemo nai i grafem za fonem // koji je Gaj preuzeo iz poljske abecede. Posebna slova, fonoloki potrebna za svehrvatski knjievni jezik pisan latinicom, sad su izgledala ovako: c (umjesto kajkavskoga i maarskoga cz), , , gj (danas: d), dj (danas: ), (danas: ije, odnosno je), i (umjesto prijanjega y), lj (danas: lj), nj (danas: nj), s (umjesto kajkavskoga i maarskoga sz), , . Slogotvorno r pisano je kao er. Tom je abecedom Ljudevit Gaj u 10. svesku Danicze Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke 14. oujka 1835. god., u kojem je objavljen prvi dio njegova Pravopisa, dao tiskati na prvoj stranici pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovia (1796. 1861.) koja je kasnije postala hrvatska nacionalna himna: Horvatska domovina Lpa naa domovino, Oj junaka zemljo mila Stare slave ddovino, Da bi vazda estna bila! () Vedro nebo, vedro elo, Blaga persa, blage noi, Toplo lto, toplo dlo, Bistre vode, bistre oi: () Veseli se, tuna mati, Padoe ti verli sini, Ko junaci, ko Horvati, Ljae kervcu domovini! (...) 2.2.3. Nova tokavska knjievna djela Osim nastavljanja i kodificiranja hrvatskoga jezika, za uspjean razvoj svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika potrebno je bilo i stvaranje izvornih knjievnih djela. Ovdje treba jo na samom poetku 2. razdoblja najprije spomenuti franjevca Filipa Grabovca (1697 ili 1698. 1749.), vojnoga sveenika za Hrvate u mletakoj vojnoj slubi koji je djelovao u Dalmaciji i Italiji. On je 1747. god. u Mletcima objavio svoje vrlo popularno, ikavskom tokavtinom napisano djelo Czuijt Razgouora, Naroda, i Jezika Jillirikoga, alliti Aruackoga, bj Sabrano, i sastauno dua dila. Parui od razliiti Stuarij duhouni. Drughi od iz Kazagna, Uladagna, Kragla, i Kraglestua, i razliita Zabilixegna Suiita Viikoua, Jezika, i Narodah. [133] To je kronoloko-povijesno i religijski odgojno djelo, hrvatski usmjereno, zabavno i pouno, pisano u prozi i stihovima. Iako je uz crkvenu dozvolu za tiskanje dobilo i mletaku dravnu dozvolu, Grabovca je 1747. god. mletaka vlada zbog toga djela optuila za nacionalizam, te ga je zatvorila. Nakon desetotjedne tamnice premjeten je u franjevaki samostan blizu Mletaka gdje je umro 1749. izmuen tamnicom 72

i boleu. Ali, Grabovac je u Andriji Kaiu Mioiu (1704. 1760.), takoer franjevcu, naao oponaatelja i sljedbenika koji je mogao ostvariti njegovu elju i ideju. Kai Mioi potjecao je iz Brista blizu Makarske te je u Zaostrogu pohaao franjevaku samostansku kolu; 1720. god. pristupio je kao novak franjevakomu redu u franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj te je godinu dana kasnije poloio zavjete. Od 1730. do 1745. god. boravio je u ibeniku i Zaostrogu, a potom opet od 1750. do 1760. god. u ibeniku kao lektor. Za svoja predavanja na latinskom napisao je udbenike iz logike, fizike i metafizike. Ali, pisao je i ikavska novotokavska hrvatska djela, pri emu je za razvoj hrvatskoga jezika od velike i trajne vanosti bilo djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Mletci, 1756., 1759.). Ta knjiga je prva opehrvatska narodna knjiga koja je doivjela brojna nova izdanja sve do danas. Ona nije bila popularna samo u Dalmaciji, ve i u Slavoniji, Istri i u drugim krajevima. Ona je kronika bliska narodu, pisana u epskom stilu u prozi i stihovima, a poinje u doba Aleksandra Velikoga koji je opisan kao ''slavenski'' kralj, a zavrava u autorovo doba. Glavna tema knjige su viestoljetne borbe protiv osmanlijske vlasti. to se tie povijesnoznanstvene vrijednosti interpretacije izvora, ta se kronika dakako ne smije ocjenjivati struno znanstveno jer to ne bi odgovaralo niti namjeri niti kompetenciji Kaievoj, iako se je takoer trudio udovoljiti povijesnoj istini. Prvo izdanje iz 1756. god. imalo je samo 41 pjevanje; drugo izdanje iz 1759. god. Kai je proirio vie nego trostruko, naime ono je sadravalo 137 pjevanja. Potom je 1760. god. Kai u Mletcima objavio jo jednu kroniku pod naslovom Korabljica Pisma svetoga i svih vikova dogaaji poglavitih iji prvi dio donosi zbivanja od stvaranja svijeta pa do Isusa Krista po prikazivanju Staroga zavjeta, a drugi dio je bila sumarna kronika povijesti Junih Slavena. Najitaniji teoloki i religiozni pisac 18. st. u Slavoniji bio je isusovac Antun Kanili (1699. 1777.) koji je roen i umro u Poegi. Njegov jezik je bio ikavski tokavski knjievni hrvatski, kakav se je govorio u Slavoniji. Ali, kao pjesnik on se je orijentirao i na dalmatinsku i dubrovaku knjievnost kao i na rjeniko blago i leksik Jakova Mikalje i Ardelia della Belle. Najpoznatija Kanilieva djela su posthumno 1780. god. u Beu objavljen ep, pisan u dvanaestercima, koji govori o duhovnom ivotnom putu svete Roalije, naime Sveta Roxalia panormitanska divica nakichena, i izpivana po Antunu Kanislichu poxexaninu kao i veliki crkvenopovijesni ep Kamen pravi smutnje velike koji obrauje odcjepljenje Bizantske patrijarije od jurisdikcije pape i koje je isto tako objavljeno posthumno 1780. god. u Osijeku. To je djelo i u terminolokom pogledu vrijedan doprinos razvoju hrvatskoga jezika, pa se, po Moguu, razvoj knjievnojezinoga hrvatskoga u Slavoniji na kraju 18. st. moe rezimirati na sljedei nain: ''Stoga se moe rei da su se u 18. stoljeu mogli 'ilirskom' ikavicom sasvim teno pisati pjesniki i znanstveni tekstovi ... u Slavoniji i od Slavonije preko Bosne i Hercegovine do mora.'' [288: 121] Taj rezultat Milana Mogua potvruje se i knjievnim djelom Marijana Lanosovia (1742. 1814.), naime njegovim slavonsko-hrvatskim molitvenikom, objavljenim 1782. god. u Budimu, pod naslovom Boggomolna 73

Knjixica iz Pismah Davidovih i Cerkvenih Knjigah pomnjivo sloxena koji sadri i sedam pokornikih psalama u prijevodu, kao i njegovim hrvatskim evanelistarom, objavljenim 1794. god. pod naslovom Evanelistar iliriki. S obzirom na svoje predloke odnosno izvore ta djela, kojima se je pisac sluio, potvruju ponovo jezinu i knjievnu povezanost Slavonije i Dalmacije, ali i Slavonije i Banske Hrvatske.61 Prvi tiskani, potpuni prijevod Biblije na hrvatski jezik djelo je franjevca Matije Petra Katania (1750. 1825.).62 Objavljen je 1831. god. u Budimu u est svezaka pod nazivom Sveto Pismo Starog' i Novog' Zakona'. Katani je ivio u Budimpeti od 1795. pa sve do svoje smrti 1825. god. u tamonjem franjevakom samostanu, nakon to je devet godina pouavao u Osijeku i nekoliko godina u Zagrebu; do 1800. god. radio je na sveuilitu kao profesor. Antun Barac je rekao da je on ''najobrazovaniji i najevropskiji slavonski knjievnik 18. vijeka''. [54: 73] Prijevod je bio dovren ve 1815. god., dakle puno prije posthumnoga objavljivanja. Katani je Bibliju preveo s latinskoga ''u Jezik Slavno-Illyricski Izgovora Bosanskog'', kao to pie na naslovnoj stranici [288: 120], dakle na knjievni ikavski tokavski hrvatski kakav se je govorio u Slavoniji. Kao glavni razlog za prijevod Biblije Katani navodi injenicu da ''nashe Slavno-Illyricsko pokolenje ... knjige svete u svoj plemeniti i staroslavni jezik privedene do danas vidilo nie''. [288: 121] Vani knjievni izvori Kataniu pri njegovu prijevodu bila su djela Antuna Kanilia, Andrije Kaia Mioia i Matije Antuna Reljkovia to jo jedanput, nedugo prije nastupa Ljudevita Gaja, pokazuje ve postojee zajednitvo uz istovremeno visok stupanj razvijenosti ikavskoga tokavskoga hrvatskoga knjievnoga jezika na njegovu itavom jezinom podruju od Slavonije preko Bosne i Hercegovine do Dalmacije. Katani je napisao i kratku raspravu o hrvatskoj metrici De poesi illyrica te je pritom kao novost za hrvatsku poetiku uzeo kvantitetu slogova kao mjeru stiha. Ta rasprava je sadrana u zbirci latinskih i hrvatskih pjesnikih djela Fructus auctumnales koju je Katani objavio 1791. god., a potom ponovo 1794. god. u Zagrebu. [235: 379] 2.2.4. Ivan Maurani i njegovo epsko djelo Meu piscima i pjesnicima ilirskoga pokreta Ivan Maurani (1814. 1890.) zauzima posebno istaknuto mjesto, usprkos malomu opsegu svojega pjesnikoga djela.63 Ivan Maurani po struci je bio pravnik, ali se je bavio i knjievnom i leksikografskom djelatnou te je od 1858. do 1872. god.

61

O Antunu Kaniliu vidi [275: 1341], [130: 109, 112113], o Lanosoviu vidi i zbornik radova [406], posebno u vezi s knjievnim dodirima usp. [380]. 62 O Matiji Petru Kataniu vidi [275: 5990], [235: 374382], [216] i [288: 120122]. 63 Glede biografije Ivana Maurania i njegova knjievnoga djela usp. [52], [53: 212223], posebno epa Smrt Smail-age engia [53: 218221], [127], [130: 812...], kao i tamo navedenu literaturu. Opsenu bibliografiju sadri i izdanje sabranih djela u etiri dijela pod nazivom Sabrana djela Ivana Maurania (Zagreb, 1979.), u kojem je ep tiskan kao 1. svezak. U kolu Pet stoljea hrvatske knjievnosti nalazi se ep zajedno s pjesmama Ivana Maurania te putopisom Pogled u Bosnu Matije Maurania i to kao 32. svezak (Zagreb, 1965.). Epom Ivana Maurania kao i suvremenom aktualnom dopunom epa Osmana Ivana Gundulia pozabavio se je i Zdenko Zlatar [416: 401431]; ovdje se nalaze i vrijedni politiko-povijesni te filoloki i knjievno-povijesni podatci.

74

bio predsjednik Matice ilirske. Kao politiar i dravnik postao je prvi hrvatski kancelar te je od 1873. do 1880. god. bio ban. Jedno od njegovih dvaju knjievnih djela, koja su ga brzo uinila slavnim i bila su s oduevljenjem prihvaena, opisuje dogaaje vezane uz napad na Smail-agu engia koji je izvelo skupina crnogorskih boraca za slobodu, dok je on utjerivao porez. Rije je o epu Smrt Smail-age engia koji je do danas objavljen u vie od 150 izdanja, meu kojima brojna na irilici, dakle srpska, i koji je preveden na brojne strane jezike. Po prvi put taj je ep objavljen 1846. god. u Zagrebu, u almanahu Iskra, pod naslovom Smrt engi-age. Dakle, objavljen je samo dvije godine nakon to je Matica ilirska objavila ep Osman Ivana Gundulia s Mauranievom dopunom 14. i 15. pjevanja. Ta dopuna je napisana po zahtjevu Matice ilirske. Maurani je tu zadau obavio majstorski i u stilu Ivana Gundulia. Ep Smrt Smail-age engia brzo je nakon objavljivanja tiskan i na irilici (1853.). Drugo izdanje na latinici objavljeno je 1857. god. u Zagrebu (pretisak: Beograd, 1979.); za njega se je pobrinuo Imbro (Emmerich) Tkalac Ignjatijevi (1824. 1912.) koji je u Zagrebu 1859. god. objavio drugo irilino izdanje toga epa. Gustim slijedom potom su objavljivana nova izdanja epa, sve do komentiranoga divot-izdanja pjesnikoga djela Ivana Maurania (Pjesme Ivana Maurania; Zagreb, 1895.) koje je prikupio Vladimir Maurani, Ivanov sin. Ep je 1911. god. u Beogradu na irilici izdao Dragutin Prohaska; drugo njegovo izdanje pojavilo se je 1914. god. I nakon toga je nastavljeno objavljivanje u gustom slijedu, a meu tim izdanjima nalo se je i drugo divot-izdanje djela Pjesme Ivana Maurania Vladimira Maurania iz 1895. god. (Suak, 1924.) tako da je do 1953. god. objavljeno ve oko 70 izdanja. Ovdje koriteno samostalno izdanje Ive Frangea (Zagreb, 1965.) sadri opiran uvod, rjenik i napomene o povijesti izdavanja, te bibliografske podatke o sekundarnoj literaturi. Ukupno gledajui, taj ep pripada u najobjavljivanija djela hrvatskoga pjesnitva. Uskoro nakon prvoga izdanja preveden je na njemaki (1864., 1874.), talijanski (1869., 1877.), francuski (1878.) i kasnije na engleski (1925.). Noviji njemaki prijevod objavljen je 1978. god. u Berlinu pod nazivom engi-Aga's Tod. Za taj se je ep zanimao i Vuk Karadi. On ga je 1847. god. prepisao i pritom transliterirao na svoju vlastitu ortografiju. Upravo taj je Karadiev prijepis Tkalac Ignjatovi prvotno htio tiskati. Ali, Ivan Maurani to nije dopustio jer je on pisanje ije prihvaao samo u onim sluajevima kad je metrika zahtijevala dvoslonost. Za jednosloni dvoglasni i za kratki ostvaraj opeslavenskoga jata, tj. za /ie/ i za /je/, Maurani je sukladno pisanju iliraca zahtijevao pisanje ie.64 Prvo izdanje epa za koje je zasluan Tkalac Ignjatovi (1857.), a koje je ujedno bilo drugo izdanje na latinici, tiskano je
Sukladno tomu Tkalac se tui na Maurania u jednom pismu Karadiu od 30. travnja (prema gregorijanskomu kalendaru: 12. svibnja) 1858. god.; usp. u napomenama Ive Frangea o Mauraniu. [127: 119] Imbro Tkalac Ignjatijevi, Hrvat iz Karlovca, poznavao je Karadia od 1843. god. te je odravao s njim intenzivne prijateljske veze. On je kao publicist i novinar bio jedan od prvih oduevljenih pristaa jezinoga programa serbokroatizma Vuka Karadia. On je posebno pisao o srpskim temama, pri emu je u smislu ''slavofilije'' Srpskoj pravoslavnoj crkvi, slino kao i Ruskoj, pripisivao posebno poslanje u Europi. Na Tkalca je utjecao i afak. Ali, on nije bio ilirac; politiki se je zalagao za federalistiki austroslavizam te je podupirao Jelaievu politiku.
64

75

prema predloku koje se neposredno oslanja na Ivana Maurania. U velikoj suprotnosti prema njemu nalazi se Tkalevo irilino izdanje iz 1859. god. koje pokazuje na preuzimanja iz Karadieva pravopisa, a sadri i druga, posebno leksikoloka posrbljivanja. Ali, u predgovoru je Tkalac, u suprotnosti s takvim posrbljivanjem, izjavio da je to izdanje napravljeno prema hrvatskomu izvorniku (''iz podlinika hrvatskog'') te da on, Tkalac, fungira jedino u ulozi izdavaa i da nije ovlaten za prijevode brojnih, Srbima nepoznatih jezinih oblika iz dubrovakoga hrvatskoga i crnogorskoga jezika. Jezik epa je lapidaran, i to kako u pojedinim stihovima i strofama, tako i u svih pet pjevanja i u epu kao cjelini. Ta kratkoa i jezgrovitost se, uz ostalo, postie i aposiopesama kao posebnom vrstom retorike figure elipse. Ali, jezik epa sadri, sukladno poetskomu idealu latinskoga klasicizma i klasinoga talijanskoga pjesnitva, i mnotvo paralelizama i ponavljanja, antiteza i kontrasta, simetrinih formulacija te pazi na prirodnu, mogunostima hrvatske strukture glasova prilagoenu euritmiju. Za ritmiku su mu kao uzor posluila djela Ivana Gundulia i Andrije Kaia Mioia, a za harmoniju zvuka i talijanska. Ritam se pritom viestruko ostvaruje kao poetsko izraajno sredstvo za unutarnja raspoloenja i vanjsku pokretnost dogaanja. Izvori za vokabular bili su starije hrvatsko pjesnitvo kao i suvremeni knjievni jezik te narodno pjesnitvo. Prema tomu, ep sadri i neologizme i arhaizme. Za svoj pjesniki rad Maurani je temeljito prouio dubrovako pjesnitvo, posebice djela Ivana Gundulia, kao i tokavske narodne epove, ukljuujui i djelo Andrije Kaia Mioia koji je bio njegova omiljena lektira. Njegova je elja bila pridonijeti razvoju novoga hrvatskoga knjievnoga jezika kao jezika pjesnitva. U tom mu je smislu kao putokaz u jezinom i poetskom smislu prvenstveno posluilo pjesnitvo Ivana Gundulia. to se tie gramatikih, a posebno morfolokih norma, preteno se je oslanjao na gramatiku Vjekoslava Babukia (Osnova slovnice slavjanske narja Ilirskoga, 1836.) kao i na onu svojega brata Antuna Maurania (Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za poetnike, Zagreb, 1839.; ponovo 1842.). [288: 164] Ta intenzivna jezina priprema za svoj pjesniki pothvat i osjeaj za pjesnike vrijednosti omoguili su Mauraniu da pronae svoj vlastiti pjesniki jezik koji je predstavljao prvi vrhunac u novom hrvatskom knjievnom jeziku.65 U lektalnom smislu ep Smrt Smail-age engia je ijekavsko-tokavski i to, za razliku od Osmana Ivana Gundulia, bez tokavskih ikavizama. Ali, u njem se mogu pronai akavizmi i kajkavizmi. Iako su ti akavizmi i kajkavizmi moda namjerno uvrteni u djelo, ipak treba uzeti u obzir da je s jedne strane domai Mauraniev dijalekt bio hrvatski primorski akavski, a s druge pak strane Maurani je ivio u Zagrebu kamo se je odselio 1833. god. kao student, dakle na kajkavskom jezinom podruju. Opsenije prikazan i na primjerima objanjene osobitosti
65

Glede nastojanja Ivana Maurania da jezik narodnih epova i rane hrvatske knjievnosti povee sa zahtjevima suvremenoga jezika, te glede njegova razvoja prema svehrvatskomu knjievnomu jeziku, Antun Barac kae: ''Izraajna obiljeja 'Smrti Smail-age engia' nastala su kao plod dugogodinje borbe, u kojoj su iskoriene sve tekovine hrvatske knjievne prolosti i vlastitog vremena.'' [53: 108]

76

poetskoga jezika Ivana Maurania nalaze se u uvodu i glosariju Ive Frangea u njegovu izdanju toga epa. [127], [128] Ep Smrt Smail-age engia treba razmotriti i u odnosu na dva pjevanja koja je Ivan Maurani nadopunio u epu Osman Ivana Gundulia. Mauraniev ep moe se smatrati daljnjim epizodikim, sadrajno i jezino 300 godina mlaim i stoga glede suvremene povijesti aktualnijim dopunskim pjevanjem Osmana.66 Tim je epom Ivan Maurani novi svehrvatski knjievni jezik doveo do njegova prvoga pjesnikoga vrhunca. Za obnovu hrvatskoga jezika i za razvoj novoga svehrvatskoga knjievnoga jezika u 2. razdoblju ta su dva epska djela Ivana Maurania zajedno s prvim tiskanim izdanjem itavoga Gundulieva epa bila znaajna i vrlo djelotvorna pobuda koja je istovremeno jezinopovijesno i knjievnopovijesno ispreplela prvo s drugim razdobljem. Takva je inicijativa nedvojbeno shvaena kao nacionalnokulturna i posebno nacionalnojezina zadaa prvoga reda. U fazi, u kojoj novi svehrvatski knjievni jezik jo ni izdaleka nije bio dovoljno obiklovan i puno razvijen, ve je zapravo bio tek na svojem poetku, Ivan Maurani je svojim knjievnim djelom pruio jezini uzor, u kojem je viestruko sinkronijski i dijakronijski povezao uglavnom usmeni narodni jezik i umjetniki knjievni jezik. Unapreenju knjievnoga jezika posluio je uostalom i glosarij uz ep Osman s njemakim, latinskim i talijanskim prijevodima uz hrvatske natuknice koji su Antun i Ivan Maurani sastavili prilikom pisanja 14. i 15. pjevanja. Jednako kao i veliki ep Osman, i opsegom znatno manji ep Smrt Smail-age engia Ivana Maurania za Hrvate je zbog sadraja svoje fabule i njegova pjesnikoga oblikovanja predstavljao vano nacionalnopovijesno usmjerivanje u borbi protiv osmanlijske vlasti. Mauranieva dopuna dva nedostajua pjevanja, naime 14. i 15. pjevanja, sasvim je sigurno jo uveala taj znaaj i to zbog istoga autorstva tih dvaju pjevanja i epa Smrt Smail-age engia. To vrijedi tim vie to Maurani u svojem 15. pjevanju Osmana u stihovima 461. 492. pie izravno o tekoj sudbini slavenske raje u Osmanlijskom Carstvu: ''O slovinska zemljo lijepa, / to sagrijei nebu gori / da te taki udes cijepa / i jadom te vjenijem mori?'' (15. pjevanje: st. 461. 464.). Odgovor na to glasi: ''I ropstvo e tvoje iz tmina / na gospodski dan iziti, / kad paklenijeh dno dubin / bratinska se mrzos hiti.'' (15. pjevanje: st. 489. 492.). Pozitivno sroen, Maurani tim openitim savjetom Slavenima preporuuje da se svi meusobno trebaju zvati braom i da jedni drugima trebaju pomagati u nevolji. I to vrijedi po Mauraniu neovisno o vjeri: ''Ah, da je proklet, tko cije vire / na svojega rei brata, / ...'' (15. pjevanje: st. 469. 470.). Kako pokazuje prethodna scena s Vlatkom i Sunanicom, to znai: neovisno o tome je li tko kranin ili poturica odnosno musliman slavenskoga podrijetla. U toj sceni srpski potureni "hadum", tj. eunuh Vlatko, kojega su kao dijete oteli Turci, oslobaa svoju roenu sestru, odvedenu u sultanov harem, te ju vraa u rodno selo. Ali, tamo se ne usuuje javiti jer se kao poturica boji odbijanja Srba (15. pjevanje: st. 409. 460.). On se osjea kao ''napola Turin'', a ''napola kranin'': ''Ture i krten ijem je ujedno: / napoli ga svako
66

To je i uinio Zdenko Zlatar u okviru svoje studije o epu Osman. [416: 401431]

77

lui, / a ne hita sasma nijedno.'' (15. pjevanje: st. 454. 456.); ono to mora initi kao Turin, kao kranin ne smije i obrnuto (usp. 15. pjevanje: st. 457. 460.). Maurani politiku pozadinu te situacije objanjava surovim rijeima sultana Osmana II.: ''A prem dobro svaki znade, / da se s turstvom krst ne slae: / jedan Bog je; tijem valjade, / da ga i vjera jedna kae.'' (15. pjevanje: st. 65. 68.). Osmanlijska je vladavina ovdje okarakterizirana kao ideoloki totalitarna, pseudoreligijski zasnovana centralistika i unitaristika vladavina odreene skupine s turstvom kao sredinjim ideolokim sastojkom. Ivan Gunduli je osloboenje istone i Jugoistone Europe od osmanlijske vlasti shvatio kao zadau koja je zadana iz religijskih, etikih, politikih i etnikih razloga. Redoslijed tih razloga je pritom takav po vanosti ciljeva odnosno uzroka: pravo i pravda, unutarnjopolitiki i vanjskopolitiki mir, osobna i zajednika sloboda, etnika solidarnost i zajednitvo potlaenih slavenskih naroda, sva su ta prava temeljna ljudska prava koja su prvenstveno utemeljena na Bogu, ona pripadaju biti evanelja Isusa Krista, i stoga se neotklonjivo zahtijevaju kranskom vjerom. Sloboda je kranske vjere stoga bila isto tako prvorazredan cilj, kao ljudska sloboda, kako ona proizlazi iz nje, najvie je dobro za ljude. Ljudska sloboda u Bojem mirovnom redu, taj dar Boji, predstavlja sredinju temu u Gundulievoj pastirskoj igri Dubravka. U epu Osman ljudska sloboda slui kao sredinji pokreta radnje itave drame. Nju se eli iz dubine due jer je izgubljena i oteta, krvavo branjena i teko ponovo osvojiva; a gubi se i proigrava meu inim pobunjivanjem i oholom samovoljom: ''Ah, da bi uvik jakno sade / ivio miran i slobodan, / Dubrovnie bijeli grade, / slavan svijetu, nebu ugodan!'' (8. pjevanje: st. 569. 572.). Time je izreena enja Ivana Gundulia ne samo za njegov rodni grad Dubrovnik, ve i za sve one pod osmanlijskom vlau, a i za itavo ovjeanstvo, ukljuujui i osmanlijski vladajui sloj. U tom se razumijevanju povijesne zadae koja se je nametnula osmanlijskom vladavinom pokazuje duhovna irina Ivana Gundulia, koja govori o dosegu i dubini cijele kranske vjere u njezinoj katolikoj univerzalnosti. Za razliku od toga ep Smrt Smail-age engia Ivana Maurania ima dominantno aktualistiku i akcijsku pozadinu. Drama radnje toga epa odvija se u neposrednoj, aktualnoj sadanjosti fabule, u kojoj se vremenski linearno odvija. Strogo prema cilju usmjerena akcijska dinamika pritom ima est bitnih sastavnica, od kojih je pet ve navedeno samom podjelom epa na pet pjevanja: Agovanje, Nonik, eta, Hara i Kob. Drama poinje ''agovanjem'' Smail-age engia koje je okarakterizirano njegovim okrutnim pogubljenjem zarobljenih Crnogoraca, ali takoer Noviina oca koji mu je savjetovao da se Crnogorci oslobode. Nakon ''agovanja'' slijedi prebjeg Novice, okarakteriziran kao ''engia kavazu; / Bijesan Turin, krvnik Gore Crne, / ...'' (st. 136. 137.) koji se nalazi na putu prema Cetinju, crnogorskomu glavnomu gradu. Njega tjera elja za osvetom pogubljena oca koja ga gura naprijed poput vie sile to je izraeno u obliku formule ponavljanim stihom: ''A jest neto to ga naprijed kree.'' (st. 151.). Treu sastavnicu u akcijskoj dinamici drame ini okupljanje ete, crnogorskih komandosa kao prepadnoga odreda, i njezin dugaki mar do logora Smail-age 78

engia. I taj je mar prikazan plastino i dojmljivo ponovljenim rijeima: ''ie eta'', ''stupa eta'', ''eta dalje grede'' (usp. st. 194. 195., 234., 238., 246., 252., 263., 477., 852.). Zajedniko djelovanje druge i tree sastavnice izrazito se vidi u stihovima 863. 872. jer Novica, zajedno sa zapovjednikom ete Mirkom Damjanoviem (1788. 1890.), ''knezom'' (glava crnogorske rodovske zajednice) koji je povijesno zaista sudjelovao u napadu na Smail-agu engia, odvodi etu do bojita: ''Druba nona sve se blie kui, / ...'' (st. 864.) ''A prvodi vjeran ..., / ...'' (st. 868.) ''Mni da naprijed sve ga neto vue.'' (st. 872.). etvrtu sastavnicu ini ubiranje poreza i daa, haraenje, koje provodi Smail-aga engi uz poklike koji izazivaju uas: ''Hara, rajo, hara!'' (st. 620.) i ''Hara, hara, rajo, treba!'' (st. 660.). Peta sastavnica akcijske dinamike radnje javlja se i razvija u istom inu kao i etvrta. Ona se ostvaruje u napadu Crnogoraca na logor Smail-age engia te u njihovoj pobjedi i smrti Smail-age (st. 1037. 1100.). estu sastavnicu, koja zakljuuje dramu radnje, predstavlja zadnji in Kob ('proroanski, sudbinski znak', 'sudbina'). Ta scena prikazuje eremitsku eliju na Lovenu, u kojoj stoji lutka slina mumiji, a prikazuje Smailagu engia i slui kao osveta Crnogoraca: ''U toj izbi udno udo kau: / Bijesno Ture gdje se krstu klanja.'' (st. 1105. 1106.). U toj estoj sastavnici cilj je postignut, kazna je provedena, zapovijed izvrena i drama se je umirila prikazivanjem svojega pozitivnoga rezultata. Nalog i sud su Boje prirode: ''Ne mi, ne mi, no gromovnik, / Kom valjade svi da dvore!'' (st. 244. 245., usp. jo i st. 248. 251.); ''Ne k krvav no, kijem rana / Zadaje se smrtna i teka: / Ve k pero sveto i zlatno, / Kojijem nebo za unuad poznu / Djela otaca biljei viteka.'' (st. 470. 475.). Dominantno aktualistika i akcionistika duhovna pozadina dogaaja u epu Ivana Maurania ima osnovu u drugom hijerarhijskom poretku razloga za opravdanost borbe protiv osmanlijske vlasti. Dok je u epu Ivana Gundulia hijerarhijski poredak sljedei: 1) religiozni, 2) etiki, 3) politiki i 4) etniki razlozi, u epu Ivana Maurania poredak je ovakav: 1) etniki, 2) politiki, 3) etiki i 4) religiozni razlozi. Etniki razlozi pritom su bili i sveslavensko-etniki, kao i posebno junoslavensko-etniki. Politiki razlozi bili su usmjereni na politiki suverenitet i vie ili manje dravnu samostalnost slavenskih naroda, u Maurania posebno Hrvata. Etiki razlozi odgovarali su obrazovanju i osobnomu uvjerenju Ivana Maurania te su dijelom pripadali i openito kranskoj ili antikoj filozofskoj etici, a dijelom su to bili i etniki razlozi, naime odnosili su se na obiaje i navike slavenskih naroda. U epu Smrt Smail-age engia to se tie crnogorskoga naroda. Vjerski su razlozi proizali iz rudimentarne kranske vjere i predodbe Boje. Ona je uglavnom bila deistika, ali ljudske je odluke i djelovanja mogla protumaiti kao in Boje volje, kao neizbjenu nunost s apsolutno neprijepornim opravdanjem. U epu Smrt Smail-age engia se na osnovi crnogorske pravoslavne kranske vjere radi o posebnom vjerskom kompleksu s sastavnicama plemenske i vojne vjere, te vjere u prirodne sile. Crnogorska pravoslavna kranska osnova dolazi jasno do izraaja s karakteristinim pravoslavnim ''Hristov'' umjesto katolikoga ''Kristov'' npr. u ''... al mrijeti / Za Hristovu vjeru svetu / Teko nije, tko se za nju bije.'' (st. 31. 79

33.). Taj u osnovi deistiki stav sa snanim sastavnicama plemenske i vojne religije objanjava i prije navedeni poredak prioriteta s vjerskim razlozima kao sporednima i na zadnjem mjestu te s etniko-nacionalnim i politikim razlozima kao primarnim koji zauzimaju dva prva mjesta. Paradoks, prema kojemu se akteri u epu Ivana Maurania, naime borci prepadnoga odreda pa i cijela eta, usprkos svojemu u osnovi deistikom stavu, ipak predstavljaju jednostavno kao puki izvritelji Boje volje, moe se razrijeiti injenicom da se ovdje radi o drugorazrednoj transcendentalizaciji borbene nakane za dopunsko nadnaravno osiguranje i vjersko ''naoruanje'' komandosa' za taj pothvat i borbu. Zato je i moralni razlog, naime djelovati u ime pravde i slobode, odnosno osloboenja, u epu pretpostavljen vjerskomu koji je u biti instrumentaliziran za podrku prvih triju razloga. Stoga i ne udi to se religijski problemi, koji su kranima pravili islam i muhamedanstvo kao dravna religija Osmanlijskoga Carstva, osim teke situacije progona i ugnjetavanja kao takve, sasvim ne obrauju. Smail-aga engi i njegova pratnja, utjerivai poreza (''haralije''), pripadnici su vladajuega sloja totalitarne diktatorske drave, u kojih se povezanost s islamom uvodi samo radi objanjavanja prijateljsko-neprijateljskih odnosa i dravno-pravnoga statusa pojedinih osoba. Naslovni junak nije okarakteriziran kao vie ili manje religiozno obrazovan sljedbenik islama, ve kao nasilan ovjek i hedonist, kao monik i ovjek na poloaju vlasti iji se izljevi bijesa opisuju psiholoki, i to metaforiki kao opsjednutost antikim furijama i srdbama (''srde'': st. 992.). Ali, ne upravljaju i ne vladaju ti pakleni demoni zapravo njim, ve ima on, nasilnik i vojno-politiki zapovjednik, metaforiki reeno, te paklene sile u svojim rukama: ''Raskivajte sve paklene vlasti! / Ja sam junak, to e pjesma rijeti; / K tom e cilju svi k rtva, pasti! ...'' (st. 1034. 1036.). Ti izrazi iz religijskoga rjenika ovdje se dakle rabe samo sekularizirano metaforiki, pa onda time i nereligijski. Nasuprot tomu, u epu Osman Ivana Gundulia paklene sile nisu samo pomagale osmanlijskim trupama u bitci kod Hoima onako kako su, s druge strane, nebeska jata pomagala poljskoj kranskoj vojsci, ve su stvarno one podigle janjiarski ustanak, pa tim i ostvarile zbacivanje sultana Osmana II. s vlasti (usp. pogotovu 13. pjevanje). U epu Smrt Smail-age engia se kransko-religiozno i vjersko-povijesno tumaenje osmanlijskoga osvajanja istone i Jugoistone Europe zajedno sa irenjem islama, kao i viestoljetne osmanlijske vladavine s konanim raspadom u 19. st. ne poduzima, i to vie ta se problematika ak ni ne spominje. Islam kao religija zanima junake epa, Crnogorce, samo kao stvarnost koja se mora odstraniti iz njihova ivotnoga prostora primarno protjerivanjem ili unitenjem nositelja islama, eventualno i njihovim obraenjem odnosno njihovom rekonverzijom. Takvim svojim stavom, taj se ep slae i s 15. pjevanjem Osmana Ivana Gundulia koje je dopisao Ivan Maurani, jer se tamo priziva zajednica svih Slavena na borbu protiv Osmanlijskoga Carstva. to bi u tamonjem sluaju islamiziranoga i poturenoga srpskoga eunuha Vlatka imalo za posljedicu ponovno posrbljivanje toga poturice (usp. 15. pjevanje: st. 445. 492.). Sintagmama kao ''krst i prorok'' i ''krst i Turin'' 80

(st. 1073. i 1068.) u epu Smrt Smail-age engia oznaava se samo neprijatelj, pri emu je zamjenjivost ''proroka'' i ''Turina'' ujedno i pokazatelj toga da ovdje nije posrijedi islam kao religija i kao religijski problem. Uz to su obje skupine u oruanom okraju opisane kao ispunjene mrnjom: ''esto put se krst i Turin nau / Na dohvatu noa ljuta, / Gdje mnijahu pukomet je puta, / Ter se grle rukam gvozdenijem, / ter se ljube kljunom gvozdenijem / Krst i prorok, dok jednoga tee: / Tolika ima mrnja srca pee!'' (st. 1068. 1074.). Turci, koji se u epu pojavljuju bez ikakve religioznosti, rije ''krst'' rabe kao kolektivno prezirni naziv za kranske Slavene koji se jo moe pojaati atributom ''lipov'' to znai ''slab i krhak poput lipova drveta'': ''Krvav plamen najprije mu buknu / Gnjevnu u srcu supro raji crnoj, / Supro vlahom, psetom, krstu / Lipovome, tono vrijedan nije, / Uz Turina da ga sunce grije.'' (st. 996. 1000., usp. i st. 50.). Osim uporabe rijei ''krst'' kao kolektivnoga naziva, rabe se i mnoinski oblici ''krsti'' i ''krstovi''. Suprotno tom preziru stalni ukrasni epitet kranskih Slavena uz ''krst'' jest ''asni'': ''Za krst asni kijem se krsti, / Za krst asni i slobodu zlatnu.'' (st. 205. 206.); ''Al nada sve to kr ovu kiti, / Krst je asni to se nad njom visi. / On je to ve u nevolji jai; / On milostiv to ve nebom titi. / Ah, da vide svijeta puci ostali / Iz nizina, otkud vida neima, / Krst ov' slavni, ne pobijeen igda, / Vrh Lovena to se k nebu die; / Pak da znadu kako neman turska / Grdnijem drijelom progutat ga rade / O te kri zub svoj zaman kri: ''(st. 365. 374.); ''Za krst asni spravni ste mrijeti.'' (st. 379.). I kada u zadnjem inu ''Kob'' pie: ''U toj izbi udno udo kau: / Bijesno Ture gdje se krstu klanja. '' (st. 1105. 1106.), onda se tu ''krst'' moe protumaiti na dva naina, naime kao kolektivni naziv za kranske Slavene, ovdje posebno Crnogorce, i u znaenju glavnoga kranskog vjerskog simbola koji je ovdje ujedno i etniko-nacionalni simbol. Religija i religioznost su u epu Smrt Smail-age engia u treem inu ''eta'' sredinji aspekti dogaaja. One su vane za pripremanje na borbu crnogorskoga prepadnog odreda: najprije ve pri okupljanju ete (st. 194. 230.) s geslom ''Za krst asni i slobodu zlatnu.'' (st. 206., usp. i st. 379. 380.); potom na maru sa smislom suda vjene Boje pravde nad ''tekim grenikom'' Smail-agom engiem koju e eta izvriti (st. 231. 306., usp. i st. 379. 381.); i konano u velikoj sceni sakralnih inova za vrijeme odmora na maru s jednim starim crnogorskim popom i borcem kao duobrinikom etnika (st. 307. 477.). On pozdravlja etnike kao ''vrijedan sluga jo vrednijeg gospodara'', naime ondanjega ''gospodara'' ('svjetovni politiki vladar') i 'vladike' Crne Gore Petra II. Petrovia Njegoa (1813. 1851.) koji se, meutim, u itavom epu ne spominje imenom: ''Vrijedan sluga vrednjeg gospodara, / Boju joj je pomo nazivao.'' (st. 327. 329.).67 Kao
67

I u sceni kada Novica stie pred Cetinje, crnogorski glavni grad, i kada ga zaustavlja straar, govori se samo o ''gospodaru'' do kojega Novica eli doi (st. 185...). Ivo Frange tu injenicu u svojem glosariju uz ep komentira na nain da Maurani zbog vanjskopolitikih obzira nije htio spominjati Njegoevo ime [128: 110]: natuknica ''gospodar''). Zapadna Europa, posebno Velika Britanija se je, osim interesa za dobrim diplomatskim odnosima s Osmanlijskim Carstvom, takoer srdila zbog okrutnosti povezane s borbom Junih Slavena protiv Osmanlijskoga Carstva, te je prosvjedovala protiv obiaja krvne osvete. Rijei, koje Ivan Maurani stavlja u usta popu u njegovoj propovijedi nakon pozdrava eti, mogu se shvatiti kao odgovor poslan na tu politiku adresu: ''Ne bi trome prekrstili ruke, / Dok vi za krst podnosite muke, / Nit bi zato barbarim ve zvali / to vi mroste dok su oni spali!'' (st. 375. 378.).

81

''pastijer'' svojega stada, ete, i kao provjereni ''starac dobri'' on etnike (''Srdbe boje hrabri osvetnici; / ...'') (st. 381.) psihiki priprema na borbu i smrt, i to tako to ih ispovjeda i dijeli im svetu priest pod obama likovima. Obiljeja religijske prirode njegov lik dobiva neposrednim predikatnim izricanjem pjesnikih usporedbi: ''Crkva mu je divno podnebesje, / Oltar asni brdo i dolina, / Tamjan miris to se k nebu die / Iz cvijeta i iz bijela svijeta / I iz krvi za krst prolivene.'' (st. 321. 325.). S tim se slae i injenica da se pri krtenju turskoga prebjega Novice i crnogorska brda, osim njihovih ''sinova'', etnika, nazivaju svjedocima toga krtenja: ''A jer krstu ne podoba junak / Nego krten, udim, krstite me, / Jer n radit hitro nuka vrijeme.'' (st. 441. 443.). Pritom je glavni Noviin motiv krvna osveta: ''Turskom krvi sad omastit ruke.'' (st. 436.). Tim on utoliko odgovara etnicima u njihovu stavu ukoliko ih pop oslovljava sa ''Srdbe boje hrabri osvetnici; ...'' (st. 381.). Odgovarajui tome, in se krtenja Novice iscrpljuje u jednostavnom izvrenju vanjskoga obreda. Uinak sakralnih inova sastoji se u tom da su etnici sebe doivjeli ispunjenima snagom slinom Bojoj moi (''Da im snaga Bogu slina bude.'' (st. 467.), ''Stoji eta vinjeg Boga puna.'' (st. 470.)) te se smatraju oruem nebeskim koje se usporeuje u iznenaujuoj jezinoj slici, koja se moe itatelju najprije priiniti eufemistina, sa zlatnim perom u nebeskoj ruci, pri emu se naglaeno odbija eventualna usporedba toga ''zlatnoga pera'' s krvavim noem: ''Ne k krvav no, kijem rana / Zadaje se smrtna i teka: / Ve k pero sveto i zlatno, / Kojijem nebo za unuad poznu / Djela otaca biljei viteka.'' (st. 471. 475.). To je zapravo kransko ublaavanje i suzdravanje koje je postignuto prethodnim sakralnim inovima popa, ''dobra pastijera'' i ''starca blaga'': ''Stoji mnotvo razboljeno / Blagom rijei starca blaga; / Jaganjci su regbi tihi / to bijahu gorski lavi; / Taka uda boja rije pravi.'' (st. 414. 418.). Istovremeno se etnici tim stavljaju u otru suprotnost Novici i njegovoj, u prije citiranom stihu 463., navedenoj elji za krvnom osvetom. Stih ''Taka uda Boja rije pravi.'' (st. 418.) moe uz ostalo u sjeanje prizvati i orfejska tradicija, kao to je u epu Osman Ivana Gundulia u 3. pjevanju u stihovima 39. 64. opirnije prikazano. Meutim, ta spoznaja o duhovno-duevnoj i socijalnoj djelotvornosti jezika s nunou njegova njegovanja openito pripada slavenskoj jezinoj kulturi.68 Lik popa u epu Ivana Maurania u izvjesnom smislu ima pandan u liku svetoga i udotvornoga Blaa u epu Osman Ivana Gundulia. U 11. pjevanju Osmana (st. 129. 184.) sveti Bla se pojavljuje u poljskoj slici. On kao eremit koji je obiljeen osamljenikim nainom ivota, s raspelom u ruci vodi poljsku vojsku u bitku kod Hoima: ''Tim nosei kri u ruci / s kraljeviom na boj doje / i, gdi orujem ini puci, / on molitvam vojev je.'' (st. 181. 184.). Ta slika sa svetim
Tako pop meu dobrima, koja crnogorski narod i njegova domovina nude Crnogorcima i koja se moraju braniti, navodi i junake pjesme o oslobodilakim borbama: ''Dar ti djelom plemenita pjesma; / '' (st. 361.). U stihovima 801. 813. ak se pjeva i mali hvalospjev guslama kao glazbalu slavenskih vila (''Slovinkinje vile'': st. 810.), pri emu se, meutim, i govori da bez ''estopera'', odnosno bez odgovarajuih djela ne moe niti nastati junaka pjesma (''pjesan slovinska'': st. 813.). itava posebna scena s tom temom razvija se u stihovima 937. 1015.: Na zapovijed Smail-age nastupa Turin Bauk kao gusla i pjeva to ima znaajno djelovanje na Smail-agu.
68

82

Blaem, koji je kao lik u epu moda potaknut svetim Vlahom, zatitnim svecem Dubrovnika, istovremeno moe sluiti kao primjer za to kako su u epu Osman kranska vjera i pobonost prvotni poticajni razlog za borbu protiv Osmanlijskoga Carstva. Uostalom, o stvarnom postojanju te slike sa svetim Blaem nita nije znano. Za razliku od toga, u epu Smrt Smail-age engia vjera i pobonost su instrumentalizirane u svrhu borbene spremnosti ete i pripreme za smrt boraca. Tomu odgovara i obraanje popa etnicima (st. 333. 402.) prije njihove ispovijedi. To je domoljubni, patriotski govor koji poziva na obranu naroda i domovine u znaku slavnoga, nepobijeenoga kria, koji se na Lovenu uzdie k nebu (usp. st. 370. 371.).69 Sredinja dobra koja treba obraniti s jedne su strane prirodni ivotni prostor brdskoga krajolika Crne Gore i s druge strane crnogorski narod kao ivotni savez koji see daleko u prolost i koji treba ivjeti i u budunosti. Za sadanjost je to najprije zadaa narataja kojem pripadaju i etnici. U tom smislu treba najprije obraniti nain i oblik ivota Crnogoraca s njihovim obiajima i navadama, s njihovom plemenskom etikom i religijom. etnici se pri ispovijedi moraju prisjetiti svojih povrjeda te etike. Pritom moraju ispitati savjest jesu li zgrijeili protiv zapovijedi vjernosti u smislu vjernosti prema vjeri, vjernosti izmeu mukarca i ene, kao i odravanja danoga obeanja; jesu li se ogrijeili o brata kakvom tetom ili uvrjedom; jesu li prekrili petu od Deset zapovijedi Bojih, naime ''Ne ubij!''; jesu li se ogrijeili o milosre, jesu li uskratili gostoprimstvo nekomu putniku, jelo gladnomu, jesu li uskratili poviti ranu ranjenomu (st. 358. 392.). Osnovne vrline su pritom bez sumnje sveobuhvatna vjernost i solidarnost, kao i junaka ljubav prema slobodi i asti. Krvna osveta se ne spominje niti u pozitivnom niti u negativnom smislu. U smislu plemenske etike solidarnost se osobito iskazuje bratu (''Il vas tkogod uvrijedio brata; / ...'': st. 386.) i pobratimu (''Pobratima pobratim te pazi; / ...'': st. 359.). to se tie gostoprimstva putniku, nema etnikoga ogranienja: ''Ili putnu zatvorio vrata; / ...'' (st. 389.). Postavljene pojmom ''protivnik'' granice Pete zapovijedi nisu jasno odredive: ''Il nejaku dragi protivniku / ivot dignuv ogrijeio duu, / ...'' (st. 387. 388.). Ali, vojnika borba protiv Osmanlijskoga Carstva ne smatra se krenjem te zapovijedi. Izraz ''protivnik'' ili njemu znaenjem slini izrazi ne odnose se na Smail-agu engia i njegove haralije niti na osmanlijskoga neprijatelja openito. Oni se obino spominju deminutivno ili pejorativno u jednini kao ''Ture'' uz pokoji zbirni oblik ''Turad'' te neutralno kao ''Turin'' s mnoinskim oblikom ''Turci''. U epu Osman Ivana Gundulia mogu se pronai jedino nazivi ''Turin'' i ''Turci''. Uoljivo je da se s turske strane u epu Ivana Maurania upotrebljava puno pogrdnih naziva za kranske Slavene kao takve, a nema nijednoga takvoga izraza s kranskoslavenske strane. I popova propovijed nije propovijed protiv nekoga ili neega, ve je propovijed

69

Vjerojatno se ovdje misli na drugi po veliini vrh planine Loven nad Kotorskim zaljevom, naime istono smjeten Jezerski vrh (1660 m), zvan i ''Crkvine'', zato to je tamo ranije stajala crkva. Na Jezerskom vrhu je ondanji ''gospodar'' i ''vladika'' Crne Gore Petar II. Petrovi Njego dao sebi izgraditi grobnicu-kapelicu, u kojoj se od 1855. god. nalazi njegov grob. Ta je kapelica 1916. god. unitena te opet sagraena 1925. god. U razdoblje 1952.1974. god. ta je rekonstrukcija zamijenjena mauzolejom po nacrtu hrvatskoga kipara Ivana Metrovia.

83

za nekoga i za neto: ona ne sadrava izravan napad na osmanlijsku stranu, ve je zapravo poziv na opravdanu obranu i na borbu za crnogorski narod i njegovu domovinu kojima ''neman turska'' prijeti da e ih takoer progutati. Dok u epu Smrt Smail-age engia crnogorski narod treba borbu voditi, u 15. pjevanju Osmana, koje je dopisao Ivan Maurani, itava je slavenska raja pozvana da se rijei ropstva i ugnjetavanja da bi Slaveni ponovo bili slobodni i gospodari: ''Robovi su tvi junaci, / tvoji sebri, tva gospoda; / robovi su tvi vjetaci / i svi, tvoga ki su roda. / I ropstvo e tvoje iz tmina / na gospodski dan iziti, / kad paklenijeh dno dubin / bratinska se mrzos hiti.'' (15. pjevanje: st. 485. 492.). Sukladno sadraju Osmana, kao najblii put tomu cilju se dodue ne savjetuje borba, ve stvaranje osnovnoga preduvjeta za to, naime bratskoga jedinstva i sloge (usp. u prethodnom navodu stihove 491. 492.). U Crnogoraca u epu Smrt Smail-age engia taj preduvjet ve postoji. Ali, on se obnavlja i jaa popovom propovijedi i sakralnim inovima. U obama primjerima se pokazuje da su u Ivana Maurania osnovni razlozi borbe protiv Osmanlijskoga Carstva etnikoga i politikoga karaktera, a pogotovu ponovno stjecanje odgovarajue politike moi. Univerzalni su etiki i kranski vjerski razlozi, naprotiv, na drugom mjestu i manje su vani. Petnaesto pjevanje Ivana Maurania u epu Osman sadrava s obzirom na mjesta, poput prije navedenih, zaetak programa koji se moe razviti u program panslavizma, junoslavizma, ali i serbokroatizma kao i pansrbizma. Povijesna, aktualna stvarnost, i to za Hrvate ugroavajua stvarnost, postali su serbokroatizam i pansrbizam, ak do neke vrste dravne ideologije obiju jugoslavenskih drava. Problem poturenih i islamiziranih Slavena, posebice domaih muslimana, ovdje se na umjetan, zapravo usiljen nain pojednostavnjuje i to pozivanjem na slavensko zajednitvo i oekivanjem spremnosti na obraenje, odnosno ponovno obraenje na kranstvo uz zanemarivanje bitnih posebnosti te skupine. Ali, tim se nisu uzimale u obzir povijesno nastale injenice. Stoga, potencijal i sposobnost za rjeavanje tih konfliktnih problema nisu dovoljni kad je motivacija primarno samo etnika i politika, to se je itekako pokazalo u politikoj povijesti junoslavenskoga prostora koja je uslijedila u 19. i 20. st. To vrijedi i kada je rije o serbokroatizmu i pansrbizmu. Dovoljan potencijal za rjeavanje takvih sukoba prua samo preteno kransko vjersko i etiko razumijevanje povijesnih dogaaja i stvaralako djelovanje na ijem je temelju primjerice Ivan Gunduli napisao svoj ep Osman. Ep Smrt Smail-age engia za razliku od epa Osman usredotoen je samo na jedan jedini slavenski narod, naime na Crnogorce, i izravno ne progovara ni o problemima panslavizma, junoslavizma ili pansrbizma, ni o problemima reslaveniziranja i repokrtavanja poturenih i islamiziranih Slavena. Obraenje je tema u fabuli epa Smrt Smail-age engia samo u sluaju Novice, turskoga prebjega, naime obraenje od islamskoga Turina na pravoslavno crnogorstvo.

84

2.2.5. Sadrajna usporedba Mauranieva epa Smrt Smail-age engia s epom Gorski vijenac Petra II. Petrovia Njegoa Obraenje, otpadnitvo, ponovno obraenje i etniko-religiozno motivirano ''istrjebljenje Turaka'' kao ''etniko ienje'' predstavljaju sredinju temu Gorskoga vijenca Petra II. Petrovia Njegoa (1813. 1851.), i to kao problem pojedinanoga ovjeka, ali i kao problem etnike zajednice s njezinim religijskim i kulturnim institucijama te s njezinim drutvenim ustrojem koji odreuje javni ivot.70 Sluaj turskoga, prema crnogorsko-pravoslavnomu obredu krtenoga obraenika, kakav se pojavljuje u liku Novice u epu Ivana Maurania, ovdje nije zamisliv. Njego je od 1830. do svoje smrti 1851. god. bio ''gospodar'' i ''vladika'', tj. svjetovni vladar crnogorskih plemena i rodova, i cetinjski biskup, iz kojih je dijelom i nasilnim putem pokuao stvoriti integriran crnogorski narod i dravnu naciju. Godine 1831. Njegoa je srpski patrijarh bio imenovao za ''vladiku'', pri emu je Njego svoje krsno ime Rade zamijenio redovnikim imenom Petar, a to je uinio elei iskazati poast svojemu prethodniku. Ocjenjivanje stanja, stav prema dogaajima, politiki ciljevi i odgovarajue djelovanje glede gore navedenoga problema u Gorskom vijencu posve drugaiji su od onih u obaju hrvatskih epova, naime u Osmanu i Smrti Smail-age engia gdje taj problem nije niti neposredna tema, dakle nije od bitne vanosti. Fabula Gorskoga vijenca poiva najvjerojatnije na stvarnom povijesnom dogaaju ''istrjebljivanja Turaka'', tj. na iskorjenjivanju ili nasilnom ponovnom pretvaranju u Crnogorce islamiziranih i poturenih Crnogoraca. To se je ''etniko ienje'' dogodilo po zapovijedi crnogorskoga vladike Danila Petrovia Njegoa (? 1670. 1735.), prvoga vladike iz roda Petrovia. Prema Gorskomu vijencu taj se dogaaj moe datirati na konac 17. st., ali prema veini povjesniara u prvo desetljee 18. st., vjerojatno u godinu 1707. Petar II. Petrovi Njego je etvrti Danilov nasljednik na poloaju crnogorskoga vladike. Dok bi se ep Ivana Maurania, kao to smo ve prije rekli, sadrajno mogao uklopiti kao epizoda iz 19. st. u veliki ep Osman Ivana Gundulia, takvo uklapanje dva i pol puta veega djela Petra II. Petrovia Njegoa (2819 stihova) ne bi bilo mogue, i to ve zbog prije navedene etnopolitike teme ''istrjebljenja Turaka'', ali i openito s obzirom na Njegoevu dualistiku antropologiju i ontologiju koje se nalaze u temeljima toga djela. Izmeu epa Smrt Smail-age engia Ivana Maurania i Gorskoga vijenca Petra II. Petrovia Njegoa postoji nekoliko vanih knjievnopovijesnih veza koje je vano poznavati za razumijevanje epa, ali i za analizu serbokroatizma. Kao prvo, dogaaji se fabule u epu Smrt Smail-age engia odnose na povijesne dogaaje, jedan od ijih glavnih djelatnika je upravo Njego. Godine 1836. poele su neprestane borbe izmeu Crnogoraca i Turaka za vlast u mjestu Grahovo na jugozapadu Crne Gore. Tu se posebno istie Smail-aga engi, zapovjednik podruja Gacko, sjeverno od Grahova, s rezidencijom u hercegovakom Lipniku. U tim borbama poginulo je puno Crnogoraca
Gorski vijenac je najprije objavljen 1847. god. u Beu, godinu dana nakon epa Ivana Maurania, te je nakon toga doivio brojna izdanja, posebice u Beogradu, a jedno od zadnjih bilo je 1994. godine.
70

85

meu kojima i pripadnici vladajue obitelji Petrovi Njego. Njego je stvorio plan da Smail-agu engia, razvikana kao muitelja kranskoga stanovnitva, namami u Mljetiak gdje je ovaj jo morao prikupiti porez, te ga tamo napasti i ubiti, to se je doista i dogodilo 1840. god. U tom je napadu sudjelovao i crnogorski knez (poglavar jedne rodovske zajednice) Mirko Damjanovi (1788. 1890.) koji je u Mauranievu epu prikazan kao zapovjednik ete. Nadalje, odreena povezanost izmeu tih dvaju djela postoji i na osnovi toga to su oba nastala vremenski blizu i objavljena su jedno za drugim: ep Ivana Maurania po prvi put je tiskan 1846. god., a Njegoevo djelo godinu kasnije, naime 1847. u Beu. Njegoevo djelo pisano je tijekom 1846. god. Neka vrsta knjievne reminiscencije, naravno bez izriitoga upuivanja na Mauraniev ep, ija je radnja smjetena u kasnije vrijeme, moe se vidjeti u zavrnoj sceni Gorskoga vijenca (st. 2737. 2819.), u kojoj se Crnogorac mrana pogleda (Vuk Mandui) vraa iz borbe s turskim utjerivaima poreza te ukratko izvjetava o tijeku borbe. Zajedno s promidbom kulta Njegoa meu Crnogorcima i Srbima, navedene su veze moda djelovale tako da su fanatini oboavatelji Njegoeva pjesnitva eljeli tomu autoru pripisati i Mauraniev ep, oko ega su se vodile dugogodinje polemike. iriliki transliterirana i srbizirana inaica Mauranieva epa koju je objavio Imbro Tkalac Ignjatijevi, a koja je tiskana 1859. god., jo je vie pogodovala takvu miljenju o autorstvu.71 Potrebno je obratiti pozornost i na injenicu da je Njego u doba od 1836. do 1841. god. za svoj cilj suverene crnogorske drave biljeio vane diplomatske uspjehe. Tako je Rusija od 1836. do 1841. god. znatno poveala svoju financijsku podrku Njegou; 1838. god. potpisan je ugovor s vezirom od Hercegovine, Ali-paom Rizvanbegoviem Stoeviem, prema kojemu se je Crna Gora tretirala kao samostalna drava; godine 1841. konano je dolo do dogovora s Habsburkim Carstvom oko razgranienja Crne Gore i Austrije bez uea Osmanlijskoga Carstva to je faktiki znailo i austrijsko priznanje suvereniteta Crne Gore. U godini revolucije, 1848., Njego je ponudio hrvatskomu banu Josipu Jelaiu vojnu pomo za Dalmaciju. Ali, taj ne samo da nije prihvatio tu pomo, ve je zamolio Njegoa da se u vojnom pogledu dri podalje od dalmatinskih pograninih podruja. Sljedee godine, dakle 1849., kada je tuberkuloza u Njegoa ve postala oita, Njego je traio suradnju sa Srbijom kako bi pripremio vojno osloboenje Bosne i Hercegovine. U tom je smislu naroito pregovarao s Ilijom Garaaninom, srpskim ministrom unutarnjih poslova, autorom tajnoga memoranduma Program spoljanje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine koji je nakon svoje objave 1906. god. zbog u njem sadranoga velikosrpskoga programa postao poznat iroj javnosti, i to pod imenom Naertanije. Garaanin je uostalom pripadao politikoj grupaciji u Srbiji koja je pomogla dinastiji Karaorevia da se opet popne na srpsko prijestolje to s obzirom

U tom je smislu vano napomenuti da se u njemakom prijevodu Gorskoga vijenca, koji je napisao Alois Schmaus [346] i koji sadri bibliografski uvod i komentar, ne spominju niti povijesni dogaaji vezani uz Smail-agu engia u Grahovu 1836. i Mljetiaku 1840. god., niti Ivan Maurani i njegov ep Smrt Smail-age engia, niti veliki ep Osman Ivana Gundulia, koji je prvi put tiskan 1826. god. u Dubrovniku, a zatim 1844. god. kao izdanje Matice ilirske u Zagrebu, ne spominje ni u knjievnopovijesnom ni u komparatistikom smislu.

71

86

na hiperboliko-patetinu Njegoevu himnu oru Petroviu Karaoru (1752. 1817.), osnivau te dinastije, u posveti Gorskoga vijenca ima svoju vlastitu relevantnost. Ivan Maurani i Njego bili su i pjesnici i politiari. Ali, bili su toliko razliitih ivotopisa, obrazovanja i politikih stavova: Maurani kao pravnik i politiar na podruju kulturne politike s dunostima parlamentarnoga zastupnika, predsjednika Matice ilirske, dvorskoga kancelara, predsjednika Hrvatskoga sabora, i konano, hrvatskoga bana; Njego kao politiar unutarnjopolitike moi i vanjskopolitikoga suverentiteta na samonametnutoj dvojnoj vrhovnoj dunosti, naime dunosti svjetovnoga vladara (''gospodar'') i biskupa (''vladika''). Jednako tako razliita je i duhovna i duevna pozadina Mauranieva epa s jedne strane i Gorskoga vijenca s druge strane. To se drastino vidi na razliitim oblikovanjima odnosa Crnogoraca prema Turcima i ''poturicama'', poturenima i islamiziranima. U Njegoa se njih proganja nepomirljivom, gotovo zakonskom ''mrnjom prema Turcima'' te je njihovo potpuno istrjebljenje cilj iznad oslobodilake borbe, kao to se vidi iz stihova ''Srb i Turin ne slae se nigda, / no e prie more oslaati'' (Gorski vijenac, st. 18301831). Intenzitet neprijateljstva prema poturicama kao otpadnicima i izdajicama, ako se ne preobrate, ovdje je jo vei od intenziteta neprijateljstva prema pravim Turcima, kao to se vidi po izreci koja vjerojatno poiva na praktinom ivotnom iskustvu: ''Poturica gori od Turina''. Nasuprot tome, u epu Ivana Maurania oslobodilaka borba protiv osmanlijske vladavine i odgovarajue akcije kanjavanja i zatite, kao npr. napad na Smail-agu engia i njegove haralije, unato prvorazrednim etnikim i politikim ciljevima, jesu prirodnopravno-etiki disciplinirane i kransko-vjerski motivirane. Problem poturenih otpadnika kao takav nije posebno istaknut. Nema niti pozitivnoga vrjednovanja niti zapovijedi na krvnu osvetu za ubijene pripadnike, kao to je to u Gorskom vijencu u skladu s uobiajenom krilaticom u Crnogoraca i Srba koja glasi ''Osvetiti se - posvetiti se'' (usp. npr. st. 1044. 1073., 2000. 2018.). U srpskom je jeziku ta krilatica leksikoloki jo vie ojaana jer u srpskom osvetiti se uz 'osvetiti' upravo znai i 'posvetiti'; tako se primjerice 'posvetiti crkvu' na srpskom jeziku kae osvetiti crkvu; u hrvatskom jeziku glagol osvetiti nema znaenje posveivanja. Jo jedna vana razlika izmeu Mauranieva i Njegoeva epa tie se izravno problema serbokroatizma. U Smrti Smail-age engia protiv Turaka kao etnije nastupaju samo Crnogorci. Oni se etniki oznaavaju preteno kao brani. Na tri se mjesta nalaze vlastiti crnogorski etnonimi, naime Crnogorci (st. 432. i 904.) i Crnogorad (st. 37.). Ovaj zadnji naziv je zbirna imenica za oznaavanje mladih Crnogoraca to se u stihu 37. i izrijekom izraava pridjevom ''mlada'': ''Al ne pisnu Crnogorad mlada, / '' Crnogorci se dakle prema svojim vlastitim nazivima oznaavaju kao stanovnici ''Crne Gore'' (st. 151.), odnosno ''Gore Crne'' (st. 116.). U Gorskom vijencu protiv Turaka nastupaju osim Crnogoraca, kao glavnih aktera, i Srbi. U jednoj epizodi se (st. 1400. 1692.) uzgred spominju i 'Dalmatinci, hrabri Hrvati'' (st. 1439. 1455.) koji podsjeaju na Mletke, drugoga protivnika. Crnogorci su prikazani kao potomci Srba koji su ostali vjerni srpstvu i srpskomu knezu 87

Lazaru u bitci na Kosovskom polju 1389. god. i koji su nakon tamonjega katastrofalnoga poraza od osmanlijske vojske pod vodstvom sultana Murada I. pobjegli u brda (st. 249. 278.). Iskorjenjivanje poturenih i islamiziranih stanovnika Crne Gore, sredinji dogaaj u Gorskom vijencu, tumai se kao borba protiv srpskih izdajica i osveta nad njima, s odreenom izdajnikom tradicijom koja se moe pratiti sve do 1389. god. Alois Schmaus [345: 1719] u svojem uvodu Gorskomu vijencu tu ''neobinu povezanost crnogorstva i srpstva'' u Njegoevu svijetu predodbi pripisuje utjecaju bosanskoga Srbina Sime Milutinovia Sarajlije (1791. 1847.) koji je od 1827. god. boravio u Cetinju, crnogorskom glavnom gradu, gdje je nekoliko godina radio kao Njegoev tajnik, ali i kao njegov uitelj. Milutinovi je i sam pisao epove, drame i prozna djela sa srpskim i crnogorskim nacionalnopovijesnim sadrajima. Pod Karaorevim vodstvom sudjelovao je u prvom srpskom ustanku (1804. 1813.) te je za njegove vladavine obnaao razliite dunosti. Sudjelovao je takoer u drugom srpskom ustanku (1815.) Taj je ustanak organizirao Milo Obrenovi, Karaorev suparnik u borbi za srpsko kneevsko prijestolje. Dvije godine kasnije (1817.) Karaore je na Obrenovievu zapovijed ubijen. Njegoev mit o Kosovu i njegov kult Karaora kao i njegov serbomontenegrizam plod su najveim dijelom Milutinovieva uenja. Wolf Dietrich Behschnitt analizira etno-politiki i dravno-politiki problem toga serbomontenegrizma u 19. i 20. st. u vezi s ''iredentistikim i hegemonijalnim velikosrpstvom'' [61: 62] Naertanija Ilije Garaanina iz 1844. god. Behschnitt dolazi do zakljuka da je ''u doba snanoga utjecaja pravoslavlja vladar i vladika Petar II. Petrovi Njego, Garaaninov suvremenik i njegov najvaniji politiki partner u pregovorima u Crnoj Gori, zacijelo priznavao ''slavenosrpske'' etnike zajednike veze te je istovremeno govorio o narodima, odnosno nacijama Srba i Crnogoraca.'' [61: 274, bilj. 55] Njegoev serbomontenegrizam je s jedne strane etniko zajednitvo Crnogoraca sa Srbima vidio u pratipinom etnikom srpstvu koje je, meutim, velik dio necrnogorskih Srba izdao u vojnim zbivanjima na Kosovskom polju te i u epohi osmanlijske vladavine, koja je uslijedila, a s druge strane u zajednikoj pripadnosti slavenskomu pravoslavlju pod vodstvom Ruske pravoslavne crkve, a pod jurisdikcijom srpskoga patrijarhata. Kao zatitnici toga pratipinoga srpstva, Crnogorci su se kroz svoju posebnu povijest razvili u zaseban narod kojemu se je Nego trudio stvoriti i vlastitu nacionalnu dravu. Ali, predodba o nastavljanju i daljnjem razvoju pratipinoga srpstva nakon 1389. god. kao zaetak etnogeneze ne odgovara povijesnim injenicama tako da kao najvaniji imbenik ostaje posrbljivanje putem Srpske pravoslavne crkve. Za razliku od takva serbomontenegrizma, ideologija serbokroatizma, kakvu je izmislio Vuk Karadi, nije se mogla koristiti promidbom takve etnogeneze Hrvata kao ni religijskim hrvatskosrpskim zajednitvom. Za takvo to je znanje Hrvata o svojoj narodnoj zasebnosti i svojoj vlastitoj povijesti bila preveliko i previe rasprostranjeno, to se moe zahvaliti i kontinuitetu povijesne, a posebno kronoloke hrvatske knjievnosti. Ali, prije svega, kroz itavu povijest hrvatskoga naroda 88

postojala je stalna i vrsta pripadnost toga naroda Katolikoj crkvi, nakon poetne faze pokrtavanja kada je papa Ivan IV. 641. god. uspostavio diplomatske veze s voama Hrvata koji su se u meuvremenu nastanili na sjeverozapadu Jugoistone Europe. Serbokroatizam je stoga u svojoj promidbi, za razliku od serbomontenegrizma, morao odustati od ideje pratipinoga srpskoga zajednitva i pripadnosti slavenskomu pravoslavlju s posebno uskom povezanosti sa Srpskom pravoslavnom crkvom te se sluiti rasistikim i jezinim obrazlaganjem koje s jedne strane tvrdi da bi svi Hrvati bili ''po krvi Srbi'' i imali ''srpsku krv'', a s druge strane pak tvrdi da bi tokavski hrvatski jezik bio zapravo srpski, zbog ega bi pripadala, uostalom, i odgovarajua tokavska knjievnost, posebice pjesnitvo, knjievnosti srpskoga jezika: ''Krv i jezik'' bi bili takorei bitni etniki supstrat Hrvata koji ih ini ''Srbima'', dok su vjera i ime, naime pripadnost Katolikoj crkvi i etnonim odnosno glotonim hrvatski, nebitni i zamjenjivi. Ta je promidba uspijevala naii na odjek u Hrvata dok su Hrvati u serbokroatizmu vidjeli put do ostvarenja svojega u prvom redu vanjskopolitiki motiviranoga ilirizma, odnosno jugoslavizma koji je s jedne strane bio usmjeren protiv maarske hegemonije i prema federalnomu, naime trijalistikomu ustavnomu ureenju Habsburkoga Carstva, ili potpunoj nezavisnosti Hrvatske te s druge strane protiv vladavine Osmanlijskoga Carstva u Jugoistonoj Europi, a posebno na hrvatskim podrujima. Zbog politike stvarnosti prve Jugoslavije te su se iluzije sve bre rasplinjavale nakon 1918. god. Nasuprot tomu, serbomontenegrizam se je mogao do dana dananjega odravati kao dominantan politiki program, koji je bio na crnogorskoj strani etniko-unutarnjopolitiki motiviran, a na srpskoj strani vanjskopolitiki. Dok je Karadieva ideologija serbokroatizma religiju proglaavala nebitnom za etniko razlikovanje Hrvata i Srba, u Njegoevu serbomontenegrizmu religija kao narodna vjera i donekle religija prirode ini nunu duhovnu podlogu serbomontenegrizma. Da ne ulazimo u podrobnosti, spomenut emo samo da je glavni sastojak te podloge ontoloki, kozmoloki i politiko-socijalno primijenjeni gnostiki dualizam izmeu tijela i due. Takav dualizam se ujedno nalazi u iskljuujuoj suprotnosti s katolikim vjerovanjem Hrvata. Njego je taj dualizam predstavio u svojem religijsko-metafizikom epskom djelu Lua mikrokozma (1845.) koje je sa svojih 2.210 stihova neto manjega opsega od dvije godine kasnije tiskanoga Gorskoga vijenca koji se sastoji od 2.819 stihova. Antropoloki gledano dualizam tvrdi da se besmrtni ovjekov organ, njegova dua, zamilja prognanom i zatvorenom: Tijelo se smatra tamnicom due. Dua se ovdje metafiziki doivljava kao iskra i zraka svjetlosti iz besmrtne nebeske vatre te se sukladno tomu i metaforino oznaava. Ustaljeni motiv pritom je slika iskre, zatvorene u kremen koja se izbija kresivom (usp. npr. u Gorskom vijencu st. 2322. 2323.). I obredno spaljivanje badnjaka na kunom ognjitu na Badnjak uoi Boia te zamiljeno promatranje njegova sagorijevanja i bacanja iskri pripadaju krugu toga motiva. Zatvaranje due uslijedilo je, kao i ukupno stvaranje materije te s njom i ivota na Zemlji, kao kazna za sudjelovanje Adama u Luciferovoj pobuni protiv Boga. Osloboenje iz te 89

tamnice moe se dogoditi jedino zemaljskom smru. Za razliku od Johna Miltona, ije je djelo Izgubljeni raj znatno utjecalo na Njegoa, zauzima Njego negativan stav prema Luciferu te staje na stranu Boga kao sile koja odrava red, to odgovara i njegovoj predodbi o samom sebi kao ''gospodaru'' i ''vladiki'', ali i njegovoj viziji crnogorstva kao ostvarenja pratipinoga srpstva. Vrag kao prasila anarhije i pobune je uostalom bitan imbenik dogaanja ve u epu Osman Ivana Gundulia, s tim da Gunduli pritom ne zapada u dualizam. Antropoloki i politiko-socijalno gledano taj dualizam ima za posljedicu da se svijet u prvom redu doivljava kao tamna spilja, tamna rupa, socijalno kao tvorevina dijabolikoga razdora, neprijateljstva i izdaje, optereena prokletstvom ''Homo homini lupus''. Metafora ''vuka'' (''lupus'') u epu Ivana Maurania Smrt Smail-age engia stalna je oznaka za osmanlijske neprijatelje, valjda takoer kao primjena jedne od bitnih prispodoba Evanelja Isusa Krista za situaciju Kristovih sljedbenika u sueljivanju s Kristovim protivnicima. Nasuprot tomu Crnogorci se oznaavaju kao ''ovce'' ili ak ''janjad''. U Njegoa u Gorskom vijencu ta usporedba dolazi samo jednom i to iz usta jednoga Turina (st. 1794. 1795.). To moda ima veze s injenicom da je u Srba i Crnogoraca uobiajeno omiljeno ime Vuk (i predodba o samom sebi kao ''vuku''), prema kojemu onda ne moe postojati vrijednosno pozitivna antonimna metafora kakva bi bila metafora ''ovca'' ili ''janje''. Ta predodba o samom sebi ve ima obiljeja totemizma. Tako se osmanlijski neprijatelj u Gorskom vijencu oznaava pojedinanim nazivima ostalih zvijeri ili jednostavno skupnim nazivom ''zvijeri'', od kojih treba tititi stada ovaca (usp. npr. st. 1153. 1166.). Politiki i socijalno gledano, taj dualizam, kako ga je zacrtao Njego, za posljedicu ima injenicu da se ivi u otro iskljuivim odnosima prijatelj neprijatelj. Skupine ''svijeta plamena i svjetla'' u unutarnjem su odnosu okarakterizirane posebno vjernou, au i posmrtnom slavom, kao i zakonom osvete, dok su ''ovisnici o materiji'', pripadnici ''svijeta tame'', okarakterizirani po sudu prve skupine svojim neprijateljstvom prema njoj, i njenom izdajom, na to odgovaraju skupine svijetloga svijeta prezirom i zaboravom. Izvrenje krvne osvete u okviru crnogorske narodne religije nije bilo samo sankcionirano glede obvezanoga osvetnika, tako da se je neizvrenje osvete kanjavalo izbacivanjem iz zajednice, ve je bilo nuno i za posmrtni mir rtve koju treba osvetiti. Crnogorski narod u primjeni te vrste religijsko-metafizikoga dualizma predstavlja skupinu ''svijeta plamena i svjetla'' ije vjerno ouvanje zamiljenoga pratipinoga srpstva otvara put prema religijskometafizikomu otkupljenju i osloboenju iz zemaljsko-materijalne tamnice, a ujedno i put u ''nebesku Srbiju'' srpske mitologije. Povijesno u sadanjosti postojei protusvijet je u prvom redu Osmanlijsko Carstvo, sa svima koji njemu slue, te u njem imaju i puno graansko pravo, dakle s Turcima i poturenim stanovnitvom. Meutim, onako kako tama mora bjeati pred svjetlom kada ono ''plamenom'', ''bakljom'', ''zrakom'' prodire u nju, tako e i borba Crnogoraca donijeti pobjedu. U tom smislu Njego u posveti Gorskoga vijenca velia Karaora kao ''plamen koji svijetli Srbima i udesan plamen baklje koji im daje ivot'' (usp. st. 29. 34.). 90

Ep Smrt Smail-age engia uglavnom zakljuuje pjesniko stvaralatvo Ivana Maurania. Njegov posljednji opseniji lanak je ve politiki lanak: poziv na mirno reguliranje odnosa Ugarske i Hrvatske. To je zapravo u umjetnikoj prozi pisan apel Hrvati Madjarom: Odgovor na proglase njihove od oujka mieseca i travnja 1848. (Karlovac, 1848.; pretisak: Karlovac, 1994.) iz godine revolucije koja je politiki donijela brojne posljedice; taj apel je iste godine tiskan u Zagrebu na maarskom jeziku (A Horvatok Magyaroknak). Knjievno gledano, to je djelo takoer uzoran obrazac koji utire razvojni put novomu svehrvatskomu knjievnomu jeziku. Sadrajno on uvjerljivo predstavlja mirni suivot u slobodi i pravdi za sve narode, u danom sluaju posebno za Hrvatsku i Hrvate u odnosu prema Ugarskoj i Maarima. Jezik je, kao i u epu Smrt Smail-age engia, lapidaran, jezgrovit i sentencijski saet. Ali u svoje vrijeme, taj apel nije postigao povijesni uinak kakav je trebao postii. Meutim, s 1848. godinom takoer poinje ona politika karijera Ivana Maurania koja je znatno utjecala na daljnju povijest Hrvatske, naime putanja najprije pravnika i saborskoga zastupnika, zatim od 1861. do 1865. god. dvorskoga kancelara, od 1871. do 1873. god. predsjednika Hrvatskoga sabora te konano od 1873. do 1880. god. hrvatskoga bana. Maurani je kao kancelar 1862. god. proglasio obveznom za kole slovopis i pravopis koje je predloio Ljudevit Gaj 1835. god. [205: 189190], [288: 167168] To se je dogodilo usprkos preporukama Bekoga knjievnoga dogovora iz 1850. god. koji je i Maurani onda potpisao. Kulturnopolitiko djelovanje Maurania bilo je tim djelotvornije to je on od 1858. do 1872. god. bio predsjednik Matice ilirske koja je potom preimenovana u Maticu hrvatsku. Openito je dvorska kancelarija, s Ivanom Mauraniem kao kancelarom, sluila nacionalnoj obnovi kulturnih i politikih institucija u Hrvatskoj, u okviru ega je hrvatski jezik pravno proglaen slubenim. Maurani je kao ban reformirao hrvatski obrazovni i kolski sustav te je u Zagrebu 1874. god. otvoreno prvo sveuilite, i to ne prvo samo u Hrvatskoj, ve prvo u Junih Slavena. Svoje banovanje Maurani je prekinuo 1880. god. Povod tomu bila je nemogunost postizanja ujedinjenja cjelovite Hrvatske, dakle ujedinjenja pogotovu trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sa sjevernim hrvatskim primorskim podrujima i vojnim pograninim podrujima pod zajednikom vladom. Svoj zadnji politiki govor Maurani je odrao kao pripadnik oporbe u Hrvatskom saboru 1886. god. Taj je govor bio usmjeren protiv zagovornika i pristaa maarske hegemonije, dakle protiv maarona.72 Mauraniev prijelaz s pjesnikoga i opeknjievnoga djelovanja na politiko djelovanje koncem 1840-ih dogodio se je istovremeno s prijelazom iz 2. u 3. razdoblje u povijesti hrvatskoga kao zasebnoga jezika i serbokroatizma. Stoga Ivan Maurani pripada obama razdobljima. Tim je

72

O Mauranievoj politici ujedinjenja Hrvatske u gotovo 40 godina od 1848. do 1886. god. usp. [53: 222223]; u svojem govoru 1886. god. Maurani je ukorio i Armina Pavia, svojega bivega pristau, a tada pristau bana Khuena Hdervrya, koji ga je napao zbog njegove hrvatske integracijske politike. Srpska strana jo je 100 godina nakon zaetaka serbokroatizma u jednom lanku preko svake mjere napadala Ivana Maurania zbog te politike. [388: 357 362]

91

ujedno odreen osnovni karakter obaju razdoblja: 2. razdoblje karakterizira dominacija jezinoga stvaralatva i oduevljenja pri razvoju svehrvatskoga knjievnoga jezika; 3. razdoblje karakterizira dominacija lingvistiko-filolokoga razraivanja, kao i standardizacije te jezinopolitikoga raspravljanja o danoj jezinoj situaciji u Habsburkom Carstvu, ali i sa sve veim pritiskom serbokroatizma. S obzirom na izdavaku povijest Osmana Ivana Gundulia (Dubrovnik, 1826.; Budimpeta, 1827.; Zagreb, 1844.) s Mauranievom dopunom 14. i 15. pjevanja, u osobi i djelovanju Ivana Maurania ak je povezano i prvo s drugim razdobljem. Ivan Maurani tako ujedno predstavlja personifikaciju povijesno dalekosene povezanosti hrvatske knjievnojezinosti. 2.2.6. Funkcionalni i jezinopolitiki problemi hrvatskoga jezika u javnoj uporabi Razvoj novoga svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika u 2. razdoblju nije odreen samo preuzimanjem vodstva tokavskoga narjeja, koje je postalo prvorazredna lektalna norma, kao i popratnom konkurencijom izmeu ijekavskoga i ikavskoga novotokavskoga, ve i preureenjem postojeih meujezinih odnosa funkcionalne dominacije u Jugoistonoj Europi, a posebice u viejezinom Habsburkom Carstvu. Upravo je to preureenje meujezinih odnosa bio jedan od glavnih jezinopolitikih ciljeva ilirskoga pokreta. Suparniki iskljuivo dominantni ili sudominantni jezici izvan Osmanlijskoga Carstva bili su, povijesno se izmjenjujui prema dravnopolitikomu teritoriju i funkcionalnim podrujima: maarski, talijanski, njemaki i latinski. Latinski je i u 2. razdoblju na hrvatskom jezinom podruju bio prvorazredni jezik viega obrazovanja, filozofije i znanosti, dijelom i lijepe knjievnosti i pjesnitva, kao u znatnoj mjeri i uprave, sudstva te politike. Kao svefunkcionalni jezik univerzalne Katolike crkve latinski je imao odgovarajuu viestoljetnu sveeuropsku tradiciju, koja se je takoer njegovala i razvijala na hrvatskom jezinom podruju. Univerzalni latinski je k tomu u triglosijskom suodnosu s hrvatskim i dotinim drugim jezinopolitiki dominantnim jezikom donekle zatitio hrvatski jezik od jezine maarizacije, talijanizacije i germanizacije. Nakon to je ograniavanjem na liturgijske i usko definirane crkvene funkcije hrvatski crkvenoslavenski jezik izgubio svoju upotrebljivost kao polivalentan i viefunkcionalan knjievni jezik te nakon nestanka glagoljizma, ta je privremena zatita, koju je pruao latinski jezik, postala sve vanijom za razvoj novoga svehrvatskoga opega knjievnoga i standardnoga jezika, razmjerno represivnu pritisku koji su vrili dotini drugi dominantni jezici u 2. razdoblju. Tako Ugarska 1790. god. nije uspjela uvesti maarski jezik kao slubeni u Hrvatsku i Slavoniju na zajednikom saboru u Budimpeti jer su se hrvatski zastupnici dogovorno suprotstavili tomu pokuaju te su inzistirali na latinskom koji je bio u uporabi kao slubeni jezik. Hrvatski su 92

zastupnici inzistirali na latinskom kao obveznom kolskom predmetu i 1805. god. na zajednikom saboru u Pounu (Bratislava) te su odbili maarski zahtjev za obveznom nastavom maarskoga jezika. Maarski je jezik obveznim predmetom u kolama postao tek 1827. god. odlukom Hrvatskoga sabora. Ugarska je ponovo u razdoblju izmeu 1832. i 1839. god. pokuavala uvesti maarski kao slubeni jezik u Hrvatsku i Slavoniju. Ali, ti pokuaji takoer nisu uspjeli, meu inim, zbog otpora hrvatskoga kralja Ferdinanda V. Kao smjernicu hrvatskim zastupnicima na zajednikom saboru 1832. i 1836. god. u Pounu grof Janko Drakovi (1770. 1856.) objavio je u Karlovcu 1832. god. svoju knjiicu Disertatija iliti Razgovor: Darovan Gospodi Poklisrom Zakonskim y buduchjem Zakonotvorzem Kraljevinah nas(h)ih: Za buduchu Dietu Ungarsku odaslanem derxan po jednom Starom Domorodzu Kraljevinah ovih, u kojoj se zahtijeva hrvatski kao slubeni jezik u dravno-politiki ujedinjenoj Hrvatskoj.73 Taj slubeni hrvatski trebao je biti (novo)tokavski. Ivan Kukuljevi Sakcinski u Hrvatskom je saboru 2. svibnja 1843. god. odrao govor na hrvatskom jeziku, u kojem je zahtijevao zamjenu latinskoga hrvatskim jezikom kao slubenim jezikom dravnih slubi i kolstva u Hrvatskoj i Slavoniji. Ali, taj je prijedlog Hrvatski sabor odbacio kao preuranjen te ga je prihvatio tek 23. listopada 1847. god. u sklopu ondanje jezine politike. U odnosu prema Ugarskoj taj se je prijedlog mogao politiki u potpunosti ostvariti tek 1868. god. na osnovi Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zakljuak Hrvatskoga sabora od 23. listopada 1847. god. je godinu dana kasnije potvrdio Sabor Kraljevine Dalmaticije, Hrvatske i Slavonije.74 Na zajednikom saboru od 1843. do 1844. god. u Pounu zagovornici i pristae maarske politike ponovo su pokuali maarski jezik uvesti u Hrvatsku kao jezik javne slube i kolstva. Ali, poetkom 1845. god. kralj je opet dopustio javnu uporabu ilirskoga nazivlja te je posebno odobrio osnivanje katedre ''za ilirski jezik i knjievnost'' na Zagrebakoj akademiji (Kraljevska akademija znanosti, Regia Scientiarum Academia). Osim toga je poetkom 1845., tonije 5. sijenja 1845. god., odreeno da cenzori moraju biti roeni Hrvati ili pak oni koji dobro znaju hrvatski knjievni jezik, kao i da ukupna hrvatska cenzura bude podlona iskljuivo hrvatskomu banu. Hrvatski sabor je tako 23. listopada 1847. god., sukladno zahtjevu banova zamjenika, biskupa Jurja Haulika, odredio da hrvatski ima biti uveden u sve kole kao nastavni jezik te da ima postati slubeni jezik itave trojedne kraljevine (Regnum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae). Hrvatski izaslanici su za zajedniki sabor od 1847. do 1848. god. u Pounu dobili odgovarajue upute. Ali, Ugarska je zahtijevala uvoenje maarskoga jezika kao slubenoga u Hrvatskoj i Slavoniji to je hrvatski kralj

U okviru Habsburkoga Carstva ujedinjene bi trebale biti: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna krajina, Rijeka, takozvana Turska Hrvatska na sjeverozapadu Bosne, kao i Slovenija i Koruka, ukoliko u Korukoj ivi slavensko stanovnitvo. Ta dravnopolitika cjelina je kao hrvatska regija u Habsburkom Carstvu trebala biti potpuno ravnopravna u dravnopravnom smislu s Ugarskom. 74 Prvi hrvatski govor u Hrvatskom saboru 1832. god. odrao je hrvatski general u austrijskoj slubi Juraj (uro) Rukavina (1777. 1849.); Kukuljeviev govor, koji se obino smatra prvim hrvatskim govorom u Saboru, prema tomu je zapravo drugi, ali povijesno djelotvorniji. [304]

73

93

Ferdinand V. odbio. Njegov nasljednik na prijestolju hrvatskoga kralja, car Franjo Josip I. dodue je 1850. god. slubeno potvrdio da u Hrvatskoj i Slavoniji slubeni jezik treba biti hrvatski, a ne maarski, ali u okviru politikih dogaaja za vrijeme austrijskoga ministra unutarnjih poslova Alexandera Antona Rittera von Bacha dolo je do toga da je 1854. god. kao slubeni jezik uveden njemaki. Zavretkom apsolutistikoga i centralistikoga Bachova reima u Habsburkom Carstvu 1859. god. mogla se je od 1860. god. uvesti nova jezina politika u svrhu ozakonjenja statusa hrvatskoga kao slubenoga jezika u trojednoj kraljevini. U okviru Hrvatsko-ugarske nagodbe ta je jezina politika 1868. god. dovela do dravne zajednice izmeu Hrvatske i Slavonije s jedne strane i Ugarske s druge, to je bilo od znatne koristi za itavu trojednu kraljevinu. Ugarska je za politika podruja na kojim je Hrvatska imala suverenitet, kao i za tijela zajednike uprave, priznala hrvatski kao slubeni jezik. Tako je zatitni krov latinskoga jezika kao slubenoga jezika hrvatskomu jeziku uspjeno ostavio otvorenom opciju slubenoga jezika.75 Na panonsko-kontinentalnom hrvatskom jezinom podruju, protivnik statusu hrvatskoga kao slubenoga jezika bio je maarski jezik. Na dalmatinsko-jadranskom hrvatskom jezinom podruju, koje je ukljuivalo i Istru, suparniki je jezik bio italoromanski iji je nosilac najprije bila Mletaka Republika, a potom Italija, dakle mletaki, odnosno talijanski. Dok maarski nije imao nikakav relevantan etniki temelj na hrvatskom jezinom podruju, na dalmatinsko-jadranskom prostoru od davnina je postojao znaajan, dobro asimiliran romanski udio stanovnitva koji je ivio, usprkos imperijalnoj politici Mletaka, sa slavenskim stanovnitvom u plodnim jezinim dodirima. Ta je talijansko-hrvatska (kao kasnije i talijansko-slovenska) jezina konstelacija postala uzrok ozbiljnih politikih sukoba tek od poetka 19. st. i to u Istri te na najsjevernijim dijelovima jadranske obale, zavrno s Rijekom, kao i na kvarnerskim otocima. U Dalmaciji su ve u vrijeme od 1806. do 1810. god., nakon to je Napoleon I. osvojio Mletke, Istru i itavu Dalmaciju sve do Kotorskoga zaljeva, ukljuujui i jadranske otoke, francuske okupatorske snage za slubeni jezik postavile talijanski. ak i nakon to je Austrija ponovo osvojila Istru 1813. god., ondje je zadran privilegiran i dominantan status talijanskoga jezika. Nakon stvaranja austrijske jadranske regije s glavnim upravnim gradom Trstom, kojoj su pripali Istra i kvarnerski otoci, ukinuto je glagoljako biljenitvo u korist talijanskoga. Ali, kao jezik sudstva i slubeni jezik veine viih ustanova postavljen je njemaki, a ne talijanski. Ta austrijska jadranska regija postojala je kao upravnopolitika jedinica do 1861. god. Najmanje sukoba donijela je jezina konstelacija hrvatskoga s njemakim. Istovremeno je taj jezini dodir bio vrlo plodonosan, a to je imalo odjeka te je bilo djelotvorno za razvitak novoga
O proklamiranju hrvatskoga jezika kao slubenoga i o ostvarivanju istoga putem odgovarajuih zakljuaka Hrvatskoga sabora 1861. god. kao i za vladavine bana Josipa okevia (1861. 1867.) vidi [104]; hrvatski je jezik tako od 1861. god. postao jedini slubeni i javni jezik na pravnoj osnovi u itavoj trojednoj kraljevini (i to na svim razinama, dakle u dravnoj slubi, obrazovanju, crkvi i javnim ustanovama).
75

94

svehrvatskoga knjievnoga jezika i u 3. razdoblju. Ta djelotvornost je bila prvenstveno leksikoloke i terminoloke naravi na osnovi prevedenica i posuenica. Jo za vladavine carice Marije Terezije kao hrvatske kraljice (1740. 1780.) u Varadinu je 1769. god. osnovana prva javna kola za politiku i raunovodstvo, a nastavni je jezik bio njemaki. Za vladavine njezina sina Josipa II. kao hrvatskoga kralja (1780. 1790.) na itavom podruju njegove vlasti zbog centralistike uprave te egalizacijske kulturne politike dolo je do jezinopolitike germanizacije koja je izazvala odgovarajue snano protudjelovanje. Njemaki je 1784. god. proglaen jedinim slubenim jezikom za itavo to upravno podruje. U skladu s tim su poslodavci zahtijevali i odgovarajue znanje njemakoga jezika za odreena zanimanja. Njemaki jezik u Zagrebu je bio posebno snano prisutan u javnim funkcijama (uprava, znanost, obrazovanje, kazalite, novine, korespondencija, natpisi...), pa se je ponekad govorilo i o ''njemakom Zagrebu'', kao na primjer u naslovu knjige Velimira Deelia Iz njemakoga Zagreba (Zagreb, 1902.). U doba napoleonsko-francuske okupacije i uprave dijelova trojedne kraljevine (1805. 1813.) u dijelu Hrvatske pod francuskom vlau (u prekosavskoj Hrvatskoj), naime u dijelu Hrvatske smjetenom juno od Save, slubeni je jezik bio francuski, iako je u praksi preteno upotrebljavan njemaki ili hrvatski. U Dalmaciji je slubeni jezik nadalje bio talijanski. Svi dijelovi trojedne kraljevine pod francuskom okupacijom 1809. god. su upravno-organizacijski udrueni u provinciju Iliriju. Tek nakon to su ti dijelovi Hrvatske opet dospjeli pod austrijsku vlast 1813. god., slubeni jezik opet je postao njemaki i to nakon 1815. god. u okruzima i gradovima. Nakon preureenja bive francuske provincije Ilirije 1816. god. u Kraljevinu Iliriju na osnovi patenta austrijskoga cara Franje I., nekadanja francuska okupacijska zona, prekosavska Hrvatska, kao carski i kraljevski ''okruni kapetanat'', dopala je pod upravu Primorskoga gubernijata u Trstu. U Kraljevini Iliriji njemaki je bio slubeni jezik za sve javne poslove. Sve u svemu se 2. razdoblje, unato velikoj isprepletenosti dogaaja, povijesno moe okarakterizirati kao razdoblje daljnjega intenziviranja hrvatske etnike, jezine, kulturne i politike obnove. Taj razvoj je dosegao svoje vrhunce u zadnjim dvama desetljeima toga razdoblja, naime u razdoblju od 1830. do 1850. god. Nastojanje da se od hrvatskoga naroda, po mogunosti u cjelini, stvori dravno-politiki snano integrirana i suverena nacija, u 2. razdoblju je postalo javna elja koja je openito bila podupirana. U to je ubrajano i korpusnolingvistiko oblikovanje novoga svehrvatskoga opega knjievnoga i standardnoga jezika, kao i njegova funkcionalnolingvistika izgradnja zajedno s dobivanjem statusa slubenoga i nastavnoga jezika te stvaranje odgovarajuih kulturnih i jezino-obrazovnih ustanova kao i ujedinjenje u cjelovitu Hrvatsku po mogunosti svih povijesnih hrvatskih zemalja, naime Dalmacije, civilne Hrvatske, Slavonije, Istre, Vojne krajine u uoj Hrvatskoj i u Slavoniji, kao i tzv. Turske Hrvatske, naime sjeverozapadne Bosne s podrujem izmeu Une i Vrbasa, sa Zagrebom kao glavnim gradom te Hrvatskim saborom i banom kao 95

najviim politikim upravnim organima. Ova zadnja nastojanja posebno su postala aktualna za Dalmaciju nakon propasti Mletake Republike 1797. god. te Istru, kvarnerske otoke, podruje Rijeke kao i za novoodvojeno hrvatsko podruje juno od Save (prekosavska Hrvatska) nakon to je austrijski car Franjo I. stvorio Kraljevinu Iliriju 1816. god. Prekosavska Hrvatska je 1822. god. opet vraena Hrvatskoj. Za Dalmaciju i slavonsku Vojnu krajinu politiki odluujua institucija za ostvarenje tih nastojanja bio je od 1825. god. zajedniki sabor Hrvatske i Slavonije s Ugarskom, koja je bila, meutim, odluan protivnik takva ujedinjenja. Jedan od najodlunijih iliraca, pristaa i suradnika Ljudevita Gaja, pa tim i najodluniji borac za to ujedinjenje, bio je Ivan Kukuljevi Sakcinski (1816. 1889.).76 Njegov etniki stav bio je svehrvatski i ogranieno junoslavenski, geopolitiki velikohrvatski, a dravno-politiki austroslavenski. Ta Kukuljevieva odluna usmjerenost ujedinjenju bila je uzrokovana injenicom da je on pri svojemu ekstenzivnomu studiranju povijesti Hrvata te dijelom i Junih Slavena bio upozoren na jaku neslogu i zavaenost u povijesnom djelovanju tih naroda. Stoga se je i zalagao za ujedinjenje svih hrvatskih podruja u trojednoj kraljevini, ukljuujui i Istru, Rijeku i Tursku Hrvatsku. Njegov jugoslavizam imao je za cilj Slovence u Kranjskoj, Korukoj i tajerskoj kao etniki bliske ''roake'' ujediniti s Hrvatima; njima su se jo trebali pridruiti i preostali Juni Slaveni u Habsburkom Carstvu, naime Srbi koji su ivjeli u Ugarskoj. Tako je od toga svega trebao nastati ''jugoslavenski narod''; istovremeno se je na tom putu trebao ponovo uspostaviti dobar odnos izmeu Nijemaca i Slavena u Habsburkom Carstvu. Dakako da je to postavljanje ciljeva bilo puko oitovanje namjera i izraavanje elja, i nije bilo empirijsko-teoretski ni praktino- politiki razraeno. Kukuljevi je, to se jezine politike tie, od 1843. god. radio na zamjeni latinskoga tokavskim hrvatskim kao slubenim jezikom u trojednoj kraljevini. U Hrvatskom saboru on je 2. svibnja 1843. god. odrao djelotvoran govor na hrvatskom tokavskom; istovremeno je u njem pozivao na uvoenje hrvatskoga jezika u javne slube. To je bio drugi govor u Saboru uope na

O hrvatskom govoru Ivana Kukuljevia Sakcinskoga kao zastupnika u Hrvatskom saboru, odranom 2. svibnja 1843. god., te o relevantnosti javne i posebice slubene uporabe hrvatskoga jezika za njegov daljnji razvoj usp. i [36: 237 239]. Ivan Kukuljevi Sakcinski sa svojim djelovanjem kao politiar, politiki publicist, izdava, skuplja arhivskih materijala i pjesnik, pripada i 2. i 3. razdoblju. Ali, teite njegova rada relevantno za nau tematiku jest ipak u 2. razdoblju, pri emu je vrhunac njegovih politikih aktivnosti u 1848. god. Te je godine postao lanom Vlade, naime lanom Banskoga vijea,objavio je niz politikih lanaka te je sudjelovao na Slavenskom kongresu, na kojem je u manifestu upuenom europskim narodima zahtijevao da se Habsburko Carstvo preobrazi u federaciju ravnopravnih naroda. Iste godine Kukuljevi je uspostavio kontakt sa srpskim knezom Aleksandrom Karaoreviem, sinom Karaora Petrovia i to u svrhu saveza s Josipom Jelaiem koji je od 23. oujka 1848. god. bio ban Hrvatske i Slavonije te komandirajui general Hrvatske i Vojne krajine. Konano se je Kukuljevi 1848. god. povodom okupljanja vojvoanskih Srba u Srijemskim Karlovcima zauzeo i za povezivanje tih Srba s trojednom kraljevinom. Glede toga stupio je u kontakt sa srpskim patrijarhom Josifom Rajaiem, s kojim je kasnije, tonije 1861. god., dospio u otar sukob oko etnike pripadnosti stanovnika Vojne krajine. Patrijarh je te stanovnike proglasio Srbima jer samo su mu kajkavski Hrvati bili Hrvati, a Kukuljevi je ta podruja etniki ocijenio hrvatskima; usp. [61: 166168, 341, bilj. 195]. U 3. razdoblje spada njegova djelatnost kao izdavaa Arkiva za povjesnicu jugoslavensku (1851. 1875. god.: 12 svezaka), kao potpredsjednika Matice ilirske (1851. 1858.), odnosno nakon njezine reorganizacije i preimenovanja 1874. god. kao prvoga predsjednika Matice hrvatske (1874. 1889.).

