Historija države i prava

Prvo predavanje

Pojam, predmet i metod pravne historije

• Pravna historija ili historija prava, na južnoslovenskim prostorima
poznata i kao “historija države i prava”, je grana pravne znanosti koja se
bavi proučavanjem razvoja prava u prošlosti. Pravna historija je i
nastavni predmet na pravnim fakultetima čiji je cilj da se studenti, sa
ciljem boljeg razumijevanja današnjeg prava, upoznaju sa njegovim
korijenima.
• Pravna historija se dijeli na opću, koja proučava razvoj velikih pravnih
sistema kroz povijest, zatim nacionalnu, koja proučava razvoj prava
određene zemlje, i lokalnu, koja se bavi razvojem prava u određenoj
lokalnoj zajednici (npr. gradskim statutima itd.)
• Historijskopravna nauka zaključke o pravu u prošlosti izvodi na osnovu
historijskih vrela. Vrela su tekstovi na osnovu kojih možemo saznati više o
pravu u prošlosti. Dijele se na pravna i nepravna ili literarna.
• Vrela pravnog karaktera su stari tekstovi koji sadrže pravnu normu, kao što su
stari zakonici ili kodifikacije, zakoni, povelje, statuti autonomnih gradova i sl.
• Vrela nepravnog ili literarnog karaktera su svi stari tekstovi koji ne sadrže
pravnu normu, ali na osnovu kojih možemo saznati nešto o pravu u prošlosti,
kao što su historije, anali, hronike, filozofski, dramski i drugi tekstovi. Vrela
nepravnog karaktera imaju sekundarni značaj i uglavnom samo dopunjavaju
sliku koju pružaju pravni izvori.
• Prilikom analize vrela historičari ih moraju najprije dešifrovati odnosno
odgonetnuti značenje ukoliko su napisani korištenjem starih jezika i pisama.
Zatim moraju utvrditi njihovu verodostojnost, odnosno uzeti u obzir mogućnosti
falsifikata, subjektivnosti, interpolacija ili umetanja, grešaka i zabluda. Pri tome
veliku pomoć pružaju pomoćne historijske znanosti kao što su paleografija
(znanost o starim pismima), paleolingvistika (znanost o starim jezicima),
sfragistika ili sigilografija (znanost o pečatima), diplomatika (koja se bavi
proučavanjem srednjovjekovnih povelja), heraldika (znanost o grbovima), itd.

Hamurabijev zakonik
• Pravo kao fenomen je starije od države. Pravne norme postojale su i u
prvobitnoj zajednici, što možemo zaključiti po analogiji sa primitivnim
narodima koji se i danas nalaze na plemenskom stupnju razvoja. No o
pravu u predhistoriji ne znamo gotovo ništa. Tek sa pojavom prvih
civilizacija u Mezopotamiji (Međuriječju) pravo počinje da se zapisuje, te
ga možemo proučavati.
• Hamurabijev zakonik nije, kako se ponekad pogrešno vjeruje, najstariji
zakonik na svijetu. Prije njega je u Mezopotamiji donijeto više zakonika
kao što su Ur-Namuov, Bilalamin i Lipit-Ištarov zakonik. No, svi su oni
sačuvani samo u fragmentima, što čini Hamurabijev zakonik prvim
sačuvanim zakonikom u povijesti. Pored toga, njegov posebni značaj
 proističe i iz toga što je, za razliku od ranijih zakonika koji su imali samo
lokalni značaj, Hamurabijev zakonik bio zakonik jedne moćne imperije,
primjenjivao se na velikom geografskom prostoru, te je izvršio veliki
uticaj na kasniji razvoj prava.
• Hamurabijev zakonik je otkriven ispisan klinastim pismom na kamenoj steli od
strane francuskih arheologa 1902 godine. Pored toga pronađen je i veliki broj
parcijalnih prepisa na glinenim pločama.
• Hamurabi, vladar Starobabilonskog carstva, donio je zakonik vjerojatno u
posljednjoj deceniji svoje vladavine (vladao je od 1728 do 1686 pr. Kr.). Sastoji
se iz prologa, 282 člana teksta (po modernoj numeraciji) i epiloga.
• Hamurabijev zakonik ne sadrži mnogo odredaba o organizaciji vlasti.
Ipak, na osnovu uvoda i zaključka se vidi da je vladar u Babilonu
smatran božijim namjesnikom na zemlji, mada nije proglašavan
božanstvom kao što je to bio slučaj u Egiptu. Smatra se da su njegovi
zakoni inspirisani božanstvom, mada nisu doslovce božija riječ. Vladar
mora vladati tako što će obezbijediti podanicima pravdu, mir i napredak.

• Sa aspekta statusnog prava, stanovništvo je podijeljeno u tri nejednaka staleža:

• -avilum (slobodni ljudi)
• -muškenum (međusloj)
• -vardum (robovi)

• Babilonsko pravo sadrži specifična pravna riješenja u pogledu stvarnog prava.

Postoji ne jedan, nego više oblika vlasništva, i vlasnik nije uvijek neograničeni
gospodar stvari. Pored klasične privatne svojine, postoje i državna te kolektivna
svojina hramova, gradova i sela. Posebnu vrstu predstavlja tzv. ilkum svojina na
zemlji. Ona se dodijeljuje za vršenje vojne ili administrativne dužnosti umjesto
plate. Sopstvenik može slobodno uživati zemlju dokle god obavlja dužnost, ali
ne može slobodno njome raspolagati, i ona nije nasljediva. Babilonsko pravo u
posthamurabijevskom periodu je razvilo i prve začetke zemljišnoknjižnog
sustava u povijesti. Među između zemljišta obeležavalo je tzv. kuduru kamenje,
na kojem bi bili ispisani podatci o vlasniku i samoj pareceli, a kopije kamenja
su čuvane u hramovima.

