Adolf Hitler rođen je u austrijskom graničnom gradu Braunau am Inn 20. travnja 1889.

, kao četvrto
od ukupno šestero djece[4] carinskog činovnika Aloisa Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pölzl). Od
sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Alois je bio vanbračni sin Anne Marie Schicklgruber, a u svojoj
40. godini života je promijenio prezime u Hitler.
Zbog posla obitelj Aloisa Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te
najposlije u Leonding kod Linza. Alois je opisivan kao strog i hladan čovjek; po izjavama kćeri, Paule,
Adolf mu se znao suprotstavljati zbog čega je često dobivao batine. Pretpostavlja se da je Alois tukao
Hitlera dok je ovaj bio dijete; naglašavanje tog podatka prilikom pisanja Hitlerove biografije danas
nerijetko izaziva negodovanje, zbog naizgled više ili manje opravdane želje da se izazove suosjećanje
s mladim Adolfom. (2) Alois Hitler navodno je zlostavljao i svoju dvadeset tri godine mlađu ženu
Klaru. Majka Klara je bila vrlo brižna i popustljiva i Adolf ju je jako volio.
Postoje također izvori koji upućuju da je Adolf Hitler dijelom Židov što je obilno korišteno u
propagandi političkih protivnika, a prije pogubljenja je isto tvrdio i njegov suradnik Hans Frank.
Navodno je Hitlerova baka, majka njegovog oca Maria Schicklgruber, začela dijete dok je bila
sluškinja u jednoj židovskoj obitelji u Grazu.
ŠKOLOVANJE
U osnovnoj školi je bio dobar učenik, a isticao se i društvu svojih vršnjaka. 1900. nakon završene
osnovne, Alois je odlučio da mu sin upiše Realschule i njegovim stopama krene u činovničku karijeru,
iako je ta ideja Adolfu bila potpuno odbojna jer je želio postati umjetnik. U srednjoj školi u Linzu
Hitler je izgubio volju za učenjem. Godine 1900., neposredno nakon smrti brata Edmunda, trebao je
donijeti odluku o svom daljnjem školovanju. Izbor se sveo na prestanak školovanja, pohađanje tzv.
Realschule, koja je naglasak stavljala na tehničke i znanstvene predmete, ili upis u Gimnaziju. Budući
da je sve važne odluke u obitelji donosio konzervativni Alois, koji je humanističke studije smatrao
nevažnima i nepraktičnima, Adolf je upisao Realschule koju je pohađao do 1905. godine.
Zabilježeno kako je tada imao loše ocjene iz nekoliko predmeta, te je bio među manje uspješnim
učenicima u svom razredu. Do kraja je zbog loših ocjena bio prisiljen prijeći u drugu školu. Hitler
opravdava svoj loš uspjeh željom da na taj način razljuti oca s kojim se nije slagao; iako je loše ocjene
imao i nakon očeve smrti 1903., u pozadini njegove odbojnosti prema školi vjerojatno jest sukob s
ocem. Većina profesora tvrdi da se mladi Hitler nije ni po čemu isticao, ni na pozitivan ni na
negativan način; neki smatraju da je bio bistar, ali nedovoljno zainteresiran te da je imao problema s
autoritetom. Profesor povijesti, Leopold Poetsch, ga je svojim pričama o njemačkoj povijesti i
mitologiji zainteresirao te je od njega upio ideje pangermanskog nacionalizma.
U Mein Kampfu je napisao kako je posebno volio nastavu povijesti te je iznimno cijenio svog
profesora.

