UDK 81272(497.

6)19

Senahid Halilovi

JEZIKA STVARNOST U BOSNI I HERCEGOVINI1

Saetak: Posljednja decenija XX stoljea donijela je zanimljive promjene
oko jezika i u jeziku u Bosni i Hercegovini i susjednim dravama. Naroitu panju (socio)lingvista pobudila je bosanskohercegovaka jezika
stvarnost. Veina autora slae se u tome da je sociolingvistika situacija
u Bosni i Hercegovini iznimno sloena. Meutim, ona je vrlo jednostavna.
Poslije kratkog osvrta na stanje koje je prethodilo samostalnosti Republike Bosne i Hercegovine (aprila 1992) u radu su navedeni glavni problemi
koji optereuju dananju bosanskohercegovaku jeziku situaciju.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, bosanska varijanta, bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, srpskohrvatski jezik

1. UVOD

Posljednja decenija XX stoljea donijela je zanimljive promjene oko jezika i

u jeziku u Bosni i Hercegovini i susjednim dravama. Naroitu panju (socio)lingvista pobudila je bosanskohercegovaka jezika stvarnost: u proteklih dvadesetak godina napisani su brojni radovi, organizirani skupovi u
zemlji i inozemstvu, objavljeni sadrajni zbornici. Mnogo je razliitih pristupa, kritikih ocjena, sporenja. Gotovo svi autori istiu da je sociolingvistika situacija u Bosni i Hercegovini iznimno sloena. Meutim, stvari stoje
sasvim drukije: jezika situacija u Bosni i Hercegovini vrlo je jednostavna
oko etiri miliona stanovnika govore etiri srodna dijalekta istoga jezika,
a spaja ih i zajedniki standardizirani varijetet. To znai da se stanovnici
BiH potpuno razumiju i na dijalektima i na standardu. Taj jezik ima dva pisma (latinicu i irilicu, tradicionalno pismo bosanskog srednjovjekovlja), i
oba mu podjednako pripadaju, i vie imena, to u sutini nita ne mijenja:
imena ne mogu napraviti nekoliko jezika od jednog. Bosna i Hercegovina
Rad napisan za Socjolingwistyku (28/2014) iz Krakova.

243

Senahid Halilovi

jeste vienacionalna zemlja, ali ogromnu veinu stanovnika ine tri njena
autohtona jednojezika naroda (Bonjaci, Hrvati i Srbi). Jezikih manjina
ima dvadesetak, ali su malobrojne (jedva 1% od ukupnog broja stanovnitva; Romi su najstarija i najbrojnija nacionalna manjina: prema podacima
popisa iz 1991. ima ih oko 8.000, a prema dananjim podacima romskih
nevladinih organizacija deset puta vie), tako da se o BiH ne moe govoriti
kao o viejezikoj zemlji. Status slubenog jezika imaju bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, ali jedno je pravno proglaavanje slubenih jezika,
a drugo (socio)lingvistika injenica da je BiH jednojezika zemlja. Dakle,
jezika situacija u BiH nije sloena sloene su drutvene i politike okolnosti; problemi nisu u jeziku oni su u izvanjezikoj stvarnosti.
U nastavku emo se najprije osvrnuti na jeziku situaciju u Bosni i
Hercegovini do 1992. godine. Potom emo predstaviti promjene drutvenog statusa jezika poslije uspostavljanja samostalnosti Republike Bosne i
Hercegovine (aprila 1992), kao i intervencije usmjerene na sam jezik. Zatim emo ukazati na pojedine probleme koji optereuju dananju jeziku
stvarnost u BiH i na neka od moguih rjeenja.

2. JEZIKA SITUACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI DO 1992.

2. 1. Dijalekatska osnovica standarda

Sredinji, najvei i najsloeniji dio junoslavenskog dijalekatskog kontinuuma u genetskom i tipolokom pogledu pripada jednome jeziku. Ovaj
jezik dijasistem, raslojen na dvadesetak dijalekata kajkavskog, akavskog,
tokavskog i torlakog narjeja, obuhvaa kompletno podruje Bosne
i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kajkavskim i akavskim dijalektima govore samo Hrvati, torlakim samo Srbi, a tokavtinom svi
Bonjaci i Crnogorci, kao i veina Srba i Hrvata. Dijalekatska raznovrsnost
najvea je u Hrvatskoj, potom u Srbiji; Bosna i Hercegovina zauzima sredinji dio tokavskog podruja, tako da u njoj nema velikih dijalekatskih
razlika. Govori Bonjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini pripadaju
etirima centralnim tokavskim dijalektima: istonobosanskom, istonohercegovakom, zapadnom i posavskom (pokriva manje od 1% teritorije).
Samo je prvi od njih u cijelosti bosanskohercegovaki, dok se ostala tri nastavljaju u susjedstvu: istonohercegovaki u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj,
a zapadni i posavski u Hrvatskoj. Oko dvije treine teritorije zauzimaju dva
novotokavska dijalekta (istonohercegovaki ijekavski i zapadni ikavski).
244

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

I ovaj jezik dijasistem i njegov standardizirani varijetet nazivani su razliito: bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski
itd. Jednolani, pokrajinski i iri nazivi (jezika, predstandardnih idioma i razliitih knjievnih jezika koji su se u toku hiljadugodinje pisane povijesti
razvili na tlu Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja) imaju viestoljetnu
upotrebu. U Bosni je i prije austrougarske okupacije slubeni naziv jezika
bio bosanski, ali se naredbom Zemaljske vlade od 4. X 1907. taj naziv naputa. Poslije te naredbe Gramatika bosanskoga jezika F. Vuletia iz 1890, pisana u skladu s vukovskom normom, pojavljuje se bez izmjena pod nazivom
Gramatika srpsko-hrvatskog jezika. Od druge polovice XIX pa sve do potkraj
XX st. est je dvolani naziv srpskohrvatski i njegove inaice (hrvatskosrpski,
hrvatski ili srpski i sl.), od samoga poetka sporan, ujedno kompromitiran jugoslavenskom jezikom politikom, tako da se danas koristi samo povremeno, uglavnom u strunoj literaturi izvan podruja bive Jugoslavije. U novije
vrijeme u lingvistici su esto u upotrebi termini srednjojunoslavenski jezik
(za jezik dijasistem) i standardna novotokavtina (za standardni jezik).