• Obligaciono (obvezno) pravo je u Babilonu vrlo razvijeno. Nalazimo

veliki broj obligacionopravnih ugovora, kao što su kupoprodaja, zakup,
lični najam, zajam i ostava. Uočljiv je veliki značaj pismene forme. Kod
ugovora o kupoprodaji ne razlikuje se akt prijenosa vlasništva od samog
ugovora (odnosno kupoprodaja ima, kako se danas kaže, translativno
dejstvo). Poznat je institut evikcije, odnosno situacije kada na stvar koju
je kupac pribavio polaže pravo neko treće lice. Takođe, primjećuje se
veliki utjecaj države u gospodarstvu. Cijene pojedinih dobara i usluga su
taksativno propisane u Zakoniku. Kod ugovora o najmu zaprijećeno je
oštrim kaznenopravnim mjerama za loše urađen posao (npr. u slučaju
da se sruši kuća i da pogine vlasnik kuće, graditelj će se kazniti
smrtnom kaznom). Iako ne zabranjuje potpuno kamatu, Hamurabijev
zakonik je ograničava, i vidljiva je namjera zakonodavca da se položaj
dužnika poboljša na razne načine.

• Hamurabijev zakonik poznaje i začetke bankarskog prava u vidu

ugovora o nalogu između damkara (bankara) i agenta (šamalu).
Karakteristika ovoga ugovora u odnosu na obični ugovor o zajmu je da
 dve strane stupaju u svojevrsni ortakluk u kojem je rizik podijeljen.
Šamalu koji je primio novac od damkara da obavi neki trgovački posao
mora platiti ponekad i veću kamatu od redovne, ali ukoliko je bez svoje
krivice pretrpio štetu neće morati da plati kamatu, a ponekad čak ni
glavnicu (recimo ukoliko mu razbojnici otmu svu robu).
• Što se tiče obiteljskog prava, brak je u osnovi monogaman. Samo
izuzetno, recimo ukoliko mu prva žena ne može roditi djecu, može muž
da se venča sa još jednom ženom. Brak se zaključuje sporazumom
između ženinog staratelja (po pravilu oca) i budućeg muža. No,
razvedena žena ili udovica sama odlučuje o zaključenju braka. Prilikom
vjeridbe budući muž daje nevjestinom ocu tirhatu, neku vrstu kapare
koju gubi ako odbije sklopiti brak, a ako druga strana odbije sklapanje
braka, mora je vratiti u dvostrukom iznosu. Pored toga muž daje ženi i
nudunu – vrednije poklone koje žena zadržava u slučaju njegove smrti ili
raskida braka. S druge strane, žena ili njeni roditelji u brak unose miraz
ili šeriktu, kojim muž može upravljati ali ne i potpuno slobodno
raspolagati.
• Generalno gledano žena se u braku nalazi u lošijem pravnom položaju. Razvod
braka je lakši za ženu nego za muškarca. Takođe za bračno nevjerstvo žene
predviđena je smrtna kazna. Ipak žena nije potpuno obespravljena. Ima
određena imovinska i nasljedna prava, može razvesti brak pod određenim
uslovima, i ukoliko je krivica za razvod na muževljevoj strani djeca ostaju kod
majke.
• Babilonsko pravo poznaje i ustanovu usvojenja. Usvojeno dijete stiče sva prava
kao i prirodna djeca i raskida sve veze sa prethodnom obitelji.
• Što se tiče nasljednog prava, babilonsko pravo ne poznaje testament.
Usvojenje je jedini način kako imovina može preći na nekoga van kruga
zakonskih nasljednika.
• U momentu smrti ostavitelja nasljeđuju po pravilu samo sinovi. Nasljedna
prava ženske djece se realizuju u momentu udaje, u vidu prava na miraz.
Nasljeđivati mogu samo kćeri koje su svećenice u hramu i koje se dakle neće
udavati. One dobijaju polovinu od dijela koji dobijaju sinovi. Supruga
nasljeđuje samo u slučaju kada joj muž nije obezbijedio nudunu, u kojem
slučaju dobija jednak dio kao i sinovi.
• Kazneno pravo u Babilonu je poprilično primitivno i surovo. Smrtna kazna je
predviđena za veliki broj kaznenih dijela, i izvršava se na razne načine,
uključujući i spaljivanje, odsecanje glave, davljenje u vodi i nabijanje na kolac.
Takođe, česte su kazne taliona, kod kojih kazna odgovara učinjenom djelu.
Recimo kazna za namjerno uništenje tuđeg oka je iskapanje oka, a kazna za
izbijanje zuba u tuči je izbijanje zuba delikventu, što je iskazano u čuvenoj
maksimi “oko za oko, zub za zub”. Pored toga postoje i imovinske kazne, kao i
zabrana vršenja javne dužnosti.
• Ipak, Hamurabijev zakonik pokazuje i neke znake napretka u odnosu na
kazneno pravo ranijih mezopotamskih zakonika. Jedan od najvažnijih njegovih
doprinosa kaznenom pravu je jasno razlikovanje umišljaja i nemara (nehata)
kod većeg broja kaznenih dijela.
• Procesno pravo je bilo uglavnom zasnovano na načelu pismenog
vođenja postupka. Od dokaza, korišćene su pismene isprave, iskazi
svjedoka, uviđaj, ali i iracionalna dokazna sredstva kao što su ordalije ili
božiji sudovi. Iz Hamurabijevog zakonika vidi se da je ulagan veliki
napor da se obezbijedi pravično suđenje.
 • Značaj Hamurabijevog zakonika nije samo historijski. On je izvršio veliki
utjecaj na druga prava drevnog istoka, poput hebrejskog i hetitskog
prava, a preko njih i na pravne sisteme današnjih zemalja Bliskog
istoka. Način zaključenja braka i složeni imovinski odnosi u braku,
složeni svojinski odnosi, način nasljeđivanja, pojedina načela
obligacionog prava poput zaštite interesa dužnika, intervencionizam
države u gospodarstvu, i široka primjena telesne i smrtne kazne, ostavili
su trajan pečat u pravu toga regiona.

