WEIMARSKA REPUBLIKA

Weimarska Republika (njem. Weimarer Republik) je naziv za njemaku dravu

nastalu nakon Prvog svjetskog rata. Na izborima poetkom 1919. SPD
(socijaldemokrati) nemaju apsolutnu veinu pa su prisiljeni ui u koaliciju s
DDP (demokratska stranka) i katolicima kako bi sastavili vladu. To je tzv.
Weimarska koalicija koja je i tvorac Weimarskog ustava donesenog u kolovozu
1919. u malom gradu Weimaru. Dakle, ukinuvi monarhiju parlament je
proglasio federativnu republiku sastavljenu od 17 "zemalja".

Kontrolirana revolucija

Od 1916. pa nadalje Njemakim Carstvom iz 1871. uspjeno je vladala vojska,

voena od strane Oberste Heeresleitung (OHL, vrhovnog vojnog
zapovjednitva) s vrhovnim zapovjednikom Paulom von Hindenburgom. Kada
je postalo jasno da je Prvi svjetski rat izgubljen, vrhovno zapovjednitvo (OHL)
je zahtijevalo da se uspostavi civilna vlada. Svaki pokuaj da se rat nastavi,
nakon to je Bugarska napustila Centralne sile, samo bi uzrokovao da dijelovi
njemakog teritorija budu okupirani. Novi Reichskanzler princ Maksimilijan
Badenski stoga je ponudio primirje amerikom predsjedniku Woodrowu
Wilsonu 3. listopada 1918. Nadalje 28. listopada 1918., ustav iz 1871. je
izmijenjen da bi od Reicha napravio parlamentarnu demokraciju, koja nije
postojala pola stoljea: ubudue je kancelar bio odgovoran Reichstagu, a ne caru
kao do tada.

Tadanji plan da se Njemaka preoblikuje u ustavnu monarhiju, slinu

Ujedinjenom Kraljevstvu, ubrzo je zastario, jer je zemlja klizila u stanje
potpunog kaosa. Njemaka je bila preplavljena vojnicima koji su se vraali s
bojita, mnogi od njih bili su ranjeni, bilo to fiziki ili psihiki. Nasilje je bilo
raireno, poele su izbijati masovne tunjave izmeu ekstremno ljeviarsko i
desniarsko nastrojenih ljudi i pokreta.

Pobuna je izbila kada je 29. listopada vojska bez suglasnosti vlade naredila
pokret njemakoj floti pokret koji ne samo da je bio potpuno beskoristan, ve
je bilo sigurno da bi zaustavio i mirovne pregovore. Kada je vojska uhitila oko
1000 pobunjenih mornara i dala ih prebaciti u Kiel, lokalna buna pretvorila se u
globalnu pobunu koja se brzo rairila po veem dijelu Njemake. Drugi mornari,
a onda i radnici, solidarizirali su se s uhienima te su zapoeli birati radnike i
vojne zapovjednike, po modelu sovjeta iz Ruske revolucije 1917. i preuzeli su
vojnu i civilnu vlast u mnogim gradovima. 7. studenog revolucija je stigla do
Mnchena, i Ludvig III. Bavarski je pobjegao.

U poetku su zahtjevi bili skromni. Traili su da se uhieni mornari puste. Za

razliku od Rusije, godinu dana ranije, njemake radnike nije kontrolirala
komunistika partija. Ipak, zbog nastanka Sovjetskog Saveza, revolucija je
veoma zastraila vrhovnu vlast i srednje klase. Zemlja je bila na rubu da postane
socijalistika republika.

U to vrijeme politiko predstavnitvo radnike klase bilo je podijeljeno. Jedna

frakcija se odvojila od socijaldemokrata, nazvavi sebe "nezavisnim socijal-
demokratima" (USPD, od Unabhngige Sozialdemokratische Partei
Deutschlands), i oni su teili prema socijalistikom sistemu. Kako ne bi izgubila
utjecaj, preostala "veina socijal-demokrata" (MSPD, oni koji su podravali
parlamentarni sistem) odluila se staviti na elo pokreta. 7. studenog socijal-
demokrati su zahtijevali da car Vilim II. abdicira (odstupi s vlasti). 9. studenog
1918. Philipp Scheidemann je proglasio republiku s balkona zgrade Reichstaga
u Berlinu, dva sata prije nego to je Karl Liebknecht proglasio socijalistiku
republiku dva kilometra dalje s berlinske gradske palae.

Ipak, 9. studenog veoma kontroverznim inom dravni kancelar

(Reichskanzler) princ Maximilian Badenski prenio je svoju vlast Friedrichu
Ebertu, voi MSPD-a. Bilo je jasno da ovaj in nee biti dovoljan da zadovolji
mnotvo, pa je, dan kasnije, sazvana revolucionarna vlada zvana "Vijee
narodnih predstavnika" (Rat der Volksbeauftragten). Ona se sastojala od po tri
lana MCPD-a i USPD-a. Ebert je predvodio MSPD, a Hugo Haase USPD. Mada je
novu vladu priznao berlinski radniki i vojniki savez, suprotstavila joj se
Spartakistika liga koju su predvodili Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht. Ebert
je sazvao nacionalni kongres saveza, koji se odrao od 16. do 20. prosinca 1918.,
i u kome je MSPD imao veinu. Ebert je stoga uspio raspisati brze izbore za
nacionalnu skuptinu kako bi napravio ustav za parlamentarni sistem,
marginalizirajui pokret koji je pozivao na socijalistiku republiku.

Da bi omoguio svojoj tek nastaloj vladi da odri kontrolu u zemlji, Ebert je

sklopio pakt s vrhovnom vojnom komandom, koju je sada vodio Ludendorffov
nasljednik general Wilhelm Groener. Pakt Ebert-Groener je u osnovi propisivao
da vlada nee pokuavati reformirati vojsku, dok se vojska zaklinjala da e tititi
vladu. S jedne strane, ovaj dogovor je simbolizirao prihvaenost nove vlade od
strane vojske, ublaavajui brige u srednjim klasama; a s druge strane, smatran
je izdajom radnikih interesa od strane lijevog krila, te je uspostavljao vojsku
kao nezavisnu i konzervativnu grupu u Weimaru, koja e imati veliki utjecaj nad
sudbinom republike. Ovaj pakt je predstavljao jedan od nekoliko koraka koji su
doveli do permanentne podjele meu politikim predstavnicima radnike klase
u SPD i komuniste.

