1

Tri tipa političke scene u svijetu od 1919. do 1939.

Historija svijeta izmedu dva rata izvanredno je kompleksna. Krug država koje su
utjecale na razvoj zbivanja znatno se proširio (Japan, Kina, Indija). Zbivanje u svim
dijelovima svijeta postalo je tješnje povezano i međuzavisno, a time je i njegova historija
postala u pravom smislu riječi svjetska. Razvoj pojedinih zemalja bio je, dakako, i nadalje
prilično specifičan, već prema tome kakve su društveno-političke strukture i kulturne tradicije
u kojoj zemlji naslijeđene. Zato se razvoj svijeta između dva rata uza svu svoju povezanost
može tek vrlo teško i uz velike rezerve uopćeno periodizirati.
Tako su npr. oznake "zlatne dvadesete godine" ili "godine nade", koje uključuju
ekonomski i politički faktor, prikladne u prvom redu za Weimarsku Njemačku, SAD i
djelomično Francusku; u V. Britaniji su to godine latentne ekonomske recesije i
nezaposlenosti; u Sovjetskom Savezu godine "nove ekonomske politike" (NEP) i žestokih
borbi političara i njihovih koncepata u vodstvu partije; u Japanu se demokratija nije mogla
ukorijeniti, a u Kini je bjesnio građanski rat. Godine ekonomske i političke krize 1929-33.
izazvale su u SAD, Njemačkoj i V. Britaniji strahovitu privrednu recesiju i nezaposlenost. U
Francuskoj se to u početku manje osjećalo, a Italiju, koja je već imala dobrim dijelom
dirigovanu privredu (fašizam je došao na vlast 1922.), kriza nije naročito pogodila, kao što je i
Japan, također, godine svjetske krize uspješno prevladavao militarizacijom. Poseban
problem je bio Sovjetski Savez, koji je u to vrijeme provodio program kolektivizacije
poljoprivrede uz velike materijalne i ljudske žrtve, dok je s druge strane to bilo vrijeme
njegove prve petoljetke i uspješne industrijalizacije.
I reakcije na ekonomsku krizu u pojedinim državama su također bile različite; u
nekima se (u Njemačkoj, a malo potom i u Francuskoj) unutrašnjopolitička kriza produbila,
dok je u drugima došlo do relativnog smirivanja i koncentracije vlade (V. Britanija 1931).
Godina 1933. u svim dijelovima svijeta donijela je tolike promjene da je s pravom
možemo uzeti kao uvjetni međaš, ali koji u pojedinim zemljama ima posve različito
obilježje: u SAD su te godine počeli provoditi New Deal, u Njemačkoj na kormilo države
dolazi Hitler, a Japan se otvoreno sukobljava s Društvom naroda, iz kojeg je u februaru te
godine isključen. Nakon toga tekao je razvoj pojedinih država tokom tridesetih godina veoma
različito. U Njemačkoj se učvršćivala najreakcionarnija fašistička diktatura, kao i u Italiji i
Japanu; Španija pod republikanskom vladom i Francuska Narodnog fronta ostvarile su u to
 2

vrijeme dotada najviše političke i socijalne tekovine za šire slojeve naroda.; na Dalekom
istoku su Kina i Japan već od 1937. upleteni u međusobni rat.
Ako bismo svjetsku historiju izmedu dva rata htjeli periodizirati s gledišta
međunarodne politike, što je vrlo problematično i jednostrano, morali bismo reći da su u
Evropi dvadesetih godina glavni problemi bili kolektivna sigurnost, razoružanje i
njemačke reparacije, ali prema njima vodeće evropske demokratske sile Velika Britanija i
Francuska nisu zauzimale iste stavove, dok su SAD vodile više-manje izolacionističku
politiku i tek se povremeno angažovale na rješavanju pitanja njemačkih reparacija i njemačke
valute.
Od Hitlerovog dolaska na vlast međunarodna politika se počela sve brže kretati.
Dotadašnje fašističke sile, Japan i Italija, dobile su u Njemačkoj snažan oslonac, i svijet je
bio suočen sa sve većim i sve grubljim vanjsko-političkim zahtjevima, od italijanske agresije
na Etiopiju do Hitlerovog diktata u Münchenu, pred kojima su zapadne demokratije uvijek
iznova popuštale, sve dok Hitlerov napad na Poljsku u septembru 1939. godine nije doveo do
novog svjetskog rata.
Razvoj zbivanja u svijetu izmedu dva rata može se razložiti i raščlaniti i prikazati ako
se prvenstveno uzme u obzir politički aspekt i analiziraju prilike u kojima su se razvijale
pojedine države, u tri osnovna politička tipa. Ta tri tipa bili su: građanska parlamentarna
demokracija, koja je bila osnova političkog uređenja u SAD, Velikoj Britaniji,
Francuskoj, Weimarskoj Njemačkoj, skandinavskim zemljama i Čehoslovačkoj;
fašistički totalitarizam je postao politički oblik vladavine u ltaliji, Japanu, i nakon 1933. u
nacističkoj Njemačkoj, dok je Sovjetski Savez bio jedina država koja je izgrađivala
socijalistički sistem. Uzmemo li i četvrti, kombinirani tip između parlamentarne
demokratije i fašističkog odnosno kakvog drugog totalitarizma, možemo tu uvrstiti i
preostale države koje su igrale značajnu ulogu u svijetu. U taj tip možemo svrstati sve države
Srednje i Jugoistočne Evrope, te Kinu i Španiju.
U tim državama život parlamentarne demokratije bio kratkog vijeka, ili pak prava
parlamentarna demokratija u njima nikad nije posve ostvarena, već su je uvijek ugrožavale
ove ill one diktature i totalitarizmi, a u Španiji je godinu dana prije izbijanja Drugog svjetskog
rata čak pobijedio otvoreni fašizam.
 3

Građanski parlamentarno-demokratski tip

Između dva svjetska rata građanska parlamentarna demokracija je postojala kao

politički oblik u najstarijim i najvećim kapitalističkim državama svijeta, u kojima se ta
tradicija potpuno učvrstila već u 19. stoljeću. Nakon Prvog svjetskog rata i u narednom
razdoblju doživjela je, brojne promjene uvjetovane brzim ekonomskim i društvenim
razvojem. U svim državama parlamentarne demokracije, osim u SAD, građanske liberalne
stranke, koje su ponegdje vladale u ranijem razdoblju, doživjele su veliki i praktično konačan
politički slom. Doba liberalizma postalo je prošlost. Na mjesto tih stranaka stupale su nove
građansko-demokratske i konzervativne stranke, ali ne treba previdjeti ni snažan porast
snage i utjecaja radničkih stranaka, prvenstveno socijalne demokracije, koja se u mnogim
državama ponašala "konstruktivno" i ponekad sudjelovala u višestranačkim vladama. U
privredi je, umjesto klasičnog liberalizma, sve veću ulogu dobivala građanska država sa
sistemom planiranja i kontrole. U pogledu političkih sistema treba u građanskoj
parlamentarnoj demokraciji razlikovati predsjedničku republiku, u kojoj je vlast podijeljena
izmedu predsjednika i parlamenta, i strogo parlamentarnu, u kojoj sva vlast proizlazi iz
parlamenta.