2. 2. Razvojni put standardne novotokavtine

Procesi jezike standardizacije na raznim stranama tekli su manje-vie

nezavisno, zapoeli su i odvijali se u razliitim vremenskim razdobljima.
Na temelju dosta ujednaenih novotokavskih dijalekata i s razliitim
udjelom pojedinih usmenih i knjievnojezikih tradicija u drugoj polovici XIX stoljea razvio se standardni jezik zajedniki svim Slavenima koji
su tokom XX stoljea formirali bonjaku, crnogorsku, hrvatsku i srpsku
naciju. Kao sirovina za ijekavski standardni jezik, zajedniki Bonjacima,
Crnogorcima, Hrvatima i Srbima izvan Srbije, posluio je jedan od bosanskohercegovakih dijalekata, i to najraireniji istonohercegovaki. Ovaj
naddijalekatski varijetet prihvaen je u Bosni i Hercegovini bez otpora
(za razliku od Hrvatske, u kojoj je znaio potiskivanje regionalnih knjievnih jezika, i Srbije, u kojoj je potisnuo slavenosrpski), kao neto prirodno,
blisko dijalekatskoj podlozi i novotokavskoj folklornoj koine, domaem
idiomu usmenog stvaralatva, koji je odigrao jednu od presudnih uloga u
formiranju Vukove koncepcije jezika. U poetnom periodu standardizacije (poslije Bekog dogovora iz 1850) od prvorazrednog je znaaja bilo
osnivanje prve moderne tamparije u Sarajevu 1866, ime je omogueno
pokretanje listova i tampanje knjiga fonolokim pravopisom.
Ovaj nadnacionalni standard nije se odlikovao jedinstvom fizionomije, iako je bilo vie pokuaja jezike unifikacije. Teritorijalno i nacionalno
raslojena standardna novotokavtina konkretno se ostvarivala u svoje
245

Senahid Halilovi

etiri varijante: bosanskoj, crnogorskoj, hrvatskoj i srpskoj (u kojoj postoji ekavsko-jekavsko dvojstvo). Razlike izmeu etiri varijante posljedica su
nejednakosti u dijalekatskoj osnovici, manje-vie odvojenih procesa standardizacije i djelimino razliite civilizacijskojezike nadgradnje. Razvojni
put standardne novotokavtine obiljeen je pribliavanjima i udaljavanjima
njenih posebnih jedinica. Vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije (19181941), nastojale su uz pomo jezika od
razliitih naroda nainiti jedan, pa je u Ustavu iz 1921. naznaeno ak da je
slubeni jezik Kraljevine... srpsko-hrvatsko-slovenaki. I za vrijeme postojanja druge Jugoslavije ideologija se provlaila kroz filologiju; naroito izmeu 1945. i 1960. Srbi i Hrvati pokuali su objediniti svoje razlike i ostvariti
jeziku dominaciju nad drugim narodima. Najpotpuniji izraz tih nastojanja
predstavlja Novosadski dogovor (1954), iji su sudionici potpisali da su srpski i hrvatski jedan i jedinstven jezik, koji mora imati zajedniki naziv, pravopis, rjenik i terminologiju. Na temelju Novosadskog dogovora sainjen je
(1960) zajedniki pravopis; ijekavsko izdanje tampano je latinicom, a ekavsko irilicom. Ubrzo se ispostavilo da je to samo privremeno stanje: u periodu koji slijedi postalo je oigledno da proklamirano zajednitvo ne funkcionira u praksi. Na sarajevskom kongresu slavista (1965) pojavili su se prvi
ozbiljniji znaci srpsko--hrvatskih jezikih sukoba, otvoreno se progovorilo
o postojanju varijanata, o majorizaciji i dr. Iako je srpski jeziki unitarizam
najvie posljedica ostavio u Bosni i Hercegovini, otpor mu je pruen najprije
iz Hrvatske: 1967. objavljena je Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskoga
knjievnog jezika, a 1970. sarajevski asopis ivot donosi tekstove knjievnika koji se protive jezikom nasilju iz Srbije. Poslije odustajanja od rada na
zajednikom rjeniku i uope od Novosadskog dogovora hrvatski lingvisti
normiraju varijantu, a ne jezik u cjelini (Hrvatski pravopis S. Babia, B. Finke i M. Mogua iz 1971. i 1990; Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog
jezika S. Paveia i dr. iz 1979; Pravopisni prirunik hrvatskoga ili srpskoga
jezika iz 1986. V. Ania i J. Silia; Rjenik hrvatskoga jezika V. Ania iz 1991).
Kada je bilo oito da se hrvatska normativistika opredijelila za samostalno
kodificiranje, inoviranje i osavremenjivanje pravopisa uslijedilo je i na srpskoj strani. M. Peikan, J. Jerkovi i M. Piurica pripremili su Pravopis srpskog
jezika (1993), a uslijedilo je jo nekoliko nacionalno usmjerenih pravopisa;
1993. izlazi i Gramatika srpskoga jezika . Stanojia i Lj. Popovia.

2. 3. Bosanska varijanta

Zbog svog specifinog etnikog sastava Bosna i Hercegovina je bila ivotno zainteresirana za rjeavanje postojeih problema i normalno
246

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

funkcioniranje standardnog jezika. Samostalna jezika politika u BiH

zasniva se krajem 60-ih godina XX stoljea, isprva kao reakcija na srpsko-hrvatske jezike sukobe, s ciljem neutraliziranja dvaju nacionalnih
polova, a ve od 1970. nastaju dokumenti u kojima se promoviraju poeljne vrijednosti te oni koji pospjeuju njihovo provoenje u raznim
oblastima drutvenog ivota. U Zakljucima Simpozijuma o jezikoj toleranciji (1970) podvlai se da je jezik u BiH veoma iroko jedinstvo raznolikosti u kome se ogleda autohtono kulturno naslijee, ukazuje se na
neodrivost modela prema kome se u BiH ukrtaju ili neutraliziraju srpska i hrvatska varijanta, a posebno se istie puna sloboda individualnog
izbora jezikih sredstava, bez obzira na njihovu varijantsku markiranost
u drugim sredinama. Utvruje se zvanini naziv jezika (srpskohrvatski
hrvatskosrpski), ravnopravnost irilikog i latinikog pisma, upotreba
ijekavskog izgovora i primjena viestruke terminologije u nastavi i dr.
Ove zakljuke potvrdio je i temeljni dokument drutveno-politikih organizacija, Knjievni jezik i knjievnojezika politika u Bosni i Hercegovini
(1971), nazvan poveljom jezikog zajednitva i tolerancije, koji e ubrzo
prerasti u zakonsku obavezu i postati okosnicom svih aktivnosti u ovoj
oblasti. U njemu su definirani osnovni principi autonomne jezike politike, koju odlikuje zajedniki nastup i jedinstvo u pogledima jezikih
strunjaka i politiara u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Prepoznatljiva realizacija standarda u Bosni i Hercegovini kao zasebnoj komunikativnoj zajednici obiljeavana je u to vrijeme najee sintagmom bosanskohercegovaki standardnojeziki izraz. Ovaj naziv za neke je
znaio da taj idiom nema status varijante, da je podvarijanta, meuvarijanta, da nije ravnopravan srpskoj i hrvatskoj varijanti. Bosanskohercegovaki
lingvisti zalau se za standardnojeziko zajednitvo i ravnopravan tretman
etiriju varijanti (odnosno dviju varijanti i dvaju izraza bosanskohercegovakog i crnogorskog). I osnivanje Instituta za jezik (poeo djelovati 1973),
u kome su realizirani projekti znaajni u ostvarivanju proklamirane jezike
politike, potvruje da BiH uistinu postaje subjektom standardnojezikih
procesa na svome podruju. Poetkom 1991. u anketi dnevnog lista Osloboenje istaknuti su zahtjevi da u zajednikom jezikom standardu budu
priznati pojedini leksiki ili fonoloki dubleti koji su obiljeje bosanske jezike stvarnosti, a razvila se i polemika oko naziva bosanskog standarda
(ipka 2001: 35-36, ipka 2005: 430, Baoti 2005: 339-386).
Glavni cilj jezike politike u BiH od kraja 60-ih do poetka 90-ih
godina XX stoljea nije bila kodifikacija, nego status jezika. Planiranje
korpusa uz projekte Instituta za jezik (kolski rjenici terminolokih
viestrukosti, elaboracija pravopisnih tema i dr.) svodi se na doradu
247

Senahid Halilovi

i dopunu pravopisne norme dviju Matica u svega nekoliko pojedinosti:

pravopisni prirunik namijenjen bosanskohercegovakom kolstvu (S.
Markovi, M. Ajanovi, Z. Dikli) od 70-ih uvodi uobiajeno izvorno pisanje imena Edhem, Subhija i sl. umjesto pisanja s izvrenim jednaenjem
(Ethem, Suphija), sastavljeno a ne polusloeniko pisanje pridjeva bosanskohercegovaki (kad se odnosi na jedinstven pojam) te sastavljeno
pisanje priloga naalost i usput.