Historija države i prava

Druga sedmica

Pravo u antičkoj Ateni

• Starogrčko pravo je prvi pravni sustav koji se razvio u Europi. Iako je stara Grčka dala
veliki doprinos nastanku europske civilizacije, njen doprinos na polju prava je
unekoliko manji nego na drugim poljima poput umjetnosti ili filozofije, uglavnom
zbog toga što je zasijenjen utjecajem rimskog prava, poglavito glede privatnoga prava.
Na planu javnog prava međutim, osobito ustavnog, i pravnih teorija, utjecaj antičke
Grčke je znatan. Ovo osobito u svjetlu činjenice da je stara Grčka kolijevka
demokratskog političkog uređenja.
• Svaki od grčkih polisa (gradova-država) imao je sopstveno državno uređenje i osoben
pravni sistem. U nekima od njih donijeti su lokalni zakonici (kodifikacije). Posebno je
značajan Gortinski zakonik, donijet u gradu Gortina na Kreti u petom stoljeću pr. Kr,
koji se smatra najstarijom sačuvanom kodifikacijom u Europi. No, najveći značaj za
kasniju pravnu povijest dala je antička Atena, te ćemo se dalje baviti njenim pravnim
sustavom, i to najprije organizacijom vlasti, a zatim pravom.

Atenska demokracija
• Daleko najveći doprinos pravnoj povijesti stari Grci dali su na planu ustavnog prava.
Sama riječ demokracija (gr. demos – narod, kratein – vladati) potiče iz grčkog jezika i
označava vladavinu naroda. Istina, u antici ona je imala unekoliko drugačije značenje
nego danas. Označavala je samo takav sustav u kojem narod neposredno donosi
odluke putem općenarodnog izjašnjavanja o zakonima koje treba donijeti, slično
današnjem referendumu ili plebiscitu, i gdje se građani smjenjuju na javnim
funkcijama po turnusima ili žrebanjem. Ovakav politički sustav danas se označava kao
neposrijedna demokracija. Naš politički sustav parlamentarne demokracije, u kojem
vlada izabrana manjina, Grci su označavali terminom aristokracija – vladavina
odabranih. Ova riječ kasnije će početi označavati plemstvo, ali za plemstvo u smislu
ljudi plemenitog porijekla, Grci su imali drugu riječ – eupatridi. Najzad vladavina
jednog lica, bilo ono izabrano ili ne, označavana je uvijek kao monarhija. Grci su bili
svesni da se svaki od ovih oblika vladavine može izvrgnuti u iskvareni oblik –
monarhija u tiraniju, aristokracija u oligarhiju, a demokracija u ohlokraciju –
vladavinu rulje.
• Kolijevkom demokracije smatra se stara Atena. U njoj je demokracija ustanovljena
nizom reformi. Naime, nakon što je ukinuto kraljevstvo 683 godine pr. Kr,
ustanovljena je vladavina kolegije od devet arhonata koje su građani birali na zboru
 odnosno na skupštini svake godine. Arhonti su dijelili vlast sa Areopagom, kolegijom
koju su činili arhonti sa isteklim mandatom. U praksi, kao što to obično biva kada se
javni funkcioneri biraju na izborima, birani su samo bogati i ugledni ljudi, jer običan
čovjek nema ni dovoljan stepen prepoznatljivosti ni dovoljno vremena i novca za
izbornu kampanju da bi pobijedio na izborima. Opću društvenu situaciju pojačavala je
dužnička kriza. Veliki broj siromašnijih građana uzimao je zajmove sa kamatom i ne
mogavši ih vratiti gubio imovinu i dospijevao u dužničko ropstvo. I sami vjerovnici su
bili u krizi jer je zbog velike ponude zaplijenjenih imanja na tržištu istima pala
vrijednost te nisu mogli naplatiti ono što im se dugovalo njihovom prodajom.
• U situaciji koja je prijetila da eskalira građanskim ratom, izabran je 595 godine pr. Kr.
na mjesto arhonta čuveni reformator i zakonodavac Solon. On je smjesta sproveo
takozvanu sisahtiju – niz mjera kojima je riješio kreditnu krizu. On je naglo devalvirao
atinski novac (drahmu) čime su svi dužnici koji su imali novca mogli lakše vratiti dug,
dok su vjerovnici bili obeštećeni u nominalno većoj vrijednosti novca koji su
posjedovali. Onima koji nisu imali sredstava država je pomogla da vrate dug.
Proslavivši se sisahtijom, Solon je dobio ovlašćenje da kompletno reformiše atinsko
zakonodavstvo i državno uređenje. Jedna od najvažnijih reformi bila je smanjenje
ovlasti organa koji su se birali na izborima poput arhonata i areopaga, u korist
skupštine građana i novoformiranih organa koji su se birali kockom, poput vijeća
(bule) od 400, kasnije 500 članova.
• Atinsko demokratsko uređenje dobilo je svoje klasične oblike Klistenovim reformama
510 godine pr. Kr. I trajaće do 322 godine pr. Kr.
• Atenska demokracija zasnivala se na principima ravnopravnosti (isonomija) i slobode
(eleuterija) atinskih građana. Takođe, ona se zasnivala na ideji da politika nije velika
mudrost, da je prosiječan čovek dovoljno sposoban da upravlja državnim poslovima,
ali da na izborima on ne može biti izabran pored uglednih i bogatih ljudi. Zbog toga,
ukoliko se želi istinski demokratsko uređenje, najbolje bi bilo ukinuti izbore i
omogućiti svim građanima da se smjenjuju na javnim funkcijama na kratke periode po
osnovu principa rotacije i žreba, dok o najvažnijim pitanjima poput donošenja zakona
treba da odlučuje cio narod, općenarodnim izjašnjavanjem. Atensko državno uređenje
sasvim se približilo ovim idealima. U daljem tekstu objasnit ćemo kako je ono
funkcionisalo.
• Klasičnom Atenom upravljali su sledeći državni organi:
• -eklezija (skupština)
• -bule (vijeće)
• -državni činovnici
• -areopag (vijeće arhonata sa isteklim mandatom)
• -helieja (veliki porotni sud)

