822 Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni

već Jagić. 1 3 7 ) U hrvatskoj ćirilskoj književnosti ima ih veoma malo. Ne-

koliko ih se sačuvalo u Hvalovom rukopisu i Srećkovićevom -evanđelju,
koji su prijepisi hrvatskih glagoljskih predložaka. O većoj proširenosti
apokrifne književnosti govori nam usmena narodna književnost. Iz pri-
jepisa starijih predložaka ili iz narodne književnosti ulaze opet u hrvatsku
ćiriIsku književnost XVII. stoljeća (Divković: Beside) . Iz istog vrela
hrvatske glagoljske književnosti, ušli su i u hrvatsku ćiriIsku književnost
sredovječni romani, od kojih se nešto potvrđuje u mlađim prijepisima prve
polovine XVI. sto1jeća.1 3 8 )
Hrvatskim govornim jezikom, ponekad veoma živim i ne mnogo
različitim od današnjih govornih oblika, pisane su hrvatske ćirilske isprave
bosanskih banova i kraljeva te bosanske i humske vlastele, zatim pisma,
zaklinjanja i razni nadpisi, Isprave se ne samo datiranjem nego i drugim
osobinama izjednačuju s ispravama nastalim u ostalim hrvatskim zemlja- Ve)[ka Kladuša
ma 1 3 9 ) . U nadpisima, koji se većinom nalaze na stećcima, ima i književnih
zrnaca. U ukrasu vidan je utjecaj starohrvatskog uresa, a u nadpisima
utjecaj zapadnih, latinskih nadgrobnih nadpisa očit je u više slučajevar-c).
U svjetovnim spomenicima hrvatske ćjrilice javlja se od XIII. sto-
ljeća uz ikavštinu i po koji jekavski ili ijekavski oblik. U crkvenim tek-
stovima, osim u Grškovićevom glagoljskom odlomku i čaj ničkom evanđe­
lju, vlada isključivo ikavština, I u ostalim spomenicima prevladava, a u
BOSANCICA
nadpisirna dopire na istok do Lađevine (kotar Rogatica). I ako je
Na svijetu ima sva sila pismena, a ipak svi su se alfabeti kulturnih
teško odrediti granice ikavskog i ijekavskog govora u prošlosti, sigurno
naroda razvili iz jednog _.- t. zvo feničkog - alfabeta. Te raznovrsne pro-
je, da se u Bosni i Hercegovini govorilo i jednim i drugim govorom. To je
mjene bit će prouzročile nove političke i kulturne prilike, nove etničke
zanimljivije prevladavanje ikavštine - ona je književni govor zajednički
dispozicije i novi estetski osjećaji. Kako se svjetovna kultura dotiče samo
čakavskoj hrvatskoj glagoljskoj i štokavskoj (zapravo štokav~ko-čakav.
periferije čovječjega života, a vjerska kultura zahvaća, čitav osobni opsta-
skoj) hrvatskoj ćirilsko] književnosti.
nak, vidimo iz povijesti čovječanstva, da pismo stoji u prvom redu pod
utjecajem vjere.
Pojedini narodi lako mogu da prihvate tuđu kulturu i jezik zavo-
j evača, dok s promj enom vj ere i pisma ide vrlo teško: i j edno i drugo se
prihvaća, kad narod izgubi sve svoje narodne osebine. Istom s promjenom
vjere ide uporedo i promjena pisma.
Stara je Aleksandrija postala za helenističko doba središtem grčke
kulture, ali egipatski narod ne prima grčko pismo. Tek s pobjedom kršćana
Glagoljski nadpis iz okoline Banje Luke. u Egiptu, napušta se domaće pismo.
Aleksandar Veliki pokorio je Prednju Aziju, i njegovi nasljednici
137) J a g ić: Slavische Beitrage zu den bibIischen Apokryphen, Wiener Denk-
(Seleukidi, Sasanidi) uvode u Perziju grčki duh, ali perzijsko pismo
schriften der KaiserJ. Akademie der Wissenschaften Bd. 42. cit. po D. Prohaska: Das (spehlevi) ne ustupa grčkome.
kroatisch-serbische Schriftum in Bosnien und der Herzegowina, Zagreb 1911, str. 46 ss. Rusija se s Petrom Velikim orijentira prama europskom zapadu,
138) J a g ić: Ogledi stare hrvatske proze, Starine III. str. 203 ss.
139) J. N a g y: Prva utanačenja između bosanskih banova i Dubrovnika, Reše-
od kojega uzima sve naučne i kulturne tekovine, ali zadržava ćirilicu
tarov zbornik str. 25-32 i M. K o s: Dve listini bana Stevana Kotromanića za Dubrov- (»graždanka« je samo mala koncesija novom duhu).
nik, ibid. str. 33-38. Japanci postaju po kulturi pravi Europejci, prihvaćaju svu europsku
140) Najviše natpisa sakupio i opisao Ć. T r u h e I k a u Glasniku zem, muz.
i Wissensch. Mitteil. Tu su i članci F. Miklošića, K. Hormana, V. Jagića (o jeziku), K. svjetovnu kulturu (prirodne nauke, medicinu, tehniku, političku i vojničku
Patscha i drugih. Vidi popis u ll. Zaplata: Pregled sadržaja Glasnika zem. muz. i organizaciju), ali ne primaju ni vjeru ni pismo svojih učitelja.
Inhaltsverzcichnis der Wissenschaftlichen Mitteilungen pos. otisci iz Glasnika zem.
mm. 19;>,1.11'338.

824 Bosančica
Jedni Armenci napuštaju svoj jezik i govore turski, ali pišu
armenskim pismom, drugi govore kurdski, ali pišu svojim starim pismom.
Anglizirani Hindusi pišu engleski arapskim slovima. Sirijski kršćani
rascijepiše se u tri sekte, za to pišu trima niansama sirijskog pisma.
