Mario Tomas, prof.

:
Luka Juki, idealist i revolucionar na procjepu vremena

Minulo je vie od jednog stoljea od prkosnog atentaorskog ina

roenog Svilajanina Luke Jukia na zagrebakom Gornjem
gradu. Pomalo zaboravljen, zbog jo turbulentnijih dogaaja koji
su zasjenili njegov akt pobune 1912., u prigodi prvotiska njegove
ljubavne

drame

desetercu,

zasluuje

osvrt

koji

kontekstualizirati trag to ga je iza sebe ostavio mladi idealist u

predveerje velikih politikih promjena.
U godinama neposredno pred Prvi svjetski rat, politiko je stanje
u

Hrvatskoj

obiljeeno

novim

represivnim

mjerama

nemogunou opozicije iskazati i provesti svoje politike ciljeve.

Posebno

zanimljiv

fenomen

nacionalistike mladei,

bila

je

pojava

pobunjene

koja je u rasponu od pravakih do

jugoslavenskih koncepata, te praenja ideolokih trendova na

europskoj razini, pokazivala svoje nezadovoljstvo prema
politikoj eliti u Hrvatskoj. Njima pripadaju razliita, danas manje
prepoznatljiva imena, kao to su Vladimir erina, Oskar
Tartaglia, braa Cviji. Od prepoznatljivijih imena rije je o
Augustu Cesarcu, Tinu Ujeviu, Mili Budaku, za kojeg Josip
Horvat u svom djelu Pobuna omladine 1911.-1914. tvrdi kako je
u tom trenutku takoer bio za suradnju sa Srbima.

Kada na saborskim izborima 1911. reimska struja bana Nikole

Tomaia nije dobila veinu, ban je dao ostavku. Ubrzo je za
bana imenovan Slavko Cuvaj koji je sve napetosti u banskoj
Hrvatskoj rjeavao represijom: poeo je plijeniti novine i objavio
rasputanje Sabora. Nakon toga car Franjo Josip I. ukida Ustav
i, na prijedlog maarskog ministra-predsjednika Khuena, uvodi
komesarijat. Ban Slavko Cuvaj biva postavljen na mjesto
komesara nakon ega ukida zakon o pravu okupljanja i postavlja
policijske povjerenike u gradove. Odgovor na ovakvo represivno
ureenje

bile

su

brojne

demonstracije

studenata

srednjokolaca, posebno u travnju 1912., kada je 156 hrvatskih

aka otilo u Beograd. Hrvatski su sveuilitarci u Beogradu
posjetili sveuilite i vojnu akademiju te oficirski dom gdje ih je
pozdravio Dragutin Dimitrijevi-Apis, osniva tajnog udruenja
Ujedinjenje ili smrt, ije je cilj bilo ruenje Austro-Ugarske
monarhije i stvaranje Velike Srbije. Pitanje koje se namee samo
od sebe je kako su hrvatski sveuilitarci mogli dobiti dopusnici
za organizirani odlazak u Beograd i od kuda je, u zaista tekom
trenutku za Hrvatsku, dolo do njihove orijentiranosti na Srbiju ?
Vinko Krikovi, hrvatski pravnik, obnaatelj raznih politikih
dunosti u Banskoj Hrvatskoj na prijelazu stoljea, te uvjereni
Starevianac objasnio je taj fenomen sljedeim rijeima: U svoj
svojoj politikoj bahatosti gospodari Magjari nisu pazili, da Hrvati
nita ne trae izvan Monarhije, dok su Srbi gledali preko granica,
gdje im je bila meta, pa su Magjari tjerali Hrvate u Beograd, da bi

se tako oslobodili njihova nasilja. I mjesto da podupiru Hrvate,

Magjari su kovali i snivali planove, kako da ih oslabe. Pa tako
Hrvati u Austro-Ugarskoj nisu bili gospodari u svojoj kui, od koje
su povrh toga jo Srbi svojatali tri ugla... Moe se ovome dodati
i interpretacija Ive Pilara koja je takoer na slinom tragu: Tu
gledamo onaj neizljeivi circulus vitiosus, u kome se neprestano
kree politika Monarhije, jer Monarhija i Hrvati, upueni jedno na
drugo, progone se meusobno sve jaom mrnjom, a smije se
tome onaj trei, zajedniki neprijatelj i jednih i drugih ! Mogu
mirne due uztvrditi, da nitko, pa ni Khuenov reim nije Monarhiji
toliko nakodio kao Cuvaj. On je Srbima pruio priliku, da se u
Hrvatskoj prikau jo i kao spasitelji morala ! Na taj je nain
teak poloaj Hrvatske, u razdoblju koje e se pokazati kao
posljednje u Austro-Ugarskoj monarhiji, otvorio prostor za
djelovanje politike Kraljevine Srbije koja je iz svojih interesa
koristila bunt mladih hrvatskih revolucionara.
Jedan od takvih bio je i student prava Luka Juki, rodom iz
Donjeg Svilaja kraj Odaka. Na putu u Beograd susreo se s
Vojinom Tankosiem instruktorom komitske kole, pri emu je
Jukiu uruen revolver i bombe za izvrenje atentata na Slavka
Cuvaja. Neuspjeli atentat na kraljevskog komesara, dogodio se
7. lipnja 1912. Juki je otiao u gostionicu u Mesnikoj ulici i
priekao Cuvajev dolazak. Kada je ulicom prolazio automobil
kraljevskog povjerenika Juki je istrao i, grekom, pucao u
banskog savjetnika Ivu Hervojia te nakon toga pobjegao. Ubrzo

