ZBIVANJA U RUSIJI 1917. g.

Rusija je u 1. svjetski rat ula prilino nespremna. Njezini privremeni uspjesi u ratu nisu
mnogo znaili njezinom stanovnitvu koje je bilo nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti,
siromatva, velikih poreza i drugih nevolja. Seljaki nemiri i radniki trajkovi tijekom 1915.
i 1916. g. pojaali su se osobito 1917.g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom gradu
Rusije. Tu je 25. veljae 1917. izbio generalni trajk koji je pokuala uguiti carska vojska, ali
i ona se pobunila. Tada je pod pritiskom ruskog visokog graanstva odstupio car Nikola II.
Romanov, a Rusija je postala republika. Njome je upravljala privremena vlada. Koristei se
daljnjim nezadovoljstvom ruskog seoskog stanovnitva i radnika ruski su boljevici pod
vodstvom Lenjina pripremali oruani ustanak. Lenjin je do 1917. g. boravio u vicarskoj,
gdje je okupljao meunarodnu ljevicu i propagirao svjetsku proletersku revoluciju
(zimmerwaldski pokret). Nakon povratka u Rusiju zalagao se za provoenje trenutane
revolucije, ali su tada u boljevikoj stranci veinu imali menevici i eseri koji su bili za
dogovor s liberalnim graanstvom. No Lenjin je nakon dobivanja veine u moskovskom i
petrogradskom sovjetu oduio podii oruanu revoluciju. Posvuda su se osnivali sovjeti koji
bi postali nova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oruane odrede (Crvena armija). Trocki je
svojom agitacijom priveo na stranu boljevika vojnike i mornare u Krontatu. Nakon
provedenih priprema oni su 25. listopada 1917. g. poduzeli oruanu pobunu u Petrogradu i
zauzeli sve najvanije ustanove, svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta.
Bila je to oktobarska revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti. Odmah je
osnovana boljevika vlada pod nazivom Savjet narodnih komesara koju je izabrao 2.
kongres sovjeta radnikih i vojnikih deputata, a donesena su i tri historijska dekreta: dekret
o obrazovanju sovjetske vlasti, dekret o zemlji i dekret o miru. Nakon to su na odranim
izborima veinu u konstituanti dobili eseri, Lenjin je proglasio konstituantu u socijalistikoj
dravi nepotrebno i raspustio je 1918. g. Sovjetska Rusija nastojala se iskljuiti iz rata i to je
uradila mirom u Brest-Listovsku 1918. g. Rusija se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve,
Letonije, Estonije i Poljske, te nekih podruja u Aziji, korala je priznati mir koji je sklopila
Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na razvojaenje vojske i platiti ratnu odtetu od 6
milijardi zlatnih maraka. Sovjetska je vlada priznala nezavisnost Finskoj, a bila je spremna i
Poljskoj, ali je ona jo uvijek bila pod okupacijom. Da bi sprijeila odvajanje rubnih neruskih
naroda (Ukrajina) 1918. boljevika vlada donijela je dekret o pravima naroda Rusije, kojim
se pravo na samoopredjeljenje naroda priznaje iskljuivo ako ga zatrae sovjeti dotinog
naroda, kao revolucionarna tijela, a narodima je ponuena federacija.
1

SOCIJALISTIKE REVOLUCIJE U SREDNJOJ EUROPI

REVOLUCIJA U NJEMAKOJ
Revolucija je zapoela 3. studenog 1918. g. pobunom mornara u njemakim podmornikim
bazama. Narednih dana zahvatila je radnitvo svih veih njemakih gradova koje je poelo
organizirati svoja vijea i zahtijevati republiku. Vodea politika snaga revolucije bila je
Socijaldemokratska stranka Njemake (SPD). Revolucija je najprije pobijedila u Mchenu,
gdje su Socijaldemokrati 7. studenog preuzeli vlast i svrgnuli vladajuu dinastiju. 9. studenog
dolo je do generalnog trajka u Berlinu. Stara je vlast bila posve paralizirana, a vladajui
slojevi okirani. Predsjednik carske vlade Max Badenski predao je tada svu vlast predsjedniku
SPD-a Friedrichu Ebertu, a njegov suradnik Scheidemann jo je istog dana s balkona
Reichstaga proglasio republiku. No dva sata kasnije Karl Liebknecht je sa balkona
Reichstaga proglasio Njemaku socijalistiku republiku i pozvao radnitvo da izgradi svoju
vlast. Veina radnitva slijedila je politiku SPD-a koja se zalagala za mirno i zakonito
ostvarenje socijalizma u suradnji s buroazijom. Tome se suprotstavila ekstremna ljevica
okupljena oko Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u Spartakovom savezu koji su traili
uspostavu vlasti preko radnikih i vojnikih vijea. Negdje u sredini su bili Nezavisni
socijalisti, koji su s SPD-om formirali Vijee narodnih opunomoenika. Ebert je osigurao
lojalnost vojske, obeavi da nee dirati u njenu strukturu. Time je njegova vlast bila
osigurana. Nakon toga SPD je krenuo u program oblikovanja demokratske parlamentarne
republike. Spartakov savez promijenio je kasnije ime u Komunistiku partiju Njemake, koja
je demonstracijama pokuala oboriti Ebertovu vladu. Ebet je pozvao u pomo vrhovnu
komandu i vojska je otjerala demonstrante s ulica. Zbog toga su Nezavisni socijalisti napustili
vladu, pa je SPD formirao samostalnu vladu. Stanje se zaotrilo kad su Spartakovci poetkom
1919. g. organizirali velike demonstracije, a protiv njih pozvani su tada reakcionarni
dobrovoljaki odredi, a umijeala se i vojska. Tako je obraunom vojske i demonstranata
zavrio pokuaj socijalistike revolucije u Njemakoj, dok su Rosa Luxeburg i Karl
Liebknecht uhvaeni i ubijeni. Ebert je odrao vlast, te su ubrzo provedeni izbori za
konstituantu na kojima su pobijedili Socijaldemokrati. No u parlamentu su veinu ipak
izborile graanske stranke, koje nisu od Njemake stvorile republiku kakvu je htio Ebert,
ve parlamentarnu graansku dravu proglaenu u Weimaru.

OSNIVANJE KOMUNISTIKE INTERNACIONALE

Ponesen zbivanjima u Njemakoj, Lenjin je potkraj 1918. g. predloio revolucionarnom
marksistikom radnitvu svijeta osnivanje nove komunistike internacionale, koja bi se posve
odvojila od socijaldemokrata, koji nisu prihvaali ideju o revoluciji. Tako je osnivaki
kongres Tree komunistike internacionale odran 6. sijenja 1919. g. u Moskvi. U
internacionalu su ule manje komunistike organizacije i skupine, ali nijedna organizirana
radnika stranka s masovnom bazom, osim lijeve norveke i bugarske socijaldemokracije.
SJEDINJENE AMERIKE DRAVE DO 2. SVJETSKOG
RATA
Na izborima 1920. g. predsjednik Wilson i Demokratska stranka pretrpjeli su teak poraz.
Republikanska veina odbila je sudjelovanje Amerike u Drutvu naroda, a isto tako i
potpisivanje Versajskog sporazuma, te su SAD 1921. g. s Njemakom sklopile poseban mir.
SAD se jo nisu htjele vezivati za nikakve vanjskopolitike sporazume i meunarodne
organizacije, ve su ponovno poele provoditi svoju politiku izolacionizma. Rat je
isporukama za saveznike i izgradnjom vlastite vojske dao privredi snaan zamah i zapoela je
preobrazba SAD-a u najmoniju gospodarsku silu na svijetu. Teilo se oslobaanju privrede
dravne kontrole, a te su tendencije nale svoj izraz u Republikanskoj stranci koja je u
svojem programu branila vrsti individualizam, kao ameriki nain ivota. Dolo je do
stvaranja golemih koncerna i korporacija koji su zavladali itavom amerikom privredom. Od
privrednog zamaha imao je koristi i tzv. srednji sloj koji je naao posao u novim poduzeima.
1928. g. za predsjednika je izabran kreator gospodarske politike SAD-a nakon rata Hoover.
1929. g. Amerika je doivjela, kao i ostatak svijeta, gospodarski slom koji je zapoeo na crni
petak 25. listopada i uskoro se produbio u veliku gospodarsku krizu s opadanjem itave
proizvodnje i rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada nije se znala ponijeti s posljedicama
gospodarske krize, te je na izborima 1932. g. pobijedio demokratski kandidat Roosevelt. On
je zapoeo s mjerama hitne pomoi, zapoljavanju putem velikih javnih radove, stabilizaciji
cijena u poljoprivredi, iskoritavanju prirodnih sila (regulacija rijeke Tenessee). Zatim je
donio obiman program socijalnog preobraaja i ureenje radnog odnosa. U poetku se krupni
kapital tome odupirao putem Vrhovnog suda koji je neke zakone proglaavao protuustavnima,
ali je nakon izmjene njegovog sastava vlada dobila slobodne ruke. Taj program gospodarskog
oporavka poznat je u svijetu pod nazivom New Deal. Dolo je do preobraaja strukture
3

itave poljoprivrede, od iskoritavanja tla do uklanjanja zakupa. Liberalizacija radnog

odnosa donijela je priznavanje sindikata u federalnom okviru kao partnera u pregovorima s
poduzetnicima, te je uvedeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Teite se polako poelo
pomicati s pojedinih drava prema federalnoj vladi, ija se djelatno poveala. Roosevelt je
smatrao da se obrana amerikog stila ivota i amerike slobode o vanjskih i unutarnjih
neprijatelja mora sastojati od mjera za zatitu ekonomske sigurnosti graana.
VELIKA BRITANIJA I NJEZIN COMMONWEALTH
Na kraju rata Velika Britanija je u potpunosti postigla svoj cilj, a to je bilo iskljuivanje
Njemake s mora, a s druge strane bila je osloboena i ruskog pritiska u azijskom prostoru.
Razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u floti, nastale tijekom rata. No
ekonomska baza britanskog imperija nije vie bila onako jaka, kao prije rata, jer su trite
preuzimale nove industrijske grane koje su imale svoje najjae centre u SAD-u i Njemakoj.
Britanija se ipak drala svoje povijesne politike tradicije da se sve neminovne promjene vre
postupno i demokratski preko parlamenta. Nije bila spremna svoje politiko i drutveno
ureenje mijenjati na brzinu, pa zato socijalistika revolucija u Britaniji nije nikada imala
izgleda za uspjeh. Radnici su svoja prava branili preko trade uniona, koji su i 1919. g.
sprijeili veu vojnu intervenciju protiv sovjetske Rusije. Nakon parlamentarnih izbora 1922.
g. Liberalna stranka je izgubila odluujue mjesto na politikoj sceni, iako je njezin voa
Lloyd George uivao veliki ugled. Potrebe novog vremena shvatili su najbolje
konzervativci, koji su pokuali sauvati to vie od predratne Engleske. Odluan prodor
izvojevala je Laburistika stranka, koja je zamijenila liberale kao najjaa opozicijska
stranka. Financijsku podrku imala je u raznoliko udruenim trade unionima. Oni su tako
1924. g. doli na vlast, ali je vlada pala, jer Parlament nije htio ratificirati priznanje SSSR-a.
Ponovno e dobiti mandat 1929. g. kada e razliitim javnim radovima postupno poeti
preusmjerivati privredu i rjeavati pitanje nezaposlenosti. No zbog gospodarske krize 1931. g.
bila je oformljena vlada narodne koalicije, koju je vodio Mac Donald. Njegova politika
gospodarskog zatvaranja nije uspjela, jer su britanski dominioni ve izvojevali toliku
samostalnost da njima nije vie bilo mogue upravljati prema potrebama otoka. Ipak,
koalicijska vlada je uspjela sanirati posljedice krize, a 1935. g. ju je zamijenila konzervativna
vlada Stanleya Baldwina. Engleska vanjska politika izmeu dva rata bila je prilino kobna za
razvoj svijeta. Britanija je htjela nastaviti predratnu politiku apsolutnog gospodstva na

moru i ouvanju svoj imperija, a na kontinentu politiku ravnotee snaga. U dvadesetim