Grčki kodeksi Siri] e, Palestine i Male Azij e ne razlikuj u se između
sebe, jer je jedna grčko-istočna crkva, dok tamošnji katolici pišu druk-
čij im grčkim pismom.
Kopti imaju posebnu kršćansku crkvu, za to i pišu na svojem i na
grčkom jeziku posebnim pismom, koje se razvilo iz grčkoga.
Slaveni dobivaju posebnu liturgijsku organizaciju, za to Konstantin-
Ćiril stvara posebno pismo. A i s ćirilicom se kasnije događa novo stili-
ziranje grčkog pisma, dok Rumunji, koji nemaju svog patrijarka, nemaju
ni svoga pisma, već prihvaćaju ćirilicu svojih susjeda.
Poljaci, česi, Slovaci, Slovenci i Lužički Srbi, upotrebljavaju lati-
nicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne poljske, češke itd. crkve.
Kršćanska latinska služba Božja u prvom tisućljeću u sjevernoj
Italiji, Galiji, španiji i Irskoj nije bila rimska (kao što je danas), za to
imamo u Milanu ambrozij ansku liturgiju, u Galiji galikansku, u španjol-
skoj mozarapsku, a irska je crkva najsamostalnija.
Paralelno s tim obrednim razlikama imamo različite nijanse latin-
skog pisma: langobardsko u jednom dijelu Italije, merovinško u Fran-
cuskoj, vizi gotsko u španjolskoj, litterae tonsae u Irskoj.
Dakle samo nijansa latinskoga pisma, a posebnih pismena kao za
U1file ili našega ćirila nije nastalo, jer se tada u javnom životu ne upo-
trebljava narodni jezik, već latinski.
U najtežem položaju našli su se Hrvati: jedni sačuvaše slavensku
službu Božju s glagoljskim pismom, drugi (u Bosni) odrekavši se glago-
ljice, koja ne će biti bila nikada duboko pustila korijena, postepeno stvo-
riše od staroslavenske ćirilice posebno pismo »bosančicu«, a treći, kod
kojih je nestalo slav. službe Božje, prihvaćaju latinicu bez ikakve svoje
stilizacij e.
Budući da bosanski muslimani nemaju svoje samostalne vjerske
organizacije, pišu ili pismom svojih pređa (bosančicom) ili za hrvatski
jezik prerađenim arapskim pismom, koji nema svoga duktusa.
Promjena pisma u vezi je s novom duševnom orijentacijom. Kad su
Rimljani u IV. vijeku primili kršćanstvo, mjesto rimskoga poganskoga
individualizma dolazi kršćanska općina: pojedinac se mora podrediti kolek-
tivizmu. To se vidi u umjetnosti, gdje je čovjek naslikan mehaničkim
crtama i sam za sebe ne znači ništa, već cjelina tih kolektivističkih poje-
dinaca ima svoje značenje, a isto tako u starokršćanskoj bazilici gusti niz
stupova s isto takvim nizom svetaca i prozora odaju taj kolektivizam.
Stari kršćani imali su drukčiji umjetnički osjećaj nego li njihovi poganski
suvremenici. Stari kršćani su drukčije mislili i osjećali nego li njihovi
poganski suvremenici; zato kršćani, preuzimajući poganski stil, motive,
nošnju, oni to samostalno preobrazuju prema novom kršćanskom mišljenju
i osj ećanj u, i tako stvara] u starokršćansku umj etnost.
Elementi glagoljice II bos ančici 825
Iako se uncijala pojavljuje i prije kršćanske duševne evolucije, u
njoj se osobito za kršćanstva ogleda nesamostalnost pojedinih slova, a
kolektivizam u skupu slova (retku).
Premda se je polovicom IV. vijeka rimsko carstvo raspalo u dvoje,
nikad nije bila kulturna uzajamnost među njima veća nego u to doba:
kršćanstvo vlada tu i tamo, za to je i duktus pisma grčkoga i rimskog vrlo
sličan. Vjera je djelovala i na pismo Rimljana, kojih se pismo u rukopi-
sima razlikuje od pisma poganskih natpisa.
Kad nestaje ambrozijanske, mozarapske i galikanske crkve, i svi
uvode rimski obred, nestaje i onih »nacionalnih« pisama (langobardskog,
vizigotskog i merovinškog) i svi poprimaju jedno pismo (karolinu), u kojem
se odrazuje jedinstvo katoličke crkve. Karolina nije nastala ni na jednom
mjestu ni najedanput, a niti se jednako razvijala u svim krajevima.
Kad se je pak razbilo jedinstvo crkve (cf, Avignon i sl.) , mijenja
se lij epa i okrugla karolina u - goticu: slova su gusta i mobilna, nemirna,
prelomljena, što znači dinamiku, dok okrugli lik karoline pokazuje statiku.
Kao što su antiqua i fraktura eksponenti dviju vjera, tako su i bosančicu
namjerice iz ćirilice preobrazili katolički duhovnici - kako kaže ruski
pisac povijesti slavenske književnosti, - da se time udalji od pravoslav-
nog pisma.
Poznato je, da se pripadnici različitih vjera, a. istog jezika, mogu
razlikovati i u govoru i u nošnji, u pravnom shvaćanju, u umjetnosti, u
upotrebi ere i u nacionalnoj svijesti pa čak i u fiziognomskom izrazu, i
II pismu.
I grafologija nam pokazuje, kako različito duhovno stanje utječe na
pisanje i da pojedinac ima svoje individualno pismo. Kad je tome tako,
i kod mase (gomile) jednakog duševnog značaja (vjere) nastaje novi ritam
i u pokretu ruke, što se sve odrazuje i u promjeni pisma.