3. JEZIKA SITUACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE 1992.

3. 1. Ope napomene

Bosna i Hercegovina je iz rata (19921995) izila s korjenitim promjenama demografskog karaktera, osiromaena, s promjenom drutveno-politikog ureenja, s ogranienim suverenitetom i neprimjerenim
ustrojem, podijeljena na dva entiteta priblino iste veliine (pritom jedan od njih ima deset jedinica koje samostalno reguliraju slubenu upotrebu jezika i pisma, pitanja nastave i dr.). Ratne i prve poratne godine
donijele su bitne drutvene promjene, etniku homogenizaciju, snano
socijalno raslojavanje i dr., a jedan dio tih promjena utjecao je i na jeziku politiku. Uspostavljen je donekle nov odnos prema vlastitom jeziku: na jezik se gleda kao na bitnu odrednicu kolektivnog nacionalnog
identiteta, tako da se jezika pitanja ukazuju kao eminentno politiki
problemi (kiljan 2001: 181). Simbolika funkcija jezika izbila je u prvi
plan s promjenom statusa jezika dolo je i do promjena u jeziku, ali su
one ograniene i po obimu i dosegu.
Jezika politika poslije 1992. ne vodi se na dravnoj razini, nego u
okviru svake nacionalne skupine. Od tri odvojene jezike politike samostalna je samo ona koja se vodi u Sarajevu, ali ni ona nema institucionalni
okvir, nego je skup manje-vie odvojenih aktivnosti strunih grupa i pojedinaca. Jezika politika bosanskohercegovakih Hrvata svodi se na bespogovorno slijeenje stavova veine lingvista iz Zagreba. Ovo uglavnom
vrijedi i za bosanskohercegovake Srbe, s tim to oni imaju makar malo
utjecaja na politiku koja se vodi u njihovo ime u Beogradu (npr. meu
lingvistima koji su osudili uvoenje ekavice u Republici Srpskoj bilo je i
onih koji su porijeklom iz Bosne i Hercgovine). Nije malo lingvista, knjievnika i intelektualaca i u BiH i u susjednim zemljama koji se ne slau
248

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

s politikom koja ne uvaava jezike navike bosanskih Hrvata i Srba, koja

im oduzima pravo na jezine specifinosti (Pranjkovi 1996: 47).
Jezike politike u Bosni i Hercegovini imaju i liberalnih i direktivnih
elemenata. Moglo bi se rei da je preteno liberalna ona koja se oblikuje u
Sarajevu: ne postoji opseno jeziko zakonodavstvo; nema purizma, nema
leksike iskljuivosti, ne postoje razlikovni rjenici; nema adaptacija, prilagoavanja istoga jezika varijantskim posebnostima (nema tzv. prevoenja
varijanti, titlovanja filmova iz susjednih zemalja i sl.); nema jezikog ininjeringa, nema neologizama, nema konkursa za najbolju bosansku rije;
nema nacionalistikih pamfleta o jeziku; postoji pravopisna sloboda, sloboda izbora... Direktivni elementi imaju prevagu u Republici Srpskoj: pokuaj uvoenja ekavskog izgovora, savjetnike jezike emisije u medijima i sl.
Vladajua hrvatska i srpska politika ostvaruju i jeziku kontrolu medija u
dijelu Bosne i Hercegovine.
U irem okruenju novo je to to od 90-ih godina XX stoljea o pitanjima kodifikacije samostalno odluuje svaka nacionalna zajednica varijante se normiraju u etiri umjesto u dva centra: Beogradu i Zagrebu pridruili su se Sarajevo i Podgorica. Druga je novina promijenjen odnos prema
varijantama: do raspada bive Jugoslavije one su prije svega bile vezane uz
republike teritorije, a potom uz pojedine nacije a od 90-ih godina nove
jezike politike na etiri varijantne forme gledaju kao na meusobno nezavisne standardne jezike (bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski), koji su
izravno povezani s etnikim grupacijama i poimaju se ne samo kao dravni slubeni idiomi nego i kao nacionalni jezici (kiljan 2001: 184). Unutar
BiH novo je to to bosansku varijantu od 90-ih godina ne normiraju svi
Bosanci: bosanski Hrvati i bosanski Srbi potpuno su nezainteresirani za
oblikovanje domaih standarda i lojalni su jezikim normama iz Hrvatske
odnosno Srbije, a time i ideologijama koje stoje iza tih jednonacionalnih
jezikih koncepata (Bugarski 2009: 118). Zbog toga dananju jeziku situaciju u Bosni i Hercegovini odlikuje trovarijantnost. Ako se na varijante
gleda kao na zasebne nacionalne standardne jezike a nacionalni jezik je
osnovni objekt promocije u veini postjugoslavenskih drava onda je posrijedi trostandardnost (Mnnesland 2005: 518-519); up. i:
Isto je tako nemogue nijekati da ono to su u kabinetskom smislu
varijante standardne novotokavtine funkcionira za nacionalne kolektive koji se njima slue, posve jednako kao to za sve druge iste takve
kolektive funkcioniraju njihovi standardni jezici, pa zato za narode na
srednjojunoslavenskome prostoru to i j e s u njihovi standardni jezici
(Brozovi 2001: 30).

249

Senahid Halilovi

3. 2. Status jezika

Poetkom 90-ih godina dolazi do nacionalnog razdvajanja u svim oblastima drutvenog ivota. To se vidi i iz zakonskih odredbi i dokumenata
koji se odnose na upotrebu jezika i pisma. U Ustavu BiH nema odredbe o
jeziku, a ustavi dvaju entiteta imaju razliite formulacije.

3. 2. 1. Zakonske odredbe u Republici Bosni i Hercegovini

Uspostavu samostalnosti Republike Bosne i Hercegovine (1992) nije pratilo i intenzivnije djelovanje u oblasti legislative. U Ustavu Republike BiH,
objavljenom 14. III 1993, ostala je ustavna formulacija iz 1974. god.:
U Republici Bosni i Hercegovini u slubenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. Oba pisma
latinica i irilica su ravnopravna.

Predsjednitvo RBiH donijelo je jo i Uredbu sa zakonskom snagom o

nazivu jezika u slubenoj upotrebi u Republici Bosni i Hercegovini za vrijeme ratnog stanja (od 29. VIII 1993), u kojoj stoji:
U Republici Bosni i Hercegovini u slubenoj upotrebi je standardni
knjievni jezik ijekavskog izgovora njenih konstitutivnih naroda koji se
imenuje jednim od tri naziva: bosanski, srpski, hrvatski. Oba pisma, latinica i irilica, ravnopravna su.

