Antun Gustav Mato: Domovini iz tuine

Dola jesen! Hladan vjetar duva,

Jad me bije pustoj u tuini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, tamo, ahu domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom die,
Nae slave znamen pomlaeni
Tamo mi je srea omrknula,
Da ne grane vie nikad meni.
Zbogom, oe, i ti, majkozbogom!
Vae dijete mui jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Ve je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, ija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijee,
Nesta sree, osta uspomena!
Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja arna njedra strese!
Zbogom, Branko! Duo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuoj zemlji
Tea mi je nego robovanje!
Zbogom da ste, polja i doline,
upni humci i vrletne gore,
Guste ume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Boe! Kad e moje edne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad e tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?
Dan e doi, oj, pred duom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puke bruje, barjaci vijore,
Kanda ujem topa grom i trijesak!
Dan e doi! Oh, i ja u tada
Pohrliti kui hrabrom nogom,
Al do ondazbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!