Podjela je postala konana kada je Ebert pozvao OHL da poalje trupe da ugue
novu pobunu vojnika u Berlinu 23. studenog 1918., u kojoj su pobunjeni vojnici
zarobili gradonaelnika i zatvorili dravnu upravu (Reichskanzlei) u kojoj je
boravio savez narodnih predstavnika. Guenje pobune bilo je otro, uz nekoliko
mrtvih i ranjenih. Pobuna je uzrokovala odvajanje lijevog krila od MSPD, koji je
s njihovog stajalita suraivao s kontra-revolucionarnom vojskom kako bi
suzbio revoluciju. Zato je USPD napustio savez narodnih predstavnika poslije
samo sedam tjedana. Razdor se produbio kada je u prosincu formirana
Komunistika partija Njemake (KPD) od strane odreenih grupa s lijevog krila,
ukljuujui lijevo krilo USPD-a i grupu Spartakus. U sijenju su daljnje krvave
pokuaje uspostavljanja proleterske diktature od strane radnika na ulicama
uguile paravojne Freikorps-jedinice (prev. slobodne trupe), sastavljene od
vojnika dobrovoljaca. Ovo je kulminiralo ubojstvom Rose Luxemburg i
Liebknehta, 15. sijenja. Uz podrku Eberta, ubojicama nije sueno pred
civilnim, ve pred vojnim sudom, to je dovelo do veoma blagih kazni. Ovo
naravno nije doprinijelo Ebertovoj popularnosti na lijevom krilu.

Izbori za nacionalnu skuptinu (Reichstag) odrani su 19. sijenja 1919. U ovo

doba nove stranke lijevog krila, ukljuujui USPD i KPD, jedva su se bile
sposobne organizirati, to je veinu mjesta u parlamentu donijelo umjerenim
snagama. Zbog tekuih borbi u Berlinu, nacionalna skuptina je zasjedala u
Weimaru, to je buduoj republici i dalo neslubeno ime. Weimarski ustav je
stvorio republiku s polupredsjednikim sustavom, gdje se Reichstag birao po
proporcionalnom predstavljanju.

Za vrijeme debata u Weimaru borbe su se nastavile. Sovjetska republika je

proglaena u Mnchenu, da bi je uguili Freikorps i regularne vojne jedinice. No
unato tome mjestimine borbe su nastavile izbijajati po cijeloj zemlji. Borbe su
trajale i u istonim pokrajinama Njemake koje su bile lojalne caru, ali nisu
htjele biti dio republike.

Za to vrijeme njemaka delegacija u Francuskoj je potpisivala Versajski mirovni

ugovor, prihvativi veliko smanjivanje njemake vojske, velike reforme i
sramotnu "klauzulu o krivici za rat". Adolf Hitler e kasnije kriviti republiku i
njenu demokraciju za ovaj sporazum. Prvi dravni predsjednik
(Reichsprsident) republike Friedrich Ebert iz MSPD-a potpisao je novi
njemaki ustav 11. kolovoza 1919.

U oujku 1920. godine grupica puista predvoena Wolfgangom Kappom izvela

je dravni udar i uvela diktaturu. Dotadanja je vlada pobjegla iz Berlina, a Kapp
se postavio za kancelara i sastavio puistiku vladu. Gladan narod je reagirao
generalnim trajkom, a u kombinaciji s prijetnjama Antante puisti su odustali
nakon tri dana.

Zanimljiv je i podatak o dostignuima Weimarske republike. Rejting Njemake

rastao je s meunarodnim uspjesima, pa je tako 1922. u Rapallu potpisan
sovjetsko-njemaki ugovor (Rapallski ugovor) "uspostava odnosa punog
prijateljstva i trgovine". SSSR time izlazi iz vanjskopolitike izolacije. Takoer se
meusobno odriu potraivanja ukljuujui i ratnu odtetu.

Ebert umire poetkom 1925., a novi predsjednik je znameniti feldmaral Paul

von Hindenburg, kandidat desnice i monarhist.

Nakon nekoliko perioda stranih ekonomsko-politikih kriza, on 1932. biva

ponovo izabran, a iste se godine smjenjuju i kancelari Brunning, Schleicher i
Papen.

Rane godine: Unutranji sukob (1919. 1923.)

Republika je od poetka bila pod velikim pritiskom ekstremista i s lijevog i s

desnog krila. U sutini ljeviari su optuivali socijal-demokrate za izdaju ideala
radnikog pokreta udruivanjem sa snagama stare drave umjesto
organiziranja komunistike revolucije, dok se desno krilo protivilo
demokratskom sustavu jer se zalagalo za ouvanje autoritativne drave poput
carstva iz 1871. Da bi naruilo kredibilitet republike, desno krilo (posebno
vojska) je optuivalo republiku da je odgovorna za poraz Njemake u Prvom
svjetskom ratu. Tu se i stvorila legenda o ubodu u lea koja je kasnije esto
koritena u propagandne svrhe i od strane nacista.

13. oujka 1920. se odigrao Kappov pu, kad je grupa pripadnika Freikorpsa
zauzela Berlin i postavila desniarskog novinara Wolfganga Kappa za kancelara
nove vlade. Nacionalna vlada je morala pobjei u Stuttgart, odakle je pozvala na
generalni trajk. trajk je u potpunosti blokirao ekonomiju i Kappova je vlada
doivjela potpuni slom ve 17. oujka.

Inspiriran uspjehom generalnih trajkova, podignut je komunistiki ustanak u

regiji Ruhr 1920., kada je 50.000 ljudi formiralo crvenu armiju i preuzelo
kontrolu nad pokrajinom. Regularna vojska i Freikorps su uguili ustanak, bez
da su primili ikakvo nareenje od vlade. Durge komunistike pobune uguene
su u oujku 1921. u Saskoj i Hamburgu.

1923. godine republika si vie nije mogla priutiti plaanje ratne odtete
proizile iz Versajskog sporazuma, te je vlada obustavila isplatu. U odgovoru su
francuske i belgijske trupe okupirale Ruhr, njemaku najvaniju industrijsku
regiju tog vremena, i preuzele kontrolu nad rudarskim i proizvodnim
poduzeima u sijenju 1922. U sijenju 1923. ponovno je stigao poziv na
trajkove i ohrabrivan je pasivni otpor. trajkovi su trajali osam mjeseci, to je
nanijelo tetu njemakoj ekonomiji.

