Mističan sonet,

Antun Gustav Matoš

O ponoći, kad crne ruže snijevahu

Uz hihot zvijezda u šedrvána pjeni,
U gradu, kad me svi ismijevahu,
O zlatnoj sjeni snatrih, o dragoj ženi.

O, kako čudno njene oči sijevahu

Kroz tajnu noći u slatkoj uspomeni!
A dušom mojom, njenom harfom, pjevahu,
Ja ne znam kakvi zvuci, psalam meni.

I zemlju, oblak, nebo i planete

Ko dragu gledah. Nađoh je ko Boga
U suzi materije sakritoga,

Kroz zagonetku moje čežnje svete.

Ljepota, ljubav, sreća, sni i zanosi
Su Bog, mistérīj, što u ženi zanosi.

Knjiga pjesama
Napisano: 1908.