Sjedinjene Američke Države

Izborna borba 1920. godine bila je posve u znaku odjeka američkog sudjelovanja u ratu,
Predsjednik Wilson vodio ju je uz najveće lično zalaganje za svoju politiku, posebno za
Društvo Naroda, povezano s djelom mira, ali kao što je pri tome on sam pretrpio fizički slom
koji se gotovo završio smrću, tako je i Demokratska stranka pretrpjela težak poraz. U tri
naredna izborna razdoblja zemljom su uz veliku većinu vladali republikanci, oni su odbili
sudjelovanje u Društvu naroda, a isto tako i potpisivanje Versailleskog mirovnog ugovora,
ali su, naprotiv, jednostranom izjavom u martu 1921. sklopili mir s Njemačkom, ne
uzimajući u obzir načela Društva naroda iz prvog dijela Ugovora. Zemlja još nije željela
preuzimati nikakvih općih vanjskopolitičkih obveza iz članstva u međunarodnim
organizacijama, nego je, naprotiv, smatrala da se pod tradicionalnom parolom izolacije može
povući na svoj prostrani kontinent. Iza toga stajale su najveće unutrašnje političke
suprotnosti između dviju stranaka. Rat je s isporukama za saveznike i s izgradnjom vlastite
 4

armije dao privredi najjači zamah, prador do najveće industrijske sile sada se ostvario. Ali on
je donio i do tada neuobičajeno miješanje države u privredni život. Sada se težilo ponovnom
oslobađanju od takvog državnog upravljanja. Te tendencije našle su svoj izraz u
Republikanskoj stranci koja je u svom programu branila "čvrsti individualizam kao
"američki način života". U svakom slučaju, zemlja se sa svojim velikim tržištem mogla prema
neugodnoj vanjskoj konkurenciji ograđivati sve višim carinskim zidom. Pod takvim
sistemom privredni se uspon nastavljao, na svim su se područjima pokazivali učinci naglog
tehničkog napretka. Stroj je sve više potiskivao čovjeka, nastajale su nove potrebe i radi
njihova su zadovoljavanja rasle nove industrije. Sve veće bogatstvo bilo je, doduše, vrlo
nejednako podijeljeno. Veliki koncerni i koporacije mogli su se stvarati bez zapreka, uz
posebno odobravanje ministra trgovine dvadesetih godina, Herberta Hoovera, oni su napokon
zavladali čitavom američkom privredom. Više od polovine američkog dioničarskog kapitala
nalazilo se 1933. u rukama 600 dioničarskih društava, a ostatak se dijelio među 380.000 malih
društava; a iz koncerna stršilo je, nekoliko željezničkih kompanija, trustova čelika ili "General
Electric". Jedna senatska komisija ustanovila je tada da je Morganova banka, posredno ili
neposredno, kontrolirala otprilike četvrtinu nacionalnog posjeda u dionicama. Od privrednog
zamaha imao je koristi i tzv. niži srednji sloj, pa se tih godina nisu u američkoj
"normalizaciji", koja je pogodovala općem usponu, vidjeli razlozi za dublje političko
nezadovoljstvo. Stoga je nedvosmisleno propao i nije se više ponovio pokušaj farmera, koji su
od napretka imali manje koristi, da zajedno s jednom malobrojnom grupom socijalista osnuju
"progresivnu" treću stranku.
Dotadašnji ministar privrede Hoover izabran je 1928. velikom većinom glasova za
predsjednika. On je, stupajući na dužnost, objavio da se SAD nalaze bliže od ijedne države u
povijesti "konačnoj pobjedi nad bijedom". Godinu dana kasnije došao je bankovni slom, tzv.
"crni petak" 25. oktobra 1929. Godine, koji se uskoro produbio u veliku privrednu krizu s
opadanjem čitave proizvodnje i općim rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada sa svojim
ekonomskim načelima uopće nije znala stati na put krizi, i na kraju njegovog mandata bila je
u SAD-u dvanaest do petnaest miliona nezaposlenih. Dubok potres odrazio se na
predsjedničkim izborima u jesen 1932. godine. Demokratska stranka najavila je nasuprot
vladinoj neaktivnosti velik program sažet u zahtjevu da svaka vlada bude trajno odgovrna za
blagostanje naroda. Njen kandidat Franklin D. Roosevelt potjecao je iz velike stare porodice,
ujak mu je bio predsjednik SAD-a početkom XX stoljeća; ali on je gajio i tradiciju socijalno
odgovornog liberalizma, koja je došla do izražaja u pokretu "populizma" devedesetih godina
i zatim prije svega u programu Woodrova Wilsona "New Freedom" (nova sloboda). Osnovni
 5

ton njegovih izbornih govora bio je usmjeren na to da nacija očekuje neposrednu akciju, i
kada je pobijedio većinom glasova gotovo svih saveznih država, prišao je, s krugom odlučnih
saradnika, ostvarivanju izbomih obećanja. Prišlo se mjerama hitne pomoći, zapošljavanju
putem velikih javnih radova, stabilizaciji cijena u poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila
(za koje je karakteristična regulacija rijeke Tennessee uz istovremeno stvaranje velikih rezervi
električne energije). To se nastavilo vladinim mjerama za uređenje radnih odnosa, i vrlo se
brzo nazirao obiman program socijalnog preobražaja. Nisu izostali ni protuudari.
Konzervativne snage i interesi krupnog kapitala isprva su nalazili oslonac u Vrhovnom sudu,
koji je pojedine zakone proglašavao protuustavnima, sve dok poslije nekoliko godina nije
nastala promjena u njegovom stavu pa je administracija dobila slobodne ruke. Poslije osjetnog
ponovnog privrednog uspona, 1937. godine počela je nova recesija s velikim brojem
nezaposlenih. Ipak, krajem tridesetih godina oblikovan i je program koji će ući u povijest kao
"New Deal"("nova podjela"), po kojem je trebalo da svoj udio dobiju i do tada zapostavljeni
slojevi.
Iz djelotvome pomoći poljoprivredi razvio se program preobražaja čitave njene strukture,
počevši od iskorištavanja tla do uklanjanja sistema zakupa. Uopšte se priznalo da
iskorištavanje kao i čuvanje prirodnih bogatstava i tla spada u dužnost vlade. Suzbijanje
nezaposlenosti dovelo je do načelnog napuštanja krajnjeg ekonomskog liberalizma, do
preuređenja radnih odnosa, priznavanja sindikata u federalnom okviru kao partnera u
pregovorima s poduzetnicima, do uvođenja starosnog, bolesničkog i radnog osiguranja.
U Uniji se težište počelo pomicati od pojedinih država prema federalnoj vladi, znatno se
razgranala djelatnost vlade i povećao broj profesionalnog činovništva. Država je u
javnom mišljenju zauzela novo mjesto, budući da se spoznalo kako zadaće tehnološkog
razvoja više ne može svladavati kruti individualizam koji se prije pretpostavljao državi.
Počelo se zahtijevati strogo izjednačavanje, ali ne i poslušnost pred državom. Ustav i načela
"američkog načina života" nisu se izmijenili. Sloboda ličnosti ostala je i nadalje najvišim
zakonom, iako se priznavalo, kao što je to 1938. formulirao F. D. Roosevelt, da se pri obrani
američkih sloboda, također i od opasnosti što je sada dolazila izvana, prva obrambena linija
mora sastojati od mjera za zaštitu ekonomske sigurnosti građana. Tako je u Drugi svjetski rat
ušla nacija svjesna svojeg životnog stila i čvrstine svojeg ustrojstva.