Kako je drava isplaivala plae trajkaima, tiskan je dodatni novac, to je

dovelo do hiperinflacije. Vrijednost marke je pala s 4,2 za ameriki dolar na
1.000.000 za dolar u kolovozu 1923. i 4.200.000.000.000 za dolar 20. studenog
iste godine. 1. prosinca je uspostavljena nova valuta, po teaju od
1.000.000.000.000. starih maraka za 1 novu marku (Rentenmark). Isplaivanje
reparacija je nastavljeno i Ruhr je vraen Njemakoj.

1920. Njemaka radnika stranka je postala Nacistika stranka (NSDAP) i ona e

biti glavna snaga koja e dovesti do kolapsa Weimarske Republike. Hitler je
postao predsjednik stranke u srpnju 1921. Jurini odredi (Sturmabteilung) su
uspostavljeni u studenom 1921. i oni e djelovati kao Hitlerova osobna vojska u
njegovoj borbi za vlast. Nadalje je 8. studenog 1923. Hitler u pratnji Ericha
Ludendorffa i Hermanna Gringa izveo pu u pivnici Brgerbrukeller u
Mnchenu, gdje se nalazio bavarski premijer Gustav von Kahr zajedno s
vodeim bavarskim politiarima. Hitler i Ludendorff proglasili su novu vladu i
planirali preuzeti kontrolu u Mnchenu sljedeeg dana. No policija je idueg
jutra krvavo zaustavila mar 2.000 djelomino naoruanih demonstranata pred
minhenskom Feldherrenhalle i Hitler je uhien i osuen na 5 godina zatvora.
Kazna je bila minimalna za taj vid optube, a Hitler je odleao svega 9 mjeseci
prije nego to je puten.

Poslije neuspjeha Pivskog pua, uhienja i putanja na slobodu, Hitler se

fokusirao na legalne metode sticanja vlasti.

Stresemannova zlatna era (1923. 1929.)

Gustav Stresemann je bio kancelar Njemake tijekom kratkog perioda 1923.,

takoer sluio je kao ministar vanjskih poslova od 1923. do 1929. Ovo je bio
period relativne stabilnosti za Weimarsku republiku tijekom kojeg je bilo manje
pobuna i izgledalo je da se ekonomija poinje oporavljati.

Stresemannov prvi potez je bilo izdavanje nove valute, zlatne marke, kako bi
zaustavio ekstremnu hiperinflaciju koja je guila njemako drutvo i ekonomiju.
Ovaj potez bio je uspjean jer je Stresemann uporno odbijao tiskati dodatni
novac to je bio poetni uzrok inflatorne spirale. Kako bi dodatno stabilizirao
ekonomiju, smanjio je potronju i birokraciju. Tijekom ovog perioda je takoer
stvoren Davisov plan, koji je povezivao isplate odtete sa sposobnou
njemake ekonomije da ih isplauje. Njemaka je primljena u Ligu Naroda,
napravljeni su dogovori o zapadnoj granici, potpisan sporazum o nenapadanju
sa Rusijom i zaustavljeno je razoruavanje. Ipak, ovaj proces je financiran
pozajmicama iz inozemstva, to je poveavalo dravni dug, dok je ukupna
trgovina opadala, a nezaposlenost rasla.

Reforme koje je sproveo Stresemann nisu utjecale na dubinske slabosti

Weimarske Njemake, ve su samo dale privid stabilne demokracije.
Stresemannova smrt 1929. je oznaila kraj "zlatne ere" Weimarske Republike.

Slom Weimarske Republike i dolazak Hitlera na vlast

Posljednje godine Weimarske republike su bile ak politiki nestabilnije nego

prethodne godine. 29. oujka 1930. Paul von Hindenburg je postavio
financijskog strunjaka, Heinricha Brninga, za nasljednika kancelara Mllera
poslije nekoliko mjeseci politikog lobiranja od strane generala Kurta von
Schleichera u ime vojske. Od nove vlade se oekivalo da napravi politiki
zaokret prema konzervatizmu, baziran na izvanrednim povlasticama koje je
ustav omoguavao predsjedniku, iako nije imao veinsku podrku u Reichstagu.

Kako nepopularni financijski zakon nije dobio podrku u Reichstagu,

Hindenburg ga je donio kao dekret baziran na lanku 48. ustava. 18. srpnja
1930. zakon je ponovo ukinut tankom veinom u parlamentu uz podrku SPD-a,
KPD-a, tada malih NSDAP-a i DNVP-a. Odmah potom je Brning predao
Reichstagu predsjedniki dekret u kome se on rasputa.

Opi izbori za Reichstag koji su uslijedili 14. rujna 1930. donijeli su ogromnu
promjenu u politikim snagama: 18,3 % glasova je otilo nacistima, to je pet
puta vei postotak nego 1928. Ovo je imalo razorne posljedice po republiku.
Nije vie bilo veine u Reichstagu, ak ni za veliku koaliciju umjerenih partija, i
to je ohrabrilo pristalice NSDAP-a da iznesu svoje zahtjeve za vlau,
poveavajui nasilje i teror. Poslije 1930. republika je sve vie klizila u stanje
graanskog rata.

Od 1930. do 1932. Brning je pokuavao urediti razorenu dravu bez veine u

parlamentu, vladajui pomou hitnih predsjednikih dekreta. U ovo vrijeme je
velika depresija dostigla vrhunac. U skladu sa liberalnom ekonomskom teorijom
koja tvrdi da e manja javna potronja postii ekonomski rast, Brning je
drastino srezao dravne trokove, ukljuujui socijalni sektor. Oekivao je i
prihvatio da e ekonomska kriza jedno vrijeme biti pogorana, prije nego to se
stvari poprave. Trei Reich je, izmeu ostalog, u potpunosti zaustavio sve javne
izdatke za obavezno osiguranje za nezaposlene (koje je uspostavljeno 1927.),
to je rezultiralo veim doprinosima radnika i manjim beneficijama za
nezaposlene. Ovo je naravno bila veoma nepopularna mjera. Ekonomski pad je
trajao do 1932. kada su se pojavile prvi indikacije oporavka. Ipak, do tada je
Weimarska republika izgubila sav kredibilitet meu veinom Nijemaca. Dok se
naunici ne slau u ocjeni Brningove politike, moe se rei da je ona dovela do
propadanja Republike. Jo uvijek je dvojbeno jesu li u tom trenutku postojale
alternative. 30. svibnja 1932. Brning je dao ostavku jer nije vie imao
Hindenburgovu podrku. Pet tjedana ranije, Hindenburg je opet bio izabran za
predsjednika, uz aktivnu Brningovu podrku, a protukandidat mu je bio Hitler
(predsjednik je, za razliku od kancelara, bio direktno biran). Hindenburg je tada
postavio Franza von Papena za novog kancelara. Von Papen je imao podrku
Hitlera, ali po cijenu serije zahtjeva:
Reichstag morao biti ponovo rasputen kako bi bili raspisani novi izbori.