Srednjoškolski dani Adolfa Hitlera bili su ispunjeni zbunjenošću, povučenošću i gnjevom, što je
uvelike odredilo njegov daljnji život. Također, kao poznata politička figura 1920-ih govorio je kako je
u srednjoškolskim danima usvojio ideje njemačke nadmoći i pangermanizma. Pretpostavlja se da je
Hitler, prije odlaska u Beč 1907., znao vrlo malo ili gotovo ništa o antisemitskoj ideologiji.
U djetinjstvu Adolf Hitler nije imao pravih prijatelja, a u školi su ga smatrali svojeglavim i svadljivim.
Išao je na misu u majčinu crkvu, gdje je pjevao u zboru, što je ostavilo neizbrisiv dojam – ne toliko
zbog sadržaja koliko zbog čarolije samog obreda. Poslije je govorio: ”Opijalo me misno blještavilo.”
Zbog očeva posla obitelj Hitler se više puta selila, a Adolf nije imao srdačan odnos sa svojim ocem.
Iako je bio ženskar, Alois Hitler se 1885. vjenčao s Klarom Pölzl. Živeći s mužem koji joj nije pokazivao
ljubav i tražeći utjehu u katoličanstvu, Klara je vodila nesretan život, koji je ublažavala samo duboka
ljubav njezina sina. Kad je umrla od raka dojke 1907., četiri godine nakon muža, mladi je Adolf
doživio traumu. Hitler je tako ostao samotnjak, bez bliskih odnosa sa ženama, ako ne računamo
romantičnu vezu s nećakinjom koja se zatim ubila i kasniju vezu s Evom Braun. U pubertetu je
zaključio da je svijet žalosno i nesnosno mjesto. (Green, 2006: 315-316)
Jedini zabilježeni prijatelj iz njegove mladosti bio je August Kubizek, kojeg je upoznao u Linzu. Obojica
su sanjali o karijerama umjetnika. Mlađi je Kubizek u Hitleru vidio oličenje snage i odlučnosti te je s
njim dijelio prijezir prema malograđanskoj srednjoj klasi i carističkim činovnicima. (Smith, 1967:
100-108) Kubizek je napisao kako bi Hitler postao iznimno uzrujan kada bi neka djevojka započela
flertovati s njim. Navodno se u Linzu zaljubio u dvije godine stariju Stefanie, djevojku iz srednje klase
koja je postala njegova opsesija i nikad uzvraćena ljubav. Kubizek također navodi da se Hitler osjećao
nelagodno u društvu žena, iako mu je i homoseksualnost bila odbojna. Prema Kubizeku, Hitler je
zamišljao razgovore sa Stefanie i čak je maštao kako bi ju zaprosio, no nikada nije imao dovoljno
hrabrosti da joj se obrati
1907. Hitler je odlučio upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Beču. Iste godine mu se razboljela
majka te se posvetio brizi za nju; no, budući da je imala neizlječivi rak, umrla je što ga je teško
pogodilo. Na upisu u Akademiju nije uspio; ušao je u uži izbor kandidata, no ispao je u drugom krugu
ocjenjivanja. Kasnije je priznao da mu je neuspjeh bio šok budući da je bio potpuno siguran u sebe.
Profesor koji ga je ocjenjivao komentirao je da su mu prikazi građevina vrlo dobri, što je mladog
Hitlera potaknulo da se zainteresira za arhitekturu
Iako nije upisao Akademiju, Hitler se odlučio preseliti u Beč; uz mirovinu za siročad i financijsku
potporu od tetke, mogao je živjeti bez rada. Prijatelj Kubizek mu se također pridružio kao cimer jer je
studirao glazbu. U Beču je Hitler razgledao kulturne znamenitosti i kovao planove o potrebnim
arhitektonskim preinakama grada, Kubizek tvrdi da ga politika nije zanimala. Mnogo je čitao, a
navodno je pokušavao i pisati drame i opere koje nikada ne bi dovršio; često je išao gledati opere, a
posebno je volio Wagnera..
Kada je uslijed nedostatka novca ostao bez smještaja, dane je provodio s bečkim beskućnicima
tražeći privremene poslove. (Overy, 2005: 14) Nije poznato koliko je fizičkog posla Hitler kao mladić
obavio u Beču. Ipak, upravo se tamo po prvi put susreo s idejom o sindikatu, kao mjestu radničkog
udruženja. Tvrdio je kako ga je sablažnjavalo radničko odbijanje ”svega”. Za njega najiritantnije
socijalističke priče koje su kružile među radnicima bile su one o državi kao kapitalističkom izumu.
Iako je isprva nastojao zadržati mišljenje za sebe, kasnije je došao u sukob s kolegama koje je
zamrzio zbog njihovih uvjerenja
, Hitler je oko 1910. godine počeo slikati razglednice i manje crteže s motivima Beča, kako bi si
mogao osigurati nekakav prihod za život. Često je reproducirao jednu te istu sliku, ali znao je biti i
originalan te iznimno brz u izradi radova osrednje kvalitete. Kao vođa Trećeg Reicha s ogorčenjem se
prisjećao vremena kada je svoje radove morao prodavati sramotno ispod cijene.
U petogodišnjem mladenačkom razdoblju u Beču nema mnogo znakova koji bi ukazivali na njegovu
kasniju političku karijeru; zanimala ga je pučka politika i privlačio pangermanski nacionalizam, no u
tom ranom stadiju nije jasno je li njegov nacionalizam bio i izričito antisemitski.
. No plah, uljudan mladić, nespretan u društvu, koji je ponekad znao biti i grub i nepopustljiv u svojim
nazorima, neiskren, sebičan i bešćutan prema prijateljima, prepoznatljivo je nagoviještao podvojenu
ličnost iz tridesetih godina.
Njegov život, a nažalost i živote milijuna drugih ljudi, jednim dijelom je odredio i osjećaj manje
vrijednosti koji je Hitler razvio tijekom svojih bečkih dana
Vrlo vjerojatno, niti jednog značajnijeg političara iz prve polovice 20. stoljeća nije tako jako odredila
jedna urbana sredina u kojoj je ovaj proveo život, kao što je Hitlerovu osobnost oblikovao Beč.
Ogromni grad gdje je živjelo mnoštvo otuđenih pojedinaca samo je potencirao različite oblike
Hitlerovog bijesa koji je postupno prelazio u fatalni fanatizam. U Mein Kampfu je kasnije zapisao kako
je jedini prijatelj koji ga nikada nije napuštao tijekom bečkih dana bila glad. Njegove mladenačke
snove o umjetničkoj budućnosti uništili su profesori koji su ga srušili na prijemnom ispitu, dok su se
socijalisti rugali Hitlerovim uvjerenjima o rasi tako što su prednost davali bezličnoj rulji nazvanoj
”proletarijat”.
Od pangermanista je preuzeo zamisli o krvi i rasi, od Habsburga poštovanje prema tradiciji, a od
socijalističkih krugova originalne i učinkovite načine agitiranja i širenja propagande. Temelji
nacionalsocijalizma bili su postavljeni. ”Beč je bio i ostao moja najteža, ali i najvažnija, životna
škola.”, napisao je kasnije Hitler.