Velika Britanija i njen Commonwealth

Velika Britanija je u cijelosti postigla svoj ratni cilj da isključi njemačkog suparnika s
mora, a povrh toga se za duže vrijeme osjećala oslobođenom i ruskog odnosno sada
 6

sovjetskog pritiska na svoj Commonwealth u azijskom prostoru. Životni osjećaj Britanaca

ostao je nakon svršetka rata neizmijenjen, pa su i dalje sebe gledali u središtu cvatućeg
Imperija s nepokolebljivom financijskom snagom i industrijom i s vezama rasprostranjenim
po čitavome svijetu. Izvanredno razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u
trgovačkim brodovima i 1920. britanska je trgovačka mornarica s više od 18 milijuna BRT
tvorila trećinu tonaže svjetskog brodovlja. Ali u stvarnosti, ekonomska osnovica više nije bila
onako čvrsta kako je izgledala u euforiji završetka rata. I ovdje su nastale nove industrijske
grane, poput kemijske industrije i industrije motora; ruralna područja, iz kojih su do tada ljudi
odlazili, s motorizacijom prometa ponovo su se uključila u nacionalni život. Dotle su glavne
industrijske grane, rudarstvo i crna metalurgija, udobno počivale na dostignutom nivou i
polagano zastarijevale. I kao što je ugljen bio potpuno potisnut sa svoje pozicije jedinog
nosioca energije, taka je tekstilna industrija izgubila svoje nekoć nezasitno indijsko tržište, na
kojemu je nastala domaća proizvodnja - koju je isprva podupirala sama Britanija. Tako se
britanski udio u svjetskoj trgovini od druge polovine dvadesetih godina posve očito smanjivao
u usporedbi s udjelom SAD i ponovo ojačane Njemačke.
Od 1920. godine ostrvo se nalazio pred problemom trajne nezaposlenosti, koja je doduše
bila različita u pojedinim regijama i industrijskim granama, ali nikada nije pogađala manje od
milion ljudi. Radnički savezi, trade unioni, koji su 1920. imali 8,3 miliona članova da bi se
otada stalno smanjivali, borili su se za veće nadnice i bolje radne uvjete, ali nipošto za
kontrolu ili čak socijalizaciju. U cjelini, Britanci su se držali svoje povijesne i političke
tradicije da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski preko parlamenta. Nisu
bili spremni svoje društveno-političko uređenje temeljito i na brzinu mijenjati, pa zato
marksistička stranka i eventualna revolucija, usprkos svim prijašnjim procjenama, nisu imale
nikakvih izgleda.
Tako je u toj državi, koja je 1919. bila industrijski najrazvijenija u Evropi i imala najviši
postotak nepoljoprivrednog stanovništva, ruska oktobarska revolucija imala najmanji odjek.
Ipak valja napomenuti, da su trade unioni lučkih radnika 1919. spriječili veću vojnu
intervenciju protiv mlade sovjetske države.
Nakon parlamentarnih izbora 1922. Liberalna stranka izgubila je odlučujuće mjesto na
političkoj sceni. Posljednjih pola stoljeća liberalizam je stvarao britanski politički život i
najveći dio svoje zadaće uspješno obavio. Liberali, koji su vladali tokom rata i u koaliciji s
konzervativcima nekoliko godina nakon njega, podijelili su se i izgubili na izborima. Od tada
Liberalna stranka nikada više neće predstavljati veću političku snagu i njeni političari nikada
više nisu bili predsjednici vlade, iako je njihov vođa Lloyd George cijelo vrijeme između dva
 7

rata uživao velik lični ugled. Potrebe novog vremena bolje su shvatili konzervativci, koji su
uvjerljivo pobijedili na izborima i došli na vlast te pokušali sačuvati što više od predratne
Britanije. A odlučan prostor je izvojevala Laburistička stranka i tako postala jedina ozbiljna
opozicijska stranka i alternativa konzervativcima. U tu stranku s radničkom društvenom
osnovom udružile su se najrazličitije grupe: intelektualci zaokupljeni problemima nacionalne
ekonomije i socijalne politike ("fabijevci") te dvije manje socijalističke stranke, koje su u
koječemu nastavile ideje radikala 19. stoljeća. Financijsku podršku pružali su joj raznoliko
udruženi trade unioni, koji su u ekonomskim sukobima, kao i u praktičnom životu,
zagovarali reformističku politiku. Laburisti su 1924. prvi put došli na vlast (s manjinom u
parlamentu) i vlada je još iste godine pala, jer parlament nije htio ratificirati vladino
priznavanje Sovjetskog Saveza. Ali ni pokušaj konzervativaca da, nakon velikog izbornog
uspjeha, pored ostalog, obnovom zlatnog standarda, dokažu potpuno vraćanje u predratno
stanje, više nije mogao nikoga uvjeriti, i tako su 1929. laburisti sastavili svoju drugu vladu. Ta
vlada ni sada nije pokušavala ostvariti dosljedno socijalistički program, već je različitim
javnim radovima htjela postupno preusmjeriti privredu i riješiti pitanje nezaposlenosti. Ali
prije nego je obazriva politika laburista MacDonalda mogla pokazati rezultate, izbila je
svjetska privredna kriza, kojaje zahvatila i Britaniju. Koliko je snažno potresla zemlju,
dokazuje već i to što ju je uspjela svladati tek 1931. Godine vlada narodne koalicije, koju je
najprije vodio MacDonald tako da je posve napustio laburističke planove. Takva koalicijska
vlada bila je prihvatljiva samo u krajnjoj nuždi, a pokušala je zemlju klasične slobodne
trgovine usmjeriti prema politici zaštitnih carina. Ali taj protekcionizam nije bio posebno
djelotvoran, jer je bio uvjetovan političko-ekonomskim jedinstvom velikog Imperija, kojega
zapravo više nije bilo, budući da su dominioni već izvojevali toliku samostalnost da više nije
bilo moguće njima dalje upravljati prema potrebama britanskog ostrva. Ipak je koalicija
spriječila da gospodarska kriza razbije parlamentarizam i demokraciju, i njezina je politika
djelovala i dalje kad ju je 1935. godine naslijedila posve konzervativna vlada Stanleyja
Baldwina.
Britanska vanjska politika između dva svjetska rata, koju su uglavnom vodili konzervativci,
bila je prilično kobna za razvoj svijeta. Htjela je nastaviti predratnu politiku apsolutnog
gospodstva na moru i očuvanja svoga Commonwealtha, a na kontinentu politiku ravnoteže
snaga. U dvadesetim godinama je politikom popuštanja i smirivanja (appeasement-politics)
pokušavala Njemačku ponovo integrirati u evropsku zajednicu i odvratiti je od zahtjeva za
revizijom Versailleskog ugovora. Tako je britanska politika bila inicijator sporazuma u
Londonu 1924., Locarnu 1925. i napokon u Lausanni 1932., kad je Njemačka oslobođena
 8