Zabrana Jurinih odreda, donesena nakon ulinih nemira, morala je biti

povuena.

Socijal-demokratska Pruska vlada morala je biti rasputena hitnim dekretom.

Opi izbori odrani 31. svibnja 1932. donijeli su 37,2% glasova NSDAP-u, to ju
je uinilo najveom strankom u Reichstagu. Hitler je sada zahtjevao da bude
postavljen za kancelara, to je Hindenburg odbio 19. kolovoza 1932. Ipak, nije
postojala veina u parlamentu ni za jednu vladu, pa je zbog toga parlament opet
rasputen i jo jednom su raspisani novi izbori u nadi da e rezultirati stabilnom
veinom.

No meutim, to se nije dogodilo. Izbori od 6. studenog 1932. su donijeli 33,0%

glasova nacistima (dakle izgubili su 4%). Franz von Papen je dao ostavku i na
mjestu premijera ga je naslijedio general von Schleicher 3. prosinca. Njegov
smjeli plan je bio da skupi veinu u Reichstagu ujedinivi trgovake unioniste
lijevog krila iz raznih stranaka, ukljuujui struju NSDAP-a koju je vodio Gregor
Strasser. Ni ovo nije bilo uspjeno.

4. sijenja 1933. Hitler se tajno sastao sa von Papenom u kui klnskog bankara,
Kurta von Schrdera. Oni su se dogovorili da formiraju zajedniku vladu u kojoj
su osim Hitlera samo dva pripadnika nacistike stranke trebali biti lanovi vlade
(Wilhelm Frick kao ministar unutranjih poslova i Hermann Gring kao
premijer Pruske), a von Papen bi bio Hitlerov zamjenik kancelara. U novi
kabinet je uao utjecajni medijski mogul, Alfred Hugenberg, koji je u to vrijeme
bio predsjednik DNVP (takoer desniarske stranke).

Hindenburg je postavio Hitlera za novog kancelara 30. sijenja 1933. Iako je bio
protiv nacista, i iako je porazio Hitlera na izborima za predsjednika, sloio se sa
von Papenovom teorijom, da se uz opadajuu podrku nacistima u narodu,
Hitler moe kontrolirati kao kancelar. Ovaj datum koji je nacistika propaganda
nazvala Machtergreifung (sticanje moi), se smatra poetkom nacistike
Njemake.
Razlozi za slom Republike

Zato je Weimarska republika imala tako katastrofalan kraj i ustupila mjesto

nacistikoj diktaturi, i danas je tema mnogobrojnih rasprava. S jedne strane
Hitler je postao kancelar legalno, kroz mehanizme postavljene ustavom, i
NSDAP je osvojila relativnu veinu u parlamentu na dva izbora 1932. S druge
strane Hitler je postavljen za premijera u trenutku kada je bilo jasno da njegova
stranka nije imala dovoljnu mo da preuzme vlast.

Strunjaci su davali razne razloge i ovisno od osobnog politikog stajalita,

jedna analiza daje prednost jednom setu razloga, druga analiza drugom.
Situacija se na odreeni nain jo vie zakomplicirala injenicom da su tijekom
Hladnog rata povijesne analize u odreenom stupnju bile zamagljene
pokuajima da se opravdaju odreene ideologije.

Osim toga, potpuno je hipotetika tvrdnja da je nacizam mogao biti izbjegnut da

su odreene odluke bile drugaije. Utjecaj na rast popularnosti nacizma je imao
itav splet injenica jedna od njih je i bila visoka ratna odteta koja je
Njemakoj nametnuta od strane sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu. Jo
tijekom Versajske konferencije su odreeni strunjaci izraavali zabrinutost
kako bi zbog plaanja visoke ratne odtete mogle ojaati ekstremne struje u
Njemakoj. Razlozi za jaanje nacizma, izmeu ostalih, su i oni ekonomskog te
institucionalnog i osobnog karaktera.

Ekonomski problemi

Weimarska republika je imala neke od najozbiljnijih ekonomskih problema koje

su ikada iskusile zapadne drave. Neobuzdana hiperinflacija, visoka stopa
nezaposlenosti i veliki veliki pad ivotnog standarda (kada se uporedi s onim
prijeratnim), bili su glavni ekonomski razlozi kolapsa Republike. Do velike
depresije 30-ih godina, institucija republike kao takve je okrivljavana za veinu
ekonomskih problema. Ovo se moe zakljuiti ako se promotre izborni rezultati,
gdje su politike stranke koje su se borile protiv republike (zajedno lijevo i
desno krilo) uinile demokratsku veinu u parlamentu nemoguom.

U ovom kontekstu, Versajski ugovor su Nijemci smatrali kanjavajuim (to je u

odreenoj mjeri i bio) i degradirajuim dokumentom, koji ih je prisilio da
predaju zone bogate resursima i da plate veliku odtetu. Ove kaznene naknade
su uzrokovale veliko zaprepatenje i bijes njemakog naroda. Stvarnu
ekonomsku tetu koju je Versajski ugovor nanio Njemakoj nije ba lako
utvrditi. Iako su slubene naknade koje je Njemaka morala platiti bile znaajne,
u stvarnosti je ona platila samo mali dio svoga duga[nedostaje izvor]. Ustvari,
vie je novca ulo u Njemaku od saveznikih zajmova, nego to je Njemaka
platila putem naknada[nedostaje izvor]. Ipak, naknade su tetile Njemakoj
ekonomiji, jer su obeshrabrivale zajmove, i stoga primoravale Weimarsku vladu
da financira deficit tiskajui novac to je dovelo do hiperinflacije.

