7.0.

DIJALEKTIZMI BHSJ
ADMIN 19 APRILA, 2013 NAPIŠI KOMENTAR

BOSANSKI JEZIK

Bosanski jezik, Ilustracija: Bosančica

Teren Bosne i Huma u srednjem vijeku je pripadao
zapadnoštokavskom narječju (središnjem narječju
južnoslavenskog dijasistema). Dolina Drine i teren istočno od
Neretve bili su u sastavu istočnoštokavskog narječja, a dolina
Une i krajevi zapadno od nje u sastavučakavskog narječja. To
znači da su na području srednjovjekovne Bosne i Huma
bila zastupljena čak tri od pet srednjojužnoslavenskih
dijalekata. Na njemu je, ipak, dominirala zapadna štokavština,
kao prvobitna starodijalekatska osnova bosanskoga jezika.
Nakon izvršene izmjene jata, unutar te zapadne štokavštine,
bosansko-humski teren dijeli se na
četiridijalekta: zapadnobosanski (tip klišća-
ikavskošćakavski), istočnobosanski (tip kliješća-
ijekavskošćakavski), zapadnohumski (tip klišta-
ikavskoštakavski) i istočnohumski (tip kliješta-
ijekavskoštakavski). Takvo stanje stabilizirano je do kraja
drugog perioda (do sredine XV vijeka), kad početkom
migracija (iz trećeg perioda razvoja bosanskoga govornoga
jezika) dolazi do narušavanja i mijenjanja tadašnje
formirane dijalekatske podjele bosansko-humskoga prostora
na četiri srednjovjekovna dijalekta. Granicu među ovim
dijalektima uvertikalnom smjeru (sjever-jug) čine rijek Neretva i
Bosna. Istočno od njih je ijekavska zamjena jata, zapadno je
ikavska zamjena. Horizontalna linija dijelila je Bosnu
od Huma, gdje su sjeverno od te linije bili šćakavski
(bosanski) govori, a južno štakavski (humski) govori.
Početkom trećeg perioda razvoja bosanskoga jezika (već u
drugoj polovini XV vijeka) na području ova četiri
srednjovjekovna dijalekta unutar Osmanskog carstva dolazi
do procesa masovne islamizacije. U isto vrijeme počinje proces
kretanja stanovništva sa juga prema sjeveru i sjeverozapadu.
Islamizirano stanovništvo (većim dijelom bogumilsko-
bosanskoga porijekla) čuva veze sa naslijeđenim
srednjovjekovnim dijalektima. Vremenom
na bosanskohercegovačkom terenu počinju prevladavati
novoštokavski govori. Tako se formiraju
novoštokavizirani bosanski govori u čijim se temeljima
prepoznaju ostaci predmigracionog i predislamskog  perioda. Te
ostatke gotovo svuda je prekrio debeo sloj novoštokavskih
doseljeničkih govora. On, ipak, nije do kraja izbrisao podjelu
dijalekata bosanskoga jezika. Srednjovjekovna podjela
dijalekata bosanskoga jezika u grubim crtama očuvala se do
danas, mada se stanjevidno izmijenilo – na
bosanskohercegovačkom prostoru prevladavaju
novoštokavski govori. Rijeke Neretva i Bosna čine širu granicu
između ikavskih i ijekavskih govora. Očuvana je podjela na
sjevernije šćakavske i južnije novoštokavske govore.
Bosanski govori starinom su šćakavski (šćap, ognjišće, zvižđi), a
hercegovački su štakavski (štap, ognjište, zviždi). I bosanski i
hercegovački govori međusobno se dijele u dvije grupe kad je
riječ o zamjeni jata. Istočni bosanski i hercegovački govori su
ijekavski, a zapadni su ikavski. To znači da zamjena jata
dijeli bosanske i hercegovačke govore na dvije cjeline –
jedna je zapadna(hercegovačko-bosanska) ikavska, a druga
je istočna (također hercegovačko-bosanska) ijekavska.
Šćakavizam / štakavizam razdvaja bosanske od hercegovačkih
govora. Bosanski govori predstavljaju jednu cjelinu
(šćakavsku), a hecegovački drugu (štakavsku). Islamizacija
stanovništva djeluje u pravcu konzerviranja starijih jezičkih
osobina. Islamizirano stanovništvo u doba turskih ratova i u
vrijeme velikih migracija ostaje relativno stabilno i manje
pokretljivo od pripadnika drugih srodnih dijalekata. Ono
uspijeva sačuvati vezu sa srednjim vijekom, odnosno sa
predmigracionim stanjem od četiri prvobitna bh. dijalekta.
Bošnjačko stanovništvo u čaršijama dobrim dijelom također
čuva starije govorne osobine. Zato će se ti govori vremenom
uobličavati i kao posebne oaze bosanskoga jezika, koje u sebi
sadrže i stare (slavenske) i nove (orijentalne) osobine.