BOSANSKI, SRPSKI I

HRVATSKI JEZIK U 19.

STOLJEĆU
Devetnaesto stoljeće je značajno
za razvoj južnoslavesnkih jezika
u okruženju naroda Bosne i
Hercegovine.
U prvoj polovici 19. stoljeća u
Hrvatskoj i Srbiji teku procesi
oko ujedinjavanja jezika na
osnovu štokavskog narječja u
zajednički književni (standardni)
jezik.
Na zapadnoj strani na tome su radili
nosioci hrvatskog književnog
preporoda , ilirci, na čelu sa
Ljudevitom Gajem, a na istočnoj
strani Vuk Karadžić sa svojim
saradnicima.
 Ilirci su se zalagali za
kulturno ujedinjenje Hrvata i
svih Južnih Slavena putem
zajedničkog književnog
jezika - ilirskog. Taj jezik je
treba nastati na osnovu
odabira štokavskih jezičkih
osobina iz obilježja drugih
hrvatskih dijalekata
kajkavskog i čakavskog.
 Ilirci su i bosansku jezičku
tradiciju uključili u sastav
ilisrkog jezika. Kasnije kada
su vlasti zabranila ilirsko
ime naziv ilisrski zamijenjen
je za hrvatski, a hrvatski
jezikoslovci su i bosanski
jezik smatrali hrvatskim
jezikom.
 Na drugoj strani Vuk Karadžić, sa
svojim saradnicima iz Srbije,
smatrao je da su svi narodi koji
govore štokavski su ustvari Srbi pa
tako i Bošnjaci te njihov jezik
nazivao srpskim.
Vukova reforma jezika odbijala
se na planu, pravopisa i
gramatike i leksike. Od 40-tih
godina 19. stoljeća i Vuk radi
na stvaranju zajedničkog
jezika Srba i Hrvata.