3. 2. 2. Zakonske odredbe u Federaciji BiH

U Ustavu Federacije BiH (objavljen 21. VII 1994) u l. 6 stoji:

Slubeni jezici Federacije su bosanski jezik i hrvatski jezik. Slubeno pismo je latinica.
Ostali jezici se mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave.

Ova dva stava prenose se i u kantonalnim ustavima u uglavnom identinim formulacijama; samo u Ustavu Sarajevskog kantona nije regulirana
slubena upotreba jezika i pisma. Jedina je razlika u tome to u ustavima
kantona s bonjakom veinom, kao i u mjeovitim, stoji naziv bosanski,
a u tri kantona s hrvatskom veinom bonjaki. Ustavni sud Federacije
BiH proglasio je (1997) neustavnim naziv bonjaki.

3. 2. 3. Zakonske odredbe u Republici Srpskoj

Slubena upotreba jezika i pisma regulirana je Ustavom (usvojen 28. II

1992), Zakonom o slubenoj upotrebi jezika i pisma (1992, 1996), pismenim aktima pojedinih ministara i dr.
250

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

Ustavna odredba glasi:

U Republici je u slubenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i irilino pismo, a latinino pismo na nain odreen zakonom. Na podrujima gde ive druge jezine grupe u slubenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na nain odreen zakonom.

Tekst odredbe pisan je ekavski.

Zakon o slubenoj upotrebi jezika i pisma donesen je iste godine; u

njemu se ponavlja ustavna odredba o slubenom nazivu jezika (srpski jezik) te da je u slubenoj upotrebi irilino pismo, a detaljno je regulirana
upotreba latinice, kao i ijekavskog i ekavskog izgovora.
Nakon etiri godine ovaj zakon zamijenjen je novim (proglaen 29. VI
1996), kojim se detaljno regulira upotreba jezika i pisma u oblasti obrazovanja, u sredstvima javnog informiranja, dravnim organima, izdavakoj
djelatnosti, u ustanovama, preduzeima i drugim organizacijama, slubenim evidencijama i prepiskama, u javnim natpisima i javnim oznakama
i dr. Uz neka sitnija ogranienja, u svim tim podrujima obavezan je naziv srpski jezik i iriliko pismo, a obavezna upotreba ekavskog izgovora
protee se i na nastavu u predkolskim ustanovama i osnovnim kolama,
sredstva javnog informiranja i dravnu administraciju. Za neispunjavanje
odredaba Zakona predviene su stroge novane i druge kazne (pokretanje postupka razrjeenja odgovorne osobe u preduzeu, ustanovi, dravnom organu). Tekst Zakona pisan je ekavski.

3. 2. 4. Dokumenti zajednikih organa BiH

Ustav Bosne i Hercegovine iz 1995. nije izrijekom regulirao slubenu upotrebu jezika i pisama. U zajednikim organima u Bosni i Hercegovini u
ravnopravnoj su upotrebi tri standarda i dva pisma; tako se npr. Slubeni
glasnik Bosne i Hercegovine objavljuje latinicom i irilicom i u tri norme
(bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj) te na engleskom.
Sline su jezike odredbe i u Statutu Distrikta Brko (nametnula ih
je meunarodna zajednica; Distrikt Brko ima poseban status, pripada
obama entitetima):
(1) Bosanski, hrvatski i srpski jezik, te latinino i irilino pismo
su u jednakopravnoj upotrebi za sve slubene svrhe. (2) Pojedinane
odluke Vlade Distrikta o pravima i obavezama graana izdaju se na jednom od jezika i pisama navedenih u stavu 1. ovog lana, prema zahtjevu
zainteresovane stranke (ipka 2001: 40-46).

251

Senahid Halilovi

3. 2. 5. Aktivnost meunarodne zajednice

Na jeziku politiku u BiH poslije 1995. utjecala je i meunarodna zajednica.

Meunarodne snage (OHR i dr.) insistirale su na ravnopravnosti triju standarda, na tome da tri konstitutivna naroda imaju jednaka prava u cijeloj
dravi. Poto je Ustavni sud BiH 2000. osporio odredbe o upotrebi jezika i
pisma u entitetskim ustavima, predstavnik meunarodne zajednice donio
je 19. aprila 2002. amandmane na ustave dvaju entiteta; njima su stvorene
zakonske pretpostavke za jeziku ravnopravnost na cijeloj teritoriji BiH:
Slubeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik,
hrvatski jezik i srpski jezik.
Slubeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bonjakog naroda i jezik hrvatskog naroda.

Poslije Dejtonskog sporazuma (1995) slubeni dokumenti meunarodnih organizacija, zakona i sl. izdaju se na tri standarda. esto se radi o
povrnoj adaptaciji, o mehanikoj izmjeni pojedinih nacionalno markiranih rijei (Mnnesland 2005: 512).

3. 3. Planiranje korpusa

U BiH koegzistiraju tri standarda, jedan domai i dva uvozna, a to npr.

znai, kada je rije samo o prirunicima: bosanski pravopis, tri-etiri aktuelna hrvatska pravopisa, tri-etiri srpska dakle, desetak izvedbenih
pravopisa standardne novotokavtine; nekoliko bosanskih, hrvatskih i
srpskih rjenika; nekolike bosanske, hrvatske i srpske gramatike. Meutim, koliko god bilo tih pravopisa, gramatika i rjenika, podudarnosti meu
njima apsolutno preovladavaju, a razlike su malobrojne i marginalne. Te su
razlike bitne za simboliku ne i za komunikativnu funkciju jezika, i vie ih
je u normativnim prirunicima nego u praksi. Budui je teko drati se svih
pravila tri standarda, izmeu kojih se stvara razmak u Sarajevu, Zagrebu
i Beogradu, javni jezik u BiH odlikuje se manjim ili veim stupnjem ignoriranja oficijelnih normi. U svakom sluaju, upotreba tri standarda, sa svim
moguim prijelazima, unekoliko oteava drutveni ivot.
Jedno od najznaajnijih sociolingvistikih pitanja u BiH poslije 1992.
svakako je standardiziranje bosanske varijante. U ovoj oblasti bilo je i pretjerivanja i promaaja, ali se moe rei da su za dananji bosanski standard
kome jo uvijek nedostaju mnogi prirunici relevantni sljedei izvori:
Pravopis bosanskoga jezika S. Halilovia (1996), Gramatika bosanskoga jezika D. Jahia, S. Halilovia i I. Palia (2000) i Rjenik bosanskoga jezika S.
252

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

Halilovia, I. Palia i A. ehovi (2010). Temeljna odlika bosanskog standarda jeste konjunktivna norma, doputanje izvjesnog broja dubleta, vie
nego u hrvatskom i srpskom standardu (Mnnesland 2005: 500), to je
primjereno ukupnoj bosanskohercegovakoj jezikoj stvarnosti. Normirci
su pokazali naroito zanimanje za bonjaku jeziku i kulturnu tradiciju:
Zato je bonjaki preporod u Bosni i Hercegovini posljednjih decenija od velikog znaaja ne samo za Bonjake, ve za sve stanovnike
Bosne i Hercegovine, te za slavistiki svijet koji se sad upoznao sa slavenskom kulturom koja do sada nije bila dovoljno istraena i poznata
(Mnnesland 2005: 519).

