UNIVERZITET CRNE GORE

FILOLOŠKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD IZ DIJALEKTOLOGIJE

KARAKTERISTIKE GOVORA TUZI

Mentor: prof. dr Miloš Krivokapić Student: Mensur Padović

Broj indexa: 53/17

Nikšić, april, 2019. godine

 SADRŽAJ

1. Uvod ……………………………………………………… 0
2. Etnologija Tuzi ……………………………………………1
3. Karakteristike govora Tuzi……………………………….2
3.1 Fonetske karakteristike ………………………………2
3.2 Morfološke karakteristike…………………………….5
3.3 Sintaksičke karakteristike ……………………………6
4. Leksika……………………………………………………..7
5. Zaključak…………………………………………………..8
6. Literatura………………………………………………….9
1. Uvod
U ovom radu će biti više riječi o jednom specifičnom govoru koji se veže za centralni dio
današnje Crne Gore a koji pripada dijelu istočnohercegovačkog dijalekta. S obzirom da je
literatura za ovaj rad bila vrlo oskudna, ovaj rad će u mnogim segmentima djelovati kao
kopija dolje navedenog djela Adnana Čirgića.

Iako navedeno Čirgićevo djelo obuhvata govor podgoričkih muslimana ono u svoje okrilje
prihvata i govor Tuzi i njegove okoline, odakle je Čirgić je tražio a na kraju i našao mnoge
specifičnosti po kojima se ovaj govor bitno razlikuje u odnosu na ostale govore
istočnohercegovačkog dijalekta.

U samom radu će biti obuhvaćene samo razlike ovog govora, dok će o istovjetnim
pojedinostima biti manje riječi. Takođe, u ovom radu će se dati istorijski presjek događaja
na ovom tlu koji su umnogome uticali na transformacije govora a koje se najviše odnose
na period vladanja turske uprave ovim prostorima.

Ono što je doprijenijelo mnogim promjenama u govoru jeste i migracija naroda, te različiti
vrste govora i jezika sa kojima su se Tuzani i Tuzanke mogli susresti i prihvatiti neke
njihove specifičnosti.
 2. Etnologija Tuzi

Prema najnovijim arheološkim istraživanjima na širem dijelu Balkanskog prostora najstariji

sloj stanovništva su bili Vlasi, čija starost dopier do dvadeset hiljada godina. Zatim se
pojavljuju Iliri koji su sa istih indoevropskih prostora kao i Vlasi. Iliri su pleme koje je živjelo
u južnim djelovima današnje Albanije, na granici sa Grčkom. Njihova pojava datira od prije
4000-5000 godina.

Kako Grci nijesu poznavali prostore dalje od susjednog divljeg plemena Ilira, cio prostor
sjeverno od Dunava, Save i Istre, nazivali su Ilirium, iako su na tim prostorima živjela razna
ilirska i druga plemena. Ilirska plemena bila su ratoborna, a ona plemena koja su živjela na
Jadranskoj obali bavili su se intenzivno gusarenjem i bili su strah i trepet na Jadranu.

Kako bi spriječili takvu njihovu aktivnost, Rim je započeo opsežnu pripremu sredinom III
vijeka p.n.e. Borbe su trajale nekoliko decenija i završile se potpunim porazom Ilira. Od toga
vremena počinje romanizacija ilirskih prostora koja traje do propasti Rimskog carstva u V
vijeku nove ere.

Sa početkom propasti Rimskog carstva počinje uspon Vizantije koja je u jednom periodu
vladala ilirskim prostorom kao i skoro svom Sredozemnom obalom. Tokom uspona Vizantije
na našim prostorima su se zadržavala razna plemena kao Kelti i istočni i zapadni Goti. Tokom
kraja VI vijeka sa prostora istoka počinje prodor turkmenskih varvarskim plemena Avara
(Obra) koji sa sobom u pljačkanje vode i Srbe. Postoje toponimi po nazivu Obra kao: Obrovo,
Obrovac i slično. U ,,Istoriji Crne Gore’’ se kaže da polovina plemena Hota potiče od Avara.

