UNIVERZITET CRNE GORE

FILOLOŠKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD IZ OPŠTE

KNJIŽEVNOSTI II

HRONOTOP VENECIJE U DJELU

,,SMRT U VENECIJI’’ TOMASA MANA

Mentor: prof. dr Jelena Knežević Student: Mensur Padović

Saradnik u nastavi: dr Olga Vojičić Komatina Br. indexa: 53/17

Nikšić, maj, 2020. godine

 SADRŽAJ

1. Uvod ……………………………………………………… 3
2. Sukob apolonijskog i dionizijskog principa..……………3
3. Hronotop Venecije………......................………………….4
4. Funkcija Ašenbahovog sna …………………………….... 5
5. Zaključak…………………………………………………. .5

1. Uvod
Tomas Man prema mišljenju mnogih književnih kritičara predstavlja najvećeg njemačkog
književnika nakon Getea koji se proslavio već vrlo rano romanom ,,Buddenbrokovi’’ u kojem
opisuje sudbinu trgovačke porodice tokom nekoliko generacija. U svojim drugim djelima
svog opsežnog pripovjedačkog opusa on se sve više okreće problematici položaja i sudbine
umjetnika u građanskom svijetu a izraz mu biva prožet suptilnom simbolikom. Takva je i
pripovijetka ,,Smrt u Veneciji’’.
Iz Manovih prepiski se zna da je osnovna zamisao bila da napiše novelu o ljubavi Getea
prema mladoj djevojci, ljubav koja bi u društvu izazvala primjedbe, pa i skandal. No od toga
je ispalo nešto sasvim drugo, djelo koje ideju društvene tenzije podiže do krajnosti s obzirom
na stanje moralnih konvencija u građanskom društvu tog vremena.
Radnja novele prati priču o uglednom književniku, književniku koji je doživio umjetničku
blokadu, koji u virtuozno opisanoj atmosferi Venecije, gradu istovremene truleži i umjetničke
raskoši, doživljava isto tako dvoznačan susret sa dječakom iz ugledne poljske porodice koja
provodi odmor u istom hotelu na Lidu. Književnik je očaran dječakovom ljepotom, koja ga
podsjeća na antičke umjetnine, pa u njemu budi neobične emocije, pa i potrebu za sopstvenim
nametanjem dotičnom dječaku. Međutim njihov susret ostaje, kako to nalažu društvene
konvencije toga vremena, nijem, objektivno nezapažen. Upravo ta strast koju književnik
osjeća za novootkrivenom ljepotom nalazi završetak u zarazi kolerom i smrti na žalu.
Izbijanje epidemije predstavlja drugo motivsko žarište ovog teksta koji je spojen sa erotičkim
motivom skrivenih odnosa. Književnik i društvene ustanove tada postaju sudionici, svojevrsni
ortaci iako su im namjere različite. Ustanove neodgovorno taje zaraznu bolest jer im je stalo
do prihoda koji donosi turizam Veneciji dok s druge strane književnik čezne za dječakom i
takođe skriva istinu, svoju i društvenu.
Venecija koju pripovijedač naziva jedinstvenim gradom čarobne ljepote i tjeskobnih obmana,
predstavlja žarište složene, mnogoznačne priče o lažima, tajnama i stranputicama koje se kriju
iza blještavih fasada, onih javnih i onih osobnih.

