О govorima hercegovačko-krajiškog(istočnohercegovačkog) dijalekta

1. Govori ovog dijalekta donedavno su u našoj dijalektološkoj

literaturi obično naziva istočnohercegovački,a danas se sve češće
nazivaju hercegovačko-krajiški. Ova promjena govora pomenutog
dijalekta proistekla je iz dva razloga:

а) zbog toga što objektivne činjenice govore da danas više

stanovništva koje govori ovim dijalektom živi na prostorima raznih
krajina (nekadašnja Vojna Krajina , tzv. Bosanka Krajina,
Rebuplika Srpska Krajina и sl.) nego u matičnim hercegovačkim
оblastima

б) što se ovim novijim nazivom uspostavlja simetričnost sa

nazivima drugih naših dijalekata, koji su uglavnom dvočlani
(prizrensko-timočki, kosovsko-resavski, zetsko-južnosandžački).
Takođe, do ovog posljednjeg rata (1991-1995.g.) koji je bjesnio na
prostorima bivše Jugoslavije, govori ovog dijalekta –po prostoru
koji su zauzimali –spadali su u red najrasprostranjenijih srpskih
govora. Zauzimali su ovi govori dobru polovinu govornog prostora
zapadne Crne Gore, dijelove zapadne i jugozapadne Srbije, najveći
dio govornog prostora BiH i znatne dijelove Hrvatske: Dubrovnik
sa okolinom, prostore sjeverne Dalmacije (Bukovica ili tzv.
Kninska krajina), veći dio Like, Banije i Korduna, dijelove
Gorskog Kotara, područje Žumberka, znatne dijelove Slavonije itd.
Pripadnika koji govore ovim dijalektom ima i u jugoistočnoj
Sloveniji ( tzv. Bela krajina), a i drugdje i u dijaspori, i to kako u
bližoj (Mađarskoj), tako i u daljoj –u prekookeanskim zemljama
 (Amerika i Australija). Poznata kolonizacija je vršena poslije II
svjetskog rata odvela je brojne pripadnike ovog dijalekatskog tipa
na prostore Vojvodine, ali su potomci ovih doseljenika već
ekavizirani. Osim pravoslavnog srpskog stanovništva koje u
pretežnoj mjeri govorim ovim dijalektom, njime govori na
prostorima koje zauzima, i znatan broj poislamljenog stanovništva
koje je danas izjašnjava kao Bošnjaci, te u manjem broju i
određene skupine katoličkog svijeta koje je se ncionalno
izjašnjavaju kao Hrvati.

2. Što se tiče određivanja prvobitne matične zone u kojoj su se razvili

govori ovog dijalekatskog tipa, o tome bi se najkraće moglo reći
sljedeće. U našoj dijalektologiji jo š i danas preovlađuju shvatanja
po kojima se prvobitnom matičnom zonom ovih govora smatraju
oblasti Hercegovine (današnje i tzv. stare), kao i prostori srednjeg i
gornjeg Podrinja. Prisustvo ovih govora u zapadnijim predjelima
srpskog jezičkog prostora (zapadna Bosna i dijelovi današnje
Hrvatske) objašnjava se migracijama stanovništva iz
hercegovačkih oblasti u navedene krajeve, koje su se počele vršiti i
prije dolaska Turaka, a naročito bile konstantne i intezivne tokom
trajanje viševjekovne turske vlasti na našim prostorima. Čini se,
ipak, da ovo ustaljeno mišljenje zaslužuje reviziju, evo i zašto.
Mnogi pouzdani istorijski izvori upućuju na to da su u srednjem
vijeku i prije provale Turaka u najzapadnjim krajevima živjele
određene skupine autohtonog srpskog življa, koje su kasnije
mnogobrojne migracione struje srpskog stanovništva iz
hercegovačkih oblasti samo brojčano pojačale. Otuda i shvatanja
koja govore hercegovačko-krajiškog dijalekta u zapadnijim
krajevima srpskog jezičkog prostora posmatraju isključivo kao
doseljeničke i nisu posve takva.
3. Govori ovog dijalekta bliski su srpskom književnom jeziku. Tim
dijalektom je govorio i pisao utemeljivač našeg govornog jezika
V.S. Karadžić, a na njemu su ispjevane i naše najljepše narodne
pjesme. Upravo, Vuk i naša narodna poezija presudno su uticale na
to da se ovaj dijalekat uzme kao osnovica za izgradnju srpskog
književnog jezika.