Danas se veina povjesniara slae da su mnoge industrijske voe

poistovjeivale republiku sa radnikim sindikatima i socijal-demokratima, jer su
oni uspostavili socijalne nagodbe iz 1918./1919. Ali iako su neki vidjeli Hitlera
kao sredstvo da se ovo prekine, ipak nisu svi oni podravali nacizam u cjelosti,
te su Hitlera smatrali samo prelaznim rjeenjem u njihovom nastojanju da se
ukine republika. Sama Njemaka je bila nestabilna i prije nego to su odreene
industrijske voe podrale Hitlera. Dalje, podrka industrijalaca, sama po sebi,
nije bila dovoljna da se objasni podrka koju je Hitler imao u velikim dijelovima
populacije, to je podrazumijevalo i mnoge radnike koji su se okrenuli od lijevih
stranaka.

Institucionalni problemi

Ope je stajalite da je ustav iz 1919. imao veliki broj fundamentalnih slabosti,

koje su uspostavljanje diktature uinile suvie lakim. Pitanje je je li bi drugaiji
ustav sprijeio Trei Reich je jo uvijek dvojbeno, no u svakom sluaju
zapadnonjemaki ustav iz 1949. je prihvatio ovaj prigovor, i moe se u velikoj
mjeri posmatrati kao snana reakcija na ove mane.

Institucija predsjednika drave (Reichsprsident) je esto bila nazivana

terminom republikanski car (Ersatzkaiser) pokuaj da se zamijeni car koji je
abdcirao 1918. sa autoritarnom institucijom sline snage. Ovo je najvidljivije u
lanku 48. ustava koji je predsjedniku davao ovlatenja da "poduzme sve
neophodne korake" ako su "javni red i sigurnost ozbiljno narueni ili u
opasnosti". Iako je planiran samo kao izvanredna klauzula, ovaj lan je koriten
u mnogo prilika, ak i prije 1933. kako bi se izdali dekreti bez podrke
parlamenta; i uinio je Gleichschaltung lakim. Na primjer, dekret o poaru u
Reichstagu je izdan na bazi lanka 48.
Upotreba gotovo istog proporcionalnog predstavljanja je znaila da je bilo koja
stranka sa malom podrkom mogla ui u dravni parlament. Ovo je dovelo do
velikog broja malih stranaka, od kojih su neke imale ekstremistike ideologije te
im je dozvoljeno im da izgrade politiku bazu unutar sustava.

Reichstag je imao vlast ukloniti kancelara, ak i ako poslanici nisu sposobni da

se dogovore oko njegovog nasljednika. Ova destruktivna odredba je dovela do
toga da doe do brze promjene velikog broja kancelara i politike nestabilnosti
republike. Kao rezultat, ustav iz 1949. (Grundgesetz) utvruje da kancelar moe
biti smijenjen samo ako se u isto vrijeme izabere njegov nasljednik.

Weimarska Republika je bila graansko-demokratska republika, kao takva je

predstavljala veliki jastuk za mekano prizemljenje i oporavak opustoene
drave. Oporavak koji je kasnije stvorio uvjete za pojavu faizma koji je i unitio
Weimarsku republiku.

Kolaps Vajmarske republike i dolazak Hitlera na vlast

Posljednje godine Vajmarske republike su bile ak politiki nestabilnije nego

prethodne godine. 29. marta 1930. Paul von Hindenburg je postavio
finansijskog eksperta, Heinricha Brninga, za nasljednika kancelara Hermanna
Mllera poslije nekoliko mjeseci lobiranja od strane generala Kurta von
Schleichera u ime armije. Od nove vlade se oekivalo da napravi politiki
zaokret prema konzervatizmu, baziran na vanrednim ovlaenjima koje je ustav
omoguavao predsjedniku, iako nije imao veinsku podrku u Rajhstagu.

Kako nepopularni finansijski zakon nije dobio podrku u Rajhstagu, Hindenburg

ga je donio kao dekret baziran na lanu 48. ustava. 18. jula 1930. zakon je
ponovo ukinut tankom veinom u parlamentu uz podrku SPD-a, KPD-a, tada
malih NSDAP-a i DNVP-a. Odmah potom je Biring predao Rajhstagu
predsjedniki dekret u kome se on rasputa.

Opti izbori za Rajhstag koji su uslijedili 14. septembra 1930. donijeli su

ogromnu promjenu u politikim snagama: 18,3 % glasova je otilo nacistima,
to je pet puta vei procenat nego 1928. Ovo je imalo razorne posljedice po
republiku. Nije vie bilo veine u Rajhstagu, ak ni za veliku koaliciju umjerenih
partija, i to je ohrabrilo pristalice NSDAP-a da iznesu svoje zahtjeve za vlau,
poveavajui nasilje i teror. Poslije 1930. republika je sve vie klizila u stanje
graanskog rata.

Od 1930-1932. Brning je pokuavao da uredi razorenu dravu bez veine u

parlamentu, vladajui pomou hitnih predsjednikih dekreta. U ovo vrijeme je
velika depresija dostigla vrhunac. U skladu sa liberalnom ekonomskom teorijom
koja tvrdi da e manja javna potronja podstai ekonomski rast, Brining je
drastino srezao dravne trokove, ukljuujui socijalni sektor. Oekivao je i
prihvatio da e ekonomska kriza jedno vrijeme biti pogorana, prije nego to se
stvari poprave. Rajh je, izmeu ostalog, u potpunosti zaustavio sve javne izdatke
za obavezno osiguranje za nezaposlene (koje je uspostavljeno 1927.), to je
rezultiralo veim doprinosima radnika i manjim beneficijama za nezaposlene.
Ovo je naravno bila veoma nepopularna mjera. Ekonomski pad je trajao do
1932. kada su se pojavile prvi indikacije oporavka. Ipak, do tada je Vajmarska
republika izgubila sav kredibilitet meu veinom Nijemaca. Dok se naunici ne
slau u ocjeni brinigove politike, moe se rei da je ona dovela do propadanja
Republike. Jo uvijek je diskutabilno da li su u tom trenutku postojale
alternative. 30. maja 1932. Brning je dao ostavku jer nije vie imao
hindenburgovu podrku. Pet sedmica ranije, Hindenburg je opet bio izabran za
predsjednika, uz aktivnu briningovu podrku, a protivkandidat mu je bio Hitler
(predsjednik je, za razliku od kancelara, bio direktno biran). Hindenburg je tada
postavio Franza von Papena za novog kancelara. Fon Papen je imao podrku
Hitlera, ali po cijenu serije zahtjeva:

Rajhstag je imao da bude ponovo rasputen kako bi bili raspisani novi izbori

Zabrana Jurinih odreda, donijeta nakon ulinih nemira, morala je da bude

povuena

Socijal-demokratska Pruska vlada morala je biti rasputena hitnim dekretom

Opti izbori odrani 31. jula 1932. donijeli su 37,2% glasova NSDAP-u, to ju je
uinilo najveom partijom u Reichstagu. Hitler je sada zahtijevao da bude
postavljen za kancelara, to je Hindenburg odbio 19. augusta 1932. Ipak nije
postojala veina u parlamentu ni za jednu vladu, pa je zbog toga parlament opet
rasputen i jo jednom su organizovani izbori u nadi da e rezultirati stabilnom
veinom.
Ovo se nije dogodilo. Izbori od 6. novembra 1932. su donijeli 33,0% glasova
nacistima (dakle izgubili su 4%). Franz von Papen je dao ostavku i na mjestu
premijera ga je naslijedio general von Schleicher 3. decembra. Njegov smjeli
plan je bio da skupi veinu u Reichstagu ujedinivi trgovake unioniste lijevog
krila iz raznih partija, ukljuujui struju NSDAP-a koju je vodio Gregor Strasser.
Ni ovo nije bilo uspjeno.

4. januara 1933. Hitler se tajno sastao sa von Papenom u kui kelnskog bankara,
Kurta Schrdera. Oni su se dogovorili da formiraju zajedniku vladu u kojoj su
osim Hitlera samo dva pripadnika nacistike partije trebali biti lanovi vlade
(Wilhelm Frick kao ministar unutranjih poslova i Hermann Gring kao
komesar Pruske), a von Papen bi bio Hitlerov vicekancelar. U novi kabinet je
uao uticajni medijski mogul, Alfred Hugenberg, koji je u to vrijeme bio
predsjednik DNVP (takoer desniarske partije).

Hindenburg je postavio Hitlera za novog kancelara 30. januara 1933. Mada je

bio protiv nacista, i mada je porazio Hitlera na izborima za predsjednika, sloio
se sa von Papenovom teorijom, da se uz opadajuu podrku nacistima u narodu,
Hitler moe kontrolisati kao kancelar. Ovaj datum koji je nacistika propaganda
nazvala Machtergreifung (sticanje moi), se smatra poetkom nacistike
Njemake.

Razlozi za slom Republike

Zato je Vajmarska republika imala tako katastrofalan kraj i ustupila mjesto

nacistikoj diktaturi, i danas je tema debata. S jedne strane Hitler je postao
kancelar legalno, kroz mehanizme postavljene ustavom, i NSDAP je osvojila
relativnu veinu u parlamentu na dva izbora 1932. S druge strane Hitler je
postavljen za premijera u trenutku kada je bilo jasno da njegova partija nije
imala dovoljnu mo da preuzme vlast.

Naunici su davali razne razloge i, zavisno od linog politikog stanovita, jedna

analiza daje prednost jednom setu razloga, druga analiza drugom. Situacija se
na odreeni nain jo vie iskomplikovala injenicom da su tokom Hladnog rata
historijske analize u odreenom stepenu bile zamagljene pokuajima da se
opravdaju odreene ideologije.
Osim toga potpuno je hipotetika tvrdnja da je nacizam mogao biti izbjegnut da
su odreene odluke bile drugaije. Uticaj na rast popularnosti nacizma je imao
itav splet injenica jedna od njih su bile i visoke reparacije koje su Njemakoj
nametnute od strane sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu. Jo tokom
Versajske konferencije su odreeni strunjaci (vidi Keynes) izraavali
zabrinutost kako bi visoke reparacije mogle ojaati ekstremne struje u
Njemakoj. Razlozi za jaanje nacizma su, izmeu ostalih, i oni ekonomskog,
institucionalnog i linog karaktera.

Ekonomski problemi

Vajmarska republika je imala neke od najozbiljnijih ekonomskih problema koje

su ikada iskusile zapadne drave. Neobuzdana hiperinflacija, visoka stopa
nezaposlenosti i veliki veliki pad ivotnog standarda (kada se uporedi s onim
prijeratnim), bili su glavni ekonomski razlozi kolapsa Republike. Do velike
depresije 1930-ih institucija Republike kao takve je okrivljavana za veinu
ekonomskih problema. Ovo se moe zakljuiti ako se posmatraju izborni
rezultati, gdje su politike partije koje su se borile protiv republike (zajedno
lijevo i desno krilo) uinile demokratsku veinu u parlamentu nemoguom.

U ovom kontekstu, Versajski sporazum su Nijemci smatrali kanjavajuim (to

je u odreenoj mjeri i bio) i degradirajuim dokumentom, koji ih je prisilio da
predaju zone bogate resursima i da plate velike kompenzacije. Ove kaznene
reparacije su uzrokovale veliko zaprepaenje i srdbu njemakog naroda.
Stvarnu ekonomsku tetu koju je Versajski ugovor nanio Njemakoj nije ba
lako utvrditi. Mada su zvanine reparacije koje je Njemaka imala da plati bile
znaajne, u stvarnosti je ona platila samo mali dio ovoga duga. Ustvari, vie je
novca ulo u Njemaku od saveznikih zajmova, nego to je Njemaka platila
putem reparacija. Ipak, reparacije su tetile Njemakoj ekonomiji, jer su
obeshrabrivale zajmove, i stoga primoravale Vajmarsku vladu da finansira
deficit tampajui novac to je dovelo do hiperinflacije.

Danas se veina historiara slae da su mnoge industrijske voe poistovjeivale

republiku sa radnikim sindikatima i socijal-demokratama, jer su oni
uspostavili socijalne koncesije iz 1918/1919. Ali iako su neki vidjeli Hitlera kao
sredstvo da se ovo prekine, ipak nisu svi oni podravali nacizam u cjelosti, te su
Hitlera smatrali samo prelaznim rjeenjem u njihovom nastojanju da se ukine
republika. Sama Njemaka je bila nestabilna i prije nego to su odreene
industrijske voe podrale Hitlera. Dalje, podrka industrijalaca, sama po sebi,
nije bila dovoljna da se objasni podrka koju je Hitler imao u velikim dijelovima
populacija, to je podrazumijevalo i mnoge radnike koji su se okrenuli od lijevih
partija.