3. 3. 1. Pravopisna norma

Nisu sluajno sve tri varijante najprije dobile pravopise: pravopisna norma
najlake se uspostavlja; ona predstavlja istu konvenciju. Svi novi pravopisi
sadre dorade i popravke preanje pravopisne norme. esto su to istovjetna rjeenja. Meutim, iako je svima polazite Pravopis iz 1960, razliiti
pravopisi norme usmjeravaju razliito. Ovo se odnosi i na pravopisna pravila i (osobito) na rjeniki dio. Sam izbor rijei u pojedinim pravopisnim
rjenicima predstavlja usmjeravanje. Razliita je i koliina novopredloenih
rjeenja. Openito vrijedi da je dvostrukosti i viestrukosti manje u novijim
pravopisima negoli ih je bilo u onome iz 1960. Najmanje restriktivnosti u
ovom pogledu posjeduje bosanski pravopis; u njemu su naporedni brojni
oblici koji su u hrvatskom ili srpskom stilski obiljeeni. Poredba pravopisnih rjenika pokazuje da se svaka varijanta u praksi susree s drugaijim
normativnim problemima. Tako npr. u bosanskom pravopisu ima vie orijentalizama negoli u ostalim jer je ta leksika ranije bila nedovoljno ili neadekvatno normirana. Ova odlika bosanskog pravopisa ve je prepoznata
kao doprinos razvoju ukupnih normi standardne novotokavtine, jer orijentalizmi nisu obiljeje samo bosanskohercegovake jezike stvarnosti
oni su takoer dio ope hrvatske i srpske leksike. Noviji pravopisi razliito
se odnose i prema terminologiji: openito vrijedi da bosanski i srpski vie
od hrvatskog ostaju u okvirima naslijeenih terminosistema, vrei ponekad razliit odabir iz preanjih okvirnih dvojstava i veestrukosti.

3. 3. 2. Leksika norma

Najvei dio rjenikog blaga isti je u sve etiri varijante standardne novotokavtine. Opa leksika nema ogranienja u upotrebi; samo je manji dio
leksema nacionalno ili teritorijalno markiran. Razlike izmeu varijanti

253

Senahid Halilovi

uglavnom su u domenu leksike, jer je ona najpodlonija djelovanju izvanjezikih elemenata. Razliit je odnos normiraca prema rijeima preuzetim sa strane. Purizam najjau tradiciju ima u kroatistici, stoga je tenja
da se odstrani leksika stranog porijekla najprisutnija u hrvatskim, i nije
toliko izraena u bosanskim i srpskim rjenicima. Odnos prema posuenicama pokazatelj je orijentacije pojedinih sredina s obzirom na protivstavljene dvojnosti: otvaranje zatvaranje; integracija izolacija. U ovome je pogledu hrvatska varijanta blia drugoj etiketi iz gornja dva para, a
bosanska i srpska blie su prvoj.

3. 3. 3. Gramatika norma

Nijedno od novijih normativistikih izjanjenja ne izlazi iz okvira bive gramatike norme. Gotovo da nema pojedinosti u savremenim gramatikama
koja nije prisutna u gramatikama nastalim prije raspada Jugoslavije. Jedino
distribucija sinonimnih oblika, sufiksa i sl. nije jednaka u svim sredinama.

4. PROBLEMI U VEZI S JEZIKOM

4. 1. Mnotvo problema

Problemi u BiH nisu u jeziku oni su u loem ustroju zemlje, u opem

osiromaenju, u nepismenosti, u nedopustivo niskom nivou jezike kulture. Jedni su noviji (od 1992. naovamo), drugi stariji, potjeu iz XIX st. ili
ranije. Jedne je lake, druge tee rijeiti, a ima i nerjeivih, koje stoga treba
ostaviti postrani. U ratom opustoenoj, razorenoj, teritorijalno i politiki
podijeljenoj zemlji bilo je ili jo uvijek ima politizacije jezikog pitanja,
zloupotrebe jezika, manipulacije jezikom, jezike segregacije, jezike neravnopravnosti, nacionalizma u jeziku, govora mrnje, agresivnog govora
istaknutih politiara, netrpeljivosti prema govornicima drugog varijeteta,
stereotipa i negativnog odnosa prema drugom i drugaijem varijetetu ili
pismu, saobraajnih znakova na kojima su prekrieni ili irilicom ili latinicom ispisani nazivi mjesta, balkanizacije, getoizacije, zatvorenosti u etnos
i u svoj jezik i svoje pismo, sve vie srednjokolaca i studenata koji sve
slabije poznaju irilicu, dominacije simbolike funkcije jezika nad komunikativnom, rijei koje su se pretvorile u etnika obiljeja, skuenog pogleda
na jeziku stvarnost, preocjenjivanja vrijednosti i obiljeavanja svoje teritorije preimenovanjem gradova, ulica, ustanova... Nema dovoljno dra254

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

ve, nema jedinstvene dravne politike, a onda ni jedinstvenog djelovanja

u oblasti jezike politike. Usljed pogoranja ekonomske situacije premalo
se izdvaja za istraivaki rad u oblasti lingvistike, nema razvijenih instituta, malo je razmjena, meunarodne saradnje, zajednikih projekata. U
takvim okolnostima teko je udovoljiti potrebama savremenog bosanskohercegovakog drutva (izazovi globalizacije, internacionalizacije jezika,
savremene jezike tehnologije, pitanja jezika manjina itd.), ili istraivati
geolingvistike promjene u BiH potkraj XX i poetkom XXI st., promjene u
govoru veih gradova s obzirom na izmijenjen demografski odnos izmeu
grada i sela pod utjecajem rata, ratnih i tranzicijskih ekonomskih tekoa,
jezik izbjeglica u kontaktu s prestinijim svjetskim jezicima i dr.
Najvei problem u vezi s jezikom u BiH imaju nove manjine i unutranji
migranti. Tokom rata 19921995. nasilno je preseljena polovica bosanskohercegovakog stanovnitva, usljed ega znatan dio njih ivi kao simbolika
manjina u svojoj zemlji ili su prognanici u zemlji i irom svijeta. Unutranji
migranti u novoj sredini, osobito u gradovima, obiljeeni su drukijim govorom, koji doprinosi njihovom inae niskom statusu. Najtee je pripadnicima tzv. novih manjina (Bonjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj; Bonjacima i Srbima u kantonima s hrvatskom veinom; Hrvatima i Srbima u kantonima s bonjakom veinom), koji vlastiti idiom prihvataju kao simbol
nacionalnog identiteta: nerijetko su ugroena ne samo njihova jezika nego
i druga individualna i kolektivna prava i slobode (kiljan 2001: 184-188).

4. 2. Pitanje jezika u kolstvu

Nacionalno podvajanje nakon 1995. zahvatilo je i obrazovanje. Uveden je

kolski sistem koji vri segregaciju djece po nacionalnom osnovu. U Republici Srpskoj organizirane su kole na srpskom standardu i sa srpskim
programom, a u Federaciji BiH postoje mnoge samostalne nacionalne
kole ili odjeljenja s razliitim nastavnim programima bosanskim i hrvatskim. Pod pritiskom meunarodne zajednice vlasti etniki mjeovitih
teritorija bile su prinuene integrirati uenike u jedinstvene kole, to je
dovelo do patoloke pojave poznate pod imenom dvije kole pod jednim
krovom, to je eufemizam za nacionalno podijeljena odjeljenja (Katni-Bakari 2013: 125): uenici su u istoj zgradi, ali se nastava odvija
u odvojenim odjeljenjima, na dva standarda, s posebnim programima i
udbenicima. Procjenjuje se da u BiH ima pedesetak kola ovog tipa. Posebno hrvatski politiari odbijaju integraciju obrazovanja, istiui pravo
na upotrebu svog jezika (Mnnesland 2005: 517).