Baš zbog toga što su govori ovog dijalekta poslužili kao osnovica
hza izgradnju našeg književnog jezika, to u i osnovni elementi
strukture ovih govora bliski segmentima strukture književnog
jezika. Fonemski inventar (vokalski i suglasnički) npr. u osnovi je
onakav kao u književnom jeziku, govor zna za četiri akcenta, čija je
distribucija, takođe, slična distribuciji akcenata književnog jezika,
padežni sistem poznaje svih sedam padeža, a i sistem konjugacije
(promjene glagola) blizak je stanju kakvom nalazimo u književnom
jeziku. Međutim, pošto je svaki književni jezik naddijalekatskog
karaktera, to se on u elementima svoje strukture nikad ne podudara
u potpunosti sa elementima strukture pojedinih narodnih govora,
čak ni sa ovima koji su poslužili kao osnovica za njegovu
izgradnju. Razumljivo je, otuda, što se u govorima pojavljuje niz
dijalekatskih osobina po kojima se one razlikuju od savremenog
književnog jezika. Te dijalektaske osobine govora ovog dijalekta
prikazivali su u svojim radovima brojni istraživači ovih govora, od
kojih ovdje pominjem samo neke. Tako npr. govorne osobine
hercegovačko-krajiškog dijalekta sa prostora današnje Crne Gore
prikazivali su u svojim radovima:
Danilo Vušović (Dialekt istočne Hercegovine) SDZB knj.3
Gojko Ružičić (Akcenatski sistem pljevaljskog govora, SDZB
knj.3)
 Jovan Vuković ( Govor Pive i Drobnjaka, Južnoslovenski filolog

Iako je u stogodišnjem razdoblju od kada datira i trajanje naše

naučne dijalektologije –kao što mnogobrojni radovi pokazuju,
učinjeno u istraživanju ovog dijalekta, ni danas se ne može reći da
su oni u potpunosti istraženi. Nedovoljno su npr. istraženi govori
srpskog stanovništva koje nastanjuje, ili je bar donedavno
nastanjivalo, prostore zapadne Slavonije, zatim govori Srba iz
sjeverne Dalmacije, uprkos tome što je etionimima (imena
stanovnika naseljenih mjesta) i antroponimima (imena ljudi) i
ovoga kraja Žarko Bjelanovića objavio 3 zapažene knjige ( Imena
stanovnika mjesta Bukovice, Split 1978; Antroponimija Bukovice,
Split, 1988. ; Rječnik antroponima Bukovice, Onomatološki
prilozi, knj,10. Beograd), takođe i srpski govori raspoređeni na
širokom prostoru bosanske Posavine između rijeke Vrbas na
zapadu i Drine na istoku, govori Srba Birča, Mulaluka i romanijske
oblasti u istočnoj Bosni, kao i u nekim drugim krajevima.