RAT
Godine 1913. dobio je pravo na preuzimanje očevog nasljedstva, a istodobno se bojao kazne zbog
izbjegavanja regrutacije jer se nije želio boriti u habsburškoj vojsci. Odlučio je pobjeći u München, no
Austrijske vlasti su ga i tamo pronašle. Nakon medicinskog pregleda je proglašen fizički nesposobnim
za vojnu službu (tada mu je izmjerena i visina: 174 cm). S vojnom otpusnicom vraća se u München i
ulaskom Njemačkog Carstva u 1. svjetski rat oduševljeno pristupa Bavarskoj vojsci već 2. kolovoza
1914.
Nekritički se odnosio prema svojim nadređenima i nije imao bliskih prijatelja. Vrijeme je uglavnom
provodio čitajući.
Suborci su ga smatrali čudakom. Pretpostavlja se da je ovo razdoblje uvelike utjecalo na razvoj
Hitlerove ličnosti.
. U kolovozu 1918. je dobio Željezni križ I. klase
Kraj rata Hitler je dočekao u bolnici gdje se liječio od kratkoročnog sljepila koje je zadobio trovanjem
bojnim otrovom. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u studenom 1918, Hitler je ostao u
uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego je, navodno, “izdana” od skupine koju
su činili ratni profiteri, Židovi, socijalisti, štrajkaši i razni nenjemački “unutarnji neprijatelji” koji su se
uvukli u vladajuće strukture. Nacionalni je poraz shvatio kao osobno poniženje i nosio je u sebi
nekontroliranu, strasnu želju za osvetom
Ni tada nije imao posebno bliskih prijatelja, većinu vremena je provodio čitajući, nije pio, pušio, niti
posjećivao javne kuće (tvrdio je "da nema vremena za žene"), svoje dužnosti i rat je shvaćao vrlo
ozbiljno. Čovjek koji je mogao oboriti Versajski sporazum, obnoviti njemačku vojnu moć, objaviti rat
polovici svijeta i uništiti milijune nerazumljivo se razlikovao od uskogrudnoga, moralizatorskog,
malograđanskog Hitlera čiji je omiljeni dnevni obrok bio poslijepodnevni čaj. Obični Hitler bio je
pedantan i izbirljiv, njegovi ukusi u kulturi bili su ograničeni, a režim privatnog života ukočen i
asketski, osobito tijekom rata. Mrzio je pušenje, bio je trezvenjak i vegetarijanac. (Overy, 2005:
20-21) Pred kraj rata Hitlerovo se zdravlje iznimno pogoršalo što je utjecalo na njegovo donošenje
odluka. Pretpostavlja se da je obolio od Parkinsonove bolesti.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata Hitler je ostao u vojnoj službi, koja je sada bila angažirana u
suzbijanju socijalističkih pobuna koje su izbijale diljem Njemačke, uključujući i München, gdje se
Hitler vratio 1919. Hitler je također sudjelovao u obučavanju u 'nacionalnom razmišljanju' koje je
vodio "Odjel za obučavanje i propagandu"
Cilj ove skupine bilo je stvaranje 'žrtvenog jarca' za izbijanje Prvog svjetskog rata te stvaranje krivca
za poraz Njemačke. Krivac je pronađen u 'Internacionalnom Židovstvu", komunistima i kao i
političarima svih boja i opredjeljenja.
Zbog svoje inteligencije i govorničkih sposobnosti, Hitler je bio imenovan "V-Mann"-om "Skupine za
prosvjetljavanje" kojem je bio cilj utjecanje na vojnike koji su imale isti svjetonazor, a glavni štab je