255

Senahid Halilovi

Meutim, jezik u BiH moe biti samo sredstvo, a ne uzrok drutvenih

podvajanja ili sukoba. Nisu u pravu oni koji tvrde da je nemogue izvoditi
nastavu u nacionalno mjeovitom odjeljenju u isto vrijeme na dva ili tri razliita standarda (up. npr. ipka 2001: 49). Poredbe tri standarda pokazuju
da su oni toliko slini da se mogu poduavati zajedno, u istoj uionici. To se
zahvaljujui nastojanjima meunarodne zajednice pokazuje i u Brkom,
gdje uenici ue po raznim udbenicima u istom razredu, s istim nastavnikom, sa zajednikim nastavnim planom, na tri ravnopravna standarda
(Mnnesland 2005: 517). Dobar nastavnik (kao i dobar prevodilac, dobar
novinar itd.) upoznat je ne samo s jednim nego i s druga dva standarda, a
u okviru ozbiljnog programa jezike kulture uenici uz ovladavanje svojim standardom stjeu i odreena znanja, osobito stavove u vezi s drugim
varijetetima istoga jezika, kao i o stranim jezicima a samim tim i stavove
prema govornicima drugih varijeteta i jezika. Prihvatanje drugog i drugaijeg uvjet je prave komunikacije i mogunosti koje ona otvara; temelj jezike i ope kulture jeste spremnost da se uju i drugi glasovi. Potrebna je
razumna jezika politika, iji je cilj slobodna i to efikasnija komunikacija
obinih ljudi u svakodnevnom ivotu, koja e na najbolji mogui nain urediti odnose izmeu korisnika tri standarda, koja e omoguiti manjinama
da razviju potpunu komunikacijsku efikasnost vlastita idioma i njegovu
punu simboliku dimenziju, a da pritom ne ostanu getoizirane, koja e u
veinskoj zajednici razviti svijest o nunosti tolerantnog i nediskriminacijskog odnosa prema manjinama (kiljan 2001: 187-188).

4. 3. Naziv jezika

Naziv bosanskog standarda postao je predmet sporenja lingvista i ujedno

politiki problem. Odlukom br. 1 Odbora za standardizaciju srpskog jezika u Beogradu (1998) naziv bosanski jezik proglaen je neprihvatljivim
u srpskom jezikom standardu, s obrazloenjem da u njemu nije teko
prepoznati tenju Bonjaka ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i oni i njihov jezik (ipka 2001: 124). Ili, drugim rijeima:
Meu glavnim spornim pitanjima... jeste zvanini naziv novodolice,
tanije njegove implikacije. S jedne strane, izabrana etiketa bosanski,
koja ima izvesnu tradiciju sugerie da bi to trebalo da bude jezik svih
graana Republike, bili oni Bonjaci, Srbi ili Hrvati. To je, dakle, potencijalno teritorijalna naznaka. Ali s druge strane, tako nazvan idiom zapravo
se kodifikuje... kao da je namenjen iskljuivo Bonjacima, kao simbol realnog etnikog identiteta.
256

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

Zasad ostaje nejasno da li se moe, i kako, razreiti ova suprotnost

izmeu teritorijalnog i etnikog principa. Jasno je samo to da je naziv bosanski u znaenju bonjaki neprihvatljiv za Srbe i Hrvate u Republici,
teritorijalno takoe Bosance (Bugarski 2009: 118-119).
I veina lingvista iz Hrvatske smatra da je naziv bosanski nepodesan,
jer je dvoznaan: moe se odnositi na jezik (svih) Bosanaca i na jezik Bonjaka. Lingviste na srpskoj i hrvatskoj strani slijede politiari, tako da se
naziv bonjaki upotrebljava i u dijelu BiH.
Poznato je da se naziv nekog jezika u domaem i u drugim jezicima ne mora podudarati; ne mora, evo, biti istovjetan niti u tri standarda istoga jezika. Stavovi lingvista na junoslavenskom podruju u vezi s
ovakvim pitanjima bitno su odreeni njihovom nacionalnom pripadnou. Ali ako se izie iz okvira lingvistike, mogu se nai primjeri neoptereenosti dilemama koje upravo ona konstruira, npr. jedan broj znaajnih bosanskohercegovakih a nebonjakih pisaca i intelektualaca bez
rezervi (i kompleksa) prihvata bosanski jezik upravo pod ovim imenom.
Spomenutu suprotnost izmeu teritorijalnog i etnikog principa nije
nemogue rijeiti ako bi se krenulo od sljedeih injenica: bosanski jezik
znai isto to i crnogorski, hrvatski i srpski jezik zapadnojunoslavenski
jezik kojim izvorno govore Bonjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi te pojedini
pripadnici drugih naroda, a bosanski standardni jezik oznaava bosansku
varijantu standardne novotokavtine (standardnog jezika Bonjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba te pojedinih pripadnika drugih naroda). Projekta
restandardizacije bosanske varijante, tj. izrade bosanskog standarda, u
protekle dvije decenije uglavnom su se prihvatili Bosanci koji su dijelom
svog pluralnog identiteta Bonjaci, a Bosanci koji su dijelom svog identiteta bosanski Hrvati i bosanski Srbi preuzimaju standarde iz Zagreba i
Beograda. Stoga je bosanska standardizacija u posljednjih dvadeset godina ua od one iz 70-ih godina XX st. i stjee se dojam da je namijenjena
iskljuivo bonjakom narodu. Meutim, bosanski standard kako god
bio usmjeravan pripada svima koji se njime slue, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Bosanska norma s vremenom e biti openitija, bosanskija, jer to ne zahtijeva samo struna javnost nego i sama svakodnevnica: Bosna je oduvijek prostor proimanja i preklapanja, njeno jeziko
i kulturno jedinstvo izmie nacionalnim i konfesionalnim shemama od
Humake ploe (X/XI st.) pa do danas. Zato bi najprimjereniji bio opebosanski standard, iroko zasnovan, koji bi obuhvatao cjelokupnu bosanskohercegovaku jeziku stvarnost. Bosanski standard razliitim od
hrvatskog i srpskog ne ine samo njegova bonjaka dionica i ona koja se
257

Senahid Halilovi

ne da podvesti pod nacionalne sheme, nego i druge dvije, koje se uvjetno

mogu oznaiti kao hrvatski bosanski i srpski bosanski. Naime, jezik Hrvata
odnosno Srba u BiH, i kad se doivljava i naziva hrvatski odnosno srpski,
nije isto to i hrvatski u Hrvatskoj ili srpski u Srbiji (tj. srbijanski srpski; o novim varijantnim mogunostima u srpskom v. Radovanovi 2001:
174). Moe li se u naziv bosanski jezik uitati drugi sadraj? Naravno
da moe, ali za tako ta nije dovoljna jedna volja, ili dvije volje: u Bosni i
Hercegovini za to su potrebne tri volje. Zajedniki bosanski standard, opebosanski, mogu izgraditi samo zajedno svi koji se ele njime sluiti, tj.
svi Bosanci. Dakle, spomenuta suprotnost izmeu teritorijalnog i etnikog principa sama e se po sebi razrijeiti ako se bosanski Hrvati i Srbi
pridrue susjedima u normiranju bosanskog standarda i vrate se viestoljetnom imenu svoga jezika (koje su napustili uglavnom u 2. polovici
XIX st., kada se iz Hrvatske i Srbije bosanskim katolicima i pravoslavcima
nameu hrvatske i srpske nacionalne ideje s ciljem obrazovanja hrvatske i srpske nacije unutar bosanskog drutva). Zato je pomalo neukusno
pripisivati Bonjacima namjeru da u budunosti nametnu bosanski jezik
bosanskim Hrvatima i Srbima.

