Srednjovjekovna književnost Bosne i Huma

Nalazeći se u položaju krajnje zemlje istoka izložena prema zapadu i krajnje zemlje zapada okrenuta
prema istoku,Bosna je oduvijek bila raskrsnica raznih interesa i uticaja.Takva njena situacija odrazila
se i u njenoj staroj pismenosti,književnosti i umjestnosti.U koje vrijeme prije 20. Stoljeća počinje
književni rad u našoj zemlji i kakve je prirode bio,teško je danas utvrditi.Prema oskudnim
spomenicima potvrđeno je prisustvo 4 pisma kojima su se služili stanovnici bosnasko-humskog
područija:grčkog,latinskog,glagoljice i ćirilice.Vjerovatno su prva dva pisma počela osvajati pozicije
veoma rano a njihov prodor zavisio je od dominacije jedne ili druge crkve.Grčko pismo ostavilo je više
tragova u Humu,a latinica u Bosni.Iako prisutni sve do 15.stoljeća,tragovi grčkog pisma mnogo su
oskudniji od latinice.Latinski natpisi evidentirani su u periodu bosanskog srednjeg vijeka na nekim
crkvenim građevinama,na novčanicama i pečatima bosanskih vladara,na nadgrobnim pločama
kraljeva itd.Humski kneževi u 12.stoljeću,a bosanski banovi i kraljevi u 14. I 15. Stoljeću imali su
posebne latinske kancelarije osposobljene za vođenje dipolomatske prepiske sa zapadnim zemljama i
primorskim gradovima.Sa slavenskom službom u crkvi prodire i slavensko pismo,glagoljica i ćirilica,a
latinica se upotrebljava samo s vremena na vrijeme.Dva rukopisa u fragmentima iz 12.
Stoljeća,Griškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak rječiti su i neosporni svjedoci glagolske
pismenosti na područiju Bosne,odnosno Huma.Ovi spomenici pisani su poluoblom glagoljicom koja je
na prelazu iz oble,istočne,u uglastu,zapadnu glagoljicu,te je zbog njene posebnosti nazvana i
bosanskom glagoljicom.U starije glagolse rukopise pribrojan je nedavno još jedan rukopis-Splitski
odlomak.Po pismu bi ovaj spomenik pripadao 12. Stoljeću,a po nekim jezičkim elementima spadao bi
u početke 13. Stoljeća.Splitskim odlomkom prekida se lanac glagolskim rukopisa za duži period.Dokaz
da glagolska književnost ipak nije nestala nalazimo u nekim ćirilskim rukopisima sa kraja 14. I prve
polovine 15. Stoljeća,na čijim marginama su bosanski dijaci zapisivali glagoljske glose,a još veća
potvrda za to je Hrvojev misal koji je između 1403. I 1415.za velikog vojvodu bosanskog i hercega
splitskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića pisao dijak Butko.Da je glagoljsko pismo bilo u upotrebi u crkvi i
van nje,dokazuju još i epigrafi na nekoliko sačuvanih lapidarnih spomenika.Ako se još podsjetimo
kako je već davno utvrđeno da su skoro svi ćirilski spomenici,počevši od Miroslavljevog
evanđelja,prepisani sa glagolskih predložaka,onda ćemo prihvatiti kao sigurnu činjenicu da se tokom
čitavog srednjeg vijeka u bosanskoj pismenosti i književnosti njegovala i čuvala glagoljska
tradicija.Glagoljica je najvjerovatnije ostala u upotrebi kao crkveno pismo u okviru Crkve
bosanske.Kada je padom Bosne pala i ova crkvena organizacija,iz upotrebe je nestalo i glagoljsko
pismo.