Godine 1920., Hitler je otpušten iz vojske te se odmah nakon toga uključio u aktivnosti Njemačke
radničke stranke. Ubrzo je postao njezin vođa i promijenio joj ime u Njemačka nacional-socijalistička
radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP), znanu i kao Nacistička
stranka . Hitler je ubrzo shvatio da ima dva talenta: govorništvo i nadahnjivanje osobne lojalnosti.
Njegovi ulični govori u kojima je napadao Židove, socijaliste i liberale, kapitaliste i komuniste, osvojilo
je umove privrženih sljedbenika, od kojih su prvi postali: Rudolf Hess, Hermann Göring, i Ernst Röhm.
Jedan od obožavatelja je bio i njemački feldmaršal Erich Ludendorff, kojeg je Hitler odlučio iskoristiti
kao paravan za preuzimanje političke moći u Münchenu središtu Bavarske kroz takozvani Hitlerov
puč ili Marš na Berlin 8. studenog 1923., kada su nacisti započeli marš iz jedne pivnice do Bavarskog
ministarstva rata s ciljem izbacivanja tadašnje Bavarske vlade koju su sačinjavali desni separatisti, a
poslije su namjeravali marširati prema Berlinu.[10] Kod tog pokušaja bavarska vojska je uspjela brzo
raspršiti naciste i uhititi Hitlera. U želji da zadrži poziciju vođe Hitler je imenovao Alfreda Rosenberga
za privremenog vođu.
Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to doba, te
isto i osoba koja se javno izražava za neizvršavanje obveza Versajskog sporazuma, sporazuma koji je
bio nametnut Njemačkoj kao poraženoj strani Prvog svjetskog rata. Njemačka je nakon Prvog
svjetskog rata kroz Versajski sporazum izgubila mnogo: kolonije po svijetu (Afrika, Azija, Pacifik) te
teritorij u Europi, trebala je snositi u cijelosti krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata te isplatiti
reparacije u vrijednosti od 32 milijarde maraka, izgubiti cijelu ratnu mornaricu, i smanjiti vojne snage
na 100,000 vojnika.... Uvjeti Versajskog sporazuma bili su teški, i Nijemci su ga prezirali. Hitler je to
dobro znao, te je iskoristio takve osjećaje i pretvorio ih je u glasove. Isprva, zbog jednostavne retorike
oko krivljenja svjetskog Židovstva nije dobio mnogo glasova, no rafiniranjem svoje političke poruke
kombiniranjem antisemitskih ideja skupa s kritiziranjem Weimarskog sistema i stranaka koje su je
podržavale, nacisti su polako počeli osvajati glasove na izbornim mjestima
Na sudu, Hitler je bio optužen za veleizdaju i u travnju 1924. sud je presudio kaznu od pet godina
zatvora, biva zatvoren u Landsbergu. Dok je bio u zatvoreništvu Hitler je diktirao knjigu Mein Kampf
(Moja borba) svome zamjeniku Rudolf Hessu.[11] U prosincu 1924. Hitler sa svojim sljedbenicima
biva pušten iz zatvora, nakon što je bila proglašena amnestija. Nakon izlaska iz zatvora započinje s
dugim naporom da ojača stranku; 1925. osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel (SS), elitnu jedinicu
obučenu u crno koju je predvodio Heinrich Himmler jedan od glavnih provoditelja Hitlerovih planova
za istrebljenje Židova i ostalih naroda i rasa tijekom II. svjetskog rata.
Hitlerov ključni trenutak je došao s Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku 1930. Demokratska
vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska Republika nikada nije bila prihvaćena
od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne
stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su
Nacisti imali nešto što se moglo nazvati programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18%
glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po
veličini.
Većina glasova za naciste došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest
slojeva u njemačkom društvu koji su bili najviše pogođeni visokom inflacijom iz 1920-tih te
nezaposlenošću koja je vladala tijekom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije previše obraćala
pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izričito protiv Hitlera