• Ekleziju ili skupštinu predstavljao je zbor građana. U teoriji svi građani su imali pravo
da prisustvuju skuptini. U praksi ona je počinjala sa radom čim bi se skupilo 6.000
građana što je činilo oko 20 posto osoba sa pravom glasa. Sastajala se pod vedrim
nebom, obično na brdu Pniksu, prirodnom amfiteatru. Svaki građanin imao je pravo
govoriti i glasati u skupštini, ali novi prijedlozi su morali biti najprije iznijeti pred
vijeće (bule) koje je odlučivalo hoće li ih uvrstiti u dnevni red. Odlučivala je o
najvažnijim pitanjima poput donošenja zakona, uvođenja novih poreza i biranja
pojedinih javnih funkcionera koji su se i dalje birali na izborima. Učešće na skupštini,
kao i na drugim javnim dužnostima, se plaćalo, ali malo – dva, kasnije tri obola, što je
 bila dbevnica nekvalifikovanog ranika. U praksi, osim kada su na dnevnom redu bila
važna pitanja, u njoj su većinu činili besposličari ili ljudi koji su strastveno obožavali
da diskutuju o politici.
• Vijeće ili bule činilo je 500 građana koji su birani svake godine žrebom, uz primjenu
teritorijalnog ključa koji je omogućavao da svi dijelovi atinske države budu
ravnomjerno zastupljeni. Svaki atinski građanin imao je u pravo i dužnost da najmanje
jednom a najviše dva puta u životu bude član vijeća. Prije stupanja na dužnost
obavljala se dokimasija, odnosno provjera moralne i psihičke podobnosti novih
članova vijeća, koju je obavljalo vijeće prethodnog saziva. Vijeće je rijetko zasijedalo
u plenumu. Dijelilo u 12 odijeljenja (dikasterija) koje bi upravljale Atenom po mjesec
dana. Po principu žreba i rotacije birao se i predsedavajući vijeća. Ovu dužnost, koja je
trajala samo jedan dan i uključivala čuvanje državnog pečata i klučeva javne blagajne,
većina građana bi obavljala jednom u životu. Vijeće je pripremalo pitanja o kojima je
odlučivala skupština i pored toga imalo je velike ovlasti glede spoljne politike i
financija.
• U Ateni postojalo je oko 1200 javnih činovnika koji su obavljali različite dužnosti.
Samo oko 100 od njih biralo se na izborima u ekleziji. To su uglavnom bili oni koji su
obavljali poslove za koje su bila potreban posebna stručna znanja poput upravljanja
finansijama i komadovanja vojskom. Ostali su birani po principu žreba i rotacije, koji
su omogućavali ravnomjernu podjelu funkcija među građanima. Birani su na kratak
period, obično godinu dana. Među javnim funkcionerima najstariji su bili arhonti, koji
su se i dalje birali na izborima, međutim u ovome periodu imali su male ovlasti.
• Areopag, vijeće arhonata sa isteklim mandatom, u vrijeme demokracije pretvorilo se u
sud za ubistva sa predumišljajem. Od njegovih političkih ovlašćenja ostalo je malo.
• Helieja je bila vrhovni porotni sud. Ona je u nekim slučajevima sudila u prvom
stepenu, ali najčešće je bila apelacioni sud kojem su se ulagale žalbe na presude
nižestepenih sudova. Imala je 6.000 članova izabranih žrebom, i sudila je u
odijeljenjima (dikasterijama) koje su mogle imati od 1501 do 201 člana, u zavisnosti
od važnosti postupka, koje su se takođe sastavljale žrebom.