76

96

hrvatskom jeziku; prvi je, kao to smo ve spomenuli, odrao Juraj (uro) Rukavina 1832. god. Hrvatski sabor je 23. listopada 1847. god. odluio da e cilj njegove jezine politike biti uvoenje (tokavskoga) hrvatskoga kao slubenoga jezika (''diplomatikoga jezika''). Beki knjievni dogovor iz 1850. god. Kukuljevi je supotpisao. Cilj koji je Kukuljevi posebno energino nastojao ostvariti u praktinoj politici, bio je novi poredak dravno-politikih odnosa izmeu Hrvatske i Ugarske u smislu austroslavizma. Naime, Ugarska je i nakon revolucije 1848. god. nastavljala nacionalistiko-liberalnu hegemonistiku politiku Dravnoga sabora (Ustavotvorne skuptine) od 1847. do 1848. god. koja je bila i politika Lajosa Kossutha. Prema njoj, trebala bi postojati samo jedna dravna nacija, naime maarska, te se je stremilo pripajanju trojedne kraljevine Ugarskoj, a uz ukidanje Hrvatske. U godini revolucije (1848.) Ivan Kukuljevi Sakcinski i Ljudevit Gaj artikulirali su elje hrvatskog naroda za dravno-politikim ujedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije s Rijekom i Vojne krajine. Te elje hrvatskog naroda su razraene u program od 30 toaka u Zahtijevanjima naroda (Zahtievanja naroda) koja su usvojena na narodnoj skuptini 25. oujka 1848. god. Ve dan kasnije, 26. oujka, krenulo je iz Zagreba u Be hrvatsko poslanstvo od oko 400 osoba. U okviru toga poslanstva Bogoslav je ulek, autor vanih hrvatskih rjenika, 31. oujka 1848. god. podastro "Zahtievanja naroda" hrvatskomu kralju u Beu, caru Ferdinandu V. Osim zahtjeva za ponovnim teritorijalnim ujedinjenjem, u 6. zahtjevu posebno je traeno uvoenje hrvatskoga jezika kao slubenoga jezika itave uprave i kao nastavnoga jezika svih kolskih i obrazovnih ustanova, a u 30. zahtjevu traena je uporaba hrvatskoga kao slubenoga jezika Katolike crkve u trojednoj kraljevini. [61: 152]77 Te elje hrvatskog naroda i Zahtijevanja naroda doveli su dodue 1849. god. na osnovi novoga oktroiranoga ustava cara Franje Josipa I., nasljednika Ferdinanda V. na prijestolju hrvatskoga kralja (1848. 1916.), do dravno-pravne nezavisnosti Hrvatske i Slavonije kao i hrvatskoga sjevernoga primorskoga podruja zajedno s Rijekom, ali nisu doveli do ponovnoga dravnoga ujedinjenja s Dalmacijom. S druge pak strane Josip Jelai (1801. 1859.) kao ban Hrvatske i Slavonije i kao ujedno jedini guverner Dalmacije i Rijeke uspio je 1848. god. ujediniti sva hrvatska podruja unutar granica Habsburke Monarhije pod jednu jedinu Vladu u Zagrebu. Ali, potpuno dravno ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom dogodilo se je tek 1918. god. u okviru novoosnovane Drave Slovenaca, Hrvata i Srba. Na Slavenskom kongresu 1848. god. u Pragu, koji je sluio za promidbu politikih ciljeva austroslavizma i panslavizma, ilirci su dodue zastupali Hrvate, ali su brojano meu Junim Slavenima prevladavali Srbi, pri emu je Vuk
Zaudo, 30. zahtjev sadri i zahtjev za ukidanjem celibata u Katolikoj crkvi, ali adresat toga zahtjeva moe biti samo univerzalna Katolika crkva i njegovo obrazloenje ne moe uslijediti u okviru etnikih i nacionalnih granica obrazloenja ostalih zahtjeva. U tom zahtjevu do izraaja dolaze zaetci ekstremnoga nacionalizma i totalitarne dravne tenje za moi jer on implicira zaetke dravne i nacionalne ''Crkve'' s tendencijom institucijskoga cezaropapizma. O politikom programu hrvatske suverene dravnosti s konfederalizacijom Habsburke Monarhije, posebice u godinama 1848. i 1849. vidi [237] i [238].
77

97

Karadi imao vodeu ulogu; predsjednik junoslavenske skupine bio je Pavle Stamatovi (1805. 1863.) iz Novoga Sada, srpski pravoslavni sveenik, panslavenski publicist i propagandist kao i povjerenik srpskoga patrijarha Josifa Rajaia u pregovorima s Josipom Jelaiem. On je zajedno s ilircem Stankom Vrazom, koji se je, meutim, prijavio kao Slovenac, bio potpredsjednik toga kongresa. Ta dravno-politika nastojanja oko ponovnoga ujedinjenja i suvereniteta bez sumnje su bila potrebna i za zadovoljavajui razvoj obnovljenoga svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika. Bez ostvarenja tih nastojanja ne bi se mogle ostvariti ni vane mogunosti funkcionalne izgradnje, te ne bi bilo mogue ni njihovo svehrvatsko irenje i inkorporiranje u hrvatsku jezinu zajednicu kao cjelinu. Cilj izgradnje bilo je uinkovito funkcioniranje u svim vanim podrujima hrvatske jezine zajednice kao lingvistikoga ivuega sustava, pri emu su osim vlastite hrvatske knjievnojezine tradicije kao mjerilo u obzir uzimani i drugi europski knjievni jezici, kao to su latinski, njemaki i francuski. Tako je u suodnosu s politiko-povijesnim razvojem u 2. razdoblju dolo i do vanih sociolingvistikih razvoja i postignua. To su primjerice razvoj tiskarstva zajedno s problemima dodjele dozvole za tiskanje; institucionaliziranje nastave jezika, jezinoga obrazovanja, sveuiline filologije, openitoga njegovanja jezika kao i osnivanje institucija umjetnike jezine kulture; postavljanje hrvatskoga za primarni jezik nastave i neogranieno nacionalni slubeni jezik, kao i deklariranje hrvatskoga jezika hrvatskim nacionalnim simbolom. irenje hrvatske knjievnosti znatno je poticala biskupska tiskara i knjiara u Zagrebu koju je 1794. god. osnovao biskup Maksimilijan Vrhovac (1752. 1827.), a koja se je odrala do 1824. god. Nakon desetogodinje germanizacijske politike (1780. 1790.) cara Josipa II., hrvatskoga kralja, takvo je djelovanje bilo tim vanije. Uz to je Vrhovac 1813. god. pozvao hrvatske duhovnike da skupljaju djela hrvatske knjievnosti i hrvatsko jezino blago; Hrvatskomu Saboru Vrhovac je 1815. god. preporuio da uvede ''ilirski jezik'' kao jezik Sabora. Tu preporuku je kasnije (1847.) u Saboru s jo jaom naglaenosti iznio Vrhovev nasljednik na Zagrebakom biskupskome duhovnom stolu, naime Juraj de Varalya Haulik (biskup 1837. 1869.; nadbiskup od 1852. god.), i to kao zahtjev da u javnim i slubenim jezinim funkcijama hrvatski jezik stupi na mjesto latinskoga; taj je zahtjev bio usmjeren protiv maarske jezine politike. [70: 3536] Ljudevit Gaj je 1837. god. dobio doputenje da u Zagrebu otvori tiskaru. S neobveznim predavanjima o hrvatskom jeziku kao ''materinskom jeziku'' Hrvata, Matija Smodek je 6. studenoga 1832. god. na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu zapoeo pouavanje hrvatskoga jezika na visokokolskoj razini. Meutim, u tom je odmah vidljiv i teki poloaj hrvatskoga jezika. Naime, poetkom 19. st. nije postojala nijedna hrvatska srednja kola. Ni na jednoj hrvatskoj gimnaziji nije postojala nastava hrvatskoga jezika. Na upravo spomenutoj Zagrebakoj akademiji od 1830-ih pa sve do 1840-ih nije 98

bilo nijednoga profesora Hrvata. I dok su se na njoj odravala predavanja o maarskom jeziku i knjievnosti, maarska strana se je pobunila protiv predavanja Smodeka o hrvatskom jeziku koje za studente nije bilo obvezno. [53: 39]78 Hrvatski sabor je 1840. god. u Zagrebu odluio zamoliti hrvatskoga kralja da na Zagrebakoj akademiji i u svim gimnazijama uvede katedre, odnosno nastavu novotokavskoga hrvatskoga jer taj kao vaan etniki element hrvatskoga naroda pripada nacionalnoj kulturi. Takav kulturni i jezinopolitiki razvoj pratili su, a dijelom i potaknuli, jo prije gore navedenih elja hrvatskog naroda i Zahtijevanja naroda pozivi i programski lanci kao to je onaj pjesnika i diplomata Antuna Mihanovia (1796. 1861.) pod nazivom Rech domovini o hasznovitozti piszanja vu domorodnom jeziku (Be, 1815.); Mihanovi je uostalom 1817. god. u Mletcima otkrio rukopis Gundulieva Osmana to je 1826. god. dovelo do prvoga izdanja toga epa, a to je bilo vrlo poticajno za hrvatski duhovni, jezini i knjievni preporod. Nadalje treba tu spomenuti poziv Ivana Derkosa (1808. 1834.) Genius patriae super dormientibus suis filiis, seu Folium patrioticum, pro incolis regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae in excitandum excolendae linguae patriae studium (Zagreb, 1832.). Jedan od takvih programskih lanaka je i tokavskim narjejem pisana Disertatija iliti Razgovor: Darovan Gospodi Poklisrom Zakonskim y buduchjem Zakonotvorzem Kraljevinah nas(h)ih: Za buduchu Dietu Ungarsku odaslanem derxan po jednom Starom Domorodzu Kraljevinah ovih (Karlovac, 1832.) autora grofa Janka Drakovia (1770. 1856.) koja je ve dvije godine kasnije objavljena i na njemakom jeziku u Leipzigu.79 Povjesniar i katoliki sveenik Ivan vear (1775. 1839.) objavljivao je u razdoblju od 1839. do 1842. god. u Zagrebu prvi hrvatski povijesni prikaz na novotokavskom hrvatskom pod apelirajuim naslovom Ogledalo Iliriuma (sv. 1. 3.: povijest Junih Slavena "Od potopa" do god. 1114.; sv. 4.: "Od god. Isukersta 1114. do god. 1790."). To Ogledalo Iliriuma italo se je u svim hrvatskim zemljama. Vodee publicistiko glasilo za stvaranje javnoga nacionalnoga i jezinopolitikoga miljenja bile su Gajeve Novine Horvatzke s knjievnim prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka. Poele su izlaziti u Zagrebu 1835. god., i to najprije na kajkavtini, a od 1836. god. na knjievnoj tokavtini. Te im je godine u skladu s ilirskim, odnosno svehrvatskim programom izmijenjen prvotni regionalni naslov u Ilirske narodne novine s prilogom Danica ilirska. Tu promjenu naslova u Ilirske narodne novine i Danica ilirska Gaj je proveo bez potrebnoga Vladina odobrenja. Agitacija takozvanih maarona, pristaa maarske hegemonije, dovela je na osnovi nedostatka odobrenja ilirskoga nazivlja do zabrane javne uporabe bilo kakvih ilirskih oznaka i simbola, ukljuujui i grb ilirizma (uzduno prepolovljen tit sa estokrakom zvijezdom iznad polumjeseca
O uvoenju hrvatskoga jezika kao predmeta na visokokolskoj razini vidi prilog Milana Mogua O uvoenju hrvatskoga jezika na visoko uilite u Hrvatskoj i u Hrvatski sabor u [304]. 79 Izvorni naslov Disertacije napisan je gotikim latinikim pismom. U tom se pismu za /s/ rabi posebno malo slovo, odnosno posebno veliko slovo, koja su oba transliterirana kao s, odnosno S. Kako bi se naznaila uporaba slova s u izvorniku za fonem //, gore je napisano s(h): nas(h)ih.
78

99

na lijevom polju i crveno-bijelom ahovnicom, hrvatskim grbom, na desnom polju); tu odredbu izdao je 11. sijenja 1843. god. hrvatski kralj Ferdinand V. Novine su stoga morale 1843. god. promijeniti ime u Narodne novine, a prilog Danica ilirska opet je dobio svoje prvobitno ime iz 1835. god. Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Ime Narodne novine ostalo je do 1868. god., dakle godine u kojoj je potpisana za Hrvate nacionalno pogodna Hrvatsko-ugarska nagodba. Suzbijanje ilirizma istovremeno je bilo i suzbijanje svehrvatskoga programa kao i raznih junoslavenskih politikih ideja. Ilirizam koji se je oitovao u Danici, meutim, ostao je vjeran jezinomu, knjievnomu i openito kulturnomu hrvatstvu u njegovim etniki iskonskim podrujima: u Banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji kao i u hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine. Gajeve novine stoga su predstavljale sabirno mjesto za svehrvatski nastrojene priloge koji su stizali od brojnih autora. I dva knjievno produktivna bosanska franjevca, Ivan Franjo Juki (1818. 1857.), koji je od 1850. do 1861. god. i sam izdavao ilirski usmjerene novine imena Bosanski prijatelj, i Martin Nedi (1810. 1895.), privremeni provincijal bosanske franjevake provincije Bosna Srebrena, objavljivali su kao gorljivi ilirci u Gajevim novinama.80 Antun Mihanovi je u njima objavio pjesmu Horvatska domovina koja je postala hrvatska nacionalna himna, a poinje poznatim stihom ''Lijepa naa domovino''. Ve 1840. god. himnu je uglazbio Josip Runjanin (1821. 1878.); kao hrvatska nacionalna himna po prvi put je otpjevana u Zagrebu 1891. god. Ta je pjesma napisana na novotokavskom hrvatskom, iako je roeni Zagrepanin Mihanovi bio kajkavac, a i jezik Danice je jo bio prije svega kajkavski; pjesma je osim toga pisana Gajevom novom ortografijom s dijakritikim znakovima.81 Svesrpski i serbokroatizmu usmjereni filoloki stavovi Josefa Dobrovskoga, Jerneja Kopitara, Josefa Pavla afaka i Vuka Karadia nisu nali odjeka u Danici. [138: 2324]82 itaonica ilirska otvorila je 1838. god.u tijeku ostvarivanja Gajevih ilirskih ideja itaonice u Zagrebu, Varadinu, Karlovcu i Krievcima kao mjesta razmjene politikih stavova i njegovanja

Juki je umro 1857. god. u Beu i bio pokopan u nepoznati grob. ivei u progonstvu zadnjih pet godina svoga ivota, pripremio je i trei broj Bosanskog prijatelja, koji je tiskan tek 1861. godine. Iako je drugi svezak Bosanskog prijatelja posvetio Omer-pai Latasu, taj ga je protjerao i poslao u zatoenitvo. 81 Mihanovi je nakon toga u jednoj pjesmi (Glas oli ut) izrazio uvjetnu ravnodunost kada je rije o dijalektalnoj osnovi novoga svehrvatskoga knjievnoga jezika, odnosno zastupio viedijalektalni knjievnojezini nazor to je Gaja navelo da tu pjesmu, iako je ona bila namijenjena Danici, ne objavi u njoj. [53: 187] Ta je pjesma objavljena 1837. i 1842. god. na drugom mjestu, a inkriminirani stih glasi: ''Il' onako, il' ovako, Samo da iz punih prsa, Samo da iz cijelih srca Istinito, iskrenito Jezik javlja due glas.''
82

80

Pretisak prvih petnaest godita Danice (1835. 1849.) objavljen je u pet svezaka 1970. god. u Zagrebu; taj pretisak je redigirao Ivo Frange.

100

hrvatskoga jezika. itaonicu ilirsku je 1838. god. osnovao grof Janko Drakovi; on je 1842. god. osnovao i kulturno drutvo Maticu ilirsku koje je 1847. god. dobilo ime Matica hrvatska, zadrano do dananjega dana. Prvi tajnik obiju ustanova bio je Vjekoslav Babuki. Prvo knjievnopovijesno vano izdanje Matice ilirske bilo je 1844. god. izdanje Osmana Ivana Gundulia s Mauranievom dopunom. Od 1847. god. Matica ilirska izdavala je filoloko-knjievna djela u nizu pod naslovom Kolo, koji je osnovao Stanko Vraz. U ostvarivanje Gajevih kulturno-politikih ideja pripada i to da je da je Hrvatski sabor 1840. god. preuzeo obvezu da se brine za odravanje Hrvatskoga narodnoga kazalita u Zagrebu. 2.2.7. Naelo vienarjenosti i razgranavanje kroatistike u filoloke smjerove Razvoj svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika prema novotokavskomu kao (jedinomu) lektalnomu normativnomu tipu toga svehrvatskoga jezika, koji je dakako dijelom tek trebalo izgraditi, odvijao se je u 2. razdoblju uz nastavak razvojnih zaetaka iz 1. razdoblja i na osnovi golemih, pod politikom prisilom nastalih migracija. Pritom je, meutim, osnovno hrvatsko naelo vienarjenosti, tj. tokavske, akavske i kajkavske tronarjenosti cjelovitoga hrvatskoga jezika, ostalo na snazi. Ono je kao knjievnojezino, intralektalno naelo analogno zadrano unutar svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika, kojemu se je teilo i do kojega se je konano dolo. Ali, to je zapravo samo nastavak viedijalektalne tradicije ranijih akavskih, tokavskih i kajkavskih kao i hrvatsko-crkvenoslavenskih regionalnih knjievnih jezika. Odluka protiv akavskoga kao lektalne osnove za svehrvatski i odluka u korist pridobivanja akavskoga jezinoga podruja za tokavski svehrvatski dogodila se je najkasnije na poetku 1. razdoblja. Odgovarajua odluka protiv kajkavskoga dogodila se je sigurno najkasnije u doba unitenja politike i ekonomske moi roda Zrinskih (i Frankopana) od 1671. god., dakle godine u kojoj su Petru Zrinskomu i Franji Krsti Frankopanu odsjeene glave u Bekom Novom Mjestu (Wiener Neustadt). Tim je bila unitena i jezinopovijesna djelotvornost ozaljskoga knjievnoga kruga, odnosno kruga knjievnika i filologa iz Ozlja, sjedita Zrinskih na sjeverozapadu Hrvatske koji je imao snanu kajkavsku sastavnicu. [288: 8088] S druge strane je upitno je li uope ikada postojala povijesna opcija za kajkavski kao osnovni lektalni tip svehrvatskoga jezika. Pridobivanje kajkavskoga jezinoga podruja, ukljuujui Hrvatsko zagorje sa Zagrebom kao sreditem, za tokavski svehrvatski, bilo je zapravo postignue Ljudevita Gaja i iliraca, odnosno zagrebake filoloke kole, to znai da se je ono dogodilo tek kasno u 2. razdoblju, naime u drugoj polovici 1830-ih, zapoevi 1836. godine prijelazom s kajkavskoga na tokavski u Gajevim Ilirskim narodnim novinama. Budui da je u gramatiko-morfolokom pogledu jezina koncepcija iliraca sauvala vane zajednike crte s kajkavskim knjievnim jezikom te kako je bila u slovopisno101

pravopisnom pogledu za sve Hrvate manje-vie jednako nastala nova situacija, obrana i promidba daljnjega razvoja kajkavskoga knjievnoga jezika vie nisu nailazile na dovoljan odjek da bi se zaustavilo prihvaanje tokavskoga svehrvatskoga knjievnoga jezika i na kajkavskom jezinom podruju. Protivljenje Ignaca Kristijanovia (1796. 1884.) i njegovih pristaa stoga je ostalo tek jedna epizoda.83 Osim akavske, kajkavske i tokavske tronarjenosti, za hrvatski je jezik karakteristina i njegova ikavska, ijekavska i ekavska podijeljenost: akavski je i ikavski i ekavski, tokavski i ikavski i ijekavski; kajkavski je samo ekavski. Odluka za tokavski tip kao osnovno svehrvatski stoga je najprije ukljuila tim samim odluku protiv ekavskoga, dok odnos izmeu ikavskoga i ijekavskoga tim jo nije bio rijeen. Ali, i tu je do izraaja dola izvjesna djelotvornost hrvatskoga osnovnoga organskoga naela lektalne viedimenzionalnosti i to utoliko to su u prvoj kratkoj fazi uzimani u obzir svi hrvatski refleksi opeslavenskoga jata kao mogue fonoloke varijante, potom je, dijelom sve do 1870-ih godina ijekavska varijanta bila jedina ortoepski preferirana varijanta, a preostala dva naina izgovora su na zagrebakoj kroatistici bila doputena kao varijante s rubnom valjanou. To je do izraaja dolo prije svega grafematski, naime uporabom neke vrste varijable s trima fonolokim interpretacijama: najprije uporabom slova koje je uveo Ljudevit Gaj, a koje su Vjekoslav Babuki i Adolfo Veber Tkalevi, kao filolozi po struci, upotrebljavali kao standardni grafem; zatim uporabom dvoslova ie koji je uzet iz dubrovake abecede i koji su, zbog dalmatinskoga i slavonskoga, ali i kajkavskoga te izvan hrvatskoga jezika i slovenskoga otpora slovu od kraja 1840-ih posebice upotrebljavali Ivan Maurani i Bogoslav ulek, kao i Matica ilirska kao zamjenu za . Pritom je dvoslov ie transkripcijski vie odgovarao elji ikavskih i ekavskih govornika nego slovo , pa je stoga i mogao potisnuti slovo . Dakako da je i dvoslov ie naiao na otpor u Ante Kuzmania i njegovih pristaa jer su se bojali da e se on lake prihvatiti u Dalmaciji, pa su osjeali da je ugroeno ostvarivanje njihova programa uvoenja ikavskoga, a ne ijekavskoga tokavskoga kao osnovnoga tipa svehrvatskoga knjievnoga jezika: Uvoenje bi digrafa ie moglo lako uvesti ijekavski u Dalmaciju. Niti na Karadievo pisanje nastavljeno razlikovanje izmeu ie za duge slogove s nasljednikom jata i je za kratke slogove ne bi bilo prekinulo tu ureenu triepiju. Tek je prihvaanje i trigrafa ije za /ie/ i odustajanje od dvoslova ie zapravo grafemski presjeklo veze s ikavskim i ekavskim izgovorom. To je prihvaanje uslijedilo tek u 3. razdoblju kao jedan od prvih uspjeha serbokroatizma. Od poetka 20. st., meutim, svehrvatski se jezik naao pred problemom sueljavanja s novom, neorganskom vrstom "viejezinosti" odnosno vienarjenosti, naime sa serbokroatistiki izmiljenim jezinim sklopom koji se sastojao
Ignac Kristijanovi, Zagrepanin, bio je neak kajkavskoga pjesnika Tomaa Miklouia (1767. 1833.). Kao katoliki duhovnik koji je u Zagrebu 1851. god. bio imenovan kanonikom, Kristijanovi je pisao duhovna, posebice hagiografska djela, ali preveo je i Ezopove basne (Ezopusheve baszne pohorvatchene, Zagreb, 1843.). Za nau je tematiku bitna njegova gramatika, objavljena 1837. god. u Zagrebu pod naslovom Grammatik der kroatischen Mundart, kao i 1840. god. objavljen prilog Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart koji sadri izriaje i rjenik.
83

102

od hrvatskoga ijekavskoga, srpskoga ijekavskoga, i srpskoga ekavskoga. U toj je konstelaciji ubrzo srpski ekavski tokavski poeo potiskivati hrvatski tokavski, ali i srpski ijekavski tokavski. Za razliku od ranijega hrvatskoga tokavskoga u njegovu odnosu prema akavskomu i kajkavskomu, ''srpskohrvatski'' je bio odreen rigoroznim, iskljuivo jednonarjenim naelom jezinoga planiranja. Takav razvoj su poticali i njim upravljali u 2. i u 3. razdoblju filolozi, knjievnici, publicisti, pa i politiari s odgovarajuim razliitim stavovima i ciljevima. Kroatistika se je stoga, s obzirom na te probleme, poevi s ilirizmom, granala u vie filolokih pravaca, pri emu su rasprave filologa i njihovo djelovanje povremeno sliili ''borbi filolokih kola''. [288: 157] U 1. razdoblju ostalo je nerijeeno kao problem na lektalnoj razini pitanje varijantnolingvistikoga rang-odnosa ikavskoga i ijekavskoga tokavskoga. Ta dvojnost je ostala kao zadaa koju su trebala rijeiti sljedea dva razdoblja, a koja su potom i odluila protiv ikavskoga. U 1. razdoblju su se ikavski odnosno ijekavski novotokavski, koji je bio regionalno znatno vie ogranien, konano izborili kao opevaei lektalni tipovi za knjievni jezik u Slavoniji i u Bosni i Hercegovini, odnosno u junoj i jugoistonoj Hrvatskoj, tj. u jadranskoj Hrvatskoj. Ta ikavsko-ijekavska dvojnost postupno se je preustrojila tijekom 2. razdoblja. Svehrvatski status je poetkom 3. razdoblja, naime 1860-ih, dobio ijekavski, dok je ikavski ostao regionalan. Dakako, taj razvoj nije tekao bez sukoba. Ilirci su, pod vodstvom Ljudevita Gaja (1809. 1872.) bili odluni zagovornici prednosti ijekavskoga.84 Oni su traili i podrku u ijekavskih Srba, posebice onih u Hrvatskoj, kao i u Vuka Karadia. Gramatika pod naslovom Osnova slovnice slavjanske narja Ilirskoga Vjekoslava Babukia, koja je izlazila od 1836. god. u Gajevu knjievnom prilogu Danici ilirskoj, kao narjenu tipoloku osnovu za eljeni svehrvatski knjievni jezik uzela je hrvatsku ijekavsku novotokavtinu. U skladu s tim Babuki je preporuio da se slovo , koje je upotrebljavao ve i Gaj u svojem pravopisnom nacrtu iz 1830. god., prema razliitim refleksima opeslavenskoga jata fonoloki razliito tumai. Kao normu je preporuio, slovo izgovarati samo ijekavski, tj. kao /je/, odnosno kao jednoslono, diftonko /ie/, te je njegov izgovor kao /i/, /e/ ili dvoslono /i-e/ okarakterizirao neobrazovanim, ortoepski neprimjerenim izgovorom. Tu preporuku je kasnije Antun Maurani (1805. 1888.), najstariji brat Ivana Maurania, preuzeo za svoje kolske knjige Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za poetnike (Zagreb, 1839.) i Slovnica hrvatska (Zagreb, 1859.). Antun Maurani, koji je od 1836. god. predavao hrvatski na Zagrebakoj gimnaziji, bio je uostalom i odluan protivnik 1850-ih godina iznimno jake jezinopolitike germanizacije ondanjega austrijskoga ministra Alexandera Rittera von Bacha.

84

O filolokom priznavanju ''ilirskoga'' djelovanja Ljudevita Gaja i o njegovu prilogu hrvatskomu preporodu vidi [210] i [288: 138156].

103

Za ikavski kao osnovu eljenoga svehrvatskoga novotokavskoga knjievnoga jezika i protiv dotinoga programa iliraca bili su Ante Kuzmani (1807. 1879.) iz Zadra i krug dalmatinskih knjievnika i filologa okupljenih oko asopisa Zora dalmatinska koji je pokrenuo Kuzmani. Zora dalmatinska izlazila je od 1844. god. u Zadru kao knjievno-odgojno-zabavni nedjeljni list i to izriito na dalmatinskom hrvatskom, dakle na ikavskoj tokavtini. Taj asopis bio je namijenjen irokomu sloju naroda, a posebno seoskomu stanovnitvu, siromanima i radnicima jer obrazovani sloj i intelektualci veim dijelom nisu govorili i itali hrvatski, ve talijanski. Taj asopis stoga nije bio intelektualistiki knjievni asopis. Njegov prvi urednik bio je Ante Kuzmani; dodue kao stvarni urednik neko vrijeme je djelovao Petar Preradovi koji je i sam objavljivao radove u tom listu. Suradnici su bili znatnom dijelom dalmatinski katoliki duhovnici. Kuzmani je 1845. god. privremeno napustio urednitvo Zore dalmatinske, ali vratio se je 1846. god. te je ostao urednik od 40. sveska do njezina gaenja 1848. god.85 U tijeku 1830-ih i 1840-ih god. iz toga su suparnitva proizale brojne dijelom i snane publicistike polemike koje je 1844. god. otvorio ime Starevi svojim stavom protiv uporabe dijakritika u sustavu grafema Ljudevita Gaja i njegovih pristaa. Zbog izvjesne Kuzmanieve fiksiranosti na diskusije oko grafije, u to se je vrijeme u Zori dalmatinskoj pojavljivalo razmjerno puno lanaka o manje-vie vanim pojedinim pravopisnim pitanjima. Ustrajanje na starom dalmatinskom pravopisu bez dijakritika za palatalne foneme u Zori dalmatinskoj nije odgovaralo samo Kuzmanievu stavu, ve su ga poticale i dalmatinske vlasti kako bi tim sprijeili zbliavanje Hrvata. Kuzmani je s jedne strane smatrao nerealistinim sveslavenski cilj ilirizma, a s druge strane smatrao je ikavtinu boljom osnovom za eljeni svehrvatski knjievni jezik jer je ikavtinom knjievnopovijesno gledano u usporedbi s ijekavtinom govorila veina Hrvata, a njezin je dalmatinsko-slavonski grafijski sustav bio najraireniji meu Hrvatima.86 Ovaj zadnji argument Gaj je pobio taktikom stvaranja nove ortografije koja je bila prilagoena dalmatinsko-slavonskomu sustavu grafije, uz ostalo i uvoenjem digrafa za oznaavanje palatalnih fonema. Tu je ortografiju Ljudevit Gaj (Lyudevit Gay) objavio 1835. god. u svojem lanku Pravopisz u nastavcima u Danici i
Petar Preradovi (1818. 1872.) je najprije pod utjecajem njemakih romantiara (Herdera, Lenaua) pisao pjesme na njemakom jeziku, ali potom je pod utjecajem Ivana Kukuljevia Sakcinskoga, s kojim se je sprijateljio, preao na hrvatski kao jezik svojega pjesnitva. Svoje prve pjesme na hrvatskom jeziku objavio je u Zadru 1844. god. na molbu Ante Kuzmania, u asopisu Zora dalmatinska. U pitanjima pravopisa branio je ortografiju Ljudevita Gaja. Preradovi je bio asnik Habsburke Monarhije, pa je kao takav ve poetkom svojega stupanja u Vojnu akademiju u Bekom Novom Mjestu 1832. god. preao s pravoslavne vjere na katoliku. Ban Jelai ga je 1851. god. imenovao svojim pobonikom; 1866. god. Preradovi je dobio in generala. Njegovo knjievno djelovanje je do poetka 1850-ih bilo iskljuivo lirsko pjesnitvo koje je dijelom nastalo i pod utjecajem Adama Mickiewicza, a koje se ubraja meu najbolja hrvatska lirska pjesnika ostvarenja. Kasnije su njegove pjesme postale religiozno-metafiziko-refleksivne. Ukupno gledajui njegovo je djelo sluilo i sljedeim naratajima kao jezini uzor. 86 Potrebno je napomenuti da Stjepan Babi ilirski mogui izbor ikavskoga umjesto ijekavskoga iz perspektive 8. razdoblja smatra boljim izborom: ''Da su to ilirci uinili, bilo bi dobro da bolje ne bi moglo biti. Ali eto nisu ... ali ... sada ... valja samo rei da im ne smijemo zbog izbora ijekavice prigovarati. Uinili su najvie to su mogli. Povukli su hrvatski narod s ruba ponora, ujedinili ga jezino i kulturno, dovezli ga na europsku pozornicu... i pri tome su samo pogrijeili to nisu uzeli ikavicu, ali to je sitnica prema dobru koje su uinili i zaslugama koje su stekli.'' [36: 230]
85

104

to u 10., 11. i 12. svesku, te je od 1836. god. tim pravopisom tiskao i svoje novine Ilirske narodne novine. Tim je pridobio brojne Slavonce i Dalmatince, uz ijekavske Dubrovane, za svehrvatski knjievnojezini dio ilirskoga programa. Ali, protivnicima toga sustava i pristaama ikavtine u Gajevoj grafiji posebno je smetalo nerazlikovanje triju razliitih refleksa opeslavenskoga jata na hrvatskom jezinom prostoru, naime uporaba slova i od konca 1840-ih osim toga i dubrovakoga dvoslova ie za ikavski refleks jata /i/ (uz uporabu za /ie/). Promidbu iskljuive normativne prednosti izgovora /ie/ kao svehrvatskoga ''knjievnojezinoga'' izgovora, koja se je obrazlagala meu inim ba dvoslovnim grafemom ie po paroli ''Govori kako pies!'', ti su protivnici ionako odbijali. Godine 1844. u Splitu je objavljena prva knjiga pisana Gajevom grafijom, a iste je godine u Zadru izaao prvi svezak Zore dalmatinske. Tim inom otvorena grafematska konkurencija zavrila je pet godina kasnije i to tako da je u Zori dalmatinskoj prihvaen Gajeva ''ilirska'' grafija. Ali, taj kompromis prihvaanja grafije Ljudevita Gaja uz zadravanje vlastite ikavske knjievnojezine tradicije nije mogao zadrati daljnje uvrivanje prihvaanja ijekavskoga tipa kao jedine osnovne norme novoga svehrvatskoga knjievnoga jezika. Nuna i perspektivna funkcionalna izgradnja i odgovarajue korpusnolingvistiko oblikovanje odvijali su se, uz potovanje naela odreene intralektalne tronarjenosti, u ijekavskom novotokavskom knjievnom jeziku, a ne u ikavskom. Za ilirce je dubrovaka knjievnost, koja je ve bila ijekavska, iako je mjestimice pokazivala elemente ikavskih dodira, bila vana jezgra svehrvatske knjievnosti i knjievnoga jezika koje se jezino nije smjelo negirati. Glavni pokretai toga razvoja bila su gradska obrazovna sredita, na prvom mjestu Zagreb, koji su imala i publiku, potrebnu za takav razvoj. Nasuprot tomu, budui da je njihov knjievni jezik bio okrenut jednostavnijim slojevima stanovnitva, Kuzmani i ostali okupljeni oko Zore dalmatinske nisu mogli dobiti naobraenu publiku za svoj ikavski knjievni jezik, dakle publiku koja bi mogla biti primjerena protutea ilircima. Osim zadarsko-dalmatinske filoloke skupine oko Ante Kuzmania postojala je jo jedna skupina koja je u odreenim tokama odbijala prihvatiti knjievnojezini program zagrebake filoloke kole, okupljene oko Ljudevita Gaja. To je skupina okupljena oko Frana Kurelca (1811. 1874.) u Rijeci. Kurelac je nakon burna ivota bio od 1849. god. uitelj hrvatskoga jezika u rijekoj gimnaziji; 1854. god. je zbog politikih razloga otputen iz slube. U razdoblju od 1861. do 1864. god. predavao je crkvenoslavenski na biskupskom liceju u akovu, dakle za vrijeme biskupovanja Josipa Jurja Strossmayera. Od poetka je bio lan Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) koju je 1866. god. osnovao Josip Juraj Strossmayer, a koja je otvorena 1867. god. Knjievnojezini program Frana Kurelca stremio je umjetno sintetiziranomu knjievnomu jeziku koji bi brzo zaivio, a koji bi kombinirao dijakronijski i sinkronijski tipina hrvatska obiljeja, pri emu treba posebno spomenuti isticanje akavskoga kao i leksikih arhaizama; osim toga taj je 105

jezik trebao u izvjesnom sveslavenskom nastojanju sadravati i karakteristike drugih slavenskih jezika. U pitanjima ortografije propagirao je strogo etimoloku ortografiju ije osnovno naelo nije ni sam dosljedno slijedio, odnosno nije mogao slijediti zbog nemogunosti objanjenja brojnih problematinih sluajeva. Funkcionalno i jezinopovijesno gledajui, njegov je knjievnojezini program bio, sve u svemu, neprimjeren za organski razvoj uinkovitoga svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika. Stoga je knjievnojezini program Frana Kurelca i njegove filoloke skupine u odnosu prema programu zagrebake filoloke kole kao i u odnosu prema programu serbokroatizma ostao tek manje vana epizoda. Za 2. razdoblje ostao je i nedovoljno objanjen odnos tokavskoga prema kajkavskomu s obzirom na svehrvatski opi, knjievni i standardni jezik. I u tom pogledu je u 2. razdoblju dolo do odluke. Postojei kajkavski knjievni jezik, koji je kao kajkavski jo i ekavski, bio je kao regionalni knjievni jezik dva zadnja desetljea 2. razdoblja podreen buduemu svehrvatskomu ijekavskomu novotokavskomu opemu, knjievnomu i standardnomu jeziku, pa se stoga i nije nastavio razvijati kao dotad. Na sjeveru i sjeverozapadu hrvatskoga jezinoga podruja, dakle na kajkavskom lektalnom prostoru, standardizacija kajkavskoga je u 18. st. i poetkom 19. st. zabiljeila znaajan napredak. Ali, ve u to doba zagrebaki kanonik Marko Mahanovi u svojem rukopisu Observationes circa croaticam orthographiam (1814.) zahtijevao je da i kajkavski knjievni jezik prihvati novu svehrvatsku ortografiju trojedne kraljevine. Potkraj 2. razdoblja dolo je do odluujuega dogaaja, naime jezine povezanosti toga jezinoga podruja sa tokavskim podrujima, i to prihvaanjem novotokavskoga tipa za svehrvatski knjievni i standardni jezik. Tim je omogueno ''presvoenje'' kajkavskoga tokavskim svehrvatskim jezikom. Slino kao to se je u 17. st. Bartol Kai odrekao akavskoga te se je okrenuo (ikavskomu) novotokavskomu, Ljudevit Gaj se je od 1836. god. odvratio od rodnoga regionalnoga kajkavskoga kao osnove svojih nastojanja oko knjievnoga jezika, te je umjesto toga prihvatio (ijekavski) novotokavski kao osnovu svehrvatskoga knjievnoga jezika. To prihvaanje tokavskoga kao osnove svehrvatskoga knjievnoga jezika u kajkavskoj Hrvatskoj omoguilo je da Zagreb, kao filoloko i knjievno sredite, postane i sredite razvoja svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika. Zagreb je tom odlukom postao i glavni grad hrvatskoga ilirskoga pokreta iji je predvodnik od 1835. god. bio Ljudevit Gaj. Tim je tamo i serbokroatizmu, koji je od 1830-ih godina poprimao vidljiv oblik, pripremljeno plodno tlo. Jedan od najaktivnijih ilirskih knjievnika 2. razdoblja bio je tajerac Stanko Vraz (Jakob Frass) (1810. 1851.). Iako je tajerska u svojem slavenskom dijelu geografski, etniki, jezino i kulturno bila blia Hrvatskoj nego Sloveniji, pa je stoga tamo i hrvatska kajkavska jezina obiljeenost bila snana, Vraz je svoje knjievno stvaranje zapoeo na slovenskom jeziku. Tako je Vraz itavoga ivota skupljao narodne pjesme i narodne epove, i to prvenstveno slovenske. Vraz se je k tomu 106

smatrao Karadievim uenikom kojemu je ''u znak harnosti'' posvetio i zbirku Narodne pjesni ilirske (Zagreb, 1839.). Hrvatskoj knjievnosti i knjievnomu jeziku Vraz se je posvetio tek od 1839. god. i to pod utjecajem Ljudevita Gaja koji mu je 1841. god. povjerio urednitvo Danice ilirske, knjievnoga priloga Ilirskih narodnih novina. Kolebanje izmeu slovenskoga i hrvatskoga, koje se je i kasnije vidjelo u Vraza, posve se je uklapalo, s obzirom na kajkavski hrvatski, u ilirski program koji je podravao hrvatsko-slovenske kontakte.87 Knjievno nastojanje Stanka Vraza bilo je usmjereno izjednaavanju hrvatskoga pjesnitva s razinom srednjoeuropskoga i zapadnoeuropskoga pjesnitva. Osim svojega vlastitoga, preteno lirskoga stvaranja, prevodio je djela Pukina, Byrona i Dantea. Zajedno s ilirskim knjievnikom i politiarom Ljudevitom Vukotinoviem (1813. 1839.) i s Dragutinom Rakovcem (1813. 1854.), glavnim ideologom ilirizma, Vraz je 1842. god. osnovao knjievni niz Kolo, lanci za literaturu, umjetnost i narodni ivot, s trodijelnom podjelom na filoloko-informativno Ogledalo, kritiki Pregled i feljtonsko-anegdotski Pazar. Prva tri sveska objavljena su 1842. (sv. 1. 2.) i 1843. god. (sv. 3.); tiskani su u tiskari Ljudevita Gaja. Nakon toga je objavljivanje zapelo. Gaj je Kolo shvatio kao konkurenciju svojoj Danici, pa je tako ugasla i njegova naklonost prema Kolu. Vraz je, u skladu sa svojim uzorom Karadiem, u Kolu elio posebno mjesto dati narodnoj knjievnosti i hrvatskim dijalektima to je donekle bilo u suprotnosti s knjievnojezinim programom Ljudevita Gaja i zagrebake filoloke kole. Izdavanje Kola nastavljeno je tek 1847. god.; izdava je bila Matica ilirska iji je prvi tajnik, a tim i urednik Kola 1846. god. postao Stanko Vraz. Svezak 4., prvi svezak novoga niza, Vraz je za tisak dovrio ve 1844. god.; objavljen je 1847. god. Do 1851. god. Vraz je redigirao jo tri sveska (2. svezak novoga niza: 1847.; 3. svezak novoga niza: 1848.; 4. svezak novoga niza objavljen je posthumno 1851.; 5. i 6. svezak objavljeni su 1852., odnosno 1853. god.). Junoslavistiki, jezinotipoloki i etnoloki Vraz je slijedio svesrpske tipologije Jerneja Kopitara i Josefa Pavla afaka: prema njima bi bili jedino akavski Hrvati ''pravi Hrvati'', a ne kajkavski ni tokavski; kajkavski bi Hrvati jezino bili Slovenci, a tokavce je ubrojio ''k Srbljem'', dakle meu Srbe. [138: 27]88 Njegov je ilirizam dakle u jezinom pogledu bio ve neka vrsta serbokroatizma, kakav su u 3. razdoblju u Hrvata uz pomo ''vukovaca'' uveli srpski filolozi Vuk Karadi i uro Danii. Ljudevit Vukotinovi, jedan od Vrazovih ideolokih istomiljenika iz reda iliraca, bio je kao i Ivan Kukuljevi Sakcinski i Bogoslav ulek (1816. 1895.) zagovornik austroslavizma kao dravno-politikoga rjeenja poloaja trojedne kraljevine u Habsburkoj Monarhiji. Narodi Habsburke Monarhije trebali su prema tomu sainjavati saveznu dravu. Dragutin Rakovac, jedan
87

Tako je Vraz na Slavenskom kongresu u Pragu 1848. god. sudjelovao kao Slovenac, a ne kao Hrvat. Tamo je bio jedan od potpredsjednika toga kongresa. 88 Izraen je gore navedeni Vrazov serbokroatistiki stav u treem svesku Kola za 1843. god. (str. 31.).

107

od glavnih ideologa ilirizma, bio je i jedan od najmarljivijih suradnika Gajeva knjievnoga priloga Danica. Svoj kulturnopolitiki ilirizam iznio je 1842. god. u obliku izmiljene diskusije sa zagovornicima ugarske politike u knjizi koja je doivjela veliku nakladu, pod naslovom Mali katekizam za velike ljude. Ako na kraju 2. razdoblja promotrimo razvoj hrvatskoga jezika u prvim dvama razdobljima kao cjelini, taj se razvoj usprkos svim komplikacijama i obratima za hrvatski kao zaseban jezik s obzirom na nunost novoga svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika moe ocijeniti kao razvoj nabolje i napredak, kao korpusnolingvistika i funkcionalnolingvistika obnova s nunom izgradnjom jezika i snanom, teleonomski dovoljno ureenom vitalnou i ivotnom snagom. Ali, taj se je razvoj poelo ometati u 3. razdoblju. Tu sudbonosnu promjenu smjera iz 2. u 3. razdoblje Radoslav Katii je okarakterizirao bitno razliitom ulogom koju je Karadi imao za vrijeme tih dvaju razdoblja u razvoju hrvatskoga knjievnoga jezika. Ilircima je taj tip knjievnoga jezika, koji je Karadi elio uvesti u srpsku knjievnost kao novost, bio ve dobro poznat i ve su ga dugo vremena upotrebljavali. Karadievo djelovanje shvaali su kao ''dojmljivu aktualizaciju duge tradicije ilirskoga knjievnog jezika, ..., kao odluno pribliavanje srpskoga knjievnog jezika njihovim vlastitim knjievnim strujanjima''. [218: 329] Ali, u sljedeem, 3. razdoblju, u kojem je ve 1880-ih godina serbokroatizam potisnuo kroatistiku, Karadievo djelo imalo je ''odlunu ulogu pri zavrnoj fazi standardizacije hrvatskoga knjievnog jezika. Tada je on za hrvatske filologe postao najvii autoritet.'' [218: 338339] Vaan imbenik pritom bilo je prilagoavanje hrvatskoga pravopisa srpskim naelima i prijedlozima. Odustalo se je od hrvatske metode osnovnoga morfolokoga pravopisa za jezine jedinice poevi od razine sloga, a u korist puke (mor)fonoloke ortografije, kakvu je propagirao Karadi i koju su Srbi prihvatili. 2.3. Tree razdoblje: Poetci etnopolitikoga serbokroatizma i potiskivanje kroatistike 2.3.1. Poetci etnopolitikoga serbokroatizma Pozitivan razvoj hrvatskoga jezika u prvim dvama razdobljima nije tekao glatko u 3. razdoblju, te je ak i zaustavljen. Razlog tomu bio je serbokroatizam koji je u 3. razdoblju zbog snanoga odjeka u hrvatskih filologa i lingvista, pisaca i novinara, jezinih pedagoga i jezinih politiara dobio mjesto kulturno-politiki dominantne ideologije. Za karakter 3. razdoblja simbolino je da na njegovu poetku stoji Beki knjievni dogovor iz 1850. god. o buduem zajednikom knjievnom jeziku Hrvata i Srba koji je potpisalo pet Hrvata: Dimitrija Demeter, iji su roditelji doli u Hrvatsku kao grki emigranti, Ivan Kukuljevi Sakcinski, Ivan Maurani, Vinko Pacel i Stjepan Pejakovi; dva Srbina: Vuk Karadi i uro Danii (izvornim imenom ore Popovi) i Slovenac Franc Mikloi. Taj Beki knjievni dogovor je, prema Demetrovu prikazu, postignut usputno u 108

oujku 1850. god. u Beu na sastanku dravne komisije za izradbu zajednike njemako-hrvatskosrpsko-slovenske pravno-politike terminologije. Spomenuta komisija osnovana je u kolovozu 1849. god., a njezini lanovi bili su za hrvatski jezik Stjepan Car i Ivan Maurani, za srpski Vuk Karadi i Teodor (Boidar) Petranovi, za slovenski Matej Cigale, Matija Dolenec i Franc Mikloi. Ivana Maurania ve je u rujnu 1849. god. zamijenio Dimitrija Demeter. Protiv Bekoga knjievnoga dogovora bili su ilirci Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babuki, Antun Maurani, Bogoslav ulek kao i kasniji predvodnik zagrebake filoloke kole Adolfo Veber Tkalevi. Gaj je dodue tiskao tekst toga dogovora u 7. svesku Narodnih novina, ali ga je proroki komentirao: ''Vrieme e naskoro pokazati jeda li je ovaj priedlog praktian i vodi li u dananjem naem poloaju k oudjenoj slozi i jednakosti, ili pako naprotiv jo k veemu ciepanju i knjievnom razdoru.'' [208: 8687] Beki knjievni dogovor je u Hrvata od 1860-ih godina punom snagom djelovao u korist serbokroatizma.89 Njegova se uinkovitost razaznaje iz slabo poznatog dogaaja imenovanja Karadia poasnim graaninom Zagreba 1861. god., i to diplomom pisanom na irilici, a poasni je graanin ostao do dananjega dana. Te iste godine Hrvatski je sabor veinski odluio o uvoenju naziva jugoslavenski jezik; ostali prijedlozi bili su: hrvatskoslavonski (Ivan Kukuljevi), hrvatskoslavonsko-srpski, hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko-primorski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski (Franjo Raki), narodni jezik u trojedinoj kraljevini; ovaj zadnji naziv dobio je najmanji broj glasova zastupnika, a hrvatski ili srpski neto vei broj glasova. [37: 168], [271: 30], [410]90 Ivan Maurani, koji se je poetkom 1860-ih, u smislu Ljudevita Gaja, okrenuo protiv Bekoga knjievnoga dogovora, imao je problema kada je kao dvorski kancelar (1862. 1865.) morao 1862. god. ponititi taj naziv za kulturno-autonomnu Hrvatsku i Slavoniju te uvesti naziv hrvatski jezik. Uinio je to kao dvorski kancelar 1862. god. zamjenom naziva jugoslavenski u predloku za cara nazivom hrvatski; a naziv je jugoslavenski samo godinu dana prije usvojio Hrvatski sabor. Tree razdoblje je, ukupno gledajui, razdoblje rasta odjeka serbokroatizma u Hrvata koji je svoj vrhunac dosegao osnivanjem prve, srpskomonarhistike Jugoslavije 1918. god., dakle godine u kojoj su Srbi na pobjednikoj strani sila Antante doekali kraj 1. svjetskoga rata. Taj je odjek serbokroatizma u Hrvata ubrzo naao poticaj u kulturnopolitikoj i jezinopolitikoj situaciji na podruju Hrvatske pod austro-ugarskim utjecajem. U Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji i u austrijskoj krunovini Dalmaciji dodue na osnovi Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. god., Maari
O tom dogovoru i njegovoj povezanosti sa serbokroatizmom vidi [137: 5562] (opseno). Tu se posebno prikazuje neutemeljenost u njem sadrane tvrdnje da su Hrvati preuzeli srpski knjievni jezik; ba nasuprot Karadi je za svoje filoloke i prevoditeljske radove posezao u velikoj mjeri za hrvatskim knjievnim jezikom i hrvatskim jezinim materijalom. O tom vidi i izjavu Ivana Kukuljevia o Karadiu: ''... nitko toliko hrvatskih stvari poserbio, koliko on, pa se tako Srbi ponose onim, to nije u strogom smislu njihovo, nego bratje im hrvatske.'' [396: 50] Saet pregled o Bekom knjievnom dogovoru, njegovu tijeku i dogaajima koji su mu prethodili kao i o osobama koje su sudjelovale u njem donosi [208: 8587]. 90 Godine 1861. Hrvatski sabor je potvrdio i dravno-pravnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske koja je proizala iz revolucionarnih dogaaja 1848. god. to podsjea na injenicu da su serbokroatizam i jugoslavizam kao sredstva saveznike politike u 3. razdoblju za Hrvatsku imali donekle i vanjskopolitiku funkciju unutar Habsburkoga Carstva.
89

109

su priznali hrvatski jezik kao slubeni, te je ve 1860. god. doputen kao jezik nastave na zagrebakoj Kraljevskoj akademiji znanosti (Regia Scientiarum Academia), ali austrijska je uprava u Dalmaciji, te Bosni i Hercegovini, posebice u doba slubovanja austro-ugarskoga ministra financija Benjamina Kllaya (1882. 1903.), preferirala naziv srpskohrvatski.91 U Dalmaciji je hrvatski jezik postao slubeni za unutranju uporabu 1909. god. U Bosni i Hercegovini je u doba austrijske uprave (1878. 1918.) stanje bilo sloenije utoliko to je tamo jezinopolitiki serbokroatizam bio sastavnicom austrijske politike ideologije zasebnoga ''bonjatva'' koja je prvenstveno sluila u svrhu pojednostavnjenja uprave. U Hrvatskoj i Slavoniji vladajua je stranka zajedno s banom grofom Dragutinom Khuen-Hdervryem vodila maaronsku serbokroatistikounitaristiku kulturnu i jezinu politiku. [219: 4749], [271: 30] Te injenice potvruje i rezultat analize hrvatskih povijesnih i zemljopisnih udbenika iz doba prije 1914. god. [195] Hrvatski se je, kao slubeni jezik Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, preteno oznaavao kao hrvatski ili srpski. U skladu s tom politikom su na kroatistika odnosno slavistika mjesta bili namjeteni prije svega ''vukovci'', tj. pristae Vuka Karadia.92 Promidba mita o Karadiu kao navodnom utemeljitelju hrvatskoga knjievnoga jezika postala je slubeni politiki interes, pa stoga i obvezatan sadraj kolske nastave. Nositelj jezinoga serbokroatizma bila je i uspjena promidba za etnopolitiku, odnosno dravnopolitiku ideologiju ''jugoslavenstva''. Tu su ideologiju ve 1830-ih izmislili ilirci pod vodstvom Ljudevita Gaja. Pozivanjem na upotrebu etnonima 'Ilirci' za June Slavene, koja je navodno postojala ve u 15. st., sve su June Slavene proglasili jednim narodom koji je autohton na svojem sadanjem prostoru, te su na toj tvrdnji gradili odgovarajui unitaristiki etniki, jezini, kulturni i politiki program. Od 1860-ih godina slian su jugoslavizam nastavili Josip Juraj Strossmayer i Franjo Raki u okviru politikoga programa austroslavizma. Vano je spomenuti da su takav jugoslavizam, koji su propagirali Hrvati, odbili Srbi, ali i Slovenci; srpski su ciljevi bili s obzirom na srpstvo strogo iskljuivi odnosno velikosrpski.93 Tim je ciljevima, po srpskoj volji,
Zagrebaka akademija nastala je iz Kolegija za filozofiju koji su 1662. god. u Zagrebu osnovali isusovci te je ve 1669. god. dobila prava sveuilita. [290: 122, 128] 92 Prvi profesor hrvatskoga jezika na zagrebakom Sveuilitu, koje je 19. listopada 1874. god. sveano otvorio ban Ivan Maurani, bio je Armin Pavi (od 1877. god. izvanredni, a od 1880. god. redoviti profesor). Pavi je najprije bio pristaa Ivana Maurania, ali 1880-ih godina postao je njegov protivnik zbog politikih razloga: bio je lan maaronske vladine stranke, a ujedno povremeno i resorni ef za obrazovanje naroda u autonomnoj vladi Kraljevine Dalmacije, Hrvatske, Slavonije. Svoju sveuilinu karijeru Pavi je zapoeo negativnom kritikom Gundulia. U trima studijama pokuao je u razdoblju izmeu 1875. i 1881. god. zanijekati vrijednost kompozicije i estetike Gundulieva epa koji su iznimno cijenili ilirci i pripadnici zagrebake filoloke kole. Posebice je nastojao pokazati da Osman ne ini nikakvu cjelinu, ve da je u svojem danom obliku zapravo hibridna tvorevina koja se sastoji od dvaju meusobno nespojivih dijelova, naime "Vladislavijade" i "Osmanijade". Franjo Markovi (1845. 1914.), koji je kao i Pavi bio lan JAZU te je od 1881. do 1890. god. bio oporbeni zastupnik u Hrvatskom saboru, u etirima studijama je dokazao neutemeljenost te teze, pri kojoj je Pavi poao od pogrjenih pretpostavaka. [416: 434440] Vladinoj stranci pripadao je i Tomo Mareti koji je 1899. god. u Zagrebu objavio gramatiku pod naslovom Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika. I leksikograf Franjo Ivekovi bio je blizak toj stranci. [219: 48, bilj. 18] 93 O hrvatskom jugoslavizmu usp. [61: 133172]. Unutarnjopolitiki dogaaj u Hrvatskoj sa sredinjim problemima politikoga ujedinjenja Hrvatske, politikoga ustava Hrvata, hrvatsko-srpskoga zajednitva i suparnitva, kao i
91

110

trebao sluiti serbokroatizam. I u tom su smislu Srbi za budue odnose izmeu Hrvata i Srba propagirali i interpretirali sredinje parole ''jedan narod s dva imena'' i ''jedan jezik s dva naziva''.94 S pomou ideologije serbokroatizma i jugoslavizma inilo se je da e biti mogue drati pod ideolokom kontrolom odnosno potisnuti oekivane hrvatsko-srpske sukobe koji su bili programirani u tijek dogaaja, i to najkasnije velikosrpskim vanjskopolitikim programom srpskoga ministra unutarnjih poslova Ilije Garaanina iz 1844. god. (Program spoljanje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844 godine, poznat kao Naertanije) kao i lankom Srbi svi i svuda Vuka Karadia iz 1849. god. Svakako je povijesni rezultat toga ideoloki odreenog razvoja na poetku bio na tetu Hrvata i hrvatskoga jezika. Parole ''narod s dva imena'' i ''jezik s dva naziva'' hrvatske politike druge polovine 19. st. i na poetku 20. st. do prve Jugoslavije povijesno su se za Hrvate pokazale sudbonosnima i zavodljivima. Provoenje agresivnoga srpskoga hegemonistikoga zahtjeva moglo je rezultirati samo potiskivanjem hrvatskoga.95 Ispunjavanju te parole serbokroatizma pripadalo je i etabliranje naziva hrvatski ili srpski jezik kao slubenoga u trojednoj kraljevini u okviru reforma obrazovanja 1874. god., dakle godine u kojoj je otvoreno zagrebako Sveuilite. 1881. god. hrvatsko-slavonska Vojna krajina ujedinjena je s civilnom Hrvatskom i civilnom Slavonijom za vladavine hrvatskoga bana Ivana Maurania. [195: 200] U Bosni i Hercegovini su u doba austrijske bosanske politike pod vodstvom Benjamina Kllaya nareeni nazivi srpskohrvatski, bosanski, ili kao izlika naziv zemaljski jezik kao zajedniki nazivi za materinje jezike tamonjih Hrvata, Srba odnosno
jugoslavenske ideologije, za vrijeme od 1850. do 1918. god. opisuje Jure Krito [241] i to opsenije negoli se to moe zakljuiti iz naslova. Za Bosnu i Hercegovinu odgovarajue dogaaje u razdoblju od 1878. do 1918. god. opisuje Sreko M. Daja. [114] O radu Mihovila Pavlinovia (1831. 1887.), katolikoga dalmatinskoga duhovnika i zastupnika u Hrvatskom saboru, koji se je zalagao za hrvatska etnika i nacionalna nastojanja, vidi [411]. etvrto izdanje Hrvatskih razgovora (Zadar, 1877.) Mihovila Pavlinovia objavljeno je kao pretisak 1994. god. Taj svezak sadri priloge iz razdoblja od 1863. do 1876. god. Pavlinovi je od 1860. god. do svoje smrti radio na sustavnom hrvatskom nacionalnom programu s razjanjenjem meusobnih odnosa etnikih, jezinih, religijskih i politikih aspekata. I ovdje je sredinji problem hrvatsko-srpsko supostojanje, njihov suivot i suparnitvo. Jure Krito [241: 65, 94] kritiki upozorava da je Pavlinovi dodue naglasio stvarnu razliitost hrvatstva i srpstva, ali tu je razliitost pretpostavio samo kao povijesnu, dravnu, obrazovnu i kulturnu, drutvenu i religijsku, a ne i kao jezinu razliitost. Po Pavlinoviu su Srbi i Hrvati po krvi, tj. po rasi zapravo jedno. [305: 370] 94 Na hrvatskoj su strani te parole u 1860-im i 1870-im godinama, ali u okviru njihova posebnoga jugoslavizma, propagirali na prvom mjestu Josip Juraj Strossmayer i Franjo Raki. [61: 164166] U vezi s tim jugoslavizmom osnovan je 1864. god. i kvartalni asopis Knjievnik: asopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku, i prirodne znanosti iji su urednici i izdavai bili Franjo Raki, Vatroslav Jagi i Josip Torbar uz podrku Matice ilirske (od 1874. god. Matice hrvatske). Objavljena su tri godita (1864. 1866.). U 3. svesku (1866.) Vatroslav Jagi (1838. 1923.) je objavio svoj Kratak pregled hrvatsko-srpske knjievnosti. Nasljednik toga asopisa za knjievni dio bio je Vienac (1869. ) koji je izdavala Matica ilirska; filoloko-znanstveni dio rasplinuo se je u radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), osnovane 1866., a otvorene 1867. god. Koncem 19. i poetkom 20. st. su liberali, Ujedinjena omladina hrvatska i srpska, kao i Hrvatsko-srpska koalicija, parolu ''na narod hrvatskoga i srpskoga imena'' uzeli za osnovu svojega politikoga djelovanja. [241: 225], [61: 202 230] 95 Usp. monografiju Jure Krite [241], str. 120. i 136.: stav hrvatskih liberala; str. 218225: dotina politika HPSS-a (Hrvatske puke seljake stranke) i brae Radia, kao i hrvatsko-srpska koalicija iz 1905. god.; str. 312330: politika katolikih grupacija i ''politika nacionalnoga jedinstva'' nakon Balkanskih ratova 1913. god.; str. 358364: dravnopolitiki integralizam i unitarizam u godini raspada Habsburkoga Carstva 1918. god.

111

Muslimana. [114: 6784] Uglavnom za pogodovanje razvoja serbokroatizma od strane hrvatske politike od druge polovice 19. st. do 1918. god. vrijedi zakljuak Sreka Daje: '' previe pojednostavnjeno i nepovijesno poistovjeivanje Srba i Hrvata kao jedinstvenoga naroda (to se je uz ostalo izraavalo i polutanskim pojmom 'narod s dva imena'), kao to su to inili jugoslavisti, samo je ohrabrivalo srpsku inteligenciju, kako u Monarhiji tako i u Kneevini, da bude uporna u svojem unitaristikom jezinom nacionalizmu.''96 Jo jedan imbenik hrvatske politike, koji je pogodovao takvu srpskomu stavu, bilo je ''radikalno poricanje Srba kao politikoga subjekta na velikohrvatskom povijesnom prostoru koje je provodio Starevi i desniarske stranke koje su se pak pozivale na njega''. [114: 30] Za srpsku uporabu tih parola odluujua je bila formulacija ''Srbi tri zakona'' koju je upotrijebio Vuk Karadi u naslovu svojega Koveia za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona (1849.). Ali, temelje tomu pansrbizmu jo je prije Karadia postavio Dositej Obradovi (oko 1742. 1811.) kada je u svoju ''slavenosrpsku naciju'' ubrojio stanovnitvo Srbije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te kada je religiju i konfesiju izriito proglasio irelevantnom: po njegovu miljenju, ovjek moe promijeniti vjeru, ali nikada ''rod i jezik''. [114: 193] Obradovi je od 1757. do 1760. god. ivio kao zavjetovani kaluer u samostanu Hopovo u Srijemu, ali potom je napustio kaluerstvo da bi kao publicist irio ideje racionalizma i prosvjetiteljstva, pri emu se je posebno oduevljavao jozefinizmom koji je vladao u Austriji. U vrijeme knezovanja ora Petrovia Karaora Dositej Obradovi je 1808. god. postao prvi srpski ministar prosvjete. Simbolino je za zajednitvo Obradovia i Karadia i to to im je u Beogradu zajedno posveen muzej, naime Muzej Vuka i Dositeja. Takav stav, da se moe promijeniti vjeru, ali nikada ''rod i jezik'', karakteristian je za Obradovia i osobno, naime s obzirom na njegovu zamjenu kaluerske mantije svjetovnim odijelom. Sigurno, taj ideologem takoer lapidarno formulira trajno povijesno iskustvo i praksu prisilnoga prikljuivanja vjerskim zajednicama u Srbiji, Bosni i Hercegovini kao i openito osmanlijskoga islamiziranja. Ako se pozornije promotri, takav ideologem postaje i korijen srpskoga rasizma jer se u njem ignorira duhovno-religiozna, a tim i etika osnovna osobnost ovjeka kao takvoga. Nadalje, srpsko-hrvatski konfliktni potencijal srpska strana od 1880-ih potpirivala je znatno s pomou Srpske samostalne stranke te s pomou asopisa Srbobran koji je od 1884. do 1914. god. izlazio u Zagrebu, a koji je tih posljednjih godina bio stranaki list Srpske samostalne stranke. Velikosrpskoj ideolokoj agitaciji Srpske samostalne stranke pripadalo je i radikalno protivljenje politikomu ujedinjenju Banske Hrvatske s Dalmacijom, kao i izrazito antikatolika i u osnovi antizapadna promidba za osnivanje srpske pravoslavne ''narodne crkve'' u Hrvatskoj te u Bosni i
96

'' ... die allzu einfache und unhistorische Identifizierung der Serben und Kroaten als eines Volkes (was unter anderem im Zwitterbegriff 'zweinamiges Volk' zum Ausdruck gebracht wurde) seitens der Jugoslawisten, konnte die serbische Intelligentsia sowohl in der Monarchie wie auch im Frstentum nur ermuntern, an ihrem unitaristischen Sprachnationalismus weiter festzuhalten.'' [114: 30]

112

Hercegovini. Apsolutno najniu toku ta je agitacija dosegla 1902. god. objavljivanjem najprije u Beogradu lanka Srbi i Hrvati, zatim u Zagrebu istoga lanka u asopisu Srbobran pod naslovom Do istrage vae ili nae autora Nikole Stojanovia. U tom se lanku neposredno propagira borba Srba protiv Hrvata do istrjebljenja, pri emu se Hrvatima odrie svaka etnika i jezina samostalnost.97 Iste godine, dakle 1902., dola je afera do zavretka koja jednako tako pokazuje da hrvatski ilirizam, jugoslavizam i serbokroatizam u koaliciji sa svesrpskim i velikosrpskim idejama nisu ni mogli biti nita drugo nego autodestruktivne iluzije. Pri toj se je aferi radilo o zbivanjima u vezi s ponovnim osnivanjem zavoda "Collegium Hieronymianum Illyricorum" koji je postojao jo u 15. st. [306] Papa Lav XIII. svojim je Apostolskim pismom Slavorum gentem od 1. kolovoza 1901. god. tu hodoasniku kuu i sveeniki institut za Hrvate, koji je osnovan ve u 15. st. u Rimu, zajedno s pripadajuom kaptolskom crkvom pretvorio u "Collegium Hieronymianum pro croatica gente", dananji "Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu". Za koritenje te ustanove ovlatena je bila, uz hrvatske biskupije, i Barska nadbiskupija, ije je osnivanje bilo rezultat zakljuivanja konkordata izmeu Svete Stolice i Crne Gore 1886. god. Sam Bar je bio na Berlinskom kongresu 1878. god. dodijeljen kneevini Crnoj Gori koja je pritom bila meunarodno priznata kao suverena drava. Ali, reakcija vladajuega crnogorskoga kneza i autokrata Nikole (1861. 1918.) na papinu bulu bila je negativna i odreena svesrpskom i velikosrpskom politikom moi, koja je, meutim, bila usmjerena i protiv vladajue srpske dinastije Obrenovia. Vanjskopolitiku podrku Nikola je dobio od Rusije i Francuske. Taj crnogorski autokrat ultimativno je zahtijevao od Svete Stolice da se naslov novoga zavoda dopuni formulacijom ''et pro Serbica catholica gente primatialis Sedis Serbiae'' te da Barska nadbiskupija ima stalnoga zastupnika u ravnateljstvu toga zavoda. Ako se to ne dogodi, konkordat e se ponititi. Sveta Stolica je Barskomu nadbiskupu priznala stari naslov ''primas Serbiae''. Ali, Sveta Stolica nije pristala na eljenu promjenu naslova toga zavoda i slubeno etnonimsko posrbljivanje Hrvata u Barskoj nadbiskupiji koje je tim putem Crna Gora namjeravala provesti. U konanici je zavod ponovo dobio svoje staro ime Collegium Hieronymianum Illyricorum to je uostalom i odgovaralo predodbama austro-ugarske vlade.
O Srpskoj samostalnoj stranci vidi [241: 9697, 121]. Nikola Stojanovi je bio bosanski Srbin, odvjetnik po zanimanju, 1910. god. zastupnik u Bosansko-hercegovakom saboru, za vrijeme 1. svjetskoga rata pripadnik Jugoslavenskoga odbora u egzilu za osnivanje jugoslavenske drave i konano od 1918. do 1919. god. kao strunjak za Bosnu i Hercegovinu bio je ak sudionik mirovne konferencije u Parizu. O tom lanku Do istrage vae ili nae vidi [114: 195196] i [388: 363364]; tekst toga lanka sadre i [186: 99100] i [124: 5461]. O programu Srbobrana i postupku demografskoga i kulturno-povijesnoga posrbljivanja nesrpskih predmeta vidi [391: 330]. Pansrbizam i velikosrbizam bili su i sadraj i obvezno gradivo u srpskoj kolskoj nastavi, pa su stoga i udbenici bili sastavljeni u skladu s tim. Pritom se je dalmatinska literatura svojatala kao srpska, ''srpske zemlje'' bile su velikosrpski odreene, a u pitanjima jezika bio je iskljuivo doputen samo srpski. [195: 200201] Protiv polemike etnopolitike teze serbokroatizma, naime da su svi dalmatinski Hrvati zapravo Srbi, to je posebice propagirao i Jovan Suboti, Ivan Kukuljevi Sakcinski napisao je (neobjavljenu) Poviest dalmatinsko-hrvatske knjievnosti, a to je, prema vlastitoj izjavi, uinio zbog Srba koji bi najradije ''da je sva Dalmacija serbska, premda tamo do juer ime ovo skoro ni poznato ne biae.'' [288: 159] O svesrpskom i velikosrpskom nacionalizmu u Bosni i Hercegovini te o taktici politikoga posrbljivanja tamonjih muslimana vidi [114: 220223].
97

113

I Josip Juraj Strossmayer (1815. 1905.) kao biskup akovaki i srijemski (1849. 1905.; do 1881. god. i naslovni biskup bosanski) i Josip Stadler (1843. 1918.) kao nadbiskup sarajevski odluno su odbili tu serbizirajuu promjenu naslova. Strossmayerov otpor tomu politikomu potezu crnogorskoga autokrata utoliko je zanimljiviji to je do konkordata s Crnom Gorom dolo upravo zahvaljujui ekumenskomu stavu akovakoga biskupa i njegovim posredovanjem. Uz to je Strossmayer 1860-ih i 1870-ih godina bio zastupnik programa jugoslavizma u okviru austroslavizma. U svojim izjavama o tom sukobu oko naslova zavoda je naglaeno ukazivao na injenicu da su taj zavod osnovali Hrvati i to za Hrvate. A osim toga ''u dui Srba vlada nesnoljivost prema katolikim Hrvatima. Stoga se na zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazivati srpskim. Taj se pojam apsolutno ne smije upotrijebiti.''98 ''U stvari Strossmayerov apsolutno ne tomu trebalo bi shvatiti kao njegov politiki testament, koji na alost nije bio u to vrijeme uoen i na pravi nain vrednovan u hrvatskim politikim krugovima.'' [306: 222] Strossmayerovu je politiku prema Jugoistonoj Europi opseno prikazao [307], a o njoj se moe proitati i u disertaciji Williama Brooksa Tomljanovicha. [386] Aksiomi toga politikoga programa bili su: ouvanje nacionalne individualnosti i politike samostalnosti Hrvata u politiki organiziranoj junoslavenskoj zajednici u Habsburkom Carstvu, a u okviru federalnoga politikoga sustava. Dva za Srbe uspjena balkanska rata (1912. 1913.; 1913.) bila su novo ulje na vatru koja je zagrijala Hrvate za Srbe u okviru etniko-jezinoga serbokroatizma i dravnopolitikoga jugoslavizma. Prvi svjetski rat, koji je uslijedio, a na ijem kraju su Hrvati stajali na strani njemakih gubitnika, a Srbi na strani saveznikih pobjednika, Hrvatima je u svojim politikim posljedicama pokazao da je ta "vatra" na srpskoj strani bila,takorei vatra bez snage i da je tek tu i tamo zaiskrila, ne dajui nikakvu toplinu.

98

Iz Strossmayerova pisma dravnomu tajniku kardinalu Rampolli od 8. sijenja 1902. god. [306: 222]

114

2.3.2. Potiskivanje kroatistike u korist serbokroatizma Kroatistika zagrebake filoloke kole bila je snana i na poetku 3. razdoblja. Vjekoslav (Vkoslav) Babuki, koji je od 1846. god. na Zagrebakoj akademiji drao prvu katedru za hrvatski (''horvatsko-slavonski'') jezik, objavio je 1854. god. u Zagrebu Ilirsku slovnicu kao gramatiku (i)jekavskoga tokavskoga svehrvatskoga knjievnoga jezika. Na osnovi dijalektolokih i jezinopovijesnih razmiljanja, Babuki u njoj ponovo obrazlae izbor (i)jekavske tokavtine za osnovu svehrvatskoga knjievnoga jezika. U skladu s tim se i u Ilirskoj slovnici nalazi slovo s ortoepskom preporukom da ga se pri itanju kao knjievni izgovor izrazi u dugim slogovima kao /ie/, a u kratkim kao /je/. Istovremeno se doputaju ikavski i ekavski izgovori, ali samo kao razgovorni i jednostavno usmeni, ali ne i kao knjievnojezini nain izgovaranja. Svehrvatski s jedne strane mora biti (i)jekavsko-tokavske osnove, ali, s druge strane, mora uzeti u obzir i naelo tronarjenosti. Tu se strogo razlikuje knjievnojezini hrvatski i neknjievnojezini razgovorni hrvatski to je uostalom i osnovna crta hrvatskoga jezika kroz itavu njegovu povijest. Osim fonologije, to se tie prije svega leksikologije i rjenika. Jezinopovijesna meuovisnost i povezanost s prijanjim hrvatskim knjievnim jezicima uvijek je uzimana u obzir te su novi filoloki radovi pisani uvijek kao nastavci onih ranijih. Takvo lingvistiko vienje razvoja hrvatskoga jezika nalazi se i u kolskoj gramatici za gimnazije i realke Slovnici Hrvatskoj (Zagreb, 1859.) Antuna Maurania koja je njegov drugi udbenik za uenje jezika nakon djela Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za poetnike (Zagreb, 1839.). Budui da je Antun Maurani neko vrijeme u Zagrebu kao srednjokolski profesor predavao ''ilirski'', odnosno ''hrvatski jezik'' na tamonjoj gimnaziji, ta su djela imala odgovarajuu publiku i uinak. Nakon gramatike Antuna Maurania uslijedila je 1862. god. u Beu objavljena Skladnja Ilirskoga jezika za nie gimnazije autora Adolfa Vebera (Webera) Tkalevia. To je zapravo sintaksa za nie razrede gimnazije. Isti je autor 1873. god. u Zagrebu objavio gramatiku pod naslovom Slovnica hrvatska za srednja uilita. Ta Veberova djela, dakle djela predvodnika zagrebake filoloke kole, koji je od 1860. do 1867. god. vodio zagrebaku gimnaziju i koji je od 1861. do 1867. god. bio zastupnik u Hrvatskom saboru, na izvjestan nain predstavljaju i prestanak djelovanja zagrebake filoloke kole u 3. razdoblju. Treba spomenuti da Veber Tkalevi u svojoj Slovnici iz 1873. god. za slovo navodi samo ijekavski izgovor.99

O gramatikim posebnostima jezine standardizacije zagrebake filoloke kole i njihovu potiskivanju iz hrvatskoga knjievnoga jezika normama Maretieve serbokroatistike kole vidi [158]: zadravanje razliitih nastavaka za dativ, instrumental i lokativ u mnoini; uporaba prijedloga prema iskljuivo s dativom; -oga, -omu, -im, -om kao nastavci za jedninu zamjeniko-pridjevske deklinacije u genitivu, dativu, instrumentalu odnosno lokativu; neograniena uporaba enklitikoga akuzativnoga oblika ju prema ona; deklinabilnost i atributivna uporaba participa i dr.

99

115

Vodei leksikograf zagrebake filoloke kole bio je Bogoslav ulek (1816. 1895.), podrijetlom Slovak, sa svojim trima velikima rjenicima: Deutsch-kroatisches Wrterbuch: Nmako-hrvatski rnik [373], Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja [374] i terminolokim rjenikom Jugoslavenski imenik bilja (Zagreb, 1879.) koji u skladu s izmijenjenim duhom vremena u svojem naslovu nema vie glotonim ''ilirski'' ili ''hrvatski'', ve serbokroatistiko-jugoslavistiki naziv ''jugoslavenski''. [132] ulek je kao leksikograf i terminolog sam stvarao rijei, ali je i ponovo oivio slabo koriteno ili zaboravljeno rjeniko blago. Vana promjena je i postupna grafijskoortografska provedba ortoepskoga tokavskoga (i)jekavskoga svehrvatskoga /ie/ odnosno /je/ kao jedinoga doputenoga nasljednika jata kako je to Veber izriito formulirao u svojoj Slovnici iz 1873. god. Sukladno tomu ulek u kasnijim djelima umjesto pie jedino ie odnosno je na mjestu staroga jata u dugim odnosno kratkim slogovima. Dvoslov ie pritom je ve due bio uobiajen u zagrebakoj pravopisnoj uporabi jer se je taj dvoslov rabio za fonoloku transkripciju diftonkoga /ie/ u dugim slogovima. Glavni problemi u razvoju jezika i jezinoj standardizaciji, koji su najvie zauzimali kroatistiku i u to doba, bili su, nakon osnovne odluke za (i)jekavski tokavski svehrvatski, abecedno-grafematski problemi, odnosno pravopisni, te morfoloki i leksikoloki. Pri rjeavanju svih tih problema vodstvo meu filolozima preuzeli su serbokroatistiki usmjereni ''vukovci'' koji su od 1870-ih godina bili sve dominantniji, pa su u drugoj polovici 1870-ih uspjeli istisnuti kroatistiku zagrebake filoloke kole iz njezina javnoga djelovanja.100 To je bilo najoiglednije na abecedno-grafematskom i pravopisnom podruju. Tako ne samo da je Bogoslav ulek grafem kao nasljednika jata, koji je uveo Ljudevit Gaj, a preuzeli ga Vjekoslav Babuki i Adolfo Veber Tkalevi, u dugim slogovima pretvorio u ie i u kratkim slogovima u je, to je i bio logian razvoj u okviru zagrebake kroatistike i to je Vatroslav Jagi podravao iz filolokih razloga, ve je tada i dvoslov ie zamijenjen trigrafom ije. Taj je trigraf upotrebljavao Karadi u svojem Srpskom rjeniku 1818. god. i nakon toga, pa i u drugom izdanju rjenika iz 1852. god. Nadalje, slogotvorno r od 70-ih pisalo se je jednostavno kao r, a ne kao to je bilo do tada uobiajeno u zagrebakoj kroatistici kao dvoslov r. Filoloko opravdanje za to dao je Vatroslav Jagi koji je i uveo tu praksu na hrvatskoj strani i pomogao da zaivi. Nuspojava toga bilo je daljnje ujednaavanje s Karadievim nainom pisanja: hrvatski vs. hrvatski; usp. Srpski rjenik: rvatski (1818.), odnosno hrvatski (1852.). Vidljivo je novo filoloko vodstvo i u pisanju konsonantnih palatalnih fonema. Obostrano jednoznano rjeenje Ljudevita Gaja, koji je 1830. god.
O razvoju jezikoslovne kroatistike u Hrvatskoj od 1870-ih do 1918. god., dakle u doba dominacije ''vukovaca'' u kroatistici, vidi [343]. U toj se knjizi obrauju i prikazuju najvanija lingvistika djela Tome Maretia, Franje Ivekovia, Ivana Broza, Antuna Radia, Vatroslava Roia, Nikole Andria, Milana Reetara i Dragutina Borania. Izuzev Antuna Radia (1868. 1919.), brata Stjepana Radia i otra kritiara gramatikih i stilistikih norma Tome Maretia, ovdje se spominju manje-vie serbokroatizmu naklonjeni filolozi. Vatroslav Roi u leksikolokom pogledu nije bio bezuvjetno naklonjen serbokroatizmu, ve je uglavnom bio hrvatski purist.
100

116

uveo tildu kao dijakritiki znak (npr. za /nj/ nasuprot nj za /n-j/) te 1835. god. znak umjesto toke u j kao dodatni dijakritiki znak (npr. nj za /nj/, nasuprot nj za /n-j/), nije uspjelo postati grafematskom normom. Slino rjeenje predlagali su Jagi i njegovi pristae (samo to je umjesto j' pisalo j bez toke). Umjesto toga Gajeva rjeenja zaivio je Daniiev prijedlog iz 1878. god., naime da se na mjestu dotadanjega dj pie to je dokinulo fonoloku dvoznanost toga dj (// nasuprot /d-j/). Dakako da je pisanje grafema hrvatska strana najprije odbila, iako ga je zagovarao Ivan Broz u svojem Hrvatskom pravopisu [72], a umjesto njega pisalo se je gj. Tek je nasljedniku Ivana Broza kao mjerodavnomu filologu, naime Dragutinu Boraniu, uspjelo izboriti prihvaanje toga grafema. Ali, dok je to rjeenje bilo izomorfno s Karadievom srpskom irilinom abecedom, jer su se tamo razlikovala slova za // nasuprot j za /d-j/, u hrvatskoj abecedi nije bila uklonjena fonoloka dvoznanost dvoslova d, lj i nj, za razliku od Karadieve azbuke. Samo je u radu JAZU, posebice pri radu na Akademijinu rjeniku [335], koji je zapoeo 1878. god., Danii razlikovao i ta dva slova, i to uporabom gj za /d/ nasuprot d za /d-/, za /lj/ nasuprot lj za /l-j/, i za /nj/ nasuprot nj za /n-j/. Niz grafema gj, , , d, lj, nj stoga je obostrano jednoznano odgovarao srpskomu irilinomu nizu , , , , , . Meutim, normalna, ne-Akademijina hrvatska abeceda ostala je optereena fonolokom dvoznanou dvoslova d, lj, nj (uz to i troslova ije) to je posebno neprikladno s obzirom na znatnu uestalost pojave /l-j/ i /n-j/ u tvorbenim morfemima, primjerice u tvorbenom sufiksu -je kao u veselje, kamenje, njegovanje; ovo posljednje bi se u spomenutom Akademijinu nainu pisanja biljeilo kao egovanje odnosno s uporabom , kao u starijoj hrvatskoj grafiji, kao ngovanje.101 Velika promjena u grafematskom i, u irem znaenju, u ortografskom podruju uslijedila je potiskivanjem 19. st. dugo godina uobiajenoga sustava oznaavanja naglasaka koji je izradio Bartol Kai za svoj Hrvatsko-talijanski rjenik, pisan u razdoblju od 1597. do 1599. god. Kai je za dugouzlazni naglasak upotrebljavao znak kao i za prednaglasni dugi slog; znak ' upotrebljavan je za dugosilazni naglasak; znak ` upotrebljavan je za kratkosilazni naglasak. [213] Zahvaljujui tim prozodijskim oznakama mogle su se jednoznano pisati inae dvoznane rijei sa svojim fleksijskim oblicima. [288: 7677] Tim se je naglasnim znakovljem sluio jo i Antun Maurani. Ali, u njegovo je vrijeme sve jai serbokroatizam postigao da se biljeenje prozodijskih obiljeja prilagodi znakovlju Karadia i Daniia. Zamijenjene su oznake za dugosilazni i dugouzlazni naglasak tako da su oznake od tada bile jednake onima koje je Karadi upotrijebio, uz ostalo, u
ulek [373: 2: 1015: Pflege] pie njegovanje, ali hrvatska polazna rije njega jezinopovijesno proizlazi iz ruskoga crkvenoslavenskoga nga 'v', tj. 'radost' tako da je i ulek 1860. god. trebao pisati ngovanje. U Karadievu Srpskom rjeniku pie , pri emu u 1. izdanju (1818.) stoji ''njeni odgoj, delicata educatio'', u 2. izdanju (1852.) znaenje je ''njegovanje, cultus''. Vladimir Brodnjak [71] navodi ''negovanje'' (sic!) kao srbizam i kao hrvatsku inaicu navodi ''njega'', u znaenju ''njega bolesnika''. U srpskoj irilinoj ortografiji se uostalom sufiks {-je} ne moe vie raspoznati zbog pisanja , odnosno (, ). Ako je rije o stopljenom izgovoru, kao /lj/, odnosno /nj/ umjesto /l-j/, odnosno /n-j/, to je jedan primjer za amorfoloki nain pisanja koji je uvjetovan srpskom rigorozno fonetskom ortografijom.
101

117

svojem Srpskom rjeniku (1818. i 1852.). Uporaba znaka za oznaavanje prednaglasnih ili zanaglasnih dugih slogova ostala je nepromijenjena; ona je bila u obama nainima biljeenja ve unaprijed istovjetna. Bez sumnje bi te grafematske prilagodbe hrvatske abecede i sustava biljeenja prozodijskih jedinica serbokroatistikim rjeenjima znatno olakale planirani prijenos Karadieva Srpskoga rjenika u hrvatski jezik. Takav bi prijenos zapravo bio s obzirom na izvor rjenikoga materijala vraanje hrvatskoga rjenika, a s druge strane bi, s obzirom na selekcijske kriterije Srpskoga rjenika, predstavljao i istiskivanje hrvatskoga ukupnoga rjenika i njegovu posrbljujuu zamjenu. Ali, najprije su takve prilagodbe serbokroatistikim smjernicama olakale ''vukovcima'' njihov leksikografski rad prije svega na Akademijinu Rjeniku hrvatskoga ili srpskoga jezika [335], a potom i na prirunom rjeniku hrvatskoga jezika autora Ivana Broza i Franje Ivekovia. [181] Dugoroni cilj tih tendencija serbokroatizma bio je zapravo posrbljeni, iskljuivo tokavski ''hrvatski'' knjievni jezik, tj. ''srpskohrvatski'' knjievni jezik, u skladu s programom Karadia i Daniia, u kojem bi se pogotovo ukinulo osnovno naelo odreene tronarjenosti uz ijekavskotokavsku osnovu svehrvatskoga knjievnoga jezika. Gramatike i stilistike norme za taj program izradio je Tomo Mareti u svojoj knjizi Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika. [266] Vane morfoloke prilagodbe hrvatskoga jezika srpskomu dogodile su se dakako ve prije, kada pripadnici zagrebake filoloke kole nisu uspjeli zadrati deklinaciju imenica u mnoini s nastavkom -ah za genitiv i s posebnim nastavcima za dativ, instrumental i lokativ, kao ni sasvim posebnu deklinaciju dvojine. Umjesto toga se je za genitiv uvrijeio jednostavan nastavak -, a nastavci za dativ, instrumental i lokativ su izjednaeni, a dvojina je, kao zasebna deklinacija, ukinuta. Vatroslav Jagi je takvo rjeenje podrao. Uskoro, 1879. god. to je novo morfoloko normiranje zastupao Mirko Divkovi (1843. 1924.), pristaa i Josipa Jurja Strossmayera i Vatroslava Jagia, u svojoj morfologiji Hrvatska gramatika, I. dio, Oblici. (Zagreb, 1879.), pisanoj ''za srednje i nalik im kole''. To je djelo doivjelo do 1917. god. ukupno 20 izdanja; osim toga je Divkovi na osnovi svoje djelatnosti kao gimnazijski nastavnik i od 1884. god. kao ravnatelj zagrebake gimnazije imao odreeni utjecaj. Nakon objavljivanja te morfologije u Narodnim novinama dolo je do otrih polemika i raspra s Adolfom Veberom Tkaleviem zbog takve morfoloke razgradnje. Milan Mogu na kraju svojega poglavlja o drugoj polovici 19. st. rezimirajui zakljuuje: ''Sve je to bilo u dubokoj suprotnosti s koncepcijom zagrebake filoloke kole koja je zagovarala posebnost knjievnoga jezika, a u hrvatskom sluaju posebnost izgraivanu na tronarjenim vrelima.'' [288: 175] Na osnovi svojega, po namjeri posrbljujuega sveobuhvatnoga tokavizma koji je najprije bio usmjeren iskljuivo prema ijekavtini a kasnije i srpskoj ekavtini i koji se nije zanimao za 118

kajkavtinu i akavtinu, serbokroatizam je, nasuprot proteklim dvama razdobljima, za razvoj hrvatskoga jezika odredio nove ciljeve, nespojive s prijanjima. On je u dotadanji razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika i u razvoj svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika ubacio ometajue, sprjeavajue i razgraujue razvojne sastavnice. Ukupno gledajui time su uzaludno potraena dragocjena desetljea koja su mogla sluiti plodnomu drukijemu razvoju hrvatskoga jezika. Dalibor Brozovi doao je do zakljuka da je serbokroatistika filoloka kola u Hrvatskoj 19. st. ''umnogome nakodila hrvatskoj jezinoj kulturi''. [77: 26]102 Filoloki i jezikoslovno gledano, u 3. razdoblju na hrvatskoj su strani nositelji serbokroatizma bili tzv. ''vukovci'', pristae Vuka Karadia, s Tomom Maretiem i Ivanom Brozom na elu.103 Ali, odluujui utjecaj ovdje je zbog svojega snanoga poloaja u Zagrebu, poduprtoga Bekom vladom, imao Srbin uro Danii (1825. 1882.), koji je posebno utjecao na mlaega Ivana Broza (1852. 1893.), i to posebice svojim publikacijama i predavanjima u smislu ideologije serbokroatizma, naime ideologema ''jednoga naroda s dva imena'' i ''jednoga jezika s dva naziva''.104 Daniia su 1866. god. Strossmayer i Raki kao predodreenoga prvoga tajnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), osnovane 1866. god., a otvorene 1867. god. u Zagrebu, pozvali iz Beograda u Zagreb. On je sve do svoje smrti 1882. god. vodio redakciju velikoga Akademijina

O ukupnoj problematici jezinoga razvoja u 19. st. i poetkom 20. st. vidi posebice [394], [395] i [358]. Vidi i [317: 138139] gdje se upuuje na brojne znaajne radove Ljudevita Jonkea o razvoju hrvatskoga knjievnoga jezika u 19. st. i poetkom 20. st., meu kojima i radove o kroatistici zagrebake filoloke kole (Adolfo Veber Tkalevi i Bogoslav ulek). O politiko-povijesnim uvjetima jezine obnove hrvatskoga jezika vidi [176]. 103 Tomo Mareti bio je takoer politiki djelatan i to u dva navrata kao zastupnik u Hrvatskom saboru (1892. -1897. i 1900. 1906.). Njegova je stranka bila stranka bana Dragutina Khuena-Hdervrya, tj. (politiki preusmjerena) Narodna stranka, koja je nastojala da se Hrvatska utopi i raspline u Ugarskoj, emu je pomagao i serbokroatizam s obzirom na svoje protuhrvatske ciljeve. Vukovci su stoga kao ''maaroni'', to znai kao pristae politike koja je odreena ugarskim interesima, openito imali veliku podrku Vlade pod vodstvom bana Khuena-Hdervrya (1883. 1903.). 104 O Ivanu Brozu i uri Daniiu vidi [396: 5054]. Danii je bio rodom iz Novoga Sada koji je, uz Beograd, bio drugi srpski knjievni centar. Njegov otac Jovan Popovi bio je srpski pravoslavni pop. Godine 1847. Danii je ipak odbacio svoje krsno ime ore i obiteljsko prezime Popovi i prozvao se je od toga trenutka svojim pseudonimom ura Danii koji je upotrijebio za svoj lanak Rat za srpski jezik i pravopis, objavljen 1847. god. Danii, alias Popovi, i inae je puno toga objavio pod iframa i pseudonimima. Hrvatski oblik njegova imena, naime uro, odnosno Gjuro moe se nai u publikacijama namijenjenim hrvatskoj publici. U drugoj polovini 1840-ih i poetkom 1850-ih Danii je bio na studiju u Beu gdje je postao Karadiev najui suradnik i realizator njegova programa serbokroatizma. Nakon toga je do 1866. god. djelovao kao serbist u Beogradu. Godine 1857. ondje je objavio lanak Razlike izmeu jezika srpskog i hrvatskog, u kojem ponavlja stav iz Karadieva Koveia (1849.), naime da su svi tokavci Srbi, kajkavci su Slovenci, a samo akavci Hrvati. On je i sam sudjelovao u pisanju Koveia za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona. Prelaskom u Zagreb 1866. god. Danii je revidirao taj stav zajedno sa slubenom formulacijom utoliko to je tada sva tri narjeja proglasio i hrvatskima i srpskima te je od toga trena uz srpskohrvatski upotrebljavao i drugi standardni naziv serbokroatizma, naime hrvatski ili srpski. Za ideologem ''da su Srbi i Hrvati jedan narod, samo imaju dva imena'' i da Srbi i Hrvati ''govore istijem jezikom'' (kako je rekao Danii 1874. god. na jednom predavanju u Beogradu), taj je novi stav bio apsolutni superlativ. To predavanje 1874. god. Danii je odrao u doba kada je u Beogradu radio kao profesor srpskoga jezika (1873. 1877.). Tomu predavanju pribivao je i Ivan Broz te ga se je ono duboko dojmilo (o toj promjeni miljenja i Daniievu predavanju vidi [396: 5053].

102

119

rjenika pod naslovom Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika.105 Na taj je nain imao priliku primijeniti iz serbokroatistikoga programa Karadieva fonoloko-fonetika pravopisna naela. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), osnovana 1866. god., na poticaj je Vatroslava Jagia od 1869. god. izdavala niz Stari pisci hrvatski, u kojoj su kao prvi svezak objavljeni epovi Judita i Suzana kao i ostala djela Marka Marulia (1450. 1524.). U predgovoru je prvomu svesku Vatroslav Jagi (1838. 1923.) predstavio izdavaki program toga niza. Od posebne se je vanosti za problem serbokroatizma pokazalo tekstoloko naelo koje je formulirano u 6. paragrafu Jagievih izdavakih smjernica, naime: ''Osobito se ima gledati, da bude tekst svakoga pisca kritiki izdan, da bude vjerno izradjen polag najboljih rukopisa ili gdje njih ne bi bilo, polag najstarijih tampanih edicija. ... Odstupati se od teksta izvornoga moe tek u pravopisu, razumievajui i tu rie u njezinom najstroem znaenju, koje iskljuuje sve promjene osobina fonetskih ili gramatikih.'' [187: 2] Serbokroatizam je naime od 3. razdoblja nadalje doveo do toga da je to naelo tek ogranieno primjenjivano na stariju hrvatsku knjievnost, dok je mlaa prozna knjievnost od 1830-ih, a pogotovo ona od polovine 19. st. (dakle od Bekoga knjievnoga dogovora (1850.)), objavljivana preraena prema tendencijama serbokroatizma. Jedino se u sluaju metrikoga pjesnitva serbokroatizam nije usuivao na taj nain izobliiti djela, i to jedino zbog praktine nemogunosti mijenjanja pjesnikoga jezika. Ta praksa trajala je sve do 8. razdoblja. Serbokroatizam je od takve izdavake prakse kao za sebe povoljan jezinopovijesni uinak mogao oekivati da e starija hrvatska knjievnost itateljima biti sve nerazumljivija, a mlaa hrvatska knjievnost ne e se pruiti u izvornom jeziku, ve kao knjievnost u prilagoenoj jezinoj odori serbokroatizma. [398], [40]106 Rezultat toga razdoblja bilo je jaanje srpskoga u odnosu na hrvatski jezik. Dakako da je to jaanje dobrim dijelom bilo samo rezultat injenice da su brojna djela, jezino i knjievno izvorno hrvatska, od srpske strane bez hrvatskoga uinkovitoga prigovora deklarirana ''srpskima'' ili ''takoer srpskima''. To vrijedi i za razvoj rjenikoga blaga kao i njemu pripadajuu leksikografiju pod utjecajem redakcije Akademijina rjenika, zatim i za pravopis, a najkasnije od objavljivanja gramatike Tome Maretia pod naslovom Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika [266] i za gramatiku. Tako uro Danii uope nije u obzir uzimao rjeniki materijal iz rjenika Bogoslava uleka [373], [374], njegov nasljednik na mjestu urednika (do 1907.) Petar Budmani, takoer Karadiev pristaa, gotovo uope ne, a Tomo Mareti, kao Budmanijev nasljednik (1907. 1938.: od maslo u 6. svesku, 1904. 1910., do prutina u tek 1952. god. objavljenom 53. broju 12. sveska), tek vrlo selektivno. Sumnjali su iz serbokroatistiko-ideolokih
Arhivski dokumenti o pozivanju Daniia u Zagreb jo uvijek nisu dovoljno istraeni. Pa ipak se ini da je program serbokroatizma u jugoistonoeuropskoj politici Austrije smatran pozitivnim imbenikom; vidi [308: 98100]. 106 Takav redakcijski program serbokroatizma po Vonini [398] je posebno prepoznatljiv u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti (PSHK). Stoga se ona, nakon prevladavanja serbokroatizma, zamjenjuje novom edicijom pod naslovom Stoljea hrvatske knjievnosti.
105

120

razloga s jedne strane u mlae knjievnojezino i terminoloko hrvatsko rjeniko blago, a s druge strane jednako tako u jezik starije hrvatske knjievnosti. Ni jedno ni drugo nisu mogli integrirati u jezini program serbokroatizma. [325: 17]107 ulek je utoliko bio Karadiev protivnik to je Hrvate tokavce nazvao i njihovim etnonimom ''Hrvatima''. O toj temi napisao je 1856. god. lanak pod naslovom Srbi i Hrvati, kao odgovor 1849. god. objavljenomu Karadievu lanku Srbi svi i svuda, na to je Karadi replicirao 1861. god. lankom Srbi i Hrvati. [61: 7980]108 Zajedno s Adolfom Veberom Tkaleviem (1825. 1889.) Bogoslav ulek kao leksikograf bio je i vodei filolog zagrebake filoloke kole koja je u leksikologiji, gramatici i pravopisu na osnovi svojega programa ''tronarjenosti'', tj. osnovnoga hrvatskoga naela ureene tronarjenosti i unutar tokavskoga svehrvatskoga jezika, pa tim i unutar njegova knjievnoga jezika, kao i na osnovi svojega morfoloko-etimolokoga naela u pravopisu imala kroatistiki filoloki stav koji je bio isto kroatistiki a ne serbokroatistiki. Rjenik hrvatskoga jezika koji je zapoeo Ivan Broz, a dovrio i objavio njegov ujak Franjo Ivekovi [181], posve je kompiliran i izraen po idejama Karadia i Daniia, na ijim se radovima taj rjenik, prema Ivekovievu predgovoru, vie-manje iskljuivo temelji: na njihovim vlastitim radovima, na radovima koje su izdali, pogotovo onima iz narodnoga pjesnitva, kao i na drugom izdanju Karadieva Srpskoga rjenika iz 1852. god. Broz-Ivekoviev rjenik pisan je po nalogu Matice hrvatske kao praktian rjenik jer je veliki Akademijin rjenik, ijih je prvih pet svezaka objavljeno izmeu 1880. i 1903. god., ve po svojoj naravi dugo pisan, a i nije bio namijenjen praktinoj uporabi. Vano je napomenuti da je kao jednostavnija alternativa bila predloena i puka latinina transliteracija drugoga izdanja Karadieva Srpskoga rjenika (Be, 1852.). Ali, Broz je za svoj rjenik elio ekscerpirati sve leksikografski relevantne radove Karadia i Daniia. Odgovarajui pretpostavkama Karadieva i Daniieva serbokroatizma, kompilirani rjeniki materijal umnogome nije bio zadovoljavajui i reprezentativan za hrvatski jezik, a pogotovo ne za hrvatski knjievni jezik, tako da taj rjenik ve u ono doba nije ispunjavao svoju

Taj Rammelmeyerov uradak pokazuje uz ostalo, bez obzira na njegovu leksikografsko-leksikoloku vrijednost, kako je unitaristiki serbokroatizam potpuno proeo razmiljanje i terminologiju njemake slavistike. U njoj je ak bila prihvaena fikcija "izvornoga govornika ('native speaker') srpskohrvatskoga" kao stvarna. [325: 38] 108 Bogoslav ulek je svoj rjenik iz 1860. god posvetio Josipu Jurju Strossmayeru kojega ''ne samo Hrvati nego i ostali austrijanski Slavjani svake vre i svakoga plemena tuju ... kao uzvienoga, d jednoga zatitnika svojih prirodjenih pravah, svoje narodnosti ...'' [373: V] Ta posveta zapoinje tmurnim, ali nakon kraja Bachova apsolutizma 1859. god. zajedno s njegovom jezinom politikom, usmjerenom jedino prema dominaciji njemakoga jezika, ne vie aktualnim opisom statusa hrvatskoga jezika: ''Kad sam bio poeo raditi o ovom dlu, sunce narodnoga jezika bijae na zapadu, a na skorom nadodje i mrka no, pa se je inilo, da se trudim u zalud, da moga rnika nee vie trebati ni uredniku, ni ueniku. / Al mi evo Bog i srea dade, te narodnosti hrvatskoj opet ogranu arko sunce, i to upravo kad sam knjigu dovrio.'' [373: V] Ako u obzir uzmemo te rijei i jezikoslovna nastojanja Bogoslava uleka, onda nam postaje jasno da su Karadi i Danii sa svojim velikosrpskim serbokroatizmom u uleku imali ne samo suparnika, ve i protivnika. Dugo vremena eljeni glavni jezino-politiki cilj, za koji se je posebice zalagao Ivan Maurani, naime uporaba hrvatskoga jezika u javnom i slubenom ivotu, sve se je vie ostvarivao od 1860. god.

107

121

zadau rjenika ivoga hrvatskoga suvremenoga jezika.109 Franjo Ivekovi je u svojem predgovoru izriito primijetio da se taj rjenik, s obzirom na svoje izvore, moe nazvati i Rjenik srpskoga jezika; ali kako su ga napisali i objavili Hrvati, nazvan je Rjenik hrvatskoga jezika. S obzirom na hrvatske izvore tih izvora, tu bi opasku svakako trebalo kritiki razmotriti i razjasniti. Analogno vrijedi i za, po svojoj namjeri, normativnu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika Tome Maretia [266] koji je kao kodifikacijsku grau rabio jedino korpus sastavljen od djela Karadia i Daniia, to znai da je takoer ignorirao hrvatsku knjievnost 19. st., pa i onu druge polovice 19. st. koja se nimalo nije orijentirala prema predodbama serbokroatizma. Ali, niti starija hrvatska knjievnost, kao primjerice djela Marina Dria, Ivana Gundulia, Filipa Grabovca, Andrije Kaia Mioia, Matije Petra Katania i Tita Brezovakoga, nisu uzimana u obzir. Od starijih hrvatskih leksikografskih djela sluili su se jedino rjenicima Fausta Vrania (1551. 1617.) i Jakova Mikalje (1601. 1654.). [289: 183] Jedino je taj svoj jezini korpus Mareti okarakterizirao prikladnim za zajedniki knjievni jezik Hrvata i Srba. Po njegovu miljenju, Karadi je pisao najboljim, jezino najispravnijim knjievnim jezikom, pa je po tome njegov izbor u izdanjima narodnoga pjesnitva bio jezino najbolji. Danii bi mu u tom bio skoro ravan. Ti stavovi, koje je Mareti napisao u predgovoru svoje gramatike, ve su u ono vrijeme naili na kritiku. Ona nije dolazila samo od strane sljedbenika zagrebake filoloke kole, ve i od strane Vatroslava Jagia koji je bio neto vie usmjeren prema serbokroatizmu i jugoslavizmu. Njega je zasmetao nevjerojatan nesklad izmeu gramatike i njezina korpusa s jedne strane te hrvatskih jezinopovijesnih injenica s druge strane. Dalmatinski su pisci ak najavili povratak ikavskotokavskomu hrvatskomu knjievnomu jeziku. [288: 173] Dakako, kritiare je moralo smetati i to to je Mareti ignorirao svu gramatiku literaturu prije vremena iliraca kao i rezultate hrvatskoga abecedno-grafematskoga i pravopisnoga razvoja. to se tie ovih posljednjih, to je Maretia zanimala samo openita primjena fonetsko-fonolokoga naela u njima, koja mu je posluila kao pseudoopravdanje za njegovo prihvaanje Karadieva pravopisnoga fonetsko-fonolokoga naela. To nepovijesno ignoriranje stvarnoga polaznoga poloaja bio je stalan imbenik u argumentaciji serbokroatizma kako bi "srpskohrvatska jezina povijest", a tim i hrvatska jezina povijest, poela s Vukom Karadiem. Normativna snaga Maretieve gramatike lei u njezinoj promiljenoj sustavnosti koja je, meutim, istovremeno podigla za serbokroatizam karakteristinu iskljuivu tokavsku monolektalnost za standard. Milan Mogu to zorno oprimjeruje: ''tokavska je intransigentnost znala ii ak tako daleko da je potokavljivala izvorna kajkavska i akavska imena naselja (mijenjajui npr. naziv Delnice u Dionice, akovec u akovac, Split u Spljet).'' [288: 175]
O tom rjeniku vidi [396: 112121; o barem ravnopravnom suautorstvu Jerneja Kopitara u Srpskom rjeniku Vuka Karadia te o znaajnom preuzimanju rijei iz hrvatskih rjenika za Srpski rjenik vidi [137: 6774].
109

122

Serbokroatistiki je pravopis po predodbama Karadia i Daniia kodificirao Ivan Broz u svojem Hrvatskom pravopisu, objavljenom u Zagrebu 1892. god. Taj je pravopis dugo vremena ostao mjerodavno pravopisno djelo. Ve godinu dana kasnije, naime 1893., pojavilo se je drugo, poboljano izdanje (3. izd. 1904., 4. izd. 1906., 5. izd. 1911., 6. izd. 1915.). Broz je taj pravopis napisao na zahtjev Kraljevske zemaljske vlade, tj. Odjela za bogotovlje i nastavu. Da njegova serbokroatizmu prilagoena ortografija nije bila zadovoljavajue rjeenje, pokazalo se je u doba koje je uslijedilo, to se potvruje u sve do danas uvijek iznova ponavljanim, odnosno diskutiranim ortografskim reformama.110 Pomicanje teita u korist srpskoga jezika, koje je zapravo serbokroatizam sa srpske strane zamijenilo istim srpstvom, vidi se od konca 19. st. u prihvaanju ekavskoga srpskoga jezika knjievnih sredita Beograda i Novoga Sada s njihovim jezinim regijama u umadiji, odnosno Vojvodini kao prvorazredno normativnoga jezika i tipoloke osnove svesrpskoga knjievnoga i standardnoga jezika. To je bilo odluan odmak od Karadia i injenino jasno razgranienje od novoga svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika. Meutim, to je odgovaralo srpskim knjievnojezinim injenicama i njihovu razvojnomu smjeru.111 Svoju najintenzivniju fazu srpska kampanja ekaviziranja imala je u 3. razdoblju u godinama 1913. i 1914. kada je beogradski povjesniar knjievnosti i kritiar Jovan Skerli (1877. 1914.) javnim nastupima i anketiranjem namjeravao hrvatske pisce, filologe, ali i politiare pridobiti da prihvate ekavsko (tzv. ''istono narjeje'') kao mjerodavni tip srpsko-hrvatskoga zajednikoga knjievnoga jezika.112 S obzirom na serbokroatizam ovdje je vano primijetiti Skerlievu argumentaciju koju moda treba shvatiti kao neku vrstu prijetnje, naime da je srpska ekavtina demografski i kulturno jaa, da e stoga ekspandirati i da je u stanju istisnuti hrvatsku ijekavsku tokavtinu. Hrvatski filolozi, ak i ''vukovci'', prema takvu su se stavu drali rezervirano te su ga ak i izravno odbijali; meu njima
O sukobu oko tipa pravopisa vidi [77: 2021, 2627] i [51: 214223, 228229]; osobito o ivotu i djelu Ivana Broza vidi [396]. Kratak pregled povijesti hrvatskih pravopisa od Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza [72] do pravopisnoga prirunika Vladimira Ania i Josipa Silia [3] donosi Ivo Pranjkovi u svojoj recenziji potonjega prirunika [317: 106 112] i 1992. god. objavljenoga novoga izdanja tzv. etimolokoga pravopisnoga prirunika Franje Cipre i Adolfa Bratoljuba Klaia iz 1944. god. [97] [317: 172178] Kada je rije o ocjenjivanju morfoloko-etimolokoga tipa pravopisa, treba spomenuti da i vrlo razvijeni slavenski jezici, poput ruskoga i poljskoga, imaju pravopis s puno vie morfoloko-etimolokih karakteristika nego to ih ima hrvatski pravopis. Openito o problematici razliitih tipova pravopisa vidi [16: 221228]. O bosanskoj hrvatskoj irilici vidi [412]; o povijesti hrvatske trigrafije s glagoljikim, latininim i hrvatskim irilinim pismom vidi [161]. Papinska Congregatio de propaganda fide je 1878. god., nakon ponovnoga pohrvaivanja odstranjivanjem rusizama, koji su u jezik uli u 17. st., ponovo je na glagoljici izdala Missale Romanum Slavonico idiomate iz 1631. god.; 1905. god. pojavilo se je i drugo izdanje. Nakon sljedeega izdanja (1927.) Misal je objavljivan jo samo na latinici (Rimski Misal slovnskim jezikom). 111 Karadi je pogotovo u fonolokom pogledu elio za osnovu imati june novotokavske dijalekte istone Hercegovine koji su dijasistemski bili znatno blii hrvatskim ijekavskim novotokavskim dijalektima nego to su to bili srpski umadijski i vojvoanski dijalekti. Ali, rjeniki materijal za svoj Srpski rjenik (1818.) preuzeo je preteno iz hrvatskih rjenika koje mu je nabavio Jernej Kopitar. [137: 6774] Srpski jezinopolitiki pritisak s ciljem obezvrjeivanja ijekavskoga tokavskoga i njegova istiskivanja iz javne uporabe i kolstva pogodio je u ratnim 1990-im godinama uz srpski takoer ijekavski crnogorski, koji je deklariran srpskim. 112 O anketi Jovana Skerlia vidi [208: 8790].
110

123

bili su i Tomo Mareti, Milan Reetar i Petar Skok. Ali, beogradski serbist Aleksandar Beli oekivao je da e se Hrvati manje-vie prisiljeno jezino i etniki, pa ak i crkveno posrbiti. [206: 225227] Izbijanje 1. svjetskoga rata 1914. god., u godini u kojoj je i umro Jovan Skerli, sauvalo je Hrvate od politikoga ostvarivanja toga pokuaja posrbljivanja. Meu hrvatskim piscima, politikim publicistima i politiarima u 3. razdoblju, za razliku od 4. razdoblja, bilo je, meutim, brojnih koji su bili odani tomu nainu posrbljivanja. [206: 227] S druge strane, tomu se je izriito protivio Ivan Vojnovi (1857. 1929.), dramatiar i dramaturg, koji je ivio u dubrovakoj jezinoj i knjievnoj tradiciji. [206: 226] U ijekavskom knjievnom jeziku vidio je sadran vei knjievni oblik, veu ljepotu, harmoniju i preciznost. Nikola Andri (1867. 1942.) napisao je poseban jezini savjetnik pod naslovom Brani jezika hrvatskoga da bi se sauvao i razvijao osjeaj za istou hrvatskoga jezika u vrijeme serbokroatistikoga normiranja i prodiranja meunarodnica, tzv. barbarizama.. To je djelo objavljeno u prvom i odmah takoer u drugom izdanju 1911. god. u Zagrebu, a pisano je u uvjerenju da se na hrvatskom jeziku moe izraziti sve to pokree ljudski duh, zbog ega bi svi Hrvati i trebali njegovati svoj materinji jezik.113

Nikola Andri bio je podrijetlom iz Slavonije; preteno je radio kao dramaturg (Hrvatsko zemaljsko kazalite) i intendant (Hrvatsko narodno kazalite) u Zagrebu, ali se je intenzivno bavio i pisanjem. Za Maticu hrvatsku, koje je neko vrijeme bio predsjednik, izdao je est svezaka hrvatskoga narodnoga pjesnitva. U razdoblju od 1925. do 1926. god. Andri je bio pomonik Stjepana Radia, voe Hrvatske republikanske seljake stranke i ondanjega jugoslavenskoga ministra prosvjete u Beogradu. Stjepan Ivi je kao ondanji pristaa "vukovca" Tome Maretia i njegove serbokroatistiki koncipirane Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika pisao protiv Brania jezika hrvatskoga. [258: 146147, 157158]

113

124

2.4. etvrto razdoblje: Serbokroatizam i jugoslavizam: otrjenjenje i otpor Hrvata Hrvati su gorke plodove serbokroatizma, koji su toliki podupirali i prihvaali u 3. razdoblju, morali pobrati u 4. razdoblju, i to kao posljedicu izgubljenoga 1. svjetskoga rata, pa tim i kao posljedicu Parike mirovne konferencije (1919. 1920.). etvrto se razdoblje protee kroz period trajanja prve Jugoslavije od 1918. do 1941. god. To je vrijeme sve veega otrjenjenja to se tie serbokroatizma i to na osnovi politikih stvarnosti jugoslavenske drave. Te su politike stvarnosti bile odreene ponajprije jugoslavensko-unitaristikim parlamentarnim centralizmom s ideologemom o ''troimenom narodu" ("jednom narodu triju plemena'') i ''jednom jeziku s dva imena'', uz posljedicu etnikoga integralizma (1918. 1928.) koji je kontrolirala srpska strana, a potom i centralistikim, srpski unitaristikim politikim sustavom koji se je odravao na diktatorski nain (1929. 1934.) i koji je zavrio povijesnim Sporazumom (1939.) o stvaranju Banovine Hrvatske (1939. 1941.).114 Nakon zavretka 1. svjetskoga rata najprije je u razdoblju od 5. do 8. listopada 1918. god. u Zagrebu osnovano Narodno vijee Slovenaca, Hrvata i Srba iji je predsjednik bio Slovenac Anton Koroec. To Narodno vijee zakljuilo je odcjepljenje od Habsburke Monarhije te je 29. listopada 1918. god. osnovalo Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba. Ali, Narodno vijee Drave SHS zatim je 24. studenoga 1918. god. usprkos upornomu odgovaranju Stjepana Radia, voe Hrvatske seljake stranke, i zaobilazei Hrvatski sabor, odluilo o pripajanju Srbiji, kojoj se je ve 19. studenoga 1918. god. pridruila Crna Gora. Donesena je i odluka o osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod vladavinom srpske dinastije Karaorevia. Ta nova Drava SHS proklamirana je 1. prosinca 1918. Stjepan Radi, koji se je zalagao za vlastitu hrvatsku dravu, postao je 1928. god., zajedno s drugim zastupnicima Hrvatske seljake stranke, rtva atentata Punie Raia, srpskoga zastupnika u beogradskoj Skuptini. Radiev sveani pogreb 1928. god. u Zagrebu izazvao je velike demonstracije Hrvata. Koliko je hrvatski serbokroatizam, ako ne i dravnopolitiki jugoslavizam, bio duboko ukorijenjen i u Radia, vidi se iz njegova povijesnoga govora 24. studenoga 1918. god.,
O Hrvatskoj u monarhistikoj, a potom i diktatorskoj prvoj Jugoslaviji (1918. 1941.) pie Franjo Tuman u svojem djelu u dva sveska, za tisak dovrenom ve 1974. god. [389] To je doba ponajprije parlamentarnoga centralizma i ideologema o ''troimenom narodu od triju plemena'' s posljedicom srpski kontroliranoga integralizma (1918. 1928.); nadalje, to je doba centralistikoga, srbojugoslavenskoga unitaristikoga politikoga sustava koji se je odravao pomou diktature (1929. 1934.) i koji je konano u povijesnom Sporazumu zavrio osnivanjem Banovine Hrvatske (1939.). Kao konani povijesni rezultat je stvarno postojea prva Jugoslavija hrvatsku romantiarsku ideju jugoslavizma i serbokroatizma na hrvatskoj strani obezvrijedila kao nezbiljsku. Prva Jugoslavija je dobrim dijelom nastala kao posljedica 1. svjetskoga rata, pri emu je pobjednika strana sila Antante, dakle Velike Britanije, Francuske, pa i SADa, imala odluujuu rije. Meutim, njihova je vanjska politika bila pripremana ve od poetka 1. svjetskoga rata. Ameriki predsjednik Woodrow Wilson zastupao je pravo naroda Austrougarske Monarhije na samoodreenje to e biti ujedno i stav glede moebitne druge Jugoslavije koji je za 2. svjetskoga rata zauzeo Franklin D. Roosevelt kao predsjednik SAD-a,. U oba sluaja se taj ameriki stav nije uspjelo provesti u djelo zbog protivljenja Velike Britanije; o amerikoj vanjskoj politici vidi [103].
114

125

usmjerena protiv centralistike, srpski hegemonistike zajednike drave, u kojem je i sam poao od Hrvata, Srba i Slovenaca kao jedinstvenoga naroda sa zajednikim jezikom. Na kraju te prve jugoslavenske dravne tvorevine nastao je 26. kolovoza 1939. god. povijesni Sporazum, sklopljen izmeu Dragie Cvetkovia kao predsjednika Vlade ondanje Jugoslavije i Vladka Maeka, voe Hrvatske seljake stranke ija je lista na parlamentarnim izborima 1938. god. dobila ak 44,9 % glasova. Rezultat toga Sporazuma bilo je stvaranje dravno samostalnije Banovine Hrvatske. Pad Cvetkovi-Maekove vlade 27. oujka 1941. god. zbog srpskoga vojnoga pua oznaava politiki dogaaj kojim zavrava 4. razdoblje.115 Kao posljedica toga pua, koji je podupirala Velika Britanija, pod zatitom Njemake i Italije objavljeno je osnivanje Nezavisne Drave Hrvatske (NDH). Italija, meutim, u kojoj je vladala faistika vlada, od 1920-ih godina je u hrvatskim i slovenskim krajevima pod svojom okupacijom provodila nasilnu politiku talijanizacije: u Istri do Rijeke, na kvarnerskim otocima, u doba 2. svjetskoga rata i u srednjoj Dalmaciji sa sreditima u Zadru, ibeniku i Splitu. Hrvati su tada na tim prostorima, slino kao prije u Ugarskoj, bili pritisnuti prije svega Talijanima, a ne velikosrpskim pansrbizmom. U prvoj je jugoslavenskoj dravi srpska hegemonistika kulturna i jezina politika mogla nad Hrvatima i njihovim jezikom jednostavno likovati. Na srpskoj filolokoj strani serbokroatizam je najvie zastupao beogradski serbist Aleksandar Beli koji je i diktirao glotonimsku terminologiju. Beli je u objema Jugoslavijama, kao visokokolski slavist, imao podrku drave, pa se je i mogao smatrati osobom koja je djelovala po nalogu drave. [219: 61, 67] Jednako kao 6. i 7. razdoblje i 4. razdoblje je okarakterizirala potreba za obranom od posrbljivanja i obranom hrvatskoga jezika u javnoj uporabi. Pod politikim pritiskom, usmjerenim protiv hrvatskoga jezika, od 1918. god. se je polako utvrivala spoznaja o jezinoj samostalnosti i potrebnom priznavanju hrvatskoga kao zasebnoga jezika, posebice kada je bila rije o knjievnom jeziku. Stoga je bilo neizbjeno da se je veina kompetentnih hrvatskih pristaa etniko-jezinoga serbokroatizma polako budila iz svojega svijeta iluzija i da je nastojala opet potaknuti razvoj hrvatskoga jezika tamo gdje je zaustavljen u 2. razdoblju. Upozorenje na iluzije serbokroatizma i jugoslavizma odaslao je netom prije poetka 4. razdoblja Ivo Pilar u faktografski i argumentacijski iscrpljivom prikazu problema u svojoj knjizi o junoslavenskom pitanju: ''srpskohrvatski narod ... nikada nije postojao i nikada ne e postojati...''.116

O odrazima toga pua u suvremenom amerikom tisku, a u vezi s anglo-amerikom balkanskom diplomacijom vidi [379]. 116 ''... serbokroatisches Volk ... hat nie bestanden, und wird nie bestehen ...''. [366: 584] L. v. Sdland je pseudonim Ive Pilara, bosanskoga Hrvata, po zanimanju odvjetnika. Pilarov najvei interes bio je usmjeren prema posljedicama koje je 1. svjetski rat imao za budunost Bosne i Hercegovine. Prvo se izdanje iz 1918. god. objavilo broirano i tvrdo uvezano. Naklada je iznosila po autorovu navodu 1500 primjeraka. [255a: 111112] Hrvatski prijevod objavljen je tek nakon raspada prve Jugoslavije u Zagrebu 1943. god. pod naslovom Junoslavensko pitanje: Prikaz cjelokupnog pitanja (pretisak: Varadin, 1990.); u Zagrebu je 1944. god. objavljeno drugo izdanje njemakoga izvornika. Skraeno i

115

126

Politiko provoenje serbokroatizma u "jugoslavenskoj" dravi uinilo je za obranu statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika nunim, da se vre vlastita hrvatsko-srpska kontrastivna istraivanja, a posebice da se sastavljaju kontrastivni rjenici.117 Preporuku za taj metodiki postupak kroatisti su mogli nai u samih serbokroatista, jer su oni u vezi sa svojim nastojanjem oko stvaranja i promicanja unitaristikoga jezika u svojem ''srpskohrvatskom'' leksiku uoili brojne hrvatsko-srpske istoznanice i bliskoznanice. To primjerice vrijedi i za Hrvata Tomu Maretia kao i za Srbina Aleksandra Belia. [71: X], [341: 12] Za Maretia je povod bila pojava Renika srpskohrvatskog i nemakog jezika Svetomira Ristia i Jovana Kangrge [332] to ga je vrlo nesretno uplelo u serbokroatistiku igru pojmovnoga zbunjivanja. On je naime ocijenio taj rjenik sa svojega stajalita o kompleksnom ''srpskohrvatskom'' toliko loim da bi bilo bolje da se nikada ne bi bio objavio. [267] Risti je pak mirno i uspjeno odbacio tu kritiku izjavom da Mareti oito ne poznaje srpski jezik: ''uvaeni gospodin akademik jednostavno ne zna srpski''. [331] Takva izjava je za Maretia bila utoliko neugodnija to se je on u svojem Hrvatskom ili srpskom jezinom savjetniku, objavljenom u Zagrebu 1924. god., izriito zalagao za leksike srbizme, a bio je protiv hrvatskih rijei koje ''ne odgovaraju duhu naega jezika'' i ''ne pripadaju naemu narodnom jeziku''. Tim su sudom posebno bili pogoeni kajkavizmi jer njih Srbi nikako nisu htjeli prihvatiti. Mareti odbacuje rijei poput: asnik, glazba, knjinica, povijest, proraun, stoer, tvornica, tvrtka i zalae se za odgovarajue srbizme, esto istovremeno i meunarodnice: oficir, muzika, biblioteka, (h)istorija, budget, pol, fabrika, firma. A kako bi dokazao da mu je srpski (''istoni govor'') jednako tako dragocjen kao i hrvatski (''juni govor''), odnosno da mu zapravo nije ni stalo do razlike izmeu njih, Mareti je uvod u svoj Savjetnik napisao u ''istonom govoru'', dakle ekavski. Ali, glavni tekst je ipak pisan na ''junom govoru'', tj. ijekavski. Naziv srpskohrvatski u naslovu rjenika je Ristia i Kangrgu nije obvezao na nita vie nego na srpski rjenik s povremenim uvrtavanjem tipino hrvatskih leksema.118 U srpskom predgovoru [332: V] autori umjesto naziva ''srpskohrvatski'' preteno rabe izraze ''na jezik'', ''na narodni jezik'', ''na narod''; u njemakom pak predgovoru nalaze se samo izrazi ''Serbokroatisch'' (srpskohrvatski), ''serbokroatische Sprache'' (srpskohrvatski jezik), ''serbokroatisches Volk'' (srpskohrvatski narod: kao partner ''njemakoga naroda''). U njemakom predgovoru (i samo u njem) do izraaja jasno dolazi leksikografsko-povijesno stajalite autora: ''U kakvom je odnosu

komentirano novo izdanje objavio je 1995. god., nakon raspada druge Jugoslavije, Rudolf Grulich, a preradio ga je Michael Ackermann. [313] Tijekom svih tih prijepora oko ideologema ''troimenoga naroda od triju plemena'' u dravi SHS jedna se etnija nije uzimala u obzir u pozitivnom smislu to su bili muslimani kao narod i religijska zajednica koji su osim toga u Bosni znatnim dijelom bili potomci islamiziranih i poturenih Hrvata. 117 O povijesti leksikografije tih rjenika vidi [71: V-XII; 6364]; [317: 158171] i [51: 243244]. 118 Kroatizmi tu nisu oznaeni kao takvi. Mogu se primjerice pronai unosi poput glazba v. muzika, kolodvor v. eleznika stanica, kruh v. hleb, univerzitet v. sveuilite pri emu hrvatsko sveuilite kao zasebna natuknica nedostaje; uz srpski naziv jugoslovenski u itavom rjeniku nema hrvatskoga jugoslavenski.