Negdje istovremeno sa dolaskom Avara i Srba dolazi do pokretanja polabskih Slovena prema
jugu Balkana: to su današnji Crnogorci koji su sa sobom ponijeli preko 800 toponima. I Srbi i
polabski Sloveni vremenom počinju asimilirati Vlahe i Ilire. Za to vrijeme se stvara Duklja,
koja se kasnije naziva Zeta.

Nakon tog perioda Zetom vladaju Vlaisavljevići od 1016. do 1180. godine. Zetom od 1189.
do 1360. upravljaju Srbi, zatim Balšići a za njima Crnojevići. Za vladavine Crnojevića dolazi
do prodora Turaka koji većim dijelom Crne Gore upravljaju sve do kraja XIX vijeka.
Odlaskom turske uprave došlo je do povlačenja islamiziranog stanovništva zbog nepovjerenja
prema novim vlastima.
Dio takvog stanovništva se zadržao u Tuzima koje je bilo pod turskom upravom do 1913.
godine. U Tuzima se susreću sa dijelom islamiziranog albanskog stanovništva koji doživljava
jezičku asimilaciju. Tuzi se pominju još oko 1320. godine u dubrovačkim spisima. Većina
okolnih sela u Tuzima su sa albanskog govornog područja, dok u selu Vranj dolazi do
mješavine Srba, Crnogoraca, Bošnjaka i Albanaca.

Bivša SFRJ uslovila je da se jedan dio bošnjačkog stanovništva iz sjevernog dijela Crne Gore
zbog ograničenosti školovanja i zapošljavanja u ostalim okolnim državama, naseli u blizini
Tuzi, tačnije, u selu Karabuško polje. Obzirom da se Tuzi nalazi na rubnom dijelu mješovitog
stanovništva arhaičnost se dugo zadržala kako u albanskom tako i u crnogorskom jeziku. Kod
službenog jezika se zadržala mješavina zetsko-sandžačkog dijalekta sa primjesama
dalmatinske ikavice. U oba jezika se osjeća uticaj romanizama, a pogotovo turcizama.
 3. Karakteristike govora Tuzi

Govor Tuzi spada u sastav šireg istočno-crnogorskog dijaletka, ali se po određenim

svojim osobinama izdvaja i ulazi u poseban ogranak tog dijalekta. Na ovaj govor najviše
je uticaja imao kako govor pravoslavnih sugrađana, tako i albanski jezik kojim se
govorilo, a kojim se i danas govori u okolini Tuzi. Dosta očuvan jezik stanovnika Tuzi
nalazimo kod iseljenika u Skadru, a dosta dobro se očuvao i kod starijih Podgoričana koji
su odselili u Sarajevo.

Međutim, najbolji govor Tuzi i okoline danas čuvaju starije žene. Razlog za to je
jednostavan – muslimanske žene su u bliskoj i daljoj prošlosti bile većinom neškolovane i
kretale se najčešće u uskim porodičnim i prijateljskim krugovima, tako da su uticaji
standardnog jezika i govora susjeda uglavnom zanemarljivi.

Kada govorimo o govoru i dijalektu Tuzi tu u potpunosti možemo staviti znak jednakosti
sa govorom podgoričkih muslimana. O tome govori i Mehmed Muminović, nekadašnji
profesor srpskog jezika, u svojoj knjizi ,,Moji Tuzi’’: ,,(…) tuški govor bio je apsolutno
identičan govoru podgoričkih Muslimana. Karakteristike tog govora, sa ikavicom i
orijentalizmima kao posebnim odlikama, duže su se zadržale u Tuzima nego u Podgorici.
Razlog je u tome, prije svega, što su se Tuzani manje školovali, te je uticaj normativnog
jezika bio slabiji i sporiji.’’1

3.1 Fonetske karakteristike

Osnovna fonetska obilježja ovog govora jeste ikavica, čije porijeklo ni do danas nije sa
sigurnošću utvrđeno, zatim sudbina glasa h, sudbina glasa v u intervokalnom položaju,
dosljedna desonorizacija zvučnih suglasnika na kraju riječi. Ikavizmi u govoru Tuzi su
najupadljivija karakteristika.