Nijedan alfabet u današnjem kulturnom svijetu nije pronađen ni
najedanput stvoren, već svaki ima svoju povijest. Kako na pr. nije karo-
lina - kako smo već rekli - nastala na j edan put, tako ima i bosančica
svoju dugu povijest, ona ima tu i tamo - i u različito doba - elemenata
starij ih pisama (ćirilice, glagoljice i latinice), dok nij e nastalo posebno
pismo, koji ćirilovac ne umije čitati, a srpsku, bugarsku i rusku ćirilicu
može čitati.
Srpsko pismo i pravopis razlikuje se od pisanja Bosanaca i onih
Dalmatinaca, koji pišu slavenskim pismom. Dok u bosančici slova: i, jery
i jat mogu označivati samo glas i, u Srba se pišu sva ta tri slova za ta
tri glasa. Bosanci su ikavci, a kako je u ikavaca glas e (jat) prešao u i,
pa kako je u narodnom govoru vrlo rano nestalo razlike između jery i i,
Hrvatima, koji za razliku od Srba pišu narodnim jezikom, ta slova ozna-
čuju glas i, dok kod Srba ta tri slova označuju tri glasa za to, što oni ne
pišu narodnim jezikom, već starim crkvenim jezikom pravoslavaca, a e
zbog ekavskog govora Srba nije mogao označivati glas i.
Poznato je, da je glagoljica savršeno pismo, ali kako ona nije nastala
za potrebe hrvatskoga jezika, u njoj nema znaka za glas »j«, Kako f".L1

824 Bosančica
Jedni Armenci napuštaju svoj jezik i govore turski, ali pišu
armenskim pismom, drugi govore kurdski, ali pišu svojim starim pismom.
Anglizirani Hindusi pišu engleski arapskim slovima. Sirijski kršćani
rascijepiše se u tri sekte, za to pišu trima niansama sirijskog pisma.
Grčki kodeksi Siri] e, Palestine i Male Azij e ne razlikuj u se između
sebe, jer je jedna grčko-istočna crkva, dok tamošnji katolici pišu druk-
čij im grčkim pismom.
Kopti imaju posebnu kršćansku crkvu, za to i pišu na svojem i na
grčkom jeziku posebnim pismom, koje se razvilo iz grčkoga.
Slaveni dobivaju posebnu liturgijsku organizaciju, za to Konstantin-
Ćiril stvara posebno pismo. A i s ćirilicom se kasnije događa novo stili-
ziranje grčkog pisma, dok Rumunji, koji nemaju svog patrijarka, nemaju
ni svoga pisma, već prihvaćaju ćirilicu svojih susjeda.
Poljaci, česi, Slovaci, Slovenci i Lužički Srbi, upotrebljavaju lati-
nicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne poljske, češke itd. crkve.
Kršćanska latinska služba Božja u prvom tisućljeću u sjevernoj
Italiji, Galiji, španiji i Irskoj nije bila rimska (kao što je danas), za to
imamo u Milanu ambrozij ansku liturgiju, u Galiji galikansku, u španjol-
skoj mozarapsku, a irska je crkva najsamostalnija.
Paralelno s tim obrednim razlikama imamo različite nijanse latin-
skog pisma: langobardsko u jednom dijelu Italije, merovinško u Fran-
cuskoj, vizi gotsko u španjolskoj, litterae tonsae u Irskoj.
Dakle samo nijansa latinskoga pisma, a posebnih pismena kao za
U1file ili našega ćirila nije nastalo, jer se tada u javnom životu ne upo-
trebljava narodni jezik, već latinski.
U najtežem položaju našli su se Hrvati: jedni sačuvaše slavensku
službu Božju s glagoljskim pismom, drugi (u Bosni) odrekavši se glago-
ljice, koja ne će biti bila nikada duboko pustila korijena, postepeno stvo-
riše od staroslavenske ćirilice posebno pismo »bosančicu«, a treći, kod
kojih je nestalo slav. službe Božje, prihvaćaju latinicu bez ikakve svoje
stilizacij e.
Budući da bosanski muslimani nemaju svoje samostalne vjerske
organizacije, pišu ili pismom svojih pređa (bosančicom) ili za hrvatski
jezik prerađenim arapskim pismom, koji nema svoga duktusa.
Promjena pisma u vezi je s novom duševnom orijentacijom. Kad su
Rimljani u IV. vijeku primili kršćanstvo, mjesto rimskoga poganskoga
individualizma dolazi kršćanska općina: pojedinac se mora podrediti kolek-
tivizmu. To se vidi u umjetnosti, gdje je čovjek naslikan mehaničkim
crtama i sam za sebe ne znači ništa, već cjelina tih kolektivističkih poje-
dinaca ima svoje značenje, a isto tako u starokršćanskoj bazilici gusti niz
stupova s isto takvim nizom svetaca i prozora odaju taj kolektivizam.
Stari kršćani imali su drukčiji umjetnički osjećaj nego li njihovi poganski
suvremenici. Stari kršćani su drukčije mislili i osjećali nego li njihovi
poganski suvremenici; zato kršćani, preuzimajući poganski stil, motive,
nošnju, oni to samostalno preobrazuju prema novom kršćanskom mišljenju
i osj ećanj u, i tako stvara] u starokršćansku umj etnost.
Elementi glagoljice II bos ančici 825
Iako se uncijala pojavljuje i prije kršćanske duševne evolucije, u
njoj se osobito za kršćanstva ogleda nesamostalnost pojedinih slova, a
kolektivizam u skupu slova (retku).
Premda se je polovicom IV. vijeka rimsko carstvo raspalo u dvoje,
nikad nije bila kulturna uzajamnost među njima veća nego u to doba:
kršćanstvo vlada tu i tamo, za to je i duktus pisma grčkoga i rimskog vrlo
sličan. Vjera je djelovala i na pismo Rimljana, kojih se pismo u rukopi-
sima razlikuje od pisma poganskih natpisa.