Upotreba ćiriličnog pisma bila je mnogostranija i rasprostranjenija pa je i spomenika ćiriličke

pismenosti i književnosti puno više.Da je ćirilica ovdje u upotrebi nedugo iza njenog prodora u većinu
južnoslavenskih zemalja,svjedoči natpis na Humačkoj ploči u Hercegovini s kraja 10. Ili početka
11.stoljeća,nadgrobni i ktitorski rpigarfi iz travunije i srednje Bosne i miroslavljevo evanđelje,nastali
od sredine do kraja 12. Stoljeća.Po svemu sudeći ćirilicu su u Bosnu donijeli Makedonci,neposredno
ili posredstvom Zete.Ćirilični bosanski spomenici mogu se po svojoj namjeni i izradi podjeliti u
nekoliko osnovnih grupa.Na prvom mjestu su crkveni rukopisi pisani staroslavenskim jezikom sa
elementima narodnog govora,a uz njih se vezuju i nekanonski tekstovi apokrifi,molitve i druge slične
tvorevina.Zatim bi došli tekstovi vezani sadržajem za vjerski kulturni život srednjovjekovnog čovjeka
Bosne,dati u obliku zapisa na marginama rukopisa i natpisa na građevinama i stećcima.Povelje i
pisma predstavljaju značajno blago diplomatske pismenosti naše zemlje.Najstariji ćirilski rukopis
crkvenog karaktera,Miroslavljevo evanđelje pisano je negdje u Humu za kneza Miroslava,ali postoje
mišljenje da je ovaj rukopis nastao na dvoru Kulina bana,koji je po svojoj sestri srodnik Miroslavljev.

Po konciznosti i nekim formalnim osobinama zapisima su sličninatpisi,kojise pojavljuju najviše na

stećcima, a zatim na crkvenim građevinama,sudačkim stolicama,mauzolejima,kaznenim pločama
itd.Kao što se pisac zapisa na marginama knjiga morao pridržavati određenih pravila u formuliranju
rečenica,proporcija i sadržaja zapisa,tako su i pisci epigrafa imali prilično strogo određene
formulare,o kojima su morali voditi računa.Naročito se to odnosilo na nadgrobne spomenike-
epitafe ,koji su morali zadržati dostojanstvo i mjera u stilu i jeziku zbog bola koji su trebali izraziti.

Lapidarni ( natpisi na kamenu ) natpisi počinjali su obično frazom: A neka se zna....ili A se leži......, već
prema prirodi natpisa.Epitaf obično obavještava prolaznike,čitaoce da je pokojnik pokopan na
plemenitoj zemlji,ili pšlemenitoj baštini,ponekad se navode i ime lokacije,a često i ime osobe,obično
iz uže porodice umrlog, koja podiže spomenik.Najstarija žarišta lapidarne pismenosti nalazila su se u
starom Humu i u srednjoj Bosni.Jedan natpis u Humcu na Trebižatu uklesan je u ktitorsku ploču već
krajem 10. Stoljeća ili početkom 11.S kraja 12. Stoljeća sačuvani su natpisi Kulina bana , sudije
Gradiše i kaznaca Nespine u okolini Visokog i Zenice,u centru ondašnje bosanske države.Kao treći
centar pismenosti ove vrste može se označiti okolina Stoca,gdje je prvi epitaf pronađen tek s početka
13.stoljeća, ali se tu razvijala lapidarna epigrafika tokom čitavog srednjeg vijeka da bi kulminaciju
dostigla u 15.stoljeću.Najveći broj natpisa u ovom području pronađen je u Boljunima,jugozapadno od
Radimlje i Stoca,čija nekropola sa svojih dvadesetak natpisa izbija na prvo mjesto na cijelom
bosansko-humskom području.

Postavljanje stećaka nastavljen je jedno vrijeme i u doba turske okupacije,ali sa raspadom i

nestankom Crkve bosanske sve više je iščezavao i ovaj običaj.

Posebnu vrstu pisanih spomenika predstavljaju manuskripti povelja,darovnica i pisama državne

kancelarije,oblasnih gospodara i pojedinaca,počevši s poveljom Kulina bana ,pisane bosančicom, iz
1189.godine do posljednje povelje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića iz 1461.godine.