Postoji više teorija o ovoj pojavi zamjene starog grafema Ѣ u ovom govoru. Ova pojava
međutim nije dosljedna, samo je nekadašnje dugo jat zamijenjeno sa i, a u svim ostalim
slučajevima u ovom govoru sreće se je, odnosno, poklapa se sa ostalim govorima.2

U dokumentima čiji su pisari bili pravoslavne vjeroispovjesti srećemo oblike sa ije, dok
kod oblika koji su pisali muslimani srećemo oblike sa dugim i. Na ovu pojavu je skrenuo
pažnju i Mihailo Stevanović: ,,Istočnocrnogorski dijalekat tu zna isključivo za ije i sem
muslimana svi izgovaraju: našijema, vašijema, ovijema (...)3 Isti autor, govoreći o ovoj
pojavi u govoru podgoričkih muslimana, kao izuzetak od ikavskog refleksa dugog jat
1
Mehmed Muminović, ,,Moji Tuzi'', Almanah, Podgorica, 1998, str. 11
2
Adnan Čirgić, ,,Karakteristike govora podgoričkih muslimana'', Almanah broj 27-28, Podgorica, 2004., str. 93
3
Mihailo Stevanović, ,,Istočnocrnogorski dijalekat'', Južnoslovenski filolog, knj. III, Državna štamparija Kraljevine
Jugoslavije, Beograd, 1933-4, str. 26
 navodi primjere u kojima se ije našlo na kraju riječi: ,,Izuzetno, ako ije dođe na kraju
riječi, onda ostaje neizmenjeno: prije, poslije, ovudije, (…)4

Kod Alije Nametka u knjizi nalaze se dva primjera koja ne idu u prilog ovoj
Stevanovićevoj tvrdnji, a to su : ,,imam dvi đevojke’’, i ,,imam dvi kćeri’’.5 Isti autor je
takođe naveo jedan primjer koji se i do današnjih dana zadržao u međusobnom
pozdravljanju a koji je glasio: ,,Jesi li se naspa? –Lipo, kako ti?’’. U Tuzima je zabilježen
primjer kletve majke upućene sinu: ,,strila mi ga fištila’’.

Sudbina glasa h je još jedna bitna karakteristika ovog govora. U govoru Podgorice i njene
okoline se ovaj glas gubio ili zamijenio drugim suglasnicima, ali u govoru Tuzi se
najčešće zadržao u skoro svim položajima u riječi. Takav je slučaj bio nekad, mada se
situacija do današnjih dana znatno promijenila, pa današnje stanovništvo Tuzi uglavnom
ne izgovara ovaj glas na skoro svim položajima u riječi.

U starim rukopisima čuvanje ili izostavljanje ovog glasa zavisi, ponovo, o autoru tog
rukopisa. Tako se kod muslimana ovaj glas sreće, a kod rukopisa pravoslavnog dijela
stanovništva gubi.Navodim primjere gdje se on koristi:
a) inicijalni položaj: Harović, Haljilj, Haber
b) finalni položaj: rekoh, umrljih, Ablah
c) medijalni položaj: Mahmudbeg, Bihorac, Ethem itd.

Po Asimu Pecu čuvanje ovog glasa u izgovoru i pisanju riječi je pod neposrednim
uticajem orijentalnih jezika. Razlog je jasan a to je religija, ona je svima njima dala
molitve na arapskom jeziku a te molitve obiluju ovim suglasnikom u glasovnom sklopu.6
Isti autor govori i o gubljenju ovog suglasnika među muslimanima. On to objašnjava kako
kasnom islamizacijom koja je izvršena kada je proces gubljenja glasa h završen, ili
nedovoljnim prihvatanjem i učenjem molitvi na arapskom jeziku.

Najčešći slučaj gubljenja ovog suglasnika jeste u intervokalnom položaju između dva
samoglasnika a, kao u riječima: mahala, sahat, džemahat i slično. Takođe, ima još jedan
slučaj gubljenja suglasnika h i to na kraju riječi. U pitanju je genitiv množine riječi
zamjeničke promjene, npr. svija, tija, onija od svijeh, tijeh, onijeh i slično. Važno je
napomenuti da se ovaj suglasnik pojavljuje i na određenim položajima u riječi gdje mu po
etimologiji nije mjesto, takav je slučaj sa prezimenom Turhuskoća, koji danas glasi
Turusković, zatim u riječi mahrama umjesto marama i tako dalje.