127

prema svojim prethodnicima, neka procijene drugi ... Usprkos moguim zabunama ovaj rjenik nije samo opseniji i pouzdaniji od svojih prethodnika, ve je on ujedno i rjenik koji sadri najvee rjeniko i znaenjsko blago srpskohrvatskoga narodnog i knjievnog jezika.''119 Tim autori ne samo da svoj rjenik smatraju mjerodavnijim od dosadanjih rjenika novijega srpskoga jezika, ve ujedno i implicitno razgraniavaju svoj srpski (''srpskohrvatski'') knjievni jezik i hrvatski knjievni jezik. Svoje unitaristiko stajalite o "istovjetnosti srpskoga i hrvatskoga jezika'' ("Identitt der serbischen und kroatischen Sprache" [332: IX]) autori izravno izraavaju u njemakim objanjenjima to nakon svega prije reenoga ujedno implicitno predstavlja program posrbljivanja. ''Srpskohrvatski'' se ovdje dijeli na tri narjeja: na istono, ekavsko, dakle srpsko narjeje, na kojem je i pisan taj rjenik; na juno, jekavsko narjeje, koje se izjednaava s hrvatskim jezikom; na zapadno, ikavsko, o kojem se dalje nita vie ne govori. Potom autori zakljuuju: ''Dananji knjievni jezik poznaje samo prva dva navedena narjeja.'' [332: IX], to opet zbog istoga razloga, koji smo ve naveli, implicira program posrbljivanja. Ali, taj zakljuak nije naveden u srpskoj verziji objanjenja [332: VII-VIII], pa je stoga moda namijenjen iskljuivo korisnicima s njemakoga jezinoga podruja. U objema verzijama objanjenja unaprijed se nastoji sprijeiti bilo kakva kritika ideologema istovjetnosti: ''Tko bi posumnjao u tu istovjetnost ili bi dokazao suprotno, morao bi se najprije potruditi definirati pojam "istovjetnosti" i "neistovjetnosti", a to bi mu teko polo za rukom''.120 Ali, teret dokaza je pak na samim autorima toga rjenika. U Beogradu je 1936. god. objavljen ''njemako-srpskohrvatski'' dopunski svezak njihovu rjeniku iz 1928. god., a on ne sadri nikakvih objanjenja koja bi se ticala problema serbokroatizma. Kroatizmi se tek mjestimice oznaavaju kao takvi, iako rabljena irilina kratica za ''hrvatski'' nije sadrana u popisu, pa stoga korisniku i nije objanjena. Lingvistiko, a pogotovu leksikografsko kontrastiranje hrvatskoga i srpskoga jezika stoga je od poetka 4. razdoblja predstavljalo hitnu i nunu mjeru samoodravanja hrvatskoga jezika. U 4. razdoblju je u tom pogledu potrebno navesti dva rjenika: popis rijei Julija Beneia (1883. 1957.), sadran u gramatici Gramatyka jzyka chorwackiego czyli serbskiego, kao i popis rijei Petra Guberine i Krune Krstia u njihovu djelu Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika koje je 1940. god. u Zagrebu objavila Matica hrvatska. Pri ocjeni toga tipa rjenika i njihove izradbe potrebno je uzeti u obzir ono na to je Boidar Vanik izriito upozorio u lanku, objavljenom posthumno 1990. god., naime da su razlike u leksiku izmeu hrvatskoga i srpskoga
''Wie es sich zu seinen Vorgngern verhlt mgen andere beurteilen. ... Trotz mglicher Irrtmer ist das vorliegende Wrterbuch nicht allein reichhaltiger und zuverlssiger als seine Vorgnger, sondern es ist auch das den grssten Wortund Bedeutungsschatz der serbokroatischen Volks- und Schriftsprache berhaupt enthaltende Wrterbuch.'' [332: VI] 120 "Wer diese Identitt in Zweifel zieht, oder gar ihr Gegenteil beweist, muss sich zunchst die Mhe geben, den Begriff der Identitt oder Nichtidentitt zu bestimmen, welche Begriffsbestimmung ihm schwerlich gelingen drfte." [332: IX]; srpska verzija navoda sadrajno je identina njemakoj. [332: VII]
119

128

jezika dobrim dijelom uvjetovane razliitim fonolokim strukturama i razliitim pravilima o tvorbi rijei. Osim toga tu je i leksikoloka povezanost tokavskoga hrvatskoga s akavskim i kajkavskim hrvatskim koju jedino tokavski srpski naravno ne poznaje. [392: 77], [71: VI] Rjenik Julija Beneia, objavljen najprije u Warszawi 1937. god., sadri otprilike 1300 rijei i sastavni dio je njegove gramatike za prevoditelje s hrvatskoga ili sa srpskoga na poljski. Julije Benei u ono je vrijeme (1930. 1938.) djelovao kao zastupnik jugoslavenskoga Ministarstva prosvjete u Poljskoj i posebno se je trudio oko prijevoda na poljski jezik. Beneia je nakon objavljivanja zagrebakoga izdanja njegove gramatike 1939. god. zbog kontrastiranja hrvatskoga i srpskoga jezika estoko napao Aleksandar Beli 1940. god. u srpskom asopisu Na jezik. Ali, to ne iznenauje zato to je serbokroatizam meu srpskim filolozima najagresivnije zastupao beogradski slavist Aleksandar Beli koji je ujedno i diktirao glotonimsku terminologiju. Beli je u doba obiju Jugoslavija imao podrku drave, pa je stoga i djelovao po nalogu te drave. [219: 61, 67] Njegov uenik Radosav Bokovi, Crnogorac, ve je 1935. god. objavio lanak o razlikama hrvatskoga i srpskoga. [68] Broj onih rijei, po kojima se hrvatski i srpski razlikuju u tom lanku, procjenjuje se na 3.000 do 4.000. U jezinopolitikom pogledu Bokovi je bio posve pod utjecajem Aleksandra Belia te se je zalagao za unitaristike ciljeve serbokroatizma, pa je u Srbima i Hrvatima vidio tek dva dijela jedinstvenoga naroda te se je s obzirom na srpsku kulturnopolitiku hegemoniju u Jugoslaviji nadao daljnjemu izjednaavanju jo uvijek postojeih posebnosti.Njegov doktorski rad, objavljen 1936. god. u Beogradu, u skladu s time imao je za temu razvoj sufikasa u ''junoslovenskoj jezikoj zajednici''. Kontrastivno djelo Petra Guberine i Krune Krstia [151] sastoji se od jednoga prvoga lingvistikoga dijela koji obrauje probleme fonologije, sintakse, stilistike i tvorbe rijei, i drugoga dijela koji je zapravo rjenik. Taj rjenik u otprilike 4.500 rijei sueljuje hrvatski i srpski knjievni jezik. Ostao je aktualan sve do dananjih dana. Od velike je koristi bio za njegovanje hrvatskoga jezika u doba jezinopolitiki i kulturnopolitiki restriktivnih uvjeta obiju jugoslavenskih drava. Pripreme za to djelo poele su 1938. god. uz pomo Blaa Juriia, Franje Cipre i Mile Budaka.121 Jezinopolitiku situaciju 1937. god. s obzirom na pritisak posrbljivanja opisuje Adolf Bratoljub Klai u svojem 1943. god. objavljenom lanku o hrvatskom knjievnom jeziku i njegovu pravopisu: ''God. 1937. prodro je srpski na hrvatska podruja u tolikoj mjeri da je to najdublje zabrinulo ne samo pojedince koji su nepokolebljivo stajali u obrani, nego i iroke slojeve kojima su njegovanje

Za serbokroatistiki i jugoslavistiki unitarizam u 1920-tim i 1930-tim godinama kao bitne imbenike pri nastajanju Razlika Guberine i Krstia v. [57] i [58]. Glede uvodnoga jezikoslovnoga dijela u [151] Stjepan Babi zakljuuje: '' ... nakon 57 godina ... nije gotovo nita izgubila na svojoj vrijednosti i aktualnosti i ... je ... najbolji i najiscrpniji tekst napisan do sada o hrvatsko-srpskim jezinim razlikama ...'' [42: 176177]; za razliku od toga, tvrdi on, rjeniki dio je ''podosta slabiji od uvodnoga dijela''. [42: 176]

121

129

hrvatskoga knjievnoga jezika i predaja neprestano bili uzviena zadaa.'' [339: 215]122 Jezinopolitiki je pritisak posrbljivanja popustio tek stvaranjem dravnopolitiki samostalnije Banovine Hrvatske unutar tadanje Jugoslavije 1939. god. Otad se je moglo slobodnije raspravljati o odnosu hrvatskoga jezika prema srpskomu, o njihovoj javnoj uporabi te o jezinonormativnim problemima. U toj je situaciji knjiga Petra Guberine i Krune Krstia [151] djelovala prijelomno. S pravom Nataa Bai to naglaeno tvrdi: "Tek osnutkom Banovine Hrvatske 1939. i slabljenjem srpske politike prevlasti otvorio se prostor za slobodniju i jezinopovijesno utemeljeniju interpretaciju hrvatsko-srpskih jezinih veza i odnosa. Guberinina je i Krstieva knjiga u tom prijelomnica. Ona je znanstveno opovrgnula obje srpske jezikoslovne mistifikacije, koje su vie od sto godina onemoguivale svaki ozbiljniji razgovor o hrvatsko-srpskome jezinome odnosu i nanijele velikih teta obama jezikoslovljima jer su se snage troile na anakronim i nevanim temama. Prva se odnosila na tokavtinu kao izvorno srpsko narjeje, a druga na Karadia kao tvorca hrvatskoga knjievnoga jezika." [58: 180] Na elu slubenoga serbokroatistikoga jezikoslovlja na hrvatskoj strani u 4. razdoblju i dalje je stajao Tomo (Tomislav) Mareti kao ''vukovac''. On je od 1907. do svoje smrti 1938. god. vodio urednitvo velikoga Akademijina rjenika pod naslovom Rjenik hrvatskoga ili srpskog jezika iji je 53. broj obradio do natuknice prutina, koji je, meutim, objavljen tek 1952. god. u 12. svesku. Drugo izdanje njegove Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika objavljeno je 1931. god. Osim leksikografije i leksikologije, drugo veliko jezikoslovno, posebice ortolingvistiko i jezinoplanersko polje djelovanja, koje je serbokroatizam iz jezinopolitikih razloga smatrao posebno vanim, bio je pravopis. Sam Mareti je drugo izdanje svoje Gramatike iz 1931. god. napisao ortografijom Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika koji je jo 1921. god. objavljen kao preraen Hrvatski pravopis Ivana Broza [72] (3. izd. 1904., 4. izd. 1906., 5. izd. 1911.); preradba je djelo Dragutina Borania. Mareti je to uinio iako je bio lan Odbora za reformu pravopisa iz 1929. god. koja je pod vodstvom Aleksandra Belia po nalogu Ministarstva prosvete u Beogradu trebala izraditi novu, zajedniku ortografiju. Hrvatski pravopis Ivana Broza ve je bio preteito odreen fonetsko-fonolokim Karadievim naelima. Meutim, Ivan Broz je ipak predvidio takoer neka vlastita pravila u korist morfolokoga pravopisa. [396: 85112] Broz-Boraniev Pravopis iz 1921. god. trebao je biti preraen prema Pravopisnomu uputstvu za sve osnovne, srednje i strune kole u Kraljevini S. H. S. (Beograd, 1929.; Zagreb, 1929.) i prilagoen ''zajednikomu'' jedinstvenomu pravopisu. Taj je preraeni pravopis vrijedio za Hrvatsku do kraja diktatorskoga reima u prvoj Jugoslaviji. U doba Banovine Hrvatske izgubio je svoj status slubenoga pravopisa za Hrvatsku, pa je Borani u skladu s tim preradio svoj Pravopis, pri emu se
122

Hrvatski prijevod toga lanka, izvorno pisanoga njemakim jezikom, tiskan je u [339: 212218]; vidi i lanak Krune Krstia Hrvatski jezik [339: 105108] gdje se posrbljivanje koncem 1930-ih smatra toliko uznapredovalim da su se Krsti i Guberina sloili ''da treba neto poduzeti, kako bi se hrvatski jezik sauvao od srpskoga rastakanja.'' [339: 107]

130

je oslanjao na 4. izdanje iz 1928. god. Ta nova verzija Boranieva pravopisa objavljena je 1941. god, ali u vrijeme NDH zamijenjena je vlastitim pravopisom. U drugoj Jugoslaviji ona je vrijedila sve do Pravopisa iz 1960. god. kao dravna slubena norma. Za srpski je jezik Aleksandar Beli prema Uputstvu iz 1929. god. izradio odgovarajui pravopis.123 Kako su ortografske smjernice iz 1929. god. bile sainjene upravo prema Believim stavovima, koji su se zbog jo veega fonetiziranja te nesintaktike, ve retorike, tzv. ''logine'' interpunkcije jo vie razilazili s hrvatskim stavovima [206: 222223], te smjernice nisu zadovoljavale hrvatske zahtjeve, ''pa ga knjievnici veinom nisu ni prihvatili. Prihvatile su ga samo kole, novine i uredi.'' [206: 228].124 To neprihvaanje ortografije, koju je odredila drava, dovelo je do toga da su se u 4. razdoblju za hrvatski jezik upotrebljavale tri pravopisa: 1.) ona prema Uputsvu na administrativnim podrujima i podrujima masovnih medija, a posebice u kolama; 2.) manje posrbljena ortografija, ranije slubena, iz Boranieva Pravopisa iz razdoblja od 1921. do 1928. god.; 3.) pravi hrvatski pravopis koji je ukljuivao i morfoloke aspekte, dakle pravopis zagrebake filoloke kole u tradiciji pravopisa koji je 1862. god. predloio Ivan Maurani kao kancelar. Ovim potonjim pravopisom se je posebice sluila Hrvatska seljaka stranka (HSS) u svojim publikacijama, kao to se vidi i u imenu Vladka Maeka, predsjednika HSS, koje se nije transkribiralo fonetski, ve pisalo ''morfoloki'' (Vladko, a ne Vlatko). Takav nain pisanja njegova imena donekle je prihvaen kao simbol, pa je tako pisano i u publikacijama koje su inae imale neku drugu ortografiju. Provoenjem Uputstva iz 1929. god. inilo se je da je najveim dijelom postignut cilj posrbljivanja pravopisa hrvatskoga jezika. Za srpski ekspanzionistiki serbokroatizam to je uvijek bio najvaniji cilj. Prvi razlog za to je zasigurno posrbljivanje hrvatskoga jezika kao cilj samomu sebi, a posrbljivanje pravopisa bilo je jedna vana sastavnica toga cilja; ali ujedno je bilo i sredinje sredstvo za postizanje krajnjega cilja budui da bi svojim procesima potiskivanja uzrokovalo eljene promjene u njegovu smjeru. Rat za srpski jezik i pravopis kako glasi naslov Daniieve rasprave iz 1847. god., i rat protiv hrvatskoga, djelomino i morfolokoga i etimolokoga pravopisa, ima duhovne korijene koji su karakteristini za kulturoloke i civilizacijske sukobe. Na temelju ''srpskoga'' naela radikalno fonetsko-fonolokoga pravopisa, koje su propagirali Danii i Karadi, a koje je usmjereno i protiv srpskoga crkvenoslavenskoga, filozofski gledano lei senzualistiki, pozitivistiki spoznajni stav. U korpusnolingvistikom pogledu taj se stav u prvom
Hrvatski pravopis Ivana Broza doivio je 1915. god. ve svoje esto izdanje. Njegova preradba, koju je ostvario Dragutin Borani, objavljivana je od 1921. god. pod naslovom Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, a Borani se je potpisivao kao jedini autor. Njegovo peto izdanje, preraeno prema Uputstvu, objavljeno je 1930., sedmo izdanje 1937., osmo 1941., deveto 1947., deseto i ujedno zadnje izdanje 1951. god., a sva su objavljena u Zagrebu. Za srpski je jezik na odgovarajui nain Beli preradio svoj Pravopis srpskohrvatskog knjievnog jezika 1923. god.; taj je pravopis za srpski jezik bio na snazi do Pravopisa iz 1960. god. 124 Uostalom ve i sam naslov Pravopisno uputstvo iz 1929. god. signalizira posrbljivanje: na hrvatskom se jeziku kae uputa, a ne uputstvo. Znakovito za jezinopolitiko stanje je i to to je zagrebako izdanje Uputstva tiskala i objavila Jugoslovenska tampa d. d., tj. to je i u imenu izdavaa bio izazovni srpski izraz jugoslovenska, a ne hrvatski jugoslavenska (kao i tampa na mjestu hrvatskoga izraza tisak).
123

131

redu ili ak iskljuivo zanima jedino za sintagmatske odnose a ne za temeljnije paradigmatske. ''Hrvatsko'' rjeenje grafijskih i pravopisnih problema je u filozofskom smislu platonskoga realizma tagmematsko, tj. kompleksno paradigmatsko-sintagmatsko. Paradigme pritom mogu biti i sinkronijske i dijakronijske prirode, i ticati se mogu gramatike morfologije, leksikologije, pa i (dija)lektologije. Serbokroatizam je namjeravao unititi upravo tu jezinopovijesnu i sinkronijski dijalektalnu povezanost svehrvatskoga jezika, ukljuujui i hrvatski knjievni jezik. Drugi, manje vaan razlog je openitije politike i tehnokratske prirode, a nalazi se u programu ujedinjavanja i pojednostavnjivanja uz oekivanje poveane djelotvornosti na ukupnom komunikacijskom podruju eljene Velike Srbije, odnosno srbohegemonistike Jugoslavije. Taj se tip problema postavlja, razumije se, za svaku jezinu i kulturnu politiku, pa tako i za hrvatsku, posebice kada je rije o grafiji i pravopisu svehrvatskoga pisanoga standardnoga jezika. Nosei stup kroatistike koja nije podravala serbokroatizam, u 4. razdoblju bio je Stjepan Ivi (1884. 1962.). S njim je brzo rasla sigurnost u argumentaciji hrvatske filologije i jezikoslovlja u obrani od serbokroatizma to je njima u 6. i 7. razdoblju unutar komunistike Jugoslavije davalo nadmo u vie-manje znanstvenim raspravama sa serbokroatistikim protivnicima.125 Stjepan Ivi bio je uenik Tome Maretia. Od 1915. god. on je najprije bio izvanredni, a od 1918. god. i redoviti profesor poredbene gramatike slavenskih jezika na Sveuilitu u Zagrebu te je u tom smislu bio nasljednik Tome Maretia. Pa ipak se je u njegovu radu to se tie serbokroatizma, kao i u radu Julija Beneia i Petra Guberine, moglo vidjeti nastavljanje tradicije zagrebake filoloke kole, zapoete u 3. razdoblju. To je bio i sposoban initi zbog svoje velike strune kompetencije kao sinkronijski i dijakronijski poredbeni lingvist koji nije doputao zamagljivanje objektivne znanstvene istine nespojivim ideolokim zadatcima i ciljevima. Njegovo glavno podruje rada k tomu je bilo istraivanje prozodije u hrvatskim, ali i srpskim dijalektima, pri emu je on, uz ostalo, doao do teze o prvotnom akcenatskom jedinstvu tokavskih, akavskih i kajkavskih dijalekata koja je na snazi i danas. Za stotu obljetnicu poetka ilirskoga pokreta i s njim povezane knjievnojezine obnove hrvatskoga jezika (1836.), u Zagrebu je 1936. god. u ediciji Ljetopis JAZU objavljeno njegovo veliko dijalektoloko djelo o podjeli kajkavskoga narjeja u razliite akcenatske skupine, pod naslovom Jezik Hrvata kajkavaca. Tako je organska dijalektalna kompozicija hrvatskoga jezika iz tokavskoga, akavskoga i kajkavskoga narjeja kao lektalnih komponenata kroz Ivieve radove u vrijeme trijumfirajuega serbokroatizma dobila vanu lingvistiku potvrdu. Za dijakronijsku povezanost hrvatskoga knjievnoga jezika s hrvatskom glagoljikom knjievnou od 12. do 16. st., Ivieva su istraivanja i izdanja donijela dragocjene spoznaje.126
Vidi [219: 6479] gdje se glede toga nalazi znanstveno-povijesni pregled. O Stjepanu Iviu vidi lanak u [257: 107121] koji sadri bogatstvo bibliografskih podataka, te [258: 135166]. 126 Jubilarni zbornik u ast Stjepana Ivia u drugoj Jugoslaviji objavljen je godinu dana nakon njegove smrti. [408]. U doba nakon Novosadskoga dogovora iz 1954. god. u uvodu Urednikoga odbora karakteristina je primjena iskljuivo
125

132

Ivi je bio i predsjednik Urednikoga odbora i glavni autor priloga u mjeseniku za njegovanje jezika pod imenom Hrvatski jezik, koji je od 1938. do 1939. god. izaao u ukupno 10 svezaka, tj. jedno godite, a izdavala ga je Drutvo "Hrvatski jezik", osnovano poetkom 1936. god.127 lanovi su toga Drutva bili, uz ostale, filolozi Slavko Jei, Bla Jurii, Tomo Mati i Mate Ujevi; Ivi je od 1937. god. bio lan Predsjednitva u funkciji zamjenika predsjednika. Do koje se je mjere u ono doba osjeao pritisak posrbljivanja pokazuje injenica da su tomu Drutvu pripadali i uenici Tome Maretia. Pod vodstvom Blaa Juriia (1891. 1974.) je 1938. god. osnovan i Pokret za hrvatski knjievni jezik s ciljem ponovnoga pohrvaivanja; pokret se je posvetio gramatikim i leksikolokim pitanjima, te unutar toga posebice terminolokim problemima.128 Jurii je od 1930. do 1941. god. bio odgovorni urednik asopisa Hrvatska revija koji je izdavala Matica hrvatska; 1944. god. Jurii je u Zagrebu objavio Nacrt hrvatske slovnice, prvu povijesnu fonologiju i morfologiju hrvatskoga jezika. Kasnije, u drugoj Jugoslaviji, on se je kao suradnik JAZU posvetio pomorskoj terminologiji i toponomastici. Takve djelatnosti, usmjerene protiv serbokroatizma, bile su mogue zahvaljujui promijenjenim politikim uvjetima nakon parlamentarnih izbora 1938. god. koji su doveli do prestrukturiranja Jugoslavije i osnivanja Banovine Hrvatske, kao dravnopolitiki samostalnije, pa onda i jezinopolitiki i kulturnopolitiki manje srpskoj dominaciji podlone Hrvatske. Moda je simbolino da je 1938. god. ujedno i godina smrti Tome Maretia. Godine 1938. u Zagrebu je osnovan Consortium Encyclopaediae Croaticae u svrhu izdavanja Hrvatske enciklopedije, pa se je ve iste godine poelo s radovima za prvi svezak. Glavni urednik enciklopedije bio je slavist i knjievnik Mate Ujevi (1901. 1967.) koji je bio i lan konzorcija. Struni urednik za hrvatski jezik i za ostale slavenske jezike bio je Stjepan Ivi. Prvi svezak objavljen je 1941. god.; do 1945. god. objavljeno je ukupno pet svezaka. [170] Predgovor prvoga sveska vrlo je informativan kada je rije o posljedicama i vladavini serbokroatizma: ''U vrlo tekim i tmurnim vremenima izlazi Hrvatska enciklopedija pred hrvatsku javnost, ali ba injenica, da izlazi u sadanje vrijeme, potvruje nau moralnu i intelektualnu otpornost i stvaralaku snagu.'' [170: IX] Kao namjera toga pothvata, sigurno i s obzirom na posljedice serbokroatizma, navodi se: ''s jedne strane ..., da preko Hrvatske Enciklopedije omoguimo naim ljudima proirivanje i zaokruivanje znanja iz svih podruja nauke i umjetnosti, a s druge strane, da se i na podruju leksikografske
glotonimske terminologije serbokroatizma jer se je u ono doba dodue smjelo govoriti o ''hrvatskim'' i ''srpskim'' dijalektima, kao i o ''hrvatskoj glagoljikoj knjievnosti'', ali su se morali upotrebljavati nazivi ''povijest hrvatskosrpskog jezika'' i ''hrvatskosrpski knjievni jezik''. [408: VII-VIII] Uz ignoriranje Ivievo odluno djelovanje u korist hrvatskoga jezika i kroatistike u 4. i 5. razdoblju, on je u tom uvodu okarakteriziran kao ''vjeran sljedbenik naune spoznaje o jedinstvu hrvatskosrpskog jezika'' kojega ''u tom nisu mogla pokolebati ni najtea iskuenja.'' [408: VIII] Novosadskim dogovorom hrvatskomu jeziku nametnuta rije ''nauna'' (umjesto ''znanstvena'') ovdje ima indikativno znaenje jednako kao i dekretiran srbizam ''taka'' umjesto hrvatskoga izraza ''toka''. Prvi hrvatski slavistiki kongres 1995. god. u Puli je itavu jednu sekciju posvetio Stjepanu Iviu (Sekcija B: Europski dosezi hrvatske filologije: Stjepan Ivi [324: 2740], odnosno [407: 2: prvo poglavlje]). 127 O tom asopisu vidi [257: 107121] i [258: 147150]. 128 O Blau Juriiu vidi [257: 7990].

133

(enciklopedijske) knjievnosti oslobodimo stranih prirunika, koji iz mnogo razloga ne odgovaraju naim potrebama.'' [170: IX] Stoga se posebna pozornost posveuje ''pitanjima, koja se tiu Hrvata''. [170: IX] Izravno se progovara o radu na pojedinim lancima enciklopedije pod tekim uvjetima jasno vidljivoga dosadanjega zapostavljanja leksikografije i pravopisa hrvatskoga jezika kao uinka vladavine serbokroatizma: ''to se tie jezika i pravopisa ... Snali smo se, kako smo znali, ali smo krvavo osjetili potrebu suvremenog hrvatskog rjenika, u kome bi, pored domaih, narodnih rijei, bili i znanstveni nazivi iz razliitih struka.'' [170: X-XI] U 5. razdoblju provedena reforma pravopisa, koja je djelovala u prilog morfolokoga i etimolokoga pravopisa, u Hrvatskoj se enciklopediji primjenjuje tek u 5. svesku (1945.). U svescima 1. 4., prema predgovoru prvomu svesku, primjenjivan je Broz-Boraniev pravopis, osim za pisanje stranih rijei [170: X-XI], to znai pravopis koji je bio na snazi u Banovini Hrvatskoj, a koji je onda s izdanjem Boranieva Pravopisa iz 1941. god. dobio obnovljenu kodifikaciju. Serbokroatizmu je u svim razdobljima najbolje odolijevala hrvatska knjievnost. Njezina je jezina nepodmitljivost bila odluujua za prevladavanje serbokroatizma. Jasnoa i jednoglasnost kako se potvruju u pjesnitvu, vjerskoj literaturi i openito na podruju etniki relevantne obrazovne literature, svoj izvor imaju u pouzdanom jezinom osjeaju i nesmanjenom jezinopovijesnom znanju hrvatskih jezikotvornih pisaca i prevoditelja. Upravo to pokazuje i vanu razliku izmeu standardnoga jezika i izvornoga, ivoga jezino-etniki ljudima bliskoga hrvatskoga knjievnoga jezika. Standardni je jezik u ovom sluaju putem serbokroatizma bio politiki i lingvistiki slubeno propisan, a jezikotvornim je piscima ostao stran, pa su se stoga njime mogli sluiti samo mehaniki.. Najbitnija stvar koja je hrvatski knjievni jezik uinila toliko stabilnim bila je njegova sinkronijska povezanost sa svim trima hrvatskim glavnim narjejima, ukljuujui ijekavsku i ikavsku lektalnu sastavnicu unutar hrvatske tokavtine, kao i dijakronijsku, povijesnu, knjievnojezinu povezanost s hrvatskom knjievnou i njezinim jezikom iz barem est proteklih stoljea. Tako se je u 4. razdoblju nalo tek razmjerno malo knjievnika koji su prihvatili serbokroatizam, a jo manje onih koji su preli na ekavski. Jezinopolitiki pritisak posrbljivanja je najkasnije 1930-ih uvjerio ak i dravnopolitike ''jugoslaviste'' meu njima da je hrvatski jezik injenica sama za sebe ve zbog toga razloga to se protiv njega tako snano bore.129 To je injenino stanje izvrsno razradio Radoslav Katii. [219: 5960] On zakljuuje: ''Velika veina obrazovanih i manje obrazovanih Hrvata osjeala je da posjeduje vlastiti hrvatski knjievni jezik i nastojala ga je
Pokuaj zamjene hrvatskoga knjievnoga jezika srpskim, a pogotovo na mjesto hrvatskoga jekavskoga izgovora postaviti srpski ekavski (''istono narjeje'') dogodio se je, kao to smo ve spomenuli, ve koncem 3. razdoblja, naime 1913. 1914. god., a forsirao ga je Jovan Skerli svojim predavanjem Istono ili juno nareje (1913.) i Anketom o junom ili istonom nareju u srpsko-hrvatskoj knjievnosti (1913. 1914.). Ta anketa je, kao neka vrsta referenduma, trebala osigurati legitimnost za odreene politike odluke. Ali, izbijanje 1. svjetskoga rata sprijeilo je takve posljedice; o tom pokuaju posrbljivanja vidi [206: 225227].
129

134

njegovati, oblikovati i sauvati. U tom je vidjela neotuiv dio svojega ljudskoga dostojanstva i nacionalnoga identiteta. I tako je to ostalo, u ovom ili onom obliku, sve dok je postojala Jugoslavija.''130 I u Povijesnom pregledu hrvatskoga knjievnog jezika Milana Mogua, koji je nastao netom prije raspada druge Jugoslavije, odmah na poetku odlomka o zadnjem razvojnom razdoblju ''standardni jezik 20. stoljea'', pie: ''I pored tez i propis to su ih iznosili jezikoslovci, pisci su hrvatske knjievnosti nastavljali ipak liniju vlastitoga gledanja na jezini razvoj, ne odbacujui sasvim olako hrvatsku standardnojezinu praksu i bogatstvo svoga knjievnoga izraza.'' [287: 58] Te odbijene ''teze i propisi'', meutim, bili su rezultat serbokroatizma. Kao jednu od rijetkih iznimaka treba navesti Ivu Andria (1892. 1975.), bosanskoga Hrvata. Nakon poetne hrvatske faze (1892. 1924.), u njega je u 4. i 5. razdoblju, u sklopu prilagoavanja postojeim politikim okolnostima, dolo u knjievnosti do jugoslavenske i prema serbokroatizmu usmjerene faze s knjievnim jezikom koji pokazuje prijelaz s hrvatskoga jezika na srpski (1924. 1945.). Konano, u svojoj treoj razvojnoj fazi, u komunistikoj Jugoslaviji, Andri je posve prihvatio srpski jezik kao osnovni medij, koji je dodue bio proet hrvatskim fragmentima, ali openito se je hrvatskim jezikom sluio jedino distancirano, naime samo u citatima. U toj zadnjoj fazi Andri je ivio u Beogradu, bio je predsjednik Drutva pisaca Jugoslavije (1946. 1952.), a nastavio je i svoju jugoslavensku politiku i drutvenu karijeru. Ali, sadrajno su njegova knjievna djela ipak u svim njegovim fazama bitno povezana s hrvatskom kulturom.131 Na hrvatskoj filolokoj strani rascjep izmeu hrvatskoga knjievnoga jezika i predodbi ''vukovaca'' na kraju 4. razdoblja, naime 1941. god., jo jednom pregledno je prikazao Petar Guberina. U svojem lanku pod naslovom Hrvatski knjievni jezik i hrvatski jezikoslovci [150], najprije objavljenom 1941. god., obrauje tri najvanija aspekta: 1.) hrvatsko knjievnojezino rjeniko blago; 2.) tronarjenost hrvatskoga knjievnoga jezika; 3.) povijesnu knjievnojezinu povezanost s knjievnou ranijih stoljea. Tvrdi da je pogotovo program Karadia i Daniia najtee pogodio hrvatski rjenik, ukljuujui i terminologiju pojedinih struka: U ime ''iste'' tokavtine te dijalektoloki i sociolingvistiki vrlo ograniene ''narodnojezinosti'' zajedno s odgovarajui prilagoenom stilistikom, trebali su nestati ne samo akavizmi i kajkavizmi, ve i hrvatska knjievnojezina metaforika, kao i prevedenice i posuenice koje su nastale iz brojnih
"Die groe Mehrheit der gebildeten und der weniger gebildeten Kroaten empfand, dass sie eine eigene kroatische Schriftsprache besa und hielt viel davon, diese zu pflegen, auszugestalten und zu erhalten. Sie sah darin einen unabdingbaren Teil ihrer menschlichen Wrde und nationalen Identitt. Und so blieb es in der einen oder anderen Form, solange es Jugoslawien gab." [219: 60] 131 O promjenama u jezinom stavu Ive Andria vidi [344]; o ocjeni tih promjena vidi [260: 4448]. Na tu Andrievu promjenu s hrvatskoga preko faze serbokroatizma na srpski knjievni jezik ukazao je ve u doba Hrvatskoga proljea (1967. 1971.) socijalistiki, ali kritiki nastrojen knjievnik Petar egedin u svojem publicistiki ivahnom predavanju o rascjepu izmeu slubene serbokroatistike lingvistike i standardnoga jezika serbokroatizma s jedne strane te ''tronarjenoga'', ve u 16. st. postojeega hrvatskoga knjievnoga jezika s druge strane. [368: 193] To je predavanje odrano u travnju 1969. god. pred Hrvatskim filolokim drutvom u Zagrebu, a ve godinu dana nakon toga je i objavljeno, dakle objavljeno je jo prije nasilnoga guenja Hrvatskoga proljea od konca 1971. god., i prije sljedeih politikih procesa i uhienja koja su se dogaala 1972. i 1973. god.
130

135

jezinih dodira hrvatskoga jezika s drugim jezicima. Istovremeno su se novotvorenice kao neologizmi trebali podvrgnuti serbokroatistikoj cenzuri: ''Zablude hrvatske lingvistike, kojoj je bio najjai predstavnik T. Mareti, osjeaju svi hrvatski knjievnici, koji ne mogu uiti jezik iz hrvatskih gramatika, hrvatskih rjenika, jer ti rjenici i te gramatike ne daju hrvatski knjievni jezik, nego opisuju narodno blago sauvano u krajevima, gdje se govori tokavskim dijalektom.'' [150: 3] lankom su Petra Guberine iz 1941. god. pred 5. razdoblje (1941. 1945.) s obzirom na serbokroatizam stavljene bitne jezinopovijesne zadae. 2.5. Peto razdoblje: Ponovno pohrvaivanje jezika i kulture pod politiki traginim uvjetima Peto razdoblje je dodue najkrae od svih osam razdoblja, ali ispunjavanjem vanih zadaa postalo je istaknuto afirmativno za status i razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika. U 3. razdoblju dolo je do naputanja i odvraanja od razvojne dinamike 1. i 2. razdoblja. Svoje ispunjenje 3. razdoblje pronalo je u 4., iako su plodovi etve iz 3. razdoblja bili gorki. Kako bi se izalo iz slijepe ulice u koju su hrvatski jezik i kroatistika bili uvedeni, kako bi se popravila nanesena teta te kako bi se mogla nastaviti izgradnja hrvatskoga jezika, ali takoer kako bi se dobio zamah potreban za tu izgradnju, bili su potrebni znaajni jezini i openito politiki napori. Ti su napori zapoeti u 5. razdoblju, pa se to razdoblje s obzirom na serbokroatizam moe ujedno shvatiti i kao izravna reakcija na 4. razdoblje i dobrim dijelom kao neizravna reakcija na 3. razdoblje. Peto se razdoblje podudara s trajanjem diktatorske, meunarodno nepriznate Nezavisne Drave Hrvatske koja je nastala pod okolnostima Drugoga svjetskoga rata.132 U to je doba hrvatski kao zaseban jezik mogao uiniti razvojni skok koji je osigurao njegovo samoodranje i koji je imao, s obzirom na naelno politiko i ustavno priznanje, odreen pozitivan uinak jo u drugoj, komunistikoj Jugoslaviji, tj. u 6. razdoblju, kad su zasebnost i samostalnost hrvatskoga jezika opet bile upitne i potisnute. U petom je razdoblju proces posrbljivanja hrvatskoga jezika, koji je daleko odmakao u doba prve Jugoslavije (1918. 1941.), zaustavljen te su se bitne hrvatske jezine znaajke ponovo uspostavile i dalje razvijale. Ponovo pohrvaenje i nastavak razvoja svehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika u 5. razdoblju posebno su doli do izraaja na podruju rjenikoga blaga i frazeologije, ukljuujui i nazivlje, kao i u pravopisu, koji se je opet snanije temeljio na ranijim hrvatskim naelima kombiniranoga morfoloko-fonolokog, ali i za ideologiju NDH specifinoga naela etimolokoga pravopisa. I tronarjenost hrvatskoga knjievnoga jezika

Samostalna hrvatska drava je, koristei situaciju neposredno nakon napada Njemake na ondanju Jugoslaviju, proglaena 10. travnja 1941. god. Nakon to je Vladko Maek, voa najjae hrvatske stranke, naime 1904. god. osnovane Hrvatske puke seljake stranke koja je 1919. god. promijenila ime u Hrvatska republikanska seljaka stranka, a potom 1925. god. jo jednom u Hrvatska seljaka stranka (HSS), odbio preuzimanje dunosti dravnoga poglavara, faistiki talijanski reim je u igru uveo ustakoga vou Antu Pavelia. Kao protuuslugu Italija je traila odcjepljenje hrvatskih podruja u Dalmaciji, Istri i u Kvarnerskom zaljevu. Paveli se je 15. travnja 1941. god. vratio iz iseljenitva iz Italije u Zagreb kako bi kao "poglavnik" NDH preuzeo najviu dravnu vlast.

132

136

kao i povijesna knjievnojezina povezanost s knjievnou prijanjih stoljea u tom su se razdoblju smatrale naelno pozitivnima, pa su u doba NDH objavljivana i kajkavska i akavska knjievna djela. Uz ponovno pohrvaivanje, razumije se, ilo je i vraanje prava hrvatskomu jeziku da se upotrebljava kao slubeni, posebice kao jezik dravnih organa, uprave, pravosua, vojske (do 1918. god. hrvatski je bio jezik domobranstva, tj. hrvatske vojske 1868. 1918. god.), ali i jezik obrazovanja, kao i openito jezik javne uporabe, dakle i masovnih medija. I sam etnolingvistiki iskonski glotonim hrvatski jezik opet je postao zakonit i obvezan. 2.5.1. Razvoj rjenikoga blaga i pravopisna reforma U svrhu razvoja rjenikoga blaga ve su 1941. god. najprije Hrvatski dravni ured za jezik (HDUJ, osnovan krajem travnja 1941. god.) , a potom i Hrvatski izdavalaki bibliografski zavod (HIBZ) planirali veliki rjenik suvremenoga hrvatskoga jezika te su poeli prikupljati grau (Rjenik hrvatskog knjievnog jezika, RHKJ). Iako se taj rjenik pod danim povijesnim okolnostima nije uspio dovriti te iako je jo Marko Samardija [339: 30] tvrdio da nije poznato gdje se nalaze prikupljeni materijali, taj je projekt zanimljiv zbog svojih nacrta i opisa. U njima se zauzima stajalite prema problemima poput tronarjenosti kao i takozvanih internacionalizama odnosno europeizama, te srbizama. [339: 2630] Tronarjenost hrvatskoga knjievnoga jezika uglavnom se pozitivno ocjenjuje, ali uz ogranienje da je svehrvatski knjievni i standardni jezik, odgovarajui knjievnojezinomu razvoju od vremena 2. razdoblja, bitno novotokavskoga tipa. Stoga je taj rjenik kao rjenik svehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika trebao kajkavske i akavske lekseme sadravati samo u skladu s tim ogranienjem i samo drugorazredno da bi se npr., ovisno o daljnjim okolnostima, popunile rjenike praznine kajkavskim ili akavskim leksemima umjesto tokavskim novotvorenicama. Takozvani internacionalizmi, veinom grekolatinizmi, kao i rijei iz njemakoga, talijanskoga i maarskoga jezika te rijei koje su u hrvatski ule kao posljedica osmanlijske vladavine (turcizmi), ija se nunost kao europeizama, odnosno s obzirom na sporazumijevanje s bosanskim muslimanima hrvatskoga etnikoga podrijetla priznaje na brojnim podrujima jezine uporabe, trebali su se kao tuice manje-vie, ovisno o pojedinanoj procjeni, smanjiti u korist hrvatskih leksema. Srbizmi, koji nisu ujedno i kroatizmi, trebali su se posve iskljuiti iz rjenika suvremenoga hrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika. Ta naela razvoja rjenikoga blaga su se primjenjivala kao slubene smjernice njegovanja hrvatskoga jezika i izvan projekta Rjenika hrvatskoga knjievnog jezika, a posebice na podruju nazivoslovlja i onomastike, pri emu se je u onomastici uglavnom radilo o zamjeni srbizama. Na podruju strune i znanstvene terminologije pohrvaivali su se, ovisno o pojedinom terminolokom predmetnom i funkcionalnom podruju, i srbizmi (primjerice vojni i politiki relevantni izrazi) kao i 137

nesrpske rijei, posebice grekolatinizmi, germanizmi i talijanizmi. Kao openiti jezikoslovni postupci su se pri zamjenjivanju odnosno dopunjivanju leksema primjenjivale sve poznate metode, naime uvoenje prevedenica, stvaranje pravih novotvorenica, reaktivirane odnosno ponovno oivljavanje zastarjelih, zaboravljenih ili potisnutih rijei (pseudoneologizmi), kao i davanje novih znaenja redefiniranjem ili pripisivanje novih konotacija nazivima i izrazima opega leksika. Hrvatski filolozi i jezikoslovci koji su se u 5. razdoblju izravno bavili pohrvaivanjem leksika i uvoenjem prevedenica i novotvorenica (Franjo Cipra, Petar Guberina, Adolf Bratoljub Klai, Kruno Krsti), shvatili su taj posao kao ozbiljnu i vanu zadau koju je bilo potrebno savjesno provesti, zbog ega su i neprestano pozivali na oprez i promiljenost. Posebice je velik problem predstavljalo pitanje pohrvaivanja grekolatinskih europeizama (meunarodnica). Meutim, takoer pri stvaranju novotvorenica za ostale prevedenice i tuice, ukljuujui i srbizme, upozoravano je na moguu slijepu, pretjeranu revnost pri pohrvaivanju. Struna je kroatistika na tom podruju od sredine 19. st. imala priliku stei vana iskustva. Pritom se je pokazalo da je jedan dio zamjenskih hrvatskih rijei koje je Bogoslav ulek uveo u obliku prevedenica i novotvorenica za strunojezine grekolatinizme, u terminolokom pogledu neupotrebljiv te da su te rijei dijelom ak i tetile razvoju hrvatskoga strunoga i znanstvenoga nazivlja. Ali, razlog tomu nije bila kvaliteta tvorbe tih rijei, ve je pri nastojanju pohrvaivanja problem predstavljalo nerazumijevanje strunojezine, kognitivne vrijednosti naziva koja se u znatnoj mjeri odreuje pojmovnim znaenjem neovisno o pojedinom jeziku. Na strunojezinom se podruju zadatak njegovanja pojedinoga jezika ponajprije mora rjeiti stvaranjem dubleta koje se funkcionalno razlikuju, to se oituje u njihovoj uporabi; primjerice normativno razlikovanje uporabe naziva u znanstvenim tekstovima, a neterminolokoga blisko- ili istoznanoga izraza u manje-vie popularnoznanstvenim tekstovima. Smanjenje prevedenica je u tom sluaju uvijek pogrjeno jer vodi do gubitka kognitivnih i openito obrazovnih vrijednosti u pojedinom jeziku. injenica da su pri radu na leksiku u NDH, kada je rije o grekolatinizmima, srbizmima i ostalim posuenicama te infiltratima iz stranih jezika, vladali povremeno nerazumna i krajnja revnost pri prevoenju kao i redukcionistiki purizam, objanjava se s jedne strane tim da su takva revnost i redukcionizam tipini za diktatorske politike sustave. To se je naime provodilo s pomou zakona, odredaba i pripadajuih kaznenopravnih sankcija, kao i oportunim mobiliziranjem jezikoslovno manje kompetentnoga ili ak nekompetentnoga dijela jezine zajednice, meu njima i politikih funkcionara i ideologa, te i s pomou masovnih pojava kojima se upravljalo putem medija. S druge strane, taj se redukcionizam moe objasniti kao snana reakcija na dva prethodna razdoblja u kojima su bili snani s jedne strane pritisak njemakoga, maarskoga i talijanskoga jezika, a s druge strane serbokroatistiki pritisak posrbljivanja. Ali, openito dobru kvalitetu rada na leksiku u 5. razdoblju moemo izmjeriti na injenici da je dobar dio njegovih rezultata ostao dijelom hrvatskoga 138

leksika i nakon toga razdoblja. To je utoliko vanije to je u sljedeim dvama razdobljima, naime u drugoj, komunistikoj Jugoslaviji, serbokroatizam, koji je opet doao na vlast, nastojao taj dio leksika ozloglasiti kao ustaki rjenik i odstraniti ga.133 Pritom je sigurno bila djelotvorna i injenica koju je Franjo Cipra iznio u svojem lanku, objavljenom 1941. god. pod naslovom Razliit odnoaj hrvatskog i srpskog jezika prema tuicama. On, naime, tvrdi da se u srpskom jeziku strane rijei ostavljaju neprevedenima puno vie nego u hrvatskom; srpski se jezik puno vie zadovoljava fonolokim i tvorbenim modifikacijama, dakle, u njem vlada izrazita prevoditeljska nedjelatnost: ''Srbi su uzimali rijei odasvud samo ne iz hrvatskog jezika, makar koliko bi im po koja dobro dola, da ispuni neku osjetljivu prazninu u srpskom rjeniku.'' [339: 144]134 Ta posebna vrsta srbizama trebala je u drugoj Jugoslaviji, za vrijeme obnovljene vladavine serbokroatizma, potisnuti kroatizme stvorene u 5. razdoblju. Nasuprot tomu, u crkvenoslavenskom jeziku, pa i u onom srpske redakcije, stvaranje prevedenica, posebice iz grkoga jezika, razvilo se je u visoku umjetnost. Drugo veliko polje ispravljanja posljedica serbokroatizma, koji je u 4. razdoblju posvuda dominirao, u 5. razdoblju je, osim njegovanja leksika, bila pravopisna reforma. Ona je dovela do smjene Boranieva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika u njegovu osmom izdanju 1941. god.; taj je pravopis bio slubena norma u doba Banovine Hrvatske.135 Reforma je zapoela odredbom Ministarstva bogotovlja i nastave, kasnije Ministarstva narodne prosvjete, od 23. lipnja 1941. god. (Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu). [236: 1416] U kolovozu 1942. god. Bratoljub Klai je za Hrvatski dravni jezini institut kao prvi pregled novoga pravopisa objavio knjiicu Koriensko pisanje. [236] Konani, opseni Hrvatski pravopis HDJU-a objavljen je dvije godine kasnije, naime u kolovozu 1944. god. [177] Njegovi preraivai bili su Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klai. [97] Pravopisna je reforma donijela pri obradbi morfonoloki uvjetovanih alomorfa, s jedne strane, u znatnoj mjeri prihvatljivo i preporuljivo vee obaziranje na tvorbeno-morfoloki aspekt rijei.136
O stvaranju hrvatskih prevedenica i novotvorenica pri razvoju leksika u 5. razdoblju vidi [339: 4670] i [341]; ovo zadnje djelo sadri bogat leksikoloki materijal jer se u njem nalazi otisnuta 291 jezina preporuka Hrvatskoga dravnoga ureda za jezik iz razdoblja od lipnja 1941. do kolovoza 1944. god. Uz ostale, tu su preporuene: znanost umjesto srbizma nauka, porezni umjesto poreski, talijanski umjesto italijanski, suglasnost umjesto saglasnost, prema tome umjesto sljedstveno tome i promet umjesto saobraaj. Saobraaj dolazi od ulekove njemake prevedenice za Verkehr (saobrataj) te je kao takva preuzeta u srpski jezik; za hrvatski je jezik ve i u uleka promet glavni ekvivalent njemakoj rijei Verkehr. [341: 95] Brojne navedene zamjene u [339: 140143] neuspjeno su pohrvaeni grekolatinizmi koji potjeu od prijedloga poglavnika NDH Ante Pavelia, primjerice ovjekoslovni kao zamjena za antropoloki, neenstvo kao zamjena za celibat, izvedbeni put kao zamjena za deduktivnu metodu, posvudanjost i obenitost kao zamjena za univezalizam. Kada se kritizira to pohrvaivanje leksika u 5. razdoblju, esto se ne uzima u obzir da je serbokroatistiki jezini program Karadia, Daniia i vukovaca nastupio rigorozno eliminirajui i puristiki protiv znaajnoga dijela hrvatskoga (kao i srpskoga crkvenoslavenskoga) leksika; o ovom vidi prije navedeno stajalite Petra Guberine protiv serbokroatizma. [150] 134 Ciprin lanak nalazi se u [339: 144146]. 135 Pregled tijeka pravopisne diskusije i provedbe reforme donosi [339: 3041]. 136 Vidi Klaiev predgovor u Korienskom pisanju [236: 39] koji se nalazi i u [339: 188193]. Taj predgovor sadri i kratak pregled hrvatske pravopisne povijesti. Nakon ortografske reforme opet su na snazi trebali biti naini pisanja poput: vrabca, obkoliti, svjedoba, enitba, otca, inbenik, umjesto vrapca, opkoliti, svjedodba, enidba, oca, imbenik.
133

139

Na taj se je nain, kao i pisanjem ie za diftonki rezultat jata, pravopisna reforma povezala s hrvatskom pravopisnom tradicijom kakva je bila do trenutka kada ju je potisnuo Ivan Broz svojim Hrvatskim pravopisom iz 1892. god. Pisanje ie u dugim slogovima su zajedno s je u kratkim slogovima bili proirili Bogoslav ulek i Vatroslav Jagi poetkom 1860-ih i time izmijenili Gajevu uporabu slova . S druge je strane utjecalo vie imbenika na to da je ta pravopisna reforma imala i velike nedostatke. Ovdje je jezikoslovno zanimljivo da odgovornima za provoenje te reforme oito, s jedne strane, nije bila jasna razlika izmeu sinkronijskih i dijakronijskih jezinih injenica, a s druge strane, nisu se dovoljno obazreli na jezinoantropoloku posebnost odnosa izmeu govorenoga i pisanoga jezika.137 Pravopisni zadatak primjerenoga uzimanja u obzir morfolokih aspekata pri obradbi morfonolokih alomorfa predstavlja korpusnolingvistiki sinkronijski problem. Ali zadatak priblinoga odraavanja etimoloke povijesti rijei u pravopisu vodi do dijakronijskih jezinih problema. Za prikladan pravopis suvremenoga jezika sinkronijski pogled mora biti glavni i redovit. Vodee predodbe pravopisne reforme u NDH bile su previe pod utjecajem dijakronije to je, zajedno sa slabo razvijenom morfonologijom hrvatskoga jezika i u ono doba openito slabo
Klai u tom predgovoru formulira i osnovno naelo novoga pravopisa: ''Korienski se pravopis uglavnom ogleda u uvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednaavanju suglasnika po zvunosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasnikih skupova, ...'' [236: 3], odnosno [339: 188]. Koriensko pisanje sadri i jedan zaseban odlomak pod naslovom Koriensko naelo u pravopisu. [236: 3036] Ono glasi: ''Pisati korienskim pravopisom znai: u pisanju suglasnikih skupova valja paziti na postanak riei, a ne na izgovor ... Dosadanji se izgovorni pravopis osnivao: 1. na izjednaivanju suglasnika po zvunosti, 2. ... po mjestu glasovne tvorbe, 3. na izpadanju suglasnika. Pravopis, propisan provedbenom naredbom, napustio je ta tri naela samo djelomice, i to jedno vie, a drugo manje.'' [236: 30] Ali, ono to je u tom programu ostalo neobjanjeno, bio je nedostatak dovoljno precizne interpretacije odreenja: ''prvotnih korienskih ili osnovnih suglasnika'', odnosno ''postanak riei'', pogotovo je li i u kolikoj mjeri pri ''prvotnim'' (''korienskim'') osnovnim suglasnicima i ''postanku riei'' rije o sinkronijsko-morfolokom ili dijakronijskoetimolokom problemu. U praksi provoenja reforme ta se je nejasnoa pokazala sprjeavajuim imbenikom. 137 Na nunost razlikovanja dijakronije i sinkronije uporno podsjea Stjepan Babi. [35] Koristan je njegov zakljuak u tom lanku: nazivi etimoloki i morfonoloki terminoloki nisu istoznanice. Stoga Babi u tom lanku odbacuje povremenu praksu da se ''etimoloki, korienski pravopis'' iz 5. razdoblja naziva ''morfonolokim pravopisom''. Takva se praksa moe, primjerice, pronai u Marka Samardije [339] i Ive Pranjkovia [317: 172178]. Zanimljivo je da Stjepan Babi na kraju svojega lanka primjeuje da, kada bi se danas morao promijeniti pravopis, ''vjerojatno ne bismo uvodili korijenski, nego morfonoloki ...'' [35: 48], pri emu, meutim, nije dovoljno jasno treba li taj ''morfonoloki'' u smislu daljnjih objanjenja o ukupnom pravopisnom kompleksu shvatiti kao ''morfoloki'' ili doslovno kao ''morfonoloki''. Babi tu samo dodaje kako on ''morfologiju'' ograniava na gramatiku, dok se ''morfonologija'' odnosi takoer na leksikologiju. Ali, temeljnu razliku glede osnovnih jedinica, naime izmeu morfema u morfologiji i morfa kao konkretnih, djelomice varijantnih izraza morfema u morfonologiji, Babi ne spominje. Openito se o ukupnom pravopisnom kompleksu moe rei: 1.) Fonoloke zahtjeve osnovno mora zadovoljavati abeceda, i to tako da po mogunosti obostrano jednomu fonemu odgovara jedna abecedna osnovna jedinica (slovo) za to je klasini primjer starogrki alfabet. 2.) Budui da fonologija poznaje ue i ire fonetske transkripcije, potrebno je razlikovati i fonoloki i fonetski pravopis. 3.) Pravopis je sustav pisma koji na osnovi abecede, povrh granica fonologije, na viim razinama sloga, rijei i odreenih frazeolokih jedinica u obzir mora uzeti i druga osnovna jezikoslovna podruja. To posebno vrijedi za pisani oblik rezultata dodira glasova i za grafiju gramatikih i leksikolokih morfema, koji mogu predstavljati i glasovne komplekse ispod razine rijei. 4.) Morfoloki se pravopis kao takav orijentira na morfeme kao tipizirane jedinice dotinih morfema, a morfonoloki pravopis na morfe kao konkretne varijantne oblike koji nastaju kao alomorfi zbog dodira glasova u svojoj okolini. Alomorfi koji potjeu iz pojava poput prijevoja, nisu ''morfonoloki'' alomorfi. Srpski pravopisni program u Karadievoj tradiciji moe se stoga okarakterizirati kao jednodimenzionalno morfonoloki. 5.) Pravopis se mora ocjenjivati viedimenzionalno, dakle pogotovo i u fonolokom i morfonolokom, ali i u morfolokom pogledu. K tomu se moraju uzeti u obzir razlike izmeu sinkronije i dijakronije (govorenoga) jezika kao i povijesnost sustava pisanja. Ideologizacija pravopisnoga problema poinje u onom trenu kada se ta jezinom stvarnou uvjetovana viedimenzionalnost svjesno zanemaruje i kada je miljenje iz ideolokih razloga opsjednuto samo fonetskim, etimolokim ili kojim drugim jednodimenzionalnim pravopisom.

140

razvijenom teorijom morfologije, dovelo do neprikladnih etimologizirajuih pravopisnih rjeenja; primjerice pri pisanju rijei poput drutvo (umjesto drutvo), izkoristiti (umjesto iskoristiti), tj. kada je rije o gubljenju dvaju opeslavenskih poluglasova i kasnijoj asimilaciji u novonastalom glasovnom okruju (drutvo < drustvo < drugstvo); iskoristiti < izkoristiti < izkoristiti). ''Naa pravopisna problematika stalno je aktualna i stalno izaziva najvee zanimanje nae javnosti, iako se malo tko udubljuje u samu bit problema.'' [35: 41] Vaan se razlog za tu stalnu aktualnost osim strunih zahtjeva, koji se povremeno postavljaju s obzirom na razvoj jezika, nalazi i u nedovoljnom rjeenju pravopisnoga pitanja serbokroatistikim pravopisnim programom, koji je hrvatskomu jeziku bio nametnut. Glavno je obiljeje toga programa bila njegova naelna jednodimenzionalnost na najnioj, naime fonoloko-morfonolokoj lingvistikoj razini. Meutim, od pobjede je hrvatskih ''vukovaca'' i Srbina Daniia u Zagrebu do kraja 5. razdoblja uvijek postojala kroatistika alternativa za dotini slubeni pravopis u knjievnoj praksi. Tek u komunistikoj, ideoloki totalitarnoj drugoj Jugoslaviji moglo se je objavljivati jo jedino serbokroatistikim pravopisom. Analogno bi vjerojatno vrijedilo i za NDH da je due trajala, jer je prvorazredni poticaj za naelnu pravopisnu reformu u NDH bez sumnje bio snaan ideoloki otpor serbokroatizmu. On je, osim politikoga sukoba izmeu Srbije, odnosno Jugoslavije i Hrvatske, takoer bio razlog za donoenje zabrane uporabe irilice na dravnom teritoriju NDH (Zakonska odredba o zabrani irilice). Ta je odredba donesena ve 25. travnja 1941. god., dakle 15 dana nakon proglaenja NDH 10. travnja 1941. god. Nadzor je nad pridravanjem te odredbe spadao je u nadlenost Ministarstva unutarnjih poslova. Koliko je tom odredbom bila pogoena i knjievnost pisana na hrvatskoj irilici, ostaje otvoreno pitanje koje iziskuje posebno istraivanje.138

Zabrana je lapidarno glasila: ''Na podruju Nezavisne Drave Hrvatske zabranjuje se upotreba irilice.'' [339: 4041] Sudei po odgovarajuim lancima u Hrvatskoj enciklopediji (1942., sv. 3.: Bosanica, sv. 4., irilica) gotovo sva irilica pripisivala se je pravoslavnomu slavenskomu svijetu, pa tim i srpskomu jeziku, dok su se hrvatskomu jeziku pripisivale glagoljica i latinica. Hrvatska irilica starije knjievnosti (posebice knjievnosti franjevaca) u Bosni i Dalmaciji, dakle bosanica, bila je ograniena na Bosnu (i Dalmaciju, a rabila se je i u Slavoniji), naime na tamonje katolike i ranije bogumilske Hrvate kao i na bosanske muslimane, pa je stoga bosanica oito za suvremeni hrvatski jezik NDH smatrana nebitnom. Hrvatska enciklopedija se je uostalom tek od 1945. god., naime od 5. sveska pisala ''korienskim pravopisom'', dakle slubenim pravopisom Hrvatskoga pravopisa iz 1944. god.

138

141

2.5.2. Jezinokulturna i obrazovna politika Bilo bi zauujue ako u NDH, kao politiki diktatorskoj dravi sa sve rigoroznijim provoenjem totalitarne ideologije, u kojoj je poglavnik pravopisno pitanje smatrao prvorazrednom dravnom zadaom, pravopisna reforma ne bi bila uvjetovana, osim jezikoslovno stvarnim problemima te otklanjanjem serbokroatizmom prouzroenih problema, takoer jo drugim, ideolokim imbenicima. Bez dvojbe, u te imbenike spadaju ideologija apsolutnoga nacionalizma s pretjeranim "hrvatovanjem"; odreeni biologistiki naturalizam to se tie razumijevanja vlastitoga zasebnoga jezika kao etnikoga sastojka i kulturnoga proizvoda naroda, kao i to se tie deterministikoga uvjetovanja ovjekova ponaanja i duevnoga stanja; nadalje je djelovao neki umjetni arhaizam, kakav se primjerice moe nai u knjievnom djelu Mile Budaka, najvanijega ideologa ustakoga pokreta koji je sasvim sigurno snano utjecao na predodbu o (dijakronijskom) "etimolokom" pravopisu; konano, u te ideoloke imbenike spada ideologija neprirodne muevnosti koji se je trebao jezino, naime glasovno izraziti umjetno uvjebanim nainom govorenja, to je trebalo nai odraza takoer u pismu.139 Samostalnost hrvatskoga naroda i time takoer hrvatskoga jezika, koju je ustaki pokret svojim osnovnim naelima programatski zastupao i koja je bila dravnopolitiki konstitutivna za NDH, ne moe se smatrati svojstvenim ideologemom ustakoga pokreta, kao to to naoko misli Marko Samadija kada s uputom na Naela hrvatskog ustakog pokreta pie da je ''Zakonska odredba (o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i o pravopisu, L. A.) izala iz ustake ideoloke radionice'', to bi jasno pokazao njezin prvi lanak koji glasi: ''Jezik, to ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razprostranjenosti na hrvatskom narodnom podruju, po nainu izgovora, po slovnikim pravilima i po znaenju pojedinih rijei izvorni i osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narjeje bilo kojeg drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajednikog jezika. Zato se zove 'hrvatski jezik'.'' [339: 33, bilj. 79] K tomu se navodi i prva toka iz Naela... koja kae: ''Hrvatski narod jest samosvojna narodna (etnika) jedinica. On je narod sam po sebi, te u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio ili pleme bilo kojega drugog naroda.'' [339: 33] Ali, obje izjave samo
Na to je, primjerice, posredno upozorio Stjepan Ivi 1942. god., kao najvei jezikoslovni autoritet u Hrvatskoj onoga doba: ''Mnogi misle, da odsad treba da ne samo etimoloki piemo, nego prema etimolokom pisanju da i govorimo, pa se neki trude, da na pr. astnik ili zapovjednitvo izgovore sa stn i t, kako se mnogi trude, da i future kao bit u izgovore sa t (ispred u). Tako sam nedavno doao u priliku, da ujem ozbiljnu tvrdnju, da treba da izgovaramo 'muevno' bez-znaajan (a ne beznaajan), iz-puniti i dr., kako e, ako mi danas i ne govorimo moda tako, govoriti mlai narataji. Upravo zato, to je takvo shvaanje potpuna zabluda, nakanio sam se, da napiem ovo nekoliko redaka. Jer treba da osobito istaknem, da moemo pisati, kako hoemo, etimoloki ili fonetski, ali u obadva sluaja izgovor na mora ostati isti, t. j. onaj, koji odgovara priroenom svojstvu hrvatskoga jezika; nametanje drugoga kojega izgovora bilo bi nasilje na naem jeziku.'' [339: 33] (Isticanja su Ivieva.) Ono na to Ivi ovdje glede uoene promidbe umjetnoga, 'muevnoga' izgovora posebno podsjea, jest antropoloka prednost usmenoga pred pisanim jezikom, pa tim i objektivna danost jezinoprirodnih fonolokih i morfonolokih injenica koje se ne smiju pokuavati izmijeniti novim pravopisom.
139

142

ponovo tvrde, ak i uporabom standardnih formulacija, injenicu postojanja samostalnoga zasebnoga hrvatskoga naroda i jezika. Tu je stvarnost serbokroatizam ignorirao i ak poricao svojim temeljnim ideologemom o dvoimenom odnosno troimenom jedinstvenom ''jugoslavenskom'' odnosno ''srpskom'' narodu te, u skladu s tim, o jednom jedinom dvoimenom ''srpskohrvatskom'', odnosno ''srpskom'' pa i ''jugoslavenskom'' jeziku. Iako se jezina i kulturna politika NDH, osim njezine za reim karakteristine ideoloke sastavnice, sadrajno preteno pozitivno ocjenjuje, njezin pokuaj brzoga ostvarivanja bez dovoljno faza pripreme i sazrijevanja zajedno s ratnim okolnostima, uvjetovali su nedovoljno prihvaanje u narodu. Tu je politiku drava pokuala provesti putem zakona, odredaba i naredaba, ponekad i uz kaznenopravne sankcije to je zajedno s krivom predodbom o stvarnoj mogunosti unutarnje obnove putem odgojne diktature odgovaralo politikomu reimu i njegovu voluntaristikomu diktatorskomu unutranjopolitikomu vladanju. Takva je vladavina nuno naila na otpor meu hrvatskim stanovnitvom. Ideoloki totalitarizam NDH stoga i zbog injenino postojee priline slobode i uvrene samostalnosti u kulturnom ivotu, uz iznimku reimu bliskih podruja publicistike, nije mogao prodrijeti u knjievni i openito kulturni ivot. Tako je primjerice knjievnomu djelu Mile Budaka uz bok u knjievnoj publicistici moglo biti svrstano i knjievno djelo Miroslava Krlee, usprkos njegovu marksistikomu ideolokomu stavu.140 Sve vei otpor reimu NDH tijekom 2. svjetskoga rata jaao je, meutim, takoer hrvatski dio komunistikoga partizanskoga pokreta, koji je ve od lipnja 1941. god. izvravao atentate napadima, a kojemu je bio svojstven nita manje diktatorski stav nego ustakomu pokretu, iako s veom taktikom prilagodljivou. Nehrvatski dio stanovnitva, kojemu je etnopolitika NDH namijenila preseljenje ili unitenje, ionako je bio iskljuen iz pozitivnoga sudjelovanja u jezinoj i kulturnoj politici NDH. Tim su ponajprije bili pogoeni Srbi u Hrvatskoj iji je udio u ukupnom stanovnitvu bio oko 30 %, potom u razliitoj mjeri idovi i Romi; ti potonji su u najmanjem postotku preivjeli progone. Politikom NDH bili su pogoeni i muslimani koji su ivjeli u Bosni. Ta nemoralna etnika politika ustakoga reima bila je jezgra zla u unutarnjoj politici NDH. Ta je etnika politika zajedno s popratnom crkvenom i religijskom politikom neizbjeno uzrokovala odluan otpor Katolike crkve pod vodstvom zagrebakoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije Alojzija Stepinca.141

O kulturnoj politici NDH vidi [196]; zatim vidi u knjizi Jere Jareba, koju je zagrebaki Institut za suvremenu povijest izdao kao pretisak 1995. god., poglavlje Hrvatska politika 1941. do 1945. [191], potom [276: 212132]. O unutranjopolitikoj situaciji moe se kao rezultat istraivakoga izvijea Marija Jareba [193] zakljuiti da su Hrvati dodue odluno eljeli svoju samostalnost i dravnopolitiku nezavisnost od Srbije, ali nisu eljeli politiki reim kakav je bio u NDH; do istoga zakljuka dolazi i Jere Jareb. [192] 141 Vidi [242]; openito o Katolikoj crkvi u doba NDH vidi [244]. Glede dravno-drutvenoga makropodruja, Zvonimir Jelinovi ukazuje na teku pogrjeku u temeljnoj politikoj strukturi NDH: ''U poetku stvaranja NDH 10. travnja 1941. godine, koja je nastajala u vrlo tekim i kompliciranim meunarodnim uvjetima, na samom poetku uinjena je bitna pogreka. Formirane su dvije vojske: regularna hrvatska vojska domobranstvo po uzoru na njemaku

140

143

Jezinoj i obrazovnoj politici NDH svojstven je bio i opsean program opismenjavanja u svrhu irenja osnovnih obrazovnih vjetina itanja i pisanja meu dobrim dijelom naroda koji je bio nepismen. [339: 4142] Posebna jezinoodgojna elja bila je sprijeiti iroko rasprostranjenu uporabu psovki, prostih viceva i bogohuljenja te osloboditi razgovorni jezik takvih izraza. Takav se je neudoredan nain izraavanja oznaavao ''balkanskim'', dakle ''nehrvatskim''. Budui da se je jezini nemoral odavno strukturalno ukorijenio u drutvu te je bio rairen i na ostalim junoslavenskim prostorima, nije bilo za oekivanje brzo i trajno poboljanje bez obzira na nepodobnost sredstava kojima je ta politika bila provoena, naime zakona i prijava. Stoga su i hrvatski biskupi u svojem pastoralnom pismu 1976. god. u povodu proslave 1300 godina vjerovanja u Krista u Hrvata, ali i u njegovu drugom izdanju 1984. god. u zasebnom odlomku (br. 26.) alili na ''sramotu huljenja Boga'' kao ''posebno gorku i stranu stvarnost''. [303: 4748]142 Naglasili su kako je takav jezini nemoral u oprjeci s dostojanstvom hrvatskoga jezika kao jedinoga nacionalnoga liturgijskoga jezika Katolike crkve uz univerzalni latinski prije 2. vatikanskoga koncila. Ali, ini se da se takvo jezino nemoralno ponaanje nije promijenilo ni u 1990-im jer je Stanko Duje Miji ustanovio: ''Hrvatski nacionalni grijeh sramote i plitkosti, ludosti i podsvjesnosti, iako smo izrazito katoliki narod, jest grijeh huljenja Boga, grijeh psovke Boga, Bojih svetinja. se dva najomiljenija bia: Bog i majka, najee i najodvratnije psuju.'' [283: 98] U svrhu ostvarivanja jezine i openito kulturne politike bile su obnavljane odnosno osnivane odgovarajue kulturne, knjievne i filoloke institucije. [276: 121132], [257: 112113] Kao sredinji institut za svehrvatski knjievni i standardni jezik osnovan je Hrvatski dravni ured za jezik (HDUJ) na osnovi jo koncem travnja 1941. god. proglaene odredbe dravnoga poglavara Ante Pavelia. Zadaa toga instituta uglavnom praktine namjene bila je njegovanje jezika i putem savjetovanja pisaca, lektora, izdavakih kua, masovnih medija, kazalita i filma u jezinim pitanjima, kao i putem pregledavanja jezinih prirunika i openito kolskih knjiga. Uz to mu je zadaa bila i sluenje daljnjemu razvoju kao i ponovnomu pohrvaivanju hrvatskoga jezika, i to, razumije se, u kroatistikoj filolokoj tradiciji koju je prekinula filoloka prevlast serbokroatistiki usmjerenih vukovaca. Prvi direktor HDUJ-a bio je, iako samo nakratko, Bla Jurii; prije njega je
vojsku Wehrmacht i stranaka vojska ustaka vojnica, po uzoru na faistiku talijansku miliciju. Slino je bilo u Njemakoj: Wehrmacht i SS-postrojbe, te u Italiji: regularna vojska i faistika milicija. Stvaranje dviju vojski nuno je dovodilo do privilegiranja stranake vojske nad redovnom vojskom, do neslaganja u koncepcijama voenja rata, konkurencije, suprotstavljanja i brojnih drugih problema.'' [197: 572573] Ali, i ovdje vrijedi razlika izmeu obrane hrvatske dravnosti i odbijanja nemoralnih i unutranjopolitiki destruktivnih sastavnica u reimu NDH: ''Hrvatsko domobranstvo i mi domobranski asniki nismo se slagali s ustaama, s ustakim reimom, mnogi su stradali od tog reima, ali nikada nismo ustali protiv drave Hrvatske. Oekivali smo da e se taj reim jednom nekako promijeniti, pasti, ali da Hrvatska treba ostati.'' [197: 582] 142 Samardijina kritika [339: 5556] takve vrste postupka NDH protiv ''psovke'' samo je dio njegove openite kritike NDH i nije usmjerena na taj nemoral. Takav je nemoral, meutim, otro kritizirao ve Filip Grabovac u svojoj zbirci Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti arvackoga (Mletci, 1747.) u pjesmi Od naravi, i udi arvacke: ''Svako / Stoji kao i sirota, / rugo svita i sramota: / ne imade on pameti, / nego samo znade kleti. / Jednom lipo kako cvaju, / sada kano psine laju. / Ako to bog ne providi, / evo gore sve to slidi. / alosni su kako slipi, / ti pomozi, Boe lipi!'' [133: 207, st. 43, 5160].

144

Stjepan Ivi odbio preuzimanje te slube kao i slube voditelja redakcije za novi hrvatski pravopis. [339: 16, 37, bilj. 93] U to se je doba ponovo osnivala i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), i to u Zagrebu 12. kolovoza 1941. god., pod novim imenom, s novim statutom, novim lanovima i novim ravnateljstvom. Osnivaka skuptina odrana je 25. sijenja 1942. god. Dotadanja je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu kao takva ukinuta zbog svoje junoslavenske odnosno jugoslavistike programske sastavnice. Meu prvim lanovima HAZU bio je i Stjepan Ivi, kao slavistiki autoritet. U nastavljanju hrvatske znanstvene tradicije temeljna je opa zadaa HAZU bila odreena kao objektivno spoznavanje istine. Za razliku od HAZU visoke su kole i (1941. god. preimenovano) Hrvatsko uilite, zbog svojega utjecaja na studente kao budui drutveno utjecajan sloj, bili podvrgnuti puno jaoj kontroli glede sukladnosti s vladajuom ideologijom. Ta kontrola nije donijela samo odreena ogranienja osebujne sveuiline autonomije, ve je, kao i u svim drutvima pod vladavinom odreene ideologije, bila popraena i kadrovskopolitikim intervencijama iz ideolokih razloga. Rektor je Hrvatskoga sveuilita od 1940. do sijenja 1943. god. bio Stjepan Ivi. On je ve koncem 1941. god. upozorio Hrvatsko sveuilite na zabrinjavajui gubitak njegove autonomije. Ivi je sm poetkom 1943. god. smijenjen sa svoje funkcije rektora. To se je dijelom dogodilo takoer zbog njegova odbijanja novouvedenoga pravopisa koji je bez dovoljno filolokih kriterija bio etimoloki i morfoloki usmjeren, kao i zbog odreenih ortoepskih stajalita. Meutim, kontrola sveuilita i visokih uilita, koju je provodila organizacija ustakoga pokreta, malo je koristila reimu jer se je koncem 2. svjetskoga rata sve vei broj studenata pokazao simpatizerima hrvatske komunistike partizanske organizacije. Kao u itavoj njezinoj dotadanjoj, a i buduoj povijesti, Matica hrvatska je bila takoer u 5. razdoblju za razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika u sueljavanju sa serbokroatizmom od posebne vanosti. Poetkom 1941. god. Ministarstvo unutranjih poslova Banovine Hrvatske pod vladom bana Ivana ubaia smijenilo je ravnateljstvo Matice hrvatske zbog premale jugoslavistike ideoloke konformnosti. Jedan od konkretnih razloga bila je razmjerno snana jezinopolitika i kulturnopolitika simpatija Matice hrvatske za ondanji ustaki pokret. Ta je odluka odmah ukinuta nakon proklamiranja NDH, a Filip Lukas je opet postavljen na svoje mjesto predsjednika Matice. On je odmah na poetku svoje slube u NDH, naime 23. travnja 1941. god., ukazao na nerijeenost pitanja jugozapadne granice NDH, koja nije bila vana samo u geopolitikom smislu, uz ostalo i zbog jadranske obale i njezinih luka, ve je bila od najvee vanosti i za hrvatski jezik, knjievnost i kulturu: Dalmacija o toj je hrvatskoj regiji, njegovoj rodnoj regiji, bila rije kao kolijevka hrvatske dravnosti i kao jedna od etniki, jezino, knjievno i openito kulturno glavnih sastojaka hrvatskoga naroda mora bezuvjetno pripadati dravnomu teritoriju nove samostalne hrvatske drave, da bi ova bila trajna. Ali, po Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. god. Hrvatska je 145

morala talijanskomu faistikomu reimu odstupiti velik i ak najvaniji dio Dalmacije, naime srednju Dalmaciju od Zadra do Splita. Tek nakon kapitulacije Italije 1943. god. ta su podruja opet dospjela pod hrvatsku vlast, ali pod njemakim nadzorom. Na sjeveru, odnosno na sjeveroistoku Hrvatske NDH je pod vanjskopolitikim pritiskom morala Maarskoj odstupiti hrvatska podruja u Meimurju i Bakoj. Matica hrvatska je organizacija filologa, knjievnika, pedagoga i sl., a cilj joj je odranje, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika, hrvatske knjievnosti, kao i openito etniki osebujne nacionalne kulture. Takva joj ciljna orijentacija, kao drutvenoj bitnoj instituciji, omoguuje i temeljna stajalita i utjecaje kada je rije o jezinoj i kulturnoj politici. Njezina, za hrvatski jezik vrlo bitna djelatnost se je u 5. razdoblju sastojala od izdavake i nakladnike aktivnosti. Tako je Matica hrvatska od 1928. do 1945. god. u 18 godita izdavala vlastiti kulturno-knjievni asopis pod naslovom Hrvatska revija. Izdavanje toga asopisa nastavljeno je od 1951. god. u iseljenitvu, a urednik je bio Vinko Nikoli. Obnavljanje suverene hrvatske drave 1991. god. u obliku Republike Hrvatske omoguilo je povratak Hrvatske revije u Hrvatsku, pa ju i danas izdaje Matica hrvatska.143 to se tie edicija i publikacija Matice hrvatske, njih tematski ine djela hrvatskoga pjesnitva, narodne epike, filoloka djela hrvatskih autora, ali i djela s tematikom hrvatske povijesti, a posebice kulturne povijesti, kao i geografije te hrvatske ekonomije. U Matici hrvatskoj objavljen je i niz prijevoda s brojnih europskih jezika, i to s njemakoga, francuskoga, engleskoga, talijanskoga, ruskoga, ekoga i bugarskoga jezika.144 Od konca je 1944. god. djelatnost Matice hrvatske trpjela od negativnih ekonomskih i financijskih posljedica rata; konano je Matica hrvatska morala posve obustaviti svoju aktivnost jo i prije zavretka rata. Predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. god. je bio Filip Lukas (1871. 1958.).145 Rodom je bio Dalmatinac, roen u Katel Starom. U Zadru je studirao katoliku teologiju te je po zavretku

O izdavakoj djelatnosti Matice hrvatske vidi [352]; o posljeratnoj sudbini Hrvatske revije vidi [295]. Brojevi knjiga objavljenih u Matici hrvatskoj: 1941. 26; 1942. 31; 1943. 26; 1944. 33; 1945. 4; 1946. objavljeno je jo 5 naslova koje je Matica hrvatska priredila jo prije propasti NDH. Od objavljenih filolokih djela valja izdvojiti: Knjievnost i narod Antuna Barca (1941.), Poviest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda Mihovila Kombola (1945.) i Maurani Antuna Barca (1945., objavljeno 1946.). Godine 1943. objavljen je hrvatski prijevod djela prijeko potrebna za razumijevanje politikoga i vanjskopolitikoga problema samostalnosti Hrvata od poetka 20. st. do 1917. god., djela koje je 1918. god. objavljeno u Beu, a napisao ga je L. von Sdland (Ivo Pilar) pod naslovom Junoslavensko pitanje: Prikaz cjelokupnog pitanja. Godinu kasnije, 1944., u Matici hrvatskoj u Zagrebu se je objavilo drugo, neizmijenjeno izdanje njemakoga izvornika (Be, 1918.) Die Sdslavische Frage und der Weltkrieg: bersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems. 145 O Filipu Lukasu vidi [378] i [405]. U prikazu povijesti Matice hrvatske u komunistikoj Jugoslaviji o Filipu Lukasu se, oekivano, iskljuivo negativno govori, odnosno nastoji ga se zaboraviti; tako i u prilogu Povijest Matice hrvatske [327]; u Enciklopediji Jugoslavije u 5. svesku (Zagreb, 1962.) Filipu Lukasu nije posveen nijedan lanak, kao i u neto ranijoj Enciklopediji Leksikografskog zavoda (sv. 4., Zagreb, 1959.); u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatskoslovenakoj (sv. 2., Zagreb, bez navoda godine objavljivanja, oko 1927.) nalazi se kratak bibliografski lanak o Filipu Lukasu; lanak o Filipu Lukasu sadri i Tko je tko u NDH [384]. Potrebno je naglasiti da je Filip Lukas u svojem obraanju putem radija 2. listopada 1938. god. kao predsjednik Matice hrvatske u povodu manifestacije Dani hrvatske knjige otro upozorio na mogunost izbijanja rata; svoje je obraanje zapoeo ovim rijeima: ''U ovim tekim trenucima, u kojima se najbolje glave svijeta napreu, da uklone
144

143

146

studija najprije djelovao kao upnik. U Gracu i Beu je od 1900. god. studirao zemljopis i povijest; od 1911. god. je kao docent bio voditelj Trgovake akademije, a od 1920. god. je radio u Ekonomsko-komercijalnoj visokoj koli u Zagrebu. Njegov poseban struni interes bio je usmjeren na hrvatsku ekonomsku povijest, geopolitiku kao i jugoistonoeuropsku kulturnu antropologiju. Po pitanju jugoslavizma i serbokroatizma Lukas je do 1918. god., dakle za naega 3. razdoblja, bio zagovornik jugoslavizma. Ali, politika stvarnost prve Jugoslavije i njezina srpska hegemonija te posrbljujui unitarizam naveli su ga da odluno promijeni svoj stav te da od 1920. god. u organizatorskim okvirima Matice hrvatske borbeno zastupa hrvatske interese, pa se je primjerice energino suprotstavio pokuaju koji je 1927. god. poduzela Matica srpska iz Novoga Sada, a kojim je namjeravala Maticu hrvatsku ukljuiti u srpsko-hrvatski Centralni prosvjetni savez koji je tek trebalo osnovati. Taj je potez smatrao pokuajem posrbljivanja. Takav ga je stav potaknuo na nastojanje oko dobivanja mjesta predsjednika Matice hrvatske, koje je dotad pripadalo jugoslavistiki usmjerenomu Frani Tuanu. Nakon to je Lukas postao predsjednik 1928. god., dakle godine u kojoj je srpski ekstremist Punia Rai u beogradskoj Skuptini izvrio atentat na hrvatske zastupnike Hrvatske seljake stranke (HSS), meu kojima je rtvom postao i Stjepan Radi, predsjednik te stranke, osnovao je jo iste godine asopis Hrvatska revija. Politikoideoloki taj asopis u ono doba je bio neutralan. Bio je tek nedvojbeno hrvatski, a tim i usmjeren protiv serbokroatizma. U njem nije objavljivao primjerice samo Mile Budak, ve i socijalistiki i komunistiki pisci poput Miroslava Krlee i Augusta Cesarca to je uvijek iznova dovodilo do sukoba s beogradskom Vladom. Sovjetski boljevizam i ruski komunizam, meutim, Lukas je odbacio kao ''diktaturu proletarijata'' i stalnu tiraniju.146 Godine 1945. Lukas je morao zbog komunistikoga preuzimanja vlasti u Hrvatskoj bjeati u inozemstvo, pa je do svoje smrti 1958. god. djelovao kao sveenik u povijesno i s obzirom na tradiciju za Hrvate znaajnom Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.147 U svojem zadnjem govoru u slubi predsjednika Matice hrvatske, a koji je zapravo bio osvrt na godinu 1944. god., Filip Lukas je jo jednom otro upozorio na novu drugu Jugoslaviju kao jo veu nepravdu prema Hrvatima nego to je to bila prva Jugoslavija. Njegovo obrazloenje je glasilo: ''Hrvati i Srbi su dva izgraena i posebna naroda, pa neka svaki od njih na svom povijesnom i ivotnom prostoru upravlja svojom sudbinom i stvara u svom duhu kulturna dobra Nae ideje za koje se borimo, jesu: sloboda i nezavisnost u svojoj vlastitoj dravi, ovjenost i osjeaj pravde.'' [378: 436437] Osim Matice hrvatske kao izdavaka kua i korporativni izdava na nacionalnoj razini djelovao je i Hrvatski izdavalaki bibliografski zavod (HIBZ) pod vodstvom Mate Ujevia. Njegov glavni
stranu pogibelj rata, koji bi, kada bi po nesrei izbio, unitio vei dio tekovina vjekovne civilizacije, pokree Matica svoje 'Dane hrvatske knjige' u Zagrebu i druga 24 vea mjesta nae pokrajine.'' [274: 55] 146 Vidi njegov lanak Ruski komunizam spram nacionalnoga principa u Hrvatskoj reviji 1933., god. 6., sv. 7. 147 Osnivanje toga zavoda potjee od bule pape Nikole V. iz 1453. god. Najprije je bio namijenjen hrvatskoj koloniji u Rimu. O tom institutu vidi [286: 8290].

147

izdavaki projekt bila je Hrvatska enciklopedija s Matom Ujeviem kao glavnim urednikom. Rad na Hrvatskoj enciklopediji zapoeo je ve u 4. razdoblju, naime u doba Banovine Hrvatske, 1938. god.; spomenuli smo ju u prikazu 4. razdoblja. Ta je enciklopedija bila planirana u 12 svezaka; do 1945. god. je objavljeno 5 opsenih svezaka. Nakon toga rad na njoj nije vie nastavljen. Drugi velik i za hrvatski jezik vaan projekt bio je Rjenik hrvatskog knjievnog jezika. Taj je projekt HIBZ preuzeo od Hrvatskoga dravnoga ureda za jezik; ali taj projekt nije prerastao fazu prikupljanja materijala. [339: 2630] Izdavakomu programu HIBZ-a pripadale su i openito znanstvene knjige to je bilo od velike koristi funkcionalnoj izgradnji hrvatskoga kao jezika struka i znanosti. Ukupno je u razdoblju od 1941. do 1945. god. HIBZ objavio vie od 400 knjiga, meu kojima i enciklopedijska djela poput enciklopedije Naa domovina (1943.), ija je tema bila Hrvatska. Glavni urednik te enciklopedije bio je Filip Lukas, a objavljena su dva sveska. Jezina je povijest hrvatskoga jezika u 5. razdoblju pogodno djelovala na status i izgradnju hrvatskoga; ali se je njezina trajnost kao posljedica politike povijesti NDH znatno smanjila, pa se je jedan dio njezinih doprinosa opet izgubio i nije mogao donijeti svoje daljnje jezinopovijesne plodove. Pod politikim utjecajem NDH kroatistika se je u 5. razdoblju zabavila u veoj mjeri jezinim normiranjem i ideolokim vrjednovanjem. Ta e se situacija politiki konformne filologije i odgovarajuega njegovanja jezika analogno nastaviti nakon 1945. god. u komunistikoj Jugoslaviji, ovaj put ponajprije pod komunistiko-ideolokim normama, ali isto tako i ponovo prema serbokroatistikim smjernicama. U odnosu prema fenomenoloko-empirijsko-teorijskoj lingvistici hipertrofirale su jezina standardizacija i ortolingvistika sa svojim uim disciplinama: pravopisom, ortoepijom, normativnom leksikologijom i stilistikom, pa sve do jezino-odgojne ortoprakse. injenica da je jezina i kulturna politika NDH provoena i pomou diktatorskih sredstava, posljedica je, osim izravnoga utjecaja faistike talijanske vlade kao i nacionalsocijalistikoga reima Njemake na unutranju politiku NDH, takoer prethodnoga jugoslavenskoga politikoga sustava, jer se je posrbljivanje hrvatskoga jezika u prvoj jugoslavenskoj dravi provodilo nasilnom politikom kojoj je nedostajala dostatna demokratska legitimacija s hrvatske strane. Odbijanje jugoslavenskoga reima i srpske kraljevske diktature jednu je od svojih najodlunijih artikulacija pronalo u Zagrebakim punktacijama, koje datiraju od 7. studenoga 1932. god. U njima su vodei hrvatski politiari, meu kojima i Vladko Maek, prosvjedovali protiv za Hrvate i Hrvatsku openito razarajue i nasilne posrbljujue politike beogradske Vlade te su zahtijevali transformaciju politikoga sustava u politike odnose sa stvarnom, osiguranom ravnopravnou naroda. Vladko Maek je zbog tih Punktacija zatvoren jo 1932. god., a 1933. je osuen na tri godine teke robije. Godine 1932. objavljen je i statut Ustake hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO), a 6. i 7.

148

rujna 1932. god. dolo je i do tzv. Velebitskoga (takoer: Likoga) ustanka, odnosno atentata na policijsku postaju kod Gospia to je ujedno bila i prva nasilna akcija ustaa. U prvoj je Jugoslaviji Hrvatima bilo doputeno da se nazivaju narodom i da podiu vlastitu zastavu tek 1937. god. Jugoslavenska cenzura nazive Hrvat i Hrvatska proganjala je i kanjavala kao ''separatistike'' ak i u crkvenim pjesmama poput Marijo, kraljice Hrvata i u drugim pjesmama, pogotovo u himni Lijepa naa domovino. [265] Godine 1939. osnovana Banovina Hrvatska, unato priznavanju odreene samouprave, posebice na podrujima gospodarstva i socijalne politike, nije donijela zadovoljavajuu normalizaciju politikih odnosa. Tu je ogranienu autonomiju, koja je priznata u jednom dogovoru izmeu umjerenoga voe Hrvatske seljake stranke Vladka Maeka i predsjednika beogradske Vlade Dragie Cvetkovia, srpska strana ak i uz pomo etnike organizacije bojkotirala i borila se je protiv nje i u Banovini Hrvatskoj i u Srbiji. Stoga se openito mora pri ocjenjivanju politike povijesti Hrvatske u razdoblju od 1941. do 1945. god. uzeti u obzir injenica da ''zahtjev hrvatske strane za vlastitom dravnou kao i srpsko suzbijanje toga zahtjeva ine jezgru srpsko-hrvatskoga konflikta u 20. st.''148 Tako se i naziv Nezavisna hrvatska drava za namjeravanu suverenu hrvatsku dravu rabi u iseljenikom ustakom pokretu ve 1934. god. Pjesnik i politiki pisac Mile Budak (1889. 1945.), u kasnijoj NDH kratko vrijeme ministar bogotovlja i nastave kao i ministar vanjskih poslova, taj je naziv rabio u svojem politikom programatskom spisu iz 1934. god. Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku dravu kao i u naslovu svojega godinjaka Nezavisna hrvatska drava, objavljivana od 1934. god. u Buenos Airesu. Budak, na kojega je 1932. god. srpska policija izvrila atentat, od te je godine bio u emigraciji te je tamo ideoloki djelovao u smislu ustakoga pokreta. Godine 1937. vratio se je u Hrvatsku. Svoju bogatu spisateljsku djelatnost zapoeo je ve 1907. god. Najpoznatije i za hrvatski jezik i knjievnost 4. i 5. razdoblja najvanije njegovo djelo jest roman u etiri sveska Ognjite (1938.), koji je i dva puta bio dramatiziran te je bez obzira na politike okolnosti toga vremena knjievno djelo visoke kvalitete. Za ustaki pokret osebujna totalitarna, nacionalistika ideologija koja je Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj dala njezino obiljeje, dobrim je dijelom iznikla iz ideologije kasnije Hrvatske stranke prava pod vodstvom Josipa Franka (1844. 1911.). Kao protujugoslavizam i protuserbokroatizam ideoloki je razvoj ustakoga pokreta, meutim, s obzirom na njegovo iseljenitvo pod vodstvom Ante Pavelia i Glavnoga ustakoga stana kao vodeega tijela, takoer bio povezan uzajamnim djelovanjem s etnopolitikim ugnjetavanjem Hrvata u prvoj Jugoslaviji.149
"Anspruch der kroatischen Seite auf eine eigene Staatlichkeit ... sowie die Bekmpfung dieses Anspruchs durch die Serben ... den Kernpunkt der serbo-kroatischen Konflikte im 20. Jahrhundert ausmachen." [114: 222]) Osnovne crte politike povijesti Hrvatske i Hrvata u sukobu sa srpskim hegemonistikim nastojanjima u 20. st. prikazane su [243]. 149 O povijesti NDH vidi [276] kao kratak pregled koji se dotie i politike situacije Hrvatske u prvoj Jugoslaviji. Rezultati znanstvene konferencije na temu Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu objavljeni su u asopisu za suvremenu povijest (god. 27., sv. 3.) kao tematski svezak. Ondje su obraeni svi vani aspekti povijesti NDH. Izvjetaj
148

149

Vanjskopolitika povijest NDH zajedno s njezinim utjecajem na stanje u dravi bila je bitno odreena 2. svjetskim ratom, vanjskom i saveznom politikom Italije, kao i Njemake zajedno s njihovom ideologijom faizma, odnosno nacionalsocijalizma kao i arijskoga rasizma. Kraj 2. svjetskoga rata 1945. god. stoga nije, nakon to je ve u jesen 1943. god. Italija bezuvjetno kapitulirala, donio samo propast Njemake, ve poetkom svibnja 1945. i raspad Nezavisne Drave Hrvatske kao drave koja je ovisila o Njemakoj. Jezinopovijesno gledano, u 5. razdoblju se treba obazirati, osim politike zbilje NDH, i na injenicu da to razdoblje politiki nije samo doba NDH, ve u 2. svjetskom ratu i doba komunistikoga pokreta i partizanskih organizacija, dakle doba tzv. Narodnooslobodilake borbe (NOB) pod vodstvom Josipa Broza Tita. To s jedne strane vrijedi za knjievna djela koja su stvarali njegovi istomiljeniki pisci, s pretenom tematikom NOB-a, ija je socijalistiko-komunistika tradicija postojala ve u 4. razdoblju, a s druge strane to vrijedi i u jezinopolitikom pogledu. Dio je tih navedenih pisaca za 2. svjetskoga rata bio istupio iz Drutva knjievnika Hrvatske koje se je podijelilo na lanove desnoga i lijevoga politikoga usmjerenja, te je preao na podruja koja su kontrolirali komunistiki partizani. Ne zbog komunistiko-ideolokih, ve zbog nacionalnih razloga partizanima je pristupio i Vladimir Nazor (1876. 1949.), ija djela u hrvatskoj povijesti knjievnosti 20. st. zauzimaju visoku poziciju.150 Od poetka je 20. st. pisao kao jezino i nacionalno odluan hrvatski pjesnik. Kao Dalmatinac se je od poetka 1920-ih pa sve do 1940-ih izjanjavao protiv aneksije odnosno okupacije hrvatskih podruja, posebice Istre, koje je provodila talijanska faistika Vlada. Njegova su djela objavljivana i u NDH. Nazor je u prosincu 1942. god. otiao u partizane. U doba NOB-a je bio predsjednik prvih dvaju zasjedanja ZAVNOH-a (Zemaljsko antifaistiko vijee narodnoga osloboenja Hrvatske). S obzirom na jezinopolitike ciljeve, hrvatski je dio Titova komunistikoga pokreta, koji je bio organiziran od lipnja 1943. god. u ZAVNOH-u, uspio izboriti da se hrvatskomu jeziku prizna status zasebnoga jezika uz srpski te da se on u buduoj komunistikoj Jugoslaviji predvidi kao slubeni jezik.151 Ali, Nazorov zahtjev da se kao slubeni jezik pismenih obavijesti komunistikih

o povijesnoj literaturi i istraivanjima NDH donosi [193]. O kronologiji politike povijesti NDH vidi [4: 162166]. Leksikon relevantnih osoba u NDH koji se osvre i na kulturni i knjievni ivot, hrvatsku filologiju i znanost jest Tko je tko u NDH [384]. Taj leksikon sadri i lanke o osobama iz komunistikoga pokreta. 150 O Nazorovu djelovanju u NOB-u vidi [296]. 151 Tako je AVNOJ (Antifaistiko vijee narodnoga osloboenja Jugoslavije) na svojem 2. zasjedanju potkraj 1943. god. u Jajcu na osnovi prava naroda na samoodreenje odluio da bi svi narodi planirane komunistike Jugoslavije u okviru federalnoga politikoga sustava trebali biti ravnopravni, pa se stoga i svi slubeni listovi trebaju objavljivati na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom. U skladu s tim je prvi ustav komunistike Jugoslavije 1946. god. napisan na sva etiri jezika. Taj je zakljuak AVNOJ-a na 3. zasjedanju ZAVNOH-a (Zemaljsko antifaistiko vijee narodnoga osloboenja Hrvatske; 8. 9. svibnja 1944.) za namjeravanu Federalnu Dravu Hrvatsku dobio zakonsku teinu. [388: 448449] Predsjednik prvih dvaju zasjedanja ZAVNOH-a (1943.) bio je Vladimir Nazor. Potpredsjednik ZAVNOH-a bio je sekretar CK KPH Andrija Hebrang. Zbog njegova odlunoga nacionalnoga hrvatskoga stava, slina Nazorovu, iz kojega se je borio za dravno-politiku samostalnost Hrvatske unutar budue komunistike Jugoslavije, u listopadu 1944. god.