5. ZAKLJUAK

Savremena sociolingvistika situacija u Bosni i Hercegovini prilino je

jednostavna, ali je optereuje izvanjezika stvarnost naslijee iz blie i
dalje prolosti. Skica dananje jezike stvarnosti u BiH izgleda ovako: 1.
u dijalektima: haotino stanje, korjenito izmijenjeno tokom rata 1992
1995; 2. u svakodnevnoj komunikaciji: jedan te isti razgovorni bosanski
jezik, na osnovu koga je teko odrediti nacionalnost govornika; 3. u javnoj
rijei: tri nacionalne i teritorijalne varijante standardne novotokavtine
bosanski standard, hrvatski standard i srpski standard, sa svim moguim kombinacijama i prijelazima prema supstandardu i urbanim varijetetima; 4. u zakonskoj regulativi i simbolikom prostoru: bosanski jezik,
hrvatski jezik i srpski jezik kao slubeni i nacionalni jezici.
Moemo zakljuiti: 1. da je na podruju Bosne i Hercegovine, Crne
Gore, Hrvatske i Srbije jedan (srednjojunoslavenski) jezik dijasistem; 2.
da su mjesni narodni govori u BiH vrlo slini, jer pripadaju dosta ujednaenim sredinjim (novo)tokavskim dijalektima; 3. da u Bosni i Hercegovini
i u dravama koje je okruuju (Crna Gora, Hrvatska i Srbija) imamo jedan
(apstraktni) standardni jezik, standardnu novotokavtinu, raslojenu na
258

Jezika stvarnost u Bosni i Hercegovini

etiri nacionalne varijante (bosansku, crnogorsku, hrvatsku i srpsku); 4.

da su bosanska, crnogorska, srpska i hrvatska varijanta potpuno meusobno razumljive: razlike meu njima uvjetovane povijesnim, kulturnim,
vjerskim, nacionalnim i drugim posebnostima sistemski nisu vane, i njihov je udio neznatan naspram svega onoga to je jednako; 5. da je u Bosni
i Hercegovini jo od druge polovice XIX st. prihvaen standard utemeljen
upravo na jednom od novotokavskih bosanskohercegovakih dijalekata
otuda velika slinost izmeu naddijalekatskog varijeteta i narodnih govora; 6. da u Bosni i Hercegovini, u kojoj veinu stanovnitva ine pripadnici
triju blisko srodnih junoslavenskih nacija (Bonjaci, Hrvati i Srbi), danas
supostoje tri nacionalne varijante standardne novotokavtine (bosanska,
hrvatska i srpska); 7. da stanovnike Bosne i Hercegovine, Bosance (Bonjake, Hrvate, Srbe i ostale) spaja zajedniki jezik, koji oni imenuju razliito
(bosanski, hrvatski i srpski); 8. da su u novonastalim dravama u ustavima
proglaeni slubeni jezici, tako da su u Bosni i Hercegovini u upotrebi tri
(bosanski, hrvatski i srpski), a jezik koji se slubeno zove bosanski priznat
je u svijetu (ISO 639-3) i ima meunarodnu oznaku bos.
LITERATURA

1.Baoti, Josip. Knjievnojezika politika 19701990 borba za zajednitvo i ravnopravnost, 435-477. (u:) Mnnesland, Svein (ur.). Jezik
u Bosni i Hercegovini. Sarajevo Oslo: Institut za jezik Institut za
istonoevropske i orijentalne studije, 2005.
2.Brozovi, Dalibor. Lingvistiki nazivi na srednjojunoslavenskom podruju, 25-32. (u:) Mnnesland, Svein (ur.). Jezik i demokratizacija
(zbornik radova). Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu, 2001.
3.Bugarski, Ranko. Nova lica jezika: Sociolingvistike teme. Beograd: Biblioteka XX vek, 2009.
4.Katni-Bakari, Marina. Bosanskohercegovaka sociolingvistika previranja, 113-132. (u:) Pogaj Hadi, Vesna (ur.). Jezik izmeu lingvistike i politike. Beograd: Biblioteka XX vek, 2013.
5.Mnnesland, Svein. Od zajednikog standarda do trostandardne situacije, 481-524. (u:) Mnnesland, Svein (ur.). Jezik u Bosni i Hercegovini.
Sarajevo Oslo: Institut za jezik u Sarajevu Institut za istonoevropske i orijentalne studije, 2005.
6.Pranjkovi, Ivo. Pravo na izbor standardiziranog idioma, 46-48. Sarajevo: Steak srpanj/kolovoz, 1996.
259

Senahid Halilovi

7.Radovanovi, Milorad. Standardni jezik, njegove varijante, subvarijante, i urbano-regionalne realizacije (raslojavanje i promovisanje) sa
bibliografijom, 169-178. (u:) Mnnesland, Svein (ur.). Jezik i demokratizacija (zbornik radova). Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu, 2001.
8.ipka, Milan. Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini
(18502000): Dokumenti. Sarajevo: Institut za jezik, 2001.
9.ipka, Milan. Standardni jezik i jezika politika 19181970, 407-434. (u:)
Mnnesland, Svein (ur.). Jezik u Bosni i Hercegovini. Sarajevo Oslo: Institut za jezik Institut za istonoevropske i orijentalne studije, 2005.
10.kiljan, Dubravko. Stara jezina prava i nove manjine, 179-190. (u:)
Mnnesland, Svein (ur.). Jezik i demokratizacija (zbornik radova). Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu, 2001.

THE LINGUISTIC REALITY OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary

Interesting changes were introduced to and within the language in Bosnia and Herzegovina and its neighboring countries during the last decade
of the 20th century. Of particular interest to (socio)linguists is the countrys linguistic status, which is actually very simple, despite most authors
views to the contrary. Following a brief overview of the circumstances
prior to Bosnia and Herzegovina gaining its independence in April 1992,
this paper tackles the key issues underlying the nations contemporary
linguistic reality.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Bosnian variant, Bosnian language,
Croatian language, Serbian language, Serbo-Croatian language

260

UDK 004.658:811.111]:371.3
811.111322:004.658

Melisa Okii

UPOTREBA KORPUSNIH BAZA PODATAKA U

PODUAVANJU ENGLESKOG KAO STRANOG
JEZIKA NA UNIVERZITETSKOM NIVOU
Saetak: Intenzivan razvoj korpusne lingvistike tokom proteklih dvadeset godina doveo je do kreiranja sofisticiranih lingvistikih baza podataka
(British National Corpus, Collins WordBanks Corpus, itd.) koje se danas koriste kako za seriozna lingvistika istraivanja, tako i u nastavnom procesu
poduavanja engleskog kao stranog jezika. U tom smislu, ove baze podataka mogu biti veoma koristan izvor za prikupljanje autentinog jezikog
materijala koji je naroito pogodan za izuavanje kolokacija i vokabulara.
Ovaj rad daje pregled upotrebe online BNCweb (CQL-Edition) korpusne
baze podataka u poduavanju engleskog kao stranog jezika kroz prizmu
ilustracije izrade nastavnog materijala koji je koriten na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, s ciljem pojanjenja kontekstualne
upotrebe glagola learn i study, pridjev big i large, te idioma a vicious circle.
Kljune rijei: korpusna lingvistika, BNC (CQL-Edition) korpus, nastavni
proces, nastavni materijal