4. Inače, dijalekatske osobine po kojima se ovi govori, uprkos svoj

bliskosti, razlikuju se stanja u književnom jeziku –po jednoj gruboj
podjeli –mogle bi se podijeliti u dvije skupine osobina: a) na
skupinu onih dijalekatskih osobina koje predstavljaju zajedničku
karakeristiku svih govora hercegovačko-krajiškog dijalekta
b) na skupinu onih dijalekatskih osobina koje se češće javljaju
samo u govorima pojedinih predjela koje obuhvataju ovi govori.
4.1. U prvu skupinu dijalekatskih osobina tj. onih koji karakterišu
sve govore ovog dijalekta, mogle bi se npr. ubrojati ove:
a) Svi govori ovog dijalekta imaju ijekavske zamjene starog vokala
jat. Zbog čegase ubrajaju u ijekavsku skupinu govora, mada te
dijalekatske zamjene nisu svuda posve identične sa onima
književnom jeziku (vidjeti u kasnijem dijelu tekstu).
b) Još uvijek nesiguran položaj suglasnika –h i –f u
konsonantskom sistemu, iako je njihovo vraćanje u sistem –zbog
posrednika koji šire normu književnog jezika ( škole, elektronski
mediji) –danas intezivnije nego ranije. Tako npr. suglasnik H
svuda ima sudbinu kao i u glavnini naših drugih naših govora
–nestaje bez zamjena (ajde, lad, oladi, ajduk, arambaša i sl.) ili
se zamjenjuje drugim suglasnicima najčešćim sonantima –v i –j :
buva, muva, duvan, snaja, maćija<maćeha, čoja<čoha) ali i sa
suglasnikom –k: siromak, tepik,drkće i sl. Jednako tako je i
suglasnikom –f koji je u naš jezik ušao podsredstvom tuđica, još
se uvijek se ponekad zamjenjuje sonantom –v: Stevan<Stefan,
ovicir, vabrika, vakultet, vučija<fučija, ili suglasnikom –F:
Pilip<Filip, škap<škaf itd.
c) Širi domašaji jekavskog jotovanja od onih koje prihvati norma
književnog jezika. Književna norma, poznato je, prihvata –po
jekavskom jotovanju –samo jotovanje sonanta –l( ljepota) i –n
(Snježana), ali se u narodnim govorima ovog dijalekta, osim
ovih dvaju sonanta, svuda –istina s nejednakom frekvencijom
jotuju i drugi suglasnici, kao npr. suglasnici –d i –t (đe, međed,
ćerati, ćeti) i dr.
d) Dosljednije sprovođenje ukidanja hijata (samoglasničih
sekvenci) nego u književnom jeziku. Svuda se npr. vokalska
sekvenca –eo sažima u –o (dovo, uzvo) sekvenca –uo, takođe,
obično u –o (nagno se, metno), a sekvenca –ao u većem broju
govora u –o (došo,reko), ali u pojedinim i u –a (doša,reka).
Sistema glagolskih oblika. Čuvaju se jedino popridjevljne forme
pomoćnog glagola biti u sintagmama tipa: bivša Jugoslavija,
bivši momak, bivši manastir itd. Koje su se najvjerovatnije
ustalile pod uticajem književnog jezika.

4.2. U vezi sa dijalektaskim posebnostima koje karakterišu

samo pojedine zone govora ovog dijalekta, najprije
napominjem to da govori ovog dijalekta spadaju među
najkompaktinije naše govore. Nekih velikih razlika npr.
između govora stanovnika Dragačeva u zapadnoj Srbiji ili
žitelja Nikšićeva župe na krajnjem jugoistoku i govora
žumberačkih unijata sa slovenače granice na krajnjem
sjeverozapadu, gotovo da i nema. Ipak, postoje određene
nepodudarnosti na osnovu kojih se govori ovog dijalekta
dijele se na dvije skupine govora:
a)jugoistočnu skupinu, koja obuhvata današnje govore sa
prostora stare i današnje Hercegovine, okoline
Dubrovnika, zapadne Srbije, te gornjeg i srednjeg Podrinja

b)sjeverozapadnu skupinu ovih govora obuhvata ijekvske

govore razmještene na prostorima zapadnije i
sjeverozapadnije od rijeke Bosne. Između govora ovih
dviju velikih skupina postoje određene razlike. Tako npr.
govore jugoistočne skupine karakterišu ove osobine:

1. Prisustvo tipičnih Vukovih zamjena za staro dugo jat.

Tipa ije (lijep, sijeno, snijeg) ije (dijete, mlijeko) i ije
(donijeti).
2. Dosljednije i frekventnije ostvarivanje jekavskog
jotovanja nego u govorima sjeverozapadne skupine.
Osim sonanata –l i –n dosljedno se jotuju: d (đever,
đevojka, đeca), t (ćerati,ćeti), s(seme, setva, besediti), c
(ćepanica, ćepalo), pa i usneni suglasnici (vljera, mljera,
pljesma).
3. Čuvanje stabilnog sistema vokala (livada, prijatelj), što
podrazumijeva i izostajanje redukcija (gubljenja)
neakcentovanih vokala karakterističnih za govore
sjeverozapadnje skupine.
4. Češće javljanje akcentaskih likova prezenta glagola
tipa: idemo, čitamo, želimo( dugouzlazni akcenti).
5. Pretežnije dekliniranje imena tipa Jovo, Božo po
promjeni imenica muškog roda: Jovo- Jova- Jovu;
Božo-Boža-Božu, kao i obavezno građenje prisvojnih
pridjeva od ovuh imena nastavkom –ov: Jovov/Božov i
sl.
6. Čuvanje imperfekta u sistemu glagolskih oblika i dr.