150

organizacija, koje se alju iz Hrvatske i u Hrvatsku, iskljuivo upotrebljava hrvatski, a ne srpskohrvatski ili srpski, Politbiro CK KPJ je odbio. [388: 472473] Sadrajno je Komunistika partija Jugoslavije, koja je od 1937. god. u Jugoslaviji opet bila doputena i iji je generalni sekretar od 1939. god. bio Josip Broz Tito, bila utoliko orijentirana na serbokroatizam ukoliko je za hrvatski jezik u jezinopolitikom pogledu nastavila serbokroatistiko usmjerenje vukovaca, pogotovo Ivana Broza i Tome Maretia. Stoga je u kolstvu dana prednost serbokroatistikim glotonimima. Zbog toga se i zbog kasnije preteito serbokroatistiki usmjerene jezine politike u komunistikoj Jugoslaviji pod jezikoslovnim vodstvom najprije dugogodinjega predsjednika Srpske akademije (1937. -1960.) Aleksandra Belia (1876. 1960.) ini da je jezinopolitiko priznanje samostalnosti hrvatskoga jezika kao zasebnoga bilo tek ratom uvjetovani taktiki potez u svrhu pridobivanja hrvatskih komunista i njihove nacionalne KP kao i radi poticanja kolaboracije hrvatskoga stanovnitva u ratu s partizanima. Hrvatska je strana ipak zakljuke ZAVNOH-a ozbiljno shvatila. Oni su Republici Hrvatskoj posluili kao unutarjugoslavenski dravno-pravni temelj za osnivanje vlastite drave. Stoga je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuman 1995. god. ustanovio: ''U antifaistikom pokretu stvorena je zavnohovska federalna drava Hrvatska, i politiko-ustavna osnova jugoslavenske federacije kao zajednice ravnopravnih naroda s pravom samoodreenja. I upravo ta steevina antifaizma davala nam je pravne pretpostavke za izlaz iz Jugoslavije i proglaavanje nezavisnosti.''152

smijenjen je s dunosti sekretara KPH. Hebrang je potom kasnije, 1949. god. u Beogradu ubijen u zatvoru jugoslavenske tajne slube UDB-e. 152 Poslanica Franje Tumana u povodu 5. obljetnice Republike Hrvatske kao suverene drave (Vjesnik, 31. svibnja 1995., str. 2.).

151

2.6. esto razdoblje: Serbokroatizam, jugoslavenski komunizam i hrvatski otpor 2.6.1. Politika reakcija protiv 5. razdoblja i pokuaj utvrivanja serbokroatizma Novosadskim dogovorom Budui da su se komunistiki partizani pod vodstvom Josipa Broza Tita borili na strani saveznika, oni su na kraju 2. svjetskoga rata bili na strani pobjednika to je omoguilo osnivanje komunistike, ali opet srbohegemonistike i zbog ratovanja protiv NDH jo vie protuhrvatske druge Jugoslavije. Partizani su 8. svibnja 1945. god., nakon to su Zagreb 6. svibnja 1945. god. napustili Ante Paveli i njegovi ministri zajedno s vojnim jedinicama, umarirali u Zagreb kao pobjednici. Druga, komunistika Jugoslavija zapoela je groznim krvoproliem: u austrijskoj junoj Korukoj su 15. svibnja 1945. god. na poljima oko mjesta Bleiburg po britanskoj zapovijedi predani nenaoruani hrvatski vojnici i civili, koji su onamo pobjegli, partizanskim Titovim jedinicama; one su na licu mjesta izvrile masakr te su preivjele prisilili na smrtni mar kroz novu Jugoslaviju. Ta su dva dogaaja u nacionalno pamenje hrvatskoga naroda ula kao Bleiburka tragedija i Krini put.153 Tim inom je za hrvatski jezik zapoelo 6. razdoblje. U jezinopolitikom je pogledu to drugo jugoslavensko razdoblje bilo u biti razdoblje reakcije protiv neposredno prethodnoga 5. razdoblja, kao to je to, uostalom, bilo u tom pogledu reakcija protiv 4. razdoblja. U tom se je sada 6. razdoblju naime ponovo pokuavalo institucionalizirati i ozakoniti serbokroatizam. Zbog federalne temeljne strukture komunistike Jugoslavije, koja je odreena zakljucima 2. zasjedanja AVNOJ-a (1943.) kao i 3. zasjedanja ZAVNOH-a (1944.) glede budue Federalne Drave Hrvatske (FDH) u komunistikoj Jugoslaviji, a koji su titularnim narodima sastavnih republika ustavno zajamili odreenu samostalnost i ravnopravnost, ideoloka je argumentacija u korist serbokroatizma postala dodue tea, pa se je morala izvoditi iz jugoslavenskoga komunistikoga osnovnoga ideologema "bratstva i jedinstva". Filoloko-jezikoslovna obrazloenja serbokroatizma, meutim, ako se nije radilo o programatskim izjavama jezinoga planiranja, postala su sasvim prozirna s obzirom na svoju zbiljsku neutemeljenost. Ustupci su hrvatske strane u vezi s tim kao pseudoznanstveni argumenti predstavljali tek politiko-taktiku obranu. Na taj su se nain uspjeli spasiti i vani rezultati iz 5. razdoblja i prenijeti u 6. te se u njem uvati kao usjevi i temeljna glavnica za daljnji razvoj pod politiki povoljnijim uvjetima. To prije svega vrijedi za filoloke i jezikoslovne radove iz 5. razdoblja te rezultate intenzivnoga njegovanja jezika, ali i za izvjestan personalan kontinuitet. Dakako da je esto bilo velikih potekoa i nevolja, pa se je mnogo toga manje-vie odvijalo potajno ili u najmanju ruku neslubeno. Pravopisna reforma u korist hrvatskoga pravopisa, provedena u 5. razdoblju, u 6. razdoblju je opet ponitena jer se je potpuno protivila
153

erjavi broj rtava toga nedjela procjenuje na 45.000 Hrvata i 4.000 Muslimana. [417: 556]

152

serbokroatizmu. I u razvoju rjenikoga blaga te u leksikografiji serbokroatizam se je pokuao silom potpuno nametnuti to je u konanici dovelo do odlunoga otpora hrvatske strane, a godine 1967. i do kraja 6. razdoblja. Hrvatima je i hrvatskomu jeziku u 6. razdoblju posebno koristilo odluno i meunarodnopravno neporecivo stajalite Katolike crkve po nacionalnom pitanju. Posebno se je istaknuo kao crkvena osoba toga razdoblja zagrebaki nadbiskup Alozije Stepinac (1898. 1960.), koji je proglaen zagrebakim nadbiskupom 7. prosinca 1937. god. Neprijateljstvo komunistikoga reima prema Katolikoj crkvi otvoreno je izalo na vidjelo nakon razgovora zagrebakoga nadbiskupa s Josipom Brozom Titom kao predsjednikom Vlade FNRJ i Vladimirom Bakariem kao predsjednikom Vlade NR Hrvatske o odnosu Crkve i drave, odranoga 5. lipnja 1945. god., te nakon dotinih zakljuaka Hrvatske biskupske konferencije, koja je odrana od 17. do 22. rujna 1945. god. Alojzije Stepinac je u politiki montiranom procesu 11. listopada 1946. god. osuen na 16 godina tekoga zatvora; tim je, meutim, za Hrvate postao kao vrhovni pastir svijetao uzor krjeposti i muenik. Njegov se grob nalazi u zagrebakoj katedrali. Stepinac se je do 5. prosinca 1951. god. nalazio u zatvoru u Lepoglavi; nakon toga je zahvaljujui meunarodnom pritisku premjeten u kuni pritvor u rodno mjesto Krai gdje je i umro 10. veljae 1960. god. Papa Pio XII. imenovao ga je 1953. god. kardinalom to je Tita potaknulo na prekidanje diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom. Tek potkraj 6. razdoblja poeo se je nazirati sporazum, i to 25. lipnja 1966. god. s potpisivanjem protokola izmeu Svete stolice i Jugoslavije o statusu Katolike crkve u Hrvatskoj kao i ponovnim uspostavljanjem diplomatskih odnosa na razini otpravnika poslova. Na veleposlanikoj su razini diplomatski odnosi izmeu Svete Stolice i Jugoslavije uspostavljeni tek 14. kolovoza 1970. god., dakle tek u 7. razdoblju. Godine 1971., posljednje godine Hrvatskoga proljea, Tito je slubeno posjetio papu Pavla VI. Papa Pio XII. je Alojzija Stepinca 1953. god. pri njegovu imenovanju kardinalom opisao kao ''uzor apostolske marljivosti i kranske hrabrosti''. Slino je o Stepincu govorio i papa Ivan XXIII. u povodu njegove smrti 1960. god. Taj stav Alojzija Stepinca, koji je on kao Hrvat zadrao sve vrijeme svojega djelovanja, najbolje se vidi u rijeima koje je ve 1934. god. izgovorio pri obraanju sjemenitarcima 25. lipnja, dan nakon svojega posveenja za biskupa i imenovanja nadbiskupom koadjutorom: ''Nadalje, moji pogledi u prosuivanju naega narodnog ivota i svijesti uvijek su stalni i jasni. Mi se kao sveenici ne moemo baviti stranarskom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako potujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema Hrvatskom Narodu. Mi znamo to jesmo i svoga hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.'' [65: 141] Ve ranije je Stepinac, tonije 3. lipnja 1934. god., u svojem odgovoru na pozdravni govor pomonoga biskupa Franje Salisa-Seewisa u povodu svojega imenovanja nadbiskupom koadjutorom, naglasio: ''Moja je nakana i cilj ist: braniti katoliku istinu. Pravednost prema onoj: 'Dilexi iustitiam et 153

odi inquitatem', to je moje naelo. Pa kao to sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoliku, koja me je od najranije mladosti uila dati svakome, to je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavlju.'' [65: 125126] Taj stav je Stepinac propovijedao i u doba NDH, pa je u jednoj propovijedi na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. god. izjavio: ''Svi narodi i rase potjeu od Boga Svaki narod i rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na ivot dostojan ovjeka i na postupak dostojan ovjeka. Svi oni bez razlike, '' [65: 558]154 Na podruju vlasti jugoslavenskoga komunistikoga reima progon Katolike crkve bio je prisutan otpoetka. Strategija je pritom bila i unitenje i pokoravanje Crkve u smislu stvaranja Narodne crkve pod kontrolom komunistike drave, koja se je od 29. studenoga 1945. god. slubeno nazivala Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Javni prosvjed hrvatskih biskupa 22. rujna 1945. god. protiv takve politike za ondanji je reim uz ostalo bio povod da protiv zagrebakoga nadbiskupa Alojzija Stepinca pokrene kao sredstvo teroriziranja crkve montirani proces. Milan Vukovi u nizu lanaka govori o politikim sudskim procesima u slubi protuhrvatske politike u komunistikoj Jugoslaviji, o progonu i ubijanju upravo ''apokaliptinih razmjera'' katolikih duhovnika i redovnika. [400: 489] Ta politika protiv pripadnosti Hrvata Katolikoj crkvi s jedne je strane bila imanentna komunistikomu reimu kao takvu; s druge pak strane ta je politika bila jo znatno pojaana jugoslavistikom ideologijom uvjetovanim protuhrvatstvom, i obrnuto, komunistiko je protukatolianstvo uz jugoslavizam i serbokroatizam jo dodatno pojaavalo i poticalo protuhrvatstvo u FNRJ.155 To je protuhrvatstvo bilo dijametralno suprotstavljeno hrvatskim nacionalnim predodbama ZAVNOH-a iz 1943. i 1944. god. pod vodstvom hrvatskoga pisca Vladimira Nazora i funkcionara KPH Andrije Hebranga koji su se zalagali za Federalnu Dravu Hrvatsku. Stoga nije sluajno da je Hebrang 1949. god. ubijen u zatvoru jugoslavenske tajne slube u Beogradu.

O Stepinevoj biografiji, njegovu biskupskom djelovanju na mjestu nadbiskupa kao i o komunistikom namjetenom procesu protiv njega vidi pouzdano dokumentirano veliko djelo Alekse Benigara. [65] Nadbiskupsko geslo na Stepinevu grbu, nadovezujui se na 14. stih 90. psalma, glasi: ''In te, Domine speravi!'' (Ps. 90, 14: ''Quoniam in me speravit, liberabo eum: protegam eum, quoniam cognovit nomen meum.''). U spomen 50. obljetnice osude nadbiskupa Alojzija Stepinca 11. i 12. listopada 1996. god. u Zagrebu i Lepoglavi odran je znanstveni skup koji je za temu imao pravosue kao instrument politikoga progona u komunistikoj Jugoslaviji. Opsenu dokumentaciju (dokumenti obrane Alojzija Stepinca u tom namjetenom procesu, koji pogotovo govore o njegovu stajalitu prema etnopolitici NDH; izvijea njemakoga poslanstva u Zagrebu koja su slana u Berlin od 1942. do 1944. god.; dokumenti o odnosu Vatikana prema NDH i prema Katolikoj crkvi u NDH od 1941. do 1945. god.) predstavlja [321]. god. Ali, za potpun prikaz montiranoga procesa protiv Stepinca i openito za prikaz jugoslavenskoga pravosua, kako je njim upravljala politika, trebala bi biti dostupna objektivnomu prouavanju dokumentacija koja se nalazi pod kljuem u Beogradu; glede toga vidi izvijee Antuna kvorevia. [371] O komunistikoj crkvenoj politici 1950-ih i 1960-ih godina vidi [388: 404406]. 155 Otprilike do istoga rezultata doli su Jure Krito [243: 450] i Zlata Knezovi [233: 48]. O neumjerenosti optubi usmjerenih protiv Katolike crkve u komunistikoj Jugoslaviji, posebice kada je rije o njezinu odnosu prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u doba NDH, govori Franjo Tuman u posebnom odlomku. [388: 375419]

154

154

U Ustav FNRJ je iz zahtjeva ZAVNOH-a i u ZAVNOH-u prihvaenih AVNOJ-evih zakljuaka kao zakon ula i odluka da konstitutivni narodi FNRJ zajedno sa svojim knjievnim i standardnim jezicima u okviru federalnoga politikoga sustava Jugoslavije trebaju biti ravnopravni. Stoga su se svi dravni proglasi (zakoni, odredbe, spisi), a pogotovo Slubeni list FNRJ, kao autentini tekstovi trebali objaviti na svakom pojedinom od etiriju jezika, dakle na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom, i to u dotinom vlastitom pismu. Takvo je ureenje ve predvidio i Josip Broz Tito 19. prosinca 1944. god. u jednoj naredbi koja se je bavila tom temom. U skladu s tim je prvi ustav FNRJ od 31. sijenja 1946. god. proitan i objavljen na svakom od etiriju navedenih jezika: prvi dio na srpskom, drugi dio do lanka 77. na hrvatskom, lanci 77. 114. drugoga dijela na slovenskom, a pravni lanci i cijeli trei dio na makedonskom. Ta su se etiri jezika nalazila i na novanicama i u putovnicama.156 Sadrajno je taj hrvatski zapravo bio serbokroatizmu prilagoen hrvatski na osnovi uglavnom jezikoslovnih djela Ivana Broza, Dragutina Borania i Tome Maretia. Isto tako su i kolske knjige nalikovale onima iz razdoblja Banovine Hrvatske u prvoj Jugoslaviji; uz to su se i dvolani serbokroatistiki nazivi za hrvatski jezik upotrebljavali kao prvorazredni glotonimi. Hrvatska verzija ustava FNRJ bila je pisana pravopisom osmoga izdanja Boranieva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1941. god. Taj su pravopis prihvatili jo i partizani; Boraniev je prirunik ponovo tiskan 1947. god. kao deveto izdanje. Mogua odstupanja od serbokroatistikih jezinih norma, posebice u leksiku, otro su napadana kao nacionalistika ili motivirana ustakom ideologijom. Tako primjerice Ivan Sovi [353] u svojoj recenziji srpsko-hrvatskoga kontrastivnoga rjenika Vladimira Brodnjaka [71] glede natuknice muzika i njezinih komentara u rjeniku primjeuje da su ''jugounitaristi i jugoslavenski dravnopartijski birovi progonili rije glazba, osobito u kolama (udbenici) i u sredstvima javnoga priopavanja, a preferirali rije muzika, smatrajui ju srbizmom, a glazbu ustakom rijei''. [71: 249]157 Ali, ve se u Deutsch-kroatisches

Titova naredba objavljena je 1. veljae 1945. god. u Slubenom listu DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije) (br. 1., str. 5. i 10.) koji je izlazio u Beogradu. O dokumentaciji jezinopolitiki relevantnih zakljuaka AVNOJ-a kao i DFJ te o zasjedanju konstituirajue Skuptine FNRJ 31. sijenja 1946. god. vidi [36: 1318]. Crnogorci i bosanski Muslimani se etnopolitiki nisu smatrali zasebnim narodima FNRJ. Crnogorci su se etniki ubrajali meu Srbe, a Muslimani su se kao narod i zasebna jezina zajednica ignorirali. Crnogorci su, za razliku od bosanskih Muslimana, s NR Crnom Gorom imali vlastitu republiku unutar FNRJ, te su stoga bili kao titularni narod dravno-konstitutivan narod. Jezino tipoloki se je crnogorski jezik, koji je kao srpski u Bosni i Hrvatskoj ijekavski, smatrao dijelom srpskoga jezika. Dijelom isto tako ijekavski bonjaki je, u skladu sa svojom sinkretistikom genezom, posebice u leksiku imao obiljeja hrvatskoga i srpskoga jezika: ''Ali, u javnim glasilima prevladavaju srpske jezine znaajke kao posljedica slubene politike nakon 1945.'' [82: 358]) Ustav FNRJ, izglasan 31. sijenja 1945. god., politiku je oporbu uinio nezakonitom, te je kao takav bio pravna podloga za brojne sluajeve razvlatenja i nacionalizacije to je uostalom tipino za komunistiku vladavinu (vidi [55: 143144]). 157 Vladimir Brodnjak [71] rije muzika kategorizira kao grecizam, tipiniji za srpski nego za hrvatski jezik, pa je u skladu s tim u srpskom jeziku ei i funkcionalno se neogranieno upotrebljava, dok se u hrvatskom jeziku rije muzika rabi rjee i funkcionalno ogranieno na jedan stil knjievnoga jezika. Smatra da je tipina hrvatska, u uporabi neograniena knjievnojezina rije glazba. Osim toga u Brodnjaka postoji zasebna kategorija (br. 6.) za oznaavanje

156

155

Wrterbuch Bogoslava uleka [373] njemaka rije Musik prevodi s ''glasba, svirba, muzika'', i to upravo tim redoslijedom, a osim toga je rije glazba pisana na nain morfolokoga pravopisa glasba. Isto tako je u izvedenica i sintagma glasba uvijek navedena na prvom mjestu to nije tako s muzikom. Isti rezultat, naime da je glasba nasuprot muzika jednoznano prvorazredna i jedina potpuno plodna, produktivna hrvatska rije, pokazuju i primjeri u Novom rjeniku hrvatskoga i njemakoga jezika Ivana Filipovia [125] gdje se takoer pojavljuje morfoloki nain pisanja. Ako uzmemo u obzir jezine kontakte, nije na odmet naglasiti da je do danas odnos rijei glazba prema muzika u hrvatskom jeziku uglavnom jednak meusobnom odnosu tih dviju rijei u slovenskom jeziku. Vladimir Brodnjak prve godine FNRJ naziva ''zlatnim dobom'' za status hrvatskoga kao zasebnoga jezika, koje je naalost brzo zavrilo akcijom anketiranja i inicijativom za jezinopolitiki dogovor Matice srpske iz Novoga Sada u godinama 1953. i 1954. [71: VII] U tom su se razdoblju srpski tekstovi, srpska ili na srpski prevedena knjievnost, pa ak i tiskani primjerci Titovih govora jo slubeno i legalno jezino pohrvaivali i prevodili na hrvatski jezik. Dodue, ve i onda se je to pohrvaivanje i prevoenje u smislu serbokroatizma najee slubeno nazivalo ''ijekaviziranjem'', a ne ''kroatiziranjem''. To je moglo biti upozorenje da u jugoslavenskoj etnikoj i jezinoj politici nije zlato sve to sja. Taj ustupak Hrvatima je vjerojatno bio taktiki motiviran nastojanjem da se stvori spremnost prihvaanja srpskih tekstova i knjievnosti, ali i politikih informacija, partijske promidbe i indoktrinacije putem jugoslavenskoga komunistikoga reima ''zato da bi se hrvatski narod dao lake podjarmiti''. [71: VII] Taj zakljuak Vladimira Brodnjaka nalazi svoju potvrdu ako promotrimo unutranjopolitiki razvoj FNRJ s obzirom na njegovu protuhrvatsku sastavnicu do 1966. god., dakle do pada Aleksandra Rankovia, jugoslavenskoga ministra unutranjih poslova i efa Uprave dravne bezbednosti (UDBA). Ta se je netrpeljivost prema svemu hrvatskomu pojavila u dvama valovima. U prvoj fazi, naime u neposrednom poslijeratnom razdoblju od 1945. do 1953. god. dominirali su
hrvatskih rijei ''koje su sustavno potiskivane i izbacivane iz uporabe, proglaavane nacionalistikima pa ak i ustakima''. [71: prednja unutarnja strana omota]. U latininom novosadskom Pravopisu iz 1960. god. zaudo nedostaje natuknica muzika, ali postoje razliite njezine izvedenice, dok glazba postoji kao natuknica. U dotinim svescima 1. i 3. (1967., odnosno 1969.) Renika srpskohrvatskoga knjievnog jezika, ija je prva tri od est predvienih dijelova takoer izdala Matica hrvatska prema Zakljucima Novosadskoga dogovora, nema ni rijei o razliitoj pripadnosti tih rijei hrvatskomu odnosno srpskomu leksiku; ali prvenstveno srpska rije muzika ima daleko ire objanjenje. U Hrvatsko ili srpsko-engleskom enciklopedijskom rjeniku eljka Bujasa, zbog neslaganja sa serbokroatizmom nedovrenom rjeniku, glazba se [93: 1] upuuje na rije muzika [93: 2] kao neogranieni ekvivalent, ali ne i obratno. U Langenscheidts Universal-Wrterbuch Serbokroatisch [249] u obradbi Reinharda Lauera Musik se na prvom mjestu i neogranieno prevodi s muzika, a na drugom mjestu kroatizmom glazba; glazba i muzika u dijelu Srpskohrvatski-njemaki nemaju uputa jedna na drugu; ali, glazba je oznaena kao kroatizam. Meutim, , ono to zauuje jest injenica da taj lanak u rjeniku stoji neizmijenjen i u 20. izdanju iz 1995. god. pod novim naslovom Langenscheidts Universal-Wrterbuch Kroatisch. [250] S jedne je strane glavna hrvatska rije glazba trebala biti primjereno opisana kao takva i u odnosu prema muzika, a s druge strane je suvino, s obzirom na hrvatski u naslovu rjenika, posebno naglaavati pripadnost rijei glazba hrvatskomu jeziku. U posve preraenom izdanju toga rjenika Roberta Hammela, koje je objavljeno 2002. god., Musik se prevodi s glazba, muzika; glazba s Musik; muzika s Musik, Kapelle. [250a]

156

psihiki teror i ideoloka diktatura preodgajanja koju je provodio komunistiki reim prema boljevistiko-staljinistikoj metodi. Ali, jezinopravno i jezinopolitiko priznanje statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika kao takvo bilo je i dalje na snazi. U drugoj fazi, od 1953. do 1966. god., pokualo se je iskoristiti rezultate razarakih i terorizirajuih nasilnikih mjera prve faze za zamjenu toga priznanja statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika, koje je potjecalo jo iz ratnoga razdoblja, serbokroatistiko-unitaristikim imperativom. Sredinji je dogaaj pritom bio Novosadski dogovor 1954. god. Kako je Gustav Krklec, knjievnik i predsjednik Matice hrvatske (1950. 1953.), svojemu nekrologu za srpskoga pisca i funkcionara KPJ Jovana Popovia (1905. 1952.) dao naslov Maem i perom, moe se zakljuiti da je u prvoj fazi dominirao "ma", a u drugoj "pero".158 Prvu fazu, s njezinim sustavnim psihikim i fizikim terorom, s njezinom po mogunosti totalnom kontrolom ljudi od strane KPJ, s njezinim ispolitiziranim i politizirajuim pravosuem, s njezinim denuncijacijskim i dounikim sustavom, detaljnije su opisali Zlata Knezovi [233] i Milan Vukovi. [400] U toj se fazi primjenjivao cijeli aparat boljevizacije i ''diktature proletarijata'', dobro poznat iz povijesti Sovjetskoga Saveza. Najvaniji cilj te boljevizacije bio je kontrola itavoga odgojnoga i obrazovnoga sustava, a pogotovo kola, fakulteta i sveuilita, koji su se trebali preorijentirati na marksizam i lenjinizam, na dijalektiki i historijski materijalizam, na ''socijalistiki patriotizam'' umjesto na nacionalnu pripadnost, na komunistiku partijnost umjesto na objektivnu istinu i objektivno pravo, na socijalistiki realizam u knjievnosti i umjetnosti, kao i openito na ateizam i mrnju prema svemu nekomunistikomu. Tu je boljevizaciju po staljinistikomu uzoru jo otrije provodilo jugoslavensko dravno vodstvo kako bi nakon iskljuenja iz Informbiroa 28. lipnja 1948. god. pokazalo da je stopostotno u skladu sa sovjetskom ideologijom i time da je nepravedno okrivljeno od Informbiroa. Ta je boljevizacija trajala do
Popovi je uz ostalo od 1941. god. organizirao komunistiki partizanski tisak te je od 1945. god. bio direktor beogradskoga Narodnoga pozorita kao i urednik Borbe, glasila KPJ. Zlata Knezovi ''perom'' aludira na ideoloku indoktrinaciju to je sigurno i tono: ''Vaan oblik boljevizacije, i ideologizacije, izvravao se putem predavanja, obveznih za sve. Idejnost i partijnost morale se provoditi 'maem i perom'.'' [233: 63] Ono to je Vladimir Brodnjak (1922. 1992.) ustanovio kao suvremenik i svjedok komunistike vladavine, potvruje uglavnom i Ivo Banac kao povjesniar: ''Duh poslijeratne revolucionarne diktature (1945. 1950.) bio je suavanje razmjerno irokih ogranienja doputenih ideolokoj pravovjernosti unutar komunistikoga pokreta u Hrvatskoj. Znaajni ratni uspjesi hrvatskih partizana bili su djelimino rezultat pravodobnih ustupaka nekomunistikim partnerima, zatim uporabe domoljubnih hrvatskih parola i relativne operativne autonomije. Novi etatistiki model socijalizma koji je uveden nakon pobjede komunista dopustio je postupno naruavanje na tetu navedenih postignua... Nakon prekida sa Staljinom jugoslavenski je centralizam postao dikromatian. Njegove su crvene nijanse bile mjeavina komunistike inspiracije i marksistikoga internacionalizma, ali svjee istaknute nacionalne boje predstavljale su povratak starijoj jugoslavenskoj tradiciji integracije.'' (''The tenor of the postwar revolutionary dictatorship (19451950) was one of steady drawing in of the relatively wide limits allowed to ideological orthodoxy within the Communist movement of Croatia. The notable wartime successes of Croat partisans were the result in part of opportune concessions to nonCommunist partners, the use of patriotic Croat slogans, and relative operational autonomy. The new etatist model of socialism which was introduced with the Communist victory permitted gradual inroads at the expense of these attainments. After the break with Stalin, Yugoslav centralism became dichromatic. Its red hues were a mixture of Communist inspiration and Marxist internationalism, but its newly displayed national colors represented a return to an older Yugoslav integralist tradition.'' [51: 245246])
158

157

poetka 1950-ih. U knjievnom i openito jezinom pogledu ona je bila praena totalitarnom jezinom kontrolom, to je inae dobro poznato takoer iz drugih komunistikih drava. Na taj se je nain hrvatski jezik naao pod dvostrukim pritiskom, naime pod pritiskom i komunistike i srpske jezine kontrole. Taj se je pritisak s jedne strane pokazao kao ugnjetavanje, primjerice kada se ak ni zagrebaki Vjesnik, organ Socijalistikoga saveza Hrvatske, nije smio javno ponuditi na sarajevskom kolodvoru, a takvo je ugnjetavanje trajalo do sloma jugoslavenske centralistike unutranje politike, pokrenuto padom ministra unutranjih poslova Aleksandra Rankovia na plenumu CK SKJ na Brijunima u srpnju 1966. god.159 S druge strane, taj se je pritisak pokazao kao sveope izjednaavanje: ''Isti ton, isti rjenik, isti stavovi, sve je bilo isto ... u ... asopisima, tjednicima i dnevnicima''. [233: 62] Da to primamljivo ustavno priznanje statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika u FNRJ koji je ravnopravan srpskomu, ve u prvoj fazi od 1945. do 1953. god. nije bilo ni nalik onomu to su Hrvati imali na umu, pokazala je jezina praksa koju je kontrolirala vladajua dravna vlast u smislu komunistiko-jugoslavenske osnovne linije. Na saveznoj su se dravnoj razini FNRJ KPJ/SKJ kao i vladine institucije, masovni mediji i vojska prvenstveno sluili srpskim jezikom.160 Pod okriljem dravne moi se je ''uporno radilo na ruenju hrvatske jezine individualnosti i suvereniteta''. [219: 67] Praksa prevoenja sa srpskoga na hrvatski sve je vie potkopavana i onemoguavana opim naputkom o suvinosti istoga. Takvim se je postupcima struno, knjievno i organizacijski upravljalo odgovarajuom kadrovskom politikom. Jezikoslovnim je podrujem sve do svoje smrti upravljao serbist i jezikoslovac, beogradski profesor i dugogodinji predsjednik SANU (1937. 1941.; 1944. 1960.) Aleksandar Beli (1876. 1960.), koji je jo iz prve Jugoslavije imao irokoga jezinopolititikoga iskustva u provoenju serbokroatizma. Jezini serbokroatizam kao jezinonormativni program pjesnitva meu hrvatskim knjievnicima prvenstveno je zastupao Ivo Andri (1892. 1975.). Iako bosanski Hrvat, Andri je ve u doba prve Jugoslavije jezino dobrim dijelom preao na stranu serbokroatizma. U drugoj Jugoslaviji ne samo da je prihvatio komunistiko-jugoslavensku, srbohegemonistiku osnovnu liniju, ve se je i jezino jo vie posrbio tako da je tada pisao iskljuivo srpskom ekavtinom, a kroatizme je rabio jedino u navodima.161 Pritisak serbokroatizma se je organizacijski, osim obrazovnoga i odgojnoga sustava, koji je kontrolirala drava, provodio i putem udruga knjievnika kao i putem kulturnih organizacija Matice srpske u Beogradu i Novom Sadu, pa ak i putem postavljanja odgovarajuih osoba na

O ovom i o praksi sumnjienja za ''ustatvo'' vidi [388: 118119]. KPJ je od svojega 6. kongresa (Zagreb, 2. 7. studenoga 1952.) preimenovana u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). 161 O jezinim promjenama u ivotu Ive Andria kao pisca vidi [344]. U poetno vrijeme FNRJ Andri je bio predsjednik Saveza knjievnika Jugoslavije, naime od 1946. do 1952. god., dakle do kraja prve faze FNRJ. Andri je bio i politiki aktivan kao zastupnik u Narodnoj skuptini NR Bosne i Hercegovine kao i u Saveznoj narodnoj skuptini u Beogradu; lan SKJ postao je tek 1955. god.; 1961. god. dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost.
160

159

158

vodea mjesta u Matici hrvatskoj. Matica srpska je k tomu 1953. 1954. god. postala inicijator i organizator Novosadskoga dogovora koji je na poetku predstavljao pobjedu serbokroatizma. Ali, federalna temeljna struktura jugoslavenskoga dravnoga ustava dugorono je pogodovala hrvatskim nacionalnim tenjama. Srednjorono gledano to je dolo do izraaja u uspjenom provoenju federalizma nasuprot sustavu policijske drave uz centralistiku unutranju politiku ministra unutranjih poslova Aleksandra Rankovia, tonije u njegovu ruenju i iskljuenju iz Partije zbog ponaanja koje je tetilo Partiji, zbog zlouporabe moi i otpora razvoju sustava ''direktne demokracije''; iskljuenje je proveo CK SKJ na partijskom plenumu na Brijunima 1966. god. Rankovi je bio Srbin, od 1928. god. lan KPJ, a od kraja 1920-ih bio je vie puta zatvaran zbog svojih komunistikih agitacija i akcija u Srbiji, posebice u Beogradu. Godine 1940. postao je lanom Politbiroa CK KPJ; i u FNRJ obnaao je visoke partijske funkcije. Ministar unutranjih poslova bio je od 1946. god.; posljednje tri godine na toj funkciji (1963. 1966.) bio je i potpredsjednik Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) kako je 7. travnja 1963. god. preimenovana FNRJ. Tomu je uspjehu federalnoga sustava FNRJ, odnosno od novoga ustava 7. travnja 1963. god. "SFRJ", znatno pogodovala prisilna promjena smjera u vanjskoj politici koja je bila posljedica Titova sukoba sa Staljinom i njim uzrokovanoga iskljuenja jugoslavenskih komunista iz Informbiroa 28. lipnja 1948. god.162 Uzroci toga sukoba bili su zapravo Titovo nastojanje da izgradi Balkansku federaciju kao veliku silu pod jugoslavenskim vodstvom, kao i odreene predodbe o socijalizmu posebnoga, jugoslavenskoga tipa. U skladu s tim je Informbiro, nasljednik Komunistike internacionale (Kominterna), Komunistikoj partiji Jugoslavije u rezoluciji iskljuenja predbacio protusovjetski stav, zastranjenje od marksizma-lenjinizma i ak "nacionalizam". Taj je sukob s Komunistikom partijom Sovjetskoga Saveza i s Informbiroom za unutarjugoslavensku posljedicu imao istku, tj. nasilno uklanjanje lanova Partije koji su bili osumnjieni kao Staljinovi sljedbenici i Titovi protivnici. Kao simbol uasa toga unutarpartijskoga obrauna poznat je koncentracijski logor na kvarnerskom Golom otoku sa svojim kamenolomima, osnovan 1949. god., u kojem je do 1951. god. bilo zatvoreno vie od 8.000 osoba. Meutim, taj je val progona imao i osebujnu protuhrvatsku sastavnicu. [190] Vanjskopolitiko preusmjerenje FNRJ sastojalo se je uglavnom u spremnosti suradnje s SAD-om, koje je ujedno predstavljalo i eventualnu zatitu od Sovjetskoga Saveza; osim toga, ta se je nova politika ogledala i u Ugovoru o prijateljstvu i suradnji, sklopljenom 1953. god. s dvjema lanicama NATO-a, naime Grkom i Turskom, poznatijem pod nazivom Balkanski pakt, koji je 1954. god. dopunjen dogovorom o uzajamnoj vojnoj pomoi u razdoblju od sljedeih 20 godina.

162

O vanjskoj politici FNRJ i o sukobu sa Sovjetskim Savezom, odnosno s Informbiroom vidi [55: 145152].

159

Pozitivna je unutranjopolitika posljedica vanjskopolitikih promjena bio prekid nacionalizacije 1953. god., posebice na podruju poljoprivrede, dalje i povrat dobara. Tipino komunistiko oduzimanje dobara seljacima poelo je 1947. god. kolektivizacijom poljoprivrede, a tim su ba najvie bili pogoeni hrvatski seljaci. Druga je posljedica bilo ozakonjenje 1950. god. jugoslavenskoga drutveno-ekonomskoga sustava radnikoga samoupravljanja. Taj je titoistiki model samoupravljanja, zajedno s vanjskopolitikim preusmjerenjem blie SAD-u i NATO-u, omoguio trajnu ideoloku diskusiju o posebnostima titoistikoga socijalistikoga puta samouprave i slobodarskoga socijalizma to je sa svoje strane opet omoguilo, da se neprestano postavlja hrvatsko nacionalno pitanje te da s njim povezani politiki odnosi u FNRJ, potom "SFRJ", poprime pozitivnu razvojnu dinamiku. To je hrvatskomu jeziku od samoga poetka uspostave komunistike drave Jugoslavije omoguavala hrvatska kroatistika. Zbog opisanih posebnosti nastanka FNRJ kao posljedice 2. svjetskoga rata, prve su poslijeratne godine bile dodue doba sveope boljevizacije ivota u Hrvatskoj, ali ipak su etniki status hrvatskoga naroda i status hrvatskoga jezika kao zasebnoga jezika ostali netaknuti. Ti taktiki motivirani etnopolitiki obziri u inae centralistiki i unutaristiki orijentiranoj jugoslavenskoj unutranjoj politici sve su se vie gubili nakon 1950-ih. Umjesto njih se je formirao serbokroatizam pod postojeim srbokomunistikim okvirnim uvjetima FNRJ te je ponovo razvio akcijski program. Njegov je namjeravani cilj bio jedinstveni, tzv. "srpskohrvatski" jezik, na koji se je Hrvate pokualo obvezati Novosadskim dogovorom 1954. god. Njegove kodifikacije trebali su biti Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika 1960. god.; zatim Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnog jezika (1967. 1969.), tiskan od 1967. god., u kojem su Hrvati sudjelovali samo u prvim trima svescima; kao i nikada objavljeni terminoloki prirunici. Sastavni dio etnopolitikoga i jezinopolitikoga temeljnoga poretka FNRJ taj je unitaristiki izmiljeni "srpskohrvatski" trebao postati s pomou odgovarajuih odredaba novoga ustava od 7. travnja 1963. god., koje su propisivale i umjetne dvolane nazive srpskohrvatski i hrvatskosrpski. Meutim, bilo je neizbjeno to se je hrvatska strana od poetka prilino jednoglasno i neovisno o politikoideolokim stavovima odluila na aktivnu borbu i otpor tomu sve vie politiki utjecajnomu serbokroatizmu te se je njemu suprotstavila i branila od njegova slubenoga priznanja. U svrhu toga se je ustrajno i ciljano zalagalo za daljnji razvoj hrvatskoga jezika i kroatistike, te su se oko toga mnogi osobno zduno trudili. To je prvenstveno bila zadaa starijih te jo iz vremena prve Jugoslavije iskusnih hrvatskih slavista i kroatista koji su preivjeli rat i nisu bili prisiljeni emigrirati. Nedostatak kvalificiranih filologa i jezikoslovaca koji bi podravali serbokroatizam, poput Dragutina Borania, ili pak onih koji su bili jugoslavistiki usmjereni, poput Antuna Barca, ili pak onih koji bi se mogli ubrojiti u komunistiki kadar, olakavao je tim starijim filolozima i jezikoslovcima posao u FNRJ unato 160

postojeim ideolokim razlikama. Tomu filolokomu krugu pripadali su prije svega: Julije Benei, Petar Guberina, Josip Hamm, Stjepan Ivi, kojega je dodue komunistika vlast izbrisala s popisa lanova JAZU, dalje Bla Jurii, Mihovil Kombol, Kruno Krsti, Petar Skok, Mate Ujevi te pripadnik mlaemu narataju slavista Ljudevit Jonke.163 Jonke je zajedno s navedenim starijim filolozima u FNRJ, odnosno SFRJ, odgojio narataj kroatista koji je predstavljao vrst i irok temelj za strunu obranu od serbokroatizma za itava trajanja komunistike Jugoslavije te je uspjeno zavrio nametnutu borbu, prepunu polemika. Kao rezultat veih, nadreenih politikih okolnosti i povezanosti 1991. god., na kraju toga razvojnoga puta, gotovo je iznenaujue nastala nova samostalna hrvatska drava, dananja Republika Hrvatska. Tomu mlaemu narataju kroatista pripadali su prvenstveno: Stjepan Babi, Vladimir Brodnjak, Dalibor Brozovi, Boidar Finka, Ivo Frange, Radoslav Katii, Milan Mogu, Slavko Pavei, Ivo kari i Zlatko Vince. Dio tih kroatista pripadao je Zagrebakomu lingvistikomu krugu, koji je ve ranije osnovan na inicijativu Boidara Finke. [227: 308309, bilj. 6] Represalije zapoete u jesen 1971. god., usmjerene protiv Hrvatskoga proljea, dovele su i do politikoga izopenja Ljudevita Jonkea, pa stoga i njegova uklanjanja iz slube i prijevremenoga umirovljenja 1972. god.164 Glavni su protivnici hrvatskih kroatista i njihove kroatistike na srpskoj strunoj strani bili Aleksandar Beli (do svoje smrti), a potom njegov uenik Pavle Ivi. Hrvatska kroatistika se je organizirala i institucionalizirala jo dosta rano u FNRJ, zahvaljujui Matici hrvatskoj, koja je imala bogatu tradiciju; zahvaljujui 1951. god. osnovanomu Hrvatskomu filolokomu drutvu s njegovim brojnim funkcionalno posebnim odjelima, koje je od 1952. god. u Zagrebu izdavalo asopis Jezik, iznimno vaan u borbi protiv serbokroatizma; zahvaljujui Katedri za suvremeni hrvatski knjievni jezik, neslubeno osnovanoj 1949. god., na kojoj je Ljudevit Jonke istraivao i pouavao najprije kao docent, a potom i kao ef Katedre; i konano zahvaljujui Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, preustrojenoj u skladu s politikim smjernicama FNRJ. Akademija je imala vlastiti razred odnosno "odjel" za jezik i knjievnost, iz kojega je
Stjepana Ivia je nakon komunistikoga preuzimanja vlasti u lipnju 1945. god. Sud za zatitu nacionalne asti Hrvata i Srba najprije osudio na gubitak graanskih prava na deset godina te je protjeran iz Zagreba. Ali, u svibnju 1946. god. je "pomilovan" te je u jesen iste godine ponovo dobio svoju katedru na Zagrebakom sveuilitu. Mate Ujevi, koji je imao veliko enciklopedijsko znanje te koji je zahvaljujui vodeoj dunosti u bivem Hrvatskom izdavalakom bibliografskom zavodu (HIBZ) stekao i veliko izdavako-organizacijsko iskustvo, takoer je bio izoliran nakon komunistikoga preuzimanja vlasti 9. svibnja 1945. god. Hrvatska enciklopedija (sv. 1. 5., 1941. 1945.), iji je on bio glavni urednik, nije se smjela nastaviti pisati i objavljivati. Njegov ve dobrim dijelom obavljen posao na Pomorskoj enciklopediji mogao je nastaviti tek 1950. god. u okviru rada novoosnovanoga Leksikografskoga zavoda pod vodstvom Miroslava Krlee; sam Ujevi je kasnije postao ''glavni organizator i spiritus movens'' toga zavoda. [384: 408] 164 O ivotu i radu Ljudevita Jonkea (1907. 1979.) kao filologa vidi: [338], [340] i [317: 135146]. Jonke je studirao u Pragu (1930. 1932.) te je zahvaljujui prakoj funkcionalnoj lingvistici teorijski i metodoloki bio dobro pripremljen za svoje kasnije radove o razvoju hrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika u 19. i 20. st. Jonkeovi su radovi hrvatskim kroatistima u njihovoj borbi protiv serbokroatizma pokazali pravi jezikoslovni put. Hrvatsko proljee (1967. 1971.) je Predsjednitvo SKJ na svojoj sjednici od 1. do 2. prosinca 1971. god. u Karaorevu nasilno okonalo liavanjem vlasti vladajuega dijela komunistikoga vodstva u Hrvatskoj koji je simpatizirao s Hrvatskim proljeem, kao i progonima i politikim sudskim procesima koji su uslijedili.
163

161

poetkom 1950-ih izdvojen Odjel za suvremenu knjievnost. JAZU je i skrbila za dvije samostalne ustanove, naime Institut za jezik i Institut za knjievnost. Slubene su smjernice za rad JAZU na podruju jezika i knjievnosti bile serbokroatistiki i jugoslavistiki usmjerene i stoga u otroj suprotnosti s programom neposredne prethodnice JAZU iz vremena NDH, naime HAZU. Tako je primjerice osnivakomu odboru za kroatistiku preusmjerene i preustrojene JAZU 1946. 1947. god. pripadao Dragutin Borani, a Miroslav Krlea je od 1947. do 1957. god. bio potpredsjednik JAZU. Ali, filoloki je rad JAZU kao kroatistika i "serbokroatistika" doista posluio hrvatskomu jeziku i knjievnosti. Obnovljena je dominacija serbokroatistike tradicije vukovaca u razdoblju FNRJ proizvodila nova izdanja i obraivanja ranijih serbokroatistikih normativnih djela. Tako je 1947. god., i potom po posljednji put 1951. god., objavljeno 9. i 10. izdanje Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Borania. Taj e se pravopis zamijeniti Pravopisom iz 1960. god. koji je koncipiran prema unitaristikim smjernicama Novosadskoga dogovora iz 1954. god. Meutim, prije toga je pravopisa Hrvatsko filoloko drutvo ve radilo na vlastitom pravopisu, koji je dodue uglavnom odgovarao Boranievoj ortografiji te je dobrim dijelom preuzeo i srpski interpunkcijski sustav, ''ali, i to je Beograd odbio kao neprihvatljivo jer je znailo veliko samopotvrivanje hrvatskoga jezinoga suvereniteta''.165 Standardna gramatika serbokroatizma, naime Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika Tome Maretia iz 1899. god. po trei je put nakon 1931. izdana 1963. god. jer za nju nije bilo zamjene. Za nastavu su na osnovi te gramatike ve 1952. god. Ivan Brabec, Mate Hraste i Sreten ivkovi objavili Gramatiku hrvatskoga ili srpskoga jezika, koja je 1970. god. doivjela svoje 9. izdanje (po Novosadskom dogovoru jo od 4. izdanja pod prilagoenim naslovom Gramatika hrvatskosrpskog jezika). U leksikografiji je JAZU prvenstveno nastavila s radom na velikom povijesnom Rjeniku hrvatskoga ili srpskoga jezika iji je prvi svezak 1880. 1882. god. objavljen pod redakcijom ure Daniia; JAZU je taj rjenik zavrila 1976. god. 23. sveskom. Jedna je od posljedica tih diktatorski odreenih serbokroatistikih smjernica za kroatistiki rad bila ta da je Julije Benei (1883. 1957.) dodue mogao objaviti svoj Hrvatskopoljski rjenik 1949. god. te u JAZU raditi na svojem Rjeniku hrvatskoga knjievnoga jezika od preporoda do Ivana Gorana Kovaia, ali tu je svoju djelatnost plaao velikim osobnim potekoama s politikim optuivanjima i sumnjienjima za ''nacionalizam'' i ''protudravnu nastrojenost''. Taj je Beneiev Rjenik hrvatskoga knjievnoga jezika dovren do natuknice ''serenada'', ali JAZU ga je poela objavljivati tek 1985. god. u Zagrebu pod redakcijom najprije Josipa Hamma (sv. 1. 12. (protivan rzati), Zagreb, 1985. 1990.). Redakciju je nakon Josipa Hamma nastavio voditi Marijan Matkovi. Taj rjenik, iji leksik vremenski see do konca 2.
"... doch erwies sich in Belgrad auch das als nicht akzeptabel, weil es eine starke Selbstbesttigung der kroatischen Sprachsouvernitt bedeutete."[219: 69])
165

162

svjetskoga rata, od poetka je, dakle jo prije njegova toliko dugo odgaanoga objavljivanja, sluio hrvatskoj kroatistici kao vaan izvor informacija.166 Trei Beneiev rjenik, Poljsko-hrvatski rjenik, ostao je u rukopisu. Za pobijanje teze o nastanku hrvatskoga suvremenoga knjievnoga jezika kao proizvod Karadieva serbokroatistikoga programa od velike su vanosti bila kritika izdanja starijih hrvatskih pisaca koja je objavio JAZU, pogotovo niza izdanja 15. kola posveenoga 15. do 17. st. pod naslovom Stari pisci hrvatski. Isto vrijedi i za novo izdanje jo u doba NDH 1945. god. objavljene Poviesti hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda Mihovila Kombola; novo izdanje objavila je Matica hrvatska 1961. god. u Zagrebu, a u njem se je tek pravopis prilagodilo Novosadskomu dogovoru te su aktualizirani i dopunjeni bibliografski podatci. U svrhu filolokoga njegovanja hrvatskoga knjievnoga jezika u Zagrebu je 1952. god. Hrvatsko filoloko drutvo utemeljilo asopis Jezik s podnaslovom asopis za kulturu hrvatskoga knjievnoga jezika. Urednikomu su odboru pripadali: Antun Barac, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Petar Skok i Sreten ivkovi; njegov prvi odgovorni urednik, odnosno od 4. godita (1955. 1956.) glavni i odgovorni urednik, bio je Ljudevit Jonke, koji je na tom mjestu i ostao do 1969. god., ukljuujui i tu godinu; potom ga je u toj funkciji zamijenio Stjepan Babi. U Uvodnoj rijei 1. sveska 1. godita (rujan 1952., str. 2.) izriito se nadovezuje na tradiciju asopisa Hrvatski jezik, objavljivana od 1938. do 1939. god. pod urednitvom Stjepana Ivia, te se preuzima odgovornost za to da se Jezik objavljuje to je mogue due. Filoloko-programatski karakter u tom uvodu ima napomenu da Jezik za razliku od asopisa Na jezik koji je od 1949. god. u Beogradu (ponovo) objavljivao Institut za srpskohrvatski jezik SANU, iji je odgovorni urednik sve do svoje smrti bio Aleksandar Beli (1949. 1960.), kao i za razliku od asopisa Sarajevskoga kulturnoga sredita Pitanja savremenog knjievnog jezika, koji je takoer objavljivan od 1949. god., ne e biti orijentiran samo tokavski, ve e u obzir morati uzimati i akavski i kajkavski hrvatski.167 Jezik je sa svojim filolokim programom bio vodei i sredinji publikacijski organ za ukupnu lingvistiku tematiku hrvatskoga knjievnoga jezika, za pitanja standardizacije hrvatskoga jezika kao i za razvoj kroatistike, posebice na podrujima funkcionalnolingvistikih i ortolingvistikih problema. To je Jezik, zbog implicitnih etnolingvistikih, sociolingvistikih i kontaktnolingvistikih problema, uinilo vodeim strunim asopisom u raspravljanju sa serbokroatizmom. Stoga taj asopis, kada je rije o serbokroatizmu u komunistikoj Jugoslaviji, ima jedinstvenu filoloku dokumentacijsku vrijednost.168 Od 9. godita (1961. 1962.), dakle nakon objavljivanja Pravopisa iz 1960. god.,
Tako primjerice i Vladimiru Brodnjaku pri radu na svojem puno kasnije, naime tek 1991. god. objavljenom Razlikovnom rjeniku srpskog i hrvatskog jezika (vidi u [71: prednja strana omota, unutarnji dio] objanjenje kategorije kontrastiranja br. 1.). Koncem 1940-ih i 1950-ih godina Julije Benei je bio izloen tekim politiki motiviranim verbalnim napadima, meu inim obaju potpisnika Novosadskoga dogovora, beogradskoga suradnika SANU Miloa Moskovljevia i beogradskoga pisca Tanasija Mladenovia. [71] i [146: 273] 167 Na jezik je 1932. god. osnovan kao organ beogradskoga Lingvistikoga drutva; 1941. god. je prestao izlaziti. 168 Ulogu toga asopisa u borbi protiv serbokroatizma podrobno je prikazao Dalibor Brozovi. [84] Protivnika strana je otro napadala Jezik i to unutar izvijea o Jezinoj problematici u funkciji nacionalistike ideologije u SR Hrvatskoj.
166

163

sastavljena prema smjernicama Novosadskoga dogovora, asopis se je morao pokoriti pritisku serbokroatizma te svoje ime Jezik: asopis za kulturu hrvatskoga knjievnog jezika promijeniti u Jezik: asopis za kulturu hrvatskosrpskoga knjievnog jezika. Ljudevit Jonke je u prvom broju toga godita napomenuo tu promjenu naslova i objasnio ju tek u maloj biljeci na zadnjoj stranici (str. 32.). Za jezinopolitiki napetu situaciju hrvatskoga jezika znaajna je njegova primjedba i neizravna preporuka itateljima u povodu toga nareenoga dvolanog naziva: ''To dakako ne znai da se u privatnom ivotu jezik mora samo tako nazivati i da to mora biti ba uvijek.'' (str. 32.). Od 18. godita (1970. 1971.), u doba Hrvatskoga proljea, asopis je opet imao svoj prvotni podnaslov asopis za kulturu hrvatskoga knjievnog jezika. Od toga je godita Stjepan Babi preuzeo dunost glavnoga i odgovornoga urednika asopisa. Ljudevit Jonke istupio je iz Urednitva.169 Dalibor Brozovi u svojem lanku o ulozi asopisa Jezik u razvoju kroatistike, pa stoga i u borbi protiv serbokroatizma u FNRJ, odnosno SFRJ, progovara o taktikama koje su bile potrebne za uspjean rad. [84: 4651] To je hrvanje openito sadravalo kombinaciju prilagodljivosti i nepopustljivosti u razvojnom napretku prema maksimi ''dva koraka naprijed jedan korak natrag'', pri emu je hrvanje na objema stranama neprestano imalo karakteristike prikrivene borbe. Na strani serbokroatizma to je bilo uvjetovano injenicom da je on s jedne strane dodue mogao nadmono operirati dravnom silom, a s druge je strane zbog Ustava i socijalistike dravne ideologije FNRJ, odnosno SFRJ, kao i od 1949. god. sve vie zbog vanjskopolitikih obzira morao sauvati privid pravne drave i demokraciji slinih metoda u etnikoj i jezinoj politici. Nasuprot tomu hrvatska nastojanja nisu imala nikakvu politiki utjecajnu podrku, ali su imala objektivnu pravednost i zakonitost kao oslonac i snagu te u meuvremenu visoko razvijenu kroatistiku za profesionalnu orijentaciju u tom sueljavanju. Stoga se pri ocjenjivanju radova te kroatistike uvijek moraju uzeti u obzir i njihove funkcije kao akcija i reakcija u borbi protiv serbokroatizma, pri emu prije navedena
To je izvijee 1980. 1981., dakle neposredno nakon Titove smrti, sastavljeno za Vladine slube po nalogu Partije. itavo izvijee zajedno s prilogom pod naslovom Kurs partijske lingvistike tiskano je u Taj hrvatski [377: 53141], dio o Jeziku [377: 7277]. Zanimljive su sljedee dva karakteriziranja: ''Ideoloku retardaciju asopisa moe se jasno pratiti negdje od 1962. godine, kad je jo bio donekle politiki korektan '' [377: 72], kao i: ''U tom je asopisu nemogue nai rijei bratstvo i jedinstvo'' [377: 76], tj. parolu opega etnopolitikoga, a posebno serbokroatizmu svojstvenoga temeljnoga ideologema u komunistikoj Jugoslaviji. asopis Jezik je 2003. god. proslavio svoje 50. godite i sa svojim 5. brojem ujedno i 250. redoviti broj. Dvobroj 2. 3. godita 19. (1971.), koji je sadravao i stajalita prema hrvatskomu pravopisu, nije bio objavljen. Umjesto njega je tiskano novo izdanje cenzurirano prema ogranienjima odreenima Novosadskim dogovorom. Izvorni sadraj ponovo je tiskan jubilarne 2003. god. Konano, postoje jo dva bibliografska izdanja tako da ukupni broj objavljenih primjeraka do konca 2003. god. iznosi 256. U godini 1960./61. asopis se nije objavljivao u znak prosvjeda zbog serbokroatistikih Zakljuaka Novosadskoga dogovora. Od 1961. god. Jezik je morao u podnaslovu naziv hrvatski zamijeniti nazivom hrvatskosrpski, dakle asopis za kulturu hrvatskosrpskoga knjievnog jezika. Taj je podnaslov ostao do izdanja u studenom 1969. god.; tek od 18. godita (1969./70.) ponovo je upotrebljavan naziv hrvatski; o povijesti Jezika i njegovih 50 godita vidi: [309], [47] i [48]. 169 O 30-godinjem djelovanju Stjepana Babia kao odgovornoga urednika asopisa Jezik vidi [160]. O pokuajima serbokroatistikoga izjednaenja asopisa Jezik u vremenu od 1971. do 1986. god., tj. u razdoblju od guenja Hrvatskoga proljea do pokuaja provoenja centralistike i ponovo unitaristike reforme Ustava, vidi poglavlje Bruenje jezik o Jezik u [32: 7795].

164

maksima predstavlja vaan hermeneutiki princip. Tu je situaciju Dalibor Brozovi podrobno opisao u jo jednom drugom lanku: ''Te su borbe bile osobito izraene u trima fazama: oko novosadskih razgovora, u razdoblju od sarajevskoga slavistikog kongresa preko Deklaracije do 1971. i u 80-im godinama. To su bila teka vremena. Morali su se praviti privremeni kompromisi , ali ponekad nisu pomagali ni taktiki kompromisi i mnogi su borci za hrvatski jezik stradavali, a svi su postavljani u svakom pogledu. Ne treba se zavaravati ako dugo traje, nasilje postie i neke trajne rezultate '' [83: 26]; ovim zadnjim Brozovi je pogotovo mislio na naruavanje hrvatskoga jezinoga osjeaja do njegova unitenja, naruavanje izvorne jezine kompetencije s posljedicom patoloke nesigurnosti u jezinom ponaanju to bi onda bilo kao rezultat imalo potpunu pobjedu pokuaja posrbljivanja.170 Pouan primjer prodiranja srbizama u hrvatski jezik te borbe protiv toga navodi Krsto (= Christopher) Spalatin. U jezinu uporabu programa Zagrebakoga radija i televizije pokualo se uvesti srpsko ''Dobro vee!'', a izbaciti hrvatski pozdrav ''Dobra veer!'' iz nje. [356] Stjepan Babi, od 1970. god., dakle od 18. godita (1970. 1971.) glavni i odgovorni urednik asopisa Jezik, taj je problem u jednom malom prilogu pod naslovom Dobra vee(r)? najprije strogo korpusnolingvistiki obradio te je pritom naglasio morfoloki nedostatak nesklonjive imenice vee, a zatim je izveo odgovarajui ortolingvistiki zakljuak: Zbog toga nedostatka nije vee, nego veer normalno-neutralna rije i samo ona primjerena javnoj jezinoj uporabi, pa se treba kao standardnojezina rije upotrebljavati i u elektronikim medijima. [27] Tu neizravnu, prikrivenu obranu od srpskoga infiltrata, jako aktivnoga zbog njegove visoke uestalosti, Krsto (= Christopher) Spalatin komentira rijeima: ''Zbilja je nevjerojatno kako znanstvenici u zemljama s ogranienim slobodama pronalaze naine kako bi pisali o osjetljivim pitanjima.''
170

171

Informativan za tu vrstu prikrivene borbe je i 1954. u asopisu Letopis Matice srpske u Novom Sadu objavljen odgovor Ljudevita Jonkea na anketu upravo toga asopisa iz godine 1953. god.: ''Raspisujui 'anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa', Urednitvo Letopisa Matice srpske kao da se udi, to Srbi, Hrvati i Crnogorci jo uvijek piu dvjema pismima i slue se dvjema govorima i to se u njihovu knjievnom jeziku nalaze poneke razlike. Ono ak u neku ruku okrivljuje prevodioce, kao da su oni najveim dijelom krivi za irenje razlika u jeziku.'' [207: 179]; o difamiranju prevoenja sa srpskoga na hrvatski najkasnije od 1953. god. kao ''kontrarevolucionarnu rabotu'' vidi [377: 170]. Knjievni prijevodi te vrste od 1952. god. bili su posao Vladimira Brodnjaka; iz njih je potom izrastao i njegov Razlikovni rjenik. [71] Njegovi su se pojedini svesci mogli u FNRJ, odnosno tada SFRJ, objavljivati samo u vlastitoj nakladi. [377: 171, 262] Drugi vaan cilj serbokroatizma u toj borbi bio je potiskivanje izraza hrvatski kao glotonima, na to je takoer reagirao i Jonke. [207: 182] Sredinja je zadaa kroatistike u toj borbi bez dvojbe bilo sprjeavanje tetnih posljedica serbokroatistike unitaristike interpretacijske doktrine o hrvatskom i srpskom kao dvjema varijantama jedinstvenoga jezika. To se je postiglo uspjenim jezikoslovnim dokazivanjem samostalnosti hrvatskoga knjievnoga jezika. Tim je kroatistika za jedan korak pola blie serbokroatizmu da bi ga potom s dva koraka prekoraila i pribliila se svojemu cilju. [26: 129 130] 171 ''It is really amazing to see how scholars in countries with limited freedoms may find ways to write about touchy questions.'' [356: 12] Normalna rije svehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika je enskoga roda, veer, -eri; druge varijante, koje nemaju status uobiajenoga, jesu veer, -era (mukoga roda) i nedeklinabilno vee srednjega roda koje se stoga upotrebljava samo u nominativu, akuzativu i vokativu jednine. U gradianskohrvatskom upotrebljava se samo oblik mukoga roda, dakle veer, -era. [134: 753] U srpskom je za jedninu vee primarna rije; u srpskom se ona deklinira kao imenica srednjega roda: vee, -era; za mnoinu se u prvom redu upotrebljava imenica enskoga roda: veeri, -eri.

165

inilo se da je serbokroatizam odnio konanu pobjedu iznuivanjem Novosadskoga dogovora 1954. god. Zakljuci toga dogovora od 10. prosinca 1954. god., poznati pod naslovom Zakljuci Novosadskog dogovora, tiskani su u obliku programa u deset toaka te dodani Pravopisu kao faksimil [319: 78, prilog]; prema rijeima toga faksimila oni se sastoje u sljedeem: Toka 1. glasi: ''Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i knjievni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna sredita, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.'' Toka 2. glasi: ''U nazivu jezika nuno je uvek u slubenoj upotrebi istai oba njegova sastavna dela.'' Toka 3. proglaava latinicu i irilicu ravnopravnima. Toka 4. glasi: ''Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takoe su u svemu ravnopravna.'' Toka 5. zahtijeva izradu ''prirunog renika savremenog srpskohrvatskog knjievnog jezika''. Toka 6. zahtijeva izradu ''zajednike terminologije'' za sva podruja ''ekonomskog, naunog i uopte kulturnog ivota''. Toka 7. zahtijeva izradu zajednikoga pravopisa. U toki 8. se zahtijeva bezuvjetna sloboda za ''prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskoga knjievnog jezika'' kao i zabranu prevoenja. Toka 9. regulira organizaciju izradbe pravopisa i terminologije to je zadaa sveuilita u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu; obiju akademija JAZU i SANU te Matice srpske u Novom Sadu i Matice hrvatske u Zagrebu. Na izradbi terminologije trebaju sudjelovati i savezne dravne vlasti zakonodavstva i za pitanja standardizacije. Toka 10. sadri slubeni popis primatelja navedenih zakljuaka: Savezno izvrno vijee, Izvrna vijea: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore; sveuilita u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu; Matica hrvatska u Zagrebu; dnevne novine i asopisi. Poiljatelj popisa je Matica srpska iz Novoga Sada. Sredinja je izjava Zakljuaka, ukratko reeno, bez dvojbe voluntaristiko, pritom posve protupovijesno proglaavanje "narodnoga" i knjievnoga jezika Srba, Hrvata i Crnogoraca ''jedinstvenim jezikom'' s dvama izgovorima (toke 1. i 4.) koja se moraju ravnopravno tretirati, i s dvjema grafijama (toka 3.). to se tie potonjih, to se propisuju izradba i uporaba jedinstvenoga zajednikoga pravopisa (toka 7.). Stvarne pripadnosti hrvatskomu, srpskomu, crnogorskomu i/ili posve ignoriranomu bonjakomu ne uzimaju se u obzir. Jednako se tako ne uzimaju u obzir s jedne
Opravdanje navedene kritike Stjepana Babia moe se pronai i u tom da u rjenicima pisanim u skladu sa smjernicama serbokroatizma, kao na primjer u Pravopisu [319], zatim u 1. svesku Renika srpskohrvatskoga knjievnog jezika [328], ali i u Langenscheidts Universal-Wrterbuch Kroatisch [250] kao natuknica uvijek stoji za srpski jezik tipino vee, dok hrvatskoga veer, -eri kao natuknice nema. Isto tako se kao pozdrav navodi Dobro vee!, Dobar veer! ili ak Dobar vee!, ali nema standardnojezinoga izraza Dobra veer!. U novom jako izmijenjenom izdanju toga rjenika iz 2002. god. sada se navodi samo veer enskoga roda (u skladu s tim i: Dobra veer!). [250a]

166

strane ikavski, s druge strane akavski, akavski i kajkavski lektalni jezini tipovi unutar hrvatskoga i/ili bonjakoga "narodnoga" jezika, kao ni unutar knjievnoga jezika. Glotonimi s nazivima hrvatski odnosno srpski (jezik) ne upotrebljavaju se. Prijanja parola o dvoimenom jeziku u tom pogledu, dakle, nije ponovo prihvaena. U 2. toki se ne navodi konkretno nijedan od dvaju dvolanih glotonima. Meutim, u svrhu podupiranja unitarizma u 5. toki se obuhvatno spominje zamjenikim izrazom ''na jezik'', kao i u 9. toki ''naa tri univerziteta''. Da je pokretaka sila Novosadskoga dogovora bila Matica srpska, moe se razabrati iz injenice da su i Anketa o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa urednitva novosadskoga asopisa Letopis Matice srpske iz oujka 1953. god., koja se je provodila kao priprema za Novosadski dogovor, kao i Novosadski sastanak (8. 10. prosinca 1954.), koji je jezinopolitiki iskoristio tu anketu, imali istoga pokretaa i organizatora, naime Maticu srpsku, to uostalom i pie u preambuli Zakljuaka Novosadskoga dogovora.172 I to se tie izradbe zajednikoga rjenika, prema zahtjevu 5. toke, u istoj se toki inicijativa Matice srpske pohvalno istie. Konano treba podsjetiti i na 10. toku, u kojoj se kao poiljatelj Zakljuaka navedenim primateljima opet navodi Matica srpska. Zahtjev za zabranom prevoenja, iznesen u 8. toki, zbog konkretnih etnopolitikih, jezinopolitikih i knjievnopolitikih odnosa s dominacijom srpskoga jezika uglavnom bi pogodio prijevode sa srpskoga na hrvatski jezik; ta bi zabrana bila uinkovito sredstvo u svrhu daljnjega pribliavanja ciljevima serbokroatizma. Ali, Zakljuci su bili, htjeli ili ne htjeli, implicitno i slaba toka, koja je i dovela do njihova neuspjeha. Uvjetovano voluntaristikom protupovijesnou, nestvarnou i, jezikoslovno gledano, nedostatkom emske jezine valjanosti, na toj je slaboj toki doista i dolo do prekida toga iznuenoga sporazuma. Tu slabost predstavlja u 4. toki sadrano proglaenje ravnopravnosti. Ono to se je prema organizatorima Novosadskoga dogovora trebalo smatrati samo prividnim, nevanim fonetskim problemom, hrvatska je strana shvatila ozbiljno, pozvavi se meu inim takoer na pod tokom 1. spomenutu zagrebaku knjievnojezinu tradiciju. Pri tom su hrvatski filolozi u 4. toki spomenutu fonoloku odnosno ortoepsku odredbu glede ravnopravnosti shvatili kao pars pro toto. U svrhu ostvarivanja te priznate ravnopravnosti razvijala se je teorija lektalnih varijanata, u ijem se je argumentacijskom okviru branila stvarna samostalnost hrvatskoga knjievnoga jezika i to upravo pozivanjem na tu ravnopravnost. Jezinopolitiki uspjeh ostvaren je nakon pada reima jugoslavenskoga ministra unutranjih poslova Aleksandra Rankovia 1966. god. Stoga se je Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika Drutva knjievnika Hrvatske od 15. oujka 1967. god., koja predstavlja prvi korak raskidu Novosadskoga dogovora, mogla izjaviti bez prekida u argumentaciji.
Letopis je po prvi put objavljen 1824. god. kao Srpski letopis za god. 1825. u Novom Sadu (na irilici). Od 1873. god. asopis je imao naslov Letopis Matice srpske; ve od 1864. god., dakle godine preseljenja Matice srpske u Novi Sad, taj je asopis tiskan prema novoj ortografiji Vuka Karadia.
172

167

Objektivna pravna obveza prema Zakljucima ionako je bila vrlo dvojbena zbog nedostatka reprezentativnosti i dobrovoljnosti. Meu potpisnicima Zakljuaka bilo je 14 predstavnika srpske strane, a meu njima su bili Aleksandar Beli i Ivo Andri; hrvatska je strana bila zastupljena s pet potpisnika, a ti su bili: Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, germanist Zdenko kreb (koji nije naveden na popisu potpisnika Zakljuaka, kako je taj popis tiskan u hrvatskoj latininoj verziji Pravopisa [319]), i naposljetku knjievnik Jure Katelan. Bosnu i Hercegovinu zastupali su Marko Markovi kao pisac i Jovan Vukovi kao profesor, obojica Srbi iz Sarajeva. Maticu srpsku predstavljalo je 6 zastupnika, SANU 2 zastupnika, Maticu hrvatsku i JAZU, kao i ANUBiH i CANU nijedan. Vjerojatno, kako bi se prikrila golema srpska prevlast na popisu potpisnika Zakljuaka (16: 5), postoji jo jedan, dopunski popis potpisnika, priloen nedatiranomu popratnomu tekstu [319: 910], u kojem se potpisnici ukratko slau s odredbama Zakljuaka. Na tom je popisu, u skladu s mjestima stanovanja, 31 potpisnik iz Hrvatske, 29 iz Srbije i 1 iz Bosne i Hercegovine. Broj koji se odnosi na Hrvatsku morao bi se naravno jo podijeliti prema broju onih koji su podupirali serbokroatizam, i prema postupku odabira potpisnika. Za Bosnu i Hercegovinu je vjerojatno potpisao bosanski Srbin, pisac Ilija Kecmanovi iz Sarajeva. Zanimljiv je i odnos latinice i irilice u tekstovima Zakljuaka i dodatka. Sudei po faksimilu, izvorni tekstovi su srpski ekavski tekst Zakljuaka, pisan latinicom, i irilini srpski ekavski tekst dodatka. Zaglavlje pisma Matice srpske u obama sluajevima pisano je irilicom. Potpisi Zakljuaka poredani su prema latininoj abecedi, a to je ostalo tako i u irilinoj verziji Zakljuaka u irilinom svesku Pravopisa. [319] Potpisi ispod teksta dodatka u faksimilu imaju i glede latinice i glede irilice neabecedni redoslijed; u hrvatskoj verziji dodatka potpisi su poredani prema abecedi. Kao interpretacija takvih odnosa moe se nagaati da se Zakljuci trebaju u prvom redu odnositi na Hrvate kao adresate i kao one koji bi ih trebali provoditi, pa su se im stoga trebali pribliiti i nametnuti takoer uporabom latininoga pisma i abecednoga poretka. U skladu s upravljanjem Novosadskim dogovorom od strane Matice srpske Zakljuci i dodatak u izvorniku pisani su srpskim jezikom. Stoga su ta dva teksta bez daljnje posrbljujue preradbe tiskana u irilinom svesku Pravopisa. Jedina promjena je uporaba toke iza rednih brojeva pisanih arapskim brojkama, u skladu s kasnijim Pravopisom [319: 119: 130]; u faksimilu, prema srpskomu obiaju, stoji primjerice ''8, 9 i 10 decembra 1954 godine'' umjesto ''8., 9. i 10. decembra 1954. godine''. Za latinini svezak, koji je utke u prvom redu bio namijenjen Hrvatima, oba su teksta Novosadskoga dogovora kao i Uvodna rije dijelom prevedeni na hrvatski jezik. I to isto svjedoi o protupovijesnosti, nestvarnosti i nedostatku emske jezine valjanosti, a tim i o prisiljenom sklapanju

168

Novosadskoga dogovora jer je upravo takav prijevod bio zabranjen samim Zakljucima. Kao srbizmi su na hrvatski jezik prevedeni sljedei izrazi:173 Pohrvaenja Srpski 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. decembar pozorite septembar univerzitet vetaki jeziki sprovesti jugoslovenski saradnja savremen takoe uopte izradie odredie e dostaviti Hrvatski prosinac kazalite rujan sveuilite umjetni jezini provesti jugoslavenski suradnja suvremen takoer uope izradit e odredit e dostavit e

Ali, kao srbizmi nisu prevedeni: Neprevedeni srbizmi Srpski nauni nauka neodlono neophodno nesumnjiv oblast poslije princip sastavni dio Hrvatski znanstveni znanost neodgodivo prijeko potrebno nedvojben podruje, grana nakon naelo sastojak

Ta se dva izdanja ak i u impresumu razlikuju prema svojim jezinim osebujnostima: u irilinom svesku pie ''Sva prava zadrana'', a u latininom ''Sva prava pridrana''. Kao to i pokazuju primjeri u dvjema prikazanim tablicama, u tim se tekstovima unato njihovoj kratkoi i jezinoj oskudnosti nalaze uoljivi hrvatsko-srpski kontrasti, i to na razini rijei (1. 5.) gdje su rijei kao cjelina razliite na leksikoloki razliit nain; ispod razine rijei, u razliitim tvorbenim obrascima (6. 7.); zatim fonoloki uvjetovani kontrasti (8. 12.); pravopisno uvjetovani kontrasti (13. 14.); i kao stilski se kontrast moe tumaiti primjer 15.

173

169

Za razliku od tih kontrastnolingvistikih injenica, Uvodna rije Pravopisne komisije, datirana 12. veljae 1959. god., poziva se na unitaristiki serbokroatizam, kojemu bi od Vuka Karadia i Ljudevita Gaja teili "najvei nai umovi" [319: 5], a kakav su u pravopisnim pitanjima na zajednikim naelima zasnovali Ivan Broz, Dragutin Borani i Aleksandar Beli, i kakav je konano potvren u jezikoslovlju 19. st. Navodi se da je Novosadski dogovor nastavak Bekoga dogovora iz 1850. god., koji je svojevremeno pomogao pobjedi fonetskoga pravopisnoga naela u Srba i Hrvata u 2. polovici 19. st. Meutim, nije se ostvarilo uvjerenje, izneseno na kraju Uvodne rijei, naime da e Pravopis, kao ''rezultat kolektivnog rada i napora nae kulturne zajednice'', usvojiti "cjelokupna naa javnost". Zaprjeka tomu nije bilo u prvom redu fonetsko pravopisno naelo kao ni sama pravopisna pravila, ve upravo serbokroatistiki unitarizam koji u pravopisnom rjeniku nije doputao razlikovanje hrvatskoga od srpskoga jezika. Pa ipak su se Hrvati ve samom etniki specifinom uporabom obaju jezinih naziva, koji su Novosadskim dogovorom 1954. god. postali slubenim, naime hrvatskosrpski i srpskohrvatski, podsjeali na svoju jezinu samostalnost. Naziv hrvatskosrpski je naime preutno bio odreen za uporabu u Hrvata kao i za situacije kad se je obraalo iskljuivo ili izrazito Hrvatima. Inae, po serbokroatistikomu je nazivoslovlju naziv hrvatskosrpski prema srpskohrvatski bio drugorazredan. Stoga i ne udi da se u izvornom tekstu Zakljuaka od triju mjesta s glotonimskim nazivima izraz hrvatskosrpski spominje upravo u toki 8. gdje se napada i zabranjuje praksa prevoenja, pri emu se je bez dvojbe ciljalo na Hrvate. "Hrvatskosrpski knjievni jezik" trebao se je razvijati bez toga prevoditeljskoga doprinosa, vanoga za razvoj jezika, to bi naravno znatno olakalo njegovo posrbljivanje. S druge pak strane, uporaba izraza srpskohrvatski u preambuli (''na zavretku ankete o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu'') kao i u 5. toki (''izrada prirunog renika savremenog srpskohrvatskog knjievnog jezika'') odgovara srpskomu jezinomu hegemonistikomu zahtjevu Novosadskoga dogovora. U pohrvaenoj tiskanoj verziji Zakljuaka, kakva se nalazi u latininom svesku Pravopisa [319: 78], srspkohrvatski je jedino u preambuli zamijenjen nazivom hrvatskosrpski. To je, vjerojatno, Hrvatima trebalo dodatno sugerirati obvezatnost Zakljuaka kao rezultat njima spomenute ankete iz 1953. god. U pohrvaenoj Uvodnoj rijei latininoga sveska Pravopisa [319: 5] naziv srpskohrvatski ostao je samo u naslovu ankete koji se navodi kao citat (''ankete 'o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa''), a na svim ostalim mjestima pie hrvatskosrpski. U srpskoj verziji toga uvoda u irilinom svesku Pravopisa rabi se jedino izraz srpskohrvatski. Isto tako kao i uporaba naziva srpskohrvatski i hrvatskosrpski zanimljiva je i analize vrijedna uporaba izraza koji se odnose na srpsku ili na hrvatsku stranu Novosadskoga dogovora. ini se naime da bi redoslijed na poseban nain mogao imati izvjesno znaenje, odnosno funkciju. Osobito, zauzimanje prvoga mjesta moe sluiti, s jedne strane, izraavanju neke vrste hegemonistike 170

prednosti srpske strane, a s druge strane adresiranju hrvatske strane.174 Funkcionalno se moe redoslijed rabiti u neto veim odlomcima teksta takoer u svrhu dezorijentacije hrvatske strane, naime putem prividno neporedanoga, statusno indiferentnog, sluajnog odbira. Ta jezinouinska namjera posve bi odgovarala ustroju obaju rjenika, dogovorena Novosadskim dogovorom, naime Pravopisu [319] i Reniku srpskohrvatskoga knjievnog jezika. [328] U tim rjenicima nema oznake pripadnosti hrvatskomu i/ili srpskomu jeziku rjenike grae koja se je odabrala po serbokroatistikim kriterijama, da bi se takvim ujedinjenjem sastavilo apstraktno mnotvo serbokroatistikih normativnih rjenikih jedinica. Novosadski je dogovor svoju pripremu imao u Anketi o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa asopisa Letopis Matice srpske iz Novoga Sada 1953. god. Obje su akcije provedene pod pokroviteljstvom jugoslavenskoga ministra unutranjih poslova Aleksandra Rankovia kao efa resora. Tom anketom su se nadovezali na anketu beogradskoga knjievnoga kritiara Jovana Skerlia, provedenu u razdoblju od 1913. do 1914. god. u slinoj namjeri, a cilj joj je bio uspostavljanje ekavskoga, latininoga ''srpskohrvatskoga'' kao zajednikoga knjievnoga jezika. Tako je i u novosadskim namjerama u razdoblju od 1953. do 1954. god. bilo ''oigledno da se srpski jezik, pisan latininim pismom, elio proglasiti jedinstvenim opeobveznim jezikom, pri emu se je stavila u izgled izvjesna ograniena i privremena snoljivost prema marginaliziranomu hrvatskomu leksiku i nazivlju.''175 Hrvatska je strana u svemu tomu sudjelovala samo u zanemarivo malom dijelu dragovoljno odnosno suglasno s jezinopolitikim ciljevima obiju akcija. U samo dvama odgovorima iz Hrvatske na pitanja ankete Matice srpske izraena je spremnost na odricanje od hrvatskoga jezika i prelazak na ekavski srpski. Zbilja reprezentativan je bio za stvarno miljenje hrvatske strane komentar Julija Beneia po kojemu stereotipna parola o ''bratstvu i jedinstvu'' '' ipak moe ostati vrsto i uz srpsku irilicu i uz hrvatsku ijekavtinu. Ono se ne osniva i ne unapreuje na ovakvoj trampi.'' [208: 114] Ta je ''trampa'' promicala upravo suprotno, pa je Ljudevit Jonke kao supotpisnik Novosadskoga dogovora osvrnui se na nj kasnije napisao: ''O jeziku je u

Ovo prvo u Zakljucima sigurno vrijedi za redoslijed etnonima, odnosno ojkonima (ekonima) u toki 1.) (''jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca'', odnosno ''dva glavna sredita, Beograda i Zagreba''), za redoslijed dijalektnih tipova u toki 4.) (''ekavski i ijekavski''), za stavljanje na prvo mjesto ''srpskih strunjaka'' u toki 7.) (''komisija srpskih i hrvatskih strunjaka''), za redoslijed kao rangiranje imenovanja sveuilita u toki 9.) (''naa tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu)''), kao i konano redoslijed republika FNRJ zajedno sa sveuilitima u toki 10.) ('' e dostaviti izvrnim veima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine i NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu''). U toki 1. bilo bi paralelizma radi normalno za oekivanje da prema ''Srba, Hrvata i Crnogoraca'' kao i ''dva glavna sredita, Beograda i Zagreba'' slijedi i ''sa dva izgovora, ekavskim i ijekavskim''. Ali, obrnuti redoslijed (''sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim'') pokazuje da se ovo posebno adresira na Hrvate. Cijela toka 1.) glasi: ''Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i knjievni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna sredita, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.'' Ti se rezultati tekstoloke analize potvrde i tekstom Predgovora Pravopisa [319], i to i srpskoga i hrvatskoga izdanja svakoga za sebe, ali i u meusobnoj usporedbi. 175 "... offensichtlich, dass man ... ein mit lateinischen Buchstaben geschriebens Serbisch zur allgemeinverbindlichen Einheitssprache machen wollte, wobei eine gewisse, eingeschrnkte und zeitweilige Toleranz gegenber marginalisierter kroatischer Lexik und Terminologie in Aussicht gestellt wurde." [219: 69]

174

171

zakljuke ula misao da je on jedan i jedinstven, a ovo posljednje postalo je kasnije pravi kamen smutnje velike.'' [208: 115116]176

Preglednu je studiju prethodne povijesti samoga Novosadskoga dogovora i njegova sklapanja, kao i osvrt na njegov sadraj i ostvaraje, ukljuujui reakcije do 1971. god. koje je prouzroio u zastupnika dotinih knjievnih jezika, napisao Ljudevit Jonke u etirima lancima ve 1970. 1971. god. u zagrebakom Vjesniku; ti se lanci nalaze i u njegovu zborniku [208: 109120]. Pregled tih dogaaja sve do opoziva Matice hrvatske 16. travnja 1971. god. i do novoga ustava SR Hrvatske 1974. god. donosi [146: 272281]. Informativan i za lingvistiko svladavanje tekoga stanja, nastaloga za hrvatski jezik Novosadskim dogovorom 1954. god., vaan zbornik predstavlja Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata. [175] Njegovo tematsko teite nalazi se u kritici 1967. god. u prvim dvama svescima objavljenoga (latininoga) Rjenika hrvatskosrpskoga knjievnog jezika, odnosno (irilinoga) Renika srpskohrvatskoga knjievnog jezika, nastaloga kao proizvod Zakljuaka. Taj zbornik sadri lanak Stjepana Babia Htijenja i ostvarenja Novosadskog dogovora koji Novosadski dogovor karakterizira kao promaaj. [25]

176

172

2.6.2. Neuinkovitost Novosadskoga dogovora i hrvatski otpor novomu serbokroatizmu Otpor nametnutomu Novosadskomu dogovoru i otpor programiranomu posrbljivanju hrvatskoga jezika doao je do izraaja ve godinu dana nakon to su Zakljuci objavljeni u asopisu Drutva hrvatskih filologa Jezik. Time se je pruio i otpor jezinopolitikomu razvoju prema latinikomu, ekavskomu srpskomu kao jedinstvenomu jeziku javne i slubene uporabe na saveznoj razini, te prema ijekavskomu srpskomu na republikoj razini izvan Srbije, naime u Crnoj Gori i u trojezinoj Bosni i Hercegovini.177 Glavni teret toga hrvatskoga otpora je od 1955. god. nosio Ljudevit Jonke. Tako neposredno iza teksta Zakljuaka u 3. broju treega godita (veljaa 1955. god., str. 67.-69.) asopisa Jezik slijedi stajalite Ljudevita Jonkea pod naslovom Novosadski sastanak i anketa Letopisa Matice srpske. Jonke u toj ocjeni zapravo odbija svaki unitarizam, ali ipak pravi razlike glede rezultata Novosadskoga dogovora. Otprilike godinu dana poslije Jonke je morao ustanoviti da mjerodavna srpska strana (Mihailo Stevanovi) drugaije tumai Novosadski dogovor nego hrvatska strana. Jonke to razilaenje objanjava na sljedei nain: '' do toga dolazi: 1. zbog pogrenog citiranja Zakljuaka, 2. zbog potenciranja smisla samih Zakljuaka i 3. zbog zanemarivanja prirodnog prava knjievnog jezika.'' [202: 105] Posljedino se je Jonke u tim raspravama morao uputati u filoloki neugodne, ali jezinopolitiki nune polemike s mnotvom pristaa Novosadskoga dogovora, koje su nakon objavljivanja njegove knjige Knjievni jezik u teoriji i praksi [203] pristae serbokroatizma jo vie raspaljivali.178 Jedan dio tih publikacija od

Zakljuci Novosadskog sastanka o hrvatskom ili srpskom jeziku i pravopisu, u: Jezik, god. 3. (veljaa 1955.), br. 3., str. 6567. Naslov sadri, to je vrlo znakovito, glotonim hrvatski ili srpski koji nakon Novosadskoga dogovora vie nije bio sluben jer je imao premalo unitaristikih asocijacija, a koji su ipak rabili serbokroatizmu skloni hrvatski filolozi te JAZU od 2. polovine 19. st. Novi ustav novoimenovane SFRJ od 7. oujka 1963. god. izrazito je propisivao ''srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski''. 178 Ta je knjiga zapravo saetak svojevremenih rezultata istraivanja Ljudevita Jonkea. Posebno se istiu njegova dva temeljna naela, nastala iz prakoga strukturalizma, naime ''naelo elastine stabilnosti knjievnoga jezika'' kao smjernica za normiranje i ''naelo polifunkcionalnosti knjievnoga jezika'' kao smjernica za funkcionalnu izgradnju jezika. Knjiga je ve godinu dana kasnije (1965.) objavljena u znatno proirenom drugom izdanju. S jedne strane ona sadri priloge o razvoju hrvatskoga jezika u 19. st. (obrana hrvatskoga narodnoga i knjievnoga jezika pod vodstvom Adolfa Vebera Tkalevia kao predstavnika zagrebake filoloke kole; njegovanje jezika i razvoj znanstvene terminologije zaslugom Bogoslava uleka; ijekavsko-ikavska dvojnost pri odabiru dijalektalne podloge novoga svehrvatskoga knjievnoga jezika; diskusija o pravopisnim ostvarajima razvojnih rezultata staroga jata), a s druge strane priloge temi Knjievni jezik danas, pri emu se u sekciji Osobitosti knjievnog jezika vidi izravno raspravljanje sa serbokroatizmom. [204: 179236]

177

173

1954. do 1971. god. prikupljen je u obliku poglavlja pod naslovom Polemiki lanci u vezi s provoenjem Novosadskog dogovora u [209: 251386]. lanci Ljudevita Jonkea, objavljivani od 17. oujka 1970. do 27. travnja 1971. god. u zagrebakom Vjesniku, nalaze se u [208]. Temeljno uvjerenje iz kojega je Jonke vodio te rasprave, jezgrovito je izrazio on sm u predgovoru tomu zborniku na sljedei nain: ''Hrvatski narodni jezik star je kao i hrvatski narod, a hrvatski knjievni jezik poinje kad i hrvatska knjievnost.'' [208: 7] Tek je promjena smjera u jugoslavenskoj unutranjoj politici smjenom ministra Rankovia 1966. god. te promjenama Ustava 7. travnja 1967. god. u smislu poveanja prava pojedinih Republika unutar Jugoslavije, pa tim i SR Hrvatske, stvorila povoljnije uvjete za obranu od serbokroatizma te je omoguila slobodnije, dublje i opsenije voenje lingvistike diskusije.179 Jezikoslovna su postignua hrvatskih filologa i jezikoslovaca bila vrijedna divljenja. Vjetim tumaenjem Zakljuaka Novosadskoga dogovora te daljnjim lingvistiko-kognitivnim naporima sprijeeno je egzistencijalno ugroavanje hrvatskoga jezika unato represivnim politikim uvjetima. To nisu mogli promijeniti ni prividni uspjesi serbokroatizma, kao to je bilo provoenje njegovih unitaristikih teza u rezolucijama sarajevskoga 5. kongresa jugoslavenskih slavista. Hrvatska je strana na tom kongresu strunoj javnosti iznijela teoriju o dvjema samosvojnim varijantama knjievnoga jezika hrvatskoj, ''zapadnoj'', i srpskoj, ''istonoj''. Ta je teorija odmah razvila svoju vlastitu dinamiku koja konano lingvistiki pobijala serbokroatizam. Uostalom se je na tom kongresu kao i od 1965. god. u svescima asopisa Jezik s raspravama Stjepana Babia, Dalibora Brozovia, Boidara Finke, Radoslava Katiia, Milana Mogua i dr., pokazalo da je stasao nov djelotvoran narataj kroatista koji je bio sposoban nastaviti borbu za opstanak i razvoj hrvatskoga jezika.180 Kao rezultat itave te polemike i apologetike dolo je u razdoblju od 1967. do 1971. god. do postupnoga ponitavanja Novosadskoga dogovora. Ali, to ve pripada 7. razdoblju. S obzirom na 6. razdoblje namee se pitanje to se je stvarno ostvarilo od onoga to je bilo "dogovoreno" Novosadskim dogovorom. Rezultat je krajnje negativan i to neovisno o
Rezultati istraivanja Ljudevita Jonkea o problemima jezine norme, jezinih varijanata i knjievnoga jezika tvorili su osnovu za daljnji razvoj hrvatske filologije kakav je bio prikazan na 5. kongresu jugoslavenskih slavista 1965. god. u Sarajevu. Ondanji radovi hrvatskih filologa objavljeni su u 13. goditu asopisa Jezik (1965./66.), zbog ega je to godite od posebne vanosti za povijest kroatistike u SFRJ. Broj 4. toga godita (travanj 1966.) u povodu drugoga izdanja gore navedene Jonkeove knjige iz 1965. god. opet donosi osvrt na tu Jonkeovu knjigu, koji je napisao Boidar Finka [str. 122123]; Finka svoj osvrt zakljuuje razjanjujuim rijeima: ''Zato je logino oekivati da e svaki italac 'Jezika' posegnuti za Jonkeovom knjigom i da e je preporuiti i drugima.'' [str. 123] 179 Nova jezinopolitika situacija u Hrvatskoj nastala je odlukama 4. brijunskoga plenuma CK SKJ 1966. god. i tadanjom smjenom Aleksandra Rankovia. U ''novoj Jugoslaviji'', koja je nastala nakon toga, Ljudevit Jonke je imao priliku pisati protiv dotadanje unitaristike i centralistike politike: ''Ali duh nove Jugoslavije je decentralistiki i federalistiki; on priznaje jezina prava Svaki narod ima potpuno pravo na svoj tip knjievnog jezika i na svoje pismo.'' [206: 230231] Jonke je jednu reenicu prije toga izjavio da je hrvatska knjievnost starija od 400 godina, pa je u skladu s tim nastavio s iznoenjem istine koja je za obranu od serbokroatizma sredinja te njemu i kultu Vuka Karadia dijametralno suprotstavljena, naime s istinom da je ''njezin knjievni jezik u 20. stoljeu stekao izraajnu stabilnost, koja obavezuje sve stvaraoce u jeziku da je razvijaju i usavravaju.'' [206: 231] Tim je naime izrekao da je zajedno s hrvatskom knjievnou i hrvatski knjievni jezik stariji od 400 godina. 180 Hrvatski prilozi s toga kongresa objavljeni su u pojedinim svescima 13. godita asopisa Jezik (1965./66.).

174

jezinopolitikom aspektu. Taj dogovor Hrvati kao jezina zajednica i narod nikada nisu prihvatili, kao lingvistiki ivui sustav Hrvati su se odluno borili protiv njegova prodiranja u hrvatski jezik, ali je, na alost, uzrokovao brojne tetne polemike te je oduzeo mnogo vremena razvoju hrvatskoga jezika. Vinko Grubii [146: 274] to tvrdi s pravom te kao jedini konkretan ''uspjeh'' navodi dvije negativne, naime izriito protuhrvatske posljedice: sprjeavanje objavljivanja znanstvenoga pravopisa hrvatskoga jezika s popratnim rjenikom, te sprjeavanje objavljivanja Rjenika hrvatskoga knjievnog jezika [64] Julija Beneia, koji je tek od 1985. god. JAZU izdavala pod urednitvom s Josipom Hammom na elu. Zakljuci Novosadskoga dogovora sadre etiri konkretne namjere koje bi se bile morale ostvariti u svrhu provoenja programa serbokroatizma, i to ovim redoslijedom: 1.) u toki 2. instaliranje dvolanih glotonima srpskohrvatski i hrvatskosrpski kao slubeni nazivi jezika; 2.) u toki 5. izradba prirunoga rjenika ''savremenog srpskohrvatskog knjievnog jezika''; 3.) u toki 6. izradba zajednike srpskohrvatske terminologije za podruja ekonomije, znanosti i kulture; 4.) u toki 7. izradba zajednikoga srpskohrvatskoga Pravopisa. Glotonimsko je pitanje s ciljem istiskivanja hrvatskoga etnonima odnosno glotonima hrvatski imalo toliko veliku prednost za serbokroatizam da se u Zakljucima pojavljuje kao prvi zadatak. Meutim, takvo nastojanje ima dugu tradiciju koja see do lanka Srbi svi i svuda (1849.) Vuka Karadia, lingvistikoga oca serbokroatizma. U skladu s time Wolf D. Behschnitt zakljuuje: ''Upadljivo je koliko je velik znaaj Vuk pridavao pitanju imena. Jo prije negoli je proveo kakvo podrobnije istraivanje srpskoga jezika, , pokuao je dokazati da je ime Srbin pravo nacionalno ime'' za Srbe, Hrvate i junoslavenske Muslimane.181 Glede te toke serbokroatizam je izmjenom Ustava 7. travnja 1963. god. uspio postii legalistiki uspjeh: srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik je nakon toga postao slubenim nazivom. Ali, to je ipak ostao samo uspjeh na papiru koji nije uspio dobiti emsku valjanost za hrvatski kao zaseban jezik. Polazei od manjkanja konkretnoga imenovanja hrvatskoga kao zasebnoga jezika u Ustavu iz 1963. god., Stjepan Babi je pri obrani samostalnosti hrvatskoga jezika upozorio na ustavno priznatu ''ravnopravnost jezika naroda Jugoslavije'' i injeninu uporabu hrvatskoga jezika kao slubenoga jezika. I dodao je ovo da argumentacija postane jo jasnija: ''formalno-pravno priznanje i nije tako vano kad je to stvarno priznato''. [24: 124125] Diskusija oko primjerenoga glotonima i oko znaenja dvolanih naziva stoga nije prestala. Hrvatska je strana jasno uviala da prema namjerama serbokroatizma Hrvatima namijenjen naziv hrvatski ili srpski kao i njegova sintetska inaica hrvatskosrpski ne e znaiti nita drugo nego ''hrvatski ali srpski''. Ta je formulacija, koju je osmislila Tanja Torbarina i objavila u zagrebakom tjedniku Danas, u Hrvata odmah postala krilatica za interpretaciju dvolanoga nazivlja. U 7. razdoblju Novosadski dogovor se postupno ponitava, kako smo ve spomenuli, te
"Es ist auffallend welche groe Bedeutung Vuk der Frage des Namens ... beima. Noch bevor er eine nhere Untersuchung der serbischen Sprache vornahm, ..., versuchte er zu beweisen, dass der Name Serbe der wahre nationale Name dieses Volkes [bestehend aus den "griechischen, rmischen und trkischen Serben", L. A.] sei." [61: 74]
181

175

dolazi do konanoga odbacivanja nametnute uporabe dvolanih naziva za hrvatski knjievni jezik i povrh toga za cijeli samostalni hrvatski jezik.182 Druga nakana, navedena u Zakljucima, naime izradba prirunoga rjenika ''savremenog srpskohrvatskog knjievnog jezika'' (Renik srpskohrvatskoga knjievnog jezika, odnosno Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnog jezika) doivjela je neuspjeh ve nakon objave prvih triju svezaka (1967. 1969.): Matica hrvatska okonala je objavljivanjem treega sveska (1969.) svaku suradnju s Maticom srpskom na kompilaciji i objavljivanju toga rjenika. Kao obrazloenje za taj korak Upravni odbor Matice hrvatske naveo je openito negativnu hrvatsku kritiku, naime da ''i latiniki i iriliki Rjenik prikazuju hrvatskosrpski knjievni jezik unitaristiki, ne uzimajui u obzir postojanje njegovih dviju varijanata, hrvatske i srpske.''183 U svojem odgovoru od 19. sijenja 1971. god. Urednitvu Matice srpske, naime u Izjavi Matice hrvatske u povodu saopenja Matice srpske, Matica hrvatska ukazuje uz to i na otpor takoer izvan Hrvatske posrbljujuemu ekaviziranju knjievnih jezika, naime na otpor u Bosni i Hercegovini kao i u Crnoj Gori, te iz toga zakljuuje ''da se knjievni jezik svih etiriju republika osniva na njihovoj jezinoj specifinosti. To dodue obara zamiljenu i proponiranu jedinstvenost jezika, ali je zasnovano na prirodnom pravu naroda to je mnogo vanije od zamiljene fikcije.''184 Svezak 4. Renika je stoga imao samo jo Maticu srpsku za izdavaa, i u skladu s tim samo jo Novi Sad, a ne i Zagreb, kao mjesto objavljivanja. Grau za taj 4. svezak ipak je jo dijelom pripremila i obradila Matica hrvatska, na to se ukazuje napomenom u 4. svesku, u kojoj se uz to ponavljaju prigovori Rjeniku odnosno Reniku iz gore spomenute Izjave. Urednitvu Matice hrvatske pripadali su: Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Stjepan Musulin, Pavle Rogi, Slavko Pavei i Boidar Finka. Zanimljivo je da se je u Matici hrvatskoj 1954. god. taj planirani rjenik jo vodio pod naslovom Rjenik hrvatskoga ili srpskoga knjievnoga jezika, a ne
O konfliktu oko naziva i njegovoj povijesnoj pozadini vidi opsenije u [13: 1214]. Koliko je hrvatska strana odbijala glotonimske odredbe donesene Novosadskim dogovorom 1954. god., vidi se iz toga to je Antun Barac, osniva Instituta za jezik JAZU kao i Instituta za knjievnost JAZU (oba 1952. god.), supotpisnik Novosadskoga dogovora, politikim stavom jugoslavist od 1920-ih, u svojoj jo 1954. god. objavljenoj, a 1959. god. ponovo tiskanoj povijesti knjievnosti pod naslovom Jugoslavenska knjievnost napisao ovako: ''Hrvati i Srbi imaju isti jezik, koji prvi zovu hrvatskim, a drugi srpskim. U nauci se on zove srpski ili hrvatski, srpskohrvatski i hrvatskosrpski.'' [54: 12] Uostalom, rije jugoslavenska u naslovu jest hrvatska, a ne srpska rije (srpski: jugoslovenska). Antun Barac ovdje ne podsjea samo na etnolingvistiki naziv hrvatski, ve i karakterizira uporabu umjetnih dvolanih naziva kao iskljuivo znanstveno-strunu uporabu, a ne kao ''slubenu'', kako to stoji u toki 2. Zakljuaka. Da se u prikazima knjievnosti 19. i 20. st. u pojedinim Barevim odlomcima [54] srpska knjievnost, usprkos manjoj vanosti uvijek obrauje prije hrvatske, na poseban nain govori o srpskoj hegemonistikoj kulturnoj politici u FNRJ. Neizmijenjeno novo izdanje (osim pravopisa i auriranih bibliografskih podataka) Poviesti hrvatske knjievnosti Mihovila Kombola u izdanju Matice hrvatske u tom pogledu ispravlja Barev knjievnopovijesni prikaz. [235] 183 Tako stoji u uvodu Urednitva u asopisu Jezik o stavu toga odbora Matice hrvatske O nainu daljeg rada na Rjeniku i Reniku (vidi: Jezik, god. 16. (travanj 1969.), br. 4.; uvod: str. 114., stav: str. 115117). Sredinja je tema ovoga 16. godita (1968./69.) uope kritiko raspravljanje o Zakljucima Novosadskoga dogovora, o njegovim dotadanjim praktinim posljedicama, o tumaenju pojma "varijanta" kao i o nedostatku ravnopravnosti hrvatskoga jezika sa srpskim. Hrvatska je strana tu raspravu vodila neporecivom parolom: ''U lingvistici znanstvenost, u politici ravnopravnost'', kako glasi i naslov jednoga od lanaka Stjepana Babia u tom goditu. [23] 184 Ta se Izjava Matice hrvatske nalazi tiskana u Jeziku, god. 18. (prosinac 1970.), br. 2., str. 7275 Pod naslovom Jo dvije varijante knjievnog jezika u to doba je i Ljudevit Jonke branio u vlastitom lanku u zagrebakom Vjesniku pravo na potovanje osebujnih knjievnojezinih situacija u Srba, Hrvata, bosanskih Muslimana i Crnogoraca. [208: 25 27]
182

176

kao Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnog jezika. to se tie jezinopovijesnoga termina a quo, na zajednikoj sjednici vodeih odbora obiju Matica 14. svibnja 1954. god. dogovoreno je da izvori ne smiju biti stariji od 70 godina. [327: 226]185 Hrvatski su jezikoslovci Rjenik nakon objavljivanja prvih dvaju svezaka podrobno analizirali. Rezultat tih analiza bio je zakljuak da je serbokroatizam sa svojim ciljevima toliko odredio strukturu Rjenika da Matica hrvatska nije vie mogla preuzeti odgovornost suizdavaa. Bitne su toke te negativne kritike bile: odabir rjenike grae; manjkanje razvrstavanja leksikografskih jedinica po pripadnosti hrvatskomu ili srpskomu (ili pak crnogorskomu ili bonjakomu) jeziku; s tim u vezi semantika izjednaenja koja su leksikoloki i funkcionalnostilistiki neodriva. Toj kritici je u izvjesnom smislu doprinio i prikriveni nain na koji je serbokroatizam namjeravao ostvariti svoje ciljeve. Naime Rjenik je slubeno proglaen informativnim, a ne normativnim rjenikom, iako je bilo samo po sebi razumljivo, barem njegovim srpskim inicijatorima, da je trebao djelovati kao normativni rjenik. Tako je primjerice Ljudevit Jonke [206: 230], vodei urednik toga rjenika pod urednitvom Matice hrvatske napisao: ''Rjenik nije normativan, nego informativan.'' Dodue, ondanji je tajnik Matice srpske u svojem govoru na prvoj zajednikoj sjednici obiju Matica u vezi s projektom izradbe toga rjenika, naime 14. svibnja 1954. god., naglasio ''da ta suradnja ima veliko psiholoko i politiko znaenje'' [327: 226], to zamalo izravno pokazuje koliko se je pri itavu tomu Novosadskomu dogovoru zapravo radilo o prikrivenoj borbi za provoenje programa serbokroatizma. Ali, pristajanje obiju strana na ''informativni'' karakter Rjenika dopustilo je da se ga podvrgne neogranienoj empirijsko-teoretskoj, kroatistiko-filolokoj kritici to je pogotovo iskoristio Stjepan Babi [24] pozivajui se upravo na taj ''informativni'' karakter.186 Toka 6. Zakljuaka zahtijevala je izradbu zajednikoga nazivlja za sva podruja ekonomije, tehnike, znanosti i kulture. Meutim, ta se nakana nije ostvarila rezultatima koji bi se mogli

Zanimljiva je i sljedea biljeka: ''Na sjednici od 2. srpnja zakljueno je da se elaborat Matice srpske o Rjeniku hrvatskog ili srpskog jezika preda na dopunu dr Ljudevitu Jonkeu ili dr Mati Hraste.'' [327: 227] Matica srpska, koja je i bila pokreta itavoga Novosadskoga dogovora, ve je dakle s razraenim konceptom krenula u projekt koji je Matica hrvatska onda mogla samo ''dopuniti''. I to pokazuje dominantni poloaj Matice srpske koji se posredno moe razabrati i u rijeima njezina ondanjega tajnika na zajednikoj sjednici u vezi s rjenikim projektom 14. svibnja 1954. god.: ''zamilja suradnju u duhu sporazumnoga rada bez nadglasavanja.'' 186 ''I koliko sam ja iznosio prigovore, tada sam ih u prvom redu iznosio to informativni rjenik nije dovoljno informativan jer mnoge injenice preuuje , druge prikazuje u krivom svjetlu , tree natee na odreene kalupe , etvrte se neopravdano mijenjaju, najblae reeno , a samo zato da se pravo stanje to vie zamuti i tako svakome onemogui bilo kakav izbor. Ako se tome doda da u iznoenju podataka nema nikakva sustava, onda sumnje u valjanost i upotrebljivost rjenika ne moe biti.'' [24: 126] Ve su 1968. god. Stjepan Babi, Dalibor Brozovi, Radoslav Katii i Tomislav Ladan objavili opsena istraivanja prvih dvaju svezaka toga rjenika u prvom svesku zagrebakoga dvomjesenoga asopisa Kritika; i zbornik Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata [175] sadri kritike, posebice one Stjepana Babia koje su nastale 1967. god. Hrvatski prilozi u daljnjim polemikim diskusijama o prvim dvama svescima sadrani su u zasebnom tematskom svesku Kritike pod naslovom Rjenik jezika ili jezik rjenika: Varijacije na temu varijanata (1970.: sv. 2.). O hrvatskoj kritici svezaka 1. 2. Rjenika vidi i [354].