Gubljenje suglasnika u ovom govoru se pojavljuje samo u jednom slučaju, a to je u

intervokalnom položaju između o/e i i, ali samo ako se nađe u pretposljednjem slogu u
riječi. Ova pojava je karakteristična samo za muslimanski živalj ove sredine. Primjera za
ovo ima mnogo: Đurđeća (od Đurđevića), Stankoća ( od Stankovića) Ademoća ( od
Ademovića) itd. Muslimanske žene su često bile nazivane po imenu svojih muževa, pa se
4
Mihailo Stevanović, n.d., str. 24
5
Alija Nametak, ,,Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici, Glasnik etnografskog muzeja na
Cetinju, II knjiga, Cetinje, 1962. godine, str. 92
6
Asim Peco, ,,Iz fonetske problematike srpskohrvatskog i makedonskog jezika'', Iz život naših reči. Prosveta,
Beograd, 1996., str. 16
 i danas mogu čuti oblici kao što su: Nešovica, Aljovica, Suljovica i slično, ali samo u
govoru pravoslavnog življa, dok kod govora muslimana tu se redovno čuje: Suljojca,
Aljojca, Nešojca i to kao rezultat gubljenja suglasnika v.

Ono što je takođe karakteristika ovog govora jeste umekšavanje suglasnika l ispred i i e.
Svako l koje se našlo ispred palatalnih samoglasnika i i e u ovom govoru dalo je lj.
Primjeri za to su sljedeći: prodajete lji, malji, bilji, i slično. Ova karakteristika je nastala
pod neposrednim uticajem albanskog stanovištva koje predstavlja dominantnu strukturu
naroda u ovom kraju.

Osim pomenute karakteristike, albanski jezik je uticao i na obezvučanje zvučnih

suglasnika na kraju riječi. O uticaju i međusobnom odnosu albanskog i crnogorskog
govora govori i Đerđ Đokaj, koji kaže: ,,Odnosi između Albanaca i Crnogoraca, naime
bračne veze, ženidbe, pobratimstva, slični običaji u svadbama, svetkovinama, sahranama,
međusobni odnosi u rješavanju zajedničkih pitanja, zajednička tržišta, zajednička borba
protiv vjekovnog neprijatelja, svakako su uticali ne samo na jezik, već i na sve oblike
duhovne i materijalne kulture.’’7

Pavle Ivić ovu pojavu dovodi u vezu sa albanskim uticajem. On govori o desonorizaciji
svih zvučnih suglasnika na kraju riječi u mrkovićkom i gusinjskom govoru, na primjer:
narot, grop, rok, itd. Iako Ivić ovdje ne pominje govor podgoričkih muslimana, a među
njima i govor Tuzi, ova se promjena kod njih vrši dosljedno, tako imamo primjere kao što
su: druk, is koga, iskas, i tako dalje. Ovo je obezvučanje išlo toliko daleko da se imenica
krv izgovarala kao krf.

Ono što je karakteristično za ovaj govor jeste metateza. Ona se ogleda u preoblikovanju
jedne riječi, a to se vidi u primjerima: cukati, sujma, ulovača, i tako dalje. Ovi primjeri su
opštedijalekatstka karakteristika, ali se kao razlika govora Tuzi navodi jedan primjer. U
pitanju je enklitika ih, koja se u ovom govoru upotrebljava kao hi, a vjerovatno je
analogijom prenesena i na im. 8 Kao primjeri se srijeću oblici: ja hi rekoh, kazao sam hi,
dok hi ne rekoše, itd.

Karakteristika ovog govora jeste i sažimanje vokalske grupe ao. Ova vokalska grupa u
ovom govoru redovno je dala dugo a. Asimilacija je izvršena prema prethodnom vokalu,
tj. ao-a. Primjera ima mnogo: reka, kaza, poša, itd.