godinama je politikom poputanja pokuala Njemaku ponovno integrirati u europsku
zajednicu, te je sredinom dvadesetih Njemaka osloboena plaanja reparacija. Zbog toga je
bila u stalnim nesporazumima s Francuskom, ali je s njom morala suraivati jer je samo tako
mogla osigurati jamstvo napretka Europe. Kad se pojavio faizam Britanci su pokazali
kolebljivu politiku. U vrijeme panjolskog graanskog rata zauzimali su se za potpuno
nemijeanje, ime su slabili panjolsku republiku. Najkobnija je bila vanjska politika
Chamberlaina koji se nadao da e od 1937. g. teritorijalnim koncesijama u Europi zadovoljiti
Hitlera i sauvati mir, te je bio inicijator Mnchenske konferencije 1938. g. Nakon 1.s.r.
engleski su se dominioni jo vie osamostalili. Tako je 1922. g. Irska postala dominionom,
ime je privremeno okonana dugotrajna borba Iraca za samostalnost. Naglaavajui potpunu
ravnopravnost matine drave sa dominionima, koje su nazivali slobodni narodi, Britanci
su naziv Imperija zamijenili sa Britanska zajednica naroda. elja za dobivanjem statusa
dominiona javila se i u Indiji, najvanijoj engleskoj koloniji. Odmah nakon zavretka rata
Indiju su zahvatili snani protuengleski nemiri pod vodstvom Kongresne stranke Mahatme
Gandhija. On je 1922. g. zatraio autonomiju, a potom poveo politiku pasivnog otpora
protiv Engleza. Indijce je pozvao da bojkotiraju englesku industrijsku robu. Britanci su
odgovorili represivnim mjerama, ali je otpor i dalje rastao. Na zasjedanju Indijskog
nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. g. pretena veina pod vodstvom Gandhija i Nehrua,
zahtijevala je potpunu samostalnost Indije, to je izazvalo zatvaranje nacionalnih i politikih
voa. 1935. g. britanski je parlament donio zakon o Indiji, prema kojem se 1937. g. Burma
odvaja od Indije, a sama Indija i dalje ostaje pod britanskom vlau i bila je ureena kao savez
pokrajinskih dravica, koje su dobile autonomne vlade. 1937. i 1939. g. dolo je do krvavih
sukoba izmeu muslimana i hindusa, to je pred poetak 2.s.r. onemoguilo Indiji
dobivanje nezavisnosti.
FRANCUSKA DO 2. SVJETSKOG RATA
Francuska je iz 1.s.r. izala kao pobjednik, te je na Parikoj mirovnoj konferenciji bila glavni
strateg. Do Hitlerovog uspona u europskoj politici ponaala se kao hegemon, te se osobito u
Srednjoj Europi oslanjala na niz drava koje su ispunjavale njezine elje. Francuska je
neprestano strahovala od obnove Njemake, koja bi se mogla ponovno uzdignuti. Na
poetku 20-ih ekonomija se oporavila povratkom Lorena i Alzasa to je ojaalo francusko
rudarstvo i metalurgiju, ali je i nakon rata u industrijskoj proizvodnji zaostajala za Britanijom
i Njemakom. Zbog naglog pada vrijednosti franka veliki broj ljudi je osiromaio, osobito
5

srednji sloj. Valutu je stabilizirala vlada tek sredinom dvadesetih na elu s Poincareaom.
Desetljee nakon 1.s.r. politiki je bilo vrlo nestabilno. Stare konzervativne monarhistike
stranke su nestale. Desnica (bogati ljudi koji su branili svoj privilegiran poloaj) prihvatila je
demokraciju i parlamentarizam i djelovala je unutar sistema. Radnike nemire 1919. doekao
je desniarski reim Clemenceaua mjeavinom sile i poputanja. Poboljano je socijalno
zakonodavstvo i zakljueni novi kolektivni ugovori izmeu poslodavaca i sindikata. Radniki
se pokret, potkraj 1920. g. podijelio na komuniste, koji su bili u veini i prikljuili se
Komunistikoj internacionali i na socijaliste, koji su tek 1924. g. dostigli komuniste. Oni su
bili pristae parlamentarizma i reformistikog puta u socijalizam. U prvim poratnim godinama
vladali su desniarski reimi koji su u pogledu Njemake zauzimali kruto i beskompromisno
stajalite i traili su striktno provoenje odredbi mirovnog sporazuma. Postigli su da 1923. g.
Francuska okupira Ruhrsku oblast, ali su ve 1924. g. na izborima izgubili od socijalista
(lijevi kartel). Vladu je formirao lijevi radikal Herriot. Radikalna stranka republikanizma,
demokracije i slobode, koja je branila naela francuske revolucije, afirmirala se potkraj 19. st.
i bila je sve vrijeme glavni nosilac Tree Republike. Predstavljala je uglavnom nii sloj i
seljake srednjake, inovnike, ljude slobodnih zanimanja. Politika joj je bila napredna, ali u
ekonomskom pogledu konzervativna i reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoloena prema
katolicima, krupnom kapitalu i veleposjedu, ali nepovjerljiva i prema socijalizmu, drei se
vrsto putova demokracije i parlamentarizma. Heirrotova vlada je smanjila napetosti s
Njemakom i priznala je SSSR. Francuski ministar Briand 1928. g. postigao je s amerikim
m.v.p. Kelloggom sklapanje pakta kojim bi se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u
meusobnim sporovima. Poetkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i politiku
krizu. Pojavio se niz organizacija faistikog tipa kao kraljevi kameloti, patriotska
omladina, francuska akcija i ognjeni krievi. Oni su zahtijevali ukidanje parlamentarne
demokracije i okonanje klasne borbe uvoenjem autoritarnog sistema vladavine. Na
izborima 1932. g. radikali i socijalisti ponovno su dobili veinu, ali nisu mogli rijeiti
ekonomsku krizu, a kad se 1934. g. saznalo za financijske skandale u koje su bili umijeani i
lanovi vlade, faistike organizacije organizirale su masovne demonstracije i pokuale
sruiti reim. Tada su socijalisti pozvali radnitvo i sve demokratske politike snage na obranu
parlamentarizma i demokracije. Tako su i komunisti prihvatili ponudu socijalista za
suradnjom i napustili politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili otru borbu za socijalizam
u korist borbe protiv faizma. 1936. g. stvoren je Narodni front sastavljen od Radikala,
Socijalista i Komunista. Front je pobijedio na izborima i stvorena je vlada koju je vodio Leon
Blum, voa socijalista. Iste godine sindikati su organizirali velike trajkove kojima su
6

pokuali prisiliti vladu da ostvari obeani program. Matingonskim sporazumom poveane

su plae i sklopljeni kolektivni ugovori, ali je inflacija ubrzo anulirala taj napredak. Dolo je
do razilaenja u koaliciji, jer radikali nisu bili naklonjeni politici Bluma koja je bila usmjerena
na socijalizaciju. A i u vanjskoj politici Blumova se vlada nala u tekoj poziciji. Blum je
elio podrati republikansku panjolsku, ali se plaio otpora radikala, koji su insistirali na
neutralnosti, pa i desnice koja je bila za Franca. Naposljetku vlada se pridruila Englezima u
komitetu za nemijeanje. Narodni se front 1938. g. raspao i do poetka rata vlade su
sastavljali radikali (Daladier) koji su se prikljuili Britaniji 1938. g. prilikom potpisivanja
Mnchenskog sporazuma.
NJEMAKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA
WEIMARSKA REPUBLIKA
Privredni temelji Njemake nakon rata bili su toliko vrsti da ih ni udar nakon Parike
mirovne konferencije nije mogao pogoditi. Osnove industrije rudarstvo, industrija eljeza i
elika, radile su prema suvremenim metodama uz neprestanu racionalizaciju, pa ak i
integraciju. Monopol na podruju kemijske industrije bio je zbog nametanja ugovora o
izruenju patenata djelomini izgubljen, ali je i dalje bio znaajan. Kapaciteti su se
koncentrirali u nekoliko podruja: u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj Njemakoj. Berlin je kao
glavni grad postao privredni centar Njemake. Poljoprivreda je i dalje bila vrlo efikasna i
proizvodila je dovoljno za domae potrebe. Na izborima za konstituantu 1919. g. SPD nije
dobio apsolutnu veinu, pa je morao suraivati s dvjema graanskim strankama (Njemaka
demokratska stranka i Katoliki centar). Oni su stvorili tzv. weimarsku koaliciju, koja je
11. studenog donijela i ustav. Tim ustavom drava je ostala decentralizirana i pokrajinske su
vlade sauvale svoje politike nadlenosti, a Pruska je ostala netaknuta. Upravo je opstanak
Pruske pridonio stabilnosti nove drave, jer su u njoj veinu imali socijaldemokrati, za razliku
od Bavarske i Ruhra, gdje su desniari iskazivali snaan separatizam. Uvrenju drave
trebao je pridonijeti i jak poloaj predsjednika republike. Njega je plebiscitarno birao cijeli
narod, te je on bio nezavisan o parlamentu. On je imenovao i otputao kancelara i njegove
ministre, a zakonske je prijedloge, pa ak i ako su proli parlament, mogao stavljati na
referendum i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Na temelju ustava mogao je objaviti
izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav. Tako monog
predsjednika nazivali su nadomjestkom za cara. Prvi predsjednik bio je Ebert, koji je na
odgovoran nain koristio svoje ovlasti i pomagao je da nova drava prebrodi sve krize u
7

prvim godinama nakon rata. 1920. g. ipak je desniarski orijentiran berlinski garnizon
izvrio pu i na vlast doveo Wolfganga Kappa. Legalna se vlast sklonila u Dresden, a potom
u Stuttgart, dok je radnitvo diljem drave spontano zapoelo trajk. Dio vojske ostao je
vjeran staroj vladi, koju je podravala i Antanta i pu je propao, ali je pokazao kako su
antidemokratske snage u Njemakoj i dalje jake. Na izborima 1920. g. SPD i Demokratska
stranka izgubile su mnogo mandata, a ojaala je ljevica (nezavisni i komunisti). Nakon tih
izbora, pa sve do 1928. g. nastaju vlade centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koju su
tolerirali, pa i podravali socijaldemokrati i ljeviari. SPD je na vlast doao samo jo 19281930. Brojano ojaala KP pokuala je u dva navrata doi na vlast revolucionarnim prevratom
i to 1920. g. i 1923. g. No nije imala uspjeha, jer je vojska bila izrazito protusocijalistiki
orijentirana. Godine 1923. izbila je i ekonomska kriza koja je onemoguila plaanje
reparacija. Tako su Francuzi, da bi osigurali svoj dio, vojno okupirali industrijski najjae
njemako podruje Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom i proizvodnja u Ruhru
je obustavljena. Amerikanci i Englezi nisu se slagali s francuskom politikom okupacije, ali
nisu nita poduzimali. Stoga je njemaka vlada da bi izbjegla ekonomsku katastrofu, morala
odustati od pasivnog otpora. Ekonomsku nestabilnost pokuala je 1923. g. iskoristiti
malobrojna Nacionalsocijalistika stranka Adolfa Hitlera i u Mchenu izvriti prevrat i
dokopati se vlasti. Bavarska vlada i vojska su uguile pu i nakon toga ne pokret gotovo
zamro. Kad su 1924. g. Amerikanci i Englezi izali s novim planom plaanja njemakih
reparacija, a Njemaka poela s plaanjem, Francuzi su se povukli iz Ruhra. Dolazi do naglog
jaanja privrede. Na izborima za predsjednika 1925. g. pobijedio je kandidat desnice
Hindenburg, koji je u poetku potovao ustav i republiku, ali je kasnije radio u korist desnice
i pridonio padu Weimarske republike. Prvi diplomatski uspjeh Njemake bio je 1922. g.
sklopljeni Rapallski ugovor sa SSSR-om, koji je Njemakoj pruio oslonac protiv omrznute
Poljske i otvorio sovjetsko trite. Ugovorom u Locarnu 1925. g. Njemaka je priznala
francuske granice na zapadu i bila primljena u Drutvo naroda, ali nije htjela priznati istone
granice prema Poljskoj. Nastojala je i dalje olakice za plaanje reparacija, to joj je uspjelo
1929. g. na konferenciji u Hagu. Privredna kriza poetkom tridesetih imala je za Njemaku
katastrofalne posljedice. Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Mllera pala je
1930. g. zato to SPD nije mogao prihvatiti zahtjeve kapitala da se smanje izdaci drave za
pomo nezaposlenima kako bi se tereti ekonomske krize prebacili na lea radnika. Osnovana
je nova graanska vlada centra na elu s Brnningom. Na izborima 1930. g. SPD je i dalje
najjaa stranka, ali su se glasovi ostalih lijevih stranaka presipali u 20% za
nacionalsocijaliste. Brnning nije imao mnogo podrke u parlamentu, a svoj je program
8

provodio posebnim vladinim odlukama, primjenom predsjednikovih ovlatenja. Tako je