Atensko pravo
• Sa aspekta statusnog prava, stanovništvo Atene dijelilo se na atenske građane
(demote), strance (meteke) i robove (douloi). Puna prava uživali su samo atenski
građani. Čak i njima ona su u praksi mogla biti ograničena iz raznih razloga. Žene su
bile isključene iz političkog života i na planu privatnog prava imale su ograničenu
pravnu i poslovnu sposobnost, bile su u upadljivo lošijem pravnom položaju nego na
primjer u rimskom pravu, a u nekim aspektima čak i lošijem nego u pravima starog
istoka, poput Hamurabijevog. Između ostalog, nalazile su se pod nekom vrstom
skrbništva koje im je onemogućavalo slobodno raspolaganje imovinom. Pored toga,
atenski građanin je mogao biti lišen nekih prava po osnovu sudske osude.
• Što se tiče obiteljskog prava, brak je čisto pravno gledano monogaman. U praksi
monogamija se odnosila samo na žene. Muškarac koji bi počinio preljubu sa tuđom
ženom mogao je biti kažnjen novčanom kaznom. Za ženu preljuba nije nosila krivičnu
odgovornost, ali je nosila štetne posljedice na planu privatnog prava u pogledu gubitka
miraza i gubitka građanske časti. Međutim, muškarci su, iako su bili u braku, mogli
imati odnose sa slobodnim ženama (heterama) i prostituisanim mladićima (efebima).
• Brak se zasnivao u vidu sporazuma između ženinog skrbnika (kurios), obično oca ili
starijeg brata, i muža. Razvod je za muškarca bio lak, on je mogao prosto da izjavom
volje raskine brak, dok je žena morala da se obrati javnom službeniku sa zahtevom za
razvod uz navođenje razloga.
• Vlast roditelja prema djeci bila je do Solonovih reformi veoma velika i uključivala je i
mogućnost vansudskog kažnjavanja za delikte, čak i smrtnom kaznom. Nakon
Solonovih reformi ona je znatno ograničena, i ostala su tek neka ovlašćenja, poput
mogućnosti odricanja od djeteta ukoliko bi otac osnovano sumnjao da nije njegovo,
razbaštinjenja ukoliko bi sin rđavo postupao sa roditeljima, te davanja djeteta na
usvojenje ili na izdržavanje od strane javne blagajne ukoliko roditelj ne bi imao
sredstava da ga izdržava. Muška djeca su nakon punoljestva imala obavezu izdržavati
roditelje ako bi osiromašili.

• Što se nasljednog prava tiče, testament je u Ateni uveden tek

Solonovim reformama ali je imao dosta ograničenu primjenu
i mogao ga je sačiniti samo građanin koji ne bi imao muške
djece.
• Po pravilu su nasljeđivali sinovi, a kćeri samo ukoliko nije
bilo sinova. Ukoliko nema djece, nasljeđivali su najbliži
pobočni srodnici, najprije braća, pa ukoliko njih nema sestre.
• U pogledu imovinskog prava, stari Grci nisu jasno razlikovali vlasništvo od posjeda
stvari. To se vidi po tome što ukoliko bi recimo lice koje bi uzelo stvar u najam ili
posudbu istu prodalo trećem licu, ona ostaje kod trećeg lica i smatra se da postaje
njegovo vlasništvo, dok raniji vlasnik može jedino od onoga koji je stvar bespravno
otuđio da traži naknadu štete. Takođe, oni nisu razlikovali pravni osnov za prijenos
vlasništva od samoga prijenosa. To znači da je npr. ugovor o kupoprodaji automatski
prenosio vlasništvo (translativno dejstvo ugovora) i da se nije zahtijevala i predaja
stvari kao poseban akt.
• Obveze (obligacije) se dijele na one koje nastaju iz ugovora i one koje nastaju iz
obaveze naknade štete.
• Najveći doprinos Grka na planu obligacija je na planu obezbjeđenja potraživanja. Oni
su razvili niz sredstava koja povećavaju izvjesnost naplate duga, poput kapare
(arabon), jemstva te zaloge. Mnogi instituti i izrazi prodrli su u rimsko pravo i preko
njega u naše, poput hipoteke (zaloge na nekretninama koje ostaju u posjedu dužnika),
hiperohe (viška novca koji ostaje nakon prodaje založene stvari), antihreze (predaje
stvari vjerovniku radi korišćenja kod beskamatnog zajma itd. Takođe, Grci su razvili i
karakteristične forme pismenih ugovora – hirografu i singrafu, o kojima ćemo govoriti
više u rimskom pravu.
• Grčko kazneno pravo je upadljivo humanije u odnosu na prava starog istoka, poput
Hamurabijevog. Smrtna kazna predviđa se za mali broj dijela, i izvršava se ispijanjem
otrova ili mačem. Nema tjelesnih kazni i kazni sakaćenja. Dominiraju imovinske
kazne, te kazne lišenja slobode, progonstva, i lišenja određenih prava. Ipak, ono ima i i
neka primitivna obilježja: većina delikata, pa čak i ubistvo, gone se po privatnoj tužbi
zainteresiranih lica poput rodbine ubijenog, i moguć je oprost i nagodba o odšteti.
• Sudski postupak je u cjelosti racionalan i lišen religijskih i magijskih elemenata koji
su bili prisutni u starijim pravima kao što su ordalije (božji sudovi). Postupak se dijeli
na onaj gdje je povrijeđen privatni interes i gdje samo zainteresirano lice može
pokrijenuti postupak (dike) i onaj gdje je povrijeđen javni interes i gdje to može učiniti
svako (grafe). Proces se sastoji iz prethodnog pretresa pred sudskim magistratom i
glavnog pretresa pred porotom. Postupak je akuzatorni što znači da sudski magistrat
 samo vodi postupak dok porota donosi odluku, a dokaze izvode tužilac i tuženi i
njihovo advokati.