Kod govora Tuzi prepoznajemo oblike koji su produkt izvršenog jotovanja, kako onog
dijalekatskog, tako i one oblike koje je usvojio književni jezik. Tako se u ovom govoru
može čuti: kaživat, krećat, neđelja, itd. Za ovaj govor karakteristično je ponašanje grupe
št kao i jotovanje usnenih suglasnika. Grupa št najčešće je ostala neizmijenjena, ali ima
primjera u kojima je izvršeno jotovanje, npr. izvešćava se i izveštava se.Jekavsko
jotovanje dalo je i grupe poput: blje, mlje, plje, pa imamo primjere: blježat, mljera,

7
Đerđ Đokaj, ,,Neke karakteristike govora Albanaca u Crnoj Gori i uzajamni uticaji crnogorskih i albanskih
govora’’, Crnogorski govori, knj. XII, CANU, Titograd, 1984., str. 179.
8
Adnan Čirgić, n.d., str. 106.
 pljesma, itd.

3.2 Morfološke karakteristike

Što se pak tiče ovog tipa karakteristika ovaj govor se vrlo malo razlikuje od ostalih govora
kojima pripada isti. Kada smo govorili o gubljenju suglasnika v naveli smo nekoliko
prezimena kod kojih ima nekoliko morfoloških karakteristika. Neka prezimena u
nominativu jednine nemaju završetak na –ić, već se izgovaraju i pišu sa –a- u svim
padežima, npr. Sadik Pepića, Fatom Hadžovića, itd.

Iz primjera se vidi da se u svim padežima prezimena na –ić javljaju sa krajnjim –a. Po

Adnanu Čirgiću do ove pojave je došlo analogijom prema obliku genetiva, i to
posesivnog. Kao potvrda za ovu karakteristiku navodi nekoliko toponima: Međe
Đokovića, Međe Madžeća, Suka Vuljeća, i slično. Pri deklinaciji ovih vrsta imenica
mijenja se samo prvi njihov dio, a drugi je dio uvijek nepromijenjen.9

Profesor Mihailo Stevanović u već navedenom radu navodi još jednu morfološku
karakteristiku govora podgoričkih muslimana koji se odnosi i na govor Tuzi koja se tiče
množine nekih imenica muškog roda. To su neke imenice muškoga roda koje se u
genitivu množine završavaju na dugo i: ljuđi, minuti, otrovi, itd.10

Što se pak tiče oblika zamjenica ovaj govor se umnogome ne razlikuje od ostalih govora
ovog dijalekta. Ipak, važno je napomenuti da enklitički oblici, koji su odlika svih govora
istočnocrnogorskih govora, čuvaju se i u ovom. U dativu množine 1. i 2. lica oni glase: ni
i vi, npr. da ve ko ćera, kad su ne sprovelji. Dakle, stanje je slično kao i kod ostalih
govora, razlika je jedino u obliku ih i im, umjesto kojih srećemo oblik hi.

Kada je riječ o glagolima i glagolskim oblicima u ovom govoru nema većih odstupanja
osim u dvijema osobinama koje se tiču prezenta i radnog glagolskog pridjeva. U 3. licu
množine prezenta glagola sedme i osme vrste predstavnici ovog govora umjesto –e imaju
–u, koje je analogijom preneseno iz 3. lica množine prezenta ostalih glagolskih vrsta. U
starim rukopisima nailazi se i na nastavak –e i –u, ali je ovaj prvi, vjerovatno, posljedica
uticaja školstva, a ne, nikako, odlika govora podgoričkih muslimana. Primjeri za ovu
osobinu su sljedeći: Velju da nema brašna; da uredu tu peć; do ovoga mosta đe radu…11

U većini govora ovog dijalekta glagoli u kojima se infinitivna osnova završava na –i, u
muškom rodu radnog glagolskog pridjeva imaju nastavak –jo, npr. bijo, izgubijo, ponijo,
itd. Ono po čemu se govor Tuzi izdvaja od ostalih govora je analoško prenošenje ovog
nastavka u muški rod radnog glagolskog pridjeva glagola kojima se infinitivna osnova
završavana na –u ili –e: dovejo, poginujo, smaknujo, itd.

9
Adnan Čirgić, n.d., str. 108
10
Mihailo Stevanović, n.d., str. 68
11
Adnan Čirgić, n.d., str. 109
Što se tiče partikula i njihovih osobina u ovom govoru ono što ga karakteriše jeste
upotreba oblika zi. Ova partikula se najčešće javljala uz zamjenice, a nikad se nije
upotrebljavala samostalno. Ove zamjenice su dosta frekvetne u govoru pravoslavnog
dijela stanovništva Podgorice i Zete, ali se čuvaju i u Tuzima, kao i kod govora našeg
življa u Skadru, npr.: tizi, ovizi, kojizi, itd.