Njemaka postala predsjednika republika. Privredna kriza pokuala se svladati tednjom,
ali je to samo povealo broj nezaposlenih. To je iskoristila desnica i 1932. g. oborila
Brnninga. Privrednu krizu nije okonalo i otpisivanje reparacija 1932. g. u Lozani. Krupni
kapital odluio se tada osloniti na Hitlera, koji je obeavao prestanak klasne borbe. Do
njegovog dolaska na vlast kancelar je bio Franz von Papen koji je pridonio ruenju ostataka
weimarske demokracije. Raspustio je zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili
socijaldemokrati, ime su izgubili svoju najvaniju bazu. Radnitvo nije prualo nikakav
otpor. Nacionalsocijalisti su pojaali propagandu i fiziki teror i poveavali svoj postotak na
parlamentarnim izborima 1932. g. U sijenju 1933. g. sporazumjeli su se s ostalim
desniarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom i Hitler je 31. sijenja 1933. g.
postao njemaki kancelar.
NJEMAKA POD NACIONALSOCIJALIZMOM
Hitler je svoj program nacionalsocijalizma iznio jo 1924. g. u knjizi Mein Kampf. U
njoj je svoje poglede na psihologiju masa, iz kojih se moe raspoznati njegova nadarenost za
zavoenje naroda. Taj mu je talent omoguio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U
knjizi je odbacio politiku Weimarske republike i iznio je svoj vanjskopolitiki cilj da za
njemaki narod dobije prodor na Istok (Lebensraum) kako bi Nijemci stekli svjetsku
vanost. Program stranke proglaen je jo 1920. g. nepromjenjivim i u svojoj prvoj toki
zahtjeva pravo Nijemaca na samoopredjeljenje radi ujedinjenja. U Hitlera se ta ideja
povezivala i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom iz Darwinove borbe za
opstanak. U Mein Kampfu on je objavio nadmonost nordijsko-germanskog ovjeka,
utjelovljenog u Nijemcu, te njemako gospodstvo, kao povijesno poslanje njemakog naroda.
Smisao sveg politikog ivota on vidi u dobivanju prostora, zadai kojoj dravnik treba
podrediti sve ostalo. Unutranja politika treba sluiti samo da stvori temelj sile u borbi za
opstanak prema vani. Iz toga je izraslo opravdanje za vou-diktatora i totalitarno-diktatorsku
dravu. Njemaki je narod imao pravo da sve druge tobonje manje vrijedne narode zgazi,
uniti, protjera ili pretvori u svoje sluge. U vrijeme ekonomske krize NSS je svojim
antikapitalizmom i antiboljevizmom privukla mase srednjih slojeva, koje su rado
prihvaale njezinu propagandu da treba tititi onog koji ivi od rada svojih ruku i poteno
zaraene imovine. Svi ti ekonomski upropateni slojevi zduno su odobravali NSS-u njezin
napad na nepravedan versajski sistem i pogubni kolektivizacijski boljevizam. Kako su na
vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistiki
9

krugovi shvatili da nee moi lako izai na kraj s ljevicom, odluili su se da upotrijebe
nacionalsocijalizam kao oruje protiv nje. Nakon dogovora u Bad Harzburgu 1931. g. bilo je
samo pitanje vremena kada e NSS doi na vlast. Pri tome se ona koristila i neuobiajenim
fizikim terorom koji su provodili njezini udarni odredi tzv. Sturmabteilugen. im su
nacionalsocijalisti uli u vladu, zapoeli su provoditi unutranjopolitike mjere koje su ih
ubrzo pretvorile u prave gospodare Njemake. Hitler je postigao rasputanje Reichstaga i
raspisivanje novih izbora 1933. g., vjerujui da e na njima dobiti plebiscitarno pravo za
nacistiku vladavinu. Da bi se obraunao s svojim najeim protivnicima komunistima
optuio ih je za paljenje Reichstaga 27. veljae. Dan nakon paljenja, vlada je donijela
uredbu O zatiti naroda i drave i Protiv veleizdajnikih smutnji koje su ukidale osnovna
ustavna prava i pravo priziva pred sudom. No, unato tome, izbori nisu Hitleru donijeli
podrku kakvu je oekivao, te se morao udruiti s drugim desnim strankama da bi imao
veinu u parlamentu. Iz parlamenta su iskljueni komunisti. 1933. g. parlament pristankom
graanskih stranaka donosi Zakon o ovlatenju kojim je vladi do etverogodinje pravo
izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta, ukljuujui i budet i
zakljuivanje meunarodnih ugovora. Time je oznaen kraj Weimarskoj republici. Uskoro su
rasputene sve zemaljske parlamentarne vlade i postavljeni su dravni komesari. Velika
ovlatenja dobila je i policija, a uspostavljena je i Tajna policija (Gestapo). Njemaka je
poela revno s provoenjem politike svoga Fhrera, koji je uivao podrku cijele zemlje
zahvaljujui propagandnom stroju svoga ministra Gbbelsa. Nacisti su se brzo obraunali i s
radnikim sindikatima kada su u krvi uguene radnike demonstracije. Sindikati su rasputeni,
a radnici ulanjeni u Njemaku frontu rada koju su vodili nacisti. Uskoro je zabranjen SPD,
a graanske su se stranke same raspustile. Nenacistike stranke u vladi Hitler je odgurnuo na
poloaje na kojima nisu mogli ni o emu odluivati. Kod daljnjih izbora za parlament
postojala je samo NSS (NSDAP). Prijetnju vlasti Hitleru jedino su predstavljali sukobi unutar
njegove stranke, koji su izbili oko udarnih odreda koje je predvodio Ernest Rhm. Njega je
Hitler smatrao suparnikom i dao ga je 1934. g. likvidirati to su uinile snage zatitnog odreda
(Schtzstaffel) na elu sa Heinrichom Himmlerom. Po Njemakoj su uskoro poeli nicati
koncentracioni logori u koje su nacisti zatvarali politike protivnike, ponajvie komuniste.
1934. g. umro je i predsjednik drave Hindenburg, pa je Hitler postao i predsjednik drave i
postao formalno vrhovni zapovjednik vojske. Ekonomska politika NSS-a odgovarala je stanju
u kojem se nala Njemaka nakon gospodarske krize. Nacisti su poeli ubrzano
naoruavanje i postavili su program autrakije, da bi drava postala neovisna o uvozu
sirovina. Ta je politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemaku
10

marku. Takav ekonomski polet mogao je biti samo kratkotrajan, jer je nakon njega morala
uslijediti vojnika agresija i osvajanje. 1933. g. Hitler je zakljuio konkordat s Vatikanom i
tako izbjegao kritiku katolikih Nijemaca. Potekoa nije imao ni s protestantima, jer je
nacizam formalno osiguravao sve eljene slobode za vjerski ivot. Za mlade je uspostavljena
organizacija Hitlerjugend koja je propagirala uenje o krvi i tlu. Nacisti su ubrzo poeli
provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemake idove. Najprije su uklonjeni iz
javnih slubi, a u noi izmeu 9. i 10. studenog 1935. g. napadnute su njihove sinagoge i
groblja (kristalna no). Na kongresu NSS-a u Nrbergu 1935. g. usvojeni su tzv. Nrberki
zakonu, na temelju kojih su idovima oduzeta graanska prava. U vanjskoj politici nacizam
je od samog poetka bio agresivan. 1933. g. Njemaka istupa iz Drutva naroda i otkazuje
kolektivnu suradnju. Ubrzo je prekinula odnose s SSSR-om, elei demonstrirati svoj
programski antiboljevizam. 1934. pribliila se Poljskoj i s njom zakljuila ugovor o
nenapadanju i prijateljstvu. 1936. g. Hitler uvodi vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od
1936. g. Njemaka je sve jaem prijateljskom odnosu s Italijom i obje se drave meusobno
podupiru u vanjskoj politici. 1938. g. Hitleru je uspio njegov veliki vanjskopolitiki cilj
prikljuenje Austrije. U jesen 1938. g. dolo je do Mnchenskog sporazuma u kojem je
unitena ehoslovaka, a sudetska oblast prikljuena Njemakoj. Kad je okupirao
ehoslovaku i potpisao sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Hitler je 1. rujna 1939. g.
napao Poljsku i zapoeo 2.s.r..
SOVJETSKI SAVEZ DO 2. SVJETSKOG RATA
Nakon Oktobarske revolucije Rusija je bila jedina zemlja Europe u kojoj se poeo razvijati
socijalistiki sovjetski sistem. Pobjeda Lenjinovog komunizma u Rusiji izazvala je u
marksistikom radnikom pokretu podvajanje na dvije struje: komunistiku, koja je pokuala
provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideji i socijaldemokratsku, koja je odbacivala
Lenjinov koncept i zauzimala se reformski put u socijalizam. Komunizam je nakon 1.s.r. bio
jo preslab da bi se ostvarila njegova ideja o svjetskoj socijalistikoj revoluciji. Sovjetski se
Savez morao sam i vlastitim naporima razvijati iz svoje zaostale privrede i pronalaziti
odgovarajua politika i ekonomska rjeenja. Boljevici su se mirom u Brest-Listovsku
osigurali od vanjskih neprijatelja, ali su bili suoeni sa sve snanijom kontrarevolucijom
unutar zemlje, koju je podravala Antanta. Zbog suprotstavljanja miru s Njemakom
boljevike su napustili lijevi eseri koji su se zalagali za nastavak rata. Oni su se protivili i

11

boljevikoj agrarnoj politici koja je zahtijevala od seljaka da dravi predaju sve proizvodne
vikove. Lijevi su eseri bili protiv klasne borbe na selu i zauzimali se za trinu privredu. Oni
su u suradnji s drugim eserima podigli pravi seljaki ustanak, te su u atentatu ranili i samog
Lenjina. Pobuna je uguena, a njezini voe osueni na smrt. Nakon toga iz sovjeta su
potisnuti svi protivnici boljevika i organiziran je jednopartijski sistem vladavine. Na
periferiji Rusije organizirala se kontrarevolucionarna vojska koju je vodio bivi carski
admiral Aleksandar Kolak. Kontrarevoluciju je novcem i orujem pomagala Antanta.
Englezi su se ubrzo iskrcali u Arhangelsku, a Japanci u Vladivostoku. Najvanija podrka
kontrarevolucije bila je tzv. eka legija sastavljena od bivih A-U vojnika. Kad su ih
boljevici pokuali razoruati zapoeli su neprijateljstva i zauzeli sibirsku eljeznicu. Tek u
jesen 1918. g. Crvena armija (CA) se pregrupirala i na elu s Trockim poela potiskivati
kontrarevolucionarne snage (KRS). Kad je zavren 1.s.r. Antanta je krenula u otvorenu akciju
protiv boljevika u Rusiji. Kolakovu vladu u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije, a
priznao ga je i general Denikin koji je s Francuzima skupljao kontrarevolucionarnu vojsku u
Ukrajini. KRS su u proljee 1919. g. krenule u vojniki mar na Moskvu i Lenjingrad, koji je
dobio teak udarac nakon to je na prijedlog Wilsona u Parizu odlueno da se Antanta ne
mijea otvoreno u sukob u Rusiji. Crvena armija je to iskoristila i razbila KRS koje se bez
pomoi Antante nisu mogle odrati. Do 1920. g. sovjetska se vlast proirila na sve krajeve
nekadanjeg carstva. Izvan je ostao Kakvkaz za koji su se boljevici morali boriti, te baltike
drave kojima je 1920. g. priznata nezavisnost. 1920. g. SSSR je upleo u pogranini sukob s
Poljskom. Nakon prvih vojnih uspjeha Poljaka i njihovog prodora do Kijeva, Crvena armija
je prela u protunapad i doprla do Varave, ali je tamo poraena jer su Poljacima pomogli
Francuzi. Nakon toga poljska je granica pomaknuta daleko na istok, to je SSSR mirom u
Rigi 1921. g. i priznao. Boljevici su 1921. g. osvojili i kavkaske drave. U prvim godinama
nakon rata, u tzv. ratnom komunizmu boljevici su nastojali ukinuti trinu privredu, pa
ak su pokuali ukinuti i novac, te uvesti robnu razmjenu izmeu pojedinih grana privrede. Za
plaanje hrane poljoprivredi, drava je slala industrijske i zanatske proizvode posve
podravljene industrije. Za voenje takve privrede stvoren je golemi birokratski aparat koji je
bio nestruan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvornikih radnika, jer je
1920. g. poelo nedostajati sirovina, pa i hrane. To nezadovoljstvo poetkom 1921. g. dovelo
je do ponovnog zahtijevanja za vlau sovjeta koji bi ukljuivali vie stranaka, a ne samo
boljevike. Poeo se pojavljivati i anarhizam. Poetkom oujka izbila je pobuna u luci
Krontatu, gdje su radnici i vojnici zahtijevali odbacivanje jednopartijske diktature i
uspostavljanje sovjeta bez boljevika. Pobuna je uguena vojnom akcijom Tuhaevskog. Te
12

bune navele su boljevike da razmisle o novom nainu gospodarenja. Na 10. kongresu

usvojen je Lenjinov prijedlog nove ekonomske politike (NEP) koja se zasnivala na dvjema
postavkama: ne odustajanje od socijalistikog program ukidanja privatnog vlasnitva na
veim poduzeima u vanim privrednim granama, ali osobnu zainteresiranost proizvoaa
treba poveati razvijanjem trinih odnosa. 1921.g. ukinuta je seljacima rekvizicija i uveden
porez u naturi. Vikove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tritu.
Doputena su i manja privatna poduzea i trgovine. Protiv NEP-a bili su neki boljevici
(Trocki) jer je on znaio odustajanje od revolucionarnog puta u socijalizam. U rukama
sovjetske drave i dalje su financije, teka industrija, vanjska trgovina, promet i velike
poljoprivredne povrine, pa nema opasnosti od ugroavanja socijalizma. Krajem 1922. g.
boljevici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR).
Drava je nastajala postupno, s pobjedama boljevika i uvoenjem njihovih sovjeta kod
pojedinih naroda biveg Ruskog Carstva. Boljevika stranka je priznala nakon revolucije
samoopredjeljenje naroda, ali se zauzimala za federativno povezivanje posebnih
nacionalnih sovjetskih republika (Lenjin), protiv ega je bio Staljin koji se zalagao samo za
autonomiju naroda. SSSR je 1923. g. dobio i svoj ustav. Najvii organ bio je Svesavezni
kongres sovjeta u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Samo su mjesni
sovjeti birani izravno na opim izborima. Kongres sovjeta izabirao je svoj prezidij i
predsjednik prezidija formalno je predstavljao dravu, ali nije imao nikakve ovlasti. Savjet
narodnih komesara ostao je i dalje snana izvrna vlast koja je obavljala sve dravne
poslove. 1924. g. umro je Lenjin, a nakon njegove smrti dravu je vodio kolegij trojice
trojka Zinovjev-Kamenjev-Staljin. Na kraju je Staljinu (od 1922.g. generalni sekretar partije)
polo za rukom da preuzme svu vlast, zahvaljujui tome to je u rukama drao partijski
birokratski aparat. Uklonio je s puta sve svoje protivnike, pa i samog Trockog i Buharina.
Staljin je objavio uenje o socijalizmu u jednoj zemlji (nasuprot Trockom koji je htio
svjetsku revoluciju). On je poeo s pretvaranje preteno agrarne Rusije u industrijsku dravu,
pa je 1927. g. proglasio prvi veliki petogodinji plan. Taj je plan razbio seljaki privatni
posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede. Preobraaj sela
vrio se bezobzirno, pa su ogoreni seljaci sami poklali svoju stoku i izazvali propast. U
razdoblju 1931-1933 zemlju je zahvatila velika glad, koja je odnijela oko 10 milijuna ivota.
Nakon toga zapoinje postupan ekonomski oporavak zemlje. Drugi petogodinji plan donio
je izgradnju kanala i eljeznica, te nastajanje velikih kombinata u koje bi se udruile industrije
cijelih pokrajina. Poelo je i naglo jaanje i naoruavanje Crvene armije. Oni koji nisu
postupali u skladu s interesima drave i partije bili su odvoeni u koncentracione logore u
13