Nasuprot ovih osobina u govorima sjeverozapadne

skupine nalazimo:

1. Naporedo sa dvosložnim zamjenama tipa: ije za dugo

jat (lijep, donijeti, dijete) vrlo često i jednosložne
zamjene jata: l(i)jep/ljep, djete, donijeti. Osim toga u
dvosložnoj zamjeni za dugo jat pod uzlaznim
akcentom ovdje obavezno na drugom slogu imamo
dugouzlazni akcenat tipa (dijete),a nikad
kratkouzlazni (tip: dijete) kao u govorima
jugoistočne skupine.
2. Ukupni domašaji tzv. jekavskog jotovanja u
sjeverozapadnoj skupini su znatno ograničeniji. Jeste
da se npr. govori: đe, međed, neđelja( naporedo sa
nedilja) i ćerati, išćerati, ali je običniije djed nego
đed, a redovno je: djeca, djevojka i sl. Rijetki su
slučajevi jotovanja suglasnika –s (tip:seme), a
suglasnik c (uvijek se kaže:cjepanica) i labijali –v,
-m, -p, -b (nedostaje dio teksta).
... Skupine česte su supstitucije (zamjene) vokala u
riječima , tipa a>o (livoda-livoda), (ja som-ja som) i
sl. Odnosno tipa o>e: pljeda, prijetelj, a u nekim
zonama Lika i sjeverna Dalmacija zamjene tipa o>u
uz nazale:mumak(momak), kunj (konj) , un(on),
mutika(motika). Takođe, su svuda na sjeverozapadnu
česte redukcije neakcentovanih vokala, posebno
viskokog vokala prednjeg reda –i: bolnca, curca,
stolca i sl.

4) Gotovo je obavezan akcenat oblika prezenta tipa:

idemo(kratkosilazni), čitamo(dugouzlazni).

5) Imena tipa Jovo, Mile dekliniraju se kao imenice

koje u nominativu jednine završavaju na –a : (tip:
žena) : Jovo, Jove, Jovi; Mile- Mile, Mili, prisvojni
pridjevi od ovih imena se grade nastavkom –in :
Jovin, Milin itd.
6) Čuvaju se u deklinaciji i mnoge arhaičnije
padežne forme tipa: strici, puti, ženami, za ovacami,
o ribami itd.
 7) Potpuno je nestao imperfekat iz sistema glagolskih
oblika itd.

5. Postoje i druge pojedinosti po kojima se međusobno razlikuju

govori ovih dviju skupina govora hercegovačko-krajiškog dijalekta.
Osim toga u širokom međuprostoru između područja koje
zauzimaju navedene dvije skupine govora ima i drugih ijekavskih
govora ovoga tipa, koji su zasad slabo ispitivani, a prema onome
što je o njima poznato –u najvećem dijelu tih govora dolazi do
ukrštanja i preplitanja nekih osobina karakterističnih za jugoistočne
govore, sa osobinama koje su karakteristične za govore
sjeverozapadne skupine.

Razlike postoje i unutar pojedinih govora jedne, i druge skupine.

Tako npr. u dubrovačkom govoru, iako pripada jugoistočnoj
skupini gdje su rezultati jekavskog jotovanja daleko širih domašaja,
po jekavskom jotovanju jotuju se samo, kao i u književnom jeziku
sonanti –l i –n. Na drugoj straniu govoru žumberačkih unijata na
slovenačkoj granici, za razliku od drugih govora sjeverozapadne
skupine, ovom jotovanju podvrgnuti su svi oni suglasnici koji se
jotuju i u govorima tzv. Stare Hercegovine. Postoje razlike i između
govora tzv. Centralne Hercegovine, sjeverne Hercegovine i istočne
Hercegovine, i o tome je, u više navrata, pisao je i prof. Asim Peco.
Sve nam to govori da se i govori ovih dviju glavnih skupina govora
hercegovačko-krajiškog dijalekta mogu dijeliti i dalje na brojne
druge podskupine.