185

177

objaviti.187 U tu je svrhu dodue osnovana komisija, ''ali je ona ve na svojim prvim sjednicama, kojima su prisustvovali i makedonski i slovenski strunjaci, zakljuila da se ne e ii na izjednaavanje nego na popisivanje termina isticanjem onih koji su bolji za vrenje terminoloke slube.'' [206: 230] Takav krajnje negativan ishod nije mogao sprijeiti ni predsjednik FNRJ Josip Broz Tito koji je jo 11. studenoga 1960. god. na jednom primanju zastupnika Matice hrvatske i Matice srpske u povodu objavljivanja Pravopisa 1960. god. i projektu izraivanja terminologije zaelio uspjeh ''jer e mnogo znaiti za cijeli na ivot''.188 Te su delegacije potom jo u Beogradu primili predsjednik jugoslavenske Skuptine Petar Stamboli, potpredsjednici Saveznoga izvrnoga vijea Edvard Kardelj, Aleksandar Rankovi i Rodoljub olakovi, kao i u Zagrebu predsjednik Sabora NR Hrvatske Vladimir Bakari. Ta su primanja posve odgovarala hijerarhiji politikih naredbodavnih instancija koje su naloile Novosadski dogovor. Naravno, hrvatski su filolozi i jezikoslovci imali dobre razloge da se nimalo ne uputaju u serbokroatizam i njegove namjere, ak ni zbog moebitnih taktikih razloga. Taj pri nominalistikom shvaanju prividno isto nazivno-tehniki problem znanstvenoga i strunoga rjenika u stvarnosti ima dalekosene jezinopovijesne kao i kognitivne i komunikativne posljedice, pri emu ove posljednje u praksi i openitije utjeu na zanimanja i posao. Za dotini narod kao jezinu i kulturnu zajednicu, pa tim i lingvistiki ivui sustav, njegov jezik znanosti i struka duboko i opseno utjeu na drutveni i politiki ivot, ukljuujui i njegove vanjske politike odnose. To je Hrvatima moralo postati jasno ve na primjeru neprekidne serbokroatistike kampanje oko glotonima. Ali, hrvatski se je jezik mogao braniti iz jezinopovijesne vrste pozicije. Naime, razvoj hrvatskoga znanstvenoga i strunoga rjenikoga blaga imao je od poetka 19. st. neprekidnu, jezikoslovno vrstu tradiciju, bogatu publikacijama. Hrvatski jezik, u skladu s hrvatskim obrazovnim sustavom, bio je na tom podruju daleko razvijeniji od srpskoga.189
S tim je zahtjevom hrvatski jezik bio ponovo suoen nakon guenja Hrvatskoga proljea 1971. god., pa sve do sredine 1980-ih; vidi i [32: 96155] o pokuaju posrbljivanja tehnikih rjenika, pogotovo onih koji su se odnosili na raunalnu i informacijsku tehnologiju i stoga bili, bez dvojbe, prestini. 188 Vidi biljeku o tom primanju, i onima koji su uslijedili, u [327: 248]. 189 Okvirni pregled hrvatskih strunih rjenika i strunih enciklopedija do ondanjega vremena donosi lanak Leksikografija u Enciklopediji Jugoslavije (sv. 5.: Zagreb, 1962., str. 510 511) s tamo navedenim djelima iz strunih podruja poljoprivrede i umarstva, trgovine, pedagogije, kemije, medicine, morske plovidbe, pote, prava, uprave i politike, tehnike i obrta, zoologije i botanike. Zanimljivo je da za vojno podruje nije naveden nijedan hrvatski specijalni rjenik, ili barem takav objavljen u Zagrebu, ali navedeni su srpski rjenici. U tom pregledu teologija kao struka nije uzeta u obzir. Hrvatskoj kranskoj terminologiji franjevac Jeronim etka posvetio je rjenik u tri sveska. [369] Posebno je dobro terminoloki obraeno za hrvatski jezik bilo rjeniko blago medicine, zoologije, botanike, pomorstva, prava, uprave i politike. Iz toga zadnjega podruja posebno je vano navesti sljedea dva djela: Juridischpolitische Terminologie fr die slavischen Sprachen Oesterreichs. Von der Commission fr slavische juridischpolitische Terminologie. Deutsch-kroatische, serbische und slovenische Separat-Ausgabe (Wien, 1853.) kao i Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik Vladimira Maurania. [279] O terminolokopovijesnim osnovama hrvatskoga pravnoga nazivlja, ukljuujui i povijest posuenica i prevedenica (kalkova) kao rezultata jezinih dodira, vidi [261]. Kontinuitet hrvatskoga pravnoga nazivlja i njegove politiko-ideoloki uvjetovane prekide u objema jugoslavenskim dravama, od vremena prije kodifikacije pravnoga nazivlja (prije 1788.) do 2002. god., na primjerima odabranih naziva obrauje Mile Mami u [263]. Posebno se je oko hrvatskoga znanstvenoga rjenika u 19. st. trudio Bogoslav ulek.
187

178

''Zajedniki pravopis'' kao posljednji zahtjev naveden u Zakljucima u toki 7. proveden je utoliko to je 1960. god. s latinikim Pravopisom hrvatskosrpskoga knjievnog jezika s pravopisnim rjenikom [319] i irilikim Pravopisom srpskohrvatskoga knjievnog jezika s pravopisnim renikom objavljen i prirunik uz taj serbokroatistiki "zajedniki" pravopis. K tomu su iste godine obje Matice, u Zagrebu i Novom Sadu, objavile svaka po jedno kolsko izdanje, za Hrvate Pravopis hrvatskosrpskog jezika. [318] U usporedbi s preostalim trima zahtjevima to je vremenski bio prvi uspjeh u provoenju Novosadskoga dogovora: odredba o dvolanom glotonimskom nazivlju je tek 1963. god. s novim Ustavom postala sastavni dio politikoga sustava SFRJ, rjenik se je poelo objavljivati tek 1967. god., a izradba ujednaene terminologije nikada nije ostvarena. Zbog razmjerno jake serbokroatistike tradicije hrvatskih vukovaca, koja se je kao posljedica serbokroatistikoga djelovanja Ivana Broza i Dragutina Borania posebno oitovala u sklonosti hrvatskih filologa prema izrazito fonolokoj ortografiji, kao i zbog toga da je morfoloki pravopis iz politiko-povijesnih razloga postao utopijski s obzirom na njegovu povezanost ne samo s izvornom kroatistikom do 1918. god. nego takoer s kroatistikom za vrijeme NDH, nova je ortografija kao takva bila prihvaena, izuzev pojedinih posebnih toaka. Snaan hrvatski otpor Pravopisu vie je bio uzrokovan injenicom da se je tim pravopisom pokualo javnosti nametnuti jo tri druge namjere, iskazane u Zakljucima: glotonimski nazivi hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski u naslovu; serbokroatistika rjenika graa u opsenom dvostupanom rjenikom dijelu [319: 181 882]; ujedinjeno nazivlje, i to putem popisa nove, ujedinjene ''pravopisne terminologije''. [319: 171175] Razlozi za odbijanje tih triju bitnih sastojaka Pravopisa bili su naravno isti kao i oni za odbijanje namjera Zakljuaka, iz kojih su te komponente proizale. to se tie sukoba oko nazivlja, hrvatski su nazivi toka i zarez postali simbolini: zahtijevano je da se umjesto rijei toka i njenih brojnih izvedenica upotrebljava srpska rije taka; ustupak sa srpske strane oitovao bi se u ostavljanju hrvatske rijei zarez i odustajanju od neproduktivne srpske rijei zapeta, koja je uostalom rusizam (nma).190
Osim svojih dvaju rjenika ([373], [374]) on je 1879. god. u Zagrebu objavio jo i Jugoslavenski imenik bilja. [375] Terminolokopovijesno je vana i Hrvatska enciklopedija [170]. 190 Karakteristino je za serbokroatizam da u rjenikom dijelu Pravopisa za hrvatsku natuknicu toka stoji lapidarna napomena: ''ne, nego taka'', kao da se ta rije ne smije vie pojavljivati ni u neterminolokoj uporabi. Tako primjerice ondanji predsjednik Matice hrvatske i veteran NOB Jaka Ravli u pogovoru svoje Povijesti Matice hrvatske pie ve u skladu s tim takozvanim propisom: '' o odnosima pisaca i javnosti prema Matici hrvatskoj, ili, tanije, prema njezinim upravama.'' [327: 270; moje isticanje rijei tanije, L. A.). S druge pak strane u rjeniku nedostaje hrvatska rije zarez (kao, uostalom, i rije zapeta, vjerojatno zato da se ne bi primijetilo izostavljanje zareza). Jo jedan osjetljiv pokazatelj serbokroatizma jest postupak s hrvatskim nazivljem za mjesece u Pravopisu: nedostaju oujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad; za kolovoz i listopad dodue postoje pridjevske izvedenice: kolovoki je objanjen kao ''prema kolovoz'', a listopadski nema objanjenja. Bez napomene o jezinoj pripadnosti navedeni su veljaa i prosinac; postoji jo i prosinaki, ali bez ikakva daljnjega objanjenja. Uz sijeanj stoji komentar ''ijek., januar'', za studeni ''ime mjesecu, novembar''. Ako uzmemo u obzir da imena mjeseci ine leksikoloki sustav, vidimo da takva praksa slui unitavanju i potkapanju uporabe hrvatskoga nazivlja za mjesece u godini.

179

U vezi s ''pravopisnom terminologijom'' Pravopisa Stjepan Babi pravopisnoj komisiji predbacuje da je ''takvim postupkom prekoraila svoja ovlatenja, to je ve i javno reeno, a takva praksa naputena.'' [24] Otpor Pravopisu i itavu Novosadskomu dogovoru postao je javno djelotvoran 1967. god. Deklaracijom o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika mjerodavnih hrvatskih filolokih, jezikoslovnih i knjievnih institucija i organizacija. ''Tim je inom, nakon vie od 100 godina, hrvatski jezik konano iziao iz zaaranog kruga srbohrvatine.'' [358: 304] Takva ocjena Pravopisa potvrena je i u daljnjem razvoju u 7. razdoblju. U vrijeme Hrvatskoga proljea (1967. 1971.) je na zahtjev Pravopisne komisije Matice hrvatske napisan Hrvatski pravopis prema preteito fonoloko-transkripcijskim naelima, a njegovi autori su Stjepan Babi, Boidar Finka i Milan Mogu. Taj Hrvatski pravopis je dodue 1971. god. u Zagrebu tiskan, ali nije objavljen, ve je bio zabranjen. Meutim, objavila ga je u Londonu 1972. god. Nova Hrvatska, asopis hrvatskih iseljenika.191 Time je njegova sudbina u SFRJ bila zapeaena. Od ukupno 40.000 zagrebakih primjeraka ne samo da je nekoliko njih ostalo sauvano u Hrvatskoj, ve ih je nekoliko dospjelo u Novi Sad i Beograd, a neki su doli i u ruke Hrvatima u inozemstvu. Londonsko izdanje je ponovljeno 1974. god. U Hrvatskoj se je Hrvatski pravopis iz 1971. god. prvi put objavio 1990. god. Drugo, preraeno izdanje londonskoga pretiska objavljeno je 1994. god. Taj je pravopis postao slubeno vaei i ima odobrenje za primjenu u kolama. Tree izdanje objavljeno je 1995., etvrto 1996., a peto 2001. god. [50] Hrvatski pravopis kao vane izmjene sadri ispravak glede onih triju prije navedenih prigovora hrvatske strane novosadskomu Pravopisu to je i bio razlog nemogunosti njegova objavljivanja u Hrvatskoj 1971. god. Ispravak se sastoji u sljedeem: 1.) kao glotonim se u naslovu toga pravopisa upotrebljava samo hrvatski, dakle Hrvatski pravopis; 2.) leksiki materijal rjenikoga dijela nije sastavljen prema hibridnoj ideolokoj maksimi serbokroatizma, ve je on sastavni dio leksika hrvatskoga jezika. Stoga u tom pravopisu vie i ne postoji problem hrvatsko-srpskih dubleta koji se je tek serbokroatistikim sastavljanjem hibridne rjenike grae umjetno stvorio192; 3.) pravopisno je nazivlje ponovo isto hrvatsko. Na primjeru londonskoga Hrvatskoga pravopisa [50] zapravo se oituje ono to openito vrijedi za itavo
O londonskom Hrvatskom pravopisu [50], o zbivanjima koja su mu prethodila te o usporedbi s novosadskim Pravopisom [319] vidi [355] i [356: 68]. Sociolingvistiki su zanimljiva dva rezultata usporedbe tih dvaju pravopisa: 1.) '' po HP (Hrvatskom pravopisu; L.A.) pisat e se Bog velikim slovom ee nego po NS (Novosadskom pravopisu; L.A.).'' [355: 366] Razlog za to je injenica da se u HP rije Bog naelno shvaa takoer kao osobno ime, u skladu s kranskom teologijom, pa se stoga u tom sluaju pie velikim slovom kao vlastito ime to nije bilo tako u novosadskom Pravopisu, napisanom u skladu s vladajuom ateistikom komunistikom dravnom ideologijom FNRJ/SFRJ. [50: 9, 3031] vs. [319: 1516, 8] 2.) ''HP uspostavlja Ti Tvoj u pismima. Borani je imao veliko slovo 1941., ali ga je ukinuo 1951. Tempora mutantur, et nos in illis!'' [355: 366] I ovdje se je totalitarno probila vladajua komunistika drutvena ideologija FNRJ/SFRJ. 192 Na injenicu da rjeniki dio ipak u sebi skriva lektoloke probleme, ukazuje napomena Krste (= Christophera) Spalatina [355: 374375]: Ne mogu se sve rijei u tom rjeniku automatski i bez razlike smatrati sastavnim dijelom hrvatskoga rjenikoga blaga. Taj rjenik sadri i srbizme. U rjenikom dijelu Hrvatskoga pravopisa, kao to je i za oekivanje u pravopisnom rjeniku za razliku od kontrastivnoga, kakav je primjerice Brodnjakov [71], nedostaju podrobnije funkcionalnostilistike i druge lektoloke oznake. Ipak, konani zakljuak Krste Spalatina glasi: ''Do dana potpune slobode ovo je na najbolji pravopis.'' [355: 375]
191

180

razdoblje vladavine serbokroatizma nad hrvatskim jezikom u komunistikoj Jugoslaviji: otpor serbokroatizmu i samostalan daljnji razvoj hrvatskoga kao zasebna jezika dobrim su dijelom bili potaknuti i imali potporu brojnih, dobro organiziranih i zainteresiranih Hrvata u inozemstvu, emigranata i onih na privremenom radu. S jedne strane, hrvatski je jezik, zahvaljujui politiki manje sputanomu jezinomu stvaralatvu tih Hrvata, dobio odreenu vitalnost i modernizirao se je, a s druge strane ti su Hrvati u inozemstvu unaprjeivali i kroatistiku jer su brojni od njih radili na sveuilitima kao slavisti. Na taj su se nain ispravljala jezina izoblienja koja je donosio serbokroatizam. Ukupno gledajui, hrvatski jezik u 6. razdoblju, unato svim politikim represalijama, uspio se je dokazati u svojoj vitalnosti i razvojnom potencijalu. Jo je represivnija bila komunistika cenzura u FNRJ/SFRJ, dakako usmjerena protiv hrvatske povijesne znanosti. Sveobuhvatni prikaz hrvatske politike povijesti od 1895. do 1945. god., kakav je onaj Jere Jareba [192], mogla je napisati jedino hrvatska znanost u egzilu. Objavljivanje toga djela, koje je 1960. god. objavljeno najprije u Buenos Airesu, u Hrvatskoj je bilo mogue tek 1995.; na to su se djelo nedugo nakon toga osvrnuli u vodeim strunim asopisima Toni Kursar (Politika misao, god. 33. (1996.), sv. 5., str. 191. 194.) i Mario Jareb u okviru istraivakoga izvjea. [193] Hrvatski pravopis tiskan je 1971. god. Ta je godina bila zadnja godina Hrvatskoga proljea. injenica da taj pravopis unato tiskanju nije i objavljen te iste godine, predznak je iduim mjerama nasilnoga zavravanja te faze u kojoj se je kroatistika u SFRJ mogla slobodnije razvijati. Hrvatski pravopis objavljen je po prvi put u predzadnjoj godini postojanja SFRJ, naime 1990., dakle potkraj 7. razdoblja. To objavljivanje je zapravo glasnik 8. razdoblja, u kojem je serbokroatizam kao strani utjecaj na hrvatski jezik konano prevladan. Hrvatski pravopis [50] rezultat je odbacivanja Novosadskoga dogovora. To odbacivanje se je na hrvatskoj strani dogaalo postupno od 1967. do 1971. god., pri emu je odluujui korak prema osloboenju hrvatskoga jezika od utjecaja serbokroatizma uinjen 1967. god. kada poinje i novo, 7. razdoblje koje je ujedno i posljednje spomena vrijedno razdoblje jezinopolitike relevantnosti serbokroatizma u povijesti hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Tu su prekretnicu pripravili hrvatski prilozi na 5. kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu (13. 17. rujna 1965.), zatim Rezolucija Zagrebakog lingvistikoga kruga (skupine lanova Hrvatskoga filolokoga drutva), Izjava o jedinstvu i varijantama hrvatskosrpskoga knjievnog jezika znanstvenoga dijela Instituta za jezik JAZU, kao i konano Zakljuci plenuma Drutva knjievnika Hrvatske o problemima suvremenoga jezika hrvatske knjievnosti, znanosti, kolstva i sredstava masovne komunikacije od 7. travnja 1966. god.193 Zavretak svih tih oitovanja protiv serbokroatizma, koja su nala snanoga javnoga odjeka, svojom
Rezolucija, Izjava i Zakljuci objavljeni su u asopisu Jezik, god. 13. (1965./66.), br. 5. (lipanj 1966.), str. 129133 To godite sadri u pojedinim brojevima i hrvatska izlaganja na sarajevskom kongresu kao i diskusiju o tezama srpske lingvistkinje Milke Ivi, koje govore o problemu knjievnojezine norme. O reakciji Saveza komunista Hrvatske (SKH) na ta hrvatska stajalita vidi [377: 6673].
193

181

je odlunou za novi poredak jezinopolitikih uvjeta u SFRJ dala Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika od 15. oujka 1967. god. koju je potpisalo 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija i organizacija.

182

2.7. Sedmo razdoblje: Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika i ponovno uspostavljanje suvereniteta hrvatskoga jezika 2.7.1. Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika i Hrvatsko proljee Deklaracijom o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika od 15. oujka 1967. god. zapoelo je novo, u naoj periodizaciji 7. razdoblje u razvoju hrvatskoga kao zasebnoga jezika pod uvjetima serbokroatizma. Deklaracija je po prvi put objavljena 17. oujka 1967. god. u zagrebakim novinama Telegram (god. 8., sv. 359.) i to na naslovnici. Taj su dokument potpisale filoloke, lingvistike, odnosno knjievne institucije i organizacije:194 Matica hrvatska, Drutvo knjievnika Hrvatske, PEN-klub Hrvatski centar, Hrvatsko filoloko drutvo, Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Odjel za suvremenu knjievnost JAZU, Institut za jezik JAZU, Institut za knjievnost i teatrologiju JAZU, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za povijest hrvatskoga jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za jugoslavenske knjievnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za stariju hrvatsku knjievnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za noviju hrvatsku knjievnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za nauku o knjievnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Staroslavenski institut u Zagrebu, Drutvo knjievnih prevodilaca Hrvatske. Osim potpisa tih 18 reprezentativnih tijela, Deklaraciju je potpisao velik broj osoba iz podruja knjievnosti, kulture i jezika. Tekst Deklaracije napisalo je sedmerolano povjerenstvo koje je 9. oujka 1967. god. imenovao Upravni odbor Matice hrvatske. lanovi toga povjerenstva bili su: Miroslav Brandt, Dalibor Brozovi, Radoslav Katii, Tomislav Ladan, Slavko Mihali, Slavko
U Telegramu je popis potpisnika Katedre za jugoslavenske knjievnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru zabunom podijeljen (Katedra za noviju knjievnost i Katedra za stariju knjievnost) tako da taj popis sadri 19 potpisnika. [110: 89]
194

183

Pavei i Vlatko Pavleti. Pavleti nije posve pripadao tomu povjerenstvu sve do zavretka rada. Konani tekst Deklaracije dovren je 13. oujka 1967. god. te je poslan na potpisivanje svim relevantnim institucijama i organizacijama. Ve 15. oujka Deklaracija je imala sve potrebne potpise te je hitno objavljena 17. oujka 1967. god. u zagrebakim novinama Telegram.195 Poruka Deklaracije bila je jednostavna i jasna te dostojanstvena, a prije svega je bila opravdana kao opomena: posrbljujuemu othrvaivanju hrvatskoga jezika i jezinoj eksproprijaciji Hrvata mora se stati na kraj, a ravnopravnost hrvatskoga jezika u odnosu na srpski mora biti nedvojbeno osigurana ustavnim odreenjem kao i provedena u javnoj praksi: '' Deklaracijom su hrvatski filolozi i knjievnici rekli odluni NE! Najprije sebi samima da se unitaristikim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskom narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunistikoj partiji SRH i SFRJ, konano i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen mea i u hrvatskoj politici openito, a u hrvatskoj jezinoj politici posebno.'' [38: 83] Ta je poruka bila sroena u obliku dvaju zahtjeva [109: 910], naime: ''1.) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost etiriju knjievnih jezika: slovenskog, hrvatskog, srpskog, makedonskog. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, lan 131. koja bi morala glasiti ovako: 'Savezni zakoni i druga opa akta saveznih organa objavljuju se u autentinom tekstu na etiri knjievna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U slubenom saobraaju organi federacije obavezno se dre naela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.' 2.) U skladu s gornjim zahtjevima i objanjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga knjievnog jezika u kolstvu, novinstvu, javnom i politikom ivotu, na radiju i televiziji kad god se radi o hrvatskom stanovnitvu, te da slubenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkud potjecali, slubeno upotrebljavaju knjievni jezik sredine u kojoj djeluju.''

Podatci o sastavljanju toga povjerenstva temelje se na [85: 8687]. Deklaracija je nedugo nakon objavljivanja tiskana i na engleskom jeziku, i to u Journal of Croatian Studies (1966./67.), sv. 7./8., str. 69 Matica hrvatska je Deklaraciju 1991. god. objavila u drugom izdanju. [109] To izdanje sadri osim Deklaracije i sljedee priloge: Dalibor Brozovi O Deklaraciji onda i sada (str. 1317) i Deset teza o hrvatskome jeziku (str. 2543; izvorno: 1971.; vidi [76]); Josip Pavii Dnevnik deklaracijskih zbivanja (str. 1924); Stjepan Babi napisao je opsean Pogovor (str. 4446). Kao jubilarni je zbornik za 30. obljetnicu Deklaracije Jelena Hekman 1997. god. objavila mali dokumentacijski svezak koji sadri sjeanja i priloge o nastanku i kronologiji, o osobama i institucijama, o reakcijama u javnosti i u tisku, kao i pregled o uincima Deklaracije do 1997. god. Umjesto predgovora pretiskano je Deset teza Dalibora Brozovia. [110: 7. 21.] Izvorni Brozoviev lanak Tri desetljea poslije [110: 213218] tiskan je i u asopisu Jezik [85] jednako kao i prilog Stjepana Babia Deklaracija mea dvaju razdoblja. [110: 207212]; vidi [38]. Oba su temeljna zahtjeva Deklaracije za potpunom i zbiljskom ravnopravnou etiriju jugoslavenskih knjievnih jezika u SFRJ takoer tiskana kao dio studije pod naslovom Jezina problematika u funkciji nacionalistike ideologije u SRH od 1945. do 1980., koju je dao izraditi Savez komunista Hrvatske (SKH) u razdoblju od 1980. do 1981. god., u [377: 6869].

195

184

Ta dva zahtjeva, koja impliciraju izmjenu dotinih odredba Ustava SR Hrvatske i SFRJ te zahtijevaju ponovno uspostavljanje ustavne javne uporabe jezika u SFRJ, priopena su kao bit Deklaracije uz smu Deklaraciju Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skuptini SFRJ te itavoj relevantnoj javnosti, pa i onoj u inozemstvu. Naime, Deklaracija je bila zapravo poziv u pomo slian SOS-u za opstanak hrvatskoga jezika te zadnje, odluno ''Stoj!'' daljnjemu prodiranju serbokroatizma. Tekstu obaju navedenih zahtjeva prethodi u prvom dijelu kao proslov neka vrsta objave temeljne lojalnosti jugoslavenskoj dravi i njezinu ustavu s retorikom funkcijom captatio benevolentiae. U njoj se podsjea na zajednitvo NOB, na naela socijalizma kada je rije o pravu na samoodreenje i ravnopravnost naroda, na federativnu strukturu SFRJ s Hrvatima kao jednim od pet konstitutivnih naroda te drave, na odgovarajue sastanke Partije i sjednice CK SKJ i, naravno, na Novosadski dogovor s njegovim temeljnim priznanjem ravnopravnosti. Takav je djelomino ideolokoablonski proslov bio u SFRJ kao izrazito diktatorskoj i ideoloko-totalitarnoj dravi conditio sine qua non da bi se ti zahtjevi uope mogli prezentirati u javnom diskursu. Captatio benevolentiae toga proslova naravno nije djelovao. Jugoslavenska je dravna vlast reagirala neoekivanom agresivnou protiv zaetnika i zagovornika Deklaracije, ''kakvu samo boljeviki totalitarizam moe izmisliti.'' [340: 96] Bijesni progoni, sudski procesi, stegovni postupci i hukanja zahtijevala su od onih koji su bili povezani s Deklaracijom veliku dozu nepokolebljivosti i spremnosti na rtvu. Ali, Deklaracija je uspijevala ostvariti svoj cilj: Najprije se je hrvatski knjievni jezik u dopuni Ustavu SR Hrvatske 1972. god. poeo i oznaavati kao takav; zatim je novi Ustav od 22. veljae 1974. god. svojim 131. lankom ispunio prvi od dvaju zahtjeva Deklaracije. Najprominentnija rtva tih progona meu filolozima bio je Ljudevit Jonke, koji je zapravo 1970. god., u doba Hrvatskoga proljea, postao predsjednikom Matice hrvatske i ostao na tom mjestu dvije godine (1970. 1972.), ali drugi val progona, izazvan postupkom Predsjednitva SKJ na njegovoj sjednici od 1. do 2. prosinca 1971. god. u Karaorevu, oduzeo mu je mogunost vrenja bilo kakve javne slube, to je trajalo do njegove smrti 1979. god.: ''Poslije pua u Karaorevu Jonkea vie nigdje nema: umirovljen je na brzinu i smijenjen sa svih funkcija, protjeran u anonimnost'' [340: 96] Ti progoni, usmjereni protiv pokreta oko Deklaracije, sustigli su kasnije i Franju Tumana, prvoga predsjednika Republike Hrvatske, kojemu je osim stereotipne glavne krivnje ''hrvatskoga nacionalizma'' pripisano i posredno, naime idejno zaetnitvo Deklaracije. U prvom je montiranom procesu protiv Tumana 1972. god. Tuman osuen na dvije godine zatvora.196

196

O tom opirnije pie Franjo Tuman u odlomcima U procijepu politikog voluntarizma i znanstvenog nastojanja kao i U rvnju obrauna dogmatskih snaga s demokratsko-progresivnim strujama. [388: 13, 5861, 474]

185

Institucijski inicijator Deklaracije bila je Matica hrvatska. Napadi sa srpsko-komunistike strane stoga su se posebno koncentrirali na nju. Ali, Matica hrvatska se je na taj nain pokazala vjerna svojoj zadai, naime povijesnomu ouvanju i njegovanju nacionalne kulture, a pogotovo hrvatskoga jezika i knjievnosti. Tu je zadau za dotad jo neosnovanu Maticu opisao ve njezin prvi predsjednik grof Janko Drakovi (1842. 1850.) 10. veljae 1842. god. u svojem govoru na 8. redovitoj sjednici udruge itaonioca zagrebaka: ''Najpoglavitija svrha drutva naega jest: nauku i knjievnost u naem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladei naoj dati, da se domorodno izobrazi.'' [274: 17] Na tu je zadau podsjetio i Hrvoje Ivekovi kao predsjednik Matice hrvatske (1968. 1970.) i to u svrhu opravdanja Deklaracije.197 U svojem je govoru na Glavnoj skuptini Matice hrvatske 22. studenoga 1970. god. glede Deklaracije izlagao: ''Budui da je u doba jaanja unitaristikih pozicija bilo oito grubo nametanje srpske jezine varijante putem javnih komunikacija, tampe, radija, radio-televizije i putem centralistikog administrativnog aparata, velik broj jezikoslovaca i knjievnika oko Matice hrvatske stao je na stanovite da se hrvatski jezik time iskrivljuje, oneiuje i otuuje. Tako je u mjesecu oujku godine 1967. dolo do poznate 'Deklaracije o hrvatskom knjievnom jeziku', koja je imala za cilj da upozori na deformaciju hrvatskoga jezika koja se tim putevima stvara.'' [274: 70] Ta je inicijativa Matice hrvatske moralno tim vie dragocjenija to je prethodni stav Matice hrvatske koji je diktirala dravna ideologija, bio jugoslavistiki i zastupao zahtjeve Novosadskoga dogovora. Jaka Ravli je kao ondanji predsjednik Matice hrvatske to Matiino stajalite u svojoj Povijesti Matice hrvatske [327] potvrdio. Jezinopolitiki je simbolian prijelaz na iskljuivu uporabu srpskoga taka, tano, netano itd. umjesto hrvatskoga toka, tono, netono itd. u jubilarnom svesku u povodu 120 godina postojanja Matice hrvatske. [273] Kulturnopolitiki simbolino za taj jugoslavistiko-serbokroatistiki nalog, ali naravno i obvezujue, bilo je dodjeljivanje Matici hrvatskoj Ordena zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom u povodu jubileja 1962. god., a dodijelio ga je predsjednik FNRJ Josip Broz Tito koji je kao protuuslugu od vodstva Matice 23. prosinca 1962. god. dobio poasno lanstvo te institucije. To je redovna skuptina Matice hrvatske doekala ''burnim aplauzom''. [327: 251]198 Ali, ta predsjednika pohvala nije mogla prikriti politiku stvarnost koja je za Hrvate i Hrvatsku bila vrlo nepovoljna. Stoga je stalni sredinji zahtjev do Hrvatskoga proljea bio zahtjev za ravnopravnou, a taj zahtjev ponovo je istaknuo i Hrvoje Ivekovi u spomenutom govoru: ''
Hrvoje Ivekovi, profesor anorganske kemije (1945. 1970.), svojevremeno rektor Sveuilita u Zagrebu (1954. 1956.) i od 1969. god. redoviti lan JAZU, prije 2. svjetskoga rata pripadao je socijalistiki usmjerenim intelektualcima Hrvatske; u doba 2. svjetskoga rata bio je lan ZAVNOH-a (1943. 1945.). Njegovo se predsjedanje Maticom hrvatskom (1968. 1970.) u lanku o njemu u Enciklopediji Jugoslavije preuuje (vidi EJ, sv. 5., str. 672., Zagreb, 1988.). 198 O uporabi srpske rijei tano, itd. usp. npr. [327: 270] i Predgovor u [273: 7]. Matica hrvatska je 1842. god. osnovana najprije pod imenom Matica ilirska to je zapravo i jugoslavizmu u FNRJ ponudilo povoljnu toku nadovezivanja; o tom vidi [264: 95]. Preimenovanje u Matica hrvatska uslijedilo je 1874. god.
197

186

ekonomska, politika i kulturna ravnopravnost je proklamirana najviim zakonom, Ustavom Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, ona je isticana na VIII i IX kongresu Saveza komunista i u govorima Tita. O toj ravnopravnosti bilo je mnogo rijei i na historijskoj X sjednici Saveza komunista Hrvatske u sijenju 1970. godine. Nije, meutim, sporno da taj cilj, taj kamentemeljac na kojemu se tek moe graditi zgrada plodonosne zajednice, nije sve do danas podignut.'' [274: 66] Oekivani protuudar monika SFRJ, usmjeren protiv pokreta koji je poeo Deklaracijom, doao je sa sjednice Predsjednitva Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) 1. 2. prosinca 1971. god. u Karaorevu gdje su na prvom mjestu dnevnoga reda stajale mjere protiv Hrvatskoga proljea. Kao posljedica toga je Matici hrvatskoj, iji je predsjednik u meuvremenu 1970. god. postao Ljudevit Jonke, zabranjeno svako drugo djelovanje osim nakladne djelatnosti njenoga Nakladnoga zavoda. Godine 1980. Matica hrvatska je ukinuta sudskom odlukom. Svoju punu djelatnost mogla je opet preuzeti tek 1990. god., nakon raspada SFRJ, i to 11. sijenja registracijom kao drutvena organizacija. [264: 9698]199 Progoni pokreta oko Deklaracije, unato mobilizaciji itavoga dravnoga i partijskoga aparata prema nalogu Predsjednitva SKJ u Karaorevu potkraj 1971. god., nisu mogli sprijeiti uspjeno ostvarivanje programa Deklaracije.200 ak i nasilno guenje Hrvatskoga proljea u razdoblju od konca 1971. pa sve do 1973. god. nije uspjelo jer je Deklaracija pokrenula zaista itavi hrvatski narod, ukljuujui i znatan dio komunistikoga kadra. Stoga nakon objavljivanja Deklaracije ne samo da je moglo doi do dosljedne uporabe hrvatskoga leksika, za to je simbolian povratak rijei toka, tono, netono itd., ve se je i kroatistika nadalje razvila u potpunu, samostalnu, suvremenu filologiju. Svoje jezinopolitiko ispunjenje Hrvatsko proljee, koje je zapoelo Deklaracijom, pronalo je u formalnom prekidu Novosadskoga dogovora 16. travnja 1971. god. putem Matice hrvatske koja je u meuvremenu postala najjaa, ak i politiki gledano, oporbena snaga jugoslavenskomu unitarizmu i centralizmu. Tomu raskidu s Novosadskim dogovorom pridruilo se je 8. svibnja 1971. i Hrvatsko filoloko drutvo, zatim 10. svibnja 1971. Institut za jezik JAZU, a 1. srpnja 1971. god. i Drutvo hrvatskih knjievnika. Obrazloenje je glasilo: Dogovor je na osnovi svoje nejasne koncepcije bio sredstvo posrbljivanja i izvor trajnih nesporazuma o jezinoj ravnopravnosti. Za kroatistiku je

O povijesti Matice hrvatske 1842. 1997. god. vidi i uvodni lanak Sto pedeset i pet godina Matice hrvatske [274: 513], kao i odabrane programatske govore i lanke predsjednika Matice hrvatske, tiskane u tom djelu. 200 Komunistike su agitatorske kampanje hukanja protiv hrvatskoga jezinoga pokreta poele neposredno nakon objavljivanja Deklaracije. Ali, kako te kampanje nisu postigle eljeni uinak, prekinute su u svibnju 1967. god. i zamijenjene agitatorskim diskusijskim forumima. Zapisnik jednoga od tih vie od 70 sastanaka koji su bili zatvoreni za javnost, naime onaj Sjednice CK SKH O problemu jezika od 16. prosinca 1967. god., Josip Grbelja je obradio i objavio kao viedijelni lanak u asopisu Jezik pod naslovom Najizazovniji dokument o jezinoj politici u Hrvatskoj. [135]

199

187

predstavljao prepreku i iskrivljivao je jezine injenice.201 Ta dva povijesna dogaaja, Deklaracija i formalni raskid s Novosadskim dogovorom, dobila su svoju jezinopolitiku potvrdu u dvjema ustavnim izmjenama koje su presudno prebacile skretnicu za ravnopravni poloaj i boljitak hrvatskoga jezika. Najprije je 1972. god. glotonim hrvatski knjievni jezik uao u Ustav SR Hrvatske, a potom je novi Ustav od 22. veljae 1974. god. svojim 131. lankom ispunio prvi od dvaju zahtjeva Deklaracije, naime zahtjev za ustavnopravnom jednoznanom formulacijom ravnopravnosti hrvatskoga knjievnoga jezika kao slubenoga jezika SFRJ na saveznoj dravnoj razini. U istom broju asopisa Jezik (god. 18., br. 5.), u kojem je objavljen raskid s Novosadskim dogovorom, neposredno prije toga tiskan je lanak Stjepana Babia Lingvistiko odreenje hrvatskoga knjievnog jezika [26] koji je utke posluio kao uvod i jezikoslovno obrazloenje toga raskida, a i jo danas je jedan od prvorazrednih lanaka na tu temu. Povod za razradbu te teme bila je knjiga Dalibora Brozovia [74] o teoriji i slavistikoj komparatistici standardnih jezika, o kojoj Stjepan Babi [26], uz vlastita razmiljanja, raspravlja.202 Svoje obrazlaganje Stjepan Babi zapoinje odluujuim odreenjem jezinih injenica: ''Hrvatski i srpski knjievni jezik lingvistiki su veoma zanimljiva pojava. Tako su bliski da ih neki smatraju jednim jezikom, a opet su tako razliiti da to nipoto ne moe biti jedinstven knjievni jezik.'' [26: 129] Babi upozorava ne bez razloga na to da je ta spoznaja postojala i u Komunistikoj partiji Hrvatske i u AVNOJ-u u prvoj polovici 1940-ih, ali i jo u dravnim tijelima u prvim godinama FNRJ. Brozovieva razmiljanja [74] Stjepan Babi kritizira glede uporabe serbokroatistikih glotonimskih naziva srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski standardni jezik jer takav standardni jezik zbiljski ne postoji, slino kao to nema ni ''hrvatskoslovenskoga'' ni ''ekoslovakoga'' ni ''bugarskomakedonskoga'' standardnoga jezika. injenino postoje samo hrvatski knjievni (odnosno standardni) jezik i srpski knjievni (odnosno standardni) jezik, svaki za sebe, nazivali ih mi varijantama ili ne. Ako to ipak inimo, onda potraga za tertium comparationis vodi u bespredmetno pojmovno i apstraktno, odnosno u utopijsko i fikcijsko. U tom pogledu se
Tekstovi raskida Novosadskoga dogovora nalaze se otisnuti zajedno s kratkim, temeljnim obrazloenjem Boidara Finke u [298]. Tekst raskida Drutva knjievnika Hrvatske nalazi se u asopisu Jezik (god. 19. (listopad 1971.), br. 1., str. 19.). Opseniji prikaz ondanjih dogaaja s temeljitom interpretacijom nalazi se u [146: 275281]. 202 Stjepan Babi se je jo jednom [41] dopunski pozabavio knjigom Dalibora Brozovia [74] i njegovim prilogom u zborniku Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu [78], kao i svojim osvrtom na Brozovievu knjigu iz 1970. god. u [26: 122123]. Dopuna se odnosi na postavljanje problema: 1971. god. bilo je vano (i politiki jedino mogue) deklarirati hrvatski kao zaseban jezik; sada se moe razmatrati i problem odnosa hrvatskoga ''standardnog jezika'' za koji Brozovi [74], [78] smatra da poinje sredinom 18. st., prema hrvatskomu ''knjievnom jeziku'' iji se poetak u tokavsko-svehrvatskom obliku smjeta u 16. st. O toj se problematici u ono doba nije moglo raspravljati zbog politikih okolnosti; zbornik lanaka s prilogom Dalibora Brozovia [78] upravo je ''doekan na no''. [41: 123] Toj je knjizi Dalibora Brozovia [74] i Ljudevit Jonke posvetio vlastitu recenziju. [208: 9698] Osim prije spomenute kritike Stjepana Babia [26], Ljudevit Jonke primjeuje podcjenjivanje tronarjenosti u povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika, pa tako i neprimjereno tumaenje odabira ijekavskoga novotokavskoga dijalekta kao jedinoga glavnog lektalnog tipa za novi svehrvatski knjievni jezik u 19. st. Osim toga prikazane su premalima leksikostatiki ustanovljene razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika.
201

188

Brozovieva izlaganja [74] moraju precizirati: Uz hrvatski i srpski, kao samostalne knjievne i standardne jezike, nema realno postojeega zajednikoga zasebnoga ''srpskohrvatskoga'' odnosno ''hrvatskosrpskoga'' jezika kojemu bi oni bili varijante. Ali, bez obzira na tu Brozovievu pojmovnu nepreciznost [74], po Babievu miljenju Brozovieva istraivanja potvruju da je hrvatski razvio ''standardni jezik'' koji je normiran i funkcionalno ''polivalentan'', te koji je nastao kao sastavni dio cjelovitoga hrvatskoga zasebnoga jezika nakon to je hrvatski narod kao nacija uspostavio i meunarodne kulturno-komunikacijske dodire. Normiranje propisnim normama, posebice kodifikacijom, te normativnim jezinim osjeajem provodi sma hrvatska jezina zajednica, to znai samostalno i u tom smislu neovisno o srpskim normiranjima. To je bilo tako i u doba prevlasti hrvatskih vukovaca. ''Pokuaj potpunog ukidanja hrvatske jezine norme Novosadskim dogovorom i kasnijim djelima nije uspio i u ivotu hrvatskoga knjievnoga jezika znait e samo veoma kratko prolazno razdoblje.'' [26: 135] Tim je razjanjenem Stjepan Babi dovodio svoje obrazlaganje u vezu s izjavama o raskidu Novosadskoga dogovora koje su objavljene odmah iza Babieva teksta u istom broju Jezika. Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika od 15. oujka 1967. god. te formalni inovi raskida s Novosadskim dogovorom Matice hrvatske 16. travnja 1971., Hrvatskoga filolokoga drutva 8. svibnja 1971. i Instituta za jezik JAZU 10. svibnja 1971. god. dio su politiko-povijesne faze unutar 7. razdoblja koja je poznata pod nazivom Hrvatsko proljee. Njegov poetak, to se tie povijesti hrvatskoga jezika, oznaava Deklaracija. Njegov kraj predstavlja 21. sjednica Predsjednitva SKJ u Lovakom dvorcu u Karaorevu kod Bake Palanke u Vojvodini, odrana od 1. do 2. prosinca 1971. god., a na kojoj je zakljueno da se Hrvatsko proljee mora silom okonati.203

Federacijskopolitiki i unutranjopolitiki dio Hrvatskoga proljea sastojao se je u pokuaju opsenih politikih, drutvenih i gospodarskih reforma na saveznoj i republikoj razini SFRJ protiv birokratskoga centralizma i unitarizma, protiv tendencije politike ''vrste ruke'', a u korist federalne, to je vie mogue konfederalne, gospodarski djelotvorne politike, pravedne s obzirom na meurepublike odnose (''zahtjev istih investicijskih i deviznih rauna"), koja jaa nacionalni suverenitet prikladnim razvojem jugoslavenskoga socijalizma i sustava samouprave. O tom je CK SKH na svojoj 10. sjednici od 15. do 17. sijenja 1970. god. po prvi put u povijesti svojega postojanja izrazio svoje predodbe i zahtjeve, a da se prije toga nije dogovorio sa SKJ. Gospodarskopolitike zahtjeve je Vlada SR Hrvatske, meutim, postavila jo puno prije, naime u svibnju 1968. god. Pokret Hrvatsko proljee se je nakon 1967. god. brzo pretvorio u masovni pokret. Pritom je Matica hrvatska znala kako uspjeno igrati svoju nacionalno vodeu ulogu na podruju kulture. Hrvati su tako putem medija i institucionalnih predstavnika toga pokreta mogli gotovo plebiscitarno iznijeti i svoje politike elje. K tomu su se dogaale i demonstracije, posebice kada je rije o studentima; veliki trajk studenata 30. studenoga 1971. god. uzet je na sastanku u Karaorevu, odranom dva sljedea dana, kao izlika za donoenje mjera za guenje Hrvatskoga proljea. Posebno priznanje Hrvatima u njihovim nastojanjima dolo je od pape Pavla VI. koji je 2. lipnja 1970. god. proglasio svetim ibenskoga franjevca Nikolu Tavelia (oko 1340. 1391.) koji je najprije djelovao u Bosni, a potom je kao misionar otiao u Jeruzalem gdje su ga Osmanlije muile i ubile. Hrvatsko je proljee do sada u nehrvatskoj znanstvenoj literaturi uglavnom preuivano. Pouzdan monografski prikaz napisao je Ante uvalo [101]; u literaturi njemakoga jezinoga podruja tek je nedavno o tom objavljen jedan lanak, a autor je Ludwig Steindorff [361]; Franjo Tuman o Hrvatskom proljeu govori kada pie o svojem suenju i osudi 1972. god., a posebice obraa pozornost na njegove komunistiko-ideoloke aspekte. [388: 13, 6061, 6971, 297298, 458459]

203

189

Ali, kako se mijenjaju godinja doba, tako je i nakon Hrvatskoga proljea za razvoj hrvatskoga jezika pod uvjetima serbokroatizma dola faza koja bi se metaforiki mogla nazvati ''ljeto'' i koja je u pravo doba donijela prave plodove. U korist hrvatskoga jezika u fazi Hrvatskoga proljea dogodila su se dva znaajna dogaaja filozofsko-metafizikih dimenzija velikoga dosega koji su pripremili tlo za plodno razdoblje koje je trebalo uslijediti. Jedan dogaaj bilo je jasno, zrelo i odluno ''Da'' hrvatskomu jeziku, povezano s odrjeitim ''Ne'' jezinomu serbokroatizmu. Ta jednoglasna odluka u korist samostalnosti hrvatskoga jezika i jezine autonomije Hrvata proela je itavi hrvatski narod kao jezinu zajednicu i lingvistiki ivui sustav. To je na izvjestan nain za hrvatski narod bilo obnavljanje i uvrivanje zavjeta da ne e dopustiti da mu vlastiti jezik propadne, ve da e ga odravati i povijesno dalje razvijati. Takvu je odluku pripremilo kvalitativno i kvantitativno rastue znanje i sve dublje razumijevanje vlastitoga jezika, ali i sve jasnije, u jezinoj praksi potvreno shvaanje razorne biti i stvarnih ciljeva serbokroatizma. Drugi je dogaaj bio odluujui porast jezikoslovne spoznaje: kroz uporne, naelno kontrastivne jezikoslovne rasprave sa serbokroatizmom hrvatska je kroatistika dobila jasnu, povijesno primjerenu sliku dijakronijskoga kontinuiteta i dijalektalne kompleksnosti hrvatskoga knjievnoga jezika kroz stoljea, poevi od prvih svjedoenja o njemu iz 12. st. Na taj su se nain oba temeljna ideologema jezinoga serbokroatizma nuno pokazala fiktivnim, naime ideologem o poetku hrvatskoga knjievnoga jezika s Vukom Karadiem i zahvaljujui njemu, pa tako i o njegovu time uvjetovanom ''srpskohrvatskom'' karakteru, kao i ideologem da je itavi tokavski hrvatski zapravo srpski, odnosno ''srpskohrvatski''. Ta spoznaja, koja je nuno zahtijevala odluku to se tie stava prema serbokroatizmu, dobila je svoj korespondirajui odgovor u odlunom ''Ne'' serbokroatizmu. Prvi se je od tih dvaju znaajnih dogaaja javno oitovao u Deklaraciji 1967. god. kao i u formalnim raskidima s Novosadskim dogovorom koji su uslijedili 1971. god. Akutna prijetnja hrvatskoj autonomiji na podruju standardizacije hrvatskoga jezika, ukljuujui i autonomiju glotonimskoga oznaavanja, ta je dva koraka uinila prijeko potrebnim. U svrhu obrazloenja i opravdanja takvih nastojanja Dalibor Brozovi je u desetoj od svojih Deset teza o hrvatskome jeziku [76] ukazao na injenicu da jezine norme moraju u prvom redu doi iz smoga hrvatskoga jezika i njegove povijesti, da one moraju imati za hrvatsku naciju pozitivnu funkcionalnu i razvojnu vrijednost, te da jezini osjeaj i jezina intuicija, kakvi postoje u hrvatskoj jezinoj zajednici, imaju prednost pred drugim, standardizirajuim ciljevima jezinoga planiranja.204 Autonomija jezine

204

Vidi tezu 10.: ''Zakoni i pravila hrvatskoga standardnog jezika imaju izvor u njemu samome i u njegovoj slubi hrvatskom narodu i drutvu.'' [76: 214]; vidi i teze 5. (str. 211.) i 9. (str. 213214). Dalibor Brozovi je svojih Deset teza kao temeljnu orijentaciju iznio u studenom 1971. god. u ibeniku, na savjetovanju o osnovama nastavnoga plana i programa hrvatskoga knjievnoga jezika s knjievnou za srednje kole. Te su teze postale putokaz za 7. razdoblje. Po prvi put objavljene su u punom tekstu 1975. god. u Hrvatskoj reviji. Zagrebaki lingvistiki krug o njima je raspravljao

190

standardizacije dakle podrazumijeva i

samostalno lingvistiko kodificiranje koje proizvodi

navlastito ortoepske i pravopisne, ope i terminoloke rjenike, gramatike i funkcionalne stilistike za specifine skupine korisnika iz podruja znanosti, nastave i publicistike. Na autonomiju standardizacije je jednoznano i jasno podsjeao i Stjepan Babi u svojoj raspravi o knjizi Dalibora Brozovia [74] o problematici standardizacije: ''Hrvatski se standardni jezik normira nezavisno od srpskoga.'' [26: 133] Drugi od dvaju gore navedenih dogaaja bio je plod velikih napora hrvatske kroatistike nakon Novosadskoga dogovora. Ti su se napori inili u nadi da e kroz duhovnu snagu spoznaje i kroz istinu uspjeti prevladati slijepu politiku nasilnost serbokroatizma. Tomu cilju sluila su i istraivanja povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika 17. do 19. st., dakle takoer dva stoljea prije Karadia, ali i prije Ljudevita Gaja i ilirskoga pokreta; srpska je strana ta dva stoljea prije Karadia priznavala kao hrvatsku injenicu ukoliko se je njihova povijesna tendencija tumaila kao usmjerena prema Karadievu programu i uope prema serbokroatizmu. Radoslav Katii govori upravo o ''kopernikanskom obratu'' ("kopernikanische Wende") koji je nastao ''s obuhvaanjem itave vertikale povijesti hrvatskoga standardnoga jezika''.205 ''Tu je postalo jasno da je Vuk Karadi u povijesti hrvatskoga standardnoga jezika na tokavskoj osnovi tek sporedna osoba.''206 Srpska se strana nikako nije mogla suprotstaviti tako jasno formuliranim novim spoznajama. Pa ipak su umjesto priznanja tih novih spoznaja od srpske strane sve vie jaali pokuaji iracionalnoga ideolokoga potvrivanja i jezinopolitikoga provoenja serbokroatizma sve do sredine 1980-ih. U irim politikim okvirima raspada Jugoslavije to je onda eskaliralo 1991. god. u ratnim strahotama srpske agresije usmjerene na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Kao prvi je spoznaju da su knjievni jezici i normiranje hrvatskoga koje su presvodile velike hrvatske jezine prostore, pa ak po tendenciji i cijeli hrvatski jezini prostor, postojale jo stotinama godina prije 19. st., naime napokon jo od hrvatskoga crkvenoslavenskoga, izriito ustanovio Dalibor Brozovi: ''Izgradnja opehrvatskoga standardnog jezika nije se zapoela preporodom, ona je u tokavskoj (i ne samo tokavskoj) starijoj hrvatskoj knjievnosti bila ve daleko uznapredovala'' [73: 253] Kao aksiom kroatistike ta je spoznaja Dalibora Brozovia formulirana u 3. i 4. od njegovih deset teza o hrvatskom jeziku [74]; 3. teza: ''Hrvatski standardni jezik plod je neprekinutoga razvojnog tijeka od

poetkom 1972. god. te ih je i prihvatio. Deset teza o hrvatskome jeziku je poetkom 8. razdoblja u velikoj nakladi objavljeno u [108: 2543]. O ograniavanju autonomije jezine standardizacije hrvatskoga jezika zajedno s njegovim imenom kao imbenikom sukoba u jugoslavenskoj jezinoj politici vidi i [13: 1316]. 205 "... mit der Erfassung der gesamten Vertikale der Geschichte der kroatischen Schriftsprache ..." [219: 74] 206 "Da wurde klar, dass Vuk Stefanovi Karadi in der Geschichte der kroatischen Standardsprache auf tokavischer Grundlage nur als Episodist auftritt." [219: 74]

191

prvih glagoljskih pisanih spomenika do danas.''; 4. teza: ''Hrvatski standardni jezik, nastao sredinom XVIII. stoljea, i u nae je doba otvoren prema kajkavskomu i akavskomu narjeju.'' [74: 210]207 Te temeljne spoznaje pokazale su hrvatskoj filologiji u fazi Hrvatskoga proljea put za nastavak djelovanja. to se tie diskusije sa serbokroatizmom, teorijsko objanjenje pojma ''varijante'' bilo je hitna zadaa. Serbokroatistika predodba odnosa hrvatskoga i srpskoga jezika kao ''zapadne'' odnosno ''istone varijante'' u ''bicentrinom'' sustavu sa Zagrebom i Beogradom kao glavnim jezinim sreditima, kako se je razvijala u skladu s Novosadskim dogovorom, posebno je bila prihvaena u inozemnoj slavistici, vjerojatno zato to je pojednostavnjivala taj odnos. Pritom inozemna slavistika nije pomnije istraila taj pojam ''varijante'', pogotovo ne na lektalnoj razini, bitnoj za pitanje zasebnosti jezika, a srpska je strana u Jugoslaviji takvo istraivanje pokuala sprijeiti. Ali, hrvatska je strana protiv toga od 1969. god. vodila i argumentiranu opelingvistiku diskusiju, kao i osnovnu diskusiju o primjeni pojma "varijante" na status hrvatskoga jezika, u kojoj je javnosti uspjeno ukazano na teke nedostatke takvoga tumaenja hrvatsko-srpskih jezinih odnosa. Sve injenice koje su govorile u korist samostalnosti hrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika pruale su argumente protiv emskoga odnosa varijantnosti izmeu obaju jezika. ak su i dijasistemska dijalektoloka istraivanja u hrvatsko-srpskim dijelaktalnim podrujima mogla, to se toga problema tie, potvrditi tek etske i tek djelomine odnose slinosti koji unato svojoj mjestimino velikoj gustoi nisu emski integrirane u zbiljski zaseban jezik. to se tie radova iz razdoblja raspravljanja o ''varijantama'' za Hrvatskoga proljea, potrebno je prije svega spomenuti zbornik Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata. [175] Osim toga su se u ono vrijeme tom temom jo jednom pozabavili prvenstveno Dalibor Brozovi [74] i Stjepan Babi. [26] Jezinopolitiki je koncepcija varijanata s hrvatske strane iskoritena da bi se bez obzira na jezikoslovnu neodrivost toga tumaenja koju je posebice dokazao Stjepan Babi [26], zahtijevala u SFRJ predviena ravnopravnost hrvatskoga jezika u odnosu na srpski. [24]208 Jezik. asopis za kulturu hrvatskoga knjievnog jezika bio je za hrvatsku filologiju sredinji asopis za izravnu ili neizravnu jezikoslovno-filoloku raspravu sa serbokroatizmom i u vrijeme Hrvatskoga proljea. Hrvatsko proljee je tomu asopisu 1969. god. ponovo omoguilo uporabu etnolingvistiki iskonskoga naziva hrvatski, nakon to mu je od godita 1961./62. serbokroatizam nametnuo glotonim hrvatskosrpski. Odgovorni i glavni urednik Jezika do 1970. god. bio je Ljudevit

Ta temeljna spoznaja podrobno je razraena u [78] gdje se nalaze i brojni bibliografski podatci. Za istraivanja toga problemskoga podruja vani su bili i odgovarajui radovi Ljudevita Jonkea, Radoslava Katiia, Stjepana Babia i Zlatka Vincea; bibliografske podatke o njima kao i o polemici Pavla Ivia protiv tih spoznaja donosi [219: 7477]. injenica da je taj ''trijumf znanosti'' konano za Hrvate neosporivim uinio i glotonimsko pitanje, samo je neizbjena posljedica tih novih uvida u povijest hrvatskoga knjievnoga jezika. Tako je i asopis Jezik 1969. god. opet dobio svoj prvobitni podnaslov: asopis za kulturu hrvatskoga knjievnog jezika. Nakon to je bio prestao izlaziti 1960. god. Jezik je bio od 1961. god. morao izlaziti s podnaslovom asopis za kulturu hrvatskosrpskog knjievnog jezika. 208 O tumaenju serbokroatistike primjene pojma "varijante" kao oslabljivanja unitaristike interpretacije statusa hrvatskoga jezika i diskusiji o njoj od strane hrvatske filologije vidi [13: 1012].

207

192

Jonke; od 1970./71. god. na njegovo je mjesto doao Stjepan Babi koji je od 1964. god. bio lan Urednitva. Ali, Hrvatsko proljee je imalo i vlastito, svojemu cilju prilagoeno periodino glasilo, naime Hrvatski tjednik koji je iskljuivo na hrvatskom jeziku raspravljao o svim javno vanim problemima koji su u ono doba muili Hrvate, od privrede preko politike suvremene i prole situacije do jezika i knjievnosti. Njegova naklada u ono doba predstavlja rekord u povijesti hrvatskih tiskanih medija. U skladu s veliinom njegova utjecaja bio je velik i bijes koji se je na 21. sjednici Predsjednitva SKJ (1. 2. prosinca 1971.) u Karaorevu usmjerio na njega i na ostale periodike poput asopisa Hrvatsko sveuilite i Hrvatski gospodarski glasnik. Jednako kao ''glavnoga optuenika'', naime Maticu hrvatsku, tako je komunistiko vodstvo osudilo kao kontrarevolucionaran i Hrvatski tjednik, a Vladimir Bakari, glavni ideolog SKH i lan Predsjednitva SKJ, odluan protivnik Hrvatskoga proljea, klasificirao ga je kao politiki desno usmjereno glasilo. [264: 96]209 Karakteristino za jezine i knjievne mogunosti razvoja, koje je Hrvatsko proljee skrivalo u sebi u svrhu konanoga prevladavanja serbokroatizma, jest i osnivanje dvaju hrvatskih netokavskih asopisa, naime asopisa Kaj za kajkavski jezik, knjievnost, umjetnost i povijest kulture, te asopisa akavska ri za akavski jezik i knjievnost. Prvi je izlazio od 1968., a drugi od 1971. god. asopis akavska ri izlazio je dva puta godinje, a izdavali su ga u Splitu akavski sabor i Katedra za knjievnost i kulturu. akavski sabor je osnovan u proljee 1969. god. u minju, nedaleko od Pazina, gdje mu se i danas nalazi glavno sjedite. Tronarjenost je hrvatskoga knjievnog jezika branila od monotokavizma i serbokroatizma veina hrvatskih pisaca i pjesnika, pa i marksistiko-socijalistiki usmjereni Miroslav Krlea i Petar egedin. Ali, za kroatistiku kao i za daljnji razvoj novotokavskoga svehrvatskoga knjievnoga jezika najvanija jezinopovijesna sjetva u Hrvatskom proljeu bio je projekt sveobuhvatnoga, modernoga lingvistikoga prikaza suvremenoga hrvatskoga knjievnoga jezika, po mogunosti bez negativnih utjecaja serbokroatizma. Rezultat toga projekta su sljedei, kasnije objavljeni radovi: Katii o
Osim toga je ve i sam naslov asopisa Hrvatski tjednik morao izazvati bijes jugoslavenskoga komunistikoga vodstva: i glotonimski atribut hrvatski i tipina, iskljuivo hrvatska rije tjednik simbolizirali su program osloboenja od serbokroatizma i dotadanjega jugoslavizma. Ve samom klasifikacijom rijei tjednik kao ''ijekavske'' u novosadskom Pravopisu [319] i u 6. svesku Renika srpskohrvatskog knjievnog jezika [328] serbokroatizam pokazuje jo jednom svoju lingvistiku nepodobnost jer je ijekavizam u ovom sluaju sporedan jer za tu rije nema ekavske srpske inaice, poput odnosa rijei rijeka prema reka. injenica da je u Langenscheidts Universal-Wrterbuch Kroatisch [250] njemaka natuknica Woche na prvom mjestu prevedena srpskom rijeju sedmica, koja nije oznaena kao srbizam, a na drugom mjestu stoji izraziti srbizam nedjelja, i to jo ijekavski (moda s obzirom na Srbe u Hrvatskoj), a tek na treem mjestu stoji hrvatski tjedan, samo jo vie pokazuje koliko se je serbokroatizam ukorijenio u njemakoj slavistici. Osim toga uz frazu ''eine Woche lang'' stoji prijevod ''nedjelja (od. tjedan) dana''; u rjeniku hrvatskoga jezika ne bi se hrvatski prijevod smio navoditi na drugom mjestu, nakon srpskoga, a srpski ak ne bi ni trebao biti tu. ak i ako se je sedmica moda smatrala varijantom koju rabe bosansko-hercegovaki Hrvati, onda je to trebalo izriito naglasiti, a samo tjedan trebalo je navesti kao hrvatski standardnojezini leksem. Godine 2002. objavljeno je preraeno izdanje toga rjenika i u njem se Woche prevodi jedino rijeju tjedan (u skladu s tim i: dva tjedna kao prijevod zwei Wochen lang); sedmica je posve izbaena, a nedjelja postoji jedino kao prijevod za Sonntag. [250a]
209

193

sintaksi [217]; Babi

o tvorbi rijei [29]; i zbornik Povijesni pregled [316] koji sadri

jezinopovijesni dio Milana Mogua, fonoloki dio Dalibora Brozovia, fonetski dio Ive karia te morfoloki dio Slavka Paveia, Stjepka Teaka i Stjepana Babia. Taj projekt ''velike'' normativne gramatike suvremenoga hrvatskog novotokavskog knjievnog jezika, koja bi se temeljila na reprezentativnom korpusu (koji je sezao unazad do prve polovine 18. st.), zapoeo je Ljudevit Jonke 1969. god. kao direktor Instituta za jezik JAZU, kasnije "Zavoda za jezik JAZU". Prvi poetci toga projekta, koji je postao zbog Novosadskoga dogovora prijeko potreban, seu ak do 1963. god., kada je Jonke, kao direktor 1960. god. osnovanoga Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, od Vlade kao jezikoslovni projekt zatraio obradbu sintakse hrvatskoga knjievnoga jezika. Taj projekt hrvatske sintakse dakako nije postao nita vie od kompilacije korpusa tekstova. Meutim, taj je korpus tekstova stavljen na raspolaganje projektu iz 1969. god.. Planirana sveobuhvatna gramatika trebala je biti namijenjena irokomu, obrazovanomu itateljstvu. Budui da je postojala gorua potreba za takvom gramatikom, trebalo je ubrzo doi i do rezultata spremnih za objavljivanje. Ali, kroatistika je morala previe toga nadoknaditi; zapravo je najprije trebalo dobro izraditi lingvistike osnove kako bi se zadovoljio zahtjev za kvalitetom. Ljudevit Jonke, koji je svom snagom podravao taj projekt, nije mogao i sm sudjelovati kao jedan od autora te gramatike. Njegovo izopenje i progon u okviru guenja Hrvatskoga proljea od konca 1971. god. nisu mu samo oduzeli mogunost djelovanja, ve i zdravlje i ivotnu energiju. Kao neka povijesna zadovoljtina izgleda injenica da je 1978. god., dakle godinu prije njegove smrti, dovrena Katiieva Sintaksa [217], a 1979., u godini njegove smrti, objavljena je preraena Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika u izdanju Instituta za jezik JAZU iji je Jonke bio direktor.210 Osim toga gramatikoga projekta u doba je Hrvatskoga proljea zapoeo jo jedan projekt od najvee vanosti za pisani hrvatski jezik, naime ponovna izradba hrvatskoga pravopisa. O tom smo Hrvatskom pravopisu [50], koji je za objavljivanje dovren 1971. god. i koji je predstavljao kraj ortografije propisane Novosadskim dogovorom, opirnije govorili pri opisu 6. razdoblja, i to u vezi s Novosadskim pravopisom iz 1960. god. Hrvatski pravopis je u okviru guenja Hrvatskoga proljea doivio puno goru sudbinu od radova na gramatikom projektu jer su njegovi otisnuti primjerci iz 1971. god. uglavnom posluili za reciklirani papir. Do koje je mjere Hrvatski pravopis bio omraen meu protivnicima Hrvatskoga proljea, vidi se iz sljedee karakterizacije, zabiljeene u Kursu partijske lingvistike: ''Prije 1971. lingvisti S. Babi, M. Mogu i B. Finka izradili su u duhu nacionalistikih tenji Deklaracije 'Hrvatski pravopis' po tzv. korijenskom principu kakav je vrijedio u ustakom pravopisu, sa starinskim leksikom,
210

Prikaz se gore predstavljenoga projekta velike gramatike suvremenoga novotokavskog svehrvatskog knjievnog jezika temelji na podatcima u predgovorima Katiia [217], Babia [29] i u Povijesnom pregledu [316].

194

'odabranim' primjerima itd.'' [377: 78] Ovdje se iznose najtee stereotipne promidbene optube: nacionalizam, urota u vezi s Deklaracijom, zajednitvo s ustaama (u pravopisnim naelima to je pogrjeno jer je Hrvatski pravopis u prvom redu fonoloki), povratak na prijanja stanja (u leksiku i u izboru jezine grae) to neizravno znai revizionizam i kontrarevoluciju. Sve su to optube kakve su uglavnom bile iznesene i protiv Hrvatskoga proljea na Sjednici Predsjednitva SKJ 1971. god. u Karaorevu. Moda najvaniji razlog takvu, u usporedbi s radovima na gramatikom projektu, znatno loijemu tretmanu Hrvatskoga pravopisa jest u injenici da je on predstavljao raskid s novosadskim Pravopisom [319], pa bi tim iz hrvatske jezine povijesti opet bio odstranjen jedini ostvaraj jednoga iz novosadskih serbokroatistikih projekata. Ali, usprkos svim politiko-povijesnim nedaama i taj je usjev Hrvatskoga proljea donio svoje plodove: Hrvatski pravopis je 1972. i 1974. god. ponovo tiskao u Londonu asopis hrvatske dijaspore Nova Hrvatska; taj je pravopis postao poznat pod nazivom ''londonac''. U Hrvatskoj je on objavljen potkraj 7. razdoblja, naime 1990. god., takorei kao ljetna ili jesenska etva proljetnoga usjeva, da bi potom u 8. razdoblju 1995. god. doivio daljnja proirena i preraena izdanja, pri emu se ono otisnuto ali uniteno iz 1971. god. i objavljeno 1990. god. broji radi trajnoga sjeanja kao prvo hrvatsko izdanje. [50] Usmeno irenje Hrvatskoga pravopisa protivnici Hrvatskoga proljea ionako nisu mogli sprijeiti to su ogoreno ustvrdili u Kursu partijske lingvistike, nastalom koncem 1980. odnosno poetkom 1981. god.: ''Unato tome autori ga se ne samo da nisu odrekli, ve se na njega oslanjaju, Babi ga naprimjer spominje i tumai studentima.'' [377: 78]

195

2.7.2. Suzbijanje Hrvatskoga proljea, samoodranje kroatistike i raspadanje serbokroatizma uz raspad SFRJ Kao to serbokroatizam nije imao nikakve koristi od unitavanja tiskanih primjeraka Hrvatskoga pravopisa [50], tako su u biti beskorisni bili i progoni, na koje se je odluilo Predsjednitvo SKJ u Karaorevu (1. 2. prosinca 1971.) nakon ruenja Vlade SR Hrvatske i vodstva SKH.211 Ti su se progoni provodili sve do konca 1980-ih, a pogaali su posebice i one koji su jezino djelovali u korist hrvatskoga jezika: knjievnike i publiciste, filologe i pedagoge, ali i ponovo Katoliku crkvu u njezinu duobrinitvu i propovijedanju. Silom se je pokuavalo serbokroatistike ciljeve ve propaloga Novosadskoga dogovora usprkos hrvatskomu otporu ipak provoditi, ponovo ga uiniti obveznim za Hrvate, posrbiti hrvatski jezik u skladu sa srbohegemonistikim jezinopolitikim unitarizmom, a Hrvate navesti da se odreknu samostalnosti hrvatskoga jezika. Sredstva su za tu politiku bila: kadrovska politika, poplava jezino serbokroatizmu prilagoenih tiskovina, akcije jezinoga preodgoja te socijalno-psiholoki, pa ak i terorizirajui pritisak masovnih kampanja, kao i manipulacija putem masovnih medija. Pridjev hrvatski morao je kao etnonim biti uklonjen iz svih naslova hrvatskih institucija i organizacija. to se tie politikih vlasti, to su Hrvati u vlastitoj republici, u SR Hrvatskoj, postali kvalitativno politika manjina kojom su vladali Srbi s mjestom boravka u Hrvatskoj koji su pak zauzeli najvei broj vodeih mjesta u Vladi i privredi.212 Prva rtva protuhrvatskih zakljuaka iz Karaoreva bila je Matica hrvatska koja se je otad smjela baviti jedino nakladnikom djelatnou. U toj organizaciji serbokroatizam je vidio ozbiljnu oporbu, pogotovo nakon promjene Statuta 1970. god. kojom joj je povean opseg djelovanja, koja bi bila u
Sa svojih su vladinih dunosti smijenjeni: Savka Dabevi-Kuar, Miko Tripalo, Ivan ibl, Dragutin Haramija, Jure Sari i Sreko Bijeli; iz vodstva su SKH morali istupiti: Savka Dabevi-Kuar i Pero Pirker; iz predsjednitva SKJ istupio je Miko Tripalo. Odabir mjesta (Karaorevo) i doba (1. prosinca) 21. sjednice Predsjednitva SKJ ve je sam za sebe imao teko i mrano simbolino znaenje za Hrvate: 1. prosinca 1918. god. prva je Jugoslavija proglaena ''Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca", a srpska dinastija Karaorevia vladarima te Kraljevine SHS. Boe ovi izjednaava odluke iz Karaoreva ''po svom protuhrvatskom smislu'' s uvoenjem diktature srpskoga kralja Aleksandra I. Karaorevia u prvoj Jugoslaviji 6. sijenja 1929. god.. [105: 31] 212 Novi represivni politiki odnosi u Hrvatskoj odrazili su se i na statistiku stanovnitva: udio Hrvata u SR Hrvatskoj je prema cenzusu iz 1961. iznosio jo 80,29 %, 1971. jo 79,38 %, a 1981. god. samo 75,70 %. Razlozi za taj pad jesu prvenstveno u politiki uvjetovanoj pojaanoj emigraciji Hrvata, trajnoj ili privremenoj. Osim toga, broj Hrvata koji su se 1970-ih politiki, a tim i gospodarski oportuno, deklarirali kao ''Jugoslaveni'', porastao je do cenzusa 1981. god. Istovremeno se je odvijalo politiki izazvano useljavanje Srba u Hrvatsku. Udio u Hrvatskoj roenih Srba koji su najmanje druge generacije, iznosi ''danas 8,5 % ukupnoga stanovnitva Hrvatske''. [419: 333] To je dakle znatno manji udio Srba nego to pokazuje cenzus iz 1991. god sa 12,16 %. [419: 334] Kvantitativni demografski gubitak hrvatskoga naroda u Hrvatskoj zbog emigracija ipak je za daljnju hrvatsku povijest predstavljao kvalitativan i strukturalan dobitak koji je znatno utjecao na sudbinu Hrvata i odluivao o njoj; to posebice vrijedi za hrvatski jezik, na to smo ve prije ukazali. Za veinu emigranata vrijedilo je ono to je bilo reeno na otvorenju simboline Hrvatske ambasade u Canberri 29. studenoga 1977. god.: '' mi, Hrvatice i Hrvati u emigraciji, smatramo upravo svojom dunou govoriti u ime svog porobljenog naroda u Hrvatskoj te radi toga otvaramo ovu simbolinu Hrvatsku ambasadu u Canberri, te da bude truba hrvatske dravotvorne misli u ovim dalekim krajevima od Hrvatske''. [111: 168] Ta ''ambasada'' postojala je do 25. listopada 1979!
211

196

stanju dovesti do druge hrvatske obnove i to putem masovnoga pokreta (u komunistikom argonu kratica maspok). [264: 96] Dalje je prvorazredni cilj napada postao Zagrebaki lingvistiki krug s Ljudevitom Jonkeom, Stjepanom Babiem, Daliborom Brozoviem, Boidarom Finkom, Radoslavom Katiiem i dr., kao i Hrvatsko filoloko drutvo, koje se je ubrzo sumnjiilo za nastavljanje djelatnosti zabranjene Matice hrvatske.213 Vladimiru Brodnjaku su ta protuhrvatska, unitaristika jezinopolitika ienja, koja su nakon Titove smrti 1980. god. postajala sve agresivnija, dala povoda da na temelju svojih dugogodinjih biljeaka napie srpsko-hrvatski razlikovni rjenik, i to ''lege artis nainjeni rjenik, sa strukturom svakog dvojezinog rjenika''. [71: VIII] I to je bio odgovor dostojan ovjeka kao razumom obdarena bia na nasilniku politiku koja je potirala fundamentalna ljudska prava. I brojni hrvatski pjesnici i knjievnici bili su pogoeni zatvorima i blokadama u strunom djelovanju. Njihovu bi sudbinu trebalo posebno prikazivati u povijesti knjievnosti, jednako kao i sudbinu filologa u povijesti znanosti. Ono to je Milan Vukovi ustanovio za itavo razdoblje komunistike Jugoslavije te to je potkrijepio i drugim primjerima za komunistiko isljedniko pravosue u slubi politikoga progona, za progon Katolike crkve posebice vrijedi i za razdoblje 1970-ih i 1980-ih godina: ''Cijeli sustav proganjanja rimokatolikog klera, usavren do dimenzija istrebljenja u boljevikokomunistikom sistemu vladanja posebno je prakticiran u Hrvatskoj.'' [400: 489] Kulturu i socijalnu skrb u itavoj SFRJ, a posebno u Hrvatskoj, dravna je vlast totalitarno svojatala kao mjeru protiv Hrvatskoga proljea tako da su se u svako doba mogle podizati i optube protiv Katolike crkve zbog prekoraenja doputenoga uskog tzv. ''religiozno-crkvenog'' podruja djelovanja.214 Objektivno postojeu, duboku krizu privrede, drutva i politikoga sustava u SFRJ, kao i u njezinim federativnim republikama zasebno, pokualo se je staviti pod kontrolu novim ustavima kao politikom podlogom strukturne reforme i mobiliziranja graana. Pritom su dva politika tabora, naime blok branitelja postojeega federalizma, koji su utemeljili AVNOJ i ZAVNOH, a kojemu je pripadao i dravni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito s jedne strane, te centralistikounitaristiki politiari pod srpskom dominacijom s druge strane, skrojila politiku 1970-ih i 1980-ih godina, upravo kao i prvih dvadeset godina postojanja SFRJ.

Napadi na Dalibora Brozovia jo su se intenzivirali nakon objavljivanja njegove podue rasprave o statusu hrvatskoga meu junoslavenskim jezicima [78]; o tom vidi i [358]. Takva nenamjerna potvrda tih progona je i ve vie puta spomenuti Kurs partijske lingvistike iz 1980/81. god. sa svojom posebno agresivnom polemikom, poimence voenom protiv hrvatske kroatistike. [377: 85111] 214 Tako primjerice crkveni asopisi nisu vie smjeli biti naslovljeni kao ''vjersko-kulturni list'' ili tomu slino, njihov je sadraj bio cenzuriran u skladu s politikim okolnostima, njihovim urednicima prijetio je zatvor (kao u sluaju asopisa zapadnohercegovakih franjevaca Naa ognjita; vidi [168: 3031], a drutveno djelovanje Katolike crkve, kao primjerice vlastiti djeji vrtii ili duobrinitvo za privremene radnike u inozemstvu, gdje su Hrvati inili velik dio, bilo je strogo kontrolirano.

213

197

S novim ustavima iz 1974. god. federalizam je jo jednom uspio doi do izraaja. Hrvatskomu jeziku Ustav SR Hrvatske od 22. veljae 1974. god., osim zakonom utemeljene legalizacije etnikoga glotonima hrvatski, donio je i nedvosmisleno proglaavanje hrvatskoga knjievnoga jezika jezikom javne komunikacije kao i slubenim jezikom SR Hrvatske, pa i onda kada je rije o tekstovima na saveznoj razini: ''U Socijalistikoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski knjievni jezik standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski.'' (l. 138., odl. 1.); u lanku 293. pie: ''Autentini tekstovi saveznih zakona donose se i objavljuju na hrvatskom knjievnom jeziku, latinicom.'' Na saveznoj razini u novom ustavu SFRJ od 21. veljae 1974. god. spominju se jo samo ''jezici naroda utvreni republikim ustavima'' (l. 269.), dok se u starom ustavu osim openitoga naziva ''jezici naroda'' (l. 42.) u odgovarajuem lanku 131. ''jezici naroda'' nabrajaju i poimence, i to kao ''srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, slovenski i makedonski''. U ustavu iz 1974. god. dodue nije izrijekom formulirana jezina autonomija Hrvata, ali ipak se svakomu "narodu" i svakoj nacionalnoj manjini ("narodnosti") jami pravo ''da slobodno i ravnopravno upotrebljava svoj jezik i pismo, da jezik naziva svojim imenom, da razvija svoju kulturu, odgoj i obrazovanje na svojemu jeziku ''(l. 137., odl. 2.). Meutim, tomu temeljnomu pravu pripada i jezina autonomija. Heteronomija nekoga drugoga "naroda" i hegemonija neke druge jezine zajednice u okviru savezne ustavnopravne ravnopravnosti republikih jezika SFRJ bile su iskljuene.215 Politika zbilja SFRJ 1970-ih i 1980-ih godina, nastala kao posljedica odluka iz Karaoreva u prosincu 1971. god., nije bila na razini ustavnih odredaba. U jezinopolitikom pogledu pritisak serbokroatizma i posrbljujuega unitarizma samo je rastao. To je posebice pogaalo javnu uporabu jezika u dravnim slubama, u obrazovanju, na podruju znanstvene i strune terminologije kao i na podruju masovnih medija.216 Zbog toga su se hrvatski filolozi i jezikoslovci i nadalje neprestano morali uputati u obrambene kontroverze i polemike u svrhu samoodranja koje su vodili, meutim, na struno izvrstan nain. Kako se serbokroatizam u to doba vie nije mogao argumentirano

Nejasan je gore citirani navod iz lanka 138. Ustava SRH u nastavku: '' hrvatski knjievni jezik standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski''. Ovdje ne samo da nije razjanjen terminoloko-semantiki odnos izmeu izraza knjievni jezik i standardni jezik, ve se takoer ne izrie jasno da se odnosna zamjenica ''koji'' odnosi na ''narodni jezik''. O jezinopolitikom aspektu Ustava SR Hrvatske iz 1974. vidi [13: 1315] i [146] gdje se govori i o situaciji u Bosni i Hercegovini; od literature koja se tamo navodi spomenut emo ovdje posebno [199: 67] i [390]; za usporedbu sa starim ustavima zanimljiv je i [24: 124125]. 216 Trajni sukob oko odreivanja slubenoga jezika de facto je postojao na saveznoj razini. Kako je savezna Vlada SFRJ imala svoje sjedite u Srbiji, u Beogradu, radni, odnosno slubeni jezik na saveznoj razini bio je preteno ''srpskiji'' nego to je to bilo prihvatljivo za hrvatski jezik s obzirom na njegovu ravnopravnost. Sama SFRJ nije imala tono odreen radni i slubeni jezik. Oprimjerljivi sluajevi sukoba bili su podmuklo othrvaivanje i posrbljivanje nazivlja kaznenoga zakonika SFRJ u njegovu hrvatskom izdanju [79]; odreene publikacije za Hrvate u Slubenom listu SFRJ [377: 2852] (sluaj Blaka Grce: Blako Grce, ondanji urednik Slubenoga lista za hrvatske knjievnojezine tekstove je zbog svojih korektura u korist hrvatskoga jezika smijenjen s toga mjesta sudskim postupkom u studenom 1976. god.); odredba o uporabi republikih jezika kao jezika vojske i nastave JNA iji je jezik faktiki bio srpski i emu je odgovorao nerazmjerno veliki udio Srba u asnitvu, a pogotovo u generalstvu. [13: 26, bilj. 19]

215

198

potvrditi, rastao je njegov nasilni politiki pritisak, pri emu je ta strategija uskoro bila usmjerena i protiv novih federalnih ustava iz 1974. god. To vie to su na osnovi tih ustava u SR Srbiji stvorene dvije autonomne pokrajine, naime Kosovo sa svojom albanskom veinom i Vojvodina sa snanom maarskom etnikom skupinom. Taj je novi poredak SFRJ srpsko vodstvo snano odbijalo, a ukidanje tih ustava je nakon Titove smrti 4. svibnja 1980. god. postao sredinji cilj srpskoga centralistiki usmjerenoga komunistikoga vodstva za vrijeme 1980-ih.217 Od 1987. god., kao posljedica dolaska na vlast Slobodana Miloevia kao novoga predsjednika Saveza komunista Srbije i kasnijega predsjednika Srbije, srpski je nekomunistiki i komunistiki nacionalizam u politici zadobio ekstremni oblik, a njegov ideoloki i openito politiki operativni program ve je u rujnu 1986. god. izradila SANU u vlastitom Memorandumu SANU o aktuelnim drutvenim pitanjima u naoj zemlji. Potom je 28. rujna 1989. god. usvojen novi Ustav za Srbiju kao jedinstvenu dravu, bez autonomnih pokrajina, pa tim i bez dotadanje autonomije za Albance na Kosovu i za Maare u Vojvodini. To je bio raskid s dotadanjim Ustavom SFRJ iz 1974. god., a ujedno je to bio i poetak raspada SFRJ. Savez komunista Jugoslavije raziao se je neto kasnije u okviru svojega 14. kongresa u Beogradu 20. sijenja 1990. god. Savez komunista Hrvatske je na svojem 11. kongresu (10. 11. prosinca 1989.) odluio dopustiti viestranaki sustav i odrati prijevremene parlamentarne izbore koji su i odrani 22. travnja i 6. svibnja 1990. god. Nakon izbora je na osnovi veine glasova za Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) Sabor Republike Hrvatske na svojem prvom zasjedanju 30. svibnja 1990. god. za predsjednika Republike Hrvatske izabrao Franju Tumana, predsjednika HDZ. Taj je in poloio kamen temeljac za dravno-politiku samostalnost Hrvatske. Godinu dana poslije Hrvati su na referendumu 19. svibnja 1991. s veinom od 94,3 % potvrdili svoju volju za suverenu dravu Hrvatsku. Hrvatski sabor to je slubeno objavio 26. lipnja 1991., nakon to je dan prije, 25. lipnja 1991. god., donio odluku o odcjepljenju od SFRJ, te je Republiku Hrvatsku proglasio suverenom dravom. Istovremeno su priznata prava nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, pogotovo Srbima. Memorandum SANU iz 1986. god., ijim je inicijatorima pripadao pisac i kasniji predsjednik Srbije Dobrica osi, bio je dobro promiljen tekst, namijenjen u informacijske, odnosno u dezinformacijske, politiko-programatske, promidbeno-agitatorske i polemike svrhe, a takvo je svoje djelovanje doista i pokazao u masovnim kampanjama, te u ondanjoj unutranjoj i vanjskoj politici Miloevieve vlade.218 Memorandum ima dva dijela: 1.) Kriza jugoslovenske privrede i
O jezinopolitiki relevantnim dijelovima ustavne povijesti SFRJ i SRH od 1972. do 1989. god., o razliitim prijedlozima izmjene teksta, o javnim stavovima i nasilnim politikim pokuajima izmjene sve do odluujuega, gotovo jednoglasnoga odbijanja izmjene Ustava iz 1974. u Hrvatskom saboru 20. 21. lipnja 1989. god. vidi [32: 165270]. 218 Memorandum SANU o aktuelnim drutvenim pitanjima u naoj zemlji [186: 256300] dobio je jo iste godine sroen odgovor Miroslava Brandta, naime Antimemorandum: Biljeke uz "Memorandum" SANU [186: 209255] Ali, Antimemorandum je objavljen tek 1991. god., kada je Hrvatska postala suverena drava. Memorandum je u Hrvatskoj objavljen 1993. god. [124: 157179] SANU je Memorandum 1995. god. objavila kao sastavni dio pokuaja protukritike u jednom spisu koji su sastavila dva njezina lana: K. Mihailovi i V. Kresti. [280] U [119] Memorandum se uvrtava
217

199

drutva [186: 257279], i 2.) Poloaj Srbije i srpskog naroda. [186: 280300] Za etnopolitiki i jezinopolitiki problem serbokroatizma prvenstveno je relevantan taj drugi dio kao tipino oitovanje serbokroatizma. U izradbi Memoranduma sudjelovao je i Pavle Ivi kao jezikoslovac. to se tie prvoga dijela, potrebno je primijetiti da je privredna kriza u SR Hrvatskoj, proizala iz privredne krize SFRJ, trebala biti otklonjena ba pokretom Hrvatskoga proljea, a to je bilo sprijeeno njegovim nasilnim suzbijanjem, naloenim odlukama Predsjednitva SKJ 1971. god. u Karaorevu to se u Memorandumu, meutim, ne spominje. Dakle, srpski bi se Memorandum bio zapravo morao usmjeriti protiv odluka iz Karaoreva. Ciljne skupine Memoranduma su, osim Srba iz ue Srbije i ''preanskih Srba'' iz autonomnih pokrajina (AP Vojvodina i AP Kosovo), trebali pogotovo biti i Srbi u ondanjoj SR Hrvatskoj koje se je htjelo mobilizirati za politike ciljeve Memoranduma i nahukati protiv postojeega politikoga poretka. Organiziranje Srba u Hrvatskoj (ali i Bosni i Hercegovini) u vojno-politike akcije u svrhu prikljuivanja Srbiji uslijedilo je 1989. god. Za povijest je serbokroatizma Memorandum dokument koji pri tonu i pomnjivu ispitivanju uz izravno priznati neuspjeh SFRJ posredno priznaje i konani neuspjeh serbokroatizma. Kao sredinji uzrok se navodi ustavna reforma iz 1974. god. Ona je sa svojom jasnom federalizacijom Jugoslavije konano onemoguila ostvarenje velikosrpskoga i svesrpskoga programa iji je vanjskopolitiki nacrt za kneza Aleksandra sastavio Ilija Garaanin 1844. god., a koji je otad praktino bio na snazi. Kao izlaz se spominju dvije politike strategije: osnivanje nacionalne drave, ideoloki nejasno ocrtane, moda nacionalno-komunistike, velikosrpske i svesrpske, bez autonomnih pokrajina, ili pak komunistiku, centralistiku i unitaristiku Jugoslaviju pod srpskom hegemonijom, kao drugi nain ostvarenja velikosrpskoga i svesrpskoga programa, i to nadovezujui se na okolnosti koje su vladale u FNRJ do smjene ministra unutranjih poslova Aleksandra Rankovia na Brijunima u srpnju 1966. god. Prva se alternativa u Memorandumu realistiki tretira kao prvorazredna.219 Memorandum je bio usmjeren protiv dvaju imenom navedenih vanjskih neprijatelja: protiv Albanaca u AP Kosovu, te protiv Hrvata, odnosno Republike Hrvatske iji je otpor srpskoj hegemoniji i serbokroatistikoj vladavini tretiran kao ''nacionalizam'' i ''separatizam''.220 Pritom se otvoreno i bez zadrke preporuuje poticanje teritorijalnoga velikosrpskoga i svesrpskoga dravotvornoga nacionalizma.
u povijest vanjskopolitikih, isprva tajnih srpskih spisa, posebno ukazavi na golemo proturjeje izmeu albi na teko zapostavljanje Srba s jedne strane i njihove stvarne hegemonije i nadmone veine u svim drutveno-politiki kljunim pozicijama SFRJ, ukljuujui nerazmjerno veliki udio Srba od 40 % u SKH s druge strane. 219 Teritorijalne posljedice toga velikosrpskoga i svesrpskoga programa, koji je ponovo postao virulentan, s agitacijskom parolom ''Svi Srbi u jednoj dravi!'', zasnovan na Karadievu kriteriju da su svi tokavci Srbi, pregledno prikazuje eljko Kruelj 1991. god. sa svojim kartama razliitih prijedloga Velike Srbije iz razdoblja od 1986. do 1991. god.: Na jugu bi granica doticala juni dio Skopja, glavnoga grada Makedonije; na zapadu bi obuhvaala Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, hrvatsku Dalmaciju do otoka Paga, ukljuujui i Karlobag; na sjeveru bi Srbija obuhvaala itavu hrvatsku Krajinu (zajedno s Karlovcem i Viroviticom) te Slavoniju. [247: 6568] 220 Implicitno se za separatizam, nacionalizam i partikularizam optuuju i Bonjaci i Makedonci i ''sve te nove etnogeneze'' [186: 268] te se odbijaju kao proizvod manipulirane znanosti i kulturne politike te kao rezultat izmjene

200

Savez komunista Hrvatske isprva nije reagirao na politike dogaaje u Srbiji i utio je to je zasigurno bilo uvjetovano visokim udjelom Srba u politikim strukturama moi u Hrvatskoj. Hrvatsko komunistiko vodstvo ipak se je potkraj 1989. na 11. kongresu SKH odluilo za viestranaki sustav i prijevremene parlamentarne izbore koji su, kao to smo ve spomenuli, odrani 22. travnja i 6. svibnja 1990. god. Tim je osloboen put za dravno osamostaljenje Hrvatske. Raspad SFRJ i njezina propast kao meunarodnoga subjekta tema je politike povijesti i ovdje se ne e razraivati. Serbokroatizam je opisanim politikim dogaajima konano izgubio sposobnost krojenja povijesti im je i 7. razdoblje dolo do svojega kraja. Poetak dravne samostalnosti Hrvatske na osnovi odluke Hrvatskoga sabora 25. lipnja 1991. god. pripada ve 8. razdoblju. Raspad SFRJ je odnio nositelja i Enciklopediji Jugoslavije, prvorazrednomu po prestiu znanstveno-ideolokomu dravnomu projektu. Tako je njezino drugo izdanje ostalo nedovreno: od planiranih jedanaest svezaka u razdoblju od 1980. do 1990. god. objavljeno ih je samo est, pri emu je znakovito da 6. svezak (Jap. Kat.) 1990. god. sa svojom 731 stranicom sadri upravo jo lanke o Karadiu i Karaoru Petroviu (str. 678682).221 Za razliku od prvoga izdanja (sv. 1. 8.: 1955. 1971.) drugo je izdanje objavljeno u skladu s izmijenjenim politikim poretkom SFRJ prema novomu Ustavu iz 1974. god. '' u est sadrajno identinih i ravnopravnih izdanja: latiniko i iriliko na hrvatskome ili srpskome, odnosno hrvatskome knjievnom jeziku (za priloge iz SR Hrvatske), na srpskohrvatskome (za priloge iz SR Srbije), na srpskohrvatskome odnosno hrvatskosrpskom ijekavskog izgovora (za priloge iz SR Bosne i Hercegovine) i na srpskohrvatskome ijekavskog izgovora (za priloge iz SR Crne Gore); zatim na makedonskom,
Ustava 1974. god. Makedonci se posredno, kao i u prvoj Jugoslaviji, najveim dijelom deklariraju kao Srbi. Bonjacima se i dalje odrie njihov status zasebne etnije i nacije. Ta memorandumska Velika Srbija obuhvaa i sjevernu Makedoniju do juno od Skopja te itavu Bosnu i Hercegovinu. U cenzusu SFRJ se je prema Bonjacima tek 1971. god. poelo odnositi kao prema zasebnomu "narodu". Politika pobornika izmjene Ustava iz 1974. god. stoga je posebno bila opasna za Bonjake. Tu politiku Nijaz Durakovi opisuje na sljedei nain: ''Naroito u godinama poslije Titove smrti, vrlo smiljeno i organizirano se sanira teren da se BiH predstavi kao vjetaka tvorevina, da se odluke AVNOJ-a predstave nelegitimnim, a Ustav iz 1974. godine konfederalnom ujdurmom i 'Vatikansko-kominternovskom' zavjerom uperenom prije svega protiv interesa srpskog naroda i jedinstva Jugoslavije.'' [112: 169] 221 Enciklopedija Jugoslavije je objavljivana u Leksikografskom zavodu FNRJ, na elu kojega je bio Miroslav Krlea, a koji je kasnije preimenovan u Jugoslavenski leksikografski zavod; njezin glavni urednik do svoje smrti 1981. god. bio je Miroslav Krlea. Savjetodavnomu tijelu EJ pripadali su delegati Saveznoga parlamenta i pojedinih republikih parlamenata. Zanimljiva je usporedba predgovora u prvom i drugom izdanju, pri emu su oba tiskana u prvom svesku drugoga izdanja (1980.). U prvom izdanju sadraj EJ odnosi se na sve ''junoslovjenske (sic!, L. A.) narode'', i to ''od Alpa do Egejskog mora i od Jadrana do Dunava'': ''Enciklopedija Jugoslavije eli da bude odraz kulture i civilizacije svih junoslovjenskih naroda.'' (1980., sv. 1., str. V.) Problem se zasebnosti jezika i prikladne glotonimije izbjegava na taj nain da se zamjeniki govori samo o ''naem jeziku''. Ali, u predgovoru drugomu izdanju nalazimo jo samo jugoslavenski i gore navedenu zamrenu glotonimsku formulaciju. Pa ipak se tvrdi: ''drugo izdanje niukoliko ne opovrgava prvo. Koncepcijsko i programsko stajalite nije izmijenjeno: da se dade marksistiki prikaz drutvenopolitikog, kulturnog i privrednog ivota u jugoslavenskom drutvu '' (1980., sv. 1., str. VII.). Ideolokopromidbena namjera ovdje je izriito naglaena: ''svrha je Enciklopedije Jugoslavenske i spoznajna i odgojna, utemeljena na idealu pripadnika socijalistikoga samoupravnog drutva '' (1980., sv. 1., str. VIII.). Kao izdanje za inozemstvo tiskano je skraeno izdanje na engleskom jeziku u dva sveska.

201

slovenskom, albanskom i madarskom jeziku''.222 Taj serbokroatistiki glotonimski izrod ne treba dalje komentirati. Meutim, potrebno je naglasiti da je kroatistika uspjela spasiti naziv ''hrvatski knjievni jezik'' za jezik hrvatskih priloga. Tako se ni vodei srpski lingvist Pavle Ivi, jedan od suautora Memoranduma SANU iz 1986. god., kao recenzent Enciklopedije Jugoslavije nije mogao izboriti protiv Radoslava Katiia kada je potonji u jednom od svojih priloga u Enciklopediji Jugoslavije (Hrvati: II. Jezik, sv. 5., Zagreb, 1988., str. 28) spominjao ''hrvatski novotokavski jezini standard'' i novotokavski standardni jezik unutar hrvatskoga knjievnoga jezika (''hrvatski knjievni jezik u svojem standardnom obliku'') koji ima, meutim, uz standardni novotokavski takoer jo i akavski i kajkavski oblik.223 Kroatistika se je dakle u 7. razdoblju mogla odrati i nakon sjednice u Karaorevu. To je bila pobjeda duha istine, bez kojega nema znanosti, nad nepravednim politikim nasiljem, a tim i pobjeda najbolje europske duhovne tradicije koja je svoje poetke imala jo u antikoj grkoj filozofiji, a vjerski se je uvrstila u kranskoj filozofiji koja je uslijedila. Valjanost te kroatistike pokazala se je upravo na njezinim doprinosima koji su se u 7. razdoblju, tako rei, ubirali kao plodovi Hrvatskoga proljea. Pokuaj sociolingvistike izradbe programa serbokroatizma, do kojega je dolo potkraj 7. razdoblja, moe se shvatiti jedino u okviru prije opisanih politikih dogaaja u raspadajuoj se SFRJ, a ve je u ono doba on bio anakronizam. To je posebice pokuavao beogradski anglist Ranko Bugarski. [91], [92] On ''srpsko-hrvatski jezik'' prikazuje ''materinjim jezikom'' 75 % stanovnitva ondanje SFRJ, a posebice Hrvata, Srba i srpskih, odnosno bosanskih Muslimana. [91: 9] Po njemu taj ''srpsko-hrvatski'' uiva velik komunikacijski ugled [91: 10], i uz to ak ima status slubenoga jezika u etirima republikama, naime u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori. [91: 910] Stoga u SFRJ kao posljedica uspjene serbokroatistike jezine politike postoje jo samo tri od etiriju prijanjih slavenskih zasebnih jezika, naime ''srpskohrvatski'', slovenski i makedonski. [91: 8] injenica da standard toga ''srpskohrvatskoga'' ovisno o pojedinim republikama doputa odreene varijante u pojedinim lingvistikim podrujima te da se standardni jezik razliito naziva, za njega nije bila relevantna jer bi se sve to zasnivalo na jedinstvenom zajednikom standardnom ''srpskohrvatskom jeziku'': ''strunjaci i javnost openito ga smatraju jedinstvenim jezikom, usprkos izvjesnomu manjku jednolikosti, pod nazivom srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, srpski, hrvatski ili nekim drugim imenom.''224 Osim toga ovdje se ne govori samo o jedinstvenom

Predgovor drugomu izdanju EJ (1980., sv. 1., str. VII.). O ovom sporu vidi [220: 7072]. O analognoj kontroverziji izmeu Pavla Ivia i Dalibora Brozovia kao suautora lanka Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski u 6. svesku EJ (1990., str. 4894) vidi [36: 269270]: i ovdje se je, usprkos nekim manje vanim ustupcima serbokroatizmu, uspjelo izboriti za naziv hrvatski knjievni jezik. 224 '' les spcialistes et le grand public considrent gnralement (le serbo-croate standard, L. A.) comme une langue unique, malgr un certain manque d'uniformit qu'on l'appelle serbo-croate, croate-serbe, croate ou serbe, srbe, croate ou par quelque autre nom.'' [92: 428]
223

222

202

standardnom jeziku, ve ak o ''srpsko-hrvatskom zajednikom knjievnom jeziku'' (''une langue serbo-croate littraire commune'') koji se je od sredine 19. st. razvijao na hrvatskom i srpskom jezinom podruju.225 Ali, upravo je ta predodba jo u doba slubenoga jezinopolitikoga serbokroatizma u SFRJ postala anakronina zbog odreenoga uvida u njezinu znanstvenu neodrivost. U znanstvenopovijesnom pogledu teak i ozbiljan problem predstavlja injenica, koja mora izazvati kritiku sa strane filozofije i teorije znanosti, da se je serbokroatizam odrao u inozemnoj slavistici jo u 7., pa ak jo i u 8. razdoblju. Stoga je tvrdnja Petera Hilla vrijedila jo 1990-ih godina: ''Veina jezikoslovaca smatra SH (srpsko-hrvatski, L. A.) i oznakom ne samo dijalektalnoga podruja ... ve i oznakom jedinstvenoga standardnoga jezika s jednom ili vie varijanata ... te se varijante nazivaju zapadna ili hrvatska i istona ili srpska ...''226) Gotovo iskljuivu vladavinu serbokroatizma u nehrvatskoj inozemnoj slavistici kao ideologiju i temeljni postulat za njezin filoloki i jezikoslovni rad Elisabeth von Erdmann vidi ovisnom i od nekritike recepcije radova Vuka Karadia. Ignoriranje njegova politiki vrlo tetnoga lanka Srbi svi i svuda olakalo je ''stilizaciju 'apolitinoga Vuka' '' (''einen 'apolitischen Vuk' zu stilisieren'' [120: 36]). Takvo se ignoriranje moe vidjeti jo i u prilozima s kongresa objavljenima u povodu Karadieva jubileja 1987. god. ''Taj propust je utoliko sramotniji to je povjesniarima znaenje toga spisa i u njem izloene jezine koncepcije za opravdanje i razvoj srpskoga nacionalizma itekako bilo poznato.''227 Sva jadikovka i toliko naglaavana ''neshvatljivost'' srpsko-hrvatskoga jezinoga sukoba, ali i politikoga neprijateljstva, koje je 1991. god. dovelo do rata Srbije protiv Hrvatske te Bosne i Hercegovine, sasvim su bespredmetni jer ti su sukobi i neprijateljstva shvatljivi, premda ne i prihvatljivi, ako se razmatraju i procjenjuju poevi od korijena politikoga svesrpskog i velikosrpskog programa serbokroatizma i jugoslavizma kao pokretake sile. Trajno ignoriranje nestvarnosti, velikih nedostataka i proturjeja serbokroatistikih predodaba u filologiji i jezikoslovlju ima jo manje opravdanja nakon to je hrvatska kroatistika upravo u 7. razdoblju pokazala bogate rezultate svojega rada te je osim toga faktografski dobro dokumentirala i

''Ova situacija oito proizlazi iz jezinoga razvoja razliitih etnikih, vjerskih i kulturnih skupina koje govore slinim dijalektima, izgraenima ve od sredine 19. st., i koje se slue donekle razliitim srpsko-hrvatskim zajednikim knjievnim jezikom.'' (''Cette situation rsulte videmment de l'volution linguistique de divers groupes ethniques, religieux et culturels parlant des dialectes voisins et laborant partir du milieu du XIXe sicle, distinctivement en quelque sorte, une langue serbo-croate littraire commune.'' [92: 426]) 226 ''Most linguists see SCr (= Serbo-Croatian, L. A.) as designating not only a dialect area but also a single standard language with one or more national variants The variants are referred to as Western or Croatian on the one hand and Eastern or Serbian on the other'' [163: 114] Ovdje naglaavamo i ono to je Vinko Grubii ustvrdio jo pet godina prije: ''Nije mi poznat ni jedan srpski lingvist, koji bi se bio pomirio s tim, da hrvatski i srpski jezini standardi ne bi bili nastali u isto vrijeme. I u slavistici izvan Jugoslavije stvari su po prilici iste.'' [148: 436] 227 "Dieses Versumnis ist umso peinlicher, als den Historikern die Bedeutung dieser Schrift und der dort dargelegten Sprachkonzeption fr die Begrndung und Entwicklung des serbischen Nationalismus durchaus gelufig war." [120: 36]

225

203

serbokroatistiku glotonimsku povijest zajedno s nazivoslovnim manipulacijama serbokroatizma.228 Objavljivanje moje Verbmorphologie der kroatischen Standardsprache (Morfologija glagola hrvatskoga standardnog jezika) [10] s obzirom na tu rigoroznu vladavinu serbokroatizma u nehrvatskoj slavistici za nju je bilo sasvim neoekivano i tovie, nije bilo dobro primljeno jer je ruilo serbokroatistike preduvjete za sline radove. Kao zakljuak prikaza 7. razdoblja znanstvenopovijesne i problemske potpunosti radi u nastavku e se dati pregled najvanijih dostignua hrvatske kroatistike nakon Hrvatskoga proljea. O projektu izradbe ''velike'' gramatike hrvatskoga jezika, koji je zapoeo ve 1969. god. pod vodstvom Ljudevita Jonkea, ve smo opirno pisali u okviru Hrvatskoga proljea. Kao rezultat toga projekta izraena su tri sveska, naime: sintaksa Radoslava Katiia [217], tvorba rijei Stjepana Babia [29] (oba dijela su ponovo objavljena 1991. god.), kao i fonoloko-fonetski, morfoloki i jezinopovijesni zbornik Povijesni pregled. [316] Stjepan Babi [29] je na poetku svojega djela iznio razloge za nunost ukupnoga prikaza tvorbe rijei hrvatskoga knjievnoga jezika koji ujedno vrijede i za itavi projekt: Dosadanji su serbokroatistiki jezikoslovni radovi imali, u skladu sa serbokroatizmom i programom Vuka Karadia, neprimjereno ogranienu bazu jezinoga materijala to se posebice vidi u gramatici Tomislava Maretia [266], koja je do 1960-ih godina vrijedila kao standardno gramatiko djelo. Nadalje, do tada se nisu u dovoljnoj mjeri ni dovoljno sustavno razlikovale jezikoslovna dijakronija i sinkronija. Isto tako nije postojala dovoljna funkcionalnolingvistika, stilistika ni dijalektalna diferencijacija. Konano, nije se posebno istraivalo ni pitanje produktivnosti paradigmi i jezinih sastavnih sustava, u ovom sluaju tvorbe rijei. U treem djelu Radoslav Katii je ve u predgovoru [316: 1113] ustanovio da taj zbornik odlikuje raznovrsnost priloga. Ta je raznovrsnost s jedne strane uvjetovana razliitom tematikom; s druge je strane ona posljedica toga to Slavko Pavei zbog svoje prerane smrti nije mogao dovriti morfoloki dio, pa su ga napisala druga dva autora, svaki po jedan dio; s tree pak strane uoljivo je da je kratki jezinopovijesni pregled Milana Mogua (Povijesni pregled hrvatskoga knjievnog jezika) bio dosta blizak koncepciji bicentrizma odnosno istone i zapadne varijante serbokroatistike umjetne jezine tvorevine.229 Povijest hrvatskoga jezika je Milan Mogu, meutim, jo jednom, u 8. razdoblju, monografski obradio [288], te je tim djelom postavio solidan temelj za daljnja pojedina istraivanja.