3.4 Sintaksičke karakteristike

U ovom dijelu ćemo se osvrnuti samo na one osobine koje karakterišu ovaj govor i koje
ga izdvajaju od ostalih govora istočnohercegovačkog govora. Padežni sistem je istovjetan
sa sistemom kod ostalih govora. Ono što ga karakteriše jeste upotreba određenih predloga
uz pojedine padeže, najčešće genitiv.

Umjesto predloga od uz genitive vlastitih imena i njihovih zamjenica u ovom govoru

imamo upotrebu predloga iz. Ova osobina nije samo karakteristična za govor podgoričkih
muslimana, već je srećemo i kod govora pravoslavnog življa. Međutim, u govoru
podgoričkih muslimana javlja se samo predlog iz, a ne i od, npr. I ja uzeh iz Staniše 260
dinara; onoga is koga sam ga kupijo; da primi iz Mustajbega Abdovića za ovaj dužni
novac, i sl.

Profesor Stevanović kao karakteristiku ovog govora navodi i priloge zarad i pored uz
genitiv, npr. zarad boga, pored stope zemlje. U ovom govoru s ovim padežom slaže se i
predlog zaporad, složen od predloga za-po-rad, npr. zaporad boga.

Predlog u se s genitivom upotrebljava i u književnog jeziku. U književnom jeziku se osim

ovog predloga koristi i predlog kod (još češće nego u), npr. Zaboravilji su ga u Goru
Kakaricku u Đon Maroša; Kupijo sam jednoga vola u ovoga 600 dinara.

U književnom jeziku instrumental socijativ slaže se s predlogom sa (s), a instrumental

oruđnik upotrebljava se bez predloga. U ovog govoru situacija je nešto drugačija. U ovom
govoru se često instrumental socijativ upotrebljava bez predloga, a oruđnik s predlogom
sa (s), ali ima primjera gdje se i jedan i drugi upotrebljavaju i sa ovim predlogom i bez
njega, mada znatno rjeđe, npr. Priznanica sa kojom dolje potpisati priznajem da dugujem
Mustajbegu Abdoviću; Pošto vlasnik dućana Mustajbeg Abdović nije zadovoljan sa
dosadašnjom visinom zakupine; itd.
 4. Leksika
Podgoričani, a među njima pogotovo Tuzani, su se u prošlosti najviše bavili trgovinom. Takva
vrsta povezanosti, uključujući i teritorijalnu, omogućavala je odličan razvoj trgovine. Kao
trgovci dolazili su u kontakt sa narodima iz okolnih država s kojima su se sporazumijevali na
istom dijalekatskom sistemu, tu ubrajamo Bosnu, Hercegovinu, Srbiju, kao i sa okolnim
albanskim stanovništvom. Svi ti faktori uticali su i na samu leksiku ovog govora, na njegovo
obogaćivanje, fonetske promjene i tome slično.

Podgorički muslimani su prije islamizacije uglavnom bili slovenskog porijekla po

vjeroispovjesti hrišćani. Tokom viševjekovne turske vladavine, kao što smo i rekli na samom
početku ovog rada u Tuzima su imali upravu sve do 1913. godine, oni su u svoj jezik primili
mnoge orjentalizme koji su se uveliko i do danas sačuvali. To su uglavnom riječi iz arapskog,
turskog i persijskog jezika, koji su u ovaj govor ušli posredstvom turskog jezika. Mnoge od
tih riječi imaju adekvatan sinonim u našem jeziku. Ali neki turcizmi nemaju adekvatnu
zamjenu u domaćoj leksici i kao takve ih je prihvatio i književni jezik (čekić, bakar, boja, top,
zanat, đon, i drugi.)