Kad nestaje ambrozijanske, mozarapske i galikanske crkve, i svi
uvode rimski obred, nestaje i onih »nacionalnih« pisama (langobardskog,
vizigotskog i merovinškog) i svi poprimaju jedno pismo (karolinu), u kojem
se odrazuje jedinstvo katoličke crkve. Karolina nije nastala ni na jednom
mjestu ni najedanput, a niti se jednako razvijala u svim krajevima.
Kad se je pak razbilo jedinstvo crkve (cf, Avignon i sl.) , mijenja
se lij epa i okrugla karolina u - goticu: slova su gusta i mobilna, nemirna,
prelomljena, što znači dinamiku, dok okrugli lik karoline pokazuje statiku.
Kao što su antiqua i fraktura eksponenti dviju vjera, tako su i bosančicu
namjerice iz ćirilice preobrazili katolički duhovnici - kako kaže ruski
pisac povijesti slavenske književnosti, - da se time udalji od pravoslav-
nog pisma.
Poznato je, da se pripadnici različitih vjera, a. istog jezika, mogu
razlikovati i u govoru i u nošnji, u pravnom shvaćanju, u umjetnosti, u
upotrebi ere i u nacionalnoj svijesti pa čak i u fiziognomskom izrazu, i
II pismu.
I grafologija nam pokazuje, kako različito duhovno stanje utječe na
pisanje i da pojedinac ima svoje individualno pismo. Kad je tome tako,
i kod mase (gomile) jednakog duševnog značaja (vjere) nastaje novi ritam
i u pokretu ruke, što se sve odrazuje i u promjeni pisma.
Nijedan alfabet u današnjem kulturnom svijetu nije pronađen ni
najedanput stvoren, već svaki ima svoju povijest. Kako na pr. nije karo-
lina - kako smo već rekli - nastala na j edan put, tako ima i bosančica
svoju dugu povijest, ona ima tu i tamo - i u različito doba - elemenata
starij ih pisama (ćirilice, glagoljice i latinice), dok nij e nastalo posebno
pismo, koji ćirilovac ne umije čitati, a srpsku, bugarsku i rusku ćirilicu
može čitati.
Srpsko pismo i pravopis razlikuje se od pisanja Bosanaca i onih
Dalmatinaca, koji pišu slavenskim pismom. Dok u bosančici slova: i, jery
i jat mogu označivati samo glas i, u Srba se pišu sva ta tri slova za ta
tri glasa. Bosanci su ikavci, a kako je u ikavaca glas e (jat) prešao u i,
pa kako je u narodnom govoru vrlo rano nestalo razlike između jery i i,
Hrvatima, koji za razliku od Srba pišu narodnim jezikom, ta slova ozna-
čuju glas i, dok kod Srba ta tri slova označuju tri glasa za to, što oni ne
pišu narodnim jezikom, već starim crkvenim jezikom pravoslavaca, a e
zbog ekavskog govora Srba nije mogao označivati glas i.
Poznato je, da je glagoljica savršeno pismo, ali kako ona nije nastala
za potrebe hrvatskoga jezika, u njoj nema znaka za glas »j«, Kako f".L1

826 Bosančica
naši Bosanci ikavci, te im je ii = i, oni upotrijebiše znak ii i za oznaku
glasa »j«, kad se ii nalazi pored kojeg samoglasnika, na pr. gospoča
( gospoja), svočoj (=svojoj), ali ima i ovako pisanje: svoe (= svoje)
. mlaemu (= mlajemu, štok, mlađemu), t. j. bez označivanja jotacije kako
!
je ?iIo u glagoljici, a nikako nema u Bosni srpskogal-E, što je 1;0 gla-
gol~~koJ tradiciji, kako kaže Srbin Lj. Stojanović. Bosančica se nije zado-
voljila, da za t (lj) II (nj) upotrijebi ćirilsku kombinaciju (ja, je, ju),
vec Je pored glagoljskog pisanja pošla kasnije svojim putem: naši su fra-
njevci prema talijanskom gl (giglio) i gn (regno) stavljali znak ?i (= đ)
pred l odnosno n. I u drugim prilikama oponašali su talijanski pravopis.
Srpska ćirilica ima ja, a bosančica mjesto toga upotrebljava slovo e -
opet po glagoljskoj tradiciji (e sam bil = ja sam bil, Dimitrič - Dimitrija
Ostoč = Ostoj a).
" ,Za oznaku glasa đima bos ančica poseban znak (?il kao što glago-
ljica Ima »đerv«, dok ćirilica (staroslavenska, bugarska i srpska) nema
posebnog znaka, već se za taj glas pomaže slovom g. U Miroslavljevu i
Vukovu evanđelju ima doduše poseban znak za meki g, ali toga nestaje
čim su se Srbi posve priklonili Istoku. A i napuštanje glagoljice kod Bu-
gara i stvaranje ćirilice koncesija je, grčkom duhu. S istoga razloga odriču
se Srbi onoga đ iz Miroslavljeva evanđelja, u kojem ima bugarskih eleme-
nata (nazala).
Taj znak nije u Srba nikada označivao glas »ć«, a u Bosni se već
od X,IV. stoljeća upotrebljava za oznaku »ć« valjda i za to, što tamo ima
~ao, l kod čakavaca na pr. mlaji mjesto mlađi, pa mogu biti bez ?i u zna-
c~nJu đ. U staroslavenskom jeziku nema glasa »ć«, zato u glagoljici nema
m ~naka}a ~aj glas. Našemu glasu »ć« tamo odgovara glas»št« (opšti-
OpCI, sveštenik = svećenik), zato se i u ćirilici hrvatski glas »ć« piše zna-
k?m št, a kasnije i znakom '»k« i »t«, dok u bosančici mjesto tog trojakog
pisanja (št, k, t) nije pobijedio onaj par excellence bosanski znak ?i koji
se u značenju đ javlja već u Kulina bana. '-
. Ortografija u Bosni ostaje uvijek ista, a u Srbiji se mijenja: pra-
vo~:sna reforma u Srbiji (počev od 1390.) nikako ne utječe na pisanje
naših Bosanaca.