plaćanja reparacija. Unatoč stalnim nesporazumima s Francuskom u pogledu provođenja

svoje politike prema Njemačkoj i na Bliskom istoku, Engleska je čvrsto ustrajala na
savezništvu s Francuskom, u kojem je vidjela jamstvo sigurnosti i napretka Europe. Čak ni u
vrijeme prijeteće fašističke opasnosti Britanci nisu nastupali odlučno. U vrijeme španjolskog
građanskog rata zauzimali su se za potpuno nemiješanje, čime su u stvari slabili španjolsku
republiku. A najkobnija je bila vanjska politika Nevilla Chamberlaina od 1937. godine
nadalje, koji se nadao da će teritorijalnim koncesijama u Evropi zadovoljiti Hitlera i sačuvati
mir, kako je to rekao nakon povratka iz Münchena ujesen 1938. godine. Nakon Prvog
svjetskog rata britanski su se dominioni još više osamostalili. Godine 1922. i Irska je postala
dominionom (bez Ulstera, tj. šest grofovija na sjeveroistoku), čime je privremeno okončana
dugotrajna borba Iraca za samostalnost. Naglašavajući potpunu ravnopravnost matične države
i dominiona, koje su nazivali i "slobodni narodi", početkom dvadesetih godina su i naziv
"Imperij", koji je imao prizvuk centralistički uređene vladavine, izmijenili u "Britanska
zajednica naroda" (British Commonwealth of Nations). Želja za dobivanjem statusa
dominiona probudila se i u Indiji, najvažnijoj britanskoj koloniji. Odmah nakon završetka
Prvog svjetskog rata Indiju su zahvatili žestoki protivbritanski nemiri. Godine 1920. vodom
indijske Kongresne stranke postao je Mahatma Gandhi, koji je 1922. zatražio autonomiju, a
potom poveo politiku pasivne rezistencije protiv Britanaca takozvanom građanskom
neposlušnošću. Indijce je pozvao da bojkotiraju britansku industrijsku robu. Britanci su
odvratili oštrom represivnom politikom, ali je protivbritanski otpor i dalje rastao. Na
zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. pretežna je većina, pod vodstvom
Gandhija i Nehrua, zahtijevala potpunu nezavisnost Indije. Britanci su počeli masovno
zatvarati nacionalne političke i sindikalne vođe. U Londonu su 1930. i 1931. održane dvije
konferencije, na kojima je trebalo izraditi buduće ustavno i upravno uređenje Indije. Prvu je
konferenciju Kongresna stranka bojkotirala, a na drugoj je sudjelovao pomirljiviji Gandhi kao
jedini zastupnik Kongresne stranke, ali do sporazuma nije došlo. Nakon povratka u Indiju
britanske su ga vlasti ponovo zatvorile s ostalim prvacima Kongresne stranke, što je i izazvalo
novi val štrajkova i nemira. Britanski parlament donio je 1935. godine zakon o Indiji, prema
kojem je 1937. Burma odcijepljena od Indije. A sama Indija, i dalje pod britanskom vlašću,
bila je uređena kao savez pokrajinskih državica, koje su dobile autonomne lokalne vlade.
Usprkos Gandhijevoj i Nehruovoj vjerskoj tolerantnosti i nastojanju da ostvare suradnju
između hindusa i muslimana, u razdoblju od 1937. do 1939. došlo je do krvavih sukoba
između pripadnika tih dviju religija, što je u predvečerje izbijanja drugog svjetskog rata
onemogućilo dobivanje državne samostalnosti.
 9

Francuska.
Kao pobjednik u Prvom svjetskom ratu i glavni strateg Pariske mirovne konferencije,
Francuska je dvadesetih godina pa sve do Hitlerova uspona nastupala kao politički hegemon u
Europi. U Srednjoistočnoj Europi oslanjala se na niz država, koje su ispunjavale njezine želje.
Ali je ta hegemonija bila umjetna, jer se nije zasnivala na dovoljnoj ekonomskoj moći, a s
vremenom su joj počela izmicati i politička sredstva da provodi svoje težnje. lzmeđu dva rata
Francuska je neprestano strahovala od pobijeđene Njemačke, koja bi se mogla ponovo
uzdignuti. U dvadesetim godinama Francuska je ekonomski prilično dobra stajala. Povratkom
Lorene (Lotaringija) i Alzasa (Elzas) ojačali su francusko rudarstvo i metalurgija, premda su
po apsolutnoj snazi prilično zaostajali za engleskom, a još više za njemačkom proizvodnjom.
Industrijska je proizvodnja tek nakon rata nadmašila poljoprivredu. Nedostatak muške radne
snage Francuska je pokrivala snažnom migracijom i prilivom sa sela u gradove. Mali natalitet
i demografska stagnacija predstav1jali su više moralni problem. Francuska ekonomska
konjunktura u znatnoj je mjeri bila rezultat velikog pada vrijednosti franka. Od ekonomske
konjunkture najviše su koristi imali industrijalci i drugi poslovni ljudi, dok su pripadnici
srednjih slojeva s fiksnim prihodima (umirovljenici i sitni rentijeri) bili teško pogođeni, jer je
vrijednost franka pala na petinu predratne vrijednosti. Zbog centralističkog uređenja države, u
kojem je vlada odlucivala gotovo o svim pitanjima departmana, nižim vladinim činovnicima
su, vjerojatno zbog njihova velikog političkog značenja, najviše povećani dohoci. Nacionalni
se dohodak u dvadesetim godinama povećao za trećinu, a industrijska proizvodnja porasla je
za 48%. Uprkos striktno primjenjivanom osmosatnom radnom danu realni su se dohoci
radnika povećali za četvrtinu; poraslo blagostanje stvorilo je u bolje plaćenih kategorija
radnika osjećaj da se uzdižu u srednji sloj. Ekonomski konzervativni srednji slojevi, koje je
najviše pogađalo padanje zbog velikih francuskih dugova u inozemstvu i pritiska
industrijalaca i sindikata, koji su se plašili opadanja proizvodnje, nije mogao franku vratiti
predratnu vrijednost, već ga je u odnosu prema funti stabilizirao na petini predratne
vrijednosti.
Decenija nakon Prvog svjetskog rata politički je bila jedno od najstabilnijih razdoblja
novije francuske povijesti. Stare konzervativne monarhističke stranke su nestale. Desnica, a to
su bili bogati ljudi koji su branili svoj privilegirani položaj, prihvatila je demokraciju i
parlamentarizam te djelovala unutar sistema. Radničke nemire i štrajkove početkom 1919.
dočekao je režim desnog radikala Clemenceaua mješavinom sile i popuštanja radničkim
zahtjevima. Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni novi kolektivni ugovori
 10

između poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, i dalje većinom revolucionarno

raspoložen, krajem 1920. na kongresu u Toursu politički podijelio na komuniste, koji su bili u
većini i priključili se Komunističkoj internacionali, i socijaliste (SFIO), koji su trenutačno bili
u manjini i ostali članovi Socijalističke radničke internacionale. Uskoro je došlo do cijepanja i
u sindikatima. No socijalisti su do 1924. dostigli komuniste i na svim slijedećim izborima
dobivali dvostruko više glasova od njih, ali su ostali odlučni pristaše parlamentarizma i
reformističkog puta u socijalizam.
U prvim poslijeratnim godinama vladali su mahom desničarski režimi koji su u pogledu
Njemačke zauzimali krut i beskompromisan stav te tražili striktno provođenje odredaba
Versailleskog ugovora. Postigli su da 1923. Francuska okupira Ruhr. Ali na izborima 1924.
pobijedile su lijeve građanske stranke i SFIO, tzv. "lijevi kartel".
Vladu je formirao lijevi radikal E. Herriot. Karakteristično je da su u svim narednim vladama
više od jednog desetljeća sjedili radikali, podijeljeni na všse frakcija, od umjerene desnice do
ljevice. Radikalna stranka - stranka "republikanizma, demokracije i slobode"; koja je branila
načela francuske revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i sada sve vrijeme bila glavni nosilac
Treće republike. Predstavljala je, uglavnom, niži srednji sloj i seljake srednjake, činovnike,
ljude slobodnih zanimanja, dakle slojeve koji su u to vrijeme bili još vrlo brojni u Francuskoj.
Politički je bila napredna, a u ekonomskom pogledu konzervativna ili gotovo reakcionarna.
Bila je neprijateljski raspoložena prema katolicizmu, krupnom novčarstvu i veleposjedu, a
nepovjerljiva prema socijalizmu, držeći se čvrsto puteva demokracije i parlamentarizma.
Herriotova je vlada 1924. smanjila napetost u odnosima s Njemačkom i priznala Sovjetski
Savez, a krajem dvadesetih godina se dugogodišnji ministar vanjskih poslova, proslavljeni
Aristide Briand, zauzimao za kolektivnu sigurnost u svijetu, za razoružanje i oživljavanje
uloge Društva naroda.
Njemačkog ministra vanjskih poslova Stressemanna naveo je da u Locarnu prizna
njemačko-francusku granicu, a u kolovozu 1928.j ezajedno s američkim ministrom vanjskih
poslova F. Kelloggom na konferenciji u Parizu predložio tzv. Briand- Kelioggor pakt, kojim
su se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u međusobnim odnosima i sporovima. Potpisale
su ga sve svjetske velesile i većina manjih država (najprije 15, a zatim još 48 zemalja); godinu
dana kasnije paktu je pristupio i SSSR.
Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu. Pojavio se niz
radikalno- totalitarističkih organizacija fašističkog tipa: kraljevi kameloti, patriotska
omladina, francuska akcija i ognjeni križevi (koje je predvodio bivsi pukovnik De la Rocque).
One su zahtijevale ukidanje parlamentarne demokracije, okončanje klasne borbe i uvođenje
 11

čvrstog autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. radikali i socijalisti ponovo su

dobili većinu, ali radikalskim vladama nikako nije uspijevalo da stanu na kraj ekonomskim
poteškoćama. Početkom 1934. javnost je saznala za velike financijske skandale, u koje su bili
umiješani i neki članovi radikalske vlade. Fašističke organizacije su masovnim
demonstracijama svojih pristasa 6. Februara 1934. pokušale oboriti režim. Pred prijetećom
opasnošću od fašističkog prevrata, socijalisti su pozvali radništvo i sve demokratske političke
snage na obranu parlamentarizma i demokracije. U junu su francuski komunisti, pošto su se
najprije posavjetovali s Moskvom, prihvatili ponudu socijalista za suradnju stranačkih
vodstava i napustili svoj nepomirljivi stav prema socijalistima kao i politiku klasne borbe.
Privremeno su odgodili oštru borbu za socijalizam u korist obrane demokracije od fašizma.
Kad je u Radikalnoj stranci prevladala ljevica i odlučila se za suradnju sa socijalistima i
komunistima, napokon je u januaru 1936. učvršćen Narodni front. Na izborima u maju 1936.
Narodni je front uvjerljivo pobijedio i vladu je obrazovao Leon Blum, vođa najjače stranke u
koaliciji - socijalista. Komunisti su u parlamentu podržavali vladu.
U ljeto 1936. godine Francusku je zahvatio snažan val štrajkova kojima su sindikati
pokušavali prisiliti vladu da ostvari obećani program. Blumova je vlada doista ozakonila 40-
satni radni tjedan i radnici su, prvi put u povijesti, dobili plaćeni godišnji odmor.
Matignonskim sporazumom industrijalaca, sindikata i vlade sklopljeni su novi kolektivni
ugovori, kojima su znatno povećane radničke plaće; ali je to imalo više moralni učinak, jer je
nagla inflacija ubrzo odnijela to povećanje radničkim slojevima. Kapital se na sve načine
opirao vladinim mjerama, kojima se htjelo često od njegova kolača otkinuti u korist radništva.
U desničarskoj štampi je bješnjela žestoka kampanja protiv Narodnog fronta. A i u vladinoj
koaliciji došlo je do razilaženja. Radikali nisu bili skloni mjerama L. Bluma usmjerenim na
socijalizaciju, dok su ga s druge strane komunisti žestoko napadali zbog izdaje radničkih
interesa. Blumova se vlada i u vanjskoj politici našla u teškom položaju. Blum je želio
podržati republikansku Španjolsku, ali se plašio otpora radikala u koaliciji, koji su inzistirali
na neutralnosti, kao i parlamentarne desnice, koja je bila za Franca. Naposljetku se francuska
vlada pridružila Englezima u komitetu za nemiješanje.
Narodni se front u proljeće 1938. godine raspao i do početka rata vlade su sastavljali
predstavnici radikalnog centra (Daladier), i one su dobrim dijelom dokinule tekovine
Narodnog franta, dok su se u vanjskoj politici ugledale na Britance, što ih je dovelo do
neslavnog potpisivanja Münchenskog sporazuma, kojim su ostavile na cjedilu svog vjernog
saveznika Čehoslovačku.
 12

