http://bosnae.info/index.

php/srednjovjekovni-bosanski-jezik-upotreba-slicnosti-sa-modernim-
bosanskim-jezikom?fbclid=IwAR1hvM_A-
0C_XTtm34qwu6d5UcJ8wGS5URrI7owcPOFnQ5rVu8RVpC910x8

Srednjovjekovni bosanski jezik – upotreba i

sličnosti sa modernim bosanskim jezikom
Januar 29, 2017
0
PODIJELI

Reklama

Sveštenstvo crkve bosanske, zajedno sa manjim slojem bosanskog plemstva, činilo je jedini sloj
pismenih ljudi u srednjovjekovnoj Bosni. Sveštenstvo je imalo utjecaja na unutrašnju
organizaciju života stanovništva, na dvor, pa i na diplomatiju. Oni su iza sebe ostavili niz
pisanih spomenika koji se mogu podijeliti u tri grupe: kodeksi srednjovjekovne Bosne,
administrativno – pravni spisi i epigrafika.

Reklama

Sa propašću Kraljevine Bosne i prestankom aktivnosti Crkve bosanske i spomenici materijalne

i duhovne kulture nestaju. Pa i kada bi se koji književni spomenik našao u XIX i XX stoljeću,
redovno je pripisivan srpskoj ili hrvatskoj kulturnoj baštini. Ponekad bi se to činilo čak i ako je
u kolofonu stajalo tačno vrijeme i mjesto nastanka spomenika uz natpis pisara kao bosanskog
krstjana.

Kodeksi srednjovjekovne Bosne pisani su narodnim jezikom sa dosta staroslavenskog natruha

kojeg su emisari Ćirila i Metodija nametali svim Slavenima. Ipak, u srednjovjekovnoj Bosni taj
staroslavenski jezik nije mogao da zaživi. I epigrafika srednjovjekovne Bosne ima posebnu
važnost u kulturi Bošnjana. Natpisi na stećcima su pisani, također, narodnim jezikom, ali
povremeno postoji poneki staroslavenski izraz. Najčistijim narodnim jezikom su pisani
administrativno – pravni spisi. Ovi spisi u koje spadaju povelje, testamenti, ugovori i zabilješke
bosanskih velikaša predstavljaju književnu kulturnu baštinu. Narodni jezik je u spisi lišen
pjesničkih fantazija i emocionalnih zanosa kakve srećemo u kodeksima, a izbjegnut je i literalni
koine formiran pod utjecajem slavenskih prosvjetitelja radi uvođenja zajedničkog jezika svim
Slavenima. Na osnovu jezika kojim su pisani administrativno – pravni spisi može se jasno
uspostaviti dijahronijska nit od jezika srednjovjekovne Bosne iz predosmanskog perioda do
savremenog bosanskog jezika. Iako je velika vremenska distanca između srednjovjekovne
Bosne i današnje države, nije tolika razlika između narodnoj jezika kojeg su koristili stanovnici
srednjovjekovne Bosne i savremenog govornog i književnog jezika Bošnjaka. Pisani spomenici
srednjovjekovne Bosne dokazuju da su još u tom periodu postojale ustaljene gramatičke
zakonitosti, koje mogu poslužiti kao osnova za shvatanje normi savremenog bosanskog jezika.

Na osnovu povelje bana Kulina iz 1189. godine možemo ustanoviti da su sve riječi iz čisto
narodnog jezika, izuzev riječi: jevanđelije, dijak i avgust, koje su došle iz grčkog ili latinskog
jezika i riječi ban koja je avarskog porijekla. Srednjovjekovni bosanski rukopisi svjedoče da je
u bosanskom jeziku puno prije, nego li u jezicima susjednih slavenskih naroda JE > U (B JE
DE BUDE; TRGAJUĆI > TRGUJUĆI) i A > E (KNAZ > KNEZ, IMA > IME, DEVAT >
DEVET). Primjećuje se da se skoro redovno iza zadnjonepčanog suglasnika k, g i h visoki vokal
prednjeg reda bi (kakav danas postoji u ruskom jeziku) prelazi u visoki vokal prednjeg reda i
(npr. bosbnbskbi bopsbnkbski).

Stari glas JAT stoji nepromijenjen u spisima iz XII i početka XIII stoljeća, a onda počinje
raslojavanje ovog glasa. Poslije izmjene, tokom XV stoljeća, na čitavom prostoru vrijednost
JAT-a, unutar dominirajuće zapadnoštokavske fizionomije, bh teren se dijeli na četiri dijalekta.
To su zapadnobosanski (tip klišća = ikavskošćakavski), istočnobosanski (kliješća =
ijekavskošćakavski), zapadnohumski (klišta = ikavskoštakavski) i istočnohumski (kliješta =
ijekavskoštakavski). Prostor srednjovjekovne Bosne obuhvata zapadnoštokavsko narečje.
Krajevi istočno od Neretve i dolina Drine čine istočnoštokavsko govorno područje, dok su
dolina Une i oblast zapadno od nje obuhvaćeni čakavskim narječjem.

U srednjovjekovnoj Bosni je, prije svih drugih naroda na južnoslavenskom prostoru, postojao
novac sa natpisom na čistom narodnom bosanskom jeziku. Bilo je to za vrijeme kralja Stjepana
Tomaša (1444 – 1461.). Na novcu, sa grbom u kojem su stilizirani inicijali kralja Stjepana
Tomaša, ispisano je: GOS (podin) TOMAS CRA(lj) BOSN(e). Pošto je novac bio namijenjen
za širu upotrebu u narodu, otud i potreba da se na narodnom jeziku kaže o vladaru koji je taj
novac uveo i na čijem prostoru se upotrebljavao.