U kolovozu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog
predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Hitler je
sada imao tri funkcije: predsjednika nacističke stranke, kancelara, i predsjednika države. Ova
konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela sredinom kolovoza 1934.

Gospodarstvo i kultura
Čim je zadobio moć, Hitler je pokrenuo jednu od najvećih ekonomskih ekspanzija Njemačke. Povećao
je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike građevinske pothvate: izgradnju auto cesta
(autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz ovu ekspanziju ostvario je gotovo
potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku bazu. Kroz propagandu i razne druge
programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i obiteljskog života u kojem muškarci rade dok
žene brinu za "kuću, djecu i odlaske u crkvu".

Hitler je želio perfekciju (po nacističkim idealima), te je sponzorirao velike arhitektonske projekte, a
jedan od njih bile su i ljetne olimpijske igre u Berlinu 1936. One su predstavljene kao reprezentacija
Njemačke vrline
Nacistički kabinet 1935. godine s Nurenburgskim zakonom oduzima Židovima pravo na njemačko
državljanstvo, te su protjerani sa svih državnih poslova, te bavljenjem bilo kakvim profesionalnim
zvanjima i nije im dozvoljeno posjedovanje tvrtki. Na Židove se obrušila medijska kampanja mržnje.
Pritisak na njih je stalno jačao: 1938. u Kristalnoj noći Kristallnacht spaljene su sve knjige koje su
napisali pisci židovskog porijekla. Pod ovim pritiscima između studenog 1938. i rujna 1939. iz
Njemačke bježi više od 180,000 Židova, dok je sva imovina koja je ostala iza njih nacionalizirana. Od
1941. donesen je zakon gdje su svi Židovi bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada se nalaze
na javnim mjestima.
U ožujku 1935. Hitler je prekršio Versajski ugovor, nakon što je ponovno uveo regrutaciju te počeo
naoružavati Njemačku. Stvorio je novu ratnu mornaricu (Kriegsmarine) i vojno zrakoplovstvo
(Luftwaffe). Regrutiranje velikog broja muškaraca i žena u vojne jedinice smanjilo je nezaposlenost
no isto tako je izobličilo ekonomiju Njemačke