. Dalja karakteristi~a bosanskoga pisanja jest, što se za 1000 upo-
trebljava '! .k~~ ~ glagoljici, a za 90 nije srpsko G već grčko koppa.
U ćirilici Ima sva SIla akcenata ili kvačica, čega u bosančici nema
a to će ~iti tradicijaig'lagoljaške škole, pošto je poznato, da i najstariji
gla~?IJ.skI rUk?PISI hrvatskoga razreda - kaže Jagić - ništa ne znadu o
suvisnim znacima nad vokalima.
~osančica. se mnoštvom ligatura naslanja na latinsku grafiku, a i
uglate I prelomljens crte zapadnjačke gotice i beneventane ogledaju se
li bosanskom pismu.
U Bosni (i Dalmaciji) pismo je - za razliku od srpskih krajeva _
na~.nuto n~ desno, a .crte slova produžene su prema gore i dolj e: na taj
nac m od rimske kapitale nastala su današnja slova latinice koja stoje
između četiri crte. '
Bosančica iikavski govor 827
Bosančicom pišu već od početka samo katolici i »b o g u m i I i« (bo-
sanski krstjani) , ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od pro-
pasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe odlične
muslimanske porodice. Interesantna je i vježbenica pisana poslije Gajeve
reforme. (Glasnik XXV, 1919.).
Još prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri štampaju
knjige, na pr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovštine sv. Kuzme i
Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga.
Jezik je u bosanskim jezičnim spomenicima čisti narodni ikavskoga
govora; bosančicom pišu i u Dalmaciji (na otocima, u Poljicima, Makar-
skoj i u XIV. i XV. vijeku u Dubrovniku), dok je kod Srba nenarodni
{crkveni) jezik pisan srpskom ćirilicom, koja je tek poslije propasti bosan-
' skoga kraljevstva importirana iz Srbije.
Lapidarno pismo nalazimo na nadgrobnim natpisima (ima više dese-
taka tisuća takvih stećaka), kojih ima i preko Drine i u Albaniji. To su
natpisi katolika, a tako su međusobno slični, da se može govoriti o tradi-
ciji epigrafske škole (Jagić). Početak takvoga natpisa glasi: se leži, dok
bi kod Srba bilo: zde ležit, zde počivat. Nadgrobnih natpisa ima i od vla-
steoskih žena: »a se leži dobra vladika Jerina«.
Tako je velik bio utjecaj bosanske Hrvatske, da se bosančicom
pišu i turski, grčki, latinski, rumunjski i madžarski tekstovi.
Da jebosančica vezana za katolicizam, vidi se i odatle, što su i
katolički Albanci pisali njome, premda im je srpska ćirilica bila geo-
grafski bliže.
Bosančica se naslanja na glagoljicu, kako je prije više puta istak-
nuto. Bosanac, pišući svojim pismom, znao bi umetnuti glagoljska slova, a
ima na teritoruiu bosanske Hrvatske i posebna glagoljska grafika,
koja pokazuje više veza s macedonskom glagoljicom, dok u krajevima
današnje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj državi, ima ona poznata gla-
goljica naših vrijednih glagoljaša.
Bosančica uzmiče pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba,
čak i od iste ruke potječu rukopisi bosančicom i glagoljicom, na pr. bosan-
ski »bogomilski« rukopis nekoga Radosava ima i glagolskih slova, Hval
krstjanin bit će pisao i Nikoljsko evanđelje i Bolonjski psaltir; iz doba
Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omišu piše se bosančicom, dok u crkvi
vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima više bosančicom pisanih povelja, dok
tamošnje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosančica
širi i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosančicom, a Keglevići
pišu svoja pisma istim pismom. I graničarski zapovjednici uvelike dopi-
suju bosančicom;
Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve
reforme, u kojoj su iznesena u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vjež-
benicu nepoznati dijak zove »Upražnenie« kada piše ćirilicom, a kada se
služi bosančicom, zove je »vježbanjee. To pismo on zove »glagolica« ili
»slaviansko dalmatinska bukvica«, kojom se služe stari popovi rimske

826 Bosančica
naši Bosanci ikavci, te im je ii = i, oni upotrijebiše znak ii i za oznaku
glasa »j«, kad se ii nalazi pored kojeg samoglasnika, na pr. gospoča
( gospoja), svočoj (=svojoj), ali ima i ovako pisanje: svoe (= svoje)
. mlaemu (= mlajemu, štok, mlađemu), t. j. bez označivanja jotacije kako
!
je ?iIo u glagoljici, a nikako nema u Bosni srpskogal-E, što je 1;0 gla-
gol~~koJ tradiciji, kako kaže Srbin Lj. Stojanović. Bosančica se nije zado-
voljila, da za t (lj) II (nj) upotrijebi ćirilsku kombinaciju (ja, je, ju),
vec Je pored glagoljskog pisanja pošla kasnije svojim putem: naši su fra-
njevci prema talijanskom gl (giglio) i gn (regno) stavljali znak ?i (= đ)
pred l odnosno n. I u drugim prilikama oponašali su talijanski pravopis.
Srpska ćirilica ima ja, a bosančica mjesto toga upotrebljava slovo e -
opet po glagoljskoj tradiciji (e sam bil = ja sam bil, Dimitrič - Dimitrija
Ostoč = Ostoj a).
" ,Za oznaku glasa đima bos ančica poseban znak (?il kao što glago-
ljica Ima »đerv«, dok ćirilica (staroslavenska, bugarska i srpska) nema
posebnog znaka, već se za taj glas pomaže slovom g. U Miroslavljevu i
Vukovu evanđelju ima doduše poseban znak za meki g, ali toga nestaje
čim su se Srbi posve priklonili Istoku. A i napuštanje glagoljice kod Bu-
gara i stvaranje ćirilice koncesija je, grčkom duhu. S istoga razloga odriču
se Srbi onoga đ iz Miroslavljeva evanđelja, u kojem ima bugarskih eleme-
nata (nazala).