nakon pucnjave, te ubojstva jednog straara,

uhien je kod

Kazaline kavane.
Na razgovoru u policiji Juki je svoj in pravdao zadovoljtinom
za sva ponienja koja je Hrvatska pretrpjela uvoenjem
komesarijata: Ja sam isticao da bi bila potrebna organizacija
djatva, koja bi odluno zahtjevala openitu slobodu, slobodu
govora, pisanja i sastajanja. Tako istiui potrebu organizacije
osjeali su svi gore spomenuti znanci potrebu tajne organizacije,
koja bi imala imati glavnim naelom oslobodjenje hrvatskog
naroda, t.j. da se hrvatskom narodu dade samostalnost i potpuna
sloboda da se moe razvijati slobodno kao i ostali narodi u
Monarhiji. Budui smo drali za sada glavnom zaprekom to
hrvatski narod ne moe doi do slobode komesarijat, a kako je to
naa

cijela

javnost

traila,

pa

se

ni

pozivanjem

niti

manifestacijama a niti demonstracijama to nije moglo postii, to

smo raspravljali o potrebi da se imadu pojedinci zaloiti za to da
se ovome stanju u Hrvatskoj stane na kraj... Meni je bila glavna
ideja da se odstrani u Hrvatskoj komesarijat, pa sam to medju
drugovima propagirao i razloio da se mora makar pojedinac
izloiti na taj nain, da se kraljevski komesar makne s ovoga
svijeta, a onda e se za hrvatske prilike zainteresirati vanjski
svijet, pa e Hrvatska morati da i od toga izvue nekakvu korist.

U kolovozu iste godine Juki je osuen na smrt vjeanjem, ali

kazna nije izvrena ve je, pod pritiskom javnosti, preinaena u
doivotni zatvor.
Na izvedeni atentat reagirali su mnogi hrvatski intelektualci i, s
obzirom na drutveno-politiko stanje, vrlo gorljivo na strani
atentatora. Istaknut emo osvrt Antuna Gustava Matoa koji je u
svom tekstu, Sakrament krvavog krsta, Jukia usporedio s
mnogim velikanima hrvatske prolosti te ga nazvao muenikom:
Sudie, osudie, izmuie i premlatie ga, i oni to, tu sramotu, tu
uku zakonu, pravu i ljudskom dostojanstvu, oni to udovite
inkvizicijske naruene procedure nazvae parnicom! ...Jukievo
dranje kod sramotnog tog mrcvarenja i justizmorda zadivljuje jo
vie od junakog njegovog ina. Kod muenja policijskih i
ikanacija sudbenih organa nikad ga nije ostavila snaga, nikad
nije klonuo, nije nikad zaboravio da je on sudac u ime Nj.
Velianstva naroda, da je on zakon u ime Nj. Svetosti hrvatskog
ustavnog i narodnog prava, da je on jedina eksekutiva gaene i
sramoene, isisavane i obeznaroivane Domovine. Na istrazi i
na sudu kod osude i nakon osude, vlada se pod inspiracijom
slobde kao pravi izabranik narodne volje i due, dajui savremnoj
omladini divan prmjer energije, a svojim prijateljima utjehu da nije
poginuo duh Bacha i Eugena Kvaternika. Izae li Hrvatska iz
sramotne te krize svjetla obraza, ako i morna, u prvom redu e
biti zahvalna tome aku i junaku, idealistu i ovjeku od akcije,
mueniku i junaku, to je pokret Mlade Hrvatske, kojoj bijae

lanom, poeo ostvarivati radikalnom lozinkom starih potenih

pravaa: Nulla redemptio sine sanguine. Nema spasa bez krvi.
Nema slobode bez sakramentalnog crvenog krsta!
Mato je zakljuio svojevrsnim predvianjem bitnih promjena
koje e uslijediti i vrednovanjem Jukieva opusa: On e biti
primjerom energije i junatva dananjoj omladini, boljoj od
preanje, biti e heroj Mlade Hrvatske. Iz zgaene njegove
mladosti doi e proljee ovoj zemlji. Doe li nam skori spas, doi
e iz muenitva toga mladia kroz kojega ide agonija i spas
Hrvatske. Hvala mu i slava ! Dok bude naroda naega, ime e
mu sjati.
Po nastanku Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca 1918. Juki je
amnestiran te dobio zemljite u okolici Dervente gdje je boravio
sve do pogoranja zdravstvenog stanja zbog tuberkuloze.
Smjeten u gradskoj bolnici u Slavonskom Brodu umire 24. lipnja
1929. sahranjen je na groblju u Bosanskom Brodu.
O Jukievom djelovanju moe se ustvrditi da je sasvim sigurno
bio idealist, predstavnik jednog narataja koji je, inspiriran
revolucionarnim idejama na europskom kontinentu s kraja 19. i
poetka 20. stoljea, htio probiti ogranienja svoga vremena.
Teak poloaj Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji natjerao je
mladi revolucionarni narataj na okretanje prema srpskoj politici
u kojoj se trailo saveznika. Kasniji slijed dogaaja i lo poloaj
Hrvatske u novouspostavljenoj jugoslavenskoj dravi zasjenio je

Jukiev in te bacio na nj skroz drugu perspektivu koja je

zanemarila kontekst u kojem se on dogodio. Zakljuno moemo
rei kako je njegova hrvatska nacionalna orijentacija neupitna, te
da hvalospijevi koje je zadobio iz pera brojnih hrvatskih
intelektualaca, nasuprot onima koji Jukia, njegovo politiko i
revolucionarno djelovanje, danas, denuncijacijama ili tek
podozrivou,

'relociraju'

podruje

odreeno

iskljuivo

velikosrpskim interesima, zorno svjedoe o njegovoj tenji za

slobodom hrvatskog naroda.