2. Sukob apolonijskog i dionizijskog principa

Književnik kakav je Gustav fon Ašenbah bio tokom njegovog boravka u Minhenu odlikovao
se poštovanjem krutih pravila i normi. Međutim, pomenuta umjetnička blokada koju je
Ašenbah doživio izuskivala je napuštanje življenja i stvaranja ,,po pravilima’’ i to je dovelo
do transformacije ka umjetniku erotskih nagona i strasti koji želi da se oslobodi ustaljenih
šablona i do izražaja dovede svoju istinsku prirodu koja je, po svemu sudeći, bila rušilačka i
remetilačka. Za bolje razumijevanje te Ašenbahove dvojnosti od presudnog značaja su
pojmovi apolonijsko i dionizijsko.
Apolonijski princip bi po mitologiji označavao mjeru, tačno i precizno određene granice,
jasnu svijest, razum, zahtijevanje discipline i uobličavanja stvari pri čemu oblik ne može
,,iskakati’’ iz ustaljenog šablona zakona niti prekoračiti postavljene i utvrđene granice.
Apolon kao grčko božanstvo podrazumijeva potpunu racionalnost i svjesnost, pa prema tome i
regulisano ponašanje pod granicama uspostavljenih zakona. Shvaćen na taj način, ovaj princip
predstavlja oličenje reda i harmonije, kao i unutrašnje ravnoteže bez uplitanja strasti i nagona.
Na potpuno drugačiji način funkcioniše dionizijski princip . Budući da je u pitanju veliko
božanstvo prirode Dionis je bog koji održava stalno kretanje, preobražaje i smjene koji su joj
svojstveni. Dionis nije božanstvo koje poznaje statičnost i fiksiranost već mu odgovara stalna
pokretljivost i akcije koje se odražavaju u unutrašnjem stanju junaka koji otud postaje
destruktivac i biće haosa i pobune.
Posredstvom karakteristika ova dva principa možemo uočiti dva dominatna perioda u
Ašenbahovoj egzistenciji značajna za razumijevanje njegove dvostruke prirode, odnosno za
njegovu metamorfozu od apolonijskog ka dionizijskom umjetniku. Njegovo književno
stvaralaštvo vezano za hronotop Minhena vezan je za apolonijske prerogative, nakon čega će
se posebno izdvojiti hronotop putovanja gdje se ne samo mijenja spoljašnja atmosfera već
atmosfera i u samom junaku koja je nijansirana dionizijskim pobudama, strastima i željama
koje su i dovele do Ašenbahovog kraja.
Već vjekovima postojeća potreba za uspostavljanje reda iz haosa i dovođenje stvari do
savršenstva zamijeniće Ašenbahova unutrašnja težnja za oslobađanje od dogmatizma i
doživljaj metamorfoze u kojoj će njegova dionizijska priroda isplivati. Zamorenost koju
glavni junak osjeća koja se reflektuje kroz nemogućnost da završi započeto djelo je nevidljiv
znak za Ašenbahov prelaz u semantičko polje dionizijskog koji se najprije javlja u njegovoj
želji da otputuje, da doživi nepoznato i skriveno, da udahne miris udaljenih močvara i
tropskih predjela.

3. Hronotop Venecije

Budući da putovanje u Veneciju predstavlja polaznu tačku ka odbacivanju apolonijske

prezrenosti važno je odrediti uticaj tog hronotopa u kojem se apolonijski princip mijenja
dionizijski i koji u potpunosti odgovara književnikovom duhu isijavajući mitsku simboliku.
Ašenbah je svjestan moći Venecije da opčini, unaprijed zna da će otputovati u Veneciju prije
nego se ona nametne kao krajnje odredište, ona sa svojim tajanstvenim dionizijskim
isparenjima i jugovinom, kao motiv nečistih misli, privlači i obuzima čula Gustava fon
Ašenbaha:
,,…on je video predio, močvaran kraj u tropima, pod nebom punim gustih isparenja, vlažan,
bujan i čudovišno ogroman, kao neka prasvjetska divljina sa ostrvima, mlakama i raznim
rukavcima punih gliba – video je tamo kako se iz nedoglednog spleta bujnih paprati, iz
dubina pokrivenih biljem preobilnih i nabubrenih i čudnovato procvalim uzdižu ovde – onde
kosmata stabla palmi…’’ (,,Smrt u Veneciji’’, str. 10)
Venecija kao grad koji je izrastao na vodi na sebi svojstven način upravo vodom reflektuje
stanje Ašenbahovog duha i utiče na promjene u njegovoj svijesti, a samim tim i na
preobražennje u dionizijski princip. Upravo ta voda predstavlja prekretnicu za Ašenbahovo
putovanje iz jednog ontološkog stanja u drugo, iz nekadašnjeg apolonijskog načela življenja
ka dionizijskoj slobodi i raskalašnosti. Venecija se na taj način dominantno nameće kao
hronotop iracionalnog, grad s one strane svijesti i jasnosti, boravak u takvom okruženju
Ašenbaha dovodi do nervnog rastrojstva i nemogućnosti pravilnog rasuđivanja.
Kao mjesto Venecija je prepoznata i kao topos karnevala kao mehanizma koji je ključan za
okretanje svijeta ,,naglavačke’’ i kao veoma čest destruktivan motiv u književnosti. Motive
karnevala nalazimo i u ovom djelu i to u trenutku kada se Gustav fon Ašenbah gnuša pojavi
našminkanog starca kojeg je sreo:
,,No odvratno je bilo videti u kakavo je stanje lažno opštenje s omladinom dovelo doteranog
starca. Njegov stari mozak nije se mogao odupreti vinu kao glave mlade i otporne, on je bio
žalosno pijan. Teturao se na mestu, oblesavelog pogleda i sa cigaretom među drhtavim
prstima; pijanstvo ga je klatilo tamo-amo, jedva je održavao ravnotežu.’’ (,,Smrt u Veneciji’’,
str. 30.)
Međutim, upravo onaj koji se gnuša ovakve pojave postaje isti takav, nakinđureni starac koji
je u želji da se dopadne Tađu, prelijepom mađarskom dječaku, upravo postao ovakav:
našminkan, ofarban, nakinđuren. Jedino što nije bio pijan u onom pogledu kako je to bio
opisani starac ali jeste u jednom drugom a to je pijanstvo dionizijskih strasti, požuda i pobuda.
Upravo taj dionizijski princip je u Ašenbahovoj duši prouzrokovao da stvori drugačiju sliku
stanovnika Venecije i Venecije kao grada. Tako ih pripovjedač opisuje na sljedeći način:
,,…stanovništvo – šareno ritavi seljaci – govori jezikom posve tuđim, lepo razgrađene hridi
spuštaju se u more, onde gde je otvoreno. No kiša i težak vazduh, a u hotelu uski svet
isključivo austrijskog društva, kvarili su mu raspoloženje; više svoga pak nije nalazilo onoga
mirno predanog odnosa prema moru koji pruža samo blaga peskovita obala, pa stoga nije ni
imao osećanje da je našao mesto svoga opredeljenja; unutrašnja težnja, ni sam nije jasno
znao kuda, uznemiravala ga je, on je proučavao veze brodova, gledao je unaokolo kao da
traži, i odjednom, iznenada u isti mah kao najprirodnija stvar, ukaza mu se njegov cilj pred
očima.’’ (,,Smrt u Veneciji’’, str. 26.)
Venecija se, po svemu sudeći, nameće kao hronotop pijanstva, dionizijskih izopačenja i
metamorfoza, otuda snažna i nezaustavljiva privlačnost kojoj se umjetnik razumom nije
mogao suprostaviti. Venecija je u potpunosti potisnula apolonijsku prozirnost i određenost
Ašenhaove egzistencije, to je grad iluzionih stanja obmane i varljivosti. Ona će biti markirana
i kao podneblje gdje buja erotizam i raskalošnost sasvim suprotno klasicističkom Minhenu,
njegovoj hladnom hronotopu, apolonijskog strogosti i formalizmu.