Vani radovi o toj temi su: [410], [255], [28], [271], ]13]; tek u 8. razdoblju su objavljeni: [120] i [219]. Tako je u [316: 20] rije o ''tokavskom dijalektu kao dijasistemu'' kojim govore Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bonjaci i koji se ostvaruje u mjesnim i lokalnim dijalektima; kao ''materinski jezik'' se za pripadnike svih tih etiriju jezinih zajednica navodi ''hrvatski ili srpski (hrvatskosrpski/srpskohrvatski) jezik''. [316: 58] Posebnost hrvatskoga knjievnoga, odnosno standardnoga jezika kao ''zapadne varijante'' smatra se postojeom jedino ''na temelju posebnih uvjeta standardizacije unutar povijesno izraslog kolektiva koji se uz druge takve kolektive slui istim standardnim jezikom''. [316: 59]
229

228

204

Paralelno s projektom ''velike'' gramatike u Zavodu za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu skupina je autora (Eugenija Bari, Mijo Lonari, Dragica Mali, Slavko Pavei, Mirko Peti, Vesna Zeevi i Marija Znika) izradila Prirunu gramatiku hrvatskoga knjievnog jezika iz 1979. god. [320] te ju preraenu ponovo objavila 1990. god. pod naslovom Gramatika hrvatskoga knjievnog jezika. [320] To je u ono doba bio zaista velik uspjeh kroatistike, iako je toj gramatici zbog uporabe glotonimske oznake hrvatski knjievni jezik u naslovu (a ne hrvatskosrpski ili hrvatski ili srpski), kao i zbog njezina jezinopovijesnoga uvoda prijetila zabrana. Odbijena joj je zatraena dozvola za status udbenika, jezinopovijesni uvod morao je izostati, ali nije se moglo sprijeiti njezino objavljivanje i uporaba kao udbenika u kolama i visokim kolama.230 U 8. razdoblju ta je gramatika ponovo preraena i objavljena pod naslovom Hrvatska gramatika 1995. i 1997. god. [320] I na podruju leksikografije su u 7. razdoblju objavljena neka za kroatistiku znaajna djela. Ovdje emo kronolokim redoslijedom navesti sljedee rjenike:231 1975. god. pretisak Prinosa za hrvatski pravno-povjestni rjenik [279] u dva sveska, autora Vladimira Maurania (1845. 1928.), u tom se djelu ne nalaze samo prilozi za hrvatsku pravnu, ve i privrednu, socioloku i etnoloku terminologiju; takozvani Akademijin rjenik [335] koji je dovren 1976. god. objavljivanjem 23. sveska (Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika); hrvatsko-engleski rjenik u dva sveska eljka Bujasa, [93] koji dodue u naslovu upotrebljava glotonim hrvatski ili srpski, ali to se s obzirom na iskljuivu uporabu glotonima hrvatski u uvodu 1. sveska pokazuje politiki iznuenim; taj je izvrsni rjenik 1999. god. objavljen u dva sveska u punom opsegu i u oba jezina smjera [94], [95]; Hrvatsko-njemaki frazeoloki rjenik s vie od 18.000 natuknica izradila je pod vodstvom Josipa Mateia istraivaka skupina u Mannheimu, a prvi njegov nakladnik je Matica hrvatska [272]; svakako je dobitak za kroatistiku i dugo odgaano objavljivanje rjenika Julija Beneia u izdanju JAZU, odnosno HAZU [64] koji se opisuje kao ''bez sumnje do sada 'najnekaradievskiji' rjenik, jer gradivo crpe iz hrvatske knjievnosti'' [147: 438]; znaajan doprinos hrvatskoj jezinoj povijesti je i hrvatsko-talijanski rjenik Bartola Kaia [213] iz razdoblja 1597. 1599. god. s malim konverzacijskim prirunikom iz 1595. god.; za lektoloku kroatistiku vaan je gradianskohrvatski rjenik Gradianskohrvatsko-hrvatsko-nimki rjenik [134]; veliki srpsko-hrvatski razlikovni rjenik Vladimira Brodnjaka [71] za koji je autor desetljeima prikupljao grau, osim toga to je od

O povijesti hrvatske gramatike tih godina u sukobu sa serbokroatizmom vidi [32: 2476] i [377: 8587]. Pregled gramatike hrvatskoga knjievnog jezika za osnovne i druge kole Stjepka Teaka i Stjepana Babia iz 1973. god., dakle esto, u naslovu izmijenjeno izdanje Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika (5. izd., 1972.) bio je privremeno zabranjen, iako je objavljivanje ve zapoelo. Ali, objavu su odmah preuzeli Hrvati u inozemstvu, naime Nova Hrvatska u Londonu 1974. god. [381] Kada je to esto izdanje dobilo politiku dozvolu za tisak, nije vie imalo smisla objavljivati ga ponovo u Hrvatskoj kao zasebno izdanje (vidi u predgovoru izdanja iz 1992. god. koje se broji kao sedmo). [382: 5] 231 Razvoj hrvatske leksikografije toga doba, s navodima opih, terminolokih i etimolokih rjenika, ukljuujui i akavske i kajkavske (u obliku pregleda, iako nepotpuno) vidi u [317: 1217].

230

205

nezamjenjive vrijednosti za filoloko objanjenje dodira hrvatskoga i srpskoga jezika, predstavlja i simbol kraja filoloke djelotvornosti serbokroatizma; konano treba navesti i 1990. god. dovrenu disertaciju Mile Mamia [261], u kojoj se povijesno i leksikografski prikazuje razvoj hrvatskoga pravnog nazivlja u drugoj polovici 19. st. Taj je rad sigurno nudan doprinos razvoju hrvatskoga pravno-politikog nazivlja nakon hrvatskoga dravnog osamostaljenja. Za pravopis hrvatskoga knjievnog jezika najvanije je i, ortolingvistiki gledano, mjerodavno postignue kroatistike u 7. razdoblju bez dvojbe Hrvatski pravopis, napisan 1971. god. na zahtjev Pravopisne komisije Matice hrvatske, a autori su Stjepan Babi, Boidar Finka i Milan Mogu; iste godine taj je pravopis tiskan, ali nije objavljen u SR Hrvatskoj, ve je ak i zabranjen. Ali, i o njem smo ve govorili u okviru Hrvatskoga proljea. Taj je pravopis ispravio serbokroatistike utjecaje Novosadskoga dogovora i njegova Pravopisa iz 1960. god. to se tie problema serbokroatizma, prijelazno rjeenje, ako ne i korak unazad, predstavlja Pravopisni prirunik hrvatskoga ili srpskoga jezika Vladimira Ania i Josipa Silia. [3] Glotonimski je u ovom djelu rije samo o ''hrvatskom ili srpskom jeziku''. Jedino kao relikt serbokroatizma moe se shvatiti parenteza pri objanjenju hrvatskoga morfolokoga naina pisanja pisat u umjesto strogo fonolokoga, srpskoga naina pisanja pisau: ''Na podruju hrvatskoga ili srpskoga jezika normativan je i nain pisanja pisau.'' [3: 11] To je djelo nastalo na zahtjev Republikoga sekretarijata za prosvjetu, kulturu, i fiziku kulturu SR Hrvatske 1976. god., isti ga je Komitet i odobrio za javnu uporabu nakon to je objavljeno. Prema rijeima autora taj prirunik opisuje ''stanje pravopisa u okviru knjievnojezinog izraza kakav je u upotrebi u SR Hrvatskoj. Stoga se on ima shvatiti kao jedan od izvedbenih pravopisa toga zajednikog pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika'' [3: 78] Ako je 1960-ih godina teorija varijanata bila nuna prijelazna koncepcija, koja je sluila u svrhu obrane od serbokroatistikoga unitarizma, onda takva koncepcija 1980-ih godina, ako se prisjetimo ostalih rezultata kroatistike, predstavlja zapravo korak unatrag.232 Ani-Siliev Pravopisni prirunik iz 1986. god. [3] objavljen je ponovo 2001. god. kao etvrto izdanje, ali pod novim naslovom [3a], dakle iste godine, u kojoj je Hrvatski pravopis Stjepana Babia, Boidara Finke i Milana Mogua doivio svoje peto izdanje [50]. S obzirom na to da taj Hrvatski pravopis od 1994. god., to znai od drugoga izdanja, ima slubeno odobrenje za uporabu u kolama, te s obzirom na to da postoje bitne razlike izmeu tih dvaju pravopisa jer je AniSiliev Pravopis iz 2001. god. samo neka vrst kompromisa izmeu ortografije prema smjernicama Novosadskoga dogovora i tradicionalne fonoloki usmjerene ortografije, pri emu je problematika
O opsenoj recenziji Pravopisnoga prirunika, koji je bez obzira na njegov openito serbokroatizmu prilagoen koncept srpska strana zduno napadala i to posebice zbog rjenikoga dijela koji nije sadravao hrvatsko-srpske sinonime, vidi [148: 270277] i [317: 106112] (o problemu serbokroatizma pogotovo vidi str. 111. 112.). U izvjeu naruitelja Pravopisnoga prirunika, naime Republikoga sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fiziku kulturu SR Hrvatske, o jezinoj problematici u SRH iz 1980./81. god., pod naslovom Kurs partijske lingvistike, rukopis se za taj pravopisni prirunik pozitivno ocjenjuje. [377: 7879]
232

206

transliteracije i transkripcije vlastitih imena iz stranih jezika, kako tvrdi Dalibor Brozovi [88], loe rijeena , objavljivanje je Ani-Silieva Pravopisa 2001. god. neminovno djelovalo kao provokacija i napad na pravopisnu normu hrvatskoga knjievnoga jezika. To se je posebice ticalo pitanja sastavljenoga i rastavljenoga pisanja rijei (ne u, ne e, , i dr.), pisanja d i t ispred c (mladci, redci, poetci itd.), kao i pisanja je umjesto e nakon takozvanoga pokrivenoga r, odnosno r ispred kojega stoji zatvornik (pogrjeka, strjelica, krjepost i sl.)233 Daljnji su vani radovi o sredinjim temama i problemima kroatistike u 7. razdoblju nakon Hrvatskoga proljea sljedei: Zlatko Vince [395] napisao je izvadcima i navodima bogat pregled svojih radova o povijesti kroatistike i razvoju hrvatskoga knjievnoga jezika u 18. i 19. st, pri emu 19. st. sa svojim filolokim kolama zauzima najvei dio toga djela. Radoslav Katii je za tu knjigu napisao aktualizirani predgovor; drugo izdanje objavljeno je jo na kraju 7. razdoblja, naime 1990. god. To djelo je i u srpskih filologa stvorilo spremnost prihvaanja stava da je hrvatski samostalan zaseban jezik te da su u 19. st. Srbi preteito preuzimali hrvatski knjievni jezik, a ne Hrvati srpski.234 Jo iste godine, 1978., objavljen je zbornik Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, posveen uz ostalo sudionicima 8. meunarodnoga slavistikoga kongresa u Zagrebu, koji sadri lanak Dalibora Brozovia [78] kao najopseniji prilog koji ponovo podsjea na osnovne probleme serbokroatizma. Opa tema mu je tipoloki poloaj hrvatskoga jezika meu slavenskim jezicima, a prije svega s obzirom na procese standardizacije hrvatskoga jezika od 18. st. te periodizaciju razvoja knjievnoga jezika poevi od teksta Baanske ploe, nastale oko 1100. god.235 Godine 1986. (drugo izdanje 1992. god.) Radoslav Katii objavio je zbornik vlastitih radova s opejezikoslovnim, sociolingvistikim i kroatistiko-jezinopovijesnim temama kao osnovama za daljnji razvoj i kroatistike i hrvatskoga jezika. [218] Sveobuhvatan prikaz povijesti hrvatske knjievnosti objavio je 1987. god. Ivo Frange iji je njemaki prijevod znatno proiren. [129], [130] To je djelo posebice korisno kao biografski i bibliografski prirunik za (i jezikoslovnu) kroatistiku. Konano je 1990. god. Marko Samardija objavio monografiju o Ljudevitu Jonkeu koji je bez dvojbe za kroatistiku do razdoblja Hrvatskoga proljea bio mjerodavni filolog, te koji je prenoenjem prake teorije o standardizaciji i knjievnom jeziku imao velik utjecaj na mlae
O kritici Ani-Silieva Pravopisa iz 2001. god. vidi [87], [43], [45], [59], [60]; o problematici sastavljenoga i rastavljenoga pisanja vidi [159], [160a: 2627]; o pisanju d i t ispred c, vidi dotinu odluku Vijea za normu hrvatskoga standardnoga jezika u [160a: 2728]; o pisanju je nakon pokrivenoga r vidi [46], [160a: 2829]. 234 Vidi u asopisu Jezik (god. 27., br. 1.) objavljenu recenziju Stjepana Babia koja se je u ono doba smjela objaviti samo u cenzuriranoj i izmijenjenoj verziji, a koja je ponovo tiskana u [36: 252257] s odgovarajuim ukazivanjima na tekst izvornika. 235 Taj je rad Dalibora Brozovia od temeljne vanosti za konano razjanjenje statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika u 1980-im godinama. Odgovarajui je otra bila i polemika sa serbokroatistike strane protiv toga djela; Stjepan Babi o tom lakonski kae: ''ali je tako bar postao veoma poznat''. [30: 68] Poseban je lanak posvetio tomu radu nedugo nakon njegova objavljivanja Krsto (= Christopher) Spalatin [358]; opsenije se je tom studijom s obzirom na starije hrvatske knjievne i standardne jezike, pa tim i na neutemeljenost navodnoga poetka hrvatskoga knjievnog jezika s radovima Vuka Karadia pozabavio Vinko Grubii. [147: 434435] Taj je problem poetka hrvatskoga knjievnog jezika posluio Mariju Greviu [137] kao tema magistarske radnje, u kojoj on podrobnije i ire govori i o radovima Dalibora Brozovia (a i Stjepana Babia).
233

207

kroatiste i njihovu predodbu o elastinoj jezinoj normi, koja je stabilna u jezinom prostoru, ali promjenjiva u jezinoj povijesti.236 lanak je Dalibora Brozovia u zborniku Hrvatska knjievnost [78] optimistian glede konanoga poraza serbokroatizma, a pri tome se poziva na Ustav SR Hrvatske iz 1974. god. i njim ozakonjenu uporabu hrvatskoga kao slubenoga jezika: ''U izgledu su konana rjeenja koja bi mogla zadovoljiti i zahtjeve moderne civilizacije i dostignua suvremene lingvistike znanosti i naela prirodnih prava svakog naroda na materinski jezik.'' [78: 72] Ta su oekivanja 1980-ih godina tek u 1990-im konano ispunjena, iako na neoekivano bolan nain. U Ustavu Republike Hrvatske, koji je usvojio Hrvatski sabor 22. prosinca 1990. god., lanak 12. glasi: ''U Republici Hrvatskoj u slubenoj je uporabi hrvatski jezik i latinino pismo.'' Jo jedna potvrda raspada serbokroatizma bilo je prihvaanje hrvatskoga glotonima u meunarodni popis samostalnih jezika prema Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji (Universal decimal classification, UDK): Hrvatskomu je bio dodijeljen broj 862 (sada 811.163.42), a srpskomu 861 (sada 811.163.41), a tzv. "srpskohrvatski" nema posebnoga broja. Posebna oznaka hrv za hrvatski jezik prihvatila je ISO 6392 Registration Authority 2008. god. Ta oznaka vai od 01. rujna 2008. god. za sve nove bibliografske zapise i svu terminoloku primjenu. 237

Opsena recenzija te biografije nalazi se u [317: 135146]. Na teoriju Prake kole o ''elastinoj stabilnosti'' standardnih jezika posebno se je pozivao Dalibor Brozovi te ju je pokuao precizirati formulom da je standardni jezik ''stabilan u prostoru i elastino stabilan u vremenu''. [78: 16] 237 Isjeak iz veih i manjih borbi u politikom hrvanju oko dovravanja toga razvoja u 7. razdoblju prikazuje [32]. O povijesti posebnih meunarodnih oznaka za hrvatski jezik vidi [49a] i [268a]. to se tie novih tekoa glede priznanja hrvatskoga kao slubenoga jezika u Europskoj Uniji, vidi [145a], [49a], [49b].

236

208

2.8. Osmo razdoblje: Poetak nove epohe za hrvatski jezik i kroatistiku Osmo razdoblje poinje 25. lipnja 1991. god., kada je Sabor Republike Hrvatske proglasio Hrvatsku samostalnom dravom i tim inom odluio istupiti iz jugoslavenskoga dravnoga saveza. Prije te odluke 19. lipnja 1991. god. odran je referendum, na kojem je 94,3 % hrvatskih graana glasovalo za suverenu Republiku Hrvatsku. U tom su razdoblju raspadom Jugoslavije nestali i njezini represivni politiki okviri to je pogodovalo institucionalnoj kroatistici. Tako je Matica hrvatska ve 1990. god. registracijom kao drutvena udruga 11. sijenja mogla poeti sa svojom punom djelatnou, a 19. prosinca 1992. god. usvojila je svoj novi Statut. Cilj njezine djelatnosti odreen je u 3. lanku Statuta: '' promicati narodni i kulturni identitet na svim podrujima umjetnikoga, znanstvenoga i kulturnog stvaralatva. [264: 98] Josip Bratuli, novooizabrani predsjednik Matice hrvatske, u svojem govoru pred Glavnom skuptinom Matice hrvatske 8. lipnja 1996. god. ustvrdio je: ''Prolo je jo jedno razdoblje u ivotu Matice hrvatske, u kojem se Matica i u Sredinjici i u ograncima ugraivala u savjest hrvatskoga naroda kao ona kulturna i moralna vertikala hrvatskoga naroda koja se snano poistovjetila s hrvatskim narodom i njegovom sudbinom, izgraujui svojim knjigama, radom i djelovanjem duhovnu Hrvatsku, onu Hrvatsku koja nam je u srcu, na savjesti, u pameti.'' [274: 83] U ispunjenju te svoje etniko-kulturne dunosti Matica hrvatska je objavila priopenje, usmjereno prvenstveno inozemnim institucijama i organizacijama, naime Promemoriju o hrvatskome jeziku [323], u kojoj na kraju, nakon kratka prikaza relevantnih jezinopovijesnih injenica, podsjea na njihovu temeljnu, gotovo meunarodnopravnu obvezu prema hrvatskomu jeziku: ''Matica hrvatska naglaava da sve relevantne politike, znanstvene i kulturne meunarodne ustanove trebaju potovati neotuivo pravo hrvatskoga naroda i hrvatske drave na svoj jezik i njegovo vlastito ime, to jest: na samostalan hrvatski jezik.'' [323: 166] U svrhu su trajnoga sjeanja na Deklaraciju i na jezinopovijesno sudbonosne dogaaje u danima njezina objavljivanja (13. 17. oujka 1967.) Matica hrvatska i Hrvatsko filoloko drutvo poetkom 1991. god. u hrvatski kalendar sveanosti upisali posebne Dane hrvatskoga jezika, koji se odravaju svake godine tih oujskih dana. Ideja za Dane hrvatskoga jezika po Stjepanu Babiu potjee od Ive Frangea, koji ih je inicirao poetkom 1990-ih kao spomen-dane.238 Sabor Republike Hrvatske odluio je 1997. god. da se ti dani redovito odravaju svake godine od 11. do 17. oujka (tj. do dana objavljivanja Deklaracije u tjedniku Telegram). Kao stalna kulturna manifestacija Dani hrvatskoga jezika sasvim sigurno doprinose prijenosu povijesnoga iskustva hrvatskoga naroda sa

Usp. pogovor Stjepana Babia u drugom izdanju Deklaracije. [109: 44] Uz ovo izdanje, tiskano u 10.000 primjeraka, Babi primjeuje u svojem pogovoru da je ono posveeno upravo ''prvim Danima hrvatskoga jezika''; istovremeno je ona ''prva knjiica obnovljene Matice''. [109: 46]

238

209

serbokroatizmom i jugoslavizmom sljedeim naratajima, kojima bi u suprotnom brzo postalo nejasno ''zato je taj tekst izazvao takav bijes protuhrvatskih snaga''.239 [81: 14] Tu funkciju sasvim sigurno imaju i knjige poput [32] i [377]. Obje su s jedne strane vrijedna filolokopovijesna i jezinopolitika dokumentacija o borbi protiv serbokroatizma u drugoj, komunistikoj Jugoslaviji: prva knjiga, uz razdoblja 1944. - 1946. (AVNOJ i prijelaz u FNRJ) i 1967. (Deklaracija), preteito za razdoblje od 1985. god. (pokuaj centralistike i unitaristike izmjene Ustava; sprjeavanje istoga od strane Hrvatskoga sabora i prijelaz na demokratski politiki sustav u Hrvatskoj); druga knjiga za razdoblja od 1945. do 1985. i od 1991. do 1992. god. S druge pak strane, ta dva djela itateljima, posebice onima mlaih narataja koji nisu aktivno sudjelovali u tim dogaajima, doaravaju duhovne, ali esto osobno opasne borbe za hrvatski jezik i omoguuju im da njih i njihovu nunost bolje razumiju. U Hrvatskoj akademiji se je ubrzo nakon stjecanja suvereniteta Hrvatske poelo razmiljati o novom Akademijinu institutu za hrvatski jezik, nakon to je Zavod za hrvatski jezik 1977. god. protiv volje Akademije izdvojen iz JAZU (HAZU).240 Kraj represivnih uvjeta SFRJ konano je omoguio da Hrvatsko filoloko drutvo svake tri godine odrava Hrvatski slavistiki kongres; prvi je odran ve od 19. do 23. rujna 1995. god. u Puli. [324], [407] Kao forum unutarhrvatske i meunarodne filoloke, jezikoslovne i knjievnoznanstvene komunikacije ti e kongresi zasigurno imati znaajan utjecaj na daljnji razvoj kroatistike, koju e uostalom uskoro obiljeiti i smjena narataja. Vijee za jezikoslovlje i hrvatski jezik Ministarstva znanosti, obrazovanja i tehnologije osnovalo je 16. oujka 1998. god. Vijee za normu hrvatskoga jezika. Ta savjetodavna institucija zasjeda u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Podruje njegova djelovanja je jezina norma hrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika. Vano je napomenuti da u njem djeluje i zastupnik hrvatskoga naroda iz Bosne i Hercegovine.241 Serbokroatizam, kako se je razvijao od 1830-ih godina, konano je prevladan u 8. razdoblju. Razvoj hrvatskoga kao zasebnoga jezika moe se nastaviti bez ometanja srpskih hegemonistikih ciljeva. Jezine dodire sa srpskim jezikom hrvatska strana konano moe uspostaviti na nain koji e koristiti hrvatskomu jeziku. U terminolokom smo nadovezivanju na metaforini naziv za prvu fazu 7. razdoblja Hrvatsko proljee, faze koje su uslijedile, ponekad nazvali ljeto i jesen jer su te faze donijele bogate plodove kroatistikoga rada, ije je sjeme posijano u 6. razdoblju i u fazi Hrvatskoga proljea. Osmo razdoblje stoga se slikovito moe nazvati kasnom jeseni ili zimom: kao doba ugara i odmora za novu sjetvu, tj. pribiranja misli, razmiljanja i prikupljanja novih snaga za daljnji filoloki rad i jezini razvitak. Sukladno tome, 8. razdoblje ima, u jezinopovijesnom
Taj problem Dalibor Brozovi s pravom naglaava u svojem prilogu O Deklaraciji onda i sada u drugom izdanju Deklaracije. [81: 14] 240 Usp. i prilog Razreda za filoloke znanosti u razvojnom programu HAZU pod naslovom Hrvatski jezik naa velika skrb i nae veliko dobro. [169: 8789] 241 Usp. i biljeku Stjepana Babia u asopisu Jezik, god. 45. (travanj 1998. ), br. 4., str. 160.
239

210

pogledu, dvostruku funkciju: s jedne strane ono zavrava dramu serbokroatizma, a s druge strane ono predstavlja prijelaz u drugu epohu u razvoju hrvatskoga jezika i kroatistike. Naa tema, hrvatski jezik i serbokroatizam, odnosi se samo na prvu funkciju. S obzirom na svoju funkciju svojevrsnoga prijelaza, 8. je razdoblje manje-vie otvoreno prema budunosti. Zadae koje se stavljaju pred kroatistiku u 8. razdoblju, zahtjevne su, i to s obzirom na svoj opseg, na raznolikost i na kompleksnost, kao i na svoju vremensku hitnost, te se dijelom moraju odraivati due vrijeme. Znatan dio tih zadaa odnosi se i na ostavtinu serbokroatizma.242 U 8. razdoblju konano je rijeeno teorijsko razjanjenje statusa hrvatskoga kao zasebnoga, samostalnoga jezika, kao i zamrenoga serbokroatistikoga nazivlja kako se je nalazilo u meunarodnoj uporabi. Najvaniji radovi u tom pogledu su: [82], [83], [169: 8789], [121], [174], [219], [221], [323], i naposljetku radovi Marija Grevia, koji su vani za znanstvenopovijesno objanjenje poetaka serbokroatistiki usmjerene junoslavistike, poevi od Josefa Dobrovskoga, Jerneja Kopitara i Josefa Pavla afaka: [137] [138] [139]. Ti radovi uglavnom navode ve postojee spoznaje o zasebnosti hrvatskoga jezika, ali bolje usustavljeno i tonije, ili ih pak saimlju. Terminoloka novost je naziv srednjojunoslavenski koji je uveo Dalibor Brozovi za hrvatski i/ili srpski jezik (''Central South Slavonic Language'': [82: 356]; ''Middle South Slav'': [83: 34]; "srednjojunoslavenski": [89]). Time se je pomoglo slavistici da se rijei uobiajenoga, od samoga poetka zavaravajuega, a sada ve i kompromitiranoga naziva srpskohrvatski. Za razliku od naziva srpskohrvatski i njegova ogranienja na samo tokavske lekte, naziv se srednjojunoslavenski odnosi i na knjievne jezike hrvatskoga, srpskoga, crnogorskoga odnosno bonjakoga jezika, kao i na sva etiri srednjojunoslavenska osnovna dijalektalna tipa, naime osim tokavskoga i na kajkavski i akavski tip, ali i na torlaki. Ali, vezano uz problematiku serbokroatizma vrste. Korpusna i funkcionalna lingvistika hrvatskoga jezika kao i hrvatska znanost o knjievnosti, ali i njegovanje jezika i jezini odgoj, jezina nastava i jezina politika, zapravo ukupna jezikotvorna djelatnost u smom se 8. razdoblju i nakon njega, u nadolazeoj razvojnoj epohi, nalaze pred irokim, ali plodnim poljem koje treba viestruko obraivati i njegovati. Bez dvojbe, odravanje je dinamine stabilnosti hrvatske jezine zajednice kao povijesnoga, lingvistikoga ivuega sustava bezuvjetna nunost i za vitalnost Hrvata kao naroda i za njegovu kulturu openito. U skladu s tim je Razred za filoloke znanosti HAZU u svojoj preporuci za jezinu politiku Republike Hrvatske sastavio katalog hitnih podruja istraivanja, nastave i njegovanja jezika. [169: 88] Predmet ovih
Veliki teret zadaa suvremene jezikoslovne kroatistike uvjerljivo predstavlja Dalibor Brozovi. [83: 2426] Ali, s obzirom na dosadanja velika postignua u najteim uvjetima moemo vjerovati da e i te zadae biti svladane s tipino hrvatskim idealizmom i svijesti o vlastitoj kulturi.
242

ovdje

je

vanija

injenica

da

se

tipoloko-komparatistikim

pojmom

''srednjojunoslavenski'' ne hipostazira i ne pretpostavlja neki stvarno postojei zaseban jezik te

211

preporuka je prvenstveno hrvatski knjievni jezik, ali se obazire i na dijalektoloka podruja. Preporuuju se raznovrsna polja rada na rjenicima, izraivanje geolingvistikih atlasa, sinkronijski i dijakronijski korpusnolingvistiki cjelokupni prikazi, terminoloki, onomastiki radovi, te radovi na podrujima unutarjezinih i meujezinih lingvistikih dodira, dalje udbenici i izradba nastavnih materijala, kao i popratni radovi o javnom jeziku, posebice jeziku masovnih glasila. Vanu knjievnoznanstvenu i tekstoloku zadau zadaje autentina edicija svih onih djela hrvatskoga pjesnitva koja su se dosad izdavala prema serbokroatistikim jezinim i posebice pravopisnim smjernicama: ''Sasvim je jasno da odsada treba izdavati djela izvorno pa dobrim dijelom i u pravopisnome pogledu.'' [40: 95] Ta praksa serbokroatistikoga preraivanja odnosno ak i iskrivljivanja hrvatskih tekstova u izdavatvu zapoela je ve u ranom 3. razdoblju i odrala se je sve do 8. razdoblja. [398] Pravopisni se problemi u gore spomenutoj preporuci Razreda za filoloke znanosti HAZU ne spominju posebno; uostalom se openito ne spominje itavo podruje jezine norme i jezine standardizacije. Ovo prvo je razumljivo utoliko to na podruju pravopisa ne postoji neka velika potreba jer trenutani je pravopis stabilan i vrijedi do daljnjega, pa se diskusija odnosi samo na pojedinane probleme ili openitija pitanja oko objanjenja pravopisnih naela.243 Ali, podruje je jezine norme i jezine standardizacije zasigurno aktualno podruje kojim se treba pozabaviti. Meutim, ono se vjerojatno ukljuuje pojmom ''knjievni jezik'' jer taj pojam ukljuuje i jezinu normiranost i normativnost. Najsloenije je podruje s obzirom na raznovrsnost jednojezinih i viejezinih rjenika podruje leksikografije. Osobito se glede jednojezinika postavljaju neodgodivi zadatci. Oni proizlaze s jedne strane iz irokoga komunikacijskog utjecaja rjenika i odreene normativne funkcije za jezino stvaralatvo i jezinu tradiciju, a s druge strane iz injenice da je serbokroatizam posebice snano sprjeavao taj rad upravo zbog njegove visoke funkcionalne vanosti. Kontrola hrvatskoga leksika jo je od Vuka Karadia bila najvaniji strateki cilj serbokroatizma. K tomu se za jednojezine rjenike, za razliku od dvojezinih i viejezinih, tek moraju postaviti temelji, dok ovi drugi imaju viestoljetnu tradiciju. Odmah na poetku 8. razdoblja objavljen je prvi jednojezini rjenik, naime objasnidbeni rjenik Vladimira Ania [2] koji je ve 1994. god. objavljen u znatno proirenom i poboljanom drugom izdanju, 1998. doivio je tree, a 2003. god. i etvrto izdanje. U 20. st. on predstavlja prvi potpuni, izriito kroatistiki jednojezini rjenik suvremenoga hrvatskoga knjievnog jezika. Sljedei takav jednojezinik hrvatskoga knjievnog jezika objavljen je pod urednitvom Jure onje 2000. god. [336]244 Ali, nadalje ostaje potreba za velikim, viesvezanim

243 244

Usp. primjerice radove poput: [35] ili [221: 180182]. O rjeniku Vladimira Ania usp. [107] kao i posebno za drugo izdanje recenziju Josipa Danolia u: Hrvatska revija, god. 45. (1995.), sv. 1. 2., str. 130134. O Rjeniku hrvatskoga jezika [336], koji je redigirao Jure onje, usp. [226].

212

rjenikom hrvatskoga knjievnoga jezika koji bi opseno ponudio i akavski i kajkavski dio leksika svehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika. Nakon prevladavanja serbokroatizma te raspada SFRJ i osamostaljenja Hrvatske nastala je velika terminoloka potreba, posebice za nazivljem za slubenu uporabu. Izgradnja hrvatskoga jezika s obzirom na razvoj strunoga leksika i openito poslovnih, administrativnih i strunih lekata zahtijeva velike napore. Sve ako i postoji odreeno uporabljivo nazivlje javne uprave, prava, politike, gospodarstva i vojske iz prijanjih vremena, terminoloke rupe su ipak velike jer je razvoj terminologije primjerene hrvatskomu jeziku bio nadaleko nemogu u doba dominacije serbokroatizma u objema Jugoslavijama. To se pak navlastito u velikoj mjeri odnosi na jezik vojske. U objema Jugoslavijama hrvatski vojnici ne samo da su morali usvojiti pojedine specifine vojne nazive, ve su openito morali kao slubeni jezik govoriti srpski. Posljedica toga je da su: '' mnogi hrvatski vojnici usvojili srpski jezini osjeaj i on im sada smeta da prime hrvatske izraze koje bi normalno primili da su ih od poetka primali u hrvatskome duhu i hrvatskoj jezinoj tradiciji.'' [36: 9697] Ali, nova hrvatska vojska mogla je jezinu grau potraiti u vojnom jeziku i vojnim nazivima hrvatskoga domobranstva iz doba Habsburke Monarhije koji su slubeno bili na snazi do 1918. god., a koji su nakon kraja prve Jugoslavije od 1941. do 1945. god. u doba NDH ponovo uvedeni i nadograeni za ondanju hrvatsku vojsku. U doba prve Jugoslavije (1918. 1941.) taj je hrvatski vojni jezik bio aktivno upotrebljavan u portskim udrugama i paravojnim organizacijama. [404: 296308] Osim toga je bio nastavio svoju tradiciju i kao sastavni dio hrvatskoga knjievnoga jezika. Simbol samostalnosti hrvatskoga vojnoga jezika je bez dvojbe skupni naziv za vie inove asnik, za razliku od srpskoga naziva oficir. Kao izvedenica od rijei ast u znaenju naziva asnik sadrano je etino dostojanstvo vojnikoga ina s objektivnim etikim obvezama, pa se tako odvaja od znaenja "plaenika". Kao specifino hrvatski naziv on istovremeno definira vojnu slubu kao nacionalnu slubu, kao sluenje hrvatskomu narodu, odnosno hrvatskoj dravi. Vlastiti razvoj hrvatske strune i znanstvene terminologije bio je blokiran i na ostalim politiki relevantnim podrujima SFRJ. Tako za hrvatski jezik nije postojala inaica srpskoga terminolokoga rjenika, objavljenoga jo 1990. god., kada se je ve nazirao kraj SFRJ, naime Rjenika pravnih termina [211] koji predstavlja politoloki opsean, za uporabu u SFRJ namijenjen trojezini terminoloki prirunik. Stoga su i hitno bili potrebni radovi poput onih za odreivanje hrvatskih slubenih naziva za drave, kao to je naruio Dravni zavod za normizaciju Republike Hrvatske i o emu je raspravio Mio Lonari [259], ili pak radovi poput onih Republikoga zavoda za statistiku Republike Hrvatske o standardizaciji statistikoga sustava i njegovoj nomenklaturi prema kriterijima Europske Unije. [103] Opsean Njemako-hrvatski gospodarski i pravni rjenik, koji sadrava oko 36.000 naziva, objavio je 1996. god. Damjan Brandi. [69] Frane Marunica je 213

2003. god. objavio opsean englesko-hrvatski pravni rjenik koji je bio zamiljen kao najpotpuniji rjenik strunih naziva posebice prava Europske Unije (oko 15.000 natuknica), Engleske, kotske i SAD. Ukupno sadrava oko 60.000 natuknica. [268] Pojedine pravne nazive obrauje Mile Mami (ozljed, povrjeda, uvrjeda; pravni lijek, pravno sredstvo...) [262] i Josip Mileti (doputen, nedoputen; potkopavanje; uhienje; poslovno nesposobna osoba; pravna osoba; slubena osoba...), [284] pri emu Mileti tu terminologiju usporeuje s bivom jugoslavenskom, posrbljenom terminologijom u Hrvatskoj prije njezine dravne samostalnosti. Za terminoloki je rad Milica Mihaljevi [281] napisala deset pravila za ocjenjivanje naziva koji su od temeljne vanosti i za hrvatski jezik openito; navodimo ta pravila bez dodatnih komentara [281: 66], (usp. i [282: 73107]): 1. domae rijei imaju prednost pred stranima; 2. nazivi latinskog podrijetla imaju prednost pred nazivima engleskoga podrijetla; 3. proireniji naziv ima prednost pred manje proirenim; 4. naziv koji je korisnicima prihvatljiviji ima prednost pred nazivom koji je manje prihvatljiv; 5. naziv mora biti usklaen s fonolokim, morfolokim, tvorbenim i sintaktikim sustavom hrvatskoga knjievnog jezika; 6. krai nazivi imaju prednost pred duljim; 7. naziv od kojega se lake tvore tvorenice, ima prednost pred onim od kojega se ne mogu tvoriti tvorenice; 8. naziv ne smije unutar istog terminolokog sustava imati vie znaenja; 9. nepromjenjivost znaenja ako jedan naziv ve ima odreeno znaenje, ne treba istom nazivu davati nova znaenja; 10. naziv ima prednost ako odgovara pojmu kojem je pridruen i odraava svoje mjesto u pojmovnom sustavu, a o tome moe odluiti predmetni strunjak. Potreba za izgradnju strune i znanstvene terminologije hrvatskoga jezika i njegova daljnjega terminolokoga razvoja osim unutarjezine korpusnolingvistike dimenzije ima i funkcionalnolingvistiku dimenziju meujezinih dodira, koja donosi s jedne strane probleme meujezine komunikacije i openito kulturne razmjene, a s druge strane probleme unutarjezine komunikacije i istoe jezika. Zbog viestoljetnih raznolikih meujezinih dodira hrvatskoga jezika korpusnolingvistiki, funkcionalnolingvistiki i ortolingvistiki problemi meujezinih dodira hrvatskoga jezika openito su trajno aktualni. Meutim, zbog visokoga stupnja lektalne sloenosti hrvatskoga jezika, pa i njegova knjievnoga jezika, to isto tako vrijedi i za unutarjezine dodire. U tom se pogledu pred jezinu standardizaciju postavljaju uvijek nove zadae koje se mogu ticati pojedinanih sluajeva, strukturalnih odnosa ili tagmemikih sustava. Stoga nisu bez razloga na 1. 214

hrvatskom slavistikom kongresu u Puli 1995. god. tri sekcije za temu imale jezine, odnosno knjievne dodire.245 Govorilo se je uz ostalo o meujezinim dodirima u pograninim podrujima, primjerice na granicama s Maarskom i Italijom, ali i Crnom Gorom, kao i u meunarodnoj funkcionalno odreenoj komunikaciji, npr. s engleskim kao struna lingua franca u znanstvenoj komunikaciji. Zanimljivo je i vano unutarjezino podruje istraivanja jezinih dodira i njihovih rezultata ono koje se odnosi na situaciju gradianskoga hrvatskoga, ukljuujui knjievnojezinu situaciju. [364], [365] Njegovanje i daljnji razvoj hrvatskoga jezika zahtijeva i obrazovne napore u hrvatskoj jezinoj zajednici. Zbog viedesetljetnoga utjecaja serbokroatizma koji je uzrokovao nesigurnost u jezinom osjeaju te sputao jezinu kulturu i hrvatsku jezinu normu, ti napori nisu zanemarivi. U skladu s tim Dalibor Brozovi kae: ''Sedamdesetak jugogodina ostavilo je duboke tragove.'' [83: 27, bilj. 8] S obzirom na te teke jezinopovijesne zadae, koje zahtijevaju puno strpljenja, jo je vanije i vrjednije ponovo uspostavljanje cijele hrvatske jezine zajednice ruenjem jezinopolitikih zidova koji nas dijele od Hrvata u inozemstvu kako bismo doli u dodir s jezinim stanjem koje je znatno manje bilo pod utjecajem serbokroatizma. To se posebice odnosi na knjievni jezik.246 Istovremeno obnavljanje svehrvatske jezine zajednice sa sobom nuno donosi i integracijske zadae posebne vrste. Tako je pogotovo u prvoj polovici 1990-ih godina voena intenzivna diskusija o problemu daljnjega razvoja hrvatskoga standardnoga jezika. [370: 9899] Ta se je diskusija protezala na nazive hrvatski jezik, hrvatski knjievni jezik i hrvatski standardni jezik. Dijelom se je tada pokualo hrvatski jezik definirati kao skraeni naziv za hrvatski standardni jezik. Ali, to bi imalo znaajan terminoloki nedostatak jer hrvatski jezik oznaava itavi hrvatski lektalni kompleks kao cjelovit zaseban jezik, a ne samo kao standardni jezik. Tomu svehrvatskomu zasebnomu jeziku pripada primjerice i gradianski hrvatski zajedno sa svojim posebnim, preteno akavskim knjievnim jezikom koji u Austriji za Gradie ima status drugoga slubenoga jezika, a u tamonjoj Katolikoj crkvi je i slubeni jezik liturgije. To s pravom naglaava Sanja Vuli [401] u svojem lanku o nunosti pravopisnoga normiranja pisanja specifino gradianskoga ikavsko-jekavsko-ijekavskoga ostvaraja jata. Meutim, neovisno o svim tim diskusijama, ali i integrirajui ih, uvijek vrijedi osnovno naelo kroatistike, na koje neprestano podsjea Dalibor Brozovi: ''Valja raditi tako da se polazi od samoga hrvatskog jezika, od njegovih znaajki i njegove prirode, a ne da raspravljamo o tome valja li ga pribliavati srpskomu jeziku, kako se to esto radilo u prolosti, ili ga valja udaljavati od srpskoga, kako se o tome prilino besplodno raspravlja danas. Jezici se ne ravnaju jedan prema drugomu, svaki je jezik sam sebi vrhovnim zakonom. Treba dakle da prvo sami sebi stvorimo jasnu sliku o
Vidi u [324], odnosno u [407] sekcije: A (Hrvatski jezik u svijetu), C (Mjesto hrvatskoga jezika meu slavenskim i drugim svjetskim jezicima) i F (Hrvatska knjievnost u europskom kontekstu). 246 Prilog tomu je i povratak emigrantskih knjievnih djela u knjinice i knjiare u Hrvatskoj. [295]
245

215

hrvatskome jeziku, o njegovoj fizionomiji, duhu i ustroju.'' [83: 29] Iz toga za pitanje vaenja jezinih norma proizlazi da jezine norme i normalnosti kao stvarno i emski vaee treba najprije traiti u pojedinom jeziku te da standardizacija mora uslijediti ovisno o pojedinim jezinim injenicama, dakle ne moe biti odreena svojevoljnim i apstraktnim jezinim planiranjem te ne smije ju odrediti neki tui imbenik. Na to je u vezi s ondanjim diskusijama u kroatistici ukazao i Josip Lisac [256] te je na taj nain potvrdio tradiciju hrvatske kroatistike koja se temelji na prije navedenom glavnom naelu. Kasnije se je Radoslav Katii ponovo pozabavio imanentnom normom, i to openito ortolingvistiki, a potom i opsenom interpretacijom konkretnih problema u normi hrvatskoga jezika. Pritom govori i o munom iskustvu tuega odreivanja hrvatskoga jezika, posebice kada je rije o serbokroatizmu: ''Bilo je dosta jaih, i u Beu, i u Budimpeti, i u Beogradu, koji su, u interesu svojega lakeg vladanja na to irem prostoru, htjeli kvaiti, pa ipak nitko od njih nije uspio zatrti vlastitost hrvatske jezine standardiziranosti. Ba odatle se vidi da ona doista sama u sebi sadri svoja naela. Upravo su ta naela, a ne proglasi i propisi ovlatenih pojedinaca i volja vlasti koja je stajala iz njih, njezin najvii autoritet.'' [222: 176] Prestanak represivnih za Hrvate jezinopolitikih uvjeta SFRJ nakon njezina raspada, nova suverena Republika Hrvatska, nova samostalnost Bosne i Hercegovine, kao i konano prevladavanje ideologije serbokroatizma stvorili su novu jezinopovijesnu situaciju i polazite za daljnji razvoj takoer bosanskoga hrvatskoga i bonjakoga jezika. I tu su jezini ivot, njegovanje jezika i kroatistika stajali pred novim zadatcima: prvo, openito to se tie bosanskoga tokavskog hrvatskog kao jedne od "nepravih" lektalnih varijanata unutar tokavskoga hrvatskoga i posebice problema ouvanja sloenoga jedinstva svehrvatskoga knjievnoga i standardnoga jezika; drugo, to se tie bonjakoga kao zasebnoga jezika koji kao posljedica povijesti svojega nastanka sve do sada ima puno vie tipoloke slinosti s hrvatskim nego sa srpskim jezikom.247 Meutim, bosanski hrvatski takoer ponovo podsjea na zadau primjerenoga razmatranja viestruke podjele hrvatskoga etnikoga i jezinoga prostora, i to ne samo pri povijesno

O nazivu neprava varijanta u opreci prema nazivu prava varijanta u znaenju 'rubna varijanta bez statusa normalnosti, uobiajenosti' kao i o gore primijenjenom nazivu razlikovna jedinica (Abstandseinheit) vidi [16: 6975]. Aktualne probleme jedinstva svehrvatskoga knjievnoga jezika s obzirom na razvoj u Bosni i Hercegovini obrauje [39]. Bonjaki je pregledno i glede njegova odnosa prema hrvatskomu, srpskomu i crnogorskomu donekle i podrobno prikazao Dalibor Brozovi [82]; taj je rad napisan kratko prije raspada SFRJ. Jezinopovijesno i dijalektoloki podrobniji pregled hrvatsko-bonjako-srpske jezine situacije u Bosni i Hercegovini i njezina razvoja donosi Dalibor Brozovi u svojem dotinom lanku u Enciklopediji Jugoslavije. [80] O jezinopolitikom suparnitvu bonjakoga kao zasebnoga jezika i hrvatskoga jezika u Bosni usp. [86] gdje se ukratko spominje i konflikt oko primjerenoga glotonima za bonjaki kao zaseban jezik. Bonjaki bi jezikoslovci rado proveli bosanski kao prvenstveni i slubeni glotonim umjesto naziva bonjaki [156], [157], [179] to s obzirom na leksiku tvorbu toga naziva istovremeno implicira simbolian zahtjev za vaenjem bonjakoga kao svebosanskoga u itavoj Bosni, dakle za sve Bosance to znai i za Hrvate i Srbe. Devad Jahi u svojem uvodu u normativnu Gramatiku bosanskoga jezika [189] pokuava naziv bosanski jezik u znaenju dananjega glotonima bonjaki jezik obrazloiti time da dananji bonjaki smatra rezultatom povijesnoga razvoja svebosanskoga jezinoga razvoja, pa i bosanskoga knjievnojezinoga razvitka od 10. st. Pritom polazi od zamisli da hrvatski, srpski i bonjaki ine jedan jedini, iako trostruko individualiziran zaseban jezik to on metaforiki oznaava kao ''lingvistiki trizanci''. [188]

247

216

dijalektolokim i geolingvistikim istraivanjima ve i kada je rije o pitanjima knjievnoga i standardnoga jezika. To vrijedi i za lektalne razlikovne jedinice tokavskoga, akavskoga i kajkavskoga hrvatskoga unutar svehrvatskoga jezika kao i za regionalne lektalne varijante unutar tih razlikovnih jedinica. Osim korpusnolingvistikih aspekata iz fonologije, leksikologije, frazeologije i gramatike, tu su kao funkcionalnolingvistiki aspekti i posebne etnolingvistike i kulturnopovijesno uvjetovane znaajke, kao to se ve impliciraju u gruboj podjeli hrvatskoga etnikopovijesnoga i kulturnopovijesnoga prostora na ''sjeverozapadno-panonsko-slavonsku'', ''dalmatinskomediteransku'' i ''bosansko-hercegovako-balkansku'', odnosno ''orijentalnu'' Hrvatsku. Marko Tarle [378] uz to razlikuje jo dvije takve regije: s jedne strane Istru, koju karakterizira dugotrajna talijanska i austrijska hegemonija, i Meimurje, koje oznaava maarska i austrijska hegemonija, a s druge strane regiju Dinarskoga gorja od Like do Neretve, koju su odredili oskudnost krajolika i otre borbe protiv Osmanlijskoga Carstva. Tako se unutar cjelokupnoga hrvatskoga jezika zbog nove politike i demografske situacije, uzrokovane migracijama i progonima, ponovo nameu velike zadae glede unutarjezinih lektalnih dodira i njihova istraivanja. Bonjaki jezik ima vlastitu povijest jezinopolitike intervencije serbokroatizma. U doba vladavine serbokroatizma u SFRJ za Bosnu i Hercegovinu na snazi je bio kao standard takorei "neutralizirajui paralelizam" izmeu ijekavskoga hrvatskoga i tamonjega ijekavskoga srpskoga, u kojem su se jo mogli pronai specifini turcizmi i arabizmi. Do izraaja je to dolo u slubenoj primjeni dvaju dvostruko dvolanih naziva: srpskohrvatski/hrvatskosrpski ijekavskoga izgovora i hrvatskosrpski/srpskohrvatski ijekavskoga izgovora kao umjetne glotonimske konstrukcije koje je, meutim, 1980-ih godina, to se stvarne uporabe tie, sve vie potiskivao naziv bosanskohercegovaki standardnojeziki izraz ijekavskoga izgovora. Ovdje je potrebno istaknuti srbizam jeziki umjesto hrvatskoga izraza jezini. U javnoj jezinoj uporabi, posebice u masovnim glasilima, serbokroatistiki pritisak posrbljivanja i unifikacije u SR Bosni i Hercegovini bio je jo vei nego u Hrvatskoj. to se tie estosveanoga novosadskog Renika srpskohrvatskoga knjievnog jezika [328] koji je izdala Matica srpska, a prva tri sveska i Matica hrvatska, Alija Isakovi primjerice tvrdi: '' izostavljeni su knjievni izvori muslimanskih pisaca (svega 1,8 %), a njihova karakteristina leksika proglaavana je neknjievnom '' [179: 26] Za internu jezinu uporabu trima etnikim skupinama primarni su bili pripadajui zasebni jezici; na to su posebno pazili Bonjaci. to se tie odnosa bonjakoga jezika prema hrvatskomu, to je bonjaki dodue uglavnom proizaao iz hrvatskoga jezika, ali uslijed konane i potpune islamizacije ponaanja i stavova pripadajuega dijela bosanskoga stanovnitva za vrijeme osmanlijske vladavine bonjaki je postao zaseban jezik. Ako zanemarimo bonjake turcizme i arabizme, taj je jezik korpusnolingvistiki i danas znatno sliniji ijekavskomu i ikavskomu hrvatskomu nego srpskomu. Meutim, openito su 217

danas bonjaki, hrvatski i srpski u Bosni i Hercegovini tipoloki slini u svojoj dijalektalno preteno ijekavskoj tokavskosti. U bosanskom hrvatskom i bonjakom uz to postoje jo i dijalekti koji su slini u svojim tipino ikavskim i/ili tipino akavskim znaajkama. Dananja je lektalna situacija nastala razvojem koji je s jedne strane zapoeo s poznatim korpusnolingvistikim promjenama dosadanjega tokavskoga u smjeru novotokavskoga, a s druge je strane bio uzrokovan velikim migracijama i bijegom tokavskoga stanovnitva na akavska podruja i time izazvanim potokavljivanjem. Oba procesa svoje poetke biljee u drugoj polovici 15. st., dakle u vrijeme kada su poela osmanlijska osvajanja tih podruja. Unutar tokavtine zbog njezina prostiranja istono od Une pa do doline Neretve pretee zapadnotokavski tip. Dananja ikavskost kao izravan refleks staroslavenskoga "jata" dijelom potjee iz akavskoga koji je prije migracija bio rasprostranjen nadaleko istono od Une, a dijelom je ona i kasniji rezultat divergentnoga razvoja nekadanje izravno od "jata" nastale diftonke ijekavskosti zapadnotokavskoga, iz koje su se naime na zapadu, na podrujima zapadno od rijeka Bosne i Neretve u drugoj polovici 15. st. monoftongizacijom razvili ikavski dijalekti. Na temelju povijesne hrvatske jezine sastavnice u nastanku bonjakoga jezika, u hrvatskim se je radovima bonjaki ponekad kategorizirao i tipologizirao kao ''hrvatski''. Razlog tomu je i injenica da su nositelji i zaetnici knjievnojezinoga i jezinostandardizacijskoga razvoja u Bosni i Hercegovini od njegovih poetaka pa do 20. st. najprije iskljuivo, a potom preteno bili Hrvati. Ve poetkom 16. st. su posebice franjevci provincije Bosne Srebrene ("Provincia Argentinae Bosnae") razvili uglavnom novotokavski zajedniki jezik koji se je upotrebljavao u itavoj Bosni, ali i u Dalmaciji i Slavoniji.248 Njegov je razvoj posebno u 17. i 18. st. doveo do hrvatskoga knjievnog jezika, koji je bio prihvaen na irokom jezinom prostoru, te je donio jezino uzorna djela vjerske i pobone knjievnosti, pjesnika djela kao i djela poslovne i strune proze, i omoguio uporabu toga knjievnoga jezika u slubenoj i privatnoj korespondenciji. Kategorizacija i tipologizacija bonjakoga kao ''hrvatskoga'' rezultat je, meutim, i iluzorne elje da se opet uspostavi nekadanje, ali davno jezino jedinstvo. To je u nekom pogledu pandan nestvarnosti cilja serbokroatizma, s tom razlikom da serbokroatizam nije posezao za stvarno postojeom prolou, ve je sebi postavio kao cilj fiktivni budui zajedniki jezik, koji je pokuao ak i nasilno ostvariti. Ali, bonjaki se jezik danas mora tipologizirati kao heterogen, znai kao raznorodan u odnosu prema hrvatskomu i srpskomu. Samostalnost se bonjakoga jezika u kroatistici od sredine 1970-ih sve vie spoznaje i priznaje to uostalom samo odgovara injenici da su bosanski muslimani (Bonjaci) zasebna etnija i ine jedan od triju dravnih naroda Bosne i Hercegovine, a hrvatsko su podrijetlo i hrvatski etniki supstrat postali irelevantnim za sadanjost, a
Provincia Argentinae Bosnae bosanskih franjevaca osnovana je 1514. god.; do 1735. toj provinciji pripadala je i Dalmacija, a do 1757. god. i Slavonija. [113: 216217] O poticanju razvoja dalekosene, zapravo svehrvatske tokavske lingua communis upotrebom hrvatskoga jezika u crkvama od 16. st. usp. [122: 715].
248

218

i za blisku budunost. Kao etnonim se za bosanske muslimane od osamostaljenja Bosne i Hercegovine upotrebljava naziv Bonjaci, nakon to je pokuaj muslimanske strane da se uvede naziv Bosanci naiao na energian otpor hrvatske i srpske strane u cijeloj Bosni jer se tim nazivom implicira ak ponekad programatski izraena tenja za teritorijalnom prevlau. Kao glotonim bonjaka publicistika i filologija ipak upotrebljavaju prvenstveno bosanski jezik, a tek sporedno bonjaki jezik.249 Uspjena je obrana Hrvata kao naroda i jezine zajednice, koja je konano donijela prevladavanje serbokroatizma, svoju orijentaciju i snagu crpila iz temeljnoga duhovno-kulturnoga stava koji je bitno svojstvo toga naroda. Etnolingvistiki materinji jezik za Hrvate je svrha samomu sebi i ima najveu egzistencijalnu vrijednost kako za pojedinane govornike tako i za skupine od obitelji do cijeloga naroda. Unitenje je upravo toga temeljnoga stava manje-vie bio jedan od osnovnih stratekih ciljeva serbokroatizma. ''Srpskohrvatski'' bi bio za Hrvate bio tek supranacionalni, politiki namjenski instrument u svrhu odreenoga informiranja i komunikacije, koji bi za Hrvate bio imao samo status stranoga jezika, ali ne bi mogao biti artikulacijom specifino hrvatske kulture i mentaliteta. Hrvati bi bili time ostali bez svojega etnikoga materinjega jezika, za razliku od Srba, koji su i upravljali serbokroatizmom. Temeljni duhovno-kulturni stav Hrvata ovdje se na karakteristian i postojan nain odraava dvostruko: najprije u visokoj kulturi knjievnoga jezika, i s tim u vezi u nadregionalnoj, odnosno svehrvatskoj jezinoj standardizaciji, a potom u brinom uvanju, odnosno periodinom ponovom uspostavljanju jezine istoe, tj. hrvatstva svojega etnolingvistikoga materinjega jezika, a pogotovo knjievnoga jezika. Visoka kultura knjievnoga jezika kao etnolingvistika tenja najviega ranga u Hrvata se moe promatrati od poetka njihove dokumentirane jezine povijesti. Ona je zajedno s crkvenoslavenskom hrvatske redakcije, glagoljatvom i hrvatskom crkvenom literaturom takoer bitan dio povijesti Katolike crkve u Hrvata. Ta se je kultura knjievnoga jezika neprekidno odrala kroz sva stoljea vijugave burne hrvatske povijesti. U tom pogledu izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika postoji otar kontrast kojega su svjesne obje strane. Ta visoka kultura knjievnoga jezika kao nacionalna kultura osim opih ili univerzalnih ljudskih vrijednosnih mjerila, kao to su primjerice
Usp. primjerice [179: 627]. Bonjak je kasnija poturena rije nastala od srednjovjekovne rijei Bonjanin (lat. Bosnensis: 'stanovnik Bosne'). Suenje je znaenja koje je provela muslimanska strana, proizalo u skladu s bonjakom ideologijom o gotovo neprekinutom prijelazu srednjovjekovne Bosne u osmanlijsku Bosnu na osnovi navodno dogovorenoga prijelaza preteno bogumilskih stanovnika Bosne na islam. Ta se ideologija i danas koristi kao opravdanje zahtjeva za prevlau bosanskih muslimana u Bosni. O etnonimu Bonjak i o povijesti te rijei, te o bonjakom ideologemu dravnopolitike neprekidnosti usp. [115: 40 41] i [113]; o etnokulturalnim i etnoreligijskim odnosima kao i o etnopolitici, kulturnoj politici i religijskoj politici u Bosni i Hercegovini pod upravom austrougarskoga Ministarstva financija s promidbom to je vie mogue anetnikoga, unificirajuega "bosanstva" ("Bosniakentum") kao vrste regionalnoga jugoslavizma u doba ministra financija Benjamina Kllaya usp. [114]. U austrougarskoj se je upravnoj terminologiji u to doba uz ostalo jednostavno upotrebljavao za nastavni jezik u javnim kolskim ustanovama kao paualni glotonim za hrvatski, srpski i bonjaki puko deiktiki naziv zemaljski jezik (Landessprache) i po ideologiji bosanstva naziv bosanski (Bosnisch); 1907. god. oba su ta naziva zamijenjena terminom srpsko-hrvatski (Serbo-Kroatisch). [114: 77]
249

219

univerzalna kranska vrijednosna mjerila, slijedi i specifino hrvatske aksioloke i posebice ortolingvistike vrijednosti. U jezinom ivotu ta su mjerila viestruko djelotvorna. Openito se moe rei da temeljima tih mjerila pripadaju estetske, kognitivne, komunikacijske, etike, metafizike i vjerske jezine vrijednosti. Veliku vanost za Hrvate imaju primjerice istina i ljepota. To podrobno objasniti i prikazati predstavlja iroko polje za knjievnu i jezikoslovnu kroatistiku i kroatistiku komparatistiku. Hrvatski jezik ima i svoje vlastite tradicije jezinoga oznaivanja koje su bogate kao rezultati intenzivnoga, visokokvalitetnoga jezikotvornoga djelovanja i koje ekaju semantika, posebno i onomastika prikazivanja i prouavanja. Hrvati su se uvijek do danas drali tih tradicija i pozivali na njih pri jezinim dodirima; tako je bilo i u razdoblju dominantnoga serbokroatizma. Pri svim primjenama aksiolokih i ortolingvistikih vrijednosnih mjerila do izraaja dolazi kao temeljno naelo zakon o jezinoj istoi koji dodue nije kodificiran, ali postoji i uvaava ga se. On je kao takav zapravo jezinometafiziki temeljni zakon hrvatskoga naroda kojega su se Hrvati odluno drali i koji su energino slijedili kroz sva stoljea, pa tako i u 19. i 20. st. koje je obiljeio serbokroatizam; to je uostalom tako i u brojnim drugim jezinim zajednicama, premda ne i u Srba. Taj je zakon upisan u ''jezino srce'' Hrvata. Zakon o istoi vrijedi posve jasno za knjievni jezik ija je kultura u Hrvata od poetka imala najviu vrijednost. S tim u vezi to naelo donekle vrijedi i za usmeni, manje profinjeniji razgovorni jezik. Na osnovi za ovjeka konstitutivne vrijednosti ljudske jezinosti primjereno je podsjetiti i na Kristovu zapovijed o ljubavi prema blinjemu koja treba biti jednaka ljubavi prema samomu sebi: zakon jezine istoe nije iskljuivo zakon ovoga ili onoga naroda ili jezine zajednice, ve se glede svoje dinamike i potencijala odnosi na sve pojedine jezike i njihove lingvistike ivue sustave, tj. jezine zajednice. Stoga se jezina istoa pri jezinomu dodiru mora priznati svakomu pojedinomu jeziku, mora se respektirati, potpomagati i, ako je potrebno, promicati. Upravo se je u tom pogledu jezina politika serbokroatizma u svojem hegemonistikom posrbljivanju, kao uostalom i svaki slini jezinopolitiki program, pokazala duboko nekranskom. Razvoj je u smjeru jezinoga sinkretizma ako je u korist samo dijela dotinih jezika, i bez hegemonistike politike destruktivan za ostale jezike, pa ga stoga treba odluno odbaciti, osim ako je takav razvoj jezinopovijesno sudbonosan i kao takav neumoljiv.250 Naelo istoe jezika ima takoer prirodnopravnu dimenziju. Bez dvojbe, s obzirom na prirodnopovijesnu bit vlastitoga jezika koji je za pojedinanu ljudsku osobu i njezin narod konstitutivan,
Arnold J. Toynbee [387: 483513] u civilizacijskopovijesnom kontekstu govori o ''civilizaciji panmiksije'', tj. civilizacijskoj mjeavini, s vladajuom klasom te internim i eksternim proletarijatom. Lingua franca potrebna za tu ''civilizaciju panmiksije'' rezultat je vulgariziranja pripadajuega izvornoga jezika. Kao primjere Toynbee navodi grki, francuski, ali i engleski. Za proletarizirane zajednice unutar te civilizacije ivotni su uvjeti, kada je rije o kulturi i etnikom materinjem jeziku, represivni i destruktivni. Jednostavno se nameu primjena i usporedba s objema hegemonistikim Jugoslavijama i sa serbokroatizmom.
250

220

vlastiti jezik predstavlja pravno dobro posebne vrste, te vlasnitvo koje je zatieno objektivnim prirodnim pravom. Protiv jezinopolitikoga se ugroavanja toga pravnoga dobra stoga uvijek moe boriti opravdanim razlogom. Ovdje vrijedi kao pravno polazite: ''to je moje, moje je, a to je tvoje, tvoje je.'' Tek u pravnoj i pravednoj razmjeni, to se uzimanja i davanja tie, dakle u komunikaciji i dodirima, uz to moe i vrijediti: ''to je moje, to je i tvoje.'' Samo onda to nije ni pljaka onoga koji daje, a ni prisiljavanje onoga koji prima. Nasuprot tomu, naelno je stajalite serbokroatizma prema hrvatskomu jeziku kao zatraenomu tuemu dobru bilo: ''to je tvoje, to je i moje.'' A to se tie srpskoga jezinoga ''izvoza'', to je naelo nasilno glasilo: ''to je moje, to mora biti i tvoje.'' Ivan Tomljanovi [385] to je injenino stanje zorno prikazao u svojoj biblijskoantropolokoj studiji o srpskom agresivnom ponaanju 1990-ih godina i to prenoenjem i primjenom prie o Kainovu ubojstvu brata Abela iz 4. poglavlja Knjige postanka. Drugi dio svoje studije on zavrava opominjuim savjetom: ''Mi se trebamo samo drati onoga, na to smo se pred vie od tisuu godina zakleli, da emo samo braniti svoje, a ne otimati tue, te da emo potivati svakoga, koji s nama ivi u miru. Svaka druga opcija bila bi samoubojstvo hrvatskoga naroda.'' [385: 462] I zaista to iskonsko pravilo ''Ljubiti svoje, ali potovati tue'' postoji kao popratno drutveno pravilo uz naelo istoe jezika u hrvatskoj povijesti toliko dugo koliko i potonje.251 Ideal se jezine istoe primjenjuje, odgovarajui biti jezika, po viedimenzionalnim i sloenim kriterijima koji sadre jezinopovijesno stalne te promjenjive sastavnice. Idealom se istoe obuhvaaju sve korpusnolingvistike razine pojedinoga jezika od samoga glasa do najvie razine samoga cjelovitoga jezika kao svelektalnoga kompleksa. Obuhvaaju se i dimenzije jezinih funkcija i odnosa prema ljudskim osobama kao nositeljima jezika. Naelo istoe jezika u ispravnoj primjeni slui pozitivnomu odravanju svrhovitosti u jezinoj povijesti, kontinuitetu i postojanosti, ali i razvoju, jezinomu stvaralatvu i time funkcionalnoj izgradnji i prilagodbi povijesnim
Da zaista naelo istoe jezika bitno i temeljno pripada hrvatskoj jezinoj kulturi i njezinoj tradiciji, pokazuje i studija Radoslava Katiia [223] o polemici izmeu Pavla Skalia (1534. 1575.) i Slovenca Primoa Trubara (1508. 1586.) u vezi s razliitom lingvistikom ocjenom Trubarovih prijevoda protestantskih knjiga na slovenski. Budui da se je slovenski knjievni jezik u to vrijeme tek poeo razvijati, Skali je te prijevode ocjenjivao iz perspektive hrvatskoga knjievnoga jezika, pa je doao do negativne ocjene. Za nau tematiku zanimljivo je odbacivanje brojnih germanizama u tim prijevodima koji su u govorenom slovenskom i te kako uobiajeni. Upravo to Radoslav Katii tumai kao za hrvatsku jezinu kulturu tipian stav: ''U pozadini pak recenzentova prigovora stoji drukije utemeljena jezina kultura, takva kojoj su tuice strane, a rijei dostupne etimologiji polazei od materinskoga jezika prihvatljive i onda kada su neobine i zahtijevaju odreen napor da bi se razumjele. Takav je pak temeljni stav obiljeje hrvatske jezine kulture, od crkvenoslavenske starine sve do naega vremena.'' [223: 126] Boidar Finka je u vezi sa stavom prema tuicama i prevedenicama formulirao opevaea naela jezine kulture. [126] O odreivanju granica potrebe i prihvatljivosti tuica i prevedenica, takozvanih internacionalizama i europeizama, kao i o zadaama njegovanja jezika s obzirom na snaan infiltracijski pritisak u jezinim dodirima, kao u doba serbokroatizma od strane srpskoga jezika, a potom od 8. razdoblja zbog ovisnosti o meunarodnim odnosima od strane angloamerikoga jezika, Stjepan Babi je redovito objavljivao priloge; velik je broj od novijih tih lanaka sadran u [36]. Komentiranu bibliografiju kao i jo neke kasnije lanke o ''anglokrobatskom jeziku'' kao rezultatu sve veega prodora angloamerikanizama u funkcionalno vana podruja javne uporabe hrvatskoga leksika sadri [49]. Problem je infiltracije, odnosno nametanja angloamerikanizama u meuvremenu postao stalna tema njegovanja jezika (usp. [372], kao i odgovarajue lanke u Jeziku (god. 50., br. 5. i god. 51., br. 1.)).
251

221

promjenama. Zajedno s odravanjem svrhovitosti taj ideal kontrolira i stabilnost jezinoga ustroja i strukture njegova utemeljenja te ih po potrebi ispravlja.252 Spoznaja da postoje posebne strukture utemeljenja jezika potjee od Wilhelma Humboldta. Tu je spoznaju 100 godina kasnije, naime 1940-ih i 1950-ih godina nastavio prouavati i razvijati Roman Jakobson u svojim istraivanjima afazije i u fonolokim prouavanjima. Osnovni teorem fundiranja jezinoga ustroja po Jakobsonu glasi: U ustroju zasebnih jezika i u njihovim razvojima postoje stalne sastavnice i odnosi utemeljenja prema kojima su druge sastavnice i odnosi drugorazredni te glede vanosti za jezinu statiku prvima podreeni. To vrijedi i ontogenetiki i filogenetiki. Stoga niti se mogu razviti te drugorazredne sastavnice bez dotinih nunih temeljnih, niti mogu temeljne sastavnice propasti, a da ne propadnu i sastavnice koje na njima poivaju. Taj poredak jezinih sastavnica i odnosa po Jakobsonu slijedi svaka jezina statika i dinamika. Stoga problematika jezinoga utemeljenja sasvim spada i u podruje primjene naela jezine istoe. Daljnja konkretizacija toga openitoga teorema fundiranja zadaa je pojedinanih filologija, odnosno empirijsko-teorijske lingvistike. Pri primjeni i provoenju ideala istoe ne treba uriti sa konanim sudom jer je rizik prebrza zakljuivanja koje se onda mora ponititi i revidirati, velik. To je i jedan razlog zato se uz stalno njegovanje jezika provodi i periodino opsenije ispitivanje koje ciljano obuhvaa vee dijelove dotinoga jezika ili ak jezik u cjelini. Pritom se esto nailazi na raznorodne jedinice i rubne varijante. Rezultat je njihove normativne obradbe njihovo odstranjivanje ili prilagodba i jezina integracija. Nakon prevladavanja serbokroatizma, od 8. razdoblja nadalje, naelo se je istoe jezika moglo, to se serbokroatizma tie, opet nesmetano primjenjivati. Hrvatski se je jezik opet mogao govoriti, ivjeti, njegovati i razvijati prema idealu ''kojim je hrvatski jezik oduvijek iao i kojim je uvijek teio da ide.'' [34: 134], naime idealu jezine istoe hrvatskoga jezika. Serbokroatizam je bez dvojbe bio najvei neprijatelj tomu idealu. Ali, to je imalo i svoju neizbjenost: S jedne strane je taj ideal, iako je bio protjeran iz jugoslavenske javnosti i djelovao manje-vie u tajnosti, predstavljao tit protiv posrbljivanja i guenja hrvatskoga jezika. S druge strane je on, kao i u svim prethodnim stoljeima hrvatske jezine povijesti, neumorno poticao na jezikotvornu djelatnost, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika, na ustrajan filoloki rad i na potrebno prenoenje jezinoga umijea i znanja iduim naratajima. Stoga taj ideal usprkos svim povijesnim nedaama ne samo da nije izgubio nita od svojega sjaja ve je i dobio novi sjaj. ''Hrvatski se jezik voli znanjem.'' Ako se ta krilatica asopisa Jezik, koju je sroio Stjepan Babi, bude slijedila, ideal jezine istoe bit e i dalje na snazi jer ''Tko zna, znat e i dobro birati.'' [45: 60] 253
O opoj strukturi utemeljenja ustroja zasebnih jezika vidi [6: 2933]; o problematici stabilnosti lingvistikih ivuih sustava, i ovisno o njima dotinih zasebnih jezika vidi [15]. 253 To se geslo moe najprije nai u [45: 60] kao izmijenjena izreka Ante uula (''Hrvatska se voli radom''). Od 3. broja 48. godita (2001.), dakle od sljedeega broja to je postala krilatica asopisa Jezik.
252

222

3. Teorijske, metodoloke i filozofske aporije serbokroatizma 3.1. Korpusnolingvistiki uvjetovana i politiki motivirana ''iluzija bliskosti'' hrvatskoga i srpskoga jezika Korpusnolingvistika bliskost tokavskoga dijela hrvatskoga jezika sa srpskim jezikom u razvoju je hrvatskoga knjievnog i standardnog jezika od 19. st. opetovano pokazivala svoj konfliktni potencijal uslijed djelovanja serbokroatizma i jugoslavizma s njihovim svesrpskim i velikosrpskim ciljevima. Taj se potencijal temelji prije svega na spoznajnoj, ali i voljnoj ''iluziji bliskosti'' izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika. Ta je iluzija bliskosti u brojnih utjecajnih Hrvata pobudila romantinu i u vanim podrujima pojmovno irealnu tenju za hrvatsko-srpskim jezinim zajednitvom, pa ak i jedinstvom. U Srba je ta iluzijska varka uzrokovala precjenjivanje realnih mogunosti posrbljivanja itavoga tokavskoga podruja prema svesrpskomu i velikosrpskomu planu. ak su i oni Srbi, koji nisu podlegli toj iluziji ili koji su jednostavno ignorirali taj problem jer je njihov interes ionako bio usmjeren iskljuivo prema srpstvu i jer su ivjeli u nekom iskljuivo srpskom svijetu, uvidjeli da se je znatan dio Hrvata dao zavesti tom iluzijom i da je to samo pogodovalo provoenju vlastitih posrbljujuih namjera. U Hrvata je ta iluzija sve do 1920-ih godina dovela do toga da su se dali lake zavarati srpskim nakanama, te su u skladu s tim zastupali temeljne ciljeve serbokroatizma i jugoslavizma. To dugotrajno sugestivno djelovanje serbokroatizma na hrvatske filologe, knjievnike i publiciste jedan od najvanijih razloga ima u zajednikim tokavskim obiljejima svehrvatskoga knjievnoga jezika i srpskoga jezika. Preuzimanje prvenstveno srpskoga pravopisnoga programa, koji je osim fonolokoga naela predvidio i djelominu uporabu latinikoga pisma za srpski jezik, samo je jo pojaalo to sugestivno djelovanje. Preduvjet za takvo sugestivno djelovanje serbokroatizma kao uvjet koji ga je omoguio, bila je nesigurnost glede statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Ta nesigurnost, ako ju pozornije razmotrimo, bila je nesigurnost u puteve kojima bi hrvatski jezik mogao poi u budunost. Jedan dio onih koji su se zalagali za razvoj hrvatskoga sagledavao je hrvatski kao zaseban jezik u njegovoj jezinopovijesnoj stvarnosti. To se je dogaalo u spoznaji da Hrvati ine zaseban narod koji se razlikuje od Srba i Slovenaca. Problemu jezinoga purizma se je stoga s obzirom na viestruko djelovanje intenzivnih jezinih dodira pridavala velika pozornost to

U hrvatskoj jezinoj zajednici postojale su, naravno, i postoje i dalje struje i usmjerenja u kojima je naelo istoe jezika manje izraen. Ali, te su struje uvijek nekako ostale na rubu te ih se je uvijek s obzirom na njihovo djelovanje ocjenjivalo prema ortolingvistiki vaeim normama hrvatskoga jezika, ispravljalo ih se je i prilagoivalo. Glavne struje te vrste i njihov odnos prema ''osnovnomu smjeru'' jezine istoe u bitnim je crtama openito okarakterizirao Stjepan Babi u uvodu svojih opaski o hrvatskom jeziku Franje Tumana. [34: 314315]

223

se je posebice vidjelo u opsenoj i vrlo kvalitetnoj djelatnosti stvaranja prevedenica.254 Dok je taj krug Hrvata radio na statusu hrvatskoga kao zasebnoga jezika u ontolokom znaenju pojma "statusa", naime na kakvoi i biti samoga hrvatskoga, onaj drugi dio, usmjeren prema serbokroatizmu, zanimao se je za status hrvatskoga u znaenju politike dominantnosti i pravnodrutvenoga poloaja hrvatskoga, ali i srpskoga u Jugoistonoj Europi. U skladu s tim je i razvoj hrvatskoga promatran kao da je uklopljen u junoslavenska nastojanja oko moi i hegemonije koja su nadilazila hrvatski jezik i Hrvatsku. Pri tome su se ubrzo vizije moi serbokroatizma na srpskoj strani uzdigle do vizije srpske hegemonije u Velikoj Srbiji ili Jugoslaviji pod srpskom hegemonijom. Serbokroatizam je u svojim jezikoslovnim i drugim filolokim radovima, isto kao i u itavom hrvatsko-srpskom jezinom dodiru, mnogostruko operirao apstraktnim mogunostima kojima u hrvatskom jeziku nisu odgovarale nikakve lingvistiki stvarne i emski postojee mogunosti. Ali, dublji je razlog za to injenica da je "serbokroatistika" u svojoj temeljnoj orijentaciji bila voena ideoloki, a ne filoloki, to je njoj uvijek davalo i obiljeje znanosti usmjerene prema politikoj moi. Uvoenjem je serbokroatistikoga nazivlja nastala misaona zbrka koja je znatno opteretila znanstveni dijalog i koju je dugo vremena kao takvu shvaala jedino manjina jezikoslovaca, koja je, meutim, bila bez znatna utjecaja. Ve sama uporaba umjetno stvorenih, apstraktnih glotonima tipa srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski, odnosno hrvatski ili srpski izazvala je terminolokim putem dezorijentaciju i dezinformaciju o statusu hrvatskoga kao zasebnoga jezika, koja je u Hrvata rairila odreenu etnolingvistiku nesigurnost i iji je cilj bilo uklanjanje hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Serbokroatizam se je jo vie uspio predstaviti kao zanimljivo, prividno znanstveno opravdano i objanjenje odnosno pojmova opis, i to vjetom jezik'', uporabom ''varijanta'', varijantnolingvistikih kontaktnolingvistikih ''jedinstveni

''dvosredinji jezik'', "viesredinji jezik'', ''izgraeni jezik'', ''neizgraeni jezik'', "zaseban jezik po kriteriju izgraenosti", "zaseban jezik samo po kriteriju izgraenosti", "zaseban jezik takoer po kriteriju izgraenosti", "udaljeni jezik", "zaseban jezik po kriteriju slinosti (udaljenosti)", "zaseban jezik samo po kriteriju slinosti (udaljenosti)", "zaseban jezik takoer po kriteriju slinosti (udaljenosti)", ''(dijalektoloki) dijasistem''. Lingvistiko i filoloko nedovoljno spoznajno stanje zajedno s preuzetom vodeom ulogom "serbokroatistike" u jezinopolitikom savjetovanju sasvim

U 19. st. intenzivni jezini dodiri s talijanskim, njemakim i maarskim zahtijevali su opsean rad na leksiku kako bi se podiglo hrvatstvo knjievnoga jezika i kako bi ga se i dalje stvaralaki razvijalo. U 20. st. je umjesto tih kontaknih jezika srpski potiskivao hrvatski jezik to je uzrokovalo nastanak rjenikoga tipa srpsko-hrvatskoga razlikovnoga rjenika, kakav je primjerice napisao Brodnjak. [71] O utjecaju njemakoga na izgradnju leksika hrvatskoga jezika usp. [325]. Kratak pregled razliitih stavova o problemu istoe hrvatskoga jezika u jezinom kontaktu i pri tvorbi neologizama u 19. i 20. st. moemo pronai u [34] i [256]. Hrvatski jezini purizam karakterizira preteno dinamino, prilagodljivo i funkcionalno normiranje u smislu ''elastine stabilnosti'' prakoga funkcionalnostilistikoga strukturalizma koje je zastupao Ljudevit Jonke, i koje doputa stvaranje varijanata razliita statusa u odnosu prema dotinoj glavnoj i normalnoj jedinici.

254

224

je sigurno doprinijelo injenici da je na hrvatskoj strani od druge polovine 19. st. do poetaka prve jugoslavenske drave serbokroatizam naiao na tako neprimjereno snaan odjek. Tek od konca 1920-ih godina, kada su hrvatska filologija i jezikoslovlje postajali sve sposobniji da bi mogli tonije dijagnosticirati i procijeniti bit hrvatskoga jezika, njegova stanja i buduega razvoja, dolo je do preokreta. Hrvatski bi se inae rasplinuo u srpskom jeziku putem posrbljenoga, najprije u ''srpskohrvatski'' preimenovanoga dubleta samoga sebe i bio bi izbrisan iz povijesti jezika. Dakako, postojale su i objektivne spoznajne tekoe u pojmovnom i teorijskom shvaanju hrvatskoga u njegovoj zasebnosti. Meutim, kad je to shvaanje bilo voeno jezinom intuicijom i jezinim osjeajem, i kad je bilo dovoljno jezinoga stvaralatva, te su tekoe bile manje ili ih uope nije bilo. Ali, im je zapoela korpusnolingvistika objektivizacija jezinih injenica, i im je taj rad bio poljuljan trajnom promidbenom diskusijom u svrhu provoenja programa serbokroatizma, djelovale su korpusnolingvistiki objektivne spoznajne tekoe. Jer bitni korpusnolingvistiki argumenti za hrvatski kao samostalan i zaseban jezik nisu bili lako uoljivi i dovoljno prisutni za obranu kada je srpska odnosno serbokroatistika strana poricala samosvojnost hrvatskoga jezika, i kada je serbokroatizam argumentacijsko stanje okrenuo u svoju korist. Kasnije je uspjean put dopunske funkcionalnolingvistike argumentacije isprva bio izoliran zbog znanstveno povijesno uvjetovanoga preteitog iskljuivo korpusnolingvistikog razumijevanja jezikoslovlja i filologije. Stoga se u prvo vrijeme nepobitni i dobro poznati dokaz iz ope hrvatske jezine povijesti, a posebice iz razvoja hrvatskoga knjievnog jezika gotovo nije primio na znanje. Tek nakon to je serbokroatizam zajedno s politikim jugoslavizmom poeo pisati svoju vlastitu povijest, taj je u osnovi antropoloki nain argumentacije zadobio pozornost, poeo se je znanstveno razvijati i zbog svoje je djelotvornosti postajao sve vie cijenjen. Ali, od ega se zapravo sastoje korpusnolingvistiki objektivne spoznajne tekoe u shvaanju zasebnosti hrvatskoga jezika? Openito, one se sigurno mogu pronai na podruju jezinih struktura jer se primjerice tagmemi sa svojim sintagmatskim i paradigmatskim skupinama jezinih jedinica ne mogu jednostavno prikazati kao konkretne sintagme ili rijei. Tekoe se javljaju i s obzirom na fonoloke i morfonoloke najmanje jedinice kao i tekstoloke i lektoloke najvee jedinice, kao na primjer s obzirom na knjievna djela i lektalne komplekse, pa sve do razine cjelovitoga zasebnog jezika. Na obama se podrujima filologija i jezikoslovlje suoavaju, s jedne strane, s problemom jezikoslovnoga predmetnoga fokusa, a s druge strane, s problemom naina jezikoslovnoga opaanja. Problem se fokusa postavlja na dva naina, naime kao problem fokusne visine i kao problem fokusne irine: s jedne je strane za objektivno prosuivanje zasebnosti jezika potrebno zadovoljavajue razlikovanje predmetnih razina jezika o kojem je rije, u ovom sluaju hrvatskoga, a s druge strane je potreban dovoljno velik opseg relevantnih predmeta istraivanja na dotinim korpusnolingvistikim razinama. Problem se opaanja odnosi na posebne naine opaanja kako ih 225

razlikuje Kenneth Lee Pike [311] u svojoj tagmemici.255 Za unitaristiku ''iluziju bliskosti'' hrvatskoga jezika srpskomu openita je dominacija modusa znaajki (''feature mode'') uz posebne odabire eljenih obiljeja bila nuan preduvjet i uzrok.

3.2. Primjena teorije izgradnje jezika Heinza Klossa Osim spomenutih korpusnolingvistikih spoznajnih tekoa poetni su problemi bili neizbjeni takoer u vanim spoznajnim podrujima jezinih funkcija i antropoloke lingvistike. To se posebno odnosi na pojmovno i teorijsko odreivanje teita etnolingvistike istovjetnosti pojedinanih zasebnih jezika, njihovih vlastitih bitnih tradicija u pojedinanim korpusnolingvistikim podrujima, na estou uporabe i opsega paradigma jezinih jedinica, do ega se esto dolazi tek intenzivnim i dugotrajnim radom, te, na kraju, jo i na odreivanje emske valjanosti dotinih jezikoslovnih jedinica. Upravo tu, na ivotno bliskim jezinim podrujima, govornici pojedinoga jezika, u ovom sluaju Hrvati s hrvatskim kao svojim prvenstvenim jezikom, mnoge spoznajne i prosudbene probleme rjeavaju intuitivno i prema jezinomu osjeaju kao neto to se samo po sebi razumije, dok te iste probleme jezikoslovci i filolozi moraju tekim radom rijeiti kao znanstveno sigurne spoznaje kako bi ih onda mogli argumentirati i braniti od agitacijskih napada. Navedene su objektivne filoloke i lingvistike spoznajne tekoe pravile probleme i u primjeni Klossove jezinosocioloke teorije izgradnje jezika [231], [232], i to ak i onda kada se je htjelo braniti samostalnost hrvatskoga kao zasebnog jezika od serbokroatizma. Pritom su hrvatski i srpski iz razloga njihove meusobne korpusnolingvistike bliskosti predstavljeni, s jedne strane, kao slavenski jedinstveni zasebni jezik, a s druge strane, smatralo ih se samostalnima po kriteriju izgraenosti. To posljednje se potkrjepljuje time da su na osnovi vlastitih jezinopovijesnih razvoja nastali zasebni hrvatski i srpski knjievni jezici. Prema tomu bi hrvatski, ako nije rije o knjievnom jeziku, s odgovarajuim dijelom srpskoga u korpusnolingvistikom pogledu inio
Problemi sustavne varijacije fokusa, razlikovanja predmetnih razina te naina jezikoslovnoga opaanja opseno se razrauju u [16].
255

226

jedinstven zaseban slavenski jezik. Dodue, taj izmiljeni zasebni jezik nije imao svojega imena sve do uvoenja umjetno stvorene serbokroatistike glotonimije. Dalje, usprkos tvrdnji o postojanju takva jedinstvena jezika, Hrvati bi se i Srbi trebali smatrati dvama povijesno razliitim narodima. Jezik bi se kao etnika sastavnica dakle pokazao samo u razliitom tijeku jezinoga izgraivanja, u nedostatku zajednikoga jedinstvenog konanog rezultata tih dvaju procesa izgradnje i standardizacije kao i u razliitoj uporabi toga navodno korpusnolingvistiki jedinstvenoga jezika. Jezini sukob izmeu Hrvata i Srba prema toj teoriji svoj uzrok ima u razliitom samorazumijevanju knjievnojezinoga razvoja tih dvaju naroda. Hrvati su inzistirali na razliitom zasebnom novotokavskom knjievnom jeziku u Hrvata i u Srba; pri tome se je hrvatski knjievni jezik razvio samostalno i znatno prije od srpskoga iako je u 19. st. bilo odreenih poticaja koji su doli iz razvoja srpskoga knjievnog jezika. Srbi su, meutim, to uglavnom poricali. Oni su tvrdili da hrvatski knjievni jezik postoji tek od 19. st. i da je to zapravo preuzeti srpski knjievni jezik, kakav se je razvio upravo u tom stoljeu. Ono to se pritom ne uzima u obzir odnosno to se skriva, jest svesrpski i velikosrpski opepolitiki i posebice jezinopolitiki program kao i odlunost da se taj program provede, ako se mora, i agresijom. Dugoroni je cilj pritom bilo stranojezino presvoenje ("berdachung") hrvatskih narjeja najprije posrbljenim hrvatskim, a potom srpskim knjievnim i standardnim jezikom. Mogunosti primjene Klossove jezinosocioloke teorije izgradnje jezika stoga se moraju temeljitije razmotriti. To se ponajprije odnosi na problem presvoivanja kao i na problem dijalektalne osnove izgraenoga knjievnog odnosno standardnog jezika. Odreenje da bi u dijalektalno-korpusnolingvistikom pogledu i time po kriteriju jezinoznakovne slinosti postojao "srpskohrvatski" kao jedinstven zaseban jezik, a knjievnojezino gledano, i time po kriteriju izgraenosti, postojala dva razliita zasebna knjievna jezika, naime hrvatski i srpski, na koje se mogu svesti prije opisane primjene teorije izgradnje jezika u svrhu pronalaenja puta iz serbokroatistikoga pojmovnoga labirinta, proizvodi jezinu sliku u kojoj bi bila s jedne strane oba knjievna jezika zbog svoje prividne zasebnosti umjetno odvojena od navodnoga "srpskohrvatskog" jedinstvenog pukog jezika, a s druge bi se strane, nasuprot svoje prividne zasebnosti i s obzirom na njihovu jedinstvenu dijalektalnu osnovu, odnosila jedan prema drugomu samo kao dva razliita knjievna stilska smjera. Zanimljivo je da na podruju politike, u skladu s tim upravo reenim, srpska je strana povremeno propagirala i predodbu o jedinstvenom narodu Srba i Hrvata koji je podijeljen na srpsku i hrvatsku ''stranku''. Nasuprot tomu hrvatska je strana uvijek jasno inzistirala na tom da su Srbi i Hrvati dva razliita, zasebna naroda. Odreenje ''dva u jednom'' implicira odvajanje pretpostavljenoga jedinstvenog dijalektalnog pukog jezika od njegovih nositelja, naime govornika hrvatske, odnosno srpske jezine zajednice. Vana bi posljedica toga bila da se vie ne bi moglo smisleno postavljati pitanje o emskosti 227

pretpostavljene korpusnolingvistike jedinstvenosti toga navodnoga zasebnog pukog jezika ni o emskosti njegova hrvatsko-srpskoga zajednitva. Ta bi se posljedica mogla izbjei jedino unitaristikom pretpostavkom jedinstvenoga naroda ''Srbohrvata'' ili ''Jugoslavena'', koja je, uostalom, kao tvrdnja ili zahtjev, skriveno ili otvoreno, i sma jedna od sastavnica serbokroatizma. U svrhu objanjenja inkompatibilnosti tih u biti neprimjerenih primjenjivanja Klossove jezinosocioloke teorije izgradnje jezika potrebno je definicijski objasniti i precizirati temeljne pojmove te teorije ukljuujui i teoriju varijanata.256 Polazei od pojma ''zasebni jezik'' [231: 23] Kloss zasebne jezike klasificira komparatistiki po kriteriju izgraenosti kao "zasebne jezike samo po kriteriju izgraenosti" i "zasebne jezike takoer po kriteriju izgraenosti", pri emu ti prvi nisu "zasebni jezici po kriteriju korpusnolingvistike slinosti odnosno razliitosti (udaljenosti)" (nisu ''udaljeni jezici'': "Abstandssprachen"; "abstand languages"), a drugi jesu. Uz to Kloss analogno klasificira zasebne jezike kao "zasebne jezike samo po kriteriju korpusnolingvistike slinosti odnosno razliitosti (udaljenosti)" i "zasebne jezike takoer po kriteriju korpusnolingvistike slinosti odnosno razliitosti (udaljenosti)", pri emu prvi nisu "izgraeni jezici", a drugi jesu. Ta dva pojma "zaseban jezik po kriteriju slinosti odnosno razliitosti (udaljenosti)" (''udaljeni jezici'', "Abstandsprachen") i "zaseban jezik po kriteriju izgraenosti" (''izgraen jezik'', "Ausbausprache") razlikuju se, meutim, u vanom predikatnologikom pogledu: Korpusnolingvistiki pojam ''udaljeni jezik'' je relacijski pojam, naime komparativno-klasifikacijski pojam koji pretpostavlja barem dva objekta za usporedbu. U okviru Klossovih ovdje relevantnih razmatranja ti su objekti pojedinani zasebni jezici ili dijalekti zasebnih jezika. Kao komparativno-klasifikacijski i time relacijski pojam ''udaljeni jezik'' mora se tipoloki jo podrobnije odrediti. Funkcionalnolingvistiki pojam ''izgraeni jezik'' je nasuprot jednovalentni predikat koji se odnosi na one jezike koji su razvijeni iznad odreenoga visokoga stupnja izgraenosti. Komparativna je uporaba toga pojma drugorazredna i rezultat je njegova stupnjevanja i gradacije. Rezultat toga je s jedne strane dimenzija stupnja izgraenosti, a s druge strane su to odreeni kriteriji za svrstavanje odreenih vrijednosti na ljestvici izgraenosti. Tim se nainom mogu razlikovati "manje ili vie izgraeni" ili pak "u ovom ili onom pogledu izgraeni" jezici. Promiljenost pojmovnih osnova teorije jezine izgradnje jezika pokazuje se ne samo u postojanju najopenitijega, najviega pojma ''zasebnoga jezika'', ve i u postojanju dijakronijski i sinkronijski odredivoga, relacijskoga pojma ''referentni jezik'' [231: 26] koji se upotrebljava u vezi s pojmom "zaseban jezik samo po kriteriju izgraenosti". Dijakronijski referentni (izvorski) jezik za zadani ''samo izgraeni jezik'' je onaj jezinopovijesno raniji zasebni jezik, iz kojega je taj zasebni jezik proizaao putem jezine izgradnje, kao to je primjerice za suvremeni makedonski jezik bugarski
256

O teoriji izgradnje jezika Heinza Klossa usp. [231: 2337], [232], [11: 5355] i [16: 6667, 270].

228

jezik. Dijakronijski je odnos izmeu referentnih jezika asimetrina. Suprotno, sinkronijski je odnos simetrian i odrediv u razliitim pogledima. Stoga i makedonski moe biti referentni jezik za bugarski kao i s drugoga motrita bugarski za makedonski. Sinkronijski su stoga primjerice i makedonski i bugarski "zasebni jezici samo po kriteriju izgraenosti". Na alost, Kloss ne obrauje hrvatski i srpski u tom pogledu. U dijakronijskom se pogledu dakle razlikuje sluaj izgradnje kada se iz postojeih dijalekata odreenoga zasebnog jezika, koji su se funkcionalnolingvistiki razvili preko odreenoga kritinoga stupnja, razvija nov zaseban jezik, i sluaj kada se ve postojei zasebni jezici dalje funkcionalno razvijaju, ali se zbog znatnih korpusnolingvistikih tipolokih slinosti glede svoje zasebnosti teko mogu razlikovati, ako se u obzir uzima samo njihova korpusnolingvistika slinost. Taj drugi sluaj postoji u odnosu hrvatskoga jezika prema srpskomu. Prvi sluaj nalazimo u odnosu bugarskoga prema suvremenomu makedonskomu. Uostalom je upravo taj prvi sluaj zanimao Klossa radi odreivanja "zasebnih jezika samo po kriteriju izgraenosti" pri primjeni funkcionalnolingvistikoga pojma ''izgraenoga jezika'' u opreci s korpusnolingvistikim pojmom ''udaljenoga jezika''. Pri uobiajenim serbokroatistikim primjenjivanjima Klossove teorije izgradnje jezik na samosvojnost hrvatskoga jezika morao bi se kao argument za tvrdnju da je srpski samostalan jezik u odnosu na hrvatski uzeti onaj stupanj njegove izgraenosti koji je srpski jezik postigao u 20. st. Za razdoblje prije toga srpski bi trebalo zbog svoje navodno irelevantne korpusnolingvistike udaljenosti od hrvatskoga kao i zbog svojega znatno slabijega, nedovoljnoga funkcionalnolingvistikoga stanja izgradnje odrediti kao ''hrvatski''. Samo to bi odgovaralo tonomu serbokroatistikomu prijenosu Klossova objanjenja samostalnosti zasebnih jezika po kriterijima korpusnolingvistike slinosti i izgraenosti. Pri tom je neprimjereno uvoditi izmiljenu, klasifikacijski nadreenu kategoriju ''srpskohrvatski'' iznad kategorija "hrvatski" i "srpski" jer bi ona kao kategorija za zaseban jezik samostalnost hrvatskoga i srpskoga kao rezultat izgraivanja nekoga zajednikog polaznog jezinog stanja, opet porekla. Uobiajena serbokroatistika primjena Klossove teorije ima, meutim, jo znatno veu manu: Nedovoljno uzima u obzir dijakronijsku i sinkronijsku jezinu stvarnost hrvatskoga jezika glede njihove sloene povezanosti. Sinkronijski gledano hrvatskomu jeziku pripadaju i akavski i kajkavski, kao i njegovi tokavski ikavski dijalekti pored jekavskih. Stoga postoji sinkronijski na lektalnoj razini za svako jezinopovijesno razdoblje hrvatskoga jezika jasna i dovoljna korpusnolingvistika udaljenost od srpskoga jezika. Taktika je serbokroatizma bila najprije ignorirati upravo tu specifinu hrvatsku dijalektalnu strukturu, a potom jezini sukob voditi oko tokavskoga, za koji se je pak tvrdilo da je tipino srpski. Na taj bi nain hrvatskomu dijalektalnomu sustavu bio oduzet njegov funkcionalno vodei dijalekt. Istoj toj taktici pripadalo je nastojanje da se tabuizira lektalna razina pri razmatranju tzv. problema varijanata, o kojima bi se 229

raspravljalo samo na znatno niim razinama. Te su razine morale biti dovoljno daleko od ukupnoga hrvatskog jezinog sustava kako bi se prikrila ideologija serbokroatizma u svojoj lingvistikoj i filolokoj neodrivosti. Zanemarena je bila i dijakronija itavoga hrvatskog dijalektalnog sustava kao i razvoja hrvatskoga knjievnoga jezika. Tim je hrvatski trebao biti odsjeen od svojih jezinopovijesnih izvora i ivotnih strujanja kako bi ga se nakon prekida tih povijesnih veza moglo nastaviti kao ''srpskohrvatski'' s razvojnim smjerom prema srpskomu. U okviru prikladne primjene teorije izgradnje jezika mogao bi se za akavske i kajkavske dijalekte upotrijebiti pojam ''kulturni dijalekt'' (hrvatskoga kao zasebnoga jezika) koji je uveo Harald Haarmann. Hrvatski bi se onda, ako primijenimo Klossovu terminologiju, mogao nazvati i ''viesredinjim''.257 Na hrvatski tokavski dijalekt bi se onda mogao primijeniti pojam "izgraeni jezik unutar hrvatskoga kao zasebnoga jezika" to bi dodue bilo odstupanje od Klossove terminologije koje se, meutim, moe argumentirati prije spomenutim preciziranjem temeljnih pojmova njegove teorije. Svakako, razlika izmeu implicitno s tim pojmovima ''izgraeni jezik'' i ''kulturni dijalekt'' pretpostavljenih funkcionalnolingvistikih stupnjeva izgraenosti ne smije biti prevelika. Najvanija se funkcionalnolingvistika razlika izmeu tokavskoga te akavskoga i kajkavskoga moe vidjeti u tom to se tokavski upotrebljava kao javni i slubeni lekt Hrvatske, te Bosne i Hercegovine u njezinu hrvatskom dijelu ukljuujui sve funkcionalnolingvistike posljedice iz toga. Na osnovi definicije pojma ''zasebni jezik'' s pomou kriterija lingvistike autonomije pri jezinomu reguliranju od strane govornika i nositelja dotinoga samostalnog jezika taj pojam nije izravno ovisan o kriterijima korpusnolingvistike slinosti ili funkcionalnolingvistike izgradnje.258 Ali, metodoloki gledano ta su dva kriterija vana. Lekti, ija korpusnolingvistika razliitost prijee odreene granice, zapravo nisu vjerojatni kao varijante ili kao distinktivne jedinice zajednikoga zasebnog jezika. Isto vrijedi i za lekte iji stupanj izgraenosti prijee odreene granice. Razlog za to je da u obama sluajevima nije vjerojatno da se takvi lekti reguliraju jedinstvenim zasebnim jezikom kao regulacijskim sustavom, a niti s pomou vie njih. Jezinosocioloki temeljni problem u Klossovoj komparatistikoj teoriji izgradnje jezika jest pitanje koji imbenici djeluju pri nastajanju novih jezika iz ve postojeih i po kojemu se dostatnomu kriteriju moe ocjenjivati stvarna odnosna prividna zasebnost dotinih lektalnih cjelina. Poznati openiti Klossov odgovor glasi: imbenici korpusnolingvistike slinosti i/ili imbenici izgraenosti, a traeni kriterij je upravo ta ''i/ili'' povezanost. I ''udaljeni jezici'' i ''izgraeni jezici'' su po Klossu neovisno o tonijem stupnju njihove korpusnolingvistike slinosti odnosno izgraenosti zasebni, samostalni jezici. Meutim, problem koji nas ovdje zaokuplja jest pitanje koji
257 258

Usp. [154: 33], [155: 186191]; o terminima kulturni dijalekt i viesredinji usp. [5: 4143]. Razmatranja o pojmu ''zasebnoga jezika'' ovoga odlomka uglavnom slijede objanjenja u [16: 6667].

230

imbenici ine skupinu lekata zasebnim jezikom, u kojem bi upitni lekti onda imali status lektalne varijante ili razlikovne jedinice. Openiti odgovor na to pitanje glasi: Njihovo zajedniko samostalno reguliranje je dovoljan i nudan kriterij da bi dotini lekti pripadali zajednikomu zasebnomu jeziku kao cjelini. Ali, postoji jo jedna nuna pretpostavka, naime da korpusnolingvistika razliitost meu dotinim lektima upitnoga zajednikog zasebnog jezika ne bude prevelika, te da funkcionalnolingvistiki stupanj izgraenosti smije biti maksimalan samo u jednoga od tih lekata. Pitanje zasebnojezinosti hrvatskoga jezika u skladu s tim implicira pitanje kakvi su jezino-egzistencijalni stav i razvojna usmjerenost Hrvata u tom pitanju kao pripadnika posebne jezine zajednice i samostalnoga lingvistikoga ivuega sustava. Samo nakon odgovora na to pitanje moe se istinito odgovoriti i na pitanje o zasebnosti hrvatskoga jezika, i to o zasebnosti koja emski vrijedi za Hrvate i njihovu jezinu zajednicu. 3.3. Temeljni jezikoslovni pojmovi u argumentaciji serbokroatizma U svrhu argumentacijskoga provoenja serbokroatizma uporabljivan je pojmovni aparat koji sadrava i vane temeljne kontaktnolingvistike pojmove. Od posebnoga je interesa uz pojam ''zasebni jezik'' odnosno ''samostalni jezik'' uporaba pojmova ''varijanta'', ''dvosredinji jezik'' odnosno ''viesredinji jezik'', ''izgraeni jezik'' i ''udaljeni jezik'', kao i ''dijasistem''. Sredinja kontaktnolingvistika teza koju je tim pojmovljem serbokroatizam htio osigurati kao ideologem, tvrdila je da se u sluaju hrvatsko-srpskoga jezinoga dodira ne radi o meujezinom, ve o unutarjezinom dodiru. Sredinji promidbeni ideologem serbokroatistikoga miljenja otpoetka je bio sroen kao jedan narod s dvama imenima i jedan jezik s dvama imenima, i tomu slino. Nije teko spoznati kako su se kasnije mijenjale samo sintagme, a taj je ideologem ostajao na snazi poput dogme.259 To posebno vrijedi u drugoj Jugoslaviji za ve rano rasprostranjenu terminologiju varijanata koja je operirala sa sintagmama poput dvije varijante jednoga jezika, sa zapadnom varijantom, naime hrvatskim

Sintagma o narodu s dvama imenima [241: 120] svojevremeno je jo implicirala i etnonime Slovenaca, Makedonaca i Bugara. Od vremena Vuka Karadia ona je opravdavana i rasno i lingvistiki: ''narod jedne krvi i jednoga jezika''. ''Razlaz'' je navodno rezultat tijeka politike povijesti i razliite vjeroispovijedi. Nekoliko je desetljea prije srpski prosvjetitelj Dositej Obradovi (1742. 1811.) tvrdio i propagirao da se ''crkveni obredi i vjera mogu promijeniti, ali rod i jezik nikada''; usp. i [115: 3031, 192197, 221222] Glede te formule, u kojoj je bila kodirana itava posrbljujua politika ujedinjenja, vidi opirno u [241: 120122, 218219, 312314, 358359]; zatim u [180: 138140]; o politikom sustavu, utemeljenom na toj formuli, naime sustavu ''parlamentarnoga centralizma i trorodnoga integralizma u 'Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca' prve Jugoslavije 19181928'' usp. [389: 229584]. Iz te formule u Kraljevini SHS srpski lingvisti su ak izveli ''srpskohrvatskoslovenski jezik s prikljuivanjem makedonskog kao junosrpskoga''. [71: V] Ta se je formula odrala sve do kraja druge Jugoslavije, pa tako primjerice Ranko Bugarski kae: ''... srpskohrvatski... u etirima republikama (dakle Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, L. A.)... stanovnitvo govori kao materinji, premda u donekle razliitim standardnim oblicima i pod razliitim nazivima...'' ('' SerboCroatian in the four republics the population speaks it natively, though in somewhat different standard forms, under various names''. [91: 9])

259

231

jezikom, i istonom varijantom, naime srpskim.260 Obrani od posljedica koje je ta terminologija imala po razumijevanje zasebnosti hrvatskoga jezika hrvatska je lingvistika posvetila svu svoju snagu i sposobnost, i to uspjeno. Majstorsko je djelo u tom pogledu bez dvojbe zbornik Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata. [175] Poslije su kao istovrijednice nastali, uz to varijantoloko nazivlje, jo i izrazi dvosredinji jezik odnosno viesredinji jezik, jedinstveni dijasistem varijantnih dijalekata, (korpusnolingvistiki odnosno strukturalno) jedinstveni jezik s dvama nainima izgradnje, i sl. Ovim emo se izrazima jo podrobnije pozabaviti. Javno je glotonimsko nazivanje hrvatskoga jezika otpoetka bilo odreeno, naloeno i politiki sankcionirano tako da odgovara tom serbokroatistikom nazivlju. Kako je serbokroatizam bio pod srpskim vodstvom, srpski jezik, za razliku od hrvatskoga, imao je veliku slobodu u uporabi jednostavnoga etnolingvistikoga glotonima srpski. Suprotno tomu serbokroatizam je pokuao uvesti to vee tabuiziranje etnolingvistiki prvenstvenoga i jedino primjerenoga glotonima hrvatski te je umjesto njega pokuao provesti srpskohrvatski kao strogo obvezni, mjerodavni i glavni naziv. Doputanje drugorazrednih alternativa, kao hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski i dr. nije bilo nita drugo do utilitarno proraunata popustljivost u svrhu to veega prihvaanja naziva srpskohrvatski.261 Zasebni su jezici sloeni sustavi jezinih znakova na najvioj lektalnoj razini. Oni su sloene cjeline koje se sastoje od pojedinih lekata, posebice od dijalekata s jedne strane i lekata koji se odreuju jedinom glavnom namjernom funkcijom poput strunoga ili poslovnoga jezika, jezika
Usp. primjerice [24: 123], [92: 427], [163: 114]; u hrvatskom i u srpskom jeziku ti nazivi glase zapadna varijanta i istona varijanta. Ti prividno samo geografski motivirani nazivi (Brozovi govori o eufemizmu, [82: 357]) ipak su neprimjereni, neovisno o pitanju zasebnosti jezika i pitanju varijanata, s obzirom na etnike, vjerske, jezine i ukupno kulturnopovijesne injenice. Umjesto njih trebalo bi se primjenjivati nazive varijanta Zapada i varijanta Istoka. Naravno, tako bi se i potkrijepila sumnja u osnovanost serbokroatizma i njegova sredinjega ideologema, prema kojemu bi bili hrvatski i srpski povezani odnosom varijantnosti. Jer zapadna Europa odnosno "Zapad", s jedne strane, i "Istok", bizantinskim i maloazijskim duhom proeti jugoistoni, balkanski dio Jugoistone Europe, s druge strane, sigurno nisu u dotinom pogledu nikakve meusobne varijante u nekoj nadreenoj cjelini. Razmiljanja koja je iznio Sdland [366: 233296, 583595], jo su uvijek aktualna. Tomu sklopu problema kulturne pripadnosti Hrvata Europi, koja prelazi granice zatvorenoga panslavizma, dobrim je dijelom posveen jubilarni zbornik u ast Filipa Lukasa [405], nekadanjega predsjednika Matice hrvatske. O povijesti pripadnosti Hrvata Rimokatolikoj crkvi, koja je opetovano naila na otro odbijanje Srpske pravoslavne crkve, te o sukobu s istonim, preko Bosne u Hrvatsku pristiglim manihejskim religijsko-metafizikim dualizmom, usp. [301], nadalje [113] i [388: 459460]. Tu temeljitu razliitost kulturne pripadnosti vrlo jasno pokazuje rat koji je srpska strana zapoela protiv Hrvatske i protiv hrvatske i bonjake Bosne i Hercegovine 1991., odnosno 1992. god., sa svim svojim ratnim zloinima, genocidima i progonima, kao i namjernim unitavanjem etniki tipinih sakralnih i kulturnih ustanova i objekata. 261 O glotonimskoj povijesti hrvatskoga jezika pod pritiskom serbokroatizma usp. [13] i ondje navedenu literaturu, posebice [359]; dopunski i [271], [246]. U Bosni i Hercegovini se je u austrougarskoj epohi 1878. 1918. god. u doba ministra financija Benjamina Kllaya slubeno zahtijevala uporaba naziva srpskohrvatski i neodreenoga naziva zemaljski jezik; usp. [114: 65108, 221222]; protiv statistike ''fantastine tvorevine srpskohrvatskoga naroda'' Roberta W. Seton-Watsona [350] okree se Sdland. [366: 583586] Wolf Dietrich Behschnitt [61: 74, 78] upozorava na to da je upravo upadljivo koliku vanost je Vuk Karadi pridavao pitanju etnonima i glotonima, a objanjenje pronalazi u jezino-kulturnoj ideologiji Velike Srbije s hegemonistikim ciljevima. Benedikta Zeli-Buan [412] djelovanje toga jezino-kulturnoga programa oduzimanja i svojatanja pokazuje na sluaju hrvatske irilice (bosanice, bosanice) i njom stoljeima pisane, posebice bosanske knjievnosti koju se je nastojalo posrbiti tvrdnjom slinoj onoj da je sve tokavsko srpsko, naime da je sva irilica na ovim prostorima srpska irilica. O praksi da se je u Hrvatskoj u doba druge Jugoslavije zahtijevala uporaba umjetnih dvolanih naziva, a u Srbiji se je u kolama upotrebljavao glotonim srpski jezik usp. [205].
260

232

pjesnitva, hagiolektalnoga vjerskog jezika, s druge strane.262 Kao takvi zasebni jezici imaju jedinstven semiotiki oblik, na koji se odnosi i naziv zasebni jezik. Narodi putem svojih vlastitih jezika ine jezine zajednice. Konkretna je jezina zasebnost stoga odluan uvjet i jedna od najvanijih dinamikih sastavnica kulturno-etniko tipinoga povijesnog ivota naroda. U tom pogledu ona stoji glede svojega stupnja vanosti manje-vie ravnopravno uz religijsko-kulturnoobiajno zajednitvo i zajednitvo podrijetlom. U svojoj etnikopovijesnoj dinamici te tri sastavnice ili surauju ili se meusobno ometaju u odreenim podrujima. Pomou tih triju osnovnih sastavnica, koje, antropoloki gledano, omoguuju ivot s etniki specifinim ''ti'' i etniki specifinim ''mi'', narodi dobivaju svoj vlastiti profil. Stoga su narodi nuno zajednice. Pritom postoji nunost da se zasebni jezik dotinoga naroda dovoljno upotrebljava u unutaretnike komunikacijske svrhe. Politiki sustavi koji u sluaju viejezinoga sastava stanovnitva drave, doputaju preteito ili samo individualna prava, neprimjereni su za politiki slabije narode u tim dravama jer ih blokiraju i sprijee njihov razvoj ili posredno ili direktno unitavaju.263 Ranije smo ustanovili da zasebnojezinost, religijsko-kulturno-obiajno zajednitvo i zajednitvo po podrijetlu ine nune uvjete za etniku posebnost: Oni su svaki za sebe nudan uvjet, a zajedno ine dostatan uvjet. Jasna je spoznaja o tome politiki vana zbog toga to se u demagoke svrhe esto operira pogrjenim zakljukom: ''Tko govori zasebni jezik ili lekt Lx, taj pripada narodu Nx'' Isto vrijedi i za druge dvije sastavnice. Opravdanost uporabe samo jedne od tih triju odrednica kao dostatan uvjet postoji, meutim, samo pod vrlo ograniavajuim uvjetima, kakvih ponajee nema. Ali, to se ne priznaje kako bi se postiglo odreeno demagoko djelovanje. Drugi pogrjean zakljuak sastoji se u tom da se s aktualnom situacijom jezine uporabe operira na nain da se tvrdi: ''Tko ne govori zasebni jezik ili lekt Lx, taj ne pripada narodu Nx.''. Zasebnojezinost kao nudan uvjet etnike posebnosti ne moe se svesti na aktualnu jezinu uporabu i trenutano stanje jezine kompetencije. U pojedinoj etniji i jezinoj zajednici moe biti ouvan dovoljan stvarni potencijal za novi i daljnji razvoj vlastitoga jezika, dakle dotini zasebni jezik snagom toga potencijala moe latentno preivjeti kako bi sprijeio svoje odumiranje i tako bi ispunio nuni uvjet zasebne etninosti pripadajue jezine zajednice i etnije. Daljnja se terminoloka zbrka stvara time da se etnonimi rabe za imenovanje dravljana pojedine drave neovisno o njihovoj etnikoj pripadnosti. Tom se ekvivokacijom i homonimijom znatno optereuje svako razmatranje etnikih problema; to bi se trebalo sprijeiti uporabom jednoznanih, ako ne i opsenijih formulacija. Stoga su primjerice

Mi primjenjujemo naziv etnija kao istovrijednicu nazivu narod. Razmatranja o narodima, poput onih gore navedenih, na odgovarajui nain vrijede i za etnike skupine kao prave dijelove dotinih naroda, ali s vlastitom etnosocijalnom strukturom i koje ive u usporedbi s matinom jezgrom dotine etnije pod posebnim etnopolitikim uvjetima jer se nalaze u suivotu s drugim narodima odnosno etnikim skupinama. Takve etnike skupine esto imaju status etnike manjine. 263 U tom se pogledu kritizira politiki i pravni sustav SAD-a u [310].