Weimarska republika. Glavno pitanje što ga historiografija postavlja o Weimarskoj republici

jeste: kako se u razvijenoj državi s visokim životnim standardom i razvijenom strukturom
inteligencije demokracija mogla tako rastočiti da je naposljetku vlast preuzeo Hitler i uveo
svoju "iracionalnu" diktaturu? Dio odgovora nalazi se već u samom nastanku te demokracije,
kod koje nisu bili dovoljno temeljito podrezani korijeni društvenih snaga i tradicije starog
sustava. Drugi značajan destruktivni činilac usmjerenosti weimarske demokracije bio je,
svakako, versailleski diktat; no ne najmanju ulogu odigrali su i teški ekonomski potresi
kojima je bila izlozeni i koji su imali kobne političke posljedice.
Privredni temelji Njemačke bili su toliko čvrsti da ih ni teške odredbe o miru nisu bitno
pogodile. Osnovne industrije - rudarstvo, industrija željeza i čelika, radile su prema
suvremenim metodama, uz neprestanu racionalizaciju pa čak i integraciju. Gotovo monopolni
međunarodni položaj kemijske industrije bio je zbog ugovorom o miru nametnutog izručenja
patenata dijelom svakako izgubljen, ali je i dalje bio značajan. Kapaciteti su se koncentrirali u
nekoliko područja, u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj Njemačkoj, pa je ondje bilo i jakih
socijalnih napetosti, ali je industrija s mnogim snažnim pogonima srednje veličine bila
razasuta po čitavoj Njemačkoj, što je mahom bilo i posljedica stare zasebnosti država prije
osnivanja Carstva.
Berlin, kao glavni grad Njemačke, nije postao samo privrednim središtem, nego se već od
početka 20. st., a pogotovu dvadesetih godina, nudio kao sjajan kultumi centar, što ipak nije
dovelo do osiromašenja duhovnog života u "provinciji".
U najvećoj je mjeri bila efikasna i poljoprivreda, kao što je to dokazala i u ratu, a u mnogim je
krajevirma imala upravo povoljnu veličinu seljačkih gospodarstava; opasnog usitnjavanja bilo
je samo u nekim dijelovima njemačkog jugozapada. Zemljišni veleposjedi na istoku
Njemačke s jedne su strane uz jeftinu radnu snagu proizvodili jeftine tržne viškove, a s druge
održavali gotovo polufeudalni odnos. Na izborima za konstituantu 19. januara 1919.
socijaldemokrati (SPD) nisu dobili apsolutnu većinu, potrebnu da bi mogli sami obrazovati
vladu. Zato je između njih i dvije građanske stranke, koje su dobile priličan broj glasova i bile
spremne surađivati sa socijaldemokratima - bile su to Njemačka demokratska stranka (DDP) i
Katolički centar - stvorena koalicija, a sporazumno obrazovana vlada bila je tzv. weimarska
koalicija. Ljudi koalicije bili su i glavni tvorci Weimarskog ustava, koji je konstituanta
donijela 11. avgusta. Tim ustavom država je ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade
sačuvale svoje političke nadležnosti. Ustav je ostavio netaknutom i Prusku u svoj njezinoj
veličini, koja je zauzimala 3/5 cijele države. Opstanak Pruske, gdje su na vlasti stalno bili
socijaldemokrati s weimarskom koalicijom, pridonio je stabilnosti nove države, jer su
 13

početkom dvadesetih godina desničari u Bavarskoj i Ruhru izražavali snažan separatizam. U

Weimarskom ustavu bila je jako naglašena ideja o slobodi mišljenja i političkog organiziranja,
ali ona nije bila dovoljno uspješno povezana s idejom političke odgovornosti. Taj nedostatak
je otvarao mogućnost porasta ekstremnih protuparlamentarnih i protudemokratskih stranaka
(osobito nacionalista i, kasnije, nacionalsocijalista) i njihove razbijačke politike.
Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika države. Taj je položaj bio
jak već po tomu što je predsjednika plebiscitarno birao čitav narod, te je bio nezavisan o
parlamentu. Predsjednik je imenovao i otpuštao kancelara i njegove ministre, zakonske je
prijedloge, čak kada su već i prošli kroz parlament, mogao stavljati na referendum, i bio je
vrhovni zapovjednik vojske. Napokon, mogao je na temelju ustava objaviti izvanredno stanje
protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav, a mogao je privremeno staviti izvan snage i
slobodarska prava građana. Tako moćnog predsjednika duhovito su nazivali "nadomjestkom
za cara". Prvi predsjednik Ebert na odgovoran je i ispravan način upotrijebio veliku moć svoje
funkcije, i uvelike je pomagao da nova država prebrodi mnogobrojne krize prvih godina. U
martu 1920. desničarski je orijentirani dio berlinskog garnizona izvršio puč i na vodstvo
države doveo Wolfganga Kappa, poznatog poslovnog čovjeka iz doba Carstva. Legalna se
vlada najprije sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dok je radništvo širom države spontano
započelo opći štrajk, koji je polarizirao cijelu državu. Dio rajhsvera ostao je vjeran legalnoj
vladi, koju je podržavala i Antanta, i puč je za nekoliko dana propao. Ali je taj događaj, kao i
mnogi kasniji, pokazao kako su jake protudemokratske snage i da one prevladavaju u nekim
važnim strukturama, kao što su činovništvo, sudstvo i vojska. A parlamentarni izbori u
septembru 1920. pokazali su već prilično izmijenjenu političku situaciju.
Stranke weimarske koalicije (SPD i Demokratska stranka) izgubile su velik broj mandata, a
time i većinu. Jako je ojačala ljevica (nezavisni i komunisti, kojima je u listopadu 1920. prišao
veći dio nezavisnih), a još više građanska ljevica, podvojena na Njemačku narodnu stranku
(DVP) s mnogo nacionalno-liberalističkih tradicija, i Njemačku nacionalnu pučku stranku
(DNVP), kojaje zastupala interese konzervativnog agrarnog i financijskog krupnog kapitala s
naglašenom nacionalističkom tendencijom. Nakon tih izbora pa sve do 1928. nastaju vlade
Centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koje su tolerirali pa i podržavali i
socijaldemokrati i ljevičari. Socijaldemokrati su na vlast došli samo još 1928-30., ali u to
vrijeme praktički nista nisu mogli učiniti. Tako se nade reformističkog socijalizma u društveni
preobražaj parlamentarnim putem, koje su vodile Ebertove socijaldemokrate u sedmicama
prevrata 1918., nisu ostvarile. Radnički sindikati su kolektivnim ugovorima uspješno štitili
 14