Taj znak nije u Srba nikada označivao glas »ć«, a u Bosni se već
od X,IV. stoljeća upotrebljava za oznaku »ć« valjda i za to, što tamo ima
~ao, l kod čakavaca na pr. mlaji mjesto mlađi, pa mogu biti bez ?i u zna-
c~nJu đ. U staroslavenskom jeziku nema glasa »ć«, zato u glagoljici nema
m ~naka}a ~aj glas. Našemu glasu »ć« tamo odgovara glas»št« (opšti-
OpCI, sveštenik = svećenik), zato se i u ćirilici hrvatski glas »ć« piše zna-
k?m št, a kasnije i znakom '»k« i »t«, dok u bosančici mjesto tog trojakog
pisanja (št, k, t) nije pobijedio onaj par excellence bosanski znak ?i koji
se u značenju đ javlja već u Kulina bana. '-
. Ortografija u Bosni ostaje uvijek ista, a u Srbiji se mijenja: pra-
vo~:sna reforma u Srbiji (počev od 1390.) nikako ne utječe na pisanje
naših Bosanaca.
. Dalja karakteristi~a bosanskoga pisanja jest, što se za 1000 upo-
trebljava '! .k~~ ~ glagoljici, a za 90 nije srpsko G već grčko koppa.
U ćirilici Ima sva SIla akcenata ili kvačica, čega u bosančici nema
a to će ~iti tradicijaig'lagoljaške škole, pošto je poznato, da i najstariji
gla~?IJ.skI rUk?PISI hrvatskoga razreda - kaže Jagić - ništa ne znadu o
suvisnim znacima nad vokalima.
~osančica. se mnoštvom ligatura naslanja na latinsku grafiku, a i
uglate I prelomljens crte zapadnjačke gotice i beneventane ogledaju se
li bosanskom pismu.
U Bosni (i Dalmaciji) pismo je - za razliku od srpskih krajeva _
na~.nuto n~ desno, a .crte slova produžene su prema gore i dolj e: na taj
nac m od rimske kapitale nastala su današnja slova latinice koja stoje
između četiri crte. '
Bosančica iikavski govor 827
Bosančicom pišu već od početka samo katolici i »b o g u m i I i« (bo-
sanski krstjani) , ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od pro-
pasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe odlične
muslimanske porodice. Interesantna je i vježbenica pisana poslije Gajeve
reforme. (Glasnik XXV, 1919.).
Još prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri štampaju
knjige, na pr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovštine sv. Kuzme i
Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga.
Jezik je u bosanskim jezičnim spomenicima čisti narodni ikavskoga
govora; bosančicom pišu i u Dalmaciji (na otocima, u Poljicima, Makar-
skoj i u XIV. i XV. vijeku u Dubrovniku), dok je kod Srba nenarodni
{crkveni) jezik pisan srpskom ćirilicom, koja je tek poslije propasti bosan-
' skoga kraljevstva importirana iz Srbije.
Lapidarno pismo nalazimo na nadgrobnim natpisima (ima više dese-
taka tisuća takvih stećaka), kojih ima i preko Drine i u Albaniji. To su
natpisi katolika, a tako su međusobno slični, da se može govoriti o tradi-
ciji epigrafske škole (Jagić). Početak takvoga natpisa glasi: se leži, dok
bi kod Srba bilo: zde ležit, zde počivat. Nadgrobnih natpisa ima i od vla-
steoskih žena: »a se leži dobra vladika Jerina«.
Tako je velik bio utjecaj bosanske Hrvatske, da se bosančicom
pišu i turski, grčki, latinski, rumunjski i madžarski tekstovi.
Da jebosančica vezana za katolicizam, vidi se i odatle, što su i
katolički Albanci pisali njome, premda im je srpska ćirilica bila geo-
grafski bliže.
Bosančica se naslanja na glagoljicu, kako je prije više puta istak-
nuto. Bosanac, pišući svojim pismom, znao bi umetnuti glagoljska slova, a
ima na teritoruiu bosanske Hrvatske i posebna glagoljska grafika,
koja pokazuje više veza s macedonskom glagoljicom, dok u krajevima
današnje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj državi, ima ona poznata gla-
goljica naših vrijednih glagoljaša.
Bosančica uzmiče pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba,
čak i od iste ruke potječu rukopisi bosančicom i glagoljicom, na pr. bosan-
ski »bogomilski« rukopis nekoga Radosava ima i glagolskih slova, Hval
krstjanin bit će pisao i Nikoljsko evanđelje i Bolonjski psaltir; iz doba
Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omišu piše se bosančicom, dok u crkvi
vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima više bosančicom pisanih povelja, dok
tamošnje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosančica
širi i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosančicom, a Keglevići
pišu svoja pisma istim pismom. I graničarski zapovjednici uvelike dopi-
suju bosančicom;
Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve
reforme, u kojoj su iznesena u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vjež-
benicu nepoznati dijak zove »Upražnenie« kada piše ćirilicom, a kada se
služi bosančicom, zove je »vježbanjee. To pismo on zove »glagolica« ili
»slaviansko dalmatinska bukvica«, kojom se služe stari popovi rimske
 Lit erat ura 829
828 Bosančica

tus ; ono je pozajmljeno, kao što su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono Je
crkve, a »ovu glagolicu neki zovu ćurlika, izvodeći to od svetog Kirila ill novo pismo, kao što su Ulfilino, ćirilovo i ostala pisma II svijetu.