UVOD

Korpusna lingvistika prema definiciji oznaava istraivanje jezika na

osnovu korpusa tekstova, pri emu se danas obino podrazumijeva
strojno izraeni korpusi, dok termin korpus podrazumijeva zbir tekstova prirodnoga jezika sastavljen po stanovitu kriteriju (Bratani 1991:
145-146). Iako je prvi korpus kreiran jo davne 1961. godine, korpusna
lingvistika se intenzivno poinje razvijati u proteklih dvadesetak godina
to je, prije svega, rezultat izuzetno naprednog i brzog razvoja informacionih tehnologija. U tom smislu, korpusne baze podataka danas su
261

Melisa Okii

dostupne i putem interneta, te se intenzivno koriste kako za lingvistika istraivanja, tako i u nastavnom procesu poduavanja engleskog kao
stranog jezika. Ovaj rad daje pregled upotrebe korpusne baze podataka
u nastavnom procesu poduavanja engleskog kao stranog jezika na univerzitetskom nivou i organiziran je kao to slijedi: nakon Uvoda, slijedi
dio rada u kojem su sumirane vanije injenice koje se tiu historijskog
razvoja korpusne lingvistike openito. Potom se govori o aktuelnim
stavovima po pitanju primjene korpusnih baza podataka u nastavnom
procesu poduavanja engleskog kao stranog jezika. U narednom dijelu
opisan je postupak primjene BNCweb (CQL-Edition) baze podataka s ciljem izrade nastavnog materijala koji je koriten na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Rad zavrava zakljukom u kojem je
sumirano sve ono najvanije reeno u radu.

KORPUSNA LINGVISTIKA: HISTORIJSKI PREGLED

Kada je rije o korpusnoj lingvistici, vano je napomenuti da aktuelna

struna literatura jo uvijek nema jedinstven stav po pitanju definicije
korpusne lingvistike openito. Tako, naprimjer, neki autori poput Lindquist (2009) i McEnery (2012) smatraju da korpusna lingvistika nije grana
lingvistike, ve iskljuivo metodoloki pristup koji omoguava istraivanje
odreene lingvistike pojave. S druge strane, neki drugi autori poput, naprimjer, Leech (1992) i Gries (2006a) korpusnu lingvistiku nazivaju novom paradigmom u primjenjenoj i teorijskoj lingvistici. Thompson i Hunston (2006) smatraju da je korpusna lingvistika prevashodno metodologija koja ima status teorijskog pristupa u izuavanju jezika. Aarts (2002),
Teubert (2005) i Williams (2006) smatraju da bi se korpusna lingvistika
trebala definirati kao disciplina, dok Tognini Bonelli (2011) korpusnu
lingvistiku ipak smatraju zasebnom granom lingvistike. Meutim, bez
obzira na razliite pristupe, lingvistika literatura ipak je jednoglasna u
smislu definiranja tipinih osobina analize jezika putem korpusnih baza
podataka. U tom smislu, u literaturi je opeprihvaen stav da je korpusna
analiza po definiciji empirijska, zasnovana na kompilaciji tekstova iz prirodnog jezika i kompjuterskoj obradi podataka koja podrazumijeva kvantitativnu i kvalitativnu analizu1.
... it is empirical, based on a large and principled collection of natural texts as the basis for analysis, it makes extensive use of computers, it analyses the actual patterns of use from natural texts
and integrates both quantitative and qualitative analytical techniques. (Biber et al 1998: 4-5).

262

Upotreba korpusnih baza podataka u poduavanju

engleskog kao stranog jezika na univerzitetskom nivou

Prva korpusna baza podataka kreirana je 1961. godine, koja je poznata pod nazivom Brown Corpus of Standard American English2 (u daljem
tekstu Brown korpus). Brown korpus nastao je kao kompilacija iskljuivo
pisanih izvora amerikog engleskom (ukljuujui 15 razliitih anrova)
i danas se smatra preteom svih ostalih korpusnih baza podataka. Ova
baza podataka prvobitno je sadravala milion rijei koja je u istom obimu
dostupna i danas. Razvoj drugih korpusnih baza podataka, kao to su naprimjer British National Corpus (u daljem tekstu BNC) i Collins Bank of English (u daljem tekstu CBE) zapoinje devedesetih godina prolog stoljea. Inicijatori ovih projekata bili su Oxford i Lancaster univerziteti za BNC,
te Birmingham univerzitet za CBE. Prva verzija BNC korpusa izraena je
1994. godine. Danas ovaj korpus ima 100 miliona rijei i sadrava izvore
i iz pisanog i govornog jezika, kao i izvore specijaliziranih jezikih registara (medicina, novinski registar, itd.). S druge strane, CBE korpus danas se smatra najveom postojeom korpusnom bazom podataka, budui
da je rije o korpusu koji sadrava 2,5 biliona rijei. Ovaj korpus takoer
sadrava izvore iz pisanog i govornog jezika, kao i iroku lepezu specijaliziranih registara. Razvojem informacionih tehnologija, izvori korpusne
lingvistike postaju dostupni iroj javnosti, odnosno svim pojedincima koji
su zainteresirani za oblast korpusne lingvistike. U tom smislu, neke od
korpusnih baza podataka postaju dostupne i u online verziji, od kojih su
neke dostupne bez godinje pretplate (tzv. besplatne verzije), a neke uz
obaveznu godinju pretplatu (tzv. komercijalne verzije). Tako su, na primjer, BNC komercijalne verzije dostupne isljuivo u DVD formatu3, a rije
je o: BNC XML Edition4 (100 miliona rijei), te BNC Baby izdanju (milion rijei). S druge strane, BNC besplatne verzije dostupne su iskljuivo putem
interneta: BYU-BNC korpusna baza podataka (server Brigham Young University5) i BNCweb (CQL) baza podataka (server Lancaster University6).
CBE korpus dostupan je i pojedincima i institucijama u online formatu, ali
iskljuivo putem godinje pretplate. Rije je o Collins Wordbanks Online
ICAME Corpus Manuals. Brown Corpus. 2007. http://khnt.hit.uib.no/icame/manuals/brown
/INDEX.HTM 12. april 2014.
3
British National Corpus. Products. 2014. http://www.natcorp.ox.ac.uk/corpus/index.
xml?ID=products 12. april 2014.
4
University of Birmingham. Resources. 2014. http://www.birmingham.ac.uk/research/activity/corpus/resources.aspx 12. april 2012.
5
Brigham Young University. BYU-BNC British National Corpus. 2014. http://corpus.byu.edu/
bnc/ 12. april 2014.
6
BNCweb (CQP-Edition) http://bncweb.lancs.ac.uk/cgi-binbncXML/BNCquery.pl?theQuery=
search&urlTest=yes 12. april 2014.
2

263