Pravo u srednjem vijeku

• Srednji vijek je period koji traje od propasti Zapadnog rimskog carstva 476 godine do
renesanse. Tradicionalno se kao godina razmeđa uzima 1453, kada je Konstantinopol
pao pod otomansku vlast, mada se pominju i drugi datumi u historiografiji.
• Najveći pravni sistemi nastali u srednjem vijeku su bizantsko, crkveno (kanonsko),
šerijatsko (islamsko), anglosaksonsko i zapadnoevropsko opće pravo (ius commune).
Bizantsko pravo
• Bizantsko pravo bilo je zasnovano na rimskom pravu, budući da je Bizantsko
carstvo u stvari predstavljalo produžetak Istočnog rimskog carstva. Ipak, rimski
tekstovi su se postepeno prevođenjem na grčki jezik, komentarisanjem i
izmjenama sve više udaljavali od rimskog prava. Zbog toga ćemo se ovom
prilikom osvrnuti samo na neke specifičnosti bizantskog prava
podrazumijevajući da je ono inače u ostalome slično rimskom.

Nakon donošenja Justininijanove kodifikacija (528-534 godine) pravljeni su njeni

prijevodi na grčki jezik i komentari ali samo pravo nije bitnije mijenjano.
• U 7 stoljeću donijeta su tri zakona (Zemljoradnički, Vojnički i Pomorski zakon)
kojima je ukinut dio Justinijanove kodifikacije
• 726 godine donijeta je pravna zbirka poznata kao Ekloga koja je unijela velike izmjene
u pravo. Kasniji pravni zbornici iz devetog i desetog vijeka, Prohiron i Epanagoga,
uglavnom su ponavljali riješenja iz Ekloge. U desetom stoljeću donijeta je i najveća
bizantska kodifikacije, Bazilike, koja je predstavljala preradu Justinijanove
kodifikacije u 60 knjiga na grčkom jeziku i potpuno potisnula iz uporabe izvorni
latinski tekst. Kasnije su pravljene njihove skraćene prerade poput Heksabiblosa,
jedne zbirke iz 14 stoljeća.

• Najvažnije točke odstupanja bizantskog prava od rimskog

su:
• -U obiteljskom pravu poboljšava se položaj žena i djece i
ukida se sasvim stara rimska vlast oca obitelji nad
ukućanima. Zaključenje i razvod braka postepeno dolaze u
nadležnost crkve i razvod se znatno otežava. Veći značaj
nego prije dobija tazbinsko srodstvo.
• Na planu imovinskog prava uvodi se translativno dejstvo ugovora, koji odmah prenosi
vlasništvo, posebice kod promjeta nekretnina. Kao posljedica toga uvodi se
zemljišnoknjižni sistem u kojem se u zemljišnim knjigama čuvaju kopije ugovora
(tapije). Ovaj tzv tapijski sistem nastaviće se primjenjivati pod Otomanskom
imperijom, i ponegdje je još u primjeni poput dijelova južne Srbije, Kosova i Sjeverne
Makedonije. Takođe kao posljedica toga je povećan značaj pismene, javnobilježničke
forme ugovora. Uvodi se i pravo prvokupa u korist susjeda.
• U kaznenom pravu uvode se surove tjelesne kazne sakaćenja preuzete iz istočnjačkih
prava.
• Bizantsko pravo bilo je izvršilo veliki utjecaj u zemljama
bizantskog kulturnog kruga poput Rusije, Srbije i Bugarske,
ali i na pravo Osmanskog carstva, kao nasljednika Bizanta.
Ipak, u posljednje vrijeme njegov utjecaj je manji zbog
tendencije da istočnoeuropske zemlje recipiraju pravo
zemalja zapadne Europe.
Historija države i prava
Četvrta sedmica

Anglosaksonsko/Angloameričko pravo
• Anglosaksonsko ili angloameričko pravo, poznato i kao opće pravo (common law), je
pravni sustav proistekao iz pravnih tradicija srednjovijekovne Engleske, a koji je
danas drugi najveći pravni sustav na svijetu poslije rimskog/europsko-kontinentalnog
prava.
• Njegove osnovne karakteristike su da se razvilo bez utjecaja ili uz neznatan utjecaj
rimskog prava; da ne poznaje kodifikacije; te da najveći dio normi ne proističe iz
zakona i drugih općih pravnih akata nego iz sudskih presuda. Kad sud prvi put odluči
u nekom slučaju koji se ranije nije pojavljivao ili odluči u poznatoj situaciji na
drugačiji način nego što je bilo uobičajeno, takva odluka se naziva sudski presedan ili
precedent. Ona obavezuje sve niže sudove. Po tome se anglosaksonsko pravo naziva i
precedentnim pravom.
Nastanak i razvoj anglosaksonskog prava
• U srednjovjekovnoj Engleskoj pravo se razvijalo u okviru tri paralelna sustava:
• Opće pravo (common law) u užem smislu je pravo nastalo iz prakse Suda u
Vestminsteru (Vrhovnog suda). On je od trinaestog stoljeća postupao po osnovu žalbi
na presude lokalnih sudova. Presedani ovog suda su vremenom postali obavezujući za
sve lokalne sudove i počeli su se objavljivati u vidu zbornika.
• Zakoni (statute law) su također izvor prava mada njihov značaj nije ni izbliza tako
veliki kao u evropsko-kontinentalnom sistemu. Ispočetka su ih donosili kraljevi, ali je
zakonodavna nadležnost postepeno prelazila na parlament, te je danas u cjelosti u
nadležnosti parlamenta.
• Sistem pravičnosti (equity law) je nastao iz djelatnosti tzv. kancelarovog suda, kojem
su se stranke obraćale onda kada, najčešće iz formalnih razloga, nisu mogle zadovoljiti
pravdu pred sudovima opće nadležnosti.