ekonomske probitke radnika, kao što su ih pojedinačno branili i radnički povjerenici koje su
određivali sindikati.
Brojčano vrlo ojačala Komunistička partija Njemačke, koja i dalje ipak nije prevladavala kod
radništva, pokušala je dva puta doći na vlast revolucionarnim prevratom: prvi put tzv.
Martovskom akcijom 1920., a drugi put oktobarskim ustankom 1923. u Saskoj i Harnburgu.
Ali su u tadašnjoj društveno-političkoj konstelaciji ti pokušaji bili osuđeni na neuspjeh, jer je
vojska bila izrazito protusocijalisticki orijentirana i, unatoč junačkom držanju radnika, brzo
zauzela ustanička uporišta.
U Njemačkoj je 1923. godina donijela tešku ekonomsku i političku krizu. Velika inflacija
1922. onemogućila je Njemačkoj uredno plaćanje ratnih reparacija Antanti. Da bi ipak
osigurali svoj dio, Francuzi su u januaru 1923. vojnički okupirali industrijski najjače
njemačko područje - Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom - proizvodnja u Ruhru
gotovo je obustavljena. U tome otporu cijeli je njemački narod bio jedinstven. A Njemačka
banka pospješila je inflaciju, marka je izgubila svaku vrijednost, čime su neki njemački
srednji slojevi bili teško pogođeni. Amerikanci i Britanci nisu se slagali s francuskom
politikom okupacije, ali su se ograničili samo na oštre diplomatske prosvjede, pa se njemačka
vlada, da bi izbjegla prijeteću ekonomsku katastrofu, morala odreći pasivnog otpora (u rujnu
1923) i pristati da i dalje plaća reparacije.
Krajem godine uspjelo je obuzdati inflaciju i ponovo stabilizirati valutu. Ali desnica je ipak tu
veliku ekonomsku nevolju iskoristila za rovarenje protiv vlade: nova konzervativna
desničarska snaga, malobrojna Nacionalsocijalistička stranka, pod vodstvom Adolfa Hitlera,
pokušala je u novembru 1923. u Münchenu izvršiti puč i dokopati se vlasti. Bavarska vlada i
vojska su puč ugušile i nacionalsocijalistički je pokret za nekoliko godina gotovo zamro.
Amerikanci i Britanci su 1924. godine izašli sa svojim (Dawesovim) planom plaćanja
njemačkih reparacija. Njemačkoj su odobrili veći zajam za stabilizaciju valute. Njemačka je
počela otplaćivati rate, a francuske čete su se povukle iz Ruhra. U zemlji su nakon 1924.,
uprkos izvanredno naglom jačanju privrede, povećanju kapitalističkih profita i prihoda radnih
slojeva, jačale desničarske snage i sve vise utjecale na politički život. Skretanje udesno bilo je
najvidnije prilikom izbora novog predsjednika države nakon Ebertove smrti, 1925. Oslabljena
weimarska koalicija istaknula je za svojeg kandidata političara centra Wilhelma Marxa, ali ga
je porazio kandidat udružene desnice, bivši maršal Hindenburg. Usprkos očekivanjima,
Hindenburg je poštovao ustav i republiku, ali je kasnije, u kritičnim trenucima, postao oslonac
desnice i na svoj način mnogo pridonio propasti Weimarske republike.
 15

Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. sklopljeni Rapallski ugovor sa Sovjetskim
Savezom, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute Poljske, otvorio sovjetsko tržište,
pa čak i mogućnost da u SSSR-u uvježbava svoju vojsku (tzv. "crni rajhsver"). Ugovorom u
Locarnu 1925. Njemačka je priznala francuske granice na zapadu i bila primljena u Društvo
naroda, ali nije htjela priznati istočne granice prema Poljskoj - i u tom je pogledu čak i
politika njenog najpomirljivijeg ministra vanjskih poslova Stressemana svejednako inzistirala
na reviziji.
Njemačka je i dalje nastojala dobiti olakšice za plaćanje reparacija. To joj je djelomično i
uspjelo u ljeto 1929. na konferenciji u Hagu Youngovim planom, koji je ne samo donio
olakšice u pogledu njemačkih obveza nego i predvidio da strane trupe počnu smjesta napuštati
Porajnje.
I kad je u jesen sve upućivalo na miroljubiv razvoj u Europi, iznenada je izbila velika
privredna kriza, koja je u Njemačkoj imala izvanredno teške posljedice. Njemačka se
industrija, većinom oslonjena na inozemne zajmove, koji su nakon sloma njujorške burze
opozvani, suočila s nedostatkom kapitala, stečajevima i velikom nezaposlenošću. To je bila
pozadina političke krize koja je zbog nestabilnosti demokracije neprestano rasla.
Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930. zato što
socijaldemokrati nisu mogli prihvatiti zahtjeve kapitala, koje je u vladi zastupala posebno
Njemačka narodna stranka, da se smanje izdaci države za pomoć nezaposlenima kako bi se
tereti ekonomske krize prebacili, uglavnom, na teret radnika. Time je uklonjena posljednja
vlada Weimarske republike koja je imala izrazitu parlamentarnu većinu. Novu građansku
vladu Centra obrazovao je Heinrich Brüning, bivši sindikalni vođa, koji je uživao
Hindenburgovo povjerenje. Pošto je prijevremeno raspušten parlament, na novim izborima u
septembru 1930. ponovo se pokazala nesmanjena snaga socijaldemokracije i istovremeno
velika osipanje stranaka umjerene građanske ljevice, za koju su glasali srednji slojevi. Pod
udarcima krize oni su se utekli u okrilje ponovo vrlo aktivnih nacionalsocijalista, koji su
dobili punih 20% glasova, dok je nezaposleno radništvo davalo svoj glas komunistima, koji su
također vidno ojačali.
Brüning je imao slab položaj u parlamentu: desnica je bila protiv njega, a socijaldemokati su
ga tolerirali odnosno pod- ržavali samo iz straha od alternative otvorene desničarske diktature.
Svoj je program Brüning provodio izvanrednim vladinim odlukama, primjenom
predsjednikovih ovlaštenja, tako da je Njemačka u stvari prestala biti parlarnentarna i poslala
predsjednička republika. Brüningova je vlada pokušala privrednu krizu svladati krajnjom
štednjom i deflacijskom politikom, ali je to samo povećalo broj nezaposlenih, zbog čega se,
 16

dakako, povećavala i bijeda širokih, osobito radničkih slojeva. A to je išlo u prilog radikalnim
strankama desnice i ljevice. Desnica je prešla u ofenzivu i u proljeće 1932. oborila Brüninga
zbog njegovih krajnje opreznih planova kolonizacije radnika na veleposjedničkom istoku
Njemačke. Ljevica nije nudila realnu alternativu i pružalaj e tek nejak otpor desnici. Radničke
stranke bile su među sobom smrtno zavadene. Komunisti su socijaldemokrate proglasili
socijalistima i svojim najljućim neprijateljima. U junu 1932. Njemačka je uspjela da joj
Antanta u Lausanni briše sve reparacije i tako je u robi i u novcu platila ukupno samo 23
milijarde maraka po kursu iz 1913. godine. A ni to nije okončalo privrednu krizu u
Njemačkoj. Krupni kapital odlučio se da podrži Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne
borbe. Kancelar Franz von Papen, koji je u proljeće 1932. naslijedio Brüninga, bio je samo
prijelazna figura prije dolaska Hitlera i pomagao uništenju i ono malo weimarske demokracije
što je još preostalo.
U julu je raspustio Zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati. Politički
nejedinstveno radništvo nije pružalo otpor. Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu i fizički
teror osobito protiv pristaša radničkih stranaka. Na uzastopnim parlamentarnim izborima u
julu i oktobru 1932. nacionalsocijalisti su dobilii veoma velik broj glasova: 37,4 odnosno
34%. Na sve su načine pokušavali prigrabiti vlast. Do januara 1933. sporazumjeli su se s
ostalim desničarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom, i tako je Hitler 31. januara
1933. postao kancelar Njemačke.