Institucionalni problemi

Opte je stanovite da je ustav iz 1919. imao veliki broj fundamentalnih slabosti,

koje su uspostavljanje diktature uinile isuvie lakim. Da li bi drugaiji ustav
sprijeio Trei rajh je dodue diskutabilno; u svakom sluaju; zapadnonjemaki
ustav iz 1949. je prihvatio ovaj prigovor, i moe se u velikoj mjeri posmatrati
kao snana reakcija na ove mane.

Institucija predsjednika drave (Reichsprsident) je esto bila nazivana

terminom republikanski car (Ersatzkaiser) pokuaj da se zamijeni car koji je
abdcirao 1918. sa autoritarnom institucijom sline snage. Ovo je najvidljivije u
lanu 48. ustava koji je predsjedniku davao ovlatenja da "preduzme sve
neophodne korake" ako su "javni red i bezbjednost ozbiljno narueni ili u
opasnosti". Mada je planiran samo kao vanredna klauzula, ovaj lan je koriten
u mnogo prilika, ak i prije 1933. kako bi se izdali dekreti bez podrke
parlamenta; i uinio je Gleichschaltung lakim. Na primjer, dekret o poaru u
Reichstagu je izdat na bazi lana 48.

Upotreba gotovo istog proporcionalnog predstavljanja je znaila da je bilo koja

partija sa malom podrkom mogla da ue u republiki parlament. Ovo je dovelo
do velikog broja malih partija, od kojih su neke imale ekstremistike ideologije, i
dozvolilo im da izgrade politiku bazu unutar sistema.

Reichstag je mogao da ukloni kancelara, ak i ako poslanici nisu sposobni da se

dogovore oko njegovog nasljednika. Ova destruktivna klauzula je dovela do toga
da doe do brze promjene velikog broja kancelara i politike nestabilnosti
republike. Kao rezultat, ustav iz 1949. (Grundgesetz) utvruje da kancelar moe
biti smijenjen samo ako se u isto vrijeme izabere njegov nasljednik.

Vajmarska republika je bila graansko-demokratska republika, kao takva je

predstavljala veliki jastuk za mekano prizemljenje i oporavak opustoene
drave. Oporavak koji je kasnije stvorio uvjete za pojavu faizma.
Predstavnici te republike nisu bili sveci; mahom su naginjali autoritativnim
oblicima vladavine i lovili stranputice u diplomatskim odnosima s pobjednicima
Prvog svjetskog rata. Dokaz toj tvrdnji je i blag, gotovo majinski odnos
Vajmarske republike prema nacionalsocijalistikoj stranci od njenog nastanka
1919.

Weimarski ustav je bio Ustav Weimarske republike i stime prvi demokratski

Ustav Njemake. Ustav je bio osnova parlamentarne, demokratske i federativne
Republike.

Neki lanovi tog Ustava se i danas nalaze u Ustavu Njemake (Grundgesetz).

10. novembra 1918. godine dolo je do kapitulacije Njemake. Iste godine u

Njemakoj izbija revolucija, u takvim uslovima Njemako carstvo je palo
novembra 1918., a istog dana je proglaena Republika. Ubrzo su raspisani izbori
za ustavotvornu skuptinu. Rasprava o novom ustavu ubrzo je poela i on je
donesen 14. augusta 1919.

To je bio Weimarski ustav. Njemaka je postala parlamentarna republika,

organizovana na federativnom principu, s tim da u ustav Reicha ulazi
sedamnaest zemalja. Dravnu vlast na nivou Reicha vre organi Reicha u skladu
s ustavnim zemljama. Reichstag (Narodna skuptina) sainjavaju poslanici koji
predstavljaju cio narod. Nisu bili vezani mandatom.

Predsjednika republike bira cijeli narod na sedam godina. On ima velika

ovlatenja. Njega po potrebi zamjenjuje kancelar. Vladu ini kancelar sa
ministrima. Dravno vijee (Bundesrat) sainjavaju predstavnici njemakih
zemalja, prema njihovoj veliini. U drugom odjeljku Weimarskog ustava govori
se o osnovnim pravima i dunostima Nijemaca, o drutvenom ivotu, religiji i
vjerskim zajdenicama, obrazovanju i kolama, privrednom ivotu.

Istie se jednakost pred zakonom, da je sloboda osobe nepredvidiva, a da je

svako ogranienje ili ukidanje individualne slobode od organa javne vlasti
mogue samo na temelju zakona; da se djelo moe kazniti samo ako je u zakonu
bila za njega propisana kazna prije nego to je bilo uinjeno i dr.

Weimarski ustav, vrlo liberalan, ostao je na snazi do dolaska Adolfa Hitlera na

vlast 1933.
SRUILI SU MONO CARSTVO Zbog njihove odluke povijest se pie drugaije

Datum je 29. listopada 1918. i Prvi svjetski rat je na samom kraju, no ipak,
njemaki ratni brodovi pripremaju se pokrenuti posljednju veliku ofenzivu na
britansku ratnu mornaricu. Jedan in, sprijeio je, moda i nesagledive
posljedice koje bi se dogodile da je napad pokrenut.

Njemaka vlada tada nije znala za namjeru njihove mornarice, no imala je i

nenadanog saveznika - njemake mornare, koji su bili protiv takve odluke
admiraliteta. Prema miljenju svih, to je bila samoubilaka misija, koja je
pokrenula veliku pobunu u Njemakoj te sruila tadanje njemako carstvo, iz
kojeg se rodila Weimarska Republika.

Zapovjed o pokretanju njemake flote na britansku dola je 24. listopada, a flota

je trebala krenuti iz sjevernomorske luke Wilhemshavena. Admiral Franz von
Hipper bio je u to vrijeme zapovjednik njemake flote. Nekoliko dana prije
navedenog datuma, ef admiraliteta Reinhard Scheer, dao mu je naputke za
pokretanje napada na britansku flotu.

Njemaka flota trebala je isploviti 30. listopada iz Wilhelmshavena te napasti

britansku flotu u junom dijelu Sjevernog mora, a zatim izvesti napad na
britansku obalu. No, 29. listopada naveer, dogodilo se jo neto neoekivano -
poela je pobuna njemakih mornara.

Prije 100 godina dogodilo se UDO! Vojnici su prestali pucati jedni na druge i
razmijenili su darove - A onda su se nastavili ubijati!