Ustavno pravo
• Engleska je zemlja u kojoj je nastala suvremena ustavnost, zasnovana na ideji podijele
vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i predstavničkoj demokratiji. Anglosaksonski
ustavni model je preko britanske i američke ustavnosti izvršio veliki utjecaj na veći
dio svijeta pa i na kontinentalnu Europu, prije svega preko Monteskjeovih dijela. Ovaj
ustavni model se razvijao postepeno, od donošenja Magna carta libertatum 1215 do
modernog doba.
Stvarno pravo
• Anglosaksonsko stvarno pravo od svih grana pokazuje verojatno najviše specifičnosti.
Njegove kategorije i pojmovi, nastali u srednjem vijeku, teško su razumljivi
pravnicima obrazovanim na principima rimskog prava. U engleskom jeziku ne postoje
čak ni riječi koje bi potpuno odgovarale našim osnovnim pojmovima poput vlasništva
i posjeda, ili stvarnih prava na tuđoj stvari. Izrazi poput property i ownership imaju
prije značenje imovine nego vlasništva, jer obuhvataju i takva prava kao što su
založno pravo, pa čak i tzv. intellectual property, koja obuhvata takva prava kao što su
recimo autorska prava i patenti, a kod nas se obično prevodi kao intelektualno
vlasništvo. Da to nije vlasništvo u smislu potpunog i vremenski neograničenog prava
na fizičkom objektu (stvari), nama je naravno jasno, no u engleskom jeziku se ova
razlika uopće ne vidi.
 • Ključni pojmovi u anglosaksonskom stvarnom pravu su tenure (držanje) koje
označava širinu ovlašćenja nosioca prava, i estate (neprevodivo na naš jezik) koje
označava način na koji je određeno trajanje ovlasti na stvari.
• U historijskom smislu, pojam tenure je nastao u feudalnom društvu, i označavao je
držanje od strane osobe kojoj je netko drugi povjerio stvar, po pravilu zemlju. U
teoriji, sva zemlja je pripadala vladaru, koji ju je davao na držanje feudalcima, oni
svojim podvazalima, a oni kmetovima, dok bi držalac zauzvrat pruzimao neke obaveze
prema sizerenu (na primjer feudalac da vrši vojnu obavezu, ili kmet da plaća rentu
feudalcu). Držanja su mogla biti slobodna (kod kojih su obaveze držaoca bile
određene pravom, recimo držanja feudalaca kojima je vladar poverio zemlju) ili
neslobodna (kod kojih se o obavezama moglo pregovarati, recimo držanja kmetova).
U današnjem pravu postoji ostatak ovakvog shvatanja, u tom smislu da su česti razni
oblici oblici najma ili drugih osnova korištenja nekretnina kod kojih je jedno lice
nosilac vrhovnog prava na stvari (landlord) dok je drugo držalac (tenant) koji koristi
stvar ali ima razne vrste obaveza prema nosiocu prava.
• Estate može da bude određen na više načina:
• Fee simple je najbliže rimskog pojmu vlasništva. Označava pravo držanja i
raspolaganja stvari bez ograničenja.
• Fee tail je držanje stvari koju nije moguće otuđiti, i koja ostaje krvnim srodnicima
nakon smrti titulara.
• Life estate je držanje za života titulara prava, nakon čega se stvar vraća nekom trećem
licu.
• Estate pur autre vie je držanje za života nekog trećeg lica.
• Budući da se kod posljednja tri oblika estate-a dešava ili se može desiti da pravo
istekne, neka treća osoba može da stekne pravo na stvari nakon ispunjenja uvjeta, što
se naziva remainder (ostatak). Pored toga, i dok pravo traje moguće je ustanoviti neko
uže pravo na stvari u korist trećega koje prestaje nakon nekog vremena ili ispunjenja
uvjeta (reversion – povračaj).
• Potpuno specifični institut anglosaksonskog prava je tzv. trust (doslovce:
povijerenje). Radi se o prijenosu prava na stvar drugoj osobi, ali uz obavezu da sa tom
stvari nešto čini u korist treće osobe (beneficijara).

