Mak Dizdar

Dizdar, Mak (Mehmedalija), pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu skolu zavrsio je u Stocu,
potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stjece gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noc)
ulazi u javni zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja profiliranoga zbornikom
buntovnih stihova Knjiga drugova (1929) tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i
D. pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik
lista Oslobodjenje i poduzeca Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti te
ureduje casopis Zivot ( 1964-71 ).

Cjelina Dizdareva pjesnistva, pa i njegov razvojni luk, obicno se razmatra iz perspektive zakljucne,
krunske zbirke Kameni spavac (1966). Premda je od njegova prvoga pravoga pjesnickoga nastupa,
sredinom 1950-ih, do pojave te zbirke rijec o razmjerno kratkomu razdoblju, proces sazrijevanja,
kreativnoga prociscenja Dizdarevih preokupacija trajao je ocito mnogo dulje. Kritika je doduse gotovo
sve do Kamenoga spavaca dvojila znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz
tek povrsinsku igru ili korjenite promjene. Pjesnicka matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama
ekspresionistickoga ideograma D. javio bila je ne samo prevladana nego i socrealistickim
pojednostavljenjima posve obezlicena. U jednome je kritickom tekstu (1959) i sam branio motive
socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka", naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a
kada je 1956. na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin, u njoj je trazio nit koja od
problema vodi do utjehe i spokoja. Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma -
vojnikom, ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U
komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objasnjava kako se osjeca ,>opkoljen zapisima sa
margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu ispod kamena"
prepoznaje sebe, no jos nije siguran ,>da je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek
anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na krstjanskoj tradiciji, njezinu jezicnome i
misaonome sklopu kao kljucnome medu bosanskim kulturnim slojevi- ma. Tragajuci za
srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon
hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Drzeci se
njezinim legitimnim bastinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim
kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sisli bosanski
kraljevi i velmoze. Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva na
kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci Koljena za Madonu (1963), koja razraduje
senzualni nacrt poeme Plivacica ( 1954), izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali
genericki zapravo lociran u adzamijskome (alhamijado ) kompleksu. (Rijec je o knjizevnosti pisanoj
arabicom hrvatskim jezikom, koja datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove:
nabozni, didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja Hrvatske pjesme nepoznatoga Mehmeda iz
1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o >,dusi zaljubljenog" kao
kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom Dizdarove ljubavne poezije (E. Durakovic). Mnogo
je vazniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bo- . sanskom tradicijom (u clancima i dnevnickim
zapisima; sastavio je i antologije Stari bosanski epitafi, 1961, Stari bosanski tekstovi, 1969) Dizdarov
neposredni osjecaj zavicajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga,
povijesnoga pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik" kao tocku opstan- ~ ka nepokorive
supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smjesta I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje njezina
povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci Okrutnosti kruga ( 1960)
ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je lirskom
digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa (Slovo o covjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji,
Slovo o slovu), sto i kompozicijski korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji, ,
odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva je Bosna definirana steccima,
ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o
zemlji). Bosni je, kaze pjesnik u komentaru "bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na
nju ceka, ali da je ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku, i sam je pjesnik
poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka
onoga sto kako kaze "mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno navikao" i
prispodobljujuci mu "nocnu rijeku". Univerzalnu potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma Modra
rijeka u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim: prolaznost
jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja
zaodjenuo u ljepotu arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci mu
snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. Taj je razvedeni i mocni govor ostavio
precizan trag u matici hrvatskoga pjesnistva. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem
obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan trag. Dizdarevo se nezaobilazno
mjesto u hrvatskim antologijama ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i dalje
zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.

Na svojoj zemlji... je Mak bio kovač kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne, svoje Hrvatske. On je
Musliman, Hrvat, potomak bogumila i starih dizdara, hrvatski pjesnik na hrvatskom jeziku i arhaičnom i
suvremenom. Mak je uz svoje pjesničko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesništva, bio urednik
sarajevske književne revije Život i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i Stare bosanske tekstove. U
zadnje doba bio je predsjednik “Udruženja književnika Bosne i Hercegovine”, zauzevši se energično
da se stane na kraj nepravdama prema književnicima izrazitim Hrvatima.
Njegovi ga neprijatelji nijesu mogli ni preskočiti ni zaobići jer on je bio tu, čvrst i solidan kao stećak, ali
su nastojali zatajiti njegovo hrvatstvo, kao što nastoje zatajiti hrvatstvo stećaka. Zato je Mak skupljao
tekstove brojnih kamenih natpisa, epigrafa, povelja darovnica i pisama iz povijesti svoje Herceg-Bosne
i našao je i dokazao u njima da se medu svim onim Vukcima i Stipanima, Radinima i Dragošima
nalaze i svi oni Hrve, Hrvoji, Hrvatini i Hrvatinići. Nigdje ni traga Srbima, Srbojima, Srbljenima ili
Srbljenovićima. Jezik ovih starih revno skupljenih tekstova uz primjese knjiškog staroslavenskog je
hrvatska narodna šćakavska ikavica i ijekavica s nekim čakavskim elementima. Mak je tako poviješću
utvrdio temelje svog osvjedočenja o svom hrvatskom koljenu i jeziku i o hrvatstvu stare Bosne.
Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san kamenog spavača, a
njegov duh ostaje kao maglica među nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je
ostavio pokoljenjima divni stećak i na njemu mističku poruku doživljene sadašnjosti u jeziku prošlosti,
poruku umjetnosti riječi u postojanosti i nerazrušivosti, poruku povezanosti žive krvi i kamenog tla.

Ferid Karihman: Hrvatsko-bošnjačke teme, HSN Zagreb 1996

Izvor : https://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/dizdar.html