ćurila«. (Truhelka u Glasniku bos.s-herc. muzej a XXI, 1909.):
Bosna se razlikuje od Srbije i u tome, da bosanske povelje stoje LITERATURA: B e l' Č i ć I van: Bukvar staroslovenskoga jezika, U Zlatnom
pod zapadnjačkim utjecajem: u njima nema gotovo nikada t. zvo indikcije, Pragu, 1860. - e o II e n L u d w i g: Die Stilentwicklung der Schrift im christlichen
dok je ona sasvim obična u Srbiji. Na državnim poveljama u Srbiji nema Abendlande. Worms 1922. - J a g ić V.: Odlomak jevanđelja bosanskoga pisanja.
(Starine, IX. knjiga, str. 134-137). - J a g ić V.: Analecta Romana (Archiv f. slav.
svjedoka, kao što ih nema ni na bizantskim, dok u Bosni (i osobito na Philologie, XXV (1903.). - J a g i ć V.: Einige Worte liber bosno Inschriften auf Grab-
Primorju) ima sva sila svjedoka, i to već od XIII. stoljeća (Ninoslav). steinen (Wiss. MittIgen III, 1895.). - Ji l' e Č e k K.: Die mittelaltel'iche Kanzlei
der Ragusaner (Archiv f. slav. Philologie XXV u. XXVI Bd.). - K a l' s k i j: Slavj.
Za to bolje poznajemo bosansko i hercegovačko plemstvo nego li srpsko. kiri llovskaja paleografija. Leningrad, 1928. - K a u t z s e hR.: Wandlungen in der
D bosanskim poveljama nije ovlašten da podjeljuje prava samo Schrift und in der Kunst. Leipzig, 1929. - L a v l' o V P. A.: Paleografičeskoe oboz re-
pojedinac, već kralj sa zborom plemića. nie kirillovskago pisma (Enciklopedija slavjansko] filologiji. Izdanie otdcleniia russ-
kago j azyka i slovesnosti imperatorskoj Akademii nauk pod redakcieju oni, akad.
D Bosni u početku nema potpisa (Ninoslav, Kulin), kao ni kod I. V. Jagiča. Vypusk 4/1. Petrograd 1914.). - M u r k oM.: Geschichte del' alter-en sud-
glagoljaša, već potpisuje pisar (a piše po zapovidi kralja Hrvatin dijak), slavischen Litteraturen. Leipzig 1908. str. 166--174. - N i e s e s M.: Gesetze der
dok se kod Srba potpisuje kralj (Stefan se pod slavenskim tekstom pot- Schrift. Wien 1913. - P y p i n - S p a s o v i č: Istorija slavjanskih literatur. Peter-
burg 1879. - R a cl i ć Fr.: Bruchstticke eins altslavischen handschriftlichen Evan-
pisuje čak grčki). Pisarev se potpis traži još više na Primorju. Bugarske geliars. .. (u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und del' Hercegovina II.
i srpske povelje datiraju se - po bizantskom uzoru - od stvorenja svi- J g. herausg. von bosn.-herc. Landesmuseum in Sarajevo). - S t o j a II o v i ć L j u b o-
m ir: U Starinama XVIII. - T r u h e I k a Ć i l' o: Bosančica. Prinos bosanskoj palco-
jeta (3508. g.), a u Bosni po zapadnom kršćanskom načinu - od rođenja grafiji. Sarajevo 1889. - T r u h e l k a Ć i l' o: Passim u Glasniku zemaljskog muzeja
Kristova. D Srbiji se navodi mjesto, gdje je povelja pisana, a u Bosni u u Bosni i Hercegovini (1904., 1908., 1909., 1911. - XXIII, 1914., X, XXV, XXXIII,
XIII. vijeku nikada. XLVIII - 1931.) i u Wiss. Mitteilungen aus Bosnien und d. Hercegovina (III, 1895"
IV, VI, VII, X, XI, XIII). - V u I e t ić - V u k a s o v i ć Vid. u Wiss. Mitteilungen
D Bosni povelje imaju svjetovni karakter, te tu nema ni jedne s II, IV, V.
Atosa, dok je u Srbiji sasvim obratno.
Vladari imaju i latinsku kancelariju; najstarija povelja potječe od
Kulina bana (1189.), pisana narodnim i latinskim jezikom; od Dabiše
imamo latinsku povelju.
Specifična bosanska formula je: a se leži na zemlji plemenitoj (u
Hrvatskoj: plernenšćina), koja seže sve do Drine. Na kraju se kaže na pr.
ovako: a se leži Ivan u svojoj zemlji, bratjo, žalite me, ja sam bil jako vi,
a vi ćete biti jako ja.
D Bosni su ornamenti: biljke, oružje, grbovi, konjanici, dakle vlada
svjetovni duh, a II Srbiji je sve crkveno.
Kao što je bosanska Hrvatska kulturno i dijelom vjerski (kasnije
bosansko krstjanstvo) posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od
srpske i hrvatske države, ali kako je bosančica svojim razvitkom zapad-
njačka, njom se služe i drugi Hrvati izvan bosanskog kraljevstva (Brač,
Split, Poljica, Keglevići itd.),
Bosna je nekako samostalna, često vezana s onom staroslavenskom
emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu, pa kad već prihvaća
ćirilicu, koja je koncesija grčko-istočnom duhu, ona se naslanja i
na glagol] icu, udalj uj e se od ćirilice i stvara posebno pismo: odbacuj e Skulpture na, srećku u Puškovcu.
staroslavenska slova, koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove
znakove za svoj narodni jezik, razvija nove oblike (č, v, z), organski se
razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske ćirilice, prihvaća
zapadnjačke ligature, podržava prelomljena slova gotice i beneventane i
prima elemente talijanskog pisanja.
D bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri fiksiranju znakova
za posebne hrvatske glasove, vidi se određena volja, vidi se originalan du k-
 Lit erat ura 829
828 Bosančica

tus ; ono je pozajmljeno, kao što su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono Je
crkve, a »ovu glagolicu neki zovu ćurlika, izvodeći to od svetog Kirila ill novo pismo, kao što su Ulfilino, ćirilovo i ostala pisma II svijetu.