Sibiru, pa je do 1935. g. u njima bilo vie od milijun zatvorenika koji su sluili kao radna
snaga za velike pothvate. Staljin je provodio istke i u partijskom vodstvu, koje su vrhunac
dosegle 1936. i 1938. g. Prvo se okrenuo protiv desne opozicije, koja se opirala prinudnoj
kolektivizaciji, a potom protiv eventualnih suparnika. Na politikim sudskim procesima
osuena je veina vodeih boljevika iz dana revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio
prisiljen da ode u emigraciju u Meksiko, gdje ga je ubio Staljinov atentator. Desetkovano je
vodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhaevskim, tako da je vojska due vrijeme bila
oslabljena. Na vrh se sada popela nova generacija sovjetske inteligencije koja je odrasla u
novoj dravi. Iskovala se nova svijest ispunjena tradicijom ruske prolosti koja je pravi
nastavak nala sada u socijalizmu. Na vrhu drave stajao je Staljin koji je imao neogranienu
vlast. Od 1934. SSSR je bio lan Drutva naroda i s pomou njega se htio osigurati od
nacistike agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama SSSR je
napustio tu politiku i u kolovozu 1939. g. na sastanku Staljina i Ribentropa sklopio sporazum
o nenapadanju s Njemakom, te o podjeli Poljske.
RAZVOJ FAIZMA U ITALIJI DO 2. SVJETSKOG RATA
Faizam je naziv za totalitarni politiki sistem koji se nakon 1.s.r. pojavio u onim
kapitalistikim zemljama u kojima parlamentarna demokracija nije bilo dovoljno uvrena u
politikom ivotu. To se prije svega odnosi na Italiju, Njemaku i Japan. Za pojavu tih sistema
postojali su vanjskopolitiki i unutranjopolitiki razlozi. Versajskim mirom te su drave
dobile manje nego to su oekivale (Italija) ili ih je pak mir jako pogodio (Njemaka), pa su
se zato u njihovim drutvenim strukturama pojavile jake politike, prije svega konzervativne
snage, koje su teile reviziji odredaba mirovnog ugovora, a u vanjskom politici zauzimale
agresivna stajalita prema svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale tekim
ekonomskih stanjem u dravi koji je proizlazio iz stanja nakon 1.s.r., a u kojem se
najbrojniji srednji sloj (seljaci, sitna buroazija, inovnitvo) poinje oslanjati na novu
drutveno-politiku izrazito konzervativnu doktrinu. Ta je doktrina sadravala opiranje
liberalnom kapitalizmu i monopolizmu koji je ugroavao opstanak srednjeg sloja, a s druge
strane je odbacivan i socijalizam. Faizam je politika mobilizacija zaostalih sektora drutva,
mobilizacija nezadovoljnih modernizacijom, racionalizacijom i drutvenom emancipacijom.
Faizam je vidio spas u vrstoj autoritarnoj nacionalnoj dravi koja bi ukinula truli
liberalni parlamentarizam i klasnu borbu. Ideal faizma je bilo staleki ureeno drutvo, koje
bi se oslanjalo na solidarnost, ali istodobno sauvalo privatno vlasnitvo u proizvodnji.
14

Faistiki pokreti osnivali su i vlastite vojnike odrede, koji su sluili za vrenje fizikog
nasilja nad politikim protivnicima. Razvile su se i metode suvremenog naina obavjeivanja
i propagande koje su faisti koristili kako bi manipulirali masama. Faistiki se pokret
dokopao vlasti tako to se povezao sa tradicionalno vladajuim elitama, koje su u faizmu
vidjele dobrodolo sredstvo za obraun s demokratskim i socijalistikim snagama, pa su tako
faisti postali orue krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske politike institucije i
graanske slobode, te uveli diktaturu. U vanjskoj politici faistike su drave bile izrazito
agresivne i svojim iskljuivim zahtjevima i prijetnjama postale su glavni krivac za 2.s.r.. U
Italiji se kao prvoj zemlji razvio faizam, koji je kasnije prihvaen i u drugim zemljama. Zbog
velikih obeanja prilikom stupanja Italije u 1.s.r., talijanska je buroazija bila razoarana
ratnim plijenom, premda je dobila znatan dio nekadanje A-U. Glavna smetnja ostvarenju
planova Italije na jadranskoj obali bila je Jugoslavija. I financijski Italija se nala u vrlo
tekom poloaju, a njezina privreda bila je neujednaeno razvijena: sjever je bio industrijski
najrazvijeniji, a jug preteno agrarno podruje i nerazvijen. Nakon to je Amerika ograniila
useljavanje izgubljen je i ventil za poputanje pritiska zbog brzog rasta stanovnitva.
Ope izborno pravo donijelo je masovne stranke koje su se nakon rata pridruile vladajuim
liberalima. Nasuprot katoliki orijentiranoj Narodnoj stranci stajali su socijalisti koji su se
prikljuili Treoj internacionali, ali su se 1921. g. podijelili na socijaliste i komuniste. U
sjevernoj Italiji 1920. g. bili su stvoreni uvjeti za socijalistiku revoluciju, ali ona nije uspjela
jer je radnitvo bilo preslabo za preuzimanje vlasti u cijeloj dravi. Strah od mogue
socijalistike revolucije poveavao je izglede za preuzimanje vlasti Benita Mussolinija (koji
je prije rata djelovao kao socijalist). Svojim borbenim sastavima (fasci di combattimento)
zapoeo je borbu protiv postojeih politikih stranaka, pa je tako 1922. g. naredio svojim
borbenim jedinicama mar na Rim kada je ljevica najavila generalni trajk. Kralj se
pokorio i predao Mussoliniju mandat za novu vladu. Faistiki pokret u Italiji je htio stvoriti
uvjerenje da je Italija pravna nasljednica antikog Rima, pa prema tome moe nastupiti
svojim imperijalistikim zahtjevima prema Sredozemlju. Mussolini nije dirao ni u ustav ni u
monarhiju, ali je uspostavio svoju jednopartijsku vladavinu. Njegov faistiki pokret polazio
je od starorimske tradicije pa je od nje preuzeo i rimski korak (passo romano), rimski pozdrav
(saluto romano) i svoj simbol (liktorski sveanj prua fasci). Na izborima 1924. osigurao je
faistiku veinu, a 1925. g. uveo potpunu diktaturu. 1926. g. rasputene su sve politike
stranke, a u parlament su se birali samo posluni zastupnici. Osim parlamenta postojalo je i
Faistiko veliko vijee, ali je odluujuu vlast imao duce tj. voa. Povelja rada iz 1927. g.
depolitizirala je sindikalne radne saveze i spojila ih s poduzetnicima u poslune kooperativne
15

strukovne saveze. Gospodarska politika imala je uspjeha to je uvrstilo vlast Mussolinija.

1929. g. sklopljen je Lateranski ugovor s Vatikanom koji mu je pribavio i naklonost
katolike crkve. Tim je sporazumom rijeeno tzv. rimsko pitanje koje je postojalo od 1870.g.
kada je Papinska Drava ukljuena u sastav Kraljevine Italije. Kraljevina Italija priznala je
suverenu Dravu Vatikan koja je obuhvaala podruje Vatikana, papinsku rezidenciju u Castel
Gandolfu i tri bazilike u Rimu. Sveta Stolica priznala je Kraljevinu Italiju s glavnim gradom
Rimom. Rimokatolika vjera postala je dravna vjera. Protivnici faizma morali su napustiti
Italiju. U vanjskoj politici talijanski faizam pokazao se vrlo agresivnim, osobito sredinom
tridesetih godina kada je Italija iz svoje kolonije Somalije i Eritreje napala 1935. g.
Etiopiju. Svi prosvjedi Drutva naroda i sankcije ostali su bez uspjeha i Etiopija je 1936. g.
prikljuena talijanskom imperiju. Etiopski kralj Hajle Selasije napustio je tada zemlju i otiao
u Veliku Britaniju, a Mussolini je talijanskog kralja proglasio etiopskim carem. Velika
Britanija i Francuska priznale su 1938. g. talijansku okupaciju Etiopije, nadajui se da Italija
nee nastaviti osvajanje. Potkraj 1936. g. Mussolini je objavio stvaranje osovine Rim-Berlin,
te je otvoreno potpomagao generala Franca u panjolskoj. Tako se od 1937. g. na
Francovoj strani borila talijanska vojska. elja za nekim francuskim podrujima dovodila je
Italiju u sukob s Francuskom, a neizravno i s Engleskom. Sve to tjeralo je Italiju na
vre veze s Njemakom. Prvi sastanak Hitlera i Mussolinija bio je 1934. g. u Veneciji i od
tada su neprekidno suraivali. Godine 1937. Italija je napustila Drutvo naroda, a u travnju
1939. g. napala je Albaniju i okupirala je. Albanski kralj Zogu morao je napustiti zemlju, a
albanski je parlament zemlju pripojio Italiji.
JAPAN DO 2. SVJETSKOG RATA
Nakon 1.s.r. inilo se da e parlamentarizam odnijeti pobjedu i u Japanu. Tako je 1918. g.
zemlja dobila prvu civilnu vladu koju su sainjavali zastupnici politikih stranaka na elu s
Takai Harom, voom liberala. No njegova vlada nije mogla potpuno demokratizirati zemlju
i uvesti parlamentarni sistem, jer je znaajan izvanparlamentarni inilac ostao car, koji je bio
oslonac starih elita i zemaljske oligarhije, te vojne elite. Usprkos modernim graanskim
reformama, japanska je vojska drala povlaten drutveni poloaj. Vojska i mornarica nisu
bile podreene parlamentu, ve caru i zbog njegove pasivnosti su bile potpuno samostalne.
Nakon smrti Takaija Haroa 1921. g. na vlasti su se smjenjivali liberali (Seijukai) i agrarna
stranka (Minseito), no stranke nisu stvorile modernu organizaciju, pa nisu imale ni veu
popularnost ni autoritet. Radniki pokret se nije mogao ni razviti uz snane patrijarhalne
16

komponente kod japanskog radnitva. Svjetska privredna kriza izazvala je i u Japanu

ekonomske i drutvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena svile i izvoz smanjili su se za
50%, a pala je i cijena rie. To je najvie pogodilo japanske seljake, a siromane slojeve
pogodila je i zabrana useljavanja Azijaca u SAD. Sve to pobudilo je porast japanskog
nacionalizma i rasizma. Nezadovoljstvo amerikom politikom dolo je do izraaja 1930. g.
kada je izvren atentat na premijera Hamaguija koji je prihvatio diktat SAD-a i VB o
ogranienju snage japanske mornarice (5:5:3). Nacionalno-militaristiki i totalitaristiki
krugovi preuzeli su vlast i izvrili agresiju na Manduriju 1931. g. Totalitarni sistem ukinuo
je demokraciju, politike stranke i sindikate. Japan je prvo krenuo u vojnu agresiju, to je
potaknulo procese unutar zemlje faizaciju. Najvaniji ideolozi japanskog faizma bili su
Kita Ikki i potpukovnik Hiimata Kingoro. Obojica su se odluno protivili
parlamentarizmu i odbacivali liberalni kapitalizam, ali i marksizam. Obitelj i seoska zajednica
predstavljali su praoblik japanskog stila ivota, koji je propao prodorom pokvarenog
zapadnjakog utjecaja i u buduem dravnom ureenju Japana treba ga ponovno uspostaviti.
Drutveni nosioci preporoda bili su seljaci i oficiri. Japanu su pridavali pravo da svoju vlast
ima proiriti na prostranstva Istone Azije. U narodu se propagirao militarizam i vojnike
vrline sadrane u japanskom vojnikom kodeksu buido. Japanski se faizam od ostalih
razlikovao samo po tome to nije imao neku karizmatinu linost na elu pokreta. Vou je
vjerojatno nadomjetala careva linost. Zauzimanje Mandurije potaknuto je 1931. g.
incidentom u Mukdenu. To je bio poetak japanskog imperijalizma i povratak nepravedno
oduzete zemlje koje su se pod pritiskom SAD-a i VB morali 1922. g. odrei na konferenciji u
Washingtonu. Nakon zauzimanja Manduriju su proglasili samostalnom dravom
Manduko, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu se povezala s Japanom.
1933. g. Japan je istupio iz Drutva naroda kada je ono osudilo njegovu akciju. Nakon
incidenta kod Pekinga, Japan je 1937. g. poveo prvi rat protiv ang-Kaj-ekove Kine i
nakon nekoliko mjeseci slomio njen otpor. Japanci su svojim osvajanjima u stilu Monroeve
doktrine htjeli sebi osigurati neiscrpno sirovinsko podruje i trite za svoju industriju. No
takvom svojom politikom sve su vie dolazili u sukob s SAD-om. Japan je 1936. g. zakljuio
sporazum s Njemakom i Italijom kao pakt protiv Kominterne, a 1937. g. je iz Maduka
poveo rat protiv komunistike Mongolije i SSSR-a, ali je 1938. g. poraen od Crvene
armije.