4. Funckija Ašenbahovog sna

O snu kao području nesvjesnog saznajemo prvenstveno posredstvom Sigmunda Frojda i

njegove analize snoa u ,,Uvodu u psihoanalizu’’. Tako on u tom djelu kaže:
,,Koliko mi znamo, stari narodi su svi pridavali snovima veliku važnost i smatrali da se oni
mogu praktično iskoristiti. Oni su iz njih izvodili i znake za budućnost, u njima tražili
predskazanja. Za Grke i druge istočne narode bio je neki ratni pohod bez tumača snova
katkad možda isto tako nemogućan kao danas bez izviđanja avijatičara.’’ (,,Uvod u
psihoanalizu’’, str. 77.)
San, kao veoma bitan element čovjekove egzistencije, predstavlja biološku svrhu odmora od
svakodnevnih dešavanja. Njegov psihološki karakter je prestanak zanimanja za spoljašnji
svijet. Međutim, i u tom podsvjesnom stanju u velikom broju slučajeva nalazimo i obrise
svakodnevnih dešavanja. Ti spoljašnji nadražaji mogu biti veoma bitni elementi u konstrukciji
naših snova. Tako da san, kao noćna djelatnost može raspolagati različitim repertoarima ali i
svim onim stvarima koje duša preko dana stvara.
Za razumijevanje konačnog oslobađanja Ašenbahove potisnute prirode ključna je analiza
njegovog sna koji je pokazatelj kako se umjetnik upravo posredstvom oniričkog stanja odriče
apolonijskog i potpada pod dionizijski princip. San je potvrda da se Ašenbah udaljio od
ustaljenog reda kojeg se pridržavao za vrijeme njegovog boravka u Minhenu i zbacio sa sebe
jedno od ključnih apolonijskih načela – načelo individualizacije. Njegova duša postaje
poprište snažnog razaranja, ona predstavlja metaforu za sukobljavanje dva principa gdje
prevagu odnosi dionizijski, u čijoj je vlasti Ašenbah kao umjetnik oduvijek i bio.
Njegov san značajan je jer u njemu imamo obrise predjela gdje Ašenbah boravi u tom
trenutku:
,,Dimljiva žar poče živo da tinja: on poznade planinski predeo, sličan onome oko njegovog
letovališta. I u rasprštaloj svetlosti, sa pošumljenih visova, između stabala i mahovinom
obraslih stenovitih odronaka, valjalo se i jurilo dole kao vihor: ljudi, životinje, roj, pobesneli
čopor – i plavilo proplanak telima, plamenovima, metežom i teturavim kolom.’’ (,,Smrt u
Veneciji’’, str. 94.)
Predio koji se pojavljuje u snu sličan je Ašenbahovom boravištu i poklapa se sa onim koji
Ašenbah zamišlja prije odlaska u Veneciju, on nalikuje skupu čulnih nadražaja koji su već
imali izvorište u Ašenbahovom životu.
Osim sličnosti sa južnim ljetovalištem, u snu se pojavljuju i aluzije na bolest – u realističnoj
motivicijskoj ravni one koja je zavladala Venecijom, u simboličnoj one koja je ovladala
Ašenbahovom dušom:
,,Veliko je bilo njegovo gnušanje, veliki njegov strah, poštena njegova volja da štiti do kraja
svoje od tuđinskoga, od neprijatelja prisebnog i dostojnog duha. Ali žagor, urlanje,
umnogostručeno planinskim odjecima, raslo je, preovlađivalo, bujalo do zanosnog bezumlja.
Isparenja je pritešnjavahu um, ljuti vonj jaraca, miris tela koja stenju, i uz to duh kao sa
ustajalih voda, i još jedan drugi, dobro poznat: sa rana i od bolesti koja se širi.’’ (,,Smrt u
Veneciji’’, str. 95.)
Ne samo kolera već i kolektivna izopačenja i bludnost pojavljuju se čulno otjelotvoreni u
Ašenbahovom snu, možda u nejasnim obrisima ali prepoznatljivi u slici razbludnosti ljudskih
tijela koje u bahanatskom zanosu teže zadovoljenju principa Erosa.