ćurila«. (Truhelka u Glasniku bos.s-herc. muzej a XXI, 1909.):
Bosna se razlikuje od Srbije i u tome, da bosanske povelje stoje LITERATURA: B e l' Č i ć I van: Bukvar staroslovenskoga jezika, U Zlatnom
pod zapadnjačkim utjecajem: u njima nema gotovo nikada t. zvo indikcije, Pragu, 1860. - e o II e n L u d w i g: Die Stilentwicklung der Schrift im christlichen
dok je ona sasvim obična u Srbiji. Na državnim poveljama u Srbiji nema Abendlande. Worms 1922. - J a g ić V.: Odlomak jevanđelja bosanskoga pisanja.
(Starine, IX. knjiga, str. 134-137). - J a g ić V.: Analecta Romana (Archiv f. slav.
svjedoka, kao što ih nema ni na bizantskim, dok u Bosni (i osobito na Philologie, XXV (1903.). - J a g i ć V.: Einige Worte liber bosno Inschriften auf Grab-
Primorju) ima sva sila svjedoka, i to već od XIII. stoljeća (Ninoslav). steinen (Wiss. MittIgen III, 1895.). - Ji l' e Č e k K.: Die mittelaltel'iche Kanzlei
der Ragusaner (Archiv f. slav. Philologie XXV u. XXVI Bd.). - K a l' s k i j: Slavj.
Za to bolje poznajemo bosansko i hercegovačko plemstvo nego li srpsko. kiri llovskaja paleografija. Leningrad, 1928. - K a u t z s e hR.: Wandlungen in der
D bosanskim poveljama nije ovlašten da podjeljuje prava samo Schrift und in der Kunst. Leipzig, 1929. - L a v l' o V P. A.: Paleografičeskoe oboz re-
pojedinac, već kralj sa zborom plemića. nie kirillovskago pisma (Enciklopedija slavjansko] filologiji. Izdanie otdcleniia russ-
kago j azyka i slovesnosti imperatorskoj Akademii nauk pod redakcieju oni, akad.
D Bosni u početku nema potpisa (Ninoslav, Kulin), kao ni kod I. V. Jagiča. Vypusk 4/1. Petrograd 1914.). - M u r k oM.: Geschichte del' alter-en sud-
glagoljaša, već potpisuje pisar (a piše po zapovidi kralja Hrvatin dijak), slavischen Litteraturen. Leipzig 1908. str. 166--174. - N i e s e s M.: Gesetze der
dok se kod Srba potpisuje kralj (Stefan se pod slavenskim tekstom pot- Schrift. Wien 1913. - P y p i n - S p a s o v i č: Istorija slavjanskih literatur. Peter-
burg 1879. - R a cl i ć Fr.: Bruchstticke eins altslavischen handschriftlichen Evan-
pisuje čak grčki). Pisarev se potpis traži još više na Primorju. Bugarske geliars. .. (u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und del' Hercegovina II.
i srpske povelje datiraju se - po bizantskom uzoru - od stvorenja svi- J g. herausg. von bosn.-herc. Landesmuseum in Sarajevo). - S t o j a II o v i ć L j u b o-
m ir: U Starinama XVIII. - T r u h e I k a Ć i l' o: Bosančica. Prinos bosanskoj palco-
jeta (3508. g.), a u Bosni po zapadnom kršćanskom načinu - od rođenja grafiji. Sarajevo 1889. - T r u h e l k a Ć i l' o: Passim u Glasniku zemaljskog muzeja
Kristova. D Srbiji se navodi mjesto, gdje je povelja pisana, a u Bosni u u Bosni i Hercegovini (1904., 1908., 1909., 1911. - XXIII, 1914., X, XXV, XXXIII,
XIII. vijeku nikada. XLVIII - 1931.) i u Wiss. Mitteilungen aus Bosnien und d. Hercegovina (III, 1895"
IV, VI, VII, X, XI, XIII). - V u I e t ić - V u k a s o v i ć Vid. u Wiss. Mitteilungen
D Bosni povelje imaju svjetovni karakter, te tu nema ni jedne s II, IV, V.
Atosa, dok je u Srbiji sasvim obratno.
Vladari imaju i latinsku kancelariju; najstarija povelja potječe od
Kulina bana (1189.), pisana narodnim i latinskim jezikom; od Dabiše
imamo latinsku povelju.
Specifična bosanska formula je: a se leži na zemlji plemenitoj (u
Hrvatskoj: plernenšćina), koja seže sve do Drine. Na kraju se kaže na pr.
ovako: a se leži Ivan u svojoj zemlji, bratjo, žalite me, ja sam bil jako vi,
a vi ćete biti jako ja.
D Bosni su ornamenti: biljke, oružje, grbovi, konjanici, dakle vlada
svjetovni duh, a II Srbiji je sve crkveno.
Kao što je bosanska Hrvatska kulturno i dijelom vjerski (kasnije
bosansko krstjanstvo) posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od
srpske i hrvatske države, ali kako je bosančica svojim razvitkom zapad-
njačka, njom se služe i drugi Hrvati izvan bosanskog kraljevstva (Brač,
Split, Poljica, Keglevići itd.),
Bosna je nekako samostalna, često vezana s onom staroslavenskom
emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu, pa kad već prihvaća
ćirilicu, koja je koncesija grčko-istočnom duhu, ona se naslanja i
na glagol] icu, udalj uj e se od ćirilice i stvara posebno pismo: odbacuj e Skulpture na, srećku u Puškovcu.
staroslavenska slova, koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove
znakove za svoj narodni jezik, razvija nove oblike (č, v, z), organski se
razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske ćirilice, prihvaća
zapadnjačke ligature, podržava prelomljena slova gotice i beneventane i
prima elemente talijanskog pisanja.
D bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri fiksiranju znakova
za posebne hrvatske glasove, vidi se određena volja, vidi se originalan du k-