Jezik krajišničkih pisama

Melisa Hasić
Nakon pada Bosne pod tursku vlast srednjovjekovni literarni jezik dezintegrirao se u srpski
crkvenoslavenski u pravoslavnom i štokavski vernakular u katoličkom kulturnom krugu.
Tragovi srednjovjekovnoga jezika infiltrirani su i u rani pisani izraz Bošnjaka na narodnom
jeziku i to upravo u korpusu krajišničkih pisama, što bi trebalo značiti da su i Bošnjaci njegovi
baštinici. Međutim, odsustvo objektivnih parametara u dosadašnjim istraživanjima
krajišničkih pisama dovelo je do ekstralingvističkih procjena i proizvoljnih sudova o tome ko
su bili njihovi pisari. S obzirom na presudan značaj pisara u konačnom uobličavanju jezičkog
izraza pitanje pisarskog autorstva bosanskih krajišničkih pisama nametnulo se kao problem
koji treba riješiti pomoću čvrstih kriterija što bi proizlazili iz samih tih pisama, iz osobitosti
njihovoga jezika, grafijskih rješenja i ortografskih uzusa. Uspostavljanje kriterija koji bi
referirali samim pismima utoliko je neophodnije što su istraživači koji su zastupali/ branili
stav o bošnjačkom autorstvu pretežno svoje argumente zasnivali na pretpostavkama koje su
izlazile iz motiva narodnih pjesama i na posljednjim tragovima postojanja bosaničke
pismenosti u 20. stoljeću. Bosanička grafija krajišničkih pisama čini dio fenomena zapadne
ćirilice. Odnos razlike slovnih oblika u pismima bosanskih krajišnika prema slovnim oblicima
hrvatskih kancelarija zasniva se na jednoj temeljnoj činjenici: budući da je i bosanskim
krajišnicima i hrvatskim časnicima bosančica najčešće ‘drugo’ pismo, suštinske razlike u
grafijskom inventaru svode se, uglavnom, na utjecaj prvog pisma na bosančicu, dakle, u
jednom slučaju arebice, u drugom latinice. Ali i pored toga, pri korespondenciji koja se odvija
između Hrvata i Bošnjaka, dolazi do fluktuacije slovnih oblika. Tako se događa da prvobitna
verzija specifične morfologije pojedinog slova vremenom bude zastupljena i na jednoj i na
drugoj strani. Uz to, važnu ulogu u ustaljivanju slovnih formi odigrao je utjecaj kancelarije
adresata, do kojega dolazi putem korespondencije. Naša identifi kacija dviju varijanata
bosaničke grafi je zbog toga i nije zasnovana na kriteriju pripadanja hrvatskom ili bošnjačkom
kulturnom krugu. U dvama tipovima krajišničke bosančice, zapadnom i istočnom, može se
razaznati utjecaj dviju razvojnih podloga. Kontinuirani utjecaj dubrovačke kancelarije
omogućio je da se u hercegovačkim kancelarijama zadrže mnoge forme iz klasične
diplomatske minuskule. Nasuprot tome, u kancelarijama zapadnoga krajišta stalno nalazimo
slovne oblike u kojima se odražava kontinuitet bosanske diplomatske minuskule. Glavna
odlika stare zapadnoštokavske koine – ikavizam – održava se i u osmanskom razdoblju.
Uzrok toj pojavi je u razvijenom estetskom kriteriju koji podstiče održavanje odlika starog
zapadnoštokavskoga pisanog idioma kroz kategoriju prestižnosti i nakon konvergencije
zapadne i istočne štokavštine. To što se ikavski princip nije strogo slijedio objašnjava se
paralelnim estetskim utjecajem novoštokavske folklorne koine, koja svoj amblem, ijekavštinu,
u to vrijeme sve više utkiva i u epski stil krajiške usmene poezije. Zapadnoštokavski karakter
pisarskog manira ogleda se u izoliranim ostacima nekadašnjeg sistema, u karakterističnim
pojedinostima kao što su leksički primjeri za j prijati; resti; pojde; ostaci stare deklinacije).