Holokaust
Između 1942. i 1945., SS skupa s kolaboracionističkim vladama i regrutima u zemljama pod
njemačkom okupacijom su sistematski ubili više od pet milijuna (vidi: Holokaust - broj židovskih
žrtava) Židova u koncentracijskim kampovima, ili kroz robovski rad, izgladnjivanjem, masovnim
strijeljanjima, bolešću.[13][14] Osim Židova u ovo sistematsko ubijanje također su bili uključeni i
sljedeći: komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, psihički
bolesne osobe, sovjetski ratni zarobljenici, pripadnici vjere Jehovinih svjedoka, poljski intelektualci,
protivnici nacističkog režima, katolički i protestantski svećenici i redovnici, vođe radničkih sindikata i
mnogi drugi. Ova eliminacija nepoželjnih od strane nacista naziva se Holokaust.

U ovom istrebljenju (genocidu) glavnu ulogu igrao je Himmler, dok su ostale nacističke glavešine
skupa s Hitlerom podržavali ideju o masovnom istrebljenju Endlösung Židova korištenjem otrovnog
plina. Ova odluka je pala negdje u jeseni 1941, a kasnije se referira i spominje pod nazivom "Završna
solucija židovskog pitanja". Da bi se uspostavila bolja koordinacija između raznih državnih tijela
organizirala se konferencija u blizini Berlina koja je nazvana Konferencija u Wannseeu, koja je
održana 20. siječnja 1942. na kojoj je sudjelovalo petnaest glavnih nacističkih službenika.
Konferenciju su predvodili Reinhard Heydrich i Adolf Eichmann. Zabilješke i dokumentacija s ove
konferencije su najbolje dokazali da je Holokaust bio planiran s vrha. Nekoliko tjedana poslije 22.
veljače 1942. Hitler je izjavio svojim najbližim suradnicima, što je zabilježeno: "...zdravlje nacije
ponovno ćemo povratiti kad se riješimo Židova".

SMRT
Krajem 1944., sovjetske vojne snage su istisle zadnje njemačke jedinice s teritorija kojeg su držali
prije 1941. godine, i počeli su ulaziti u područje Centralne Europe, dok su zapadne vojske započinjale
prodor u Njemačku. S vojnog gledišta Njemačka je izgubila rat, no Hitler nije dozvolio nikakve
mirovne pregovore sa savezničkom snagama, te su zbog toga njemačke snage nastavljale borbu.
Zadnji mjeseci rata prolaze u po njegovom naređenju vršenoj medijskoj kampanji o obnovi čuda
dinastije Brandenburg koje će spasiti Njemačku. Bez obzira na tu "nadu" u travnju 1945. kad je
Crvena armija došla na domak granica Berlina, mnogi su Hitlerovi savjetnici predlagali da se Hitler
skloni u Bavarsku ili u austrijske planine gdje bi se mogao dulje održati, no Hitler je bio odlučio ostati
i umrijeti u glavnom gradu Reicha. Na ovo odluku je uvelike utjecao Joseph Goebbels.

Pošto je Crvena armija opkolila parlament u centru grada gdje se Hitler nalazio u jednom od bunkera,
smatra se da je Hitler izvršio samoubojstvo 30. travnja 1945. pištoljem u glavu. Hitlerovo tijelo kao i
tijelo Eve Braun (dugogodišnje ljubavnice i žene koju je oženio par dana prije smrti), nađeno je
spaljeno u vrtu parlamenta
Krajem 20. stoljeća otkrilo se da je sovjetska vojska pokupila Hitlerove ostatke[23] te da su zadržali
nekoliko dijelova njegove lubanje. DNK istraživanjem ovih ostataka s osobama s bližim porodičnim
vezama, dalo je pozitivnu dijagnozu da su ostaci koji su bili sačuvani u Moskvi bili zaista od Hitlera.