5. Zaključak
Iz svega navedenog zaključujemo da novella ,,Smrt u Veneciji’’ Tomasa Mana sa pravom nosi
jednu od najboljih i najpoznatijih novella svjetske književnosti. Problematika života i
stvaralaštva književnika i njegovog položaja u društvu je i u ovom djelu našla svoje mjesto.
Gustav fon Ašenbah, biće nekadašnjeg reda i mira zbog umjetničke blokade koja mu se desila
prilikom pisanja njegovo djela ,,Besnilo’’ bila je razlog izbijanja njegove dotada nepoznate,
dionizijske prirode koja je oduvijek u njegovoj duši bila i čekala najpogodniji trenutak da
ugleda svjetlo dana. Upravo taj odnos apolonijsko – dionizijsko, svijet harmonije i svijet
haosa, zauzima veoma značajno mjesto u ovoj noveli. Upravo taj preobražaj Gustava fon
Ašenbaha u biće pobude, strasti predstavlja glavno motivsko jezgro novele. Drugi motiv jeste
svakako motiv zaraze koja je takođe našla svoje mjesto u ovoj noveli a koja simbolički djeluje
u dva pravca: na planu Venecije kao grada i na planu Ašenbahove duše, njegovog nemira koji
se na kraju razrješava u korist dionizijskog principa. Venecija, kao mjesto opisano u noveli,
istovremeno nosi obilježja raskoši ali i trulosti koja se krije iza tih fasada i predstavlja veoma
pogodno tlo za Ašenbahovu metamorfozu ka destruktivnom biću. Za hronotop Venecije
posebno se veže motiv jugovine koji se javlja sa simbolikom nečistih misli koje se javljaju
prilikom susreta sa mađarskim dječakom Tađom. Za dječaka Tađa veže se i posmatranje
ljepote kao višeg, univerzalnog pojma koji u svakom smislu ne pripada ovozemaljskom i veže
se za Više biće. Tađova ljepota samo je oličenje božanske ljepote koja je poslata na zemlju.
Treći motiv obrađen u ovom radu jeste motiv Ašenbahovog sna koji se javlja u funkciji
preslikavanja Ašenbahove egzistencije. Tako u tom snu nalazimo motive bolesti koja će
uslijediti i poharati Veneciju. Druga slika jeste slika nagonskih strasti koje su oličene
dionizijskim principom gdje dominira motiv Erosa kojeg do kraja novele i ne prepoznajemo
kod Ašenbaha.
Na kraju, ova Manova novella s jedne strane predstavlja brilijantu alegoriju o nastupajućem
fašizmu a s druge strane predstavlja pravu apoteozu ljepoti.

LITERATURA
Primarna literatura:
1. Tomas Man, ,,Smrt u Veneciji’’, Biblioteka Vijesti, Daily press, 2004., Podgorica

Sekundarna literatura:

1. Milivoj Solar, ,,Povijest svjetske književnosti’’, ICJK, Podgorica, 2011.

2. Olivera Živković ,,San Gustava Ašenbaha u ,Smrt u Veneciji’’, Studije i ogledi
3. Lidija Vojinović, Jelena Knežević ,,Umjetnik između apolonijskog i dionizijskog
principa - ,Smrt u Veneciji’ Tomasa Mana’’, Folia linguistic et litteraria, 2019.
4. ,,Leksikon svjetske književnosti’’, Skupina autra, Školska knjiga, 2004.