Klaus Kuhl, autor bloga na kojem je dokumentirao detalje o pobuni tih mornara,
iroko je istraio pozadinu dogaaja iz 1918. godine. "Njemaka mornarica je
bila svjesna da nije mona kao britanska", rekao je Kuhl za The Local.

Unato tome, zapovjed za napad je prola, no to se mornara ticalo, to je bila

misija bez povratka. "Njemaki mornari bili su uvjereni da oni tu bitku nee
preivjeti. Odnos snaga britanskih i njemakih mornara bio je gotovo 2:1 u
korist Britanaca", dodao je Kuhl.

Vlada nije znala za Scheerov plan, a on nije predvidio pobunu

No, nije samo uvjerenje u propast misije pokrenulo pobunu. Meu mornarima je
vladalo i miljenje da bi taj napad natetio kredibilitetu nove njemake
demokratske vlade, koju je predvodio kancelar, princ Maximilian od Badena.

Ranije istog mjeseca, Maximilian je poeo diplomatske pregovore s amerikim

predsjednikom Woodrowom Wilsonom. "Njemaka je htjela prekid vatre i
mirovne pregovore", rekao je Kuhl za The Local. No, njemaka vlada nije znala
za Scheerov plan.

"Mornari su vjerovali da mornariki asnici ele osujetiti mirovne planove vlade

i nastaviti s ratom, unato mirovnim naporima vlade", dodaje Kuhl.

1.000 hrabrih je pokrenulo val koji je sruio carstvo

Njemaka flota se okupila kod Schiling Roadsa popodne 29. listopada, a mornari
su tad odbili pripremiti se za bitku i poela je pobuna na nekoliko brodova,
tonije na bojnim brodovima SMS Thringen i SMS Helgoland. Posada je ugasila
kotlove i izala na palubu.

Kad su ih torpedni amci okruili i uperili topove u njih, oni su popustili, no ve

je bilo kasno za pokretanje flote, jer su uvjeti meu mornarima bili nemogui za
to. Plan o napadu je naputen, a 1.000 mornara je uhieno i poslano na vojni sud
u Kielu.

Pobuna u Wilhelmshavenu je zavrila, no njezina iskra se tijekom narednih

dana prelila na ostatak Njemake. Pobuna u Kielu, poela je 3. studenoga, a ve
4. studenoga, Kiel je bio u rukama 40.000 pobunjenih mornara, vojnika i
radnika. Uskoro je istu sudbinu doivio i Wilhelmshaven.

Do 7. studenog, pobuna je dola i do Mnchena, dva dana kasnije, 9. studenoga,

proglaena je republika, a car Wilhelm II je bio prisiljen abdicirati. Poela je
nova era u njemakoj povijesti: doba Weimarske Republike.

to ako...?

Ostaje ipak pitanje, to bi se dogodilo da 1.000 mornara nije odluilo pobuniti se

protiv odluke njemakog admiraliteta? Kuhl nije posve siguran u odgovor.

"Bilo kako bilo, netko bi morao pregovarati za mir, a nije bilo nikakvog izgleda
da se u tom sluaju izbjegne poraz", smatra.
"Da su stvari ile po planu, mogli su nanijeti teke udarce engleskoj floti, no u
konanici bi bili poraeni, a veina njemakih mornara ubijena", zakljuuje
Kuhl.

BAVARSKA SOVJETSKA REPUBLIKA

Bavarska Sovjetska Republika (poznata i pod imenom Minhenska Sovjetska

Republika ) nastala je tijekom poslijeratnih previranja u Njemakoj od 1918 . do
1919 . godine, razdoblje poznato pod imenom Njemaka revolucija . Ova
republika je bila pokuaj stvaranja socijalistike drave temeljene na radnikim
savjetima kao osnovnim organima vlasti. Zauzimala je preteito teritoriju
dananje Bavarske .

Beskrvna revolucija Dana 7. studenog 1918. godine, na prvu godinjicu od

izbijanja Oktobarske revolucije , voa Nezavisne socijaldemokratske partije
Njemake (NSDPN), Kurt Ajzner , odrao je govor o osmosatni radnom
vremenu, problemima radnike klase , te o ukidanju monarhije pred masom od
60 000 ljudi . Masa ljudi sa mitinga se uputila prema vojnom kampu i tamo su
na svoju stranu pridobili veinu vojske. Iste je noi kralj pobjegao iz Bavarske.
Ajzner je sljedei dan Bavarsku proglasio slobodnom dravom , ime je ukinuta
monarhija i 700-godinja vladavina dinastije Vitelsbah . Ajzner je postao
ministar-predsjednik Bavarske. Iako je podupirao ideju socijalistiki ureene
drave, odbacivao je boljeviki model i obeao svim da e se potovati pravo na
vlasnitvo.

Nakon to je NSDPN izgubila izbore, Ajzner je odluio podnijeti ostavku na

mjesto premijera. Dana 21. veljae 1919 , na putu do parlamenta, ubio ga je
desniarski nacionalista Anton Graf fon Arko Valeju . Atentat je potaknuo na
irenje nereda po Bavarskoj, a uspjeh u proglaenju Maarske Sovjetske
Republike ohrabrio je komuniste i anarhiste da preuzmu vlast.

Sovjetska republika Nakon pada koalicijske vlade, dana 6. travnja 1919.

godine bila je slubeno proglaena Bavarska Sovjetska Republika.

Dana 12. travnja , vlast je u svoje ruke uzela Komunistika partija Njemake na
elu s Eugenom Levinea. Levine je pokrenuo formiranje Crvene armije, izbacio
bogatae iz skupih stanova i predao ih sirotinji na koritenje, djelatnicima su
tvornice predate na upravljanje. U planu je bilo i ukidanje papirnatog novca kao
platenog sredstva i reforma kolstva, ali to nije stiglo zaivjeti.

Dana 3. svibnja , oko 9.000 pripadnika bavarske vojske vjernih monarhiji i oko
30.000 pripadnika frajko uli su u Minhen iu ogorenim ulinim borbama
porazili komuniste, u kojima je poginulo oko 1.000 njih. Oko 700 komunista,
anarhista i njihovih simpatizera su uhieni, a zatim su ih sve postreljali vojnici
frajko. Eugen Levine je strijeljan zasebno u zatvoru tadelhajm.