Sekundarne zapadnoštokavske crte koje nalazimo u krajišničkim pismima tiču se pojava koje
ukazuju na kašnjenje u preuzimanju novoštokavskih inovacija, a to su konzervativniji odnos
prema prijelazu -l >o, jd > đ, sinkretizmu pluralskih padeža, novom jotovanju. Kada se
sagleda zastupljenost navedenih osobina u krajišničkim pismima, općenito se može reći da se
u hercegovačkim pismima ispoljio snažan novoštokavski utjecaj, dok su zapadna
konzervativna po svome jeziku, te održavaju mnoge stare zapadnoštokavske osobine. Osim
toga, za zapadne kancelarije karakteristična je i živa tendencija ka stvaranju jedne vrste
hibridnoga stila. Tako u pismima upućenim na kajkavsko područje možemo naći primjere
poput vse (sve), vekši (veći), mogel (mogao), vu (u), a u onima upućenim na čakavsko
područje vazeti (uzeti), malin (mlin), jidu (jedu), jošće, nišće (jošte, ništa). Stoga se može
identificirati dva tipa jezičkog izraza krajišničkih pisama. S jedne strane stoje pisma sa
zapadnijega područja u kojima se jasno očituje podražavanje tradicije i naklonjenost starijem
tipu izraza koji, budući zapadnoštokavski, omogućava približavanje pisanog jezika
štokavskoga područja pisanom izrazu na drugim dvama zapadnim narječjima, čakavskom i
kajkavskom književnojezičkom tipu. S druge strane, pisma sa istočnoga područja, tačnije iz
istočne Hercegovine odlikuju se stabilnim ijekavizmom sa svega nekoliko primjera leksičkih
ikavizama, izvršenim novim jotovanjem, primjerima jekavskog jotovanja dentala i labijala,
dosljednim prijelazom fi nalnog l u o. Međutim, u pojavi leksičkih ikavizama u dokumentima
sa ijekavskoga dijalekatskog prostora može se vidjeti dokaz očuvanja kontinuiteta
zapadnoštokavskoga pisanog idioma na tome području i u osmanskom periodu.

Pisma u pogledu sadržaja najčešće govore o nekim dnevnim, praktičnim pitanjima koja se
javljaju u životu na granici. A taj su život obilježavali vrlo česti upadi u tuđu teritoriju,
pljačke, orobljavanje, pohare pa ova pisma obično uslijede nakon završetka tih borbenih i
pljačkaških aktivnosti, pa se onda njima u jednom dosta pomirljivom tonu ugovara razmjena
zarobljenih ljudi i dobara, cijena otkupa, pokušava se suparnik nekako odobrovoljiti, učiniti
popustljivim, premda, ima i pisama napisanih u epskom duhu, dosta borbenih, čak i prijetećih,
zavisno dakako od karaktera osobe koja se potpisuje. Po stilu i izrazu ova pisma spadaju u
neku vrstu diplomatskog diskursa, sa dosta etikecija i laskanja, ali s obzirom da je to područje
i vrijeme u kome i kada je još uvijek vrlo živa usmena epska književnost, javiće se i određene
podudarnosti između epike i sadržaja ovih pisama. Najprije, tu su mnogobrojne formulacije,
okamenjene sintagme, kakve nalazimo u usmenoj epici – knjiga je uvijek „šarovita“ ili
„sitna“, ona se „nakiti“ ili „piše se na kolinu“ (koljenu), za pisanje je koriste „kalem i divit“
slovo se naziva „jazija“ knjiga se upućuje u „ruke viteške“. Kada je riječ o ovim općim
mjestima imamo ona svojstvena diplomatičkom diskursu a druga su epskoga porijekla.