17

KINA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kina ulazi u onu skupinu zemalja koje su razvile oblik meutipa izmeu demokracije i
totalitarizma. Drave tog tipa uglavnom su bile agrarne, dakle optereene problemima
veleposjeda i socijalne ugroenosti srednjeg i malog seljaka. Moderni kapitalistiki razvoj tek
je bio u zaetku. Politika je demokracija u njima bila bez tradicije, a vrlo vaan integracijski
faktor predstavljala je vojska. U veini tih drava (srednja, jugoistona Europa, Latinska
Amerika, panjolska) drava se borila s zaotrenim nacionalnim suprotnostima. Kina je nakon
1.s.r. zapoela obnovu s ljudima kolovanim na zapadu, uglavnom na amerikim
sveuilitima. Nakon pada posljednjeg cara 1911. g. uspostavljena je republika. Versajska
odluka kojom je Japan zadrao vojnopolitiki diktat nad Kinom izazvala je veliko
nezadovoljstvo i zato Kina nije htjela potpisati taj sporazum. Protesti protiv Versajskog
sporazuma oznaili su poetak procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-Sena, tzv. kulturne
revolucije. Njezini su najvaniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i drutvenog ivota zemlje
uklanjanjem konfucijanske pravovjernosti, ukljuivanje Kine u suvremeni razvoj zapadnog
svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignua kineske narodne kulture, reformu jezika i uvoenje
ivog narodnog govora u knjievnost. 1922. g. sklopljen je sporazum s Japancima u
Kantonu kojim su se odrekli nadzora nad Kinom, ali su zadrali kontrolu Mandurije. 1923. g.
u Kinu na poziv Jat-Sena dolaze savjetnici iz SSSR-a koji od revolucionarnih grupa prema
zapadnom uzoru formiraju stranku Kuomintang (s tri programske toke: nacionalizam,
demokracija, socijalizam). Prili su osnivanju moderne vojske, a agrarne promjene provodile
su se postupno. Nakon Jat-Senove smrti 1925. vodstvo drave preuzeo je ang Kaj-ek. On
je otpustio sovjetske savjetnike, na to ga je nagnala sovjetska politika koja se zalagala za
komunistiki program u Kini, a u Kuomintangu su prevladale desne strane bogatog
graanstva kojima nije bilo do suradnje s komunistima. 1927. g. su radnici u angaju
proglasili komunistiku komunu i poetak socijalistike revolucije u Kini, koju je unitila
vojska. U Nankingu je formirao novu vladu sastavljenu od desnog krila Kuomintanga koja
nije ukljuila komuniste. Dovelo je to do graanskog rata. Komunisti su pokuali uspostaviti
tada sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona odrala samo nekoliko dana. Komunisti su
istisnuti iz gradova i obalnog pojasa, pa su teite svojeg djelovanja prenijeli na siromane
seljake u JZ Kini, kojima su poeli dijeliti veleposjedniku zemlju. Voa KP Kine postao je
Mao Ce-Tung, koji je poeo izgraivati svoju revolucionarnu seljaku sovjetsku republiku i
kinesku Crvenu armiju. Maova ideologija pustila je korijenje u zaostalom seljatvu, a poeo je
primjenjivati taktiku partizanskog ratovanja. ang Kaj-ek ga je 1930. g. pokuao unititi, te
18

je Crvena armija potisnuta na sjever Kine do kojeg je dola u tzv. Dugom maru.
Komunisti su uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je i dalje stjecala mnogo pristaa
na sjeveru. U Jenanu su komunisti poeli s izgradnjom svog drutvenog sistema (Jenanska
republika), dok se u kuominstanskoj Kini uvrivao reim ang Kaj-eka. 1937. g. dolo je
do napada Japana na Kinu, pa su komunisti i Kuomintang prekinuli neprijateljstvo i sklopili
sporazum za borbu protiv Japanaca. (za Poljsku vidi u PSIJE 20. st.)
PANJOLSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA
Nakon 1918. g. u panjolskoj vlada parlamentarna monarhija, no ni vlada ni parlament
(cortes) nisu predstavljali najbrojnije drutvene slojeve, ve je izborima i dalje upravljala
oligarhija iz gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su odgurnuti na politiku periferiju
organizirani u socijalistikim (UGT) u anarhistikim (CNT) sindikatima. Kod socijalista je
bio ukorijenjen reformizam, a panjolska specifinost je bio anarhizam, koji je nailazio na jak
odjek kod najbrojnijeg panjolskoj sloja agrarnog proletarijata i siromanih seljaka
Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog radnitva Katalonije. CNT je teio ukidanju
svake dravne prisile i usitnjavanje vlasti, tj. stvaranje carstva slobodnih linosti udruenih u
manja udruenja povezana meusobno dobrovoljnim sporazumom. Tako je 1927. g. osnovana
Organizacija pravih anarhista (FAI) s ciljem da sprijei skretanje CNT-a u lijevo. Gornji sloj
panjolskog srednjeg stalea bio je socijalno i ekonomski povezan s agrarnom aristokracijom.
Oni su kontrolirali novane zavode, pri emu su bogati zemljoposjednici svoj novac ulagali u
industriju. U vladajuim strukturama panjolske bila je izvanredno utjecajna katolika
crkva, koja je posjedovala goleme posjede, kao i nekretnine u gradovima. Ljudi su bili
duboko religiozni, osobito ene gornjeg i srednjeg sloja. Svojim zavjerenikim oficirskim
organizacijama u politiku se mijeala i vojska, koja nije bila dobro plaena, ali su oficirski
zbor inili sinovi iz uglednih obitelji s materijalnom podlogom. Vojska je vjerovala u ideale
19. st. da je pozvana da se brine za red i iskorjenjivanje korupcije koja potjee od liberalnog
parlamentarizma, pa je 1923. g. u dogovoru s kraljem preuzela vlast. General Primo de
Rivera suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je nastojala stvoriti konzervativni
sistem staleke solidarnosti. ak je donijela i neke socijalne zatitne zakone u korist radnitva,
ali nije pokuala provesti agrarnu reformu. Zbog velikog politikog nezadovoljstva de Rivera
je 1931. g. dopustio odravanje opinskih izbora, koji su donijeli pobjedu republikancima,
pa su i kralj i Rivera morali napustiti dravu. Iste godine odrani su izbori i za ustavotvornu
skuptinu u kojoj je republikanska veina proglasila republiku. To je bila Druga panjolska
19

republika koju su u poetku podravali svi slojevi panjolskog drutva. Prvi predsjednik
postao je Alcala Zamora, a predsjednik vlade Manuel Azana. Vladu su podrali i socijalisti i
njihov je voa Largo Caballero postao ministar rada. Vlada je priznala autonomiju Kataloniji
sa samostalnom vladom, a isto je obeala i Baskima, pa je tako i njihove stanovnike pridobile
za republiku. Vlada je ozakonila dravni kolski sistem, al je zbog toga dola u sukob s
Crkvom. 1932. g. izdan je zakon o agrarnoj reformi koji je trebao rasformirati veleposjede i
zemlju predati zadrugama i seljakim obiteljima. No nedostajalo je novca za plaanje odtete,
pa je podijeljeno malo zemlje. Azana je pokuao reformirati i vojsku, te je umirovio
konzervativne generale, a unaprijedio republikanske. Republikanski je reim uspostavio i
svoju policiju. Od 1931. g. traju sukobi republikanske vlade s anarhistima, koji su poeli
uspostavljati svoje komune u Andaluziji i Kataloniji. Naoruani anarhistiki odredi
sukobljavali su se s civilnom gardom. 1933. g. milicija je pucala u anarhiste. Nerede
pokuava iskoristiti vojska i civilna garda i organizirati pu, to navodi vladu da 1933. g.
odstupi. Na novim izborima pobijedila je katolika desniarska organizacija (CEDA) pod
vodstvom Gila Roblesa i centar. CEDA se zalagala za konzervativno parlamentarni sistem.
Anarhisti su bojkotirali izbore, a Azanina lijeva vlada pretrpjela je poraz. Nova vlada
provodila je posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomiju Kataloniji i nastupila protiv
Baska. Obustavila je agrarnu reformu, nastavila plaati Crkvu iz budeta i ponovno dopustila
otvaranje crkvenih kola. Svojim proturadnikim mjerama izazvala je prosvjede sindikata,
osobito UGT-a koji je sada pod vodstvom Caballera postao revolucionaran i bio spreman za
oruanu borbu protiv reakcije. Tako je 1934. g. u Austuriji izbio trajk koji je doveo do
ujedinjenja socijalista i anarhista, te malobrojnih komunista u Radniki front. U Asturiji je
dva tjedna vladao radniki komitet koji je poeo s organiziranjem panjolske Crvene armije.
Vlada je protiv radnika poslala vojsku koja je pod zapovjednitvom Franciska Franca krvavo
uguila pobunu. 1935. g. predsjednik Zamora nije htio popustiti desniarskim zahtjevima Gila
Roblesa i raspustio je parlament. Na izborima 1936. g. lijeve stranke stvaraju
Narodnofrontovski blok i odnose pobjedu. Novi predsjednik republike postao je 1936. g.
Azana, a premijer Quiraga. Socijalisti nisu uli u vladu, ali su je podravali. Nova vlada
nastavila je politiku Azanine vlade. No zemljom su vladali nemiri, seljaci su zauzimali
veleposjede i traili zavretak agrarne reforme, dok su radnici trajkali. Desnica se poela
pribojavati socijalnih nemira, kao i kapitalisti, koji su ih odluili podrati u njihovim
nastojanjima za autoritarnom konzervativnom neparlamentarnom dravom. 1936. g. CEDA je
prihvatila posve faistiki program. Desniarske su organizacije osnivale svoju vlastitu
miliciju i provodile teror protiv ljeviara i republikanaca. 1936. g. umijeala se i vojska i
20

izvela pu, koji nije jednako uspio u svim dijelovima panjolske. Kad je vlada podijelila
oruje civilnom stanovnitvu 19. srpnja 1936. g. zapoeo je graanski rat. panjolska se
podijelila na dio koji je podravao vladu i koji je drala desnica. Puisti (falangisti = faisti)
su drali Sevillu, Cordobu i Cadiz. Voa puista je 1936. g. postao konzervativni general
Francisco Franko, koji je poeo propagirati konzervativizam na elu s voom (caudillom).
Francisko je svoj rat nazivao mar protiv crvenih, iako je Azanina vlada bila vlada
demokratskih socijalista, dok su prava ljevica bila anarhisti i lijevi socijalisti, koji su pu
iskoristili da bi preuzeli vlast od Azane. Na elo republikanske panjolske doao je Caballero
koji je uivao veliki ugled meu radnicima. On je uvidio da bez discipline u republikanskoj
vojsci nee biti mogue pobijediti nacionaliste, pa je u vladu pozvao i anarhiste. Na posljetku
su u revolucionarnu vojsku ukljueni i komunisti koji su dobili podrku iz SSSR-a. Kako su
oni bili protiv vraanju demokratskom parlamentarizmu i za uspostavu sovjetskog
socijalizma, poeli su se okretati od anarhista i socijalista i 1937. g. poeli likvidirati neke
anarhiste, to je oslabio republiku. Pod pritiskom komunista iste je godine odstupio i
Cabellero, a njegov nasljednik je postao Juan Negrin. Zbog takvih suprotnosti unutar
republikanskog tabora nije mu vie mogla pomoi ni pomo izvana u obliku meunarodnih
partizanskih brigada. Zapadne su sile svojom neutralnou vie tetile republici nego
koristile. S druge strane Njemaka i Italija otvoreno su podupirale falangiste. Njemaki
zrakoplovi su 1937. g. potpuno unitili panjolski grad Guernicu. Falangisti su bili vrlo
okrutni i inili razna zlodjela, ali su to inili i komunisti, osobito prema Crkvi.
DRUGI SVJETSKI RAT
ZBIVANJA UOI POETKA RATA
Prvih nekoliko tjedana poslije Minhenskog sporazuma provedeni su oprezni razgovori
njemake s poljskom vladom, da se ispita bi li ona moda htjela nastaviti politiku iz 1934. g. i
pripomoi ostvarenju tih planova. Varava je sudjelovala ak u razbijanju ehoslovake i tom
prilikom dobila sporni komad industrijskog podruja oko Teina. Poljaci su slutili to im
prijeti, ali su se osjeali dovoljno snani da brane svoju samostalnost. 21. oujka 1939. g.
Hitler je zatraio od Poljske da odstupi Njemakoj Gdanjsk i dopusti joj da kroz koridor
gradi auto-cestu koja e biti pod njezinim suverenitetom. Poljska je odbila taj prijedlog
nadajui se pomoi Francuske i Britanije. Hitler je 28. travnja 1939. g. otkazao ugovor o
prijateljstvu s Poljskom i iskoristio je njemake albe oko Gdanjska kako bi zaotrio
meunarodnu krizu. Tada je zapoela diplomatska utrka za manje europske drave u kojoj je
21