6. Za naše prilike najinteresantnije je stanje u govorima tzv.

Sjeverozapadne skupine ijekavskih govora. O tome se, najkraće
može reći sljedeće:
Govori sjeverozapadne skupine (oni koji zauzimaju prostore
zapadniji od rijeke Bosne) –generalno gledano –mogu se podijeliti
u dvije skupine:
a)zapadniju podskupinu sjeverozapadnog ogranka govora
hercegovačko-krajiškog dijalekta
b) istočniju podskupinu govora pomenute skupine ijekavske
govora. Prvi je na te razlike u svojoj monografiji Govor ličkih
jekavaca (1986) uputio je Milan Dragičević,a kasnije i obrazložio u
svom radu Najzapadniji srpski govori danas ( Zbornik za srpski
jezik, književnosti i umjestnosti, knj. 1. Banjaluka, 2001). Ovakvu
podjelu prihvatio je i, nesumljivo najviši autoritet u našoj
dijalektologiji, akademik Pavle Ivić, najprije u svom prilogu O
jeziku objavljenom u zborniku Republika Srpska Krajina,
Beeograd-Knin,1996. a kasnije i u jednom od posljednjih radova
Srpski dijalekti i njihova klasifikacija I (Zbornik MC za filologiju i
lingvistiku knj. 41/2, Novi Sad, 1998.)

Nepodudarnosti među govorima ovih dviju podskupina ogledaju

se, između ostalog u sljedećem:

1. Govore zapadnije podskupine govora sjeverozapadnog ogranka

govora hercegovačko-krajiškog dijalekta (zauzimaju prostor
sjeverne Dalmacije, Like i Korduna, te najzapadnije predjele
zapadne Bosne i Banije) karakterišu ove osobine:
1)Češći jednosložni izgovor zamjena dugog vokala jat
tipa:vjek, sjeno, djete, iako ni dvosložne zamjene tipa: sijeno,
dijete nisu sasvim nepoznate.
a) Obavezna kontrakcija ao<a u primjerima tipa: doša, reka.
 b) Svođenje samoglasnice sekvence –ae- u brojevima od '11 do
'19 na –aj- dvanajs(t), trinajs(t).

v)Gubljenje inicijalnog –j u oblicima broja jedan (edan, edna,

ednog) i prezenta pomoćnog glagola jesam: esam, esi, est, esmo
itd.

g) Česte promjene akcentovanog o>u u pozicijama uz nazalne

sonante: kunj (konj), mumak (momak), nus (nos)

d) Prozodijski likovi lipa: jedem, jedeš, jede... bunar i sl.

2. Nasuprot izloženom govore istočnije podskupine

sjeverozapadnog ogranka govora hercegovačko-krajiškog
dijalekta ( zauzimaju prostore istočnije od naprijed pomenutih
do rijeke Bosne, a i sjevernije od Save –zapadna Slavonija )
karakterišu:

a) Češće prisustvo dvosložnih refleksa starog jata: vijek, sijeno,

dijete, iako ni javljanje jednosložnih zamjena tipa:vjek, djete
nije neobično.
b) Redovna kontrakcija -ao>-o u primjerima tipa: došo, reko.

v) Obavezno svođenje vokalne sekvence –ae- na –e- u

oblicima brojeva od '11 do '19: dvanes(t), petnes(t)...
devetnes(t).
g) Čuvanje inicijalnog –j u oblicima broja jedan i prezenta
pomoćnog glagola jesam: jedan, jedna, jesam, jesmo, jesu itd.

d)Izostajanje promjena akcentovanog –o>u u pozicijama uz

nazale.
đ) Obaveznost prozodijskih likova tipa:jedem, jedeš... bunar i
sl.