Čehoslovačka republika.

Čehoslovačka je republika bila jedina država Srednje Evrope koja je uspjela za sve vrijeme
svojega opstanka sačuvati demokratsko-parlamentarni oblik vladavine. Razlog tome valja
tražiti u razmjerno vrlo povoljnom ekonomskom razvoju, naprednoj društvenoj strukturi,
demokratskim političkim tradicijama, a značajni nosioci takvog razvoja bili su i dvojica
najviđenijih političkih vođa, Masaryk i Beneš, koji su bili uvjereni demokrati.
Čehoslovačka republika uspostavljena je proglasom Narodne skupštine 14. studenog 1918.,
pošto su prije toga Česi (28. oktobra) i Slovaci (30. oktobra) proglasili nezavisnost I želju da
žive u zajedničkoj državi.
Prvim predsjednikom Čehoslovačke republike postao je Tomaš G. Masaryk, za vrijeme rata
vođa českog Narodnog vijeća; njegova je velika zasluga što je utjecao na Antantu da prihvati
ideju o razbijanju Austrougarske Monarhije. Mlada je republika konačne granice dobila
 17

mirovnim ugovorom u Versaillesu, Saint-Germainu i Trianonu, a razgraničenje s Poljskom u

Šleskoj i Slovačkoj izvršeno je 1920. pod arbitražom Francuske i Velike Britanije.
Čehoslovačkoj je 1919. priključena i Potkarpatska Ukrajina i tako je država bila etnički
veoma heterogena, što je kasnije stvaralo velike nacionalne probleme. Čehoslovačka je vojska
u proljeće 1919. likvidirala Sovjetsku republiku u Slovačkoj. Vlada socijaldemokrata V.
Tusara je u februaru 1920. izradila Ustav, čiji je uzor bila francuska parlamentarna
demokracija, i provela agrarnu reformu, osobito temeljito na zaplijenjenim posjedima
austrijsko-njemačkih aristokratskih obitelji. Revolucionarno je radništvo 1920. u više navrata
štrajkalo, ali je vlada, u kojoj su kao najjača stranka bili i socijaldemokrati, uspjela
dogovaranjem spasiti situaciju. Lijevo krilo Socijaldemokratske stranke odcijepilo se u maju
1921. i formiralo Komunističku partiju Čehoslovačke (KPC).
U vanjskoj politici Čehoslovačka se oslanjala na Francusku i 1920. postala inicijator stvaranja
"Male antante”, saveza između Čehoslovačke, Rumunjske i Jugoslavije, uperenog protiv
revizionističkih pokušaja Mađarske. Čehoslovačka se nakon 1919. godine brzo i gotovo
nesmetano razvijala. Preokret joj je u ekonomskom pogledu čak veoma koristio jer je kako u
zemlji tako i u prijateljskim državama Jugoslaviji i Rumuniji bila oslobođena konkurencije
austrijskog kapitala. Svojom modernom tekstilnom industrijom i mašinogradnji bila je
konkurentna, a u prijateljskim su državama spremno prihvaćali njezin kapital i tehnologiju.
Ekonomsko blagostanje omogućavalo joj je i veliki kulturni polet na svim područjima. Na
izborima 1928. znatno je porastao broj glasova što su ih dobili komunistički kandidati i režim
je KP Čehoslovačke dopustio slobodno političko djelovanje. Državno vodstvo držalo se
unitarističkog principa stvaranja "čehoslovakizma" i tako se sve više sukobljavalo s
autonomističkim i separatističkim strujanjima u Slovačkoj. Narodne manjine, a među njima i
brojni sudetski Nijemci, imale su kulturnu autonomiju (čak i vlastito sveučilište u Pragu) i
njihove su stranke nakon 1926. bile zastupljene i u čehoslovačkoj vladi.
Nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj, u Čehoslovackoj je veoma ojačala
nacionalistička stranka sudetskih Nijemaca pod vodstvom K. Henleina, koji sada više nije bio
spreman da sarađuje s vladom.
Godine 1935. povukao se dugogodišnji predsjednik Masaryk a naslijedio ga je njegov
saradnik i ministar vanjskih poslova Beneš, vođa Narodnosocijalističke stranke, stranke češke
demokratskog sitnog građanstva, koja je gotovo sve vrijeme bila zastupljena u vladi.
Beneš je još iste godine sklopio sporazum o međusobnoj pomoći sa SSSR-om, ali do većeg
zbližavanja među dvjema državama nije došlo zbog Benešove rezerviranosti prema
 18

komunistima, pa se Čehoslovačka i dalje vanjskopolitički posve držala Francuske. Njemački

nacizam je od proljeca 1938. počeo prijeteći ugrožavati Čehoslovačku.
Po Hitlerovim su uputama sudetski Nijemci počeli zahtijevati autonomiju i pravo na
ujedinjenje sa sunarodnjacima u Njemačkoj. To je bio prvi nagovještaj agresije na jednu
suverenu evropsku državu, koja je osim toga bila jedan od stupova francuske evropske
politike. Ali toliko slavljena saveznica Francuska kapitulirala je 29. septembra 1938. u
Minhenu pred Hitlerovim diktatom. Čehoslovačka je morala evakuirati izvanredno utvrđeni
pogranični pojas i Nijemci su odmah zatim okupirali Sudetsku oblast.
A tada je došla do izražaja i druga velika pogreška čehoslovačke vanjske politike izmedu dva
rata - njezin spor s Poljskom zbog područja Tesina, naseljenog Poljacima, koji je
Čehoslovačka priključila 1919. Da su Čehoslovačka i Poljska bile čvrsto povezane, Hitler ih
se vjerojatno 1938. ne bi usudio vojnički napasti, jer se smatralo da te dvije zemlje imaju vrlo
jaku vojsku. Ali u svojem starom sporu sa Čehoslovačkom Poljaci su gledali kratkovidno i
prigodom Hitlerove okupacije Sudeta Tešin pripojili Poljskoj. A ni predsjednik Beneš nije
htio prihvatiti prijedlog KP Čehoslovačke da pozove u pomoć sovjetske čete i pruži otpor
Nijemcima; odmah nakon Minhena podnio je ostavku i predsjednikom republike postao je E.
Hacha. Sredinom marta 1939. proglasila je Slovačka klerikalna stranka pod vodstvom J. Tise
nezavisnu Slovačku, a njemačka je vojska, pod izlikom da želi sačuvati mir u Srednjoj Evropi,
zauzela Češku i priključila je Njemačkom rajhu kao Češko-moravski protektorat.
19