njemaka zbog svoj poloaja bila u prednosti. Minhenskim sporazumom SSSR je ostavljen
postrani, i pokuaj Britanije i Francuske da ga kasnije ukljue u savez protiv Njemake nije
uspio jer Poljska nije htjela sovjetskim trupama dopustiti prolaz ni su sluaju rata niti sklopiti
ugovor o uzajamnoj pomoi. Pregovori su se otegnuli dok ih nije prekinula vijest o
njemako-sovjetskog Paktu o nenapadanju (23. kolovoza 1939. g.). Staljin se nadao da e
takvim ugovorom moi ostati izvan rata, a Hitler je time htio izolirati Poljsku od mogue
pomoi sa Zapada. S tim Paktom bio je povezan i tajni sporazum u kojem su obje sile
meusobno razgraniile svoje interesne sfere, pri emu je Baltik i poljski istok pripao Rusiji, a
ostatak Njemakoj. Tako je izvrena etvrta dioba Poljske. Nakon komadanja ehoslovake,
vlade VB i Francuske konano su shvatile da se Treem Reichu treba oduprijeti. Zato su stale
na stranu najugroenijih zemalja Poljske, Rumunjske i Grke i zajamile im neovisnost. VB
je tada sklopila i vojni savez s Poljskom. Pripremajui se za rat, Njemaka je stvorila novi
ratni plan. Glavno obiljeje njezinog ratnog plana bilo je u tome da je nastojala izbjei
istodobno ratovanje na dva ili vie bojita i orijentirala se na pokoravanje pojedinih zemalja
munjevitim ratom. Prije zapoinjanja napada oslanjala se na pouzdane informacije o zemlji
prethodno dobivene pijunaom, a uoi napada propagandom je izazivala defetizam i u tjednu
napada aktivirala petu kolonu. 1. rujna 1939. zapoeo je njemaki napad na Poljsku. Hitler
ju je brzo svladao i okupirao. Nakon vijesti o tom napadu, poljski saveznici VB i Francuska
navijestili su 3. rujna rat Njemakoj, a to su uinili i Australija i Novi Zeland, te Kanada. U
pobijeenoj Poljskoj Nijemci su poeli s teroriziranjem poljskog naroda. Nekadanje pruske
pokrajine proglaene su njemakim okrujima na kojima se provodila germanizacija. U
preostalom dijelu Poljske, tzv. Generalnom guverneratu odredi SS-a i SD-a poeli su hapsiti i
strijeljati ljude, osobito do tada veoma brojne idove. Budui da je Njemaka u sporazumu s
SSSR-om priznala sovjetske interese u europskom pograninom pojasu, SSSR je od
baltikih zemalja zahtijevao teritorijalne ustupke koji su za njega bili strateki vani. Krajem
rujna i poetkom listopada 1939. g. SSSR je s Estonijom, Litvom i Letonijom sklopio
ugovor o uzajamnoj pomoi i na njihovim podrujima poeo s podizanjem vojnih baza. Te su
zemlje brzo potpale pod sovjetski utjecaj, pa su komunisti u njima uz pomo SSSR-a u
izbornim tijelima preuzeli vlast. Tako su njihovi parlamenti 1940. g. odluili da se te zemlje
pripoje SSSR-u. SSSR je stvarao probleme i Finskoj, s kojom je od 1934. g. imao sporazum
o nenapadanju. Od nje je traio da mu u zamjenu za druga podruja ustupi etiri otoka,
dijelove Karelije i poluotoka Rivaki, te da mu dade u zakup poluotok i luku Hang, da bi se
zatitio Lenjingrad. Kako finska vlada nije pristajala na te zahtjeve, SSSR je otkazao ugovor o

22

nenapadanju i u studenom 1939. g. napao Finsku. Nakon 10 dana Finska je morala pristati na
mir u Moskvi. Zadrala je svoju neovisnost, ali se morala odrei podruja koja je traio SSSR.
U srpnju 1940. g. SSSR je promijenio granicu i prema Rumunjskoj okupiravi sjevernu
Bukovinu i Besarabiju.
TIJEK RATOVANJA U EUROPI DO NAPADA NA SSSR
U proljee 1940. g. zapoele su velike ratne operacije, koje su najprije zahvatile neutralnu
Norveku uz iju obali su se kretali njemaki brodovi sa rudama potrebnim njemakoj ratnoj
industriji. Vodstvo njemake ratne mornarice htjelo je taj put osigurati i vojniki, a zapad je to
htio sprijeiti. U sukobu je Njemaka izgubila sve svoje moderne razarae, ali su se VB i FRA
morale takoer povui, a Norveka pokoriti njemakoj okupaciji. Iznenadni napad
onemoguio je Norveanima da provedu potpunu mobilizaciju, a peta kolona, kojom je
rukovodio Vidkun Quisling, pridonijela je porazu norveke obrane. U okupiranoj Danskoj
Nijemci su ostavili dotadanja tijela vlasti, ali su obilato iskoritavali njezine gospodarske
mogunosti. Osvajanje Norveke i Danske Nijemci su planirali osigurati vana strateka
uporita na Baltikom moru, a zatim se obruiti na Nizozemsku, Luksemburg i Belgiju, koje
su bile vane za napad na Francusku i VB. Napad na Belgiju Nijemci su zapoeli tamo gdje je
zavravala utvrena Magnitova linija. Plan zahvata srpom imao je za cilj pregaziti Nizozemku
i Belgiju, dok je engleski ekspedicijski korpus bio opkoljen kod Dunkerquea, odakle je
prebaen u Englesku. Otpor Francuza na Seini brzo je slomljen i Francuska je 22. lipnja
1940. g. kapitulirala. Njemaka osvajanja iskoristio je i Mussolini koji je 10. lipnja
navijestio rat Engleskoj i Francuskoj, jer nje htio izostati kod podjele ratnog plijena, iako se
Italija u poetku nastojala suzdravati od napada. Jedino je Engleska jo bila neokupirana.
Chamberlain je morao odstupiti zbog svojih prijanjih politikih stajalita i zbog poraza u
Norvekoj, a voenje kabineta je preuzeo Winston Churchill. On nije pristajao na Hitlerovo
nuenje okonanja rata, to je Hitlera navelo na poetak Operacije morski lav, tj. napada na
Englesku, kojom je nastojao izboriti njemaku prevlast u zraku. Njemaki zrani napadi
zapoinju na VB u srpnju 1940. g. bombardiranjem zranih luka, vojnih uporita, industrijskih
objekata i gradova, od kojih je najtee stradao Coventry. Kako su Britanci pruali estok
otpor, Nijemci su odustali od napada i u proljee 1941. g. poeli s pripremama za napad na
SSSR. U zranim napadima Nijemci su izgubili oko 2000 zrakoplova. Amerika je u poetku
rata ostala neutralna, ali je gospodarski i financijski potpomagala VB, a 1940. g. su SAD u
zamjenu za uporita na zapadnoindijskim otocima ustupile VB 50 svojih razaraa. Francuska
23

je odredbama primirja bila podijeljena na okupirano podruje (koje je obuhvaalo sjever i

istok zemlje, Pariz i pojas uzdu atlantske obale i neokupirani dio, gdje je maral Petain
pokuao uspostaviti svoj novi konzervativno-katoliko usmjereni dravni poredak i ouvati
jedinstvo francuskog kolonijalnog posjeda pod svojom vlau. Sjedite te slobodne Francuske
bilo je u gradu Viiju. Dio francuskih boraca prebacio se u Englesku, a njihov zapovjednik
bio je general de Gaulle, koji je nastojao pridobiti francuske kolonije na svoju stranu. On je u
Engleskoj osnovao pokret Slobodna Francuska. Primirje je bilo potpisano i s Italijom kojoj su
ustupljeni Manton i osvojeni krajevi u predjelu Alpa. Dok su Nijemci napadali VB, Talijani su
iz svojih afrikih kolonija (Libije, Eritreje, Talijanske Somalije i Etiopije) poduzimali ratne
akcije protiv susjednih britanskih podruja (Egipat, Sudan, Somalija, Kenija). U Egiptu su
Talijani pretrpjeli velike gubitke i zatraili su pomo Nijemaca, koji su tamo poslali svoj
afriki korpus na elu s Erwinom Romelom. Nijemci su s Francuzima (Petainom) i
panjolcima (Francom) pokuali stvoriti zajedniki savez protiv Britanaca, ali to zbog
francusko-panjolskog antagonizma oko francuskog Maroka ti pregovori propali, a Petain se
odluio za politiku ekanja. Pored toga, Italija se pokazala slabim saveznikom, jer talijanska
flota nije postizala uspjehe koji su odgovarali njezinoj stvarnoj snazi. Britanska ratna
mornarica u Sredozemlju je imala snane baze na Gibraltaru, Aleksandriji i na Malti, a
pokuali su se domoi i francuskog brodovlja u luci Oranu. Kad je Petain to odbio, Britanci
su ga unitili. Kako se Musollini elio barem na kopnu izjednaiti sa Nijemcima odluio je u
listopadu 1940. g. napasti Grku, ali je doivio sramotan neuspjeh. Drugi svjetski rat jo je
vie zbliio Njemaku, Italiju i Japan, koje su u rujnu 1940. g. sklopile Trojni pakt. Tim je
paktom Japan Italiji i Njemakoj priznao pravo odluivanja pri stvaranju novog poretka u
Europi, a Japan je dobio vodstvo u Aziji. Sve tri potpisnice tog ina obvezale su se na
uzajamnu pomo, ako bi koja bila napadnuta od sila koja do tada nije ula u rat (SAD). Paktu
su do kraja 1940. g. pristupile Maarska, Rumunjska, Slovaka, a 1941. g. Jugoslavija i
Bugarska. SSSR je bio namjerno nespominjan da bi ga Hitler u pregovorima s Molotovom
pridobio da pristupi Osovini, za prodor prema jugu Azije. No Molotov je ustrajao na tome da
se moraju osigurati Ruski vitalni interesi na Balkanu i turskim tjesnacima, pa je taj plan
propao, a Hitler naredio Plan Barbarosa.

24

ZBIVANJA 1941. I NAPAD NA SSSR

Prije napada na SSSR, Hitler je naumio stabilizirati talijanski front u Tripolitaniji, za to je
dobio zadatak afriki korpus. Njemu je 1942. g. uspjelo prodrijeti do doline Nila. Zatim je cilj
bio potisnuti Engleze s Egejskih otoka i iz Grke, jer je engleska avijacija s Krete mogla
ugroavati naftonosna polja u Rumunjskoj. Zbog toga su Nijemci zauzeli Kretu, ali su
njemaki padobranci pretrpjeli teke gubitke. Pristupom Jugoslavije Trojnom paktu, dolo je
do politike krize u toj zemlji i izbijaju demonstracije. Oficiri zavjerenici svrgavaju kneza
Pavla i uspostavljaju novu vladu na elu s generalom Simoviem, dok je za kralja proglaen
Petar II. Zbog toga je Njemaka napala Jugoslaviju, kako bi imala mir u zaleu prije napada
na SSSR. Napad na SSSR zapoeo je bez objave rata 22. lipnja 1941. g. Efekt iznenaenja
potpuno je uspio (iako su Staljina upozoravali na mogui napad) i njemake ete su
napredovale vrlo brzo i zarobile oko 3 milijuna ruskih vojnika. Kako su Rusi dovodili
neprestano nove snage napad na Moskvu zapoeo je tek u listopadu, prije poetka razdoblja
kia i blata. Njemake su snage tada ve bile vrlo iscrpljene. Sovjetska vlada povukla se iz
Moskve u Kujbiev, a velike su tvornice premjestile svoje strojeve iza Urala. Sam Staljin
rukovodio je obranom Moskve. Zbog razilaenja u strategijskim planovima, dolo je do
podjele u njemakom vrhovnom tabu i Hitler je osobno preuzeo komandu nad kopnenom
vojskom u prosincu 1941. g. Na osvojenim podrujima brzo se razmahalo nacistiko nasilje, a
za te krajeve osnovano je Ministarstvo za Istok na elu sa Rosenbergom koje je razvilo
odgovarajuu ideologiju o germanskom gospodstvu i superiornosti arijevske rase. Nasilje se
provodilo programom germanizacije jedinica SS-a, koje je vodio Himmler, koji je htio u
stvarnost pretvoriti Hitlerove fantazije o naseljavanju njemakih seljaka na Istok. Tako se tu
provodilo plansko istrebljivanje idova i Slavena, koje je provodio Glavni ured dravne
sigurnosti. Sustavno unitavanje izvravalo se nad mukarcima, enama i djecom u poetku
strijeljanjem, a kasnije u plinskim komorama i peima za spaljivanje u logorima. Na taj nain
poubijano je 6 milijuna idova. U Srednjoj Europi se pak provodilo ukljuivanje srodnih
naroda u Hitlerov novi poredak potlaivanjem i terorom. U osvojenim zemljama se
uspostavljaju pokreti slini nacizmu, kao u Nizozemskoj pod Mussertom ili Norvekoj pod
Quislingom. im je zapoeo napad na SSSR, Churchill je ponudio SSSR-u saveznitvo i 8.
srpnja 1941. g. potpisan je u Moskvi englesko-sovjetski sporazum u kojem se sile
obvezuju da e rat okonati u meusobnom sporazumu. Ubrzo nakon toga SAD je poeo
SSSR-u isporuivati ratnu opremu. U kolovozu 1941. g. sastali su se na palubi ratnog broda
Prince of Wales u Atlantiku Churchill i Roosevelt i potpisali su Atlantsku povelju koja je
25