262

233

formulacije poput Srbi u Hrvatskoj, hrvatski dravljani srpske nacionalnosti i sl. primjerenije od formulacija kao to je primjerice izraz hrvatski Srbi. Od tih triju sastavnica dvije omoguuju razlikovanje od drugih zajednica odnosno skupina: jezina sastavnica i sastavnica zajednikog podrijetla. Meutim, religijsko-kulturno-obiajna sastavnica, kako god ona bila artikulirana, uvijek je sastavnica zajednitva koja djeluje prema unutra, pa je za nju kontrastiranje prema van drugorazredno i nije nuno za odravanje etnije. Ta sastavnica stoga moe djelovati i preko granica dotinih naroda te moe ve prema svojoj filozofsko-metafizikoj i teolokoj kvaliteti imati univerzalnu ljudsku vrijednost. Ali, ako se toj sastavnici dodijeli funkcija nunoga za etniku posebnost kontrastiranja prema van, dakle funkcija nunoga razlikovanja, onda dotina etnija postaje sekta, odnosno ideoloki odreeno drutvo, kakva su komunistiko drutvo i drutva odreena iskljuivim nacionalnim ideologijama, odnosno nacionalnim religijama. Narodima se time, tj. takvim njihovoj biti stranim sputavanjem samo teti, njihov razvoj i postojanje bivaju ugroeni, a umjesto meuetnikoga zajednikoga ivota vladaju meuetniki sukobi. Posebno objanjenje zahtijeva i sastavnica zajednikoga etnikog podrijetla. S jedne strane su plemenski praoci, plemenski praroditelji odnosno plemenska praskupina dotinoga naroda esto poznati samo iz legenda. S druge pak strane mogu biti razliita i oekivanja glede genetske povezanosti u pojedinanim narodima. To vrijedi i s obzirom na razliitu vanost muke i enske loze kao i s obzirom na stupanj izravnosti u genetskoj vezi s etniki autentinim predcima to moe uvjetovati i brane odnose. Narodi, pa tako i jezine zajednice, s obzirom na njihovo povijesno postojanje nisu samo u smislu humane biologije genetiki uvjetovani, nego i komunikacijski, posebice s obzirom na prenoenje te razvoj vlastitoga zasebnog jezika i religijsko-kulturnoobiajnoga zajednitva. Opa struktura naroda kao genetskih i drutvenih tvorevina najbolje se moe objasniti Whiteheadovim opekozmolokim pojmom "drutvo" (''society'') kao pojmom za odreenu sloenu cjelinu iz povezanih djelotvornih bia ("actual entities") koja je genetski i tradicijski ureena. Whiteheadov je vlastiti naziv za tu cjelinu "nexus of actual entities", dakle "neksus djelotvornih bia". Terminoloke jednostavnosti radi u daljnjem se tekstu ovdje naziv neksus ne prevodi. [403: 8992] "Drutvo" postoji na osnovi odreenoga poretka svojih pripadnika. Stoga ono nije neureena i nepovezana mjeavina ili konglomerat. Ono postoji na osnovi svojega poretka zato to taj poredak kao genetski-tradicijski poredak odrava povijesno postojanje i opstojanje "drutva". Pripadnici odreenoga "drutva" slini su jedni drugima s obzirom na vlastitu posebnost njihova "drutva", i to zato to odreeni dio pripadnika "drutva" slii meusobno s obzirom na taj posebni karakter "drutva", i zato to su oni za ostatak pripadnika stvorili preduvjete koji su vodili toj slinosti. ''Stoga, skup bia ini drutvo na temelju 'definirajue znaajke' koja je svim pripadnicima zajednika, te na temelju prisutnosti te definirajue znaajke koju je prouzroila okolina stvorena od 234

samog drutva.''264 Specifino se zajednitvo pojedinanoga "drutva" sastoji u odreenim osobnim obiljejima koja zajedno sa svojim prenoenjem na nove narataje ine sastavnice ivotnoga smisla pripadnika "drutva". Kompleks obiljeja koji definira odreeno "drutvo" nikako ne stvara smo drutvo: ''Drutvo ni u kojem smislu ne stvara kompleks vjenih objekata ("eternal objects") koji ini njegovu definirajuu znaajku. Ono samo istie znaaj toga kompleksa za svoje lanove i osigurava reprodukciju svojeg lanstva.''265 Svi suprotni pokuaji bili bi pokuaji stvaranja umjetnih drutava. Whitehead ovdje filozofski jasnim pogledom u kozmolokoj openitosti formulira zakon koji ukljuuje meu inim i zakon jezine emskosti, koji je sa svoje strane za jezine zajednice i time za problem zasebnosti jezik temeljan. O "drutvu" se u jezikoslovnom smislu moe govoriti jedino ako postoji emska vrijednost dotinih lingvistikih jedinica, a ne kad se radi o rezultatima umjetnoga jezinoga planiranja i nametane etnopolitike sa samo etskom valjanou u dotinoj jezinoj zajednici.266 Primjenom pojma "drutvo", koji je uveo Alfred North Whitehead, "narodi" se kao proces i rezultat organiziranja odreenih tipova ljudi s prvenstvenim obzirom na ve vie puta spomenute temeljne sastavnice pripadnosti po podrijetlu, jezine zasebnosti, i religijsko-kulturnoobiajnoga zajednitva mogu okarakterizirati kao drutvene tvorevine Whiteheadova tipa "drutvo". Whitehead takoer razmatra temeljne meusobne odnose "drutava" unutar hijerarhija uklapanja "drutava" u kojima je jedan "drutvo" okolina drugomu "drutvu". Tu mogu nastati meudrutveni odnosi kompatibilnosti i podrke, smetnje i antagonizma, te nunih i dostatnih uvjeta za opstajanje i uspjean razvoj. [403: 9091] Za trajnost "drutava" nije potrebna samo stabilnost njihova unutarnoga poretka, ve i odravanje primjerenoga vanjskoga poretka, naime s obzirom na okolinu dotinoga "drutva" kao i na organsko uklapanje toga "drutva" u njegovu okolinu. [403: 204205] Autarkizam i izolacionalizam stoga su za narode i nacije jednako razorni kao i imperijalizam i hegemonijalizam. Vanjski poredak naime ovisi o svim pripadnim "drutvima", a naposljetku i o slobodnim odlukama pripadajuih pojedinanih osoba. Politiko potiskivanje naroda, kao to pokazuju nebrojeni primjeri iz ljudske povijesti u sadanjosti i prolosti, posebno se uspjeno ostvaruje manje-vie oitim potiskivanjem pripadajuih zasebnih jezika.267 Vanost su vlastitoga jezika od davnina osjeali i junoslavenski narodi, pa im je

''Thus a set of entities is a society (i) in virtue of a 'defining characteristic' shared by its members, and (ii) in virtue of the presence of the defining characteristic being due to the enviroment provided by the society itself.'' [403: 89] 265 ''A society does not in any sense create the complex of eternal objects which constitues its defining characteristic. It only elicits that complex into importance for its members, and secures the reproduction of its memberships.'' [403: 92] 266 Whiteheadova relacijska definicija pojma "drutvo" primijenjena na narode dovodi do toga da se etnonimi u logikom pogledu ne smiju shvatiti i upotrijebiti kao klasna imena, kao da bi bila rije o predikaciji logiki jednostavnoga, jednovalentnoga predikata. Etnonimi su zapravo, semiotiki gledano, takorei jezino izraajni slikoviti simbol sa znatno sloenijim jer relacijskim znaenjem koje napose sadri genetski i tradicijski temeljni poredak dotinoga naroda. 267 Klossovo djelo [230] trebalo bi biti obvezna literatura kada je rije o ovom problemskom podruju. Primjeran je sluaj i povijest etnike samostalnosti Gruzijaca i njihova zasebnoga jezika ''kao karakteristike nacionalne samostalnosti'' [66: 66], kako ga prikazuje Winfried Boeder. Izgradnja je gruzijskoga jezika poela zamjenom stranoga

264

235

razvoj jezika bio zadaa i cilj tijekom cijele njihove povijesti. Pouno je i to da su se i Poljaci i Albanci unato svojoj znatnoj rasprenosti, raseljenosti i iseljenitvu, nastalima uslijed politike podjele njihove zemlje i strane vladavine nad njima u prolosti i sadanjosti, uvijek uspjeno drali svojega nacionalnoga jezika u svrhu ouvanja narodnoga zajednitva. To isto vrijedi i za idove, u ijoj je nacionalnoj dravi Izraelu slubeni jezik moderni hebrejski, naime ivrit. Ograniavanje i prestanak aktualne uporabe pojedinoga zasebnoga etnikog jezika zbog kulturne dominacije ili politike hegemonije nekoga drugoga zasebnog jezika ne uzrokuju bezuvjetno i redukciju ili raspad pripadajuega naroda, odnosno prestanak pripadnosti njegovih pripadnika. Dva su razloga za to: S jedne strane je aktualna uporaba jezika samo jedna sastavnica jezine stvarnosti; jezinoj stvarnosti pripada naime i stvarni jezini potencijal koji omoguuje reaktiviranje pod odreenim uvjetima. S druge strane, narodi su dinamine socijalne tvorevine s razliitim statusom pripadnosti svojih lanova, posebice kada je rije o sposobnosti stvaranja i odravanja preduvjeta za daljnje postojanje dotinoga naroda u dolazeim naratajima. U tom pogledu svaki narod ima svoje osnovne skupine kao nositelje etnikoga pratipa koji mogu pokrenuti regeneraciju i preporod. Zasebnomu jeziku kao takvu nuno pripada, kao to smo ve spomenuli, lingvistika autonomija njegove jezine zajednice.268 Pri tome su postojanje i opstajanje te autonomije i emska valjanost statusa vlastita zasebna jezika nuno ovisni o suglasnosti i odanoj povezanosti pripadnika dotine jezine zajednice. Lingvistika se autonomija izvrava samostalnim jezikotvornim stvaralatvom i produktivnom uporabom jezika, njegovim razvojem i njegovanjem, standardizacijom i kodificiranjem, te jezinim odgojem i prenoenjem na nove narataje. Tim djelovanjem jezina zajednica ostvaruje svoj posebni jezino-etniki ideal. Rezultati djeluju i prema van, u povijesno okruje pojedinane jezine zajednice, kao i prema unutra, na samu jezinu zajednicu. Ali, za ostvarivanje lingvistike autonomije potrebno je sustavno stvaranje jezino-kulturne volje u jezinoj zajednici. Jezine zajednice pritom djeluju kao lingvistiki ivui sustavi.269 Korpusnolingvistika i/ili funkcionalnolingvistika slinost s drugim zasebnim jezicima ili odreeni funkcionalnolingvistiki nedostatak pojedinih zasebnih jezika nikako ne govore bezuvjetno protiv njihove samostalnosti i protiv njihova emskoga stvarnog statusa zasebnoga jezika.
armenskoga gruzijskim narodnim jezikom u 4. i 5. st. koji se je potom izgraivao u knjievni i standardni jezik, a potom i slubeni dravni jezik. 268 O lingvistikoj autonomiji u vezi sa zasebnim jezicima usp. [16: 6061, 6566]. 269 Metafiziko-kozmoloko objanjenje za takvo stanje stvari proizlazi iz kozmologije Alfreda Northa Whiteheada. [403] Jezinu zajednicu naime moe se shvaati kao djelotvorno bie (''actual entity'') koji u tijeku procesa njegove konkretizacije takoer odreuje kakvo e biti i to e postati. Pritom se taj proces postajanja odvija prema odreenomu idealu upitnoga djelotvornog bia kao finalnomu uzroku; usp. [403: 150]. S obzirom na svoju usmjerenost prema svojemu posebnomu idealu i na njegovo ostvarivanje u tijeku konkretizacije dotinoga djelotvornoga bia potonje je aktivan "superjekt" ("superject"); s obzirom na to da je ono u nekom pogledu takoer pasivan predmet te konkretizacije, djelotvorno je bie "subjekt" ("subject") koji se odreuje procesom konkretizacije; podrobnije o tim pitanjima vidi u [403: 148151, 214215]. Pitanje dosenosti ideala, odnosno iscrpljenja djelotvornoga potencijala ovdje moe ostati otvoreno. Sigurno, taj proces djelomice doivljava smetnje i nazadovanja, primjerice pri transformacijskim makroprocesima u svojoj okolini.

236

Upravo ta se lingvistika autonomija u etniki neprikladnim politikim sustavima potiskuje i gui, a njezino se prakticiranje zabranjuje i sankcionira. Na taj se nain dotinomu zasebnomu jeziku osporava njegova samostalnost, a pripadnomu narodu njegova lingvistika autonomija. Stoga se moe smatrati tek lanim argumentom kada se kae da je odreeni emski valjani zasebni jezik ''jedino iz politikih razloga'' samostalan, zaseban jezik, kao to je serbokroatizam stereotipno tvrdio za hrvatski jezik, da bi se odrala, odnosno opet uspostavila hegemonija srpskoga. Slina je bila situacija u sluaju makedonskoga s obzirom na bugarske zahtjeve. Nasuprot tome je ba u takvim sluajevima osporavanje samostalnosti motivirano i upravljano politikim, naime hegemonistikim razlozima. Objektivno se postojee jezine injenice dotinoga naroda kao i njihova emska valjanost ignoriraju, falsificiraju i nastoji ih se izmijeniti u praktinoj politici u skladu s politikim ciljevima onih koji vladaju. Da je to posve protivno prirodnomu i meunarodnomu objektivnomu pravu i time takoer naelima pravne drave, tvrdnja je koja se uvijek iznova treba ponavljati s obzirom na sluajeve genocida u svjetskoj, ali i europskoj etnopolitici. Stoga se i pri politiki i/ili znanstveno dvojbenim procesima jezinopovijesne diferencijacije s rezultatom nastanka novih zasebnih jezika, ali i integracije i ujedinjenja s rezultatom nestajanja pojedinih zasebnih jezika, teret dokaza uvijek mora svrstavati u ovisnosti o emskim injenicama na jednu ili drugu stranu. Zbog toga i teret dokaza lei na zagovornicima serbokroatizma, a ne na braniteljima hrvatskoga jezika; nadalje, na Srbima i Hrvatima ako oni nijeu bonjaki kao zaseban jezik, a ne na Bonjacima; na Bugarima, a ne na Makedoncima, za koje makedonski kao zaseban jezik nesumnjivo ima emsku vrijednost.270 Stoga treba odluno ukazivati na to da velika korpusnolingvistika podudarnost nije dostatan kriterij za procjenjivanje emski vrijedeega, stvarnoga statusa zasebnoga jezika. Upravo suprotno, velika korpusnolingvistika slinost esto dovodi do toga da jedna i/ili druga etnija osobito pomnjivo pazi na razgranienje izmeu dotinih zasebnih jezika ija se zasebnost dovodi u pitanje.271 Razjanjenje spoznajne zbrke koju je stvorio serbokroatizam, pretpostavlja jasno razlikovanje lingvistiki stvarnoga, emski vaeega statusa hrvatskoga kao zasebnoga jezika s jedne strane, te s druge strane unutranjopolitikoga i vanjskopolitikoga poloaja hrvatskoga koji ovisi o imbenicima politike moi i njima uvjetovanim funkcijama u javnom sektoru.272 Tek nakon
Boidar Vidoeski je s pravom tvrdio: ''Sve su 'teorije' o makedonskom jeziku do sada pobijene u praksi, uz iznimku makedonske teorije... Ona je zdrava jer su ju stvorili Makedonci, njihovi vrsti stavovi o vlastitom jeziku i njihova neizmjerna elja da ive u svojoj vlastitoj dravi i grade i njeguju svoju vlastitu kulturu.'' (''All the 'theories' on the Macedonian language so far have been refuted in practice, with the exception of the Macedonian theory It is sound, because it has been created by the Macedonian people, their strong feelings about their own language and their immense desire to live within their own state, and to build and nourish their own culture.'' [393: 286287]) 271 O tom konfliktnom problemu ''iluzije bliskosti'' usp. [8], [15: 8384] i [17: 2829]. Procesi diferencijacije i integracije zasebnih jezika mogu se, s obzirom na njihovu dinamiku, objasniti i u vezi s dinamikom varijantnih polja, te kao teleonomska pojava u vezi s dinamikom lingvistikih ivuih sustava (usp. [16: 7587, 294303]). 272 Razlikovanje ''emskoga'' od samo ''etskoga'' razmatranja jezinih injenica, kakvo je najprije nastalo razlikovanjem fonologije ("phonemics") od fonetike, ubraja se u nune teorijske i metodoloke temelje jezikoslovlja. To je
270

237

prethodnoga razjanjenja te razlike izmeu postojeega, lingvistiko-ontolokoga statusa zasebnoga jezika, te politoloki i socioloki eljenoga ranga ovoga ili onoga zasebnog jezika, koji u krajnjem sluaju unitenja moe biti i jednak nuli, moe se na znanstven nain razrijeiti labirint tijeka serbokroatistikih misli. Upravo je kriterij emskosti taj koji je pokrenuo Maticu hrvatsku da 16. travnja 1971. god. i formalno prekine Novosadski dogovor koji se je u Novom Sadu 1954. god. zakljuio veinom srpskih zastupnika. Teze 7. 10. od poznatih deset teza o hrvatskom jeziku Dalibora Brozovia [76], koje su u studenom iste godine formulirane te usmeno i apirografski proirivane, isto tako se temelje na kriteriju emskosti: Teza 7.: Pojam ''hrvatsko-srpskog dijasistema'' je apstrakcija; tj. nastao je ''etskim'' razmatranjem i nema emsku vrijednost. Teza 10.: Regulacija hrvatskoga standardnoga jezika mora imati svoj izvor u samom hrvatskom jeziku, mora odgovarati jezinomu osjeaju Hrvata i imati pozitivnu funkcionalnu vrijednost za hrvatsku jezinu zajednicu. Ve je i Petar Skok, zaetnik prvoga hrvatsko-srpskoga etimolokoga rjenika [351], protiv posrbljivanja hrvatskoga jezika upozorio na to da se knjievnim jezikom ne moe trajno politiki manipulirati na nain koji je stran samoj njegovoj biti; usp. [76: 212, 214215], [13: 7 8].273 I Radoslav Katii se u stvari poziva na kriterij emskosti kada o situaciji u prvoj Jugoslaviji nakon 1918. god. kae da se najkasnije od ondanje integralistike i centralistike politike posrbljivanja hrvatski jezik ''poeo smatrati zasebnim jezikom, razliitim od srpskoga'' ("als eigene, von der serbischen verschiedene Sprache empfunden") [219: 59]. Danas se moe rei da je serbokroatistiki program razgraivanja hrvatskoga i unitavanja njegova statusa kao samostalnoga i zasebnoga jezika putem transformacije u konstruirani tzv. "srpskohrvatski jezik", doivio neuspjeh. Odrao se je jezinopovijesno dobro utemeljeni stvarni status hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Vrlo je informativna usporedba diskusije o statusu hrvatskoga s diskusijom o statusu makedonskoga jezika. Iako su injenice kada je rije o hrvatskom kao zasebnom jeziku, jasne i nedvojbene te obuhvaaju jezinu povijest vie od 1000 godina, argumentacijska situacija znatno je oteana zbog svesrpskih i velikosrpskih politikih imbenika i zbog serbokroatistikih i jugoslavistikih falsificiranja te zamagljivanja injenica. Tu se postavlja i problem morala znanstvenika i njihove obveze prema istinitosti, naime u ovom sluaju u makedonista koji dodue odbacuju teze koje poriu samostalnost makedonskoga jezika, ali su indiferentni kada je rije o hrvatskom jeziku. Tako primjerice Boidar Vidoeski u svojem inae dobrom lanku govori o tom da je u komunistikoj Jugoslaviji makedonski bio dravni jezik (''state language''), i to zajedno sa slovenskim i "srpskohrvatskim" (''Serbo-Croatian''). [393: 272] Zapravo bi sposobnost razlikovanja
razlikovanje prvi sustavno razradio Kenneth L. Pike u okviru tagmemike; prije svega je to uinio u [311]. Iscrpno se je Pikeova tagmemika prikazala i istraila kao sastavnica ope teorije jezinih varijanata u [16: 8789, 141166, 324 349]. 273 Skokov Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika [351], koji je objavljen 1971. 1974. god., ve je uglavnom bio dovren jo 1955. god.

238

Boidara Vidoeskoga trebala biti izotrena ve samim tim to se je on suprotstavio Aleksandu Beliu koji je u objema Jugoslavijama bez najmanjeg kolebanja zastupao dravnu doktrinu serbokroatizma, pa je i vardarski makedonski htio kao ''starotokavski srpsko-makedonski'' [393: 271272] proglasiti srpskim, to Vidoeski svakako opovrgava i nedvosmisleno izjavljuje: ''Ovisno o nacionalnom karakteru jezikoslovnih sredita u to je doba formulirano nekoliko teorija: bugarska, srpska i grka.''274 Meutim, implicitno i Vidoeski dolazi do vanoga momenta opovrgavanja jezinopolitikoga serbokroatizma i to na taj nain da je Birnbaumovu junoslavistiku primjenu teorije konvergencije i divergencije, kako ju je Henrik Birnbaum prikazao u brojnim svojim radovima, opovrgnuo glede primjene njezina dijela o divergenciji na makedonski. Teorijski dio o konvergenciji Birnbaum primjenjuje u smislu serbokroatizma. Pritom, u skladu sa serbokroatizmom, polazi po prikazu Vidoeskoga od "srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika" (''Serbo-Croatian/Croato-Serbian'') kao jedinstvenoga standardnoga jezika (''unique standard language'') s dvjema regionalnim varijantama, naime, kao to je i bilo za oekivati, istonom, tj. srpskom, i zapadnom, tj. hrvatskom varijantom. Tek bi s dravnopolitikom propasti druge, komunistike Jugoslavije bili od tih dviju ''varijanata'' nastali posebni knjievni jezici (''separate literary languages'') koji bi bili potom dobili i nove slubene nazive. U Hrvatskoj se je upitni knjievni jezik nazvao ''hrvatski knjievni jezik''. U daljnjem razvoju ta bi dva, sada odvojena knjievna jezika mogla pod utjecajem akavskoga i kajkavskoga na hrvatski kao i zahvaljujui meunarodnim meujezinim dodirima i njihovim divergentnim prijenosnim rezultatima postati potpuno razliiti knjievni jezici u lingvistikom smislu (''completely different literary languages in the linguistic sense'') i nezavisni jezici (''independent languages''). Na taj bi se nain opet postiglo stanje kakvo je bilo u srednjem vijeku, naime ponovo bi zasebno postojali hrvatski i srpski knjievni jezik. [39: 283286] Ali, to bi znailo potpuno izokrenuti injenice hrvatske jezine povijesti. Meutim, ukazivanjem na jezine injenice Vidoeski ujedno i obezvrjeuje navedene i sline primjene teorije jezine konvergencije i divergencije. Po njemu makedonski s obzirom na makedonski knjievni jezik nije ''zapadna, ohridska varijanta bugarskoga knjievnoga jezika'', koja se pod povoljnim okolnostima jo moe osamostaliti, ali koja moe s ''istonom, bugarskom varijantom'', ije je jezinokulturno sredite Preslav, doivjeti i ponovnu konvergenciju (''reconvergence''), i to onda kada politiki pritisak krene u tom smjeru. Makedonski je po Vidoeskomu zaseban jezik jer kao takav vrijedi za svoje govornike i njihovu jezinu zajednicu. [393: 286287] Polazei od ope teorije o zasebnim jezicima i jezinim varijantama, predstavljene u [16], zasebni se jezici moraju smatrati raznorodnim s obzirom na svoj meusobni tipoloki odnos, i to neovisno o
''Depending on the national character of the linguistic centres, several theories were formulated at the time: Bulgarian, Serbian and Greek.'' [393: 271]
274

239

moguoj veoj ili manjoj korpusnolingvistikoj slinosti. [16: 4568] Stoga ni pojedini jezini znakovi razliitih zasebnih jezika ne stoje u meusobnom varijantnom odnosu ni u odnosu unutarjezine razlikovnosti; to vrijedi neovisno o stupnju sloenosti dotinih jezinih znakova. ''Varijante'' i distinktivne jedinice postoje samo unutar zasebnih jezika. Tako, dijalekti ili pojedinani funkciolekti, kao primjerice struni jezik ili znanstveni funkcionalni stil, ili pak pjesniki jezik, ako predstavljaju meusobne varijante ili distinktivne jedinice, pripadaju uvijek istomu, zajednikomu zasebnomu jeziku. Oni su dijalekti primjerice hrvatskoga jezika; oni su struni i znanstveni jezici primjerice njemakoga; oni su pjesnika djela primjerice makedonskoga. Meutim, heterogenost jezinih znakova dvaju zasebnih jezika nije ujedno bezuvjetno i prepreka razumijevanju. Svakomu Slavenu koji ima [str. 267.] nekih iskustava s ostalim slavenskim jezicima kao i svakomu slavistu dobro je poznata velika mogunost sporazumijevanja izmeu zasebnih slavenskih jezika. Ta mogunost komuniciranja proizlazi najveim dijelom iz dalekosene kompetencije razumijevanja slavenskih jezika, dakle iz rasprostranjene pasivne viejezinosti za slavenske jezike koja se lako razvija ako je materinji jezik slavenski. Ali, odgovarajua produktivna viejezinost neusporedivo je rjea. Mogunost sporazumijevanja na dvama jezicima ne ukida status zasebnosti svakoga od njih, ni status zasebnosti pojedinoga jezika ne iskljuuje mogunosti meujezinoga sporazumijevanja unato uporabi razliitih zasebnih jezika. To objanjava razmjerno veliki meujezini potencijal za izravnu komunikaciju izmeu primjerice hrvatskoga, srpskoga i bonjakoga te, dodue u manjoj mjeri, i slovenskoga; nadalje izmeu bugarskoga i makedonskoga (makedoslavenskoga) te dijelom makedonskoga i srpskoga; zatim izmeu ekoga i slovakoga te konano izmeu ruskoga i ukrajinskoga. Slini odnosi mogu se nai i u drugim jezinim granama, primjerice u romanskim jezicima. Specifino se jezino oblije zasebnih jezika pokazuje, to se tie meusobne, meujezine heterogenosti njihovih jezinih znakovlja, u korpusnolingvistikim i funkcionalnolingvistikim kontrastima. Najvaniji temeljni kontrast meu pojedinim jezicima je pritom onaj izmeu emski vaee pripadnosti i nepripadnosti danih jezinih injenica. Inkompatibilni kontrasti, odnosno nedostatak dominacije jasno odreenih kompatibilnih kontrasta dovode u situacijama jezinih kontakata, u ovisnosti o njihovoj vanosti za dotine jezine zajednice, do odgovarajuih velikih i intenzivnih napetosti i sukoba. Oni mogu dovesti do kaotinih, meujezino nesreenih odnosa, u kojima jedan zaseban jezik ugroava drugi, a ugroena moe biti i itava kontaktnolingvistika situacija. Nemogu je kompromis izmeu takvih iskljuivih suprotnih kontrasta ako se dano stanje zadrava nepromijenjeno. ini se da je Jugoistona Europa prepuna etnikih i kontaktnolingvistikih sukoba i proeta inkompatibilnim kontrastima. Vani, jasno odreeni i kompatibilni se kontrasti jo nisu dovoljno razvili. Stoga je njezina opa meujezina situacija jo daleko od kontaktnolingvistikoga zajednitva, po kojemu bi te jezine zajednice ivjele u donekle 240

harmoninoj zasebnojezinoj simbiozi i u kojima bi njihovi kontrasti bili kompatibilni te se mogli meusobno nadopunjavati na zadovoljstvo svih sudionika.275 Ljudski je jezik tvorevina s mnogostrukim odnosima svojih dijelova prema pojedinanim nadreenim cjelinama. Mnogostrukost tih odnosa dijelom je rezultat mnogostrukosti jezinih razina dijelova i cjelina, a dijelom je rezultat mnogostrukosti fonolokih, gramatikih i leksikolokih odnosa koji u jezinoj cjelini mogu postojati izmeu njezinih dijelova i koji su onda karakteristini za dotinu cjelinu, tj. za dotini cijeli jezini sloeni znak. Sustavna fokusna varijacija za uzimanje u obzir jezinih znakova razliitih razina stoga je jedan od temeljnih metodolokih zahtjeva manjevie svih lingvistikih prouavanja i rasprava. Na osnovi dinamike u jezinim zajednicama kao lingvistikim ivuim sustavima, koji su kao takvi teleonomski, finalno funkcionalni sustavi, postoji odreena transformacijska dinamika koja glede sloenosti jezinih znakova djeluje u oba smjera hijerarhije lingvistikih razina. Promjene jezinih znakova niih razina stoga utjeu na jezine znakove viih, sloenijih razina, i obrnuto.276 Serbokroatizam je iskoristio tu transformacijsku dinamiku te pokuao posrbljivanjem hrvatskoga leksika othrvatiti hrvatski kao zaseban jezik othrvatiti ga na lektalnoj razini te ga tim putem i ukloniti. Osim primjerenoga diferenciranja lingvistikih razina, drugi vaan metodoloki zahtjev svakoga objektivnoga jezikoslovlja jest odabiranje emski vaeih lingvistikih jedinica.277 Jedino ako su ispunjena ta oba zahtjeva, jezikoslovlje se odnosi na stvarne lingvistiko-semiotike predmete. Emskost pojedinih jezinih znakova, koji s obzirom na svoju konstituciju mogu biti kako god elementarni ili sloeni, kao i emskost cijelih zasebnih jezika postoji u svojoj emskoj valjanosti za nositelje dotinih zasebnih jezika, koji su pak ba zbog toga i lojalni svojemu zasebnomu jeziku. Opi je razlog za taj zahtjev emskosti injenica da je jezik s obzirom na svoju znakovnost kao specifino ljudsko ponaanje ciljano i smisleno ponaanje s finalnom funkcionalnou. Jezik se stoga uvijek mora razmatrati u povezanosti s osobama kojih je on tvorevina. Nadalje, jezini su znakovi stoga uvijek semiotiki kompleksi sa sastavnicama izraza i znaenja koji se rabe u finalnim funkcijama. Stoga svako lingvistiko razmatranje koje ne ukljuuje emskost dotinih lingvistikih predmeta, dakle je iskljuivo etski usmjereno, moe imati jedino heuristiku vrijednost dobivanja emski vaeih spoznaja. U tom pogledu nikada nije objektivno postojao emski vaei zaseban jezik nazvan ''srpskohrvatski'' kakav se je od sredine 19. st. pokuao propagirati i etablirati u vie navrata.

U kozmologiji je Alfreda Northa Whiteheada pojam ''kontrasta'' jedna od osnovnih objasnidbenih kategorija; usp. [403: 24, 9293, 228229]. Korpusnolingvistiki i funkcionalnolingvistiki prikazi kontrasta zasebnih jezika kao i ukupne dotine situacije u Jugoistonoj Europi uz svu svoju prolu i sadanju dinamiku stoga predstavljaju hitne zadatke odgovarajuih filologija i jezikoslovlja. 276 Opi metodoloki problemi diferencijacije razina, povezani s razliitim odnosima izmeu jezinih cjelina i njihovih dijelova, kao i problemi sustavne varijacije lingvistikih fokusa opseno su razraeni u [16: 141240]; o transformacijskoj dinamici izmeu lingvistikih razina usp. [16: 8286]. 277 O nunosti emske valjanosti lingvistikih jedinica i o pojmu ''emskosti'' usp. [16: 8798].

275

241

Pojam ''srpskohrvatski'' jedan je od onih pojmova koje kao kombinirano klasifikacijskokomparativne pojmove za tipove treba definirati ovisno o poljima slinosti prema shemi obitelji znaenja, odnosno prema obiteljskoj slinosti.278 Kao polje slinosti u ovom bi se sluaju s obzirom na program jugoslavizma najprije trebalo uzeti pojam ''junoslavenski''. Drugi bi pojmovi u tom polju ''junoslavenski'' bili ''slovenski'', ''bugarski'' i ''makedonski''. Za ovu shemu definiranja karakteristino je da se odreeni objekti u dotinom polju slinosti smatraju meusobno slinijima od drugih. Takvo usporeivanje je onda osnova za klasifikaciju objekata danoga polja slinosti u tipove. Kada je rije o jezinim objektima, najprije smo konfrontirani prvo s problemom relativnosti slinosti prema pojedinanim lingvistikim razinama, drugo s problemom ovisnih o hijerarhijskim razinama promjena razmjera jednakosti prema razliitosti u upitnim slinostima, a konano i s posljedicom pomaka stupnja slinosti. Zatim treba specificirati lingvistika obiljeja glede kojih postoje slinosti. Odluujua pogrjeka u po toj shemi stvorenom tipu ''srpskohrvatskoga'' ogleda se u injenici da polje slinosti ''junoslavenskoga'' dodue moe biti emski vaee za Hrvate i Srbe, dakle s obzirom na Hrvate i Srbe moe biti lingvistiki realno, ali nema nikakve emske valjanosti ni lingvistike stvarnosti grupiranje bilo kojih objekata toga polja slinosti u poseban tip "srpskohrvatski" kao zaseban jezik. Razlog je tomu s jedne strane u tome to su pretpostavljeni odnosi slinosti unutar toga tipa tek nedovoljnim dijelom emski vaei. S druge pak strane to je obrazloeno relativnou odnosa slinosti prema pojedinanim lingvistikim razinama sa smanjenjem jednakosti uslijed transformacija prema viim razinama, tj. u smjeru lektalne razine. Analizirali smo argumentacijsku situaciju kada bi ''srpskohrvatski'' bio definiran kao tipski pojam u polju slinosti ''junoslavenski''. Gore bi navedena promiljanja isto tako vrijedila kada bi se umjesto ''junoslavenski'' uzeo ''srpskohrvatski'' kao polje slinosti i unutar njega odredili ''hrvatski'' i ''srpski'' kao meusobne varijante. Samo bi bila emskost njihove "varijantnosti" jednako nestvarna kao emskost u sluaju grupiranja objekata polja slinosti ''junoslavenski'' u poseban tip ''srpskohrvatski''. Navedena analiza, provedena s pomou definicijske sheme obitelji znaenja, isto tako jasno pokazuje ne ba dobre nakane koje su dovele do zabrane, gotovo poput tabua, hrvatskoga etnonima za oznaavanje hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Kako se taj zasebni jezik nazivom hrvatski oznaava prema svojemu etnolingvistikomu pratipu kao polaznomu tipu za kasniji razvoj, odstranjivanje toga naziva utrlo bi put za prekid povijesne sukcesije, dijakronijskoga kontinuiteta i reproduktivnih veza s hrvatskim pratipom kao polaznim tipom za suvremeni hrvatski jezik. Na taj bi se nain sigurno iz ''srpskohrvatskoga'' kao novodefiniranoga zasebnoga jezika uspjelo iskljuiti i odreene hrvatske dijalekte kao i ranije hrvatske knjievne jezike sa svojom bogatom produkcijom, kao to su akavski, kajkavski i tokavski ikavski. Etnolingvistiki pratip i polazni tip hrvatskoga ne
278

Glede te definicijske sheme vidi [16: 105140].

242

bi vie bio nuan sastojak kasnijega razvoja i proirenja hrvatskoga jezika. Takav pojam ''srpskohrvatski'' ne bi vie implicirao sve to pripada hrvatskomu jeziku, i takav bi pojam u pozadinu gurnuo hrvatski jezik te bi ga po mogunosti i potpuno potisnuo. Meu tipinim uzornim jezinim primjerima za ''srpskohrvatski'' hrvatski bi jezik uvijek bio neprikladno i nedostatno zastupljen. U nedostatku stvarnoga, emski vaeega etnolingvistikoga pratipa za ''srpskohrvatski'' kao zaseban jezik, vjerojatno se je mislilo da se nekom vrstom terminoloke nominalne arolije na umjetan nain i politiki prisilno moe stvoriti prividno stapanje jezgara hrvatskoga i srpskoga pratipa. Ali, to se je u meuvremenu povijesno pokazalo kao neutemeljena utopija i oito propala, ideoloka brljotina i eksperiment koji je podcjenjivao ovjeka. Polazei od dosadanjih temeljnih objanjenja, terminoloka jezina igra serbokroatizma kao ideoloki jezinopolitiki program postaje potpuno prepoznatljiva. To posebice vrijedi za ukupno reguliranje terminolokoga izraavanja, prakticirano od samoga poetka, prema kojemu bi bili hrvatski i srpski u meusobnom suodnosu tek ''varijante'', te kao takve, kako je to bilo sroeno u zakljucima Novosadskoga dogovora 1954. god., ine jedinstven ''viesredinji'' zaseban jezik. Pitanje se je o statusu crnogorskoga i bonjakoga najee potiskivalo. Crnogorski se je nastojalo prikazati kao ''srpski'', i to ''ijekavskoga izgovora'', a bonjaki je ignoriran sve do 1960-ih, odnosno deklariran je dijelom kao ''hrvatski'', dijelom kao ''srpski'', a nakon to je CK Saveza komunista Bosne i Hercegovine priznao tamonje muslimane kao zaseban narod 1968. god. te kao jedan od triju ustavotvornih naroda u Bosni i Hercegovini 1971. god., bonjaki jezik je uklopljen u posebnu tvorevinu nazvanu ''srpskohrvatki/ hrvatskosrpski''. Posebnost te tvorevine trebala se je sastojati u tom to je s jedne strane bila ijekavska, a s druge strane je, posebice u leksiku, trebala biti neka vrsta ujedinjenja novotokavskoga hrvatskoga i srpskoga kojemu su pridodane bonjake posebnosti. Osnovna kritika serbokroatistikoga koncepta lektalnih varijanata, stvorena u svrhu objanjenja statusnoga odnosa izmeu hrvatskoga i srpskoga, treba se odnositi na nedostatak emskosti izumljene varijantne veze, zatim na nedostatak sustavne diferencijacije lingvistikih razina pri primjeni pojma "varijanta" na jezinu zbilju, kao i na ignoriranje uskoga ogranienja moguih razlika izmeu emskih varijanata.279 Emski odnos nije mogao postojati jer se radilo o dvama emski vaeim zasebnim jezicima. Stoga je serbokroatizam i ignorirao kriterij emskosti. K tomu je iskljuivana i dijalektalna i knjievnojezina sinkronijska povezanost hrvatskoga tokavskoga s akavskim i kajkavskim u cjelovitom hrvatskom zasebnom jeziku kao lektalnom kompleksu. Isto se je dogaalo glede dijakronijske povezanosti suvremenoga jezika sa starijim hrvatskim knjievnim jezicima. Te su povezanosti najuoljivije u leksiku i ne mogu se ne zapaziti.
279

O kritici interpretacije odnosa novotokavskoga hrvatskoga prema srpskomu kao odnosa izmeu varijanata usp. [13: 1112, 19, 2425], kao i ondje navedenu literaturu, posebice [76] i [28]. Tu kritiku Auburger [16] posve potvruje svojom opom teorijom jezinih varijanata to pokazuje da se je takva kritika trebala ve tada izrei.

243

Od lingvistikih razina najvie su obraivane nie razine, razine s manje kompleksnim jezinim znakovima, tj. od razine pojedinanoga glasa do razine rijei, da bi se onda pokuala provesti transformacija odnosa izmeu varijanata iz pojedine nie razine na viu razinu, na primjer na razinu fraza, reenica odnosno teksta. Posebice se razine teksta, lekata i lektalnoga kompleksa, dakle razine koje su odluujue za problem zasebnosti pojedinoga jezika, nisu razmatrale sme za sebe s obzirom na varijantni odnos. Umjesto toga se je pokualo, u provoenju politikoga dijela programa serbokroatizma s pomou prividno postojeih ili umjetno novostvorenih odnosa slinosti na niim razinama, kao to su primjerice razina rijei i razina fraza, takoer na viim i najviim razinama tekstolokoj, lektalnoj i razini lektalnih kompleksa nametnuti takve odnose sline jezine vrijednosti kao veze izmeu varijanata. Toj nakani je neupitno pogodovala djelomina, dalekosena korpusnolingvistika slinost hrvatskoga i srpskoga jezika koja postoji na niim razinama. Uspjena bi transformacija rezultata toga jezinoga planiranja na vie lingvistike razine imala za posljedicu nestanak hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Implicitno se varijantnolingvistiki problem razina spominje i u naputku Stjepana Babia u kojem se ustanovljuje da nije mogue ''tako govoriti i pisati da bi isti tekst Hrvati priznali kao hrvatski i Srbi kao srpski.'' [28: 29]280 Tim se objanjava i ignoriranje uskih ogranienja moguih razlika izmeu emskih varijanata, odnosno preuivanje postojeih bitnih razlika izmeu hrvatskoga i srpskoga u serbokroatizmu. Jer, upravo taj kriterij za postojanje ili nepostojanje varijantne veze na viim i najviim razinama dijeli hrvatski i srpski kao nevarijante u uzajamnom odnosu. Ovdje treba posebno podsjetiti na injenicu da je hrvatski kao zaseban jezik lektalni kompleks ije su dijalektalne komponente tokavski, akavski i kajkavski hrvatski, dok je srpski i u dijalektalnom pogledu samo tokavski (i torlaki). U hrvatskom je naprotiv samo temeljni tip svehrvatskoga opega, knjievnoga i standardnoga jezika tokavski. Nadalje, postoji i dijakronijska povezanost suvremenoga jezika sa starijim hrvatskim knjievnim jezicima, a takva povezanost u srpskom jeziku naravno nedostaje. Oboje se posebice vidi u leksiku. Tu bitnu razliku jasno je razradio Dalibor Brozovi [76] i precizirao ju u 10 teza; ta je spoznaja jo i danas postojan dio kroatistike. Stoga, razlike se na niim razinama i u razliitim lingvistikim podrujima, bilo da je rije o konkretnim jezinim znakovima, odnosno tipovima jezinih znakova, o jezinim sustavima, o uestalosti uporabe ili jezinim funkcijama, uvijek moraju razmatrati u vezi sa znaajkama hrvatskoga jezika na viim i najviim razinama. Serbokroatistiki redukcionizam, prema kojemu su znaajke hrvatskoga jezika na viim i najviim

O transformacijskoj dinamici neksusa varijantne veze usp. [16: 7587] i [12: 536538]. Mogunost transformacije odnosa izmeu varijanata od jedne na drugu lingvistiku razinu utemeljena je u injenici da je jezina varijacija u lingvistikim ivuim sustavima teleonomska pojava i to od vrste negentropije odnosno entropije u smislu informacijske teorije. Cilj serbokroatizma bio je ostvaraj porasta entropije u hrvatsko-srpskom sklopu na tetu jezinoga hrvatstva u njemu.

280

244

razinama dane znaajkama niih razina, ne odgovara jezinoj stvarnosti. Stvarni je cilj toga redukcionizma prvenstveno bio zatrti hrvatski jezik.281 Osim dolje navedenih primjera nije potrebno navoditi primjere za razlike izmeu dananjega hrvatskoga i srpskoga jezika na niim razinama. Meutim, treba uzeti u obzir da meu njima ima karakteristika koje su za hrvatski tipoloki bitne i vane za hrvatsku jezinu zajednicu; tj. govornik kao poiljatelj smatra te karakteristike u smislu Karla Bhlera [96] nunim ''signalom'', a sluatelj kao primatelj ih shvaa kao nudan ''simptom'' jezinoga hrvatstva. [8: 16] Kao to primjeri pokazuju, srpski leksik karakteriziraju brojni grecizmi, rijei iz crkvenoslavenskoga i rusizmi to se objanjava politiko-povijesnim i religijsko-kulturnim utjecajima Bizanta i Srpske pravoslavne crkve. Osim toga srpski jezik karakteriziraju i brojne posuenice iz osmansko-turskoga koje su u hrvatskom jeziku znatno rjee ili se upotrebljavaju u posebne stilske svrhe. U nazivlju mjeseci u srpskom se jeziku upotrebljavaju samo oni nazivi koji su iz latinskoga jezika stigli preko Bizanta. U hrvatskom jeziku ti su nazivi u drugorazrednoj upotrebi, za razliku od izvornoga prvorazrednog hrvatskog nazivlja.

O sinkronijskoj i dijakronijskoj lektalnoj sloenosti hrvatskoga jezika usp. [76] i [271: 3234]. Na niim je razinama opetovano provoeno kontrastiranje hrvatskoga i srpskoga. Glede leksika, ta su kontrastiranja provoena u okviru posebnoga tipa razlikovnih rjenika i popisa rijei, primjerice u Brodnjakovu rjeniku gdje se u uvodu opisuje leksikografska povijest dotine teme [71: V-XII], ili pak popisa vojnih i drugih naziva u [404: 296308]. Leksikoloki kontrastivna istraivanja nalaze se primjerice u [24: 125135]; takva istraivanja zajedno s fonolokim i gramatikim razlikovnostima tu i tamo su sadrana u [28: 2829], [271: 3334], [82: 365374] i [10].

281

245

Primjeri razlika u leksiku Hrvatski blagovaonica centimetar [str. 273.] asnik djelovanje dostojanstvenik financirati inozemstvo kasnije kazalite kolovoz, august zbor, kor nakon odgoj protu- (protuotrov) shvaanje sijeanj, januar sretan su- (suvremen) sveuilite to tisua tko ubojstvo uskrsnue vanjska politika vlak znanost ca iz srpskoga) naunik, egrt, egrt, 246 Srpski trpezarija santimetar oficir dejstvo velikodostojnik finansirati inostranstvo docnije pozorite avgust hor posle vaspitanje protiv(u)- (protivotrov) shvatanje januar srean sa- (savremen) univerzitet ta, to hiljada ko ubistvo vaskrsenije, vaskrsenje, vaskrsnue spoljna politika voz nauka

redovnik, monah, fratar, kaluer (posueni- kaluer, monah

znanstvenik, uenjak slavenski slovenski tjedan nedjelja zrak zraka elija stanica (biol.) kolodvor postaja kruh hljeb umjetni vjetaki istoa istoa (moralna)

naunik slovenski slovenaki nedelja, sedmica: u BiH hrvatski i srpski, ali u hrvatskom sekundarno nedelja vazduh zrak elija elija stanica stanica hleb hleb vetaki vetaki istoa istota

Primjeri za fonoloke i druge kontraste paradigmatske vrste

Hrvatski 1. 2. 3. 4. 5. 6. lijep, ljepota vujo, zeko utjecati uticati (nesvr. od utaknuti)

Srpski lep, lepota brata, meda, strika, vuja, zeka uticati uticati hirurg, hor, varvarin, hrianin

babo, brato, medo, striko, baba,

kemija, kirurg, kor, kranin hemija, Abraham, Betlehem kuhar, suh, uho barbarin, Avraham, Vitlejem

kuvar, suv, uvo 247

7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

august, Europa heretik, hijerarhijski ocean Dobra veer! opi, sveenik interesirati (se), konstruirati ja u bacati

avgust, Evropa jeretik, jerarhijski okean vee! opti, svetenik interesovati konstruisati ja u da bacam (se),

sol, stol, takoer, juer, so, sto, takoe, jue, Dobro

iz Gundulieva pjesnitva, iz Gundulievog(a) pesnitzbog njegova/ njezina truda, va, zbog njegovog/ njezinog prema kraljevu pravu, za- truda, prema kraljevom prahvaljujui Matiinu stavu, o vu, zahvaljujui Matiinom Jonkeovu doprinosu stavu, o Jonkeovom doprinosu nosiu

15. Objanjenja:

nosit u

1. U hrvatskom je jeziku ekavsko samo kajkavsko narjejei djelomice akavsko; u tokavskom srpskom ekavski je izgovor ne samo prisutan, ve ima i funkcionalnu prednost pred ijekavskim srpskim lektima. Hrvatski je ijekavski izgovor pak jednoslono diftonki, dok je primjerice u crnogorskom dvoslono monoftonki. 2. Hrvatski (i crnogorski) hipokoristici od imenica mukoga roda koji zavravaju u nominativu jednine na {-o} i koji nisu vlastita imena (brat, medvjed, stric, vuk, zec), u srpskom jeziku zavravaju na {-a}. Ali, sklonidba je ipak jednaka, naime ti se hipokoristici sklanjaju kao imenice enskoga roda koje zavravaju na {-a}. Imenica baba je turcizam koji je u hrvatskom prilagoen toj tvorbi hipokoristika. 3. Korijen -tjec- u srpskom jeziku glasi neuobiajeno ikavski -tic-; stoga ima primjerice srpski uticati u hrvatskom dva ekvivalenta, naime utjecati i uticati. 4., 5., 7., 9. Ovdje se radi o posljedicama bizantsko-grkoga jezinoga kontakta; u 9. toki je hrvatska rije latinizam. U hrvatskom su jeziku bizantizmi znatno rjei; umjesto njih dolaze odgovarajui latinizmi ili klasini grecizmi. 6. U srpskom je prijelazni suglasnik kojim se uklanja zijev ili zatvara slog na kraju rijei druge fonetske kakvoe (labijodentalne ili ponegdje kao /j/ nepane) kao u odgovarajuim hrvatskim rijeima. 248

8. U srpskom je prijelazni suglasnik ispred samoglasnika na poetku rijei nepane kakvoe; u odgovarajuim se hrvatskim rijeima izgovara umjesto toga mekonepani umni suglasnik /h/. 10. U srpskom je sustavno provedena povijesna vokalizacija lateralnih likvidnih suglasnika na kraju rijei uz kontrakciju samoglasnika. Analogno se je i u gore navedenim zadnjim trima primjerima zavrni slog otvorio uslijed ispadanja likvidnoga zavrnoga suglasnika /r/, iako je taj bio dio osnove. 11. U opeslavenskih rijei vidi se kontrast izmeu crkvenoslavenskih glasovnih oblika u srpskom i rezultata pravilnoga novotokavskoga glasovnog razvoja u hrvatskom jeziku. 12. Ovdje se upotrebljavaju razliiti sufiksi pri tvorbi glagola s posljedicom razliitoga sprezanja. Ta razlika u tvorbi rijei vrijedi uglavnom bez iznimke. 13. U hrvatskom se futur prvi tvori s pomou infinitiva, a u srpskom obino s pomou eksplikativne zavisne reenice. 14. Posvojni i odnosni pridjevi na {-ov} i {-ev}, odnosno na {-in} kao i zamjeniki pridjevi u hrvatskom se jeziku sklanjaju kao neodreeni pridjevi, a u srpskom, to se tie smoga nastavka, kao odreeni pridjevi, pri emu se u srpskom obino uope nastavci sklonidbe odreenih pridjeva upotrebljavaju i za neodreene oblike. Ali, prozodijske razlike (naglasak i produenje nastavaka odreene sklonidbe) izmeu odreene i neodreene sklonidbe ostaju sauvane. U srpskom je dakle dolo do izjednaenja tih dviju paradigma; u hrvatskom se jeziku te dvije paradigme razlikuju. 15. U hrvatskom se jeziku taj nain tvorbe buduega vremena usprkos glasovnomu saimanju s asimilacijom ([nosiu]) u smislu morfolokoga pravopisa pie rastavljeno (nosit u), a u srpskom, prema (mor)fonolokomu pravpisu, sastavljeno. Ista ta razlika glede pravopisnoga naela uoljiva je i pri pisanju latinikih nehrvatskih odnosno nesrpskih vlastitih imena. U hrvatskom se jeziku ona obino do znatne mjere ostavljaju u izvornom obliku, a u srpskom se transkribiraju prema izgovoru. Zato to emski varijantni odnos ne postoji, primjenjivost je pojma ''dvosredinji zaseban jezik'' odnosno "viesredinji zaseban jezik'' vrlo ograniena. Osnova za primjenu te koncepcije bila je jezinopolitiki Novosadski dogovor iz 1954. god. Od toga se je trena odnos izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika trebao prikazivati kao ''dvosredinji standardni jezik s dvjema varijantama'', pri emu se je kao centar za hrvatski jezik navodio Zagreb, a za srpski Beograd. Za crnogorski i bonjaki jezik nisu bila predviena nikakva lingvistika sredita. Stoga ne treba uditi da Heinz Kloss u svojem temeljnom djelu, objavljenom 1978. god. pod naslovom Die Entwicklung neuer germanischer Kultursprachen seit 1800, navodi ''srpskohrvatski'' kao primjer ''dvosredinjega standardnog jezika'' koji obuhvaa i hrvatski i srpski kao ''dvije varijante istoga standardnoga jezika'' (''zwei Spielarten der gleichen Hochsprache'' [231: 67]). Vie udi to u jednom zborniku o ''viesredinjim jezicima'', objavljenom 1992. god., izdava u uvodu i u pogovoru odnos izmeu

249

hrvatskoga i srpskoga jezika ocjenjuje kao tipini primjer ''viesredinjosti''. Ali, izdava je tu ve ipak opazio i stanovitu tendenciju prema osamostaljenju hrvatskoga i srpskoga. [99: 23]282 U tom se zborniku nalazi i prilog Dalibora Brozovia o Srpskohrvatskom kao viesredinjem jeziku (''Serbo-Croatian as a pluricentric lanuage''), u kojem se u zakljuku nedvojbeno naglaava samostalnost i temeljna neovisnost hrvatskoga i srpskog jezika. [82: 375] Kao obrazloenje takva stajalita upuuje se na poznate injenice: 1) da nikada nije postojala jezina zajednica koja bi bila nositeljem takva viesredinjega jezika; 2) da su Hrvati standardizaciju hrvatskoga jezika proveli znatno prije nego Srbi, i to neovisno o njima; 3) da se je standardizacija hrvatskoga jezika odvijala kao stvaranje "opega nacionalnoga idioma" (''general national idiom''), odnosno da je posluila za stvaranje svehrvatskoga opega i standardnoga jezika; 4) da su se svi hrvatsko-srpski planirani jezini dodiri zbivali izmeu "dvaju neovisnih bia" (''between two independent entities''). Zbog toga se zakljuka moe domisliti da su svi dotadanji iskazi o standardnom hrvatskom i standardnom srpskom jeziku kao ''nacionalnim varijantama'' koje su proizale iz ''viesredinjega procesa materijalizacije apstraktnoga standardnoga novotokavskoga'', puka retorika u svrhu djelomine prilagodbe vladajuemu miljenju. Ali, sve ako to i ne bi bilo tono, ta razmiljanja imaju odlunu teorijsku slabost u injenici da polaze od apstraktne veliine, naime od ''apstraktnoga novotokavskog standardnog jezika'' koji bi se najprije morao ''materijalizirati'' da bi zatim mogle nastati njegove ''nacionalne varijante'', tj. standardni hrvatski, standardni srpski i kao ''subvarijanta'' standardni crnogorski. Do takve materijalizacije "srpskohrvatskoga" nije dolo, a bila bi i ontoloki neizvediva. Meutim, ta teorijski slaba toka, naime miljenje da je nadreeni viesredinji "srpskohrvatski" standardni jezik konstrukt i apstraktna veliina viesredinjeg standardnog jezika Brozoviev zavrni zakljuak.283 Budui da meuodnos hrvatskoga i srpskoga nije odnos dviju lektalnih varijanata unutar jedinstvenoga zasebnog jezika, hrvatski i srpski bi morali biti sastavnice neke druge vrste unutar takva ''viesredinjega'' zasebnog jezika. Takve bi sastavnice bile primjerice ''meujezine distinktivne jedinice'' na lektalnoj razini. [16: 4568] Hrvatski bi jezik i srpski na taj nain bili povezani kao lekti u zajednikom lektalnom kompleksu, te bi tako pripadali zajednikomu (zbog ega koncepcija standardnoga hrvatskoga kao ''nacionalne varijante'' unutar izmiljenog ili iskonstruiranog nema stvarne podloge), upravo omoguuje gore spomenuti

''Viesredinji jezik, koji ima dvije ili vie inaica, svoj razvoj zasniva na naelu izgradnje ... ponekad je to ak i prvi korak prema proglaenju i kodifikaciji zasebnih jezika, zapravo ono to se je dogodilo... u odreenoj mjeri hrvatskomu, odnosno srpskomu jeziku.'' (''A pluricentric language with two or more varieties is a development based on the Ausbau (naglaeno u originalu, L. A.) principle , sometimes even the first stage towards the declaration and codification of separate languages, something that has taken place to some extent for Croatian/Serbian '' [99: 456]) 283 O primjeni koncepcije viesredinjosti vie u [82: 354, 357359]. Alfred North Whitehead u svojem glavnom metafizikom djelu Process and Reality na pitanje kako je od apstraktnoga mogue dobiti konkretno, daje lapidarni odgovor: ''Nikako.'' (''In no way.'' [403: 20]). Metafiziko je obrazloenje toga ukratko sroeno u saetku ontolokoga naela: ''Bez djelotvornog bia nema uzroka.'' ( ''No actual entity, then no reason.'' [403: 19])

282

250

zasebnomu jeziku. Meutim, i za lingvistiku stvarnost takva lektalnoga kompleksa nuna je pretpostavka njegova emskost. Takva emski vaea zajednika pripadnost hrvatskoga i srpskoga jezika organski strukturiranoj i integriranoj cjelini nekoga zasebnoga jezika nikada nije postojala ni za hrvatski jezik ni za srpski. Uostalom, serbokroatizam je uvijek inzistirao na nekoj vrsti podreenoga varijantnoga statusa hrvatskoga jezika u odnosu na srpski, moda statusa ''prave varijante'' koja ne vai kao normalna odnosno normativna jezina jedinica. Stoga spomenuti status ''distinktivne jedinice'' sigurno ne bi udovoljavao unitaristikim predodbama serbokroatizma kojim je dominirala srpska strana. [16: 6975] Jednako kao to je manjkanje emskosti ''srpskohrvatskoga zasebnog jezika'' u serbokroatistikom konceptu varijanata te ''dvosredinjega'' odnosno ''viesredinjega'' zasebnoga jezika, kao i u primjeni Klossove teorije bilo odluujui imbenik pobijanja dotinih serbokroatistikih tvrdnji, tako je to manjkanje i glavni nedostatak u primjeni dijalektolokoga kontaktnolingvistikog pojma ''dijasistem''. Naime, odnosi slinosti, koji se razaznaju unutar odreenoga dijasistema, emski su vaei samo nepotpunim i nedostatnim dijelom. Osim toga je i relativnost odnosa slinosti prema lingvistikim razinama sa smanjenjem jednakosti pri transformacijama na vie razine, u smjeru razine lekata, razlog zato pojam ''dijasistem'' nita nije pridonio razjanjenju pojma ''srpskohrvatski'' glede potvrivanja navodne stvarnosti takva zasebna jezika. Pojmom ''dijasistema'' se naime ne obuhvaaju nuno i emski vaei odnosi slinosti. O pojedinom statusu varijantnosti ili raznorodnosti upitnih jezinih jedinica dotinih dijasistema, na primjer u hrvatsko-srpskom dijalektalnom podruju, stoga time jo nita nije reeno. Ali, ipak su se na makrorazini lekata takvi dijasistemi opetovano navodili kao argument za to da hrvatski i srpski nisu dva samostalna zasebna jezika, nego jedinstveni zasebni jezik. Znanstveno pobijanje te programatske teze jednostavnim testom supstitucije na makrorazini lekata pritom je ignorirano i potiskivano kao nepoeljno.284 Kao to je poznato, pojam "dijasistem" u dijalektologiju je uveo Uriel Weinreich. [402] Pritom se pitanje emskosti prvenstveno usmjerava prema dijasistemu kao takvu, tj. ono se treba postavljati na najvioj lektalnoj razini, na razini zasebnih jezika. Postojanje raznovrsnih dijasistema na hrvatskosrpskom dijalektalnom podruju samo za sebe ne odluuje nita o pojedinom varijantnolingvistikom statusu dotinih lekata, pa tako ni o tome jesu li hrvatski jezik i srpski dva samostalna zasebna jezika ili ine zajedniki zaseban jezik. Za potonji bi zakljuak emskost dotinih dijasistema bila nuna pretpostavka. Dijasistemi kao takvi, meutim, odreuju samo etske
O pojmu ''dijasistema'' usp. [16: 51], [13: 11] i [12: 518519]. Kritiku je iluzornosti koja je povezana s pojmom "dijasistem" glede jednakosti i razliitosti upitnih dijalekata, iznio jo Robert King [228: 3639] u okviru generativnopovijesne lingvistike teorije. Njegov prigovor je taj to ''dijasistemi'' u obzir uzimaju samo inventare lingvistikih (fonolokih, morfolokih i dr.) jedinica, ali ne uzimaju u obzir pravila generiranja, pa tako ni potpune gramatike pojedinih lekata. Ali, to je po Kingu nuno da bi se lingvistiki primjereno mogli procijeniti varijantnolingvistiki status i zasebnojezina pripadnost pojedinih dijalekata. Ta se Kingova kritika moe smatrati analognom onoj na osnovi razlikovanja izmeu emske i samo etske valjanosti dijasistema koja takoer istie odreenu iluzornost povezanu s pojmom "dijasistem" glede jednakosti i razliitosti upitnih dijalekata.
284

251

odnose slinosti izmeu dvaju dijelakata odreenoga podruja. Stoga taj pojam ne implicira nita o stvarnom postojanju emskih varijantnih odnosa ni emski vaeega zasebnog jezika kojemu bi dotini dijalekti zajedno mogli pripadati. Razlikovanje emskih odnosa od samo etski vaeih slinosti nalazi se implicitno i u strukturalistikoj dijalektologiji Pavla Ivia. Na slikovito-metaforiki nain Ivi ustanovljuje da ''strukture dijakronijske i teritorijalne diferencijacije'' imaju ''anorganski'' karakter i da se mogu usporediti s ''petrografskom strukturom stijena'', dok sinkronijske ''strukture unutar sustava imaju organski karakter'' i mogu se usporediti sa ''strukturom organizma nekoga ivoga bia''. [183: 150] ''Strukture dijakronijske i teritorijalne diferencijacije'' mogu, u skladu s gore reenim o dijasistemima, kao odnosi slinosti imati dijelom samo etsku vrijednost, a dijelom mogu, u ovisnosti o jezinopovijesnim injenicama, imati i emsku vrijednost za dotinu jezinu zajednicu. Tvrdnja o ''organskom karakteru'' sinkronijskih ''struktura unutar sustava'' svakako implicira i tvrdnju o njihovoj emskosti. Kad Pavle Ivi dalje tvrdi da se ''anorganski odnosi izmeu sustava'' mogu ''objasniti samo genetski'' i da se ne treba postavljati pitanje ''emu slui neki element, nego samo kako je on nastao'' [183: 150], postaje jasno da njega pri dijalektolokom prouavanju izoglosa uope ne zanima problem emskosti. Uz to on se zadrava samo na niim lingvistikim razinama i uope ne uzima u obzir razine od teksta do najvie lektalne razine, naime do razine zasebnih jezika. Kako za hrvatski jezik kao samostalan jezik i njegova dijalektoloka teritorijalna diferencijacija i dijakronijska povezanost njegovih knjievnih jezika, poevi od teksta Baanske ploe, tj. od 1100. god., imaju ''organski karakter'', to znai emski su vaei, izoglosna dijalektologija Pavla Ivia, utemeljena na navedenim opim jezinoteorijskim osnovama, ne moe pridonijeti rjeenju problema serbokroatizma.285 Uporaba naziva ''genetski'' u Ivia navodi i na preuranjene zakljuke glede ''srodnosti'' dotinih dijalekata. Trebalo bi u korist tonoga znanstvenog nazivlja taj naziv zamijeniti nazivom ''dinamiki''. Ivi smatra da su tu "genetsku" dinamiku odredili etnika povijest i mijene u sastavu stanovnitva, dalje migracije kao i posljedice jezinih i kulturnih dodira. [183: 135, 142] ''Dijalektne skupine" koje proizlaze iz toga dijalektolokog prouavanja izoglosa, statistike su skupine. [183: 135136] Stoga te ''skupine'' imaju samo etsku vrijednost pa i kroatistiki pojam ''dijasistem'', kada je rije o hrvatsko-srpskim meudijalektnim problemima, ima iskljuivo etsku valjanost. Pritom su se nazivi kao hrvatskosrpski i srpskohrvatski, ukoliko su se upotrebljavali u hrvatsko-srpskim
Uostalom, Pavle Ivi je ionako bio pobornik serbokroatizma, te je nakon smrti svojega uitelja Aleksandra Belia bio glavni lingvistiki protivnik kroatistike. Stoga ne udi to je i u primjeni svoje izoglosne dijalektologije na hrvatskosrpski jezini prostor bio zastupnik unitaristikoga serbokroatizma uz pretpostavku postojanja ''srpskohrvatskoga'' kao zasebnoga jezika; vidi [184: 296297], nadalje [124: 204] Hrvate je Ivi u svojem temeljnom serbistikom djelu Srpski narod i njegov jezik opisao u skladu s Vukom Karadiem kao ''katolike srpskohrvatskog jezika''. [182] Pa ipak se je kroatistika uspjela dokazati u diskusiji s nazorima koje je Ivi estoko zastupao u razdoblju od 1984. do 1991. god. (o tijeku te diskusije usp. [219: 7677]); Ivievu knjigu o srpskom narodu i njegovu jeziku nedavno je ponovo s obzirom na njezinu serbokroatistiku ideologiju analizirala Elisabeth von Erdmann. [121: 140147]
285

252

dijasistemskim

istraivanjima,

upotrebljavali

kao

nazivi

za

ukupnost

dijasistemskih,

meudijalektnih odnosa na hrvatsko-srpskom jezinom prostoru. [77: 1618], [82: 353357], [28: 26, 2930] Hrvatski je jezik u tim istraivanjima kao zaseban jezik jedan od nositelja tih odnosa. U novije je doba Ivi pokuao uvesti funkcionalnolingvistiki pojam "berdachung", tj. "presvoenje", u svoju ''strukturalnu dijalektologiju'', koji potjee iz teorije izgradnje jezika. Pritom se podjela junoslavenskih jezika na samo etiri zasebna jezika (''slovenski, srpskohrvatski, makedonski i bugarski''. [185: 257]) pokazuje kao serbokroatizam u posve novom ruhu. Suprotno od prijanje teorije, ta se sada temelji na pretpostavci posebnoga ''srpskohrvatskoga knjievnog jezika''. [185: 262] ''Kako dijalektoloki kriteriji ne daju jedinstvenu sliku, ta se podjela, strogo uzevi, temelji na sociolingvistikim kriterijima. Pritom presvoenje (= knjievni jezik) i nacionalna svijest imaju odluujuu ulogu.''286 Uz to, na temelju posebnih fonetskih obiljeja izolirani su brojni ''lokalni govori'', ''dijalekti'' i ''dijalektne skupine'', meu kojima su i hrvatske i "kajkavske" ("kajkawische") koje nisu kategorizirane kao hrvatske. Meutim, Ivi zapravo sm oduzima znanstvenu relevantnost svojim izjavama kad na samom poetku lanka voluntaristikonominalistiki tvrdi da su ''podjela i razgranienje jezika zapravo konvencionalni'' (''Einteilung und Abgrenzung der Sprachen ... letztlich konventionell'' [185: 257]). Moda je stoga i izostala podrobnija razradba tih razmatranja. Izjednaavanje bi pojma "presvoenje" ("berdachung") i "knjievni jezik" ("Schriftsprache") u gore navedenom citatu [185: 257] bilo ve zbog pojmovne nepodudarnosti puka nominalna definicija bez istinske teorijske vrijednosti; s druge pak strane, imbenik ''nacionalne svijesti'' bi Ivia morao navesti upravo na razlikovanje hrvatskoga i srpskoga kao dvaju zasebnih jezika. Ali, namjera serbokroatizma u lingvistikom ruhu ionako nije znanstvena, ve je usmjerena na najprije nominalno, a potom i politiko-praktino, jezino te posljedino i etniko posrbljivanje Hrvata i Bonjaka.287 Neutemeljenost takvih prividno jezikoslovnih izjava u duhu serbokroatizma moe se razabrati iz openito spoznatljivih jezinih injenica koje navodi Katii: Stvarno stanje stvari posebno se jasno vidi u okolnosti da su na hrvatskoj strani posljednjih desetljea i oni najgorljiviji borci za jedinstvo
''Da die dialektologischen Kriterien kein eindeutiges Bild ergeben, beruht diese Einteilung streng genommen auf soziolinguistischen Kriterien. Dabei spielen die berdachung (= Schriftsprache) und das nationale Bewusstsein entscheidende Rollen.'' [185: 257] 287 Drastinu, gotovo sarkastinu, ali u sri opravdanu kritiku srpskoj dijalektalnoj geografiji i izoglosnoj dijalektologiji u slubi serbokroatizma uputio je Otto Kronsteiner. [246: 7879, 8395, 100101] Mirko Valenti i Pavlu Iviu i Aleksi Iviu predbacuje nominalno posrbljivanje balkansko-romanskih Vlaha u svojim radovima o migracijama Srba na hrvatsko i bosansko podruje. [391: 328329] Nakon genocidnih posljedica koje su proizale iz te vrste serbokroatizma koji je u Memorandumu SANU 1986. god. poprimio ekstremne oblike te je u razdoblju od 1991. do 1996. god. rezultirao ratom protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Ivievi radovi se, ukoliko se izravno ili neizravno tiu hrvatskoga jezika (ili i bonjakoga, ijekavskoga srpskoga kao i crnogorskoga), trebaju ocjenjivati prvenstveno uzimajui u obzir njihovo misaono sudionitvo u tim nedjelima. [119] isto ukazivanje na pojedinane strune nedostatke tih radova bez uzimanja u obzir teko proturjeje s temeljnim filozofskim naelima znanosti promailo bi i funkciju tih tekstova i namjeru autora (o ''izbjegavanju istina, falsificiranju i podmetanju'' kao Ivievoj metodi u njegovu raspravljanju o radovima Dalibora Brozovia usp. [147: 435436].
286

253

u 'hrvatskosrpskom ili srpskohrvatskom' knjievnom jeziku, borci koje je postavila Komunistika partija, u svojim javnim nastupima govorili iskljuivo vrlo njegovanim i posve istim hrvatskim jezikom. Oito su dobro znali da inae nemaju nikakve anse prodrijeti ni do koga sa svojom porukom, osim onih koji su ve ionako njihovi istomiljenici.''288

3.4. Spoznajnoteorijski, praktino filozofski i metafiziko-antropoloki problemi Filozofske spoznajnoteorijske pretpostavke koje su dovele do promaenoga pojma

''srpskohrvatskoga'' kao zasebnoga jezika, mogu se jasno dijagnosticirati: U gnoseolokom i metodolokom pogledu to je bio pozitivizam, u semiotikom pogledu nominalizam, u predikatnologikom pogledu ekstenzionalizam, a u politiko-praktinom pogledu decizionistiki i legalistiki voluntarizam. Ti svi imbenici bili su bitni kao filozofske pretpostavke za protagoniste jezinopolitikoga i dravnopolitikoga serbokroatizma. Pozitivistiki je spoznajni pristup stvarnosti ograniavao opaanje naneposredno senzualistiki dane podatke. Pritom su se kompleksnije dijakronijske i sinkronijske cjeline i povezanosti tek nedovoljno shvaale, jednako tako jezini potencijali i bitnost odreenih jezinih znaajki. Umjesto toga se je planiralo na osnovi apstraktnih i iskonstruiranih mogunosti te se je pokuavalo voluntaristiki ostvariti dotine planove. Vrijednosno je mjerilo djelovanja bio jezinopolitiki uspjeh, a ne objektivno jezino pravo. U tom je pogledu serbokroatizam bio puka ideologija bez ikakva priznanja obveza prema jezikoslovnoj istini.289 Objanjenje je tih spoznajnih pretpostavaka nuno jer pojmovi za zasebne jezike, kakav je ''hrvatski'', kao teorijski pojmovi pri takvu pozitivistikomu pristupu ostaju nerazumljivi. Jezikoslovni su pojmovi za zasebne jezike kao teorijski pojmovi djelomino definirani s pomou implikativnih odnosa s empirijskim predikatima koji ine nune ili dovoljne uvjete za te teorijske pojmove.290 Pritom se moe poi od tvrdnje da lingvistika gotovo uvijek u jezinim zajednicama pronalazi pojam pripadajuega etnikoga zasebnoga jezika koji se u dotinoj jezinoj zajednici intuitivno razumije, i koji tek treba teorijski eksplicirati. Jednostavna je istina da pritom dovoljna kompetencija jezikoslovaca podrazumijeva njihovu filoloko-lingvistiki primjerenu enkulturaciju kako bi mogli shvatiti emski vaee pojmove za lekte i dotini cjeloviti zasebni jezik,

''Die wirkliche Lage der Dinge uert sich besonders deutlich im Umstand, dass in den letzen Jahrzehnten in Kroatien die eifrigsten von der kommunistischen Partei eingesetzten Vorkmpfer fr die Einheit in der 'kroatoserbischen oder serbokroatischen' Schriftsprache bei ihren ffentlichen Auftritten nur sehr gepflegtes und ganz reines Kroatisch verwendet haben. Offensichtlich wussten sie wohl, dass sie sonst von vorneherein berhaupt keine Chance hatten, mit ihrer Botschaft bei irgend jemanden anzukommen, der nicht schon von sich aus die von ihnen propagierte Meinung teilte.'' [221: 4142] 289 O openitom problemu vrijednosnih mjerila i kriterija uspjeha u jezinoj politici usp. [14]. 290 O znanstvenoteorijskom statusu pojmova za pojedinane zasebne jezike kao teorijskih pojmova usp. podrobnije [16: 6668, 121, 138139], [7: 56, 127129].

288

254

a time i s njima povezanu etnolingvistiku taksonomiju. Isto tako, jednostavna je istina da se zahtjevu za emskom valjanou dotinih jezinih injenica, koji je u jezikoslovlju nudan, ne moe udovoljiti u preuskom spoznajnom okviru pozitivizma; za to je upravo platonski realistiki spoznajni pristup nudan uvjet.291 Ono to je neprekidno ometalo primjerenu spoznaju poloaja hrvatskoga jezika, moe se dijagnosticirati kao ''iluzija bliskosti''. Napadna je korpusnolingvistika slinost izmeu hrvatskoga jezika i srpskoga dovela do utopijskih zamisli i jezinoga planiranja s tek apstraktnim razvojnim mogunostima. Umjesto da se jednakosti sagledaju u svojim stvarnim granicama i da se potonje uvaavaju, granice su se zanemarivale i preuivale, ak ih se je pokuavalo i voluntaristiki ukloniti. Serbokroatistika je dinamika jezinih dodira bila jednosmjerna. Njezino je nastojanje bilo posrbiti hrvatski jezik. Kontaktnolingvistiki i komunikacijski uspjeno iskoriivanje postojeih, emski vaeih korpusnolingvistikih jednakosti u hrvatskom jeziku i srpskom ne moe se postii putem izravne unifikacije dvaju zasebnih jezika, ve se mora odvijati putem konvergencije postojeih, stvarnih razvojnih mogunosti. Jezinopovijesne osnove u tom smislu daju na primjer korpusnolingvistike jednakosti uslijed zajednike novotokavskosti hrvatske odnosno srpske dijalektalne osnove tih zasebnih jezika, zatim suvremeni emski vaei rezultati dotadanjega konvergentnoga razvoja, dalje rezultati utjecaja starocrkvenoslavenskoga i njegovih nacionalnih redakcija kao viestoljetnoga drugoga knjievnoga jezika (uz narodni), kao i opeslavenska jezina povezanost. Na openitiji problem, naime kako je znatan dio filologa i lingvista uope mogao podlei ''iluziji bliskosti'', moe se odgovoriti jedino osvjeivanjem temeljnih filozofskih problema. U tome postoji i razlog za paradigmatsku relevantnost pojmovne povijesti i znanstvenoteorijske kritike serbokroatizma za filologiju i lingvistiku jer je rije o klasinom sluaju varave predodbe (''delusive perception'') koju je Alfred North Whitehead spoznajnoteorijski analizirao u svojem glavnom temeljnom djelu Process and Reality (Proces i stvarnost). Varka ovdje, upravo kao i u optikoj varci, nije u neposrednom doivljaju, dakle ni u opaanju korpusnolingvistikih jednakosti u hrvatskom i srpskom, ve u zakljucima koje serbokroatistika slavistika s obzirom na opsenije stvarnosti, naime status zasebnosti hrvatskoga jezika, pozivajui se na to opaanje, donosi. [403: 64, 113115, 122123, 128129] Konano, u osnovi takve vrste varke lei odreeni metafiziki deficit. Radi se o jednom od glavnih problema filozofije, situacija u kojoj se ljudska spoznaja opetovano i iznova nalazi: to se ini istinito, nije nuno istinito; to je istinito, moe se ne initi istinito. Ovdje se pokazuje nunost filozofije za znanost. Kako bi se izbjegla takva vrsta varke, nuno je ''povezati ponaanje stvari s formalnom prirodom stvari. Ponaanje koje je odvojeno od stvari apstraktno je,

291

O platonskom realizmu u jezikoslovlju usp. [16: 325349].

255

kao i stvar odvojena od svojega ponaanja.''292 Serbokroatizam je ''predmete'', naime sustav hrvatskih jezinih znakova, odijelio od ''ponaanja'', od Hrvata kao nositelja toga jezika, te je potom, polazei od toga, izgradio svoju argumentaciju. Veliki se je zbor svjedoka samostalnosti hrvatskoga kao zasebnoga jezika pokualo protjerati iz sjeanja i njegovo daljnje postojanje onemoguiti. To odvajanje je kao vrsta lingvistikoga razaranja trebalo u skladu sa svesrpskim politikim programom serbokroatizma kao i s politikom praksom u doba obiju Jugoslavija posluiti pripremi za posrbljivanje s pomou posrbljenoga hrvatskoga jezika. Ali, ipak je glas spomenutoga zbora, sastavljenog od hrvatskih pjesnika i knjievnika, filologa i znanstvenika, pedagoga i politiara, proganjanih, prognanika, izbjeglica i ubijenih, Katolike crkve i ukupnoga hrvatskoga naroda, svojim otporom protuhrvatstvu bilo kojega oblika, serbokroatizmu donio neuspjeh. Dok se ''iluzija bliskosti'' prvenstveno odnosi na opaavanje i spoznaju, jezinopolitiko je djelovanje serbokroatizma s obzirom na svoj voluntarizam i decizionizam naelno polo od pogrjene pretpostavke da bi povijesno uzastopni jezini stadiji bili neovisni jedni o drugima, pa da stoga povijest zasebnih jezika, kao na primjer hrvatskoga, nema kontinuiteta i da ne ini cjelinu. Prema tome bi se moglo namjerno i posve neovisno o stvarnosti, ve prema politikim ciljevima, odreivati kraj i novi poetak, odnosno u naem sluaju hrvatskoga jezika odluiti da novi hrvatski poinje kao ''srpskohrvatski'' od Vuka Karadia. Pri tom se tipu krivoga zakljuka, koji Alfred N. Whitehead naziva "krivi zakljuak uslijed jednostavne lokalizacije" (''fallacy of simple location'') ograniava opaanje zbivanja kao procesa na serijski slijed vremenskih isjeaka, sprjeava se periodizacija koja je primjerena povijesnoj zbilji, i konano se previa povijesna bit zasebnih jezika. Kako zabluda jednostavne lokalizacije istovremeno stoji u suprotnosti s ljudskim iskustvom koje nastaje od kontinuiteta ponavljanih sjeanja i od njihova preoblikovanja djelovanjem novoga izravnog opaanja koje je usmjereno na aktualnu stvarnost [403: 136137], ne udi da se je serbokroatizam uvijek bojao sueljavanja s jezinim realnostima jer nije imao dovoljnu iskustvenu utemeljenost. Dalekosena paradigmatska relevantnost pojmovne povijesti serbokroatizma i njegove kritike zahtijeva i podsjeanje na to koliko je u lingvistici postala potrebna promjena paradigme, naime promjena prema paradigmi spoznajnoga pristupa platonskoga realizma, odnosno promjena koja bi ponovo pronala taj platonski spoznajni pristup. Posebice bi trebalo, prema prije citiranomu Whiteheadovu metafizikomu aksiomu, korpusnu lingvistiku kao usmjerenu prema jezinim "stvarima", naime jezinomu znakovlju i njegovim sustavima, povezati s lingvistikom jezinih funkcija koja uzima u obzir i ponaanje ljudi u vezi s njihovim zasebnim jezikom, te sme ljude i
'' to connect the behaviour of things with the formal nature of things. The behaviour apart from the things is abstract, and so are the things apart from their behaviour.'' [403: 94; naglaeno u originalu] Upravo u nastojanju da to uini, Whitehead smatra da se sastoji metafiziki karakter Platonova kozmolokoga dijaloga Timaeusa u suprotnosti sa Scholiumom Isaaca Newtona u njegovoj Philosophiae naturalis principia mathematica.
292

256

njihovu jezinu zajednicu kao nositelja upitnoga zasebnog jezika. Uz to su se pri razmatranju kontaktnolingvistiki relevantnoga pojmovlja serbokroatizma posebno vanima pokazala jo dva zahtjeva. Na upravo opisani nain integrirana lingvistika, kako bi bila dorasla takvim problemima, mora s jedne strane kao svoj specifini spoznajni predmet imati emski vaee jezine injenice te kao semiotika disciplina dosljedno primjenjivati kriterij emske valjanosti. Inae, ni znakovnost jezinih predmeta ni njihova antropoloka funkcionalna povezanost s govornicima, ni znaenje ni smisao jezinih znakova ne mogu se primjereno opaati ni razumjeti.293 Zatim, u metodolokom pogledu jezikoslovlje mora biti u stanju ovisno o sastavu svojih pojedinanih lingvistikih predmeta razlikovati razine kompleksnosti, i u skladu s tim sustavno varirati svoj fokus na dotine predmete prouavanja. Na taj je nain onemoguen redukcionizam koji ne doputa opaanje i shvaanje viih lingvistikih razina ni prikladno shvaanje problema zasebnosti jezika.294 Za kontaktnu je lingvistiku taj posljednji zahtjev toliko vaan zato to meujezini dodiri kao neksusi i odnosi pretpostavljaju zasebne jezike kao nositelje meuodnosa. Samostalnost zasebnih jezika svoj temelj ima u njihovoj jedinstvenosti i istovjetosti kako ih kao injenicu doivljavaju njihovi govornici i jezine zajednice kao lingvistiki ivui sustavi. Ta samostalnost opravdava autonomiju u oblikovanju zasebnih jezika i zahtijeva njihovu zatitu. To jedinstveno ''vlastito ja'' zasebnih jezika ima svoj ontoloki temelj u njihovim govornicima kao i, proizlazei od njih, u pripadnim jezinim zajednicama i njihovim narodima, koji su u tom pogledu slini korporativnim osobama, odnosno tonije u ovom sluaju, korporativni govornici. Jedinstvenost ljudskih bia, jedinstvena osobnost svakoga pojedinca i egzistencija kao jedinstveno, svojega vlastitoga ja svjesno bie ovdje nije tek metafiziko-antropoloki aksiom, ve to potvruju i neuroznanosti i njihova istraivanja ljudskoga mozga. [118] Neovisno o svim biografskim iskustvima i povijesnim mijenama vlastito se ja doivljava kao neto to se transcendentno odrava, kao unutarnja jezgra vlastite individualnosti. ovjek je toga i svjestan. To je zapravo ovjekova dua. Na osnovi meusobnoga sporazumijevanja ovjek je svjestan te istine i u drugih ljudi. Stoga solipsizam kao objanjenje ne dolazi u obzir. Osim sigurnosti o postojanju vlastitoga ja postoji i sigurnost da egzistiraju i druge osobe sa svojim vlastitim ja. Isto se ja tijekom svoje povijesti dodue pojavljuje u razliitim oblicima, ali ovjek ga ne moe izbrisati jednako kao to ne moe stvoriti ni novo vlastito ja. Ono svoj postanak zahvaljuje, drugoga objanjenja nema, nekoj nadnaravnoj, duhovnoj stvaralakoj snazi ''negdje izmeu zaea i roenja rastuega fetusa'' (''irgendwann zwischen Empfngnis und Geburt des heranwachsenden Ftus" [118: 35]). Dua je, kao to i kranstvo ui, predivno stvorenje Boje.
293

O semiotikom i jezikoslovnom temeljnom pojmu ''emskosti'' te o metodologiji njegove primjene usp. [16: 8798, 159161]. Jezikoslovlje je svoju pozornost na problem emskosti obratila najprije u fonologiji pojmom ''fonema''. 294 Problem spoznajnoteorijskih osnova jezikoslovlja, koja odgovara jezinoj stvarnosti, opsenije je razraen u [16: 324360].

257

Ljudsko ja, transcendentno ljudsko ja, ima svoju vlastitu povijest koju karakterizira njegova sloboda odluivanja, njegova slobodna volja i njegovo djelovanje, odreeno tom slobodnom voljom. Prvenstvena i iskonska odluka, koja je nadreena svima ostalima, stoga se bez dvojbe tie samoga nastanka, podrijetla ljudskoga ja kao Boje tvorevine. Ovdje se ovjek, s obzirom na svoju samospoznaju kao svoje razumijevanje vlastitoga ja, nalazi u iskuenju da porekne to podrijetlo, da jednostrano prekine ivu povezanost sa svojim Stvoriteljem i da posljedino apsolutizira vlastito ja, to naravno moe uzrokovati samo prividno injenino stanje, ali to bi bilo opredjeljenje za loe i zlo. To vrijedi kako za pojedinca, tako i za ljudske skupine, zajednice, etnije, nacije i meunarodne organizacije. Jer, apsolutiziranje osobnoga ili korporativnoga vlastitoga ja u suivotu s drugima dovodi neumoljivo do ''kainova'' stava i do ''kainova'' djelovanja prema drugima. Kao to i starozavjetni narod ''Izrael'', ije ime koje potjee od njegova patrijarha Jakoba sa znaenjem 'Boji borci', sadri cijeli povijesni program za taj narod, a kao takav je radikalno odbio to apsolutiziranje, tako su i svi drugi narodi pozvani da se osvijeste da je zaetak njihova vlastitoga ja u Bogu.295 Jedino to zajedniko podrijetlo u Bogu moe od viestruko etniki izdiferenciranoga ovjeanstva stvoriti organsku cjelinu. Pri tom se etnike i stoga takoer zasebnojezine razliitosti moraju prihvatiti kao razlikama u slinostima dane. uvanje dobroga u narodima i jezinim zajednicama te suivot u sloenijim organskim cjelinama kao i izgradnja novih cjelina od nepovezanih ili djelomino antagonistikih i agresivnih mnotava neprekidan su povijesni zadatak koji ima teinu Boje zapovijedi.296 Ono to se u starozavjetnom Boju imenu Jahve izrie o Bogu, naime 'Ja sam koji jesam' (Ex 3, 1314), ovjek ne moe nekanjeno rei o samom sebi jer to ne odgovara istini o njegovu podrijetlu, dakle ne odgovara ljudskoj stvarnosti. To bi bila blasfemija, oskvrnue Boga i temeljno proturjeje poretku stvaranja. Posljedice toga su za takve osobe u konanici uvijek negativne; za njihove su rtve po tipu biblijskoga Abela mune, a svima kojih se tiu donose nevolje. Posljedicama nastalim protivljenjem poretku stvaranja pripadaju u politikoj povijesti ovjeanstva i moralno negativne strane bezobzirnoga internacionalizma i hegemonistikoga nacionalizma, kao to se je u ovoj raspravi pokazalo u sluaju serbokroatizma i jugoslavizma.

S patrijarhom Jakovom se je po biblijskomu prikazu Izraelov narod izdvojio iz naroda Hebrejaca kao potomaka Abrahamovih; o imenovanju etnonimom Izrael usp.: ''Od sada se ne e vie zvati Jakov, nego Izrael. Borio si se s Bogom, pa e pobijediti i nad ljudima. (Knjiga postanka, 32, 29) 296 Budui da jezici imaju svoj ontoloki temelj u svojim govornicima, za realistiko je jezikoslovlje odreeni lingvistiki personalizam, kakav je razvijen u [16: 272275, 304305] neizbjean. Filologija je to uostalom oduvijek znala, te je i djelovala u skladu s tim. U metafizici se taj personalizam pojavljuje kao temeljni atomizam koji ipak nije u suprotnosti ni s kompleksnou ni sa suvislou zbilje: ''Stoga je krajnja metafizika istina atomizam. Stvorovi su atomske naravi. ... Ali, atomizam ne iskljuuje sloenost i univerzalnu suvislost.'' (''Thus the ultimate metaphysical truth is atomism. The creatures are atomic. But atomism does not exclude complexity and universal relativity.'' [403: 35 36]) Sredinja je kategorija za stvaranje veih cjelina na osnovi povezanosti meu manje sloenim jedinicama kategorija "transmutacije" s pojmom ''neksus''.

295

258

4.0. Zakljuna razmatranja: "Hrvat uva sveti oganj na ognjitu svomu." 4.1. Narod, jezik i domovina Za opstanak i samostalnost zasebnoga jezika u Hrvata jezinopolitiki serbokroatizam predstavljao je egzistencijalno ugroavanje. Uz to je serbokroatizam u suradnji s etnopolitikim i dravnopolitikim jugoslavizmom egzistencijalno ugroavao Hrvate kao narod te njihovu kulture i domovinu. Nakon viestoljetnoga osmanlijskoga ugnjetavanja Hrvati su se glede serbokroatizma, slino kao pri sekundarnom potresu, nali u drugom sudbonosnom poloaju. Ta je opasnost odbijana snagom ljubavi i vjernosti Hrvata prema svojoj vlastitoj biti, povezanom s jasnom spoznajom i nunim znanjem o posebnosti hrvatskoga naroda, njegova jezika, kulture i povijesti. To s pravom naglaava hrvatski franjevac Stanko Duje Miji u svojoj knjizi Hrvatska do pakla i natrag, koja je pisana pod dojmom srpske ratne agresije 1991. i 1992. god.: ''Ta ljubav i privrenost se pokazivala u kulturnim ostvarenjima i njihovim ouvanjima. Znakovitosti i simbolike te ljubavi hrvatski ovjek je svjedoio u svojim progonstvima i izgnanstvima diljem svijeta, uzimajui grumen svoje zemlje na put u daleke svjetove, da ga podsjea na njegovu zemlju'' [283: 125] uvarica etnikoga vlastitoga ja u Hrvata je bila i jest Katolika crkva. To posebice vrijedi za vjerske i moralne temeljne vrijednosti Hrvata i njihove konkretizacije. Pritom se je Crkva posebice brinula, kao i od davnina, za njegovanje i opstanak jezika Hrvata. Katolika crkva nije samo branila osobno dostojanstvo Hrvata u opeljudskom smislu, ve i u smislu njegova hrvatstva te je poticala i podravala Hrvate da ive u skladu sa svojom istinitom biti. Ona se je takoer trudila da neslaganja i razliita miljenja u javno vanim pitanjima ne natete jezgri zajednitva i zajednice kao naroda, ve da se individualizam, grupatvo i politika grupiranja uvijek prevladaju u korist zajednikoga objektivnoga dobra. Drutveni etiki uzori Katolike crkve pritom su bili narod i domovina kao velika zajednika obitelj s temeljnom meusobnom naklonou i dobrohotnou njezinih lanova. Taj uzor odgovara s jedne strane drutvenoantropolokoj stvarnosti, a s druge strane pripada i stalnomu nauku katolikoga socijalnoga uenja o ljudskoj obitelji i obitelji ovjeanstva. to se tie meuetnikih odnosa, taj je socijalni nauk Katolike crkve uvijek djelovao kao korektiv etnocentrizmu koji apsolutizira etniku pripadnost i koji poputa iluzornoj sklonosti k autarkiji. Dobro je ureen suivot naroda stoga uvijek bila najvea elja univerzalne Katolike crkve koja u konanosti i transcendentira sve svjetske tvorevine. Upravo je ta katolika univerzalnost neke hrvatske politiare i javne zastupnike zbog nerazumijevanja navela da sve do deziluzioniranja uslijed politikih stvarnosti nakon 1. svjetskoga rata na naivan, bezazlen i sentimentalan nain 259

podre poseban serbokroatizam i jugoslavizam. Meutim, upravo su ''objektivne norme morala, koje vrijede za sve ljude u sadanjosti i budunosti, kao to su i vrijedile za one u prolosti'', bile naelima kojima je Katolika crkva u Hrvata izravno ili posredno presudno pridonijela tomu da je hrvatski narod uspio prevladati serbokroatizam i sauvati svoj hrvatski jezik.''297 Ouvanje je svojega vjerskoga i moralnoga temeljnoga profila za hrvatski narod bilo utoliko vanije to je protuhrvatska politika obiju Jugoslavija upravo u tom pogledu bila protuhrvatska. Posebno su se la, kleveta i dezinformacija ustalile i ritualizirale, a potpirivana je i vatra mrnje protiv Hrvata. Izjednaivanje bi s protivnikom u tom pogledu za Hrvate bilo kobno. Ali, Hrvati su sauvali svoju samosvijest, nastalu jo u vremenima osmanlijskoga jarma, kao ''predzie kranstva'', a takoer u uasnim ratnim godinama od 1991. do 1995., te su u skladu s tim slijedili vlastitu taktiku i strategiju obrane od agresije. U pjesniki uoblienoj molitvi naslova Tvoj puk moli! tu je samosvijest i vjeru u sebe opjevala Stanislava Adami kao krik upomo, upuen Bogu kao ''BEDEM LJUBAVI nasuprot bedemu Mrnje''. ([1: 61]; istaknuto u originalu, L. A.). U potresnoj je dokumentaciji pod naslovom Terra combusta Stjepan Koul [240] podrobno i konkretno prikazao etnopolitiko ponaanje srpske strane, tjerano mrnjom, kao i patnje njihovih rtava u Zagrebakoj nadbiskupiji u razdoblju od 1991. do 1993. god. Odgovarajua dokumentacija za godine 1935. 1990. objavljena je ve 1992. god. pod naslovom Spomenica rtvama ljubavi Zagrebake nadbiskupije, i to za 900. obljetnicu Zagrebake biskupije i kasnije nadbiskupije. Dok je s jedne strane tadanji zagrebaki nadbiskup kardinal Franjo Kuhari neprestano propovijedao crkveni nauk o nepovezivosti mrnje i osvete s kranskim vjerovanjem, dotle su se na srpskoj strani morale ustanoviti mrnja i elja za unitenjem, usmjerene protiv svega to je hrvatsko.298 Mrnja i la se meusobno osnauju u svojoj unitavakoj dinamici sve do samounitenja njihovih nositelja. Upravo kult lai propagirao je npr. srpski pisac Dobrica osi, prvi dravni predsjednik srpsko-crnogorske postjugoslavenske Federativne Republike Jugoslavije (1992. 1993.), koji je osim toga bio i lanom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). On je u svojem romanu Deobe sugestivno okarakterizirao Srbe ovako: ''Laemo da bismo obmanuli sebe, Laemo zbog

Ovaj je citat preuzet iz Enzyklika Veritatis splendor pape Ivana Pavla II. od 6. kolovoza 1993. god. [200: 55, 53] Ta enciklika pokazuje, kada ju se ozbiljno ita i primjenjuje, koliko su neljudski i pogrjeni voluntaristiki politiki programi poput serbokroatizma, a koji se odnose na ovjeka. To posebice vrijedi za 3. poglavlje Moralno dobro za ivot Crkve i svijeta [200: 83111] jer to poglavlje govori o temeljnom problemu politolokih teorija, ali i filozofije s obzirom na primjenu politike moi, naime o pravom redu izmeu istine i slobode. Temeljna, aksiomatska izjava pritom je da ''samo sloboda koja se pokorava istini ovjeka vodi k njegovoj istinskoj dobrobiti''. [200: 83, 84] 298 Usp. npr. dio propovijedi kardinala Franje Kuharia potkraj 1991. god., nakon masakra koji su srpski etnici poinili u jednom hrvatskom mjestu: ''Dok branitelji nae slobode brane svoje, uvijek neka potuju tue. Rodoljublje je samo ljubav, a nikada mrnja!'' [240: 173]; ili dio pisma upniku toga mjesta: ''Unato tomu, ne smijemo dopustiti da nam due okalja bilo kakav osjeaj mrnje i elje za osvetom.'' [240: 186] O genocidnoj i pustoeoj mrnji prema svemu hrvatskomu, a pogotovo prema svemu katolikomu u Hrvata usp. [240: 178, 185186, 197, 257262].

297

260

slobode. La je vid naeg patriotizma i potvrda nae uroene inteligencije. Laemo stvaralaki, matovito, inventivno.'' [283: 75]299 Ljubav i vjernost vlastitomu narodu te spremnost na njegovu obranu, ali i potovanje posebnosti drugih naroda u Hrvata su od poetka njihove povijesti u Jugoistonoj Europi neprijeporan zakon i duboko ukorijenjen habitus. To uostalom odgovara i pripadnosti Katolikoj crkvi. S obzirom na politiku povijest serbokroatizma i jugoslavizma ironino je da upravo Jovan Jovanovi Zmaj (1833. 1904.), srpski pjesnik iz Novoga Sada, to jezgrovito izraava u jednom svojem stihu koji Hrvati vrlo cijene: ''Hrvat se ne bori da to otme komu. / uva sveti oganj na ognjitu svomu.'' To posve odgovara domoljublju koje je Ante Miroljub Evetovi (1862. 1921.), hrvatski katoliki sveenik i pjesnik iz Bake, opjevao u svojoj istoimenoj pjesmi: ''Domoljublje sveto, ti si izvoresma / Iz koje nam tekla Preradova pjesma. / Tvojim sjajem bjee jednom obasjana / Junak-sablja hrabra Jelaia bana. / Danas si ko jednom / Zasjalo u djelih, / Da nam preporodi / Hrvatski dom cijeli.'' Kao zakljuna strofa pjesmi se pridruuje elja koja je tipina za hrvatsko junoslavenstvo u 19. st.: ''Domoljublje sveto, vjeni lijek nam budi / Sve borce okrijepi, spavajue budi. / Mrnjom i neslogom brau rascjepkanu / Sloi i sjedini po cijelom Balkanu.''300 Stalno spominjui ''domoljublje sveto'' Evetovi se u svojoj pjesmi Domoljublje slui religioznim jezikom. Domoljublje je za pjesnika plamen koji gori u grudima Hrvata i koji ih ujedinjuje u zajednikom zalaganju za domovinu: ''Domoljublja plamen / Gori i u grudi; / Na rad i na slogu / Jedan drugog budi.'' To je plamen od ''svete vatre'' kako ju spominje srpski pjesnik Jovan Jovanovi Zmaj u prije navedenom stihu: ''Hrvat / uva sveti oganj na ognjitu svomu.'' Takav religiozni jezik svoj temelj ima zapravo u religijskoj injenici na koju se odnosi kategorija ''domovina'': Heimat = Paradieses ser Vorgeschmack (Domovina = slatki predosjeaj raja) naslovio je austrijski novinar Gnther Nenning jedan svoj lanak i tako je saeto iskazao bit domovine. ''Domovina je i onaj proli raj i onaj budui. U raju jo nikada nismo bili, pa ipak ga poznajemo na osnovi neunitivoga modela domovine. Naravno da je domovina svih naroda svih krajeva svijeta lijepa, moda ak i ljepa od nae vlastite. Ali, svaka tua domovina ima samo jednu manu nije moja. Domovina je posvuda, ali moja domovina je samo ovdje.''301 Domovina moe ivotu svojih stanovnika pruati i metafiziki smisao, osjeaj sigurnosti, oslonac i ukorijenjenost. To je mogue zato to je domovina sloena, ali za ljude ipak jednostavna tvorevina, analogna djelu narodne umjetnosti, u ijem sreditu biva vlastiti narod i vlastiti materinji jezik; iz toga se sredita oblikuju ivot i povijesno-zemljopisni ivotni prostor.
O Dobrici osiu i njegovoj ulozi glasnogovornika srpskoga nacionalizma usp. [124: 193196]. Citirano ovdje i dalje prema [348: 121]. Citat Jovanovia Zmaja preuzet je iz [388: 470]. 301 ''Heimat ist sowohl das vergangene Paradies wie das knftige. ... Im Paradies waren wir noch nie, und doch kennen wir es anhand des unverwstlichen Modells Heimat. ... Natrlich ist die Heimat aller Vlker aller Weltgegenden schn, vielleicht schner als unsere eigene Heimat. Jede fremde Heimat hat nur den einzigen Makel dass sie nicht meine ist. Heimat ist berall, aber nur meine Heimat ist hier.'' [292: 31]
300 299

261

Meutim, za razumijevanje biti domovine potrebno je znati punu istinu o raju i progonu iz raja, kao to je opisano u Knjizi postanka starozavjetnoga dijela Biblije. Prema njoj, ovjek je ivio u raju kao bie stvoreno prema liku Boga i u zajednitvu s Bogom kao svojim stvoriteljem, te upravo stoga u skladu sa samim sobom i s drugima; smrt nije postojala kao ni la ni mrnja. Ali, sloboda odluivanja, dana ovjeku, omoguila je da Lucifer pri svojemu padu povue za sobom ovjeka to je bio monumentalno fatalan dogaaj koji je iz temelja promijenio stvaranje, ovjeka je materijalno sputao u deterministike zakonitosti sve do vlastite smrtnosti kao plae za istoni grijeh, te je po zakonu entropije itavomu svemiru uprogramirao tendenciju smrti. Danas i u teorijskoj fizici ima nekih koji su miljenja da je takozvani Veliki prasak kao poetak naega svemira zapravo jednak tomu fatalnomu otpadanju i padu Lucifera.302 Ako se je prvi Luciferov grijeh sastojao u njegovoj elji da bude jednak Bogu, onda se je taj grijeh u prijenosu na ovjeka sastojao u njegovu apsolutiziranju samoga sebe i pripisivanju sebi onoga to je Bog stvorio te u samovlasnom upravljanju time. Ali, to je ovjeka odvojilo od Boga, protjeralo ga iz raja i stavilo u novi svijet, svijet optereen grijehom, prepun osjetljivih inkompatibilnosti. Trajno prevladavanje toga sada bitno drukijega svijeta jest Boje navjetenje za ljude dobre volje. Ono moe biti jedino nadnaravni dar Boga koji se je smilovao i koji je sma ljubav, jer Bog je sm gospodar ivota i smrti, dok ovjek dodue moe umnoavati smrt, ali nije sposoban sm po sebi stvoriti ivot osloboen krivnje i smrti. Na svojem zemaljskom putu k Sudnjemu danu i vjenosti ovjek kao etniko drutveno bie moe i mora u meuvremenu ostvariti odgovarajuu ''domovinu kao model prologa i buduega raja'': kao model prologa raja kojega se ovjek negdje duboko u sebi jo sjea; kao model buduega raja koji ovjek jednako tako nasluuje i koji prieljkuje; ali, u obama sluajevima treba ga ostvariti kao ovjeku zadan transcendentan duhovni uradak. Radi upotpunjenja ovih razmatranja, ali i kako bismo se opet vratili na ue podruje nae teme, treba ukazati na otrjenjujuu istinu da svaka domovina u naem suvremenom svijetu ima i svoja ugroavanja: ugroavanja iznutra koja proizlaze iz odgovarajuih stajalita i ponaanja ljudi; i uz to jo ugroavanja agresijom izvana. Obje su vrste ugroavanja u povijesti Hrvata postale aktualne u vezi sa serbokroatizmom i jugoslavizmom. Ali, obje vrste ugroavanja spominju se jo u starozavjetnoj Knjizi postanka kao poetci ljudske povijesti nakon progona iz raja, naime u liku Kaina koji je s jedne strane uslijed svojega ponaanja sm ostao bez domovine, a s druge je strane ubojstvom brata unitio drugu zemaljsku domovinu, kakva je bila utjelovljena u ''pravednom'' Abelu.