Obligaciono pravo
• Koncept ugovora je ograničen samo na dvostrano obavezujuće obaveze, jer uvjet za
punovažnost kontrakata je tzv. consideration što se ponekad prevodi kao kauza, mada
prije znači kontraprestacija. Jednostrane činidbe poput darovanja ne smatraju se
ugovorima. Ugovori su drugačiji od naših. Pojedini ugovori porijeklom iz
anglosaksonskog prava u novije vrijeme su prihvaćeni i u našem trgovinskom pravu
poput lizinga, franšizinga i faktoringa.
• Obligacije nastaju i iz naknade štete (tort) koja se kao i kod nas razlikuje od kaznenih
dijela.
Nasljedno pravo
• Anglosaksonsko nasljedno pravo dugo nije poznavalo nasljeđivanje u pravom smislu.
U teoriji, nakon smrti držaoca njegovi nasljednici (potomci) su morali moliti lorda da
im prepusti imanje. Ipak u praksi je nastao sistem intestatskog nasljeđivanja.
Testament se pojavio tek od 16 stoljeća, ali kada se pojavio brzo je sve šire prihvatan,
te je na kraju doveo do toga da je raspolaganje ostavinom putem testamenta danas
postalo potpuno slobodno. Rimska ustanova nužnog dijela ne postoji u
anglosaksonskim pravima.
Kazneno pravo
 • Kazneno pravo je u skladu sa feudalnom logikom bilo zasnovano na ideji da je
kazneno dijelo (trespass) povrijeda vazalne zakletve prema sizerenu te da svako takvo
dijelo predstavlja izdaju (treason). Vremenom se počinje razlikovati izdaja u užem
smislu od drugih kaznenih djela. Zločin (crime) razlikuje se od obligacione, imovinske
odgovornosti (tort). Zločini se počinju klasifikovati u teške (felony) i lakše
(misdemeanor).
Procesno pravo
• Englesko procesno pravo je ispočetka bilo zasnovano na postojanju raznih vrsta
sudova poput feudalnih ili menorijalnih sudova, sudova upravnih jedinica, te
slobodnih gradova. I danas postoje odrijeđene vrste specijalizovanih sudova. Od 12
stoljeća je postalo uobičajeno da se na presude lokalnih sudova može žaliti
kraljevskom sudu (curia regis). Tako je vremenom ustanovljena hijerarhija sudova, na
čelu sa Vrhovnim sudom.
• Postupak pred sudovima je akuzatorni, kako u građanskim tako i kaznenim
postupcima, što znači da sudija ima pasivnu ulogu u pogledu izvođenja dokaza, što
umjesto njega čine procesne strane (tužilac i tuženi).
• Odlučivanje o pravu odvojeno je od odlučivanja od činjenicama, o kojima odlučuje
porota (jury), grupa građana koji prate postupak i na kraju donose odluku na osnovu
prezentovanih činjenica.
Značaj anglosaksnoskog prava
• Anglosaksonsko pravo je dominantno u Britaniji, SAD, zemljama Komonvelta i
brojnim bivšim britanskim kolonijama. Izvršilo je izvjestan utjecaj na naše pravo,
posebno u pogledu ustavnog i prava trgovinskih ugovora, kao i prava intelektualnog
vlasništva, dok je s druge strane ono samo pretpjelo u novije vrijeme izvjestan utjecaj
rimskog obligacionog prava.
NOVI VIJEK
• Novi vijek je povijesna epoha za koju se tradicionalno uzima kao početak kraj
Istočnog rimskog carstva, koji je nastupio sa padom Konstantinopolisa 1453 godine,
mada se uzimaju ponekad kao datumi i početak reformacije, otkriće Amerike, početak
Francuske revolucije itd.
• U novom vijeku nisu se pojavili novi veliki pravni sistemi. On se karakteriše prije
sređivanjem i osavremenjivanjem pravne ostavine proteklih epoha. Pravo novog
vijeka u kontinentalnoj Europi je karakteristično po kodificiranju i osavremenjivanju
rimskog prava i donošenju velikih građanskih, kaznenih i drugih zakonika, koji su
potom izvršili veliki utjecaj na vaneuropske zemlje.

Francuski građanski zakonik

• Francuski građanski zakonik (Code civile), poznat i kao Napoleonov kodeks, donijet
je 1804 godine i predstavlja prvu modernu kodifikaciju. Ideja o donošenju zakonika
javila se odmah nakon početka Francuske revolucije, ali je tek u vrijeme Napoleonove
vladavine sačinjena komisija koja je otpočela sa radom na izradi zakonika. Nacrt je
izrađen u rekordno kratkom roku od tri mjeseca, jer je francuska pravna nauka tokom
osamnaestog stoljeća već obavila veći dio posla na ujednačavanju prava. Nakon
složene parlamentarne procedure u kojoj je Napoleo Bonaparta imao i lično velikog
udijela, u kojoj su usvojene neke izmjene, zakon je proglašen 1804 godine.
• Francuski građanski zakonik je u pogledu svojih riješenja uglavnom zasnovan na
rimskom pravu, premda su i francusko feudalno pravo, ideje škole prirodnog prava,
ideologija Francuske revolucije, te Napoleonova osobna uvjerenja utjecali na njegov
konačni izgled.
• Odlikuje se izuzetno lijepim, jasnim, sažetim i jednostavnim stilom. Formulacije nisu
previše precizne što je omogućilo da se tumačenjem pravne nauke i sudova prilagode
novim potrebama.
• Zakonik se sastoji od preko 2200 članova rasporijeđenih u tri knjige po dijelomice
izmijenjenoj institucionalnoj sistematici:
• O osobama (statusno i obiteljsko pravo)
• O stvarima i različitim oblicima vlasništva (stvarno pravo)
• O različitim načinima stjecanja vlasništva (obligaciono pravo i pojedini instituti iz
drugih grana prava)
• Što se tiče procesnog prava, ono je kodificirano u posebnom zakoniku.
• Francuski građanski zakonik predstavlja prekretnicu u razvoju europskog prava. On je
pravo postavio na nove temelje razgraničavajući građansko pravo kao posebnu granu
prava, štiteći privatno vlasništvo, i uvodeći načela zakonitosti i jednakosti pred
zakonom.
• Francuski građanski zakonik od 1804 godine i danas je, uz manje izmjene uglavnom
na planu obiteljskog prava, i na snazi. Prihvaćen je u velikom broju zemalja i poslužio
je kao model za građanske zakonike, pored ostalog, skoro svih latinoameričkih
zemalja, mnogih europskih zemalja (prije svega romanskih) poput Španije, Belgije i
Rumunije, te mnogih bivših francuskih kolonija prije svega u Africi i Aziji. Na našim
prostorima izvršio je manji utjecaj, više na pravnu znanost nego na zakonodavstvo.