istaknula program od 8 toaka za pravedno novo ureenje svijeta. U povelji su istaknuta

slobodoljubiva demokratska naela, prema kojima svaki narod, kojemu je u ratu silom
oduzeta neovisnost, ima pravo na svoj suverenitet i na oblik dravne vladavine koju eli,
pravo na sudjelovanje u trgovini, pravo na meunarodnu suradnju i neogranieno pravo
plovidbe svim morima i oceanima. Naglaeno je da SAD i VB ne tee svom teritorijalnom
poveanju i teritorijalnim promjenama bez slobodne volje naroda.
ZBIVANJA NA DALEKOM ISTOKU
Japan se ni nakon uvrenja u Kini i izgradnje mandurske industrije nije mogao osloboditi
ovisnosti o sirovinama iz SAD-a i nafte iz Nizozemske Indije (Indonezija). Ne imajui jo
prave strategije za djelovanje, Japanci su u travnju 1941. g. sklopili sporazum o neutralnosti
s SSSR-om. To je omoguilo SSSR-u premjetanje velikih vojnih snaga na zapad, osobito u
obranu Moskve. Zatim je u pregovorima s Viijskom Francuskom uao u francusku
Indokinu, da bi zatim odatle krenuo u osvajanje june Kine. Francuska Indokina sluila je
Japanu kao polazite za osvajanje britanskih i nizozemskih kolonija. Tijekom rata Tokio je
vodio pregovore s Washingtonom, ali kako oni zbog tvrdih stajalita Amerikanaca nisu
uspjeli, Japan je donio odluku o poetku ekspanzionistikog rata na Pacifiku. Kako su
Amerikanci deifrirali japanski tajni kod znali su sve to oni pripremaju. Japansko ratno
zrakoplovstvo 7. prosinca ipak je potpuno unitilo pacifiku flotu SAD-a stacioniranu u
Pearl Harbouru. Istodobno napadnuti su Filipini, Hong Kong, Singapor, Manila, Sijam i
Gilbertovi otoci. Napad Japana na Pearl Harbour bio je povod SAD-u da 8. prosinca objavi
rat Japanu. Na to su Njemaka i Italija objavile rat SAD-u, a on je uzvratio objavom rata
njima i njihovim satelitskim dravama. U svibnju 1942. g. vodile su se snane bitke na moru i
u zraku izmeu SAD-a i Japana u Koraljnom moru. U tim bitkama dugo nije bilo
pobjednika, sve do 4. lipnja 1942. g. kada su Amerikanci izvojevali pobjedu kod otoka
Midway. Ta je pobjeda znaila kraj japanske premoi na Tihom oceanu jer je Amerikancima
uspjelo potapanje etiri japanska nosaa aviona. No temelj amerike strategije bio je da
prednost mora imati rat u Europi, gdje je njemaka armija nakon to je izdrala rusku zimu
ponovno krenula u ofenzivu na istonom bojitu.

26

ZBIVANJA U EUROPI OD 1942. DO KRAJA RATA

Nijemci, koji su krenuli o novu ofenzivu na istonom bojitu, nisu mogli osvojiti Lenjingrad,
a napredovanje prema jugu se razdvojilo prema Hitlerovoj uputi u dva pravca udarca na
Kavkaz i na donju Volgu, ali je tu opet zapelo kod Staljingrada, dok je u pozadini na
velikom prostoru zapoeo partizanski rat. To je dovelo do slabljenja njemake vojske.
Meinstainove trupe su na vrijeme uspjele skloniti se sa Kavkaza, ali je esta armije pod von
Paulusom bila opkoljena kod Staljingrada. U bitci koja je trajala od 13. 7. 1942. do 2. 2.
1943. g. kada se njemaka vojska predala. U ljeto je njemaka pokuala novu ofenzivu, koja
je dovela do najvee tenkovske bitke u povijesti ratovanja kod Kurska i Orsela (4-5. 7. 1943.
g.). U toj bitci je samo na njemakoj strani sudjelovalo 900.000 vojnika i 2.700 tenkova,
2.000 zrakoplova i 10.000 topova. To je bila najvea koncentracija tehnike u 2.s.r. I ova bitka
zavrena je porazom Nijemaca i od tad je Crvena armija imala premo na svim bojitima od
Baltikog do Crnog mora. U jesen 1942. g. zapoeo je preokret u ratu na Zapadu. Angloamerike jedinice iskrcale su se 7. studenog 1942. g. pod vrhovnih zapovjednitvom
Eisenhowera u Maroku i Aliru i ubrzo pridobile na svoju stranu te francuske kolonije.
Ujedno je s Nila krenula jedna britanska oklopna divizija pod Montgomeryjem protiv
Romela (bitka kod El Almeina), a u lipnju 1943. g. morale su kapitulirati sve njemakotalijanske trupe u Tunisu. Nakon toga u kolovozu 1943. g. saveznici su izveli desant na
Siciliju i u rujnu se iskrcali kod Salerna. Talijanska buroazija na taj je preokret reagirala
dravnim udarom u kojem je faistiki reim bio uklonjen, a Mussolini je odlukom Velikog
faistikog vijea uhapen. Kralj je pozvao tada umirovljenog marala Pietra Badoglia da
sastavi novu vladu koja je tajno potpisala primirje, a zatim bezuvjetnu kapitulaciju 8. rujna
1943. g. Nijemci su na iskrcavanje u Sjevernoj Africi odgovorili zauzimanjem itave
Francuske, a pod maralom Kesselringom uspostavili su vrstu obrambenu frontu od jedne do
druge talijanske obale, a desantom padobranaca oslobodili su Mussolinija zatvorenog u Gran
Sassu. U sjevernom dijelu zemlje Mussolini je uspostavio svoju socijalnu republiku,
marionetsku faistiku dravu. Njemaka je morala obustaviti i podmorniki rat, jer su
savezniki razarai i avioni sve bolje kontrolirali mora, a prije svega zato to je pronaen
radar. Amerikanci su ojaali svoje zrakoplovstvo lovcima koji su mogli letjeti na velike
udaljenosti, te tekim bombarderima, leteim tvravama koje su postigle potpunu prevlast u
zraku. Nakon izlaska Italije iz rata 1943. g. i sloma njemake vojske na ruskom bojitu poslije
Staljingrada i Kursk-Orsela, godina 1943. donijela je na strani Saveznika i najvanije
politike odluke. Poelo je konferencijom Churchilla i Roosevelta konferencijom u
27

Casablanci o nastavku rata nakon ponovnog osvajanja Afrike. Kao neposredan cilj borbe
protiv Osovine bila je proklamirana njezina bezuvjetna kapitulacija. to su saveznici bili
svjesniji svoje konane pobjede, to su vie razmiljali o onome to e biti poslije rata, pa su se
meu njima poeli javljati sukobi interesa. Osobito je eril izraavao zabrinutost da e Rusi
zadobiti prevlast i ugroziti zapad. Staljin je ve 1941. prilikom sklapanja sporazuma s
Britanijom nagovijestio da njegov poslijeratni plan sadri slabljenje Sredinje Europe i
insistiranje na sovjetskim granicama s poetka rata (okupirana Poljska). No kako su se
Amerikanci bojali da isticanjem suprotnosti ne ugroze savez s SSSR-om, Ruzvelt je poputao
Rusima. Sovjeti su uspjeli nametnuti svoje stajalite na konferenciji u Teheranu 1943. g. Tu
je zakljueno da budua granica poljske drave bude pomaknuta na zapad do Odre, te je
priznato pravo komunistikim strankama da budu primljene u koalicije, ali Staljin nije pristao
da se pismeno obvee u pogledu predviene podjele Europe. U lipnju 1944. g. AngloAmerikanci su se nakon dugotrajnih priprema (ifra Overlord) iskrcali u Francuskoj. 6.
lipnja 1944. g. poeo je najvei pomorsko-zrani desant u povijest ratovanja. Uz goleme
gubitke i strane borbe dvije saveznike armije su iskrcane na obalu, gdje je zatim odsjeena
tvrava Cherbourg i probijena fronta to su je iza nje izgradili Nijemci. Tek kada im je
zaprijetila opasnost od okruenja Nijemci su se poeli povlaiti preko rijeke Seine. Tada je
izvedena druga saveznika invazija u junoj Francuskoj, pa su se Nijemci morali i dalje
povlaiti. Saveznici su tada 25. kolovoza 1944. g. uli u Pariz i zauzeli ostale dijelove
Francuske, Belgiju i Luksemburg, te vei dio Nizozemske. Saveznici su zatim zastali i
dopustili Nijemcima da se na starom zapadnom bedemu (Westwall) ponovno pregrupiraju, pa
je Hitler naredio u prosincu 1944. g. jo jednu ofenzivu u Ardenima, koje nije imala uspjeha.
Na poetku 1944. g. i Crvena je armija poduzela veliki napad na ratitima od Crnog do
Barentsovog mora. Nijemci su tada na tim ratitima imali 257 divizija. Nakon oslobaanja
sovjetskih teritorija, Crvena armija stupila je na teritorije njemakih satelita Rumunjske,
Bugarske, Maarske i Slovake, a zatim su zauzeli i dio Poljske, gdje su se zaustavili pred
Varavom u kojoj je izbio ustanak Poljaka. Zatim su preli u istonu Prusku, preli eku i
nastavili prodirati u Njemaku desnim, a u Austriju lijevim krilom, te su 13. travnja
1945. g. uli u Be. Nakon to su svladani svi njemaki saveznici, saveznike postrojbe ule
su na teritorij Njemake. Civilno stanovnitvo bjealo je na istoku od ruskih divizija, a na
zapadu su gradovi bili nemilosrdno bombardirani, iako to vie nije imalo nikakvog taktikog
znaaja. Vrhunac strahota bilo je bombardiranje Dresdena, prepunog izbjeglica. Bilo je to
unitavanje njemakog naroda, za koji je Hitler objavio da se nije pokazao vrijednim

28

njegovih velikih ideja. Svojim djelovanjem na teritoriju Njemake, saveznici su u odmazdi

bili jednako tako surovi, kao to su Nijemci bili na poetku rata. Pred kraj rata Hitler je, kao i
Goebbels, 30. travnja 1945. g. poinio samoubojstvo, imenovavi oporuno svojim
nasljednikom admirala Dnitza. Sovjetska armija 2. svibnja ula je u Berlin, a nekoliko dana
poslije potpisan je slom Treeg Reicha. General Jodl potpisao je 7. svibnja u Reimsu
bezuvjetnu kapitulaciju, koju je ratificirao general Keitl u Berlinu 8. svibnja. Nakon
saveznikog iskrcavanja u Normandiji i poetka kraja rata tijek daljnje poslijeratne politike
odvijao se na putu teheranskih odluka. Gotovo itav Balkan dospio je pod utjecaj SSSR-a,
osim Grke, za koju je Staljin u sporazumu 1944. g. priznao da pripada u britansku interesnu
sferu. Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za europska zbivanja i svoju panju
okretali na rat na Pacifiku. U borbama preskakanja s otoka na otok ondje je sve vie dolazila
do izraaja njihova premo na moru i u zraku, pa su na prijelazu iz 1944. u 1945. g. ponovno
zauzeli Filipine. No jo ih je uvijek zabrinjavala snaga japanske vojske na azijskom kopnu.
eljeli su da se i SSSR ukljui u rat na Istoku, pa su zato bili spremni poputati Sovjetima u
Europi. Takva njihova politika pokazala se ve na pitanju uspostave Poljske. Staljin vie nije
priznavao izbjegliku vladu u Londonu, ve je osnovao novu vladu u Lublinu u kojoj su
veinu imali komunisti. Slian je razvoj bio i u Rumunjskoj, Maarskoj i Bugarskoj, koje su
do dolaska Crvene armije imale domae faistike reime. Na konferenciji u Jalti 1945. g.
sile pobjednice bile su jedinstvene u gleditu da Njemaku valja oslabiti i obvezati je da
nadoknadi ratnu tetu, ali nisu bile jedinstvene u pogledu pojedinosti unutar njezine
teritorijalne podjele i u pogledu naplaivanja ratne tete iz njezine privrede. Stoga je pored
namjere da se Njemaka teritorijalno podijeli, bilo objavljeno da e poslije kapitulacije
saveznici preuzeti svu vlast u Njemakoj. U pogledu istonih granica konferencija se izjasnila
za liniju Odra-Neisa. Sovjeti su poduprli stvaranje Ujedinjenih naroda koje je stvoreno 25.
travnja 1945. g. u San Francisku i u kojem su glavnu rije imale velike sile okupljene u Vijeu
Sigurnosti. UN su trebali biti stvoreni na temelju Atlantske povelje i u njima su se trebali
ujediniti svi slobodni narodi. Na formalnoj osnivakoj konferenciji sudjelovalo je 46
zemalja, meu njima i Jugoslavija. Rat je zavren u Europi kapitulacijom Njemake 8. 5.
1945. g. Nakon kapitulacije Njemake Savezniko kontrolno vijee je 5. lipnja 1945. g.
preuzelo vrhovnu vlast nad bivom Njemakom u granicama od 1937. g. izuzevi istone
pokrajine s one strane linije Odra-Neisa. U to kontrolno vijee je na zahtjev VB primljen i
predstavnik Francuske, kako bi se poveala protutea nasuprot Rusiji, jer se oekivalo skoro
povlaenje Amerikanaca. Njemaka je podijeljena ne 4 okupacijske zone. Konferencija
pobjednika u Potstadmu (od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. g.) samo je potvrdila stanje na
29