Tako Alma von Stockhausen [363: 20] citira pokojnoga vicarskoga profesora teorijske fizike Waltera Heitlera odgovarajuim izvatkom iz njegova predavanja, odranoga 1982. god. pod naslovom Der Urknall oder der Sturz des Luzifers (Veliki prasak ili pad Lucifera). Gore su izraene misli i inae donekle potaknute navedenim lankom Alme von Stockhausen.

302

262

Dua domovine ivi u srcima njezinih ljudi. Stoga ona ovisi nuno i bitno o njima, a njezin krajolik, priroda, civilizacija, privreda, i drugo nisu sami za sebe glavni za nju. Njezini su ljudi sa svojim zajednikim etnikim, kulturno-obiajnim i vjerskim znaajkama i povijesti konani izvor, stvaralac i nositelj domovine. A za ljude, s obzirom na njihovu domovinu, ima njihov svojstveni zasebni jezik sredinje znaenje jer je on, antropoloki gledano, s njihovom duevnom i duhovnom naravi najue povezan. Tu je istinu uvjerljivo izrazio hrvatski pjesnik rodom iz Trsta, knjievnoznanstveni komparatist, dramaturg i kazalini teoretiar Drago Ivanievi (1907. 1981.) u svojoj pjesmi Hrvatska: Hrvatska Ni brda nisu, ni doline, ni rijeke, ni more, ni oblaci nisu, ni kia, ni snijeg nije moja Hrvatska Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda, Hrvatska je rije koju nauih od majke i ono u rijei mnogo dublje od rijei, i ono dublje s Hrvatskom me vee, s Hrvatskom Hrvata, s patnjama njinim, sa smijehom i nadom, s ljudima me vee, te kao Hrvat brat sam sviju ljudi, i kud god idem sa mnom je Hrvatska! Upravo to ''Hrvatska je rije koju nauih od majke / i ono u rijei mnogo dublje od rijei'', bilo je ono to je serbokroatizam prije svega nastojao unititi.

263

4.2. Etniko znamenje i nacionalni simboli Hrvata i Srba Kao i svi drugi narodi Hrvati imaju znamenje i simbole koji se razumiju kao specifini etniki znameni i simboli. Jedan od najstarijih takvih znamenja jest hrvatski pleter u svojim raznovrsnim oblicima.303 Ornamentika toga pleternog ukrasa do danas je zadrala svoju etniku simboliku. Pleteri su veinom nainjeni od trostrukih uzica to u sebi ima jo dodatnu obiljeenost i simboliku. Takvi se pleteri zovu ''tropleteri''. Dvopleteri ili jednopleteri su rjei. Ti se ukrasi mogu pronai, isprva stvarani u bojama, ve od 9. st. u staroj hrvatskoj sakralnoj arhitekturi, posebno u Dalmaciji; nadalje, nalaze se na nadgrobnim spomenicima, na poveljama, kao ornamentalni dijelovi u knjievnosti i inae kao ukras u brojnim drugim dostojnim primjenama. U Srba taj ukras nikada nije imao etniko znaenje. Pleteri su se te vrste upotrebljavali tek kratko vrijeme i tek u svrhu pukoga ukraavanja u srpskoj arhitekturi Moravske kole koncem 14. st. i poetkom 15. st. Simbol Hrvata kao dravotvorne nacije jest tit oslikan crveno-bijelim poljima sa po pet redova. Taj se grb u slubenoj funkciji pojavljuje od poetka 16. st. Pri postavljanju Ferdinanda I., prvoga Habsburgovca, 1. sijenja 1527. god. u Cetinu (sjeveroistono od Slunja) za hrvatskoga kralja (1527. 1564.) on je kao Regni sigillum bio dio povelje. Kao simbol dravnopolitike povijesti Hrvata taj je grb tumaio Pavao Ritter Vitezovi (1652. 1713.) u svojem djelu Stemmatographia izrekom ''Vulneror, at nullo vulnere candor abit.'' ("Rane me, ali ni jednom se ranom ne gubi ast.") Po Vitezoviu su grbovna polja u hrvatskom grbu bojite. Crvena polja predstavljaju krvave rane na Hrvatskoj, na "tijelu" hrvatske drave ("Corpus croaticum"), a bijela polja njenu estitost, istou i ast.304 Na dravnom grbu prve Jugoslavije hrvatski je grb, uz srpski i slovenski, bio samo jedan od
Ornamentici pletera bosanski je franjevac Vinko D. Lasi posvetio monumentalno djelo s mnotvom fotografija kao cjelokupan prikaz. [252] Ta se ornamentika moe dokazati kao kulturna tradicija na Srednjem i Bliskom istoku kao i na Cipru jo od 6. tisuljea prije Krista. U kransko se je doba ta ornamentika kao dio helenizma u prvih est stoljea proirila i na Egipat. U europskoj kranskoj umjetnosti bila je rasprostranjena od 4. do 12. st., i to kako u bizantskoj tako i u rimokatolikoj kulturi. Najrazvijenija je bila u razdoblju romanike. U hrvatskom susjedstvu ta se je ornamentika njegovala u srednjoj i sjevernoj Italiji (Lombardiji) kao i u alpskim prostorima. U njima se je zadrala due vremena, pa se tako jo i danas moe mjestimino pronai. Prema rezultatima Vinka D. Lasia primarni i daleko najei tip pletera je onaj od dviju uzica. Pleter od triju uzica smatra se primarnim tipom pletera u Hrvatskoj, pa tako i hrvatskom posebnou, upravo kao i naklonost i ljubav Hrvata prema toj ornamentici koja se je odrala do danas. Kao prvotno znaenje dvostrukoga pletera Vinko D. Lasi za bliskoistonu i srednjoistonu tradiciju navodi stiliziran prikaz tekue vode koja je kultno oboavana ili je pak interpretirana u mitsko-simbolinom znaenju. U kranstvu ti su ornamenti kao oblik krstionica simbolizirali krsnu vodu. Neka druga ili dublja simbolika pletera u odnosu na vodu Hrvatima se ne pripisuje. Ljepota hrvatskoga pletera odraava se u mirnoi i pokretu uzorka i ima vlastitu metafizikoestetsku vrijednost. Meutim, smisao se te ornamentike moe traiti uz to i na podruju opeljudske, dijelom mitske simbolike pletenja, mrea, tkanja i vorova. Napose se ini da isprepletena, ali ipak ureena, prema naprijed usmjerena dinamika uzica simboliki oponaa zamren tijek ivota i povijesti hrvatskoga naroda, ali da mu istovremeno takoer daje poredak i oblik. 304 Stemmatographia sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio objavljena je 1701. god. u Beu. To se je djelo dalje irilo u 18. i 19. st., pa su se njim posluili i Srbi za izradbu grbova. Vitezovi je jasno vidio potrebu geopolitikoga ponovnoga ujedinjenja Hrvatske i kulturnoga te posebice jezinoga ujedinjenja Hrvata. O hrvatskoj, srpskoj, potom i jugoslavenskoj heraldici usp. kao pregled lanak Grb u Enciklopediji Jugoslavije (sv. 4., str. 555563, Zagreb, 1986.).
303

264

titova na prsima ''srpskoga'' dvoglavoga orla, vrlo rano preuzeta iz bizantske heraldike, pod srpskom kraljevskom krunom. Dravni grbovi druge, komunistike Jugoslavije, bili su napravljeni prema uzorku SSSR-a. Hrvatskim je titom, uronjenim u morske valove, na tom grbu dominirala komunistika crvena petokraka kao zavretak dvaju snopova klasja. U novonastaloj hrvatskoj dravi, Republici Hrvatskoj, hrvatski nacionalni grb opet je samostalno vaei kao slubeni dravni grb. On se popularno u narodu naziva ahovnica. Srpski je nacionalni grb preuzet iz kasne bizantske heraldike 13. 15. st., naime iz dinastije Paleologa. On se sastoji od crvenoga tita koji na etiri polja dijeli bijeli ili srebreni kri; u svakom polju nalazi se stiliziran prikaz ''ocila'' u srebrenoj ili elinoplavoj boji, s drkom okrenutom prema van. Datiranje i uvoenje toga grba nije jasno, ali on je nastao najranije koncem 14. st., a najvjerojatnije tek u 17. st. Specifino srpska nacionalna heraldika sastavnica u tom grbu je znamen ''ocila''. Njegov se bizantski analogon tumai kao grko slovo B, a itav akrogram kao deviza: ''B B B B'' ("Car careva car koji vlada nad carevima"). Kao akrogram se sekundarno tumai i srpska skupina znakova, i to kao akrogram s irilikim slovom C. Dva su rjeenja toga akrograma: '' , ' c' '' i rjee kao '' ''. [285: 50] Tumaenje znaka kao stiliziranoga prikaza kresiva ("ocilo", "ognjilo") primarno je i ujedno slubeno tumaenje. Bez obzira na to to taj znak svojim oblikom podsjea na simbol potkove na grbu srednjovjekovne srpske drave Rake (lat. Rascia), ini se da je ''ocilo'' neovisno o svojoj heraldikoj primjeni srpski etniki osnovni simbol, odnosno da je dio takva simbola. U vezi sa simbolima ''krst i ocila'' u srpskom grbu Zlatko V. Mladievi [285: 33] spominje upravo ''utemeljenost u srpskom 'genetskom kodu' '' i ukupan ansambl simbola kao ''najsvetliji i najsvetiji simbol nacionalne tradicije''. [285: 66]305 Na grbu SR Srbije kao republike komunistike Jugoslavije znak kria je bio uklonjen, ali ''ocila'' su ostavljena u svojem tradicionalnom poretku. Tim je smanjenim srpskim titom, kao i u svim grbovima komunistike Jugoslavije, dominirala crvena petokraka kao zavretak dvaju snopova klasja, omotanih vrpcom s hrastovim liem. ''Ocilo'' je etniki simbol samo kao element viedijelnoga simbola: u srpskom nacionalnom grbu u vezi s heraldikim kriem; openito srpski u sastavu s "kremenom" kao simbolom, i to u skladu s
Vrlo informativan pregled o povijesti srpskih nacionalnih grbova u povezanosti sa srpskom politikom povijeu od njezinih poetaka do sadanjosti, kao dopunu uz lanak Grb u Enciklopediji Jugoslavije (sv. 4., str. 555563, Zagreb, 1986.) nudi Mladievi [285], potaknut vlastitim srpskim nacionalistikim stajalitem. Popis srpskih lanaka od 1835. do 1903. god. koji se tiu ustavnih lanaka o grbovlju kao i skup slika slavenskih ognjila zajedno s ratnikom zastavom dinastije Paleologa nalaze se u [100: 126133]. Temeljne karakteristike srpske dravne povijesti s obzirom na carevinsku ideologiju i imperijalistike hegemonistike predodbe kao i isprepletenost drave, nacije i Srpske pravoslavne crkve predstavlja [67: 115125]. Ti su imbenici meu inim zbog svoje bizantske pretpovijesti bili izravno povezani takoer s povijeu srpskoga nacionalnoga grba. Srednjovjekovna Srbija, Raka, bila je sve do 1196. god., do dolaska na vlast Stefana Nemanjia, pod vlau najprije Bugarske, potom Bizanta, koju su 1204. god. osvojili i opljakali zapadni kriari. Stefana Nemanjia je 1217. god. papa Honorije III. okrunio za kralja, prvoga srpskoga kralja, na temelju njegova obeanja da e Srbiju prikljuiti Rimokatolikoj crkvi.
305

265

objanjenjem znaenja "ocila": ''Kad udari ocilo o kremen, lako ti je varnicu isterati.'' [328: 4: 281, ocilo] S obzirom na smjer heraldikih kresiva, naime stranom za udaranje okrenutom prema kriu, potonji se simbol moe vieznano protumaiti i kao kremen. Heraldiki kri ne mora dakle nuno biti kranski znak kria. Taj se sloeni simbol ("ocilo kremen") uz ostalo tumai i kao znamenje za ljubavni odnos: ''Kremen je srce, a ocilo ljubovca.'' [328: 4: 281, ocilo] "Ocilo" je prema tomu u skladu sa svojim etnografski tipinim oblikom simbol za ensko, "kremen" za muko. Prvorazredno i etniki bitno tumaenje toga naizgled samo dvodijelnoga simbola ipak je mitsko-vjersko, naime tumaenje u ijem je sreditu izbijena iskra, a "ocilo" je pri tom samo sredstvo za izbijanje iskre. "Kremen" simbolizira ovjeka, i to prije svega mukarca: (srpski) ''oveka'' i (crnogorski) ''ovjeka'' kojega posebno u crnogorskoj kulturi karakterizira ''junatvo i ojstvo''. [100: 133] Taj simbol tako postaje trodijelni i postaje piromitski, etniko-antropoloki simbol.306 Taj je mit o iskrama i plamenu sa svojom simbolikom "ocilo i kremen" Petar II. Petrovi Njego (1813. 1851.), koji je kao "vladika" Crnogorske pravoslavne crkve i istovremeno "gospodar" bio nositeljem najvie politike moi i utjelovitelj crnogorske nacionalne ideje, u svojem pjesnikom djelu razradio do svjetonazorske mjere. Za nau je tematiku to relevantno stoga to se pritom crnogorstvo predstavlja kao ''pravo'' srpstvo koje nije slijedilo crtu Vuka Brankovia (1371. 1389.), ''izdajice'' i ''uzronika'' poraza u Kosovskoj bitci (1389.). Dva glavna pjesnika djela Petra II. Petrovia Njegoa koja se odnose na tu temu, jesu spjev Lua mikrokozma, potaknut djelom Paradise lost Johna Miltona, u kojem se predstavlja dualistiki misaoni svijet borbe izmeu tijela i due, svjetla i tame, dobra i zla, te Gorski vijenac, povijesni ep o ''istrebljenju Turaka'', tj. o "istrebljenju poturica'' u Crnoj Gori za vladike Danila (oko 1670. 1735.) potkraj 17. ili poetkom 18. st. U tom se epu simbolika "ocila i kremena" izravno i posredno esto upotrebljava. Sukladno s time je Njego najprije htio djelo nasloviti Izvijanje iskre ili Izviskra.307 Temelj te simbolike "ocilo i
Tematika kulta vatre, simbolike vatre i metaforike vatre kao srpski etniki problem morala bi se vrlo opseno razraditi. Poticaj tomu su s obzirom na svoj opseg i sadraj ve i sami lanci uz (njemake) natuknice Feuer (vatra) i sl. u [333: 536538]. Vrijedno slavistiko-poredbeno istraivanje onomazioloke, pa i metaforine uporabe znaenja rijei gorjeti predstavlja doktorska disertacija Heinza Matthiasa Votha [399]; ona metodoloki slijedi semantika istraivanja slavista iz Hamburga Johannesa Schrpfera koji je mentorirao taj rad. Ali, unose za hrvatski i srpski trebalo bi jo znatno dopuniti. Osim toga je iz etnosemantikih razloga potrebno jasno razlikovati hrvatski leksiki materijal od srpskoga. S obzirom na simboliku vatre mogu se tumaiti i formulacije poput ''Neugaeno Srpstvo'' [293] kao naslov knjige i ''neugaena iskra nacionalne samosvesti'' i kao naslov priloga Dragoljuba Kojia u istoj knjizi [293: 296299]; vano za tu simboliku je i kontekstualno viestruko upotrebljivi atribut ''zapaljiva'' kao primjerice u kontekstu "meu mnogim zapaljivim iskrama kojima ova knjiga obiluje '' [293: 298] Uostalom, rat protiv Hrvatske izdava te knjige, Dragan Suboti u skladu s tim predodbama oznaava kao ''nacionalno-verski rat'' i kao ''etniko-konfesionalni rat''. [293: 5, 7] Ali, simboliku vatre na istaknutom mjestu nalazimo ne samo u srpskom nacionalistikom svijetu predodbi, ve i u komunistikom, tako primjerice na grbu planirane Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) prema predodbama 2. zasjedanja AVNOJ-a (Jajce, 29. 30. studenoga 1943.) sa est baklji kao simbolom planirane Jugoslavije koja bi se sastojala od est republika, kasnije FNRJ, odnosno SFRJ. Taj je grb bio utisnut i na prednju koricu svih svezaka Enciklopedije Jugoslavije. 307 Simboliku iskre i plamena u Gorskom vijencu posebno obrauje i Alois Schmaus [345] u svojem komentaru uz taj ep. Glede simbolike zanimljiva mjesta u Gorskom vijencu jesu primjerice stihovi: 859. (badnji boini obiaj loenja badnjaka); 1068. 1073. (rasplamsali plamenovi iznad grobova kosovskih junaka); 2255. 2258, 2320. 2323.
306

266

kremen" ini gnostika dualistika slika svijeta i ovjeka, s duom, ''Bojom iskrom'', kao zarobljenikom tijela i openito materijalnoga svijeta ije je osloboenje putem akcije i djelovanja kao reakcije na ugnjetavanje i nevolju (Gorski vijenac: st. 2319. 2322.) smisao i zadaa ivota i povijesti pojedinca kao i itavoga naroda. Simbol te oslobaajue provale jest upravo izbijanje iskre iz kremena.308 I u Hrvata je element vatre sastavni dio svojstvenoga etnikog simbola. Ali, to nije vatrena stihija koja za sobom ostavlja samo pepeo i koja pustoi, nije to ni nasilna niti tehniki lukavo ''izbijena'' (srpski: "isterana") ili ''izmamljena'' (srpski: "izvijena") iskra kao neka vrsta prometejski ukradene vatre, to je vatra koja slui ovjeku na mnogo naina, vatra koja je korisna i koja odrava ivot, vatra u domaoj pei, na kunom ognjitu, ta je vatra zajedno sa svojim mjestom postala temeljnim simbolom antropolokih osnova drutvene kulture ivota poevi od obitelji i njihovih prebivalita, do zaviaja, sve do itavog naroda i openito "domovine". Kljuna rije za taj simbol je ognjite ija je hrvatska metaforika u vrlo otrom kontrastu prema srpskoj metaforici "ocila i kremena", kao i prema openito srpskoj simbolici vatre.309 Jovan Jovanovi Zmaj (1833. 1904.) tu je hrvatsku metaforiku pjesniki sroio u stihu koji Hrvati vrlo cijene: ''Hrvat se ne bori da to otme komu. uva sveti oganj na ognjitu svomu''. To posve odgovara stavu i osjeaju koji do izraza dolaze u jednom stihu pjesme Moje zvanje hrvatskoga pjesnika Ante Miroljuba Evetovia (1862. 1921.): Ja sam ipak i sretan i blaen,

(izravno spominjanje izbijanja iskre); 2353. 2355, 2438. 2476. (badnji boini obiaj loenja badnjaka); 2521. 2522.; u stihovima 2311. 2314. zlo se opisuje kao ''iskra'' (i kao ''glava zmije'') koja se gasi snagom duha; o svjetonazorskom dualizmu usp. govor opata Stefana 2486. 2520. 308 Ta je dualistika slika svijeta i ovjeka u znaajnoj suprotnosti sa srpskim pravoslavnim poimanjem ovjeka kao ''posude boanskoga'' ije je zemaljsko odreenje kontemplativno-mistino, u skladu s naukom o ve ostvarenoj eshatologiji, a ne odreenje kao ''orua Boga''. [198: 97] Na Balkanu se dualizam dovodi u vezu s manihejskim odnosno bogumilskim tendencijama, proirenima i meu dijelom Srba, te ga srpsko pravoslavlje odbija. [198: 127129] 309 Pojam ''ognjite'' se u drugom izdanju Anieva rjenika [2] objanjava na sljedei nain: ''1. etnol. mjesto u kui na kojem se loi otvorena vatra. 2. pren. a. rodna kua, dom. b. domovina 3. mjesto na kojem se odrava vatra ''; kao kontekstualne fraze navode se: ''ugasiti ognjite'' u znaenju "zatrti rod, ugasiti lozu", kao i ''vratiti se na svoje ognjite'' u znaenju "vratiti se kui, svome domu, u svoje mjesto (ob. o prognanima, onima koji su dugo bili izvan zaviaja i sl.". Od imenice ''ognjite'' (''ognjie'') 'focus', 'caminus' kao oznaku pars pro toto za ''kua, gdje se dimi'', u Dalmaciji se upotrebljavala i izvedenica ''ognjitina'' (''ognjiina'') 'focagium', 'dimnica', 'dimnarina', 'daa od ognjita'' kao naziv za opinski porez na dimnjak. [279: 1: 814] U novosadskom Pravopisu [319] karakteristino nedostaju i oganj i ognjilo i ognjite kao i, sigurno ne sluajno, domovina, ali postoji srpska natuknica ocilo zajedno s regionalnom inaicom ocjelo. U [332] pod ''ognjite'' se navode na njemakom samo materijalna znaenja "Herd", "Feuersttte" ('ognjite'), kao i preneseno tehnoloko znaenje "Flintenlaufboden" ('dno puanoga cijeva'), ali se ne navodi hrvatsko vano preneseno znaenje 'dom, domovina'. Srpsku simboliku vatre opisuje Sima Trojanovi u svojem lanku Ognjite u [360: 208210] na sljedei nain: ''Kultom ognjine vatre duboko je proet i srpski narod. On gleda u njoj simbol moralne istoe i jaih nebeskih sila, koje mu pomau, a mogu i da odmau. Zato se u tekim trenucima on O.(gnjitem) i vatrom kune, a i drugoga O.(gnjitem) zaklinje.'' [360: 210] Za hrvatski jezik tipino znaenje 'dom, domovina' taj srpski autor ne navodi, kao to su i inae podrobno opisana mjesta za loenje vatre u kuama u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i brojnim drugim regijama na podruju ondanje Jugoslavije, a hrvatska se "ognjita" i dotini obiaji i ne spominju. Openito o onomasioloko-semantikim odnosima u slavenskim jezicima u znaenjskom polju ''vatra'' upuujemo jo jednom na rad Heinza Matthiasa Votha, posebice na [399: 8384, 133, 138139, 141143, 145]; ognjite i ocilo odnosno ognjilo ni tu se ne spominju. [399: 138]

267

To mi srce govori u grudi, Pa u srei i pjevam i plaem, Dobri Boe, Tebi hvala budi! Dao si mi kuu i kuite U Hrvatskoj, hrvatsko ognjite! [348: 122] Ta se kljuna rije ognjite i inae upotrebljava u hrvatskom standardnom knjievnom jeziku. Jedno od najvanijih proznih djela hrvatske knjievnosti 20. st. ima za naslov ba tu kljunu rije, naime etverodijelni roman Mile Budaka (1889. 1945.), objavljen u Zagrebu 1938. god. pod naslovom Ognjite. Dubravko Horvati [168: 3031] je svojemu lanku o represalijama usmjerenima protiv vjersko-kulturnoga asopisa Naa ognjita hrvatskih franjevaca poetkom 1980-ih godina u komunistikoj Jugoslaviji dao naslov Zapretana vatra hrvatskoga bia. Dio represalija bila je i zabrana naslova asopisa, koji je morao biti promijenjen u Sveta batina. Ve prije toga je morao biti isputen podnaslov Vjersko-kulturni list. Dubravko Horvati s obzirom na politiko stanje u 1970-im godinama taj asopis karakterizira kao ''jedno od zaista iznimnih mjesta gdje se djelovalo u svrhu odravanja zapretane vatre hrvatskoga bia''. [168: 31] To ujedno i objanjava represalije u vrijeme jaanja centralizma i pojaanoga serbokroatistikoga unitarizma nakon Titove smrti 4. svibnja 1980. god. Proces i stanje zapretanja, pokrivenosti pepelom, ini dio sloenoga simbola "ognjita", i to uz svoju pozitivnu vrijednost kao zatitnikoga pokrivaa u svrhu ouvanja ara, esto takoer, kao i u ovom sluaju, gueega sloja od kojega se ar mora zatititi i sauvati. Takva su iskustva gorki vrhunac doivjela ponovo 1990-ih godina, u doba rata u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini, sa svim svojim progonima i bjeanjima ''s vjekovnih ognjita'', kad se je ''zapretanje'' dogaalo u sasvim materijalnom znaenju, naime pepelom zgarita i ruevina hrvatskih domova. U to su vrijeme opet bili potrebni ljudi ''koji uvaju ognjita, koji uvaju zapretalu vatru u ovom suludom ratu.'' [326: 114, 272]310 Ognjite je simbol domovine. Ono simbolizira sredite topline i svjetlosti, ivotne hrane i sigurnosti doma, obiteljskoga zajednitva prema unutra i miroljubiva suivota prema van. Meutim, kako u sreditu domovine stoje ljudi koji ju stvaraju i odravaju i koji ju nastanjuju, ognjite je i antropoloki simbol. ar na ognjitu je simbol za osobine srca ljudi, njihove due i njihova duha: Oni su proeti unutarnjom, duhovno-duevnom toplinom, toplinom srca koja jedina moe stvarati i odravati domovinu i koja jedina ima snagu stvaranja zajednice jer, konano, kao ar ljubavi ona

U opetovanim stajalitima bosanske franjevake provincije ''Bosne Srebrene'' o ratnim dogaajima uvijek se podsjea na ''nasilno raseljavanje ljudi i naroda s njihovih stoljetnih ognjita'' i na zadau ''uvanja ognjita da bi se povratnici imali gdje vratiti'' (usp. npr. Bosna Franciscana, god. 1., sv. 1., str. 221225, Sarajevo, 1993).

310

268

potjee od Boga. U tom smislu treba razumijevati i onu metaforiku ''ara'' koja toj rijei prenosi znaenje 'oduevljenje', 'zanos'. Naseljivost i udobnost stanovanja dijele svijet na regije. ''ovjek bez doma'' o kojem je Hans Egon Holthusen [164] govorio kao o motivu i problemu moderne knjievnosti, ovjek nakon kobnoga gubitka svojega unutarnjega sredita, na kojega posredno upozorava Hans Sedlmayr u svojem djelu o umjetnosti 19. i 20. st. [347], ovjek bez korijena, gonjen uokolo, duhovno istroen i izgorio, ovjek koji je postao tvrd i hladan, ovjek zatvoren pred ljubavlju Bojom, takav ovjek ini domovinu nedomovinom. Nasuprot takvu ovjeku, domovina ivi od ''homo habitabilis'', ovjeka koji ima volju i smisao za dom i kuu, za svoju obitelj i za druge, ovjeka kakva vidi velika njemaka benediktinka i opatica Hildegard von Bingen (1089. 1179.) u 5. poglavlju svojega vizionarskoga djela De operatione Dei. Domovina ivi od ovjeka koji Bogu i blinjima prua utoite. I za to je ognjite predivna metafora.

269

270

Izvori i literatura [1] Adami, Stanislava: Bedem, u: Hrvatska revija, god. 45., sv. 1.2., str. 61.62., Zagreb,1995. [2] Ani, Vladimir: Rjenik hrvatskoga jezika, Zagreb, 11991. (1994., 31998., 42003.). [3] Ani, Vladimir / Sili, Josip: Pravopisni prirunik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb,
1

1986. (1987.).

[3a] Ani, Vladimir / Sili, Josip: Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb, 2001. [4] Antoljak, Stjepan: Pregled hrvatske povijesti, Split, 1994. [5] Auburger, Leopold: berblick ber die uere Geschichte makedoslavischer Ausbausprachen (Altkirchenslavisch und moderne makedoslavische Standardsprache), u: Sprachen und Staaten, 2., Nationalitten- und Sprachenfragen in weltpolitischer Perspektive, str. 9.123. (Schriftenreihe zur europischen Integration, 16.), Hamburg, 1976. [6] Auburger, Leopold: Sprachvariation in der Entwicklung der makedonischen Standardsprache (mit besonderer Bercksichtigung der Entwicklung der Akzentstruktur), u: P. Sture Ureland (izd.), Sprachvariation und Sprachwandel: Probleme der Inter- und Intralinguistik. Akten des 3. Symposions ber Sprachkontakt in Europa, Mannheim, 1979., str. 1.38. (Linguistische Arbeiten, 92.), Tbingen, 1980. [7] Auburger, Leopold: Funktionale Sprachvarianten. Metalinguistische Untersuchungen zu einer allgemeinen Theorie (ZDL, prilozi, 38.), Wiesbaden, 1981. [8] Auburger, Leopold: Sprachentypologische Verhltnisse als Faktoren der Kontaktdynamik in plurilingualen Gemeinschaften, u: P. H. Nelde (izd.), Theorie, Methoden und Modelle der Kontaktlinguistik, str. 109.119. (Plurilingua, 2.), Bonn, 1983. [9] Auburger, Leopold: Ruland und Europa: Die Beziehungen M. V. Lomonosovs zu Deutschland (Sammlung Groos., 25.), Heidelberg, 1985. [10] Auburger, Leopold: Verbmorphologie der kroatischen Standardsprache, Heidelberg, 1988. [11] Auburger, Leopold: Deutsche Auenmundarten, Minderheitenschutz, neue germanische Kultursprachen und Ausbaukomparatistik: In memoriam Heinz Kloss (30. 10. 1904 13. 6. 1987), u: Zeitschrift fr Dialektologie und Linguistik, god. 55., sv.1., str. 49.56., 1988. [12] Auburger, Leopold: 20 postulates for a general theory of linguistic variants, u: U. 271

Ammon (izd.), Status and function of languages and language varieties, str. 515.540., Berlin, 1989. [13] Auburger, Leopold: Entwicklungsprobleme der kroatischen Standardsprache, u: L. Auburger, P. Hill (izd.), Natalicia Johanni Schrpfer octogenario a discipulis amicisque oblata: Festschrift fr Johannes Schrpfer zum 80. Geburtstag, str. 1.31. (Philologia et litterae slavica, 1.), Mnchen, 1991. [14] Auburger, Leopold: berlegungen zum Problem der Erfolgskriterien in der Sprachenpolitik, u: E. Hsch, G. Seewann (izd.), Aspekte ethnischer Identitt: Ergebnisse des Forschungsprojekts "Deutsche und Magyaren als nationale Minderheiten im Donauraum", str. 69.83. (Buchreihe der Sdostdeutschen Historischen Kommission, 35.), Mnchen, 1991. [15] Auburger, Leopold: Sprachminderheiten und die Stabilitt plurilingualer Gesellschaften. Systemtheoretische berlegungen, u: G. Seewann (izd.), Minderheitenfragen in Sdosteuropa:. Beitrge der Internationalen Konferenz: The Minority Question in Historical Perspective 1900.1990., Inter University Center, Dubrovnik, 8.14. 4. 1991., str. 79.88. (Untersuchungen zur Gegenwartskunde Sdosteuropas, 27.: Verffentlichungen des Sdostdeutschen Kulturwerks, Reihe B: Wissenschaftliche Arbeiten, 62.), Mnchen, 1992. [16] Auburger, Leopold: Sprachvarianten und ihr Status in den Sprachsystemen. Hildesheim. (Philosophische Texte und Studien, 36.), 1993. [17] Auburger, Leopold: Der Status des Kroatischen als Einzelsprache und der Serbokroatismus: Ein Lehrstck aus der kontaktlinguistischen Begriffsgeschichte, u: W. W. Moelleken, P. J. Weber (izd.), Neue Forschungsarbeiten zur Kontaktlinguistik, str. 21.29. (Plurilingua, 19.), Bonn, 1997. [18] Auburger, Leopold: Hrvatski jezik, kroatistika i serbokroatistiko nazovinazivoslovlje: Povodom lanka Snjeane Kordi u Republici (god. 57., sv. 1.2., str. 236.242.), u: Republika, god. 57., sv. 7.8., str. 213.225., Zagreb, 2001. [19] Auburger, Leopold: Razvoj kroatistike i njezino sueljavanje sa serbokroatistikim zamislima njemake junoslavistike, u: Filologija, god. 35., str. 1.23., Zagreb, 2001. [20] Auburger, Leopold: Kroatistika u sklopu junoslavistike u Njemakoj, u: Zbornik Zagrebake slavistike kole 2001., str. 98.99., Zagreb, 2002. [21] Auburger, Leopold: Hrvatski jezik i filologija netonih navoda: Uz glavnu manu "Komentara" S. Kordi u Republici (god. 59., sv. 3.4., str. 237.243.), u: Knjievna Republika, god. 1., sv. 3.4., str. 205.224., Zagreb, 2003. [22] Auburger, Leopold: Metafizika kulturnog ivota i filozofiranje o hrvatskim narodnim 272

pitanjima u radovima S. Zimmermanna o hrvatskoj filozofiji i kulturi, u: Bogoslovska smotra: Ephemerides Theologicae Zagrabienses, god. 73., sv. 4., str. 649.684., Zagreb, 2003. [22a] Auburger, Leopold: O opem jezikoslovnom pojmovlju Stjepana Babia, u: Babiev zbornik o 80. obljetnici ivota. Rasprave i lanci s jezikoslovnoga znanstvenoga skupa odranoga 5. i 6. svibnja 2006. u Slavonskom Brodu, str. 77.94., Slavonski Brod, 2008. [22b] Auburger, Leopold: Strossmayerovo junoslavenstvo i sintagma hrvatski ili srpski Franje Rakoga, u: Rije: asopis za slavensku filologiju, god. 15., sv. 3., str. 16.28., Rijeka, 2009. [23] Babi, Stjepan: U lingvistici znanstvenost, u politici ravnopravnost, u: Jezik, god. 16., sv. 2., str. 52.60., Zagreb, 1968. [24] Babi, Stjepan: O rjenicima, kritikama i protukritikama, u: Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata, str. 121.138., Zagreb, 1969. [25] Babi, Stjepan: Htijenja i ostvarenja Novosadskog dogovora, u: Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata, str. 199.208. [orig.: Jezik, god. 15. (1967.), sv. 1., str. 3.13.], Zagreb, 1969. [26] Babi, Stjepan: Lingvistiko odreenje hrvatskoga knjievnog jezika, u: Jezik, god. 18., sv. 5., str. 129.137., Zagreb, 1971. [27] Babi, Stjepan: Dobra vee(r)?, u: Jezik, god. 21., sv. 2., str.. 57.58., Zagreb, 1973. [28] Babi, Stjepan: Die Termini fr die Standard- und Substandard-Idiome im kroatoserbischen Sprachbereich, u: Zeitschrift fr slavische Philologie, god. 41., str. 24.33., 1980. [29] Babi, Stjepan: Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku: Nacrt za gramatiku (Djela JAZU, Razred za filologiju, 62.), Zagreb, 11986. (1991., 1996.). [30] Babi, Stjepan: Standardizacija stabilizacija knjievnoga jezika, u: Jezik, god. 35., sv. 3., str. 65.77., Zagreb, 1988. [31] Babi, Stjepan: Gunduliev jezik prema suvremenom hrvatskom knjievnom jeziku, u: Forum, god. 28. (57.), sv. 5.6., str. 534.548., Zagreb, 1989. [32] Babi, Stjepan: Hrvatski jezik u politikom vrtlogu, Zagreb, 1990. [33] Babi, Stjepan: Tisuljetni jezik na hrvatski (priredio: Stjepan Babi), Zagreb, 1991. [34] Babi, Stjepan: Nekoliko napomena o jeziku Franje Tumana, u: Hrvatska revija, god. 42., sv. 2., str. 313.316., Zagreb, 1992. [35] Babi, Stjepan: Korijenski i morfonoloki pravopis nisu i ne mogu biti istoznanice, u: Jezik, god. 43., sv. 2., str. 41.48., Zagreb, 1995. [36] Babi, Stjepan: Hrvatski juer i danas, Zagreb, 1995. 273

[37] Babi, Stjepan: Znanstvena podloga hrvatskih vukovaca, u: Jezik, god. 43., sv. 5., str. 167.174., Zagreb, 1996. [38] Babi, Stjepan: Deklaracija mea dvaju razdoblja, u: Jezik, god. 44., sv. 3., str. 80. Zagreb, 1997. [39] Babi, Stjepan: Hrvatski knjievni jezik u Bosni i Hercegovini, u: Jezik, god. 45., sv. 1., str. 29.34., Zagreb, 1997. [40] Babi, Stjepan: Za prestanak izdavanja hrvatskih knjievnih djela s krivotvorenim jezikom, u: Jezik, god. 45., sv. 3., str. 90.96., Zagreb, 1998. [41] Babi, Stjepan: Poticaji i podaci za raspravu o poetku hrvatskoga knjievnoga jezika, u: Jezik, god. 45., sv. 4., str. 121.128., Zagreb, 1998. [42] Babi, Stjepan: O Guberininima pogledima na hrvatsko-srpske jezine razlike, u: Jezik, god. 45., sv. 5., str. 176.182., Zagreb, 1998. [43] Babi, Stjepan: Kritini trenutci hrvatske jezine kulture, u: Jezik, god. 47., sv. 5., str. 166.179., Zagreb, 2000. [44] Babi, Stjepan: Hrvatska jezikoslovna prenja, Zagreb, 2001. [45] Babi, Stjepan: Pravopisna rjeenja treba birati prema razlozima, u: Jezik, god. 48., sv. 2., str. 55.60., Zagreb, 2001. [46] Babi, Stjepan: Hrvatski su pisci uvijek pisali likove tipa grjenik, pogrjeka, strjelica, u: Jezik, god. 48., sv. 5., str. 162.172., Zagreb, 2001. [47] Babi, Stjepan: Na pragu 50. godita Jezika, u: Jezik, god. 49., sv. 5., str. 161.164., Zagreb, 2002. [48] Babi, Stjepan: Jedan dvobroj Jezika vie: Povodom pretiska unitenoga dvobroja iz 1971., u: Jezik, god. 50., sv. 5., str. 195.197., Zagreb, 2003. [49] Babi, Stjepan: Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika, Slavonski Brod, 2003. [49a] Babi, Stjepan: Jo o hrvatskome jeziku u Europskoj Uniji. Uz lanak Marija Grevia, u: Jezik, god. 55., sv. 5., str. 193.195., Zagreb, 2008. [49b] Babi, Stjepan: Hrvatski jezik i Europska Unija. (Dodatak lanku iz prologa broja), u: Jezik, god. 56., sv. 1., str. 34.35., Zagreb, 2009. [50] Babi, Stjepan / Finka, Boidar / Mogu, Milan: Hrvatski pravopis, Zagreb, 11990. (21994.,31995., 41996., 52001.) [neobjavljeni Pravopis iz 1971. god.]. [51] Banac, Ivo: Main trends in the Croat language question, u: R. Picchio, H. Goldblatt (izd.), Aspects of the Slavic language question, 1., str. 189.259. (Church Slavonic South Slavic West Slavic), New Haven, 1984. 274 85.,

[52] Barac, Antun: Maurani, Zagreb, 1945. [53] Barac, Antun: Hrvatska knjievnost od preporoda do stvaranja Jugoslavije, 1.: Knjievnost ilirizma, Zagreb, 1954. [54] Barac, Antun: Jugoslavenska knjievnost. Zagreb, 1954. [55] Bartl, Peter: Grundzge der jugoslawischen Geschichte (Grundzge, 60.), Darmstadt, 1985. [56] Bai, Nataa: V. S. Karadi izmeu jezikoslovlja i politike, Zagreb, 1991. [57] Bai, Nataa: Uvod u nastanak Guberina-Krstievih Razlika: U povodu 60. obljetnice izlaska knjige, u: Jezik, god. 47., sv. 4., str. 121.134., Zagreb, 2000. [58] Bai, Nataa: Odjeci Guberina-Krstievih Razlika u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju, u: Jezik, god. 47., sv. 5., str. 179.194., Zagreb, 2000. [59] Bai, Nataa: Hrvatski jezik i njegov pravopis, u: Jezik, god. 48., sv. 2., str. 42.55., Zagreb, 2001. [60] Bai, Nataa: Politika pozadina osporavanja Hrvatskoga pravopisa, u: Jezik, god. 48., sv. 3., str. 87.95., Zagreb, 2001. [61] Behschnitt, Wolf Dietrich: Nationalismus bei Serben und Kroaten 1830 1914: Analyse und Typologie der nationalen Ideologie (Sdosteuropische Arbeiten, 74.), Mnchen, 1980. [62] Benei, Julije: Gramatyka jzyka chorwackiego czyli serbskiego, Warszawa, 1937. [63] Benei, Julije: Hrvatsko-poljski rjenik, Zagreb, 1949. [64] Benei, Julije: Rjenik hrvatskoga knjievnoga jezika od preporoda do I. G. Kovaia, sv. 1.12., Zagreb, 1985.1990. [65] Benigar, Aleksa: Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb, 1993. [66] Boeder, Winfried: Identitt und Universalitt: Volkssprache und Schriftsprache in den Lndern des alten Christlichen Orients, u: Georgica, god. 17., str. 66.84., 1994. [67] Bogovi, Mile: Staat und Kirche in der serbischen Orthodoxie, u: Th. Bremer (izd.), Religion und Nation im Krieg auf dem Balkan: Beitrge des Treffens deutscher, kroatischer und serbischer Wissenschaftler vom 5.9. 4. 1995. in Freising, str. 109. 125. (Wissenschaftliche Arbeitsgruppe fr weltkirchliche Aufgaben der Deutschen Bischofskonferenz, Projekte, 2.), Bonn, 1996. [68] Bokovi, Radosav: O leksikoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga knjievnog jezika, u: Na jezik, god. 3., str. 277.282., Beograd, 1935. [69] Brandi, Damjan: Njemako-hrvatski gospodarski i pravni rjenik: Deutsch-kroatisches Wirtschafts- und Rechtswrterbuch, Zagreb, 1996. [70] Bratuli, Josip: Pravopisno-jezina problematika u vrijeme hrvatskog narodnog 275

preporoda: Od borbe za jezik do pobjede jezikom (1790.1847.), u: Hrvatski narodni preporod 1790.1848.: Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, str. 31.41., Zagreb, 1985. [71] Brodnjak, Vladimir: Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. [72] Broz, Ivan: Hrvatski pravopis. Zagreb, 1892. (1893.). [73] Brozovi, Dalibor: Jezino znaenje hrvatskog narodnog preporoda, u: Kolo, sv. 8.10., str. 249.253., Zagreb, 1966. [74] Brozovi, Dalibor: Standardni jezik: Teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja, Zagreb, 1970. [75] Brozovi, Dalibor: Uloga bosanskohercegovakih franjevaca u formiranju jezika hrvatske knjievnosti i kulture od Divkovia do fra Grge Martia, u: Jezik, god. 20., sv. 1., str. 37.51., Zagreb, 1972. [76] Brozovi, Dalibor: Deset teza o hrvatskom jeziku, u: Hrvatska revija, god. 25., sv. 2., str. 209.215., 1975. [77] Brozovi, Dalibor: Die Entwicklungsetappen bei der Bildung des kroatischen neustokavischen Sprachstandards 1750 1900, u: Die Welt der Slaven, god. 21., sv. 2., str. 14.27., 1976. [78] Brozovi, Dalibor: Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske knjievnosti, u: A. Flaker, K. Pranji (izd. ): Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, str. 9.83., Zagreb, 1978. [79] Brozovi, Dalibor: O jeziku u zakonima i o zakonima jezika, u: Hrvatska revija, god. 29., sv. 4., str. 605.616., 1979. [80] Brozovi, Dalibor: Bosna i Hercegovina: Jezik, u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2., str. 233.234., Zagreb, 1982. [81] Brozovi, Dalibor: O Deklaraciji onda i sada, u: Deklaracija o hrvatskom jeziku: S prilozima i Deset teza, str. 13.17., Zagreb, 1991. [82] Brozovi, Dalibor: Serbo-Croatian as a pluricentric language, u: M. Clyne (izd.), Pluricentric languages: Differing norms in different nations, str. 347.380. (Contributions to the Sociology of Language, 62.), Berlin, 1992. [83] Brozovi, Dalibor: Stanje i zadatci jezikoslovne kroatistike, u: Jezik, god. 43., sv. 2., str. 23.34., Zagreb, 1995. [84] Brozovi, Dalibor: Uloga asopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, u: Jezik, god. 44., sv. 2., str. 42.53., Zagreb, 1996. [85] Brozovi, Dalibor: Tri desetljea poslije, u: Jezik, god. 44., sv. 3., str. 85.89., Zagreb, 276

1997. [86] Brozovi, Dalibor: Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bonjakoga jezika, u: Jezik, god. 47., sv. 1., str. 13.16., Zagreb, 1999. [87] Brozovi, Dalibor: Muna razmatranja o pravopisnim nevoljama, u: Jezik, god. 47., sv. 5., str. 161.166., Zagreb, 2000. [88] Brozovi, Dalibor: Loa transkripcija i na krivnome mjestu, u: Jezik, god. 48., sv. 2., str. 75.80. i god. 48., sv. 3., str. 99.102., Zagreb, 2001. [89] Brozovi, Dalibor: Lingvistiki nazivi na srednjojunoslavenskom podruju, u: Jezik, god. 49., sv. 1., str. 1.9., Zagreb, 2002. [90] Buar, Franjo 1910: Povijest hrvatske protestantske knjievnosti za reformacije: Crtice iz hrvatske knjievnosti, 5., Zagreb, 1910. [91] Bugarski, Ranko: Unity in diversity. Aspects of language policy in the Soviet Union and Yugoslavia, u: U. Ammon, K. J. Mattheier, P. H. Nelde (izd.): Brennpunkte der Soziolinguistik.Tbingen, str. 1.12. (Sociolinguistica, 1.), Tbingen, 1987. [92] Bugarski, Ranko: Politique et amnagement linguistiques en Yougoslavie, u: Politique et amnagement linguistiques, str. 419.452., Qubec, 1987. [93] Bujas, eljko: Hrvatsko ili srpsko-engleski enciklopedijski rjenik, 1.2., Zagreb, 1983. 1989. [94] Bujas, eljko: Veliki hrvatsko-engleski rjenik: Croatian-English dictionary, Zagreb, 1999. [95] Bujas, eljko Veliki englesko-hrvatski rjenik: English-Croatian dictionary, Zagreb, 1999. [96] Bhler, Karl: Sprachtheorie: Die Darstellungsfunktion der Sprache, Stuttgart, 21965. [97] Cipra, Franjo / Klai, Adolf Bratoljub: Hrvatski pravopis, Zagreb, 1992. [orig.: Hrvatski pravopis, 1944.]. [98] Clyne, Michael: Pluricentric languages. Introduction, u: M. Clyne (izd.): Pluricentric languages: Differing norms in different nations, str. 1.9. (Contributions to the Sociology of Language, 62.), Berlin, 1992. [99] Clyne, Michael: Epilogue, u: M. Clyne (izd.): Pluricentric languages: Differing norms in different nations, str. 455.465. (Contributions to the Sociology of Language, 62.), Berlin, 1992. [100] Crnogorski narod: Crnogorski narod i srpska politika genocida nad njim: Elementa Montenegrina: Hrestomatija, 1., Titograd, 1990. [101] Cuvalo (uvalo), Ante: The Croatian national movement 1966 1972. (East European Monographs, 282.), New York, 1990. 277

[102] izmi, Draenka: Nomenklature proizvoda i klasifikacije djelatnosti u Europskoj uniji, u: Ekonomski pregled, god. 45., sv. 9.10., str. 679.692., Zagreb, 1994. [103] izmi, Ivan: Amerika politika prema bivoj Jugoslaviji, u: asopis za suvremenu povijest, god. 26., sv. 1., str. 7.25., Zagreb, 1994. [104] orkalo, Katica: Povijest uvoenja hrvatskoga jezika u slubenu i uredovnu uporabu u vrijeme bana Josipa okevia, u: Hrvatski ban Josip okevi (zbornik), str. 109. 139. (Centar za znanstveni rad HAZU, Posebna izdanja, 11.), Vinkovci, 2000. [105] ovi, Boe: Politika obmana i nasilja, u: Izvori velikosrpske agresije: Rasprave, dokumenti, kartografski prikazi (priredio: Boe ovi), str. 15.38., Zagreb, 1991. [106] irilov, Jovan: Srpsko-hrvatski renik varijanti: Hrvatsko-srpski rjenik inaica, Beograd, 1989. [107] Danoli, Josip: Jezina batina: Od "crta" i "reza" do hrvatskog rjenika, u: Hrvatska revija, god. 44., sv. 2.3., str. 407.413., Zagreb, 1994. [108] Deklaracija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o hrvatskom nacionalnom interesu u povodu oruanog napadaja na Republiku Hrvatsku: The Declaration of the Croatia Academy of Arts and Sciences on Croatian National Interests in Light of the Armed Aggression on the Republic of Croatia, HAZU (izd.: Milan Mogu), Zagreb, 1991. [109] Deklaracija o hrvatskome jeziku: S prilozima i Deset teza (Posebna izdanja Matice hrvatske), Zagreb, 1991. [110] Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika: Graa za povijest Deklaracije (pripremila: Jelena Hekman), (Posebna izdanja Matice hrvatske), Zagreb, 1997. [111] Depoja, Marijo ime: Hrvatsko poslanstvo u Australiji (1977.1979.): Pogled unatrag, i naa sadanjost, u: Hrvatska revija, god. 46., sv. 1., str. 168.177., Zagreb, 1996. [112] Durakovi, Nijaz: Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, 1993. [113] Daja, Sreko M. 1984: Konfessionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina (Sdosteuropische Arbeiten. 80.), Mnchen, 1984. [114] Daja, Sreko M.: Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (1878 1918): Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie (Sdosteuropische Arbeiten, 93.), Mnchen, 1994. [115] Daja, Sreko M.: Bosna i Bonjaci u hrvatskom politikom diskursu, u: Erasmus, god. 9., str. 33.41., 1994. [116] Daja, Sreko M.: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: 278

Predemancipacijsko razdoblje 1463.1804. (S njemakoga preveo: Ladislav Z. Fii), (ZIRAL,. 105., biblioteka Steak, 4.), Mostar, 1999. [117] Daja, Sreko M.: Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918 1991): Mit besonderer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas (Untersuchungen zur Gegenwartskunde Sdosteuropas, 37.), Mnchen, 2002. [118] Eccles, John C.: Erfahrung der Einmaligkeit der Person als Hinweis auf den Schpfer, u: Kirche heute, god. 10., str. 34.35., 1996. [119] Erdmann-Pandi von, Elisabeth: Vordenker des Krieges: Die Geheimschriften der Serbischen Akademie, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 15. 10. 1992., br. 240., str. 33., Frankfurt, 1992. [120] Erdmann-Pandi von, Elisabeth: Sprache als Ideologie: Zu einem unverffent lichten Brief von V. S. Karadi, u: Die slawischen Sprachen, god. 31., str. 5.37., 1993. [121] Erdmann-Pandi von, Elisabeth: Die Standardisierung des tokavischen zwischen Philologie und Ideologie, u: H. Schaller (izd.), Sprache und Politik: Die Balkansprachen in Vergangenheit und Gegenwart, str. 137.149. (Sdosteuropa-Jahrbuch, 27.), Mnchen,1996. [122] Erdmann-Pandi von, Elisabeth 1997: Das Perikopenbuch von Ivan Bandulavi: Versuch einer kulturhistorischen Wertung, u: Pisctole i evangelya: Das Perikopenbuch des Ivan Bandulavi von 1613. (Glossar und Kommentar: von Darija Gabri-Bagari und Elisabeth von Erdmann-Pandi), str. 7.79. (Quellen und Beitrge zur kroatischen Kulturgeschichte, 7b.), Kln, 1997. [123] Erdmann-Pandi von, Elisabeth: Der gescheiterte Drucklegungsversuch der KaiBibel: Eine Dokumentation, u: Bartol Kai, Biblia sacra: Versio illyrica selecta, seu declaratio vulgatae editionis latinae, Bartholomaei Cassij curictensis e Societate lesu Professi, ac sacerdotis theologi, ex mandato Sacrae Congregationis de Propaganda fide, Anno 1625. Hans Rothe et Christian Hannick (izd.) sv. 2.: Kommentare, Wrterverzeichnis, Paderborn i dr., str. 99.129. (Biblia Slavica, Serie 4., Sdslavische Bibeln., 2,2.), 2000. [124] Etniko ienje: Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji (priredili: M. Grmek, M. Gjidara, N. imac), Zagreb, 1993. [125] Filipovi, Ivan: Novi rjenik hrvatskoga i njemakoga jezika: Neues Wrterbuch der kroatischen und deutschen Sprache, 1.2., Agram (Zagreb), 1875. [126] Finka, Boidar: O upotrebi tuica u hrvatskom knjievnom jeziku, u: Jezik, god. 20., sv. 279

4., str. 97.106., Zagreb, 1973. [127] Frange, Ivo: Umjetnost Ivana Maurania, u: Ivan Maurani, Smrt Smail-age engia, str.19.37., Zagreb, 1965. [128] Frange, Ivo: Rjenik, u: Ivan Maurani, Smrt Smail-age engia, str. 109.115., Zagreb, 1965. [129] Frange, Ivo: Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb, 1987. [130] Frange, Ivo: Geschichte der kroatischen Literatur: Von den Anfngen bis zur Gegenwart (Bausteine zur slavischen Philologie und Kulturgeschichte, Reihe A: Slavistische Forschungen, 15.), Kln, 1995. [131] Fuak, Jerko: est stoljea hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljea hrvatskoga glagoljatva, Zagreb, 1975. [132] Gostl, Igor: Bogoslav ulek: Otac hrvatskog znanstvenog nazivlja, Zagreb, 1995. [133] Grabovac, Filip: Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga (priredio: Tomo Mati), (Stari pisci hrvatski, 30.), Zagreb, 1951. [134] Gradianskohrvatski rjenik: Gradianskohrvatsko-hrvatsko-nimki rjenik: Burgenlndischkroatisch-kroatisch-deutsches Wrterbuch, Zagreb, Eisenstadt, 1991. [135] Grbelja, Josip: Najizazovniji dokument o jezinoj politici u Hrvatskoj, u: Jezik, god. 50., sv. 1., str. 17.23.; sv. 2., str. 71.78.; sv. 3., str. 102.109.; sv. 4., str. 140. 146.; sv. 5., str. 186.193., Zagreb, 2003. [136] Grevi, Mario: Hrvatski udjel u Karadievu prijevodu Novoga zavjeta, u: Jezik, god. 44., sv. 2., str. 53.63., Zagreb, 1996. [137] Grevi, Mario: Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, (Quellen und Beitrge zur kroatischen Kulturgeschichte, 8.), Kln, 1997. [138] Grevi, Mario: Zato slavistika 19. stoljea nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika?: Uzroci i posljedice, u: Jezik, god. 45., sv. 1., str. 3.28., Zagreb, 1997. [139] Grevi, Mario: Karadieva gledita o hrvatskome jeziku u slavistikome okruju, u: Jezik, god. 45., sv. 2., str. 41.58., Zagreb, 1997. [139b] Grevi, Mario: Nacrt za studiju o Jerneju Kopitaru kao strategu Karadieve knjievnojezine reforme. 2002., u tisku. http://bib.irb.hr/datoteka/264345.Grcevic_Kopitar.pdf [140] Grevi, Mario: O hrvatskome jeziku i kroatistici u suvremenoj njemakoj slavistici: Prilog diskusiji o ustroju njemake slavistike, u: Filologija, god. 35., str. 63.81., Zagreb, 2000. [141] Grevi, Mario: ber die kroatischen Sprachvernderungen der 90-er Jahre zwischen Information, Desinformation und Sprachpolitik, u: Die slawischen Sprachen, 67., str. 280

43.77., 2001. [142] Grevi, Mario: O nazivu hrvatskoga jezika iz Kordikine znanosti gledan, u: Republika, god. 57., sv. 3.4., str. 221.229., Zagreb, 2001. [143] Grevi, Mario: O serbokroatizmu u suvremenoj njemakoj slavistici, u: Jezik, god. 48., sv. 4., str. 121.132., Zagreb, 2001. [144] Grevi, Mario: Jo jednom o serbokroatizmu u suvremenoj njemakoj slavistici, u: Jezik, god. 48., sv. 5., str. 182.192., Zagreb, 2001. [145] Grevi, Mario: O suvremenome serbokroatizmu hrvatskoga podrijetla. (Odgovor S. Kordi), u: Republika, god. 58., sv. 7.9., str. 219.235., Zagreb, 2002. [145a] Grevi, Mario: Potekoe u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu, u: Jezik, god. 55., sv. 5., str. 189.192., Zagreb, 2008. [146] Grubii, Vinko: Hrvatski jezik nakon II. svjetskog rata, u: Hrvatska revija, god. 35., sv. 2., str. 272.286., 1985. [147] Grubii, Vinko: Vuk S. Karadi i hrvatski jezik XIX. i XX. stoljea, u: Hrvatska revija, god. 37., sv. 3., str. 416.443., 1987. [148] Grubii, Vinko: Tri znaajna jezino-pravopisna prirunika hrvatskog jezika, u: Hrvatska revija, god. 37., sv. 2., str. 264.277., 1987. [149] Grubii, Vinko: Hrvatska knjievnost u egzilu, Barcelona, 1991. [150] Guberina, Petar: Hrvatski knjievni jezik i hrvatski jezikoslovci, u: Jezik, god. 43., sv. 1., str. 2.14., Zagreb, 1995. (1941.). [151] Guberina, Petar / Krsti, Kruno: Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika, Zagreb, 1940. [152] Gunduli, Ivan: Osman: S dopunom Ivana Maurania. (Za tisak priredio te predgovor i tuma napisao Milan Ratkovi), (Djela hrvatskih pisaca, izvanredno izdanje), Zagreb, 1955. [153] Gunduli, Ivan: Osman (Priredili: Slobodan P. Novak i Antun Pavekovi), (Biblioteka Vijenac, Veliko kolo, 1.), Zagreb, 1991. [154] Haarmann, Harald: Soziologie der kleinen Sprachen Europas, 1: Dokumentation, Hamburg, 1972. [155] Haarmann, Harald: Soziologie und Politik der Sprachen Europas, Mnchen, 1975. [156] Halilovi, Senahid: Bosanski jezik (Biblioteka Bosanski jezik, 1.), Sarajevo, 1998. [157] Halilovi, Senahid: Pravopis bosanskoga jezika: Prirunik za kole, Sarajevo, 1999. [158] Ham, Sanda: Jezik zagrebake filoloke kole (Knjinica Neotradicija, 2. kolo, knjiga 1.), Osijek, 1998. [159] Ham, Sanda: Pravopisna, morfo(no)loka i leksika zbrka, u: Jezik, god. 48., sv. 2., str. 281

61.74.; sv. 3., str. 96.98., Zagreb, 2001. [160] Ham, Sanda: Uz 30. obljetnicu urednikovanja Stjepana Babia, u: Jezik, god. 48., sv. 4., str. 153.156., Zagreb, 2001. [160a] Ham, Sanda: Vijee za normu i hrvatski kolski pravopis, u: Jezik, god. 56., sv. 1., str. 24.30., Zagreb, 2009. [161] Hercigonja, Eduard: Tropismena i trojezina kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (Mala knjinica Matice hrvatske, nova serija, god. 2., sv. 8.), Zagreb, 1994. [162] Hercigonja, Eduard: Der kroatische Glagolismus die tausendjhrige Kontinuitt einer Tradition, u: sterreichische Osthefte, god. 37., sv. 2., str. 547.578., 1995. [163] Hill, Peter: Language standardization in the South Slavonic area, u: K. J. Mattheier, B. Panzer (izd.), Nationalsprachenentstehung in Osteuropa, str. 108.150. (Sociolinguistica, 6.), Tbingen, 1992. [164] Holthusen, Hans E.: Der unbehauste Mensch: Motive und Probleme der modernen Literatur, Mnchen, 1951. [165] Horvat, Vladimir: Vukov "Srpski rjenik" (1818) prema rjenicima isusovaca leksikografa: Kaia (1599), Mikalje (1649), Habdelia (1670), Della Belle (1728) i Jambreia (1742), u: Zbornik Meunarodnog slavistikog centra, sv. 17./2. , str. 439. 447., Beograd, 1988. [166] Horvat, Vladimir: Juraj Habdeli meu isusovakim leksikografima, u: Juraj Habdeli, Dictionar ili Rchi Szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red posztaulyene, i Diachkemi zlahkotene, str. 16.26., Zagreb., 1989. ( 1670.). [167] Horvat, Vladimir: Bartol Kai i njegov Ritual rimski u razvoju hrvatskoga knjievnog jezika, u: Bartol Kai, Ritual Rimski po Bartolomeu Kassichiu od Druxbae Yesusovae, Rom, 1640., str. 3.22. (Bibliofilska izdanja, 26.), Zagreb, 1993. [168] Horvati, Dubravko: Skaska o suivotu: Zapisci u sjeni kroatocidnoga rata kolovoz 1990 veljaa 1992., Zagreb, 1992. [169] Hrvatska: Strategija razvoja, (Posebna izdanja HAZU), Zagreb, 1994. [170] Hrvatska enciklopedija, sv. 1.5., Zagreb, 1941.1945. [171] Hrvatska gramatika, (Bari, Eugenija, et al. = Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika), Zagreb, 1997. ( 1979, 1995.). [172] Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, (uredili: A. Flaker i K. Pranji), Zagreb, 1978. [173] Hrvatski biografski leksikon, 1.5., Zagreb, 1983.2002. [174] Hrvatski jezik poseban slavenski jezik, u: Jezik, god. 43., sv. 5., str. 162.164., Zagreb, 1996. 282

[175] Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata, (Posebno izdanje asopisa Kritika, l.), Zagreb, 1969. [176] Hrvatski narodni preporod 1790.1848.: Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, Zagreb, 1985. [177] Hrvatski pravopis. (Obradio Ured za hrvatski jezik), Zagreb, 1944. [178] Iovine, Micaela S.: The "Illyrian language" and the language question among the Southern Slavs in the seventeenth and eighteenth centuries, u: R. Picchio, H. Goldblatt (izd.), Aspects of the Slavic language question, sv. 1., Church Slavonic South Slavic West Slavic, str. 101.156., New Haven, 1984. [179] Isakovi, Alija: Rjenik karakteristine leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo, 1992. [180] Ivanievi, Alojz: Klischees und Feindbilder: Wege und Irrwege des Jugoslawismus, u: M. Prisching (izd.), Identitt und Nachbarschaft: Die Vielfalt der Alpen Adria Lnder, str. 137.169. (Studien zur Politik und Verwaltung, 53.), Wien, 1994. [181] Ivekovi, Franjo / Broz, Ivan: Rjenik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1901. [182] Ivi, Pavle: Srpski narod i njegov jezik, Beograd, 1971. [183] Ivi, Pavle: Grundlegende Aspekte der Struktur der Dialektdifferenzierung, u: J. Gschel, N. Nail, G. van der Eist (izd..), Zur Theorie des Dialekts, str. 127.151. (ZDL, 16.), [srp. orig., 1960.], Wiesbaden, 1976. [184] Ivi, Pavle: Dialekte. In: J. Gschel, N. Nail, G. van der Eist (Hrsg.), Zur Theorie des Dialekts. Wiesbaden. S. 282-300. (ZDL. Beihefte N.F. 16.), 1976. [engl. orig.: 1974.]. [185] Ivi, Pavle: Zur strukturellen Methode in der Dialektologie, u: Zeitschrift fr Dialektologie und Linguistik, god. 63. sv. 3., str. 257.268., Wiesbaden, 1996. [186] Izvori velikosrpske agresije: Rasprave, dokumenti, kartografski prikazi. (Priredio Boe ovi), Zagreb, 1991. [187] Jagi, Vatroslav: Predgovor, u: Marko Maruli, Pjesme. (Skupio: Ivan Kukuljevi Sakcinski), Na sviet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, str. 1.12. (Stari pisci hrvatski, 1.), Zagreb, 1869. [188] Jahi, Devad: Lingvistiki trizanci, u: Zapis, sv. 4., str. 10. -11., Sarajevo, 2000. [189] Jahi, Devad / Halilovi, Senahid / Pali, Ismail: Gramatika bosanskoga jezika, Zenica, 2000. [190] Jandri, Berislav: Nacionalna i socijalna struktura ibeovaca iz Hrvatske na Golom otoku u razdoblju 1949.1952., u: asopis za suvremenu povijest, god. 25., sv. 2.3., str. 183. 202., Zagreb, 1993. [191] Jareb, Jere: Pola stoljea hrvatske politike 1895.1945.: Povodom Maekove 283

autobiografije, Zagreb, 1995. [orig.: Buenos Aires, 1960.]. [192] Jareb, Jere: Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu 1941.1945., u: asopis za suvremenu povijest, god. 27., sv. 3., str. 403.423., Zagreb, 1995. [193] Jareb, Mario: Problematika Nezavisne Drave Hrvatske u povijesnoj literaturi od 1990. do 1995. godine, u: asopis za suvremenu povijest, god. 28., sv. 1.2., str. 199.215., Zagreb, 1996. [194] Jelaska, Zrinka / Hrica, Gordana: Potekoe u uenju srodnih jezika: Prevoenje sa srpskoga na hrvatski, u: Jezik, god. 49., sv. 3., str. 91.104., Zagreb, 2002. [195] Jelavich (Jelavi), Charles: Junoslavenski nacionalizmi: Jugoslavensko ujedinjenje i udbenici prije 1914 godine, Zagreb, 1992. [196] Jeli, Dubravko: Kulturni ivot u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, u: asopis za suvremenu povijest, god. 27., sv. 3., str. 521.526., Zagreb, 1995. [197] Jelinovi, Zvonimir: Hrvatska vojska (domobranstvo) i obrana, u: asopis za suvremenu povijest, god. 27., sv. 3., str. 569.583., Zagreb, 1995. [198] Jeroti, Vladeta: Vera i nacija, Beograd, 1995. [199] Jezine odredbe u Ustavu SFRJ i SRH, u: Jezik, god. 21., sv. 3.4., str. 65.67., Zagreb, 1974. [200] Johannes Paul II. (papa): Enzyklika Veritatis splendor von Papst Johannes Paul II. an alle Bischfe der Katholischen Kirche ber einige grundlegende Fragen der kirchlichen Morallehre. 6. August 1993. (izd.) Sekretariat der Deutschen Bischofskonferenz. (Verlautbarungen des Apostolischen Stuhles, 111.), Bonn, 1993. [201] Jonke, Ljudevit: Novosadski sastanak i anketa Letopisa Matice srpske, u: Jezik, god. 3., sv. 3., str. 67.69., Zagreb, 1955. [202] Jonke, Ljudevit: Nekoliko rijei o odjecima Novosadskog sastanka, u: Jezik, god. 4., sv. 4., str. 104.108., Zagreb, 1956. [203] Jonke, Ljudevit: Knjievni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1964. [204] Jonke, Ljudevit: Knjievni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1965. (proireno izdanje). [205] Jonke, Ljudevit: Postanak novijega knjievnog jezika u Hrvata i Srba (19. stoljee), u: Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata, str. 184.192., Zagreb, 1969. [206] Jonke, Ljudevit: Razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika u 20. stoljeu, u: Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata, str. 222.231., Zagreb, 1969. [207] Jonke, Ljudevit: Razumijevanje i snoljivost u jezinim pitanjima, u: Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata, str. 179.183., Zagreb, 1969. [208] Jonke, Ljudevit: Hrvatski knjievni jezik danas, Zagreb, 1971. [209] Jonke, Ljudevit: Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea, Zagreb, 1971. 284

[210] Jonke, Ljudevit: Ljudevit Gaj kao viestruki pobjednik, u: Jezik, god. 23., sv. 3.4., str. 67. 79., Zagreb, 1976. [211] Jovanovi, Jasmina / Todorovi, Svetlana: Renik pravnih termina: Srpskohrvatskofrancusko-engleski, francusko-srpskohrvatski, englesko-srpskohrvatski, Beograd, 1990. [212] Karadi, Vuk Stefanovi: Sabrana dela, 1.26., Beograd, 1965.1993. [213] Kai, Bartol: Hrvatsko-talijanski rjenik s konverzacijskim prirunikom. (Priredio: Vladimir Horvat), (Bibliofilska izdanja, niz Reprinti, 24.), Zagreb, 1990. [214] Kai, Bartol: Biblia sacra: Versio illyrica selecta, seu declaratio vulgatae editionis latinae, Bartholomaei Cassij curictensis e Societate Iesu Professi, ac sacerdotis theologi ex mandato Sacrae Congregationis de Propaganda fide, Anno 1625., (izd.) Hans Rothe et Christian Hannick. Paderborn i dr., sv. l. 2. (Biblia Slavica, ser. 4., Sdslavische Bibeln, 1: Kroatische Bibel des Bartol Kai, 2: Kommentare, Wrterverzeichnis), 1999.2000. [215] Katii, Radoslav: Gramatika Bartola Kaia, u: Rad JAZU, 388., Razred za filologiju, 20., str. 5.129., Zagreb, 1981. [216] Katii, Radoslav: Matija Petar Katani i poeci novotokavskog standardnog jezika u Hrvata, u: Forum, god. 22., sv. 10.12., str. 539.556., Zagreb, 1983. [217] Katii, Radoslav: Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika: Nacrt za gramatiku, (Djela JAZU, Razred za filologiju, 61.), Zagreb, 1986. (1991.). [218] Katii, Radoslav: Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb, 11986. (1992.). [219] Katii, Radoslav: Serbokroatische Sprache Serbisch-kroatischer Sprachstreit, u: R. Lauer, W. Lehfeldt (izd.), Das jugoslawische Desaster: Historische, sprachliche und ideologische Hintergrnde, str. 23.79., Wiesbaden, 1995. [220] Katii, Radoslav: Hrvatski jezik u svijetu, u: Jezik, god. 43., sv. 2., str. 15-23., Zagreb, 1995. [221] Katii, Radoslav: Die politischen Implikationen des Sprachbegriffs im Sdosten Europas, u: H. Schaller (izd..), Sprache und Politik, str. 25.46., (SdosteuropaJahrbuch, 27.), Mnchen, 1996. [222] Katii, Radoslav: Naela standardnosti hrvatskoga jezika, u: Jezik, god. 43., sv. 5., str. 175.182., Zagreb, 1996. [223] Katii, Radoslav: Biljeka o polemici Primoa Trubara s Pavlom Skaliem, u: A. Holls (izd.), Hungaro-Slavica: Studia in honorem Stephani Nyomrkay, str. 123. 132., Budimpeta, 1997. 285

[224] Katii, Radoslav: Litterarum studia: Knjievnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, (Biblioteka Theoria), Zagreb, 1998. [225] Katii, Radoslav: Das Kroatische, u: Handbuch der Sdosteuropa-Linguistik, (ur.: Uwe Hinrichs i Uwe Bttner), str. 383.412., (Slavistische Studienbcher, 10.), Wiesbaden, 1999. [226] Katii, Radoslav: Istinska vrijednost na radnom stolu: Predstavljanje Rjenika hrvatskoga jezika (ur. Jure onje), u: Vijenac, god. 9., br. 180., str. 4., Zagreb, 25. 1. 2001. [227] Katii, Radoslav: Leopold Auburger, Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Ulm (Gerhard Hess Verlag), 1999., 454 str. (recenzija), u: Wiener Slavistisches Jahrbuch, 47., str. 305.310., Wien, 2001. [228] King, Robert D.: Historical linguistics and generative grammar, Englewood Cliffs., 1969. [229] Kleine slavische Biographie, Wiesbaden, 1958. [230] Kloss, Heinz: Grundfragen der Ethnopolitik im 20. Jahrhundert: Die Sprachgemeinschaften zwischen Recht und Gewalt, (Ethnos, 7.), Wien, 1969. [231] Kloss, Heinz: Die Entwicklung neuer germanischer Kultursprachen seit 1800., (Sprache der Gegenwart, 37.), Dsseldorf, 1978. [232] Kloss, Heinz: Abstandsprache und Ausbausprache, u: U. Ammon, N. Dittmar, K. J. Mattheier (izd.), Sociolinguistics Soziolinguistik: An international handbook of the science of language and society, 1., str. 302.308., Berlin, 1987. [233] Knezovi, Zlata: Boljevizacija i ideologizacija hrvatske kulture i umjetnosti (1948.), u: asopis za suvremenu povijest, god. 26., sv. 1., str. 47.63., Zagreb, 1994. [234] Kombol, Mihovil: Poviest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, (jubilarna izdanja o stotoj godinjici Matice hrvatske 1842.1942., 2./7.), Zagreb, 1945. [235] Kombol, Mihovil: Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, Zagreb, 1961. [236] Koriensko pisanje (priredio i izdao Hrvatski dravni ured za jezik, sastavio A. B. Klai), Zagreb, 1942. [237] Koruni, Petar: Program konfederalizma u hrvatskoj politikoj i drutvenoj misli u XIX. stoljeu, u: Povijesni prilozi, sv. 10., str. 105.156., Zagreb, 1991. [238] Koruni, Petar: Hrvatski nacionalni i politiki program 1848/49. godine: Prilog 286

poznavanju porijekla hrvatske nacije i drave Hrvatske, u: Povijesni prilozi, sv. 11., str. 177.252., Zagreb, 1992. [239] Kovai, Anto Slavko: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene: Prilog povijesti hrvatske knjievnosti i kulture, Sarajevo, 1991. [240a] Krasi, Stjepan: Pape i hrvatski knjievni jezik u XVII. stoljeu. Hrvatski meu est svjetskih jezika, Zagreb, 2004. [240] Koul, Stjepan: Terra combusta: Ratna izvjea upnika Zagrebake nadbiskupije 1991./92., Zagreb, 1994. [241] Krito, Jure: Preuena povijest: Katolika crkva u hrvatskoj politici 1850.1918., Zagreb, 1994. [242] Krito, Jure: Katolika crkva u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, u: asopis za suvremenu povijest, god. 27., sv. 3., str. 461.474., Zagreb, 1995. [243] Krito, Jure: Hrvatsko 20. stoljee, u: asopis za suvremenu povijest, god. 28., sv. 3., str. 441.453., Zagreb, 1996. [244] Krito, Jure: Katolika crkva i Nezavisna Drava Hrvatska 1941.1945. (Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije, 6.), Zagreb, 1998. [245] Krmpoti, Marijan: Jezini prirunik, (izd. Sluba za razvoj i izobrazbu Hrvatske televizije), Zagreb, 1992. [246] Kronsteiner, Otto: Serbokroatisch = (noch nicht) serbisch: ber den miglckten Versuch, mit Hilfe eines Glottonyms einen groserbischen Sprachraum zu errichten, u: Die slawischen Sprachen, sv. 32., str. 77.103., 1993. [247] Kruelj, eljko: Krojai hrvatskih granica, Zagreb, 1991. [248] Kunzmann-Mller, Barbara: Grammatikhandbuch des Kroatischen unter Einschlu des Serbischen, (Heidelberger Publikationen zur Slavistik: A. Linguistische Reihe, 7.), (1994.: Grammatikhandbuch des Kroatischen und Serbischen.), Frankfurt na Maini, 1999. [249] Langenscheidts Universal-Wrterbuch Serbokroatisch: Serbokroatisch-Deutsch und Deutsch-Serbokroatisch, Berlin, 1979., (1973.). [250] Langenscheidts Universal-Wrterbuch Kroatisch: Kroatisch-Deutsch. DeutschKroatisch, Berlin, 1995. (1973.). [250a] Langenscheidt Universal-Wrterbuch Kroatisch: Kroatisch-Deutsch. DeutschKroatisch, Berlin, 2002. 287

[251] Lasi, Stanko: Tri eseja o Evropi, Zagreb, 1992. [252] Lasi, Vinko D.: Pleterni ukras: Od najstarijih vremena do danas: Njegov likovni oblik i znaenje, (ZIRAL, 68.), Chicago, 1995. [253] Lauer, Reinhard: Das Phantom der Jugoslavistik, u: R. Lauer, W. Lehfeldt (izd.), Das jugoslawische Desaster: Historische, sprachliche und ideologische Hintergrnde, str. 23.79., Wiesbaden, 1993. [254] Leitner, Hans: Deutsch-kroatisches Wrterbuch: Verben im Kontext: Njemakohrvatski rjenik glagola u kontekstu, Zagreb, 1998. [255] Lencek, Rado L.: A few remarks for the history of the term "Serbocroatian" language, u: Zbornik za filologiju i lingvistiku, god. 21., sv. 1., str. 45.53., 1976. [255a] Lipovan, Sreko 2002: Die sdslawische Frage und der Weltkrieg: ponovno o genezi djela i sudbini prvog izdanja, u: Prinosi za prouavanje ivota i djela dra Ive Pilara, sv. 2., str. 103.120. (Godinjak Pilar, 2.), Zagreb, 2002. [256] Lisac, Josip: Realistika norma i tolerancija, u: Hrvatska revija, god. 43., sv. 1., str. 98. 102., Zagreb, 1993. [257] Lisac, Josip: Hrvatski jezik i njegovi prouavatelji, (Biblioteka znanstvenih djela, 72.), Split, 1994. [258] Lisac, Josip: Hrvatski dijalekti i jezina povijest, (Mala knjinica Matice hrvatske, nova ser. 5./26.), Zagreb, 1996. [259] Lonari, Mijo: Hrvatska imena drava, u: Jezik, god. 42., sv. 1., str. 1.12., Zagreb, 1994. [260] Lovrenovi, Ivan: Ex tenebris: Sarajevski dnevnik, Zagreb, 1994. [261] Mami, Mile: Temelji hrvatskoga pravnog nazivlja, (Biblioteka Jezikoslovlje, 1.), Zagreb, 1992. [262] Mami, Mile: Medicinsko nazivlje u pravu, u: Jezik, god. 47., sv. 1., str. 10.12., Zagreb, 1999. [263] Mami, Mile: Novije hrvatsko pravno nazivlje: (Kontinuitet, diskontinuitet, rekontinuitet), u: Jezik, god. 50., sv. 3., str. 81.93., Zagreb, 2003. [264] Marinko, Mato: Matica hrvatska: Juer, danas i sutra, u: Hrvatska revija. god. 46., sv. 1., str. 87.98., Zagreb, 1996. [265] Marinko, Mate: Hrvatski je bio jezik-muenik, u: Jezik, god. 45., sv. 2., str. 73.74., Zagreb, 1997. 288

[266] Mareti, Tomo: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, Zagreb, 1899. (1931., 1963.). [267] Mareti, Tomo: Knjievna obznana, (poseban tisak: Ljetopis JAZU, 42. (za 1929./30.)), Zagreb, 1929. [268] Marunica, Franc: Englesko-hrvatski i Europske unije pravni rjenik, Zagreb, 2003. [268a] Matrovi, Tihomil: Meunarodno priznanje hrvatskoga jezika, u: Jezik, god. 55., sv. 4., str. 150.153., Zagreb, 2008. [270] Matei, Josip: Die Gegenreformation in Kroatien in ihrer sprachgeschichtlichen Auswirkung, u: Zeitschrift fr Balkanologie, 9., str. 83.88., 1973. [271] Matei, Josip: ber die Sprachbenennung bei den Kroaten, Serben, Montenegrinern und Muselmanen, u: Sdosteuropa-Mitteilungen, god. 27., sv. 1., str. 29. 37, 1987. [272] Matei, Josip: Hrvatsko-njemaki frazeoloki rjenik: Kroatisch-deutsches phraseologisches Wrterbuch, (ur.: Branimir Donat), Zagreb, Mnchen, 1988. [273] Matica hrvatska 1842.1962., (Historijska knjinica Matice hrvatske), Zagreb, 1963. [274] Matica hrvatska 1842.1997., (pripremio Josip Bratuli), Zagreb, 1997. [275] Mati, Tomo: ivot i rad Antuna Kanilia: ivot i rad Antuna Ivanoia: ivot i rad Matije Petra Katania, u: Piesme A. Kanilia, A. Ivanoia i M. P. Katania, str. 13. 90., (Stari pisci hrvatski, 26.), Zagreb, 1940. [276] Matkovi, Hrvoje: Povijest Nezavisne Drave Hrvatske: Kratak pregled, (Biblioteka hrvatske povijesti.), Zagreb, 1994. [277] Maurani, Ivan: Smrt Smail-age engia. Zagreb, 1965. [278] Maurani, Ivan: Smrt Smail-age engia, (priredili Ivo Frange i Milan Mogu), Zagreb, 2001. [279] Maurani, Vladimir: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, Zagreb, 1975. [280] Mihailovi, Kosta / Kresti, Vasilije: Memorandum SANU: Odgovori na kritike, Beograd, 1995. [281] Mihaljevi, Milica: Znanstveno nazivlje i hrvatski jezik, u: Jezik, god. 45., sv. 2., str. 63.67., Zagreb, 1997. [282] Mihaljevi, Milica: Terminoloki prirunik, (Biblioteka Jezikoslovlje, 10.), Zagreb, 1998. [283] Miji, Stanko Duje: Hrvatska do pakla i natrag, Zagreb, 1993. [284] Mileti, Josip: Nedostatci novoga kaznenopravnoga nazivlja, u: Jezik, god. 50. sv. 4., 289

str. 133.140., Zagreb, 2003. [285] Mladievi, Zlatko V.: Simboli srpske dravnosti: Kratak istorijski pregled heraldikog razvoja u Srba, Kragujevac, 1994. [286] Mlivoni, Ivica: Pape i Hrvati, (Biblioteka Svjedoci vremena.), Zagreb, 1993. [287] Mogu, Milan: Povijesni pregled hrvatskoga knjievnog jezika, u: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika: Nacrti za gramatiku, (Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za filoloke znanosti, 63.), Zagreb, 1991. [288] Mogu, Milan: Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, 1993. [289] Mogu, Milan: Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, 1995. [290] Mogu, Milan: O poetku visokokolske nastave hrvatskoga jezika, u: Jezik, god. 43., sv. 4., str. 121.129., Zagreb, 1996. [291] Mogu, Milan: Geschichte der kroatischen Literatursprache, (bersetzt von Nicole Emmerich unter Mitarbeit von Mario Grevi), Zagreb, 2001. [292] Nenning, Gnther: "Heimat = Paradieses ser Vorgeschmack", u: Rundbrief, (izd.) Frderverein Bairische Sprache und Dialekte, sv. 23., str. 28.31., 1997. [293] Neugaeno Srpstvo: Srpska politika emigracija o srpskom nacionalnom pitanju (1945. 1990.), (izabrao, priredio i predgovor napisao: Dragan Suboti), Beograd, 1992. [294] Neweklowsky, Gerhard: Einige Bemerkungen zur ltesten kroatischen Grammatik. (Anllich des Nachdrucks der "Institutiones linguae illyricae" von Bartol Kai), u: Wiener slavistisches Jahrbuch, 25., str. 56.62., Wien, 1979. [295] Nikoli, Vinko: Emigrantska "Hrvatska revija" u knjigama: Grana otrgnuta a neosuena: Prinos iseljenitva hrvatskoj kulturnoj batini, u: Hrvatska revija, god. 46., sv. 3.4., str. 450.458., Zagreb, 1996. [296] Nikoli, Vinko: Obranom Nazora (Krlee) branimo i Milu Budaka, u: Hrvatska revija, god. 46., sv. 3.4., str. 642.645., Zagreb, 1996. [297] Nosi, Milan: Humaka ploa, u: Ljubuki kraj, ljudi i vrijeme, (Zbornik Znanstvenoga simpozija odranoga u Ljubukom 11. i 12. kolovoza 1995.), (ur. Ante F. Markoti), str. 149.159., Mostar, 1996. [297a] Nosi, Milan: Gajev pretea. Josip Zavrnik i njegovo djelo, (Knjievno-jezina knjinica, 11.), Rijeka, 1997. [298] Novosadski dogovor odbaen, u: Jezik, god. 18., sv. 5., str. 138.140. (1. "Izjava Matice hrvatske", Upravni odbor Matice hrvatske, str. 138.; 2. "Zakljuak Hrvatskoga 290

filolokoga drutva", Hrvatsko filoloko drutvo, str. 138.; 3. "Institut za jezik JAZU o Novosadskom dogovoru", Institut za jezik JAZU, str. 139.; 4. Finka, Boidar: O otkazivanju Novosadskoga dogovora, str. 139.140.), Zagreb, 1971. [299] Njego, Petar II. Petrovi: Der Bergkranz. Einleitung, bersetzung und Kommentar von A. Schmaus, Mnchen Belgrad, 1963. [300] Olesch, Reinhold: Bartol Kai: Verfasser der ersten kroatischen Grammatik, u: R. Lauer (izd..), Sprachen und Literaturen Jugoslaviens., str. 3.12., Wiesbaden, 1985. [301] Pape i Hrvati, (Biblioteka Svjedoci vremena), Zagreb, 1993. [302] Papoulia, Basilike D.: Ursprung und Wesen der "Knabenlese" im Osmanischen Reich, (Sdosteuropische Arbeiten, 59.), Mnchen, 1963. [303] Pastoralbrief der kroatischen Bischfe. Kroaten: Dreizehn Jahrhunderte Christentum, Zagreb, 21984. [304] Pavleti, Vlatko / Stani, Nika / Mogu, Milan: Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru: The Croatian language in the Croatian Parliament, Zagreb, 1997. [305] Pavlinovi, Mihovil: Hrvatski razgovori. Zagreb., 1994., (Zadar, 1877.). [306] Peari, Ankica / Peari, Josip: Kneevina Crna Gora i pitanje imena Zavoda sv. Jeronima u Rimu, u: asopis za suvremenu povijest, god. 28., sv. 1.2., str. 217.225., Zagreb, 1996. [307] Peari, Ankica / Peari, Josip: Strossmayerova oporuka, Zagreb, 2002. [308] Pederin, Ivan: Austrijska jezina politika u Hrvatskoj i briga za standardizaciju hrvatskog jezika u Dalmaciji, u: Jezik, god. 43. , sv. 3., str. 91.102., Zagreb, 1996. [309] [Pedeset] 50 godita asopisa Jezik, u: Jezik, god. 51., sv. 1., str. 1.15., Zagreb, 2004. [310] Perspectives: K. L. Adams, D. T. Brink (izd.), Perspectives on Official English: The campaign for English as the Official Language of the USA, (Contributions to the Sociology of Language, 57.), New York, 1990. [311] Pike, Kenneth Lee: Language in relation to a unified theory of the structure of human behavior, The Hague, 1967. [312] Pike, Kenneth Lee: On the emics and etics of Pike and Harris, u: Th. N. Headland, K. L. Pike, M. Harris (izd.), Emics and etics: The insider-/outsider debate, str. 28.47., (Frontiers of anthropology, 7.), Newbury Park, 1990. [313] Pilar, Ivo[= Sdland v., L.]: Eine Geschichte Kroatiens, Serbiens und Bosniens, (obradio: Michael Ackermann, izd. Rudolf Grulich), (Heiligenhofer Studien zu 291

Volkstumsfragen, Wissenschaftliche Reihe, 3.), Heiligenhof-Bad Kissingen, 1995. (Wien, 1918.). [314] Pisctole i evangelya: Das Perikopenbuch des Ivan Bandulavi von 1613., (Quellen und Beitrge zur kroatischen Kulturgeschichte, 7a,b) Kln, 1997. [315] Pikorec, Velimir: Kraj serbokroatistike, u: Jezik, god. 48., sv. 3., str. 102.109., Zagreb, 2001. [316] Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika: Nacrti za gramatiku, (Djela HAZU, Razred za filoloke znanosti, 63.), Zagreb, 1991. [317] Pranjkovi, Ivo: Kronika hrvatskoga jezikoslovlja, (Mala knjinica Matice hrvatske, nova ser. 1./4.), Zagreb, 1993. [318] Pravopis hrvatskosrpskog jezika: kolsko izdanje. (Prema zakljucima pravopisne komisije priredili: Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanovi). Zagreb Novi Sad, 1960. [319] Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika s pravopisnim rjenikom. (Izradila Pravopisna komisija), Zagreb Novi Sad, 1960. [320] Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika, Bari, Eugenija et al., 1979.; Gramatika hrvatskoga knjievnog jezika, 1990.; Hrvatska gramatika, Zagreb, 1995. [321] Proces Alojziju Stepincu: Dokumenti, (priredili: Marina tambuk-kali, Josip Kolanovi, Stjepan Razum), (Croatica Christiana, Fontes, 13.), Zagreb, 1997. [322] Prohaska, Dragutin: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina: Von den Anfngen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert, Zagreb, 1911. [323] Promemorija o hrvatskome jeziku (deklaracija Matice hrvatske), u: Jezik, god. 43., sv. 5., str. 164.166., Zagreb, 1996. [324] Prvi hrvatski slavistiki kongres: Zbornik saetaka i nacrtaka, (Pula, 19.23. rujna 1995.), Zagreb, 1995. [325] Rammelmeyer, Matthias: Die deutschen Lehnbersetzungen im Serbokroatischen: Beitrge zur Lexikologie und Wortbildung, (Frankfurter Abhandlungen zur Slavistik, 23.), Wiesbaden, 1975. [326] Rat u Bosni i Hercegovini: Uzroci, posljedice, perspektive, (Zbornik radova), Samobor, 1994. [327] Ravli, Jaka: Povijest Matice hrvatske, u: Matica hrvatska 1842.1962., str. 9.270., Zagreb, 1963. 292

[328] Renik srpkohrvatskoga knjievnog jezika, 1.3., Novi Sad Zagreb, 1967.1969.; 4.6., Novi Sad, 1971.1976.; 1.6., Novi Sad, 1982. [329] Rehder, Peter: Das Kroatische, u: Einfhrung in die slavischen Sprachen (mit einer Einfhrung in die Balkanphilologie), (izd. Peter Rehder), str. 250.267., Darmstadt, 1998., (1986, 1991.). [330] Reetar, Milan: Der tokavische Dialekt, (Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung, 8.), Wien, 1907. [331] Risti, Svetomir: Srpskohrvatski i nemaki jezik pred Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti, Beograd, 1930. [332] Risti, Svetomir / Kangrga, Jovan: Renik srpskohrvatskog i nemakog jezika, 2 dio: Srpskohrvatsko-nemaki, Beograd, 1928. [333] Risti, Svetomir / Kangrga, Jovan: Enciklopediski nemako-srpskohrvatski renik sa srpskofonetinom oznakom izgovora knjievnoga nemakoga, Beograd, 1936. [334] Rittgasser, Stefan 2003: Mijene u leksiku hrvatskoga jezika. In: Jezik. 50/1. S. 6-14. [335] Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, (JAZU, 1.23.), Zagreb, 1880.1976. [336] Rjenik hrvatskoga jezika, (ur.: Jure onje), Zagreb, 2000. [337] Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnog jezika, 1.2. i 3., Zagreb Novi Sad, 1967. i 1969. [338] Samardija, Marko: Ljudevit Jonke, Zagreb, 1990. [339] Samardja, Marko: Hrvatski jezik u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, (Biblioteka Jezikoslovlje, 4.), Zagreb, 1993. [340] Samardija, Marko: Filoloki portreti, (Znanstvena biblioteka, 1.), Zaprei, 1993. [341] Samardija, Marko (izd.): Jezini purizam u NDH: Savjeti Hrvatskoga dravnog ureda za jezik. (Biblioteka Jezikoslovlje, 5.), Zagreb, 1993. [342] Samardija, Marko: Internationalismen in der kroatischen Sprache: Vergangenheit und aktueller Stand, u: Barbara Kunzmann-Mller (izd.): Die Sprachen Sdosteuropas heute, (Berliner slawistische Arbeiten, 12.), str. 75.93., Berlin, 2000. [343] Samardija, Marko (izd.): Jezikoslovne rasprave i lanci, (Stoljea hrvatske knjievnosti, 56.), Zagreb, 2001. [344] Sanevi, Zdravko: Utjecaj geopolitikog okolia na djelo Ive Andria, u: Hrvatska revija, god. 44., sv. 2.3., str. 379.388., Zagreb, 1994. [345] Schmaus, Alois: Petar II. Petrovi Njego 1831 1851., u: Petar II. Petrovi Njego, 293

str. 9. 43. (uvod), Mnchen Belgrad, 1963. [346] Schmaus, Alois: Kommentar, u: Petar II. Petrovi Njego, str. 119.164., Mnchen Belgrad., 1963. [347] Sedlmayr, Hans: Verlust der Mitte: Die bildende Kunst des 19. und 20. Jahr hunderts als Symptom und Symbol der Zeit, Frankfurt na Maini, 1991. [348] Sekuli, Ante: Knjievnost bakih Hrvata, (Kritika, posebno izdanje, 5.), Zagreb, 1970. [349] Sesar, Dubravka i Ivana Vidovi: to je novogovor uinio hrvatskomu jeziku?, u: Jezik, god. 47., sv. 3., str. 81.94., Zagreb, 2000. [350] Seton-Watson, Robert W.: Die sdslawische Frage im Habsburger Reiche, Berlin, 1913. [351] Skok, Petar: Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1.4., (ur.: Valentin Putanec), Zagreb, 1971.1974. [352] Somborac, Marin: Bibliografrja izdanja Matice hrvatske od 1842. do 1962., u: Matica hrvatska 1842.1962., str. 271.417., Zagreb, 1963. [353] Sovi, Ivan: Pouzdan putokaz, u: Taj hrvatski, (priredio: Ante Selak), str. 248.253., Zagreb, 1992. [354] Spalatin, Christopher[= Krsto]: Language and politics in Yugoslavia in the light of the events which happened from March 17, 1967, to March 14, 1969., u: Journal of Croatian Studies, sv. 11.12., str. 83.104., 1970.1971. [355] Spalatin, Krsto[= Christopher]: "Hrvatski pravopis", u: Hrvatska revija, god. 23., sv. 3., str. 361.375., 1973. [356] Spalatin, Christopher[= Krsto]: Language Situation in Croatia today, u: Journal of Croatian Studies, sv. 14.15., str. 3.12., 1973.1974. [357] Spalatin, Christopher[= Krsto]: The rise of the Croatian Standard language., u: Journal of Croatian Studies, sv. 16., str. 3.18., 1975. [358] Spalatin, Krsto[= Christopher]: Jezina oluja u Zagrebu u jeseni 1978., u: Hrvatska revija, god. 29., sv. 3., str. 294.304., 1979. [359] Spalatin, Krsto[= Christopher]: Borba za ime (jezine polemike), u: Hrvatska revija, god. 37., sv. 1., str. 27.38., 1987. [360] Stanojevi, St.: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenaka, 1.3. i 4., Zagreb, 1928. i 1929. 294

[361] Steindorff, Ludwig: Der Kroatische Frhling: Eine soziale Bewegung in einer sozialistischen Gesellschaft, u: J. Elvert (izd.), Der Balkan: Eine europische Krisenregion, str. 197.210., (Historische Mitteilungen, 16.), Stuttgart, 1997. [362] Steindorff, Ludwig: Kroatien: Vom Mittelalter bis zur Gegenwart, (Ost- und Sdosteuropa, Geschichte der Lnder und Vlker), Regensburg, 2001. [363] Stockhausen von, Alma: Der Tod der Snde Sold, u: Kirche heute, sv. 2., str. 19. 21., 1997. [364] Stojevi, Milorad: akavsko pjesnitvo XX. stoljea, Rijeka, 1987. [365] Stojevi, Milorad: Ignac Horvat, Crikvenica, 1994. [366] Sdland von, L.[= Pilar, Ivo] 1918: Die sdslawische Frage und der Weltkrieg: bersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, Wien., 1918., (Zagreb, 1944., pretisak: Varadin, 1990.). [367] Szabo, Agnesza: Hrvatski sabor nije zasjedao 14. svibnja 1887. i nikada nije donio zasebni zakon o irilici, ali... , u: Jezik, god. 50., sv. 1., str. 24.31., Zagreb, 2003. [368] egedin, Petar: Svi smo odgovorni?, Zagreb, 1995. [369] etka, Jeronim: Hrvatska kranska terminologija, 1. dio: Hrvatski kranski termini grkog porijekla, (ibenik, 1940.); 2. dio: Hrvatski kranski termini latinskoga porijekla. (Makarska, 1964.); 3. dio: Hrvatski kranski termini slavenskoga porijekla, (Makarska, 1965.) (Bogoslovna biblioteka, 6.,13., 15.), Split, 1976. [370] kari, Ivo: Hrvatski jezik danas, u: Jezik, god. 41., sv. 4., str. 97.103., Zagreb, 1994. [371] kvorevi, Antun: Znanstveni skup o pedesetoj obljetnici sudskoga procesa nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, u: Croatica Christiana Periodica, god. 21., sv. 39., str. 64.166., Zagreb, 1997. [372] timac, Vlatka: Anglizmi u jezinim savjetnicima posljednjega desetljea 20. st., u: Jezik, god. 50., sv. 3., str. 93.102., Zagreb, 2003. [373] ulek, Bogoslav: Deutsch-kroatisches Wrterbuch: Nmako-hrvatski rnik, 1.2., Agram [Zagreb], 1860. [374] ulek, Bogoslav: Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja uilita, sv. 1-2., Zagreb, 1874.1875., 1990.). [375] ulek, Bogoslav: Jugoslavenski imenik bilja, Zagreb, 1879. [376] Tafra Branka: Starevieva Rioslovnica 190 godina poslije, u: Jezik, god. 49., sv. 5., str. 165.175., Zagreb, 2002. 295

[377] Taj hrvatski, (priredio: Ante Selak), Zagreb, 1992. [378] Tarle, Marko: Raznorodnost hrvatskoga narodnog prostora: Uz 125. obljetnicu roenja Filipa Lukasa, u: Hrvatska revija, god. 46., sv. 3.4., str. 427.439., Zagreb, 1996. [379] Tasovac, Ivo: Korijeni zabluda: Ameriki tisak i beogradski prevrat 27. oujka 1941., u: Hrvatska revija, god. 46., sv. 2., str.. 243.258., Zagreb, 1996. [380] Tatarin, Milovan: Knjievni utjecaji u Bogomolnoj knjiici Marijana Lanosovia, u: Croatica Christiana Periodica, god. 21., sv. 39., str. 61.76., Zagreb, 1997. [381] Teak, Stjepko / Babi, Stjepan: Pregled gramatike hrvatskoga knjievnog jezika, London, 1974. [382] Teak, Stjepko / Babi, Stjepan: Gramatika hrvatskoga jezika: Prirunik za osnovno jezino obrazovanje, Zagreb, 1992. [383] The language identity of the Croats: Documents, u: Journal of Croatian Studies, sv. 41., str. 3.200., 2000. [384] Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945., Zagreb, 1997. [385] Tomljanovi, Ivan: Kainov sindrom, 2., u: Hrvatska revija, god. 44., sv. 2.3., str. 458.462., Zagreb, 1994. [386] Tomljanovich, William Brooks: Biskup Josip Juraj Strossmayer: Nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj. (S engleskoga preveli: Tomislav Butorac i Milo urdevi), Zagreb, 2001. [387] Toynbee, Arnold J.: A study of history, 5.: The disintegration of civilizations, 1., London, 1962. [388] Tuman, Franjo: Bespua povijesne zbiljnosti: Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb, 1989. [389] Tuman, Franjo: Hrvatska u monarhistikoj Jugoslaviji 1918.1941., 1.2., Zagreb, 1993. [390] Ustav Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, Beograd, 1978. [391] Valenti, Mirko: O etnikom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba, u: Hrvatska revija, god. 44., sv. 2.3., str. 309.332., Zagreb, 1994. [392] Vanik, Boidar: Otkria o hrvatskom jeziku, u: Ognjite, str. 73.79., Zagreb, 1990. [393] Vidoeski, Boidar: On two new theories of the Macedonian language, u: Balkan Forum, god. 3., sv. 1., str. 271.287., Skopje, 1995. [394] Vince, Zlatko: Razliiti pogledi na hrvatski knjievni jezik XIX stoljea, u: Radovi 296

JAZU Zadar, sv. 20., str. 343.357., Zadar, 1973. [395] Vince, Zlatko: Putovima hrvatskoga knjievnoga jezika: Lingvistiko-kulturnopovijesni prikaz filolokih kola i njihovih izvora, Zagreb, 1978., (1990.). [396] Vince, Zlatko: Ivan Broz, (Kritiki portreti hrvatskih slavista), Zagreb, 1992. [397] Vonina, Josip: Preporodni jezini temelji, (Mala knjinica Matice hrvatske, nova ser. 1./3.), Zagreb, 1993. [398] Vonina, Josip: Kako prireujemo Stoljea hrvatske knjievnosti, u: Jezik, god. 45., sv. 3., str. 81.90., Zagreb, 1998. [399] Voth, Heinz M.: Sinngeschichtliche Stammbume als Hilfsmittel semasiologischer Rekonstruktion. Modellhaft dargestellt an Benennungen seelischer Phnomene nach dem Motiv /brennen/ in slavischen Sprachen, (doktorska disertacija), Hamburg, 1986. [400] Vukovi, Milan: Sudski politiki procesi u slubi protuhrvatske politike, u: Hrvatska revija, god. 41., sv. 3.4., str. 360.364.; god. 42., sv. 3., str. 371.378.; god. 45., sv. 3., str. 230.237.; god. 45., sv. 4., str. 479.493.; god. 46., sv. 3.4., str. 489. 504., Zagreb, 1991.1996. [401] Vuli, Sanja: O odrazu jata u gradianskohrvatskom knjievnom jeziku, u: Jezik, god. 49., sv. 3., str. 117.120., Zagreb, 2002. [402] Weinreich, Uriel: Is a structural dialectology possible?, u: Word, sv. 10., str. 388. 400., 1954. [403] Whitehead, Alfred North: Process and reality: An essay in cosmology: Gifford lectures delivered in the University of Edinburgh during the Session 1927 1928. (Izd.: David Ray Griffin i Donald W. Sherburne), New York, 1979. [404] Za Hrvatsku, (sastavio: Ivan Tolj), Zagreb, 1992. [405] Zbornik prof. Filip Lukas, Katel Stari, 1995. [406] Zbornik radova o Marijanu Lanosoviu. (JAZU, Zavod za znanstveni rad, Posebna izdanja, 6.), Osijek, 1985. [407] Zbornik radova Prvoga hrvatskoga slavistikoga kongresa, sv. 1.2., Zagreb, 1998. [408] Zbornik u ast Stjepana Ivia: Collectanea in Stephani Ivi honorem. (Izd. Hrvatsko filoloko drutvo), Zagreb, 1963. [409] Zeli-Buan, Benedikta: Bosanica u srednjoj Dalmaciji, (Izdanja Historijskoga arhiva Split, 3.), Split, 1961. [410] Zeli-Buan, Benedikta: Narodni naziv hrvatskog jezika tijekom hrvatske povijesti, u: 297

Jezik, god. 19., sv. 1., str. 1.18.; sv. 2.3., str. 38.48., Zagreb, 1971. [411] Zeli-Buan, Benedikta: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i don Mihovil Pavlinovi, (Knjinica znanstvenih djela, 2.), Split, 1992. [412] Zeli-Buan, Benedikta: Hrvatska irilska pismenost: S osobitim osvrtom na podruje nekadanje pokrajine Dalmacije, u: Hrvatska revija, god. 44., sv. 4., str. 554.569., Zagreb, 1994. [413] Zeli-Buan, Benedikta: Jezik i pisma Hrvata, Split, 1997. [414] Zett, Robert: Zur Geschichte des Kroatennamen, u: Schweizerische Beitrge zum VIII. Internationalen Slavistenkongress in Zagreb und Ljubljana, September 1978., (izd.: Peter Brang, Georges Nivat, Hildegard Schroeder i Robert Zett), str. 283.293., Bern, 1978. [415] Zlatar, Zdenko: Our kingdom come: The Counter-Reformation, the Republic of Dubrovnik, and the liberation of the Balkan Slavs, (East European Monographs, 342.), New York, 1992. [416] Zlatar, Zdenko: The Slavic epic: Gundulic's Osman, (Balkan Studies, 4.), New York, 1995. [417] erjavi, Vladimir: Demografski ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i porau, u: asopis za suvremenu povijest, god. 27., sv. 3., str. 543.560., Zagreb,1995. [418] ivot i djelo Bartola Kaia: Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 340. obljetnice Kaieve smrti, Zadar Pag, 18.21. travnja 1991., (Izdanja Hrvatskoga filolokoga drutva, 5.), Zadar, 1994. [419] ulji, Stanko: Die ethnische Struktur Kroatiens, u: sterreichische Osthefte. god. 37., sv. 2., str. 331.341., Wien, 1995.

6.0. Kazalo imena 295 - nepotrebno jer svi imamo funkciju "search" 7.0. Biljeka o autoru - nepotrebno jer ovjeka ine djela Zakljuak prireivaa web edicije: ovo je propast projekta ptice

KOS

298