U ovom govoru takođe ima i romanizama, ali njihov broj je neuporedivo manji u odnosu na
učestalost turcizama. Širenje ovih riječi, posebno među muslimanskim življem, bilo je
potpomognuto i uticajem vjerskih škola u kojima su predavali uglavnom ljudi koji su se
školovali u Carigradu. Oni su te riječi prenosili na svoje učenike, oni na dalje generacije.
Prilikom prihvatnja tih tuđica dolazilo je do prilagođavanja našem jeziku i jezičkim zakonima,
tako da su mnoge riječi izmijenjene u korijenu.

U podgoričkoj onomastici i danas se čuvaju brojni turcizmi: Tećija (derviška zgrada, tekija),
Tablja Bešljića (tablja-kameno utvrđenje), Bostani (bašte), Džer- mahala (ulica), Ašik-
mahala (Ulica zaljubljenih), itd.

U starim rukopisima navedeni su sljedeći turcizmi: čifčija i čipčija (kmet na begovskoj zemlji
– čifluku), imam (muslimanski sveštenik), šerijat (muslimanski vjerozakon), iljmi haber
(potvrda da određenom licu nema zapreka za vjenčanje), arslan, pita zerzevat (povrće,
zelen), nimet (Božja blagodat), šućur (hvala) itd.
 5. Zaključak
Kao što sam najavio i na samom početku rada dao sam neke osobine govora Tuzi i
okoline koji je pretrpio znatne promjene kroz vjekove. Ono što je najviše karakterisalo
ovaj govor i po čemu se on izdvaja od ostalih govora jeste upravo upotreba tog ikavizma,
zatim čuvanje suglasnika h, nepotpuno izvršeno jotovanje, umekšavanje suglasnika l, i
ostale osobine opisane u radu.

Kulture koje su najviše uticale na ovaj govor jesu prvenstveno turska, zbog vjekovne
uprave na ovim prostorima, te albanska sa kojom je ovo stanovništvo bilo u neposrednom
dodiru. U samom govoru ima i obrisa romanizma i romanskog uticaja ali kada bi ga
uporedili sa uticajem pomenute dvije kulture je neznatan.

Ono što je važno spomenuti a tiče se ovog govora jeste da su osobine koje su navedene u
ovom radu a koje ovaj govor razlikuju od ostalih govora u istočnohercegovačkom
dijalektu veoma malo ostale na snazi danas. Tipičan govor sa svim onim odlikama koje su
spomenute se najbolje čuvaju upravo u Tuzima i kod raseljenika u Skadru.

Berlinski kongres je umnogome uticao da se ovaj govor približi ostalim govorima

istočnohercegovačkog dijalekta. Kada se Podgorica poslije pomenutog događaja ponovo
pridružila crnogorskoj vlasti, muslimani koji su živjeli u Podgorici i čijom zaslugom se
ovaj govor i očuvao dugi niz godina, su se počeli raseljavati iz Podgorice. čime se
povećao broj ,,došljaka’’, čime su se mnoge pomenute osobine izgubile.

Migracija velikog broja stanovništva, naročito sa sjevera, učinila je to da su mnoge odlike

ovog govora zaboravljene, pa čak i kod starijih generacija. Poučen iskustvom jer 20
godina živim u Tuzima tvrdim da rijetko koja porodica govori jezikom kojem su se služili
njihovi preci. Pošto se sve više ljudi odlučuje za školovanje i više ima susreta sa
standardnim jezikom tako se ova vrsta govora koja je opisana u ovom radu sve manje
upotrebljava.
 LITERATURA
1. Mehmed Muminović, ,,Moji Tuzi'', Almanah, Podgorica, 1998.
2. Adnan Čirgić, ,,Karakteristike govora podgoričkih muslimana'', Almanah broj 27-28,
Podgorica, 2004.
3. Mihailo Stevanović, ,,Istočnocrnogorski dijalekat'', Južnoslovenski filolog, knj. III,
Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1933-4.
4. Alija Nametak, ,,Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici,
Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, Cetinje, 1962.
5. Asim Peco, ,,Iz fonetske problematike srpskohrvatskog i makedonskog jezika'', Iz život
naših reči. Prosveta, Beograd, 1996.
6. Đerđ Đokaj, ,,Neke karakteristike govora Albanaca u Crnoj Gori i uzajamni uticaji
crnogorskih i albanskih govora’’, Crnogorski govori, knj. XII, CANU, Titograd,
1984.