terenu. Sastanku su bili nazoni Staljin, Harry Truman i Churchill, kojeg je zamijenio
Clement Attlee. Na toj konferenciji odlueno je da se Njemaka potpuno razorua, a njene
tvornice ratnog materijala ili unite ili stave pod nadzor saveznika. Zatim, da se provede
denacifikacija, kazne ratni zloinci, raspuste karteli i monopoli. Savezniko nadzorno vijee u
Berlinu dobilo je sva prava vrhovne vlasti u Njemakoj, ali su doputena mjesta autonomna
tijela vlasti, demokratske politike organizacije i druge graanske slobode. Njemaka je
izgubila sjeveroistoni dio Pruske, koji je dobio SSSR, a Poljska podruja istono od OdreNeisse. SSSR i Poljska dobili su pravo da podmire svoja reparacijska prava od Njemake
oduzimanjem industrijskih ureaja i proizvoda iz sovjetske okupacijske zone. Zakljueno je
da se osnuje i Savjet pet ministara velikih sila (SSSR, SAD, VB, FRA i Kina) sa sjeditem u
Londonu koji bi izradio prijedloge mirovnih ugovora s Italijom i satelitskim dravama.
Odlueno je da se mirovni ugovor s njemakom sklopi kada bude sastavljena jedinstvena
njemaka vlada. Zakljueno je i da sve neutralne zemlje, osim panjolske, mogu postati
lanice UN-a. U proljee 1945. g. ameriki protujapanski napad imao je velikog uspjeha.
Ameriko zrakoplovstvo svakodnevno je bombardiralo japanske brodove, borbene poloaje,
luke i utvrene gradove. Japanci su, suoeni s injenicom da e izgubiti rat, poeli u napade
uvoditi svoje kamikaze dobrovoljce pilote samoubojice. S konferencije u Potsdamu Japanu
je 26. srpnja 1945. g. upuen ultimatum, ali su ga Japanci odbili. Nakon toga, da bi ubrzali
kraj rata, Amerikanci su upotrijebili i atomske bombe. Prva je baena 6. kolovoza 1945. g.
na Hiroimu, a druga 9. kolovoza na Nagasaki. Njihov uinak bio je strahovit. SSSR je 8.
kolovoza 1945. g. navijestio rat Japanu i poeo ratne akcije. Crvena armija zauzela je
Manduriju i sjevernu Koreju, a mornarica Kurilske otoke i juni dio Sahalina. Kad su
Japanci uvidjeli da e biti poraeni, ali ponajprije zbog straha od novih atomskih bombi,
prihvatili su ultimatum, pa je 2. rujna 1945. g. potpisana bezuvjetna predaja. Bio je to
posljednji dan 2.s.r. U Japanu je nakon toga uvedena amerika vojna uprava. Drugi svjetski
rat trajao je 6 godina. Od 67 drava samo je 6 ostalo neutralno, tako da je rat pokrio 96%
zemljine povrine. Izravno se ratovalo na teritoriju 40 drava (22% zemljine povrine). Bilo je
mobilizirano 110 milijuna ljudi, a poginulo je oko 50 milijuna, a 35 milijuna je bilo ranjeno.
Ratni izdaci zaraenih drava bili su 1.117 milijardi dolara (60-70% njihovog nacionalnog
dohotka). U 2.s.r. primijenjena su mnoga nova tehnika sredstva (razorne i zapaljive bombe,
nagazne i podvodne mine, dalekometno topnitvo, raketni projektili, atomska bomba, mlazni
zrakoplovi, radar, telekomunikacije), kao i novi taktiki oblici borbe (zrani i pomorski
desant).

30

POKRETI OTPORA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Pokreti otpora pokazali su da je za uspjeh u 2.s.r. potrebno dobrovoljno i aktivno sudjelovanje
najirih masa i da je naoruana partizanska borba najefikasnije oruje naroda u borbi za
slobodu te da je za uspjean razvoj pokreta otpora bitna organiziranost i jedinstvenost
rukovodstva. Najboljim organizatorom pokreta otpora pokazale su se komunistike partije
jer su u okupiranim zemljama upravo one poele s organizacijom borbe protiv okupatora.
Meu najznaajnije pokrete otpora u Europi spadaju NOB Jugoslavije, partizanski rat u
SSSR-u, pokret otpora u Poljskoj i Francuskoj, pokret otpora u ehoslovakoj i Albaniji.
Pokret otpora u Sovjetskom Savezu jedan je od rijetkih za koji su unaprijed izvrene sve
organizacijske pripreme. Politbiro je obvezao sve partijske, dravne i sindikalne
organizacije da se u sluaju rata organiziraju za partizanske borbe iza neprijateljske linije.
Nakon njemakog napada, Staljin je uputio svim sovjetskim narodima na podrujima to su ih
okupirali Nijemci poziv na stvaranje partizanskih odreda, ali oni se zbog nedostatka oruja
i Staljinova iskrivljavanja marksistike doktrine nisu odmah razvijali takvom brzinom
kakvom se oekivalo. No kad su Nijemci na okupiranim podrujima poeli provoditi svoj
Hitlerovski plan, pokret je poeo jaati. Od 1942. g. poele su organizirane diverzantske
akcije za komunikacije i transporte, a partizanske su se jedinice povezale s Crvenom armijom.
Najvei je razmah partizanski odred doivio 1943. g. kada je nastao itav niz osloboenih
teritorija. Prema sovjetskim podacima u okupiranim podrujima SSSR-a borilo se 1,5
milijuna
ljudi u partizanskim odredima. Francuski pokret otpora bio je najsveobuhvatniji, ali i
najkompliciraniji pokret otpora u Europi. Francuski je pokret otpora imao tri centra: ParizLondon, Moskvu i de Gaullea, koji nisu obuhvaali itav pokret otpora, jer je postojao itav
niza samostalnih grupica, koje su djelovale bez suradnje s tim centrima. No, okupator nije
uspio iskoristiti njihovu nejedinstvenost. Osnovno razilaenje u pokretu otpora bilo je da li da
taj otpor bude pasivan ili aktivan, a i oni koju se zalagali za pasivnost nisu bili jedinstveni u
obliku te aktivnosti. Prvi prilog aktivnom otporu dao je de Gaulle iz Londona. On je nakon
sporazuma s Churchillom priznat kao ef slobodnih Francuza i orijentirao se na organiziranje
borbe protiv Nijemaca izvan Francuske, nastojei u prvom redu pridobiti francuske kolonije.
Smatrao je da je vano da Francuzi sudjeluju kao organizirana vojna snaga u sastavu
saveznike vojske. U oslobodilaki pokret u domovini nije se mnogo pouzdavao, a naroito je
zazirao od komunista. Ipak, pod njegovim utjecajem su bile i neke snage unutar Francuske,
koje su imale zadatak da pripremaju teren za iskrcavanje saveznika. Za francuski je pokret
31

otpora karakteristina masovnost sabotaa i diverzija s jedne, a veoma polagano stvaranje

operativnih partizanskih jedinica s druge strane. Tek 1944. g. ujedinile su se sve snage
francuskog pokreta otpora (FFI). FFI je u pozadini njemake fronte nakon iskrcavanja
saveznika, sam oslobodio dvadesetak gradova, a Pariko oslobodilako vijee diglo je 18.
kolovoza ustanak u Parizu, koji je pod vodstvom komunista gotovo potpuno osloboen.
PREGLED DRUGOG SVJETSKOG RATA
1939.
1. 9. Njemaki napad na Poljsku, poetak rata
3. 9. VB i FRA objavljuju rat Njemakoj
17. 9. SSSR ulazi u istonu Poljsku
listopad osnovan Generalni Guvernerat u osvojenoj Poljskoj
studeni SSSR napada Finsku
prosinac Drutvo naroda proglasilo SSSR agresorom i iskljuilo ga
1940.
oujak Finsko-sovjetski ugovor u Moskvi
travanj Njemaka osvaja Dansku i Norveku
svibanj Njemaka ulazi u Nizozemsku i Belgiju; Churchill postaje premijer u VB
lipanj Italija objavljuje rat FRA i VB; osvojen Pariz; Petain potpisuje primirje u
ampanju; SSSR zaposjeda sjevernu Bukovinu i Besarabiju
Srpanj poetak njemakih zranih napada na VB
Kolovoz druga beka arbitraa
27. 9. stvaranje Trojnog pakta
Listopad talijanske ete napadaju Grku
Studeni Maarska i Rumunjska pristupaju Trojnom paktu
1941.
oujak Jugoslavija pristupa Trojnom paktu; vojni udar u Jugoslaviji; ofenziva
afrikog korpusa u Libiji
travanj napad na Jugoslaviju (6. 4.) i Grku; Japansko-sovjetski ugovor o
nenapadanju
svibanj Nijemci zauzimaju Kretu
lipanj Njemaka napada SSSR (22. 6.)
kolovoz Atlantska povelja (Churchill-Roosevelt)
studeni Nijemci prodiru preko Volge
prosinac poetak sovjetske protuofenzive kod Moskve
7. 12. -Japanci napali Pearl Harbour
8. 12. -SAD i VB objavljuju rat Japanu
11. 12. -Njemaka i Italija objavljuju rat SAD-u
29. 12. zaustavljena njemaka ofenziva u SSSR-u
1942.
sijeanj-veljaa Japan osvaja Singapur, Nizozemsku Indiju, Burmu, Filipine
4. 7. 6. -pomorska bitka na Midwayu pobjeda SAD-a nad Japanom
kolovoz Amerikanci se iskrcavaju na Solomonskim otocima
rujan-kolovoz britanska protuofenziva u sjevernoj Africi; Montgomery probija
njem-talijanske poloaje kod El Alameina
studeni britanske i amerike trupe se iskrcavaju u Maroku i Aliru
11. 11. njemake ete ulaze u Viijsku Francusku
32

19. 21. 11. Crvena armija opkoljava Nijemce kod Staljingrada

1943.
sijeanj konferencija u Casablanci Sile osovine moraju kapitulirati
veljaa predaja feldmarala von Paulusa u Staljingradu
svibanj kapitulacija njem-talijanskih trupa u Africi
srpanj iskrcavanje saveznika na Siciliji, poetak sovjetske ljetne ofenzive
25. 7. u Italiji svrgnut Mussolini
3. 9. tajno primirje Italije i Saveznika
8. 9. kapitulacija Italije
rujan Nijemci oslobaaju Mussolinija, osnivanje Socijalne Republike Italije
13. 10. -Italija objavljuje rat Njemakoj
8. 11. Teheranska konferencija
1944.
sijeanj Crvena armija zapoinje ofenzivu kod Lenjingrada i Novogoroda
oujak poetak sovjetske ofenzive protiv junog njemakog krila (Krim-Odesa)
lipanj-srpanj poetak velike amerike ofenzive na junom Pacifiku
lipanj amerike ete zauzimaju Rim
6. 6. iskrcavanje Saveznika u Normandiji (poetak tzv. druge fronte)
srpanj probijena njemaka linija kod Avranchea; Crvena armija dolazi na Vislu
kolovoz Crvena armija zaustavlja se pred Pragom i Varavom (ustanak u
Varavi)
kolovoz-listopad konferencija u Dumbarton Oaksu osnivanje UN-a
25. 8. Rumunjska objavljuje rat Njemakoj
rujan Crvena armija zauzima Prag i Sofiju
listopad Amerikanci zauzimaju Filipine; Bugarska potpisuje primirje s
Saveznicima
prosinac njemaka ofenziva u Ardenima
31. 12. -Maarska objavljuje rat Njemakoj
1945.
sijeanj probijena fronta na Visli, Crvena armija zauzima Varavu
veljaa konferencija u Jalti
7. 3. Amerikanci prelaze Rajnu kod Remagena, slom njemake zapadne fronte
travanj-lipanj bitka za Okinawu
13. 4. -umro Roosevelt naslijedio ga Hary Truman
travanj amerike i sovjetske ete sastaju se na Labi
travanj-lipanj konferencija u San Francisku osnivanje UN-a
30. 4. Hitler izvrava samoubojstvo (Dnitz)
2. 5. kapitulacija Berlina
7. 5. u Reimsu potpisana kapitulacija Njemake
9. 5. u Berlinu potvrena kapitulacija Njemake
6. 8. atomska bomba na Hiroimu
8. 8. SSSR objavljuje rat Japanu
9. 8. atomska bomba na Nagasaki
30. 8. ameriko iskrcavanje u Tokijski zaljev
2. 9. kapitulacija Japana.
Studeni 1945. poetak rada Nrberkog ratnog suda
Svibanj 1946. poetak rada Tokijskog ratnog suda
10. 2. 1947. potpisivanje mirovnih ugovora (osim s Njemakom)
8. 9. 1951. mirovni ugovor s Japanom

33